Arto Paasilinna-Urlajući mlinar

Mlinar je zabavan i čak društven momak. Ali ga pokatkad obuzimaju sjeta i potištenost, pa tome traži lijeka povlačenjem u samoću i u urlanju... Uz to voli oponašati razne životinje i ljude. U zabačenoj sredini to s vremenom postaje sve više odbojno, pa se prema mlinaru rađa prvo nenaklonost, a zatim i otvoreno neprijateljstvo...

1


Neznančev dolazak


Ubrzo poslije rata pojavio se u selu stranac. Došao je s juga i zvao se Gunnar Huttunen. Nije se javio u vodnu upravu za povremen posao, kao što su obično činili lutalice s Juga. Umjesto toga kupio je stari mlin na brzacima Suukoski, 1 na rijeci Kemi. 2 Kupovina je smatrana bezumnom, jer je mlin bio izvan pogona još od tridesetih godina i već poprilično propao.
Huttunen je isplatio mlin i uselio se u odaju na gornjemu katu. Seljaci cijele župe i osobito pripadnici mlinarske udruge, zbog tog su se događaja smijali do suza. “Luđaci izgleda nisu izumrli”, govorili su, “premda je rat pobio tolike...”
Prvoga je ljeta Huttunen osposobio stroj za rezanje krovnih daščica, koji je pripadao mlinu. Zatim je dao oglas u “Vijesti Sjevera”, gdje je ponudio izradu drvenih krovnih obloga. Tako su od tada krovovi sjenika i štagljeva po župi prekrivani drvenim daščicama iz Suukoskija. Huttunenove su daščice stajale tek sedminu cijene tvornički proizvedene, osmoljene krovne ljepenke, a ovu se i onako nije moglo uvijek dobiti. Jer, Nijemci su spalili cijelu Laponiju, 3 pa je vladala strahovita nestašica građevinskoga materijala. Trgovac u župskome središtu bi kadikad uzimao do šest kilograma maslaca, prije nego bi izvukao jedan jedini smotak osmoljene krovne ljepenke... Trgovac Tervola 4 je ipak znao nešto o trgovini...
Gunnar Huttunen je bio visok skoro metar i devedeset. Imao je oštre smeđe vlasi i četvrtastu glavu. Ispod visokoga, strmog čela, oči su bile duboko usađene u lubanju. Lice mu bijaše usko, s izraženim jagodicama, dugim nosom i velikom bradom. Imao je doduše i velike uši, ali te nisu stršale, već su bile tijesno položene uz glavu. Po tome se vidjelo, Gunnar Huttunen je kao dojenče bio pažljivo polagan na počinak. Ima li dječak velike uši, mora majka pripaziti, da se ne okreće sam u kolijevci, inače će kasnije kao odrastao muškarac imati klempave uši nalik jedrima...
Inače je Gunnar Huttunen bio vitak i uspravan. Korak mu je bio jedan i pol puta duži nego ostalih ljudi, a u snijegu su mu otisci koraka bili nalik tragu trčanja čovjeka uobičajenoga rasta. Čim bi zasniježilo, Huttunen bi si podbrusio skije, toliko duge da su sezale do kišnih žlijebova uobičajene kuće. Huttunenovi tragovi skija bijahu široki i uglavnom ravni, a budući da je bio lagan, kretao se na njima gotovo uvijek ravnomjerno. Po otiscima skijaških štapova moglo se odmah prepoznati, to je prošao Huttunen...
Nitko nije otkrio, odakle je zapravo Huttunen došao. Jedni su pripovijedali da potječe iz Ilmajokija, ostali su mislili da je u južnu Laponiju došao iz Satakunte, Laitile ili Kiikoinena. 5 Netko ga je upitao, zašto je potegnuo na Sjever. Na to je mlinar odvratio, na Jugu mu je izgorio mlin, a pritom mu je i žena smrtno stradala. A osiguranje mu nije nadoknadilo ni jedno od toga.
- Izgorjeli su istodobno - pojasnio je Gunnar Huttunen i neobično ledeno pogledao čovjeka koji ga je upitao o tome.
Nakon što je iz pougljenjenih ruševina mlina prikupio kosti svoje žene i otpremio ih na groblje, prodao je svoje grozno zemljište i pravo na korištenje vodotoka, te je napustio to područje. Srećom je ovdje na Sjeveru našao prihvatljiv mlin, pa premda taj još ne radi, ipak su dovoljni prihodi od stroja za obradbu drvene obloge, kako bi prehranjivali samostojećega muškarca.
Pisarica crkvene općine je ipak mogla izvijestiti, prema unosu u crkvene knjige, mlinar je neženja. Kako je takvome čovjeku mogla izgorjeti žena? O tome se u selu nagađalo na dugo i široko. Istinu o mlinarovoj prošlosti ipak nije nitko otkrio, pa su se napokon ljudi prestali zanimati za to. Tek su govorili, tamo na Jugu su napokon i prije već žene izgorjele ili bile spaljene, pa ih unatoč tome još uvijek ima dovoljno.
U životu Gunnara Huttunena nastupala su povremeno duga razdoblja potištenosti. Tad bi, bez vidljivoga razloga, prekidao posao i zagledao bi se u daljinu. Njegove su tamne oči pune bola tinjale u svojim udubinama, a pogled mu je bio probojno oštar i istodobno tužan. Ako bi sugovornika gledao u oči, tad bi mu pogled plamtio i djelovao uznemiravajuće. Tko je razgovarao s Huttunenom tijekom tih mračnih raspoloženja, osjećao bi se nekako tužno i pomalo nelagodno...
Ali nije mlinar bio uvijek tako turoban! Često bi čak bio vrlo razuzdan, čak i bez nekoga osobitog povoda. Šalio se, smijao, bio raspoložen i svojim je dugim nogama izvodio najsmješnije skokove... Pucketao bi zglobovima na prstima, mahao rukama, krivio vrat, beskrajno izluđivao ljude, udarao seljake po ramenima, hvalio ih zbog zelene djeteline, smijao im se u lice, namigivao zadovoljno, pljeskao rukama...
Tijekom tih Huttunenovih dobrih razdoblja, običavala se u mlinu okupljati selska mladež, kako bi sudjelovala u veseljima razuzdanoga mlinara. Sjedili bi, kao u dobra stara vremena, okupljeni u mlinarovoj izbi, šalili se i zbijali nezgrapne šale. U smirenoj i ugodnoj polutami, okruženi tajanstvenim predajama staroga mlina, bili su svi radosni i sretni. Kadikad bi Gunnar, odnosno Kuanari kako su ga zvali domaći ljudi, zapalio na dvorištu ispred mlina veliku vatru, u koju su bacali strugotine i trijeske, pa bi na njihovome žaru pekli ribe iz rijeke Kemi.
Mlinar je bio neuobičajeno obdaren u oponašanju šumskih životinja. On bi prikazivao ponašanje najrazličitijih životinja, a promatrači su se kladili, koju je pritom mislio. Tako bi mlinar jednom zgodom izigravao zeca, drugom leminga 6 ili medvjeda. Pokatkad bi svojim dugim rukama oponašao lebdenje noćne sove, da bi potom zavijao poput vuka. Pritom bi podizao lice prema nebu i jadikovao toliko nemilo, da se srce paralo, te su se mladi ljudi zastrašeno zbijali bliže jedni drugima...
Često bi oponašao i žene ili muškarce iz sela, a promatrači bi smjesta prepoznali, koga je pritom mislio. Kad bi se Huttunen zgurio i sklupčao, što je od njega zahtijevalo poprilično izvijanja i napora, svi su znali da predstavlja svojega najbližeg susjeda, debeloga seljaka Viittivaaru.
Bijahu to spomena vrijedne ljetne večeri i noći, ali se kadikad moralo na njih čekati tjednima, jer bi u međuvremenu Gunnar Huttunen uvijek iznova utonuo u svoje tiho, sumorno raspoloženje. Tad se ni jedan od stanovnika sela, bez valjanoga razloga, ne bi usuđivao poći u mlin... A tko bi došao, svoj bi posao završavao brzo i bez mnogo buke, jer bi mlinarova potištenost otjerala posjetitelje.
Postupno su te Huttunenove potištenosti postajale sve izraženije i sve teže. Tad bi bio mrzovoljan, živci su mu bili napeti, te bi se bez razloga otresao na ljude. Pokatkad je bio toliko namrgođen i zao, da je odbijao isporučiti naručene krovne daščice. Tek bi osorno zarežao:
- Ne, nije još gotovo...
Kupac je morao otići iz mlina neobavljenoga posla, premda je pokraj stroja stajala uredno naslagana hrpa svježe izblanjanih daščica...
No za svojih je veselih raspoloženja Huttunen bio nenadmašiv. Tad bi nalikovao sjajnome cirkuskom umjetniku, a um bi mu radio britko poput blistave oštrice na njegovome stroju za rezanje krovnih daščica... Kretnje su mu bile brze i gipke, a izvedbe toliko uveseljavajuće i zbunjujuće, da bi potpuno osvajao svoje promatrače. Ipak bi se znalo dogoditi, da se usred toga razuzdanog raspoloženja trgne, prodorno krikne... Tad bi potrčao uzduž trošnoga i crvotočnoga dovoda za vodu, pa dalje preko rijeke u šumu, daleko od ljudi. Bučio bi i lomio po gustišu, probijajući si put. Kad bi se poslije sata ili sata i pol umoran i sopćući vratio k mlinu, mladi bi ljudi potiho odlazili. Kod kuće bi prestrašeno pričali, ponovno su započeli Kunnarijevi teški dani...
Tako su Gunnara Huttunena počeli smatrati ludim. Huttunenovi susjedi su znali pripovijedati u selskome središtu, kako mlinar običava noću urlati poput grabežljive zvijeri. To se pretežito događalo zimi, za vedrih noći s jakim mrazom. Huttunen bi kadikad urlikao od večeri do ponoći... U noćnoj bi tišini njegovo neutješno zavijanje tjeralo selske pse u okolici da mu odgovore. Za takvih bi noći ljudi u selima pokraj velike rijeke bdjeli, govoreći: “On je lud, jadni Kuunari... Čak i pse još navodi, da urlaju noću...”
“Netko mu mora reći, s tim valja prestati”, govorili su neki odlučno. “Nije pristojno ni prikladno, da odrastao čovjek zavija poput vuka. ”
Ipak se nitko nije usuđivao takvo nešto reći Huttunenu. Susjedi su se nadali, urazumit će se, te sam prestati...
“S vremenom se čovjek navikne na urlanje”, govorili su seljaci, koji su trebali krovnu oblogu. “To je doduše suludo, ali daščice koje on izrađuje, dobre su i jeftine!”
“Obećao je osposobiti mlin”, govorili sq drugi, oni što su namjeravali na obali rijeke Kemi posijati žitarice. “Zato je bolje ako ga ne srdimo. Inače će ponovno poći na Jug.”

2


Poplava


Kad se u proljeće počeo otapati snijeg, voda je u rijeci jednom zgodom toliko narasla, da je tek vlas manjkala, pa da Gunnar Huttunen ostane bez svojega mlina. Teška je bujica toliko silovito pritiskala branu povrh mlina, da je nastao proboj širok dva metra. Krupne su ledene sante počele nadirati kroz procijep. Uništile su trošan dovod za vodu, zdrobile vodno kolo blanjalice i razvalile bi cijeli mlin, da Huttunen nije uskočio... Potrčao je do ustave na stroju za rezanje krovnih daščica i otrgnuo ju, pa je najveći dio bujice jurnuo mimo mlina u donji tok rijeke.
Za to je vrijeme kroz provaljenu branu neprekidno nadirala voda, noseći krupne sante. One su se gomilale na zidu mlina, pa je stara građevina od trupaca pod tlakom nagomilanoga leda doslovce ječala. Huttunen se pribojavao, teški mlinski kamenovi bi mogli propasti kroz strop na kolo u prizemlju, pa bi i ono bilo zdrobljeno.
U tim mu okolnostima nije preostalo ništa drugo, osim skočiti na svoju dvokolicu i odjuriti do nekoliko kilometara udaljene selske trgovine.
Bez daha i okupan znojem, zazvao je trgovca Tervolu, koji je upravo punio prekrupu u vrećicu.
- Smjesta mi prodaj nekoliko naboja eksploziva! - povikao mu je Huttunen.
U trgovini je bilo nekoliko žena pri uobičajenoj kupovini... One se strašno preplašiše oznojenoga mlinara, koji je htio kupiti eksploziv... Trgovac Tervola, iza svoje vage, zatraži od Huttunena suglasnost za nabavku i posjedovanje eksplozivnoga materijala. No kad je Huttunen umjesto toga zaurlao, da će ledene sante zdrobiti mlin na brzacima Suukoski, ako ih se smjesta ne digne u zrak, trgovac popusti. Prodao mu je zatraženo, zajedno s klupkom stijenja i punom pregršti upaljača. Naboje su strpali u kutiju od ljepenke, koju je Huttunen smjestio na prtljažnik svoje dvokolice. Zatim je najhitnije odjurio na Suukoski, gdje je voda i dalje rasla, a ledene su sante treskale o poljuljane trupce staroga mlina...
Trgovac je smjesta zatvorio svoju trgovinu, pa se zajedno sa ženama i on najhitnije uputio za Suukoski, kako bi pratio daljnju Huttunenovu sudbinu. Ipak je još brzo nazvao središte sela, preporučivši seljanima neka pohitaju promatrati urušavanje Huttunenovoga mlina.
Ubrzo je iz smjera Suukoskija odjeknuo prvi prasak... Kad su prispjeli ljudi iz trgovine i središta sela, te se okupili na strmini povrh rijeke, grunulo je i drugi put... Krhotine leda i komadi drveta poletješe u zrak. Ljudi zabraniše djeci da prilaze bliže. Neki od seljaka koji prispješe na poprište zbivanja, htjedoše pomoći Huttunenu, pa su mu dovikivali neka im kaže što trebaju činiti.
No Huttunen je bio toliko uzbuđen i zaposlen, da nije imao vremena upućivati pomagače. Naoružan pilom i sjekirom, trčao je po rubu jezera prema brani, pa se preko trupaca i gromada leda uspeo na obalu, gdje je gacao po vodi do nadkoljenica, sve dok se nije dohvatio čvrstoga tla. Tamo je promotrio velike smreke, kao da ih želi srušiti.
- Kunnari je toliko pod parom... - primijeti seljak Viittavaara s debelim trbuhom - da ni ne stigne urlati.
- Nema ni vremena, izigravati jelena ili medvjeda - primijeti drugi.
I svi su se smijali, ali stražmeštar Portimo, 7 star i razborit čovjek, naloži ljudima neka se smire.
- Nije primjereno izrugivati se... - napomenuo je - kad je netko u nevolji.
Huttunen je izabrao jednu visoku smreku, koja se uzdizala uz samu riječnu obalu. S nekoliko snažnih udaraca urezao je u stablo dubok utor, na strani drveta okrenutoj prema rijeci. Tad je započeo piliti drvo. Promatrači na drugoj obali su nagađali, zašto mlinar u takvoj nevolji iznenadno ruši stabla, umjesto da misli na spašavanje svojega mlina...? Jedan od slugu s crkvenoga imanja, koji se zvao Launola, primijeti:
- Zaboravio je na svoj mlin i dobio volju za šumskim poslom!
Huttunen je to čuo na drugoj obali. Obuzeo ga je bijes, te mu iskočiše žile na čelu. I već se htio uspraviti i zaurlati sluzi prikladan odgovor, ali je ipak nastavio silovito piliti.
Golema smreka se započne njihati. Huttunen je izvukao pilu iz zareza, uspravio se i upro sječivom sjekire o stablo. Silno stablo se nagne i bučno tresne u zapjenjenu rijeku, drobeči pod sobom led što se nakupio ispred nasipa. Mnoštvom promatrača proširi se šapat... Tek su sad ljudi spoznali smisao pothvata!
Tjerano navalom vode, kliznulo je stablo smreke do nasipa, stvorivši time zapreku ledu, koji je nadirao iz gornjega toka rijeke. Bujica je i dalje nesmetano prodirala ispod stabla, prolazeći mimo zdrobljenoga vodnog kola i stroja za rezanje krovnih daščica, ali led više nije stizao do mlina. Zabrinjavajuće okolnosti time su bile uklonjene jednim udarcem...
Gunnar Huttunen si je obrisao znoj s čela, pa se preko mosta i kroz mlin vratio na drugu stranu, gdje je čekalo gledateljstvo.
- Sad znaš točno što je šumski posao! - zarežao je na slugu Launolu.
Ljudi su se zbunjeno okretali. Muškarci okružiše Kunnarija, žaleći što nisu mogli pomoći dovoljno brzo... I hvalili su ga, koliko se lukavo i domišljato sjetio pothvata sa smrekovim stablom.
Premda je napeta predstava završila, ljudi još nisu htjeli otići. Baš naprotiv, tek su sad počeli pristizati oni što su mogli samo sporije pješačiti. Na koncu je prispjela pokrupna seljanka Siponen, koja bez daha upita, što se do tada zbivalo.
Huttunen je pripravio nov naboj...
- Što, je li predstava bila prekratka? - upitao je tad glasno. - Tad ćemo pak ponuditi još više, kako toliko veliko mnoštvo ne bi dolazilo uzalud!
I mlinar započne izigravati ždrala... Stao je na jednu nogu, održavajući ravnotežu na rubu dotoka za vodu, glasao se poput ždrala, te istezao vrat kao da u koritu traži žabe.
Bolno potreseno, gledateljstvo se počelo razilaziti sa strmine. Smirivali su Huttunena, poneki su ga grdili, tvrdeći da je lud. Još prije nego se mnoštvo razišlo, dohvatio je naboj i zapalio stijenj, te je ovaj počeo gorjeti uz neugodno šištanje. Ljudi počeše bježati. I premda su reagirali brzo, poneki stigoše napraviti tek nekoliko koraka, prije nego je prasnulo...! Huttunen je zavitlao potpaljeni naboj u rijeku, gdje je odmah grunuo s potmulim odjekom. Kiša vode i krhotina leda zasula je obronak, tako da je ljude smočila do kože. Kriješteći su bježali dalje od rijeke, te su zastali tek na cesti, odakle su uzvraćali bijesnim kletvama...

3


Savjetnica


Jedva se visoka voda povukla, a Huttunen je već popravio štetu nastalu na njegovome mlinu. U pilani je naručio tri tovara građe. Bilo je tu greda, mosnica i dasaka. Kod trgovca Tervole kupio je dvije kutije klinova. U jednoj su bili nazupčani, u drugoj oni od deset centimetara. Zatim je pozvao tri nezaposlena seljana da zabijaju kolje u provaljeni nasip. Poslije nekoliko dana moglo se ponovno upravljati protokom vode u dovodu do mlina, zahvaljujući zaporu ugrađenom u popravljenu branu. Huttunen je isplatio ljude, pa je zatim uredio jezero iznad brane. Dio između brane i vodnoga kola stroja za rezanje daščica obnovio je potpuno. Pritom je utrošio tovar i pol mosnica od deset centimetara.
Nastupili su lijepi, ljetni dani. Vrijeme je bilo vjetrovito i blago, a mlinarovo raspoloženje odlično. Huttunen je bio spretan čovjek... I uživao je u tesarskome poslu. Popravci su ga toliko zaokupili, da je jedva odvajao vrijeme za spavanje. Ujutro bi se pojavio vani već oko četiri ili pet sati, te bi obilazio jezero povrh brane. Dok ne bi svanulo rezao bi grede i mosnice u potrebne komade, pa bi na kratko otišao u mlin. Tamo bi si skuhao kavu, ali bi se ubrzo vratio poslu. Za najtoplijega podnevnog razdoblja, povukao bi se na dva-tri sata u svoju odaju u mlinu. Prilegao bi i često pritom zaspao, kako bi se popodne probudio ponovno bodar i pun radnoga poleta. Čim bi nešto pojeo, hitao bi do jezera. I sve do nailaska noći, oko mlina na brzacima Suukoski tutnjali su udarci sjekire i bata.
Po selu se govorilo, Kunnari je lud na dva načina. Ponajprije glede svojega uma, a zatim i što se tiče odnosa prema poslu.
Poslije tjedna i pol jezero je bilo popravljeno i zabrtvljeno. Huttunen je na gornjoj ustavi otvorio put vodi u dovod prema mlinu, kako bi stigla kamo treba te pokretala mlin i stroj za rezanje. Zatim se Huttunen prihvatio popravljanja vodnoga kola na stroju za izradu daščanih pločica. Lopatice je morao potpuno obnoviti, jer su i onako već bile trošne. No osovina je ipak bila uporabljiva, kao što je to mlinar utvrdio. Izmijeni li ležajeve, sve će biti ispravno.
Huttunen se svukao u gaće i zagazio u rijeku, kako bi vodno kolo postavio na mjesto. Upravo je tad u mlin prispio dražestan gost. Točnije, gošća...
Na pristupnom se mostu pojavila jedna žena... Bila je oko tridesete, a djelovala je svježe i rascvjetano. Odjevena u laganu ljetnu haljinu s cvjetnim uzorkom, oko glave je imala svezan svijetao rubac. Bila je privlačna i skladnih oblina, no glas joj je bio nježan kao u djevojke. Tako mlinar, kroz hučanje vodopada, nije čuo kad ga je zazvala...
- Gospodine Huttunen! - dovikivala je. - Gospodine Huttunen!
Ona je promatrala gotovo nagoga muškarca, koji se mučio u rijeci. Vitak i žilav mlinar se borio protiv studene vode i zagrižljivo pokušavao smjestiti kotač na njegovo mjesto. Ali osovina jednostavno nije htjela u rukavac... Tlak vode bio je prejak. Upinjući svim snagama, uspjelo mu je napokon usaditi velik kotač. Pustio ga je, pa lopatice smjesta zagrabiše vodu, a kotač se pokrene. Prvo polagano, pa zatim sve brže i brže. Huttunen odstupi korak, promotri kotač i zaključi:
- Ipak si shvatio, prokletstvo!
Nakon što je obuzdao vodu, začuje jasan ženski glas...
- Gospodine Huttunen! - dozivao ga je.
Mlinar se okrene u smjeru odakle je dolazio poziv. I ugleda, lijepa žena stoji na mostu. Skinula je rubac s glave i dozivala ga mahanjem. Imala je prirodno kovrčavu plavu kosu, te je doista izgledala dražesno, dok je tako stajala na mostu, izložena suncu i vjetru. Huttunen ju je promatrao odozdol iz rijeke, te utvrdi da ima snažne nožne listove i čvrste zglobove. Mogao joj je čak vidjeti i gaćice, ispod uzlepršane haljine, zajedno s čarapama na šav i podvezicama... Ona nije zapažala, koliko se izlagala pogledu... Ili se pak nije stidjela pokazati svoje nadkoljenice i bedra. Huttunen se probije kroz vodu, dograbi svoje stvari s mosta i brzo se odjene. Žena je prišla bliže, okrenula s k njemu i pružila mu ruku...
- Ja sam savjetnica u poljoprivrednoj udruzi, Sanelma Kayramo. 8
- Jako mi je drago - istisne Huttunen.
- Ja sam ovdje nova savjetnica - pojasni žena. - Obilazim svaku kuću, čak i ako obitelji nemaju djece. Do sada sam već bila u šezdeset kuća, ali to je još daleko od onoga što moram obići.
Savjetnica u udruzi? Što jedna savjetnica poljoprivredne udruge traži u mlinu?
- Seljanka Viittivaara sa susjednoga imanja mi je rekla - pojasni Sanelma Kayramo - kako ovdje stanujete sami. I tako sam odlučila doći i k vama. Jer, i samac može zasaditi povrće.
I savjetnica iz poljoprivredne udruge započne žustro izlagati svoju zamisao. Sadnja povrća u pokrajini, kako reče, najbolje je što se može zamisliti. Time se pribavlja izvrsnu dodatnu hranu, dobiva vitamine i temeljne tvari. Već i povrtnjak od pedesetak četvornih metara donosi, dakako ako ga se valjano njeguje, prinos koji manju obitelj zbirnjava svakakvim zdravim i osvježavajućim urodom za zimu. Treba se tek odlučno prihvatiti posla i ispravno raditi. To se doista isplati!
- Da, gospodine Huttunen... - zaključila je. - Ne bismo li i vama uredili zgodan mali povrtnjak? Povrće je u današnje doba toliko privlačno, da uopće nije sramota, ako ga čak i neki muškarac sadi i jede.
Huttunen otkloni ponudu...
- Ja sam samac - rekao je. - Meni je dovoljno, ako s vremena na vrijeme kod susjeda kupim vreću repe, ako je baš pokatkad poželim.
- Uopće ne dolazi u obzir! - odlučno ga presiječe posjetiteljica. - Smjesta ćemo se prihvatiti toga. Dat ću vam nešto sjemena, za početak. Potražimo odmah i prikladno mjesto za budući povrtnjak. Od svih onih koji se odlučiše saditi povrće, nitko još nije požalio.
Huttunen pokuša s posljednjim prizivom...
- Ali, ja sam... - rekao je neodlučno. - Ja sam pomalo luckast. Zar vam to nisu rekli u selu, gospođice?
Savjetnica iz udruge omalovažavajući odmahne rubcem, kao da je cijeli život imala posla upravo s poremećenima duhom. Odlučno uhvati mlinara za ruku i povede ga prema ulazu u mlin. Tamo je po zraku ocrtala međe budućega povrtnjaka. Mlinar je očima slijedio kretnje njenih ruku... Zemljište kao da je prebogato odmjeravala, pa je potresao glavom. Savjetnica iz udruge tad malo smanji zamišljenu površinu, pa je sve sad izgledalo odlučeno. Posjetiteljica tad odlomi četiri brezove grane, s kojima je obilježila uglove odabranoga zemljišta.
- Za čovjeka vaše veličine ovakav komad nipošto nije prevelik - rekla je i donijela torbu za spise s prtljažnika svoje dvokolice. Sjela je zatim u travu i iz torbe izvukla mnoštvo spisa, koje je raširila ispred sebe. Vjetar ih je raznio uokolo, pa ih je Huttunen ponovno prikupio. Činilo mu se to čudesnim i usrećujućim... Dok je savjetnici uručivao prikupljene papire, nasmiješila se dražesno i zahvalila mu. Mlinar se toliko razveselio, da bi najradije zaurlao od silne sreće... I nije mnogo manjkalo, pa da to i učini! Ali se svladao. Bilo je primjereno, ponašati se pred takvom ženom prirodno, barem na početku.
Savjetnica je upisala mlinara Gunnara Huttunena kao člana poljoprivredne udruge. Zatim je narisala tlocrt vrta i na njemu pribilježila imena sadnica koje treba rasporediti. Cikla, mrkva, broskva, grašak, luk, začinske biljke... Htjela mu je preporučiti i rano proljetno zelje, ali je to ipak prekrižila, jer u selu nije bilo sadnica.
- Možda bismo se za prvu ruku trebali zadovoljiti s jednostavnim vrstama - odluči ona. - S porastom iskustva možemo tada proširiti budući izbor.
Uručila je zatim Huttunenu nekoliko vrećica sa sjemenom, koje je namjeravala naplatiti tek kod svojega idućeg posjeta.
- Moramo prvo vidjeti, hoće li izniknuti... - pojasnila je. - Ali sam sigurna, gospodine Huttunen, ubrzo ćete doživjeti čudo novoga nastanka i rasta.
Huttunen izrazi dvojbu glede svojega uspjeha pri bavljenju povrtlarstvom.
- Nikad se ranije nisam time bavio - pojasnio je, neodlučno.
Savjetnica je tu okolnost smatrala potpuno nebitnom, pa mu je umjesto toga održala predavanje o pravilnoj sadnji biljaka. Navela mu je točne naputke, kako treba obraditi zemlju i pognojiti ju, koji je najpodesniji razmak između gredica za pojedine vrste, te koliko gusto i duboko treba smjestiti sjeme u zemlju, da bi sve dobro uspjelo... Ubrzo je Huttunen stekao dojam, kako je povrtlarstvo najugodnije zanimanje i još osobito prikladno upravo za njega, jer tijekom cijeloga ljeta u mlinu i onako neće imati posla. Obećao je odmah se baciti na posao, te je bez odlaganja donio motiku i lopatu iz ostave.
Savjetnica je promatrala kako taj visok čovjek zabija lopatu u tlo i izbacuje velike grude zemlje, kako bi ih okrenuo i bacio natrag u nastalu rupu. Prignula se, kako bi opipala zemlju, pa ju je protrljala između prstiju i onjušila.
- Boljega zemljišta za povrtnjak nema nigdje - rekla je zatim pohvalno.
Budući da si je zaprljala ruke, potrči Huttunen u mlin i donese cinčano vedro, pa zagrabi u njega vode, kako bi je odnio savjetnici.
- Ah, to ipak nije bilo potrebno - reče ona, porumenjevši, dok si je ispirala dlanove. - Hlače su vam se namočile sve do koljena, to uopće ne mogu ispraviti...
“Što me briga za moje hlače”, pomisli Huttunen sretno. “Glavno da je savjetnica zadovoljna...” I počeo je s tolikim žarom zabijati lopatu i prevrtati zemlju, te je nastali trag bio nalik brazdi koju za sobom ostavlja plug u koji je upeta volovska zaprega...
Savjetnica potrpa svoje papire natrag u torbu, dogura svoju dvokolicu i na rastanku pruži Huttunenu ruku.
- Iskrsnu li kakve neprilike - uputila ga je - javite mi se odmah. Stanujem kod Siponenovih, u podkrovlju. Ne trebate se bojati, upravo se sad na početku može pojaviti neka pojedinost, koju sam nepažnjom zaboravila napomenuti.
Zatim si je svezala svoj svijetao rubac oko zlatnih vlasi, objesila torbu za spise na upravljač i uspela se na sedlo. Njena skladno zaobljena pozadina potpuno prekrije sjedalo... Lagana haljina lepršala je na vjetru, dok se vozila niz obronak ispod mlina...
U šumi je zastala, okrenula se prema mlinu i uzdahnula zamišljeno...
- Oh, moj Bože... - prošaptala je.
Uzbuđeni Huttunen nije znao, što bi činio, nakon što je savjetnica otišla. Kopati povrtnjak mu se sad više nije činilo toliko hitnim kao netom ranije. Nemirno je pošao u svoj mlin i naslonio se na kamenove za mljevenje krupice... Trljao si je dlanove, zatvorio oči i u mislima se vraćao svojoj posjetiteljici. No iznenadno se napeo, istrčao napolje, pa ispod brane skočio u maticu i zaronio u studenu vodu do vrata... Kad se ponovno uspeo na obalu, tijelo mu je pomalo drhtalo, ali je opet bio miran.
Pošao je u svoju izbu, pogledao kroz prozor na glavnu cestu i zajadao tihim glasom... Ali nije zaurlao, kao pokatkad zimi.
Još je iste večeri okopao iskolčen dio zemljišta, a kad se spustila noć dovezao je i tovar gnoja. Grabljama je razvukao i utisnuo gnoj u zemlju, te posijao sjeme, što ga je dobio od savjetnice. U svitanje je još navodnio povrtnjak, prije nego je napokon pošao spavati.
Sretan, Huttunen legne na počinak. Sad je posjedovao svoj vlastit, malen povrtnjak u sklopu udruge. To je značilo, dražesna savjetnica će sa svojom dvokolicom, prije ili kasnije, ponovno navratiti k njemu...

4


Mlinsko kolo se ponovno vrti


Tijekom dana koji uslijediše, nastavio je Huttunen odklanjati štetu prouzročenu poplavom. Popravljao je dovod između mlina i stroja za rezanje daščica. Mjestimice je trebao obnoviti tek po mosnicu ili dvije. Zatim je ugradio više trupaca ispod zagata, jer su stari na mnogo mjesta bili već trošni. Naime, kad bi stao na rub dovoda i malo potresao, započela bi se vodosprema smjesta njihati i propuštati vodu, a to je smanjivalo dotok i time snagu vodnoga kola.
Poslije pet dana Huttunen izvede pokus. Zatvorio je ustavu, koja je puštala vodu prema vodnome kolu stroja za rezanje daščica, tako da je svu vodu iz dovoda usmjerio u pokretačko kolo mlinskoga postrojenja. Ovo se počelo vrtjeti, najprije polagano, pa sve brže i brže. Nakon što se Huttunen uvjerio, da se stroj okreće ravnomjerno, te na njegove lopatice pristiže dovoljno vode, popeo se gore na most i ušao u mlin. Tamo je sve veće osovine i ležajeve podmazao kolomašću. Na bezbroj mjesta nakapao je strojnoga ulja, služeći se mazalicom s dugim kljunom. Nakon što je namastio pokretne dijelove, uzeo je plosnatu lopaticu od jasikovine, s kojom je obod pogonskoga kotača glavne osovine namazao posebnom smolom za remenje. Kad bi lopaticu čvrsto pritisnuo o bubanj koji se okretao, mogao je smolu dobro razmazati. Nakon toga je nasmolio i remenice na osovinama gornjih kamenova. Tad je napokon nabacio pogonski remen oko bubnja. Učinio je to jednim potezom, tako da remen nije mogao skliznuti. Širok remen se njihao u skladu s okretanjem glavne osovine, te je pokrenuo težak gornji kamen mlinskoga uređaja, koji je trljao nepokretan donji kamen. Da je Huttunen ubacio nekoliko pregršti žita u otvor, ubrzo bi u nosu osjetio miris svježe smljevenoga brašna...
Mlin je sad radio. Kamenovi su muklo tutnjali, pogonski je remen pljeskao, brojne su osovine lupale, a cijela je zgrada podrhtavala. Dolje u pogonskom odjelu hučalo je vodno kolo, okretano snagom vode iz dovoda.
Huttunen je još prebacio remen s pogonskoga kotača za mljevenje brašna na onaj za drobljenje krupice, kako bi i njega iskušao. I sad je također mlin radio besprijekorno...
Mlinar se osloni na rub praznoga sanduka za brašno, zatvori oči i počne osluškivati poznate zvuke mlina koji radi. Lice mu bijaše mirno, te nije pokazivalo ni znake uobičajene žustrine, niti tragove potištenosti.
Dugo je ostavio mlin da radi na prazno, prije nego je zatvorio dovod vode prema kolu. Ono se vrtjelo sve sporije i sporije, sve dok se nije sasvim zaustavilo. U mlinu ponovno zavlada mir, te se jedino dolje s rijeke moglo čuti tiho mrmorenje vode.
Sljedećega dana ode Huttunen u trgovinu, kako bi najavio da ponovno prima žito na meljavu. Dakako, ako netko želi dati samljeti svoje preostale žitarice.
Trgovac Tevola pogleda mlinara poprijeko.
- Za eksploziv sam morao ja preuzeti odgovornost, kad je došao redarstvenik i upitao imaš li odobrenje - rekao je Huttunenu. - Drugi put nećeš od mene dobiti naboje na crno, ovakav smiješan, kakav jesi.
Huttunen prošeta trgovinom, kao da nije čuo trgovčev prijekor. Iz pretinca uzme staklenku svijetloga piva, pa zapali i cigaretu. Baš je odgovoralo, što je kutija sad bila prazna, pa Huttunen na poleđini napiše da je mlin na Suukoskiju opet uređen, te se može donositi žito na meljavu. U vratima trgovine nađe stari čavlić za pribadanje, te s njim pričvrsti svoju obavijest.
- Kako si samo mogao posljednji naboj baciti u rijeku, izravno ispred okupljenih ljudi? - nastavi trgovac srdito.
Upravo je učiteljevoj ženi punio vrećicu sušenim voćem. Huttunen odloži praznu pivsku staklenku natrag u pretinac, te dobaci nekoliko novčića na pult. Trgovac ispitivački pogleda na vagu, te nastavi jadikovati.
- U selu kažu, trebalo bi te odvesti i predati na liječenje.
Huttunen se naglo okrene i pogleda trgovca izravno u oči.
- Reci, Tervola... - zapita - koji može biti razlog, što kod mene ne niče crna repa? Zemlja je već crna od obilnoga zalijevanja, ali se do sada ništa ne može ni vidjeti ni čuti.
- Ne radi se ovdje o crnoj repi...! - zareži trgovac. - Naša kći trči već drugo ljeto k tebi u mlin...
Zar je to način, da se djeca do kasno u noć motaju uokolo, a k tomu još zalaze i jednome luđaku?
Huttunen položi šaku na vagu, te pritisne zdjelicu prema dolje.
- Točno deset kilograma - reče. - Dodaj još utega.
Huttunen i osobno dometne nekoliko utega, pa ponovno pritisne. Kazaljka vage ponovno poskoči do kraja.
- Ruka sad teži točno petnaest kilograma - napomene mlinar.
Trgovac pokuša odgurnuti Huttunenovu ruku s vage. Vrećica se prevrne, a osušeni kolutovi jabuka rasuše se po podu. Učiteljeva se žena povuče u stražnji dio trgovine... Huttunen dograbi vagu i iznese ju van. U prolazu zubima otrgne svoju obavijest s vrata. Vani smjesti trgovčevu vagu u vedro na zdencu s polugom, pa ju oprezno počne spuštati u dubinu. Trgovac Tervola izađe pred zgradu...
- E, sad si svoje odigrao!!! - doviknuo je Huttunenu. - Takvo nešto spada u ludnicu! I to smjesta!!! Ova je trgovina od sada za tebe zatvorena, Huttunen!
Mlinar pođe u selo. Usput je mozgao, kako se to moglo dogoditi... Bio je žalostan, no oraspoložio se misleći na vagu, koja je sad počivala na dnu zdenca. Osim toga, zdenac s polugom je također bio svojevrsna vaga, samo što je uteg bila voda. Zaustavio se na groblju. Na ulaznim vratnicama bilo je zabijeno nekoliko čavlića od ranijih obavijesti i oglasa. Tamo je učvrstio svoju obavijest, koju je donio u zubima.
Na poleđini kutije od cigareta moglo se pročitati:


Mlin na Suukoskiju se ponovno okreće.
Huttunen.


