Julian Barnes - Engleska Engleska

Engleska, Engleska Juliana Barnesa postmoderna je bajka o odnosima između stvarnog i imaginarnog, istraživanje onoga specijalnog trenutka kad kopija i original uspješno i neprimjetno zamijene mjesta. U ovom slučaju riječ je o cijeloj jednoj kulturi, pa je cijeli Barnesov ironični odmak tim zabavniji zato što je englesko društvo duboko konzervativno čak i za neke naše pojmove. Jezik je dosta težak i zahtjevan za prevođenje, pa se kroz knjigu pokatkad teško probijati, ali kad vas jednom zarobi, ne pušta vas do samog kraja. Barnes nam je, nakon legendarne Flaubertove papige, još jednom u hrvatskom prijevodu podario pravi literarni dragulj! Za sladokusce.!
Božidar Pavlović, Nomad

Za Pat



1: Engleska

„Koja je tvoja prva uspomena”, pitao bi tkogod.
A ona bi odgovarala: „Ne sjećam se.”
Većina je ljudi to primala kao šalu, premda je nekoliko njih i sumnjalo u njezinu pamet. Ali ona je vjerovala da je tome tako.
„Znam točno što misliš”, rekao bi koji dobrohotnik, spreman pojasniti i pojednostavniti. „Uvijek postoji neka uspomena odmah ispred one prve, samo što je ne možeš sasvim dokučiti.”

Ali ne: nije ona mislila to. Prva ti uspomena nije nešto kao prvi grudnjak, ili prvi prijatelj, ili prvi poljubac, prvo jebanje, prvi brak, prvo dijete, ili smrt prvog od roditelja, ili onaj prvi iznenadan osjećaj beznadnosti ljudskog usuda što te probada kao koplje - ništa tome slično. Nije to neki čvrst predmet pa da se može uzeti u ruku, predmet što ga vrijeme na svoj sporohodan, duhovit način kroz godine može uresiti hirovitim pojedinostima - tanahnim vrtlozima magle, olujnim oblacima, vjenčićima - ali ga nikada ne može izbrisati. Uspomena po definiciji nije stvar, ona je... uspomena. Sadašnje sjećanje na sjećanje od prije jednog trenutka na sjećanje prije toga na sjećanje davnog nekada. Tako se ljudi jasno sjećaju nekog lica, bubotka koljenom, proljetne tratine; psa, bake, životinje od vune na kojoj se od žvalavljenja po ustima raspalo uho; sjećaju se dječjih kolica, pogleda iz dječjih kolica, pada iz njih, pa toga kako su glavom udarili u preokrenutu posudu za cvijeće što ju je tu namjestio brat kako bi se mogao popeti i promotriti novog pridošlicu (iako će se mnogo godina kasnije zapitati nije li ih taj brat bio prevrnuo iza sna i tresnuo im glavom o posudu za cvijeće u iskonskom trenutku bratskoga bijesa...). Svega se toga sjećaju pouzdano, neproturječno, ali, ma što bilo izvorom i namjerom - bile posrijedi priče o drugima, zaljubljene maštarije, ili blago proračunat pokušaj da zaokupi slušateljevo srce tako da ga uhvati između kažiprsta i palca, pa mu upriliči štipaj od kojeg će dobrane modrice potrajati sve dok ljubav ne prestane - ona tome nije vjerovala. Martha Cochrane će poživjeti dugo, a svih tih godina nikada neće čuti za čiju prvu uspomenu, a da ona, po njezinu mišljenju, ne bude laž.

A lagala je i ona.
Prvo čega se ona sjeća, pričala bi, jest kako se nalazi u kuhinji i sjedi na podu prekrivenom prostirkom od meko pletene rafije, one s rupicama, u njih bi uvlačila žlicu i tako ih širila, pa je za to znala dobiti i pljusku - a osjećala se sigurno jer je uvijek negdje u pozadini bila majka i pjevušila za sebe - kad je kuhala, uvijek je pjevala neke stare pjesme, ne one što ih je voljela slušati u drugim prigodama - tako čak i danas kad uključi stvari poput „Ti si meni vrh” ili „Svi ćemo se okupiti na rijeci” ili „Noć i dan”, Marthi odjednom zamiriše juha od koprive ili prženi luk, pa zar to nije čudesna stvar? - a to je bila još jedna, „Ljubav je čudesna stvar”, koja je uvijek značila da će mama hitrim pokretom presjeći, pa joj iscijediti naranču - a tamo, razasuta na prostirci, slagalica „Engleske pokrajine”, a mama joj je bila odlučila pomoći tako da joj je za početak izradila sve vanjske rubove i more da su tako sada pred njom stajali obrisi zemlje, onaj komad poda s rafijom čudnovata oblika, pomalo nalik kakvoj debeljuškastoj staroj gospođi koja opruženih nogu sjedi na plaži - noge su bile Cornwall, premda, dakako, u to vrijeme nije tako mislila, čak nije ni znala za riječ Cornwall, kao niti koje je boje taj dio bio, a zna se kakva su djeca sa slagalicama - uzmu bilo koji dio i nastoje ga ugurati u rupu, pa je tako vjerojatno i ona uzimala Lancashire i silila ga da bude Cornwall.
Da, to je bilo to, njezina prva uspomena, njezina prva dovitljiva, nevino udešena laž. I onda bi se uvijek našao još netko tko je kao dijete imao istu takvu slagalicu, pa bi tu uslijedila porcija blagog nadmetanja oko toga koji su dio prvi stavljali - redovito je to bio Cornwall, ali katkada i Hampshire, jer je uz Hampshire bio pridodan i otok Wight koji je stršao u more, pa je tu rupicu bilo lako spariti, a poslije Cornwalla ili Hampshirea mogla je ići Istočna Anglija jer su Norfolk i Suffolk sjedali jedan povrh drugoga kao brat i sestra, odnosno kvačili se jedno za drugo kao muž i žena koji leže samodopadno spareni, ili su činili dvije pole oraha.
Pa onda Kent koji prema Kontinentu pruža prst ili nos kao upozorenje - oprez, preko su tuđini; Oxfordshire ljubuje s Buckinghamshireom i potpuno je spljeskao Berkshire; Nottinghamshire i Derbyshire kao dvije sljubljene mrkve ili borove šišarke; glatka tuljanska krivulja Cardigana. Sjetili bi se kako je većina velikih, raspoznatljivih pokrajina bila na rubovima, a kad se oni sastave, u sredini bi ostajale pokrajine nepravilna oblika, a oni nikako da se dosjete gdje ide Staffordshire. A onda se pokušavaš prisjetiti boja pojedinih dijelova koje su u ono vrijeme izgledale jako važne, jednako važne kao i imena, ali sada, tako davno kasnije, je li ono Cornwall bio svijetloljubičast, a Yorkshire žut, je li Nottinghamshire bio smeđ i je li zapravo Norfolk bio žut - ako već nije bila njegova posestrima Suffolk? A uspomene te vrste bile su, čak ako i krive, manje neistinite.
Ali ovo bi, mislila je, mogla biti prava, nepatvorena uspomena: ona, sve onako po podu, napreduje prema kuhinjskom stolu, i prsti joj sada već brže barataju pokrajinama, urednija je i poštenija - ne daje se na to da tjera Somerset da bude Kent - a redovito je stvar izvodila uz obalu - Cornwall, Devon, Somerset, Monmouthshire, Glamrogan, Camarthen, Pembrokshire (jer je Engleska uključivala Wales - koji je izgledao kao naduta trbušina kakve bake) - i skroz okolo nazad opet do Devona, a potom je popunjavala ostatak, tako što je za kraj ostavljala zbrčkani Midlands, ali kad bi god došla do samog kraja, manjkao bi joj jedan dio. Leicestershire, Derbyshire, Nottinghamshire, Warwickshire, Staffordshire - obavezno bi bio jedan od njih - pri čemu bi je spopadao osjećaj tjeskobe, neuspjeha i razočaranja zbog nesavršenosti svijeta, sve dok joj tata, koji bi se u takvim trenucima uvijek onuda motao, na najnevjerojatnijim mjestima ne bi pronašao dio koji nedostaje. Otkud Staffordshire u džepu njegovih traperica? Kako je dospio tamo? Je li ga vidjela kako skače? Što misli, je li ga to maca tamo stavila? A ona bi mu svoje „ne” odavala kroz smijeh i kimanje glavom jer Staffordshire je pronađen, i njezina slagalica, njezina Engleska i njezino srce opet su bili jedna cjelina.
To je bila istinita uspomena, ali Martha je i dalje bila sumnjičava; to jest bila istina, ali nije bila nepatvorena. Da se to zbilo, znala je, jer - odigralo se u nekoliko navrata; ali razabirljivi tragovi svakog pojedinačnog navrata - što će ih sada morati izmišljati, kao ono kad je otac izišao van na kišu i vratio joj smočeni Staffordshire ili kad je ono savinuo vršak Leicestershirea - izgubili su se u naknadnoj amalgamizaciji. Uspomene iz djetinjstva su kao snovi koji ti ostaju i kad se probudiš. Sanjaš cijelu noć, ili poduži, ozbiljan dio noći, a kad se probudiš ostaje ti samo sjećanje na to kako si iznevjeren ili izdan, uhvaćen u stupicu, ostavljen na smrznutoj pustopoljini; a ponekad čak ni to, nego samo sve bijeda zaostala slika osjećaja zamućena takvim događajem.

Imala je još jedan razlog za nevjericu. Ako uspomena nije stvar, već uspomena uspomene na sjećanje, usporedno postavljena ogledala, onda će ono što ti mozak sada govori o onome za što tvrdi da se zbilo nekoć biti obojeno onime što se dogodilo između. To je kao kad se neka zemlja prisjeća svoje povijesti: prošlost nikada nije tek prošlost, to je ono što je sadašnjosti omogućilo da živi sa sobom. Isto je i s pojedincima, iako očito proces nije jednoznačan. Oni razočarani životom, sjećaju li se idile ili nečega što je bilo potvrđivalo da će im život završiti razočaranjem? Oni, pak, koji su zadovoljni svojim životom, sjećaju li se ranijeg zadovoljstva ili trenutaka junačkog savlađivanja dobro namještenih nedaća? Između nutrine i vanjštine osobe uvijek se upleću elementi propagande, prodaje ili trgovine.

I neprekidna samoobmana. Jer, ako sve to i prepoznaš, ako shvatiš nečist i izopačenost sustava sjećanja, još uvijek sam, ili dio tebe, vjeruješ u onu nevinu autentičnu stvar - da, stvar - koju zoveš uspomenom. Martha se na fakultetu sprijateljila s jednom mladom Španjolkom, Cristinom. Zajednička povijest njihove dvije zemlje, ili barem onaj kontinuirani dio, zbila se prije mnogo stoljeća; ali čak i tu, kad je Cristina u trenutku prijateljskog zadirkivanja rekla „Francis Drake je bio pirat”, ona joj je rekla: „Nije, ne”, jer je znala da je on engleski junak, Sir, admiral i stoga Gospodin. A kad je Cristina, ovaj put mnogo ozbiljnije, ponovila: „Ma bio je pirat”, Martha je shvaćala da je zapravo posrijedi bila utješna ako ne i nužna tlapnja poraženih. Kasnije je u Britanskoj enciklopediji pogledala pod Drake, i kako se riječ „pirat” nijednom nije pojavila, ali riječi „pljačkaš” i „razbojnik” jesu počesto, u potpunosti je uvidjela da onaj tko je nekome razbojnički gusar, nekome drugome može biti pirat, ali Sir Francis Drake je svejedno za nju ostao engleski junak, neoskvrnut tim saznanjem.
Kad je poslije razmišljala o tome, vidjela je jasne i znakovite uspomene kojima nije vjerovala. Što može biti jasnije i upamtljivije od onoga dana na poljoprivrednoj smotri? Dan s nestašnim oblacima na ozbiljnoj modrini. Roditelji su je nježno uzeli za zapešća i zaljuljali je visoko do neba, pa je spustili na gomilu trave kao na trambulinu. Bijeli veliki šatori s prugastim tendama, čvrsto sazdani kao vikarijati. U pozadini se izdizalo neko brdo s kojeg su bezbrižne, runjave životinje gledale svoje razmažene, zaularene rođake u izložbenom krugu. Miris sa stražnjeg ulaza pivničkog šatora dok se dizala vrelina dana. Stajanje u redu pred prenosivim zahodima i ne baš drukčiji vonj. Ovlaštenima se s puceta na košuljama od kariranog flanela klate kartonske značke. Žene timare svilenodlake koze, muškarci se ponosno drndaju na isluženim traktorima, uplakana djeca spadaju s konjića, dok u pozadini neke užurbane spodobe popravljaju oštećenu ogradu. Momčad hitne pomoći St. Johna samo čeka da ljudi popadaju u nesvijest, ili se spotaknu preko šatorskih vezova, ili dobiju srčani udar; čekaju da stvari krenu naopako.
Ali ništa nije krenulo naopako, ne tog dana, ne u njezinoj uspomeni na taj dan. A ona je sva ta desetljeća čuvala knjigu s popisima i veći je dio njezine čudne poezije znala napamet. Popis nagrada Okružnog poljoprivrednog i hortikulturnog društva. Svega par tuceta stranica u ovitku od crvena papira, ali za nju je to značilo mnogo više: slikovnica, iako je sadržavala samo riječi; godišnjak; apotekarski biljni priručnik; magična škrinja; knjiga-podsjetnik za uspomene.


Tri mrkve - dugačke;
Tri mrkve - kratke;
Tri bijele repe - bilo koje vrste;
Pet krumpira - duguljastih;
Pet krumpira - okruglih;
Šest bobova;
Šest crvenih grahova;
Devet patuljastih grahova;
Šest ljutika, dugih crvenih;
Šest ljutika, malih crvenih;
Šest ljutika, velikih bijelih;
Šest ljutika, malih bijelih;


Zbirka povrća. Šest različitih vrsta.
Cvjetača, ako je uključena, mora biti na stabljici.
Pladanj povrća. Pladanj može biti ukrašen, ali može se upotrijebiti samo peršin.


20 klasova pšenice;
20 klasova ječma;
Komad tratine pašnjaka u kutiji za rajčice;
Komad tratine trajnog pašnjaka u kutiji za rajčice;


Prijavljene koze moraju se voditi na povodnju, a između njih i neprijavljenih koza cijelo se vrijeme mora održavati razmak od dvije jarde;


Koze koje se natječu smiju biti samo ženke;
Koze koje se natječu kao klase 164 i 165 moraju biti ojarene;
Mlado se definira kao rođeno do unazad 12 mjeseci;
Vrč marmelade;
Vrč rijetkog voćnog pekmeza;

Vrč sira s limunom;
Vrč voćne hladetine;
Vrč ukiseljena crvenog luka;

Vrč umaka za salatu;
Frizijska krava mliječna;
Frizijska krava stelna;
Frizijske junice mliječne;
Frizijske junice neparene koje ne pokazuju vise od 2 široka zuba;


Atestirana goveda moraju se voditi na povodnju i između njih i neatestiranih goveda cijelo se vrijeme mora održavati razmak od tri jarde.


Martha nije razumjela baš sve te riječi, i tek pokoju od uputa, ali u tim je popisima bilo nečega - njihova mirna organizacija i potpunost - što joj se sviđalo.


Tri dalije, ukrasne, preko 8 inča - u tri vaze;
Tri dalije, ukrasne, 6-8 inča - u jednoj vazi;
Četiri dalije, ukrasne, 3-6 inča - u jednoj vazi;
Pet dalija, minijaturna loptica;
Pet dalija, rojta ispod 2 inča promjera;
Četiri dalije, kaktus, 4-6 inča, u jednoj vazi;
Tri dalije, kaktus, 6-8 inča - u jednoj vazi;
Tri dalije, kaktus, iznad 8 inča - u tri vaze;


Tu je bio nabrojan čitav svijet dalija. Nijedna nije manjkala.


Sigurne roditeljske ruke zanjihale su je do neba. Bila je hodala između njih dvoje po daskama, pod šatorskim platnom, po vrelu zraku punom mirisa trave, i čitala je tu svoju knjižicu stvoriteljskim autoritetom. Imala je osjećaj kao da pojedini izloženi predmeti pred njima ne mogu istinski postojati dok ih ona ne imenuje i ne svrsta.
„Onda, Gospođice Miš, što imamo ovdje?”
„Dva sedam, joj. Pet jabuka za kuhanje.”

„Izgleda da je tako. Pet ih je. Baš me zanima koje su vrste.”

Martha je ponovno zavirila u knjižicu. „Bilo koje vrste.”
„Ta-ko-je. Jabuke za kuhanje bilo koje vrste - morat ćemo ih potražiti u dućanu.” Hinio je ozbiljnost, ali mama se zasmijala i posve nepotrebno poigravala s Marthinom kosom.
Vidjeli su neke oznojene ljude velikih mišića kako među nogama stežu ovce i hitro im uz brujanje šišalica-zujalica skidaju vunene kapute; po žicanim kavezima su bili uznemireni kunići toliko veliki da su izgledali kao da nisu stvarni; onda je krenuo Mimohod stoke, pa Natjecanje u jahačkim kostimima i Utrka terijera. U vrelim šatorima je bilo salenjaka, puslica, eklera i palačinki; jaja na škotski1 prepolovljena kao amoniti, pa peršin i mrkve dugački cijelu jardu, koji su prema kraju bili tanki kao stijenj za svijeću; mladi crni luk presavijenih peruški i svezanih uzicom u posluh; skupine od po pet jaja, a uz njih šesto razbijeno u ocjenjivačkoj posudi; šećerna repa presječena tako da joj se vide prstenovi kao u stabla.
Ali u njezinoj je svijesti - tada, poslije i još poslije - kao sveta relikvija sjao grah gospodina A. Jonesa. Za prvu nagradu dodjeljivale su se crvene plakete, za drugu modre, a bijele za pohvalu. Sve crvene plakete za sve vrste graha pripale su gospodinu A. Jonesu. Devet crvenih grahova bilo koje vrste, Devet grahova puzavaca okruglih, Devet patuljastih grahova plosnatih, Devet patuljastih grahova okruglih, Šest bobova bijelih, Šest bobova zelenih. Osim toga pobijedio je i u Devet mahuna graška i Tri mrkve kratke, ali to ju je manje zanimalo. Jer gospodin A. Jones je sa svojim grahom izveo dosjetku. Izložio ga je na podmetačima od crnog samta.
„Sliči na draguljarov izlog, je li, mila?”, rekao joj je otac. „Je li tko za par naušnica?” Posegnuo je prema Devet patuljastih grahova okruglih, majka se zakikotala, a Martha je prilično glasno rekla: „Ne.”

„Onda dobro, gospođice Miš.”

Nije to smio napraviti, sve ako nije mislio ništa loše. Nije bilo smiješno. Gospodin A. Jones je umio napraviti grah da izgleda savršeno. Boja, proporcije, ujednačenost. A devet takvih grahova još je bilo ljepše.
U školi su govorili pjesmice. Sjedili su po četvoro u zelenim uniformama, grah u mahunama. Osam nogu krivih, osam nogu kratkih, osam nogu dugih, osam svake vrste.
Svaki je dan započinjao vjerskim pjesmicama, a Martha Cochrane ih je uvijek izvrtala. Poslije toga dolazile su suhoparne, hijerarhijske pjesmice iz matematike, pa glupe pjesmice o pjesništvu. Od svih njih čudnije i uzbudljivije bile su pjesmice iz povijesti. Njima su ih neprilično jutarnjem zboru poticali na nužnost vjere. Vjerske pjesmice izgovarali su žurnim odmrmljavanjem; ali na povijesti bi ih vodila gospođica Mason, punjena kokoš, stara valjda nekoliko stoljeća, poput karizmatične svećenice koja udara ritam i predvodi sljedbenike.


55. prije Isusa (pljes, pljes) rimska osvajanja;
1066. (pljes, pljes) bitka kod Hastingsa;
1215. (pljes, pljes) Magna Carta;
1512. (pljes, pljes) Henrik Osmi (pljes, pljes);
Branitelj Vjere (pljes, pljes);


Tu potonju voljela je najviše: lakše se pamtila zbog sroka.2 Tisuću osamsto pedeset četvrta (pljes, pljes) Krimski rata (pljes, pljes) - uvijek su izgovarali tako, ma koliko ih puta gospođica Mason ispravljala. I tako je pjesmica išla dalje sve do -


1940. (pljes, pljes) bitka za Britaniju;
1973. (pljes, pljes) Rimski sporazum;


Gospođica Mason ih je vodila kroz razdoblja, pa ih vraćala, od Rima do Rima, pa nazad na početak. Na taj ih je način zagrijavala i tjerala im svijest na poslušnost. Onda bi im pričala priče o viteštvu i slavi, kugi i gladi, tiraniji i demokraciji; o kraljevskoj raskoši i nepokolebljivoj kreposti smjernog individualizma; o Svetom Jurju, svetitelju Engleske, Aragona i Portugala, te zaštitniku Đenove i Venecije; o Sir Francisu Drakeu i njegovim junačkim podvizima; o Boadiceji3 i kraljici Viktoriji, o nekom štitonoši iz tog kraja koji je otišao u križare, a sada leži kraj svoje žene pod kamenom pločom u seoskoj crkvi, a pod nogama mu pas. Slušali su je to napetije jer bi gospođica Mason, bude li zadovoljna, sat mogla završiti novim pjesmicama, samo ovaj put drukčijim. Bit će tu pothvata koji traže nadnevke: varijacije, improvizacije, štosovi; riječi će roniti i ponirati, a oni će svi prionuti pabircima ritma. Elizabeta i Viktorija (pljes, pljes, pljes, pljes), pa će ponavljati 1558. i 1837. (pljes, pljes, pljes). Ili (pljes pljes) Vuk kod Quebeca (pljes), pa bi morali odgovoriti (pljes pljes) 1759. (pljes). Ili, umjesto da im nešto kaže o Barutanskoj zavjeri4 (pljes pljes), ona bi se prebacila na Guido Fawkes5 uhvaćen živ (pljes pljes), a oni bi morali hvatati srok s 1605. (pljes pljes). Vodila ih je gore-dolje kroz dva tisućljeća i od povijesti pravila ne samo ustrajno napredovanje već i niz živih natjecateljskih trenutaka, grah na crnom baršunu. Mnogo kasnije, kad se sve što će joj se dogoditi u životu i dogodi, Martha Cochrane će i dalje pred očima imati nadnevke i imena iz svoje bilježnice i začuti tapšav odgovor gospođice Mason. Jadni stari Nelson više nije živ, Trafalgar 1805., Edward Osmi ostao bez nacije, 1936. zbog abdikacije.
Na povijesti je iza nje sjedila Jessica James, prijateljica i kršćanka. Na zboru je, pak, Jessica James, ulizica i izdajica, sjedila ispred nje. Martha je bila bistra djevojčica, pa zato nije bila vjernica. Za jutarnjih molitvi, čvrsto je zatvorenih očiju molila drukčije:

Gnojče naš, koji mijesi da se resi,
Nek sere se ime tvoje.
Neka dođe kraljevstvo proje.
Nek se pije napoj tvoj,
Kako na hljebu tako i na žemlji.
Kruh naš najtanji daj nam da nas,
I popusti nam dugme naše,
Kao što mi popuštamo dužnicima našim,
I ne uvedi nas u napoj,
Nego izbavi nas ribizla,
Jer tvoja je kućica, i cvijeće i priča,

Za vijeke vjekova KAMEN.


Još je radila na jednom do dva stiha koja je trebalo poboljšati. Nije mislila da je to bogohulno, osim možda onog djela o sranju. Za neke dijelove čak je mislila da su lijepi: onaj o kućici i cvijeću uvijek ju je podsjećao na Devet grahova puzavaca okruglih, što bi Bog, ako ga ima, vjerojatno pohvalio. Ali Jessica James ju je istužakala. Ne, napravila je nešto još pametnije od toga: namjestila je da se Martha sama oda. Jednoga su jutra na Jessikin znak svi uokolo umuknuli i jasno se začuo Marthin solo-glas kako usrdno izriče značenja za žemlju, napoj i ribizle i upravo je u tom trenutku otvorila oči i ugledala rahitično rame, kokošja prsa i upiljen kršćanski pogled gospođice Mason koja je sjedila s njihovim razredom.
Do kraja polugodišta morala je stajati zasebno i voditi molitvu za cijelu školu, prisiljena da je izgovara razgovijetno i hini gorljivu vjeru. Nakon nekog vremena ustanovila je da joj to ide vrlo dobro - ponovno rođeno izopćeno čedo koje jamči sudu časti da je sada oprano od grijeha, pa bi li oni sada bili ljubazni da ga puste? Što je gospođica Mason bila sumnjičavija, to je Marthi bilo draže.

Ljudi su je počeli pozivati na stranu. Pitali su je što je mislila s time što je bila onoliko prkosna. Govorili su joj da ne valja biti previše pametan. Poučavali su je da je cinizam, Martha, jedna vrlo neobljubljena odlika. Samo su se bar nadali da nije u pitanju drzovitost. Jednako su tako aludirali, na manje-više očit način, da Marthina kuća nije kao ostale, ali da iskušenja valja prevladati prvo tamo, kao što se i karakter izgrađuje upravo tamo.

Nije razumjela što je to „izgraditi karakter”. To je svakako bilo nešto što imaš ili nešto se mijenja zbog onoga što ti se događa, kao što je danas njezina majka sve przničavija i razdražljivija. Kako se izgrađuje vlastiti karakter? Odmjeravala je po selu zidove zbog zbunjujuće usporedbe: kameni blokovi, između njih žbuka, a onda brid od ugaonih kremenova koji pokazuje da si odrasla, da si izgradila svoj karakter. To joj nije imalo smisla. Fotografije su pokazivale Marthu kako se mršti na svijet, pući donju usnu, skuplja obrve. Je li to bilo neslaganje s onime što je vidjela, je li to bio njezin nezajažljivi „karakter” - ili se naprosto radilo o tome da su njezinoj majci (kad je bila dijete) rekli da treba slikati tako da ti sunčevo svjetlo dolazi preko desnog ramena?

U svakom slučaju, izgrađivanje vlastitog karaktera u to joj vrijeme nije bilo glavna stvar. Tri dana nakon Poljoprivredne smotre - a to je bilo istinita, jedinstvena, nepatvorena uspomena, u to je bila sigurna, u to je gotovo bila sigurna - Martha je bila za kuhinjskim stolom; majka je kuhala, iako nije pjevala, sjeća se - ne: zna - da je dosegnula dob u kojoj se uspomene skrutnjuju u činjenice - majka je kuhala, ali nije pjevala, to je bila činjenica, Martha je dovršila slagalicu, i to je bilo činjenica, ostala joj je rupa veličine Nottinghamshirea kroz koju se vidio djeličak kuhinjskog stola, i to je bilo činjenica, oca nije bilo u pozadini, to je bilo činjenica, otac je imao Nottinghamshire u džepu, ona je digla pogled, to je bilo činjenica, i mami su suze kapale s brade u juhu, i to je bilo činjenica.

Bezbrižna u svojoj djetinjoj logici, znala je da ne treba vjerovati maminim objašnjenjima. Čak se i pomalo osjećala nadmoćnom nad tom nerazumnošću i suzama. Marthi je to bilo savršeno jasno. Tata je otišao naći Nottinghamshire. Mislio je da mu je u džepu, ali kad je pogledao, nije ga bilo. Zbog toga joj se nije osmjehivao niti je krivio mačku. Znao je da je ne smije razočarati, pa je zato otišao po taj dio, a to je potrajalo dulje nego što je mislio. Onda će se vratiti i sve će opet biti dobro.
Kasnije - a to kasnije došlo je prebrzo - u njezin se život uvukao užasan osjećaj, osjećaj za koji, da bi ga opisala, još nije imala riječi. Iznenadan logičan, sročan razlog (pljes pljes) zašto je tata otišao. To je ona bila izgubila taj dio, ona je izgubila Nottinghamshire jer ga je nekamo stavila, a nije se mogla sjetiti kamo, ili ga je ostavila negdje gdje ga je mo gao pronaći neki lopov i ukrasti ga, a zbog toga je njezin tata, koji ju je volio, koji joj je govorio da je voli, koji nikada nije htio da bude razočarana, koji nije dao da njegova gospođica Miš onako pući usnu, otišao pronaći onaj dio, a to će biti duga, duga potraga ako nas knjige i priče ičemu uče. Tata se tako mogao ne vratiti godinama, a do tada bi mu već narasla brada, i snijeg bi mu se već uhvatio po njoj, i izgledao bi - kako su to bili zvali - gola kost i koža od neuhranjenosti. A svemu je bila kriva ona jer je bila nemarna i glupa i ona je bila uzrok tatinu nestanku i maminoj nesreći i zato više nikada, nikada ne smije biti nemarna i glupa, jer se onda poslije događaju takve stvari.
U hodniku iz kuhinje našla je hrastov list. Otac je uvijek na cipelama donosio lišće. Govorio je da je to zato što toliko žuri kući da vidi Marthu. Mama bi mu tada razdraženim glasom govorila da je prestane u to uvjeravati i da ga Martha lako može pričekati dok očisti cipele. Martha je, pak, u strahu da ne izazove sličnu zamjerku, uvijek zdušno otirala cipele, a dok je to radila osjećala se prilično samozadovoljno. Sada je u ruci držala hrastov list. Zbog onako vijugava ruba izgledao joj je kao komad slagalice, da joj je na trenutak srce poskočilo. To je bio znak, podudarnost ili nešto: ako ona taj list sačuva kao podsjetnik na tatu, onda će on spasiti Nottinghamshire, i onda će se vratiti. Mami nije rekla ništa, a list je metnula u knjižicu s Poljoprivrednog sajma.
Što se tiče Jessike James, prijateljice i tužibabe, izgledi za osvetu sami će doći s vremenom i Martha je to prihvatila. Nije bila kršćanka, pa je za nju opraštanje bilo vrlina koju ispunjavaju drugi. Jessica James, svinjooka i pobožna, s glasom kao jutarnja misa, Jessica James, čiji otac nikada neće nestati, počela se viđati s jednim visokim krakatim momkom zacrvenjenih i vlažnih dlanova i mlitavo nezgrapnih zglobova. Martha mu je brzo zaboravila ime, ali se uvijek sjećala tih njegovih ruku. Da je bila starija, Martha je mogla smisliti najokrutniju stvar, a to je da pusti Jessicu James i njezina nakliberenog udvarača da i dalje samozadovoljno ljubuju do dana kad će pokraj križara kojem noge leže na psu kročiti u crkveni brod i u sumrak do kraja života.
Ali Martha još nije bila toliko promućurna. Stoga je Kate Bellam y, prijateljica i zavjerenica, dala momku do znanja da bi Marthu možda zanimalo da izlazi s njime ako on misli na hodanje. Martha je već bila otkrila da gotovo svakog momka može navesti da mu se počne sviđati, čim se on ne sviđa njoj. Tu je sada trebalo razraditi svakojake planove. Mogla je momka jednostavno preoteti, gizdati se s njime neko vrijeme i Jessicu James poniziti pred cijelom školom. Ili bi mogla organizirati malu nijemu predstavu: Kate pozove Jessicu u bezazlenu šetnju i slučajno je dovodi do mjesta na kojem će joj prepući ono izvještačeno srdašce kad ugleda prizor one svinjske ruke na nježnim grudima.
Martha se, pak, pripremala za najokrutniju osvetu, i to onu u kojoj sama neće morati mnogo činiti. Kate Bellam y, nevina na jeziku, dvolična u srcu, uvjerila je dečka da bi se Martha zaista mogla zaljubiti u njega - samo kad ga upozna - ali onda, kako je ona ozbiljna u pitanjima ljubavi i svega ostalog što ljubav znači, on će, prije nego do toga uopće dođe, morati neopozivo i javno prekinuti s gospođicom bogomoljkom. Nakon nekoliko dana razmišljanja i požude, momak tako i učini, pa je tako Jessica propisno okusila zaslužene suze. Još je prošlo dana, Martha se svugdje pojavljivala nasmijana lica, a poruka nikako da dođe. Zabrinut, dečko prilazi njezinoj suzavjerenici koja se, opet, pravi luda i veli mu da ju je sigurno krivo shvatio: Martha Cochrane da izlazi s njim ? Ni na kraj pameti. Bijesan i ponižen momak je sačekao Marthu poslije škole; Rigala se njegovoj drskosti da se ponada u njezine osjećaje. Dečko će to preživjeti; tako je s dečkima. A što se tiče Jessike James, ona nikada nije otkrila tko je tvorac njezina jada, zbog čega je Martha bila vesela do kraja škole.
Kako su prolazile zime Marthi je polako postajalo jasno da se ni Nottinghamshire niti njezin otac neće vratiti. Još je vjerovala da hoće dok je god mama plakala, uzimala po koju bocu s visoke police, a nju presnažno grlila i govorila joj da su svi muškarci ili pokvarenjaci ili slabići a neki da su oboje. U takvim je prigodama plakala i Martha, kao da im tako ujedinjene suze mogu povratiti oca.
A onda su se preselile u jedno drugo selo, malo dalje od škole, pa se morala voziti autobusom. Tamo nije bilo visoke police za boce; majka je prestala plakati i ošišala se na kratko. Nema sumnje da je izgrađivala svoj karakter. U toj novoj kući, koja je bila manja, nije bilo fotografija njezina oca. Mama joj je sve rjeđe govorila da su muškarci ili pokvarenjaci ili slabići. Umjesto toga govorila joj je da žene moraju biti jake i da se moraju same brinuti za sebe jer se za takvo što nemaš na koga drugoga osloniti.
Kao odgovor na to Martha je donijela jednu odluku. Svakoga jutra prije odlaska u školu izvlačila je ispod kreveta kutiju sa slagalicom, zatvorenih očiju otvarala poklopac i odatle vadila neku od pokrajina. Nije gledala kako ne bi dopala neke od njoj najdražih: Somerset ili Lancashire možda. Yorkshire je, naravno, mogla odmah raspoznati jer je bio od onih koje je jedva uspijevala obuhvatiti prstima, ali tada nije prema Yorkshireu imala nikakvih naročitih osjećaja. U autobusu bi samo zavukla ruku iza sebe i strpala pokrajinu u poleđinu sjedala. Jednom ili dvaput dogodilo joj se da ispod tijesne navlake napipa već uguranu pokrajinu, od onih što ih je tu ostavila prethodnih dana. Na raspolaganju je imala pedeset pokrajina i za to joj je trebalo gotovo cijelo polugodište. More i kutiju bacila je u smeće.
Nije znala treba li se prošlosti sjećati ili je treba zaboraviti. U tom slučaju sama nikada neće izgraditi svoj karakter. Nadala se da u tome što toliko mnogo razmišlja o smotri nema ništa loše; u svakom slučaju, u svojoj joj pameti nije mogla pomutiti sjaj. Posljednji izlet njih kao obitelji. Zaljuljana onako do neba na mjestu gdje su, usprkos graji i vrevi, postojali red, pravila i mudre prosudbe ljudi koji su bili u bijelim mantilima kao doktori. Smatrala je da se, kao i kod kuće, u školi često krivo daju ocjene, ali da je na onoj smotri na djelu bila vrhovna pravda.

Naravno, nije to ona baš tako postavila. Kad je pitala majku može li se i sama natjecati, na tren se pobojala da bi se majka tome mogla usprotiviti i da bi joj mogla uzeti taj popis s nagradama jer ju je „zaludio”. To je bio još jedan od dječjih grijeha koje nije mogla sasvim predvidjeti. Martha, nisi li ti malo drzovita? Znaš, cinizam ti je jedna vrlo neobljubljena odlika. I odakle ti samo to?

Ali mama je samo kimnula glavom i otvorila knjižicu. Iz nje je ispao hrastov list. „Što ti je to?”, pitala je.

„Čuvam ga”, odgovorila je Martha u strahu da će je prekoriti ili joj otkriti pobude. Ali mama je samo tutnula list nazad između stranica i, s novom odrješitošću kojom se služi i danas, uzela pregledavati kategorije u dječjoj sekciji.

„Strašilo (maksimalna visina 12 inča)? Izložak napravljen od slanog tijesta? Čestitka? Kačkani šeširić? Maska za lice načinjena od bilo kojeg materijala?”

„Grah”, rekla je Martha.

„Da vidimo, ima četiri keksa od lisnatog tijesta, četiri leptir-kolača, šest slatkiša od marcipana, ogrlica od tjestenine. To mi lijepo zvuči. Ogrlica od tjestenine.”

„Grah”, ponovila je Martha.
„Grah?”

„Devet grahova puzavaca okruglih.”

„Nisam baš sigurna bi li ti dali. To nije u dječjoj sekciji. Da vidimo pravila. Sekcija A. Za kućevlasnike i zakupce u polumjeru od 10 milja od mjesta na kojem se Smotra održava. A ti, Martha, jesi li ti kućevlasnik?”
„A kako bi bilo pod zakupac?”
„Bojim se da ovdje nema takvih. Sekcija B. Za sve. Ah, tu je samo cvijeće. Dalije? Neveni?” Martha je otresla glavom. „Sekcija C. Ograničava se samo na vrtlare koji prebivaju na 3 milje od mjesta održavanja Smotre. Ne vidim zašto se mi tu ne bismo mogle kvalificirati. Martha, jesi li ti vrtlarica?”
„Gdje ćemo nabaviti sjeme?”
Skupa su okopale komad zemlje, stavile malo konjskog gnojiva i podigle dvije kućice za grah. A onda je sve bilo na Marthi. Izračunala je koliko tjedana prije Smotre treba posaditi sjeme, zabila je grah u zemlju, pa ga zalijevala, čekala, plijevila, zalijevala, čekala, plijevila, odizala zgrudane komadiće zemlje gdje je nicao, promatrala blijede, gipke klice kako se probijaju iz tla, bodrila vitice koje su se spiralno penjale, gledala kako se crveni cvjetići oblikuju i pucaju, počela zalijevati tek kad su se pojavile sićušne mahunice, pa je tako zalijevala, plijevila, zalijevala, zalijevala i onda, točno nekoliko dana prije smotre imala je sedamdeset devet grahova puzavaca okruglih među kojima je mogla birati. Čim bi na povratku iz škole izišla iz autobusa, odmah bi odlazila pregledati svoj komadić vrta. Jer tvoja neka je kućica, i cvijeće i priča. Nije izgledalo nimalo svetogrdno.
Majka je hvalila Marthinu pamet i zlatne ruke za povrtlarstvo. Martha je uviđala da njezin grah nije baš mnogo sličio grahu gospodina A. Jonesa. Njegov je bio plosnat i gladak i sav iste zelene boje, kao da je poprskan sprejem. A njezin je tamo gdje su bile bobe obavezno imao ispupčenja poput upalnih oteklina i tu i tamo po kožici mrljaste žute dijelove. Mama joj je rekla da taj naprosto tako raste. Kao što su one gradile svoj karakter.
U subotu na dan smotre ustale su rano, a mama joj je pomogla pobrati grah s vrha kućice. Onda ga je Martha probrala. Onda je pitala za crni samt, ali jedini komad što su ga imale u kući bio je prišiven na neku haljinu, pa su umjesto njega uzele crni svileni papir, onda ga je majka izglačala, ali on je unatoč tome ostao malo izgužvan. Sjedila je u stražnjem dijelu nečijeg automobila, držala prste na svilenom papiru i gledala kako joj se na zavojima grah samo miješa i kotrlja po pladnju.
„Nemojte tako brzo”, strogo je rekla u jednom trenutku.

Zatim su zadrndali preko parkirališta punog brazda, pa je opet morala spašavati svoj grah. Kad su ušle u hortikularni šator, neki joj je čovjek u bijelom mantilu dao obrazac na kojem je bio samo broj tako da suci ne znaju o kome se radi i pokazao joj prema nekom dugačkom stolu na kojem su i svi ostali izložili svoj grah. Stari povrtlari veselih lica rekoše: „Ma vidi ti samo tko je tu!”, iako je nikada prije nisu vidjeli, te: „Jonesie, morat ćeš pripaziti na svoje lovorike!” Nije mogla a da ne primijeti da ničiji grah nije nalikovao njezinu, ali to je sigurno bilo zato što su uzgajali drukčije vrste. A onda su se svi morali udaljiti jer je nastupio trenutak za ocjenjivanje.
Pobijedio je gospodin A. Jones. Netko Drugi je bio drugi. Netko Drugi je dobio pohvalu. Svi su joj govorili: „Više sreće idući put!” Prema njoj su se svečano spuštale goleme ručurde čvornatih zglobova da je utješe. „Iduće ćemo godine morati dobro pripaziti na svoje lovorike”; ponovio je onaj starac.

Mama joj je kasnije rekla: „Svejedno ima jako dobar okus.” Martha nije odgovorila. Donja joj se usna izbacila van, vlažna i tvrdoglava. „Onda ću ja uzeti i tvoje”, rekla je mama i viljuška je već krenula prema njezinu tanjuru. Martha je bila odveć pokunjena da prihvati igru.

K majci su povremeno dolazili neki ljudi s automobilima. Same nisu bile u stanju sebi priuštiti auto, pa je vidjeti tako mamu kako je brzo odvoze - mahanje, smiješak, njihanje glavom, potom se mama okreće vozaču i prije nego auto nestane iz vida - kad bi vidjela da se takve stvari zbivaju, Martha bi uvijek pomislila da joj tako i sama mama nestaje. Nije voljela te muškarce koji su svraćali k njima. Neki su se pokušavali uklopiti, milovali je kao da je mačka, a drugi su se držali podalje misleći da je bolje ne dirati u osinje gnijezdo.
Nije se zapravo radilo o tome da se osjećala napuštenom. Stvar je bila u tome da je mama bila ostavljena. Gledala je te povremene ljude, dok bi onako čučali da joj postave uobičajena pitanja o domaćoj zadaći i televiziji, ili dok su, stojećki, klatili ključevima i mrmljali: „Idemo”, sve ih je vidjela na isti način: kao muškarce koji će njezinoj mami nanijeti zlo. Ne možda baš te večeri ili sutra, ali jednom, bez sumnje. Već se izvještila u tome da sebi pobudi vrućicu ili bolove ili menstrualne tegobe, i to takve da je majka nužno morala biti uz nju.

„Ti si prava mala tiranka, znaš”, govorila bi joj mama glasom koji bi se kretao od ljubavi do srditosti.
„Neron je bio tiranin”, odgovorila bi joj Martha.
„Ja mislim da je čak i Neron svojoj mami puštao da ponekad malo izađe.”
„Neron je svoju mamu ubio, da znaš, to nam je rekao gospodin Henderson.” To je sad već, znala je, bilo drsko.
„Prije ću ja tebi staviti otrova u jelo ako tako nastaviš”, rekla je mama.
Jednoga su dana slagale posteljinu koja se sušila na užetu. Majka je iznenada, kao sebi, ali dovoljno glasno da i Martha čuje, rekla: „Ovo je jedina stvar za koju je potrebno dvoje.”
Šutke su nastavile dalje. Široko razmakni (ruke nedovoljno duge, Marthine), pa gore, uhvati za vrh, lijeva ruka naglo dolje, hvatanje bez gledanja, zategni rubove, potegni, preklopi, pa opet, pa uhvati, onda povuci (jače, Martha), onda popreko da se sretnu. Protegni se mami do ruku, sagni se pa pokupi, posljednje zatezanje, presavij, pruži amo, i čekaj novu.
Jedina stvar za koju je potrebno dvoje. Kad su potezale, javljalo bi se nešto što bi prostrujilo kroz plahtu, a što nije bilo puko protresanje nabora na njoj, bilo je to nešto više, nešto između njih dviju. I čudnovato je bilo to potezanje: prvo povučeš kao da želiš pobjeći od one druge osobe, ali plahta ti ne da, a zatim ti se čini da te s peta potegne nazad, pa te povuče jednu prema drugoj. Je li uvijek tako?
„Oh, nisam mislila na tebe”, rekla je mama i iznenada zagrlila Marthu.
„Što je od toga bio tata?”, pitala je Martha kasnije tog dana.
„Kako misliš: što od toga? Tata je bio... tata.”
„Mislim, je li on bio pokvaren ili je bio slabić. Što?”
„Oh, ne znam...”
„Pa rekla si da su ili jedno ili drugo. Tako si rekla. Što je on bio?”
Majka ju je pogledala. Ta upornost je bila nešto novo. „Sad, ako baš mora biti ili jedno ili drugo, ja mislim da je on bio slabić.”
„Po čemu znaš?”
„Da je bio slabić?”
„Ne, po čemu znaš jesu li pokvareni ili su slabići?”
„Martha, ti nisi dovoljno odrasla za takve stvari.”
„Moram to znati.”
„Zašto to moraš znati?”
Martha je zastala. Znala je što želi reći, ali se bojala. „Tako da ne napravim istu grešku kao ti.”
Zastala je jer je očekivala da će mama zaplakati. Ali taj dio njezine majke već je nestao. Umjesto toga odala je suh smiješak koji je danas specijalizirala. „Što sam rodila pametno dijete! Martha, ne žuri pred svoje godine.”
To je bilo nešto novo. Nemoj biti drska. Odakle ti to? Sada ti je tako. Ne žuri pred svoje godine.
„Zašto mi nećeš reći?”
„Martha, reći ću ti sve što ja znam. A odgovor je: nikad ne znaš dok već nije prekasno, ako moj život može poslužiti kao neki primjer. A ti nećeš napraviti iste greške kao ja jer svatko radi drukčije greške, to je pravilo.”
Martha se pomno zagledala u mamu. „To mi baš ne pomaže puno”, rekla je.
Ali pomoglo je na duge pruge. Kako je odrastala, kako joj se izgrađivao karakter, kao je bivala više svojevoljna negoli drska, i dovoljno pametna da zna kada prikriti vlastitu pamet, kako je otkrivala prijatelje i društveni život i novu vrstu usamljenosti, kako se preselila sa sela u grad i počela gomilati buduće uspomene, potvrdila je mamino pravilo: svi su napravili svoje greške, sada ti praviš svoje. I u tome je postojala logična posljedica koja je Marthi postala kredo: nakon dvadeset pete, nemaš više prava vlastite roditelje kriviti ni za što. Dakako, to ne vrijedi ako roditelji naprave nešto strašno - siluju te ili ubiju ili ti pokradu sav novac i prodaju te u prostituciju - ali u prosječnom toku prosječnog života, ako si prosječno sposobna i prosječno inteligentna, i još više ako si još više, onda nemaš prava kriviti vlastite roditelje. Dakako, možeš ako nastupe trenuci kad je iskušenje odveć veliko. Da su mi samo kupili koturaljke kao što su bili obećali, da su mi samo dali da izlazim s Daveom, da su samo bili drukčiji, s malo više ljubavi, da su bili bogatiji, pametniji, jednostavniji. Da su samo bili popustljiviji; da su samo bili stroži. Da su me samo više poticali; da su me samo malo više hvalili zbog pravih stvari... Ništa od toga. Naravno, Martha se neko vrijeme osjećala tako da bi se najrađe prepustila takvim srditim osjećajima, ali bi se zaustavila i samu sebe prekorila. Sama si, mala. Šteta je normalan dio djetinjstva. Nemaš ih više prava okrivljavati ni za što. Nemaš prava.
Ali postojala je jedna stvar, jedna sićušna a opet nevjerojatno bolna stvar za koju nikada nije iznašla lijek. Dovršila je studij i preselila se u London. Sjedila je u uredu i pretvarala se da je oduševljena poslom; imala je malo ljubavnih jada, ništa odveć ozbiljno, tek tako, neki muškarac, puki obični blagi prekid; imala je mjesečnicu. Sjećala se svega toga. Oglasio se telefon.
„Martha? Ovdje Phil.”
„Tko?” pomislila je: netko odveć prisan, s crvenim naramenicama.
„Phil. Philip. Tvoj otac.” Nije znala što da mu kaže. Nakon nekoliko trenutaka, kao da je tom šutnjom posumnjala u njegov identitet, ponovno je izgovorio: „Tata.”
Pitao ju je mogu li se sresti. Jedan dan na ručku, na primjer. Zna mjesto za koje misli da bi joj se moglo dopasti, a ona je potisnula pitanje: „Otkuda, k vragu znaš?” Rekao je da imaju mnogo toga pričati, mislio je da nijedno od njih ne bi trebalo previše očekivati. U tome se složila sa njime.
Pitala je prijatelje za savjet. Neki su rekli: reci mu što osjećaš; reci mu što misliš. Neki su rekli: vidi što hoće; otkud sada a prije nikada? Neki su rekli: nemoj se vidjeti s njim. Neki su rekli: reci mami. Neki su rekli: što god napravila, nikako nemoj reći mami. Neki su rekli: potrudi se da tamo dođeš prije njega. Neki su rekli: neka pokvarenjak čeka.
Neki staromodan restoran, sav u orahovini s postarijim konobarima koji su vidjeli sve i sva i mirili sa svime gotovo uvredljivom neučinkovitošću. Vrijeme je bilo vruće, a na jelovniku su bila samo teška jela za članove kluba. Nukao ju je da uzme koliko god želi; naručila je manje. Predložio je bocu vina; ona je pila vodu. Odgovarala mu je kao da popunjava upitnik: da, ne, pa valjda; jako, ne, ne. Rekao joj je da je izrasla u naročito zgodnu ženu. Ta joj je opaska zazvučala drsko. Nije se htjela ni složiti ni ne složiti, pa mu je rekla: „Valjda.”

„Nisi me prepoznala?”, pitao je on.
„Ne”, odgovorila mu je. „Mama je spalila sve fotografije.” To je bilo istina; a on je u najmanju ruku zaslužio da se tako lecne. Gledala je s druge strane stola tog postarijeg čovjeka crvena lica i prorijeđene kose. Namjerno se bila trudila da ništa ne očekuje, ali ipak, izgledao joj je više oronuo nego što je mislila. Shvatila je da je sve vrijeme polazila od krivih pretpostavki. Zadnjih je petnaest i više godina smatrala da čovjek ako netko nestane, ako napusti ženu i dijete, to radi zbog boljeg života: zbog više sreće, više seksa, više novca, više bilo čega što mu je nedostajalo u prethodnom životu. Dok je promatrala tog čovjeka koji se sam predstavljao kao Phil, pomislila je da je po svoj prilici proživio gore nego da je ostao kod kuće. A možda je tako samo htjela vjerovati.
Ispričao joj je svoju priču. Nije se bavila prosuđivanjem njezine istinitosti. Bio se zaljubio. Naprosto se dogodilo. Ne govori to da bi se opravdao. U ono je vrijeme mislio da je pošteniji čist prekid. Martha tako ima polubrata koji se zove Richard. Fin dečko iako ne zna što će sam su sobom u životu. Valjda je to normalno za tu dob. Stephany - to se ime odjednom prelilo na Marthinu stranu stola kao oborena vinska čaša - Steph je umrla prije tri godine. Okrutna bolest. Rak. Ustanovili su joj ga prije pet godina, pa se povukao. Pa se povratio. Uvijek je gore kad se vrati. Samo te smota.
Sve je to sličilo na - što? - neiskrenost, ali nije to važno, nikako nije moglo ispuniti preciznu, besprimjernu, izrezbarenu rupu u njoj. Pitala ga je za Nottinghamshire.

„Molim?”
„Kad si otišao, u džepu si imao Nottinghamshire.”
„I mislio sam da si to rekla.”
„Ja sam bila slagala slagalicu Engleske pokrajine.” Osjetio je nelagodu kad je to rekla; nije bio zbunjen, nego kao da mu je previše otkrila srce. „Znao si mi uzimati po jedan komad i negdje ga sakriti, a onda ga na kraju pronaći. Kad si otišao uzeo si Nottinghamshire. Ne sjećaš se?”
Otresao je glavom. „Slagala si slagalice? Valjda to sva djeca vole. I Richard je to volio. Bar neko vrijeme. On je imao jednu nevjerojatno kompliciranu, sjećam se, sve oblaci ili tako nešto...”
„Ne sjećaš se?”
Pogledao ju je.
„Zbilja, zbilja se ne sjećaš?”
Uvijek će mu to zamjerati. Bilo joj je više od dvadeset pet i bit će sve starija i imat će i više od dvadeset pet, i bit će još starija i starija i još starija od dvadeset pet i bit će svoja; ali uvijek će mu za to zamjerati.

2: Engleska, Engleska

JEDAN


KUĆA PITMAN držala se arhitektonskih principa svoga vremena. Ugođaj joj je odavao svjetovnu moć pomiješanu s humanitarizmom: staklo i čelik ublažavali su jasen i bukva; primjesa eau-de-nil i drečavo žuto davali su naznake obuzdavane strasti; le korbizjeovski tambur sivocrven-kaste boje u vestibuli ublažavao je prevlast oštrih uglova. Svodni atrij utjelovljivao je aspiracije te svjetovne katedrale; pasivna ventilacija i štednja energije, pak, pokazivale su okrenutost prema društvu i okolišu. U korištenju prostora i sustava cijevi bilo je prave fleksibilnosti; prema arhitektonskom timu Slater, Grayson & White, zgrada je spajala profinjenost postave i jasnu namjeru. Drugo ključno usmjerenje bilo je sklad s prirodom: iza Kuće Pitman nalazio se predio pod posebno napravljenom močvarom. Namještenici su tako mogli sjesti na platformu (bjelogorično drvo iz obnovljivih izvora) jesti sendviče i pritom promatrati privremeni život ptica s granica Hertfordshirea.
Arhitekti su se naviknuli na to da im se klijenti pačaju u posao; ali čak su, bogme, i oni zanijemjeli kad je zasjao osobni doprinos Sir Jacka Pitmana njihovu dizajnu: na razini dvorane za sastanke umetanje ureda u obliku dvostruke kocke s odlivenim karnižem, čupavcima, kaminom, standardnim svjetiljkama, plohom u zidnim tapetama, uljanim platnima, s lažnim prozorima sa zavjesama i loptastim prekidačima za svjetlo. Kako je Sir Jack zamišljeno postavio: „Mi, doduše, s pravom uživamo u mogućnostima sadašnjosti, no ne smijemo, mislim, platiti danak preziru prema prošlosti.” Slater, Gravson & White pokušali su skrenuti pažnju na to da je izgradnja prošlosti, avaj, danas znatno skuplja negoli izgradnja sadašnjosti ili budućnosti. Klijent je imao završnu riječ, a njima je ostalo da zamišljaju da će se barem ta zacementirana podbarunska cjelina smatrati osobnom ludorijom Sir Jacka, a ne elementom u njihovu projektantskom izričaju. Dok im netko ne počne čestitati na ironičnom post-post-modernizmu.
Između prozračnog, na šapat osjetljivog prostora što su ga izveli arhitekti i udobne jazbine što ju je naručio Sir Jack nalazila se mala prostorija - ne veća od prolaznog tunela - znana kao Soba s navodom. Tu je Sir Jack volio ostavljati posjetitelje da čekaju dok ih ne pozove njegov osobni tajnik. Znalo se da se na putu iz vanjskog ureda u unutarnje svetište i sam Sir Jack volio u tom tunelu zadržati malo duže. Bila je to jednostavna, ozbiljna, slabo osvijetljena prostorija. U njoj nije bilo časopisa i tv-monitora s promotivnim spotovima o Pitmanovu carstvu. Nije bilo niti bahato udobnih počivaljki s prekrivkama od kože raznih životinja. Naprotiv, samo jedna jakobijanska sjedalica od orahovine visoka naslona koja je stajala nasuprot neke osvijetljene ploče. Posjetitelj je nukan, pače bio prisiljen proučiti što je pisalo uklesano slovima tipa „times roman”:



JACK PITMAN



Velik čovjek u svakom pogledu.
Velikih ambicija, velikih apetita, velikodušan.
On je čovjek do kojeg se u potpunosti može tek skokom mašte.
Od malih početaka, izdigao se kao meteor,
do velikih stvari. Poduzetnik, inovator,
čovjek od ideja, skrbnik umjetnosti, obnovitelj inner-cityja6
Ne kapetan, već sami admiral industrije,
Sir Jack je čovjek koji ide uz bok s predsjednicima,
a ne boji se zasukati rukave i zamazati ruke.
I pored sve slave i bogatstva, on je,
revnosno privatan, obiteljski čovjek u srcu.
Prijek kada treba, a uvijek izravan,
sa Sir Jackom se ne valja poigravati;
ne podnosi lude i zabadala.
Pa ipak, sućut je njegova duboka.
I dalje neumoran i ambiciozan,
Sir Jack svojom energijom izaziva vrtoglavicu,
bliješti šarmom većim od života.


Te je riječi, ili većinu njih, nekoliko godina ranije napisao jedan Timesov tekstopisac kojem je Sir Jack, posljedično, dao brzo zaposlenje. Izbacio je ono što se odnosilo na njegovu dob, pojavu i procjenu bogatstva, cijelu je stvar dao stilistu koji je sve to skupa obradio kako treba i naredio da se konačan tekst udubi u ploču od kornvolskog škriljevca. Bio je zadovoljan što se izvor tog navoda dalje nije spominjao: zahvala londonskom The Timesu prije nekoliko godina je isklesana van i na njezino je mjesto udjenut pravokutni umetak od škriljevca. Time je po njegovu mišljenju pohvala samo još dobila na autoritativnosti i bezvremenosti.
Sada je stajao točno u središtu svog omiljelog obitavališta od dvostruke kocke ispod Murano-svijećnjaka na jednakoj udaljenosti od dvaju kamina iz bavarskih lovačkih koliba. Objesio je jaknu o jednog Brancusija na način koji je - barem u njegovim očima - odavao više veseljačku prisnost negoli nepoštovanje - i upravo je njegov romboidni oblik zaobljenih vrhova obrazlagao svom osobnom tajniku i Hvataču Ideja. Postojao je i neki ranije institucionalizirani naziv za taj potonji izraz, ali Sir Jack ga je zamijenio „Hvatačem Ideja”. Netko ga je jednom usporedio s golemim vatrometom koji razbacuje ideje kao što Katarinino kolo7 izbacuje iskre i jedino se primjerenim činilo da onaj tko baca mora imati nekoga tko hvata. Odložio je cigaru za poslije ručka i pljesnuo se naramenicama MCC-a:8 crveno-žute, kečap i žumance. Nije bio član MCC-a i njegov proizvođač naramenica znao je da mu je bolje da se o tome ne raspituje. Jednako tako nije bio ni u Etonu, nije služio u Gardi, niti je bio primljen u Garrick Club; pa ipak, imao je naramenice koje su podrazumijevale da jest. Buntovnik u srcu, volio je tako misliti. Pomalo slobodni strijelac. Čovjek koji ne kleca ni pred kime. A opet, rodoljub u srcu.
„Ima li što još?”, počeo je. Paul Harrison, Hvatač Ideja, nije odmah uključio svoj tjelesni mikrofon. Taj mu je trop zadnjih mjeseci već bio poznat. „Većina bi ljudi rekla da sam u svom životu napravio sve što je čovjek u stanju napraviti. Mnogi, dakako, to i govore. Iz blata sam podigao biznis. Stekao sam novac, malo bi tko to mogao osporiti. Obasipaju me počastima. Državni me čelnici drže čovjekom od povjerenja. Bio sam ljubavnik, ako mogu tako reći, lijepih žena. Štovan sam, ali, moram naglasiti, ne odveć štovan pripadnik društva. Imam titulu. Moja žena sjedi uz predsjednikovu desnicu. Ima li što još?”
Sir Jack je ispuhnuo zrak, a njegove su se riječi zavrtložile u dimu od cigare koji je zamaglio niže kaplje svijećnjaka. Prisutni su znali da je to pitanje strogo retoričko. Jedna prethodna osobna tajnica naivno je bila pomislila da u takvim trenucima Sir Jack možda traži korisne prijedloge ili, što je bilo još naivnije, tješenje; dali su joj manje zahtjevan posao na jednom drugom mjestu u odjelu.
„Što je stvarno? Ponekad ja sebi na taj način postavljam pitanje. Jesi li, na primjer, ti stvaran - ili ti, ti?” Sir Jack je podrugljivom pristojnošću pokazao prema ostalim prisutnima u prostoriji, ali nije skretao od svoje misli. „Vi ste stvarni samo sebi, dakako, ali na najvišoj razini stvari se ne prosuđuju tako. Moj odgovor bio bi: Ne, nažalost. Vi ćete me ispričati za ovu moju iskrenost, ali mogao sam vas ja zamijeniti nadomjescima. Patvorinama, brže nego što bi mogao prodati ovog svog Brancusija. Je li novac stvaran? To bih pitanje radije ostavio za dan kad dođem pred svetoga Stvoritelja. Naravno da ja imam svoje teorije, ja sam čak, moglo bi se reći, pomalo zadro u budućnost. Da budem iskren - možete, ako se dobro sjećam te uzrečice, dati obje ruke u vatru - da ponekad zamišljam taj dan. Neka malo s vama podijelim te svoje pretpostavke. Zamislite onaj trenutak kad me pozovu da dođem pred svoga Stvoritelja koji u Svojoj beskonačnoj mudrosti prati naše beznačajne živote u ovoj dolini suza. Što bi, pitam ja vas, On mogao imati u pripremi za Sir Jacka? Da sam ja On - priznajem, drska pomisao - ja bih, naravski, bio obavezan kazniti Sir Jacka za njegove ljudske grijehe i taštinu. Ne, ne!” Sir Jack je digao ruke da primiri moguće protivljenje svojih namještenika. „I što bih ja - On - učinio? Ja - On - možda bi bio u iskušenju da me zadrži - on, ne na baš predugo vrijeme, vjerujem - u mojoj Sobi s navodom. Sir Jackov osobni limb. Da, ja bih njemu - meni - dao tvrdu klupu i tretman s reflektorom. Jaku tabletu. I nikakve časopise, čak ni najsvetije!”
Očekivano prigušeno smijuljenje izvedeno je kako i treba. Sir Jack u šetnji s božanstvom, Lady Pitman na ručku Bogu uz desnicu.
Sir Jack teško zakorači k Paulovu radnom stolu i nagne se prema njemu. Hvatač Ideja znao je pravila: sada se traži kontakt očima. U većini slučajevi draže bi ti bilo pretvarati se da rad za Sir Jacka od tebe zahtijeva da poguriš ramena, spustiš vjeđe, da imaš neslomivu koncentraciju. Sada, pak, polako je dizao pogled gore prema licu svog poslodavca: kosa valovita, crna kao pasta za cipele; mesnate uši, lijeva uska istegnuta zbog jedne Sir Jackove mane koju ima kad vodi pregovore; glatka izbočenost donje vilice koja mu prekriva Adamovu jabučicu; zajapuren ten; neznatan boginjav ožiljak na mjestu gdje mu je bio uklonjen madež; kuštrave obrve sa sivim dlakama; a tu te, mjereći koliko ti dugo treba da skupiš hrabrost, čekaju oči. Toliko se stvari vidjelo u tim očima - dobroćudno zadovoljstvo, hladna izvještačenost, trpeljiva razdraženost, logičan gnjev - no jesu li tako složena osjećanja doista postojala, bilo je drugo pitanje. Razum bi ti govorio da se Sir Jackova tehnika kadrovskog upravljanja sastojala u tome da nikada ne oda raspoloženje ili izraz primjeren danoj prigodi. Bilo je, također, trenutaka kad bi se čovjek pitao ne stoji li to Sir Jack tek tako pred njim i na licu drži par ogledalca, okruglih, u kojima promatrač iščitava vlastitu zbunjenost.
Kad bi Sir Jack bio zadovoljan - a nikada se zapravo nije moglo znati što Sir Jacka zadovoljava - premjestio bi onu svoju tjelesinu nazad u sredinu sobe. Iznad glave mu Murano-staklo, čupavac mu se prepliće resama, a on već nepce oplahuje novim ozbiljnim pitanjem.

„Je li moje ime... stvarno?” Sir Jack je razglabao stvar, a bogme i njegova dva namještenika. Neki su bili uvjerenja da ime Sir Jack nije pravo u pravom smislu i da ga je sam prije nekoliko desetina godina lišio svog Mittel-europäisch prizvuka. Drugi su podsmješljivo tvrdili da je mali Jackie, iako je rodom negdje istočno od Rajne, zapravo posljedak ljubovanja na brzaka između rođene Engleskinje, žene nekog mađarskog staklara i vozača iz Loughborougha koji je bio u prolazu, pa mu je odatle, usprkos odgoju, izvornoj putovnici i povremeno krivo izgovorenim samoglasnicima, krv stopostotno britanska. Pristaše teorije zavjere i dubokoumni cinici išli su dalje i upućivali na to da je to što krivo izgovara razne glasove samo po sebi bilo lukavština. Sir Jack Pitman je, davno prije uspjeha, bio sin skromnih gospodina i gospođe Pitman, a sam je tajkun pustio da ga malo-pomalo okruži mit o kontinentalnom porijeklu; a je li to bilo zbog razloga osobne tajnovitosti ili zbog profesionalnog probitka, to nisu mogli dokučiti. Nijedna od tih hipoteza nije zadobila potporu ni u ovoj prigodi dok je on iznosio svoj odgovor: „Ako čovjek ne izrodi ništa osim vlastitih kćeri, njegovo je ime puka tričarija na posudbi od vječnosti.”
Sir Jacka Pitmana je podišao jedan kozmički drhtaj, koji je, doduše, mogao imati i porijeklo u probavi, pa se zavrtio na stolcu, otpuhnuo dim i krenuo prema zaključku.
„Jesu li velike ideje stvarne? Filozofi nas rado u to uvjeravaju. Dakako, svojedobno sam i ja imao velike ideje, ali nekako - Paul, ovo nemoj bilježiti, nisam siguran je li to za arhivu - nekako, ponekad se pitam koliko su one bile stvarne. Ovo mogu biti brbljarije jedne senilne lude - ne čujem vaše uzvike negodovanja, pa pretpostavljam da se slažete - ali u starom psu možda još ima života. Meni možda treba ona jedna posljednja velika ideja. Jedna za popudbinu, a Paul? Ovo možeš zabilježiti.”
Paul je utipkao: „Meni možda treba ona jedna posljednja velika ideja”, pa je provjerio ispis na zaslonu, prisjetio se da je jednako tako odgovoran i za stilizaciju, da je, kako je Sir Jack jednom rekao „Moj osobni Hansard”,9 pa je izbrisao ono nespretno „Možda”. Ta će izjava u tom svom samouvjerenijem obliku ući u arhiv, nadnevljena i zaprimljena.
Sir Jack je dobro raspoložen ugurao cigaru u trbušnu šupljinu jedne makete Henryja Moorea, protegnuo se i blago se osvrnuo. „Reci Woodieju da je vrijeme”, rekao je svojoj osobnoj tajnici čije ime nikako nije mogao zapamtiti. U nekom smislu je, dakako, i mogao: ime joj je bilo Susie. To je bilo stoga što je svaku svoju osobnu tajnicu zvao Susie. A o ne su samo dolazile i odlazile, i to priličnom brzinom. Stoga nije bio nesiguran u njezino ime nego u njezin identitet. Baš onako kako je maločas rekao - do koje je mjere ona stvarna? Baš tako.

Skinuo je jaknu s Brancusija i navukao je preko naramenica MCC. Zaustavio se u Sobi s navodom kako bi još jednom pročitao poznati mu navod. Znao ga je naizust, dakako, ali je svejedno kraj njega volio malo zastati. Da, još ona posljednja velika ideja. Svijet mu zadnjih godina nije bog zna kako odavao dužno poštovanje. Onda dobro: svijet treba zapanjiti.

Paul je parafirao njegov memorandum i pohranio ga. Najnovija Susie je javila dolje vozaču i izvijestila ga o poslodavčevu raspoloženju. Onda je pokupila cigaru i vratila je u ladicu Sir Jackova pisaćeg stola.

„SANJAJTE MALO sa mnom, ako izvoljevate.” Sir Jack je upitno podigao ukrasnu bocu.
„Ja vrijeme, vi novac”, odgovorio je Jerry Batson iz Cabota, Albertazzija i Batsona. Njegov način uvijek je bio snishodljiv i uvijek nedokučiv. Na primjer, za ponuđeno piće nije davao očite odgovore, ni riječju ni pokretom, premda je nekako bilo jasno da pristojno prihvaća armagnac koji će potom pristojno, snishodljivo i nedokučivo procijenjivati.
„Vi mozak , ja novac.” Ta Sir Jackova ispravka zapravo je više bila jedan prijazan groktaj. S nekime kao što je Jerry Batson nema naklapanja, ali Sir Jacka urođeni instinkt za uspostavljanjem dominacije nikada nije napuštao. Izvodio je to svom svojom srčanošću, tjelesnošću, odlukom da stoji dok drugi sjede i običajem da automatski ispravlja prvi izričaj svog sugovornika. Jerry Batson je imao drukčiju tehniku. Bio je mršava stasa, prosjede kovrčave kose i mlaka rukovanja koje najrađe ne bi upriličivao. On je dominaciju uspostavljao, ili bi je izborio, tako što je nije ni tražio, povlačenjem u mali Zen-trenutak gdje bi stajao kao običan oblutak što ga zakratko ispire hučna struja, time što bi neutralno sjedio, samo ćutio feng shui mjesta.
Sir Jack je imao posla s crème de la nekolicine, pa se tako bavio i Jerryjem Batsonom iz Cabota, Albertazzija i Batsona. Većina je ljudi pretpostavljala da su Cabot i Albertazzi Jerryjevi prekooceanski i milanski partneri i mislili su da njima dvojici zasigurno nije drago što cijeli taj internacionalni trijumvirat zapravo ne znači ništa doli samo Batson. A Jerryju Batsonu nijedan od njih nije zamjerao za prvenstvo jer nijedan od njih - unatoč tome što su imali urede, bankovne račune i mjesečne plaće - zapravo nije ni postojao. Oni su bili rani primjer Jerryjeva umijeća tanahnog pristupa istini. „Ako ne znaš predstaviti sebe, kako se može očekivati da ćeš predstaviti proizvod?”, bio je sklon žalopojkama u svojim ranijim, poštenim, predglobalnim danima. Čak i sada, dvadeset i više godina kasnije i dalje je bio sklon, u svojim poslijeobjednim ili sjetnim raspoloženjima, potvrđivati zbiljsko postojanje svojih zaspalih partnera. „Bob Cabot me naučio jednu od prvih lekcija u ovom poslu...”, počinjao bi. Ili: „Naravno, Silvio i ja nikad se nismo slagali oko...” Možda je upravo realnost tih mjesečnih transfera s Kanalskog otoka imaocima računa davala takvu dugotrajnu tjelesnost.

Jerry je prihvatio čašu armagnaca i ostao šutke sjediti dok Sir Jack ne obavi bućkanje i njuškanje, ispiranje desni i dok ne navuče ushićen izraz na lice. Jerry je na sebi imao tamno odijelo, kravatu na točkice i crne mokasinke. Ta uniforma lako je uspijevala izraziti mladost, dob, pomodnost ili dobar ukus; dolčevita od kašmira, čarape Missoni i unikatne očale s lećama od obična stakla, sve je to odavalo istančanost. Ali sa Sir Jackom on nije iskazivao profesionalne komponente, ni ljudske ni mehaničke. Samo je sjedio i osmjehivao se snishodljivo kao inače, gotovo kao da čeka da mu klijent definira pojedinosti posla.
Naravno, odavno je prošlo vrijeme kada su ti „klijenti” „zapošljavali” Jerryja Batsona. Ključna unaprijedna promjena pojavila se prije desetak godina kada je Jerry odlučio raditi sa ljudima, a ne za njih. Stoga je u raznim razdobljima (iako ponekad opet nije) radio s CBI-jem10 i TUC-om,11 s pokretom za oslobađanje životinja i trgovcima krznom, s Green-peaceom i atomskom industrijom, sa svim glavnim političkim strankama i nekoliko otpadničkih skupina. Negdje u isto to vrijeme počeo je odbijati takve nametljive marke kao što su propagandisti, lobisti, krizni menadžeri, dotjerivači imidža i stratezi korporacija. Danas je Jerryju, tajanstvenom čovjeku s crnom kravatom i gojencu stranačkih glasila u kojima je bilo naznaka da bi uskoro mogao postati Sir Jerry, bilo draže da sam sebe drukčije pozicionira. Bio je konzultant biranih. Ne izabranih, volio je naglasiti, već biranih. Odatle njegovo prisustvo u Sir Jackovu potkrovlju, gdje pijucka Sir Jackov armagnac dok iza zaštitnog zida od stakla prema kojem upravo meko tapka u mokasinkama leži sveukupnost zamračenog, svjetlucavog Londona. Bio je tu da bi kresnuo nekoliko ideja. Sama njegova prisutnost izazivala je sinergiju.
„Imate novog klijenta”, rekao je Sir Jack.
„Da?” U glasu je mu se osjetila najblaža, najneprimjetnija ozlovoljenost. „Silvio i Bob rade s novim klijentima.” To su svi znali. On, Jerry, bio je iznad te bitke. O sebi je znao misliti kao o svojevrsnom nadvrhovnom odvjetniku, onom koji svoje slučajeve pretresa u višim, širim sudnicama javnog mišljenja i javnih osjećanja. Nedavno je uznapredovao u sudstvu. Zbog toga je, eto, razgovor o klijentima u njegovoj nazočnosti uistinu zvučalo malčice vulgarno. A opet, od Sir Jacka se nije mogla očekivati nikakva tankoćutnost. Svi su se slagali s time da njemu - tko zna zašto - manjka malo finesse i savoir.
„Ne, Jerry, prijatelju moj, to je istodobno i jako nov i jako star klijent. Ja, kako rekoh, samo tražim da malo sanjate sa mnom.”
„Hoće li se meni taj san sviđati?” Jerry je hinio blagu nervozu.
„Vaš novi klijent je Engleska.”
„Engleska?”
„Baš tako.”
„Jack, kupujete?!”
„Hajde, sanjajmo da da. Recimo.”
„I hoćete da sanjam.”
Sir Jack je kimnuo. Jerry Batson je izvadio srebrnu burmuticu, otklopio poklopac, isuo sadržaj u korijen stisnuta palca, pa u svaku nosnicu, a potom, ne baš uvjeren, kihnuo u šareni rupčić. Ušmrkivao je pomiješani kokain, što je Sir Jack vjerojatno znao. Sjedili su na garnituri naslonjača Louis Faruk . London je ležao pod njihovim nogama, kao da samo čeka da ga uzmu u razmatranje.
„Problem je vrijeme”, počeo je Jerry. „Po mom sudu. Uvijek. Ljudi to jednostavno ne prihvaćaju, čak niti u svakodnevnom životu. ’Star si onoliko koliko se osjećaš starim’, kažu. Ispravka . Star si onoliko, i to točno onoliko koliko jesi. To vrijedi za pojedince, veze, društvo, nacije. E sad, nemojte me krivo shvatiti. Ja sam domoljub, i ni pred kime se ne klanjam u divljenju ovoj našoj velikoj zemlji, ja volim i zadnji pedalj ovoga tla. Ali problem se može izraziti u jednostavnim pojmovima: odbijanje da se pogleda u ogledalo. Jamčim vam da mi u tom pogledu nismo jedini, ali među onima u porodici naroda koji se svakog jutra pljuskaju po obrazima i fućkaju Star si koliko se osjećaš starim , mi smo izuzetan slučaj.”
„Izuzetan?”, sumnjičavo je upitao Sir Jack. „Zaboravili ste da sam i ja domoljub.”
„I onda Engleska dođe k meni i što da joj ja kažem? Da joj velim: Čuj, mala, suoči se s činjenicama. Mi smo ti u trećem tisućljeću, a tebi sise vise do koljena. A podžičeni grudnjak nije rješenje.”
Neki su mislili da je Jerry Batson cinik; drugi da je običan prostak. Ali nije bio licemjer. Sam je sebe smatrao domoljubom; štoviše, on je bio član kluba kojeg je Sir Jack imao samo naramenice. Pa ipak, sam nije vjerovao u besmisleno štovanje predaka; po njemu, domoljublje bi moralo biti proaktivno. Još je tu bilo staromodnjaka, nostalgičnih za Britanskim imperijem; kao što je bilo i onih drugih koji pune gaće na samu pomisao da bi Ujedinjeno Kraljevstvo moglo pući. Jerry nije iznosio u javnost - a oprez mu je morao biti iznad svega dok ne postane Sir Jerry - mišljenja što bi ih veselo izražavao kad se vrzmao među slobodnim misliocima. Sam, na primjer, u zamisli da bi se cijelom Irskom moralo upravljati iz Dublina nije vidio ništa osim povijesne neizbježnosti. Ako Škoti žele deklarirati neovisnost i ući u Europu kao suverena zemlja, onda im Jerry - koji je u svoje vrijeme radio i s pokretom „Škotska Škotima”, pa s dečkima iz „Jedinstvo zauvijek”, a bio je i u odličnom položaju s kojeg je mogao vidjeti sve argumente - neće stajati na putu. Isto vrijedi i za Wales.
Ali po njegovu nazoru moglo se - i trebalo - biti u stanju prigrliti i vrijeme i promjene i doba a da čovjeka ne obuzme povijesna tjeskoba. Bio je poznat po tome da je u izvjesnim okolnostima čestitu zemlju Britaniju uspoređivao s plemenitom disciplinom Filozofije. Kad je proučavanje i elaboriranje filozofije uopće počelo, još tamo u Grčkoj ili tko zna gdje, filozofija je objedinjavala svakovrsna područja umijeća: medicinu, astronomiju, pravo, fiziku, estetiku i tako dalje. Uopće, malo je toga što ljudski mozak proizvodi a da nije bilo dijelom filozofije. No postupno, kroz stoljeća, svako od tih područja umijeća izdvojilo se od glavnoga tijela i zasnovalo vlastito. Na isti način, volio je Jerry dokazivati - pa tako i sada - da je Britanija nekoć imala vlast nad velikim područjima površine svijeta, obojila ga u ružičasto od pola do pola. Kako je vrijeme prolazilo, ti su se imperijalni posjedi izdvojili i sami se zasnovali kao suverene države. I to je sasvim u redu. I dokle nas je onda to dovelo? Do nečega što se zove Ujedinjeno Kraljevstvo koje - da budemo pošteni i suočimo se s činjenicama - nije živjelo u skladu sa svojim pridjevkom. Njegove članice ujedinjene su tako da podstanari plaćaju podstanarinu istom gazdi s kojim su ujedinjeni. A svi znaju da se zakup može pretvoriti u neograničeno vlasništvo. No, je li se filozofija prestala obraćati središnjim problemima života samo zbog toga što su astronomija i njezini dečki podigli dom negdje drugdje? Nikako. Možete čak i ustvrditi da se bila u stanju bolje usredotočiti na vitalna pitanja. I hoće li Engleska ikada izgubiti svoju snažnu i jedinstvenu individualnost ustanovljenu prije toliko mnogo stoljeća ako je, primjera radi, Wales, Škotska i Sjeverna Irska odluče odjebati? To kod Jerryja ne pali.

