Obris sjene - ispovijest

Glavna tema Obrisa sjene je sazrijevanje mladića, mladog kapetana broda tijekom jednog iznimno opasnog putovanja potkraj 19. stoljeća, u kojem su životi svih članova posade ozbiljno ugroženi. U surovim vremenskim uvjetima na moru i s bolešću iznurenom posadom on se snalazi najbolje što umije. Naravno, to je samo okvir za Conradovo psihološko i duhovno preispitivanje vlastite nutrine i smisla ljudskog života uopće. U podnaslovu novele stoji Ispovijest, što ne ukazuje samo na snažnu autobiografsku notu, već i na 'religioznu' ili duhovnu dimenziju Conradove potrage za vlastitom čovječnošću i posvemašnjom otuđenošću od samoga sebe. Pri tome se, osim elementima iz svoje pomorske biografije i životnog iskustva, poslužio i brojnim aluzijama na poznata djela engleske i svjetske književnosti. One su ponekad vrlo istančane i jedva prepoznatljive, a ponekad i više nego očite. Ponajčešće je to neko Shakespeareovo djelo, obično Hamlet, budući da je glavna tema te bezvremene tragedije zapravo isto: suočavanje mladog čovjeka s istinom o životu i pokušaj osmišljanja često neshvatljivog i okrutnog života, kako u društvu s drugim ljudima, tako i u unutarnjim ponorima usamljene duše.

Uvodna riječ



U usporedbi s nekim poznatijim i čitanijim Conradovim djelima slične tematike, kao što su Crnac s broda Narcis (The Nigger of the “Narcissus”, 1897.), Lord Jim (Lord Jim, 1900.), Srce tame (Heart of Darkness, 1902.), Tajfun (Typhoon, 1903.) i Nostromo (Nostromo, 1904.), novela Obris sjene (The Shadow-Line, 1916.) njegovo je relativno slabo poznato djelo i prilično zanemareno kako kod čitatelja, tako i kod kritike. Sasvim nezasluženo, jer nedvojbeno je riječ o vrhunskom djelu britanske i svjetske književnosti. No, zanimljivo je primijetiti da je to djelo kod nas prvi put objavljeno još daleke 1963. godine i da je prisutno u nas već skoro pola stoljeća. Možda mu je najveća “mana” to što je i po strukturi i po sadržaju vrlo slično najpoznatijem i možda najznačajnijem Conradovom djelu, njegovoj epohalnoj noveli Srce tame, pa je i ta činjenica vjerojatno utjecala na puno slabiju recepciju Obrisa sjene, koji po mojem mišljenju ne zaostaje puno za tim, po riječima mnogih kritičara, “prvim modernim romanom” europske književnosti s početka dvadesetog stoljeća. Štoviše, u nekim svojim vidovima, kao što su pomno razrađena pripovjedačka struktura djela i duboko zadiranje u previranja ljudske duše, uvelike premašuje rana Conradova djela svojom izražajnošću i umjetničkim dosegom. Dakle, bitno je uočiti da Obris sjene spada u poznija Conradova djela, napisana u posljednjem razdoblju njegovog spisateljskog stvaralaštva, i da ga vjerojatno možemo smatrati njegovim posljednjim velikim djelom.
Obris sjene, kao uostalom i svi drugi Conradovi romani čija se radnja odvija na brodu ili opisuje život pomoraca, obiluje autobiografskim elementima. I baš kao što je neimenovani glavni junak Obrisa sjene sasvim nenadano dobio zapovjedništvo nad svojim prvim, također neimenovanim brodom, tako je i sam Conrad nenadano i još vrlo mlad postao zapovjednikom britanskog trgovačkog broda Otago 1888. godine te s njim prošao sličnu pustolovinu opisanu u noveli. Naime, od 1874. do 1893. godine Conrad je služio na mnogim brodovima prvo francuske, a onda i britanske trgovačke mornarice, prošavši sve pozicije na brodu, od običnog mornara, drugog časnika, glavnog časnika pa sve do kapetana. To silno iskustvo pretočio je u svoja najpoznatija djela nakon što se vratio s mora, savladao engleski jezik, doselio u Englesku, dobio britansko državljanstvo i započeo svoj spisateljski rad 1894. godine. I upravo je to druga zanimljivost iz njegova životopisa, naime to da je bio apatrid, ukrajinski Poljak koji je izvrsno naučio engleski jezik i trajno se nastanio u Engleskoj po završetku svoje pomorske karijere. Józef Teodor Konrad Korzeniowski rodio se dakle u Ukrajini 1857. godine, ali vrlo rano napušta rodnu zemlju zajedno sa svojom prognanom obitelji i odlazi prvo u Rusiju, a kasnije u Poljsku. Njegov otac Appolo Korzeniowski bio je optužen 1861. godine za antirusku urotu i utamničen pa je cijela obitelj bila prisiljena napustiti zemlju. Nakon smrti majke 1865. godine Conrad živi s ocem do njegove smrti 1869., kada njegov službeni skrbnik postaje njegov ujak Tadeusz Bobrowski. Neko vrijeme potom živi u Krakovu s bakom, majčinom majkom, i školuje se privatno s tutorom, s kojim kasnije putuje po Švicarskoj i Italiji, a prvi put se na brod, Mont-Blanc, ukrcava u Marseilleu 1874. godine. Nakon dvadesetogodišnjeg burnog mornarskog života i jednog pokušaja samoubojstva 1878. godine konačno se smiruje u braku s Engleskinjom Jessie George i svoja dva sina Alfredom Borysom i Johnom Conradom. Nakon što je napisao petnaestak romana i novela te mnogih drugih djela, uključujući kratke priče, memoare i pisma, pred kraj života odbija ponuđenu vitešku titulu i umire u svojem domu blizu Canterburyja od srčanog udara 1924., u svojoj 61. godini.
Glavna tema Obrisa sjene je sazrijevanje mladića, u ovom slučaju kroz iskušenja teškog života mornara potkraj devetnaestog stoljeća tijekom jednog iznimno opasnog putovanja, u kojemu su životi svih članova posade bili ozbiljno ugroženi i sasvim u rukama mladog kapetana koji se u surovim vremenskim uvjetima na moru i uz bolešću iznurenu posadu snalazi najbolje što umije. Naravno, to je samo okvir za Conradovo psihološko i duhovno preispitivanje vlastite nutrine i smisla ljudskog života uopće. U podnaslovu novele stoji Ispovijest, što ne ukazuje samo na snažnu autobiografsku notu, nego možda još i više na “religioznu” ili duhovnu dimenziju Conradove potrage za vlastitom čovječnošću i suočavanja s posvemašnjom otuđenošću od samoga sebe. Iz njegove posvete djela starijem sinu Borysu, koji je u doba izdavanja knjige imao 18 godina i odlučio se za život pomorca po uzoru na oca, također se može iščitati važnost koju je sam Conrad pripisivao tom svojem djelu. Ono je trebalo pomoći njegovu sinu da se orijentira prema čovječnosti na početku njegovog životnog puta, ali trebalo je pomoći i njemu samome da podvuče crtu ispod svojih ljudskih dosega nakon dotadašnjih životnih uspjeha i promašaja. Pri tome se, osim naravno elementima iz svoje pomorske biografije i sličnog životnog iskustva, poslužio i brojnim aluzijama na poznata djela engleske i svjetske književnosti. One su ponekad vrlo istančane i jedva prepoznatljive, a ponekad i više nego očite. Ponajčešće je to neko Shakespeareovo djelo, obično Hamlet, budući da je glavna tema te bezvremene tragedije zapravo ista: suočavanje mladog čovjeka s istinom o životu i pokušaj osmišljavanja često neshvatljivog i okrutnog života, kako u društvu s drugim ljudima, tako i u unutarnjim ponorima usamljene duše. Drugo djelo iz bogate engleske književnosti s kojim ponajviše korespondira Conradova novela sablasna je poema romantičarskog engleskog pjesnika Samuela Taylora Coleridgea “Pjesma o starom Mornaru” (“The Rime of the Ancient Mariner”), koja opisuje vrlo sličnu, gotovo bezizlaznu situaciju - brod zarobljen na pučini bez trunke vjetra. Tu su naravno i brojne biblijske reference te manje ili više očite poveznice s drugim djelima i piscima koji su Conradu bili značajni za vlastito sazrijevanje kao čovjeka i kao pisca, poput recimo najpoznatijeg engleskog romantičarskog pjesnika Williama Wordswortha ili popularnog američkog romanopisca Henryja Jamesa. No, slojevitost tog Conradovog djela ne očituje se samo u naslanjanju na književnu tradiciju koja mu je prethodila i koja ga je obilježila, nego počiva i na vrlo dubokoj psihološkoj analizi i karakterizaciji likova i njihovih odnosa, kakva se rijetko susreće prije Conrada, a bogme i nakon njega. Poljski redatelj Andrzej Wajda, primjerice, bio je svjestan tih Conradovih književnih dosega pa je 1976. godine snimio film po njegovu djelu, no bio je svjestan da je u filmskom oživljavanju svih kompleksnosti i suptilnosti Obrisa sjene samo djelomice uspio. Djelo je to koje zavarava svojom kratkoćom i oplemenjuje svojom vrsnoćom.
I još nekoliko riječi o ovom drugom izdanju Obrisa sjene kod nas i njegovom novom prijevodu. Kako smo već istaknuli, prvi put djelo je objavljeno u Zagrebu u izdanju nakladničke kuće Zora, 1963. godine. Knjigu je uredio Augustin Stipčević, a s engleskog izvornika preveo ju je Branko Brusar. Sadašnji urednik i izdavač, Zoran Milevoj, odlučio se ne samo za novo izdanje djela, nego i za njegov novi prijevod. Razlog tomu nije neuspio ili zastario prijevod prvog izdanja, nego naprosto potreba za reaktualizacijom tog djela u našoj čitateljskoj javnosti. Puko reizdavanje nije se činilo adekvatnim sadašnjim potrebama pa smo odlučili ponovno prevesti novelu odajući puno priznanje prvom prevoditelju i uvažavajući neka njegova prijevodna rješenja. No, mišljenja smo da naslov djela nije dovoljno točno preveden pa smo namjesto starog naslova, Pojas sjene, stavili novi, Obris sjene. To je ujedno bio i najveći prevodilački problem, iako djelo obiluje i mnogim drugim prijevodnim teškoćama, prvenstveno zato što je bilo napisano prije skoro stotinu godina, ali i zbog Conradovog vrlo zahtjevnog stila i iznimno bogatog vokabulara. Dakle, točniji prijevod naslova je Obris sjene, budući da je Conrad njime želio ukazati na vrlo nejasnu granicu između mladalaštva i zrelosti. Prijevod prilično poetskog engleskog originala The Shadow-Line, s možda odveć prozaičnim hrvatskim ekvivalentom Granica sjene ili Rub sjene, svakako ne bi obuhvatio te kvalitete originala koji sam po sebi već ukazuje na taj prilično zagonetan prijelaz čovjeka iz mladosti u zrelost, i upravo je to ono što Conrada najviše zanima u ovom djelu. U poznatoj Conradovoj maniri, to ostaje nejasno i na samom kraju romana, kada glavni lik osjeća da je u dvadesetak dana, koliko je trajala njegova agonija na moru, postao stariji, ali ne može točno locirati ni događaj, ni mjesto, ni vrijeme, ni narav te gotovo mistične preobrazbe iz nedoraslog mladića u odraslog čovjeka. Mišljenja smo da postojeći prijevod naslova novele, Pojas sjene, više zbunjuje čitatelja nego što ga navodi na pravi put, i to ponajviše zato što odvlači pažnju s te nejasne granice između dječaštva i zrelosti, istine i zablude, dobra i zla, na nekakvo područje ili pojas nečega, što zasigurno nije u fokusu originala. Naš prijevod se, naravno, razlikuje i po mnogo čemu drugom od prošlog prijevoda, s time da je nastojao biti još točniji od prethodnika i nadamo se suvremeniji, pa se stoga isto tako nadamo da je time opravdao i svoje nastajanje. Prevoditelj je također smatrao potrebnim ubaciti i 24 bilješke označene s “Op. prev.” ili opaska prevoditelja, i to kao objašnjenje teže razumljivih mjesta u tekstu. Pri tome je nastojao ne opterećivati sam tekst nepotrebnim dodacima, a objašnjenja je sveo na prihvatljivi minimum. Čitatelju sada u ruke predajemo ovo ponovno oživljeno Conradovo djelo, u nadi da će u njemu uživati čitajući ga barem onoliko koliko smo mi uživali prevodeći ga.

Domagoj Orlić
Zagreb, 15. kolovoza 2010.

“Vrijednima mojeg najdubljeg poštovanja...”


POSVEĆENO



BORYSU I SVIMA DRUGIMA



KOJI SU POPUT NJEGA U RANOJ MLADOSTI

PREKORAČILI OBRIS SJENE

SVOGA NARAŠTAJA



S LJUBAVLJU




OBRIS SJENE


... - D’autres fois, calme plat, grand miroir

De mon desespoir.1



BAUDELAIRE

I



JEDINO mladi imaju takve trenutke. Ne mislim na vrlo mlade. Ne. Vrlo mladi nemaju, ispravno govoreći, nikakvih trenutaka. Povlastica je to rane mladosti da živi prije svoga vremena u svoj toj prekrasnoj trajnosti nade koja ne poznaje nikakve prekide i nikakvo samopropitivanje.
Čovjek iza sebe zatvori mala vrata pustog dječaštva - pa zakorači u jedan čarobni vrt. Same njegove sjenke svjetlucaju obećanjima. Svako skretanje na njegovu putu donosi svoja iskušenja. I tome nije tako zato što je to neotkrivena zemlja. Čovjek vrlo dobro zna da se cijelo čovječanstvo slilo tim putom. Upravo je draž općeg ljudskog iskustva ono iz čega čovjek očekuje neki neobičan ili osobni doživljaj - djelić nečega svoga.
Čovjek zatim počinje prepoznavati obilježja svojih predšasnika, uzbudi se, razveseli se, podnese lošu i dobru sreću - više zla nego dobra, kako to kaže uzrečica - taj očaravajući opći usud koji sadrži toliko mnogo mogućnosti za zaslužne ili možda za sretne. Da. Čovjek nastavlja ići dalje. A vrijeme, također, nastavlja ići dalje - sve dok čovjek ne opazi pred sobom obris sjene koji ga upozori da se područje rane mladosti također mora ostaviti iza sebe.
To je razdoblje života u kojemu će se takvi trenuci koje sam spomenuo vjerojatno pojaviti. Koji trenuci? Pa, trenuci dosade, zamora, nezadovoljstva. Ishitreni trenuci. Mislim na trenutke kada još uvijek mladi ljudi čine ishitrena djela, kao kada iznenada stupe u brak ili odbace neki posao bez ikakva razloga.
Ovo nije priča o braku. Meni se nije dogodilo nešto toliko loše. Moj čin, koliko god ishitren bio, više je nalikovao razvodu - gotovo napuštanju. Bez ikakvog razloga koji bi mogla uočiti neka razumna osoba odbacio sam svoj posao - napustio svoj brodski ležaj - otišao s broda za koji bi se najgore moglo reći to da je bio parobrod pa stoga, možda, nevrijedan neupitne odanosti koja... No, izlišno je pokušavati riječima opisati nešto za što sam u to doba i sam napola naslućivao da je bilo tek hir.
Bilo je to u jednoj istočnjačkoj luci. Bio je to istočnjački brod, utoliko što je pripadao toj luci. Trgovao je među tamnim otocima na plavom, grebenima prošaranom moru, s crvenim stijegom britanske trgovačke mornarice istaknutim na stražnjoj ogradi glavne palube, dok je na vrhu jarbola bila istaknuta zastava trgovačkog društva, također crvena, sa zelenim obrubom i bijelim polumjesecom na njoj. Jer, vlasnik mu je bio Arapin, čak jedan said2. Otuda zeleni obrub zastave. Bio je na čelu velikog Trgovačkog društva časnih Arapa, no i onoliko odani podanik zamršenog Britanskog Carstva kakav se uopće mogao naći istočno od Sueskog kanala. Nimalo se nije opterećivao svjetskom politikom, ali imao je veliku, natprirodnu moć nad svojim vlastitim ljudima.
On je za nas bio samo čovjek u čijem se vlasništvu nalazio taj brod. Morao je zaposliti bijelce u dijelu svoga posla koji se bavio plovidbom, a mnogi koje je na tome zaposlio nisu ga vidjeli od svojeg prvog do posljednjeg dana. Ja osobno vidio sam ga samo jednom, sasvim slučajno, u pristaništu - bio je to postariji, tamnoputi oniži čovjek slijep na jedno oko, u snježno-bijelom ogrtaču i žutim laganim cipelama. Gomila malajskih hodočasnika kojima je napravio neku uslugu, u obliku novca i hrane, žustro mu je ljubila ruku. Njegovo milosrđe, načuo sam, bilo je naširoko poznato, obuhvaćalo je gotov cijelo Malajsko otočje. Jer, nije li rečeno da je “milostiv čovjek Alahov prijatelj”?
Izvrstan (i osebujan) arapski vlasnik, kojim se čovjek nije morao zamarati, jako dobar škotski brod - jer to je i bio od kobilice naviše - izvrstan prekooceanski brod, koji se lako održavao čistim, vrlo praktičan u svakom smislu, i da nije imao vlastiti pogon bio bi vrijedan divljenja svakog čovjeka... do današnjeg dana rado ga se sjećam s dubokim poštovanjem. A kada je riječ o vrsti trgovine kojom se bavio i karakteru mojih prijatelja iz posade broda, ne bih mogao biti sretniji ni da mi je sam život i te ljude po mojoj narudžbi stvorio neki blagonakloni čarobnjak.
I onda sam odjednom napustio sve to. Napustio sam to na nama nepojmljiv način na koji ptica odleti s udobne grane. Bilo je to kao da sam sasvim nesvjesno začuo neki šapat ili nešto spoznao. Pa - možda! Jedan dan bio sam savršeno dobro, a već sljedeći sve je nestalo - čar, okus, zanimljivost, zadovoljstvo - sve to. Bio je to jedan od tih trenutaka, znate. Zelena bolest3 kasne mladosti zaposjela me i odnijela me. Odnijela me s broda, hoću reći.
Bilo nas je samo četiri bijelca na brodu, s velikom posadom Kalaša i dva malajska niža časnika. Kapetan se oštro zagledao u mene kao da se pita što me muči. No, bio je moreplovac, i bio je, također, nekoć mlad. Ubrzo mu se oteo i smiješak, prikriven njegovim gustim željezno-sivim brkovima, pa je shvatio da me, naravno, ako sam osjetio da moram otići, ne može zadržati nikakvom silom. I dogovoreno je da budem isplaćen sljedećeg jutra. Dok sam odlazio iz navigacijske kabine iznenada je dodao, u neobičnom sjetnom tonu, da se nada kako ću pronaći to čemu toliko nestrpljivo težim i to što tražim. Bila je to dobrohotna, zagonetna izjava koja je, čini se, prodrla dublje u mene nego što bi to uspjelo bilo kakvoj alatki za brušenje dijamanata. Uistinu vjerujem da me je razumio.
Zamjenik strojara napao me drugačije. Bio je to krupan mladi Skot, glatkih obraza i svijetlih očiju. Njegovo iskreno crveno lice pojavilo se na stepenicama strojarnice, a onda se pokazao i cijeli taj robustan čovjek, zasukanih rukava, brišući polako svoje masivne podlaktice gvalom pamučnih otpadaka. A njegove svijetle oči izražavale su ogorčeno neodobravanje, kao da se naše prijateljstvo pretvorilo u pepeo. Teško je prozborio: “Oh! Pa da! I mislio sam da ti je došlo vrijeme da pobjegneš kući i oženiš neku priglupu djevojku”.
U luci je postojalo prešutno slaganje da je John Nieven bio žestoki ženomrzac, a besmislena narav tog ispada uvjerila me da je namjerno bio zloban - vrlo zloban - želio mi je reći nešto najuvredljivije čega se mogao dosjetiti. Moj osmijeh zvučao je pomirljivo. Nitko osim prijatelja nije se mogao toliko naljutiti. Postao sam malo potišten. Naš glavni strojar također je zauzeo svoje tipično stajalište o mojoj odluci, ali u veselijem duhu.
I on je bio mlad, ali vrlo mršav, i s naznakama čupave smeđe brade oko cijelog svojeg ispijenog lica. Cijeli bogovetni dan, bilo na moru, bilo u luci, moglo ga se vidjeti kako užurbano hoda gore-dolje po krmenoj palubi, s napetim, duhovno zanesenim izrazom lica, koji je bio uzrokovan trajnom sviješću o neugodnim tjelesnim osjetima u njegovoj nutrini. Jer, bio je potvrđeni dispeptik. Njegovo viđenje mojeg slučaja bilo je vrlo jednostavno. Rekao mi je da to nije ništa drugo doli poremećaj u radu jetre. Naravno! Predložio mi je da ostanem na brodu još jedno putovanje, a u međuvremenu uzimam neki novi lijek kojem je on apsolutno vjerovao. “Reći ću ti što ću učiniti. Kupit ću ti dvije bočice, svojim vlastitim novcem. Eto. Ne mogu biti ljubazniji od toga, zar ne?”
Vjerujem da bi on bio počinio taj čin okrutnosti (ili velikodušnosti) i na najmanji znak mojeg popuštanja. No, do tada sam već bio nezadovoljniji, zasićeniji i nepopustljiviji nego ikada prije. Proteklih osamnaest mjeseci, toliko ispunjenih novim i različitim iskustvima, pričinili su mi se ispraznim, prozaičnim gubitkom vremena. Osjećao sam - kako da to izrazim? - da nema nikakve istine koju bi iz njih mogao izvući.
Koju istinu? Moralo bi me se s mukom natjerati da to objasnim. Vjerojatno bih se, da me se pritisnuto, jednostavno rasplakao. Bio sam dovoljno mlad za to.
Sljedećeg dana kapetan i ja obavili smo našu poslovnu transakciju u lučkoj kapetaniji. Bila je to prostrana, velika, prohladna bijela soba u kojoj je prigušena dnevna svjetlost postojano isijavala. Svi u njoj - službenici, klijenti - bili su u bijelom. Samo su se masivni lakirani stolovi isticali svojom tamom na središnjem prolazu, a neki papiri što su ležali na njima bili su plavi. Ogromne punke4 odašiljale su odozgo ugodan lahor kroz taj besprijekorni interijer, a preko naših znojnih glava.
Službenik za stolom kojem smo prilazili ljubazno se nacerio, i nastavio to činiti sve dok mu, odgovarajući na njegovo uobičajeno pitanje - “Odjava pa ponovna prijava?” - moj kapetan nije odgovorio - “Ne! Odjava za stalno”. A onda je njegov usiljeni smiješak nestao u iznenadnoj ozbiljnosti. Nije me ponovno pogledao dok mi nije uručio isprave, s izrazom žaljenja, kao da su to bile moje putovnice u Had.
Dok sam ih spremao, promrmljao je nekakvo pitanje kapetanu pa sam čuo da mu je ovaj ljubazno odgovorio:
“Ne. Napušta nas kako bi se vratio kući.”
“Oh!” Uzviknuo je drugi, sažaljivo kimajući glavom nad mojim tužnim stanjem.
Nisam ga poznavao izvan te službene zgrade, no nagnuo se naprijed preko stola da bi se rukovao sa mnom, samilosno, kao što biste se rukovali s nekim jadnikom koji odlazi na vješala, no bojim se da sam ja svoj dio obavio neplemenito, na okorjeli način nestrpljivog zločinca.
Nije bilo nikakvog poštanskog broda koji bi plovio kući u sljedeća tri ili četiri dana. Budući da sam sada bio čovjek bez broda te da sam na neko vrijeme prekinuo svoju vezu s morem - postavši, zapravo, tek puki potencijalni putnik - možda je bilo primjerenije da odsjednem u hotelu. I jedan je bio tu, nedaleko od lučke kapetanije, niska zgrada, ali ipak nekako nalik palači, sa svojim uočljivim, bijelim paviljonima poduprtim stupovima i okruženim lijepo uređenim travnjacima. Tamo bih se doista osjećao kao putnik! Osvrnuo sam se na nju s prezirom i zaputio se prema domu mornaričkih časnika.
Hodao sam na suncu, ne obazirući se na njega, pa u hladovini velikih stabala na esplanadi bez da sam u njoj uživao. Vrućina tropskog Istoka spuštala se kroz lisnate krošnje, obavijajući moje oskudno odjeveno tijelo, primajući se za moje buntovničko nezadovoljstvo, kao da ga pokušava lišiti vlastite slobode.
Dom časnika bio je oveća jednokatnica s prostranom verandom i neobičnim malim grmovitim vrtom nalik onim prigradskim te s nekoliko stabala između zgrade i ulice. Ta institucija nečim je podsjećala na mjesni klub, no mogao se osjetiti i upravni štih oko nje, jer bila je pod upravom lučke kapetanije. Njezin ravnatelj službeno se oslovljavao kao glavni upravitelj. Bio je to neveseo, smežuran čovječuljak koji bi, da ga se stavi u jahačku opremu, izgledao savršeno. No, bilo je očevidno da je u ovom ili onom razdoblju svojeg života, na ovaj ili onaj način, bio povezan s morem. Po svoj prilici na način da je u tome potpuno podbacio.
Pomislio bih da je njegov posao bio vrlo lagan, no običavao je tvrditi, iz ovog ili onog razloga, da će ga taj posao jednog dana stajati glave. Bilo je to vrlo zagonetno. Možda je sve samo po sebi za njega bilo preteško. Zasigurno se doimao kao netko tko mrzi što ima ljude u kući.
Pri ulasku sam pomislio da će ga to zasigurno obradovati. Bilo je tiho kao u grobu. Nisam mogao naći nikoga u dnevnim boravcima, a veranda je također bila prazna, osim čovjeka na drugom kraju koji je drijemao u ležećem položaju na velikoj fotelji. Uslijed buke mojih koraka otvorio je jedno svoje oko, jezivo nalik ribljem. Nisam ga poznavao. Povukao sam se odatle pa sam, prošavši kroz blagovaonicu - vrlo sterilnu prostoriju s nepomičnom punkom koja je visjela nad središnjim stolom - pokucao na vrata na kojima je crnim slovima pisalo: “Glavni upravitelj”.
Odgovor na moje kucanje bilo je nervozno i neraspoloženo naricanje: “Oh, bože! Oh, bože! Što je sad?” Smjesta sam ušao.
Bilo je čudno naići na takvu sobu u tropima. Sumrak i zagušljivost vladali su u njoj. Taj čudak objesio je iznimno velike, prašnjave, jeftine čipkaste zastore na svoje prozore, koji su bili zatvoreni. Hrpe kartonskih kutija, poput onih kakve koriste kitničarke i krojačice u Europi, zakrčile su kutove sobe, a na neki način si je uspio pribaviti tip namještaja koji je mogao doći iz nekog respektabilnog salona u istočnom dijelu Londona - sofa s konjskom strunom, naslonjači iste vrste. Zamijetio sam zamazane zaštitne presvlake nabačene na tu odvratnu tapetariju, koja je bila zaprepašćujuća, utoliko što se niste mogli domisliti kakvim zagonetnim slučajem, iz koje potrebe ili kakvom maštom su one ovamo dospjele. Njihov vlasnik skinuo je svoj ogrtač pa se u bijelim hlačama i laganoj vunenoj potkošulji s kratkim rukavima zavukao iza foteljskih naslona oslonivši se na svoje koštunjave laktove.
Uzvik razočaranja oteo mu se kad je čuo da sam došao iznajmiti sobu, no nije mogao opovrgnuti da ima mnoštvo praznih soba.
“Dobro onda. Možete li mi dati onu u kojoj sam već ranije bio?”
Izustio je nejasan uzdah iza gomile kartonskih kutija na stolu, koje su možda sadržavale rukavice ili rupčiće ili kravate. Pitam se što je taj čudak doista držao u njima? Osjećao se smrad raspadnutih koralja, istočnjačke prašine, životinjskih primjeraka u toj njegovoj spilji. Mogao sam nazrijeti samo vrh njegove glave i njegove nevesele oči poravnate s preprekom dok me je preko nje promatrao.
“Ostajem samo nekoliko dana”, rekao sam, nastojeći ga oraspoložiti.
“Možda biste htjeli platiti unaprijed?”, spremno je predložio.
“Svakako ne!” Uzviknuo sam što sam izravnije mogao. “Nikad nisam čuo za takvo što! Ovo je krajnje bezobrazno...”
Primio se za glavu s obje ruke - bila je to očajnička gesta koja je ublažila moj gnjev.
“Oh, bože! Oh, bože! Nemojte tako planuti. Svakoga to pitam.”
“Ne vjerujem vam”, odgovorio sam otvoreno.
“Pa, hoću. I kad biste se svi vi, gospodo, složili s plaćanjem unaprijed, mogao bih prisiliti i Hamiltona da plati. Uvijek se iskrca bez prebijenog novčića, a čak i kada ima nešto novca, odbija poravnati svoje račune. Ne znam što da radim s njim. Psuje me i govori mi da ovdje bijelca ne mogu šutnuti na ulicu. Dakle, samo kad biste...”
Bio sam zapanjen. A osjećao sam i nevjericu. Smatrao sam da je taj svat neopravdano bezobrazan. Rekao sam mu, i to sam jasno naglasio, da se i on i Hamilton nose do đavola te od njega zatražio da me otprati do sobe i sasvim prestane sa svojim besmislicama. Potom je odnekud izvukao ključ i izveo me iz svoga brloga, uputivši mi iskosa zajedljiv pogled dok je prolazio pored mene.
“Odsjeda li ovdje netko koga poznajem?”, pitao sam ga prije nego što je napustio moju sobu.
Povratila mu se njegova uobičajena žalosna boja glasa pa je rekao da je tu kapetan Giles, koji se vratio s putovanja po Suluskom moru. A boravila su tu i dva druga gosta. Zaustavio se. I, naravno, Hamilton, dodao je.
“Oh, da! Hamilton”, rekao sam, a to kukavno stvorenje pokupilo se ispustivši svoj posljednji jecaj.
Njegov bezobrazluk i dalje me je izjedao kada sam ušao u blagovaonicu u doba kasnog ručka. On je bio tu i dužnost mu je bila nadgledanje kineske posluge. Manji objed bio je serviran na jednom kraju samo dugog stola, a punka je lijeno komešala vrući zrak - uglavnom nad golim ostacima ulaštenog drveta.
Sjedilo nas je četvero oko postavljenog stola. Uspavani stranac iz fotelje bio je jedan. Oba njegova oka bila su sada djelomice otvorena, no činilo se da ništa ne vide. Bio je u ležećem položaju. Uzvišena osoba pored njega, s kratkim zulufima i pažljivo izbrijanom bradom, bio je, naravno, Hamilton. Nikada nisam sreo nikoga toliko ispunjenog uzvišenošću s obzirom na svoj položaj u životu, koji mu je Providnost sa zadovoljstvom udijelila. Rekli su mi da me smatrao mrskom neznalicom. Podigao je ne samo svoj pogled, nego i obrve reagirajući na zvuk povlačenja moje stolice.
Kapetan Giles sjedio je na čelu stola. Izmijenio sam s njim nekoliko riječi pozdrava i sjeo s njegove lijeve strane. Krupan i blijed, s velikom svjetlucavom kupolom od ćelava čela i istaknutim smeđim očima, mogao je biti bilo što osim pomorac. Ne bi vas iznenadilo kad biste čuli da je arhitekt. Meni (znam koliko je to besmisleno), meni je nalikovao crkvenom velikodostojanstveniku. Sličio je na čovjeka od kojeg biste očekivali neki dobar savjet, moralne stavove, s možda pokojom otrcanom primjedbom ubačenom po potrebi, ali ne sa željom da nekoga zadivi, nego iz iskrenog uvjerenja.
Iako je bio vrlo dobro poznat i cijenjen u svijetu pomoraca, nije imao nikakvog stalnog zaposlenja. Nije ga želio. Imao je svoj poseban razlog. Bio je stručnjak. Stručnjak za - kako da to kažem? - za zamršenu plovidbu. Navodno je znao više o dalekim i nedovoljno točno ucrtanim dijelovima Otočja nego bilo koji živi čovjek. Njegov mozak zasigurno je bio savršeno skladište grebena, pozicija, pomorskih pravaca, izgleda rtova, oblika nepoznatih obala, karakteristika nebrojenih otoka, nenaseljenih i svih drugih. Svaki brod, primjerice, koji je krenuo prema Palavanu ili nekamo u tom smjeru, imao bi kapetana Gilesa u posadi, bilo kao privremenog zapovjednika, bilo zato da “pomogne barbi”5. Pričalo se da prima stalnu plaću od jedne bogate tvrtke kineskih parobrodskih vlasnika uslijed pružanja takvih usluga. Osim toga, uvijek je bio spreman zamijeniti bilo kojeg čovjeka koji se na neko vrijeme zaželio draži kopna. Nije poznato da se ijedan vlasnik požalio na dogovor takve vrste. Jer, činilo se da je uvriježeno mišljenje u luci bilo da je kapetan Giles bio jedan od najboljih, ako ne i ponajbolji. No, po Hamiltonovom mišljenju, on je bio “neznalica”. Vjerujem da se generalizacija “neznalica” Hamiltonu odnosila na sve nas, iako je pretpostavljam ipak u svojem umu pravio nekakve razlike među nama.
Nisam pokušao započeti razgovor s kapetanom Gilesom, kojeg nisam vidio više od dva puta u životu. Ali, naravno, on je znao tko sam. Nakon nekog vremena, nagnuvši svoju svjetlucavu glavu prema meni, prvi mi se obratio u svojoj prijateljskoj maniri. Pretpostavio je, vidjevši me tamo, da sam se iskrcao na obalu radi nekoliko dana dopusta.
Bio je čovjek niska glasa. Ja sam govorio malo glasnije, rekavši: “Ne - zauvijek sam napustio svoj brod”.
“Slobodan čovjek odnedavno”, bio je njegov komentar.
“Pretpostavljam da se mogu takvim nazvati - od jedanaest sati”, odgovorio sam.
Hamilton je prestao jesti čuvši zvuk naših glasova. Odložio je pažljivo svoj nož i vilicu, ustao i promrmljavši nešto o “toj paklenoj vrućini koja kvari tek” napustio sobu. Ubrzo nakon toga čuli smo ga kako napušta kuću spuštajući se stepenicama s verande.
Odmah zatim kapetan Giles je dometnuo da je taj tip nesumnjivo otišao potražiti moj bivši posao. Glavni upravitelj, koji je bio naslonjen na zid, primaknuo je svoje lice rastuženog jarca bliže stolu i obratio nam se tugaljivo. Cilj mu je bio olakšati si dušu uslijed vječne zavade s Hamiltonom. Taj čovjek ga je uvalio u neprilike pred lučkom kapetanijom s obzirom na stanje njegovih računa. Usrdno se nadao da će dobiti moj posao, iako, iskreno govoreći, što bi to značilo? Privremeno olakšanje u najboljem slučaju.
Rekao sam mu: “Ne morate se brinuti. Neće dobiti moj posao. Moj nasljednik već se ukrcao”.
Iznenadio se, a mislim da mu je lice postalo malo tužnije čuvši tu vijest. Kapetan Giles se zahihotao. Ustali smo i izašli na verandu, prepuštajući Kinezima da se pobrinu za polegnutog stranca. Posljednje što sam vidio bilo je da su postavili tanjurić s kriškom ananasa pored njega te se odmaknuli da bi vidjeli što će se dogoditi. No, pokus izgleda nije uspio. Ostao je sjediti bez svijesti.
Tihim glasom kapetan Giles mi je priopćio da je to jedan časnik s jahte nekog radže6 koja je pristala u našu luku da bi je popravili na suhom doku. Mora da se prošle noći “nauživao života”, dodao je, naprćivši nos na prisan, povjerljiv način koji mi se izuzetno svidio. Jer kapetan Giles je uživao ugled. Pripisivale su mu se prekrasne pustolovine i neka zagonetna tragedija u njegovu životu.
I nijedan čovjek ništa nije mogao reći protiv njega. Nastavio je:
“Sjećam ga se kada se prvi puta ovdje iskrcao, prije nekoliko godina. Čini se kao da je jučer bilo. Bio je zgodan momak. Oh, ti zgodni momci!”
Nisam mogao suspregnuti glasan smijeh. On je izgledao iznenađen, a onda mi se pridružio u smijanju. “Ne! Ne! Nisam na to mislio”, uzviknuo je. “Mislio sam reći to da neki od njih ovdje stvarno brzo prolupaju.”
U šali sam natuknuo da bi razlog za to mogla biti pasja vrućina. No, ispalo je da se kapetan Giles oduševljeno upustio u dublje filozofiranje. Puno toga je olakšano bijelcima na Istoku. To je bilo u redu. Teškoća je bila u tome da se ostane bijelcem, a neki od tih mladih bijelaca nisu znali kako to učiniti. Uputio mi je ispitivački pogled pa me na dobronamjeran, poprilično pokroviteljski način sasvim otvoreno upitao:
“Zašto ste vi napustili svoj brod?”
Iznenada sam se razljutio, jer možete razumjeti koliko je razdražljivo bilo takvo pitanje postavljeno čovjeku koji to nije znao. Samome sebi rekao sam da bih trebao ušutkati tog moralista, a njemu sam na glas rekao pristojno ga izazivajući:
“Pa što...? Zar imate nešto protiv?”