Poslije toga je pošao u selsku kavanu. Popio je staklenku laganoga piva. Uokolo je sjedilo mnoštvo ljudi iz svih krajeva župe, pa je ustao i objavio:
- Recite dalje, tko ima žitarica, može ih donijeti u Suukoski.
Zatim je ispraznio svoju staklenku i pošao. Na vratima se još okrenuo.
- Ali ne primam vlažno. To ne meljem čak ni za krmivo. Samo mi truje mlin.
Ispred Siponenovoga imanja mlinar uspori korake, zirkajući prema prozorima u podkrovlju, kako bi utvrdio je li savjetnica iz udruge kod kuće. Zatim počne pogledom tražiti njenu modru dvokolicu... Nigdje ju nije mogao vidjeti. Dakle, obilazila je sela... Savjetovala je djecu o obrađivanju povrtnjaka i seljankama dijelila naputke za pripravljanje povrća. Huttunen osjeti ljubomoru, pri pomisli kako u tom trenutku dražesna savjetnica poučava zlovoljne balavce o uzgoju crne repe ili debelim seljankama daje savjete o obrezivanju salate.
Huttunen pomisli na svoj vlastiti nasad, s kojim je učlanjen u udrugu. Za njega savjetnica nije imala vremena... Mogla je barem navratiti i pogledati, kako je marljivo obradio zemlju, kako ju je pognojio i zasijao! Točno prema naputcima!
Zar si je s njim priuštila šalu, time što je odrasloga čovjeka navela da se bavi dječjim poslom? I u ovoj su mu se župi već podrugivali, nazivali ga ludim mršavkom i neotesancem... Zar se i ona morala pridružiti istome zboru...? Ta mu se pomisao učini krajnje mrskom i mračnom. Gunnar Huttunen se okrene od Siponenovoga doma. Ostatak puta do kuće prešao je bijesno, trčećim korakom.
Vraćajući se iz trgovine, naišla je učiteljeva žena, vozeći se na dvokolici. Ugledavši ga kako trči prema njoj, sišla je i oslobodila mu prolaz...
Huttunen zastane ispred mlina, te je promatrao svoj povrtnjak. Ležao je ispred njega crn i beživotan. Djelovao je napušteno, zaključi. Njegov je povrtnjak napustila savjetnica iz udruge. I on je osobno osjećao, kao da je jednako tako napušten. Žalosno je pošao u svoju odaju na gornjemu katu, odbacio gumene čizme s nogu i bacio se na ležaj... Prije toga nije ništa pojeo. Nekoliko je sati teško uzdisao, prije nego je usnuo. Spavao je vrlo nemirno, mučen smušenim i teškim snovima.

5


Jutarnji posjet s posljedicama


Kad se mlinar probudio, pred jutro, pogleda na svoju džepnu uru. Pokazivala je četvrti sat...
Bila je to izvrsna ura, s kućištem od pravoga čelika. Huttunen ju je tijekom primirja kupio u Riihimakiju, 9 od jednoga preplanulog njemačkog narednika u prolazu. Taj je prisegao, sat je trajan i vodootporan. Tijekom godina se ta tvrdnja pokazala ispravnom. Jednom se zgodom Huttunen u muškome društvu okladio da je ura otporna na vodu. Uzeo ju je u usta, no ona je i dalje valjano radila. A isto tako i kad je pošao u saunu te u njoj ostao dulje od jednoga sata, a čak je i dvaput zaronio u jezero. Pritom je sat neprestance držao u ustima. U jezero je zaronio do dna, gdje je ostao nepomično ležati, osluškujući radi li ura i dalje. Njeno se kuckanje moglo dobro čuti pod vodom, jer je tu vladao veći tlak nego u sauni. Kuckanje mu je odjekivalo cijelom glavom... Kad je Huttunen poslije pokusa izvadio uru iz usta i obrisao ju, moglo se utvrditi kako radi jednako kao da je sve vrijeme bila u suhome džepu. Na njoj se nije moglo utvrditi ni najmanje oštećenje. Sad je pokazivala četiri...
Navio je uru, a zatim mu misli odlutaše do savjetnice iz udruge. Prisjetio se da ga je pozvala, neka joj se javi u bilo koje doba, iskrsnu li s povrtnjakom neke nevolje.
Ako bi sad doista pošao onamo, da bi popričao o nevoljama sa sadnicama? Prosudi kako ima dobar razlog za posjet... Sjeme je povjerio zemlji još prije šest dana, a do sada se nije ništa pojavilo iz zemlje. Mogao je upitati, dakle, nije li sjeme možda od prethodne godine? Za nuždu bi mogao zatražiti novo, bolje sjeme... Na koncu zaključi, kako ima zadovoljavajuću, skoro službenu zamolbu. Nitko ne bi smio nešto nalaziti u tome, ako sad posjeti savjetnicu...
Huttunen ispije pola zaimače studene vode, pa se dvokolicom odveze do Siponenovoga imanja...
Selo je izgledalo neuobičajeno napušteno... Na pašnjacima nije bilo stoke, nitko nije radio po poljima... Jedino su pjevale ptice, koje je probudilo rano ljetno jutro. A pospani su psi lajali lijeno, dok se Huttunen vozio mimo pojedinih imanja. Dim se nije dizao iz dimnjaka, ljudi su još spavali.
Siponenov je pas poprilično zabučio, kad je Huttunen ušao u dvorište. Kućna vrata nisu bila zakračunata, pa mlinar stupi u boravišnu odaju. Zavjese su bile navučene, te je posvuda vladala tišina.
- ...dan! - reče Huttunen.
Prvi se probudio sluga Launola. Sa svojega drvenog ležaja iza peći, pospano-začuđeno je uzvratio pozdrav. Na vratima spavaće sobe pojavi se domaćin, zijevajući. Taj je pomalo podsjećao na slona, onako malen, star i kratkovidan. Prišao je Huttunenu blizu, pogledao prema gore, pa prepoznavši gosta ponudi mu neka sjedne. Iza svojega muža ukaže se na vratima spavaonice i seljanka, niska i strahovito debela žena. Bila je toliko debela da joj noge nisu mogle stati u sare na čizmama... Čizme koje je obuvala pri odlasku u štalu, morala je razrezivati do polovice sara.
- Dobro jutro - rekla je, te pogledala na zidnu uru. - Zar se u mlinu ponovno nešto dogodilo, kad dolaziš usred noći, Kunnari?
Huttunen sjedne za stol, pripali si cigaretu i ponudi Siponenu. Ovaj se upravo uvlačio u hlače.
- Sve je u redu, hvala na pitanju - odvrati mlinar. - Tek sam tako naišao, dugo nisam dolazio k vama.
Domaćin sjedne sučelice Huttunenu, pušeći svoju cigaretu što ju je prije toga utaknuo u nastavak. Prigne se preko stola i pogleda mlinara iz blizine, ravno u oči, ali ne reče ništa. Launola izađe van iz kuće i nestane iza ugla. Zatim se vrati i, budući da mu nitko ništa ne reče, legne na svoj drveni ležaj i okrene nazočnima leđa. Ubrzo je započeo hrkati.
- Je li savjetnica iz udruge kod kuće? - upita napokon Huttunen.
- Zasigurno spava gore... - izjavi seljak i pokaže u smjeru stuba.
Huttunen stisne svoju cigaretu u pepeljaru i uspne se do podkrovlja. Seljak i seljanka pogledaju jedno drugo i zapanjeni ostanu sjediti. Čuli su teške mlinarove korake po stubama, a zatim snažan tutanj, kad je gore udario glavom o stropnu gredu. Ubrzo se začulo i kucanje, pa odgovor ženskoga glasa. Zatim su se vrata otvorila i zatvorila. Seljanka se ugura pred stube, kako bi osluškivala što gore govore. Ali je udaljenost bila prevelika.
- Pođi malo prema gore - zapsiče joj muž u uho. - Tad ćeš čuti bolje, ali pripazi da stube ne zaškripe. No hajde, kreni i zatim me izvijesti. Ta pripazi! Gospode Bože, ova je žena toliko debela, da se cijela kuća ljulja pod njom.
Pospana i zbunjena savjetnica je primila Huttunena u spavaćici. Stajao je prignut u malenoj izbi s kosim stropom, držeći u jednoj ruci svoju kapu, dok je drugu pružao savjetnici u znak pozdrava.
- Dobro jutro, gospođice savjetnice... - oslovi ju mlinar. - Oprostite što dolazim u ovo doba, ali sam mislio, barem ću vas zateči kod kuće. Kao što sam čuo, od jutra do večeri kružite župom radi davanja savjeta.
- Da, svakako - potvrdi ona. - Koje je doba? Još nije ni pet...
- Nadam se, da vas nisam probudio... - uplašeno primijeti Huttunen.
- Ništa zato... Ta sjednite, kako ne biste morali stajati prignuti. Strop je vrlo nizak... Više i veće sobe su skupe.
- Soba je lijepa... - pohvali Huttunen. - Naša tamo prijeko u mlinu nema čak ni zavjese... Mislim dakako na sobu... U mlinu baš i ne nedostaju.
Huttunen sjedne na malen tronožac pokraj peći. Htio je izvući cigaretu, ali odustane. U sobi jedne žene, nije dolikovalo pušiti.
Savjetnica sjedne na rub postelje i ukloni si razbarušene uvojke s čela. Izgledala je dražesno poslije spavanja... Njena bujna prsa su se jasno ocrtavala ispod spavaćice, a izrez oko vrata otkrivao je udolinu između dojki. Huttunen se teško suzdržavao da ne zuri tamo.
- Svakoga sam dana iščekivao... - započne otegnuto - hoćete li doći do mlina. Povrtnjak s nasadom sam odmah dovršio, upravo kako obećah. Mogli ste ga doći pogledati...
Sanelma Kayramo se nasmije uznemireno.
- Htjela sam doći drugi tjedan...
- Meni je vrijeme bilo toliko dugo... Osim toga, sjeme nije isklijalo.
- To i nije bilo moguće - pobrza odvratiti savjetnica.
- Ta tek je zasijano, prije nekoliko dana. Ne smijete biti previše nestrpljivi. Gospodine Huttunen, možete se smireno vratiti svojemu mlinu. Povrće će narasti, kad mu dođe vrijeme.
- Moram li doista odmah poći? - upita Huttunen razočarano.
Nije mu se baš išlo...
- Navratit ću odmah sljedećega tjedna - obeća savjetnica. - I pogledat ću vaš povrtnjak. Sad je vrijeme neprikladno za posjet, ja sam ovdje podstanarka... Seljanka je stroga žena, premda je toliko debela.
Huttunen se upusti u nov pokušaj...
- A ako bih još pola sata ovdje sjedio sasvim mirno?
- Pokušajte ipak shvatiti, gospodine Huttunen...
- Tek sam mislio, navratit ću u prolazu... - pojasni mlinar. - Vi ste rekli, mogu doći u svako doba, ako se pojave nevolje.
Savjetnica je bila zbunjena. Rado bi ostavila mlinara neka sjedi tamo uz peć, toga privlačnog i neobičnog muškarca... Ali to je, dakako, bilo krajnje nedolično. Smiješno, ali uopće se nije bojala toga neobičnog čovjeka, kojega su mnogi smatrali duševno bolesnim. Ali ga je na neki način morala potaknuti da ode, posjet se jednostavno nije smio dalje otezati. Što će misliti dolje u kući, ako mlinar još ostane...
- Mogli bismo se naći tijekom mojega radnog vremena - napomene savjetnica. - Što se mene tiče, u trgovini ili kavani, sasvim slučajno... Ili negdje u šumi... Ali ne ovdje, u ovo doba.
- Tad moram ipak poći... - zaključi Huttunen, razočarano.
Uzdahne teško, navuče kapu i za rastanak pruži savjetnici ruku. Sanelma Kayramo je bila sigurna, jadnik je zaljubljen u nju, jer ju je u trenutku rastanka gledao toliko tužno...
- Ugodan vam dan, Huttunen - rekla mu je. - Srest ćemo se uskoro, pod boljim okolnostima.
Huttunenova se žalost malo ublaži. Čvrstim stiskom dograbi kvaku i uljudno se nakloni. Tad odlučno otvori vrata...
Vratno krilo pljesne o nešto veliko i meko. Na stubištu odjekne divlje urlanje i težak štropot. Seljanka se dovukla sve do podkrovlja, kako bi prisluškivala razgovor između mlinara i savjetnice. Kad su se vrata otvorila, svom su je silinom udarila po uhu i odbacila niz strme stube... Srećom je seljanka bila debela poput bačve... Tako se tek skotrljala niz stube, a dolje ju je dočekao seljak. Iz uha joj je tekla krv, a kriještala je toliko da su zveckala stakla na trijemu.
Sluga Launola doleti iza peći. Huttunen siđe niz stube, a slijedila ga je savjetnica. Seljanka je ležala na podu i jadikovala. Siponen bijesno pogleda Huttunena i otrese se na njega:
- To je prokleta svinjarija! Usred noći navraćati u kuću miroljubivim ljudima i ubiti seljanku!
- Nije još mrtva - primijeti sluga. - Moramo je odnijeti u postelju.
Sjedinjenim snagama odvukoše seljanku u spavaću odaju i podignuše ju na postelju. Kad su s tim bili gotovi, Huttunen napusti kuću. Skočio je na svoju dvokolicu i hitro se odvezao iz dvorišta. Seljak je pak izašao za njim na trijem i vikao:
- Ostane li moja stara uzeta, ti ćeš platiti njegovanje, Kunnari! S tim ću ići sve do suda!

6


Obećanje


Punih tjedan dana zurio je Huttunen u svoj pust povrtnjak. I nije se usuđivao, otići u selo... Tad je tužnoj usamljenosti došao kraj. Savjetnica iz udruge veselo se dovezla na svojoj dvokolici, pozdravila ga ljubazno i smjesta počela s njim razgovarati o povrtnjaku.
Salata je upravo pokazala prve izdanke. Ubrzo će niknuti i crna repa, uvjeravala ga je. Naplatila je novac za sjeme, koje je ostavila pri prvome posjetu, te ga uputila kako treba rahliti zemlju i njegovati biljke.
- Skrb i brižljivost su A i O 10 u svemu - utuvljivala mu je odlučno.
Sretan, Huttunen skuha kavu i uz to ponudi perece.
Kad je bilo raščišćeno sve glede povrtnjaka, Sanelma Kayramo usmjeri razgovor na mlinarov posjet k njoj.
- Zapravo sam došla - započne ona - kako bih s vama porazgovarala o događaju onoga jutra...
- Neću više dolaziti k vama - obeća Huttunen posramljeno.
- Već je i taj prvi put bilo previše... - odvrati savjetnica iz udruge. - Seljanka Siponen leži još uvijek u postelji, te nije baš voljna ustati. Da, čak više ni ne skrbi za kravlju staju. Siponen je pozvao općinskoga liječnika, kako bi mu pregledao ženu...
Pogledala ga je, a mlinar pogne glavu.
- Liječnik Ervinen ju je pregledao sa svih strana - nastavi savjetnica. - Pritom je moralo pomagati više ljudi, kako bi ju okrenuli, jer je toliko debela. Naložio je, neka joj ispiru uho, te je unutra smjestio komad tkanice. Tamo je zasigurno nešto ozlijeđeno, jer ju je kvaka pogodila upravo na to mjesto. Liječnik je tad dozivao u uho i rekao, sluh joj je još očuvan, premda se pravi gluhom. Jakom joj je džepnom svjetiljkom posvijetlio u oko, sasvim iz blizine, te iznenadno povikao u bolesno uho. Tad je vidio da joj se zjenica promijenila, pa nedvojbeno još uvijek čuje. No seljak to nije povjerovao. Tad smo joj svi vikali u uho i gledali joj u oko, ali se ona pretvarala i hinila kao da ne zamjećuje baš ništa. Siponen je rekao, sad je njegova stara izgubila još i sluh, pa će to biti Kunnariju skupa šala...
Huttunen molbeno pogleda savjetnicu, nadajući se, time je lošim vijestima došao kraj...
- Liječnik Ervinen je izjavio - ipak nastavi ona - kako bi seljanka trebala ustati i prihvatiti se svojega posla. No ona je tvrdila, udovi su joj nepokretni. Odlučila je, izgleda, biti uzetom. Još je rekla, do kraja života više neće moći ustati iz postelje. To je njena čvrsta volja i odluka, pa tu Ervinen nije mogao učiniti ništa više. Odlazeći, još je samo dodao, što se njega tiče neka samo leži, do Sudnjega dana. Seljak je pak priprijetio da će dovesti boljega liječnika, koji će njegovoj staroj pismenom potvrditi uzetost. Još je napomenuo, Kunnari će tad ipak platiti.
Tako to dakle izgleda, pomisli Huttunen nesretno. Po cijeloj je okolici bilo poznato, žene iz obitelji Siponen su najljenije i najdeblje od svih. Sad je seljanka pak našla dobar povod i razlog da ostane u postelji. Launola, prepredeni kućni sluga, u cijelome će slučaju dakako sve pripravno posvjedočiti, što mu zapovijede seljak i seljanka.
- Pričam vam sve to... - zaključi savjetnica - jer znam da ste nedužni, a i inače ste mi dragi. Zašto si ne bismo govorili “ti”? - predložila je na kraju.
No odmah se domislila i dodala:
- Ali to ćemo činiti samo kad smo na samu, te nitko drugi ne čuje...
Mlinar se tome krajnje razveselio, a od tada ga je savjetnica oslovljavala samo s “Gunnar”.
Huttunen dotoči kave. Savjetnica pak započne novu temu, još osjetljiviju...
- Gunnare... - upitala ga je. - Smijem li te upitati nešto sasvim osobno? Nešto doista neugodno, o čemu se u selu govori tako često?
- Pitaj što god hoćeš - odvrati mlinar. - Neću se naljutiti.
Nije baš pravo znala, kako bi započela... Otpila je još kave, nadrobila pereca u nju i pogledala kroz prozor. I upravo se htjela vratiti na pitanja vezana za povrtnjak, ali napokon prijeđe na stvar.
- U selu sasvim otvoreno pričaju - rekla je - da ti nisi poput drugih...
- Znam - suglasi se Huttunen zbunjeno. - Nazivaju me luđakom.
- No da... Kad sam jučer svratila učiteljevoj ženi na kavu, tamo rekoše da si poremećen... To znači, možeš postati pogibeljan, te ne znam više što još. Učiteljeva je žena ispripovijedila, kako si iznenadno odnio vagu iz trgovine i spustio ju u zdenac. To zasigurno nije točno? Takvo nešto ne bi nitko učinio.
Huttunen je morao priznati, ipak je trgovčevu vagu otpremio u zdenac...
- Mogu je ponovno izvući - napomenuo je. - Dovoljno je da povuku vedro.
- Govore još uvijek i o eksplozivu, a zatim i to urlanje... Je li točno, da zimi zavijaš?
Huttunen se postidi. Nije imao kud... Bio je prisiljen, priznati i to.
- Događalo se, od zgode do zgode - rekao je. - Ali nisam time mislio ništa loše.
- I još pričaju, oponašaš životinje - nastavljala je savjetnica. - I izruguješ se ljudima u selu, Siponenu i Viittavaari, učitelju i trgovcu... Je li i to istina?
- Ah, jednostavno pokatkad zapadnem u takvo raspoloženje... - pojasni Huttunen. - Te osjetim poticaj da učinim nešto osobito. To je poput iznenadnoga trzaja u glavi... Ali zapravo nisam opasan.
Savjetnica je dugo šutjela. Sjedila je tužno na svojemu mjestu, ganuto promatrajući mlinara kako pije kavu.
- Ah, kad bih ti ipak mogla pomoći... - rekla je napokon i dlanom obuhvatila Huttunenov. - Smatram užasnim, kad čovjek usamljen urla.
Huttunen zakašljuca i porumeni. Savjetnica zahvali na kavi i počne se pripravljati za odlazak. Huttunen se uznemiri...
- Zašto hoćeš već otići? - upita ju. - Zar ti se ne sviđa ovdje?
- Doznaju li ljudi, da se dulje zadržavam - napomene ona - izgubit ću svoj posao. Sad doista moram poći...
- Prestanem li urlati... - ponudi Huttunen - hoćeš li doći ponovno?
I brzo još predloži, ako se ona ne usuđuje posjetiti ga u mlinu, mogli bi izabrati neko drugo mjesto sastanka, primjerice u šumi. Još je obećao potražiti prikladno mjesto, na kojemu bi se mogli povremeno opet naći, a da ih nitko ne ometa...
- Valjda je takvo mjesto doista sigurno - odvrati savjetnica, dvoumeći se. - Ali ne smije biti ni jako udaljeno, kako se ne bih izgubila. U mlin mogu doći samo dvaput mjesečno, kao i u druge povrtnjake. Budem li dolazila češće, uslijedit će odmah opomene. Poljoprivredna udruga možda izgubi strpljenje...
Huttunen zagrli savjetnicu. Nije se branila. Prošaptao joj je u uho, on nije ni u kojemu slučaju toliko lud, da se ne bi moglo slagati s njim... Tad se prisjeti i prikladnoga mjesta za sastanke. Put u selo prelazio je preko jednoga malenog potoka, a ona neka pođe njegovom sjevernom obalom oko jedan kilometar. Tamo potok čini oštru okuku, račva se i teče u dva rukavca oko otočića gusto obraslog johama. On zna, nitko ne zalazi na taj otok. To je lijepo i sigurno mjesto, a uz to i dovoljno blizu.
- Srušit ću nekoliko stabala i položiti ih kao most preko potoka - napomenuo je. - Tako ćeš moći prijeći na otok i bez gumenih čizama.
Savjetnica obeća doći na otok sljedeće nedjelje, uz uvjet da Huttunen sebi više ne stvara neprilike.
On pripravno obeća, ponašat će se uljudno.
- Ostat ću sasvim miran ovdje u Suukoskiju i neću urlati - reče svečano. - Premda osjećam veliku želju da to učinim.
Upozorila ga je neka svake večeri zalijeva povrtnjak, jer je ljeto sunčano i suho. Tad se odvezla... Mlinar ostade sretan u svojemu mlinu... Promatrao je sive zidove, te utvrdi, nov nalič bi im dobro pristajao. I odmah odluči, svoj mlin oličiti u crveno.

7


Upozorenje


Huttunen je iskuhavao crvenkasti oker 11 na dvorištu ispred mlina. Miješao je po ugrađenome kotlu zapremine stotinu litara, održavajući vatru tako da ujednačeno zagrijava posudu. Bio je zadovoljan i pun poleta, a istodobno i obuzet iščekivanjem... Preksutra je bila nedjelja, te će se naći sa savjetnicom iz udruge, na onome otočiću s johama.
Pravodobno je od dva stabla napravio most preko potoka. U grmlju je uredio šator od jedrenine, a ispred njega iskrčio malen prostor, nalik dvorištu... I još je tvrdu zemlju ispod šatora prekrio sijenom. U hladovitome šatoru savjetnicu neće ometati nikakav komarac... Jer, žene postaju razdražljive, kad ih napadnu ti leteći napasnici. Zasigurno će se Sanelma veseliti ovim pripremama, mislio je Huttunen sretno.
Crvenkasti oker, pomiješan sa smeđim raženim brašnom, dao je lijepu tamnocrvenu boju. Boja će biti gotova već navečer, a do nedjelje će zgrada mlina biti novooličena. Cijeli posao nije čak ni zahtijevao veće izdatke. Jer, brašno je Huttunen i onako imao, pa je jedino morao kupiti crveni oker...
Seljak Viittavaara sa susjednoga imanja došao je sa zapregom u dvorište ispred mlina. Na kolima je ležalo pet vreća sa žitaricama, a na njima je sjedio seljak. Mlinar se poveseli, što mu je susjed dovezao preteklo žito na meljavu. Podloži drva pod kotao i pomogne Viittavaari vezati konja za gredu.
- Aha, spremaš se ovdje slikati... - primijeti seljak, dok su zajedno odnosili vreće u mlin. - Pročitao sam na groblju, mlin je ponovno ispravan. Pa zato sad donosim ovaj ostatak ječma... Treba rabiti mlin vlastitoga sela, kako dragocjena riječna voda ne bi lijeno i beskorisno protjecala mimo mlina.
Huttunen pokrene postrojenje, otvori prvu vreću i pusti sadržaj da poteče u lijevak... Ubrzo se mlin ispuni mirisom svježega ječmenog brašna... Muškarci izađoše na dvorište, pa Huttunen ponudi Viittavaaru cigaretom, te i sam pripali jednu. Pritom je pomislio, kako mu je susjed na koncu konaca ipak valjan čovjek, te potpuno druge vrste od Siponena i njegove smrdljivo lijene stare.
- Imaš dobroga škopljenog ždrijepca - reče Huttunen srdačno.
Htio je pokazati susjedu da mu je drag.
- Loše je uškopljen - odvrati seljak. - No inače nije loš.
Tad si Viittavaara pročisti grlo. Huttunen po tome zaključi, susjed ima još nešto na umu, osim meljave preteklih žitarica... Je li ga poslao Siponen? Ili trgovac Tervola? Ili učitelj?
- A sad, među muškarcima... - zausti Viittavaara.
- I između dobrih susjeda. Htio bih te pomalo upozoriti, Kunnari. Ti si u svakome pogledu valjan momak, sasvim besprijekoran. No ipak imaš jednu manu. U mjesnome smo odboru razgovarali o tebi... Naime, ja sam predsjednik...
Huttunen ugasi svoju cigaretu i izgazi opušak na tlu. Što smjera Viittavaara? Mlinar postade oprezan.
- Kako bih to sad rekao... - nastavi susjed. - Brojni župljani tuže se na tebe. Htjeli bi, da prestaneš sa zavijanjem i s ostalim ludorijama. Pred odbor je dospjelo mnoštvo pritužbi.
Huttunen srdito pogleda susjeda.
- Ta reci otvoreno, što to brbljaju o meni.
- Već sam rekao - odvrati ovaj. - Urlanje mora prestati, jedanput za uvijek. Nije dolično, da se odrastao čovjek natječe s psima u zavijanju. Minule si zime i sada u proljeće tjerao selo da brojne noći ostane budno. Moja žena tijekom cijeloga proljeća nije spavala zbog tebe, a djeca loše uče u školi. Naša djevojka mora na popravni ispit. A to zato, što probdije noći i noći, te cijelo ljeto sjedi u mlinu i promatra tvoje predstave.
Huttunen se počne braniti...
- Ovoga proljeća nisam toliko urlao kao inače - napomene. - Tek sam se nekoliko puta opustio...
- Grdiš ljude, izruguješ im se, praviš ih budalama... - nastavi Viittavaara. - I Tanhumaki, učitelj, govori već o tome. Ti oponašaš sve moguće životinje, ali to nije dovoljno... Ne, moraš još i bacati naboje u rijeku.
- To je bila šala... - ustvrdi mlinar.
Viittavaara se zahuktao. Iskočile su mu žile na čelu...
- Još se usuđuješ i braniti...! - nastavi koriti Huttunena. - Zar nisam tisuće noći presjedio na rubu ležaja, slušajući kako urlaš i zavijaš ovdje u mlinu? Pazi, ovako! Zvuči li ti to poznato?
Viittavaara, onako uzbuđen, započne urlati. Pritom je podignuo ruke i okrenuo lice prema nebu. Iz njegovoga se grla probijao toliko glasan i prodoran krik, da se i njegov konj silno uplašio.
- Na ovaj si način cijeloj župi utjerao strah i užas! - uzvikne susjed. - Ludi čovječe! I zatim još sav taj ostali cirkus! Malo si medvjed, malo jelen, malo prokleta zmija i zatim opet ždral. Pogledaj si makar, šale radi, kako to djeluje! Pogledaj dobro! Zar pristojan čovjek čini takvo nešto?
Viittavaara započne tapkati uokolo po dvorištu, kao da je medvjed, brundajući i zamahujući rukama, povremeno se još i spuštajući na sve četiri. Pritom je mumljao toliko strašno, da se uškopljeni ždrijebac počeo trzati na ularu. Susjed se tad zaustavi i smiri.
- To je bio medvjed... - napomene. - Izgleda li ti to poznato? A onda još i ovo, to si također činio mnogo puta!
Viittavaara odtapka do kotla s bojom, pušući i sopćući poput soba, tresući glavom i prigibajući se k travi, kao da ždere lišaj. Potom prestade s tim, pa započne izigravati leminga, tako što je zašiljio usnice i sjeo na pete, a pritom je puhao i frktao na Huttunena i provlačio se ispod kola poput bijesnoga glodavca.
Huttunen je promatrao tu predstavu, ali na koncu izgubi strpljenje.
- Prestani s tim, ti ludi čovječe...! - dovikne susjedu. - Ne znaš čak ni dobro glumiti. Dok sam ja bio medvjed, u svakome slučaju nije to bilo ovakvo pocupkivanje.
Viittavaara je hvatao dah, istodobno sileći sebe na mir.
- Time tek mislim, ako ovako nastaviš - upozori mlinara - odbor će te dati svezati i otpremiti u Oulu, 12 u ustanovu za živčane bolesti. Već smo o tome razgovarali i s Ervinenom. Liječnik mi je rekao, ti si duševno bolestan. Manijsko-depresivan luđak. Siponenovu si ženu nedavno noću tako sredio, da je oglušila. Prisjećaš li se? Trgovcu si pak ukrao vagu i potopio ju u zdenac. Tervola je danima morao svoju kašu prodavati od oka, pa je pritom gubio.
Huttunen se raspali. S kojim je pravom ovaj čovjek došao k njemu u mlin, kako bi ga korio i prijeti mu? Viittavaara je zasluživao udarac šakom u svoju tustu njušku! No u posljednji se tren mlinar prisjeti upozorenja što mu ih je nedavno prenijela Sanelma Kayramo...
- Smjesta nosi svoj ječam, do posljednjega zrna...! - odlučno reče seljaku. - Momku poput tebe neću samljeti ni mrvice. I vodi to prokleto kljuse iz mojega dvorišta, ili ću ga najuriti u vodopad.
- Ti ćeš mljeti, što ti zapovijede - odvrati Viittavaara ledeno. - Još postoje zakoni na svijetu, a to ću te poučiti. Možda si na Jugu mogao izigravati nasilnika, ali ovdje takvo nešto ne prolazi. Zapamti si to dobro, neću doći drugi put da te upozorim.
Huttunen jurne u mlin i zaustavi postrojenje. Istrese smljeveno brašno i počne gaziti po njemu, pa zatim usmjeri otvor lijevka mimo gornjega kamena na pod. Tad zabaci jednu neotvorenu vreću žita na rame i odtrči s njom na most, gdje trgne nož iza pasa i njime razreže vreću sa strane. Izlije ječam u vodopad i još u vodu zavitla razrezanu vreću. Preostale vreće baci neotvorene u rijeku.
Viittavaara odveže preplašenoga konja i izvede ga na glavnu cestu. Odatle dovikne mlinaru:
- Sad je mjera puna, Kunnari! Uništio si mi pet vreća najvrsnijega ječma. To će imati nastavak.
U rijeci su plivale promočene vreće. Huttunen pljune za njima. Mlin je stajao nijem, na dvorištu se pušio kotao s bojom. Huttunen dograbi zaimaču i njome zahvati plameno crvene boje iz kotla, pa s tim potrči na susjeda. Seljak pljesne konja uzdama po leđima, pa ovaj udari u kas, tako da su zacviljeli gumeni kotači na kolima.
- I za luđake vrijedi zakon! - začula se Viittavaarina prijetnja, kroz odjek konjskih kopita. - Takvoga prokletog razbojnika treba sputati i svezati!
Matica je odnosila Viittavaarin ječam. Huttunen umorno pođe u svoj mlin. Uzme tetrijebovo krilo i s njim pomete rasipano ječmeno brašno na hrpu, te ga kroz prozor baci u rijeku.

8


Crveni mlin


Stražmeštar Portimo, stariji čovjek i iskusan redarstvenik, staloženo se odveze na svojoj staroj dvokolici do mlina na Suukoskiju. Približivši se, zamijeti da je Huttunen zaposlen ličenjem svojega mlina. Jedan je zid već bio dovršen. Na drugome je, povrh mlinskoga mosta, stajao mlinar na ljestvama i premazivao sive trupce crvenim okerom.
“Kunnari je kod kuće”, pomisli stražmeštar tromo. “Barem nisam dolazio uzalud...” Nasloni svoju dvokolicu na južni mlinski zid, jer ovaj još nije bio oličen.
- Opustio si se u obnavljanje - dovikne Huttunenu, koji siđe s ljestava, noseći lonac s bojom.
Muškarci upriličiše stanku za pušenje. Huttunen pripali cigarete. “Prokletstvo”, pomisli pritom. “Viittavaara je razglasio priču s vrećama ječma...” Povukoše u miru nekoliko dimova, a tad mlinar upita redarstvenika:
- Jesi li došao u ime zakona?
- Redarstvenik bez zemlje, poput mene... - odvrati Portimo - ne donosi žito u mlin. Radi se o onome slučaju s Viittavaarom.
Kad su dopušili, te raspravili o ličenju mlina, stražmeštar Portimo prijeđe na svoj posao. Iz lisnice izvadi račun i uruči ga Huttunenu. Mlinar pročita, Viittavvari duguje vrijednost pet vreća žitarica. Ode u mlin te donese olovku i novac, plati i potpiše svoje ime na list papira. Cijena nije bila visoka, ali unatoč tome reče Portimu:
- To u vrećama je bilo najvećim dijelom proklijalo. Mjesto mu je i bilo u rijeci. Ne bi više valjalo čak ni za hranu svinjama.
Stražmeštar Portimo prebroji novac, pa spravi novčanice i potvrdu u svoju lisnicu. Zatim značajno pljune u rijeku.
- Ne budi previše preuzetan, Kunnari - reče mlinaru. - Kad je načelnik čuo za slučaj s Viittavaarinim žitom, htio je da te uhite. Mogao sam ga toliko umiriti, da smo potom došli do ovoga sporazumnog rješenja. Misli na to, Kunnari, Viittavaara je k tebi došao sa zapravo opravdanim razlogom. Zar nije s tobom porazgovarao o svim tim ludorijama?
- On je sam lud.
- Ispripovijedio je načelniku - nastavi Portimo - da je bio kod liječnika. Ervinen mu je obećao, pismeno će te proglasiti ludim. Zapravo te sad treba tek zgrabiti i otpraviti u Oulu, u ustanovu za duševne bolesti. Ja bih se, na tvojemu mjestu, pokušao malo obuzdati. Tu je još i onaj slučaj sa Siponenom. A kod trgovca si navodno odnio vagu i spustio ju u zdenac. Učiteljeva je žena bila kod mene i to mi ispričala, a nazvao je i Tervola osobno. Rekao je, vagu su morali rastaviti u pojedinačne dijelove, te sad više nije točna kao prije. U trgovini dolazi svakoga dana do prepirki oko cijena.
- Imaš li još jedan račun, i za vagu? - upita Huttunen. - Daj ga ovamo, platit ću tu prokletu spravu.
Stražmeštar Portimo pođe preko mlinskoga mosta do vodospreme, pa kod stroja za rezanje daščica skoči dolje na obalu. Pritom mu je dospjelo nešto vode u čizmu. Zatim krene mimo dovoda do ustave, a Huttunen je stupao za njim. Na brani Portimo zastane, pa pokuša protresti jake stupove. No oni su čvrsto sjedili u tlu.
- Dobro si osposobio ovaj mlin... - pohvali stražmeštar Huttunena. - Zapravo još nikad nije bio ovako dobro uređen. Osim, dakako, kad je bio nov. Još se prisjećam, kako je ovdje na vodopadu građen mlin. To je bilo godine 1902. i meni je tad bilo šest. Mnogo je žita smljeveno ovdje... Tijekom rata je mlin, na žalost, jako propao. Dobro je što si ga popravio, pa sad više ne moramo dobavljati kašu i brašno iz Kemija ili Liedakkale. 13
Huttunen radosno izvijesti, kako namjerava obnoviti i stražnju stranu vodospreme.
- Osim toga - nastavio je - mislio sam, moglo bi se priključiti i stroj za piljenje. Brzaci imaju dovoljno snage. Moralo bi se postaviti novo vodno kolo ili možda povećati ono za rezanje daščica, pa odatle povući pogonski remen iza stroja. Tad bi trebalo tek dovoljno primaknuti višestruku pilu. Predugačak pogonski remen je nepouzdan i pogibeljan... Ako se otrgne, može zatući čovjeka. To se već često događalo u pilanama.
Redarstvenik promotri, pomalo nepovjerljivo, mjesto za buduću pilu.
- Kad bi se tamo prijeko nasipalo šezdeset tovara kamenja i drobine - pojasni Huttunen - dobilo bi se podlogu za pilu. Tamo dalje gore došlo bi skladište drveta i građe. Mjesta je tu dovoljno, čak i ako pristignu veće količine.
- Aha, sad razumijem - izjavi Portimo. - Ali ne možeš istodobno piliti i blanjati daščice.
- Ako oba stroja pogoni isto kolo, dakako da ne mogu - složi se Huttunen. - Ipak sam ovdje sam...
- Da, točno.
Stražmeštar Portimo si je sve zamišljao, kako bi doista izgledalo. Pogleda Huttunena dobrohotno u oči i reče mu ozbiljno:
- Ako je mlin sad tako dobro osposobljen, a ti još imaš i daljnje zamisli, tad pokušaj to izigravanje luđaka ostaviti sasvim, za uvijek. To je prijateljski savjet... Prisile li me da te otpremim u Oulu, tad će mlin ponovno propasti, te se ne zna, tko će ovdje zauzeti tvoje mjesto.
Huttunen kimne ozbiljno. Muškarci siđoše s brane. Portimo uzme svoju dvokolicu, pa na rastanku domahne Huttunenu. Mlinar pomisli, to je najljubazniji čovjek u selu, premda je redarstvenik.
S Portima mu misli odlutaše ponovno k Sanelmi Kayramo... To je dvoje ljudi bilo jednako ljubazno i puno razumijevanja. Sutra će se naći sa savjetnicom, na otoku obraslom johama, ako neće kišiti. Na radiju su najavili lijepo vrijeme do večeri, a nad cijelim je područjem srećom vladao visok tlak.
Huttunen nastavi sa svojim oslikavanjem mlina. Nastavi li raditi cijelu noć, ujutro će na Suukoskiju stajati crven mlin. Istoimeni kabaretski komad, kako se pričalo, glumice iz Helsinkija su izvodile po cijeloj zemlji... Došle su čak i do Kemija i Rovaniemija. 14 Nosile su toliko kratke suknjice, da se ispod njih moglo vidjeti gaćice i podvezice.
U vedroj i studenoj ljetnoj noći bilo je ugodno raditi. Kad bi mu se zamorila ruka, Huttunen ipak ne bi bio pospan, jer su mu misli kružile oko dva ugodna odredišta... Jedno je bio lijep i nov nalič mlina, a drugo predstojeći susret sa savjetnicom na otočiću... Huttunen je žustro radio cijelu noć. Kad je Sunce izašlo u nedjeljno jutro i obasjalo sjeveroistični zid mlina, bilo je sve završeno. Mlinar odnese ljestve i nekoliko preostalih vedara boje u ostavu. Okupao se u rijeci i zatim dvaput obišao oko mlina, kako bi se divio njegovoj ljepoti. Blještao je, u punome smislu riječi!
Dobro raspoložen, pode Huttunen u svoju izbu, kako bi pojeo komad kobasice i popio vrč kiseloga mlijeka. Tad odšeta do otočića s johama. Bilo je rano jutro, pa umoran mlinar legne na raširenu stelju u svježini šatora. I ubrzo zaspi, sa sretnim osmijehom na licu, punim iščekivanja.

