Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:19 am

First topic message reminder :

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Lord-j10

U romanu Srce tame, objavljenom 1899. godine, stari moreplovac Marlow pripovijeda događaj sa svoga tropskog putovanja; to je zapravo svjedočanstvo o pljački i ugnjetavanju. Sam okvirni dio romana tematski najavljuje Marlowovo pričanje i daje mu šire povijesne dimenzije, ugrađene u univerzalnu prirodnu simboliku višeznačnog mraka i svjetla: priroda-društvo, iracionalno - organsko prema civiliziranom - artificijelnom. U Lordu Jimu, pak, dominiraju prešutno prihvaćena, a jasno formulirana pravila ponašanjaodređene, ali univerzalne zajednice: mornarice, svijeta konstruktivne odanosti, službe... Svijet Lorda Jima realističan je. Conrad je možda jedinstven među piscima -moreplovcima koji nije tek epskim patosom iskazao plovidbu kao pustolovinu života.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:45 am



XV


Nisam mogao odmah potražiti Jima samo zato što sam doista imao ugovoren sastanak, koji nisam smio propustiti. A onda me, tako je zla kob, eto, htjela, u uredu moga agenta zadržao neki čovjek koji je upravo stigao s Madagaskara i donio lijep plan za sjajan, unosan posao. Bila je riječ o nekoj stoci, o nekom streljivu i o nekom knezu Ravanalu; ali glavni je pokretač cijeloga posla bila glupost nekog admirala - admirala Pierrea, mislim. Sve se vrtjelo oko toga, a moj prijan nije mogao naći dovoljno jakih riječi da izrazi svoje pouzdanje. Oči su mu bile kao kugle, a virile su iz glave i sjajile se kao u ribe, na čelu je imao kvrge, a dugačka mu je kosa bila začešljana prema natrag bez razdjeljka. Imao je omiljelu frazu, koju je neprestano pobjednički ponavljao: »Moja je lozinka: minimum rizika uz maksimum dobitka. Znate li?« Zbog njega me zaboljela glava, pokvario mi je objed, ali je svejedno od mene dobio ono što je želio. Čim sam ga se otresao, uputio sam se ravno prema obali. Ugledao sam Jima gdje se naslanja na ogradu na pristaništu. Tri su urođenička lađara, koja su se svađala oko svote od pet ana9, užasno galamila tik do njega. Nije me čuo da dolazim, ali se okrenuo kao da ga je laki dodir moga prsta trgnuo iz duboke zamišljenosti. »Promatrao sam«, promuca. Ne sjećam se što sam ja rekao, svakako ništa osobito, ali se on nije protivio tome da me prati do hotela.
Pošao je sa mnom poslušno kao djetence pokorna izraza lica, bez ikakvih objašnjavanja, gotovo kao da me je čekao da dođem po njega i odvedem ga sa sobom. Ta njegova pokornost nije me morala iznenaditi toliko koliko me iznenadila. Na čitavoj kugli zemaljskoj, koja se nekima čini silno velika, a koju drugi vole smatrati manjom i od zrna gorušice, on nije imao mjesta kamo bi se mogao - kako da kažem? - kamo bi se mogao povući. To je prava riječ! Povući se - biti sam sa svojom samoćom. Hodao je kraj mene sasvim mirno, gledajući amo-tamo, a jedanput je okrenuo i glavu da pogleda za nekim arapskim ložačem u jahaćem kaputu zaokruženih skutova i u žućkastim hlačama, kojemu je crno lice imalo svilenast sjaj poput grumena kamenog ugljena. Ja ipak sumnjam da je on išta vidio, pa čak i da je cijelo vrijeme bio svjestan moje nazočnosti, jer, da ga ja nisam ovdje gurnuo nalijevo, ili ondje povukao nadesno, mislim da bi on išao ravno naprijed u bilo kojem pravcu, sve dok ga ne bi zaustavio kakav zid ili neka druga zapreka. Doveo sam ga u svoju sobu i smjesta sjeo da pišem pisma. To je bilo jedino mjesto na svijetu (osim, možda, Walpoleova grebena - ali taj nije bio tako pri ruci) gdje se on mogao prepustiti sam sebi, ne brinući se za sav ostali svemir. Ona prokleta rasprava - kako ju je nazvao - nije ga načinila nevidljivim, ali ja sam se ponašao upravo tako kao da je nevidljiv. Čim sam sjeo, sagnuo sam se nad pisaći stol poput nekog srednjovjekovnog pisara i bio, iako pun zebnje, potpuno miran, samo mi se micala ruka koja je držala pero. Ne mogu reći da sam se bojao, ali sam sigurno bio tako tih kao da u sobi ima nešto opasno, što će se na prvi moj pokušaj kretnje spremno baciti na me. U sobi nije bilo mnogo pokućstva - vi znate kakve su te hotelske sobe - nekakav krevet s baldahinom, a nad njim mreža protiv komaraca, dva ili tri stolca, stol na kojem sam pisao, goli pod. Staklena su se vrata otvarala na verandu nad stubištem, a on je stajao okrenuvši se licem prema njoj i proživljavao teške časove najpotpunije povučen u se. Spuštao se sumrak; zapalio sam svijeću štedeći kretnje što sam najviše mogao, i tako oprezno kao da činim nešto nedopušteno. Nema sumnje da mu je u tom času bilo vrlo teško, a isto tako i meni, meni čak toliko te sam, moram priznati, poželio da ode do vraga ili barem na Walpoleov greben. Jedanput sam ili dvaput pomislio da je Chester, napokon, onaj čovjek koji bi, možda, uspješno znao riješiti tako nesretan slučaj. Taj je čudni idealist smjesta pronašao način kako da ga praktično upotrebi - i to, tako reći, nepogrešivo. To vas je moglo ponukati da pomislite kako on, možda, doista može vidjeti pravo lice onih stvari što se ljudima, koji nemaju toliko mašte, čine tajanstvene ili krajnje beznadne. Pisao sam i pisao; likvidirao sam sve zaostatke svoje korespondencije, a onda sam nastavio s pisanjem ljudima koji nisu imali nikakva razloga da od mene očekuju neko brbljavo pismo o nečemu sasvim nevažnom. Pokadšto bih kradimice pogledao na Jima. On je stajao nepomično na svome mjestu, ali su se njegova leđa grčevito tresla, a ramena žestoko trzala. Borio se, borio se - i to najviše da dođe do daha, kako se činilo. U masivnim sjenama, što ih je ravni plamen svijeće bacao sve na jednu stranu, činilo se da živi neka tmurna svjetlost; nepomično se pokućstvo mojim potajnim pogledima činilo kao da pozorno motri. Moja je mašta usred moga marljivog drljanja počela raditi i - premda je, kad bi načas prestalo škripanje moga pera, u sobi vladao potpuni mir i tišina - ja sam osjećao onu duboku uznemirenost i pobrkanost misli koju uzrokuje neka žestoka i opasna prijetnja - neka silna oluja na moru, na primjer. Neki od vas možda znaju što time želim reći - mislim naime tjeskobu, tugu i razdraženost, pomiješanu s nekom vrstom straha koji se u nas šulja - koji nije ugodno priznati, ali koji našoj izdržljivosti daje tihu, naročitu vrijednost. Ne tvrdim da imam ikakvih zasluga za to što sam odolijevao žestini Jimovih uzbuđenja; ta mogao sam naći utočište u pismima, a da je bilo potrebno, bio bih mogao pisati i nepoznatim osobama. Najednom, kad sam uzimao novi list papira, začujem tihi zvuk, prvi zvuk koji je, otkako smo se zajedno zatvorili u onu sobu, u polutamnoj tišini dopro do mojih ušiju. Ostao sam miran, ne dižući glave, ne mičući ruke. Oni, koji su sjedili uz bolesnički krevet, čuli su takve slabe zvukove u tišini noćnih bdjenja, zvukove koji se otimaju iz izmučena tijela, iz umorne duše. Jim gurne staklena vrata s takvom snagom da su zazvečala sva stakla; iziđe na verandu, a ja zadržah dah, ćuleći uši i ne znajući što sam zapravo očekivao da ću čuti. Doista je odviše primao k srcu onu praznu formalnost, koja se Chesterovoj strogoj kritici nije činila vrijedna da se na nju obazire čovjek sposoban da vidi stvari onakve kakve one jesu. Prazna formalnost, komad pergamenta. Dobro, dobro. No što se tiče onoga nepristupačnog skladišta ptičjeg izmeta, to je bila sasvim druga priča. Zbog nje vam, to je barem shvatljivo, može puknuti srce. Slabi zvuk od nekoliko glasova, izmiješanih sa zvukom srebra i stakla, dopre iz blagovaonice pod nama; kroz otvorena je vrata vanjski rub svjetla moje svijeće lako dodirivao njegova leđa; vani je sve bilo crno; on je stajao na rubu neizmjerne tame kao neki osamljeni lik na obali mračna i beznadnog oceana. U njemu se nalazi Walpoleov greben - to je istina - jedna točka u tamnoj praznini, slamčica za čovjeka koji se utapa. Moja samilost za Jima pobudi u meni misao kako ne bih želio da ga u tom času vidi njegova rodbina. Pa i za mene je to bilo teško. Drhtanje mu nije više trzalo ramena, stajao je ravno kao strijela, jedva vidljiv i miran, a značenje je njegova mira padalo na dno moje duše kao što olovo pada u vodu, i bilo mi je tako teško te sam načas od srca poželio da mi ne preostane druga mogućnost nego da platim troškove za njegov pogreb. Pa i sam je zakon s njim svršio. Pokopati ga bila bi laka ljubaznost! To bi se tako dobro slagalo sa životnom mudrosti; ukloniti ispred očiju sve što podsjeća na našu ludost, na našu slabost, na našu smrtnost, sve što smeta našem uspjehu - uspomenu na poraze, tragove vječnog strahovanja, lešine naših pokojnih prijatelja. Možda je on to odviše primio k srcu. Ako je tako, onda - Chesterova ponuda... U tom času uzeh novi list i počeh odlučno pisati. Između njega i tamnog oceana nije bilo ničega osim mene. Osjećao sam neku odgovornost. Ako ja progovorim, hoće li taj nepomični i napaćeni mladić skočiti u tamu - uhvatiti se za slamku? Spoznao sam kako ti katkada može biti teško samo i pisnuti. U izgovorenoj je riječi neka sudbonosna moć. A zašto, do vraga, ne bi i bila? pitao sam se uporno, ne prestajući pisati. Odjednom mi se na praznoj strani papira, pod samim šiljkom moga pera, ukažu dva lika, Chesterov i njegova prastara ortaka, oba vrlo jasna i potpuna, kako koračaju i kreću se, kao da se odrazuju u vidnom polju neke optičke sprave. Promatrao sam ih neko vrijeme. Ne! Oni su odviše nestvarni i odviše usijane glave, da bi se smjeli umiješati u ma čiju sudbinu. A riječ seže daleko - veoma daleko - prouzrokuje uništenje u vremenu, kao što ga tane uzrokuje u prostoru kroz koji leti. Ne rekoh ništa; a on, vani, okrenuvši leđa svjetlosti, kao da su ga svi nevidljivi dušmani čovječanstva svezali i začepili mu usta, nije se ni micao, niti je progovarao.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:46 am








XVI


Dolazilo je vrijeme u kojemu ću doživjeti da vidim kako ga ljudi vole, kako mu vjeruju, kako mu se dive, kako je oko njegova imena nastala legenda o snazi i hrabrosti, kao da je on čovjek junačkoga kova. To je istina, vjerujte mi, isto onako istina kao što ja ovdje sjedim i ututanj pričam o njemu. On je imao sposobnost da jednim pogledom uoči lice svojih želja i oblik svojih snova, dar bez kojega svijet ne bi poznavao ni ljubavnika ni pustolova. U prašumi je stekao mnogo časti i neku arkadijsku sreću (neću govoriti o njegovoj neovisnosti), i bio je time zadovoljan upravo kao što bi netko drugi bio zadovoljan čašću i arkadijskom srećom na gradskim ulicama. Blaženstvo se, blaženstvo - kako da to kažem? - ispija iz zlatne čaše na svakoj zemljopisnoj širini; njegov okus stoji do vas - samo do vas - i vi ga možete učiniti onoliko opojnim koliko vam se svidi. Jim je bio čovjek one vrste koja ispija do dna, kako to možete razabrati iz onoga što ste već čuli. Našao sam ga, ako i ne sasvim opijena, a ono barem zajapurena od eliksira što ga je okusio. Nije to on postigao odmah. Proveo je, kako znate, svoje doba kušnje među paklenskim trgovcima, opskrbljivačima brodova; za to je vrijeme on patio, a ja se mučio zbog - zbog - svoga povjerenja u njega - recimo tako. Ne znam jesam li sam potpuno miran sada, pošto sam ga vidio u njegovu punom sjaju. To je bilo posljednji put što sam ga vidio - u jakom osvjetljenju, kao vladara, a ipak u potpunom skladu s njegovom okolinom - sa životom šuma i životom ljudi. Priznajem da me se to dojmilo, ali moram sam sebi reći da to napokon nije neki trajni dojam. Štitila ga je njegova osamljenost, bio je jedini predstavnik više rase, u uskom dodiru s Prirodom, koja uz tako lake uvjete ostaje vjerna svojim ljubavnicima. Ali ja ne mogu pred svojim očima učvrstiti tu sliku njegove sreće. Uvijek ću ga se sjećati onako kako sam ga vidio kroz otvorena vrata svoje sobe, kad je, možda, odviše uzimao k srcu gole posljedice svoje nedaće. Drago mi je, dakako, što je neko dobro - pa čak i neki sjaj - proizišao iz mojih nastojanja, ali mi se katkada čini kako bi za moj duševni mir bilo bolje da nisam stao između njega i Chesterove prokleto plemenite ponude. Pitam se što bi njegova bujna mašta učinila od Walpoleova grebena - te najbeznadnije napuštene mrvice kopna na površini voda. Nije vjerojatno da bih ikada za to čuo, jer vam moram ispričati da je Chester, pošto je doplovio u neku australsku luku da zakrpa svoj pomorski anakronizam, opremljen jedrima, otplovio na Pacifik s posadom od dvadeset i dva momka u svemu, i da je jedina vijest, koja može imati neke veze s tajnom njegove sudbine, bila vijest o orkanu za koji se misli da se na svom putu, otprilike mjesec dana kasnije, dotaknuo i Walpoleovih pličina. Nikada se nije otkrio ni najmanji trag tim argonautima; nijedan zvuk nije dopro iz one pustoši. Finiš! Pacifik je najšutljiviji od svih živih i strastvenih oceana; i ledeni Antarktik zna čuvati tajnu, ali je u tome više kao neki grob.
A ima neki blaženi osjećaj konačnog svršetka u toj šutljivosti, osjećaj koji ćemo spremno svi mi, više-manje iskreno, priznati, jer što je inače ono što čini da je misao na smrt podnošljiva? Kraj! Finiš! Moćna riječ, koja izgoni iz kuće života sablasnu sjenu sudbine. To je ono za čim ja - bez obzira na sve što sam vlastitim očima vidio, i o čemu me je on sam ozbiljno uvjeravao - žalim kad se osvrnem na Jimov uspjeh. Dok traje život, ima i nade, to je istina, ali ima i straha. Ne mislim time reći da se kajem zbog svoga čina, niti ću tvrditi da zbog toga noću ne mogu spavati, ali mi se nameće misao da je on odviše vodio računa o svojoj nesreći, a bila je važna samo krivnja. On meni nije bio - ako tako smijem reći - jasan. Nije bio jasan. A sumnjam da je bio jasan i samome sebi. U njega su bili krasna osjetljivost, krasni osjećaji, krasne čežnje - neka vrsta sublimirane, idealizirane sebičnosti. Bio je - ako mi dopustite da se tako izrazim - prekrasan; prekrasan - i vrlo nesretan. Malo surovija priroda ne bi podnijela taj napor - ona bi morala popustiti sama sebi - i to s uzdahom, s gunđanjem, ili čak s hihotom; a još surovija priroda bila bi neranjivo nesvjesna i potpuno ravnodušna.
Ali Jim je bio odviše zanimljiv ili odviše nesretan da bude bačen na ulicu ili čak izručen Chesteru. To sam osjećao dok sam sjedio neprestano sagnut licem nad papirom, a on se u mojoj sobi borio i dahtao, nastojeći da dođe do daha na onaj užasan skriveni način; osjetio sam to kad je on pohitao na verandu kao da će se strmoglaviti - a nije to učinio; osjećao sam to sve više i više cijelo ono vrijeme što je stajao vani, ističući se, slabo osvijetljen, na pozadini noći, kao da stoji na obali nekoga tamnog i beznadnog mora.
Iznenadna me snažna tutnjava primora da podignem glavu. Činilo se da se taj šum gubi u daljini, i najednom oštar i žestok blijesak padne na slijepo lice noći. Činilo se da to postojano sijevanje i bliještanje traje neizmjerno dugo. Tutnjava groma neprestano je jačala, a ja sam gledao na Jima kako, jasan i crn, čvrsto stoji na obali tog mora svjetlosti. U času se najjačeg blijeska uz najžešću lomljavu opet rasprostre mrak, a Jim iščezne pred mojim zabliještenim očima tako potpuno, kao da je smrskan u atome. Prostruji neki silovit uzdah; činilo se da neke bjesomučne ruke čupaju grmove, da drmaju vršcima stabala, lupaju vratima, lome stakla na prozorima duž čitava pročelja zgrade. On uđe, zatvori za sobom vrata i nađe me sagnuta nad stolom; nemir, koji me nenadano obuzeo pri pomisli što li će reći, bio je doista velik i prelazio već u strah. »Biste li mi dali cigaretu?« upita. Gurnem prema njemu kutiju cigareta ne dižući glave. »Moram - moram - pušiti«, promrmlja. Odlanulo mi. »Samo čas«, odvratim veselo. On načini nekoliko koraka amo-tamo. »Prošlo je«, čuo sam ga gdje kaže. Jedan jedini udaljeni udarac groma zaori s mora kao top koji javlja pogibelj. »Ljetos monsun dolazi rano«, napomene Jim negdje iza mene običnim glasom, kao da razgovara. To me ohrabri da se okrenem, pa sam to i učinio čim sam napisao adresu na posljednjem pismu. On je pohlepno pušio usred sobe, i, premda je čuo da sam se pomaknuo, stajao je neko vrijeme okrenuvši mi leđa.
»Eto - ja sam to sasvim lijepo izdržao«, reče naglo se okrenuvši. »Nešto je otplaćeno, ne mnogo. Pitam se što još ima doći«. Njegovo lice nije odavalo nikakva uzbuđenja, samo se činilo malo potamnjelo i naduveno, kao da zadržava dah. Smiješio se, da tako kažem, nekako preko srca, i nastavio, dok sam ja u njega gledao bez riječi... »Hvala vam, uostalom - vaša soba - baš prikladna - za jadnika - ovako poražena«... Kiša je u vrtu pljuštila i šuštala; neki je žlijeb (mora da je u njemu bila rupa) izvodio upravo pred prozorom kao neku parodiju bolne tužaljke, smiješno jecajući i klokoćući svoje jadikovke, koje bi se na mahove grčevito prekidale i stišavale... »Kao neki mali zaklon«, promrmlja Jim i zašuti.
Blijesak dalekog sijevanja uleti kroz crni okvir prozora i izgubi se bez ikakve buke. Razmišljao sam kako bi bilo najbolje da mu se približim (nisam htio da opet budem odbačen), kadli se on malo nasmije. »Sad nisam ništa bolji od skitnice«... Komadić cigarete dimio se među njegovim prstima... »bez ijednog - jedinog...« izgovarao je tiho, »pa ipak ...« Stane. Kiša je padala s udvostručenom žestinom. »Jednoga se dana čovjek mora namjeriti na neku sretnu priliku, da sve opet dobije natrag. Mora!« prošapta, razgovijetno, zureći u moje cipele.
Nisam pravo znao što to on toliko želi dobiti natrag, za čim tako užasno žali. Mora da je to bilo tako mnogo, te mu je bilo nemoguće izreći. Komad magareće kože, kako je rekao Chester... Ispitivački je pogledao u me. »Možda. Ako vam život bude dovoljno dug«, promrmljah kroz zube bezrazložno zagrižljivo. »Nemojte previše računati na to.«
»Jupitra mi! Čini mi se kao da me nikada više ništa ne može pogoditi«, reče s nekim sumornim uvjerenjem. »Ako me ovaj događaj nije mogao dotući, onda se ne moram bojati da neću imati dosta vremena kako bih se - digao i kako...« on pogleda uvis.
Padne mi na um da se od takvih ljudi kao što je Jim novači ona velika vojska zanemarenih i zalutalih, ona vojska koja stupa i ulazi u sve žljebove zemlje. Čim napusti moju sobu, taj »mali zaklon«, on će zauzeti svoje mjesto u redovima te vojske i počet će koračati prema bezdanu ponora. Ja barem nisam imao obmana, ali sam ipak, čas prije, upravo ja bio onaj koji je toliko vjerovao u moć riječi, a sada sam se bojao govoriti, isto onako kako se netko ne usuđuje da se makne, od straha da ne bi izgubio svoje sklisko uporište. Samo onda kad se pokušavamo uhvatiti ukoštac s istinskom nevoljom nekoga drugog čovjeka, spoznajemo kako su neshvatljiva, nesigurna i nejasna ona bića koja dijele s nama pogled na zvijezde i sunčanu toplinu. Čini ti se kao da je samoća neki težak i prijeko potreban uvjet života; vanjština od mesa i krvi, u koju su uprte naše oči, raspada se čim za njom ispružimo ruku, a ostaje samo hiroviti, neutješljiv i varavi duh koji nijedno oko ne može slijediti, nijedna ruka uhvatiti. Šutio sam od straha da ga ne izgubim, jer mi je najednom i s nerazjašnjivom snagom sinulo kako nikada neću samome sebi oprostiti ako ga pustim da mi umakne i nestane u tami.
»Dobro. Hvala - još jednom. Vi ste bili - no - neobično - uistinu nema riječi za to... Neobično! Ne znam zašto, iskreno govoreći. Bojim se da ne osjećam onu zahvalnost koju bih osjećao da me sve to nije tako surovo zaskočilo. Jer zapravo... vi, vi sami...« Zamucao se.
»To je moguće«, upadnem. On se namršti.
»Ipak, čovjek osjeća neku odgovornost.« Motrio me kao soko.
»A i to je istina«, rekoh.
»Dobro. Ja sam to izdržao do kraja i nikome neću dopustiti da mi to dobacuje u lice - a da - a da to - ne primim za zlo.« On stisne šaku.
»Takvi ste vi, dakle«, rekoh sa smiješkom - prilično neveselim, bog mi je svjedok - ali on me je ipak gledao neprijateljski. »To je moja stvar«, reče. Izraz se neukrotive odlučnosti pojavi na njegovu licu, ali brzo nestane kao neka beznačajna i prolazna sjena. Čas zatim izgledao je opet kao dragi, dobar dječak u neprilici, kao i prije. Odbaci cigaretu. »Zbogom«, reče s naglom žurbom čovjeka koji se predugo zadržao, a čeka ga neki hitan posao; ali zatim jednu ili dvije sekunde ne načini ni najmanje kretnje. Kiša je pljuštala žestoko i neprekidno poput razorne bujice i šumjela neobuzdanim i silovitim bijesom, koji doziva u pamet slike srušenih mostova, iščupanih stabala, podrovanih planina. Nitko ne bi mogao prkositi toj silnoj i bijesnoj bujici što se, kako se činilo, lomila i u vrtlozima razbijala o sumornu tišinu u kojoj smo se mi nesigurno zaklonili kao na nekom otoku. Probušeni je žlijeb krčao, izlijevao se, bljuzgao i šikljao odvratno smiješno, poput plivača koji se bori za svoj život. »Kiša pada«, progovorim, »a ja...« »Svejedno, bila kiša ili sunce«, počne on odsječno, prekine se i pođe k prozoru. »Pravi potop«, promrmlja Jim malo zatim i nasloni čelo na staklo. »A i tamno je.«
»Jest, vrlo tamno«, rekoh.
On se okrene na petama, prođe preko sobe i već je doista otvorio vrata koja vode na hodnik, prije nego što sam skočio sa stolca. »Čekajte!« povičem, »hoću da vas...« »Večeras ne mogu više večerati s vama«, dobaci mi, stupivši već jednom nogom iz sobe. »Nemam ni najmanje namjere da vas pozovem«, viknem. Nato on povuče nogu natrag, ali ostane nepovjerljivo na pragu. Nisam gubio vrijeme na to da ga ozbiljno preklinjem neka ne bude bezuman, nego sam mu rekao neka uđe i zatvori vrata.




Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:46 am

XVII


Napokon uđe, ali mislim da ga je na to najviše prisilila kiša; upravo je tada padala s razornom žestinom, koja se postupno stišavala dok smo razgovarali. Njegovo ponašanje bijaše veoma mirno i staloženo; doimao se kao čovjek koji je od prirode šutljiv, i kojim je ovladala jedna jedina misao. Govorio sam o materijalnoj strani njegova položaja; cilj mi je bio samo da ga spasim od ponizivanja, propasti i očaja, koji u daleku svijetu tako brzo navale na čovjeka bez prijatelja i bez doma; nagovarao ga da primi moju pomoć; dokazivao mu razborito; ali svaki put, kad bih pogledao u to zamišljeno, glatko lice, tako ozbiljno i tako mladenačko, osjetio bih sav zbunjen da ja nisam na pomoć nego prije na smetnju nekoj tajanstvenoj, neobjašnjivoj, neopipljivoj težnji njegove ranjene duše.
»Pretpostavljam sa sigurnošću da hoćete jesti, piti i spavati kao sav ostali svijet«, sjećam se da sam rekao razdraženo. »Vi kažete da nećete primiti novac koji vam duguju«... Umalo da nije i kretnjom pokazao kako se zgraža, koliko to uopće mogu pokazati ljudi njegove vrste. (Dugovali su mu kao kormilaru »Patne« plaću za tri tjedna i pet dana). »Dobro, to je premalo da bi vam išta moglo značiti, ali što ćete sutra? Kamo ćete se okrenuti? Vi morate živjeti...« »Nije u tome pitanje«, bio je odgovor koji mu je poluglasno izmaknuo. Nisam se na to obazirao, nego sam i dalje pobijao ono što mi se činilo da su samo skrupule pretjerane osjetljivosti. »Iz svih opravdanih razloga«, zaključio sam, »vi morate dopustiti da vam pomognem.« »Vi to ne možete«, reče on veoma jednostavno i prijazno, čvrsto prianjajući uz neku duboku misao, koju sam samo nejasno mogao razabrati da svjetluca, kao što se u tami razabire kakva mlaka, ali sam očajavao što joj se nikada neću moći toliko približiti da je dosegnem. Promatrao sam njegov snažan i skladni stas. »Ja mogu, razumije se«, rekoh, »pomoći samo vašem tijelu, onome što mogu vidjeti. Ne uobražavam sebi da činim nešto više.« On skeptično strese glavom i ne gledajući me. Raspalim se. »Ali ja to mogu«, zaintačim. »Ja mogu učiniti čak i više. Ja i činim više. Ja vam dajem s povjerenjem...« »Novac...« počne on. »Časne mi riječi, vi zaslužujete da vas čovjek pošalje k vragu«, povičem, gradeći se ogorčeniji nego što sam bio. On se iznenadi, nasmiješi se, a ja i opet navalim. »O novcima tu uopće i nije riječ. Odviše ste površni«, rekoh (a u isto sam vrijeme mislio u sebi: »Dobro, evo ti! A možda je, uostalom, i površan«), »Evo pismo, koje bih htio da uzmete. Pišem nekom čovjeku, od kojega nikada nisam tražio nikakve usluge, a pišem mu o vama izrazima kakve se čovjek usuđuje upotrijebiti jedino onda kad govori o prisnom prijatelju. Bez sustezanja jamčim za vas. Eto što činim. I doista, ako vi samo malko hoćete da promislite što to znači...«
Jim digne glavu. Kiša je prestala; samo je žlijeb jednako ronio suze uz besmisleno »kap-kap« pred prozorom. Bilo je vrlo tiho u sobi, u kojoj su se sjene zbijale u kutove, daleko od mirnog plamena svijeće što se dizao ravno uvis poput nekoga malog bodeža; po njegovu se licu, činilo se, domalo rasprostro odraz neke blage svjetlosti, kao da već sviće.
»Tako mi boga!« uzdahne. »To je plemenito od vas.«
Da mi je, rugajući mi se, najednom isplazio jezik, ne bih osjetio gore poniženje. U sebi sam pomislio: »To sam i zaslužio s tom svojom podmuklom varkom.« Njegove su oči sjale ravno u moje lice, ali sam opazio da to nije podrugljiv sjaj. Onda se sasvim iznenada stane sav uzbuđen trzati poput plosnate drvene marionete koja se miče kad joj povučeš konopce. Digne ruke u zrak, a onda ih šumno spusti. Odjednom se sasvim promijeni. »A ja to nikada nisam shvatio«, poviče, ali se onda naglo ugrize za usnu i namršti se. »Kakav li sam glupi magarac bio!« reče veoma polagano, zgražajući se. »Vi ste čovjek!« poviče začas prigušenim glasom, zgrabi moju ruku kao da je tek sada prvi put vidi i smjesta je ispusti. »Pa to je upravo ono što ja - vi - ja...« zamuca se, a zatim, vrativši se na svoje staro, uporno, gotovo bih rekao jogunasto držanje, poče s teškom mukom: »Bio bih neki surovi glupan kad ne bih sada...« a onda mi se učini, da mu se glas lomi. »Ne govorimo više o tome!« rekoh. Gotovo me uznemirio taj izljev osjećaja, kroz koji je probijao neki čudan zanos. Povukao sam, da tako kažem, konopac samo slučajno, a da nisam potpuno poznavao mehanizam te marionete. »Tako mi boga! Vi ste mi doista pomogli. Ne mogu ostati skrštenih ruku. To je baš ono što mi treba...« Pogledavao me je diveći mi se sav zbunjen. »Baš ono što mi treba...«
Dakako, to je bilo ono pravo. Kladio bih se deset prema jedan da sam ga spasio od gladi - od one osobite vrste gladi koja je gotovo neizbježno spojena s opijanjem. To je bilo sve. Nisam se, što se toga tiče, nimalo zavaravao, ali sam se, gledajući ga, s pravom začudio i zapitao kakve li je prirode ona obmana koju je on u tri posljednje minute tako očevidno prigrlio. Gurnuo sam mu u ruke sredstva da se dostojno probija kroz taj ozbiljan život, da ima hranu, piće i zaklon kao sav ostali svijet, a njegova ranjena duša neka poput ptice slomljenih krila odskakuće i odleprša u neku rupu da ondje spokojno umre od iznemoglosti. To je ono što sam mu nametnuo; doista, sasvim malo; ali - gle! - po načinu na koji je to primio, u mutnoj svjetlosti svijeće činilo se to kao velika, nejasna, možda i pogibeljna sjena. »Ne zamjerite mi što ne nalazim prikladnih riječi!« progovori Jim. »Pa što bi tu čovjek i mogao reći? Već ste mi noćas načinili neizmjerno mnogo dobra. Time što ste me slušali - znate. Dajem vam svoju riječ, više sam nego jednom pomislio da će mi tjeme odletjeti s glave...« On se bacao - doslovce se bacao - amo-tamo, gurao ruke u džepove, opet ih izvlačio, natukao kapu na glavu. Nisam imao ni pojma da on može biti tako lakoumno živahan. Pomislio sam na uveli list što ga je zahvatio vihor, a neki me tajanstveni strah, težina neke neodređene sumnje pritiskivala na stolac. Najednom stane kao ukopan, kao da ga je neko nenadano otkriće prikovalo na onom mjestu. »Vi ste mi vratili samopouzdanje«, izjavi ozbiljno. »Oh! zaboga, ne govorite to, dragi moj prijatelju, nemojte!« preklinjao sam ga kao da me je povrijedio. »Dobro dakle. Šutjet ću, i sada i odsada. Ali me ipak ne možete spriječiti da to mislim... Ne zamjerite!... Ja ću vam ipak dokazati...« Pođe k vratima u silnoj žurbi, zasta, obori glavu i dođe natrag, oprezno koračajući. »Uvijek sam mislio, kad bi čovjek mogao početi iznova na čistoj pločici... A sada ste mi... vi... da... u neku ruku dali... čistu pločicu.« Odmahnem rukom, a on iziđe ne osvrćući se; zvuk je njegovih koraka postupno zamirao za zatvorenim vratima - odlučni koraci čovjeka, koji stupa u jasan svijetli dan.
Ali ja, ostavljen onako sam sa samotnom svijećom, ja sam ostao u nekom čudnom mraku. Nisam više bio tako mlad da bih na svakom zaokretu mogao vidjeti sjaj koji prati naše neznatne korake u dobro i u zlo. Smiješio sam se pomislivši da je ipak od nas dvojice on zapravo onaj u kojega je svjetlo. I ražalostim se. Čista pločica, nije li tako rekao? Kao da početna riječ sudbine svakoga od nas nije neizbrisivim slovima urezana na tvrdoj površini neke hridi.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:46 am


XVIII


Šest mjeseci kasnije pisao mi je onaj moj prijatelj (bio je to već stariji neženja, cinik, na glasu kao čudak, a imao je ljuštionicu riže); on je, sudeći po toplini moje preporuke, mislio da će mi biti drago to čuti, pa se prilično raspričao o Jimovim savršenstvima. Ona su mu očito bila ugodna i osvojila ga. »Budući da nikada nisam bio kadar u svom srcu osjetiti nešto više od rezignirane snošljivosti za ijedno biće svoje vrste, živio sam dosad sam u kući, koja se čak i u ovome sparnom podneblju može smatrati prevelikom za jednog čovjeka. Od nekog vremena nagovorio sam ga da stanuje sa mnom. Čini se da nisam pogriješio.« Čitajući to pismo, činilo mi se da je moj prijatelj u svom srcu našao za Jima nešto više od snošljivosti - da se tu pojavio početak istinske naklonosti. Dakako, navodio je svoje razloge na karakterističan način. Prvo i prvo, Jim je i u tom podneblju sačuvao svoju svježinu. Kad bi on bio djevojka - pisao je moj prijatelj - čovjek bi mogao reći da cvjeta - da skromno cvjeta - kao ljubičica, ne kao neki od onih kričavih tropskih cvjetova. Živio mu je u kući već šest tjedana, a još ga dosad nije pokušao potapšati po leđima ili ga osloviti sa »stari druže«, ili mu i samo izdaleka natuknuti da je prastari fosil. Nikada se ne upušta u ona mornarska mladenačka blebetanja. Dobroćudan je, ne govori mnogo o sebi i nije, hvala bogu, prepametan - pisao je moj prijatelj. Pa ipak je Jim bio, čini se, dovoljno pametan da može ispravno ocijeniti njegovu duhovitost, a da ga, uz to, zabavlja svojom prostodušnošću. »Na njemu ima još rose, te otkako sam došao na sretnu misao da mu dam sobu u svojoj kući i mjesto za svojim stolom, osjećam se i sam nekako manje uvenuo. Onomadne mu je palo na um da prijeđe preko sobe samo zato da bi mi otvorio vrata, a ja sam se tada osjetio u užem dodiru sa čovječanstvom nego što sam to već godinama bio. Smiješno, zar ne? Dakako, naslućujem da tu mora da ima nešto - neka užasna mala neprilika - o kojoj vi sigurno sve znate - ali ako i doznam da je to nešto strašno ružno, čini mi se da bi mu čovjek mogao i to oprostiti. Što se mene tiče, vjerujte, nikako ne mogu zamisliti da bi on mogao biti kriv za nešto gore od toga da, recimo, pohara neki voćnjak. Je li ono mnogo gore? Možda ste mi vi to morali i reći; ali ima već tako dugo tome što smo nas dvojica postali sveci, da ste možda već zaboravili kako smo i mi u svoje vrijeme griješili. Možda vas to jednoga dana budem morao upitati, a onda ću očekivati da budete iskreni. Neću ga sam ispitivati, dok još nemam ni pojma što je to. Uostalom, zasad je to baš i prerano. Neka mi on još nekoliko puta otvori vrata!«... Tako moj prijatelj. Meni je to trostruko godilo - zbog Jima što se tako dobro razvija, zbog tona pisma, zbog moje vlastite pronicavosti. Bilo je očevidno da sam znao što radim. Ispravno sam shvatio njegov karakter, i tako dalje. A ako iz toga iskrsne nešto neočekivano i čudesno, što onda? Te sam večeri, ležeći na počivaljci pod platnenim krovom na svojoj krmi (bilo je to u luci Hong Konga), položio u Jimovo ime prvi kamen za kule u oblacima.
Otišao sam na kratko putovanje na sjever, a kad sam se vratio, našao sam drugo pismo svoga prijatelja, koje me dočekalo. To je bila prva omotnica pisma koju sam, otvarajući je, poderao. »Nije mi nestala nijedna žlica, koliko zasad znam«, glasio je prvi redak; »nije me zapravo ni zanimalo da bih to istraživao. On je otišao, ostavivši na stolu za doručak malo formalno pisamce kojim se ispričava, a koje je dokaz ili mahnitosti ili bezdušnosti. Vjerojatno i jedno i drugo - a to mi je uostalom svejedno. Dopustite mi da vam kažem, ako biste možda još imali u pričuvi kakve tajanstvene mladiće, da sam ja zatvorio svoju radnju, konačno zauvijek. To je posljednja ekscentričnost koju ću počiniti. Nemojte ni časa pomisliti da mi je i najmanje stalo do njega, ali igrači tenisa za njim veoma žale, a ja sam radi samog sebe u klubu ispričao prilično uvjerljivu laž...« Bacim pismo i počnem prevrtati hrpu pisama na svom stolu, dok ne naiđem na Jimov rukopis. Biste li to uopće vjerovali? Jedan slučaj od stotinu! Ali se taj stoti uvijek desi! Onaj je mali drugi strojar sa »Patne« zapao u više-manje bijedno stanje i dobio je privremeno namještenje kao nadziratelj strojeva u ljuštionici riže. »Nisam mogao podnositi intimnosti te životinjice«, pisao je Jim iz neke morske luke, sedam stotina milja južno od mjesta gdje je trebalo da živi kao bubreg u loju. »Privremeno sam u službi kod trgovaca Egströma i Blakea, opskrbljivača brodova, kao njihov - no, recimo - trgovački posrednik, da taj posao nazovem njegovim pravim imenom. Kao preporuku dao sam im vaše ime, koje oni, dakako, poznaju, ali kad biste im mogli napisati koju riječ meni u prilog, bilo bi to trajno zaposlenje.« Bio sam potpuno poražen pod ruševinama svojih kula u oblacima, ali sam, dakako, napisao ono što je želio. Još prije kraja te godine moj me novi ugovor nanese na ono mjesto, i tako sam imao priliku vidjeti Jima.
On je još bio kod Egströma i Blakea, i mi smo se sreli u prostoriji koju su oni zvali »naša soba za primanje«, a iz koje se ulazilo u skladište. On je upravo u taj čas dolazio s nekog broda na kojemu je bio ugovarao posao, i prišao mi oborene glave, spreman na kavgu. »Što imate reći u svoju obranu?« počeh, čim smo se rukovali. »Ono što sam vam pisao - ništa više«, reče on tvrdoglavo. »Je li onaj brbljao nešto - ili slično?« upitah ga. On me pogleda s tužnim smiješkom. »Oh, ne! Nije. On je samo htio započeti nekakav povjerljiv odnos među nama. Postao bi upravo prokleto tajanstven svaki put kad bih ja došao u ljuštionicu; namignuo bi na me s poštovanjem, kao da mi želi reći: ‘Mi znamo što znamo.’ Bio je paklenski puzav, a intiman -... i sve tako.« Jim se baci na stolac i zagleda se u svoje noge. »Jednog se dana dogodilo da smo bili sami, a on je imao obraza da mi kaže: ‘Dakle, g. James’ - ondje su me zvali g. James, kao da sam sin u onoj kući - ‘evo nas i opet zajedno. Pa ovo je bolje nego onaj stari brod - zar ne?’... Nije li to bilo užasno, eh? Pogledao sam ga, a na licu mu neki izraz sporazumijevanja. ‘Ne treba da se osjećate neugodno, gospodine’, reče mi. ‘Ja umijem prepoznati gentlemana čim ga vidim, i znam kako gentleman osjeća. Svakako, nadam se da ćete me zadržati u ovom poslu. I ja sam proživio teške dane za vrijeme one galame oko stare, trule Patne.’ Tako mi boga! Bilo je užasno. Ne znam što bih bio rekao ili učinio da nisam upravo tada začuo g. Denvera kako me zove u hodniku. Bilo je vrijeme objeda, i mi smo išli zajedno preko dvorišta i kroz vrt do kuće. Počeo me zadirkivati na svoj ljubazni način... Mislim da me je volio...«
Jim je neko vrijeme šutio.
»Znam da me je volio. I to mi je upravo činilo položaj tako teškim. Sjajan čovjek! Toga me jutra uhvatio ispod ruke... I on je bio intiman sa mnom.« Jim prasne u kratak smijeh i spusti glavu na grudi. »Pah! Kad sam se sjetio, kako je ona podla životinjica govorila sa mnom«, poče najednom glasom koji je vibrirao, »nisam više mogao podnijeti da pomislim i na sama sebe... Pretpostavljam da znate... Ja kimnem... »Bio mi je gotovo kao otac«, poviče on; glas mu se prekine. »Bio bih mu morao reći. Ne bih mogao dopustiti da se sve to nastavi - zar ne?« »A onda?« promrmljah ja počekavši malo. »Radije sam otišao«, reče polagano; »onaj događaj mora biti pokopan.«
Ćuli smo kako u dućanu Blake psuje Egströma čangrizavim, oštrim glasom. Oni su već mnogo godina bili poslovni drugovi, a svakoga se dana, od časa kad bi se otvorila vrata pa sve do posljednjeg trenutka prije zatvaranja, moglo čuti kako Blake, čovječuljak glatke crne kose i tužnih izbuljenih očiju, neprestano psuje svog ortaka s nekakvim podrugljivim i plačljivim bijesom. Zvuk toga vječitog psovanja bio je sastavni dio toga mjesta kao i ostali predmeti; čak bi se i stranci vrlo brzo privikli da se na to ni najmanje ne osvrću, samo što bi možda promrmljali: »Bruka!« ili bi naglo ustali i zatvorili vrata »sobe za primanje«. Sam bi Egström, koštunjav, težak Skandinavac poslovna izgleda i dugačkih plavih zalizaka, nastavljao svoj posao, davao naloge svojim ljudima, pregledavao svežnjeve, sređivao račune ili pisao pisma stojeći za svojim radnim stolom u dućanu i ponašao se prema tom klepetanju kao da je potpuno gluh. Ipak bi tu i tamo sasvim nehajno izustio »ššš«, ali to niti je imalo, niti je on očekivao da će imati, učinka... »Ovdje su veoma pristojni prema meni«, reče Jim. »Blake je malo neotesan, ali Egström je vrlo dobar.« On brzo ustane, pođe odmjerenim koracima prema tronožnom teleskopu, koji je stajao na prozoru a bio uperen na sidrište, i primakne oko k njemu. »Eno brod koji je cijelo jutro stajao vani u zatišju; sad ga je zahvatio povjetarac i ulazi u luku«, napomene strpljivo. »Moram mu poći u susret i popeti se na nj.« Rukovali smo se bez riječi, i on se okrene da ode. »Jime!« povičem. Osvrne se, držeći ruku na kvaki. »Vi ste odbacili nešto što je pravo blago.« On se vrati k meni, prešavši preko cijele sobe. »Tako divan stari prijatelj«, reče on. »Kako sam mogao? Kako sam mogao?« Usne mu zadršću. »Ovdje to ne znači ništa.« »Oh! Vi - vi«, počnem, naprežući se da nađem prikladnu riječ, ali prije nego što sam postao svjestan da nema imena koje bi mu upravo odgovaralo, on je otišao. Izvana sam čuo Egströmov dubok, blagi glas kako veselo govori: »To je brod ‘Sarah W. Granger’, Jimmy. Morate gledati da stignete prvi na nj«, a Blake smjesta upadne kričeći kao neka zlostavljana papiga: »Recite kapetanu, da je ovamo već stiglo nešto njegove pošte. To će ga privući. Čujete li, gospodine, kako se ono zovete?« A Jim je odgovarao Egströmu glasom u kojemu je bilo nešto dječačko: »U redu. Bit će to za me prava utrka.« Činilo se da pri tom žalosnom poslu nalazi utočište u jedrenju.
Na tom svom putovanju nisam ga više vidio, ali sam na idućem (imao sam ugovor na šest mjeseci) došao opet u tu prodavaonicu. Već je desetak aršina pred vratima Blakeovo psovanje dopiralo do mog uha, a kad sam ušao, on mi dobaci pogled pun krajnjega jada: Egström mi, sav nasmiješen, dođe u susret, pružajući svoju dugu koščatu ruku. »Drago mi je što vas vidim, kapetane... Ššš... Mislio sam da ćete se svakako svratiti ovamo. Što ste rekli, gospodine?... Ššš... Oh! Za njega pitate! Otišao je od nas. Izvolite u sobu za primanje...« Kad su se vrata zatvorila, Blakeov se oštar glas čuo samo slabo, kao glas čovjeka koji očajnički psuje u pustinji... »Uvalio nas je baš u grdnu nepriliku. Ružno je s nama postupao, moram to reći...« »Pa kamo je otišao? Znate li?« upitah. »Ne. Ne vrijedi ni pitati«, reče Egström stojeći sa svojim zaliscima uslužno preda mnom, a ruke su mu nezgrapno visile niz bokove: tanak mu je srebrni lanac sa satom bio pričvršćen veoma nisko na zgužvanu prsluku od plave čohe. »Čovjek poput njega ne ide izričito nikamo.« Bio sam odviše zabrinut zbog te vijesti a da bih ga zamolio neka mi razjasni tu svoju izjavu, ali on nastavi. »Otputovao je - da se sjetim - onoga istog dana kad je neki parobrod s hodočasnicima, vraćajući se iz Crvenog mora, ušao ovamo u luku, jer su se slomila pera njegova vijka. Bit će tome sada već tri tjedna.« »Nije li se tu govorilo nešto o ‘Patni’?« upitah bojeći se najgorega. On se trgne i pogleda me kao da sam neki vještac. »Ma jest! Kako vi to znate? Neki su od njih razgovarali ovdje o tome. Bili su tu jedan ili dva kapetana, upravitelj Vanloa, strojarske radionice u luci, još dvojica ili trojica drugih i ja sam. I Jim je bio ovdje s nama, jeo je neki sendvič, a pred njim čaša piva; kad imamo posla - znate, kapetane - onda nema vremena za redoviti objed. Stajao je kod ovoga stola jedući sendviče, a svi smo ostali stajali oko teleskopa gledajući kako taj parobrod ulazi; malo-pomalo upravitelj Vanloa poče govoriti o glavnom strojaru ‘Patne’. On je jednom obavljao za nj neke popravke i, počevši govoriti o tome nastavio je pripovijedajući kako je taj brod bio stara podrtina, i kako su na njemu zarađene lijepe pare. Spomenuo je i njegovo posljednje putovanje, a onda smo se svi upustili u razgovor. Neki rekoše jedno, a drugi drugo - ne mnogo - govorilo se ono što biste vi ili bilo koji drugi čovjek mogao reći, a bilo je i smijeha. Kapetan O’Brien s broda ‘Sarah W. Granger’, visok, bučan starac sa štapom - sjedio je slušajući nas u ovom naslonjaču - najednom udari svojim štapom o pod i poviče: ‘Nitkovi!’... Svi skočimo. Upravitelj Vanloa namigne nam i upita: ‘Što je, kapetane O’Brien?’ ‘Što je! Što je!’ poče vikati starac; ‘čemu se smijete, vi divljaci? To nije za smijanje. To je sramota za ljudski rod - eto, što je to. Ja bih sam sebe prezirao da me vide u istoj sobi s jednim od tih ljudi. Da, gospodine!’ Činilo mi se da je uhvatio moj pogled, i ja sam morao iz uljudnosti nešto reći. ‘Nitkovi!’ rekoh ja, ‘dakako, kapetane O’Brien, a ni ja ne bih htio da ih vidim ovdje, pa ste tako potpuno sigurni u ovoj sobi, kapetane O’Brien. Popijte nešto hladno!’ ‘Neka bijes nosi vaše piće, Egströme’, reče on žmirkajući očima; ‘kad bih želio piti, naručio bih. Ja odlazim odavle. Ovdje sada smrdi.’ Nato svi drugi prasnu u smijeh i iziđu za starcem. A onda, gospodine, onaj prokleti, Jim odloži sendvič koji je imao u ruci i, obišavši oko stola, priđe k meni; ostavio je i svoju čašu piva, koja je bila još sasvim puna. ‘Ja odlazim’, reče on - upravo ovako. ‘Još nije jedan sat i po’, rekoh ja, ‘mogli biste još popušiti jednu cigaretu.’ Mislio sam da hoće reći kako je vrijeme da pođe na svoj posao. A kad sam razumio što je odlučio, ruke mi klonu - ovako! Ne možete naći takva čovjeka svaki dan, vi to znate, gospodine; na jedrilici pravi đavo, spreman da isplovi na milje daleko u susret brodovima po svaku vremenu. Više bi nego jedanput došao ovamo koji kapetan, sav još pun divljenja, a prve bi mu riječi bile: ‘Egströme, odakle vam taj vaš trgovački posrednik, ta to je neki neustrašivi luđak! Ja sam, tek što je svanulo, napipavao svoj put, jedva razapevši jedro, kad iz magle izleti ravno pod kljun moje lađe čamac, napol pod vodom, zapljuskivan sve preko vrška jarbola; dva prestravljena crnca leže na dnu čamca, a neki demon za kormilom urliče: - Hej! Hej! Zdravo, brode! Zdravo, kapetane! Hej! Hej! Predstavnik vas Egströma i Blakea pozdravlja prvi! Hej! Hej! Egström i Blake! Halo! Hoj! Hej! - Gurne nogom crnce - popuste jedra - u tom času udari vihor - on poleti naprijed kričeći i dovikujući mi neka razapnem jedra i da će me on dovesti u luku - ma pravi demon, a ne čovjek. Nikada još u svom životu nisam vidio da netko tako upravlja čamcem. Nemoguće je da je bio pijan - je li? Tako miran mladić, koji tako blago govori - crvenio se kao djevojka kad je došao na brod...’ Ma kažem vam, kapetane Marlowe, nitko nas ne bi mogao preteći da predobije bilo koji strani brod kad bi Jim isplovio. Drugi bi opskrbljivači brodova mogli sačuvati samo svoje stare mušterije i...«
Činilo se da je Egströma svladalo uzbuđenje.
»Doista, gospodine, činilo se da bi on bez oklijevanja isplovio na pučinu i stotinu milja daleko u bilo kakvoj staroj podrtini, samo da pridobije još koji brod za našu tvrtku. Da je ovo poduzeće bilo njegovo, i da je sve trebalo istom uvesti, ne bi mogao učiniti više nego što je činio. A sada... sasvim odjednom... ovako nešto! Pomislio sam u sebi: Oho! Povećanje plaće - znam ja što on hoće - je li? ‘U redu’, kažem, ‘nije potrebno da se sustežete, Jimy. Recite samo koliko tražite. Razborito, dakako.’ On me pogleda kao da bi htio progutati nešto što mu je zapelo u grlu. ‘Ne mogu više ostati kod vas.’ ‘Kakva je to glupa šala?’ upitam. On strese glavom, a ja sam mogao iz njegovih očiju pročitati da je već i otišao od nas. Tada se okrenem k njemu i izgrdim ga na pasja kola. ‘Zbog čega vi bježite od nas?’ pitao sam ga. ‘Tko vas je uvrijedio? Čega ste se uplašili? Vi nemate ni toliko zdrava razuma koliko ga ima štakor; štakori ne bježe s dobroga broda. Gdje se nadate da ćete dobiti bolji položaj? - Vi ovo, vi ono.’ Od mojih je riječi problijedio kao krpa, vjerujte mi. ‘Ovo poduzeće ne smije propasti’, rekoh. On odlučno skoči. ‘Zbogom’, reče, kimnuvši mi samo kao kakav lord. ‘Vi ste sasvim dobar čovjek, Egströme. Dajem vam svoju riječ, kad biste znali moje razloge, ne biste ni vi sami htjeli da me zadržite.’ ‘To je najveća laž koju ste ikada u svom životu rekli’, rekoh. ‘Ja sebe dobro poznam.’ Tako me je razbjesnio da sam se morao nasmijati. ‘Zar doista ne možete ostati ni toliko da ovdje ispijete ovu čašu piva, vi nesretniče, vi?’ Ne znam što ga je spopalo; činilo se da uopće nije bio kadar naći vrata; bilo je to vrlo smiješno, vjerujte mi, kapetane. Napokon sam sam dohvatio pivo da ga ispijeni. ‘Dobro, dakle, ako vam se tako žuri, bilo vam u zdravlje ovo vaše pivo!’ rekoh, ‘upamtite samo moje riječi: ako vi ovako lijepo nastavite, vrlo ćete brzo otkriti da zemlja nije dovoljno velika za vas - to je sve.’ On me pogleda mrko i istrči s licem kojim bi mogao zaplašiti dječicu.«
Egström je ogorčeno dahtao i češljao čvorastim prstima svoj crveno-smeđi zalizak. »Otada nisam više nikako mogao naći čovjeka koji bi nešto vrijedio. Posao nam je sada sama briga i muka, prava muka. A gdje ste vi naišli na nj, kapetane, ako vas smijem pitati?«
»On je bio kormilar na ‘Patni’ za vrijeme onog putovanja«, rekoh, osjećajući da sam mu dužan to objasniti. Neko vrijeme Egström zanijemi utisnuvši prste u dlake na svom licu, a onda plane: »A koji li vrag još za to pita?« »I ja bih rekao, nitko«, počnem. »A koji li je vrag njemu - uostalom - da ga se to toliko tiče?« On najednom gurnu svoj lijevi zalizak prema ustima i ostane zaprepašten. »Uh!« uzvikne. »A ja sam mu rekao da zemlja neće biti dosta velika za njegove obijesne skokove!«