„Sise”, rekao je Sir Jack da ga podsjeti.
„O tome i govorimo. Točno. Treba se suočiti s činjenicama. Ovo je treće tisućljeće, a tebi, mala, sise vise. Dani kada se slala topnjača, a da ne spominjem Johnyja Redcoata,12 odavno su prošli. Mi, o tome ne treba ni pričati, imamo najbolju armiju na svijetu, ali je danas iznajmljujemo za male ratove na korist drugima. Više nismo mega. Zbog čega je nekim ljudima to toliko teško prihvatiti? Tkalački stroj je u muzeju, nafta presušuje. Drugi proizvode jeftinije. Naši prijatelji u Cityju i dalje deru istu kozu, a mi sami uzgajamo svoju hranu: mi smo skromni kapitalisti sa žitom. Katkada vodimo igru, katkada zaostajemo. Ali ono što zbilja imamo, što ćemo uvijek imati, jest ono što drugi nemaju: akumulaciju vremena. Vremena. Kao što vidite, za mene je to ključna riječ.”
„Razumijem.”
„Ako si stari drkaroš koji sjedi na trijemu u stolici za ljuljanje, onda nemoj s klincima igrati košarku. Stari drkaroši ne skaču. Sjedi i to što imaš pretvori u vrlinu. A uz to imaš još i ovo: uvjeriš klince da misle da svatko, ali svatko može skakati, ali da bi se znalo sjediti na stolici i ljuljati se, treba biti stari maher.
Ima tu nekih ljudi - po mome, klasični primjerci povijesne potištenosti - koji misle da je nama posao, da nam je to posebna geopolitička funkcija, da se ponašamo kao amblem propasti, kao moralna i ekonomska strašila. Kao, mi smo naučili svijet igrati kriket, pa nam je sada dužnost, izraz naše zaostale imperijalne krivnje, da sjednemo i pustimo svakome da nas zbog toga mlati. Muda labudova, da se tako izrazim. Ja želim preokrenuti taj način razmišljanja. U ljubavi prema ovoj zemlji ja se ne klanjam nikome. Tu je samo u pitanju plasiranje proizvoda onako kako treba, to je sve.”

„Plasirajte ga meni, Jerry.” U Sir Jacka oči su bile sanjarske; glas mu je, pak, bio požudan.
Savjetnik biranih poslužio se ušmrcajem novog uštipka. „Vi - mi - Engleska - moj klijent - jest - jesu - nacija velikog starosti, velike povijesti, velike akumulirane mudrosti. Socijalne i kulturne povijesti - na hrpe, na kamare - eminentno utržljive, nikada toliko kao u tekućoj klimi. Shakespeare, kraljica Viktorija, industrijska revolucija, vrtlarstvo, te stvari. Ako mogu skovati - ne polažem autorska prava - frazu: Mi već jesmo ono što se drugi nadaju postati. To nije samosažaljenje, to je moć našeg položaja, naše slave, našeg plasiranja proizvoda. Mi smo novi pioniri. Prodajmo im našu prošlost kao njihovu budućnost!”
„Strahotno”, promrmljao je Sir Jack. „Strahotno!”
PA-PA-PA-PA PUM PUM PUM izvodio je Sir Jack dok je Woodie, s kapom pod miškom, otvarao vrata limuzine, „ Pum pa-pa-pa-papumm pumm pumm . Prepoznaješ to, Woodie, ne?”
„Bi li to, gospodine, možda slučajno mogla biti velika Pastoralna?” Vozač je i dalje hinio malu nesigurnost i tako od svog poslodavca zaslužio kimaj glave i daljnje razmetanje znalstvom.
„Buđenje vedrih dojmova pri dolasku na selo. Neki bi prevoditelji rekli ’sretnih’; meni se više sviđa ’vedrih’. Čekaj me za dva sata u ’K psu i jazavcu’.”
Wood se polagano dovezao do mjesta sastanka na drugom kraju dola gdje će platiti gazdi krčme da njegovu poslodavcu da piće na račun kuće. Sir Jack je doveo u red jezike na svojim hodačkim čizmama, sad u jednoj sad u drugoj ruci odvagnuo štap od trnjine, a onda zastao i ispustio dug polagan prdac, kao da je procurio radijator. Zadovoljan, kucnuo je štapom po kamenom zidu, pravilnom kao ploča za scrabble13 i zaputio se kroz jesenji krajolik. Sir Jack je volio držati govorancije u pohvalu jednostavnih užitaka - i činio je to jednom godišnje kao počasni predsjednik Hodačkog društva - ali jednako je tako znao i to da jednostavnih užitaka više nema. Mljekarica i njezin dragan više se ne jure oko majskog drveta14 i jedva čekaju da se domognu kriške pite s ovčetinom. Industrijalizacija i slobodno tržište odavno su svršili s njima. Jelo nije jednostavno, a povijesno obnavljanje mljekaričina sustava prehrane podrazumijevalo bi najveće poteškoće. Danas je i s pićem mnogo složenije. Seks? Samo glupani misle da je seks jednostavan užitak. Vježbanje? Danas je ples oko majskog drveta postao tjelovježba. Umjetnost? Umjetnost je postala biznis zabave.
A po mišljenju Sir Jacka, sve je to bilo na veselje. Pa-pa-pa-pa pum pum pum. Gdje bi Beethoven bio da je odnekud danas živ? Bogat, slavan, u rukama dobra liječnika, eto gdje. Kakva je to negdje pometnja bila one noći u, ako ga služi pamćenje, prosincu u Beču 1808. Prokleti oni bezvezni patroni, neuvježbani svirači, zamračeno i ustreptalo gledalište. I kome je to samo sinula zamisao da ima premijeru Pete i velike Pastoralne iste večeri? Plus četvrti concerto. Plus Koralna fantazija. Četiri sata u dvorani bez grijanja. Nije ni čudo da je to bio užas. Danas, s pristojnim agentom, spretnim menadžerom - ili još bolje, s prosvijećenim zaštitnikom koji bi mogao raspršiti potrebu za tom gamadi od desetpostotnjaša... S osobom koja će inzistirati na tome da ima dovoljno vremenu za vježbanje. Sir Jack je suosjećao s velikim Ludwigom, istinski jest. Pa-PA-pa-pa-pum-diddi-um.
Pa čak i užitak od kojeg se očekuje da bude jednostavan, kao šetnja, na primjer, ima svoje komplikacije: logističke, zakonske, odjevne, filozofske. Nitko se više ne „šeta” tek tako, ne hoda hodanja radi, da napuni pluća, da mu se tijelo razigra. Možda nitko nikada i nije zaista tako hodao, osim pokoja rijetka dušica. Baš kao što je sumnjao u to je li u stara vremena itko ikada doista i „putovao”. Sir Jack je imao interes u mnogim organizacijama koje su se bavile odmorom i smrtno se gadio tvrdoglave tvrdnje da je taj vulgarni „turizam” potisnuo tankoćutno putovanje. Kakvi snobovi i ignoranti, ti što kukaju. Pa zar oni misle da su ti putnici starog stila kojima se ulizuju bili takvi idealisti? Da nisu putovali iz gotovo istih razloga kao današnji „turisti”? Da odu iz Engleske, da budu negdje drugdje, da osjete sunce, da vide čudesne znamenitosti i još čudnovatije ljude, da nešto kupe, da tragaju za erotikom, da se vrate kući sa suvenirima i uspomenama i da bi se pravili važni? Po Jackovu pojmovniku, potpuno isto. Kao što je govorio svojim dioničarima, posljedica Velikog obilaska 15 bila je u stvari demokratizacija putovanja, i to je u redu.
Sir Jack je uživao u pješačenju diljem zemlje koja je pripadala drugima. S odobravanjem bi podizao štap prema raštrkanim kravama po padinama brežuljaka, teglećim konjima zvonasto obraslih gležnjeva, krstinama raži i ovršenom žitu. Ali nikada nije napravio grešku da pomisli da je išta od toga jednostavno, ili prirodno.
Ušao je u šumu, kimnuo paru mladih hodača koji su nailazili s druge strane. Je li to čuo kako su se međusobno prigušeno zakikotali? Možda ih je iznenadila njegova dvošilterica od tvida, lovački haljetak, jahačke hlače, dokoljenice, čizme od srneće kože ručne izrade i kožnati štap. Sve proizvedeno u Engleskoj, dakako: Sir Jack je bio domoljub i u svojim privatnim trenucima. Ovi hodači, što su sada odmicali, bili su obučeni u plastične jakne industrijske boje, dolje su imali gumene tenisice, gore kapice za bejzbol, a na leđima najlonske ruksake s dnevnim zalihama; jedan je nosio slušalice i po svoj prilici nije slušao veliku Pastoralnu. Ali opet, Sir Jack nije bio snob. Prije nekoliko godina pred Hodačko društvo iznesen je prijedlog koji je nalagao da šetači obavezno nose boje koje se utapaju u krajolik. Sir Jack se protiv tog prijedloga borio i rukama i nogama, i dušom i tijelom. Opisivao je taj prijedlog kao fantastički, elitističan, nedjelotvoran i nedemokratski. Osim toga, i on je na tržištu odmora imao svog interesa.
Puteljak kroz šumu, prekriven pokrovom od nekoliko generacija podatnog bukova lišća. Iznikle gljive na trulom panju djelovale su kao le Corbusierove makete radničkih stanova. Genijalnost znači sposobnost transformacije: tako su slavuj, prepelica i kukavica postali flauta, oboa i klarinet. A nije li genijalnost i sposobnost viđanja stvari očima nevina djeteta?

Izišao je iz šume i popeo se na jedan brežuljak: pod njime, ustala: polje koje vodi mimo travuljinu, pa prema uzanoj rječici. Podbočio se o štap i zamislio se o svom susretu s Jerryjem Batsonom. Nije on neki domoljub, po Jackovu poimanju. Ima u njega nešto malčice neodređeno. Nije ti stajao kao čovjek prema čovjeku, ne bi te pogledao u oči, samo bi sjedio u transu kao neki haute-couture hippie. Ipak, tutneš li mu srebra u dlan, Jerry će sklopiti prste, zbog tebe. Vrijeme. Star si, točno si onoliko star koliko jesi. Tvrdnja toliko providno očita da je gotovo tajanstvena. Pa koliko je onda Sir Jack star? Stariji negoli mu piše na putovnici, to je sigurno. Koliko on ima vremena? Bilo je trenutaka kad je osjećao čudne strahove. Ponekad bi ga u osobnoj kupaonici u Kući Pitman, točno nasuprot zahodu u porfiru, spopao osjećaj slabosti. Neotmjen svršetak, da te tako zatekne spuštenih hlača.

Ne, ne! Ne valja tako razmišljati. Svakako ne malom Jackyju Pitmanu, niti Veselom Jacku, niti Sir Jacku, niti budućem Lordu Pitmanu ili što god odabere. Ne, on mora ostati u pokretu, mora djelovati, ne smije čekati vrijeme, on mora vrijeme ščepati za grlo. Naprijed, naprijed! Mahnuo je prutom po travuljini i uzbunio jednog fazana koji se na jedvite jade digao u zrak, zalepetalo mu šareno perje, zaklepetao je kao avion s rasklimatanim propelerom.
Kako je slijedio rub strmine, svjež listopadski povjetarac bivao je sve reskiji. Zarđala crpka na vjetrenjaču doimala se poput Picassova drskog pjevčića. Već je u daljini vidio prva svjetla: seoski radnici-putnici, krčma kojoj su pivari povratili autentičnost. Putovanje mu se prebrzo svršavalo. Još ne, pomislio je Sir Jack, još ne! Povremeno je osjećao jaku srodnost sa starim Ludwigom, a istina je da su novinski napisi uz Sir Jackovo ime često rabili riječ genijalnost. Ne uvijek stavljenu u laskav kontekst, ali opet, kako je govorio, postoje samo dvije vrste novinara: oni na plaći i oni koji su na plaći u zavidnih suparnika. A ti su, uostalom, mogli odabrati i neku drugu riječ. Ali gdje je njegova Deveta Simfonija? Je li to što mu se u tom trenutku vrzma u glavi? Da je umro nakon samo osam dovršenih, svijet bi Beethovena zasigurno i svejedno priznavao kao veliku figuru. Ali Deveta, Deveta!

Proletjela je jedna sojka, kao da najavljuje boje automobila za novu sezonu. Bukov Ribnjak buktio je kao antikorozivna boja. Kad bismo samo i mi mogli u to uronuti... Muss es sein? Svaki Beethovenovac - a Sir Jack je ubrajao sebe medu njih - znao je odgovor na to. Es muss sein. Ali samo poslije Devete.

Vjetar je bio sve jači pa je zakopčao lovački ovratnik i zaputio se prema jaruzi u udaljenom rubnjaku. Dupli brendi kod „K psu i jazavcu”, čiji će gazda s velikim zulufima rodoljubno zanemariti račun - „Zadovoljstvo mi je i čast kao uvijek, Sir Jack” - a potom limuzinom nazad u London. U normalnim okolnostima ispunio bi auto Pastoralnom, ali danas, vjerojatno, ne. A Treća? Peta? Da se upusti u rizik s Devetom? Kad je stigao do rubnjaka, neka se vrana otisnula i poletjela.

„DRUGIMA SE MOŽE SVIĐATI da se okružuju ljudima koji im stalno govore ’da, gospodine’”, rekao je Sir Jack dok je vodio razgovor s Marthom Cochrane u vezi s mjestom Specijalnog Savjetnika. „Ali ja sam poznat po tome da cijenim ljude koji govore ne. Neugodna bratija, ti koji govore ’ne, gospodine’. Zar nije tako, Mark?” Pogledao je svog Projektnog menadžera, plavokosa, vragolastoga mladog čovjeka čije su oči slijedile svog poslodavca tolikom brzinom da se ponekad činilo kao da idu ispred njega.
„Ne”, rekao je Mark.
„Ho, ho, Marco. Touché. Odnosno, s druge strane, hvala za potvrdu onoga što sam mislio.” Nagnuo se preko partnerova dvodijelnog radnog stola, počastivši tako Marthu svojevrsnim dobroćudnim Führerkontaktom. Martha je čekala. Predmnijevala je njegove poteze da je uhvati na krivoj nozi, a to je već uspio tim svojim gnjezdašcem od dvostruke kocke i njezinim iščašenim stilskim pomakom u odnosu na ostatak Kuće Pitman. Skoro je i sama iskrivila zglob dok je prelazila preko bujnog čupavca.
„Primijetit ćete, gospođice Cochrane, da naglašavam riječ ljudi. Ja zapošljavam više žena nego većina drugih na mom mjestu. Moje je uvjerenje da su žene, kad nisu idealističnije od muškaraca, zapravo mnogo ciničnije. Ja, dakle, tražim ono što bi se moglo nazvati cinikom na plaći. Ne dvorsku ludu, kao što je ovaj ovdje, mladi Mark, već nekoga tko se ne boji izreći što mu je na umu, tko mi se ne boji usprotiviti, čak i kad ne očekuje da će njegov savjet ili pamet nužno biti uzeti u obzir. Svijet je moja školjka, ali ja u ovom slučaju ne tražim biser nego zrnce pijeska. Recite mi, slažete li se s time da su žene ciničnije od muškaraca?”
Martha je razmišljala nekoliko trenutaka. „Pa, žene se tradicionalno prilagođuju muškim potrebama. A muške su potrebe, naravno, dvojake. Vi nas stavljate na pijedestal samo da biste nam mogli zaviriti pod suknju. Kad vam se prohtiju modeli čistote i duhovne vrijednosti, nešto što biste idealizirali kad se nalazite negdje daleko ili radite u polju ili ubijate neprijatelje, mi se prilagođujemo. Ako, pak, sada želite da smo cinične i lišene iluzija, usuđujem se reći da se mi i tome možemo prilagoditi. Premda tako, naravno, i ne mislimo, nimalo više nego što smo mislile prije. Moguće je da smo u vezi s cinizmom samo cinične.”
Sir Jack, koji je prijamni razgovor vodio demokratično, u košulji, nategnuo je Garrickove naramenice i izveo gumeni pizzicato. „E, to je već vrlo cinično.”
Još je jednom pogledao njezinu molbu. Četrdesetogodišnjakinja, rastavljena, bez djece; diploma iz povijesti, radnja o sofističkoj baštini; pet godina u Cityju, dvije na Odsjeku za baštinu i umjetnost, osam kao samostalni konzultant. Kad je s molbe prebacio pogled na njezino lice, ona je već čvrsto zurila u njega. Tamno smeđa kosa podšišana u strogu frizuru, modar poslovni kostim, na malom prstu lijeve ruke jedan zeleni kamen. Stol mu je pokrivao pogled na njezine noge.
„Moram vam postaviti nekoliko pitanja, bez nekog određenog reda. Da vidimo...” Njegova usredotočena pozornost bila je čudnovato nelagodna. „Da vidimo. Imate četrdeset. Točno?”
„Trideset devet.” Pričekala je da mu se usne razdvoje, pa ga presjekla, „Ali kad kažem da imam trideset devet, vi vjerojatno mislite da su mi četrdeset dvije ili tri, dočim da kažem četrdeset vi ćete vjerojatno u o prije povjerovati.”
Sir Jack je izveo pokušaj da se osmijehne: „A je li i ostatak vaše zamolbe jednako toliko približan vjerodostojnosti?”
„Vjerodostojan je koliko ja želim da bude. Ako odgovara, istina je. Ako ne, izmijenit ću.”
„Zbog čega mislite da ova naša velika nacija voli kraljevsku porodicu?”
„Zakon pištolja. Da ga nemamo, vi biste mi postavili suprotno pitanje.”
„Brak vam je prekinut rastavom?”
„Nisam mogla podnositi pustu sreću.”
„Ponosna smo mi rasa, neporažena u ratu još od 1066.?”
„S naročitim pobjedama u američkom revolucionarnom ratu i u afganistanskim ratovima.”
„Pa smo još potukli Napoleona, Kaisera, Hitlera.”
„Uz malu pomoć naših prijatelja.”
„Kako vam se čini pogled s prozora mog ureda?” Načinio je pokret rukom. Marthin je pogled tako poveden prema paru zavjesa od stropa do poda, svezanih pozlaćenim vezicama; između njih nalazio se očito lažan prozor na čijem je staklu naslikana panorama zlaćanih žitnih polja.
„Lijepo”, rekla je suzdržano.
„Ha!”, uzvratio je Sir Jack. Odšetao je do prozora, dohvatio ručke trompe-l'oeil i, na Marthino iznenađenje, trznuo njima nagore. Žitna su polja nestala i otkrila atrij Kuće Pitman. „A-ha!”
Opet je sjeo, sa samozadovoljstvom onoga koji se posljednji smije. „Biste li spavali sa mnom kako biste dobili ovaj posao?”
„Mislim da ne bih. Time bih stekla preveliku moć nad vama.”
Sir Jack je zafrktao. Pripazi na svoj jezik, rekla je Martha samoj sebi. Nemoj izvoditi predstave za publiku - to već radi sam Pitman i to za vas oboje. Uostalom, ni publika nije baš nešto: plavokosa dvorska luda; trapavi „Idejni Razvojnik”; omanji momak s očalama i bez neke određene funkcije, sav se nagnuo nad laptopom; i nijema osobna tajnica.
„I što vi mislite o mom velikom Projektu, kakvim smo vam ga ukratko naznačili?”
Martha je napravila malu stanku. „Mislim da će ići”, odgovorila je i zapala u šutnju. Sir Jack je, uvjeren da je u prednosti, obišao radni stol i zagledao se u Marthin profil. Čupnuo se za lijevu usnu školjku i odmjerio joj noge. „Zašto?”
Postavljajući joj to pitanje, pitao se hoće li se kandidatkinja odgovorom obratiti kome od njegovih podređenih ili čak praznoj stolici. Ili će se tek malo okrenuti i nezgodno zaškiljiti prema njemu? Na Sir Jackovo iznenađenje, nije učinila ništa od toga. Ustala je, stala mu sučelice, ovlaš prekrižila ruke na grudima i rekla: „Jer nitko još nije izgubio novac potičući druge na dokolicu. Odnosno, nitko još nije izgubio novac potičući druge da dobro troše iz dokolice.”
„Kvalitetan odmor je pun aktivnosti.”
„Točno.”
U nastojanju da je zbuni Sir Jack se između svaka dva pitanja blago premještao. Ali ona je ostala stajati na svom mjestu i jednostavno samo okretala lice prema njemu gdje god da je stajao. Potpuno je zanemarila ostale iz prijamnog stožera. Sir Jack se na trenutke osjećao da zapravo sam okoliša ne bi li nekako izišao s njom na kraj.
„Recite, jeste li dali napraviti takvu frizuru posebno zbog ovog razgovora?”
„Ne, nego zbog narednog.”
„Sir Francis Drake?”
„Pirat.” (Hvala, Cristina.)
„Dobro, dobro. A Sveti Juraj, naš zaštitnik?”
„Koliko znam, još je i svetac zaštitnik Aragonije i Portugala. I zaštitnik Đenove i Venecije. Čovjek od pet zmajeva, reklo bi se.”
„A što ako vam ja natuknem da je uloga Engleske u svijetu da djeluje kao simbol propasti, moralno i gospodarsko strašilo? Na primjer, mi smo svijet naučili igrati genijalnu igru kriketa, a sada nam je posao, naša povijesna dužnost, iskaz naše imperijalne krivnje što nam je zaostala, da sjednemo i damo svakome da nas tuče u njemu, što vi velite na to?”
„Ja bih rekla da to ne zvuči odveć po vašemu. Naravski da sam pročitala većinu vaših govora.”
Sir Jack se nasmiješio za sebe iako su takve njegove privatne geste uvijek bivale velikodušno namijenjene širem uživanju. U tom je trenutku upravo dovršio ophodnju oko nje, pa se ponovno zavalio u predsjedničku stolicu. Sjela je i Martha.
„I zbog čega vi želite ovaj posao?”
„Zbog toga što ćete mi platiti više nego što zaslužujem.”
Sir Jack se otvoreno nasmijao: „Ima li kakvih daljnjih pitanja?”, pitao je svoj tim.
„Nema”, rekao je brzopleto Mark, ali se poslodavac nije obazro na tu uzvratnu opasku.
Ispratili su Marthu van. Zastala je u Sobi s navodom i pravila se da baca pogled na osvijetljenu ploču; možda bi bilo dobro zadovoljiti moguću skrivenu kameru. Ustvari, nastojala se sjetiti na što je podsjeća Sir Jackov ured. Malo na klub za gospodu, malo na dražbaonicu, proizvod moćnog ali iščašenog ukusa. Doimao se kao predvorje kakva seoskog hotela gdje se ljudi sastaju da bi počinili mlak preljub, gdje se svi ostali ponašaju na rubu nervoze, pa je tako skrivena tvoja nervoza.
U međuvremenu, Sir Jack je odgurnuo stolicu iza sebe, glasno se protegnuo i ozareno se osmijehnuo svojim kolegama. „Tvrd orah, ali i biser. Gospodo - govorim metaforički, naravno, jer po mojoj gramatici muški rod uvijek obuhvaća ženski - gospodo, mislim da sam se zaljubio.”

KRATKA POVIJEST SPOLNOSTI u slučaju Marthe Cochrane:
1. Nevino Otkriće. Jastuk stegnut između bedara, u svijesti brekti, a ispod vrata njezine spavaće sobe još vrela pukotina svjetla. To je nazvala: Imati Osjećaj.


2. Tehnički Napredak. Upotrijebiti jedan, potom dva prsta; prvo suhe, onda ovlažene.



3. Socijalizacija Poriva. Prvi dečko koji joj je rekao da mu se sviđa. Simon. Prvi poljubac i pitanje kamo s nosovima? Prvi put, poslije plesa, uza zid, kad je osjetila da joj nešto vršlja po prijevoju kuka; kratkotrajna pomisao da bi u pitanju mogao biti neki deformitet, u svakom slučaju razlog da dečka ne istražuje dalje. Kasnije, istražuje dečka malo više; vizualno izlaganje uzrokuje joj umjerenu paniku. Pa to ne može ući, pomislila je.



4. Paradoks Poriva. Kako kažu riječi stare pjesme: „Nikada nije imala onoga kojeg je željela, Nikada nije željela onoga kojeg je imala.” Snažna i neuzvraćena žudnja prema Nicku Deardenu, s kojim se nije okrznula čak ni u prolazu. Popustljivo podavanje Garethu Dyceu, koji ju je pojebao tri puta za redom, a ona ga je bodrila, pitajući se je li to dobro, a pomalo ju je zbunjivao čudnovat raspored muške tjelesne težine: kako može biti toliko laka i prpošna tamo dolje, a gore joj, pak, teškom tjelesinom tjera zrak iz pluća. A čak joj se ni ime Gareth nije sviđalo dok ga je izgovarala prije i za vrijeme.


5. Zabavni park. Koliko samo vožnji na popust, a zmijugave pruge svjetla samo bljeskaju i trešti vrtložna glazba. Letiš visoko uzrak, sabijena si uza stjenke bubnja koji se vrti, prkosiš sili teže, iskušavaš mogućnosti i granice tijela. Pa su tu bile i nagrade, ili se tako doimalo, čak i kad, češće nego si i očekivala, bačeni kolut sklizne s drvenog cilindra, nakićeni štap za ribolov ne upeca ništa, a kokosov orah ostane zaglavljen u kupici.16



6. Potraga za Idealom. Po raznim krevetima, a ponekad i odustajanjem ili čak izbjegavanjem kreveta. Pretpostavka da je cjelovitost moguća, poželjna, bitna - i dosežna jedino uz prisustvo i uz pomoć Drugoga. Nada za tim Mogućim u a) Thomasu koji ju je odveo u Veneciju gdje je ustanovila kako mu se oči više sjaje pred Giorgioneom negoli kad ona stane pred njim u noćno-plavom grudnjaku i gaćicama što ih je posebno za to kupila, dok u pozadini pod prozorom zapljuskuje voda iz kanala; b) Matthew koji je zbilja volio kupovinu, koji je znao koja će joj odjeća pristajati još dok je bila na vješalici, koji je spremao rižoto da bude ljepljivo vlažan do savršenog stupnja, ali nije znao isto to učiniti njoj; c) Ted koji joj je pokazao prednosti novca i umjerena licemjerja što ga on potiče, koji joj je rekao da je voli i htio se s njom oženiti i imati djecu, ali joj nije rekao da je između odlaska iz njezina stana i dolaska na posao svakoga jutra provodio intiman sat sa svojim psihijatrom; d) Russel, s kojim je lakovjerno pobjegla u namjeri da se jebe i ljubi, negdje u velškim gudurama gdje se vlastitom rukom zahvaćaju studena voda i kozje mlijeko još toplo od vimena, koji je bio idealističan, organiziran, sa smislom za zajedništvo i samopožrtvovan, kojem se divila do smrti sve dok nije počela sumnjati da ne bi mogla preživjeti bez samozadovoljstva, uništavanja, lijenosti i pokvarenosti modernog urbanog života. Iskustvo s Russellom navelo ju je da posumnja postiže li se uopće ljubav kroz borbu ili aktivnu odluku; je li pojedinačna vrijednost važna. Nadalje, gdje stoji da postoji išta povrh slađahne druževne nezasitnosti? (U knjigama, da, ali ona knjigama nikada nije vjerovala.) Nakon tih spoznaja njezin je život kroz sedam godina bio popraćen blagom, gotovo omamljivom zdvojnošću.


6. a) Dodatak. Ne zaboravi: nekoliko oženjenih muškaraca. Martha, izbor nam je u slijedećem: prenosivi telefon, telefon u automobilu, automatska sekretarica; osjećanja koja se ne povjeravaju papiru, oprez pri upotrebi kreditne kartice; seks na brzinu; intiman e-mail, prazni Uskrsi; gušt blage neupletenosti, pravilo da se ne nosi nikakav miris; radost krađe, smanjenje želja, nesažeživa ljubomora. Isto tako: prijatelji za koje misliš da se s njima možeš pojebati. Također: jebači za koje misliš da bi ti bili prijatelji. Isto tako: (zamalo) Jane (osim ako nije preumoran i spava).



7. Traganje za Odvojenošću. Nužnost sanjarenja. Zbilja iz tog sna. Drugi može biti tu i pomoći, sama njegova slučajna prisutnost pridonosi pretpostavljenoj sudioničkoj zbilji. Ali ti se odalečuješ od zbilje, kao što se odalečuješ od njegova ega, i u tom odvajanju leži tvoja nada. Martha, misliš li ti baš tako, ponekad se znala zapitati, ili to samo dotjeruješ odluku da se sama zajebavaš?



7. a) Ne zaboravi: deset i pol mjeseci celibata. Bolje, gore, ili samo drukčije?



8. Trenutačna Situacija. Ovaj, na primjer. Dobra prilika, kako se ono kaže. Kao da je tu otprije. Lijep, vitak neproblematični kurac; dobro poprsje s gotovo ženskim bradavicama poput priljepaka; kratke noge, ali sada ne stoji uspravno. I dao je sebi truda, kako je samo dao sebi truda, sigurno točno zna što hoće, podešava je prema nekom vječnom ženskom obrascu iz svojih ranijih nauma. Kao da si mu netko tko dijeli gotovinu - ukuca pravu šifru i novac samo sipa. Uglađena samouvjerenost, samozadovoljno znanje da će ono što je palilo prije, paliti i sada.


Odakle dolazi ta samouvjerenost? Iz neznanja; jednako tako, od njezinih predaka koji su odobravali to što on sada radi. A i ona je to odobravala na svoj, drukčiji način: to znači da ga mirno može pustiti zaokupljena svojim poslom. A samozadovoljstvo je značilo da on neće ni primijetiti da se ona odvojila od njegove zbilje. Ako i primijeti bilo kakvu odsutnost s njezine strane, obijesno će pretpostaviti da je to njegovo djelo, da to on nju prevodi na daljnju razinu užitka, na sedmo, osmo, deveto nebo.

Stavila je prst u usta, pa zatim u vrh pičke. Kao da mu je time spočitnula, on je zastao, pa se namjestio bolje, zagroktao da naznači da ga takva bestidnost uzbuđuje, i vratio se poslu, opet svom poslu. Ostavila ga je dolje, samog tamo niže s njegovim sokovima i hidraulikom, s njegovim tajmingom kao na štoperici i pobjedničkim mjestom na podiju. I zapljeskat će mu, kad dođe trenutak.
Zagrada: (tajanstvo ženskog orgazma, jednom ulovljeno kao rijetka vrsta, narval iliti morski jednorog. Je li to bilo vani, u nepremostivoj pučini ili u smrznutoj tundri? Žene su bile u lovu za njime, muškarci su se pridruživali hajci. Prepirka oko vlasništva. Muškarci su izgleda iz nekog čudnog razloga vjerovali da pripada njima i da se nikada ne može postići bez njihove pomoći. Željeli su ga slavodobitno vući za sobom po ulicama. Ali su ga, kao prvo, izgubili, pa im ga je sada bilo pravedno uzeti. Traži se novo tajanstvo, nova zaštita.)
Prepoznala je znakove. Osjetila je rastuću napetost njegova tijela, osluškivala prigušene zvukove: duboke, kao fekalno napinjanje; lakše, kao kad si u avionu i trudiš se deblokirati uši. Ponudila je svoj doprinos, ljupka suprotstavljanja i promuklo odobravanje nekoga slatko ubodenog; a onda, u istom vremenskom odsječku, ali na različitim odjeljcima svemira, svršio je on i svršila je ona.

Nakon nekog vremena promrmljao joj je: „Bilo dobro?”

Vjerojatno je to bila šala, ali je svejedno zazvučao kao konobar. Odgovorila je, zaštićena iza dvoznačnosti riječi: „Bilo mi je dobro.”
Zakikotao se: „Ne govori to meni, reci svojim prijateljima.”
Gdje su kletve kad ti zbilja trebaju? Muka je bila u tome što se većina njih odnosila na ono što je sama upravo uradila. Ili to ili joj nisu bile dovoljno snažne. Čak je već ranije čula njegovu brbljivu bujicu, negdje, putem. Zapravo, vjerojatno i bi: rekla bi im, premda bez sumnje ne onako kako je on to zamišljao. Malčice o ovoj noći i o tom partneru, ali više o pjevušenju, dizanju, uznesenosti, lebdenju, slatkoj jebačkoj sili prevare.
NAJPROFINJENIJI UMOVI ZA POREZNE OLAKŠICE dovedeni su kako bi se obratili Odboru za koordinaciju projekta. Francuski intelektualac bio je suhonjave, uredne pojave u staroj jakni od engleskog tvida koja mu je bila za koji broj prevelika; uz nju je nosio svijetlo modru košulju od američkog pamuka koja se kopčala cijelom dužinom, talijansku kravatu, raskošno suzdržljivu, internacionalne crne vunene hlače, i par francuskih mokasinki s resicama. Oblo lice kojemu je ten dalo nekoliko generacija stolnih svjetiljki, naočale bez okvira; prorijeđena kosa priljubljena uz glavu. Nije nosio aktovku niti je u šaci skrivao bilješke. Ali s nekoliko je tečnih poteza izvukao goluba iz rukava i niz rubaca iz usta. Pascal je vodio do Saussurea via Laurence Sterne; Rousseau do Baudrillarda via Edgar Allan Poe, markiz de Sade, Jerry Lewis, Dexter Gordon, Bernard Hinault i rani rad Anne Sylvestre; Lévy-Strauss je vodio do Lévy-Straussa.
„Ono što je bitno”, izjavio je, u času kad su se šareni rupci lelujavo spustili na pod i kad su golubići sletjeli, „ono što je bitno jest shvatiti da vaš veliki Projekt - a mi u Francuskoj sretni smo što možemo pozdravili tuđe grand projects - dubinski je moderan. Mi u našoj zemlji imamo stanovitu ideju o le patrimoine , a vi u vašoj zemlji imate stanovitu u ideju o ’Eritage. Ne govorimo mi ovdje o takvim konceptima, odnosno ne pravimo izravnu referenciju, iako, dakako, u našem intertekstualnom svijetu takva referencija, ma kako ironična, naravno da je impliciina i neizbježna. Nadam se da svi shvaćamo da nešto kao što je bez-referentna zona ne postoji. Ali to je samo, kako vi to kažete, by the by.17
Ne, mi govorimo o nečemu dubinski modernom. Već je dobrano ustanovljeno - a to su, dakako, neporecivo potvrdili mnogi od onih što sam ih netom naveo - da je nama danas draža replika od originala. Nama je draža reprodukcija nekog umjetničkog djela od samog tog djela, savršen zvuk i osama uz kompakt-disk od simfonijskog koncerta u društvu tisuća žrtava grlenih boleština, knjiga na vrpci od knjige u krilu. Ako želite otići vidjeti Tapiseriju iz Bayeuxa18 u mojoj zemlji, ustanovit ćete da, e da biste došli do originalnog uratka iz jedanaestog stoljeća, prvo morate proći repliku u mjerilu jedan prema jedan izrađenu modernim tehnikama; tu je dokumentarna izložba koja posjetitelju, tako reći hodočasniku, to umjetničko djelo situira. E sad, ja imam stručan dokaz da broj minuta što ih posjetitelji provode pred replikom pri bilo kojem načinu računanja nadmašuje broj minuta što ih posjetitelj provodi pred originalom.

Kad su ta otkrića tek provedena, javili su se izvjesni staromodni ljudi koji su izrazili svoje razočaranje, čak i postiđenost. Bilo je to isto kao i s otkrićem da je masturbiranje uz pornografski materijal mnogo zabavnije od samog seksa. Quelle borreur ! Barbari su opet provalili, drečali su oni, podrovano je tkivo našeg društva. Ali nije tome tako. Važno je shvatiti da nam je u modernom svijetu replika draža od originala zbog toga što nam ona daje veću frisson. Ostavljam tu riječ na francuskom jer vjerujem da je vrlo dobro razumijete.
Pazite, pitanje koje treba postaviti jest: zbog čega nam je replika draža od originala? Zbog čega nam daje veću frisson ? Da bi se to razumjelo, moramo shvatiti i suočiti se s vlastitom nesigurnošću, s našom egzistencijalnom neodlučnošću, s dubinskim atavističkim strahom što ga doživljavamo kad se nađemo licem u lice s originalom. Nemamo se kamo sakriti kad smo suočeni s realnošću koja je alternativna našoj vlastitoj, s realnošću koja se pokazuje mnogo jačom, pa nam stoga i prijeti. Siguran sam da vam je poznato djelo Viollet- Le-Duca koji je u ranom devetnaestom stoljeću bio okrivljen za spašavanje mnogih razorenih chateaux i fortressesu mojoj zemlji. Tamo tradicionalno postoje dvije vrste gledanja na njegov rad: prvo, da se koliko je god bilo moguće trudio da spasi staro kamenje od posvemašnjeg uništenja i nestanka, da ga je konzervirao koliko je najbolje mogao; drugo, da je pokušavao nešto mnogo teže - rekreirati građevine onakvima kakve su izvorno bile sazdane - što je bila zadaća imaginacije koju su neki prosuđivali kao uspješnu, a drugi suprotno. Ali postoji i treća vrsta pristupa tom predmetu, a to je ova: Viollet-Le-Duc je nastojao poništiti zbiljskost tih starih zdanja. Suočen s takmaštvom zbilje, sa zbiljom jačom i dubljom negoli je bila ona njegova vremena, nije imao izbora nego da, iz egzistencijalnog užasa i ljudskog instinkta za samoočuvanjem, uništi original!

Dopustite mi da citiram jednog svog zemljaka, jednoga od onih starih soixante- buitards prošlog stoljeća čije pogreške mnogi od nas smatraju veoma instruktivnima, veoma plodonosnima. „Sve što se jednom izravno proživi”, pisao je on, „postaje puko predstavljanje.” Duboka istina, unatoč tome što je začeta u dubokoj pogrešci. Jer on je to, začudo, namislio kao kritiku, a ne pohvalu. Citirat ću ga dalje: „Od nasljeđa starih knjiga i starih građevina koje i dalje imaju nekog značenja, ali su osuđene na neprekidno rastakanje, ne ostaje ništa, bilo u kulturi bilo u naturi, što nije promijenjeno i zagađeno, sukladno sredstvima i interesima moderne industrije.”
Uviđate li kako um može otići vrlo daleko, a onda izgubi hrabrost? A kako ćemo locirati taj gubitak hrabrosti u kretanju, degeneraciji iz glagola neutralne deskripcije, promijeniti u jedan etički odbojan, zagaditi. On je shvaćao, taj stari mislilac, da živimo u svijetu spektakla, ali se zbog sentimentalizma i izvjesnog političkog recidivizma uplašio vlastite vizije. Meni bi bilo drago unaprijediti njegovu misao na slijedeći način. Nekoć je postojao samo jedan svijet, življen izravno. Sada postoji predstavljanje - dopustite mi da razlomim tu riječ na sastavnice, predstavljanje - svijeta. Nije posrijedi nadomjestak tog prostog i primitivnog svijeta, nego očaranost i obogaćenje, ironizacija i sažimak tog svijeta. Eto gdje danas živimo. Monokromni svijet pretvorio se u Technicolor, obični promukli spiker postao je sveobuhvatni zvuk. Je li to naš gubitak? Ne, to je ono što smo osvojili, naša pobjeda.
U zaključku, dopustite mi da ustvrdim da je svijet trećeg tisućljeća neizbježno, neiskorjenjivo moderan, te da je naša intelektualna dužnost da se prepustimo toj modernosti, te da odbacimo sva ta sentimentalna i urođeno prijevarna stremljenja za onime što se sumnjivo naziva „originalom”. Mi moramo tražiti repliku, jer zbilja, istina, autentičnost replike jest ono jedino što možemo posjedovati, kolonizirati, preurediti, u čemu ćemo naći fouissancei , napokon, ako i kada uvidimo, da je to zbilja koju, budući da nam je sudbinom, možemo zateći, kojoj se možemo suprotstaviti i koju možemo uništiti.
Gospodo i dame, ja vam čestitam jer vaš je pothvat dubinski moderan. Želim vam hrabrosti u tom modernitetu. Kritičari neznalice bez sumnje će ustvrditi da vi pokušavate puko rekreiranje Olde19 England, što je izraz čiji me dočetak za ženski rod osobito zanima, ali to je već drugi predmet. Dakako, ako se ne ljutite, to je šala. Ja vam kažem, u zaključku, da vaš projekt mora biti vrlo Olde jer tada će biti istinska novina i bit će moderan! Gospodo i dame, ja vas pozdravljam!”

Francuski se intelektualac Pitcoovom limuzinom odvezao do središta Londona gdje je dio svoje plaće potrošio na ribičke čizme iz Farlowa, muhe iz House of Hardy i stari kaerfilijski sir20 iz Paxtona i Whitfielda. Potom je otputovao, i dalje bez bilježaka, via Frankfurt, na slijedeću konferenciju.
BILO JE MNOGO RAZLIČITIH MIŠLJENJA o Sir Jacku Pitmanu, neka od njih bila su primjerena. Je li bio grubijan i napasnik ili, pak, rođeni vođa i sušta snaga po naravi? Neizbježna i golema posljedica sustava slobodnog tržišta ili nadobudni individualac koji je unatoč svemu održao dodir sa svojom esencijalnom ljudskošću? Neki su mu pripisivali duboku, instinktivnu inteligenciju koja mu je davala jednak osjećaj za plimske fluktuacije na tržištu i osjetljivost onih s kojima je imao posla; drugi su ga smatrali brutalnim i nepromišljenim križancem novca, ega i pomanjkanja savjesti. Neki su ga gledali kako drži otvorenu telefonsku liniju dok se ponosno pravi važan svojom zbirkom Prattova porculana;21 drugi su od njega doživljavali posjete u jednom od njemu najdražih pregovaračkih položaja, preko puta njegova zahoda u porfiru i slušali kako se ono što im je važno izlaže naletima gnjeva utrobe. Zbog čega takve oprečne prosudbe? Naravno, postojala su drukčija objašnjenja. Neki su mislili da je Sir Jack naprosto prevelik, za niže smrtnike stvor odveć premazan svim bojama, često zavodljive vanjštine, da bi ga se moglo potpuno shvatiti; drugi su slutili da je njegova tehnika dominacija ležala na onoj taktičkoj suzdržanosti koja promatrača lišava ključa ili konzistentnog dokaza.
Ista dvojnost mučila je i one koji su istraživali njegove poslovne poteze. Ili je bio: miljenik sreće, kockar, novčarski iluzionist koji te u onom kratkom i tužnom trenutku mogao uvjeriti da je novac stvaran i da ti leži pred očima; iskorištavao je svaku slabost u sustavu propisa; orobit će Petra da plati Pavlu; bijesan pas koji će svaku novu rupu iskopati zato da iskoristi zemlju da njome pozatrpa sve rupe što ih je ostavio za sobom; bio je, prema riječima koje još odzvanjaju, a izrekao ih je inspektor Odjela za trgovinu i industriju, „nesposoban da vodi štand s morskim puževima”. Ili: bio je dinamičan trgovački pustolov čiji su uspjeh i energija prirodno poticali zlobu i govorkanja među onima koji su mislili da se najbolje poslovne transakcije obavljaju između malih, dinastičkih tvrtki koje igraju prema časnim pravilima kriketa; on je bio arhetipski transnacionalni poduzetnik koji radi na modernom globalnom tržištu, koji je iz razumljivih razloga minimalizirao svoje porezne obveze - kako se inače možeš nadati da ćeš ostati konkurentan? Ili: pogledaj samo kako je iskoristio Sir Charlesa Enrighta kako bi se domogao ulaska u City, ulizivao mu se, laskao mu, a onda se okrenuo i ugrizao ga, pa ga bacio preko palube u onom trenutku kad je Charles doživio prvi srčani napadaj. Ili: Charlie je bio jedan iz stare škole, dovoljno pristojan ali, iskreno govoreći, pomalo izvan toka, tvrtka mu je bila zrela za jedno paklenski dobro prodrmavanje, ponuda da ode u mirovinu bila je više nego velikodušna, a jeste li znali da je njegovo najmlađe dijete Sir Jack školovao o svom trošku? Ili pak: nitko tko je radio u njega o njemu nikada nije rekao ništa loše. Ili mora se priznati da je Pitman uvijek bio majstor u iskrivljavanju dokumenata i tajnih klauzula.
Čak i nešto naizgled nedvoznačno kao što je dvadesetčetvorokatnica, čelik i staklo, bukva i jasen, arhitektonska činjenica Kuće Pitman bila je podložna raznim tumačenjima. Je li njezina lokacija - u poduzetničkoj zoni zauzetoj na uštrb zelenog pojasa do sjeverozapadnog Londona - čin lukava srezavanja cijene ili pokazatelj da se Sir Jack usrao od straha od petljanja s teškim igračima iz Cityja? Je li unajmljivanje Slatera, Gravsona & Whitea puko padanje ničice prema arhitektonskim pomodnostima ili pametna investicija? Još bitnije pitanje bilo je: pripada li Kuća Pitman uopće Jacku Pitmanu? On je možda i platio njezinu gradnju, ali bilo je priča da ga je zadnji udar recesije uhvatio u teškom raskoraku, pa je morao ponizno u Francusku banku da sve porasprodaje i istodobno iste stvari uzima u najam. Ali sve da je to i bilo istina, moglo se promatrati na dva načina: ili je Pitco podkapitaliziran ili je Sir Jack kao i obično u igri bio korak ispred i svjestan da je vezanje kapitala u trošenju imovine vodećih ispostava nešto što rade naivci.

Čak i oni koji su mrzili vlasnika (ili zakupca) Kuće Pitman slagali su se s time da je on bio dobar u obavljanju stvari do kraja. Ili barem dobar u tome da druge navede da stvari obave do kraja. I eto ga kako stoji pod svojim svijećnjakom, blago okrenut prema različitim članovima svog Odbora za koordinaciju, i sipa naređenja. Tekstopisci, naročito oni iz njegovih vlastitih novina, počesto su napominjali koliko je lagašan na nogama za tako velika čovjeka, a Sir Jack je bio poznat po tome što je priznao neispunjenu želju da nauči tango. Također je u takvim trenucima sebe uspoređivao s revolverašem koji se trudi potegnuti brže od prvog nadobudnog mladog frajera u kvartu. Ili bi možda radije bio krotitelj lavova koji pucketa bičem u polukrugu razjarenih zvijeri.

Martha, skeptično impresionirana, promatrala ga je sada kako daje naputke svom Idejnom Razvojniku. „Jeffrey, istraži, molim te. Glavnih pedeset karakteristika koje se asociraju na riječ Engleska među potencijalnim korisnicima ’Kvalitetnog odmora’. Ozbiljna ciljana skupina. Ne želim slušati o djeci i njihovim najdražim glazbenim sastavima.”
„U nas? U Europi? U svijetu, Sir Jack?”
„Jeffrey, pa znaš ti mene. Svijet. Tusti dolar. Pusti jen. Šišaj Marsovce dok god plaćaju ulaznice.” Pričekao je da se smijeh odobravanja stiša. „Doktore Max, hoću da mi ustanovite koliko ljudi zna.”
Opet se okretao, srednjim prstom tupkajući po koricama, a Dr. Max je pročistio grlo. Službeni Povjesničar bio je nedavna akvizicija i Martha ga je sada prvi put vidjela: pristao, odijelo od tvida, leptir-mašna i nehajno drzak. „Sir Jack, možete li biti malo po-podrobniji?”
Nastupila je teška stanka, pa je tek potom Sir Jack preformulirao svoju naredbu. „Što znaju - to mi ustanovite.”
„Ima li to biti u-u nas, u Europi, u svijetu?”
„U nas. Neće se svijet zajebavati da nauči ono što domaći ljudi ne znaju.”
„Sir Jack, ako ne zamjerate što ovako govorim” - premda je Martha prema melodramatskom mrštenju njihova poslodavca već shvatila da mu, tako je, on zamjera veoma mnogo - „meni se to čini poprilično š-iroko š-turo.”
„To je zbog čega dobivate poprilično širok ček za plaću. Jeff, hoćeš li doktoru Maxu, biti pri ruci, molim te? A ti, Marko, ti ćeš se sada ponašati u skladu sa svojim imenom.” Projektni Menadžer je dovoljno dobro znao kako treba pričekati da Sir Jack rekne što misli. Sir Jack se zasmijuljio, pa onda izveo udar: „Marko Polo.”
Projektni Menadžer je ponovno, kao da poučava Dr. Maxa, odgovorio ničim više nego modrookim, drskim, premda poniznim buljenjem. Sir Jack je potom krenuo ka svom, kako ga je on zvao, Ratnom Stolu, najavljujući time novu fazu sastanka. Mahnuo je mesnatom šaketinom i oko sebe okupio svoje trupe. Martha mu je bila najbliža i on joj pritisne prst o rame.
„Ne govorimo o tematskom parku”, počeo je. „Ne govorimo o centru za baštinu. Ne govorimo o Disneylandu, o Svjetskom sajmu, o Britanskom festivalu, Legolandu ili Parku Asterix. Kolonijalni Williamsburg? Oprostite - nekoliko staromodnih purana pečenih na ogradi kolaca dok nezaposleni glumci na pladnjevima od kositra poslužuju zobenu kašicu i puštaju vam da platite kreditnom karticom. Ne, gospodo - govorim to metaforički, razumije se, jer po mojoj gramatici muški rod prigrljuje i ženski, kao što ja to očito radim s gospođicom Cochrane - gospodo, mi govorimo o kvantnom skoku. Ne tražimo mi turiste sa dva penija u džepu. Ovo je Vrijeme svjetskog previranja. Mi ćemo ponuditi mnogo više nego što riječi kao što je Zabava uopće mogu podrazumijevati; čak i izraz ’Kvalitetan odmor’, premda sam ponosan na njega, možda, na duge pruge, postaje manjkav. Mi nudimo samu stvar . Mark, ti mi izgledaš nešto sumnjičav?”
„Samo u tom smislu, Sir Jack, da ako sam razumio našeg francuskog amiga nekidan, zar nije... Mislim, ono njegovo o preferiranju replika na račun originala. Mi smo na tome, zar ne?”
„Zaboga, Mark, ima trenutaka kad se zbog tebe osjećam manje engleski iako je meni Engleska zrak što ga živim i dišem.”
„Mislite...”, Mark se borio s nekim sjećanjima iz školske klupe, „nešto čime možemo dostići pravu stvar pomoću replike. Nešto kao... Platon?”, dodao je za sebe baš koliko i vapeći prema drugima.
„Vruće, Marky-Marko, sve toplije za nogice. Mogu li ti možda pomoći u završnih nekoliko jardi staze? Neka pokušam. Mark, voliš li ti prirodu?”
„Svakako. Da. Volim. Dosta je volim. Hoću reći, volim se voziti kroz nju.”
„E, ja sam u prirodi bio sasvim nedavno. U prirodi. Naglašavam to. Ne želim se ponašati nadređeno, ali smisao prirode nije da se ide kroz nju nego da se bude u njoj. Ističem to svake godine kad govorim u Hodačkom društvu. A, Mark, kad tako ideš kroz nju, vjerojatno na svoj skroman, ravnodušan način, sviđa ti se kako izgleda?”
„Da”, rekao je Projektni Menadžer, „sviđa mi se kako izgleda.”
„A sviđa ti se, pretpostavljam, jer misliš da je ona primjerak Prirode?”
„Moglo bi se tako reći.” Mark to sam ne bi tako rekao, ali znao je da je sada uveden u poslodavčevu grublju inačicu sokratovskog dijaloga.
„A priroda je stvorila krajolik kao što je Čovjek stvorio gradove?”
„Više-manje, da.”
„Više-manje, ne, Mark. Ja sam nekidan stajao na jednom brijegu i gledao valovito polje mimo nekog šumarka prema rijeci, i dok sam tako gledao ispod nogu mi se vrzmao fazan. Ti, kao osoba koja prolazi kroz , bez sumnje bi pretpostavio da se to Gospoda Priroda bavi svojom vječnom rabotom. Ima i bolje od toga, Mark. Taj brijeg je grobna humka iz kamenog doba, to valovito polje je ostatak saksonskog ratarstva, onaj šumarak je šumarak samo zato što su tamo posiječene tisuće drugih stabala, rijeka je postala kanal, a fazani se tove za sportski lov. Sve to mi mijenjamo, Mark, stabla, šumarke, životinje. I pazi, prati me dalje. Ono jezero što ga nazireš na obzoru zapravo je rezervoar, ali kad za nekoliko godina zaživi, kad u njemu zaplivaju ribe, a ptice selice od njega naprave svoju odmorišnu luku, kad se rub raslinja sam uskladi, a barčice zaplove u onom svom slikovitom vozikanju gore-dolje, kad se sve te stvari odigraju, taj rezervoar slavodobitno postaje jezero, razumiješ? Postaje sama stvar .”
„Je li onaj naš francuski amigo ciljao na to?”
„Mislim da je on bio čisto razočaranje. Rekao sam blagajniku da ga isplati u dolarima umjesto u funtama i da mu, ako se pobuni, otkaže ček.”
„Funte su prava stvar, a dolar je replika, ali nakon nekog vremena prava stvar postaje replika?”
„Vrlo dobro, Mark. Vrlo dobro. Vrijedno je Marthine pohvale.” Stisnuo je svoju Specijalnu Savjetnicu za rame. „Ali dosta tog veselog lako ćemo. Pitanje što ga trebamo uputiti jest gdje. ”'
Preko Ratnog stola položen je zemljovid Britanskog otočja i Sir Jackov se Odbor za koordinaciju zapiljio u slagalicu od pokrajina i pitao se bi li bilo bolje biti posve u krivu ili posve u pravu. Vjerojatno nijedno. Sir Jack im je, zašavši im sada iza leđa, dao naznaku.

„Engleska je, kao što su veliki William i mnogi drugi primijetili, otok. Stoga, ako smo ozbiljni, ako kanimo ponuditi samu stvar , tada postupno moramo krenuti u potragu za dragocjenošću iz ’srebrne kutijice’.”
Buljili su u zemljovid kao da je kartografija neki sumnjiv novi izum. Činilo se da je tu izbora i previše i premalo. Možda se tražio neki vratolomni konceptualni skok. „Ne mislite slučajno na... Škotsku, je li?” Težak bronhijalni uzdah ukazao je da, Ne, glupane, Sir Jack nije mislio na Škotsku.
„Scillies?”22
„Predaleko.”
„Kanalski otoci?”23
„Prefrancuski.”
„Otok Lund y?”
„Osvježi mi pamćenje.”
„Glasovit po njorbama.”
„Ma zajebi njorbe, Paul, za Boga miloga! Da ne bi još i muljevite ravnice u estuariju Temze!”
Ma na što bi samo mogao misliti? Anglesey24 je isključen. Otok Man?25 Možda Sir Jack ima ideju da nedaleko obale sagradi vlastiti otok s posebnom namjenom. To ne bi bilo netipično za njega. Treba imati na umu da kod Sir Jacka ništa nije bilo netipično, osim onoga što sam nije htio učiniti.
„Tu”, rekao je, a njegova se stisnuta šaka spustila kao pečat na putovnicu. „Tu.”
„Otok Wight”,26 odgovorili su jednoglasno iako ne uglas.
„Točno. Pogledajte samo, skrasio se u mekom trbuhu Engleske. Prava mala ljepotica. Mala krasotica. Pogledajte samo taj oblik. Čisti dijamant, to mi je sinulo istog časa. Čisti dijamant. Draguljčić. Ljepotica mala.”
„A, Sir Jack, kakav je?”, pitao je Mark.
„Kakav je? Savršen na zemljovidu, eto kakav. Jesi li bio tamo?”
„Nisam.”
„Itko?”
Ne; ne; ne; ne i ne. Sir Jack je obišao s druge strane zemljovida, upro se dlanovima na škotsko gorje i zagledao se u krug svojih ljudi. „I što znate o njemu?” Pogledavali su jedni u druge. Sir Jack je nastavio pritisak. „Dajte da vas u tom slučaju prosvijetlim u tom neznanju. Navedite mi pet poznatih povijesnih događaja u vezi s otokom Wightom.” Muk. „Navedite jedan. Doktore Max?” Muk. „Bez sumnje, nije vaše razdoblje, ho, ho. Dobro. Navedite mi pet poznatih popisanih građevina na tom otoku čije bi renoviranje moglo podići halabuku oko baštine. „Kuća Osborne”, uzvratio je dr. Max kao da je na televizijskom kvizu. „Vrlo dobro. Doktor Max osvaja fen za kosu. Navedite ostale četiri.” Muk. „Dobro. Navodite mi pet poznatih i ugroženih vrsta biljaka, ptica ili životinja čije bi stanište mogli narušiti naši buldožeri.” Muk. „Dobro.”
„Regata Cowes”, 27 dometnuo je iznenadan glas.
„O, fagociti se bude. Vrlo dobro, Jeff. Ali to, ja mislim, nisu ni ptice, ni biljke ni popisane građevine niti povijesni događaj. Još neka ponuda?” Poduža tišina. „Dobro. Savršeno, pače.”
„Ali, Sir Jack... nije li, ovaj, za pretpostaviti je, napučen stanovnicima?”
„Ne, Mark, nije napučen stanovnicima. Ono čime je napučen jesu zahvalni budući uposlenici. Ali hvala ti što si dragovoljno stavio svoju radoznalost na kušnju. Kako rekoh, Marko Polo. Na konje. Izvještaji za dva tjedna. Koliko znam na otoku ima jedan poznati jeftini smještaj, soba s doručkom.”
„I ŠTO TI MISLIŠ?” pitao je Paul dok su sjedili u nekom vinskom podrumu kojih pola milje od Kuće Pitman, Martha je naručila čašu mineralne vode, a Paul kupu nenaravnog bijelo g vina. Iza njega je na zidnoj oblozi od orahova furnira visjela grafika dva psa koja se ponašaju kao ljudska bića; oko njih ljudi u tamnim odijelima cvile i laju.
Što ona misli? Za početak, pomislila je da je iznenađujuće što ju je baš on pozvao na piće. Martha je postala umješna u tome da u uredima gdje su muškarci u većini unaprijed uzazna poteze. Poteze i nepoteze. Kad ju je ono Sir Jack za vrijeme profesionalnog obrazlaganja dotaknuo onim debelim jastučićima od prstiju, to je bilo znakovito, ali taj je dodir zabilježila prije kao naredbu negoli kao požudu - iako ni požuda nije bila isključena. Mladi Mark, Projektni Menadžer, sijevao je na nju onim svojim hitrim modrim očima u maniri koju je prepoznala kao uvelike samodostatnu; on bi mogao biti flert bez ikakvih naknadnih obaveza. Dr. Max - doduše, ne jednom su skupa išli na sendviče na platformi koja natkriljuje umjetnu močvaru, ali dr. Maxa je zaneseno i očito zanimao dr. Max, a i da nije, Martha Cochrane sumnja da bi baš ona predstavljala njemu dragu vrstu. Stoga je očekivala da će joj zapravo pristupiti Jeff, taj trapavi, kruti, oženjeni Jeff koji je u svom džipu imao pričvršćena sjedala za djecu; on bi svakako mogao biti prvi s nestašnim, pozivnim brundanjem u smislu „jesi poslije posla za piće?” U zvjerinjem kavezu ega u Kući Pitman ona je previdjela Paula ili ga shvatila kao mirnu slamku koja tek povremeno zatreperi. Paul za svojim laptopom, nijemi zapisivač, Hvatač Ideja koji hvata Sir Jackove poniklane banalije i ostavlja ih za potomke ili barem za neku buduću Pitmanovu memorijalnu fondaciju.
„Što mislim?” Isto je tako pomislila da joj se to doimlje kao namještaljka: Paul kao uredski dečko zapitkuje je u Sir Jackovo ime, ili možda koga drugog. „Ah, to zapravo nema veze. Ja sam naprosto Cinik na plaći. Ja teško reagiram na tuđe zamisli. A što ti misliš?”
„Ja sam obični Hvatač Ideja. Ja hvatam ideje. Nemam svojih.”
„To ti ne vjerujem.”
„Što misliš o Sir Jacku?”
„Što ti misliš o Sir Jacku”
Pješak na kralj četiri, 28 pješak na kralj četiri, crni slijedi bijelog dok bijeli ne zamijeni. Paulova varijacija nadošla je kao iznenađenje.
„Ja mislim da je on obiteljski čovjek.”
„Čudno, meni je ta fraza uvijek predstavljala oksimoron.”
„On je obiteljski čovjek u srcu”, ponovio je Paul. „Znaš, on ti tamo negdje u nekoj selendri ima staru tetku. Posjećuje je redovito kao sat.”
„A ono: ponosni otac, odani suprug?”
Paul ju je gledao kao da nastrano održava profesionalni način ponašanja izvan uredskih sati. „Zašto da ne?”
„Zašto?”
„Zašto ne?”
„Zašto?”
Privremeni pat; pa je Martha pričekala. Hvatač Ideja bio je za četiri-pet centimetara prenizak za njezinih sto sedamdeset pet i koju godinu mlađi; blijedo okruglo lice, iskrene modro-sive oči iza naočala zbog kojih je izgledao ni učeno niti tupavo, naprosto kao netko pati od lošeg vida. S malom je nelagodom nosio uredsku uniformu kao da mu ju je odabrao tko drugi i kružio je kupicom po podmetaču s likovima iz Dickensa. Rubna joj je svijest govorila da se on, čim bi pogledala ustranu, čvrsto zapilji u nju. Je li to bila bojažljivost ili proračunatost - je li možda i bila namjera da ona to primijeti? Martha uzdahne za sebe: danas čak i jednostavne stvari rijetko bivaju jednostavne.
U svakom slučaju, ostala je čekati. Martha se naučila dobro šutjeti. Odavno su je naučili - više društvena osmoza negoli netko posebno - da je ispipavanje muškaraca, navođenje da se opuste, dio ženske uloge; tada će oni tebe zabavljati, pričati ti o svijetu, pustiti da saznaš njihove unutarnje misli i na koncu te oženiti. Do svoje tridesete Martha je već znala da je to izrazito loš savjet. U većini slučajeva to je značilo dati muškarcu odobrenje da te gnjavi; a misao da će ti izreći svoje unutarnje misli bila je naivna. Mnogi od njih imaju samo vanjske misli, za početak.
Stoga, umjesto da unaprijed hvali mušku govorljivost, ona bi se samo zavalila i uživala u moći šutnje. To je neke muškarce smetalo. Tvrdili su da je takva šutnja izuzetno odbojna. Za nju su govorili da je pasivno-agresivna. Pitali su je je li feministkinja, a taj pojam nije izražavao neutralan opis, manje pohvalu, ipak. „Ali ništa nisam rekla”, odgovarala bi. „Nisi, ali osjećam tvoje neslaganje”, rekao joj je jedan. Drugi, pijan nakon večere, okrenuo se prema njoj, cigara mu je i dalje bila u ustima, u očima bijes, i rekao: „Ti misliš da postoje samo dvije vrste muškaraca, je li tako, oni koji su već izrekli neku govnariju i oni koji će neko sranje tek reći u budućnosti. Ma jebi se ti malo s tim.”

Martha stoga nije dopuštala da je nadšuti neki frajer koji samo zvjera ustranu dok pred sobom drži čašu bijelog vina.
„Moj je tata svirao obou”, rekao je na koncu. „Mislim, nije bio profesionalac, ali bio je dosta dobar, svirao je u malim amaterskim skupinama. A mene je nedjeljom popodne vukao sa sobom po hladnim crkvama i seoskim dvoranama. Mozartova Sereneda vjetra, pa opet na put. Te stvari.
Oprosti, to zbilja nije važno. A jednom mi je ispričao jednu priču. O nekom sovjetskom kompozitoru, ne sjećam se više kojem. Bilo je to za vrijeme rata, oni su to zvali Veliki domovinski rat. Protiv Nijemaca. Svi su morali podmetnuti leđa, pa je tako Kremlj rekao sovjetskim kompozitorima da moraju napisati glazbu koja će ljude nadahnjivati i potaknuti ih da zbace napadače. Ali ne ona vaša glazba, rekao je Kremlj, nama treba glazba za narod koja dolazi iz naroda.
I tako su svi vrhunski kompozitori otpremljeni u razne krajeve i rečeno im je da se vrate s poletnim svitama narodne glazbe. A tog jednog poslali su na Kavkaz - bar mislim da je bio Kavkaz, u svakom slučaju jedan od onih krajeva što ih je nekoliko godina prije toga Staljin htio zbrisati, znaš ono: kolektivizacija, čistke, etničko čišćenje, glad, to sam zapravo trebao prije reći. I tako, putuje ti on okolo u potrazi za seoskim pjesmama, za starim guslarima koji sviraju po svadbama, sve takve stvari. I pogodi što je otkrio? Nije sačuvana niti jedna jedina narodna pjesma! Shvaćaš, Staljin je izbrisao sela, sve seljake raselio i tako je u hodu izbrisao i glazbu.”

Paul je srknuo malo vina. Je li to napravio stanku ili je završio? To je bila još jedna društvena vještina što bi je žene trebale naučiti: kada je muškarčeva priča svršena? U većini slučajeva to nije problem jer sam svršetak uvijek bude kao najavljen telefonom; ili pak pripovijedač počinje već unaprijed šmrcati od smijeha, što je uvijek prilično dobar ključ. Martha se odavno odlučila smješkati samo na stvari koje su joj zbilja smiješne. To izgleda kao posve obično pravilo, ali neki su ga muškarci shvaćali kao prijekor.
„I eto ti muke, za tog kompozitora. Nekako se baš nije mogao vratiti u Moskvu i reći, čujte, bojim se da je Veliki vođa, nažalost, greškom, tamo dolje izbrisao svu glazbu. To mu nekako ne bi bilo pametno. I evo što on napravi umjesto toga. Izmislio je nekoliko novih narodnih pjesama. Onda je na temelju njih napisao svitu, pa nazad u Moskvu. Zadaća obavljena.”
Još jedan gutljaj kojem je uslijedio neizravan pogled prema Marthi. Ona je to shvatila kao znak da je priča vjerojatno gotova. To se potvrdilo kad je rekao: „Ja sam pred tobom, na žalost, malo stidljiv.”
Eto, to, smatrala je, to je bolje nego da te snažno pritisne neki gnjavator sav zajapuren u licu, s nizom bijelih, sumnjivo savršenih zuba, koji ti šeretski, drzovito veli: „Zapravo sam htio reći da bih te najrađe opalio da ti sise otpadnu.” Da, bolje to nego to. Ali i to je ona već prije čula. Možda je ona već prešla dob u kojoj još može biti novih početaka; samo onih već poznatih.
Marthin je glas bio namjerno oštar. „Ti zapravo hoćeš reći da je Sir Jack prilično sličan Staljinu?”
Paul je zbunjeno zurio u nju, kao da ga je ošamarila. „Što?” Onda se nepovjerljivo ogledao po vinskom podrumu, kao za kakvim spretnim KGB-ovskim njuškalom.
„Mislila sam da je to smisao priče.”
„Isuse, ne, odakle ti...”
„Nemam pojma”, rekla je Martha uz osmijeh.
„To mi je palo na pamet tek tako.”
„Ma zaboravi.”
„U svakom slučaju, nema usporedbe...”
„Ma zaboravi.”
„Mislim, naprosto da naznačim, današnja Engleska teško da je slična ondašnjoj Sovjetskoj Rusiji...”
„Da bih riječ rekla.”
To progresivno umekšavanje njezina glasa dalo mu je hrabrosti da podigne pogled, ali ne i da sretne njezin. Gledao je mimo nju, u malim skretanjima i krzanjima, prvo na jednu stranu, pa na drugu. Polako, oprezno poput leptira, njegov je pogled sletio na njezino lijevo uho. Martha je bila zbunjena. Toliko je bila naviknuta na spletkarenja i trikove, na sudioničku izravnost i povjerljiva šurovanja, da ju je ta jednostavna stidljivost probola.
„I kakva je bila reakcija?”, zatekla je samu sebe kako pita, gotovo uspaničena zbog raznježenosti.
„Koja reakcija?”
„Pa kad je odnio svitu seljačkih pjesama u Moskvu i dao da je izvode. Mislim, to je pravi smisao, zar ne? Tražili su od njega neke domoljubne pjesme da nadahne radnike i takve iste seljake ako je koji ostao nakon svih tih čistki i gladi i svega, pa je li onda njegova glazba, ta glazba što ju je izmislio, bila korisna i budnička kao glazba što bi je inače bio našao da je uopće bilo? Mislim da je to pravo pitanje.”
Bila je odveć izvještačena, znala je to. Ne, blebetala je. Nije inače tako govorila. Ali povukla ga je nazad kamo god da je bio krenuo. Spustio je pogled s njezina uha i izgleda da se povukao iza okvira svojih naočala. Mrštio se, iako više na sebe nego na nju, osjećala je to.
„Povijest nema veze”, na koncu je odgovorio.
Vu! Odlično izvedeno, Martha. Samo da iz svega izađeš živa.

Povijest nema veze.
Dopalo joj se kako se nije mogao sjetiti imena tog kompozitora. I je li to bio Kavkaz ili ne.

DR. MAX je od svih okupljenih teoretičara, konzultanata i implementatora najsporije shvaćao principe i zahtjeve Projekta. To se isprva pripisivalo znanstveničkom izolacionizmu - premda je Dr. Max bio namješten upravo zbog toga što po svoj prilici nije vonjao po samostanu. On se uvijek lako kretao između profesionalne stolice i studija na radiju i televiziji; bio je izuzetno vješt u pomodnim takmičarskim emisijama i bio na „ti” s pola tuceta TV voditelja koji su ga strpljivo puštali da izloži svoje umijeće kontroverzalizma. Doimao se posve gradski, ali je u The Timesu surađivao s kolumnom Bilješke o prirodi, pod pseudonimom Seoski Miš. Što se odijevanja tiče, sklonost su mu bila odijela od tvida s cijelom lepezom tonova, pršnjak od antilopa, a povrh svega je nosio leptir-mašnu s markom; bio je uzor modnih kolumni kao što je „Moj muftija”.29 Ma koliko mu se visoko zadizala nogavica traperica dok se razmetljivo opuštao među podmuklim subverzijama pokućstva u TV-studiju, nikada mu se nije pokazao goli list.
Prvi izraz taktičke naivnosti dr. Maxa bio je kad se raspitao gdje može naći biblioteku cijelog Projekta. Drugi je bio taj da je na sve strane poslao okružnicu sa svojim tekstom iz Kožnog otpada pod naslovom „Je li princ Albert nosio princa Alberta? - hermeneutička studija iz penilne arheologije”. Mnogo ozbiljnija bila je njegova sklonost da se na Izvršnom vijeću obraća Sir Jacku živahnošću koju čak niti Cinik na plaći ne bi riskirao. A onda je tu bilo i njegovo - kako su drugi smatrali - poprilično preosobno homoerotično iščitavanje Nelsonova i Hardyjeva poljupca za vrijeme jednog brainstorminga30 o Velikim Britanskim Herojima. Sir Jack je, upozoravajući, naveo cijelu porodicu novina koja je bila pod njegovim pastorskim nadzorom, a onda rekao dr. Maxu da lijepo odjebe i neka sam sebi nabije u dupe onu leptir-mašnu - taj savjet nije doslovce zabilježen.
Jeffu se nije svidjela njegova nova uloga podsjetničara Službenog Povjesničara, poglavito stoga što mu se nije sviđao sam Službeni Povjesničar. Zbog čega bi dr. Max imao potpadati pod Idejni Razvoj, osim ako to veseli Sir Jacka? Jeff nije mislio da njegovo vlastito oklijevanje proistječe iz homofobne predrasude. Prije je to bio njegov stav protiv kicoša, egoista i nametljivaca, protiv ljudi koji su njega samog gledali kao kakva gromadnog, sporog štrebera oštećena mozga i zapitkivali ga, na način za koji su držali da je duhovit, koliko je Ideja Razvio preko vikenda. Jeff je na takva pitanja uvijek odgovarao na prostodušan, doslovan način koji je samo pojačavao pretpostavku dr. Maxa. Ali bilo je ili to ili da momka udavi.
„Max, dopusti.” Bili su u Oazi, vodopadskoj zoni Kuće Pitman s mnogo paprati i palmama koja se vjerojatno zasnivala na nekim arhitektonskim teoretiziranjima. Nema sumnje da mu je manjkalo sposobnosti za razumijevanje metafore, ali od zvuka vode koja teče Jeffu bi se uvijek pripišalo. Sada je stajao i odozgo gledao Službenog Povjesničara, njegove smiješne brčiće, pederkasti lanac za sat, njegov drkački TV pršnjak, samodopadnu dugmad za manšete. Službeni je Povjesničar gledao Jeffa odozdo, njegova volovska ramena, konjski izduženo lice, majmunsku kosu, svjetlucave ovčje oči. Neudobno su se smjestili, kao da je kakav koreograf naložio Jeffu da dr. Maxu u drugarskom duhu zabaci ruku preko ramena, ali nijedan se od njih nije mogao prisiliti da taj pokret izvede, ili uopće prihvati.
„Gledaj, Max.” Jeffa je obuzeo osjećaj slabosti. Nikad nije znao gdje treba početi. Odnosno, ustanovio je da svaki put mora počinjati s još osnovnije razine pretpostavke nego ranije. „To što si došao k nama, tebi je to sigurno izazvalo promjenu u hodu.”
„Tja, ne bih rekao.” Dr. Max se osjećao velikodušno. „Ima jedan ili dvojica vas koje bih mogao primiti u razred zrelijih učenika.”
„Ne, Max, nisam tako mislio. Promjena u hodu prema gore, ne prema dolje.”
„A. Da. Razumijem, opet je vrijeme za pogreške. Pouči me onda.”
Idejni Razvojnik je zastao. Dr. Max, kako je volio da ga zovu na televiziji, jer se na taj način pravio spoj formalnosti i neformalnosti, bio je smiren pred njim, spreman da zasja na znak palcem studijskog redatelja. „Pazi ovako. Ti si naš Službeni Povjesničar. Ti si odgovoran, kako da kažem, za našu povijest. Slijediš li me?”
„Jasno ko s-sunce, do sada, dragi moj Jeff.”
„U redu. Dakle, smisao naše povijesti - a ja naglašavam ovo ’naše’ - bit će da se naši gosti, oni koji kupuju ono što ću u ovom trenutku nazvati kao ’Kvalitetan odmor’, bolje osjećaju .”
„Bolje. Ah, stara e-tička pitanja, samo zmijsko gnijezdo. Bolje. U smislu?”
„Da budu manje neznalice.”
„Točno. Zbog toga sam ja d-obio ovaj posao, valjda.”
„Max, prečuo si glagol.”
„Koji?”
„Osjećaju. Mi želimo da se oni osjećaju manjim neznalicama. A jesu li ili nisu, to je potpuno drugo pitanje, čak izvan naše jurisdikcije.” Dr. Max je sada zataknuo palčeve za džepove smeđeg pršnjaka, što je bila kretnja koja je promatračima upućivala šaljiv skepticizam. Jeff bi s veseljem objesio momka van da se suši, ali ga je nastavio peglati. „Stvar je u tome da većina ljudi ne želi ono što ti i tvoje kolege mislite da je povijest - ono što ima u knjigama - jer ne znaju kako da se s time nose. Osobno, ja imam sve simpatije. Prema njima, mislim. Sam sam pokušao pročitati nekoliko povijesnih knjiga i premda možda nisam dovoljno pametan da se upišem na tvoja predavanja, meni se čini da je s njima glavni problem ovo: sve one pretpostavljaju da si već pročitao većinu drugih povijesnih knjiga. To je zatvoren sistem. Nema se gdje početi. To je kao da tražiš kraj da otvoriš omot CD-a. Znaš taj osjećaj? Imaš šarenu uzicu koja ide skroz okolo i vidi se što je unutra i to želiš izvaditi, ali se pokazuje da uzica nigdje nema početka ni kraja koliko god puta preko nje prešao noktom.” Dr. Max je izvadio tekicu i nemirna se srebrna olovka zaustavila. „Ne smeta te ako to p- risvojim? To je strahovito dobro. Taj dio o omotu CD-a, mislim.” Našvrljao je bilješku. „Tako? I?”
„Mi, dakle, ne prijetimo ljudima. Ne vrijeđamo njihovo neznanje. Mi se bavimo onime što oni već razumiju. Možda nešto malo pridodajemo. Ali ništa znatno što nije dobrodošlo.”
„A kako mi je naš u-znositi vođa nedavno odredio drugo mjesto za leptir-mašnu, što će, ako mogu solipsistički priupitati, biti funkcija tog većeg tijela, naime Službenog Povjesničara, u koje se, prema naputku, leptir-mašna ima smjestiti?”
Jeffov uzdah zazvučao je kao da dolazi s ranžirnog kolodvora. Glupan s viskoumnim frazama, kao - najgori od obaju svjetova. „Povjesničar je tu da nas izvijesti o tome koliko ljudi već znaju o Povijesti.”
„U redu”, rekao je dr. Max uz profesionalno mrštenje.
„Oh, tako ti Krista, Max, pa neće valjda ljudi vaditi novac da bi nešto naučili. Ako im je do toga, mogu otići u neku prokletu knjižnicu ako nađu koju otvorenu. K nama će dolaziti da uživaju u onome što već znaju.”
„A moj je posao da vam kažem što je to?”
„Dobro došao, doktore Max. Dobro došao.” Na palmi iza njih nevidljiv je lahor uskomešao lišće. „I jedan mali-mali savjet, ako smijem.”
„K-ako da ne.” Dr. Max je oponašao studenta prve godine.
„Previše mirisa. Ništa osobno, razumiješ. Mislim na našeg predsjednika.”
„Tako mi je drago što si to z-apazio. Eau de toilette , naravno. Petersburg. Možda si naslutio? Ne? Baš sam mislio da je nekako prikladna.”
„Hoćeš reći da si ti zakrabuljeni Rus?”
„Ho ho, Jeff, zbilja mi se sviđa kad se praviš da shvaćaš. Očito ti moram objasniti.” Jeff je prekasno digao pogled prema atriju u Kući Pitman; dr. Max je već izveo prebacivanje sa studenta na profesora. „Tajne velikih p-arfemista bile su, kao što si toga vjerojatno svjestan, uvijek brižno čuvane. Prenosile su se s oca na sina u tajnim obredima, zapisivane u šiframa ako se u papir ikada imalo povjerenja. A onda - zamisli promjena mode, prekid lanca, prerana smrt, i nestale su, rasplinule se. Katastrofa koju nitko ne primjećuje. Čitamo o prošlosti, slušamo glazbu, gledamo slike, a opet, nosnice nam nisu aktivirane. Zamisli kakva bi samo studentima ilustracija bila kad bi se moglo izvaditi čep iz bočice i reći Versailles vam je ovako mirisao, Vauxhall Gardens ovako.
Sjećaš li se novinskih izvješća prije dvije godine o otkriću u Grasseu?” Jeff se toga očito nije sjećao. „Knjiga recepata u zatrpanu dimnjaku? Tako romantično da čovjek gotovo ne bi povjerovao. Sastavni dijelovi i mjere bezbrojnih zaboravljenih mirisa popisanih u čitljivom obliku. Svaki identificiran grčkim slovom koje je odgovaralo knjizi narudžaba koja je već postojala u mjesnom muzeju. Neporecivo ista ruka. Dakle to ti je, to ti je”, dr. Max je istegnuo vrat u Jeffovu pravcu, „taj Petersburg što ga je zadnji prije dvjesto godina nosio neki aristokrat na carskom dvoru. Uzbudljivo, ne?” Dr. Max je vidio da je Jeff ravnodušno neuzbuđen, pa mu je ponudio pomoćnu prispodobu: „To je nešto kao da znanstvenik klonira životinje koje su na ovom planetu izumrle prije mnogo tisućljeća.”
„Doktore Max”, rekao je Jeff, „ti zato i imaš zadah po kloniranoj životinji.”
„SREDIŠNJE ČINJENICE, Marko Polo, nama treba samo to. Znaš kako su meni dosadne sedimentne stijene i vršci za strelice od kremena.”