9


Nedjelja na otočiću


Huttunena probudi pomicanje zastora na šatoru. Izvana ga je dozivao plah ženski glas...
- Gunnar... Već sam stigla...
Pospani Huttunen ispruži glavu iz šatora. I povuče savjetnicu, koja se opirala, u bijelu mirisnu odaju. Bila je krajnje uzbuđena i govorila sve moguće u isti tren... Bilo bi bolje da nije došla, njih se dvoje ne smiju sretati na ovaj način, seljanka Siponnen leži još uvijek u postelji i ne namjerava više nikad ustati... Kako je već kasno i kakvo lijepo vrijeme vlada.
Huttunen i Sanelma Kayramo su sjedili na stelji od sijena, gledali se međusobno u oči i držali se za ruke. Huttunen bi ju rado zagrlio, ali kad je pokušao, trgnula se natrag.
- Nisam došla zbog toga... - rekla je.
Huttunen se zadovolji milovanjem njenih koljena.
Ona je pak mislila samo na jedno, da se nalazi sama s jednim duševno poremećenim čovjekom, na usamljenome otoku usred šume... Kako se samo mogla upustiti u tu pogibao? Gunnar Huttunen je nesmetano mogao s njom raditi što god želi. Mogao ju je zadaviti, silovati... Gdje bi skrio njeno truplo? Vjerojatno će joj vezati kamenje oko vrata i potopiti je u potok... Jedino će se vlasi pomicati, zanošene strujom, srećom je imala trajnu. Ili će ju možda raskomadati i zatim pokopati dio po dio? Već si je zamišljala rezove na vratu, struku i nadkoljenicama... Stresla se, ali ipak ne toliko jako, da bi oslobodila ruke iz mlinarovih.
Huttunen joj ganuto pogleda u oči.
- Minuloga tjedna sam ličio mlin - priopći joj. - Sad je crven... Stražmeštar je navratio jučer i rekao, mlin izgleda lijepo.
Savjetnica uzdrhti.
- Zašto je dolazio redarstvenik? - upita, prikrivajući nemir.
Huttunen joj ispripovijedi o Viittavaarinome žitu i da ga je već isplatio.
- Načelnik mi je proklijalo žito zaračunao po cijeni krušnoga - napomene. - Srećom, bilo je svega pet vreća.
Savjetnica sad počne žustro nagovarati Huttunena, neka neodložno pođe liječniku Ervinenu.
- Zar ne razumiješ? - upitala ga je. - Bolestan si.
Mlinar ostade miran, pa se savjetnica odvaži na daljnje nagovaranje.
- Dragi Gunnar... - reče mu. - Radi se o tvojoj duševnoj staloženosti i ravnovjesju. Preklinjem te, porazgovaraj s Ervinenom.
- Ervinen je tek općinski liječnik - pokuša Huttunen prosvjedovati. - Što on već razumije o duševnim bolestima? On je i sam lud.
- Trebao bi otići i zatražiti lijekove, ako se ne možeš svladavati - nije se predavala Sanelma. - U današnje doba postoje umirujuće tablete, njih će ti liječnik zasigurno prepisati. Ako nemaš novaca, mogu ti ja nešto posuditi.
- Mučno je odlaziti liječniku i tamo govoriti o sebi... - odvrati Huttunen bezbojnim glasom.
I povuče svoju ruku.
Savjetnica ga nježno pogleda, pomiluje mu vlasi, te zaustavi dlan na njegovome visokom i vrućem čelu. Mislila je, ako se sad zbliži s mlinarom, zajamčeno bi se začelo dijete. Prvi put, pa bi već dobila dijete... Sad nije bilo sigurno razdoblje. No postoji li ono uopće kod žene? Bilo bi dovoljno da ju ovaj velik muškarac samo jedanput dohvati, pa bi se već dogodilo... Dobila bi dijete. Dječaka... Nije htjela na to ni misliti. Ponajprije bi joj rastao trbuh, pa bi već u jesen imala poteškoća oko vožnje dvokolicom. Poljoprivredna udruga joj u tom slučaju ne bi odobrila dopust. Srećom joj je otac pao u Zimskome ratu, on tu sramotu ne bi podnio...
Živo si je u mislima ocrtavala, kakvo bi dijete rodila mlinaru... Bilo bi veliko, s gustim vlasima i dugim nosom. Već bi pri rođenju bilo dugo najmanje metar... Ne bi se usudila dati mu prsa, tome šašavom derištu, koje je začeo luđak. Ne bi ni tepalo poput pristojne djece, već bi odmah počelo zavijati kao otac. Ili bi, u najmanju ruku, stalno tulilo. Uobičajene dječje stvari mu ne bi odgovarale, još u kolijevci bi mu se moralo šivati gaćice s preklopom. Već u petoj bi dječaku počela rasti brada, a u školi bi pri jutarnjoj pobožnosti urlao. Kad bi se učilo o životinjama, oponašao bi sve moguće stvorove, pa bi ga učitelj Tanhumaki morao izbaciti usred sata. Više ne bi mogla odlaziti učiteljevoj ženi na kavu. Ostatak dana bi Huttunenov sin tjerao po selu svoje nepodopštine, a sa zidova bi trgao izborne objave. Što bi pak još navečer smišljao i izvodio sa svojim ocem... Uh, strašno!
- Ne... Sad ću poći - reče savjetnica. - I onako nisam trebala doći. Možda me je netko ipak vidio.
Huttunen joj položi dlan na rame. Ostala je... Taj je čovjek imao nešto toliko mirno i pouzdano u sebi, da se jednostavno nije mogla odvojiti od njega. Najradije bi u toj svježoj i bijeloj odaji od jedrenine provela cijeli dan, a i cijelu noć... Morala je misliti na to, kako su joj luđaci inače odbojni. No ovaj ne. Mlinar je na nju djelovao privlačno, a tu privlačnost nije mogla pojasniti razumom.
- Smatram strašnim... - napomene ona - ako te odvedu i odprave u Oulu.
- No, toliko lud ipak nisam... - odvrati Huttunen.
Savjetnica iz udruge je šutjela. Po njenome mišljenju, Huttunen je ipak bio toliko lud, da je to bilo sasvim dosta za Oulu. Više je nego dovoljno slušala priče o ludome Kunnariju... Kad bi ipak mogla negdje živjeti sama s njim, a da je pritom nikad ne vidi neki stranac! Njoj osobno se ludilo Gunnara Huttunena činilo baš primjerenim, čak i uveseljavajućim, te ga nije mogla koriti zbog toga. Što je već čovjek kriv zbog svoje vlastite glave?! Ljudi iz sela to nisu shvaćali.
Sanelma Kayramo tad počne zamišljati, kako se vjenčavaju. Gunnar bi ju vodio u crkvu, vjenčali bi ih u staroj župnoj bogomolji, nova je za to bila prevelika i nelagodna. Sveti Mihael 15 bi bio prikladan, do Svetoga Ivana 16 ne bi se više moglo dovršiti odjeću. Gunnar bi si morao dati napraviti tamno odijelo, od onih kakvo bi kasnije mogao oblačiti za sprovode. Znači, vjenčanje za Sv. Mihaela... Dijete bi se rodilo prikladno, sljedećega proljeća. Proljetna su djeca krasna, za njih u proljeće ima soka od povrća, kao zdrav nadomjestak za mlijeko. Sad je savjetnica vidjela svoje dijete kao malenu, predražesnu zarumenjenu djevojčicu...
U troje bi obitavali u crvenoj odaji u mlinu... Navečer bi djetešce zaspalo od umirujućega mrmorenja vode u potoku. Nikad se ne bi deralo. i Gunnar bi ga prematao i brinuo za njega. Kolijevku, koju bi on napravio, premazali bi caklinastom svjetloplavom bojom.
Od svojega namještaja u Siponenovom podkrovlju, ponijela bi zavjese i barem čvornatu komodu od brezovine. U odaju bi došla svjetiljka s cvjetnim uzorkom na sjenilu, te ispod nje pleten stolac za četiri osobe. Ili barem za dvije... Radio će morati smjestiti u prozor, kako bi ga se moglo vidjeti izvana. U spavaonicu bezuvjetno mora doći dvostruka postelja i sa svake strane noćni stolić. A jedan od njih sa zrcalom. Svakoga bi tjedna, kao mlada kućanica, brisala podove i istresala sagove. Kod trgovca Tervole bi za dijete kupili zvečku. Pokatkad bi odlazili zajedno u kupovinu, a putem bi Gunnar gurao dječja kolica. Bude li poželio ostati, kako bi ispio pivo i porazgovarao o mlinarskim poslovima, ona doista ne bi imala ništa protiv toga. Na povratku kući, mogla bi dio puta ići zajedno s učiteljevom ženom.
Ne, sve je to bilo nemoguće... Ako ubrzo ne napusti ovaj zaklon od jedrenine, dobit će dijete, ludo dijete od ludoga čovjeka...
No nekako se nije mogla odlučiti na polazak. Ostala je s mlinarom cijelu nedjelju, u mirisnome šatoru, sve do večeri. Bili su sretni, razgovarali su o svemu mogućem, te se međusobno držali za ruke. Huttunen je savjetnici milovao nožne listove... Tek kad je predvečer zahladilo, otpratio ju je do glavne ceste, gdje se uspela na svoju dvokolicu i odvezla do Siponenovih. Mlinar se okrenuo u suprotnome smjeru, te je duboko zamišljen odšetao do svojega mlina na Suukoskiju.
Bio je to dobar dan, razmišljao je. I volim savjetnicu iz udruge. U crvenilu zalazećega sunca blistao je mlin toliko lijepo, da je Huttunen poželio, od silne ljubavi i sreće, zaurlati iz sveg grla. No tad se prisjeti, Sanelma Kayramo je od njega zatražila, neka porazgovara s liječnikom Ervinenom. Izvuče svoju dvokolicu, dopuni zraka u stražnju gumu i odveze se. Bilo je već skoro jedanaest, ali mlinar nije bio pospan.

10


Razigrani liječnik


Ervinen je stanovao odmah sučelice groblju, u staroj drvenoj kući na kraju duge aleje obrubljene brezama. Kuća je pod istim krovom udomljivala liječničku ordinaciju i samački stan. Kad je Huttunen pokucao na vrata, otvorio mu je liječnik osobno. Bio je to mršav dugajlija, negdje oko pedesete. Budući da je već bila kasna večer, nosio je liječnik kućni haljetak i papuče.
- ...dan, doktore! - pozdravi Huttunen liječnika. - Dolazim na pregled.
Ervinen uvede svojega pacijenta. Huttunen se osvrne po prostoriji. Po zidovima su visjeli brojni prikazi iz lova. Na obrubu kamina stajale su preparirane životinjske glave, a pod i dio zidova prekrivala su životinjska krzna.
Vonjalo je po duhanu za lulu. Odaja je djelovala muški škrto, a služila je kao dnevna soba, knjižnica i blagovaonica. Već odavno nije bila očišćena, ali je Huttunenu djelovala udobno.
Mlinar pomiluje losovo krzno na stolcu, pa upita liječnika, je li osobno oborio sve te životinje, čiji ostatci tako bogato ukrašavaju prostoriju.
- Najveći sam dio osobno ustrijelio - odvrati liječnik. - No neki primjerci potječu od mojega pokojnog oca. Primjerice, onaj ris tamo, te ova kuna na kaminu. Te se u današnje vrijeme još jedva viđa, toliko su postale rijetke. Ovdje na Sjeveru sam odstrijelio ptice i dakako lisice. Osim toga sam, zajedno s općinskim tajnikom, oborio i nekoliko losova.
Ervinen se zagrijao, pa počne pripovijedati o svojim lovačkim pothvatima... Kako je tijekom rata u istočnoj Kareliji 17 zajedno sa zapovjednikom bataljuna odstrijelio gotovo trideset sobova. Bio je bataljunski liječnik, pa se zato mogao kretati donekle slobodno. Pritom je i udičario, te je polučio bogat ulov.
- Iz rijeke Anatti - pohvalio se - zajedno s bojnikom Kaarakkom izvukao sam šesnaest lososa.
Huttunen spomene, kako je minule jeseni u mlinskome potoku ulovio popriličan broj sivih pastrva i lipena. Znade li doktor, koliko su ovi mnogobrojni u potocima, osobito u gornjemu toku?
Ervinen je živahno trčkarao sobom amo-tamo. Rijetko je imao prigodu, razgovarati o lovu i ribolovu s čovjekom koji se nešto razumio u to. Bilo je očigledno, mlinar je upućen u te vještine. Ervinen napomene, koliko je prokleto zlo, što je na ušću rijeke Kemi sagrađena brana Isohaara, pa to priječi selidbu lososa. Kako bi ipak bilo lijepo, kad bi se u rijeci Kemi moglo loviti losose, pa ih peći na otvorenoj vatri... Ali nacija zahtijeva struju... Kad se mora odlučivati između malenoga zla i velike koristi, pobjeđuje dakako ovo drugo.
Ervinen donese dvije čaše s dugom nogom, uzevši ih iz ormara u kutu, pa ih napuni bistrom tekućinom. Prinijevši svoju čašu usnici, Huttunen nasluti, u njoj je čista žesta. Žestoka tekućina mu oštro paleći poteče kroz dugo grlo, pa se polagano smjesti dolje u želucu. Huttunen smjesta osjeti istinsku lagodnost, a prema liječniku drugarstvo puno poštovanja. Ovaj je pak brbljao o lovu na zečeve i za to prikladnim psima. Tad je još pokazao Huttunenu svoje lovno oružje, koje je pokrivalo cijeli jedan zid. Bila je tu teška lovačka puška, ukrašeni kratak karabin dobiven pregradnjom jedne japanske vojne puške, malokalibarska puška i još dvije sačmarice.
- Ja imam tek jednu jednocijevnu rusku sačmaricu - primijeti Huttunen skromno. - Ali sam zapravo namjerio sljedeće jeseni pribaviti jednu trocijevku. Još sam zimus bio kod načelnika zbog dozvole, ali mi ju nije dao. Rekao je, zapravo bi mi trebao oduzeti i sačmaricu. Pojma nemam, zašto... Ali sam i onako više sklon udičarenju.
Ervinen ponovno objesi svoje oružje na zid. Tad ispije svoju čašu i zapita službeno:
- Što vas vodi k meni?
- No da... - započne Huttunen. - Ta svi ljudi govore, da sam lud... Što ja znam.
Ervinen sjedne u svoj stolac za ljuljanje, koji je bio obložen medvjeđim krznom, pa ispitivački promotri Huttunena. Tad kimne glavom i rekne ljubazno:
- To bi moglo biti točno. Ja sam tek običan liječnik opće prakse, ali zasigurno ne griješim mnogo prosudbom da ste neurasteničar. 18
Huttunen se osjećao nelagodno. Bilo je toliko mučno, razgovarati o tim pojedinostima. On je znao i priznavao da nije sasvim normalan, znao je to oduvijek... Ali što se to, k vragu, tiče drugih ljudi? Neurasteničar... Možda i jest. Pa što onda?
- Ima li protiv te bolesti tableta? - upita liječnika.
- Prepišite mi kutijicu toga, doktore, kako bi se smirili ljudi u selu.
Ervinen pomisli, kakav to dirljiv slučaj ima pred sobom... Čovjek iz puka, koji pati od urođene živčane bolesti, lagane ali ipak zamjetljive... Što je tu mogao učiniti kao liječnik? Baš ništa. Čovjek bi se trebao oženiti i zaboraviti cijeli slučaj. Ali gdje će luđak uzeti ženu? Žene se i inače pribojavaju tako visokoga čovjeka.
- Upitao bih vas, kao liječnik... - oglasi se Ervinen. - Ima li nešto u tome, da običavate noću urlikati, osobito zimi?
- To se minule zime doista slučilo nekoliko puta... - prizna Huttunen posramljeno.
- Što vas navodi na to? Jeste li na to prisiljeni, te ne možete drukčije?
Huttunen bi najradije strugnuo, ali je Ervinen ponovio pitanje, pa mu nije preostalo drugo, nego odgovoriti...
- To dolazi... - oklijevao je mlinar. - Pa, samo po sebi. Ponajprije osjetim želju za tuljenjem. U glavi osjećam pritisak, koji jednostavno mora van. Stvarna prisila to baš nije, jednostavno se dogodi, kad sam sam. Donosi mi olakšanje, svaki put. Pomaže mi već i društvo nekolicine ljudi.
Ervinen tad prijeđe na Huttunenovu naviku oponašanja životinja i ljudi. Odakle ta dolazi, htio je čuti... Što smjera mlinar s takvim postupcima?
- Pokatkad sam jednostavno toliko razuzdan - povjeri mu Huttunen - da se želim šaliti. Ali to često, bez dvojbe, ispadne i poprilično glupo... No najveći dio vremena sam ipak potišten, pa se to sa zbijanjem šala ne događa često.
- A kad ste potišteni, poželite urlati? - osobito naglasi Ervinen.
- Da, tad mi pomaže.
- Imate li naviku, razgovarati sam sa sobom?
- U veselome raspoloženju mi se to kadikad dogodi - prizna Huttunen.
Ervinen ode do svojega kutnoga ormara, izvadi odatle malenu cjevčicu i uruči ju Huttunenu.
- Unutra su tablete - pojasni mu. - Trebate ih uzimati kad se osjećate osobito potištenim. Ali morate pripaziti, da ih ne uzmete previše. Jedna tableta dnevno je dovoljna.
Huttunen uzme cjevčicu.
- Potječu još iz ratnoga razdoblja - napomene liječnik. - U današnje doba ih se više uopće ne može dobiti. Uzimajte ih samo u slučaju nužde, jer su jako djelotvorne. Dakle, samo onda, kad osjetite osobito jaku želju za urlanjem.
Huttunen spremi lijek u džep, pa ustane. Ervinen pak napomene, kako još ne namjerava poći spavati, pa gost može mirne duše popiti i drugu čašicu. I odmah dotoči žeste Huttunenu i sebi.
Pili su šuteći. No tad Ervinen ponovno započe o lovu. Ispričao je, prije rata je jednom zgodom, tijekom kasne zime bio u lovu u Turtoli. Uz sebe je imao dva karelijska psa goniča medvjeda, kako bi gonio te zvijeri kojih je tada još bilo u tim predjelima. Od jednoga je tamošnjeg seljaka kupio okružen medvjeđi brlog. Odvezli su se onamo konjskom zapregom po putu za otpremu drva, pa su kilometar ispred odredišta ostavili konja i ostatak puta prevalili na skijama. Pse su pritom vodili na uzici.
- Nije zapravo za povjerovati - napomene liječnik - koliko je napeto muškarcu poći po prvi put u lov na medvjeda. Uzbudljivije je od rata.
- To dobro razumijem - reče Huttunen, srčući žestu.
Ervinen dotoči, prije nego je nastavio...
- Moji su psi bili doista izvrsni. Netom osjetiše vonj medvjeđega brloga, već jurnuše naprijed. Snijeg je prštao na sve strane, kad su nahrupili unutra. Tako je to izgledalo!
Ervinen se spusti na sve četiri i počne prikazivati, kako su njegovi psi uplašili medvjeda u brlogu.
- Tad je prokleti medvjed izašao van... - usklikne liječnik. - Tja, nije mu ni preostalo ništa drugo. Psi su ga smjesta zgrabili za stražnjicu, tako su to oni radili!
Režeći od bijesa, Ervinen zarije zube u okrajak repa na medvjeđemu krznu, što je bilo rasprostrto na stolcu za ljuljanje. Krzno sklizne na pod. Liječnik ga je vukao i čupao zubima, sve dok mu se usta ne napuniše dlakama.
- Pucati nisam mogao... - pojasni - kako ne bih pogodio pse.
Uzbuđeni liječnik ispljune dlake, napuni usput obje čaše, pa nastavi svoju predstavu. Naizmjence je izigravao svoje pse i pobješnjeloga medvjeda. I sve se više uživljavao u tu izvedbu, toliko da mu je po čelu izbio znoj. Kad je napokon ustrijelio medvjeda, u znak pobjede mu je duboko u ždrijelu odrezao jezik, te ga bacio psima kao hranu. Kretnja ruke mu je pritom bila toliko divlja, da je srušio pepepljaru sa stola... Ali to lovac nije zamijetio. Zabio je medvjedu bodež u grlo i pustio da krv šumskoga kralja teče u snijeg. Tad se prignuo iznad zamišljene medvjedove lešine, te počeo piti vruću krv ubijene životinje. A budući da na raspolaganju nije bilo prave krvi, sasuo si je čašu žeste u grlo. Na koncu je ustao i zarumenjenoga lica sjeo natrag u stolac za ljuljanje.
Izvedba se toliko silno dojmila Huttunena, da više nije mogao izdržati, već je skočio i počeo izigravati ždrala.
- Minuloga sam ljeta u Posiu 19 vidio jednoga ždrala u močvari - pojasnio je Ervinenu. - Izgledao je, kao da se kočoperi uokolo! A ovako je radio, hvatajući žabe iz trstika! I ovako ih je tada gutao!
Huttunen pokaže, kako je ždral nabadao žabe, istezao svoj dug vrat i podizao noge, kričeči pritom visokim glasom.
Liječnik je zbunjeno promatrao predstavu. Nije shvaćao, što je to obuzelo njegovoga pacijenta. Zar si to mlinar dopušta šalu s njim? Ili je čovjek doista toliko lud, da iznebuha počinje izigravati ždrala, kojega čak nije ni ustrijelio? Huttunenovi prodorni krikovi, kojima je dočaravao ždralovo glasanje, srdili su Ervinena. Zaključio je, budalasti mu se mlinar izruguje, na svoj vlastit, duševno bolestan način... Ostane i strogo reče Huttunenu:
- Prestanite, čovječe! U svojemu stanu ne trpim takvu porugu.
Huttunen prestane kričati... Primiri se i reče tiho, kako nije imao ni najmanju namjeru srditi liječnika. Htio je tek pokazati, kako se ponašaju životinje u svojemu prirodnom okružju.
- I vi ste izigravali medvjeda, gospodine doktore - napomene mlinar. - To je bila dobra izvedba.
Ervinen se razbjesni. On je tek živahno prikazao lov na medvjeda, a to još nikako nije značilo, da ga se mora odmah oponašati ovako uvredljivo i neukusno. U njegovoj kući nitko nema pravo izvoditi nepodopštine.
- Gonite se van! - drekne liječnik.
Huttunen se zapanji. Liječnik se tako lako razbjesni? Neobično, koliko su ljudi razdražljivi u posljednje vrijeme... Pokušao se ispričati, ali Ervinen više nije htio ništa čuti. Tek je ukočeno pokazao kretnjom ruke na vrata, nije uzeo novac za tablete, te je poluispijenu čašu žeste uklonio iz mlinarovoga dosega.
Huttunen jurne van, zažarenih ušiju. Bio je prestrašen i posramljen, pa potrči preko dvorišta u brezov drvored. Zaboravio je čak svoju dvokolicu...
Liječnik je izašao pred kuću, htijući promatrati odstupanje svojega pacijenta. Vidio je dugajliju kako trči prema groblju...
- Još se izruguje čovjeku, taj prokleti luđak! - podviknuo je za njim. - Ionako ne razumije ni trunku o lovu. Neotesani klipan!

11


Učinkovit lijek


Na groblju se Huttunen zaustavio. Bilo mu je zlo, duševno i tjelesno. U želucu Ervinenova žesta, u glavi sjećanje na njegov bijes... Zašto li se liječnik tek tako raspalio? Ozbiljno mu je ponudio piće, a zatim se razbjesnio. Neuračunljiv čovjek, pomisli Huttunen, onako za sebe.
Došlo mu je da pusti oduška svojoj muci i istjera je urlanjem i zavijanjem. Ali kako bi se mogao odlučiti na to?
Iznenadno se prisjeti tableta što ih je dobio od Ervinena. Izvuče cjevčicu iz džepa, odvrne zaklopac i istrese nekoliko malenih žutih kuglica na dlan. Kako ono bijaše? Koliko treba uzeti...? Djeluju li uopće te sićušne mrvice na zadovoljavajući način?
Ubaci polovicu pregršti u usta i sažvaće tablete unatoč njihovome odvratnom okusu. Pa tu gnjusnu masu stjera niz jednjak...
- Fuj! - uzvikne pritom. - K vragu!
Ervinenove su tablete bile toliko gorke, da je Huttunen morao odtrčati do slavine za vodu, kako bi se napio i isprao usta. Zatim se naslonio na nadgrobni spomenik nekoga davno umrlog čovjeka po imenu Raasakka... Čekao je da tablete počnu djelovati.
Skoro odmah se mlinaru započne vrtjeti u glavi. Jako sredstvo za živce pomiješalo se s krvlju, već od ranije razigranom, zahvaljujući ispijenoj Ervinenovoj žesti. Osjećaj odvratnosti iščezne... Huttunenu je srce kucalo teško i ubrzano. Kroz glavu su mu se valjali pravi snopovi teških misli, čelo mu se žarilo, a jezik se osušio.
U sebi osjeti snažan poticaj da se baci na posao... Tja, ove nadgrobne ploče uokolo djelovale su nekako nedovršene...? Poput loše isklesanih grumena i gromada, uz to još i nekako neuredno porazmještene u okolici. Tu se mora uvesti sklada i reda! I vremešna stabla po groblju su izrasla kako je koje zapalo. Bilo bi bolje, sva ih porušiti i umjesto njih posaditi novo drveće, na prava mjesta. Huttunena počne zabavljati malena stara drvena crkva sa svojim crvenim zidovima, a nova velika ga čak potakne na smijeh.
Mlinar se smijao iz punoga grla, grohotao zbog svega uokolo: nadgrobnih spomenika, drveća, crkvi, pa čak i grobne ograde.
Nekakav nadmoćan poticaj za djelovanjem potjera ga s groblja. Prisjeti se, svoju je dvokolicu ostavio iza Ervinenove kuće... Potrči tamo, hitajući toliko brzo, da su mu izbile suze na oči, a kapa mu odleti s glave. Na dvorištu prekrivenom tucanikom ostadoše duboki tragovi, na mjestu gdje je trkač zakočio i skrenuo iza kuće, kako bi uzeo svoju dvokolicu. Ha! Evo ga! Tamo je...
Ervinen je sjedio ispred svojega kamina i pio žestu. U mislima se bavio slučajem Huttunen. Bilo mu je sad pomalo žao, što je izgubio prisebnost pred jednim običnim čovjekom iz puka... Nije li mlinar s onom svojom šalom imao samo dobre namjere? Možda je smisao za šalu toga jadnog momka doista bio toliko neukusan i budalast, da se iskazao kroz taj nepodnošljiv oblik? Jedan liječnik ne bi smio nikad izgubiti živce u nazočnosti pacijenta... Koliko je samo lako i jednostavno liječnicima koji se bave životinjama! U takvim slučajevima jednostavno ustvrde, pacijent je zaražen bjesnoćom ili sipljiv, te ga se mora ubiti. Time bi slučaj bio riješen, seljak bi ubio svojega konja ili kravu, a taj predstavnik carstva životinja nikad više ne bi stvarao nevolje veterinaru... Ervinen neraspoloženo zatvori oči, ali ih već tren kasnije prestrašeno ponovno raširi. Jer, iza kuće je odjeknula mukla lomljava. I odmah zatim začuje se mlinarov glas... Ervinen dograbi oružje sa zida, pritegne opasač svojega haljetka i potrči iz kuće. I to toliko brzo, da je skoro izgubio papuče...
Huttunen dojuri iza ugla kuće, noseći svoju dvokolicu ispod pazuha. Bio je potpuno izbezumljen... Izbuljene oči, pjena na ustima. Kretnje su mu bile silovite, upravo prenaglašene.
- Jesi li možda pojeo tablete, glupane? - uzvikne Ervinen.
No mlinar ga gotovo i nije čuo...
- Smjesta u postelju, grom i pakao! - drekne liječnik.
Mlinar ga odgurne, zajedno s njegovim oružjem, pa naskoči na svoju dvokolicu. Ervinen se pak obim rukama ovjesi za prtljažnik, tako da mu je oružje palo na tlo. Huttunen je međutim već potjerao dvokolicu... Lagani liječnik tu nije mogao mnogo izmijeniti! Nekih dvadeset metara se Ervinen dao tako vući, no tad je morao ispustiti okvir prtljažnika. Naime, spale su mu papuče s nogu, a tko već bos želi zaustavljati poput medvjeda jakog vozača dvokolice, pa još po dvorištu posipanom tucanikom?! Ervinen je još mogao čuti Huttunena kako tutnji kroz brezovu aleju. Od tog mumljanja nije se moglo razumjeti ni jednu jedinu razumnu riječ.
Urlajući iz petnih žila i bučeći, Huttunen protutnji središtem sela. Obišao je skoro svaku kuću... Budio je ljude, pozdravljao ih, govorio, smijao se, urlikao, lupao vratima i zalijetao se u zidove. Cijelo je središte župe odjekivalo od mlinarovoga mahnitanja... Psi su zavijali, žene jadikovale, a pastor se molio...
Ubrzo je zazvonio i telefon načelnika Jaatile... Netko mora doći službeno i smiriti mlinara. Dok je još Jaatila razgovarao telefonom, u dvorište uleti Huttunen na svojoj dvokolici. Zatim ustrči uz stube i nogom tresne u vrata. Jaatila pođe pridošlici u susret.
Huttunen zatraži vode... Usta su mu se osušila. Načelnik ni ne pomisli da mu ispuni tu želju, već donese svoju službenu palicu iz spavaonice, pa oplete njome mlinara preko ušiju...
Udarac je bio toliko silovit, da je jadnik vidio sve zvijezde. Uhvatio se za glavu, odteturao na dvoriše i nastavio svoj obilazak sela...
Načelnik nazove stražmeštra Portima, no ovaj je već sve znao...
- Telefon neprekidno zvoni već pola sata - izvijesti načelnika. - Ljudi javljaju, Huttunen opet ima napad.
- Uhiti ga i strpaj u ćeliju - naloži načelnik. - Bezakonje u ovoj župi potrajalo je već puno predugo.
Stražmeštar Portimo navuče čizme, napuni pištolj, te ponese lisice i komad užeta. I zaputi se tražiti Huttunena. Bojao se, jer mlinaru, dok je bio u ovakvome stanju, nije baš bilo uputno stati na put. Radne obveze usamljenoga starog redarstvenika bijahu pokatkad neugodne i teške...
“Molim te, dragi Bože...”, razmišljao je Portimo u duši, “učini da se smiri... Tako bi bilo bolje za sve nas...”
Redarstveniku nije bilo teško otkriti kuda se kreće prekršitelj... Odjeci u ljetnoj noći točno su obilježavali njegov put. Sa Siponenovoga imanja začuje se silovita buka, što je stražmeštru bio znak, da je Huttunen u međuvremenu prispio već i do tamo. I izgleda, mlinara ovdje nisu dočekali nježnim rukama...
Na Siponenovom dvorištu je mnoštvo seljana skočilo mlinaru za vrat... Bili su tu trgovac Tervola, učitelj Tanhumaki, pastor sa svojom ženom, nekoliko nevažnih ljudi iz susjedstva, te dakako Siponen sa svojim slugom. Siponenov pas je jurio i divljao uokolo između njih, uvijek iznova pokušavajući dograbiti Huttunena za stražnjicu, jer je bio obučen za lov na medvjede. Savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo je užasnuta promatrala boj na noćnome dvorištu, moleći se i jadajući. Oduzetu seljanku su ostavili na njenoj doživotnoj bolesničkoj postelji, u samoći njene spavaće izbe, no ona to nije mogla podnijeti. Skočila je s ležaja, znatiželjno i srdito... I, ne osvrćući se ni najmanje na svoje smrtno teško stanje, odtapkala je do prozora, da bi promatrala kako ljudi vani obuzdavaju ludoga mlinara sa Suukoskija...
Zajednički su uspjeli suzbiti Huttunenovo razigrano raspoloženje, služeći se udarcima nogu i šakama. Kad je prispio stražmeštar Portimo, hitro mu oduzeše gumenu palicu, te su tako izudarali mlinara, da je zbilja loše prošao. Posljednjim je snagama dograbio Launolu za nožni zglob, te ga stisnuo toliko žestoko, da je slugin glasan uzvik bola nadjačao opću buku.
Pred brojčanom nadmoći protivnika i iscrpljen vlastitim mahnitanjem, mlinar se na koncu ipak morao predati. Portimo mu oko zglobova sklopi lisice, a učitelj i trgovac odvukoše svoj ulov do kola s gumenim kotačima. Podignuše nesretnika na kola i tamo ga svezaše. Tijekom vremena potrebnog za uprezanje konja, sjeo je pastor na Huttunenovu glavu. Huttunen ga pak ugrize za stražnjicu, no to nije izazvalo neke spomena vrijedne posljedice, barem ne za pastoricu... Siponen se uspne na kola i prasne bičem po zraku. Tako povezoše Huttunena u zatvor...
Kod groblja je prijevoz zaustavljen. Liječnik Ervinen je dotrčao prema kolima. S puškom u ruci, povikao je:
- Stoj! Želim ispitati ovaj slučaj! - i kratko pogleda mlinara u oči. I na licu mjesta iznese svoj nalaz... - Nedvojbeno lud.
Huttunen se zabulji u liječnika mahnitim pogledom, ali ga nije prepoznao. Nije više ni vikao... Ervinen pretraži mlinarove džepove, kako bi našao cjevčicu s tabletama. Hitro ju gurne u svoj džep, pa obriše pjenu s bolesnikovih usnica.
- U ćeliji neka ostane svezan - naputi ih na koncu. - Ujutro ću pripraviti papire za Oulu.
Konja udare u zadnjicu, pa se zaprega udalji prema redarstvenoj postaji. Ervinen je još mogao vidjeti, kako je stražmeštar Portimo izvukao vlastit rupčić, da bi uhićeniku obrisao čelo...
Vrativši se kući, liječnik Ervinen istrese pijesak iz svojih papuča, te objesi pušku na zid. Cjevčicu s tabletama, koju je oduzeo Huttunenu, pohrani ponovno u ormar u kutu sobe. Zamijetivši, koliko je malo tableta ostalo, tužno potrese glavom. Otpije gutljaj medicinske žeste, izravno iz staklenke, pa s papučama na nogama ode u postelju.
Gospođa Siponen je skuhala kavu trgovcu, liječniku i pastoru. Ovaj posljednji je češkao Siponenovoga prekaljenog psa za lov na medvjede. Seljanka se iznenadno prisjeti svoje neizlječive bolesti, pa se svečano udari po prsima i klone na pod, da bi se zatim što jadnije odvukla natrag u svoju spavaću izbu. Tako je počela jadikovati o svojoj teškoj nevolji i jadu, koji ju doživotno vezuju za bolesničku postelju...
Sanelma Kayramo cijele noći nije mogla zaspati. Plakala je u svoju plahtu zbog njenoga Gunnara, koji joj je oduzeo nepojmljivu sudbinu. U njenoj usamljenoj izbi tištali su ju zdvojnost i ljubavni jadi.
Huttunen je sputan zaspao u svojoj zatvorskoj ćeliji. Kad se ujutro probudio, sjedio je svezan na stražnjem sjedalu osobnoga automobila, uz stražmeštra Portima...
- Već smo prošli Simo, Kunnari - reče mu redarstvenik blago, gotovo ispričavajući se.