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:46 am




XIX


Ispričao sam vam nadugo i naširoko te dvije epizode, da vam prikažem kako se Jim ponašao u novim prilikama svoga života. Bilo je još prilično drugih sličnih slučajeva, i više nego što bih ih mogao nabrojiti na prste.
Svi su se odlikovali time što im je namjera bila upravo velikodušno nepromišljena, a to je njihovu ništavost činilo dubokom i dirljivom. Ako odbacite svoj kruh svagdašnji kako biste oslobodili svoje ruke za to da se uhvatite ukoštac s nekom utvarom, onda je to možda čin prozaičnog junaštva. I drugi su to prije njega činili (premda mi, koji smo nešto proživjeli, vrlo dobro znamo da izopćenik nije onaj kojemu je opsjednuta duša, nego onaj kojemu je tijelo gladno), a ljudi, koji su jeli i htjeli da svaki dan jedu, povlađivali su tom plemenitom ludilu. On je odista bio nesretan, jer ga sva njegova bezobzirnost nije mogla osloboditi one sjene. Njegova je srčanost uvijek bila sumnjiva. Istina je, čini se, da je nemoguće izagnati duha iz neke činjenice. Vi se samo možete suočiti s njim, ili ga izbjegavati - a ja sam tu i tamo susretao ljude koji bi svom domaćem duhu znali i namignuti. Jim očevidno nije bio jedan od onih koji namiguju, ali ja u sebi nikada nisam bio načisto znači li njegovo ponašanje da on svoga duha izbjegava, ili se želi suočiti s njim.
Uza sve naprezanje svojih duhovnih očiju mogao sam otkriti samo to da je zamršenost svih naših djela tolika te je nijansa u razlikama odviše sitna da bi je bilo moguće izraziti. Kod Jima je to možda bio bijeg, a možda i neki način borbe. Za obično je ljudsko shvaćanje on bio kao neki kamen koji se kotrlja, jer je takvo tumačenje bilo najuočljivije; nakon nekog su ga vremena savršeno poznavali, postao je, štoviše, i glasovit unutar kruga svojih lutanja (koji je imao promjer od otprilike tri tisuće milja), isto onako kao što je i kakav čudak poznat u čitavoj svojoj pokrajini. U Bangkoku na primjer, gdje je našao namještenje kod Braće Yucker, otpremnika i trgovaca brodograđevnim drvom, bilo je gotovo dirljivo vidjeti ga kako obilazi po suncu čuvajući svoju tajnu, koja je u unutrašnjosti zemlje bila poznata i samim stablima uz rijeku. Schomberg, vlasnik svratišta u kojemu je on stanovao i jeo, rutavi Alzašanin junačkog izgleda i neumorni širitelj svih sablažnjivih ogovaranja i novosti u gradu, pričao bi, naslonivši se objema laktima na stol, uljepšanu verziju toga događaja svakome gostu koji je želio piti obavještenja zajedno s nešto skupljim pićem. »A to je, znajte, najbolji čovjek na kojega uopće možete naići«, glasio bi njegov plemeniti zaključak, »u svakom smislu izvanredan.« Veoma je pohvalno za slučajne goste, koji su posjećivali Schombergov lokal, da je Jim mogao u Bangkoku ostati čitavih šest mjeseci. Opazio sam da su ga svi, pa čak i stranci, zavoljeli, kao što čovjek zavoli neko drago dijete. Njegovo je ponašanje bilo uzdržljivo, ali se činilo da njegova vanjština, njegova kosa, njegove oči, njegov smiješak stječu prijatelje svagdje kamo god došao. A uostalom, on nije bio glup. Čuo sam kako Siegmund Yucker (rodom iz Švicarske) - ljubazan čovjek, koji je užasno patio od slabe probave i tako strašno šepao da bi njegova glava opisivala četvrt kruga pri svakom koraku što bi ga učinio - izjavljuje s priznanjem da je Jim, s obzirom na svoju mladost, »čofjeg felikoga gapacideda«, kao da govori o nekoj kubičnoj mjeri. »Zašto ga ne biste poslali u unutrašnjost« predložim ja zabrinuto. (Braća Yucker imala su u unutrašnjosti zemlje koncesije i šume drveta za brodogradnju.) »Ako on ima kapaciteta, kako vi kažete, on će brzo imati uspjeha u poslu. A tjelesno je vrlo sposoban. Zdravlje mu je uvijek izvrsno.« »Ah! Felika je zdfar u ofoj semlji piti slopotan ot tisbepsije«, uzdisao je zavidno ubogi Yucker, pogledavajući kradom udubinu svoga izmučenog želuca. Ostavio sam ga gdje zamišljeno bubnja po svome stolu i mrmlja: »Es ist eine Idee. Es ist eine Idee.« Na nesreću, te se iste večeri dogodilo u svratištu nešto neugodno.
Ne kažem da oštro osuđujem Jima, ali to je bila doista žalosna upadica, jedna od onih nesretnih tučnjava u baru, a druga je stranka u njoj bio neki razroki Danac, na čijoj je posjetnici pod njegovim vanbračnim imenom stajalo: »prvi poručnik Kraljevske sijamske mornarice«. Taj je prijan doduše igrao biljar dozlaboga loše, ali, čini mi se, nije volio biti poražen. Kažu da je toliko pio te je nakon šeste igre postao zlovoljan i počeo se nekako podrugljivo izražavati o Jimu. Većina nazočnih nije ni čula što je rekao, a u onih koji su čuli vjerojatno su strašne posljedice što su se neposredno nakon toga pokazale, izbrisale svako točno sjećanje. Za Danca je bila velika sreća što je znao plivati, jer se iz sobe izlazilo na verandu pod kojom je tekao Menam, veoma širok i crn. Čamac pun Kineza, koji su po svoj prilici polazili na neki razbojnički pohod, izvuče iz vode oficira sijamskoga kralja, a Jim oko ponoći dotrči bez šešira k meni na brod. »Činilo se da svatko u onoj dvorani zna za moj slučaj«, reče on sav još gotovo zadihan od borbe. Uglavnom je prilično žalio što se to dogodilo, premda, kako je tvrdio, u tom slučaju »nije bilo izbora«. Zaprepastilo ga je bilo to što je opazio da je sramotna priroda njegova bremena svakome tako poznata kao da ga je cijelo vrijeme, kamo god išao, nosio na leđima. Razumljivo je da nakon toga nije mogao ostati u tome mjestu. Općenito su ga osuđivali zbog surove žestine, nedolične za čovjeka koji je u tako nezgodnom položaju kao što je on; neki su tvrdili da je tada bio odurno pijan; drugi su osuđivali njegovu netaktičnost. Čak mu je i Schomberg jako zamjerio. »On je prekrasan mladić«, govorio mi je razdraženo, »ali je i poručnik izvanredan čovjek. On, znate li, svake večeri večera za mojim »table d’hote«. A slomljen je i jedan biljarski štap. To ne mogu dopustiti. Prvo što sam jutros učinio bilo je da pođem k poručniku i da mu se ispričam, pa mislim da sam, što se mene tiče, to sredio. Zamislite samo, kapetane, što bi bilo kad bi svatko počeo s takvim šalama! Ta molim vas, poručnik se sasvim lako mogao utopiti! A ja opet ovdje ne mogu otrčati u susjednu ulicu i kupiti novi štap. Morao sam pisati u Evropu da bih ga nabavio. Ne, ne! Takav se temperament ne može dopustiti!«... Bilo mu je sve to vrlo žao.
To je bio najgori od svih incidenata za vrijeme njegove... njegove povučenosti. Nitko to nije mogao žaliti više od mene; jer iako bi tkogod, kad bi se spomenulo Jimovo ime, rekao: »Oh, da! Znam već. On se dosta ovuda skitao«, ipak je on nekako izbjegao da se skrši i slomi u toku potucanja. Taj me je posljednji događaj ipak ozbiljno zabrinuo, jer ako ga njegova pretjerana osjetljivost dotjera dotle da se počne upuštati u tučnjave po krčmama, izgubit će svoje ime neugodnog, ali bezazlenog luđaka i steći ime obične skitnice. Usprkos svom povjerenju u njega nisam mogao da ne pomislim kako je u takvim slučajevima od imena do stvarnosti samo jedan korak. Nadam se da ćete razumjeti kako u ono vrijeme nisam više mogao ni misliti na to da ga se naprosto odreknem. Odlazeći iz Bangkoka uzeo sam ga na svoj brod, i to nam se putovanje oteglo. Bilo je žalosno gledati ga kako je uvukao dušu u se. Pomorac se, čak i onda kad je samo običan putnik, zanima za brod i gleda na pomorski život oko sebe s onim kritičkim užitkom s kojim, na primjer, slikar promatra djelo drugog slikara. On je »na brodu« u svakom smislu te riječi, ali se moj Jim većinom skrivao dolje u svojoj kabini, kao da je slijepi putnik. Time me je tako zarazio, da sam se klonio govoriti o stručnim pitanjima, koja bi se sasvim prirodno nametala dvojici pomoraca u toku njihova putovanja. Po cijele dane ne bismo izmijenili nijedne riječi; bilo mi je silno neugodno u njegovoj prisutnosti izdavati zapovijedi svojim oficirima. Često, kad bismo ostali nasamo na palubi ili u kabini, nismo znali kamo da gledamo.
Našao sam mu mjesto kod De Jongha, kako znate, prilično zadovoljan što ga mogu bilo kako smjestiti, a ipak uvjeren da sada njegov položaj postaje nesnosan. Izgubio je nešto od one elastičnosti, koja mu je omogućivala da nakon svakog poraza skoči natrag u svoje nepomirljivo držanje. Jednoga dana, iskrcavši se, nađem ga gdje stoji u pristaništu; more na sidrištu i more na pučini tvorilo je jedinstvenu glatku ravninu, koja se uspinjala, a najdalji su se usidreni brodovi doimali kao da nepomično jašu na nebu. Čekao je na svoj čamac, dok su se ostali do naših nogu tovarili svežnjevima najpotrebnijih zaliha za neki brod, spreman za odlazak. Izmijenivši pozdrave, stajali smo šuteći jedan uz drugoga. »Tako mi boga«, reče najednom, »ovaj te posao uistinu ubija!«
Nasmiješi mi se; moram priznati da je svojim smiješkom znao osvajati. Nisam mu ništa odgovorio. Znao sam vrlo dobro da time ne misli svoje dužnosti; njegov je položaj kod De Jongha bio ugodan. Usprkos tome, čim je to rekao, bio sam potpuno uvjeren da je taj rad ubitačan. Nisam ga ni pogledao. »Bi li vam bilo draže«, rekoh, »da uopće ostavite ovaj dio svijeta pa da pokušate sreću u Kaliforniji ili na Zapadnoj obali? Vidjet ću što mogu učiniti...« On me prekine malko podrugljivo: »Pa u čemu bi bila razlika?«... Smjesta mi je bilo jasno da ima pravo. Ne bi bilo nikakve razlike; nije njemu trebalo neko olakšanje; činilo mi se da nejasno shvaćam kako ono što mu treba, ono na što on, recimo, čeka, nije nešto što bi se lako moglo definirati - da je to nešto što bi se moglo nazvati dobrom prilikom. Ja sam mu dao već mnogo dobrih prilika, ali to su bile samo prilike da zarađuje kruh. Pa i što bi više itko mogao učiniti? Položaj mi se učini nekako beznadan, i sjetim se riječi pokojnog Brierlyja: »Neka se zavuče dvadeset stopa ispod zemlje i neka ondje ostane!« Bolje je to, mislio sam, nego da ostane nad zemljom i čeka na nešto što je nemoguće. Ali ni za to nismo mogli biti sigurni. Na onom sam mjestu i u onom času, još prije nego što se njegov čamac udaljio za tri vesla od obale, stvorio odluku da odem i da navečer porazgovorim sa Steinom.
Taj Stein bio je bogat i ugledan trgovac. Njegova je »kuća« (jer je to bila velika tvrtka, Stein i Co., a u njoj je bio neki ortak koji se, po Steinovim riječima, »brinuo za Moluke«) vodila veliku trgovinu po otocima i imala sijaset trgovačkih ekspozitura, utemeljenih u najzabitnijim mjestima radi sakupljanja proizvoda. Njegovo bogatstvo i njegov ugled nisu zapravo bili razlozi zbog kojih sam ga želio zamoliti za savjet. Želio sam mu povjeriti svoju poteškoću zato što je on bio jedan od najpouzdanijih ljudi koje sam ikada poznavao. Blagi je sjaj jednostavne, tako reći svježe i inteligentne dobrote obasjavao njegovo dugačko lice bez dlaka. Ono je imalo duboke vertikalne bore, a bilo je blijedo kao u čovjeka koji provodi život sjedeći - što je uostalom bilo veoma daleko od istine. Kosa mu je bila rijetka i začešljana s masivna i visoka čela. Svatko bi rekao da je on već u svojoj dvadesetoj godini morao biti veoma nalik na čovjeka kakav je sada, kad mu je šezdeset. To je bilo lice učenjaka, samo se obrve, gotovo potpuno bijele, debele i guste, zajedno s odlučnim ispitivalačkim pogledom koji je ispod njih prodirao, nisu slagale s njegovim, da tako kažem, učenim izgledom. Bio je visok i klimavih udova; njegova su se malo pogurena leđa uz nevini smiješak doimala kao da je dobrohotno pripravan da vas pozorno sluša; dugačke ruke s blijedim jakim šakama neobično bi se i promišljeno micale, kao da na nešto upozoravaju ili dokazuju. Govorim o njemu opširnije zato što je pod tom vanjštinom i u vezi s ispravnom i blagom prirodom taj čovjek posjedovao neustrašivost duha i fizičku srčanost, koju bismo mogli nazvati nepromišljenom da nije bila kao neka prirodna funkcija tijela - kao dobra probava, na primjer - potpuno nesvjesna sama sebe. Katkada se kaže za ovoga ili onoga čovjeka da drži svoj život u svojoj ruci. Ta se uzrečica ne bi nikako mogla primijeniti na nj; za vrijeme prvog dijela svog života na Istoku on se njime loptao. Sve je to bilo već prošlost, ali ja sam znao povijest njegova života i porijeklo njegova bogatstva. Bio je i prilično ugledan prirodoslovac, ili bi možda bilo bolje reći učeni sabirač. Njegova je specijalna struka bila entomologija. Svojom se zbirkom »Buprestidae i Longicornes« - sami kukci, užasne sićušne nemani pakosna izgleda, sve onako mrtve i nepomične - i svojim muzejom leptira - lijepih i drhtavih, sa beživotnim krilima pod staklom pretinaca - pročuo po cijelom svijetu. Ime je toga trgovca, pustolova, koji je neko vrijeme bio i savjetnik nekoga malajskog sultana (koga bi uvijek spominjao samo kao »moj ubogi Muhamed Bonso«), zbog nekoliko kilograma mrtvih kukaca postalo poznato učenim ljudima u Evropi, koji nisu mogli imati ni pojma, a sigurno ne bi ni marili da išta doznaju, o njegovu životu ili karakteru. Ja, koji sam sve to znao, smatrao sam ga nadasve prikladnom osobom da sasluša moje ispovijesti o Jimovim, a i o mojim, poteškoćama.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:47 am

XX


Kasno uvečer uđem u njegovu radnu sobu, prošavši kroz veliku ali praznu, veoma slabo rasvijetljenu blagovaonicu. Kuća je bila tiha. Preda mnom je išao vremešan, ružni javanski sluga u nekoj vrsti livreje od bijela kaputa i žuta »saronga«, koji, otvorivši vrata, tiho uzviknu; »Oh, gospodaru!« i, stupivši u stranu, tajanstveno iščezne kao da je duh koji je samo trenutno utjelovljen za tu posebnu službu. Stein se okrene zajedno sa stolcem, a činilo se da su mu se tom istom kretnjom i naočari same digle na čelo. Pozdravi me svojim smirenim i veselim glasom. Samo je jedan kut te prostrane sobe, kut u kojemu je stajao njegov pisaći stol, bio jako osvijetljen zaslonjenom stolnom svjetiljkom, a ostatak se te velike prostorije rasplinuo u nejasnu mraku, kao u kakvoj spilji. Uske police, pune tamnih kutija jednaka oblika i boje, stajale su svuda uza zidove, ali ih nisu pokrivale od poda do stropa, nego su poput nekog tamnog pojasa bile samo oko četiri stope visoke. Prave katakombe kukaca. Drvene su pločice visile nad njima u nepravilnim razmacima. Svjetlost je sezala do jedne od njih, a riječ »Coleoptera«, ispisana zlatnim slovima, sjala je tajanstveno u tami. Stakleni pretinci, koji su sadržavali zbirku leptira, bili su poredani u tri duga reda na stolićima tankih nogu. Jedan je od tih pretinaca bio maknut sa svoga mjesta i stajao je na stolu prekrivenom dugoljastim komadićima papira, ispisana sitnim rukopisom.
»Evo kako ste me našli - ovako«, reče on. Njegova se ruka zatrese nad pretincem, u kojemu je neki leptir neobične veličine širio svoja tamna brončana krila, od sedam ili više palaca, sa sitnim bijelim žilicama i sjajnim rubom od žutih točaka. »Samo jedan primjerak poput ovoga imaju u vašem Londonu - nigdje više. Ovu ću svoju zbirku oporukom ostaviti svome rodnom gradiću. Neka ima nešto od mene. I to najbolje.«
Bio se nagnuo na stolcu i gledao napeto, pritisnuvši bradu na staklo pretinca. Stajao sam za njegovim leđima. »Čudesno!« prošapta on, i činilo se da je zaboravio moju nazočnost. Njegova je povijest bila neobična. Rodio se u Bavarskoj, a kao mladić od dvadeset i dvije godine aktivno je sudjelovao u revolucionarnom pokretu godine 1848. Teško se kompromitirao, ali mu je uspjelo da nekako pobjegne i da u prvi mah nađe utočište kod nekoga siromašnog republikanskog urara u Trstu. Odatle je otputovao u Tripolis s nešto jeftinih satova da ih raznosi i proda. Nije to doduše bio sjajan početak, ali je on imao dosta sreće, jer je tu naišao na nekoga nizozemskog putnika - nekog, čini mi se, prilično glasovita čovjeka, samo se više ne sjećam njegova imena. Taj ga je prirodoslovac uzeo za svoga pomoćnika i poveo sa sobom na Istok. Putovali su po Arhipelagu10, i zajedno i odvojeno, sabirući kukce i ptice, četiri godine ili više. Onda taj prirodoslovac otputuje kući, a Stein, nemajući kuće da se vrati, ostane kod nekoga starog trgovca, kojega je upoznao na svojim putovanjima po unutrašnjosti Celebesa - ako se za Celebes može reći da ima unutrašnjost. Taj stari Škot, jedini bijelac kojemu je u ono doba bilo dopušteno da živi u zemlji, bio je povlašteni prijatelj glavne vladarice Države Wajo. Često sam slušao Steina gdje pripovijeda kako ga je taj čovjek, kojemu je jedna strana tijela bila malo paralizirana, predstavio na urođeničkom dvoru, kratko vrijeme prije nego što mu je novi udarac kapi zadao smrt. To je bio jak čovjek, bijele brade kao u patrijarha i impozantna stasa. Ušao je u vijećnicu, u kojoj su bili okupljeni svi radže, knezovi, zvani »pangerani«, i poglavari s kraljicom, debelom, navoranom ženom (po Steinovu pričanju, veoma slobodnom u razgovoru), koja je ležala na visokoj počivaljci pod baldahinom. Vukući nogu i udarajući svojim štapom uhvatio je Steina za ruku i poveo ga ravno do počivaljke. »Gledajte, kraljice, i vi, radže, ovo je moj sin«, izjavio je stentorskim glasom. »Ja sam trgovao s vašim očima, a kad umrem, on će trgovati s vama i s vašim sinovima.«
Na temelju te jednostavne ceremonije Stein naslijedi Škotov povlašteni položaj i čitavu njegovu zalihu robe zajedno s utvrđenom kućom na obali jedine plovne rijeke u zemlji. Kratko vrijeme nakon toga stara kraljica, koja je bila tako slobodna u razgovoru, umre, a zemlju uznemire razni pretendenti na prijesto. Stein se priključi stranci mlađega sina, onoga o kojemu on čak i trideset godina kasnije nije govorio drukčije nego »moj ubogi Muhamed Bonso«. Njih dvojica postali su junaci nebrojenih podviga; doživljavali su čudesne pustolovine, a jedanput su u Škotovoj kući izdržali opsadu cijeli mjesec dana samo s dvadesetak privrženika protiv čitave jedne vojske. Vjerujem da urođenici još i dan-danas pričaju o tom ratu. Stein, međutim, nije nikada, kako se čini, propustio priliku da prisvoji svakog leptira ili kukca do kojeg bi mogao doći. Nakon nekih osam godina rata, pregovora, lažnih primirja, iznenadnih navala, pomirenja, izdajstava i tako dalje, i to upravo u času kad se napokon činilo da je mir trajno uspostavljen, njegova »ubogog Muhameda Bonsa« ubiše na vratima vlastita kraljevskog dvora, dok je u najboljem raspoloženju sjahivao s konja na povratku s uspješnog lova na jelene. Taj događaj učini Steinov položaj krajnje nesigurnim, ali on bi možda ondje i ostao da nije ubrzo nakon toga izgubio Muhamedovu sestru (»moju dragu ženu, kneginju«, kako bi svečano govorio), koja mu je rodila kćer; obje su, i majka i dijete, umrle jedna za drugom u roku od tri dana od neke zarazne groznice. On napusti tu zemlju, koja mu je zbog toga gubitka postala nesnosna. Tako se završio taj prvi i pustolovni dio njegova života. Ono što je došlo zatim bilo je tako različito te bi se, da nije bilo tuge koja je kao stvarnost ostala u njemu, taj čudni dio njegova života morao činiti kao san. Imao je nešto novca, i on po drugi put počne svoj život, a u toku godina steče velik imetak. Prvo je vrijeme veoma mnogo putovao po otocima, ali mu se došuljala starost, te bi u posljednje doba malokad napuštao svoju prostranu kuću, na tri milje izvan grada, s velikim vrtom i okruženu konjušnicama, radionicama i kolibama od bambusa za poslugu i radnike, kojih je imao mnogo. Svakog bi se jutra vozio svojim lakim kolima u grad, gdje je imao ured s bijelim i kineskim namještenicima. Posjedovao je malu flotu škuna i urođeničkih lađa i trgovao je na veliko proizvodima onih otoka. Ostalo je vrijeme živio osamljeno, ali ne kao čovjekomrzac, sa svojim knjigama i sa svojom zbirkom, razvrstavajući i sređujući uzorke, dopisujući se s entomolozima u Evropi, sastavljajući opisni katalog svoga blaga. Takva je bila povijest čovjeka kojega sam došao pitati za savjet u Jimovu slučaju bez ikakve određene nade. Olakšanje bi bilo samo i čuti što će on reći. Bio sam vrlo nemiran, ali sam poštovao pažljivu, gotovo strastvenu zadubljenost kojom je gledao jednog leptira, kao da na brončanu sjaju tih lomnih krila, na bijelim prugama, na blistavim biljezima može vidjeti i druge stvari: sliku nečega što je isto tako krhko, a ipak prkosi razaranju, kao i ta nježna i beživotna tkiva, koja pokazuju sjaj što ga ni smrt ne može uništiti.
»Čudesno!« ponavljao je pogledajući u me. »Gledajte! Ta ljepota - ali to nije ništa - gledajte tu točnost, taj sklad! A tako je krhko! I tako jako! Tako savršeno! To je Priroda - ravnoteža silnih snaga. Takva je svaka zvijezda - i svaka vlat trave postoji tako - a silni Kozmos u svojoj savršenoj ravnoteži proizvodi - ovo. Ovo čudo, ovo remek-djelo velikog umjetnika Prirode.
»Nikada još nisam čuo entomologa koji bi se tako zanosio«, rekoh veselo. »Remek-djelo! A što biste onda rekli o čovjeku?«.
»Čovjek je čudesan, ali nije remek-djelo«, reče on ne dižući očiju sa staklenog pretinca. »Možda je umjetnik bio malo lud. Hej? Što vi mislite? Katkada mi se čini da je čovjek dospio kamo nije trebalo, gdje mu nema mjesta; jer, ako nije tako, zašto bi onda želio imati čitavo mjesto? Zašto bi inače morao trčati amo-tamo, dižući graju o samome sebi, govoreći o zvijezdama, gazeći po vlatima trave?...«
»Loveći leptire«, podvalim.
On se nasmiješi, zavali se u stolac i protegne noge. »Sjednite«, reče mi. »Ovaj sam izvanredni primjerak ulovio ja sam jednoga vrlo lijepog jutra. A bio sam silno uzbuđen. Vi ne znate što to znači za sabirača uloviti takav izvanredan primjerak. Vi to ne možete znati.«
Od srca se nasmiješih ljuljajući se na stolcu. Činilo se da njegove oči gledaju daleko iza zida u koji su piljile. Zatim počne pričati kako je jedne noći došao glasonoša njegova »ubogog Muhameda« pozvavši ga da dođe u »Rezidenciju«, kako je on to nazvao, koja je bila udaljena svojih devet ili deset milja, i do koje se dolazilo jahačkom stazom preko obrađene ravnice, gdje su se ovdje-ondje nalazile šumice. On krenu rano ujutro iz svoje utvrđene kuće, zagrlivši svoju malu Emu i ostavivši kao zapovjednicu »kneginju«, svoju ženu. Opisivao je kako ga je ona bila dopratila sve do vrata, držeći jednu ruku na vratu njegova konja; imala je na sebi bijeli kaput, zlatne ukosnice u kosi, a preko lijevog ramena smeđi kožnati remen s revolverom. »Čavrljala je po ženskom običaju«, reče on, »govoreći mi neka budem na oprezu, neka gledam da se vratim prije mraka, i kako je to ružno od mene što idem sam. Bili smo u ratu, a okolica nije bila sigurna; moji su ljudi stavljali na prozore kapke protiv metaka i nabijali svoje puške, a ona me molila neka se ne bojim za nju. Rekla je da može braniti kuću od koga mu drago dok se ja ne vratim. Nasmiješio sam se malko od dragosti. Milo mi je bilo što je vidim tako hrabru, mladu i jaku. I ja sam onda bio mlad. Na vratima me uhvati za ruku, snažno je stisne i povuče se. Zadržao sam konja pred kućom sve dok nisam čuo da iza mene stavljaju prečage na vrata. Imao sam jednog velikog dušmanina, nekog velikog plemića koji je ujedno bio i veliki lopov i koji se sa svojom družinom klatario po susjedstvu. Jahao sam kasom četiri do pet milja; u noći je padala kiša, ali su se magle već dizale - a lice zemlje bilo je čisto; ležalo je preda mnom smiješeći mi se, tako svježe i nedužno - kao lice djeteta. Najednom začujem pucnjavu - učinilo mi se da je najmanje dvadeset hitaca. Čujem kako mi kugle zvižde u ušima, a šešir mi se smakne s glave na vrat. Bila je to neka spletka, razumijete li. Nagovorili su moga ubogog Muhameda da pošalje po mene, a onda su namjestili tu zasjedu. Prozreo sam sve to u trenutku i pomislio: ‘Tu treba sad malo lukavosti.’ Moj konjić frkne, đipi i stane, a ja padnem lagano naprijed spustivši glavu na njegovu grivu. On pođe korakom, a ja jednim okom ugledam preko njegove šije tanak oblak dima koji je lebdio pred jednom skupinom bambusa meni nalijevo. Pomislim: Aha! Tu ste, prijatelji, a zašto ne počekate koliko treba prije nego što pucate? Ovo vam još nije ‘gelungen’. Oh, nikako! Uhvatim svoj revolver desnom rukom - i sad mirno - mirno. Uostalom, bilo je samo sedam tih lopova. Oni skoče iz trave i počnu trčati, zasukavši svoje »saronge«, mašući kopljima nad glavama i urličući jedan drugome neka paze i uhvate konja, jer sam ja mrtav. Pustim ih da dođu tako blizu kao što su ova vrata, a onda bum, bum, bum - i pogodim svaki put. Ispalim još jedan hitac jednome u leđa, ali promašim. Bio je već predaleko. A onda se nađem sam na svom konju, oko mene čista zemlja koja mi se smiješi, a preda mnom leže na tlu tjelesa trojice ubijenih. Jedan se skvrčio kao pas, drugi je, ležeći na leđima, držao ruku nad očima kao da se želi zaštititi od sunca, treći je veoma polagano privlačio jednu nogu k sebi, a onda je jednim zamahom opet ispružio. Motrio sam ga vrlo pozorno sa svoga konja, ali on se nije više maknuo - »bleibt ganz ruhig« - ostao je miran, sasvim. A kad sam mu pogledao u lice da bih otkrio neki znak života, opazio sam kako nešto poput slabe sjene prolazi nad njegovim čelom. Bila je to sjena ovoga leptira. Pogledajte ovaj oblik krila. Ova vrsta leti visoko, i jakim letom. Dignuo sam oči i vidio ga kako odlijeće odande. Pomislio sam: ’Ma je li to moguće?’ Zatim sam ga izgubio. Sjahao sam s konja i pošao veoma polagano vodeći jednom rukom svoga konja i držeći drugom revolver, a oči su mi letjele gore-dolje, desno-lijevo, na sve strane! Napokon ga ugledah gdje počiva u maloj hrpi blata, deset stopa od mene. Odjednom mi srce poče brzo udarati. Ispustim konja, zadržim revolver u jednoj ruci, a drugom strgnem svoj meki pusteni šešir s glave. Jedan korak. Onda ni makac. Drugi korak. Hap! Uhvatio sam ga! Kad sam se uspravio, tresao sam se poput lista od uzrujanosti, a kad sam raširio ova lijepa krila i uvjerio se kakav sam rijedak i kako izvanredno savršen primjerak našao, u glavi mi se zavrti, a noge mi toliko oslabe od uzbuđenja da sam morao sjesti na tlo. Silno sam želio za sebe naći jedan primjerak te vrste još onda kad sam sabirao za onoga profesora. Polazio sam zbog toga na duga putovanja i mnogo čega se odricao; sanjao bih o njemu u snu, a sada sam ga iznenada držao svojim prstima - i bio je samo moj. Sjetio sam se riječi pjesnikovih (on izgovori ‘bjesnikovih’):

So halt’ ich endlich denn in meinen Handen.
Und nenn’ es in gewissem Sinne mein.«

Tu posljednju riječ nekako osobito naglasi, spustivši najednom glas, i polagano odvrati oči s moga lica. Onda poče pomno i šutke puniti lulu s dugim kamišem, a potom me, zadržavši palac na otvoru lule, opet značajno pogleda.
»Da, moj dobri prijatelju. Toga dana nisam više imao što poželjeti; zadao sam težak udarac svome glavnom neprijatelju, bio sam mlad, jak, imao sam prijateljstvo, imao ljubav (on reče: ljupaf) svoje žene, imao dijete, da mi srce bude prepuno - a i ono, o čemu sam nekoć snivao u svojim snima, doletjelo mi je u ruku!«
On zapali šibicu, koja žestoko zaplamti. Njegovo se zamišljeno mirno lice najedanput zgrči.
»Prijatelj, žena, dijete«, reče polagano zureći u plamičak - »fu!« Šibica se ugasi. Uzdahne i opet se okrene k staklenom pretincu. Krhka i lijepa krila slabo zatrepte, kao da je dah za trenutak dozvao opet u život taj divni predmet njegovih snova.
»Djelo mi«, poče on najednom, pokazujući na raspršene papiriće i govoreći svojim običnim, milim i veselim tonom, »lijepo napreduje. Upravo sam opisivao ovaj izvanredni primjerak... No! A koja je sreća vas ovamo nanijela?«
»Da vam istinu kažem, Steine«, rekoh s naporom kojemu sam se i sam začudio, »dolazim ovamo da opišem jedan primjerak...«
»Leptira?« upita on živo, ali ne vjerujući i šaleći se.
»Ne tako savršenoga stvorenja«, odgovorih, osjećajući se najednom obeshrabren svakovrsnim sumnjama. »Nego jednog čovjeka!«
»Ach so!« promrmlja on, a njegovo se nasmiješeno lice, okrenuvši se prema meni, uozbilji. A onda, pogledavši me načas, reče polagano: »Dobro - pa i ja sam čovjek.«
Eto vam ga, takav je bio; umio je tako velikodušno ohrabriti da bi savjestan čovjek počeo oklijevati na samom pragu svoje ispovijesti; ali, iako sam oklijevao, to nije dugo potrajalo.
Slušao me je sjedeći, prebacivši nogu preko noge. Katkada bi njegova glava potpuno iščezla u velikoj provali dima, a sućutno bi se gunđanje čulo iz tog oblaka. Kad sam završio, on spusti noge, odloži lulu, nagne se ozbiljno prema meni, naslonivši se laktovima na naslone svoga stolca i spojivši vrške svojih prstiju.
»Razumijem vrlo dobro. On je romantik.«
Postavio je dijagnozu te bolesti mjesto mene, a ja sam se upravo trgnuo videći kako je jednostavna. I zaista je naš razgovor toliko bio nalik na neku liječničku konzultaciju - Stein, koji se doima kao učenjak, sjedi u naslonjaču pred svojim stolom, a ja ga sjedeći zabrinuto gledam u lice, nagnuvši se malo na jednu stranu - da se činilo sasvim prirodno kad sam ga upitao:
»Ima li tome lijeka?«
Stein digne svoj dugački kažiprst.
»Postoji samo jedan jedini lijek! Samo nas jedno može izliječiti od onoga što jesmo!« Prst se spusti na stol, lupnuvši oštro. Bolest, koju mi je on maločas prikazao tako jednostavnom, postala je, ako je to moguće, još jednostavnija - a ujedno i beznadna. Nastane stanka. »Da«, rekoh, »govoreći točno, nije tu pitanje kako da se čovjek izliječi, nego kako da živi.«
On mi povladi glavom i to malko žalosno, kako se činilo. »Ja! Ja! Uopće, da se poslužimo riječima vašega velikog pjesnika: Samo je u tome pitanje... (That is the question...)« On nastavi klimati glavom odobravajući... »Kako da čovjek opstane! Ach! kako da opstane!«.
Tada ustade naslanjajući se vršcima prstiju na stol. »Mi hoćemo da na toliko različitih načina opstojimo«, poče opet. »Ovaj veličanstveni leptir naiđe na malu hrpu blata i tiho sjedne na nju; ali čovjek neće nikad mirovati na svojoj hrpi blata. On hoće da živi ovako, pa onda opet onako...« Stein digne ruku, pa je opet spusti... »On hoće da bude svetac, a onda hoće da bude đavo - i svaki put, kad zatvori oči, on vidi samoga sebe prekrasnim - tako krasnim kako on nikada ne može biti... U snu...«
Spusti stakleni poklopac, automatski lokot oštro zvekne, a zatim, uhvativši pretinac objema rukama, pobožno ga ponese na njegovo mjesto, izlazeći iz svijetloga kruga svjetiljke u obruč slabije svjetlosti - i napokon u nejasni sumrak. To je imalo čudan učinak - kao da ga je ono malo koraka izvelo iz ovoga konkretnog i zamršenog svijeta. Njegov je visok lik, kao lišen svoje tjelesnosti, lebdio tiho, krećući se nehajno i neodređeno nad nevidljivim stvarima; njegov glas, koji se čuo iz te udaljenosti, gdje se moglo tek naslućivati da je nekako tajanstveno zaokupljen nematerijalnim brigama, nije više bio odrješit, i činilo se da zvuči pun i ozbiljan - smekšan daljinom.
»A budući da čovjek ne može uvijek držati oči zatvorene, nastaje prava muka - bol srca - bol čovječanstva. Kažem vam, moj prijatelju, nije dobro ako otkriješ da ne možeš ostvariti svoj san, i to zbog toga što nisi dovoljno jak ili nisi dovoljno pametan. Ja!... A cijelo si vrijeme u isti mah tako krasan čovjek! Wie? Was? Gott im Himmel! Kako to može biti? Ha! Ha! Ha!«
Sjena, koja je obilazila među grobovima leptira, glasno se nasmije.
»Da! Ta je strašna stvar vrlo smiješna. Čovjek, kad se rodi, pada u san, kao čovjek koji pada u more. Ako se pokuša izvući na zrak, kao što to neiskusni ljudi pokušavaju, on se utapa - nicht war?... Ne! Ja vam kažem! Izlaz je u tome da se prepustiš razornom elementu i naprezanjima svojih ruku i nogu u vodi uspiješ da te duboko, duboko more drži. Eto, tako, ako me pitate - kako da čovjek opstane.«
Njegov glas postane izvanredno jak, kao da ga je u onom mraku nadahnuo neki šapat spoznaje. »Reći ću vam! Za to, također, ima samo jedan put.«
Zašuštavši žurno svojim papučama, on izroni iz obruča slabe svjetlosti i najednom se pojavi u sjajnom krugu svjetiljke. Njegova je ispružena ruka bila uprta u moje grudi kao revolver; duboko upale oči činilo se da prodiru kroza me, ali stisnuta usta nisu progovarala ni riječi, a onaj strogi zanos spoznaje, ugledane u sumraku, iščezne s njegova lica. Ruka, koja je bila uperena u moje grudi, padne, i malo-pomalo, došavši mi korak bliže, on je nježno položi na moje rame. »Ima stvari«, reče turobno, »koje se možda nikada ne bi smjele reći«, ali on je tako dugo živio sam, da katkada zaboravlja - zaboravlja. Svjetlost je uništila sigurnost koja ga je nadahnjivala u udaljenoj tami. On sjedne, nasloni se s oba lakta na stol i protrlja svoje čelo. »Pa ipak, to je istina - to je istina. Uroniti u razorni element...« Govorio je prigušenim glasom, ne gledajući me, držeći po jednu ruku na svakoj strani svoga lica. »A samo to je izlaz. Prepustiti se snu, i opet mu se prepustiti - i tako ’ewig’, ‘usque ad finem’...« To šaputanje njegova uvjerenja činilo se da otvara preda mnom neki prostrani i neizvjestan prostor, kao što se, kad sviće, otvara sumračni obzor nad ravnicom - ili to, možda, pada noć? čovjek nema hrabrosti da to točno odredi, ali to je čarobno i varavo svjetlo koje sipa svoju mutnu neopipljivu poeziju nad zamke - nad grobove. Njegov je život počeo u žrtvovanju, u zanosu za plemenite misli; putovao je veoma daleko, u raznim smjerovima, po čudnim stazama, i za čim god išao, prolazio bi bez posrtanja, a prema tome i bez sramote i bez žaljenja. Utoliko je imao pravo. To je bio pravi put, nema sumnje. Ipak je, usprkos svemu tome, velika ravnica, po kojoj ljudi lutaju među grobovima i zamkama, ostajala veoma zapuštena pod neopipljivom poezijom svoje su tonske svjetlosti, tamna u sredini, okružena svijetlim rubom, kao da je opkoljena ponorom punim plamena. Kad sam naposljetku prekinuo šutnju, učinio sam to zato da izrazim mišljenje kako nitko ne može biti romantičniji od njega samoga.
On polagano zatrese glavom, a zatim pogleda u me strpljivim i pronicavim pogledom. »To je sramota«, reče. »Mi tu sjedimo i razgovaramo kao dva dječaka, mjesto da zajednički promozgamo kako bismo pronašli nešto praktično - neki praktičan lijek - za zlo - za veliko zlo« - ponovi s veselim i blagim smiješkom. Usprkos tome nije naš razgovor postao praktičniji. Izbjegavali smo spomenuti Jimovo ime, kao da ne želimo u tu svoju raspravu upletati čovjeka od kosti i mesa, ili kao da je on samo neki duh koji luta, neka patnička i bezimena sjena. »No!« reče Stein dižući se. »Prenoćit ćete ovdje, a sutra ujutro uradit ćemo nešto praktično - praktično...« On upali svijeće u dvokrakom svijećnjaku i pođe da mi pokaže put. Prolazili smo kroz prazne, tamne sobe, a pratilo nas samo svjetlo svijeća koje je nosio Stein. Ono je klizilo po glatkim podovima, preletjelo ovdje-ondje preko blistavih površina stolova, padalo na zavoje ponekog komada pokućstva, ili okomito udaralo o udaljena zrcala i odbijalo se od njih, dok su se oblici nas dvojice i treperenja dvaju plamenova mogli vidjeti kako se na mahove tiho šuljaju kroz duboke prazne kristalne posude. Hodao je polagano korak naprijed s pažljivom uljudnošću, a na licu mu je bila neka duboka, tako reći pozorna smirenost; duge kovrčice, plave kao lan, pomiješane s bijelim nitima, padale su rijetke na njegov malo sagnut vrat.
»To je romantik - romantik«, ponovi on. »A to je vrlo loše - vrlo loše... A i vrlo dobro također.«
»A je li on zaista romantik?« upitah.
»Gewiss«, reče Stein i zaustavi se, držeći visoko svijećnjak ali ne gledajući me. »To je očito! Zašto bi ga inače neki unutrašnji bol silio da shvati sam sebe? Zašto bi on inače za vas i za mene - uopće i postojao?«
U tom je času teško bilo vjerovati u Jimov opstanak - započet u seoskoj pastorskoj kući, uprljan ljudskim gomilama kao oblacima prašine, ušutkan protivurječnim zahtjevima života i smrti u materijalnom svijetu - ali mi se njegova živa stvarnost ipak ukaže s uvjerljivom, neodoljivom snagom! Vidio sam je živo, kao da smo se, prolazeći kroz krasne, tihe sobe, uz časovite zrake svjetlosti, i nenadano otkrivajući ljudske likove koji se šuljaju s drhtavim svjetlom kroz nedokučive i prozirne dubine, bliže primakli apsolutnoj Istini, što kao i sama Ljepota plovi varava, nejasna, napol uronjena, na šutljivim nepomičnim vodama tajne. »On to možda i jest«, pristanem ja sa slabim smijehom, a njegov me neočekivan glasni odjek primora da smjesta spustim glas, »ali sam siguran da vi to jeste.« Spustivši glavu na grudi i držeći svjetlo visoko, on opet pođe. »Dobro - pa i ja postojim«, reče Stein.
Išao je preda mnom. Oči su mi slijedile njegove kretnje, ali onaj koga sam vidio nije bio glava trgovačke tvrtke, dobrodošao gost na podnevnim primanjima, dopisni član učenih društava, domaćin prirodoslovaca istraživača; vidio sam samo stvarnost njegove sudbine, kojoj se on bez posrtanja umio prepustiti, vidio sam život, započet u skromnim prilikama, bogat plemenitim zanosima, prijateljstvom, ljubavlju, ratom - svim pretjeranim elementima nekog romana. Na vratima se moje sobe on okrene prema meni. »Da«, rekoh kao da nastavljam neku raspravu, »a osim svega toga vi ste i ludo sanjarili o nekom leptiru; ali kad vam je jednoga lijepog jutra vaš san došao u susret, vi niste pustili da vam ta sjajna prilika umakne. Nije li tako? Dok on...« Stein digne ruku. »A znate li vi koliko sam ja prilika propustio; koliko sam snova, koji su mi došli u susret, promašio?« On strese glavom, pun žaljenja. »Čini mi se da bi neki bili veoma lijepi - da sam ih ostvario. Znate li koliko? Možda ni sam ne znam.« »Jesu li njegovi bili lijepi ili nisu«, rekoh, »on zna za jedan, koji se sigurno nije ostvario.« »Svatko zna za jedan ili dva takva«, reče Stein; »a u tome i jest nevolja - velika nevolja...«
Stisne mi ruku na pragu, zaviri u moju sobu ispod svoje uzdignute ruke. »Spavajte dobro! A sutra moramo učiniti nešto praktično - praktično...«
Premda je njegova soba bila dalje od moje, vidio sam ga gdje se vraća istim putem kojim je došao. Išao je natrag k svojim leptirima.





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:47 am








XXI


Ne mislim da je itko od vas ikada čuo za Patusan? - nastavi Marlow nakon šutnje za koje je pomnjivo pripaljivao cigaru. - Ništa zato; postoji mnogo nebesko tijelo, u mnoštvu onih što noću vrve nad nama, za koje čovječanstvo nije nikada čulo jer je izvan sfere njegovih djelatnosti i nije ni od kakve važnosti ni za koga na zemlji osim za astronome, koji su plaćeni za to da učeno govore o njegovu sastavu, o njegovoj težini, putanji, nepravilnostima njegove prirode, aberacijama njegove svjetlosti - a sve je to neka vrsta učenog blebetanja. Tako je bilo i s Patusanom. S poznavanjem bi o njemu govorili samo u višim vladinim krugovima u Bataviji, posebice s obzirom na njegove nepravilnosti i aberacije, a po imenu ga je u trgovačkom svijetu znalo malo njih, vrlo malo. Ali nitko nije ondje bio, i sumnjam da bi itko želio osobno tamo ići, kao što bi i astronom, rekao bih, jako prigovarao kad bi ga prenijeli na neko udaljeno nebesko tijelo gdje bi se, rastavivši se od svojih zemaljskih prihoda, zaprepastio ugledavši nepoznata nebesa. Međutim, ni nebeska tijela ni astronomi nemaju nikakva posla s Patusanom. Ali je Jim tamo otišao. Htio sam samo da dobro razumijete kako promjena za Jima ne bi mogla biti veća da je Steinu uspjelo poslati ga na neku zvijezdu pete veličine. On je za sobom ostavio svoje zemaljske slabosti i onaj glas koji ga je pratio, a pred njim je bio niz potpuno novih prilika da se zaposle njegove stvaralačke sposobnosti. Potpuno nove, sasvim izvanredne prilike. A on ih je i iskoristio izvanredno.
Stein je bio čovjek koji je o Patusanu znao više nego itko drugi. Mislim, i više nego što se znalo u vladinim krugovima. Ne sumnjam da je on ondje bio, možda u vrijeme kad je lovio leptire, ili kasnije, kad je na svoj nepopravljiv način nastojao začiniti s malo romantičnosti zasitna jela svoje trgovačke kuhinje. Bilo je vrlo malo mjesta na Arhipelagu koja on nije vidio u prvobitnom sumraku njihova opstanka, prije nego što je svjetlo (pa i električno svjetlo) doneseno k njima u ime boljeg morala i - i - recimo samo - u ime većeg dobitka također. Onoga jutra, nakon našeg razgovora o Jimu, Stein za zajutarkom spomenu to mjesto kad sam mu citirao riječi pokojnoga Brierlyja: »Pustite ga neka se uvuče dvadeset stopa pod zemlju i neka ondje ostane!« On me pogleda pozorno i sa zanimanjem, kao da sam neki neobičan kukac. »Pa i to se može učiniti«, reče srčući svoju kavu. »Ukopati ga nekako«, objasnim. »Dakako, čovjek to nerado čini, ali to bi bilo najbolje, s obzirom na to kakav on jest.« »Da, on je mlad«, zamisli se Stein. »Najmlađe ljudsko biće koje sada postoji«, potvrdim. »Schön. Mogao bi ići u Patusan...«, nastavi Stein istim tonom... »A žena je sada mrtva«, doda nerazumljivo.
Dakako, ja ne znam tu povijest; mogu samo nagađati da su već jednom prije Patusan upotrijebili kao grob za neki grijeh, prestupak ili nesreću. Nemoguće je sumnjičiti Steina. Jedina žena, koja je za nj ikada postojala, bila je malajska djevojka, koju je on zvao »moja žena kneginja«, ili, rjeđe, u časovima povjerljivosti, »majka moje Eme«. Tko je bila ta žena koju je on spomenuo u vezi s Patusanom, ne mogu reći; ali po njegovim aluzijama zaključujem da je bila obrazovana i vrlo lijepa nizozemsko-malajska djevojka, čija je povijest tragična, ili možda samo žalosna, a najbolnije je, bez sumnje, bilo njezino vjenčanje s nekim Portugalcem iz Malake, namještenikom u nekoj trgovačkoj kući u nizozemskim kolonijama. Doznao sam od Steina da je taj čovjek u mnogom pogledu bio neobuzdan, ali sve nekako više-manje neodređeno i odvratno. Stein ga je jedino radi žene imenovao ravnateljem trgovačke ekspoziture Stein i Co. u Patusanu; ali s trgovačkog gledišta ta odluka nije značila uspjeh, barem ne za tvrtku, a sada, kad je ta žena umrla, Stein je htio pokušati sreću s novim agentom. Portugalac, koji se zvao Cornelius, smatrao je sebe za vrlo zaslužnu, ali zapostavljenu osobu, koja po svojim sposobnostima ima pravo na neko bolje mjesto. Jim je imao da zamijeni toga čovjeka. »Ipak ne vjerujem da će onaj napustiti svoj položaj«, reče Stein. »To se mene uostalom ne tiče... Ja sam samo radi one žene... Ali, kako mi se čini, živi ondje i njezina kći, pa ću mu, bude li htio ostati, dopustiti da zadrži onu staru kuću.«
Patusan je zabitan predio neke nezavisne urođeničke države, a glavno mu naselje ima isto ime. S jednog mjesta uz rijeku, oko četrdeset milja od mora, gdje se pomaljaju prve kuće, može se vidjeti kako se nad šumama dižu vrhunci dvaju strmih, vrlo bliskih brežuljaka što ih rastavlja neka dubina, nalik na duboku pukotinu, rasjeklina koja je posljedica nekoga žestokog udarca. Zapravo je ta dolina između brežuljaka samo uzak klanac; gledajući iz naselja, sve se to čini kao brežuljak u obliku nepravilna čuna, raskoljen na dvije neznatno razmaknute polovice. Trećega dana nakon uštapa mjesec se, gledan s otvorena prostora ispred Jimove kuće (Jim je, kad sam ga posjetio, imao krasnu kuću u urođeničkom stilu), dizao točno iza tih brežuljaka, tako da su se u njegovu razlivenom svjetlu njihove dvije mase najprije isticale kao intenzivno crne izbočine, a onda se ta gotovo savršeno okrugla ploča, užarena i crvena, pomaljala, dižući se između obronaka rasjeline, dok nije izronila nad vrhunac, kao da je u mirnom slavlju umaknula iz nekog razjapljenog groba. »Divan prizor«, reče Jim pokraj mene. »Vrijedi ga vidjeti. Zar ne?«
To mi je pitanje postavio s prizvukom osobnog ponosa, kojemu sam se nasmiješio, kao da je on imao udjela u izvođenju toga jedinstvenog prizora. On je uredio tako mnogo toga u Patusanu! Takve stvari za koje bi se činilo isto tako nemogućim da on njima upravlja kao i kretanjem mjeseca i zvijezda.
Bilo je neshvatljivo, a ipak je to bila prava priroda one uloge koju smo mu ja i Stein i nehotice dodijelili, s jedinom namjerom da ga uklonimo s puta, njemu samome s puta, razumije se. To je bila naša glavna svrha, premda je, priznajem, možda još i jedan drugi razlog malko na me utjecao. Ja sam se spremao da na neko vrijeme otputujem kući, pa sam možda želio, i više nego što sam i sam bio toga svjestan, urediti njegovo pitanje - urediti to, vi me razumijete - prije nego što otputujem. Putovao sam u zavičaj, a on je odande došao k meni sa svojom teškom nevoljom i svojim nejasnim zahtjevom, poput čovjeka koji se zasopio pod nekim bremenom u magli. Ne mogu reći da sam ikada jasno vidio - pa ni do danas, nakon svoga posljednjeg susreta s njim; ali meni se činilo da sam, što ga manje razumijem, to više obvezan prema njemu, u ime one sumnje koja je nerazdvojiv dio naše spoznaje. Uostalom, nisam mnogo više znao ni o samome sebi. A osim toga sam, ponavljam, putovao u zavičaj - u onaj zavičaj koji je toliko udaljen da se sva njegova ognjišta mogu činiti kao jedno jedino ognjište, uz koje i najskromniji od nas ima pravo sjesti. Tisuće nas luta po površini ove zemlje, slavni i nepoznati, stječući s onu stranu mora glas, novac ili samo koru kruha; ali meni se čini da svakome od nas, kad putuje kući, mora biti kao da ide položiti račun. Vraćamo se da stupimo pred svoje starješine, pred svoje rođake, pred svoje prijatelje - pred one koje slušamo, i pred one koje ljubimo. Pa čak i oni koji nemaju ni jednih ni drugih, i najslobodniji, osamljeni, neodgovorni i bez veza - pa i oni za koje kuća nema dragoga lica ni dobro poznatoga glasa - čak se i oni moraju suočiti s duhom, koji živi u samoj zemlji, pod njezinim nebom, u njezinu zraku, u njezinim dolinama i na bregovima, na njezinim poljima, u njezinim vodama i na njezinim stablima - poput nijemog prijatelja, suca i inspiratora. Recite što vam drago, čovjek, da bi se opet domogao njezinih radosti, da bi udisao njezin mir, da bi ugledao njezinu istinu, mora da se vrati čiste savjesti. Sve vam se to može činiti kao puka sentimentalnost, a ima nas zaista vrlo malo koji želimo, ili koji smo sposobni, svjesno zaviriti pod površinu intimnih uzbuđenja. Tu su djevojke koje ljubimo, ljudi na koje se ugledamo, nježnost, prijateljstvo, dobre prilike, uživanja! Ali činjenica je da vi svoju nagradu morate primiti čistim rukama, kako se ona, kad je uhvatite, ne bi pretvorila u suho lišće, u trnje. Ja mislim da upravo oni koji su osamljeni, bez mjesta uz ognjište ili bez ljubavi što bije mogli nazvati svojom, oni koji se ne vraćaju u neki dom nego u samu zemlju, da se susretnu s njezinim bestjelesnim, vječitim i nepromjenljivim duhom - da upravo oni najbolje razumiju njezinu strogost, spasonosnu moć, čar njezina vjekovnog prava na našu vjernost, na našu poslušnost. Da! Malo nas ima, koji to razumijemo, ali svi mi to ipak osjećamo, kažem, svi bez razlike, jer se oni, koji to ne osjećaju, i ne broje. Svaka vlat trave ima svoje mjesto na zemlji, odakle crpe svoj život, svoju snagu, a tako je i čovjek ukorijenjen u zemlji, iz koje crpe svoju vjeru zajedno sa svojim životom. Ne znam koliko je Jim to shvaćao, ali znam da je osjećao, osjećao nejasno ali snažno, potrebu za takvom nekom istinom ili takvom nekom iluzijom - svejedno mi je kako je zovete, razlika je mala, a i malo znači. Činjenica je, međutim, da je on zbog takvog svoga osjećaja i značio nešto. On sada nikada više neće kući. Ne. Nikada. Da je bio sposoban za vidljiva očitovanja, on bi se kod te pomisli stresao i potaknuo bi vas da se i vi stresete. Ali on nije bio čovjek te vrste, premda je prilično dobro znao na svoj način pokazati što osjeća. Pri pomisli da se vrati kući sav bi se strašno ukrutio i ukočio, oborio glavu i napućio usne, a njegove bezazlene plave oči tako bi strogo sijevale pod namrštenim čelom, kao da je ta misao nešto nepodnošljivo, nešto mrsko. U njegovoj tvrdoj lubanji, na kojoj mu je gusta valovita kosa pristajala kao kapa, bilo je mašte. Što se mene tiče, ja nemam mašte (moj bi sud danas o njemu bio sigurniji da je imam), i sigurno nećete zaključiti da sam zamišljao kako će se duh moga zavičaja podići nad bijele hridi Dovera i upitati me što sam ja - koji se, da tako kažem, vraćam zdrav i čitav - učinio sa svojim tako mladim bratom. Nisam mogao biti u takvoj zabludi. Znao sam vrlo dobro da je on jedan od onih za koje nitko neće pitati, vidio sam i boljih ljudi kako odlaze, iščezavaju, nestaju netragom, a da ne izazovu nijedan glas radoznalosti ili tuge. Duh zemlje - kako to i dolikuje upravljaču velikih pothvata - ne vodi brige o bezbrojnim životima. Teško onima koji zaostaju! Mi postojimo utoliko ukoliko se držimo jedan drugoga. On je nekako zaostao, nije se držao drugih; ali on je to osjećao s takvom snagom da ga je to činilo dirljivim, kao što čovjekov intenzivniji život čini njegovu smrt uzbudljivijom od smrti nekog drveta. Dogodilo se da budem u njegovoj neposrednoj blizini, i tako se dogodilo da sam bio dirnut. To je sve. Brinuo sam se kojim li će putem iz toga izići. Bilo mi je žao da je, na primjer, počeo piti. Zemlja je tako malena, te sam se bojao da će me jednoga dana dočekati u zasjedi neka skitnica krmeljivih očiju, podbula lica, sav prljav, bez potplata na platnenim cipelama i s dronjcima što lepršaju oko lakata, i da će na račun staroga poznanstva zatražiti neka mu pozajmim pet dolara. Vi znate kako je užasno umiljavanje takvih strašila, koja vam dolaze iz neke čestite prošlosti, njihov hrapavi, mlitav glas, njihovi bestidni pogledi ispod oka. Takvi su susreti mučniji za čovjeka koji vjeruje u povezanost naših života nego što je za svećenika pogled na okorjela grešnika na smrtnoj postelji. To je, da vam pravo kažem, bila jedina pogibelj koju sam mogao vidjeti i za njega i za se, ali sam također sumnjičavo gledao na svoj nedostatak mašte. Moglo je doći i do gorega, ali moja mašta nije nikako bila kadra to predvidjeti. Nipošto nisam smio zaboraviti koliko je u njega mašte, a ljudi se bujne mašte upuštaju dalje u svim pravcima, kao da im je s dužim užetom dano više prostora za kretanje u teškom sidrištu života. Oni to i čine. Oni se i odaju piću. Možda sam ga ponizivao bojeći se svega toga. Kako bih to mogao znati? Pa ni Stein nije znao reći više nego da je romantik. Ja sam znao samo to da je on jedan od naših. A zašto je uopće i morao biti romantik? Pričam vam tako mnogo o svojim instinktivnim osjećajima i zbrkanim razmišljanjima zbog toga što ima malo da se kaže o njemu. Postojao je za me, a uostalom, on samo po meni i postoji za vas. Ja sam ga doveo za ruku, izveo pred vas. Jesu li te moje banalne bojazni bile nepravedne? Neću to reći - čak ni sada. Vi ste možda kadri bolje prosuditi jer poslovica kaže da gledaoci najbolje vide igru. Svakako su bile suvišne. On nije zastranio, nipošto, naprotiv, divno se razvijao, napredovao ravno kao štap i sačuvao izvrsno držanje, koje je pokazivalo da može ustrajati jednako kao i iznenada sve napustiti. Morao bih se radovati, jer je to pobjeda u kojoj sam imao udjela, ali ja nisam sretan koliko sam očekivao da ću biti. Pitam se je li ga taj njegov skok dovoljno izveo iz one magle u kojoj se pričinjao zanimljiv, iako ne golem, nejasnih obrisa - čovjek koji zaostaje, a neutješivo čezne za svojim skromnim mjestom među drugima. A uostalom, posljednja riječ nije još izrečena - vjerojatno neće nikada biti rečena. Nisu li naši životi prekratki da do kraja izgovorimo rečenicu koja je, dakako, u svemu našem mucanju naša jedina i trajna namjera? Odrekao sam se toga da dočekam te posljednje riječi, koje bi svojim zvukom, kad bi samo mogle biti izgovorene, uzdrmale i nebo i zemlju. Nema nikada vremena da kažemo svoju posljednju riječ - posljednju riječ svoje ljubavi, svoje želje, vjere, grižnje savjesti, pokornosti, pobune. Zemlja i nebo ne smiju biti uzdrmani, mislim - barem to ne smijemo učiniti mi, koji znamo toliko istina i o jednoj i o drugome. Mojih posljednjih riječi o Jimu neće biti mnogo. Tvrdim da je postigao veličinu, ali se ona time, što se o njoj priča, ili, bolje, time što drugi o njoj tek slušaju, smanjuje. Iskreno govoreći, nemam toliko nepovjerenja u svoje riječi koliko u vaše mišljenje. Mogao bih biti rječit kad se ne bih bojao da ste, vi, dragi moji, dopustili da vam izgladni mašta dok ste hranili svoje tijelo. Ne želim vas time vrijeđati; poštovanja je vrijedno ako čovjek nema iluzija - to je zdravo - i korisno - i žalosno. Pa ipak ste i vi u svoje vrijeme morali poznavati onu intenzivnost života, onaj čarobni sjaj koji se zakrijesi kao žar iskrica izbijenih iz hladna kamena - i isto tako kratkotrajan, na žalost!