To ga je previše zbunilo pa je samo zbrkano promrmljao:
“Ja... Općenito...”, pa je odustao. No, povukao se na pravi način, zaklonivši se iza prilično duhovite dosjetke da on također pomalo gubi razum te da je došlo vrijeme da si i on priušti mali počinak - dok je na kopnu. “To je vrlo loša navika. Vrlo loša navika.”
Jednostavnost tog čovjeka razoružala bi i osjetljivost mlađu od moje. Dakle, kada mi je sutradan za kasnim ručkom primaknuo glavu i rekao mi da se susreo s mojim bivšim kapetanom prošle večeri, dodao je potiše: “Jako mu je žao što ste otišli. Nikada nije imao časnika s kojim se tako dobro slagao”, a ja sam mu iskreno, bez ikakvog pretvaranja, odgovorio da se zasigurno ni na jednom brodu i ni s jednim zapovjednikom nisam osjećao tako ugodno tijekom cijelog svojeg mornarskog vijeka.
“Pa, dobro...”, promrmljao je.
“Niste li čuli, kapetane Giles, da se namjeravam vratiti kući?”
“Da”, reče on dobrohotno. “Čuo sam nešto tome slično već više puta.”
“Što time želite reći?”, uzviknuo sam. Pomislio sam da je bio najtuplji, najnemaštovitiji čovjek kojeg sam ikada upoznao. Ne znam što bih još više rekao, no Hamilton, koji je podosta zakasnio, upravo je tada ušao i zauzeo svoje uobičajeno mjesto. Stoga sam nastavio sa žvakanjem.
“U svakom slučaju, ovaj put provest ćete to do kraja.”
Hamilton, glatko izbrijan, odsječno je kimnuo kapetanu Gilesu, no nije se udostojao čak ni podići svoju obrvu prema meni, a kada je progovorio, bilo je to samo da bi glavnom upravitelju rekao da hrana na njegovom tanjuru ne zaslužuje biti poslužena jednom gospodinu. Pojedinac kojem se obratio doimao se odveć rastuženim da bi zagunđao. Samo je pogled bacio gore prema punki i to je bilo sve.
Kapetan Giles i ja ustali smo od stola, a stranac pored Hamiltona slijedio je naš primjer, teško se osovljujući na noge. On je, jadno čeljade, ne zato što je bio gladan nego po mojem dubokom uvjerenju samo zato da bi povratio svoje samopoštovanje, pokušao staviti nešto od te bezvrijedne hrane u usta. No, nakon što je spustio vilicu dva puta i općenito u tome slabo uspijevao, ostao je mirno sjediti ostavljajući dojam intenzivne umrtvljenosti, jezivo ukočena pogleda. I Giles i ja smo za stolom izbjegavali gledati prema njemu.
Na verandi se nakratko zaustavio s gorljivom namjerom da nam se obrati nekom dugom zamolbom koju uopće nisam uspio razumjeti. Zvučalo je to poput nekog odvratnog nepoznatog jezika. No, kada mu je kapetan Giles, nakon samo trenutka razmišljanja, odgovorio neusiljenom prijaznošću: “Da, za svaki slučaj. Nalazite se upravo tu”, doimao se doista vrlo zadovoljnim pa je otišao (i to gotovo smjesta) da bi potražio udaljenu fotelju.
“Što je pokušavao reći?”, upitao sam ga s gađenjem.
“Ne znam. Ne smijete biti previše strogi prema tom svatu. Osjeća se prilično očajno, možete u to biti prilično sigurni, a sutra će se osjećati još i gore.”
Ako je bilo suditi po čovjekovu izgledu, to se činilo nemogućim. Pitao sam se kakva ga je to zamršena opačina dovela u to neopisivo loše stanje. Blagonaklonost kapetana Gilesa pokvarila je njegova susretljivost, koju nisam volio. Rekao sam osmjehnuvši se:
“Pa, imat će vas da se pobrinete za njega.”
Odmahnuo je negodujući, sjeo i uzeo novine. Ja sam učinio isto. Novine su bile stare i nezanimljive, ispunjene uglavnom suhoparnim otrcanim opisima proslave prve obljetnice kraljice Viktorije. Vjerojatno bismo ubrzo utonuli u tropski popodnevni počinak da nismo iz blagovaonice čuli Hamiltonov povišeni glas. On je tamo dovršavao svoj kasni ručak. Velika dvokrilna vrata bila su trajno širom otvorena pa nije imao nikakvu predodžbu o tome koliko su blizu vratima bile postavljene naše stolice. Čuo se njegov napadan i bahat glas dok je odgovarao na neku izjavu na koju se odvažio glavni upravitelj.
“Nitko me ni na što neće požurivati. Bit će im prilično drago da dobiju jednog gospodina, pretpostavljam. Nema potrebe za žurbom.”
Uslijedilo je glasno šaputanje upravitelja, a onda se opet čuo Hamilton, s još žešćom podrugljivošću.
“Što? Taj mladi glupan koji si uobražava da je netko i nešto zato što je bio prvi časnik kod Kenta toliko dugo?... Besmislica.”
Giles i ja smo se pogledali. Budući da je Kent bilo ime mojeg bivšeg zapovjednika, šapat kapetana Gilesa: “Govori o vama”, učinio mi se kao čisti gubitak daha. Glavni upravitelj se sigurno držao svojeg stava, koji god on bio, jer opet smo čuli Hamiltonov glas koji je bio još bahatiji, ako je to uopće moguće, te također vrlo jasan: “Glupost, moj dobri čovječe! Nemam se ja što natjecati s takvom mrskom neznalicom. Imam dovoljno vremena.” Zatim se čulo odmicanje stolica, koraci u susjednoj sobi te molećivo prigovaranje upravitelja, koji je slijedio Hamiltona čak i van zgrade, kroz glavni ulaz.
“Ovo je tip čovjeka koji jako voli vrijeđati”, primijetio je kapetan Giles - površno, učinilo mi se. “Jako voli vrijeđati. Niste ga valjda uvrijedili na neki način?”
“Nikada u životu nisam s njim razgovarao”, rekao sam zlovoljno. “Uopće ne mogu zamisliti na što misli pod natjecanjem. Pokušavao je dobiti moj posao nakon što sam otišao - i nije ga dobio. No, to zapravo nije natjecanje.”
Kapetan Giles vagao je svojom velikom dobrohotnom glavom svoje misli. “Nije ga dobio”, ponovio je vrlo polako. “Ne, to nije vjerojatno kod Kenta. Kent u konačnici nije razočaran što ste ga napustili. Također vas hvali kao dobrog pomorca.”
Odbacio sam novine koje sam još uvijek držao. Uspravio sam se u sjedećem položaju te otvorenim dlanom udario po stolu. Želio sam znati zašto me uporno gnjavi s tim, s nečim što je apsolutno bila moja privatna stvar. To mi je doista dozlogrdilo.
Kapetan Giles me ušutkao savršenom smirenošću svoga pogleda. “Nemate se zašto ljutiti”, promrmljao je razborito, s očitom potrebom da umiri djetinjastu razdraženost koju je izazvao. I on je doista bio čovjek toliko neuvredljivog držanja da sam se pokušao opravdati što sam bolje mogao. Rekao sam mu da više ne želim slušati ništa o onome što je prošlo i završeno. Bilo je to nešto vrlo lijepo dok je trajalo, ali s tim je sada svršeno, o tome radije ne bih želio govoriti ili čak razmišljati o tome. Odlučio sam se vratiti kući.
Saslušao je cijeli moj izljev na osebujan, vrlo pozoran način, kao da negdje u tome pokušava uočiti krivu notu, a onda se uspravio i doimao kao da pomno promišlja o tome.
“Da. Rekli ste mi da se namjeravate vratiti kući. Imate li kakvih planova za ondje?”
Umjesto da sam mu rekao da ga se to nimalo ne tiče odgovorio sam mu zlovoljno:
“Koliko znam, nemam”.
I doista sam razmišljao o toj svojoj prilično nejasnoj situaciju koju sam sam stvorio iznenada napuštajući vrlo udobno zaposlenje. I time nisam bio osobito zadovoljan. Zamalo sam rekao da zdrav razum nema ništa s mojim činom pa stoga nije ni zasluživao zanimanje koje je kapetan Giles, čini se, za njega pokazivao. No, on je sad već pušio kratku drvenu lulu pa se doimao toliko prostodušnim, priglupim i običnim da se činilo neopravdanim nepotrebno ga zbunjivati, bilo istinom, bilo sarkazmom.
Otpuhnuo je oblačak dima pa me onda iznenadio neočekivanim:
“Već ste platili putovanje kući?”
Osupnut besramnom ustrajnošću čovjeka prema kojemu je prilično teško biti neuljudan, odgovorio sam s pretjeranom krotkošću da to još uvijek nisam učinio. Smatrao sam da će za to biti sasvim dovoljno vremena sutra.
I baš kada sam pomislio otići, zaštititi svoju privatnost od njegovih ispraznih, besmislenih pokušaja da provjeri od čega se ona sastoji, odložio je svoju lulu na iznimno značajan način, znate već, kao da je nastupio ključni trenutak, te se nagnuo postrance preko stola između nas.
“Oh! Još niste?” Zagonetno je spustio glas. “Pa, onda mislim da trebate znati da se ovdje nešto događa.”
Nikada se prije u svojem životu nisam osjećao toliko odvojenim od svih zemaljskih zbivanja. Iako odriješen od mora već neko vrijeme, sačuvao sam mornarsku svijest o potpunoj neovisnosti od svih kopnenih događanja. Kako su me ona mogla zanimati? Uzbuđenost kapetana Gilesa promatrao sam više s prezirom negoli sa znatiželjom.
Na njegovo očevidno uvodno pitanje je li naš upravitelj razgovarao sa mnom toga dana odgovorio sam da nije. I štoviše, ja bih ga u tome vrlo slabo ohrabrio da je pokušao. Uopće nisam želio da mi se taj svat obraća.
Nedirnut mojom mrzovoljom, kapetan Giles, uz beskrajnu pomnost, počeo mi je raspredati zamršenu priču o tekliću lučke kapetanije. Bilo je to sasvim besmisleno. Teklića su vidjeli da tog jutra hoda na verandi s pismom u ruci. Bilo je u službenoj omotnici. Već po navici tog svata, pokazao ga je prvom bijelcu na kojeg je naišao. Taj čovjek bio je naš prijatelj u fotelji. On, koliko mi je bilo poznato, nije bio u stanju u kojem bi mogao pokazati zanimanje za bilo koji ovosvjetski događaj. Mogao je samo odmahnuti tekliću. Teklić je potom lutao verandom i naišao na kapetana Gilesa, koji se ondje zatekao zahvaljujući nevjerojatnoj sudbini...
U tom je trenutku zastao uputivši mi značajan pogled. Pismo je, nastavio je, bilo adresirano na glavnog upravitelja. Pa zašto bi kapetan Ellis, zamjenik predstojnika kapetanije, poželio pisati upravitelju? Čudak je ionako svakog jutra odlazio u lučku kapetaniju sa svojim izvješćem, da primi zapovijedi ili tko zna što. Nije se vratio duže od sata prije nego što ga je lučki teklić potražio s porukom. Pa, kako je do toga došlo?
I onda je počeo s nagađanjem. Nije bilo zbog ovoga - a nije moglo biti ni zbog onoga. A nešto drugo je pak bilo nezamislivo.
Besmislenost svega toga zaprepastila me. Da taj čovjek nije bio donekle simpatična osoba, zamjerio bih mu to kao uvredu. A ovako, samo sam ga sažalijevao. Nešto zapanjujuće iskreno u njegovom pogledu zaustavilo me je u tome da mu se ne nasmijem u brk. Nisam čak ni zinuo u njega. Samo sam bio osupnut.
Njegov ton postao je mrvicu zagonetniji. Čim je čovjek (odnosno upravitelj) dobio tu poruku, odjurio je po svoj šešir i izletio iz kuće. Ali, nije to bilo zato što su ga u poruci pozvali da dođe u lučku kapetaniju. Nije on otišao tamo. Nije bio dovoljno dugo odsutan za to. Začas je dojurio nazad, bacio svoj šešir te se počeo prošetavati po blagovaonici stenjući i lupajući se po čelu. Sve te uzbudljive činjenice i događaje zamijetio je kapetan Giles. On je, čini se, od tada neprestano o njima promišljao.
Počeo sam ga ozbiljno sažalijevati. A tonom za koji sam se potrudio da zvuči što je moguće manje sarkastično rekao sam da mi je drago zbog toga što je pronašao nešto čime bi se zabavio u jutarnje sate.
Svojom neodoljivom prostodušnošću ponukao me na to da primijetim, kao da je to bilo nešto važno, koliko je čudno bilo što je uopće jutro proveo unutra. Obično je bio negdje vani do kasnog ručka, posjećujući različite urede, viđajući se sa svojim prijateljima u luci i tako dalje. Kao da se razbolio kada je ustao. Ništa strašno. Taman toliko da je poželio ljenčariti.
Sve to bilo je popraćeno njegovim postojanim, ukočenim pogledom kojim je, u sprezi s općom ispraznošću tog razgovora, odisao blagom, turobnom poremećenošću. Pa kada je malo naherio svoju stolicu i spustio svoj glas na stišani ton tajnovitosti, sinulo mi je da njegova profesionalna reputacija ne jamči nužno i zdravu pamet.
Nisam tada ni u jednom trenutku pomislio da nisam shvaćao o kakvoj poremećenosti uma se točno radilo i, općenito, koliko je nevažno bilo sve to. S nekom namjerom da ga ne povrijedim namignuo sam mu ukazujući mu da me to zanima. No, kada me je zagonetno priupitao sjećam li se što se maločas dogodilo između našeg upravitelja i “onog Hamiltona”, samo sam kiselo progunđao potvrdni odgovor i okrenuo glavu u drugu stranu.
“Dakako. No, sjećate li se svake riječi?”, inzistirao je taktično.
“Ne znam. Uopće me se ne tiče”, odvratio sam ljutito, poslavši na glas upravitelja i Hamiltona do đavola.
Namjeravao sam biti vrlo energičan i odsječan, no kapetan Giles je i dalje u mene zamišljeno piljio. Ništa ga nije moglo zaustaviti. Nastavio mi je ukazivati na to da je moja malenkost bila uključena u taj razgovor. Kada sam pokušao održati privid nezainteresiranosti, postao je stvarno okrutan. Jesam li čuo što je čovjek rekao? Da? Što sam o tome tada pomislio? - želio je znati.
Budući da je vanjština kapetana Gilesa uklonila sumnju u to da je riječ o pukoj prepredenoj zlobi, došao sam do zaključka da je on jednostavno najnetaktičniji idiot na svijetu. Gotovo da sam prezirao samoga sebe što mi se omakla ta slabost da sam pokušao prosvijetliti njegov zdrav razum. Počeo sam mu objašnjavati da uopće ni na što nisam pomislio. Hamilton nije bio vrijedan jedne jedine misli. Što jedan takav uvredljivi besposličar... - “Tako je! Takav je on”, uskliknuo je kapetan Giles - ... misli ili govori bilo je nešto što ne zaslužuje čak ni prezir poštenog čovjeka, pa mi ne pada na pamet posvećivati tome ni najmanju pažnju.
Takav stav činio mi se toliko jednostavnim i bjelodanim da me stvarno zaprepastilo to što Giles nije pokazivao nikakve znakove da se s time slaže. Takva savršena zatucanost bila mi je gotovo zanimljiva.
“Što želite da učinim?”, pitao sam ga smiješeći se. “Ne mogu s njim započeti prepirku zbog mišljenja koje je o meni stvorio. Naravno, čuo sam s kakvim prezirom aludira na mene. No, ne opterećuje me izravno svojim prezirom. Nikada ga nije iznio u mojoj prisutnosti. Čak ni maloprije nije znao da ga možemo čuti. Samo bih ispao smiješan.”
Beznadni Giles nastavio je neraspoloženo otpuhivati iz svoje lule. Zatim mu se lice iznenada razvedrilo pa je progovorio.
“Promakla vam je moja poanta.”
“Je li? Drago mi je to čuti”, rekao sam.
Sa sve većom gorljivošću opet je započeo obrazlagati da mi je promakla njegova poanta. U potpunosti. Pa mi je tonom sve samosvjesnije ljubaznosti rekao da malo toga promakne njegovu oku, da je prilično sklon promišljati o tome te da općenito na temelju njegova iskustva života i ljudi dolazi do ispravnog zaključka.
Taj djelić samohvale, naravno, izvrsno se uklopio u obimnu ispraznost cijelog razgovora. Sve to u meni je pojačalo taj nejasan osjećaj da je život tek gubitak vremena, koji me je, polusvjesno, istjerao iz udobnog brodskog ležaja, odmaknuo od ljudi koje volim, da bih pobjegao od prijetnje praznine... samo da bih naišao na ispraznost pri svojem prvom koraku. Bio je to čovjek priznatog značaja i postignuća razotkriven kao apsurdni i zamorni brbljavac. I tako je vjerojatno posvuda - od istoka do zapada, od dna do vrha društvene ljestvice.
Spopala me velika malodušnost. Duhovna učmalost. Gilesov glas se i dalje samodopadno mogao čuti, baš taj glas sveopće šuplje taštine. I više me nije ljutio. Nije se više ničeg originalnog, ničeg novog, iznenađujućeg, vrijednog upoznavanja moglo očekivati od svijeta, nije više bilo prilika u kojima bi se nešto moglo spoznati o samome sebi, nije bilo nikakve mudrosti koju bi trebalo steći, nikakve radosti u kojoj bi se moglo uživati. Sve je bilo glupo i precijenjeno, baš kakav je bio i kapetan Giles. Pa, neka je.
Hamiltonovo ime iznenada je zapelo za moje uho i privuklo moju pažnju.
“Mislio sam da smo s njim završili”, rekao sam s najvećim mogućim gađenjem.

“Da. Ali, uzevši u obzir ono čemu smo upravo svjedočili, mislim da biste to trebali učiniti.”
“Trebao učiniti?” Uspravio sam se zaprepašten. “Učiniti što?”
Kapetan Giles suprotstavio mi se vrlo iznenađen.
“Pa, učiniti ono što sam vam savjetovao da pokušate. Otiđite i upitajte upravitelja što je bilo u tom pismu iz lučke kapetanije. Odmah ga to pitajte.”
Neko vrijeme sam ostao sjediti bez riječi. Bilo je to nešto neočekivano i dovoljno originalno da se uopće nije moglo shvatiti. Nešto sam promrmljao, zapanjen.
“Ali, ja sam mislio da je Hamilton taj koji...”
“Upravo tako. Ne dopustite mu to. Učinite što vam kažem. Zaskočite tog upravitelja. Kladim se da će se prestraviti”, inzistirao je kapetan Giles, mašući značajno svojom tinjajućom lulom prema meni. A potom je iz nje povukao tri kratka dima.
Njegovo držanje, koje je odisalo pobjedonosnom pronicljivošću, bilo je neopisivo. No, taj čovjek ipak je bio jedan neobično simpatičan stvor. Dobronamjernost je iz njega isijavala na besmislen, blag, zapanjujući način. A bila je i iritantna. No, hladno sam ukazao, poput onoga koji se hvata u koštac s nečim neshvatljivim, na to da nisam nalazio nikakvog razloga da se izložim vrijeđanju tog svata. Bio je vrlo neugodan kao upravitelj, a k tome i bijeda od čovjeka, no smjesta bih mu vjerojatno zavrnuo nosom.
“Zavrnuo mu nosom”, reče kapetan Giles u zaprepaštenom tonu. “To vam ne bilo od velike koristi.”
Ta primjedba bila je toliko nebitna da se na nju nije moglo odgovoriti. No, osjećaj besmislenosti konačno je počeo izazivati svoju dobro poznatu privlačnost. Osjetio sam da više ne smijem dopustiti tom čovjeku da mi se obraća. Ustao sam, dometnuvši odsječno da ga ne mogu pratiti - da ga ne mogu shvatiti.
Prije nego što sam uspio otići opet je progovorio u promijenjenom, tvrdoglavom tonu, ponovno nervozno pušeći svoju lulu.
“Pa - on je ionako - beznačajan svat. Samo ga - pitajte. To je sve.”
Taj novi način ophođenja dojmio me se - ili me je prije natjerao da se zamislim. No, razumnost je smjesta prevladala, čim sam napustio verandu nakon što sam mu uputio kiseo osmijeh. Poslije nekoliko koraka zatekao sam se u blagovaonici, sada očišćenoj i praznoj. No, tijekom tog kratkog vremena neobične misli začele su mi se u glavi, poput ovih: da me taj Giles ismijao, nastojeći se zabaviti na moj račun, da sam vjerojatno ispao smiješan i lakovjeran, da sam jako malo znao o životu...
Vrata sučelice meni na drugom kraju blagovaonice otvorila su se na moje veliko iznenađenje. Bila su to vrata na kojima je bila napisana riječ “Upravitelj”, a on glavom je izletio iz svojeg pretrpanog filistarskog brloga na svoj apsurdan način progonjene životinje, jureći prema vratima za vrt.
Ni dan-danas ne znam što me nagnalo da viknem za njim: “Hej! Stanite malo!” Bilo je to možda zbog pogleda koji mi je iskosa uputio, ili možda zbog toga što sam još uvijek bio pod utjecajem tajanstvene ozbiljnosti kapetana Gilesa. Pa, bio je to nekakav poriv, posljedica one sile smještene negdje u nutrini naših života, koja ih oblikuje na ovaj ili onaj način. Jer, da mi te riječi nisu izletjele iz usta (moja volja nije imala ništa s tim), moja egzistencija bi, svakako, i dalje ostala egzistencija jednog pomorca, ali usmjerena u meni tada sasvim nepredvidljivom pravcu.
Ne. Moja volja nije imala ništa s tim. Štoviše, čim sam proizveo tu sudbonosnu buku odmah sam zbog toga i gadno zažalio. Da se taj čovjek zaustavio i okrenuo prema meni, morao bih zbunjeno ustuknuti. Jer, nisam imao nikakvu namjeru provesti u djelo idiotsku pošalicu kapetana Gilesa, bilo na svoj vlastiti račun, bilo na račun upravitelja.
No, ovdje se umiješao stari ljudski nagon za gonjenjem. On se pretvarao da me ne čuje, a ja, ne razmišljajući ni sekunde o tome, pojurio sam svojom stranom jedaćeg stola i presjekao mu put na samim vratima.
“Zašto mi ne odgovarate kada vam se obraćam?”, upitao sam ga grubo.
On se naslonio na vratnicu. Doima se jako unezvijerenim. Ljudska narav, bojim se, nije osobito dobra u cjelini. Postoje u njoj tamna mjesta. Primijetio sam da postajem sve ljući, a tome je, vjerujem, bilo tako samo zato što je moj plijen bio toliko ucviljen. Bijedni jadnik!
Nasrnuo sam na njega bez dodatne strke. “Čujem da je jutros u dom stigla neka službena depeša iz lučke kapetanije. Je li tako?”
Umjesto da mi kaže da se ne pačam u njegov posao, što je mogao učiniti, počeo je jadikovati s prizvukom drskosti. Nije me nigdje mogao naći tog jutra. Nisam od njega mogao očekivati da juri za mnom po gradu.
“Tko to od vas traži?”, uzviknuo sam. I zatim se moja pažnja usmjerila prema nutrini zbivanja i govorenja čija je trivijalnost bila iznimno zatupljujuća i zamorna.
Rekao sam mu da želim znati što je u tom pismu. Ozbiljnost mog tona i ophođenja bila je samo polovične snage. Znatiželja može - ponekad - biti vrlo bolna osobina.
Zavukao se u smiješnu, mrmljavu mrzovolju. Promumljao je da me se to nimalo ne tiče. Rekao sam mu da se vraćam kući. A budući da se vraćam kući, nije smatrao da bi trebao...
To je bio smjer njegovog opravdavanja, toliko besmislen da je bio gotovo uvredljiv. Uvredljiv za nečiju inteligenciju, htjedoh reći.
U toj zoni sumraka između mladosti i zrelosti, u kojoj se tada nalazilo moje biće, čovjek je osobito osjetljiv na takvu vrstu uvrede. Bojim se da je moje ophođenje prema upravitelju doista postalo vrlo grubo. No, nije bilo u njegovoj naravi da se ikome ili ičemu suprotstavlja. Tome je bilo tako možda uslijed ovisnosti o drogi ili prikrivenom cuganju. Pa, kada sam se toliko zaboravio da sam mu opsovao, slomio se i počeo kreštati.
Ne želim reći da mu se oteo veliki krik. Bilo je to cinično krešteće priznanje, samo malodušno - kukavno malodušno. A nije bilo ni osobito suvislo, ali taman dovoljno da u početku zanijemim. Odvratio sam pogled s njega s opravdanim gnušanjem te opazio kapetana Gilesa kako na vratima verande u tišini promatra razvoj događaja, njegovo vlastito djelo, ako to mogu tako nazvati. Njegova tinjajuća crna lula bila je vrlo uočljiva u velikoj, očinskoj šaci. A takav je bio i odsjaj njegovog pozamašnog zlatnog lanca džepnog sata, obješenog preko grudi na bijeloj časničkoj bluzi. Odisao je kreposnom pronicljivošću, dovoljno moćnom da bi joj povjerljivo poletjela svaka nevina duša. Poletio sam prema njemu.
“Nikada ne biste povjerovali”, uzviknuo sam. “Bila je to obavijest da se traži barba za neki brod. Očito je da uokolo kruži ponuda za zapovjedništvo, a ovaj stvor to sprema u svoj džep.”
Upravitelj je vrisnuo glasno odajući svoje očajanje: “Vi ćete me otjerati u grob!”
Snažan udarac kojim se pljusnuo po svojem kukavnom čelu bio je također vrlo glasan. No, kada sam se okrenuo prema njemu, nije ga više tamo bilo. Odjurio je nekamo gdje ga nisam mogao vidjeti. To njegovo iznenadno nestajanje nasmijalo me.
Bio je to završetak tog incidenta - za mene. No, kapetan Giles, piljeći prema mjestu na kojem se nalazio upravitelj, počeo je povlačiti svoj veličanstveni zlatni lanac sve dok na kraju sat nije ispao iz dubokog džepa poput žive istine iz zdenca žive vode. Dostojanstveno ga je ponovno spustio nazad i tek tada rekao:
“Tek je tri sata. Stići ćete na vrijeme - ako ne izgubite nimalo vremena, naime.”
“Na vrijeme gdje?”, upitao sam ga.
“Za ime božje! U lučku kapetaniju. Morate to izvidjeti.” Striktno govoreći, bio je u pravu. No, nikada me nije osobito privlačilo istraživanje, vođenje ljudi i sve te nedvojbeno etički hvalevrijedne vrste rada. A moje viđenje te epizode bilo je čisto etičko. Ako je itko trebao otjerati upravitelja u grob, nisam vidio razloga zašto to ne bi bio sam kapetan Giles, postariji i ugledan čovjek te trajni stanar. Dok sam ja pak samoga sebe, u usporedbi s njim, doživljavao tek kao pticu selicu u toj luci. Zapravo, moglo bi se reći da sam ja već raskinuo svoje veze s njom. Promrmljao sam da nisam imao namjeru - da mi to ništa nije značilo...
“Ništa!”, ponovio je kapetan Giles, pokazujući neke znakove tihog, opreznog gnušanja. “Kent me upozorio da ste osebujan mladić. Sada ćete mi reći da vam zapovjedništvo ne znači ništa - a na koncu ni sav moj trud koji sam u to uložio!”
“Vaš trud!”, progunđao sam ne shvaćajući ga. Koji trud? Sve čega sam se ja mogao sjetiti bilo je to da me je zbunjivao i dosađivao mi svojim razgovorom cijeli jedan sat nakon kasnog ručka. A on je to smatrao ulaganjem velikog truda.
Gledao je u mene sa samouvjerenošću koja bi bila odvratna na bilo kojem drugom čovjeku. Sasvim iznenada, kao da se okrenula stranica neke knjige ukazujući na riječ koja je objasnila sve ono što je bilo prije, uočio sam da sve to ima i neki drugi osim etičkog aspekta.
I dalje se nisam pomicao. Kapetan Giles je pomalo počeo gubiti strpljenje. Ljutito otpuhnuvši iz svoje lule, okrenuo je leđa mojem oklijevanju.
No, nije to kod mene bilo oklijevanje. Bilo je to, ako se smijem tako izraziti, kao da sam bio mentalno izbačen iz brzine. No, čim sam uvjerio samoga sebe da je taj otrcani, beskoristan svijet mojeg nezadovoljstva sadržavao nešto poput zapovjedništva kojeg se trebalo dočepati, povratila mi se sposobnost kretanja.
Ima za potegnuti od doma časnika do lučke kapetanije, no uz čarobnu riječ “zapovjedništvo” u glavi, odjednom sam se našao na doku kao da me netko u tren oka tamo prebacio, ispred ulaza načinjenog od urešenog bijelog kamena, iznad stubišta s niskim bijelim stepenicama.
Sve to kao da je ubrzano klizilo prema meni. Cijelo to veliko sidrište zdesna bilo je tek plava mrlja, a tamna prohladna dvorana progutala me je s vrućine i blještavila, kojih nisam bio svjestan sve do trenutka kada sam se od njih sklonio u zgradu.
Široko unutarnje stubište nekako mi se samo podmetalo pod noge. Zapovjedništvo je velika magija. Prva ljudska bića koja sam jasno zamijetio nakon što sam se razišao s ozlojeđenim leđima kapetana Gilesa bila je posada parne barkače, koja se prošetavala u prostranom, zastorom odijeljenom i nadsvođenom predvorju ureda pomorske agencije.
Upravo na tom mjestu napustio me polet. Uredska atmosfera ubila bi sve što udiše zrak ljudskog poduzetništva, iskorijenila bi podjednako i nadu i strah nadvladane papirom i tintom. Prošao sam turobno raspoložen ispod zastora koji je malajski kormilar parne barkače podigao za mene. U uredu nije bilo nikoga osim službenika, koji su marljivo pisali svrstani u dva reda. No, glavni upravitelj pomorske agencije skočio je sa svojeg povišenja i hitrim korakom gazeći po debelom prostiraču krenuo prema meni da bi me dočekao u širokom središnjem prolazu.
Imao je neko škotsko ime, no bio je tamne, maslinaste puti, kratka brada bila mu je jantarno crna, a njegove oči, također crne, imale su čeznutljiv izraz. Upitao me povjerljivo:
“Želite vidjeti Njega?”
Sva bodrost duha i tijela nestala je iz mene na dodir službenosti; beživotno sam pogledao tog pisara i umorno mu odgovorio:
“Što vi mislite? Ima li to ikakvog smisla?”
“Zaboga! Danas je dva puta pitao za vas.”
Taj posebno istaknuti On bio je vrhovni autoritet, pomorski predstojnik, lučki kapetan - vrlo značajna osoba u očima svakog pojedinog piskarala u toj sobi. No, to nije bilo ništa u usporedbi s mišljenjem koje je on imao o svojem vlastitom značaju.
Kapetan Ellis je u samome sebi vidio neku vrstu božanske (poganske) emanacije, Neptunovog namjesnika za okolna mora. Ako već nije upravljao valovima, nastojao je upravljati sudbinom smrtnika čiji su životi bili bačeni na vjetrometinu tih voda.
Ta uzvišena zabluda pretvorila ga je u inkvizitora i dogmatičara. A budući da je bio koleričnog temperamenta, bilo je ljudi koji su ga se stvarno bojali. Ulijevao je strahopoštovanje, ne uslijed svojeg položaja, nego zbog svoje neopravdane umišljenosti. Nikada prije s njim nisam imao nikakva posla.
Rekao sam: “Oh! Pitao je za mene dva puta? Onda bih možda trebao ući.”
“Morate! Morate!”
Upravitelj pomorske agencije poveo me afektirano vijugajući u cijelom tom sustavu radnih stolova sve do visokih vrata koja su izgledala važno i koja je otvorio uslužnom gestom ruke.
Zakoračio je ravno unutra (ali nije puštao kvaku) i, nakon što je na trenutak s poštovanjem pogledao u sobu, dao mi je znak kimnuvši mi tiho. Zatim se odmah iskrao i vrlo pažljivo za mnom zatvorio vrata.
Tri velika prozora gledala su na luku. U njima nije bilo ničega osim tamno-plavog svjetlucavog mora i svjetlijeg bistrog plavetnila neba. Moje oko uhvatilo je u dubini i daljini tih plavih tonova bijelu točku nekog velikog broda koji je netom stigao i upravo pristajao na vanjsko sidrište. Brod iz domovine - nakon možda devedeset dana na moru. Ima nešto dirljivo u pristizanju broda s mora i spuštanju njegovih bijelih krila da bi se odmorio.
Sljedeće što sam ugledao bio je čuperak sijede kose nasađen povrh glatkog crvenog lica kapetana Ellisa, koje bi bilo apoplektično da nije odisalo tako svježim izgledom.
Naš Neptunov namjesnik nije imao ni dlake na bradi, a nije se mogao vidjeti ni trozubac kako stoji u nekom kutu, poput kišobrana. No, u ruci je držao pero - službeno pero, mnogo moćnije od mača u stvaranju ili razaranju sudbine priprostih radnih ljudi. Gledao je preko ramena dok sam mu se približavao.
Kada sam mu prišao dovoljno blizu pozdravio me ubitačnim: “Gdje ste dosad?”
Budući da ga se to nije ticalo, nisam se ni najmanje obrecnuo na taj udarac. Jednostavno sam mu rekao da sam čuo kako se traži barba za neko plovilo, a budući da sam aktivan pomorac, pomislio sam da bih se mogao prijaviti...
Prekinuo me je. “Ma! Do đavola! Vi ste pravi čovjek za taj posao - čak da ga traži i dvadeset drugih ljudi. No, nema nikakve bojazni. Svi oni plaše se preuzeti odgovornost. Tako stoje stvari.”
Bio je vrlo razdražen. Nevino sam rekao: “Plaše li se, gospodine. Pitam se zašto?”
“Molim?” reče srdito. “Plaše se plovidbe. Plaše se bjelačke posade. Previše je to muke. Previše posla. Predugo će trajati. Lagodan život i platnene ležaljke njihove su glavne mete. Ovdje sjedim s telegramom generalnog konzula pred sobom, a jedinog čovjeka sposobnog za taj posao ne mogu nigdje naći. Pomislio sam da ste ga se i vi preplašili...”
“Dugo nisam dolazio u kapetaniju”, uzvratio sam smireno.
“No, vani se o vama lijepo govori”, ljutito je progunđao a da me nije ni pogledao.
“Jako mi je drago da to od vas čujem, gospodine”, odgovorih mu.

“Da. Ali niste se javili kad smo vas tražili. Znate da niste. Onaj vaš upravitelj se ne bi usudio zanemariti poziv iz ovog ureda. Gdje ste se do vraga skrivali veći dio dana?”
Samo sam mu se ljubazno nasmijao pa se on izgleda sabrao i ponudio mi da sjednem. Objasnio mi je da mu je generalni konzul, nakon što je barba jednog britanskog broda preminuo u Bangkoku, poslao telegram u kojem je zatražio da se pošalje sposoban čovjek da preuzme zapovjedništvo.
Bilo je očito da sam, po njegovom uvjerenju, otpočetka ja bio taj čovjek, no činilo se da je obavijest upućena u dom časnika bila općenita. Ugovor je već bio pripremljen. Dao mi je da ga pročitam, a kada sam mu ga vratio potvrdivši da prihvaćam njegove uvjete, Neptunov namjesnik ga je potpisao, udario na njega pečat svojom uzvišenom rukom, presavio ga četiri puta (bio je to list plavog uredskog papira) i predao mi ga - dar iznimne snage, jer, dok sam ga spremao u džep, malo mi se zavrtjelo u glavi.
“To je vaše imenovanje za kapetana”, rekao je s određenom ozbiljnošću. “Službeno imenovanje koje obavezuje vlasnike na uvjete koje ste vi prihvatili. Dakle - kada ćete biti spremni za polazak?”
Rekao sam mu da ću biti spreman odmah tog dana ako je potrebno. Gotovo smjesta me uhvatio za riječ. Parobrod Melita isplovljavao je za Bangkok te večeri oko sedam. On će službeno zatražiti od kapetana da mi izda propusnicu i pričeka me do deset sati.
Potom je ustao iz svoje uredske stolice, a ustao sam i ja. Vrtjelo mi se u glavi, nije bilo sumnje u to, a osjećao sam i težinu u udovima, kao da su nabubrili otkako sam sjeo na tu stolicu. Naklonio sam mu se.
Mogla se zamijetiti suptilna promjena u ponašanju kapetana Ellisa, kao da je odložio svoj trozubac Neptunovog namjesnika. U stvarnosti, bilo je to samo njegovo uredsko pero koje je položio dok je ustajao.