12


Odmljeven slučaj


Ustanova za živčane bolesti bila je veliko, mračno zdanje od crvenih opeka. Izgledom je prije podsjećala na neku vojarnu ili zatvor, nego na bolnicu.
- Zlosretno mjesto - primijeti stražmeštar Portimo, osmotrivši građevinu. - Ali se zbog toga nemoj ljutiti na mene, Kunnari. Nedužan sam u ovome, doveo sam te jedino po službenoj zadaći. Da sam ja mogao ikako odlučivati, pustio bih te na slobodu.
Huttunena odvedoše u prijemnu službu i zavedoše u popis bolesnika. Oduzeli su mu novac i sve osobne stvari, davši mu u zamjenu bolničku odjeću. Tako je dobio izlizanu pidžamu, papuče i kapu. Nogavice su mu bile prekratke, kao i rukavi na haljetku. Pojasa nije bilo...
Kroz hodnike koji su odjekivali, odvedoše ga u veliku prostoriju, koja je već udomljivala šest bolesnika. Pokazaše mu postelju, uz napomenu da je to od sada njegovo mjesto. Vrata se zalupiše s muklim treskom, a zatim se u bravi okrene težak ključ. Veza s vanjskim svijetom bila je prekinuta... Huttunen spozna, doista je dospio u ludnicu.
Prostorija je bila hladna i pusta. U njoj se nalazilo tek sedam željeznih postelja i jedan stol, koji je vijcima bio pričvršćen za zid. Na jednome od zidova bio je visok prozor, prekriven rešetkama. Moglo se vidjeti, vanjski zidovi građevine debeli su skoro metar. Sobni zidovi su mjestimice bili išarani pukotinama, koje su bile prekrivene vapnenim naličom. Na stropu je visjela jarka svjetiljka bez štitnika.
Ostali bolesnici su ležali ili sjedili na svojim posteljama. I premda je došao netko nov, jedva okrenuše glave... Huttunenu najbliži susjed bio je neki drhtavi starac, koji je sklopljenih očiju sjedio na rubu ležaja, mrmljajući nešto nerazumljivo pred sebe... Na sljedećoj postelji sjedio je nešto mlađi, ćelav čovjek, koji je ukočeno buljio u sobni kut. Onaj iza njega bio je još mlađi, neki mršavko koji je djelovao plačno, a izraz lica mu se neprestance mijenjao. Na tren bi djelovao veselo, pa odmah zatim tužno i zabrinuto. Nabrao bi čelo, no već tren kasnije bi mu se ustreptale usnice razvukle u nesvjestan, tupav osmijeh.
Uz vrata je stajala jedna odvojena postelja, a na njoj je ležao snažan čovjek, koji je djelovao sasvim zdravo. U ruci je držao knjigu i čitao.
Otraga u sobi sjedila su još dva mračna lika, koji su po svemu sudeći jedan u drugome našli društvo. Ukočeno su zurili jedan u drugoga, plamenih očiju, ali nisu izgovarali ni riječ.
Sve u svemu, bilo je to neutješno, bezvoljno i otupjelo društvo. Huttunen se pokuša upoznati s tim ljudima teško poremećenoga uma. Nasmijao se, glasno pozdravio i upitao susjeda do sebe:
- No, kako je inače?
Ovaj ne odgovori. Čovjek koji je čitao, na postelji uz vrata, jedini je odzdravio Huttunenu. Huttunen pokuša doznati kućne običaje, raspitujući se odakle dolaze bolesnici u sobi. No sve je bilo uzalud. Ti ljudi, okrenuti sebi i zatvoreni u sebe, nisu pokazivali ni najmanje zanimanje za uspostavljanje ikakvoga odnosa. Huttunen uzdahne, mireći se sa sudbinom, pa se zavali na postelji.
Predvečer uđe u sobu krupan i snažan njegovatelj. Rukave na košulji je zavrnuo, kad da dolazi nadajući se šakanju.
- Jesi li ti taj... - odlučno zapita Huttunena - koji je dopremljen jutros?
Huttunen potvrdi, napomenuvši kako se čudi, što ostali bolesnici gotovo uopće ne razgovaraju s njim.
- To su sve takvi mračnjaci i mirni tipovi - odvrati njegovatelj. - Kod nas novopridošle najčešće smještaju prvo u ovu sobu. Tako je bolje, s onima nemirnima uvijek dolazi do sukoba.
Zatim je Huttunenu pojasnio, što se od njega očekuje u bolnici...
- Ponašat ćeš se uljudno i nećeš bjesniti - rekao mu je. - Jelo dobivaš dvaput na dan. Jedanput tjedno je sauna. Pišati možeš kad god želiš, tamo u udubini stoji čabar. Kad hoćeš srati, moraš to posebno prijaviti.
U ponedjeljak dolazi liječnik.
Njegovatelj zatim ode, zaključavši vrata za sobom. Huttunen se prisjeti, da je četvrtak. Liječnika će vidjeti tek u ponedjeljak, pa mu je dakle preostajalo dosta vremena. Ervinenove tablete djelovale su još uvijek, omogućavajući mu san, ali se zato nije mogao smiriti tijekom noći.
Kasno navečer došao je njegovatelj još jedanput, zapovijedivši bolesnicima odlazak u postelju. Ovi pokorno poslušaše. Ubrzo poslije toga ugasila se jarka žarulja na stropu, jer ju je isključio njegovatelj vani na hodniku. Huttunen je osluškivao kako spavaju njegovi supatnici. Dvojica ili trojica njih su hrkali. Zrak u prostoriji bio je zagušljiv, a u kutu bi s vremena na vrijeme netko pustio vjetar. Huttunen je htio probuditi tog prdača, no tad se prisjeti, tamo otraga spavaju ona dva mračna tipa.
- Ah, neka samo prde - tiho reče, kao za sebe.
- Jadni momci...
Huttunen zaključi, na mjestu poput ovoga mora svatko neizbježno poludjeti, ako ubrzo ne izađe. Bilo je toliko grozno, ležati u mračnoj sobi, okružen duševno poremećenim ljudima. Kakva korist može biti od toga? Hoće li to uzništvo ikoga izliječiti? Sve je bilo ograničeno i propisano, a ni o svojim najsitnijim tjelesnim potrebama nije se moglo odlučivati samostalno. Čak se i pri odlasku na zahod dobivalo pratnju. Njegovatelj bi pazio, da bolesnik ništa ne zamaže. Bijaše to ponižavajuće.
Prvih nekoliko noći je Huttunen probdjeo. Znojio se u postelji, okretao se, uzdisao... Osjećao je želju za urlanjem, ali mu je uspjelo da se obuzda.
Danju je vrijeme bolje protjecalo. Huttunenu su ostali bolesnici već i kratko odgovarali. Mladi mršavko, koji je naglo mijenjao izraze lica, povremeno bi dolazio Huttunenu, kako bi mu objašnjavao sve moguće. Govor jadnoga momka bio je toliko smušen, da Huttunen nije shvaćao baš ništa. Na jadnikove riječi je tek kimao glavom i mrmljao u znak potvrde:
- Da, da... Tako je to.
U blagovaonici vladahu buka i urlanje, no objedi su ipak unosili promjenu u jednoličan dan. Mnogi su bolesnici jeli prstima, razmazivali si kašu po licu, prevrtali su posuđe, te se smijali maloumno, čak i kad bi ih grdili.
Bolesničku sobu je svakoga dana brisala neka mrzovoljna žena, ukorijenjene navike da pacijente izgrdi na pasja kola. Bolesnike je nazivala lijenčinama i nevaljalcima, prljavcima i zamazancima. Okomila se i na Huttunena...
- Tako krupan momak - rekla mu je bijesno - pa nema ništa bolje na umu, nego poludjeti!
U međuvremenu bi navraćao njegovatelj, kako bi bolesnicima uručio lijekove. Dijelio bi tablete, pazeći da ih svi uzmu još pred njim. Ako pak netko ne bi odmah progutao svoj obrok tableta, njegovatelj bi zavrnuo rukave, bolesniku trzajem povukao vilicu i utisnuo mu tablete u ždrijelo. Svi su redom morali uzimati lijekove, htjeli to ili ne. Kad je Huttunen pak upitao, zašto i on ne dobiva lijek, njegovatelj tek bijesno zareži...
- U ponedjeljak će ti liječnik nešto prepisati. Do tada se vladaj uljudno, inače ćeš dospjeti nemirnima.
- A kako je tamo? - raspitivao se Huttunen.
- Pa, nemirno! Eto tako!
Njegovatelj zatrese svojom dlakavom šakom ispod Huttunenovoga nosa. Tad se okrene i pođe. Huttunen se gnušao toga neuljudnog i nasilnog tipa, koji je navečer naganjao i gurao bolesnike, ako poslije njegovoga naloga ne bi smjesta pošli u postelju. Odlučio je, nakon što u ponedjeljak porazgovara s liječnikom, pa će smjeti kući, za rastanak dohvatiti tog neotesanca i s njim ulaštiti pod. No do tada je preporučljivo zadržati mir.
U ponedjeljak predvedoše Huttunena liječniku. To je bio neki bradat čovjek, koji je djelovao prljavo. Navika mu je bila da neprestance stavlja i skida svoje naočale. I uvijek bi iznova izvlačio prljavi rupčić iz džepa, pa bi njime brižljivo čistio stakla. Prvo bi dahnuo u njih, a zatim bi ih u vječnost trljao da se osuše. Huttunen utvrdi, bolnički je liječnik razdražljiv i neuredan čovjek, koji ostavlja dojam ograničenosti.
Huttunen započne pripovijedati o odlasku kući... Liječnik je listao po papirima, što su ležali ispred njega, pa reče osorno:
- Tek su vas dopremili. Ovdje se nikoga ne pušta odmah nakon dolaska.
- Ali ja zapravo i nisam lud - pokuša pojasniti Huttunen, što je moguće zdravijim i prisebnijim glasom.
- Jamačno da niste - suglasi se liječnik. - Tko bi to uopće i bio u ovoj kući? Ja sam ovdje jedini poremećenoga uma, to se zna.
Huttunen ispripovijedi da je mlinar, te ga hitno trebaju u Suukoskiju. Sad po ljeti treba urediti i osposobiti mlin, kako bi na jesen bio pripravan za rad.
- Zašto bi mlin trebao biti ispravan upravo na jesen? - upita liječnik.
- Pa, gledajte, u Finskoj je jesen doba žetve - pojasni Huttunen. - Seljaci tad donose svoje žito u mlin, na meljavu.
Liječnika je zabavljao mlinarov odgovor. Skinuo je naočale, očistio ih i kimnuo s puno razumijevanja. Kad je napokon ponovno stavio naočale na nos, reče poprilično osorno:
- Zasad ćemo se složiti, da ste do daljnjega odmljeli svoje.
Raspitivao se još, je li Huttunen bio u ratu. Dobivši potvrdan odgovor, u oku mu bljesne iskra upućenoga znalca. Još je upitao, u kojim se predjelima pacijent borio. Huttunen izvijesti, tijekom Zimskoga rata bio je na Karelijskoj prevlaci, a pod kraj rata u Istočnoj Kareliji.
- Na najistaknutijem položaju? - htio je još čuti liječnik.
- Da... Tako je.
- Je li bilo jako teško?
- Pa, s vremena na vrijeme.
Liječnik nešto zapiše u svoju bilježnicu. Napola za sebe, promrmlja:
- Ratna psihoza... Kao što sam i mislio.
Huttunen pokuša proturiječiti... Tijekom rata nije imao nikakvih živčanih smetnji, pojašnjavao je, a zapravo ih nema ni sada. No liječnik mu tek nijemo odmahne, neka se udalji. Kad je pak Huttunen ponovno počeo navaljivati da ga otpuste, liječnik podigne pogled sa svojih papira i objavi:
- Ovi slučajevi ratne rastrojenosti su ozbiljni... Osobito kad nastupaju toliko mnogo godina poslije stvarnih borbi. Tu je potreban dulji postupak, ali ne brinite se... Već ćemo mi od vas napraviti čovjeka.
Njegovatelji odvedoše Huttunena natrag na njegov odjel. I s treskom zatvoriše vrata za njim.
Umoran, Huttunen sjedne na rub ležaja... Zaključi, život mu je konačno i potpuno skrenuo u slijepu ulicu. Bio je uhvaćen, u ovoj neljudskoj ustanovi, izručen samovolji jednoga ograničenog liječnika, osuđen na neutješan život sa svojim turobnim supatnicima. Možda će ga ovdje zadržati i godinama? Pa će čak i umrijeti između ovih kamenih zidina? Njegovo jedino zadovoljstvo i zabava od sada su mu frktava čistačica i nasilnički njegovatelj... Promjene u dnevnome kasu unosili su jedino odlasci u nadzirani zahod i svinjski objedi u zajedničkoj blagovaonici. Teško uzdišući, legne na postelju i zatvori oči... Ali san nikako nije dolazio. Huttunen je osjećao pritisak u glavi, tjeralo ga je da urla... Ali, kako se na to mogao odvažiti ovdje, pred svim tim ljudima?
Nakon izvjesnoga vremena se trgne, jer se čovjek s one postelje uz vrata došuljao k njemu.
- Pssst! - psiknuo je pridošlica. - Pravi se, kao da ništa ne čuješ.
Huttunen otvori oči i upitno pogleda čovjeka.
- Ja nisam lud - reče ovaj. - Ali to momci ovdje ne znaju. Porazgovarajmo tamo prijeko uz prozor. Pođi ti prvi, ja ću za tobom.
Huttunen ode do zida s prozorom. Ubrzo je tiho prišao i tajanstveni bolesnik s izdvojene postelje. Pogledao je kroz prozor, a kad je progovorio, moglo se pomisliti da to priča onako za sebe...
- Kao što netom rekoh - začuje Huttunen - ja zapravo uopće nisam lud. I vjerujem, nisi ni ti ništa luđi.

13


Stanodavac


Čovjeku je bilo oko četrdeset, imao je široko lice, te izgledao svježe i jedro. Govorio je ljubazno i mirno...
- Ja sam Happola - predstavio se. - Ali ćemo odustati od rukovanja, kako ovi luđaci otraga ne bi ništa zamijetili.
Huttunen mu ispripovijedi, kako je još prije nekoliko dana bio sasvim običan mlinar. Pokušao je uvjeriti bolničkoga liječnika, neka ga pusti natrag u njegov mlin, ali taj o tome nije htio ni čuti...
- Ja sam radio s nekretninama - uzvrati Happola.
- No rat mi je uništio poslove, jer sam morao u ovu ustanovu. Poprilično je teško rješavati tekuće poslove odavde, iznutra. Da sam bio slobodan, sve bi teklo mnogo bolje. Ali čim napunim deset godina ovdje, okončat ću tu predstavu. Posjedujem kuću u Heinapaa, 20 možda si tamo uredim trgovinu ili radionicu.
Izvijestio je još, kuća mu je iznajmljena i novac od najma redovito pritječe u banku. Njega ovdje u bolnici ne zapadaju nikakvi troškovi boravka.
Happola ispripovijedi, još je 1938. u gradskoj četvrti Heinapaa, ovdje u Ouluu, izgradio veliku kuću za iznajmljivanje. I već je tada primio šest obitelji kao stanare. Tad je pak izbio rat, pa su ga poslali na bojište... Sudjelovao je u cjelokupnome Zimskom ratu u Soumussalmiju.
- Bijaše to pogibeljno doba - naglasi potom. - Mnogi muževi iz naše postrojbe su pali. Tad sam odlučio, ako se rat ikad završi, ja više neću poći ponovno na bojište.
Tijekom primirja je Happola uzeo nove stanare, umjesto onih što poginuše. Poslovi su dobro napredovali, pa se čak namjeravao i oženiti. No u kasnu zimu 1941. u Oulu stigoše njemački vojnici, pa kako je proljeće sve više odmicalo, tako je i svijet sve više izgledao vojnički. Happola je promišljao, kako bi mogao izbjeći ponovni odlazak na bojište, ako dođe do nove provale rata.
- Započeo sam hramati i neprestance sam se žalio, kako su mi oči jako popustile - pojasnio je Huttunenu. - No liječnik me nije ocijenio nesposobnim za ratovanje... Netko mu je dojavio da sam zdrav... Naime, nisam baš uvijek i posvuda mislio na to kako trebam hramati i stiskati oči.
Tako Happola nije bio dodijeljen pričuvi. Stanje mu je postalo pogibeljno, istančan nos poslovnoga čovjeka njušio je ratni vjetar...
- Tad sam se dosjetio, izigravati luđaka - pojasnio je. - Na početku su se ljudi smijali i sve prihvaćali kao šalu. No ja sam ostao pri tome, moja jedina misao bila je uvijek i neprestance, da ni u kojem slučaju ne želim na bojište. Bijaše to poprilično naporno. Ne može svatko izigravati luđaka, treba postupati mudro i biti dosljedan, kako bi ljudi povjerovali...
Huttunena je to jako zanimalo.
- Koju vrstu ludila si izigravao? - upita poduzetnika. - Jesi li započeo tuliti poput vuka?
- Neee... - odvrati ovaj. - Tako nešto luđaci ipak ne rade. Govorio sam zbrkano. Ljudi su trebali misliti, obuzeo me strah od proganjanja. Optuživao sam susjede, da su prijetili kako će mi zapaliti kuću. Ili sam pričao, kako sam se u garaži pokušao ugušiti ispušnim plinovima... Kad su mi pak liječnici htjeli dati tablete, tvrdio sam da me žele otrovati. O tome sam pisao i u novinama. To je bila predstava! Zatim sam potkazivao i prijavljivao ljude. Ispričao sam na redarstvu, kako me određeni ravnatelj u banci pokušao otjerati u stečaj. Više od toga nije bilo potrebno... Otpremili su me ovamo, s razvijenim zastavama. Bilo je već i krajnje vrijeme, jer je tjedan dana kasnije Hitler napao Rusiju, a nekoliko dana potom zaratili smo i mi Finci... No u mojoj naprtnjači nije zveckalo posuđe za kuhanje!
Happola je cijelo ratno razdoblje proveo u duševnoj bolnici. Tamo su ga ocijenili kao beznadan slučaj. Uz to je i dobio šest kilograma.
- S te strane se ovdje moglo izdržati - napomene Happola. - Ipak, tu među luđacima, vrijeme protječe strašno sporo.
Kad je Finska potpisala primirje sa Sovjetskim savezom, Happola je pokazao prve naznake ozdravljenja. No tad je izbio rat u Laponiji, pa ga je duševna bolest ponovno obuzela punom snagom. Tek poslije sloma Njemačke se Happoli počelo vraćati duševno zdravlje. Zatražio je da ga puste iz bolnice, kako bi živio građanskim životom, kao i drugi ljudi.
- Prokletstvo! Nisu me pustili van...! Liječnici su me lupkali po ramenima i govorili: “Happola, Happola, sad samo mirno!”
Svoju je kuću dao prepisati na sestru, pribojavajući se da bi država mogla zaplijeniti vlasništvo čovjeku koji je pod skrbništvom.
- Zašto ne pobjegneš? - upita Huttunen.
- Kamo bih pošao? Ne mogu se skriti u posao s nekretninama. Prisiljen sam stanovati u Ouluu, jer ovdje imam svoju kuću. Ali što misliš, što će se dogoditi, kad prođe deset godina od sklapanja mira? Tad ću otići ravno glavnome liječniku i sve mu otkriti.
- Zašto ne pođeš odmah k njemu i ispričaš mu, da si tek izigravao duševnoga bolesnika?
- O tome sam mnogo razmišljao posljednjih godina... Na žalost, nije to moguće učiniti tek tako. Doduše, izašao bih odavde, no što bi mi to vrijedilo, kad bi me odmah strpali u zatvor? Ovakvo pretvaranje je naime ratni zločin, a to zastarijeva tek za deset godina.
Huttunen prizna, da je bilo razumno čekati toliko dugo, dok ne zastari taj zločin izigravanja luđaka. Bilo bi strašno, preseliti izravno iz ludnice u zatvor...
- Ali kako si mogao odavde voditi svoje poslove? - zanimalo je Huttunena. - Prozori su prekriveni rešetkama, a vrata zaključana...
- Imam svoj vlastiti ključ, što sam ga prije nekoliko godina kupio od jednoga njegovatelja. Ipak je sve to tegobno, jer ono što trebam posvršavati, moram učiniti noću. Rijetko se kad može odavde neopaženo nestati tijekom dana. Nekoliko puta godišnje sam prisiljen utjerati zaostatke stanarine za stanove, no inače rješavam tekuća pitanja noću. To je težak posao, snositi odgovornost za cijelu kuću, osobito ako je čovjek još na glasu kao luđak.
- Nemoj se uzrujavati - tješio ga je Huttunen. - I mene smatraju ludim.
- Neka sitnica ti ipak mora biti - odvrati Happola.
- No ja sam morao skoro deset godina izigravati luđaka. Drugi su u ratu izgubili pet godina, a ja sam odsjedio skoro dvostruko dulje. Uistinu to nije jednostavno.
Happola se neko vrijeme jadao o svojoj kobi, ali je ubrzo ponovno sagledao svijetliju stranu svojega položaja.
- Ono dobro u svemu tome - napomene - jest okolnost da se novac nakupio u banci. Ovdje bolesnici nemaju nikakvih troškova. Kad izađem, bit ću poprilično imućan čovjek.
Potajno je ponudio Huttunenu cigaretu. I ispripovijedio mu, cigarete donosi iz grada, a s vremena na vrijeme, kad mu je ovdje osobito dosadno, potajno ispija bocu žestice, skriven ispod pokrivača.
- Dovoditi žene ne vrijedi - napućivao je dalje Huttunena - jer te smjesta uhvate. A žene ovdje unutra su toliko tupave, da radije držiš prste podalje od njih.
Muškarci su pušili šuteći. Huttunen je razmišljao o Happolinoj sudbini. Kako se činilo, iz ove ustanove nije vodio nikakav put van, svejedno da li je netko došao dragovoljno ili su ga dopremili prisilno.
Happola je zatražio od Huttunena neka prisegne, da nikome neće govoriti o njegovoj tajni. Huttunen ga upita, zar ga njegovi stanari ne prijave, kad dolazi utjerivati zaostatke stanarine?
- To ne bi bilo dobro za njih - pojasni stanodavac.
- Tko samo pisne, tog smjesta potjeram na ulicu. Srećom u Ouluu vlada takva nestašica stanova, da si nitko ne može dopustiti otvaranje gubice. Stanarinu se mora platiti pravodobno, bio stanodavac lud ili ne.

14


Sve je znanstveno istraženo


Ivanje u duševnoj bolnici grada Oulua nije ni najmanje podsjećalo na ljetnu svetkovinu svjetla i radosti... U odjelu nemirnih je doduše cijelu noć vladalo uzbuđenje, vikalo se i bučilo... No to nije bila svetkovina posvećena ljetnoj suncostaji, nego uobičajni svakonoćni obred. Happola pojasni, bolnica nikad ne običava obilježavati blagdane. Jedino za Božić pokazuje bolničko ravnateljstvo toliko blagosti, da čak i u zatvorene odjele pušta malenu skupinu pripadnika vjerske družbe, koji tamo izvode svoje neutješne pjesme. Ugođaj je uvijek poprilično mračan, jer se zbor toliko boji zasužnjenih bolesnika, da svoje napjeve izvodi što brže i, sigurnosti radi, prijetećim tonom.
- No mi zapravo i nismo ovdje radi svetkovanja - zaključi Happola krajnje podrugljivo.
U tjednu poslije Ivanja pozvali su Huttunena liječniku. Pratila su ga dva njegovatelja.
Liječnik se u međuvremenu pozabavio Huttunenovim nalazima i ostalim papirima. Po običaju se žustro bavio svojim naočalama, te pokazao pacijentu neka se smjesti njemu sučelice.
- Vi sjednite tamo kod vrata - rekao je njegovateljima. - Za svaki slučaj...
Tad objavi Huttunenu, da je proučio izvješće o bolesti i uputnicu općinskoga liječnika Ervinena.
- To ne izgleda dobro... - napomenuo je. - Kao što sam utvrdio još prošli put, vi očigledno patite od teške ratne psihoze, to jest rastrojenosti. Bio sam u ratu, kao bojnik u zdravstvenoj službi, pa su mi poznati takvi slučajevi.
Huttunen se usprotivi. Ne pati od ničega, rekao je, te traži da ga se otpusti iz bolnice. Liječnik se ni ne potrudi razmotriti mlinarov prigovor. Umjesto toga je tek listao Vojnoliječnički časopis. Huttunen opazi, izdanje je iz 1941. godine... Liječnik pronađe članak s naslovom “O ratnoj psihozi i neurozi, u ratu i poslije njega”.
- Ostavite se škiljenja - zareži na Huttunena. - To vas se ništa ne tiče.
Pritom je žustro čistio svoje naočale.
- Sve to je znanstveno istraženo - reče tad važno. - Ovdje stoji, u razdoblju između 1916. i 1918. je u engleskoj vojsci, što je ratovala u flandrijskim močvarama, trećina vojnika bila trajno nesposobna za službu na bojišnici, upravo zbog psihoza i neuroza. Značajno za ratne psihoze i neuroze jest, da se osobito lako razvijaju kod osoba s izvjesnim slabostima tjelesne građe, a obilježje im je i da izbijaju zbog sve manjih i beznačajnijih povoda. Piše još ovdje, kako je u Finskoj za novačenja godišta 1920. do 1939. utvrđeno nekih trinaest do šesnaest tisuća ljudi s duševnim slabostima. A od njih je, izgleda, velik dio ipak sudjelovao u ratu.
Liječnik podigne pogled i preko stola se zagleda Huttunenu u oči.
- Posljednji put ste mi priznali - napomene liječnik - da ste sudjelovali u oba naša rata.
Huttunen kimne.
- Ali ne razumijem - dometne odmah - kako bi to bio dokaz za moju duševnu bolest. Tamo je bilo i drugih osim mene.
Liječnik navede pacijentu i daljnje pojedinosti iz članka. Njegovatelji počeše pušiti, kako bi im brže prolazilo vrijeme. I Huttunen poželi cigaretu, ali je znao, bolesnicima nije dopušten ni jedan jedini dim.
- Maloumnike vodi u ratu primitivan poticaj za samoodržanjem... Toliko uzvišena nesebičnost i požrtvovnost, kakve vladaju u našoj vojsci, ne povlače ga sa sobom, već na svaki način pokušava izmaknuti poteškoćama i neugodnim doživljajima. Runebergov 21 tip “Sven Dufva” 22 pritom je nedvojbeno rijetka iznimka.
Liječnik gadljivo odmjeri Huttunena. Potom nastavi listati, pročita za sebe nekoliko podvučenih mjesta, pa nastavi glasno:
- Kod maloumnika se reakcija iskazuje kroz stanje smetenosti, kojemu su obilježja djetinjasto brbljanje i pomućenje svijesti. Često je maloumnik pritom i nečist, maže zidove svoje sobe vlastitim izmetinama, jede ih i slično.
Tad se liječnik okrene prema njegovateljima, koji su otraga razgovarali, pa ih upita, je li ovaj pacijent pokazao navedene značajke. Stariji od njih dvojice ugasi svoju cigaretu u loncu s cvijećem koji je stajao na prozorskoj dasci i objavi:
- Govno zasigurno još nikad nije jeo, koliko ja znam.
Huttunen počne odlučno prosvjedovati. Besramno je podmetati mu takve odvratne stvari, rekao je. Pritom je uzbuđeno skočio sa stolca, ali isti tren ustadoše i dvojica njegovatelja, pa proguta svoju ogorčenost i ponovno sjedne...
- Počneš li ovdje bjesniti - napomene mlađi njegovatelj, onako usput - tad ćemo te strpati u zatvoren odjel. Zar ne, doktore?
Liječnik kimne. I pogleda Huttunena strogo.
- Pokušajte se smiriti - reče mu. - Ja razumijem, da vam živci nisu u redu.
Huttunen pomisli, kad bi bio slobodan, ova bi tri idiota posložio na tlo... Liječnik pak nastavi navoditi pojedinosti iz članka, ali sad više onako za sebe, nego njegovateljima ili pacijentu.
- Stanja šoka, koja nastupaju u svezi s jakim tjelesno-duševnim potresima i uzbuđenjima, primjerice poslije eksplozije zrakoplovne bombe ili teške granate, pri zatrpavanju ili borbi iz bliza, kad su veliki napori povezani s izravnom smrtnom pogibelji, po svojim su obilježjima često tjelesne kao i duševne vrste. Kao tjelesne pojave javljaju se: smanjenje vida ili sluha, psihogena obamrlost i mlohavost mišićja... Duševne pojavnosti su smetenost, zakočenost i gubitak pamćenja, što može dovesti do stanja potpune potištenosti. Kod većine prolazi to stanje šoka brzo, tek kratkotrajno ostavljajući jak umor, nesanicu i sklonost užasavajućim prikazama. Kod nekih se ipak očituje kao smislen način reagiranja, koji kasnije dolazi do izražaja u teškim okolnostima ili zbivanjima.
Liječnik prekine čitanje. Podrobno osmotri Huttunena i primijeti, više za sebe:
- Zar mlin ne tutnji slično kao bombarder?
- On ni izdaleka ne buči toliko - otpuhne Huttunen uvrijeđeno. - U ratu nisam ni jedan jedini put dospio pod ruševine, ako ste to htjeli reći.
- Stanja šoka - naglasi liječnik - često prati i potres mozga, prouzročen tlakom zraka. Takav se potres liječi osobito dugo. I zasigurno mogu ostati trajne posljedice. Tko je pokazao takvu reakciju, nije podesan ni za službu na bojištu, a ni za bilo kakve druge odgovorne zadaće. A zar mlinarov posao nije jako odgovoran? Meni se čini, tu treba istodobno skrbiti za žito i za rad cjelokupnoga postrojenja.
- Mlinarov posao... - promrmlja Huttunen - nije zahtjevniji od bilo kojega drugog posla.
No liječnik se na to nije osvrtao, već je počeo čitati daljnji podvučen odlomak u članku...
- Srazmjerno je česta pojava da pacijent, koji je reagirao šokom, pa je od toga potpuno izliječen, poslije otpuštanja iz vojne službe reagira neurozom, kad zapadne u novčane poteškoće ili druge sukobe. Tad treba pretpostaviti, da su uzrok novome neurotičkom podražaju njegova slabost građe i okolnosti neovisne o službi u ratu.
Liječnik odgurne časopis u stranu.
- Moj je nalaz čvrst - priopći. - Vi ste duševno bolestan čovjek, manijsko-depresivna osoba, a uz sliku vaše bolesti idu živčana slabost i neurastenija. Sve je to posljedica ratne psihoze.
Prekine izlaganje i obriše si naočale.
- Ja vas mogu razumjeti - nastavi tad. - Zasigurno vam je bilo teško. Iz vaših papira proizlazi, da ste običavali urlati, osobito zimi i noću. tlz to ste i oponašali razne životinje... Sve to se još mora pojasniti, osobito vaša sklonost urlanju. Tijekom svojega liječničkog rada nisam još naišao na pacijenta, koji bi osjećao toliku privrženost urlanju. Večina se zadovoljava tek plakanjem ili cviljenjem.
Još se raspitao kod njegovatelja, je li pacijent urlao nakon što je dopremljen u ustanovu?
- Do sada nismo čuli ništa - odgovoriše ovi. - Ali ako započne, odmah ćemo vas točno izvijestiti.
- Pustite ga mirno neka urla - naputi ih liječnik.
- Naši zidovi to mogu podnijeti.
Zatim se okrene Huttunenu.
- Kao što ste čuli... - napomene mu - dobivate posebno odobrenje, pa smijete urlati tu kod nas. Ipak se nadam, to ćete izbjegavati noću. Inače biste mogli uznemiriti ostale pacijente.
- Neću to raditi ovdje - mrzovoljno reče Huttunen.
- Slobodno smijete pustiti glas - odvrati liječnik.
- Ja zastupam onu liječničku školu, koja smatra kako glasovno izražavanje nekoga pacijenta mnogo toga razjašnjava o njegovoj bolesti.
- Ja ne urlam. Nisam raspoložen za to.
- Ne biste li to mogli sad izvesti, makar kratko - nagovarao ga je liječnik. - Tek za pokus? Bilo bi zanimljivo čuti, kako urlate, kad ste raspoloženi za to.
- Ja nisam duševno poremećen - upozori ga Huttunen mirno. - Možda sam tek pomalo osobenjak... Ako pak podrobnije pogledam oko sebe, vidim uokolo mnogo neobičnije ljude.
Liječnik se ponovno prihvati odlučnoga čišćenja svojih naočala...
- Čini mi se - srdito dometne Huttunen - naočale su vam dovoljno čiste. Morate li ih neprestance trljati?
Liječnik hitro smjesti naočale na nos.
- To je tek bezazlena navika - napomene. - Uobičajen postupak... Zar to ne možete shvatiti!
I dade njegovateljima mig, neka izvedu pacijenta. Ovi smjesta dohvatiše Huttunena za obje ruke, pa ga odvukoše na hodnik. Tamo ga podbodoše u križa, kako bi išao brže... Kad prispješe u sobu, prisiliše ga neka legne u postelju. Zatim zalupiše vrata i bijesno okrenuše ključ.

15


Urlik i bijeg


Tih dana Huttunen shvati, iz duševne bolnice neće izaći. I to zasigurno ne sada, a možda i nikada. Pokušao je još jedanput porazgovarati s liječnikom, ali ga ovaj nije više primio... Tek mu je prepisao tablete, koje mu je nasilni njegovatelj silom trpao u gušu.
Huttunen je mislio na svoj crveni mlin u Suukoskiju... Na savjetnicu Sanelmu Kayramo... A i na lijepo ljeto, od kojega je ovdje vidio tek isječak, kroz prozor s rešetkama. Osjećao se beskrajno bijedno. Pokušavao je razgovarati s ostalim pacijentima, ali maloumnici nisu poimali ništa od onoga što im je kazivao. Jedino je mogao povremeno, potajno popričati s Happolom.
Tako je prošlo nekoliko dana. Huttunenova potištenost je rasla. Dan za danom ležao je mirno u postelji i mozgao, kako se to njegova sudbina okrenula na zlo. Promatrao je rešetke ispred prozora, koje su ga odvajale od svijeta, hladno i sigurno. Ni jedan ih čovjek nije mogao svinuti svojom vlastitom snagom. A vrata su bila uvijek zaključana. Huttunen je pokušao razraditi i mogućnosti bijega u blagovaonici, ali tamo su bili stalno nazočni snažni njegovatelji, koji su nadzirali dvoranu. Bilo je to bezizgledno. U najgoremu slučaju, razmišljao je, ovu ustanovu neće više napustiti hodajući na vlastitim nogama. Tek kad umre, iznijet će ga odavle, u mrtvačnicu... I tamo će na njegovo tijelo navaliti neki osoran patolog sa sjekiricom, te će ga razuditi i raskomadati na dijelove, prikladne za liječnička istraživanja...
Pokatkad se noću osjećao toliko tjeskobno i strašno, da je morao ustajati iz postelje i po mračnoj sobi satima ići gore-dolje, kao što to čine životinje u kavezima. Huttunen se osjećao poput zatočenika, koji nije počinio nikakav zločin, poput osuđenika bez izrečene presude. Nije trebao ništa ispaštati, pa se zato nije mogao ni nadati slobodi. I općenito nije imao ništa, ni prava, ni obveza, ni izbora, ni mogućnosti. Ostajale su mu jedino njegove vlastite misli i njegov trajno neobuzdan nagon za slobodom, koji nije mogao zadovoljiti. Bio je uvjeren, poludjet će u toj sobi, sa svim tim ravnodušnim maloumnicima...
Jednoga mu je dana onaj mršav mlad čovjek, koji je neprestance mijenjao izraze lica, počeo pripovijedati o svojemu životu... Jadnik je govorio vrlo smušeno i zbrkano, pa je Huttunen mogao slijediti njegovo izlaganje tek s mnogo muke...
Bila je to strašna priča. Jadan je momak došao na svijet kao vanbračno dijete maloumne majke. Bio je izložen gladi i zlostavljanjima, u razdoblju dokle mu je sezalo sjećanje. Kad je majka iz nekoga razloga prispjela u zatvor, dijete su za malo novaca prodali nekome seljaku pijancu. Tamo je prekomjerno radio, morao služiti pijanome seljaku i pokvarenomu slugi. A budući da je i onda bio jako slabašan, uz sva ostala poniženja još su mu se i najokrutnije izrugivali. Uskratili su mu školu i čak bolnicu, premda je dobio grižu, tifus i najmanje dvaput upalu pluća... Kad je pak s petnaest iz ostave kriomice uzeo komad slanine, seljak ga je izveo pred sud. Poslije toga je završio u zatvoru. Dospio je u ćeliju nekome odvratnom, višestrukom ubojici, koji ga je skoro punu godinu zlostavljao svakoga dana. Kad je napokon pušten iz zatvora, cijelo se jedno ljeto skrivao u nekoj suši, hraneći se poglavito bobicama, mravljim jajašcima i žabama. Na jesen, pri dovoženju sijena, skrovište mu je otkriveno. Nisu ga po drugi put strpali u zatvor, već su ga dopremili ovamo u ustanovu za umobolne. Poslije toga mu je bilo srazmjerno dobro.
Plakao je... Huttunen ga pokuša tješiti, ali momak nije mogao zaustaviti potok suza. Huttunen se ražalostio još više nego ranije. Pitao se, zašto život mora biti toliko užasno težak...
Ubrzo je mršavko zaboravio cijelu svoju priču... Sjeo je na svoj ležaj i učestalo mijenjao izraze lica. Sad bi mu crte bile vesele, da bi već tren kasnije pokazivale nesigurnost i zatim strah. Huttunen si navuče pokrivač preko ušiju, osjećajući da će doista poludjeti.
Tijekom dvije daljnje noći Huttunen uopće nije spavao. Po danu ne bi ustajao iz postelje, a nije ni jeo ništa. Kad mu je pak predvečer Happola krišom ponudio cigaretu, okrenuo se prema zidu. Kakva korist od proklete cigarete, ako ne može spavati, a jelo mu se gadi?!
Noću bi Huttunen ponovno kružio prostorijom. Svi ostali bolesnici su spavali i hrkali. Mračni tipovi otraga u kutu bi povremeno puštali vjetrove. Mršavko je tiho plakao i jadikovao u snu. Huttunen je osjećao nekakav pritisak u glavi, sljepoočice su ga boljele, grlo mu se osušilo, a duh mu je bio potpuno zakočen. Počeo je cviljeti, tihim glasom. Zvuci su dolazili tugaljivo i prigušeno iz njegovoga grla, da bi zatim malo ojačali, dok napokon nije punom snagom izbio silan urlik. Svi bolesnici u sobi poskočiše u svojim posteljama, pa se prestrašeno stisnuše uz zid.
Huttunen je urlikao iz petnih žila, istjerujući glasom svu svoju muku, nagon za slobodom, svoju usamljenost i jad. Izgledalo je, kao da se od prodornoga urlanja u kamenim zidovima otvaraju pukotine, kao da željezni ležajevi tutnje pod silinom toga glasa. Svjetiljka na stropu se zanjihala, pa iznenadno plane. Tri njegovatelja upadnu u sobu i odvedu Huttunena do njegove postelje.
Željezni okvir je zacvilio, kad su ga srušili na leđa i udarcima šaka natjerali da se smiri.
Kad su njegovatelji otišli, a svjetiljka se ugasila, Happola priđe Huttunenovoj postelji.
- Grom i pakao...! - prošapće. - Što sam se uplašio!
- Ne mogu više izdržati - umorno reče Huttunen.
- Posudi mi svoj ključ, nestat ću.
Happola ga je razumio. Ali primijeti, kako od bijega nema koristi, jer će ga bolnica ubrzo vratiti. No Huttunen ostade pri svojoj odluci.
- Ako ubrzo ne izađem - rekao je - izgubit ću razum.
Happola se složi s njim. Znao je vrlo dobro, koliko je mučno ležati zasužnjen u bolnici, ako čovjek čezne za slobodom.
Te noći sklopiše utanačenje. Happolin smisao za posao nije mu dopuštao, da pripremi bijeg ne tražeći ništa za protuuslugu. Pojasnio je mlinaru, kako je prikladna naknada šest vreća ječmenoga brašna. Huttunen je tu cijenu smatrao primjerenom.
- Čim sve ponovno središ, poslat ćeš mi brašno na kolodvor u Oulu - pojasnio je Happola. - To uopće nije hitno, ali platiti moraš. Na koncu, tad sam i ja platio za ključ. A ni druge nisam izveo bez naknade.
Tad ispriča, prije tri godine pomogao je jednoj maloumnoj ženi, da izađe iz bolnice. Ta je pak kasnije postala najomiljenija bludnica u obalskome području Botničkoga zaljeva...
- Bila je vrlo privlačna žena... - pojasni Happola.
- Premda ponešto nemirna. Sad boravi u Ouluu, ali radi u Raaheu i Kokkoli. 23 Za ključ mi je platila valjano. Tako i ti misli na to, pa mi pošalji brašno.
Ubrzo poslije toga je Happola imao nekakvoga posla u gradu. Ta je noć Huttunenu bila prikladan trenutak za bijeg iz bolnice...
Kad su se svi u bolnici zavukli pod plahte i pokrivače, Happola svojim ključem otvori sobna vrata... Bez glasa šuljali su se muškarci kroz tihe hodnike velike zgrade, sve dok nisu prispjeli do kuhinje i praonice iza nje. U ostavi potražiše Huttunenovu građansku odjeću. Osobna imovina pacijenata čuvana je u kutijama od ljepenke. Huttunenova je bila najviša u prvome redu, jer je mlinar spadao među novima u bolnici. Navukavši vlastitu odjeću, pritegne pojas i provjeri novčarku. Nešto novca je nestalo, ali za divno čudo dio je još bio tu. U praznu kutiju od ljepenke ugura bolnički ogrtač, kapu i papuče, pa ju odloži natrag na mjesto.
- Ti se nećeš presvući? - začuđeno upita svojega druga.
Happola se, naime, šuljao hodnikom u bolničkoj pidžami...
- Ljeti ova odjeća zadovoljava - pojasni stručnjak za nekretnine. - Kad po danu obilazim gradom, to je nešto drugo. U ormaru za odjeću u praonici imam modno odijelo, ali ga za noćnih izleta ne oblačim. Pritom bih si tek nepotrebno kvario uglačane rubove.
Kroz sporedna vrata muškarci izađoše na škripav dvorišni šljunak. Popeli su se na brežuljak obrastao borovima, na kojem je stajao vodotoranj od crvenih opeka. Huttunen se okrene i pogleda natrag. Dolje je mirovala golema, mračna građevina... Nigdje nije gorjelo svjetlo, nitko nije slijedio bjegunce... Uteći iz ove kuće užasa bilo je nepojmljivo lako...
Kroz prozor u podkrovlju ženskoga odjela, prodiralo je jednolično jadikovanje. Neka nemirna pacijentica nije mogla zaspati...
Huttunen se naježi, začuvši tu neutješnu jadikovku.
I sam poželi zaurlati, kao neku vrstu odgovora toj nesretnici, koja je tako sažaljivo tugovala zbog svojih nepoznatih jada. I upravo kad je htio divlje zaurlati, začuje tih Happolin glas...
- To je Liisa Kastikainen... Ona tako jadikuje neprekidno već skoro dvije godine. Na jesen će biti točno tri godine. Sjećam se još, kako je dopremljena. Bila je stegnuta u pokrivače... Na početku su joj gurali čep u usta, ali je to odjelni liječnik zabranio, jer su joj ispadali zubi.
Od vodotornja je vodila cesta u grad. Muškarci su tiho koračali kroz sumračnu ljetnu noć. Ispred njih ležao je Oulu, bijeli grad Sjevera.