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:47 am





XXII


Stjecanje ljubavi, časti, povjerenja ljudi - ponos zbog toga, moć koja iz toga proizlazi, sve je to gradivo za neku junačku priču; samo što na naše duše djeluje vanjska strana takva uspjeha, a u Jimovu uspjehu nije bilo vanjske strane. Trideset ga je milja šume skrivalo pogledima ravnodušna svijeta, a šum je zapljuskivanja zapjenjena mora o obalu zaglušivao glas slave. Struja civilizacije kao da se račvala na jednoj prevlaci sto milja sjeverno od Patusana, odvajala se na istok i na jugoistok, ostavljajući po strani njegove ravnice i doline, njegova stara stabla i njegovo staro čovječanstvo, zanemarene i osamljene, kao beznačajan i slab otočić između onih dvaju ogranaka moćne, proždrljive bujice. Ime te zemlje nalazite vrlo često u starim putopisima. Trgovci su u sedamnaestom stoljeću odlazili onamo da dobiju papar, jer se činilo da nekako u vrijeme Jamesa Prvoga strast za paprom gori poput ljubavnog plamena u grudima nizozemskih i engleskih pustolova. Kamo ti ljudi ne bi otišli radi papra! Radi vreće papra oni bi jedan drugome bez oklijevanja prerezali vratove i odrekli bi se spasa svojih duša, za koji su se inače toliko brinuli; čudnovata upornost te želje silila ih je da prkose smrti u tisuću oblika: nepoznata mora, gnusne i čudne bolesti, rane, zarobljeništvo, glad, kuga i očaj. To ih je činilo velikima! Nebesa mi! to ih je činilo junacima, a činilo ih je i uzbudljivima u njihovoj požudi za trgovinom u kojoj je neumoljiva smrt kupila svoj porez, koseći mlado i staro. Upravo je nemoguće vjerovati da je sušta lakomost mogla dovesti ljude do takve postojanosti u odluci, do takve slijepe ustrajnosti u naporima i u žrtvama. A zapravo bi oni, koji su izlagali opasnostima svoje živote, stavljali na kocku sve što su imali za oskudnu nagradu. Ostavljali bi svoje kosti da leže bijeleći se na dalekim obalama, zato da bi bogatstvo moglo pritjecati onima koji žive kod kuće. U našim očima, to jest u očima njihovih manje iskušavanih nasljednika, oni su slavni, ne kao predstavnici trgovine nego kao oruđe određene sudbine, kao ljudi koji su odlazili u nepoznato, pokoravajući se nekom unutrašnjem glasu, nekom porivu koji im je uzburkao krv, nekom snu o budućnosti. Bili su izvanredni, a mora se priznati da su bili i spremni doživjeti nešto izvanredno. Oni bi to s radošću spominjali, govoreći o svojim patnjama, o vidicima na moru, o običajima tuđih naroda, o slavi sjajnih vladara.
U Patusanu su oni našli mnogo papra, a dojmila ih se veličanstvenost i mudrost sultana. Nakon jednog stoljeća sad većeg, sad manjeg prometa ta je zemlja, čini se, postupno gubila svoju važnost u trgovini. Možda je ponestalo papra. Ali bilo kako bilo, sad nitko više ne mari za nju; slava je minula, sultan je neki tupoglav mladić s dva palca na lijevoj ruci i nesigurnim i prosjačkim prihodom što ga iznuđuje od bijednog stanovništva, a njemu ga opet kradu njegovi brojni stričevi i ujaci.
To sam, dakako, saznao od Steina. Dao mi je njihova imena i kratku skicu života i karaktera svakoga od njih. On je bio tako bogat obavještenjima o urođeničkim državama kao kakav službeni izvještaj, ali je bio kudikamo zabavniji. Morao ih je poznavati. Trgovao je u tolikim predjelima, a u nekima je od njih - u Patusanu na primjer - njegova tvrtka bila jedina koja je imala zastupstvo po naročitom odobrenju nizozemskih vlasti. Vlada je imala povjerenje u njegovu razboritost, a on je, razumije se, uzimao na se svu odgovornost. To su znali i ljudi koje je on uzimao u službu, ali im je, čini se, i dobro plaćao. Prema meni je bio savršeno iskren onoga jutra za zajutarkom. Koliko je njemu poznato (posljednja je vijest odande bila stara trinaest mjeseci), normalne su prilike bile ondje krajnja nesigurnost za život i vlasništvo. U Patusanu su se međusobno borile suprotne sile, a jedna je od njih bio Radža Alang, najgori od sultanovih stričeva, vladar rijeke, koji je iznuđivao i krao i ugnjetavao do samog uništenja Malajce, rođene u zemlji, a oni su bili potpuno bez obrane i nisu imali ni mogućnosti da se isele - »jer odista«, kako je napomenuo Stein, »kamo bi oni i mogli poći i kako bi i mogli otići?« Bez sumnje se u njima nije čak ni rodila želja da odu. Svijet (koji je omeđen visokim neprohodnim planinama) bio je predan u ruke »visokorođenima«, a tog su Radžu znali: on je bio iz njihove kraljevske kuće. Imao sam sreću da kasnije jednom susretnem toga »gentlemana«. Bio je to prljav, malen, izmoždeni starac opakih očiju i mlitavih usana, koji bi svaka dva sata progutao pilulu opijuma i, ne obazirući se na običajna pravila pristojnosti, imao nepokrivenu kosu, što mu je u čupavim, rijetkim pramovima padala oko uvela, blatnog lica. Kad bi održavao dvorsko primanje, popeo bi se na neku vrstu uska podija, podignutog u nekoj dvorani nalik na ruševnu sušu s trulim podom od bambusa; kroz pukotine ste toga poda mogli vidjeti - dvanaest ili petnaest stopa niže - hrpe smeća i svakovrsne nečisti koja je ležala pod kućom. Tako i tu primio je i nas, kad sam mu sa Jimom načinio posjet iz uljudnosti. Bilo je oko četrdeset ljudi u sobi, a možda triput toliko u velikom dvorištu dolje. Neprestano su se kretali, dolazili i odlazili, gurali se i mrmljali za našim leđima. Nekoliko je mladića u šarenoj svili zurilo iz prikrajka u nas; većina je, robovi i skromni podanici, bila polugola, u poderanim »saragonima«, prljavima od pepela i blata. Nisam nikada vidio Jima da bi bio tako ozbiljan, tako vladao sam sobom na neki upravo potresno nepristupačan način. Među tim ljudima tamnih lica činilo se da njegov snažan lik u bijelu odijelu i sjajni čuperci plave kose privlače svu sunčanu svjetlost, što je kapala kroz pukotine zatvorenih kapaka te polumračne dvorane sa zidovima od rogoza i s krovom od slame. Doimao se kao biće ne samo druge vrste, nego i druge materije. Da ga nisu vidjeli kad je doplovio u čamcu, oni bi možda pomislili da je sišao k njima s oblaka. A on je došao u trošnu čamcu (sasvim nepomičan i skupljenih koljena, od straha da ga ne prevrne) - sjedeći na limenu kovčegu - koji sam mu bio posudio - držeći na krilu revolver kakav se upotrebljavao u mornarici - koji sam mu bio dao na rastanku - a koji je on kao nekim posredovanjem Providnosti, ili zbog praznovjerja, što je bilo potpuno s njim u skladu, ili možda iz sasvim nagonske oštroumnosti, odlučio ponijeti nenabijen. Tako je doplovio uz rijeku Patusan. Ništa nije moglo biti prozaičnije, ni opasnije, ništa tako nesigurno, slučajno, prepušteno sebi. Čudna je ta volja sudbine, koja na sve njegove čine udara pečat nekog, nekog strastvenog, nepromišljenog dezerterstva - nekog skoka u Nepoznato.
Najviše me se doima upravo slučajnost svega toga. Ni Stein ni ja nismo imali jasne predodžbe o tome što bi moglo biti na drugoj strani zida u času kad smo ga, da se poslužim metaforom, zgrabili i dosta bezobzirno bacili preko toga zida. U tom sam času želio samo vidjeti da je iščeznuo. Stein je, a to je prilično karakteristično, imao neku osjećajnu pobudu. Namjeravao je isplatiti (u naravi, mislim) stari dug koji on nikada nije zaboravio. Zaista je cijeli svoj život bio osobito prijateljski sklon svakome tko je bio rodom s britanskih otoka. Njegov je pokojni dobročinitelj bio, doduše, Škot - i to pravi Škot, tako da se zvao Alexander M’Neil - a Jim je dolazio iz kraja koji je bio na jugu, prilično daleko od Tweeda; ali iz udaljenosti od šest ili sedam tisuća milja Velika se Britanija, premda se time nikako ne smanjuje, čini kraćom čak i u očima vlastite djece, tako da takve pojedinosti gube važnost. Steinu se to nije smjelo zamjeriti, a njegove namjere, o kojima je nešto natucao, bile su tako plemenite da sam ga najozbiljnije zamolio neka ih neko vrijeme drži u tajnosti. Osjećao sam naime da nikakav razlog osobne koristi ne smije utjecati na Jima, da se čak ne smijemo izložiti ni opasnosti da bi se na to moglo i pomisliti. Imali smo se ogledati s jednom drugom vrstom zbilje. On je trebao utočište, i to mu se utočište moralo dati, pa makar i uz cijenu pogibelji - i ništa više.
Što se svega ostalog tiče, bio sam savršeno iskren prema Jimu, te sam čak (kako sam u ono vrijeme vjerovao) pretjerivao prikazujući opasnost toga pothvata. A u biti sam ga ipak donekle i potcijenio; njegov prvi dan u Patusanu umalo da nije bio i posljednji - a bio bi posljednji da nije bio tako bezobziran ili tako nepopustljiv prema samome sebi te je napokon pristao da nabije revolver. Sjećam se da sam vidio, dok sam mu objašnjavao našu dragocjenu osnovu o njegovu uzmaku, kako se namjesto uporne, ali umorne rezignacije počelo postupno očitovati iznenađenje, zanimanje, čuđenje i dječačko oduševljenje. To je bilo ono sretno rješenje o kojemu je sanjao! Nije mogao shvatiti čime je zaslužio da ja... Ne bilo ga, ako ne može uvidjeti čemu treba da zahvali... A to je zar Stein, trgovac Stein, koji... Ali, dakako, on mora meni... Prekinem ga. Zamuckivao je, a njegova mi je zahvalnost uzrokovala neizreciv bol. Rekao sam mu, ako tu dobru priliku duguje bilo kome napose, onda je duguje nekome starom Škotu, za kojega nikada nije čuo, a koji je umro već prije mnogo godina, kojega ljudi ni po čemu više i ne pamte osim po slavnom glasu i po nekoj vrsti surova poštenja. I tako zaista nema nikoga da primi njegovo zahvaljivanje. Stein vraća jednome mladiću pomoć koju je sam bio primio u mlade dane, a ja nisam učinio ništa drugo nego sam samo spomenuo njegovo ime. Nato on pocrvenje i, svijajući među prstima komad papira, sramežljivo napomenu da sam ja uvijek imao u njega povjerenje.
Priznam da je to istina, i poslije stanke dodam kako bih želio da i on bude kadar povesti se za mojim primjerom. »Mislite li da to ne želim?« upita zabrinuto, te tiho promrmlja kako čovjek najprije mora nekako pokazati što vrijedi; a onda, razvedrivši se i govoreći glasnije, svečano izjavi kako mi nikada neće dati prilike da požalim svoje povjerenje, koje - koje...
»Nemojte me pogrešno shvatiti«, prekinem ga. »Nije u vašoj moći navesti me da bilo što požalim. Žaljenja neće biti, ali kad bi ga i bilo, to bi se ticalo samo mene. A zatim sam izrazio želju da shvati kako ovaj korak, ovaj - ovaj - eksperiment ovisi samo o njemu; samo je on odgovoran za nj, on i nitko drugi. »Kako! Kako!« promuca Jim, »pa to je baš ono što ja...« Zamolim ga neka ne bude lud, a on se činio zbunjeniji nego ikada. Bio je na pravom putu da sebi učini život nesnosnim. »Mislite li vi to doista?« upita uznemiren. Ali začas povjerljivo doda: »Pa ipak sam se dobro držao. Zar nisam?« Ljutiti se na nj bilo je nemoguće; nisam mogao zadržati smiješak, te mu reknem kako su u staro vrijeme ljudi, koji su se tako držali, bili na najboljem putu da postanu pustinjaci u nekom divljem kraju. »Vrag odnio i pustinjake!« odgovori mi sa simpatičnom žestinom. Dakako, on se ne boji divljega kraja... Rekoh da mi je to drago. I on će otići u takav kraj. Otkrit će da je i ondje prilično živo, i ja se usuđujem da ga na to pripravim. »Da, da«, reče oštro. Pokazao je želju, nastavih nemilosrdno, da iziđe i da za sobom zatvori vrata... »Ma jesam li?« prekine me, i uto ga obuzme neka čudna sumornost koja ga je, činilo se, obavila od glave do pete kao sjena nekog oblaka što prolazi. Uostalom, čudesno je umio izražavati svoje osjećaje. Čudesno! »Ma jesam li?« ponovi gorko. »Ne možete reći da sam o tome mnogo govorio. A ja to mogu i izdržati - samo, grom i pakao! vi mi, eto, pokazujete vrata«... »Vrlo dobro. Samo naprijed!« upadnem na to. Mogao sam mu svečano obećati da će ona ostati za njim zatvorena da ne mogu bolje. Njegova će sudbina, kakva god bila, ostati nepoznata, jer taj kraj, usprkos propadanju, ne smatraju još zrelim za neko posredovanje. Kad on jednom tamo dođe, za vanjski će svijet biti isto kao da nikada nije ni postojao. Neće imati ništa osim stopala svojih dviju nogu da na njima stoji, a osim toga, morat će najprije naći tlo na koje će stati. »Nikada ni postojao - to je ono, tako mi boga!« promrmlja on za se. Njegove se oči, piljeći u moje usne, zasjaje. Ako je potpuno razumio uvjete, zaključim, najbolje što može učiniti jest da skoči u prva kola koja ugleda, i da se odveze k Steinu radi konačnih uputa. On izleti iz sobe još prije nego što sam potpuno dovršio rečenicu.






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:48 am



XXIII


Nije se vratio sve do sutradan ujutro. Stein ga je zadržao na večeri i na konaku. Na svijetu nikada nije bilo čudesnijeg čovjeka od g. Steina. Imao je u svom džepu pismo za Corneliusa (zastupnika »koji bi ionako bio otpušten«, objasni, a njegov zanos načas popusti), i pokaza mi sa zadovoljstvom srebrni prsten, poput onih što ih nose urođenici, koji se jako protanjio od dugog nošenja ali je imao još na sebi slabe tragove cizeliranja.
To je bila njegova preporuka za starog djeda Doramina - jednoga od tamošnjih uglednih ljudi - moćnog prvaka - koji je bio prijatelj g. Steina u onoj zemlji gdje je on doživio toliko pustolovina. G. Stein ga je zvao »ratnim drugom«. Ratni drug je lijepa riječ, zar ne? A ne govori li g. Stein engleski upravo izvrsno? Rekao je da je tu riječ naučio na Celebesu - nigdje nego baš ondje! To je strašno duhovito, zar ne? Izgovarao ju je s posebnim akcentom - nekako kroz nos - nisam li to opazio? Taj mu je djed Doramin bio dao prsten. Oni su izmijenili darove kad su se posljednji put rastali. Kao neko obećanje vječnoga prijateljstva. Nazvao je to lijepim - ne čini li se i meni tako? Morali su bježati iz zemlje da bi iznijeli živu glavu kad je onaj Muhamed - Muhamed - kako mu je ono ime? - bio ubijen. Dakako, znao sam za taj događaj. Grdna sramota, čini se, zar ne?...
Nastavi tako s pričom, zaboravivši svoj tanjur, držeći nož i vilicu u ruci (zatekao me za stolom), malo zajapuren, a oči mu potamnjele za nekoliko nijansa, što je kod njega bio znak uzrujanosti. Taj je prsten neka vrsta vjerodajnice - (»tako se nešto čita samo u knjigama«, ubaci on ozbiljno), te će Doramin učiniti za nj sve što može. G. Stein je u nekoj prilici tome djedu bio spasio život; pukim slučajem, rekao je g. Stein, ali on - Jim - ima o tome svoje posebno mišljenje. G. Stein je pravi čovjek da pronađe takve slučajeve. Ništa zato. Bio to slučaj ili namjera, to će mu beskrajno dobro doći. Uzda se u boga da veseli starkelja nije u međuvremenu umro. G. Stein mu nije znao ništa reći. Više od godine dana nije bilo nikakvih vijesti odande; oni se neprestano kolju u krvavim međusobnim tučnjavama, a rijeka je zatvorena. To je vraški nezgodno, ali nema straha, njemu će već uspjeti da nađe pukotinu kroz koju će se provući.
Uzbudio me, gotovo preplašio svojim zanesenim čavrljanjem. Bio je govorljiv kao dječak koji uoči dugih praznika očekuje divne nezgode, a takvo je duševno stanje u odrasla čovjeka i u tim prilikama imalo u sebi nešto čudesno, pomalo luđačko, pogibeljno, nesigurno. Već sam ga htio tiho zamoliti da sve to shvati ozbiljno, kad on spusti svoj nož i vilicu (počeo je jesti, ili bolje gutati hranu, tako reći nesvjesno) i počne tražiti svuda oko svoga tanjira... Prsten! Prsten! Gdje li je, do vraga...? Ah! Tu je... Stisne ga u svoju veliku šaku i opipa sve džepove, jedan za drugim. Zaboga! Nikako ne smije izgubiti tu stvar. Ozbiljno je razmišljao nad svojom šakom. Smislio je! Objesit će tu svetu stvar oko vrata! I smjesta se prihvati posla vadeći iz džepa neku uzicu (koja je bila nalik na komadić pamučne uzice za cipele). Eto! Sad će biti dobro! Bilo bi sto vragova da... Činilo se da po prvi put primjećuje moje lice, a to ga malo umiri. Ja vjerojatno ne shvaćam, reče on s prostodušnom ozbiljnošću, koliku on važnost pripisuje tome daru. To znači prijatelja; a dobro je imati prijatelja. On zna već nešto o tome, i značajno kimne prema meni, ali prije nego što sam mogao to otkloniti kretnjom, nagne glavu na svoju ruku i ostane načas bez riječi igrajući se zamišljeno mrvicama kruha na stolnjaku... »Zalupiti vrata za sobom - to je bilo prekrasno rečeno!« poviče i, skočivši na noge, poče koračati po sobi, podsjećajući me držanjem ramena, okretom glave, naglim i nejednakim koracima na onu noć kad je tako koračao ispovijedajući se, objašnjavajući - sve što hoćete - ali kad je, napokon, živio - živio pred mojim očima, pod vlastitim oblačićem, s cijelom svojom nesvjesnom istančanošću, koja je bila kadra crpsti utjehu i iz samoga izvora tuge. To je bilo isto ono raspoloženje, isto, a ipak različito, poput prevrtljiva druga koji vas danas vodi pravom stazom, a sutra će vas s istim očima, istim korakom, istim porivima beznadno zavesti na stranputicu. Njegov je korak bio siguran, a nemirne, potamnjele oči činilo se da traže nešto po sobi. Koraci su jedne njegove noge odzvanjali nekako glasnije nego koraci druge - vjerojatno krivnjom cipela - a to je izazvalo čudan dojam kao da neprimjetno šepa. Jednu je ruku zarinuo duboko u džep hlača, a drugom je nenadano počeo mahati nad glavom. »Zalupiti vrata!« poviče on. »Na to sam i čekao. Ipak ću dokazati... Ja ću... Spreman sam na sve... Sanjario sam o tome... tako mi boga! Riješiti se svega ovoga! To je napokon sreća... Počekajte samo... Ja ću...«
Odvažno i ponosno digne glavu, a ja priznajem da sam prvi i posljednji put u našem poznanstvu neočekivano opazio kako mi je neobično mrzak. Čemu ta hvastanja? Hodao je po sobi glupo mašući rukama, te bi tu i tamo opipao grudi, da se uvjeri je li prsten pod odijelom. Ima li smisla da se tako zanosi čovjek koji je imenovan za trgovačkog pomoćnika, i to još u mjestu gdje i nema trgovine? Čemu dobacivati riječi izazova čitavom svemiru? To nije ono duševno stanje koje je potrebno da se započne bilo kakav pothvat; to je nepotrebno i nedolično duševno stanje, i to ne samo za njega, rekao sam mu, nego za svakoga. Jim se zaustavi nada mnom. Zar ja doista tako mislim? upita me, ali ni najmanje pokoran, nego sa smiješkom u kojemu sam, kako mi se činilo, otkrio nešto drsko. Ta ja sam dvadeset godina stariji od njega! Mladost i jest drska; to je njezino pravo - njezina potreba; ona se mora afirmirati; a svaka je afirmacija u ovom svijetu, punom sumnja, izazov, drskost. On se povuče u najdalji kut sobe, a zatim, vrativši se, počne me, u prenesenom smislu riječi, razdirati. Rekao mi je da govorim tako jer ja - čak i ja, koji sam bio tako neiskazano dobar prema njemu - čak ni ja ne mogu zaboraviti - čak i ja mislim - a to znači, da mu ne vjerujem - na ono - ono što se dogodilo. A što da se tek kaže o drugima - o - o - svijetu? Zar je onda čudo što on želi, što on hoće da se svega toga riješi, što hoće da zauvijek nestane odavde - zar je to čudo! A ja još govorim o doličnom duševnom stanju!
»Ne mislim ja više na ono, ni ja, ni svijet«, povičem. »Vi i samo vi na to mislite.«
Nije uzmicao i nastavi sav raspaljen: »Zaboraviti sve, svakoga, svakoga«... Njegov glas postane tiši... »Osim vas«, doda.
»Da - i mene, ako vam to može pomoći«, rekoh također tim glasom. Nakon toga ostanemo neko vrijeme tihi i mirni, kao da smo se iscrpli. A onda on počne opet, ali smireno, i reče mi da mu je g. Stein savjetovao neka počeka otprilike mjesec dana, da vidi je li mu moguće ondje ostati, a tek onda neka za se počne graditi novu kuću, kako bi izbjegao »nepotrebnim troškovima«. On, Stein, upotrebljavao je čudne izraze. »Nepotrebni troškovi« je dobar izraz, zar ne?... Ali on će ostati? Jasno da hoće. Ukorijenit će se ondje. Samo da već ode - to je sve; on jamči zato da će ostati. Nikada neće otići odande. Ostati nije teško.
»Nemojmo biti nepromišljeni«, rekoh, jer mi je bilo neugodno što govori tako kao da prijeti. »Ako dugo poživite, osjetit ćete potrebu da se vratite«.
»A čemu da se vratim?« upita Jim rastreseno piljeći u kazaljku sata na zidu.
Šutio sam neko vrijeme. »Zar to znači da se nikada nećete vratiti?« upitam ga. »Nikada«, ponovi on kao u snu, ne gledajući me, a onda se najednom sjeti da ima posla. »Bogamu! Već su dva sata, a ja moram otploviti u četiri!«
To je bila istina. Neki je Steinov jedrenjak odlazio prema zapadu toga popodneva, i Stein mu je savjetovao neka se ukrca na nj, premda nije bila izdana zapovijed da se plovidba odgodi. Mislim da je Stein zaboravio. Jim pojuri da spremi i donese svoje stvari, a ja sam otišao na svoj brod, na koji je on obećao doći da se oprosti kad bude na putu prema vanjskom sidrištu, gdje stoji onaj jedrenjak. Doista se navratio u velikoj žurbi, s kožnatim kovčežićem u ruci. Taj kovčežić nije bio ni za što, i ja mu ponudim svoj stari limeni kovčeg, za koji se znalo da je nepromočiv, ili da barem ne propušta vlagu. Premjestio je svoje stvari u nj jednostavno tako da je istresao sadržaj svoga kovčežića, kao kad biste ispraznili vreću pšenice. Pri tom istresanju ugledam tri knjige: dvije male s tamnim omotima i jedan debeli svezak, uvezan u zeleno i zlatno - potpuni Shakespeare, za kojega je sigurno platio pola krune. »Vi to čitate?« upitam. »Da. Ništa bolje da čovjeka razvedri«, reče žurno. Začudio sam se njegovu sudu, ali nismo imali vremena za razgovor o Shakespeareu. Težak revolver i dvije kutijice metaka ležale su na stolu u mojoj kabini. »Molim vas, uzmite to!« rekoh. »Možda će vam pomoći da ostanete.« Čim su te riječi ispale iz mojih usta, sine mi kakvo bi grozno značenje mogle imati. »Možda će vam pomoći da uđete«, popravih se s grižnjom savjesti. Njega međutim nije uznemirilo nejasno značenje tih riječi; toplo mi zahvali i izleti vičući preko ramena »Zbogom!« Začujem ispod broda njegov glas kako poziva veslače da krenu, i gledajući s prozorčića na krmi, ugledam čamac kako zaobilazi ispod krme. Sjedio je u njemu sagnuvši se naprijed, potičući svoje ljude glasom i kretnjama, a kako je zadržao revolver u ruci, te se činilo da ga je uperio u njihove glave, neću nikad zaboraviti prestravljena lica četvorice Javanaca i njihovo bjesomučno veslanje, koje mi je otelo tu sliku iz očiju. A onda, okrenuvši se, prvo što sam ugledao bile su one dvije kutije metaka na stolu. Zaboravio ih je uzeti.
Ja zapovjedih da smjesta spuste moj čamac, ali Jimovi veslači, pod dojmom da njihovi životi vise o niti dok im je taj luđak u čamcu, za veslaše tako izvrsno da sam, prije nego što sam prevalio pola udaljenosti između obaju brodova, opazio njega kako se penje preko ograde, i kako mu dodaju kovčeg. Sva su jedra na jedrenjaku bila već odriješena, glavno mu je jedro bilo razapeto, a čekrk upravo počinjao zveketati kad sam stupio na palubu broda. Kapetan, žustar, mali mješanac od četrdesetak godina, u plavom flanelskom odijelu, živahnih očiju, okrugla lica boje limunove kore i s tankim crnim brčićima koji su mu padali s obje strane debelih, tamnih usana, dođe mi u susret smješkajući se. Ali se pokazalo da je on, usprkos svojoj samodopadnoj i veseloj vanjštini, ojađena temperamenta. Odgovarajući na jednu moju opasku (dok je Jim otišao na trenutak dolje), reče: »Oh, da, Patusan!« On je pristao da doveze gospodina do ušća rijeke, ali »nikada uz tu rijeku«. Činilo mi se da su njegovi engleski izrazi, koji su tekli kao iz rukava, crpljeni iz rječnika što ga je sastavio neki luđak. Da je g. Stein od njega zatražio »neka ide uz rijeku«, on bi »sa strahopoštovanjem« (mislim da je htio reći s poštovanjem - ali neka ga sam vrag zna) - »sa strahopoštovanjem upozorio na opasnost za sigurnost vlasništva«. A ako se to ne bi uvažilo, on bi podnio »ostavku, kojom se odriče svoga mjesta«. Prije dvanaest mjeseci posljednji je put onamo putovao, i premda je g. Cornelius nastojao da »mnogim darovima umilostivi« g. Radžu Alanga i »glavno stanovništvo« pod uvjetima koji od trgovine čine »pravu zamku i pepeo u ustima«, svejedno su »neodgovorne stranke« pucale iz šume na brod čitavim putem niz rijeku; to je prouzrokovalo da se njegova posada »zbog izloženosti pritajila u skrovištima«, te se jedrenjak gotovo nasukao na pješčanu prudu kod grebena, gdje bi on »bio izvrgnut propasti unatoč ljudskim naporima«. Ljutito gnušanje od tih uspomena i ponos zbog vlastite rječitosti, koju je pratio pozornim uhom, naizmjence su nastojali prevladati na njegovu širokom, bezazlenom licu. Sad me je mrko gledao, a sad se sav sjajio i sa zadovoljstvom promatrao kakav će biti neosporan učinak njegove frazeologije. Mirno je more tamnjelo i mreškalo se, a jedrenjak se s jedrom na gornjem jarbolu i dugom motkom za veliko jedro u sredini broda činio kao da se uznemirio na uzbibanoj površini. On mi, škrgućući zubima, reče da je Radža »smiješna hijena« (ne razumijem kako su mu hijene pale na pamet), a za nekog je drugoga rekao da je mnogo lažljiviji nego »krokodilovo oružje«. Pazeći jednim okom na kretnje momčadi, razvezao je svoj govorljivi jezik i uspoređivao Patusan »s kavezom životinja, pobješnjelih od dugog nekajanja. Vikao je da se ne namjerava izlagati i hotice se predati razbojstvu«. Otegnuto se jadikovanje, kojim je svojim ljudima davao takt da povuku i pričvrste sidro, završi, i on spusti glas. »Mnogo sam i previše sam vidio od Patusana«, zaključi energično.
Poslije sam čuo da se on tako neoprezno ponašao te su mu prebacili oko vrata uže od trstike i privezali ga na kolac, usađen usred jame pune blata, ispred Radžine kuće. Proveo je najveći dio dana i cijelu noć u tome nezdravu položaju, no ima razloga vjerovanju da je to bilo zamišljeno kao neka šala. Čini mi se da je časak mislio na tu groznu uspomenu, a zatim se svadljivim tonom obratio čovjeku koji je došao na krmu do kormila. Kad se opet okrenuo k meni, govorio je razborito, bez strasti. Povest će gospodina do ušća rijeke u Batu Kringu (budući da grad Patusan »leži unutrašnje«, rekao je, »trideset milja«). Ali u njegovim je očima, nastavi - a ton mučnog, ojađenog uvjerenja zamijenio je njegovu prijašnju govorljivost - taj gospodin već »nalik na lešinu«. »Što? Što to kažete?« upitam ga. On poprimi neko jezovito divljačko držanje i počne savršeno oponašati kretnje čovjeka koji nekoga probada s leđa. »Nalik je na tijelo deportirana čovjeka«, objasni mi s nepodnošljivo naduvenim izrazom ljudi svoje vrste, kad misle da su se pokazali osobito pametni. Iza njega spazim Jima kako se tiho smije prema meni i kako uzdignutom rukom zaustavlja uzvik koji tek što mi se nije oteo iz usta.
A onda, dok je mješanac, razmahujući se od važnosti, dovikivao svoje zapovijedi, dok su se jarboli njihali škripeći, i dok su teški valovi zapljuskujući šumjeli, Jim i ja, kao da smo sami u zavjetrini glavnoga jedra, stisnemo jedan drugome ruke i izmijenimo posljednje kratke riječi. Moje se srce oslobodilo one potmule zlovolje koja je postojala zajedno sa zanimanjem za njegovu sudbinu. Besmisleno je brbljanje tog mješanca davalo više stvarnosti teškim pogibeljima njegova puta nego Steinovo oprezno upozoravanje. U tom času ono nešto kruto, čega je bilo u našem odnosu, iščezne iz našeg razgovora; mislim da sam ga nazvao »dragi dječače«, a on je riječju »moj stari« popratio neki napol izgovoreni izraz zahvalnosti, kao da nas je njegovo izlaganje opasnostima donekle izjednačilo u godinama i zbližilo po dobi i po osjećajima. Bio je to čas istinske i duboke intimnosti, neočekivan i kratkotrajan, kao i spoznaja neke vječne, neke spasonosne istine. Trudio se da me umiri, kao da je on onaj koji je od nas dvojice zreliji. »Dobro, dobro«, govorio je žurno i osjećajno. »Obećavam da ću se čuvati. Ne, neću se izlagati nikakvoj opasnosti. Dakako da neću. Pa ja namjeravam da se održim. Ne brinite se! Tako mi boga! Osjećam da mi se ništa ne može dogoditi. Jasno! Sreća je kad možeš izgovoriti riječ »odlazim«. Neću propustiti tako divnu priliku!...« Divna prilika! Istina je, bila je divna, ali prilike su onakve kakvima ih ljudi načine, a kako sam mogao znati što ga čeka? Kako je ono rekao, čak i ja - čak sam i ja mislio na njegovu - njegovu nesreću, ne vjerujući mu. To je istina. A za nj je najbolje bilo da ode.
Moj je čamac dospio u brazdu što ju je za sobom ostavljao jedrenjak, i ja sam ga vidio na krmi kako se ističe u svjetlosti sunca na zapadu, i kako diže svoju kapu visoko iznad glave. Čuo sam nerazgovijetno dovikivanje: »Vi - ćete - čuti - o - meni.« O meni, ili od mene, nisam pravo razumio. Mislim da je moralo biti »o meni«. Oči su mi bile odviše zaslijepljene od blistanja mora pod njegovim nogama, a da bih ga mogao jasno vidjeti. Bilo mi je suđeno da ga nikada više ne vidim, ali vas uvjeravam, da nijedan čovjek nije mogao biti manje »nalik na lešinu«, kako se bio izrazio onaj zloguki mješanac. Vidio sam lice toga malog jadnika, koje je i oblikom i bojom podsjećalo na zrelu bundevu, kako viri negdje ispod Jimova lakta. I on je podigao ruku, kao da želi nešto potisnuti. »Absit omen!«






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:48 am



XXIV


Obala je Patusana (vidio sam je gotovo dvije godine kasnije) ravna i sumorna, a gleda na magloviti ocean. Crvene staze doimaju se kao vodopadi rđe, što teku pod tamnozelenim lišćem grmova i povijuša koje prekrivaju niske hridi. Močvarne se ravnice otvaraju na ušću rijeke s vidikom na grebenite plave vrhove iza golemih šuma. Na pučini lanac otoka, tamni, krhki oblici, strše u vječnoj magli, obasjanoj suncem, poput ostataka zida što ga je more razorilo.
Na onom ogranku ušća Batu Kringa, koji se proširuje u zaljev, leži neko ribarsko selo. Rijeka, koja je bila tako dugo zatvorena, tada se otvorila, i mala se Steinova lađa, na kojoj sam doplovio, probila kroz tri plime a da nije bila izložena puškaranju »neodgovornih stranaka«. Onakve su prilike pripadale već davnoj prošlosti, ako sam mogao vjerovati postarijem glavaru ribarskog sela koji je došao na lađu da posluži mjesto pilota. Razgovarao je sa mnom (s drugim bijelcem kojega je ikad vidio) s povjerenjem, a najveći se dio njegova razgovora kretao oko prvoga bijelca kojega je uopće vidio. Zvao ga je »Tuan Jim«, a ton se njegovih izvještavanja odlikovao čudnom mješavinom familijarnosti i strahopoštovanja. Oni, u njegovu selu, stoje pod osobitom zaštitom toga gospodara, a to pokazuje da Jim nije zlopamtilo. Kako mi je ono bio navijestio da ću ja o njemu još čuti, to se potpuno i obistinilo. Slušao sam o njemu. Već se razglasila priča kako se plima vratila dva sata prije svoga vremena da mu pomogne ploviti uz vodu. Taj je razgovorni starac sam tada upravljao lađom i čudom se začudio toj pojavi. Što više, njegova se obitelj tada proslavila. Njegov su sin i zet veslali, ali oni su bili tek neiskusni mladići, koji nisu opažali brzinu lađe dok ih on nije upozorio na tu čudesnu činjenicu.
Jimov je dolazak u to ribarsko selo značio pravi blagoslov; ali i njima je, kao i mnogima od nas, taj blagoslov došao uz pratnju užasa. Minulo je tako mnogo naraštaja otkako je posljednji bijelac posjetio rijeku, da se izgubila i sama uspomena na to. Pojava ih je toga bića, koje je sišlo k njima i odlučno zatražilo da ga povedu u Patusan, sasvim zbunila; njegova ih je upornost uznemirivala, a njegova je velikodušnost bila i više nego sumnjiva. Zahtjev je bio nečuven. Takva slučaja nije bilo nikada prije. Što će na to reći Radža? Što će im on učiniti? Najveći su dio noći proveli u vijećanju, ali se neposredna opasnost od srdžbe toga čudnog čovjeka činila tako velika, da su mu napokon opremili neki traljavi čamac. Žene su zakukale od jada kad je krenuo. Neka je neustrašiva stara vještica proklinjala stranca.
On je sjedio u tom čamcu, kako sam vam već napomenuo, na svome limenom kovčegu, držeći nenabijeni revolver na krilu. Sjedio je vrlo budan - a ništa ne zamara više nego to - i tako je ušao u zemlju koju mu je sudbina odredila da ispuni slavom svojih vrlina, od modrih vrhova u unutrašnjosti do bijela ruba morske pjene na obali. Na prvoj okuci izgubi vidik na more i njegove nemirne valove, koji se vječito dižu, padaju i iščezavaju da bi opet iskrsnuli - prava slika borbi čovječanstva - i ugleda nepomične šume, duboko ukorijenjene u zemlji, koje se dižu prema suncu, vječne u tajnoj noći svojih tradicija, kao i sam život. A njegova je sreća sjedila do njega, s koprenom preko lica, kao neka istočnjačka vjerenica koja čeka da je gospodareva ruka otkrije. Pa i on je baštinik jedne tajne i moćne tradicije! A ipak mi je pričao da se nikada u životu nije osjećao tako potišten i umoran kao u tom čamcu. Jedina kretnja koju se usuđivao načiniti bila je da dohvati, tako reći kradom, ljusku polovice kokosova oraha, koja je plivala među njegovim cipelama i da njome izbacuje pomalo iz čamca vodu, pomno nastojeći da se pri tom što manje miče. Osjećao je kako je teško sjediti na poklopcu limene škrinje. U njega je bilo junačko zdravlje, ali ga je nekoliko puta u toku toga putovanja spopadala vrtoglavica, a na časove je nejasno zamišljao koliki već mora da je mjehur što mu ga je sunce izvuklo na leđima. Da bi se nekako zabavio, on je, gledajući naprijed, nastojao pogoditi je li muljeviti predmet, što ga je vidio da leži na vodi, neki panj ili krokodil. Ali se brzo morao toga okaniti. Nema šale. Svakako krokodil. Jedan od njih pljusne u rijeku i umalo nije prevrnuo čamac. Ali to je uzbuđenje začas minulo. Zatim se u jednom dugačkom praznom predjelu vrlo obradovao skupini majmuna koji su sišli sve do obale i podigli strašnu graju kad je čamac prolazio. Takav je bio put kojim je prilazio svojoj veličini - istinskije nego što joj je ijedan čovjek ikada prišao. Više je od svega želio da sunce zađe, a dotle su se njegova tri veslača pripravljala da izvrše svoj naum, naime da ga predaju Radži.
»Mora da sam otupio od umora, ili sam možda drijemao neko vrijeme«, rekao je Jim. Prvo što je shvatio bilo je, da čamac pristaje uz obalu. U isti čas opazio je da im je šuma ostala za leđima, da prve kuće stoje malo poviše, da je nalijevo neka ograda od kolja, da njegovi lađari svi zajedno iskaču na neki nizak rt i da bježe što ih noge nose. Nagonski iskoči za njima. U prvi je mah pomislio da su ga ostavili zbog nekih nepojmljivih razloga, ali uto začuje uzbuđene krikove, jedna se vrata otvore i iziđe čitava gomila ljudi, krećući prema njemu. U istom se času pojavi na rijeci čamac pun naoružanih ljudi, i stane uz njegov prazni čamac, onemogućujući mu tako uzmak.
»Odviše sam se prenerazio a da bih ostao potpuno hladnokrvan - znate li? Da je revolver bio nabijen, nekoga bih i ustrijelio - dvije-tri osobe, a to bi bio moj kraj. Ali on nije bio nabijen... »A zašto nije?« upitah ga. »Pa nisam se mogao boriti s cijelim stanovništvom, a nisam dolazio k njima kao da se bojim za svoj život«, reče on, dobacivši mi pogled u kojemu je bilo i malo njegove nekadašnje tvrdoglave zlovolje. Uzdržao sam se da mu kažem kako oni ljudi nisu mogli znati da su cijevi revolvera prazne. Mora da se htio držati onoga nekog uvjerenja što ga je sam sebi uvrtio u glavu... »Bilo kako bilo, on nije bio nabijen« - ponovi Jim dobroćudno - »i tako sam ja stajao miran i upitao ih što hoće. Činilo se da ih je to zbunilo. Uto sam vidio kako neki od tih lopova odlaze s mojim kovčegom. Onaj dugonogi stari nitkov Kasim (pokazat ću vam ga sutra) dotrči dovikujući mi važno da me Radža želi vidjeti. Odvratim: »Vrlo dobro.« Kako sam i ja želio vidjeti Radžu, jednostavno uđem kroz vrata i - i - evo me, tu sam. Jim se nasmije, a onda upita s neočekivanim naglaskom: »A znate li što je pri tome najčudnije? Reći ću vam. To je spoznaja: da su me ubili, ovaj bi kraj time izgubio.«
To mi je rekao pred svojom kućom one večeri koju sam već spomenuo - kad smo motrili mjesec kako se diže nad rasjelinom među brežuljcima kao duh koji ustaje iz groba; njegov je sjaj padao hladan i blijed poput sablasti nekoga mrtvog sunca. Ima nešto sablasno u mjesečini; ona ima svu neuzbudljivost duše lišene tijela, i nešto od njezine nepojmljive tajanstvenosti. Ona je prema našoj sunčanoj svjetlosti, koja je - recite štogod vas volja - sve što nam daje život, ono što je jeka prema zvuku: ona zavodi i zbunjuje, bilo da joj je nijansa podrugljiva bilo žalosna. Ona svim oblicima oduzima materiju - a to je, uostalom, naša domena - oduzima im srž i daje samo sjenama neku jezovitu stvarnost. A sjene su bile vrlo stvarne oko nas, ali je Jim kraj mene izgledao veoma snažan, kao da ga ništa - pa ni tajnovita moć mjesečine - ne može lišiti njegove stvarnosti u mojim očima. Možda ga odista ništa više i nije moglo dodirnuti, pošto je odolio nasrtaju mračnih sila. Sve je bilo tiho, sve je bilo mirno, čak su i na rijeci mjesečevi traci spavali kao na nekom jezeru. Bio je čas plime, čas nepomičnosti, koji je isticao krajnju osamljenost toga zabitnog kutića zemlje. Kuće, koje su se zbile duž široke sjajne okuke bez mreškanja i svjetlucanja, koje su ulazile u vodu nižući se kao stisnuti, nejasni, sivi, srebrni oblici, ispresijecani crnim sjenama, bile su poput sablasna krda izobličenih životinja, koje se guraju naprijed da se napiju u sablasnoj i beživotnoj rijeci. Ovdje-ondje crveni je trak treperio među zidovima od bambusa poput žive iskre, znak ljudskih čuvstava, zaklona, počinka.
Priznao mi je da je često motrio kako se ovi sitni, topli traci gase jedan po jedan, da je volio gledati kako ljudi pred njegovim očima odlaze na spavanje, vjerujući u sigurnost sutrašnjice. »Ovdje je mirno, zar ne?« upita me. Nije bio rječit, ali u riječima, koje je zatim izgovorio, bilo je neko duboko značenje. »Pogledajte ove kuće; nema nijedne u kojoj ne bi u mene imali povjerenja. Jupitra mi! Rekao sam vam da ću izdržati ovdje. Upitajte kojega mu drago čovjeka, ženu ili dijete...« On stane. »Eto, nekako mi je dobro.«
Brzo mu reknem da je on to otkrio tek na kraju. Ja sam u to bio oduvijek siguran. On kimne glavom. »Jeste li?« reče i lagano mi stisne ruku nad laktom. »Dobro - onda ste imali pravo.«
Bilo je zanosa i ponosa, bilo je gotovo strahopoštovanja u tom tihom uzviku. »Jupitra mi!« klikne Jim, »zamislite samo što to za mene znači!« Opet mi stisne ruku. »I vi ste me pitah bih li htio otići. Dobri bože! Ja da želim otići! Pogotovu sada, nakon onoga što ste mi rekli o Steinovim namjerama... Otići! Zašto? To je ono čega sam se bojao. To bi bilo - to bi bilo teže nego umrijeti. Ne - časne mi riječi. Nemojte se smijati. Ja moram osjetiti - svaki dan, svaki put kad otvorim oči - da u me vjeruju - da nitko nema prava - razumijete li? Otići! Kamo? Čemu? Što da dobijem?«
Rekao sam mu (i to je doista bio glavni predmet moga posjeta) kako je Steinova namjera da mu smjesta daruje kuću i zalihu trgovačke robe uz neke lake uvjete, koji će tu transakciju načiniti potpuno pravilnom i pravovaljanom. U prvi čas počeo je dahtati i otimati se. »Do bijesa i ta vaša osjetljivost!« povičem. »Tu Stein uopće ne čini ništa naročito. Daje vam se ono što ste sami zaradili. A uostalom, zadržite svoje opaske za M’ Neila - kad ga susretnete na drugom svijetu. Nadam se da se to neće uskoro dogoditi...« Morao je popustiti pred mojim razlaganjem, jer su ga sve njegove tekovine, povjerenje, slava, prijateljstvo, ljubav - sve ono što ga je učinilo gospodarom, učinilo ujedno i robom. Poput posjednika gledao je na mir te večeri, na tu rijeku, na te kuće, na vjekovječni život tih šuma, na život toga starog čovječanstva, na tajne te zemlje, na ponos vlastitoga srca, ali je zapravo sve to ovladalo njime i učinilo ga svojim vlasništvom sve do najunutrašnjije njegove misli, do najslabijeg mu brujanja krvi, do njegova posljednjeg daha.
To je bilo nešto čime se čovjek može ponositi. Ponosio sam se i ja - za nj, iako nisam bio tako uvjeren kao on u onu izvanrednu vrijednost te njegove trgovine. To je bilo čudesno. Nisam baš mnogo mislio o njegovoj neustrašivosti. Čudno je kako sam malo računa o njoj vodio, kao da je to nešto odviše konvencionalno a da bi bilo bitno. Ne. Više sam se divio drugim sposobnostima koje je Jim pokazao. Dokazao je snalažljivost u sasvim nepoznatoj situaciji, okretnost svoga duha u tom krugu misli! A tu je još i njegova spremnost na sve! Čudesno! A sve je on to imao gotovo onako kao što dobro uzgojen pas ima oštar njuh. Nije bio rječit, ali je bilo dostojanstva u njegovoj prirodnoj šutljivosti, duboke ozbiljnosti u njegovu zamuckivanju. Još je imao svoju staru osobinu da se uporno crveni. Pa ipak bi mu tu i tamo izmaknula neka riječ, neka rečenica, koje su pokazivale kako duboko, kako svečano osjeća da je taj rad ono što mu ulijeva sigurnost da će opet steći svoj dobar glas. Zato se činilo da on i tu zemlju i taj narod voli nekom vrstom neobuzdane sebičnosti, nekom oholom nježnosti.





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:48 am




XXV


»Evo, ovdje sam proveo kao zarobljenik tri dana«, šapne mi (bilo je to prilikom našeg posjeta Radži) dok smo se u Tunku-Alangovu dvorištu polagano probijali kroz gomilu podanika punih nekog straha i poštovanja. »Odvratno mjesto, zar ne? A nisu mi dali ništa ni za jelo, dok nisam počeo vikati, a i onda sam dobio samo tanjurić riže i prženu ribu, ne mnogo veću od koljuške - vrag ih odnio! Jupitra mi! Svojski sam gladovao hodajući po tom smrdljivom dvorištu, a neki su mi od tih gadova turali svoje njuške ravno pod nos. Na prvi njihov zahtjev predao sam onaj vaš čuveni revolver. Bio sam sretan što se rješavam te budalaštine. Izgledao sam kao luđak hodajući s praznim oružjem u ruci.« U tom smo času stigli do Radže, a on je postao nepokolebljivo ozbiljan i uljudan prema čovjeku koji ga je nekoć bio zarobio. Oh! Divno! Moram se smijati kad na to mislim. Ali sam bio i potresen. Stari se zloglasni Tunku-Alang nije mogao suspregnuti da ne pokaže svoj strah (on nije bio nikakav junak, usprkos svim pričama o svojoj vatrenoj mladosti što ih je toliko volio pričati), a u isti se mah u njegovu ponašanju prema nekadašnjem zarobljeniku očitovala neka vrsta pažljiva povjerenja. Zamislite! Čak i tu, gdje bi ga morali najviše mrziti, imali su povjerenje u njega. Jim je - koliko sam mogao slijediti razgovor - upotrijebio i tu priliku da ih ukori. Neke su uboge seljake napali i okrali, kad su išli prema Doraminovoj kući s nekoliko komada gume ili pčelinjeg voska koje su htjeli zamijeniti za rižu. »Doramin je bio taj tat«, plane Radža. Činilo se da neki silan gnjev trese tim starim krhkim tijelom. Strahovito se previjao na svojoj hasuri, trzao rukama i nogama i tresao zamršenim čupama svoje grive - utjelovljenje nemoćna bijesa. A oni su oko nas upiljili oči i objesili vilice. Jim progovori. Odlučno i mirno poče im on opširno dokazivati kako se nijedan čovjek ne smije sprečavati u tome da pošteno zarađuje kruh za se i svoju djecu. Onaj je drugi sjedio kao krojač za svojom daskom, držeći po jednu ruku na svakom koljenu i oborivši glavu, te piljio u Jima kroz sijedu kosu koja mu je padala preko samih očiju. Kad je Jim završio, nastane gluha tišina. Činilo se da nitko i ne diše; nitko nije ispustio ni glasa, dok stari Radža ne uzdahne sasvim slabo, podigne oči, zatrese glavom i brzo reče: »Čujete li, narode moj! Takvih šala ne smije više biti!« Ta je naredba bila primljena u duboku muku. Neki prilično krupan čovjek, koji je očevidno imao povjerljiv položaj, inteligentnih očiju, koščata, široka, veoma tamnog lica i prijazna, uslužna ponašanja (poslije sam doznao da je to krvnik), iznese pred nas dvije šalice kave na mjedenu podnosu što ga je bio uzeo iz ruku nekoga nižeg sluge. »Vi ne morate piti«, promrmlja Jim vrlo brzo. U prvi mah nisam razumio što je htio reći te ga samo pogledam. Ispio je dobar gutljaj i sjedio mirno držeći šalicu u lijevoj ruci. Načas sam se osjećao krajnje neugodno. »Zašto me, do vraga«, prošapćem i prijazno mu se nasmiješim, »izlažete tako glupoj pogibelji?« Ispijem, dakako, nije bilo druge, a ni on nije dao nikakva znaka, i mi se gotovo neposredno zatim oprostismo. Dok smo išli kroz dvorište prema svome čamcu u pratnji inteligentnog i prijaznog krvnika, Jim reče da mu je zbog onoga vrlo žao. Ono je, dakako, bila samo mogućnost. On osobno ne pomišlja na neko trovanje. To je jedna od posljednjih mogućnosti. Njega smatraju - uvjeravao me - kudikamo više korisnim nego opasnim, pa tako... »Ali Radža vas se upravo odvratno boji. To svatko može vidjeti«, tvrdio sam, priznajem, zlovoljno, i cijelo sam vrijeme zabrinuto pazio kad li će se pojaviti prvi znaci kakvih grčeva u crijevima. Strašno mi se gadilo. »Ako imam učiniti ovdje nešto dobro i očuvati svoj položaj«, reče on sjedajući do mene u čamac, »onda se moram izložiti toj opasnosti; ja joj se i izlažem barem jedanput na mjesec. Mnogi ljudi očekuju od mene da to činim - za njih. On me se boji! To je upravo ono! Najvjerojatnije me se boji zato što se ja ne bojim njegove kave.« A onda, pokazujući mi jedno mjesto na sjevernom pročelju ograde od kolja, na kojemu su bili slomljeni šiljasti vrhovi nekoliko kolaca, reče: »Ondje sam, eno, preskočio ogradu trećeg dana svoga boravka u Patusanu. Još nisu zabili nove kolce. Krasan skok, zar ne?« Čas kasnije prođosmo mimo ulaza u neku muljevitu dražicu. »Tu je bio moj drugi skok. Malo sam se zaletio i htio sam to preskočiti, ali sam promašio. Mislio sam da ću tu ostaviti život. Otimajući se, izgubio sam cipele. A cijelo sam vrijeme, propadajući u to blato, mislio kako će to biti užasno kad osjetim ubod njihova prokletog dugog koplja. Sjećam se kako mi se gadilo dok sam se valjao u tom glibu. Doista mi se smučilo - kao da sam zagrizao u nešto trulo.«
Eto, tako je to bilo - a sreća je trčala uza nj, preskakivala jaruge, valjala se u mulju... još neprestano zastrta koprenom. Neočekivanost je njegova dolaska bilo jedino, razumijete li, što ga je spasilo da ga nisu smjesta ubili malajskim bodežima i bacili u rijeku. Imali su ga u vlasti, ali to je bilo kao da su ščepali neku prikazu, neku utvaru, neku zlu slutnju. Što li on znači? Što da učine s njim? Je li prekasno da ga pridobiju za se? Ne bi li bilo najbolje da ga ubiju bez oklijevanja? Ali što bi se onda dogodilo? Jadni je stari Alang gotovo poludio od straha i od briga na što da se odluči. Nekoliko je puta vijećanje bilo prekinuto, a savjetnici pobjegli glavom bez obzira kroz vrata i na verandu. Jedan je od njih - kažu - skočio čak dolje - s visine od petnaest stopa, rekao bih - i slomio nogu. Kraljevski je namjesnik u Patusanu imao čudne, pretjerane navike, a jedna je od njih bila da bi u svaku mučnu raspravu upletao besmislena hvastanja i postupno bi se raspaljivao tako te bi na kraju završio poletjevši sa svoga sjedala s malajskim bodežem u ruci. Ali, izuzimajući takve prekide, raspravljanje se o Jimovoj sudbini nastavljalo noću i danju.
Dotle je on obilazio po dvorištu; jedni su ga se klonili zbog straha, drugi su ga gledali radoznalo, ali su svi pazili na nj, a on je uistinu bio izložen na milost i nemilost svakom lopovu koji bi slučajno prvi naišao s velikim nožem. Najposlije se domogne male ruševne šupe da u njoj prespava; isparivanje nečisti i truleži strašno ga je smetalo, ali, čini se, ipak nije izgubio teka, jer je - rekao mi je - cijelo to bogovetno vrijeme bio gladan. Tu i tamo neki bi »važni magarac«, kojega bi poslali iz vijećnice, dotrčao k njemu i medenim bi mu glasom postavljao čudna pitanja: »Hoće li doći Nizozemci da zauzmu zemlju? Bi li bijelac rado krenuo natrag niz rijeku? Koji je cilj njegova dolaska u tako bijednu zemlju? Radža bi želio znati može li bijelac popraviti sat?« Oni mu zaista donesoše nekakvu budilicu od nikla, izrađenu u Novoj Engleskoj, a on se od puke nesnosne dosade dao na posao nastojeći da zvono budilice proradi. Jamačno mu tada, dok je bio tako zabavljen u svojoj šupi, sine prava spoznaja o krajnjoj pogibelji u kojoj se nalazi. Odbaci taj predmet - pričao mi je - »kao vruć krumpir« i žurno iziđe bez i najmanje predodžbe o tome što kani, ili što uopće može učiniti. Znao je samo da mu je taj položaj nesnosan. Besciljno odluta iza neke ruševne male suše na kolcima, a pogled mu padne na slomljeno kolje na ogradi; i onda - rekao mi je - odjednom, bez ikakva misaonog procesa tako reći, i bez najmanjeg uzbuđenja, odluči pobjeći kao da izvršava osnovu koja je već mjesec dana u njemu dozrijevala. Bezbrižno je hodao dalje da bi se mogao zaletiti, a kad se ogledao, vidio je da mu je sasvim blizu dostojanstvenik s dva kopljanika, koji mu je upravo došao postaviti neko pitanje. Jim se zaleti »baš pred njegovim nosom«, preleti ogradu »poput ptice« i padne na drugoj strani udarivši se, da su mu se sve kosti stresle, i učinilo mu se da mu se glava razmrskala. Ali se već za trenutak uspravi. U tom času nije mislio ni na što: sve čega se mogao sjetiti - rekao mi je - bilo je jako urlikanje. Prve su kuće Patusana stajale pred njim udaljene samo četiri stotine aršina; on ugleda onu dražicu, te tako reći mehanički ubrza korake. Odista se činilo da zemlja odlijeće natrag pod nogama. Zaleti se s posljednjeg mjesta na suhu, osjeti kako leti kroz zrak, a zatim da je bez ikakva udarca upao u strašno mekan i ljepljiv mulj i da u njemu stoji uspravno. Istom kad je pokušao maknuti noge i vidio da ne može, tek onda je, kako je sam rekao, »došao k sebi«. Počeo je misliti na »prokleta dugačka koplja«. Ali, razmotrivši činjenice i uzevši u obzir da bi ljudi iz onog dvorišta morali otrčati do vrata ograde, spustiti se zatim na iskrcavalište, ući u čamac i veslati da obiđu jedan rt, uvidio je da ima prednosti i više nego što je mislio. Osim toga, kako je bila oseka, dražica je bila bez vode - iako je niste mogli nazvati suhom - i tako je on zapravo na neko vrijeme bio siguran od svega, osim možda od hica iz vrlo velike udaljenosti. Čvrsta je zemlja, njemu nasuprot, bila nešto viša i oko šest stopa daleko. »Ipak sam pomislio da ću tu morati umrijeti«, rekao mi je. Pružao je ruke i očajnički njima hvatao, a uspjelo mu je samo zgrnuti užasno hladnu, ljepljivu hrpu blata na svoje grudi - sve do brade. Činilo mu se da će se sam živ ukopati, i on počne mahnito mahati rukama, razbacujući mulj šakama. A mulj mu je padao na glavu, na lice, u oči, u usta. I tada se najednom sjetio dvorišta, kao što se vi sjećate mjesta gdje ste prije mnogo godina bili vrlo sretni. Čeznuo je - tako je rekao - da se tamo vrati i popravlja sat. Da popravlja sat - to je bila misao. Jim se naprezao, užasno stenjući, naprezao se dašćući, naprezao se tako te mu se činilo da će mu puknuti oči u očnim šupljinama i da će oslijepiti, a to je naprezanje doseglo vrhunac u snažnom krajnjem naporu u tami, da razmakne zemlju, da je zbaci sa svojih udova - i tada osjeti kako slabašno gmiže na obalu. Ispruži se, koliko je dugačak, na čvrsto tlo i ugleda svjetlost, nebo. A onda ga, kao neka sretna misao, obuzme osjećaj da će zaspati. Tvrdi da je doista zaspao, da je spavao - možda minutu, možda dvadeset sekunda, pa možda i samo jednu sekundu, ali se jasno sjeća kako se žestoko i grčevito trgnuo kad se probudio. Ostao je još neko vrijeme ležeći nepomično, a onda se digao prekriven mulj em od glave do pete i stajao ondje misleći kako je na stotine milja sam od svoga roda, sam i kako nema očekivati ni pomoći, ni razumijevanja, ni sućuti od bilo koga, poput progonjene životinje. Prve su kuće bile samo dvadeset aršina od njega, a očajničko ga vrištanje neke prestravljene žene, koja je nastojala odvući svoje dijete, opet dozove u život. Tada se osovi u svojim čarapama, sav obložen glibom, tako da nije više bio nalik na ljudsko biće. Prijeđe više od pola dužine naselja. Okretnije su žene bježale desno i lijevo, muškarci su samo ispustili što god su držali u rukama, i stali okamenjeni, obješenih vilica. Izgledao je kao neki krilati užas. Kaže da je vidio dječicu kako pokušavaju trčati da spase glavu, ali padaju na svoje male trbuhe i ritaju se. Napokon zakrene između dviju kuća na obronak, popne se u očaju preko barikade od posječenih stabala (u ono doba nije u Patusanu bilo tjedna bez borbi), provali kroz ogradu u neko malo kukuruzište, gdje neki uplašeni dječak baci za njim štap, do tetura na neki puteljak i padne najednom u naručaj nekolicine zabezeknutih ljudi. Imao je samo toliko daha da izusti: »Doramin! Doramin!« Sjeća se da su ga napol nosili, napol gurali na vrh obronka i da su ga u nekom prostranom ograđenu prostoru s palmama i voćkama dogurali do nekoga krupnog čovjeka, koji je tromo sjedio na stolcu usred najvećeg komešanja i uzbuđenosti. Jim je pipao po mulju i po odijelu nastojeći izvaditi prsten, a kad je najednom pao na leđa, pitao se tko ga je srušio. Oni su ga naprosto ispustili iz ruku - znate li? - ali on nije mogao stajati. S podnožja obronka pucali su nasumce, a nad krovove naselja dizao se mukli žamor zaprepaštenja. Ali on je bio na sigurnom mjestu. Doraminovi su ljudi barikadirali vrata i lijevali mu vodu u grlo; Doraminova stara žena, sva zabrinuta i puna sažaljenja, davala je oštrim glasom zapovijedi svojim djevojkama. »Ta se stara žena«, reče Jim nježno, »užurbala oko mene kao da sam joj sin. Smjestiše me u golem krevet - njezin svečani krevet - a ona je, brišući suze, trčkarala unutra i van i tapšala me po leđima. Mora da sam bio bijedan i nevoljan. Tu sam ležao kao panj ne znam kako dugo.«
Činilo se da osjeća veliku nježnost za Doraminovu staru ženu. A i ona ga je zavoljela kao da mu je rođena majka. Imala je okruglo, mekano lice, smeđe poput oraha, puno sitnih bora, debele, sjajne, crvene usne (marljivo je žvakala »betel«) i stisnute, treptave, dobroćudne oči. Neprekidno se kretala, marljivo grdeći i neprestano izdajući zapovijedi skupini mladih žena svijetlo-smeđih lica i krupnih, ozbiljnih očiju, svojim kćerima, sluškinjama, mladim robinjama. Vi znate kako je to u tim domaćinstvima; većinom je nemoguće vidjeti razliku među njima. Bila je vrlo štedljiva, te se čak i njezino prostrano gornje odijelo, sprijeda pričvršćeno kopčama i draguljima, činilo nekako oskudno. Njezine su tamne, gole noge bile obuvene u žute slamnate papuče kineske izradbe. Vidio sam je i sam kako trčkara naokolo sa svojom neobično gustom, dugom, sijedom kosom, koja joj pada na ramena. Izgovarala je jednostavne oštroumne uzrečice, bila je rođena plemkinja, nastrana i samovoljna. Po podne bi sjedila u veoma prostranu naslonjaču nasuprot svome mužu i gledala dugo kroz širok otvor u zidu, kroz koji se otvarao dalek vidik na naselje i na rijeku.
Uvijek bi uvukla noge poda se, ali stari bi Doramin sjedio moćno, impozantno, kao što planina sjedi na ravnici. On je potekao samo iz klase »nakoda« ili trgovaca,11 ali poštovanje koje su mu odavali i dostojanstvo njegova držanja vidljivo su se isticali. Bio je poglavica druge sile u Patusanu. Useljenici s Celebesa (oko šezdeset obitelji, što su s pripadnicima i s ostalima mogle skupiti oko dvjesta ljudi »koji nose bodež«) izabrali su ga prije mnogo godina za svoga prvaka. Ljudi su te rase inteligentni, poduzetni, osvetljivi, ali otvorenije hrabri nego drugi Malajci, i buntovni ako ih tlače. Oni su sačinjavali stranku, protivnu Radži. Njihove su se svađe ticale, dakako trgovine. To je bio glavni uzrok stranačkih borbi, i naglih provala koje bi ispunile ovaj ili onaj dio naselja dimom i plamenom, pucnjavom i lelekom. Palili bi sela, u Radžino bi dvorište dovlačili ljude da ih ubijaju ili muče zbog zločina što trguju i s drugima osim s njim. Samo je dan ili dva prije Jimova dolaska u onom istom ribarskom selu, koje je on kasnije uzeo pod svoje osobito okrilje, jedna skupina Radžinih kopljanika strmoglavila s vrha klisure nekoliko glava obitelji osumnjičivši ih da su za nekog trgovca na Celebesu skupljali ptičja gnijezda, dobra za jelo. Radža Alang htio je biti jedini trgovac u zemlji, a kazna je za kršenje toga monopola bila smrt, ali je njegov pojam o trgovini bilo nemoguće razlikovati od najobičnijih oblika krađe. Njegova okrutnost i grabežljivost nisu imale drugih granica osim kukavštine, i on se bojao organizirane moći Celebešana, ali ih se - sve dok nije došao Jim - nije bojao toliko da bi ostajao miran. Napadao bi s pomoću svojih podanika, i iskreno bi mislio da ima na to pravo. To je stanje pogoršao neki doseljeni stranac, arapski mješanac, koji je, mislim, iz posve vjerskih razloga podjario na pobunu plemena u unutrašnjosti (»stanovnike guštara«, kako ih je nazivao Jim), i nastanio se u utvrđenom logoru na vrhu jednoga od onih dvaju brežuljaka blizanaca. Lebdio je nad gradom Patusanom poput sokola nad kokošinjcem ali je i pustošio svu zemlju naokolo. Čitava su sela, napuštena, trunula na svojim pocrnjelim kolcima na obalama bistrih rječica, malo-pomalo padala je u vodu trava s njihovih zidova, lišće s njihovih krovova, i sve se to čudno doimalo kao prirodno raspadanje, kao da su ta sela bila neki oblik bilinskog života na koji je već u samom korijenu pala snijet. One dvije stranke u Patusanu nisu bile načistu koju od njih više želi opljačkati taj prijan. Radža je s njim pomalo spletkario. Neki od naseljenika Bugija, izmoreni vječitom nesigurnošću, bili su napol skloni da on bude opozvan. Mlađi su ljudi među njima, šaleći se, savjetovali »da nagovore Šerifa Aliju i njegove strašne ljude neka se Radža Alang istjera iz zemlje«. Doramin ih je jedva jedvice uzdržavao. Stario je, i, premda se njegov utjecaj nije smanjivao, položaj je za nj postajao neizdrživ. Takve su bile prilike, kad se Jim, utekavši iz Radžina dvorišta, pojavio pred poglavicom Bugija, izvadio prsten i bio primljen, tako reći, u samo srce njihove zajednice.