II



RUKOVAO se sa mnom: “Eto, sada ste prepušteni sami sebi, a ja sam vas službeno imenovao i preuzeo odgovornost za to”.
Zapravo me otpratio do vrata. Koliko daleka su se samo činila! Kretao sam se kao čovjek u okovima. No, konačno smo ipak dospjeli do njih. Otvorio sam ih s osjećajem kao da dodirujem tek nešto iz svijeta sanja7, a onda se, u posljednjem trenutku, potvrdilo zajedništvo pomoraca, koje je moćnije od razlike u godinama i položaju. Potvrdilo se u glasu kapetana Ellisa.
“Do viđenja - i sretno vam bilo”, rekao mi je toliko srdačno da sam mu mogao samo uzvratiti zahvalnim pogledom. Potom sam se okrenuo i izašao van, i nikada ga u životu više nisam vidio. Nisam napravio ni tri koraka u vanjskom uredu kada sam iza sebe začuo osoran, gromki, autoritativan glas, glas našeg Neptunovog namjesnika.
Obraćao se glavnom upravitelju pomorske agencije, koji je, nakon što me je uveo, očigledno cijelo vrijeme ostao lebdjeti na pola puta.
“Gospodine R., neka parna barkača odveze ovog kapetana ovdje da se ukrca na Melitu u pola deset.”
Zapanjio me začuđen R.-ov pristanak: “Da, gospodine”. Istrčao je ispred mene na pristanište. Moje novo dostojanstvo spustilo se na mene taman toliko da nisam ni bio svjestan da je meni, Kapetanu, upućena ta posljednja dobrostivost. Učinilo mi se kao da su mi na leđima iznenada izrasla krila. Jednostavno sam otklizao ulaštenim podom.
No, R. je bio impresioniran.
“Svaka čast!”, uzviknuo je na pristaništu, dok je malajska posada parne barkače skamenjeno gledala u čovjeka zbog kojeg će morati ostati na dužnosti toliko dugo, daleko od svoga kockanja, od svojih djevojaka ili svojih čistih obiteljskih užitaka. “Svaka čast! Vlastiti prijevoz brodom. Što ste mu to učinili?”
Njegov pogled bio je pun uljudne znatiželje. Bio je prilično osupnut.
“Zar je to zbog mene? Nisam uopće imao pojma”, promucao sam.
Kimnuo mi je nekoliko puta. “Da. I, posljednji čovjek za kojeg je prije vas to napravio bio je vojvoda. Pa si vi mislite!”
Mislim da je očekivao da ću se smjesta onesvijestiti. No, previše mi se žurilo da bih imao vremena za emocionalne ispade. Moji osjećaji već su bili u takvom vrtlogu da ta zapanjujuća informacija izgleda nije na mene ostavila ni najmanji utisak. Upala je u ključali kotao moga mozga, a ja sam je sa sobom odnio nakon kratkog, ali emotivnog rastanka s R.-om.
Naklonost značajne osobe baca aureolu oko sretnika kojeg je izabrala. Taj vrstan čovjek raspitivao se o tome može li mi ikako pomoći. Znao me je samo iz viđenja, i bilo mu je sasvim jasno da me više nikada neće vidjeti: ja sam bio, kao i ostali pomorci u luci, tek predmet službenih dopisa, ispunjavanja obrazaca sa svom umjetnom nadmoći čovjeka od pera i tinte u odnosu na ljude koji se hvataju u koštac s činjenicama života izvan posvećenih zidova upravnih zgrada. Kakvi smo samo duhovi mi morali biti za njega! Puki simboli kojima je baratao u knjigama i pozamašnim zapisnicima, bez mozga i mišića i nedoumica, nešto jedva upotrebljivo i nedvojbeno manje vrijedno.
A on - iako je prošlo uredovno vrijeme - želio je znati može li mi biti od ikakve koristi!
Trebalo me je to - ispravno govoreći - trebalo me je to ganuti do suza. No, ja o tome uopće nisam razmišljao. Bilo je to samo očitovanje još jednog čuda u danu čudesa. Rastao sam se s njim kao da je bio puki simbol. Otplutao sam niz stepenice. Otplutao sam od službenih i zlokobnih vrata. I nastavio sam plutati dalje.
Upotrebljavam tu riječ radije negoli riječ “pobjegao”, jer imam jasan osjećaj da su, iako sam bio u zamahu svoje probuđene mladosti, moji pokreti bili dovoljno svjesni. Tom izmiješanom bijelom, smeđem i žutom dijelu čovječanstva, koji u tuđini gleda svoja posla, izgledao sam kao čovjek koji hoda prilično smireno. I ništa u apstraktnom smislu nije se moglo usporediti s mojom dubokom nevezanošću za obličja i boje ovoga svijeta. Bila je ona, tako reći, apsolutna.
I onda, iznenada, prepoznah Hamiltona. Prepoznao sam ga bez ikakvog napora, bez ikakvog šoka, bez ikakve začuđenosti. Primijetio sam ga kako svojim krutim, nadmenim dostojanstvom korača prema lučkoj kapetaniji. Njegovo crveno lice izdvojilo ga je u daljini. Plamtjelo je, tamo na sjenovitoj strani ulice.
I on je opazio mene. Nešto (možda nesvjesno oduševljenje) nagnalo me da mu značajno mahnem. Taj odmak od dobrog ukusa dogodio mi se prije nego što sam postao svjestan da sam za njega sposoban.
Udarac moje drskosti smjesta ga je zaustavio, baš kao što bi to mogao učiniti i metak. Doista vjerujem da je zateturao, iako, koliko sam mogao vidjeti, zapravo nije pao. Prošao sam u hipu i nisam se okrenuo. Zaboravio sam na njegovo postojanje.
Sljedećih deset minuta moglo je biti deset sekundi ili deset stoljeća, što se tiče moje svjesnosti o tome. Ljudi su mogli padati mrtvi oko mene, kuće se rušiti, puške pucati, a ja to ne bih ni zamijetio. Mislio sam: “Zaboga! Dobio sam to”. To je značilo zapovjedništvo. Dogodilo se to na način koji je bio potpuno nepredvidljiv u mojim skromnim maštanjima.
Uočio sam da se moja imaginacija kretala uvriježenim kanalima te da su moje nade oduvijek bile suhoparne. Zamišljao sam da će mi zapovjedništvo doći kao rezultat postupnog promaknuća kao zaposlenika u nekoj vrlo uglednoj tvrtki. Kao nagrada za vjerno služenje. Pa, vjerno služenje je bilo u redu. No, čovjek bi se toga prirodno odrekao radi samoga sebe, radi broda, radi ljubavi prema životu koji je sam odabrao, a ne radi nagrade.
Ima nešto odvratno u samoj zamisli o nagradi.
I sada ovdje imam svoje zapovjedništvo, potpuno u džepu, na način koji je neopoziv, ali vrlo neočekivan: iznad svih mojih zamisli, izvan svih razumnih očekivanja pa čak i unatoč postojanju neke vrste mračne zavjere koja ga je držala podalje od mene. Istina je da je zavjera bila slabašna, no pripomogla je osjećaju začudnosti - kao da sam bio sudbinski odabran za taj brod koji nisam poznavao; izabrala me neka sila veća od prozaičnih agencija trgovačkog svijeta.
Neobičan osjećaj ushita počeo se uvlačiti u mene. Da sam morao raditi deset godina ili više za to zapovjedništvo, ničega od svega toga ne bi bilo. Bio sam malo uplašen.
“Smirimo se”, rekao sam samome sebi.
Pred vratima doma pomorskih časnika činilo se da kukavni upravitelj čeka na mene. Nalazilo se ondje široko stubište od nekoliko stepenica, a on je po njemu hodao amo-tamo, kao da ga je netko za njega privezao lancem. Jadno pseto. Izgledao je kao da mu je grlo bilo presuho da bi zalajao.
Žao mi je što to moram reći, ali zastao sam prije nego što sam ušao. Zbio se preokret u mojoj moralnoj naravi. Čekao je otvorenih usta, bez daha, dok sam gledao u njega pola minute.
“A mislili ste da ćete mi to moći zatajiti”, rekao sam mu nemilosrdno.
“Rekli ste da se vraćate kući”, zacvilio je bijedno. “Rekli ste to. Rekli ste to.”
“Pitam se što će kapetan Ellis reći na taj izgovor”, izgovorio sam polako u prijetećem tonu.
Njegova donja čeljust cvokotala je cijelo vrijeme, a glas mu je nalikovao blejanju bolesne koze.
“Odali ste me? Uništili ste me?”
Ni njegov očaj, a ni čista besmislenost toga nije me mogla pokolebati. Bio je to prvi primjer pokušaja da mi netko nanese štetu - u svakom slučaju prvi za koji sam ikada saznao. I bio sam još dovoljno mlad, još uvijek previše na ovoj strani obrisa sjene, da me ne bi osupnulo i ozlojedilo tako nešto.
Kruto sam u njega zurio. Neka bijednik pati. Udario se po čelu, a ja sam prošao pored njega i ušao unutra, dok me u blagovaonicu slijedio njegov krik: “Oduvijek sam govorio da ćete mi doći glave”.
Ta vika ne samo da me sustigla, nego i prestigla, tako reći, prema verandi i prizvala kapetana Gilesa.
Stao je ispred mene na vratima u svoj samorazumljivoj pouzdanosti svoje mudrosti. Zlatni lanac svjetlucao mu se na prsima. Držao se za tinjajuću lulu.
Prijazno sam mu ispružio ruku, a on se doimao iznenađen, no ipak mi je odgovorio dovoljno srdačno na kraju, sa smiješkom nadmoćnog znanja koje je sasjeklo moju zahvalu poput noža. Ne sjećam se da smo progovorili više od jedne riječi. A čak i zbog te jedne, sudeći po toplini mojeg lica, zacrvenio sam se kao da sam napravio nešto loše. Progovorivši u nezainteresiranom tonu, zapitao sam ga kako je, do vraga, uspio prozreti tu malu zakulisnu igru koja se odvijala.
Samouvjereno je promrmljao da se malo toga događa u gradu a da on za to ne sazna. A kada je riječ o ovoj kući, on se njome povremeno služi već gotovo deset godina. Ništa što se u njoj događalo nije moglo promaći njegovom velikom iskustvu. Nije mu to bilo nimalo teško. Ni najmanje.
Zatim je svojim tihim piskutavim glasom želio saznati jesam li se formalno požalio na postupak upravitelja.
Rekao sam mu da nisam - iako, doista, nije tako ispalo zato što nisam imao prilike za to. Kapetan Ellis surovo je nasrnuo na mene na najbesmisleniji mogući način zato što me se nije moglo naći kada sam bio potreban.
“Čudan stari gospodin”, uzviknuo je kapetan Giles. “Što ste vi na to odgovorili?”
“Jednostavno sam rekao da sam došao onog trenutka kada sam čuo za njegovu poruku. Ništa više. Nisam htio naštetiti upravitelju. Zamjerio bih samome sebi da naštetim jednom takvom stvoru. Ne. Nisam se požalio, no vjerujem da on misli da sam to učinio. Neka misli. Uplašio se da on to neće zaboraviti u žurbi, jer kapetan Ellis šutnuo bi ga nasred Azije...”
“Samo čas”, reče kapetan Giles, napustivši me iznenada. Sjeo sam osjećajući se vrlo umorno, uglavnom u glavi. Prije nego što sam mogao započeti s novim slijedom misli, opet se pojavio preda mnom, promrmljavši ispriku da je morao otići i umiriti tog svata.
Pogledao sam ga iznenađeno. No, zapravo mi je bilo svejedno. Objasnio mi je da je zatekao upravitelja kako leži na sofi od konjske strune licem okrenutim prema dolje. Sada je s njim bilo sve u redu.
“Ne bi umro od straha”, rekao sam prezirno.
“Ne, ali možda bi se predozirao nečim iz jedne od onih malih bočica koje drži u svojoj sobi”, ozbiljno se pravdao kapetan Giles. “Taj priglupi blesan već se jednom pokušao otrovati - prije nekoliko godina.”
“Stvarno”, uzvratio sam bez emocija. “Ionako ne izgleda osobito sposoban za život.”
“Kad ste to već spomenuli, moglo bi se isto reći i za mnoge druge.”
“Nemojte toliko pretjerivati!”, usprotivio sam se, nervozno se smiješeći. “Ipak, pitam se što bi bilo s ovim dijelom svijeta da se vi prestanete za njega brinuti, kapetane Giles? Upravo ste mi sredili zapovjedništvo te spasili upraviteljev život u jedno poslijepodne. No, to zašto vas je toliko zainteresirao ijedan od nas dvojice nešto je što prelazi moje moći shvaćanja.”
Kapetan Giles nije prozborio ništa jednu minutu. A onda reče ozbiljno:
“On zapravo nije loš upravitelj. Barem zna pronaći dobrog kuhara. I, štoviše, zna ga zadržati kada ga jednom pronađe. Sjećam se kuhara koje smo ovdje imali prije njega...”
Zasigurno sam nekim pokretom odao svoje nestrpljenje budući da je prekinuo samoga sebe ispričavajući se što me gnjavi svojim pričama, dok mi je nesumnjivo potrebno sve moje vrijeme da bih se spremio.
Ono što mi je stvarno bilo potrebno bilo je da me ostave samoga neko vrijeme. Hitro sam iskoristio tu priliku. Moja soba bila je tiho utočište u, čini se, praznom krilu zgrade. Budući da apsolutno ništa nisam imao za raditi (jer nisam raspakirao svoje stvari), sjeo sam na krevet i prepustio se dojmovima trenutka. Tim neočekivanim dojmovima...
I prvo sam se začudio stanju svoga uma. Zašto nisam iznenađeniji? Zašto? Evo me, zadužen zapovjedništvom u tren oka, ne na uobičajen način na koji se odvijaju događaji među ljudima, nego više na neki magični način. Trebao sam biti izvan sebe od zapanjenosti. No, nisam bio. Prilično sam nalikovao ljudima iz bajki. Njih nikada ništa ne zapanjuje. Kada se potpuno opremljena svečana kočija stvori iz bundeve da bi je odvezla na bal, Pepeljuga ne vrisne od iznenađenja. Smireno u nju ulazi i odlazi prema svojoj sretnoj sudbini.
Kapetan Ellis (vrsta bijesne vile) stvorio je zapovjedništvo iz ladice gotovo jednako tako neočekivano kao u bajci. No, zapovjedništvo je jedna apstraktna ideja, a doimalo se i kao neka vrsta “manjeg čuda” sve dok mi nije sinulo da je uključivalo konkretno postojanje jednog broda.
Broda! Mojeg broda! Bio je moj, potpunije moj da bih ga zaposjeo i brinuo se za njega nego bilo što drugo na svijetu; bio je to predmet moje odgovornosti i posvećenosti. Postojao je i čekao je na mene, začaran, nesposoban za pokret, za život, za odlazak u svijet (dok ja ne dođem), poput začarane kraljevne. Njegov vapaj dospio je do mene kao da se spustio iz oblaka. Nikada nisam ni pomislio da on postoji. Nisam znao kako on izgleda, jedva da sam mu znao ime, a ipak smo bili nerazlučivo sjedinjeni za neko vrijeme u budućnosti, da potonemo ili isplivamo zajedno8.
Iznenadna navala gorljivog nestrpljenja prostrujala je mojim venama i dala mi toliki osjećaj siline bivstvovanja kakav nikada prije ili kasnije nisam iskusio. Otkrio sam u kolikoj mjeri sam pomorac, srcem, umom i, moglo bi se reći, tijelom - čovjek sasvim posvećen moru i brodovima; more je bila jedina bitna riječ, a brodovi ispit muškosti, temperamenta, hrabrosti, odanosti - i ljubavi.
Bio je to veličanstven doživljaj. A i neponovljiv. Skočivši sa svoga kreveta, dugo sam koračao gore-dolje po sobi. No, kada sam došao u blagovaonicu, ponašao sam se dovoljno pribrano. Jedino što nisam ništa mogao pojesti za večeru.
Obznanivši svoju namjeru da se ne odvezem, nego prošećem do pristaništa, sigurno sam očajnom upravitelju odao priznanje za trud što je pronašao neke kulije9 za prtljagu. Otišli su noseći sav moj zemaljski imetak (osim nešto novca koji sam imao u džepu) obješen na dugu motku. Kapetan Giles se ponudio otpratiti me.
Hodali smo sumornom, sjenovitom uličicom preko esplanade. Bilo je donekle svježije pod drvećem. Kapetan Giles je dometnuo, iznenada se nasmiješivši: “Znam tko je presretan što vas posljednji put vidi”.
Pretpostavio sam da misli na upravitelja. Taj svat se prema meni ophodio mrzovoljno i uplašeno do samog kraja. Izrazio sam svoje čuđenje što mi je pokušao napakostiti bez ikakvog razloga.
“Zar ne uviđate da je ono što je on htio bilo to da se riješi našeg prijatelja Hamiltona gurnuvši ga ispred vas za taj posao? To bi ga zauvijek uklonilo, shvaćate li?”
“Pobogu!”, uzviknuo sam, osjetivši malo poniženje. “Je li to moguće? Kakva je on budala! Taj naporni, bezobrazni besposličar! Zaista! Nije mogao... A ipak je u tome zamalo uspio, čini se, jer lučka kapetanija je morala nekoga poslati.”
“Tako je. Budala poput našeg upravitelja ponekad može biti opasna”, poučno je izjavio kapetan Giles. “Samo zato što je budala”, dodao je, nastavljajući s poukom svojim samodopadnim niskim tonom glasa. “Jer”, nastavio je pomno obrazlažući, “nijedna razumna osoba ne bi riskirala gubitak jedinog zaposlenja koje je dijeli od skapavanja od gladi samo da bi se riješila obične smetnje - male brige. Nije li tako?”
“Pa, ne bi”, složio sam se, obuzdavši svoju želju da se nasmijem na tu neku zagonetnu ozbiljnost u donošenju zaključaka njegove mudrosti, kao da su oni proizvod zabranjenih radnji. “No, taj svat izgleda kao da je prilično lud. Mora da jest.”
“A kada je o tome riječ, vjerujem da je svatko na ovome svijetu malo lud”, smireno je izjavio.

“Smatrate da nema iznimki?”, ispitivao sam ga, samo da bih čuo njegov odgovor. Šutio je neko kraće vrijeme, a onda se pribrao na dojmljiv način.
“Pa, Kent to govori čak i o vama.”
“Doista?” uzvratio sam, odjednom izuzetno ogorčen na svojeg bivšeg kapetana. “O tome nema ništa u njegovom pismu preporuke koje imam u džepu. Je li vam naveo neke primjere moje ludosti?”
Kapetan Giles mi je objasnio u pomirljivom tonu da se radilo samo o prijateljskoj zamjedbi koja se odnosila na moje naprasno napuštanje broda bez ikakvog vidljivog razloga.
Mrzovoljno sam promrmljao: “Oh, napuštanje njegova broda”, i povratio svoj uobičajeni hod. Trudio se održati korak sa mnom u dubokoj tami drvoreda, kao da je njegova sveta dužnost bila da me isprati iz kolonije kao nepoželjnog došljaka. Malo se zadihao, što je bilo prilično otužno na neki način. No, to me nije dirnulo. Upravo suprotno. Njegova nelagoda pobudila je u meni neki zlobni užitak.
Uskoro sam popustio, usporio korak i rekao mu:
“Ono što sam doista želio bio je novi početak. Osjetio sam da je nastupilo pravo vrijeme za to. Zar je to bilo nešto toliko ludo?”
Ništa nije odgovorio. Izlazili smo iz drvoreda. Na mostu koji se protezao nad kanalom neki mračni, neodlučni lik doimao se kao da čeka nešto ili nekoga.
Bio je to malajski policajac, bosonog, u svojoj plavoj odori. Srebrena traka na njegovoj maloj okrugloj kapi prigušeno je svjetlucala pod uličnom svjetiljkom. Bojažljivo je zurio u nas.
Prije nego što smo mu se uspjeli približiti okrenuo se i počeo hodati ispred nas u smjeru lukobrana. Udaljenost je bila nekih stotinjak metara, a onda sam primijetio da su moji kuliji čučnuli na pete. Zadržali su motku na svojim ramenima, a sve moje zemaljsko blago, još uvijek privezano za motku, odmaralo se na tlu između njih. Dokle god je oko moglo vidjeti, duž pristaništa ni duše nije bilo vani, osim policijskog službenika, koji nas je pozdravio.
Čini se da je zadržao kulije kao sumnjivce te im zabranio ulaz u lukobran. No, na moj znak odmah je uklonio zabranu. Dvojica strpljivih momaka, istovremeno ustajući i nešto tiho mrmljajući, odskakutali su po platnicama, a ja sam se pripremio oprostiti od kapetana Gilesa, koji je stajao držeći se kao da se njegovoj misiji primiče kraj. Nije se moglo poreći da je on ishodio sve to. I dok sam se premišljao o tome kako mu se primjereno obratiti, oglasio se on sam:
“Siguran sam da ćete imati pune ruke zamršenog posla.”
Upitao sam ga što ga je nagnalo na takvu pomisao, a on je odgovorio da je to bilo njegovo općenito iskustvo svijeta. Brod koji dugo izbiva iz svoje luke, vlasnici nedostupni telegrafom, a jedini čovjek koji išta može objasniti mrtav je i pokopan.
“A i vi ste sami u određenom smislu novi u tom poslu”, zaključio je takvim tonom glasa na koji nisam mogao odgovoriti.
“Nemojte se truditi”, rekao sam mu. “Znam to i sam jako dobro. Žalim samo što mi ne možete prenijeti makar mali dio vašeg iskustva prije nego što odem. Budući da je to neizvedivo u deset minuta, bolje je da vas ništa ni ne pitam. A tu je i ova parna barkača koja čeka na mene. No, neću se uistinu smiriti sve dok ne otisnem taj svoj brod u Indijski ocean.”
Ležerno je pripomenuo da je od Bangkoka do Indijskog oceana poprilično velik korak. I to mrmljanje, kao nejasan bljesak nekog prigušenog fenjera, pokazalo mi je na trenutak širok pojas otoka i grebena između tog nepoznatog broda, koji je bio moj, i slobode velikih voda globusa.
No, nisam osjećao strepnju. Dovoljno dobro sam se dotad upoznao s Otočjem. Iznimno strpljenje i iznimna brižnost provest će me kroz to područje rascjepkanog tla, slabih vjetrova i mirnih voda do mjesta na kojem ću konačno osjetiti da se plovilo pod mojim zapovjedništvom ljulja na velikim valovima i prebacuje na veliki udar pravih vjetrova, koji će mu dati osjećaj moćnog, silnijeg života. Taj put bit će dug. Dugi su svi putovi koji vode u žudnju vlastitoga srca. No, ovaj put mogao sam vidjeti unutarnjim okom na mapi, profesionalno, sa svim njegovim komplikacijama i teškoćama, a ipak je bio nekako jednostavan. Netko je pomorac ili to nije. A ja nimalo nisam sumnjao u to da jesam.
Jedini dio koji mi je bio nepoznat bio je Tajlandski zaljev. I spomenuo sam to kapetanu Gilesu. Ne da sam bio osobito zabrinut zbog toga. Spadao je u isto područje čiju narav sam poznavao, u čiju samu dušu sam, čini se, zavirio tijekom posljednjih mjeseci one egzistencije s kojom sam se sada rastao, iznenada, kao kada se netko rastane s nekim očaravajućim društvom.
“Zaljev.. .Da! Ćudljivo more - baš”, reče kapetan Giles.
Ćudljivo u tom smislu bijaše nejasna riječ. Sve to zvučalo je poput mišljenja koje je izrekla neka oprezna osoba koja pazi kako se ponaša da nekoga ne bi uvrijedila.
Nisam ga ispitivao o naravi te ćudljivosti. Doista nije bilo vremena za to. No, baš u zadnji čas izrekao mi je upozorenje.
“Što god činili, držite se njegove istočne strane. Zapadna strana je opasna u ovo doba godine. Nemojte ničemu dopustiti da vas natjera na pokušaj prelaska. Tamo će vas dočekati samo nevolje.”
Iako sam teško mogao zamisliti što bi me moglo natjerati da svoj brod dovedem do struja i grebena malajske obale, zahvalio sam mu za savjet.
Toplo je primio moju ispruženu ruku, a kraj našeg druženja nastupio je iznenada, riječima: “Laku noć”.
Bilo je to sve što je rekao: “Laku noć”. Ništa više. Ne znam što sam ja namjeravao reći, no iznenađenje me je nagnalo da se time zadovoljim, kakvo god bilo. Malo sam se zagrcnuo, a onda sam uzviknuo u nekakvoj nervoznoj žurbi: “Oh! Laku noć, kapetane Giles, laku noć”.
Pokreti su mu uvijek bili odmjereni, ali njegova poleđina počela je nestajati u daljini pustog pristaništa prije nego što sam se dovoljno pribrao da bih slijedio njegov primjer i okrenuo se u stranu, u smjeru lukobrana.
Samo, moji pokreti nisu bili odmjereni. Požurio sam prema stepenicama i uskočio u parnu barkaču. I prije nego što sam se do kraja smjestio u stražnji dio krme, to usko malo plovilo izletjelo je iz lukobrana iznenadnim zamahom vitla i isprekidanim brzim sukljanjem dima ispušnog ventila iz blijedo svjetlucavog mjedenog dimnjaka postavljenog posred brodice.
Prigušeno bućkanje na krmi bilo je jedini zvuk na svijetu. Obala je ležala uronjena u tišinu najdubljeg sna. Gledao sam kako grad nestaje, tih i nečujan u vrućoj noći, sve dok me iznenadan uzvik - “Parna barkača, ahoj!” - nije prisilio da se okrenem prema naprijed. Približavali smo se bijelom, sablasnom parobrodu. Svjetla su gorjela na njegovim palubama, u njegovim bočnim prozorčićima. I istovjetan glas viknuo je s njega: “Je li to naš putnik?”
“Jest”, glasno sam doviknuo.
Njegova posada očito se uzvrpoljila. Mogao sam ih čuti kako trče uokolo. Moderni duh žurbe jasno se mogao razabrati u zapovijedima “Povuci sidrenjak” - “Spusti bočni siz”, kao i u užurbanim molbama upućenim meni: “Dođite, gospodine! Kasnimo u polasku tri sata zbog vas... naše vrijeme polaska je sedam sati, znate!”
Popeo sam se na palubu. Rekao sam: “Ne! Ne znam”. Duh moderne žurbe bio je utjelovljen u mršavom, dugorukom, dugonogom čovjeku s uredno podšišanom sijedom bradom. Njegova ispijena ruka bila je topla i suha. Izjavio je grozničavo:
“Neka me đavo odnese ako bih pričekao još pet minuta duže - sviđalo se to lučkom kapetanu ili ne”.
“To je vaša stvar”, odgovorio sam mu. “Nisam ja od vas tražio da me čekate.”
“Nadam se da ne očekujete nikakvu večeru”, uzviknuo je. “Ovo nije plutajuće prenoćište. Vi ste jedini putnik kojeg sam imao u životu i usrdno se nadam da ćete biti i posljednji.”
Nisam odgovorio na ovu gostoljubivu gestu, a bogme nije ni on čekao na bilo kakav odgovor, nego je odjurio na zapovjednički most da usmjeri svoj brod.
Tijekom četiri dana koliko sam bio na brodu nije promijenio svoj poluneprijateljski stav. Budući da je polazak njegova broda bio odgođen za tri sata zbog mene, nije mi mogao oprostiti što nisam neka uglednija osoba. Nije to baš izravno rekao, no taj osjećaj nervoznog čuđenja neprestano se mogao osjetiti u njegovim izjavama.
Ponašao se apsurdno.
Bio je to i čovjek s podosta iskustva, što je volio isticati, ali nisam mogao ni zamisliti nekoga tko bi se više razlikovao od kapetana Gilesa. Bio bi me zabavio da mi je bilo do zabave. No, nije mi bilo do zabave. Nalikovao sam ljubavniku koji željno iščekuje susret. Ljudska zloba nije mi značila ništa. Razmišljao sam o svojem nepoznatom brodu. To mi je bilo dovoljno zabavno, dovoljno zamorno, dovoljno zanimljivo.
Prepoznao je stanje u kojem sam se nalazio, jer njegova inteligencija je bila dovoljno oštra za to, pa me prepredeno podbadao u vezi s mojom zadubljenošću na način kojim se služe neki zlobni, cinični starci ismijavajući snove i zablude mladosti. Ja sam se, pak, suzdržavao od toga da ga ispitujem o izgledu svoga broda, iako sam znao, budući da je boravio u Bangkoku otprilike svakih mjesec dana, da ga je morao znati iz viđenja. Nisam htio taj brod, svoj brod!, izložiti nekakvoj podcjenjivačkoj primjedbi.
On je bio prvi izrazito antipatičan čovjek kojeg sam ikada sreo. Moja izobrazba još ni izdaleka nije bila dovršena, iako ja to nisam znao. Ne! Nisam to znao.
Sve što sam znao bilo je to da mu se ne sviđam i da me je zbog nečeg osobnog prezirao. Zašto? Očevidno zato što je njegov brod kasnio tri sata u polasku zbog mene. Tko sam ja uopće da se takvo što učini za mene? Nešto takvo nitko nikada nije učinio za njega. Bila je to neka vrsta ljubomornog prezira.
Moje iščekivanje, pomiješano sa strahom, doseglo je svoj vrhunac. Kako dugi su bili dani tog putovanja i koliko brzo su završili. Jednog jutra, rano, prešli smo valobran i dok se Sunce veličanstveno dizalo nad ravnim prostranstvima kopna, zaobišli smo bezbrojne okuke, prošli kroz sjenu velike zlatne pagode10 i dospjeli do gradskog predgrađa.
I bio je tu, prostirao se naširoko na obje obale, taj istočnjački glavni grad koji još nije zaposjeo nijedan bijeli osvajač: nebrojeno mnoštvo smeđih kuća izgrađenih od bambusa, od rogožine, od lišća, u arhitektonskom stilu koji rabi biljne materijale izrasle iz smeđeg tla na obalama blatnjave rijeke. Zadivljujuća je bila sama pomisao da u tim kilometrima ljudskih naseobina vjerojatno nije bilo više od tri kilograma čavala. Neke od tih kuća od pruća i trave, poput gnijezda neke vodene vrste, bile su načičkane uz obalu. Druge su izgledale kao da rastu iz vode, dok su pak treće plutale u dugim usidrenim redovima na samoj sredini riječne struje. Tu i tamo u daljini, iznad pretrpane gomile niskih, smeđih vrhova tih krovova, uzdizale su se velike skupine zidanih građevina, kraljevska palača, velebni i ruševni hramovi, koji se mrve pod izravnom Sunčevom svjetlošću, silnom, nadmoćnom, gotovo opipljivom, koja kao da je prodirala u grudi svakim udahom kroz nosnice i prožimala čovjekove udove do posljednje pore na koži.

Smiješna žrtva ljubomore iz ovog ili onog razloga zaustavila je svoje pogonske strojeve upravo u tom trenutku. Parobrod je lagano plutao prema naprijed, s dolaskom plime. Nesvjestan novog okruženja, hodao sam po palubi, zadubljen u svoja tjeskobna, teška promišljanja, nekakvu mješavinu romantičarskog sanjarenja i vrlo praktičnog preispitivanja vlastitih kvalifikacija. Jer, približavalo se vrijeme preuzimanja zapovjedništva i dokazivanja vrijednosti na najtežem ispitu struke.
Iznenada sam začuo poziv tog maloumnika. Signalizirao mi je da dođem na njegov zapovjednički most.
Nije me to osobito zanimalo, ali budući da se činilo da mi ima nešto važno za reći, uspeo sam se ljestvama.
Stavio je ruku na moje rame i lagano me okrenuo, drugom mi rukom istodobno nešto pokazujući.
“Eno ga! To je vaš brod, kapetane”, reče mi.
U grudima sam osjetio potmuo udarac - samo jedan, kao da mi je srce prestalo kucati. Bilo je deset ili više brodova na vezu duž obale, a onaj na koji je on pokazivao bio je djelomice nedostupan mojem pogledu zbog krme susjednog broda. Rekao mi je: “Začas ćemo mu se približiti”.
Kakav je bio ton njegova glasa? Omalovažavajući? Prijeteći? Ili samo ravnodušan? Nisam mogao utvrditi. Naslutio sam nekakvu zlobnost u njegovom neočekivanom pokazivanju zanimanja za mene.
Ostavio me, a ja sam se oslonio na ogradu zapovjedničkog mosta gledajući u stranu. Nisam se usudio podići pogled. No, to sam ipak morao učiniti - i, doista, nisam si mogao pomoći, mislim da sam zadrhtao.
Ali, čim mi se pogled zaustavio na mojem brodu, sav strah je iščeznuo. Nestao je u hipu, poput ružnog sna. Samo što san iza sebe ne ostavlja nikakav sram, a ja sam nakratko osjetio sram zbog svojih sumnji u vlastitu vrijednost.
Da, bio je tu. Njegov trup, njegove snasti ispunili su moj pogled velikim zadovoljstvom. Taj osjećaj ispraznosti života koji me je činio toliko nemirnim posljednjih nekoliko mjeseci izgubio je na svojoj gorkoj uvjerljivosti, a njegov loš utjecaj raspršio se u navali osjećaja radosti.
Već prvim pogledom uočio sam da je to bilo prvoklasno plovilo, skladno stvorenje po svojim linijama iznimne ljepote, s proporcionalno visokim jarbolima. Koliko god star bio i što god da je prošao, sačuvao je svoj izvorni pečat. Bio je to jedan od onih brodova koji, uslijed svoje konstrukcije i potpune dovršenosti, nikada neće izgledati staro. Među svojim susjedima privezanim uz obalu, a svi oni bili su veći od njega, izgledao je kao stvorenje visoka roda - kao arapski pastuh u nizu zaprežnih konja.
Glas iza mene rekao je u zlobnom dvoličnom tonu: “Nadam se da ste zadovoljni njime, kapetane”. Nisam se čak ni osvrnuo. Bio je to barba parobroda, a što god da je želio reći, što god da je o njemu mislio, ja sam znao da je on, poput neke iznimne žene, bio jedno od onih stvorenja čije je samo postojanje dovoljno da u čovjeku pobudi nesebično uživanje. Osjetite da je dobro živjeti u svijetu u kojemu i on postoji.
Ona iluzija života i karaktera koja vas očara u najfinijim ljudskim rukotvorinama isijavala je iz njega. Ogromna količina tikovih balvana njihala se nad njegovim grotlom, beživotna materija koja je izgledala teže i veće nego bilo što drugo na njemu. Kada su ih počeli spuštati, prolazak konopca kroz vrv uzbibala ga je od vodene linije pa sve do vrhova finih niti njegovih jarbola, kao da se stresao pod tim teretom. Doimalo se okrutnim tako ga opteretiti...
Pola sata kasnije, kada sam prvi put zakoračio na njegovu palubu, prožeo me osjećaj dubokog tjelesnog zadovoljstva. Ništa se nije moglo usporediti s puninom tog trenutka, idealnom potpunošću tog osjećajnog iskustva koje mi je došlo bez ikakvog pripremnog mučnog rada i razočaranja neslavne karijere.
Bacio sam na njega kratki pogled, koji je obuhvatio, prisvojio njegovo obličje konkretizirajući tako apstraktan osjećaj mojeg zapovjedništva nad njim. Brojne pojedinosti uočljive pomorcu zapele su mi za oko sasvim jasno u tom trenutku. A što se tiče ostaloga, sagledao sam ga odijeljenog od materijalnih uvjeta njegove opstojnosti. Obala za koju je bio privezan doimala se kao da uopće ne postoji. Što su meni značile sve zemlje globusa? U svim dijelovima svijeta koje zapljuskuju plovne vode naš međusobni odnos bit će navlas isti - i prisniji nego što to mogu izraziti riječi ovoga jezika. Osim toga, svaki prizor i događaj bit će tek prolazna epizoda. Sama skupina žutih kulija koji su užurbano radili kod ulaza u glavno grotlo imala je manje supstancije negoli tvar od koje su sačinjene sanje. Jer tko živ bi sanjao Kineze?...
Krenuo sam prema krmi i uspeo se na palubac, gdje je, ispod platnene tende, svjetlucala mjedena oprema kakva se koristi za jahte, ulaštena površina krmene ograde, staklo vidjelica. Na samom kraju krme dva mornara, zaposlena čišćenjem upravljačkih instrumenata, na čijim savinutim leđima se u valovima poigravala odbijena svjetlost, radila su svoj posao, nesvjesna moje prisutnosti i mojeg gotovo srdačnog pogleda koji sam im uputio prolazeći prema slažu u kabinu.
Vrata su ostala širom otvorena, pomični zasun bio je gurnut do kraja. Polukružno stubište zaklanjalo je pogled u hodnik prema kapetanskoj kabini. Prigušeno zujanje čulo se odozdo, no naglo je stalo na zvuk mojih koraka dok sam se spuštao.