16


Blagoslovljen povrtnjak


U Heinapaau je stajala Happolina drvena dvokatnica. Nalič je tijekom ratnih godina ispucao i oljuštio se, no inače je bila u doista dobrom stanju. Pas u dvorištu je poznavao Happolu, pa je i Huttunena pozdravio mahanjem repa... Happola izvuče svežanj ključeva i potraži među njima pravi.
- No, što kažeš? - pohvali se na vratima. - Nema baš mnogo neuračunljivih, koji znaju tako dobro računati! Ova je kuća bez dugova, a k tomu još i novac leži u banci. Mogao bih odmah kupiti automobil, samo kad bih dobio dozvolu. Već sam to jedanput pokušao, preko inozemstva, ali se država pozvala na moju duševnu bolest.
U predvorju je bilo mnogo vrata. Na svakima je stajalo drugo ime...
- Sve stanari - napomene Happola. - A gore ih je još i više.
Happola otvori jedna vrata. U sobi su bile dvije postelje, stol i nekoliko stolaca. U jednoj je postelji ležala sredovječna žena...
- Ah, stanodavac... - rekla je pospano. - Zar se mora ponovno...?
- Ne trebaš se svlačiti - odvrati Happola. - Tek sam doveo jednoga druga. Ujutro mu pripravi zajutrak, inače ga ostavi na miru.
Žena ponovno legne i ubrzo zaspi. Happola pak započne kovati osnove za Huttunenovu budućnost.
- Na tvojemu bih mjestu prodao mlin i otišao u Ameriku - predloži mu. - Ako ti ne uspije otići u SAD, tad se skrasi u Španjolskoj. Jedan moj poznanik, inače bojnik, otišao je tamo odmah poslije rata. Koliko sam čuo, dobro mu je. Živi od uzgajanja karanfila... Spada li uz tvoj mlin mnogo zemlje?
- Tek nekoliko hektara - pojasni Huttunen. - No mlin je u dobrome stanju. Uz njega je i skoro sasvim nov stroj za rezanje krovnih daščica. Zgradu sam čak i oličio, prije nego su me uhitili. To je mlin s dva kamena, jedan za brašno i drugi za krupicu. Tek ga treba pokrenuti... Vodosprema je s gornje strane potpuno obnovljena, a s donje pokrpana. Postrojenje će godinama raditi bez popravaka.
Tako je Huttunen hvalio svoj mlin...
Happola nekoliko puta nazove, u razne dijelove okruga. Nudio je Huttunenov mlin na prodaju, ali se nije našao kupac...
- Sklapati poslove u noćne sate, poprilično je teško - opravdavao se mlinaru. - Ljudi ove struke izgleda svi spavaju. Morat ću preksutra doći po danu, pa nastaviti s nazivanjem. U Kajaaniju 24 poznajem jednoga direktora, kojega bi mlin možda zanimao. No sad moram poći. Kad ujutro zamijete da si utekao, moram biti ispod pokrivača...
Happola još ponudi Huttunenu cigaretu za rastanak, pa nečujno napustio sobu...
Huttunen se ogleda uokolo po prostoriji. Zaprljane tapete, na podu sag od krpica, u kutu peć... Dimila je, to se moglo uočiti po crnima mjestima povrh zaklopca. Na noćnome stoliću pokraj ženine postelje ležali su uvijači za vlasi, a uz njih je stajala čaša i u njoj umjetno zubalo.
Huttunen se svukao i legao u drugu postelju. Tad je još jedanput ustao, kako bi ugasio svjetlo. Morao je zapravo mokriti, ali nije htio htio buditi ženu i upitati ju, gdje je zahod. Do jutra je spavao poprilično neudobno.
Probudio ga je šum vode. U istome trenutku mu se umnogostruči potreba za mokrenjem. U sobi je gorjelo svjetlo, ali žene nije bilo tu. Huttunen se obuče, pa je nemirno čekao, da se žena vrati sa zahoda. Kad je ušla, toliko je hitro šmugnuo iz sobe, da nije imao vremena ni za jutarnji pozdrav.
Žena je skuhala kavu i uz to ponudila kruh s maslacom i mlječno pecivo. Huttunen joj ispriča kako je utekao iz ludnice.
- I mene je Happola izveo iz bolnice - odvrati ova. - Od tada mi više ne da mira... Dvaput tjedno moram mu se prepustiti.
Počešljala se u međuvremenu, naličila si usnice i nataknula naušnice. Odjevena je bila u tijesnu suknju i bijelu bluzu s naborima. Bila je od onih bujnih, mekoputih žena... Ispripovijedila je Huttunenu, kako za život mora zarađivati kao bludnica. Happola je tražio visoku cijenu za ključ i stan... Inače bi morala ponovno u bolnicu.
No radije sam bludnica i na slobodi - dodala je - nego kao luđakinja u bolnici. Umobolnica mi uvijek ostaje, kad me više nitko neće htjeti. Za to ću uvijek biti dovoljno luda.
Huttunen zahvali na kavi i namjeri poći.
- Želiš poći, a da me ne poševiš? - začudi se žena. - I to premda znaš, tko sam i što sam?
Huttunen se od prepasti nakloni na vratima i izjuri van. Na dvorištu je morao pomisliti na savjetnicu Sanelmu Kayramo, na mirisno močvarno sijeno i prohladan šator na usamljenome otočiću s johama. I na plah ženski glas, ruku koja ga blago dodiruje, meke vlasi koje mu škakljucaju nos... Huttunen pođe prema kolodvoru. Usput je kupio jednu razglednicu i poštansku marku.
Ušao je u vlak koji vozi prema sjeveru. Oulu, bijedan grad u mlinarovom životu, ostao je iza njega. Na mostovima preko Tuire izvadio je razglednicu i naslovio ju na duševnu bolnicu. Na poleđini je ispisao velikim slovima:


Liječniku. Utekao sam. iz Vaše ludnice. Možda ste to već doznali. Sad idem. prijeko u Švedsku i Norvešku, gdje za mnom neće kukurijeknuti ni jedan pijevac. Osim toga, nisam lud. Možete čistiti svoje naočale, dok ne pocrne. Huttunen.


U Kemiju, na kolodvoru, gurne razglednicu u poštansku uložnicu. Smijuljio se na predodžbu, kako će ga tražiti po Švedskoj i Norveškoj. Prije polaska vlaka još si je u kolodvorskoj gostionici kupio desetak tvrdo skuhanih jaja.
S vlaka je sišao na postaji svoje župe. Nije pošao cestom prema selu, nego je upopriječio kroz šume, ravno za Suukoski.
Mlinara obuze radost povratka vlastitome domu... Na ljetnome suncu crveni je mlin stajao na svojemu mjestu. Huttunen ispita branu, vodospremu, stroj za rezanje daščica i pogon. Sve je bilo ispravno. Sve uokolo izražavalo je mlinaru dobrodošlicu u njegov dom. Potok je mrmorio ispod mlina, poput veseloga druga.
Vrata na mlinu bila su zakovana. Mlinar ih otrgne tolikom snagom, da su klinovi i drveni iveri zasuli dvorište.
U mlinskoj izbi je sve bilo isprevrtano uzduž i poprijeko. Čak je i postelja bila zgužvana, ormar za posuđe razvaljen, a lonaca nije bilo. Iz ostave su nestale sve živežne namirnice, a čak nije bilo ni vreće s krumpirima, gdje ju je Huttunen ostavio.
Puške također više nije bilo na zidu. Je li ju zaplijenio načelnik? Ili je ukradena?
U blagovaonici nije više bilo ni dvopeka. Gladan, Huttunen pojede posljednja jaja iz Kemija, te k tomu popije vode, zagrabivši zaimačom.
Zatim se upusti u pregledavanje svoje imovine... Srdito utvrdi, sve uporabljivo nestalo je netragom. Njegova putna škrinja, nedjeljno odijelo, puška, nešto alata, veliki kotao, plahta s cvjetićima zajedno s takvom presvlakom za jastuk, kao i sve jestivo... Huttunen se bijesno baci na postelju, pa počne mozgati, tko bi mogao biti počinitelj tog nedjela.
Iznenadno skoči s ležaja i potrči u kut sobe. Tamo rasklima vanjsku zadnju debelu dasku oplate. Gurne ruku u otvor i počne uznemireno rovati po ispuni. Ruka mu je ostavljala širok trag u piljevini... Crte njegovoga lica odavale su napetost, pretapajući se postupno u zdvajanje, ali se na koncu naglo razvedriše. Poskoči, uz radostan poklik, držeći u ruci svoju prašnjavu štednu knjižicu.
Mlinar urlikne visokim i jasnim glasom, kao u ranija dobra vremena. Preplaši se vlastitoga glasa, pa klizne do prozora, kako bi provjerio, nije li ga netko čuo... Dvorište je bilo pusto, pa se mlinar umiri. Očisti štednu knjižicu od drvnih strugotina, pa pogleda u nju. Imao je još novaca... Inače bi mu, jamačno, predstojali mračni dani.
Ode do prozora i promotri povrtnjak, koji se za njegovoga boravka u Ouluu počeo zelenjeti. Moglo se zamijetiti, netko ga je njegovao. Ni jedna jedina vlat korova nije rasla između lijeha, prolazi su bili uredno pograbljani, a sadnice njegovane. Huttunen shvati, Sanelma Kayramo je za njegovoga izbivanja skrbila za nasade...
Pijan od sreće izleti van i podrobno pretraži povrtnjak. Na putovima između gredica ugleda otiske malenoga ženskog stopala...
“Blagoslovljen povrtnjak”, pomisli Huttunen.

17


Trgovac neće novac


Dva je dana mlinar Huttunen sjedio u svojoj izbi i kroz prozor zurio u povrtnjak, što ga je uredio u sklopu poljoprivredne udruge. Usrdno se nadao, savjetnica Sanelma Kayramo će se spustiti niz obronak prema mlinu, vozeći se na svojoj dvokolici, kako bi pogledala povrće.
Čekao je uzalud, ona nije došla. Huttunen je sumorno razmišljao, koliko je to neodgovorno od nje, toliko dugo prepustiti nasad samome sebi...
Prošlo je već podosta vremena, otkako je posljednji put valjano jeo. Pomišljao je na gustu kašu u duševnoj bolnici, koju je bezvoljno žlicom utiskivao u sebe. Sad mu od pomisli na taj ubogi obrok navali slina u usta. A tek jaja iz kolodvorske gostionice u Kemiju! Tih bi sad mogao progutati odjedanput čitavu košaru... Umjesto toga, morao se zadovoljiti ispijanjem vode... Kao prilog uz to nameo si je iz podnih pukotina nekoliko pregršti prošlogodišnjega brašna. No to nije pomoglo protiv gladi, pogotovu jer je bilo toliko nečisto, da se Huttunen stresao.
Navečer drugoga dana glad ga istjera iz njegove izbe. Provuče se dolje u mlin i otvori podni zaklopac, pa kroz strojarnicu šmugne na slobodu. Upopriječi kroz šumu, prema Tervolinoj trgovini. Bio je toliko izgladnio, da više nije mogao ni dobro vidjeti. U vrbiku uz rijeku, grane grmlja šibale su ga po licu, uči su mu suzile, a u grlu kao da mu se uspela neka gruda. To nije bilo jelo, već gladna tuga.
Huttunen se ponajprije neko vrijeme šuljao oko Tervolinoga posjeda, kako bi se uvjerio da ni na dvorištu niti u trgovini nema ljudi. Ovjerivši se da je u kući jedino trgovac sa svojom obitelji, pokuca na stražnja vrata... Tervola otvori. Ugledavši tko to želi ući, htio je zalupiti vrata. No Huttunen je pravodobno gurnuo jedno stopalo između dovratka i vratnog krila.
- Ne možeš unutra - reče Tervola. - Trgovina je zatvorena.
Huttunen zamoli, neka mu dopusti porazgovarati s njim unutra, u četiri oka. Tervola ga nevoljko uvede u trgovinu, ali ostavi otvorena vrata u stan, kako bi njegova žena mogla sve čuti. Huttunen sjedne na vreće s krumpirom, uzme iz sanduka staklenku svijetloga piva i započne polagano piti. Zatim pobroji trgovcu svoje želje...
- Uzet ću kilogram trajne kobasice, zatim pola kilograma masti, isto toliko maslaca, dva omota cigareta, a uz to kave, sladora, pola mjere krumpira, duhana...
- Luđacima ništa ne prodajem - mrko odvrati Tervola.
Huttunen izvuče novac i pruži ga trgovcu.
- Platit ću dvostruko, što se mene tiče - reče mlinar. - No daj mi sad stvari, umirem od gladi.
- Kao što već rekoh, trgovina je zatvorena. Neću ti ništa prodati, trebao si ostati u Ouluu. Tvoj bijeg je zločinački postupak.
Tervola se neko vrijeme zamisli, prije nego je nastavio:
- Ovdje je bilo tako mirno, dok te nije bilo. Svi smo doista uživali. Bolje ti je da se vratiš, od mene nećeš dobiti ništa.
Huttunen odloži praznu staklenku u sanduk i baci nekoliko kovanica na pult.
- Bez jela ne odlazim odavde - reče zatim mirno. - Prokletstvo, posljednji sam put jeo u četvrtak u Ouluu... Ili je to bila srijeda?
Odmahujući glavom, trgovac se povuče iza svojega pulta. No kad mu je Huttunen prišao, predomisli se i započne hitro gomilati naručene namirnice. Donio je slador i kavu s polica, potražio trajnu kobasicu, mast i maslac, te iz škrinje uzeo brašna i krumpira. Natrpao je sve to pred Huttunena, tresnuvši vrećice i omote na staklenu ploču toliko snažno, da je cijela vitrina zazvečala. Na koncu baci na vrh još i nekoliko kutija cigareta te omot žigica.
- Evo, uzmi! - reče bijesno. - Možeš sve to ukrasti!
Huttunen mu odmah ponudi novac, ali Tervola odbije.
- Ukradi, zgrabi sve! Neću uzeti novac od tebe, ali orobiti me možeš. Kao star čovjek, teško se mogu braniti od jednoga luđaka.
Huttunen je već započeo slagati namirnice pod ruku. No sad zastane, pogleda trgovca i odloži omote natrag na pult.
- Nisam još nikad nešto ukrao - srdito se okosi na Tervolu. - I neću to učiniti ni sada. Ove stvari želim kupiti za novac.
Ali trgovac nije htio uzeti novac. Odgurnuo je novčanice, premda mu ih je mlinar pružao svaki put ponovno.
Tervola napuni još i dva kilograma krupice, te kilogram suhih grožđica. Zatim baci i te vrećice na pult.
- Ukradi i to! - okosi se na mlinara.
Huttunen više nije mogao podnositi takav postupak... Silovito dograbi kvaku zaključanih vrata trgovine. Vijci koji su držali bravu poispadaju i zazveče udarajući o pod, dok si je mlinar probijao put na slobodu.
Trgovac Tervola izađe na stube, jer je htio doznati, kamo je mlinar odtrčao. Na dvorištu nije vidio nikoga, ali je iz šume začuo krckanje. To je mogao biti samo Huttunen.
Trgovac ponovno uđe u trgovinu i brzo vrati svu robu na mjesto. Zatim pođe u stan, kako bi nazvao redarstvo.
Stražmeštru Portimu je ispripovijedio, Huttunen je utekao iz duševne bolnice. Bjegunac je bio kod njega u trgovini i htio na silu kupiti robu, ali mu nije ništa dao.
- Novaca je imao, taj Kunnari - napomenuo je na kraju - ali sam ja ostao tvrd i nisam ništa uzeo od njega. Upravo je odjurio u šumu. Moraš ga pokušati naći i smjesta uhititi. Inače će ponovno početi ono urlikanje.
Poslije razgovora stražmeštar Portimo uzdišući namakne službenu kapu, pa se na dvokolici odveze do mlina na Suukoskiju.
Huttunen je pak gladan sjedio u mlinskoj izbi, glavu zabivši u dlanove. Večer je već poprilično odmaknula. Uskoro će nastupiti i noć, usamljena i gladna noć... A za jelo nije imao baš ništa... Ni mrvice... Mlinar otpije vode iz zaimače, pa umorno sjedne na prozor.
Spusti li se sad savjetnica iz udruge Sanelma Kayramo na dvokolici niz obronak, moglo bi sve opet poći na bolje.
I uistinu se netko pojavio na vidiku... No to je bio muškarac, neki stariji čovjek. A kad je došao bliže, Huttunen odmah prepozna stražmeštra Portima...

18


Trojna zavjera


Redarstvenik nasloni svoju dvokolicu na zid i bučno priđe mlinu. Pritom utvrdi, zakovana vanjska vrata su provaljena. Znači, mlinar je vjerojatno kod kuće. Na stubama zazove oprezno:
- Ne boj se, Huttunene, to sam samo ja, stražmeštar!
Huttunen ga pozove neka sjedne. Portimo pak ponudi Huttunenu cigaretu. Mlinaru je to bila prva cigareta poslije dugo vremena. Duboko je uvlačio dim u pluća.
- U Ouluu - reče napokon - čovjeku oduzimaju čak i cigarete.
Portimo upita, jesu li ga u Ouluu već otpustili.
- Pobjegao sam - tiho prizna Huttunen.
- To je mislio već i Tervola, kad je netom nazvao... - napomene Portimo. - Hoćeš li odmah poći sa mnom?
- Neću poći, pa makar me ustrijelio.
Portimo ga počne umirivati, napomenuvši kako ne može biti riječi o pucanju. Trgovac je samo nazvao. Huttunen je htio čuti, je li o njegovome bijegu već izviješten i načelnik? Portimo odvrati, iz Oulua još nije došao nikakav upit, a načelnik ne zna ništa o tome da se Huttunen vratio u svoju župu.
- Zašto me onda hoćeš uhititi? - upita mlinar. - Kad čak ni nemaš službeni nalog?
- Uistinu, naloga nema - prizna Portimo. - Ali je trgovac nazvao... Naime, kod njega imam otvoren račun još od prije tri mjeseca. Tako nemam drugoga izbora, nego ga poslušati. S plaćom redarstvenika, čovjek si ne može priuštiti da rasrdi trgovca. Naš mali studira u Jyvaskylau, 25 na pedagoškome institutu, treba postati učitelj. Prokleto je skupo školovati dijete, to ti kažem otvoreno. Zasigurno se ne sjećaš Antera? On je svakoga ljeta sjedio kod tebe u mlinu. Dugajlija, mršav momak.
- Ah taj, da... - prisjeti se Huttunen. - Ali, nešto drugo... Strahovito sam gladan. U trgovini nisam dobio živežnih namirnica, premda sam htio platiti novcem. A lopov nisam. Već su skoro tri dana, otkad sam posljednji put pošteno jeo, a i to je bila tek prokleta kaša! Možeš si misliti, koliko sam gladan!
Portimo obeća porazgovarati o tome sa svojom ženom. Ali to ne smije postati stalno rješenje, napomene odmah. A ni jelo neće biti doneseno u mlin, nego na neko drugo mjesto, primjerice u šumu...
- Krajnje je neugodno redarstveniku... - naglasi Portimo - pomagati nekome bjeguncu. Zločincima nikako ne bih davao hrane, ali ti si nešto drugo. Osim toga si i znanac.
Portimo mu ponudi još jednu cigaretu.
- Ne bi li bilo najpametnije, Kunnari - reče tad - kad bi prodao mlin i pošao u Ameriku? Koliko sam čuo, tamo nije ništa osobito ako si lud, u Americi takvi ljudi slobodno idu uokolo. Tamo te neće progoniti, trebaš tek valjano raditi svoj posao.
- Ne razumijem engleski - potuži se Huttunen. - Ne mogu ni u Švedsku, također zbog jezika... A u mojoj dobi jezike se više ne uči tako brzo.
- Da, točno... - složi se stražmeštar. - Ali više ne možeš ostati ovdje u mlinu. U najgorem slučaju, potražnica će doći sa sutrašnjom poštom. Tad ću te morati uhititi i vratiti natrag u Oulu. I redarstvenik se mora pridržavati zakona...
- Ali, kud bih mogao poći? - zajada mlinar.
Portimo započne razmišljati o mogućnostima... Ako bi Huttunen pošao u šumu? Sad je ljeto, lijepo je vrijeme. Mlinar bi mogao obitavati vani u divljini, a preko posrednika pokušavati prodati mlin. I zatim poći u inozemstvo...
- Uzet ćeš jednostavno udžbenik za jezik - napomene Portimo - pa ćeš tamo učiti. Kad naučiš jezik i prodaš mlin, preći ćeš rijeku Tornio 26 i otići u Švedsku, pa odatle u svijet.
Huttunen razmisli o toj osnovi. Bilo je točno, nije više mogao stanovati u mlinskoj izbi... No bijeg u šume činio mu se ipak teškim. Kako bi se tamo snašao?
- Za rata su bjegunci iz vojske također živjeli po šumama - žustro dometne Portimo. - Neki čak i godinama. Što su oni mogli, možeš i ti. Ako te uhvate, ne prijeti ti prijeki sud... Jednostavno će te ponovno otpraviti u Oulu.
Dok su oni tako razgovarali, večer se prometnula u noć. Portimo je sjedio na prozoru, držeći dvorište na oku, kako ih ne bi iznenadio neki uljez. No vani je sve bilo mirno.
Huttunen upita, tko je ispraznio njegovu ostavu s hranom i odnio njegov pribor? Portimo izvijesti, on je zajedno s načelnikom, sigurnosti radi, zaplijenio sjekiru i pušku. Namirnice je pak odnijela pastorica i podijelila ih ženama u radionici.
- Zar je morala odmah uzeti i vreću s krumpirima? - srdito primijeti Huttunen. - Krumpir bi se održao u ostavi!
- O krumpiru ne znam ništa - odvrati Portimo, raširivši ruke. - Možda su mislili, ti ćeš u Ouluu ostati nekoliko godina...
- Ljudi božji, morao sam već grepsti brašno s poda! - zajada mlinar. - Život luđaka može biti prokleto posran. Pritom čak ni nisam stvarno lud. Tamo u Ouluu si mogao vidjeti takve.
Portimo se preplašeno trgne i pokaže van.
- Pogledaj, Kunnari... - reče tiho. - Tko to tamo čuči u povrtnjaku?
Huttunen jurne do prozora, toliko naglo da mu se stolac prevrnuo. Tamo, na zemljištu učlanjenome u poljoprivrednu udrugu, netko je nešto radio. Žena! Huttunen smjesta prepozna Sanelmu Kayramo, koja je čučala uz ciklu i pljevila korov. Mlinar jurne kroz vrata i stušti se niz stube, tako da je stopalima dodirnuo tek svaku petu.
Portimo je promatrao kroz prozor, kako Huttunen trči preko gredice s repom do savjetnice, grabi je u naručaj i utiskuje joj poljubac na usnice. Ona se u prvi mah strašno preplašila, no kad je prepoznala pridošlicu, bacila mu se na prsa, prepuštajući se zagrljaju i milovanju.
Ubrzo se iz povrtnjaka začuo i žustar razgovor... Portimo tad otvori prozor i sikne prema paru:
- Budite tihi! Netko bi vas mogao čuti, pa će poći i nazvati redarstvo! Dođite smjesta unutra.
Njih dvoje uđoše, sretno zažarenih lica, pa se smjestiše u izbi. Dugo je vladala tišina, sve dok redarstvenik ne pročisti grlo.
- S našim Kunnarijem stvari ne stoje osobito dobro... - primijeti zatim. - Ili, što vi mislite, gospođice?
Savjetnica kimne glavom. Ustručavala se pred redarstvenikom.
- Upravo sam rekao Kunnariju - nastavi Portimo - da bi se trebao skriti u šumu, za početak svakako barem do jeseni. Tad bi trebalo vidjeti, kako će se sve odvijati.
Savjetnica ponovno kimne i pogleda Huttunena, koji izgleda nije imao nikakvih primjedbi. Portimo se nakašlje.
- Možemo li se složiti o tome, gospođice savjetnice... - rekao je, trudeći se da mu glas zvuči strogo - da mi službeno ništa ne znamo o ovome čovjeku? Meni je kao činovniku neprilično, pomagati nekome u ovakvim prilikama... Time hoću reći, zatajimo pruženu pomoć.
Tako i odlučiše. Uz to uglaviše i da će savjetnica još iste noći donijeti mlinaru jelo, koje će moći podići od Portimove žene. Zatim u troje napustiše mlin. Huttunen ponese jedan pokrivač i kišni ogrtač, te obuče gumene čizme. Za pojas je još zataknuo nož.
Na glavnoj cesti se Portimo oprosti od Huttunena rukovanjem.
- Pokušaj si to razjasniti, Kunnari - rekao mu je stražmeštar na rastanku. - Tu se radi o sukobu okolnosti, a ne ljudi. Možeš mi vjerovati, ja te neću loviti.
Nakon što je Portimo otišao, pođoše mlinar i savjetnica na otočić s johama. Sanelma Kayramo je od Portimove žene donijela krumpira i umaka u prijenosnoj posudi. Premda se jelo putem donekle ohladilo, gladnome je mlinaru odlično prijalo. Jeo je šutke, gotovo pobožno. A njegova velika jabučica na grlu pomicala se pritom gore-dolje. Prizor je na savjetnicu djelovao toliko ganutljivo, da je čovjeku koji je jeo položila ruku na rame, a drugom mu milovala kosu. Jesu li se među vlasima pojavile sijede, otkako ga je posljednji put vidjela? U sumraku šatora nije se to moglo točno utvrditi...
Savjetnica iz poljoprivredne udruge zatim isplahne posudu. Tad ju Huttunen isprati do obale otoka, ali je nije slijedio preko potoka. A kad je Sanelma Kayramo iščeznula između johinoga grmlja, oči mu se ispune suzama.
Tužno se vrati u svoj šator, ispruži se na suho sijeno i pomisli, kako je sad sasvim sam. Noć oko njega bila je potpuno bešumna... Nije se glasala čak ni jedna jedina ptica.

19


Pripreme za divljinu


Život mlinara Gunnara Huttunena je sad dospio na pogibeljnu prekretnicu. Ostao je bez mlina, a i bez krova nad glavom. Izopćili su ga iz ljudske zajednice, a i on se sam izopćio iz nje. Koliko će dugo morati ostati podalje od ljudskih naselja? To se nije moglo reći.
Usamljen je sjedio uz potok i osluškivao pljuskanje matice, koja je u prohladnoj ljetnoj noći donosila k njemu vodu iz nekoga dalekog izvora, da bi je nezadrživo ponijela dalje prema rijeci i moru. Da je u prsima imao neku bolnu oteklinu, razmišljao je, tad bi ga ostavili neka živi mirno. I žalili bi ga, pomagali mu, skrbili za njega... No to što je u duši bio drukčiji, nisu trpjeli, već su ga izgnali iz ljudske zajednice. Radije je ipak birao usamljenost u divljini, nego sobu s rešetkama u umobolnici, gdje su ga okruživale tek potištene i bezvoljne ljudske olupine.
Siva pastrva ili lipen poskoči iz tamne vode. Huttunen se prestrašeno trgne. Krug na vodi proširi se mimo njega, rasprši se i proguta ga struja. Prođe mu kroz misli, kako u buduće više neće jesti kruha i slanine, kao u doba kad je bio mlinar, već će mu temelj prehrane biti ribe i divljač... Potopi ruku u studenu vodu, te zamisli da je potočna pastrva, primjerak od najmanje jednoga kilograma. U mašti je plivao uz struju, u plitkoj vodi munjevito zaobilazeći komade stijena, da bi se potom kratko odmorio ispod jednoga mahovinom obrasloga kamena. Lupao je repom, otvarao škrge, iskočio povrh površine, da bi ponovno kliznuo u maticu, ubrzavajući kretanje udarcima peraja. Brza voda šumila mu je u škrgama, dok je plivao uz potok, obavijen noćnom tamom. No tad poželi zapaliti cigaretu, pa ponajprije prekine taj svoj bitak u obličju ribe, te umjesto toga započne razmišljati o svojemu životu.
Od svega se najviše bojao, da bi živeći kao odmetnik mogao potpuno izgubiti razum. Nakon što je dugo mozgao o tome, bilo mu je kao da mu se neki limeni obruč steže oko čela. Morao je žestoko protresti glavom, prije nego je taj pritisak popustio.
Ostane, te odlomi nekoliko johinih izdanaka, a da i nije pravo znao zašto to čini. Zatim ih baci u mračan potok i reče sebi samome:
- Pod tim okolnostima razum može doista potamniti...
Ozbiljan, uđe u svoj šator. Kroz glavu su mu se vrtložile sve moguće misli i primisli, jedna neobičnija od druge. Zato nije nalazio mira... Tek kad su jutarnje ptice započele svoj pjev, Huttunen kratko zaspi. Pritom su ga morili toliko teški snovi, da je probudivši se, bio okupan ledenim znojem...
Umio se u jutarnje svježemu potoku. Sunce je upravo izašlo. Ponovno mu se javi glad, ali je bio bolje raspoložen. Bio je pun snage i želje za djelovanjem. U mozgu su mu se rojile zamisli i osnove za osamljenički, pustinjački život.
Za početak će mu Sanelma donositi hranu, no ona sa svojom malenom plaćom ne bi mogla dulje hraniti odrasloga muškarca u divljini. To mu je bilo sasvim jasno. Zato prione sastavljanju popisa stvari, koje bi mu olakšale život u divljini. Redom je bilježio: sjekira, lovački nož, naprtnjača, posuđe, odjeća... Sve to bilo mu je sad potrebno.
Odluči poći u Suukoski, kako bi donio najnužniju opremu. Bilo je još toliko rano ujutro, da bi ga jedva netko došao tražiti u mlinu. Trčao je kroz šume, mimo putova, a kad je došao na odredište, zavuče se ispod zgrade u strojarnicu i odatle se kroz otvor uspne gore u mlin.
Pošao je u svoju izbu, otvorio ormar i izvadio iz njega naprtnjaču. Ta je bila srazmjerno nova. Koje li sreće, što ju je svojedobno pribavio! Tijekom rata, a osobito za razdoblja odstupanja, neprestance je proklinjao bijednu vojnu naprtnjaču. Bila je uvijek puna stvari, pa je udarala o leđa i pritiskala lopatice, osobito pri trčanju... Ništa se nije moglo spretno smjestiti u nju, a ipak je bila vražje teška. Ova nova naprtnjača, naprotiv, bila je prostrana i udobno je ležala ne leđima. Ispod širokih naramenica bila je podložena debelim jastučićima od pusti, te je imala pritezni pojas za oko trbuha i još dodatne priteznice za učvršćenje raznih predmeta. Bila je poput orme i uprta za malenoga konja. Huttunen počne puniti naprtnjaču.
Lonac za kuhanje, kotlić za kavu, lim za pečenje, šalica, žlica, vilica... Treba li još posuđa? U bočne džepove na naprtnjači nagura dvije male posude sa sladorom i solju, kao i staklenku s otopinom kamfora i vodicom za usta. Tome doda i praške protiv bolova. Tja, drugih lijekova i onako nije imao...
Uzme i svoju krznenu kapu, pa ju čvrsto umota u jedan pokrivač. Dohvati jednu staru košulju od flanela i raspara ju u komade za zamatanje nogu. Dobio je po dva komada iz prednjega i stražnjeg dijela. To je moralo biti dovoljno, uračuna li i vunene čarape, koje je nosio na nogama. Čizme su srećom bile čitave, no unatoč tome bilo je uputno ponijeti komade gume za zakrpe. Provjeri i sare čizama, s pritajenim zadovoljstvom... Pri hodu nikako nije trljao nogu o nogu, jer mu doista nisu bile u obliku slova X. To štedi čizme... Čovjek s X-nogama troši dva para godišnje, čak i ako hoda sasvim malo.
- Brus i turpiju... - podsjeti glasno samoga sebe.
Oboje gurne u bočni pretinac naprtnjače. Iz ostave donese pilu, skine držak, smota list pile, umota ga u papir i objesi postrance na naprtnjaču. Zatim skine uže za sušenje rublja i namota ga. U mlinu na Suukoskiju neko vrijeme neće biti posebnoga dana za veliko pranje rublja...
Puna pregršt velikih klinova... Češalj, zrcalo, brijač, četkica i sapun. Olovka i bilježnica s modrim četvorinama. Trebao je sve... Bi li ugurao i nekoliko knjiga? Utvrdi da je sve knjige na svojoj polici pročitao već po nekoliko puta, pa je bilo suvišno vući ih kroz šume. Radio? Pretežak je... Sam uređaj bi još mogao ponijeti, ali je akumulator bio doista prevelik teret.
Huttunen uključi radio. U jutarnjim je vijestima bilo riječi o ratu u Koreji. Svakoga dana govore o tome, pomisli Huttunen. Seljacima se taj rat jako sviđao... Neki od njih su se obogatili prodajom drva, jer je rat potpaljivao potražnju. Ušljiva hrpa rezanoga drva i bijedan tovar debala, pa bi već seljak priskrbio novac za traktor. Viittavaara i Siponen su u proljeće prodali toliko mnogo drva, da su dobili dovoljno novaca za više godina u naprijed. Rasrđen, Huttunen isključi radijski prijemnik.
- Ljudi božji - promrmlja si u bradu - a Siponenenova je stara još toliko bezobrazna, pa leži u postelji i izigrava oduzetost. Za tu ženetinu ne bih mu platio ni prebit novčić.
Igla i konac, nekoliko puceta... I to je trebalo uzeti. Iz jednoga starog školskog atlasa Huttunen istrgne stranicu sa sjevernim predjelima. Šteta što nije posjedovao kompas...
Dva kompleta donjega rublja i dodatne gaće. Kožnate rukavice i pusteni obojci. Krznena kapa je već bila zamotana. Huttunen još smota jaknu od janjećega krzna, pa je zaveže na vrh naprtnjače.
- Tko zna... - reče za sebe - možda ću još i zimi sjediti vani u šumi...
Bila je to skupa jakna, pribavio ju je poslije rata u Kokkoli.
Blanja, dlijeto, klin i svrdlo debljine prsta... S tim je priborom mogao od svakoga materijala izrezati držak.
Za što bi mu u šumi zapravo trebala blanja? Možda bi bilo pametnije, ostaviti ju ovdje. Tad se dosjeti, morat će blanjati skije, ako će i zimi još biti vani u šumi. Ponijeti skije sada ljeti, bilo je neprikladno. Zamisli si odmah, kako usred ljeta hoda uokolo sa skijama na ramenima...
- Ako bi me netko vidio - reče glasno - smatro bi me ludim.
Smjestio je blanju u naprtnjaču. Svijeće, žigice, dalekozor... Jedna od leća je potamnila, nakon što se dalekozor navlažio u Syvariju, 27 no kroz drugu se moglo gledati besprijekorno. Sad će imati vremena za rastavljanje dalekozora, kako bi izglačao stakla. Da, još nožice i pribor za udičarenje. Komad mreže, desetak leptirića i mamaca, uzica, udice, varalice, komad olova... S tim će si sad morati pribavljati hranu. Srećom, sve je imao na zalihi. Bilo je tu čak i mušica, minule zime ih je svezao podosta...
Naprtnjača se toliko napunila, da ju je još jedva mogao podići na ramena. Huttunen iskuša njenu težinu i pritom skoro klecne...
Odvuče naprtnjaču niz stube i dolje kroz otvor u šumu. Bilo je to naporno i dobrano se oznojio od napora. Skrio je naprtnjaču u jedan borik, pa se još jedanput vratio u svoj dom. Sjetio se, naime, kako bi mu moglo biti korisno i cinčano vedro... Ono je doduše bilo poveliko, ali ne i teško. S vedrom u ruci zastao je i razmišljao, nije li zaboravio još nešto važno? Ne, kako se čini, imao je sve što mu treba. Pogleda u vrt, domislivši se da bi mogao ponijeti i nekoliko komada mlade repe, koje su upravo dostigle jestivu veličinu.
Ali se trgne! Na rubu njegovoga zemljišta stajala je skupina ljudi... Desetak ili nešto više seljana u skupini je okružilo načelnika... Huttunen pogodi, došli su ovamo, kako bi ga odveli... Munjevito se sjuri niz stube. Vedro pritom udari u dovratak i zazveči... Huttunen se uplaši, nije li se taj zvuk moglo čuti izvan mlina? Otvori zaklopac prema strojarnici i provuče se unutra, noseći vedro u ruci. Istoga trena netko istrgne vrata, a ljudi stupiše u mlin. Huttunen prepozna glas stražmeštra Portima...
- Jučer u svakome slučaju nije bio ovdje - pojašnjavao je. - Možda se skrio u šumi.
Ljudi su tapkali točno povrh Huttunenove glave, a zaklopac je škripao pod njihovim koracima. Ostaci brašna sipili su kroz pukotine između dasaka... Mlinar je u neudobnome položaju sjedio u uskoj prostoriji, nadajući se kako nitko neće doći na ideju da pokrene mlin... Kroz zid prema gornjemu toku rijeke, kapala mu je voda za vrat. Izgleda, nešto je vode pritjecalo kroz dovod. I uhvati samoga sebe kako razmišlja, da će ga na jesen morati valjano zabrtviti.
Po glasovima prepozna Viittavaaru, Siponena, trgovca Tervolu, stražmeštra i načelnika. Bilo je tu još i nekoliko daljnjih seljana, možda učitelj i Siponenov sluga Launola.
- No bio je ovdje - začuje Viittavaarin glas. - Pogledajte samo, koliko je brižno pomeo brašnenu prašinu.
Ljudi se uspeše stubama. Dozivali su Huttunena.
- Nema ti smisla pužati otpor! - urlao je načelnik.
- Izlazi sasvim mirno, nas je više!
Pridošlice ubrzo utvrde, mlinska je izba prazna. Okrenuše se razočarano.
- Ipak je još uredio mlin... - napomenuo je Viitavaara - prije nego je poludio.
Ljudi izađoše iz mlina... Jedino je Viittavaara ostao unutra. Sudeći po zvukovima, navlačio je pogonski remen. Huttunen je mogao čuti, kako je krenuo ležaj gornjega mlinskog kamena.
- Hoćemo li pokrenuti mlin, pokusa radi? - dovikne Viittavaara ostalima. - Možda će na jesen pripasti zajednici. Tad ćemo točno znati, pa bismo mogli sami mljeti svoje žito.
Huttunen se ukoči. Misli li to Viittavaara ozbiljno, bit će on ovdje dolje zgnječen... Pokrenuti mlin bilo je jednostavno... Trebalo je tek zatvoriti ustavu prema stroju za rezanje krovne oplate, pa bi voda koja juri kroz dovod navalila u strojarnicu i zavrtjela pogon. Prvo bi se čulo škripu cinčanoga vedra, a zatim drobljenje kostiju...
Svim snagama se Huttunen uhvati za lopatice vodnoga stroja, te si pred prsa utisne vedro, tako da ga je svinuo. Počne li se stroj doista okretati, htio mu se oprijeti, koliko je god mogao. U mislima je izračunavao, koliko stroj može razviti konjskih snaga, pri sadašnjemu ljetnom vodostaju. Trebao je sad strahovito mnogo snage, želi li ostati živ...
Vani začuje načelnika kako dovikuje, da sad nije vrijeme za pokretanje luđakovoga mlina. U međuvremenu je netko ipak pošao do ustave stroja za rezanje oplate, a po šumu vode Huttunen je mogao zaključiti, upravo su zatvorili zavor. Prvi mlazovi štrcnuše u strojarnicu i promočiše ga od glave do pete. Huttunen svim snagama upre u lopatice. Zacrnilo mu se pred očima... Mislio je u sebi, vodnome će kolu sučeliti svu svoju snagu i otpor. Radilo mu se o životu.
Voda uskoro navali svom žestinom iz dovoda u strojarnicu. Huttunen se gotovo udavio u šumećoj struji, soptao je i čvrsto se držao. Voda je silovito upirala o kolo, ali je Huttunen izdržao i onemogućio čak i najmanje okretanje. Gorka mu se žuč nakupila u ustima, te mu se činilo, žile će mu popucati u glavi... Ali nije popuštao... Uzmakne li sad pred vodom, bilo bi to jednako dragovoljnoj predaji...
- Ne okreće se - uzvikne Viittavaara iznutra. - Zakočen je, taj prokleti stroj.
Vani odjeknuše povici, koje Huttunen nije razumio. Tad se smanji dotok vode i ubrzo sasvim presahne. Netko je otvorio ustavu prema reznome stroju. Promočen do gole kože, Huttunen je mogao zaključiti, pobijedio je svoj mlin. Drhtao je cijelim tijelom, od strahovitoga naprezanja. Uši su mu bile pune vode, te mu je bilo toliko zlo da je osjećao potrebu za povraćanje. Vedro između njegovih prsa i vodnoga kola bilo je sasvim spljošteno...
- Idemo sad - začuje načelnikov uzvik u dvorištu.
- Po noći može doći Portimo i stražariti.
- Taj je zapriječio svoj mlin iz čiste zlobe - rekao je Siponen, vrativši se s dovoda.
Tad ljudi napustiše mlinsku okućnicu...
Huttunen je još neko vrijeme ostao sjediti u strojarnici. Kad su se svi glasovi udaljili, klizne van i iščezne u šumi, noseći ispod ruke spljošteno vedro. Zabaci na leđa tešku naprtnjaču i krene u divljinu. Voda je kapala s njega, bio je umoran, potpuno iscrpljen. No sad je morao brzo nestati s ovoga područja. Zasigurno će ljudi pročešljati šume iza mlina...