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:48 am



XXVI


Doramin je bio jedan od najznačajnijih ljudi svoje rase što sam ih ikada vidio. Njegova je debljina za jednog Malajca bila golema, ali on nije izgledao samo debeo; izgledao je impozantan, monumentalan. To je nepomično tijelo, odjeveno u skupocjene tkanine, šarenu svilu, zlatno vezivo, ta golema glava, ovijena crvenim i zlatnim rupcem, to plosnato, veliko, okruglo lice, navorano, izbrazdano, s dvjema dubokim polukružnim borama koje su počinjale na svakoj strani širokih, strasnih nosnica i okruživale usta s debelim usnama, taj vrat kao u bika, to široko, namršteno čelo nad pronicavim, ponosnim očima - sve je to bilo jedna cjelina, koju niste mogli zaboraviti kad ste je jednom vidjeli. Njegovo nepomično mirovanje (malokad je maknuo kojim udom kad bi već sjedio) činilo se kao očitovanje dostojanstva. Nije se nikada čulo da bi povisio glas, koji je bio nekakvo promuklo i snažno mrmljanje, ponešto muklo, kao da ga slušate iz daljine. Kad bi hodao, dva bi mu oniska, snažna mladića, gola do pojasa, u bijelim »sarongima« i s crnim kapicama na glavi podupirala laktove; oni bi mu pomagali da sjedne i ostajali bi iza njegova stolca dok ne bi zaželio ustati, i tada bi, kao s mukom, polagano okretao glavu desno i lijevo, a oni bi ga uhvatili ispod pazuha i pomogli mu da se digne. Usprkos svemu tome ni najmanje nije bio nalik na bogalja, naprotiv, sve su njegove teške kretnje bile kao očitovanje velike promišljene snage. Općenito se mislilo da on u svojim javnim poslovima pita za savjet svoju ženu, ali nitko ih, koliko ja znam, nije nikada čuo da međusobno progovore i jednu jedinu riječ. Kad bi dostojanstveno sjedili kraj široka otvora, sjedili bi šuteći. Na izmaku dana vidjeli bi pod sobom prostranu šumovitu zemlju, tajanstveno, usnulo more, koje se talasalo tamnozeleno sve do ljubičastog i grimiznog lanca planina, sjajnu rijeku koja se vijuga u obliku golemog slova S od kovana srebra, smeđi red kuća koje se nižu duž okuke obiju obala podno onih dvaju brežuljaka blizanaca, što se dižu iznad bližih vršaka stabala. Bili su čudnovato oprečni: ona lagana, nježna, mršava, brza, malo nalik na vješticu, nikad bez neke majčinske brižnosti, pa ni onda kad bi mirovala; a on, nasuprot njoj, golem i težak kao kip čovjeka, grubo isklesan iz kamena, s nečim plemenitim i okrutnim u svojoj nepomičnosti. Sin toga starog bračnog para bio je upravo izvanredan mladić.
Dobili su ga tek u starijim godinama. Možda i nije uistinu bio tako mlad kako se doimao. Dvadeset i četiri ili dvadeset i pet godina ne znači više veliku mladost kad je čovjek već s osamnaest godina otac obitelji. Kad bi ušao u veliku sobu, obloženu i prekrivenu lijepim hasurama i s visokim stropom od bijela platna, gdje je bračni par sjedio dostojanstveno, okružen pratnjom punom strahopoštovanja, on bi prišao ravno k Doraminu da mu poljubi ruku, koju bi mu ovaj veličanstveno prepustio - a zatim bi zakoračio prijeko da stane do stolca svoje majke. Mogu reći, mislim, da su ga obožavali, ali ih nikada nisam vidio da bi ga izravno pogledali. To je, istina, bilo vrijeme njihovih javnih funkcija. Soba je većinom bila dupkom puna. Svečana formalnost pozdravljanja i opraštanja, duboko poštovanje izraženo u kretnjama, na licima, u tihom šaputanju, sve je to bilo naprosto neopisivo. »To odista vrijedi vidjeti«, uvjeravao me Jim dok smo prelazili rijeku na povratku. »Oni su kao ljudi iz knjiga, zar ne?« reče ponosno. »A njihov mi je sin, Dain Waris (izuzimajući vas), najbolji prijatelj što sam ga ikada imao. Dobar »ratni drug«, kako bi ga nazvao g. Stein. Imao sam sreću. Jupitra mi! Imao sam sreću kad sam, izdišući već, pao među njih.« Razmišljao je oborene glave, a zatim trgnuvši se, doda:
»Nisam se, dakako, zbog toga uljuljao u san, ali...«, on opet stane. »Činilo se kao da mi je sinulo«, promrmlja zatim. »Najednom sam shvatio što treba da učinim...«
Nema sumnje da mu je sinulo, ali je i do toga došao ratom, kako je i prirodno, jer je moć, koje se domogao, bila moć da uspostavi mir. Samo u tom smislu postaje moć tako često i pravo. Nemojte misliti da je odmah našao svoj put. Kad je došao, zajednica je Bugija bila u vrlo tešku položaju. »Svi su bili zaplašeni«, rekao mi je, »svaki se čovjek bojao za se, a ja sam potpuno jasno vidio da oni smjesta moraju nešto učiniti ako ne žele propasti jedan za drugim, nalazeći se onako između Radže i onoga skitnice Šerifa.« Ali vidjeti, to još nije bilo ništa. Kad je došao do tog uvjerenja, morao ga je utuvljivati u tvrdoglave duhove i probijati bedeme straha i sebičnosti. Napokon ga je utuvio. A ni to nije bilo ništa. Morao je pronaći sredstva. Pronašao ih je - zamislio je neku smjelu osnovu, ali je njegova zadaća i opet bila samo napol izvršena. Morao je nadahnuti vlastitim pouzdanjem bezbroj ljudi, koji su imali kojekakve tajne i besmislene razloge da se kolebaju, morao je utišati neke glupe ljubomore i dokazivanjem pobiti raznovrsna nerazumna nepovjerenja. Bez jakog utjecaja Doraminova ugleda i bez vatrenog oduševljenja njegova sina ne bi postigao uspjeha. Dain Waris, taj izvanredan mladić, bio je prvi koji je povjerovao u nj; njihovo je prijateljstvo bilo jedno od onih neobičnih, dubokih, rijetkih prijateljstava između čovjeka smeđe kože i bijelca, u kojima, čini se, i sama rasna razlika jače zbližava dva ljudska bića nekom tajanstvenom privlačnošću. O Dainu Warisu s ponosom bi i njegovi zemljaci govorili da se umije boriti kao bijelac. To je bila istina; imao je onu vrstu hrabrosti - hrabrost na otvorenom polju, rekao bih - ali imao je i evropski duh. Čovjek nailazi koji put na takve urođenike, pa se iznenadi što neočekivano otkriva kod njih bliski način mišljenja, jasne poglede, čvrstoću volje, dokaze altruizma. Niska stasa, ali neobično skladno građen, Dain Waris imao je ponosno držanje, uglađeno, ugodno ponašanje, temperament poput sjajna plamena. Njegovo tamno lice velikih crnih očiju bilo je izražajno kad bi nešto radio, a misaono kad bi mirovao. Bio je šutljiv i uzdržljiv, a njegov čvrst pogled, ironičan smiješak, uljudna promišljenost ponašanja činilo se da odaju veliko bogatstvo razuma i moći. Takva bića otkrivaju pred očima zapadnjaka, koji tako često zapažaju samo vanjštinu, skrivene mogućnosti onih rasa i zemalja nad kojima lebdi tajna pradavnih vremena. On ne samo da je imao povjerenja u Jima, nego ga je i shvaćao, u to sam čvrsto uvjeren. Govorim o njemu jer me je oduševio. Njegova - ako mogu tako reći - jetka blagost i u isti mah inteligentno razumijevanje za Jimove težnje sviđali su mi se. Činilo mi se da vidim pravo porijeklo tog prijateljstva. Ako je Jim i bio vođa, onaj je drugi osvojio svoga vođu. Zapravo je Jim kao vođa bio zarobljen u svakom smislu. I ’ zemlja, i ljudi, i prijateljstvo, i ljubav bili su kao ljubomorni čuvari njegova tijela. Svaki je dan dodavao novu kariku lancima te čudne slobode. O tome sam se sve više uvjeravao kako sam iz dana u dan sve više doznavao o onim događajima.
Oni događaji! Jesam li čuo o onim događajima? Čuo sam o njima kad sam prolazio zemljom, pa na logorovanju (Jim je naime htio da tumaramo po zemlji tražeći nevidljivu divljač), doznao sam prilično mnogo o njima na vrhu jednoga od onih brda blizanaca, na koji sam se posljednjih stotinjak stopa penjao već rukama i koljenima. Naša se pratnja (imali smo dobrovoljne pratioce od sela do sela) ulogorila međutim na malom zaravanku na pol puta, a u tihoj je večeri bez daška vonj dima paljena drveta dopirao odozdo do naših nosnica oštar i ugodan kao neki birani miris. Dopirali su i glasovi, čudesni u svojoj razgovijetnoj i nematerijalnoj jasnoći. Jim je sjedio na panju nekoga posječenog stabla i, izvadivši lulu, počeo pušiti. Trava i grmlje počinjali su iznova rasti, a pod mnoštvom je trnovitih grančica bilo tragova nekog rova. »Sve je to počelo odavde«, reče on nakon duge i zamišljene šutnje. Na drugom sam brežuljku, preko mračne provalije od dvjesta aršina, vidio niz visokih pocrnjelih kolaca, koji su ondje stršili poput ruševina - ostaci neosvojivog tabora Šerifa Alije.
Ali on je ipak bio zauzet. To je bila Jimova zamisao. Naredio je da se Doraminovo staro topništvo namjesti na vrhu ovog brežuljka: dva zarđala željezna topa od sedam funta, sijaset malih mjedenih topova - onih topova što služe za razmjenu. Ali iako mjedeni topovi predstavljaju uglavnom bogatstvo, oni mogu, kad su nemilice nabijeni sve do otvora, svojski izbaciti i tanad na malu daljinu. Pitanje je bilo kako da ih dopreme ovamo na visinu. Jim mi je pokazao gdje je pričvrstio užeta, protumačio kako je improvizirao priprosti vitao od prošupljena panja, koji se okretao oko šiljasta kolca, naznačivao mi kuglom svoje lule obrise rova. Posljednjih je sto stopa uspona bilo najteže. On je svojom glavom preuzeo odgovornost za uspjeh. Nagovorio je stranku, koja je bila za rat, da ustraje u radu cijelu noć. Velike su vatre, zapaljene u razmacima, gorjele svuda po obronku, »ali ovdje se gore«, tumačio mi je, »odred koji je dovlačio topove morao probijati u tami«. S vrhunca je vidio ljude kako se penju po obronku brda poput užurbanih mrava. On sam nije te noći prestajao trčati dolje i verati se gore poput vjeverice, upućujući, hrabreći, nadzirući sve duž cijelog položaja. Stari se Doramin i sam dao donijeti na brežuljak u svom naslonjaču. Smjestiše ga na zaravanku obronka, i on je tu sjedio pri svjetlu jedne od velikih vatri - »čudesni starac - pravi stari plemenski poglavica«, rekao je Jim, »sa svojim malim živim očima - držeći par golemih kubura kremenjača na krilu. Divno oružje, ebanovina srebrom okovana, s lijepim kresivom i sa širokom cijevi kao u neke stare kratke puške. Bio je to dar od Steina, čini se - kao uzvrat za onaj prsten, znate već. Nekada je pripadalo starom dobrom M’ Neilu. Sam bog zna kako je on došao do tog oružja. Sjedio je ne mičući ni nogu ni ruku, iza njega plamen od suhoga grmlja, a mnoštvo ljudi juri, vičući i vukući oko njega - najsvečanijeg, najimpozantnijeg starca što ga može zamisliti. Vjerujte, ne bi dobro prošao da je Šerif Alija pustio svoju paklensku momčad da navali na nas, i natjerao moju četu u strmoglavi bijeg. Zar ne? Ali on je svakako došao ovamo da umre ako pothvat ispadne loše. O tome nema sumnje! Tako mi boga! Hvatala me jeza kad sam ga vidio ovdje - kao klisuru! Ali Šerif mora da je mislio kako smo mahniti, i nikada se nije potrudio da dođe i vidi kako napredujemo. Nitko nije vjerovao da se to može izvesti. Zaista! Mislim da ni sami momci koji su vukli, i gurali, i znojili se nad tim, nisu vjerovali da se može izvesti! Časne mi riječi, ne mislim da su vjerovali...«
Jim je stajao uspravan, držeći u ruci lulu od višnjovine, sa smiješkom na usnama i s iskrom u svojim djetinjim očima. Ja sam sjedio na panju nekog stabla do njegovih nogu, a pred nama se pružala zemlja; veliko se prostranstvo šuma, tamno pod svjetlom sunca, talasalo poput mora, svjetlucala se vijugava rijeka, isticale se sive mrlje sela, a ovdje-ondje proplanak poput obasjana otočića među tamnim valovima zbijenih vrhova stabala. Sumorna je sjeta ležala nad tim širokim i jednoličnim krajem, svjetlo je padalo na nj kao u neki ponor. Kopno je gutalo sunčanu svjetlost, a daleko odatle, duž obale, pusti se ocean, gladak i sjajan pod lakom maglom, doimao kao da se diže do neba poput nekoga čeličnog zida.
Bio sam, dakle, s njim, visoko pod nebom, na vrhu onog njegova historijskog brežuljka. Stajao je uspravljen nad onom šumom, nad onom stoljetnom tamom, nad onim starim čovječanstvom. Bio je kao neki lik postavljen na pijedestal da predstavlja u svojoj upornoj mladosti moć, a možda i vrline rasa koje nikada ne stare, koje su izronile iz te tame. Ne znam zašto mi se on uvijek činio kao neki simbol. Možda je to pravi uzrok moga zanimanja za njegovu sudbinu. Ne znam je li bilo sasvim ispravno prema njemu što sam pomislio na onaj događaj koji je dao novi pravac njegovu životu, ali u tom sam času vrlo jasno mislio na nj. To je bilo kao neka sjena u svjetlosti.






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:48 am



XXVII


Legenda mu je već pridavala nadnaravne moći. Da, govorilo se da je bilo mnogo konopaca, vješto raspoređenih, i neka čudna naprava koja se kretala naporima mnogih ljudi, te se svaki top penjao, probijajući se polagano kroz grmlje poput divlje svinje koja ruje svoj put među šikarjem; ali... i najpametniji su stresali glavama. U svemu je tome bilo nešto tajanstveno, nema sumnje, jer što je snaga konopaca i ljudskih mišica? U svim stvarima postoji neka buntovna duša, a nju treba svladati moćnim činima i čarolijama. Tako je govorio stari Sura, veoma poštovani domaćin iz Patusana, s kojim sam mirno čavrljao jedne večeri. Sura je, međutim, i sam bio neki službeni čarobnjak, koji je prisustvovao svim sjetvama i žetvama riže na milje unaokolo, da bi bajanjem ukrotio upornu dušu stvari. Činilo se da on to zanimanje smatra vrlo mučnim, a možda su duše stvari i upornije od ljudskih duša. I priprosti ljudi iz udaljenih sela vjerovali su i govorili (i to kao nešto najprirodnije na svijetu), da je Jim na svojim ramenima nosio topove na brežuljak - po dva najedanput.
Kad bi Jim to čuo, od ljutine bi lupnuo nogama i povikao s ogorčenim smiješkom: »Što da učinite s takvim glupim jadnicima! Oni će bdjeti i po pola noći pričajući grozne besmislice, a što je laž veća, to im je, čini se, draža.« U toj ste razdraženosti mogli otkriti neprimjetni utjecaj svega onoga što ga je okruživalo. To je bio dio lanca kojim je bio prikovan. Ozbiljnost s kojom je to nijekao bila je smiješna, te mu konačno rekoh: »Dragi moj prijatelju, pa valjda ne pretpostavljate da i ja u to vjerujem.« Pogledao me sasvim zapanjen. »Doista ne! To ne pretpostavljam«, reče i prasne u homerski grohotan smijeh. »Dobro dakle, bilo kako bilo, topovi su bili ondje, a opalili su svi odjednom kad je sunce počelo izlaziti. Jupitra mi! Trebalo je da vidite kako lete krhotine.« Dain Waris, sjedeći do njega i slušajući ga sa smirenim smiješkom, sklopi vjeđe i pomakne noge. Čini se da je to, što im je uspjelo dovući topove, ulilo u limove ljude takvo pouzdanje te se on usudio ostaviti bateriju pod paskom dvaju starijih Bugija, koji su u svoje vrijeme sudjelovali u ratnim borbama, te se priključio Dainu Warisu i jurišnom odredu koji je bio skriven u klancu. U rane sate oni se počeše šuljati gore, a kad su prevalili dvije trećine puta uzbrdo, polegoše u mokru travu očekujući izlazak sunca, koji je bio dogovoreni znak. Jim mi je opisao s kakvim je nestrpljivim, tjeskobnim uzbuđenjem motrio brzo svitanje, kako je, ugrijan radom i penjanjem, osjećao da mu se od studene rose smrzavaju same kosti, kako se bojao da će se početi tresti i drhtati kao list prije nego što dođe čas za napredovanje. »To je bilo najpolaganijih pola sata u mom životu«, izjavio mi je. Postupno se tiha ograda od kolja počinjala isticati prema nebu nad njim. Ljudi, raštrkani po cijelom obronku, čučali su među surim kamenjem i mokrim grmečcima. Dain Waris ležao je ispružen uza nj. »Gledali smo jedan drugoga«, reče Jim nježno naslanjajući ruku na rame svoga prijatelja. »On mi se smiješio najveselije što se može, a ja se nisam usuđivao otvoriti usta od straha da me ne spopadne jeza. Riječ vam dajem, to je istina! Svega me je oblijevao znoj dok smo se ondje zaklanjali - možete zamisliti...« Tvrdio mi je, a ja mu to i vjerujem, da se nije bojao za rezultat. Strepio je samo hoće li biti kadar svladati tu jezu. Za rezultat borbe nije bio zabrinut. Morao je stići do vrha tog brežuljka i tu ostati što god se dogodilo. Nikako se više nije mogao vratiti. Ti su mu se ljudi slijepo povjerili. Samo njemu! I samo na njegovu riječ...
Sjećam se kako je u tom trenutku zašutio, uprvši oči u me. Koliko on zna, još nikada nisu imali prilike da to požale, govorio je Jim. Nikada. Uzda se u boga da nikada i neće. Međutim su se - na žalost! - navikli da u njegovoj riječi traže jamstvo za sve i svašta. Rekao mi je da to ne mogu ni zamisliti. Zaista! Tako je onomad neki stari luđak, kojega nikada u svom životu nije vidio, došao iz nekog sela, nekoliko milja daleko, da dozna treba li da se rastavi od svoje žene. To je činjenica. Časna riječ...! Upravo tako. On to najprije nije vjerovao. A zar bih ja vjerovao? Čučeći na verandi i žvačući betelov orah, uzdišući i pljujući svuda naokolo duže od jednoga sata, bio je mrk kao kakav namještenik pogrebnog društva prije nego što je izložio tu svoju prokletu šalu. To je nešto što baš i nije tako šaljivo kako se čini. »Dakle, što prijan ima reći? Je li žena dobra? - Da. Dobra žena - premda stara, i tada započne neku vraški dugu pripovijest o nekakvim mjedenim loncima. Živjeli su zajedno petnaest godina - dvadeset godina - ne zna točno koliko. Dugo, svakako dugo. Dobra žena. Malo ju je tukao - ne mnogo - samo malo, dok je još bila mlada. Morao je - zbog svoje časti. Najednom u svojim starim godinama ona ode i posudi tri mjedena lonca ženi sina svoje sestre i poče ga na sav glas koriti svaki dan. Njegovi su mu se neprijatelji rugali, i sada mu je crn obraz. A lonci su potpuno izgubljeni. On je strašno nesretan zbog toga. Nemoguće je da shvatiš takvu priču. Rekao mu je neka ide kući, i obećao da će sam doći k njemu i sve to urediti. Lako je smijati se tome, ali to je bila baš prokleta muka! Cio dan putovati kroz šumu, a drugi dan izgubiti na to da se umiljava čitavom mnoštvu glupih seljaka, kako bi se otkrila istina u onoj zbrci. U tome su se nalazile klice za krvave svađe. Svaka je i najveća budala stala uz jednu ili uz drugu obitelj, i polovica je sela pripravna navaliti na drugu polovicu sa svime što bi joj došlo pod ruku. Časti mi! Nije to šala!... Mjesto da se brinu za svoje jadne usjeve. Dobio sam, dakako, i vratio mu te proklete lonce - i umirio sav narod. Nije bilo muke da se to uredi. Dakako da nije. Mogao bih smiriti i najsmrtonosniju kavgu u zemlji, samo kad bih svinuo svoj mali prst. Muka je bila u tome da doznam istinu o bilo čemu. Ni do dana današnjega nisam siguran jesam li bio potpuno pravedan prema svim strankama. To me muči. A oni razgovori! Jupitra mi! Čini se da u njima nije bilo ni glave ni repa. Radije bih svaki dan jurišao na staru ogradu od kolja, dvadeset stopa visoku. Zaista! To je dječja igra prema tome poslu. A ne bi trebalo ni tako mnogo vremena za to. Dobro, dakle; bilo je u svemu neko šaljivo razračunavanje - a onaj se luđak činio dosta star da bi mi mogao biti djed. Ali s jednog drugog stajališta nije to bila šala. Moja riječ odlučuje u svemu - nakon onoga poraza Šerifa Alije. Strašna je to odgovornost«, ponavljao je Jim. »Ne, doista - bez šale; da je tu bila riječ o tri života umjesto o tri stara mjedena lonca, bilo bi isto...«
Tako je on objašnjavao moralni učinak svoje pobjede u ratu. Uistinu je to bila neizmjerna pobjeda. Ona ga je dovela iz borbe u mir i preko smrti ga uvela u najdublji život naroda. Ali tmina, koja se rasprostrla po toj zemlji unatoč sunčanoj svjetlosti, sačuvala je svoj izgled nedokučivog, stoljetnog počinka. Zvuk njegova svježeg, mladog glasa - čudno je kako je u njega bilo malo znakova istrošenosti - lebdio je lagano i zamirao nad nepromijenjenim licem šuma poput zvuka velikih topova onoga hladnog rosnog jutra, kad on nije imao nikakve druge brige na svijetu nego samo da svlada jezu u svom tijelu. Kad su prve sunčane zrake koso padale po ovim nepomičnim vrhovima stabala, vrhunac se jednog brežuljka zaogrne uz tešku pucnjavu u bijele oblake dima, a drugi se počne oriti od zaprepaštenih krikova, ratnih povika, uzvika bijesa, iznenađenja, strave. Jim i Dain Waris bili su prvi koji su položili ruke na ogradu od kolaca. Narod je pričao da je Jim dodirom jednog prsta oborio vrata. On je dakako na sve načine nastojao opovrgnuti priču o takvu podvigu. Cijela je ograda - trudio se da vam to dokazuje - bila nešto bijedno (Šerif Alija pouzdavao se uglavnom u svoj nepristupačni položaj), bila je sva rasklimana te se tek nekim čudom držala. Jim upre u nju ramenom kao lud i padne strmoglavce. Da nije bilo Daina Warisa, neki bi ga boginjavi, tetoviran lopov pribio svojim kopljem na drvenu gredu poput jednoga od Steinovih kukaca. Treći je čovjek uz njih bio, čini se, Tamb’ Itam, Jimov sluga. To je bio Malajac sa sjevera, stranac koji je dolutao u Patusan gdje ga je Radža Alang silom zadržao kao veslača na jednom od državnih čamaca. On se prvom prilikom toga oslobodio, te našavši kukavno utočište (ali vrlo malo jela) među stanovnicima Bugija, dade se Jimu u službu. Put mu je bila vrlo tamna, lice plosnato, oči izbuljene i zalivene žuči. Bilo je nešto pretjerano, gotovo fanatično, u njegovoj privrženosti »bijelom gospodaru«. Bio je nerazdvojan od njega poput kakve tmurne sjene. U svečanim bi prilikama koračao tik iza njega, držeći jednu ruku na dršku svoga bodeža i udaljujući običan narod svojim divljim namrgođenim pogledima. Jim ga je načinio glavarom svoje kuće, te ga je čitav Patusan poštovao kao osobu velikog ugleda i udvoravao mu se. Pri zauzimanju ograde on se uvelike odlikovao smišljenim divljaštvom u borbi. »Jurišni je odred nahrupio tako brzo - rekao je Jim - da je usprkos panici posade nastala unutar ograde vruća borba od pet minuta prsa o prsa, dok neki blesasti magarac nije podmetnuo vatru u šupe od granja i suhe trave, te svi moradosmo pobjeći da bismo iznijeli živu glavu.«
Poraz je, čini se, bio potpun. Doramin, koji je nepomičan čekao na svome stolcu na obronku brda dok se dim topova polagano širio nad njegovom krupnom glavom, primi vijest s dubokim gunđanjem. Kad su ga obavijestili da mu je sin živ i zdrav i da progoni neprijatelja, on bez glasa načini velik napor da se digne; njegovi se pratioci požuriše da mu pomognu, te se on, podupiran s poštovanjem, dovuče vrlo dostojanstveno u malu hladovinu, gdje legne spavati sav pokriven ponjavom od bijela platna. U Patusanu je uzrujanost bila velika. Jim mi je rekao da je s brežuljka, okrenuvši leđa ogradi, njezinu plamenu, bijelom pepelu i napol izgorjelim lešinama, mogao na mahove vidjeti kako se otvoreni prostori među kućama na obje strane rijeke naglo ispunjavaju vrevom naroda i za trenutak se opet ispražnjuju. Uši su mu jedva razabirale strahovito udaranje gongova i bubnjeva odozdo; divljački su povici svjetine dopirali do njega samo kao zvuci muklih krikova. Velik se broj zastava pretvorio u neko lepršanje malih bijelih, crvenih, žutih ptica među smeđim vrhovima krovova. »Mora da ste uživali u tome«, promrmljah, osjećajući drugarsko uzbuđenje.
»To je bilo... to je bilo neizmjerno! Neizmjerno!« poviče Jim glasno, šireći ruke. Ta me nagla kretnja trgne kao da sam ga vidio gdje razgaljuje tajne svojih grudi pred sunčanom svjetlošću, pod mrkim šumama, pred čeličnim morem. Pod nama je grad počivao u lakim krivuljama na obalama rijeke, u kojoj se voda doimala kao da spava. »Neizmjerno!« ponovi on po treći put kao šapćući samo za se.
Neizmjerno! Nema sumnje da je to bilo neizmjerno. Ali njegove riječi, kojima je potvrdio taj uspjeh, to tlo što ga je osvojio da na njega stane, to slijepo povjerenje ljudi, ta vjera u samoga sebe, što ju je iščupao iz vatre, njegova osamljenost u tom podvigu, sve se to, kako sam već napomenuo, smanjuje i slabi u pričanju. Ne mogu vam samo riječima predočiti pravi dojam o njegovoj potpunoj i krajnjoj osamljenosti. Dakako, ja znam da je on u svakom smislu bio tu jedini od svoga roda, ali su ga nesumnjivo odlike njegove prirode dovele u tako blizak dodir s njegovom okolinom da se činilo kako je ta osamljenost samo posljedica njegove moći. Ta je osamljenost povećavala njegovu veličinu. Dokle oko seže, nije bilo ničega da se s njim usporedi, kao da je on jedan od onih izuzetnih ljudi koji se mogu ocijeniti samo po veličini svoje slave, a od njegove slave, sjetite se, nije bilo ništa veće nigdje naokolo i nadaleko. Morali biste mnogo dana veslati, čakijama se otiskivati, ili se provlačiti dugim, zamornim putovima kroz džunglu, prije nego što biste prešli granicu do koje seže glas o Jimu. Taj glas nije bio neko trubljenje one ozloglašene božice, koju svi mi znamo - nije bio bučan - ni besraman. On je poprimao miran i sumoran zvuk te zemlje koja nema prošlosti, gdje je njegova riječ bila iz dana u dan jedina istina. Prilagodio se prirodi one tišine kroz koju vas je pratio u neistražene dubine, gdje ste ga neprestano čuli kraj sebe, prodoran, dalekosežan - izgovaran s divljenjem i tajanstveno ustima ljudi koji šapću.






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:49 am



XXVIII


Poraženi Šerif Alija pobjegne iz zemlje ne oprijevši se ni na kojem drugom mjestu, a kad su se jadni, gonjeni seljaci počeli polagano vraćati iz džungle u svoje ruševne kuće, Jim im je u sporazumu s Dain Warisom imenovao glavare. Tako on posta pravi vladar te zemlje. Što se tiče staroga Tunku Alanga, njegov strah nije u prvi mah imao granice. Pričaju da se na vijest o uspješnom jurišu na brdo bacio ničice na bambusov pod svoje dvorane za primanje i da je ležao nepomičan čitavu noć i čitav dan prigušeno zavijajući tako strašno da se nitko nije usuđivao prići njegovu ispruženom tijelu bliže od dužine koplja. Mora da je već zamišljao sebe kako je sramotno istjeran iz Patusana, kako luta napušten, ogoljen, bez opijuma, bez žena, bez pratnje, kao divljač koju može ubiti svatko tko prvi naiđe. Poslije Šerifa Alije doći će red na njega, a tko može odoliti napadu kojim upravlja takav zloduh? A uistinu je dugovao svoj život i onaj ostatak ugleda što ga je još imao u vrijeme mojega posjeta samo Jimovu pojmu o tome što je časno. Drugi su bili silno željni izravnati stare račune, a tromi se stari Doramin zanosio nadom da će još vidjeti svoga sina kao vladara Patusana. U toku jednoga našeg razgovora oprezno mi je dopustio da malo naslutim tu njegovu tajnu slavohlepnost. Ništa nije moglo biti lukavije na svoj način nego ona dostojanstvena opreznost njegovih nagovještaja. On se sam - počeo je objašnjavati - u mlađim danima služio svojom snagom, ali je sada ostario, umorio se... Sa svojim impozantnim tijelom i oholim malim očima, pronicava, oštrog pogleda, neodoljivo vas je podsjećao na prepredena starog slona; njegove su se široke grudi neprestance polagano dizale i spuštale, snažno i pravilno kao bibanje mirnoga mora. I on, kako je svečano tvrdio, ima neograničeno povjerenje u mudrost Tuana Jima. Kad bi samo mogao dobiti neko obećanje! Jedna bi riječ bila dovoljna!... Njegove bi vam šutnje, ispunjene disanjem, i mukli šum njegova glasa dozivali u pamet posljednju grmljavinu neke minule oluje.
Pokušavao sam odvratiti razgovor s tog predmeta. To je bilo teško, jer nije moglo biti sumnje o tome da Jim ima vlast to učiniti, u njegovu novom djelokrugu činilo se da nema ničega što on po svojoj volji ne bi mogao uskratiti ili dati. Ali to, ponavljam, nije bilo ništa prema pomisli, koja mi se nametnula dok sam tobože pozorno slušao Doramina, kako on misli da je već konačno sasvim blizu tome da upravlja svojom sudbinom. Doramin je bio zabrinut za budućnost zemlje, a mene je iznenadio način kojim je izlagao svoje razloge. Zemlja ostaje gdje ju je bog postavio, ali bijelci - govorio je - dođu k nama i za kratko vrijeme opet odu. Odlaze. A oni, koje ostavljaju za sobom, ne znaju kad mogu očekivati njihov povratak. Odlaze u svoju zemlju, k svojim ljudima, pa će tako i ovaj bijelac htjeti... Ne znam što me je ponukalo da sam se u tom času toliko istrčao i odlučno kazao: »Ne, ne.« Cijela mi je zamašnost moje neopreznosti postala jasna čim je Doramin, okrenuvši sasvim prema meni svoje lice, kojemu je izražaj, ukrućen u neugodne duboke bore, bio nepromjenljiv kao smeđa maska, nakon razmišljanja rekao da je to zaista dobra vijest, a zatim zaželio doznati zašto.
Njegova žena, mala majčinska vještica, sjedila mi je s druge strane, pokrivene glave i podvučenih nogu, gledajući kroz veliki otvor s kapcima. Mogao sam joj vidjeti samo ispali pramen sijede kose, izbočenu ličnu kost i bradu koja se od žvakanja polagano micala. Ne odvraćajući očiju od širokog vidika prema šumama koje su se prostirale sve do brežuljaka, ona me upita samilosnim glasom zašto je Jim tako mlad ostavio svoj zavičaj i došao tako daleko, kroz toliko pogibelji. Nema li on doma, nema li roda u vlastitoj zemlji? Nema li stare majke, koja nikada ne zaboravlja njegova lica?...
Bio sam potpuno nepripravan da na to odgovorim, i zato sam samo nešto nejasno promrmljao i stresao glavom. A nakon toga sam ispao vrlo bijedno (to sam vrlo dobro opazio), kad sam se pokušavao izvući iz tog škripca. Od toga je časa, međutim, stari »nakoda« postao šutljiv. Nije baš bio zadovoljan, bojim se, a ja sam mu očito dao povoda da razmišlja. Prilično je čudnovato da sam se navečer toga istog dana (a to je bio moj posljednji dan u Patusanu) još jedanput našao pred istim pitanjem, pred onim »zašto« u Jimovoj sudbini, na koje se ne može odgovoriti. A time, evo, dolazim do povijesti njegove ljubavi.
Vi sigurno pretpostavljate da je to neka povijest koju i sami lako možete zamisliti. Mi smo čuli već tako mnogo takvih priča, a većina od nas i ne smatra da su to uopće ljubavne povijesti. Ponajviše gledamo na njih kao na priče o dobrim prilikama, kao na epizode strasti u najboljem slučaju, ili možda samo kao na pojave mladosti i iskušenja, koje su napokon osuđene na zaborav, čak i ako prolaze kroz stvarnost nježnosti i kajanja. Takvo mišljenje vrijedi za većinu slučajeva, pa možda i za ovaj... Uostalom, ipak ne znam. Ispričati tu povijest nije nipošto tako lako kao što bi bilo - kad bi se moglo zauzeti obično stajalište. Naoko je to povijest veoma nalik na druge; ali ja vidim u pozadini te povijesti sjetni lik jedne žene, žrtvu neke okrutne razboritosti, pokopanu u samotnom grobu, koja gleda ozbiljno, nemoćno, stisnutih usana. Sam je grob, kad sam naišao na nj za vrijeme jedne rane jutarnje šetnje, bio prilično nepravilan smeđi humak, ukrašen pri dnu lijepim rubom od utaknutih bijelih grumena koralja i okružen ogradom od mladica, raskoljenih po dužini, na kojima je ostavljena kora. Vijenac od lišća i cvijeća bio je spleten oko vršaka tih vitkih kolaca - a cvijeće je bilo svježe.
Bila ta žrtva djelo moje mašte ili ne, mogu svakako istaknuti značajnu činjenicu jednoga nezaboravljenog groba. Ako vam osim toga kažem da je Jim vlastoručno podigao tu jednostavnu ogradu, smjesta ćete uočiti neobičnu individualnu stranu te povijesti. U njegovu razumijevanju za uspomene i simpatije što ih osjeća neko drugo ljudsko biće ima nešto karakteristično za njegovu ozbiljnost. Imao je savjest, a ta je savjest bila romantična. U toku cijeloga svog života žena zloglasnog Corneliusa nije imala drugog pratioca, druga ni prijatelja osim svoje kćeri. Što je tu jadnu ženu ponukalo da se uda za onoga užasnog Portugalca iz Malake - nakon rastanka s ocem svoje kćeri - i kako je došlo do tog rastanka, da li smrću, koja katkada može biti milosrdna, ili nemilosrdnim pritiskom društvenih običaja, to za me ostaje tajna. Iz ono malo riječi, što ih je o tome Stein (koji je znao vrlo mnogo životnih povijesti) preda mnom izgovorio, zaključio sam da ona nije bila obična žena. Otac joj je bio bijelac, visoki činovnik, jedan od onih sjajno nadarenih ljudi koji nisu toliko glupi da im je stalo do uspjeha, i kojima se karijera često završava nesretno. Pretpostavljam da je i njoj nedostajala spasonosna glupost - i njezina se karijera završila u Patusanu... To je naša općenita sudbina... jer gdje je taj čovjek - ja mislim doista osjećajan čovjek - koji se nejasno ne sjeća da je upravo onda, kad je bio siguran za svoj posjed, izgubio nekoga ili nešto što mu je bilo draže i od samog života?... Ta naša općenita sudbina pritiskuje naročito okrutne žene. Ona ih ne kažnjava kao gospodar, nego im zadaje neprestane muke, kao da želi zadovoljiti neku tajnu, neutaživu mržnju. Čovjek bi mislio kako ona, određena da vlada na zemlji, hoće da se osveti na bićima koja su najspremnija da se oslobode spona što im ih nameće ljudski nagon opreznosti, jer samo su žene kadre pokadšto unijeti u svoju ljubav onaj neki element (koji se osjeća upravo toliko da čovjeka može ispuniti strahom) - ono nešto nadzemaljsko. Pitam se u čudu - kako li njima mora izgledati ovaj svijet - ima li on za njih oblik i suštinu koju mi poznajemo, zrak koji mi udišemo! Pokadšto zamišljam da mora postojati neki kraj u kojem nerazumne uzvišenosti njihovih pustolovnih duša kipe od uzbuđenosti, duša osvijetljenih slavom svih mogućih pogibelji i odricanja. Mislim, međutim, da ima vrlo malo žena na svijetu, premda, dakako, znam da u čovječanstva postoji brojčana jednakost spolova - razumije se. Siguran sam, ipak, da je majka morala biti isto toliko žena koliko je to, kako se činilo, i kći. Ne mogu a da sebi ne predočim njih dvije; najprije mladu ženu i dijete, a zatim staru ženu i mladu djevojku, pa onu užasnu jednoličnost i brzo odmicanje vremena, onu ogradu od šuma, onu samoću i nemir oko tih dvaju samotnih života, i svaku riječ što su je međusobno izustile, a koja je bila prožeta žalosnim značenjem. Mora da je tu bilo povjerenja, ne toliko s obzirom na činjenice, mislim, koliko u pogledu njihovih najprisnijih osjećaja - žaljenja - straha - savjeta, o tome nema sumnje, savjeta koje mlađa nije potpuno razumijevala dok starija nije umrla - i dok nije došao Jim. Uvjeren sam da je onda shvatila mnogo toga - ne sve - a najviše, čini se, strah. Jim ju je nazvao nekom riječju kojoj je značenje »dragocjen« u smislu dragog kamena - dragulja. Lijepo, zar ne? Ali on je bio sposoban za sve. Bio je dorastao svojoj sreći, kao što je - napokon - morao biti dorastao i svojoj nesreći. Zvao ju je Draguljka, a izgovarao je to kao što bi izgovarao i »Jane«, znate li - pravim domaćim, smirenim glasom bračnog druga. To sam ime čuo prvi put deset minuta nakon što sam banuo u njegovo dvorište, kad je on, pošto mi je srdačnim rukovanjem gotovo otkinuo ruku, poletio uza stube i počeo dizati veselu, dječačku graju na vratima pod teškom strehom. »Draguljko! O Draguljko! Brzo! Došao je jedan prijatelj...« a zatim najednom, pogledavši me na mračnoj verandi, promrmlja ozbiljno: »Znate li - kako da kažem - da ne bude nekog prokletog nesporazuma u tome - ne mogu vam reći koliko joj dugujem - i tako se ja - vi razumijete - vladam upravo kao da...« Njegovo užurbano, zabrinuto šaputanje prekine lepršanje nekoga bijelog lika u kući, i prigušen usklik, a djetinje, ali energično malo lice nježnih crta i duboka, pozornog pogleda izviri iz mraka, kao ptica iz skrovišta svoga gnijezda. Ime me se, dakako, dojmilo, ali sam ga istom kasnije spojio s nekim čudnovatim govorkanjem što sam ga bio čuo na putu u nekom mjestancetu na obali oko dvjesta i trideset milja južno od rijeke Patusana. Steinova je škuna, na kojoj sam putovao, pristala tamo da ukrca neke proizvode, a ja se, izišavši na obalu, uvelike iznenadim doznavši da se to kukavno mjestance može pohvaliti trećerazrednim zamjenikom rezidentova pomoćnika, nekim krupnim, debelim i masnim, žmirkavim čovjekom mješovita porijekla, izbočenih, sjajnih usana. Nađoh ga gdje leži ispružen na leđima na ležaljki od trske, odurno raskopčan, pokrivši velikim zelenim listom neke biljke tjeme svoje znojne glave i držeći u ruci drugi, kojim se lijeno hladio kao lepezom... Pitao me idem li u Patusan. Oh, da. Steinova trgovačka kompanija. On već zna. Imam i dozvolu? To se njega uostalom ne tiče. Ondje nije sada tako loše, reče nehajno i nastavi rastežući: »Čujem da se ondje nastanio neki bijelac, neka skitnica... Kako? Što kažete? Vaš prijatelj? Tako!... Onda je, dakle, istina da je to jedan od onih »verdamte«. Što on to hoće? Znao se uvući tamo, taj lopov, zar ne? Ja nisam ondje bio siguran. Patusan - ondje režu vratove - to nije posao za nas.« Prekine se i zastenje. »Uf! Svemogući bože! Vrućina! Vrućina! Dobro dakle, onda može biti i nešto istine u onoj priči, uostalom, i...« On zatvori jedno od svojih gadnih staklastih očiju (vjeđa mu je i dalje podrhtavala), a drugim mi je odvratno namigivao. »Čujte«, reče tajanstveno, »ako je on - razumijete li? - ako se on doista dočepao nečeg vrijednog - a možda nekoga vašeg komadića zelena stakla? - razumijete li? - ja sam činovnik u državnoj službi - recite onom lopovu... Kako? Što? Vaš prijatelj?« nastavi protežući se mirno na stolcu... »Već ste mi to rekli. To je baš ono. Drago mi je što vam mogu nešto natuknuti. Pretpostavljam da biste i vi htjeli nešto iz toga izvući. Ne prekidajte me! Samo mu recite da sam čuo što se priča, ali da nisam podnio izvještaj svojoj vladi. Ipak nisam. Razumijete li? Zašto slati izvještaj? Zar ne? Recite mu neka dođe k meni, ako ga puste da iziđe živ iz te zemlje. Najbolje bi bilo da pripazi na se. Zar ne? Obećavam da ga neću ispitivati. Sve će se obaviti mirno - razumijete li? Vi također, i vi ćete dobiti nešto od mene. Malu komisiju za vaš trud. Ne prekidajte me! Ja sam činovnik u državnoj službi a ne podnosim izvještaja. O tome je riječ. Razumijete li? Ja znam neke čestite ljude koji će kupiti sve što iole vrijedi, a mogu mu dati više novca nego što ih je taj lopov ikada u svom životu vidio. Poznajem ljude njegova soja.« Piljio je čvrsto u me, otvorivši oba oka, dok sam stajao pred njim krajnje zaprepašten i pitajući se je li lud ili pijan. Znojio se, puhao, pomalo stenjući i grebući se s tako odvratnim mirom, da nisam mogao podnijeti taj prizor ni tako dugo da doznam što on to misli. Sutradan, razgovarajući slučajno s ljudima urođeničkog dvora u tome mjestu, otkrijem da se polagano širi niz obalu priča o nekom tajanstvenom bijelcu u Patusanu, koji se domogao nekoga izvanrednog dragulja - naime, nekog smaragda goleme veličine i neprocjenjive vrijednosti. Čini se da smaragd uzbuđuje istočnjačku maštu više nego ijedan drugi dragi kamen. Bijelac ga je dobio, tako su mi pričali, služeći se djelomice čudesnom snagom, a djelomice lukavošću, od vladara neke daleke zemlje, odakle je smjesta pobjegao i došao u Patusan u krajnjoj nevolji, ali je zaplašio ljude svojom groznom okrutnošću koju, čini se, ništa ne može obuzdati. Većina je mojih izvjestitelja smatrala da je taj dragi kamen vjerojatno koban poput čuvenog kamena sultana Sukadane,12 koji je u stara vremena donio toj zemlji ratove i nečuvene nesreće. Možda je to taj isti kamen - ne može se znati. I zaista je priča o bajoslovno velikom smaragdu isto toliko stara koliko i dolazak prvih bijelaca na Arhipelag, a vjerovanje je tako uporno, da su prije manje od četrdeset godina nizozemske vlasti povele službenu istragu kako bi se utvrdila istina o tome. »Takav dragulj« - tumačio mi je neki starac, od kojega sam čuo najveći dio te čudesne bajke o Jimu, i koji je bio kao neki pisar u službi jadnog, malog Radže u onome mjestu - »takav se dragulj«, reče podižući na me svoje uboge kratkovidne oči (on je iz poštovanja sjedio na podu kabine), »najbolje pohranjuje tako da ga čuva neka ženska osoba. Ali nije svaka žena za to zgodna. Mora biti mlada - uzdahne starac duboko - i neosjetljiva za čari ljubavi. Zatim skeptično strese glavom. Ali, čini se da takva žena zaista postoji.« Pričali su mu o nekoj visokoj djevojci, prema kojoj se bijelac odnosi s velikim poštovanjem i pažnjom, a koja nikada ne izlazi iz kuće bez pratnje. Kažu da bijelca vide s njom gotovo svaki dan; oni hodaju jedno uz drugo, javno, a on drži njezinu ruku pod svojom rukom - stišće k sebi ovako - na neki vrlo čudan način. To može biti i laž, jer je zaista čudno da bi to itko činio, ali ipak ne može biti sumnje da ona nosi bijelčev dragulj skriven u svojim njedrima.






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:49 am



XXIX


Takvo je bilo shvaćanje o Jimovim večernjim šetnjama sa ženom. Bio sam više nego jedanput treći u njihovu društvu, i svaki put mi je bilo neugodno što sam vidio Corneliusa koji se osjećao »uvrijeđen« u svom pravu na očinstvo i šuljao se u susjedstvu, s onim naročitim kreveljenjem usta kao da će svaki put zaškrgutati zubima. Ali opažate li kako tri stotine milja daleko od telegrafskih žica i putova poštanskih parobroda, bijedne utilitarne laži naše civilizacije venu i umiru, da budu zamijenjene čistim ispoljavanjem mašte koja ima ispraznost, često i čar, a katkada i duboku, skrivenu istinitost umjetničkih djela? Roman je odabrao Jima za svoga junaka - a to je bio istiniti dio one priče, koja je inače sva bila lažna. On nije skrivao svoj dragulj. Zapravo se njime veoma ponosio.
Sad tek vidim da sam uistinu vrlo malo upoznao tu mladu ženu. Ono, čega se najbolje sjećam, to je jednoliko, maslinasto bljedilo njezine puti i izrazit modrocrni sjaj njene kose, što je obilno virila ispod male grimizne kape zabačene sasvim straga na njezinoj lijepoj glavi. Kretnje su joj bile slobodne, sigurne, a zacrvenjela bi se nekim tamnim crvenilom. Dok bismo ja i Jim razgovarali, ona bi dolazila i odlazila pogledavši nas brzo usput i ostavljajući za sobom dojam dražesti i čara i jasan trag pažljive budnosti. Njezino je ponašanje bilo čudnovata mješavina bojažljivosti i smjelosti. Za svakim bi lijepim smiješkom žurno došao pogled šutljive, prigušene tjeskobe, kao da je smiješak otjerala pomisao na neku trajnu pogibelj. Pokadšto bi sjela uz nas i sa svojim bi mekanim obrazom, na kojemu bi zglavci prstiju njezine ručice utiskivali rupice, slušala naš razgovor. Upirala bi krupne, bistre oči u naše usne, kao da svaka izgovorena riječ ima za nju neki vidljiv oblik. Majka ju je naučila čitati i pisati; od Jima je naučila prilično dobro engleski, a govorila ga je vrlo ljupko - s njegovom odsječnom, dječačkom intonacijom. Njezina je nježnost lebdjela nad Jimom kao lepetanje krilima. Živjela je tako potpuno u tome da ga promatra, te je i sama usvojila nešto od njegove vanjštine, nešto što je u njezinim kretnjama, u načinu kako bi pružala ruku, okretala glavu, upravljala poglede, podsjećalo na njega. Budnost je njezine ljubavi bila tako jaka, da ste je gotovo i ćutilima osjećali; činilo se kao da ona uistinu postoji u materiji prostora koji ga okružuje, da ga obavija neki naročit miris, da treperi na suncu kao drhtav, prigušen i strastveni zvuk. Možda ćete pomisliti da sam i ja romantik; ali varate se. Mirno vam i uvjereno iznosim svoje dojmove o mladom životu, o neobičnom i bolnom romanu na koji sam naišao na svome putu. Sa zanimanjem sam promatrao djelo Jimove - recimo - sreće. Bio je ljubomorno ljubljen, ali zašto bi ona morala biti ljubomorna, i na što, to ne bih znao reći. Zemlja, ljudi, šume bili su njezini ortaci, te su ga čuvali zajedničkom budnošću, okruživali nekom osamljenošću, nekom tajanstvenošću, nekim nepobjedivim svojatanjem. Tu nije bilo, da tako kažem, priziva; on je bio zarobljen u samoj slobodi svoje moći, a ona, premda je bila pripravna od svoje glave načiniti podnožje za njegove noge, čuvala je nepokolebljivo svoju tekovinu - kao da ga je teško sačuvati. I sam Tamb’ Itam, koji bi na našim putovanjima išao odmah za svojim bijelim gospodarom, uzdignute glave i divljeg izgleda, naoružan poput janjičara malajskim bodežem, velikim nožem i kopljem (osim toga nosio bi i Jimovu pušku), čak bi i Tamb’ Itam držao da smije poprimiti izgled nepopustljiva zaštitnika, kao neki goropadni, odani tamničar, spreman da položi život za svoga zarobljenika. Večerom, kad bismo još kasno sjedili zajedno, njegov bi tihi, nejasan lik nečujnim koracima hodao amo-tamo pod verandom, ili bih ga, podigavši glavu, neočekivano opazio gdje stoji ukočen i uspravan u sjeni. Redovito je nakon nekog vremena iščeznuo bez ikakva šuma, ali kad bismo se dizali sa stolaca, iskočio bi blizu nas kao iz tla, spreman na svaku zapovijed koju bi mu Jim htio izdati. A ni djevojka, mislim, ne bi nikada otišla spavati prije nego što bismo se mi rastali da pođemo na počinak. Više sam nego jedanput vidio kroz prozor svoje sobe nju i Jima kako mirno izlaze zajedno i naslanjaju se na jednostavnu ogradu - dva bijela lika sasvim jedan do drugoga; njegova bi joj se ruka ovijala oko pasa, a njezina bi se glava naslanjala na njegovo rame. Tihi su im glasovi dopirali do mene, prodorni, nježni, s nekim mirnim, žalosnim prizvukom u noćnoj tišini kao neka samoispovijest jedne osobe u dva tona. Kasnije, prevrćući se na svom krevetu pod mrežom za komarce, bio sam siguran, da ću čuti tiho škripanje, prigušeno disanje, oprezno kašljucanje - i odmah bih znao da je Tamb’ Itam još na straži. Premda je on (milošću bijeloga gospodara) dobio kuću u njegovu dvorištu, premda se oženio, i premda mu je nedavno brak bio blagoslovljen djetetom, uvjeren sam da je, barem za vrijeme moga boravka, svake noći spavao na verandi. Bilo je veoma teško navesti toga vjernog i mrkog slugu da govori. Čak bi i samome Jimu odgovarao u isprekidanim kratkim rečenicama, kao da mu se ne da. Govoriti, činilo se da misli, to nije njegov posao. Najduža rečenica što sam čuo da ju je sam od sebe izgovorio bila je kad je jednoga jutra, ispruživši najednom ruku prema dvorištu, pokazao na Corneliusa i rekao: »Evo, dolazi Nazarenac.« Ne vjerujem da se obraćao meni, premda sam stajao do njega; činilo se da je njegov cilj zapravo bio pobuditi ogorčenu pozornost svemira. Neke aluzije, koje je zatim promrmljao na pse i na miris pečenke, dojmiše me se kao osobito prikladne. Dvorište, veliki četvorouglasti prostor, bilo je užareno od plamena sunčane žege i upravo kao da se kupalo u jakoj svjetlosti. Cornelius je milio preko njega sav obasjan, a ipak se neopisivo doimao kao da se prikrada, kao da se podmuklo i tajno šulja. Podsjećao bi vas na sve što je bljutavo. Njegov je polagan, mučni hod bio nalik na puzanje nekoga gadnog kukca; samo bi mu se noge pomicale strahovito užurbano, dok je ostalo tijelo mirno klizilo. Pretpostavljam da je išao ravno prema mjestu do kojega je želio stići, ali bi njegovo koračanje, pri kojemu bi jedno rame izbacivao naprijed, bilo nekako koso. Često bi ga vidjeli kako polagano obilazi oko šupa kao da njuši neki trag; kako prolazi pod verandom pogledavajući gore ispod oka, kako bez žurbe iščezava za uglom neke kolibe. To što je on očito imao slobodu da hoda po tom dvorištu bio je dokaz Jimove bezumne bezbrižnosti ili opet njegova krajnjeg prezira, jer je Cornelius odigrao veoma sumnjivu ulogu (da se najblaže izrazim) u događaju koji je za Jima mogao i nesretno završiti. No zapravo je završio njegovom slavom. Ali i sve se drugo završavalo njegovom slavom, i u tome je bila ironija njegove sreće, jer se činilo da on, koji se jednom odviše zabrinuo za svoju slavu, provodi sada čaroban život.
Morate znati da je ostavio Doraminovu kuću vrlo brzo nakon svoga dolaska - uistinu prerano za svoju sigurnost i, dakako, davno prije onog rata. Na to ga je ponukao osjećaj dužnosti; govorio je da mora voditi brigu o Steinovu poslu. Pa zar nije? Zbog toga je, ne brinući se ni najmanje za svoju osobnu sigurnost, prešao rijeku i nastanio se pod istim krovom s Corneliusom. Kako je tom Portugalcu uspjelo da proživi nemirna vremena, to ne znam. On je, napokon, kao Steinov predstavnik morao ipak donekle imati Doraminovu zaštitu; bilo kako mu drago, uspjelo mu je da se izvuče iz svih opasnih zapleta, a ja nimalo ne sumnjam da je njegovo ponašanje, kakav god smjer bio prisiljen poprimiti, imalo žig one prošlosti koja je bila kao neki biljeg toga čovjeka. To je bilo njegovo obilježje; bio je iskonski i očito podao, kao što se na drugim ljudima izričito vidi da su plemeniti, otmjeni ili časni. To je bio onaj element njegove prirode koji je prožimao sva njegova djela, strasti i uzbuđenja; podlo je bjesnio, podlo se smiješio, bio podlo žalostan; njegova uljudnost i njegova ogorčenja bila su podjednako podla. Uvjeren sam da bi njegova ljubav bila najpodliji osjećaj - ali može li itko zamisliti da bi se taj gnusni kukac zaljubio? I njegova je odvratnost bila podla, tako da bi ti se čovjek, koji je naprosto nepodnošljiv, činio pokraj njega plemenit. On nema mjesta ni u pozadini ni u pročelju te povijesti; vidio sam ga samo gdje se šulja po njezinu rubu, zagonetan i prljav, kaljajući miris njezine mladosti i njezine prostodušnosti.
Položaj mu je u svakom slučaju mogao biti samo krajnje bijedan, pa ipak je možda istina da je on u njemu nalazio nekih prednosti. Jim mi je pričao da ga je u prvi mah primio s podlim iskazivanjem vrlo prijateljskih osjećaja. »Taj se prijan očito nije mogao svladati da mi ne pokaže svoju radost«, rekao je Jim s gnušanjem. »Svakoga bi jutra doletio k meni da se rukuje objema rukama - vrag ga odnio! - ali nikako nisam znao hoću li uopće dobiti doručak. Kad bih dobio tri obroka u dva dana, smatrao bih da sam prilično sretan, a on mi je davao da potpišem račun od deset dolara svakoga tjedna. Govorio je kako je uvjeren da g. Stein sigurno nije mislio da će me on hraniti badava. A uistinu me je hranio gotovo ničim. Pripisivao je to nesređenom stanju zemlje, te se pravio kao da će zbog toga sebi iščupati kosu, moleći me dvadeset puta na dan neka mu oprostim, tako da sam ga naposljetku morao preklinjati neka se ne brine toliko za me. Gadilo mi se. Pola se krova njegove kuće srušilo, čitava je zgrada bila zapuštena, čuperci su suhe trave stršili kroz rupe, a krajevi su poderanih hasura lepetali na svakom zidu. Trudio se koliko god je mogao da me uvjeri kako mu gospodin Stein duguje novac za njegovo poslovanje u posljednje tri godine, ali su mu knjige bile izderane, a neke iščezle. Pokušavao je i natuknuti da je to krivica njegove pokojne žene. Odvratna hulja! Napokon sam mu morao zabraniti da uopće spominje svoju pokojnu ženu. Draguljka je zbog toga plakala. Nisam nikako mogao otkriti što se dogodilo s trgovačkom robom; u skladištu nije naime bilo ničega, osim štakora koji su se divno provodili među hrpom papira za pakiranje i starim vrećama. Uvjeravali su me sa svih strana da je on negdje zakopao mnogo novca, ali od njega, dakako, nisam mogao ništa doznati. U toj sam užasnoj kući provodio najbjedniji život. Pokušavao sam ispunjavati svoju dužnost prema Steinu, ali sam također morao misliti i na druge poslove. Kad sam pobjegao k Doraminu, stari se Tunku Alang prestrašio i vratio mi sve moje stvari. Učinio je to zaobilaznim putem i beskrajno tajanstveno, posredstvom nekog Kineza koji ovdje ima mali dućan; ali čim sam napustio stan kod Bugija i preselio se Corneliusu, počelo se govoriti kako je Radža odlučio da me u najkraćem vremenu ubije. Ugodno, zar ne? A nisam mogao zamisliti što bi ga uopće i spriječilo ako je on to doista odlučio. Najgore je pri tom bilo što nisam mogao u sebi potisnuti osjećaj da moj rad nije ni od kakve koristi ni za Steina ni za mene. Oh! to je bilo užasno - čitavih onih šest tjedana.«