III



PRVO što sam dolje zamijetio bio je gornji dio tijela nekog čovjeka koji se, tako reći, protegnuo unatrag iz jednih od vrata u podnožju stepenica. Njegove oči bile su širom otvorene i nepomično su gledale u mene. U jednoj ruci držao je pladanj, a u drugoj krpu.
“Ja sam vaš novi kapetan”, rekao sam smireno.
U jednom trenu, dok trepneš, riješio se pladnja i krpe te skočio na noge da bi mi otvorio vrata kabine. Čim sam ušao u salon, nestao je, no odmah se ponovno pojavio, zakopčavajući svoj kratki kaput koji je obukao brzinom nekog umjetnika vještog u presvlačenju kostima.
“Gdje je glavni časnik?”, upitao sam ga.
“U spremištu za terete, mislim, gospodine. Vidio sam da je krenuo dolje niz krmeno grotlo prije deset minuta.”
“Recite mu da sam stigao na brod.”
Stol od mahagonija je ispod vidjelice svjetlucao u polumraku poput tamne vodene lokve. Kredenc, iznad kojega je bilo postavljeno široko ogledalo s okvirom od zlatne bronce, imao je mramornu površinu. Na njemu su bile dvije srebrom optočene lampe i još ponešto - očevidno s neke lučke izložbe. Sam salon bio je obložen dvjema vrstama drveta u izvrsnom, jednostavnom stilu kakav je prevladavao u doba kada je brod sagrađen.
Sjeo sam u fotelju na čelo stola - u kapetanovu fotelju, s malom praktičnom busolom koja je bila pričvršćena nad njom, tihim podsjetnikom na neprestanu budnost.
Cijeli niz ljudi izmijenio se u tom naslonjaču. Iznenada sam postao svjestan te misli, vrlo slikovito, kao da je svaki od njih ostavio nešto svoje između četiri zida tih ukrašenih nepropusnih pregrada, kao da je nekakva skupna duša, duša zapovjedništva, šaputala mojoj o dugim danima na moru i tegobnim trenucima.
“Ti također!”, kao da mi je govorila, “ti također osjetit ćeš taj spokoj i taj nespokoj u potrazi za bliskošću sa samim sobom - nečim nepoznatim kao što smo bili i mi te biti jednako nenadmašan u sučeljavanju s vjetrovima i sa svim morima, u beskrajnosti u kojoj ne ostaju nikakvi tragovi, u kojoj ne opstaju nikakva sjećanja i koja ne vodi nikakva računa o životima”.
Duboko u izblijedjelom okviru od zlatne bronce, u usijanom polusvjetlu koje je prosijavalo kroz platnenu tendu, ugledao sam svoje vlastito lice poduprto dlanovima. I zurio sam u samoga sebe sa savršenim odmakom distance, prije s nekom znatiželjom negoli s bilo kojim drugim osjećajem, osim s nešto suosjećanja za ovog posljednjeg predstavnika onoga što je u svakom pogledu nalikovalo svojevrsnoj dinastiji: onoj koja se zapravo ne zasniva na krvnom srodstvu, nego na iskustvu, na vještini, na shvaćanju dužnosti te na blaženoj jednostavnosti tradicionalnog pogleda na život.
Sinulo mi je da taj čovjek koji smireno zuri i u kojeg ja gledam, koji kao da je istovremeno bio ja sam i netko drugi, zapravo nije bio usamljeni lik. On je imao svoje mjesto u nizu muškaraca koje nije poznavao, za koje nikada nije ni čuo, ali koje su oblikovali isti utjecaji, čije duše s obzirom na njihovu skromnu životnu zadaću za njega nisu imale tajni.
Iznenada sam opazio da se u salonu nalazi još jedan čovjek, koji je stajao malo postrance i gledao intenzivno u mene. Glavni časnik. Njegovi dugi, riđi brkovi odredili su karakter njegove fizionomije, koju sam doživio kao svadljivu (neobično mi je to reći) na neki jeziv način.
Koliko dugo je stajao tamo i gledao u mene, procjenjujući me u mojem nezaštićenom sanjivom stanju? Bio bih se više uznemirio, budući da je sat bio ugrađen u gornji dio okvira ogledala ravno ispred mene, da nisam primijetio da se njegova duga kazaljka jedva pomaknula.
Nisam mogao biti u toj kabini duže od dvije minute sveukupno. Recimo tri... Dakle, nije me mogao promatrati duže od tek djelića minute, srećom. Ipak, zažalio sam što se to dogodilo.
Bilo je nešto odbojno i istovremeno nešto učtivo u njegovu držanju. Ime mu je bilo Burns. Napustili smo kabinu i obišli cijeli brod. Njegovo lice se na potpunom danjem svjetlu doimalo vrlo iscrpljeno, usahlo, čak grubo. Nekako mi je bilo neugodno prečesto pogledavati u njega, no njegov pogled, pak, bio je fiksiran na moje lice. Oči su mu bile zelenkaste i doimale su se punim iščekivanja.
Na sva moja pitanja odgovorio je prilično spremno, no učinilo mi se da sam načuo nevoljki ton. Drugi časnik, s tri ili četiri obična mornara, užurbao se ispred nas. Glavni časnik mi je spomenuo njegovo ime pa sam mu kimnuo u prolazu. Bio je vrlo mlad. Učinio mi se prilično nedoraslim.
Kada smo se vratili u potpalublje sjeo sam na jedan kraj duboke, polukružne ili radije poluovalne sofe, presvučene crvenim plišem. Protezala se cijelim stražnjim dijelom kabine. Gospodin Burns, zamoljen da sjedne, spustio se u jednu od pomičnih stolica razmještenih oko stola, a svoj pogled zadržao je na meni jednako pozorno kao i prije te s onim čudnim držanjem, kao da je sve to bio neki privid pa je očekivao da ću ustati, prasnuti u smijeh, pljesnuti ga po leđima i nestati iz kabine.
Vladala je neka čudna napetost u toj situaciji zbog koje sam se počeo osjećati nelagodno. Pokušao sam se oduprijeti tom nejasnom osjećaju.
“Radi se samo o mojem nedostatku iskustva”, pomislio sam.
Po licu tog čovjeka, nekoliko godina, procijenio sam, starijeg od mene, postao sam svjestan onoga što sam već bio ostavio iza sebe - svoje mladosti. I bila je to doista slaba utjeha. Mladost je nešto lijepo, jedna moćna sila - sve dok čovjek o njoj ne razmišlja. Osjetio sam da sam postajao samosvjestan. Gotovo protiv svoje volje poprimio sam ćudljivu ozbiljnost. Rekao sam: “Vidim da ga održavate u vrlo dobrom stanju, gospodine Burns”.
Odmah čim sam izgovorio te riječi zapitao sam ljutito samoga sebe zašto sam to do đavola poželio reći? Odgovor gospodina Burnsa bio je samo jedan mig oka. Što je pak to trebalo značiti?
Vratio sam se na pitanje koje mi se vrzmalo glavom duže vrijeme - najprirodnije moguće pitanje koje može izaći iz usta svakog pomorca koji se priključi posadi broda. Izrekao sam ga (unatoč toj samosvijesti) u dégagé11 šaljivom tonu: “Pretpostavljam da pluta - ha?”
Na pitanje poput ovoga moglo se odgovoriti normalno, bilo povišenim tonom opravdavajućeg žaljenja, bilo uz vidljivo potisnut ponos, tonom nalik ovome: “Ne želim se hvaliti, no vidjet ćete”. Također postoje mornari koji bi to rekli grubo i izravno: “Prava lijenčina”. Ili bi otvoreno i oduševljeno rekli: “Leti kao ptica”. Dvije misli, iskazane na četiri načina.
No, gospodin Burns je pronašao drugi način, svoj vlastiti način, koji je barem imao tu prednost da mu je štedio dah, ako već ništa drugo.
Opet ništa nije rekao. Samo se namrštio. I bilo je to ljutito mrštenje. Pričekao sam. Ništa drugo od njega nije došlo.
“U čemu je problem?... Zar mi ne možete to reći nakon dvije godine koje ste proveli na brodu?”, obratio sam mu se oštro.
Na trenutak se doimao iznenađenim, kao da je tek tada uočio moju prisutnost. No, to je prošlo gotovo u trenu. Opet je zračio ravnodušnošću. No, pretpostavljam da je pomislio kako je bolje da nešto kaže. Rekao je da je brodu potrebna, baš kao i čovjeku, prilika da se pokaže u svojem najboljem svjetlu, a ovaj brod nikada nije dobio takvu priliku otkako je on na njemu. Barem se toga nije mogao sjetiti. Posljednji kapetan... Zaustavio se.
“Zar on baš u tolikoj mjeri nije imao sreće?”, pitao sam ga s iskrenom nevjericom. Gospodin Burns skrenuo je pogled s mene. Ne, pokojni kapetan nije bio nesretan čovjek. To se za njega nije moglo reći. No, činilo se da nije želio iskušati svoju sreću.
Gospodin Burns - čovjek zagonetnih raspoloženja - izjavio je to beživotna lica i uporno zureći u oplatu kormila. Sama ta izjava odisala je nejasnom sugestivnošću. Smireno sam ga upitao:
“Gdje je umro?”
“U ovom salonu. Baš tu gdje vi sada sjedite”, odgovorio mi je gospodin Burns.
Potisnuo sam glupavu pobudu da skočim, no zapravo mi je laknulo kad sam čuo da nije umro u krevetu koji je sada trebao postati moj. Ukazao sam glavnom časniku da je ono što me stvarno zanimalo bilo to gdje je sahranio svojeg pokojnog kapetana.
Gospodin Burns mi je rekao da je to bilo na ulazu u Zaljev. Prostran grob, zadovoljavajući odgovor. No, glavni časnik, vidljivo prevladavajući nešto u svojoj nutrini - nešto poput začudnog opiranja da povjeruje u moj dolazak (barem kao nepobitnu činjenicu), nije na tome stao, iako je, uistinu, to možda bio poželio.
Sklapajući svojevrsni kompromis sa svojim osjećajima, vjerujem, uporno je buljio u oplatu kormila pa mi je izgledao kao čovjek koji govori sam sa sobom, no ipak toga donekle nesvjestan.
Ispričao mi je da je na sedmo zvono12 prijepodnevnog dežurstva okupio sve ljude na krmenoj palubi i preporučio im da se spuste u potpalublje i oproste od kapetana.
Te riječi, kao da ih je čuvao od nepoželjnog uljeza, bile su mi dovoljne da si jasno predočim taj neobičan obred: bosonogi, gologlavi mornari koji se stidljivo naguravaju u kabinu, mala gomila stisnuta uz kredenc, kojoj je više neudobno nego što je potresena, s razdrljenim košuljama na suncem opaljenim prsima, s licima izbrazdanim nevremenom, i svi oni pilje u čovjeka na samrti istim izrazom ozbiljnosti i iščekivanja.
“Je li bio pri svijesti?”, pitao sam.
“Nije govorio, ali micao je očima dok je u njih gledao”, reče glavni časnik.
Nakon što je malo pričekao, gospodin Burns naložio je posadi da napusti kabinu, ali je zadržao dvojicu najstarijih ljudi da ostanu s kapetanom dok on ne ode na palubu sa svojim sekstantom “izmjeriti Sunce”. Približavalo se podne pa je žarko želio točno izmjeriti zemljopisnu širinu. Kada se vratio dolje da odloži sekstant, otkrio je da su se ona dvojica povukla van u hodnik ispred kabine. Kroz otvorena vrata mogao je vidjeti kapetana kako opušteno leži na jastucima. Preminuo je dok je gospodin Burns gledao u kabinu. Gotovo u samo podne. Gotovo da se nije ni pomaknuo.
Gospodin Burns je uzdahnuo, zagledao se u mene ispitivački, kao da mi želi reći: “Zar još ne odlazite?” pa je svoje misli skrenuo s novog na svojeg starog kapetana, koji, budući da je bio mrtav, nije imao nikakav autoritet, nikome nije smetao i s njime se moglo lakše nositi.
Gospodin Burns se prilično opširno raspričao o njemu. Bio je osebujan čovjek - oko šezdeset i pet - željezno sive boje kose, grubog lica, tvrdoglav i nekomunikativan. Običavao je lutati brodom po moru iz neshvatljivih razloga. Izlazio bi ponekad na palubu noću, skupio neka jedra, sam bog zna zašto i radi čega, pa bi se vratio u potpalublje, zatvorio se u kabinu te satima svirao violinu - možda sve do zore. Zapravo, veći dio vremena danju ili noću provodio je svirajući violinu. To jest, kada bi ga to spopalo. I činio je to vrlo glasno.
Dogodilo se naime to da je gospodin Burns jednoga dana skupio dovoljno hrabrosti i uložio ozbiljan prigovor kapetanu. Ni on ni drugi časnik nisu mogli ni oka sklopiti tijekom svojih dežurstava u potpalublju zbog te buke... Pa kako se onda od njih moglo očekivati da budu budni tijekom obavljanja njihovih dužnosti, požalio se on. Odgovor tog strogog čovjeka bio je da ako se njemu i drugom časniku ne sviđa ta buka, mogu slobodno spakirati svoje stvari i skočiti s broda. Kada im je ta alternativa bila ponuđena, brod je bio udaljen 600 milja od najbližeg kopna.
U tom trenutku gospodin Burns me pogledao odajući začuđenost. Pomislio sam da je moj predšasnik bio izrazito osebujan postariji čovjek.
No, tek sam trebao čuti nešto još neobičnije. Pokazalo se da taj strogi, namrgođeni, vjetrom izbrazdan, grub, na moru otvrdnuo, mučaljiv šezdesetpetogodišnji moreplovac nije bio samo umjetnik, nego i ljubavnik. U Haiphongu, kada su tamo pristali nakon jednog od najneisplativijih putovanja (tijekom kojega su skoro dva puta izgubili brod), on se, po riječima gospodina Burnsa, “spetljao” s nekom ženom. Gospodin Burns nije osobno ništa znao o tome, no postojao je nepobitan dokaz o tome u obliku jedne fotografije snimljene u Haiphongu. Gospodin Burns ju je pronašao u jednoj od ladica u kapetanovoj sobi.
Kasnije sam i ja vidio tu iznimnu ljudsku zabilješku (pa je čak i bacio u more). Prikazivala ga je kako sjedi s dlanovima na koljenima, ćelav, zdepast, sijed, čekinjast, nekako nalik divljem vepru, a nad njim se postrance nadvila odvratna, postarija bjelkinja grabežljivih nosnica i prostačkog zlogukog pogleda u svojim ogromnim očima. Bila je prerušena u nekakvu poluistočnjačku, vulgarnu, raznobojnu opravu. Nalikovala je nekakvoj primitivnoj vračari ili onim ženama što proriču budućnost za pola krune. No, ipak je bila upečatljiva. Profesionalna čarobnica iz siromašnih četvrti. Bilo je to nešto nepojmljivo. Bilo je nešto odvratno u pomisli da je ona bila posljednji odraz svijeta strasti te odvažne duše koja se doimala kao da vas gleda iz usiljenog divljačkog lica tog ostarjelog pomorca. No, zamijetio sam da je držala nekakvo glazbalo - gitaru ili mandolinu - u ruci. Možda je u tome bila tajna njezinih magijskih moći.
Gospodin Burns je tu fotografiju smatrao objašnjenjem zašto je istovareni brod ostavljen usidren na zapari tijekom tri tjedna u odvratno vrućoj luci u kojoj se nije moglo disati. Ležali su tamo i hvatali zrak. Kapetan se pojavljivao tu i tamo, nakratko navraćajući na brod i opterećujući gospodina Burnsa nevjerojatnim pričama o nekakvim pismima na koje čekao.
Iznenada, nakon što je nestao na tjedan dana, vratio se na brod usred noći i isplovio u praskozorje. Kada se razdanilo vidjelo se da je podivljao i da se razbolio. Samo odvajanje od kopna trajalo je dva dana, a nekako su uspjeli i udariti u neki greben. No, voda ipak nije prodrla u brod, a kapetan, koji je progunđao tek “nema veze”, izvijestio je gospodina Burnsa da je odlučio brod odvesti u Hong Kong i tamo ga dati na popravak.
To je gospodina Burnsa bacilo u očaj. Jer doista, probiti se do Hong Konga kroz žestoki monsun, s brodom koji nije bio prikladno izbalansiran i s nedovoljnom količinom pitke vode, bio je suludi naum.
No, kapetan je nepokolebljivo promrmljao: “Držite se smjera”, a gospodin Burns, očajan i bijesan, okrenuo je brod u tom smjeru i držao ga se, derući jedra, napinjući križeve jarbola, iscrpljujući posadu - gotovo poludjevši, potpuno uvjeren da je to bio nemoguć pokušaj i da će nužno završiti nekakvom katastrofom.
U međuvremenu, zatvoren u svoju kabinu i zabijen u ugao svoje sofe zbog luđačkog ljuljanja broda, kapetan je svirao svoju violinu - ili je, barem, na njoj neprestano stvarao buku.
Kada bi se pojavio na palubi ne bi prozborio ni riječi niti bi svaki put odgovorio ako bi mu se netko obratio. Bilo je očito da se razbolio na neki zagonetan način te da gubi razum.
Kako su prolazili dani zvuk violine bio je sve tiši, sve dok na kraju gospodin Burns nije čuo samo nejasno grebuckanje dok je stajao u salonu pred vratima kapetanove privatne sobe.
Jednog poslijepodneva, sasvim očajan, uletio je u tu sobu i napravio pravu scenu, čupajući si kosu i izvikujući tako jezive kletve da je prestravio prezriv duh bolesnog kapetana. Spremnici s vodom bili su gotovo prazni, nisu prevalili 50 milja u četrnaest dana. Brod nikada neće stići do Hong Konga.
Bilo je to kao da se očajnički srlja prema uništenju broda i njegove posade. To je bilo sasvim bjelodano. Gospodin Burns, izgubivši svaku kontrolu nad sobom, približio je svoje lice kapetanovom i pravedno uzviknuo: “Vi, gospodine, odlazite u propast. No, ja jedva čekam da umrete pa da preuzmem zapovjedništvo. Vi sami to morate učiniti. Morate to učiniti sada!”
Čovjek na kauču prezrivo je zarežao: “Znači, odlazim u propast - ma nemojte?”
“Da, gospodine - nije vam još ostalo puno”, rekao je gospodin Burns smirujući se. “To se može vidjeti na vašem licu.”
“Na mojem licu, ha?... Pa, preuzmite onda zapovjedništvo i neka vas đavo nosi.”
Burns je otrčao na palubu, okrenuo brod prema vjetru, a onda se vratio u potpalublje, smiren, ali odlučan.
“Promijenio sam smjer prema Pulo Condoru13, gospodine”, rekao je. “Kada se izvučemo, ako još budete među živima, reći ćete mi u koju luku želite da uplovim i učinit ću to.”
Starac mu je uputio jezivo zloban pogled te izrekao ove grozne riječi u prijetećem, niskom tonu:
“Da je po mom, ni brod ni bilo tko od vas ne bi nikada uplovio u luku. A i nadam se da nećete.”
Gospodina Burnsa to je strašno šokiralo. Uvjeren sam da je bio sasvim prestravljen u tom trenutku. No, izgleda da se ipak uspio tako učinkovito nasmijati da je na staroga došao red da se uplaši. Povukao se u sebe i okrenuo mu leđa.
“I tad još nije bio prolupao”, uvjeravao me gospodin Burns. “Mislio je točno to što je rekao.”
I to je praktički bio posljednji put da se pokojni kapetan oglasio. Nakon toga više nije prozborio nijednu suvislu rečenicu. Te je noći zadnjim snagama bacio svoju violinu u more. Nitko ga zapravo nije vidio kada je to učinio, no nakon njegove smrti gospodin Burns nigdje nije mogao naći to glazbalo. Prazna futrola je očito bila tu, ali violine nije bilo nigdje na brodu. A gdje je mogla završiti negoli u moru?
“Bacio je svoju violinu u more!”, uzviknuo sam.

“Učinio je to”, uzviknuo je uzbuđeno gospodin Burns. “I uvjeren sam da bi pokušao povući brod sa sobom na dno da je to ikako mogao učiniti. Nije ga više namjeravao dovesti kući. Odbijao je pisati vlasnicima, a nije pisao ni svojoj staroj ženi - nije ni namjeravao. Odlučio je otrgnuti se od svega. To je bilo to. Posao ga uopće nije zanimao, ili brodski teret, ili pristizanje u luku - ili bilo što drugo. Namjeravao je lutati svijetom sve dok ne izgubi brod zajedno s njegovom posadom.”
Gospodin Burns nalikovao je nekome tko je izbjegao veliku opasnost. Zamalo je uzviknuo: “Da nije bilo mene!” A očitu iskrenost njegova srdita pogleda neobično su podvlačili njegovi bahati brkovi koje je počeo sukati, kao da ih isteže u stranu.
Mogao sam se nasmijati da nisam bio zaokupljen svojim vlastitim osjećajima, koji nisu bili nalik onima gospodina Burnsa. Već sam preuzeo zapovjedništvo. Moji osjećaji nisu mogli biti nalik onima koje je imao bilo koji drugi čovjek na brodu. U toj zajednici ja sam stršio poput kralja u svojoj zemlji, sam predstavljajući jednu sasvim posebnu klasu. Mislim na nasljednog kralja, a ne na izabranog poglavara države. Doveli su me tamo da vladam, autoritetom koji je bio toliko dalek ljudima i njima toliko nepojmljiv, koliko im je bila i sama milost Božja.
I kao pripadnika svojevrsne dinastije, osjećajući polumističnu povezanost sa svojim preminulim prethodnicima, duboko me ganuo moj neposredni predšasnik.
Taj čovjek je po svemu bitnome, osim po svojim godinama, bio baš nalik meni samome. No, kraj njegova života bio je čisti izdajnički čin, izdaja jedne tradicije koja mi se činila jednako tako obvezujućom kao što je to mogao biti bilo koji drugi vodič na Zemlji. Pokazalo se da čak i na pučini čovjek može postati žrtvom zlih duhova. Na licu sam osjećao sam dah nepoznatih moći koje nam oblikuju sudbine.
Da tišina ne bi potrajala predugo, pitao sam gospodina Burnsa je li pisao supruzi svojega kapetana. Odmahnuo je. Nije pisao nikome.
U času se namrgodio. Nikada nije ni pomislio na pisanje. Sve svoje vrijeme potrošio je neprestano nadgledajući spuštanje tovara u brod kojim je upravljao podmukao kineski slagač tereta. Gospodin Burns mi je tako omogućio prvi uvid u istinsku dušu glavnog časnika koja je nemirna boravila u njegovu tijelu.
Zamislio se, a onda se izlanuo smrknuta lica.
“Da, kapetan je umro skoro u samo podne. Pregledao sam dokumente poslijepodne. Pogrebni obred predvodio sam nad njim u sumrak, a onda sam pramac broda okrenuo prema sjeveru i priveo brod ovamo. Ja sam - priveo - brod - ovamo.”
Šakom je udario po stolu.
“Teško da bi sam ovamo doplovio”, dometnuo sam. “No, zašto radije niste pristali u Singapuru?”
Pogled mu je postao nemiran. “Najbliža luka”, promrmljao je zlovoljno.
Postavio sam to pitanje sasvim prostodušno, no taj odgovor (razlika u udaljenosti je bila značajna) i način na koji ga je dao otvorili su mi oči za jednostavnu istinu. Odveo je brod u luku u kojoj je očekivao da će ga imenovati kapetanom kad je već preuzeo privremeno zapovjedništvo, jer neće biti kvalificiranog barbe kojeg bi mogli postaviti iznad njega. Dok bi se u Singapuru, pravilno je pretpostavio, našlo mnoštvo kvalificiranih ljudi. No, njegovo naivno zaključivanje previdjelo je postojanje telegrafskog kabela koji počiva na dnu upravo onog Zaljeva prema kojemu je okrenuo brod za koji si je umislio da ga je baš on spasio od uništenja. Otuda je proizašao gorak okus našeg razgovora. Osjećao sam ga sve jasnije - i sve manje je bio po mojem ukusu.
“Gledajte, gospodine Burns”, prozborio sam vrlo odrješito. “Morali biste shvatiti da ja nisam trčao za ovim zapovjedništvom. Ono mi se nametnulo. Prihvatio sam ga. Ovdje sam da prije svega brod dovedem kući, i možete biti sigurni da ću se pobrinuti za to da svatko od vas na brodu do kraja ispuni svoju dužnost. To je sve što imam za reći - za sada.”
On je do tada već bio ustao, no umjesto da se povukao, ostao je stajati drhtavih, zlovoljnih usana i zureći žestoko u mene kao da mi, doista, nakon ovoga nije preostalo učiniti ništa drugo, ako imam imalo pristojnosti, nego da nestanem s njegovih srditih očiju. Kao i sva druga jednostavna emocionalna stanja, i ovo je bilo ganutljivo. Sažalio sam se nad njim - gotovo da sam s njim suosjećao, sve dok (uvidjevši da nisam nestao) nije progovorio tonom prigušenog susprezanja.
“Da kod kuće nemam ženu i dijete, možete biti sigurni, gospodine, da bih od vas zatražio da me razriješite dužnosti od časa kada ste stupili na palubu broda.”
Odgovorio sam mu samorazumljivom mirnoćom kao da se radi o nekoj trećoj osobi.
“A ja vas, gospodine Burns, ne bih razriješio dužnosti. Potpisali ste pomorski ugovor i ukrcali se kao glavni časnik pa sve dok to ne istekne u odredišnoj luci do kada ste na dužnosti, od vas očekujem da obavljate svoju dužnost i pomognete mi svojim iskustvom najbolje što možete.”
Skamenjena nevjerica zadržala se u njegovu pogledu, no ipak ga je slomio moj prijateljski stav. Podigavši ruke malo uvis (tu gestu kasnije sam dobro upoznao) izjurio je iz kabine.
Nismo si morali priuštiti to malo bezazleno prepucavanje. I prije no što je prošlo dosta vremena gospodin Burns je bio taj koji me gorljivo molio da ga ne ostavim, dok sam ja mogao ponuditi samo nesigurne odgovore. Sve to poprimilo je donekle tragičan izraz.
A taj gadan problem bio je samo izvanjska epizoda, puka komplikacija unutar glavnog problema kako ovaj brod izvesti - koji je bio moj sa svom svojom pripadajućom opremom i svojim ljudima, svojim tijelom i svojim duhom, koji su sada drijemali na ustajaloj rijeci - kako ovaj brod izvesti na more.
Gospodin Burns, dok je još zamjenjivao kapetana, požurio je potpisati pisani ugovor o najmu broda koji bi u nekom idealnom svijetu bez prijevara bio izvrstan dokument. Čim sam ga pregledao predvidio sam nadolazeće nevolje ako ljudi na drugoj strani nisu osobito pravični i otvoreni za raspravu.
Gospodin Burns, kojeg sam izvijestio o svojim strepnjama, odlučio ih je uvelike obezvrijediti. Pogledao me tim svojim uobičajenim izbezumljenim pogledom te mi gorko uzvratio:
“Pretpostavljam, gospodine, da želite istaknuti kako sam glupo postupio?”
Odgovorio sam mu, svojom sustavnom pristojnošću koja je, čini se, uvijek iznova pojačavala njegovo iznenađenje, da ništa nisam želio istaknuti. Želio sam to ostaviti budućnosti.
A budućnost je, naravno, sa sobom donijela puno nevolja. Bilo je dana kada sam se prisjećao kapetana Gilesa samo s najčišćim gnušanjem. Njegova prokleta oštroumnost uvalila me je u taj posao, a dok se ostvarivalo njegovo proročanstvo da ću “imati pune ruke posla”, činilo mi se kao da mi je to namjerno učinio da bi se zlobno našalio s naivnošću moje mladosti.
Da. Imao sam pune ruke komplikacija koje su bile vrlo korisne kao “iskustvo”. Ljudi imaju visoko mišljenje o prednostima iskustva. No, u tom smislu iskustvo znači uvijek nešto nepoželjno, za razliku od privlačnosti i nevinosti zabluda.
Moram priznati da sam ja svoje gubio velikom brzinom. No, na te poučne komplikacije ne smijem više trošiti riječi pa ću samo reći to da ih se sve može sažeti u jednu riječ - odgoda.
Dio čovječanstva koji je izmislio poslovicu “Vrijeme je novac” shvatit će moju muku. Ta riječ “odgoda” zavukla se u tajnu komoru mojeg mozga, odzvanjala tamo poput zvonjave zvona koja izluđuje uho, zaposjela je sva moja osjetila, sva je pocrnila, dobila gorak okus, smrtonosno značenje.
“Doista mi je žao gledati vas ovako zabrinutog. Zaista mi je žao...”
Bio je to jedini čovječni glas koji sam u to doba mogao čuti. I dolazio je od liječnika, što je bilo i primjereno.
Liječnik je čovječan po definiciji. No, taj čovjek bio je takav u stvarnosti. Njegov glas nije bio profesionalan. Ja nisam bio bolestan. Ali, drugi ljudi jesu, i to je bio razlog zašto je posjetio brod.
On je bio liječnik naše legacije, a naravno i konzulata. Brinuo se za zdravlje ljudi na brodu, koje je općenito bilo loše i treperilo, tako reći, na rubu zaraze. Da. Ljudi su bolovali. Pa tako vrijeme nije bilo samo novac, nego i život.
Nikada nisam vidio tako postojanu brodsku posadu. Kako mi je to jednom napomenuo liječnik: “Čini se da imate poštovanja vrijednu skupinu pomoraca”. Ne samo da su svi odreda bili dosljedno trijezni, nego čak nisu ni željeli izlaziti na kopno. Poduzete su mjere da ih se minimalno izlaže suncu. Radili su lake poslove pod platnenim tendama. I čovječni liječnik me pohvalio.
“Vaša raspodjela poslova čini mi se vrlo razumnom, dragi moj kapetane.”
Teško mi je izraziti koliko me utješila ta izjava. Liječnikovo okruglasto bucmasto lice, uokvireno svijetlim zaliscima, predstavljalo je savršenstvo dostojanstvene dobrote. On je, čini se, bio jedino ljudsko biće na svijetu koje je pokazalo i najmanje zanimanje za mene. Obično bi sjedio u kabini otprilike pola sata svaki put kada bi došao.
Jednog dana sam mu rekao:
“Pretpostavljam da je jedino što sada možemo učiniti to da se pobrinemo za njih kako vi to činite, dok ne isplovim brodom na more?”
Nagnuo je glavu, zatvorivši oči pod velikim naočalama, te promrmljao:
“Na more... nesumnjivo”.
Prvi član posade koji je pao u prilično loše stanje bio je poslužitelj - prvi čovjek s kojim sam razgovarao kada sam se ukrcao na brod. Odnijeli su ga na kopno (imao je simptome kolere) i umro ondje pred kraj tjedna. Zatim, dok sam još bio pod iznenađujućim utjecajem prvog udara klime, gospodin Burns se razbolio i zavukao u krevet sa žestokom groznicom, bez da je ikome rekao ijednu riječ.
Vjerujem da se dijelom i sam rastočio u tu bolest, a klima je učinila ostalo brzinom nekog nevidljivog čudovišta koje je vrebalo u zraku, u vodi, u blatu riječne obale. Gospodin Burns je bio predodređena žrtva.
Našao sam ga kako leži na leđima, zlovoljno piljeći u mene i isijavajući na mene toplinu poput male peći. Jedva da mi je odgovarao na pitanja pa je samo progunđao: “Zar si čovjek ne može uzeti jedno slobodno poslijepodne zbog gadne glavobolje - barem jednom?”
Te večeri, dok sam sjedio u salonu poslije večere, mogao sam ga čuti kako neprestance nešto mrmlja u svojoj sobi. Ransome, koji je spremao stol, rekao mi je:
“Bojim se, gospodine, da neću glavnom časniku moći posvetiti svu pažnju koja će mu vjerojatno biti potrebna. Velik dio svoga vremena morat ću provoditi niže u hodniku, u brodskoj kuhinji”.
Ransome je bio kuhar. Glavni časnik mi ga je pokazao prvi dan, dok je stajao na palubi, s rukama prekriženim na širokim grudima, zagledan u rijeku.
Čak i izdaleka njegovo skladno razvijeno tijelo, nešto sasvim mornarsko u njegovu držanju, učinilo ga je zamjetljivim. Izbliza su ga inteligentan, miran pogled, dobro odnjegovano lice te disciplinirana neovisnost ophođenja činili vrlo privlačnom osobom. Kada mi je, k tome, gospodin Burns rekao da je on najbolji mornar na brodu, iskazao sam svoje čuđenje što se u najranijem naponu snage i s takvom pojavom prijavio na brod kao kuhar.
“To je zbog njegova srca”, rekao mi je gospodin Burns. “Nešto s njim ne valja. Ne smije se previše naprezati ili se iznenada može srušiti mrtav.”
I on je bio jedini kojeg ovdašnja klima nije načela - možda se, budući da je u svojim grudima nosio smrtnog neprijatelja, izvještio u sustavnom nadzoru vlastitih osjećaja i pokreta. Kada ste bili upućeni u tu tajnu, to je bilo lako prepoznatljivo u njegovu držanju. Nakon što je preminuo jadni poslužitelj, a budući da mu se nije mogla naći bjelačka zamjena u ovoj istočnjačkoj luci, Ransome se dobrovoljno javio da obavlja dvostruk posao.
“Mogu ja to obavljati bez problema, gospodine, sve dok me se ni za što ne požuruje”, uvjeravao me.
No, očevidno se od njega nije moglo očekivati da još k tome preuzme i brigu za bolesne. Štoviše, liječnik je jasno zapovjedio da se Burnsa iskrca na kopno.
S po jednim mornarom sa svake strane koji su ga pridržavali ispod ruke, glavni časnik se spustio vanjskim stepenicama iz broda, mrzovoljniji nego ikada. Poduprli smo ga jastucima u konjskoj zaprezi, a on je teškom mukom prozborio:
“Eto - imate sad - ono što ste htjeli - maknuli ste me s - broda”.
“Nikada niste više pogriješili u životu, gospodine Burns”, odgovorio sam mu mirno, nasmiješivši mu se primjereno, a zaprega ga je odvezla u nekakav sanatorij, od cigala sagrađen paviljon koji je liječnik imao u sklopu svoje rezidencije.
Redovno sam posjećivao gospodina Burnsa. Nakon prvih nekoliko dana, dok još nikoga tamo nije poznavao, dočekivao me kao da sam dolazio ili da likujem nad skršenim neprijateljem ili da se ulagujem duboko povrijeđenoj osobi. Nije bilo ni jedno ni drugo, nego je to ovisilo o njegovim sumanutim raspoloženjima u bolničkoj sobi. Kako god bilo, to mi je uspio prenijeti čak i tijekom razdoblja kada je bio gotovo preslab da progovori. Ponašao sam se prema njemu dosljedno prijazno.
A onda je, jednog dana, iznenada došlo do provale najčišće panike iz njegova ludila.