„Sve odlično, Sir Jack.” Mark je uživao u takvim prigodama, u njihovoj raskoši i viteškom nadmetanju, u duhu potmule dominacije koja je to uključivala. Nikakve bilješke, nikakvi dokumenti, samo zbirka kovrčavih plavih činjenica u kovrčavoj plavoj kosi. Praviti se važan pred drugima dok usklađuje Sir Jackov prevrtljiv odgovor. Premda je to „usklađuje” uključivalo preciznost; u stvarnosti, to je kao da ulaziš u mračne tunele njegova raspoloženja kao jamar s baterijom kratka svjetla.

„Taj je otok”, počeo je, „kao što je sir Jack rekao prije dva tjedna, pravi dijamant. Inače sličan rombu. Neki ga uspoređuju s ribom iverkom. Dvadeset tri milje u dužinu, trinaest popreko u najširem dijelu. Sto pedeset pet četvornih milja. Svaki ugao u kardinalnoj točci kompasa, više-manje. Nekoć je bio pripojen kopnu, u vrijeme sedimentarnih stijena i kremenih vršaka za strijele. Može se istražiti, ali u svakom slučaju iz predtelevizijskog doba. Topografija: mješavina prilično lijepe valovite vapnenačke nizine i bungaloidne distopije.”
„Mark, opet ta tvoja lažna razlika između Prirode i Čovjeka. Već sam te upozorio. I krive riječi. Kako ti je išao taj zadnji izraz?”
„Bungaloidna distopija.”
„To je tako nedemokratski. Tako elitistički. Možda bih ga mogao preuzeti.”
Mark je znao da bi. Bio je to jedan od načina na koje Sir Jack daje komplimente. A on je žarko žudio za komplimentom. Sve dobro do sada. Ponovno se dao na razlaganje: „Gotovo cijeli kraj je prilično ravan. Zgodne stijene. Pomislio sam da bi Odbor možda volio imati suvenir.” Izvadio je iz džepa stakleni svjetionik pun gomilica pijeska raznih boja. „Tamošnja posebitost. Iz zaljeva Albu. Dvanaestak boja. Rekao bih, lako za patvorenje. Mislim, pijesak.” Stavio je svjetionik na Sir Jackov stol i zazivao moguće komentare. Nije došao nijedan.
„Inače, neke stvarčice koje se zovu dubodoline, a pomalo sliče na klisure gdje su struje na putu do mora odsjekle vapnenačke stijene. Jako ih koriste šverceri, vide infra , odnosno audi infra . Flora i fauna: ništa osobito rijetko niti ugroženo. Pojedinost o vjevericama: imaju samo crvenu vrstu jer to je otok, a siva gamad nije se uspjela popeti na brod. Ali ne vidim da bi tko zbog njih dizao galamu. O da, i jedna donekle loša vijest, Sir Jack.” Pričekao je da se čupava, crna, sivo protkana obrva podigne. „Imaju njorbe.”
„Hajdemo svi”, kliknuo je Sir Jack razdragano: „ Ma jebo njorbe! ”
„Tako je”, nastavio je Mark. „I što još imamo? O da, najodvratniji kapučino u cijeloj zemlji. Našao sam ga u nekom malom kafeu na obali u Shanklinu. Bilo bi vrijedno taj aparat sačuvati ako planiramo Muzej mučenja.”
Mark je zastao, a onda oćutio muk. Opet je to napravio. Znao je to još dok je izvodio cijelu stvar. Idiotina. Pa nikada ne smiješ na Sir Jackov štos udariti svoj. Možeš nastaviti tako da te on nadgornja, ali udariti svoj štos, to bi prije značilo natjecanje negoli dodvornost. Kad će to već jednom naučiti?
„Što tamo ima a da to možemo iskoristiti? Svega pomalo, rekao bih, premda istodobno ničega premega. Ničega da time ne bismo mogli raspolagati ako bude potrebe. Tako. Jedan dvorac, prilično zgodan: grudobrani, stražarnica na gradskim dverima, opkop, kapela. Nema jarka, ali jedan bi se tu mogao utrpati prilično lako. Nadalje, jedna kraljevska palača: Kuća Osborne, kao što je primijetio doktor Max. Jako talijanska. Stavovi se razlikuju. Prebivalište dvaju monarha: prvo Charles, sužanjstvo u rečenom dvorcu prije smaknuća; kraljica Viktorija, stanovala u rečenom dvorcu gdje je i umrla. Izgledne mogućnosti u oba slučaja, rekao bih. Jedan tamošnji poznati pjesnik: Tennyson. Nekoliko rimskih vila, glasoviti mozaici, koji meni i većim autoritetima izgledaju grubo u usporedbi s europskim ekvivalentima. Veći broj gazdinskih kuća iz različitih razdoblja. Razne župne crkve; djelići fresaka, nešto spomenika od bronce, priličan broj finih grobova. Mnogo koliba sa slamnatim krovom, savršene za čajane. Ispravak: većina ih već jesu čajane , ali ih treba preurediti. Nema značajnijih modernih građevina osim Quarr Abbey, negdje oko 1910., remek-djelo ranodvadesetstoljetnog ekspresionizma, belgijska opeka iz Gaudija, Katalonije, Cordove, Clunyja, dizajnirao ju je neki benediktinski svećenik, znate, te podatke uzimam od Pevsnera. Ali preporučio bih usmjerenu promjenu korisnika.
I što još? Naravno, regata u Cowesu, kao što je Jeff bio napomenuo. Kuglana na travi kralja Charlesa, tenisko igralište Tennyson. Jedan ili dva vinograda. Needles. Razni obelisci i spomenici. Dva velika zatvora, s pripadajućim zatvorenicima. Ne računajući brodogradnju, po svoj prilici glavna privredna grana bio je šverc. I brodolomi. Danas turizam. Ne tusto- dolarsko odredište kako ste možda zaključili. Stara je uzrečica koja kaže da na tom otoku nema popova, odvjetnika i lisica. Tennyson je rekao da je zrak u Dolu vrijedan šest penija po pinti - baš bih volio da sam, za svaki put kad sam to pročitao dobio šest penija 31 ili pintu. Tamo je sahranjen pjesnik Swinburne. Keats je bio u posjeti, Thomas Macaulay također. George Morland, ako vas zanima. Izvjesni H. de Vere Stacpoole. Ponude na stol? Modra laguna! Izgleda da nema. Romanopisac i žitelj Bonchurcha. U svakom slučaju, bit će vam drago kad saznate da je H. de Vere Stacpoole za uspomenu na svoju pokojnu ženu darovao Bonehurehu seosko jezero.” Mark je posljednju činjenicu iznio neutralnim glasom s nadom da će time pripremiti teren za Sir Jacka. I nije se razočarao.
„Zaokruži!”, zaroktao je Sir Jack. „Konkretiziraj stvar!”
Mark je živio svoju tihu zadovoljštinu. Istodobno je, pak, osjetio da u Sir Jackovu kliktaju ima nešto ritualno i neautentično. Stvar je bila u tome što je Sir Jack bio „Sir Jack”. Što ne znači da, u jednom smislu, nije uvijek bio „Sir Jack”.
„Ali čekaj, stani malo. Tko smo mi, pitam sam sebe, da se rugamo muževoj odanosti svojoj ženi? Živimo u cinično doba, a to, gospodo, nije za moju kuću. Reci mi, Mark, je li Stacpooleova žena umrla na tragičan način? Raskomadana na željezničkoj pruzi. Je li je možda silovala i izmrcvarila banda vandala?”
„Otkrit ću to, Sir Jack.”
„To bi moglo zaživjeti. Dobri Bože, od toga bi se mogao napraviti film!”
„Sir Jack, ja bih rekao da ponešto od građe na kojoj sam radio porijeklom malo vuče na antičku stranu. Tako ono jezero zapravo nisam ni vidio. Po svemu što znam moglo je biti napunjeno tko zna kada.”
„Pa onda ćemo ga, moj Marko, ponovno iskopati i oživjeti tu dirljivu legendu. Možda su te famozne crvene vjeverice nagrizle telegrafski stup koji se onda srušio i odrubio joj glavu?” Sir Jack je tog jutra očito bio Vrckavi Jack! „Sažmite, gospodine Polo. Sažmite nam svoja egzotična putešestvija.”
„Sažet ću. U svoj sam izvještaj stavio sve povijesne stvari. Nadam se da prolazi superviziju doktora Maxa. Ali da citiram pisca po imenu Vesey-Fitzgerald” (ostavio je mikro-stanku u slučaju da Sir Jack poželi uživati u pompoznosti starostavnih imena) „Nekoć vrt od otoka, a sada čisto turističko stjecište”. Tako je, dakako, bilo prije nekog vremena. Dakle...”, pogledao je prema Sir Jacku, vapeći za komplimentom. Sir Jack ga nije ostavio na cjedilu.
„Dakle, radi se o, ako smijem upotrijebiti tako smion izraz, bungaloidnoj distopiji u kojoj se ne može dobiti čak niti pristojan kapučino.”
„Hvala vam, Sir Jack.” Projektni je Menadžer izveo naklon u kojem su prisutni, ako su željeli, mogli iščitati i ironiju. „Ukratko, savršeno za naše namjere. Lokacija koja gine za obnovom i nadgradnjom.”
„Odlično.” Sir Jack je nagazio nožno zvonce i pojavio se konobar. „Potter! H. de Vere Potter, znaš onu dvolitrenku Kruga koju sam te zamolio da je staviš u led. E, vrati je u podrum. Svi ćemo popiti kapučino, s najfinijim skorupom što ga tvoj automat može izvesti.”
JOŠ JEDNO PIĆE, POZIV NA RUČAK ZASNOVAN NA OČITO LAŽNIM PRETPOSTAVKAMA, FILM, JOŠ JEDNO PIĆE I, MNOGO KASNIJE NEGO INAČE S MUŠKARCIMA, našli su se pred trenutkom odluke. Ili, ako ne to, onda pred trenutkom u kojem se mora donijeli neka odluka, pa bila ili ne bila donesena ona druga, veća. Na svoje iznenađenje, Martha nije osjećala nestrpljivost, nikakvu uznemirenost, psorijatičnu samosvijest kao pri nekim prethodnim dolascima na to mjesto. Dvije večeri prije toga poljubio ju je u lice, samo što je dio lica što ga je odabrao, ili na kojem je završio, zapravo bio kut usana; a opet, nije imala onaj osjećaj, kao što možda nekoć jest, kao: daj, odluči se, ne kolebaj se više, ili me poljubi ili me nemoj poljubiti. Jednostavno je umjesto tog pomislila - lijepo je, iako sam osjetila kako si se gotovo propeo na prste. Znači, idući put niže pete.
Bili su na njezinoj počivaljci, prsti su im se skoro doticali, ali još je bilo prostora za bijeg, za razumne primisli. „Pazi”, rekla je, „najbolje da odmah razjasnimo. Ja se ne spetljavam s ljudima s kojima radim i ne izlazim s mlađima.”
„Osim ako nisu niži i ne nose naočale”, odgovorio joj je.
„Niti s muškarcima koji zarađuju manje od mene.”
„Osim ako ne nose naočale.”
„Ja zbilja nemam ništa protiv naočala”, rekla je, ali prije nego što je stigla do kraja rečenice, on ju je već ljubio.
U krevetu, kad je opet krenuo razgovor, Paul je otkrio da mu je mozak spužva za sreću, a jezik drski mladac. „A ti ne pitaš mene o mojim principima”, rekao je.
„Kojim?”
„Pa i ja imam neke principe. O ženama s kojima radim, o ženama koje su starije od mene, o ženama koje zarađuju više od mene.”
„Pa valjda imaš.” Osjećala se kao da se profinila, kao da se više ne ponaša razbojnički kao prostakuša.
„Pa naravno da imam. A moja načela svim tim ženama idu u prilog.”
„Samo neka nisu više od tebe.”
„E, to ne mogu podnijeti.”
„I imaju, oh, tamno smeđu kosu, šišanu dosta kratko.”
„Ne, mora biti plava.”
„I voljeti seks.”
„Ne, draže su mi žene koje se jednostavno prepuštaju osjećajima.”
Mrmljali su i čavrljali, ali je osjećala da ni u kojem slučaju nema pravila o tome što se ne može reći. Osjećala je da ne bi bio šokiran, niti ljubomoran, da bi naprosto razumio. Što je dalje izrekla više nije bilo sračunato da ga testira.
„Netko je već držao ruku na tom mjestu gdje sad i ti.”
„Dripac”, promrmljao je Paul. „Ali je, klipan, imao ukusa.”
„A znaš što je rekao?”
„Svatko i sa samo pet posto ljudskog mozga morao bi ostati bez riječi. Ne bi bio u stanju progovoriti.”
„Puko laskanje”, rekla je. „Čudnovato kako se od toga dobro osjećaš. Sve bi se zemlje morale tako ponašati. Onda ne bi više bilo ratova.”
„I što je rekao?” Gotovo da je to pitanje postavila njegova ruka.
„O, očekivala sam da će reći nešto lijepo.”
„Puko laskanje.”
„Točno. I gotovo da sam ga čula kako razmišlja. A onda je rekao: ’Ti sigurno nosiš šesticu’.”
„Idiot. Luđak. Znam ga?”
Otresla je glavom. „Ne znaš ga.”
„Čisti luđak”, ponovio je. „Kad je očito da si ti petica.”
Udarila ga je jastukom.
Kasnije, kad je izlazio iz poluomame, rekao joj je: „Mogu li te nešto pitati?”
„Odgovaram na sva pitanja. Obećavam.” To je obećanje dala i samoj sebi.
„Pričaj mi o svom braku.”
„O braku?”
„Da, o tvom braku. Bio sam prisutan kad si došla na razgovor. Ja sam bio onaj kojeg nisi ni primijetila. Kad si izvodila onaj ples sa Sir Jackom.”
„Ali da nikome drugom ne pričaš...”
„Obećavam.”
„Ja uvijek sebi priuštim jednu taktičku laž za svaki razgovor o poslu. To je bila ta.”
„Znači, ne moraš se prvo rastaviti da bi se udala za mene?”
„Ima i većih zapreka od toga.”
„Kao na primjer?”
„Ne volim ti ja baš mnogo seks.”
Kad se vratio s WC-a, rekla mu je: „Paul, kako si znao da nosim peticu?”
„A čuj, to ti je moje nevjerojatno instinktivno poznavanje i razumijevanje žena.”
„Nastavi.”
„Da nastavim?”
„Oprosti, mislim, neovisno o tome.”
„Pa čuj, možda si primijetila da nisam znao kamo bih s rukama dok sam ti otkopčavao grudnjak. Nažalost nikako nisam mogao pročitati etiketu. Mislim, nisam ni pokušavao.”
Prije nego što su zaspali rekao je: „Znači, da sažmemo pojedinosti ovog susreta, ako promijenim posao i dobijem povišicu plaće i krivotvorim izvod iz knjige rođenih i počnem se vješati po vratima da se malo izdužim i ako uzmem kontaktne leće, možda bi i htjela hodati sa mnom.”
„Porazmislit ću.”
„A za uzvrat, ti ćeš poraditi na svojim manama.”
„Kojim to?”
„Pa, ono: udana, ne voli seks...”
„Da”, rekla je i osjetila kako ju je preplavila iznenadna, neopravdana melankolija. Ne, ipak opravdana, jer joj je rekla, to ne zaslužuješ, što god to bilo. Samo je nadošlo da ti se naruga.
„Osim... Mislim, ne znam, ako možda već hodaš s nekim.”
„Da, zapravo da”, odgovorila je, a onda, osjetivši kako mu se ruka ukočila, brzo dodala: „Sada.”
Ujutro, nakon što ga je probudila rano tako da preko cijelog Londona stigne do Kuće Pitman iz uobičajenog pravca i u normalnoj odjeći, pomislila je: ha, možda.
ISPITANIK u testu dr. Maxa bio je jedan četrdesetdevetogodišnji muškarac. Bijelac, srednji sloj, engleskog roda premda nije bio u stanju izračunati svoje porijeklo dalje od tri generacije. Majka je bila porijeklom s velške granice, otac iz sjevernog Midlandsa. Pučka škola, stipendija za privatnu školu, stipendija za studij. Bavi se umjetnošću i medijima. Govori jedan strani jezik. Oženjen, bez djece. Smatra se kulturnim, svjesnim, inteligentnim, dobro obaviještenim. Bez obrazovnih ili profesionalnih veza s poviješću, kao što se tražilo.
Svrha intervjua nije mu objašnjena. Postojala je samo prikrivena napomena o istraživanju tržišta i o uglednom proizvođaču bezalkoholnih pića. Nazočnost dr. Maxa nije bila naznačena. Pitanja je postavljala ispitivačica u neutralnoj odjeći.
Ispitaniku je postavljeno pitanje što se dogodilo u bitci kod Hastingsa.32 Ispitanik je odgovorio: „1091.”

Pitanje je ponovljeno.
Ispitanik se nasmijao. „Bitka kod Hastingsa. 1066.” Stanka. „Kralj Harold.33 Pogodila ga strijela u oko.”

Ispitanik se ponašao kao da je odgovorio na pitanje. Ispitanik je upitan može li identificirati druge sudionike u toj bitci, komentirati vojnu strategiju, navesti moguće uzroke ili posljedice tog sukoba.
Ispitanik je šutio dvadeset pet sekundi. „Vojvoda - mislim da je bio vojvoda William od Normandije, došao je amo sa svojom vojskom, preko mora iz Francuske, iako to tada nije bila Francuska, to odakle je došao, pobijedio u bitci i postao William Osvajač. Ili je već bio William Osvajač pa je postao William Prvi. Ne, prije sam dobro rekao. Prvi pravi kralj Engleske. Mislim, Edward Ispovijednik34 i kralj koji je prepekao kolače, Alfred,35 ali oni se zapravo ne računaju, zar ne? Mislim da je na neki način bio u rodu s Haroldom. Možda bratić. U to vrijeme svi su bili u nekom srodstvu, ne? Normani svih vrsta. Ovaj, osim što je Harold bio Saksonac.”

Ispitanik je zamoljen da obrazloži smatra li da je Harold bio Saksonac ili ne.
Subjekt je šutio dvadeset sekundi. „Mogao je biti. Mislim da jest. Ne, kad porazmislim, mislim suprotno. Mislim da je on bio neka druga vrsta Normana. Prema činjenici da je to bio Williamov bratić. Ako je bio.”
Ispitanik je upitan gdje se zapravo odigrala bitka.
Ispitanik: „Je li to pitanje neki trik?”
Ispitanik je uvjeren da nema nikakvih trik-pitanja.
Ispitanik: „Hastings. Mislim, ne baš u gradu, ne bih rekao. Iako pretpostavljam da u to vrijeme to baš i nije bio neki grad. Na žalu?”

Ispitanik je upitan što se dogodilo između bitke kod Hastingsa i krunidbe Williama Osvajača.
Ispitanik: „Nisam siguran. Pretpostavljam da je bio neki pohod na London, nešto kao Mussolinijev marš na Rim, bili su tu neki okršaji ili neka druga bitka, a domaći su se sjatili oko pobjedničke zastave kao što se inače radi u takvim prigodama.”

Ispitanik je upitan što se dogodilo s Haroldom.
Ispitanik: „Je li to... a ne, rekli ste da nema. Pa pogodila ga je strijela u oko.” ( Agresivno: ) „Pa to se zna.”

Ispitanik je upitan što se zbilo poslije toga.
Ispitanik. „Umro je. Naravno. ( Pomirljivije raspoloženje: ) „Prilično sam uvjeren da je sigurno umro od te strijele, ali ne znam koliko dugo nakon što je ranjen. Ne bih rekao da se u ono vrijeme moglo mnogo što napraviti kad se dobije strijela u oko. To je dosta nezgodno kad pomisliš. Pretpostavljam da je tijek engleske povijesti mogao biti drukčiji da on u tom trenutku nije digao pogled. Kao ono s Kleopatrinim nosom.” Stanka. „Zapravo, ja zbilja ne znam tko je u toj bitci pobjeđivao do trenutka kad je Harolda pogodila strijela u oko, pa bi, znači, tijek engleske povijesti možda ostao potpuno isti.”
Ispitanik je upitan ima li išta dodati tom predmetu.
Subjekt je šutio trideset sekundi. „Nosili su štitnike od metalnih karika i šljemove sa šiljcima i štitnikom za nos i imali su široke mačeve.” Upitan na koju se od strana to odnosi, Ispitanik je odgovorio: „Na obje strane. Mislim. Da, jer to bi ih povezivalo jer su svi bili Normani, ne? Osim što je Harold bio Saksonac. A Haroldovi dečki svakako ne bi trčkali okolo u kožnim pršnjacima ili takvo što. Čekajte. Možda i jesu. Oni siromašniji, topovsko meso.” ( Oprezno: ) „Neću reći da su imali topove. Mislim, oni koji nisu bili vitezovi. Ne mogu zamisliti da je svatko mogao sebi priuštiti široki mač.”
Ispitanik je upitan je li to sve.
Ispitanik ( razgaljeno: ) „Nije! Sad sam se sjetio, tapiserija iz Bayeuxa. Tamo je sve o bitci kod Hastingsa. Ili je barem njezin dio. I tamo je prvi put viđen, odnosno prvi put zabilježen, Halleyjev komet. Mislim. Ne, prvo njegovo predstavljanje, to sam mislio. Je li vam to od neke koristi?”

Ispitanik se složio da je sada došao do granica svoga znanja.
Uvjerenja smo da je ovo doslovan i točan iskaz intervjua i da je Ispitanik reprezentant ciljane skupine.

Dr. Max je otklopio naliv-pero i nevoljko na izvješće izlio svoje inicijale. Takvih je izvješća bilo mnogo i počela su ga tištati. Većina se ljudi sjećala povijesti na isti tašt iako sve nejasniji način kao da se prisjećaju vlastitog djetinjstva. Znati tako malo o porijeklu i kovanju svog naroda, dr. Max je to smatrao izrazito nedomoljubnim. A opet, u tome je ležao neposredan paradoks: najžarkiji saveznik domoljublja jest neznanje, a ne znanje.
Dr, Max je uzdahnuo. Ne samo zbog profesionalnih razloga nego i zbog osobnih. Jesu li se pretvarali - jesu li se uvijek pretvarali - ti ljudi koji su mu dolazili na predavanja, nazivali ga u programima uživo, smijali se na njegove štosove, je li to sve tako beskorisno kao i slijetanje plamenaca u vrtnu kupku za ptice? Jesu li sve guzonje znali tako sve o svemu, kao ovaj četrdesetdevetogodišnji guzonja pred njime koji je sebe smatrao kulturnim, svjesnim, inteligentnim i dobro obaviještenim?
„Guzonja!”, rekao je dr. Max.
ISPIS JEFFOVE ANKETE stajao je pred Sir Jackom na njegovu Ratnom stolu. Potencijalni kupci ’Kvalitetnog odmora’ u dvadeset pet zemalja zamoljeni su da ispisu šest značajki, odlika ili kvintesencija što im ih namire riječ Engleska. Od njih se nisu tražile slobodne asocijacije; na ispitanike nije bilo nikakva vremenskog pritiska niti unaprijed uvrštenog višestrukog izbora. „Ako hoćemo ljudima dati ono što žele”, inzistirao je Sir Jack, „onda se barem moramo udostojiti da ustanovimo što bi to moglo biti.” Stoga su građani iz cijelog svijeta bez predrasuda rekli Sir Jacku što je s njihova gledišta Pedeset kvintesencija engleštva:
01. KRALJEVSKA OBITELJ
02. BIG BEN / ZGRADE PARLAMENTA
03. NOGOMETNI KLUB MANCHESTER UNITED
04. KLASNI USTROJ
05. PUBOVI
06. CRVENDAĆ U SNIJEGU36
07. ROBIN HOOD I NJEGOVA VESELA DRUŽINA
08. KRIKET
09. BIJELE LITICE DOVERA
10. IMPERIJALIZAM
11. UNION JACK37
12. SNOBOVŠTINA
13. GOD SAVE THE KING/QUEEN38
14. BBC
15. WEST END
16. NOVINE THE TIMES
17. SHAKESPEARE
18. KOLIBE SA SLAMNATIM KROVOM
19. ŠALICA ČAJA / DEVONŠAJERSKI ČAJ39
20. STONHENGE
21. FLEGMATIČNOST / UKOČENA GORNJA USNA
22. SHOPPING
23. MARMELADA
24. POČASNA STRAŽA / TOWER OF LONDON
25. LONDONSKI TAKSI
26. POLUCILINDAR
27. TV-SERIJE PO KLASICIMA
28. OXFORD / CAMBRIDGE
29. HARRODS
30. AUTOBUSI NA DVA KATA / CRVENI AUTOBUSI
31. HIPOKRIZIJA
32. VRTLARSTVO
33. PERFIDIJA / NEPOUZDANOST
34. HALF-TIMBERING40
35. HOMOSEKSUALNOST
36. ALICE U ZEMLJI ČUDA
37. WINSTON CHURCHILL
38. MARKS & SPENCER41
39. BITKA ZA BRITANIJU
40. FRANCIS DRAKE
41. SMJENA POČASNE STRAŽE
42. TUŽAKANJE
43. KRALJICA VIKTORIJA
44. DORUČAK
45. PIVO / TOPLO PIVO
46. EMOCIONALNA HLADNOĆA
47. STADION WEMBLEY
48. ŠIBANJE / PRIVATNE ŠKOLE
49. NEKUPANJE / RUŽNO DONJE RUBLJE
50. MAGNA KARTA42


Jeff je promatrao kako se izraz na Sir Jackovu licu dok je prečitavao popis kreće između mudrog samočestitanja i jetkog očaja. Onda mu je mesnata ručurda dala znak da se udalji i Jeff je osjetio kako je gorka sudba glasnika.

Kad je ostao sam, Sir Jack je još jednom proučio ispis. Iskreno govoreći, prema kraju se sve više pogoršavao: Križao je stavke za koje je procijenio da su rezultat krive anketne tehnike i pozamislio se nad ostalima. Mnoge su bile korektno predviđene: na otoku neće manjkati shoppinga i koliba sa slamnatim krovom u kojima će se služiti devonšajerski čaj.
Vrtlarstvo, doručak, taksiji, dvokatni autobusi: sve su to korisna potkrepljenja. Ali crvendać u snijegu: odakle to? Vjerojatno sa svih onih božićnih čestitaka. Magna Carta se upravo prevodi na pristojan engleski. List The Times bez sumnje je lako steći; garda43 bi se mogla udebljati, a ono što je bio Zaljev bijelih stijena bez prevelikog bi se lingvističkog iščašenja moglo preimenovati u Bijele litice. Big Ben, Bitka za Englesku, Robin Hood, Stonehenge: ne može biti jednostavnije.
Ali pri samom vrhu ljestvice nalazili su se problemi. Brojevi 1, 2 i 3, da budemo precizniji. Sir Jack je diskretno ispipao teren u Parlamentu, ali njegova početna ponuda nacionalnim zakonodavcima, izložena za doručkom s glasnogovornikom Donjeg doma, primljena je bezosjećajno; možda bi se čak mogla upotrijebiti i riječ prezrivo. S nogometnim klubom bit će lakše: poslao je Marka gore u Manchester s ekipom vrhunskih pregovarača. Mali modrooki Mark koji se doimao kao blagi dašak, a onda ti se zavuče pod kožu i potpuno te sludi. Nema sumnje da će se tamo javiti pitanja lokalnog ponosa, građanske tradicije i tako dalje - toga uvijek ima. Sir Jack je znao da je u takvim trenucima rijetko stvar u cijeni: u pitanju je bila cijena u kombinaciji s nužnom samoobmanom da je cijena napokon manje važna od načela. A kakvo bi se načelo tu moglo primijeniti? Mark će valjda već nešto naći. A ako se budu prejako ukopali uvijek im se ime kluba može kupiti iza leđa. Ili ga naprosto preuzeti i reći im da odjebu.

Palača Buck zahtijevat će drukčiji pristup: manje zob pa bič, više b ič pa onda zob. Kralj i kraljica u zadnje su vrijeme itekako bili pod paljbom uobičajenog spoja cinika, zluradnika i negatora. Sir Jackove su novine imale zapovijed da sve takve veleizdajničke klevete domoljubno opovrgavaju kad ih reproduciraju do u žalosno razvučene tančine. Ista je stvar bila i s onom bijednom rabotom s princom Rickom. Kraljev rođak na ludom lezbijskom tulumu s drogama - je li to bio naslov. Naravno, tog je novinara otpustio, ali nažalost prljavštini je svojstveno da prianja. Zob pa zob; ma dobit će cijele kamare zobi ako treba. Ponudio bi im bolju plaću i uvjete, manje posla, više privatnosti; nezahvalnom zanovijetanju njihovih trenutnih podanika suprotstavio bi zajamčeno obožavanje budućih; naglasio bi im rastakanje njihova starog kraljevstva i svijetle perspektive i dragi kamen spušten u srebrno more, Mark II.

I kako taj dragulj sja? Sir Jack je upirući kažiprstom još jednom prošao niz Jeffov popis, a iskren mu se groktaj pojačavao sa svakom novom prekriženom stavkom. Nije to anketa, to je bestidno smaknuće junaka. Ma koji kurac oni sebi umišljaju, samo se vucaraju po svijetu i govore takve stvari o Engleskoj. O njegovoj Engleskoj. Ma što oni znaju? Odvratni turisti, mislio je Sir Jack.

OPREZNO, S NELAGODOM, Paul je izložio svoj život pred Marthom. Odrastanje u predgrađu u lažno-tudorovskom posjedu: šljive i forzicije, šišana trava i paska susjeda. Pranje automobila nedjeljom ujutro; amaterski koncerti po seoskim crkvama. Ne, naravno ne svake nedjelje: ali naprosto mu je tako izgledalo. Djetinjstvo mu je bilo mirno: ili dosadno, ako ti je draže. Tamo ti je susjed znao prijaviti susjeda kad bi koristio prskalicu u vrijeme zabrane upotrebe šmrkova. Na jednom vrhu tog posjeda bila je policijska stanica u lažnom tjudorovskom stilu; u vrtu pred njom na visokom je stupu stajala lažno-tjudorovska kućica za ptice.
„Volio bih da sam napravio nešto ružno”, rekao je Paul.
„Zašto?”
„Pa, da ti onda to sada mogu priznati, a ti bi to razumjela ili oprostila ili bilo što.”
„Nema potrebe. Uostalom, zbog toga bi mi se možda manje svidio.”
Paul je šutio nekoliko trenutaka. „Puno sam drkao”, rekao je s prizvukom nade.
„Nije greda”, rekla je Martha. „I ja sam.”
„K vragu.”
Pokazao joj je fotografije: Paul u pelenama, u kratkim hlačicama, u koljenicama za kriket, s crnom kravatom, kosa mu od boje slame biva sve tamnija prema tresetnoj boji, naočale mu se mijenjaju prema parametrima mode odijevanja, momačka gojaznost kopni dok naglasak preuzimaju nemiri odraslosti. Bio je srednje dijete od troje, iza sestre koja se njemu stalno rugala, a mlađeg je brata hvalila. U školi je bio dobar, kao i u hvatanju krivina. Poslije koledža ušao je u Pitco kao pripravnik za menadžment; potom je studirao promidžbu što nije ni s kime imalo veze sve dok jednoga dana u muškom zahodu nije shvatio da je lik pored njega, onako širok da je izgledalo kao da će odvaliti krila pisoara, bio glavom i bradom Sir Jack koji je zasigurno odustao od blještavila i privatnosti svog zahoda od portira da bi izveo jedno demokratsko mokrenje. Sir Jack je mumljao drugi stavak Kreutzerove sonate od čega se Paul toliko uzrujao da mu je presahnuo vrutak. Iz nekog razloga koji nikada nije razumio, počeo je Sir Jacku pripovijedati šalu o Beethovenu i seoskom policajcu. Dakako nije se usuđivao pogledati predsjednika, samo je pričao. A na kraju vica čuo je kako Sir Jack zakopčava patentni zatvarač i odilja se fućkajući treći stavak, presto , vrlo nepravilno, što Paul nije mogao a da ne primijeti. Sutradan su ga pozvali u Sir Jackov privatni ured, a godinu dana kasnije postao je njegov Hvatač Ideja. Na kraju svakog mjeseca podastirao je predsjedniku svoj osobni izvještaj. Ponekad mu je čak polazilo za rukom da iznenadi Sir Jacka primjercima zaboravljene mudrosti. Prvi znak samohvale bio bi kimanje podvoljka, ali to bi ujedno služilo i tome da čestita Hvataču Ideja za oštroumnost u oživljavanju kristalnog aforizma prije nego padne na pod.
„Djevojke”, rekla je Martha. Bilo joj je već dosta Sir Jacka Pitmana.
Odgovorio joj je samo: „Da.” Pod čime je mislio: s vremena na vrijeme, oprezno, s nelagodom. Ali nikad kao sada.
Uzvratila mu je uvodnom inačicom svog života. Slušao ju je napeto kad je natenane pričala o očevoj izdaji i engleskim pokrajinama. Opustio se uz Poljoprivredni sajam i g. A. Jonesa, nesigurno se nasmijao na priču o Jessiki James, a uozbiljio se u vezi s onime da nakon dvadeset pete roditelje više ne treba okrivljavati. Onda mu je Martha rekla mamino mišljenje o tome da su svi muškarci ili pokvarenjaci ili slabići.
„A koji sam ja?”
„Porota još zasjeda.” Draškala ga je, ali on je izgledao sneveseljeno. „To je u redu, uostalom i ne očekuje se od tebe da ćeš se s roditeljima slagati nakon što navršiš dvadeset petu.”
Paul je kimnuo. „Misliš da tu postoji neka veza?”
„Između čega?”
„Između toga što ti je otac zbrisao, kao što si sama rekla, i tvog posla kod Sir Jacka?”
„Paul, pogledaj me u oči.” Učinio je to, neodlučno. Dotle joj je već uznapredovao do ušiju, ali bilo je trenutaka kad su mu draži bili obrazi i usta. „Naš poslodavac nije zamjena za izgubljenog oca, je li tako?”
„Naprosto se on ponekad ponaša kao da si mu kći. Buntovna kći koja ga neprekidno zapitkuje.”
„U tome i jest problem. Ali to je jeftina psihologija.”
„Nisam mislio...”
„Nisi...” Ali nešto je morao misliti. Martha, koja je konstruirala svoj život, izgradila svoj karakter, opirala se suprotnom tumačenju.
Nastupila je tišina. Naposljetku je Paul progovorio: „Znaš li onu priču o Beethovenu i policajcu?”
„Pa nisi sada na audiciji za posao.” Jao, Martha, pazi na svoj jezik, to je trebala biti šala, a on sada crveni. Već si tom jezičinom zatukla mnoge veze. Umekšala je glas: „Ispričaj mi drugi put. Imam bolju ideju.”
I dalje je gledao mimo nju.
„Ja ću biti slabašni pokvarenjak, a ti budi pokvareni slabić. Ili obrnuto, ako ti je draže.”

To im je već bilo četvrti put da su skupa. Početna oprezna nezgrapnost nestala je; prestali su se sudarati koljenima. Ali u ovoj prigodi, kad je pomislila da će krenuti različitim putovima, on se napola pridignuo na lakat i tiho rekao: „Martha.”
Okrenula je glavu. Naočale su mu bile na noćnom stoliću pa mu je pogled bio gol. Zanimalo ju je je li mu izvan fokusa i je li mu tako lakše da je gleda u oči.
„Martha”, ponovio je. U nekom smislu, i nije više trebao ništa reći, ali svejedno jest:
„Ja sam još tu.”
„Vidim”, rekla je. „Osjećam.” Stisnula se oko njegova kurca, ali je znala da se brani, obijesna.
„Da. Ali znaš što mislim.”
Kimnula je. Biti tu, već joj je postalo navika. Nasmiješila mu se. Možda bi stvari ponovno mogle postati jednostavne. U svakom slučaju, bila mu je zahvalna što riskira. Ostala je uz njega, gledala ga, ugađala mu, slijedila ga, vodila, podržavala. Bila je brižna, bila je poštena; a i on.
Ipak, nije joj to bio najbolji seks u životu. A opet, tko kaže da između čije uljudnosti i dobrog jebanja postoji neka veza? I tko vodi ljestvicu ljubavnika? Samo oni u nesigurnom takmaštvu prema životu. Većina ljudi ni ne pamti najbolji seks svog života. A oni koji pamte, iznimke su. Kao Emil. Dobri Emil, njezin prijatelj, homoseksualac. On je pamtio. Jednom mu je poslala razglednicu iz Carcassonnea. Kad se vratila kući, već ju je na tapisonu čekao njegov žuran i veseo odgovor. Njegovo je pismo počinjalo: „U Carcassonneu sam imao najbolju jebičicu u životu. Ima već tome. Hotelska soba u starom gradu s balkonom koji se natkrilio nad trošnim krovovima. Spremalo se strahovito nevrijeme, kao u El Greca i dok su se nebesa bavila svojim stvarima, jesmo i mi svojima, dok se razmak između munje i groma sveo na nulu, iznad nas oluja, a mi sami kao da smo slijedili prst s nebesa. Poslije smo ležali na krevetu i osluškivali kako oluja odmiče prema brdima, a dok smo se odmarali začuli smo kako je počela padati svepročišćujuća kiša. Dovoljan razlog da povjeruješ u Boga, a?, Martha?”
Sad, dovoljan razlog Marthi da povjeruje da Bog, ako postoji, nema nikakvih predrasuda protiv homića. Ali Bog - a što se toga tiče - ni muškarac njoj nikada nisu upriličili jedan takav kontrapunkt. Najbolja jebičica njezina života? Dalje. Ušuljala je Paulu lice pod pazuho. Smjestila se zauvijek.
GASTRONOMSKI JE PODODBOR naravno bez diskusije odobrio staroenglesku pečenu govedinu, baš kao i jorkšajerski puding, lankašajerski lonac, vindzorsku smeđu juhu, koventrijske božance, sailsburijsku pačetinu, pitu iz Melton Mowbraya. Berdfordšajersku ludorija, liverpulski božićnji hljepčić, čelsijevski kruh s grožđicama, kamberlendske kobasice i kentski pileći puding. Začas je dan prolaz ribicama s krumpirićima, slanini s jajima, umaku od mente, pudingu od mesa i bubrega, oračkoj zakuski, pastirskoj piti, kolipskoj piti, pudingu od šljiva, šatou s kožurom, pudingu od kruha i maslaca, jetricama sa slaninom, fazanima, mesne pahuljice i kraljevsko pečenje. Za pitoresknu nomenklaturu (sadržaj se, bude li potrebno, kasnije može nadopuniti) pohvale su dobili Londonski posebnjak, Kraljica pudinga, Ubogi vindzorski vitezovi, Vrli razbudnici, Pita zvjezdogleda, Umak juhu, Djevičanska čast, čajni kolačići, odresci, pogače, debele barabe, bosvoitski urnebes, mace i zobeni kolači. Pododbor je zbog asocijacija na Škotsku odbio zobenu kašu s mlijekom, te fagote44 i vilinske kolačiće45 da slučajno ne bi uvrijedili ružičasti dolar, 46 pjegavi Dick47 premda su ga preimenovali u pjegavog psa. Vragovi i anđeli na konju uzeti su u obzir, a žabac u rupici i kokot u poriluku48 su ispali. Velški kunić, jaja na škotski ili irski stju49 ni na kraj pameti.
Postojat će i lijep niz piva iz planirane mikro-pivovare u Ventnoru, otočka će se vina posluživati na vrčeve, a dobavljat će se iz vinograda iz Adgestona koji prežive završni Strateški plan. Ali tusti dolar i pusti jen namamit će i kuckanje degustatora i majstora sommelierea ; enofilima će biti milo da s vodičem posjete podrume duboko u vapnenačkim stijenama („nekoć skrovište za krijumčarski plijen, a sada mjesto na kojem se klasične berbe puštaju da odstoje”), a onda će ih opelješiti četvorostrukim cijenama. A što se tiče pića za poslije: tu bi se blago mogla preporučiti Originalna šropšajerska šljivka dobre stare tete Maud, ali bit će tu dostupna i lepeza svakojakog slada, s tim što nijedan neće imati napadne hibernijske50 nazive. Sir Jack će osobno nadgledati popis armagnaca.
„I tako seks ispada”, rekao je Projektni Menadžer nakon što je Odbor za koordinaciju prihvatio domoljubni jelovnik.
„Molim, Marko?”
„Seks, Sir Jack.”
„Pazi, ja vodim obiteljske novine.”
„Obiteljske novine”, rekla je Martha, „tradicionalno su opsjednute izvanbračnim i transgresivnim odnošajima.”
„Zbog toga i jesu obiteljske novine”, odgovorio joj je razljućeni poslodavac. Pljesnuo se naramenicama Garrick Cluba i uzdahnuo. „Vrlo dobro. Prema demokratskim pravilima ovakvih sastanaka, nastavi.”
„Ja pretpostavljam da moramo osigurati svojevrstan spolni kutak, je li tako?”, rekao je Mark. „Ljudi idu na praznike da bi imali seks, to je dobro poznata činjenica. Odnosno, čim pomisle na praznike, jedan dio njihova mozga misli na seks. Ako su sami, nadaju se da će nekoga sresti; ako su oženjeni, nadaju se da će doživjeti bolji seks negoli u domaćoj postelji. Ili da će uopće imati seks. ”
„Ako ti tako kažeš. Joj, mladi ljudi...”
„Dakle, kako ja vidim, ako vas turist sa dva groša traži seks za tri groša, onda će i oni koji kupuju ’kvalitetan odmor’ tražiti i ’kvalitetan seks’.”
„To bi moglo imati povijesnu logiku”, rekla je Martha. „Britanci su oduvijek putovali van za seksom. Cijeli je Imperij izgrađen na nesposobnost britanskih muškaraca da pronađu seksualno zadovoljenje izvan braka. Ili u braku, svejedno. Zapad je uvijek gledao Istok kao javnu kuću, visoko tržište ili nisko tržište. Pozicija se sada promijenila. Mi ganjamo dolare s pacifičkih obala, stoga moramo ponuditi i povijesni quid pro quor .”
„A što naš Službeni Historičar veli na ovu skandaloznu analizu slavne prošlosti našega naroda?” Sir Jack je uperio cigaru prema dr. Maxu.
„P-oznata mi je već”, odgovorio je. „Iako nije uvijek tako jezgrovito izlagana. Može se dokazati.” Nezainteresiranost dr. Maxa podrazumijevala je da se on osobno ni na ovaj ni na onaj način ne da upecati da raspravlja o tom pitanju.
„Ah”, odgovorio je njegov poslodavac. „Može se dokazati. Rečeno na povjesničarsku, ako mi je dopušten mali lèse-majesté . Što se to onda dokazuje... što točno? Ponuda engleskih djevica na tržištu, golih, vezanih lancima za karuce što vode na giljotinu, prodaja u seksualno roblje na sat u skupim hotelskim javnim kućama koje su opremljene vodenim krevetima, kosim ogledalima i pornografskim videima? Razumijete, ja govorim, kako je očito, figurativno.”
Nastupila je neugodna šutnja za koje se Mark hitro povukao u kut. „Mislim da se pomalo udaljavamo od predmeta razgovora. Ja sam se samo pitao ne bi li tamo trebao biti i seksualni kutak. Ne znam što bi to moglo biti. Ja nisam zadužen za ideje, ja sam samo Projektni Menadžer. Ja vam samo izlažem prijedlog: ’Kvalitetan odmor’, tusti dolar, pusti jen, tržišna očekivanja, Engleska i seks. Mogu li ponuditi koktel prisutnima na ovoj sjednici?”
„Vrlo dobro, Marko. Stavimo to na, da skujem izraz, vibrirajući krevet. Počnimo jednostavno. Seks i Engleska, ima li koga da se javi?”
„Švicarska mornarica”, rekla je Martha.
„Moja sućut, gospođice Cochrane.” Sir Jack je odao gadan cerek. „Iako mi to nije ptičica došapnula.” Dobrostivo je pogledao ustranu i Martha ga munjevito ošine pogledom. Nije se usudila pogledati Paula. „Ima li tu kakva napretka?”
„OK, OK”, razdraženo je prihvatila Martha izazov. „Ja ću prva. Englezi i seks. Što mi pada na pamet? Oscar Wilde. Kraljica Djevica,51 Lloyd George, moj se tata znao s njim.52 Lady Godiva.”
„Jedan Irac i jedan Velšanin, do sada”, primijetio je dr. Max, kao glas iz mase.
„Plus jedna djevica i jedna striptizeta”, dodao je Mark.
„Engleski porok”, nastavila je Martha čvrsto se zagledavši u dr. Maxa. „Sodomija ili bičevanje, birajte. Dječja prostitucija u viktorijansko doba. Brojna višestruka seksualna ubojstva. Čujemo li kako škripe križne rampe. A engleski Casanova? Valjda Lord Byron. Kljasti plemenitaš sa sklonošću prema incestu. To je jako škakljivo, zar ne? O, mi smo izumili kondom, ako to išta pomaže. Valjda.”
„Ništa od toga meni ne pomaže”, rekao je Sir Jack. „Čak još više odmaže nego inače, što samo po sebi nešto govori. Ono što mi tražimo, ako smijem načiniti tako očitu naznaku, jest žena koja seksu daje dobro ime, prekrasna djevojka za koju su svi čuli, jedan paklenski komad s velikim sisurinama, da se figurativno izrazim.” Odbor je u tili čas pokazao besprimjerno zanimanje za godove na stolu, prijevoje na zidnim tapetama, za treperenje svijeća. Sir Jack se iznenada lupio dlanovima po čelu. „Imam je. Imam je. Pravu. Nell Gwynn.53 Pa naravno. I mačka je jače cara pogledala. Čarobna cura, siguran sam. Osvojila srca naroda. A priča o njoj vrlo demokratična, prava za naše vrijeme. Možda malo masaže, da je dovedemo u red obiteljskih vrijednosti za treće tisućljeće. Tu je, dakako, i povlastica za naranče.54 Dobro? Čujem li dobro? Čujem li više nego dobro?”
„Više nego dobro”, rekao je Mark.
„Dobro”, rekla je Martha.
„Sumnjivo”, rekao je dr. Max.
„Kako to?”, zajedljivo je pitao poslodavac. Zar zbilja pod svaki kreativni teret mora sam podmetnuti rame, a da mu još na kraju zanovijeta gomila negatora?
„To baš nije moje r-azdoblje”, počeo je Službeni Povjesničar, poricatelj koji je rijetko sklon kratkom predavanju, „ali koliko se ja sjećam, okolnosti u vezi s malom Nell nisu baš sasvim u skladu s obiteljskim vrijednostima. Otvoreno je za sebe govorila da je „protestantska kurva” - a znate, kralj je u to vrijeme bio katolik. Imao je dvoje kopiladi, dijelio je draži svoje ljubavnice s jednom drugom miljenicom čije mi ime u ovom trenutku izmiče...”
„Misliš ono: troje u krevetu”, promrmljao je sir Jack i već sebi predočavao naslove po novinama.
„...pa bih svakako morao provjeriti, ali njezina karijera kao kraljeve priležnice započela je u razmjerno osjetljivoj dobi, pa bismo tu mogli imati i čimbenik namamljivanja djece na seks.”
„Dobro”, rekla je Martha. „Vrlo dobro. Zapadnjački pedofili tradicionalno su u potrazi za zadovoljstvom išli na Istok. Sada istočnjački pedofili mogu doći na Zapad.”
„To je pogubno”, rekao je Sir Jack. „Pa ja vodim obiteljske novine.”
„Možemo je malo postarati”, predložila je vedro Martha. „Izgubila djecu. Izgubila druge ljubavnike, i izgubila društvenu i vjersku pozadinu. Onda može postati krasna srednjostaleška djevojka koja se na koncu udaje za kralja.”
„U dvoženstvu”, naznačio je dr. Max.
„Stvari su u moje vrijeme bije mnogo jednostavnije”, uzdahnuo je Sir Jack.
„MISLIŠ LI da nam je Sir Jack sklon?” Bili su u krevetu; svjetla su bila ugašena; tijela su im bila umorna, svijesti još razdražljive od kofeina.
„Ne”, rekao je Paul. „On naprosto peca.”
„Nisam to osjetila kao pecanje. Imala sam osjećaj više kao... podbadanja. Rekla sam ti, uvijek su ti najgori obiteljski muškarci.”
„Zar ti ne vidiš, pali se na tebe.”
„Neka se on pali na onu svoju nevidljivu Lady Pitman. Zašto ga ti uvijek braniš?” „A zašto ti njega uvijek napadaš? Kako bilo, izazvala si ga.”
„ Što sam ga ja...? Misliš, onim mojim zagasitim kostimom i košuljom zakopčanom do grla?”

„Svojim nedomoljubnim nazorima na seks.”
„Provokativno i nedomoljubno. Sve bolje i bolje. Za to sam plaćena.”
„Znaš što mislim.” Zapali su u nervozan tok razgovora koji je išao prema agresivnosti. Zašto je tome tako, pitala se Martha. Zašto ljubav, očito, ide skupa sa podrivačkim rubom dosade, s osjetljivošću i razdražljivomu? Ili je to samo u nje? „Samo sam rekla da Englezi nisu poznati po seksu, to je sve. Kao veslačka utrka: unutra, van, unutra, van, pa se svi presamite preko vesala.”
„Baš ti hvala.”
„Nisam mislila na tebe.”

„Nisi, mogu prepoznati puko laskanje kad ga čujem. Valjda se sjećam što svima treba. Sprečava ratove, kako mi kažemo.” Paul je pomislio: što sam pogriješio? Zašto odjednom, kao ovo sada, u mraku počinjemo režati jedno na drugo? A samo čas prije bilo je dobro. Čas prije sviđala si mi se i volio sam te: sada te samo volim. To je zastrašujuće.
„Oh, Paul, ispričaj mi još neku priču.” Nije se htjela boriti.
Nije niti on. „Još jednu priču.” Pustio je da uvrijeđenost izgori u šutnju. „Pa, bio sam ti htio ispričati priču o Beethovenu i seoskom policajcu. Onu što sam je ispričao Sir Jacku.”

Martha se ukočila. Najradije je Sir Jacka ostavljala u uredu. A Paul ga je stalno dovodio u kuću. Sada je bio s njima i u krevetu. Hajde, možda samo ovaj put.
„U redu. Zamisli prizor. Jedan kraj drugoga u zahodu. Što je mumljao?”
„Kreutzerovu. Drugi stavak. Adagio espressivo . Nije baš izravno važno. I što je dalje bilo. Jednoga jutra u ono doba, tisuću osamsto i neke, čini mi se, a stvar je u tome da je već slavan kompozitor, Beethoven je ustao rano i pošao u šetnju. Kao što možda znaš, bio je pomalo šlampav. Obukao je neki ofucani stari kaput, a nije uzeo šešir, a sva uvažena gospoda koja ni nisu bila veliki kompozitori uvijek su nosila šešire, pa se uputio puteljkom uz kanal u blizini mjesta gdje je živio. Mora da je razmišljao o svojoj glazbi, osluškivao je u glavi i nije obraćao pažnju ni na što drugo, jer je samo hodao i hodao, kadli odjednom nađe se na kraju kanala u kanalskom rezervoaru. Nije znao gdje je, pa je počeo zagledati ljudima po prozorima. E sad, to je bio otmjeniji dio Njemačke ili kako se već u to vrijeme zvala, pa su, naravno, umjesto da ga pitaju što želi i ponude mu šalicu kave, ljudi pozvali mjesno g policajca koji ga je uhitio kao skitnicu. Beethoven je, blago rečeno, bio veoma iznenađen obratom događaja, pa je prosvjedovao policajcu. Rekao mu je: „Ali, redaru, ja sam Beethoven.” A policajac mu odgovori: „Naravno da jeste - što ne biste bili?”
Zastao je, ali Marthu njezin instinkt za ritam muškog pripovijedanja nije iznevjerio. Pričekala je.
„A onda - tako je - a onda mu je redar objasnio zašto ga uhićuje. Veli: ’Ti si obična protuha. Beethoven ne izgleda tako .’”
Martha se nasmijala u mraku, znajući da je ne može vidjeti, i pružila ruku prema njemu. „Dobra priča, Paul.”
Uspjeli su se izvući iz onoga u što su bili zaglibili jer su oboje to htjeli. A što da jedno od njih nije? A što ako oboje? Tonući u san, pitala se dvije stvari. Zbog čega, čak i u krevetu, spominju Sir Jackovu titulu. I zbog čega je Beethoven bio mislio da se izgubio? Mogao se samo okrenuti i slijediti kanal do mjesta gdje je stanovao. Ili je to logika običnih smrtnika?
Kasnije te noći probudila se s mišlju o seksu. Osluškivala je odjek vlastitog glasa. Smirit ću se zauvijek, rekla je. Pa Martha, već se smiruješ, zar nije za to malo prerano? Jao, ne znam, naposljetku, svi se smiruju. Ne ti, Martha, ti si uvijek živjela svoj život, zbog toga se i nisi... smirila.
- Gledaj, samo sam rekla da je seks vrlo ugodan, ali ne i Carcasonne. Zbog čega si budan? Nema veze s time da je suprotno Carcassonneu, ili što god bio. Černobil, Aljaska. Guildfordska zaobilaznica. Svejedno, veze nisu samo zbog seksa.

- Jesu, Martha, baš o tome sama govoriš, ovako rano. Ne radi se o tome da su tvoje prijašnje veze započinjale na tečajima keramike ili zvonjenja,55 je li tako?
- Gledaj, tek počinje, ova veza.
- Tek počinje, a umjesto sveg onog starog beznađa i milih samoobmana i... ambicije koju si imala, ti sve suvislo usklađuješ i daješ suvisle isprike.
- Ne dajem.
- Daješ. Upotrebljavaš riječi kao vrlo ugodan.
- Pa sad, možda zalazim u srednju dob.
- To si ti rekla.
- Onda ću to odreći. Možda postajem zrelija. I sve manje varam samu sebe. To je sada drukčije. Drugi je osjećaj. Ja poštujem Paula.
- Joj, draga. Zar to ne zvuči kao da se smiruješ da bi slušala o životima Velikih kompozitora?
- Ne, nego zvuči kao: nema igranja, nema varanja, nema pretvaranja, nema izdaje. -
- Četiri minusa daju plus?
- Prekini, prekini. Uzgred, da, može biti. Zato prekini.
- Martha, ni riječ nisam rekao. Lijepo spavaj. I, tek onako: što misliš, zašto si se probudila?
KRATKA POVIJEST SPOLNOSTI u slučaju Paula Harrisona bit će kraća negoli u slučaju Marthe Cochrane.
~ Tek pobuđena čežnja za djevojkama uopće, a kako su djevojke uopće, ili barem en masse naročito u njegovoj blizini, nosile bijele sokne, zelene karirane suknjice do pola lista, jer su mamice znale da će ih prerasti, i bijele bluze sa zelenim vrpcama, to je bio njegov inicijacijski uzorak.


~ Naročita čežnja za Kim, prijateljicom njegove sestre, koja je učila violu, koja je nedjeljom ujutro svraćala k njima i zbog koje je shvatio (a što nije shvatio na pukom primjeru svoje sestre) da ti se zbog djevojaka, kad nisu odjevene u školske uniforme, usne mogu osušiti, svijest zamagliti, a gaće napeti, što nikada nije bilo s djevojčicama u školi. Kim koja je bila dvije godine starija od njega i koja ga nije ni primjećivala, ili se bar tako pravila, što je išlo na istu gomilu. Jednom je, nonšalantno, pitao sestru: „Kako je Kim?” Brižno ga je pogledala, a onda se zakikotala toliko da joj se umalo počelo povraćati.


~ Otkriće djevojaka po časopisima. Osim što zapravo nisu bile djevojke već žene. Žene s velikim savršenim grudima, sa savršenim grudima srednje veličine, i s malim savršenim grudima. Na sam pogled na njih mozak bi mu iznutra pritisnuo lubanju. Sve su bile neosporno lijepe, čak i one koje su izgledale prostački, kurvanjski; možda naročito te. I oni dijelovi koji nisu bili grudi, a koji su ga isprva dovodili do toga da potpuno zanijemi od čuda, također su bili iznenađujuće raznovrsni u izvedbi i fiziologiji, ali nikada manje nego potpuno savršeni. Te su mu žene izgledale nedostupnima koliko i kozja litica krtici. One su bile dezodorirane, depilirane plemenitaške; on je bio smrdljiva seljačina u ritama.


~ Ipak je još uvijek volio Kim.


~ Ali je otkrio da istodobno može voljeti i žene iz časopisa. A među njima imao je svoje ljubimice i štovanice. One za koje je mislio da bi bile susretljive i koje bi ga razumjele i pokazale mu kako da radi one stvari; a onda one koje bi mu, kad bi mu već pokazale kako se one stvari rade, zaista i pokazale kako se one stvari rade; a onda treća kategorija fauna, beskućnih i nevinih kojima bi kroz određeno vrijeme on pokazao kako se to radi. Foto-raznoške žena koje su mu probole srce trgao bi van i čuvao ih pod madracem. Kako mu se ne bi zgužvale (to je bilo koliko nepraktično, toliko svetogrdno), pohranio ih je u mapu tvrdih korica. Ubrzo je morao kupiti novu.


~ Kako su djevojčice u školi bivale sve starije, tako su im se i suknjice podizale od sredine lista do visine koljena. Vrzmao se okolo sa skupinama dječaka i mjerkao skupine djevojčica. Mislio je da nikada, nikada neće biti u stanju izvesti da bude nasamo s nekom djevojkom (koja nije njegova sestra). Mnogo je lakše bilo biti nasamo sa ženama iz časopisa. Uvijek mu se činilo da ga one razumiju dok s njima vodi ljubav. I još jedna stvar: poslije seksa trebalo je da bude tužan, ali on nije bio nikada. Bio bi samo razočaran što mora pričekati nekoliko minuta pa da opet povuče ručicu i pokrene stari sustav. Kupio je i treću mapu.


~ Kad su jednoga dana bili na igralištu, Geoff Glass mu je u povjerenju ispričao škakljivu pričicu o trgovačkom putniku koji je znao vrlo dugo izbivati od kuće i o onome što bi radio kad ne bi mogao naći kakvu ženu. Malo ovo, malo ono, a katkada za promjenu, kako nije htio da ga gazdarica špijunira, obavio bi stvar u kadi. Ono, pa sam znaš kako to ide u kadi - na što je Paul, ne želeći da se priča prekine, rekao: „Da”, umjesto „Ne”, na što je Geoff Glass počeo urlati po igralištu: „Harrison zna kako je to u kadi.” Shvatio je da seks znači stupice.


~ Shvatio je to i dodatno kad je došao kući iz škole i otkrio da mu je mama, u jeku proljetnog čišćenja, odlučila prevrnuti madrace.


~ Neko je vrijeme u kriptogramskom obliku na poleđini udžbenika za matematiku, gdje mu mama nikada neće zagledati, crtao grafikon bubuljica u razmjeri prema ševi sa izgubljenim ženama iz magazina. Zaključci su bili nezaključivi ili barem odrečni. Ustanovio je da je do zapanjujućih pojedinosti zapamtio Cher yl, Wandu, Sam, Tiffany, April, Trish, Lindie, Jilly, Billie, Kelly i Kimberly. Pokatkad je sa sobom u kadu nosio i uspomene na njih. U krevetu nije morao brinuti o tome da svjetlo ostane upaljeno. Umjesto toga brinulo ga je hoće li ikada sresti pravu ženu, ili djevojku, koja će ga nadahnuti na neke žestoke putenosti. Shvatio je kako muškarci umiru zbog ljubavi.


~ Netko mu je rekao da ti, ako stvar radiš lijevom rukom, izgleda kao da ti to radi netko drugi. Možda; osim što mu je izgledalo kao da je to i tom nekom lijeva ruka i pitaš se zašto ne upotrijebi desnu.


~ A onda, posve neočekivano, eto Christine koju nije smetala činjenica da on nosi naočale i sa svojih je sedamnaest godina i mjesec dana bila ni mjeseca starija od njega što je po njezinu mišljenju bila vrlo lijepa razlika. Slagao se s time kao i sa svime ostalim što bi ona rekla. Obreo se u svemiru paralelnom zbiljskom životu, a u kojem si smio radili stvari o kojima si ranije samo sanjao. S Christine je uletio u svijet razmotavanja kondoma i menstruacije, dopuštenja da ruke stavi svugdje (svugdje, ali s razlogom, a nigdje prosto) dok joj pomaže u čuvanju njezina mlađeg brata, vrtoglave radosti i društvene odgovornosti. Kad bi pokazala na kakvu tričariju u osvijetljenu izlogu i progugutala uz čudnovatu čežnju, što je za njega bilo jedinstveno žensko, osjećao se kao Aleksandar Veliki.


~ Christine je htjela znati kamo to oni idu. Rekao joj je: „Pa mislim u kino”. Briznula je u plač. Shvatio je da slaganje i nerazumijevanje mogu ići skupa.


~ Kad je kondome spomenuo Lynn, rekla mu je: „Mrzim ih” i s njime se jebala onako, do kraja zabave, a oboje su bili pijani. Otkrio je da pijan može voziti dugo bez svršavanja. U jednoj kasnijoj prigodi otkrio je da korelacija i korist ne rastu eksponencijalno. Njegovi su roditelji mislili da Lynn na njega ima loš utjecaj, što je svakako bilo istina, pa kako to da mu se ona sviđa. A on bi za nju učinio sve, zbog čega se ona začas umorila od njega.


~ Nakon što je puklo s Christine bilo je nešto polususreta, poluuspjeha, žudnji koje su se pretočile u samoprezir, veza iz kojih je htio izaći prije nego bi uopće u njih ušao. Žene koje su ga gledale kao da su mu govorile: poslužit ćeš za sada. Druge, koje su ga čvrsto hvatale za ruku od trenutka prvog poljupca i zbog kojih se, dok su mu zavlačile prste u pregib ruke, osjećao kao da ga navlače prvo pred oltar, a onda u grob. Druge je muškarce počeo gledati sa zavišću i nerazumijevanjem. Prema nekom starom glupom pjesniku, samo hrabri zaslužuju ono pravo. U stvarnom životu nije tako. Tko dobiva što zaslužuje? Govnari i ženskari i odvratni gnjavatori uzimaju sebi pravo dok su hrabri u ratu. Onda se hrabri vraćaju i biraju od onoga što je preostalo. Ljudi kao što je Paul moraju se baktati s ostacima. I s tim se trebalo pomiriti, smiriti se i podizati pješake za hrabre, ili, pak, nevine kćeri da bi ih kasnije orobili govnari i ženskari.


~ Vratio se Christine na nekoliko sati, što je očito bilo greška.


~ Ali Paul se opirao svojoj prešutnoj sudbini i u općenitom smislu i u Christineinoj osobi. Nije vjerovao u pravdu tamo gdje se radi o seksu i srcu: nema sistema u kojem se tvoje odlike kao ljudskog bića, sudruga, ljubavnika, supruga ili bilo čega mogu pravedno ocijeniti. Ljudi - naročito žene - bace pogled na tebe i prođu. Ne možeš ni prosvjedovati kako spada. Pokušati odustati od popisivanja vlastitih skrovitih prednosti. Ali ako nema sistema, to je logično značilo da postoji sreća, a Paul je uporno vjerovao u sreću. U jednom si trenutku srednje rangirani namještenik u Pitcou, a u idućem već stojiš uz Sir Jacka u njegovu muškom zahodu, a on slučajno zvižduka pravi napjev.


~ Kad je prvi put ugledao Marthu s onom njezinom izvajanom kratkom frizurom, modrim kostimom, i mirno premda zbunjujuće šutljivu, kad je sam sebe zatekao kako misli: Glas ti je tako tamnosmeđ da ti ide uz tu tamnosmeđu kosu i vjerojatno imaš četrdeset, dok ju je promatrao kako se elegantno okreće i Sir Jacku, koji samo pruža pandže, frkće pred nosom i vrcka kepom, pomislio je: ova izgleda vrlo zgodno. Shvatio je da je to prilično neodgovarajući odgovor i da joj ga možda nikada ne smije povjeriti. Ili ako joj ga i povjeri, bez popratne naznake: nakon što se vratio kući i na neko vrijeme uzeo ponovno kupovati časopise, sve je više nalazio, dok je gledao žene s duplerica pred njim prostrte kao personifikacija dostupnosti, da će mu se primisao u glavi obistiniti: „ Ova izgleda vrlo zgodno.” Možda zapravo i nije izrezivao časopisni seks. Jebomipas, žene su stvorene da te nukaju i stalno je ponavljao: „Zbilja bih te prvo htio bolje upoznati.”


~ U prošlosti je primijetio kako mu se kad je sa ženama mijenja osjećaj za vrijeme: kako lako sadašnjost može biti uravnotežena, kako budućnost biva gipka, kako metamorfična. A još je bolje znao kako ti se osjećaj za vrijeme mijenja kad nisi sa ženom.


~ Kad ga je, dakle, Martha pitala što je mislio o njoj kad ju je prvi put vidio, htio joj je reći: osjetio sam da ćeš mi ti nepovratno promijeniti osjećaj za vrijeme, da će mi prošlost i budućnost biti strpana u sadašnjost, da će se uobličiti novo i nedjeljivo sveto trojstvo vremena kao nikada prije u povijesti stvorenog svemira. Ali to nije bilo istina u potpunosti, pa je umjesto toga naveo jasan osjećaj što ga je imao u Sir Jackovu uredu od dvostruke kocke i kasnije kad joj je onda sjedio nasuprot u vinskom podrumu i shvatio da ona blago vodi razgovor. „Pomislio sam da si jako zgodna”, rekao je itekako svjestan da takovrsnu hiperbolu ne rabe govnari, ženskari i svakojaki grozni nasrtljivi dripci. A pokazalo se da je rekao pravu stvar, ili pomislio, ili oboje.


~ Martha ga je navela da postane inteligentniji, odrasliji, zabavniji. Christine se stalno smijala na njegove šale, zbog čega je na kraju i posumnjao da uopće nema osjećaja za humor. Kasnije je upoznao poniženje zbog podignute obrve i sudržanog: Ne pokušavaj osim ako ne znaš kako da ih ispričaš. Nakratko je odustao od toga da pravi šale osim sebi u bradu. S Martom je opet počeo, a ona se smijala kad bi joj nešto bi smiješno, a nije kad nije. To je Paulu izgledalo izuzetno i čudesno. I simbolično: prije je živio sebi u bradu, nije se usuđivao oglasiti. Zahvaljujući Sir Jacku ima doličan posao; zahvaljujući Marthi ima doličan život, život na sav glas.



~ Nije mogao vjerovati kako su stvari, otkako se zaljubio u Marthu postale jednostavne. Ne, nije to prava riječ, osim ako to „jednostavne” ne uključuje i značenja bogatije, zgusnutije, složenije, da imaju žarište i odjek. Polovica njegova mozga pulsirala je i piljila s nevjericom u vlastitu sreću; druga polovica bila je ispunjena osjećajem za dugo traženu, razbuktalu stvarnost. To je ta riječ: od ljubavi prema Marthi stvari su postale stvarne.

