Julian Barnes - Osjećaj kraja

Tony Webster i njegova školska ekipa sprijatelje se s Adrianom Finnom. Život im se vrti oko nedostatka cura uslijed agresivnoga puberteta, nabacivanja sofizmima i izvještačenostima, internih viceva i pošalica. Adrian je ozbiljniji i inteligentniji od ostalih. Kad se zbog studija raziđu, zakunu se na vječno prijateljstvo. Tada Adrian počini samoubojstvo, a prijatelji pokušavaju nastaviti sa životom i sve zaboraviti. Četrdeset godina poslije Tony, koji je “preživio” karijeru i neuspješan brak, prima pismo od odvjetnika što otvara neka neočekivana pitanja. Iznenadna ostavština tjera ga da istraži razdoblje koje se odjednom pokazalo prilično mutnim, a njegova naoko ne suviše uzbudljiva prošlost i njemu samome postaje sasvim neizvjesna i strana… “Osjećaj kraja”, roman koji u sebi nosi psihološku i emocionalnu istančanost najboljih djela Henryja Jamesa, predstavlja novo poglavlje u opusu legendarnoga Juliana Barnesa.

za Pat




Jedan





Sjećam se , bez posebna redoslijeda:
- unutarnjeg dijela zapešća koji se sjao,
- pare kako se diže iz mokra sudopera u trenutku kad je uz smijeh u njega ubačena vrela tava,
- grudica sperme koje kruže po slivniku dok ih vir ne usisa i povuče niz cijelu dužinu visoke kuće,
- rijeke koja bez logike brza uzvodno, a val joj i tok obasjavaju deseci snopova baterijskih svjetala koji ga love,
- druge rijeke, široke i sive, a smjer njezina toka prikriva snažan vjetar koji komeša površinu,
- vode za kupanje koja se ohladila iza zatvorenih vrata. To potonje zapravo nisam vidio, ali ono čega se na kraju sjećamo nije uvijek istovjetno onome čemu smo bili svjedoci.
Živimo u vremenu, ono nas drži i oblikuje, ali nikada nisam mislio da ga baš dobro razumijem. A ne govorim o teorijama o tome da se ono iskrivljuje i vraća i da može postojati na drugom mjestu u paralelnim inačicama. Ne, mislim na obično, svakodnevno vrijeme čiji nam redoviti protok pokazuju ure i satovi: tik-tak, klik-klak. Postoji li išta prihvatljivije od sekundare? Iako iziskuje tek najmanji užitak ili bol da bi nas naučila rastezljivosti vremena. Neki ga osjećaji ubrzavaju, drugi usporavaju, povremeno se čini da ide netočno - sve do krajnje točke kad zaista ide netočno, a nikad se neće vratiti.
Ne zanimaju me previše moji školski dani i ne osjećam prema njima nikakvu nostalgiju. Ali u školama sam počeo, pa se moram nakratko vratiti nekim zgodama koje su prerasle u anegdote, nekim približnim sjećanjima što ih je vrijeme izobličilo u izvjesnost. Ako više i ne mogu biti siguran u same zbiljske događaje, barem znam kakve su dojmove ostavili. To je najbolje što mogu izvesti.
Bili smo trojka, a on je sada učinio da nas je četvero. Nismo očekivali dodatak našem čvrstom broju: klike i sparivanja dogodili su se mnogo prije, a mi smo već bili počeli zamišljati svoj bijeg iz škole u život. Zvao se Adrian Finn, visok, stidljiv dečko koji je u početku stalno imao spušten pogled i svoje je misli držao za sebe. Prvih dan-dva jedva da smo ga i primijetili: u našoj školi nije bilo pozdravne svečanosti, a ni njezine suprotnosti, dočeka kažnjavanjem. Naprosto smo uvidjeli da je tu i čekali.
Za njega su se više zanimali nastavnici nego mi. Morali su dokučiti njegovu inteligenciju, osjećaj za disciplinu, izračunati koliko je dotad naučio i može li se pokazati kao »materijal za stipendiju«. Trećeg jutra tog jesenskog polugodišta imali smo povijest kod starog Joea Hunta, čovjeka nekako iskrivljeno uljudna koji je uvijek nosio trodijelno odijelo, nastavnika čiji je sustav kontrole ovisio o uspostavljanju dovoljne, ali ne pretjerane dosade.
»Evo, sjetit ćete se da sam vas zamolio da za uvod pročitate nešto o vladavini Henrika VIII.« Colin, Alex i ja ukrstili smo poglede u nadi da to pitanje neće biti izbačeno kao ribička mušica i sletjeti nama na glavu. »Tko bi želio iznijeti karakterizaciju njegova doba?« Iz naših odvraćenih pogleda izvukao je svoj zaključak. »Evo, na primjer, Marshall. Kako bi ti opisao vladavinu Henrika VIII.?«
Naše je olakšanje bilo veće od radoznalosti jer Marshall je bio oprezni neznalica kojem je manjkalo domišljatosti što krasi pravo neznanje. Gledao bi gdje su moguće skrivene komplikacije u pitanju, pa tek onda nalazio odgovor.
»Bujao je nemir, gospodine.«
Navala jedva kontrolirana podrugljiva smijeha - i sam se Hunt zamalo nasmijao.
»Bi li, možda, bio ljubazan da to objasniš?«
Marshall je tromo odao da pristaje, premda malo podulje, i zaključio da nije trenutak za oprez. »Gospodine, rekao bih da je vladala velika uznemirenost.«
»Onda, Finn. Jesi li upoznat s tim razdobljem?«
Novi je dečko sjedio red ispred, meni s lijeva. Nije pokazao nikakvu očitu reakciju na Marshallove idiotarije.
»Zapravo nisam, gospodine, nažalost. Ali, postoji jedna linija razmišljanja prema kojoj je sve što se istinski može reći o bilo kojem povijesnom događaju - čak i o izbijanju Prvog svjetskog rata, na primjer - da se ‘nešto dogodilo’.«
»Ma zbilja? Tja, po tome bih onda ja ostao bez posla, zar ne?« Nakon malčice udvorničkog smijeha, stari Joe Hunt oprostio nam je lijenost tijekom ljetnih praznika i poučio nas o poligamnom kralju krvniku.
Pod sljedećim sam odmorom potražio Finna. »Ja sam Tony Webster.« Sumnjičavo me pogledao. »Sjajno si ono rekao Huntu.« Kao da nije znao o čemu govorim. »Ono da se ‘nešto događaʼ.«
»A. Da. Malo me razočaralo što to nije prihvatio.«
Nije baš bilo na njemu da to kaže.
Sjećam se još jedne pojedinosti: nas smo trojica znali kao simbol naše veze nositi satove tako da nam licem budu na unutarnjoj strani zapešća. To je bila afektacija, naravno, ali možda i nešto više. Po tome smo vrijeme osjećali kao neku osobnu, čak tajnu stvar. Očekivali smo da će Adrian primijetiti taj potez, ali nije.
Istog tog dana - a možda i koji drugi dan - imali smo blok-sat engleskog kod Phila Dixona, mladog nastavnika svježe pristigla s Cambridgea. Volio je uzimati suvremene tekstove i dobacivati nam iznenadne izazove. »Rođenje, i kopulacija, i smrt« - eto što Eliot kaže o svemu tome. Ima li komentara? Jednom je usporedio šekspirskog junaka s Kirkom Douglasom u Spartaku. A sjećam se kako je, dok smo diskutirali o poeziji Teda Hughesa, profesorski nakrivio glavu i promrmljao: »Naravno, svi se pitaju što će biti kad mu ponestane životinja.« Ponekad nam se obraćao s »gospodo«. Dakako, obožavali smo ga.
Tog dana poslije podne podijelio nam je pjesmu bez naslova, datuma i imena autora, dao nam deset minuta da je proučimo, a onda zatražio naše odgovore.
»Finn, da počnemo s tobom? Iznesi jednostavno, što misliš o čemu govori ta pjesma?«
Adrian je digao pogled sa svoje klupe. »O Erosu i Tanatosu, gospodine.«
»Hmm. Nastavi.«
»O seksu i smrti«, nastavio je Finn kao da tupani u zadnjim klupama nisu bili jedini koji nisu razumjeli grčki. »Ili o ljubavi i smrti, ako vam je draže. Erotski princip, u svakom slučaju, dolazi u sukob s principom smrti. I onim što iz tog sukoba proizlazi. Gospodine.«
Vjerojatno sam ga ja gledao zadivljenije nego što je Dixon zdravo pomislio.
»Webster, prosvijetli nas dalje.«
»Gospodine, ja sam mislio da je to samo pjesma o kukuviji.«
Bila je to jedna od razlika između nas trojice i našeg novog prijatelja. Mi smo se u biti zezali, osim kad smo bili ozbiljni. On je u biti bio ozbiljan osim kad se zezao. Trebalo nam je neko vrijeme da to shvatimo.
Adrian je dopustio da ga uvučemo u grupu a da nije davao potvrde da je baš to i tražio. Valjda i nije. Nije ni mijenjao svoje nazore kako bi se uskladili s našima. Moglo ga se za vrijeme jutarnje molitve čuti kako odgovara uglas dok smo Alex i ja jedva mimikom naznačivali riječi, a Colinu se više sviđao satirički trik tobože fanatično zanesenog rikanja. Nas smo trojica smatrali školske sportove kripto-fašističkim planom za potiskivanje našeg spolnog nagona. Adrian se upisao u mačevalački klub i bavio se skokom u vis. Mi smo bili ratoborni besluhaši, a on je u školu došao s klarinetom. Dok je Colin rogoborio protiv obitelji, ja se rugao političkom sistemu, a Alex iznosio filozofske opaske o opažajnoj naravi zbilje, Adrian je svoje misli držao za sebe. Odavao je dojam da vjeruje u stvari. Jesmo i mi - samo što smo mi željeli vjerovati u svoje, a ne u ono što nam je nametano. Dakle, u ono što smo mislili da je naš britki skepticizam.
Škola nam je bila u središnjem Londonu, pa smo svakog dana putovali iz različitih kvartova i prolazili čas kroz jedan čas kroz drugi sistem kontrole. U ono vrijeme stvari su bile jednostavnije: manje novca, nije bilo elektroničkih naprava, mala modna tiranija, nismo imali djevojke. Ništa nas nije odvlačilo od naše ljudske i dječje dužnosti, a to je bilo učenje, polaganje ispita, korištenje tim kvalifikacijama da nađemo posao i tada posložimo način života bez rizika i ispunjeniji negoli je bio život naših roditelja koji bismo odobravali, ali bismo ga privatno uspoređivali sa svojim nekadašnjim životom koji je bio jednostavniji i stoga superiorniji. Ništa od toga, dakako, nikad nije izrečeno: uljudni socijalni darvinizam engleskih srednjih slojeva uvijek se podrazumijevao.
»Usrana gamad, ti roditelji«, požalio mi se Colin jednom u ponedjeljak za vrijeme ručka. »Misliš da su O. K. kad si mali, a onda shvatiš da su kao...«
»Kao Henrik VIII., Col?« dometnuo je Adrian. Počeli smo se navikavati na njegov smisao za ironiju - a i na činjenicu da bi se mogla okrenuti i protiv nas. Kad bi me zadirkivao ili pozivao na ozbiljnost, obraćao mi se s »Anthony« - Alex bi postajao Alexander, a Col, čije se ime nije moglo produžiti - Col.
»Ne bi mi smetalo da mi tata ima šest žena.«
»I da je još bogat.«
»I da ga naslika Holbein.«
»I da kaže papi da odjebe.«
»Ima li neki poseban razlog zbog čega je ta gamad tu?« pitao je Alex Colina.
»Htio sam da odemo u lunapark. Rekli su da će preko vikenda raditi u vrtu.«
Točno: gamad. Osim za Adriana koji je slušao naše optužbe, ali se rijetko priključivao. A opet, činilo nam se, imao je najviše razloga od svih. Majka mu je odavno otišla od kuće i ostavila oca da se sam zlopati s njim i njegovom sestrom. Bilo je to mnogo prije nego što je u upotrebu ušao pojam »samohranog roditelja« - prije je to bila »razorena obitelj«, a Adrian je bio jedini koga smo poznavali a da je dolazio iz takve. To mu je moralo priskrbiti čitavu cisternu egzistencijalne srdžbe, ali nekako nije. Govorio je da voli majku i poštuje oca. Nas smo trojica nasamo razmatrali njegov slučaj i došli do teorije: da je ključ za sretan obiteljski život to da obitelji ne bude - ili da barem nitko ne živi skupa. Pošto smo proveli tu analizu, Adrianu smo još više zavidjeli.
Tih smo dana umišljali da nas drže u pripremnom toru gdje čekamo da nas otpuste u vlastiti život. A kad taj trenutak dođe, naš će se život - i samo vrijeme - ubrzati. Po čemu ćemo znati da nam je život u bilo kojem slučaju započeo, da smo već stekli neku prednost, da je neka šteta već nanesena? Jednako tako, da će nas otpustiti u veći pripremni tor čije će granice isprva biti neraspoznatljive.
U međuvremenu, bili smo gladni knjiga, gladni seksa, bili smo meritokrati i anarhisti. Svi su nam politički i društveni sistemi izgledali korumpirano, premda nismo bili skloni razmišljati o drugoj alternativi osim o hedonističkom kaosu. Adrian nas je, pak, poticao da povjerujemo u primjenu misli na život, u poimanje da bi načela trebala upravljati djelovanjem. Prije smo među nama Alexa smatrali filozofom. Čitao je stvari koje nas dvojica nismo i znao je, na primjer, iznenada izjaviti: »Kako ne možemo govoriti, tako ćemo nadalje šutjeti.« Colin i ja neko smo vrijeme šutke mozgali o toj misli, a onda se nacerili i nastavili razgovor. Ali sada je Adrianov dolazak zbacio Alexa s njegova položaja - odnosno, nama dao drugi izbor filozofa. Ako je Alex čitao Russella i Wittgensteina, Adrian je čitao Camusa i Nietzschea. Ja sam čitao Georgea Orwella i Aldousa Huxleyja, Colin je čitao Baudelairea i Dostojevskog. Ovo je tek blaga karikatura.
Da, naravno da smo bili nadobudni - inače, čemu onda mladost? Rabili smo termine kao Weltanschauung ili Sturm und Drang, uživali izgovarati »to je filozofski očito po sebi« i uvjeravali jedan drugog da je prva zadaća mašte da bude transgresivna. Naši su roditelji stvari vidjeli drukčije i imali su predodžbu o svojoj djeci kao o nevinašcima koja su iznenada izložena štetnu utjecaju. Tako je Colinova mama za mene govorila da sam »mračni anđeo«; moj je otac, kad me zatekao kako čitam Komunistički manifest, za to optužio Alexa; Alexovi su roditelji upirali prstom na Colina kad su ga uhvatili da čita tvrdo kuhani američki kriminalistički roman. I tako dalje. Isto je bilo i sa seksom. Naši su roditelji mislili da smo kvarili jedan drugog pa smo tako postali sve čega su se najviše bojali: nepopravljivi masturbanti, ljepuškasti homoseksualci, lakomisleno zadojeni libertini. U naše su se ime užasavali bliskosti adolescentskog prijateljstva, grabežljiva ponašanja neznanaca u vlakovima, primamljivosti krive vrste djevojaka. Kako su samo njihove brige brzale ispred našeg iskustva.
Jednog je dana stari Joe Hunt, kao da prihvaća prijašnji Adrianov izazov, od nas zatražio da prodiskutiramo o uzrocima Prvog svjetskog rata, posebno o odgovornosti atentatora na nadvojvodu Franza Ferdinanda koji je pokrenuo cijelu stvar. U to doba većinom smo bili apsolutisti. Sviđalo nam se Da protiv Ne, Pohvala protiv Pokude, Grijeh protiv Nevinosti - odnosno, u Marshallovu slučaju, Mir protiv Velikog nemira. Sviđala nam se igra koja je završavala pobjedom i porazom, ne neriješeno. I tako je za neke srpski atentator, čije mi je ime odavno nestalo iz pamćenja, snosio stopostotnu individualnu odgovornost: izostavi ga iz jednadžbe i rat se ne bi dogodio. Drugima je milije bilo da je stopostotna odgovornost na povijesnim silama koje su dovele antagonističke narode na put neizbježnog sukoba: »Europa je bila bure baruta koje samo čeka da eksplodira«, i tako dalje. Malo anarhističniji, poput Colina, tvrdili su da je sve stvar slučaja, da svijet postoji u stanju neprekidnog kaosa i samo je neki primitivni pripovjedački instinkt, bez sumnje mamuran od religije, retroaktivno pridodao značenje nečemu što se moglo i nije moralo dogoditi.
Hunt je kratko kimnuo na Colinov pokušaj da minira sve, kao da je morbidno nevjerovanje prirodan nusproizvod adolescencije, nešto što se ima prerasti. Nastavnici i roditelji iritantno su nas podsjećali da su i oni nekoć bili mladi i stoga mogu govoriti o autoritetu. To je samo faza, uporno su nam ponavljali. Nadrast ćete to, život će vas naučiti stvarnosti i realizmu. Ali u ono doba odbijali smo prihvatiti da su oni ikad bili imalo slični nama i znali smo da smo shvatili život - istinu, moral, umjetnost - daleko jasnije nego naši kompromitirani starci.
»Finn, šutljiv si. Ti si zakotrljao ovu loptu. Ti si, kako stvari stoje, naš srpski strijelac.« Hunt je napravio stanku da ta aluzija ostavi učinak. »Bi li ti smetalo da nam podariš blagodat svojih misli?«
»Ne znam, gospodine.«
»Što ne znaš?«
»Pa, u jednom smislu ne mogu znati što je to što ne znam. To je filozofski očito po sebi.« Napravio je jednu od onih stanki da smo se opet zapitali je li se dao u fino ruganje ili u visoku ozbiljnost koja je nadilazila nas ostale. »Inače, nije li cijela priča oko pripisivanja odgovornosti svojevrsna izlika? Želimo okriviti pojedinca pa da tako svi ostali budu opravdani. Ili okrivljujemo povijesni proces kao način razrješenja pojedinaca. Ili je sve to anarhičan kaos s istim posljedicama. Meni se čini da je postojao - postoji - niz pojedinačnih odgovornosti, koje su sve bile nužne, ali niz ne toliko dug da bi svatko naprosto mogao okriviti druge. Ali, naravno, moja želja da pripišem odgovornost mogla bi više biti odraz mog načina razmišljanja negoli primjerena analiza onoga što se dogodilo. To je jedan od središnjih problema povijesti, nije li tako, gospodine? Pitanje subjektivne nasuprot objektivnoj interpretaciji, činjenica da je nužno poznavati povijest povjesničara kako bismo razumjeli inačicu koja nam se podastire.«
Zavladao je muk. I ne, nije se zajebavao, ni najmanje.
Stari Joe Hunt pogledao je na sat i nasmiješio se: »Finn, za pet godina idem u mirovinu. Bio bih sretan da ti dam preporuku da, ako budeš htio, preuzmeš ovo mjesto.« Ni on se nije zajebavao.
Na zboru jednog jutra ravnatelj je sumornim glasom, što ga je inače čuvao za isključivanje iz škole i katastrofalne rezultate u sportu, obznanio da donosi žalosnu vijest, naime da je Robson sa znanstvenog smjera preminuo za vrijeme vikenda. Praćen tihim žagorom zaprepaštenja, rekao nam je da je Robson presječen u cvijetu mladosti i da je njegov odlazak gubitak za cijelu školu, te da ćemo svi simbolički biti na pogrebu. Sve, zapravo, osim onoga što smo željeli saznati: kako i zašto, a ako se pokaže da je u pitanju ubojstvo, tko ga je počinio.
»Eros i Tanatos«, komentirao je Adrian prije prvog sata. »Tanatos opet pobjeđuje.«
»Robson baš i nije bio materijal Eros-i-Tanatos«, rekao mu je Alex. Colin i ja kimali smo glavom u znak slaganja. Znali smo to jer je bio u našem razredu nekoliko godina: pristojan momak bez mašte, izrazito nezainteresiran za umjetnost, kotrljao se kroza život a da nikoga nije uvrijedio. A sada nas je uvrijedio jer je svojom ranom smrću sebi stvorio ime. Cvijet mladosti, dakako: Robson kojeg smo mi poznavali bio je puka biljka.
Nije se spominjala bolest, nesreća na biciklu ili eksplozija plina, a nekoliko dana poslije glasine (odnosno Brown s matematičkog smjera) dale su nam ono što mjerodavni nisu. Robson je napravio dijete svojoj djevojci, objesio se u potkrovlju i našli su ga tek nakon dva dana.
»Nikad ne bih ni pomislio da bi se on znao objesiti.«
»Pa išao je na znanstveni smjer.«
»Ali za to ti treba poseban klizni čvor.«
»Samo u filmovima. I prava egzekucija. To se može običnim čvorom. Samo treba dulje da te uguši.«
»Što mislite kakva mu je cura?«
Razmatrali smo mogućnosti koje su nam dostupne: stidljiva djevica (sada bivša djevica), izazovna prodavačica u dućanu, iskusna starija žena, drolja puna spolnih boleština. Razglabali smo o tome dok nam Adrian nije preusmjerio zanimanje.
»Camus je rekao da je samoubojstvo jedino pravo filozofsko pitanje.«
»Ne računajući etiku, politiku, estetiku, narav zbilje i sve ostalo.« Tu je bio rub Alexova zabrana.
»Jedino pravo pitanje. Temeljno, o kojem ovise sva ostala.«
Nakon duge analize Robsonova samoubojstva zaključili smo da se moglo razmatrati samo filozofski u aritmetičkom smislu pojma: on, zbog koga se ljudska populacija imala povećati za jedan, zaključio je da mu je etička dužnost održati konstantu planetarnog broja. Ali u svakom drugom pogledu prosudili smo da je Robson i nas i ozbiljno mišljenje - razočarao. Njegov je čin bio nefilozofičan, samoživ i neumjetnički: drugim riječima, pogrešan. Što se tiče njegova oproštajnog pisma, u kojem je prema glasinama (opet Brown) pisalo: »Oprosti, mama«, mislili smo da je promašilo snažnu edukativnu mogućnost.
Možda ne bismo bili toliko grubi prema njemu da nije bilo jedne središnje, neumoljive činjenice: Robson je bio naš vršnjak, po našem shvaćanju ni po čemu izniman, a opet, ne samo što se upustio u to da nađe curu nego je i, neosporno, s njom imao i seksualni odnos. Gad! Zašto on, a ne mi? Zašto nijedan od nas nije imao čak ni to iskustvo da makar neuspješno potraži djevojku? Barem je poniženje zbog toga pridonijelo našoj općoj mudrosti, dalo nam nešto da se negativno hvalisamo (»Zapravo, točne su riječi bile: ‘prištavi dripac s karizmom kakvu imaju teniske’.«) Iz svog čitanja velike književnosti znali smo da Ljubav uključuje Patnju i rado bismo se podvrgnuli prakticiranju Patnje da su postojali implicitni, možda čak i logični izgledi da na tom putu možda čeka ljubav.
Ovo je bio jedan od naših strahova: da će se pokazati da Život ne nalikuje na Književnost. Pogledajte naše roditelje - jesu li oni iz Književnosti? U najboljem slučaju, mogu težiti za time da budu promatrači i očevici, dio društvene kulise pred kojom se mogu zbivati stvarne, istinske, važne stvari. Kao što? Stvari o kojima govori književnost: ljubav, seks, moral, prijateljstvo, sreća, patnja, izdaja, preljub, dobro i zlo, junaci, nasilnici, grijeh i nevinost, ambicija, moć, pravda, revolucija, rat, očevi i sinovi, majke i kćeri, pojedinci protiv društva, uspjeh i neuspjeh, ubojstvo, samoubojstvo, smrt, bog. I kukuvije. Naravno, postojale su i druge vrste literature - teorijska, autoreferencijalna, plačno autobiografska - ali to su bile obične izdrkotine. Prava je književnost govorila o psihološkoj, emocionalnoj i društvenoj istini kako su je demonstrirali djelovanje i razmišljanja njezinih protagonista: roman je govorio o liku koji se razvija u vremenu. Uostalom, to nam je rekao Phil Dixon. A jedina osoba - ne računajući Robsona - čiji je život do sada sadržavao išta približno vrijedno romana bio je Adrian.
»Zbog čega ti je mama otišla od tate?«
»Nisam siguran.«