Da ga ostavim na tom ubitačnom mjestu, umro bi. Osjetio je to, bio je siguran u to. Ali, ja nisam imao srca ostaviti ga na kopnu. Imao je ženu i dijete u Sydneyju.
Izvukao je svoje ispijene podlaktice ispod plahte kojom je bio pokriven pa je sklopio svoje mršave šape. Umrijet će! Umrijet će ovdje...
Uistinu se uspio uspraviti u sjedeći položaj, iako samo na trenutak, i kada je pao nauznak doista sam pomislio da će umrijeti tamo i tada. Pozvao sam bengalskog priređivača lijekova te požurio van iz sobe.
Sljedeći dan ponovno me uznemirio svojim moljakanjima. Nisam mu dao jasan odgovor te sam iza sebe ostavio prikazu jezivog očajanja. Dan kasnije ušao sam s nelagodom, a on me smjesta napao puno snažnijim glasom i obiljem argumenata koji su me prilično zaprepastili. Svoju poziciju branio je luđačkom gorljivošću, te me na kraju zapitao bih li želio na svojoj savjesti imati smrt jednog čovjeka? Želio je da mu obećam da neću isploviti bez njega.
Rekao sam mu da se doista prvo moram posavjetovati s liječnikom. Taj čas je vrisnuo. Liječnik! Nikako! To bi bila smrtna presuda.
Taj napor ga je iscrpio. Zaklopio je oči, ali je nastavio blebetati niskim glasom. Zamrzio sam ga otpočetka. I bivši kapetan ga je mrzio. Htio je da umre. Htio je da svi mornari umru...
“Zašto se želite pridružiti tom zlobnom lešu, gospodine? I vama bi naudio”, završio je, trepćući bezizražajno svojim staklastim očima.
“Gospodine Burns”, uzviknuo sam poprilično uznemiren, “što to zaboga govorite?”
Učinilo se da se pribrao, mada je bio preslab da bi se nadovezao.
“Ne znam”, odgovorio je malaksalo. “Samo nemojte pitati liječnika, gospodine. Vi i ja smo pomorci. Nemojte ga pitati, gospodine. Jednoga dana možda ćete i vi imati ženu i dijete.”
I ponovno me počeo moliti da mu obećam da ga neću ostaviti. Čvrsto sam odlučio da mu neću popustiti. Kasnije se ta strogost doimala zločinačkom, jer bio sam čvrsto odlučio. Taj klonuo čovjek, koji je jedva imao snage disati i koji je bio smožden silinom straha, bio je neodoljiv. A osim toga, pogodio je prave riječi. On i ja bili smo pomorci. U tome je bio u pravu, jer nisam imao nikakvu drugu obitelj. A što se tiče njegovog argumenta o ženi i djetetu (jednog dana), bio je bezvrijedan. Zvučao je tek bizarno.
Nisam mogao zamisliti nijedan argument koji bi bio snažniji i upečatljiviji od argumenta tog broda, tih ljudi uhvaćenih u klopku rijeke zbog glupih trgovačkih komplikacija, kao da su upali u nekakvu smrtonosnu zamku.
No, gotovo da sam se izborio za svoj izlazak. Izlazak na more. More - koje je bilo čisto, sigurno i prijateljski nastrojeno. Još tri dana.
Ta misao me održavala i nosila dok sam se vraćao na brod. U salonu me pozdravio liječnikov glas, a njegov ogroman lik uslijedio je za glasom, pojavivši se na ulazu u rezervnu kabinu na desnom boku broda, u kojoj se čuvao brodski kovčeg s lijekovima, čvrsto privezan za postolje kreveta.
Kada je saznao da nisam na brodu otišao je tamo, rekao mi je, da bi provjerio zalihu lijekova, zavoja i ostalog. Sve je bilo kompletno i u redu.
Zahvalio sam mu, baš sam razmišljao zamoliti ga da učini upravo to, budući da, što je i on znao, isplovljavamo na more, gdje će sve naše nevolje svake vrste konačno prestati.
Ozbiljno me saslušao i ništa nije odgovorio. No, kada sam mu se povjerio u pogledu gospodina Burnsa, sjeo je pored mene i, položivši prijateljski svoju ruku na moje koljeno, zamolio me da se zamislim nad time u što se upuštam.
Taj čovjek ima taman dovoljno snage da ga se pomakne i ni trunke više. Ali, ne bi mogao podnijeti povratak groznice. Imao sam pred sobom putovanje od možda nekih šezdeset dana, koje počinje vrlo složenom navigacijom, a završava vjerojatno s podosta lošeg vremena. Jesam li se mogao upustiti u rizik da kroz sve to moram proći sam samcat, bez glavnog časnika i s drugim časnikom tek mladićem?...
Mogao je također dodati da mi je to bilo prvo zapovjedništvo. Vjerojatno je uzeo u obzir tu činjenicu, jer i sam je to provjerio. Bilo mi je to vrlo jasno.
Ozbiljno mi je savjetovao da telegrafom zatražim glavnog časnika iz Singapura, makar to odgodilo moje isplovljavanje za tjedan dana.
“Niti dana”, rekao sam mu. Naježim se od same pomisli na to. Članovi posade doimali su se prilično spremni, svi do jednoga, i ovo je bilo vrijeme da ih odvedem odavde. Kada se jednom nađem na moru neću se bojati sučeliti bilo s čime. More je sada bilo jedini lijek za sve moje nevolje.
Liječnikove naočale gledale su u mene kao dvije svjetiljke koje su tragale za izvornošću moje odluke. Otvorio je svoje usne kao da želi sa mnom dalje raspravljati, no opet ih je zatvorio bez da je išta rekao. Mogao sam si sasvim jasno predočiti jadnoga Burnsa u njegovoj iscrpljenosti, bespomoćnosti i tjeskobnosti, koja me je dirnula snažnije negoli stvarnost od koje sam se odmaknuo prije samo sat vremena. Pročistio sam se od mana njegove osobnosti pa joj nisam mogao odoljeti.
“Gledajte”, rekao sam. “Ukoliko mi službeno ne kažete da se čovjeka ne smije pomicati, organizirat ću njegov prijevoz na brod sutra, a brod ću izvesti iz rijeke sljedećeg jutra, makar se morao usidriti izvan lukobrana nekoliko dana dok ga ne pripremim za pučinu.”
“Oh! Ja ću sam to organizirati”, odmah je rekao liječnik. “Govorio sam onako samo kao prijatelj - kao onaj koji vam želi dobro, i tome slično.”
Ustao je u svojoj dostojanstvenoj jednostavnosti i toplo se sa mnom rukovao, prilično svečano, pomislio sam. No, bio je dobar kao što je bila dobra njegova riječ. Kada se gospodin Burns pojavio na vanjskim stepenicama u nosilima, liječnik je osobno hodao uz njega. Dogovor je bio promijenjen samo utoliko što je njegov prijevoz odgođen do zadnjeg trenutka, do samog jutra našeg polaska.
Jedva da je prošao sat od izlaska Sunca. Liječnik mi je mahnuo svojom krupnom rukom s obale i smjesta otišao u svoja zaprežna kola, koja su ga prazna dopratila do rijeke. Gospodin Burns se kada su ga nosili preko krmene palube doimao potpuno beživotnim. Ransome se spustio u potpalublje da ga smjesti u njegovoj kabini. Ja sam morao ostati na palubi da se pobrinem za brod, jer teglenica je već uhvatila naše teglo.
Pljusak naših konopaca za vez kada su pali u vodu u meni je pobudio sasvim druge osjećaje. Bilo je to poput nepotpunog oduška nakon buđenja iz noćne more. No, kada je pramac broda zaplovio niz rijeku dalje od grada, istočnjačkog i prljavog, promaknuo mi je očekivani ushit tog trenutka kojem sam toliko težio. Ono što se dogodilo, nesumnjivo, bilo je opuštanje napetosti koja se pretvorila u osjećaj iscrpljenosti nakon neslavne bitke.
Oko podneva usidrili smo se jednu milju daleko od lukobrana. Poslijepodne je obilovalo poslom za cijelu posadu. Nadgledajući obavljanje poslova s palubca, gdje sam se zadržavao cijelo vrijeme, primijetio sam nešto od učmalosti tih šest tjedana provedenih u uzavreloj vrućini rijeke. Prvi povjetarac otpuhnut će to zauvijek. Sada je smirenost bila potpuna. Procijenio sam da drugi časnik - nezreo mladić neobećavajućeg izraza lica - nije sačinjen, blago rečeno, od onog neprocjenjivog materijala od kojega bi zapovjednikova desna ruka trebala biti sačinjena. No, bilo mi je drago uhvatiti duž glavne palube nekoliko osmijeha na licima onih pomoraca koje još pravo nisam stigao ni pogledati. Riješivši se smrtničkog meteža obalnih poslova, osjetio sam bliskost s njima, a ipak i njima nekako strano, poput davno izgubljene lutalice među svojtom.
Ransome je neprestano skakutao amo-tamo između kuhinje i kabine. Bio je užitak gledati ga. Taj čovjek se zasigurno skladno kretao. Jedini on od cijele posade nije u luci nijednog dana bio bolestan. No, budući da sam znao za to slabašno srce u njegovim grudima, mogao sam uočiti obuzdanost koju je nametnuo prirodnoj mornarskoj živahnosti svojih pokreta. Bilo je to kao da je morao sa sobom nositi nešto vrlo krhko ili eksplozivno i cijelo vrijeme bio je toga svjestan.
Imao sam prilike obratiti mu se jednom ili dvaput. Odgovorio mi je svojim ugodnim glasom i nejasnim, pomalo sjetnim osmijehom. Gospodin Burns se izgleda odmarao. Činilo se da se udobno smjestio.
Nakon zalaska Sunca ponovno sam izašao na palubu samo da bih naišao na tihu prazninu. Tanka, bezoblična kora obale nije se mogla razabrati. Tama se podigla oko broda poput zagonetnog isijavanja iz nijemih i samotnih voda. Naslonio sam se na krmenu ogradu i počeo osluškivati sjene noći. Ništa se nije čulo. Moje zapovjedništvo moglo je biti planet koji kruži svojom ustaljenom putanjom u svemiru beskrajne tišine. Zakvačio sam se za krmenu ogradu kao da me osjećaj za ravnotežu zauvijek napušta. Kako besmisleno. Nervozno sam viknuo.
“Ovamo na palubu!”
Smjesta je uslijedio odgovor: “Na zapovijed”, koji je razbio čaroliju. Dežurni kod sidra potrčao je spretno ljestvama palubca. Rekao sam mu da me odmah izvijesti čim uoči i najmanji znak nadolazećeg povjetarca.
Dok sam se spuštao u potpalublje pogledao sam gospodina Burnsa. Zapravo, nisam ga mogao izbjeći vidjeti, jer njegova su vrata bila otvorena. Taj čovjek bio je toliko ispijen da su njegovi riđi brkovi u toj bijeloj kabini, pod bijelom plahtom i s njegovom smežuranom glavom potonulom u bijeli jastuk, bili jedino što je upadalo u oči, kao da su nešto umjetno - brkovi iz nekog dućana izloženi tamo na izravnom svjetlu zidne lampe bez sjenila.
Dok sam zurio u njega kao u nekom čudu, on je potvrdio da je živ tako što je otvorio oči i pogledao prema meni. Bio je to jedva primjetan pokret.
“Mrtva tišina, gospodine Burns”, rekao sam mu rezignirano.
Neočekivano razgovijetnim glasom gospodin Burns je započeo svoj nesuvisao govor. Njegov ton bio je vrlo neobičan, ne kao da je bio pogođen bolešću, nego kao da je neke sasvim drugačije naravi. Zvučao je nezemaljski. Što se pak sadržaja tiče, učinilo mi se da sam razabrao da je to bila pogreška “staroga” - pokojnoga kapetana - koji vreba ispod površine mora s nekom zlom nakanom. Bila je to neka uvrnuta priča.
Saslušao sam je do kraja, a onda sam, ušavši u kabinu, položio svoju ruku na čelo glavnog časnika. Bilo je hladno. Bio je omamljen samo zbog strašne iscrpljenosti. Iznenada mi se učinilo da je postao svjestan moje prisutnosti pa me svojim specifičnim glasom - naravno, vrlo slabašnim - sa žaljenjem upitao:
“Zar nema nikakve šanse da se pokrenemo, gospodine?”
“U čemu je smisao toga da se otkvačimo od tla samo da bismo plutali, gospodine Burns?”, odgovorio sam mu.
Uzdahnuo je, a ja sam ga ostavio njegovoj nepokretnosti. Njegovo prianjanje za život bilo je jednako tanašno kao i njegovo prianjanje za razumnost. Pritisnule su me moje samotnjačke obaveze. Otišao sam u svoju kabinu potražiti olakšanje u počinku od nekoliko sati, no gotovo prije nego što sam uspio zaklopiti oči, čovjek s palube spustio se dolje i obavijestio me o dolasku lakog povjetarca. Dovoljno da se pokrenemo, rekao je.
I bilo ga je baš toliko koliko je dovoljno da se pokrenemo. Zapovjedio sam da se ljudi prihvate sidrenog vitla, otpuste sva jedra, a nastavci jarbola učvrste. No, čim sam usmjerio brod više nisam mogao osjetiti ni daška vjetra. Ipak sam podesio križeve jarbola i podigao sva jedra. Nisam želio odustati od tog pokušaja.

IV



S brodskim sidrom uz pramac i brodom odjevenim u platno do samih nastavaka jarbola, moje zapovjedništvo ostalo je nepomično poput nekog modela broda pričvršćenog za odsjaje i sjene njegovog mramornog postolja. Bilo je nemoguće razabrati kopno od vode u zagonetnoj stišanosti bezgraničnih sila svijeta. Iznenada me obuzelo nestrpljenje.
“Zar brod uopće ne reagira na rudo kormila?”, rekao sam to nervozno čovjeku čije su se snažne smeđe ruke jasno isticale dok su čvrsto prianjale za palce kormila, osvijetljene u tami, poput simbola odlučnosti čovječanstva da odredi smjer svoje vlastite sudbine.
Odgovorio mi je:
“Da, gospodine. Polako reagira”.
“Usmjeri pramac prema jugu.”
“Na zapovijed, gospodine.”
Koračao sam palubcem. Nije se čulo ništa osim mojih koraka, sve dok mi se taj čovjek nije ponovno obratio.
“Sad je usmjeren prema jugu, gospodine.”
Osjetio sam lagano stezanje u grudima prije nego što sam prvi put zadao smjer u svojem prvom zapovjedništvu u toj tihoj noći, koja je obilovala rosom i svjetlucala zvijezdama. Bilo je nekakve konačnosti u tom činu koji me je obavezao na neprestanu budnost mojeg usamljeničkog zadatka.
“Učvrsti pramac”, rekao sam konačno. “Smjer je jug.”
“Jug, gospodine”, odjeknulo je od tog čovjeka.
Poslao sam u potpalublje drugog časnika i njegovog dežurnog te ostao na dužnosti, hodajući palubom kroz svježe, snene sate koji prethode svitanju.
Slabi lahori dolazili su i odlazili, a kad god su bili dovoljno snažni da probude tamnu vodu, žubor koji se čuo postrance prostrujao bi mi kroz samo srce u delikatnom krešendu oduševljenja i ubrzo potom zamro. Bio sam užasno umoran. Same zvijezde doimale su se iscrpljene od čekanja na praskozorje. Konačno je nastupilo, sa sedefastim sjajem na obzorju, i to takvim kakav nikada prije nisam vidio u tropima, koji ne sja, koji je gotovo siv, neobično me podsjećajući na ogromno prostranstvo.
Glas čovjeka na straži odjeknuo je s prednje strane broda.
“Kopno lijevo od pramca, gospodine.”
“U redu.”
Oslanjajući se na krmenu ogradu, nisam čak ni podigao pogled. Kretanje broda bilo je neprimjetno. Ransome mi je ubrzo donio šalicu jutarnje kave. Nakon što sam je popio pogledao sam prema naprijed pa sam u nepomičnom traku vrlo istaknute blijedo-narančaste svjetlosti zamijetio kopno izrezuckano vodoravno kao da je izrezano od crnog papira pa sad kao da pluta na vodi, lako kao čep. No, izlazeće Sunce pretvorilo ga je u običnu tamnu paru, u nejasnu, ogromnu sjenku što treperi u vrućem blistavilu.
Dežurni mornar završio je s pranjem paluba. Spustio sam se u potpalublje i zaustavio se kod vrata gospodina Burnsa (nije mogao podnijeti da ih zatvaraju), no oklijevao sam započeti razgovor s njim sve dok nije napravio pokret očima. Izvijestio sam ga o novostima.
“Zamijećen rt Liant u zoru. Na nekih petnaest milja.”
Tada je pokrenuo usne, ali nisam čuo nikakav glas sve dok im nisam primaknuo svoje uho te razabrao mrzovoljan komentar: “To je gmizanje... Nemamo sreće”.
“Bolja je to sreća od stajanja, ipak”, rezignirano sam istaknuo pa sam ga ostavio svim onim mislima i maštarijama koje su ga opsjedale u njegovoj beznadnoj klonulosti.
Kasnije tog jutra, kada me zamijenio moj drugi časnik, bacio sam se na svoj kauč i na nekih tri sata doista našao zaborav. Bio je toliko savršen da sam se pri buđenju zapitao gdje sam. Potom je uslijedilo beskrajno olakšanje ove pomisli: na svojem brodu! Na moru! Na moru!
Kroz bočne prozorčiće opazio sam neuzbiban, Suncem sabit obzor. Obzor dana bez vjetra. No, sama njegova prostranost bila je dovoljna da mi dade osjećaj uspjelog bijega, trenutačni ushit slobode.
Zakoračio sam u salon s tolikim olakšanjem kakvo nisam osjetio danima. Ransome je stajao uz kredenc i pripremao se postaviti stol za prvi ručak našeg putovanja na moru. Okrenuo se prema meni, a nešto u njegovim očima zakočilo je moj skromni ushit.
Instinktivno sam ga upitao: “Što je sad?”, nimalo ne očekujući odgovor koji sam dobio. Dao mi ga je onom vrstom suzdržane smirenosti koja je bila svojstvena tom čovjeku.
“Bojim se da nismo svu bolest ostavili iza sebe, gospodine.”
“Nismo! Što se događa?”
Rekao mi je da je dvojicu naših ljudi gadno pokosila groznica tijekom noći. Jedan od njih je gorio, a drugi se tresao, ali mislio je da je to zapravo ista stvar. I ja sam to pomislio. Te novosti sam doživio kao šok. “Jedan gori, a drugi se trese, kažeš? Ne. Nismo bolest ostavili iza sebe. Izgledaju li jako bolesno?”
“Srednje loše, gospodine.” Ransome me je nepomično gledao u oči. Razmijenili smo osmijehe. Ransomeov je bio pomalo snen, kao i obično, a moj nesumnjivo prava grimasa, u skladu s mojim unutarnjim očajavanjem. Upitao sam ga:
“Je li uopće bilo ikakvog vjetra ovog jutra?”
“Jedva da bi se tako moglo reći, gospodine. No, krećemo se cijelo vrijeme. Kopno ispred nas doima se malo bližim.”
To je bilo sve. Bilo je malo bliže. A da smo imali samo malo više vjetra, samo malo više, mogli smo, trebali smo biti subočice Liantu do sada i povećati udaljenost u odnosu na tu kužnu obalu. A nije se radilo samo o udaljenosti. Činilo mi se da bi snažniji povjetarac otpuhnuo zarazu koja se zakačila za brod. Bilo je očito da se zakačila za brod. Za dvoje ljudi. Jedan gori, drugi se trese. Jasno sam osjetio odbojnost pri pomisli da ih odem vidjeti. Čemu? Otrov je otrov. Tropska groznica je tropska groznica. No, to da je svoje kandže ispružila za nama preko mora činilo mi se neobičnom i nepravednom razuzdanošću. Nisam želio vjerovati da bi mogla biti čak i gora od posljednjeg očajnog pohoda zla od kojeg smo bježali u čisti dašak mora. Da je taj dašak bio barem malo snažniji. No, imali smo kinina protiv groznice.14 Otišao sam u rezervnu kabinu gdje smo držali kovčeg s lijekovima, da bih pripremio dvije doze. Otvorio sam ga pun vjere, kao što čovjek otvara neki čudesni hram. Gornji dio bio je ispunjen skupinom bočica, sve četvrtaste i nalik jedna drugoj kao jaje jajetu. Ispod tog urednog niza bile su dvije ladice, dupkom ispunjene svim i svačim - papirnatim zavežljajima, zavojima, službeno označenim kartonskim kutijama. Niža od te dvije ladice, u jednom od svojih odjeljaka, sadržavala je našu zalihu kinina.
Bilo je tamo pet bočica, sve okrugle i jednake veličine. Jedna je bila otprilike trećinu puna. Ostale četiri još su bile zamotane u papir i zapečaćene. No, nisam očekivao da ću tu naći jednu omotnicu koja je ležala na njima. Četvrtastu omotnicu koja je, zapravo, pripadala brodskim dokumentima.
Ležala je tako da sam mogao vidjeti da nije bila zalijepljena, a kada sam je podigao i okrenuo, uočio sam da je adresirana na moje ime. Sadržavala je jednu polovicu pisaćeg papira, koju sam rastvorio s neobičnim osjećajem da se dotičem nečeg tajanstvenog, ali bez ikakvog uzbuđenja kakvo ljudi doživljavaju kada susreću i čine nešto izvanredno u nekom snu.
“Moj dragi kapetane”, počinjalo je, no skočio sam na potpis. Potpisao se liječnik. Datum je bio onaj dan kada sam, bježeći s posjeta gospodinu Burnsu u bolnici, zatekao izvrsnog liječnika kako me čeka u kabini i kada mi je rekao da je izdvojio malo vremena da za mene provjeri kovčeg s lijekovima. Kako bizarno! Dok me čekao da se svakog časa vratim, zabavljao se pišući mi pismo, a onda, kada sam ušao, požurio je ugurati ga u ladicu kovčega s lijekovima. Prilično nevjerojatan postupak. U čudu sam se okrenuo tekstu.
Krupnim, užurbanim, ali čitkim rukopisom taj me je dobar, suosjećajan čovjek iz nekog razloga, ili iz ljubaznosti ili vjerojatnije potaknut neodoljivom željom da iznese svoje mišljenje, kojim nije htio prije razvodniti moje nade, upozoravao da se ne pouzdaj em previše u korisne učinke promjene u prelasku s kopna na more. “Nisam vas htio dodatno opterećivati obeshrabrujući vas u vašim nadama”, pisao je. “Bojim se da, u medicinskom smislu, vašim nevoljama još nije kraj.” Ukratko, očekivao je da ću se morati boriti s vjerojatnim povratkom tropske bolesti. Srećom, imao sam pozamašne zalihe kinina. Trebao bih se pouzdati u njega, postojano ga davati pa će se zdravlje ljudi na brodu zasigurno poboljšati.
Zgužvao sam pismo i zgurao ga u džep. Ransome je odnio dvije velike doze ljudima niz hodnik. A ja pak još nisam izašao na palubu. Umjesto toga, otišao sam do vrata sobe gospodina Burnsa pa sam i njega izvijestio o toj novosti.
Bilo je nemoguće reći kakav učinak je to imalo na njega. U početku sam pomislio da je ostao bez riječi. Glava mu je ležala uronjena u jastuk. No, ipak je pokrenuo svoje usne da me uvjeri da postaje sve snažniji, što je očevidno bila šokantno neistinita tvrdnja.
Tog poslijepodneva ponio sam sa sobom svoj sat, kao nešto samo po sebi razumljivo. Ogromna pregrijana tišina obujmila je brod i činilo se da ga drži nepokretnim u uzavrelom okružju sastavljenom od dviju nijansi plavoga. Slabašni, topli dašci ipak su se kovitlali u njegovim jedrima. I ipak se kretao. Mora da jest. Jer, dok je zalazilo Sunce, došli smo subočice rtu Liantu i ostavili ga iza sebe: tu zlokobnu sjenu koja se povlačila u posljednjim bljeskovima sumraka.
Uvečer, pod grubim svjetlom svoje lampe, gospodin Burns doimao se kao da je dospio bliže površini svoje posteljine. Bilo je to kao da se neka potiskujuća ruka pomaknula s njega. Odgovorio je na nekolicinu mojih riječi razmjerno dugim, povezanim govorom. Odlučno se branio. Ako je izbjegao tome da ga uguši ova ustajala vrućina, rekao je, bio je siguran da će za svega nekoliko dana biti u stanju izaći na palubu i pomoći mi.
Dok je govorio tresao sam se u strepnji da bi ga taj napor mogao lišiti života meni naočigled. No, ne mogu poreći da je bilo nečeg utješnog u njegovoj odlučnosti. Prikladno sam mu odgovorio, no ukazao sam mu na to da je ono jedino što nam je stvarno moglo pomoći bio vjetar - pravi vjetar.
Okretao je glavu nestrpljivo na jastuku. I uopće nije bilo utješno slušati ga kako luđački mrmlja o pokojnom kapetanu, starcu pokopanom na 8° 20’ geografske širine, točno na našem putu - kako vreba na ulazu u Zaljev.
“Zar još razmišljate o svojem pokojnom kapetanu, gospodine Burns?”, rekao sam. “Pretpostavljam da mrtvi ne osjećaju nikakvu mržnju prema živima. Nimalo ih nije briga za njih.”
“Ne znate vi njega”, jedva je izgovorio.
“Ne. Nisam ga poznavao, a ni on nije poznavao mene. Stoga mi ionako nema što zamjeriti.”
“Da. Ali i svi mi drugi smo na brodu”, inzistirao je on.
Osjetio sam da je nesavladivu snagu zdravog razuma podmuklo ugrozila ta jeziva, ta suluda tlapnja. Pa sam mu rekao:
“Ne smijete toliko govoriti. Umorit ćete se”.
“A tu je i sam brod”, uporno je nastavljao šapatom.
“Sad je dosta”, rekao sam, približivši mu se i stavivši dlan na njegovo hladno čelo. To mi je potvrdilo da su te užasne besmislice potekle iz samog čovjeka, a ne iz bolesti, koja ga je očevidno lišila svake snage, mentalne i fizičke, osim te fiksne ideje.
Izbjegavao sam gospodinu Burnsu dati ikakvu priliku za razgovor u sljedećih nekoliko dana. Običavao sam mu samo dobaciti neku usputnu, ohrabrujuću riječ kada bi prolazio pored njegovih vrata. Vjerujem da bi više puta viknuo za mnom da je imao snage za to. No, nije imao snage za to. Ransome mi je ipak pripomenuo jednog poslijepodneva da se glavni časnik “čini se izvrsno oporavlja”.
“Je li ti u posljednje vrijeme govorio o bilo kakvim besmislicama?”, pitao sam ga usput.
“Ne, gospodine.” Ransomea je osupnulo tako izravno pitanje, no nakon stanke ipak je staloženo dodao: “Ovog jutra mi je rekao, gospodine, da mu je žao što je morao pokopati našeg pokojnog kapetana baš na samom putu broda, kako bi se to moglo reći, iz Zaljeva”.
“Zar ti to ne zvuči dovoljno besmisleno?”, upitao sam ga, gledajući odlučno u to inteligentno, smireno lice na koje je skrivena nelagoda iz prsa toga čovjeka bacila vidljiv veo zabrinutosti.
Ransome nije znao odgovoriti. Nije o tome nimalo razmišljao. Pa je s nejasnim osmijehom odlepršao od mene za svojim bezbrojnim obavezama, svojim uobičajenim pažljivo odmjerenim kretnjama.
Prošla su još dva dana. Malo smo odmaknuli - vrlo malo - u veći prostor Tajlandskog zaljeva. Zanijevši se gorljivo oduševljenjem zbog prvog zapovjedništva koje mi je palo u krilo, uz posredovanje kapetana Gilesa, još sam imao nelagodan osjećaj da ću takvu sreću možda morati platiti na neki način. Razmatrao sam, u profesionalnom smislu, kakve su mi šanse. Bio sam dovoljno sposoban za to. Barem sam ja tako mislio. Imao sam opću predodžbu o vlastitoj spremnosti koje može biti svjestan samo onaj čovjek koji se predaje pozivu koji voli. Taj osjećaj bio mi je nešto najprirodnije na svijetu. Jednako prirodan kao disanje. Predmnijevao sam da ne bih mogao živjeti bez njega.
Ne znam što sam očekivao. Možda ništa drugo osim te osobite siline postojanja koja je sama srž mladalačkih težnji. Što god bilo to što sam očekivao, nisam očekivao da će me zaskočiti uragani. Bio sam pametniji od toga. U Tajlandskom zaljevu nema uragana. Ali, nisam očekivao ni to da ću se naći svezanih ruku i nogu do takve beznadnosti kakva me spopala dok su prolazili dani.
Nije nas ta zla kob stalno držala nepokretnima. Zagonetne struje nosile su nas amo-tamo nekom prikrivenom snagom, koja se očitovala drugačijim pogledima na otoke koji su tvorili rub istočne obale Zaljeva. A bilo je i vjetrova, hirovitih i prijetvornih. Budili bi nade samo da bi ih satrli u najgorče razočaranje, obećanja o napretku završavala su nazadovanjem, nestajući u uzdisajima, odumirući u bezglasnoj nepokretnosti u kojoj su struje s nama radile što god im se prohtjelo - prohtjelo na neprijateljski način.
Otok Koh-ring15, veliki, crni, uzdignuti greben u mnoštvu manjih otočića, ležeći na staklenoj vodi poput diva među patuljcima, doimao se središtem tog sudbonosnog kruga. Činilo se nemogućim umaći mu. Dan za danom ostajao je na vidiku. Više nego jednom, na povoljnom povjetarcu ponio bih sjećanje na njega u brzo nadolazeći suton, misleći da ga zadnji put vidim. Uzalud. Jedna noć hirovitog pirkanja poništila bi napredak ostvaren privremenim povoljnim uvjetima za plovidbu, a izlazeće Sunce izbacilo bi crni reljef Koh-ringa, koji je izgledao još pustiji, još negostoljubiviji i jeziviji nego ikada prije.
“Kao da smo začarani, riječi mi”, rekao sam jednom gospodinu Burnsu sa svojeg uobičajenog mjesta na pragu njegovih vrata.

On je sjedio u svojem krevetu. Napredovao je prema svijetu živućih, ali teško da bi se moglo reći da mu se već pridružio. Kimnuo mi je svojom nejakom i koščatom glavom iskazujući tako mudro i zagonetno slaganje sa mnom.
“Oh, da, znam na što mislite”, reče mi. “Ali, ne možete od mene očekivati da ću povjerovati da jedan mrtvac ima moć poremetiti meteorologiju ovog dijela svijeta. Iako je doista sasvim razglobljena.16 Povjetarci s kopna i s mora razlomili su se na još manje lahore. Na njih se ne možemo osloniti ni punih pet minuta.”
“Još malo pa ću se i ja moći vratiti na palubu”, promumljao je gospodin Burns, “a onda ćemo vidjeti”.
Je li pod time mislio iskazati obećanje da će se uhvatiti u koštac s natprirodnim zlom, nisam mogao sa sigurnošću reći. U svakom slučaju, nije to bila pomoć koja mi je bila potrebna. S druge strane, praktički sam živio na palubi i noć i dan, ne bih li iskoristio svaku priliku da svoj brod pomaknem malo više prema jugu. Glavni časnik, mogao sam to vidjeti, bio je izuzetno slab, i još se uvijek nije sasvim oslobodio svoje tlapnje, koja je meni izgledala samo kao simptom njegove bolesti. Kako bilo, nije trebalo obeshrabrivati nadu jednog invalida. Rekao sam mu:
“Bit ćete vrlo dobrodošli gore, siguran sam, gospodine Burns. Ako se nastavite oporavljati ovom brzinom, ubrzo ćete biti jedan od najzdravijih ljudi na brodu”.
To ga je odobrovoljilo, no iznimna iscrpljenost pretvorila je njegov samozadovoljni osmijeh u odvratan prizor razotkrivanja dugih zuba ispod riđih brkova.
“Zar se momci ne oporavljaju, gospodine?”, upitao me ozbiljno, s iznimno osjećajnim izrazom zabrinutosti na licu.
Odgovorio sam mu samo nejasnom gestom i odmaknuo se od vrata. Činjenica je bila da se bolest s nama poigravala podjednako hirovito kao i vjetar. Prelazila bi s jednog na drugog čovjeka u slabijem ili snažnijem naletu, koji je iza sebe uvijek ostavljao trag, tako da su neki teturali, neki zalegli na neko vrijeme, ostavljala bi na miru jednoga pa se vraćala drugome, tako da su svi oni sada izgledali boležljivo i imali opsjednut, zabrinut pogled, dok smo Ransome i ja, jedina dvojica potpuno neokrznuta, sve njih obilazili i neumorno im davali kinin. Bila je to dvostruka borba. Neprijateljski raspoloženo vrijeme kočilo nam je kretanje prema naprijed, a bolest nas je pritisnula straga. Moram reći da su se ljudi vrlo dobro držali. Neprestano naprezanje pri podešavanju križeva jarbola rado su prihvaćali. Ali, sva okretnost nestala je iz njihovih udova i dok sam ih gledao s palubca, nisam se mogao oteti dojmu da se kreću u kužnom ozračju.
U potpalublju, u svojoj kabini, gospodin Burns napredovao je toliko da ne samo da je mogao uspravno sjediti, nego je čak mogao i saviti koljena. Obuhvativši ih svojim koščatim rukama, poput oživljenog kostura, duboko je i nestrpljivo uzdisao.
“Ono što bi trebalo učiniti, gospodine”, govorio bi mi u svakoj prilici, kada bih mu je dao, “trebalo bi brod prevesti preko 8° 20’ zemljopisne širine. Jednom kada to prevalimo, bit ćemo na sigurnom”.
U početku sam mu se samo običavao nasmijati, iako, sam bog zna, nije u meni ostalo još puno srčanosti za osmijehe. No, konačno sam izgubio strpljenje.
“Oh, da, 8° 20’ zemljopisne širine. Tamo ste pokopali svojeg pokojnog kapetana, zar ne?” A onda oštro: “Ne mislite li, gospodine Burns, da je vrijeme da prestanete sa svim tim besmislicama?”
Zakolutao je svojim duboko upalim očima i uputio mi pogled nepokolebljive tvrdoglavosti. No, to je bilo gotovo sve, osim što je promrmljao, taman dovoljno glasno da sam to mogao čuti, nešto o “Ne iznenađuje me... otkriti... tek će se poigrati s nama na neki podmukao način...”.
Takvi ispadi nisu baš imali blagotvoran učinak na moju odlučnost. Loš predosjećaj zle kobi počeo mi se uvlačiti u kosti. Istodobno sam osjećao prezir prema toj tajanstvenoj slabosti svoje duše. Samome sebi prezrivo sam rekao da je potrebno puno više od toga da bi se i u najmanjoj mjeri pokolebala moja odvažnost.
Tada još nisam znao ni koliko brzo niti iz kojeg neočekivanog smjera će ona biti napadnuta.
Dogodilo se to odmah sutradan. Sunce se jasno izdiglo iznad južnog hrpta Koh-ringa, koji se još zadržavao kao zao glasnik u našem zaleđu. Izrazito sam mrzio pogled na njega. Tijekom noći kretali smo se prema svim stranama svijeta, podešavajući križeve jarbola uvijek iznova, prema onome što su, bojim se, bili samo umišljeni naleti vjetra. A onda, taman blizu zore, dobili smo tijekom jednog sata neobjašnjiv, postojani povjetarac, pravo u lice. To nije imalo nikakvog smisla. Nije to odgovaralo ni godišnjem dobu niti je odgovaralo stoljetnom iskustvu pomoraca zabilježenom u knjigama, a nije proizlazilo ni iz izgleda neba. Samo svjesna zloba mogla je biti odgovorna za to. Poslala nas je na putovanje velikom brzinom u suprotnom smjeru od našeg pravog kursa. I da smo bili na ugodnom jedriličarskom izletu, bio bi to povoljan povjetarac, s probuđenim svjetlucanjem mora, osjećajem kretanja i neobične svježine. A onda iznenada, kao da mu je dojadilo nastaviti s tom lošom šalom, prestao je puhati i sasvim je utihnuo za manje od pet minuta. Pramac broda pomicao se kamo god je poželio, umireno more poprimilo je izgled ispolirane čelične ploče na toj bonaci.
Spustio sam se u potpalublje, ne zato što sam imao namjeru malo se odmoriti, nego jednostavno zato što u tom času nisam mogao podnijeti da gledam u njega. Neumorni Ransome marljivo je radio u salonu. Kao uobičajena praksa uvriježilo se među nama da mi ujutro podnese neformalni izvještaj o zdravlju ljudi. Okrenuo se od kredenca uputivši mi svoj uobičajeno ugodan, smiren pogled. Nikakve sjene nije bilo na njegovom inteligentnom čelu.
“Velik broj njih je srednje loše ovo jutro, gospodine”, rekao mi je smirenim tonom.
“Što? Svi oboreni?”
“Samo dvojica su zapravo u svojim ležajevima, gospodine, ali...”
“Prošla noć je bila ta koja ih je tako udesila. Morali smo vući i natezati cijelo bogovetno vrijeme.”
“Čuo sam, gospodine. Htio sam izaći i pomoći vam samo, znate...”
“Nikako. Ne smiješ... Momci tijekom noći također leže po palubi. To za njih nije dobro.”
Ransome se složio. No, na ljude se nije moglo paziti kao da su djeca. Štoviše, teško da ih se moglo kriviti što su se na taj način pokušali osvježiti i udahnuti zraka kakav se može naći samo na palubi. On sam, naravno, nije napravio tu pogrešku.
On je doista bio razuman čovjek. No, bilo bi teško reći da drugi nisu bili. Posljednjih nekoliko dana bilo je za nas iskušenje vatrenog krštenja. Doista se nije moglo prigovoriti njihovoj razumljivoj, nerazboritoj ljudskosti koja se poslužila trenucima oduška najbolje što je mogla, kada je noć sa sobom donijela privid svježine, a zvijezde svjetlucale kroz težak, rosom ispunjen zrak. Štoviše, većina njih bila je toliko iscrpljena da se gotovo ništa nije moglo napraviti bez svih koji su mogli doteturati i okupiti se na praćama. Ne, nije ih imalo smisla koriti. No, uistinu sam vjerovao da je kinin stvarno bio od velike pomoći.
Vjerujem u njega. Svoju vjeru vezao sam uz njega. Spasit će ljude, brod, ukloniti urok uz pomoć svojih ljekovitih svojstava, učiniti vrijeme sasvim nevažnim, vremenske neprilike pukom prolaznom brigom i, poput čarobnog praha koji djeluje na tajanstvene vradžbine, omogućiti prvo putovanje mojeg prvog zapovjedništva unatoč zlim silama bezvjetrine i pošasti. Smatrao sam ga dragocjenijim od zlata, a za razliku od zlata, kojega čini se nigdje nikada nema dovoljno, brod ga je imao u dovoljnim zalihama. Spustio sam se dolje s namjerom da izmjerim doze. Ispružio sam ruku s osjećajem kakvog čovjek ima kada poseže za svemoćnim svelijekom, uzeo jednu neupotrijebljenu bočicu i skinuo omot, primijetivši dok sam to činio da krajevi, ni vrh ni dno, nisu bili zapečaćeni...
No, zašto detaljno bilježiti brze korake prema užasavajućem otkriću. Već ste naslutili istinu. Bio je tu omot, bočica i bijeli prah u njoj, nekakav prah! Ali, to nije bio kinin. Jedan pogled na njega bio je sasvim dovoljan. Sjećam se da mi je u samom trenutku podizanja bočice težina tog predmeta koji sam držao u ruci smjesta dala loš predosjećaj. Kinin je lagan kao pero, a moji živci mora da su bili napregnuti do iznimne osjetljivosti. Ispustio sam bočicu i ona se razbila na podu. Ta tvar, što god bila, doimala se poput pijeska pod đonom moje cipele. Zgrabio sam sljedeću bočicu, pa sljedeću. Sama težina mi je sve rekla. Padale su jedna za drugom, razbijajući se pred mojim nogama, ne zato što sam ih razočaran bacio na pod, nego zato što su propadale kroz moje prste kao da je to otkriće bilo previše za moju izdržljivost.
Činjenica je da sama jačina mentalnog šoka pomaže čovjeku da ga nadjača, na način da proizvede u njemu neku vrstu privremene neosjetljivosti. Izašao sam iz rezervne sobe omamljen, kao da mi je nešto teško palo na glavu. Na drugoj strani salona, s druge strane stola, Ransome, s krpom za brisanje prašine u ruci, zurio je u mene otvorenih usta. Ne mislim da sam izgledao izbezumljeno. Sasvim je moguće da sam izgledao kao da se žurim jer sam instinktivno pojurio na palubu. Primjer užurbanosti koja je treningom postala instinktivnom. Teškoće, opasnosti, problemi na brodu nužno se moraju iznijeti na palubi.
Na tu činjenicu, kao da je sastavni dio moje naravi, odgovorio sam instinktivno, što se može smatrati dokazom da sam na trenutak zasigurno izgubio razum.
Svakako sam izgubio svoju unutarnju ravnotežu, postao plijen poriva, jer u podnožju stepenica sam se okrenuo i jurnuo prema vratima kabine gospodina Burnsa. Njegov izbezumljeni izgled obuzdao je moj mentalni poremećaj. Sjedio je na svojem ležaju, tijelo mu je izgledalo beskrajno dugačko, glava mu je visila malo postrance, s izrazom nekog afektiranog samozadovoljstva. Zamahnuo je, svojom drhtavom rukom, krajem podlaktice ne deblje od podebljeg štapa, svjetlucavim škarama kojima se preda mnom pokušao ubosti u vrat.
U određenoj mjeri bio sam užasnut, ali bio je to više nekakav drugotni učinak, zapravo ne toliko snažan da me nagna na to da viknem na njega primjerice ovako: “Stanite!”... “Zaboga!”... “Što to činite?”
On je zapravo samo previše napregnuo svoju nadolazeću snagu u slabašnom pokušaju da skrati gustu izraslinu svoje riđe brade. Veliki ručnik bio je prostrt na njegovu krilu, a pljusak čvrstih dlaka, poput komadića bakrene žice, padao je na njega svakim rezom škara.
Okrenuo je prema meni svoje groteskno lice koje je nadmašivalo utvare iz najluđih snova - jedan obraz bio je sav u dlakama kao da iz njega izbija plamen, a drugi ogoljen i upao, s netaknutim dugim brkom koji se isticao na toj strani, usamljen i vatren. I dok je zurio u mene skamenjen, s rastvorenim škarama na prstima, đavolski sam mu kriknuo o svojem otkriću, u šest riječi, bez komentara.