DVA


SIR JACKOV ODABIR OTOKA nije bio stvar kartografske ćorave koke koja naiđe na zrno. Čak su i njegovi hirovi za sobom povlačili cijenu. U sadašnjoj instanci važni su čimbenici bili: veličina, smještaj i pristupačnost Otoka, plus krajnja nevjerojatnost da ga UNESCO stavi na popis kao objekt svjetske baštine. Dostupnost radne snage, rastezljivost planskih propisa, podatnost mještana. Sir Jack nije predmnijevao pretjerane muke u vrbovanju Otočana; iskustvo sa svijetom u razvoju naučilo ga je kako da iskoristi povijesni resentiman, čak i kako da ga izazove. U šaci je držao i otočkog zastupnika u Parlamentu. Niz dobro oglašenih unutarnjih investicija u izborni okrug, plus potpisano jamstvo za tri unajmljene muške kurve u odvjetnikovoj riznici u blizini Lincoln’s Inn Fieldsa, jamčit će da će Sir Percy Nuttin, kraljičin savjetnik i član Parlamenta i dalje iskazivati korektno oduševljenje. Malo zobi, pa onda bič - to uvijek pali; a bič, pa malo zobi - još bolje.
Isprva je namjeravao naprosto kupiti otok. Nekoliko tisuća jutara obradive zemlje polučio je iz mirovinskih fondova i od crkvenih vlasti u zamjenu za svoj novi pothvat; naredni korak bio bi da nagovori Westminster da mu proda suverenitet. To uopće nije izgledalo kao nemoguća zamisao. Posljednjih djelića Imperija trenutačno se rješavaju na taj - po Sir Jacku - potpuno racionalan način. Nekadašnje su se kolonije odvojile u naletu prijekog načela što ga je ubrzao gerilski rat. Na preostale predstraže primijenjeni su osjetljivi gospodarski kriteriji: Gibraltar je prodan Španjolskoj, Falklandski otoci Argentini. Naravno, sama primopredaja nije tako predstavljena, niti od strane prodavača niti kupca; ali Sir Jack je imao svoje izvore.
Ti su ga izvori, na njegovo razočaranje, izvijestili da je Westminster zauzeo tvrdi stav u pitanju prodaje otoka Wighta privatnoj osobi. Navedene su i neke tobožnje primjedbe o nacionalnom integritetu. Usprkos pritisku Sir Jacku lojalnih skupina stranačkih zastupnika Vlada je jednostavno odbila suverenitetu određivati cijenu. Nije na prodaju, rekoše. Sir Jack se zbog toga isprva malčice uvrijedio, ali začas je povratio duh. Napokon, pri čistom poslu uvijek je prisutno nešto bitno nezadovoljavajuće. Hoćeš nešto kupiti, vlasnik nabije cijenu, a na koncu dobivaš za manje. Pa gdje je tu radost?
Dakako, zar u vezi s cijelim konceptom vlasništva nema nečega staromodnog, odnosno u njegovu stjecanju na osnovi formalnog ugovora, pri čemu se pravo na vlasništvo zadobiva u zamjenu za danu protuuslugu? Sir Jack je radije ponovno porazmislio o cijeloj toj zamisli. Sva kako da je istina da je vlasništvo nevažno sve dok držiš nadzor; nad njim; i, da, u tom trenutku on je imao sve potrebne zemljišne opcije i planska odobrenja. Na svojoj je strani imao banke, mirovinske fondove, osiguravajuća društva, a rate za otplatu dugova podmirivao je bespogovorno. Naravno, ništa od njegova vlastitog kapitala nije stavljeno na kocku, preko razine fiktivnog uloga; Sir Jack je bio pristaša trpanja tuđeg novca u svoj džep. A opet iznad i ispod svih tih legalnih pljački nalazila se iskonska potreba, atavističko nagnuće da prvi presiječe crvenu vrpcu suvremenog života. Ne bi bilo fer Sir Jacka Pitmana nazvati barbarinom, premda ga neki i jesu tako zvali; ali negdje u njemu kiptjela je čežnja za povratkom na predklasične, predbirokratske metode stjecanja vlasništva. Metode kao što su krađa, otimačina i pljačka, na primjer.
„Seljaci”, rekla je Martha Cochrane. „Trebat će vam seljaci.”
„Martha, danas se to zove jeftina radna snaga. Nikakav problem.”
„Ne, ja mislim na prave seljake. Kao u onim selendrama, oni što grickaju slamku. Muški u poljskoj odjeći, seljačine. Dečki s kosama na plećima koji prosijavaju pljevu, ako je to to što vi prosijavate. Bat i mlat.”
„Agrikultura je”, uzvratio joj je Sir Jack, „svakako uzeta u obzir i kao poprište i kao opcija sekundarnih posjeta. Tu nikako nećemo zapostaviti vas seoske cure.” U smiješku su mu se miješale netrpeljivost i neiskrenost.
„Ja ne govorim o agrikulturi. Govorim o ljudima. Trošimo vrijeme razglabajući o plasmanu proizvoda, o profiliranju posjetitelja, strukturama priredbi, protoku ljudi i teoriji razonode, a izgleda da zaboravljamo da jedan od najstarijih mamaca u ovom poslu jest taj da ljudima date obavijest. Toplim, prijateljskim, prirodnim ljudima. Irci nek iskolače oči, a mi ćemo držati dobrodošlicu u brdima i te stvari.”
„Divno”, rekao je Sir Jack pomalo sumnjičavo. „Možemo se usredotočiti na to. Vrlo pozitivan prijedlog. Ali tvoje ponašanje odaje da predviđaš neki problem.”
„Zapravo dva. Prvo, nemate nikakvih sirovina. Hoću reći, nijedan od tih vaših jeftinih radnika na otoku nikada nije ni vidio kukuruz osim u obliku pahuljica u zdjeli.”
„Onda će se oni dati na, kako ti ono veliš, mlaćenje, s oduševljenjem nove generacije koja počinje od početka.”
„A tradicionalna srdačna dobrodošlica?”
„I to se može naučiti”, uzvratio je Sir Jack. „A time što će se naučiti, bit će neautentičnije. Ili je to, Martha, odveć cinična opaska za tebe?”
„Preživjet ću. Ali ima i drugi problem. A to je, zapravo, kako da reklamiramo englesko? Dođeš i sretneš se s predstavnicima naroda koji se, čak i prema našim vlastitim istraživanjima, općenito smatra da je hladan, snobovski, emocionalno retardiran i ksenofobičan. I, dakako, perfidan i licemjeran. Mislim, znam dečki da vi volite promjene, ali...”
„Dobro je, Martha”, rekao je Sir Jack. „Odlično. Na trenutak sam se pobojao da ćeš biti od pomoći i konstruktivna. Eto, dečki, zaradite svoj kukuruz, ručno okrunjen i industrijski prerađen, stani pa gledaj. Jeff?”
Dok je gledala kako Idejni Razvojnik zastaje da porazmisli, Martha je shvatila da Jeff nekako odudara u Odboru za koordinaciju. On očito nije imao vlastitih planova; doimao se kao da je predan Projektu; bilo je očito da je problemima pristupao kao da ih treba riješiti; isto je tako bilo očito da je bio oženjen, a prema njoj nije napravio nikakav korak. Sve je to bilo vrlo čudno.”
„Pa”, rekao je Sir Jack, „govoreći ovako napamet, rekao bih da je najbolji pristup podilaziti klijentu, a ne proizvodu. Kao: gucni pintu mornarskog piva56 u pravoj staroj krčmi, sretni živopisne domaće posjetitelje, pa sjedni i gledaj kako ta tobožnja engleska suzdržljivost jednostavno blijedi. Kao: ne daju oni lako srce, ali kad ga daju, njihovo prijateljstvo traje do kraja života i zagrlit će čitav svijet.”
„Onda malo prijetnji, je li tako?”, rekao je Mark. „Ne idu ljudi na ljetovanje da bi se s nekime sprijateljili.”
„Mislim da tu zapravo griješiš. Sva istraživanja što smo ih poduzeli upućuju na to da drugi, hoće se reći ne-Englezi, često sprijateljivanje na ljetovanju smatraju kao breme, ako smijem reći kao obogaćenje života.”
„Kako starinski.” Mark je odao smiješak nevjerice i u potrazi za ključem, preletio očima preko Sir Jackove impresivne tjelesine. „Zar će zbog toga dolaziti na Otok. Sav taj tusti dolar i pusti jen da se sprijatelji s našom jeftinom radnom snagom, razmjeni polaroide i adrese i to. ’Ovo je Worzel iz Freshwatera koji pokazuje staroengleski običaj ispijanja pinte Starog glavosječe sa štapićem u svakoj nosnici...’ Ne, oprostite, ja to ne mogu podnijeti.” Mark je blijedo pogledao Odbor i tiho se šmrčući uputio van.
„Mark nam je baš korisno izložio te vrlo engleske značajke što sam ih upravo opisala”, propratila je Martha.
„A, što da ne”, rekao je Mark između dva šmrcaja. „Uostalom, ja i jesam Englez.”
„K poslu”, rekao je Sir Jack. „Problema ćemo možda imati, a možda i nećemo. U svakom slučaju, riješimo ih.”
Prionuli su nazad k poslu. Posrijedi je uglavnom bilo pitanje fokusa i gledanja. Već su ustanovili da će agrikulturu predstavljati diorame izvornog života koje će se jasno vidjeti za vrijeme vožnje bilo londonskim taksijem ili dvokatnim autobusom bilo ponijem i dvokolicama. Pastiri koji će se izležavati među povijenim drvećem i samo štapovima pokazivati staroengleskim ovčarskim psima koji će tjerati stada i zviždali im falsetto ; seljani u odjeći za poljske radove drvenim će vilama bacati raž na plastove skulpturirane kao ukrasno stablinje; lugar će pred kolibom Morland hvatati krivolovca, pa ga stavljati u klade pored zdenca želja. Trebao im je još samo konceptualni skok iz obične dekoracije u mogućnosti zbližavanja. Onaj pastir koji se tamo izležavao mora kasnije biti otkriven u krčmi gdje će veselo pratiti lugara koji će na gajdama svirati izbor iz autentičnih napjeva od kojih su neke sabrali Cecil Sharp i Percy Grainger, a druge je prije pola stoljeća napisao Donovan. Žeteoci će prekinuti nadmetanje u kuglanju da bi predložili jelovnik, krivolovac će objašnjavati svoje smicalice, na što će Stara Meg, prilazeći zapećku odložiti glinenu lulu, pa prosuti starodrevnu mudrost. Sve je, zaključili su, u tome da se pozadina stavi u prvi plan. Zapravo tehnička stvar.
„S druge strane”, rekao je Mark.
„Da, Marko. Hoće li se na nas obrušiti nova nedomoljubna provala?”
„Neće. A možda i hoće. Izgleda da sam danas nešto naslijedio od Marthe. Stvar je jednostavno u tome da... Zar ne mislite da bismo morali pripaziti na sindrom kalifornijskog konobara?”
„Prosvijetli mi moju zatucanu pamet”, rekao je Sir Jack.
„To vam je onaj frajer koji umjesto da dođe s blokićem i zapiše što želite jesti i drži jezik za zubima, u vražju mater , rekao je razdraženo Mark, „sjeda na slobodnu stolicu i počinje raspredati o nenasilnom načinu krhanja lješnjaka i još hoće malo popričati o vašim alergijama.”
Sir Jack je hinio zaprepaštenje. „Marko, događa li se takvo što tebi stalno? Jesi li ti siguran da izlaziš u prave restorane? Ja priznajem, moje je iskustvo toliko usko da još nisam sreo konobara koji se raspituje o mojim alergijama.”
„Ali shvaćate li općeniti smisao? Odlazite u pub da u miru popijete pintu piva, a nailazite na nekog smrdljivog starog kuglača koji po vama prolijeva pivo i brblja o svojoj ženi.”
„Pa sad, čuj, to zbilja jest autentično englesko iskustvo”, naznačila je Martha.
Jeff se nakašljao. „Pazite, sve je to prilično nemoguće. Naši higijenski zahtjevi i propisi o seksualnom napastovanju onemogućuju takav scenarij. I u svakom slučaju, odlučili su ići u pub, je li tako? Tu se razvija i mnoštvo mogućnosti za ručak. Mogu dobiti svašta od vikendskog banketa u seoskoj kući do posluge u sobi.”
„To je naprosto... Ja nisam snob”, rekao je Mark. „Dobro, možda i jesam. Pitajte nekog momka koji radi u tvornici čarapa ili drugdje gdje se po cijeli dan stoji na nogama i rinta, a onda odlazi u krčmu i umjesto da sa svojim dečkima razgovara o seksu ili nogometu kako bi i sam htio, i sad ga hoćete natjerati da radi još revnosnije kao kmet pred posjetiteljima koji su, usuđujem se prišapnuti, sasvim je moguće, malo inteligentniji i malo bolje mirišu nego naš vjerni namještenik?”
„Onda mogu otići na ručak s dr. Johnsonom u Cheshire Cheese”, rekao je Jeff.
„Ne, nije stvar u tome. To je više... jeste li ikada bili na predstavi, a da nakon svršetka glumci silaze s pozornice, prođu kroz dvoranu i rukuju se s vama - kao, hej, mi smo tamo gore bili samo djeličci u tvojoj imaginaciji, ali sada ti pokazujemo da smo i mi od krvi i mesa kao ti? Meni je od toga samo neugodno.”
„Zato što si Englez”, rekla je Martha. „Misliš da je to, kad te netko dodirne, nasilje?”
„Ne mislim, radi se samo o tome da se stvarnost i iluzija drže razdvojeno.”
„Pa i to je jako engleski.”
„Jebi ga sad, pa ja jesam Englez”, rekao je Mark.
„Ali naši posjetitelji neće biti.”
„Djeco”, rekao je Sir Jack prijekorno. „Gospodo. Damo. Jedan skroman prijedlog s ove stolice. A što velite da se jedan otočki espressobar, jer vjerujem da se za njih zna, nazove Odvratni kapučino? Vlasnik, signor Marko?”
Sastanak je zaključila obavezna opća provala smijeha.
„RECI WOODIEJU da je vrijeme”, rekao je Sir Jack. Tog je poslijepodneva na sebi imao naramenice Academie Francaise koje je, pokazalo se, prosudio posve primjerenima: sastanak je prštao od pitmanovskih bon mots i aperçus . Odbor je bio pozvan na tour d’horizon iznimnog opsega.
Sadašnja Susie bila je nova Susie, a on se na trenutke nije mogao sjetili zbog čega ju je zaposlio. Zbog prezimena, naravno, i njezina oca, i očeva novca i tako dalje, i njezina ponešto drzovita osmijeha i svojevrsne podatne seksualnosti što ju je naslućivao ispod te lepršave odjeće... Ali sve su to bili uobičajeni razlozi da se netko takav namjesti. Od Susie se još očekivao i dašak potkožnog instinkta, ESP,57 je ne sais quoi. Svatko bi pomislio da se taj posao sastojao jedino od pouzdano točnih informacija iznesenih na pristojan način.
„Joj”, rekla je Susie na telefon, a potom uz neprikladan smiješak, „bojim se, Sir Jack, da je Woodie otišao kući. Mislim da ga je stegnulo u leđima.”
U jednoj ju je drugoj prigodi ispravio u vezi s „Woodiejem”: samo Sir Jack ga zove Woodie. Trebala je znati da ga ona mora zvati Wood. „Daj nekoga drugog.”
Daljnje mrmljanje posve krivim glasom: više glasom vedre činjeničnosti negoli silne rastuženosti zbog neprilike njezina poslodavca. „Svi su vani, Sir Jack. Na nekoj konferenciji. Mogu vam pozvati taksi.”
„Djevojko, taksi? Taksi ? Toliko je zastranila da se Sir Jack gotovo zadivio. „Možeš li ti zamisliti kako bi tržište reagiralo kad bi me tko snimio kako ulazim u taksi? Pedeset apoena? Dvjesto apoena? Da ti se nešto nije pomaknulo u toj pameti, ženska glavo? Taksi! Ma limuzinu mi daj, limousine ” - dao joj je francuski kovitljaj, da joj pokaže kako neshvatljiva pokuda i humor mogu ići skupa. „Ne.” Kratko je porazmislio: „Ne, Paul će me voziti. Hoćeš, Paul?”
„Zapravo, Sir Jack”, rekao je Paul ne gledajući u Marthu, ali razmišljajući o onom dijelu neposredno oko i iznad njezina lijevog koljena, o razlici između prsta i jezika, između svilom pokrivene puti i gole puti, između noge i podignute noge. „Zapravo, imam sudar.”
„Pa naravno da imaš. Imaš sudar sa mnom. Imaš sudar da me voziš da vidim tetu May. Zato, jebiga, lijepo nabavi neku kapu, izvadi iz garaže onaj svoj Jaguar što si ga dobio od Kompanije, i vozi me u Chorleywood, pička mu materina.”
Paulu se pokrenuta erekcija smjesta povukla u mišju rupu. Nije se usudio pogledati Marthu. Nije ga bilo briga što je ponižen pred drugima - svi znaju kakav Sir Jack zna biti - ali pred Marthom... Pred Marthom. I već tri minute kasnije saginjao se da otvori stražnja vrata svog automobila. Sir Jack je šutke zastao i pričekao dok Paul izvede traljav pozdrav, prema grubom prisjećanju na neki vojni film.
„Jako ljubazno od tebe”, rekao je glas iza njegova uha dok je vratar uz mnogo uvježbaniji pozdrav dizao brklju. „Siguran sam da nećeš zamjeriti zbog nekoliko napomena. Tvoj auto - koji je moj auto, kad smo već kod toga - izgleda kao da si njime unatraške lovio lisice po oranicama. Neperivo u potjeri za nejestivim, ako se smijem poigrati s riječima. Kad me voziš, uvijek prvo promijeni kravatu, nešto jednostavnije, zapravo, običnu crnu. A red radnji ide na slijedeći način: skidaš kapu, stavljaš je pod lijevu ruku, otvaraš vrata automobila, staneš mirno, salutiraš. Capito ?”
„Da, gospodine.” Osim što bi Paul radije odglumio napadaj epilepsije negoli da još jednom prođe kroz sve to.
„Dobro. Siguran sam da će te Martha kasnije dočekati i da će ti dati čak još veći poljubac.” Paul je instinktivno skrenuo oči ka ogledalu, ali Sir Jackove su već bile i tamo, prezrivo slavodobitne. „Ne skidaj oči s ceste, Paul, vozač se tako ne ponaša. Naravno da znam. Ja znam sve što trebam znati. Na primjer - a ovo ti može biti neka utjeha - znam da postoji samo nekoliko stvari na svijetu koje se kvare kad se ostave da čekaju. Riža, naravno, i souffleei , kao i fini stari burgundac. Ali žene, Paul? Žene? Po mom iskustvu, ne. Zapravo, rekao bih, bez ikakve pretjerane skromnosti, naprotiv.”
Sir Jack se zahihotao kao pravi pohotnik, pa otvorio aktovku. Dok su sporo napredovali kroz mokro žmirkanje stop-svjetala, Hvatač Ideja je munjevito razmatrao racionalizacije koje je dobro poznavao. Sir Jackovu egu trebalo je toliko kisika da mu se samom činilo i logičnim i pravednim da ga svima koji su mu u blizini istisne iz pluća. Sir Jack je bio normalno zahtijevan poslodavac koji dobro plaća i očekuje savršenstvo: a kad ga ne dobije, netko za to ima platiti. Jednostavno te zapadne red tog tjedna, ili tog dana, te mikrosekunde, nema veze kad. Zaključak, poniženje je posve neopravdano, ali sama nepravda, krajnost zamjerke, pokazivala je da se Sir Jack zapravo nije okomio na tebe. Alternativno: činjenica da se okomio na tebe, da je baš tebe izabrao, činila te posebnom u očima njegovim, a i tvojim. Da ga nije bilo briga, ne bi se ni gnjavio tobom. Gotovo da je to bio način na koji je pokazivao svoju naklonost.
Paul je sve to izrekao sam sebi, dok je čekao da se prometni zastoj pokrene. Jer inače bi bio prisiljen blago skrenuti upravljač, onako , recimo, zabiti se jaguarom u kamion koji upravo ide prema njima i tako ih obojicu ubiti. Osim što bi mu svaki namještenik Pitcoa mogao reći što bi se tada dogodilo: Paul bi skončao kao tatarski odrezak, dok bi Sir Jack iz olupine izišao energiziran, sav bi gorio od želje da prvoj TV-ekipi na licu mjesta uzfilozofira o dobrostivosti Sudbine.
Nakon sata šutljive vožnje, za vrijeme koje je Paul ćutio kako mu odumire osjećaj o samom sebi, stigli su do predgrađa punog bukava s kojih je kapalo i gdje su fijakerske svjetiljke osvjetljavale alarme protiv provalnika.
„Eto tu. Dva sata. I, moji vozači nikad ne piju.”
„Kiša je, Sir Jack. Možete li otrčati do vrata?”
„Kišobran. Paket.”

Paul je nekako izveo onu nezgrapnost s kapom, vratima i pozdravom, a onda ostao gledati Sir Jacka kako odlazi i pod rukom nosi zamotanu bocu. Utrpao se nazad u auto, odbacio kapu na dovozačko sjedalo i mašio se telefona. Martha, oprosti, oprosti što te nisam mogao pogledati. Nadam se da me ne prezireš i da me ne mrziš. Volim te, Martha. I u pravu si što se tiče Sir Jacka, uvijek si bila u pravu. Samo što ja to nisam htio priznati. Sutra mogu reći i nešto drugo, ali danas si u pravu. Je li sve i dalje OK? Jesam li ostao bez tebe? Nisam, je li tako?
Kako su mu se krv i duh povratili, Paul se zaustavio usred nazivanja. Naravno: njegov poslodavac vjerojatno dobiva ispis brojeva koji se nazivaju iz svih kompanijinih automobila. Takovrsne pojedinosti Sir Jack naprosto ne bi previdio. Možda je tako pogodio i za Maithu. I da ju je Paul sada nazvao, Sir Jack bi to saznao i zadržao u svom slonovskom, osvetoljubivom pamćenju, i samo bi čekao trenutak, neki nezgodan trenutak pred drugima.
Znači, telefonska govornica. Rijetkost u današnje vrijeme. Paul je vozio praznim ulicama, skretao nasumce. Povremeni šetač psa, pristojni alkoholičar koji se klatara kući sa svojim namirnicama, od govornice ni traga, a onda, dvadeset jardi podalje, u zavojitoj aveniji s izdvojenim kućama slabo osvijetljenim replikama viktorijanskih plinskih svjetiljki, prednja mu svjetla osvijetle prugasti golfaški kišobran. Jebi ga. Što sad: da proveze mimo ili da naglo zakoči? Što god učinio, bit će pogrešno, ili će Sir Jack već naći razlog da bude pogrešno. Vjerojatno je po običaju bacio pogled na kilometražu prije nego što je izišao i naplatio bi Paulu prekoračenje troška za benzin.
Da se proveze mimo, moglo bi se ispasti drskije: najbolje je da stane. Paul je zakočio što je mekše mogao, a kišobran s nogama nije prekinuo hod. Kročio je dalje i izgubio se uz prilaz kući. Nakon nekoliko minuta Paul je oslobodio ručnu kočnicu i tiho pokrenuo auto niz aveniju. Teta May je živjela u crijepom pokrivenoj kući iz vremena domaćeg preporoda s urednim prilazom od živice i pločicom s urezbarenim imenom koja je bila vijcima pričvršćena na stablo jele. Kuća se zvala „Ardoch”. Paul je zamišljao krhku kreposnu gospu s čipkom oko vrata koja nudi kolače sa sjemenkama i čašu madeire. Onda mu se u mislima pretvorila u veliku, namirisanu Židovku i Venecijanku, koja žličicom stavlja šlag na Sachertorte. A onda - možda su tome bile razlog Sir Jackove naramenice - ironična, Parižanka lijepih crta lica, uz ruku joj se elegantno zadiže rukav kostima od tvida dok kroz srebrni grlić nalijeva ukusan ptisan. Sir Jack zna katkada biti okrutan, ali je, eto, pun štovanja prema teti May, ti neizostavni mjesečni posjeti, to mu je bilo na čast.
Paul je stuženo zurio u kuću i nastojao ne misliti na Marthu. Pitao se je li Ardoch Pitcoov službeni posjed. Sasvim bi sličilo na Sir Jacka da svoju tetkicu stavi na platni popis i još joj pride da veliku kuću. Vrijeme je prolazilo. Kiša je padala. Paul je gledao šofersku kapu na dovozačevu sjedalu. Je li Sir Jack ljubomoran na Marthu? Na njega i Marthu? Je li to bilo to? A onda je u trenutku nepromišljene pobune učinio nešto. Iz džepa je izvadio kazetofon za snimanje, pomalo i sam sebi hineći da je to telefon s kojeg može nazvati Marthu, pa uključio Sir Jackov tjelesni mikrofon.
Označeni domet instrumenta bio je dvadesetak metara, što je bio potreban kapacitet u dane kada je Sir Jack volio zadubljen u misli šetati dvoranama prostranim kao što su bile njegove misli. Prednja vrata Ardocha bila su udaljena desetak metara, a zidovi su bez sumnje umanjivali jačinu signala. Ali tri riječi što ih je Paul imao na vrpci, i koje je kasnije te večeri reproducirao Marthi, zbog čega je oboje izgubilo zanimanje za skorašnji seks, stigle su do njega tako jasno kao da je Sir Jack sjedio za svojim radnim stolom.
Jaguar se vratio prvotnom mjestu randevua; kad se prugasti kišobran ponovno pojavio, kiša je i dalje padala. Paulov pozdrav bio je besprijekoran. Sir Jackovo lice, što ga je vidio u stražnjem ogledalu, izražavalo je dobroćudan spokoj. Do njegova su stana stigli oko četvrt do jedanaest, i Paul je sa zahvalnošću kimnuo glavom kad su mu odgovarajući prsti u gornji džep strpali novčanicu od sto eura. Ali zahvalan je on bio zbog jednog drugog poklona.
„S... P... K...!” prošaptao je Paul kad se povratio iz kratke postkoitalne nesvjestice. Stisak odozdo, jer se Martha nasmijala, istisnuo mu je kurac, a ona ga je skotrljala sa sebe da joj pluća dobiju malo više prostora.
„Možda je samo pričao neku priču.” Namjerno je bila oprezna.
„Svojoj teti? S tom poantom? Ma kakvi, sigurno je istina.”
Martha je željela da je to istina. Što je još važnije, željela je zadržati Paula kad se tri noći prije toga vratio - šutljivo ljut, šutljivo slavodobitan dok je cijepao novčanicu od sto eura. Nije htjela da joj opet zapadne u umjerenost punu poštovanja, da bude dio stočnog fonda Pitcoa sa žigom Kompanije na stražnjici. Htjela je da jedanput on vodi.
„Gledaj”, rekao joj je, „ta kuća nije na popisu vlasništva, ali budi sigurna da bi bila da mu je zbilja tetka. Pa bi i ona bila na platnoj listi. A rekao sam ti, on nikada ne preskače. Svaki prvi četvrtak u mjesecu. Bilo je prigoda da ga je Wood vozio ravno s Heathrowa. I nikada je ne izvodi van odatle.”
„Možda je u invalidskim kolicima ili tako nešto.”
„Na takav način nitko ne odlazi u posjete tetama, pa bile one i u invalidskim kolicima.”
Martha je s odobravanjem kimnula glavom. „Osim ako je to neka druga vrsta tetke.”
„S... P... K!”
„Nemoj. Ubijaš me.” Gotovo da joj je, dok je ležala na leđima, smijeh naškodio zdravlju. Uspravila se u krevetu i pogledala pod sobom Paulovo lice koje joj je stajalo naopako. Štipnula ga je za ušnu resicu. „Što misliš da bismo trebali napraviti?”
„Istražiti. Mislim, naći nekoga da to istraži.”
„Zašto?”
„Kako misliš, zašto?” Paul je reagirao kao da mu je u pitanju generalski čin. „Pa naprosto zato što moramo znati što time hoćemo.”
„Osiguranje.”
„Osiguranje?”
„Čak će i najvatreniji obožavatelji Sir Jacka” - digao je pogleda prema Marthi kao da se ograđuje od njih - „priznati da njegova politika zapošljavanja i davanja otkaza nije uvijek utemeljena na nekim mjerilima.”
Martha je potvrdno kimnula glavom. „Jesam li ti u žarištu kad nemaš naočale?”
„Ti si meni uvijek u žarištu”, rekao je.
Za izvršitelja su odabrali Garyja Desmonda. Gary Desmond je donedavna bio ključno pero u lancu Sir Jackovih novina. Gary Desmond koji je naprašio tri ministra iz kabineta, od čega jednog ženskog; koji je otkrio dijete ljubavi kapetana engleske kriketske reprezentacije, naricao zbog dviju meteorologica koje su se naviknule na kokain, te, konačno, malo milom malo silom, pribavio svom poslodavcu fotografski dokaz o princu Ricku i njegovim domjencima tipa troje u krevetu, s najskupljim djevojkama za društvo.
Je li pri tome bio odveć povjerljiv ili tek naivan? Kako bilo, bio je pretpostavio krivu stvar: da su moralni parametri, koji su bili sudržani u njegovim člancima i oduševljeno prihvaćeni od strane vlasnika i čitatelja, na neki način bili stvarni: ako ne stvarni, barem nepromjenjivi. Ali Gary Desmond čeka sa skromnim smislom za igru riječima da tu priču nazove svojim krunskim dosegom, otkriva da je moguće trijumfirati čak i prekompletno, na način koji izaziva pretpostavljenu stvarnost njegova zanata. Nije bilo sumnje u opće oduševljenje kad on razotkrije kako taj mladić, „na pola koraka do prijestolja” obdržavanog novcem naroda, a koji je plaćen da predstavlja Naciju na inozemnim putovanjima, nehajno sa Cindy i Petronellom hvata u jednom od „luksuznih mjesta” što ga plaćaju porezni obveznici. Ali kako su se takva otkrivanja nastavljala iz dana u dan, prokletstvo pretjerane radoznalosti nekako je otvorilo put zbrci, potom i svojevrsnom domoljubnom samoprijekoru. Na više lokalnoj razini to se prenijelo na Sir Jackov odabir naramenica Gornjeg Doma i bojazan da mu hermelinski plašt možda neće ići uz njih.
Priča Garyja Desmonda stajala je čvrsto kao i Kuća Pitman; slikovni je dokaz bio neupitan, a djevojke tko od majke rođene. Usprkos tome, Gary Desmond je isplaćen i otpušten. U istim onim novinama koje su objavljivale njegove ekskluzivne napise bio je denunciran kao „zabadalo koji je otišao predaleko”. Napravljena je aluzija - a to je bilo posve izvan običaja - na istraživačko putovanje na Karibe s kojih, strogo govoreći, nije posljedovalo ništa objavljivo. Skinuo je Caroline s računa, a dripci su tiskali njezine fotke na kojima je izgledala jako ofucano, s gornjim dijelom bikinija na pola koplja, a to se moglo postići jedino nakon krađe ili teškog mita. A sve je to pridonijelo tome da Gary Desmond neko vrijeme ostane posla.
Martha i Paul susreli su se s njime u predvorju jednog turističkog hotela.
„Dogovor je ovakav”, rekla je Martha. „Mi imamo priču. Mi odlučujemo ide li ili ne ide. Moglo bi biti da je korisnije da ne ide. Platićemo vam što ste radili, dodatak za dobar rezultat i još jedan dodatak bilo za objavljivanje bilo za tajnost, što god od toga odlučimo. Tako da vi ni u kojem slučaju ne gubite. Dogovoreno?”
„Dogovoreno”, rekao je reporter. „Samo, što ako se svi drugi sjate?”
„Ne mogu osim ako vi ne rastrubite stvar. Znamo mi, znate vi i to je to. To ostaje to. Dogovoreno?”
„Dogovoreno”, ponovio je Gary Desmond.
Naknadno je shvatio kako se Kuća Pitman ponašala u pogledu one rabote s princom Rickom. Bio je uvjeren da je postojao „neuobičajen pritisak” i od strane Dvora i od strane Home Officea.58 Isplata je bila zadovoljavajuća, čak i fer; mirovinska mu prava nisu bila ugrožena; odredba tajnosti za takve je okolnosti bila normalna. Gary Desmond nije bio bez mašte; znao je da se takve stvari događaju. Ali ono što Gary Desmond nije mogao oprostiti i zbog čega su mu se ruke počele tresti u sadašnjem poslu bio je komentar što ga je načinio Sir Jack kad je stupio u svoju limuzinu pod sjenkom Wooda koji je salutirao. „Uvijek sam govorio”, rekao je bivši poslodavac tom svom novinaru, „uvijek sam govorio da se ne može vjerovati čovjeku koji ima dva imena.” Taj je navod osvanuo na naslovnim stranicama triju novina, a Garyja Desmonda je i dan-danas bolio.
ISTRAŽIVANJA OKO DOŽIVLJAJA OTOČKOG DORUČKA počela su odavno. Dizajnersko odjeljenje izradilo im je brojne, uglavnom nepriznate prerade i tihe krađe već poznatih simbola. Svakakvi nizovi lavova u raznim fazama propinjanja; svakovrsne krune i krunice; tornjevi i grudobrani na dvorcima; kosi portkulisi Westminsterske palače; svjetionici, bukteće baklje, silhuete istaknutih zgrada; profili Britanije, Boadiceje, Viktorije i Svetog Jurja; ruže svih vrsta, pojedinačne, dvostruke, tea i floribunda, ruža divlja, duhovska, pseća i božićna, hrastovo lišće, jabuke i stabla, vratnice kriketa i dvokatni autobusi, Bijele litice, garda, crvene vjeverice i crvendać u snijegu; feniks i sokol, labud i talbot,59 orao i papagaj, krilati konj i morski konjić.
„Sve krivo, sve krivo.” Sir Jack je odvagao u ruci svežanj nedavnih prijedloga s gomile na Ratnom stolu. „Sve je to previše od onda. Dajte mi sada. ”
„Mogli bismo jednostavno staviti splet od vaših inicijala.” Oprezno, Martha: nemoj brkati profesionalni cinizam s amaterskim omalovažavanjem. Ali otkako su otkrili ono što je mislila da su otkrili, njezin se stav prema Sir Jacku promijenio; Paulov također.
„Nama treba”, rekao je Sir Jack, kao da je nije čuo i drmnuo po stolu kako bi naglasio,
„ magija. Mi hoćemo tu, hoćemo sada , hoćemo Otok , ali hoćemo i magiju. Hoćemo da naši posjetitelji osjete da su prošli kroz ogledalo, da su ostavili svoj svijet i ušli u novi, drukčiji, makar čudesno poznat, gdje se stvari ne rade kao u drugim dijelovima naseljenog svijeta, nego kao u rijetkom snu.”
Odbor je zastao u očekivanju da su ti Sir Jackovi složeni zahtjevi tek uvod u odgovor kojem će se pljeskati. Ali normalna dramatska stanka pretočila se u mučnu šutnju.
„Sir Jack.”
„Max, dragi moj momče. Nije da nisam očekivao da će tvoj glas biti prvi.”
Dr. Max je ispustio usiljen smiješak. Tog je dana nosio naočale kininove boje. U praznovjerici je dotaknuo leptir-mašnu i popovski sastavio prste u stilu svojih TV-nastupa. „Negdje početkom ili u prvoj polovici devetnaestog stoljeća”, počeo je, „jedna je žena s košarom jaja išla na tržnicu u Ventnoru. Dolazila je iz jednog sela na obali pa je naravno krenula vrletnom stazom. Počela je padati kiša, ali je ona bila mudra i ponijela kišobran. Bili su to rani dani tehnologije kišobrana, pa je to bila naprava goleme i teške konstrukcije. Već je bila na domak Ventnoru kadli je iznenada zahvati oštar udar vjetra s kopna i otpuše je preko litice. Pomislila je da će poginuti - barem pretpostavljam da je tako bilo na osnovi činjenice da bi svako normalno biće koje bude tako pometeno pretpostavljalo da će poginuti, a nema nikakve naznake da je ona u tom pogledu bila abnormalna - ali kišobran joj se počne ponašati kao padobran i tako joj uspori pad. I odjeća joj se napuhala baš kako treba da joj smanji brzinu. Ne znamo točno što je imala na sebi, ali možemo sebi vjerodostojno predočiti krinolinu presvučenu muslinom ili nešto slično, pa je u stvari imala dva padobrana, jedan gore, drugi dolje. Ipak, čak i dok ovo govorim, nameće mi se jedna sumnja: svakako da je krinolina bila odjevni predmet pomodne i građanske klase, njezino je oplošje preočito naglašavalo tu zaštićenost, onaj noli me tangere takve žene. A pitam se, je li prodavačica jaja mogla pripadati srednjem sloju? Ili je možda postojanje razmahane ribarske industrije na Otoku značilo da je kitova kost, taj bitni učvršćivač ženskog donjeg rublja, tamo bila društveno obljubljenija negoli na kopnu? To, kako vidite, doista nije moje područje i morao bih provesti neka istraživanja o donjem rublju što su ga nosile pripadnice jajaške klase u mogućem desetljeću u kojem se taj zabilježeni događaj odigrao...”
„Daj, čovječe, prijeđi više na priču, dovraga. Prestani blebetati”, proderao se Sir Jack.
„Ostavljaš nas da visimo u zraku.”
„Tako je.” Dr. Max na Sir Jackovu opasku nije obratio pažnju veću negoli na smetača u studiju. „I tako, vidite, ona se spuštala dolje, s košarom punom jaja preko ruke, a struje s obale i dalje su joj odozdo napuhivale kišobran i krinolinu. Čovjek bi je zamislio kako gleda prema pučini, mrmlja molitvu Bogu i promatra kako joj se mek pijesak podiže u susret. Sigurno je sletjela na žal i, prema mojim izvorima, ostala posve neozljeđena i rečeno je samo da je jedina šteta bila tek onih nekoliko razbijenih jaja u košari.”
Izraz na Sir Jackovu licu bio je izraz bijesne razdraganosti. Samo je sisao cigaru i bijes mu je jenjao. „Divno. Ne vjerujem ni riječi, ali divno je. To je tu i magično je i možemo izvesti da bude sada. ”
Logo je crtan, pa precrtavan, u stilovima od prerafaelitskog hiper-realizma do nekoliko ekspresionističkih poteza iz zgloba. Pri tome su se izvjesni ključni elementi uporno javljali: tri uzastopna zamaha kišobranom, kapa s uzicom i raskriljena suknja; utegnut struk i pune grudi upućivali su na ženu iz ranijeg razdoblja; pa poluobla rustična košara, čiji je krug dovršavala zaobljena hrpa jaja. Podalje od uha Sir Jacka taj se motiv nazivao Kraljica Viktorija pokazuje gaćice; s time u vezi dali su joj niz oglednih imena - Beth, Maud, Delilah, Faith, Florence, Madge - a onda su se skrasili kod Betsy. Netko se sjetio, ili smislio, da je nekoć postojala uzrečica: „Nebesa za Betsy” što je njezino krštenje učinilo zgodnim, iako nitko nije znao što ta izreka znači.
Sada su imali logo koji se sastojao i od tu i od magično ; ono sada donosio je tehno- razvoj. Prvotni, logičan prijedlog bio je da Betsyin skok, kad je vjetar u pravom kvadrantu, opetuje kaskader u viktorijanskim haljinama. Zona pada locirana je zapadno od Ventnora; ako pokušaji budu uspješni, pješčana se obala može preurediti i povećati da osigura sigurno slijetanje; Posjetitelji to mogu promatrati s tribina ili s barčica usidrenih podalje od obale. Poduzet je niz pokusa kako bi se ustanovila optimalna visina pada, snaga vjetra, raspon kišobrana i kapacitet krinoline. Danu kad je Sir Jack s dvogledom koji mu je žegao oči i razmaknutih nogu na mekom humku svjedočio prvom testu akcije uživo, prethodilo je dvadeset obrumšavanja lutaka. Negdje na pola putanje prema dolje, gromadno građeni „Betsy” po svoj je prilici izgubio nadzor nad krinolinom, jaja su mu se prosula iz košare, pa se strmoglavio na žal kraj nepredviđene kajgane i na tri mjesta slomio skočni zglob.
„Mamlaz”, komentirao je Sir Jack.
Nekoliko dana kasnije, drugi skakač - najlakši kaskader kojeg su mogli naći - sačuvao je jaja netaknuta, ali je sam slomio karličnu kost. Zaključeno je da su izvorni Bets yin pad zasigurno potpomogli hiroviti vremenski uvjeti. A njezine noge ili su bile čudesne ili lažne. Slijedeća ideja bila je Doživljaj sunovraćivanja60 Nebesa za Betsy koja je imala tu prednost da je Posjetitelju pružala razvidnost. Potom je uslijedio niz istovrsnih pokusnih skokova s modificiranih litica u kojima su sudjelovali skakači s jajima obaju spolova i svih stasova. Ali u tome je bilo nečega neuvjerljivog i izrazito nemagičnog, a nekako je s time i ono sada vezi s pogledom na skakača kako se u onoj opremi praćaka gore-dolje dok ga polako ne spuste na pješčanu obalu.
Techno-razvoj je, nakon nekoliko osobnih Sir Jackovih intervencija, napokon iznašao rješenje. Potpornji i skakačka oprema će ostati isti, ali će se umjesto planinarskog užeta staviti kontrolirano odmatanje kamufliranog kabla dok će uzdizanje zračnih struja simulirati skriveni izvori zračnih mlazova. Rezultat će biti sigurnost gostiju i po svakom vremenu.
Marketing je iskazao neporecivu profinjenost: Doživljaj sunovraćivanja Nebesa za Betsy pretočit će se u Doživljaj Otočkog doručka. Na vrhu stijene bio bi raskokodakani kokošinjac za ptice od pravog perja i s pernatim perikama; svakodnevno će dotjecati svježa jaja; a Posjetitelj će se spuštati na žal u Betsyno j Košari. Onda će ih konobarica s kapicom podvezanom ispod brade povesti do Bara za doručak „Betsy” koji će raditi cijeli dan, gdje će se jaja vaditi iz košare, pa peći, kuhati, lupati u kajganu ili kuhati bez ljuske, već prema izboru, a sve pred skakačevim očima. S računom će stizati i gravirana Svjedodžba o Spustu s pečatom Sir Jackova potpisa i nadnevkom.
DOK SU SE JARUŽARI VRZMALI, a dizalice motale tamo-amo, dok se sumoran krajolik pretvarao u slikovnicu s hotelima i pristaništima, zračnim lukama i igralištima za golf, dok su nezgrapnim gradnjama dodavani ukrasi, a nepopustljivim ekolozima s osmijehom davana obećanja glede vapnenačkih nizina i crvenih vjeverica i svakojakih prokletih leptira, Sir Jack se usredotočio na otočke vijećnike. Westminster i Bruxelles mogu pričekati: prvo je morao pridobiti mještane da se uključe i stanu na njegovu stranu.
Za to je bio zadužen Mark. Oni bi, kad bi vidjeli Sir Jacka, mogli istupiti ratoborno i obranaški, kao da je on korporacijski osvajač, a ne masovni dobročinitelj. Mnogo je bolje bilo to prepustiti modrim očima i plavim uvojcima Marka Pola.
„Što će nam trebati?”, postavio je Projektni Menadžer uvodno pitanje.
„Narodska pamet, vreća zobi i gomila bičeva”, odgovorio je Sir Jack.
Postojala su dva pregovaračka programa. Službeni konzultativni sastanci između Pitcoa i Otočkog vijeća održani su u Guildhallu u Newportu. Tu je pripuštena i javnost i uslijedila je sva odgovarajuća demokratska procedura: što je značilo, kako je Sir Jack privatno primijetio, da cijelu tu predstavu vode zajamčeni minimum, posebni interesi i manjinska okupljanja, odvjetnici su prava bagra, a ti tratiš vrijeme na sve četiri dok ti se dupe prži na suncu. Paralelno s time, pak, održavao se tajni kolokvij kojem su nazočili otočki vijećnici i mali Pitcoov tim predvođen Markom. Ti potonji razgovori po svojoj su naravi bili tek istraživački i neobavezni; nisu zalazili u pojedinosti, tako da su se, po potrebi, maštovite zamisli mogle izražavati bez opterećenja, pa je tako, kao što se jedan krotki vijećnik osjetio pozvanim izraziti, san mogao teći. Sir Jackovi naputci Marku bili su da san mora teći kao kanal, ravnom crtom prema neimenovanu odredištu. Čak je i sam Mark ustuknuo kad je to istaknuo.
„Ali kako da to napravite? Mislim, ovo je treće tisućljeće - tu je Westminster, tu je Bruxelles, tu je, što ja znam, Washington, Ujedinjeni narodi?”
„Kako da to napravite?” Sir Jack se ozario. To banalno pitanje postavljeno je na gorljiv način. „Mark, sada ću te uvesti u najveću tajnu koju znam. Jesi li spreman?” Mark se nije trebao siliti da pokaže zanimanje. Sir Jack je sa svoje strane želio odugovlačiti, ali nije mogao odoljeti trenutku. „Prije mnogo, mnogo godina, kad sam ja bio mlad koliko ti sada, isto sam to pitanje ja postavio jednom velikom čovjeku u kojeg sam radio. Taj veliki čovjek - Sir Matthew Smeaton - danas, nažalost, posve zaboravljen - sic transit - isplanirao je udar spektakularne smionosti. Pitao sam ga kako je to učinio i znaš što mi je odgovorio? Rekao je: ’Hej, Jacky’ - u to su me vrijeme zvali Jacky - ’Jacky, ti me pitaš kako se to radi? Moj ti je odgovor ovo: radi se tako da se radi.’ Nikada nisam zaboravio taj savjet. Nadahnjuje me do dana današnjeg. Sir Jacku je glas gotovo prepuknuo od duboka poštovanja. „Neka sada nadahne tebe.”
Markov ogledni dijalog počeo je s pokušajem da tekući razvoj Otoka smjesti u povijesnu perspektivu i da postavi nekoliko preliminarnih pitanja. A nije da nije imao drskosti sugerirati odgovore. Na primjer, uzme li se u obzir golema količina ulaganja što ih Pitco ima u planu, pa već stvoreni poslovi i poslovi koji će tek doći, te uzme li se u obzir jamstvo dugoročnog prosperiteta, zar nije podesan trenutak da se još jednom porazmisli o pravoj prirodi otočkih veza s kopnom? Slučaj je zasigurno bio takav da su desetljećima i stoljećima otočke zamolbe za pomoć Westminstera uvijek bile nevoljko dočekivane, da je razina nezaposlenosti tradicionalno visoka. Zbog čega bi onda Westminster i poreznici bili dobročinitelji sadašnjosti i nadolazećeg preokreta?
Povijesno vrednovanje dr. Maxa - koje je od Markova odjela dobilo stilistička osvježenja i najvažnije naglaske - već je počelo cirkulirati. K tome, rutinska istraživanja što su ih odvjetnici korporacije prirodno poduzimali za vrijeme takvih golemih komercijalnih pothvata već su izbacila razne dokumente i mišljenja koja je Mark smatrao svojom dužnošću podijeliti s prisutnima. U najstrožem povjerenju, naravno. I bez predrasuda. Ali je svejedno morao izvijestiti da je po mišljenju odvjetnika za ugovore i stručnjaka za statut izvorna kupnja Otoka 1293. što ju je obavio Edward I. od Isabelle de Fortuibus, za iznos od šest tisuća maraka očito bila sumnjiva i posve moguće nezakonita. Šest tisuća maraka bio je sitniš. Očito posrijedi nije bio posao ravnopravnih sudionika. Prinuda je i dalje bila prinuda, čak i ako se odigrala u trinaestom stoljeću.
Na narednom sastanku Mark je predložio da, budući da nisu vezani konvencionalnom procedurom, smjelo cijeli program pokrenu naprijed. Ako je doista bilo tako - čemu se očito nitko nije usudio proturječiti - da je Britanska Kruna Otok stekla nezakonito, kakve bi to posljedice moglo imati u tekućoj situaciji? Jer, sviđalo se to njima ili ne, tu su bile povijesne, konstitucionalne i gospodarske dileme s kojima se suočavalo Otočko vijeće. Da sve to strpaju pod tepih ili da ih ščepaju za grlo? Ako mu prisutni članovi Vijeća oproste što će pustiti snove da teku, Marku bi bilo drago da predloži da svaka mjesna, objektivna analiza sadašnje krize može upućivati na trostruk napad što će on sažeti kako slijedi.
Prvo, formalni izazov po europskim dvorovima Fortuibusovu ugovoru iz 1293; takav izazov, naravno, financirao bi Pitco. Drugo, podizanje Otočkog Vijeća do punog statusa parlamenta, s odgovarajućim prostorijama, sredstvima, plaćama, troškovima i moći. Treće, istodobno upućivanje zahtjeva za ulazak u Europsku zajednicu kao država s punim članstvom.
Mark je čekao. Naročito je bio zadovoljan što je uveo misao o krizi. Naravno da krize nije bilo, bar ne u tom trenutku. Ali nijedan član bilo kojeg zakonodavnog tijela, od običnog otočkog vijećnika do predsjednika Sjedinjenih Država, ne bi mogao zanijekati da krize nema - dovoljno je bilo samo da netko kaže da je ima. Sve je izgledalo kao prazan hod ili nesposobnost. Dakle, službeno, na otoku, kriza je postojala.
„Predlažete li vi to raskid s Krunom?” Pitanje je bilo zamka, dakako. Sada će naići primjedbe sentimentalista i konzervativaca; za njih je u toj fazi najbolje bilo da smatraju da su u većini.
„Naprotiv”, uzvratio je Mark. „Kraljevska loza je po mom viđenju od najveće važnosti za Otok. Jedini takav raskid na koji bi nas sadašnja kriza mogla natjerati jest prekid s Westminsterom, a ne s Krunom. A mi ćemo, pače, nastojati još ojačati kraljevsku lozu.”
„Kako to mislite?”, pitao je začkoljasti.
Mark je izgledao kao da je nespreman za to pitanje. Doimao se uznemireno. Gledao je prema ostalim članovima tima, ali oni nisu nudili pomoć. Spomenuo je, neuvjerljivo, zamisao da bi kralj mogao postati Službeni Posjetitelj Otoka. Potom je, osjetivši se prinuđenim, s obzirom na iskrenost i otvorenost u tekućim razgovorima i jamstvo tajnosti, napomenuti da Palača upravo u ovom trenutku ozbiljno razmatra prijedlog promjene lokacije. Ne ! Zašto ne? Ništa nije zabetonirano: to je narav same Povijesti. A na Otoku postoji vrlo lijepa kraljevska palača koja je upravo u procesu renoviranja. Naravno, o tome se nikome ne smije ni riječi prišapnuti. Što je značilo da će se kipuće riječi došapnuti svima kojima treba.
Na idućem su sastanku sentimentalni konzervativci i nezahvalne seljačine izrazili bojazan od intervencije s kopna. A tek sankcije, blokade, čak i invazija? Pitco i njegovi savjetnici zauzeli su stav da, prvo, takve reakcije nisu vjerojatne, drugo, oni će osigurati neprispodobiv svjetski publicitet i, treće, kako Otok bude slijedio sve odgovarajuće legalne i konstitucionalne kanale, Westminster će itekako strepiti od Europe, pa čak i od protumjera Ujedinjenih naroda. Stoga će najvjerojatnije sjesti za pregovarački stol i zatražiti pristojnu cijenu. A možda bi članove vijeća moglo veseliti da podijele još jednu malu tajnu: Sir Jackova uvodna ponuda od pola milijarde funti za suverenitet sada je revidirana i spuštena na šest tisuća maraka plus jedan euro. Stoga će mnogo više ostati u kasici za unapređivanje Otočkih objekata.
A zbog čega bi Kuća Pitman uopće bila bolji upravitelj nego Westminster? Pošteno pitanje, priznao je Mark, zahvalan za taj neočekivani nasrtaj. A opet, nasmiješio se, to je ujedno i nepošteno pitanje. Nas vezuje zajednički vlastiti interes na način koji ne zadire u odnos između središnjih vlasti i daleke regije. U modernome svijetu stabilnost i dugoročan gospodarski prosperitet učinkovitije se postižu preko transnacionalnih korporacija nego li preko staromodnih nacionalnih država. Dovoljno vam je da pogledate razliku između Pitcoa i kopna: koje se širi, a koje sužava?
Što u svemu tome ima za vas? Trajna obostrana korist, kako je već rečeno. Time što stavljamo karte na stol, mi ćemo vjerojatno zahtijevati poništenje izvjesnih manjih stavki prastarog zakona o planiranju, od kojih većina ima izvorište u prezrenoj Westminsterskoj palači. A kakva će prema vašem očekivanju biti veza s našim novim otočkim parlamentom? Zapravo nikakva. Prema mišljenju Kuće Pitman, razdvajanje moći između gospodarstvenih pokretačkih snaga i izabranog tijela bitno je za zdravlje svake moderne demokracije. Naravno, vama može izgledati primjereno ponuditi Sir Jacku Pitmanu izvjestan nominalni položaj, kakvo zvanje na papiru.
„Kao doživotni predsjednik?”, uvalio je jedan kmetina.
Mark se tome nije mogao nadiviti. Čak su mu možda napadaj kašlja i suze bili pravi. Ne, u jeku trenutka samo je spomenuo, natuknuo oglednu i neodređenu narav tih promjena. Uvjeravao ih je, tu stvar nitko nije ni spomenuo Sir Jacku, a niti ju je spominjao on sam. Dakako, možda bi jedini način bio da ga se navede da prihvati takvu ulogu i da mu se ne da prilika da je odbije. Trebate samo izvesti neki Priziv Vijeća ili kako god se to zvalo.
„Čini li ga Priziv Vijeću doživotnim predsjednikom?”

Mili bože, zbilja je izgledao kao telac kad bulji u šarena vrata. Ali - čisto onako napamet - mogla bi se naći neka ceremonijalna titula koja neće biti neprimjerena ma kojem ustavu što ga oni odluče uobličiti. Što imaju te stare engleske pokrajine? Plemić s mačem i šljem s perjanicom? Lord poručnik. Ne, to vjerojatno previše podsjeća na kopno. Mark se pretvarao da prelistava povijesni sažetak dr. Maxa. Tako je, imate kapetane i upravnike, je li tako? Vrijedit će bilo jedni bilo drugi, iako Kapetan danas ima podosta niži prizvuk. A svima je sve vrijeme bilo jasno da silu Sir Jacka, ma kako to teoretski obrazlagali u krasopisu na bjelokosnom pergamentu, nikada ne valja zazivati. Naravno, on će osigurati vlastite kočije. I odoru. S njime ne treba razgovarati o takvim stvarima.
Uto mu je pred oči došao budući guverner. Uvijek treba samo tutnuli omotnicu. Igraj nakratko, ali misli nadugačko. Neka svjetina sanja jeftine tričarije; Sir Jack sanja tusti dolar. Smjelost, još smjelosti; istinska stvaralačka svijest igra prema zasebnom pravilniku; uspjeh uzgaja vlastiti legitimitet. Pitcoov transnacionalni ugled naveo je banke i fondacije da mu uliju kapital; ali stvar je bila u trenutku nadahnuća - o, kako financijsko nadahnuće katkad sliči na umjetničko! - da tajno pozajme novce (ta je riječ u svom obliku za množinu Sir Jacku uvijek zvučala sočno) jednoj od svojih podružnica na Bahamima. Naravno, to je značilo da će kamate na prvi državni prihod biti zarada Pitcoova menadžmenta kod kuće. Sir Jack je tresao glavom u lažnoj sućuti. Danas je, nažalost, teško s kamatama; jako teško, nažalost.
Na red je došlo i pitanje što će se dogoditi neposredno nakon uspostave Neovisnosti. Pretpostavimo da novi Otočki parlament - odbivši, kao da na to ima sva prava, Sir Jackov javni naputak - donese odluku o politici nacionalizacije. To bi, dakako, bio loš glas za banke i dioničare: ali što oni mogu? Otok, nažalost, neće biti potpisnik bilo kakva međunarodnog sporazuma. A tada - nakon što im dopusti da neko vrijeme trče za loptom - Sir Jack bi u slučaju nužde mogao biti primoran upotrijebiti svoju ovlast kao Guverner. A u tom trenutku tehnički - i zakonski - sve bi pripalo njemu. Dakako, on bi im obećao da će isplatiti kreditore. U danom trenutku. U nekom postotku. Nakon povelikog reprogramiranja duga. Oh, tako mu je godilo razmišljati o tome. Zamisli samo kako će se svi ukenjati. Odvjetnici će biti kao krmci u djetelini. Protiv njega bi se u velikim novčarskim sredtišima mogle povesti neke akcije. Dobro, Otok ne bi potpisao nikakve sporazume o izručenju. O njima će imati vremena porazmisliti i pričekati namirenje nagodbe. Ili bi im mogao reći neka odjebu i jednostavno se primiri u Kući Pitman (II.). Konačno, godine jurcanja za čudima već su za njime.
A opet... je li sve to prekomplicirano, odveć ratoborno? Dopušta li on to svojoj takmičarskoj naravi da pobijedi mudrost stare glave? Možda je zamisao o nacionalizaciji pogrešna? Sada ta riječ loše igra među danas najvažnijim turistima, i s punim pravom. Ne smije skidati pogled s lopte, on mora gledati samo veliku sliku. Kakav mu je plan igre, krajnji smisao? Da dobije Otok i vlada njime. U redu. A ako su tekuća predviđanja približno točna, projekt ima sve izglede da poluči uspjeh. Sir Jacku je bilo u naravi da uvijek dopušta mogućnost da iznevjeri ulagače. Ali što ako njegova Posljednja Velika Ideja doista i proradi? Što ako su se u stanju suočiti s naplatom kamata, čak ponuditi dividende? Što ako - da obrne načelo - legitimitet uzgaja vlastiti uspjeh? E to bi zbilja bilo ironično.
„DOKTORE MAX, JESTE LI VI IZMISLILI ONU PRIČU?”, pitala je Martha. Bili su skupa na sendviču od pite61 na rasklopnoj platformi od punog drveta ponad močvarnog područja. Dr. Max se obukao vikendaški: šareni vuneni pulover na V-izrez i žuta leptir-mašna „na krivuljare”.
„Koju priču?”
„O onoj ženi s jajima.”
„I-izmislio? Zaboravljate da sam ja povjesničar. Službeni Povjesničar.” Dr. Max je zamuknuo na trenutak, ali to je bio puki muk iz TV-studija, ne pravi. Žvakao je pitu i zurio u vodenu površinu. „Zapravo me vrijeđa što me nitko nije pitao za njen izvor. Potpuno je dostojna poštovanja, da ne kažem kao svećeno biće.”
„Nisam mislila... Mislim, mislila sam da ste to možda napravili zato što je to bilo jako pametno.”
Dr. Max se ponovno ozlovoljio kao da ono što je napravio zapravo nije bilo pametno, ili kao da pamet nije to što se obično od njega može dobiti, kao da...
„Vidite, pretpostavila sam da ste izmislili jer ste mislili da patvoreni Projekt mora imati i patvoren logo.”
„P-repametno je to za mene, gospođice Cochrane. Naravno, Kilvert sam nije zapazio donje rublje te leteće žene, on je samo izvijestio o tome, ali po svoj prilici nešto se takvo dogodilo , da upotrijebim taj uvriježeni izraz.”
Martha je sisala prednje zube, gdje joj se listak zelja stanjio poput svile za zube. „Ipak - je li po vašem mišljenju ovaj Projekt lažan?”
„La-lažan?” Dr. Max se povratio iz mučaljivosti. To izravno pitanje, očito ne uvredljivo, a koje je dopuštalo mogućnost dugačkog odgovora, oraspoložilo ga je. „La-lažan? Ne, ne bih tako rekao. Ne bih uopće rekao. Vulgaran, da, naravno, u tome da počiva na grubom pojednostavljenju svega pomalo. Zapanjujuće komercijalan na taj način da siroti mali seoski miš kao što sam ja jedva može povjerovati. Užasan u mnogima od tih svojih popratnih manifestacija. Manipulativan u središnjoj filozofiji. Sve je to, mislim, ali stvarno, patvoreno.
Pa-tvoren, implicira, po meni, autentičnost koja se upravo iznevjerava. Ali, je li tome tako, pitam sam sebe, u sadašnjem trenutku? Nije li sam pojam autentičnosti na neki način, na neki svoj način, lažan. Vidim, gospođice Cochrane, da je moj paradoks možda za nijansu odveć zreo i živ za vas.”
Osmijehnula mu se; u samozaljubljenosti dr. Maxa bilo je nečega dirljivo čistog.
„Dopustite mi da vam obrazložim”, nastavio je. Uzmite to što vidimo pred sobom, ovaj mali prostor neočekivane močvare sumnjivo blizu Velikom Gradu.62 Možda je prije tko zna koliko stoljeća tu bila takva stjecišna zona za protok trgovine, a možda i nije. U cjelini uzevši, vjerojatno nije. Pa je zato i izmišljena. Je li po tome postala patvorena? Svakako ne. Namjeru i svrhu obično joj prije namiče čovjek negoli priroda. Dakako, vi mi možete pobijati da takva hotimičnost, a ne oslanjanje na surovu pogubnost prirode, čini ovakvu površinu vode nadmoćnom.”
Dr. Max je krenuo prstima prema džepovima na pršnjaku, a kako ga danas nije imao, ruke su mu samo skliznule prema bedrima. „Kako to biva ova voda jest nadmoćnija, u slijedećem smislu. Ornitologija je jedna od mnogih struna na mom gudalu. O, kako je to čudnovat izraz. Zar to ne bi trebalo biti struna na mojoj violini ili tako nešto? U svakom slučaju, ova je močvarna površina, rado bih da to znate, ovdje izložena pod posebnim kutom i zasađena na poseban način, da potakne prisutnost izvjesnih poželjnih vrsta tako što će rastjerati jednu veliku napast od druge vrste, id est kanadsku gusku. S time ima veze ona obala pod trskom, da ne ulazim u pojedinosti.
Tako možemo zaključiti da je ovo p-ozitivno po-boljšanje stvari kakvima su nekoć bile. I - da proširim dokaz - nije li slučaj da, kad razmatramo tako slavljene i, dakako, fetišizirane koncepte kao, oh, nasumično ću ih nekoliko nabaciti, atenska demokracija, paladijevska arhitektura, isposničko-sektinsko obožavanje one vrste koja još drži mnoge u ropstvu, nema autentičnog trenutka ishodišta, čistote, ma kako snažno njihovi štovaoci uobražavali. Možemo mi odabrati da zamrznemo neki trenutak i reći da je sve ’počelo’ tada, ali kao povjesničar moram vam reći da je takvo označivanje neodrživo. Mi ustvari gotovo uvijek tražimo repliku, kako je to u nas pomodan izraz, nečega ranijeg. Nema prvotnog trenutka. To je kao da kažete da se na određeni dan neki orangutan naglo uspravio, stavio na sebe celuloidnu prednjicu košulje i izjavio da su noževi za ribu prostački. Ili”, zakikotao se za oboje, „da je neki gibon iznenada napisao Gibbona.63 Nije baš jako vjerojatno, zar ne?”
„Kako to da sam ja uvijek držala da vi prezirete Projekt?”
„O, gospođice C-ochrane, pa i prezirem ga, prezirem. Ali to je samo društveni i estetski sud. Svakom stvoru od okusa i moći rasuđivanja tu je nakaznost planirala i izmislila, ako mogu tako okarakterizirati našega voljenog Ducea, druga jedna nakaznost. Ali kao povjesničar, moram reći da tu jedva da imam primjedbe.”
„Usprkos činjenici da je sve to... iskonstruirano?”
Autor ’Bilješki o prirodi’ pod pseudonimom dobroćudno se osmijehnuo. „S-tvarnost je p-rilično slična k-uniću, ako mi oprostite zbog aluzije. Široka javnost - naši daleki, srećom daleki isplatitelji - želi da stvarnost bude kao mali zeko. Žele da se gega i slikovito trupka nogama u nastambici ručne izrade i iz ruke im jede salatu. Ako im date pravu stvar, nešto divlje što će zagristi i, oprostit ćete mi, srati, ne bi znali što bi s njime. Osim da mu zavrnu šiju i skuhaju ga.
A što se tiče toga da je iskonstruirano... čujte, i vi ste takvi, gospođice Cochrane, i ja sam, iskonstruiran. Ja, ako smijem tako reći, malo prefriganije nego vi.”
Martha je žvakala sendvič i gledala kako im iznad glave prolijeće avion. „Ne mogu a da ne primijetim da je, kad ste se nekidan obratili Odboru, vaše nervozno zamuckivanje potpuno nestalo.”
„Čuda s-tvara taj a-drenalin.”
Martha se nasmijala od sveg srca i spustila dlan dr. Maxu na ruku. Odao je blag drhtaj kad ga je dotaknula. Ponovno se nasmijala.
„Eto, taj mali drhtaj koji ste odali. Je li to umjetno?”
„T-ako ste c-inični, gospođice Cochrane. Isto tako, mogu vas pitati je li vaše pitanje prefrigano. A što se tiče mog drhtaja, da, prefrigan je u tome da je naučen i namjeran odgovor na naročitu kretnju - nije, shvaćate, da ne poduzimam neku obranu. Nije to kretnja što sam je napravio u dječjoj hodalici. Ja sam u nekom jurskom razdoblju svoga psihološkog razvoja na osnovi njega mogao zaključivati, dići ga iz velikog, preko pošte naručenog, kataloga kretnji. Mogao sam ga dobili gotovog, Mogao sam ga ručno obraditi da pristaje. Krađa - nije isključeno. Većina ljudi, po mom mišljenju, u onome što jesu ima mnogo toga ukradenog od drugih. Da ne kradu, kakvi bi bijedni stvorovi bili. I vi ste naprosto jednako tako iskonstruirani, na taj svoj manje... gorljiv način, bez namjere da iskažem neštovanje.”
„Kao na primjer?”
„Kao na p-rimjer, to pitanje. Ne kažete: ’Ne, glupane jedan’ ili: ’Da Mudrače’, vi samo kažete: ’Kao na primjer?’ Vi samu sebe susprežete. Moja opaska, a ovo je u kontekstu, gospođice Cochrane, toga da ste mi dragi, jest da ili vi sudjelujete aktivno, ali na stiliziran način, prikazujući sebe kao ženu bez iluzija, što je način nesudjelovanja, ili ste provokativno šutljivi i time potičete druge da od sebe prave budale. Nemam ja ništa protiv toga da budale iskažu svoju glupost. Ali s druge strane, vi sebe činite nedostupnom pomnijem pogledu i, rekao bih, kontaktu.”
„Doktore Max, da li to vi mene zavodite?”
„Eto, t-očno sam na to mislio. Promjena predmeta razgovora, postavljanje pitanja, izbjegavanje k-ontakta.”
Martha je šutjela. S Paulom nije tako razgovarala. Njihova prisnost bila je normalna, svakodnevna. I ovo je bila prisnost, ali odrasla, apstraktna. Je li to imalo ikakva smisla? Pokušavala je smisliti pitanje koje neće biti izbjegavanje kontakta. Ona je uvijek mislila da postavljanje pitanja zapravo jest kontakt. Ovisno o odgovoru, dakako. Naposljetku je s djevojačkom nadom rekla: „Je li ovo kanadska guska?”
„N-eznanje mladih, gospođice Cochrane. Naravno, tja-tja. To vam je savršeno običan i, ruku na srce, podosta nečist divlji patak.”
MARTHA JE ZNALA ŠTO ŽELI: početak tog popisa mogli su biti: istina, jednostavnost, ljubav, ljubaznost, drugarstvo, zabava i dobar seks. Isto je tako znala da je pravljenje takva popisa glupo; normalno ljudski, ali svejedno glupo. Stoga, dok joj se srce otvaralo, svijest bi joj ostala tužna. Paul se ponašao kao da je njihova veza već zadana: parametri su određeni, svrha izvjesna, a problemi - strogo za budućnost. Te je značajke itekako dobro poznavala, tu radosnu potrebu da pristaneš biti parom prije nego se uopće uspostave sastavni dijelovi i pogon života udvoje. Prošla je ona već to. Negdje u sebi željela je da ne bude tako; ponekad se osjećala opterećenom vlastitom prošlošću.
„Da li ti misliš da ja izbjegavam kontakt?”
„Što?”
„Da li ti misliš da ja izbjegavam kontakt?”
Nalazili su se na njezinu dvosjedu, u ruci im pića. Paul je milovao unutarnji dio Marthine ruke. U izvjesnoj točci, točno iznad zapešća, na treći ili četvrti prolazak, ona bi odala mek grcaj užitka i naglo trgnula ruku. On je to znao, pa je pričekao da se to dogodi, pa je odgovorio: Da, QED.”64
„A misliš li da sam ja, ovaj, razdražujuće šutljiva ili da se, pak, tako nekako pretvaram?”
„Ne.”
„Sigurno?”
Paul je na licu imao izraz veselog samozadovoljstva. „Može ovako: nisam primijetio?”
„Sad, ako nisi primijetio, onda jednako može biti i da i ne.”
„Pazi, nisam rekao ne. Što ti je?” Primijetio je da i dalje nije uvjerena. „Jednostavno mislim da si... stvarna. A zbog tebe se i ja osjećam stvarnim. Je li ti to dosta?”
„Znam da bi trebalo biti.” A onda, kao da mijenja predmet razgovora, rekla je: „Malo sam za ručkom popričala s doktorom Maxom.” Paul je ispustio nehajan groktaj. „Znaš onu močvaru iza Kuće Pitman?”
„Misliš jezero?”
„Paul, to je komad močvare. Razgovarala sam s doktorom Maxom o njemu. On ti je amater ornitolog. Jesi li znao da je on bio onaj Seoski Miš u The Timesu svake subote?”
Paul se osmijehnuo s uzdahom. „Ovo ti je možda najnezanimljivija informacija od svih što si mi ih rekla otkako smo skupa. Seoski Miš, kakav pseudonim za takvu... tetkastu pizdu koja govori kao da je još uvijek na televiziji. Nimalo me ne bi iznenadilo ako ga jednoga dana Jeff tresne šakom. Oh, i zbilja mi se ne sviđa ono njegovo m-malo m-muckanje kad p-priča.”
„Baš je zanimljiv. Nije potrebno da ti se netko sviđa da bi ti bio zanimljiv. U svakom slučaju, meni se sviđa. Zapravo, jako mi je drag.”
„Meni je o-odvratan.”
„Ma nije.”
„Je-hest.” Paul ju je uhvatio za ruku.
„Nije. Rekao mi je nešto zadivljujuće. Ona močvara je očito napravljena na poseban način. Ima veze s krajolikom, posađenim šašom, visinom obale, smjerom vode. Namjera je da se spriječi da tamo slijeću kanadske guske. Pretpostavljam da su one štetočine ili da rastjeruju druge ptice. Dok smo ručali, na vodi je bila jedna jako lijepa divlja patka.”
„Martha”, rekao je Paul muklo, „ja znam da si ti djevojka sa sela, ali zašto ti to meni pričaš? Da li to doktor Max namjerava osnovati ptičju sekciju za Projekt? Zar se ne sjeća naputka Sir Jacka: jebo njorbe?”
„Ja sam mislila da si prestao citirati pitmanizme. Mislila sam da si se izliječio. Ne, to me samo navelo na razmišljanje. Mislim, misliš li ti da smo mi takvi?”
„Mi?”
„Ne ti i ja. Ljudi općenito. Cijela ta stvar s kime se... kresnuo i s kime ne. To je misterij, na koncu, zar nije? Zašto si ti meni privlačniji od koga drugog?”
„Već smo pričali o tome. Zato što sam ja mlađi, niži, što nosim naočale, što ne zarađujem kao ti i...”
„Ma daj, Paul. Ja se trudim da odem dalje. Ne kažem da je to što me ti privlačiš... smiješno.”