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:49 am



XXX


Pričajući sve to, Jim mi reče kako ne zna što ga je nukalo, da tu ostane - ali mi, dakako, možemo naslućivati. Osjećao je duboku sućut prema onoj djevojci, koja je bez obrane bila predana na milost i nemilost toj »podloj, kukavnoj hulji«. Čini se da joj je Cornelius činio život užasnim i zaustavljao se samo pred tvornim zlostavljanjem, za koje, mislim, nije imao smjelosti. Uporno je zahtijevao da ga ona zove ocem - »i to s poštovanjem - s poštovanjem«, derao bi se, tresući malu žutu šaku pred njezinim licem. »Ja sam čovjek dostojan poštovanja, a što si ti? Reci mi - što si ti? Misliš li da ću odgajati tuđe dijete ne zahtijevajući da ono postupa prema meni s poštovanjem? Morala bi biti sretna što ti to dopuštam. Hajde, reci mi: ‘Da, oče’... Nećeš?... Čekaj malo!« A onda bi stao pogrdno govoriti o pokojnici, sve dok djevojka ne bi otrčala odatle, pokrivajući rukama lice. Progonio bi je, trčeći za njom u kuću, iz kuće, oko kuće i među šupama, dotjerao bi je u neki kut gdje bi ona pala na koljena začepivši uši, a on bi onda stao malo podalje i za njezinim bi leđima sipao prljave pogrde po pol sata bez prekida. »Tvoja je majka bila đavo, himbeni đavo - a i ti si đavo«, kriknuo bi u konačnoj provali bijesa, zgrabio grudu suhe zemlje ili šaku blata (oko kuće je bilo vrlo mnogo blata), te bi joj ga bacio u kosu. Katkada bi se ona ipak puna prezira uspravila, gledala ga bez riječi umorna i zgrčena lica i samo bi tu i tamo izustila riječ ili dvije, na koje bi on skočio i svijao se kao od uboda. Jim mi je rekao da su ti prizori bili užasni. Bilo je odista neobično naići na to u onoj pustoši. Najstrašnije je bilo, zamislite samo, što takav rafinirano okrutan položaj nema kraja. - Poštovani je Cornelius (Inči Neljus zvali su ga Malajci, s kreveljenjem koje je štošta značilo) bio strašno razočaran čovjek. Ne znam što je očekivao da će ljudi učiniti za nj iz obzira prema njegovu braku; ali sloboda da krade, da pronevjeruje i da mnoge godine i na načine koji su mu najbolje odgovarali prisvaja sebi robu Steinove trgovačke kompanije (Stein ga nije prestao opskrbljivati robom, kad god je samo mogao nagovoriti kapetane da je prevezu), sve mu se to, očevidno, nije činilo dovoljnom naknadom za to što je žrtvovao svoje časno ime. Jim bi neizmjerno uživao kad bi mogao izlemati Corneliusa na mrtvo ime; a u isto vrijeme ti bi mu prizori bili tako bolni i tako odvratni, te bi se samo gledao udaljiti da ništa ne čuje, kako bi poštedio djevojčine osjećaje. Ona bi nakon toga ostajala sva uzbuđena, bez riječi, te bi samo pokadšto okamenjena, očajnog lica pritisnula grudi, a zatim bi se Jim trgnuo i tužno rekao: »Sada - hajde - zaista - nemojte tako - morate se prisiliti da nešto pojedete«, ili bi joj pokazao neki sličan znak sućuti. Cornelius bi se i dalje šuljao kroz vrata, preko verande i opet natrag, nijem kao riba, zlobnih, nepovjerljivih, podmuklih, pogleda. Jim joj jednom reče: »Ja mogu tome učiniti kraj. Recite samo jednu riječ«. A znate li što je ona odgovorila? Ona je rekla - Jim mi je to kazao sav potresen - kako bi ona, kad ne bi znala da je i on sam jako nesretan, našla hrabrosti da ga ubije vlastitim rukama. »Zamislite to! Ta nesretna djevojka, gotovo dijete, prisiljena tako govoriti!« usklikne s užasom. Činilo se da je nemoguće spasiti je, ne samo od te podle hulje nego čak i od nje same! Nije on nju samo silno sažalijevao, tvrdio je, osjećao je nešto više od sućuti; bilo mu je kao da on sam ima neki teret na savjesti dokle god traje za nju takav život. Da napusti tu kuću činilo bi mu se kao podla nevjera. Naposljetku je shvatio da nema ništa očekivati od daljnjeg ostajanja u toj kući, ni računa ni novca, ni ikakve istine, ali je svejedno i dalje ostajao, tjerajući time Corneliusa do ruba, neću reći ludila, ali svakako srčanosti. Međutim je osjećao kako se oko njega tajno gomilaju svakovrsne pogibelji. Doramin mu je dvaput poslao pouzdanog slugu s ozbiljnom porukom da ne može učiniti ništa za njegovu sigurnost ako Jim ponovo ne prijeđe rijeku i ne dođe živjeti među Bugima kao u početku. Ljudi bi ga svih staleža posjećivali često, usred noći, da mu otkriju zavjere, skovane s namjerom da ga mučki ubiju. Hoće da ga otruju. Hoće da ga prohodu u kupaonici. Dogovarali su se kako će ga ustrijeliti s nekog čamca na rijeci. Svaki je od tih izvjestitelja svečano izjavljivao da mu je vrlo dobar prijatelj. To je bilo dovoljno - rekao mi je - da ti naruši mir zauvijek. Takvo je nešto bilo potpuno moguće - štoviše i vjerojatno - ali su ga te lažljive opomene ispunjale samo osjećajem da se svuda oko njega, na sve strane, u mraku pletu smrtonosne spletke. Nije se moglo izmisliti ništa bolje, da poremeti i najjače živce. Napokon jedne noći sam Cornelius, naglašujući svoju veliku uznemirenost, vrlo tajanstveno razvije pred njim, svečano mu se ulagujući, mali plan po kojemu bi on za svotu od sto dolara - ili čak za osamdeset, recimo osamdeset - pronašao pouzdana čovjeka da prokrijumčari Jima preko rijeke, a da mu ne padne ni vlas s glave. Inače ništa više ne preostaje - ako je Jimu uopće iole stalo do života. Što je to osamdeset dolara? Sitnica. Neznatna svota. A on se, Cornelius, koji ima ostati na svom mjestu, neosporno izlaže smrtnoj pogibelji tim dokazom privrženosti što ga iskazuje mladom prijatelju g. Steina. Bilo je teško izdržati - rekao mi je Jim - pogled na njegovo podlo kreveljenje; hvatao se za kosu, lupao se u prsa, njihao se amo-tamo pritiskujući ruke na trbuh i doista je hinio da roni suze. »Neka vaša krv padne na vašu glavu«, krikne napokon i izjuri van. Bilo bi zanimljivo znati koliko je Cornelius bio iskren u toj glumi. Jim mi je priznao da nije ni oka stisnuo otkako se taj prijan udaljio. Ležao je poleđuške na tankoj hasuri, prostrtoj na podu od bambusa, pokušavajući tratiti vrijeme razabiranjem golih greda i osluškivanjem šuštanja trošne slame na krovu. Neka zvijezda najednom zatreperi kroz jednu rupu u krovu. U mozgu mu se vrtjelo, ali usprkos tome upravo je te iste noći do kraja smislio svoj plan kako da porazi Šerifa Aliju. Na to je mislio u svim časovima koji su mu ostajali slobodni od beznadnog ispitivanja stanja u Steinovim poslovima, ali mu je jasna zamisao - reče - došla tada sasvim odjednom. Mogao je čak vidjeti, tako reći, i topove dovučene na vrh brda. Osjećao je, ležeći tako, da mu je jako vruće i da je uzbuđen; spavanje je bilo isključeno više nego ikada. On skoči i iziđe bosonog na verandu. Hodajući tiho, naiđe na djevojku koja se bila nepomično naslonila na zid, kao da stoji na straži. U njegovu ga tadašnjem stanju duha nije iznenadilo što je nalazi budnu, ni što čuje da ga ona, tjeskobno šapćući, pita gdje bi mogao biti Cornelius. Reče joj jednostavno da ne zna. Ona malo zastenje gledajući neprestance u naselje. Sve je bilo sasvim mirno. Njegova ga je nova misao tako obuzela i toliko ga zaokupila, te se nije mogao uzdržati da smjesta ne ispriča djevojci čitav plan. Slušala ga je, lagano pljesnula rukama, prošaptala nježno kako se divi, ali je očito bila neprestano na oprezu. Čini se da se on za cijelo to vrijeme privikao da joj se povjerava - a ona mu je, nema sumnje, mogla davati i davala mu sijaset korisnih obavještenja o prilikama u Patusanu. Uvjeravao me je više nego jedanput, da mu njezin savjet nikada nije škodio. Upravo je, dakle, namjeravao da joj tada i tamo objasni čitav svoj plan, kad mu ona najednom stisne ruku i iščezne iz njegove blizine. Tada se odnekud pojavi Cornelius i, opazivši Jima, ugne se na stranu, kao da je na nj ispaljen hitac, a onda ostane sasvim nepomičan u tami. Napokon se oprezno primakne kao sumnjičava mačka. »Došlo je nekoliko ribara - s ribom«, reče nesigurnim glasom. »Prodaju ribu - razumijete li?...« Moralo je biti dva sata ujutro - baš zgodno vrijeme da netko nosi ribu na prodaju!
Jim svejedno na to ništa ne odgovori i ne posveti tome ni jedne misli. Drugo je nešto zaokupljalo njegov duh, i on nije ništa drugo čuo ni vidio. Zato se zadovolji da rastreseno rekne: »Oh!«, ispije gutljaj vode iz vrča koji je tu stajao, ostavi Corneliusa u nekom neobjašnjivu uzbuđenju - koje ga je natjeralo da se objeručke uhvati za crvotočnu ogradu verande, kao da su ga noge iznevjerile - uđe i legne na svoju hasuru da razmišlja. Malo zatim začuje tihe korake. Oni se zaustave. Jedan glas dršćući prošapće kroz zid: »Spavate li?« »Ne! Što je?« odgovori on živo, a vani se iznenada začuje neki šum, i zatim se sve utiša kao da se šaptalac poplašio. To ga je veoma uznemirilo, te naglo izađe, a Cornelius, prigušeno kriknuvši, pobjegne preko verande sve do stuba gdje se grčevito uhvati za slomljenu ogradu. Jim ga sav zbunjen pozove iz daljine, da vidi što on to, do vraga, hoće. »Jeste li razmislili o onome o čemu sam vam govorio?« upita Cornelius izgovarajući riječi teško, kao čovjek kojega je spopala ledena groznica. »Ne!« poviče Jim bijesno. »Nisam i neću. Ostat ću ovdje u Patusanu.« »Vi ć-ćete t-t-tu umrijeti«, odgovori Cornelius glasom kao na izdisaju i silno dršćući. Cijela je lakrdija bila tako glupa i izazovna, da Jim nije znao bi li se smijao ili ljutio. »Ali ne prije nego što vidim da vas više nema, razumije se«, poviče ogorčeno, a ipak pripravan da se nasmije. Napol ozbiljno (jer su ga već bile, kako znate, razdražile njegove misli), nastavi vičući: »Ništa mene ne može dotaknuti! Možete učiniti i ono što vam i sam Belzebub savjetuje!« Taj mu se mračni Cornelius ondje u daljini učinio kao mrsko utjelovljenje svih muka i teškoća na koje je na svom putu naišao. Zato pusti srcu maha - živci su mu već danima bili odviše napeti - počne ga nazivati najpogrdnijim imenima - varalica, lažac, kukavna hulja - i nastavi sve tako baš neobično žestoko. Priznaje da je prevršio svaku mjeru, da je bio sasvim izvan sebe - pozivao je čitav Patusan neka ga otjera - izjavljivao je da će naposljetku svi morati da plešu kako on bude svirao, i tako dalje, s prizvukom prijetnje i hvalisanja. Bilo je to silno naduveno i smiješno«, rekao je Jim. Uši mu gore samo kad se toga sjeti. Mora da nešto s njim nije bilo u redu... Djevojka, koja je sjedila s nama, kimne brzo prema meni glavicom, malo se namršti i reče djetinjasto svečano: »Čula sam ga.« Jim se nasmije i zacrveni. Umirio ga je napokon, rekao je, muk, potpuni smrtni muk onoga nejasnog lika daleko od njega, koji je, činilo se, visio slomljen, savijen u dva dijela, na ogradi stuba u nekakvoj kobnoj nepomičnosti. Dođe k sebi, najednom prestane i silno se začudi. Malo počeka, ali ni pokreta, ni glasa. »Bilo je upravo kao da je prijan umro dok sam dizao svu tu galamu.« Tako se stidio sama sebe da je žurno ušao u kuću, ne progovorivši više ni riječi, i opet se bacio na svoju hasuru. Ipak mu je, čini se, vika bila od neke koristi, jer je ostatak noći prospavao slatko kao malo dijete. Nije već tjednima spavao. »Ali ja nisam spavala«, upadne djevojka, naslanjajući se laktom na stol i gladeći svoj obraz, »ja sam bdjela«. Njezine krupne oči bljesnuše, malo se razrogačiše, a onda ih ona pozorno upilji u moje lice.





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:50 am




XXXI


Možete zamisliti s kolikim sam zanimanjem slušao. Dvadeset i četiri sata kasnije razjasnilo se značenje svih tih pojedinosti. Ujutro Cornelius nije ništa natuknuo o noćnim događajima. »Znam da ćete se vratiti u moju ubogu kuću«, promrmlja zlovoljno se šuljajući upravo u času kad je Jim ulazio u čamac da prijeđe u Doraminovo naselje. Jim samo kimne i ne gledajući ga. »Vama se to bez sumnje čini kao šala«, promrmlja kiselim tonom. Jim provede dan sa starim »nakodom« dokazujući glavnim ljudima zajednice Bugija, koji su bili sazvani na važan razgovor, potrebu da se poduzme odlučna akcija. S uživanjem se sjećao kako je tada bio rječit i uvjerljiv. Rekao je: »Nema sumnje, taj put mi je uspjelo da im nekako ulijem hrabrost.« Posljednji napadaj Šerifa Alije opustošio je okolicu njihova naselja, a neke su žene iz Patusana bile odvedene u Alijino dvorište. Izaslanici Šerifa Alije bili su viđeni dan prije na trgu, gdje su se bahato kočili u bijelim kabanicama i razmetali se prijateljstvom što ga Radža iskazuje njihovu gospodaru. Jedan je od njih stajao sprijeda u hladovini nekog stabla, te je, naslanjajući se na dugu cijev svoje puške, poticao ljude na molitvu i kajanje, savjetujući im da poubijaju sve strance u svojoj sredini, jer su neki nevjernici, govorio je, a drugi još i gori - sotonina djeca pod krinkom muslimana. Pričalo se da su neki od Radžinih ljudi među slušaocima glasno izražavali svoje odobravanje. Strava je među običnim stanovništvom bila užasna. Jim, neizrecivo zadovoljan svojim radom toga dana, prijeđe još prije zalaza sunca opet preko rijeke.
Čim je predobio Bugije da se nepokolebljivo odluče za borbu, i preuzeo na sebe svu odgovornost zajamčivši im vlastitom glavom uspjeh, toliko se zanio da je u nepromišljenosti svoga srca činio sve kako bi prema Corneliusu bio ljubazan. Ali se Cornelius zauzvrat tako raspojasano razigrao, da mu je bilo gotovo neizdrživo slušati kako himbeno hihoće, gleda, kako se previja i namiguje, kako se najednom hvata za bradu i kako se sasvim nisko naginje nad stol luđački piljeći u nj. Djevojka se nije pokazivala, te se Jim rano povuče. Kad je ustao da mu kaže laku noć, Cornelius skoči, prevrne svoj stolac i sagne se, tako da ga nije mogao vidjeti, kao da želi dignuti nešto što mu je palo. Njegovo »laku noć!« začulo se promuklo ispod stola. Jim se zaprepasti kad ga vidje gdje izlazi obješenih vilica i ukočenih, glupavo prestrašenih očiju. Bio se grčevito uhvatio za rub stola. »Što vam je? Je li vam pozlilo?« upita Jim. »Da, da, da. Strašni grčevi u želucu«, odgovori Cornelius, a Jim misli da je to sigurno bilo istinito. Ako je tako, onda je to, s obzirom na ono što je namjeravao učiniti, bio neki odvratan znak da još nije potpuno bešćutan, što mu treba po zasluzi i priznati.
Bilo kako bilo, Jim nije mogao mirno spavati, jer je u snu vidio nebesa koja su poput mjedi odjekivala silnim glasom što mu je dovikivao: »Probudi se! Probudi se!« tako glasno da se napokon, usprkos svojoj očajnoj odluci da i dalje spava, doista i probudio. Blijesak crvenog jarkog plamena, koji se širio u zraku, zaslijepi mu oči. Pramenovi crnog, gustog dima savijali su se oko glave neke prikaze, nekoga nadzemaljskog bića u bjelini, stroga, zgrčena, tjeskobnog lica. Nakon nekoliko sekunda prepozna Jim djevojku. Ona je u ispruženoj ruci visoko držala zublju i s upornom je i usrdnom jednoličnošću ponavljala: »Ustajte! Ustajte! Ustajte!«
On naglo skoči, a ona mu smjesta gurne u ruku revolver, njegov vlastiti revolver koji je bio visio na nekom čavlu, ali ovaj put nabijen. Jim ga stisne šutke, smeten, piljeći u svjetlo. Pitao se što bi on to mogao učiniti za nju.
Ona upita hitro i veoma tiho: »Možete li se vi tim oružjem ogledati sa četvoricom?« Smijao se pričajući mi to i sjećajući se svoje gorljive uslužnosti. Čini se da se njome razmetao. »Svakako - razumije se - svakako - zapovijedajte samo!« Još se nije bio potpuno razbudio, te je smatrao da je vrlo uslužan što u tim izvanrednim prilikama pokazuje svoju slijepu, odanu spremnost. Ona iziđe iz sobe, a Jim pođe za njom. U prolazu oni uznemiriše neku staru vješticu koja je prigodice kuhala za ukućane, premda je bila tako stara te je jedva mogla i razumjeti ljudski govor. Ona ustane i odšepa za njima mrmljajući svojim krezubim ustima. Na verandi se platnena nihaljka, koja je pripadala Corneliusu, lagano zanjiše kad ju je Jim laktom dotaknuo. Bila je prazna.
Ekspozitura se u Patusanu, kao i sve postaje Steinova Trgovačkog društva, u početku sastojala od četiri zgrade. Dvije su od njih bile samo još dvije hrpe kolaca, slomljenih bambusa, trule slame, a nad tim su se četiri ugaona stupa od tvrda drveta tužno nagnula svaki na svoju stranu; glavno je skladište ipak još stajalo nasuprot zastupnikovoj kući. To je bila dugoljasta koliba, sagrađena od blata i od ilovače; na jednom je kraju imala široka vrata od čvrstih dasaka, koja još dotada nisu izišla iz svojih šarki, a u jednome je od pobočnih zidova bio četvorouglast otvor, neka vrsta prozora s tri drvene prečage. Prije nego što je sišla niz male stube, djevojka okrene glavu preko ramena i reče brzo: »Imali su vas ubiti dok ste spavali.« Jim mi je rekao da je tada osjetio neko razočaranje. Bila je to stara priča. Bio je već sit svih tih namjeravanih napadaja na svoj život. Dosadile su mu već takve uzbune. Ogadile mu se. Uvjeravao me da se ljutio na djevojku što ga je tako zavarala. Pošao je za njom pod dojmom da joj je potrebna njegova pomoć, a sad je gotovo poželio da se okrene i da se s gnušanjem vrati. »Znate li«, tvrdio mi je iskreno, »upravo sam uvjeren da u to vrijeme čitave tjedne nisam bio potpuno pri svijesti.« »Oh, da. Ipak ste bili«, nisam mogao a da se ne usprotivim.
Ali ona je i dalje brzo koračala, i ja pođoh za njom u dvorište. Sav mu se plot već odavno srušio, a bivoli iz susjedstva duboko brekćući dolazili su ujutro polagano u otvoren prostor, i već bi i sama džungla provaljivala u nj.« Jim i djevojka zaustaviše se u bujnoj travi. Svjetlo, koje ih je obasjavalo, stvaralo je gustu tamu uokolo, samo su nad njihovim glavama raskošno blistale zvijezde. Rekao mi je da je to bila lijepa noć - prilično hladna, s malim povjetarcem koji je dolazio s rijeke. Čini se da je on zapazio njezinu ugodnu ljepotu. Imajte na umu da vam sada pričam povijest jedne ljubavi. Ljupka ih je noć, činilo se, obavijala svojim blagim milovanjem. Plamen je zublje tu i tamo zabrujao i zalepršao poput zastave, i neko je vrijeme to bio jedini zvuk. »Oni čekaju u skladištu«, prošaputa djevojka, »čekaju na znak.« »Tko ga ima dati?« upita Jim. Ona strese zublju, koja zaplamti i prospe čitav mlaz iskara. »Ali vi ste tako nemirno spavali«, nastavi ona šapćući. »Ja sam bdjela i nad vašim snom.« »Vi!« usklikne on pružajući vrat da pogleda oko sebe! »Mislite li da sam bdjela samo noćas!« reče ona s nekakvim očajnim ogorčenjem.
Jim kaže da mu je bilo kao da ga je netko udario u grudi i da mu se oduzeo dah. Pomisli kako je bio užasno glup i osjeti grižnju savjesti, ganuće, sreću, zanos. Ovo je, da vas opet podsjetim, ljubavna povijest; to možete vidjeti po gluposti, po nimalo mrskoj gluposti, po zanesenoj gluposti njihova ponašanja, njihova stajanja u svjetlu zublje, kao da su onamo izišli zato da se otkriju i potaknu skrivene ubojice. Da su izaslanici Šerifa Alije imali - kako je rekao Jim - za jedan peni srčanosti, to je bio čas da navale. Njegovo je srce kucalo - ne od straha - ali mu se činilo da čuje travu kako šušti, i on naglo zakorači izvan svjetlosti. Nešto tamno, i što nije mogao jasno razabrati, hitro mu odleti iz vida. On poviče jakim glasom: »Cornelius! O Cornelius!« Nastane dubok muk; činilo se da njegov glas nije dopro ni na dvadeset stopa. Djevojka je i opet bila uza nj. »Bježite!« reče mu. Ona je stara žena dolazila; njezin se slomljeni lik nemoćnim, slabim poskakivanjem primicao rubu svjetlosti; čuli su već njezino mrmljanje i jecaj, tih kao uzdah. »Bježite!« ponovi djevojka uzrujano. »Oni su se sada uplašili - ovo svjetlo - pa glasovi. Oni znaju da ste vi sada budni - znaju da ste vi veliki, jaki, neustrašivi...« »Pa, ako ja sve to jesam«... poče on, ali ga ona prekine: »Jeste - noćas! Ali što će biti sutra noću? Pa iduće noći! I noći poslije toga - mnogo, mnogo noći? Mogu li ja uvijek bdjeti?« Njezino ga jecanje i dahtanje uzbudi tako da nije mogao ni riječi izgovoriti.
Rekao mi je da se nikad nije osjećao tako malen, tako nemoćan, a što se tiče srčanosti, kakve li koristi od nje? mislio je. Bio je tako bespomoćan da mu se čak i bijeg činio uzaludan. Premda je ona s grozničavom upornošću neprestance šaptala: »Idite k Doraminu, idite k Doraminu«, osjećao je da za njega nema izlaza iz te samoće, koja je sve njegove pogibelji činila stostrukima, osim - u njoj. »Mislio sam«, govorio mi je, »ako odem od nje, da će to biti kraj svega.« Ali kako nisu mogli stajati zauvijek tu u sredini dvorišta, odluči otići u skladište. Pusti da djevojka pođe za njim, ni ne misleći se tome usprotiviti, kao da su nerazdruživo sjedinjeni. »Ja sam neustrašiv - zar ne?« promrsi kroz zube. Ona ga uhvati za ruku. »Počekajte dok čujete moj glas«, reče ona i sa zubljom u ruci lagano potrči iza ugla. On osta sam u tami, okrenut licem prema vratima; s druge strane nije dopirao ni zvuk, ni dah. Stara vještica strašno zastenje negdje za njegovim leđima. Uto začuje oštar glas, gotovo krik, kojim mu je djevojka doviknula: »Sada! Gurnite!« Jim gurne žestoko, vrata se rastvore zaškripivši i zazveketavši, i on, sav zapanjen, ugleda prostoriju nisku poput neke tamnice, osvijetljenu blijedim, nestalnim svjetlom. Vrtlog se dima spuštao na neku praznu drvenu škrinju nasred poda, na razbacane krpe i slamu, i činilo se kao da će se dići, ali se samo slabo uzbibao na promaji. Bila je primakla svjetlo kroz prečage na prozoru, i on je vidio njezinu golu, oblu ruku ispruženu i nepomičnu, kako drži visoko zublju poput nekog čvrstog željeznog stalka. Hrpa je starih poderanih hasura u obliku čunja zatrpavala udaljeni kut gotovo do stropa, i to je bilo sve.
Rekao mi je da se zbog toga gorko razočarao. Tako je već mnogo opomena iskušalo njegovu duhovnu jakost, tjednima je bio okružen tolikim znakovima pogibelji, da bi olakšanje za njega bilo samo nešto stvarno, nešto opipljivo, što bi on mogao svladati. »To bi pročistilo zrak barem za nekoliko sati, ako razumijete što hoću reći«, tvrdio je. »Jupitra mi! Živio sam već danima s kamenom na grudima.« Sad je napokon mislio da će uhvatiti nešto, pa - ništa! Ni traga, ni znaka bilo čemu. Digao je svoje oružje čim su se vrata rastvorila, ali sada mu ruka pade. »Pucajte! Branite se!« poviče mu izvana djevojka očajnim glasom. Kako je stajala u tami i gurnula ruku sve do ramena kroz malu rupu, nije mogla vidjeti što se događa, a nije se usuđivala povući zublju da dotrči do vrata. »Ovdje nema nikoga!« zaurliče prezirno Jim, ali želja da prsne u ogorčen, razdražen smijeh zamre u njemu bez glasa; otkrio je naime, upravo u času kad je već htio izići, da mu se pogled susreo s jednim parom očiju u hrpi hasura. Ugleda pomični sjaj njihovih bjeloočnica. »Iziđite!« poviče bijesan i sumnjajući malo, a jedna glava s tamnim licem, glava bez tijela, pokaže se među krpama, čudno odvojena glava, koja ga je gledala upornim, mrkim pogledom. Začas se cijela hrpa trgne, brzo se s tihim graktanjem pojavi čovjek i skoči prema Jimu. Hasure su za njim tako reći skakale i letjele, desna mu je ruka bila uzdignuta, sa savijenim laktom, a tupa je oštrica malajskog bodeža virila iz šake koju je držao malo nad glavom. Ponjava, čvrsto vezana oko bedara, izgledala je blistavo bijela na brončanoj koži: njegovo se golo tijelo sjalo kao da je mokro.
Jim je sve to zapazio. Rekao mi je da je osjetio neizrecivo olakšanje, da se zanosio osvetom. Promišljeno je odgađao hitac, rekao mi je. Zadržavao ga je deseti dio sekunde, i još na tri koraka od tog čovjeka - neizmjerno dugo vrijeme. Zadržavao ga je zbog užitka da sam sebi kaže: »Taj je mrtav!« Bio je potpuno uvjeren i siguran. Pustio ga je da se približi, jer to nije značilo ništa. Mrtav je svakako. Opazi raširene nosnice, razrogačene oči, napetu, pohlepnu nepomičnost lica, a onda opali.
Prasak je u tom omeđenom prostoru bio zaglušan. Uzmakne korak natrag. Vidio je kako onaj čovjek diže glavu, baca ruke naprijed i ispušta bodež. Kasnije je ustanovio da ga je ustrijelio kroz usta, malo prema gore, tako da je metak izašao visoko na stražnjem dijelu lubanje. Čovjek je svom silom svoga naleta pojurio ravno naprijed s licem koje mu se najednom izobličilo, i s rukama koje je pružao preda se kao da opipom nešto traži i kao da je oslijepio, te se s užasnom žestinom svali na čelo upravo pred Jimove gole noge. Jim kaže da mu nije izmaknula ni najmanja pojedinost svega toga. Osjećao se spokojan, smiren, bez mržnje, bez neugodnosti, kao da je smrt toga čovjeka sve smirila. Prostorija se strašno ispunjala čađavim dimom zublje, na kojoj je sigurni plamen gorio crven poput krvi i bez treperenja. Jim odlučno pođe naprijed, prekoračivši mrtvo tijelo, i uperi svoj revolver u drugi goli lik koji se nejasno ocrtavao na drugom kraju. U času kad je htio potegnuti otponac taj čovjek snažno odbaci kratko teško koplje i čučne pokorno, naslonivši se leđima na zid i sklopivši ruke među noge. »Ti hoćeš svoj život?« reče Jim. Ovaj ni da pisne. »Koliko vas još ima?« upita Jim opet. »Još dvojica, Tuan«, reče čovjek veoma tiho, gledajući krupnim opčinjenim očima u cijev revolvera. I doista još dvojica ispužu ispod hasura pružajući i pokazujući mu svoje prazne ruke.





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:50 am




XXXII


Jim osigura svoj položaj i izvede ih sve zajedno u hrpi kroz vrata; cijelo je to vrijeme zublja stajala uspravno u šaki ručice koja nije ni zadrhtala. Sva su mu se trojica pokoravala, savršeno nijema, mičući se kao automati. On ih svrsta u red. »Spojite ruke!« zapovjedi. Oni to učine. »Prvi, koji povuče ruku ili okrene glavu, mrtav je«, reče im. »Naprijed!« Oni pođu zajedno, ukočeni; on za njima, a uz njih je djevojka u bijelom odijelu s povlakom, dok joj je crna kosa padala sve do pasa, nosila svjetlo. Uspravna i gipkih kretnja činilo se da klizi i ne dodirujući zemlju; jedini je zvuk bio svileno šuškanje i šuštanje duge trave. »Stoj!« poviče Jim.
Obala je rijeke bila strma; strujila je velika svježina, svjetlo je padalo na rub glatke tamne vode koja se pjenila bez mreškanja; desno su se i lijevo nizali oblici kuća pod oštrim obrisima krovova. »Izručite moje pozdrave Šerifu Aliji - dok mu ja sam ne dođem«, reče Jim. Nijedna od tri glave ni da se makne. »U vodu!« zagrmi on. Tri se pljuska stope u jedan pljusak, voda štrcne, crne glave izrone grčevito i iščeznu; ali čulo se jako disanje i prskanje, koje je postajalo sve slabije, jer su ona trojica marljivo ronila u velikom strahu, da ne odapne hitac. Jim se okrene djevojci, koja je stajala kao šutljiv i pozoran promatrač. Činilo se da njegovo srce naglo postaje pregolemo za njegove grudi, te ga je gušilo u grlu. Vjerojatno je zato ostao tako dugo bez riječi, a ona, uzvrativši mu pogled, baci još zapaljenu baklju širokim zamahom ruke u rijeku. Crven i sjajan plamen proleti u dugačkoj krivulji kroz noć i padne u vodu oštro zašištavši, a miran, blagi sjaj zvijezda siđe bez zapreke nad njih.
Nije mi pričao što je rekao kad mu se napokon vratio glas. Ne pretpostavljam da je bio veoma rječit. Svijet je bio tih, noć je disala u njih, jedna od onih noći što su kao stvorene da skriju nježnosti, a ima časova kad naše duše, kao oslobođene od svoga tamnog oklopa, gore divnom osjećajnosti što neke šutnje čini jasnijima od riječi. Što se tiče djevojke, rekao mi je: »Ona je malo klonula. Uzbuđenje - znate li. - To nije ostalo bez traga. Mora da je bila strašno umorna - i sve ono ostalo. A onda - a - do vraga sve - ona me je jako voljela, znate li... I ja nju... samo nisam to znao, dakako... nikad mi to nije palo na pamet...«
Tada on ustane i poče hodati u nekoj uzbuđenosti. »Ja - ja je od srca ljubim. Više nego bih to mogao i reći. Dakako, ne može se to izreći riječima. Vi drukčije gledate na svoja djela kad vas svakoga dana navode na to da shvatite kako je vaš opstanak potreban - znate li, prijeko potreban - jednom čovjeku. Ja sam bio naveden na taj osjećaj. Čudesno. Ali pokušajte samo zamisliti kakav je bio njezin život. Bio je sasvim neobično strašan! Zar nije? A ja sam je tu našao onako - kao kad biste vi odlutali nekamo na šetnju i iznenada naišli na nekoga tko se utapa na nekom osamljenu tamnom mjestu. Jupitra mi! Tu ne smiješ gubiti ni časa. A uostalom, to je i dužnost... Mislim da sam joj dorastao...«
Moram vam reći da nas je djevojka nešto prije toga ostavila. Jim se udari u grudi. »Da! Ja to osjećam, ali mislim da sam dorastao čitavoj svojoj sreći!« Imao je dar da nalazi neko osobito značenje u svemu što mu se događa. Takvo je bilo i njegovo shvaćanje vlastitog ljubavnog doživljavanja; ono je bilo idilično, ponešto svečano, a ujedno i istinito, jer je njegovo uvjerenje imalo svu nepokolebljivu ozbiljnost mladosti. Malo kasnije, u drugoj nekoj prilici, rekao mi je: »Živim ovdje tek dvije godine, i, časne mi riječi, ne mogu ni zamisliti da bih bio kadar živjeti igdje drugdje. Već je i sama pomisao na svijet izvan ovoga dovoljna da me preplaši; jer, znate li«, nastavi on promatrajući oborenim očima svoju cipelu kojom je nastojao do kraja smrviti mali komadić suhoga mulja (šetali smo, naime, obalom rijeke) - »jer nisam zaboravio uzrok koji me je ovamo doveo. Još ne!«
Uzdržah se od toga da ga pogledam, ali mislim da sam čuo kratak uzdah. Prijeđosmo nekoliko koraka šuteći. »Tako mi moje duše i savjesti«, poče Jim opet, »ako se takvo nešto može zaboraviti, onda, mislim, imam pravo otjerati to iz svoga duha. Upitajte bilo kojeg čovjeka ovdje«... njegov se glas promijeni. »Nije li čudno«, nastavi nekim blagim, gotovo čeznutljivim tonom, »da me svi ovi ljudi, svi ovi ljudi koji bi za mene sve učinili, ne bi nikada mogli razumjeti? Nikada! Ako mi vi to i ne vjerujete, ja se ne mogu njima obratiti. Nekako ti se to čini teško. Glup sam, zar ne? Pa što bih ja još htio? Ako ih upitate, tko je hrabar - tko je pošten - tko je pravedan - tko je onaj kojemu bi oni povjerili svoje živote - reći će »Tuan Jim«. A ipak oni nikada ne mogu shvatiti pravu, pravu istinu...«
To mi je rekao posljednjeg dana što sam bio kod njega. Nisam mu se htio usprotiviti, osjećao sam da će još nešto reći i više se približiti korijenu same stvari. Sunce, koje svojim žestokim žarom pretvara zemlju u pomičnu grudu prašine, zašlo je iza šuma, a mutna svjetlost opalnoga neba kao da je prekrila svijet, bez sjene i bez sjaja, iluzijom neke mirne i misaone veličine. Ne znam zašto sam, slušajući ga, morao tako jasno primjećivati kako postupno tamni rijeka, zrak, tako nezaustavljivo, polagano dolazi noć, i tiho se spušta na sve vidljive stvari, oduzimajući im obrise, pokapajući im oblike sve dublje i dublje, kao da bez prestanka pada na njih neka neopipljiva crna prašina.
»Jupitra mi!« poviče iznenada, »ima dana kad se čovjek osjeća preglup za bilo što; znam samo to da vam mogu reći što god mi volja... Govorim o tome da sam dokrajčio s onom - s onom budalaštinom koja mi je ostala u podsvijesti... O tome da sam zaboravio... Vrag me odnio ako još znam! Ja o tome mogu mirno misliti. Pa što to, napokon, i dokazuje? Ništa. Čini mi se da vi ne mislite tako...
Promrmljah nešto u znak protesta.
»Ništa zato«, reče on. »Ja sam zadovoljan... gotovo tako. Treba samo da pogledam u lice prvoga prolaznika, pa da opet steknem svoje pouzdanje. Oni ne mogu razumjeti što se u meni događa. Pa što onda? Evo! Nisam se baš pokazao tako loš.«
»Nimalo loš«, rekoh.
»Ali vi svejedno ne biste htjeli da me imate na palubi svoga broda - zar ne?«
»Do vraga!« povičem. »Ne govorite o tome!«
»Aha! Vidite li«, uzvikne on trijumfirajući, tako reći, mirno nada mnom. »Samo, pokušajte to reći ikome ovdje. Oni bi mislili da ste luđak, lažac, ili još gore. I tako mogu to izdržati. Ja sam za njih načinio jednu-dvije stvari, ali su oni za mene učinili to!«
»Dragi moj prijatelju«, povičem, »vi ćete za njih uvijek ostati nerazrješiva tajna.« Nato zašutjesmo.
»Tajna«, ponovi Jim i zatim me pogleda. »Dobro, onda me pustite da uvijek ovdje ostanem.«
Kad je sunce zašlo, činilo se da se na nas spušta tama koju je donosio svaki slabi dah povjetarca. Usred nekog puteljka, obrubljenog živicom, vidio sam gdje stoji mršava, budna i naoko jednonoga silueta Tamb’ Itama, a kroz polumračni prostor moje oko otkrije nešto bijelo, što se micalo amo-tamo po verandi iza stupova koji su držali krov. Čim je Jim u pratnji Tamb’ Itama krenuo na svoju večernju ophodnju, pođem kući sam i neočekivano opazim da me na putu dočekala djevojka, koja je očevidno vrebala tu priliku.
Teško je ispripovijedati vam što je ona zapravo htjela iz mene izvući. Očito je to moralo biti nešto veoma jednostavno - najjednostavnija nemogućnost na svijetu, kao što bi, na primjer, bio sasvim točan opis oblika nekog oblaka. Htjela je neko jamstvo, neku potvrdu, neko obećanje, neko objašnjenje - ne znam kako da to nazovem; takvo nešto nema imena. Bilo je tamno pod nadstrešnicom, i sve što sam mogao vidjeti bile su meke crte njezine haljine, blijedi, mali oval njezina lica, bijeli sjaj zubi i velike tamne kružnice očiju koje su gledale u me, i u kojima kao da se vidjelo neko slabo treperenje, kakvo vam se može činiti da razabirete kad uronite pogled na dno beskonačno dubokog zdenca. Što se to tu miče? pitate se. Je li to neka slijepa neman ili samo zalutala zraka iz svemira? Palo mi je na um - nemojte se smijati - da je ona - kad je već sve tako neobično - u svom djetinjem neznanju nedokučivija nego sfinga koja prolaznicima zadaje djetinjaste zagonetke. Doveli su je u Patusan prije nego što su joj se otvorile oči. Tu je ona odrasla, nije vidjela ništa, nije poznavala ništa, nije imala pojma ni o čemu. Pitam se samo je li ona bila sigurna da išta drugo i postoji. Kakve je pojmove mogla steći o vanjskom svijetu, to mi nije poznato; sve što je znala o njegovim stanovnicima bili su jedna nesretna žena i jedan opaki lakrdijaš. Iz tog joj je svijeta došao i njezin dragi, pun neodoljivih zavodljivosti; ali što bi se s njom zbilo kad bi se on morao vratiti u one nepoznate predjele koji, čini se, uvijek traže natrag ono što im pripada? Njezina ju je majka upozorila na to sa suzama prije nego što je umrla...
Čvrsto me je uhvatila za ruku, a čim sam se zaustavio, žurno ju je pustila. Bila je i smiona i plašljiva. Nije se bojala ničega, ali ju je zbunjivala duboka neizvjesnost i krajnja neobičnost - bila je to hrabra osoba, ali je tapkala u mraku. Pripadao sam onome Nepoznatom koje je moglo svakoga časa pozvati Jima kao nekoga na koga ima pravo. Ja sam bio, tako reći, upućen u tajne prirode i namjera toga nepoznatog svijeta - povjerenik neke opasne tajne - naoružan možda i njegovom moći! Siguran sam da je ona mislila kako jednom riječju mogu otrgnuti Jima čak i iz njezina naručja. Ozbiljno sam uvjeren da je doživljavala sve muke strahovanja za vrijeme mojih dugih razgovora sa Jimom, svu istinsku i nepodnošljivu tjeskobu koja bi je sasvim razumljivo mogla natjerati i na to da me da umoriti, kad bi bijes njezine duše bio tako grozan kao i položaj u koji ju je ta tjeskoba dovela. To je moj dojam, i to je sve što vam mogu reći. Sve mi se to postupno razjašnjavalo, a što je postajalo jasnije, manje sam mogao vjerovati, i sve više me obuzimalo neko bolno zaprepaštenje. Ulijevala mi je povjerenje, ali moja usta nemaju riječi kojima bih mogao izraziti učinak onoga neobuzdanog i žestokog šapta, onih mekih, strastvenih tonova, one nagle šutnje bez daha i one dirljive kretnje bijelih, žurno ispruženih ruku. Ona ih opet spusti; njezin se sablasni lik svijao kao vitko stablo na vjetru, blijedi je oval lica klonuo; bilo je nemoguće razabrati njezine crte, tama je očiju bila nedokučiva; dva su se široka rukava dizala u mraku kao razastrta krila, a ona je stajala tiha, držeći glavu u rukama.






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:52 am



XXXIII


Bio sam neizmjerno ganut; njezina mladost, njezino neznanje, njezina neobična ljepota, koja je imala jednostavni čar i nježnu snagu divljeg cvijeta, njezino uzbuđeno preklinjanje, njezina bespomoćnost dojmila me se gotovo isto tako jako kao što je bio jak i njezin bezrazložni prirodni strah. Bojala se nepoznatoga, kao što ga se i svi bojimo, a u svom je neznanju zamišljala to nepoznato beskonačno velikim. Ja sam za nju bio to nepoznato, i to u svoje ime, u vaše ime, prijatelji moji, u ime čitavog svijeta koji se nije ni brinuo za Jima, niti ga je i najmanje trebao. Bio bih drage volje pripravan odgovarati za tu ravnodušnost naše prenapučene zemlje, da nisam pomislio na to kako i Jim pripada tome tajanstvenom, nepoznatom svijetu kojega se ona boji, i da ja, ma koliko predstavljao to nepoznato, ipak ne predstavljam Jima. Zbog toga sam oklijevao. Tek mi njezin beznadno bolni šapat otvori usta. Počeo sam tvrditi kako nisam nipošto došao s tom namjerom da odvedem Jima.
No zašto sam onda došao? Načinila je samo neznatnu kretnju, a zatim ostala nepomična kao mramorni kip u noći. Pokušao sam to ukratko objasniti rekavši joj da me je potaklo prijateljstvo, pa poslovi, a ako u tom pogledu imam ikakvih želja, onda bi mi svakako bilo draže da ga vidim gdje ostaje... »Oni nas uvijek napuštaju«, promrmlja ona. U njezinu se lakom uzdahu osjetio dah žalosne mudrosti iz groba, koji je ona u svom poštovanju kitila vijencima cvijeća... Ništa na svijetu, rekoh joj, ne može razdvojiti Jima od nje.
To je sada moje čvrsto uvjerenje; to je bilo moje uvjerenje i u onom času; to je bilo jedino što sam mogao zaključiti prema činjenicama njegova slučaja. To uvjerenje nije postalo sigurnije zbog toga što je ona prošaptala u onom tonu, u kojem čovjek govori sam sa sobom. »On mi se na to zakleo.« »Jeste li vi to od njega tražili?« upitah je.
Približi mi se za jedan korak. »Nisam nikada!« Ona je bila sama od njega zahtijevala da ode. Bilo je to one noći na obali rijeke, nakon što je ubio onoga čovjeka - kad je ona bacila zublju u vodu, jer ju je on onako gledao. Bilo je odviše svjetla, a pogibelj je tada već minula - na kratko vrijeme - na vrlo kratko vrijeme. Rekao joj je tada da je neće prepustiti Corneliusu. Bila je uporna. Htjela je da je ostavi. Rekao joj je da to ne može - da je to nemoguće. Drhtao je dok je to govorio. Osjetila je da on dršće... Čovjeku ne treba mnogo mašte da vidi taj prizor, gotovo da čuje njihovo šaputanje. Bojala se za njega. Uvjeren sam da je tada u njemu vidjela samo unaprijed određenu žrtvu onih pogibelji, koje je ona razumijevala bolje nego on. Premda je on samom svojom nazočnošću osvojio njezino srce, ispunio sve njezine misli i zavladao svim osjećajima, ona je ipak potcjenjivala njegove izglede na uspjeh. Razumljivo je da je nekako u ono vrijeme svatko bio sklon potcjenjivati njegove izglede. Govoreći pravo, činilo se da ih uopće i nema. Znam da je to bilo Corneliusovo mišljenje. Sam mi je to rado priznao, da bi tako opravdao sumnjivu ulogu što ju je igrao u zavjeri Šerifa Alije kojom se trebalo obračunati s tim nevjernikom. Čak je i sam Šerif Alija, kako se sada sasvim sigurno vidi, osjećao tek prezir za tog bijelca. Jim je, čini mi se, imao biti ubijen uglavnom iz vjerskih razloga. Trebalo je da to bude običan čin pobožnosti (i prema tome neizmjerno zaslužan), ali inače bez naročite važnosti. Cornelius se slagao s drugim dijelom toga mišljenja. »Poštovani gospodine«, razlagao mi je podlo u jednoj prilici u kojoj mu je uspjelo sa mnom razgovarati, »poštovani gospodine, kako sam mogao i znati? Tko je on bio? Što je mogao učiniti da navede narod da mu povjeruje? Što je g. Stein mislio šaljući ovamo takva mladića da s visoka govori starom činovniku? Bio sam pripravan da ga spasim za osamdeset dolara. Samo osamdeset dolara. Zašto taj luđak nije otišao? Zar da se sam dadnem probosti za ljubav nekome strancu?« Cornelius je u duhu puzao preda mnom, njegovo se tijelo svijalo ulagujući se, a ruke lebdjele nad mojim koljenima kao da mi je spreman zagrliti noge. »Što je to osamdeset dolara? Neznatna svota da se daruje staru čovjeku bez obrane, kojega je za cijeli život upropastila ona pokojna furija.« Tu on zaplače. Ali ja se time zalijećem u kasnije vrijeme. One noći nisam nabasao na Corneliusa sve dok nisam završio s djevojkom.
Bila je nesebična kad je navaljivala na Jima da je napusti, štoviše, da napusti zemlju. Jimova pogibelj zauzimala je prvo mjesto u njezinim mislima - sve ako je i željela samu sebe spasiti - možda nesvjesno. A pomislite samo na opomenu koju je dobila, pomislite na pouku koju je mogla crpsti iz svakog trenutka onoga tek nedavno dovršenog života oko kojega su se kretale sve one uspomene. Bila mu se bacila pred noge - tako mi je sama to pričala - ondje na obali rijeke, gdje oprezni sjaj zvijezda nije obasjavao ništa drugo osim velikih masa šutljivih sjena, beskrajnih otvorenih prostora, te je slabo treperio nad širokom rijekom, tako te se ona činila golema kao more. On ju je pridigao. Pridigao ju je, a i ona se više nije morala boriti. Dakako da nije. Jake ruke, nježan glas, čvrsto rame da na nj nasloni svoju ubogu samotnu glavicu. Bila je to potreba (silna potreba), što ju je za svim tim osjećalo bolno srce, zbunjeni duh - bili su to porivi mladosti, zanos onoga časa. A što treba više? Čovjek to razumije - ako nije nesposoban da razumije išta pod suncem. I tako je ona bila zadovoljna, što ju je pridigao - i što je drži. »Znate li - tako mi boga! - to je ozbiljno - to nije nikakva glupost!« tako mi je Jim užurbano prošaptao zbunjena, zabrinutog lica na pragu svoje kuće. O »gluposti« neću govoriti, ali u njihovu romanu nije bilo ništa lakoumno; oni su se sreli u sjeni smrtne opasnosti, kao što bi se sreli vitez i djevica da se zakune jedno drugome među začaranim ruševinama. Za taj je prizor bio dosta jak sjaj zvijezda, onaj sjaj koji je bio tako slab i dalek da nije mogao razriješiti sjene u oblike, ni rasvijetliti drugu obalu rijeke. Gledao sam tu rijeku one noći i s istog onog mjesta; valjala se tiha i crna kao Stiks; sutradan sam otputovao, ali ne mislim da ću ikada zaboraviti od čega je ta djevojka željela biti oslobođena kad je preklinjala da je ostavi dok je još vrijeme. Rekla mi je što je to bilo, i to smirena - ona je tada bila odviše strastveno zainteresirana a da bi se prepustila nekoj uzrujanosti - i glasom koji je u onoj tami bio isto tako miran kao i njezin bijeli polujasni lik. Rekla mi je: »Nisam htjela da umrem plačući.« Činilo mi se da nisam dobro čuo.
»Niste htjeli da umrete plačući?« ponovih za njom. »Poput moje majke«, doda ona odmah. Obrisi njezina bijelog oblika nisu se ni najmanje trgnuli. »Moja je majka gorko plakala prije nego što je umrla.« Neki neshvatljiv mir činilo se da se dizao iz tla oko nas, neprimjetno kao tiho dizanje plime u noći, mir koji briše dobro poznate tragove uzbuđenja. Tada me iznenada spopade strah (kao da sam osjetio kako gubim uporište usred vode), strah od nepoznatih dubina. Ona nastavi, pripovijedajući kako se za vrijeme majčinih posljednjih časova, dok je bila nasamo s njom, morala udaljiti od njezina uzglavlja da pođe k vratima i leđima se nasloni na njih kako Cornelius ne bi mogao ući. Htio je ući i dugo je udarao objema šakama, prestajući samo katkada da promuklo poviče: »Pustite me unutra! Pustite me unutra! Pustite me unutra!« U kutu ležeći na nekoliko hasura, žena na umoru, koja je već izgubila dar govora i bila nemoćna da digne ruku, pridigla je malo glavu i činilo se da slabom kretnjom svoje ruke zapovijeda: - »Ne, ne!«, a poslušna kći, upirući svom snagom ramena o vrata, gledala je u nju. »Suze joj navru iz očiju - i ona izdahne«, završi djevojka čvrstim, jednoličnim glasom koji je više nego išta drugo, više od bijele, mramorne nepomičnosti njezina tijela, više nego što bi to mogle učiniti same riječi, duboko uzbudio moju dušu bolnim, nepopravljivim užasom toga prizora. To je uzbuđenje imalo moć da me izbaci iz moga shvaćanja života, iz onog zaklona koji svatko od nas gradi za se, da bi se zavukao poda nj u času pogibelji, kao što se kornjača uvlači u svoj oklop. Za trenutak sam imao pred sobom otvoren vidik na jedan svijet u kojemu se činilo da vlada velik i strahovit nered, a uistinu je on, zahvaljujući našim neumornim naporima, sunčani sklad malih udobnosti, kako ga samo ljudski duh može zamisliti. Ali - to je bio samo trenutak, i ja se smjesta vratih u svoj oklop. Čovjek to mora - znate li? - premda mi se činilo da sam izgubio dar govora u onom kaosu mračnih misli koje su me obuzele, sekundu ili dvije nakon što sam bacio pogled preko granica ovoga svijeta. Pa i on mi se vrati vrlo brzo, jer i naš govor pripada onom sigurnom pojmu svjetla i reda u kojemu imamo svoj zaklon. Već sam smislio što ću joj reći, prije nego što je ona tiho prošaptala: »On mi se zakleo, dok smo tu stajali sami, da me nikada neće ostaviti! Zakleo mi se...«
»A zar je moguće da vi - vi! - njemu ne vjerujete?« upitah, iskreno joj zamjerajući i istinski ojađen. Zašto da mu ne vjeruje? Odakle joj ta potreba da sumnja, ta sklonost da se boji, kao da su sumnje i strah čuvari njezine ljubavi? To je bilo užasno. Ona bi morala u toj poštenoj ljubavi naći svoj zaklon nepobjedivog mira. Ona nije imala iskustva - bila je možda nevješta. Noć se spustila brzo; na mjestu gdje smo stajali bila je tako duboka tama da mi je ona, i ne mičući se, nestala ispred očiju kao nedohvatljiv oblik neke sumorne i opake aveti. Ali najednom začujem opet njezin smireni šapat: »I drugi su se ljudi zaklinjali za istu stvar.« To je bilo kao neko značajno izricanje misli, pune tuge i užasa. I ona doda, još tiše, ako je to uopće bilo moguće: »Moj se otac tako zaklinjao.« Zašuti tek da nečujno uzdahne. Njezin otac, i on... Takve je stvari, dakle, ona znala! Na to joj rekoh: »Ah! Ali on nije takav.« To, čini se, nije namjeravala osporavati, ali nakon nekog vremena čudno tiho šaputanje, gubeći se sanjarski u zrak, dopre i do mojih ušiju. »Zašto je on drukčiji? Je li on bolji? Je li on...« »Časne mi riječi«, upadnem, »mislim da jest.« Prigušismo glasove i šaputasmo u nekom tajanstvenom tonu. U jednoj kolibi Jimovih radnika (to su bili većinom oslobođeni robovi iz Šerifova dvorišta) netko poče pjevati glasno, otegnuto. Na drugoj je strani rijeke velika vatra (kod Doramina mislim) izgledala kao užarena kugla, potpuno osamljena u noći. »Je li on iskreniji?« promrmlja ona. »Jest«, rekoh. »Iskreniji nego ijedan drugi čovjek?« ponovi ona oklijevajući. »Nitko ovdje«, rekoh, »ne bi ni u snu posumnjao u njegove riječi - nitko se to ne bi usudio - osim vas.«
Mislim da je nato načinila neku kretnju. »Hrabriji?« nastavi ona promijenjenim glasom. »Strah ga neće nikada otjerati od vas«, rekoh ponešto nervozno. Pjevanje se prekine oštrim tonom, a zatim se začuje nekoliko glasova iz stanovite udaljenosti. »Što vam je rekao? Je li vam nešto rekao?« upitah. Odgovora nije bilo. »Što vam je rekao?« zaintačih najposlije.
»Mislite li da vam mogu reći? Kako ja mogu znati? Kako to mogu razumjeti?« poviče ona naposljetku. Začujem neko micanje. Mislim, da je lomila ruke. »Ima nešto što on nikada ne može zaboraviti.«
»To je bolje za vas«, rekoh sumorno.
»Što to? Što?« U njezinu je preklinjanju bila neka izvanredna snaga. »On kaže da se nečega uplašio. Mogu li to vjerovati? Jesam li luda da to vjerujem? Vi se svi nečega sjećate. Vi svi na to mislite. Što je to? Recite mi! Koja je to stvar? Je li to nešto živo? - Je li mrtvo? Ja to mrzim. To je okrutno. Ima li lice i glas - ta nesreća? Hoće li je on vidjeti - hoće li je čuti? U svom snu možda, kad ne bude mogao vidjeti mene - a onda će ustati i otići. Ah! nikada mu neću oprostiti. Moja je majka oprostila - ali ja nikada neću! Hoće li dobiti neki znak - neki poziv?«
Bio je to čudesan doživljaj. Ona se nije pouzdavala ni u njegov san - a činilo se da misli kako joj ja mogu reći zašto ne vjeruje! Tako bi možda neki ubogi smrtnik, zaveden čarom neke utvare, pokušavao izmamiti od neke druge utvare strahovitu tajnu moći, što je drugi svijet ima nad bestjelesnom dušom koja bludi među strastima ove zemlje. I samo tlo, na kojem sam stajao, činilo se da mi izmiče pod nogama. A ipak je to bilo posve jednostavno. Ali ako su duhovi, dozvani našim strahom i našim nemirom, ikada morali pred bijednim čarobnicima, kakvi smo mi, posvjedočiti jedan za drugoga svoju postojanost, onda sam ja - jedini od nas ljudi od krvi i mesa - zadrhtao zbog očajne jezovitosti takva zadatka. Znak, poziv! Kako je njezino neznanje bilo rječito u svom izražavanju! Malo riječi! Kako je došla do toga da ih dozna, kako je došla do toga da ih izusti, to ne mogu zamisliti. Žene nalaze svoje nadahnuće u navali onih uzbuđenja koja su za nas užasna, besmislena i isprazna. Ćuti je samo kako govori bilo je dovoljno da te obuzme užas u srcu. Da je zdrobljeni kamen zaplakao od bola, ne bi me se dojmilo čudnije i bolnije. Pomoću tih nekoliko zvukova, koji su lutali u mraku, njihova su dva tamom zastrta života postala tragična u mojim očima. Bilo je nemoguće postići da ona shvati. Bjesnio sam u sebi zbog svoje nemoći. A Jim također - jadnik! Tko li će njega trebati? Tko li će se njega sjećati? Dobio je, što je želio. Vjerojatno se tada već zaboravilo da je i postojao. Oni su zavladali svojom sudbinom. Bili su tragični.
Njezina je nepomičnost preda mnom jasno odavala da ona nešto očekuje, a moja je uloga bila da se zauzmem za svoga brata, koji je utekao iz kraljevstva zaboravljenih sjena. Duboko me je dirala moja odgovornost i njezina bijeda. Bio bih dao sve da mogu umiriti tu krhku dušu, koja se mučila u svom nesavladivu neznanju, kao ptičica koja udara krilima o nemilosrdne žice svoje krletke. Ništa lakše nego reći: »Ne bojte se!« A i ništa teže. Kako čovjek može ubiti strah, to se pitam. Kako možete prostrijeliti priviđenje kroz srce, kako da mu odrubite sablasnu glavu, da ga zgrabite za sablasnu gušu? To je podvig u koji srljate u snu, pa ste onda sretni kad se probudite s vlažnom kosom i dršćući svim udovima. Nije još za to izliven metak, nije još skovana oštrica, nije se još rodio čovjek; čak vam i krilate riječi istine padaju pred noge kao komadi olova. Vi tražite za takav očajan slučaj neku začaranu i otrovnu oštricu, uronjenu u laž, koja je odviše oštroumna da biste je našli na zemlji. To je podvig o kojemu se samo sanja, gospodo moja!
Započeo sam svoje zaklinjanje teška srca i uz to s nekom sumornom srdžbom. Jimov glas, koji se iznenada začuo sa strogom intonacijom, orio se preko dvorišta, grdeći nemarnost nekoga nijemog grešnika ondje na rijeci. »Ništa« - rekoh razgovijetno šapćući - ne može ni biti ničega u tome nepoznatom svijetu koji on smatra tako spremnim da joj otme sreću, nema nikoga, ni živoga ni mrtvoga, nema ni lica, ni glasa, ni moći, koji bi Jima otrgnuli od nje. Dahnem, a ona tiho prošapće: »On mi je to isto rekao.« »Rekao vam je istinu«, potvrdim. »Ništa«, uzdahne ona, a zatim se brzo okrene prema meni i reče tek toliko glasno da se jedva čulo: »A zašto ste došli k nama iz daleka svijeta? On prečesto o vama govori. Bojim vas se. Je li vam - je li vam on potreban?« Nekakav se potajni bijes ušuljao u naše užurbano šaputanje. »Neću nikada više doći«, rekoh gorko. »I ja ga ne trebam. Nitko ga ne treba.« »Baš nitko?« ponovi ona s naglaskom sumnje. »Nitko«, potvrdih, osjećajući da me spopada neka čudna razdraženost. »Vi mislite da je on jak, mudar, hrabar, velik - zašto onda ne vjerujete da je i iskren? Ja ću sutra otići - i onda je gotovo. Nikada vas više neće uznemiriti glas iz njegova prijašnjeg svijeta. Taj svijet, koji vi ne poznajete, prevelik je a da bi žalio za njim. Razumijete li? Prevelik je. Vi imate njegovo srce u svojoj ruci. Morate to osjećati. Morate to znati.« »Da, ja to znam«, uzdahne ona tvrdo i mirno, kao što bi prošaptao neki kip.
Osjećao sam da nisam ništa učinio. A što sam uopće i želio učiniti? To još ni danas pravo ne znam. U onom me je času ispunjala neka neobjašnjiva gorljivost, kao da stojim pred nekom velikom i važnom zadaćom - ali to je bio utjecaj onoga trenutka na moje duhovno i osjećajno stanje. Ima u životu svakoga od nas takvih trenutaka, takvih utjecaja, koji kao da dolaze izvana, tako reći neodoljivi, nepojmljivi - kao da su nastali nekim tajanstvenim spajanjem planeta. Ona posjeduje, tvrdio sam joj, njegovo srce. Ona ima njega i sve drugo - samo ako bude mogla to vjerovati. Ono što joj ja imam reći, to je, da na cijelom svijetu nema nikoga tko bi ikada ustrebao njegovo srce, njegov duh, njegovu ruku. To je naša općenita sudbina, a ipak nam se čini strašno da to kažemo o ma kojem čovjeku. Slušala me je bez riječi, a njezin je mir sada bio kao protest nekog nepobjedivog nepovjerenja. Pitao sam je zašto je se uopće tiče svijet s one strane šuma? Od svega onog ljudstva, koje živi u tome golemom, nepoznatom svijetu, neće nikada doći, uvjeravao sam je, dokle god on bude živ, nijedan poziv, nijedan znak za nj. Nikada. Zanosio sam se. Nikada! Nikada! Sjećam se sa čuđenjem one uporne žestine što sam je tada pokazivao. Obmanjivao sam se da sam napokon uhvatio utvaru za grlo. I uistinu je sve ono stvarno ostavljalo u meni vrlo točan i čudesan dojam nekog sna. Pitao sam je zašto se boji. Ta ona zna da je on jak, iskren, mudar, hrabar. On je sve to. Sigurno. Još i više. On je velik - nepobjediv - a svijet ga ne treba, zaboravio ga je, ne bi ga čak više ni poznao.
Zašutio sam. Tišina je nad Patusanom bila duboka, a slab i rezak zvuk vesla, koje je udaralo o bok nekog čamca negdje u sredini rijeke, kao da ju je činio neizmjernom. »Zašto?« promrmlja ona. Osjetio sam onu vrstu bijesa koju čovjek osjeća u nekoj teškoj tučnjavi. Sablast je pokušavala da mi se izmakne iz šake. »Zašto?« ponovi glasnije, »recite mi!« A budući da sam ostao zbunjen, ona lupne nogom kao razmaženo dijete. »Zašto? Govorite!« »Vi to želite znati?« upitah je u velikom bijesu. »Da!« poviče. »Jer nije dosta dobar«, rekoh joj surovo. Za vrijeme sasvim kratke stanke opazih kako se vatra na drugoj obali rasplamsava proširujući kružnicu svoga sjaja kao neki zaprepašten pogled, a onda se najednom suzi u crven, oštar šiljak. Opazio sam kako mi je blizu tek onda kad sam osjetio stisak njezinih prstiju na svojoj ruci. Ne povisivši glasa, ona ipak izrazi njime svu neizmjernost dubokog prezira, gorčine i očajanja.
»Upravo to je i on rekao... Vi lažete!«
Dvije mi je posljednje riječi doviknula urođeničkim jezikom. »Čujte me do kraja!« molio sam. Ona je uzrujano disala i odgurnula moju ruku. »Nitko, nitko nije dosta dobar«, počeh s najvećom ozbiljnošću. Čuo sam grčevito naprezanje njezina daha koji se grozno ubrzavao. Oborio sam glavu. Čemu još nešto? Koraci su se približavali; udaljio sam se bez ijedne riječi...