V



ČUO sam zveket škara ispalih iz njegove ruke, uočio zlokobno protezanje njegove cijele tjelesnosti nad rubom ležaja za njima, i tada sam, vraćajući se svojoj prvobitnoj nakani, nastavio svoje kretanje prema palubi. Svjetlucanje mora preplavilo mi je pogled. Bilo je veličanstveno i jalovo, monotono i beznadno pod praznom krivuljom neba. Jedra su visjela nepokretna i ispuhnuta, sami pregibi njihovih ovješenih površina nisu se gibali ništa više od isklesanog granita. Žestina mojeg dolaska nagnala je ljude pokraj kormila da se malo trgnu. Koloturnik u snasti zaškripio je bez ikakva razloga, jer što ga je zaboga moglo prisiliti na tako nešto? Bio je to zvižduk poput ptičjeg. Dugo, dugo sam stajao sučelice praznome svijetu, uronjen u beskonačnost tišine, kroz koju je prodirala i protjecala Sunčeva svjetlost s nekom tajanstvenom nakanom. Potom sam začuo Ransomeov glas kraj svoga lakta.
“Smjestio sam gospodina Burnsa natrag u krevet, gospodine.”
“Jesi.”
“Pa, gospodine, ustao je, sasvim iznenada, no kada se odmaknuo od svoga ležaja, srušio se. Ali to ipak nije bila nesvjestica, čini mi se.”
“Ne”, rekao sam zlovoljno, bez da sam pogledao Ransomea. Pričekao je trenutak, a onda, oprezno kao da je pazio da me ne uvrijedi: “Ne mislim da ćemo izgubiti puno toga, gospodine”, reče mi, “mogu to pomesti, gotovo do zadnjeg zrnca, pa možemo prosijati staklo iz praha. Odmah ću se toga poduhvatiti. Doručak neće zbog toga kasniti, čak ni deset minuta”.
“Oh, da”, rekao sam ogorčeno. “Neka doručak pričeka, pometi zadnje zrnce toga, a onda svu tu prokletu hrpu baci preko palube!”
Duboka tišina se vratila, a kada sam pogledao preko svoga ramena Ransome - inteligentni, smireni Ransome - nestao mi je s boka. Silna osama mora djelovala je kao otrov na moj mozak. Kada sam pogled okrenuo prema brodu, zamislio sam ga u morbidnoj viziji plutajućeg groba. Tko nije čuo za brodove koji su pronađeni kako plutaju, nasumce, s njihovim posadama mrtvima do posljednjeg čovjeka? Pogledao sam mornara za kormilom, osjetio poriv da mu se obratim, a njegovo lice je doista i zadobilo iščekujući izraz kao da je naslutilo moju namjeru. No, na kraju sam se spustio u potpalublje, u namjeri da budem sam s veličinom svoje nevolje neko vrijeme. No, kroz svoja otvorena vrata gospodin Burns me je vidio kako silazim i obratio mi se mrzovoljno: “I, gospodine?”
Ušao sam. “Uopće nije dobro”, rekao sam mu.
Gospodin Burns, ponovno namješten u svojem krevetu, skrivao je svoj čupavi obraz dlanom.
“Taj prokleti momak oduzeo mi je škare”, bilo je sljedeće što mi je rekao.
Napetost koje me tištala bila je toliko velika da mi je možda bilo svejedno što je gospodin Burns započeo sa svojom žalopojkom. Doimao se vrlo bijesnim zbog toga pa je progunđao: “Zar misli da sam lud ili što?”
“Ne mislim tako, gospodine Burns”, rekoh ja. U tom trenutku sam ga doživio kao oličenje sabranosti. Mislim da sam zbog toga počeo osjećati i svojevrsno divljenje prema tom čovjeku, koji se (osim intenzivne materijalnosti onoga što je ostalo od njegove brade) do krajnjih ljudskih granica približio tome da se pretvori u bestjelesni duh, a ipak je bio živ. Zamijetio sam neprirodno oštar vrh njegova nosa, duboka uleknuća na njegovim sljepoočicama, i zavidio sam mu. Bio je toliko smožden da će vjerojatno uskoro umrijeti. Divljenja vrijedan čovjek! Toliko blizu propasti - dok sam se ja u sebi morao nositi s pomutnjom oslabljene vitalnosti, sumnje, zbrke, samookrivljavanja i beskrajnom odbojnošću da se suočim sa stravičnom logikom cijele te situacije. Nisam se mogao suzdržati da ne promrmljam: “Osjećam kao da ja sam ludim”.
Gospodin Burns uputio mi je sablasni pogled, no inače je bio savršeno pribran.
“Uvijek sam mislio da će nam on namjestiti neku smrtonosnu smicalicu”, reče on, s posebnim naglaskom na on.
To je za mene bio mentalni šok, no nisam imao ni volje, ni srca, ni snage prepirati se s njim. Vrsta bolesti od koje sam ja patio bila je ravnodušnost. Postupna paraliza beznadnih izgleda. Stoga sam samo gledao u njega. Gospodin Burns je nastavio govoriti.
“Eh? Što? Ne! Ne želite mi povjerovati? Pa, kako onda ovo objašnjavate? Kako mislite da se to dogodilo?”
“Dogodilo?”, ponovio sam mrzovoljno. “Pa, da, kako se pak dovraga ovo dogodilo?”
Doista, kada se o tome promisli, činilo se neshvatljivim da bi se sve trebalo dogoditi baš tako: bočice ispražnjene, ponovno napunjene, iznova umotane i zamijenjene. Neka vrsta zavjere, zloban pokušaj prijevare, nešto što nalikuje prepredenoj osveti - ali čemu? - ili je to pak samo đavolska lakrdija. No, gospodin Burns je imao svoju teoriju. Bila je jednostavna i iznio ju je ozbiljno, muklim glasom.
“Pretpostavljam da su mu dali nekih petnaest funti u Haiphongu za cijelu tu hrpicu.”
“Gospodine Burns!”, uzviknuo sam.
Kimnuo je groteskno iznad svojih podignutih nogu, poput dvaju držala za metle u pidžami, s ogromnim golim stopalima na njihovu kraju.
“Zašto ne? To je prilično skupa stvar u ovom dijelu svijeta, a vladala je poprilična nestašica toga u Tonkinu. I što je njega bilo briga? Niste ga poznavali. Ja jesam, i prkosio sam mu. Nije se bojao ni Boga, ni đavla, ni čovjeka, ni vjetra, ni mora, a ni svoje vlastite savjesti. I vjerujem da je mrzio sve i svakoga. No, mislim da se bojao umrijeti. Vjerujem da sam ja jedini čovjek koji mu se ikada suprotstavio. Suočio sam se s njim u toj kabini u kojoj vi sada boravite, kada je bio bolestan, i tada sam ga zastrašio. Pomislio je da ću mu zavrnuti vratom umjesto njega. Da je bilo po njegovom, bili bismo se tukli sa sjeveroistočnim monsunom sve dok bi on bio živ, a i kasnije, za sve vijeke vjekova. Pretvorili bismo se u Letećeg Holandeza17 u Kineskom moru! Ha! Ha!”
“No, zašto bi tako zamijenio bočice?”, započeo sam. “Zašto ne bi? Zašto bi poželio baciti bočice? Stanu u ladicu. Pripadaju kovčegu s lijekovima.”
“I bile su umotane”, kriknuo sam.
“Pa, omoti su bili tamo. Učinio je to iz navike, pretpostavljam, a što se tiče njihovog ponovnog punjenja, uvijek imamo dosta toga što nam šalju u papirnatim paketićima koji se raspuknu s vremenom. A onda, tko zna? Pretpostavljam da niste okusili taj prah, gospodine? Ali, naravno, sigurni ste...”
“Ne”, rekao sam, “nisam ga okusio. Sve je to već bačeno u more”.
Iza mene, ugodan, odmjeren glas je rekao: “Ja sam ga okusio. Učinio mi se kao mješavina svih okusa, slatkastog, slankastog, nešto jako odvratno”.
Ransome, izašavši iz ostave, slušao nas je neko vrijeme, budući da mu se to lako moglo oprostiti.
“Prljavi trik”, rekao je gospodin Burns. “Uvijek sam govorio da će to učiniti.”
Veličina moje ozlojeđenosti bila je nemjerljiva. A i taj drag i suosjećajan liječnik. Jedini suosjećajan čovjek kojeg sam ikada upoznao... umjesto što je napisao ono pismo upozorenja, sam vrhunac suosjećajnosti, zašto taj čovjek nije obavio pravilan nadzor? No, zapravo nije bilo baš pravedno okriviti liječnika. Oprema je bila u redu i kovčeg s lijekovima je službena stvar. Stvarno nije bilo ničega što bi pobudilo i najmanju sumnju. Osoba kojoj nikada nisam mogao oprostiti bio sam ja sam. Ništa se nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo. Sjeme vječnog kajanja bilo je posijano u mojim grudima.
“Osjećam da je sve to moja krivica”, uzviknuo sam, “moja i nikog drugog. Tako se osjećam. Nikada si neću oprostiti”.
“To je vrlo glupo, gospodine”, reče mi gospodin Burns osorno.
I nakon tog napora srušio se iscrpljen nazad u krevet. Zaklopio je oči, s mukom je hvatao dah: to što se dogodilo, to odvratno iznenađenje i njega je potreslo. Kada sam se okrenuo primijetio sam da Ransome blijedo gleda. Znao je zašto je to učinio, ali uspio je nabaciti svoj ugodan, sneni osmijeh. Potom se vratio u ostavu, a ja sam ponovno pohitao na palubu da vidim ima li išta vjetra, ikakvog daška pod svodom nebeskim, ikakvog povjetarca, ikakvog znaka nade. Smrtni mir ponovno me dočekao. Ništa se nije promijenilo osim što je za kormilarskim kolom bio drugi čovjek. Izgledao je bolesno. Cijelo njegovo tijelo je klonulo pa se činilo da više prianja uz palce kormila nego što ih drži sigurnim stiskom. Rekao sam mu:
“Nisi u stanju biti ovdje”.
“Mogu izdržati, gospodine”, rekao je slabašnim glasom.
Zapravo, nije bilo ništa drugo što je mogao raditi. Brod nije imao potrebnu brzinu za kormilarenje. Plutao je pramcem okrenutim prema zapadu, a uvijek prisutni Koh-ring vidio se preko krme, s nekolicinom manjih otočića koji su bili crne točkice u velikom blještavilu te plivali pred mojim uznemirenim pogledom. I osim tih djelića kopna, na nebu nije bilo ni mrljice, nije bilo ni mrljice na vodi, ni traga izmaglici, ni tračka dima, nikakvih jedara, nikakvog broda, nikakvog ljudskog pokreta, nikakvog znaka života, ničega!
Prvo pitanje bilo je što učiniti? Što se moglo učiniti? Prva stvar koju je očevidno trebalo učiniti bilo je reći ljudima. Učinio sam to istoga dana. Nisam htio dopustiti da se znanje o tome jednostavno proširi po brodu. Htio sam se suočiti s njima. Skupio sam ih na krmenoj palubi u tu svrhu. Samo čas prije nego što sam iskoračio da bih im se obratio otkrio sam da život može sadržavati užasne trenutke. Nijedan očiti zločinac nikada nije bio toliko pritisnut osjećajem krivice. To je možda razlog zašto je moje lice bilo grubo, a glas otresit i bezosjećajan dok sam objavljivao da više ništa ne mogu učiniti za bolesne, kada je riječ o lijekovima. Kada je pak riječ o njezi koju im mogu pružiti, znaju da na nju mogu računati.
Ne bih im zamjerio da su me živog rastrgali na komade. Tišinu koja je uslijedila bilo je gotovo teže podnijeti nego najljući metež. Skršila me beskrajna dubina njezinog prijekora. No, zapravo, bio sam u krivu. Glasom koji sam s najvećom mukom održavao čvrstim, nastavio sam: “Pretpostavljam, ljudi, da ste shvatili što sam rekao pa znate što to znači”.
Čuo sam glas ili dva: “Da, gospodine... shvaćamo”.
Bili su tihi jednostavno zato što mislili da nisu pozvani išta reći. A kada sam im rekao da namjeravam požuriti u Singapur te da najveća šansa za brod i ljude počiva u naporima svih nas, bilo bolesnih, bilo zdravih, koje moramo poduzeti da ga izvučemo iz ovoga, ohrabrio me pristanak iskazan u potihom mrmljanju i u zvonkijem glasu koji je viknuo: “Zasigurno postoji izlaz iz ove proklete rupe”.

***

Evo izvatka iz bilješki koje sam napisao u to vrijeme.
“Konačno smo iza sebe ostavili Koh-ring. Mislim da već mnogo dana nisam u potpalublju proveo sveukupno više od dva sata. Boravim na palubi, naravno, dan i noć, a dani i noći valjaju se preko nas jedni za drugima, jesu li dugi ili kratki, tko to može reći? Sav osjećaj za vrijeme gubi se u monotoniji iščekivanja, nade i žudnje - koja je samo jedna - pokrenuti brod prema jugu! Pokrenuti brod prema jugu! Taj doživljaj je začudno mehanički: Sunce se diže i spušta, noć se rasprostire preko naših glava kao da netko ispod obzora okreće kazališni kinetoskop. To je nešto najžalosnije, najbesmislenije!... i kroz cijelu tu bijednu predstavu ja tapkam, tapkam po palubi. Koliko sam samo milja propješačio na palubcu tog broda! Bilo je to ustrajno hodočašće iz pukog nemira, prošireno kratkim posjetima u potpalublje da provjerim gospodina Burnsa. Ne znam je li to privid, no čini mi se da on svakim danom postaje sve krepkiji. Ne govori puno, jer, doista, situacija ne dopušta izlišne primjedbe. Primjećujem to čak i kod ljudi dok ih promatram kako se kreću ili sjede po palubama. Ne razgovaraju jedni s drugima. Sinulo mi je da ako postoji neko nevidljivo uho koje osluškuje šapate zemlje, otkrit će da je ovaj brod najtiše mjesto na njoj...
Ne, gospodin Burns mi nema puno toga za reći. Sjedi u svojem ležaju bez svoje brade, s plamtećim brkovima, a njegova blijeda fizionomija ostavlja dojam tihe odlučnosti. Ransome mi kaže da proguta svu hranu koju mu donese do posljednjeg komadića, ali da, čini se, spava vrlo malo. Čak i noću, kada se spuštam u potpalublje da bih napunio svoju lulu, primjećujem da, iako drijema ležeći ispružen na leđima, i dalje izgleda vrlo odlučno. Po pogledu koji mi iskosa upućuje kada je budan doima se kao da ga uznemiravam kada ga prekinem u nekakvom gorljivom misaonom naporu, a kada se pojavim na palubi, susrećem se sa sređenim rasporedom zvijezda, bez oblaka, beskrajno zamornim. Evo ih ovdje - zvijezde, Sunce, more, svjetlost, tama, prostor, ogromne vode: čudesno Djelo od sedam dana, u koje je čovječanstvo, čini se, zabludjelo nepozvano. Ili pak domamljeno. Baš kao što sam i ja bio domamljen u ovo grozno, ovo smrću progonjeno zapovjedništvo...”

***


Jedina svjetla točka na brodu noću bila je mjesto lampi nad busolom, koje su osvjetljavale lica kormilara koji su se izmjenjivali, jer po svemu drugome bili smo izgubljeni u tami, ja koji sam hodao palubcem i ljudi koji su ležali uokolo na palubama. Svi oni bili su toliko izmoždeni bolešću da se nikakva dežurstva nisu mogla održavati. Oni koji su mogli hodati ostajali su cijelo vrijeme na dužnosti, ležeći u hladovini glavne palube, dok ih moj povišeni glas zapovijedi ne bi podigao na njihove oslabljene noge, tu malu teturavu skupinu, koja se strpljivo kretala brodom, gotovo bez žamora, gotovo bez šapta među svima njima. I svaki put kada sam morao podići glas, bilo je to popraćeno napadom kajanja i sažaljenja.
Onda bi se oko četiri sata ujutro upalilo svjetlo u brodskoj kuhinji. Pouzdani Ransome slaba srca, otporan, smiren i aktivan spravljao bi jutarnju kavu za ljude. Uskoro bi mi donio jednu šalicu na palubac, i to je bilo vrijeme kada sam sebi dopuštao da potonem u svoju platnenu ležaljku u nekoliko sati pravog sna. Nesumnjivo sam povremeno odrijemao kada bih se iz čiste iscrpljenosti oslanjao na krmenu ogradu, no, iskreno, nisam toga bio svjestan, osim u bolnom obliku grčevitih prenuća koji su me izgleda spopadali čak i dok sam hodao. No, od pet sati pa do poslije sedam spavao bih pod ugaslim zvijezdama.
Rekao bih kormilaru: “Pozovi me po potrebi”, pa bih se srušio u ležaljku i zaklopio oči, osjećajući da za mene na ovoj zemlji više nema počinka. A onda ne bih znao ni za što sve dok negdje između sedam i osam sati ne bih osjetio dodir na svojem ramenu i ugledao Ransomeovo lice, s njegovim nejasnim, snenim osmijehom i prijaznim, sivkastim očima, kao da ga je ugodno zabavljalo moje drijemanje. Drugi časnik bi povremeno dolazio gore i zamjenjivao me tijekom stanke za jutarnju kavu. No, to zapravo uopće nije bilo važno. Uglavnom je prevladavalo potpuno mrtvilo ili pak slabašni povjetarci, toliko promjenjivi i neuhvatljivi da zapravo nije bilo vrijedno primati se praća zbog njih. Ako bi se povjetarac imalo ustalio, mogao sam se pouzdati da će pomorac na kormilu glasno upozoriti: “Brod zahvaćen sprijeda, gospodine!”, što bi me poput signala trubom nagnalo da skočim uvis pola metra iznad palube. Bile su to riječi za koje mi se činilo da bi me trgnule iz vječnog počinka. Ali, to se nije događalo često. Nikada prije nisam se susreo s takvom bezvjetrinom u praskozorja. A, ako bi drugi časnik bio ondje (općenito je svaki treći dan bio bez groznice), zatekao bih ga kako sjedi na vidjelici polusvjestan, tako reći, i s nekim priglupim pogledom privezanim za neki predmet u blizini - za uže, kuku za vezanje užeta, klin za namatanje užeta, kariku za uže.
Taj mladić bio je prilično problematičan. Ostao je nezreo u svojim mukama. Doimao se kao da je postao potpuni imbecil pa kada bi ga ponovni napad groznice otjerao natrag u njegovu kabinu u potpalublje, odmah bismo primijetili njegov nestanak. Prvi put kada se to dogodilo Ransome i ja jako smo se uznemirili. Otpočeli smo tihu potragu i na kraju ga je Ransome pronašao sklupčanog u pretincu za jedra, koji se pomičnim vratima otvarao iz hodnika. Kada sam ga zbog toga ukorio, zlovoljno je odgovorio: “Unutra je svježe”. To nije bilo istina. Tamo je bilo samo mračno.
Glavne mane njegova lica nije popravljala njegova jednolična blijeda boja. Nije bilo tako kod mnogih ljudi na brodu. Činilo se da ispijenost uslijed lošeg zdravlja idealizira opći karakter crta lica, izvlačeći na vidjelo nezamijećenu plemenitost kod nekih, snagu kod drugih, a u jednom slučaju otkrivajući jedan zapravo komičan aspekt. Bio je to oniži, nagao, živahan čovjek s nosom i bradom nalik na Punchove,18 a kojeg su njegovi prijatelji mornari nazivali “Frenchy”. Ne znam zašto. Moguće je da je bio Francuz, ali nikada nisam čuo da je izrekao i jednu jedinu riječ na francuskom.
Vidjeti njega kako dolazi na krmu primiti kolo kormila tješilo me. Plave radne hlače zasukanih nogavica, na jednoj nozi malo više negoli na drugoj, čista karirana košulja, bijela platnena kapa, koju je očito sam napravio, činile su posebno ukusnu cjelinu, te uvijek živahan korak, čak i kada, jadnik, nije mogao hodati bez teturanja, odavali su njegov nepokolebljivi duh. Bio je tu i čovjek nazvan Gambril. On je bio jedina osoba sijede kose na brodu. Njegovo lice imalo je strog izraz. No, iako se sjećam svih njihovih lica, koja su tako tragično propadala meni naočigled, većina njihovih imena iščeznula je iz moga sjećanja.
Riječi koje smo izmjenjivali bile su šture i djetinjaste s obzirom na situaciju. Morao sam se prisiljavati da ih pogledam u lice. Očekivao sam da će mi upućivati mrke poglede.19 Nije bilo nijednoga. Izraz patnje u njihovim očima bio je doista dovoljno težak za izdržati. No, tu mi nisu mogli pomoći. Što se ostalog tiče, pitam se je li plemenitost njihovih duša ili sklad njihove razumnosti bilo ono što ih je činilo tako divnima, toliko vrijednima mojeg najdubljeg poštovanja.
Što se pak mene tiče, niti je moja duša bili osobito plemenita kova niti je moja razumnost bila pod primjerenim nadzorom. Bilo je trenutaka kada sam osjećao ne samo da ću poludjeti, nego da sam već poludio, pa se nisam usudio otvoriti usta zbog straha da se ne izdam nekim suludim vriskom. Srećom, morao sam samo izdavati zapovijedi, a zapovijed ima smirujući učinak na onoga tko je mora izdati. Štoviše, moreplovac, dežurni časnik u meni, bio je dovoljno razuman. Nalikovao sam poludjelom stolaru koji izrađuje nekakav sanduk. Kad bi se ikada i uvjerio u to da je kralj jeruzalemski, sanduk koji bi izradio svejedno bi ostao običan sanduk. Ono čega sam se bojao bilo je to da bi mi se nehotično mogao oteti glasan vrisak i poremetiti mi ravnotežu. Srećom, ipak nije bilo potrebe za podizanjem glasa. Snena mirnoća svijeta doimala se osjetljivom na najmanji zvuk, poput šaputave galerije. Razgovorni ton gotovo da bi odnio riječ s jednog na drugi kraj broda. Užasno je bilo to što je jedini glas koji sam uopće mogao čuti bio moj vlastiti. Osobito noću, on je odjekivao vrlo usamljeno među ravnim plohama nepomičnih jedara.
Gospodin Burns, još uvijek prebivajući u svojem krevetu i zračeći onom tajanstvenom odlučnošću, bio je sklon gunđati zbog mnogočega. Naši razgovori bili su petominutni događaji, ali prilično česti. Neprestance sam se spuštao u potpalublje zbog vatre, iako nisam trošio puno duhana u to vrijeme. Lula mi se stalno gasila, jer zapravo moj um nije bio dovoljno pribran da bih mogao pošteno pušiti. Jednako tako, veći dio vremena tijekom dvadeset i četiri sata mogao sam paliti šibice na palubi i držati ih u zraku dok mi plamen ne sprži prste. No, običavao sam trčati u potpalublje uvijek iznova. Bila je to promjena. Bila je to jedina stanka u neprestanom naprezanju, i, naravno, gospodin Burns me mogao vidjeti kroz otvorena vrata kako dolazim i odlazim.
Koljena skupljenih pod bradu i gledajući svojim zelenkastim očima preko njih izgledao je čudno, a uz moja saznanja o luđačkim zamislima u njegovoj glavi, nije mi ta spodoba bila osobito draga. Ipak, morao sam s njim porazgovarati tu i tamo, a jedan dan mi se potužio da je brod vrlo tih. Satima i satima ležao je tamo a da se nije čulo baš ništa, sve dok više ne bi znao što da radi sam sa sobom.
“Kada se dogodi da Ransome boravi u svojoj kuhinji dolje niz hodnik, sve se toliko stiša da bi čovjek mogao pomisliti da su svi na brodu pomrli”, progunđao je. “Jedini glas koji ipak ponekad čujem je vaš, gospodine, a to nije dovoljno da se oraspoložim. Što se događa s ljudima? Zar nema nijednoga koji bi zapjevao neku mornarsku?”
“Nema nijednoga, gospodine Burns”, rekao sam mu. “Nema na ovom brodu nikoga tko bi imao dovoljno snage za to. Znate li da se povremeno dogodi to da ne mogu skupiti više od tri mornara da naprave bilo što?”
Pitao me brzo, ali uplašeno:
“Još nitko nije umro, gospodine?”
“Nije.”
“To nije dovoljno dobro”, gospodin Burns je samouvjereno izjavio. “Ne smijemo mu to dopustiti. Ako se dočepa jednoga, zgrabit će ih sve.”
Ljutito sam se tome usprotivio. Mislim da sam čak i opsovao uslijed uznemirujućeg utjecaja koji su na mene imale te riječi. Nasrnule su na svu pribranost koja mi je tada još preostala. U mojem neprestanom bdijenju sučelice neprijatelju dovoljno su me progonile jezive prikaze. Imao sam vizije broda koji pluta na bonaci i ljulja se na laganom povjetarcu, s posadom koja cijela polagano skapava na njegovim palubama. Poznato je da se to događalo.
Gospodin Burns je moj izljev saslušao u nekoj zagonetnoj tišini.
“Gledajte”, rekao sam mu. “Vi ne vjerujete samome sebi kada tako govorite. Ne možete. To je nemoguće. To nije nešto što ja imam pravo od vas očekivati. Moj položaj je dovoljno težak i bez zabrinutosti zbog vaših smiješnih izmišljotina.”
Ostao je nepokretan. Zbog načina na koji je svjetlo padalo na njegovu glavu nisam mogao biti siguran je li se blijedo nasmijao ili nije. Promijenio sam ton glasa.
“Slušajte”, kazao sam mu. “Naša situacija postaje toliko očajna da sam na trenutak pomislio, budući da se ne možemo pokrenuti našim smjerom prema jugu, trebam li pokušati okrenuti brod prema zapadu i tako probati dospjeti do plovnog puta nekog poštanskog broda. Od njega uvijek možemo dobiti barem malo kinina. Što vi mislite o tome?”
Kriknuo je: “Ne, ne, ne. Nemojte to učiniti, gospodine. Ne smijete ni za trenutak odustati od sučeljavanja sa starim nitkovom. Ako to učinite, pobijedit će nas”.
Ostavio sam ga. Bio je nemoguć. Nalikovalo je to slučaju opsjednutosti. No, njegovo protivljenje bilo je u suštini prilično razumno. Zapravo, moja zamisao o tome da brod okrenem prema zapadu zbog mogućnosti da bih mogao naići na možebitni parobrod ne bi mogla izdržati trezveno preispitivanje. Na strani na kojoj smo se nalazili imali smo dovoljno vjetra, barem s vremena na vrijeme, da bismo se malo pomalo probili na jug. Dovoljno, barem za to da održi našu nadu na životu. No, ako i pretpostavimo da iskoristim te nalete vjetra da bih otplovio u smjeru zapada, u neko područje u kojem danima nema ni daška vjetra, što onda? Možda bi moja užasavajuća vizija broda koji pluta s pomrlom posadom postala stvarnost za neke užasnute moreplovce koji bi to otkrili tjednima kasnije.
Toga poslijepodneva Ransome mi je donio šalicu čaja pa dok je stajao čekajući, s pladnjem u ruci, primijetio je točno pogođenim tonom suosjećanja:
“Dobro se držite, gospodine”.
“Da”, rekao sam. “Čini se da smo ti i ja zaboravljeni.”
“Zaboravljeni, gospodine?”
“Da, na nas je zaboravio vrag od groznice koji se ukrcao na ovaj brod”, rekoh mu.
Ransome mi je uputio jedan od onih svojih ugodnih, inteligentnih, kratkih pogleda i otišao s pladnjem. Sinulo mi je da sam govorio pomalo nalik gospodinu Burnsu. To me uznemirilo. No ipak, često sam u mračnijim trenucima zaboravljao svoj stav prema našim nevoljama, koji je bio prikladniji nadmetanju sa živim neprijateljem.
Da. Vrag od groznice još nije svoju ruku položio na Ransomea niti na mene. No, mogao bi u bilo kojem trenutku. Bila je to jedna od onih misli kojoj se potrebno opirati, zadržati je na pristojnoj udaljenosti pod svaku cijenu. Pomisao na mogućnost da Ransome, brodski ekonom, oboli od groznice bila je nepodnošljiva. A što bi se desilo s mojim zapovjedništvom da ja obolim, s gospodinom Burnsom odveć slabim da bi mogao stajati bez da se pridržava za svoj ležaj i s drugim časnikom koji se pretvorio u trajnog imbecila? Bilo je to nemoguće zamisliti ili, zapravo, moglo se odveć lako zamisliti.
Bio sam sam na palubcu. Budući da brod nije imao potrebnu brzinu za kormilarenje, poslao sam kormilara da sjedne ili legne negdje u hlad. Snaga ljudi bila je toliko istrošena da je trebalo izbjegavati svako nepotrebno naprezanje. Bio je to strogi Gambril sa svojom sijedom bradom. Odstupio je prilično žustro, no bio je toliko iscrpljen opetovanim napadima groznice, jadan čovjek, da se, ne bi li se spustio ljestvama palubca, morao okrenuti postrance i pridržavati objema rukama za mjedenu ogradu. Bilo je to jednostavno žalosno za gledati. No ipak, nije mu bilo puno gore ni puno bolje od većine pola tuceta tih bijednih žrtava koje sam mogao skupiti na palubi.
Bilo je to užasno beživotno poslijepodne. Nekoliko su se dana za redom niski oblaci pojavljivali u daljini, bijele nakupine s tamnim izbočinama počivale su na vodi, nepokretne, gotovo krute, a ipak su cijelo vrijeme jedva primjetno mijenjale oblik. U pravilu su iščezavale predvečer. No, te večeri čekale su zalazeće Sunce, koje je blještalo i gasilo se nevoljko među njima prije nego što je potonulo. Točne i zamorne zvijezde opet su se pojavile iznad vrhova naših jarbola, no zrak je ostao ustajao i težak.
Pouzdani Ransome upalio je lampe iznad kućišta busole i klizio, sav u sjenkama, prema meni.
“Hoćete li se spustiti u potpalublje i pokušati nešto pojesti, gospodine?”, predložio mi je.
Njegov prigušeni glas trgnuo me. Stajao sam gledajući u daljinu preko krmene ograde, ne govoreći ništa, ne osjećajući ništa, čak ni iscrpljenost u svojim udovima, nadvladanim zlim urokom.
“Ransome”, odsječno sam ga upitao, “koliko dugo sam na palubi? Gubim osjećaj za vrijeme”.
“Četrnaest dana, gospodine”, odgovorio mi je. “Prošlog ponedjeljka napunilo se dva tjedna otkako smo napustili sidrište.”
Njegov jednoličan glas zvučao je nekako žalobno. Malo je zastao, a onda je dodao: “Ovo je prvi put da izgleda kao da ćemo imati malo kiše”.
Zamijetio sam veliku sjenu na obzoru koja je sasvim uklonila niske zvijezde, dok su se one iznad glave, kada sam pogledao prema gore, doimale kao da sjaje na nas kroz pokrov dima.
Kako je tamo dospio, kako se uspuzao tako visoko, nisam mogao objasniti. Izgledao je zlokobno. Nije bilo ni trunke vjetra. Nakon što me je Ransome ponovno pozvao ipak sam se spustio dolje u kabinu da bih - njegovim riječima - “pokušao nešto pojesti”. Ne znam je li taj pokušaj bio osobito uspješan. Pretpostavljam da sam se u tom razdoblju hranio na uobičajen način, no sjećanje mi sada govori da je život tih dana održavala nepobjediva tjeskoba, kao svojevrsni pakleni stimulans koji je istovremeno bio i uzbudljiv i poguban.
Bilo je to jedino razdoblje u mojem životu u kojem sam pokušao voditi dnevnik. Ne, nije bilo jedino. Prije mnogo godina, u uvjetima moralne izolacije, ipak jesam na papiru bilježio neke misli i događaje nekih dvadesetak dana. No, to je bilo prvi put. Ne sjećam se kako je do toga došlo ni kako su džepna bilježnica i olovka dospjele u moje ruke. Nezamislivo mi je da sam ih namjerno potražio. Pretpostavljam da su me spasile od luđačkog trika razgovaranja sa samim sobom.
Neobično je bilo to što sam se u oba slučaja prihvatio nečeg takvog u okolnostima u kojima nisam očekivao da će se, razgovornim jezikom iskazano, “to izroditi iz toga”. A nisam očekivao ni da ću te zabilješke sačuvati. To pokazuje da se radilo o čisto osobnoj potrebi za unutarnjim olakšanjem, a ne o provali egoizma.
Ovdje moram dati drugi primjer tih zapisa,20 nekoliko nepovezanih rečenica, koje sada meni samome izgledaju vrlo sablasno, izvađenih iz dijela koji sam nažvrljao baš te večeri:

***

“Na nebu se događa nešto poput raspadanja, poput truljenja zraka, koji ostaje nepokretan kao i inače. Na koncu, to su samo oblaci, koji u sebi mogu, a ne moraju nositi vjetar ili kišu. Čudno je da me to toliko muči. Osjećam kao da su me pronašli svi moji grijesi. No, pretpostavljam da je muka u tome što brod i dalje leži nepomičan, što nije pod kontrolom te što ja nemam što raditi da bi spriječio svoju razumnost da ne podivlja među pogubnim predodžbama onog najgoreg što nas može zadesiti. Što će se dogoditi? Vjerojatno ništa. Ili bilo što. Moglo bi iznenada doći do žestokog naleta jakog vjetra s ruba neke oluje. A na palubi su petorica ljudi koji su krepki i snažni kao recimo zdrava dvojica. Moglo bi nam otpuhati sva naša jedra. Svaki pedalj platna raširili smo na brodu otkako smo se odvojili od kopna isplovivši iz ušća Mei-nama,21 prije petnaest dana... ili prije petnaest stoljeća. Cijeli moj život prije tog značajnog dana čini mi se beskrajno dalek, blijedo sjećanje na bezbrižnu mladost, nešto s druge strane sjene. Da, lako bi nam moglo otpuhati jedra. A to bi bilo kao izvršenje smrtne presude nad ljudima. Nemamo dovoljno snage na brodu da privežemo sva jedra: nevjerojatna misao, ali istinita. Mogli bismo čak ostati i bez jarbola. Brodovi su ostajali bez jarbola u jakim naletima vjetra jednostavno zato što se nije reagiralo dovoljno brzo, a mi nemamo snage smotati jedra. To je kao da vam svežu i ruke i noge prije nego što vam prerežu vrat. A ono što me najviše užasava jest to da se ustežem izaći na palubu i suočiti se s time. To ovisi o brodu, to ovisi o ljudima koji su na palubi - nekima od njih, koji su spremni uložiti posljednje djeliće svoje snage na moju jednu jedinu riječ. A ja se ustežem od toga. Zbog puke uobrazilje. Mojeg prvog zapovjedništva. Sada shvaćam onaj neobičan osjećaj nesigurnosti iz svoje prošlosti. Uvijek sam pomišljao da možda nisam ni za što. A evo i uvjerljivog dokaza za to. Izbjegavam to. Nisam ni za što.”