„Baš ti hvala. Kakvo olakšanje. Kako bi bilo da dođeš sa mnom u krevet. Da mi pokažeš koliko sam ti zbilja privlačan.”
„Vidiš, da netko u vezi s time pokuša biti objektivan, bi pomislio da to ima neke veze s mojim ocem.”
„Čekaj malo.” Paul nije mogao zaključiti zabavlja li ga to ili smeta. „Ali složili smo se s time da sam ja mlađi od tebe.”
„Točno. Zato, na primjer, ja ne vjerujem starijim muškarcima. Tako nešto.”
„To ti je, kao što si ti meni nedavno rekla, prilično jeftina psihologija.”
„Oprosti”, rekla je Martha. „Ili bi mogao reći da si ti kontrast muškarcima s kojima sam prije bila. Ili bi mogao reći da tu naprosto nema pravila.”
„Kao što smo mi oboje heteroseksualni i slučajno radimo u istom uredu i Sudbina nas je bacila skupa?”
„Ili bi mogao reći da ima pravila, ali je takvo da ga ne poznajemo ili ne možemo razumjeti. Da postoji nešto što nas vodi izvan našeg znanja.”
„Čekaj malo. Čekaj malo. Stani.” Paul se digao i stao pred nju. Podigao je prst da više ne govori. „Shvatio sam, napokon sam shvatio. Mislim da me obara ta pomisao da doktor M- m-m-Max može imati išta iole važno reći o pitanju ljudskih odnosa. I sad sam tu. Ti si komad močvare i ne možeš razumjeti zbog čega se te divne velike kanadske guske tu ne zaustavljaju i zbog čega se moraš zadovoljiti s dosadnim patkom kao što sam ja.”
„Ne. Ne sasvim. Uopće ne. U svakom slučaju, divlje su patke vrlo lijepe.”
„Ako je to neko prikladno laskanje, nisam siguran da znam što ću s tim.”
„Pa što onda misliš?”
„Ja ne mislim, ja kvačem.”
„Ne, zbilja.”
„Kva-kva.”
„Paul, prestani s time.”
„Kva. Kva. Kva.” Vidio je da je Martha na rubu smijeha. „Kva.”
GARY DESMOND nikada nije brzao. Tako su za njega govorile njegove kolege, zadivljeno. Imao je dobre veze, osigurane izvore, mnogo se kretao, triput provjeravao sve iole sumnjivo i priču je donosio uredniku tek kad bi već previrala van iz grudnjaka. Imao je i tu prednost, kao imatelj i isporučitelj te seksualne priče, da je sam nije volio. Većina muškaraca zamišljala je nekog sirovog, poskrivećkog, ucjenjivačkog humanoida koji se, dok licka olovku između dvije pribilješke, cereka i po mantilu ima mrlje koje bi, doduše, mogle biti i od piva, ali vjerojatno nisu.
Gary Desmond je nosio tamno odijelo i neupadljivu kravatu, a u izvjesnim okolnostima i vjenčani prsten; bio je inteligentan, civiliziran i rijetko je na svoje informatore činio primjetniji pritisak. Njegov je pristup bio - ili se doimao takvim - suosjećajan, ali poslovan. Ona njegova priča stekla je pozornost u listu, pa su je do kraja istražili i namjeravali je domalo objaviti; ali prvo su je htjeli, iz dobrohotnosti i, dakako, moralne obaveze, provjeriti u glavnih protagonista. Bilo je tu nekoliko činjenica koje bi taj neki ili neka mogli poželjeti pojasniti, a list bi, očito, rado pomogao na koji god mogući način kad konkurenti pokupe priču pa... budimo tu realistični - natjeraju i druge da cijeloj aferi daju drukčiju sliku. Ukratko, ima tu jedan problem, i to problem koji neće otići sam od sebe, ali zašto je Gary Desmond tu nego da vam pomogne. Umjesto onog sugestivnog lickanja olovke, on je polako pravio bilješke pozlaćenim perom naliv-pera, donekle poluantiknim da bi se o njemu imali što pričati, a način mu je bio beskrajno strpljiv i neodređeno ponizan, tako da ste na koncu uvijek vi bili taj tko prvi spominje novac. Trebalo je samo blago: „Pretpostavljam da će mi troškovi biti pokriveni” ili grublje: „Ruka ruku mije” - i prije nego ste bili svjesni, već ste bili u „tajnom skrovištu pod lažnim imenom”, koje bi zvučalo egzotičnije negoli konferencijski hotel u okolici Londona blizu obilaznice, ali opet... A kazetofon vrti li vrti - ono dopadljivo naliv-pero odavno je odloženo - dok Gary Desmond sve iznovice vraća na stvari koje već zna ili se gradi da ih zna, ali da naprosto hoće još jednom provjeriti. Dotle si već potpisala ugovor i vidjela avionske karte. Dakako, tako ti ide kad imaš posla s Gar yjem - kad ga iznebuha nazoveš - da čak pitaš, ljupko zabacujući posvijetljenu kosu, ne bi li mogao poći s tobom da skupa provedete pet dana na suncu i pričekate dok cijela stvar ne padne u zaborav. A ponekad bi i pošao, a ponekad je takvo što, nažalost, bilo protiv pravila.
Sve to profesionalno uljuljkivanje nije te pripremilo za naslovnu stranicu na kojoj piše MOJA NARKOMANSKO-LEZBIJSKA TEREVENKA S PRINCOM RICKOM. Unutra, pak, preko dvije stranice, vidiš sebe, grudi ti ispale van, a ti u francuskom kombineu ležiš na bilijarskom stolu i u ruci prostački držiš par kuglica. Potom slijedi poziv od roditelja koji su uvijek bili tako ponosni na tebe, ali sada ne smiju ni glavu pomoliti, a kamoli izaći do kafića; osim kad nazove samo mama, jer se tata ne može sabrati da popriča s tobom. A poslije toga dolaze pabirci od privrženih bivših momaka od prije nekoliko godina. („Samo ti lijepo lezi na krevet kao veliki debeli pudl i pusti Mugsieja da obavi stvar... Čak sam joj kupio i prsten, a ona mi naglo odgiba s nekim šminkerom... Uvijek pomalo raskalašna, ali tko bi mislio da će to odvesti do teških droga i raspašoja utroje...”). Sve je to nepošteno i novine su opake, a radi se samo o tome da je bilo malo koke i, uostalom, najviše je to bila Petronellina zamisao. Pa se onda obraćaš Garyju Desmondu za podršku i, da, još je on tu, iako ti na telefonske pozive odgovara malo sporije negoli ranije; ali ne, avaj, nema ovaj tjedan vremena za ručak, radi na jednoj velikoj temi, izvan grada, možda jednom na piće, u svakom slučaju, ne daj se, curo, po Garyjevu mišljenju zbilja si se dobro izvukla iz svega toga, puna dostojanstva, i znaš kako se ono veli, ubij glasnika, ne? A u slučaju da nastaviš cmizdriti taj će glas postati malčice tvrđ i i on će te podsjetiti da je svijet oko nas opasan, ako se igraš s vatrom, znaj da ćeš se ope ći, i ako hoćeš njegov savjet - imaš ček, pa što se onda ne prošetaš i malo potrošiš, po njegovu iskustvu nema djevojke koju neće razgaliti nova garderoba, oprosti, ljubavi, žurim. A nemaš vremena da mu predložiš da dođe u kupovinu s tobom i da bi ti tako mogao reći da izgledaš i dalje lijepo i da nikako nisi odvratna kurvetina kao što ti je jučer rekao iz čista mira. Koliko je ono liječnik rekao da treba uzeti ovih protiv spavanja?
Modri kombi Garyja Desmonda, koji je izgledao kao da sudjeluje u nadzornom očevidu neodređene vrste, stajao je neko vrijeme parkiran preko puta kuće tete May u Chorleywoodu. Vozačev je dio stalno bio prazan, a šetač pasa ili radoznalo njuškalo iz susjedstva ne bi pomislili da su zračni ventili zapravo predstavljali rupice za virenje i da je unutra Gary pri poslu s bilježnicom, kazetofonom i osjetljivim filmom. Za identificiranje posjetitelja „Ardochu” uključivala je i nekoliko nuz-ugovora; jednom je starom kompiću platio duplo piće za pristup kreditnoj kartici; ali sve je držao u svojim rukama pa se ime glavnog bumbara, velikog debelog zujala, nikada nije spominjalo.
Najškakljiviji dio uvijek je bilo uspostavljanje prvog kontakta jer tu je neukost Gar yja Desmonda bila u vrhuncu, a uvijek su postojali izgledi da se pederuša Broj Jedan izdere: „Odjebi, dripac jedan gnusni”, otrči do telefona i upozori tetu May i tako cijeloj operaciji stavi točku na i. Ali taj sramežljivi i proćelavi pilot putničkog zrakoplova, rastavljeni nespretnjaković sa svojih pedeset i kojom, što ga je Gary izabrao da ga pokriva - u kafiću za mjesne dečke gdje je vjerojatnost nepredvidivog ponašanja smanjena - u početku je bio smiren što zbog Garyjevih manira, što zbog njegovih laži. Dakako da nije bio ni približno nasrtljiv kao novinar; njegov dosje prikazivao ga je kao posebnog istraživača za carinu i trošarinu NJV. U pitanju je bio neki slučaj s drogama, na svjetskoj razini, s izvjesnim brojem ubojstava pride, a jedna od ključnih figura bio je česti posjetitelj izvjesne adrese. Gary Desmond je svojoj sada već i uznemirenoj žrtvi naglasio da to nije stvar za policiju, da nema ništa s tiskom i da njih nimalo nije briga za ustanovu tete May. Što se tiče trošarine, građani koji poštuju zakon, porezno čisti građani, mogu privatno raditi što god ih volja, sve dok nisu uključeni maloljetnici, zaštićene vrste ili izvjesna posebno klasificirana imovina. A sada, bi li možda mogli otići nekamo gdje je manje poznat i popričati?
Na kraju večeri Gary je platio račun u restoranu i s gestom zahvalnosti stavio omotnicu na stol. Nije to bio način na koji on obavlja stvari, ali nadređeni su inzistirali da se onima koji pomažu trošarinu namire troškovi. Pilot je odbio. Gary ga je potpuno razumio, dok je dodavao da su ti novci strogo mimo knjiga - nema imena, nema priznanica. Baš se pitao zašto se to zove „sitna” lova; ako je ikada postojalo neki krivi naziv, onda je to bilo to. Shvati to kao porezni oprost od ministra financija. Nakon nekoliko trenutaka pilot je uzeo omotnicu, a da nije ni zavirio u nju. Gary Desmond je bio prilično siguran da im više neće trebati nikakva pomoć, iako, naravno, znaju gdje ga (i njegove poslodavce) mogu naći. Strogo u povjerenju, istraga bi mogla potrajati još nekoliko mjeseci u kojem bi smislu teta May imala jednog klijenta manje, ali u svakom drugom pogledu sve bi se vratilo u normalu.
Iduća faza bila je lakša: rutinsko uglavljivanje imena, rokova, kontakata, cijena, izbora, metoda. Potom je na red došla završna teška odluka: je li im teta May potrebna ili nije? Ako se uspaniči, ili pobjegne, ili jednostavno postane lojalna, stvari se mogu izvitoperiti. Ali ako bude surađivala samo na slađahan satić ili dva snimanja... Gary Desmond je porazmislio o svojoj osobi. Da možda ovaj put uzme službu sigurnosti, da kontaktira s izvjesnim arapskim diktatorom, sjeti se samo one djece prerezanih grla, slike od kojih se srce kida, zar ne, puko pitanje ukokavanja jednog klijenta, da, dobro znano lice, dakako, vrlo dobro znano lice, ali onda, nekako, draža joj moraju biti nepoznata lica. Nisu u pitanju troškovi, uzgred, uopće nisu u pitanju troškovi. Umjesto toga oni predlažu, znači inzistiraju na velikoj plaći. Na zapravo vrlo velikoj plaći. Samo tri sata. Potrebna je mala rupica i malo gipsa i više nas ni unutra ni vani nikada neće vidjeti.
Gary Desmond je smatrao da se isplati riskirati.
„PALAČA BUCK”, rekao je Sir Jack. „Bez Palače Buck se možemo slikati.” Hoteli su dobili tepihe i stabla u teglama, tornjevi u par sa stadiona Wembley samo su čekali da budu skinuti, replika gnjezdašca od dvostruke kocke utrpana je u Kuću Pitman (II), a tri igrališta za golf već su krasila Tennysonov dol. Trgovinski centar i pokusi s ovčarskim psima bili su spremni za otvaranje. Postavljen je labirint Hampton Couita, White Horse je usiječen u vapnenačke obronke, a topijaristi65 su po vrletima na zapadnoj strani iskresali Velike prizore iz engleske povijesti koji su na zalazećem suncu bliještali kao kakav crni friz. Imali su Big Ben u pola veličine. Imali su Shakespeareov grob i grob princeze Di; imali su Robina Hooda (i njegovu Družinu veselih muževa), Bijele litice Dovera i žoharski crne taksije koji su vozikali kroz londonsku maglu do sela u Cotswoldu punih koliba sa slamnatim krovovima u kojima se služio devonšajerski čaj; imali su Bitku za Britaniju, kriket, u krčmama viseće kuglane, Alice u zemlji čuda, list The Times i Sto i jednog dalmatinca. Iskopano je Stacpooleovo supružničko memorijalno jezero i pošumljeno žalosnim vrbama. Gardisti su uvježbani da poslužuju Veliki engleski doručak; dr. Johnson,66 je izabirao stihove za Doživljaj ručka u Cheshire Cheesu; dok se tisuće crvendaća privikavalo na trajan snijeg. Manchester United će sve domaće utakmice igrati na Otočkom Wembleyju, a utakmice će odmah poslije toga reprizirati zamjenski timovi na Old Traffordu gdje će proizvoditi isti rezultat. Nisu uspjeli dobiti nijednog člana Parlamenta, ali, premda tek napola uvježbana, gomila glumaca na čekanju jamčila je da se razlika u odnosu na pravi neće ni primijetiti. Nacionalna je Galerija izvješena i prelakirana. Imali su seosku Bronte i kuću Jane Austin, iskonsku prašumu i životinjsko blago; imali su music-hall, marmeladu, ples s drvenim cokulama i maurski ples,67 Royal Shakespeare Company, Stonehenge, ukočenu gornju usnu, polucilindre, interijere televizijskih serija po klasicima, arhitekturu od drveta i kamena, vesele crvene autobuse, osamdeset vrsta toplog piva, Sherlocka Holmesa i Nell Gwynn čiji je stas pobijao šuškanje o pedofiliju. Ali nisu imali Palaču Buck.
U nekom su je smislu, dakako, imali. Pročelje palače i željezna ograda bili su dovršeni; gardisti s kapama od sintetičkog medvjeđeg krzna uvježbani su da ne potežu bajunete na slatku dječicu koja im razmazuju sladoled po kapicama na cipelama; boje - cijela duga - samo su čekale smjenu straže. Sve je to napredovalo pod namjerno šupljikavom novinskom cenzurom, što je prirodno navodilo ljude da uzmu zdravo za gotovo da se kraljevska porodica pristala preseliti. Redovita poricanja iz Buckinghamske palače služila su samo tome da te glasine i potvrde. Ali, činjenica je bila da Palaču Buck nisu pridobili.
A trebalo je biti lako. Tamo na kopnu, Porodica je već neko vrijeme bila na lošem glasu. Smrt Elizabete II. i posljedično pitanje nasljednog principa općenito se smatralo krajem tradicionalne monarhije. Proces javne rasprave oko sukcesije dodatno je razvodnjavao kraljevsku mistiku. Mladi kralj i kraljica dali su sve od sebe, pojavljivali su se na priredbama gdje se neobavezno ćaskalo, unajmljivali su najbolje scenariste, a svoje bračne nevjere održavali više ili manje privatnima. Foto-reportaža na dvadeset stranica u listu Terrific izazvala je dirljiv trenutak kad su čitatelji s jastučnice što ju je osobno dizajnirala kraljica Denise doznali kako ona odmila zove svog muža: Kraljić-Maljić. Ali općenito nacija je postala svadljiva, čak i zastrašena zbog normalnosti Porodice, ogorčena zbog toga koliko ona košta ili jednostavno umorna od tisućljeća iskazivanja ljubavi.
To je sve trebalo Sir Jacku ići na ruku, ali Palača se pokazala čudnovato tvrdoglavom. Kraljevi savjetnici bili su umješni u odugovlačenje i otvoreno su davali do znanja da će inozemni bankovni račun Windsora dostajati Porodici mnoga desetljeća. Na kraju šetališta rastao je bunkerski mentalitet, oživljavan povremenim izljevima nečega što je bilo nalik satiri. Kad je Prvi ministar po tko zna koji put ponovio frazu „biciklaška monarhija”, glasnogovornik Palače mu je uzvratio da bicikli nisu i nikada ne mogu biti kraljevsko prijevozno sredstvo; kralj je, priznajući gospodarske okolnosti i činjenicu da se zaliha fosilnih goriva gasi, bio voljan Kuću Windsor pretvoriti u motociklističku monarhiju. I dakako, s vremena na vrijeme neka bi spodoba sa šljemom i s kraljevskom perjanicom na leđima kožnjaka projurila na motoru kroz Šetalište, s isključenim prigušivačem kao da je za to povlašten; a je li to bio kralj, njegov zločesti rođak Rick, surogat ili klaun, to nitko nije mogao razotkriti.
Jer cjelokupno razočarano građanstvo, Palača, njezin Odsjek za turizam i Sir Jack znali su da je kraljevska porodica vrhunski izvor prihoda zemlje. Sir Jackov pregovarački tim upinjao se naglasiti kako će premještanje na Otok proizvesti i financijsku dobit i kvalitetan odmor za Porodicu. Tamo će imati potpuno moderniziranu Buckinghamsku palaču, plus, za retro-vikende, Kuću Osborne; tamo neće biti kritika i miješanja sa strane, samo organizirano dodvoravanje ad libitum ; Porodica neće plaćati poreze, a kraljevski će džeparac biti zamijenjen profitno-dioničarskom shemom; neće biti nikakvih novinarskih provala u njiho v život jer Otok ima samo jedne jedine novine - Londonski The Times - a njegov je izdavač istinski domoljub; dosadne dužnosti bit će svedene na minimum; putovanja u inozemstvo bit će čista rekreacija, a dosadni će im državni poglavari odbijati zamolbe za vize; Palača bi mogla pridržavati odobrenje na sve kovanice, medalje i marke koje se izdaju na Otoku, čak i na razglednice ako želi; i na kraju, nikada, nikada se neće postavljati pitanje bicikla - dakako, cijela zamisao u pozadini tog preseljenja bila je da se ponovno uspostavi sjaj velebnosti što su ga u zadnjih nekoliko desetljeća tako bezočno silom otuđivali od kraljevske porodice. Spominjane su i plaće za prelazak od kojih bi se i nogometašima zavrtjelo u glavi, iako se Palača još nećkala. Dogovoreno je - nakon silnog ulagivanja, ponajviše financijskog - da kralj i kraljica dolete na ceremoniju otvaranja. Ali, kao što je mnogo puta istaknuto, strogo bez obaveze.
Cinik na plaći pokušala je u tome vidjeti svijetlu stranu. „Gledajte”, rekla je, „na Otoku već imamo Elizabetu Prvu, Charlesa Prvog i kraljicu Viktoriju. Pa što će nam još ta gomila skupih netalentiranih lopuža?”
„Trebaju nam, nažalost”, odgovorio joj je Sir Jack.
„Ali, ako je svima ovdje - čak i doktoru Maxu, na moje iznenađenje - draža replika od originala, pa dajte neke replike.”
„Ja mislim”, rekao je Sir Jack, „da ću ja, ako samo još jednom čujem takvo što, nekome napraviti zla. Pa naravno da imamo pričuvni položaj. ’Kraljevska porodica’ već mjesecima uvježbava. Svi su vrlo dobri, ja u njih imam puno povjerenje. Ali to naprosto nije isto.”
„Što, logički, znači da bi moglo biti bolje.”
„Nažalost, Martha, postoje trenuci u kojima logika, kao i cinizam, ima svoje granice. Mi govorimo o ’Kvalitetnom odmoru’. Mi govorimo o tustom dolaru i pustom jenu. Bez Palače Buck se lijepo možemo slikali , a nemoj misliti da oni to ne znaju.”
Sada se oglasio jedan rijedak glas: „A kako bi bilo da pozovemo starog Georgea iz samostana?”
Sir Jack nije ni pogledao svog Hvatača Ideja. Zadnjih tjedana taj je mladi čovjek postao drzovito smion. Je li on shvaćao da je njegov posao da hvata ideje, a ne da iznosi svoje djetinjaste poluprimjedbe? Sir Jack je te iznenadne trenutke bahatosti pripisivao Paulovoj ludoj sreći da se utrpao u krevet Marthe Cochrane. Zar se Pitco na to sveo, na običnu agenciju za sklapanje poznanstava među svojim uposlenicima? Doći će vrijeme naplate računa, kad za to bude trenutak; ali ne danas.
Sir Jack je neko vrijeme pustio momka da se prži u oduljenoj a onda promrmljao Marku: „E to bi zbilja bilo ludilo.” Markov nadmoćan osmijeh priveo je sastanak kraju.
„Samo malo, Paul, ako imaš vremena.”
Paul je gledao druge kako stupaju van; bolje rečeno, gledao je Marthine noge kako stupaju van.
„Jest, krasna žena.” Sir Jackov je glas bio pohvalan. „Govorim to kao poznavatelj lijepih žena. I kao obiteljski čovjek, dakako, lijepa žena. Ne čudi me da izaziva opću naklonost.”
Paul nije odgovorio.
„Sjećam se kad sam je prvi put vidio. Kao i kad sam, Paul, tebe vidio prvi put. U manje formalnim okolnostima.”
„Da, Sir Jack.”
„Paul, to si dobro izveo. Pod mojim pokroviteljstvom. I ona. Pod mojim pokroviteljstvom.”
Sir Jack je ostao na tome. Hajde, momče, nemoj me razočarati. Pokaži barem imaš li išta u tim hlačama.
„Hoćete reći” - agresivnost u Paulovu glasu bila je nešto novo, ali je izvještačenost bila poznata - „da je moja... veza s... gospođicom Cochrane za vas neprihvatljiva?”
„Zašto bih ja to mislio?”
„Ili da zbog toga trpi moj posao?”
„Paul, ni najmanje.”
„Ili da zbog toga trpi njezin posao?”
„Ni najmanje.”
Sir Jack je bio zadovoljan. Zagrlio je Paula i osjetio ugodnu ukočenost u ramenima dok je vodio svog miljenika prema vratima. „Paul, ti si sretan čovjek. Ja ti zavidim. Mladost. Ljubav dobrih žena. Život je pred tobom.” Pružio je ruku prema kvaki. „Blagosiljam te. Oboje.”
Paul je bio siguran u jedno: Sir Jack nije to mislio. Ali što je mislio?
ROBIN HOOD i njegova vesela družina. Jaše kroz dol. Otima od bogatih, daje siromašnima. Robin Hood, Robin Hood. Iskonski mit; još bolje, iskonski engleski mit. Mit o slobodi i pobuni - pravednoj pobuni, naravno. Mudra, iako ad hoc , načela poreza i preraspodjele dobiti. Individualizam postavljen da ublaži neumjerenost slobodnog tržišta. Bratstvo ljudi.
Kršćanski mit, također, unatoč izvjesnim antiklerikalnim obilježjima. Pastoralni samostan Šervudske šume. Trijumf kreposnih iako naizgled nemoćnijih nad poslovičnim baronom pljačkašem. A povrh svega, br. 7 Jeffove ljestvice Pedeset kvintesencija engleštva svih vremena, s preinakama Sir Jacka Pitmana.
Mit o Hoodu od samog je početka dobio prvorazredno mjesto. Šuma Parkhurst lako je postala Šervudskom šumom, a šumski okoliš oko Pećine poljepšan je nakon reparacije nekoliko stotina starih hrastova iz prilaza kući saudijskog princa. Stjenjak nasuprot Pećini isklesan je u prastaroj autentičnosti, a spavaoničko naselje je zadobilo drugi izgled. Položena je plinska cijev koja je vodila do jame za ražanj za cijelog vola, a pri kraju je bila i audicija za Robinovu družinu veselih momaka. Martha Cochrane jedva da je bila cinična - više je, zapravo, posrijedi bila prazna mentalna bravura - kad je, na sjednici Odbora koja se održavala svakog četvrtka, rekla:
„Uzgred, zašto su u družini samo muškarci?”
„Je li Papa katolik?”, uzvratio joj je Mark.
„Martha, mani se feminizma”, rekao je Jeff. „Tusti dolar i pusti jen jednostavno nisu zainteresirani.”
„Samo sam...”
Ali upomoć joj se razglagoljao dr. Max, viteški ali u zao čas. „Naravno, je li Papa ili ne, bio ili ne bio, je li ili nije katolik, usprkos općoj upotrebi te stavke kao očito nedvojbeno kavanske doskočice” - tu je dr. Max ubojito pogledao prema Marku - „ipak ostaje pitanje ozbiljnih razmatranja povjesničara. S jedne strane, popularno, iako zbrkano gledište da je sve što Pontif radi ipso facto katolički čin, da je papinstvo ili papstvo po definiciji katoličanstvo. S druge strane, ponešto zrelije prosuđivanje mojih kolega da je jedan od bitnih problema katoličke crkve kroz stoljeća, što je sve to prečesto zapadalo u eklezijastičku i povijesnu musaku, upravo taj da su pape nedovoljno katolici, te da ako i jesu bili...”
„Dosta s time, doktore Max”, rekao je Sir Jack, premda mu je glas bio popustljiv.
„Martha, potkrijepi nam svoje mišljenje.”
„Nisam sigurna da to ’mišljenje’ nije pretjerivanje”, počela je Martha. „Ali ja...”
„Točno”, rekao je Jeff. „Prekasno je za sve te stvari s refleksom u koljenu. Od tog brašna nema kruha. Svi znaju za Robina Hooda. Ne možeš se početi sprdati s Robinom Hoodom. Mislim...” Okrenuo je očima od srditosti.
Martha nije bila pripremljena za Jeffov napad. Obično je bio krut i doslovan, strpljivo bi čekao da drugi donesu neku odluku pa potom izvršavao njihovu volju. „Samo sam mislila”, dodala je meko, „da je dio naše zadaće, da je dio Projektnog razvoja, da prenamijeni mitove za moderno doba. Ne vidim po čemu je tu mit o Robinu Hoodu različit od drugih.
Naravno, sama činjenica da je on broj sedam mora nas navesti da ga pažljivije preispitamo.”
„Mogu li se osvrnuti na n-ekoliko Jeffovih s-amoljubivih, ako tako mogu reći, fraza?” Dr. Max se zavalio unazad, prstiju nehajno skupljenih na zatiljku, a laktovima kao da se brani od sumnjičavaca, sav već u punoj spremi za seminar. Martha je pogledala prema Sir Jacku, ali glavar je danas bio tolerantan, ili možda zloban. „ Svi znaju za Robina Hooda jest kratkovidna formula od koje se povjesničaru samo diže kosa na glavi. Svi, nažalost, znaju samo ono što svi znaju, kao što su moja istraživanja za Projekt, na moju veliku žalost, pokazala. Ali najdragocjeniji biser svoje vrste jest Ne možeš se početi sprdati s Robinom Hoodom. Što, dragi moj Jeff, ti misliš da je Povijest? Neki jasan, poliokularni prijepis stvarnosti? Bla, bla, bla . Povijesni zapis iz polovice do kasnog trinaestog stoljeća nije neki bistar tok pa da ustreptalo uronimo u njega. A što se tiče tog mita, on ostaje strahovito muško-dominantan. Povijest je, da grubo reknem, jedan tupavi ljepotan. Zapravo, Jeff, baš kao i ti.
A sada, samo početne misli o tom p-redmetu. Gospođica Cochrane je postavila, vrlo umjesno, pitanje o tome jesu li i zašto su svi u družini muškarci. Mi znamo da je jedan od njih - Djevica Marian - jasno potvrđen kao žena. Znači, ženska nazočnost ustanovljena je od početka. Nadalje, ime samoga vođe, Robina, spolno je dvoznačno, a ta dvoznačnost potkrijepljena je britanskom pantomimskom tradicijom u kojoj je odmetnika igrala mlada ženska osoba. Ime „Hood”, u tom smislu, označava odjevni predmet koji je ambiseksualan. Stoga bi se, kad bi se htjelo biti provokativnim i donekle protujeffovskim, usudio mit o Hoodu prebaciti unutar korpusa ženskog odmetništva. Moli Cutpurse, Mary Read i Grace O’Malley nekome će, ako ne svima, pasti na pamet.
Sir Jack je uživao u Jeffovoj nelagodi. „Onda, Jeff, sigurno ti je stalo da uzvratiš?”
„Čujte, ja sam samo Idejni Razvojnik. Ja razvijam koncepte. Ako Odbor odluči Robina Hooda i njegovu veselu družinu pretvoriti u bandu... tetkica, nek samo rekne. Ali ja vam mogu reći jednu stvar: ružičasta funtica ne ide u istu vreću s tustim dolarom.”
„Možda je uživala u gužvancu”, rekao je dr. Max.
„Gospodo. Dosta za sada. Sve misli usmjerite prema doktoru Maxu koji će izvijestiti o hitnosti sjednice Odbora u idući ponedjeljak. Oh, Jeff, prestani za sada raditi na spavaonici. Za slučaj da bude potrebno da sagradimo više ženskih soba.”
Idućeg je ponedjeljka dr. Max izložio svoj izvještaj. U Marthinim očima izvještaj je bio i vješt i zbrkan kao i obično, ali s jačim daškom odlučnosti. Sama je za sebe predvidjela da njegova uvodna mucanja mogu nestati; isto se tako pitala hoće li to i Paul primijetiti. Dr. Max je pročistio grlo, kao da je on, a ne Sir Jack, glavni.
„Za razliku od poznatih nazora našeg predsjednika o vršcima strelica od sedimentnog kremena”, počeo je, „ja ću vas svemu unatoč poštedjeti fascinantne rane povijesti legende o Hoodu, njezinih arturovskih prispodoba, njezina mogućeg izvora u velikom arijevskom mitu o suncu. Na sličan način, Orač Piers,68 Andrew od Wyntouna, Shakespeare. Puki vršci za strelice. Jednako ću vas tako poštedjeti rezultata mojih elektroničkih istraživanja o Ivici iz naroda kojeg u sadašnjem trenutku mogu preimenovati u Jeffa iz naroda. Da, dakako da svi znaju za Robina Hooda, a znaju upravo ono što možete i očekivati. Tričarije, kako bi se reklo u žargonu.
Ostavljajući sve to po strani, kako bi, naime, orkestar mogao ’svirati’? Jeff iz naroda bi, mislim, zapljeskao legendi o praborcu za slobodu ne samo zbog svog oslobodilačkog djelovanja i politike preraspodjele dobara nego i zbog demokratskog izbora kompanjona. Otac Tuck, Mali John, Will Scarlet i Much Mlinarov sin? Što sve tu imamo? Buntovni svećenik s probavnim poremećajem; osoba koja pati ili od sputana rasta ili od gigantizma, ovisno o tome s koliko ironije prosuđujete kakva je bila srednjovjekovna svijest; mogući slučaj pityriasis rosea , premda se ni dipsomanija ne može isključiti; i obrtnik s brašnom čiji je osobni identitet ovisan o društvenom položaju njegova oca. Onda imamo Allan-a-dalea, čije bi se prepuno srce moglo alegorički odnositi na njegovo srčano stanje.
Drugim riječima, okupljanje marginaliziranih što ih vodi poslodavac istih mogućnosti koji je, znao to on ili ne, jedan od prvih provoditelja programa afirmativnog prava.” Martha je gledala dr. Maxa s profesionalnom nevjericom. Nije valjda mislio sve to što govori: zasigurno je izazivao Jeffa. Ali uglađena samoparodija bila je bliska normalnom načinu dr. Maxa; tako je njezin ispitujući pogled samo skliznuo s njegova sjajnog oklopa. „A to nas neizbježno dovodi do toga d a razmotrimo spolnu orijentaciju cijele Bande, kao i to jesu li oni možda bili homoseksualna zajednica, što dodatno podvlači i potvrđuje njihov status odmetnika. Vidjeti: engleski kraljevi, passim , ali svejedno. Na našem zadnjem sijelu istaknuli smo pitanje spolne dvoznačnosti imena - glavni primjeri bili su nam Robin i Marian - čemu se može pridodati i slučaj Mlinareva sina koji se tekstualno pojavljuje i kao Much, što može upućivati na izvjesnu mišićavu muškost ili jeffovstvo, te kao Midge, što je dobro provjereno kao izraz naklonosti koji se pridjeva niskim ženama.

U općenitom smislu morali bismo biti svjesni da u pastoralnim zajednicama gdje muškarci brojem uvelike nadmašuju žene, praksa istospolnosti u neupitnom etosu jest povijesna norma. Takve će aktivnosti uključivati mjeru transvestizma, ponekad ritualiziranog, ponekad, pak, ne. Jednako bih tako htio natuknuti - iako bih posve razumio ako to Odbor bude sklon razviti kao koncepciju - pastoralne zajednice takva sklopa zasigurno će se odati općenju sa životinjama. Da uzmemo sadašnji trenutak, jeleni i guske mogli bi se doimati kao najvjerojatniji objekti pobratimstva; labudovi - teško; krmak, pak - nikako.
Dakle, u razmatranju povijesnih dokaza o istospolnoj orijentaciji slučaj Djevice Marian je temeljan. Prema tako nesavršenim pripovjedačima kao što su ovi sačuvani, Marian, izvorno Matilda Fitzwater, prošla je kroz obred vjenčanja s Hoodom što ga je obavio Otac Tuck - što mu, kao što se može pretpostaviti, daje sumnjivu eklezijastičku vrijednost. Pa ipak, ona je odbila konzumirati taj brak dok se s njezina supruga ne poništi izopćenje zbog odmetništva. U međuvremenu, uzela je ime Djeva Marian, živjela u kreposti, preuzela mušku odjeću i lovila rame uz rame s ’muškarcima’. Ima li, gospodo, kakvih pretpostavki? Gospođice Cochrane?”
Ali svi su bili odveć usredotočeni, koliko na pripovijedanje dr. Maxa ili barem na njegove slikovite sposobnosti, toliko i na njegovu smjelost, da ne kažemo neodgovornost, vis-à-vis vlasnika obiteljskih novina. Sam Sir Jack, pak, bio je šutljiv kao da preživa. „Tri nam mogućnosti padaju na pamet”, glatko je nastavljao dr. Max, „ili barem na moj nesavršeni cerebralni instrument. Prva je neutralna, neinterpretativna mogućnost - iako nijedan pravi povjesničar ne vjeruje da je neutralna neinterpretacija moguća - da se Djevica Marian podvrgnula viteškom zakonu doba kakvim ga je shvaćala. Druga, da je to bio bračni manevar da bi izbjegla penetrativni seks. Je li ili nije u pitanju bio zavjet čednosti koji bi jednako tako mogao upućivati na nepenetrativni seks, nije jasno iz povijesnih zapisa. Marian je, naime, mogla nastojati da se domogne svoga kolača. Treće, ta Matilda Fitzwater, dok je po zakonu i po krštenju bila žensko, biološki je možda bila muško i iskoristila tehničku rupu u zakonu viteštva ne bi li tako izbjegla da je otkriju.
Vi bez sumnje suzdržana daha očekujete moje zaključke na sva ova pitanja. Moji su zaključci ovo: da osobno tome ne bih mogao dati prolaz; da sam se prikupljajući ovaj podnesak osjećao tako uvrijeđenim kao rijetko kada u cijelom svom profesionalnom životu; ostavku šaljem poštom. Hvala vam gospodo, gospođice Cochrane, predsjedniče.”
Na to je dr. Max ustao i hitro odcupkao iz prostorije. Svi su iščekivali da Sir Jack izrekne svoj sud. Ali predsjednik, netipično, nije bio sklon ponuditi predvodništvo. Naposljetku je progovorio Jeff: „Ja bih rekao da je ovime sam sebe upucao u nogu.”
Sir Jack se stresao i promeškoljio. „To bi ti rekao, je li, Jeff?” Idejni Razvojnik je shvatio da je njegova pretpostavka bila odveć banalna. „A ja bih rekao da je dr. Max dao najpozitivniji primjer. Izazovan, naravno, povremeno na granici prema uvredljivom. Ali ja ne bih dospio tu gdje jesam da sam zapošljavao one koji govore ’da’, je li tako Marko?”
„Ne.”
„Ili možda u ovoj prigodi misliš ’da’? Nema veze.”
Sastanak je išao dalje. Sir Jack je naznačio smjer u kojem treba ići. Jeff je bio mrzovoljan. Martha je sva bila u grču zbog dr. Maxa. Mark, koji je osluškivao svaki ćuh, sekundirao je prijedlog da bi se moralo uvesti aktivno novačenje među homoseksualcima i etničkim manjinama. Jednako se tako složio da su potrebna daljnja istraživanja o tome kako uvjeti odmetničkog života mogu nadariti one koji su drukčije sposobni69 da ostvare puniji doprinos negoli im je inače dopušteno u današnjem marginaliziratorskom društvu. Jer tko će imati jači osjet mirisa nego onaj kome je narušen vid? Tko ni pod mukama neće odati ni riječi nego gluhonijemi?
Konačan prijedlog zabilježen je do najsitnije tančine. Mogu li onda u Šervudskoj šumi postojati dvije različite „Družine”, ideološki povezane, ali zasebne: tradicionalna potpuno muška, iako manjinski orijentirana, organizacija koju vodi Robin Hood; te separatistička ženska skupina koju predvodi Djevica Marian? Ta su pitanja odložena za daljnju diskusiju.
Dok su se razilazili, Sir Jack je pružio prst prema Idejnom Razvojniku. „Usput, Jeff, ti shvaćaš da te ja proglašavam osobno odgovornim?”
„Hvala vam, Sir Jack.”
„Dobro.” Predsjednik se okrenuo prema najnovijoj Susui.
„Aaaa. Oprostite, Sir Jack. Za što?”
„Što za što?”
„Za što sam zapravo osobno odgovoran?”
„Da se pobrineš da se odgovarajući doprinos doktora Maxa našem idejnom forumu nastavi. Za njim, tikvane.”
„VICTORE”, rekla je teta May. „Kakvo ugodno iznenađenje.” Šire je otvorila ulazna vrata „Ardocha” i pustila ga da uđe. Neki su nećaci željeli da ih dočekuje sobarica - posebna vrsta sobarice. Ali nećak Victor volio je stvari raditi na pravi način: ovo je kuća tete May, prema tome vrata otvara teta May.
„Donio sam ti bocu šerija”, rekao je Sir Jack.
„Ti si mi uvijek bio najobzirniji nećak.” Danas je bila elegantna žena u kostimu od tvida, srebrno-modrikasto obojene kose; dostojanstvena, srdačna, ali stamena. Sutra će već biti drukčija teta May. „Otvorit ću je poslije.” Znala je da će ta smeđa torba sadržati i korektan broj novčanica od tisuću eura. „Nakon tvojih posjeta osjećam se mnogo bolje.” To je bilo istina. Neke su se djevojke žalile da to nije vrijedno onog posebnog dodatka i zbog čega je Victoru dopušteno kad drugima nije. Evo, neće se još dugo time baktati; a ni ona se više neće morati brinuti da svakih nekoliko mjeseci nađe novu Heidi.
„Teta, mogu li se otići igrati?” Od svih njezinih nećaka Victor je bio jedini koji je odmah prelazio na posao. Znao je što hoće, kada hoće i kako. Njoj je to nedostajalo. Ponekad joj je trebala cijela vječnost da nove nećake dovede do toga da artikuliraju svoje želje. Trudiš se da im stalno pomažeš, a oni onda krivo shvate. Onda cmizdre: „Evo, sad si sve pokvarila.”
„Idi, igraj se, dragi Victore. Ja ću samo malo dići noge. Imala sam tako zamoran dan.”
Dok je išao prema stubama, Sir Jackov se hod promijenio. Stražnjica mu je nekako otežala, a koljena ostala nesigurna. Stopala su mu se okrenula prema van. Silazio je postrance, vrludavim pokretima, kao da bi se u svakom trenutku mogao srušiti. Ali zadržavao je ravnotežu; sada je već bio veliki dečko, a veliki dečki znaju kamo treba ići. Prvi put ga je teta May pokušala pratiti, ali on je to istog časa presjekao.
Dječja soba bila je dvanaest puta sedam metara, jarko osvijetljena, a po žutim je zidovima imala postere s trešnjama. U njoj su dominirala dva predmeta: drvena ogradica visoka metar i pol i po tri metra u kvadrat; i dječja kolica duga dva i pol metra s debelim žbicama na kotačima i snažnim osovinama. Tenda dječjih kolica bila je obrubljena zavjesicom od Union Jacka. Mali je Victor podesio sklopke za reguliranje svjetla koje su mu se nalazile u visini koljena i stišao plinski plamenik. Prvo je objesio sako, a potom košulju i donje rublje prebacio preko drvenog konjića. Kad bude veći znat će jahati na tom konju, ali još nije dovoljno velik.
Onako gol otklopio je veliku mjedenu kvaku na ogradici i ušao u nju. Na plastičnom poslužavniku za čaj, netom izvađen iz kalupa, visok pola metra, stajao je drhtavi zeleni žele. Ponekad ga je volio strpati u trbuščić. Ponekad je volio kopati po njemu i bacati ga po zidu; potom bi za to dobio grdnje i pljusku. Danas nije imao takve porive. Legao je potrbuške i zagnjurio se u ružičasti plišani prekrivač, koljena raskrečenih kao žaba. Onda se okrenuo na bok i zapiljio se u vitrinu. Golema gomila pelena, metar visoka boca dječjeg ulja, odgovarajuća limenka s puderom. Teta May je itekako znala svoj posao. Nije je bilo lako naći, ali vrijedilo je to svakog eura.
I upravo u pravom trenutku otvorila su se vrata dječje sobe.
„Mališa! Mali Victorić!”
„Gu-gu-gu-gu!”
„Crvić mali. Mali crvko treba pelenice.”
„Peleniceeee”, preo je Sir Jack. „Peleniceeee.”
„ Krasne pelenice”, rekla je Lucy. Na sebi je imala svježe izglačanu smećkastu uniformu za medicinske sestre, a pravo joj je ime bilo Heather; mimo znanja tete May ona je spremala doktorat iz seksualne psihologije na Sveučilištu Reading. Ali ovdje je zovu Lucy i plaćaju gotovinom. Uzela je s vitrine divovsku limenku s puderom i prebacila je na gornju pritku ogradice. Iz rupica veličine grljka na čajniku stao je sipati mirisni puder; Victor je gugutao i bacakao se od razdraganosti. Sestra je prestala, a onda četkom od kamilje dlake pričvršćenom na držalo Mališu istrljala puderom po koži. Okrenuo se na leđa da mu istrlja i drugu stranu. Onda je otišla do vitrine i izvadila frotirske pelene veličine ručnika za plažu. Sir Jack je prikrivao pomoć koju je pružao, a Lucy količinu psihičke mu snage koja joj treba da ga premakne po gipkoj prostirci. Noge je skupljao sasvim autentično dok ga je ona ušuškavala u pelene i zgotovila ih s 50-centimetarskom mjedenom zihericom. Većina beba palila se na gotove podstavljene plastične pelene s kopčama na čičak; na neke od njih smjesta bi djelovao i sam zvuk potezanja čička. Ali mali je Viktor više volio frotir i zihericu. Heather je razmišljala o ranoj dobi djetinjstva što ga njih dvoje upravo preopetuju; jesu li mu roditelji bili neiskusni staromodni - ili možda naprosto siromašni?
„Beba papati?”, pitala je Lucy. I ovaj je volio staromodno tepanje. Drugi su tražili rečenice kao u odraslih, što je vjerojatno označavalo rano djetinjstvo u kojem su se prema njima od početka ponašali kao prema odraslima, pa im tako uskratili autentično iskustvo hranjenja koje sada traže; ili možda to upućuje na žudnju za time da im tu maštariju nadziru odrasli; ili, opet, nemogućnost daljnje regresije. „Možda bi beba htjela da joj sada promijenim pelenice?” To se izgovara s punom gramatičkom ozbiljnošću. Ali ova Beba zahtijevala je potpuno tetošenje. Platnene pelene, naturalističku vokalizaciju i... sve ostalo, o čemu je u tom trenutku izbjegla i misliti. Umjesto toga je ponovila: „Beba papati?”
„Sikicu”, promrmljao je. Napredan komunikator za dijete od tri mjeseca, istina; ali vjerna neartikuliranost otežala bi posao.
Otišla je do vrata, otvorila ih i zazvala: „Beba papa-ti ” naznačenim glasom, gugutavim ali zločestim. Dva metra iznad njezine glave Gary Desmond je sam sebi veselo pokazao palac gore zbog kvalitete zvuka. Gledao je monitor dok je Lucy zatvarala vrata, a Sir Jack se u ogradici podigao na noge. Hodao je na nesigurnim petama i nisko spuštene stražnjice i tako se odgegao do vitrine, pa naglo potegnuo donju ladicu i iz nje izvukao modru kapicu na kvadratiće. Podvezao je uzice ispod brade, potom se odlučno popeo na pojačane papučice na kolicima i prebacio se unutra. Kolica su se zaljuljala na oprugama kao prekooceanski brod, ali se inače nisu pomaknula s mjesta. Teta May je vodila računa da budu doista zakovana za pod.
Sjedeći onako ispod podignute tende na kolicima sa zavjesicom od Union Jacka, Sir Jack je počeo cendrati i pokazivati zube. Nedugo potom prestao je kenjkati, pa je glasom kao da je na sjednici odbora zadrečao: „SIKICU!”
Na taj je znak sitnim koracima ušla Heidi. Sve dojilje što ih je unajmljivala teta May zvale su se Heidi; bila je to tradicija kuće. Ova je već bila na izmaku mlijeka ili je možda jednostavno bila sita toga da joj dojke sisaju sredovječne bebe; kako bilo, valjat će je zamijeniti kroz tjedan-dva. To je uvijek bio najteži posao u zanimanju tete May. Jednom je u očaju kao Heidi zaposlila jednu Karibljanku. Kako je tog dana Victor bio bijesna Beba! To je bilo potpuno pogrešno.
Victor je također inzistirao na odgovarajućem grudnjaku za dojenje. Neke bebe palile su se na izgled plesačice u toplesu; ali mali Victor ozbiljno je shvaćao to što je beba. Heidi, kose posvjetljenih pramenova spletenih u francusku pletenicu, malo je izvukla bluzu iz dirndrlice, popela se na bok dječjih kolica, raskopčala se i onda smaknula kapicu za bradavice. Sir Jack je još jednom zagugutao: „Sikica”, prevukao usne preko zuba, napravio bezuba usta i prihvatio izloženu bradavicu. Heidi je blago stisnula grud; Victor je pružio šapu veliku kao voluharica i stavio je na podžičeni grudnjak. Nakon nekoliko vječnih minuta Heidi je izvukla bradavicu puštajući da ga mlijeko poprska po obrazima, pa mu onda dala drugu grud. Ona je stiskala, on je sisao opet onim dojenačkim ustima i laptavo gutao. Heidi se malo više pomučila da mu se primakne tom dojkom i čvrsto se usredotočila na točnu isporuku. Na koncu je otvorio oči iz dubokog drijemeža i blago je odgurnuo. Kapnula je još malo mlijeka po njemu i prosudila da je gotovo spreman. Znala je da najviše voli da mu mlijeko obriše Lucy. Heidi je vratila kapice za bradavice na mjesto, zakopčala bluzu i slučajno pustila da joj ruka spuzne niz prednji dio njegovih nabreknutih pelena. Da, mali Victor je bio nekako spreman.
Otišla je iz dječje sobe. Sir Jack je počeo kenjkati sam za sebe, prvo tiho, onda glasnije. Naposljetku je zagrmio: „PELENE!” na što je utrčala Lucy, koja je čekala iza vrata s rukama u zdjeli vode pune leda.
„Pelenice mokre?”, upitala je zabrinuto. „Bebine pelenice mokre? Daj da dadilja vidi.” Poškakljala je Bebu Victora po trbuščiću i polako mu, pažljivo, izazovno otkopčala zihericu. Sir Jackova je erekcija bila u punom zamahu, a Lucy ju je dirala hladnim rukama.
„Pa pelene još nisu mokre”, rekla je zbunjenim glasom. „Beba Victor još nije mokar.” Sir Jack je opet zakenjkao, požurujući je da potraži druge uzroke. Otrla mu je Heidino mlijeko s volovskih obraza, a onda mu se nježno poigrala s jajima. Na koncu se, čini se, dosjetila. „Bebu svbi?”, naglas se zapitala.
„Vbi”, ponovio je Victor. „Vbi.”
Lucy je otišla po onu flašetinu dječjeg ulja. „Svbi”, rekla je umirujućim glasom.
„Jadni dečko. Sad će teta sve popaviti.” Iskrenula je bocu i briznula ulje na brdo od Beba Victorove trbušine, slonovskih bedara i onoga za što su se oboje pretvarali da mu je mali mikica. Onda je stala trljati gdje je Bebu Victora svrbjelo.
„Mali Victor voli da ga trljam?”, pitala ga je.
„Um... um... um.” Mrmljao je Sir Jack, diktirajući potreban ritam. Od sada dalje Lucy je izbjegavala kontakt očima. Nastojala je biti objektivna, na kraju krajeva, ona je bila Heather i to joj je bilo korisno, dobro plaćeno istraživanje na terenu. Ali ustanovila je da se, na neki čudan način, može potpuno izdvojiti samo preko pojačanog sudjelovanja, tako što će uvjeravati samu sebe da je ona doista Lucy i da je ovo doista Beba Victor - pelene mu spuznule, gol s izuzetkom modre kape, leži opružen pod njom.
„Um... um”, nastavio je kad mu je šljapnula još malo ulja oko glavića. „Um.... Um”, dok se propinjao kukovima da joj kaže da mu još malo podmaže jajca. „Um... um”, tišim, roktavijim tonom da joj naznači da radi točno što treba. A onda, jačim, zrelijim groktajem, prošaptao je „Kaka.”
„Beba hoće kaka?”, upitala ga je poticajno, kao da nije bila u potpunosti uvjerena da je on kadar izvesti vrhunski čin najranijeg djetinjstva. Neke su Bebe htjele da im se kaže da ne mogu ne bi li tako doživjeli uzbuđenje transgresije. Ali mali Victor bio je prava beba; s njegovim prijekim zahtjevima nije bilo nikakvih komplikacija niti dvosmislenosti. Završni je, shvaćala je, bio vrlo blizu.
Kukovi su mu se izbacili prema gore, ona je odgovorila stiskom skliskih ruku i Sir Jack Pitman, poduzetnik, inovator, čovjek od ideja, pokrovitelj umjetnosti i revitalizator starog dijela grada, Sir Jack Pitman, manje kapetan industrije koliko njezin admiral, Sir Jack Pitman, vizionar, sanjar, čovjek od akcije i domoljub, počeo je grleni krešendo koji je svršio u sforzandu od urlika: „KAKAAA!” Ispustio je niz buljbuljavih prdeža, trzajući se svršio u Lucyne spojene dlanove i spektakularno se posrao u pelene.

Neke Bebe vole da ih se očisti, otare, posuši i napudra. Što je sve koštalo nekoliko tisuća eura više, ali među djevojkama nije bilo popularno. Ali Lucyna je dužnost time bila obavljena; Beba Victor je u toj točci radije tražio da ga ostave nasamo. Završna sekvenca kamere uhvatila ga je kako iskakuje iz dječjih kolica i sve izraženije kao odraslo čeljade hoda prema kupaonici. Gary Desmond nije se baktao da dokumentira bilo tempo, bilo narcisizam u odijevanju Sir Jacka Pitmana.

Kao što je uvijek činila, Teta May je ispratila Victora do vrata, zahvalila mu na šeriju i izrazila nadu da će je posjetiti i idući mjesec. Zanimalo ju je hoće li tako biti. Ne bi joj bilo drago izgubiti jednog od najredovitijih nećaka. A opet, ako on ima veze s onim strašnim pokoljem... a i plaća pukovnika Desmonda bila je iznenađujuće velikodušna... i neće se morati truditi da zapamti zavjesicu za kolica... a djevojke nikada zapravo nisu imale neko mišljenje o kenjačima. Govorile su da to cijelu stvar s najranijim djetinjstvom odvodi malo predaleko.

Sir Jack Pitman lagano je otkaskao iz „Ardocha” i zviždučući putom prema limuzini. Osjećao se kao pomlađen. Tamo je stajao Woodie - kapa pod rukom, pridržava vrata. Sol zemlje, ljudi kao što je Woodie. Prokleto dobar vozač; i odan. Ne kao onaj mladi Harrison, koji je digao nos kad mu je ponuđena prilika da vozi Sir Jacka. Htio je šmugnuti kući i pohvatati se s gospođicom Cochrane. Ona je zastranila, pokušava potkopati Čuvara njegovih Ideja. Čak mu ni kontempliranje o njihovu gnusnom sparivanju nije moglo otkloniti dobro raspoloženje. Odanost. Da, mora Woodieju kad dođu kući dati velikodušnu napojnicu. A što će biti putem? Možda Sedma? Održava ti radost ako si joj sklon, a razveseljava ako nisi. Da, Sedma. Prokleto fin frajer, stari Ludwig.

NA POTEZU OD NORTHOLTA DO VENTNORA kralj je sam upravljao kraljevskim mlažnjakom. Barem je mislio da upravlja; a tome je više-manje i bilo tako. Međutim, nakon niza kraljevskih nezgoda, uveden je sustav preuzimanja komande. Službeni kopilot - koji se pokazao onako nespretnim kad je tragično izgorio centar za cjelodnevnu skrb za djecu princa Ricka - sada je služio samo za ukras. Strogo se držao po strani, a bio je tu da se smješka i odobrava, da bude netko nad kime se kraljevski pilot može osjećati nadmoćnim. Umjesto njega, pak, javljao se stalan razmak između kraljevih navigacijskih naloga i njihove potvrde od strane zrakoplovnog stožera (baština) u Aldershotu. Danas, s vedrim nebom i blagim jugozapadnim povjetarcem, kralj je u načelu i upravljao. Aldershot nije imao mnogo posla; kopilot se, pak, mogao kliberiti na krajolik i čekati rendez-vous zapadno od Chichestera.
U taj mah stižu, tupokljuni i klopotavi, dva Spitfirea i jedan Hurricane, drmusaju im se krila s oznakama RAF-a, spremni da prate Whisperjet na službeno otvaranje Otoka. Aldershot je nakratko preuzeo komandu nad kraljevskim instrumentima i usporio da izjednači dogovorenu brzinu leta. Spitfirei su zauzeli krilni položaj, dok je Hurricane zauzeo mjesto pozadi.
Lovčev interkom-sustav predstavljao je najnoviji model i uključivao je periodičke smetnje i krčanje. „Gospodine, raportira bojnik ’Johnnie’ Johnson. Na svom desnom krilu imate vođu eskadrile ’Gingera’ Bakru a na lijevoj strani poručnika ’Chalkyja’ Whitea.”

„Dobro nam došli, gospodo”, rekao je kralj. „Samo vi sjedite i uživajte u predstavi, može? Prijam, ili kako se ono kaže?”
„Prijam, gospodine.”
„Nego, baš me zanima, bojniče, a tko je bio taj Prijam?”
„Molim?”
„A, mislim da se sjećam, radio je za tvrtku Wilco.”70
„Nažalost, gospodine, tu ste me našli.”
„Ma samo sam se šalio, bojniče. Gotovo.”
Kralj je pogledao prema kopilotu i razočarano stresao glavom. Tog se jutra u Palači treba održati sastanak prema scenariju - pa je on, dok su čekali da uzlete, uvježbavao svoj tekst s Denise. Skoro se upišala od smijeha. Ta Denise, ona je zbilja družica i pol. A koja je svrha u tome da plaćaš goleme novce a da publika ništa ne shvati?”
Preletjeli su kopno u blizini Selseya i raspalili jugozapadno preko engleskog Kanala.
„Dragi kamen u moru od srebra, zar ne?”, mrmljao je kralj.
„Svakako, gospodine.” Kopilot je kimnuo kao da Njegovo veličanstvo i inače ispaljuje takve fraze.

Mala je eskadrila letjela iznad valova. Kralj je uvijek bivao pomalo melankoličan kad bi shvatio kako se brzo stiže do mora i kako je njegovo kraljevstvo maleno u usporedbi s onim kojim su nekoć vladali njegovi preci. A samo nekoliko generacija unazad njegova pra(koliko ono puta pra)baka vladala je više nego trećinom zemaljske kugle. U Palači, kad su njegovo mladenačko samopouzdanje procijenili kao pomalo iščašeno, znali su odnekud iskopati školske atlase da mu pokažu koliko je ružičast svijet nekoć bio i kako je izuzetno važno njegovo porijeklo. Sada je sve to uvelike prošlo, sva ta pravda i veličanstvo i mir i moć i to da si neki vražji Broj Jedan, sve je to otišlo, otišlo, zahvaljujući Johnnieju Tuđinu. Danas mu je opseg toliko malen da ga mačka može obići; spalo na veličinu koju je imalo u vrijeme kad je stari kralj Alfred prepekao kolače. Znao je reći Denise da ako se zemlja ne probudi sama, njih će dvoje nazad kući peći kolače, kao u Alfijevo vrijeme.
Jedva se koncentrirao; javljali su mu se dugotrajni razmaci kad mu se činilo da zrakoplov leti gotovo sam od sebe. Onda ga je zaškakljalo u ušima od statičkih smetnji i krčanja:

„Neprijateljski avion zdesna, gospodine.”
Kralj je pogledao tamo gdje je pokazivao kopilot. Okomito na njihovu putanju kretao se neki mali avion i za sobom vukao dugačak transparent. Na njemu je pisalo: POZDRAV VELIČANSTVU - SANDY DEXTER I „DNEVNI LIST”.
„Koja pizdarija”, promrmljao je kralj. Okrenuo se i proderao kroz otvorena vrata pilotske kabine: „Hej, Denise, dođi vidjeti ovu pizdariju.”
Kraljica je pokupila slova za scrabble jer nikada nije do kraja vjerovala svojoj dvorjanki da neće varati i provirila glavom u pilotsku kabinu.
„Pizdarija”, rekla je kraljica. „Čista pizdarija.”
Nijedno od njih nikada nije imalo vremena za Sand yja Dextera. Po mišljenju i kralja i kraljice Dexter je bio ljiga, a Dnevni list ne pristaje čak ni za poljski zahod. Dakako da ga je svako od njih zasebno čitalo, tek da vide kakvo će novo smeće i laži morati progutati njihova kraljevska bića. Odatle je kraljica Denise saznala za redovite posjete njezina muža onoj kuji iz pakla što je sisurine dobila u Americi, Daphne Lowesoft. Mnogo će joj više kozmetičkih zahvata trebati samo ako jednom kroči nogom u palaču dok je Denise tamo. Jednako je tako i kralj baš u Dnevnom listu otkrio da je nedavno i pohvale vrijedno zanimanje njegove žene za spašavanje dupina dijelio i netko u ronilačkom kostimu kome nije ni ime podnosio. A čudno kako ronilački kostimi sve ističu, kao u reklamama.
I dok su oni tako gledali, Dexterov se mali Apache okrenuo i zaputio u suprotnom smjeru, natrag preko njihovih putanja. Kralj je mogao zamisliti kako se glupan samo smijulji govori fotografu kamo da usmjeri njušku teleobjektiva. Vjerojatno da već i imaju snimku kraljevske pilotske kabine.

„Kraljiću-Maljiću”, rekla je kraljica. „Učini nešto.”
„Prokleta pizdarija”, ponovio je kralj. „Kako da se riješimo te ljige, u tri božje matere?”
„Prijam, gospodine.”
Bojnik „Johnnie” Johnson71 popeo je dalje od kraljevskog mlažnjaka i postavio kurs u presretanje. Zatvorio je put Apacheju i njegovu vučnu provokaciju. Malo igre mačke i miša, zašto ne? Onda je pomislio, a kako bi bilo da dripcu upriliči još malo straha? U krilnom topu moralo je ostali još nekoliko punjenja nakon jučerašnjeg pokusa Bitke za Britaniju. Malo ga potprašiš po dupetu, i momak se upiša u gaće. Prokleti novinari.
Hurricane se i dalje približavao. S povikom u interkom: „Ovaj je moj!”, Johnson je poravnao metu na topovski nišan, pritisnuo otponac i osjetio kako oklop zrakoplova podrhtava dok on otpušta dva rafala od po osam sekundi. Povukao je upravljač prema gore za strmo penjanje, baš kako vele u priručniku i zakikotao se sam za sebe kad je začuo prepoznatljiv glas „Gingera” Bakera kako se prolama kroz radio-tišinu. „Isus te jebo dragi” - bile su to njegove neizostavne riječi.

Bojnik je pogledao unazad. Isprva je vidio jedino kako plamen zahvaća sve veću površinu. Polako se pretvorio u stup olupine, blago zakovitlao skupa sa zastavom koja se sama vijorila i lebdjela netaknuta. Nisu se pojavili nikakvi padobrani. Vrijeme se usporilo. Radio je opet zamuknuo. Oni u posadi kraljevske eskadrile gledali su kako ostaci lakog aviona zakratko poskakuju po vodenoj površini u daljini i nestaju.

„Johnnie” Johnson je ponovno zauzeo položaj odostraga. U fokus su mu polako dolazile istočne litice Otoka. Onda je poručnik „Chalky” White dao svoj pozivni signal. „Službeni izvještaj, načelniče”, rekao je. ”Meni je to izgledalo kao kvar na motoru.”
„Jer je bio sklon tome da sjedi na vlastitoj bombi”, dodao je „Ginger” Baker. Nastupila je duga stanka. Naposljetku se kralj, koji je pomislio da je stvar gotova, javio na interkom. „Čestitam, bojniče. Rekao bih da su razbojnici obeshrabreni.” Kraljica Denise je ćapnula od svoje dvorjanke tri slova i štropnuvši pločicama ispisala riječ ljiga.
„Sitna riba, gospodine”, odgovorio je „Johnnie” Johnson sjetivši se svog teksta s kraja Bitke.

„Ali ja bih u cjelini rekao jezik za zube”, dodao je kralj.
„Jezik za zube, gospodine.”
Eskadrila je otpočela poniranje prema Ventnoru i zatražila dozvolu za slijetanje. Čim su se otvorila vrata mlažnjaka, limena je glazba zasvirala njegovu temu, a kralj se pokušavao prisjetiti što je zapravo bio rekao da je zbog toga bojnik potpuno popizdio, pa raznio Sand yja Dextera nasred Engleskog kanala. U tome je nezgoda kad si pred očima javnosti: i najmanja ti se riječca tako zastrašujuće krivo shvaća. U međuvremenu, pak, bojnik se pitao tko je zamijenio ćorke pravim streljivom.
POSTROJBA TEŠKIH SKAKAČA, s raširenim krinolinama i gumenim jajima sigurno se stisnula uz pletene košare i ponirala s neba bez vjetra prema seoskom pašnjaku pred Buckinghamskom palačom.
„Nebesa za Betsy!”, urlao je Sir Jack s tribine.
Kralj, koji je stajao do njega, bio je umoran. Bilo je vrelo poslijepodne, a još je negdje u sebi osjećao dašak krivnje zbog jučerašnjeg obaranja Sand yja Dextera. Denise se sve u svemu držala dobro: zbilja je bila družica i pol, ta Denise. Njemu se potajno pomalo gadilo na pomisao o kuhanim novinarima, pa se u svog adjutanta raspitao bi li se kako Dexterovoj udovici mogao anonimno poslati prilog. Adjutant je konzultirao časnika za tisak koji je izvjestio da Dexter nije bio poznat kao čovjek doomaćinskih običaja - štoviše, posve suprotno - i to je, na neki način, bila utjeha.
Onda je došla službena dobrodošlica, i uza sve otočke novotarije, biti pozdravljen od strane Sir Jacka Pitmana nije uopće bilo drukčije nego kad te pozdravi nekoliko državnih glavara čija bi imena mogao navesti, osim što ga Pitman barem nije ni pokušao poljubiti u oba obraza. Obilazak Otoka helikopterom - barem je to bilo prilično veselo. Svojevrsna brzo premotana inačica Engleske: u jednom trenutku tu je Big Ben, u slijedećem koliba Anne Hathaway,72 pa Bijele litice Dovera, Stadion Wembley, Stonehenge, nečija osobna Palača, Šervudska šuma. Nisko su nadletjeli Robina Hooda i njegovu družinu koja je prema njima odapela strijele.
„Hulje i protuhe”, derao se Pitman, „ništa s njima ne možeš.”
Kralj se prvi nasmijao i, kako bi pokazao svoju glasovitu kraljevsku hladnokrvnost, dobacio mu je nazad: „Sreća pa ih niste naoružali projektilima zemlja-zrak.”
A onda je na red došlo beskonačno rukovanje, tusta i tma Shakepearea, Francisa Drakea, Mazgova Muffuna, Zatočenika iz Chelseaja, čitava jedna nogometna momčad, pa dr. Johnson, koji je izgleda bio neki prilično plahovit svat, pa Nell Gwynn, Boadicea i više od stotinu krvoločnih dalmatinaca. Čovječe, koja fora kad se rukuješ s vlastitom pra(tko zna koliko puta)babom, osobito kad joj ne možeš izmamiti smiješak jer se neprekidno pretvara da je kraljica imperatorica. Nije, pak, bio siguran je li baš bilo potrebno da ga upoznaju i s Oliverom Cromwellom, za boga miloga. Zbilja neukusno. Pa ipak, ta Nell Gwynn je vrhunski komad, pomislio je, s tim duboko izrezanim stvarčicama i, zna se, narančicama. Ali zbog nečega u načinu na koji je Denise rekla: „Što misliš, jesu li prave?”, jenjao mu je žar. Ponekad je zbilja znala biti prava kuja, Denise; družica i pol, ali prava kuja. Da samo nije imala lako nepogrešivo oko za kozmetičke zahvate - a Njegovo Veličanstvo bilo je dovoljno staromodno da bi voljelo kozmetičke zahvate samo onda ako nije svjestan da su obavljeni. Naprosto je mogao predočiti prizor - malo navlačenja, naranče se kotrljaju pod krevet, stari kraljić-maljić polaže pravo na, kako je ono išao onaj izraz, droit de seigneur - a onda, baš u krivom trenutku, u glavi mu sjevnu Denisine riječi. „Što misliš, jesu li prave?” To bi zbilja bilo pravo koljeno u jaja.
Ručak. Uvijek ručak, ovaj put s malo previše čaša tog vina iz Adgestona na koje je po njegovu mišljenju Otok pretjerano ponosan. Potom sati na tribini pod vrelim suncem. Gledao je marš počasne garde i mimohod londonskih taksija (što je, doduše, bilo malo odveć nalik onome kad stojiš uz prozor u Palači Buck), paradu povijesti i mitova na lopate. Gledao je stražare iz Towera i crvendaće visoke šest stopa kako izvode koordiniran ples na snijegu koji je, pak, bio podložan topljenju na ljetnoj žezi. Slušao je limenu glazbu, simfonijske orkestre, rock-skupine i operske zvijezde sve sintetizirane pred njime u kibernetskom prostoru. Stigla je i Lad y Godiva na konju i on je, tek da se uvjeri da i ona nije u cyber-spaceu, prinio dvogled očima. Osjetivši neko meškoljenje sa svoje lijeve strane, podigao je kraljevski dlan da umiri svoju kraljicu. Barem je Denise znala svoje mjesto u javnosti i ovaj put nije bilo onih malih subverzivnih primjedbi o celulitu ili borama. Pravi komad, ta Lady Godiva.
„Blago onom njenom kljusetu”, promrmljao je Pitmanu, koji mu je stajao s desne strane.
„Upravo tako, Sir. Iako moram pridodati da sam i ja obiteljski čovjek.” Pa boga mu, zašto je danas svatko tako kivan na njega? Kao ono jutros, na obilasku Otoka, kad su izveli posebnu psinu i poveli ga da iz zraka obiđu nešto kao Memorijalno jezero. Obična seoska baruština s nekoliko pataka i nešto žalosnih vrba, ali od toga se njegov debeli domaćin sav pretvorio u plačipičku i počeo blebetati kao Nadbiskup od Canterburyja.
A sada ti pripadnici specijalnih zrakoplovnih postrojbi, ili što su već, svi obučeni u žensku odjeću i nose košare s jajima, skaču pred njegovim očima s padobranom, sve uz neku nasnimljenu domoljubnu glazbu. Potpuno je izgubio pojam koga to oni predstavljaju u programu. U jednom trenutku imaš stvari u vezi s kraljevskim turnirom, u idućem pravi doručak za pse. Znao je samo to da će cijeli ljudski rod, plus cijelo životinjsko carstvo i milijun ljudi obučenih u biljke jedan po jedan promarširati pred njim, a on će morati pozdravljati, rukovati se s njima i svakome od tih bezveznjaka na prsa zakvačiti željezo. U želucu mu se komešao Adgestonac, a glazba trešti li ga trešti.
Ali nije on za badava imao vindzorske gene. Njegovi su preci proslijedili nekoliko trikova zanata. Uvijek ranije otiđi na pišanje, to je bilo pravilo Broj Jedan. Pravilo Broj Dva: uvijek stoj na jednoj nozi, pa nakon nekog vremena prebacuj težinu na drugu nogu. Pravilo Broj Tri bilo je Deniseino: uvijek se divi stvarima za koje ti neće smetati ako ih kasnije dobiješ. A Pravilo Broj Četiri bilo je njegovo: u trenutku kad ti cijela ta prokleta stvar postane nepodnošljiva i kad ti je dosadno glupa, samo se okreni domaćinu, kao što se on sada okrenuo Pitmanu, i reci, dovoljno glasno da te čuju i oni okolo: „Jako dobro.”

„Hvala vam, Sir.”
Udijeljeni su komplimenti, kralj je stišao glas: „I vraški dobra Lady Godiva, ako smijem biti toliko smion. Vrhunska djevojka.”
Sir Jack je ostao buljiti u transvestite iz specijalnih zrakoplovnih postrojbi koji su slagali padobrane. Svatko bi pomislio da je govorio o njima kad je rekao: „Ona je vaša velika obožavateljica, Sir, ako ja smijem biti toliko smion.”
Ma nemoj! Stari licemjer. Pa ipak, možda se tako može spasiti dan. Možda će Denise morati ranije odletjeti nazad.
„Nikakvih govorancija”, nastavio je Sir Jack, i dalje ispotiha. Čista pizdarija! Stari prdonja kao da mu je čitao misli. „Osim ako sami ne želite. Bez poreza. Bez tabloidskog tiska. Povremeno izlaganje kraljevske osobe, iako će vrlo dobre replike ponijeti većinu tereta na svojim plećima. Bez onih dosadnih državnih glavešina koji dolaze u posjete. Osim ako sami ne želite: ja shvaćam težinu obiteljskih obaveza. I, dakako, strogo bez bicikla.”
Kralj je dobio upozorenja protiv ikakva izravnog nagađanja s Pitmanom kojeg su držali prevarantom, pa je samo nastavio: „Znate, u vezi s tim biciklima moglo bi biti i nečega vrckasto nedostojanstvenog. Ono kako čovjeku strše koljena prema van.”
„Prozori s dvostrukim oknima”, rekao je Sir Jack, kimajući prema Buckinhamskoj Palači. Nekako mu je u toj inačici u pola mjerila izgledala bolje. „Satelitska, kablovska i digitalna TV. Mogućnost telefoniranja po cijelom svijetu.”
„Tako?” Kralj je mislio da je ta potonja opaska preuzetna. Sve je to s njegova stanovišta odveć izravno smjeralo prema nametnutoj instalaciji telefona s naplatom u Palači Buck nakon zadnjeg cenzorskog zahvata u Donjem domu. Zbilja, već mu je bilo na vrh glave i vrućine i tog nametljivog domaćina i tog njegova prokletog vina. „Zbog čega mislite da se ja uzbuđujem oko tih kurčevih telefonskih računa?”
„Siguran sam da ne, sir, siguran sam da ne. Mislio sam samo da nije baš sasvim spretno ako svaki put kad želite zapovijediti zračni napad morate ići do telefona na žetone. Ako shvaćate kamo mi misli lete.”
Kralj mu je okrenuo hladan kraljevski profil i stao se igrati s pečatnjakom. Ako shvaćate kamo mi misli lete. Nema baš mnogo izgleda da se promaši, je li tako? Kao da stoji niz vjetar kad prdne koji od Deniseinih džukaca.
„Ah. Mi o vuku....”
Kralj se pitao je li taj guzonja Pitman dobio kakvu dojavu, ili je to samo bila puka sreća. Ali uto su, kao po narudžbi, naišla dva Spitfirea i jedan Hurricane kojima su, kako je potvrdio razglasni sustav, upravljali poručnik „Chalky” White, vođa eskadrile „Ginger” Baker i bojnik „Johnnie” Johnson. U vrlo niskom letu nadletjeli su gledalište na tribini, protresli krila, izveli polagane okrete oko uzdužne osi, napravili petlje, ispalili slijepo streljivo i pustili crveni, bijeli i modri dim.
„Pitam tek onako”, rekao je kralj, „i bez primisli kao što uvijek vele moji učeni savjetnici. Ti boga, tamo u stožeru imam cijelu armiju, mornaricu, zračne snage spremne da me brane, ako stvari postanu vruće. A vi tu imate ta tri muzejska komada s prikopčanim pucaljkama. Ne biste baš s time natjerali Tuđinca Johnyja da se usere u gaće, nije li tako?”
Sir Jack, koji je taj njihov razgovor dao snimati, bio je zadovoljan onime što se, ukoliko okolnosti budu zahtijevale, može premetnuti u novi kraljevski gaf. Za sada ga je samo primio k znanju i pridodao kraljevoj dosadi, svadljivosti, alkoholnom utrošku i pohotu. „I, jednako bez predrasude, Sir”, odgovorio je, „iako sam namjeravao ostaviti ovaj razgovor do mog narednog sastanka s vašim učenim savjetnicima, iznenadit ćete se kad saznate kako je u ovom našem modernom svijetu moguće jeftino postići nuklearnu sposobnost.”
Kraljica Denise vratila se na kopno sutradan jer je morala nastaviti sa svojim dobrotvornim dužnostima. Kralj je otkazao ručak u pukovniji pošto je zaključio da je njegova nazočnost potrebna jer su se Razgovori o Razgovorima pretvorili u Razgovore. Pokazalo se da Lady Godiva, koliko je on mogao vidjeti, nema celulita, niti bora, te da je izrazita domoljupka.
Prema Londonskom The Timesu , što ga sada izdaje Ryde, četiri zasebna dnevnička izvješća opisivala su do zadnje pojedinosti pojavu, prije tri dana, neidentificirane lake letjelice deset milja južno od Sesley Billa. Sva su govorila o iznenadnom gubitku nadzora. Nije bilo izgleda da je tko preživio. The Times je potvrdio nestanak dvojice veoma čitanih tabloidskih novinara, kao i fotografske zvijezde, iako poznatog po svojim sudarima s poznatima. Sir Jackov ured dao je izjavu koja je potvrdila da je olupina aviona potonula unutar teritorijalnih voda Otoka te da će im grobovi dovijeka biti štovani. Dva dana kasnije, kad su Razgovori okončani na zadovoljavajući način Sir Jack Pitman je mjesto sudara nadletio Pitcoovim helikopterom. Široko nasmiješen, ispustio je velikodušan vijenac.
ŠEZDESET PETI ROĐENDAN SIR JACKA izabran je kao prikladan dan za akciju. U replici svog gnjezdašca u obliku dvostruke kocke u Otočkom stožeru Sir Jack je za inat nosio naramenice Westminsterske Palače. Što ga briga ako je na koncu sam doveo do toga da mu Gornji dom ostane nedostupan? Svakakve lude i tupani iz raznih stranaka za koje je on u ovih nekoliko desetljeća napravio više nego sve velikodušne donacije zajedno propustili su priliku da ga ogrnu plastom od hermelina. Pa neka im. Mali ljudi uvijek nastoje one veće povući dolje; licemjeri su došli na svoje. Sasvim nedavno neki žutokljunac od inspektora iz Trgovinske i privredne komore, neupućen u modernu komercijalnu praksu, odlučio je uznapredovati preko jeftinih vickastih doskočica. Reći za Sir Jacka Pitmana da je častan kao Taras Buljba, bilo je sramotna rasna uvreda. A ona izjava da „nije u stanju držati ni štand s morskim puževima” posebno ga je zapekla. Smjesta je dao da se na skromnu inspektorovu adresu pošalje pedeset kilograma morskih puževa i čitava bulumenta paparazza s namjerom da zabilježe poniženje; ali nije bio siguran da taj zahvat nije bio možda odveć suptilan. Inspektoru je nekako uspjelo preokrenuti stvar tako da je ispalo kao da su puževi bili dar uz sklapanje ugovora. Sve je pobjeglo iz ruku, i Sir Jackova je šala s morskim puževima koji dolaze s njegove offshore zaklade ostala posve krivo protumačena.
Eto, danas je dan kada će ta šaka jada od zastupnika u Parlamentu, ti ministri koji rade samo za svoj džep, hipokriti i mali ljudi shvatiti s kim to imaju posla. Brzo će se on okititi odličjima, ako to poželi, sam će sebi stvoriti naslova koliko god hoće. Što se, na primjer, dogodilo s lozom Fortuibus? To se svakako može ponovno oživjeti. Prvi baron Fortuibus od Bembridgea? Pa ipak je Sir Jack osjećao da duboko u njemu uvijek postoji temeljna jednostavnost, čak i običnost. Naravno da vanjštinu moraš održavati - od kakve je koristi dobri Samaritanac ako ne može platiti krčmaru? - ali nikada ne smiješ izgubiti dodir sa svojom čistom ljudskošću. Ne, možda je bolje, primjerenije, da ostane Sir Jack.
Sva aktivna imovina kompanije preseljena je offshore, izvan dohvata zločeste osvete Westminstera. Zakup Kuće Pitman (I) tekao je još samo nekoliko mjeseci, pa su vlasnici držani u šahu. Kad dođe trenutak nešto će dobara i pokretne imovine biti preneseno, osim ako je britanska Vlada ne zaplijeni. Sir Jack se svakako nadao da i hoće: onda bi te licemjere i male ljude mogao dati na Međunarodni sud. U svakom slučaju, on im time daje do znanja da im je vrijeme da obnove veći dio svoje opreme. Uvelike je to vrijedilo i za ljudski matériel.

Plahiji su ga pomoćnici uvjeravali da ne udara na sve strane u isto vrijeme. Tvrdili su da će mu to razvodniti koncentraciju. Sir Jack je bio skloniji tome da se ne složi: Ovo je vrijeme Velikog Praska, ovo nije puka vijest iz dnevnih novina nego priča koja valja. U svakom slučaju, kako se to radi? To se radi tako da se radi. Dnevni će se događaji tako u brzom slijedu razmotavati u Reigateu, Ventnoru, Haagu, Bruxellesu. Sir Jack čuva djeličak pameti i duplericu u jednim od njegovih listova za Reigate. Onaj inspektor Trgovinske i privredne komore, kojem u zadnje vrijeme izgleda ide vrlo dobro, bit će zbunjen kad, za doručkom sa svojom zanosnom ženicom, otkrije da njegova pošta sadrži nekoliko preporučenih omotnica na kojima su južnoameričke marke i adrese ispisane rukopisom neobično sličnom njegovome. A nakon samo nekoliko minuta eto na vrata ljubazna poštara i uvelike čistunskijeg predstavnika Carine i trošarine Njegova Veličanstva. Ovaj potonji imao je dobro podmazane strašne moći pristupa i istraživanja, a također se osjećao jakim - to više nakon nedavne kampanje u izvjesnim novinama - u pogledu prljavog prometa i po život pogubih droga što su ga provodili naizgled ugledni istaknuti pojedinci čija je izopačena pohlepa uvukla djecu nacije u paklenu spiralu.

U više-manje istom trenutku kad je bilo vidjeti kako par tamnih hlača napušta lažnotudorovsku kuću u Reigateu, a iznenađujuće dobro obaviješteni paparazzi dovikuju: „Amo, gospodine Holdsworth”, Sir Jack je iz otvorenog landaua iz vlastitog voznog parka vitlao guvernerskim trorogim šeširom. Namještenici su se poredali duž puta prema novoj zgradi Otočke vijećnice u Ventnoru. Prvi Sir Jack sa zaštitnim šljemom na glavi i s visoko podignutom pozlaćenom zidarskom lopaticom, pomagao je ceremoniji dovršenja konstrukcijskih radova i snimljen je kako dijeli oporo drugarstvo s krovopokrivačima i zidarima. Potom, na prizemnoj razini, Sir Jack je presjekao niz vrpci, proglašavao zdanja otvorenima, i formalno ih uručivao otočkom puku što ga je predstavljao vodeći vijećnik Harry Jeavons. Potom su se kamere premjestile unutra gdje je Vijeće dalo prisegu i odmah donijelo svoj konačni zakonski akt. Vijećnici su anonimno objavili da Otok nakon sedam stoljeća potčinjenosti zbacuje jaram Westminstera. Time je proglašena neovisnost, Vijeće je podignuto do statusa Parlamenta, a otočki domoljubi sa svih strana pozvani su da mašu zastavicama što ih je sponzorirao Pitco i koje mi lepetale na začelju Sir Jackove automobilske povorke.

Bez komešanja u klupama Parlament je donio svoj prvi izvršni akt, kojim je Sir Jacku Pitmanu dodijeljen naslov Guvernera Otoka. Njegov položaj bio je čisto počasni, premda je formalno imao pridržane ovlasti što su na najfinijoj pergameni ovjekovječili majstori krasnopisa - da u slučaju nacionalne nužde suspendira Parlament i Ustav i upravlja u svojstvu vlastite osobe. Te su moći izražene i izložene na latinskom, što im ne smanjuje utjecaj na one koji ih prihvaćaju. Sir Jack je, obraćajući se s pozlaćenog trona, govorio o svetoj vjeri i prizvao sjećanje na prethodne upravitelje i kapetane Otoka, osobito na princa Henryja od Battenberga koji je svoje domoljublje dokazao junačkom pogibijom u ašantijskom73 ratu 1896. Poslije njega je kao upravitelj - Sir Jack je napomenuo da u njegovoj gramatici muški rod uvijek prigrljuje ženski vladala njegova udovica, plemenita princeza Beatrice sve do svoje smrti gotovo pola stoljeća potom. Sir Jack je priznao svoje skromno neznanje o vlastitu susretu sa Smrtnim koscem, ali je kao pravi papučar, za svog mogućeg nasljednika promaknuo ime Lady Pitman.

Dok su se ventnorska zvona radovala, s onu stranu Kanala jedna je Otočka djevica, koju je osobno izabrao Sir Jack da predstavlja Isabelu de Fortuibus, predavala Međunarodnom sudu u Haagu peticiju kojom se zahtijeva poništenje kupnje Otoka 1293. Potom ju je boadičejska kočija odvezla do Deutsche Bank gdje je otvorila račun na ime „Britanski Narod” i položila svotu od šest tisuća maraka i jednog eura. Pratila ju tjelesna garda kmetova iz kasnog trinaestog stoljeća, čija je nazočnost zamišljena kako bi naglasila da je takozvanom „kupnjom” Otoka od strane Edwarda I. bio prevaren običan puk kojem taj ugovor nikada nije propisno objašnjen. Među kmetovima bili su razni čelnici Pitcoa s uvježbanim parolama o izvornoj otimačini zemlje i kasnijim, višestoljetnim nezakonitostima.
Isabella de Fortuibus produžila je kočijom do stanice gdje ju je čekao poseban ekspresni vlak za Bruxelles. Pri dolasku dočekali su je odvjetnici Pitman Offshore Internationala koji su pripremili otočki zahtjev za neodloživo hitno članstvo u Europskoj zajednici. Bio je to ključni trenutak, kako je glavni pregovarač POI-ja izjavio svjetskim medijima, od kojih je jedan sažeto opisao dugotrajnu borbu Otočana za slobodu, borbu obilježenu hrabrošću i požrtvovanjem kroz stoljeća. Ubuduće će se za zaštitu svojih prava i sloboda obraćati Bruxellesu, Strasbourgu i Haagu. Vrijeme je to velikih mogućnosti, ali i velikih opasnosti: Zajednica će morati djelovati čvrsto i odlučno. Bit će više nego tragično ako se dopusti da se situacija u stilu bivše Jugoslavije razvije i na sjevernom pragu Europe.
I dok je londonska Burza pretrpjela takav Crni utorak da je već negdje oko ručka kupoprodaja dionica obustavljena na neodređeno vrijeme, Pitcoove su dionice diljem svijeta skočile do neba. Te večeri, dok su u njegovu neobavarskom ognjištu domoljubno buktjele otočke hrastove cjepanice, Sir Jack je pio. Pregledavao je dokazni materijal u video i dojavnom obliku. Kikotao se na uzastopno pregledavanje svojih unaprijed snimljenih kadrova. Držao je otvoreno nekoliko tuceta telefonskih linija i samo se prebacivao s jednog preneraženog slušača na drugoga. Dopustio je da tek nekolicina novinskih urednika bude pripuštena i da mu čestita. Prvi svjetski državni udar bez ijedne kapi krvi, tako su to zvali. Prvi koraci prema Novoj Europi. Lomljenje kalupa. Pitman Mirotvorac. Naslovi su prizivali Davida i Golijata. I Robina Hooda. Cijeli taj dramatični dan podsjetio je pisca uvodnika na jedan od Sir Jackovih najdražih naslova Fidelia : kakvog sve kidanja lanaca tu nije bilo? Da, naravno, osjećao je to novi Guverner, jednoj bi osobi bilo drago. U tu čast - ne, više u smislu pariteta - pustio je da mu moćna Eroica za trijumf odsvira serenadu.

Slast pobjede tim je veća kad oni koji kliču tvojim pobjedama ni ne znaju koliko su one zapravo velike. Na primjer, on nije imao namjeru uvesti Otok u Europsku zajednicu. Učinci njihova zakona o zapošljavanju i bankarski propisi, da navedemo samo ta dva područja, bit će pogubni. Njemu je Europa trebala naprosto da bi držala Westminster da mu ne stoji na putu dok se sve ne slegne. Ponuđena kupnja Otoka za šest tisuća maraka i jedan euro? Samo bi glupan još mogao povjerovati da je to išta drugo nego podjebavanje kopna: o n je dao zatvoriti svoj račun prije nego što su se mediji ukrcali u vlak za Bruxelles. Isto tako nije mislio da pravni izazov ugovoru iz 1293. ima više izgleda negoli pahulja u paklenskom ognju: kakva bi se samo kanta puna crva napravila od Europe kad bi dopustila da takvo što prođe. A što se tiče jebade s Otočkim Parlamentom: samo pogled na te razbahaćene skorojeviće od vijećnika koji se ponašaju kao da je svaki od njih Garibaldi... Ma to mu je dovoljno da ga natjera da ustane sa svog guvernerskog prijestolja i kaže im, na engleskom, ne na latinskom, tako da te budale i tupani razumiju, da mu je namjera na tjedan dana odgoditi zasjedanje Parlamenta. Ne, to je vjerojatno za njih prekomplicirana riječ, pa će morati pojednostaviti. Pojavila se nacionalna kriza - izazvana besmislenim uvjerenjem Otočkog Parlamenta da bi mogao biti u stanju sam upravljati mjestom. Zatvorit će ga jer ionako nema što raditi. Nema ničega što bi on, Sir Jack Pitman, htio da radi. A što se njega tiče, ti bahati vijećnici mogu skočiti u prvi čamac za Dieppe. Osim ako ne žele svoje kratkotrajno radno iskustvo staviti u pogon. Projekt i dalje ima otvorenu audiciju za doživljaj Donjeg doma. Mjesta u prvim klupama već su dodijeljena, ali trebali su im statisti iz zadnje klupe kadri svladati neku jednostavnu koreografiju - skakanje na noge na govornikov znak, mahanje poslovnikom u lažnom uzbuđenju, a potom ono srdito sjedanje na zelene kožne klupe. Od njih će se također zahtijevati da izgovaraju razne neverbalne ali razumljive zvukove - prezrivo drečanje, ulizničko bučanje, bijesno negodovanje i neiskren smijeh, kao glavne kategorije. Mislio je da su to u stanju izvesti.
Sir Jack je još popio. Još je telefonirao. Primio je još pohvala. U dva ujutro pozvao je Marthu Cochrane i rekao joj da dovede svog ljepotana i šmrcavog zapisničara; u slučaju da u njemu uskuha treperav san. Zapravo, mogao bi reći tog sjebanog ljepotana - nakon najboljeg armagnaca jezik se malo razveže. U svakom slučaju, nije se doimala zadovoljnom što je zovu da ostavi što god u tom trenutku radila. A što se tiče dečka Paula, on je zapao u duboku potuljenost čim je Jack načinio pomalo nepristojnu opasku o... O, jebiga, je-bi-ga. Nije ga bilo briga što itko od njih smjera, ali oko sebe je htio ljude koji znaju uživati . Nisu mu trebali bezobraznici koji uvijek govore ne kao ovo dvoje koji su uvrijeđeno skupljenim ustima pijuckali armagnac. Naročito na takav dan kao što je taj. Sir Jack je dobrano zašao u zaključni dio govora, kadli spontano odluči da i njih uključi u svoje planove restrukturacije.
„Bit promjene je da za nju nitko ne smije biti pripremljen. Westminsterska je Palača to upravo shvatila, a i otočki će takozvani Parlament uskoro slijediti taj primjer. Ako niste stalno za skok ispred, onda ste dva koraka iza. Većina ljudi mora trčati u mjestu samo da bi mogli održati korak sa mnom dok spavam. Vas dvoje, na primjer.” Zašutio je. Da, to im je privuklo pozornost. Uputio im je reflektorski pogled. Baš kao što je i mislio: ta je ženska bezobrazno uzvraćala pogled, momak se pretvarao da traži nešto ispod svoje stolice. „Pretpostavljam da ste zamišljali da ćete, kad se jednom ugurate kraj Sir Jackove vatrice, lijepo umakati kruh u mast od pečenja do mirovinice. E, imam jedno veliko iznenađenje za vas... dvoje beskičmenjaka. Sada kad ovaj Projekt ide i napreduje ne treba mi puna bačva plačljivaca i cvilidreta koji ga hoće povući dolje. Stoga mi dopustite čast da vas izvijestim da ste vas dvoje prvi koje kanim otpustiti. Koje sam otpustio. Već. Od ovog časa. Smatrajte se otpuštenima. I štoviše, po zakonu o zapošljavanju koji ja mogu, hoću, a možda čak i neću progurati kroz svoj glupi Otočki Parlament, ili u tom smislu po novim ugovorima koji će vrijediti retrospektivno, netko već radi na tome, nećete dobiti odštetnu plaću. Otpušteni ste, u pičku materinu, oboje, i ako ne stignete spakirati stvari do jutarnjeg trajekta, sva ću ta vaša govna pobacati u luku, osobno.”
Martha Cochrane je kratko pogledala prema Paulu koji je kimnuo. „Pa, Sir Jack, vi nam izgleda ne nudite nikakvu alternativu.”
„Da ga jebeš ne i reći ću ti zašto.” Ustao je da pokaže čitav svoj romboidni stas, uzeo još jedan srk, pokazao na svako od njih pojedinačno, a onda, kao klimaks ili kao da se naknadno sjetio, na sebe. „Jer, da pojednostavim stvar, u meni, to sam uvijek osjećao, prebiva suštinska jednostavnost, jer ja sam genij. Eto.”
Već je prišao baroknom užetu sa zvoncem, spreman da iz svog života ispere tu čangrizavu kuju i njezina priglupog ljepotančića, kadli Martha Cochrane prozbori dvije riječi koje je najmanje očekivao čuti.
„Teta May.”
„Molim?”
„Teta May”, ponovila je. A onda, odmjerivši kako mu se tijelo zaljuljalo: „Sikiti. Pelene. Kaka.”