»Je li ti mama imala drugog frajera?«
»Je li ti stari bio rogonja?«
»Je li ti stari imao ljubavnicu?«
»Ne znam. Rekli su da ću razumjeti kad odrastem.«
»To uvijek obećavaju. A što ne objasne sada, to ja uvijek govorim.« Osim što to nisam nikad rekao. U našoj kući, koliko ja znam, nije bilo nikakvih misterija, na moj stid i razočaranje.
»Možda ti je mama imala mladog ljubavnika.«
»Otkud znam? Nikad se ne viđamo tamo. Uvijek dolazi amo u London.«
Nije išlo. U romanu Adrian ne bi tek tako prihvatio stvari onakvima kakve su mu podastrte. Kakva je svrha u tome da postoji situacija vrijedna fikcije ako se protagonist ne ponaša kako bi se ponašao u knjizi? Adrian se trebao baciti na njuškanje ili uštedjeti od džeparca pa zaposliti privatnog detektiva, možda smo sva četvorica trebali poduzeti Potragu da Otkrijemo Istinu. Ili bi to bilo manje književnost i previše dječja priča?
Na posljednjem satu povijesti te godine stari Joe Hunt, koji je proveo svoje letargične učenike kroz Tudore i Stuarte, viktorijance i edvardijance, uspon Imperija i njegov kasniji pada, pozvao nas je da se osvrnemo na sva ta stoljeća i pokušamo izvući zaključke.
»Možda bismo mogli početi s naizgled jednostavnim pitanjem - što je povijest? Neka misao, Webster?«
»Povijest su laži pobjednika«, odgovorih, malčice prebrzo.
»Da, i bojao sam se da ćeš to reći. Dobro, ako se sjećaš da su to i samoobmane poraženih. Simpson?«
Colin je bio spremniji od mene. »Povijest je sendvič od sirova luka, gospodine.«
»Iz kojeg razloga?«
»Samo se ponavlja, gospodine. Podriguje se. To smo ove godine vidjeli svako malo. Iste stare priče, iste oscilacije između tiranije i pobune, rata i mira, napretka i siromašenja.«
»Prilično mnogo za sendvič, veliš?«
Smijali smo se mnogo više nego što se tražilo, s histerijom kraja godine.
»Finn?«
»‘Povijest je ona izvjesnost koja nastaje u trenutku u kojem se nesavršenost sjećanja susreće s nepodesnošću dokumenata.’«
»Je li zbilja tako? Gdje si to našao?«
»Lagrange, gospodine. Patrick Lagrange. On je Francuz.«
»To se moglo i pretpostaviti. Bi li nam mogao dati primjer?«
»Robsonovo samoubojstvo, gospodine.«
Začulo se vrlo zamjetno udisanje zraka i nemirno okretanje glava. No, Hunt je, kao i ostali nastavnici, davao Adrianu poseban status. Kad bismo mi ostali pokušali kakvu provokaciju, odbacili bi je kao djetinji cinizam - nešto što ćemo nadrasti. Adrianove provokacije nekako su dočekivane kao mukotrpno traganje za istinom.
»Kakve to veze ima s predmetom?«
»To je povijesni događaj, gospodine, premda minoran. Ali nedavan. Stoga bi trebao biti lako shvaćen kao povijest. Znamo da je mrtav, znamo da je imao djevojku, znamo da je trudna - ili je bila. Što još imamo? Jedan dokument - oproštajna poruka koja glasi: ‘Oprosti, mama’ - barem prema Brownu. Postoji li ta poruka još uvijek? Je li uništena? Je li Robson imao koji drugi motiv ili razlog osim ovih očitih? Kakvo mu je bilo mentalno stanje? Možemo li biti sigurni da je dijete njegovo? Ne možemo znati, gospodine, čak i ovako netom poslije toga. Pa kako onda netko može napisati priču o Robsonu za pedeset godina, kad mu već poumiru roditelji, a djevojka nestane i ne želi ga se ni sjećati? Uviđate problem, gospodine?«
Svi smo gledali Hunta i pitali se je li Adrian ovaj put otišao predaleko. A riječ »trudna« kao da je ostala lebdjeti poput praha od krede. A drska insinuacija alternativnog očinstva, Robsona kao učenika rogonje... Nakon nekog vremena nastavnik je odgovorio.
»Uviđam ja problem, Finn. Ali mislim da ti podcjenjuješ povijest. A time i povjesničare. Pretpostavimo zbog rasprave da jadni Robson izaziva povijesno zanimanje. Povjesničari se uvijek suočavaju s pomanjkanjem izravnih dokaza za stvari. Na to su navikli. I ne zaboravi da u ovom slučaju postoji istraga, a time i mrtvozornikovo izvješće. Robson je možda mogao voditi dnevnik ili je pisao pisma, imao telefonske pozive čiji je sadržaj zapamćen. Roditelji odgovaraju na pisma sućuti koja su primili. I za pedeset godina, s obzirom na sadašnje izglede trajanja ljudskog vijeka, nekoliko njegovih školskih kolega još će biti dostupno za razgovor. Problem bi mogao biti manje zastrašujući nego što pretpostavljaš.«
»Ali ništa ne može nadoknaditi nepostojanje Robsonova svjedočenja.«
»Na neki način, ne. Ali jednako tako, povjesničari moraju razmotriti sudionikovo vlastito objašnjenje događaja s izvjesnom skepsom. Takav se iskaz često daje s pogledom na budućnost, a to je onda najsumnjivije.«
»Ako vi kažete, gospodine.«
»A mentalno se stanje često može odrediti prema djelovanju. Tiranin rijetko šalje rukom pisane poruke u kojima traži eliminaciju neprijatelja.«
»Ako vi kažete, gospodine.«
»Pa kažem.«
Je li njihov razgovor bio točno ovakav? Gotovo sigurno nije. A opet, to je najviše čega se sjećam o njihovu razgovoru.
Završili smo školu, obećali si doživotno prijateljstvo i otišli svatko svojim putem. Adrian je, što nikoga nije iznenadilo, dobio stipendiju za Cambridge. Ja sam studirao povijest u Bristolu. Colin je otišao u Sussex, a Alex je ušao u posao svog oca. Pisali smo jedan drugome pisma kao što su ljudi - čak i tako mladi - činili tih dana. No, imali smo malo iskustva u formi, pa je uokvirujuća samosvijest često prethodila bilo kakvoj hitnosti sadržaja. Započeti pismo s »dobivši tvoju poslanicu od 17. ovog mjeseca« neko nam je vrijeme djelovalo duhovito.
Zakleli smo se da ćemo se sretati svaki put kad nas trojica s fakulteta dođemo na praznike, ali nije nam uvijek uspijevalo. A međusobno dopisivanje raštimalo je dinamiku našeg odnosa. Izvorna trojka dopisivala se manje često i manje zaneseno nego s Adrianom. Željeli smo njegovu pozornost, njegovo odobravanje, udvarali smo mu se i prvo njemu pričali svoje najbolje priče, svaki je od nas mislio da mu je - i da je to i zaslužio biti - najbliskiji. I premda smo i sami stvarali nova prijateljstva, nekako smo bili uvjereni da Adrian nije: da smo nas trojica i dalje njegovi najbolji prijatelji, da ovisi o nama. Je li to bilo samo zbog toga da prikrijemo da smo mi bili ovisni o njemu?
A onda je život uzeo svoje i vrijeme se ubrzalo. Dugim riječima, ja sam našao djevojku. Naravno, prije toga sreo sam nekoliko djevojaka, ali ili sam ja postajao nespretan zbog njihova samopouzdanja ili se, pak, njihova nervoza miješala s mojom. Očito, postojao je neki tajni muški kod koji se prenosi s uglađenih dvadesetogodišnjaka na plašljive osamnaestogodišnjake koji vam, kad se jednom svlada, omogućuje da »pokupite« djevojke i u izvjesnim okolnostima »ćorite« s njima. Ali ja ga nikad nisam naučio niti shvatio, a to je vjerojatno i dalje tako. Moja »tehnika« sastojala se od toga da nisam imao tehniku - za druge je to, bez sumnje s pravom, bilo neprikladno. Čak je i valjda jednostavan niz - jesi za piće, hoćeš na ples, da te otpratim kući, može kava? - podrazumijevao razmetljivost za koju ja nisam bio sposoban. Naprosto sam se vrzmao i pokušavao izvesti neku zanimljivu primjedbu, uza strah da ću zabrljati. Sjećam se kako sam tugovao uz piće na tulumu u prvom semestru i kad me neka djevojka u prolazu puna suosjećanja pitala jesam li O. K., odgovorio sam joj: »Mislim da sam manično depresivan«, jer se to tada smatralo mnogo karakternijim od: »Malo sam tužan.« A kad je rekla: »Evo još jednog«, i hitro otišla dalje, shvatio sam da se nimalo nisam istaknuo u veseloj gomili nego da sam izveo najgori mogući ulet na svijetu.
Moja se djevojka zvala Veronica Mary Elizabeth Ford, i trebalo mi je nekoliko mjeseci da tu informaciju (pri čemu mislim na njezina srednja imena) nekako izvučem iz nje. Studirala je španjolski, voljela poeziju, a otac joj je radio pri vladi. Bila je visoka oko sto šezdeset, a imala je oble, mišićave listove, polusmeđu kosu do ramena, modro-sive oči i naočale s modrim okvirom te brz, premda suzdržan smiješak. Mislio sam da je lijepa. Dobro, možda sam mogao naći bilo koju djevojku koja ne bi utekla od mene onako pristojna. Nisam joj pokušavao reći da sam tužan jer i nisam bio. Imala je gramofon Black Box, a ja Dansette, a imala je i bolji glazbeni ukus, što će reći da je prezirala Dvořáka i Čajkovskog koje sam ja obožavao te sam imao neke LP-je s koralima i vokalnim solima. Pregledala je moju zbirku ploča s povremenim trenutnim smiješkom, a nešto se češće mrštila. Nije me spasila ni činjenica da sam sakrio »Uvertiru 1812.« i soundtrack Un home et un femme. Bio je to dovoljno sumnjiv materijal i prije nego što je dohvatila moju šaroliku pop-sekciju: Elvis, Beatlesi, Stonesi (tome nitko nije prigovarao), ali i Holliese, Animalse, Moody Blues i dvostruki set Donovana pod nazivom (sve malim slovima) dar cvijeta vrtu.
»Tebi se sviđaju te stvari?« pitala me neutralno.
»Dobro se pleše na njih«, odgovorih pomalo obrambeno.
»Ti na to plešeš? Ovdje? U svojoj sobi? Sam?«
»Zapravo ne.« Iako, naravno, jesam.
»Ja ne plešem«, rekla je, dijelom antropološki, a dijelom je postavljala pravila za bilo kakvu vezu koju bismo mogli imati, ako budemo hodali.
Bolje da objasnim što je koncept »hodanja« s nekim značio u ono vrijeme, jer vremena su se promijenila. Nedavno sam razgovarao s prijateljicom kojoj se posve potresena obratila vlastita kći. Bila je na drugom semestru studija i spavala je s dečkom koji je - otvoreno, i uz njezino znanje - u isto to vrijeme spavao s nekoliko drugih djevojaka. Zapravo je pravio audiciju da odluči s kojom će »hodati«. Kćerka je bila potresena, ne toliko zbog tog sistema - premda je donekle uviđala njegovu nepravednost - koliko zbog činjenice da na kraju nije bila izabrana.
Zbog toga sam se osjetio kao preživjeli iz neke drevne, zaobiđene kulture čiji pripadnici i dalje upotrebljavaju rezbarenu repu kao oblik monetarne razmjene. U »moje vrijeme« - premda tada nisam prisvajao vlasništvo nad njime, a sada još manje - ovo se događalo: sretnete djevojku, privuče vas, pokušavate joj se dodvoriti, pozovete je na nekoliko društvenih događanja - na primjer u gostionicu - onda je pozovete nasamo, pa opet, i nakon poljupca promjenjive vreline na rastanku na neki ste način službeno prohodali s njom. Tek kad ste polujavno povezani, otkrivate kakva bi mogla biti seksualna politika. A to je ponekad značilo da će njezino tijelo biti čvrsto štićeno kao zona zabrane ribarenja.
Veronica nije bila drukčija od drugih djevojaka tog vremena. Tjelesno im je bilo ugodno s vama, javno bi vas držale za ruku, ljubile vas dok se ne zajapurite, i znale bi vas pritisnuti grudima, ali samo ako je između vaših dvaju tijela bilo pet slojeva odjeće. Bile su potpuno svjesne toga što se događa u vašim hlačama a da to nikad nisu spominjale. I to je bilo sve, za neko vrijeme. Neke su djevojke dopuštale više: slušali ste o onima koje su ulazile u uzajamnu masturbaciju, druge su išle u »seks do kraja« kako se to zvalo. Niste mogli cijeniti težinu tog »do kraja« osim ako niste imali mnogo onih »do pola«. A onda je, kako se veza nastavljala, bilo izvjesnih kompromisa koji su se podrazumijevali, neki su se temeljili na hiru, drugi na obećanju i predanosti - sve do, kako je to pjesnik rekao, »svađe oko prstena«.
Iduće generacije mogle su biti sklone tome da sve to pripišu religiji ili licemjerju. Ali djevojke - ili žene - s kojima sam imao nešto što bi se moglo nazvati infra-seksom (da, nije bila samo Veronica) bile su nehajne sa svojim tijelom. I, ako se postave određeni kriteriji, s mojim. Uzgred, ne želim navoditi da infra-seks nije bio uzbudljiv ili čak, osim na očit način, da je rađao frustracije. Osim toga, te su djevojke dopuštale više nego što su bile dopuštale njihove majke, a ja sam dobivao daleko više nego je bio dobivao moj otac. Barem sam tako pretpostavljao. A bilo što, bilo je bolje od ništa. Osim toga, u međuvremenu su se Colin i Alex skrasili s djevojkama koje nisu imale politiku zona zabrane - ili se to dalo naslutiti iz znakova koje su odavale. I u tom se smislu ništa nije promijenilo.
Nisam baš bio djevac, ako vas to zanima. Između škole i fakulteta imao sam nekoliko instruktivnih epizoda čija je uzbudljivost bila veća od tragova što su ih ostavile. Stoga sam se nastranijim osjećao zbog onoga što je poslije uslijedilo: što vam se djevojka više sviđa i što bolje pristajete jedno drugom, to su, činilo mi se, izgledi za seks bili manji. Osim, naravno - a tu sam misao artikulirao tek poslije - što su nešto u meni privlačile žene koje su govorile »ne«. Je li moguće da postoji tako izopačen instinkt?
»Zašto ne?« pitali biste dok vam ruka koja vas obuzdava stišće zapešće.
»Nije u redu.«
Takav se razgovor čuo uz mnoge pištave peći na plin u kontrapunktu s raspjevanim čajnicima. I nije bilo rasprave oko »osjećaja« jer su žene u tome bile eksperti, muškarci nespretni početnici. Stoga je »nije u redu« imalo mnogo uvjerljiviju snagu i bilo nepobitnije nego bilo kakvo utjecanje crkvenoj doktrini ili majčinskom savjetu. Možete reći: »Ali, zar to nisu bile šezdesete?« Jesu, ali samo za neke ljude, samo u nekim dijelovima zemlje.
Moje police s knjigama znatno su uspješnije prošle u Veronike nego moja zbirka ploča. Tih su dana džepna izdanja dolazila u tradicionalnoj opremi: narančasti pingvin za književnost, modri za neknjiževnost. Ako ste imali više modrih nego narančastih, vaša je polica bila dokaz ozbiljnosti. U cjelini, imao sam dovoljno pravih naslova: Richard Hoggart, Steven Runciman, Huizinga, Eysenck. Empson... plus Honest to God biskupa Johna Robinsona koji je stajao uz Larryjeve stripove. Veronica mi je dala kompliment zbog toga što sam ih skupio i pročitao sve i nije sumnjala da su najistrošeniji primjerci bili kupljeni rabljeni.
Njezine police bile su pune poezije u pravom i sirovom uvezu: Eliot, Auden, MacNeice, Stevie Smith, Tom Gunn, Ted Hughes. Bilo je knjiga Orwella i Koestlera u izdanju Left Book Cluba, nekoliko romana iz devetnaestog stoljeća u kožnom uvezu, nekoliko Arthura Rackhamsa iz djetinjstva i knjiga kojom se tješila I Capture the Castle. Ni na trenutak nisam posumnjao da ih je sve pročitala i da te knjige valja imati. Nadalje, izgledale su mi kao organski nastavak njezina bića i osobnosti dok su me moje pogađale kao funkcionalno odabrane s težnjom da opišu karakter u koji sam se nadao razviti. Ta me nepodudarnost bacala u blagu paniku, a dok sam razgledavao njezinu policu s poezijom, zapeo sam za stih Phila Dixona.
»Naravno, svi se pitaju što će Ted Hughes kad mu ponestane životinja.«
»Zbilja?«
»Tako su mi rekli«, rekoh nesigurno. Iz Dixonovih usta taj je stih djelovao duhovito, iz mojih tek šaljivo.
»Pjesnicima ne ponestaje materijala kao romanopiscima«, poučila me. »Jer ne ovise o materijalu na isti način. A ti ga gledaš kao nekog zoologa, je li? Ali čak ni zoolozima životinje ne dosade.«
Podigla je jednu obrvu iznad okvira naočala i pogledala me. Bila je pet mjeseci starija od mene, a ponekad mi se činilo pet godina.
»Ma to je rekao moj profesor engleskog.«
»E, sada kad si na fakultetu moramo te dovesti do toga da misliš sam, zar ne?«
Nešto u tom »moramo« navelo me da pomislim da nisam sve zabrljao. Naprosto me nastojala usavršiti - a tko sam ja da tome prigovorim? Jedna od prvih stvari koje me pitala bila je zbog čega sat nosim s unutarnje strane zgloba. Nisam joj to mogao opravdati, pa sam ga okrenuo i vrijeme stavio na gornju stranu kao što to rade normalni, odrasli ljudi.
Skrasio sam se u zadovoljnoj rutini rada, provođenja vremena s Veronikom, a kad bih se vratio u studentsku sobu, eksplozivno sam drkao na maštarije o tome kako se prostrla poda mnom ili propela iznad mene. Svakodnevna intimnost donosila mi je ponos što sam saznavao stvari o šminkanju, politici odijevanja, o ženskim britvicama, otajstvu i posljedicama ženskih ciklusa. Zavidio sam na tom redovitom podsjetniku na nešto tako potpuno žensko i određujuće, tako povezano s velikim ciklusom prirode. Možda sam to jednako tako loše izložio kad sam njoj htio objasniti taj osjećaj.
»Naprosto romantiziraš ono što nemaš. Jedina je svrha toga da ti potvrdi da nisi u drugom stanju.«
S obzirom na našu vezu, to me prilično drsko kosnulo.
»Pa nadam se da ne živimo u Nazaretu.«
Onda je uslijedila jedna od onih poduljih stanki kad se parovi prešutno slažu da o nečemu neće razglabati. A o čemu se tu i imalo razglabati? Jedino, možda, o nepisanim uvjetima razmjene. S mog stajališta, činjenica da nije bilo seksa oslobađala me od razmišljanja o vezi drukčijoj od bliskog sudioništva sa ženom koja, kao svoj dio nagodbe, neće pitati muškarca kamo ide ta veza. Bar sam ja mislio da je dogovor takav. Ali, pogriješio sam u većini stvari, i onda i sada. Na primjer, zbog čega sam mislio da je bila djevica. Nikad je nisam pitao, a ona mi nikada nije rekla. Pretpostavljao sam da jest jer nije htjela spavati sa mnom: i gdje je tu logika?
Jednog vikenda za vrijeme praznika pozvan sam da se upoznam s njezinom obitelji. Živjeli su u Kentu, na liniji za Orpington, u jednom od onih predgrađa koja su prestala betonirati prirodu u posljednjem trenutku i otada samodopadno preuzimaju ruralni status. U vlaku s Charing Crossa zabrinuo sam se da mi je kovčeg - jedini koji sam imao - tako velik da izgledam kao potencijalni provalnik. Veronica me na stanici upoznala s ocem koji je otvorio prtljažnik svog auta, uzeo mi kovčeg iz ruke i nasmijao se.
»Mladiću, izgleda kao da se namjeravaš doseliti.«
Bio je golem, nabijen, crven u licu - djelovao mi je grubo. Je li mu to u dahu bilo pivo? Sjeo sam otraga, sam. Povremeno je pokazivao neke stvari, vjerojatno meni iako nisam znao jesam li trebao odgovarati ili ne. »Crkva sv. Mihajla, cigla i kremen, mnogo ga upotrebljavaju viktorijanski restauratori.« »Naš Café Royal - voilà!« »Obrati pozornost na poludrvenu gradnju vinarije s desne strane.« Pogledao sam Veronikin profil da mi da mig, ali nisam dobio ništa.
Živjeli su u samostojećoj kući od crvene cigle s crepovima, a pred njom je bila šljunčana staza. Gospodin Ford otvorio je prednja ulazna vrata i poviknuo ni prema kome posebno:
»Momak je došao na mjesec dana.«

Zapazio sam težak sjaj na tamnu pokućstvu i težak sjaj na listovima neke ekstravagantne kućne biljke. Veronikin je otac pograbio moj kovčeg kao da se pokorava nekim dalekim zakonima gostoprimstva i, lakrdijaški prenaglašujući njegovu težinu, odnio ga u sobu u potkrovlju te ga bacio na krevet. Pokazao je na mali ugrađeni umivaonik.
»Ako ti bude trebalo po noći, pišaj unutra.«
Odgovorio sam mu kimanjem. Nisam bio siguran je li se ponašao muško prijateljski ili me tretirao kao šljam niže klase.
Veronikina brata Jacka bilo je lakše pročitati: bio je od onih zdravih, sportskih mladića koji se smiju zamalo svemu i zadirkivao je mlađu sestru. Prema meni se odnosio kao prema predmetu blage znatiželje i nikako nije spadao u one koji će se prvi izložiti svojom prosudbom. Veronikina se majka nije obazirala na sporedne stvari oko sebe, pitala me za studij i svako malo nestajala u kuhinji. Pretpostavljam da je imala tek koju preko četrdeset, premda je meni djelovala kao da je duboko u srednjoj dobi, kao i njezin muž. Nije baš sličila Veroniki: imala je šire lice, kosu je s čela zadigla vrpcom, neznatno preko srednje visine. Odavala je nešto umjetničko, mada kako se to točno manifestiralo - raznobojni šalovi, rastreseno ponašanje, mrmljanje opernih arija ili sve to troje - s te distance nisam mogao sa sigurnošću reći.
Bilo mi je toliko neugodno da sam cijeli vikend proveo u grču: to je moje principijelno faktičko sjećanje. Ostalo se sastoji od dojmova i polusjećanja koja stoga mogu biti samima sebi svrhom: na primjer, kako se Veronica, usprkos tome što me pozvala k njima, isprva pomalo povukla u svoju obitelj i skupa me s njima promatrala - a je li to bio uzrok ili posljedica moje nesigurnosti, odavde ne mogu odrediti. Za vrijeme večere tog petka bilo je malko ispitivanja o mojim društvenim i intelektualnim kvalitetama, a ja sam se osjećao kao da se nalazim pred istražnim sudom. Poslije smo gledali vijesti na TV- u i s nelagodom razglabali o svjetskim događajima sve dok nije došlo vrijeme da se ode u krevet. Da smo bili u kakvu romanu, zasigurno bi se zbilo malo šuljanja po katovima u potrazi za toplim zagrljajem, nakon što je pater familias zaključio tu večer. Ali nismo bili u romanu: Veronica me čak te prve večeri nije poljubila ni prije spavanja; nije izvela neku izliku oko ručnika ili hinila da mora pogledati imam li sve što mi je potrebno. Možda se bojala da će joj se brat rugati. Svukao sam se, oprao, agresivno popišao u umivaonik, odjenuo pidžamu i dugo ležao budan.
Kad sam za doručak sišao, zatekao sam samo gospođu Ford. Ostali su otišli u šetnju, a Veronica ih je sve uvjerila da se meni spava. Svoju reakciju na to sigurno nisam dobro prikrio jer sam osjetio kako me gospođa Ford ispituje dok mi je pripremala slaninu s jajima, a sve je pržila prilično nemarno pa joj se jedan žumanjak razlio. Nisam imao iskustva u razgovorima s majkama djevojaka.
»Dugo živite ovdje«, napokon sam pitao iako sam već znao odgovor.
Zastala je, nalila sebi šalicu čaja, pa ubacila još jedno jaje na tavu, nagnula se unatrag na stolić pun tanjura i rekla:
»Ne daj da se Veronica previše razmaše.«
Nisam znao što da odgovorim. Je li me trebalo uvrijediti to što se petlja u našu vezu ili sam se trebao baciti u ispovjedni vid i »razglabati« o Veroniki? Stoga rekoh, malčice izvještačeno:
»Na što mislite, gospođo Ford?«
Pogledala me, osmjehnula se na neroditeljski način, blago zatresla glavom i rekla: »Živimo ovdje deset godina.«
Tako sam na kraju s njom jednako bio u nebranu grožđu kao i s ostalima, premda je izgledalo da sam joj mio. Stavila mi je još jedno jaje na tanjur unatoč tome što nisam tražio, a niti želio. Ostaci onog razlivenog i dalje su bili na tavi - nehajno ga je istresla u kantu za smeće s pomičnim poklopcem, a onda gotovo bacila vrelu tavu pod vodu u sudoper. Od tog sraza zašištala je voda i podigla se para, a ona se nasmijala kao da uživa u tome što je upriličila mali nered.
Kad su se Veronica i muški vratili, očekivao sam daljnje ispitivanje, možda u vezi s kakvim trikom ili igrom, ali umjesto toga uslijedilo je pristojno zanimanje za to kako sam spavao i je li mi ugodno. Zbog toga sam trebao osjetiti da sam prihvaćen, ali meni se više činilo da im je mene već bilo dosta i vikend je sada bio samo nešto što je trebalo preživjeti. Možda je to bila moja paranoja. No, pozitivno je bilo to što je Veronica postala otvorenije nježna: dok smo pili čaj s veseljem me uzela za ruku i igrala se s mojom kosom. U jednom se trenutku okrenula bratu i rekla:
»Može proći, ne?«
Jack mi je namignuo, ja mu nisam uzvratio. Dijelom sam se zapravo osjećao kao da kradem ručnike ili ostavljam blatan trag po tepihu.
A opet, stvari su bile gotovo pa normalne. Te večeri Veronica me odvela na kat i poljubila me prije spavanja baš kako treba. Za nedjeljni ručak imali smo pečeni janjeći but iz kojeg su, kao dijelovi božićnog drvca, stršile goleme grančice ružmarina. Kako su me roditelji naučili manirama, rekoh da je slasno. Onda sam uhvatio Jacka kako namiguje ocu, kao da kaže: »Koje sranje.« Ali gospodin Ford likovao je: »Čuj, čuj, podržavam mišljenje«, a gospođa Ford mi je zahvalila.
Kad sam sišao da se pozdravim, gospodin Ford pograbio je moj kovčeg i rekao ženi: »Draga, pretpostavljam da si prebrojila žlice?« Nije mu uopće odgovorila, samo mi se osmjehnula kao da nas dvoje imamo tajnu. Braco Jack nije se pojavio da se pozdravimo. Veronica i njezin otac sjeli su u prednji dio auta, ja sam ponovno sjeo otraga. Gospođa Ford naginjala se preko trijema, sunce je padalo na visteriju koja se penjala uz kuću, iznad naših glava. Kad je gospodin Ford ubacio auto u brzinu i okrenuo kotače na šljunku, mahnuo sam na pozdrav, a ona mi je uzvratila premda ne onako kako bi ljudi normalno učinili, podignutim dlanom, nego nekim vodoravnim pokretom u visini struka. Bilo mi je žao što s njom nisam više razgovarao.
Da prekinem gospodina Forda koji je po drugi put pokazivao čuda Chislehursta, rekoh Veroniki: »Sviđa mi se tvoja mama.«
»Vron, to mi zvuči kao da sam dobio suparnika«, rekao je gospodin Ford i teatralno udahnuo zrak. »Vidiš, izgleda da ću morati. Pištolji u zoru, mladiću?«
Vlak mi je kasnio, usporen uobičajenim nedjeljnim tehničkim radovima. Kući sam stigao predvečer. Sjećam se da sam imao prokleto dobru, dugu kenjažu.
Nekih tjedan dana poslije toga Veronica je došla u grad pa sam je mogao upoznati s dečkima iz škole. Ispao je to besciljan dan za koji nitko nije htio preuzeti odgovornost. Obišli smo Tate, onda smo otišli do Buckinghamske palače, pa u Hyde Park i zaputili se prema Speaker’s Corneru. Ali ondje nije bilo nijednoga govornika, pa smo se zaputili Oxford Streetom i razgledali dućane, a na kraju smo završili na Trafalgar Squareu, među lavovima. Svatko bi pomislio da smo turisti.
U početku sam pratio reakcije svojih prijatelja na Veroniku, ali me domalo malo više zanimalo što ona misli o njima. Na Colinove se šale smijala mnogo lakše nego na moje, a to mi je smetalo, i pitala je Alexa kako mu otac zarađuje (pomorsko osiguranje, rekao joj je, što je mene iznenadilo). Izgleda da ju je veselilo da Adriana ostavi za kraj. Rekao sam joj da je na Cambridgeu, a ona ga je priupitala za nekoliko imena. Na dva-tri kimnuo je glavom i rekao:
»Da, znam tu sortu.«
Meni je to zazvučalo prilično grubo, ali Veronica je, umjesto da se uvrijedi, počela navoditi kolege, nastavnike i čajane na način da sam se osjetio kao da sam ispao iz igre.
»Kako to da znaš toliko o ovom dijelu grada?« pitao sam je.
»Tu je Jack.«
»Jack?«
»Moj brat - sjećaš ga se?«
»Da vidim... Je li to bio onaj što je bio mlađi od tvog tate?«
Mislio sam da to nije bilo loše, ali nije se čak ni osmjehnula.
»Što Jack studira?« pitao sam u nastojanju da se izvučem.
»Humanistiku«, odgovorila je. »Kao Adrian.«
Znam, kvragu, što Adrian studira, hvala na pitanju, htjedoh reći. Malo sam se, pak, snuždio i počeo s Colinom razgovarati o filmovima.
Predvečer smo se slikali, a ona poželjela »jednu s tvojim prijateljima«. Njih se troje pristojno poslagalo u red, ali ona ih je prerasporedila: Adrian i Colin, dvojica najviših, svaki njoj s jedne strane, a Alex kraj Colina. Na kraju je na slici izgledala čak i vitkije nego uživo. Kad sam mnogo godina poslije pregledavao tu fotografiju da pronađem odgovore, zamislio sam se nad činjenicom da nikad nije nosila visoke potpetice. Negdje sam čitao da ako želite da ljudi obrate pozornost na ono što doista govorite, ne dižite glas nego ga stišajte: to zbilja usmjerava pozornost. Vjerojatno je njezin trik činio slično s visinom. Kako bilo, pitanje je li se služila trikovima ja još nisam razriješio. Dok sam hodao s njom, uvijek se činilo da su njezine akcije instinktivne. Ali tada sam se opirao samoj ideji da žene jesu ili mogu biti manipulatori. To vam može više reći o meni nego o njoj. I čak i ako bi u ovoj dobi trebao zaključiti da je uvijek bila proračunata, nisam siguran da to pomaže. Pod time mislim da pomaže meni.
Otpratili smo je do Charing Crossa i mahali joj dok smo je na šaljivo patetičan način pratili na Chislehurst, kao da putuje u Samarkand. Potom smo sjeli u bar u hotelu na stanici, naručili pivo i osjećali se kao odrasli.
»Fina cura«, rekao je Colin.
»Vrlo fina«, dodao je Alex.
»To je filozofski očito po sebi!« zamalo da sam viknuo. Dobro, bio sam malčice prenapet. Okrenuo sam se Adrianu. »Išta malo više od ‘vrlo fina’?«
»Tebi zapravo ne treba da ti čestitam, je li tako, Anthony?«
»Treba, zašto ne bi, jebi ga?«
»Onda ti, naravno, čestitam.«
Ali njegovo ponašanje kao da je kritiziralo moju potrebu i drugu dvojicu što povlađuju. Blago sam se uspaničio - nisam želio da se taj dan razmrsi. Premda, gledajući unatrag, nije se to bio razmrsivao dan nego nas četvorica.
»Onda, jesi li na Cambridgeu sreo Bracu Jacka?«
»Nismo se sreli, a i ne očekujem da hoćemo. On je na završnoj godini. Ali čuo sam za njega, čitao sam o njemu u jednom članku. I o ljudima s kojima se druži, da.«
Bilo je jasno da želi ostati samo na tome, ali mu ni sam dao.
»I što misliš o njemu?«
Adrian je zastao. Otpio je malo piva, a onda s iznenadnom žestinom rekao: »Mrzim kako Englezi nisu ozbiljni kad je u pitanju ozbiljnost. To zbilja mrzim.«
U nekom drugom raspoloženju možda bih to shvatio kao udar na nas trojicu. Osjetio sam, pak, kako mi je bilo zaigralo od olakšanja.
Veronica i ja ostali smo skupa cijelu drugu godinu. Jedne večeri, možda malo pripita, dopustila mi je da joj zavučem ruku u gaćice. Osjetio sam ekstravagantan ponos dok sam se borio. Nije mi dala da joj stavim prst, ali smo bez riječi kroz nekoliko dana razvijali put prema užitku. Ležali bismo na podu, ljubili se. Ja bih skinuo sat, podvrnuo rukave, stavio joj ruku u gaćice i postupno joj ih pomalo spuštao niz bedra, potom bih položio pest na pod, a ona bi mi se trljala o pritiješnjen zglob dok ne svrši. Nekoliko sam se tjedana osjećao majstorski, ali kad sam bio u svojoj sobi, drkanje bi ponekad graničilo s bijesom. I u kakvu sam se to razmjenu uvalio? Bolju ili goru? Otkrio sam još nešto što nisam mogao razumjeti: vjerojatno sam joj trebao biti bliži, ali nisam.
»Razmišljaš li ikada o tome kamo vodi naša veza?«
Rekla je to samo tako, iz neba pa u rebra. Bila je svratila na čaj i donijela kriške kolača s voćem.
»A ti?«
»Ja sam prva pitala.«
Pomislih - a to možda nije bila galantna reakcija - jesi li mi zbog toga počela dopuštati da ti stavljam ruku u gaćice?
»Mora li nekamo smjerati?«
»Zar veze to ne rade?«

»Ne znam. Nisam bio ni u kakvoj.«
»Gledaj, Tony«, rekla je. »Ja ne stagniram.«
Porazmislio sam o tome na trenutak, ili sam pokušao. Ali, umjesto toga pred očima mi se zaustavila slika stajaće vode s debelim slojem žabokrečine nad kojom lete komarči. Shvatio sam da nisam osobito dobar u takvim stvarima.
»Pa zašto misliš da stagniramo?«
Onda je izvela svoj tik s povlačenjem lakta iznad okvira naočala koji mi više nije bio sasvim ljubak. Nastavio sam:
»Postoji li išta što je između stagniranja i kretanja u nekom smjeru?«
»Kao?«
»Kao provoditi se. Uživati u danu i te stvari?« Ah kako sam to izrekao, zapitao sam se jesam li ja još uživao u danu. Pomislih još i to: što želi da joj kažem?
»I misliš da smo dobar par?«
»Postavljaš mi pitanja kao da znam odgovor. Ili kao da ti znaš odgovor koji želiš. Pa zašto mi onda ne kažeš što je, a ja ću ti reći slaže li se s mojim.«
»Ti si prilična kukavica, Tony, znaš?«
»Mislim da sam više... miroljubiv.«
Popili smo čaj. Zamotao sam dvije kriške kolača i stavio ih u limenku. Veronica me poljubila bliže kutu usana, pa onda u sredinu, pa otišla. U mojoj je svijesti to bio početak kraja naše veze. Ili sam samo zapamtio da to tako izgleda kako bismo podijelili krivnju. Da su me na sudu pitali što se dogodilo i što je rečeno, mogao bih samo potvrditi riječi »smjer«, »stagniranje« i »miroljubiv«. Nikada nisam za sebe mislio da sam miroljubiv - ili suprotno tome - do tada. Jednako bih se tako zakleo na istinu o limenki za kolače - bila je boje trule višnje, a na njoj nasmiješen kraljičin portret.
Ne želim ostavljati dojam da sam u Bristolu samo radio i viđao se s Veronikom. Ali vraća mi se nekoliko drugih uspomena. Jedna od njih - jedan jedini, upečatljiv događaj - bila je noć kada sam svjedočio plimnom valu na rijeci Severn. Tamošnje novine znale su tiskati satnicu i davati naputke odakle je najbolje promatrati i kada. No, kad sam prvi put pokušao, voda kao da se nije pokoravala instrukcijama. A onda, jedne večeri u Minsterworthu nekolicina nas čekala je na obali do poslije pola noći i napokon smo dobili nagradu. Sat ili dva rijeka je blago tekla u more kao što čini svaka poštena rijeka. Mjesečev isprekidan sjaj potpomagala su povremena šaranja snažnih svjetala po rijeci. Začuo se šapat, istegnuti su se vratovi i sve misli o vlazi i hladnoći nestale su jer se rijeka naprosto predomislila, a prema nama se usmjerio val, visok pola metra, metar, a voda je navrla cijelom širinom od obale do obale. Ta uzbujala matica došla je u ravninu s nama, protutnjala mimo i skrenula nekamo u daljinu - neki moji prijatelji pojurili su za njom, vikali, psovali i padali, no bila je brža od njih. Ja sam sam stajao na obali. Ne mislim da sam u stanju točno prenijeti kakav je učinak taj trenutak imao na mene. Nije sličilo tornadu ili potresu (a nisam svjedočio nijednom) - priroda koja je divlja i razorna, a nas stavlja na naše mjesto. To je izazivalo veći nemir jer je izgledalo potajno pogrešno, kao da je pritisnuta neka mala svemirska poluga i ovdje se, samo u tim trenucima, priroda izokrenula, a s njom i vrijeme. A vidjeti tu pojavu kad se smrači djelovalo je još tajanstvenije i onostranskije.
Spavala je sa mnom kad smo prekinuli.
Jest, znam. Očekujem da mislite: jadni blenton, kako nije vidio da se to bliži? Ali nisam vidio. Mislio sam da je gotovo i mislio sam da je tu bila druga djevojka (djevojka normalne veličine, koja na tulumima nosi visoke pete) koja me zanimala. Nisam vidio da to ikamo vodi: ni kad smo se Veronica i ja slučajno sreli u jednoj gostionici (inače nije voljela gostionice), ni kad me zamolila da je otpratim kući, ni kad smo stali negdje na pola puta i poljubili se, ni kad smo ušli u njezinu sobu i kad sam upalio svjetlo, a ona ga ugasila, ni kad je skinula gaćice i pružila mi paketić Durex Fetherlitea, ni kad mi je uzela jedan iz drhtave ruke i stavila mi ga, čak ni ostatka tog brzog posla.
Da, opet možete reći: jadni blenton. I zar si i dalje mislio da je djevica kad ti je srolala kondom niz kurac? Na neki čudan način, da znate, jesam. Mislio sam da je to možda bilo neko intuitivno žensko umijeće koje je meni neminovno nedostajalo. Dobro, možda i jest.
»Moraš ga držati kad budeš izvlačio«, šapnula je (je li možda ona mislila da sam ja djevac?). Onda sam ustao i otišao u kupaonicu, a puni me kondom povremeno pljeskao po unutarnjoj strani bedra. Dok sam ga se rješavao, došao sam do odluke i zaključka: ne, gotovo je, ne.
»Ti si sebično smeće«, rekla mi je kad smo se idući put sreli.
»Pa, sad, valjda.«
»Praktično si od toga napravio silovanje.«
»Mislim da ama baš ni po čemu to nije bilo tako.«
»Mogao si barem imati toliko pristojnosti da mi kažeš prije.«
»Prije nisam znao.«
»Joj, znači da je bilo tako gadno?«
»Ne, bilo je dobro. Samo...«
»Samo što?«
»Uvijek si me tražila da razmislim o našoj vezi, pa sada, eto, jesam.«
»Bravo. Sigurno ti je bilo teško.«
Pomislio sam: a ni grudi joj nisam vidio, cijelo to vrijeme. Dirao sam ih, ali ih nisam vidio. Jednako tako, potpuno griješi oko Dvořáka i Čajkovskog. Što više, moći ću puštati svoju plejku Un bomme et un femme kad god hoću. Bez skrivanja.
»Oprosti?«
»Isuse, Tony, ti se u ovom trenutku ne možeš ni koncentrirati. Moj brat je bio u pravu u vezi s tobom.«
Znao sam da bi sada trebalo pitati što je rekao njezin brat, ali nisam joj htio upriličiti tu radost. Kako sam odšutio, nastavila je.
»I nemoj mi reći onu stvar.«
Život je još više sličio igri pogađanja nego inače.
»Koju stvar?«
»Da i dalje možemo biti prijatelji.«
»Bih li to trebao reći?«
»Trebao bi reći što misliš, što osjećaš, za boga miloga, što smjeraš.«
»Pa dobro. U tom slučaju neću reći to - to što bih valjda trebao reći. Jer ne mislim da i dalje možemo biti prijatelji.«
»Dobro si ti to«, rekla je zajedljivo. »Dobro si ti to.«
»Ali onda mi dopusti da te nešto pitam. Jesi li spavala sa mnom da bi me vratila?«
»Ne moram više odgovarati na tvoja pitanja.«
»U tom slučaju, zbog čega nisi spavala sa mnom dok smo hodali?«
Bez odgovora.
»Jer ti nije trebalo?«
»Možda nisam željela.«
»Možda nisi željela jer ti nije trebalo?«
»Tja, možeš vjerovati u što ti odgovara da vjeruješ.«
Sutradan sam u prodavaonicu Oxfama odnio šalicu za mlijeko što mi ju je bila darovala. Nadao sam se da će je vidjeti u izlogu. Ali kad sam stao da provjerim, vidio sam nešto drugo: malu koloriranu litografiju Chislehursta koju sam ja njoj dao za Božić.
Barem su nam studiji bili različiti, a Bristol je bio sasvim dovoljno velik grad, pa smo se tek povremeno sretali. A kad bismo se sreli, pogađao me osjećaj nečega što mogu nazvati samo predkrivnjom: očekivanje da će reći ili učiniti nešto zbog čega ću osjetiti pravu krivnju. Ali nijednom se nije udostojila da mi išta rekne, pa se taj strah postupno izlizao. A ja sebi rekoh - nemam se što osjećati krivim: oboje smo bili zamalo punoljetni, odgovorni za svoje čine i bili smo slobodno ušli u vezu koja nije funkcionirala. Nitko nije zatrudnio, nitko nije poginuo.
Tijekom drugog tjedna ljetnih praznika stiglo je pismo sa žigom Chislehursta. Odmjerio sam nepoznat mi rukopis - vitičast i blago nehajan - na omotnici. Ženska ruka: njezina majka, nema sumnje. Nov napad predkrivnje: možda je Veronica pretrpjela slom živaca, pa je propala, možda čak postala beskućnik. Ili je možda dobila peritonitis pa pita za mene iz bolesničke postelje. Ili je možda... ali i sam sâm vidio da su to maštarije koje meni pridaju važnost. Pismo je, doista, bilo od Veronikine majke - bilo je kratko i, na moje iznenađenje, nimalo optužujuće. Bilo joj je žao što je čula da smo raskinuli i da je sigurna da ću naći nekoga tko će mi više odgovarati. Ali nije izgledalo kao da to misli u smislu da sam ja hulja koja zaslužuje nekoga jednako niskog moralnog karaktera. Implicirala je upravo suprotno: da imam sreće što sam izvan svega i da se nada najboljem za mene. Žao mi je što nisam zadržao to pismo jer bi mi bilo dokaz, potkrepa. Stoga jedini dokaz dolazi iz mog sjećanja - na bezbrižnu, prilično poletnu ženu kojoj se izlilo jedno jaje pa mi je ispekla drugo i koja mi je rekla da ne prihvaćam sranja od njezine kćerke.
Došao sam natrag u Bristol na završnu godinu. Djevojka normalne visine koja je nosila visoke pete bila je manje zainteresirana nego što sam zamišljao, pa sam se tako više usredotočio na rad. Sumnjao sam da imam pravu vrstu mozga, ali sam bio odlučan da dobijem 2:1. Petkom uvečer dopuštao sam sebi predah u gostionici. Jednom je djevojka s kojom sam čavrljao došla k meni i ostala cijelu noć. Sve je to bilo ugodno uzbudljivo i učinkovito, ali nijedno od nas nije se poslije javilo drugomu. O tome sam u ono vrijeme razmišljao manje nego sada. Vjerujem da će takvo rekreacijsko ponašanje kosnuti kasnije generacije kao potpuno beznačajno, i za danas i za onda: uostalom, zar »onda« nisu bile šezdesete? Da, jesu, ali kao što rekoh, ovisilo je o tome gdje ste - i tko ste - bili. Ako mi oprostite malu lekciju iz povijesti: većina ljudi nije iskusila »šezdesete« do sedamdesetih. Što je značilo, logično, da je većina ljudi šezdesetih doživljavala pedesete - ili, u mom slučaju, po malo od oba desetljeća rame uz rame. Zbog čega su stvari još zbrkanije.
Logika: da, gdje je logika? Gdje je, na primjer, u sljedećem trenutku moje priče? Negdje na pola puta kroz moju završnu godinu dobio sam pismo od Adriana. To su bivale sve rjeđe zgode jer smo obojica vrlo marljivo radili za završne ispite. Od njega se, naravno, očekivalo da bude prvi. A onda što? Postdiplomski rad, vjerojatno, za kojim slijedi akademska karijera ili neki posao u javnoj sferi gdje bi se njegov mozak i osjećaj odgovornosti mogli dobro iskoristiti. Netko mi je jednom rekao da je državna služba (ili barem njezini viši ešaloni) čarobno radno mjesto jer uvijek morate donositi moralne odluke. Možda bi to odgovaralo Adrianu. Ja ga svakako nisam vidio kao biće praktično ili pustolovno - osim intelektualno, naravno. Nije bio od onih koji bi da im ime ili lice budu u novinama.
Možda pretpostavljate da odugovlačim s tim da vam ispričam sljedeći dio. U redu: Adrian je rekao da mi piše kako bi me zamolio za dopuštenje da hoda s Veronikom.
Da, zašto s njom, zašto tada, nadalje, zašto pita? Zapravo, da budem iskren prema vlastitom mi sjećanju, koliko je to uopće moguće (a ni to pismo nisam sačuvao), rekao je da on i Veronica već hodaju, što je bilo stanje stvari koje će bez sumnje kad-tad dopasti moje pozornosti, pa se činilo boljim da to čujem od njega. Jednako tako, koliko god ta vijest došla kao iznenađenje, on se nada da je mogu razumjeti i prihvatiti jer ako ne, onda je dužan prema našem prijateljstvu da još jednom promisli o svojim akcijama i odlukama. I na koncu, da se Veronica složila s time da mi napiše to pismo - naravno, dijelom je to bio i njezin prijedlog.
Kao što možete zamisliti, malčice sam uživao zbog njegovih skrupula - što je podrazumijevalo da ako sam mislio da je time narušen neki časni kod viteštva ili, još bolje, neki moderni princip etike, onda će je on, naravno i logično, prestati jebati. Uz pretpostavku da ga ne zavlači kao mene. Jednako mi se dopalo i licemjerstvo tog pisma čija svrha nije bila da mi naprosto kaže nešto što možda sam ionako ne bih dokučio (bar neko kraće vrijeme), nego da mi da do znanja da su on i ona, Veronica, izveli dobru zamjenu: za mog najpametnijeg prijatelja i, što više, momka s Cambridgea poput njezina Brace Jacka. To mi je bilo i upozorenje da će, ako se planiram vidjeti s Adrianom, i ona biti tu. Kako danju, tako i noću. Opet moram naglasiti da je to moje sadašnje tumačenje onoga što se dogodilo tada. Ili, pak, moje sadašnje sjećanje na tumačenje onoga što se dogodilo u ono vrijeme.
No, mislim da imam instinkt za preživljavanje, za samozaštitu. Možda je to ono što je Veronica nazvala kukavičlukom, a ja miroljubivošću. Svejedno, nešto me upozorilo da se ne dam uvući - bar ne sada. Uzeo sam prvu razglednicu koja mi je bila pri ruci - s Visećim mostom u Cliftonu - i napisao riječi poput: »Dobivši tvoju poslanicu od 21., doljepotpisani prosi dopuštenje da iskaže svoje hvale i želje kako bi zabilježio da je po njemu sve vrlo u redu, starino.« Čilo, ali nedvosmisleno i odgovara trenutku. Pretvarat ću se - osobito sebi - da ne zamjeram ni najmanje. Učit ću zdušno, stavit ću emocije na čekanje, neću dovoditi kući nikoga iz gostionice, masturbirat ću kako i kad bude potrebe i raditi na tome da steknem stupanj koji zaslužujem (i, da, dobio sam 2 : 1).
Ostao sam nekoliko tjedana pošto sam završio s ispitima, upao u drukčiju grupu, pio sistematski, malo pušio travu i razmišljao o maločemu. Osim što sam zamišljao što je možda Veronica govorila Adrianu o meni (»Uzeo mi je nevinost i odmah me odbacio. Zato je zbilja cijela stvar ispala kao silovanje, razumiješ?«), zamišljao sam i kako mu se uvlači - vidio sam kako je to počelo - i laska mu, igra na njegova očekivanja. Kako rekoh, Adrian nije bio praktično čeljade, unatoč svom akademskom uspjehu. Odatle afektirani ton njegova pisma koje sam neko vrijeme čitao iznovice sa samosažalnom ornošću. Kad sam napokon na to uzvratio propisno, nimalo se nisam služio glupim »epistolarnim« jezikom. Koliko se sjećam, rekao sam mu podosta toga što mislim o njihovim zajedničkim moralnim skrupulama. Uz to sam ga savjetovao da bude pametan jer je po mom mišljenju Veronica davno pretrpjela štetu. Potom sam mu poželio sreću, spalio njegovo pismo u praznom kaminu (melodramski, slažem se, ali pozivam se na mladost kao olakšavajuću okolnost), i odlučio da njih dvoje zauvijek budu izvan mog života.
***