20


Sjekira na vagi


Huttunen odvuče svoju naprtnjaču nekoliko kilometara daleko od mlina. Tad se uspeo na malen brežuljak obrastao smrekama i tamo si uredio privremen okol. Od suhih grana raspiri vatru, na kojoj je osušio odjeću. Nakon što se ponovno odjenuo, udarcima je izravnao vedro. Služio se pritom kamenom velikim poput šake, dok vedro ponovno nije podsjećalo na raniji oblik. Huttunen se srdio, što nema kod sebe sjekiru.
I okol je bilo teško urediti bez sjekire. S nožem čak nije mogao srušiti ni stablo, kako bi došao do drva za vatru. A ni odrezati prutove za zaštitni krov. U šumi je čovjek bez sjekire kao bez jedne ruke.
Huttunen ugasi vatru, odloži svoju naprtnjaču ispod jedne smreke i prekrije ju granama. Stražmeštar je zaplijenio njegovu sjekiru, pa je sad bilo vrijeme da ju vrati. Huttunen pođe u selo...
Posjetiti Portimovo dvorište bilo je bezopasno, jer stražmeštar nije bio kod kuće. Negdje je predvodio lov na Huttunena... Žena mu je pak upravo pošla u kupovinu, pa kad je sve ostalo mirno i napušteno, Huttunen umiri psa i klizne u drvarnicu.
U drvarnici siromašnoga općinskog redarstvenika izgledalo je tužno. U kutu je bila malena hrpa drva za loženje, zaliha za najviše dan ili dva... Otraga uz zid ležala su neka tri prostorna metra cjepanica, ispiljenih iz vlažnih stabala. Moralo bi ih se najhitnije usitniti, zaključi mlinar, inače se neće osušiti prije nastupa zime. Uz vrata je ležala neodređena hrpica grančica, koje je redarstvenik prikupio kod seljaka u susjedstvu. Jer, on nije posjedovao vlastite šume. Siromaški, jadno i kukavno...
Portimova sjekira bila je naslonjena na zid. Bio je to odvratan i nezgrapan komad alata, zahrđao i iskrzane oštrice. Grub, bezobličan držak bio je isušen i raskliman, a crvotočan drveni zatik se rasklimao. Huttunen čvrsto nabije klin i izrezbari ga u vitkiji, spretniji oblik.
Lučna pila jedva da je bila u nešto boljem stanju. Huttunen ju iskuša na jednome panju za cijepanje... Bila je tupa i vukla na desno. Sažalio se na redarstvenika i njegovo siromaštvo. U ovoj drvarnici nije bilo ni suhoga drva za loženje niti jednoga jedinog valjanoga komada alata. S jednom iznimkom, ipak... U panj za cijepanje bila je zabijena sjekira, koju je Huttunen dobro poznavao. Jer, bila je njegova. Izvuče ju, prijeđe prstom po oštrici, te utvrdi, još je oštra.
Zatim odluči, prije nego pođe, još će redarstveniku pripremiti malo drva za loženje. Kao neku vrstu naknade za oduzimanje sjekire... Zapravo je ta malena pomoć bila i njegova obveza... Jer, sad mora Portimo danima kružiti šumama, kako bi tražio odbjegloga mlinara.
Nacijepao je veliku hrpu drva, pa cjepanice uredno naslaže uz zid. Kad se domaćica vratila iz kupovine, Huttunen napusti drvarnicu i nestane u šumi. Na ramenu mu se njihala svjetlucava sjekira...
Huttunen je slijedio telefonski vod. Tu se moglo lako kretati, jer je postojala ugažena staza. Žice su, po svemu sudeći, vodile do trgovine... Huttunen obiđe velikim lukom kroz šumu, pa se vrati na stazu iza trgovine. Morao se prisjetiti, trgovac Tervola je upravo tim vodom uzbunio vlasti protiv njega.
- Prokleti stupovi... - promrmlja.
Bijesno promotri telefonske stupove. Kroz zujanje žica, učini mu se da čuje ulagujući trgovčev glas, kako od veletrgovca u Kemiju naručuje robu: meso, kobasice, sir, kavu, cigarete... Huttunen osjeti glad, od koje ga zahvati vrtoglavica. Zastane kod jednoga stupa i pokusa radi prisloni sjekiru uz drvo, kao da želi odabrati mjesto za udarac.
- Srušim li ga... - zaključi - kod Tervole više neće zvrjati telefon.
Sjekira je bila u toliko izazovnom položaju, da je doslovce pozivala na udarac... Tako Huttunen nije mogao ništa drugo, nego zamahnuti! Na udaljenosti do dva kilometra ptice prhnuše sa žica. Huttunen udari ponovno i ponovno, žice su pjevale, cijeli je vod tutnjao. Ubrzo se debeo stup započne ljuljati, a poslije nekoliko daljnjih udaraca začuje se i prasak. Stup padne, izolatori prsnu, a krajevi žica s fijukom odlete u šumu.
Huttunen obriše znoj s čela, pa promotri ishod svojih napora.
- Sad je kod trgovca telefon privremeno pokvaren... - zaključi glasno.
Huttunen nije bio čovjek, koji bi neki posao ostavljao nedovršen. Rascijepao je stup na kraće komade od dva metra i uredno ih složio. Tad je smotao žice u klupko i položio ga na cjepanice. Kad kasnije dođu radnici telefonske službe, kako bi popravili vod, naći će polovicu svojega posla već napravljenu. Trebat će tek nakrcati cjepanice i postaviti nov stup.
Sad, nakon što je ušutkao trgovčev telefon, mogao je i trgovinu počastiti svojim posjetom. Možda će mu Tervola prodati živežnih namirnica, pogotovu kad je sretnim udesom imao uz sebe sjekiru.
Trgovina je bila posjećena poprilično dobro. Kad je Huttunen ušao kroz vrata, noseći sjekiru, miran mrmor glasova prestane kao odrezan. I prometne se u užasnut muk... Mnogi od kupaca htjedoše strugnuti, premda još nisu ništa kupili.
Trgovac Tervola klisne u svoje privatne odaje. Moglo ga se čuti kako žurno okreće brojčanik telefona, pozivajući vlasti. No vod je bio prekinut... Nije mogao dobiti ni stražmeštra niti načelnika. Tervola se, preplašen, vrati u trgovinu.
Huttunen odloži sjekiru na pult i pobroji robu, koju namjerava kupiti:
- Cigarete, nekoliko limenki s mesom, kilogram soli, kobasica, kruha...
Trgovac pripravno donese robu. Kad je vagao kobasice, Huttunen iz šale dometne sjekiru uz utege na vagi.
- Pogledaj, trgovče... - primijeti - koliko je lagana...!
Pri Huttunenovoj je kupovini sjekira težila toliko, da je Tervola račun valjano zaokružio na niži iznos... A kad se Huttunen okrenuo da pođe, trgovac ga još upita, želi li i nešto drugo.
- Hvala, to bi bilo sve - odvrati Huttunen s vrata, za rastanak.
Zaklonjen u šumi, Huttunen je promatrao kako ljudi hitno napuštaju trgovinu. Trčali su, što su brže mogli, prema kući stražmeštra Portima. Huttunen bi rado pojeo svojih novokupljenih kobasica, no sad je bilo preporučljivo žurno se vratiti u šumski okol. Za jelo će i kasnije biti vremena...

21


Bankovna tajna


Cijeloga je dana iz daljine odjekivao lavež pasa, popraćen ljudskim glasovima. Ti su zvuci jasno dopirali do Huttunenovoga okola... U selu je proglašena uzbuna zbog mlinara što je utekao iz umobolnice. Kako bi stekao bolji pregled nad tijekom zbivanja, Huttunen se na svojemu brežuljku uzverao na jedan prastar bor, doista golemo stablo. Morao se penjati dvaput, jer je prvi put zaboravio dalekozor, a golim okom nije mogao razabrati što se zbiva u selu.
Kroz leću svojega jednocijevnog dvogleda zamijetio je, na selskim se cestama odvija živahan promet. Psi su slobodno trčali uokolo, ljudi su se na dvokolicama vozili amo-tamo. Na križanjima putova stajali su seljaci s puškama o ramenu... Mnogi su vjerojatno bili i po šumama, ali to Huttunen nije mogao uočiti sa svojega bora.
Sišao je ponovno na zemlju. Ugasio je okolsku vatru i za svaki slučaj smjestio stvari u naprtnjaču. Savjetnica iz poljoprivredne udruge je obećala, noću će doći na otočić s johama, kako bi se sreli. Ako ne prestane uzbuna u selu, bila je opravdana bojazan, da se neće usuditi izaći iz kuće.
U selu se sve smirilo tek u doba zalaska sunca. Pse su vezali, a seljaci pođoše kući, kako bi jeli. Huttunen napusti svoj okol i pođe na otok s johama.
Tamo utvrdi, tijekom dana je ovamo netko dolazio. Šatorsko krilo, razapeto protiv komaraca, netragom je nestalo. Užad i potpornji bijahu razbacani uokolo po grmlju. Huttunen prikupi kolce i smota užad.
- Ljudi jednostavno sve ostavljaju ležati uokolo... - primijeti nezadovoljno.
Pribojavao se, Sanelma Kayramo se neće usuditi doći na otok... No ona se ipak pojavila. Zastrašeno je prešla most, koji je Huttunen postavio, noseći košaru iz koje je virila staklenka s mlijekom. Huttunen zagrli savjetnicu i započne jesti. Ona mu je pritom ispričala, što se tijekom dana zbivalo u središtu sela...
Huttunena su sad tražili na temelju potjernice.
- Nisi smio provaliti sa sjekirom u trgovinu - prekori ga savjetnica. - I još si svoju sjekiru odvagnuo kobasicom... Tervola će te zasigurno optužiti zbog povrede kućnoga mira. Načelnik je iz Oulua dobio službeni dopis, u kojemu stoji da si odatle utekao, te je izdana naredba da te uhite. Načelnik je rekao, sad je sve krajnje službeno.
Huttunen okonča svoj objed. No savjetnica iz poljoprivredne udruge nije još okončala svoje izvješće...
- I još si srušio jedan telefonski stup - nastavila je. - Morali su posebno iz Kemija dovesti ljude za uklanjanje smetnji, a vod još uvijek nije popravljen. Gospođica iz centrale mi je rekla, za uništavanje telefonskoga voda može biti izrečena čak i kazna zatvora, ako je telefonsko poduzeće loše raspoloženo.
Huttunen je dugo šutio i zurio u potok nad koji se spuštala tama. Tad izvuče lisnicu, izvadi iz nje štednu knjižicu i uruči je savjetnici.
- Novac mi istječe... - napomene. - Bi li otišla i podignula sve što je na ovome računu? Ne možeš još i mene ovdje vani hraniti od svoje plaće, to bi bilo preskupo.
Iz svoje bilježnice s modrim četvorinama istrgne list i na njemu joj napiše punomoć. Sanelma Kayramo također napiše svoje u dnu, a zatim Huttunen načrčka i imena dva svjedoka: Jussi Lintu i Heikki Hukka. 28 Oba su imala vrlo osoben rukopis... Huttunen napomene, kako na računu nema osobito mnogo novca, no bude li živio štedljivo, bit će dovoljno do jeseni i u najboljem slučaju čak do početka zime.
- Naumio sam udičariti... - pojasni savjetnici - kako bih se jeftinije uzdržavao.
Ona ga zamoli, neka više ne dolazi na otok s johama. Njihovo je sastajalište, naime, bilo otkriveno. Tijekom dana je Viittavaara donio u selo jedreninu s Huttunenovoga šatora protiv komaraca, pa ju je smotanu uručio načelniku. Predvečer su načelnikova i učiteljeva žena prale rublje na potoku. Među rubljem je bio i Huttunenov šator protiv komaraca, a savjetnica ga je kasnije vidjela kako se suši na užetu...
Kao novo sastajalište uglaviše križanje putova u močvari Reutu, udaljeno pet kilometara od sela, na istočnoj obali rijeke Kemi. Savjetnica iz poljoprivredne udruge obeća, tamo će doći dvokolicom za tjedan dana. Za prvo vrijeme, dok još traje opća potraga za Huttunenom, bilo bi pametnije ne sastajati se. Ljudi iz sela su i onako držali Sanelmu Kayramo na oku...
- Trenutačno su okolnosti doista loše... - napomene savjetnica. - No tu je i jedna dobra vijest, dragi Gunnar! Tvoj povrtnjak napreduje sjajno. Već bi se moglo brati mrkvu, a repa je velika skoro poput glave. Ja plijevim i gnojim vrt, ne trebaš se ni najmanje brinuti. Kad se ljudi poslije svega smire, možeš si uzimati svježe povrće. Tako ćeš dobivati vitamine. Ti ni ne znaš, koliko su važni ljudima. Osobito ovdje vani, u šumi.
Savjetnica se ubrzo vrati u selo. I Huttunen otiđe s otočića obraslog johama, te iščezne u noći.
Sljedećega jutra navrati pak Sanelma Kayramo Huhtamoinenu, direktoru Zadružne banke. Ovaj ju zamoli neka sjedne. Skoro joj je ponudio i cigaru, ali tad zatvori škrinjicu, te i on odustane od pušenja. Savjetnica mu uruči Huttunenovu štednu knjižicu, zajedno s punomoći.
- Mlinar Gunnar Huttunen me je nazvao iz Oulua - priopćila je direktoru. - I povjerio mi da podignem sav njegov novac iz banke. Rekao je, u bolničkome restoranu treba vlastit novac.
Bankovni direktor provjeri štednu knjižicu, kimne glavom i pročita punomoć.
- Telefonom vam je Huttunen dostavio ove isprave? - upita posjetiteljicu.
Savjetnica hitro pojasni, papiri su jutros stigli poštom. Donio ih je listonoša Piittisjarvi... 29
Direktor tad započne govoriti očinski, gotovo poučno.
- Vi znate, draga gospođice - napomene - mi ovdje u banci radimo pod pečatom bankovne tajne. Svojim namještenicima, dakle glavnome knjigovođi Sailou i gospođici Kymalainen, neprestance sam najstrože naglašavao, da je bankovna tajna nepovrediva. Ona obvezuje jače nego Hipokratova 30 prisega. Po mojemu mišljenju, u bankarstvu treba paziti na tri temeljna pravila. Prvo, dakle pod a), glasi da računi moraju uvijek biti točno usklađeni do novčića. Pritom se ne smije trpjeti nikakve pogrješke. Kao drugo, pod b), banka mora biti platežno sposobna. Ona mora uvijek raspolagati sredstvima za isplate. Neobuzdano davanje zajmova ne služi na čast ni nekoj velikoj novčanoj ustanovi. Čak se ne smije podržavati ni proizvodnju i gospodarstvo, ako se time i u najmanjoj mjeri ugrožava položaj banke. I treće, dakle pod c), posljednje temeljno pravilo: banka treba skrbiti za beuzvjetnu zaštitu bankovne tajne. Iz banke se ne smiju probiti nikakve obavijesti o prilikama i poslovima štediša i ostalih stranaka. Pogotovu ne bez strankine suglasnosti, ali ni ako takva suglasnost postoji. Rekao bih, bankovnu se tajnu po njenoj strogosti može potpuno usporediti s vojnom tajnom, a osobito sad u doba mira.
Sanelma Kayramo nikako nije shvaćala, zašto joj Huhtamoinen drži predavanje o bankovnoj tajni...? Zapita ga, zar joj ne namjerava isplatiti Huttunenovu ušteđevinu?
- Ta svi znaju - odvrati direktor - mlinar Gunnar Huttunen je utekao iz duševne bolnice u Ouluu. Imam razloga za pretpostavku, da ste vi, gospođice Kayramo, preuzeli skrb za njegove tekuće poslove, budući da je zbog mnogo razloga zapriječen voditi ih osobno.
Uzme Huttunenovu štednu knjižicu i punomoć, pa ih zaključa u oklopljen ormar.
- Moram vam priopćiti, gospođice Kayramo - nastavi tad - mi ne možemo isplatiti potraživanje gospodina Huttunena. On je službeno stavljen pod skrbništvo. Osim toga je i odbjegao. Vi zasigurno razumijete, banka ne može tek tako isplatiti trećoj osobi novac nekoga čovjeka, koji zbog duševne bolesti nije u stanju osobno preuzeti isplatu. Uz to Huttunen nema ni adrese. Možda samo vi znate, gdje se skrio. Ne pitam vas za njegovo boravište, ja nisam redarstvenik. Ja sam službenik novčanoga sustava, pa me se cijeli slučaj ne tiče u kriminalnom smislu. Vi zasigurno razumijete, što time hoću reći?
- Ali to je ipak njegov novac - pokuša savjetnica potkrijepiti zahtjev.
- U osnovi je to, dakako, Huttunenovo vlasništvo. To ne poričem. Ali, kako rekoh, nikome ne isplaćujem novac bez službenoga odobrenja. U ovome slučaju odlijevaju se sredstva izravno u šumu, da se izrazim slikovito. Kamo bi to dovelo, draga gospođice, kad bi u bankama vladao običaj, isplaćivanja ušteda i kamata u nekakve močvare i pustare na visoravnima?
Savjetnica iz poljoprivredne udruge započne jecati.
- Kako ću to pojasniti Huttunenu? - promuca.
Huhtamoinen ispiše poruku na listu papira:


Zadružna banka nije pripravna isplatiti Vaše vrijedno potraživanje i pripadajuće kamate nekome drugom osim Vama osobno, a ni to bez izričite suglasnosti vlasti. S dubokim poštovanjem, Vaš A. Huhtamoinen, direktor banke.


- Ali, kao što sam naglasio - nastavi tad direktor - poštivat ću bankovnu tajnu. Dođe li netko i upita me, uzmimo kao primjer načelnika Jaatilu, kojim ste poslom danas dolazili, ja ću tek potresti glavom i ostati nijem poput zida. Ako me pak vlasti pozovu da kažem, gdje je gospodin Huttunen, šutjet ću, pa čak i ako ću znati gdje se skriva. To ja podrazumijevam pod bankovnom tajnom. U osnovi uzevši, ona je sveta. Redarstvu ću pojasniti, kako ste ovdje bili raspitujući se oko zajma za... Recimo, nabavku šivaćega stroja?
- Imam već jedan... - jecala je Sanelma Kayramo neutješno.
- No, tad recimo, bili ste ovdje... Što se mene tiče, kako biste od mene zatražili savjet, je li u današnje vrijeme pojedincima isplativo, uložiti uštede u državne obveznice. Otvoreno rečeno, to nije probitačno. Opća potražnja zbog Koreje je zašla u fazu, kad se svakome tko ima novaca, može preporučiti neka ulaže u nekretnine. Cijene zemljišta će uskoro osjetno porasti, za razliku od kamata na državne obveznice. Sve dakako ovisi o tome, koliko će potrajati rat u Koreji... Ali se ipak može poći od pretpostavke, da u Aziji još mnogo mjeseci neće biti mira, a u svakome slučaju ne prije sljedećega ljeta. Dopustite mi da vam to kažem. No sad sam govorio općenito, molim vas oprostite mi, gospođice Kayramo.
Tako je savjetnica iz poljoprivredne udruge morala napustiti banku neobavljenoga posla. Bila je blizu suza, no ipak se svladavala, dok je mimo znatiželjnih namještenika išla prema vratima. Tek je vani na poljskoj cesti zaustavila svoju dvokolicu, pa se isplakala obilno i gorko. Banka je uzela novac njenoga dragog Gunnara, a do dana kad dobiva plaću preostalo je još više od dva tjedna...

22


Okol u močvari


Močvara Reutu protezala se skoro dva kilometra, kao veliko glibište, beskrajna ravnica s oskudnim raslinjem. Tek su tu i tamo po njoj svjetlucala tamna jezerca i bare. Duž njenoga zapadnog ruba vijugala je rječica Sivakka, a iza nje se uzdizala šumovita uzvisina, brdo Reutu.
Upravo je onamo Huttunen usmjerio svoje korake, u tu nedirnutu divljinu, udaljenu nepuna dva kilometra od sela i oko kilometar od najbliže glavne ceste. Huttunen je dovukao svoju naprtnjaču do ruba močvare, na malenoj okuci rijeke Sivakka, gdje se brdo spuštalo prema vodotoku. Ovdje, na ogranku brda, tlo je bilo čvrsto i obraslo lišajem, no odmah iza rijeke prostirao se meki glib. Bilo je to izvrsno okolište, pogodno, zaštićeno i lijepo. Daleko u močvari glasalo se nekoliko ždralova. U pozadini, na vrhu brda, šumjeli su stogodišnji golemi borovi, a u mirnoj rijeci bi povremeno poskočila siva pastrva ili lipen.
Huttunen je odmah bio ushićen mjestom. Odloži svoj težak teret, pa izabere jezičac na riječnoj okuci kao mjesto za svoje novo obitavalište.
Tijekom dana koji su uslijedili, na jezičcu zemlje je izgradio čvršće boravište. Na obronku je srušio nekoliko osušenih borova i odkotrljao ih dolje do okolišta. Tamo ih je sjekirom očistio i usitnio na trupce duge dva metra, tako da su bili pripravljeni za okolsku vatru, ako nastupi hladna i maglovita noć.
Za boravak si je uredio zaklon. Nadsvodio ga je smrekovim granama, koje je učvrstio s vrhovima prema dolje. Na to je još došao sloj poput krljušti naslaganih grančica, te je nastao vodonepropusan krov. Od mlade breze, debele poput nadkoljenice, odrezao je prikladan kraj i položio ga pred ulaz u svoj zaklon, kao zaštitu od naleta iskri s vatre. Pod u zaklonu prekrio je s dvadesetak centimetara debelim slojem mahovine. Povrh mahovine razastro je mekane mlade izdanke otkinute s manjih smreka, no pritom je odvojio najdeblje grane, kako ga u snu ne bi bole u leđa.
Razmotao je lučnu pilu, izrezbario ručke na njoj, pa između njih napeo komad užeta za rublje. Tad je ispod zaklona otpilio vrh jednoga čvrstog bora, ostavljajući deblo do visine čovjeka. Na tom je stablu napravio, od laganih smrekovih daščica, malenu kućicu s otvorom, kroz koji je mogao ugurati svoju naprtnjaču. To mu je bilo spremište i ostava, kamo je odložio hranu, posuđe i svoju naprtnjaču. Malo dalje, bliže rijeci, poslagao je u krug poput glave veliko okruglo kamenje, za buduće ognjište. Jedna savitljiva mlada breza služila je kao elastična vješalica za kuhinjski lonac, koja se odterećena odmah uspravljala. Nekih pedesetak metara od okola, upravo tamo gdje je započinjala strmina brda Reutu, na mjestu s kojega se široku močvaru moglo vidjeti s jednoga kraja na drugi, složio je Huttunen čvrst zahod, između dva bora. Napravio ga je od dva brvna, gdje je jedno služilo kao sjedalica, a drugo kao naslon za leđa. Ispod toga je iskopao gotovo metar duboku jamu. Na njeno će dno od sada, jedanput ili dvaput dnevno, padati odmetnikove izmetine... Huttunen je kasnije običavao često dolaziti ovamo i bez povoda, pa bi sjedio na brvnima i promatrao beskrajnu močvaru... Tamo su ponosno šetali ždralovi, močvarne ptice su hitro prolijetale uokolo, te bi po pet ili čak i deset sobova istodobno bježalo pred jatima insekata. Jednoga dana kao da je na obzorju ugledao i medvjeda. Tamo se kretalo neko veliko sivo biće, koje se povremeno uspravljalo i stajalo na dvije noge. Kad je pak Huttunen svojim jednookim dvogledom počeo pretraživati daleku močvaru, koja je treperila u ljetnoj vrućini, ugledao je samo ždralove, ali ne i medvjeda. Je li velika životinja u međuvremenu otišla iz močvare? Ili je uopće nije ni bilo?
U močvarnu livadu Huttunen zabije nekoliko kolaca za sušenje mreža. Za prelaženje rijeke sastavio je spretno maleni splav od borovih trupaca, koji je usidrio kolcem sučelice ognjištu. Tako mu je istodobno služio i kao mostić za pristup rijeci.
Na koncu je još urezao kalendar na jedan bor sučelice svojemu zaklonu. Na stablu je obilježio četvorinu širine dva i visine tri dlana, koju je zatim oblanjao sasvim glatko, nalik ploči. Nožem ju je zatim podijelio u vodoravna i uspravna polja. Svakoga jutra tamo će zabilježiti nastupanje novoga dana... Nije više točno znao, kojega je nadnevka započeo uređenje svojega okola, no prosuđivao je da to bijaše negdje uoči polovice srpnja. Dane je brojao od Ivanja, koje je još proveo u umobolnici, pa je za nadnevak utemeljenja okola urezao na stablu oznaku XII, tj. dvanesti srpnja. Počele su zoriti borovnice, pa je po tome mogao prosuđivati o tome koliko je mjesec odmakao.
Bio je to vedar i vruć srpanj. Pri udičarenju je ulov bio skromniji nego li početkom proljeća ili u kolovozu. Plemenite su ribe sad bile trome i plašljive, a noći previše svijetle i voda u potoku pretopla. Od toga su hladnokrvne potočke pastrve postajale pospanima. Huttunen je iskušao svoje mušice, ali su ih sive pastrve prezrele. S leptiricom je uhvatio nekoliko štuka. Ispržene u užarenome pepelu dale su doista valjan objed.
Kako bi uhvatio neku izdašniju ribu, trebao je mrežu. Potegnuo ju je poprijeko kroz rijeku, pa je uzvodno pljuskao po vodi, te su ribe bježeći uletjele izravno u mrežu. Pokatkad bi se u njoj koprcalo toliko sivih pastrva i lipena, da je dio mogao nasoliti, ali nije za to imao prikladne posude. Bio je zadovoljan, što je ipak odlučio ponijeti svoju blanju. U jesen bi mogao od osušenih borova izrezati daske i od njih izblanjati dijelove za bačve. Nekoliko malenih bačvica za zalihe, napunjenih usoljenom ribom, mogle bi riješiti prehrambene nevolje tijekom zime. U dobroj soli se potočna pastrva valjano drži, čak i ako je riba utovljena.
Huttunen je uz to namjeravao za zimu sagraditi saunu i malenu kolibu. Nije bio raspoložen tijekom zime drhtati i smrzavati se na mrazu, ispod sadašnjega običnog zaklona.
- Od toga se navuče reumatizam... - napomenuo je poluglasno.
Kolibu je zamišljao malenu, površine najviše tri puta tri metra. Za uređenje će dostajati jedan ležaj i stol, te možda u kutu još i ormar, a na zidu jelenje rogovlje kao kuka za odjeću. Otraga u prostoriji će od plosnatoga kamenja sazidati peć. U zid pokraj vrata doći će prozorski otvor.
- Negdje moram pribaviti staklo za okno - zaključi naglas. - A uz to i nekoliko metara limene cijevi za dimnjak. Krovnu ljepenku ne trebam, dobra je i brezova kora, a zasigurno izdrži nekoliko godina...
Huttunen je iz svojega okola odlazio na duge šetnje po okolici. Često bi se uspinjao na vrh brda Reutu, te bi odatle promatrao selo s njegovim malenim kućicama i obje crkve, starom i novom, malenom i velikom... Po vedrome vremenu i u pravo doba, mogao je kroz modrinu ljetnoga dana na zapadnome obzorju zamijetiti dim, što se dizao iz dimnjaka lokomotive koja je vukla brzi vlak. Vlak pritom uopće nije mogao ni vidjeti niti čuti, no prema tome kako se dim izvijao, mogao je zaključiti dolazi li iz Kemija ili Rovaniemija. Drugim riječima, jesu li putnici krenuli u Laponiju ili su je netom vidjeli.
Po glibastim rubovima močvare Reutu, Huttunen je pobirao sočne bobice zaostale od prošle jeseni. I na drugim grmovima su se već uobličili pupoljci, te će se iz njih ubrzo razviti bobice. Te se godine moglo očekivati dobar urod jestivih malih plodova. Dozrijelo je i mnogo borovnica. Svakoga dana bi odmetnik nabrao po litru ili dvije bobica, puneći ih u zdjelicu, napravljenu od brezove kore. Navečer, poslije kave, bobice su mu prijale odlično.
Huttunen je uživao u ljetu i miru. Po lijepome vremenu bi se pokatkad svukao do gola, penjao se na brdo i tamo sunčao. Smotavši hlače i smjestivši ih pod glavu, ležao je na lišajem obraslim stijenama i prepuštao puti neka preplane od sunca... Promatrao je oblake, koji su neprestance mijenjali oblik, te je od njih zamišljao najneobičnije likove životinja. Lagani južni vjetar zadržavao je komarce dolje u močvari. Bilo je mirno, gotovo se moglo čuti kako se misli međusobno pozdravljaju u Huttunenovoj glavi. Bilo ih je vrlo mnogo, ludih i običnih, njihovo kruženje po njegovoj glavi nikako nije prestajalo.
A kad bi kišilo, ležao bi u svojemu zaklonu i gledao kako se teške kapi cijede kroz krov od iglica. Vatra bi šištala, kad bi kapi pale u vruć pepeo... Bilo je toplo i ugodno.
Poslije kiše bi ribe dobro grizle, pa Huttunen ne bi trebao ni postavljati mrežu. Sive pastrve bi, naime, već uz samu obalu pohlepno grabile njegove umjetne mušice...
Noću bi se Huttunen često budio, pa bi promatrao blijedo ljetno nebo posipano zvijezdama, pjevušeći tiho za sebe. Ubrzo bi pjevušenje preraslo u lagan cvilež, a zatim bi mu iz grla silovito izbio snažan i divlji urlik, kao nekoć... To bi ga umirivalo. Urlajući, ne bi se više osjećao usamljenim. Mogao je osluškivati svoj glas, koji je bio tuđ, jer to bijaše glasanje zvijeri.
Kad bi za vrućih dana kružio nepošumljenom, beskrajnom močvarom Reutu, pokatkad bi počeo oponašati životinje. I to najrazličitije, one koje je svakoga dana vidio uokolo, promatrajući njihovo ponašanje kroz dalekozor. Kaskao bi njišućim korakom, poput soba koji bježi pred insektima, pa bi se zgrbio, puhao i grebao po tlu. Drugom zgodom bi raširio ruke nalik krilima, pa bi se poput divlje guske srdito uzvinuo u zrak, dižući se sve i više, dok ne bi iščeznuo iza ruba šume. Odmah zatim vraćao bi se iz daljine kao druga guska, ispružajući noge i slijećući u trskom obraslu baru, tako da bi ustajala voda štrcala u vis. Kao ždral bi istezao vrat, kriještao i oštrim pogledom tražio žabe i sitne močvarne glodavce kao i one štuke crnih leđa, koje bi proljetna poplava nanijela u močvaru, pa bi tamo ostale u rupama s ustajalom vodom.
Kad bi ždralovi ugledali dugonogo biće, koje se glasalo istim krikovima kao i oni, prekinuli bi svoj lov. Ispružili bi duge vratove i nakošenih glava promatrali uljeza, koji se zabunio k njima, ne shvaćajući da izigrava ždrala njima, koji to doista jesu... Tad bi se znalo dogoditi, da vođa jata visoko uzdigne kljun prema modrome nebu i istisne dug, snažan krik kao odgovor. Huttunen bi se tek tad pribrao, postao bi ponovno čovjek i odšetao natrag u svoj okol. Pušeći bi ležao u sumraku svojega sjenovitog zaklona, razmišljajući kako bi zapravo sve bilo dobro, ako bi život i dalje bio ovakav...
- Samo bi još Sanelma morala biti ovdje - napomenuo bi poluglasno.