TRI


TURISTIČKA MECCA U SREBRNOM MORU Prije dvije godine jedna je skupina proizvođača razonode pokrenula nov pothvat kraj istočne obali Engleske. Začas je postala jedno od najtraženijih odredišta za one koji za provod godišnjeg odmora imaju više zahtjeve. Stožerni pisac Kathleen Su pita može li se nova otočka država pokazati kao model i za više od obične industrije razonode.
Klasičan proljetni dan pred Buckinghamskom palačom. Oblaci su visoko, nalik vuni, sunovrati Williama Wordswortha lelujaju na vjetru, počasna straža u tradicionalnim „busbies” (kape od medvjede kože) stoji nepokolebivo pred svojim stražarnicama. Nestrpljive gomile pritišću nosove o željeznu ogradu ne bi li na tren vidjele britansku Kraljevsku obitelj.
Točne u 11 sati otvaraju se visoki dvokrilni prozori u pozadini balkona. Općeobljubljeni kralj i kraljica mašu i smiješe se. Deset topovskih plotuna raspolovljuje zrak. Počasna straža pokazuje oružje, a foto-aparati škljocaju kao nekad staromodne križne rampe, četvrt sata kasnije, neodložno u 11 i 15, visoki se prozori ponovno zatvaraju do sutradan.
Sve to, pak, nije kao što izgleda. Gomila i foto-aparati pravi su; jesu i oblaci. Ali počasnu stražu čine glumci, Buckinghamska palača je replika u pola veličine, a počasni plotun izveden je elektronski. Priča se da ni sami kralj i kraljica nisu pravi i da ih ugovor što su ga potpisali prije dvije godine s Pitco Grupom Sir Jacka Pitmana oslobađa tog dnevnog rituala. Upućeni potvrđuju da u kraljevskom ugovoru doista postoji takva odredba o ne nazočnosti, ali da Njihova Veličanstva drže do plaćanja u gotovini koje usljeduje nakon svakog pojavljivanja na balkonu.
Ovo je vrijeme predstava, ali jednako tako i velikog biznisa. Skupa s prvim Posjetiteljima (kako tu zovu turiste) pristigli su i Svjetska Banka i MMF. Njihov pristanak - združen s poletnom potvrdom portlandskog trusta mozgova za treće tisućljeće - znači da će to poduzeće koje probija led vjerojatno u narednim desetljećima biti itekako oponašano. Otok je čedo mozga Sir Jacka Pitmana koji je danas u pozadini, iako i dalje stvari drži pomno na oku sa svog uzvišenog položaja guvernera, što je višestoljetni povijesni naslov. Slika i prilika Kuće Pitman sada je predsjednica upravnog odbora Martha Cochrane. Gospođica Cochrane, pristala četrdesetgodišnjakinja s pameću s Oxbridgea,74 oštra uma i odjevena u unikatne dizajnerske kostime, objasnila je Wall Street Journalu kao je za turizam jedno od najproblematičnijih pitanja uvijek bilo to da su predjeli sa pet zvjezdica odveć rijetko bili lako dostupni jedni drugima. „Sjetite se samo frustracija kad ste se klatarali od mjesta A do mjesta B. Sjećate li se onih turističkih autobusa koji su doslovce jašili jedan na drugome?” Posjetitelji iz SAD i najvažnijih europskih lokacija prepoznat će pjesmicu: loša infrastruktura, uska grla, nezgodno radno vrijeme baš ono što turistu smeta. A ovdje i razglednice već unaprijed imaju žig.
Ovo je nekoć bio Otok Wight, ali njegovim je sadašnjim stanovnicima draži jednostavniji i uzvišeniji naziv: oni ga zovu Otok. Njegova službena adresa od proglašenja neovisnosti prije dvije godine tipična je za odrješit i razarački stil Sir Jacka Pitmana. Nazvao ga je Engleska, Engleska. Dobro za pjevanje.
I baš je njegova izvorno bila ta naoko suluda zamisao koja je u zoni od samo sto pedeset pet četvornih milja okupila sve što Posjetitelj može poželjeti vidjeti od onoga što smo nekoć mislili da je Engleska. U naše doba kad vrijeme tako brzo odmiče, svakako da ima smisla ujutro vidjeti Stonehenge i Kolibu Anne Hathaway, objedovati „orački ručak” navrh Litica Dovera, a potom provesti dokono poslijepodne u Harrodsovoj veletrgovini u londonskom Toweru (kolica s kupovinom vam guraju gardisti!). A što se tiče prijevoza između lokacija: oni su turističke autobuse s velikom potrošnjom goriva zamijenili ekološkim krotkim ponijem i kolima. Ali ako padne pljusak, možete uzeti glasoviti crni londonski taksi ili pak crveni dvokatni autobus. Oboje su čisti za okoliš jer se kreću na sunčevu energiju.
Priča o tom velikom uspjehu počela je, vrijedno je prisjetiti se, pod tučom kritika. Bilo je prosvjeda zbog onoga što su neki nazivali doslovno potpunim uništenjem Otoka Wighta. To je očito bilo pretjerivanje. Ključne građevine iz baštine zapravo su spašene zajedno s većim dijelom obale i dijelovima središnjeg kopna. Ali gotovo sto posto zatečenih kuća - što ih je profesor Ivan Fairchild sa Sveučilišta Sussex i vodeći kritičar projekta, nekoć opisao kao „beznačajne potleušice između dva rata i s polovice stoljeća čiji nedostatak prepoznatljive arhitektonske vrijednosti nadomještaju izuzetna autentičnost i potpuna očuvanost do najsitnijih pojedinosti” - zbrisano je.
Osim što ih sve, ako želite, ipak možete vidjeti. U Bungalovskom dolu Posjetitelj može prošetati savršeno renoviranom ulicom tipičnih predotočkih nastambi. Tu ćete naći prednje vrtove s umjetnim kamenjarom s kojeg se prelijevaju tarčuke i čitavim obiteljima „gnoma” (kipići patuljaka) od gipsa na okupu. Staza „ludih pločnika” (reciklirane betonske ploče) vodi do ulaznih vrata s valovitim staklom. U ušima vam još odzvanja jeka ding-dong- zvona, a već ulazite u zonu dnevnog boravka s jarkim sagovima. Po zidnim tapetama su patke u letu, „trodjelne garniture” (počivaljke s odgovarajućim naslonjačima) jednostavnih uzoraka, i francuski prozori koji gledaju na trijem prema „ludom pločniku”. Odatle se nadalje pruža pogled na tarčuke, viseće košare, „patuljke” i antikne tanjure satelitskih antena. Sve je to zgodno, ali ne biste baš htjeli da je previše. Profesor Fairchild tvrdi da Bungalovskom dolu nije toliko svrha rekreacija koliko je samoopravdavajuća parodija; ali priznaje da je tu svaki spor izgubljen.
Drugo utemeljenje za prigovor bilo je da Otok cilja na rastrošne igrače. Iako su pristojbe za praznike u većini plaćene unaprijed, carinski službenici provjeravaju došljake ne zbog neispravnih putovnica ili žigova o cijepljenju , nego zbog kreditne validnosti. Putničkim je kompanijama savjetovano da upozore ljude na odmoru da će, ako im kreditna moć ne zadovoljava otočku upravu, prvim avionom biti poslani nazad. Ako u zrakoplovima ne bude slobodnih mjesta, nedobrodošli se ukrcavaju na prvi trajekt preko kanala za Dieppe u Francuskoj.
Takav očiti elitizam definirala je Martha Cochrane kao obično „dobro gospodarenje”. Ona nadalje objašnjava: „Praznici ovdje možda izgledaju skupi, ali to je doživljaj koji se doživljava samo jednom u životu. Osim toga, kad ste posjetili nas, poslije ne morate ići vidjeti Englesku. A naš troškovnik pokazuje da ćete, ako pokušate pokriti ’originale’, na to potrošiti tri ili četiri puta više vremena. Naše premijske cijene, dakle, zapravo se pokazuju jeftinijima.”
Kad izgovara riječ „originali”, u njezinu se glasu javlja otresit prizvuk. Ona govori o trećem glavnom prigovoru projektu, o kojem se u početku veoma mnogo naklapalo, a sada je ostao zaboravljen. Radi se o uvjerenju da turisti posjećuju glavne lokacije da bi doživjeli ne samo njihovu starinu već i njihovu jedinstvenost. Detaljne studije što ih je Kuća Pitman dala izraditi otkrile su da to ni izdaleka nije tako. „Potkraj prošloga stoljeća”, objašnjava gospođica Cochrane, „glasoviti je Michelangelov kip Davida maknut s Piazze della Signoria u Firenci i zamijenjen kopijom. To se među posjetiteljima pokazalo popularnijim nego što je „original” ikada bio. Štoviše, devedeset tri posto upitanih izrazilo je nazor da, pošto su vidjeli savršenu repliku, ne osjećaju potrebu da u muzeju potraže „original”.
Iz tih studija Kuća Pitman je izvukla dva zaključka. Prvo, da su se turisti do danas jatili oko „originalnih” lokacija jer naprosto u tom pogledu nisu imali izbora. U stara vremena, ako ste htjeli vidjeti Westminstersku opatiju, morali ste ići u Westminstersku opatiju. Drugo, i mnogo sporednije, ako se da izbor između neprikladnih „originala” i prikladnih replika velika većina turista odlučit će se za ovo potonje. „Osim toga”, dodaje gospođica Cochrane uz ciničan smiješak, „zar vi ne mislite da je punopravno i demokratski ponuditi ljudima širi izbor, bilo da se radi o doručku, bilo o povijesnim objektima? Mi samo slijedimo logiku tržišta.”
Projekt nije mogao imati spektakularnije opravdanje. Obje zračne luke - Tennyso n Jedan i Tennyson Dva - rade punim kapacitetom. Sam Otok je pretrpan iako smireno djelotvoran. Tu će se uvijek naći prijateljski raspoložen „bobby” (policajac) ili „Beefeater” (stražar u londonskom Toweru) kojeg se može pitati za put; dok „cabbies” (vozači taksija) tečno govore najmanje jedan od glavnih turističkih jezika. A većina ih govori i engleski!
Maisie Bransford iz Franklina u Tennesseeju, koja je na odmoru s obitelji, izjavila je za Journal : „Čuli smo da je Engleska nekako otrcana i zaostala i da zapravo nije dorasla napretku modernog svijeta. Ali silno smo se iznenadili. Zbilja pravi dom daleko od doma.” Paul Harrison, glavni savjetnik Marthe Cochrane i glavni za neposrednu dnevnu strategiju, objašnjava da „tu postoje dva vodeća načela. Broj jedan, izbor klijenata. Broj dva, izbjegavanje osjećaja krivnje. Mi se ne trudimo da ljude natjeramo na provod, na to da misle da se provode, a da ustvari nije tako. Naprosto im kažemo, ako vam se glavna odredišta ne dopadaju, imamo mi i druga.”
Dobar primjer izbora klijenata zasniva se na tome kako sami trošite novac - doslovno. Kao što gospođica Cochrane ističe, Kuća Pitman je lako mogla eliminirati bilo kakvu svijest o financijskom izdatku, bilo sveobuhvatnim paketima, bilo naplatom ukupnog računa na licu mjesta. Ali istraživanje je pokazalo da većina ljudi na odmoru uživa u činu trošenja, pa tu, jednako tako važno, postoji i Otočka potrošačka kartica, više romboidna negoli pravokutna, koja preuzima kreditni limit kartice što je imate kod kuće.
Ali, za one fiskalno pustolovne, tu je i zapanjujuća zavrzlama od pravih starih engleskih novčanih jedinica. S bogatim i šarenilom bakra i srebra od koje će vam se istegliti džep, na zapovijed će vam biti: farthinzi, ha’pennyji, pennyji, groati, tanneri, schillinzi, florini, half-crowni, crowni, sovereigni i guineje.75 Naravno, moguće je i odigrati staru englesku igru po krčmama shove-ha’penny,76 iliti shuffleboard77 s plastičnim žetonima, ali kako je ugodnije u ruci osjetiti bakrenjak! Kockari od Las Vegasa do Allantic Cityja poznaju ruci težinu srebrnog dolara. Ovdje u otočkom kazinu možete igrati s baršunastim svotama Anđela od kojih svaki vrijedi sedam schillinga i sixpence, a na svakom je utisnut lik Sv. Mihovila kako siječe aždahu.
A kakve su aždahe Sir Jack Pitman i njegov tim sasjekli tu na Otoku? Ako to mjesto pogledamo ne kao turistički biznis - čiji se uspjeh doimlje potvrđenim - već kao minijaturnu državu što u stvari zadnje dvije godine i jest, kakve su tu pouke sadržane za sve nas?
Za početak, puna zaposlenost tako da tamo nema potrebe za opterećujućim programima skrbi. Radikalni kritičari i dalje tvrde da je taj poželjni rezultat ostvaren nepoželjnim sredstvima, pri čemu je Pitco stare, trajno bolesne i socijalno ovisne otpremio brodom na kopno. Ali ne čuje se da se Otočani jadaju, ne više negoli se jadaju zbog nedostatka kriminala što im eliminira potrebu za policijom, stegovnim službenicima i zatvorima. Sustav podruštvovljenog zdravstva, nekoć tako popularan u Staroj Engleskoj, zamijenjen je američkim modelom. Svatko je, posjetitelj ili žitelj, obavezan uplatiti osiguranje; a veza zračne hitne pomoći do Pitmanova krila bolnice u Dieppeu obavlja ostalo.
Richard Poborsky, analitičar Ujedinjene banke Švicarske, izjavio je za Wall Street Journal . „Mislim da je ovakav razvoj vrlo uzbudljiv. To je čista tržišna država. Tu nema vladina uplitanja jer tu uopće i nema vlade. Zbog toga nema ni vanjske niti unutarnje politike, samo ekonomska politika. To je čisto mjesto dodira kupaca i prodavača gdje središnja uprava nije svojim složenim programima i biračkim pravom narušila tržište.
Ljudi stoljećima nastoje pronaći nov način života. Sjećate se svih onih hipijevskih komuna? Uvijek su propadale. A zašto? Zato što nisu bile u stanju shvatiti dvije stvari: ljudsku prirodu i djelovanje tržišta. Ovo što se događa na Otoku jest očitovanje da je čovjek životinja s tržišnim porivom, da on u trgovini pliva kao riba u moru. Nemam nikakvih vidovnjačkih sklonosti, ali dopustite mi da kažem da sam upravo vidio budućnost i mislim da ona funkcionira.”
Ali tu treba gledati u budućnost. Doživljaj Otoka, kao što stoji na reklamnim panoima, jest sve ono kako ste zamišljali Englesku, ali i ugodnije, čišće, prijateljski je, i djelotvornije.
Arheolozi i povjesničari mogu sumnjati u to da neki od tih trenutaka nisu ono što bi tradicionalisti nazvali autentičnim. Ali istraživanja Kuće Pitman potvrđuju da većina ljudi ovdje jesu posjetitelji koji su tu došli prvi put i koji čine svjestan tržišni izbor između Stare Engleske i Engleske, Engleske. Biste li radije bili ona zbunjena spodoba koju brije vjetar na nekom pločniku u prljavom Starom London Townu, i koja pokušava naći put dok kraj nje tutnji gradska vreva („Londonski Tower?, šefe, ne bi mi bilo poznato.”) ili netko prema kome se ponašaju kao da je u središtu pažnje? Na Otoku, ako želite uhvatiti veliki crveni autobus, ustanovit ćete da i prije nego u džepu izdvojite groate, a otpravnica stigne prinijeti zviždaljku usnama, već pristižu dva ili tri u veselom konvoju.

Ovdje ćete, umjesto one tradicionalno hladne engleske dobrodošlice, zateći prijateljsko raspoloženje u internacionalnom stilu. A ono tradicionalno prohladno vrijeme? I dalje je tu. Tu čak postoji i trajna zimska zona s crvendaćima koji skakuću po snijegu, i prava je zgoda da se pridružite starinskoj domaćoj igri u kojoj se grudama od snijega gađa bobbyjev šljem, a onda bježite dok on pada poleđuške na led. Tu također možete navući plinsku masku iz rata i doživjeti glasovitu londonsku gustu maglu. A ako pada, onda pada. Ali samo vani. Jer doista, kakva bi Engleska, „originalna” ili ne, bila bez kiše?
Usprkos svim demografskim promjenama mnogi Amerikanci još osjećaju neku srodnost i znatiželju prema onoj maloj zemlji koju je William Shakespeare nazvao: „taj dragi kamen u srebrnom mom”. To je, uostalom, bila zemlja iz koje je Mayflower78 razvio jedra (svakog četvrtka u 10 i 30 ide „ Razvijanje jedara Mayflowera ”). Otok je mjesto na kojem se zadovoljava i takva ljubopitljivost. Vaša je izvjestiteljica veoma mnogo puta posjetila ono što se sve češće naziva „Starom Engleskom”. Najbolje od svega što je Engleska bila može se sigurno i zgodno doživjeti na ovom spektakularnom i dobro opremljenom dijamantu79 od Otoka.
Kathleen Su putovala je inkognito i sama o trošku Wall Street Journala.
MARTHA JE IZ SVOG UREDA mogla dokučiti čitav otok. Mogla je gledati hranjenje stotinu i jednog dalmatinca, provjeriti protok kroz Haworthovu pastorsku kuću. Prisluškivala je kavansko drugovanje među seoskim grubijanima koji grickaju slamke i mudrijašima s pacifičkih obala. Mogla je pratiti Bitku za Britaniju, Maturalni bal, suđenje Oscaru Wildeu i smaknuće Charlesa I. Na jednom bi zaslonu kralj Harold fatalno pogledavao prema nebu; na drugome su otmjene gospođe sa šeširima sissinghurst sadile sadnice i brojale raznovrsne leptire koji slijeću na budleje; na trećem su golfaši palicama rovali Alfredov travnjak, igralište za golf Lorda Tennysona. Bilo je na Otoku znamenitosti koje je Martha poznavala tako potanko iz uglova stotina kamera da se više nije mogla sjetiti je li ih ikada zapravo vidjela u stvarnosti ili nije.
Za nekih dana nije joj se dalo van iz ureda. A tada je, za izbor da sa zaposlenima radi na otvorenom, sama bila kriva. Sir Jack bi bez sumnje uveo versajski sustav u kojem se molitelji puni nade gužvaju u predvorju, a pitmanovsko ih oko motri kroz špijunku na tapiseriji. Nakon svrgnuća i sam je Sir Jack postao molitelj pozornosti. Kamere bi ga katkada hvatale vani u landauu kako očajnički trorogim šeširom maše zbunjenim Posjetiteljima. Bilo je to otužno: gasnuo je u ono što je imao biti - obična figura bez stvarne moći. Martha mu je iz puke sućuti i cinizma povisila odobrenu količinu armagnaca.
U 10 i 15, vidjela je, ima Nell Gwynn. To je bilo ime iz prošlosti. Kako su se sada oni razgovori za vrijeme Razvijanja Ideja činili daleko. Dr. Max je tog dana izveo nepodopštinu, ali njegova ih je intervencija vjerojatno spasila kasnijih muka. Nakon nekoliko izvještaja Nell je napokon dopušteno da zadrži svoje mjesto u engleskoj povijesti; ali to što se nije svrstala na Jeffovu ljestvicu od Pedeset vrhunskih kvintesencija legitimiziralo je prizemljenje njezina mita.
Današnja Nell bila je mila, nenametljiva djevojka koja je nekoliko stotina metara podalje od željezne ograde pred Palačom držala štand sa sokovima. Pa ipak, njezina bit, kao i njezin sok, bili su koncentrirani i ona je ostala inačica onoga što je nekoć bila ili barem onoga što su Posjetitelji čak i čitatelji obiteljskih listova očekivali da jest. Kao gavran crna kosa, žarke oči, bijela rubača s volanima i s naročitim izrezom, narumenjene usne, zlatan nakit i krepkost: engleska Carmen. Jutros, pak, sjedi ukočeno pred Marthom, zakopčana do grla, prilično neprimjereno svojoj ulozi.
„Je li Nell 2 na sokovima?”, pitala je Martha rutinski.
„Nell 2 se pre’lad’la”, odgovorila je Nell barem uspjevši zadržati naučen dijalekt.
„Connie pazi na dućan.”
„ Connie ? Isuse... pa što. ..?” Martha se ushodala po upravnom uredu. „Paul, možeš li ti to srediti? Connie Chatterley vodi Nellin kiosk sa sokovima. Da, ne pitaj, znam. Točno. Možeš li mi smjesta dovesti Nell 3 iz rekvizite? Ne znam koliko dugo. Hvala, bok.”
Okrenula se k Nell 1. „Pravila znaš. Potpuno su jasna. Ako je Nell 2 bolesna, onda ti ideš ravno u rekvizitu.”
„Oprostite, gospođice Cochrane, naprosto, ovaj, u zadnje sam vrijeme dosta bila pod vedrim nebom. Zapravo ne, nije tako, malo sam bila u frci.” Nell je prestala biti Nell, a zaslon ispred Marthe potvrdio je da joj pravo ime ima dva prezimena i da je škole svršila u Švicarskoj.
Martha je pričekala, a onda je ponukala. „U kakvoj frci?”
„Ma, neki tračevi. Samo još gore. Mislila sam da se svemu mogu samo nasmijati, od svega napraviti štos, ali žao mi je...” Uspravila se i zabacila ramena. Nelloća joj je potpuno splasnula. „Moram uložiti jednu službenu pritužbu. I Connie se s tim slaže.”
A to s čime su se Nell Gwynn i Connie Chatterley slagale bilo je da se sadašnja stanarka Nellina kioska sa sokovima ne mora baktati s bilo čijim nasrtljivim ponašanjem i seksualnim napastovanjem, pa makar u pitanju bio i engleski kralj. Što u danom slučaju i jest slučaj. Isprva je bio pristojan i molio je da ga zove Kraljić-Maljić i to joj nije smetalo. Ali onda su, bez obzira na njezin zaručnički prsten, krenula zadjevanja, pa i pipkanje njezine robe na znakovit način. Sada ju je počeo bockati čak i pred mušterijama koje se samo smiju kao da je to dio predstave. To je nepodnošljivo.
Martha je dala Nell slobodan dan i zapovijedila da joj se kralj upriliči u uredu u 3 sata tog poslijepodneva. Provjerila je njegov raspored: tog jutra ima samo turnir profesionalaca i amatera na Tennysonovu dolu, a poslije ništa do uručivanja odlikovanja junacima Bitke za Britaniju u 4 i 15. Pa ipak, kralj je, kad se pojavio, izgledao zlovoljno. Još mu nije pravo sjela pomisao da ga zovu u Otočki Stožer. Isprva je pokušavao zasjesti na svoje prijestolje i ponadao se da će Martha sjesti s njim. Ali od svega je ispalo da je dobio samo podguvernera, Sir Purcyja Nuttinga, kraljevskog savjetnika, bivšeg zastupnika u Parlamentu koji je očito pobrkao povijesnu poniznost s ružnim inzistiranjem na kraljevim obavezama pod ugovornim zakonom i izvršnom upravom koja je sada vodila Otok. Martha ga je pozivala već nekoliko puta i znala je da može očekivati razjaren, rogoborljiv nastup.
„Dobro, što sam sada napravio?”, pitao je, hineći dijete koje su pozvali zbog ukora.
„Bojim se, Vaše Veličanstvo, da je protiv vas podnesena službena pritužba.” Martha mu je spomenula naslov ne zbog podaničkog štovanja već da ga podsjeti na kraljevske obaveze.
„Od koga ovaj put?”
„Od Nell Gwynn.”
„Nell?”, rekao je kralj. „Bože-Bože, da se možda nismo iznenada malo predaleko uznijeli?”
„Znači priznajete valjanost pritužbe?”
„Gospođice Cochrane, ako čovjek ne može napraviti poneku šalu s marmeladom...”
„Ovo je malo ozbiljnije od toga.”
„U redu, rekao sam...” Kralj je pogledao u Marthu uz smijuljak koji poziva na sudioništvo. „Samo sam joj rekao da kad god hoće može malo prožmikati i moje mandarinice.”
„A tko vam je od onih što vam pišu scenarije to dao?”
„Ma haj’te, gospođice Cochrane. To je moj vlastiti uradak.” Rekao je to s očitom gordošću.
„Vjerujem. Ja samo ustanovljujem poboljšava li to što ili pogoršava. A jesu li i one skaredne radnje također bile spontane?”
„Što?” Marthin je pogled bio strog; suočen s njime, samo je pognuo glavu. „Čujte, znate ono, obična ševa. Priča se o ćudorednoj policiji. Vi ste zločesti kao i Denise. Ponekad mi je zbilja žao što nisam tamo. Kad sam zbilja bio kralj.”
„Nije tu u pitanju ćudoređe rekla je Martha.
„Ne?” Tu je možda bilo nade. Uvijek je imao muke s tom riječju i s onime što je ona pokrivala.
„Ne, to je, po meni, potpuno prema ugovoru. Seksualno napastovanje je kršenje ugovora. Takvo bi ponašanje lako moglo iznijeti Otok na loš glas.”
„O, mislite, normalno ponašanje .”

„Vaše Veličanstvo, morat ću vam dati izvršni nalog da ne pokušavate nikakve odnose s gospođicom Gwynn. U vezi s njom postoji nešto što tome prilično... proturječi.”
„Ti boga, nemojte mi reći da sam dobio trišu?”
„Ne, stvar je više u tome da ne želimo da ljudi previše zaviruju u njezinu prošlost. Neki klijenti to ne bi mogli razumjeti. Prema njoj se morate ponašati kao da joj je, ovaj, petnaest.”
Kralj je ratoborno podigao pogled. „Petnaest? Ako ta cura nije već oho-ho punoljetna, onda sam ja kraljica od Sabe.”
„Da”, rekla je Martha. „Sa stanovišta izvoda iz knjige rođenih. Radije recimo da na Otoku, na Otoku , Nell ima petnaest. Baš kao što ste na Otoku... vi kralj.”
„Ali, jebo ga bog, ja sam ionako kralj”, izderao se. „Svugdje, svugdje, uvijek.”
Samo dok se ponašaš kako treba, pomislila je Martha. Ti si kralj po ugovoru i po dopuštenju. Ako se ne budeš pokoravao izvršnim nalozima, pa te ujutro fino strpamo u čamac za Dieppe, čisto sumnjam da bi došlo do oružane pobune. Puka organizacijska smetnja. Netko, negdje, uvijek želi prijestolje. A ako monarhiji prerastu apetiti, uvijek je moguće malo dovesti i Olivera Cromwella. Uostalom, zašto ne?
„Stvar je u tome, gospođice Cochrane”, rekao je plačno kralj, „što je ona meni zbilja draga. Nell. Mogu reći da je ona za mene i više nego obična djevojka koja radi na sokovima. Siguran sam da bismo se ona i ja dobro našli kad bi me bolje upoznala. Mogao bih je naučiti da govori kako se govori. Radi se”, spustio je pogled i uzeo vrtjeti svoj prsten pečatnjak, „radi se samo o tome da je netko ustao na krivu nogu.”
„Vaše Veličanstvo”, rekla je Martha mekšim glasom, „tu ima toliko drugih žena koje mogu biti ’zbilja drage’. I pravih godina.”
„O, tko na primjer?”
„Pa ne znam.”
„Da, ne znate. Nitko ne zna kako je teško biti u mom položaju. Svi stalno bulje u tebe, a ti im ne smiješ uzvratiti a da te ne počnu povlačiti pred tim... industrijskim tribunalom.”
„Pa, tu je Connie Chatterley.”
„Connie Chatterley?” Kralj je bio zgranut. „Pa ona se jebe s klincima .” „Lady Godiva?”
„Tamo smo bili, to smo obavili”, rekao je kralj.
„Nisam mislila na Godivu I. Mislila sam na Godivu II. Zar je niste vidjeli na audiciji?”
„Godiva II.?” Kralju je zasjalo lice, a Martha je sjevnula svojim „legendarnim šarmom”, kako ga je ritualno zvao Londonski The Times . „Znate, gospođice Cochrane, vi ste zbilja prava kompa. Nije stvar u tome da možda Denise nije kompa”, hitro je dodao. „Ona je moj najbolji kompić. Ali nije uvijek puna razumijevanja, ako razumijete što hoću reći. Godiva II.? Da. Sjećam se da sam pomislio: ova bi mogla biti najbolji komad u registru kraljića-maljića. Moram je nazvati. Pozvat ću je da izađemo na kapučino. Vi nećete...”
„Biggin Hill” rekla je Martha.
„A?”
„Prvo na Biggin Hill. Odličja za junake.”
„Pa zar nisu dobili dosta odličja, te junačine? Ne bi li to danas mogla obaviti Denise, je li?” Molećivo je pogledao Marthu. „Dobro, znam - ne. To mi stoji u ugovoru, zar ne? Svaka usrana stvar stoji u mom usranom ugovoru. Pa dobro. Godiva II. Gospođice Cochrane, vi ste prava kompa.”
Kralj je u odlasku bio živahan baš koliko je u dolasku bio mrzovoljan. Martha Cochrane je prebacila monitor na RAF-ov Biggin Hill. Sve se doimalo normalnim: Posjetitelji natiskani pred malom eskadrilom Hurricanea i Spitfirea, drugi se tiskaju oko simulatora bitke ili se zavlače u Nissenove barake80 na rubu uzletišne piste. Tu su mogli vidjeti junake u letačkim jaknama od ovčje kože kako griju ruke nad parafinskim pećima, dijele karte i čekaju da glazbu plesnog orkestra na gramofonu na navijanje provali zapovijed da deru. Junacima su se mogla postavljati pitanja i za njih dobijati odgovore iz onog vremena u autentično odsječnom tonu. Sitna riba. Loša predstava. Jerry je sam naletio na minu. Za popizdit. Da bi riječ rekao. Onda bi se junaci vraćali kartanju, a dok bi oni tako miješali, pa presijecali i dijelili, Posjetitelji su mogli razmišljati o općoj pogibelji koja je ispunjavala živote tih muževa: katkad bi sudbina odigrala džokera, ponekad bi ispala smrknuta kraljica pik. Odličja što ih je kralj trebao uručiti potpuno su bila zaslužena.
Martha je zvrcnula svojoj osobnoj tajnici. „Vicky, kad te nazove Biggin Hill da mu daš telefonski broj Godive II, broj je samo za ovlaštene. Godiva II, ne Godiva I. Hvala ti Vicky.”
To je značilo promjenu u onom nizu Sir Jackovih Susie. Inzistiranje na pravom imenu osobne tajnice bilo je jedan od Marthinih koraka na putu da poslane Čelna upravna djelatnica. Jednako je tako razdvojila kocke gnjezdašca na kapučino-bar i muški zahod. Guvernerovo pokućstvo - odnosno vlasništvo one pretpostavljene kompanije, a ne osobno - raspršeno je. Bilo je malo svađe oko Brancusija. Palača je podnijela zahtjev za bavarskim kaminima, koji su sada služili kao golovi za hokej u sportskoj dvorani.
Martha je guverneru smanjila pomoćno osoblje, srezala mu prijevoz samo na landau i preselila ga u primjerenije obitavalište. Paul je prosvjedovao da su neke od njezinih radnji - kao inzistiranje da Sir Jackov novi osobni tajnik bude muško - bile puka osvetoljubivost. Bilo je i svađe. Sir Jackovo je durenje bilo viktorovsko, mrzovolja teatralna, a telefonski račun wagnerovski. Martha ga je odbila pokriti. Jednako mu je tako uskratila dopuštenje da daje intervjue, čak i novinama koje su i dalje bile u njegovu vlasništvu. I imao je pravo na odoru, naslov, i izvjesne ritualne izlaske u javnost. To je, s njezina gledišta, bilo dovoljno.
Natezanja oko Sir Jackovih prava i povlastica - iliti prinuda i poniženja, kako je on to radije nazivao - potpomogla su joj da prikrije činjenicu da je njezino namještenje kao čelne upravne djelatnice zapravo malo što izmijenilo. Bio je to nužan čin samoobrane kojim je egomanijakalnu autokraciju zamijenila razmjerno uračunljivom oligarhijom; pri tome je sam Projekt ostao gotovo neokrnjen. Financijske strukture bile su djelo stručnjaka koji je nosio naramenice Riznice NJ.V.; izmjene Razvoja ideja i određivanja ciljne skupine Posjetitelja bile su minimalne. Tupasti Jeff i lepršavi Mark ostali su na svojim položajima. Glavna razlika između prethodnih i sadašnjih čelnika bila je da je Sir Jack hvastavo vjerovao u svoj proizvod dok Martha Cochrane privatno nije.
„A kako onda potkupljivi Papa može upravljati Vatikanom...?” Naprosto je to rekla, tek tako, po svršetku naporna dana. Paul ju je pogledao užarenim očima. On je odbijao svaku neozbiljnost u vezi s Otokom.
„Ja mislim da je to glupa usporedba. U svakom slučaju, ne bih rekao da Vatikan zapravo bolje funkcionira s korumpiranim Papom. Naprotiv.”
Martha je uzdahnula. „Vjerujem da si u pravu.” Zajednički su bili izveli udar protiv Sir Jacka, što im je trebalo zacementirati ortaštvo. A izgleda da je time izazvan suprotan učinak. Je li Paul iskreno vjerovao u Englesku, Engleska? Ili je njegova lojalnost bila znak zaostale krivnje?
„Mislim, mogli bismo pozvati tvog dragog besposlenog doktora Maxa, pa da ga pitamo jesu li po njegovom sudu velike političke i vjerske organizacije bolje vodili idealisti ili cinici, odnosno prizemljeni praktični ljudi. Siguran sam da bi on o tome nadugo i naširoko.”
„Ma pusti to. U pravu si. Mi ovdje ne vodimo Katoličku crkvu.”
„To je savršeno jasno.”
Nije mogla podnijeti njegov glas, koji je zvučao cjepidlački i samouvjereno. „Gledaj, Paul, ovo se već pretvorilo u prepirku, a ja ne znam zašto. Kao što ovih dana uopće ništa ne znam. Ali ako govorimo o cinizmu, pitaj sam sebe koliko bi daleko Sir Jack dotjerao bez jake ciničke crte.”
„Pa i to je cinično.”
„Nek ti bude.”
Sada, pak, kad je bila u svom uredu, pomislila je: „Paul je u jednom smislu u pravu. Ja Otok držim ničim više nego prihvatljivim i dobro planiranim sredstvom za stjecanje novca. Iako ga ja možda vidim baš onako kako bi to radio i Sir Jack. Je li to ono što vrijeđa Paula?”
Prišla je prozom i zagledala se u Glavni vidik koji je prije bio Sir Jackov. Na ulici od taraca nad koju se natkrilila jedna poludrvenjara dolje pred njom Posjetitelji su se okrenuli od popustljivih piljara i torbara da gledaju pastire kako gone stada na trg. Malo podalje sunce je sjalo na solarne ploče dvokatnog autobusa parkiranog kraj Stacpooleova supružničko g memorijalnog jezera; na općinskoj livadi u pozadini u tijeku je bila utakmica u kriketu, a netko je rušio čunjeve. Gore, u jedinom dijelu vidokruga koji nije bio u vlasništvu Pitcoa jedan se mlažnjak „Islandaira” nagnuo na krilo i tako polovici svojih putnika upriličio oproštajni pogled na Tennysonov dol.
Martha se okrenula smrknuta i s grčem u čeljusti. Zbog čega ti se sve vraća u glavu ? Ona je izvela to da Projekt zaživi, iako čak nije ni vjerovala u njega; a onda se na kraju vraća kući s Paulom nečemu u što jest vjerovala, ili je željela ili se trudila vjerovati, iako joj se činilo da to nije u stanju izvesti. A sad je, eto, sama, bez zaštite, bez odmaka, ironije, cinizma, eto je sada tu, osamljena, u jednostavnoj vezi, čeznutljiva, zabrinuta, iz sve snage traži sreću. Pa što je nema?
MARTHA JE MJESECIMA IMALA NAMJERU OTPUSTITI doktora Maxa. Ne zbog nekog primjetnog kršenja ugovora: naravno, točnost i pozitivno ponašanje Povjesničara Projekta zadivili bi svakog poreznika. Štoviše, on se Marthi čak i sviđao i još davno je proniknula njegovu zajedljivost i ironiju. O njemu je mislila kao o nekome tko se boji jednostavnosti i tko je se boji dotaknuti.
Ondašnji nagli odlazak zbog cijele priče oko Hooda na sreću je predstavljao samo napadaj gnjeva, čin pobune koji je, ako ništa drugo, potkrijepio njegovu odanost Projektu. Ali sama ta odanost sada je postala problematična. Doktor Max je pozvan da pomogne Razvoju Ideje; a kad se Ideja Razvila, a Kuća Pitman preselila na Otok, jednostavno je i on došao s njom. Potezom neprimjetnim, poput sjene Seoski Miš je preselio i svoju kolumnu u Londonski The Times (koji je izlazio u Rydeu). Činilo se kao da to nitko nije ni primijetio niti je tome prigovorio; čak ni Jeff. Tako je sada Povjesničar sjedio u uredu dva kata ispod Marthe, a žućkasti i povremeno nalakirani prsti svrbjeli su ga od istraživačkog žara. Svatko, bio pitmanovac ili Posjetitelj, mogao je nazvati njegov Ured za pouku o bilo kojem pitanju iz povijesti. U paketićima s uputama koji su bili u svakoj hotelskoj sobi oglašeni su i Njegova prisutnost i potreba za njime. Dokoni klijent na najjeftinijem odmoru preko vikenda mogao se suočiti s dr. Maxom i do mile se volje naprepirati oko saksonske strategije u bitci kod Hastingsa, potpuno besplatno.
Muka je bila u tome što nitko nikada nije nazvao. Otok je postigao svoju vlasti tu dinamiku; uzajamna veza između Posjetitelja i Doživljaja sada je trebala fino podešavanje na pragmatičnoj, a manje na teorijskoj osnovi; i tako je Projektni Povjesničar jednostavno postao... povijest. To je, u svakom slučaju, bilo ono što se Martha, kao čelnik, spremala reći dr. Maxu kad ga je pozvala u svoj ured. Ušao je i kao i uvijek jednim okom odmjerio broj publike u studiju. Samo gospođica Cochrane? Onda znači, têt à têt na visokoj razni. Držanje dr. Maxa bilo je uglađeno i veselo; nepristojno bi ga bilo podsjećati da je ovo postojanje nesigurno i marginalno.
„Doktore Max”, počela je Martha, „jeste li vi sretni s nama?”
Projektni se Povjesničar nacerio, namjestio se profesorski, otro vjerojatno nepostojeći trun sa suvratka na sakou s uzorkom „pseći zub”, zataknuo prste u kaput od antilopa oblačnosive boje i prekrižio noge u maniri koja najavljuje daleko duže zaposjedanje svoje stolice nego što je Martha imala u planu. Onda je napravio ono što bi napravio i svaki drugi zaposleni u Pitcou, od zadnje pozadinske seljačine do samog viceguvernera, Sir Percyja Nuttinga: pitanje je primio načelno.
„S-reća je, gospođice Cochrane, vrlo zanimljiva s p-ovjesničarskog stajališta. U ova tri desetljeća kako sam naj-, ne usuđujem se reći - istaknutiji, ali svakako zamjetan vajar i oblikovatelj mladih duhova, upoznao sam se s velikom raznovrsnošću intelektualnih zabluda, od šipražja što ga treba spaliti da bi se uopće moglo kultivirati duhovno tlo, do gluposti i, iskreno govoreći, smeća. Kategorije pogrešaka šarene se kao šćir, ali najveći i najvelebniji od tih duhova skloni su se zadovoljiti slijedećom naivnošću: da je prošlost zapravo puka sadašnjost u šarenu ruhu. Skinite sve one jastučiće sa stražnjica i krinoline, grudnjake i hlače, te prilično baute couture toge i što otkrivate? Ljude čudesno slične nama, čija slađahna čista srca kucaju baš kao i mamino. Zavirite im u te jadno prosvijetljene mozgove i otkrit ćete lepezu poluuobličenih pojmova koji, kad se do kraja uobliče, postaju uporišta naših ponosnih modernih demokratskih država. Propitajte njihovu sliku budućnosti, predočite sebi njihove nade i strahove, njihove male snove o tome kakav će život biti stoljećima poslije njihove smrti i vidjet ćete nejasno shvaćenu inačicu naših zanosnih života. Da reknem grubo, žele biti mi. Sve besmislice i smeće, dakako. Jesam li vam možda prebrz?”
„Pratim vas za sada, doktore Max.”
„Dobro. E sad, z-adovoljstvo mi je - iako katkad podosta okrutno zadovoljstvo, ali nemojmo biti pretjerano moralistični pa ga kuditi - uzeti svoj vjerni srpić i samo otfikariti neki od tih šipragom obraslih duhova u razvoju. A na pašnjaku strahotnih pogrešaka ništa nije žilavije, nevjerojatnije - čovjek bi pomislio na bazgu, ne, bolje, na sveždersku kudzu lozu - nego je pretpostavka da je to slabašno srdašce koje kuca u modernom tijelu oduvijek bilo tu. Da se u pogledu osjećaja ne možemo mijenjati. Ta udvorna ljubav bila je samo surov preteča ljubakanja u nekom skrovištu u grmlju, ako je to ono čime se mladi još uvijek bave, to ne pitajte mene.
Eto, a sada pogledajmo s-rednji vijek koji, nepotrebno je i reći, sam sebe nije vidio kao s-rednji. Uzmimo, preciznosti radi, Francusku između desetog i trinaestog stoljeća. Krasna i zaboravljena civilizacija koja je podigla velike katedrale, postavila viteške ideale, na neko vrijeme ukrotila divlju ljudsku životinju, proizvela chanson de geste - premda to ipak ne bi svatko poželio za laku noć - i, ukratko, postavila vjeru, politički sustav, ophođenje, ukus. A sve to s kakvim koncem, pitam ja moje male stanovnike šipraga. Prema kakvu su to koncu oni trgovali, vjenčavali se, gradili i stvarali? Zbog toga što su željeli biti sretni ? Smijali bi vam se na beznačajnost takve ambicije. Oni su razmišljali o spasenju , a ne o sreći. Oni bi, naravno, našu modernu misao o sreći vidjeli kao nešto što je blisko grijehu i svakako kao zapreku spasenju. Dočim...”
„Doktore Max...”
„Dočim, ako ubrzano premotamo prema naprijed...”
„Doktore Max.” Marthi je trebala signalna pištaljka - ne, klakson, sirena hitne pomoći. „Doktore Max, bojim se da ćemo skroz morati premotati prema naprijed. I, bez ikakve želje da ovo ispadne kao da sam vam student, moram vas zamoliti da se usmjerite na moje pitanje.”
Dr. Max je izvukao prste iz pršnjaka, oba suvratka na sakou otro od fantomskih bakterija i pogledao Marthu s obiješću iz TV-studija - očito dobro raspoložen, ali s nagoviještajem reskog lése-majesté - Što ga je usavršio u okršajima s nadobudnim TV voditeljima. „Koje, ako smijem biti tako s-mion?”
„Zanimalo me, doktore Max, jeste li vi sretni s nama?”
„Točno sam u t-om pravcu i-šao. Iako okolišno, po vašem mišljenju. E da bih pojednostavio ono što je u biti složen položaj, i kako, gospođice Cochrane, shvaćam da vaš mozak nije obrastao u šiprag, odgovorio bih ovako. Ja nisam ’sretan’ u smislu ljubakanja u nekom skrovištu u grmlju. Nisam sretan onako kako moderan svijet rado definira sreću. Dakako, rekao bih da jesam sretan jer se ja izrugujem s tim modernim shvaćanjem. Sretan sam, da upotrijebim taj neizbježni termin, upravo zato što sreću ne tražim.”
Martha je šutjela. Kako je čudno da osjeća i važnost i jednostavnost od tako kiptava i zanosnog paradoksa. Uz mali dašak poruge pitala ga je: „Znači, doktore Max, vi onda tražite spasenje?”
„Za Boga miloga, ne. Prevelik sam ja poganin za takvo što, gospođice Cochrane. Ja tražim... užitak. Mnogo je pouzdaniji nego sreća. Bolje definiran, a opet, složeniji. Njegova se nezadovoljenja tako divno urezuju. Ako želite, možete me zvati pragmatičnim poganinom.”
„Hvala vam doktore Max”, rekla je Martha i ustala. On očito nije razumio značenje njezina pitanja; kako bilo, njegov je odgovor bio ono što joj je i neznajući trebalo.
„Uvjeren sam da vam je godilo ovo naše malo č-avrljanje”, rekao je dr. Max kao da je on bio domaćin. Jedan od njemu najpouzdanijih užitaka bio je da govori sam o sebi i bio je uvjeren da taj užitak treba podijeliti s drugima.
Martha se nasmiješila prema vratima koja su se upravo zatvarala. Zavidjela je dr. Maxu na njegovoj veselosti. Svatko drugi bi se pitao zbog čega ga je pozvala. Službeni Povjesničar može prezirati spasenje u njegovu najvišem smislu, ali upravo je nesvjesno postigao njegovu manje važnu, privremenu inačicu.
„BOJIM SE DA JE TO NEŠTO prilično neobično.” Ted Wastaff je stajao ispred radnog stola Marthe Cochrane. Tog je jutra nosila maslinasti kostim i bijelu košulju bez ovratnika koju je oko vrata spajala zlatna kopča; naušnice su joj bile muzejska kopija baktrijskog81 zlata, tajice iz Fogla u Švicarskoj, a cipele iz Ferragama. Sve kupljeno u Harrodsu u londonskom Toweru. Ted Wagstaff je nosio zelenu kabanicu, impregniranu odjeću i ribičke čizme posuvrnutih sara: odjeća dovoljno vrećasta da skrije ma koju količinu elektroničke opreme. Stas mu je bio negdje između bukoličara i alkoholičara, premda ne bi znala reći dolazi li mu to od života na otvorenom, od samouvjerenosti ili od ruha.
Martha se smješkala. „Da vidimo dokle će te dovesti dobro obrazovanje.”
„Molim, gospođice?” Izgledao je iskreno zbunjeno.

„Oprosti, Ted. Samo sanjam.” Martha je bila ljuta na samu sebe. Samo zato što se sjetila njegove kratke biografije. Već je trebala znati da je, ako je Ted Wagstaff, donačelnik (operacija) sigurnosti i koordinator povratnih informacija od klijenata, došao k njoj s vanjštinom i govorom obalskog stražara, onda tako s njime valja i razgovarati. Profesionalna maskirna odjeća će sama spasti za nekoliko minuta; samo neka se malo strpi.
To podvajanje - odnosno srastanje - osobnosti, to je bilo nešto što je Projekt propustio predvidjeti. Većina takvih pojava bila je bezazlena, dakako, mogle su se uzeti i tako da pokažu radosno skupno oduševljenje. Na primjer, za nekoliko mjeseci neovisnosti, izvjesnim se pozadincima nije moglo obraćati kao zaposlenima u Pitcou nego samo kao likovima koji su bili plaćeni tu stanovati. Njihov je slučaj u početku bio krivo dijagnosticiran. Mislilo se da iskazuju znakove nezadovoljstva, ali dogodilo se suprotno: oni su iskazivali znakove zadovoljstva. Bili su sretni što su ono što su postali i nisu ni htjeli biti drugo.
Skupine vršaca i pastira - pa čak i neki lovci jastoga - sve su se nevoljkije služili kompanijskim stanovima. Govorili su da im je draže spavati u trošnim kolibama, usprkos tome što tamo nije bilo modernih nuz-prostorija koje su im bile dostupne u preuređenim zatvorima. Neki su čak tražili du ih se plati u otočkoj valuti jer su im očito omiljele teške bakrene kovanice s kojima su kockali po cijele dane. Situacija je bila pod paskom i mogla bi izbaciti dalekosežan mamac za Pitco - kao što je smanjenje troškova stanovanja; ali mogla se i razviti u običnu sentimentalnu nedisciplinu.
Kako sada stvari stoje, već se počela širiti i izvan kruga pozadinskih radnika. Ted Wagstaff bio je bezazlen primjer, „Johnnie” Johnson i njegova eskadrila Bitke za Britaniju bili su problematičniji. Tvrdili su da sve dok Tannoy može u svakom trenutku graknuti i viknuti „Deri!”, njihovo knjavanje dolje u Nissenovim barakama kraj piste ima smisla. A svakako bi bilo sasvim nedomoljubno i kukavički kad ne bi. Zato će oni upaliti svoje parafinske peći, odigrati posljednje dijeljenje karata i udobno se utrpati u krznene letačke jakne iako je nekima od njih moralo biti poznato da Jerry82 ni u kom slučaju ne može krenuti u iznenadan napad dok Posjetitelji ne dovrše Veliki engleski doručak. Treba li Martha zbog toga pozvati djelatnika za krizne slučajeve? Ili bi oni sami sebi trebali čestitati na dodatnoj autentičnosti?
Martha je bila svjesna da je Ted strpljivo promatra.
„Nešto neobično?”
„Da, gospođo.”
„Nešto što... hoćeš li... mi reći?”
„Da, gospođo.”
Nova stanka.
„Možda sada, Ted?”
Čovjek iz osiguranja stresao je sa sebe impregnirano šatorsko krilo. „Pa, da iskreno kažem, izgleda da imamo malih problema sa švercerima.”
„Kakvih problema?”
„Pa švercaju.”
Martha je s velikim naporom potisnula nehajan, nevin, čist, istinski smijeh koji je prebivao u njoj, nešto kao netjelesni lahor, ćudljiv trenutak prirode, odavno zaboravljena svježina; nešto tako neuhvatljivo kao da izaziva histeriju.
Umjesto toga, pak, ozbiljno se raspitivala o pojedinostima. Na Otoku su bila tri sela švercera i odatle su o radnjama u Donjem Slamarovcu pristizali izvještaji koji su bili nesumjerljivi s načelima Projekta. Posjetitelji Donjeg, te Gornjeg i Velikog Slamarovca iz prve su ruke mogli pratiti te vidove tradicionalne otočke trgovine: bačve s lažnim dnom, novac ušiven u porube, grude duhana maskirane kao krumpiri s Jerseya.83 Sve se, čini se, moglo zakrinkati u nešto drugo: pića i duhan, svila i žito. Za demonstraciju te istine jedan bi piratski momak uzeo nožekanju i njome odvojio polutke orahove ljuske, potom očistio sadržaj i izvukao žensku rukavicu s uzorkom iz osamnaestog stoljeća. Poslije toga bi u Trgovištu Posjetitelji mogli kupiti jedan takav orah - ili još bolje, par - čiji je sadržaj laserski kodiran na ljuski. Nekoliko tjedana kasnije i nekoliko tisuća milja daleko kupovale bi se krckalice za orahe i na opće čuđenje rukavica bi posve pristajala ruci koja ju je kupila.
Nedavno je, čini se, Trgovište u Donjem Slamarovcu doživjelo promjene. Dokazi su isprva bili uzgredni: neobjašnjiva pojava zlatnog nakita na mnogim seljanima (što je u početku izazvalo sumnju jer se pretpostavljalo da je neautentičan); jedan pornografski film koji je ostao u jednom od hotelskih aparata; do četvrtine puna, neetiketirana boca čiji je sadržaj sigurno bio alkohol i vjerojatno otrovan. Infiltracija i nadzor otkrili su novo pljačkanje otočkog novca i krivotvoriteljsku kovačnicu; tajna destilacija bezbojnog, visokopostotnog alkohola od domaćih jabuka; piratstvo otočkih vodiča i krivotvorenje službenih otočkih suvenira; uvoz pornografije u raznim oblicima; podvođenje seoskih djevojaka.
Adam Smith je priznavao šverc, prisjetila se Martha. Nema sumnje da je mislio da je to opravdano širenje slobodnog tržišta, ono koje je zarana iskoristilo anomalijske razlike između poreza i obveza. Možda je također tome odobravao kao primjeru poduzetničkog duha. Ipak, ne bi se ona baktala raspravom o načelnim pitanjima s Tedom koji je stajao i čekao njezinu reakciju, pohvale i zapovijedi kao svaki drugi zaposleni.
„I, Ted, što misliš da bismo trebali napraviti?”
„Napraviti? Napraviti ? Vješanje je predobra stvar za njih.” Ted Wagstaff je htio da zločince izbičuju, potrpaju u prvi čamac za Dieppe i bace s krme da im galebovi iskljuju oči. Htio je i to - žar za osvetom pobrkao mu je razumijevanje slobode vlasništva - da se u Donjem Slamarovcu zapale kolibe.
Sudstvo na Otoku bilo je izvršno a ne pravno, zbog čega je bilo brže i fleksibilnije. Pa i takvo, moralo je biti pravedno. Ne „pravedno” u staromodnom smislu, već pravedno za budućnost Projekta. Wagstaff je bio pretjerano revnostan, ali nije bio budala: koju god Martha presudu odabrala, morat će to biti element zastrašivanja.
„Vrlo dobro”, rekla je.
„Znači da ih čvrknemo na prvi čamac? A da zapalimo selo?“
„Ne, Ted. Dat ćemo im privremeno zaposlenje.”
„Što? Ako smijem biti tako drzak, gospođice Cochrane, to vam je pičkin dim. Mi imamo posla s ozbiljnim kriminalcima.”
„Točno. Zato ću se pozvati na članak 13b njihova ugovora.”
Ted je i dalje izgledao kao da mu se predlaže kakav samilosni ženskasti kompromis. Članak 13b samo je donosio da se u posebnim okolnostima, o kojim okolnostima odlučuju čelni djelatnici Projekta, od zaposlenih može zatražiti da se prebace na bilo koje drugo zaposlenje što ga odrede rečeni djelatnici.
„Mislite ih preobučiti? To po mom mišljenju nije pravedno, gospođice Cochrane.”
„Pa sam si rekao da su to kriminalci. Zato ih i hoću preobučiti u takve.”
Sutradan su sazvani Glavni Posjetitelji, da uz nadoplatu prisustvuju autentičnom, ali nenaznačenom primjeru akcije iz Baštine na neobznanjenoj lokaciji. Unatoč tome što se polazilo prije svitanja, karte su začas otišle na predbilježbi. Tri stotine Glavnih, svi s dopunskim hot toddyjem84 u ruci, gledali su kako porezni službenici izvode prepad na selo Donji Slamarovac. Poprište je bilo osvijetljeno zapaljenim bakljama s grubim pojačanjem iz reflektora; dali su onodobnu prisegu; na prozorima skrovišta pojavile su se švercerske drolje u kostimima iz klasičnih serija. Bilo je i mirisa zapaljena katrana i mutnog svjetlucanja pozlaćenih porezničkih značaka; jedan grmalj od krijumčara s visoko podignutim mačem prijeteći se zalijetao prema skupini Glavnih dok jedan od njih nije ispustio toddy, odbacio ogrtač i otkrio uniformu po mjeri, pa momka sastavio sa zemljom. U osvit zore je dvanaest kolovođa u spavaćim košuljama, a svi u okovima, uz srdačan pljesak potrpano na zaplijenjena kola za sijeno. Pravda - odnosno preobuka za posao - počet će već sutradan u dvorcu Carisbrooke gdje će neki sjediti u kladama, pa će ih gađati trulim voćem, dok će drugi gaziti na gumnu i pridodati svoje potpise na omotnice sa smanjenom plaćom zbog kažnjeničkog zabušavanja. Dvadeset šest tjedana tako, pa će otplatiti upravne dadžbine što ih je nametnula Martha Cochrane. U trenutku kad ih budu odvozili na Kontinent već će biti posve uvježbani novi šverceri Donjeg Slamarovca, koji će operirati pod čvršće sročenim ugovorima.
Ići će to. Sve je na Otoku išlo jer se nije puštalo da se komplikacije razviju. Strukture su bile proste, a potka djelovanja bilo je načelo da se stvari rade tako da se rade. Tu zato nije bilo prijestupa (ne računajući ispade kao što je bio taj) i stoga ni pravnog sustava i zatvora - barem ne pravih. Nije bilo ni vlade - osim guvernera kojem su oduzele povlastice - pa stoga niti izbora i političara. Nije bilo odvjetnika osim Pitcoovih odvjetnika. Nije bilo gospodarstvenika osim Pitcoovih gospodarstvenika. Nije bilo povijesti osim Pitcoove povijesti. Tko bi pomislio, još tamo u Kući Pitman (I) kad su započinjali sa zemljovidom rasprostrtim preko Ratnog stola i šalili se oko kapučina, na što će sve nabasati u stvaranju: sjedište nepomućene ponude i potražnje, da razgali srce Adama Smitha. Bogatstvo se stvara u mirnu kraljevstvu: što bi itko drugi mogao poželjeti, bio filozof ili običan građanin?
MOŽDA JE TO ZAISTA BILA mirna kraljevina, nova vrsta države, nacrt za budućnost. Ako su Svjetska banka i MMF tako mislili, zašto nijekati vlastiti publicitet? Elektronički kao i retro-čitatelji The Timesa otkrili su besprijekorno dobre vijesti o Otoku, pomiješane vijesti šire o svijetu i neprestano negativne vijesti o Staroj Engleskoj. Po svim izvješćima ta je zemlja bila u stanju slobodnog pada, a gospodarski se i moralno pretvorila u jamu za otpad. Izopačeno odbijajući ustanovljene istine trećeg tisućljeća, njegova sve malobrojnija populacija znala je samo za neučinkovitost, siromaštvo i grijeh; potištenost i zavist očito su bili njihovi osnovni osjećaji.
Na Otoku se, pak, ubrzano razvijalo svijetlo i moderno domoljublje: ne ono utemeljeno na pričama o osvajanju i sentimentalnim recitacijama, već ono koje je, kako bi Sir Jack vjerojatno rekao, bilo tu , sada i koje je bilo magično. Pa zašto onda ne bi bili impresionirani vlastitim postignućima? Kao i ostatak svijeta. Ovo premješteno domoljublje rodilo je ponosno novo otoštvo. Prvih mjeseci po neovisnosti, kada je bilo zakonskih prijetnji kad se pričalo o blokadi, Otočani su malo prkosili tako što su potajno odlazili trajektima za Dieppe, a čelnici bi Pitcoovim helikopterom zakloparali preko Solenta.85 Ali to se vrlo brzo pokazalo pogrešnim: jednako nedomoljubnim koliko i nekorisnim. Zašto da postanu promatrači društvenog vlaka? Zbog čega da obilaze gradsku sirotinju tamo gdje su ljudi opterećeni onime što je bilo jučer, prekjučer i dan ranije? Poviješću? Ovdje, na Otoku, naučili su kako da se odnose prema povijesti, kako da je bezbrižno zabace na leđa i zapute se preko otoka dok im povjetarac popuhuje u lice. Putovanje bez prtljage: to vrijedi za narode baš koliko i za putnike-namjernike.
Tako su Martha i Paul radili u Kući Pitman (II) udaljeni jedno od drugoga pedeset stopa i tamo provodili odmor - malo kvalitetan, a malo ne - u Pitcoovu apartmanu za čelnike s Glavnim pogledom na ono što se na zemljovidima i dalje zvalo Engleski kanal. Neki su mislili da bi tu vodurinu trebalo prekrstiti, ako ne i potpuno ukloniti.
„Loš tjedan?”, pitao je Paul. Bilo je to tek nešto više od ritualnog zapitkivanja, jer je on dijelio sve njezine profesionalne tajne.
„Ah, uobičajeno. Bila svodnica za engleskog kralja. Pokušala doktora Maxa strpati u džep i promašila. Plus baktanje sa švercerima. Barem smo tome stali na rep.”
„Ja ću tog doktora Maxa s-s-strpati u džep.” Paulov je glas bio razdragan.
„Nemoj, treba nam.”
„Da? Pa sama si rekla da k njemu nitko ne odlazi. Nitko ne želi znati ništa od stare povijesti doktora Maxa.”
„Nevin je on. Mislim da je on možda jedino nevino biće na cijelom Otoku.” „Mar-tha. Govorimo li mi o istom frajeru? TV-osoba - ili bolje, bivša TV-osoba - krojačka lutka, izvještačen glas, izvještačene manire. On nevin?”
„Jest”, uzvratila mu je tvrdoglavo Martha.
„OK, OK, obraćam se Marthi Cochrane kao neslužbeni Hvatač Ideja, ja ovime bilježim mišljenje da je doktor Max nevin. Nadnevljeno i zaprimljeno.”
Martha je pustila da šutnja potraje. „Nedostaje li ti stari posao?” Čime je mislila i: tvoj stari šef, stvari kako su tekle prije nego sam ja došla.
„Da”, rekao je Paul jednostavno.
Martha je čekala. Čekala je namjerno. Sada je ona gotovo tjerala Paula da izrekne stvari zbog kojih bi onda manje mislila na njega. Obična izopačenost ili praktična želja za tuđom smrću. Zbog čega te dvije godine s Paulom izgledaju kao dvadeset.
Tako je dio nje bio zadovoljan kad je nastavio: „Ja i dalje mislim da je Sir Jack velik čovjek.”
„Ocomorilačka krivnja?”
Paul je stisnuo usta, spustio pogled s nje, a glas mu je dobio prizvuk sitničave reskosti. „Martha, ti si ponekad prepametna za svoje dobro. Sir Jack je velik čovjek. Od početka do kraja, cijeli je ovaj projekt bio njegova zamisao. Uostalom, od koga primaš plaću? Pa on te oblači. ”
Prepametna za svoje dobro. Martha se vratila u svoje djetinjstvo. Jesi li ti to drska? Zapamti da je cinizam jedna vrlo neobljubljena odlika. Pogledala je Paula, sjećajući se kad ga je prvi put vidjela kako se meškolji u slami. „Onda dobro, doktor Max nije jedini nevin na ovome otoku.”
„Martha, nemoj me omalovažavati.”
„Pa ne omalovažavam te. To nije kvaliteta koja se meni sviđa. Itekako je toga premalo ovdje.”
„Ti me i dalje omalovažavaš.”
„A Sir Jack je i dalje velik čovjek.”
„Ma jebi se ti malo, Martha.”
„Kad bih samo imala s kim.”
„Baš tih hvala, noćas možeš računati na mene.”
U nekoj drugoj prilici možda bi je dirnuo taj Paulov običaj pristojnog kvalificiranja. Mrzim te, ako me ispričaš na izrazu. Izgori u paklu, odvratna kravetino, ako mi ne zamjeraš na finoći. Ali ne i noćas.
Kasnije, u krevetu, dok se pretvarao da spava, Paul je pokleknuo pred mislima koje nije mogao opovrći. Ja sam zbog tebe izdao Sir Jacka, a sada baš ti izdaješ mene. Time što me ne voliš. Ili ti nisam drag. Zbog tebe stvari postaju stvarne. Ali samo zakratko. A sada je sve otišlo tamo gdje je nekoć bilo.
Martha se pretvarala da spava. Znala je da je Paul budan, ali se okrenula od njega i tijelom i mislima. Ležala je tako i razmišljala o svom životu. Radila je to na normalan način: lutajući, prijekorno, umilno, preispitujući se. Na poslu, kad bi se suočila s kakvim problemom ili odlukom, svijest bi joj radila bistro, logično i, po potrebi, cinično. Ali kad padne noć, te kvalitete kao da hlape. Kako to da joj je lakše srediti engleskog kralja nego samu sebe?
I zašto je tako osorna prema Paulu? Je li to samo razočaranje za nju? U zadnje vrijeme njegova je nedjelatnost naprosto izaziva. Htjela bi ga podbosti, potaknuti, istjerati ga van iz toga. Ne, istjerati ga iz više toga nego „toga”, iz njega - kao da mu se (suprotno svakom dokazu) unutra skriva nešto drugo. Znala je da to nema nikakva smisla. Martha, pokušaj s uredskom logikom. Ako izazoveš nekoga nedjelatnog da bude razdražljiv, što dobivaš? Bivši pasivac, sada razdražljivac, a domalo opet pasivac. I gdje je tome kraj?
Isto je tako znala da je stvar upravo u toj blagosti, tom odsuću ega - što je ona sada krstila kao nedjelatnost - počivalo ono jedino po čemu je bio privlačan. Mislila je... što, zapravo? Mislila je (sada) da je mislila (onda) da postoji netko tko neće tražiti da joj se nametne (dobro, istina je), tko će joj pustiti da bude svoja. Itekako je to mislila ili je to bilo naknadna inačica? Kako bilo, bila je kriva. „Budi svoja” - tako su ljudi govorili, ali nisu tako mislili. Mislili su - ona je mislila - „postani svoja”, što god to bilo, i kako se god to postizalo. Istina je, Martha - zar nije? - da si očekivala da će samo Paulovo prisustvo na tvoje srce djelovati kao hormon rasta? Paul, samo sjedni tu prekoputa na taj naslonjač i ozari me svojom ljubavlju; a ja ću se onda pretvoriti u odraslu, sazrelu osobu kojom sam uvijek htjela biti. Možeš li biti malo egoističniji, i naivniji? Odnosno pasivniji. Uostalom, tko kaže da ljudska bića mogu postati zrelija? Možda samo stare.
Svijest joj je cupnula nazad u djetinjstvo, što joj se tih dana češće događalo. Majka joj pokazuje kako sazrijevaju rajčice. Ili, pak, kako da njoj sazriju. Ljeto je bilo hladnjikasto, vlažno, a kad se lišće počelo uvrtati i kad je vremenska prognoza najavila mraz, plodovi su ostali zeleni na peteljkama. Majka je podijelila urod na dva dijela. Jednu je količinu ostavila da sama prirodno dozori. Drugu je stavila u posudu u kojoj je bila jedna banana. Za nekoliko dana rajčice u drugoj bile su za jelo, a one u prvoj još su vrijedile samo za kiseljenje. Martha ju je pitala objašnjenje. Majka joj je rekla: „To ti tako bude.”
Da, Martha, ali Paul nije banana, a ti nisi funta rajčica.

Je li to pogreška Projekta? Kako je ono dr. Max nazvao njegova neotesana pojednostavljivanja - jesu li podrivačka? Ne, Martha, zamjerati svom poslu isto je kao zamjerati roditeljima. Nije dopušteno poslije dvadesetpete.
Je li tome tako zato što im seks nije savršen? Paul jest pažljiv; mazio ju je po unutarnjoj strani ruke (i više) dok ne zacvili; naučio je riječi koje je imala potrebu čuti u krevetu. Ali nije to bio Carcasonne, da upotrijebi tu intimnu šifru. A opet, zbog čega bi to bilo iznenađujuće? Carcassonne se događa samo jednom: u tome je stvar. Ne možeš se stalno tamo vraćati i nadati se da ćeš naći još jednog savršenog dragog i još jednu elgrekoovsku oluju. To ne radi ni stari Emil. Znači da onda možda nije seks.
Martha, ne možeš uvijek imati sreće. Ne možeš zamjerati roditeljima, ne možeš zamjeriti Sir Jacku za njegov projekt, ne možeš zamjeriti Paulu ili bilo kojem od njegovih prethodnika, ne možeš zamjerati engleskoj povijesti. I što onda ostaje, a Martha? Ti i sreća. Prepusti se noćas, Martha. Zamjeri sreći. Radi se samo o tome da nisi imala sreće, nisi rođena kao rajčica. Stvari bi bile jednostavnije. Trebala bi ti samo banana.
JEDNE OLUJNE NOĆI kad su zapadni vjetrovi digli nabujale valove, kad su zvijezde pomračene i kad je padao silan dažd, otkrivena je skupina brodograditelja iz jednog sela u blizini Needlesa kako stoji na obali i maše svjetiljkama prema brodovima s namirnicama. Jedno od plovila promijenilo je kurs, misleći da su pred njim svjetla lukobrana.
Nekoliko noći kasnije jedan je transportni zrakoplov prijavio da je, dok je izvodio završno poniranje prema Tennysonu Dva, na pola milje prema kontrolnom tornju primijetio grube pruge alternativnih sletnih svjetala.
Martha je pribilježila te pojedinosti, pohvalila istragu Teda Wagstaffa i samo je čekala da on ode. „Da, Ted? Još nešto?”
„Gospođice.”
„Sigurnost ili odjek u Posjetitelja?”
„Samo mali OUP koji sam mislio da treba spomenuti, gospođice Cochrane. U slučaju da je od važnosti. Mislim, nije kao ono s kraljicom Denise i trenerom fitnessa za što ste mi rekli da nije moj posao.”
„Nisam ti to rekla, Ted. Samo da to nije veleizdaja. U najgorem slučaju kršenje ugovora.”
„Točno.”
„Tko je ovaj put u pitanju?”
„Onaj doktor Johnson. Frajer što ruča s Posjetiteljima u Cheshire Cheesu. Velik, nezgrapan frajer, grmalj. Grubijančina, ako mene pitate.”
„Je, Ted, znam tko je doktor Johnson.”
„E, ima pritužbi. Od Posjetitelja. I običnih i službenih.”
„Kakvih pritužbi?
„Kažu da u društvu izaziva potištenost. I tako, sunce izlazi na istoku, ne? Usrana pederčina, ne znam zašto žele s njime ići na ručak, zbilja.”
„Hvala, Ted. Ostavi mi taj dosje.”
Naručila je dr. Johnsona za tri sata. Došao je u pet i kad su ga uvodili u Marthin ured, mrmljao je nešto sebi u bradu. Bio je nespretna, mišićava ljudeskara duboko izbrazdanih obraza i očiju koje jedva da su se usredotočivale na nju. Nastavio je mumlati, naznačio nekoliko grotesknih pokreta, a onda se bez poziva bacio na naslonjač. Martha, koja mu je inače pomogla na audiciji i dovela ga na ogled Cheshire Cheesea koji je bio čisti pogodak, uznemirila se zbog te promjene. Kad su ga zaposlili, imali su sve razloge za povjerenje. Glumac - više mu se nije mogla sjetiti imena - proveo izvjestan broj godina na turnejama s predstavom zvanom „Mudrac iz Srednje Engleske” što ju je sam producirao i izvodio, pa je tako nad nužnim materijalom imao pun nadzor. Projekt se čak s njime savjetovao kad su gradili Cheshire Cheese i unajmljivali kavanske drugove - Boswella86 , Reynoldsa, Garricka87 da olakšaju pritisak jedan-na-jedan koji bi mogao uslijediti ostane li Doktor sam s Posjetiteljima. Projektni Razvoj je doveo i nekog bibliofila za pomoćnika, spremnog da smjerno i bez odlaganja zaiskri duhovitošću Velikog Frajera. Tako je Doživljaj ručka koreografiran da se kreće između Johnsonova solilokvija, duhovite raspre između suvremenika i spona kroz epohe između Dobrog Doktora i njegovih modernih gostiju. U scenariju je čak postojao i jedan trenutak tanahne potkrepe Projektu Otoka. Boswell bi navukao razgovor na Johnsonova putovanja i pitao: „Zar nije vrijedno otići pogledati Divovu cestu?”, a Johnson bi odgovarao: „Vrijedno pogledati? Da. Ali ne i otići pogledati .” Taj bi vatromet često izazivao laskavo kikotanje Posjetitelja raspoloženih za ironiju.
Martha Cochrane je proučavala dosje na zaslonu u kojem su bile sažete pritužbe protiv Johnsona. Da se ružno oblači i ima užasan miris; da ručak ždere kao divlja životinja i to tako brzo da Posjetitelji, osjećajući se obaveznima da s njime drže korak, od toga kasnije imaju probavne smetnje; da je ili gnjavatorski nametljiv ili, pak, zapada u mucanje; da se nekoliko puta usred rečenice zna odjednom spustiti pod stol i ženama skinuti cipelu; da u društvu izaziva tjeskobu; da je davao rasističke opaske o zemljama iz kojih su potjecali mnogi od Posjetitelja; da je razdražljiv kad ga se izravno zapitkuje; da je, ma kako briljantan mogao biti kakav razgovor, klijente odbijalo astmatično dahtanje koje ga prati i bezrazložno vrpoljenje po naslonjaču.
„Doktore Johnson”, počela je Martha. „Imam pritužbe protiv vas.” Podignula je pogled, ali njezin namještenik kao da je tome poklanjao malo pažnje. Premjestio se kao mamutina i nešto promumljao, a zazvučalo je kao fraza iz Očenaša. „Pritužbe zbog nedostatka pristojnosti prema onima koji s vama dijele stol.”
Doktor Johnson se promeškoljio. „Ja sam voljan voljeti cijelo čovječanstvo”, odgovorio je, „ osim Amerikanaca .”
„Mislim da shvaćate da je to otežavajuća predrasuda”, rekla je Martha, „s obzirom na to da su trideset pet posto onih koji dolaze amo Amerikanci.” Čekala je odgovor, ali Johnson je očito krivo uzeo svoj ukus kao argument. „Jeste li zbog čega nesretni?”
„Ja sam od svog oca naslijedio opaku melankoliju”, odgovorio je.
„Poslije dvadesetpete ne smijete ništa zamjerati svojim roditeljima”, rekla je Martha odlučno, kao da je to politika kompanije.
Johnson je ispustio grdan, astmatičan soptaj, pa riknuo na nju. „Jadne li nemaštovite cure!”
„Jeste li nesretni zbog onih s kojima radite? Neke napetosti? Kako se slažete s Boswellom?”
„Čovjek na svom mjestu”, sjetno je odgovorio Johnson.
„Možda hrana?”
„Loša je da gora ne može biti”, odgovorio je doktor drmusanjem glave od kojeg mu se stresla čeljust. „Loše tovljeno, loše zaklano, loše čuvano, loše spremljeno.”
Martha je to smatrala retoričkim pretjerivanjem, ako nije u pitanju najava udara za poboljšanje plaćanja i uvjeta. „Prijeđimo na stvar”, rekla je. „Tu imam pun zaslon pritužbi na vas. Evo, na primjer, monsieur Daniel iz Pariza. On kaže da je platio dodatak za Doživljaj doručka očekujući da će od vas čuti prvoklasne primjere tradicionalnog britanskog humora, ali da ste vi za cijele večeri prozborili jedva tuce riječi od kojih nijednu nije vrijedno ponoviti.”
Johnson je dahtao i frktao i bacakao se po naslonjaču. „Francuz uvijek mora pričati, znao on ili ne znao išta o predmetu razgovora. A Englez je zadovoljan i time da ne kaže ništa, ako se nema što reći.”
„To je vrlo dobro u teoriji”, odgovorila mu je Martha, „ali niste za to plaćeni.” Dalje je nizala stranice po zaslonu. „A gospodin Schalker iz Amsterdama kaže da vam je za vrijeme jela dvadesetoga prošlog mjeseca uputio niz pitanja, a da mu ni ja jedno niste odgovorili.”
„Postavljanje pitanja nije način razgovora među gospodom”, odgovorio je Johnson suštom učtivošću.
To zbilja nije vodilo nikamo. Martha je izvukla ugovor o zapošljavanju dr. Johnsona. Naravno: odavno je trebalo shvatiti upozorenje. Kakvo god glumčevo pravo ime bilo, on ga je odavno po svim propisima promijenio u Samuel Johnson. Oni su angažirali Samuela Johnsona da igra Samuela Johnsona. Možda to objašnjava stvari.
Odjednom je nastalo valjanje i koprcanje i mrdanje, a potom tup udarac kad je Johnson pao na koljena, pa segnuo rukom pod radni stol i s teškim iako medvjeđi preciznim trzajem, smaknuo Marthi cipelu. Zaprepašteno je digla pogled sa svog stola k tjemenu njegove uprljane vlasulje.
„Ma što ti hoćeš?”, pitala ga je. Ali on nije obraćao pažnju. Samo je buljio u njezino stopalo i nešto brbljao za sebe. Razabrala je riječi: „...u iskušenje i izbavi nas od napasti...”
„Doktore Johnson, Sir!”
Strogost u njezinu glasu dozvala ga je iz snatrenja. Digao se s koljena i stao pred njom zaljuljan i uzdahtao.
„Doktore Johnson, morate se sabrati.”
„Sad, ako moram , nema mi druge.”
„Zar vi ne razumijete kakav vam je ugovor?”
„U potpunosti, madam”, odgovorio je dr. Johnson, a pozornost mu se odjednom usredotočila. „On je, kao prvo, akt u kojem se združuju dvije stranke: kao drugo, akt u kojem se združuju jedan muškarac i jedna žena; i treće, spis u kojem su uključeni uvjeti nagodbe.”
Martha je ustuknula. „Prihvaćam to”, rekla je. „A za uzvrat vi morate prihvatiti da je vaša... mrzovolja, ili melankolija, ili kako god to odlučili zvati, neprihvatljiva onima s kojima ste na ručku.”
„Madam, ne može se imati vrelo sunce karipskog podneblja, a bez groma, munje i zemljotresa.”
Doista, kako proniknuti tog frajera? Čula je ona za glumačko uživljavanje u ulogu, ali ovo je bio najgori slučaj na koji je ikada naišla.
„Kad smo unajmili doktora Johnsona”, počela je, a onda stala. Izgledalo je kao da će njegova silna tjelesina čitav njezin stol baciti u tamu. „Kad smo vas angažirali...” Ne, ni to nije valjalo. Ona u tom trenutku nije bila čelna upraviteljica, ni poslovna žena, čak niti osoba svog vremena. Bila je sama s drugim ljudskim stvorom. Osjetila je čudnu i jednostavnu bol. „Doktore Johnson”, rekla je, a glas joj se bez napora smekšao dok je dizala pogled uz niz krupnih puceta, preko bijelog ovratnika, do širokog, izbrazdanog, izmučenog lica, „mi hoćemo da vi budete ’Doktor Johnson’, zar ne shvaćate?”
„Kad promotrim svoj prošli život”, odgovorio je uperivši pogled bez usredotočenja na zid iza nje, „ne otkrivam ništa do jalovo gubljenje vremena, uz neke tjelesne smetnje i poremećaje svijesti vrlo blizu ludilu od kojeg će, nadam se, Onaj koji je me stvorio imati muke da prikrije mnoge pogreške i oprosti mnoge mane.” A onda, mukotrpnim korakom sužnja u okovima, krenuo je napustiti Marthin ured.
„Doktore Johnson.” Stao je i okrenuo se. Ona je ustala iza radnog stola, osjećala se kao da je potkresana, onako s jednim stopalom bosim, a jednim obuvenim. Osjećala se kao djevojčica koja stoji sama pred čudom svijeta. Doktor Johnson nije bio samo dva stoljeća stariji od nje, nego i dva stoljeća mudriji. Nije bila zbunjena kad je pitala: „Sir, a ljubav?”
Namrštio se i položio jednu ruku dijagonalno preko srca. „Nema, naravno, ničega što tako zavodi razum od budnosti kao što je misao na to da život proživiš s dragom ženom; i zbude li se sve što ljubavnik mašta, ja ne znam koju bi drugu zemaljsku sreću bilo vrijedno slijedili.”
Činilo se da su mu oči sada našle žarište koje je bilo ona. Martha je osjećala kako se zarumenjela. To je bilo besmisleno. Nije se zacrvenjela godinama. A opet i nije bilo besmisleno.
„Ali?”
„Ali ljubav i brak dva su različita stanja. Oni što od zla zajedno pale i koji moraju stradati često jedni zarad drugih, domalo u pogledu gube blagost i onu dobrohotnost duše što izbija iz udjela nepomućena užitka i neprekinuta zadovoljstva.”
Martha je ritnula preostalu cipelu i pogledala ga s ujednačene razine. „Znači, sve je beznadno? I nikada ne traje?”
„Žena, u to smo sigurni, neće uvijek biti poštena; nismo sigurni hoće li uvijek biti kreposna.” Martha je spustila pogled, kao da je njezina nesmjernost poznata stoljećima. „A muškarac ne može čitav život zadržati to poštovanje i ustrajnost kojom ugađa na dan ili mjesec.”
Na te se riječi dr. Johnson teško stuštio kroz vrata.
Martha je osjećala da je potpuno promašila: ostavila je slab utisak na njega, a on se ponašao kao da je ona manje stvarna negoli je on. Istodobno, osjetila se lake glave i koketno mirnom, kao da je, nakon duge potrage, pronašla srodnu dušu.
Sjela je, ponovno navukla cipele na noge i opet postala čelna upravna dužnosnica. I logika joj se povratila. Naravno, on će morati otići. U nekim dijelovima svijeta već su se suočavali s tužbama od mnogo milijuna dolara za seksualno napastovanje, rasno vrijeđanje, kršenje ugovora ako se ne uspije nasmijati klijente i Bog zna što sve ne. Srećom, Otočki zakon - drugim riječima, upravna odluka nije priznavala specifične ugovore između Posjetitelja i Pitcoa, umjesto toga, osnovanim su se pritužbama bavili na ad hoc osnovi, što je redovito uključivalo novčanu nadoknadu u zamjenu za šutnju. I dalje su se primjenjivali varavi članci u tradiciji stare Kuće Pitman.
Treba li sada zaposliti novog Johnsona? Ili ponovno porazmisliti o cijelom Doživljaju Doručka, ali s drugim domaćinom? Večer s Oscarom Wildeom? Očito opasno. Noel Coward?88 Gotovo isti problem. Bernard Shaw? Jao, poznati nudist i vegetarijanac. Što kad bi sve to počeo istresati za stolom? Nije se usudila ni pomisliti. Pa zar Stara Engleska nije proizvela nijedan duh koji je bio... zdrav ?
SIR JACK JE ISKLJUČEN sa sastanaka uprave, ali mu je dopuštena dekorativna nazočnost na mjesečnim okupljanjima Upravnog odbora. Tu je nosio guvernersku odoru: trorogi šešir s obrubom, epolete kao pozlaćene četke za kosu; vrpce debele kao konjski rep svezan u uzao; cijela vješalica od samododijeljenih odličja, izrezbaren oficirski štap što ga je stiskao pod pazuhom; mač koji mu se odbijao od vanjske strane koljena. Za Marthu ta odora nije odavala prizvuk moći, čak niti dašak od hunte; njezina komična preuveličanost potvrđivala je da je u današnje vrijeme guverner sam sebe prihvaćao kao lik iz operete.
Prvih mjeseci nakon Marthina i Paulova puča Sir Jack je znao kasniti na sjednice upravnog odbora, imao je užurbanu satnicu prezaposlena čovjeka koji još drži vlast; ali samo bi ustanovljivao da su sastanci već u tijeku i krotko bi se smjestio u naslonjač. Pokušavao se učvrstiti izvođenjem dugačkih govora s nogu, čak izdavao suvisle naputke posebnim pojedincima. Ali dok bi obilazio oko stola ne bi nalazio ništa do drzovito okrenutih zatiljaka. Gdje su one ustrašene oči, glave koje se okreću, poniznost škripavih pera i tiho čavrljanje laptopa? I dalje je zračio idejama kao veliko Katarinino kolo; ali iskre su sada padale na kameno tlo. Sve je više zadržavao i šutnju i savjete.
Sjedajući na svoje mjesto, Martha je kraj Sir Jacka primijetila jednu nepoznatu spodobu. Ne, ne baš kraj njega: Sir Jackov stas i razmahanost njegova krojača bili su takvi da je više izgledalo da je momak u njegovoj sjeni. Eto, jedan od guvernerovih ranijih umišljaja bio je da sebe uspoređuje sa snažnim hrastom koji svima pod sobom pruža zaklon. On je danas od kiše čuvao samo jednu gljivu: meko sivo talijansko odijelo, bijela košulja zakopčana do grla, siva kosa kratko potšišana na obloj lubanji. Čista sredina devedesetih; čak su mu i naočale datirale iz istog razdoblja. Možda je to bio jedan od onih velikih ulagača kojem se još laskalo i tek treba shvatiti da će mu prvi ček s dividendom vjerojatno dospjeti tek za unuke.
„Moj prijatelj Jerry Batson”, objavio je Sir Jack, Marthi više nego ikome drugome.
„Ispričavam se”, dodao je kimajući glavom od velike zbunjenosti, „Sir Jerry, odnedavna.”