Što sam mislio pod »šteta«? Bilo je to samo nagađanje - nisam imao pravi dokaz. Ali kad se god osvrnem na onaj nesretni vikend, shvaćam da nije u pitanju bio samo prilično naivan mladac koji se loše osjećao kod uljuđenije i društveno umješnije obitelji. Naravno, i toga je bilo. No, osjećao sam savez između Veronike i njezina oca teška hoda i teške ruke koji se prema meni odnosio kao prema kome nižem. Jednako je bilo i između Veronike i njezina Brace Jacka čiji je život i ponašanje očito smatrala uzvišenim: on je bio vrhovni sudac kad se javno raspitivala o meni - a pitanje je bivalo uznesenije pri svakom ponavljanju - »Može proći, ne?« S druge strane, nisam primijetio nikakav savez nje i njezine majke koja je bez sumnje prepoznala kakva je zapravo. Kako je gospođa Ford ugrabila onu prvu zgodu da me upozori na svoju kćer? Jer je tog jutra - prvog jutra po mom dolasku - Veronica svima rekla da se želim izležavati i otišla s ocem i bratom. Nijedan takav razgovor ne daje joj pravo na takvu izmišljotinu. Ja se nikad nisam izležavao u krevetu. Čak ni sada.
Kad sam pisao Adrianu, ni sam nisam bio načisto što bi mogla biti ta »šteta«. I nakon gotovo cijelog života u međuvremenu, tek mi je malčice jasnije. Moja punica (koja srećom nije dio ove priče) nije mnogo mislila na mene, ali je bar bila iskrena, kao i u vezi s većinom stvari. Jednom je primijetila - kad je novinska i televizijska izvješća punio nov slučaj zlostavljanja djece: »Mislim da smo svi zlostavljani.« A ja pretpostavljam da je Veronica bila žrtvom nečega što se danas naziva »neprimjereno ponašanje«: pivopijsko očevo buljenje u vrijeme kupanja ili odlaska u krevet, nešto malo više od sestrinskog grljenja s bratom? Odakle da znam? Je li postojao neki prvobitni trenutak gubitka, neki kriomice saslušan razgovor iz kojeg je dijete zaključilo da...? Ponovno, ne mogu znati. Nemam dokaza, anegdotalnog ni dokumentarnog. Ali sjećam se što je stari Joe Hunt rekao kad je raspravljao s Adrianom: da se mentalna stanja mogu iščitati iz djela. Tako je u povijesti - Henrik VIII. I sve to. Dok je, mislim, u privatnom životu suprotno: da se prošla djela mogu iščitati iz trenutačnog mentalnog stanja.
Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cijenu. A to su oni okrutni i oni kojih se treba čuvati.
Možete misliti da je ovo smeće - smeće od prodika i samoopravdavanja. Možete pomisliti da sam se prema Veroniki ponašao kao tipični žutokljunac i da se svi moji »zaključci« mogu izokrenuti. Na primjer: »Spavala je sa mnom kad smo prekinuli«, lako se prebacuje u: »Kad je spavala sa mnom, prekinuo sam s njom.« Možete reći i to da su Fordovi bili normalna engleska obitelj srednjeg staleža kojoj sam zlonamjerno natovario laž o šteti, a da je gospođa Ford, umjesto da se s taktom zabrine za mene, iskazala nedoličnu ljubomoru na svoju rođenu kćer. Možete čak zatražiti da primijenim svoju »teoriju« na sebe i objasnim kakvu sam to štetu ja pretrpio u prošlosti i kakve su njezine moguće posljedice: na primjer, kako je to moglo utjecati na moju pouzdanost i istinoljubivost. Da budem pošten, nisam siguran da bih na to mogao odgovoriti.
Nisam očekivao nikakav odgovor od Adriana, a nisam ga ni dobio. I tako mi je buduće viđanje s Colinom i Alexom postalo manje privlačno. Prvo smo bili trojka, potom četvorka, kako je sada bilo moguće da ponovno budemo trojka? Ako su drugi željeli nastaviti druženje, krasno, samo naprijed. Meni je trebalo da nastavim svoj život. Pa i jesam.
Neki od mojih suvremenika bavili su se volonterskim radom u inozemstvu, pa su otišli u Afriku gdje su držali nastavu za školsku djecu i dizali zidove od blata. Ja nisam bio tako plemenit. Osim toga, u ono vrijeme nekako se pretpostavljalo da će određeni stupanj obrazovanja osigurati i pristojan posao, prije ili poslije. »Ti-yi-yi-yime is on my side, yes it is«, jodlao sam u duetu s Mickom Jaggerom dok sam se vrtio sam u svojoj studentskoj sobi. I tako, ostavio sam druge da uče za doktore i odvjetnike i griju stolicu za ispite za državnu službu, a sam sam otišao u Sjedinjene Države i skitao se šest mjeseci. Konobario sam, bojio ograde, radio po vrtovima i dostavljao automobile u nekoliko država. Tih godina prije mobitela, e-maila i Skypea, putnici su ovisili o rudimentarnom komunikacijskom sistemu poznatom kao razglednice. Druge metode - međugradski telefonski pozivi, telegrami - bili su označeni kao »samo za hitne slučajeve«. Tako su me roditelji ispratili u nepoznato, a njihov bilten s vijestima o meni bio je ograničen na: »Da, stigao je bez problema« i »Kad smo se zadnji put čuli, bio je u Oregonu« te »Očekujemo da se vrati za nekoliko tjedana.« Ne govorim da je to bilo nužno bolje, a kamoli da je više oformljivalo osobnost - samo to da je u mom slučaju pomoglo da mi roditelji nisu na dohvat gumba pa da mi sipaju brige i dalekometne vremenske prognoze i upozoravaju me na poplave, epidemije i luđake koji vrebaju putnike s naprtnjačama.
Dok sam bio ondje, upoznao sam jednu djevojku: Annie. Bila je Amerikanka, putovala je kao i ja. Spetljali smo se, kako je to ona rekla, i bili smo skupa tri mjeseca. Nosila je karirane košulje, imala sivo-zelene oči i prijateljske manire - postali smo ljubavnici lako i brzo, da nisam mogao vjerovati svojoj sreći. Kao što nisam vjerovao kako je to bilo jednostavno: biti prijatelji, dijeliti krevet, skupa se smijati, piti, popušiti malo žiže, vidjeti malo svijeta rame uz rame - a onda se razdvojiti bez optužbi i krivnje. Kako došlo, tako prošlo, rekla je, a tako je i mislila. Poslije, gledajući unatrag, pitao sam se je li nešto u meni bilo pogođeno tom potpunom lakoćom i nije zahtijevalo više komplikacija kao dokaz zašto? Dubinu, ozbiljnost? Kako bilo, sam bog zna kakve komplikacije i poteškoće možete imati bez ikakve dubine ili ozbiljnosti za nadomjestak. Mnogo poslije zatekoh se u razglabanju o tome je li »kako došlo, tako otišlo« bilo način da se postavi pitanje i traži određen odgovor koji ja nisam bio u stanju ponuditi. Svejedno, sve je to uzgred. Annie je bila dio moje priče, ali ne ove.
Kad se to dogodilo, moji su roditelji htjeli stupiti u kontakt, ali nisu imali pojma gdje sam. Da je bio pravi hitni slučaj - nužna nazočnost uz majčinu smrtnu postelju - pretpostavljam da bi Ministarstvo vanjskih poslova kontaktiralo s Veleposlanstvom u Washingtonu koje bi obavijestilo američke vlasti koje bi dale nalog policijskim snagama diljem zemlje da potraže vesela, suncem opaljena Engleza koji je bio malo samouvjereniji nego što je bio kad je stigao u tu zemlju. Danas za to treba samo SMS.
Kad sam stigao kući, majka me primila u tvrd, ukočen zagrljaj, poslala me da se okupam i skuhala mi nešto o čemu smo još govorili kao o mom »najdražem ručku« koji sam i prihvatio kao takav, a da nisam ni na tren adaptirao okusne bradavice. Poslije mi je dala svega nekoliko pisama koja su stigla u mojoj odsutnosti.
»Najbolje da prvo otvoriš ovo.«
Ono na vrhu sadržavalo je kratku poruku od Alexa. »Dragi Tony«, pisalo je. »Umro je Adrian. Ubio se. Nazvao sam tvoju mamu koja mi veli da ne zna gdje si. Alex.«
»Sranje«, rekoh, prvi put psujući pred svojim roditeljima.
»Momče, žao mi je zbog toga.« Komentar moga oca nije baš bio na visini. Pogledao sam ga, a sam sâm sebe zatekao da se pitam je li ćelavost nasljedna - hoće li biti nasljedna.
Nakon jedne takve zajedničke stanke koju svaka obitelj izvodi drukčije, mama je pitala: »Misliš da je to bilo zbog toga što je bio previše pametan?«
»Nemam statistiku koja povezuje inteligenciju sa samoubojstvom«, odgovorih.
»Da, Tony, ali znaš što mislim.«
»Zapravo ne znam, uopće.«
»Pa, recimo ovako: ti si pametan dečko, ali ne toliko pametan da učiniš takvo što.«
Buljio sam u nju ne misleći ništa. To ju je pogrešno osokolilo, pa je nastavila.
»Ali ako si jako pametan, mislim da postoji nešto što te može poremetiti ako ne paziš.«
Otvorio sam drugo Alexovo pismo samo da izbjegnem tu argumentacijsku liniju. Rekao je da je Adrian izveo to vrlo učinkovito i ostavio cijelo izvješće o svojim razlozima. »Daj da se nađemo da porazgovaramo. Bar u hotelu Charing X? Nazovi me. Alex.«
Raspakirao sam se, presvukao, dao izvješće o svojim putovanjima, ponovno se suživio s navadama i mirisima, malim užicima i velikom dosadom doma. Ali svijest mi se neprekidno vraćala na sve one vatreno-nevine razgovore koje smo vodili kad se Robson objesio u potkrovlju prije nego što je počeo naš život. Izgledalo nam je filozofski očito po sebi da je samoubojstvo pravo svakog pojedinca: logičan čin kad je suočen s konačnom bolešću ili starošću, herojski kad je čovjek suočen s mučenjem ili tuđom nepotrebnom smrću, blistavom u bijesu zbog razočaranja u ljubav (vidi: Velika Književnost). Nijedna od tih kategorija nije se mogla primijeniti na slučaj Robsonova bijedno-mediokritetskog čina.
Nijedna se nije mogla primijeniti ni na Adriana. U pismu što ga je ostavio mrtvozorniku objasnio je svoje razloge: da je život dar koji je dodijeljen a da nitko za njega nije pitao, da misleća osoba ima filozofsku dužnost da preispita i prirodu života i uvjete koji idu s njim, te da je, ako se osoba odluči odreći tog dara što ga nitko ne traži, moralna i ljudska dužnost snositi posljedice te odluke. Na kraju je to praktički bio tek quod erat demonstrandum. Adrian je molio mrtvozornika da njegov argument da na uvid javnosti, što je službenik i učinio.
Na koncu sam pitao: »Kako je to izveo?«
»Prerezao je žile, u kadi.«
»Isuse. Takva... Grčki, je li? Ili je bila kukuta?«
»Primjerenije Rimljaninu, rekao bih. Otvaranje žile. A znao je kako to treba napraviti. Moraš zasjeci dijagonalno. Ako zarežeš poprijeko, možeš se onesvijestiti, a rana se zatvara i zajebo si se.«
»Možda se onda zapravo utopiš.«
»Svejedno - druga nagrada«, rekao je Alex. »Adrian je htio prvu.« Bio je u pravu: prvoklasni stupanj, prvoklasno samoubojstvo.
Ubio se u stanu koji je dijelio s dvama postdiplomantima. Ta su dvojica otputovala na vikend, pa je tako Adrian imao mnogo vremena za pripremu. Napisao je pismo mrtvozorniku, na vrata kupaonice pribio cedulju na kojoj je pisalo: »NE ULAZI - ZOVI POLICIJU - ADRIAN«, pustio vodu u kadi, zaključao vrata, u vreloj vodi prerezao žile na ruci, iskrvario do smrti. Našli su ga nakon dan i pol.
Alex mi je pokazao isječak iz Cambridge Evening Newsa. »Tragična smrt mladića koji je obećavao«. Vjerojatno su neprekidno čuvali slog tog naslova. Pravorijek mrtvozornikova očevida bio je da se Adrian Linn (22) ubio »u trenutku duševne rastrojenosti«. Sjećam se koliko me razljutila ta konvencionalna fraza: zakleo bih se da je Adrianov duh bio takav da nikad ne bi izgubio ravnotežu. Ali sa stajališta zakona, ako ste se ubili, po definiciji ste bili ludi, barem u trenutku počinjenja čina. Zakon, društvo i religija, svi oni govore da je nemoguće biti mentalno i tjelesno zdrav, a ubiti se. Možda se te instance boje da razlozi samoubojstva mogu pobiti narav i vrijednost života kako ga organizira država koja plaća mrtvozornika? A onda, kako ste proglašeni privremeno ludim, tako su i razlozi zbog kojih ste se ubili također proglašeni luđačkima. Stoga sumnjam da je itko obratio pozornost na Adrianov argument, s njegovim referencijama na filozofsko staro i moderno, o superiornosti tog čina intervencije u bezvrijednost pasivnosti pukog puštanja da vam se život događa.
Adrian se ispričao policiji što je inkomodira i zahvalio mrtvozorniku što će dati da njegove riječi budu dostupne javnosti. Zamolio je da ga kremiraju, a da se njegov pepeo prospe jer je brzo uništenje tijela također filozofov aktivni izbor i bolje je od spora čekanja prirodnog rastakanja u zemlji.
»Jesi li išao? Na pogreb?«
»Nisu me pozvali. Nije ni Colin. Samo obitelj, pretpostavljam.«
»Ne, nije stvar u tome. Zbog njegovih razloga.«
Alex je gucnuo malo piva. »Nisam bio načisto je li to impresivno ili je strašan gubitak, da ga jebeš.«
»Jesi li sada? Načisto?«
»Pa, moglo bi biti oboje.«
»Ne mogu dokučiti«, rekoh, »je li to nešto što je dovršeno u sebi - ne mislim na samosvrhovitost nego, ono, uključujući Adriana - ili nešto što sadrži implicitnu kritiku svega ostaloga. Nas.« Pogledao sam Alexa.
»Pa može biti oboje.«
»Nemoj to stalno ponavljati.«
»Zanima me što misle njegovi filozofski tutori. Osjećaju li se oni i na koji način odgovornima. Uostalom, oni su učili njegov mozak.«
»Kad si ga posljednji put vidio?«
»Neka tri mjeseca prije smrti. Baš tu gdje ti sada sjediš. Zbog toga sam to predložio...«
»Znači, išao je dolje u Chislehurt. Kako je izgledao?«
»Veselo. Sretno. Svoj, samo još više nego inače. Kad smo se pozdravljali, rekao mi je da se zaljubio.«
Kuja, pomislio sam. Ako postoji jedna žena na cijelom svijetu u koju se čovjek može zaljubiti i svejedno misliti da je vrijedno odustati od života, to je bila Veronica.
»Što ti je rekao o njoj?«
»Ništa. Znaš kakav je bio.«
»Je li ti rekao da sam mu napisao pismo u kojem sam mu rekao - tjeraj!«
»Nije, ali me ne čudi.«
»Što, to da sam mu to napisao ili što ti nije rekao?«
»Pa, moglo bi biti oboje.«
Gurnuo sam Alexa tako da je prolio pivo.
Kad sam se vratio kući, nisam imao vremena da porazmislim o tome što sam čuo jer sam se morao braniti od maminih pitanja.
»Što si saznao?«
Rekao sam joj ponešto.
»Sigurno je bilo vrlo neugodno za jadnog policajca. Što sve oni moraju raditi. Je li ga cura gnjavila?«
Nešto u meni htjelo joj je reći: naravno - hodao je s Veronikom. Ali odgovorio sam joj: »Alex kaže da je bio sretan kad su se posljednji put sreli.«
»Pa zašto je onda to napravio?«
Iznio sam joj kratku inačicu kratke inačice, a izostavio sam imena važnih filozofa. Pokušao sam joj objasniti odvijanje neželjena dara, akciju nasuprot pasivnosti. Mama je sve to primila i odmahnula glavom.
»Vidiš, bila sam u pravu.«
»Kako to, mama?«
»Bio je previše pametan. Ako si pametan, onda možeš sebe uvjeriti u svašta. Okreneš leđa zdravom razumu. To ga je vlastiti mozak poremetio, eto zašto je to napravio.«
»Tako je, mama.«
»Samo to imaš reći? Znači, slažeš se?«
Nisam joj odgovorio i to je bio jedini način da se suzdržim od bijesa.
Idućih nekoliko dana pokušavao sam razmišljati o Adrianovoj smrti sa svih uglova i iz svih kutova. Sâm teško da sam mogao očekivati oproštajno pismo, ali sam se razočarao u Colina i Alexa. I kako da sada mislim o Veroniki? Adrian ju je volio, a opet se ubio: kako se to može objasniti? Za većinu nas prvo iskustvo ljubavi, čak i ako nije uzvraćena - možda pogotovo ako nije uzvraćena - daje nadu da postoji stvar po kojoj je život vrijedan, opravdan. I premda godine koje slijede mogu izmijeniti taj nazor, dok neki od nas ne odustanu od svega toga, kad ljubav prvi put udari, ništa nije tome ravno, zar ne? Slažete se?
Ali Adrian se nije slagao. Da je možda bila neka drukčija žena... a možda ne - Alex je svjedok Adrianova uznesena stanja pri posljednjem susretu. Je li se nešto strašno dogodilo u mjesecima u međuvremenu? Ako i jest, Adrian bi to sigurno naznačio. Bio je tragač za istinom i filozof među nama: ako su to bili razlozi koje je iznio, onda su to bili njegovi istinski razlozi.
A Veronica - prvo sam je krivio što nije spasila Adriana, a onda sam je žalio: eno je sad, slavodobitno je prešla s goreg na bolje, a gle što se dogodilo! Da joj izrazim sućut? Ali mislila bi da sam licemjer. Kad bih joj se javio, ili mi ne bi odgovorila ili bi nekako izokrenula stvari tako da ja na kraju ne bih bio u stanju pravilno misliti.
Ali, na kraju jesam mislio pravilno. Odnosno, shvaćao sam Adrianove razloge i poštovao sam ih i divio sam im se. Um mu je bio bolji od mog, a temperament stroži, razmišljao je logički, a onda djelovao na osnovi zaključka logičke misli. Dočim, pretpostavljam, većina nas radi suprotno: donosimo instinktivne odluke, potom gradimo infrastrukturu razmišljanja da ih opravdamo. A rezultat zovemo zdravim razumom. Jesam li mislio da je Adrianov čin sadržavao kritiku nas ostalih? Ne. Ili sam barem bio siguran da mu to nije bila namjera. Adrian je umio privući ljude, ali se nikada nije ponašao kao da želi učenike, vjerovao je da svatko od nas misli za sebe. Je li možda »uživao život« kao što većina nas radi, ili barem pokušava, je li živio? Možda - ili je, pak, patio od krivnje i grižnje što nije uspio uskladiti svoje djelovanje sa svojim argumentima.
A ništa od toga navedenog ne mijenja činjenicu da je to bio, kako je Alex rekao, strašan gubitak, da ga jebeš.
Godinu poslije Colin i Alex predložili su da se ponovno sretnemo. Na godišnjicu Adrianove smrti, nas smo se trojica sreli na piću u hotelu Charing Cross, a onda smo otišli na indijsku hranu. Trudili smo se evocirati uspomene i slaviti svog prijatelja. Sjećali smo se kako je govorio starom Joeu Huntu da je ispao iz struke i poučavao Phila Dixona o Erosu i Tanatosu. Već smo prošlost pretvarali u anegdotu. Sjetili smo se kako smo slavili vijest da je Adrian dobio stipendiju za studij na Cambridgeu. Shvatili smo da, premda je on bio kod svakoga od nas doma, mi nikad nismo bili kod njega te da nismo znali - a tko je uopće pitao - što mu je bio otac. Nazdravljali smo u njegovo ime vinom u hotelskom baru i pivom poslije večere. Kad smo izašli, potapšali smo jedan drugoga po ramenu i zakleli se da ćemo svake godine ponavljati komemoraciju. Ali, životi su nam već išli različitim smjerovima, a zajednička uspomena na Adriana nije bila dovoljna da nas drži na okupu. Možda je pomanjkanje tajnovitosti oko njegove smrti značilo da je njegov slučaj lakše zaključiti. Sjećat ćemo ga se cijelog života, naravno. Ali njegova je smrt bila više primjerna negoli »tragična« - kao što su novine u Cambridgeu rutinski ustvrdile - pa se tako povukao od nas prilično brzo, svrstan u vrijeme i povijest.
Tada sam već bio otišao od kuće i počeo raditi kao pripravnik u upravi za organizaciju umjetničkih projekata. Onda sam sreo Margaret, vjenčali smo se i tri godine poslije rodila se Susie. Kupili smo malu kuću s velikom hipotekom. Svakodnevno sam putovao na posao u London. Moje se pripravništvo pretočilo u dugotrajnu karijeru. Život je tekao. Neki je Englez jednoć rekao da je brak dugotrajan dosadni objed u kojem se puding poslužuje na početku. Mislim da je to pretjerano cinično. Uživao sam u svom braku, ali sam možda bio odveć tih - odveć miroljubiv - za vlastito dobro. Nakon desetak godina Margaret se spetljala s frajerom koji je vodio restoran. Nije mi se osobito sviđao - ni njegova jela, ako ćemo pravo - a kome bi? Skrb nad Susie smo dijelili. Srećom, čini se da rastava nije djelovala na nju i, sada shvaćam, nikada nisam na nju primjenjivao svoju teoriju o šteti.
Poslije rastave imao sam nekoliko veza, ali ništa ozbiljno. Uvijek sam Margaret govorio o svojim novim djevojkama. U to mi se doba činilo normalnim to raditi. Sada se ponekad pitam je li to bio pokušaj da u nje pobudim ljubomoru ili je, možda, to bio čin samozaštite, način da spriječim novu vezu da bude odveć ozbiljna. Jednako tako, u mom sve praznijem životu smišljao sam razne ideje koje sam nazivao »projektima«, možda kako bi tako zvučali uvjerljivije. Nijedan od njih nije doveo ni do čega. No, nije to u pitanju - kao ni bilo koji dio moje priče.
Susie je odrasla i ljudi su je počeli zvati Sušan. Kad je navršila dvadeset četiri godine, ja sam je vodio matičaru. Ken je liječnik, sada imaju dvoje djece, dečka i curicu. U novčaniku nosim njihove fotografije koje ih uvijek prikazuju mlađima nego što jesu. To je, pretpostavljam, normalno, da ne kažem »filozofski očito po sebi«. Ali, uhvatite se da ponavljate: »Tako brzo rastu, zar ne?«, a zapravo hoćete reći: danas mi vrijeme brže protječe.
Margaretin drugi muž, pokazalo se, nije bio sasvim miroljubiv: otišao je s nekom koja je prilično sličila njoj, ali je bila ključnih deset godina mlađa. Nas smo dvoje ostali u dobrim odnosima, viđamo se na obiteljskim okupljanjima i ponekad skupa ručamo. Jednom je, nakon čaše-dvije, postala sentimentalna i natuknula da bismo mogli ponovno biti skupa. Čudne su se stvari događale, tako je rekla. Nesumnjivo jesu, ali ja sam već bio stekao svoje navike i našao svoju samoću. Ili možda ja nisam dovoljno čudan da učinim takvo što. Jednom ili dvaput razgovarali smo o zajedničkom ljetovanju, ali je, mislim, svako od nas očekivalo da ono drugo sve isplanira i rezervira hotel. Tako da se to nije dogodilo.
Sada sam u mirovini. Imam stan sa svojim stvarima. Družim se s ekipom za cuganje i imam neke prijateljice - platonske, naravno. (Ni one nisu dio ove priče.) Član sam mjesnog povijesnog društva, premda manje nego neki oduševljen onim što detektori metala otkriju. Od prije nekog vremena volonterski radim u knjižnici u mjesnoj bolnici - sam obilazim odjele i dostavljam knjige, prikupljam ih i preporučujem. To me izvlači iz kuće, a i dobro je činiti nešto korisno - jednako tako, srećem nove ljude. Bolesne, naravno, i ljude na samrti. Ali bar ću se znati snalaziti po bolnici kad dođe red na mene.
A to je život, zar ne? Malo postignuća i malo razočaranja. Zanimljivo mi je, premda se ne bih bunio niti bi me zapanjilo kad drugi to ne bi smatrali takvim. Možda je na neki način Adrian znao što radi. Nije stvar u tome da bih ja zbog bilo čega propustio vlastiti život, razumijete.
Preživio sam. »Preživio je da ispriča priču« - tako ljudi kažu, zar ne? Povijest nije laž pobjednika kao što sam svojedobno površno uvjeravao starog Joea Hunta. To znam sada. Većim dijelom ona je sjećanje preživjelih koji većinom nisu ni pobjednici ni poraženi.

Dva





Kasnije u životu očekujete malo odmora, nije li tako? Mislite da ga zaslužujete. Ja i jesam. Ali onda počnete shvaćati da se nagrada ili mjera života ne tiču.
Jednako tako, kad ste mladi, mislite da možete predvidjeti bol i tjeskobu što ih dob možda donosi. Zamišljate sebe kao osamljena, razvedena, obudovjela - djeca se odvajaju, prijatelji umiru. Zamišljate gubitak statusa, gubitak želje - i poželjnosti. Možete ići i dalje i razmišljati o svojoj sve bližoj smrti s kojom se, usprkos društvu što ga možete okupiti, možete suočiti jedino sami. Ali sve je to gledanje unaprijed. Međutim, ne uspijevate gledati unaprijed, a potom zamisliti sebe kako gledate unatrag s te buduće točke. Učenje novih emocija što ih vrijeme donosi. Otkrivanje, na primjer, da dok svjedočite jenjavanju vlastitog života imate sve manje potvrda, stoga i manje izvjesnosti, za ono što ste i što ste bili. Sve i ako ste usrdno vodili zapise - riječima, zvukom, slikom - možete shvatiti da ste njegovali pogrešnu vrstu zapisa. Koju je ono izjavu znao navoditi Adrian: »Povijest je ona izvjesnost koja nastaje u trenutku u kojem se nesavršenost sjećanja susreće s nepodesnošću dokumenata.«
Još čitam mnogo o povijesti i, naravno, pratio sam svu službenu povijest koja se zbivala za mog života - pad komunizma, gospođu Thatcher, 11. rujna, globalno zagrijavanje - s normalnom mješavinom straha, tjeskobe i opreznog optimizma. Ali nikad se nisam u tome osjećao isto - nikad nisam sasvim vjerovao - kao u vezi s Grčkom i Rimom, Britanskim Imperijem, ruskom revolucijom. Možda se naprosto osjećam sigurnije s poviješću koja je više ili manje ugovorena. Ili je možda tu opet na djelu isti paradoks: povijest koja nam se zbiva pred nosom trebala bi biti najjasnija, a ta nam se najviše topi. Živimo u vremenu, ono nas omeđuje i definira, a vrijeme bi trebalo biti mjera povijesti, zar ne? Ali ako ne možemo razumjeti vrijeme, ne možemo shvatiti otajstvo njegova tijeka i napredovanja; kakve onda izglede imamo s poviješću - čak i s vlastitim malim, osobnim, uvelike nedokumentiranim dijelom.
Kad smo mladi, svi stariji od trideset izgledaju sredovječno, svi stariji od pedeset starodrevno. A vrijeme, kako protječe, potvrđuje da nismo pogriješili. Te male dobne razlike, tako presudne i tako goleme kad smo mladi - erodiraju. Na koncu svi završavamo u istoj kategoriji, onoj nemladih. Nikad se nisam time puno zamarao.
No, postoje i iznimke od tog pravila. Za neke ljude dobna razlika koja je ustanovljena u mladosti zapravo nikad ne nestaje: stariji ostaje stariji, čak i kad su obojica već slinavi starkelje. Za neke ljude, razlika od, recimo, pet mjeseci znači da će osoba uvijek misliti da je pametnija i učenija od druge, ma kakvi bili dokazi usuprot. Ili bih možda morao reći zbog dokaza usuprot. Zbog toga što je svakom objektivnom promatraču savršeno jasno da se ravnoteža premjestila na neznatno mlađu osobu, ona druga to kruće zadržava umišljaj nadmoći. I to neurotičnije.
***


Uzgred, i dalje mnogo slušam Dvořáka. Ne toliko simfonije, danas su mi draži gudački kvarteti. Ali Čajkovski je otišao putem onih genija koji vas opčinjavaju u mladosti, zadrže preostalu snagu u srednjoj dobi, ali poslije izgledaju, ako ne rogobatni, a ono manje važni. Ne želim reći da je bila u pravu. Ništa nije loše u tome da je tkogod genij koji može opčiniti mlade. Prije bi se reklo da nešto nije u redu s mladim kojeg ne opčinjuje genij. Uz to, ne mislim da je soundtrack iz Un homme et un femme djelo genija. Nisam to mislio ni onda. S druge strane, povremeno se sjetim Teda Hughesa i osmjehnem se na činjenicu da, zapravo, nikad nije potrošio sve svoje životinje.
Dobro se slažem sa Susie. Dovoljno dobro, u svakom slučaju. Ali mlađa generacija više ne osjeća potrebu, čak ni obvezu, da održava kontakt. Barem ne »održava kontakt« u smisli »viđanja«. E- mail je dovoljan za tatu - šteta što nije naučio slati SMS-ove. Da, sada je u mirovini, i prčka s onim svojim misterioznim projektima, sumnjam da će ikada išta završiti, ali barem održava mozak da mu bude aktivan, a i to je bolje od golfa i, da, namjeravali smo svratiti prošli tjedan, ali je nešto iskrsnulo. Zbilja se nadam da neće dobiti Alzheimera, to mi je najveća briga, zbilja, jer, čuj, teško da će ga mama uspjeti vratiti. Ne: pretjerujem, krivo predstavljam. Susie ne misli tako, siguran sam. Osamljenički život ima trenutaka samosažaljenja i paranoje. Susie i ja smo dobro.
Jedna je naša prijateljica - i dalje to govorim nagonski, premda smo Margaret i ja rastavljeni dulje nego što smo bili u braku - imala sina u punk-rock bendu. Pitao sam ju je li čula koju od njegovih pjesama. Spomenula je jednu koja se zvala »Svaki dan je nedjelja«. Sjećam se da sam se nasmijao s olakšanjem što se ista stara mladenačka dosada proteže od generacije do generacije. I što se upotrebljava isti zajedljivi štos da se od nje pobjegne. »Svaki dan je nedjelja« - te su me riječi vratile u moje godine stagnantnosti i ono užasno čekanje da život otpočne. Pitao sam prijateljicu koje su druge pjesme te grupe. Nema, odgovorila mi je, to je njihova pjesma, njihova jedina pjesma. Pa kako onda ide, pitao sam je. Kako to misliš? Pa, koji je sljedeći stih? Ti zbilja ne shvaćaš, rekla je. To je ta pjesma. Samo ponavljaju taj stih, još, pa još, dok pjesma ne odluči da je kraj. Sjećam se da sam se osmjehnuo. »Svaki dan je nedjelja« - to ne bi bio loš epitaf, ne?
Bila je to jedna od onih velikih omotnica s prozorčićem u kojem je bilo moje ime i adresa. Ne znam kako vi, ali ja se nikad ne žurim da ih otvorim. Nekoć su takva pisma značila novu bolnu fazu u mojoj rastavi - možda sam zbog toga nepovjerljiv prema njima. Danas mogu sadržavati poreznu priznanicu za nekoliko jadnih dionica što sam ih kupio kad sam se umirovio ili neki dodatni zahtjev od dobrotvorne organizacije koju sam već podržao trajnim nalogom. Tako sam i zaboravio na nju do potkraj dana kad sam skupljao sav odbačeni papir po stanu - do posljednje omotnice - da ga dam na recikliranje. Ispalo je da je u njoj bilo pismo od odvjetnika za koje nikad nisam čuo, Messers Coyle, Innes &Black. Izvjesna Eleanor Marriott pisala je »po predmetu imovine gospode Sarah Ford (pokojne).«. Trebalo mi je malo vremena da odem onamo.
***


Živimo s tako lakim pretpostavkama, zar ne? Na primjer, sjećanje jednako događaji plus vrijeme. Ali sve je zapravo mnogo neobičnije. Tko je ono rekao da je sjećanje ono što smo zaboravili? I da nam mora biti jasno da vrijeme ne djeluje kao fiksir nego prije kao razrjeđivač. Ali nije ugodno - nije korisno - u to vjerovati, to nam ne pomaže da nastavimo svoj život, pa ga ignoriramo.
Od mene se tražilo da potvrdim svoju adresu i donesem fotokopiju svoje putovnice. Obavijestili su me da mi je ostavljeno pet stotina funti i dva »dokumenta«. To me veoma zbunilo. Za početak, dobiti ostavštinu od nekoga čije ime nikad nisam ni znao ili sam ga zaboravio. A petsto funti bila je vrlo specifična svota. Veća od ništa, manja od nešto. Možda bi imalo smisla kad bih znao kada je gospođa Ford sastavila svoju oporuku. Ako je to bilo davno, ekvivalentna bi suma bila malo veća i imala još manje smisla.
Uzeo sam dokaze o tome da postojim, o svojoj autentičnosti i mjestu boravka te priložio fotokopiranu potvrdu. Zamolio sam da mi kažu datum oporuke. A onda sam jedne večeri sjeo i pokušao uskrsnuti onaj ponižavajući vikend u Chislehurstu prije svojih četrdeset godina. Tražio sam bilo koji trenutak ili znak koji bi mogli biti vrijedni priznanja i nagrade. Ali, pamćenje mi se sve više pretvaralo u mehanizam koji ponavlja očito istinite podatke s malim varijacijama. Gledao sam u prošlost, čekao, pokušavao prevariti sjećanje i usmjeriti ga u drugom pravcu. Nije išlo. Ja sam bio netko tko je hodao s kćerkom gospođe Ford (pokojne) u razdoblju od oko godine, koga je ponižavao njezin muž i koga je izmanipulirala njezina kći. Bolno za mene u ono vrijeme, ali teško da je zahtijevalo naknadnu mentalnu ispriku u vidu pet stotina funti.
Bol, pak, nije potrajala. Kako rekoh, imam određen instinkt za samoodržanje. Uspješno sam izbacio Veroniku iz svoje svijesti, iz svoje povijesti. I tako, kad me vrijeme prebrzo izručilo u srednju dob i kad sam počeo gledati unatrag da vidim kako mi se odvijao život te razmišljao o putanjama kojima nisam krenuo, tim uljuljkujućim, potmulim »što bi bilo« o kojima nikada nisam maštao - čak ni po zlu, a kamoli po dobru - kako bi se stvari razvijale da sam bio s Veronikom. Annie da, Veronica ne. I nikad se nisam pokajao zbog godina s Margaret, premda smo se rastali. Koliko god se trudio - a to nije bilo osobito teško - rijetko sam završavao na tome da maštam o izrazito drukčijem životu od onoga koji je bio moj. Ne mislim da je to spokojnije - više je to pomanjkanje imaginacije, ambicije ili čega takvog. Pretpostavljam da je istina, da, da nisam dovoljno neobičan da ne bih radio stvari koje sam na kraju činio sa svojim životom.
Nisam smjesta pročitao odvjetničino pismo. Prvo sam pogledao ovitak, izduženu žućkastu omotnicu na kojoj je bilo moje ime. Taj sam rukopis vidio samo jednom u životu, ali mi je svejedno bio poznat. Anthony Webster, poštovani - način na koji velika i mala slova završavaju malom viticom vratio me nekome koga sam poznavao jedva jedan vikend. Nekoga čiji je rukopis, u svom povjerenju prije negoli obliku, govorio o ženi možda »dovoljno neobičnoj« da čini stvari koje ja nisam. Ali kakve su to stvari mogle biti, nisam mogao ni znati niti nagađati. Na prednjoj strani omotnice, na vrhu u sredini bio je komad od dva i pol centimetra samoljepljive trake. Očekivao sam da će se protegnuti niz stražnju stranu da je dodatno zapečati, ali je bila presječena na samom gornjem rubu. Vjerojatno je to pismo prije bilo zalijepljeno uz nešto drugo.
Napokon sam ga otvorio i pročitao. »Dragi Tony, mislim da je u redu da dobiješ priloženo. Adrian je uvijek toplo govorio o tebi, a možda će ti biti zanimljivo, možda i bolno, podsjećanje na te davne stvari. Ostavljam ti i nešto novca. Možda će ti to biti pomalo čudno i, iskreno govoreći, nisam sasvim sigurna u svoje motive. U svakom slučaju, žalim zbog onoga kako se moja obitelj ponašala prema tebi prije svih ovih godina i želim ti dobro čak i onkraj groba. Tvoja, Sarah Ford. P. S. Može zvučati čudno, ali mislim da su mu tri posljednja mjeseca bila sretna.«
Odvjetnica me molila da joj dam svoje bankovne podatke da se ostavština može izravno isplatiti. Rekla je da mi je dostavila prvi od dva zaostala »dokumenta«. Drugi je još u vlasništvu kćeri gospođe Ford. To, shvatio sam, objašnjava onaj presječeni komad selotejpa. Gospođa Marriott trenutačno se trudi dobaviti i tu drugu stavku. A oporuka gospođe Ford, kao odgovor na moje pitanje, bila je sastavljena prije pet godina.
Margaret je znala reći da postoje dvije vrste žena: one prema kojima je granica jasna i one koje uključuju tajnu. I da je to prvo što muškarac osjeti i prvo što ga privuče ili ne. Neke muškarce privlači jedan tip, druge drugi. Margaret je - ne trebam vam ni reći - bila od onih jasnih, ali katkad je znala zavidjeti onima koje su nosile ili proizvodile atmosferu tajne.
»Sviđaš mi se baš takva kakva jesi«, rekoh joj jednom.
»Ali sada već znaš sve o meni«, odgovorila mi je. U braku smo tada bili već šest-sedam godina. »Zar ti ne bi bilo draže da sam ti malo... nepoznatija?«
»Ne želim da budeš žena od tajne. Mislim da bi mi to bilo mrsko. Ili je to samo fasada, igra, tehnika za zavođenje muškaraca ili je žena od tajne tajna samoj sebi, a to je gore od svega.«
»Tony, govoriš kao pravi svjetski čovjek.«
»Pa nisam«, rekoh - svjestan, naravno, da me izaziva. »Nisam upoznao toliko žena u životu.«
»‘Ne znam mnogo o ženama, ali znam što mi se sviđa.’«
»Nisam to rekao, a i ne mislim tako. Ali mislim da je to tako zbog toga što sam poznavao komparativno malo žena za koje znam što mislim o njima. Da znam više, bio bih i više zbunjen.«
Margaret je rekla: »Sada ne znam jesam li polaskana ili ne.«
Sve je to bilo prije nego što nam je brak otišao nizbrdo, naravno. Ali ne bi dulje trajao ni da je Margaret bila tajnovitija, u to vas - i nju - uvjeravam.
Nešto se njezino kroz godine utrljalo u mene. Na primjer, da je nisam poznavao, možda sam mogao biti upleten u strpljivu razmjenu pisama s odvjetnicom. Ali, nisam želio tiho čekati novu omotnicu s prozorčićem. Radije sam nazvao gospođu Eleanor Marriott i pitao je što je s drugim dokumentom koji je preostao.
»Oporuka ga opisuje kao dnevnik.«
»Dnevnik? Gospođe Ford?«
»Ne. Dopustite da provjerim ime.« Stanka. »Adrian Finn.«
Adrian! Kako je taj dnevnik završio kod gospođe Ford? Što nije bilo pitanje za odvjetnicu. »Bio je prijatelj«, bilo je sve što joj rekoh. A potom: »Vjerojatno je bio povezan s pismom što ste mi ga poslali.«
»Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi.«
»Jeste li ga vidjeli?«
»Ne, nisam.« Njezino ponašanje više je bilo oprezno nego nesusretljivo.
»Je li Veronica Ford iznijela ikakav razlog zbog čega ga je zadržala?«
»Rekla je da se još nije spremna rastati od njega.«
U redu. »Ali, moj je?«
»Svakako je oporučno ostavljen vama.«
Hmm. Pitao sam se postoji li kakva pravna finesa koja razdvaja ta dva podneska. »Znate li kako se ona... toga dokopala?«
»Posljednjih godina živjela je nedaleko od svoje majke, koliko shvaćam. Razne je predmete uzela na čuvanje. U slučaju da tko provali u kuću. Nakit, novac, dokumente.«
»Je li to po zakonu?«
»Sad, nije po zakonu. Ali može biti pametno.«
Bilo je očito da nećemo daleko dospjeti. »Dopustite da budem otvoren. Ona mora predati taj dokument, taj dnevnik, vama. Vi ste zatražili, a ona ga odbija predati.«
»U ovom trenutku, da, o tome je riječ.«
»Možete li mi dati njezinu adresu?«
»Za to bih morala imati ovlast.«
»Onda budite ljubazni pa zatražite ovlast.«
Jeste li primijetili kako, kad razgovarate s nekim kao što je odvjetnik, nakon nekog vremena prestanete govoriti kao svoji i na kraju govorite kao oni?
Što vam manje vremena ostaje u životu, to ga manje želite trošiti. Logično, zar ne? A kako onda trošite ušteđene sate... e, to je jedna od stvari koje vjerojatno niste predvidjeli u mladosti. Na primjer, mnogo sam vremena posvetio čišćenju - a uopće nisam neuredna osoba. No, to je jedno od skromnijih zadovoljstava koja dolaze s godinama. Ja sam za urednost, recikliram, čistim i uređujem stan da mu održim vrijednost. Sastavio sam oporuku, a moji odnosi prema kćeri, zetu, unucima i bivšoj ženi, ako već nisu savršeni, bar su uređeni. Ili sam to ja sebe tako uvjeravao. Dosegnuo sam stupanj smirenosti, ako ne i mirnoće. Jer pomiren sam sa stvarima, ne volim nered i ne želim ostavljati nered. Odlučio sam se za kremiranje, ako želite znati.
Stoga sam ponovno nazvao gospođu Marriott i zamolio je podatke za kontakt s drugim djetetom gospođe Ford, Johnom, poznatim kao Jack. Nazvao sam Margaret i zamolio je da odredi datum za ručak. Zakazao sam i susret sa »svojim odvjetnikom«. Ne, to je malo odveć impozantno. Siguran sam da Braco Jack ima nekoga koga navodi kao »svog odvjetnika«. U mom slučaju to je frajer iz mog kvarta koji mi je sastavio oporuku - ima malen ured iznad cvjećarnice i djeluje mi savršeno spretno. Dopao mi se i zbog toga što me nije oslovljavao po imenu niti je predlagao da ja tako oslovljavam njega. Tako o njemu mislim samo kao o T. J. Gunnellu i uopće i ne spekuliram o tome što bi mogli značiti ti njegovi inicijali. Znate čega se užasavam? Biti starac u bolnici, a da me sestre koje nikada prije nisam sreo zovu Anthony ili, još gore, Tony. Tony, samo da ti ovo piknem u rukicu. Uzmi, Tony, još malo kašice. Jesi obavio stolicu? Naravno, u trenutku kad se to bude događalo, pretjerana sestrinska bliskost možda će biti na dnu mojih briga, no ipak.
Kad sam upoznao Margaret, napravio sam pomalo čudnu stvar. Ispisao sam Veroniku iz svoje životne priče. Pretvarao sam se da mi je Annie bila prva prava djevojka. Znam mnoge muškarce koji pretjeruju s količinom djevojaka koje su imali - ja sam činio suprotno. Podvukao sam crtu i počeo iznova. Margaret je zbunjivalo što sam reagirao tako sporo - ne u gubljenju djevičanstva, nego u stvaranju ozbiljnih veza, ali i u tome da me, mislio sam u ono vrijeme, nije bilo lako očarati. Rekla je nešto o tome da je stidljivost privlačna u muškaraca.
Čudnije je bilo to da mi je bilo lako dati tu inačicu svoje priče jer sam je ionako pričao sam sebi. Vrijeme s Veronikom vidio sam kao promašaj - njezin prezir, moje poniženje - i izbrisao ga iz sjećanja. Nisam čuvao pisma, a ostala je samo jedna njezina fotografija koju godinama nisam ni pogledao.
Ali nakon godine-dvije braka, kad sam bio bolje sam sa sobom i potpuno siguran u našu vezu, ispričao sam Margaret istinu. Slušala me, postavila važna pitanje i razumjela me. Zatražila je da joj dam sliku - onu s Trafalgar Squarea - promotrila je, kimnula i nije komentirala. To je bilo lijepo. Nije imala pravo išta očekivati, a kamoli izreći riječ pohvale o mojoj bivšoj djevojci. Što ni u kojem slučaju nisam želio. Samo sam želio očistiti prošlost i da mi Margaret oprosti što sam lagao o njoj. I oprostila mi je.
Gospodin Gunnell smiren je, mršav čovjek kojem ne smeta šutnja. Uostalom, njegove klijente to košta jednako koliko i govor.
»Gospodine Webster.«
»Gospodine Gunnell.«

I tako smo jedan drugome govorili »gospodine« idućih četrdeset pet minuta tijekom kojih mi je dao stručan savjet koji sam platio. Rekao mi je da bi odlazak na policiju i pokušaj da ih nagovorim da pokrenu postupak zbog krađe protiv žene u odraslim godinama koja je nedavno ostala bez majke, po njegovu mišljenju bio glup. Baš tako. Ne savjet, nego način na koji gaje iznio. »Glup«: mnogo bolje nego »nije preporučljivo« ili »nije prikladno«. Nagovarao me da ne gnjavim gospođu Marriott.
»Zar odvjetnici ne vole kad ih se gnjavi, gospodine Gunnell?«
»Recimo da je drukčije ako je gnjavator klijent. Ali u ovom slučaju račune plaća obitelj Ford. A iznenadili biste se kako pisma znaju skliznuti na dno.«
Osvrnuo sam se po žućkasto obojenu uredu punom cvijeća u lončanicama, s policama pravničkih knjiga, nenametljivom reprodukcijom slike engleskog krajolika i, da, ormarima s registrima. Ponovno sam pogledao gospodina Gunnella.
»Drugim riječima, da joj ne dopustim da počne misliti kako sam ja nekakav luđak.«
»Ah, ona to nikad ne bi pomislila, gospodine Webster. A ‘luđak’ baš i nije pravna terminologija.«
»Što biste mogli reći umjesto toga?«
»Mogli bismo prihvatiti ‘iritantan’. To je dovoljno snažno.«
»Dobro. Onda druga stvar. Koliko treba da se vlasništvo prenese?«
»Ako je sve potpuno čisto... godinu i pol, dvije.«
Dvije godine! Tko će toliko dugo čekati na taj dnevnik!
»Prvo se morate baviti glavnom stvari, ali uvijek postoje stvari koje zatežu. Izgubljene potvrde o udjelu. Podudarnost brojki s prihodom. A i pisma se katkad zagube.«
»Ili skliznu na dno.«
»I to, gospodine Webster.«
»Imate li ikakav drugi savjet?«
»Bio bih oprezan s riječju ‘krađa’. Mogla bi nepotrebno polarizirati stvari.«
»Ali zar nije upravo to napravila? Podsjetite me na pravni navod kad je nešto nevjerojatno očito.«
»Res ipsa loquitur?«
»Upravo to.«
Gospodin Gunnell je zašutio. »Sad, kriminalna djela obično mi ne dolaze na stol, ali ključna fraza kada je riječ o krađi jest, koliko se sjećam, ‘namjera da se trajno liši’ vlasnika ukradene stvari. Imate li ikakvu naznaku namjere gospođe Ford ili stanja njezine svijesti?«
Nasmijao sam se. To što nisam imao nikakvih naznaka o Veronikinu stanju svijesti bio je jedan od mojih problema prije četrdeset godina. Tu sam se nasmijao, vjerojatno na sasvim krivi način, a gospodin Gunnell nije čovjek koji ne opaža.
»Ne želim se miješati, gospodine Webster, ali je li možda u prošlosti bilo nešto između vas i gospođe Ford što bi moglo postati važno ako na koncu dođe do građanskog ili kriminalističkog postupka?«
Nešto između mene i gospođe Ford? Iznenada mi se u svijesti pojavila slika kako buljim u poleđinu nečega što su po mojoj pretpostavci bile obiteljske fotografije.
»Uvelike ste pojasnili stvari, gospodine Gunnell. Kad vam budem plaćao, stavit ću prvoklasnu poštansku marku.«
Osmjehnuo se. »Zapravo, takvu stvar zbilja primjećujemo. U određenim slučajevima.«
Gospođa Marriott uspjela mi je dva tjedna poslije nabaviti e-mail adresu gospodina Johna Forda. Gospođica Ford nije bila sklona tome da joj dopusti proslijediti mi pojedinosti za kontakt. A gospodin Ford očito je bio oprezan: ne telefonski broj, ne poštanska adresa.
Sjetio sam se Brace Jacka kako sjedi na sofi, nehajan i samouvjeren. Veronica mi je netom protrljala kosu i pitala: »Može proći, ne?« A Jack mi je namignuo. Ja mu nisam uzvratio.
Bio sam formalan u svom e-mailu. Izrazio sam sućut. Pretvarao sam se da imam sretnije uspomene na Chislehurst nego što jesam. Objasnio sam situaciju i zamolio Jacka da iskoristi utjecaj i nagovori svoju sestru da mi uruči »dokument« koji je, kako shvaćam, dnevnik mog starog školskog prijatelja Adriana Finna.
Nekih deset dana poslije toga Braco Jack pojavio mi se u inboxu. Bio je tu prvo dug uvod o putovanju i polumirovini, o vlazi u Singapuru, Wi-Fiju i sajberka-feima. A onda: »Kako bilo, dosta brbljanja. Nažalost, nisam čuvar svoje sestre - nikad nisam ni bio, među nama. Prestao sam djelovati na nju odavno. I, iskreno govoreći, da i reknem koju dobru o tebi, lako bi moglo izazvati suprotan učinak. Nemoj misliti da ti ne želim dobro u ovoj osobito neugodnoj stvari. Ah - evo, dolazi mi rikša - moram bježati. Pozdravljam te, John Ford.«
Zbog čega sam osjećao da je u tome bilo nešto neuvjerljivo? Zašto sam ga odmah zamislio kako mirno sjedi kod kuće - u nekoj skupoj vili iza koje se nalazi igralište za golf u Surreyju - i smije mi se? Njegov je server bio aol. com, a to mi nije govorilo ništa. Pogledao sam trenutak prispjeća njegova e-maila, a moglo je biti bilo Singapur, bilo Surrey. Zašto sam zamislio Bracu Jacka kako me gleda gdje dolazim i time se zabavlja? Možda zbog toga što se u ovoj zemlji klasne nijanse opiru vremenu dulje nego dobne razlike. U ono su vrijeme Fordovi bili ugledniji od Webstera i veselilo ih je da tako i ostane. Ili je to bila puka paranoja s moje strane?
Ništa se nije moglo učiniti, naravno, osim uzvratiti e-mailom i zamoliti ga da mi da Veronikine podatke za kontakt.
Kad ljudi kažu: »Ona je zgodna žena«, onda obično misle: »Bila je zgodna žena.« Ali kad ja to kažem za Margaret, to jest tako. Ona misli - ona zna - da se promijenila, i jest, premda manje meni nego drugima. Ali reći ću to ovako: ona vidi samo ono što je otišlo, ja vidim što je ostalo isto. Kosa joj više nije do pola leđa niti zadignuta u punđu - danas je ošišana uz lubanju i dopušta da joj se vide sijede. Seljačke bluze koje je znala nositi zamijenila je sakoima i trapericama dobra kroja. Neke pjege koje sam nekoć volio sada više sliče staračkima. Ali, i dalje gledamo oči, zar ne. Ondje smo pronašli drugu osobu, i još je ondje nalazimo. Iste oči koje su bile na istoj glavi kad smo se upoznali, skupa spavali, vjenčali se, otišli na medeni mjesec, digli zajednički kredit, kupovali, kuhali, ljetovali, voljeli jedno drugo i zajedno imali djecu. I koje su ostale iste kad smo se razišli.
Ali ne samo oči. Struktura kostiju ostaje ista, kao i pokreti, mnogošto po čemu je ona ona. I način na koji se i nakon svega tog vremena i daljine odnosi prema meni.
»Onda, Tony, o čemu je riječ?«
Nasmijao sam se. Nismo još ni pogledali jelovnik, ali nisam pomislio da je pitanje preuranjeno. Takva je Margaret. »Kad kažeš da nisi siguran oko drugog djeteta, misliš li da nisi siguran da ga želiš sa mnom? Zašto misliš da je rastava podjela krivnje? Što ćeš sada sa svojim životom dalje? Da si zaista htio sa mnom na ljetovanje, zar ne bi pomoglo da si rezervirao neke karte? I, Tony, o čemu se radi?«
Neki su ljudi nesigurni zbog partnerovih bivših ljubavnika kao da ih se i dalje boje. Margaret i ja bili smo pošteđeni toga. U mom slučaju ionako ne možemo govoriti o krokodilskome špaliru bivših djevojaka. A ako je sebi dopustila da im da nadimke, bilo je to njezino pravo, zar ne?
»Zapravo, nije riječ ni o kome drugome nego o Veroniki Ford.«
»O Štrudli?« Znao sam da će to reći, pa nisam ni trepnuo. »Vratila se u priču nakon svih ovih godina? Tony, pa davno si izišao iz toga.«
»Znam«, odgovorio sam joj. Moguće je da ću, kad Margaret na koncu ispričam o Veroniki, sve nahvaliti, da ću ja ispasti naivac, a Veronica malo labilnija nego što jest. Ali, kako je baš zbog mene zaradila taj nadimak, nisam baš mogao prigovoriti. Jedino što sam mogao bilo je da ga sam ne rabim.
Ispričao sam joj priču, što sam učinio, kako sam pristupio stvarima. Kako rekoh, nešto od Margaret tijekom godina prenijelo se na mene, pa je vjerojatno zbog toga s vremena na vrijeme kimala s odobravanjem i poticanjem.
»Što misliš, zašto ti je Strudlina mama ostavila petsto funti?«
»Pojma nemam.«
»I misliš da te njezin brat zavlači?«
»Da. Ili bar se ne ponaša prirodno kad je sa mnom.«
»Ali ti ga ne poznaješ, je li tako?«
»Istina, sreli smo se samo jednom. Valjda sam naprosto sumnjičav prema cijeloj toj obitelji.«
»I što misliš, kako je dnevnik završio kod njihove majke?«
»Pojma nemam.«
»Možda ga je Adrian ostavio njoj jer nije vjerovao Štrudli.«
»To mi nekako nema smisla.«
Zašutjeli smo. Jeli smo. Onda mi je Margaret nožem kucnula po tanjuru.
»A da, recimo, i dalje neudana gospođica Veronica Ford, sada slučajno uđe u ovaj kafe i sjedne za naš stol, kako bi odavno razvedeni gospodin Anthony Webster reagirao?«
Uvijek ona upire prstom na isto, ne?
»Ne mislim da bi mi bilo osobito drago što je vidim.«
Nešto u formalnosti mog tona navelo je Margaret da se osmjehne. »Intrigira te? Poeni sukati rukav i skidati sat?«
Pocrvenjeh. Niste vidjeli ćelava čovjeka od šezdeset i koju da se crveni? Jao, događa se to, kao što se događa i kosmatim, prištavim petnaestogodišnjacima. A kako se to događa rjeđe, kotrlja pocrvenjeloga u vrijeme kada je mislio da život nije ništa drugo nego jedan dug niz neprilika.
»Draže bi mi bilo da ti to nisam rekao.«
Vilicom je uzela zalogaj salate od rikole i rajčice.
»Sigurni ste da nema nešto... neugašene vatre u vašim prsima, gospodine Webster?«
»Sasvim siguran.«
»Onda puštam tu stvar, osim ako ti se ona ne javi. Unovči ček, povedi me na jeftino ljetovanje i zaboravi sve. S po dvjesto pedeset po osobi mogli bismo skroz do Kanalskih otoka.«
»Volim kad me izazivaš«, rekoh. »Čak i nakon svih ovih godina.«
Nagnula se i potapšala me po ruci. »Lijepo je što smo još uvijek dragi jedno drugome. A lijepo je i što znam da nećeš izvrdati da nam rezerviraš ljetovanje.«
»Samo zato što znam da to ne misliš.«
Nasmiješila se. I na trenutak gotovo da je djelovala zagonetno. Ali Margaret ne može ostati zagonetna, što je prvi korak do žene od tajne. Da je zbilja željela da potrošim taj novac na ljetovanje za dvoje, rekla bi. Da, shvaćam ja da baš to i jest rekla, ali...
Svejedno. »Ukrala je moje stvari«, rekoh, možda malčice jogunasto.
»Otkud znaš da to želiš?«
»Pa to je Adrianov dnevnik. On je moj prijatelj. Bio je moj prijatelj. Moj je.«
»Da je tvoj prijatelj htio da taj dnevnik pripadne tebi, ostavio bi ti ga prije četrdeset godina i odsjekao posrednika. Odnosno posrednicu.«
»Da.«
»Što misliš da ima u njemu?«
»Nemam pojma. Naprosto je moj.« U tom sam trenutku prepoznao drugi razlog svoje odlučnosti. Taj je dnevnik dokaz, bio je - može biti - dokument. Mogao bi prekinuti banalna opetovanja u sjećanju. Mogao bi nešto skokovito pokrenuti - premda nisam imao pojma što.
»Čuj, uvijek možeš otkriti način da saznaš gdje Štrudla živi. Godišnjica mature, telefonski imenik, privatni detektiv. Obiđi sve, zvoni na vrata, traži svoju stvar.«
»Ne.«

»Onda ostaje provala«, veselo je predložila.
»Šališ se.«
»Onda pusti. Osim ako nemaš, kako kažu, pitanja iz prošlosti s kojima se moraš suočiti da bi bio u stanju krenuti dalje. Ali to mi baš ne nalikuje na tebe, je li tako, Tony?«
»Ne, mislim da ne«, odgovorio sam joj, prilično pažljivo. Jer, dio mene pitao se, na stranu psihologiziranje, nije li moguće da u tome i ne bude neke istine. Šutjeli smo. Tanjuri su odneseni. Margaret me čitala bez po muke.
»Prilično je dirljivo što si toliko tvrdoglav. Pretpostavljam da je to način da ne izgubimo priču kad stignemo u ove godine.«
»Ne mislim da bih drukčije reagirao i prije dvadeset godina.«
»Možda ne bi.« Dala je znak da nam donesu račun. »Ali, daj da ti ispričam za Caroline. Ne, ne znaš je. Sprijateljile smo se nakon što smo se ti i ja razveli. Imala je muža, dvoje male djece i jednu dadilju u koju nije bila sigurna. Nije imala nikakvih gadnih sumnji niti bilo što. Cura je bila vrlo pristojna gotovo cijelo vrijeme, djeca se nisu žalila. Stvar je bila u tome da Caroline naprosto nije zapravo znala tko to živi s njima. Stoga je pitala prijateljicu - svoju - ne, ne mene - ima li kakav savjet. ‘Prekopaj joj stvari’, rekla je prijateljica. ‘Molim?’ ‘Čuj, očito si zbog toga sva napeta. Čekaj dok bude imala slobodnu večer, pogledaj joj sobu, pročitaj njezina pisma. Tako bih ja napravila.’ I tako, kad je idući put dadilja imala slobodno, Caroline prekopa njezine stvari. I nađe djevojčin dnevnik. Pa ga i pročita. A ono - sve same optužbe, kao: ‘Radim za pravu kravu’ i ‘Muž je u redu - uhvatila sam ga kako mi gleda guzu - ali žena je glupa tuka.’ I: ‘Zna li ona što radi toj jadnoj djeci?’ Bilo je zbilja, zbilja gadnih stvari.«
»I što se dogodilo«, upitah. »Je li otpustila dadilju?«
»Tony«, odgovorila je moja bivša žena, »to nije predmet priče.«
Kimnuo sam. Margaret je pogledala račun, prešla vrhom kreditne kartice od stavke do stavke.
Druge je dvije stvari govorila godinama: da ima žena koje nisu nimalo tajnovite, ali tako izgledaju jer su muškarci nesposobni da ih razumiju. I da, po njezinu mišljenju, štrudlu treba držati u limenoj kutiji na kojoj je kraljičina glava. Sigurno sam joj bio rekao i taj detalj iz svog bristolskog života.
Prošao je tjedan ili tako nešto, a u mom se inboxu ponovno pojavilo ime Brace Jacka. »Ovo je Veronikin e-mail, ali joj nemoj reći da si ga dobio od mene. Pakao i te stvari. Sjeti se ona tri mudra majmuna - ne čuje zlo, ne vidi zlo, ne govori zlo. Uostalom, to je moj moto. Modro nebo, pogled na most u luci u Sydneyju, zamalo. Oh, evo mi rikše. Pozdrav, John F.«
Iznenadio sam se. Očekivao sam da neće pomoći. Ali, što sam ja znao o njemu i njegovu životu? Samo ono što sam izvukao iz sjećanja na davni ružni vikend. Uvijek sam držao da su mu rođenje i obrazovanje prednost nada mnom koju je bez napora održao do današnjeg dana. Sjećam se da je Adrian rekao da je čitao o Jacku u nekom studentskom časopisu, ali da nije očekivao da će se s njime sresti (ali nije očekivao ni da će hodati s Veronikom). A onda je dodao, drukčijim, oporijim tonom: »Mrzim kako Englezi nisu ozbiljni kad je u pitanju ozbiljnost.« Nikad nisam znao - jer, glupo, nikad nisam čitao - na čemu se to zasnivalo.
Kaže se da nas vrijeme otkriva, zar ne? Možda je vrijeme otkrilo Bracu Jacka i kaznilo ga zbog pomanjkanja ozbiljnosti. I onda sam počeo razrađivati drukčiji život za Veronikina brata, onaj u kojem su njegove studentske godine sjale u njegovu pamćenju kao pune sreće i nade - dakako, kao jedino razdoblje kada je njegov život nakratko dosegnuo osjećaj sklada kojem svi stremimo. Zamišljao sam Jacka poslije diplome kako je nepotistički smješten u jednu od onih golemih multinacionalnih kompanija. Zamišljao sam ga kako mu u početku ide dobro, a onda mu odjednom, gotovo neprimjetno, baš i ne ide. Društven momak pristojna ponašanja, ali mu nedostaje granica u svijetu koji se mijenja. Ona vesela odjavljivanja, u pismima i razgovoru, nakon nekog vremena ispala su ne profinjena, nego nepodesna. I premda nije doslovce dobio otkaz, napomena o ranom umirovljenju u kombinaciji s povremenim sitnijim ad hoc poslovima bila je jasna. Mogao je biti svojevrsni lutajući počasni konzul, podrška ljudima u velikim gradovima, popravljač pogrešaka u manjima. I tako je preuredio svoj život i našao neki prihvatljiv način da se predstavlja kao uspješan. »Pogled na most u luci u Sydneyju, zamalo.« Zamislio sam ga kako nosi svoj laptop po terasama kafića s Wi-Fijem jer, iskreno govoreći, to djeluje manje depresivno od sobe u hotelu s nekoliko zvjezdica u kakvima je već bio.
Nisam imao pojma rade li velike firme tako, ali pronašao sam način da razmišljam o Braci Jacku a da se ne osjećam neugodno. Čak sam ga uspio istjerati i iz one vile s pogledom na igralište za golf. Nisam išao dotle da ga žalim. I - a to je glavno - nisam mu ništa dugovao.
»Draga Veronica«, počeo sam. »Tvoj mi je brat vrlo ljubazno dao tvoju e-mail adresu...«
Teško mi je što ovo može biti jedna od razlika između mladosti i vremešnosti: kad smo mladi, izmišljamo drukčiju budućnost za sebe, kad smo stari, izmišljamo drukčiju prošlost za druge.
Njezin se otac dovezao Humber Super Snipeom. Auti danas više nemaju takva imena, zar ne? Ja sam vozio Volkswagen Polo. Ali Humber Super Snipe - te su riječi tekle s jezika glatko kao »Otac, Sin i Duh Sveti«. Humber Snipe. Armstrong Siddeley Sapphire, Jowett Javelin. Jensen Interceptor. Čak i Wolseley Farina i Hillman Minx.
Nemojte me krivo shvatiti. Ne zanimaju me automobili, ni stari ni novi. Tek, malčice me zanima zbog čega velikom putničkom automobilu daju ime po tako maloj ptičjoj divljači kao što je šljuka i je li Minx imao divlju žensku narav. Svejedno, nisam dovoljno znatiželjan da saznam. U ovoj fazi draže mi je da ne znam.
No, u glavi sam prevrtao pitanje nostalgije i patim li ja od nje. Svakako se neću rasplakati na uspomenu na neku tricu iz djetinjstva, kao što ne želim sama sebe sentimentalno obmanjivati nečim što u svoje vrijeme čak nije bilo ni istina - ljubavlju prema staroj školi i tako dalje. Ali ako nostalgija znači snažno sjećanje na jake emocije - i žaljenje što takvih osjećaja više nema u našem životu - onda priznajem krivnju. Nostalgičan sam za ranim danima s Margaret, za Susienim rođenjem i prvim godinama, za putovanjem s Annie. A ako govorimo o snažnim osjećajima koji se više nikad neće vratiti, valjda je onda moguće biti nostalgičan prema zapamćenoj boli kao i prema zapamćenu užitku. A to otvara cijelo polje, zar ne? To vodi i ravno do pitanja gospođice Veronike Ford.
»Krvarina?«
Gledao sam te riječi i nisam im mogao shvatiti smisao. Izbrisala je moju poruku i njezino zaglavlje, nije se potpisala pod svoj odgovor i odgovorila je tek frazom. Morao sam izvući svoju poslanu poruku i iznova je pročitati da zaključim da gramatički njezina riječ može biti samo odgovor na moj upit zbog čega mi je njezina majka ostavila pet stotina funti. Ali mimo toga nije bilo nikakva smisla. Nije se prolila nikakva krv. Ponos mi je bio povrijeđen, to je istina. Ali, teško da je Veronica sugerirala kako je majčin novac nadoknada za bol koju je njezina kći meni nanijela. Ili jest?
Istodobno, bilo je smisla u tome što mi Veronica nije dala jednostavan odgovor, što nije ni rekla ni učinila ono što sam priželjkivao. Naravno, nekoć sam bio u iskušenju da je postavim kao ženu tajne nasuprot ženi od jasnoće koju sam oženio u Margaret. Istina, nisam znao gdje sam s njom, nisam mogao čitati njezino srce, um ni motivaciju. Ali enigma je zagonetka koju imate potrebu riješiti. Veroniku nisam htio rješavati, svakako ne u to pozno vrijeme. Bila je jezivo teška mlada žena prije četrdeset godina i - što dokazuje i ta jedna riječ odgovora napisana s dva prsta - očito se s vremenom nije smekšala. To sam sâm sebi stalno govorio.
A zašto uopće i očekivali da će nas vrijeme smekšati? Ako nije do života da nagradi vrline, zašto bi do njega bilo da nam daje tople, mile osjećaje pri samom kraju? Kakvoj bi mogućoj evolucijskoj svrsi nostalgija mogla služiti?
Imao sam prijatelja koji se školovao za odvjetnika, a onda se razočarao i nikad nije prakticirao. On mi je rekao da je jedina korist od tih potrošenih godina to što se više ne boji ni prava ni pravnika. A takvo se što događa i općenitije, zar ne? Što više učite, to se manje bojite. »Učite« ne u smislu akademskog studija, nego u praktičnom razumijevanju života.
Možda zapravo govorim da sam se Veronike, zbog toga što sam prije toliko godina hodao s njom, bojao sada. I tako sam otpočeo svoj pohod elektroničkom poštom. Odlučio sam biti pristojan, ne vrijeđati je, ne biti nasrtljiv, dosadan i ponašati se prijateljski: drugim riječima - lagati. Naravno, dovoljna je mikrosekunda da se mail izbriše, ali ne traje dulje niti da se izbrisano nadomjesti. Oborit ću je finoćom i domoći ću se Adrianova dnevnika. Nema »neugašene vatre u mojim grudima« - uvjeravao sam Margaret. A što se tiče njezina više općenitog savjeta, recimo da je jedna od prednosti položaja bivšeg supruga ta da više ne trebate opravdavati svoje ponašanje. Niti slijediti upute.
Vjerovao sam da je Veroniku moj pristup zbunjivao. Katkad je odgovarala kratko i mrzovoljno, a često nikako. Niti bi bila polaskana da je znala pozadinu mog plana. Potkraj mog braka, postojana vila u predgrađu u kojoj smo živjeli Margaret i ja pretrpjela je malo klizanje tla. Tu i tamo pojavila su se napuknuća, djelići trijema i prednjeg zida počeli su se urušavati. (I ne, nisam o tome mislio kao o nečem simboličkom.) Osiguravajuća tvrtka zanemarila je činjenicu da je ljeto bilo neuobičajeno sušno i odlučila prebaciti krivnju na limunovo stablo u našem prednjem vrtu. Nije to bilo neko posebno lijepo stablo niti je meni bilo stalo do njega iz raznih razloga: zaklanjalo je svjetlo u prednjoj sobi, s njega je po pločniku padalo nešto ljepljivo i nadvijalo se nad ulicu tako da je poticalo golubove da se gore kostriješe i seru po automobilima koji su pod njima bili parkirani. Osobito po našem autu.
Moje protivljenje tome da ga posiječemo temeljilo se na principu: ne na principu održavanja zemaljskog fonda stabala, nego na principu da ne padam na koljena pred nekim nepoznatim birokratom, pobačenicima dječjeg lica i novoj modi teorija krivnje na koje se pozivaju osiguravajuća društva. Osim toga, Margaret je voljela to drvo. Zbog toga sam pripremio dugotrajnu obrambenu kampanju. Proučio sam zaključke pobačenika i zatražio kopanje dodatnih uviđajnih rupa za potvrdu ili osporavanje nazočnosti korijenja u blizini kućnih temelja, sporio sam se oko vremenskih obrazaca, velikog pojasa gline oko Londona, nametanja zabrane upotrebe šmrkova za polijevanje u cijeloj regiji i tako dalje. Bio sam uporno pristojan; oponašao sam birokratski jezik suprotne strane; dosađivao sam im tako što sam uz svako novo pismo pridodavao dotadašnju prepisku; pozivao sam daljnje inspekcije i predlagao dodatno iskorištavanje njihove radne snage. Sa svakim pismom uspijevao sam izaći s novim upitom na čije će razmatranje morati trošiti vrijeme, a ako mi nisu davali zadovoljavajući odgovor, u idućem im pismu nisam ponavljao upit nego sam ih upućivao na treći ili četvrti odlomak svoje komunikacije od 17. tekućeg mjeseca, tako da su morali ponovno pregledati sve deblji dosje. Pazio sam da ne ispadnem luđak nego pedantni gnjavator kojeg je nemoguće izbjeći. Rado sam zamišljao gunđanje i mrnđanje kad bi im opet došlo pismo od mene i znao sam da će u određenom trenutku to u njih izazvati osjećaj da prelijevaju iz šupljeg u prazno pa će naprosto zatvoriti slučaj. Naposljetku su bijesno predložili tridesetpostotno smanjivanje krošnje limunova stabla, što je bilo rješenje koje sam prihvatio s izrazom duboka žaljenja i s mnogo unutarnjeg veselja.
Veroniki, kao što sam već anticipirao, nije bilo drago što se ona tretira kao osiguravajuće društvo. Poštedjet ću vas dosade naše prepiske i presjeći do prve praktične konzekvence. Primio sam pismo od gospođe Marriott popraćeno nečim što je opisala kao »fragment spornog dokumenta«. Izrazila je nadu da bi idući mjeseci mogli donijeti potpunu nadoknadu moje ostavštine. Pomislio sam da to otkriva mnogo optimizma.
Pokazalo se da je taj »fragment« bio fotokopija jednog fragmenta. No - čak i poslije četrdeset godina - znao sam da je autentičan. Adrian je pisao osobitim kosim rukopisom s ekscentričnim »g«. Nije potrebno reći, Veronica mi nije poslala prvu stranicu, niti posljednju, niti je naznačila gdje ta stoji u dnevniku. Ako je »dnevnik« još bio prava riječi za tekst iznesen u brojevima označenim odlomcima. U ovom je pisalo:

5.4 Pitanje akumulacije. Ako je život oklada, kakav oblik preuzima ulog? Na utrkama je akumulator ulog koji tjera dobit od uspjeha jednog konja da poveća ulog u sljedećoj.
5.5 Stoga a) Do koje se mjere mogu ljudski odnosi izraziti matematičkom ili logičkom formulom? I b) Ako je tako, kakve znakove treba postaviti između cijelih brojeva? Plus ili minus, očito samo po sebi; katkad znak množenja i, da, dijeljenja. Ali ti su znakovi tako ograničeni. Stoga se potpuno promašen odnos može izraziti u smislu gubitka/minusa i dijeljenja/redukcije te pokazuje iznos nula; potpuno uspješna veza, pak, može se predstaviti i zbrajanjem i množenjem. A što je s većinom veza? Zar one ne zahtijevaju izraz u pojmovima koji su logički nemogući i matematički nerješivi?
5.6 Odatle, kako se može izraziti akumulacija koja sadrži brojeve b, a1, a2, s, v?
b = s - vx + a1
ili a2 + v + a1 x s = b?
5.7 Ili je to pogrešan način postavljanja pitanja i izraza akumulacije? Je li primjena logike na ljudske uvjete u sebi i po sebi samoporažavajuća? Što se događa s lancem argumenata ako su karike napravljene od različita metala, svaka s posebnom krhkošću?
5.8 Ili je »karika« kriva metafora?
5.9 Ali ako prihvatimo da nije, ako karika pukne, u čemu leži odgovornost za takvo pucanje? Na karikama susjednim karikama s obje strane, ili na cijelom lancu? Ali što mislimo pod »cijelim lancem«? Do koje se mjere protežu granice odgovornosti?
6.0 Ili možemo pokušati povući odgovornost uže i točnije je preraspodijeliti. I ne služiti se jednadžbama i cijelim brojevima nego stvari izražavati tradicionalnom narativnom terminologijom. Tako, na primjer, ako Tony...
I tu fotokopija - ta inačica inačice - završava. »Tako, na primjer, Tony«: kraj retka, dno stranice. Da odmah nisam prepoznao Adrianov rukopis, pomislio bih da je taj srcedrapateljni napeti kraj dio neke varke iz Veronikine kuhinje.
Ali nisam želio razmišljati o njoj - barem koliko sam to mogao izbjegavati. Radije sam se nastojao usredotočiti na Adriana i na to što je radio. Ne znam kako da to najbolje sročim, ali dok sam gledao fotokopiranu stranicu, nisam imao osjećaj da promatram neki povijesni dokument - jedan, pače, koji zahtijeva znatno objašnjavanje. Ne, osjećao sam kao da je Adrian opet tu u sobi, kraj mene, diše, misli.
I kako je divan ostao. Na trenutke sam pokušavao zamisliti očaj koji vodi prema suicidu, pokušao sam prizvati onaj zaokret i rastakanje tame u kojem se samo smrt čini kao žmarak svjetla: drugim riječima, potpuna suprotnost normalnom životnom stanju. Ali u tom dokumentu - koji sam, na osnovi te jedne stranice, shvatio kao Adrianovo racionalno argumentiranje vlastitog suicida - pisac se koristio svjetlom u nastojanju da dosegne veće svjetlo. Ima li to smisla?
Uvjeren sam da su psiholozi negdje napravili grafikon inteligencije u razmjeru prema dobi. Ne grafikon mudrosti, pragmatizma, organizacijskih sposobnosti, taktičkog razuma - onih stvari koje nam s vremenom pomućuju razumijevanje materije. Nego grafikon čiste inteligencije. A ja vjerujem da bi pokazao da većina nas ima vrhunac u dobi od šesnaest do dvadeset pet. Adrianov me fragment vratio onome kakav je bio u toj dobi. Kad je govorio i raspravljao, bilo je kao da je dizajniran da dovodi misli u red, kao da se služi mozgom tako prirodno kao što atlet rabi mišiće. I baš kao što atleti često reagiraju na pobjedu s čudnovatom mješavinom ponosa, nevjerice i skromnosti - ja sam to učinio, a opet kako sam to učinio? Sam? Zahvaljujući drugima? Ili je to Bog učinio za mene? - tako bi vas i Adrian poveo na putovanje svoje misli kao da sam nije sasvim vjerovao u lakoću s kojom je putovao. Ušao je u nekakvo stanje sklada - ali takva koje nije isključivalo. Navodio vas je da mislite da ste sumislilac, čak i kad ne biste rekli ništa. I bilo mi je čudno ponovno to osjetiti, to drugovanje s nekim tko je sada mrtav, ali je i dalje inteligentniji, svih ovih mojih dodatnih desetljeća života.
Ne samo čista nego i primijenjena inteligencija. Uhvatio sam sebe kako uspoređujem svoj život naspram Adrianova. Sposobnost da vidi i preispita sebe: sposobnost da donese moralne odluke i djeluje prema njima, mentalna i fizička hrabrost njegova samoubojstva. »Oduzeo je sebi život«, to postoji kao fraza, ali Adrian je jednako tako preuzeo nadzor nad njim, uzeo ga pod svoje, uzeo ga u svoje ruke - a onda ga pustio iz njih. Koliko malo nas - nas koji smo preostali - može reći da je učinilo isto? Koprcamo se dalje, puštamo da nam se život događa, postupno gradimo skladište uspomena. Tu se javlja pitanje gomilanja, ali ne u smislu u kojem je to Adrian mislio, tek puko pribrajanje i pribrajanje životu. A kako je pjesnik rekao, između pribrajanja i povećanja postoji razlika.
Je li se moj život povećao ili je naprosto pribrajao sebi? To je pitanje u meni pokrenuo Adrianov fragment. Postojalo je pribrajanje - i oduzimanje - u mom životu, ali koliko je bilo množenja? I to mi je unijelo osjećaj nelagode, nemir.
»Tako, na primjer, da je Tony...« Te su riječi imale lokalno, tekstualno značenje, specifično za vrijeme prije četrdeset godina, a ja mogu u nekom trenutku otkriti da su sadržavale, ili vodile prema prijekoru, kritici moga samosvjesnog i bistrog prijatelja. Ali na trenutak sam ih čuo u širem odnosu - prema cjelini mog života. »Tako, na primjer, da je Tony...« A u tom iskazu riječi su bile praktički toliko kompletne u sebi da poslije njih i nije trebala uslijediti glavna rečenica koja objašnjava. Da, naravno, da je Tony vidio jasnije, ponašao se odlučnije, da se držao istinskijih moralnih vrijednosti, da nije tako olako prihvatio pasivnu mirnoću što ju je isprva nazivao srećom, a poslije zadovoljstvom. Da Tony nije bio bojažljiv, da nije računao na tuđe odobravanje njegova samoodobravanja... i tako dalje kroz niz hipotetičnih stvari koje su vodile prema konačnoj: tako, na primjer, da Tony nije bio Tony.
Ali, Tony je bio i jest Tony, čovjek koji je našao ugodu u vlastitoj tvrdoglavosti. Pisma osiguravajućim tvrtkama, e-mailovi Veroniki. Ako me sada hoćete zajebavati, onda ću za uzvrat ja zajebavati vas. Nastavio sam sa slanjem e-mailova više-manje svakodnevno, i to sada različitim tonom, od šaljiva uvjeravanja do: »Djevojko, napravi pravu stvar!«, od pitanja o Adrianovoj isprekidanoj rečenici do napola iskrena raspitivanja o tome kako je njoj u životu. Želio sam da misli da zasigurno iščekujem kad će kliknuti na svoju poštu i želio sam da zna da ću, premda smjesta briše moje poruke, biti svjestan toga što čini i da me neće iznenaditi, a kamoli povrijediti. I da sam tu i čekam. »Ti-yi-yi-yime is on my side, yes it is...« Nisam imao osjećaj da je gnjavim - naprosto sam tražio što mi je pripadalo. I onda sam jednoga jutra dobio odgovor.
»Sutra dolazim u grad, čekam te u tri na sredini Klimavog mosta.«
To uopće nisam očekivao. Mislio sam da će se sve obaviti s distance, da će njezine metode biti odvjetnici i šutnja. Možda je doživjela promjenu svijesti. Ili sam joj se možda zavukao pod kožu. To sam se, uostalom, i trudio.
Klimavi most nov je pješački most preko Temze koji povezuje katedralu sv. Pavla i Tate Modern. Kad su ga prvi put otvorili, malčice se zaljuljao - bilo od vjetra, bilo od mase ljudi koji su topotali preko njega ili oboje, a britanski se komentarijat valjano izrugivao s arhitektima i inženjerima kako ne znaju što rade. Meni je bio lijep.
I sviđalo mi se kako se ljuljao. Izgledalo mi je kao da s vremena na vrijeme trebamo podsjetnik na nestabilnost ispod naših nogu. Učvrstili su ga i prestao se ljuljati, ali ime je ostalo - barem zasad. Čudio me Veronikin izbor mjesta. Kao i hoće li me pustiti da čekam i s koje će strane naići.
No, već je bila ondje. Prepoznao sam je na daljinu, njezina visina i stav smjesta su mi bili poznati. Čudno kako slika nečijeg držanja zauvijek ostaje u nama. A u njezinu slučaju - kako da to kažem? Može li se stajati nemirno? Ne mislim da je cupkala s noge na nogu, ali očita napetost sugerirala je da joj nije drago što je na tom mjestu.
Pogledao sam na sat. Bio sam točan. Pogledali smo se.
»Ostao si bez kose«, rekla je.

»To se događa. Barem pokazuje da nisam alkoholičar.«
»Nisam ni rekla da jesi. Sjednimo tamo na neku klupu.«
Odvojila se ne čekajući odgovor. Hodala je hitro, a ja nisam potrčao tih nekoliko koraka da stanem uz nju. Nisam joj htio dati to zadovoljstvo, pa sam je zaostajući nekoliko koraka slijedio do prazne klupe koja je bila okrenuta prema Temzi. Nisam mogao razlučiti na koju stranu ide plima jer je rezak vjetar koji je puhao suprotno toku komešao površinu vode. Gore je nebo bilo sivo. Bilo je nešto turista, neki je momak na koturaljkama proklepetao iza nas.
»Zašto ljudi misle da si alkoholičar?«
»Ne misle.«
»Pa zašto si onda počeo o tome?«
»Pa nisam počeo o tome. Rekla si da sam ostao bez kose. A slučajno je činjenica da ako si težak pijanac, nešto u piću sprečava opadanje kose.«
»Je li to istina?«
»Pa možeš li se sjetiti kojeg ćelavog alkoholičara?«
»Svoje vrijeme trošim na bolje stvari.«
Pogledao sam je i pomislio: nisi se promijenila, ali ja jesam. A onda me, začudo, ta razgovorna taktika navela da budem gotovo nostalgičan. Gotovo. Istodobno sam mislio: izgledaš pomalo zapušteno. Na sebi je imala praktičnu suknju od tvida i prilično ofucan modri mantil. Kosa joj je, čak i bez vjetra s rijeke, djelovala neuredno. Bila je iste dužine kao i prije četrdeset godina, ali je bila jako prošarana sijedima. Odnosno, bila je sijeda, a prošarana izvornom smeđom. Margaret je znala reći da žene često griješe kad zadržavaju tip frizure kakav su nosile kad su bile najprivlačnije. Drže je se dugo nakon što je postala neprimjerena, samo zato što se boje velikog reza. Svakako je tako bilo s Veronicom. Ili je naprosto nije bilo briga.
»Onda?« rekla je.
»Onda?« ponovih.
»Tražio si da se sretnemo.«
»Jesam li?«
»Hoćeš reći da nisi?«
»Ako ti tako kažeš, onda valjda jesam.«
»Dobro, jesi li ili nisi?« pitala me, pa ustala, zastala, da, nestrpljivo.
Namjerno nisam reagirao. Nisam joj dao znak da sjedne, niti sam sâm ustajao. Mogla je otići da je htjela - a i bi, pa tako nije imalo smisla da je zadržavam. Zurila je preko vode. S unutarnje strane vrata imala je tri madeža - jesam li ih zapamtio ili ne? Iz svakog je rasla duga dlaka, a svjetlo je sada padalo na te niti.
Onda dobro, nema čavrljanja, nema povijesti, nema nostalgije. Posao.
»Hoćeš li mi dati Adrianov dnevnik?«
»Ne mogu«, odgovorila je, a da me nije pogledala.
»Zašto?«
»Spalila sam ga.«
Prvo krađa, onda palež, pomislio sam s navalom bijesa. Ali, rekoh sebi da se nastavim prema njoj ponašati kao osiguravajuća tvrtka. Stoga, što je bilo moguće neutralnije, jednostavno je upitah:
»Iz kojeg razloga?«
Brada joj je zaigrala, ali nisam bio siguran je li to bilo od smiješka ili grča.
»Ne bi se smjelo čitati tuđe dnevnike.«
»Tvoja ga je majka zasigurno pročitala. A svakako si i ti, da odlučiš koju ćeš mi stranicu poslati.« Bez odgovora. Idemo s drugim štosom. »Uzgred, kako se nastavlja ona rečenica? Znaš ona: ‘Tako, na primjer, da je Tony...’?«
Slijeganje ramenima i mrštenje. »Ljudi ne bi smjeli čitati tuđe dnevnike«, ponovila je. »Ali možeš pročitati ovo ako želiš.«
Iz džepa na mantilu izvukla je omotnicu, pružila mi je i otišla.
Kad sam došao kući, pregledao sam svoju poslanu poštu i, naravno, nikad nisam tražio da se sretnemo. Dobro, barem ne s mnogo riječi.
Sjetio sam se svoje prvotne reakcije kad sam na svom zaslonu vidio frazu »krvarina«. Rekoh: ali nikoga nije ubilo. Baš sam razmišljao o Veroniki i sebi. Adriana nisam uzimao u obzir.
Shvatio sam još jednu stvar: negdje je postojala pogreška ili statistička nepravilnost u Margaretinoj teoriji jasno izraženih žena nasuprot tajnovitim ženama, odnosno u njezinu drugom dijelu u vezi s tim da muškarce privlači ili jedna ili druga vrsta. Mene su privlačile i Veronica i Margaret.
Sjećam se razdoblja potkraj svoga mladenaštva kad mi se svijest opijala predodžbama pustolovnosti. Tako će biti kad odrastem. Ići ću onamo, radit ću to, otkrit ću ono, voljet ću je, a onda i nju i nju i nju. Živjet ću kako su živjeli ljudi u romanima. Koji - nisam bio siguran: u vidu sam imao samo tu strast i opasnost, zanos i očaj (ali opet više zanos). A opet..., tko je ono govorio o »malenkosti stvari koje umjetnost preuveličava«? Postojao je trenutak kad sam imao nešto manje od trideset godina, kad sam priznao da se moja pustolovnost već odavno ispuhala. Nisam radio stvari o kojima je mladost sanjala. Radije sam kosio travnjak, odlazio na godišnji, imao svoj život.
Ali vrijeme... kako nas vrijeme prvo mrvi, a potom zbunjuje. Mislili smo da smo zreli, a bili smo samo sigurni. Umišljali smo da smo odgovorni, a samo smo bili kukavice. Na koncu se pokazalo da je ono što smo nazivali realizmom zapravo bio način da stvari izbjegavamo umjesto da se s njima suočimo. Vrijeme... dajte nam vremena i naše će najutemeljenije odluke početi djelovati klimavo, a naša sigurnost prevrtljiva.
***


Dan i pol nisam otvarao omot što mi ga je dala Veronica. Čekao sam jer je očekivala da neću čekati, da ću zavući palac u omotnicu čim mi više ne bude na obzoru. No, znao sam da je teško vjerojatno da će omotnica sadržavati ono što sam želio: na primjer, ključ ormarića za ostavljenu prtljagu u kojem ću naći Adrianov dnevnik. Istodobno, njezin usiljen stav da se tuđi dnevnici ne smiju čitati nije mi djelovao uvjerljivo. Mislio sam daje sposobna za palež da bi me kaznila za prastare pogreške i mane, ali ne i u obranu nekog na brzinu uzdignutog načela korektnog ponašanja.
Zbunjivalo me to što je ona predložila susret. Zašto se nije poslužila poštom i tako izbjegla susret koji joj je očito bio odvratan? Čemu to licem u lice? Zbog toga što ju je zanimalo da me nakon svih tih godina ponovno vidi, čak i ako je to uzdrma? Sumnjao sam u to. Prevrtao sam tih desetak minuta koliko smo bili jedno drugome društvo - mjesto, promjenu mjesta, tjeskobnu želju da se pobjegne od oba, što je rečeno i što nije. Naposljetku sam smislio teoriju. Ako joj nije bio potreban susret za ono što je morala učiniti - a to je bilo da mi da omotnicu - onda joj je bio potreban za ono što je rekla. A to je bilo da je spalila Adrianov dnevnik. A zašto je to morala uobličiti u riječi na sivoj obali Temze? Jer se to moglo poreći. Nije htjela potvrdu otisnuta e-maila. Ako je mogla lažno tvrditi da sam ja bio onaj koji je tražio taj susret, za nju ne bi bio ni najmanji problem da poriče da je ikada priznala palež.
Stigavši do tog pokusnog objašnjenja, pričekao sam do večeri, večerao, natočio dodatnu čašu vina i sjeo s omotnicom. Na njoj nije bilo mog imena: možda još jedan dokaz porecivosti? Naravno da mu je nisam dala. Niti sam se s njim uopće srela. On je običan davež preko e-maila, fantast, ćelavi kiber-lovac.
Prema sivu zasjenjenju uz crn obrub prve stranice zaključio sam da je riječ o još jednoj fotopreslici. Što joj je bilo? Zar nikad nije imala posla s autentičnim dokumentima? A onda sam zamijetio datum na vrhu, i ručni ispis: moj, očito, prije toliko godina. »Dragi Adriane«, tako je započinjalo pismo. Pročitao sam ga, ustao, uzeo čašu s vinom, prilično je traljavo prelio natrag u bocu, pa natočio poveću čašu viskija.
Koliko često pripovijedamo svoju životnu priču? Koliko često prepravljamo, dotjerujemo, izvodimo lukave rezove? I što dulje život ide dalje, to je manje oko nas onih koji bi nam mogli osporiti priču, podsjetiti nas da naš život nije naš život, nego tek priča što smo je ispričali o svom životu. Ispričali smo je drugima, ali - poglavito - sebi.

Dragi Adriane - ili, bolje, dragi Adriane i Veronica (zdravo Kujo i dobrodošli u ovo pismo),

vas dvoje zasigurno zaslužujete jedno drugo i ja vam želim mnogo sreće. Nadam se da ste se toliko povezali da će uzajamna šteta biti trajna. I nadam se da proklinjete dan kad sam vas upoznao. I nadam se da će vam, kad puknete, kao što neizbježno i hoćete - dajem vam šest mjeseci koje će vaš ponos koji vam je isti protegnuti na cijelu godinu, tim bolje da vas sjebe, kažem ja - doživotno ostati okus gorčine koji će vam trovati buduće veze. Nešto u meni nada se da ćete imati dijete jer sam velik vjernik u osvetu vremena, sve do iduće generacije, pa i iduće. Vidite Veliku Umjetnost. Ali osveta se mora zbiti na pravim ljudima, odnosno na vas dvoje (a vi niste Velika Umjetnost, tek ste skica nekog karikaturista). Zato vam to ne želim. Bilo bi nepravedno nametati nekom nedužnom fetusu perspektivu da otkrije da je plod vaših spolovila, ako mi oprostite za ovu poetizaciju. Zato, Veronica, samo ti suči Durex na taj tanušni kurac. A možda mu to još nisi dala?
Svejedno, dosta finoće. Imam svakom od vas reći još samo dvije precizne stvari.
Adriane: već, naravno, znaš da je ona namiguša - premda pretpostavljam da si sebi rekao da ona ustraje u Borbi s vlastitim principima, a ti ćeš kao filozof upregnuti svoje sive stanice ne bi li joj pomogao da ih nadvlada. Ako ti do sada još nije dala da ideš do Kraja, predlažem ti da prekineš s njom i trčkarat će ti oko stana vlažnih gaćica i s pakiranjem prezervativa, žudna da se preda. Ali to da je namiguša ujedno je i metafora: ona je netko tko će manipulirati tvojim unutarnjim ja, a svoje će držati podalje od tebe. Ostavljam preciznu dijagnozu psihijatrima - koja može varirati prema danu u tjednu - i puku opasku o tome da ona nije u stanju zamisliti ičije osjećaje ili emocionalan život. Čak me i njezina rođena majka upozorila na nju. Da sam na tvom mjestu, ispitao bih stvari kod mame - pitao bih je o davnim ozljedama. Naravno, morat ćeš to učiniti Veroniki iza leđa jer, čovječe, ta cura kontrolira sve. Joj da, ona je i snob, čega si sigurno svjestan, i počela je hodati s tobom jer ćeš uskoro ispred svog imena imati titulu s Cambridgea. Sjećaš se koliko si prezirao Bracu Jacka i njegove prijatelje šminkere? Zar to sada s njom želiš postati? Ali ne zaboravi: daj joj vremena i gledat će te s visine kao što gleda mene.
Veronica: zanimljivo, ovo spojeno pismo. Tvoja zloba pomiješana s uobraženošću. Pravi brak talenata. Kao tvoj osjećaj društvene nadmoći nasuprot intelektualnoj nadmoći. Ali nemoj misliti da možeš nadmudriti Adriana kao što si (na neko vrijeme) nadmudrila mene. Vidim tvoju taktiku - izoliraš ga, odsiječeš ga od starih prijatelja, natjeraš ga da bude ovisan o tebi itd., itd. To može biti učinkovito na kraće vrijeme. A na dulje? Samo je pitanje možeš li zatrudnjeti dok on ne shvati da si dosadna. Čak i ako ga pritisneš, možeš se samo nadati da će život korigirati tvoju logiku, pedantnost za stolom pri doručku i prigušeno zijevanje od prenemaganja. Ja vam sada ne mogu ništa, ali može vrijeme. Vrijeme će reći. Uvijek kazuje.
Čestitke uz tekuće praznike i dabogda vam kisela kiša pala na te sraštene i pomazane glave.
Tony

Viski, ustanovio sam, pomaže pročišćavanju misli. I smanjuje bol. Ima i dodatno djelovanje u tome da opija ili, ako se uzme dostatna količina, veoma opija. Nekoliko sam puta iznova pročitao pismo. Teško da sam mogao poreći autorstvo i gadost pisma. Mogao sam se samo braniti da jesam bio njegov autor onda, ali da nisam njegov autor sada. Naravno, nisam poznavao taj dio sebe iz kojeg je došlo to pismo. Ali, možda je to naprosto bila daljnja samoobmana.
Isprva sam uglavnom razmišljao o sebi i o tome kakav sam - što - bio: gnusan, ljubomoran, zao. I o svom pokušaju da podrujem njihovu vezu. Barem sam u tome promašio, jer me Veronikina mama uvjeravala da je posljednjih nekoliko mjeseci Adrianova života bilo sretno. Nije mi to baš skinulo kamen sa srca. Moje mlađe ja vratilo se i potreslo starije onime što je nekoć bilo ili je ponekad bilo u stanju biti. I tek sam nedavno naklapao o tome kako je svjedoka našeg života sve manje, a s njima je i sve manje bitnih potvrda. Sada imam samo krajnje nedobrodošle potvrde onoga što sam bio ili još jesam. Kad je već palila, Veronica je mogla spaliti i taj dokument.
Potom sam razmišljao o njoj. Ne o tome kako se mogla osjećati kad je to pismo čitala prvi put - vratit ću se na to - nego o tome zbog čega mi ga je predala. Naravno, željela je istaknuti kakvo sam govno bio. Ali bilo je i više od toga, zaključih: s obzirom na našu sadašnju pat-poziciju, bio je to i taktički potez, upozorenje. Da sam pokušao izvesti ikakvu pravnu zavrzlamu oko dnevnika, bio bi to dio njezine obrane. Ja bih bio svjedok vlastite osobe.
Onda sam razmišljao o Adrianu. Svom starom prijatelju koji se ubio. A to je bilo posljednji put da sam s njim komunicirao. Kleveta njegova karaktera i pokušaj da uništim prvu i posljednju ljubavnu vezu njegova života. A kad sam napisao da će vrijeme suditi, podcijenio sam ili krivo procijenio: vrijeme neće govoriti protiv njih, govorilo je protiv mene.
I na koncu sam se sjetio razglednice što sam je poslao Adrianu kao zakašnjeli odgovor na njegovo pismo. Lažno-hladne o tome kako je sve u redu, starino. Na razglednici je bio Cifton Suspension Bridge. S kojeg svake godine popriličan broj ljudi skače u smrt.
Sutradan sam, kad sam se otrijeznio, ponovno mislio o nas troje i o mnogim paradoksima vremena. Na primjer: da smo, kad smo mladi i osjetljivi, jednako i najranjiviji; kako se krv počinje usporavati osjećamo se manje britkima, kad smo oboružaniji i kad smo naučili podnositi bol, tada hodamo mnogo opreznije. Danas mogu zaći Veroniki pod kožu, ali ni u ludilu je ne bih ni pokušao derati komad po komad.
Kada se osvrnem, nije bilo okrutno od njih dati mi do znanja da su bili nešto što je prisutno. Stvar je naprosto bila u tajmingu i u činjenici da je Veronica, izgleda, stajala iza čitave zamisli. Zašto sam reagirao tako nuklearno? Povrijeđen ponos, predispitni stres, izolacija? Isprike, sve? I ne, nisam sada osjećao stid, niti krivnju, nego nešto u mom životu rjeđe i snažnije od oboje: grižnju. Osjećaj koji je složeniji, zgusnutiji, iskonskiji. Glavna mu je značajka to da se s njim ne može učiniti ništa: previše je vremena prošlo, previše je štete napravljeno da bi se išta popravilo. Unatoč tome, nakon četrdeset godina poslah Veroniki e-mail isprike za to pismo.
Onda sam još razmišljao o Adrianu. Od početka je imao jasnije viđenje od nas ostalih. Dok smo mi uživali razbibrigu mladenaštva i umišljali da je naše rutinsko nezadovoljstvo originalan odgovor na ljudsko stanje, Adrian je već vidio dalje i šire. I život je osjećao jasnije - čak i, možda i naročito, kad je zaključio da život ne vrijedi pišljiva boba. U usporedbi s njim ja sam uvijek bio zbunjola, nesposoban naučiti nešto više iz onih nekoliko lekcija što mi ih je nudio život. Po meni, ja sam se pomirio sa stvarnošću života, podredio se njegovim nužnostima. Po Adrianu, odustao sam od života, odustao sam od toga da ga preispitujem, uzimao sam ga kako je dolazio. I tako, po prvi sam put počeo osjećati općenitiju grižnju - osjećaj negdje između samosažaljenja i mržnje prema samome sebi - u vezi s cijelim svojim životom. Cijelim. Izgubio sam prijatelje iz mladosti. Izgubio sam ljubav svoje žene. Odustao sam od ambicija kojima sam se bavio. Želio sam da me život ne gnjavi previše i uspio sam u tome - kako je to samo bijedno.
Prosječan, eto što sam bio, otkako sam završio školu. Prosječan na fakultetu, na poslu, prosječan u prijateljstvu, odanosti, ljubavi, prosječan, bez sumnje, u seksu. Prije nekoliko godina provedeno je istraživanje britanskih motorista koje je pokazalo da je devedeset pet posto ispitanika mislilo da su »bolji od prosječnih« vozača. Prema zlom zakonu prosjeka, većina je nas ograničena na prosjek. Ne može se reći da to donosi utjehu. Ta mi je riječ odjekivala. Prosječan u životu, prosječan u istini, moralno prosječan. Veronikina prva reakcija kada me ponovno vidjela bila je ta da je istaknula da sam izgubio kosu. To je najmanje u tome.
E-mail što mi ga je poslala kao odgovor na moj glasio je: »Ti to jednostavno ne shvaćaš. Onda nikad i nećeš.« Teško sam mogao tome prigovoriti. Čak i ako sam jadno poželio da mi je u te dvije rečenice barem jednom spomenula ime.
Pitao sam se je li Veronica zadržavala vlasništvo nad tim pismom. Je li joj Adrian oporučno ostavio sve svoje stvari? Nisam znao čak ni je li uopće napisao oporuku. Možda ju je držao u dnevniku, pa ju je ondje našla. Ne, nisam jasno razmišljao. Ako je bila ondje, gospođa Ford bi je vidjela - a onda mi zasigurno ne bi ostavila petsto funti.
Zanimalo me zbog čega mi je Veronica uopće odgovorila na e-mail, s obzirom na to da je djelovala kao da me potpuno prezire. A možda i nije.
Zanimalo me je li Veronica kaznila svog Bracu Jacka zbog toga što mi je proslijedio njezinu adresu.
Zanimalo me jesu li nakon svih tih godina njezine riječi »nije u redu« bile puka pristojnost. Možda nije željela spavati sa mnom jer seksualni kontakt što smo ga imali u vrijeme dok se odlučivala naprosto nije bio dovoljno ugodan. Zanimalo me jesam li bio nespretan, nasrtljiv, sebičan. Ne jesam li, više kako.
Margaret je sjedila, jela quiche i salatu, potom panna cottu s voćnim coulisom, a ja sam joj opisivao svoj kontakt s Jackom, stranicu Adrianova dnevnika, susret na mostu, sadržaj moga pisma i svoj osjećaj grižnje. Odložila je šalicu s kavom na tanjurić uz lagašan zveket.
»Nisi još uvijek zaljubljen u Štrudlu.«
»Nisam, mislim da nisam.«
»Tony, to nije bilo pitanje. To je bila tvrdnja.«
Nježno sam je pogledao. Poznavala me bolje nego itko na svijetu. A i dalje je htjela ručati sa mnom. I puštati me da nadugo govorim o sebi. Osmjehnuo sam joj se na način koji je također nedvojbeno itekako poznavala.
»Jednog ću te dana iznenaditi«, rekoh.
»Iznenađuješ me stalno. I danas si.«
»Ma da, ali te želim iznenaditi tako da o meni misliš bolje, a ne lošije.«
»Ne mislim loše o tebi. Ne mislim loše ni o Štrudli. Premda priznajem daje moje mišljenje o njoj uvijek bilo ispod razine mora.«
Margaret se ne utječe trijumfalizmu, jednako je tako znala da nije bilo svrhe isticati da sam ignorirao njezin savjet. Mislim da joj se sviđa što je prijateljsko uho koje sluša, a poprilično voli i to da je se podsjeća zašto joj je drago što više nije udana za mene. Ne mislim to u onom pokvarenom smislu. Samo mislim da je u tome stvar.
»Mogu li te nešto pitati?«
»Uvijek možeš«, odgovorih.
»Voliš li me zbog mene?«
»Ne«, rekoh. »Ostavio sam te zbog nas.«
Susie i ja dobro se slažemo, kao što sam sklon ponavljati. I to će vrijediti kao izjava na koju ću se s veseljem zakleti i na sudu. Trideset tri su joj godine, možda trideset četiri. Da, trideset četiri. Nismo imali nikakvih nesporazuma još otkako sam sjeo u prvi red u općinskoj dvorani obloženoj hrastovinom i obavio svoj posao svjedoka. Sjećam se da sam istodobno mislio da je time otpisujem - ili, točnije, da time otpisujem sebe. Dužnost je obavljena, jedino dijete sigurno ispraćeno u privremenu bračnu luku. Sada samo ne smiješ dobiti Alzheimerovu bolest i moraš zapamtiti da joj ostavljaš novca koliko imaš. I moraš se bolje nego tvoji roditelji potruditi da krepaš kad će joj novac zapravo biti potreban. To za početak.
Da smo Margaret i ja ostali skupa, usuđujem se reći da bi mi bilo dopušteno da budem i više nego podjetinjeli djed. Ne iznenađuje činjenica da je Margaret bila korisnija. Susie mi nije htjela ostavljati djecu jer je mislila da ja nisam sposoban, usprkos svim pelenama što sam ih se namijenjao i tako dalje. »Možeš povesti Lucasa na utakmicu kad bude stariji«, rekla mi je jednom. Joj, djed s reumatskim očima na tribinama uvodi momčića u tajne nogometa: kako da mrzi ljude koji nose majice drugih boja, kako da glumi ozljedu, kako da išmrkne slinu na teren - vidiš, sine, jako pritisneš jednu nosnicu da je zatvoriš, pa šmrkalj šikneš iz druge. Kako da bude tašt i preplaćen i kako da mu najbolji prijatelji budu zaleđe prije nego što je uopće shvatio o čemu se radi u životu. E, da, jedva čekam da Lucasa povedem na utakmicu.
Ali Susie ne primjećuje da ja tu igru ne volim - ili ne trpim to u što se pretvorila. Ona je praktična kad su u pitanju emocije, Susie. To joj je od majke. Tako je uopće nije briga za moje osjećaje. Draže joj je misliti da imam određene osjećaje i da djelujem na osnovi te pretpostavke. Na nekoj razini okrivljuje me za rastavu. Kao: kako je sve radila mama, očito je da je za sve kriv tata.
Razvija li se karakter s vremenom? U romanima se, naravno, razvija: inače ne bi bilo neke radnje. Ali u životu? Naši stavovi i mijenjanje mišljenja, razvijamo nove navike i ekscentričnosti - ali to je nešto drugo, više kao ukras. Možda karakter nalikuje na inteligenciju, samo što se karakter promalja nešto kasnije, negdje, recimo, između dvadesete i tridesete. A poslije toga, naprosto smo zapeli na onome što imamo. Sami smo. Ako je tako, to će onda objasniti mnogo što iz našeg života, zar ne? Jednako tako - ako to nije odveć velika riječ - našu tragediju.
»Pitanje akumulacije«, napisao je Adrian. Uložiš novac na konja, on pobjeđuje, a tvoja zarada ide na drugog konja u drugoj utrci i tako dalje. Zarada se akumulira. A gubici? Ne na konjskim utrkama - ondje se gubi prvotni ulog. A u životu? Možda se tu primjenjuju drukčija pravila. Kladite se na vezu, ona propada; stupate u drugu, i ona propada: i možda ono što gubite i nije zbroj dva obična minusa nego umnožak onoga što ste uložili. Barem to tako osjećamo. Život nije puko zbrajanje i oduzimanje. Postoji i akumulacija, množenje gubitaka, promašaja.
Adrianov se fragment odnosi na pitanje odgovornosti: postoji li lanac odgovornosti ili to mi sve više sužavamo koncept. Ja dajem sve na sužavanje. Ispričavam se, ne, ne možete kriviti roditelje kojih više nema, ni gene, ni društvo, ni išta - ne u normalnim okolnostima. Uzmite za početak gledište da je sva odgovornost samo na vama osim ako ne postoji snažan dokaz za suprotno. Adrian je bio mnogo pametniji od mene - služio se logikom gdje sam ja rabio zdrav razum - ali dolazili smo, mislim, do više-manje istih zaključaka.
Nije stvar u tome da ne razumijem sve što je napisao. Buljio sam u one jednadžbe u njegovu dnevniku a da mi na um nije padalo nikakvo veće prosvjetljenje. Zapravo, nikad nisam bio nimalo dobar u matematici.
Ne zavidim Adrianu na njegovoj smrti, ali mu zavidim na jasnoći života. Ne samo zbog toga što je vidio, osjećao i djelovao jasnije negoli mi ostali, nego i zbog toga kada je umro. Ne mislim na ono smeće iz vremena Prvog svjetskog rata: »Presječen u cvijetu mladosti«, rečenica što ju je još prežvakavao naš direktor u školi u trenutku kad se Robson ubio i: »Neće doživjeti da ostare kao mi koji smo ostali.« Većina nas koji smo ostali nije marila što je ostarjela. Po meni je to uvijek bolje od alternative. Ne, zapravo mislim ovo. Kad imate dvadeset i koju, čak i ako ste zbunjeni i nesigurni u vezi s ciljevima i svrhom, imate snažan osjećaj samog života i onoga što ste sami u tom životu, te što ćete možda postati. Poslije... poslije nastupa nesigurnost, preklapanje, odustajanje, lažne uspomene. Što se tiče onog vremena, sjećate se tog svog kratkog života u njegovoj punini. Poslije, sjećanje se pretvara u dronjke i krpice. To je nešto kao crna kutija koju nose avioni da zabilježe što se zbiva u nesreći. Ako se ne dogodi ništa loše, vrpca se sama briše. Tako, ako se srušite, očito je zbog čega ste se srušili, a ako ne, onda je dnevnik vašeg putovanja nejasniji.
Odnosno, postavimo to drukčije. Netko je jednoć rekao da su mu najdraža razdoblja u povijesti ona kada su stvari propadale, jer je značilo da se rađa nešto novo. Primijenimo li to na pojedinačan život, hoće li imati isto značenje? Umrijeti kad se rađa nešto novo - čak i ako je to novo naše vlastito ja? Jer baš kao što svaka politička ili povijesna promjena prije ili poslije razočarava, tako razočarava i doba odraslosti. I život. Ponekad mislim da je svrha života da nas pomiri s konačnim gubitkom tako što nas premara, time što nam dokazuje, ma koliko to dugo trajalo, da život nije baš tako uznosit.
Zamislite nekoga, noć je, kasno, malo je pripit, a on piše pismo nekadašnjoj djevojci. Adresira omotnicu, stavlja marku, uzima kaput, odlazi do poštanskog sandučića, gura u njega pismo, vraća se kući i odlazi u krevet. Najvjerojatnije ne bi to učinio, je li tako? Ostavio bi pismo do jutra. A onda, sasvim moguće, na pamet mu pada nešto drugo. Mnogo se što može reći za e-mail, za njegovu spontanost, neposrednost, istinitost osjećaja, čak i kad vara. Moje mišljenje - ako to nije prevelika riječ - išlo je ovako: zašto uzeti Margaret za riječ? - nje čak ondje nije ni bilo i mogla je imati tek predrasude. Zato sam poslao e-mail Veroniki. Nadnaslovio sam ga »Pitanje« i zamolio je ovo: »Misliš li da sam te volio u ono vrijeme?« Potpisao sam ga svojim inicijalom i pritisnuo Šalji prije nego se predomislim.
Posljednje što sam očekivao sutradan ujutro bio je njezin odgovor. Taj put nije izbrisala nadnaslov moje poruke. Njezin je odgovor glasio: »Ako imaš potrebu postavljati to pitanje, onda je odgovor ne. V.«
O stanju moje svijesti možda nešto govori to da sam taj odgovor shvatio kao normalan, ohrabrujući.
To da je moja reakcija bila da nazovem Margaret i reknem joj za tu prepisku, možda govori nešto drugo. Prvo je bila šutnja, a onda je moja bivša žena tiho rekla: »Tony, sada si sâm.«
Može se, naravno, to postaviti i na drugi način, uvijek se može. Tako, na primjer, postoji pitanje prezira i našeg odgovora na nj. Braco Jack oholo mi daje mig i četrdeset godina poslije ja upotrebljavam sav svoj šarm - ne, nemojmo pretjerivati: upotrijebim izvjesnu lažnu pristojnost - da od njega dobijem informaciju. A onda ga, istog trena, izdam. Moj prezir u zamjenu za tvoj prezir. Čak i ako je, kako sada priznajem, ono što je doista osjećao prema meni u ono vrijeme moglo biti naprosto zabavan manjak zanimanja. Ah, najnoviji dečko moje sestre - e, bio je jedan prije njega, a nema sumnje da će domalo nadoći i drugi. Nema potrebe da pobliže upoznajemo ovaj prolazni primjerak. Ali ja - ja - u ono vrijeme osjećao sam to kao prezir, tako sam ga zapamtio i tako sam uzvraćao.
Možda sam s Veronikom pokušavao napraviti nešto više: ne uzvratiti prezir nego ga nadići. Vidite koliko je to privlačno. Jer, opetovano čitanje vlastitog pisma, osjećanje njegove grubosti i agresivnosti, javilo mi se kao dubok i intiman šok. Ako i nije prema meni bila osjećala prezir prije, morala je nakon što joj je Adrian pokazao moje slovo. I morala je gnjev nositi sa sobom godinama i iskoristiti ga da opravda uskraćivanje, čak i uništenje Adrianova dnevnika.
Govorio sam, u povjerenju, kako je glavna značajka grižnje to da se tu ništa ne može učiniti: da je vrijeme za ispriku i popravljanje prošlo. A što ako sam ja kriv? Što ako se na neki način grižnja može natjerati da plovi unatrag, ako se može transmutirati u jednostavnu krivnju, pa da se onda zbog nje može dati isprika, a dobiti oprost? Što ako se može dokazati da niste onako loš kako je ona držala i da je voljna prihvatiti taj dokaz?
Ili je možda moj motiv dolazio iz potpuno suprotna smjera i nije se ticao prošlosti nego budućnosti? Kao i većina ljudi, imao sam praznovjerice koje su se ticale putovanja. Možemo znati da je letenje statistički sigurnije od šetnje do dućana na uglu. Svejedno, prije polaska na putovanje poplaćam račune, očistim prepisku, nazovem koga bliskog.
»Susie, sutra putujem.«
»Da, tata, znam. Rekao si mi.«
»Jesam li?«
»Jesi.«
»Samo zovem da te pozdravim.«
»Oprosti, tata, djeca mi galame. Što si rekao?«
»Ništa. Reci im da ih volim.«
To radimo zbog sebe, naravno. Želite ostaviti završnu uspomenu i trudite se da bude ugodna. Želite da se o vama misli dobro - u slučaju da se pokaže da je vaš avion baš onaj koji je manje siguran od šetnje do dućana na uglu.
A ako se tako ponašamo uoči petodnevnog zimskog odmora na Mallorci, zašto ne bi postojao i širi proces u radu prema kraju života dok se bliži to posljednje putovanje - motorizirano drndanje kroz zastor u krematoriju? Nemojte o meni misliti loše, zapamtite me dobro. Recite ljudima da sam vam bio drag, da ste me voljeli, da nisam bio loš momak. Sve ako i, možda, ništa od tog ne stoji.
Otvorio sam album s fotografijama i pogledao sliku koju je htjela da snimim kad smo bili na Trafalgar Squareu. »Jedna s tvojim prijateljima.« Alex i Colin na lice su navukli prilično prenaglašen izraz u smislu »ovo je za povijest«, Adrian izgleda normalno ozbiljan, dok se Veronica - što nikad prije nisam primijetio - blago okrenula prema njemu. Ne gleda u njega, ali ne gleda ni u kameru. Drugim riječima, ne gleda u mene. Tog sam dana bio ljubomoran. Htio sam je upoznati sa svojim prijateljima, želio sam da joj se svide, da se ona svidi njima, premda se, naravno, ja nisam sviđao nikome od njih. Što je možda bilo mladenačko, kao i nestvarno očekivanje. Pa kad je počela Adrianu postavljati pitanja, rastužio sam se; a kad je poslije u hotelskom baru Adrian otpilio Bracu Jacka i njegove kompiće, smjesta mi je bilo bolje.
Nakratko sam pomislio slijediti Alexov i Colinov trag. Zamišljao sam kako ih zapitkujem o njihovim uspomenama i svjedočenjima. Ali teško da su oni središnji u ovoj priči - nisam ni mislio da su njihove uspomene bolje od mojih. A što ako se njihovo svjedočenje pokaže suprotnim od pomoći? Zapravo Tony, pretpostavljam da neće škoditi da reknemo istinu nakon svih tih godina, ali Adrian je uvijek britko govorio tebi iza leđa. Joj, kako zanimljivo. Da, obojica smo to primijetili. Govorio je da nisi ni fin ni pametan kao što si sam mislio. Razumijem - još štogod? Da, rekao je da je to što si svima davao na znanje da si se smatrao njegovim najboljim prijateljem - svakako bližim nego nas dvojica - bilo besmisleno i neshvatljivo. Dobro, je li to sve? Ne baš: svatko je mogao vidjeti da te ona, kako se ono zvala, vuče za sobom dok joj se ne pojavi nešto bolje. Zar nisi primijetio kako je očijukala s Adrianom onog dana kad smo se upoznali? Nas smo dvojica zbog toga bili prilično šokirani. Samo što mu nije sjela u krilo.
Ne, nikakve pomoći od njih. A gospođa Ford je umrla. I Braco Jack nije u igri. Jedini mogući svjedok, moje jedino uporište, bila je Veronica.
Rekoh da sam joj se htio zavući pod kožu, je li tako? Čudan je to izraz, i to takav da zbog njega uvijek pomislim na to kako je Margaret pekla pile. Blago je odizala kožu s prsa i bataka, a onda bi ispod nje ubacila maslac i povrće. Možda tarkanj. Možda i malo češnjaka, nisam siguran. Nisam to nikada sâm pokušao, ni tada ni poslije: odveć sam nespretan s prstima i vjerujem da bih samo oderao kožu.
Margaret mi je pokazala i kako to Francuzi rade, a to je bilo još maštovitije. Oni ispod kožice stavljaju kriške crne gomoljike - i znate li kako to zovu? Pile u polukoroti. Pretpostavljam da taj naziv datira iz vremena kad ljudi po nekoliko mjeseci nisu nosili ništa osim crnine, a ostale mjesece sivo i sporo su se okretali bojama života. Cijela, pola, četvrtkorota. Ne znam jesu li to bili nazivi, ali znam da je stupnjevanje odjeće bilo u potpunosti popisano. Danas, koliko dugo ljudi nose crninu? U najvećem broju slučajeva pola dana - taman dovoljno za pogreb ili kremiranje i piće poslije toga.
Ispričavam se, to je malo izvan teme. Htio sam joj ući pod kožu, to sam rekao, zar ne? Jesam li mislio baš to što sam rekao ili štogod drugo? »Ušla si mi pod kožu« - to je ljubavna pjesma, nije li tako?
Uopće ne želim kriviti Margaret. Ni najmanje. Ali, da reknem jednostavno, ako sam u tome bio sam, koga sam imao? Nekoliko sam se dana premišljao, a onda Veroniki poslao novo pismo. U njemu sam se raspitivao za njezine roditelje. Je li joj otac još živ? Je li majčin kraj bio blag? Dodao sam da su mi, premda sam ih sreo samo jednom, ostali u dobru sjećanju. Dobro, bilo je to pedeset posto istine. Zapravo ni sâm nisam shvaćao zašto sam je to pitao. Valjda sam želio nešto normalno ili sam se barem pretvarao da je nešto normalno sve ako i nije. Kad ste mladi - kad sam ja bio mlad - želite da vam emocije budu istovjetne onima o kojima ste čitali u knjigama. Želite da vam preokrenu život, stvore i definiraju novu stvarnost. Poslije, mislim, želite nešto blaže, nešto praktičnije: želite da vam podržavaju život kakav jest i kakvim je nastao. Želite da vam kažu da su stvari u redu. Ima li u tom što loše?
Veronikin se odgovor pokazao kao iznenađenje i olakšanje. Nije smatrala moja pitanja nepristojnima. Kao da joj je gotovo bilo drago što sam ih postavio. Otac joj je umro još prije trideset i nešto godina. Pio je sve više i više - posljedica je bio rak jednjaka. To me malo osupnulo i osjetio sam krivnju jer su moje riječi o ćelavim alkoholičarima što sam ih izrekao Veroniki na Klimavome mostu bile nepromišljene.
Poslije njegove smrti majka je prodala kuću u Chislehurstu i preselila se u London. Krenula je na tečajeve slikanja, propušila i primila podstanare, premda je ostala dobro zbrinuta. Zdravlje joj je bilo dobro do prije godinu i nešto kad je počela gubiti pamćenje. Sumnjalo se na blagi moždani udar. Onda je počela stavljati čaj u hladnjak, a jaja u kutiju za kruh, takve stvari. Jednom je zamalo zapalila kuću jer je ostavila zapaljenu cigaretu. Sve je vrijeme bila vedra duha dok jednom zgodom odjednom nije otišla nizbrdo. Posljednji su mjeseci bili borba i ne, kraj joj nije bio blag, premda je bio spas.
Nekoliko sam puta pročitao taj e-mail. Tražio sam zamke, dvosmislenosti, suzdržanu uvredu. Nijedne - osim što izravnost sama po sebi može biti zamka. Bila je to obična, tužna priča - odveć poznata - i jednostavno ispričana.
Kad se počne zaboravljati stvari - ne mislim na Alzheimera, nego na puke predvidive posljedice starenja - postoji nekoliko različitih reakcija. Možete sjesti i pokušati prisiliti pamćenje da odustane od imena onog nekog znanca, cvijeta, stanice vlaka, astronauta... Ili priznate da vam ne ide, pa poduzmete praktičan korak s referentnim knjigama ili internetom. Ili naprosto pustite stvari - zaboravite na sjećanje - a onda ponekad ustanovite da onaj zagubljeni predmet odnekud iskrsava sat ili dan poslije, često za onih dugih besanih noći što ih donosi starost.
No, učimo i nešto drugo: da mozak ne voli imati tipsku ulogu. Baš kad pomislite da je sve stvar sažimanja, oduzimanja i dijeljenja, vaš vas mozak, vaše pamćenje, mogu iznenaditi. Kao da kažu: »Nemoj umišljati da se možeš osloniti na neki utješni proces postupna propadanja - život je mnogo složeniji od toga.« I tako će mozak s vremena na vrijeme odbacivati otpatke, čak i razrješavati te poznate vam petlje sjećanja. To se, na moj užas, sada događa meni. Počinjem se prisjećati, bez posebna reda i osjećaja za značenje, davno zakopanih pojedinosti u vezi s onim dalekim vikendom u obitelji Ford. Moja soba u potkrovlju imala je pogled na krovove skroz do šume; čuo sam kako dolje otkucava sat, i to precizno s pet minuta zakašnjenja. Gospođa Ford bacila je razbijeno skuhano jaje u koš za otpatke, a na licu joj se čitala briga. Njezin me muž poslije večere htio nagnati da pijem konjak, a kad sam odbio, pitao me jesam li muško ili miš. Braco Jack gospođi Ford obraćao se s »Majka«, kao na primjer u: »Kad Majka misli da bi mogla opslužiti vojsku koja umire od gladi?« A druge noći Veronica je učinila i više od pukog penjanja k meni u potkrovlje. Rekla je: »Otpratit ću Tonyja do njegove sobe«, pa me pred cijelom obitelji uzela za ruku. Braco Jack rekao je: »A što Majka misli o tome?« Ali majka se samo nasmiješila. Cijeloj sam obitelji te večeri vrlo žurno poželio laku noć jer sam osjećao da mi nastupa erekcija. Polako smo otišli do moje sobe, a ondje me Veronica pritisnula uz vrata, poljubila me u usta i rekla mi na uho: »Sanjaj zločeste stvari.« Otprilike nekoliko sekundi poslije toga, sjećam se, izdrkao sam u mali umivaonik i istočio spermu niz kućni odvod.
Iz čistog sam hira uguglao Chislehurst. I otkrio sam da u tom gradu nikad nije postojala crkva svetoga Mihajla. Tako je obilazak s gospodinom Fordom kao vodičem zasigurno bio zabavan - neka privatna šala ili način da pravi budalu od mene. Sumnjam i da je tamo postojao ikakav Café Royal. Onda sam prešao na Google Earth, jurcao i zumirao po gradu. Ali kuće koju sam tražio, izgleda, više nije bilo.
Iduće noći dopustio sam sebi još jedno piće, upalio kompjutor i javio se jedinoj Veroniki u svom adresaru. Predložio sam joj da se ponovno vidimo. Ispričao sam joj se za sve što sam možda izveo da stvari ispadnu onako nespretno u prethodnoj zgodi. Obećao sam joj da neću poželjeti razgovarati o oporuci njezine majke. A bila je to istina - premda i nije dok nisam napisao tu rečenicu i shvatio da već nekoliko dana gotovo da nisam ni pomislio na Adrianov dnevnik.
»Je li u pitanju zatvaranje kruga?« stiže kao njezin odgovor.

»Ne znam«, otpisao sam joj. »Ali ne može škoditi, zar ne?«
Nije odgovorila na to pitanje, ali u tom trenutku nisam primijetio ili nisam mario.
Ne znam zašto, ali nešto u meni pomislilo je da će ponovno predložiti susret na mostu. Ili to ili nešto ugodno i obećavajuće prisno: neki zaboravljeni pub, tìh restorančić, ili čak bar u hotelu Charing Cross. Odabrala je slastičarnicu na trećem katu Johna Levvisa u Oxford Streetu.
Zapravo, to je imalo praktičnu stranu: trebalo mi je nekoliko metara konopa da presložim zastor, nešto za skidanje kamenca u čajniku, i par zakrpa koje se prišiju s unutarnje strane hlača kad se raspuknu na koljenu. Teško je danas naći takve stvari u svom kraju: gdje ja živim, većina tih korisnih malih radnji odavno se preobrazila u kafiće ili agencije za nekretnine.
U vlaku za grad bila je neka djevojka koja mi je sjedila nasuprot, priključena na slušalice na ušima, zatvorenih očiju; nepristupačna za svijet izvana mrdala je glavom na glazbu koju su čule samo njezine uši. Uto mi je iznenada izronila cijela uspomena: Veronica pleše. Da, nije plesala - to rekoh - ali bila je jedna večer u mojoj sobi kad se sva raspojasala i počela vaditi moje pop-ploče.
»Stavi jednu i daj mi da te gledam kako plešeš«, rekla je.
Odmahnuo sam glavom: »Za tango je potrebno dvoje.«
»O. K., pokaži mi pa ću s tobom.«
I tako sam na osovinu za automatsko mijenjanje naslagao ploče na 45 okretaja, prišao joj, izveo zagrljaj za opuštanje kostiju, napola žmirio kao da poštujem njezinu privatnost i bacio se na stvar. Osnovno muško pokazno ponašanje tog vremena, odlučno individualistično, a zapravo ovisno o strogom oponašanju vladajućih normi: trzanje glavom, cupkanje stopalima, izvijanje u ramenima i izbacivanje zdjelice uz dodatno ekstatično dizanje ruku i povremene groktave zvukove. Nakon kraćeg vremena otvaram oči s mišlju da i dalje sjedi na podu i smije mi se. Ali, eto nje, pocupkuje, i to na takav način da sam posumnjao da je išla na satove baleta - kosa joj pala preko lica, a listovi joj napeti i sva se šepiri. Malo sam je gledao, a da nisam bio siguran zeza li me to ona ili se iskreno odvaljuje na Moody Blues. Zapravo me nije bilo briga - uživao sam i osjećao malu pobjedu. Trajalo je to tako neko vrijeme, a onda sam joj prišao dok je »From a Jack to a King« Neda Millera ustupala mjesto Bobu Lindu koji je pjevao »Elusive Butterfly«. Ali nije primijetila i u okretanju se sudarila sa mnom te zamalo izgubila ravnotežu. Uhvatio sam je i zadržao.
»Vidiš, nije teško.«
»Ah, nisam ni mislila da je teško«, odgovorila je. »Dobro. Da. Hvala ti«, rekla je formalno pa se odmaknula i sjela. »Nastavi ako ti se hoće. Meni je dosta.«
Neka, plesala je.
Obavio sam posliće u dućanu s krojačkim potrepštinama, u odjelu za kuhinje i zavjese, a onda otišao u slastičarnicu. Došao sam deset minuta ranije, ali naravno, Veronica je već bila ondje, čitala pognute glave, sigurna da ću je naći. Dok sam spuštao vrećice digla je pogled prema meni i nekako mi se napola nasmijala. Pomislih: uopće ne izgledaš onako divlje i zapušteno.
»Još sam ćelav«, rekoh.
Prebacila je na četvrtosmijeh.
»Što to čitaš?«
Okrenula je ovitak džepne knjige prema meni. Nešto od Stefana Zweiga.
»Znači, napokon si došla do kraja abecede. Poslije njega ne postoji nitko.« Zašto sam odjednom nervozan? Govorio sam kao da opet imam dvadeset godina. Uz to, nisam čitao ništa Zweigovo.
»Naručila sam tjesteninu«, rekla je.
Dobro, bar nije bio prigovora.
Proučavao sam jelovnik, a ona je nastavila čitati. Stol je gledao preko cik-cak pokretnih stuba. Ljudi se penju, ljudi silaze, svi nešto kupuju.
»Na putu amo u vlaku sam se sjetio kako si plesala. U mojoj sobi. U Bristolu.«
Očekivao sam da će mi nekako proturječiti ili izvesti neku neodgonetljivu uvredu. No, rekla je samo: »Čudi me što si to zapamtio.« A s tim trenutkom potvrde meni se počelo vraćati samopouzdanje. Ovaj se put odjenula elegantnije, kosa joj je bila uređena i činila se manje sijedom. Nekako joj je uspjelo da izgleda - u mojim očima - kao da ima dvadeset i šezdeset u isto vrijeme.
»I«, rekoh, »kako ti je bilo ovih posljednjih četrdeset godina?«
Pogledala me. »Prvo ti.«
Ispričah joj priču svog života. Inačicu koju sam sebi pričam, prikaz koji stoji. Pitala me za »ona dva tvoja prijatelja što sam ih jednom upoznala«, a da im, činilo se, nije znala ni imena. Rekao sam joj da sam izgubio kontakt s Colinom i Alexom. Onda sam joj pričao o Margaret i Susie i o tome da sam djed, dok sam u glavi tjerao Margaretin šapat kad kaže: »Kako je Štrudla?« Pričao sam joj o svom poslovnom životu, umirovljenju, o tome kako sam i dalje aktivan, o zimovanju na koje sam išao - ove godine u snježnom Sankt Peterburgu za promjenu... Nastojao sam da zvuči kako sam zadovoljan sa svojim životom, ali ne spokojan. I baš sam bio usred opisa svojih unuka kadli ona ispi kavu u jednom gutljaju, stavi nešto novca na stol i ustade. Posegnuo sam za svojim stvarima, ali mi je rekla:
»Ne, ostani i dovrši svoje.«
Bio sam odlučio da ne činim ništa što bi moglo proizvesti uvredu, pa sam ponovno sjeo.
»Onda, idući put je red na tebi«, rekoh. Misleći: njezin život.
»Red za što?« pitala me, ali nisam stigao odgovoriti jer je već otišla.
Da, znao sam što je učinila. Uspjela je nekako izdržati sat u mom društvu a da nije odala nijednu jedinu činjenicu, a kamoli tajnu o sebi. Gdje živi i kako, živi li s kim i ima li djece. Na prstenjaku je imala crven stakleni prsten koji je bio zagonetan kao i sve ostalo u nje. Ali nisam mario - dakako, zatekao sam sebe kako reagiram kao da sam bio na prvom sastanku s nekim i da sam izbjegao sve katastrofalno. Ali naravno, nije bilo tako. Poslije prvog susreta ne sjeda se u vlak glave preplavljene zaboravljenim istinama o zajedničkom seksualnom životu otprije četrdeset godina. Kako smo bili jedno drugome privlačni, kako mi je djelovala lagašno na krilu, kako je uvijek bilo uzbudljivo, kako su, premda se nismo zapravo seksali, svi elementi seksa - požuda, nježnost, otvorenost, povjerenje - svejedno bili tu. I kako dio mene nije ni mario što nismo »išli do kraja«, nije mario za napadaje apokaliptičnog drkanja nakon što bih je otpratio kući, nije mario što spavam sam u krevetu, sam ako ne računam sjećanje i erekciju koja se munjevito vraćala. Za to prihvaćanje manjega nego što su drugi imali kriv je i strah, naravno: strah od trudnoće, strah od tog da ne kažem ili ne napravim krivu stvar, strah od silne bliskosti kojom nisam mogao upravljati.
***


Idući je tjedan bio veoma miran. Presložio sam rolete, očistio kamenac u čajniku, zakrpio pukotinu na paru starih traperica. Susie nije zvala. Margaret će, znao sam, šutjeti sve dok ja ne stupim s njom u vezu. I što bi ona očekivala? Ispriku, puzanje? Ne, nije bila osoba koja kažnjava, uvijek je prihvaćala jadan smiješak s moje strane kao priznanje svoje više pameti. Ali ovaj put to bi moglo biti drukčije. Zapravo, možda se neko vrijeme neću viđati s Margaret. Dio se mene u vezi s njom osjećao odalečeno, potmulo loše. Isprva nisam mogao razabrati smisao toga: ona je bila ta koja je rekla da je odsada sve na meni. A onda mi se javilo sjećanje na nešto veoma davno, iz ranih dana našeg braka. Neki momak na poslu priređivao je zabavu, pa je pozvao i mene. Margaret nije htjela sa mnom. Malo sam očijukao s nekom djevojkom, a ona mi je uzvratila. Dobro, bilo je malo više od očijukanja - premda i dalje prilično ispod čak i infra-seksa - ali stavio sam na to poklopac čim sam se otrijeznio. Svejedno, to mi je ostavilo osjećaj zanosa i kajanja u jednakoj mjeri. A sada, shvatih, opet sam osjećao nešto slično. Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim. Naposljetku rekoh sebi: dobro, znači da osjećaš krivnju prema bivšoj ženi s kojom si se rastao prije dvadeset godina i zanos prema staroj djevojci koju nisi vidio četrdeset godina. Tko kaže da u životu više nije preostalo iznenađenja.
Nisam želio praviti pritisak na Veroniku. Taj sam put odlučio pričekati da ona prva uspostavi vezu. Svoju sam poštu provjeravao gotovo odveć ustrajno. Naravno, nisam očekivao neki veliki izljev, ali sam se nadao, možda, uljudnoj poruci da je bilo lijepo što me pošteno vidjela nakon svih tih godina.
Dobro, možda i nije. Možda je otišla ne put. Možda joj je pao server. Tko je rekao onu o vječnoj nadi ljudskog srca? Znate kako ste s vremena na vrijeme čitali one priče o onome što novine vole nazivati »kasno procvala ljubav«? Redovito i kakvu starijem osobenjaku i osobenjakinji u staračkom domu? Oboje obudovjelo, cerekaju se kroz umjetno zubalo dok se drže za kostobolne ruke? Često i dalje govore nečim što nalikuje na nepodesan jezik mlade ljubavi. »Čim sam ga/je vidio/vidjela, znao/la sam da je on/ona za mene« - takve rečenice. Nešto u meni uvijek bude ganuto i želi kliknuti, ali nešto drugo ostane sumnjičavo i suspregnuto. Zbog čega ponovno prolaziti te iste stvari? Zar ne znate pravilo: ugrizen jednom, ugrizen dvaput? Ali sada, bjesnio sam zbog svog vlastitog... čega? Konvencionalnosti, manjka imaginacije, očekivanja razočaranja? Osim toga, pomislio sam, još imam svoje zube.
One je večeri naša grupa išla u Minsterworth u potragu za plimnim valom na Severnu. Veronica je bila uz mene. Moj je mozak to izbrisao u sjećanju, ali to sada znam kao činjenicu. Bila je ondje sa mnom. Sjedili smo na vlažnoj deki na mokroj obali i držali se za ruke: ona je ponijela termosicu s vrućom čokoladom. Nevini dani. Mjesečina hvata val koji se lomi kako nailazi. Ostali su podigli graju kada je stigao i vikali su da ga isprate, pa pojurili za njim u noć sa snopovima baterijskih svjetala koja su se presijecala. Sami, ona i ja, razgovarali smo o tome kako stvari ponekad bivaju nemoguće, stvari kojima ne bi vjerovao da se sam nisi osvjedočio. Raspoloženje nam je bilo misleno, čak sumorno, više nego uzneseno.
Bar se tako toga sada sjećam. Premda, da me stavite na mjesto svjedoka na sudu, sumnjam da bih izdržao unakrsno ispitivanje. »A svejedno tvrdite da je to sjećanje potiskivano četrdeset godina?« »Da.« »A izronilo je tek nedavno?« »Ne baš.« »Onda mi, gospodine Webster, dopustite da vam napomenem da je taj navodni događaj cjelovit fragment vaše mašte, konstruiran da opravda neku romantičnu simpatiju što ste je očito gajili prema mojoj klijentici, što je drskost koju, neka sud zna, moja klijentica smatra krajnje odbojnom.« »Da, možda. Ali...« »Ali što, gospodine Webster?« »Ali ima u životu mnogo ljudi koje ne volimo. Jednog, dvoje, troje? I ponekad tu činjenicu ne raspoznajemo dok nije prekasno. Samo što nije nužno prekasno. Jeste li čitali onu priču o kasno procvaloj ljubavi u staračkom domu u Barnstapleu?« »Joj, molim vas, gospodine Webster, poštedite nas svoje sentimentalne blagoglagoljivosti. Ovo je sud koji se bavi činjenicama. Što su zapravo činjenice u ovom slučaju?«
Mogu odgovoriti samo to da mislim - teoretiziram - da se nešto - nešto drugo - tijekom vremena zbiva s pamćenjem. Godinama preživljavamo s istim obrascima, istim činjenicama i nekim emocijama. Pritisnuo sam dugme s oznakom Adrian i Veronica, vrpca kreće, premotava uobičajene stvari. Događaji iznova potvrđuju emocije - srdžbu, osjećaj nepravde, olakšanja - i viče versa. Izgleda da ne postoji način da se pristupi ičemu drugom - slučaj zaključen. Što se zbiva kad tražite potvrdu, čak i ako se pokaže kontradiktorno. Ali što ako se, čak i u kasnoj fazi, vaši osjećaji koji se odnose na one davne događaje i ljude promijene? Ono moje ružno pismo izazvalo je u meni kajanje. Veronikina priča o smrti njezinih roditelja - da, čak i njezina oca - dirnula me više nego što sam uopće mislio da je moguće. Prema njima sam osjetio novu naklonost - i prema njoj. A opet, nedugo poslije toga počeo sam se prisjećati zaboravljenih stvari. Ne znam postoji li znanstveno objašnjenje za to - da ima veze s novim afektivnim stanjima koja iznova otvaraju začepljene neuralne putove. Može se samo reći da se to događa i da me to zaprepastilo.
Kako bilo - i bez obzira na odvjetnika u mojoj glavi - poslao sam Veroniki e-mail i predložio joj da se ponovno nađemo. Ispričao sam se što sam onoliko mnogo pričao. Želim čuti više o njezinu životu i obitelji. Moram doći u London u nekom trenutku tijekom idućih tjedana. Je li njoj odgovaralo isto vrijeme, isto mjesto?
Kako su ljudi u starim danima mogli podnositi što je trebalo tako dugo dok pisma ne stignu? Pretpostavljam da je tri tjedna iščekivanja poštara sigurno jednako kao tri dana čekanja e-maila. Kakav je osjećaj trajanja ta tri dana? Dovoljno dug za pun smisao nagrade. Veronica čak nije izbrisala moj naslov - »Opet zdravo?« - što mi se sada činio prilično zgodnim. Ali sigurno nije to primila kao uvredu jer me poziva na rendez-vous, za tjedan dana, u pet poslije podne na nepoznatoj mi postaji podzemne u sjevernom Londonu.
To mi je bilo uzbudljivo. Kome ne bi? Istina, nije baš govorilo: »Ponesi stvari za noć i putovnicu«, ali čovjek dođe u doba kada životne varijacije izgledaju bolno ograničene. Opet mi je prvi nagon bio da nazovem Margaret, a onda sam zaključio kako je bolje ne. U svakom slučaju, Margaret ne voli iznenađenja. Bila je - jest - netko tko voli isplanirati stvari. Prije nego što smo dobili Susie pratila je ciklus svoje plodnosti i predlagala kada bi bilo najpovoljnije voditi ljubav. Što je mene ili bacalo u stanje vrela iščekivanja ili je - obrnuto, dakako stalno - imalo suprotan učinak. Margaret nikada ne bi upriličila tajnovit randez-vous na nekoj dalekoj liniji podzemne željeznice. Prije bi odredila sastanak ispod sata na Paddingtonu iz posebna razloga. U to vrijeme, razumjet ćete, baš i nisam želio voditi takav život.
Cijeli sam se tjedan trudio osloboditi nove uspomene na Veroniku, ali se ništa nije javljalo. Možda sam se previše trudio, pravio pritisak na mozak. Umjesto toga iznova sam vrtio ono što sam imao, odavno poznate slike i nedavna prispjeća. Okretao sam ih prema svjetlu, prevrtao ih u rukama i pokušavao vidjeti znače li sada štogod drugo. Počeo sam preispitivati svoje mlađe ja, dokle sam god mogao. Naravno da sam bio tup i naivan - svi smo, ali znao sam prenaglašavati te karakteristike jer je to naprosto način samohvale za ono što smo postali. Trudio sam se biti objektivan. Inačica moje veze s Veronikom, ona koju sam nosio godinama, baš mi je bila potrebna u to vrijeme. Mlado je srce izdalo, mlado se tijelo igralo, mlado je društveno biće izvoljelo. Što je stari Joe Hunt odgovorio kad sam znalački ustvrdio da je povijest laž pobjednika? »Sve dok imaš na pameti da je ona jednako tako i samoobmana poraženih.« Imamo li to dovoljno na pameti kad se to odnosi na naš privatni život?
Osporavatelji vremena kažu: četrdeset je ništa, s pedeset si u vrhuncu, šezdeset je novih četrdeset i tako dalje. Znam ovoliko: postoji objektivno vrijeme, ali i subjektivno, koje se nosi s unutarnje strane zapešća, blizu mjesta na kojem je puls. I to osobno vrijeme, koje je pravo vrijeme, mjeri se našim odnosom prema pamćenju. Stoga kad se dogodila ta čudna stvar - kad su mi iznenada navrle te nove uspomene - bilo mi je u tom trenutku kao da je vrijeme okrenuto unatrag. Kao da je, u tom trenutku, rijeka počela teći uzvodno.
***

Naravno, odveć sam uranio pa sam sišao s vlaka stanicu prije, pa sjeo na klupu i čitao besplatne novine. Ili sam barem piljio u njih. Potom sam se vozio vlakom do sljedeće postaje, u meni nepoznat dio Londona, odakle su me pokretne stube odvele do dvorane za prodaju karata. Kad sam prošao kroz kontrolna vrata, opazio sam jedinstvenu siluetu i držanje. Istog se časa okrenula i otišla. Slijedio sam je mimo autobusne postaje, pa ušao u ulicu gdje je otključala auto. Sjeo sam na suvozačko mjesto i pogledao je. Već je palila motor.
»Čudnovato. I ja imam polo.«
Nije odgovorila. Nije me to trebalo iznenaditi. Po mom znanju i sjećanju, koliko god bilo zastarjelo, razgovor o autima nikad joj se nije milio. Nije ni meni - iako sam stvari znao i bolje nego što bih znao objasniti.
Poslijepodne je još bilo vrelo. Otvorio sam svoj prozor. Presjekla me pogledom. Zatvorio sam prozor. Pa dobro, rekoh sebi.
»Razmišljao sam nekidan o tome kako smo gledali plimu na Severnu.«
Nije odgovorila.
»Sjećaš se toga?« Odmahnula je glavom. »Zbilja se ne sjećaš? Bili smo s društvom, gore na Minsterworthu. Bio je mjesec...«
»Vozim«, rekla je.
»Dobro.« Kad je već tako htjela. Napokon, to je bila njezina ekspedicija. Pa sam počeo gledati kroz prozor. Dućani s potrepštinama, jeftini restorani, kladionice, ljudi u redu pred bankomatima, žene kojima između spojeva odjeće proviruju komadi puti, gomila smeća, neki luđak viče, predebela majka s troje predebele djece, lica svih rasa: ulica za sve potrebe, normalna u Londonu.
Nakon nekoliko minuta zašli smo u otmjeniji dio: samostojeće kuće, prednji vrtovi, brežuljak. Veronica je skrenula i parkirala. Pomislio sam: O. K., ti vodiš igru - pričekat ću tvoja pravila, kakva god bila. Ali nešto je u meni mislilo i: zajebi stvar, neću sam sebe sputavati samo zato što si se ti vratila u stanje svijesti kao na onom Klimavom mostu.
»Kako ti je Braco Jack?« upitah je veselo. Na to je pitanje nevoljko odgovorila: »Vozim.« »Jack ko Jack«, odgovorila je ne gledajući me.
Dobro, to je filozofski samo po sebi očito, kao što smo znali govoriti u vrijeme s Adrianom.
Vrlo dobro, pomislio sam. Prvo susret, onda vožnja, sada čekanje. Što je sada na redu? Šoping, kuhanje, jelo i piće, drpanje, drkanje i jebanje? Veoma sumnjam u to. Ali dok smo tako sjedili jedno kraj drugog, ćelav muškarac i neuredna žena, shvatio sam ono što sam smjesta trebao opaziti. Od nas dvoje Veronica je bila nervoznija. I dok sam ja bio nervozan zbog nje, ona očito nije bila nervozna zbog mene. Ja sam joj došao kao neki manji iritant. Ali zbog čega sam joj ja bio potreban?
Sjedio sam i čekao. Bilo mi je žao što sam one besplatne novine ostavio u vlaku. Pitao sam se zbog čega se sam nisam dovezao amo. Možda zbog toga što nisam znao kakva će biti ograničenja parkinga. Htio sam popiti vode. I pišalo mi se. Spustio sam prozor. Ovaj put Veronica nije imala primjedbe.
»Gledaj.«
Pogledao sam. Prema mojoj strani automobila pločnikom je nailazila manja skupina ljudi. Izbrojio sam ih petero. U prednjem je planu bio čovjek koji je usprkos vrućini nosio slojeve teškog tvida, uključujući prsluk i nešto kao šljem lovca na jelene. Jakna i šešir bili su mu puni metalnih značaka, trideset ili četrdeset komada odoka, neke su blistale na suncu, a između džepova na prsluku ljuljao mu se lanac za sat. Djelovao je veselo: izgledao je kao netko tko ima neku mračnu funkciju u cirkusu ili na sajmištu. Iza njega su išla dvojica: prvi je imao crne brkove i nekako je vukao noge, drugi je bio nizak i izobličen, jedno mu je rame bilo više od drugog - zastao je načas da pljune u nečiji prednji vrt. Iza njih išao je visok, blentav momak s naočalama koji je za ruku držao debeljuškastu ženu koja je u sebi imala nešto indijsko.
»Gostionica«, rekao je brkonja kad su došli u ravninu.
»Ne gostionica«, uzvratio mu je čovjek sa značkama.
»Gostionica«, bio je uporan prvi.
»Dućan«, rekla je žena.
Govorili su vrlo glasno, kao djeca netom puštena iz škole.
»Dućan«, ponovio je iskrivljeni čovjek i sitno pljucnuo u živicu.
Gledao sam ih što sam pažljivije mogao, jer sam dobio takav naputak. Svi su, po mojoj pretpostavci, zasigurno bili negdje između tridesete i četrdesete godine, makar su istodobno svi imali neku fiksiranu, bezvremensku kvalitetu. Imali su i neku očitu plahost koju je naglašavao način na koji se stražnji par držao za ruke. Nije to izgledalo kao zaljubljenost, više kao obrana od svijeta. Prošli su koji metar dalje a da nisu ni pogledali naš auto.
Nekoliko metara za njima išao je mladić u kratkim hlačama i raskopčanoj košulji - nije se moglo zaključiti je li im on pazitelj ili nema ništa s njima.
Nastupila je duga šutnja. Jasno, ja sam trebao obaviti cijeli posao.
»Pa?«
Nije odgovorila. Pitanje je valjda bilo previše općenito.
»Što s njima nije u redu?«
»Što nije u redu s tobom?«
Nije mi to djelovalo kao valjan odgovor, uza svu zajedljivost u glasu. Pa sam pritiskao dalje.
»Je li onaj mladac s njima?«
Tišina.
»Jesu li oni neka zajednica?«
Veronica je naglo otpustila kvačilo, pa sam glavom tresnuo unatrag u zaštitni jastučić. Velikom je brzinom obišla jedan ili dva bloka, natjerala je auto na ležećeg policajca kao da je konjički skakač. Mijenjanje brzina ili izostanak mijenjanja, bilo je to strašno. To je trajalo oko četiri minute, a onda je skrenula na parkirno mjesto tako što se prednjim kotačem popela na rubnik, pa onda ponovno tresnula dolje.
To me navelo na pomisao: Margaret je uvijek bila dobra vozačica. Ne samo pouzdana, nego se dobro odnosila prema autu. U neko davno vrijeme išao sam u autoškolu, a instruktor mi je objasnio da kad mijenjam brzinu baratanje kvačilom i mjenjačem brzine mora ići glatko i neprimjetno tako da se kralježnički stup suvozača ne pomakne ni centimetra. To me se veoma dojmilo i često sam to primjećivao kad bi me drugi vozili. Da sam živio s Veronikom, gotovo bih svaki tjedan morao ići kiropraktičaru.
»Ne shvaćaš, je li? Nikad nisi i nikad nećeš.«
»Zapravo mi nisi nimalo pomogla.«
Onda sam ih vidio - tko god bili - kako stupaju prema meni. To je bio smisao manevra: da ih opet preteknemo. Stajali smo u visini nekog dućana i praonice rublja, a preko puta je bila gostionica. Čovjek sa značkama - »predvodnik«, tu sam riječ tražio, veseli tip za tezgom na ulazu na sajam koji potiče ljude da kroče unutra i pogledaju bradatu ženu i dvoglavu pandu - i dalje je bio na čelu. Ostalih četvero sada se sjatilo oko momka u kratkim hlačama, pa je bilo očito da je i on s njima. Nešto kao pazitelj. Čuo sam ga kako govori:
»Ne, Ken, danas ne gostionica. U gostionicu se ide u petak.«
»Petak«, ponovio je čovjek s brkovima.
Bio sam svjestan da Veronica otkopčava sigurnosni pojas i otvara vrata. Ja sam počeo činiti isto, ali je rekla:
»Ostani.« Kao da sam pas.
Rasprava o temi gostionica-protiv-dućana i dalje se nastavljala, ali je uto jedno od njih opazilo Veroniku. Čovjek u tvidu skinuo je šešir i stavio ga na srce, a onda se naklonio glavom. Iskrivljeni momak počeo je na mjestu skakati gore-dolje. Krakati momak oslobodio se ženina hvata. Pazitelj se osmjehnuo i pružio Veroniki ruku. U času ju je okružila ta dobroćudna zasjeda. Indijka je sada držala Veroniku za ruku, a čovjek koji je htio u gostionicu spustio joj je glavu na rame. Činilo se kao da joj ne smeta takva pozornost. Gledao sam je kako se smiješi prvi put tog poslijepodneva. Nastojao sam čuti što se govori, ali previše se glasova preklapalo. Onda sam vidio kako se Veronica okreće i čuo je kako kaže:
»Uskoro.«
»Uskoro«, ponovilo je dvoje-troje njih.
Iskrivljeni je momak još malo skakutao na mjestu, onaj krakati razvukao je lice u velik, priglup cerek i viknuo: »Zdravo, Mary!« Krenuli su za njom do auta, a onda su primijetili mene na suvozačkom sjedalu i naglo se zaustavili. Četvero je njih nastavilo bjesomučno mahati na pozdrav, dok je čovjek u tvidu smjelo pristupio mojoj strani automobila. I dalje je držao šešir na srcu. Drugu je ruku pružio kroz prozor automobila pa smo se rukovali.
»Idemo u dućan«, rekao mi je formalno.
»Što ćete kupovati?« pitao sam ga jednako svečano.
Ustuknuo je na to i nakratko se zamislio.
»Stvari koje nam trebaju«, napokon je odgovorio. Kimnuo je sam sebi i dodao, spasonosno: »Rekvizite.«
Onda je izveo svoj formalni naklon glavom, okrenuo se i ponovno stavio šešir pun značaka na glavu.
»Očito fin momak«, prokomentirao sam.
Ali ona je već jednom rukom ubacivala u brzinu, a drugom mahala. Primijetio sam da se znoji. Da, dan je bio vreo, ali svejedno.
»Svima im je bilo veoma drago što te vide.«
Shvatio sam da neće odgovoriti ni na što što kažem. I da je bila ljuta - svakako na mene, ali i na sebe. Ne mogu reći da sam osjećao da sam učinio išta loše. Zaustio sam da nešto reknem, ali ona se ustremila na ležećeg policajca a da uopće nije usporavala i u glavi mi je sijevnulo da bih od tog udara mogao pregristi vrh jezika. Zato sam pričekao da sigurno prijeđemo prepreku i rekao:
»Baš me zanima koliko značaka ima onaj momak.«
Šutnja. Ležeći policajac.
»Znači, petak je za gostionicu.«
Šutnja. Ležeći policajac.
»Da, išli smo one godine skupa na Minsterworth. Bila je mjesečina te noći.«
Šutnja. Ležeći policajac. Sada smo skrenuli na glavnu ulicu i između nas i stanice bio je samo ravan asfalt, koliko se sjećam.
»Ovo je vrlo zanimljiv dio grada.« Pomislio sam da bi štos mogao biti u tome da je peckam - štos kakav god bio. Da se ponašam prema njoj kao prema osiguravajućem društvu, to je već odavno pripadalo prošlosti.
»Da, u pravu si, skoro bih se trebao vratiti.«
»Svejedno, lijepo je što smo se opet sreli na ručku neki dan.«
»Ima li koji naslov Stefana Zweiga koji možeš osobito preporučiti?«
»Mnogo je debelih ljudi danas. Pregojaznih. To je jedna od promjena u odnosu na vrijeme kad smo mi bili mladi, zar ne? Ne mogu se sjetiti da je itko u Bristolu bio predebeo.«
»Zašto te onaj glupasti momak zove Mary?«
Bar sam imao zakopčan sigurnosni pojas. Ovaj se put Veronikina tehnika parkiranja sastojala od toga da je oba bočna kotača popela na rubnik brzinom od trideset kilometara na sat, a onda pritisnula kočnice.
»Van«, rekla je zagledana pred sebe.
Kimnuo sam, raskopčao pojas i polako izišao iz auta. Zadržao sam vrata dulje nego što je trebalo, samo da je naljutim posljednji put i rekao:
»Uništit ćeš gume ako tako nastaviš.«
Tako se brzo odvezla da mi je izbila vrata iz ruke.
Sjedio sam u vlaku a da uopće nisam razmišljao, zaista, samo sam osjećao. Nisam čak razmišljao ni o tome što sam osjećao. Tek sam navečer počeo misliti o onome što se dogodilo.
Glavni razlog zbog kojeg sam se osjećao glupo i poniženo bio je u - kako sam to sam nazvao nekoliko dana prije - »vječnoj nadi ljudskog srca«. A prije toga, »privlačnosti nadilaženja nečijeg prezira«. Ne mislim da obično patim od taštine, ali je bilo jasno da sam bio tužan više nego što sam shvaćao. Ono što je počelo kao odlučnost da zadobijem vlasništvo koje mi je ostavljeno oporukom pretvorilo se u nešto mnogo veće, nešto što je izvrnulo čitav moj život, vrijeme i sjećanje. I žudnju. Mislio sam - na nekoj razini svog postojanja zaista sam to mislio - da se mogu vratiti na početak i promijeniti stvari. Da mogu izvesti da krv poteče unatrag. Bio sam toliko tašt da sam mogao zamisliti - makar tome nisam davao veću težinu od ovoga - da bih mogao navesti Veroniku da me ponovno zavoli i da je važno da to učinim. Kad mi je poslala e-mail o »zatvaranju kruga«, potpuno sam previdio ton pakosna izrugivanja i shvatio to kao poziv, gotovo ‘navali’.
Njezino ponašanje prema meni, kad sada pogledam, bilo je konzistentno - ne samo posljednjih mjeseci, nego tijekom toliko mnogo godina. Smatrala me zahtjevnim, draži joj je bio Adrian i uvijek je držala te prosudbe korektnima. Bilo je to, sada sam shvatio, očito samo po sebi u svakom pogledu, filozofskom ili bilo kojem drugom. Ali bez razumijevanja svojih vlastitih motiva želio sam joj dokazati, čak i u toj kasnoj fazi, da me krivo shvaćala. Odnosno, da je njezino prvotno viđenje mene - kad smo spoznavali srce i tijelo jedno drugoga, kad je pohvalila neke moje knjige i ploče, kad me voljela toliko da me može odvesti kući - bilo korektno. Mislio sam da mogu nadvladati prezir i kajanje ponovno pretvoriti u krivnju, i da će mi onda oprostiti. Bio sam nekako u iskušenju, zbog ideje da možemo odstraniti veći dio naših odvojenih života, da možemo presjeći i spojiti magnetske vrpce na kojima je snimljen naš život, vratiti se do onog račvanja puta i krenuti stazom kojom se manje putovalo, ili uopće ne putovati. Naprotiv, ja sam naprosto zdrav razum ostavio iza sebe. Budalo jedna stara, rekoh sebi. A stara budala je najgora: to je moja odavno pokojna majka mrmljala dok je u novinama čitala priče o starijim ljudima koji bi se zaljubili u mlađe žene i odbacivali brakove zbog priglupa osmijeha, obojene kose i para čvrstih sisa. Sigurno bi tako rekla. A ja čak nisam mogao ponuditi ispriku zbog tog klišeja, da činim tek ono što i drugi ljudi mojih godina banalno rade. Ne, ja sam bio još gora stara budala koja cijepi otužne nade u ljubav u najmanje prikladnog primatelja na svijetu.
To je bio jedan od najsamotnijih tjedana u mom životu. Činilo se da više ništa nisam mogao očekivati. Bio sam sâm s dva glasa koja su mi jasno zborila u glavi: Margaretin koji govori: »Tony, sada sve moraš sam« i Veronikin koji govori: »Ti to jednostavno ne shvaćaš... Nikad nisi i nikad nećeš.« Znao sam da Margaret ne bi zagraktala ako nazovem - znao sam da će s veseljem opet pristati na jedan mali ručak pa da nastavimo točno kao i prije - i zbog toga sam bio još osamljeniji. Tko je ono rekao da se, što dulje živimo, to manje razumijemo?
A opet, kako sam sklon ponavljati, imam neki nagon za opstankom, za samoočuvanjem. A vjerovati da imate takav nagon gotovo je jednako tome da ga i imate, jer to znači da djelujete na isti način. I tako sam se nakon nekog vremena doveo u red. Znao sam da se moram vratiti onome kakav sam bio prije nego me obuzeo ovaj glupi, senilni umišljaj. Moram se posvetiti svojim poslovima, kakvi god bili, ne računajući čišćenje stana i vođenje knjižnice u obližnjoj bolnici. I da, opet se mogu posvetiti tome da ponovno dobijem svoje stvari.
»Dragi Jack«, napisah. »Zanima me možeš li mi još malo pomoći oko Veronike. Bojim se da naprosto mistificira kao u starim danima. Ali, naučimo li ikad išta? Kako bilo, ledenjak se nije otopio, u vezi s dnevnikom mog starog prijatelja što mi ga je tvoja majka ostavila u oporuci. Imaš li kakvih daljnjih savjeta što se tiče toga? Ima još jedna majušna zagonetka. Prošli tjedan bio sam u gradu na sasvim veselu ručku s V. Onda me jedno poslijepodne pozvala da dođem gore sjevernom linijom podzemne. Kao da mi je željela pokazati neke ljude na posebnoj skrbi, a onda se naljutila kada je to učinila. Možeš li mi to rasvijetliti? Vjerujem da je u tebe sve u redu. Pozdrav, Tony W.«
Nadao sam se da mu kompanjonski ton nije zazvonio krivo kao meni. Onda sam pisao gospodinu Gunnellu i zamolio ga da djeluje u moje ime u predmetu oporuke gospođe Ford. Rekao sam mu - u povjerenju - da su moji nedavni kontakti s kćeri sastavljačice oporuke namrli izvjesnu nestabilnost, pa sada mislim da je najbolje da moj zastupnik napiše pismo gospođi Marriott i zahtijeva ubrzano rješenje predmeta.
Dopustio sam sebi privatan nostalgičan oproštaj. Mislio sam na Veroniku kako pleše, kosa joj pada preko lica. Mislio sam na nju kako objavljuje svojoj obitelji: »Otpratit ću Tonyja do njegove sobe«, a meni šapće da sanjam zločeste snove, a ja smjesta izdrkam u mali lavabo prije nego što je uopće ponovno sišla u prizemlje. Mislio sam kako mi je unutarnja strana zgloba sjajna, o rukavu na košulji podvrnutoj do lakta.
Gospodin Gunnell odgovorio je i rekao da će napraviti kako mu je naloženo. Braco Jack nije nikad odgovorio.
Primijetio sam - dobro, i primijetit ću - da se ograničenje parkiranja primjenjuje samo između deset sati i podneva. Vjerojatno da pokolebaju one koji putuju na posao da dolaze tako daleko u grad, natakare automobile nekamo na čitav dan i nastave podzemnom. Tako sam odlučio ovaj put poći svojim autom: VW Polo kojem će gume trajati mnogo dulje nego Veronikine. Nakon paklenog sata ili nešto više na Sjevernoj obilaznici našao sam se na položaju, parkiran gdje smo bili prije, zagledan u blago strmu ulicu u predgrađu dok kasnoposlijepodnevno sunce hvata prašinu na živici kaline. Bande školske djece bile su na putu kući, dječaci s košuljama izvučenim iz hlača, djevojčice u izazovno kratkim suknjicama - mnogi razgovaraju mobitelom, neki jedu, nekolicina ih puši. Kad sam ja išao u školu, rečeno nam je da se dok god smo u uniformi moramo ponašati tako da to pruža dobru sliku o ustanovi. Tako se na ulici nije jelo ili pilo, dok bi svakoga koga bi uhvatili da puši istukli. Niti druženje sa suprotnim spolom nije bilo dopušteno - djevojačka škola koja je bila povezana s našom i smještena u blizini puštala je učenice petnaest minuta prije nego što bi dječaci bili oslobođeni i tako im davala vremena da glatko prođu mimo svojih grabežljivih i prijapskih muških parnjaka. Sjedio sam ondje i sjećao se svega toga, zapažao razlike, a da nisam izvodio nikakve zaključke. Niti sam pljeskao niti negodovao. Ja sam bio drukčiji, suspregnuo sam svoje pravo na misli i prosudbe. Sve što me brinulo bilo je zbog čega sam prije nekoliko tjedana bio doveden u ovu ulicu. Sjedio sam tako iza spuštenih prozora i čekao.
Nakon svoja dva sata odustadoh. Vratio sam se sutradan, pa opet, bez uspjeha. Onda sam se odvezao do one ulice s gostionicom i dućanom i parkirao pred njima. Čekao sam, ušao u dućan i kupio nekoliko stvarčica, čekao još malo, odvezao se kući. Apsolutno nije imalo nikakva smisla tako gubiti vrijeme: odnosno, postojao je suprotan način - da moje vrijeme sada tome služi. U svakom slučaju, pokazalo se da je dućančić bio sasvim koristan. Bio je jedno od onih mjesta čiji asortiman ima raspon od zalogajnice do prodavaonice hardvera. U to sam vrijeme kupio povrće i prašak za pranje posuđa, mesni narezak i toaletni papir. Išao sam na bankomat te nabavio zalihu pića. Nakon prvih nekoliko dana počeli su mi govoriti »susjed«.
U jednom sam trenutku razmišljao o tome da se obratim općinskoj socijalnoj službi i pitam je ima li u zajednici kakav dom za skrb u kojem boravi čovjek sav zatrpan značkama, ali sumnjam da bi me to ikamo odvelo. Zapeo bih na njihovu prvom pitanju: zašto to želite znati? Nisam znao zašto to želim znati. Ali kako rekoh, nisam bio svjestan hitnosti. To je bilo da ne vršite pritisak na mozak da dozove neko sjećanje. Ako nisam vršio pritisak na - što? - vrijeme, onda nešto, čak i razrješenje, može izbiti na površinu.
I u pravom trenutku prizvao sam riječi što sam ih bio načuo. »Ne, Ken, gostionica danas ne. Petak je dan za gostionicu.« Tako sam se idućeg petka odvezao onamo i sjeo uz novine u »William IV.« To je jedna od onih gostionica koje su gentrificirane zbog gospodarskog pritiska. Imali su jelovnik s ovim ili onim na roštilju i televiziju koja je emitirala BBC-jev News Channel i na sve strane crne ploče: jedna je oglašavala tjednu večer kviza, druga mjesečni čitalački klub, treća dolazeće sportske susrete dok je četvrta donosila epigramsku misao za taj dan, bez sumnje prepisanu iz neke zbirke mudrosti i pameti. Polako sam pijuckao po pola pinte i rješavao križaljke, ali nitko nije naišao.
Idući sam petak pomislio: mogao bih jednako tako ovdje i večerati pa sam naručio oslić na roštilju s ručno rezanim krumpirićima i veliku čašu čileanskog sauvignon blanca. Uopće nije bilo loše. A onda, trećeg petka, upravo kad sam nabo na vilicu tjesteninu s gorgonzolom i umakom od oraha, eto ti onog iskrivljenog čovjeka i momka s brkovima. Nehajno su zauzeli mjesto za stolom, dok je pipničar, očito naviknut na njihove narudžbe, svakome donio po pola piva koje su stali zamišljeno pijuckati. Nisu gledali oko sebe, a kamoli uspostavljali kontakt pogledom: za uzvrat, nitko ni njih nije primijetio. Nakon nekih dvadeset minuta ušla je majčinska crna žena, prišla šanku, platila i blago ispratila onu dvojicu van. Samo sam promatrao i čekao. Vrijeme je bilo na mojoj strani, itekako. Pjesme zaista ponekad govore istinu.
Sada sam već postao stalni gost u gostionici, kao i u dućanu. Nisam se učlanio u čitateljski klub niti sam sudjelovao u večeri kviza, ali sam redovito sjedio za stolićem kraj prozora i proučavao jelovnik. Čemu sam se nadao? Možda da ću u nekom trenutku ući u razgovor s mladom paziteljicom što sam je vidio kad je onog prvog poslijepodneva pratila petorku ili čak sa skupljačem značaka koji mi se činio najljubazniji i najpristupačniji. Bio sam strpljiv a da uopće nisam imao osjećaj da sam takav - više nisam brojio sate. A onda, jednoga dana predvečer vidio sam ih sve petero kako prilaze u pratnji one iste žene. Nekako, nisam se ni iznenadio. U gostionicu su ušla dvojica redovitih - ostalo troje otišlo je u dućan s paziteljem.
Ustao sam, ostavio flomaster i novine na stolu kao znak da ću se vratiti. Na ulazu u dućan uzeo sam žutu vrećicu i polagano stao obilaziti. Na kraju jedne police njih se troje okupilo pred izborom tekućina za pranje, ozbiljno raspravljalo koju će kupiti. Prostor je bio uzak pa sam, dok sam prilazio, glasno rekao: »Oprostite!« Krakati momak s naočalama smjesta se, licem okrenut, priljubio uz policu s kuhinjskim potrepštinama, a sve troje zamuknuše. Dok sam prolazio, skupljač značaka pogledao me u lice. »Bravečer«, rekoh s osmijehom. Nastavio me gledati, a onda se naklonio glavom. Pustio sam da sve ostane na tome i vratio se u gostionicu.
Nekoliko minuta poslije toga trojka se pridružila dvojici pilaca. Pratiteljica je otišla k šanku i naručila pića. Zapanjila me činjenica da su, koliko god bili bučni i djetinjasti na ulici, u dućanu i gostionici bili stidljivi i šaptali su. Mislim da sam čuo riječ »rođendan«, ali možda sam i pogriješio. Zaključio sam da je došlo vrijeme da naručim objed. Put do šanka vodio je blizu njih. Nisam imao pravi plan. Ono troje što je došlo iz dućana i dalje je stajalo i malčice su se okrenuli dok sam prolazio. Još sam se jednom veselo obratio skupljaču značaka s »bravečer«, a on je uzvratio kao i prije. Krakati je momak sada bio preda mnom pa sam, dok sam tražio put mimo, zastao i odmjerio ga kako treba. Imao je oko četrdeset, bio nešto viši od metar i osamdeset, blijede kože i nosio je naočale. Osjetio sam da samo čeka da se okrene leđima. Ali naprotiv, izveo je nešto neočekivano. Skinuo je naočale i pogledao me ravno u lice. Oči su mu bile smeđe i blage.
Gotovo bez razmišljanja rekoh mu: »Ja sam Maryn prijatelj.«
Gledao sam kako se isprva počinje smiješiti, a onda ga počinje hvatati panika. Okrenuo se, prigušeno zacvilio, privukao se bliže Indijki i uzeo je za ruku. Produžio sam k šanku, s pola stražnjice sjeo na stolac i uzeo razgledati jelovnik. Koji trenutak poslije postao sam svjestan da crnkinja paziteljica stoji kraj mene.
»Oprostite«, rekoh joj, »nadam se da nisam učinio štogod loše.«
»Nisam sigurna«, odgovorila je. »Nije dobro uznemirivati ga. Osobito sada.«
»Vidio sam ga jednom s Mary kad je nekad poslije podne došla amo. Ja sam njezin prijatelj.«
Pogledala me kao da pokušava procijeniti moje motive i iskrenost. »Onda ćete razumjeti«, rekla je tiho, »zar ne?«
»Razumijem.«
A stvar je bila u tome da i jesam. Nije trebalo razgovarati sa skupljačem značaka niti paziteljem. Sada znam.
***

Vidio sam mu to na licu. Nije to tako često istina, zar ne? Barem ne meni. Slušamo što ljudi govore, čitamo što pišu - to su naši dokazi, to je naša potvrda. Ali ako je lice u opreci s govornikovim riječima, tada odmjeravamo lice. Nemiran pogled u očima, crvenjenje, nekontroliran grč mišića na licu - i tada znamo. Prepoznajemo licemjerje lažnih tvrdnji i istina ostaje očita pred nama.
Ali ovo je bilo drukčije, jednostavnije. Nije bilo proturječnosti - to sam jednostavno vidio na njegovu licu. U očima, njihovoj boji i izrazu, i u obrazima, njihovoj blijedoj i temeljnoj strukturi. Potvrda je dolazila iz njegova stasa, iz onoga kako su mu kosti i mišići preraspodijelili težinu. To je bio Adrianov sin. Nije mi trebao rodni list ili DNK test - vidio sam i osjećao sam. I naravno da su se datumi poklapali: on bi bio te dobi sada.
Prva mi je reakcija bila, priznajem, solipsistična. Nisam mogao a da se ne sjetim dijela svog pisma što sam ga uputio Veroniki: »Samo je pitanje hoćeš li zatrudnjeti prije nego što otkrije da si dosadna.« Nisam to u ono vrijeme tako ni mislio - naprosto sam šibao oko sebe i tražio način da ih uvrijedim. Zapravo, sve vrijeme dok sam hodao s Veronikom bila mi je mnogo toga - privlačna, tajanstvena, odbojna - ali nikada dosadna. I čak u nedavnom ophođenje s njom, premda se pridjevi mogu ažurirati - neugodna, tvrdoglava, nabusita, a opet, nekako zavodljiva - nikad mi nije bila dosadna. Zbog toga je to bilo pogrešno, pa zato i bolno.
Ali to je samo polovina stvari. Kad sam im htio nauditi, napisao sam: »Nešto u meni nada se da ćete imati dijete, jer silno vjerujem u osvetu vremena. Ali za osvetu moraju postojati pravi ljudi, odnosno vas dvoje.« A potom: »Stoga vam to ne želim. Bilo bi nepravedno nametati nekom nedužnom fetusu perspektivu da otkrije da je plod vaših spolovila, ako mi oprostite za ovu poetizaciju.« Etimološki, grižnja je radnja griženja koja se nastavlja, to je ono što nam taj osjećaj čini. Zamislite snagu ugriza nakon što sam ponovno pročitao svoje riječi. Izgledale su mi kao neka drevna kletva za koju sam zaboravio da sam je uopće izustio. Naravno da neću - nisam - vjerovati u kletve. Odnosno, u riječi koje proizvode događaje. Ali sam čin imenovanja nečega što se posljedično ostvari - želja da se dogodi zlo, a da se to zlo obistini - svejedno izaziva drhtaj nečega nezemaljskog. Činjenica da sam ja kao mladac prokleo, a stari je ja svjedok ishoda te kletve, izazvala je razne osjećaje - bila je čudovišno nevažna. Da ste mi, neposredno prije nego što sam počeo, rekli da je Adrian, umjesto da se ubije, učinio suprotno i oženio se Veronikom, da su zajedno imali dijete, onda možda i drugu djecu, pa potom unuke, odgovorio bih vam: to je u redu, svatko neka vodi svoj život - vi ste otišli svojim putem, ja svojim, nema grubih osjećaja. A sada su ti prazni klišeji naletjeli na neizmjenjivu istinu onoga što se dogodilo. Osveta vremena na nedužnu fetusu. Sjetio sam se kako se taj ubogi, hendikepirani čovjek okrenuo od mene u dućanu i zagnjurio lice u role papirnatih kuhinjskih ručnika i golemih pakiranja valjaka toaletnog papira da izbjegne moju prisutnost. Dobro, njegov je nagon bio iskren: ja sam bio čovjek kojem treba okrenuti leđa. Ako život jest izveo mjeru osvete, onda sam ja zavrijedio da me se odbaci.
Svega nekoliko dana prije toga zabavljao sam se mutnom maštarijom o Veroniki i cijelo vrijeme prihvaćao da ništa ne znam o četrdeset i više godina njezina života otkako sam je posljednji put vidio. Sada imam neke odgovore na pitanja koja nisam ni postavio. Zatrudnjela je s Adrianom i - tko zna? - možda je trauma zbog samoubojstva djelovala na dijete u njezinoj utrobi. Rodila je sina kojem je u nekoj fazi dijagnosticirano... što? Da nije u stanju samostalno funkcionirati u društvu, da mu je potrebna neprekidna pažnja, emocionalna i financijska. Zanima me kada je ta dijagnoza postavljena. Je li to bilo nedugo nakon rođenja ili je postojala mirna pauza od nekoliko godina za kojih se Veronica mogla tješiti onime što je ostalo nakon sloma? Ali poslije - koliko je dugo žrtvovala svoj život za njega, možda je imala neki loš posao sa skraćenim radnim vremenom dok je on išao u školu za djecu s posebnim potrebama? A onda je, očito, porastao pa je bilo teže s njim i napokon je ta strašna borba bila preteška te je dopustila da ga zbrinu. Zamislite kako je to negdje bilo, zamislite gubitak, osjećaj poraza, krivnju. I onda gledajte mene koji cendram kad mi kći ponekad zaboravi poslati e-mail. Sjetio sam se i nezahvalnih misli što sam ih imao nakon prvog susreta s Veronikom na Klimavom mostu. Mislio sam da izgleda pomalo ofucano i zapušteno, mislio sam da je teška, nepristupačna, bez šarma. Zapravo, imao sam sreće što mi je dala svoj dan. A ja sam očekivao da će mi uručiti Adrianov dnevnik? Na njezinu mjestu vjerojatno bih ga i ja spalio, kao što sada vjerujem da ga ona i jest.
Dugo nisam to imao kome ispričati. Kako je Margaret rekla, sve je bilo na meni - i tako i treba. Ni najmanje zbog toga što sam imao prevrednovati svu silu stvari iz svoje prošlosti, a da mi je društvo namijenilo samo kajanje. I nakon ponovnog razmišljanja o Veronikinu karakteru morat ću se vratiti u svoju prošlost i svoj odnos s Adrianom. Moj prijatelj filozof koji je promatrao život i zaključio da svaka odgovorna, misleća individua mora imati pravo da odbije taj dar što ga nikad nije ni tražila - i čiji otmjen čin sa svakim prohujalim desetljećem kompromise i malenkost od kojih se sastoji većina života ponovno naglašava. »Većina života«: moj život.
Tako se ta predodžba o njemu - tom živućem, mrtvom prijekoru meni i ostalom dijelu moje egzistencije - sada izokrenula. »Prvoklasne ocjene, prvoklasno samoubojstvo«, složili smo se Alex i ja. Kakvog sam Adriana sad imao? Onog koji je učinio da njegova djevojka zatrudni, nesposoban da se suoči s posljedicama, pa je odabrao »lakši put izlaska«, kao što je sam govorio. Ne može se reći da u tome ima išta lako, u tom konačnom dokazivanju individualnosti nasuprot velikoj općenitosti koja je tišti. Ali ja sada moram rekalibrirati Adriana, promijeniti ga iz poricatelja koji citira Camusa i za kojeg je samoubojstvo jedino pravo pitanje, u... što? Ništa više od inačice Robsona koji »zapravo nije bio materijal Erosa i Tanatosa«, kako je to rekao Alex kad je taj dotad nezamjetni učenik sa znanstvenog smjera napustio ovaj svijet s popratnim: »Oprosti, mama.«
U to doba nas smo četvorica spekulirali o tome kakva je bila njegova djevojka - od stidljive djevice do kurve zaražene triperom. Nitko od nas nije razmišljao o djetetu ili budućnosti. Sada se prvi put pitam što je bilo s Robsonovom djevojkom i njihovim djetetom. Majka je vjerojatno mojih godina i sasvim je moguće da je još živa, a dijete se približava pedesetoj. Vjeruje li još uvijek da je »tata« poginuo u prometnoj nesreći? Možda su ga dali na posvojenje, pa je odrastao s mišlju o sebi da je neželjen. Ali danas posvojenici imaju pravo tražiti svoje rođene majke. Zamišljao sam da se to dogodilo i kamo je to strašno, mučno ponovno spajanje moglo odvesti. Poželio sam se, čak i s ove distance, ispričati Robsonovoj djevojci za ono kako smo isprazno razgovarali o njoj, bez procjene njezine boli i srama. Nešto u meni poželjelo je s njom stupiti u vezu i zamoliti je za ispriku za davne stvari - makar sama nije znala za njih u ono vrijeme.
Ali, razmišljanje o Robsonu i Robsonovoj djevojci bilo je tek način da izbjegnem ovo što je sada istina o Adrianu. Robson je imao petnaest, šesnaest? Još je živio sa svojima koji bez sumnje nisu baš bili liberalni. I ako je i njegova djevojka imala manje od šesnaest, mogla se podići i optužba za silovanje. Adrian je bio odrastao, otišao od kuće i bio je znatno inteligentniji od jadnog Robsona. Osim toga, ako je u ono vrijeme djevojka zatrudnjela s vama i ako nije željela abortirati, vjenčali biste se: to su bila pravila. A Adrian se nije mogao suočiti s tim konvencionalnim rješenjem. »Misliš li da je to bilo zbog toga što je bio previše pametan?« pitala me razdražljivo mama. Ne, nema to veze s pameću, a još manje s moralnom hrabrošću. On nije odbio egzistencijalni dar na veličajan način, uplašio se dječjih kolica u predsoblju.
Što sam ja znao o životu, ja koji sam živio tako oprezno? Koji nisam ni dobio niti izgubio, nego sam samo puštao da mi se život događa? Koji sam imao obične ambicije i prebrzo se pomirio s tim da neće biti ostvarene? Koji sam izbjegavao da me povrijede i to nazivao kapacitetom za opstanak? Koji sam plaćao svoje račune, ostajao u dobrim odnosima sa svima koliko je god bilo moguće, za koga su zanos i očaj začas postale riječi koje je čitao u romanima? Onaj čiji samoprijekor nikad nije zadavao bol? Dobro, o svemu se tome moglo razmišljati dok sam trpio posebnu vrstu kajanja: bol zadanu na koncu nekome tko je uvijek mislio da zna izbjeći da mu nanesu bol - i zadanu upravo iz tog razloga.
»Van!« zapovjedila je Veronica pošto se popela na rubnik s trideset na sat. Sada sam toj riječi dao širu rezonanciju: van iz mog života, kao prvo, nikad nisam ni željela da mi se opet približiš. Nisam smjela pristati da se sretnemo, a kamoli ručamo, a kamoli da vidiš mog sina. Van, van!
Da sam imao njezinu adresu, poslao bih joj pravo pismo. Nadnaslovio sam svoj e-mail s »Isprika«, pa onda promijenio u »ISPRIKA«, ali to mi je izgledalo previše vrišteće pa sam vratio na prvo. Mogao sam biti samo izravan.

Draga Veronica,

shvaćam da sam vjerojatno posljednja osoba za koju želiš čuti, ali se nadam da ćeš ovu poruku pročitati do kraja. Ne očekujem da ćeš mi odgovoriti. Ali neko sam vrijeme iznova vrednovao stvari i želim ti se ispričati. Ne očekujem da ćeš potom o meni imati bolje mišljenje - a opet, teško da možeš imati gore. Ono moje pismo je neoprostivo. Mogu reći samo to da su moje ružne riječi bile izraz trenutka. Doživio sam iskren šok kad sam ih ponovno pročitao nakon svih ovih godina. Ne očekujem da ćeš mi predati Adrianov dnevnik. Ako si ga spalila, onda je tome kraj. Ako nisi, onda očito, kako ga je pisao otac tvoga sina, pripada tebi. Zbunjuje me u prvom redu zašto ga je tvoja majka ostavila meni, ali to nije važno.
Oprosti što sam bio toliko dosadan. Pokušavala si mi pokazati nešto, a ja sam bio previše bešćutan da to shvatim. Htio bih ti poželjeti miran život koliko je god to moguće u ovom okolnostima. A ako ikada budem mogao učiniti nešto za bilo koga od vas, nadam se da ćeš bez ustručavanja stupiti sa mnom u vezu.
Tvoj Tony

To je bilo najbolje što sam mogao. Nije bilo dobro koliko sam želio, ali sam barem od riječi do riječi bio iskren. Nisam imao skrivene planove. Nisam se potajno nadao ničemu. Ni dnevniku, ni Veronikinu dobrom mišljenju, čak ni prihvaćanju moje isprike.
Ne mogu reći je li mi bilo bolje pošto sam ga poslao. Nisam osjećao bog zna što. Iscrpljen, ispražnjen. Nisam imao želje ispričati Margaret što se dogodilo. Više sam mislio na Susie i na sreću koju imaju roditelji kad im je dijete rođeno s četiri uda, normalnim mozgom i emocionalnom šminkom koja dopušta djetetu, djevojčici, ženi, da vodi bilo kakav život. Samo budi obično, kao što je jednoć pjesnik poželio novorođenu djetetu.
Moj se život nastavljao. Preporučivao sam knjige bolesnima i onima koji su se oporavljali, onima na samrti, a i sam bih pročitao knjigu-dvije. Prekinuo sam s recikliranjem. Pisao sam gospodinu Gunnellu i zamolio ga da više ne požuruje predmet s dnevnikom. Jednog dana predvečer iz hira sam se odvezao do Sjeverne obilaznice, obavio malu kupnju i večerao u »Williamu IV.«. Pitali su me jesam li bio na odmoru. U dućanu rekoh »da«, u gostionici »ne«. Ne vjerujem da su ti odgovori imali ikakve posljedice. Malo što ih ima. Mislio sam na stvari koje su mi se dogodile tijekom godina i o tome kako mi se malo što događalo.
Isprva sam pomislio da je u pitanju stari e-mail koji je poslan omaškom. Ali, na njemu je bio moj nadnaslov: »Isprika«. Ispod toga moja je poruka izbrisana. Njezin je odgovor glasio: »I dalje ne shvaćaš. Nikad nisi i nećeš. Zato se prestani truditi.«
Ostavio sam odgovor u svojoj dolaznoj pošti i povremeno ga prečitavao. Da se nisam odlučio za kremiranje i rasipanje pepela, kao svoj epitaf na komadu kamena ili mramora mogao sam iskoristiti tu frazu: »Tony Webster - nikad nije shvatio.« Ali to bi bilo previše melodramatično, čak samosažaljevajuće. A kako bi bilo: »Sada je sve na njemu«? To bi bilo bolje, istinitije. Ili bih se možda mogao držati ovoga: »Svaki dan je nedjelja«.
Povremeno sam se vozio do onog dućana i gostionice. Na tim sam mjestima uvijek osjećao smirenost, koliko god to čudno zvučalo; osjećao sam i svrhovitost, možda i posljednju svrhu svog života. Kao i prije, nikada nisam pomišljao na to da trošim vrijeme. Možda je upravo ovo to čemu je namijenjeno moje vrijeme. A oba su ta mjesta bila ugodna - barem ugodnija od svojih ekvivalenata ondje gdje sam ja živio. Nisam imao plana: onda, što sada? Nisam imao »plan« godinama. A moje oživljavanje osjećaja - ako je to bilo to - prema Veroniki teško se moglo nazvati planom. Više nekakav kratak, morbidan impuls, dodatak kratkoj povijesti poniženja.
Jednoga dana rekoh konobaru: »Biste li mi mogli napraviti tanke krumpiriće, za promjenu?«
»Kako to mislite?«
»Znate ono, kao u Francuskoj - tanke.«
»Ne, ne radimo to.«
»Ali u jelovniku piše da krumpir siječete ručno.«
»Tako je.«
»Pa, možete li ih onda nasjeći tanje?«
Konobar je prestao biti uobičajeno uslužan. Gledao me kao da nije siguran jesam li neki pedant ili idiot ili, sasvim je moguće, oboje.
»Ručno rezani krumpir znači krupni krumpir.«
»Ma da, ali ako ih režete ručno, zar ih ne možete narezati tanje?«
»Ne režemo ih mi. Takvi nam dolaze.«
»Ne režete ih ovdje?«
»Pa to vam kažem.«
»Znači, to što vi zovete ‘ručno rezani krumpir’ zapravo režu negdje drugdje, i to vjerojatno strojno?«
»Jeste li vi iz općine ili takvo što?«
»Ma nikako. Samo sam zbunjen. Nisam znao da ‘ručno rezani’ znači ‘krupni’, a ne ‘obavezno rezan ručno’.«
»E pa sad znate.«
»Oprostite, nisam bio shvatio.«
Povukao sam se za svoj stol i pričekao večeru.
A onda, tek tako, ušlo je njih petero u pratnji mladog pazitelja kojeg sam vidio iz Veronikina auta. Skupljač značaka u prolazu kraj mog stola zastao je i uputio mi svoj naklon glavom - na šeširu lovca na jelene zazveckalo mu je nekoliko značaka. Za njim su išli drugi. Adrianov je sin, kad me primijetio, okrenuo rame kao da me hoće - i urok - držati podalje. Petorka je prošla do zida s druge strane prostora, ali nije sjela. Pratitelj je otišao do šanka i naručio pića.
Stigli su mi oslić i ručno rezani krumpirići, a potonji su bili posluženi u metalnoj posudi obloženoj novinama. Možda sam se smijuljio za sebe kad mi se za stolom pridružio mladić.
»Hoće li vam smetati ako malo porazgovaramo?«
»Ni najmanje.«
Pokazao sam mu stolicu nasuprot. Kad je sjeo, primijetio sam preko njegova ramena kako ono petero gleda prema meni, drže čaše, ali ne piju.
»Ja sam Terry.«
»Tony.«
Rukovali smo se na onaj nespretan način s visoko podignutim laktovima što ga nameće sjedeći položaj. Prvo je šutio.
»Krumpirić?« predložih mu.
»Ne, hvala.«
»Jeste li znali da kad u jelovniku napišu ‘ručno rezani’ krumpir to samo znači ‘krupni’, ne znači da je zbilja rezan rukom?«
Gledao me isto kao i onaj momak za šankom.
»Riječ je o Adrianu.«
»Adrianu«, ponovih. Zašto se nikad nisam upitao kako se zove? A kako bi se drukčije uopće mogao zvati?
»Vaša ga prisutnost uznemiruje.«
»Žao mi je«, odgovorio sam. »Posljednje što želim jest da njega uznemirujem. Ne želim nikada više nikoga uznemirivati. Nikada.« Gledao me kao da očekuje ironiju. »U redu je. Više me neće vidjeti. Dovršit ću jelo i odlazim i više me nikada nitko od vas neće vidjeti.«
Kimnuo je. »Mogu li vas pitati tko ste vi?«
Tko sam ja? »Naravno da možete. Zovem se Tony Webster. Prije mnogo godina bio sam prijatelj Adrianova oca. Išli smo skupa u školu. Poznavao sam mu i majku - Veroniku. Prilično dobro. Onda smo izgubili kontakt. Ali smo se posljednjih tjedana češće sretali. Bolje je reći posljednjih mjeseci.«
»Tjedana i mjeseci?«
»Da«, rekoh. »Premda se ni s Veronikom više neću viđati.« Trudio sam se da to zvuči činjenično, a ne patetično.
Pogledao me. »Razumijete da mi ne možemo razgovarati o povijesti naših klijenata. To je pitanje povjerljivosti.«
»Dakako.«
»Ali to što ste upravo rekli nema nikakva smisla.«
Razmislio sam o tome. »Aha - Veronica - da, oprostite. Sjećam se da ju je Adrian zvao Mary. Pretpostavljam da se ona tako naziva kad je s njim. Ali ja je znam - znam je - kao Veroniku.«
Preko njegova ramena vidio sam kako ono petero stoji zabrinuto, i dalje ne piju, gledaju nas. Bilo me stid što im moja prisutnost smeta.
»Ako ste bili prijatelj njegova oca...«
»I majke.«
»Onda mislim da ne razumijete.« Barem je to rekao drukčije nego drugi.
»Ne razumijem?«
»Mary nije njegova majka. Mary mu je sestra. Adrianova je majka umrla prije nekih šest mjeseci. Vrlo je teško to primio. Zbog toga je... u posljednje vrijeme imao problema.«
Automatski sam uzeo krumpirić. Pa onda drugi. Nisu bili dovoljno slani. To je mana krumpirića. Previše je krumpira iznutra. A pomfrit, ne samo da je prhkiji izvana, nego je i sol bolje raspoređena.
Mogao sam samo Terryju pružiti ruku i ponoviti svoje obećanje. »I nadam se da će biti dobro. Siguran sam da veoma dobro pazite na njega. Očito je da se svi dobro slažu, sve petero.«
Ustao je. »Pa, trudimo se, ali nas pogađa rezanje sredstava gotovo svake godine.«
»Sretno svima«, rekoh.
»Hvala.«
Kad sam plaćao, ostavio sam dvostruko veću napojnicu nego inače. Bar je to način da se nekako bude koristan.
A poslije, kod kuće, prevrtao sam to po glavi i nakon nekog vremena shvatih. Razumio sam. Zašto je uopće gospođa Ford imala Adrianov dnevnik? Zašto je napisala: »P. S. Može zvučati čudno, ali mislim da je posljednjih nekoliko mjeseci života bio sretan.« Što je drugi pazitelj mislio kad je rekao »naročito sada«. Čak i što je Veronica mislila pod »krvarina«. I napokon, o čemu je Adrian govorio na stranici koja mi je poslana na uvid. »Odatle, kako možeš izraziti akumulaciju koja sadrži cijele brojeve b, a1, a2, s, vi. A onda nekoliko formula koje izražavaju moguće akumulacije. Sada je to bilo očito. Prvo a bio je Adrian, a drugo sam bio ja, Anthony - kako me znao oslovljavati kad me želio prizvati k ozbiljnosti. A d je označavalo »dijete«. Ono rođeno od majke - »Majke« - u opasno poznoj dobi. Posljedica je hendikepirano dijete. Koje je sada muškarac od četrdeset godina, izgubljen u boli. I koji je svoju sestru zvao Mary. Pogledao sam lanac odgovornosti. Tu sam vidio svoj inicijal. Sjetio sam se da sam u svom ružnom pismu nagovarao Adriana da se raspita u Veronikine majke. Ponovio sam te riječi koje će me zauvijek opsjedati. Kao i Adrianova nedovršena rečenica: »Tako na primjer, ako Tony...« Znao sam da sada ništa ne mogu promijeniti niti popraviti.
Idete prema kraju života - ne, ne života samog, nego nečega drugog: prema kraju ikakve vjerojatnosti promjene u životu. Dopušten vam je dug trenutak stanke, dovoljno vremena da se postavi pitanje: što sam još pogriješio? Mislio sam na gomilu djece na Trafalgar Squareu. Mislio sam na djevojku koja pleše, jednom u životu. Mislio sam na ono što nisam mogao znati ili razumjeti sada, o svemu što se nikada neće moći znati niti razumjeti. Mislio sam na Adrianovu definiciju povijesti. Mislio sam na njegova sina kako zabija lice u policu s toaletnim papirom da se sakrije od mene. Mislio sam na ženu koja peče jaja na nehajan, ovlašan način, ne smeta joj što se jedno raspalo u tavi, onda na istu ženu, poslije, kako izvodi kriomičan, horizontalan potez pod visterijom obasjanom suncem. Mislio sam i na zapjenjen val na vodi na mjesečini kako huči mimo i nestaje uzvodno, a za njim vrišteći juri gomila studenata čije baterije šaraju mrak.
To je akumulacija. To je odgovornost. A onkraj toga je nemir. Tamo je silan nemir.