***


U tom trenutku, ili, možda, u trenutku nakon toga, postao sam svjestan da Ransome stoji u kabini. Nešto u izrazu njegova lica me osupnulo. Odisalo je smislom koji nisam mogao odgonetnuti. Kriknuo sam:
“Netko je umro”.
Sada je na njega došao red da izgleda osupnuto.
“Mrtav? Ne, koliko ja znam, gospodine. Bio sam u prednjem kaštelu prije samo deset minuta i tada tamo nitko nije bio mrtav.”
“Baš si me prestrašio”, rekao sam mu.
Bilo je iznimno ugodno slušati njegov glas. Objasnio mi je da se spustio dolje ne bi li zatvorio bočni prozorčić gospodina Burnsa ako bi počela padati kiša. Nije znao da sam bio u kabini, dodao je.
“Kakvo je vrijeme vani?”, upitao sam ga.
“Vrlo mračno, doista, gospodine. Sigurno će nešto biti od toga.”
“Na kojoj strani broda?”
“Sa svih strana, gospodine.”
Tupo sam ponovio: “Sa svih strana. Zasigurno”, oslonjen laktovima na stol.
Ransome se zadržao u kabini kao da je u njoj imao nešto za napraviti, ali pri tome oklijevajući da to i napravi. Iznenada sam mu rekao:
“Misliš li da bih trebao biti na palubi?”
Odgovorio mi je odmah, ali bez ikakvog posebnog isticanja ili naglašavanja: “Da, gospodine”.
Hitro sam se osovio na noge, a on se uklonio da mogu izići. Dok sam prolazio hodnikom čuo sam glas gospodina Burnsa koji je govorio:
“Zatvori vrata moje sobe, hoćeš li, poslužitelju?” I Ransomea prilično iznenađenog: “Svakako, gospodine”.
Mislio sam da su svi moji osjećaji bili umrtvljeni do potpune ravnodušnosti. No, otkrio sam da mi je boravak na palubi jednako naporan kao i uvijek. Neprobojna tmina zaposjela je brod do te mjere da se činilo da bi ispružena ruka preko ograde broda mogla dotaknuti nekakvu nezemaljsku tvar. Ostavljala je dojam nekakvog neshvatljivog užasa i neizrecive tajnovitosti. Nekoliko zvijezda nad glavom bacalo je prigušenu svjetlost samo na brod, bez ikakvih odsjaja na vodi, u obliku odvojenih zraka svjetlosti koje su prodirale kroz atmosferu koja se pak pretvorila u čađu. Bilo je to nešto što nikada prije nisam vidio, nešto iz čega se nikako nije moglo naslutiti otkuda bi mogla nastupiti bilo kakva promjena, kao da se sa svih strana primicala nekakva opasnost.
Nije bilo čovjeka za kormilom. Nepomičnost svega postojećeg bila je savršena. Da je zrak pocrnio, more bi se ukrutilo, tako mi svega. Nije imalo smisla gledati u bilo kojem smjeru, tražiti bilo kakav znak, nagađati o blizini trenutka. Kada bi nastupio taj pravi trenutak tmina bi nečujno prekrila taj djelić svjetlosti zvijezda što je padao na brod i kraj svekolike opstojnosti nastupio bi bez glasa, pokreta ili bilo kakvog mrmora, a sva naša srca prestala bi kucati poput isluženih satova.
Bilo je nemoguće otarasiti se tog osjećaja konačnosti. Smiraj koji me obuzeo bio je poput predosjećaja uništenja. Nekako me utješio, kao da se moja duša odjednom pomirila s vječnošću slijepe mirnoće.
Jedino je mornarski instinkt ostao netaknut u mojem moralnom rasulu. Spustio sam se ljestvama na krmenu palubu. Učinilo mi se da je svjetlost zvijezda iščezla prije nego što sam došao do tog mjesta, no kada sam tiho pitao: “Jeste li tu, ljudi?”, razabrao sam sjenovita obličja koja su ustajala oko mene, njih vrlo malo i vrlo neraspoznatljiva, a jedan glas je rekao: “Svi smo ovdje, gospodine”. Drugi je tjeskobno dometnuo:
“Svi koji su sposobni makar za nešto, gospodine”.
Oba glasa bila su vrlo tiha i bezvučna, bez ikakvog posebnog obilježja spremnosti ili obeshrabrenosti. Vrlo suhoparni glasovi.
“Moramo pokušati podići glavno jedro do kraja”, rekao sam im.
Sjenke su se odvukle od mene bez riječi. Ti ljudi bili su puki duhovi, a njihova težina na užetu nije mogla biti veća od težine jedne gomile duhova. I doista, ako je ikada ijedno jedro podignuto pukom duhovnom snagom, onda je to bilo to jedro, jer, ispravno govoreći, nije bilo dovoljno tjelesne snage za obavljanje tog zadatka na cijelom brodu, a pogotovo ne u toj bijednoj šačici nas na palubi. Naravno, ja sam se prvi prihvatio užeta. Oni su se malaksalo raspršili na užad iza mene, posrćući i uzdišući. Potezali su divovski. Trebalo nam je za to barem jedan sat, a cijelo to vrijeme tamni svemir nije ispustio ni glasa. Kada je čvrsto privezan i posljednji rub jedra, moje oči, priviknute na taj mrak, razabrale su obličja iscrpljenih ljudi koji su se naginjali preko ograda i rušili na palube. Jedan je visio preko krmenog vitla, hvatajući dah; a ja sam stajao među njima kao njihov glavni oslonac, otporan na bolest i osjećajući samo mučninu svoje duše. Stajao sam neko vrijeme boreći se s težinom svojih grijeha, protiv svojeg osjećaja bezvrijednosti, a onda sam rekao:
“A sad, ljudi, idemo na krmu poravnati križ glavnog jarbola. To je gotovo sve što možemo učiniti za brod, a za ostalo se on mora pobrinuti sam”.

VI


DOK smo se svi penjali na krmu sjetio sam se da bi trebalo postaviti čovjeka na kormilo. Podigao sam glas samo malo iznad šapta i, nečujno, neprotuslovni duh u groznicom ispijenom tijelu pojavio se na osvijetljenoj krmenoj palubi, a njegova glava s upalim očima bjelasala se u tmini koja je progutala naš svijet - i svemir. Ogoljena podlaktica iznad gornjih palaca kormilarskog kola doimala se kao da isijava vlastitom svjetlošću.
Promrmljao sam toj svjetlećoj prikazi:
“Drži kormilo pravo po sredini broda”.
Odgovorila mi je tonom strpljive patnje:
“Pravo po sredini, gospodine”.
Potom sam se spustio na krmenu palubu. Bilo je nemoguće predvidjeti otkuda će doći nalet vjetra. Gledati oko broda bilo je isto kao gledati u mračnu rupu bez dna. Pogled se gubio u neshvatljivim dubinama.
Htio sam provjeriti je li užad podignuta s palube. Moglo se to učiniti samo opipavajući stopalom. U svojem opreznom napipavanju naletio sam na čovjeka u kojem sam prepoznao Ransomea. Posjedovao je neokrnjenu tjelesnu čvrstoću koja mi se očitovala pri dodiru. Bio je naslonjen na krmeno vitlo i šutio je. Bilo je to svojevrsno otkrivenje. On je bio ta klonula spodoba što je hvatala dah, a koju sam zamijetio prije nego što smo otišli na palubac.
“Pomagao si oko glavnog jedra!”, uzviknuo sam prigušeno.
“Da, gospodine”, odjeknuo je njegov tihi glas.
“Čovječe! Što ti bi? Ne smiješ raditi takve stvari.”
Nakon stanke se složio sa mnom. “Valjda ne smijem.” A zatim je opet, nakon kratke stanke, dodao: “Sada sam dobro”, rekavši to brzo u međuvremenu.
Nisam mogao ni čuti ni vidjeti bilo koga drugoga, no kada sam progovorio, odazvao mi se tugaljivi žamor koji je ispunio krmenu palubu, a njezine sjene doimale su se kao da se pomiču amo-tamo. Zapovjedio sam da se uklone svi podigači s palube, da bi se moglo nesmetano trčati.
“Pobrinut ću se za to, gospodine”, dobrovoljno se prijavio Ransome svojim prirodnim, ugodnim glasom, koji je nekako istovremeno tješio i pobuđivao suosjećanje.
Taj čovjek je trebao biti u svojem krevetu i odmarati se, a moja očita dužnost bila je da ga tamo pošaljem. No, možda me ne bi poslušao. Nisam to imao snage pokušati. Sve što sam mu rekao bilo je:
“Napravi to bez žurbe, Ransome”.
Vrativši se na palubac obratio sam se Gambrilu. Njegovo lice, zahvaćeno blijedim sjenama na svjetlu, izgledalo je užasno, konačno stišano. Pitao sam ga kako se osjeća, no gotovo da i nisam očekivao odgovor. Stoga me zaprepastila njegova poprilična rječitost.
“Ti napadi groznice čine me slabim kao kakvo djetešce, gospodine”, reče mi, zadržavši uspješno taj dojam da ne primjećuje ništa drugo osim svoga posla, koji kormilar nikada ne treba napustiti. “I prije nego što uzmognem prikupiti snagu, spopadne me vrućica i opet me obori.” Uzdahnuo je. Nije bilo žaljenja u njegovu glasu, no same te riječi bile su dovoljne da u meni izazovu žestoko samopredbacivanje. Neko vrijeme sam ostao stajati bez riječi. Kada je taj mučni osjećaj prošao upitao sam ga: “Osjećaš li se dovoljno jakim da spriječiš to da se rudo kormila otme kontroli ako se brod pokrene? Ne bi valjalo da se sada nešto slomi u mehanizmu za kormilarenje. Imamo dovoljno briga i ovako”.
Odgovorio mi je s mrvicom iscrpljenosti da je dovoljno jak da to izdrži. Mogao mi je dati obećanje da mu brod neće istrgnuti kormilarsko kolo iz ruku. Više od toga nije mi mogao obećati.
U tom trenutku Ransome se pojavio u mojoj neposrednoj blizini, iznenada zakoračivši iz tame u vidljivost, kao da je upravo stvoren sa svojim smirenim licem i ugodnim glasom.
Svako uže na palubi, reče mi, uklonjeno je da bi se moglo trčati, koliko se to moglo obaviti opipavanjem. Bilo je nemoguće bilo što vidjeti. Frenchy se smjestio na prednji dio broda. Rekao mi je da je u njemu još ostao skok ili dva.
Tada se blijedi smiješak na trenutak prometnuo u jasan, čvrst oblik Ransomeovih usana. Sa svojim ozbiljnim, bistrim, sivim očima, sa svojim mirnim temperamentom, bio je on sasvim nezamjenjiv čovjek. Imao je dušu jednako nepokolebljivu kakvi su bili i mišići njegova tijela.22
On je bio jedini čovjek na brodu (osim mene, no ja sam morao sačuvati svoju slobodu kretanja) koji je imao dovoljno mišićne snage u koju se moglo pouzdati. Na trenutak sam pomislio da bih ga trebao zamoliti da preuzme kormilo. No, užasavajuća spoznaja o neprijatelju kojeg je morao nositi sa sobom prisilila me je na oklijevanje. Budući da nisam poznavao fiziologiju, pomislio sam da bi iznenada mogao umrijeti, od uzbuđenja, u nekom kritičnom trenutku.
I dok je taj jezivi strah kočio spremne riječi na vrhu jezika, Ransome je ustuknuo dva koraka unatrag i nestao iz moga vidokruga.
Smjesta me spopala nelagoda, kao da mi je izmaknut nekakav potporanj. I ja sam krenuo prema naprijed, izvan kruga svjetlosti, u tamu koja je stajala preda mnom poput zida. Jednim korakom prodro sam u nju. Takva mora da je bila tama prije stvaranja. Zatvorila se iza mene. Znam da sam bio nevidljiv čovjeku za kormilom. Ni ja ništa nisam mogao vidjeti. On je bio sam, ja sam bio sam, svaki čovjek je bio sam na mjestu na kojem je stajao. I svaki oblik također je nestao, križ jarbola, jedro, brodska oprema, krmena ograda, sve je bilo izbrisano u užasavajućoj glatkosti te apsolutne noći.
Bljesak munje donio bi olakšanje - mislim fizički. Bio bih se pomolio za to da se nisam plašio groma. U toj napregnutosti tišine koja me je morila činilo mi se da bi me prvi udar morao zgromiti u prah.
A grmljavina je bilo, vrlo vjerojatno, ono što će se sljedeće dogoditi. Sav ukočen i jedva dišući, mirovao sam u stravično napetom iščekivanju. Ništa se nije dogodilo. Izluđivalo me to. No tupa, rastuća bol u donjem dijelu lica osvijestila me za to da sam gotovo luđački škrgutao zubima, sam bog zna koliko dugo.
Neobično je što nisam čuo samoga sebe dok sam to činio, ali nisam. Naporom koji je iziskivao svu snagu uspio sam zaustaviti pomicanje čeljusti. To je zahtijevalo puno pažnje i dok sam bio zaokupljen time, počeli su mi smetati neki neobični, nepravilni zvukovi nejasnog kuckanja po palubi. Moglo ih se čuti pojedinačno, u parovima, u skupinama. Dok sam se čudio toj zagonetnoj đavoliji, primio sam lagan udarac ispod lijevog oka i osjetio kako mi ogromna suza klizi niz obraz. Kišne kapi. Ogromne. Nagovještaji nečega. Kuc. Kuc. Kuc...
Okrenuo sam se, i, obraćajući se usrdno Gambrilu, zamolio sam ga da se “ne odvaja od kormila”. No, jedva da sam od uzbuđenja mogao govoriti. Sudbinski trenutak je nastupio. Prestao sam disati. Kuckanje je prestalo jednako naglo kao što je i započelo pa je nastupio novi trenutak neizdržive napetosti, nešto poput dodatnog okreta vijka za palce.23 Ne mislim da bih ikada vrisnuo, no sjećam se svojeg uvjerenja da mi ništa drugo nije preostalo nego da vrisnem.
Iznenada - kako da to opišem? Pa, iznenada se tama pretvorila u vodu. To je jedina prikladna prispodoba. Veliki pljusak, prolom oblaka, nastupio je hučeći. Čujete njegovo približavanje s mora, i u zraku, doista u to vjerujem. No, ovo je bilo drugačije. Bez ikakvog prethodnog šuma ili šušnja, bez ijedne kapi, čak i bez ikakvog znaka upozorenja, u trenu sam bio mokar do kože. To baš i nije osobito čudno jer nosio sam samo odjeću za spavanje. U tren oka kosa mi je bila potpuno mokra, voda mi je ispunila nos, uši, oči. U djeliću sekunde dosta sam je progutao.
A Gambril se gotovo ugušio. Mučno je kašljao, isprekidanim kašljem bolesna čovjeka, a ja sam ga doživio kao što doživite ribu u akvariju pod svjetlom električne žarulje, poput nekog nejasnog, fluorescentnog obličja. Samo što on nije otplivao. No, dogodilo se nešto drugo. Obje lampe iznad kućišta busole ugasile su se. Pretpostavljam da je u njih prodrla voda, iako nisam mislio da je to moguće, jer savršeno su se uklapale u ležište.
Posljednji bljesak svjetlosti u svemiru nestao je, a za njim je uslijedio tihi Gambrilov uzvik nevjerice. Napipao sam put do njega i zgrabio ga za ruku. Kako je iznenađujuće usahla bila.
“Nema veze”, rekao sam mu. “Ne treba ti svjetlo. Sve što trebaš činiti jest držati vjetar, kada zapuše, iza svoje glave. Razumiješ me?”
“Na zapovijed, gospodine... Ali volio bih imati svjetla”, nervozno je dodao.
Cijelo vrijeme brod je stajao nepomičan poput stijene. Buka vode koja se slijevala niz jedra i križeve jarbola, koja je tekla preko povišenja palubca, naglo je prestala. Izlivnice palubca grgoljile su i jecale još neko vrijeme, a onda je nastupila potpuna tišina, stopivši se s potpunom nepokretnošću, potvrdivši još neuklonjen urok naše bespomoćnosti, slegnuvši se na rubu nekog silovitog proloma, vrebajući u tmini.
Nemirno sam se zaputio prema pramčanom dijelu proda. Nije mi bio potreban vid da bih prešao preko palubca svojeg nesretnog prvog zapovjedništva sa savršenim samopouzdanjem. Svaki četvorni metar brodske palube neizbrisivo se usjekao u moj mozak, sve do teksture i čvorova na platnicama. Ipak, sasvim iznenada, zapeo sam za nešto, ljosnuvši cijelom dužinom na ruke i dlanove.
Bilo je to nešto veliko i živo. Nije to bio pas - ipak je više nalikovalo ovci. No, nije bilo nikakvih životinja na brodu. Kako bi neka životinja... Bila je to dodatna i fantastična zebnja kojoj se nisam mogao oduprijeti. Nakostriješio sam se u trenutku dok sam se još uspravljao, gadno prestrašen: ne na način na koji se čovjek prestraši dok se još njegova razboritost, njegova razumnost pokušavaju oduprijeti, nego potpuno, bezgranično i, moglo bi se reći, nevino prestrašen - poput malog djeteta.
Mogao sam razabrati To - tu Spodobu! Tama, od koje se puno upravo pretvorilo u vodu, malo se razrijedila. I tu je bilo To! No, nisam udario u zamisao o gospodinu Burnsu koji je ispuzao stepenicama na sve četiri dok nije pokušao ustati, a čak i tada sam prvo pomislio da je to medvjed.
Zarežao je poput medvjeda kada sam ga primio oko tijela. Zakopčao se u ogroman zimski kaput od nekakvog vunenog sukna, čija je težina bila prevelika za njegovo smoždeno stanje. Jedva da sam mogao osjetiti nevjerojatno tanku motku od njegova tijela, nestalog u tom gustom materijalu, no njegovo režanje bilo je duboko i snažno. Zaprepastilo je utihnuli brod s plahom, napetom posadom. Zašto ona ne može stabilno hodati i potegnuti praću? Zar nije bilo nijednog bijednog šmokljana u toj hrpi sposobnog da bodri druge dok potežu uže?
“Od malodušnosti nema nikakve koristi, gospodine”, napao me izravno. “Ne možete se provući pored starog krvoločnog nitkova. To nije pravi način. Morate na njega odvažno nasrnuti - kao što sam ja to učinio. Odvažnost je ono što vam je potrebno. Pokažite mu da ne marite za njegove proklete smicalice. Udarite na staroga svom snagom.”
“Za boga miloga, gospodine Burns”, rekao sam mu ljutito. “Kamo ste zaboga vi krenuli? Što vam dovraga bi da ste izašli na palubu u ovom stanju?”
“Upravo to! Odvažnost! Jedini način da se preplaši stari siloviti pokvarenjak.”
Gurnuo sam ga, dok je još režao, prema ogradi. “Držite se”, grubo sam mu rekao. Nisam znao što da radim s njim. Ostavio sam ga u žurbi, ne bih li došao do Gambrila, koji je nejasno viknuo da misli kako ima nešto vjetra u snasti. I doista, moje vlastite uši su uhvatile slabašno komešanje mokrog platna, visoko nad glavom, zveckanje ovješenih zatega jedra...
Bili su to sablasni, uznemirujući, zabrinjavajući zvuci u mrtvoj mirnoći zraka oko mene. Odmah sam se sjetio svih slučajeva za koje sam čuo, o otkidanju vrhova jarbola na brodu dok na palubi nije bilo dovoljno vjetra ni da se ugasi šibica.
“Ne vidim gornja jedra, gospodine”, reče mi nesigurno Gambril.
“Ne pomiči rudo kormila. Bit će sve u redu”, rekoh ja samouvjereno.
Hrabrost je napustila tog jadnog čovjeka. Ni ja nisam bio u puno boljem stanju. Bio je to trenutak krajnje napetosti, a olakšanje je nastupilo iznenadnim osjećajem da se brod pokrenuo prema naprijed sam od sebe pod mojim stopalima. Jasno sam čuo stenjanje vjetra u snasti, tiho pucketanje gornjih križeva jarbola, puno prije nego što sam mogao osjetiti i najmanji lahor na licu, okrenutom prema krmi, tjeskobnom i bezizražajnom, nalik licu slijepca.
Iznenada je glasniji zvuk ispunio naše uši, tama se počela ugibati pred našim tijelima, hladeći ih sve jače. Obojica, i Gambril i ja, žestoko smo se tresli u svojoj prilijepljenoj, natopljenoj odjeći od oskudnog pamuka. Rekao sam mu:
“Sada je sve u redu, moj čovječe. Sve što trebaš činiti jest držati vjetar iza svoje glave. Siguran sam da si tome dorastao. Dijete bi moglo upravljati ovim brodom po mirnom moru”.
Promrmljao je: “Tako je! Zdravo dijete”. I osjetio sam se posramljenim što me zaobišla groznica koja je iscrpila snagu svih ljudi osim mene, da bi moje grizodušje moglo biti još gorče, osjećaj bezvrijednosti još bolniji, a osjećaj odgovornosti još teži za podnošenje.
Brod je gotovo odmah dobro odmakao na mirnom moru. Osjetio sam da klizi po njemu bez ijednog drugog zvuka osim tajanstvenog šumora postrance. Inače se uopće nije pomicao, niti se podizao niti se ljuljao. Bila je očajna ta mirnoća koja je sad već trajala osamnaest dana, jer nikada, nikada nismo imali dovoljno vjetra cijelo to vrijeme da se imalo pokrenemo na moru. Povjetarac je iznenada zahladio. Pomislio sam da je krajnje vrijeme da uklonim gospodina Burnsa s palube. Bio sam zabrinut za njega. Doživljavao sam ga kao luđaka koji će vjerojatno početi lutati brodom pa si slomiti neki ud ili pasti u more.
Bilo mi je uistinu drago kada sam otkrio da se održao na mjestu gdje sam ga ostavio, što je bilo prilično razumno. No, sebi u bradu mrmljao je nešto zlokobno.
Bilo je to nešto obeshrabrujuće. Usput sam mu dobacio:
“Nismo imali ovoliko vjetra još otkako smo napustili sidrište”.
“Ima u tome i podosta sape”, progunđao je pronicljivo. Bila je to zamjedba savršeno razumnog pomorca. No, odmah je dodao: “Bilo je već vrijeme da izađem na palubu. Skupljao sam svoju snagu za to - samo za to. Shvaćate li, gospodine?”
Odgovorio sam mu da shvaćam te sam mu nastavio ukazivati na to da bi za njega najbolje bilo da se sada spusti u potpalublje i odmori.
Ljutito je odgovorio. “Spustiti se u potpalublje! Ni u snu, gospodine!”
Vrlo živahan! Bio mi je užasna smetnja. I odmah se počeo prepirati sa mnom. Mogao sam osjetiti njegovo luđačko oduševljenje u mraku.
“Vi ne znate kako se nositi s time. Kako biste uopće i mogli znati? Sve to šaputanje i šuljanje ništa ne valja. Ne možete se nadati da ćete se provući pored prepredene, uvijek budne, surove zvijeri kakva je on. Nikada ga niste čuli kako je govorio. Tako da bi vam se nakostriješila svaka dlaka na glavi. Ne! Ne! Nije on bio lud. Nije bio ništa luđi od mene sada. Bio je samo skroz naskroz pokvaren. Toliko pokvaren da ga se plašila većina ljudi. Reći ću vam što je on bio. Bio je ni manje ni više nego lopov i ubojica u duši. I zar mislite da je sada imalo drugačiji zato što je mrtav? Bogme nije! Njegov leš leži sto hvati pod morem, no ostao je sasvim isti... na 8° 20’ sjeverne geografske širine.”
Prkosno je frktao. Primijetio sam s iscrpljujućom rezignacijom da je povjetarac oslabio, a on je divljao. Opet je počeo.
“Trebao sam tog bijednika baciti s broda preko ograde kao psa. Samo zbog ljudi... Zamislite me kako čitam opijelo nad tom zvijeri!... ‘Naš preminuli brat’... Mogao sam puknuti od smijeha. To je bilo ono što on nije mogao otrpjeti. Pretpostavljam da sam ja jedini čovjek koji mu se ikada usudio nasmijati u brk. Kada se razbolio to je ipak uplašilo tog... brata... Brata... Preminulog... Prije bi ga trebalo zvati bratom morskih pasa.”
Povjetarac je popustio tako naglo da je kretanje broda silovito pritisnuto mokra jedra na jarbol. Urok mrtve tišine opet nas je sustigao. Bijeg se činio nemogućim.
“Hej!”, uzviknuo je gospodin Burns iznenađenim glasom. “Opet bonaca!”
Obratio sam mu se kao da je bio razuman.
“To je nešto što imamo već sedamnaest dana, gospodine Burns”, rekao sam mu izrazito ogorčen. “Nalet vjetra pa bonaca, pa ćete vidjeti, za tili čas, brod će se nagnuti na svoj zadnji kraj, a pramac će mu se odmaknuti od zadanog smjera i otići nekamo do đavola.”
Zalijepio se za tu riječ. “Starom lukavom Đavlu”, kriknuo je prodorno te prasnuo u toliko glasan smijeh kakav nikada prije nisam čuo. Bio je to izazivajući, rugajući prasak, s jezivim kreštećim prizvukom prkosa. Ustuknuo sam korak unatrag sasvim osupnut.
Odmah zatim došlo je do komešanja na krmenoj palubi, do žamora nevjerice. Uznemireni glas viknuo je ispod nas u mraku: “Tko je to sada poludio?”
Možda su pomislili da je to bio njihov kapetan! Žurba nije prava riječ kojom bi se mogla opisati najveća moguća brzina kojom su ti jadni momci dotrčali gore, i u zapanjujuće kratkom vremenu svaki čovjek na brodu koji je bio sposoban uspravno hodati pronašao je svoj put na palubac.
Viknuo sam im: “To je glavni časnik. Pridržite ga vas nekoliko...”

Očekivao sam da će taj potez završiti nekakvom strašnom tučnjavom. No, gospodin Burns smjesta je prekinuo svoj podrugljivi vrisak i okrenuo se bijesno prema njima, vičući:
“Aha! Prokleti bili! Progovorili ste - zar ne? Mislio sam da ste nijemi. Pa, smijte se onda! Smijete se - kažem vam. Dakle - svi zajedno. Jedan, dva, tri - nasmijte se!”
Nastupio je trenutak tišine, tišine toliko duboke da se mogao čuti pad igle na palubu. Zatim je Ransome neizmijenjenim glasom utješno izgovorio ove riječi:
“Mislim da se onesvijestio, gospodine.” Nepokretna hrpica ljudi se pokrenula, s utješnim riječima tihog mrmora. “Držim ga ispod ruku. Neka ga netko primi za noge.”
Da. Utješilo me to. Ušutkan je na neko vrijeme - na neko vrijeme. Ne bih mogao izdržati još jednu provalu takvog luđačkog vrištanja. Bio sam u to siguran, a Gambril, strogi Gambril, baš nas je tada počastio još jednom vokalnom izvedbom. Počeo je zapomagati da ga netko zamijeni. Njegov glas žalobno je jadikovao u tami: “Neka netko dođe na krmu! Ne mogu ovo izdržati. Evo, brod će se uskoro opet pokrenuti i ja ne mogu...”
Ja sam sam poletio prema krmi i na putu prema tamo naletio na žestoki nalet vjetra čije približavanje je zamijetilo Gambrilovo uho izdaleka i koji je napuhao jedra na glavnom jarbolu u nizu prigušenih zvukova pomiješanih s tihim cviljenjem križeva jarbola. U pravi čas sam primio kormilo, dok je Frenchy, koji me slijedio, uhvatio klonulog Gambrila. Uklonio mi ga je s puta, zapovjedio mu da ostane ležati na mjestu na kojem se zatekao, a onda priskočio da me zamijeni, upitavši me smireno:
“Kako da kormilarim, gospodine?”
“Samo strogo ravno, za sada. Donijet ću ti svjetlo uskoro.”
No, krenuvši prema pramcu, naišao sam na Ransomea koji je nosio rezervnu lampu za kućište busole. Taj čovjek je sve zamjećivao, za sve se brinuo, tješio svakoga dok se kretao uokolo. Dok smo se mimoilazili dometnuo je smirujućim tonom da se pojavljuju zvijezde. I pojavljivale su se. Povjetarac je raščišćavao zacrnjeno nebo, probijajući se kroz zatupljujuću mirnoću mora.
Prepreka koja se sastojala od odvratne tišine koja nas je obavijala toliko mnogo dana, kao da smo bili ukleti, bila je probijena. Osjetio sam to. Stropoštao sam se u ležaljku na vidjelici. Slabašna bijela pjena hrpta vala, slabašna, vrlo slabašna, podigla se postrance. Prva nakon dugo vremena - nakon dugo vremena. Mogao sam kliknuti od sreće, da me nije morio osjećaj krivice koji se potajice priljubio uz sve moje misli. Ransome je stajao preda mnom.
“Što je s glavnim časnikom?”, upitao sam ga zabrinuto. “Još je u nesvijesti?”
“Pa, gospodine - čudno je to.” Ransome je očigledno bio zbunjen. “Nije progovorio ni riječi, a oči su mu zaklopljene. No, meni to sliči na duboki san više negoli na bilo što drugo.”
Prihvatio sam takvo viđenje kao ono koje me je najmanje zabrinjavalo ili barem kao ono koje me je najmanje uznemiravalo. Bio on u dubokoj nesvijesti ili u dubokom počinku, gospodina Burnsa je trenutno trebalo prepustiti njemu samome. Ransome je iznenada dometnuo:
“Mislim da vam je potreban kaput, gospodine”.
“Mislim da jest”, rekoh s uzdahom.
No, nisam se pomaknuo. Ono što sam osjetio da mi je potrebno bili su novi udovi. Moje ruke i noge učinile su mi se sasvim beskorisne, prilično izmorene. Nisu me čak ni boljele. No, ipak sam ustao da obučem kaput kada ga je Ransome donio. I kada je predložio da bi sada najbolje bilo “pomaknuti Gambrila prema pramcu”, rekao sam mu:
“U redu. Pomoći ću ti da ga spustiš na glavnu palubu”.
Otkrio sam da sam također sasvim sposoban pomoći mu. Podigli smo Gambrila između nas dvojice. Pokušao se sam kretati kao čovjek, no cijelo vrijeme nas je kukavno ispitivao:
“Nećete me ispustiti kada dođemo do ljestava? Nećete me ispustiti kada dođemo do ljestava?”