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:52 am




XXXIV


Marlow ispruži noge, brzo ustane i malo zatetura, kao da se zaustavio nakon jakog, podužeg zaleta. Nasloni se leđima na balustradu i pogleda na neuredan niz počivaljki od trske. Tijela, što su na njima ležala, kao da su se prenula iz svoga mrtvila osjetivši njegovu kretnju. Jedan se ili dvojica usprave kao da ih je netko uznemirio; ovdje-ondje još se žarila koja cigara. Marlow ih je sve gledao očima čovjeka koji se budi iz dalekog i dubokog sna. Netko se nakašlja, a neki ga mirni glas slabo potakne: - A onda?
- Ništa - reče Marlow neznatno se trgnuvši. - On joj je pričao svoju povijest - to je sve. Ali ona mu nije vjerovala - i ništa više. A što se mene tiče, ne znam bi li bilo ispravno, zgodno, dolično da sam se radovao ili žalio. Ne mogu reći što sam mislio - to odista ni danas ne znam, i neću to vjerojatno nikada doznati. Ali što je on sam, jadnik, mislio? Istina će prevladati - znate li onu: »Magna est veritas et...« Da, ako imadne prilike za to. Ima u tome neki zakon - bez sumnje - ali isto tako određuje neki zakon vašu sreću i kad se kockate. Nije Pravda služavka ljudi - nego slučajnost, slučaj, Fortuna - ta saveznica strpljivoga vremena - ona koja drži ispravnu i točnu vagu. Nas smo obojica rekli isto. Jesmo li obojica rekli istinu - ili jedan od nas - ili nijedan?...
Marlow stane, prekriži ruke na grudima i nastavi promijenjenim glasom:
- Ona je rekla da lažemo. Sirotica! Dobro - prepustimo to sreći, kojoj je saveznik Vrijeme što ga ne možemo ubrzati, i kojoj je neprijatelj Smrt što neće da čeka. Ja sam se povukao - malo poražen, moram priznati. Uhvatio sam se ukoštac sa samim strahom i bio sam pobijeđen - dakako. Postigao sam samo, da njezinoj tjeskobi dodam još i sumnju o nekom tajanstvenom sporazumu, o nekoj neobjašnjivoj i nerazumnoj zavjeri, koju zauvijek treba zadržati U tmini. A do toga je došlo lako, prirodno, neizbježno njegovim činom i samim njezinim činom! Bilo je kao da sam upućen u djelovanje neumoljive sudbine kojoj smo mi žrtve - i oruđe. Bilo mi je strašno pomisliti na djevojku, koju sam ostavio ondje nepomičnu. Jimovi su koraci imali sudbonosan zvuk kad se približavao u svojim teškim, svezanim cipelama, ne videći me. »Što je to? Nema svjetla!« reče glasno, iznenađenim glasom. »Što radite u tami vas dvoje?« Ali začas je, čini se, primijeti. »Hej, djevojko!« poviče veselo. »Hej, momče!« odgovori ona smjesta upravo čudesno hladnokrvno.
Tako su se oni obično pozdravljali, a onaj trunak oholosti, što ga je ona unosila u svoj prilično visok ali sladak glas, bio je neobičan, dražestan, djetinjast. Veoma se sviđao Jimu. To je bilo posljednji put što sam ih čuo da izmjenjuju taj svoj uobičajeni pozdrav, i zazebe me u srcu. Čuo sam taj visoki, sladak glas, njezino divno svladavanje, njezinu gordost, ali se činilo kao da sve to preuranjeno umire, i njezin je nestašni odziv zvučio kao jecaj. To je bilo upravo prokleto strašno. »Što si učinila s Marlowom?« upitao je Jim i dodao: »Otišao je - zar ne? Čudno da ga nisam sreo... Jeste li tu, Marlowe?«
Nisam odgovorio. Nisam se još ni vraćao u kuću - to još nikako ne. Nisam to doista ni mogao. Dok me je on zvao, upravo sam nastojao pobjeći kroz vratašca koja su vodila na nedavno prokrčenu zemlju. Ne; još im nikako nisam mogao gledati u lice. Hodao sam žurno, spuštene glave, uzduž utrta puteljka. Tlo se lagano uspinjalo, nekoliko je velikih stabala bilo posječeno, šikarje porezano, trava popaljena. Jim je namjeravao da tu pokuša zasaditi kavu. Veliko se brdo, dižući svoj dvostruki vrhunac, crn poput ugljena, prema jasnožutom sjaju mjeseca koji je izlazio, doimalo kao da baca svoju sjenu na tlo, pripravljeno za taj eksperiment. Jim se spremao na vrlo mnogo eksperimenata; divio sam se njegovoj energiji, njegovoj poduzetnosti i njegovoj oštroumnosti. Tada mi se ništa na svijetu nije činilo nestvarnije od njegovih planova, energije i oduševljenja. Podigavši oči, ugledam dio mjeseca kako blista kroz grmlje na dnu provalije. Načas mi se učinilo kao da se ta glatka ploča, padajući na zemlju sa svoga mjesta na nebu, skotrljala do dna toga ponora; njezin je ponovni uspon bio nalik na polagane skokove; ona se izvlačila iz zamršenih grančica; golo, iskrivljeno deblo nekog drveta, koje je raslo na obronku, načinilo je crnu pukotinu upravo preko njezina lica. Mjesec je daleko bacao svoje ravne zrake kao iz spilje, a u tome turobnom svjetlu, kao na pomrčini, panjevi su posječenih stabala stršili sasvim tamni, teške su sjene padale sa svih strana do mojih nogu, na moju pomičnu sjenu, a nasuprot je tom puteljku bila sjena samotna groba, vječito ovjenčanog cvijećem. Na mutnoj su mjesečini prepleteni cvjetovi poprimali oblike nepoznate našem pamćenju, i boje koje naše oko ne prepoznaje, kao da je to neko osobito cvijeće koje još nijedan čovjek nije ubrao, koje nije raslo na ovom svijetu i koje je namijenjeno samo mrtvacu. Njegov se jaki miris širio u toplu zraku koji je od njega postao gust i težak kao dim tamjana. Grude su se bijelih koralja sjajile oko tamnog humka poput čisla od izbijeljenih lubanja, a naokolo je sve bilo tako mirno te se činilo da su sada, kad sam ja stao, prestali i svi zvukovi i sve kretnje na svijetu.
Bio je to veliki mir, kao da je cijela zemlja samo jedan grob, i neko sam vrijeme stajao tu misleći većinom o onim živima kojima je, premda su se sklonili u udaljena mjesta, nepoznata ostalim ljudima, ipak suđeno da sudjeluju u njihovim tragičnim ili smiješnim mukama. I u njihovim plemenitim borbama također - tko zna? Ljudsko je srce dovoljno prostrano da obuhvati čitav svijet. Dovoljno je valjano da nosi breme, ali gdje mu je hrabrost da ga zbaci?
Čini mi se da sam se bio prepustio nekom sentimentalnom raspoloženju. Znam samo da sam ostao ondje dovoljno dugo da me je tako potpuno mogao obuzeti osjećaj krajnje samoće te mi se činilo kako sve što sam u posljednje vrijeme vidio, sve što sam čuo, pa i sama ljudska riječ, više i ne postoji, nego živi samo još neko vrijeme u mom pamćenju, kao da sam ja posljednji ostatak ljudskog roda. Bila je to neka čudna i sjetna iluzija koja se razvila polusvjesno, kao i sve naše iluzije za koje mislim da su samo priviđenja daleke, nedokučive istine što ju jedva naslućujemo. To je bilo odista jedno od zabačenih, zaboravljenih, nepoznatih mjesta na zemlji; pogledao sam pod njegovu tamnu površinu, i osjećao da će ono, kad ga sutradan zauvijek ostavim, iščeznuti iz stvarnosti, kako bi živjelo jedino još u mom pamćenju dok i ja sam ne padnem u zaborav. Još i sad imam taj osjećaj; možda je upravo taj osjećaj ono što me je ponukalo da vam pričam tu povijest, da vam pokušam predati, tako reći, njegov prvi opstanak, njegovu stvarnost - istinu otkrivenu u času iluzije.
Uto bane Cornelius. Izmilio je kao crv iz visoke trave što je rasla u uleknutu tlu. Mislim da je njegova kuća trunula negdje u blizini toga mjesta, premda je nikada nisam vidio, jer nisam odlazio dosta daleko u tom smjeru. On dotrči preda me na puteljak; njegove noge, obuvene u prljave bijele cipele, isticale su se na crnoj zemlji; zaustavi se i poče cviliti i previjati se pod svojim visokim cilindrom. Njegovo je omršavjelo tijelo sasvim nestalo, izgubilo se u odijelu od crne tkanine. To je bilo njegovo odijelo za blagdane i svečanosti i podsjetilo me da je to već četvrta nedjelja što je provodim u Patusanu. Cijelo sam vrijeme svoga boravka nejasno osjećao njegovu želju da mi se povjeri, ako me samo uzmogne zateći negdje nasamo. Vrzmao se oko mene s pohlepnim i čeznutljivim izrazom na svome kiselom, žutom, malom licu; ali ga je zadržavala njegova bojažljivost, kao što je i mene zadržavalo moje prirodno opiranje tome da imam ikakva posla s tako mrskim stvorom. Pa ipak bi i uspio, da se nije svaki put tako spremno odšuljao čim biste ga samo pogledali. Odšuljao bi se pred strogim Jimovim pogledom, pred mojim pogledom, koji sam nastojao učiniti ravnodušnim, čak i pred zlovoljnim, ponosnim pogledom Tamb’ Itama. Uvijek bi se odšuljao; gdje god biste ga ugledali, vidjeli ste ga kako se zaobilazno udaljuje pogledavajući preko ramena, sad s nepovjerljivim gunđanjem, sad opet s ogorčenim, jadnim, nijemim licem, ali kakav bi god izraz poprimio, nijedan ne bi mogao prikriti prirođenu, neizlječivu podlost njegove prirode, kao što ni skupocjeno odijelo ne može sakriti neku nakaznu rugobu tijela.
Ne znam nije li tome bila uzrok obeshrabrenost zbog moga potpunog poraza što sam ga doživio u susretu s utvarom straha prije manje od jednog sata, ali sam ga pustio da me uhvati a da čak nisam ni pokazao neki otpor. Bio sam osuđen da primam ispovijesti i da slušam pitanja na koja nema odgovora. To je bilo mučno, ali prezir, nagonski prezir koji je izazivala pojava toga čovjeka, pomogao mi je da to podnesem. On nije mogao imati za mene ni najmanje značenje. Ništa nije uopće više moglo imati neko značenje, otkad sam zaključio da je Jim, za kojega sam se jedino brinuo, konačno zavladao svojom sudbinom. On mi je rekao da je zadovoljan... gotovo zadovoljan. To znači da je došao dalje nego što se većina nas usuđuje. Ja - koji imam pravo da se smatram dosta valjanim - ja se ne usuđujem. A ne usuđuje se to i nitko od vas, mislim?...
Marlow stane kao da očekuje neki odgovor. Nitko ne progovori ništa.
- Vrlo dobro - poče opet. - Neka to ni živa duša ne zna, kad istinu može iščupati iz nas samo neka okrutna, podmukla, užasna katastrofa. Ali Jim je jedan od naših i mogao je reći da je zadovoljan... gotovo zadovoljan. Zamislite samo to! Gotovo zadovoljan. Čovjek bi mu gotovo zavidio na njegovoj katastrofi. Gotovo zadovoljan. Nakon toga ništa više ne može imati neko značenje. Nije bilo važno tko ga sumnjiči, tko se pouzdaje u nj, tko ga ljubi, tko mrzi - naročito ako je Cornelius bio onaj koji ga je mrzio.
Napokon je to ipak bila neka vrsta priznanja. Vi ćete suditi o nekom čovjeku po njegovim dušmanima kao i po njegovim prijateljima, a taj je Jimov neprijatelj bio takav da se nijedan častan čovjek ne bi stidio priznati ga za svoga neprijatelja, a da ga ipak time odviše ne precjenjuje. To je bilo shvaćanje kojega se držao Jim, a koje sam i ja s njim dijelio, ali Jim ga je prezirao još i iz načelnih razloga. »Moj dragi Marlowe«, govorio mi je, »osjećam da me, ako idem ravno, ništa ne može pogoditi. Ja to zaista osjećam. Sada ste već dosta dugo ovdje i mogli ste dobro vidjeti sve naokolo - pa mi iskreno recite, ne mislite li da sam potpuno siguran? Sve to stoji do mene, a Jupitra mi! ja imam golemo pouzdanje u sebe. Najgore što bi Cornelius mogao učiniti bilo bi da me ubije, mislim. Ali ja ni časa ne vjerujem da bi to učinio. On to ne bi mogao, znate - pa ni onda kad bih mu ja sam pružio nabijenu pušku, a onda mu okrenuo leđa. Eto takav je to stvor. A ako pretpostavite da on to hoće učiniti - ako pretpostavite da on to može, pa dobro - što onda? Ja nisam došao ovamo da bijegom spasim svoj život - zar ne? Došao sam ovamo da prislonim leđa o zid, i ovdje ću ostati...«
»Dok ne budete potpuno zadovoljni«, dodam.
U tom smo času sjedili pod krovom na krmi njegova čamca; dvadeset je vesala blistalo kao jedno, po deset na svakoj strani, udarajući vodu jednim zamahom, dok se iza naših leđa Tamb’ Itam tiho nagibao lijevo i desno i piljio ravno niz vodu, pazeći da drži dugačak čamac u najjačem toku rijeke. Jim sagne glavu, te se činilo da će naš posljednji razgovor zauvijek ugasnuti. Htio me je ispratiti sve do ušća rijeke. Škuna je otplovila već dan prije spuštajući se niz vodu po oseki, a ja sam produžio svoj boravak još za jednu noć. I sad me je ispraćao.
Jim se malo ljutio na me što sam uopće spomenuo Corneliusu. A uistinu nisam rekao mnogo. Taj je čovjek bio odviše neznačajan da bi bio opasan, premda je bio ispunjen ljutom mržnjom, koliko je to samo mogao biti. Nazivao me je »poštovani gospodine« u svakoj drugoj rečenici i cvilio je sasvim uza me, dok me je pratio od groba svoje »pokojne žene« do vrata Jimova dvorišta. Izjavljivao je da je najnesretniji čovjek, žrtva, zgnječen kao crv; preklinjao me da pogledam na nj. Nisam htio ni okrenuti glavu, ali sam ispod oka mogao vidjeti njegovu prepokornu sjenu kako klizi iza moje, dok je mjesec, obasjavajući nas s desne strane, izgledao kao da vedro promatra taj prizor. Nastojao mi je objasniti - kako sam vam već rekao - svoj udio u događajima one znamenite noći. U pitanju je bila samo brzina. Kako je mogao znati tko će nadjačati? »Ja bih ga bio spasio, cijenjeni gospodine! Bio bih ga spasio za osamdeset dolara«, izjavljivao je sladunjavim glasom idući korak iza mene. »On se spasio sam«, rekoh, »a vama je oprostio«. Začujem odvratno cerekanje i okrenem se prema njemu: smjesta je, činilo se, bio pripravan odmagliti. »Čemu se vi to smijete?« upitah ga zaustavivši se. »Ne dajte se varati, poštovani gospodine!« klikne on, očito gubeći svaku vlast nad svojim osjećajima. »Zar on da se sam spasi! Ne umije on ništa, poštovani gospodine - sasvim ništa. Tko je on? Što on traži ovdje - taj veliki lupež? Što traži ovdje? On svakome sipa prašinu u oči, on i vama sipa prašinu u oči, poštovani gospodine; ali meni on ne može sipati prašinu u oči. On je veliki luđak, poštovani gospodine«. Ja se prezirno nasmijem i, okrenuvši se na drugu stranu, pođem opet dalje. Cornelius je trčkarao uza me i nametljivo šaptao: »On je tu samo neko djetence - samo djetence - samo djetence«. Dakako, nisam se ni najmanje obazirao na nj, a on, videći da vrijeme hita, jer smo se već približavali ogradi od bambusa, koja je blistala nad pocrnjelim tlom čistine, prijeđe na pravi predmet svoga razgovora. Poče podlo plačljivim glasom. Njegove su mu velike nesreće, rekao je, pomutile pamet. Zato se nada da ću mu ja ljubazno oprostiti one riječi na koje su ga natjerale samo njegove patnje. On ne kani time postići ništa, samo poštovani gospodin ne zna što to znači biti upropašten, slomljen, pogažen. Nakon toga uvoda približi se predmetu koji mu je ležao na srcu, ali tako zaobilazno nepovezano, plašljivo, da dugo nisam mogao razabrati što zapravo hoće. Želio je da se kod Jima zauzmem za njega. Činilo se također da je riječ i o nekom novcu. Čuo sam tu i tamo riječi: »Umjerena provizija - dolična nagrada«. Činilo se da on traži naknadu za nešto; i istrčao se čak tako daleko da mi kaže s nekim žarom kako ne vrijedi živjeti čovjeku kojemu su sve oteli. Ja nisam, dakako, izustio ni riječi, ali nisam ni začepio uši. Bit je svega toga, što mi je postupno postajalo jasno, bila da on smatra kako ima pravo na neke novce u zamjenu za djevojku. On je nju odgojio. Tuđe dijete. S mnogo muke i truda - sada je star... dolična nagrada... Kad bi poštovani gospodin htio reći koju riječ... Stanem da ga radoznalo pogledam, a on, bojeći se, čini mi se, da ne pomislim kako pretjeruje u svojim zahtjevima, žurno pristane na neki ustupak. S obzirom na »doličnu nagradu«, koju bi imao dobiti odmah, pripravan je, izjavljivao je, brinuti se za djevojku »bez ikakve druge naplate - kad dođe vrijeme da se ‘gentleman’ vrati kući«. Njegovo je malo, žuto lice, skvrčeno kao da je izažeto, izražavalo najtjeskobniju pohlepnu lakomost. Glas mu je ulagujući se cvilio: »Nikakve brige dalje - dobrovoljan skrbnik - mala svota...«
Stao sam i čudio se. Takva je vrsta posla bila očevidno njegovo zvanje. Najednom sam otkrio u njegovu puzavom stavu neku sigurnost, kao da se cijeli svoj život bavio samo sigurnim poslovima. »Svaki je ‘gentleman’ ostavio neku proviziju kad je došlo vrijeme da se vrati kući«, poče on značajno. Ja zalupih vratašcima. »U ovom slučaju, gospodine Corneliuse«, rekoh, »to vrijeme neće nikada doći.« Trebalo mu je nekoliko časaka da to shvati. »Kako!« zaskiči iskreno. »Kako«, prihvatim ja sa svoje strane vrata, »pa zar to još nikada niste čuli iz njegovih usta? On se nikada neće vratiti kući.« »Oh! To je previše!« poviče Cornelius. Nije me više htio osloviti s »poštovani gospodine«. Nekoje vrijeme šutio, a onda bez ikakva traga poniznosti poče vrlo tiho: »Neće nikada otići - ah! Zar je on - on - došao ovamo, vrag zna otkuda - došao ovamo - vrag zna, zašto - da po meni gazi dok ne umrem - ah - gazi« (on lagano lupne objema nogama), gazi ovako - nitko ne zna zašto - dok ne umrem...« Glas mu potpuno zamre; spopadne ga mali kašalj; zatim se sasvim približi plotu i reče mi povjerljivim i jadnim glasom da po njemu neće više gaziti. »Strpljivo! - strpljivo!« - mrmljao je busajući se u grudi. Ja sam mu se naprosto nasmijao, ali najednom prasne on preda mnom u raspojasan, divljački smijeh. »Ha! Ha! Ha! Vidjet ćemo! Vidjet ćemo! Što? Krasti od mene? Pokrasti mi sve! Sve! Sve!« Glava mu se spusti na jedno rame, a ruke su, slabo sklopljene, visile pred njim. Čovjek bi pomislio da je volio tu djevojku nadzemaljskom ljubavlju, da je njegov duh skršen, a srce slomljeno zbog te najokrutnije otimačine. Najednom podigne glavu i izbaci neku poganu riječ. »Kao njezina majka - ona je ista kao i njezina lažljiva majka. Potpuno ista. I u licu. U licu. Furija!« On nasloni čelo na plot i u tom položaju počne izgovarati prijetnje i užasne pogrde na portugalskom jeziku i svoje promukle usklike prekidati kukavnim jadikovkama i stenjanjem, trzajući pri tom ramenima, kao da ga je spopao smrtonosan napadaj neke bolesti. To je bila neizrecivo smiješna i podla lakrdija, i ja se brzo izgubim odande. On pokuša nešto viknuti za mnom. Neku uvredu na Jimov račun, mislim - ali ipak ne preglasno; ta bili smo preblizu kući. Sve što sam jasno čuo bilo je: »Ta on je samo neko djetence - samo djetence«.






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:53 am



XXXV


Ali sutradan ujutro, kad su mi na prvoj okuci rijeke iščezle iz očiju kuće Patusana, nestala mi je iz vida i stvarnost svega toga, njezina boja, njezine crte i njezino značenje, poput slike koju je umjetnikova mašta stvorila na platnu, i kojoj nakon duga promatranja po posljednji put okrenete leđa. Ona ostaje u pamćenju nepokretna, neuvela, sa svojim zaustavljenim životom, u nepromjenljivoj rasvjeti. Ambicije, strah, mržnje, nade, sve to ostaje u mome duhu upravo onako kako sam vidio - snažno i kao zauvijek utvrđeno u istom izrazu. Odlazio sam od te slike i vraćao se u svijet gdje se zbivaju događaji, gdje se ljudi mijenjaju, gdje svjetlo treperi, a život teče poput bistre rijeke, da uronim u nj; imat ću dosta posla da držim glavu nad površinom. Ali što se tiče svijeta koji sam ostavljao za sobom, u njemu ne mogu zamisliti nikakve promjene. Golemi i velikodušni Doramin i njegova mala žena, majčinska vještica, koji zajedno gledaju na tu zemlju i tajno tetoše svoje sne roditeljskih ambicija, Tunku Alang, oronuo i sav zbunjen, Dain Waris, pametan i hrabar, sa svojim povjerenjem u Jima, pogledom i ironičnom srdačnošću, djevojka, sva obuzeta zaplašenim, sumnjičavim obožavanjem, Tamb’ Itam, mrk i vjeran, Cornelius, koji naslanja svoje čelo na plot na mjesečini - sve ih vidim sasvim jasno. Oni postoje u meni kao dočarani štapićem nekog čarobnjaka. Ali lik, oko kojega su se svi oni okupili, taj lik živi, a ja ga ne vidim jasno. Nikakav čarobnjački štapić ne može ga ukrutiti pred mojim očima. On je jedan od naših.
Jim me je, kako sam vam već rekao, pratio na prvoj etapi moga povratka u svijet kojega se on odrekao, a činilo se da nas put na mahove vodi kroz samo srce neoskvrnjene pustoši. Prazni su rukavi rijeke blistali pod okomitim suncem; među visokim je zidovima vegetacije žega drijemala nad vodom, a čamac se snažnim veslanjem probijao kroz zrak, koji kao da se skrutio gust i vruć pod krovom visokih stabala.
Sjena je skoroga rastanka stvorila već neizmjeran razmak među nama, i kad smo razgovarali, bilo je to s naporom, kao da moramo pojačati svoje tihe glasove kako bi prodrli kroz veliku i sve veću udaljenost. Čamac je upravo letio; skapavali smo od vrućine sjedeći jedan uz drugoga u ustajalu, odviše ugrijanom zraku, vonj mulja, močvare, iskonski miris plodne zemlje činilo se da nas bode u lice. Najednom, na nekoj okuci, kao da je negdje daleko neka velika ruka podignula tešku zavjesu i naglo rastvorila golema vrata. I samo se svjetlo činilo kao da se trza, nebo se nad našim glavama raširilo, vrlo daleki žamor dopre do naših ušiju, obavije nas svježina i ispuni pluća, pospješi misli, krv, žaljenje - i ravno ispred nas šume iščeznu pred tamnomodrim hrptom mora.
Duboko sam disao, uživao u toj širini otvorenog obzora, u toj drukčijoj atmosferi, što se činilo da dršće od naprezanja života, od energije nekoga nepogrešivog svijeta. To nebo i to more bili su otvoreni za me. Djevojka je pravo rekla - u njima je bio neki znak, neki poziv - nešto na što sam se odazivao svakom žilicom svoga bića. Pustio sam da mi oči tumaraju kroz prostor, poput čovjeka, oslobođena okova, koji proteže svoje zgrčene udove, trči, skače, odaziva se opojnom zanosu slobode. »To je divno!« uskliknem, a onda pogledam na grešnika do sebe. Sjedio je, oborivši glavu na grudi, i rekao: »Da« - velikim slovima napisan prijekor svojoj romantičnoj savjesti.
Sjećam se i najmanjih pojedinosti toga popodneva. Iskrcasmo se na malom bijelom žalu. Iza njega se dizala niska stijena, na vrhu pošumljena i umotana u povijuše do samog podnožja. Ispod nas morska se pučina u svojoj vedroj i izrazitoj modrini protezala dižući se polagano sve do obzora, koji se poput niti ispružio u visini naših očiju. Veliki su blistavi valovi svjetla lagano prolazili preko pjegaste, tamne površine, brzi kao pera što ih nosi povjetarac. Lanac se otoka, razveden i masivan, pružao nasuprot široku ušću na površini blijede, staklenaste vode, koja je vjerno odražavala obrise njegovih obala. Visoko je u bezbojnoj svjetlosti sunca lebdjela neka samotna ptica, potpuno crna, sad se spuštala, a sad dizala nad istim mjestom i tek bi neznatno zalepetala krilima. Jedna je skupina bijednih, čađavih koliba od tanke rogožine stajala nad vlastitom obrnutom slikom u vodi na mnoštvu iskrivljenih visokih kolaca u boji ebanovine. Neka sasvim mala, crna lađa isplovi između njih s dva mala čovjeka, potpuno crna, koji su se pretjerano naprezali veslajući po blijedoj vodi, a lađa kao da je teško klizila po zrcalu. Ta je skupina kukavnih koliba bila ribarsko selo, koje se dičilo naročitim pokroviteljstvom bijeloga gospodara, a ona su dva čovjeka, koja su prelazila preko vode, bila stari glavar i njegov zet. Oni se iskrcaše i dođoše do nas po bijelu pijesku, vitki, tamnosmeđi kao sušeni na dimu, s pepeljastim mrljama na koži svojih golih ramena i grudi. Glave su im bile obavite prljavim, ali pomnjivo savijenim rupcima, a starac odmah poče rječito iznositi neku tužbu, pružajući svoju mršavu ruku i upirući s povjerenjem u Jima svoje stare, krmeljive oči. Radžini ljudi neće da ih puste na miru; bilo je svađe zbog nekih kornjačinih jaja što su ih njegovi ljudi sabirali na onim otočićima - i on, naslanjajući se u sasvim maloj udaljenosti na svoje veslo, ispruži svoju smeđu koščatu ruku nad more. Jim ga je neko vrijeme slušao ne dižući očiju, a zatim mu prijazno reče neka počeka. On će ga malo kasnije saslušati. Oni se poslušno povuku malo dalje i čučnu na svoje pete, položivši vesla preda se na pijesak; srebrni su traci u njegovim očima strpljivo pratili naše kretnje, a beskrajnost otvorena mora i mir obale koja se pružala na sjever i na jug izvan dohvata moga vida stvarali su golemu Nazočnost što je motrila nas, četiri patuljka, osamljena na onom blistavom pijesku.
»Neprilika je u tome«, reče Jim zlovoljno, »što su mnogi naraštaji smatrali jadne ribare u tom selu kao Radžine osobne robove, a taj stari nevaljalac ne može sebi utuviti u glavu da...«
On stane. - »Da, vi ste to sve promijenili«, rekoh.
»Jest. Ja sam sve to promijenio«, promrmlja sumornim glasom.
»Vi ste doživjeli svoju sreću«, nastavih.
»Jesam li?« reče Jim. »Dobro, jesam. Mislim da jesam. Da. Opet sam stekao pouzdanje u se - dobar glas - pa ipak katkada želim... Ne! Zadržat ću ono što sam stekao. Nemam ništa više da očekujem.« Ispruži ruke prema moru. »Nikako neću dalje odavde.« Onda udari nogom po pijesku. »Ovo je moja granica, jer mi ništa manje nije dovoljno.«
Koračali smo dalje žalom. »Da, ja sam sve to promijenio«, nastavi on pogledavši sa strane ona dva strpljiva ribara što su čučala. »Pokušajte samo pomisliti što bi se dogodilo kad bih otišao. Jupitra mi! Možete li vi to sebi predočiti? To bi bio pravi pakao. Ne! Otići ću sutra i izložiti se opasnosti da popijem kavu kod onoga starog ludova Tunka Alanga, i podići ću veliku graju zbog tih smrdljivih kornjačinih jaja. Ne. Ja ne mogu reći: sad je dosta. Nikada. Moram ustrajati, ustrajati do kraja držeći pred očima svoj cilj, da budem siguran kako me ništa ne može pogoditi. Moram se oslanjati na njihovu vjeru u me, da bih se osjećao siguran i da - da...« Zamisli se kako bi našao prikladnu riječ, i činilo se da bi je htio pronaći na moru »da bih ostao u dodiru sa...« Glas mu se naglo snizi u šaptanje... »s onima koje možda nikada više neću vidjeti. Sa - sa - s vama, na primjer.«
Njegove me riječi duboko ganuše. »Zaboga«, rekoh, »ne mislite na me, dragi moj prijatelju, gledajte samo na se!« Osjećao sam zahvalnost i simpatiju za toga beskućnika, čije su oči odabrale mene, koji imam svoje mjesto među ostalim neznačajnim mnoštvom. Kako je to, uostalom, malo da bih se time hvalio! Okrenem na stranu svoje zažareno lice; pod niskim suncem, koje je dogorijevalo, tamnjelo i crvenjelo poput žeravice iz vatre, prostiralo se more nudeći sav svoj beskrajni mir ognjenoj kugli što mu se primicala. On dvaput pokuša govoriti, ali se uzdrži; napokon, kao da je našao neku formulu, reče mirno:
»Bit ću vjeran. Bit ću vjeran«, ponovi i ne gledajući me, po prvi put pustivši da mu oči lutaju po moru, kojemu se modrina promijenila u tamni grimiz pod plamenim zalaskom sunca. Ah! bio je romantik, romantik. Sjetih se nekih Steinovih riječi... »Uroniti u razorni element... Ostvariti svoj san, i opet ostvarivati svoj san - i tako - uvijek - usque ad finem...« Bio je romantik, ali usprkos tome potpuno iskren. Tko može reći kakve je oblike, kakva priviđenja, kakva lica, kakav zaborav vidio u žaru zapada!... Mali se čamac, pušten sa škune, primicao polagano s pravilnim udaranjem dvaju vesala pješčanom prudu, da dođe po me. »Pa i Dragulj ka je tu«, reče on, a velika je tišina zemlje, neba i mora tako zavladala i samim mojim mislima da sam se na njegov glas trgnuo. »Tu je i Draguljka«. »Jest«, promrmljah. »Ne treba ni da vam kažem što je ona meni«, nastavi. »Vidjeli ste i sami. S vremenom će ona već razumjeti...« »Nadam se da hoće«, prekinem ga. »I ona ima u mene povjerenje«, sanjario je Jim, a onda promijeni ton: »Kad ćemo se opet vidjeti, da mi je znati?«
»Nikada - osim ako odete odavde«, rekoh izbjegavajući njegov pogled. Činilo se da nije iznenađen; stajao je neko vrijeme sasvim miran.
»Onda zbogom«, reče nakon stanke. »Možda je tako i dobro.«
Stisnusmo jedan drugome ruku, a ja pođoh prema čamcu koji je čekao primaknuvši svoj kljun sasvim žalu. Škuna je s razapetim velikim jedrom, okrenuvši prednje trokutno jedarce prema vjetru, skakutala na grimiznom moru; i jedra su joj postala ružičasta. »Hoćete li skoro opet kući?« upita Jim upravo kad sam zakoračio preko ruba na brod. »Za godinu dana otprilike, ako poživim.« Prednji dio čamca zagrebe po pijesku, čamac se otisne, mokra vesla bljesnuše i uroniše jedanput, dvaput. Jim na kraju žala podigne glas. »Recite im...«, poče on. Načinih znak ljudima da prestanu veslati, i počekah čudeći se. Kome da kažem? Napol već uronjeno sunce obasjavalo ga je; vidio sam njegov crveni sjaj u Jimovim očima što su nijemo gledale u me... »Ne - ništa!« reče i lakim zamahom ruke dade čamcu znak da krene. Nisam više pogledao na obalu sve dok se nisam popeo na palubu škune.
Do tog je časa sunce već zašlo. Sumrak je ležao nad istokom, a obala je potamnjevši pružala unedogled svoju mračnu stijenu, koja se doimala kao pravi bedem noći; zapadni je obzor bio samo veliki plamen, zlatan i grimizan, u kojemu je plovio velik, osamljen oblak, mračan i miran, i bacao sivu sjenu na vodu pod sobom, a ja vidjeh Jima na žalu kako gleda za škunom koja odmiče i sve se brže udaljuje.
Ona se dva polugola ribara digoše čim sam ja otišao; sigurno su zaokupili bijelog gospodara jadikovkama o svojim sitnim, jadnim, potlačenim životima, a ovaj je to jadikovanje slušao kao da se sve to njega samoga tiče, jer nije li i to bio dio njegove sreće - sreće, koja je započela čim je izgovorio riječ »idem« - sreće kojoj je, kako me je uvjeravao, tako potpuno dorastao? I oni su, rekao bih, također imali sreću, a bio sam uvjeren da će joj svojom postojanošću biti dorasli. Njihova su tamna tjelesa iščeznula na tamnoj pozadini mnogo prije nego što mi se izgubio iz vida njihov pokrovitelj. Bio je u bjelini od glave do pete i uporno se isticao od onog bedema noći za svojim leđima, od mora do svojih nogu, a uza nj njegova sreća - još i tad zastrta koprenom. Što mislite? Je li bila još i tad zastrta koprenom? Ja ne znam. Činilo mi se da taj bijeli lik u onom miru obale i mora stoji usred neke duboke zagonetke. Suton se brzo gasio na nebu nad njegovom glavom, pruga je pijeska već nestala pod njegovim nogama, a on sam nije se činio veći od djeteta - i onda se vidjela samo još mrlja, sitna bijela mrlja, koja kao da u sebi sabire čitavo svjetlo što je preostalo u potamnjelu svijetu... I najednom ga izgubih iz vida...






Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:53 am



XXXVI


Tim je riječima Marlow završio svoje pričanje, a njegovi se slušaoci smjesta raziđu pred njegovim sumornim, zamišljenim očima. Ljudi se povukoše s verande dva po dva, ili pojedinačno, ne gubeći vrijeme i bez riječi, kao da su posljednje slike te nedovršene priče, njezina nepotpunost i sam pripovjedačev glas učinili svaku raspravu nepotrebnom i svako razjašnjenje nemogućim. Činilo se da svaki od njih odnosi sa sobom svoj dojam, da ga odnosi kao neku tajnu; ali od svih tih slušalaca bio je samo jedan koji je jednoga dana imao čuti posljednju riječ te povijesti. Ona je sama došla k njemu, više od dvije godine kasnije a došla je kao debeli svežanj papira ispisan Marlowovim pravilnim i uglastim rukopisom.
Taj povlašteni čovjek otvori svežanj, pogleda u nj, a zatim odloživši ga, priđe prozoru. Njegov je stan bio na najvišem katu visoke zgrade, a pogled mu je mogao lutati daleko iza prozirnih prozora, kao da gleda s vrha nekog svjetionika. Kosi su krovovi blistali, tamni su im se isprekidani vrhovi beskonačno nizali jedan za drugim poput mračnih valova bez pjene, a iz dubina se grada pod njegovim nogama dizao nejasan i neumoran žamor. Zvonici su crkava, brojni i nasumce razasuti, stršali poput svjetionika u izukrštanim pličinama među kojima nema prolaza; jaka je kiša padala zajedno sa sumrakom zimske večeri, a udarci su se velikog sata, koji je na nekom tornju izbijao ure, razlijegali snažnim i strogim zvucima što su ječali i oštro prodirali sve do mozga. Čovjek povuče teške zastore.
Svjetlo je njegove zasjenjene svjetiljke spavalo poput neke zaklonjene mlake, njegovi se koraci na ćilimu nisu ni čuli, dani su njegovih lutanja bili završeni. Nema više obzora, bezgraničnih poput nade, nema više sutona u šumama, svečanima poput hramova, u njegovu vrućem traženju »nikad otkrivene zemlje« nad brežuljkom, preko rijeke, s onu stranu mora. Sat je izbijao! Nikada više! Nikada više! Ali otvoreni je svežanj pod svjetiljkom dozivao natrag zvukove, priviđenja i sam okus prošlosti - mnoga izblijedjela lica, žamor tihih glasova koji zamiru na obalama udaljenih mora pod strastvenim suncem bez utjehe. On uzdahne i sjedne da čita.
Najprije ugleda tri različita priloga. Mnogo stranica, sitno ispisanih i pričvršćenih zajedno, zaseban četvorouglast list sivkastog papira s nekoliko riječi, napisanih rukopisom koji on nikada prije nije vidio, i Marlowovo pismo kao objašnjenje. Iz njega ispadne drugo neko pismo, požutjelo od vremena i izlizano na pregibima. On ga digne i, odloživši ga na stranu, uzme Marlowovu poslanicu, žurno preleti preko prvih redaka, a onda se zaustavi i poče polagano čitati poput čovjeka koji se, sporim nogama i budnim očima, približuje neotkrivenoj zemlji da u nju zaviri.
»...Mislim, da niste zaboravili«, nastavljalo je pismo. »Samo ste vi pokazali zanimanje za onoga koji je nadživio pričanje svoje povijesti, premda se dobro sjećam kako niste htjeli priznati da je on zavladao svojom sudbinom. Proricali ste da će ga snaći ona velika nesreća, da će se umoriti i da će mu se zgaditi čast što ju je stekao, zadaća što ju je sam sebi zadao, ljubav koja se razvila iz sućuti i iz mladosti. Rekli ste da dobro poznajete ‘stvar takve vrste’, varavo zadovoljstvo i neizbježnu obmanu što ih ona sa sobom donosi. Vi ste također rekli - sjećam se - da je ‘posvetiti svoj život njima’ (a ‘njima’ znači sve ljude smeđe, žute ili crne kože) ‘gotovo isto kao da prodate svoju dušu nekom surovom prostaku’. Tvrdili ste da su ‘stvari te vrste’ podnošljive i trajne samo onda kad se temelje na čvrstom vjerovanju u istinitost ideja koje pripadaju našoj rasi, i u ime kojih su osnovani red i moral etičkog napretka. ‘Treba nam jakost toga vjerovanja da bismo se održali’ rekli ste. ‘Treba nam da vjerujemo u potrebu i u pravednost tih ideja da bismo dostojno i svjesno žrtvovali svoje živote. Bez toga je naša žrtva samo zaborav, a način kojim tu žrtvu prinosimo nije drugo nego put u propast’. Drugim riječima, tvrdili ste da se ili moramo boriti zajedno sa svojima, ili naš život ne vrijedi. Možda! Vi to sigurno znate - kažem to bez ikakve zlobe - vi, koji ste u nekoliko mjesta uletjeli sasvim sami i opet spretno izišli, ne oprživši krila. Ali, riječ je o tome da je Jim, ne obazirući se na čitavo čovječanstvo, imao posla samo sa sobom, a pitanje je nije li on naposljetku pristao uz neku vjeru, koja je moćnija nego što su zakoni rada i napretka.
Ništa ne tvrdim. Vi ćete to možda moći prosuditi - kad pročitate. Ima - uostalom - mnogo istine u onom običnom izrazu ‘prati ga nesreća’. Nemoguće je vidjeti Jima jasno - osobito zato što ga, gledajući ga posljednji put, vidimo samo tuđim očima. Ja vam bez oklijevanja priopćujem sve što znam o onom posljednjem događaju koji ga je, kako je sam govorio, ‘snašao’. Čovjek se pita nije li to možda bila ona posljednja dobra prilika, ona posljednja i odlučna kušnja na koju sam uvijek slutio da čeka, kako bi zatim mogao doviknuti svoju poruku ovom nepogrešivom svijetu. Vi se sjećate da me je, kad sam se posljednji put s njim rastajao, upitao hoću li se skoro vratiti kući, i da je najednom povikao za mnom: »Recite im!«... Ja sam čekao - radoznalo, priznajem, i s nadom - da čujem što će to doviknuti: »Ne - ništa.« Onoga je dana to bilo sve - i neće biti ništa više; neće biti nikakve poruke, osim one koju svaki od nas može sam za se razabrati iz jezika činjenica, koje su tako često zagonetnije nego i najlukavije sastavljen red riječi. On je, istina, još jednom pokušao izraziti što misli, ali ni to mu nije uspjelo, kako možete vidjeti ako pogledate na list sivkastog papira koji je ovdje priložen. Pokušao je pisati; ne primjećujete li kako je taj rukopis banalan? Natpis kaže: »Tvrđava Patusan«. Prema tome zaključujem da je izveo svoju namjeru i pretvorio svoju kuću u utvrdu. To je bio izvrstan plan: dubok jarak, zemljani zid s ogradom od kolja, a na uglovima topovi na povišenim mjestima, da mogu pucati na svaku stranu trga. Doramin je pristao da mu dobavi topove, pa će tako svaki čovjek njegove stranke znati da je tu sigurno mjesto, u koje se svaki vjerni pristaša može povući u slučaju neke nenadane pogibelji. Sve je to dokazivalo njegovo razborito predviđanje, njegovu vjeru u budućnost. Oni, koje je zvao ‘moji ljudi’ - oslobođeni Šerifovi zarobljenici - imali su činiti zasebnu četvrt Patusana sa svojim kolibama i malim komadićima zemlje pod zidovima tvrđave. A u njoj će on sam biti nepobjediva vojska. »Tvrđava Patusan.« Nema datuma, kako vidite. Što znači broj i ime za dan koji je kao i drugi dan? Također je nemoguće reći na koga je mislio kad je prihvatio pero: na Steina - na mene - na svijet uopće - ili je to bio samo besciljni, bolni krik osamljena čovjeka koji se suočio sa svojom sudbinom? ‘Dogodilo se nešto grozno’ napisao je prije nego što je odbacio pero prvi put; pogledajte pod tim riječima mrlju tinte, nalik na vršak strijele. Čas zatim pokušao je opet, teško črčkajući, kao olovnom rukom, napisati drugi redak. ‘Moram sada odmah...’ Pero je štrcnulo, i on je tada odustao od toga da piše. Nema ništa više; ugledao je široki ponor, koji ni oko, ni glas ne može premostiti. Ja to mogu razumjeti. Porazilo ga je ono neobjašnjivo, porazila ga je vlastita ličnost - dar one sudbine koju je svim svojim silama nastojao savladati.
Prilažem vam također i jedno staro pismo - vrlo staro pismo. Našli su ga pomnjivo sačuvano u njegovoj kutiji za pisanje. Ono je od njegova oca, a po datumu možete vidjeti da ga je morao dobiti malo dana prije nego što se ukrcao na »Patnu«. Mora da je to posljednje pismo što ga je uopće dobio od kuće. Čuvao ga je svih tih godina kao neku dragocjenost. Dobri je stari pastor jako volio svoga sina mornara. Pročitao sam tu i tamo po koju rečenicu. U tom pismu nema ništa drugo osim ljubavi. On kaže svom ‘dragom Jamesu’ da je njegovo posljednje dugačko pismo bilo veoma ‘iskreno i zanimljivo’. Ne bi mu se sviđalo da on ‘sudi o ljudima prestrogo i prenaglo’. Pune četiri strane tako, blage moralne pouke i obiteljske vijesti. Tom se ‘zaredio’, Carrijin je muž imao ‘novčanih gubitaka’. Stari nastavlja jednako, pouzdavajući se u Providnost i ustaljeni poredak svemira, ali živo osjeća njegove male pogibelji i njegove male milosti. Čovjek ga gotovo može vidjeti, sjedokosa i vedra u nepovredivu zaklonu izblijedjele, udobne sobe za rad, pune polica s knjigama, gdje je četrdeset godina uvijek iznova savjesno sređivao svoje ponizne misli o vjeri i vrlini, o vođenju života i jedinom ispravnom umiranju, gdje je napisao tako mnogo propovijedi, kako sjedi pišući svom dječaku, ondje daleko, na drugom kraju svijeta. Ali što znači udaljenost? Vrlina je samo jedna na čitavom svijetu, i postoji samo jedna vjera, jedno jedino razumljivo upravljanje životom, jedan jedini način kako se umire. On se nada da njegov ‘dragi James’ neće nikada zaboraviti kako se onaj, ‘tko samo jedanput popusti napasti, istoga časa izlaže tome da se potpuno iskvari i zauvijek propadne. Zato odluči čvrsto da nećeš nikada, ni s kojeg razloga, učiniti ništa što smatraš lošim’. Ima tu vijesti o nekom omiljelom psu; a konjić, ‘na kojemu ste svi vi mališani rado jahali’, od starosti je oslijepio, i morali su ga ustrijeliti. Stari zaziva nebeski blagoslov; majka mu i sve djevojke, koje su tada bile još kod kuće, šalju izraze svoje ljubavi... Ne, nema ništa naročito u tome žutom, izlizanom listu, koji je nakon tako mnogo godina dolepršao iz njegove ruke što ga je milovala. Na to pismo nije nikada bilo odgovora, ali tko bi mogao reći kakve je razgovore vodio sa svim tim mirnim, bezbojnim likovima muškaraca i žena koji žive u onome mirnom kutiću svijeta, zaklonjenom od pogibelji ili od borbe kao grob, gdje se jednolično udiše zrak neporemećene čestitosti? Čini ti se čudno da Jim pripada tim ljudima - Jim, kojega je tako mnogo toga ‘snašlo’. Njih nikada nije ništa snašlo; oni neće nikada biti zatečeni nespremni i nikada neće biti pozvani da se uhvate ukoštac sa sudbinom. Svi su tu, dočarani blagim očevim čavrljanjem, sva ta braća i sve te sestre, kost njegovih kosti i meso njegova mesa, svi gledaju vedrim, nesvjesnim očima, a njega, čini mi se, vidim kako se konačno vratio, ali ga ne vidim više samo kao bijelu mrlju usred beskrajnog tajanstva, nego u pravoj veličini, gdje stoji prezren među njihovim smirenim likovima sa svojim ozbiljnim i romantičnim licem, ali uvijek nijem, mračan - u nevolji.
Povijest posljednjih događaja naći ćete na ovih nekoliko priloženih stranica. Morat ćete priznati da je romantičnija od najpustolovnijih sanja njegova dječaštva, a ipak mislim da ima u njoj neke duboke i strašne logike, kao da samo naša mašta, jedino mašta može sručiti na nas moć neke porazne sudbine. Nerazboritost naših misli pada opet na naše glave: ‘Tko se mača laća, od mača i pogiba.’ Ta se čudna pustolovina, u kojoj je najčudnije to da je istinita, zbila kao neka neminovna posljedica. Nešto se takvo moralo dogoditi. Čovjek to neprestano sam sebi govori, a čudi se što se takvo nešto uopće moglo dogoditi u pretprošloj godini gospodnjoj. Ali to se dogodilo - i nemoguće je pobijati logičnost događaja.
Zapisujem to ovdje za vas kao da sam bio očevidac. Obavještenja što sam ih dobio bila su samo djelomična, ali ja sam sve te ulomke povezao u cjelinu, a ima ih dosta da slika bude razumljiva. Pitam se kako bi Jim sam to pričao. On mi se toliko povjeravao, da mi se katkada čini kako će i sad ući i ispričati mi tu povijest vlastitim riječima, svojim bezbrižnim, a ipak osjećajnim glasom, na svoj iskren način, malo zbunjen, malo zabrinut, malo povrijeđen, ali otkrivajući tu i tamo jednom riječju ili rečenicom svoju unutrašnjost, premda to nikada nije bilo dovoljno da se potpuno snađem. Teško je vjerovati da on nikada više neće doći. Nikada više neću čuti njegov glas, niti ću vidjeti njegovo glatko, rumeno i opaljeno lice s bijelom crtom na čelu, ni njegove mladenačke oči, koje od uzbuđenja tamne i postaju duboke, nedokučivo modre.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:53 am







XXXVII


Sve to počinje znamenitim podvigom nekoga Browna, koji je s najvećim uspjehom ukrao španjolsku škunu iz malog zatona blizu Zamboagne. Dok nisam otkrio tog junaka, obavještenja što sam ih dobio bila su nepotpuna, ali sam sasvim neočekivano naišao na nj nekoliko sati prije nego što je ispustio svoju drzovitu dušu. Na sreću je bio i pripravan i sposoban da mi pripovijeda, iako su ga gušili napadaji astme; pri tom se njegovo izmučeno tijelo previjalo od zlobne radosti kad bi samo pomislio na Jima. Upravo je likovao na pomisao da je konačno ipak isplatio dug onoj bahatoj propalici’. Sav je uživao u tom svome djelu. Morao sam podnositi utonuli bijesni pogled njegovih divljih očiju namreškanih vjeđa ako sam htio nešto doznati; podnosio sam ga razmišljajući kako su neki oblici zla vrlo srodni ludilu, kako potječu iz ljute sebičnosti, raspaljivani su otporom, cijepaju dušu na komade i daju tijelu nenaravnu snagu. Njegovo pričanje otkriva također neslućene dubine prepredenosti u onog nitkova Corneliusa čija podla i jaka mržnja djeluje kao po nekom oštroumnom nadahnuću i pokazuje mu nepogrešiv put prema osveti.
’Čim sam ga pogledao, odmah sam vidio kakav je to luđak’, dahtao je Brown na umoru. ‘On da je čovjek! Grom i pakao! On je bio šuplja prijevara. Kao da nije mogao izravno reći: Dižite ruke s moga plijena! Grom ga ubio! To bi bilo muški! Vrag odnio njegovu uzvišenu dušu! Ulovio me je - ali nije imao dovoljno bjesova u sebi da sa mnom dokrajči. To nije imao! Taj me je stvor pustio da odlepršam, kao da nisam vrijedan ni udarca nogom.’... Brown se očajnički naprezao da dođe do daha... ’Varalica... Pustio me da otpirim... I tako sam ja na kraju dovršio s njim...’ On se opet gušio... ’Mislim da će me ovo ubiti, ali ja ću sada lako umrijeti... Vi... čujte vi... ne znam vaše ime - ja bih vam dao novčanicu od pet funti da - da je imam - za vijest - ili se ne zvao Brown...’ Užasno se naceri... ’Gentleman Brown’.
Sve je to izgovarao teško dišući i piljeći u me svojim žutim očima iz dugačkog, izmučena smeđeg lica; trzao je lijevom rukom, a sijeda i zamršena brada visila mu je gotovo do u krilo; prljav i poderan gunj pokrivao mu je noge. Pronašao sam ga u Bangkoku pomoću one sveznalice Schomberga, gostioničara, koji me je u povjerenju uputio gdje da ga tražim. Čini se da je neka danguba i pijana skitnica - neki bijelac koji je živio među urođenicima sa ženom Sijamkom, smatrao osobitom čašću da dade utočište posljednjim danima glasovitog ‘gentlemana’ Browna. Dok je on razgovarao sa mnom u kukavnoj kolibi i borio se, tako reći, za svaki trenutak svog života, ona je Sijamka krupnih golih nogu i glupava ružnog lica, sjedila u tamnom kutu, nehajno žvačući betel. S vremena na vrijeme digla bi se da otjera neko pile s vrata. Cijela se koliba tresla kad je hodala. Ružno žuto dijete, golo i trbušasto poput maloga poganskog boga, stajalo je do nogu ležaja i, držeći prst u ustima, duboko i mirno promatralo čovjeka na umoru.
Govorio je grozničavo, ali kao da bi ga usred riječi neka nevidljiva ruka uhvatila za gušu, zagledao bi se u me nijemo s izrazom sumnje i tjeskobe. Bojao se, činilo se, da će me čekanje umoriti, i da ću otići ostavivši ga s njegovom nedovršenom pričom i neizraženim likovanjem. Mislim da je umro u toku te noći, ali tada nisam ništa više imao da doznam.
Toliko zasad o Brownu.
Osam mjeseci prije toga, došavši u Samarang, otišao sam da kao obično posjetim Steina. Na onoj strani kuće koja je gledala u vrt pozdravi me na verandi bojažljivo neki Malajac, a ja se sjetih da sam ga vidio u Patusanu u Jimovoj kući među drugim Bugima, koji bi obično dolazili uvečer da beskonačno pričaju o svojim ratnim uspomenama i da raspravljaju o državnim poslovima. Jim mi ga je jednom pokazao kao čestita malog trgovca koji ima vlastitu urođeničku lađu za plovidbu i po moru, i koji se istaknuo kao jedan od najhrabrijih pri zauzimanju ’Šerifova dvorišta’. Nisam baš bio iznenađen što ga vidim, jer bi se svaki trgovac iz Patusana, koji bi se odlučio putovati čak do Samaranga, svakako navraćao Steinovoj kući. Uzvratih mu pozdrav i pođoh dalje. Na vratima Steinove sobe naiđoh na drugog Malajca, u kojemu prepoznah Tamb’ Itama.
Smjesta ga upitah što on tu radi; padne mi na um da je možda Jim došao u posjet. Priznajem, ta me je pomisao uzbudila i razveselila. Tamb’ Itam me je gledao kao da ne zna što da kaže. Je li Tuan Jim unutra’? upitah nestrpljivo. ‘Nije’, promrmlja on oborivši glavu na trenutak, a onda s nenadanom ozbiljnošću ponovi dvaput: ‘Nije se htio boriti. On se nije htio boriti.’ Kako mi se činio nesposoban da kaže išta drugo, odgurnuh ga u stranu i uđoh.
Stein je, visok i pognut, stajao sam u sredini sobe među redovima pretinaca za leptire. ‘Ah! Jeste li vi to, moj prijatelju?’ reče žalosno me gledajući kroz naočari. Svijetlosmeđi, širok vuneni kaput visio mu je nezakopčan do koljena. Imao je panama šešir na glavi, a blijedi su mu obrazi bili duboko izbrazdani. ‘Što je to sada?’ upitah nervozno. ‘Tu je Tamb’ Itam...’ ‘Dođite da vidite djevojku. Dođite da vidite djevojku. Ona je ovdje’, reče nekako preko srca užurban. Pokušao sam ga zadržati, ali je on s blagom upornošću prelazio preko mojih željnih pitanja. ‘Ona je ovdje, ona je ovdje’, ponavljao je uvelike uzbuđen. ‘Došli su ovamo prije dva dana. Starac kao što sam ja, stranac - sehen Sie - ne može učiniti mnogo... Dođite... Mlada srca ne praštaju...’ Dobro sam vidio da je Stein u najvećoj neprilici... Jakost je života u njima, okrutna jakost života...’ Mrmljao je vodeći me oko kuće; išao sam za njim gubeći se u žalosnim i ljutitim nagađanjima. Na vratima sobe za primanje zakrči mi put. ‘On ju je jako ljubio?’ reče kao da pita, a ja samo kimnuh, osjećajući se tako gorko razočaran da se nisam usudio progovoriti. ‘Zaista užasno’, promrmlja Stein. ‘Ona me ne može razumjeti. Ja sam za nju samo neki čudni starac. Možda vi... vas poznaje. Razgovarajte s njom. Ne možemo to ostaviti ovako. Recite joj neka mu oprosti. Bilo je zaista užasno.’ ‘Nema sumnje’, rekoh ogorčen što se nalazim u tami, ‘ali jeste li mu vi oprostili?’ On me nekako čudno pogleda. ‘Ćut ćete’, reče i, otvorivši vrata, bez oklijevanja me gurne unutra.
Vi znate Steinovu golemu kuću i dvije velike sobe za primanje, nenastavane i neugodne, čiste, pune samoće i sjajnih predmeta koji izgledaju kao da ih ljudski pogled nije nikada dotaknuo. U njima je hladno i u najtoplije dane, i vi ulazite u njih kao što biste ušli u neki pomno očišćeni podrum pod zemljom. Prođoh kroz jednu sobu, a u drugoj ugledah djevojku gdje sjedi na kraju velikoga stola od mahagonija, na koji je naslanjala glavu sakrivajući lice rukama. Nalašteni je pod kao ploha smrznute vode nejasno odražavao njezinu sliku. Zastori su od trske bili spušteni, a kroz čudan je zelenkasti sumrak, što ga je stvaralo lišće stabala izvana, puhao jak vjetar i nadimao dugačke zastore na prozorima i vratima. Bijeli joj lik bio je kao oblikovan od snijega; kristalni su privjesci na velikom svijećnjaku zveckali nad njezinom glavom poput blistavih ledenica. Podigla je oči i motrila me kako se približavam. Ledio sam se, kao da su prostrane odaje hladno boravište očaja.
Smjesta me prepozna i, čim sam stao spustivši pogled na nju, reče mirno: ‘On me je ostavio; vi nas ostavljate - radi svojih ciljeva’. Njezino je lice bilo odlučno. Činilo se da joj se sva životna toplina povukla u neki nepristupačan kut u grudima. ‘Bilo bi mi lako umrijeti s njim’, nastavi ona i načini neku umornu kretnju, kao da se odriče toga da shvati nešto nepojmljivo. ‘On nije htio! Bio je kao zaslijepljen - a ipak sam ja sama s njim govorila, ja sam stajala pred njegovim očima, na mene je gledao čitavo vrijeme! Ah! Vi ste tvrdi, izdajnički, bez istine, bez samilosti. Što vas čini tako opakima? Ili ste možda svi ludi?’
Ja je prihvatih za ruku, ali mi ruka ne uzvrati stisak, a kad je ispustih, ona padne. Ta ravnodušnost, strasnija od suza, od krikova i prijekora, kao da prkosi vremenu i utjehi. Osjećali ste da ništa, što biste mogli reći, neće stići do središta toga nijemog i okamenjenog bola.
Stein mi je rekao: ‘Čut ćete.’ Čuo sam. Čuo sam sve, slušajući sav zaprepašten i s užasom njezin glas, pun nesavladiva umora. Ona nije mogla shvatiti pravi smisao onoga što mi priča, a njezina me osvetljivost ispunjala samilošću za nju - a i za nj. Ostao sam kao prikovan na mjestu kad je završila. Naslanjajući se na ruku tvrdim je očima piljila preda se, a vjetar je puhao, i kristali su i dalje zveckali u zelenkastu sumraku. Zatim nastavi šapućući sama sebi: ‘A ipak je gledao u me! Mogao je vidjeti moje lice, čuti moj glas, čuti moju tugu! Kad bih pokatkad sjedila do njegovih nogu, naslonivši obraz na njegovo krilo, a on držao ruku na mojoj glavi, prokletstvo je okrutnosti i ludila već bilo u njemu i čekalo dan kad će se očitovati. Taj je dan došao!... i prije nego što je sunce zašlo, nije više mogao vidjeti - oslijepio je i oglušio i izgubio svaku sućut, kao vi svi. On neće iz mene izmamiti nijedne suze. Nikada, nikada. Nijedne suze. Ja neću plakati! Otišao je od mene kao da sam ja gora od smrti. Pobjegao je, kao da ga je otjeralo neko prokletstvo koje je čuo ili vidio u svom snu...’
Njezine ukočene oči kao da su se naprezale da vide sjenu čovjeka koji se snagom nekoga sna istrgnuo iz njezina naručja. Uopće mi ni ne odzdravi na moj tihi naklon. Odlanulo mi što se mogu udaljiti.
Vidjeh je još jednom, istoga popodneva. Otišavši od nje pošao sam da tražim Steina kojega nisam mogao naći u kući; progonjen zloslutnim mislima, iziđem u vrtove, u one čuvene Steinove vrtove, u kojima možete naći svaku biljku i stablo tropskih nizina. Išao sam duž regulirane rijeke i prosjedio dugo na zasjenjenoj klupi nedaleko od ukrasnog ribnjaka, gdje su neke vodene ptice podrezanih krila bučno ronile i pljuskale. Granje australskih stabala njihalo se iza mene lagano, neprestano, podsjećajući me na šum borova u Engleskoj.
Taj je turobni i nespokojan zvuk bio prikladna pratnja mojim mislima. Ona je rekla da ga je od nje otrgnuo neki san, a na to joj čovjek nije mogao ništa odgovoriti; činilo se da nema oproštenja za takav prestupak. A ipak, nije li i samo čovječanstvo u svojoj slijepoj trci nagnano nekim snom o svojoj veličini i moći na mračne staze pretjerane okrutnosti i pretjerane požrtvovnosti? A što je napokon i samo traženje istine?
Kad sam se digao da se vratim u kuću, ugledah Steinov svijetlosmeđi kaput kroz neku rupu u lišću i odmah zatim na zaokretu nekog puteljka naiđoh na nj; šetao je s djevojkom. Njezina je ručica ležala na njegovoj ruci, i on se pod širokim, plosnatim rubom svoga panama šešira naginjao nad nju, sijed, očinski, sa sažalnim i viteškim poštovanjem. Stao sam postrance, ali se oni zaustaviše nasuprot meni. On je oborio pogled na tlo do svojih nogu, a djevojka je, uspravna i lagana na njegovoj ruci, mračno piljila nekamo preko moga ramena svojim crnim, sjajnim, ukočenim očima. ‘Schrecklich!’ promrmlja Stein. ‘Užasno! Užasno! Što se tu može učiniti?’ Činilo se kao da se okreće k meni, ali mene su njezina mladost i svi oni dugi dani što je još čekaju jače privlačili nego on, te ja najednom, upravo kad sam uvidio da se ništa ne može reći, zatekoh sama sebe gdje branim svoga prijatelja kako bih njoj pomogao. ’Morate mu oprostiti’, zaključih, a moj mi se vlastiti glas činio prigušen, izgubljen u gluhoj, ravnodušnoj neizmjernosti. ‘Svima nam je potrebno da nam se oprosti’, dodam brzo zatim.
’Pa što sam ja skrivila?’ upita ona samo usnama.
’Uvijek ste osjećali nepovjerenje prema njemu’, rekoh.
’Bio je kao i drugi’, izusti ona polagano.
’Nije kao i drugi’, protestirao sam, ali ona nastavi mirno, bez ikakva osjećaja:
’Bio je lažac.’ Ali Stein smjesta upadne: ‘Ne! Ne! Ne! Moje ubogo dijete!...’ On trgne njezinu ruku, koja je mrtvo ležala na njegovu rukavu. ‘Ne! Ne! Nije bio lažac! Bio je iskren! Iskren! Iskren!’ Pokuša pogledati u njezino kameno lice. ‘Vi ne razumijete, Ah! Zašto ne razumijete?... Užasno!’ obrati se meni. Jednoga će dana svakako razumjeti.’
’Hoćete li joj vi objasniti?’ upitah gledajući ga uporno. Oni krenuše dalje.
Motrio sam ih. Njezina se haljina vukla po puteljku, njezina je crna kosa padala raspletena. Hodala je uspravna i laka uz visoka čovjeka, kojemu je dugačak, širok kaput visio u okomitim naborima s pognutih ramena, i kojemu su se noge polagano micale. Iščeznuše s druge strane one šikare (možda se još sjećate), u kojoj je šesnaest raznih vrsta bambusa raslo na okupu, tako da ih je vješto oko znalo sve razlikovati. Što se mene tiče, bio sam oduševljen divnom dražesti i ljepotom toga gaja s puteljcima, okrunjenog šiljatim lišćem i kitnjastim glavama, tom snagom, tim čarom smirenog, bujnog života koji je izrazit kao kakav zvuk. Sjećam se da sam ga dugo ostao gledati, kao što bi se netko zadržao na mjestu do kojega dopire šapat utjehe. Nebo je bilo biserno sivo. Bio je jedan od onih oblačnih dana, tako rijetkih u tropskim krajevima, kad čovjeka salijeću uspomene, uspomene na druge obale, na druga lica.
Odvezoh se natrag u grad istoga popodneva, povevši sa sobom Tamb’ Itama i onoga drugog Malajca, u čijoj su lađi oni pobjegli izbezumljeni, prestrašeni i izgubljeni u onoj nesreći. Udarac što su ga pretrpjeli kao da je izmijenio njihove prirode, okamenio njezinu strast, a zlovoljnog je i šutljivog Tamb’ Itama učinio gotovo brbljavim. I njegova se zlovolja pretvorila u zbunjenu poniznost, kao da je u odsudnom času vidio neuspjeh neke moćne čarolije. Trgovac iz Bugija, bojažljiv i neodlučan čovjek, izložio mi je vrlo jasno ono malo što je imao reći. Obojica su očevidno bila prestrašena od osjećaja nekoga dubokog, neizrecivog čuđenja, od dodira nekoga nedokučivog tajanstva«.
Tu se s Marlowovim potpisom završavalo samo njegovo pismo. Povlašteni je čitalac odvio stijenj na svojoj svjetiljci i, sjedeći samotan nad valovitim krovovima grada, poput čuvara nekoga svjetionika nad morem, dade se na čitanje Jimove povijesti.