23


Spriječen susret


Tjedan je proletio u dahu. Došla je i večer, za koju je Huttunen dogovorio sastanak sa savjetnicom, na križanju puta u močvari. Nestrpljivi odmetnik je na utanačeno mjesto došao mnogo ranije. Mislio je na Sanelmino zdravo i bujno tijelo, na njene modre oči, zlatne vlasi i mek, zvučan glas... Izvalio se pokraj poljske ceste, u sjenu drveća. Vrijeme je prolazilo, komarci su ubadali, ali Huttunen to nije zamjećivao... Toliko je uzbuđeno iščekivao susret.
Oko šest sati predvečer ugleda kako se uskom poljskom cestom približava žena na dvokolici. Bila je to Sanelma Kayramo! Huttunen se silno razveseli. Htio joj je potrčati u susret, ali se otrijezni i ostane u zaštiti guštika. Dogovorili su da će se sresti u šumi, pa se tako nije pokazao na cesti...
Savjetnica je stigla na križanje. Odložila je dvokolicu u rov pokraj ceste i šmugnula u šumu. Ogledavajući se neodlučno i plaho, prešla je nekih dvadeset metara. Tad je stala i počela čekati.
Upravo kad joj je Huttunen htio pritrčati i zagrliti ju, začuje kako je u šumi krenula grana... Los? Sob? Ne, Viittavaara i Portimo! Dolazili su, šuljajući se kroz šumu, vrebajući, sopćući i lica oblivenih znojem. Legli su iza jednoga zemljanog humka, ne pokazujući se savjetnici. Po svemu sudeći, slijedili su je od sela. Odmetnika su navukli u zasjedu, u bijednu klopku.
Huttunen se povuče dublje u šumu, te se skrije iza jedne debele smreke. Odatle je mogao čuti i promatrati sve što se zbivalo na poljskoj cesti. Premda je drhtao od čežnje, nije mogao poći svojoj voljenoj... Pratitelji su ležali sasvim blizu. Brisali su si znoj s lica i tukli komarce. Bio je naporno trčati kroz šume i držati korak sa savjetnicom, koja se ipak ravnom cestom vozila na dvokolici.
Je li Sanelma znala, da su je slijedili? Je li privoljela na suradnju sa seljacima i redarstvom? Je li Sanelma Kayramo došla kao ptica vabilica? Je li i ona htjela, da Huttunen bude uhvaćen i ponovno strpan u umobolnicu, u ludnicu gdje vladaju crna bezvoljnost i tužna besposlica...?
- Gunnar! Dragi Gunnar! - začuje savjetničin glas. - Ja sam, došla sam!
Huttunen se nije usuđivao dati ni znaka o sebi i svojoj nazočnosti. Nije se usuđivao čak ni disati... Vidio je, Viittavaara je ponio svoju pušku. Zar su ga smatrali ubojicom, protiv kojega trebaju oružje...? Stražmeštar Portimo je tek sjedio i hvatao dah. No i on je osmatrao okolicu. Huttunen ostane miran na svojemu mjestu... Ležao je iza smreke i grizao si usnice. Trgalo mu se srce, dok je slušao savjetničino dozivanje:
- Gunnar...! Jadniče moj, gdje si?
Čekala je dugo, ali mučaljiva i mračna šuma nije odgovarala na njeno dozivanje... Napokon odloži košaru za hranu u travu, prekrije ju krpom i žalosno se vrati na poljsku cestu. Viittavaara je izgledao razočarano. Nešto je žustro šaptao Portimu, no Huttunen nije razumio što.
Suznih očiju savjetnica se uspne na dvokolicu. Huttunen bi najradije bio zaurlao svom snagom, bijesno poput velikoga vuka, najgroznijega vuka... Ipak je usta držao čvrsto zatvorena. Savjetnica se odveze u smjeru sela, te ubrzo iščezne u nedostižnoj daljini.
Viittavaara i Portimo se nisu pokazali savjetnici, što uvjeri Huttunena, ona nije sudjelovala u zavjeri. Nije ga izdala, nego mu je čak donijela hrane, upravo kao što su utanačili prije tjedan dana. Zažarenih očiju zurio je u košaru s hranom, koju je Sanelma Kayramo ostavila za njega...
Čim se savjetnica izgubila iz vidokruga, jurne Viittavaara iz svojega skrovišta, kako bi pregledao sadržaj u košari. Portimo ga je slijedio, pa je i on nehotice pogledao unutra.
- Ljudi božji! - zaurla bijesno Viittavaara i istrese košaru. - Tu ima kruha i slanine!
Huttunen ugleda bocu s mlijekom i nekoliko smotaka od voštanoga papira... Miris svježega pšeničnog peciva stigao je čak do njega...
- I kolača, prokletstvo!
Viittavaara rastrgne omote. Okazaše se dimljena slanina, komadi kobasice, omot kave i kruh. Na dnu košare ležalo je i nekoliko kilograma svježega povrča, repe, mrkve i cikle. Na koncu se pokazaše i neveni, koje je Sanelma Kayramo povezala u dražesan stručak. Viittavaara dograbi cvijeće i prijeteći potrese njime prema šumi.
- I cvijeće, prokletstvo! - zaurla ponovno. - Luđacima se nosi u šumu čak i cvijeće! Što još reći na to?!
Portimo prikupi sve stvari i vrati ih natrag u košaru.
- Pusti to, Viittavaara... - reče pomirljivo. - Savjetnica je zasigurno htjela tek obradovati Kunnarija. Mislim, sad bismo trebali poći. Huttunen se zasigurno više neće pojaviti.
Viittavaara si odlomi komad mirisne kvasne pletenice i strpa ga u široka usta. Nakon nekoliko zalogaja, primijeti žvačući:
- Ukusno! Ovakve poslastice donose šumskim razbojnicima. Kušaj i ti, Portimo!
Portimo otkloni ponudu i ponovno zamota svježe ispečenu pletenicu u papir. Odloži košaru na tlo i okrene se, namjerivši krenuti. No Viittavaara uzme košaru i objesi je o rame...
Kad ga je pak Portimo pogledao krajnje začuđeno, seljak izjavi:
- Neka Kunnari gladuje. Ove poslatice neću ovdje ostaviti tom momku.
Kako bi naglasio svoje riječi, Viittavaara zgnječi nevene o najbliže drvo. Portimo je gledao na drugu stranu, a sasvim slučajno upravo prema Huttunenu... Stajao je i dugo gledao u šumu. Pogledi odmetnika i redarstvenika se sretnu. Portimo smeteno pročisti grlo, pa skrene pogled. Pošao je do ceste i odatle pozvao Viittavaaru...
Ovaj je koračao za njim, ustiju punih kolača. Na trenutak je spustio košaru, kako bi pušku objesio o rame, pa ju ponovno podigne. I ode zajedno s Portimom prema selu. Huttunen je još čuo, kako Viittavaara glasno govori, jedući pritom kolač. Portimo se gotovo uopće nije osvrtao na njega, zaokupljen svojim mislima.
Huttunen se gladan i kao omamljen vrati u svoj okol. No tu ga dočekalo još jedno zlokobno iznenađenje... Zamijetio je, splav više nije na svojemu mjestu. Netko ju je odgurao motkom na drugu obalu i tamo usidrio. Tko? I zašto? Je li netko ipak otkrio ovo zabačeno i na izgled sigurno boravište? Jesu li seljani znali za njegov tajan okol?
Huttunen ode uzvodno do brzaka i tamo pregazi rijeku, kako bi vratio svoj splav. Na smrekovim brvnima otkrije tragove ribe, utrobe i srebrnih krljušti. Tad se smiri. Bio je to tek neki ribič, koji je naišao slučajno i uporabio njegov splav. Gotovo se i nije moglo pretpostaviti, da je taj gost uočio okol iza obalnoga grmlja... „
Huttunen usidri splav stotinjak metara nizvodno. Tad se vrati u okol i pripravi si oskudan večernji obrok. Kao dodatak večeri pojeo je zdjelicu slatkih borovnica. No misli mu nisu bile slatke... Osjećao je nemoćan bijes prema seljanima iz njegove župe. Postali su njegovi progonitelji, uznici, izvršni činovnici... Da se mogao boriti s njima ravnopravno, čovjek protiv čovjeka, tad bi se sve sredilo. No sad je po sili zakona bio u podređenome položaju, nezaštićen odmetnik, kojemu je bilo zabranjeno svako opipljivo dobro, pa čak i hrana, a i ljubav... Progonili su ga poput zločinca, otkidali mu kruh od usta, vrebajući čak i njegovu djevojku kao da je uhoda.
Nakon što se smirio, odluči dan ili dva udičariti na gornjem toku rijeke. S mrežom je ovdje uz okol hvatao još samo štuke. Uzdajući se u bogatstvo ribe blizu izvora, opskrbi se s podosta crvenih mušica i nekoliko sjajnih varalica. Umota soli i kruha, jer je namjeravao tijekom predstojećih dana živjeti od ribe. Na koncu još zatakne sjekiru za pojas.
Bilo mu je teško napustiti svoj lijep i dotjeran okol... No sad, tijekom ljeta, morao je svaki slobodan trenutak uporabiti za lovljenje ribe, kako bi bio opskrbljen za dolazeće razdoblje. Jer, tad će mu najvjerojatnije biti još gore. Hodajući uz rijeku, sjeti se Viittavaare i počasti ga kletvom:
- Prokleti gad!

24


Noćni prepad


U načelnikovoj spavaonici okupilo se društvo na poker. Jaatila je pozvao liječnika Ervinena i trgovca Tervolu na ugodnu mušku večer. Ponajprije su se zadovoljili dosadnim šahom, no liječnik Ervinen je u čaše za šeri ulio nekoliko valjanih gutljaja žeste, što je osjetno popravilo raspoloženje. Tako odlučiše, ostatak večeri si zasladiti pokerom.
Na vratima se pojavi služavka, odnosno dvorkinja, kako ju je običavala nazivati načelnikova žena. Klecnula je nevoljko i priopćila, neki čovjek želi k načelniku.
Jaatila nije želio prekinuti igru, pa zato ne pođe u svoj ured, nego zapovijedi služavki, neka gosta uvede k njima. Upravo je imao tri dame, točnije dvije na stolu i jednu pokrivenu. 31 Posljednja karta još nije bila povučena. Već je znao, u ovom dijelu igre će nadmašiti trgovca, ali bi prokleti liječnik mogao imati “tris”. 32 Načelnik ipak toliko povisi ulog, da je Ervinen poblijedio. No liječnik je tek možda izigravao nevoljkost, jer je bio stari lisac, što je načelnik dobro znao...
U tom trenutku uđe čovjek, koji je vonjao po dimu i ribljim otpatcima. Načelnik upita, što ga dovodi ovamo, u ovaj kasni sat? Čovjek ispriča, kako je lovio ribu u močvari Reutu, dakako na državnome području.
- I, jeste li što ulovili? - upita načelnik rastreseno.
I izvuče posljednju kartu. Bila je karo šestica, dakle ne dama koja mu je manjkala. No nije baš htio da se to primijeti. Nakon izvlačenja posljednje karte je sa svoje dvije dame imao još uvijek najbolje otvorene karte na stolu. Trgovac odustane, ali je Ervinen povećao ulog i to osjetno. Računao je, izgleda na “skalu u boji”. 33 Liječnik je, naime uložio iznos koji je odgovarao cijeni jedne valjane malokalibarske puške.
- Da, jesam - reče čovjek, još uvijek stojeći na vratima.
Sad je pak prišao toliko, da je mogao pratiti razvoj igre. Pogledao je Ervinenu preko ramena, ali ni najmanjom promjenom izraza na licu nije pokazao kakve karte ima liječnik. Načelnik pogleda čovjeka u oči, podignuvši upitno obrve, ali pridošlica skrene pogled.
- Tako, tako... - primijeti načelnik.
I uloži iznos koji je odgovarao Ervinenovom.
Kad su karte otkrivene, pokaže se da je liječnik igrao bez pokrića. Njegova je glavna karta bila ogoljeni pikov as. Hladna stvarnost bijaše da cijeli ulog odlazi načelniku. Ovaj natoči žeste svima, osim pridošlome ribiču. Njega je tek upitao, službenim glasom:
- No, što zapravo želite?
Čovjek ispriča, na rijeci Sivakki, na rubu močvare Reutu, našao je novi splav od borovih trupaca.
- Začudio sam se - izvijesti ribič - tko li ju je samo sagradio? Kad sam se potom malo osvrnuo uokolo, otkrio sam pravi okol, a i taj je bio potpuno nov. Samo to sam vam htio ispričati, gospodine načelniče. Tamo vani na rijeci, netko obitava u zaklonu.
Načelnik nije točno shvaćao, što on treba započeti s tim okolom.
- Cijelo to područje tamo vani... - napomene - puno je splavi i zaklona. To vlasti ne zanima ni koliko je crno pod noktom.
Ribič se zbunjeno povuče natrag prema vratima, gdje reče, kao da se ispričava...
- Mislio sam tek, možda je okol sagradio Kunnari Huttunen, ludi mlinar... U selu sam naime dočuo, utekao je iz umobolnice i sad se krije u šumi.
Ervinen smjesta pokaže zanimanje i pozove čovjeka natrag.
- Kako izgleda okol? - upita ga.
- Bio je sasvim nov i valjano sagrađen. Uz zaklon je tamo bila i zaliha drva za više tjedana. A na jednome borovom stablu sam vidio malenu ostavu. U šumi je bilo brvno kao nužnik, a na obali rijeke splav, kao što već rekoh.
- Kako je sve to bilo izrađeno? - upita načelnik.
- Dakle, ta splav i sve ostalo?
- Kao da je djelo tesara. Čak je i brvno nužnika bilo posebno izblanjano. Na obali su još stajali kolci za sušenje mreža, za jednu ili dvije mreže.
- To je Huttunen - utvrdi Ervinen. - Mlinar je vještih ruku, čak i ako mu motorika inače ne valja. Bit će najbolje, krenemo li odmah i uhvatimo ga in flagranti. 34
Načelnik pozove stražmeštra Portima i zapovijedi mu, neka uzbuni nekoliko ljudi i smjesta dođe s njima. Naoružani, napomenuo je. Krenut će u dva automobila.
Pola sata kasnije okupila se u načelnikovome dvorištu skupina ljudi. Uz Portima, tu su bili Siponen, Viittavaara, učitelj Tanhumaki, a unovačen je čak i sluga Launola. Siponen, Viittavaara i Launola sjedoše u liječnikovo vozilo, a ostali pođoše s načelnikom. Potkazivač koji je vonjao po ribi, služio im je kao vodič...
Vozeći vrlo brzo usmjeriše prema močvari Reutu. Prispjevši do križanja, iskrcaše se iz vozila. Bila je već večer, ali ne i jako mračno.
Načelnik okupi sve na prijavak i izdavanje naredbi.
- Huttunena moramo iznenaditi - pojasnio je. - Okol treba okružiti sa svih strana i uništiti ga, a Huttunena uhititi. Vodit će nas ribič. Mora se djelovati bešumno, kako lovinu ne bismo natjerali u bijeg...
- Smijemo li pucati na njega, ako potrči u šumu? - upita Siponen i zanjiše svoju jednocijevku.
- Pokušat ćemo ga iznenaditi - naputi ih načelnik.
- Ali, ako napadne, može se pucati u nuždi. No prvo u noge, pa tek tada u glavu ili trbuh.
Progonitelji prispješe na rijeku Sivakki prije ponoći. Tamo se rasporediše u rijedak stroj i krenuše uzvodno obalom, prema mjestu gdje je prema ribičevoj izjavi bio okol. Ubrzo prođoše pokraj splavi. Premješten je nešto nizvodnije, utvrdi potkazivač.
Načelnik zapovijedi šaptom, dio ljudi treba poći kroz šumu i došuljati se s druge strane okola. Ovi što ostaju s ove strane, trebaju se razmjestiti i stražariti.
Obalu rijeke nisu osiguravali, pretpostavljajući kako ni Huttunen ne bi bio toliko lud, te pojurio u rijeku, iza koje je čekala podmukla močvara...
Opsadnici nečujno zauzeše svoja mjesta, zatvorivši krug oko okola. Načelnik vabilom dade znak, pa ljudi započeše stezati obruč. Puzali su i gmizali preko vlažnoga tla, te im se namočiše koljena... No okolnosti su bile toliko napete, da se nitko nije tužio.
Za nekih pola sata se zatvorio obruč oko okola. Načelnik zapovijedi munjevit prepad. Strahovito urlajući i bučeći, nahrupiše naoružani ljudi iz noćne šume...
No okol je bio napušten. Nitko nije spavao u zaklonu, pothvat je propao... Navalna postrojba okruži ribiča, izražavajući dvojbe o vrijednosti njegove prijave. Čovjek reče, on ide kući, pa odmah potom i nestane u šumi.
Viittavaara izvuče naprtnjaču iz kućice na deblu, pa isprazni njen sadržaj. Pretražio je svaki predmet, kao da želi provjeriti, je li to Huttunenovo vlasništvo. Portimo baci tek jedan pogled na stvari, pa reče kratko i odlučno, naprtnjača je Kunnarijeva.
- Nosio ju je minule zime - pojasni odmah - kad smo dvaput išli na brežuljak Puukko pucati na tetrijebe. Svaki put smo ih pogodili po pet-šest. A pritom nismo imali ni psa sa sobom.
- Ti si, kao redarstvenik... - zareži na njega načelnik - doista biraš neobične pratitelje za lov.
- Kunnari tad još nije bio utekao iz umobolnice - branio se Portimo.
Načelnik naloži neka postave straže oko okola. Ljudi se tad povukoše natrag u šumu. Nitko ne smije pušiti ni prošaptati makar i riječ. Svi trebaju šutke ležati u šumi i čekati, dok se Huttunen ne vrati u svoj okol. Vjerojatno ga je napustio tek privremeno... Ako ga uvrebaju, mogli bi ga još uvijek iznenaditi.
Ljudi su cijelu noć ležali nepomično u šiblju, ali Huttunen nije došao. Udova ukočenih od studeni i vlage, ujutro su se jedan po jedan pojavljivali u okolu, gdje je ponovno vijećano o svemu.
- Nema više svrhe - napomene mrzovoljno Ervinen.
- Čovac je nanjušio stvar... Sad možda leži iza nekog drveta, motri ovamo i još nas k tomu ismijava. Ja barem, ni u kojemu slučaju, neću više ležati ovdje u vlažnoj močvari.
Launola užurbano podrži liječnika. No Siponen se rasrdi na svojega slugu...
- Ti ćeš vrebati na Huttunena sve do Božića... - okosi se na njega - ako ja to zapovijedim. Zato ti plaćam nadnicu, prokletniče jedan.
- Čak i ako je netko slučajno sluga - odvrati ovaj - to još ne znači da mora raditi bilo što. Ovo ovdje se ne može uspoređivati s navažanjem sijena ili cijepanjem drva. Podsjeća me više na rat oko jezera Syvarija.
Načelnik okonča prepirku, zaključivši kako je po svemu sudeći besmisleno, čuvati okol i dalje. Mlinar je od nekuda dobio mig i drži se podalje. Još naredi, neka unište okol. Ljudi se bez odlaganja, žustro baciše na posao.
Viittavaara zabaci Huttunenovu naprtnjaču na ramena. Siponen sruši zaklon i odvuče smrekove grančice u rijeku. Ervinen zajedno s učiteljem rastavi kućicu na stablu, a drveni dijelovi završe u rijeci. Launoli povjere neka uništi nužnik na uzvišici i zatrpa rupu. Prije toga načelnik procijeni količinu Huttunenovih izmetina, jer se iz toga moglo zaključiti koliko je dana mlinar boravio ovdje. Ljudi odkotrljaše kamenje s ognjišta u rijeku, odrezaše vješalice i uništiše stalke za sušenje mreža. Kako bi uništavanje bilo potpuno, odvezaše Huttunenov splav i prepustiše ga matici. Jedino su pred kalendarom, što ga je usamljenik urezao u stablo, nasilnici bili nemoćni. Posljednji je zarez bio od prije dva dana, utvrdi načelnik, nakon što je kalendar usporedio sa svojim.
- Bez opreme će Huttunen morati doći u selo - zaključi on. - Pozivam sve nazočne, neka tijekom dolazećih dana budu krajnje budni. Radi sigurnosti sela mora taj pogibeljan, duševno bolestan čovjek, biti uhvaćen što prije i otpremljen natrag u ustanovu.
Nakon okončanoga uništavanja, ljudi krenuše natrag kući. Upravo u to doba se Huttunen vraćao s gornjega toka rijeke u svoj okol, noseći ulov težak desetak kilograma. Bio je zadovoljan, te je namjeravao ponajprije skuhati jaku crnu kavu...

25


Urlik i nove osnove


Prizor uništenoga okola ispuni Huttunena hladnim bijesom. Sve je bio razbijeno i razoreno, a sva njegova imovina odnesena. Ništa nije ostalo pošteđeno... Premda je potanko pretražio okolicu, nije našao ni jedan jedini uporabljiv predmet. Splav je nestao, a čak su i brvno nužnika raspilili i zatrpali rupu ispod njega...
Huttunen počne sipati strahovite kletve.
Sad mu je život ponovno zašao u slijepu ulicu. Znao je, bez valjane okolske opreme, bez zaštite protiv okrutnosti života u divljini, ovdje vani nema nikakve mogućnosti opstanka. Ostala mu je još samo odjeća na tijelu, a uz to tek nekoliko varalica i mušica, te nož i sjekira...
Odmetnik nasluti, to su seljaci i načelnik našli njegov okol i uništili ga. Žestoko stisne držak sjekire, tako da mu pobijelješe zglobovi na prstima, te se ubilački zagleda u blistavu oštricu.
Zapalio je vatru i ispekao nešto ribe, nataknuvši je na drvene kolčiće. Objed je bio oskudan, jer je s naprtnjačom otišla i sol... Potišteno je žvakao pougljenjenu, neslanu ribu.
Ostatak riba zakopa u pepeo i tad napusti to tužno mjesto. Sljedeću je noć proveo na brdu Reutu, na stelji od smrekinih grančica. Usred noći se probudio od studeni, pa se uspeo na najvišu stijenu i bijesno pogledao u smjeru sela.
Selo je spavalo mirno i spokojno. U toplini svojih postelja tamo su počivali ljudi, koji mu uništiše okol. Huttunen zaurla prijeteći, prvo tiho, a zatim iz punoga grla, glasno i bezumno.
Mahnito urlanje u vedroj ljetnoj noći pronese se sve do središta sela. Selski se psi probudiše i započeše lajati, preplašeno i nakostriješenih dlaka na vratu. Postupno su se, jedan po jedan, pridruživali lavežu i usklađivali glasove, sve do najmanjega pinča. 35 Lajali su i zavijali punom silinom, odgovarajući na Huttunenov urlik sa stijena brda Reutu. I po susjednim selima odjekne pasji lavež. Mir je ponovno zavladao tek pred jutro... Huttunen je tad već odavno spavao na svojim smrekovim grančicama.
Nitko u selu nije mogao usnuti te noći. Mnogi su seljaci u čarapama stajali ispred svojih kućnih vrata i osluškivali urlikanje. Tad bi se vraćali u svoje izbe i govorili ženama:
- To je Kunnari, on tako urla.
Žene su uzdisale preplašeno i odgovarale:
- Trebalo ga je ostaviti na miru. Sad jadnik tuguje, što mu je još ukradena i cjelokupna imovina.
Ujutro načelnik Jaatila nazove Siponena i naredi neka mu dovedu savjetnicu Sanelmu Kayramo na saslušanje.
No od nje nije doznao ništa odlučujuće. Nije znala, gdje je sada mlinar Gunnar Huttunen. Načelnik ju službeno opomene, neka više ne štiti mlinara. To nije dopušteno, pojasnio joj je, jer Huttunenu treba liječenje, a život u selu se mora vratiti u uobičajen tijek. Pritom je zijevao i pio jaku kavu. Huttunenovo noćno bučenje i selski psi onemogućili su san i najvišemu predstavniku vlasti.
Tijekom dana se načelnik Jaatila i stražmeštar Portimo odvezoše na brdo Reutu, povevši sa sobom pse. Namjerili su potražiti Huttunenove tragove. No životinje nikako nisu shvaćale da trebaju uhvatiti Huttunenov miris, čak ni kad su im uporno davali da onjuše dijelove njegove opreme. Umjesto toga su žustro lajali na vjevericu, što je skakala po drveću na obronku. Načelnik Jaatila srdito zapuca iz pištolja na životinjicu, premda mu vjeveričje krzno uopće nije moglo poslužiti. Pogoditi sitnu divljač iz ručnoga oružja doista je teško... Načelnik je morao pucati ponovno i ponovno... Ispraznio je cijeli spremnik streljiva na to maleno biće, koje je bježalo sa stabla na stablo, s psima za petama. Bijesan načelnik je trčao za njima, ali nije uhvatio lovinu, jer je ostao bez streljiva. Na koncu je Portimo pogodio vjevericu iz svoje puške, što je potaknulo neobuzdano veselje pasa. Stražmeštar uruči maleno, krvavo krzneno klupko načelniku, no ovaj ga nije htio zadržati, pa ga bijesno zavitla u grmlje.
Pse se teško moglo odvući iz šume. Načelnik se zaputi kući, prepustivši Portimu neka domami kući razuzdane životinje. Došavši u selo, morao je načelnik još i ljudima, što mu dođoše u susret, pojašnjavati razloge pucnjave. Mrzovoljno se zatim povukao u svoj ured.
Upravo su tad nazvali iz duševne bolnice u Ouluu. Pitali su, je li rastrojeni pacijent, izvjesni Huttunen, već nađen? Načelnik zareži u slušalicu, kako unatoč opetovanim pokušajima čovjek još nije mogao biti uhvaćen.
- Kako ste to pustili luđaka da pobjegne, prokletstvo! - bjesnio je Jaatila. - Vi ste zatvorena ustanova, sagrađena od opeka, pa tek tako puštate momka da jednostavno išeta. Trebali biste bolje skrbiti za svoje lude pacijente!
Iz Oulua se začuje suh odgovor, kako dotičan pacijent nije odatle, nego potječe iz ove župe. A izgleda, tu su i u drugim zanimanjima, a ne samo u mlinarskom, zaposleni luđaci. Hvatanje bjegunca je, pritom, načelnikova zadaća. Ogorčena i besplodna rasprava o odgovornostima potrajala je još neko vrijeme, sve dok načelnik nije bijesno tresnuo slušalicu na mjesto.
Sljedeće noći Huttunen nije urlao, već je posjetio selo. Šuljao se oko kuća i iz svojega povrtnjaka na Suukoskiju uzeo malo korjenastoga povrća, repe i mrkve, kako bi utažio najgoru glad. U mlin nije ulazio, bojeći se da netko tamo stražari.
Odvratna Siponenova psina se nije probudila, kad se Huttunen došuljao do stražnje strane kuće. U izbi i glavnoj odaji ljudi su spavali, ali je u podkrovlju gorjelo svjetlo... Savjetnica iz poljoprivredne udruge je, znači, bila budna. Huttunen baci kamenčić na prozorsko okno, te se iščekujući skrije iza grmova ribizla. Prozor se otvori, pa Sanelma Kayramo proviri svojom kovrčavom glavom. Zaplakanih očiju, pogleda u vrt. Huttunen istupi iz zaklona grmova i zašapće svojoj dragoj:
- Jesi li donijela novac iz banke, draga Sanelma? Baci mi dolje novčarku.
Ona žalosno potrese glavom i prošapće odgovor. No Huttunen to nije razumio, pa mu dobaci malen list papira... Huttunen ga podigne i započne čitati...:


...banka nije pripravna ...Vaše vrijedno potraživanje i pripadajuće kamate ...S dubokim poštovanjem, Vaš A. Huhtamoinen, direktor banke.


Huttunen nije shvaćao. Jetko počne šaptati gore prema prozoru, pitajući i dozivajući toliko, da se ispred kuće probudio Siponenov pas, te je započeo sneno lajati. Sanelma Kayramo se preplaši, napiše nekoliko riječi na komadić papira i baci ga dolje. Zapis je glasio:


Najdraži Gunnar. Naći ćemo se sutra u 18 sati, iza Viittavaarine mljekare, u šumi.


Odmetnik se povuče natrag u šumu, kako bi promislio o svemu. Seljak Siponen se probudio od lajanja svojega psa. U čarapama i gaćama, s puškom u ruci, izašao je pred kuću. Pregledao je drvarnicu i saunu, te je dugo osluškivao u tihu noć i zurio put šume, jednako kao i njegov pas... Kad je ovaj napokon prestao kevtati, seljak se izdere na njega i vrati se u kuću.
Huttunen u šumi pojede nekoliko komada repe, ostrugavši ih prije toga nožem. Mozgao je, zašto za ime svijeta bankovni direktor nije pristao izručiti novac Sanelmi? S kojim je pravom Huhtamoinen postupio toliko podlo? Huttunena obuzme silan bijes. Zakopa preostale repe u neku rupu u zemlji, pa brzo odtrči kroz šume do banke.
Županijska se banka nalazila u prizemlju jedne kamene dvokatnice. Na katu je stanovao direktor Huhtamoinen sa svojom obitelji, a uz to vjerojatno još jedan bankovni namještenik. Naime, kat je izgledao previše prostran za smještaj tek jedne obitelji... Huttunen promotri građevinu. Tu unutra, u oklopljenoj škrinji, ležao je njegov novac.
Htio je provaliti, kako bi uzeo svoje vlasništvo, ali shvati kako ne bi mogao ući bez dinamita. Bit će bolje, posjeti li banku u uredovno vrijeme. No to ipak ne bi trebao učiniti bez produljene ruke... Sjekira je u ovome osobitom slučaju bila preblago sredstvo. Puška bi bila prikladnija, kako bi na blagajni namirio svoje potraživanje.
Huttunen se prisjeti Ervinenove odlične zbirke oružja. Liječnik bi se lako mogao odreći jedne puške... Ostalo bi mu još uvijek obilje oružja za vlastite potrebe, pogotovu jer sad nije bila sezona lova.
Sljedeće večeri Huttunen se nađe sa savjetnicom, iza Viittavaarine mljekare, u šumi. Bila je toliko prestravljena, da je doslovce drhtala. Huttunen joj je šaputao ljubavne riječi u uho, zagrlio ju zaštitnički i govorio joj umirujuće. Izvijestila ga je, što se strašnoga dogodilo poslije njihovoga posljednjeg susreta. Zatim mu je još ponudila novaca...
- Pusti to - otkloni on. - Ti imaš tek svoju malenu plaću. Sam ću uzeti svoj novac.
Huttunen ju zamoli, neka kasno navečer nazove liječnika Ervinena, te mu kaže, hitno ga trebaju u dvadeset kilometara udaljenome Kantojarviju.
- Reci mu - naputio ju je - radi se o hitnome slučaju. Za porod klještima Puukokumpuove služavke neophodan je liječnik.
Sanelma se začudila, zašto treba liječniku podvaliti takve laži?
- Želim izmamiti liječnika na neko vrijeme iz kuće... - pojasni joj Huttunen. - Dok će biti u posjeti u udaljenome selu, mogu ja mirno ući u njegovu kuću. Neodložno trebam nekoliko njegovih tableta. Drži ih u ormaru pokraj kamina. Vidio sam, kad ih je prošli put izvadio.
Sanelma Kayramo shvati, mlinaru treba umirujuće sredstvo. Ipak se bojala...
- Unatoč tomu, to je krađa - upozorila ga je. - I nije ispravno, nazvati liječnika ne predstavljajući se. U Kantojarviju, osim toga, nema nikakve rodilje, ta služavka uopće ne postoji.
Huttunen ju ipak nagovori, neka učini ono što ju je molio. Zar se ovdje ne radi, barem posredno, o liječničkom postupku? Jer, on je bolestan, na koncu konaca! To nitko ne može poricati. Jamačno, tu je u pitanju izvjesno prekoračenje zakona, ali se radi o nuždi i nema drugoga izbora. Glava mu više neće izdržati unutarnji pritisak... Pođe li u neku ljekarnu, kako bi kupio lijekove, smjesta bi ga uhitili i prvim prijevozom uznika otpremili u duševnu bolnicu. Zar nije tako?
Sanelma Kayramo tad obeća, još će iste večeri nazvati liječnika Ervinena...
Pribojavala se ipak, liječnik bi joj mogao prepoznati glas, ali Huttunen napomene kako žene uvijek znaju govoriti izmijenjeno. A na koncu, i muškarci mogu govoriti na razičite načine.
- Onda dobro, nazvat ću ga - pristane Sanelma.
- O služavki radije ne bih ništa rekla, ali u Kantojarviju je trudna neka Leena Lankinen. Reći ću, prijeti joj pobačaj.
Savjetnica još izvijesti o svojemu posjetu banci, zatim da ju je načelnik ispitivao i što je pritom sve htio doznati, te kako joj je još i zaprijetio.
Huttunen se rasrdi...
- Vlast je sada doista otišla predaleko! - napomene.
- Zašto moraju dodijavati tebi, kad si nedužna...? Ti ipak nisi utekla iz umobolnice, nisi učinila ništa. Neka barem žene ostave na miru. Zar im nije dosta, što mene progone dan i noć?
Prije nego se rastadoše, savjetnica iz poljoprivredne udruge dade Huttunenu jedan poljubac i četvrt kilograma dimljene slanine. Huttunen ostane u šumi, pijan od sreće i zanosa, držeći u ruci omot slasne slanine, a na usnicama osjećajući predivan okus vrućega Sanelminog poljupca...
Kad se odvezla na svojoj dvokolici, dograbi on slaninu iz voštanoga papira, pa navali na nju proždirući i kožu...
Toliko je bio izgladnio.

26


Bankovna usluga


Huttunenov džepni sat je pokazivao osam. Vrebao je u šumi, iza Ervinenove kuće. Ubrzo će se liječniku jako žuriti, jer će ga hitno trebati u Kantojarviju zbog prijetećega pobačaja...
Netom poslije osam, Ervinen izleti žurno i razdraženo iz kuće. Na nogama je imao gumene čizme, a u ruci je nosio svoju liječničku torbu. Sanelma Kayramo ga je, znači, uzbunila. Ervinen pokrene motor svojega automobila i hitro se odveze u smjeru Kantojarvija. Čim je nestao s vidika, Huttunen izađe iz šume i pokuša otvoriti kućna vrata. Bila su zaključana. Huttunen je morao upasti kroz podrumski prozor.
Unutra u kući potrči ponajprije u sobu s kaminom, kako bi si izabrao valjano lovačko oružje. Imao je bogat izbor... Na zidu je visjela jedna obična puška, uz nju jedna malokalibarska, pa puška za jelene, zatim kratak karabin i kombinirana dvocijevka, s jednom cijevi za sačmu i drugom za zrna. Huttunen se odluči za kratak karabin. U pretincu pisaćega stola bilo je i obilje odgovarajućega streljiva. Lagana puška je bila prikladna za sadašnje Huttunenove potrebe. Za nuždu je njome mogao ubiti i jelena, ali istodobno nije bila ni preteška za gađanje ptica.
Odluči ponijeti još i neke druge stvari, kao opremu. Zapravo nije htio krasti... Liječniku će već nadoknaditi štetu, kad se za to ukaže prigoda. Sad pak nužda nije poznavala zakona, jer je bez valjane opreme vani u divljini bio izgubljen... Ovdje je sve bilo pri ruci, pa tko bi ga onda mogao spriječiti, da uzme što mu treba? Načelnik i seljani, na čelu s Ervinenom, oduzeli su mu sve... Sad je on tek činio isto, to je bilo sve.
Ervinen je posjedovao izvrsnu naprtnjaču, bolju od one koju su ukrali Huttunenu. Liječniku je i dolikovala bolja, nego običnome mlinaru. Pribor za ribolov je također bio prikladan. Mušica je moglo biti i više, ali je zato izbor varalica bio izvrstan. Opreme za boravak u prirodi je bilo toliko, da bijaše teško birati. Huttunen nabije naprtnjaču do vrha, pa iz spavaonice donese još i debeo pokrivač, smota ga i pritegne povrh svega. Na zidu je visio i nov, jak dalekozor. Uzme i njega. U njegov posjed prijeđe još i jedan kompas, te torba s podrobnim zemljovidima okolice.
Kad je sve nužno bilo spravljeno, Huttunen još jedanput podrobno zaokruži pogledom po prostoriji, kao što je uobičajeno prije odlaska iz kuće, kako bi čovjek bio siguran da nije ništa zaboravio. Padne mu na pamet, kako bi možda bilo uljudno, ostaviti poruku na stolu, s obaviješću tko je ispraznio kuću i zašto. No tad se prisjeti temeljitoga uništenja njegovoga vlastitog okola...
Bijesno odbaci pomisao o poruci.
- Tamo vani u močvari također nije nitko ostavio nikakvu bilješku s isprikom - zaključi poluglasno. - Neka nadriliječnik jedanput na svojoj koži osjeti, kako je to...! Zašto me je morao proglasiti ludim?
Huttunen napusti kuću istim putem kojim je i ušao. Bešumno iščezne u šumi, zaobiđe selo i usmjeri prema rijeci Kemi. Bilo je uputno, za predstojeću se noć povući na zapadnu stranu velike rijeke, jer će ga zasigurno tražiti na području oko brda Reutu...
Rijeku Kemi na tom mjestu nije mogao prijeći javnom skelom, pa si je odmetnik morao na obali potražiti čamac. Odveslao je na drugu obalu i skrio čamac u gustiš na ušću jednoga potoka. Tad je zašao nekoliko kilometara u unutrašnjost, sve do jedne guste smrekove šume. Tamo je prenoćio, umotan u pokrivač doktora Ervinena. Ujutro se vratio do čamca, ponijevši samo pušku i nekoliko pregršti streljiva.
- Sad je na redu banka - reče, gurnuvši čamac u rijeku.
Poput duha šuljao se kroz šume, te je neometan stigao do selske novčarske kuće. Bilo je toliko rano ujutro, da banka još i nije bila otvorena. Huttunen odluči, čekat će do početka uredovnoga vremena. Brižno napuni oružje.
Čim je banka otvorila vrata, Huttunen uđe, s oružjem u ruci. Namještenici se uplašiše, a glavni knjigovođa strjelovito šmugne u stražnju sobu, kako bi dozvao direktora Huhtamoinena. Namještenica što je ostala na blagajni, sjedila je blijedoga lica i smrtno preplašena. Čovjek poremećenoga uma, koji dolazi u banku s puškom, pobuđuje utemeljenu uznemirenost. Huttunen ipak nije pucao uokolo, već mirno reče blagajnici:
- Želim podići svoju ušteđevinu. Sve, zajedno s kamatama.
U dvoranu uleti direktor Huhtamoinen. Držao se potreseno, pokušavajući posredovati...
- Vidi, vidi, gospodine Huttunen, vi ovdje... - pleo je jezikom. - Vaš polog je tu, najbolje pohranjen. Ali, zapravo vam ga ne smijemo...
Huttunen počne puniti pušku.
- To je moj vlastiti novac - napomene i dalje mirno. - Drugi ne želim, ali svoj ću uzeti.
- Ni u kojemu slučaju ne poričem... - zamuca Huhtamoinen užasnuto - da ovdje imate štedni račun i na njemu novaca... Ali je zaplijenjen. Općinski skrbnički odbor je prenio novac na svoj račun. Iz Oulua su došli papiri, prema kojima ste u izvjesnoj mjeri stavljeni pod skrbništvo... To znači, potrebna vam je suglasnost zemljoposjednika Viittavaare, ako namjeravate podići svoj novac. Mogao bih i ja nazvati Viittavaaru, možda će odobriti isplatu...
- Odavde nema telefoniranja - odvrati Huttunen.
- I onako biste nazvali načelnika. I što ima, prokleto bilo, Viittavaara s mojim novcem? On zasigurno ima dovoljno i svojega.
Direktor pojasni, Viittavaara je predsjednik općinskoga skrbničkog odbora... Zato u tom svojstvu odlučuje o novčanim pitanjima osoba pod skrbništvom.
- Inače me se ta pitanja, vezana za štedni račun, uopće ne tiču - usrdno ustvrdi Huhtamoinen.
- Sada ću, unatoč tome, podići svoj novac - bio je nepokolebljiv Huttunen. - Gdje moram potpisati?
Uzdrhtala činovnica gurne jednu priznanicu preko stola, pa Huttunen potpiše i unese nadnevak. Huhtamoinen izbroji novac na stol. Mnogo nije bilo, ali će dostajati za nekoliko mjeseci.
Iz stražnje sobe se čulo glavnoga knjigovođu kako govori. Huttunen pogleda, što taj čovjek tamo radi. I ugleda, ovaj telefonira.
- Sad nije prikladan trenutak za to... - reče mu.
Prestrašeni namještenik odloži slušalicu...
Završivši svoje bankovne poslove, Huttunen pojasni direktoru, bude li ikad imao viška novaca, neće ih više pohraniti u novčanu ustanovu. Radije će izabrati državne obveznice.
- Bankama - zaključio je - u kojima se bez oružja ne može doći do svojega štednoga računa, ja ne vjerujem.
Huhtamoinen pokuša ublažiti sve ovo što se dogodilo...
- Ovo ni u kojemu slučaju nije pogrješka banke - naglasio je. - Mi tek moramo poštivati zakon i naloge vlasti, ma koliko to pokatkad bilo neugodno i nesusretljivo... U ovome slučaju je jednostavno došlo do previše nesporazuma. No nemojte izgubiti povjerenje u nas, gospodine Huttunen. Osim toga, ovaj susret neću ni opisati kao pljačku banke, zapravo je naš slučaj nešto sasvim drugo. Kad ovo bude pojašnjeno jednoga dana, rado ću vas opet pozdraviti kod nas. Dugogodišnju stranku u našoj banci smatramo prijateljem, u to možete biti uvjereni. Mogu si čak pretpostaviti, da ćemo razgovarati o zajmu za vas... Kasnije, u budućnosti, dakako.
Huttunen hitro izađe i nestane u šumi. U bankovnoj dvorani su svi još neko vrijeme bili kao oduzeti od straha... Sve dok glavni knjigovođa nije posegnuo za telefonom, kako bi nazvao načelnika. Direktor osobno preuzme slušalicu, kako bi podnio prijavu. Pojasnio je, mlinar Gunnar Huttunen je prije kratkoga vremena upao u banku s oružjem u ruci.
- Opljačkao je banku - izjavi Huhtamoinen. - Plijen nije osobito velik, njegov štedni ulog to upravo pokriva. Ali pljačka banke je ozbiljan prekršaj... Vjerojatno ćeš odmah uzbuniti ljude, koji će poći za njim u potjeru. Huttunen je upravo pobjegao u šumu.

27


Susret u divljini


Odmetnik je trčao kroz šume prema rijeci Kemi. Skočio je u čamac i najhitrije zaveslao preko snažne matice. Načelnik će zasigurno pokrenuti veliku potragu, pa se sad nije smjelo gubiti vrijeme. Vijest o Huttunenovom posjetu banci je već stigla na zapadnu obalu rijeke Kemi, jer je na obali čekalo nekoliko automobila, koji su htjeli na skelu. Na njoj je bilo i desetak ljudi s dvokolicama, a skoro svaki od njih nosio je o ramenu oružje. Huttunen je veslao oko dvije stotine metara daleko od njih.
- Hej, čovječe! - dovikivali su mu. - Dođi s nama prijeko u središte sela! Kunnari Huttunen je orobio banku, a Ervinenu ukrao ribički pribor i pušku!
Mlinar nije odgovarao, pa netko primijeti:
- Taj nas ne čuje... Viči glasnije!
Počeli su sa splavi vikati toliko glasno, da je Huttunen morao prekinuti veslanje i odgovoriti... Navukao je kapu duboko na oči i doviknuo im natrag:
- Moram na željezničku postaju... Doći ću odmah za vama!
Ljudi na splavi se s tim zadovoljiše, pa je Huttunen mogao uteći. Uvukao je čamac u ušće potoka i potrčao u šumu. Sad je brzina bila zbilja nužna. Srećom ga ljudi na skeli nisu poznavali...
Huttunen izvuče naprtnjaču iz grmlja. Nekoliko je trenutaka proučavao Ervinenove zemljovide, pa zatim usmjeri prema pustim i usamljenim šumama zapadno od rijeke Kemi. Kao odredište je izabrao brežuljak Puukko, mimo kojega je tekao vrlo zavojit, malen potok istoga imena. Udaljenost do tamo iznosila je deset kilometara. Mlinar je smatrao, tamo će zasad biti siguran. Načelnik bi sa stotinama ljudi morao pročešljavati šume, kako bi ga tamo pronašao. Osim toga, potraga će se za prvo vrijeme usredotočiti na područje istočno od rijeke Kemi, točnije na šume uz močvaru Reutu.
Taj je dan Huttunen proveo na brežuljku Puukko.. Bila je to uzvisina obrasla smrekama. Smreke su bile vitke, a njihovi vrhovi oštri poput noževa. S vremena na vrijeme bi Huttunen usmjeravao dalekozor preko prostrane blatne močvare prema istoku. Provjeravao je, jesu li možda progonitelji našli njegov trag.
Više puta je prebrojio svoj novac. Dobio je točno u lipu iznos, koji je godinama uplaćivao u banku, a k tomu i kamate. Tek kad se prilike u šumama ponovno smire, moći će kupovati u susjednoj župi. Za sada mu je bio od koristi Ervinenov ribički pribor, a što ga je sprječavalo da za poboljšanje svojih objeda povremeno ne odstrijeli nekoliko ptica? Pregledao je oružje, lijep karabin... Bila je to spretna naprava, opremljena spremnikom za pet naboja, a k tomu još i s optičkim tražilom. No sad ipak nije bilo uputno iskušavati oružje...
Jedan jedini hitac bi progonitelje, raspršene po šumi, smjesta naveo na njegov trag.
Preedvečer se Huttunen strašno uplašio. Kroz dalekozor je ugledao nekog čovjeka... Daleko otraga, iza prostrane močvare, pojavio se neki malen čovjek. Kretao se pognuto, noseći očito nekakav težak teret na leđima. Huttunen podesi dalekozor i usmjeri ga na lik u močvari. Što taj čovjek vuče? Teret je bio nalik nekakvoj velikoj posudi, nešto kao crna bačva. Udaljen je bio oko dva kilometra, pa se nije moglo točnije prosuditi što on to nosi. U svakome slučaju, moglo se lako uočiti, čovjeku se neobično žuri. Huttunen napuni oružje i počne čekati. Ako je čovjek sam, kao što se čini, ne mora odmah pobjeći. Za svaki slučaj, ipak skrije naprtnjaču, smjestivši je u grmlje na obali potoka.
Čovjek se približavao, napola trčeći... Huttunen sad razabere, čovjek nosi nekakvu čađavu posudu od najmanje petnaest litara zapremine. U skladu s njegovim koracima, odjekivalo je prigušeno zveckanje kovine i već stizalo do Huttunenovih ušiju. Uz to je, izgleda, nosio motke i cijevi ispod ruke.
Kad se pridošlica primakao na puškomet, zastane i odloži teret. Uzdahnuo je nekoliko puta, a zatim brzo odtrčao u smjeru odakle je došao. Sad, kad više nije ništa nosio, trčao je munjevito. Bilo je jasno, malenome se čovjeku prokleto žuri.
Huttunen se čudio, zašto je čovjek dovlačio tu crnu posudu ovamo, usred močvare?! Čemu to mučenje?
Žustar momak iščezne u šumi. Huttunen poželi otići i pogledati crnu grdosiju, koju je uljez donio. No sve mu se to činilo pomalo sumnjivim... Kako bi se moglo znati, zašto je ta naprava dopremljena ovamo, s toliko napora? Možda je čovječuljak donio u močvaru nekakvu golemu bombu, kao mamac i stupicu znatiželjnome odmetniku? Okrutnost i pokvarenost ljudi su veliki, a njihov um podmukao... Zato je bolje, drži li se u ovoj predstavi podalje, dok je to god moguće.
Poslije izvjesnoga vremena pojavi se isti čovjek ponovno... Sad je prtio drugi, možda još teži tovar. Zato se, znači, vratio. Još je prtljage dovlačio ovamo, u nenastanjenu močvaru. Huttunen je kroz dalekozor promatrao toga neobičnog djelatnika... Nova je posuda sjala i bila manja od one prve. Bila je toliko teška, da čovjek, naprtivši je na leđa, nije mogao trčati. No ipak se hitrim korakom približavao brežuljku Puukko i onoj crnoj bačvi što ga je čekala u močvari.
Kad je čovjek došao bliže, Huttunen razabere, pridošlica nosi posudu za mlijeko zapremine dvadeset litara. Zasigurno je bila puna, jer su čovjekova stopala ostavljala duboke otiske u tlu. Prispjevši do svoje prve posude, zbaci i ovu drugu s leđa. Udahne nekoliko puta, pa naprti ono prvo, čađavo čudovište. Huttunen odloži dalekozor i dohvati pušku, otkoči ju i počne čekati daljnji razvoj zbivanja. Po svemu sudeći, čovjek je sa svojom bačvom namjerio upravo na isti brežuljak, na kojemu je sjedio Huttunen i promatrao ga. Mlinar se povuče iza smreka, držeći oružje pripravno za uporabu. Kako je mogao znati, kakve to namjere ima prema njemu taj neobičan nosač bačvi?
Kad je pridošlica prispio na brežuljak, Huttunen ga iznenadno prepozna. Bio je to čovjek iz poštanske postaje, listonoša Piittisjarvi! Poznat Huttunenu, kao i svim ostalim stanovnicima sela. Simpatičan čovječuljak, ali zato strašan pijanac. Ali, nije rijetkost, da se neki dobar čovjek uništava žesticom... Huttunen se obradova neizmjerno, jer je dolazio čovjek, koji s tovarom zasigurno nije stizao po nalogu načelnika Jaatile. Piittisjarviju je moglo biti oko pedeset, a taj je sitan i veseo čovac bio udovac još od prije rata. Živio je jadno od svoje skromne plaće, što ju je zarađivao kao listonoša, te nikad nije imao novaca, ali zato se češće družio sa žesticom. Nerijetko bi dijelio pisma pijan, ili bi nosio pakete strašno mamuran. Inače miran i blag, dok bi bio trijezan, sasvim bi se izmijenio poslije druženja sa žesticom. Tad bi poneki moćnici po župi mogli koješta čuti od njega. Žestica bi podbadala Piittisjarvija, da obznanjuje istinu o ljudima, kojima je život dao više nego njemu.
Teško sopćući, uspne se listonoša na brežuljak. Odloži čađavu bačvu i uz nju spusti nekoliko komada cijevi. Pušio se od znoja poput izmorenoga konja, a ruke su mu drhtale od teškoga napora. Djelovao je slabački i oronulo, dok mu se znoj slijevao niz naborano čelo. Obrisao je lice prljavim rukavima, pa na trenutak pritisne dlanom prsa, na mjestu gdje se nalazilo srce. Iz vruće močvare ga je dopratilo gusto jato komaraca. Od umora nije nalazio snage za rastjerivanje malenih krvopija čak ni s lica... Okrene se i još jedanput vrati u močvaru, kako bi donio ostavljenu posudu za mlijeko.
Dovukavši sav svoj zagonetan pribor na brežuljak, napokon se smiri i sjedne na poklopac posude za mlijeko. Priuštio si je stanku za pušenje. Bio je toliko iscrpljen, da je cigaretu zapalio tek iz trećega pokušaja. Prve dvije žigice ugasnuše mu u drhtavim rukama...
- Prokletstvo... - zadahtao je.
Bio je mrtvo umoran i mrzovoljan, no to Huttunena nije uopće začudilo. Dovlačiti takav teret Bog će ga znati odakle, pa preko močvare do brežuljka, moglo bi oneraspoložiti čak i mnogo jačega i čvršćega čovjeka. Huttunen istupi između smreka, držeći oružje u ruci.
- Pozdravljam te, Piittisjarvi - reče pridošlici.
Listonoša se u prvi mah toliko prestravi, da mu je cigareta pala u mahovinu. No, kad je prepoznao Huttunena, strah mu se raspline. Umoran smiješak razvedri zgužvano lice malenoga čovjeka.
- Čovječe, Kunnari! - uzviknuo je. - I ti si ovdje!
Piittisjarvi podigne svoju cigaretu, pa zatim pruži Huttunenu punu kutiju.
- Što te vodi ovamo na brežuljak Puukko? - upita ga mlinar. - I kakve to uklete posude vučeš kroz divljinu?
- Zar ne prepoznaješ pecaru žestice? - odvrati pridošlica pitanjem.
Zatim Piittisjarvi još ispripovijedi, na obronku brda Reutu je na stalnome mjestu uredio pecaru. Smjesa je već odkipjela, pa je danas htio peći žesticu. No u šumi je već od ranoga jutra postalo nemirno. Ljudi s puškama o ramenu kružili su okolicom. Psi su lajali, a ljudi su dozivali Huttunena. I pucali su, upozorenja radi, te je sva okolica odjekivala.
- Ti razumiješ - napomene listonoša - što sam odmah podbrusio pete. Morao sam otpremiti pecaru. Cijeloga sam dana sve to vukao kroz šumu, prvo do rijeke Kemi, pa čamcem na ovu stranu. Pritom mi se prokleti čamac u onoj žurbi gotovo prevrnuo. I napokon sam sve doteglio ovamo, sve skupa bijaše to ukleto trčkaranje, cijeloga dana. Tamo prijeko, na istočnoj strani, nema čovjek više mira, to ti otvoreno kažem. U cijelome svojem životu nisam morao toliko juriti.
Piittisjarvi duboko povuče dim iz cigarete. Pogleda svoju posudu s kominom, kotao i cijevi, pa se sretno nasmiješi.
- Ali, sve sam spasio ispred kandži tih prokletih lajavaca! - pohvali se. - U ratu, tijekom razdoblja povlačenja, našao sam se jednom zgodom u sličnim okolnostima. Nekoliko drugova i ja ostadosmo s jednom teškom strojnicom, kao posljednji na Karelijskoj prevlaci. Kad je došao pokret, imali smo prokleto mnogo za tegljenje, usred pljuska zrna iz svakovrsnoga oružja. No ovo s pecarom danas, bilo je još gore. Sada sam po drugi put morao cijeloga dana bježati pred tipovima s pucaljkama.
- Baš mi je žao - reče Huttunen. - Doista nisam htio, da se zbog mene ovako užasno mučiš.
No srdačan čovječuljak odmahne velikodušno...
- Ništa ti ne brini, Kunnari! - reče raspoloženo.
- Nisi ti kriv, ta načelnik je priredio cijeli taj cirkus. Možeš mirne duše uzeti još jednu cigaretu!

28


Poslovno utanačenje


Još iste noći, zajednički sastaviše uređaje, u grmlju uz potok Puukko. Piittisjarvi je upravo žudio da odmah započne s proizvodnjom, jer je komina bila zrela, a njegova usta isušena. No noć je bila mirna i vedra, pa bi stup dima otkrio položaj pecare. Tek ujutro, kad se podigao lagan vjetrić, od suhoga drva su raspirili ujednačenu vatru ispod kotla. Zatim su u kotao ulili kominu, koja je snažno mirisala. Huttunen je s potoka donosio u posudi vodu za hlađenje. Čim je isparena žesta dospjela u cijev, uhvatila se na hladnoj stijenki i u podmetnutu je posudu počela kapati žestica.
Piittisjarvi kutlačom zahvati od ukapljene tekućine, pa gutne pokusa radi. I odmah sretno razvuče lice, te doda zaimaču Huttunenu. Ovaj ipak odbije..
- Od nedavno se suzdržavam od pića - pojasni listonoši.
- Ti si lud, kad prezireš žesticu - napomene ljubitelj kapljice.
Ali nakon kraćega premišljanja, spozna prednosti te suzdržljivosti svojega sudruga, pa ga više nije nutkao.
- Tja, onda će više ostati za mene - zaključio je.
Huttunen je htio na obali loviti mušicama. Prije nego je pošao, donio je zaposlenome listonoši još jednu posudu svježe vode za hlađenje pecare.
Vrativši se s nekoliko sivih pastrva, zatekao je Piittisjarvija već poprilično nalivenoga.
- Ti, kao trijezan - predloži listonoša - preuzmi odgovornost za daljnju preradu. Tako će meni ostati vremena za nesmetano ispijanje.
Ponajprije Huttunen ipak isprži ribu na otvorenoj vatri ispod kotla. Piittisjarvi je ponio soli i kruha, kao i komadić nasoljene slanine. Jeli su crvenkasto, vruće meso pastrva, služeći se prstima, posipajući ga solju i odgrizajući komade kruha. Huttunen prizna, već dugo nije valjano jeo, točnije otkad su mu uništili okol na močvari Reutu. Piitisjarvi je pak posljednji put objedovao prije dva dana, kad je bio u poštanskome uredu, kako bi podigao novine i pisma. I uopće tijekom ljeta ne bi stizao jesti, jer je neprestance morao raznositi pošiljke ili peći žesticu...
- Zimi je mnogo bolje - pojasnio je mlinaru. - Tad nemam ovakvu strku i hajku. Tad si svakoga dana pripremim nešto, premda sam samac.
Piitisjarvi predloži Huttunenu probitačnu suradnju... Jedan neka održava pecaru u pogonu, dok drugi služi kao listonoša. On mora tri dana u tjednu raznositi pošiljke po selu u kojemu je postaja, te još u dva susjedna sela. U međuvremenu ne bi stizao valjano prionuti pečenju žestice, jer je ipak trebao i vremena za ispijanje. Kao protuuslugu htio je Huttunenu osigurati sve poštanske usluge. Huttunen upita začuđeno, kakve bi on to poštanske pošiljke trebao dobivati ovdje vani u divljini?!
- No, naručit ćemo ti Sjeverne vijesti! - pojasni listonoša. - Dobit ćeš svoj vlastiti poštanski pretinac, u šumi iza poštanske postaje. Ja ću ti pak donositi tamo novine i pisma, kao i svim ostalim građanima. A i ti možeš pisati pisma ljudima, ja ću ih otpremiti. Ta piši novoj savjetnici iz poljoprivredne udruge, priča se da joj je mnogo stalo do tebe.
Huttunen promisli o tome. Uistinu bi morao pisati Sanelmi, to je bila dobra zamisao. A novine nije više čitao, otkad su ga proljetos otpremili u duševnu bolnicu.
Ljudi se suglasiše o suradnji. Još su se posavjetovali, za koje razdoblje bi naručili Sjeverne vijesti. Godišnja bi pretplata vjerojatno bila rasipanje novaca, zaključiše, jer za takvo nešto je život jednoga odmetnika zasad previše nepostojan. Tako Huttunen plati listonoši pretplatu za četvrt godine, a ovaj obeća donijeti novine, već pri sljedećemu redovitom obilasku.
Huttunen je odmah htio napisati i nekoliko redaka Sanelmi Kayramo... Bankovna priznanica u njegovoj novčarki mogla je poslužiti kao list papira, ali nije imao nikakvu pisaljku. Tako je na koncu morao list načrčkati čađavom drvenom trijeskom...
Naposljetku još raširi Ervinenove zemljovide ispred svojega sudruga. Zajedno utanačiše, gdje će Huttunen podići čvrst okol i tamo prebaciti pecaru. Složiše se da je podesno jedno maleno brdsko bilo, neka tri kilometra uzvodno uz potok Puukko. Iza toga brdskog bila širile su se močvare, a udolicom ispod njega tekao je potok. Huttunen je to mjesto otkrio jutros pri ribolovu. Procijenio ga je sigurnijim od ovoga brežuljka, na kojemu su sada pekli žesticu.
Zatim potražiše i mjesto, gdje će Piittisjarvi postaviti poštanski pretinac. Huttunen će moći tamo podizati pošiljke triput tjedno. Nedjeljama i kadikad preko tjedna, Piittisjarvi će dolaziti u okol da bi lokao.
- Nedjeljom ću ti odmah ponijeti pošiljke - napomene listonoša. - Tako nećeš morati posebno odlaziti do pretinca, po nedjeljne novine.
Huttunen zamoli listonošu, neka mu pribavi nešto soli, sladora, kave i dimljene slanine. I dakako cigareta... Čovječuljku je zatim uručio još i odgovarajući iznos novca.
Poslije jela je Piittisjarvi morao u selo, jer je ponovno bio dan za raznošenje pošiljki. U potoku je umio svoje čađavo lice i zatim grgljao, kako bi barem donekle uklonio vonj po žestici. Prije nego je pošao, posavjetovao je Huttunena za slučaj, da se komina u bačvi pregrije ili iz nekoga razloga prestane teći žestica.
- Najgore je - naglasi ljubitelj kapljice - pustiš li kominu da zagori. To se meni slučilo ljeta 1939. Prethodne jeseni mi je umrla žena, pa sam razmišljao, kako bih najbolje provodio vrijeme. No da, danima sam morao strugati i ribati bačvu, prije nego je ponovno izgledala kako treba. Svi iz društva koji su pili tu zagorenu žesticu, redom su se razboljeli... Jedan je skoro i umro. Kad je poslije toga izbio Zimski rat, taj je isti momak pao već prvoga tjedna. Što uopće reći o takvome slučaju...
Piittisjarvi s povjerenjem prepusti Huttunenu pecaru, pa pođe svojim putem. Poletnoga koraka upopriječio je močvarom, a stupajući kroz šume je i veselo fićukao. Otišao je izravno u poštansku postaju, gdje je ponajprije sredio Huttunenovu narudžbu za novine. Pritom je, sigurnosti radi, pretplatu poslao na svoje vlastito ime.
Kad su navečer bile podijeljene sve pošiljke, donio je iz svojega stana pilu, bat, pregršt klinova, te nekoliko kratkih dasaka i komad osmoljene ljepenke. Sav taj pribor natrpao je u svoju službenu torbu, pa se kroz selo odveze na dvokolici, prema nenastanjenim šumskim područjima. Tamo je odložio svoje vozilo, pa je dalje pošao pješice, do mjesta koje je s Huttunenom utanačio kao položaj za poštanski pretinac. Izabrao je čvrst bor prikladne veličine, pa se bacio na posao.
Iskusnome poštanskom službeniku je posao glatko išao od ruke. Piittisjarvi od nekoliko letvica napravi kostur, u koji složi daščice. Zatim pribije sandučić na drvo i nožem izreže odgovarajući komad osmoljene ljepenke. Smjesti ljepenku na gornju stranu sandučića i učvrsti ju, gdje je trebala poslužiti kao zaštitni krov.
- Namoče li se Sjeverne vijesti... - promrmlja pritom - nije to neka velika šteta. Ali s vrijednosnim pošiljkama treba pripaziti.
S pojasa odreže dva komadića kože, dobivši tako šarke za učvršćenje poklopca. Pojas je već mnogo puta poslužio za izradu takvih spojnica... Piittisjarvi pritom tužno pomisli, kako je svoj pojas kupio nekoć na zaručničkome posjetu Kemiju. Tad je još bio snažan muškarac. Kad mu je pak preminula žena, morao je uvijek ponovno bušiti nove i nove rupe u pojasu.
- Hilda je za života dobro skrbila za mene - reče poluglasno, prisjećajući se žene.
Pritom se omršavjelome čovječuljku digne gruda u grlu.
Poštanski je pretinac sad bio gotov, osim ličenja. Piittisjarvi razmisli, bi li bilo uopće mudro, obilježiti ga žutim naličom, kako je to propisivao poštanski zakon? Ljeti bi to možda još i nekako prošlo, no zimi bi blistavo žutilo moglo otkriti položaj pretinca. Piittisjarvi odluči odustati od naliča, premda mu se vječno gadilo, ubacivati pošiljke u sive ili neodržavane pretince. Tako je jednom zgodom, pomalo supijan, zapeo za Siponenov bijedan pretinac.
- Ti bi si, kao veleposjednik - prekorio ga je - mogao ipak priuštiti malo boje. Dok je ovakav, kao da ubacujem novine u škrinjicu za izvaljivanje pilića! No svejedno, Nedjeljna, krunica za tvoju staru može, što se mene tiče, ležati bilo gdje.
Na pretinac je ipak, s prednje strane, urezao poštansku trublju. I ispod toga ime vlasnika: “Kunnari Huttunen”. Na koncu je ubacio i primjerak Sjevernih vijesti, što ga je donio sa sobom. U neku ruku, kao pokus. Sad može Kunnari doći i uzeti svoju poštu, pomislio je zadovoljno.

29


Veza sa svijetom


Osamljenik je ponovno morao uređivati okol. Odvukao je cjelokupnu svoju opremu do niskoga, pješčanoga bila na potoku Puukko. Zatim je tamo dopremio i Piittisjarvijevo postrojenje za proizvodnju žestice. Mjesto je nazvao “Okolski brežuljak”. Ponajprije si je podigao zaklon, a tek je potom postavio listonošino postrojenje. U obronku obraslom lišajevima izdubio si je ognjište, a malo dalje i ostavu u zemlji, u koju je pohranio svoju opremu: naprtnjaču, pribor za ribolov, pušku... Tad se bacio na pečenje žestice.
Pri prvome pokušaju se u posudu nacijedilo nekih desetak litara smrdljive brije. Prepeče li tekućinu još jedanput, prosudi Huttunen, ostat će ipak još oko sedam litara. Znao je, Piittisjarvi si ne bi davao truda oko daljnjega oplemenjivanja, te bi žesticu pio ovakvu kakva je sad. No sad je cijeli postupak preuzeo čovjek koji ne pije i odlučno teži ostvarenju postavljenoga cilja. Huttunen prekuha žesticu još jednaput. Dobio je dobrih šest litara bistre žeste, prozirne poput jesenjega leda i jake poput Ervinenove kapljice. Kušao je gutljaj, pa mu žesta oprlji nepce. Huttunen zgađeno ispljune paklenu tekućinu.
- Radije neću opet piti - promrmlja. - Inače ću ponovno pomahnitati.
Posudu sa žesticom je pohranio u neku rupu u močvari, pa je rastavio uređaje i skrio ih između stabala. Zatim je zabacio karabin na rame, uzeo ribički pribor i pošao popuniti svoje pričuve hrane. Uz pomoć kompasa pošao je na sjeverozapad, u one puste šume, gdje je minule zime sa stražmeštrom Portimom pucao na ptice. Rado se sjećao toga lovačkog izleta... Ulov im je bio bogat, iako nisu imali psa. Portimo je svojega blijedosivog psa ostavio kod kuće, jer je više bio za lov na medvjede, pa nije bio osobito vješt u plašenju ptica. Huttunen pomisli, da je kojim slučajem ovo ljeto prošlo uobičajeno, tad ne bi ovuda stupao sam... Uz njega bi išao stražmeštar Portimo, kao društvo u lovu. No sad je redarstvenik imao drugoga posla, k tomu i više nego dosta.
- Portimo će propustiti nabolje ljetno doba, progoneći mene - promrmlja sjetno. - Zasigurno je zlo, kad nekoga sile da progoni svojega druga.
Huttunen je izabrao pravo područje. Ulovio je više ptica, a na povratku je uzvodno na rijeci izvukao nekoliko kilograma ribe. Prije nego se vratio u okol, nabrao je i zdjelicu borovnica.
Život je bio smiren, ali usamljenički. U prvo vrijeme Huttunen nije morao odlaziti u potragu za hranom... Ptice su očišćene utrobe visjele na drveću, a riba je bila usoljena i pohranjena u posude izrađene od brezove kore. Njih je strpao u ledenu rupu u močvari. Odlučio je, razonode radi poći i pogledati, ima li pošte. Je li se Piittisjarvi sjetio naručiti novine?
Poštanski pretinac je stajao na utanačenome mjestu u šumi, blizu poštanske postaje. Huttunen prvo obiđe područje, kako bi se uvjerio, da nitko ne vreba u zasjedi niti mu ne prijeti prepad. No šuma je ostala pusta i mirna, pa se odvaži prići svojemu poštanskom sandučiću. Na njemu je bilo njegovo ime!
Vruća radost obuzme usamljenoga čovjeka... Sad je imao dodirnu točku sa svijetom, taj neoličen, nezgrapan sandučić na borovome stablu. Piittisjarvi je održao dano obećanje...
No je li bilo unutra i pošiljaka za njega? Odmetnik se pribojavao to provjeriti. Nađe li pretinac prazan, ovako osamljenome bi mu razočaranje bilo još teže i gorče.
Kad je naposljetku ipak otvorio sandučić, iznenadio se. Unutra su ležale dvoje novine i jedno debelo pismo. Ženskim rukopisom je bilo naslovljeno na njega osobno... Huttunen je poznavao rukopis! Pisala mu je savjetnica Sanelma Kayramo...
Povukao se nekoliko stotina metara u gustu smrekovu šumu, pa je tamo otvorio pošiljku. Bilo je to lijepo ljubavno pismo... Čitajući ga, lice mu se žarilo od sreće. U glavi mu je šumjelo toliko snažno, da mu se retci rasplinuše pred suzama ovlaženim očima... Ruka mu je drhtala, srce je tuklo poput bata. Najradije bi glasno zaurlao, od silne radosti i sreće.
Uz pismo je bila priložena i malena tiskana sveščića, na kojoj se kočio naslov:
Dopisna akademija 36 Društva za pučko obrazovanje
Trgovački odjel
Sanelma Kayramo je uz svoje pismo priložila svezak jedne dopisne akademije, moleći dragoga primatelja, neka knjižicu “ne baci, nego je prouči i zatim se odluči za početak dopisnoga školovanja”. Sad ima dovoljno vremena, a čovjek se u životu ne smije nikad zaustaviti. Ne, on neprestance mora raditi na sebi i svojemu razvoju, pa čak i kad je usred neprilika i poteškoća. Samo tako može svaki Finac postići sreću i uspjeh, što na koncu doprinosi dobrobiti cijele domovine.
Huttunen odjuri u svoj okol, prispjevši tamo već za sat i pol... I to premda su močvarni putovi do njegovoga odredišta bili dugi više od deset kilometara. Bacio se na svoju stelju u zaklonu, pa je još jednom pročitao ljubavno pismo Sanelme Kayramo... Pročitao ga je zatim više puta, sve dok sadržaj nije znao naizust. Tek se tad smirio, toliko da je mogao zaviriti u novine.
U njima su bile vijesti o ratu u Koreji. Daleko u azijskim močvarama vođen je složen sukob, koji se tijekom ljeta izgleda pretvorio u položajni rat. Huttunen se prisjeti, minule zime su naizmjence pobjeđivali Amerikanci, zatim Koreanci pa Kinezi... Sad se bojišnica ustalila na 38. zemljopisnoj usporednici, a Sovjetski savez je preporučivao pregovore o primirju. Novine su donosile snimak vojnoga džipa krcatog časnicima, a u pozadini se vidjelo teško oružje i visoka brda. Prema potpisu ispod slike, postrojbe Ujedinjenih naroda neprestance obilaze opskrbne pravce, kako bi izbjegle zasjede. No povrh blatobrana na džipu ipak je lepršao plamenac SAD-a. Huttunen poželi, da zaraćene strane okončaju svoj sukob. Čim nastupi mir, u Finskoj će cijena drva pasti do dna. To bi pak značilo, veleposjednici se više, a osobito Siponen i Viittavaara, ne bi mogli bogatiti na krvi Koreanaca.
Našao je i prvu malenu vijest o Olimpijskim igrama. Kako se čini, trebale bi biti održane predstojećega ljeta u Helsinkiju. Huttunen je svojedobno, uz pomoć motke od jasikovine, skakao 3,90 metara u vis, pa je razmišljao da se javi na natjecanja. No tad je izbio Zimski rat, pa je Olimpijada u Helsinkiju morala biti otkazana zbog borbi. Sad pak Huttunen više nije imao nikakve mogućnosti za odlazak na Olimpijske igre, iako je rat minuo... Čim bi izašao iz šume, smjesta bi ga uhitili. Novine su još pisale, Sovjeti namjeravaju po prvi put nastupiti na igrama. Zašto ne, pomisli Huttunen, oni zasigurno imaju jake bacače kladiva. U svakome slučaju, ručne su granate na Syvariju doista daleko dobacivali, koliko se sjećao.
- U maratonu će možda osvojiti odličja - razmišljao je dalje naglas. - Ali u vožnji dvokolice je finski izvidnik brži. Ako na Olimpijadi uopće bude utrka na dvokolicama.
Pročitavši novine, proučio je i sveščiću dopisne akademije. Tamo su na mnogo načina slavljene prednosti dopisnoga školovanja. Pisalo je doslovce: “marljiv i sposoban poslovan muškarac ili žena mogu brže i s manje napora polučiti dobar položaj, nego uposleni u većini drugih zanimanja”.
Huttunen pomisli na svoj vlastiti poziv mlinara. Točno, lakše se može zaraditi svoj kruh u trgovini, nego okretanjem prastaroga mlina na Suukoskiju. Tamo čak ni svake godine nije bilo dovoljno žita za meljavu, kad bi primjerice noćni mrazovi uništili prinose... Za nuždu se mogao prehranjivati strojem za rezanje krovnih daščica, no njega se nije moglo proširiti... Novac za podizanje pilane pak nije posjedovao. Sad se govorilo o novim, električnim mlinovima, gdje se moglo mljeti žito i kad vlasnik nije imao udjel na nekome brzaku. S obzirom na to, promjena zanimanja bi bila sasvim primjerena. No kad je odmetnik promislio o svojim prilikama, počeo je dvojiti, bi li uopće mogao naći mjesto u trgovini, kad je slobodan poput ptice, pa čak ne može ni pokrenuti svoj mlin.
S druge strane, učenje je zasigurno koristan način za provođenje vremena. Škola je priopćavala, kako se tečajeve završava isključivo dopisnim putem. “Pravo sudjelovanja ima svaki građanin sa završenom osnovnom školom, neovisno o boravištu, dobi i svojemu raspoloživom vremenu. Uz pretpostavku redovite dostave poštom u mjesto boravka, sudionik može učiti uvijek kad za to ima volje i kad se može osloboditi svojih ostalih obveza.”
Takvo učenje se činilo kao stvoreno za Huttunenove sadašnje životne prilike. Kakva je razlika i što je to uopće važno, uči li u šumi ili u mlinu? Piittisjarvi mu donosi poštanske pošiljke u šumu, a gospodi u dopisnoj akademiji ne treba o tome ništa priopćavati.
Za večeru Huttunen pojede polovicu terijeba s brusnicama. Zatim se baci na svoju postelju od grančica, odloživši karabin na dohvat ruke. Prije nego je zaspao, pročita još jednaput savjetničino pismo...
Možda ipak ponovno dođu bolja vremena, ako Sanelma piše ovoliko vruća pisma? Tako je pomislio Huttunen, ispunjen nadom, prije nego je zaspao na iglicama što su mirisale na smolu.