Povjetarac je postajo sve hladniji i puhao je ravno, navlas ravno. U zoru smo pažljivim rukovanjem kormilom postigli da se donji križevi prednjeg jarbola sami izravnaju (voda je bila glatka), a onda smo se uhvatili čvrsto zatezati užad. Od četvorice ljudi koje sam držao uz sebe noću, sada sam mogao vidjeti samo dvojicu. Nisam se raspitivao gdje su ostali. Podlegli su. Nadao sam se samo privremeno.
Naši različiti zadaci na pramcu zaokupljali su nas satima, a to dvoje ljudi sa mnom kretalo se jako sporo i morali su se odmarati jako često. Jedan od njih je primijetio da se “svaka prokleta stvar na brodu čini sto puta težom nego što jest”. Bila je to jedina pritužba koju su izgovorili. Ne znam što bismo bili učinili bez Ransomea. Radio je s nama, također u tišini, s malim osmijehom zapečaćenim na usnama. S vremena na vrijeme bih mu promrmljao: “Ne žuri” - “Polako, Ransome” - a on mi je odgovarao kratkim pogledom.
Kada smo učinili sve što smo mogli da bismo osigurali brod, nestao je u svojoj kuhinji. Nešto kasnije, kada sam hodao hodnikom obilazeći brod, ugledao sam ga kroz otvorena vrata. Sjedio je uspravno na sanduku ispred peći, glave naslonjene unatrag na pregradu. Oči su mu bile zaklopljene, njegove vješte ruke držale su otvorenim prednji dio tanke pamučne košulje otkrivajući tragično njegove snažne grudi, koje su se nadimale bolnim i napornim uzdasima. Nije me čuo.
Tiho sam se povukao i otišao ravno na palubac zamijeniti Frenchyja, koji je do tada već izgledao prilično loše. Izvijestio me o smjeru kretanja broda vrlo formalno i pokušao se udaljiti žustrim korakom, no gadno je posrnuo dva puta prije nego što mi se izgubio iz vidokruga.
I onda sam ostao sasvim sam na krmi, kormilareći svojim brodom, kojeg je pokretao stražnji vjetar i koji je povremeno živahno poskakivao, a čak se pomalo i ljuljao. Ubrzo se Ransome pojavio preda mnom s pladnjem. Čim sam ugledao hranu odmah sam strašno ogladnio. On je preuzeo kolo kormila dok sam ja sjedao na krmenu rešetku da bih pojeo svoj doručak.
“Čini se da je ovaj povjetarac dotukao našu posadu”, promrmljao je. “Jednostavno je oborio sve mornare.” “Da”, rekao sam. “Pretpostavljam da smo ti i ja jedina dva zdrava čovjeka na brodu.”
“Frenchy kaže da u njemu još ima sape. Ne znam. Sigurno je nema puno”, nastavio je Ransome sa svojim snenim osmijehom. “Dobar je to čovječuljak. No, pretpostavimo da se ovaj vjetar razmaše kada se približimo kopnu - što ćemo onda učiniti s brodom?”
“Ako se vjetar opasno raspuše na sve strane nakon što se primaknemo kopnu, brod će se ili zabiti u obalu ili ostati bez jarbola ili oboje. Ništa nećemo moći učiniti za njega. On sada bježi zajedno s nama. Sve što možemo učiniti jest da upravljamo njime. Ovo je brod bez posade.”
“Da. Svi su oboreni”, ponovio je tiho Ransome. “Doista ih ohrabrujem s vremena na vrijeme, no to što mogu učiniti za njih vraški je malo.”
“Ja, i brod, i svaki mornar na njegovoj palubi, dugujemo Ti jako puno, Ransome”, rekoh mu srdačno.
Pravio se da me ne čuje te je kormilario u tišini dok ga nisam bio spreman zamijeniti. Prepustio mi je kolo kormila, podigao pladanj i u odlasku mi dobacio da je gospodin Burns budan i da se izgleda namjerava popeti na palubu.
“Ne znam kako da ga u tome spriječim, gospodine. Ne mogu se cijelo vrijeme zadržavati u potpalublju.”
Bilo je jasno da ne može. I naravno da je gospodin Burns izašao na palubu dovukavši se s mukom do krme u svojem ogromnom kaputu. Pošteno sam se prestravio kad sam ga ugledao. To da mi se uokolo mota i bunca o podlostima mrtvog čovjeka dok ja moram upravljati bezglavo jurećim brodom punim umirućih ljudi bila je prilično jeziva predodžba.
No, njegova prva zapažanja bila su sasvim razumna i kada je riječ o smislu izrečenoga i o tonu glasa kojim je to izrekao. Bilo je očito da se uopće nije sjećao svojeg noćašnjeg ispada. Ako i jest, nije to ničim pokazao. A nije baš ni puno govorio. Sjeo je na vidjelac i u početku izgledao očajno loše, ali taj snažni povjetarac, pred kojim je pokleknuo i posljednji član moje posade, čini se da je u njegovo tijelo svakim novim naletom upuhivao sve veću živost. Gotovo da se mogao pratiti taj proces.
Testirajući njegovu zdravu pamet, namjerno sam spomenuo pokojnog kapetana. Oduševio sam se kada sam otkrio da gospodin Burns nije pokazao nikakvo posebno zanimanje za tu temu. Opet je prepričao staru priču o nepravdama tog divljačkog nasilnika s određenim osvetničkim užitkom, a onda je neočekivano zaključio:
“Doista vjerujem, gospodine, da je počeo gubiti razum godinu dana ili duže prije nego što je umro”.
Izvrstan oporavak. Mogao sam tome udijeliti samo onoliko divljenja koliko je zasluživalo, jer svu svoju pažnju morao sam posvetiti upravljanju brodom.
U usporedbi s beznadnom tromošću prethodnih dana ovo je bila vrtoglava brzina. Dva hrpta pjene strujala su duž brodskog pramca, vjetar je hučao uznemirujućim šumom koji bih u drugim okolnostima doživio kao vrhunac životne radosti. Kada god bi se učinilo da podignuto glavno jedro mlati i udara kao da će se razbiti u komadiće zajedno sa svojom opremom, gospodin Burns bi me bojažljivo pogledao.
“Što biste željeli da učinim, gospodine Burns? Ne možemo ga ni smotati ni napeti. Da se barem ta starudija razbije u komadiće pa da s tim svršimo. To grozno mlataranje me izluđuje.”
Gospodin Burns zamahnu rukama pa iznenada uzviknu:
“Kako ćete privesti brod u luku, gospodine, bez ljudi koji će to obaviti?”
I nisam mu na to mogao odgovoriti.
No - učinili smo to nekih četrdeset sati kasnije. Zahvaljujući snazi zaklinjanja grozomornog smijeha gospodina Burnsa, pakosna avet bila je svladana, zle čini razbijene, urok uklonjen. Sada smo bili u rukama blagonaklone i bodre Providnosti. Tjerala nas je prema naprijed...
Nikada neću zaboraviti posljednju noć, mračnu, vjetrovitu i zvjezdanu. Kormilario sam. Gospodin Burns, nakon što je od mene ishodovao svečano obećanje da ću ga probuditi ako se išta dogodi, prostodušno je otišao spavati na palubu blizu kućišta busole. Ozdravljenicima treba počinak. Ransome, naslonjen leđima na krmeni jarbol i s pokrivačem prebačenim preko nogu, ostao je potpuno miran, ali mislim da oči nije zaklopio ni trenutka. Slika i prilika živahnosti, Frenchy, još u zabludi da je u njemu ostalo još “sape”, inzistirao je da nam se pridruži. No, svjestan svoga ranga, smjestio se najbliže što je mogao prednjem dijelu palubca, duž police s vjedrima za gašenje požara.
A ja sam kormilario, previše umoran da bih osjećao tjeskobu, previše umoran da bih mogao suvislo razmišljati. Imao sam trenutke jezovitih ushita, a onda bih se gadno snuždio na pomisao o prednjem kaštelu na drugom kraju mračne palube, prepunom groznicom oborenih ljudi - od kojih su neki umirali. Mojom pogreškom. No, to je nevažno. Za grizodušje ima vremena. Morao sam kormilariti.
U sitne sate povjetarac je oslabio, a onda se sasvim stišao. Oko pet sati ponovno je počeo puhati, dovoljno blag, omogućivši nam da zaplovimo prema sidrištu. Zora mi je otkrila gospodina Burnsa pričvršćenog namotajima užadi za krmenu rešetku kako iz dubina svojeg kaputa kormilari brodom svojim izrazito bijelim koščatim rukama, dok smo Ransome i ja jurili po palubama otpuštajući sve zatege i podigače jedara u trku. Zatim smo pojurili na kraj prednjeg kaštela. Znoj uslijed rada i puka napetost izbijali su iz naših čela dok smo se mučili okrenuti sidra prema dolje. Nisam se usuđivao pogledati Ransomea dok smo radili rame uz rame. Izmjenjivali smo kratke naputke. Mogao sam ga čuti kako uzdiše u mojoj blizini i izbjegavao sam pogled usmjeravati prema njemu jer sam strahovao da bi se mogao srušiti i izdahnuti u činu napinjanja svoje snage - čemu? Doista radi nekog nejasnog ideala.
U njemu se probudio savršeni pomorac. Nisu mu bile potrebne nikakve upute. Znao je što mu je činiti. Svaki njegov napor, svaki njegov pokret bio je pravi junački čin. Nisam imao što gledati u čovjeka toliko nadahnutog.
Na koncu je sve bilo spremno pa sam čuo da mi je rekao: “Ne bih li se sada trebao spustiti dolje i otvoriti držače sidra, gospodine?”
“Da. Spusti se”, odgovorih mu. Čak ni tada nisam pogledao prema njemu. Nakon nekog vremena začuo se njegov glas s glavne palube:
“Kada vi kažete, gospodine. Sve je spremno ovdje na sidrenom vitlu”.
Gospodinu Burnsu dao sam znak da spusti kormilo i onda sam otpustio oba sidra jedno za drugim, ostavljajući brodu da si uzme sidrenjaka koliko mu treba. Uzeo si je veći dio oba prije nego što se ukotvio. Opuštena jedra, prislonivši se na jarbole, prestala su luđački mlatarati iznad moje glave. Potpuna tišina opet je zavladala brodom. I kada sam se primaknuo pramcu, osjećajući laganu vrtoglavicu uslijed tog iznenadnog smirivanja, nejasno sam čuo jecaj ili dva te nesuvislo mrmljanje bolesnika u prednjem kaštelu.
Budući da smo na krmenom jarbolu izvjesili zastavu s oznakom da nam je potrebna liječnička pomoć, dogodilo se to da su i prije nego što se brod sasvim ukotvio do njega doplovile tri parne barkače s različitih ratnih brodova, a barem pet kirurga ratne mornarice uspelo se na brod. Stajali su okupljeni, gledajući lijevo i desno po praznoj glavnoj palubi, a onda su pogledali prema gore - gdje se također nije moglo vidjeti nijednog čovjeka.
Krenuo sam prema njima - usamljena pojava u plavo-sivoj prugastoj odjeći za spavanje sa šljemom od pluta premazanim bijelom glinom na glavi. Bili su izrazito razočarani. Očekivali su slučajeve kojima će biti potrebna kirurška pomoć. Svaki od njih ponio je svoj pribor za rezanje sa sobom. No, uskoro su preboljeli svoje malo razočaranje. Za manje od pet minuta jedna od tri parne barkače pojurila je prema obali da nam pošalje veći brod i nekoliko bolničara ne bi li se prebacila posada. Velika parna pinasa odjurila je prema svojem brodu da bi nam posudila nekoliko mornara ratne mornarice da nam smotaju jedra.
Jedan od kirurga ostao je na brodu. Izašao je iz prednjeg kaštela i doimao se nedokučivim, a primijetio je i moj ispitujući pogled.
“Nitko ovdje nije umro, ako je to ono što želite znati”, reče mi odmjereno. A onda je dodao začudnim tonom: “Nitko od cijele posade!”
“I vrlo su loše?”

“I vrlo su loše”, ponovio je. Njegov pogled vrludao je po cijelom brodu. “Zaboga! Što je ovo?”
“To je”, rekoh mu, pogledavši prema krmi, “gospodin Burns, moj glavni časnik”.
Gospodin Burns, kimajući svojom smežuranom glavom na stabljici svojeg tanašnog vrata, bio je prizor nad kojim bi se svatko skanjivao. Kirurg me upitao:
“Ide li i on u bolnicu?”
“Oh, ne”, rekao sam vedro. “Gospodin Burns ne može na obalu sve dok i glavni jarbol ne bude to morao. Vrlo sam ponosan na njega. On je moj jedini ozdravljenik.”
“Vi izgledate...”, započe doktor zagledajući u mene. No, ljutito sam ga prekinuo:
“Ja nisam bolestan”.
“Ne... Izgledate čudno.”
“Pa, vidite, proveo sam sedamnaest dana na palubi.” “Sedamnaest!... Ali, sigurno ste spavali.” “Pretpostavljam da jesam. Ne znam. No, siguran sam da nisam spavao tijekom posljednjih četrdeset sati.”
“Hu!... Uskoro ćete se iskrcati na kopno, pretpostavljam?”
“Što prije budem mogao. Nema kraja poslu koji me tamo još čeka.”
Kirurg je ispustio moju ruku, koju je primio dok smo razgovarali, izvadio svoju bilježnicu iz džepa, nešto u nju začas načrčkao, istrgnuo stranicu i dao mi je.
“Ozbiljno vam savjetujem da si na kopnu date napraviti pripravak po ovom receptu. Ukoliko nisam pogriješio, bit će vam to potrebno ovu večer.”
“Pa, što je to?”, upitao sam ga sumnjičavo.
“Napitak za spavanje”, odgovori mi kirurg kratko pa, krenuvši sa zanimanjem prema gospodinu Burnsu, započe razgovor s njim.
Dok sam se spuštao u potpalublje da bih se odjenuo za izlazak na kopno, Ransome me slijedio. Ispričao mi se, i on je želio da bude pušten na kopno te da bude isplaćen.
Pogledao sam ga iznenađeno. Čekao je moj odgovor s nekakvom strepnjom.
“Ne misliš valjda napustiti brod!”, uzviknuo sam.
“Doista mislim, gospodine. Želim otići i biti negdje na miru. Bilo gdje. Bila bi mi dobra i bolnica.”
“Ali, Ransome”, rekoh mu ja, “nepodnošljiva mi je sama pomisao da se rastanem s tobom”.
“Moram otići”, upade mi u riječ. “Imam pravo na to!” Zadihao se i na licu mu je zabljesnuo gotovo divljački odlučan pogled. Na trenutak se pretvorio u nešto sasvim drugo. I uvidjeh skromnu stvarnost ispod značaja i prijaznosti tog čovjeka. Život mu je bio dar - ovaj nesiguran težak život - pa se pošteno zabrinuo za sebe.
“Naravno, isplatit ću te ako to želiš”, požurio sam mu reći. “Samo te moram zamoliti da ostaneš na brodu do ovog poslijepodneva. Ne mogu ostaviti gospodina Burnsa sasvim samog na brodu satima.”
Odmah se smekšao i uvjerio me osmijehom i svojim prirodno ugodnim glasom da to potpuno razumije.
Kada sam se vratio na palubu sve je bilo spremno za premještaj ljudi. Bilo je to posljednje iskušenje te epizode koja je oblikovala i prekalila moj karakter - iako toga nisam bio svjestan.
Bilo je to jezivo za gledati. Prolazili su ispred mene jedan po jedan - svaki od njih utjelovljenje prijekora najgore vrste, sve dok se u meni nešto nije pobunilo protiv toga. Jadni Frenchy je iznenada podlegao. Iznijeli su ga pored mene u nesvjesnom stanju, njegovo komično lice užasno je pocrvenilo i kao da je nateklo, a disao je hropćući. Više je ličio na gospodina Puncha nego ikada prije, besramno pijanog gospodina Puncha.
Strogi Gambril, tome nasuprot, privremeno se oporavio. Inzistirao je da sam hoda do ograde - naravno, uz pripomoć s obje svoje strane. No, iznenada ga je spopao napad panike u trenutku kada su ga prebacivali preko ograde pa je počeo kukavno zapomagati:
“Nemojte im dopustiti da me ispuste, gospodine. Nemojte im dopustiti da me ispuste, gospodine!” Dovikivao sam mu vrlo umirujućim tonom: “U redu, Gambrile. Neće. Neće!”
Bilo je to nesumnjivo vrlo smiješno. Mornari ratne mornarice na našoj palubi potiho su se cerekali, a čak je i sam Ransome (pomažući prilično daleko naprijed) bio prisiljen proširiti svoj sneni osmijeh na trenutak.
Na obalu sam krenuo parnom pinasom i osvrnuvši se, ugledao sam gospodina Burnsa kako samostalno stoji uz krmenu ogradu, još uvijek obučen u svoj vuneni kaput. Jasna Sunčeva svjetlost izvanredno je istaknula njegovu neobičnu pojavu. Nalikovao je zastrašujućem i pomno izrađenom strašilu postavljenom na palubac smrću poharanog broda, da bi morske ptice tjerao od leševa.
Naša se priča već pročula u gradu i svi na obali bili su vrlo ljubazni. Lučka kapetanija oslobodila me lučke pristojbe, a budući da je u domu časnika upravo boravila posada koja je doživjela brodolom, nisam imao nikakvih poteškoća unajmiti koliko god ljudi mi je bilo potrebno. No, kada sam priupitao mogu li na trenutak vidjeti kapetana Elissa, rečeno mi je, sažaljivim tonom zbog moga neznanja, da se naš Neptunov namjesnik povukao sa svoga položaja i otišao kući uživati u mirovini otprilike tri tjedna nakon što sam napustio luku. Stoga pretpostavljam da je moje imenovanje kapetanom bio posljednji čin, ako izuzmemo dnevnu rutinu, njegovog službovanja.
Neobično je koliko su me iznenadili, kada sam se iskrcao na obalu, poletan korak, živahne oči, snažna životnost svakoga koga sam sreo. To me se duboko dojmilo. A među onima koje sam susreo bio je naravno i kapetan Giles. Bilo bi vrlo čudno da ga nisam susreo. Produžena šetnja poslovnim dijelom grada bila je njegova uobičajena jutarnja zanimacija kada god je boravio na kopnu.
Već izdaleka uočio sam svjetlucanje zlatnog lanca sata na njegovim grudima. Zračio je dobronamjernošću.
“Što to čujem?”, upitao me osmijehom “dobrog čiče” nakon što smo se rukovali. “Dvadeset i jedan dan od Bangkoka?”
“Je li to sve što ste čuli?”, rekoh mu. “Morate poći sa mnom na kasni ručak. Želim vas točno izvijestiti o onome u što ste me uvalili.”
Predomišljao se gotovo minutu.
“Pa - hoću”, na kraju je popustio.
Krenuli smo prema hotelu. Na svoje iznenađenje otkrio sam da mogu puno pojesti. A onda sam preko očišćenog stolnjaka kapetanu Gilesu raspleo cijelu priču od trenutka kada sam preuzeo zapovjedništvo, u svim njezinim profesionalnim i emotivnim aspektima, dok je on strpljivo pušio cigaru koju sam mu dao.
A onda je mudro zamijetio:
“Mora da se sada već osjećate mrtvi umorni”.
“Ne”, rekoh mu. “Nisam umoran. No, reći ću vam, kapetane Giles, kako se osjećam. Osjećam se staro. I mora da jesam. Svi vi na kopnu izgledate mi kao obična gomila lakomislenih dječaraca koji se nikada u životu nisu ni zbog čega zabrinuli.”
Nije se nasmijao. Izgledao je nepodnošljivo uzorito. Reče mi:
“To će vas proći. No, doista izgledate starije - to je činjenica”.
“Aha!”, rekoh ja.
“Ne! Ne! Istina je to da čovjek ništa u životu ne smije previše uzimati k srcu, bilo to dobro ili loše.”
“Živjeti s pola snage”, promrmljao sam izvrćući njegove riječi. “Ne može to svatko učiniti.”
“Uskoro ćete biti sretni ako budete mogli živjeti i s toliko snage”, uzvratio mi je zračeći svojom uobičajenom osviještenom krepošću. “A ima tu i još nešto: čovjek se mora oduprijeti svojoj lošoj sreći, svojim pogreškama, svojoj savjesti i svemu tome sličnom. Pa - protiv čega drugog biste se inače borili?”
Šutio sam. Ne znam što je primijetio na mojem licu, no nenadano me zapitao:
“Pa - zar niste malodušni?”
“To samo bog zna, kapetane Giles”, bio je moj iskren odgovor.
“To je u redu”, reče on smireno. „Uskoro ćete naučiti kako ne biti malodušnim. Čovjek mora sve naučiti - a to je ono što toliko mnogo tih mladića ne razumije.”
“Pa, ja više nisam mladić.”
“Ne”, složio se. “Odlazite li uskoro?”
“Vraćam se smjesta na brod”, odgovorih mu. “Podignut ću jedno svoje sidro, a drugo ću podići na pola dužine sidrenjaka čim se ukrca moja nova posada pa ću isploviti sutra u praskozorje.”
“Isplovit ćete?”, progunđao je kapetan Giles s odobravanjem. “Tako treba. Uspjet ćete.”
“Što ste očekivali? Da ću poželjeti ostati na obali tjedan dana da bih se odmorio?”, rekao sam mu iznerviran njegovim tonom. “Za mene nema odmora sve dok ne uplovim u Indijski ocean, a ni onda ga neću imati puno.”
Mrzovoljno je odbijao dimove iz cigare, kao da se preobrazio.

“Da, sve se na to svodi”, rekao je zamišljenim tonom. Doimalo se kao da se podigao težak zastor otkrivajući neočekivanog kapetana Gilesa. No, trajalo je to samo trenutak, taman toliko koliko mu je bilo potrebno da može dodati: “Nema u životu ni za koga malo dragocjenog odmora. Bolje je i ne razmišljati o tome”.
Ustali smo, napustili hotel i rastali se na ulici srdačnim rukovanjem, baš onda kada mi je prvi put u našoj komunikaciji postao zanimljiv.
Prvo što sam ugledao kada sam se vratio na brod bio je Ransome na krmenoj palubi, koji je smireno sjedio na svojem uredno povezanom mornarskom kovčegu.
Dao sam mu znak da pođe sa mnom u salon, gdje sam sjeo da bih za njega napisao pismo preporuke čovjeku kojeg sam poznavao na kopnu.
Kada sam završio, gurnuo sam pismo preko stola. “Moglo bi ti biti od nekakve koristi kada izađeš iz bolnice.”
Uzeo ga je, stavio u džep. Nije gledao u mene - nije gledao ni u što. Lice mu je imalo tjeskoban izraz.
“Kako se sada osjećaš?”, upitao sam ga.
“Sada se ne osjećam loše, gospodine”, jedva je progovorio. “No, pribojavam se da bi uskoro...” Sneni osmijeh vratio se na trenutak na njegove usne. “Ja - ja sam u silnom strahu zbog svoga srca, gospodine.”
Približio sam mu se ispružene ruke. Njegove oči, ne gledajući u mene, odavale su unutarnju napetost. Nalikovao je čovjeku koji iščekuje krik upozorenja.
“Zar se nećemo rukovati, Ransome?”, rekoh mu blago.
Uskliknuo je, jako se zacrvenio, čvrsto mi stisnuo ruku - i već u sljedećem trenutku, ostavši sam u kabini, slušao sam ga kako se oprezno uspinje slazom, korak po korak, u smrtnome strahu da bi mogao iznenada naljutiti našeg zajedničkog neprijatelja, što mu ga je okrutna sudbina udijelila da ga svjesno nosi unutar svojih odanih grudi.

Piščeva bilješka



OVA priča, za koju priznajem da je unatoč njezinoj kratkoći vrlo složeno djelo, nije zamišljena s namjerom da se dotakne nadnaravnoga. No, poveći broj kritičara ipak je bio sklon shvatiti je na taj način, prepoznavši u njoj moj pokušaj davanja pune slobode svojoj mašti tako što sam je protegnuo onkraj granica svijeta živućeg, napaćenog čovječanstva. Ali, zapravo, moja mašta uopće nije sačinjena od tako savitljivog materijala. Vjerujem da bi ona, da sam u nju pokušao ugraditi element Nadnaravnoga, žalosno podbacila i ostavila dojam neprivlačne nedorečenosti. No, ja nisam mogao ni pokušati išta slično, jer cjelokupno moje moralno i intelektualno biće prožeto je nepokolebljivim uvjerenjem da sve ono što potpada pod vlast naših osjetila mora postojati u prirodi i, koliko god izvanredno ono bilo, ne može se bitno razlikovati od svih drugih utjecaja vidljivog i opipljivog svijeta čiji smo samosvjesni dio. Svijet živih ljudi sam po sebi sadrži dovoljno čuda i tajni - čuda i tajni koji utječu na naše emocije i inteligenciju na načine koji su toliko neobjašnjivi da bi gotovo mogli opravdati zamisao o životu kao stanju začaranosti. Ne, odveć se pouzdajem u svoju svijest o čudesnome da bi me ikada oduševilo ono puko nadnaravno, koje je (složili se vi s time ili ne) tek jedan umjetni proizvod, izmišljotina umova neosjetljivih za fine istančanosti našeg odnosa i s mrtvima i sa živima, u njihovim bezbrojnim očitovanjima; oskvrnuće naših najdražih sjećanja; zločin nad našim dostojanstvom.
Kolika god bila moja urođena skromnost, ona ipak nikad neće pasti tako nisko da zatraži pomoć za moju maštu iz tih ispraznih maštarija zajedničkih svim dobima, a koje su same po sebi dovoljne za to da sve ljubitelje čovječanstva ispune neizrecivom tugom. Što se pak tiče utjecaja mentalnog ili moralnog šoka na zdrav razum, doista se radi o sasvim legitimnom predmetu istraživanja i opisivanja. Moralno biće gospodina Burnsa doživljava žestok šok u svojim odnosima s njegovim preminulim kapetanom pa se on u njegovom poremećenom stanju pretvara u puko praznovjerno maštanje sačinjeno od straha i mržnje. Ta činjenica je jedan od elemenata priče, no u tome nema ništa nadnaravno - ništa, recimo to tako, što bi izlazilo iz okvira ovoga svijeta, koji nedvojbeno sadrži dovoljno tajanstvenosti i užasa takav kakav jest.
Da sam možda objavio tu priču, koja mi se dugo motala po glavi, pod naslovom Prvo zapovjedništvo (First Command), nepristrani čitatelj, bio on kritičar ili ne, ne bi u njoj našao nikakve naznake o Nadnaravnome. Ovdje se neću baviti izvornim pobudama za nastanak osjećaja unutar kojega se u mojem umu začeo njezin stvarni naslov, Obris sjene (The Shadow-Line). Cilj tog književnog djela prvenstveno je bilo oslikavanje određenih činjenica koje su zasigurno povezane s prelaskom iz mladosti, koja je bezbrižna i usijana, u samosvjesnije i sabranije razdoblje zrelijeg života. Nitko ne može posumnjati u to da sam prije tog najvećeg iskušenja jednog cijelog naraštaja imao jasnu svijest o neznatnom i beznačajnom karakteru svojeg vlastitog teško shvatljivog iskustva. Tu se uopće ne može postaviti pitanje o bilo kakvom paralelizmu. Ta zamisao nikada mi nije pala na pamet. No, postojao je osjećaj identiteta, ali s velikom razlikom u stupnju - poput one između jedne jedine kapljice uspoređene sa strašnom i uskovitlanom ogromnošću oceana. A bilo je to i nešto prilično prirodno. Jer, kada započnemo promišljati o smislu svoje vlastite prošlosti, čini nam se da ona obuhvaća cijeli svijet svojom žestinom i snagom. Ova knjiga napisana je tijekom tri zadnja mjeseca 1916.24 godine. Među svim temama kojih je pisac priča manje ili više svjestan unutar samoga sebe bila je to jedna jedina koju mi je tada bilo moguće napisati. Dubina i narav raspoloženja s kojim sam joj pristupio možda je najbolje izražena u posveti koju sada doživljavam kao nešto krajnje neodmjereno - kao još jedan primjer silne veličine kakvima mi sami doživljavamo svoje emocije.
Kada smo to razjasnili, sada mogu prijeći na iznošenje nekih opaski po pitanju pukog materijala za priču. Što se tiče mjesta radnje, riječ je o onom dijelu istočnih mora iz kojeg sam u svoj spisateljski život prenio najveći broj motiva. Iz moje izjave da sam o toj priči dugo razmišljao pod naslovom Prvo zapovjedništvo, čitatelj može pogoditi da se ona dotiče mojeg osobnog iskustva. I, zapravo, ona jest osobno iskustvo viđeno iz kuta promatranja unutarnjeg oka i obojano osjećajima koje čovjek neizbježno mora imati prema takvim događajima iz svoga života zbog kojih se nema nikakvoga razloga stidjeti. I ti osjećaji su jednako snažni (ovdje se pozivam na opće ljudsko iskustvo) kao stid, gotovo kao tjeskoba, s kojima se čovjek prisjeća nekih nemilih događaja, sve do pukih verbalnih pogreški, koje je možda napravio u svojoj prošlosti. Učinak vremenskog odmaka na sjećanje takav je da se zbivanja doimaju značajnima jer se bitne stvari ističu izdvojene iz svojih okružja beznačajnih svakodnevnih činjenica koje su prirodno izblijedjele iz čovjekova uma. Sjećam se tog razdoblja svojeg pomorskog života s radošću jer, iako je započelo neobećavajuće, na kraju se pokazalo uspješnim u osobnom smislu, a o tome je ostao opipljiv dokaz u obliku pisma koji su mi vlasnici broda napisali dvije godine kasnije, kada sam odstupio od zapovjedništva da bih se vratio kući. Ta ostavka označila je početak druge faze mojeg pomorskog života, njegovu završnu fazu, ako to smijem tako nazvati, koja je pak na svoj način obilježila drugi dio mojeg spisateljstva. Tada nisam znao koliko blizu kraja je bio moj pomorski život pa stoga nisam osjećao nikakvu tugu osim kod rastajanja s brodom. Također sam žalio zbog raskidanja veza s tvrtkom u čijem je vlasništvu bio, a koja je rado i dobrostivo prihvatila čovjeka i dala povjerenje čovjeku koji je stupio u njezinu službu na slučajan način i pod vrlo teškim okolnostima. Bez da podcijenim ozbiljnost svoje nakane, sada sam sklon mišljenju da sreća nije odigrala malu ulogu u tome što je to povjerenje koje mi je bilo ukazano imalo uspješan ishod. I nemoguće mi je ne sjetiti se s radošću doba kada je dobra sreća podupirala moje najveće napore.
Riječi, “Vrijednima mojeg najdubljeg poštovanja” (“Worthy of my undying regard...”), koje sam izabrao za proslov na naslovnoj stranici, izvađene su iz teksta same knjige. I mada je jedan od mojih kritičara pretpostavio da se one odnose na brod, očevidno je iz mjesta na kojem se pojavljuju da se odnose na ljude iz brodske posade: iako su bili potpuni stranci svojem novom kapetanu, ipak su ga tako dobro podupirali tijekom tih dvadeset dana koji su se doimali kao da prolaze na rubu sporog i mučnog uništenja. I to mi je najdraže sjećanje od svih! Jer doista je nešto veliko to što sam jednom zapovijedao šačici ljudi koji su bili vrijedni mojeg najdubljeg poštovanja.

J. C.

1920.

Notes
←1 Posljednji stihovi soneta “Muzika” (“La Musique”) Charlesa Baudelairea u njegovoj slavnoj zbirci pjesama Cvjetovi zla (Les Fleurs du Mal, 1857): “I beskrajni sati | Njišu me. - A mirna površina sanja | San mog očajanja”, u prijevodu Dunje Robić i Tina Ujevića. U Cvjetovi zla, Zagreb: Konzor 1995. Op.prev.
←2 Said ili sayyid je arapska riječ koja znači gospodin ili plemenit čovjek, a označava i izravnog Muhamedovog potomka iz loze njegova unuka Huseina. Op.prev.
←3 Riječ je o klorozi, kako se polovicom 19. stoljeća ponekad nazivala jedna vrsta anemije od koje su tada obično obolijevale mlade djevojke u pubertetu, a jedan od simptoma bila je blijeda zelenkasto-žućkasta put. U prenesenom značenju odnosi se na morbidne želje koje se također ponekad javljaju u klorozi. Op.prev.
←4 Punka ili punkah je veliko istočnjačko mahalo, obično napravljeno od palmina lišća koje služi za rashlađivanje unutarnjih ili vanjskih prostora. Op.prev.
←5 Conrad često u svojim djelima kapetana broda, osobito trgovačkog, naziva “master”, što na hrvatski jezik idiomatski prevodimo kao “barba”. Op.prev.
←6 Riječ “radža” ili u izvorniku “rajah” ovdje se vjerojatno odnosi na nekog malajskog uglednika ili vladara. Op.prev.
←7 Conrad ovdje vjerojatno aludira na Shakespeareovu romantičnu dramu Oluja (The Tempest), odnosno na stihove 156.-158. iz prvog dijela IV. knjige: “We are such stuff | As dreams are made on, and our little life | Is rounded with a sleep”. Ili u prijevodu Mate Marasa: “Mi smo tvar| na kakvoj se grade sanje; i naš mali život | zaokružen je snom”. U: William Shakespeare, Romance i poezija, MH, Zagreb 2007. Op.prev.
←8 Kada govori o brodovima Conrad često rabi seksualne aluzije, odnosno upotrebljava izraze kojima se može opisati osjećajni odnos muškarca prema ženi, kako je to slučaj ovdje, kao i na nekoliko mjesta kasnije u noveli, a u tome mu pomaže i činjenica da se u engleskom jeziku o brodovima u pravilu govori u ženskom rodu (she), a ne u muškom ili srednjem rodu (he ili it). Op. prev.
←9 Kuli ili na izvorniku “coolies” istočnjački je naziv za najamne radnike, osobito u lukama, koji obavljaju najteže fizičke poslove za minimalne nadnice. Op. prev.
←10 Zlatna pagoda koju ovdje spominje Conrad vjerojatno je Zlatna planina iz hramskog kompleksa Wat Saket, odnosno najpoznatija pagoda među svim budističkim hramovima u Bangkoku. Op. prev.
←11 Franc. “ležeran”, “opušten”. Op. prev.
←12 Mornar koji je bio na brodskoj straži u britanskoj mornarici, odnosno koji je dežurao na brodu, bio je za njega odgovoran četiri sata, a svakih pola sata oglašavalo bi se zvono, tako da je dežurstvo trajalo ukupno osam zvona. Op. prev.
←13 Pulo Condorje nekadašnje ime za otočje Con Son, koje čini dvanaest otoka istočno od Kambodže. Op. prev.
←14 Iako kao uzrok smrti poslužitelja broda Conrad ranije navodi koleru, izgleda da se ipak radilo o malariji, budući da ovdje spominje kinin, što je lijek protiv malarijske groznice. Op. prev.
←15 Vjerojatno se radi o otoku Kho Rin, no moguće je da je Conrad izmislio to ime, budući da mu u izmišljenoj priči nije bilo osobito važno držati se svih činjenica, što je i sam mnogo puta istaknuo pišući o svojim djelima. Op. prev.
←16 Ovo je možda najizravnija aluzija na Shakespeareovog Hamleta, jedna među mnogima kojima se Conrad obilato služi u ovoj noveli, a riječ je o čuvenom 196. stihu V. dijela 1. knjige Hamleta, “The time is out of joint”. Ili u prijevodu Mate Marasa: “Vrijeme je razglobljeno”. U: William Shakespeare, Tragedije, Matica hrvatska, Zagreb 2006. Op. prev.
←17 Leteći Holandez je čuvena opera Richarda Wagnera iz 1841. godine, a temelji se na nekoliko starijih mitova i legendi o kapetanu nizozemskog broda Vanderdechen koji je zbog bogohuljenja bio osuđen na vječnu plovidbu oko Rta dobre nade. Op. prev.
←18 Punch je popularni lutak-grbavac kukasta nosa kojeg uvijek prati njegova partnerica lutka Judy, a marionetske predstave s njima u glavnim ulogama još je moguće vidjeti u britanskim ljetnim odmaralištima. Op. prev.
←19 Ovo je možda najočitija aluzija na slavnu Coleridgeovu poemu “Pjesma o starom Mornaru” (“The Rime of the Ancient Mariner”) u kojoj 214. i 215. stih II. dijela glase: “Each turned his face with a ghastly pang, | And cursed me with his eye”. Ili u prijevodu Luke Paljetka: “Ah, jao, mrko mlad i star | Gledo me u taj sat!” U Antologiji pjesništva engleskog romantizma, Konzor, Zagreb 1996. Op. prev.
←20 Moguće je da se Conrad ovdje poslužio stvarnim zapisima iz dnevnika koji je vodio na brodu Otago za vrijeme prvog putovanja pod njegovim zapovjedništvom 1888. godine. Op. prev.
←21 Conrad misli na rijeku Menam, koja se danas zove Chao Phraya i koja protječe kroz cijeli Tajland, a ulijeva se u Tajlandski zaljev svojim razgranatim ušćem. Op. prev.
←22 Ovo je možda najočitija homoseksualna aluzija u noveli u cijelom nizu takvih aluzija uglavnom vezanih za Ransomea. U mnogim Conradovim romanima koji opisuju život pomoraca heteroseksualnost kao da je pomaknuta s konkretne žene na zamjenski brod, a latentna homoseksualnost među muškim članovima posade očituje se na mnoštvo različitih načina. Conrad često sasvim otvoreno omalovažava erotski odnos prema ženi (osobito John Nieven na početku novele, a kasnije i sam glavni junak), dok istovremeno prikriveno veliča odanost i prijateljstvo među muškarcima, iz čega se često može iščitati upravo spomenuta latentna homoseksualnost. Ne može se sa apsolutnom sigurnošću utvrditi je li Conrad u svojim književnim djelima to činio svjesno ili nesvjesno, kao ni to koji književni ili drugi učinak je time želio postići. Op. prev.
←23 Sprava za mučenje kojom se stišću ili lome palčevi. Op. prev.
←24 Conrad je u nekoliko navrata iznio nekoliko različitih navoda o tome kada je napisao svoj kratki roman/novelu Obris sjene, no nedvojbeno je utvrđeno da je djelo napisao 1915. godine i to je najvjerojatnije trajalo sedam, a ne samo tri mjeseca. Op. prev.