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am




XXXVIII


»Sve to počinje kako sam vam već rekao, sa čovjekom po imenu Brown«, glasila je prva rečenica Marlowova pričanja. »Vi, koji ste se potucali po zapadnom Pacifiku, morali ste čuti za nj. Bio je poznati lupež na australskoj obali - ne zato što su ga tu često viđali, nego zato što se uvijek isticao u pričama o vanzakonskom životu, kojima zabavljaju posjetioce iz Engleske; i najblaža bi od tih priča, koje su se o njemu širile od rta Yorka do zaljeva Edena, bila više nego dovoljna da ga objese, kad bi se ispričala na pravome mjestu. Nikada se nije zaboravljalo spomenuti i to kako se misli da je on sin nekog baruna. Bilo kako bilo, sigurno je da se Brown odmetnuo s nekoga engleskog broda u ono vrijeme kad se počelo kopati zlato, te se za malo godina o njemu govorilo kao o nemani koja ugrožava različite skupine otoka u Polineziji. Bavio se otmicama urođenika, ogulio bi nekoga samotnog bijelog trgovca i do same pidžame koju je imao na sebi, a kad bi takvog jadnika orobio, većinom bi ga pozvao na dvoboj lovačkim puškama na žalu - što još samo po sebi ne bi bilo tako strašno da protivnik nije već dotada bio polumrtav od straha. Brown je bio moderni gusar, i to prilično bijedan, kao i njegovi slavniji uzori, ali ono u čemu se razlikovao od svoje suvremene braće razbojnika, kao što je Bully Hayes, ili sladunjavi Pease, ili ona namirisana hulja, onaj kicoš sa zaliscima Dundreary, poznat pod imenom Prljavi Dick, bila je osobita drzovitost njegovih nedjela i žestoko preziranje čovječanstva uopće a svojih žrtava napose. Drugi su bili samo najobičniji pohlepni prostaci, ali njega kao da je vodila neka zamršenija namjera. Izgrdio bi nekog čovjeka jedino da dokaže kako ga malo cijeni, a u strijeljanju ili sakaćenju kakva mirnog, bezazlenog stranca očitovao bi onu divlju i osvetničku ozbiljnost koja je bila kadra ispuniti užasom i najsmionije pustolove. U dane svoje najveće slave posjedovao je naoružanu lađu, na kojoj je služila mješovita posada, sastavljena od polinezijskih otočana i odbjeglih kitolovaca, i hvalio se, ne znam s koliko istine, da mu novčana sredstva u potaji daje neka veoma ugledna tvrtka trgovaca kokosovim orasima. Kasnije je pobjegao - govorkalo se - sa ženom nekog misionara, koja se, kao još vrlo mlada djevojka iz Claphama13 udala u času zanosa za blagog svećenika ravnih tabana, i koja je, naglo presađena u Melaneziju, krenula nekako stranputicom. To je bila tužna priča. Ona je bila bolesna u vrijeme kad ju je oteo, te je umrla, na palubi njegova broda. Kažu - a to je najčudnovatiji dio te priče - da se on nad njezinim mrtvim tijelom prepustio sumornoj, žestokoj tuzi. I njegova ga je sreća napustila vrlo brzo zatim. Izgubio je svoj brod na morskim hridima kod Malaite14 i iščeznuo na neko vrijeme, kao da je potonuo s njim. Prvi se put zatim čulo za nj u Nuka Hivi15 gdje je kupio staru francusku škunu koja je prije pripadala državnoj plovidbi. Kakav je častan posao mogao imati na umu kad je kupio tu lađu, ne mogu reći, ali su očevidno, zbog visokih povjerenika, konzula, ratnih brodova i međunarodnog nadzora, južna mora prevruća za gospodu njegova kova. Očito je morao premjestiti pozornicu svojih pothvata dalje na zapad, jer je godinu dana kasnije odigrao nevjerojatno srčanu, ali ne baš unosnu ulogu u nekoj tragikomičnoj aferi u zaljevu Mamile, u kojoj su glavni junaci bili neki namjesnik što je pronevjeravao državni novac, i neki lupeški blagajnik. Nakon toga čini se da se vrzmao oko Filipina na svojoj truloj škuni boreći se sa svojom nesrećom, dok na kraju, idući suđenim putom, ne zabrodi u Jimovu povijest kao slijepi ortak Mračnih Sila.
Pričao mi je da je, u času kad ga je zarobio neki španjolski patrolni čamac, pokušavao samo prokrijumčariti nekoliko topova za buntovnike. Ako je tako, onda ne mogu razumjeti što je radio na južnoj obali Mindanaoa. Ipak mislim da je ucjenjivao urođenička sela duž obale. Glavno je to da ga je čamac, smjestivši stražu na njegovu lađu, prisilio da jedri zajedno s njim prema Zamboangi. Na putu su zbog nekog razloga oba broda morala pristati u jednom od onih novih španjolskih naselja - iz kojih se na kraju nikada nije ništa razvilo - gdje su naišli ne samo na nekog državnog činovnika u obalnoj službi, nego i na dobru, čvrstu obalnu škunu, usidrenu u malom zaljevu; tu je lađu, koja je u svakom pogledu bila kud i kamo bolja od njegove, Brown odlučio ukrasti.
Izdala ga sreća - kako mi je sam rekao. Svijet, što ga je čitavih dvadeset godina zastrašivao divljačkim, nasilničkim prezirom, nije mu dao nikakvih materijalnih prednosti osim vrećice srebrnih dolara, koja je bila tako dobro skrivena u njegovoj kabini da je ‘ni sam đavo ne bi mogao nanjušiti’. A to je bilo sve - uistinu sve. Bio je već umoran od života, a nije se bojao smrti. Ali taj je čovjek, koji bi zbog hira stavio na kocku svoj život s gorkom i podrugljivom ravnodušnošću, živio u smrtnom strahu od tamnice. I sama mogućnost da bude zatvoren ispunjala bi ga nekim nerazumnim užasom, oblijevao bi ga hladan znoj, dobivao bi živčani slom, krv bi mu se pretvarala u vodu - spopadala bi ga ona vrsta groze koju bi osjetio praznovjeran čovjek pri pomisli da ga grli sablast. Državni činovnik koji je, dakle, došao na palubu da obavi privremenu istragu o zarobljenom brodu, istraživao je marljivo čitav bogovetni dan i vratio se na obalu istom kad se smračilo, dobro zaogrnut kabanicom i jako se brinući da Brownova mala uštednja ne bi zveckala u svojoj vrećici. Nakon toga, budući da je bio čovjek od riječi, smislio je način (već iduće večeri, mislim) kako da pošalje državni čamac na neki hitan zadatak u naročitoj službi. Kako se njegov zapovjednik nije mogao odreći momčadi na zarobljenu brodu, on se zadovoljio da, prije nego što se udalji, ponese sa sobom sva jedra s Brownove škune, sve do posljednje krpe, i dobro se pobrinuo da se dovuku na žal njegova dva čamca koja su bila dvije milje daleko odande.
Ali u Brownovoj se posadi nalazio neki urođenik sa Salamonskih otoka, otet već u svojoj mladosti i veoma privržen Brownu, najvaljaniji momak u cijeloj družini. Taj prijan otpliva do obalnog broda - usidrena nekih pet stotina aršina odande - držeći kraj konopca načinjenog od sve odjeće što su je za to bili pronašli i izderali. Voda je bila glatka, a zaljev taman »kao utroba krave«, kako je to Brown opisao. Salamonac se popeo na rub broda, držeći kraj konopca u zubima. Momčad je te lađe - sve sami Tagalci16 - bila na obali i zabavljala se u urođeničkom selu. Dva čuvara broda, ostavljena na palubi, naglo se probudiše i ugledaše samoga vraga. Imao je blistave oči i skakao brzo kao munja po mostu. Oni padoše na koljena ukočeni od straha, križajući se i mrmljajući molitve. Dugim nožem, koji je našao u brodskoj kuhinji, Salamonac, ne prekidajući njihove molitve, probode najprije jednoga, a zatim drugoga; istim se nožem lati posla i strpljivo poče piliti uže od kokosovih vlakana, dok se ono pod oštricom najednom ne prekine i pljusne u vodu. Tada on u tišini zaljeva oprezno vikne, a Brownova družina, koja je vrebala i puna nade ćulila uši u tami, poče polagano potezati svoj kraj užeta. Za manje od pet minuta obje se škune približe uz lak udarac i škripanje greda.
Brownova se momčad premjesti ne gubeći ni časa, uzevši sa sobom svoje vatreno oružje i veliku zalihu streljiva. Bilo ih je u svemu šesnaest: dva odbjegla mornara, jedan mršavi odmetnik s nekoga američkog ratnog broda, nekoliko jednostavnih plavokosih Skandinavaca, jedan luckasti mulat, jedan umiljati Kinez koji je kuhao - a ostalo kojekakav klatež južnih mora. Nitko se od njih nije ni za što brinuo. Brown ih je svijao po svojoj volji, a on sam, koji je bio ravnodušan prema vješalima, bježao je od sablasti španjolske tamnice. Nije im ostavio vremena da prekrcaju dovoljno živežnih namirnica; vrijeme je bilo mirno, zrak pun rose, a kad su odvezali konopce i razapeli jedra na slab povjetarac s obale, vlažno se platno nije nadimalo; činilo se da se njihova stara škuna blago rastaje s ukradenim brodom i da se tiho, kao i crna masa obale, gubi u noći.
Sretno isploviše na pučinu. Brown mi je pričao sve pojedinosti njihove plovidbe kroz Makasarski tjesnac. Bila je to vrlo mučna i očajnička pustolovina. Nedostajalo im je hrane i vode; napali su nekoliko urođeničkih brodova i dobili malo od svakoga. Razumije se da se Brown s ukradenom lađom nije usudio pristati ni u kojoj luci. Nije imao novca da išta kupi, ni isprava da ih pokaže, ni dosta vjerojatne laži da se opet izvuče. Neka im arapska lađa pod nizozemskom zastavom, koju su iznenadili jedne noći na sidrištu kod Poula Lautoma,17 ustupi malo prljave riže, svežanj banana i burence vode. Tri su dana vihor i magle sa sjeveroistoka tjerali škunu preko Javanskog mora. Žuti, muljeviti valovi promočiše tu skupinu gladnih lupeža. Vidjeli su poštanske parobrode kako plove svojim propisanim putovima, prolazili su mimo dobro opskrbljenih engleskih brodova sa zarđalim željeznim bokovima, usidrenih na plitkome moru, koji su čekali promjenu vremena ili oseku; jedna engleska topovnjača, bijela i lijepa, s dva vitka jarbola, presiječe im jednoga dana put, ali u daljini; a jednom drugom zgodom neka nizozemska korveta, crna i teško opremljena, primicala se njihovoj krmi, ploveći strašno polagano u magli. Oni su se šuljali neopaženi ili prezreni, družina pravih izopćenika, blijeda, žućkasta u licu, pobješnjela od gladi i gonjena strahom. Brown je namjeravao doploviti na Madagaskar, gdje se nadao, i to prilično osnovano, da će u Tamatavi prodati škunu bez ikakvih ispitivanja, ili da će možda nabaviti za nju neke više-manje krivotvorene isprave. Ipak, prije nego što bi se mogao upustiti u dugo putovanje preko Indijskog oceana, trebalo je hrane, a i vode.
Možda je on čuo za Patusan - a možda je samo slučajno vidio to ime napisano sitnim slovima na pomorskoj karti - vjerojatno ime povećeg seoceta uz rijeku u nekoj urođeničkoj državi, potpuno bez obrane, daleko od utrtih pomorskih putova i od krajnjih stanica za podmorske kabele. On je takve pothvate poduzimao i prije - kao neki trgovački posao; sada je to bila krajnja nužda, pitanje života ili smrti - zapravo slobode. Slobode! Bio je siguran da će dobiti namirnica, junaca, riže, slatkih krumpira. Žalosna se družina već unaprijed oblizivala. Možda će im uspjeti da iznude proizvode kao tovar za svoju škunu, a - tko zna? - možda i nešto zdravog, zvučnog kovanog novca! Znat će on navesti neke od poglavica i seoskih glavara da se dobrovoljno odreknu toga. Govorio mi je da bi im radije ispekao nožne prste nego dopustio da mu pokvare račune. Ja mu to vjerujem. Vjerovali su mu i njegovi ljudi. Oni nisu glasno klicali od veselja, jer su bili nijema rulja, ali su bili spremni kao vukovi.
Što se vremena tiče, imao je sreću. Nekoliko bi dana tišine prouzrokovalo neizrecive užase na toj škuni, ali uz pomoć povjetarca s kopna i s mora nije prošlo ni tjedan dana što su izišli iz tjesnaca Sunda kad su se usidrili pred ušćem Batu Kringa na puškomet od ribarskog sela.
Četrnaestorica se njih utrpa u dugačak čamac (koji je bio velik jer su ga upotrebljavali za tovarenje) i uputi se uz rijeku, dok dvojica ostadoše kao straža na škuni s toliko hrane da za deset dana ne umru od gladi. Plima i vjetar pomagali su im, te jednoga ranog popodneva veliki bijeli čamac, tjeran morskim vjetrićem što mu je nadimao poderano jedro, uplovi u rukav rijeke Patusan s posadom od četrnaest probranih strašila koja su gladno gledala preda se i držala prste na otponcima jeftinih pušaka. Brown je računao da će svojim dolaskom izazvati iznenađenje i užas. Oni dojedriše u posljednjem času plime; Radžino dvorište nije pokazivalo znakove života, prve su se kuće s obiju strana rijeke činile napuštene. Vidjelo se nekoliko lađa koje su hitale uz vodu. Brown se začudio videći kako je to mjesto veliko. Bila je duboka tišina. Vjetar je među kućama prestao puhati. Oni izvade dva vesla da njima zadrže čamac protiv struje, jer se Brown namjeravao ušančiti u središtu grada prije nego što stanovnici uzmognu i pomisliti na otpor.
Ipak je, čini se, glavaru ribarskog sela u Batu Kringu uspjelo na vrijeme poslati obavijest. Kad je dugi čamac stigao nasuprot džamiji (koju je sagradio Doramin; bila je to zgrada kojoj su zabati i vršci krova bili ukrašeni obrađenim barenim koraljima), otvoreni je prostor pred njom bio pun svijeta. Odjekne jedan poklik, a za njim se začuje udaranje gongova uz čitavu rijeku. S neke točke odozgo ispališe dva mala mjedena topa od šest funti, a taneta dodirnu poskakujući praznu površinu rijeke, pri čemu štrcnu mlazovi vode i zablistaju na sunčanoj svjetlosti. Ispred džamije bučno mnoštvo ljudi poče pucati u salvama, koje su šibale i koso padale preko rijeke; s obiju obala otpoče nepravilno i neprekidno pucanje na čamac, a Brownovi ljudi odgovoriše bijesnom, hitrom pucnjavom. Vesla su povukli natrag.
Na toj rijeci dolazi oseka veoma brzo nakon plime, te se čamac usred rijeke, gotovo skriven u dimu, poče pomicati natrag tako da mu je krma bila sprijeda. Dim je duž jedne i druge obale također postajao gušći, protežući se ispod krovova u ravnoj pruzi, kao što možete vidjeti da neki dugi oblak siječe uzduž obronke neke gore. Dreka ratnih poklika, isprekidana zveka gongova, duboka lupa bubnjeva, urlikanje od bijesa, trijesak salva, sve je to činilo užasnu buku, u kojoj je Brown sjedio zbunjen ali čvrst za kormilom, raspaljujući se do ludila u svojoj mržnji i bijesu na te ljude koji se usuđuju braniti. Dva su mu momka bila ranjena, i on vidje kako je njegov uzmak ispod grada presječen čamcima koji su isplovili iz Tunku Alangova dvorišta. Bilo je šest čamaca, punih ljudi. Dok su ga opkoljivali, on opazi ulaz u tijesnu dražicu (onu istu u koju je Jim skočio kad je voda bila niska). Bila je puna vode sve do ruba. Upravivši onamo svoj čamac, oni se iskrcaše te se da bi skratili tu dugu muku, smjeste na malom brežuljku oko 900 aršina od dvorišta nad kojim su s tog položaja doista gospodarili. Obronci su tog brežuljka bili goli, ali je na vrhu bilo nešto stabala. Oni se prihvatiše posla da ih posijeku, podignu od njih prsobran, te se dobro ušančiše još prije mraka; međutim su Radžini čamci stajali na rijeci nekako čudno ravnodušno. Kad je sunce zašlo, plamen je mnogih zapaljenih grmova sjao uz obalu rijeke i između dvostrukog reda kuća na kopnu i isticao crne obrise krovova, skupine vitkih paoma, teška stabla voćaka. Brown zapovjedi da popale travu oko njegova položaja; niski se prsten tankih plamenova žurno rasprostre po obroncima brežuljka pod dimom koji se polagano dizao; ovdje-ondje zapali se poneki suhi grm uz visoko i žestoko praskanje plamena. Požar je stvarao svijetli pojas vatre oko pušaka te male četice i izdisao dimeći se na rubu šuma i duž muljevitog pruda dražice. Jedan komadić džungle, koji je bujao u vlažnoj udubini između brežuljka i Radžina dvorišta, zadrži s te strane plamen uz jako pucketanje i praskanje bambusovih stabljika. Nebo je bilo tamno, baršunasto i obasuto zvijezdama. Pocrnjelo se tlo dimilo mirno od niskog plamena koji je puzao, dok nije naišao povjetarac i sve otpuhnuo. Brown je očekivao da će doći do juriša čim plima opet toliko naraste da omogući čamcima, koji su mu presjekli uzmak, da uđu u dražicu. Svakako je bio siguran da će mu pokušati oteti dugi čamac, koji je ležao pod brežuljkom kao tamna, visoka masa na slabom sjaju mokra muljevitog pruda. Ali čamci na rijeci ni da se maknu. Gledajući preko dvorišta i Radžinih zgrada, Brown je vidio njihova svjetla u vodi. Činilo se da su usidreni usred rijeke. Druga su se svjetla micala na vodi prelazeći s jedne obale na drugu. Bilo je također svjetala koja su nepomično svjetlucala na dugom zidu kuća uz rijeku sve do same okuke, a bilo je i dalje od toga još drugih osamljenih u unutrašnjosti kopna. Svjetlucanje im je velikih vatri pokazivalo zgrade, krovove, crne kolce, sve dokle mu je pogled dosezao. Bilo je to neko vrlo veliko naselje. Četrnaestorica su očajnih napadača ležala potrbuške iza posječenih stabala i dizala svoje brade da pogledaju dolje na metež u tom gradu što se, kako im se činilo, miljama proteže uz rijeku i vrvi tisućama bijesnih ljudi. Nisu ništa razgovarali. Pokadšto bi začuli glasno urlikanje, ili bi odjeknuo jedan jedini hitac, ispaljen negdje vrlo daleko. Ali oko njihova je položaja sve bilo nepomično, tamno, tiho. Činilo im se da su zaboravljeni, i da uzrujanost, koja je cijelo stanovništvo držala budno, nema nikakve veze s njima, kao da su već poginuli..





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am




XXXIX


Svi događaji te večeri veoma su važni, jer su doveli do položaja koji je ostao nepromijenjen sve do Jimova povratka. Jim je već više od tjedan dana bio u unutrašnjosti zemlje, i prvim je suzbijanjem neprijatelja upravljao Dain Waris. Taj je srčan i pametni mladić (’koji je znao kako se treba boriti poput bijelca’) želio smjesta dokrajčiti, ali se njegovi ljudi nisu s njim slagali. On nije imao Jimova rasnog prestiža niti se o njemu širio glas da ima nepobjedivu, natprirodnu moć. Dain nije bio ono vidljivo i opipljivo utjelovljenje nepogrešive istine i neizbježne pobjede. Voljeli su ga, pouzdavali se u nj i divili mu se, istina je, ali je on ipak bio jedan od ‘njihovih’, dok je Jim bio jedan od ‘naših’. Štoviše, bijelac je sam sobom, kao neki jaki bedem, bio neranjiv, dok je Dain Waris mogao biti ubijen. Ta su neizrečena uvjerenja upravljala mišljenjem glavnih ljudi u gradu, koji odlučiše da održe sastanak u Jimovoj tvrđavi i raspravljaju o izvanrednom položaju, kao da se nadaju naći mudrosti i hrabrosti u kući odsutnog bijelca. Pucanje je Brownovih hajduka bilo tako dobro, ili sretno, da je pogodilo već pet-šest branilaca. Ranjenici su ležali na verandi, a njegovale su ih žene. Žene i djecu poslali su iz donjega dijela grada u utvrdu na prvi znak opasnosti. Tu je Draguljka zapovijedala veoma uspješno i hrabro, a Jimovi su joj se ‘vlastiti ljudi’ pokoravali; oni su svi zajedno napustili malo naselje pod opkopom tvrđave te prešli unutra, da tu budu kao posada. Izbjeglice su se skupljale oko nje, a ona je za cijele borbe, sve do nesretnog svršetka, pokazivala izvanredan borbeni žar. Upravo je k njoj Dain Waris došao čim je doznao za pogibelj, jer morate znati da je Jim bio jedini koji je u Patusanu imao skladište baruta. Stein, s kojim je on ostao u prisnim odnosima putem dopisivanja, isposlovao je kod nizozemske vlade izričitu ovlast da može izvesti pet stotina bačvica baruta u Patusan. Barutana je bila mala kućica od neistesanih panjeva, potpuno pokrivena zemljom, a za vrijeme Jimova izbivanja djevojka je čuvala ključ. U vijeću, koje je održano u jedanaest sati navečer u Jimovoj blagovaonici, ona je podupirala Warisov prijedlog da se smjesta i snažno započne s obranom. Kažu mi da je stajala do Jimova praznog stolca na čelu dugačkog stola i da je održala ratoboran, strastveni govor, koji je načas izazvao žamor odobravanja okupljenih glavara. Staroga su Doramina, koji se nije pokazivao izvan svoje kuće već više od godine dana, prenijeli tamo s teškom mukom. On je tu, dakako, bio glavni čovjek. Raspoloženje je vijeća bilo nepomirljivo, te bi starčeva riječ bila odlučna, ali mislim da se on, bojeći se vatrene srčanosti svoga sina, nije usuđivao izreći tu riječ. Prevladali su oni koji su savjetovali da se pričeka. Neki je Hadži Saman vrlo opširno razlagao da su se ‘ti silnički i okrutni ljudi u svakom slučaju sami predali sigurnoj smrti. Oni će se čvrsto držati svoga brežuljka i skapati ondje od gladi, ili će pokušati da se vrate na svoj čamac, gdje će biti postrijeljani iz zasjeda s druge strane dražice, ili će se na kraju razići i pobjeći u šume, gdje će pojedinačno izginuti.’ Dokazivao je da će s pomoću prikladnih ratnih lukavstava ti opaki stranci moći biti uništeni i bez toga, pa Patusan ne treba da se izlaže opasnostima bitke, i njegove su riječi ostavile velik dojam, osobito na same Patusance. Zbunjivalo ih je samo to što Radžini čamci oklijevaju da u odlučnom času nešto poduzmu. Diplomat je Kasim predstavljao Radžu u vijeću. Govorio je vrlo malo, slušao sa smiješkom, bio veoma prijazan i nedokučiv. Za vrijeme sjednice stizali su gotovo svakih nekoliko minuta glasnici s izvještajima o držanju napadača. Širile su se lude i pretjerane glasine: da je na ušću rijeke neki veliki brod s velikim topovima i s još mnogo ljudi - neki su bijelci, neki crne kože, a svi krvoločna izgleda. Oni dolaze s još mnogo čamaca da istrijebe sve živo. Osjećaj o bliskoj, nepojmljivoj pogibelji spopade narod. Najednom nastane strava među ženama u dvorištu; dreka, gužva, plač djece; Hadži Saman iziđe da ih umiri. A onda jedan stražar iz tvrđave opali iz puške na nešto što se micalo na rijeci, te umalo ne ubi nekog seljaka koji je lađom prevozio svoje žene, zajedno s najboljim dijelom kuhinjskog posuđa i s tucetom kokoši. To je prouzročilo još veću zbrku. Međutim se dogovor u Jimovoj kući nastavljao u nazočnosti djevojke. Doramin je sjedio mrk, težak, gledao govornike sve po redu i disao polagano kao bik. Progovorio je tek posljednji, pošto je Kasim izjavio da će Radžini čamci biti pozvani natrag, jer su ljudi potrebni za obranu dvorišta njegova gospodara. Dain Waris nije u nazočnosti svoga oca htio izricati svoje mišljenje, premda ga je djevojka u Jimovo ime molila neka govori. Ona mu, u svojoj nestrpljivoj želji da napadači budu odmah otjerani, ponudi Jimove vlastite ljude. On samo strese glavom i baci jedan ili dva pogleda na Doramina. Napokon je, prije nego što se vijeće razišlo, zaključeno da se u kuće, koje su najbliže dražici, smjesti jaka posada kako bi mogla zauzeti neprijateljev čamac. Ali ona ne smije otvoreno pokazivati da pazi na čamac, tako da razbojnici na brežuljku dođu u napast da se ukrcaju, a onda će ih dobro nišanjena vatra nesumnjivo većinu poubijati. Kako bi se presjekao uzmak onima koji bi još mogli ostati na životu, i kako bi se onemogućilo drugima da dođu u pomoć, Doramin je Dainu Warisu zapovjedio da povede jednu oružanu skupinu Bugija niz rijeku do nekog mjesta deset milja ispod Patusana, da se ondje ulogori na obali i zakrči rijeku lađama. Ne vjerujem ni časa da se Doramin bojao dolaska novih snaga. Uvjeren sam kako mu je tu odluku nametnula samo želja da sačuva svoga sina od opasnosti. Da bi se spriječila provala u grad, imalo se odmah u zoru početi s gradnjom ograde od kolja na kraju ulice na lijevoj obali. Stari »nakoda« izjavi da namjerava ondje osobno preuzeti zapovjedništvo. Dijeljenje baruta, metaka i fitilja poče odmah pod vrhovnim nadzorom djevojke. Trebalo je poslati nekoliko glasnika u raznim pravcima za Jimom, za kojega se nije točno znalo gdje se nalazi. Ti su ljudi krenuli u ranu zoru, ali je još prije toga Kasimu uspjelo stupiti u vezu s opkoljenim Brownom.
Taj savršeni diplomat i Radžin pouzdanik, ostavivši tvrđavu da se vrati svome gospodaru, uze u svoj čamac Corneliusa, kojega je našao gdje se bez riječi šulja među narodom u dvorištu. Kasim je u svojoj glavi skovao mali plan i trebao ga je kao tumača. Tako se dogodilo da je Brown, razmišljajući o svom očajnom položaju, začuo prema jutru iz močvarne jame, koja je bila sva obrasla, neki prijateljski, drhtav, nenaravni glas, koji je vikao - na engleskom jeziku - neka mu, uz obećanje osobne sigurnosti, dopusti da dođe do njega, i to s vrlo važnom porukom. Brown je bio sav sretan. Ako s njim netko razgovara, onda on nije više divlja životinja koju gone. Ti prijateljski zvukovi ukloniše smjesta užasan napor oprezne budnosti, onakve kao u slijepaca koji ne znaju odakle bi mogao doći smrtonosni udarac. Hinio je da mu to nije nimalo po volji. Glas izjavi da je onaj, koji govori, ‘bijelac’. ‘Siromašni, upropašten starac, koji ovdje živi već godinama.’ Magla, vlažna i studena, ležala je na obroncima brežuljka i, pošto su se još neko vrijeme međusobno dovikivali, Brown ga pozove: ‘Dođite, dakle, ali pazite, sami!’ Zapravo - ispričao mi je gušeći se od bijesa kad se sjetio svoje bespomoćnosti - ne bi u tome bilo nikakve razlike. Ta oni su mogli vidjeti samo na nekoliko aršina pred sobom, i nikakva izdaja ne bi pogoršala njihov položaj. Malo-pomalo nejasno se pomaljao Cornelius, u svom odijelu za radne dane, u poderanoj prljavoj košulji i hlačama, bos, sa šeširom od srčike razderana oboda, penjući se porebarce prema prsobranu, oklijevajući, zaustavljajući se, nesiguran, da osluškuje. ‘Samo naprijed! Vi ste na sigurnom!’ zakriješti Brown, a njegovi su ljudi razrogačili oči. Sve se njihove nade u život najednom usredotočiše u toga skršenog, podla došljaka koji se u dubokoj tišini nespretno verao preko posječenog panja i, sav dršćući, svojim ružnim, nepovjerljivim licem pogledao na malu skupinu bradatih, zabrinutih, neispavanih očajnika.
Pol sata povjerljivog razgovora s Corneliusom otvori Brownu oči, i on shvati unutrašnje prilike u Patusanu. Smjesta oživi. Tu je bilo mogućnosti, neizmjernih mogućnosti; ali prije nego što će se upustiti u pregovore o Corneliusovim prijedlozima, zatraži da mu pošalju nešto hrane kao jamstvo za svoje dobre namjere. Cornelius ode tromo puzeći niz brežuljak i uputi se prema Radžinoj palači. Uskoro dođe nekoliko Tunku Alangovih ljudi, noseći mršavu zalihu riže, paprike i sušenih riba. No i to je bilo neusporedivo bolje nego ništa. Nešto kasnije vrati se Cornelius vodeći Kasima, koji je dolazio s izrazom savršene, dobroćudne povjerljivosti, u sandalama i umotan od vrata do gležanja u tamnoplavo platno. On se oprezno rukovao s Brownom, te se njih trojica povukoše u stranu da se dogovaraju. Brownovi ljudi, kojima se opet vraćalo pouzdanje, udarali su jedan drugoga po leđima i bacali lukave poglede na svoga kapetana, a uz to se užurbano pripremali za kuhanje.
Kasim je mrzio Doramina i njegove Bugije, ali je još više mrzio novo stanje. Palo mu je na um da bi ti bijelci i Radžini privrženici mogli zajedno napasti i poraziti Bugije još prije Jimova povratka. Onda bi, umovao je, došlo do općeg odmetanja građana, i tako bi se završilo kraljevanje toga bijelca koji zaštićuje sirotinju. Kasnije bi se moglo obračunati i s tim novim saveznicima, koji nigdje ne bi imali prijatelja. Taj je prepredeni čovjek bio i te kako sposoban primijetiti razlike u karakterima i vidio je dovoljno bijelaca da shvati kako su ti došljaci izopćenici, ljudi bez domovine. Brown je ustrajno ostao mrk i nedokučiv. Kad je prvi put začuo Corneliusov glas, koji je molio da smije pristupiti, ponadao se da će mu to omogućiti uzmak. A nije prošao ni jedan sat, već su mu druge misli kipjele u glavi. Natjeran krajnjom nuždom, došao je ovamo ukrasti nešto hrane, nekoliko tona kaučuka ili gume, možda i šaku dolara, a zapleo se u smrtne pogibelji. Ali sada je, nakon Kasimovih prijedloga, počeo već pomišljati na to da ukrade čitavu zemlju. Neki je prokleti junak tako nešto očito već i učinio - i to još bez ičije pomoći. Ali mora da to ipak nije mogao obaviti sasvim kako treba. Možda će njih dvojica moći surađivati - istiještiti sve do posljednje kapi i onda mirno otići. U toku svojih pregovora s Kasimom shvati kako se pretpostavlja da on ima neki veliki brod s mnogo ljudi negdje na moru. Kasim ga je ozbiljno molio neka bez odgađanja dovede taj veliki brod s mnogo topova i ljudi uz rijeku i neka ga stavi Radži na raspolaganje. Brown je izjavljivao da je to pripravan učiniti, te su se na toj podlozi nastavljali pregovori u međusobnom nepovjerenju. Triput je u toku jutra uljudni i poduzetni Kasim silazio da pita Radžu za mišljenje i vraćao se užurbano svojim dugačkim koracima. Brown je, dok se cjenjkao, upravo zlobno uživao misleći na svoju bijednu škunu koju smatraju naoružanim brodom, a na kojoj nema ništa osim hrpe smeća u podbrođu, te jednog Kineza i jednog šepavoga bivšeg obalnog pljačkaša iz Levuke18, koji čine sve njegove brojne momke. Poslije podne ishodi da mu pošalju nove obroke hrane i da mu obećaju nešto novca, a njegovim ljudima nekoliko hasura da za se naprave šatore. Oni legoše i zahrkaše, zaštićeni od sunčane žege; ali Brown je, sjedeći potpuno izložen suncu na jednom posječenom stablu, uživao gledajući grad i rijeku. Ima tu mnogo blaga za pljačkanje. Cornelius, koji se u njegovu logoru već i udomaćio, brbljao je sjedeći pokraj njega, pokazujući mu pojedina mjesta, dajući mu savjete, izričući vlastito mišljenje o Jimovu karakteru i prikazujući mu na svoj način događaje u tri posljednje godine. Brown je, naoko ravnodušan i gledajući u daljinu, pozorno slušao svaku riječ, ali nije mogao pravo shvatiti kakvoga li je kova taj Jim. ‘Kako se on to zove? Jim, Jim! To nije dovoljno za ime nekoga čovjeka.’ Cornelius prezirno reče: ‘Ovdje ga zovu Tuan Jim’. Mogli biste to prevesti kao lord Jim.’ ‘Što je on? Odakle dolazi?’ ispitivao je Brown. ‘Kakav je čovjek? Je li Englez?’ ‘Da, da, Englez je. I ja sam Englez. S Malake. On je neki luđak. Treba samo da ga ubijete, pa ćete se zakraljiti ovdje. Sve pripada njemu’, objašnjavao je Cornelius. ‘Sve mi se nekako čini da će on biti primoran za vrlo kratko vrijeme podijeliti vlast s nekim drugim’, odvrati Brown poluglasno. ‘Ne, ne. Jedino je pravo to da ga ubijete, i to prvom prilikom, a onda možete činiti što vam je volja’, ozbiljno zaintači Cornelius. Ja živim ovdje već mnogo godina i dajem vam prijateljski savjet.’ Brown je proveo najveći dio popodneva razgovarajući tako i požudno gledajući na Patusan koji je, kako je odlučio, morao postati njegovim plijenom, a dotle su njegovi ljudi počivali. Toga dana lađe Daina Warisa napuste jedna po jedna obalu, prokradu se vrlo daleko od dražice i spuste se da zatvore rijeku kako bi mu onemogućile uzmak. Brown o tome nije imao ni pojma, a Kasim, koji se popeo na brežuljak sat prije zalaska sunca, nastojao je da mu to svakako sakrije. Želio je da bijelčev brod doplovi uz rijeku, a bojao se da bi ga ta vijest obeshrabrila. Jako je navaljivao na Browna neka pošalje ‘zapovijed’, i ujedno mu je nudio pouzdanog glasnika koji će, radi veće tajnosti (kako je to objašnjavao), otići kopnom do ušća rijeke i predati brodu njegovu zapovijed. Nakon razmišljanja Brownu se učini potrebnim da iščupa jedan list iz svoje bilježnice, na koji jednostavno napiše: ‘Mi napredujemo. Silan posao. Zadržite ovoga čovjeka.’ Glupi mladić, kojega je Kasim izabrao za tu službu, izvrši je vjerno, i dobije svoju nagradu tako da su ga bivši obalni pljačkaš i Kinez smjesta strmoglavili u prazno podbrođe škune i nato se požurili da poklope otvor. Što se kasnije s njim dogodilo, to mi Brown nije rekao.





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am




XL


Brownu je bila svrha da dobije na vremenu zavaravajući Kasima i njegovu diplomaciju. Nije se mogao osloboditi misli da je bijelac onaj čovjek s kojim treba da surađuje kako bi izveo uspješan i zamašan posao. Nije mogao ni zamisliti da bi takav čovjek (koji je uostalom morao biti vraški sposoban kad tako drži u vlasti urođenike) odbio pomoć, koja bi mu omogućila da ne mora više varati i krasti sporo, oprezno i izlažući se opasnosti, što se samo po sebi nametalo kao jedini mogući postupak za čovjeka samca i bez pomoći. On, Brown, ponudit će mu pomoć. Nitko ne bi mogao tome odoljeti. Sve je u tome da se dobro sporazumiju. Dakako, oni će dijeliti vlast. A misao da postoji neka tvrđava - koja će mu biti sasvim pri ruci - prava tvrđava s topništvom (to je doznao od Comeliusa), upravo ga je uzbuđivala. Samo da mu je u nju ući, pa... Postavit će skromne uvjete. Ali ipak ne prelake. Čini se da onaj čovjek nije budala. Oni će raditi kao braća, dok... dok ne dođe vrijeme za svađu i za hitac koji će urediti sve račune. U groznoj nestrpljivosti, žudeći za pljačkanjem, želio je sada porazgovarati s tim čovjekom. Već mu se činilo da će ta zemlja postati njegova, da bi je mogao raskomadati, izažeti i odbaciti. Međutim, treba zavaravati Kasima zato da dobije hrane - a i zato da osigura i drugu mogućnost. Ali je glavno bilo da ima što jesti iz dana u dan. Osim toga, nije bio ni nesklon da počne ratovati za račun toga Radže i osveti se tim ljudima koji su ga dočekali hicima. Spopadala ga je želja za borbom.
Žao mi je, što vam taj dio događaja, koji sam, dakako, doznao uglavnom od Browna, ne mogu ispričati vlastitim Brownovim riječima. U isprekidanom, naglom pričanju toga čovjeka, koji je preda mnom otkrivao svoje misli, a ruka smrti bila mu je već na grlu, očitovala se neka neprikrivena, okrutna namjera, neko čudno osvetljivo stajalište prema vlastitoj prošlosti i neko slijepo vjerovanje u pravednost svoje volje koja prkosi čitavom čovječanstvu, nešto poput onog osjećaja koji je vjerojatno poticao i vođu horde razbojnika skitnica da se ponosito nazove Bičem božjim. Nesumnjivo je prirodna, nesvjesna okrutnost, koja je temelj takva karaktera, bila još raspaljena neuspjehom, zlom srećom i nedavnim stradanjima, a i očajnim položajem u koji je zapao. Ali najčudnije je u svemu bilo što se osjećalo da je on, dok je smišljao svoje izdajničke saveze i u svom duhu već riješio sudbinu toga bijelca te drsko i bez okolišanja spletkario s Kasimom, zapravo i gotovo usprkos samome sebi želio samo uništiti taj grad u džungli, koji ga je izazvao, i vidjeti ga svega pokrivena lešinama i obavita plamenom. Slušajući njegov nemilosrdni glas i dahtanje mogao sam zamisliti kako je morao gledati na nj s malog brežuljka, ispunjajući ga slikama pokolja i pljačkanja. Onaj dio grada, koji je bio najbliži dražici, činio se sasvim napušten, zapravo je svaka kuća skrivala nekoliko naoružanih ljudi na straži. Najednom se s druge strane pustog zemljišta, posutog malim, niskim gustim granjem, iskopanom zemljom i hrpama smeća, između kojih su se vidjeli utrti puteljci, pojavi neki čovjek koji je bio sasvim sam i činio se veoma malen, i uputi se u pustu ulicu prema zatvorenim, mračnim, beživotnim kućama sasvim na kraju. Možda jedan od stanovnika, koji je pobjegao na drugu obalu rijeke pa dolazi natrag po neki kućanski predmet. Očevidno je smatrao da je potpuno siguran na toj udaljenosti od brežuljka, na drugoj strani dražice. Slaba je ograda, žurno podignuta, stajala upravo za zaokretom ulice i zaklanjala njegove prijatelje. Koračao je kao da ima dosta vremena. Brown ga ugleda, te smjesta dozove američkoga vojnog bjegunca, koji je bio nekakav zamjenik zapovjednika. Taj mu mršav momak klimavih udova pristupi drvena lica, vukući lijeno svoju pušku. Kad je razumio što se od njega traži, neki ubojnički i uobražen smiješak otkrije njegove zube, tvoreći dvije duboke bore duž njegovih žućkastih mršavih obraza. On se hvalio da je savršen strijelac. Klekne na jedno koljeno i, nišaneći iz sigurna položaja kroz neodrezane grane posječenog stabla, ispali i odmah se digne da pogleda. Onaj čovjek, u velikoj daljini, okrene glavu na pucanj, načini još jedan korak naprijed kao da oklijeva, i nenadano padne na ruke i na koljena. U tišini, koja je nastala nakon oštrog pucnja iz puške, savršeni strijelac, ne odvraćajući očiju s te žrtve, izjavi da ‘zdravlje tog derana neće nikada više zadavati brige njegovim prijateljima’. Vidjelo se kako se ruke i noge toga čovjeka miču hitro pod tijelom, i kako pokušava pobjeći četvoronoške. U onom praznom prostoru mnogi glasovi kriknuše od straha i iznenađenja. Čovjek se ispruži ničice i ne maknu se više. ‘To im je pokazalo što smo kadri učiniti’, reče mi Brown, ‘i ulilo im je u kosti strah od naprasne smrti. To je bilo ono što nam je trebalo. Njih je bilo dvjesta na jednoga, a to ih je ponukalo da malo razmišljaju po noći. Nitko od njih nije prije ni slutio da bi hitac iz takve daljine mogao pogoditi. A onaj je Radžin lupež uhodio idući stranputicama izbečenih očiju.’
Dok mi je Brown to govorio, pokušavao je drhtavom rukom obrisati tanku pjenu sa svojih pomodrjelih usana.
‘Dvije stotine na jednoga... dvije stotine na jednoga... zadati im strah... strah, strah, kažem vam.’ I njemu su oči iskakale iz očnih šupljina. On pade nauznak, hvatajući zrak svojim koščatim prstima, opet se uspravi, pognut i rutav, pogleda me iskosa kao čovjek-zvijer iz narodne priče, otvorenih usta u svojoj jadnoj i užasnoj smrtnoj muci, ne mogavši nakon tog napadaja još dugo doći do riječi. Ima prizora koje čovjek nikada ne zaboravlja.
Osim toga, da bi izazvao neprijateljsku vatru i otkrio zasjede, koje se možda skrivaju u grmlju duž dražice, Brown naloži Salamoncu da siđe do čamca i donese jedno veslo, kao što netko šalje prepeličara u vodu po štap. To nije uspjelo, i momak se vrati a da na nj nitko nije ni od kuda opalio nijedan hitac. ‘Nema nikoga’, govorili su neki od njih. ‘To ne bi bilo prirodno’, reče Američanin. Međutim je Kasim otišao jako impresioniran, zadovoljan, istina, ali i zabrinut. Nastavljajući svoju krivudavu politiku, poslao je poruku Dainu Warisu opominjući ga neka pazi na brod bijelih došljaka, koji, kako je obaviješten, ima doploviti uz rijeku. On mu je snagu broda prikazivao kao vrlo malu i bodrio ga neka mu zakrči prolaz. Ta je dvoličnost odgovarala njegovoj namjeri da snage Bugija održi podvojene i oslabi ih borbom. Osim toga je u toku istoga dana poslao poruku okupljenim poglavicama Bugija u gradu, uvjeravajući ih kako nastoji nagovoriti napadače da se povuku. A porukama, koje je slao u tvrđavu, ozbiljno je tražio baruta za Radžine ljude. Već odavno nije Tunku Alang dobio streljiva za dvadesetak starih pušaka, koje su rđale na svojim stolcima za oružje u dvorani za primanje. Ali otvoreni je saobraćaj između brežuljka i palače zbunjivao sve ljude. Počelo se govoriti kako je već vrijeme da se ljudi odluče. Uskoro će biti mnogo krvoprolića, i velikih nevolja za mnoge od njih. Društvena građevina sređenog, mirnog života, gdje je svatko bio siguran za sutrašnjicu, zgrada podignuta Jimovim rukama, činila se te večeri spremna da se sruši u ruševine što se puše od krvi. Siromašniji su se ljudi već sklanjali u šikarje ili su bježali uz rijeku. Veliki broj članova bogatije klase smatrao je nužnim da ode na poklon Radži. Radžini su ih pristaše surovo odbijali. Stari Tunku Alang, koji je od straha i neizvjesnosti bio gotovo izvan sebe, mrzovoljno je šutio, ili ih je žestoko korio što se usuđuju dolaziti praznih ruku: vraćali su se veoma prestrašeni. Samo je stari Doramin držao svoje ljude na okupu i neumoljivo provodio svoju taktiku. Sjedeći kao na prijestolju na velikom stolcu iza ograde, koju su na brzu ruku podigli, izdavao je zapovijedi dubokim, promuklim gunđanjem, nepomičan i kao da je gluh usred žamora što ga je okruživao.
Sumrak pade i sakri najprije tijelo onog mrtvaca, koje je ostalo ležeći ispruženih ruku kao da je prikovano uz tlo, a onda se pomična nebeska kugla noći polagano digne nad Patusan i tu se smiri obasipajući zemlju blistavim sjajem nebrojenih svjetova. I nanovo u otvorenu dijelu grada planuše duž jedine ulice velike vatre, obasjavajući od mjesta do mjesta svojim blijeskom kose linije krovova, dijelove zbrkano nagomilanih zidova od pletera, ovdje-ondje i čitavu kolibu koja se isticala na sjaju vatre nad skupinom okomitih crnih pruga svojih visokih kolaca; i cijeli se taj red kuća, osvijetljen samo djelomično razmahanim plamenom, činio kao da krivudavo odlazi duž rijeke u mrak, sve do srca te zemlje. Velika se tišina, u kojoj su svjetlucanja nanizanih vatara treperila bez šuma, rasprostre sve do tmine na podnožju brežuljka; ali se na drugoj obali, koja je bila sva tamna osim jedne osamljene vatre na rubu rijeke pred tvrđavom, dizao u zrak sve jači šum, koji je mogao biti ili koračanje mnogih nogu, ili žamor mnogih glasova, ili padanje nekog slapa u vrlo velikoj daljini. Brown mi je priznao da ga je tada, kad je, okrenuvši leđa svojim ljudima, sjedio gledajući sve to, usprkos svom preziru i bezobzirnoj vjeri u sebe, spopao osjećaj kako je konačno naletio glavom na neki kameni zid. Da je u tom času njegov čamac bio na vodi, on bi, kako je rekao, pokušao kradom izčeznuti, izlažući se dugom gonjenju po rijeci i gladovanju na moru. Nije bilo nimalo sigurno da bi mu uspjelo izmaknuti. Ali on to nije ni pokušao. U drugom mu času opet padne na pamet da pokuša s jurišem na grad, ali vrlo dobro uvidi da bi se napokon našao u osvijetljenoj ulici gdje bi ih iz kuća postrijeljali kao pse. Njih ima dvjesta na jednoga - razmišljao je, a dotle su njegovi ljudi, skupivši se svi oko dviju hrpa dimljive žeravice, žvakali posljednje banane i pekli malo krumpira, koje su imali zahvaliti Kasimovoj diplomaciji. Među njima je sjedio i Cornelius, zlovoljno drijemajući.
A onda se jedan od bijelaca sjeti da je u čamcu ostalo nešto duhana, te ohrabren primjerom Salamonca, koji je onako dobro prošao, reče da će otići po njega. To razvedri sve ostale i razagna njihovu malodušnost. Brown, upitan za mišljenje, reče podrugljivo; ‘Idi i neka te đavo nosi!’ Nije ni pomislio da bi bilo opasno otići u dražicu po mraku. Čovjek preskoči panj i iščezne. Trenutak kasnije čulo se kako se vere u čamac i kako izlazi iz njega. ‘Našao sam ga’, dovikne im. Nato ugledaše blijesak i začuše hitac sa samog podnožja brežuljka, pogođen sam’, zaurliče čovjek. ‘Čujte, čujte, pogođen sam’, a sve puške smjesta opališe. Brežuljak je poput malog vulkana rigao vatru i praskao u noć, a kad su Brown i Američanin kletvama i pesnicama zaustavili tu bezglavu pucnjavu, dopiralo je iz dražice duboko, bolno stenjanje, a zatim jaukanje, što je svojom turobnošću paralo srce i bilo kao otrov od kojega ti se ledi krv u žilama. A onda neki jaki glas izgovori odnekud s druge strane dražice nekoliko nepovezanih, nerazumljivih riječi. ‘Neka nitko ne puca!’ poviče Brown. ‘Što to znači?...’ ‘Čujete li vi na brežuljku? Čujete li? Čujete li?’ ponovi onaj glas triput. Cornelius prevede, a zatim došapne kako treba odgovoriti. ‘Govorite!’ poviče Brown, ‘mi čujemo.’ A onda glas, deklamirajući zvučnim, povišenim tonom kao glasonoša i mijenjajući se neprestano, objavi s ruba nevidljive ledine da između plemena Bugi, koji žive u Patusanu, i bijelaca na brežuljku, a i onih koji drže s njima, neće biti ni vjere, ni samilosti, ni sporazuma, ni mira. Jedan grm zašušti; jedna salva, ispaljena nasumce, odjekne. ‘Vraške li budalaštine!’, promrmlja Američanin ljutito polažući kundak na tlo. Cornelius prevede što je čuo. Ranjenik ispod brežuljka, pošto je dvaput doviknuo: ‘Dođite po me, dođite po me!’ jadikovao je i dalje stenjući. Dok se bio držao tamne zemlje obronka i dok je zatim čučao u čamcu, bio je u sigurnosti. Ali čini se da je u svojoj radosti što je našao duhan zaboravio paziti na se i iskočio nekako nezgodno na desnu stranu čamca. Bijeli čamac, koji je ležao visok i suh, odao ga je; dražica nije na tom mjestu bila šira od sedam aršina, a dogodilo se da je na drugoj obali neki čovjek čučao u grmu.
To je bio neki Bugi iz Tondona, koji je tek nedavno došao u Patusan, a rođak onom čovjeku koji je poslije podne bio ustrijeljen. Onaj je glasoviti, daleki hitac zaista prestravio sve koji su to vidjeli. Čovjek je bio ubijen kad se osjećao potpuno siguran, pred samim očima svojih prijatelja, i srušio se sa šalom na usnama, i činilo se da oni u tom činu vide okrutnost koja je raspalila ogorčen bijes. Taj je njegov rođak, po imenu Si-Lapa, bio u onom času s Doraminom za ogradom, samo nekoliko stopa daleko. Vi, koji znate one ljude, morate priznati da je taj čovjek pokazao neobičnu srčanost, ponudivši se dobrovoljno da će prenijeti poruku, sam, u noći. Verući se preko otvorena prostora zastranio je nalijevo i našao se nasuprot čamcu. Trgnuo se kad je Brownov čovjek povikao. Sjeo je na zemlju s puškom na ramenu, a kad je onaj iskočio iz čamca i time se sam izložio, on je potegnuo otponac i ispalio tri oštre kugle ravno u trbuh tog junaka. A onda se, legavši ničice na zemlju, pretvarao da je mrtav, dok je silna tuča olova pogađala i rešetala grmlje tik njegove desne ruke; nakon toga je, pognut i ugibajući se neprestano za neki zaklon, izrekao svoj govor vičući. Nakon posljednje je riječi skočio u stranu, legao načas na zemlju, a onda se vratio kućama neozlijeđen, stekavši te noći slavu kojoj njegova djeca neće dopustiti da umre.
A na brežuljku je izgubljena šaka ljudi pustila da se dvije male hrpe žeravice ugase pred njihovim pognutim glavama. Sjedili su uplašeni na tlu, stisnutih usana i oborenih očiju, osluškujući dozivanje svoga ranjenog druga. To je bio jak čovjek, koji je dugo umirao, a stenjanje mu je bilo sad glasno, a sad opet prelazilo u neki čudan, povjerljiv, bolni jauk. Katkada bi kriknuo, a onda bi se nakon kratke šutnje opet čulo gdje u bunilu dugo i nerazumljivo mrmlja kao da se jada. Nikada ni načas nije prestao.
Ama zašto?’ reče najednom Brown videći Američanina, koji je tiho kleo, gdje se sprema sići. ‘Imate pravo’, pristane vojni bjegunac nerado se odrekavši svoje namjere. ‘Nismo tu zato da hrabrimo ranjenike. Samo što njegova vika potiče sve druge momke da odviše misle na budućnost, kapetane.’ ‘Vode!’ poviče ranjenik izvanredno jasnim, krepkim glasom, a onda opet počne tiho stenjati. ‘Da, voda. Voda će ti pomoći’, promrmlja onaj drugi rezignirano za se. ‘Evo ti malo-pomalo mnogo vode. Dolazi plima.’
Napokon navre plima i ušutka stenjanje i krikove bola. Osvit je bio blizu kad Brown, sjedeći i naslonivši bradu na dlan ruke, te gledajući Patusan kao što bi netko piljio u nepristupačnu stranu planine, začuje kratku, zvučnu tutnjavu mjedenog topa od šest funti negdje daleko u gradu. ‘Što je to?’ upita Corneliusa koji se prilijepio uza nj. Cornelius je prisluškivao. Prigušeni su se uzbuđeni povici razlijegali nad gradom duž rijeke, veliki je bubanj počeo bubnjati, a drugi su mu lupajući i brujeći odgovarali. Mala se raštrkana svjetla zapališe u tamnoj polovici grada, a onaj je dio, što je bio rasvijetljen svjetlucanjem vatara, brujio od duboka i neprekidnog žamora. ‘Došao je’, reče Cornelius. ‘Ma što? Zar već? Jeste li sigurni?’ - upita Brown. ‘Da! Da! Siguran sam. Slušajte tu galamu!’ ‘Zašto dižu tu viku?’ nastavi Brown. ‘Od radosti’, naceri se Cornelius; ‘on je doista velik čovjek, ali ipak nije ništa pametniji od djeteta, a oni dižu tu veliku viku da mu ugode, jer ne znaju ništa bolje.’ ‘Kažite mi’, reče Brown, ‘kako bi čovjek došao do njega?’ ‘On će doći da se s vama porazgovori’, izjavi Cornelius. ‘Kako to mislite? Zar će on doći ovamo kao da ide na šetnju?’ Cornelius krepko kimne u tami. ‘Da. Doći će ravno ovamo i razgovarati s vama. To je pravi luđak. Vidjet ćete, vidjet ćete’, ponavljao je Cornelius. ‘Neustrašiv je - ničega se ne boji. Doći će i zapovjedit će vam da ostavite njegov narod na miru. Svatko mora ostaviti njegov narod na miru. On je kao neko djetence. Doći će ravno k vama.’ Doista! Dobro je poznavao Jima - taj - taj ‘podli mali tvor’, kako ga je Brown preda mnom nazvao. ‘Da, sigurno’, nastavi sa žarom, ‘a onda, kapetane, recite onom svome visokom čovjeku s puškom neka ga ubije. Ubijte ga pa ćete ih sve poplašiti toliko da ćete kasnije moći raditi s njima što god budete htjeli - dobit ćete što god zaželite, moći ćete otići kad god vam se prohtije. Ha! Ha! Ha! To će biti divno...’ Gotovo je zaplesao od nestrpljivosti i zanosa; a Brown je, gledajući ga preko ramena, u sjaju nemilosrdne zore vidio svoje ljude kako, mokri od rose, sjede među hladnim pepelom i usred neuredna logora, mršavi, pokunjeni i u dronjcima.