Jerry Batson. Iz Cabota, Albertazzija i Batsona. Gljiva je predstavljanje potvrdila blagim smiješkom. Njegovo se prisustvo doimalo jedva primjetnim dok je sjedio onako blago, zenovski. Kamičak u vječno tekućoj struji, utihle vjetrene zvonjalice. „Oprostite”, rekla je Martha. „Nisam sigurna kakva je vaša uloga ovdje.”
Jerry Batson je znao da neće morati sam odgovoriti. Sir Jack je ustao uz bijesan zveket protresena odličja. Njegova je pojava mogla biti operetska, ali glas mu je bio vagnerovski i prenio neke od nazočnih u Kuću Pitman (I). „Jerryjeva uloga, gospođice Cochrane, jest da je on osmislio, pomogao domisliti, i bio djelotvoran u pomaganju osmišljavanja cijeloga ovog prokletog Projekta. Tako reći. To će Paul potvrditi.”
Martha se okrenula k Paulu. Na njezino iznenađenje izdržao je njezin pogled. „To je bilo prije nego što si ti došla. Sir Jerry je bio središnje biće prvotnog Projekta Razvoja. Stjecaj okolnosti.”
„Sigurna sam da smo svi zahvalni. Moje pitanje ostaje: kakva je njegova uloga ovdje?”
Bez riječi, dlanova mirotvorački podignutih, Jerry Batson je zalevitirao bez vidne pomoći mišića. S gotovo neprimjetnim naklonom prema Marthi napustio je prostoriju.
„Neuljudnost se”, komentirao je Sir Jack, „gomila na neuljudnost.”
Te je večeri guverner, sada odjeven u jednostavnu odoru od tunike, opasač s oprtačem i gamašne, sjedio nasuprot Sir Jerryju s podignutom ukrasnom bocom. Slobodnom je rukom mlitavo pokazao svoju skromnu dnevnu sobu. Njezinih pet prozora nudilo je pogled na vrhove litica, ili kako mu je Ona ukrala bavarske kamine, Brancusi mu je izgledao vraški stiješnjen pored ormarića s pićima. „Kao da admiralu flote daš kadetsku spavaonicu”, jadao se. „Poniženje se gomila na poniženje.”
„Ali zato je armagnac još dobar.”
„To mi je u ugovoru.” Sir Jackov ton bio je nesiguran, razapet između ponosa što ga je progurao u takvu klauzulu i tuge što je to morao učiniti. „Sve je danas u tim prokletim ugovorima. Tako se svijet kreće, Jerry. Dani starih pirata bojim se da su prošlost. Postali smo dinosaurusi. Moj je moto bio da se stvar radi tako da se radi. Danas ti je to: Ne radi, osim ako nemaš vračeve i istraživače tržišta i žarišne skupine koji bi te držali za ruku. Gdje je polet, gdje je nos za stvari, gdje su nestala dobra stara jaka muda? Zbogom, oh vi trgovački pustolovi - zar to nije melankolična istina?”
„Tako kažu.” Batson je uvijek držao da Sir Jacka do biti razgovora brže dovodi neutralnost negoli aktivan komentar.
„Znaš što mislim?”
„Čujem odakle si krenuo.”
„Ja pričam o njoj. O... Madam. Ona pušta da sve isklizne. Ne prati loptu. Žena kojoj potpuno nedostaje vizija. Kad je ona... Kad sam je ja namjestio za čelnicu upravnog odbora, imao sam tada neke nade, priznajem. Nade da čovjek koji više nije mlad kao što je bio” - Sir Jack je podigao ruku usuprot prosvjedu koji zapravo i nije stizao - „može odmoriti svoje stare kosti. Zavaliti se. Napraviti put za mladu krv i sve to.”
„Ali.”
„Ali. Imam ja svoje izvore. Čujem da se javljaju stvari koje čvršća ruka ne bi pothranjivala i odobravala. Nastojim upozoriti. Ali i sam si vidio tu bezobraštinu kako se prema meni ponaša na odboru. Ima trenutaka kad osjećam da moj veliki Projekt miniraju najobičnija zavist i zloba. A u takvim trenucima, priznajem, krivim sam sebe. Ponizno.” Pogledao je prema Batsonu čije je bezlično lice upućivalo da se možda kolebao bi li se bio voljan složiti s takvom raspodjelom krivnje; ili, s druge strane, kad se bolje promisli, možda i nije. „A i ugovori o službi što ih je sročio Pitco u izvjesnom su pogledu krivo sročeni. Iako te stvari nisu nužno obvezujuće kako se čine.”
Jerryja Batsona je prošao blag drhtaj koji je mogao narasti do toga da kimne glavom. I tako se Sir Jackova poslovna filozofija pretvorila u manu. Stvari se rade tako da se rade - osim kad se ne rade. Vjerojatno zato što ih ne možeš raditi. Naposljetku je Jerry promrmljao: „Pitanje je što želimo isključiti, a što želimo uključiti. Plus parametri.”
Sir Jack je ispustio grdan uzdah, pa progrgljao armagnac. Zašto on mora svaki posao izvoditi s Batsonom? Momak je dovoljno pametan, u to nema sumnje, a i mora biti kad toliko košta. Ali s njime nema užitka u bespoštedno finom, muškom razgovoru. Ili je nijem kao keks od đumbira ili lupeta kao na seminaru. Što ćeš, haj’mo na stvar.
„Jerry, ti imaš novog klijenta.” Zastao je dovoljno dugo da uhvati Batsona na krivoj nozi. „Znam, znam, Silvio i Bob upravljaju svim novim klijentima. Što je vrlo pametno od njih s obzirom na ono što bi ti vjerojatno nazvao nedostatkom egzistencijalne stvarnosti u njih. A da ne spominjemo egzistencijalnu realnost njihovih bankovnih računa na Kanalskim otocima.”
Batsonov potvrdni smiješak pretvorio se u meko kikotanje. Možda stari pokvarenjak još nije izgubio pojam o stvarima. Je li on cijelo vrijeme sve znao, ili ga je svjesno zadržavao, ili je to otkrio otkako na raspolaganju ima više slobodnog vremena? Sir Jack ne pita, a, uostalom, i sumnja da bi mu Sir Jack i rekao istinu.
„Eto”, zaključio je guverner, „dosta gurkanja pod stolom i predigre. Imaš klijenta.”
„A želi li taj klijent da ja još malo sanjam?”
Sir Jack je odbio taj prijedlog, i uspomenu. „Ne. Ovaj klijent zahtijeva akciju. Ovaj klijent ima problem, pet slova, počinje sa B, rimuje se sa ogat. Na tebi je da pronađeš rješenja.”
„Rješenja”, ponovio je Jerry Batson. „Znaš, ponekad mislim da smo upravo u tome najbolji, kao nacija. Mi Englezi s pravom smo na glasu zbog našeg pragmatizma, ali upravo u rješavanju problema mi iskazujemo pozitivan genij. Reci mi koji ti je najdraži. Smrt kraljice Anne.89 Sedamsto i neke. Kriza nasljednika. Djeca je nisu nadživjela. Parlament hoće - treba - još jednog protestanta na prijestolju. Golem problem. Glavni problem. Svi su u jasnoj crti katolici ili vjenčani s katolicima, što je u to vrijeme bilo jednako loša karma. I što radi Parlament? Prelazi preko pedeset - više od pedeset - savršeno dobrih bića iz kraljevskih obitelji s najboljim, boljim i dobrim pravima i odabire sumnjivog Hanoverca90 , bistrog kao baruština u jarku, koji jedva da govori engleski, ali je sto deset posto Jebac. A potom ga prodaju naciji kao našeg spasitelja s one strane vode. Briljantno. Čisti marketing. Da ti i nakon sveg tog vremena stane pamet. Da. ”
Sir Jack je pročistio grlo kako bi okončao te tričarije. „Moj vlastiti problem, vjerujem, za tebe će biti sićušna očica u tako velikoj i hvaljenoj kompaniji.”
SVE MARTHINO OBRAZOVANJE govorilo joj je da se prema Johnsonovoj regresiji treba ponašali kao prema čisto administrativnom predmetu. Namještenik koji krši ugovor: otkaz, prvim čamcem van i hitna zamjena iz pričuve potencijalnih radnika što ih ima u dosjeu. Javno kažnjavanje, kao sa švercerima, nije podesno. Onda, obavi stvar.
Ali srce joj se i dalje opiralo. Pravilnik Projekta bio je krut. Ili radiš ili si bolestan. Ako si bolestan, prebacuju te u bolnicu u Dieppeu. A je li on uopće medicinski slučaj? Ili nešto sasvim drukčije. Nije bila sigurna. A činjenica da je Otok sam bio odgovoran za to što se „dr. Johnson” pretvorio u dr. Johnsona, za to skidanje zaštitnih navodnih znakova zbog čega je ostao ranjiv, također je bila nevažna. Istina koju je iznenada osjetila kad se ono, sopćući i mrmljajući, nagnuo nad nju bila je da je njegova bol autentična. A bol mu je bila autentična zato što je proizlazila iz autentičnog dodira sa svijetom. Martha je shvatila da bi taj zaključak nekoga - Paula, svakako - mogao zgromiti kao nešto iracionalno, čak i umobolno; ali ona je naprosto tako mislila. Kako joj je samo naglo bio skinuo cipelu i stao mrmljati Očenaš kao da je u pokori; kako je govorio o svojim poremećajima i manama, svojim nadama u spas i oproštaj. Ali što god ta slika pred njom značila, ona je vidjela osamljeno biće koje zazire od golog kontakta sa svijetom. Kada je zadnji put vidjela - ili oćutjela - takvo što?
Crkva Sv. Aldwyna, gotovo posve obrasla u šiprag, nalazila se na jednome od svega nekoliko dijelova Otoka što ih Projekt još nije prisvojio. Ovo joj je bio treći put da je tu došla. Imala je ključ: ali to je zdanje, sada utonulo u zakržljalu šumu, bilo nezaključano i uvijek prazno. Vonjalo je po plijesni i truleži; nije to bilo neko ugodno svetište nego više nastavak, čak i koncentracija vlažne studeni izvana. Obrubljeni jastučići na klecalima bili su ljepljivi na dodir; vlagom umrljane stranice s himnama vonjale su po knjižarama s rabljenim knjigama; čak i svjetlo koje je prodiralo kroz viktorijanska okna kao da je s vremenom postalo vlažnjikasto. Stoji ona tako, radoznala i uzdrhtala kao riba na cisterni kamena dna, zelenih zidova.
Crkva nije upadala u oči po ljepoti; nije imala proporcije, ni sjaj, čak niti neobičnost. U tome joj je i bila prednost jer ju je ostavljala nasamo s onime zbog čega crkva i jest bila tu. Letimično je pogledom, kao i u prethodnim posjetima, prešla popis rektora s datumima unazad do trinaestog stoljeća. Kakva je, zapravo, razlika između rektora i vikara - ili kapelana, ili pastora, uostalom? Takve razlike njoj nisu ništa značile, kao ni sve druge začkoljice i potankosti vjere. Noga joj je strugnula po neravnu podu odakle je odavno uklonjena monumentalna mjed, skinuta za sekularizaciju u kakvu muzeju. Kao i prošli put odozgo ju je gledao isti popis himni za pjevanje, kao neka pravilna dobitna veza u vječnoj tomboli. Pomislila je na seljane koji su tu dolazili i iz generacije u generaciju pjevali iste himne i vjerovali u iste stvari. Ni himni ni seljana više nije bilo, baš kao da su tuda prošli Staljinovi ljudi. Kompozitor Paul joj je o tome pričao kad su prvi put bili skupa - trebalo bi ga tu poslati da smisli nekoliko novih himni, neku autentičnu pobožnost.
Živi su odatle izgnani, ali ne i mrtvi: oni su pouzdani. Anne Potter, ljubljena supruga Thomasa Pottera Esquirea i mati njegovo petoro djece - Esther, Williama, Benedicta, Georgiane i Simona, također pokopanih u blizini. Zastavnik Robert Timothy Pettigrew, umro od groznice u Bengalskom zaljevu, 23. veljače 1849., u dobi od 17 godina i 8 mjeseci. Vojnici James Thorogood i William Petty iz Hempšajerske kraljevske regimente, poginuli u razmaku od dva dana u bici na Sommei. Guilliamus Trentius koji je umro u Latinima od uzroka nepoznatih i tuge pregoleme, 1723. Christina Margaret Benson, čija je velikodušna darežljivost omogućila obnovu crkve 1875. što ju je izveo Hubert Doggett, koji je komemoriran u malom apsidalnom prozoru koji nosi njezine inicijale isprepletene s akantovim listovima.
Martha nije znala zašto je ovaj put donijela cvijeće. Mogla je i mislili da neće biti nikakve vaze u koju bi ga stavila, niti vode da je napuni. Položila ga je na oltar, okrenula se i neudobno se smjestila u prednju klupu.


Jer tvoja je kućica, i cvijeće i priča...


Još je jednom izrecitirala tekst iz svoga djetinjstva, odavno zaboravljen, dok ga nije oživjelo ono mrmljanje dr. Johnsona. Više joj nije izgledao kao svetogrđe već kao uporedna inačica, alternativna poezija. Laka, prenosiva kućica i imala je smisla koliko i crkva od vlažna kamena čvrsto ustobočena na svom mjestu. Cvijeće je bilo prirodan ljudski darak, simbol naše prolaznosti - a njezino još ubrzaniji simbol zbog nedostatka vaze i vode. A priča: prihvatljiva inačica, čak i poboljšanje originala. Slava jest priča. Zapravo, bila bi, da je istinita.
Da je istinita. U školi su njezin srditi prezir i bistro svetogrđe dolazili točno iz te činjenice, tog zaključka: da nije istinita, da je sve velika laž koju je čovječanstvo počinilo samo protiv sebe. Tvoj bit će napoj ... Kakvu god sažetu misao davala religiji u odraslim godinama uvijek je slijedila istu slatkorječivu omču: nije istina, to su izmislili da bi nama bilo bolje u vezi sa smrću, postavili su sustav, a onda su sustav uzeli kao sredstvo nadzora, nema sumnje da su sami u njega vjerovali, ali nametnuli su vjeru kao nešto neporecivo, kao iskonsku društvenu istinu, kao što su domoljublje, hereditarna snaga, i nužna nadmoćnost bijelog muža.
Je li to bio kraj raspre ili je ona naprosto uboga djevojka bez ideja? Da je sustav propao, nadbiskup Canterburyja bi možda bio manje poznat i uvjerljiv negoli, recimo, dr. Max, i bi li vjera nastavila slobodno lebdjeti? A i da jest, bi li zbog toga sve bilo iole istinskije, da ili ne? Što je nju dovelo amo? Znala je negativne odgovore: razočaranje, dob, nezadovoljstvo bijedom života, ili barem života kakvim ga je ona poznavala ili odabrala poznavati. Ali bilo je tu još nešto: tiha ljubopitljivost na granici sa zavišću. Što znaju, ovo njezino buduće društvo, Anne Potter, Timothy Pettigrew, James Thorogood i William Petty, Guilliamus Trentinus, i Christina Margaret Benson? Više nego što ona zna, ili manje? Ništa? Nešto? Sve?
Kad je došla kući, Paulovo je ponašanje bilo usiljeno nehajno. Dok su jeli i pili, osjećala je kako on biva sve napetiji i sve više uvjeren u svoju krepost. Pa dobro, ispekla je ona zanat čekanja. Gledala ga je kako je odvraća od svega što je htjela reći u tri prigode. Na koncu, kad je pred nju odložio šalicu kave, tiho joj je rekao: „Uzgred, imaš li ti neko g ljubavnika?”
„Ne!” Martha se nasmijala s olakšanjem, što je njega razljutilo do sitničavosti. „Ovaj, jesi li se onda možda zaljubila u koga drugog i kontempliraš ljubav?” Ne, ni to. Bila je u napuštenoj crkvi. Ne, tamo je bila prije, u drugim prigodama sumnjiva izbivanja. E, nije se tamo srela ni s kime. Ne, nije stekla vjeru. Ne, otišla je tamo da bude sama.
Doimao se kao da je gotovo razočaran. Moglo je ići lakše, i taktičnije, mogla je reći: da, viđam se s nekim. To bi opravdalo sumornost i odalečenost što ih je on podigao između njih. Dr. Johnson je to rekao bolje, naravno: izgubili su blagost pogleda i onu dobrohotnost duše. Da, mogla je reći, okrivi mene. Druge su se žene služile takvom izlikom; i drugi muškarci. „Osjećam ljubav prema nekome drugome”, uvijek je lakše po taštinu nego „Sve manje volim tebe”.
Kasnije, u mraku, zatvorenih očiju, zagledala se u krupna puceta, bijelu čarapu i široko, ispaćeno lice. Istina, Paul, mogla mu je reći, istina je da postoji netko drugi tko me privlači. Jedan stariji čovjek na koncu konca. Netko u koga bih se, mislim, mogla zaljubiti. Neću ti reći kako se zove, smijao bi mi se. Smiješno je to na neki način, ali nije smješnije od drugih muškaraca što sam ih pokušavala voljeti. Vidiš, problem je u tome što on ne postoji. Ili je umro, ali je umro prije nekoliko stoljeća.
Bi li Paulu od toga bilo iole lakše?
TED WAGSTAFF je stajao ispred Marthina radnog stola kao vremenski prognostičar koji se sprema pokvariti opći praznik.
„Nešto neuobičajeno?”, požurila ga je.
„Bojim se da jest, gospođice Cochrane.”
„Ali ćeš mi svejedno pričati o tome. Što je poželjno.”
„Nažalost, radi se o gospodinu Hoodu i njegovoj bandi.”
„Jao, ne.” Družina... Oni drugi incidenti mogli su se otkloniti kao štucanje: razmaženi namještenici koji postaju bahati, kriminalni se gen sam od sebe potiho povraća, nepredviđeno zastranjenje osoblja. Malo više nego što bi kralj uvrijeđeno okrstio kao sitnu šalu. Lako se gasi izvršnim pravosuđem. Ali Družina je bila središnji dio Projekta kao što je potvrđivao odjek u Posjetitelja. Ona je bila iskonski mit, prenamijenjen nakon poprilične rasprave. Osoblje Družine probrano je s velikom pomnjom; uvredljivi elementi u scenariju - staromodan stav prema životu u divljini, pretjerana potrošnja crvenog mesa - izbačeni su ili ublaženi. Promidžba tijekom cijele godine davala je Družini vodeće mjesto. Ako i jest bila broj 7 na Jeffovoj ljestvici Kvintesencija, prema naklonost i Posjetitelja bila je broj 3 i dobrano rasprodana za po idućih šest mjeseci.
Prije svega nekoliko dana Martha je na zaslonu provjerila Pećinu i sve joj je izgledalo čisto. Ovalne humke s kamenom na vrhu izgledale su u potpunosti srednjovjekovno; saudijski hrastovi koji su vraćeni u zavičaj bujali su; ljudi u medvjeđim kostimima bili su sasvim uvjerljivi. Na drugoj strani Pećine stajali su tihi redovi za promatračko prozore. Kroz njih su Posjetitelji mogli dobro promotriti domaći život Družine: Sin Mucha Millera peče pšenični hljeb; Will Scarlet utrljava vodicu od kamilice po opečenoj koži; Mali John i drugi njegova stasa prave veselja po svojim minijaturiziranim nastambama. Obilazak se nastavljao streličarskim vježbama (sudjelovanje poželjno) i posjetom Roštiljskoj pećini, gdje se moglo naći Oca Tucka kako prelijava svog „vola” (kalupom čiji je sadržaj povrće iz kojeg curi sok od brusnice, ako tko pita). Posjetitelje su na koncu vodili do tribina gdje bi ih Engleska Luda s kapom i zvončićima zagrijavala nekom satirom zasnovanom na ispremiješanim epohama prije klimatičkog događaja: bitka - odnosno, moralni igrokaz - između slobodnjaka, hudovskog pobornika slobodnog tržišta i zlog Šerifa od Nottinghama kojeg podržavaju korumpirani birokrati i hi-tech vojska.
Družina nije bila samo središte samoprezentacije Otoka; ona je slovila kao vrhunska dionica. Za nju su novake vrbovali iz visokih kazališnih krugova: nekoliko pripadnika Družine ugovorilo je postotak od kupoprodaje. Imali su luksuzne apartmane i klubove obožavatelja s ograncima od Stockholma do Seula. Pa zbog čega bi se oni imali što tužiti?
„Reci.”
„Počelo je prije nekih mjesec dana. Svi smo mislili da je u pitanju običan pičkin dim koji se može srediti dobrim batinama.”
Postaje li to ona sve nestrpljivija ili je u pitanju još gore zastranjenje Tedova osoblja?
„Na stvar, Ted.”
„Oprostite, gospođice Cochrane. Banda veli da im ne valja voletina. Kažu da ima odvratan okus. Rekli smo im da ćemo vidjeti što se može učiniti. I sami smo kušali. Ništa posebno, ali niti strašno loše. Rekli smo im, pazite, taj prizor u kojem vi odsijecate komadine i cmokćete usnama od užitka ne traje dugo, pa zar se ne možete jednostavno pretvarati, ili to ili je zadržati u ustima pa je kasnije ispljunuti? Rekli smo im da ćemo poraditi na tom problemu. I radili smo na njemu, gospođice Cochrane. Izveli smo dvostruk zahvat. Broj Jedan, avionom dovesti vrhunskog francuskog šefa iz Rouena da vidi može li što napraviti pa da okus bude malo po mesu. Broj Dva, povlačenje na početni položaj, prepraviti scenarij tako da Otac Tuck bude grozan kuhar, pa je onda u redu da Banda pljuje što jede.”
Gledao je Marthu kao da očekuje pljesak za hrabrost. Martha je htjela proniknuti u srž. „Ali?”
„Ali ne lezi vraže: eto ti iz pećine potpuno drugog mirisa. Banda trpa zalogaje u usta, a ništa ne pljuje van, a u parku Životinjskog blaga nema rutavog junca Dinglea.”
„Ali to je na drugoj strani Otoka.”
„Znam.”
„Jesu li sve životinje obilježene elektronski?”
„Obilježene jesmo našli, i uho, u Dingleovu toru.”
„Znači, domogli su se junca. I čega još?”

„Oteli su dugodlaku Devonku, nekoliko glosterskih starih pjeguša i tri labuda. A prošli su tjedan počistili sve patke iz Stacpooleova memorijalnog jezera. Činjenica je da su isporuke počeli bacati ravno u kante za smeće. Oni svoju hranu love.”
„Po našim perivojima baštine.”
„I po našim staroengleskim seoskim dvorištima. Po svoj prilici dripci ubijaju sve što mogu pogoditi onim strijelama. Da ne spominjem mažnjavanje povrća iz vrtova po Bungalovskom dolu.”
„Razglabamo li to mi o sustavu prehrane?”
„Nikako, gospođice Cochrane. A taj Robin je sastavio popis pritužbi dugačak kao vaša ruka. Veli da to što ima izvjesne različito-sposobne članove u svojoj Bandi usporava i lov i borilačke sposobnosti. Traži da ih se zamijeni onime što on zove stopostotnim ratnicima. Kaže da Banda inzistira na većoj privatnosti i da će prekriti izloge da obustavi da im svatko zaviruje unutra. Da, znam što ste htjeli reći. Isto tako tvrdi da to što u Bandi ima homoseksualce šteti dobroj vojnoj disciplini. Veli da su uprizorene tučnjave očajne i da će biti realističnije ako se Šerifovim ljudima da dodatni novčani poticaj da zarobljavaju Bandu i ako se njima, Bandi, pusti da napadaju Šerifove ljude iz zasjede gdje god stignu. A njegova završna pritužba, ovaj, gospođice Cochrane, morat ćete mi oprostiti na izrazu.”
„Oprošteno ti je, Ted.”
„Pa, kaže da mu miško pada zbog pomanjkanja upotrebe i da što vi koji kurac mislite s time što ste ga spanđali s lezbačom?”
Martha je od nevjerice izbuljila oči u Teda. Nije bila sigurna je li to u stanju nadvladati. „Ali... Ted... Ovoga... za početak, Djeva Marian, kako se ono zove, Vanessa, samo da sve to postavimo na svoje temelje, ona samo igra lezbaču, kako to veli Robin.”
„To je dokle seže naša informacija. Ja pretpostavljam da bi se ona mogla previše uživjeti sa svojom ulogom. Ili joj to samo služi kao izgovor, da se, zapravo, odupre njegovu udvaranju.”
„Ali... Mislim, neovisno o svemu drugome, iz onoga čega se sjećam iz povijesnog izvješća doktora Maxa, Djeva Marian ionako nije spavala s Robinom.”
„Sad, to možda jest bilo tako, gospođice Cochrane. Današnja faza igre jest da se Robin žali da nije pošteno, i da je nepravedno, i da je zločin protiv muškosti da on nije, da prostite, ali to su njegove riječi, da nije ševio već mjesecima.”
Martha je smjesta poželjela nazvati dr. Maxa i reći mu za ponašanje pastoralnih zajednica u modernom svijetu. Umjesto toga pripremila se za problem. „U redu. On u svakom slučaju krši ugovor. Svi oni. Ali to doista nije glavni smisao. On diže bunu, zar ne? Protiv Projekta, protiv našeg preusmjeravanja mita, protiv svakog pojedinog Posjetitelja koji ga dolazi vidjeti. On je... On je...”
„Prokleti odmetnik, gospođice?”
Martha se nasmiješila. „Hvala ti, Ted.”
Pobuna Bande? To je bilo nezamislivo. Pa ona drži središnje mjesto. Djeluje u toliko mnogo smjerova. Što ako svima šune u glavu da se počnu tako ponašati? Što ako kralj odluči kraljevati; ili u tom smislu, ako kraljica Boadicea zaključi da je on skorojević iz neke zakašnjele kontinentalne dinastije? Što ako Nijemci odluče pobijediti u Bitci za Britaniju? Posljedice su nezamislive. Što ako crvendaći odluče nevoljeti snijeg?
„MORAMO POPRIČATI O NEKIM STVARIMA”, rekla je Martha i opazila kako su se Paulu zategnuli obrazi. Ogorčeno lice čovjeka pozvanog da razgovara o vezi. Martha ga je željela u tome razuvjeriti. Sve je u redu, to smo već obavili, i razgovor i nerazgovaranje. Raznih tu stvari ima koje nisam u stanju izreći, a kako ih ti ionako ne želiš čuti, neka ih onda.
„Radi se o Družini.”
Primijetila je kako se Paulovo raspoloženje opustilo. Čak se i podiglo dok su razmatrali izvršnu akciju, povjerenje Posjetitelja i ubrzano preuvježbavanje. Slagali su se oko temeljne ugroze Projekta. Složili su se u tome da to nije posao za carinu i trošarinu. I baš je Paul sugerirao specijalne zrakoplovne postrojbe, Paul je savjetovao rok od četrdeset osam sati, Paul je ponudio da se poveže s Družinom kao tehnički koordinator, Paul koji će se vidjeti s njom kasnije, možda podosta kasnije, i koji je otišao u stanju rasterećenog ushita.
Tu skladnu brzopoteznu komunikaciju mogli su obavljati na poslu; kod kuće su živjeli u gunđavoj kolotečini punoj uglađenih susprezanja. Jednom joj je rekao da se zbog nje osjeća stvarnim. Jeca li ona sada za nekadašnjim laskanjima ili za nekadašnjom istinom?
Ovo su bile neke od stvari koje ona nije bila u stanju izreći:


~ Da ni za što od toga nije kriva ona;
~ Da, usprkos povijesnom skepticizmu dr. Maxa, vjeruje u sreću;
~ Da je, kad je rekla da „vjeruje u” nju, mislila da takvo stanje postoji i da ga vrijedi pokušati postići;
~ Da se one koji tragaju za srećom lako može podijeliti na dvije skupine, na one koji je traže tako što ispunjavaju kriterije što su ih postavili drugi, i na one koji je traže ispunjavanjem vlastitih kriterija;
~ Da nijedno sredstvo potrage nije moralno superiorno drugome;
~ Ali da za nju sreća ovisi o iskrenosti prema sebi ~ iskrenosti prema vlastitoj prirodi;
~ Odnosno iskrenosti prema svome srcu;
~ Ali da je glavni problem, središnja životna postavka, zapravo, kako upoznati vlastito srce?;
~ I da se oko toga postavlja problem kako da saznaš kakva ti je priroda;
~ Da većina ljudi svoju prirodu smješta u djetinjstvo: tako im zanesene samoreminiscencije, fotografije što su ih izložili o sebi kad su bili mladi, predstavljaju načine definiranja prirode;
~ Ima jedna njezina fotografija kad je bila mala, mršti se zbog sunca i izbacuje donju usnu: je li to bila njezina priroda ili je njezina mama napravila lošu fotografiju?;
~ Ali što ako ta priroda više nije prirodnija od prirode što ju je Sir Jack onako satirički opisao nakon svoje šetnje u prirodi?;
~ Jer ako nisi u stanju odrediti mjesto svoje prirode, izgledi za sreću sigurno su ti smanjeni;
~ Ili što ako lociranje prirode sliči lociranju močvare čiji tloris i namjena ostaju tajnoviti, a upotrebivost nerazaznatljiva?;
~ Da unatoč povoljnim uvjetima, i izostanku smetnji, i usprkos činjenici da je mislila da može voljeti Paula, ne osjeća da je sretna;
~ Da je isprva mislila da je to možda zato što joj je bio dosadan;
~ Ili joj je njegova ljubav bila dosadna;
~ Ili joj je čak njezina ljubav bila dosadna;
~ Ali nije bila sigurna (a ne znajući vlastitu prirodu i kako bi bila?) da je to bilo u pitanju;
~ Pa je možda u pitanju bilo to da za nju ljubav nije odgovor;
~ Što, napokon, nije potpuno ekscentrična pozicija, kako bi je uvjeravao dr. Max;
~ Ili je možda u pitanju bilo to da je njoj ljubav stigla prekasno, prekasno da zbog nje izgubi samoću (ako se ljubav time preispituje), prekasno da je usreći;
~ Da otkako joj je dr. Max objasnio da su u vrijeme srednjeg vijeka ljudi više tražili spasenje nego ljubav, ta dva koncepta nisu nužno u suprotnosti;
~ Naprosto su kasnija stoljeća imala niže ambicije;
~ A kad tražimo sreću, možda tragamo za nekim nižim oblikom spasenja, premda se ne usuđujemo nazvati ga tim imenom;
~ Da je možda njezin vlastiti život bio ono što je dr. Johnson rekao za svoj, jalov gubitak vremena;
~ Da je ostvarila vrlo malen napredak prema čak i najnižem obliku spasenja;
~ Da ni za što od toga nije kriv on.
PREPAD NA ROBINOVU PEĆINU bio je potiho naznačen kao jedna od ekstravagancija ispremiješanih epoha, ali samo za najvažnije Posjetitelje koji su platili dvostruku nadopunu. Tribina u obliku slova U bila je do šest sati puna, a sunce na zalasku davalo je ulazu u Pećinu prirodno osvjetljenje.
Martha je s izvršnim odborom sjedila visoko na tribini. Bila je to izuzetno velika kriza i izazov samoj filozofiji Projekta; a opet, istodobno, ako stvari proteknu na ugodan način, to bi moglo pokrenuti neke korisne Razvojne ideje. Teorija Odmora nikada nije stajala na čvrstim nogama. Ona i Paul već su teoretizirali o međusklopu drugih nesinkronih epizoda nacionalne povijesti. Uzgred, gdje je on? Nema sumnje negdje iza pozornice i dorađuje koreografiju za Družinu.
Marthu je zasmetalo kad je otkrila da Sir Jack sjedi kraj nje. Ovo nije bio ceremonijalni događaj, daleko od toga. Kome je zavrnuo ruku da dobije sjedalo dr. Maxa? I je li mu to na guvernerskoj tunici stoji nov red odličja što ga je sam sebi dodijelio? Kad joj se okrenuo s onim svojim šašavim cerekom i luckastim drmusanjem glave, primijetila je kako su mu na sve to bijele dlake u obrvama opet postale crne. „Ni za što ne bih propustio ovu zabavu”, rekao joj je. „A ne bih baš volio biti na tvom mjestu.”
Nije obraćala pažnju na njega. Nekoć bi se možda obuzdavala; sada to nije imalo važnosti. Računao se upravni nadzor. A on, ako želi igrati igre... Dobro, može mu ona na landauu prepoloviti konjske snage, poništiti u ugovoru odredbu o armagnacu ili ga označiti kao rutavog junca Dinglea. Sir Jack je bio anakronizam. Martha se nagnula naprijed kako bi promatrala akciju.
Pukovnik Michael „Munjeni Mike” Michaelson bio je privatni trener fitnesa s dublerskim iskustvom prije nego je unovačen da predvodi otočke specijalne zrakoplovne postrojbe. Ostali dio njegove postrojbe sačinjavali su gimnastičari, garda osiguranja, izbacivači, atleti i baletani. Njihov zajednički nedostatak vojnog iskustva nije bio prepreka da svaka dva tjedna ponovno uprizore Opsadu iranskog veleposlanstva 1980., što je zahtijevalo spretnost, oko i tehniku s užetom, plus sposobnost da odglume surovost kad krenu omamljujuće granate. Ali ovo je bio nov ispit i dok je Munjeni Mike davao svojim ljudima upute nasred žestoko izrovana komada jalove zemlje točno ispred reda A, imao je autentične profesionalne brige. Ne zbog ishoda: Vesela će družina surađivati baš kao što su to uvijek radili i stanari iranskog veleposlanstva. Morilo ga je to da bi predstava bez pokusa mogla ispasti neuvjerljivo.
Čak je i on znao da je u vojnom smislu napad po dnevnom svjetlu na ulaz u pećinu besmislen. Najbolji način da se Hood i Družina izvuku van - odnosno, ako doista budu stvarali gužvu - bio bi da se upadne kroz pomoćni ulaz po mrklom mraku sa šipkama i reflektorima. Ali mislio je da bi se, ukoliko se svi razigraju, sve to moglo izvesti prilično lijepo.
Kao i kod Opsade, gledateljima je indukcijski strujni krug omogućivao da pomoću slušalica sve prisluškuju. Munjeni Mike je, podržavajući riječi obiljem prijetnji, objasnio svoj plan. Dvije ratničke grupe, posve zacrnjenih lica, slušale su ga teatralno i istodobno obavljale pripreme: jedan je oštrio dugačak zakrivljeni nož, drugi je smekšavao otponac na granati za omamljivanje, druga su dvojica provjeravala gipkost najlonskog kabla. Pukovnik je završio svoje naputke s jezgrovitim poticanjem na disciplinu i kontrolu, pri čemu su brisane sve vojničke upadice; a onda, naglo ispruženom rukom i pokličem: „Naprijed, naprijed, NAPRIJED!” otpremio je šestorku poznatu kao Zdrug A.
Gledalište je zadovoljno i s osjećajem upućenosti koji je graničio s aktualnim znanjem promatralo kako se Zdrug A dijeli na dvije skupine, nestaje u šumi, potom se obrušava na iznenada uvjerljiv sustav kolotura s krošanja do krova Pećine. Na kamenu površinu pričvršćeni su uređaji za prisluškivanje, mikrofon spušten do ulaza u Pećinu, a dva su se čovjeka iz specijalnih zrakoplovnih postrojbi počela užadima spuštali sa svake strane Hoodova kondominija.
Zdrug A upravo je učvrstio svoj položaj kadli se među tribinama pronijelo cerekanje. Iz pećine se pojavio Otac Tuck, noseći par škara za okresivanje s dugačkim ručicama. Nakon podosta petljanja presjekao je klimavo uže, pa ga pokupio i bacio prema gledateljima. Zanemarivši taj velik i scenarijem nepredviđen primjer krađe scene, Munjeni Mike je poveo pripadnike Zdruga B u majmunsko puzenje na laktovima i koljenima preko brisanog prostora. U najboljoj tradiciji vojne terpsihorije na vunene maskirne kape pričvrstili su grančice s lišćem.
„Kad Burnemska šuma dođe do Dunsinanea”, objavio je Sir Jack da ga čuje tuce redova. „Kao što je napisao veliki William.”
Zdrug B je bio dvadeset jardi od ulaza u Pećinu kad iznad njih zviznu tri strelice i zabodu se u zemlju nekoliko stopa ispred prvog reda. Gromoglasan pljesak potvrdio je da je takav savršeni realizam značio upravo ono zbog čega je dvostruka nadoplata imala smisla. Munjeni Mike je bacio pogled prema svojim dečkima, gimnastičarima i ljudima iz osiguranja, pa onda nazad prema tribini, napola u očekivanju signala ili dodatnog naputka od Paula preko slušalica. Kako ništa od toga nije stizalo, promrmljao je u mikrofon: „Crveni Robine, vrijeme je da se mi dohvatimo. Momci, četrdeset sekundi.” Izveo je scenarijem nepredviđenu kretnju prema Zdrugu A na krovu pećine. Četvorica od njegovih šest pripadnika sada su objesila užad iznad prozora i svaki je mjerkao dubinsku udaljenost od svog gimnastičkog luka. Gledajući nadolje, iznenadili su se kad su vidjeli nešto što je izgledalo kao masnjikast odsjaj pravoga stakla. Prozori u veleposlanstvu bili su napravljeni od krhkog, visokorasprskavajućeg stakla. Tja, valjda je Tehno-Razvoj došao do nečega što je još autentičnijeg.

Munjeni Mike i njegov Broj Tri pridigli su se na koljena i svaki je u Pećinu bacio granatu za omamljivanje. Kako bi se produžila dramska napetost, izmislili su posebne upaljače od trideset sekundi; eksplozija će biti znak Zdrugu A da upadne kroz prozore. Pripadnici Zdruga B i dalje su potrbuške ležali ne zemlji i pretvarali se da pokrivaju uši, no u to su odpozadi začuli još jedan dvostruko naplaćen kikot. Dvije granate, sada već gotovo u posljednjim sekundama pred paljenje, letjele su prema njima, praćene trima strijelama koje su sletjele bliže nego što je bilo potrebno. Granate su gromoglasno prasnule između pripadnika Zdruga B, kojima je pak laknulo kad su uvidjeli da zapravo nisu prave. „Obično prduckanje, bez vatre”, sebi je protumačio Munjeni Mike, zaboravivši da njegove riječi idu izravno u slušalice svih bogatih platiša na tribinama.
Ne bi li prikrio zabunu, ustao je na noge i proderao se: „Naprijed, naprijed NAPRIJED!”, i poveo juriš preko preostalih dvadesetak jardi terena. U isto vrijeme četvorica ljudi iz specijalnih zrakoplovnih postrojbi s užadi otisnuli su se sa stjenovite strane i usmjerili okovane čizme na širokokrilna stakla.
Kasnije je bilo teško razlučiti tko je prvi zavrištao: pripadnici Zdruga A koji su u svojim redovima pretrpjeli dva slomljena gležnja i osam teško nabijenih koljena na pojačanim dvostruko ostakljenim prozorima na Pećini; ili pripadnici Zdruga B kad su vidjeli da prema njima leti pola tuceta strelica. Jedna je pogodila Munjenog Mikea u rame; druga je njegovu Broju Dva probila bedro.
„Naprijed, naprijed, NAPRIJED!” urlao je oboreni Pukovnik dok je njegov tim od atleta i glumaca upriličavao najrealističniju bježaniju u suprotnom pravcu.
„Kurac, kurac, KURAC od ovce!”, groktao je Sir Jack.
„Hitnu”, rekla je Martha Cohrane Tedu Wagstaffu dok su nevidljive ruke rastvorile prozore na Pećini i naglo unutra potegnule ljude iz specijalnih zrakoplovnih postrojbi što su ostali visjeti u zraku.
Lezbijke-tjelohraniteljice Djeve Marian istrčale su iz Pećine i odvukle Munjenog Mikea. „Naprijed, naprijed NAPRIJED!”, urlao je on, junački do kraja.
„Kurac, kurac, KURAC!”, uzvratio mu je Sir Jack poput jeke. Okrenuo se prema Marthi Cochrane i rekao joj: „Čak i ti moraš priznati da si o d ovoga napravila potpunu i krajnju pizdariju.”
Martha mu nije odmah odgovorila. Vjerovala je da će Paul bolje obaviti posao. Ili je možda koreografija bila dogovorena, ali ga je potom Hood nasamario. Napad je bio užas od amaterizma. A opet... a opet... Okrenula se guverneru: „Poslušajte pljesak.” Naravno. Zviždanje i pljeskanje sada su se modulirali u ritmičko trupkanje koje je ugrožavalo tribine. Svidjelo im se, to je bilo jasno. Posebni efekti bili su strahoviti: Munjeni Mike bio je potpuno uvjerljiv u svom ranjeničkom junaštvu, svaki krivi potez samo je potvrđivao autentičnost akcije. I naposljetku, Martha je odjednom shvatila, većina je Posjetitelja i željela da trijumfira upravo Vesela družina. Specijalne zrakoplovne postrojbe možda jesu tamo kod iranskog veleposlanstva i bile junaci Slobodnog svijeta, ali ovdje su bili udarni odred pod zapoviješću zlog Šerifa od Nottinghama.
Robinova je družina poput suzdržljivih glumaca izmiljela iz Pećine na bezbrojne poklone. Odnekud je doletio ambulantni helikopter da preveze Pukovnikova broja Dva u bolnicu u Dieppeu. U međuvremenu, sam je Munjeni Mike, svezan debelim užetom, izložen kao talac.
Pljesak se nastavljao. U tome leže neslućene mogućnosti, pomislila je Martha. Ona i Paul će morati o tome porazgovarati s Jeffom. Ideji je trebao daljnji Razvoj, naravno, i šteta je tog pretjeranog oduševljenja Bande; ali taj sukob ispremiješanih epoha očito je imao snažan odjek u Posjetitelja.
Sir Jack se nakašljao i okrenuo se Marthi. Ceremonijalno je na glavu stavio trorogi šešir. „Ujutro očekujem vašu ostavku.”
Je li on izgubio svaki dodir sa stvarnošću?
KAD JE SUTRADAN UJUTRO Martha otvorila vrata svog ureda, Sir Jack je već sjedio za njezinim radnim stolom, palčeva nehajno zakvačenih kroz pozlaćeni prsni remen. Bio je na telefonu, ili je barem govorio u slušalicu. Iza njega je stajao Paul. Sir Jack je pokazao na nisku stolicu koja je bila privučena do druge strane stola. Kao i na onom njezinu prvom razgovoru Martha je odbila slijediti naputke.
Nakon minute i nešto, pošto je izdao zapovijedi nekome tko je možda, a možda i nije, bio na drugom kraju telefonske linije, Sir Jack je pritisnuo dugme i rekao. „Zadržite pozive.” A onda je pogledao Marthu. „Iznenađeni?”
Martha nije odgovorila.
„Onda, znači, niste iznenađeni.” Zakikotao se kao na neku nejasnu aluziju.
Martha je već gotovo zaustila kad je Sir Jack teško ustao i rekao: „No, dragi Paul, zaboravio sam. Ovo je sada tvoja stolica. Čestitam.” Ukočeno je, pokretima kakva dvorskog upravnika ili vratara u parlamentu, privukao stolicu Paulu, a onda mu je podvukao ispod bedara. Paul je, primijetila je Martha, barem imao stida da izgleda kao da je zbunjen.
„Vidite, gospođice Cochrane, vi nikada niste naučili jednostavnu lekciju. Vi me podsjećate na lovca koji je slijedio medvjeda grizlija. Znate tu priču?” Nije čekao da mu odgovori. „U svakom slučaju zavređuje da se ponovno ispriča. Zavređuje ,91 to je ispalo tako bogato smislom, ne zamjerite mi zbog te nenamjerne razigranosti. To je sigurno posljedica mog raspoloženja. Dakle: lovac je čuo da se na jednom otoku u blizini obale Aljaske pojavio medvjed. Unajmio je helikopter da ga preveze preko vode. Nakon potrage našao je medvjeda, silnog, golemog, mudrog starog medvjeda. Nanišanio je, opalio brzi hitac - fijuuuuuu - i strahovito promašio tako da je životinju samo malo ranio. Medvjed je odjurio u šumu, a lovac u potjeru za njim. Kružio je po otoku, obišao ga uzduž i poprijeko, po brdima i dolinama tragao za medvjeđim tragovima. Možda je Brundo otpuzio u kakvu pećinu i ispušta svoje posljednje dahtaje. Bilo kako bilo, medvjeda nigdje. Dan se počeo gasiti, pa je lovac zaključio da je već bilo dosta i umoran se počeo vraćati na mjesto gdje ga je čekao helikopter. Približio se na stotinjak jardi i opazio pilota kako mu prilično uzbuđeno domahuje. Stao je, odložio pušku i mahnuo mu nazad i u tom mu je trenutku medvjed, jednim jedinim udarcem one svoje grdne šapetine” - Sir Jack je naznačio taj pokret za slučaj da ga Martha ne mogne zamisliti - „otkinuo glavu.”
„I medvjed je otada sretno živio do kraja svog života?” Martha se nije bila u stanju oduprijeti sprdnji.
„Ali, ovo ću vam reći, Gospođice Cochrane, nije poživio lovac, jebiga, ali nije lovac, jebiga.” Sir Jack se povlačio pred njom unazad i u tom se trenutku, dok se onako ljuljao i rikao, doimao još medvjedskije. Paul se kliberio kao prava ulizica.
Ne obraćajući pozornost na Sir Jacka, rekla je novoimenovanom Čelnom izvršnom djelatniku: „Dajem ti najviše šest mjeseci.”
„Je li to zapravo laskanje?”, hladno joj je uzvratio.
„Mislila sam...”, jao, Martha, pusti to. Mislila si da ćeš dobro procijeniti situaciju. Razne situacije. A nisi. To je sve.
„Oprostite što upadam u trenutku privatne žalosti.” Sir Jackov sarkazam bio je lascivan. „Ali ima nekoliko točaka u ugovoru koje treba pojasniti. Vaša su mirovinska prava poništena kao što stoji u ugovoru, zahvaljujući onom vašem silnom propustu u vezi s incidentom kod Hoodove pećine. Imate dvanaest sati da raščistite stol i prostorije. Na poklon za odlazak imate kartu u jednom smjeru u ekonomskoj klasi trajekta za Dieppe. Vaša je karijera došla svome kraju. Ali samo u slučaju da ste se skloni nesložiti, optužbe za prevaru i pronevjeru što smo ih priredili i bit će spremne da budu pokrenute, ako bude potrebno.”
„Teta May”, rekla je Martha.
„Moja je mama imala samo braću”, odgovorio joj je Sir Jack samodopadno. Pogledala je Paula. Nije joj dočekao pogled. „Nema dokaza”, rekao je. „Više nema.
Mora da je nestao. Valjda spaljen ili tako nešto.”
„Ili ga je možda pojeo medvjed.”
„Vrlo dobro, gospođice Cochrane. Drago mi je vidjeti da ste povratili svoj smisao za humor usprkos svemu. Dakako, moram vas upozoriti da, ako iznesete ikakve tvrdnje, javne ili privatne, koje bi se mogle smatrati štetnima za moj ljubljeni Projekt, tada neću oklijevati poslužiti se svim svojim - ne malim! - moćima da vas spriječim. A poznajući me kao što me vi poznajete, bit ćete svjesni da se neću zadovoljiti s pukom obranom svojih interesa. Bit ću vrlo proaktivan. Siguran sam da me razumijete.”
„Gary Desmond”, rekla je Martha.
„Gospođice Cochrane, vi ste izgubili korak. Kako bilo, očito vas rano umirovljenje privlači. Paul, reci joj što je nova.”
„Gary Desmond je postavljen za glavnog urednika The Timesa .”
„Uz velikodušno određenu plaću.”
„Točno, gospođice Cochrane. Cinici kažu da svatko ima svoju cijenu. Ja sam manje ciničan negoli je netko koga neću spominjati. Ja mislim da svatko ima svoju predodžbu o visini nagrade koju zaslužuje. Nije li to časniji način gledanja na stvari? Vi ste, mislim da se dobro sjećam, tražili izvjesne platne uvjete kad ste došli raditi za mene. Htjeli ste posao, ali ste naveli svoju cijenu. Tako bi bilo kakva kritika štovanja vrijednog gospodina Desmonda, čije je novinarsko pamćenje nenadmašno, bila čisto licemjerje.”
„O kojem vi...” Jao, Martha, zaboravi. Pusti to.
„Čini se, gospođice Cochrane, da jutros mnogo rečenica ostavljate bez svršetka. Zbog stresa, pretpostavljam. Dugo putovanje morem tradicionalno je čisti lijek. Avaj, mi vam možemo ponuditi jedino kratak put preko Kanala.” Iz džepa je izvukao omotnicu i bacio je pred nju. „Eto”, rekao je stavljajući na glavu onaj svoj trorogi šešir i povukao se manje kao grizli koji ide unazad koliko kao kapetan broda koji izgovara presudu pobunjeniku, „ovime vas proglašavam personom non grata na ovom Otoku. Zanavijek.”
Marthi su navrli odgovori u glavu, ali ne i na usne. Uputila je Paulu neutralan pogled i, ne obrativši pozornost na omotnicu, po posljednji put napustila ured.
OPROSTILA SE s dr. Maxom, Seoskim Mišem, Pragmatičnim Poganinom. S dr. Maxom, koji nije tražio ni sreću niti spasenje. Je li tragao za ljubavlju? Pretpostavljala je da nije, ali zapravo o tome nisu razgovarali. On je tvrdio da želi jedino uživanje, s njegovim divnim urezanim nezadovoljstvom. Izljubili su se u obraze, a nju je zapahnuo dašak patvorene eau de toilette . Dr. Max možda i jest sagradio svoj vlastiti sjajni oklop, ali ona ga je u tom trenutku vidjela kao nešto ranjivo, nevino, golo. Tko će ga sada štititi kad nje više nema?
„Doktore Max.”
„Gospođice Cochrane?” Stajao je pred njom, s palčevima u džepovima eukaliptusnog pršnjaka, kao da samo od studenta čeka novo pitanje pa da se razmaše.
„Vidite, sjećate se kad sam vas pozvala prije nekoliko mjeseci?”
„Kada ste me planirali otpustiti?”
„Doktore Max !”
„Pa, jeste, zar niste? P-ovjesničar u tijeku svojih proučavanja stječe izvjestan nos za mehanizme moći.”
„Hoće li vam biti dobro, doktore Max?”
„Mislim da hoće. Pitmanovim papirima treba mnogo sređivanja. A onda, naravno, tu je i biografija.”
Martha mu se osmijehnula i prijekorno zanjihala glavom. Prijekor je uputila samoj sebi: dr. Maxu nije trebao ni savjet niti njezina zaštita.
U crkvi Sv. Aldwyna buljila je u niz lutrijskih brojeva. Moja Martha, ni ovaj tjedan nema jack-pota, opet. Sjela je na hladnjikast, vezeni jastučić s inicijalima i činilo joj se gotovo kao da njuši vlažno svjetlo. Zašto se našla tu? Nije se došla pomoliti. Nije bilo usrdna duha pokajanja. Skeptik se suočio s paklom, hulitelj čije su se bujice rastočile: njezin slučaj nije opetovanje stare, kleru ugodne priče. Pa opet, ima li tu usporedbe? Dr. Max nije vjerovao u spasenje, ali ona možda jest, i osjećala je da bi ga mogla naći među ostacima nekog većeg, odbačenog sustava spasenja.
- Onda, Martha, što to tražiš? Meni možeš reći.
- Što tražim? Ne znam. Možda spoznaju da život, usprkos svemu, ima mogućnosti za ozbiljnost. Što me mimoišlo. Kao što, možda, mimoilazi većinu ljudi. Ali eto.
- Samo nastavi.
- Pa, pretpostavljam da bi život morao biti ozbiljniji ako ima strukturu, ako tamo negdje vani postoji nešto veće nego što si ti.
- Lijepo i diplomatski, Martha. I banalno. Velebno besmisleno. Pokušaj opet. - U redu. Ako je život trivijalnost, onda je očaj jedini izbor.
- To je već bolje, Maitha. Mnogo bolje. Osim ako ne misliš da si odlučila vidjeti Boga kao način da izbjegneš sredstva protiv potištenosti.
- Ne, to ne. Krivo me shvaćaš. Ja nisam tu u crkvi zbog Boga. Jedan od problema jest taj da riječi, ozbiljne riječi, stoljećima rabe ljudi kao što su ovi rektori i vikari ispisani na ovom zidu. Danas izgleda da riječi ne pristaju značenju. Ali ja mislim da s time u vezi postoji nešto što budi zavist u ovom neizbježnom svijetu. Život je mnogo ozbiljniji, zbog toga i bolji, zbog toga i podnošljiviji, ako postoji neki veći kontekst.
- Joj, daj, Martha, dosadna si. Ti možda nisi religiozna, ali si svakako pobožna. Draža si mi bila onakva kakva si bila prije. Krhak cinizam iskreniji je odgovor na moderan svijet nego ta... sentimentalna čežnja.
- Ne, nije to sentimentalno. Naprotiv. Ja samo kažem da je život ozbiljniji, bolji i podnošljiviji, čak ako mu je kontekst hirovit i okrutan, čak i ako su mu zakoni pogrešni i nepravedni.
- Sad to već jest raskoš naknadnog uvida. Reci to žrtvama vjerskih progona kroz stoljeća. Bi li radije da te izlome na kotaču ili da imaš lijep mali bungalov na Otoku Wightu? Mislim da mogu pogoditi odgovor.
- I još nešto...
- Ali nisi mi odgovorila na zadnje pitanje.
- Pa sad, možda griješiš. I još nešto. Pojedinčev gubitak vjere i gubitak vjere u narodu, nije li to uvelike isto? Gle što se dogodilo Engleskoj. Staroj Engleskoj. Prestala je vjerovati. O, i dalje se tamo nešto petljalo. To je bilo OK. Ali je izgubilo ozbiljnost.
- O, znači sada je narod izgubio vjeru, je li? Martha, to ti je prilično ironično. Misliš da je naciji bolje ako ima neka ozbiljna uvjerenja, čak i kad su hirovita i okrutna? Vrati onda Inkviziciju, zavrti Velike Diktatore, Martha Cochrane vam s ponosom predstavlja...
- Prestani. Ne mogu objasniti, a da se sama sebi ne narugam. Riječi naprosto slijede svoju vlastitu logiku. Kako ćeš presjeći uzao? Vjerojatno tako da zaboraviš riječi. Pusti riječi van Martha...
U svijest joj je došla jedna slika, slika koju su dijelili i prethodnici koji su sjedili u tim klupama. Ne Guilliamus Trentinus, naravno, ili Anne Potter, ali je vjerojatno bila poznata potporučniku Robertu Timotyju Pettigrewu, Christini Margaret Benson, Jamesu Thorogoodu i Williamu Pettyju. Žena obješena i visi, žena gotovo izvan ovoga svijeta, užasnuta i prestravljena iako na koncu sretno izbavljena. Osjećaj padanja, padanja što ga svakodnevno imamo u svojim životima, a potom svijest da je taj pad bio ublažen, spriječen, nevidljivom strujom u čije postojanje nitko nije sumnjao. Kratak, vječan trenutak koji je bio apsurdan, nemoguć, nevjerojatan, istinski. Jaja su se slupala od blage trešnje pri prizemljenju, ali ništa više. Bogatstvo svih kasnijih života nakon tog trenutka.
Kasnije je taj trenutak preuziman, ponovno otkrivan, oponašan, uprošćivan; i ona je dala svoj obol. Ali takvo se uprošćivanje uvijek zbiva. Ozbiljnost leži u slavljenju izvorne slike: vratiti se tamo, vidjeti je, osjetiti je. Tu se razišla s dr. Maxom. Nešto u tebi može sumnjati u to da se magičan trenutak ikada zbio, ili se barem nije odigrao tako kako se sada pretpostavlja. Ali isto tako moraš slaviti predodžbu i sam taj trenutak čak ako se i nije dogodio. Eto, tu leži mala ozbiljnost života.
Spustila je novo cvijeće na oltar i maknula prošlotjedno koje je već bilo krto i krhko. Povukla je teška vrata i nespretno ih zatvorila, ali nije ih zaključala za slučaj da ima i drugih. Jer tvoja je kućica, i cvijeće i priča.

3: Anglija

JEZ HARRIS je nizom odrješitih pokreta iz zgloba oštrio kosu. Imao je vikar jedan prastari Atco na benzin, ali Jez je stvari više volio raditi na čist način; osim toga, prevaljeni nadgrobni spomenici namjerno su bili raštrkani u neredu, kao da se htjelo naprkositi svakoj mehaničkoj kosilici. Martha je gledala kako se na drugoj strani crkvenog groblja Harris sagiba i zateže kožne vezice u koljenima. Onda je pljunuo u šake, izgovorio nekoliko izmišljenih kletvi i bacio se na piriku i gorske ruže, jagorčevinu, različak i uzbujalu grahoricu. Sve dok korov ponovno ne izraste Martha će moći čitati urezana imena svojih budućih sudrugova.
Bio je rani lipanj, tjedan prije Svetkovine, i vrijeme je odavalo varljiv utisak da je ljeto. Vjetar je jenjao, pa su tromi bumbari glavinjali kroz miris spržene trave. Srebrni pjegavi leptiri ukrštali su bezbrižne letne putanje sa smeđima. Samo je prerevnosni čižak, u potrazi za kukcima, iskazivao nametljiv radni moral. Šumske su ptice sada bile odvažnije nego u njezinu djetinjstvu. Martha je nekidan gledala batokljuna kako točno pred njezinim nosom lomi košticu od trešnje.
Groblje je bilo mjesto neobaveznosti i propadanja, blaže štete od vremena. Slap pavita prikrivao je opasan nagib kremenog zida. Bila je tu i jedna crvena bukva, čije su dvije otežale grane bile poduprte drvenim potpornjima i grobljanskim dverima s izvijenim natkrovljem koje je prokišnjavalo. Mahovinom obrasle letvice klupe na kojoj je Martha sjedila zaječale su čak i pod njezinom pažljivo raspoređenom težinom.
„Čižak je živahna ptičica koja se ne skuplja u jata.” Odakle joj to? Naprosto joj je palo na pamet. Ne, greška: to joj je uvijek bilo u pameti i sada je iskoristilo priliku da joj doleprša u svijest. Radnje pamćenja sve su više bivale nasumične; zapazila je to. Svijest joj i dalje radi bistro, mislila je, ali u trenucima opuštanja navire joj svakojako smeće iz prošlosti. Prije nekoliko godina, u srednjoj dobi, ili u zrelosti, kako se god to zvalo, pamćenje joj je bilo praktično, opravdavajuće. Na primjer, djetinjstva se sjećala u slijedu udesa koji su objašnjavali zbog čega si takva osoba kakvom si postao. Danas ima više zapinjanja - lanac bicikla koji preskače zubac - a manje posljedica. Ili te to možda vlastiti mozak upućuje na ono što nisi htjela znati: da si postala osoba koja jesi, ne po objašnjivom uzroku i posljedici, po činima volje koji su nametnuti u okolnostima, već iz pukog hira. Cijeloga života mlatiš krilima, ali vjetar je taj koji odlučuje kamo ćeš.
„Gospodine Harris?”
„Gospođice Cochrane, slobodno me zovite Jez, kao svi drugi.” Potkivač je bio grmalj od momka kojem bi, kad bi se uspravio, zaškljocalo u koljenima. Nosio je seosku odjeću po vlastitom izumu, sve džepovi, remeni i neočekivani prišavi, koja je pomalo podsjećala i na maurskog plesača i na ljubitelja bondaže.
„Mislim da jedna crvenrepka još sjedi tamo”, rekla je Martha. „Odmah iza pavita. Pazite da je ne uznemirite.”
„Pazit ću, gospođice Cochrane.” Jez Harris je trzajem smaknuo s čela nemirne pramenove kose, s mogućom podrugljivom pobudom. „Kažu da crvenrepka donosi sreću onima koji im ne diraju gnijezda.”
„Je li to istina, gospodine Harris?” Marthin je glas bio pun nevjerice.
„Jest u selima, gospođice Cochrane”, odgovorio je Harris tvrdo, kao da joj to što je razmjerno nedavno došla amo ne daje pravo da propituje povijest.
Odiljao se da se pijukom baci na površinu obraslu vučjom šapom. Martha se nasmiješila za sebe. Čudno kako ne može samu sebe natjerati da ga zove Jez. Iako Harris nije bilo autentičnije. Jez Harris, nekoć Jack Oshinsky, mlađi pravni stručnjak za američku elektroničku tvrtku koji je za vrijeme krize bio prisiljen napustiti zemlju. Bilo mu je draže ostati, pa je antedatirao i vlastito ime i tehnologiju: danas potkiva konje, pravi obruče za bačve, oštri noževe i srpove, potkresuje javore, održava cvjetnjake i spravlja neku gadnu jabukovaču u koju bi, prije nego je posluži, uronio usijani žarač. Ženidba s Wend y Temple ublažila mu je i podomaćila milvokijevski izgovor; silno je uživao u tome da, kad god se pojavi kakav antropolog, putopisac ili jezikoslovni teoretičar nevješto prerušen u turista, glumi seljačinu.
„Recite mi”, znao bi početi kakav čestiti putnik-namjernik s novim čizmama s reklamne prodaje, „ima li onaj šumarak tamo neko posebno ime?”
„Ime?” Harris bi se proderao iz svoje kovačnice, mršteći čelo i nabijajući po užarenoj potkovi kao manijakalni ksilofonist. „Ime?”, ponovio bi, ljutito kroz zamršenu kosu mjerkajući ispitivača. „To je Halleyjev lug, to znaju i vrapci na grani. Prezrivo bi odbacio potkovu u kantu s vodom, a šištanje i para samo bi dramatizirali njegov prijekor.
„Halleyjev lug... Mislite... kao Halleyjev komet?” Tu bi već prerušeni srkač i brstitelj retardirane ljudskosti zažalio što ne može izvaditi bilježnicu i kazetofon.
„Komet? Koji sad komet? Nema ovdje nikakvih kometa, koliko ja znam. Znači, nikad niste čuli za Ednu Hailey? Ne, ja mislim da vam ovdašnji ljudi neće o tome pričati. Nisu to čista posla, ako mene pitate, nisu čista posla.”
U međuvremenu, s promišljenim oklijevanjem i nakon što bi izveo znakove da je gladan, potkivač Harris, rođeni Oshinsky, sastavljač nacrta zakona, dopustio bi sebi da ga počaste pudingom od mesa i bubrega u „Jutarnjem suncu”, pa bi, dok bi mu uz lakat stajala pinta piva, počeo onako, kao usput, spominjati priče o vješticama i praznovjerju, o seksualnim obredima na sjajnoj mjesečini i klanju stoke u transu, a sve to ne tako davno. Ostali bi pijanci u konobi osluškivali kako rečenice zamiru kad bi Harris sam sebe zaustavljao i melodramatično stišavao glas. „Naravno, vikar je to uvijek poricao...”, bilo bi im rečeno, ili „Koga god sretnete, reći će vam da nikada nisu poznavali Ednu, ali ona ih je kupala kad su se rodili, i kupala ih je kad su umrli, i između toga...”
S vremena na vrijeme bi g. Mullin, učitelj, izgrdio Jeza Harrisa, namirući mu da folklor, a naročito izmišljeni folklor, ne smije biti predmetom novčane razmjene ili trampe. Učitelj je bio odmjeren i stidljiv, i silno privržen općenitosti i načelu. Drugi u selu postavljali su stvari mnogo jednostavnije: za njih su Harrisove izmišljotine i pohota bile dokazom potkivačeva neengleskog podrijetla.
Ali u oba slučaja Harris bi otklanjao prigovor i uz svakakva kreveljenja i češkanje po tjemenu u svoju priču uvlačio i g. Mullina: „Ta nemojte se plašiti, gospodine Mullin, Sir. Nikada nisam izustio ni riječi o vama i Edni, ni riječi, evo ovom se kosom presjeko preko gr’oca ako sam ikada na svoj dušnik išta lanuo o tim stvarima...”
„Joj, Jez, prestani s tim”, usprotivio bi se učitelj, iako je to što ga je nazvao po imenu zapravo značilo priznavanje poraza. „Mislim, ne pretjeruj s tim svim budalaštinama koje im trpaš. Ako želiš ovdašnje legende, imam puno knjiga koje ti mogu posuditi. Zbirke folklora, takve stvari.” G. Mullin je ranije u životu bio preprodavač starina.
„Misliš, stara Mama Fairweather i te stvari? Ako već hoćete znati, gospodine Mullin, Sir” - i tu je Harris navukao izgled skromne samodopadnosti - „probao sam ja s tim stvarima, ali nije išlo. Draže su im Jezove priče, to je istina. Vi i gospođica Cochrane možete ići skupa čitati te svoje knjige uz svijeću...”
„Zaboga, Jez.”
„Sigurno je bila ljepotica u svoje vrijeme, ta gospođica Cochrane, što misliš? Kažu da joj je netko prošli ponedjeljak uvečer s užeta za sušenje ukrao podsuknju kad je stari jazavac Brock svirao na mjesečini na Vješačkom brijegu...”
Nedugo nakon tog susreta g. Mullin, čestit i zbunjen, sav rumen u licu, s kožnim zakrpama na laktovima, pokucao je na stražnja vrata kod Marthe Cochrane i izjavio joj da ništa ne zna o pitanju ukradenoga donjeg rublja, o čijem nestanku uistinu ništa nije znao, sve dok, sve dok...
„Jez Harris?”, pitala je Martha sa smiješkom.
„Ne mislite...”
„Ja mislim da sam možda malo prestara da bi koga zanimalo moje rublje.”
„Oh, taj..., taj... - hulja .”
G. Mullin bio je plah, nemiran čovjek kojeg su učenici zvali Čižak. Prihvatio je šalicu čaja od mente i, ne po prvi put, pustio da mu kićenja protiv kovača blago zauzmu višu razinu. „Radi se, gospođice Cochrane, o tome da ja s jedne strane ne mogu a da ne budem na njegovoj strani, kad govori te svoje teške laži svim onim zabadalima i smutljivcima koji čak ne žele otkriti što sami smjeraju. Nek varalica bude sam prevaren - ja sam siguran da je to prava riječ, makar u ovom trenutku ne mogu za to sasvim staviti ruku u vatru. Bi li to mogao biti ratni...?”
„Ali s druge strane...”
„Da, hvala vam, ali s druge strane, volio bih kad on ne bi izmišljao one stvari. Ja imam knjiga o mitovima i legendama i lako ih može dobiti. Tamo ima svakakvih priča na izbor. Da hoće, mogao bi ih čak voditi na izlete. Da ih odvede gore na Vješački brijeg i priča im o Obješeniku s kukuljicom. Ili, eno mu stare majke Fairwater i njezine utve zlatokrile.”
„Ali to onda ne bi bile njegove priče, zar ne?”
„Ne bi, to bi bile naše priče. One moraju biti... istinite .” Samom je sebi zvučao neuvjerljivo. „Sad, ne možda istinite, ali barem zabilježene.” Martha ga je samo gledala. „U svakom slučaju, znate što hoću reći.”
„Znam što hoćete reći.”
„Ali, gospođice Cochrane, imam osjećaj da ste na njegovoj strani. I jeste, zar ne?” „Gospodine Mullin”, rekla je Martha pijuckajući čaj od mente, „kad se dođe u moje godine, često shvaćate da niste ni na čijoj strani, ne naročito. Ili na svačijoj strani, kako vam je draže, zaista.”
„O Bože”, rekao je g. Mullin. „Znate, ja sam mislio da ste vi jedna od nas.”
„Možda sam ja upoznala previše tih ’nas’ u životu.”
Učitelj ju je gledao kao da je pomalo nelojalna, da sasvim moguće nije ni domoljupkinja. On je u školskom razredu revnosno poučavao učenike. Učio ih je geologiju tog kraja, popularne popjevke, porijeklo naziva mjesta, obrasce seobe ptica i o kraljevstvima heptarhije92 što je, pomislila je Martha, mnogo lakše nego engleske pokrajine). Vodio ih je do sjevernog ruba kimmerdigeanske formacije i pokazivao im starinske rvačke zahvate prema ilustracijama u enciklopedijama.
I ideja za oživljavanjem - ili možda, budući da su sjećanja netočna, za ustanovljenjem - seoske svetkovine, bila je ideja g. Mullina. Jednoga poslijepodneva Marthu Cochrane je posjetila službena delegacija koju su činili učitelj i vikar. Znalo se da je ona, za razliku od većine sadašnjih žitelja tog sela, zapravo odrasla na selu. Uz lončiće cikorije i prhke kekse zamolili su je da im iznese svoja sjećanja.
„Tri mrkve duge”, odgovorila je. „Tri mrkve kratke. Tri mrkve razne.”
„Da?”
„Pladanj povrća. Pladanj može biti ukrašen, ali smije se uzeti samo peršin: cvjetača, ako se koristi, mora biti na stabljici.”
„Da?”
„Šest bobova. Šest grimiznih puzavaca. Devet patuljastih grahova.”
„Da?”
„Vrč marmelade. Sve uvrštene koze moraju biti ženke. Vrč sira s limunom. Frizijska junica koja ne pokazuje više od dva široka zuba.”
Donijela je knjižuljak izblijedjelih crvenih korica. Njezini su je posjetitelji prelistali.
„Tri dalije, kaktus 6-8 inča - u jednoj vazi”, čitali su. Pa: „Pet dalija, kićanka, ispod 2 inča u promjeni.” Pa: „Pet dalija, minijaturna loptica.” Pa: Tri dalije, ukrasne, više od 8 inča - u tri vaze.” Ta trošna knjiga s popisima izgledala je kao iskrhana grnčarija iz beskrajno složene i po svemu očito dekadentne civilizacije.
„Natjecanje u jahačkim kostimima”, premišljao je velečasni Coleman. „Dvije pokrivene vješalice za kapute? Izložak napravljen od slanog tijesta? Najbolji čuvar djece ispod 15 godina starosti? Pas kojeg bi sudac poveo kući?”
Unatoč njegovu poštovanju prema učenju iz knjiga, učitelj nije bio uvjeren. „Možda bismo u cjelini mogli početi od zapisanoga.” Vikar je kimnuo da se slaže. Ostavili su joj poslovnik Okružnog poljoprivrednog i hortikulturnog društva.
Martha ga je kasnije prelistala, sjećajući se i opet mirisa pivskog šatora, striganja ovaca, i svojih roditelja kako su je zaljuljali do neba. I opet je tu bio g. A. Jones i ono kako se njegov grah sjao na crnom baršunu. Cijelog se života pitala je li g. A. Jones ikada varao ne bi li dosegnuo onakvo savršenstvo. Nije bilo načina da to sazna: u međuvremenu je sam postao gnojivo.
Iz zarđalih klamarica knjige ispale su stranice; a onda i suhi list. Stavila ga je, onako krtog i sivog, na dlan. Jedino joj je prstast rub govorio da je od hrasta. Sigurno ga je bila uzela, prije toliko godina, i sačuvala iz nekog posebnog razloga: da se upravo na jedan takav dan kao što je ovaj podsjeti upravo na jedan dan kao što je bio taj. Samo, koji je to dan bio? Nije joj vrijedilo da se napreže: uspomene na radost, uspjeh ili obično zadovoljstvo nisu joj se vraćale, nije bilo nikakva blijeska sunčanih zraka kroz krošnje, niti je koja čiopa prhnula pod strehu, niti je bilo mirisa ljiljana. Ostala je bez svojega mlađeg ja jer je izgubila najvažnije stvari mladosti. Osim ako to njezino mlađe ja nije usahnulo jer nije predvidjelo najvažnije stvari starosti.
Jez Harris je propuzao kraj slapa pavita, a da nije uznemirio crvenrepku i tako je sebi donio sreću, prema njegovu vlastitom novom tumačenju. Nakon njegova košenja i potkresivanja groblje je zapravo više odavalo izgled da je održavano negoli da je uredno; ptice i leptiri nastavili su svoje živote. Marthino oko, a potom svijest, preletjeli su preko sumporače prema jugu, pa preko nizine, preko vode, pa mimo vapnenačke litice prema drugom jednom grobištu, mjestu od svijetlog suhozida i ispranim ledinama. Tamo divlji život nije imao poticaja; bude li moguće i gliste će biti zabranjene, a time i samo vrijeme. Ničemu se ne smije dopustiti da remeti počivalište prvoga baruna Pitmana od Fortuibusa.
Čak ni Martha nije zavidjela Sir Jacku u njegovoj velebnoj osami. Otok je bio njegova zamisao i njegov uspjeh. Marthina i Paulova seljačka buna priskrbjela je nezaboravnu međuigru, odavno ispisanu iz povijesti. Sir Jack se također hitro pozabavio subverzivnim tendencijama izvjesnih namještenika da se pretjerano identificiraju s likovima koje su angažirani predstavljati. Novi Robin Hood i njegova nova vesela družina povratili su poštovanje odmetništvu. Kralju je predan čvrst podsjetnik na obiteljske vrijednosti. Dr. Johnson je prenesen u bolnicu u Dieppeu, gdje mu ni terapija niti najmoderniji psihotropski lijekovi nisu uspjeli ublažiti duševni rastroj. Propisani su mu jaki sedativi ne bi li mu držali pod nadzorom sklonost samosakaćenje.
Paul je ustrajao nekoliko godina kao čelni izvršni djelatnik, što je bilo duže nego što mu je Martha predvidjela; a onda, kao što ide uz odvratnost i pozamašnu dob, Sir Jack je ponovno preuzeo uzde u svoje ruke. Nedugo nakon toga posebno glasanje oba doma Parlamenta proizvelo ga je u prvog baruna Pitmana od Fortuibusa. Promaknuće je bilo prihvaćeno nem con93 i Sir Jack je priznao da bi takvu počast odbio samo bahat čovjek. Dr. Max je pomno složio vjerodostojno porodično stablo za novog baruna, čija je vila počela nadmašivati Buckinghamsku palaču i po blještavilu i po prolasku Posjetitelja. Sir Jack bi se zagledao niz šetalište sa suprotne strane, s mišlju da mu je njegova posljednja velika ideja, njegova Deveta simfonija, donijela zasluženo bogatstvo, svjetsku slavu, pljesak tržišta i leno. Istinski je priznat i kao inovator i kao čovjek od ideja.
Pa i u smrti ostao je takmičarski raspoložen. Kad je trebao odrediti svoje počivalište, čak se i sama pomisao o tome da osnivač Otoka dijeli tlo s kakvim manjim igračima doimala prilično nedostojnom. Crkva Sv. Mildred u Whippinghamu na imanju Kuće Osborne, rasklopljena je i ponovno sastavljena visoko na Tennysonovu dolu čija su se popularna prostranstva u budućim godinama možda mogla preimenovati, premda, dakako, samo kao odgovor čvrstom izrazu volje Otoka. Dva jutra grobišta ograđena su suhozidom opremljenim mramornim pločicama koje su nosile neke od vječnijih Sir Jackovih dicta. U središtu, na blagom usponu, čisti bi nehaj bio zanemariti zahtjeve Posjetitelja na tom budućem žarišnom mjestu u Engleskoj, Engleska.
Sir Jack je proveo svoje posljednje mjesece između nacrta arhitekata i vremenske prognoze. Sve je više vjerovao u znakove i predznake. Veliki William je negdje zabilježio da bučne žalopojke s neba često pretkazuju smrt velika čovjeka. Sam Beethoven je umro kad mu je nad glavom zatutnjao oblak. Posljednje riječi što ih je izgovorio bile su u pohvalu Engleskoj. „Blagoslovio ih Bog”, rekao je. Bi li bilo tašto - ili možda ne bi bilo istinski smjerno - reći isto to kad se nebesa budu bunila zbog njegova odlaska? Prvi barun Pitman još je prežvakavao svoj oproštajni epigram kad je umro, samozadovoljno zagledan van u modro i vedro nebo.
Pogreb je bio smotra govorancija i konja s crnim perjanicama; ponešto tuge je bilo i odistinsko. Ali Vrijeme, ili, točnije, dinamika Sir Jackova vlastitog Projekta imala je svoju osvetu. Prvih mjeseci Glavni Posjetitelji su dolazili odali poslovanje kod mauzoleja, čitali Sir Jackovu zidnu mudrost i odlazili zamišljeni. Ali su jednako lako nastavili obilaziti Pitmanovu vilu na drugom kraju Šetališta, ako ne i u većem broju. Takvo iskreno oduševljenje samo je naglašavalo prazninu i melankoliju zdanja nakon smrti njegova vlasnika, pa je i Jeffu i Marku izgledalo da postoji razlika između navođenja Posjetitelja da budu zamišljeni i navođenja da budu potišteni. A onda im je logika marketinga zaplamsala kao poruka na Belšazarovu94 zidu: Sir Jack mora živjeti.
Na audicijama je bilo zbunjujućih trenutaka, ali našli su Pitmana koji će, s malo vođenja i proučavanja, biti kao nov. Sir Jack - stari - pozdravio bi činjenicu da je njegov nasljednik odigrao mnogo šekspirskih uloga. Sir Jackova zamjena začas je postao popularan lik: dok bi silazio iz landaua da se stušti u svjetinu, držao predavanja o povijesti Otoka i po svojoj vili pokazivao ključne glavešine industrije odmora. Ručajte s Pitmanom u Cheshire Cheesu pokazao se kao sretan izbor za Posjetitelje. Jedina marketinška mana svega toga bila ta da je da protok posjetitelja u mauzoleju pao brzo kao i Betsyna košara s jajima - na izvjesne dane tamo je bilo više vrtlara negoli Posjetitelja. Smješkati se čovjeku ujutro, a poslijepodne mu obilaziti grob, za većinu je ljudi bilo znak sumnjiva ukusa.
Kad se Martha nakon desetljeća lutanja vratila u Angliju, Otok je bio pod trećim Sir Jackom. Stajala je na prednjoj palubi sezonskog trajekta iz Le Havrea, koji je tuljenjem sirene probijao nesiguran put u lučki pristan; dok joj je sitan škropac osvježavao obraze, pitala se u kakvu će stanju zateći pristanište. Užad je bačena i zategnuta; izlazne stube dovučene su na svoje mjesto; podignuta lica tražila su ljude druge, ne nju. Martha se iskrcala posljednja. Nosila je najstariju odjeću; ali i tako, carinik s velikim zulufima salutirao joj je prije nego što je stala ispred njegova uglačanog pulta od hrastovine. Bila je zadržala putovnicu Stare Engleske i sve vrijeme potajno plaćala porez. Te dvije mjere opreza svrstale su je u rijetku kategoriju onih koji imaju useljeničku dozvolu. Carinik u grubom modrom odijelu od serža koje se gubilo u teškim čizmama do iznad koljena izvukao je zlatni džepni sat koji mu se ovjesio preko trbuha, a u poslovnu knjigu od ovčje kože upisao vrijeme njezine repatrijacije. Zasigurno je bio mlađi od Marthe, ali ju je gledao kao da je davno izgubljena kći.

„Bolje jedna koja je odlutala, ako smijem biti toliko hrabar, gospođo.” Onda joj je pružio putovnicu nazad, opet salutirao i fućnuo dečku da joj ponese torbe do konjskog taksija.
Ono što ju je iznenadilo, gledano onako izdaleka, bilo je kako se brzo cijela stvar razmrsila. Ne, to nije bilo pošteno, to je bilo ono kako bi to napisao Londonski The Times - koji je i dalje izlazio u Rydeu. Službeni otočki stav, koji su Gary Desmond i njegovi nastavljači vjerno potkrepljivali, bio je zlurado jednostavan. Stara Engleska je progresivno rasipala moć, teritorij, bogatstvo, utjecaj i populaciju. Stara Engleska se na svoju štetu mogla usporediti s kakvom zatucanom provincijom u Portugalu ili u Turskoj. Stara Engleska je imala rezove po grlu i ležala je u jarku pod sablasnim plinskim svjetlom i jedina joj je uloga bila da služi kao odrečan primjer drugima. Od bogate udove do sirotice, kao što je pisalo u podrugljivu naslovu u Timesu. Stara Engleska izgubila je svoju povijest, pa je stoga - jer sjećanje je identitet - izgubila i svijest o sebi samoj.
Ali postojao je i drugi način gledanja na stvari i budući povjesničari, kakve god predrasude imali, bez sumnje će se složiti pri identificiranju dvaju jasno vidljivih razdoblja. Prvo je započelo ustanovljenjem Projekta Otoka i trajalo koliko se Stara Engleska - neka zbog spretnosti bude usvojen taj pojam - nastojala takmičiti s Engleskom, Engleska. To je bilo vrijeme vrtoglava propadanja kopna. Ekonomija koja se temeljila na turizmu propala je; spekulanti su uništili tečaj valute; odlazak kraljevske porodice stvorio je među plemstvom modu napuštanja domovine; najbolje nekretnine pokupovali su kontinentalni Europljani. Pobunjena Škotska kupila je velik pojas zemlje skroz dolje do sjevernih industrijskih gradova; čak je i Wales platio da se proširi u Shropshire i Herefordshire.
Nakon raznih pokušaja spašavanja, Europa je postala nesklona tome da uludo baca živ novac. Bilo je nekih koji su u ponašanju Europe vidjeli zavjeru prema naciji koja je nekoć osporavala prvenstvo kontinentu; pričalo se o povijesnoj osveti. Govorkalo se da su za vrijeme jednog tajnog ručka na Elysée predsjednici Francuske, Njemačke i Italije podigli čaše na riječi: „Nije nužno samo uspjeti, nužno je da drugi padnu.” Sve da to i nije istina, bilo je dovoljno dokumenata koji su curili iz Bruxellesa i Strasbourga koji su potvrđivali da su mnogi visoki službenici Staru Englesku držali manje kao prikladan slučaj za hitno ulaganje nego kao gospodarsku i moralnu pouku: među drugim je zemljama treba prikazati kao rastrošnu naciju i pustiti joj da kao poučan primjer o pretjeranoj pohlepi nastavi svoj slobodni pad. Uvedene su i simbolične kazne: meridijan u Greenwichu zamijenilo je Pariško podnevno vrijeme; na zemljovidima je Engleski kanal poslao Francuski Sleeve.
Sada je nastupila masovna depopulacija. Oni koji su bili karipskog i potkontinentalnog podrijetla počeli su se vraćati uspješnijim zemljama iz kojih su jednom došli njihovi pra-pra-pradjedovi. Drugi su odlazili u Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju i kontinentalnu Europu; no Stari Englezi nisko su kotirali na ljestvici poželjnih useljenika jer se za njih mislilo da donose klicu propasti. Europa je prema pododredbi Veronskog sporazuma Starim Englezima uskratila pravo na slobodu kretanja u Zajednici. Sleeveom su patrolirali grčki razarači koji su hvatali prebjege u čamcima. Nakon toga je usporen i porast populacije.
Prirodan politički odgovor na tu krizu bilo je biranje Vlade Obnove koja se obvezala provesti gospodarski oporavak, parlamentarni suverenitet i povrat teritorija. Prvi korak bilo je ponovno uvođenje stare funte kao središnje novčane jedinice, čemu se malo tko protivio jer je engleski euro prestao biti konvertibilan. Drugi korak bio je da pošalje vojsku da povrati teritorij koji je službeno proglašen okupiranim, ali koji je istini za volju bio prodan. Blitzkriegom je, na opći užas njegovih stanovnika, oslobođen dobar dio zapadnog Yorkshirea; ali nakon što su SAD podržale europsku odluku da Škotskoj armiji pojačaju naoružanje i ponudile neograničene kredite, Bitka za Rombalds Moor je dovela do ponižavajućeg Weentonskog sporazuma. Dok je pažnja odvraćana na drugu stranu, francuska Legija stranaca je okupirala Kanalske otoke i ponovno oživljeni zahtjev Quai d’Orsaya bio je podržan od strane Međunarodnog suda u Haagu.
Destabilizirana je zemlja nakon Weetonskog sporazuma bila opterećena reparacijama koje su obustavile politiku Obnove - ili barem onoga što se tradicionalno razumjelo kao Obnova. To je označilo početak novog razdoblja oko kojeg će povjesničari dugo lomiti koplja. Neki su tvrdili da je u tom trenutku zemlja naprosto digla ruke; drugi da se u nevolji iznašla nova snaga. Neprijepornim je ostalo da su odavno usuglašeni ciljevi nacije - gospodarski razvoj, politički utjecaj, vojna sposobnost i moralna nadmoć - sada ostali po strani. Novi politički lideri objavili su novu samodostatnost. Izdvojili su zemlju iz Europske zajednice - pregovarali su s takvim tvrdoglavim neracionalizmom da su im naposljetku zapravo platili da odu - proglasili su trgovinsku barijeru protiv ostatka svijeta, zabranili strano vlasništvo nad zemljom ili pokretnom imovinom unutar teritorija i raspustili vojsku. Useljavanje je bilo dopušteno, iseljavanje samo u rijetkim okolnostima. Najtvrdokorniji šovinisti tvrdili su da su te mjere smišljene da veliku trgovačku naciju izolacionizmom svedu na to da jede travu; ali moderni domoljubi mislili su da je to posljednja realistična opcija za naciju iznurenu vlastitom poviješću. Stara Engleska zabranila je svaki turizam osim za skupine koje su brojale dvoje ili manje članova i uvele bizantski sustav viza. Odbačena je stara podjela na pokrajine i stvorene su nove županije koje se temelje na kraljevstvima anglo- saksonske heptarhije. Na koncu, zemlja je proglasila svoju separatnost od ostatka zemaljske kugle i od trećeg tisućljeća, a ime promijenila u Anglija.
Svijet je počeo zaboravljati da je „Engleska” ikada išta značila osim kao Engleska, a Otok je radio na tome da to krivo sjećanje još pojača, dok su oni koji su ostali u Angliji počeli zaboravljati svijet s one strane. Uslijedila je, dakako, bijeda; iako je ta riječ, zbog nedostatka usporedbe, gubila značenje. Ako bijeda za sobom ne povlači neishranjenost ili loše zdravlje, onda to nije toliko bijeda koliko dragovoljan asketizam. Anglijci su jednako tako odbacili mnogo od tehnologije komunikacija koja je nekoć izgledala nužnom. Nova pomodnost vezala se uz naliv-pera i pisanje pisama, obiteljskim večerima oko radija i nazivanja „O”, za Operator; zatim su takvi pomodni običaji zadobili autentičnu moć. Gradovi su postupno odumirali; odustalo se od sustava za masovni promet, iako je i dalje vozilo nekoliko vlakova na paru; ulicama su gospodarili konji. Opet se kopao ugljen, a kraljevstva su isticala međusobne razlike; pojavili su se novi dijalekti koji su se temeljili na novim podvajanjima.
Martha nije znala što da očekuje kad ju je žuto-modri jednokatni autobus iskrcao u tom selu srednjeg Wessexa95 koji ju je primio kao žiteljku. Svjetski su mediji uvijek slijedili Londonski The Times koji je prikazivao Angliju kao kraj seljačke zaostalosti i svojevoljne sklonosti prema starinama. Zajedljivi satirički stripovi prikazivali su kako se seljačine polijevaju šmrkom kad prepiju jabukovače. Navodili su da kriminal cvjeta unatoč izuzetnim naporima policajaca na biciklima; zločince nije obeshrabrilo čak ni ponovno uvođenje klada.
U međuvremenu, pretpostavljalo se da će parenje među srodnicima proizvesti novu i bez premca obezmozgovljenu vrstu seoskog idiota.
Naravno, nitko s Otoka godinama nije posjećivao kopno, iako je bila moda da eskadrila Bitke za Englesku leti u lažne izviđačke misije iznad Wessexa. Buljeći kroz avionske prozore i s povremenim elektrostatičkim šumovima u ušima, „Johnnie” Johnson i njegove junačine u jaknama od ovčjeg runa blenuli su sa zaprepaštenjem u ono što je bilo dolje: cestovni promet i dalekovodi, ulična rasvjeta i panoi s reklamama, vitalni krvotok nacije. Vidjeli su mrtva, buldožerima sravnjena pregrađa i auto-ceste sa četiri trake koje se gube u šumama, s ciganskim karavanima koji su gordo stupali preko urušena, ispucalog asfalta. Tu i tamo vidjeli su se predjeli živog pošumljavanja, jedni izvorno prirodno raštrkani, drugi s oštrim crtama ljudske namjere. Život dolje doimao se sporim i majušnim. Umjereno velika polja isprepodijeljena su u uske trake; vjetrenjače-crpke marljivo se okreću; isušeni kanal odaje sliku raznovrsna prometa i vuče teglećih konja. Povremeno se daleko na obzoru zadržavao zemaljski trag dima parne lokomotive. Eskadrili se sviđalo letjeti nisko i iznenada nadlijetati selo u niskom letu: preplašena lica razjapljenih usta kao tintarnice okretala su se prema gore, pastuh se preplašio na naplatnom mostu, a njegov jahač bespomoćno maše šakom prema nebu. A onda, s nadmoćnim cerekom, junaci bi izveli pobjedonosan kovrtljaj, odbacili prazan rezervoar kao uvredljiv izazov i zauzeli oštar kurs prema bazi.
Piloti su vidjeli ono što su htjeli vidjeti: zastarjelost, srozavanje, propast. One manje vidljive promjene promaknule su im. Tijekom godina u Angliju su se vratila godišnja doba, kao nekad. Ljetina je opet postala proizvod tamošnje zemlje, i nije dolazila avionskim pošiljkama: prvi proljetni krumpiri bili su egzotični, jesenska dunja i dud dekadentni. Sazrijevanje se pokazalo kao nešto neizvjesno, a hladna su ljeta značila mnogo kisele zelene rajčice. Odmicanje zime značilo je sve veće truljenje jabuka u trapu i povećanu drskost grabežljivaca. Godišnja doba, kako su bila nepouzdana, više su štovana, pa su im počeci označavani pobožnim svetkovinama. Vremenske promjene, koje se odavno svelo na obične determinante osobnog raspoloženja, opet je postala središtem: nešto vanjsko, što je djelovalo svojim sustavom nagrada i kazni, naročito ovo potonje. Nije imala takmaca u sudaru s industrijskom klimom i u svojoj je nadmoći osjećala zadovoljstvo: tajnovita, samosvojna, hirovita, čak je i prijetila čudima. Magle su imale karakter i svoj mehanizam, grom je ponovno zadobio svoja božanska obilježja. Rijeke su plavile, more provaljivalo lukobrane, a kad bi vode opale ovaca je bilo i po krošnjama.
Kemikalije su isprane iz tla, boje su postale nježnije, a svjetlo neuhvatljivo; mjesec, s manje suparnika, sada se dominantnije dizao na nebu. To je proširilo prirodni krajolik, divljina se slobodno množila. Zečevi su se namnožili; jeleni i veprovi iz lovačkih farmi pušteni su u šume; gradske lisice vratile su se zdravijoj prehrani krvavim, bibavim mesom. Ponovno je uvedena općinska zemlja; polja i gospodarstva su se smanjila; iznova su posađene živice. Leptiri su napokon opet opravdali debljinu starih knjiga o leptirima; ptice selice koje su generacijama što su brže mogle nadlijetale taj zatrovani otok sada su ostajale sve duže, a neke su se odlučile i naseliti. Domaće su se životinje smanjile i postale žilavije. Mesna hrana opet je postala popularna, a s njom i krivolov. Djeca su slana u šume po gljive, a smjelija od njih, nakon što bi gricnula da kušaju, osjetila bi omamljenost; druga su kopala ezoteričko korijenje ili pušila suhe smotke paprati i hinila da haluciniraju.
Selo u kojem je Martha živjela već pet godina bilo je mala aglomeracija na mjestu gdje se cesta račvala prema Salisburyju. Desetljećima su kamioni potresali šljunčaste temelje kućeraka, a dim im je potamnio žbuku; na svim su prozorima bila dvostruka vakuumirana okna, a u ono su vrijeme samo mladi i pijani nepotrebno prelazili preko ulice. Sada je to rascijepljeno selo opet povratilo cjelovitost. Kokoške i guske su šetkale kao gazde preko ispucala asfalta po kojem su djeca iscrtala školice; patke su naselile trokutasto općinsko dobro i tamo branile svoju baricu. Oprano rublje visjelo je po užadi prikopčano drvenim štipaljkama, kloparalo suho na čistu vjetru. Kako su krovni crijepovi postali nedostupni, svaka se koliba vratila trstici i slami za krovove. Selo je bez prometa postalo sigurnije i prisnije; bez televizije seljani su više razgovarali, iako se činilo da imaju manje što pričati nego prije. Ničija posla nisu prošla neprimijećeno; torbari su dočekivani s oprezom; djeca su slana u postelju uz priče o drumskim razbojnicima i Ciganima koje su im komešale maštu premda jedva da je koji od tih roditelja uopće vidio Ciganina, drumskog razbojnika još manje.
Selo nije bilo ni idilično niti distopično. Nije bilo upadljivih idiota, usprkos najboljoj mimikriji Jeza Harrisa. Ako i jest bilo gluposti, na čemu je inzistirao Londonski The Times , onda je to bila glupost od one stare vrste, koja počiva na neznanju, a ne nove, koja se temelji na znanju. Velečasni Coleman bio je dobronamjerni dosadnjaković čiji je klerikalni status stigao poštom, a g. Mullin, učitelj, nedovoljno uvaženi autoritet. Trgovina se otvarala u nepravilnim razmacima smišljenim da zbune čak i najodanije mušterije; krčma je ovisila o pivnici iz Salisburyja, a krčmarova žena nije bila vješta u pravljenju sendviča. Nasuprot kuće Freda Templea, sedlara, postolara i brijača, nalazio se tor za dolutale životinje. Dvaput tjedno razdrndani je autobus odvozio seljane na sajam, mimo ambulante i srednjoveseške ludnice; vozača su obavezno oslovljavali sa George, a rado je obavljao poslove za one koji ostaju kod kuće. Bilo je zločina, ali u kulturi dragovoljne surovosti nije se penjao daleko iznad lopovluka i povremenih krađa kokica. Seljani su naviknuli kolibe ostavljati nezaključane.
Martha je isprva bila sentimentalna, sve dok se Ray Stout, krčmar - nekoć ubirač pristojbi na auto-cesti - nije nagnuo preko gostioničkog šanka s njezinim džinom i tonikom i riječima: „Pretpostavljam da je vama naša mala općina prilično zanimljiva . Kasnije je bila potištena zbog nehaja i uskih vidika, sve dok je Ray Stout nije izazvao riječima: „Usudio bih se reći, nedostaju vam svjetla velegrada, je li?” Na koncu se priviknula na tihu i nužnu opetovnost stvari, oprez, neprestano uhođenje, bespomoćnost, mentalni incest, duge večeri. Sprijateljila se s nekoliko sirara, nekadašnjih trgovaca općom robom; sjedila je na župnom vijeću i nikada nije propustila smotru cvijeća u crkvi. Šetala je po brdima; posuđivala je knjige iz pokretne knjižnice koja se svakog utorka parkirala na općinskoj livadi. U svome je vrtu uzgajala bijelu repu i crveni kupus u glavicama, salatu iz Batha, cvjetaču Sv. Jurja i luk Junak parka Rousham. Za uspomenu na g. A. Jonesa uzgajala je i više graha nego što joj je trebalo: Nož u koricama i Šarena gospa, Zlatni maslac i Grimizni car. Nijedan od njih u njezinim očima nije zavređivao da ga se stavi na crni baršun.
Bilo joj je dosadno, pa naravno; ali opet, vratila se u Angliju više kao ptičica selica negoli kao njezin gorljivi pobornik. S nikim se nije jebala; ostarjela je; poznavala je obrise svoje osame. Nije bila sigurna u to je li učinila pravu stvar, je li Anglija radila pravu stvar, i može li nacija uopće obrnuti svoj smjer i običaje. Je li to bila puka sklonost ka starini, kao što je izjavljivao The Times - ili je, pak, to obilježje bilo dio njezine prirode, povijesti? Je li to bio odvažan nov pothvat, neka duhovna obnova i moralna nadmoć, kao što su tvrdili politički lideri? Ili je to jednostavno bilo neizbježno, prisilni odgovor na gospodarsku propast, depopulaciju i osvetu Europe? O tim se pitanjima u selu nije raspravljalo: možda je to bio znak da je osorna, psorijatična samosvijest zemlje na koncu stigla svome kraju.
I naposljetku je i samu sebe prilagodila selu jer ionako više nije izgarala za time da se bavi osobnim privatnim pitanjima. Više nije umovala o tome je li život trivijalan ili nije i kakve bi posljedice mogle bili ako jest. Niti je znala je li smirenost što ju je dosegnula bila dokazom zrelosti ili slabosti. Danas odlazi u crkvu zajedno s drugim seljanima koji u trijemu koji prokišnjava slažu kišobrane u krstine i sjedi i sluša bezazlene službe dok oko nje želuci vape za komadom janjetine što se, eno, peče u pekara. Jer tvoja je kućica, i cvijeće i priča: tek zgodan stih.
Gotovo svakog poslijepodneva Martha bi otkračunala stražnja ulazna vrata, uzbunila patke da goropadno zaklepeću dok ona prelazi preko livade i kreće jahačkom stazom put Vješačkog brijega. Putnici-namjernici barem oni pravi - danas su rijetkost, a urušena cesta svakog proljeća obraste raslinjem. Hodala je u prastarim cipelama s umetnutim štitnicima zbog divljih ruža, stalno pred sobom držeći ruku da odbije udarce glogove živice. Tu i tamo stazu je oplahivao potočić od kojeg je kremen po kojem je hodala sjao bojom indiga. Penjala se sa strpljenjem što ga je u životu kasno otkrila i izbila na površinu zajedničkog pašnjaka koji je okruživao stanište brijesta na Vješačkom brijegu.
Sjela je na klupu, vjetrovku nataknula na zamućenu metalnu spomen-ploču nekom odavno umrlom farmeru, pa se zagledala dolje u polja što ih je zasigurno on nekoć orao. Je li istina da se boje mute kako oči stare? Ili je prije posrijedi to da u mladosti ushićenje svijetom prenosi samo sebe i obasjava sve što vidiš? Krajolik što ga je razgledala bio je žućkast i mrk, jasen i kopriva, sivosmeđ i riđast, škriljac i snoplje. Na toj pozadini kretalo se nekoliko žućkastih ovaca. Mali dokaz ljudske nazočnosti također je u skladu s prirodnim zakonima neupadljivosti, neutralnosti i nestajanja: žarko crvena štala farmera Baylissa, nekoć predmet estetičkih rasprava na odboru za planiranje župnog vijeća, sada je bila prepuštena tihom propadanju.
Martha je priznala da vene i ona. To joj je jednog poslijepodneva došlo kao šok kad je malom Billijyu Templeu upriličila dobru grdnju što je vikarovu sljezu vrbovom šibom otkinuo cvijet, a dječak - vrela oka, prkosan, srozanih čarapa - na trenutak se ustobočio, a onda, dok se okretao da pobjegne, poviknuo: „Moj tata kaže da ste vi stara cura.” Otišla je kući i pogledala se u ogledalo: kosa joj se izvukla iz ukosnica, karirana košulja ispod sive vjetrovke, ten čija se rumen na koncu pobunila protiv desetljeća njege kože i ono što joj se činilo - ali tko je ona da o tome priča? - blagost, gotovo krotkost u očima. Onda dobro, stara cura, ako je oni takvom vide.
Ipak joj je to bila čudna putanja u životu: da se ona, onako bistra kao dijete, onako bez iluzija kao odrasla, sada mora preobraziti u jednu staru curu. Teško da bi bila jedna od onih tradicionalnih koje su taj status stekle cjeloživotnim djevičanstvom, poslušnom brigom za ostarjele roditelje, i podsmješljivom moralnom odalečenošću: sjetila se vremena kad je među kršćanima, često baš među mladima, bio običaj da se proglase - na osnovi kojeg mogućeg autoriteta? - ponovno rođenima. Možda bi tako ona mogla biti ponovno rođena stara cura. A možda je jednako tako bilo istina da, unatoč cjeloživotnim unutarnjim borbama, na kraju nisi drugo do ono kakvim te drugi vide da jesi. To je tvoja narav, sviđala se ona tebi ili ne.
Pa što rade stare cure? Samotnice su, iako sudjeluju u seoskom životu; dobro se vladaju i doimlju se nesvjesnima cjelokupne povijesti spolnosti; pokatkad imaju neku svoju priču, svoj proživljeni život čija razočaranja ne žele razotkriti; odlaze na zdrave šetnje po svakom vremenu, znaju za kupke od gorušice i nose invalidima juhu od koprive; čuvaju male suvenire čija jetkost neupućenima izmiče shvaćanju; čitaju novine.
Tako je Martha izgleda obvezivala druge jednako kao što je ugađala sebi kad je svakog petka kuhala malo mlijeka za jutarnju cikoriju i sjedala uz List Srednjeg Wessexa . Jedva je čekala njegovu koncentriranu provincijalnost. Najbolje je združiti se sa zbiljom koju poznaješ; dosadnije, možda, ali i udobnije. Godinama je Srednji Wessex bio pošteđen zrakoplovnih udesa i političkih prevrata, pokolja, šverca droge, afričke gladi i holivudskih rastava; o tim stvarima nije bilo izvješća. Nije čitala ništa ni o Otoku Wightu iako se na kopnu još pričalo o njemu. Nekoliko godina ranije Anglija je odustala od svih teritorijalnih tražbina za lentom baruna Pitmana. To zguljivanje bilo je neizbježno, iako je malo tko bio impresioniran. Londonski The Times podrugljivo je komentirao da je to čin bankrotirana roditelja koji ozlojeđeno objavljuje da više neće potpisivati račune svoga sina milijunaša.
Još je bilo listova u kojima se moglo čitati o upadljivijim elementima s onu stranu obale; ali ne i u Listu Srednjeg Wessexa ili kojem drugom iz njegove ergele. S pravom se zvao listom jer to glasilo nije sadržavalo novosti; umjesto toga donosilo je popis onoga što je dogovoreno i što se već odigralo. Cijene stoke i krmiva; tržišne cijene za povrće i voće; zbivanja u sudnicama i okružnim sudovima; podaci o pokretnoj imovini prodanoj na dražbi; o zlatu, srebru i nadobudnim svadbama; o svetkovinama, festivalima i otvaranju vrtova za javnost; o sportskim rezultatima u školi, župi, okrugu, unutrašnjosti kraljevine; o rođenjima, pogrebima. Martha je čitala svaku stranicu, čak - naročito one na kojima je ništa osobito nije zanimalo. Žudno je pregledala popis predmeta koji se prodaju na hundredweight96 , stone97 i hunte98 za cijene izražene u funtama, šilinzima i penijima. Teško je reći da je u pitanju bila nostalgija jer je većina tih mjera bila ukinuta prije nego što je ona znala za sebe. A možda i jest, i to nostalgija istinskije vrste: ne za onime što je znala, ili je mislila da je znala, kao dijete, već za onime što nikada nije ni mogla znati. I tako, s pomnjom usiljenom, ali ne i hinjenom, Martha je zapazila da se cikla drži čvrsto na trinaest funti i šest penija za hundredweight, dok je čičak u tjedan dana pao za šiling. Nije se iznenadila: pa za kog vraga ljudi misle da vrijedi jesti čičak? Po njezinu mišljenju većina tog retrovegetarijanstva konzumirana je ne iz prehrambenih razloga ili čak potrebe, već iz pomodnog prenemaganja. Jednostavnost je pobrkana sa samoponiženjem.
List je izvještavao o vanjskom svijetu tek na nebitan način: kao izvoru podataka o vremenu, odnosno o odredištu ptica selica koje su upravo napuštale srednji Wessex. Bila je tu i tjedna karta noćnog neba. Martha ju je proučavala jednako pomno koliko i tržišne cijene. Gdje bi mogao zasjati Sirius, kakav to mutno-crveni planet svjetluca blizu istočnog obzora, kako prepoznati Orionovu prugu. Tako se, mislila je, ljudski duh mora podijeliti unutar sebe, između potpuno lokalnog i potpuno vječnog. Koliko je ona vremena svog života provela sa svim onim stvarima između: karijera, novac, seks, srčane nezgode, izgled, nemir, strah, čežnja. Ljudi bi mogli reći da joj se toga lakše odreći jer je sve to već iskusila; da je sada žena, odnosno cura, u godinama, te da bi, da je primorana obrađivati polja cikle umjesto što joj tek prati cijene, i više žaliti za onime čega se odrekla. A vjerojatno je u pitanju bilo i to. Ali svatko mora umrijeti, ma koliko se zanimao stvarima između. A kako se, pak, ona sama priprema za konačno mjesto na novopokošenom groblju, to je njezina stvar.
Seoska se svetkovina odigrala na jedan od onih sablasnih anglijskih dana u ranom lipnju kada neprekidno prijeti sitna kišica, a hitri oblaci kasne na sastanak i susjednoj kraljevini heptarhije. Martha je kroz kuhinjski prozor gledala padinu općinske livade u obliku trokuta gdje je stajao zamrljani šator s izjedenim konopima. Potkivač Harris je provjeravao koliko su napeti i drvenim maljem dublje zabijao šatorske kolce. Radio je to na razmetljiv, vlasnički način kao da je njegova porodica generacijama unazad imala ovjerenu pismenu dozvolu za izvođenje takva vrlog obreda. Marthu je Jez i dalje zbunjivao: njegove su izmišljotine s jedne strane izgledale očito neistinite, a s druge, taj gradski odgojeni Amerikanac sa smiješnim izgovorom stasao je u jednog od najuvjerljivijih i najpredanijih seljana.
Šator je bio siguran; i eto, prema njemu se s vjetrom u kosi vozila Jezova plavokosa nećakinja Jacky Thornhill. Jacky je imala biti Svibanjska kraljica, iako je, kako je i netko drugi istaknuo, sada već bio početak lipnja, a što opet, kako je sad netko drugi istaknuo, i nije važno jer svib je drvo a ne mjesec, ili su bar tako mislili, što ih je nagnalo da se raspitaju u g. Mullina, učitelja, koji je rekao da će provjeriti, a on im je došao s izvješćem po kojem se radilo o svibanjskom cvatu što bi ga tradicionalno u kosi nosila kraljica, premda se to moralo svoditi na isto jer je vjerojatno svibanjsko drvo cvjetalo u svibnju, ali kako bilo da bilo Jackyina je mama izradila krunicu od zlatno obojena kartona i ona ga je stavila na glavu i tako je priča okončana.
Pravo na otvaranje svetkovine imao je vikar. Velečasni Coleman je živio u starom rektoratu, odmah do crkve. Raniji vikari stanovali su u ožbukanoj župnoj kući koja je odavno sravnjena jaružalima. Stari je rektorat ispražnjen kad se njegov zadnji laički vlasnik, neki francuski biznismen, vratio u svoju zemlju za vrijeme kriznih mjera. Seljanima se činilo prirodnim da bi vikar morao živjeti u rektoratu, kao što koka mora živjeti u kokošinjcu; ali vikaru nije dopušteno da se uznese baš kao što kokica nije smjela uobraziti da je purica. Velečasni Coleman nije bio od onih koji bi, samo zato što se vratio tamo gdje su njegovi prethodnici živjeli stoljećima, zaključio da se to Bog vratio u svoju crkvu ili da je kršćanski moral zakon tog sela. Ustvari, većina župljana živjela je prema utanjenom kršćanskom obrascu. A to što su nedjeljom odlazili u crkvu, više je bilo iz potrebe za redovitim druženjem i sklonosti za pjevnim himnama negoli da bi s propovjedaonice primili duhovni savjet i obećanje o vječnom životu. Vikar se više nego dobro znao koristiti svojim položajem za predlaganje bilo kakva nametljivog teološkog sustava; a vrlo je brzo naučio da se za moralizatorske službe plaća srebrnom dugmadi ili bezvrjednim eurom.
Zato velečasni Coleman nije sebi priuštio čak niti pripomenu o Dobrome Bogu po kojem sunce obasjava selo na taj posebni dan. Čak je i, ekumenski, naznačio svoje rukovanje s Fredom Templeom koji se pojavio odjeven kao jarko crveni đavao. Kad ih je fotograf Lista naveo da mu skupa poziraju, kriomice je nagazio na Fredov privezani rep, dok je razmetljivo - čak i poganski - prekrižio prste. Zatim je održao kratak govor u kojem je poimence spomenuo gotovo svakoga iz sela, proglasio svetkovinu otvorenom, pa prema četvoročlanom orkestru koji se parkirao blizu šatora s jabukovačom mahnuo odsječnim pokretom kao da veli: „Nosite!”
Muzika - bas-tuba, truba, harmonika i violina - počela je sa „Zemljom nade i slave”, za koju su neki seljani mislili da je himna za razliku od vikara i drugih koji su mislili da je to stara pjesma Beatlesa iz prošlog stoljeća. Potom je improvizirana procesija neujednačenom brzinom obišla općinsku livadu: Jacky, Svibanjska kraljica, nespretno uz bok šajerskom konju čija su griva i obrasli zglobovi oprani šamponom pa su sada na povjetarcu vijorili spektakularnije nego uvojci Jackyne trajne domaće izrade; Fred Temple, uzgajivač pilića, izvorno mehaničar i prosac plavokose Jacky, na kotaču svog mini-coopera otvorena krova što ga je našao napuštena u štali i preuredio da vozi na kućanski plin u bocama, i naposljetku, nakon malo podrugljivog podbadanja, redar Brown na svom biciklu, visoko isukao palicu, lijevi palac na zvrndavom zvoncu, na gležnjevima biciklističke štipaljke, na gornjoj usni lažni brkovi. Ta neujednačena četvorka šest je puta obišla livadu sve dok čak i najbliža rodbina više nije uviđala nikakva smisla u bodrenju.
Štandovi s limunadom i pivom od đumbira; kuglanje za odojka i „pogodi koliko je teška guska”; gađanje kokosova oraha, pri kojem je, za razliku od duge tradicije, u kupicu bilo uglavljeno više od pola ljuske, pa su se tako bacaču drvene loptice od njih odbijale nazad; čeprkanje nagrada u mekinjama i gnjuranje za jabukama. Stolovi na klimavim nogama bili su krcati kolačima sa sjemenkama i zimnicom: džemovi, želei, kiselo povrće i začini. Ray Stout, krčmar, narumenjenih obraza i s nakrivljenim turbanom, koji mu je otkrivao vršak početka kose na čelu, skutrio se u zamračenoj kabini i čitao sreću iz listića čaja od lipe. Djeca su se mogla igrati prikvači magarcu rep i dati da im se po obrazima začađavljenim čepom iscrtaju brade; zatim bi za pola penija ulazili u šator u kojem su se nalazila tri antikna iskrivljena ogledala koja su odražavala mališane zanijemjele od zaprepaštenja.
Kasnije, kako je poslijepodne odmicalo, održana je utrka na tri noge, u kojoj su pobijedili Jacky Thornhill i Phill Henderson, čija je gluhoća u tom nezgrapnom pothvatu navela pametnjakoviće da primijete da njih dvoje dobro pristaju jedno drugom za brak. Dva zbunjena mladca u debelim, širokim platnenim kaputićima, demonstrirala su kornvolsko rvanje; dok se jedan pripremao da se okuša u letećoj kobili, nije skidao oka s trenera Mullina koji je sudio držeći u ruci rasklopljenu enciklopediju. Za natjecanje u prerušavanju Ray Stout, koji je zadržao na sebi žarko crvenu šminku, ali je preinačio turban, pa je sada nastupio kao kraljica Viktorija; nazočni su bili i Lord Nelson, Sneguljica, Robin Hood, Boadicea i Edna Halley. Martha Cochrane je odlučila svoj glas dati Rayu Stoutu kao kraljici Viktoriji. Ali g. Mullin je tražio da se potkivač diskvalificira na temelju pravila da se natjecatelji preruše u stvarne ljude; tako je sazvan ad hoc sastanak župnog vijeća da prodiskutira pitanje je li Edna Halley zbiljska osoba. Jez Harris se suprotstavio izazovno posumnjavši u stvarno postojanje Snjeguljice i Robina Hooda. Netko je dometnuo da se stvarnom osobom može biti samo onda ako te netko vidio; neki da si stvarno biće samo ako si u knjigama; neki da si stvarna osoba samo ako u to vjeruje dovoljan broj ljudi. Mišljenja su iznošena nadugačko i naširoko, podgrijavana jabukovačom i neznalačkom uvjerenošću.
Martha je gubila zanimanje. Pažnju su joj sada zaokupljala samo dječja lica koja su izražavala vrlo povodljivu iako složenu vjeru u stvarnost. Kako je vidjela, još nisu dosegnula dob za nepovjerljivost, samo za čuđenje; tako, čak i kad nisu vjerovala, vjerovala su. Zdepasti, izbuljeni patuljak u iskrivljenu ogledalu istodobno ih i jest predstavljao i nije: oboje je bilo istina. Svi su odveć lako uviđali da kraljica Viktorija nije nitko drugi nego Ray Stout s rumenilom na licu i s rupcem preko glave, premda su istodobno vjerovali i u kraljicu Viktoriju i u Raya Stouta. Sličilo je to na staru zagonetku iz psiholoških testova: je li ovo pehar ili dva profila koja gledaju jedan drugi? Djeca su se bila bez ikakve muke u stanju prebacivati s jednoga na drugo ili vidjeti oboje u isto vrijeme. Ona, Martha, to više nije mogla. Vidjela je samo to kako Ray Stout od sebe pravi ludu.
Može li se nevinost ponovno iznaći? Ili je ona uvijek konstruirana, nakalemljena na staroj nevjerici? Jesu li dječja lica dokaz te obnovljene nevinosti - ili je to samo sentimentalnost? Redar Brown, pijan od jabukovače, opet je kružio oko općinske livade, palcem zvrndao po zvoncu, salutirao palicom svima mimo koje je prolazio. Redar Brown, čija je dvomjesečna obuka odavno obavljena u privatnoj tvrtci za sigurnost, koji nije bio vezan ni za koju policijsku stanicu i koji od svog dolaska u to selo nikada nije uhvatio niti jednog prijestupnika; ali on je imao uniformu, bicikl, palicu i sada odlijepljene brkove. To je, izgleda, bilo dovoljno.
Kako je zrak bivao sve gušći, a ples sve raspojasaniji, Martha Cochrane je otišla sa svetkovine. Uputila se konjičkom stazom prema Vješačkom brijegu, pa sjela na klupu i zagledala se u selo u dolini. Jesu li doista tu gore nekoć bila vješala? Jesu li se tu njihali leševi dok su im vrane kljucale oči? Ili je to zapravo vragolasta, turistička zamisao kakva gotičkog vikara od prije nekoliko stoljeća? Zakratko je zamislila Vješački brijeg kao obilježje Otoka. Satni toranj? Sunovratni skok s vješala da bi se doznalo kako to izgleda, popraćen pićem s Obješenjakom pod kukuljicom. Tako nešto.
Ispod nje, dolje, zapaljena je lomača i zavijugala se konga-trakavica,99 a predvodio ju je Phil Henderson. Razmahivao je plastičnom zastavom na kojoj se kočio križ Sv. Jurja. Zaštitnik Engleske, Aragonije i Venecije. Konga, narodni ples Kube i Anglije. Orkestar, potkrijepljen s još malo jabukovače, opet je raspalio svoj program, kao beskrajna vrpca. „Britanski grenadiri”, ustupili su mjesto „Ja zauvijek pušem mjehuriće”; potom će, Martha je i bez razmišljanja znala, doći: „Penny Lane”, pa za njom „Zemlja nade i slave”. Konga- trakavica, pantomimska gusjenica, podešavala je svoj gegav hod na svaku promjenu napjeva. Jez Harris je počeo niz poskočica na koje su djeca vrištala od smijeha. Jedan oblak polako je oslobodio gotovo puni mjesec. Zašuškalo joj je pod nogama. Ne, nikakav jazavac, unatoč potkivačevim dekorativnim tvrdnjama, obični kunić.
Mjesec je ponovno zašao; zrak je postao svjež. Orkestar je posljednji put zasvirao „Zemlju nade i slave”, a onda utihnuo. Sada je samo povremeno čula zvrckanje zvonca redara Browna koje je oponašalo ptice. Kroz nebo je dijagonalno provrludala jedna raketa. Oko vatre je kružila konga-trakavica, koja je sada spala na troje. Bio je to dan za pamćenje. Svetkovina je utemeljena; činilo se kao da već ima svoju povijest. Od sada pa za dvanaest mjeseci bit će proglašena nova Svibanjska kraljica, a iz listića čaja čitat će se nove sudbine. U blizini se začulo novo šuškanje. Opet nije bio jazavac nego kunić, neustrašiv i spokojan u sigurnosti svog teritorija. Martha Cochrane ga je promatrala nekoliko trenutaka, potom ustala i počela silaziti niz brijeg.

Razgovor s Julianom Barnesom

Julian Barnes stanuje u dvokatnoj, tipičnoj engleskoj kući u sjevernom Londonu na potezu između Tufnell Parka i Hampsted Heatha, odnosno sjeverno od Kentish Towna, u rezidencijalnom, tihom dijelu prijestolnice svijeta. Visok i vitak, plavokos, jakih zuba i izražena šiljatog nosa, Barnes je gotovo oličenje slike „pravog” Engleza, a engleštinu mu osobito iskazuju džentlemenske manire. Pa ipak, džentlmenština mu nije fasada već pokazuje toplu kultiviranost čovjeka sklona prisnoj komunikaciji. Sam je povremeni pušač, ali ga nije smetalo moje tamanjenje cigareta - uviđavno mi je umjesto čaja ponudio kavu - čaj ne ide uz cigarete. Podugo smo razgovarali o strašnim zbivanjima na Balkanu, o muci žrtava i jezi militarizma. A onda me pitao kako je u nas. Primjereno predmetu našeg razgovora malo sam mu pričao o jednoj od domaćih nam aktualnosti - o tajkunima.


- Tajkuni na Zapadu možda nisu toliko uočljivi kao u vas, ali su svakako na svoj način moćni diktatori, danas sve moćniji na internacionalnoj razini. Netko poput Rupperta Murdocka stvara milijarde funti, a plaća vrlo malen porez jer čak i ne živi tu. Iako u svom projektu Engleska, Engleska ljude kao što je moj junak Sir Jack tretiram na način farse ili satire, ja ih uzimam vrlo ozbiljno. Za početak valja znati da su oni vrlo inteligentni. Ne smije se po njihovu često vulgarnom ili sirovom ukusu prosuđivati da se radi o ljudima s manjkom pameti. Zbog toga moj Sir Jack u romanu dobiva i neke od najboljih redaka. U njegovoj viziji kako da degradira ili popularizira pojam nacije on je na koncu krajnje uspješan. On zna što mu je cilj, a upravo je to svojstvo tajkuna, bilo da se bavi novinama ili kakvom proizvodnjom. Moj tajkun ne temelji se ni na kome posebno, ali je blizak osobama kao što je bio Robert Maxwell ili kao što je Ruppert Murdoch. Maxwell je bio fascinantna figura. Ne znam je li se pojavio u vašem dijelu svijeta, ali znam da je bio u Rumunjskoj i Bugarskoj.


- Bio je, bio, imao je čak predradnje da otkupi svojevremeno najjače novine u Hrvatskoj...


- On je zbilja bio poprilično tajanstven čovjek. Znamo da je došao iz Čehoslovačke i da je u ratu bio kapetan. Malo se zna što je radio, možda je imao veze s tajnim službama, pa je onda nestao pod nekim tajanstvenim okolnostima, ispao iz čamca... Bio je pljačkaš, nominalno je bio neka vrsta laburista, nominalno je bio ljevičar, prijateljevao je s komunističkim liderima, objavljivao njihove autorizirane autobiografije i sabrane govore, a u isto vrijeme rabio je sve sisteme kapitalističkog svijeta ne bi li se obogatio. Takve ljude krasi sposobnost da s osobom s kojom jesu budu što god treba i da uvijek budu za korak ispred nje.


- Nisam odolio a da g. Barnesu ne ispripovijedam o bahatosti „naših” tajkuna i da mu spomenem njihovu antikulturalnost i izrazit neukus, a sve potkrijepim primjerom otkupa diletantske slike za 350 000 maraka i naglasim da inače nikada ne potpomažu kulturu i umjetnost.


- Britanija je licemjernija od drugih europskih zemalja, ali mi se čini da vlada, a donekle i neke velike korporacije shvaćaju da im je licemjerje nužno, pa će tako podržavati umjetnost jer im je to način da pokažu kako su zapravo dobri dečki. Tako se onda nekom industrijom može uništiti područje prirodne ljepote, ali ako se onda podupre simfonijski orkestar... To je nužno licemjerje koje je hommage ugasloj vrlini.


- Karakteristično je da vaš tajkun, Sir Jack, vjeruje da će svojim zadiranjem u nacionalne simbole postati i nostiteljem nacionalnih osjećanja...


- Da, on radi upravo to. On je tip koji na koncu još od svoje zemlje želi počasti, ali on je i snob koji sebe zamišlja istodobno i kao nekoga tko je postrani ali i tko je u žiži, nešto kao svoj čovjek. On gradi svojevrsnu pojednostavljenu patvorenu verziju Engleske a to je istodobno i žalopojka, odnosno elegija za izvjesnom Engleskom.


- Meni je izuzetno zanimljiv dio vaše knjige u kojem se pojavljuje jedan francuski filozof koji iznosi teoriju o replikama i njihovoj većoj vrijednosti od originala, a sve me to podsjetilo na vrijeme kad su u nas čak i oni koji nikada nisu čitali filozofske knjige hvalili „velikog francuskog filozofa Finkielkrauta”. Kasnije, kad se gospodin filozof malo zgrozio nad glupostima političkih tajkuna, opet se svatko našao govoriti o „lošem francuskom filozofu”... Dajem vam, dakle, potvrdu da je i u zbilji postojala slična farsična situacija.


- To nisam znao, ali sam naprosto takvo što pretpostavljao. Ti se ljudi tako ponašaju. Pozivaju sve moguće stručnjake, u onda od njih uzimaju ono što žele, a što je često ništa, ili od njih čuju ono što žele čuti i što potvrđuje ono što već znaju ili u što vjeruju. Ja sam se jednako tako malo našalio i na račun Francuza koje inače izuzetno volim. Oni su majstori umješnosti da u trenutku smisle intelektualnu strukturu koja odgovara danom slučaju. S druge, pak, strane, u tom sam poglavlju htio istaknuti koliko malo svi činimo u tom sve patvorenijem svijetu prepunom replika i malo se tome izrugati. Jer, kako on sam kaže, ako idete kupiti neku tapiseriju, prvo ćete pogledati njezinu repliku. Svi tako prvo vidimo reprodukciju, a tek onda i izvorno platno. Mislim da u zadnjih 150 godina nitko nije otišao vidjeti Mona Lisu, a da je već prije nije vidio na reprodukciji, kao što prvo gledamo programe turističkih putovanja, pa tek onda odlučujemo kamo ćemo putovati. Autentičan odgovor na umjetničke činjenice, uostalom i na krajolik, izgubljen je. Moja knjiga tako govori o autentičnosti nasuprot patvorini. I naši su privatni životi jednako kao potraga za svojevrsnom autentičnošću u svijetu replika, patvorina, falsifikata...


- Kako vaš junak gradi repliku Engleske da bi je prodao turistima, shvaćam da se tim romanom pomalo podsmjehujete turističkom „viđenju” svijeta.


- Tako je, dio se svakako odnosi na način na koji ljudi putuju. Turistički! Ali i ja sam takav! Ni ja ne odlazim u Italiju da bih malo živio u nekom selu, na primjer, među Talijanima, da bih učio njihov jezik i otkrivao njihovu kulturu na licu mjesta. I ja letim avionom do Venecije, tamo provedem pet dana i razgledam ono što su mi ranije rekli da je najvažnije vidjeti. I to je teško slomiti. Katkada putujem s jednim svojim prijateljem slikarom. Obilazimo talijanske gradiće, a ja u ruci imam turistički vodič. Onda mu ja kažem: „Sada moramo skrenuti tamo!”, a moj prijatelj slikar veli: „Ona crkva je jako zanimljiva!”, na što mu ja velim: „Ma nje nema u knjizi!” Držim da turizam izgleda kao, zapravo i jest naš dio slobode, dio radosti u životu. Ima to i svoje naličje, podosta lažnog sjaja na koji rađe ne gledamo. I, naravno, turizam je golem business, a business uvijek ima svoj prateći pogon. Turizam se uvijek upravlja prema svom pogonu i znači - neka što više ljudi bude što je više moguće zadovoljeno i neka se ostvari što je moguće veća dobit. Sjećam se kad sam prije desetak godina bio u Firenci, koja inače veoma mnogo ovisi o turizmu. Ali tada je sve gotovo pobjeglo izvan nadzora. Zbog mnoštva turista koji su dolazili ili prolazili sam grad nije mogao funkcionirati. Tada su postojale ozbiljne pomisli da bi se radni dio grada morao izmjestiti van i da sve povijesno središte Firence prepusti turistima. A time bi se završilo u jednoj posvemašnjoj dislokaciji jer su te zgrade bile država, pripadale su moćnoj državi. Sada ih gledamo kao što gledamo katedrale. Bog je tamo uzmaknuo. A u trenutku kad su one ispražnjene, njihovo se pravo značenje izgubilo i one su tako postale obične replike.


- Kako osobno imam antinacionalistički stav i ne ubrajam se u gorljive patriote, osobito su mi se dopale vaše postavke o patriotizmu, naročito ona po kojoj se patriotizam uvijek temelji na neznanju.


- O, da. Vidite, ima jedna rečenica iz jedne francuske priče iz 19. stoljeća koja glasi:
„Naciji je svojstveno da krivo shvaćaju vlastitu povijest.” Tako, ako želite biti nacija, morate falsificirati prošlost. Morate lagati. A ja mislim da je to istina.


- Potpuno se slažem s vama...


- Čitao sam kako je bivši predsjednik SAD John Ford u jednom javnom govoru naciji rekao: „Američki narod je dobar narod.” A ja rekoh: „Što ja to čujem?” Tada sam se odjednom osjetio krajnje europski, za početak. Da je bilo koji britanski premijer rekao takvo što, mi bismo mu se smijali. Ako odete bilo kamo na svijetu i pitate: „Što mislite, jesu li Amerikanci dobri ljudi?”, pa svi bi vam rekli: „Nikako!” Da, ja sam vrlo skeptičan patriot. A siguran sam da je to razvidno i iz moje knjige.


- Ja sam se naslušao takvih izjava političara iz moje zemlje. A vrlo mi je prepoznatljiva postavka što ste je netom naveli da je nacijama svojstveno da krivo shvaćaju vlastitu povijest. Vaš tajkun ima savjetnika za povijest. I mi imamo pravog eksperta: naš je predsjednik historiograf!


- Da, to je to: naciji je svojstveno da krivo shvaća vlastitu povijest.


- Svojevremeno ste u jednom intervjuu rekli da mislite da bi svatko trebao imati neku drugu zemlju u koju će projicirati romantične ideale.


- Da. Za mene je ta zemlja Francuska. Znate, da sam ja Francuz, ja bih i prema njoj bio skeptičan koliko sam prema Engleskoj i kad bih živio u Francuskoj, svakako bih sve stvari vidio drukčije, u to sam siguran. Ja Francusku posjećujem od svoje četrnaeste godine i odlazim tamo tri do četiri puta godišnje. Ali krajnje je opasno kad o vlastitoj nacionalnosti imate sentimentalne ili romantične projekcije i vrlo je sumnjivo kad ih primjenjujete na vlastitu zemlju. Tako se, nažalost, ponaša većina ljudi. A to redovito vodi u teror i nerazumijevanje. Druga je zemlja potrebna da bi se u njoj izživjele sve stvari koje vas tište u svakodnevici života u vlastitoj zemlji. Naprosto nije moguće na cijeli svijet primijenjivati iste kriterije.


- Kako objašnjavate ovaj proplamsaj engleske i britanske književnosti koji je obilježio posljednje godine našeg stoljeća? Uz vašu generaciju gdje su još Martin Amis ili Ian McEwan, postoji nešto mlađa s Hanifom Kureishijem, Irvineom Welshom, Willom Selfom ili Nickom Hombyjem, a prije nekoliko godina naglo je u prvi plan izbila i još mlađa generacija, predvođena Alexom Garlandom. Malo je u povijesti bilo primjera takva generacijski različitog, a izrazito produktivnog književnog života.


- Ne znam kako da to objasnim. I prije moje generacije bilo je odličnih pisaca. Oni su možda manje poznati u svijetu osim pokoje iznimke kao što je na primjer Graham Green. Oni su možda bili više lokalno orijentirani, dok moju generaciju karakterizira pogled prema van, svijest o stranim zemljama, stranim književnostima, stranim utjecajima... U slučaju Martina Amisa to je Amerika, za mene je to Europa... Nama osim toga na ruku ide to što nas mnogo brže prevode. To je sve mješavina nadarenosti i sreće. Na našoj je strani bila izvjesna povijesna sreća. A naredna generacija na to možda veli: „Gle, oni pišu ozbiljne knjige! I još žive od toga!”... Dakako, ne ulazi se u književnost zbog toga, ali primjer je važan...


- U generaciji prije vaše postoji izuzetno važan pisac koji je kao i vi bio okrenut prema Europi, odnosno prema Francuskoj. On je čak i po struci romanist. John Fowles.


- Itekako! Fowles je vrlo zanimljiv. Osim toga, i njega je veoma zanimala sama forma romana što je u engleskoj književnosti rijetko. Ja inače mislim da je engleski roman tradicionalno prilično konzervativan i ponekad mi se čini da mi pripadamo manjini. Inače čitam mnogo knjiga i ponekad mislim, evo, ovo je vrlo dobro učinjeno, ali što ti treba da sada činiš ono što je već napravljeno prije pedeset godina. Osim toga, pišeš puku priču, od početka do kraja, a ne pada ti ni na pamet da postoji mnogo načina za pričanje priče.


- Vi ste u svom romanu Engleska, Engleska dali ključ za čitanje - sam roman počinje pričom o slagalici, slici Engleske podijeljenoj na male dijelove. Tako se i vaš roman slaže poput mozaika. Meni je vrlo zanimljivo kako u knjizi „Povijest svijeta u deset i pol poglavlja” preslagujete i propitujete vrijeme, a u zadnjem romanu prostor. Kao da imate potrebu na kraju ovog tužnog stoljeća rekonstruirati i vrijeme i prostor...


- Ah, ne mislim da je ikoje stoljeće bilo iole bolje. Ponekad mi izgleda kao da ljudi kad kažu da je 20. stoljeće najgore stoljeće koje je ikada zadesilo čovječanstvo, zapravo iskazuju stanovit ponos... Ali, ako se vratite u prvo tisućljeće, pa tamo su se neprekidno klali. Primjer plemena koja mirno žive jedna kraj drugih i samo beru voće s grana nikada se nije dogodio! Danas iskopavaju one ljude iz močvara - najstarija tijela koja se mogu naći na području Europe u tresetištima Skandinavije. A ti su ljudi zadavljeni! Genocid nije izmišljotina 20. stoljeća. Mi smo samo tehnički napredniji od ljudi iz starih vremena. Nekoć je pogibalo manje ljudi jer su i plemena bila manja. Ali vi ste me pitali o vremenu i prostoru...


- Da, zanimala me ta podudarnost preoblikovanja prvo vremena, a potom i prostora, a time i ljudske povijesti...


- Ja mislim da smo sebi u ovome svijetu dokinuli prostor, mislim da smo time dokinuli i nove načine življenja. Nema nove vrste odlazaka i naseljavanja, nema novih početaka i tako smo na neki način osuđeni da iznova činimo ono što smo uvijek činili, makar u nekoj od bezbrojnih inačica. Zbog toga i moj projekt Engleska, Engleska u završnom poglavlju govori o tome da je nemoguće stvoriti novu Englesku. Neki čitatelji u ovoj zemlji misle da je završni dio pogrešan jer misle da predstavlja svojevrsno veličanje povratka staroj Engleskoj. Ali stvar je u tome da je sada sve replika i da se više ne možemo vratiti autentičnosti. Sve je sagrađeno i preostale su samo krhotine onoga što je nekoć bilo. A novo je zapravo dosadno i prilično primitivno. Zbog toga roman nema happyend, nema čak niti elegičan svršetak. To je naprosto tih svršetak usred buke. Jer ako se sve manje i manje ima kamo otići, ja sam ne znam kamo se može ići u budućnosti. Moguće je da ja nemam dovoljno političke inteligencije pa da zamislim neku moguću tržišnu državu bez vlasti. Ne vidim da to može funkcionirati. Jer tada se može zamisliti da će državu bez vlasti zapravo voditi business, a business će biti vrlo sličan buržoaskim liberalnim vladama kakve danas imamo na Zapadu. Znači, ako smo potrošili nove načine, onda se u budućnosti može dogoditi samo to da izgradimo verziju svijeta kakav je već postojao.


§



Razgovor nam se opet vratio na ono što je u ovim danima s kraja ožujka i početka travnja 1999. neizbježno: na rat, na žal za svim žrtvama i osudu svih ubojica. Visoka emanacija umjetnosti nemoćna je pred oružjem: sam bih, slijedeći misli svoga domaćina, dodao: ako nema novih početaka, svjedoci smo novih svršetaka.
Borivoj Radaković

Note

1 Scotch eggs - tvrdo kuhana jaja obložena mesom za kobasice pa potom tijestom i zapečena; op. prev.
2 Prema: Henry the Eight - Defender of Feith, op. prev.
3 Boadicea (umrla 61.), kraljica Icenjana, starih stanovnika Britanije, koja je povela uzaludnu pobunu protiv Rimljana 61.; op. prev.
4 Barutanska zavjera (Gunpowder Plot) - neuspjela zavjera za svrgavanje kralja Jamesa I. i oba doma Parlamenta, 1605.; op. prev.
5 Guido (ili Guy) Fawkes (1570.-1606.), urotnik, uhvaćen i pogubljen zbog predvodništva u barutanskoj zavjeri; op. prev.
6 Inner-city - stariji i osiromašeni, a obično gusto naseljeni dio gradskog središta koji tendira propasti; op. prev.
7 Katarinino kolo, pirotehničko kolo koje se vrti i odaje raznobojna svjetla; inače prema Sv. Katarini Aleksandrijskoj iz 13. st. koja je pogubljena na kotaču; op. prev.
8 MCC - skraćenica za Marylebone Cricket Club; op. prev.
9 Hansard - službeni zapisničar; prema Lukeu Hansardu (1752.-1821.) koji je bio službeni zapisničar u britanskom Parlamentu; također i prema T. C. Hansardu, tiskaru koji je 1833. prvi objavio zapisnike iz Parlamenta; op. prev.
10 CBI - skraćenica za Confederation of British Industry, op. prev.
11 TUC - skraćenica za Trade Union Congress, zajednicu sindikata op. prev.
12 Johny Redcoat - naziv za britanskog vojnika u vrijeme američke revolucije; prema redcoat - crveni kaput, odnosno mundir; op. prev.
13 Scrabble - popularna igra u kojoj igrači na ploču slažu slova kao u križaljci; prema nazivu proizvođača; op. prev.
14 Majsko drvo (prema maypole); u nas majbaum (majpam), majuš - okresano, pa potom bojom, cvijećem i vrpcama ukrašeno drvo koje se uoči 1. svibnja pobija u zemlju i predstavlja središte majskih igara i plesova; op. prev.
15 Veliki obilazak, prema Grand Tour - iscrpno putovanje po Europi koje je u 18. stoljeću bilo sastavni dio školovanja mlade engleske gospode; op. prev.
16 Radi se o igri na sajmovima u kojoj se u neku posudu ugura polovica oraha i nemoguće ga je izvaditi osim ako se posuda ne razbije; op. prev.
17 By the by ili by the bye - slučajno, nenamjerno, usputno, sporedno; op. prev.
18 Tapiserija iz Bayeuxa, vezeno platno iz 11. stoljeća, dugačko 70 m i široko 51 cm, na kojem su oslikani prizori normanskog osvajanja; op. prev.
19 Olde - (arhaizam:) stara; op. prev.
20 Kaerfilijski sir, prema Caerphilly, mjestu u Walesu, gdje se taj sir izvorno proizvodi; op. prev.
21 Prattov porculan (prema Pratt ware) - glasovit porculan koji se pripisuje porodici Pratt iz Staffordshirea iz 18. stoljeća; op. prev.
22 Scilly Isles - skupina od 140 otočića uz obale Cornwalla; op. prev.
23 Channel Islands - skupina otoka prema Normandiji; depandansa britanske krune sa samostalnom upravom; op. prev.
24 Anglesey - otok u Irskom moru uz sjeverozapadnu obalu Walesa; op. prev.
25 Isle of Man - otok između Sjeverne Irske i Engleske; op. prev.
26 Isle of Wight - otok u Kanalu, uz južnu obalu engleske pokrajine Hampshire, s nešto više od 120 000 stanovnika; op. prev.
27 Cowes - gradić i odmaralište na otoku Wightu; yachting-centar; op. prev.
28 Kralj četiri - starija oznaka u šahu za polje e4, no i danas se koristi, na primjer u šahovskoj rubrici u „Evening Standardu”; op. prev.
29 Mufti - muftija (u muslimanskim zemljama stručnjak u tumačenju vjerskih zakona), ali i „civilna” odjeća što je nose inače uniformirane osobe; op. prev.
30 Brainstorming - skupna tehnika za rješavanje problema, stvaranje ideja i kreativno razmišljanje u kojoj sudionici u spontanom razgovoru nabacuju asocirane ili ad-hoc stvorene zamisli; op. prev.
31 Sixpence - nekadašnji bakrenjak u vrijednosti šest penija; op. prev.
32 Hastings - grad u Sussexu u južnoj Engleskoj na Kanalu u čijoj se blizini odigrala odlučujuća bitka u normanskom osvajanju Engleske; op. prev.
33 Harold II - posljednji saksonski kralj Engleske op. prev.
34 Edward Ispovijednik - odnosno Edward the Confessor (1003.?-1066.), engleski kralj (1042.-1066.); op. prev.
35 Alfred Veliki (849.-899.) posebno je poznat po otporu što ga je pružao Dancima koji su 877/8. zauzeli veći dio Wessexa; Alfred se povukao u svoje sjedište u Athelneyju i odatle potječe anegdota o tome kako je, brinući se za oružje i opremu zaboravio na kruh što ga je njegova žena stavila peći, pa je kruh prepečen, a on stoga od žene dobio silne grdnje; op. prev.
36 Crvendać u snijegu (robin in the snow); tipičan prizor engleskog Božića; op. prev.
37 Union Jack, zastava Ujedinjenog Kraljevstva, inače predstavlja jedinstvo križeva Sv. Jurja, Sv. Andrije i Sv. Patricka; op. prev.
38 God Save the King/Queen - Bože čuvaj kralja/kraljicu - himna Ujedinjenog Kraljevstva; op. prev.
39 Devonšajerski čaj; prema devonshire cream tea - čaj s vrhnjem koji se poslužuje uz kolačiće (scones) s marmeladom i maslacem (uzgred, Devonshire je glasovit po mljekarskim proizvodima); op. prev.
40 Half-timbering - tradicionalna engleska gradnja pri kojoj se kombinira građa od balvana i dasaka s opekom ili kamenom; op. prev.
41 Marks & Spencer - lanac robnih kuća; op. prev.
42 Magna Charta - povelja što ju je pod pritiskom engleskih baruna donio kralj John od Engleske 15. lipnja 1215. i koja se općenito smatra aktom jamstva izvjesnih građanskih i političkih sloboda; op. prev.
43 Beefeaters, doslovno: žderači govedine; naziv za gardu na Toweru u Londonu; op. prev.
44 Faggots - okruglice od kosane jetre, ali u američkom žargonu pogrdan naziv za homoseksualca; op. prev.
45 Vilinski kolačići; prema fairy cakes - kolačići sa šećernim prelijevom; fairy - vilinski, ali i (u žargonu) homoseksualac; op. prev.
46 Ružičasti dolar, prema pink dollar, odnosno dolar koji plaćaju pink (u žargonu: homoseksualni) klijenti; op. prev.
47 Dick - ime odmila za Richard, ali i vulgaran naziv za penis; op. prev.
48 Kokot u poriluku; prema cock-a-leek - cock znači pijetao, ali i (kolokvijalno) penis; leek znači poriluk ali i velški nacionalni amblem!; op. prev.
49 Stju prema slew - jelo od pirjana mesa, op. prev.
50 Hibernia (prema latinskom Iverna, odnosno Juverna) - pjesničko ime za Irsku; op. prev.
51 Virgin Queen - naziv za Elizabetu I.; op. prev.
52 David Lloyd George (1863.-1945.), britanski državnik, premijer (1916.-1922.), omiljen u narodu pa je na melodiju „Land of Hope and Glory” spjevana pjesmica „Lloyd George knew my father/Father knew Lloyd George”, što su je pjevali britanski vojnici u 1. svjetskom ratu; op. prev.
53 Nell Gwyn ili Giuynne (rođena Eleanor Gwyn) 1650.-87.; engleska glumica, ljubavnica Charlesa II., op. prev.
54 Nell Gwynn je, navodno bila prodavačica naranči; op. prev.
55 Zvonjenje, prema bell-ringing - vještina potezanja konopa za zvona; op. prev.
56 Mornarsko pivo - Jolly Jack ale, obično se smatra mornarskim pivom; op. prev.
57 ESP, prema Extrasensory Perception - izvan osjetilan opažaj; op. prev.
58 Home Office, ministastvo unutarnjih poslova Velike Britanije; op. prev.
59 Talbot - vrsta velikog, najčešće bijelog psa, ovješenih ušiju i gornjih usana; vjerojatno potječe od stare normanske porodice Talbot u Engleskoj; op. prev.
60 Sunovraćenje - prema bunjec jump, sportski skokovi s velikih visina pri kojima skakači oko gležnjeva svezuje posebnu užad koja ih štiti od sraza s tlom; op. prev.
61 Pitta-bread (prema novogrčkom, pita = kolač) - beskvasni hljepčić koji se lako razdvaja na dvije plosnate polovice kao džep u koji se stavljaju razni sastojci; op. prev.
62 The Great Wen - London; prema: wen - golem i napučen grad; op. prev.
63 Edward Gibbon (1737.-1794.); engleski povjesničar, op. prev.
64 QED - skraćenica prema lat.: quod erat demonstrandum, što je bilo za dokazivanje. Što je trebalo dokazati, op. prev.
65 Topijarist, prema lat. topiarius - vrtlar krajolika, ambijentalni vrtlar; prema: topia opera - ukrasno biljogojstvo, okresivanje ili obrezivanje bilja u razne oblike; op. prev.
66 Samuel Johnson (1709-84); engleski leksikograf, književnik i kritičar, poznat kao Dr. Johnson, op. prev.
67 Morris dance - nekadašnji običaj u Engleskoj da se na 1. svibnja održavaju svečanosti proljeća kada veselo i šareno obučeni ljudi plešu „morris-dance” (prema: maurski ples), op. prev.
68 Orač Piers; glavni junak podužeg spjeva The Visions of Piers Plowman Williama Langlanda (oko 1332.-oko 1400.); orač Piers u prvom dijelu predstavlja pobožna težaka, a u drugom samog Krista; op. prev.
69 Drukčije sposobni, prema differently-abled - politički korektan izraz za osobe smanjenih sposobnosti, kao i eufemizam za osobe protuzakonitih sklonosti; op. prev.
70 Wilco - radiofonijska skraćenica prema: I will comply with your recjuest - držat ću se naloga, op. prev.
71 „Johnnie” Johnson, „Ginger” Baker i „Chalky” White - piloti iz bitke za Britaniju u drugom svjetskom ratu; „Johnnie” Johnson je srušio najviše njemačkih letjelica, op. prev.
72 Anne Hathaway (1557.-1623.); djevojačko ime supruge Williama Shakespearea; op, prev.
73 Ašanti - područje u središnjoj Gani, od 1901.-1957. pod britanskim protektoratom; op. prev.
74 Oxbridge - prema Oxford i Cambridge, novija spojenica (s početka šezdesetih) koja označuje „klasičnu” instituciju tih dvaju sveučilišta nasuprot novijima; op. prev.
75 Stare engleske novčane jedinice iz raznih razdoblja, no sve su osim penija i funte definitivno izvan upotrebe od 1971. kad se u Ujedinjenom kraljevstvu prešlo na decimalni sustav; op. prev.
76 Shove-ha’penny - doslovce: guraj novčić od pola penija; igra s novčićima koji se guraju preko iscrtane ploče i stavljaju u „kućice”; op. prev.
77 Shuffleboard; isto što i shove-ha’penny, ali naziv koji je uobičajeniji u SAD; op. prev.
78 Mayflower - brod na kojem je 1620. skupina engleskih puritanaca otplovila u Ameriku gdje je osnovala koloniju Plymouth, op. prev.
79 Diamond na engleskom znači dragi kamen dijamant, ali i geometrijski lik romb; otok Wight ima oblik gotovo pravilnog romba, op. prev.
80 Nissenove barake (Nissen but) - skloništa od cilindričnog valovitog krova od željeza, te betonskog poda koja su korištena u 1. svjetskom ratu; prema konstruktoru, Peteru N. Nissenu (1871.-1930.); op. prev.
81 Bakirija, drevna zemlja između Hindukuša i rijeke Oks, na području današnjeg sjeveroistočnog Afganistana, op. prev.
82 Jerry - hipokoristik za Nijemac (prema German); op, prev.
83 Jersey - najveći od engleskih otoka u Kanalu, 24 km od francuske obale, op. prev.
84 Hot Toddy - napitak od ruma, brendija ili viskija s vrućom vodom, šećerom i, često, začinima, op. prev.
85 Solent - zapadni dio kanala između otoka Wighta i engleskog kopna, dug 24 km (istočni se dio zove Spithead), op. prev.
86 James Boswell (1740.-1795.) - školski autor, biograf Samuela Johsona; op. prev.
87 David Garrick (1717.-1779 ) - engleski glumac; op. prev.
88 Noel Pierce Coward (1899.-1973.), engleski dramski pisac i glumac, op. prev.
89 Anne (1665.-1714.), kći Jamesa II, britanska kraljica (1702.-1714.); op. prev.
90 Hanowrac - George I (1660.-1727.), kralj Velike Britanije (1714.-1727.); Hanoverska kraljevska kuća vladala je Velikom Britanijom od 1714. do 1901., odnosno do kraja vladavine kraljice Viktorije; op. prev.
91 Bear - na engleskom znači i medvjed i zavređivati, op. prev.
92 Heptarhija - vladavina sedmorice; sedam ujedinjenih kraljevstava Angla i Saksonaca u 7. i 8. stoljeću, op. prev.
93 Nem con, prema nemine contradicente - nitko protivan, odnosno, bez glasa protiv, jednoglasno, op. prev.
94 Balšazar, sin Nabukodonozorov, posljednji kralj babilonski koji je upozorenje da će doživjeti poraz našao ispisano na zidu; op. prev.
95 Wessex - drevna anglosaksonska kraljevina na jugu Engleske s Winchesterom kao glavnim gradom; inače i fikcionalna zemlja iz romana Thomasa Hardyja koju načelno lociraju u Dorsetshire (južna Engleska, zapadno od Otoka Wighta); op. prev.
96 Hundredweight - stara engleska mjera za težinu, 112 funti, odnosno 50,8 kg, op. prev.
97 Stone - mjera za težinu, 14 funti, odnosno 6,36 kg, op. prev.
98 Funta (engl. pound) - mjera za težinu, 0,4536 kg, op. prev.
99 Konga (conga) - latinoamerički ples afričkog podrijetla u kojem plesači, slijedeći kolovođu, formiraju „trakavicu”; op. prev.