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am




XLI


Vatre su na zapadnoj obali plamtjele sjajne i svijetle, do posljednjeg časa, sve dok se bijeli dan nije jednim mahom rasprostro po njima. Tada Brown ugleda u malom, nepomičnom skupu šarenih likova, među prednjim kućama, čovjeka u evropskom odijelu, koji je imao kacigu na glavi i bio sav u bjelini. ‘To je on. Gledajte! Gledajte!’ reče Cornelius uzrujano. Svi Brownovi ljudi skočiše i natisnuše se iza njegovih leđa, mutnih očiju. Skupina šarenih boja i tamnih lica s bijelim likom u sredini promatrala je brežuljak. Brown je mogao vidjeti kako se gole ruke dižu da zasjene oči, i kako druge crne ruke pokazuju prstom. Što da učini? Ogledavao se naokolo, a šume, koje su sa svih strana gledale prema njemu, opkoljavale su bojište za neravnu borbu. Pogleda još jednom na svoje ljude. Neki prezir, neki umor, želja za životom, volja da potraži još jedan izlaz - ili neki drugi grob - borili su se u njegovim grudima. Po držanju mu se onoga lika činilo da bijelac, za kojim stoji čitava moć te zemlje, ispituje položaj dalekozorom. Brown skoči na panj, digne ruke, okrenuvši dlanove prema njima. Šarena se skupina stisne oko bijelca, te se dvaput odmakne prije nego što se udaljio od njih koračajući polagano sam. Brown je neprestano stajao na panju, sve dok Jim, pomaljajući se i iščezavajući među hrpama trnovita grmlja, nije gotovo stigao do dražice; tada Brown skoči dolje i siđe s brežuljka da ga dočeka na svojoj strani.
Susreli su se, rekao bih, ne vrlo daleko od mjesta, a možda baš na onom istom mjestu, gdje se Jim odlučio na drugi očajnički skok u svom životu - na skok što ga je doveo u život Patusana, kojim je stekao povjerenje, ljubav, prijateljstvo tog naroda. Oni su se motrili preko dražice, te su oštrim očima nastojali prozreti jedan drugoga prije nego što će otvoriti usta. Njihov antagonizam mora da se očitavao u njihovim pogledima: znam da je Brown zamrzio Jima na prvi pogled. Kakve je god nade mogao imati - sve su smjesta iščezle. Nije to bio čovjek kojemu se nadao i mislio da će ga vidjeti. Zato ga je zamrzio i u svojoj je kariranoj flanelskoj košulji s rukavima, odrezanim na laktovima, sijede brade, upala lica pocrnjela od sunca, proklinjao u svom srcu njegovu mladost i sigurnost, njegove bistre oči i mirno držanje. Taj ga je čovjek znatno nadmašio. Nije se doimao kao netko tko bi išta dao za to da dobije pomoć. Imao je sve prednosti na svojoj strani - posjed, sigurnost, moć; bio na onoj strani uz koju su bile pretežne snage! Nije bio gladan ni očajan i nije izgledao ni najmanje zaplašen. A bilo je u samoj urednosti Jimova odijela, od bijele kacige pa do platnenih dokoljenica i do cipela obijeljenih praškom, nešto što se Brownovim tmurnim, razdraženim očima činilo da pripada svemu onome što je on već od samog početka svoga života prezirao i osuđivao.
’Tko ste vi?’ upita napokon Jim govoreći svojim običnim glasom. ‘Zovem se Brown’, odgovori ovaj glasno, ‘kapetan Brown. A kako se vi zovete?’ Jim iza male stanke nastavi mirno, kao da nije ništa čuo: ‘Što vas je dovelo ovamo?’ ‘Želite li znati?’ reče Brown gorko. ‘To je lako reći. Glad. A vas?’
’On se na to trgnuo’, reče Brown pričajući mi početak toga čudnog razgovora između dva čovjeka koje je dijelilo samo muljevito korito dražice, ali koji su stajali na sasvim suprotnim polovima onoga pojma o životu što obuhvaća čitavo čovječanstvo - Jim se na to trgnuo i strašno je pocrvenio u licu. Držao je, mislim, kako je odviše silan da bi trpio da ga netko ispituje. Rekao sam mu, ako na me gleda kao na mrtvaca prema kojemu može biti bezobziran, onda on sam zapravo nije ni za dlaku u boljem položaju. Upozorio sam ga da imam gore druga koji ga drži neprestano na nišanu i čeka samo na moj znak. Nema u tome ništa zbog čega bi trebalo da se zgraža. Ta došao je svojom slobodnom voljom. - ‘Pretpostavimo - rekoh - da smo obojica mrtvaci, i razgovarajmo na toj podlozi kao ravni jedan drugome. Pred smrću smo svi jednaki’ - rekoh mu. Priznao sam da mi je kao štakoru koji je pao u stupicu, ali mi smo u nju natjerani, a štakor, čak i u stupici, može ugristi. On me najednom presiječe: - ‘Ne može, ako se ne približite stupici dok štakor ne crkne.’ - Rekoh mu da su takve dosjetke dobre za njegove urođeničke prijatelje, ali kako sam mislio da je on odviše bijelac, a da tako postupa ma i sa štakorom. Da, želio sam s njim razgovarati. Ali ipak ne zato da molim za svoj život. Moji su drugovi - istina je - ono, što jesu, ali svakako ljudi kao i on. Mi želimo od njega samo to da navali u ime nečastivoga i da se ogledamo. - ‘Bog vas ubio!’ - govorio sam dok je on stajao nepomičan kao drveni kolac - ‘ne treba da dolazite ovamo svaki dan s dalekozorom i brojite koliko nas se još drži na nogama. Hajde! Ili zapovjedite svojoj paklenskoj četi da juriša, ili nas pustite da u ime božje isplovimo i skapamo na pučini! Vi ste jednom bili bijelac usprkos cijelom tom nevjerojatnom brbljanju da je to vaš narod, i da ste vi jedno s njim. Jeste li vi to zaista? A što vi, do vraga, imate od toga? Što ste vi tu našli što bi bilo tako vraški dragocjeno? Hej? Vi valjda ne želite da vam dođemo i otkrijemo to - zar ne? Vas ima dvjesta na jednoga. Vi nećete da odavde siđemo, da se ogledamo? Ah! Obećajem vam da ćemo vam pružiti malo zabave prije nego što s nama svršite. Vi govorite da ja kukavički napadam nedužan narod. Što me se tiče što je nedužan, kad ja, ako ga ne napadnem, skapavam! Ali nisam kukavica. Ne budite ni vi! Izvedite ih naprijed, ili ćemo, tako mi svih vragova, ipak znati u dimu otpraviti zajedno sa sobom u nebo polovicu vašeg nedužnoga grada!’
Bio je užasan - dok mi je to govorio - taj izmučeni kostur koji se na kukavnoj postelji u onoj bijednoj kolibi grčio tako da mu je lice bilo na koljenima, odakle bi dizao glavu da me pogleda zlobno trijumfirajući.
‘Eto, to sam mu rekao - znao sam što treba da mu kažem’, poče on opet, najprije slabim glasom, ali se onda nevjerojatno brzo raspaljivao i napokon svom žestinom izrazio svoj prezir. - ‘Mi ne kanimo otići u šumu da lutamo kao čopor živih kostura i padamo jedan za drugim, da bi nas mravi počeli izjedati još prije nego što čestito izdahnemo. Oh, ne!...’ - ‘Vi i ne zaslužujete bolju sudbinu’, reče on. - A što zaslužujete vi?’ viknem na nj, ‘vi, kojega vidim kako ste se tu udomaćili i kako naduveno govorite o svojoj odgovornosti, o nedužnim životima, o svojoj prokletoj dužnosti? Što vi znate o meni više nego ja o vama? Došao sam ovamo radi hrane. Čujete li? Treba nam hrane da napunimo svoje trbuhe. A po što ste vi došli? Što ste tražili kad ste ovamo došli? Mi od vas ne tražimo ništa drugo nego da se ogledamo ili da nam ostavite slobodan prolaz, da se vratimo onamo odakle smo i došli...’ - ‘Hajde, dakle, da se odmah ogledamo’, reče on čupkajući svoje brčiće. - ‘A meni bi bilo najdraže pustiti vam da me ustrijelite’, odgovorim. ‘Za mene je svejedno skočio ja zauvijek odavde ili s ma kojega drugog mjesta. Dosta mi je već te moje proklete sreće. Ali to bi bilo prelako. Sa mnom su još i moji ljudi u istom čamcu - a ja, duše mi, nisam takav čovjek da se sam izvučem iz neprilike, a njih da ostavim u vraškome škripcu’, rekoh. On je neko vrijeme stajao razmišljajući, a onda je htio da mu kažem što sam to učinio ‘tamo vani’, reče kimnuvši glavom prema ušću rijeke, ‘da sam se tako prestrašio zbog toga’. - ‘Zar smo se sastali zato da pričamo jedan drugome svoj život?’ upitah ga. ‘Ne biste li vi prvi počeli? Ne? Dobro dakle, uvjeren sam, da i ne treba da ga čujem. Zadržite ga za se. Znam da nije bolji od mojega. Ja sam živio - a živjeli ste i vi, premda govorite tako kao da ste jedan od onih ljudi koji bi htjeli imati krila kako bi mogli ići po svijetu ne dodirujući prljavu zemlju. Priznajem - prljava je. Ja nemam krila. Ja sam ovdje zato jer sam se jedanput u svom životu uplašio. Želite li znati čega? Zatvora. Toga se bojim, i ne žacam se da vam to kažem - ako vam je to od ikakve koristi. Neću vas pitati kakav je strah vas dotjerao u ovu paklensku rupu, gdje ste, čini se, našli lijepu zaradu. To je vaša sreća, a moja je - pravo moliti za uslugu da me brzo ustrijelite, ili izbacite nogom, da slobodno odem i skapam gdje god i kako god mi drago’...
Njegovo se oslabljeno tijelo treslo od tako žestokog likovanja, tako sigurnog i tako zlobnog, te se činilo da ga je ono i otjeralo u smrt koja ga je čekala u toj kolibi. Lešina njegova pomamnog samoljublja ustade iz prnja i bijede kao iz tamnih užasa grobnice. Nemoguće je reći koliko je tada lagao Jimu, koliko je sada lagao meni - a koliko je uvijek sebi lagao. Taština se titra našim pamćenjem i kobno ga zavarava, a svakoj su istinitoj strasti potrebne obmane da bi od njih živjela. Stojeći u svom prosjačkom odijelu već na vratima drugoga svijeta, pljunuo je u lice ovom našem svijetu, ćušnuo ga je, obasuo beskrajnim osjećajem prezira i pobune koji je bio osnova njegovih zlodjela. On ih je sve nadvladao - muškarce, žene, divljake, trgovce, lopove, misionare - pa i Jima - taj lupež s volovskim licem. Nisam mu zavidio na tom trijumfu »in articulo mortis«, na toj gotovo posmrtnoj obmani da je on čitavu zemlju zgazio svojim nogama. Dok se preda mnom hvastao u svojoj prljavoj i odvratnoj agoniji, nisam se mogao uzdržati a da ne mislim na ono podrugljivo govorkanje koje se odnosilo na vrijeme njegova najvećeg sjaja, kad se godinu dana, a i duže, mogao vidjeti brod ‘gentlemana’ Browna kako iz dana u dan obilazi oko nekog otočića, obrubljena zelenilom nad modrom površinom, gdje se na bijelu žalu ističe tamna mrlja misionarske kuće. Izišavši na obalu, ‘gentleman’ Brown zavodio bi svojim čarima romantičnu damu kojoj je Melanezija dozlogrdjela, a u njezinu bi mužu budio nadu da će se pročuti kako ga je obratio. Taj bi jadni misionar pokadšto u razgovoru izražavao svoju namjeru da navede ‘kapetana
Browna na bolji život...’ ‘Htio je pripremiti gentlemana Browna za vječnu slavu nebesku’ - kako je to jednom rekla neka škiljava danguba - ‘samo zato da bi ondje gore vidjeli kako izgleda kapetan trgovačke mornarice na zapadnom Pacifiku.’ A on je ujedno bio i onaj čovjek koji je oteo neku ženu na umoru, koji je s njom pobjegao i prolijevao suze nad njezinim mrtvim tijelom. ‘Donio ju je kao neko veliko dijete’, neumorno bi ponavljao njegov tadašnji kormilar, ‘a ako ja znam što mu je ta šala značila, neka me luckasti Kanaci izgaze na mrtvo ime. Ma čujte, gospodo! Ona je tada, kad ju je donio na brod, bila već tako jako bolesna da ga nije mogla ni prepoznati, samo je ležala poleđuške na njegovu krevetu piljeći u gredu svojim strašno sjajnim očima - i onda je umrla. Bila je to neka prokleto pogubna groznica, kako mi se čini’... Sjećao sam se svih tih pričanja dok mi je, gladeći blijedom rukom zamršenu gvalu svoje brade, govorio sa svoga prljavog ležaja kako je nadmudrio, pogodio i porazio toga prokletog, neoskvrnjenog, uzvišenog lopova. Priznao je da se Jim nije dao uplašiti, ali je ipak postojao jedan put ‘širok kao malta, po kojemu sam mogao ući i prodrmati njegovu jeftinu dušu, isprevrtati je i zgaziti - boga mi moga!’





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:55 am




XLII


Ne mislim da je mogao učiniti više nego možda samo pogledati na tu ravnu stazu. Čini se da ga je zbunilo ono što je vidio, jer je više nego jedanput prekidao svoje pričanje da uzvikne: ‘Tada mi se gotovo izmaknuo. Nisam ga mogao razumjeti. Tko je on?’ I pogledavši me izbezumljeno, nastavio je s pripovijedanjem likujući i cereći se. Sada mi se razgovor te dvojice s jedne obale dražice na drugu čini kao najstrašniji dvoboj na koji je sudbina ikada gledala svojim hladnim očima znajući kakav će mu biti završetak. Ne, on nije isprevrtao Jimovu dušu, ali bih se jako varao ako bih mislio kako nije postigao da duh, koji mu je bio tako potpuno izvan dohvata, nije dokraja osjetio svu gorčinu te borbe. To su, dakle, izaslanici što ih svijet, kojega se odrekao, šalje za njim u njegovo sklonište. Bijelci, koji dolaze ‘odande’ gdje on, kako je mislio, nije više dostojan živjeti. I to je bilo sve što je došlo k njemu - došlo kao prijetnja, udarac, opasnost za njegovo djelo. Mislim da je upravo taj žalosni, napol razdražljivi a napol rezignirani osjećaj, koji je probijao kroz riječi što ih je Jim tu i tamo izgovorio, tako jako zbunio Browna kad je htio da prozre njegov karakter. Neki velikani zahvaljuju najveći dio svoje veličine tome što u onima, koje su odredili da im budu oruđe, umiju otkriti upravo onu snagu koja je potrebna za njihovo djelo, a Brown je, kao da je zaista velik, imao paklenski dar da u svojim žrtvama napipa najbolniju i najslabiju točku. Priznao mi je da Jim nije bio čovjek kojega možete predobiti time što mu se pokoravate, te se zato nastojao pokazati kao netko tko bez straha prima nesreću, osudu i propast. Izjavio je da prokrijumčariti nekoliko topova ne znači počiniti neki veliki zločin. A što se tiče njegova dolaska u Patusan, tko ima pravo tvrditi da on nije došao moliti hranu? Ali se taj prokleti narod oborio na nj s jedne i s druge obale, i ne mareći da ga upita što hoće. On je to drsko naglašavao, jer je zapravo energičan postupak Daina Warisa spriječio najgore nesreće. I sam mi je Brown izričito rekao da je, videći kako je to mjesto veliko, odmah u sebi odlučio kako će, čim se dočepa nekog uporišta, podmetnuti požare desno i lijevo i početi strijeljati svakoga koga ugleda, da bi tako zaplašio i užasom ispunio stanovništvo. Nerazmjer je snaga bio tako velik, da je to bio jedini način koji mu je mogao dati i najmanju mogućnost da postigne svoje ciljeve - dokazivao mi je boreći se sa strašnim kašljem. Ali on to Jimu nije rekao. Što se tiče stradanja i gladovanja kroz koja su prošli, ona su i te kako zbiljska; dovoljno je samo pogledati njegovu družinu. Oštrim je zviždukom pozvao sve svoje ljude, koji su se pojavili i stali u red na panjeve, tako da ih je Jim mogao vrlo dobro vidjeti. Onog su čovjeka oni ubili - to je istina - ali zar ovo nije rat, krvavi rat - u koji su natjerani? A čovjek je ubijen kako treba, prostrijeljen kroz grudi, a ne kao onaj njihov jadnik, koji sada leži u dražici, i kojega su morali slušati šest sati kako izdiše ranjenih crijeva koja su mu kugle raskomadale. To je uostalom glava za glavu... A on je sve to govorio umorno, nehajno, kao čovjek kojega je nesreća neprestano i uporno progonila, tako da je već prestao i gledati kamo srlja. Kad je s nekom osornom i očajnom iskrenošću upitao Jima, zar on doista - neka otvoreno kaže - ne razumije da se čovjek, ‘ako treba da spasi svoj život u tami, ne brine koliko ih još pogiba - da li trojica, tridesetorica, tri stotine’, bilo je upravo kao da mu je sam zloduh šapnuo to pitanje u uho. ‘Vidio sam kako se trgnuo’, hvastao mi se Brown. ‘Vrlo se brzo prestao graditi ispravan preda mnom. Samo je stajao ne znajući što da kaže, i gledao, crn kao oluja - ali ne u mene nego u zemlju.’ Brown je upitao Jima nema li u njegovu životu ničeg sumnjivog, kad je tako vraški oštar prema čovjeku koji se pokušava iz neke opasne rupe izvući svim sredstvima što mu dođu pod ruku - i tako dalje, i tako dalje. Kroz taj se grubi razgovor provlačila neka podmukla aluzija na njihovu jednaku krv, neko nagađanje da imaju jednaka iskustva, neko odvratno naslućivanje jednake krivice i potajnih sjećanja, koja kao da povezuju njihove duše i njihova srca.
Napokon se Brown bacio na zemlju koliko je dug i širok, i promatrao Jima ispod oka. Jim je na svojoj strani dražice stajao premišljajući i lupkajući nekim prutom po nozi. Kuće, koje su se mogle vidjeti, bile su tihe kao da je neka kužna bolest ugušila svaki dah života u njima; ali iz tih je kuća mnogo nevidljivih očiju gledalo njih dvojicu, koje su dijelili dražica, bijeli čamac na suhu i lešina onoga trećeg čovjeka što je napol utonuo u mulju. Na rijeci su se lađe opet kretale, jer se Patusanu, nakon povratka bijeloga gospodara, vraćala vjera u postojanost zemaljskih ustanova. Desna obala, terase na kućama, splavi usidrene duž obale, čak i krovovi kupališnih koliba bili su prepuni ljudi, koji su stajali tako daleko da svojim sluhom, a gotovo ni vidom, nisu ništa mogli razabrati, ali su ipak upirali oči prema brežuljku iza Radžina dvorišta. Na prostoru, obrubljenom širokim nepravilnim prstenom šuma, koji je na dva mjesta prekidala sjajna rijeka, vladala je tišina. ‘Hoćete li obećati da ćete napustiti obalu?’ upita Jim. Brown digne i spusti ruku kao da se, tako reći, odriče svega - kao da prihvaća ono što je neminovno. ‘I da ćete predati oružje?’ nastavi Jim. Brown se uspravi i ošine ga pogledom. ‘Predati oružje? Nećemo dok ne dođete da ga sami uzmete iz naših ukočenih ruku. Mislite li da sam od straha izgubio glavu? Oh, nisam! To oružje i dronjci kojima sam odjeven - to je sve, što sam stekao na svijetu, osim ono malo pušaka što ih još imam na brodu; nadam se, da ću sve to prodati na Madagaskaru, ako ikada donde stignem - a putem ću prosjački od broda do broda.’
Jim na to ne reče ništa. Napokon, odbacivši prut koji je držao u ruci, izusti kao da govori samome sebi: ‘Ne znam imam li tu moć...’ ‘Vi to ne znate! A upravo ste malo prije htjeli da vam predam oružje. Pa to je prekrasno!’ poviče Brown. ‘Uzmimo, da oni vama kažu jedno, a sa mnom učine drugo.’ On značajno spusti glas. ‘Ipak mislim da vi imate moć, jer čemu inače sav taj razgovor? Zašto ste onda došli ovamo? Da dangubite?’
’Vrlo dobro’, reče Jim dignuvši malo glavu nakon duge šutnje. ‘Imat ćete ili slobodan prolaz, ili poštenu bitku.’ On se okrene i udalji.
Brown smjesta ustane, ali se ne popne na brežuljak, sve dok nije opazio da Jim iščezava među prvim kućama. Nikada ga više nije vidio. Vraćajući se, susretne Corneliusa koji je tromo silazio uvukavši glavu među ramena. On stane pred Browna. ‘Zašto ga niste ubili?’ upita oštrim, nezadovoljnim glasom. ‘Zato jer mogu učiniti nešto bolje’, reče Brown s veselim smiješkom. ‘Nikada!’ Nikada! protestirao je Cornelius odlučno. ‘To je nemoguće. Ja sam ovdje živio godinama.’ Brown ga radoznalo pogleda. Život toga mjesta, koje se sada diglo protiv njega na oružje, ima mnogo lica i naličja, rekao mu je, i još mnogih tajni koje on nikada neće shvatiti. Cornelius odlunja snuždeno prema rijeci. Napuštao je sada svoje nove prijatelje i tok događaja, koji ga je razočarao, primao s tvrdoglavom zlovoljom od koje kao da se još više smežuralo njegovo malo, žuto, staro lice. Silazeći, gledao je ispod oka amo-tamo, ne odričući se ni načas misli što ju je sebi uvrtio u glavu.
Odsada se događaji razvijaju brzo, bez prekidanja, izvirući iz samoga srca ljudi kao rijeka iz tamnog izvora, i mi u njima vidimo Jima većinom očima Tamb’ Itama. Motrile su ga i djevojčine oči, ali je njezin život odviše isprepleten s njegovim; osim toga, treba uzeti u obzir i njezinu strast, začuđenje, srdžbu, a prije svega strah i ljubav koja ne oprašta. Kod vjernoga se sluge, koji ništa nije mogao razumjeti, kao ni svi drugi, očituje samo njegova vjernost; ta je vjernost i njegovo vjerovanje u svoga gospodara bilo tako jako da je čak i njegovo zaprepaštenje manje nego onaj bolni osjećaj kojim je sve to shvatio kao neku tajanstvenu propast. On ima oči samo za jedno biće, te je u čitavoj toj zbrci i zbunjenosti zadržao svoj izraz pokornog i budnog zaštitnika.
Njegov se gospodar vratio sa svog razgovora s bijelcima koračajući polagano prema ogradi na ulici. Svi su se veselili što ga vide gdje se vraća, jer, dok je izbivao, svatko se bojao ne samo toga da bi on mogao biti ubijen, nego i toga što bi se zatim zbilo. Jim uđe u kuću u koju se bio povukao stari Doramin, te je dugo ostao nasamo s glavom Bugija. Bez sumnje je tada s njim raspravljao o tome što treba učiniti, ali za vrijeme njihova razgovora nitko drugi nije bio nazočan. Samo je Tamb’ Itam, koji se držao vrata što je bliže mogao, čuo svoga gospodara gdje kaže: ‘Da. Obznanit ću čitavom narodu da je to moja želja, ali sam htio govoriti s vama, Doramine, prije nego ma s kim drugim, i to nasamo; jer vi poznajete moje srce kao što i ja poznajem vaše i njegovu najveću želju. - A vi znate i to da ja mislim samo na ono što je dobro za narod.’ Nato njegov gospodar, podignuvši platnenu zavjesu na vratima, iziđe, a Tamb’ Itam, pogledavši letimično unutra, ugleda starog Doramina gdje sjedi na stolcu držeći ruke na krilu i gleda u zemlju. Zatim je otpratio svoga gospodara u tvrđavu, kamo su svi glavari Bugija i ugledni stanovnici Patusana bili sazvani na dogovor. Sam se Tamb’ Itam nadao da će doći do borbe. ‘Pa to bi bilo samo osvajanje još jednog brežuljka!’ usklikne žalosno. Međutim su se u gradu mnogi nadali da će pogled na mnoštvo hrabrih ljudi, pripravnih za borbu, ponukati grabežljive strance na odlazak. Bilo bi dobro da odu. Otkako su top, ispaljen iz tvrđave, i udaranje velikog bubnja na istome mjestu, oglasili još prije zore Jimov dolazak, strah, koji je lebdio nad Patusanom, raspršio se i splasnuo kao val na hridini, ostavljajući samo uskipjelu pjenu uzbuđenja, radoznalosti i beskonačnih nagađanja. Polovica je stanovništva bila istjerana iz svojih kuća da se spremi za obranu, te je živjela na ulici na lijevoj strani rijeke, okupljajući se oko tvrđave i očekujući da će svakoga časa vidjeti svoje napuštene domove na ugroženoj obali u plamenu. Općenita je nestrpljiva želja bila da se to pitanje brzo riješi. Draguljka se brinula da izbjeglice dobivaju hranu. Nitko nije znao što će učiniti njihov bijeli gospodar. Neki primijetiše da je stanje gore nego u ratu sa Šerifom Alijom. Onda se mnogi ljudi nisu uopće ni za što brinuli, a sada je svatko imao nešto da izgubi. Promatrali su sa zanimanjem kretanja lađa koje su plovile amo-tamo između obaju dijelova grada. Dvije su ratne lađe Bugija ležale usidrene usred rijeke da je zaštite, a na pramcu se svake od njih dizao tanak dim; to su ljudi, koji su bili na njima, kuhali svoju rižu za objed, kad je Jim, nakon svojih razgovora s Brownom i s Doraminom, prešao rijeku i ušao kroz branu svoje tvrđave. Svijet se zgrne oko njega tako da je jedva mogao doći do kuće. Oni ga nisu prije vidjeli, jer je, vrativši se u noći, izmijenio samo nekoliko riječi s djevojkom, koja je zbog toga sišla u pristanište, a onda je smjesta otišao da se pridruži poglavicama i borcima na drugoj obali. Ljudi su ga pozdravljali kličući. Jedna je starica izazvala smijeh kad se dogurala kao luda do njega i naložila mu prijekornim glasom neka se pobrine da njezina dva sina, koji su s Doraminom, ne nastradaju od ruku razbojnika. Neki od nazočnih pokušaše je otjerati, ali se ona otimala i vikala: ‘Pustite me! Što je to, o muslimani? Vaš je smijeh nedostojan. Zar to nisu okrutni, krvoločni razbojnici, željni ubijanja?’ ‘Pustite je’, reče Jim, a kad je nato naglo nastala tišina, reče polagano: ‘Svatko će biti siguran.’ On uđe u kuću još prije nego što je zamro veliki uzdah i glasni žamor zadovoljstva.
Bez sumnje je odlučio da se Brownu mora dati slobodan prolaz kako bi se vratio na more. Njegova sudbina, koja se pobunila protiv njega, nametala mu je svoju volju. Morao je po prvi put braniti svoju odluku protiv izričitog protivljenja. ‘Mnogo se govorilo, a isprva je i moj gospodar šutio’, rekao je Tamb’ Itam. ‘Pade mrak, i ja upalih svijeće na dugome stolu. Poglavice su sjedili na obje strane stola, a gospođa je stajala s desne strane moga gospodara.’
Kad je počeo govoriti, činilo se da neobično protivljenje samo još jače učvršćuje njegovu odluku. Bijelci su sada na brežuljku čekali njegov odgovor. Njihov je prvak porazgovorio s njim na jeziku njegova naroda, izloživši mu mnogo toga što je teško razjasniti na ma kojem drugom jeziku. To su bili zalutali ljudi, koje je stradanje načinilo slijepima i za dobro i za zlo. Istina je da su neki životi već izgubljeni, ali zašto da se još i drugi žrtvuju? Pred svojim slušaocima, okupljenim narodnim poglavicama, tvrdio je da je njihovo dobro njegovo dobro, da su njihovi gubici njegovi gubici, njihova žalost za poginulima njegova žalost. On pogleda redom sva ozbiljna i pažljiva lica i reče im neka se sjete da su se borili i radili rame uz rame. Oni poznaju njegovu hrabrost... Neko ga mrmljanje tu prekine... i znaju da ih nikada nije prevario. Mnogo već godina žive zajedno. On voli tu zemlju i taj narod i živi tu s velikom ljubavlju. Spreman je svojim životom odgovarati za svako zlo koje bi se moglo dogoditi, ako bradatim bijelcima bude dopušteno da se povuku. Oni su zlikovci, istina je, ali je i njihova sudbina okrutna. Pitao ih je je li ih on ikada zlo savjetovao. Jesu li njegove riječi ikada donijele narodu patnju? Misli da će biti najbolje pustiti te bijelce i njihove sljedbenike da se živi udalje. Učinit će im samo malu uslugu. Ja, kojega ste prokušali i za kojega znate da sam vam uvijek bio iskren, molim da ih pustite.’ Okrene se k Doraminu. Stari ‘nakoda’ ne načini nijedne kretnje. ‘Onda, dakle’, reče Jim, ‘pozovite Daina Warisa, svoga sina, moga prijatelja, jer ja u tom pothvatu neću da vam budem na čelu.’





Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:56 am




XLIII


Tamb’ Itamu je iza njegova stolca bilo kao da ga je grom ošinuo. Njegova se izjava neizrecivo dojmila svih nazočnih. ‘Pustite ih da se udalje, jer mislim i uvjeren sam da je to najbolje’, naglašavao je Jim. Nastane tišina. Iz tamnog se dvorišta čulo prigušeno šaputanje, šum od koraka velikog broja ljudi. Doramin digne svoju tešku glavu i reče da je prozreti ljudska srca isto tako nemoguće kao i dodirnuti rukom nebo, ali da on - pristaje. I drugi su redom izražavali svoje mišljenje: ‘Tako je najbolje’, ‘Neka idu’ i tako dalje. Ali većina ih je jednostavno rekla da ‘vjeruju u Tuana Jima’.
U tom je jednostavnom obliku pristajanja uz njegovu volju bit njihovih odnosa: s jedne strane njihova vjera, a s druge njegova iskrena odanost; time su oni posvjedočili onu vjernost što ga je u vlastitim očima izjednačivala s tim nepogrešivim ljudima, koji su uvijek ostali na svom mjestu u svojoj zajednici. Steinove riječi: ‘Romantik! - Romantik!’ čini se da odjekuju nad tom udaljenom zemljom, koja kao da se nikada više neće vratiti svijetu ravnodušnom prema njegovu neuspjehu i prema njegovim vrlinama, ni onoj žarkoj i odanoj ljubavi koja se u svome dubokom bolu i vječnom rastanku skamenila tako da mu uskraćuje i tu milostinju da za njim plače. Od časa otkada je neokaljana čestitost posljednjih triju godina njegova života pobijedila neznanje, strah i srdžbu ljudi, ne prikazuje mi se više onakav kako sam ga vidio posljednji put - kao bijelu mrlju koja je u sebi skupila svu mutnu svjetlost, preostalu na mračnoj obali i potamnjelu moru - nego veći i dostojniji sažaljenja u samoći svoje duše, što čak i za onu ženu, koja ga je najviše voljela, ostaje okrutna i nerješiva tajna.
Očevidno je da Jim nije bio nepovjerljiv prema Brownu; nije bilo razloga da ne vjeruje u ono njegovo pričanje, a i činilo mu se da je istinitost njegovih riječi zajamčena surovom prostodušnošću i nekom vrstom muževne iskrenosti kojom kao da je prihvaćao moralne pouke i posljedice svojih čina. Ali Jim nije poznavao gotovo nepojmljivo samoljublje toga čovjeka, koje ga je tjeralo u bjesnilo kad bi se netko opirao njegovoj volji i osujećivao je, u ogorčenu i osvetljivu mahnitost samodršca koji nailazi na otpor. Ali iako Jim nije bio nepovjerljiv prema Brownu, očito se bojao da ne dođe do bilo kakva nesporazuma, koji bi lako mogao završiti sukobom i krvoprolićem. Zbog toga, čim su se malajski poglavice udaljili, zamoli Draguljku neka mu donese nešto da jede, jer će on izići iz tvrđave da preuzme zapovjedništvo u gradu. Kad je ona tome prigovarala, podsjećajući ga da je umoran, on joj reče da bi se moglo dogoditi nešto što sebi nikada ne bi mogao oprostiti. Ja sam odgovoran za svaki život u ovoj zemlji’, reče on. Bio je i malo zlovoljan. Ona ga posluži vlastitim rukama (iz onoga stolnog suda koje mu je bio darovao Stein), uzimajući od Tamb’ Itama tanjure i zdjele. On se brzo razvedri i reče joj da će ona morati preuzeti zapovjedništvo tvrđave još za jednu noć. ‘Nema spavanja za nas, draga djevojko’, reče, ‘dok su naši ljudi u opasnosti’. Zatim joj je rekao u šali da je ona najhrabriji muškarac među svima njima. ‘Da ste vi, Dain Waris i ti, učinili ono što ste htjeli, ne bi danas nijedan od onih jadnika bio na životu’. Jesu li oni veoma zli?’ upita ona naslanjajući se na njegov stolac. ‘Ljudi katkada čine zlo, iako nisu mnogo gori od drugih’, reče Jim nakon trenutka oklijevanja.
Tamb’ Itam pođe za svojim gospodarom na pristanište pred tvrđavom. Noć je bila vedra, ali bez mjeseca, a sredina je rijeke bila tamna, dok je voda pod jednom i drugom obalom odražavala svjetlo mnogih vatara ‘kao za neke ramazanske noći’, reče Tamb’ Itam. Ratni su čamci lutali tiho po tamnoj površini, ili su se usidreni njihali na istome mjestu glasno romoreći. Te je noći Tamb’ Itam mnogo veslao u lađi i išao za petama svoga gospodara; oni su hodali gore-dolje po ulici gdje su gorjele vatre, a odlazili su i u okolicu grada, gdje su male čete ljudi stražarile po poljima. Tuan Jim izdavao je zapovijedi kojima su se svi pokoravali. Na kraju su otišli i u Radžino dvorište, koje je te noći čuvao odred Jimovih ljudi. Stari je Radža rano ujutro s većinom svojih žena pobjegao u svoju kućicu blizu nekog sela u džungli na jednom pritoku rijeke. Kasim, kojega je ostavio u gradu, došao je na vijeće s izrazom neumorne aktivnosti, da objasni diplomatski posao što ga je obavio dan prije. Dočekali su ga vrlo hladno, ali on je ipak umio sačuvati svoju nasmiješenu, sabranu živahnost, te je izjavio kako mu je veoma drago, kad mu je Jim oštro rekao da će te noći njegovi ljudi zaposjesti Radžino dvorište. Kad se vijeće razišlo, čuli su ga izvana kako pristupa k ovom ili onom poglavici koji se udaljuje, i kako glasno govori da je zadovoljan što će Radžino vlasništvo u njegovoj nenazočnosti biti zaštićeno.
Oko deset sati uđoše Jimovi ljudi u Radžino dvorište, koje je bilo nad ulazom u dražicu. Jim je kanio ostati tu dok Brown ne siđe s brežuljka. Mala je vatra bila naložena na ravnu rtu, obraslom travom, izvan ograde od kolaca, a Tamb’ Itam namjesti mali preklopni stolac za svoga gospodara. Jim mu reče neka gleda da zaspi. Tamb’ Itam donese hasuru i legne malo podalje, ali nije mogao spavati, premda je znao da još prije zore mora poći na važno putovanje. Njegov je gospodar hodao amo-tamo pognute glave i s rukama na leđima. Lice mu je bilo tužno. Kad god bi mu se gospodar približio, Tamb’ Itam se pravio da spava, jer nije htio da Jim opazi kako ga promatra. Napokon gospodar stane, pogleda ga na njegovu ležaju i reče tiho: ‘Vrijeme je.’
Tamb’ Itam se smjesta digne i poče se spremati. Njegova je zadaća bila da pođe niz rijeku kako bi pretekao Brownov čamac za sat ili više, i odlučno i izričito kaže Dainu Warisu da moraju propustiti bijelce bez zapreka. Jim ne bi tu zadaću povjerio nikome drugome. Prije nego što će otići, Tamb’ Itam, više forme radi (jer je njegov položaj kod Jima bio svima vrlo dobro poznat), zatraži neki znak. ‘Jer, Tuane’, reče, ‘ta je poruka važna, a ja imam doslovno prenijeti tvoje riječi.’ Njegov gospodar gurne ruku najprije u jedan džep, zatim u drugi, te napokon skine sa svoga kažiprsta Steinov srebrni prsten, koji je obično nosio, i dade ga Tamb’ Itamu. Kad je Tamb’ Itam otišao sa svojom porukom, Brownov je logor na brežuljku bio taman, osim jedne jedine male vatre koja je sjala kroz grane jednoga od onih stabala što su ih bijelci bili posjekli.
Rano ujutro dobio je Brown od Jima složen list papira s ovim riječima: ‘Put vam je slobodan. Krenite, čim vaš čamac zapliva na jutarnjoj plimi. Neka vaši ljudi budu na oprezu. Grmlje s obiju strana dražice i ograda na ulazu u nju puni su dobro naoružanih ljudi. Ne biste imali sreće, ali ja ne mislim da želite krvoproliće.’ Brown pročita, razdere list u sitne komadiće i, obraćajući se Corneliusu koji ga je donio, reče cereći se: ‘Zbogom moj izvrsni prijatelju!’ Cornelius je bio u tvrđavi i šuljao se oko Jimove kuće cijelo popodne. Jim je njega izabrao da odnese pismo jer je govorio engleski i bio poznat Brownu, te se nije trebalo bojati da će ga koji od tih ljudi u strahu ubiti, što bi se moglo dogoditi nekom Malajcu kad bi se u polumraku približavao.
Cornelius je predao list, ali se nije udaljio. Brown je sjedio kraj male vatre; svi su drugi ležali. ‘Mogao bih vam reći nešto što biste rado čuli’, promrmlja zlovoljno Cornelius. Brown se nije ni osvrtao na nj. ‘Niste ga ubili’, nastavi, ‘a što ste dobili za to? Mogli ste dobiti novca od Radže, a osim toga i opljačkati sve kuće Bugija, a sada ne dobivate ništa’. ‘Najbolje će biti da se tornjate odavle’, progunđa Brown i ne gledajući ga. Ali Cornelius se spusti sasvim do njega i poče vrlo brzo šaptati, dodirujući mu od vremena do vremena lakat. Na ono što je sada čuo Brown se najednom uspravi s kletvom na ustima. Cornelius ga je jednostavno obavijestio o oružanoj četici Daina Warisa niže na rijeci. Brown u prvi mah pomisli da je prevaren i izdan, ali, razmislivši malo, uvjeri se da tu ne može biti nikakve izdaje. Ne odgovori ništa, a čas zatim Cornelius mu potpuno ravnodušno reče da ima još jedan drugi put kojim se može isploviti iz rijeke, a koji on vrlo dobro pozna. ‘Pa i to je dobro znati’, reče Brown naćulivši uši, a Cornelius ga poče obavještavati o onome što se događa u gradu, i ponovi mu sve što je rečeno na vijeću, brbljajući Brownu u uho jednoličnim, tihim glasom, kao što čovjek govori među ljudima koji spavaju, a koje ne želi probuditi. ‘On misli da ja sada nisam više opasan, zar ne?’ promrmlja Brown veoma tiho... ‘Da. On je luđak. Djetence. Došao je ovamo i okrao me’, šaputao je i dalje, Cornelius, ‘a uspjelo mu je da mu čitav narod povjeruje. Ali da se nešto dogodi, pa da mu ljudi ne htjednu više vjerovati, gdje bi on bio? A Bugi Dain, koji vas čeka dolje na rijeci, kapetane, to je onaj isti čovjek koji vas je stjerao ovamo čim ste došli.’ Brown napomenu nehajno kako bi najbolje bilo da se drže daleko od njega, a Cornelius s istim mirnim i zamišljenim izrazom lica izjavi da on pozna još jedan rukav rijeke, dovoljno širok, kojim bi Brownov čamac mogao proći iza Warisova logora. ‘Morat ćete biti sasvim tihi’, reče kao da dopunjava svoju misao, jer na jednome mjestu prolazimo neposredno iza njegova logora. Sasvim blizu. Oni su ulogoreni na obali, a njihov je čamac povučen iz rijeke’. ‘Oh, mi znamo biti tihi kao miševi, ništa se ne bojte’, reče Brown. Cornelius utanači da će Brown, ako ga provede do mora, morati tegliti za sobom njegovu lađu. Ja se moram brzo vratiti’, objasni.
Bila su dva sata prije zore kad vanjski stražari dojaviše u Radžino dvorište da bijeli razbojnici silaze k svome čamcu. Za vrlo je kratko vrijeme svaki naoružani čovjek od jednoga kraja Patusana do drugoga stajao u pripremi, a ipak su obale rijeke ostale tako tihe te bi se - da nije bilo vatara koje bi pokatkad bljesnule naglim, mutnim sjajem - činilo da grad slatko spava kao u doba mira. Teška je magla ležala veoma nisko na vodi, stvarajući varavo sivo svjetlo pri kojemu se ništa nije vidjelo. Kad je Brownov dugi čamac skliznuo iz dražice u rijeku, Jim je stajao na niskom rtu ispred Radžine ograde - na istome mjestu gdje je prvi put bio stupio na tlo Patusana. Pojavi se jedna sjena, mičući se u sivu svjetlu, sama, veoma velika, a ipak je neprestano izmicala oku. Tiho je mrmljanje dopiralo iz nje. Brown je za kormilom mogao čuti Jima gdje mirno kaže: ‘Put je slobodan. Najbolje je da se prepustite struji dok traje magla; ali ona će se začas dići’. ‘Da, začas ćemo vidjeti jasno’, odvrati Brown.
Trideset do četrdeset ljudi, koji su s puškama stajali pripravni izvan ograde, zadržavalo je dah. Onaj Bugi, vlasnik jedrilice, kojega sam vidio na Steinovoj verandi, a koji je bio među njima, reče mi da je čamac, prolazeći sasvim uz niski rt, izgledao načas kao da biva viši i da se diže nad njega poput kakve planine. ‘Ako mislite da vam je zgodno počekati jedan dan vani na moru’, dovikne Jim, ‘gledat ću vam onamo nešto poslati - junca, nešto krumpira - što god uzmognem.’ Sjena se i dalje micala. ‘Da, pošaljite’, reče nejasan i mukli glas iz magle. Nijedan od onih mnogih pozornih promatrača nije shvatio što te riječi znače, a Brown i njegovi ljudi otplove zatim u svom čamcu, sablasno iščezavajući u tami bez i najmanjeg zvuka.
Tako Brown, nevidljiv u magli, izlazi iz Patusana, sjedeći sasvim uz Corneliusa na stražnjim klupama svoga dugog čamca. ‘Možda ćete dobiti maloga junca’, reče Cornelius. ‘Oh, da, junca. Krumpira. Dobit ćete kad je on to rekao. On uvijek govori istinu. Pokrao mi je sve što sam imao. Čini mi se da vam je milije dobiti malog junca nego opljačkati lijepi broj kuća.’ ‘Savjetovao bih vam da držite jezik za zubima, jer bi vas inače sve po ovoj prokletoj magli mogao tkogod baciti u vodu’, reče Brown. Činilo se da čamac stoji nepomično; nije se vidjelo ništa, pa ni rijeka oko čamca, samo je vodena prašina prštala i kapala zgusnuta po njihovim bradama i licu. Bilo je jezovito, rekao mi je Brown. Svaki se od njih osjećao kao da sam nasumce luta u čamcu, sluteći i sumnjajući da oko njega jedva osjetljivo uzdišu i gunđaju duhovi. ‘Izbaciti me, to biste zar htjeli? Ali znao bih ja gdje sam’, promrmlja Cornelius zlovoljno. ‘Živio sam ja ovdje godinama’. ‘Ali ne dovoljno dugo da biste se snašli u magli kao što je ova’, reče Brown naslanjajući se i mašući rukom amo-tamo nad beskorisnim kormilom. ‘Pa ipak. Dovoljno dugo i za to’, zareži Cornelius. ‘To je vrlo korisno’, reče Brown. ‘Mogu li vjerovati da biste ovako, zavezanih očiju, znali pronaći onaj pokrajnji rukav rijeke o kojem ste mi govorili?’ Cornelius zagunđa: ‘Niste li suviše umorni za veslanje?’ ‘Ne, bogami nismo!’ poviče Brown naglo. ‘Vesla u ruke!’ Nastade velika lupa u magli, koja se začas stiša i prijeđe u pravilno škripanje nevidljivih vesala u nevidljivim paocima. Inače se ništa nije promijenilo, a da nije bilo lakog pljuskanja vesala po vodi, čovjeku bi se činilo, rekao mi je Brown, kao da je u lađici nekog balona što lebdi u oblaku. Poslije toga Cornelius nije više otvarao usta, osim da gunđajući zamoli nekoga neka izbaci vodu iz njegove lađe koju su teglili iza dugoga čamca. Postupno je magla pred njima bijeljela i postajala svjetlija. Nalijevo je Brown vidio neku tamu, kao da gleda leđa noći koja izmiče. Odjedanput se velika grana, puna lišća, pojavi nad njegovom glavom, a okrajci se grančica, rosni i mirni, svijahu vitki sasvim blizu čamca. Cornelius mu bez ijedne riječi uze kormilo iz ruke.




Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:56 am





XLIV


Ne mislim da su oni dalje razgovarali. Čamac uđe u tijesan pokrajnji rukav, gdje su ga gurali veslima, a ona su se zabadala u obale koje su se odronjavale: tu je vladao mrak, kao da su golema crna krila razapeta nad maglom, što je ispunjala taj rukav od njegovih dubina do vršaka stabala. S grana nad njihovim glavama padale su velike kaplje kroz tamnu maglu. Cornelius nešto promrmlja, a Brown na to zapovjedi svojim ljudima neka nabiju puške. ‘Dat ću vam priliku da im ne ostanemo ništa dužni, prije nego što se izvučemo odavde, čujete li, vi nesretni bogalji!’ reče on svojoj družini. ‘Pazite da to ne promašite - vi psi!’ Tiho gunđanje odgovori na te riječi. Cornelius je bio vrlo zabrinut za svoju lađu.
Međutim, je Tamb’ Itam stigao do cilja svoga putovanja. Magla ga je malo zadržavala, ali on je veslao ustrajno držeći se neprestano južne obale. Malo-pomalo pomaljalo se svjetlo osvita kao sjaj u kugli od mutna stakla. Obale su na obje strane rijeke bile kao gust crni dim, u kojemu je čovjek jedva mogao nazirati nešto poput oblika stupova i sjene savinutih grana u visini. Magla je nad vodom bila još gusta, ali je straža budno stražarila, jer, čim se Tamb’ Itam približio logoru, dva se lika pomole iz bijele pare, i jaki ga glasovi zazovu. Odazove im se, i začas se jedna lađa zaustavi kraj njega, te on izmijeni nekoliko riječi s veslačima. Bilo je sve u redu. Komešanje se smirilo. Onda ljudi u lađi ispuste iz ruku rub njegova čamca i odmah se izgube u mraku. On nastavi put sve dok nije začuo glasovi koji su preko vode tiho dopirali do njega, i najednom ugleda pod maglom, što se sada dizala u virovima, sjaj mnogih malih vatara koje su gorjele na pješčanom žalu i bile zaklonjene visokim, tankim stablima i grmljem. I tu je stajala straža koja ga je pozvala da kaže tko je. Dovikne im svoje ime i ujedno s dva posljednja zamaha vesla pristane sa svojim čamcem uz obalu. Bio je to velik logor. Ljudi su čučali u skupinama i prigušeno mrmljajući vodili jutarnje razgovore. Mnogi tanki traci dima polagano su se izvijali pod bijelom maglom. Mali su zakloni, nisko nad tlom, bili podignuti za poglavice. Puške su bile složene u male piramide, a duga su koplja bila pojedinačno zabodena u pijesak blizu vatara.
Tamb’ Itam važna izraza lica zatraži da ga odvedu pred Daina Warisa. On nađe prijatelja svoga bijelog gospodara gdje leži na povišenu ležaju od bambusa, zaklonjen krovom načinjenim od štapova i pokrivenim hasurama. Dain Waris bio je budan, a svijetla je vatra gorjela pred njegovim ležajem sličnim nekom priprostom žrtveniku. Jedini sin ‘nakode’ Doramina odgovori prijazno na njegov pozdrav. Tamb’ Itam preda mu najprije prsten koji je jamčio za istinitost vjesnikovih riječi. Dain Waris, naslonivši se na lakat, zamoli ga da govori i ispriča sve novosti. Počinjući posvećenom formulom »Vijest je dobra«, Tamb’ Itam mu doslovno ponovi Jimove riječi. Bijelcima, koji odlaze uz pristanak svih poglavica, treba dopustiti da prođu niz rijeku. Zatim, odgovarajući na nekoliko pitanja, Tamb’ Itam ispriča kako je proteklo posljednje vijećanje. Dain Waris je slušao pozorno do kraja, igrajući se prstenom koji naposljetku natakne na kažiprst svoje desne ruke. Kad je čuo sve što je Tamb’ Itam imao reći on ga otpusti da nešto pojede i da otpočine. Odmah su izdane zapovijedi da poslije podne bude sve spremno za povratak. Nakon toga Dain Waris ponovo legne otvorenih očiju, dok su njegovi osobni sluge spremali za nj jelo na vatri uz koju je sjedio i Tamb’ Itam, razgovarajući s ljudima što su se budili i ustajali da čuju posljednje vijesti iz grada. Sunce je razgonilo maglu. Na glavnom je rukavu rijeke stajala dobra straža, jer su očekivali da će se tu svakog časa pojaviti čamac s bijelcima.
U tom se času Brown osvetio onom svijetu koji mu je sada, nakon dvadeset godina bestidnih i bezobzirnih nasilja, uskraćivao plodove uspjeha najobičnijeg razbojstva. To je bio čin hladnokrvne okrutnosti, a bio mu je utjeha i na smrtnoj postelji, kao sjećanje na neukrotivi prkos. On kradom iskrca svoje ljude na drugoj strani otoka nasuprot logoru Bugija i povede ih prijeko. Nakon kratkog, ali potpuno tihog rvanja Cornelius, koji se pokušao odšuljati i iščeznuti u času iskrcavanja, pokorno pristane da im pokaže put onuda gdje je šikara najrjeđa. Brown je čvrsto držao njegove mršave ruke, stisnuvši mu ih obje na leđima samo jednom svojom širokom šakom, te bi ga tu i tamo surovim udarcem gurnuo naprijed. Cornelius je bio nijem kao riba, podao, ali čvrst u svojoj namjeri, koju je nejasno vidio pred sobom kako se ostvaruje. Na rubu male šume Brownovi se ljudi rasporede iza stabala i pričekaju. Čitav im je logor od jednoga kraja do drugoga ležao pred očima, i nitko nije gledao prema njihovoj strani. Nitko nije ni u snu pomislio da bi bijelci uopće mogli doznati za uski rukav na stražnjoj strani otoka. Kad je mislio da je došao čas, Brown zakriješti: ‘Dajte im što im pripada!’ a četrnaest hitaca odjekne kao jedan.
Tamb’ Itam mi je rekao da je iznenađenje bilo tako veliko, te se osim onih koji su pali mrtvi ili ranjeni nitko živ nije ni maknuo prilično dugo nakon prve pucnjave. Onda jedan čovjek krikne, a nakon toga krika iz svih grla zaori strašno urlikanje od užasa i od straha. Slijepa strava obuzme te ljude i pretvori ih u gomilu koja se uskolebala i počela trčati amo-tamo duž obale, poput krda ovaca što se uplašilo od vode. Onda ih nekoliko skoči u rijeku, ali većina ih to učini tek nakon posljednjeg hica. Triput su Brownovi ljudi pucali u gomilu, a sam je Brown, koji se jedini pokazivao, kleo i urlikao: ‘Nišani nisko! Nišani nisko!’
Tamb’ Itam kaže da je već kod prve pucnjave shvatio što se dogodilo. Premda nije bio pogođen, bacio se na tlo i ležao kao mrtav, ali otvorenih očiju. Kad je čuo prve hice, Dain Waris, koji se bio ispružio na svom ležaju, skoči i istrči na otvorenu obalu upravo na vrijeme da ga hitac druge paljbe pogodi u čelo. Tamb’ Itam ga vidje kako je visoko digao i raširio ruke prije nego što je pao. Onda ga tek spopadne veliki strah - ne prije. Bijelci se povukoše, kao što su i došli - nevidljivi.
Tako je Brown izravnao račune sa svojom zlom sudbinom. Upozoravam vas da se čak i u tom užasnom zločinu vidi neka superiornost čovjeka koji misli da ima pravo - u apstraktnom smislu te riječi - ostvariti svoje podle želje. To nije bio običan izdajnički pokolj, to je bila pouka, odmazda - dokaz neke nesvjesne i užasne osobine naše prirode, koja, bojim se, ne leži tako duboko pod površinom kako mi to obično zamišljamo.
Nakon toga bijelci odoše a da ih Tamb’ Itam nije ni vidio, te se činilo da su sasvim nestali pred ljudskim očima; a nestalo je i njihove škune, kao što uopće nestaju ukradena dobra. Ali, priča se da je mjesec dana kasnije neki tovarni parobrod spasio na Indijskom oceanu bijeli dugi čamac. Dva isušena, žuta kostura sa staklenim očima, koja su jedva još šaputala, priznavala su vlast nekoga trećeg, koji je rekao da se zove Brown. Njegova je škuna, koja je, kako je izjavio, putovala prema jugu s tovarom šećera sa Jave, tako napuknula da je propuštala vodu i potonula pod njegovim nogama. On i njegovi drugovi jedini su od šest članova posade ostali još na životu. Ona dvojica umriješe na palubi parobroda koji ih je spasio, a Brown je poživio još zato da ga i ja vidim, te mogu posvjedočiti da je odigrao svoju ulogu sve do kraja.
Čini se ipak da su na odlasku zaboravili odvezati Corneliusov čamac. Samog je Corneliusa Brown već na početku pucnjave ispustio udarivši ga nogom u ime oproštajnog blagoslova. Tamb’ Itam je, kad se dignuo usred hrpe mrtvaca, vidio tog Nazarenca kako trči gore-dolje po obali među lešinama i vatrama koje su se gasile. On je tiho cičao. Najednom potrči prema vodi i počne se bjesomučno naprezati da odvuče u vodu čamac koji je pripadao Bugijima. ’Zatim je, sve dok me nije ugledao’, pričao je Tamb’ Itam, ‘stajao gledajući na teški čamac i češao se po glavi.’ ‘Što se dogodilo s njim?’ upitah. ‘Udario sam ga dvaput, Tuane,’ reče on. ‘Kad me je opazio gdje se približavam, bijesno se bacio na zemlju, ritao se i užasno derao. Skvičao je kao uplašena kokoš, dok nije osjetio ubod šiljka; onda se umirio i ležao upirući u me oči iz kojih mu je izlazio život.’
Nakon toga Tamb’ Itam nije gubio vrijeme. Osjećao je kako je važno da bude prvi koji će donijeti tu užasnu vijest u tvrđavu. Mnogi su, dakako, iz čete Daina Warisa ostali živi, ali su neki, sasvim izbezumljeni, preplivali rijeku, a drugi su pobjegli u šikarje. Činjenica je da oni zaista nisu znali tko im je zadao onaj udarac - neće li doći još novi bijeli razbojnici, nisu li već zavladali cijelom zemljom. Mislili su da su žrtva neke velike izdaje i osuđeni na potpuno uništenje. Priča se da su se neke male skupine vratile tek tri dana nakon toga. Ipak ih se nekoliko smjesta pokušalo probiti do Patusana, a jedna se od lađa, koje su tog jutra stražarile na rijeci, mogla dogledati iz logora u samom času napadaja. Istina je da su u prvi mah ljudi, koji su bili na njoj, skočili u rijeku i doplivali na suprotnu obalu, ali su se zatim vratili na svoj čamac i puni straha krenuli uz rijeku. Njih je Tamb’ Itam pretekao za jedan sat.




Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Lord Jim, Srce tame  - Joseph Conrad - Page 2 Empty Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu