Ogorčenje - Filip Rot

U vrijeme kad je Korejski rat već počeo, marljiv i pravdoljubiv mladić Marcus Messner iz Newarka u saveznoj državi New Jersey 1951. kreće na drugu godinu studija na konzervativnom koledžu Winesburg u Ohiu.

Marcus ne studira na koledžu u Newarku na koji se najprije upisao zbog toga što se čini da mu je otac, krut i radišan mjesni mesar, poludio. Poludio od strepnji o zrelome životu, opasnosti koje vrebaju u svijetu, opasnosti koju nazire u svome voljenom sinu.

Kako ispaćena, već zlostavljana majka govori sinu, očev strah proizlazi iz ljubavi i ponosa. To bi mogla biti istina, no u Marcusu se rađa tolika ljutnja da više ne može podnijeti život s roditeljima. Daleko od Newarka, na koledžu na Srednjem zapadu morat će pronaći svoj put među običajima i ograničenjima jednoga drugačijeg američkog svijeta.

"Ogorčenje", dvadeset i deveta knjiga Philipha Rotha, pripovijeda priču o obrazovanju mladog čovjeka čije su mogućnosti zastrašujuće, a sile koje ga sputavaju bizarne. Priča je to o nedostatku iskustva, neozbiljnosti, intelektualnom otporu, seksualnom otkriću, odvažnosti i pogreškama.

U odmaku od sumornih narativa zrele dobi i iskustva što ih nalazimo u njegovim posljednjim knjigama, Roth je upregnuo svu svoju inventivnost i oštroumnost kako bi istražio utjecaj američke povijesti na osjetljivog pojedinca.

Ukratko

U vrijeme kad je Korejski rat već počeo, marljiv i pravdoljubiv mladić Marcus Messner iz Newarka u saveznoj državi New Jersey 1951. kreće na drugu godinu studija na konzervativnom koledžu Winesburg u Ohiu. Marcus ne studira na koledžu u Newarku na koji se najprije upisao zbog toga što se čini da mu je otac, krut i radišan mjesni mesar, poludio. Poludio od strepnji o zrelome životu, opasnosti koje vrebaju u svijetu, opasnosti koju nazire u svome voljenom sinu.
Kako ispaćena, već zlostavljana majka govori sinu, očev strah proizlazi iz ljubavi i ponosa. To bi mogla biti istina, no u Marcusu se rađa tolika ljutnja da više ne može podnijeti život s roditeljima. Daleko od Newarka, na koledžu na Srednjem zapadu morat će pronaći svoj put među običajima i ograničenjima jednoga drugačijeg američkog svijeta.
Ogorčenje, dvadeset i deveta knjiga Philipha Rotha, pripovijeda priču o obrazovanju mladog čovjeka čije su mogućnosti zastrašujuće, a sile koje ga sputavaju bizarne. Priča je to o nedostatku iskustva, neozbiljnosti, intelektualnom otporu, seksualnom otkriću, odvažnosti i pogreškama. U odmaku od sumornih narativa zrele dobi i iskustva što ih nalazimo u njegovim posljednjim knjigama, Roth je upregnuo svu svoju inventivnost i oštroumnost kako bi istražio utjecaj američke povijesti na osjetljivog pojedinca.


Za K. W.



Olaf (dok na razmrskanim koljenima kleči) gotovo bez kraja ponavlja riječi "ima nekih sranja preko kojih neću prijeći"

E. E. CUMMINGS

"pjevam o Olafu vedrom i velikom"

Pod narkozom


Oko dva i pol mjeseca nakon što su dobro uvježbane divizije Sjeverne Koreje, jedinice koje su naoružali Sovjeti i kineski komunisti, 25. lipnja 1950. godine prešle 38. usporednicu i ušle u Južnu Koreju, čime su počele muke Korejskog rata, ja sam krenuo na Robert Treat, mali koledž u središtu Newarka, nazvan po čovjeku koji je u sedamnaestom stoljeću osnovao taj grad. Bio sam prvi iz svoje porodice koji je poželio steći višu naobrazbu. Nijedan od mojih bratića nije nastavio školovanje nakon srednje škole, a moj otac i njegova tri brata nisu završili ni osnovnu.
– Ja od svoje desete godine zarađujem za život – rekao mi je otac.
Moj otac bio je lokalni mesar za kojeg sam ja tijekom cijele srednje škole raznosio narudžbe biciklom, osim za sezone bejzbola ili onih popodneva kad sam kao član debatnog kluba morao sudjelovati na školskim natjecanjima. Gotovo od dana kad sam napustio njegovu mesnicu – u kojoj sam od srednjoškolske mature u siječnju pa do početka koledža u rujnu radio šezdeset sati na tjedan – i počeo pohađati predavanja na Robertu Treatu, moj otac stao je strahovati da ću umrijeti. Njegov je strah možda imao veze s ratom, u koji su se američke vojne snage bile uključile pod okriljem Ujedinjenih naroda kako bi pomogle loše uvježbanoj i nedovoljno naoružanoj južnokorejskoj vojsci; možda je bio povezan s velikim brojem naših vojnika koji su poginuli pod komunističkom vatrom i s bojazni da ću, ako se taj sukob otegne kao Drugi svjetski rat, na kraju i ja biti unovačen i poslan u borbu, pa ću poginuti na bojištu u Koreji kao što su moji bratići Abe i Dave poginuli u Drugom svjetskom ratu. A možda je imao veze s novčanim neprilikama koje su ga bile snašle – godinu dana prije, samo nekoliko blokova od košer mesnice naše obitelji, otvoren je prvi supermarket u susjedstvu, pa je prodaja u mesnici polagano počela opadati, djelomice zato što je odjel za meso i perad u supermarketu imao niže cijene od očevih, a djelomice i zbog općeg poratnog opadanja broja židovskih obitelji koje su se još uvijek bile spremne pridržavati košer kuhinje i kupovati košer meso i kokoši samo u mesnicama koje su odobrili rabini i čiji su vlasnici bili članovi Saveza košer mesara New Jerseyja. A možda se njegov strah za mene rodio ih straha za sebe, jer nakon što ga je cijelog života služilo robusno dobro zdravlje, tog žilavog niskog čovjeka u dobi od pedeset godina počeo je mučiti uporan i neugodan kašalj koji ga nije sprečavao, ma koliko da je zabrinjavao moju majku, da cijele dane provodi sa zapaljenom cigaretom u kutu usta. Koji god da je razlog ili splet razloga doveo do te nagle promjene u njegovu do tada dobroćudnom očinskom ponašanju, svoj strah pokazivao je gnjaveći me dan i noć pitanjima o tome kamo odlazim. Gdje si bio? Zašto nisi bio kod kuće? Kako da znam kamo odlaziš kad nisi kod kuće? Ti si dečko pred kojim leži sjajna budućnost – otkud da ja znam da ne odlaziš na mjesta gdje bi te mogli ubiti?
Njegova su mi pitanja bila smiješna, jer ja sam tijekom srednje škole bio razborit, odgovoran, marljiv i vrijedan odlikaš koji je izlazio samo s najpristojnijim djevojkama, vatreni član debatnog kluba i rezervni igrač u bejzbolskoj momčadi škole, i sa zadovoljstvom sam se pridržavao svih adolescentskih normi ponašanja našeg susjedstva i škole. Njegova su me pitanja također ljutila – činilo mi se kao da otac s kojim sam sve te godine bio toliko blizak i kraj kojeg sam praktično odrastao u mesnici, više nema pojma tko ili što mu je sin. On i majka oduševljeno bi slušali kad bi im mušterije u mesnici govorile kakav je užitak gledati kako njihov mali, kojem su nekoć donosile kolačiće – u vrijeme kad mu je otac dopuštao da se igra komadom sala i da ga reže kao "veliki mesar", premda nožem tupe oštrice – pred njihovim očima sazrijeva u pristojnog i rječitog mladog čovjeka koji im melje govedinu u stroju za mljevenje mesa, čisti piljevinom pod i poslušno cupka preostalo perje s leđa mrtvih kokoši koje skida s kuka na zidu kad god mu otac dovikne:
– Markie, budi dobar pa donesi dvije kokoši za gospođu Tu-i-tu.
U tih sedam mjeseci prije koledža, otac me nije naučio samo kako da meljem meso i čerupam kokoši. Naučio me i kako da isiječem janjeća rebra u kotlete, kako da zarezem svako rebro i, kad stignem do dna, kako da uhvatim sjekiru i odsiječem ostatak. A sve me je to naučio u vrlo opuštenoj atmosferi.
– Samo pazi da si ne odsiječeš ruku pa će sve biti u redu – govorio mi je.
Naučio me kako da budem strpljiv sa zahtjevnijim mušterijama, naročito s onima koje su prije kupnje htjele pogledati meso sa svih strana, s onima koje su zahtijevale da podignem kokoš kako bi joj doslovce zavirile u šupak i uvjerile se da je čist.
– Ne bi vjerovao što neke od tih žena traže da učiniš prije no što kupe kokoš – govorio mi je otac. A onda bi ih stao oponašati: – "Okrenite je na drugu stranu! Ne, na drugu stranu. Dajte da joj pogledam stražnjicu."
Moj se posao nije sastojao samo u tome da čerupam kokoši nego i da im vadim drob. Izrezao bih mali otvor u stražnjici, gurnuo u njega ruku i izvukao drob. Taj sam dio posla mrzio. Bio je mučan i odvratan, ali morao se obaviti. I to sam naučio od oca, a to je bila pouka koju sam obožavao: "Što se mora, nije teško!"
Očeva mesnica gledala je na Aveniju Lyons u Newarku, jedan blok od bolnice Beth Israel, a u izlogu smo imali posudu koja se mogla napuniti ledom, široku policu blago nagnutu prema ulici. Kupovali smo komade leda iz ledareva kamiona, pa bismo ih stavili u posudu i poslagali meso kako bi ga prolaznici mogli pogledati. U onih sedam mjeseci prije koledža, kad sam radio za oca puno radno vrijeme, izlog sam uređivao ja.
– Marcus je umjetnik – govorio bi moj otac mušterijama koje su komentirale stvari u izlogu.
Sve bih stavio u izlog. Stavio bih odreske, stavio bih kokoši, stavio bih janjeće potkoljenice – poslagao bih sve naše proizvode u razne oblike i "umjetnički" ih rasporedio, a onda bih ih ukrasio s paprati koju sam kupovao u cvjećarnici preko puta bolnice. U tih sedam mjeseci dok sam bio očev pomoćnik, nisam samo sjekao meso i rezao ga u odreske, nisam ga samo prodavao i ukrašavao njime izlog, nego sam i rano ujutro odlazio s ocem do tržnice na veliko kako bih naučio da ga kupujem. Otac bi na tržnicu odlazio jedanput tjedno, u pet ili pola šest ujutro, jer ako ste otišli na tržnicu i sami odabrali meso, pa ga odvezli natrag u mesnicu i sami ga stavili u hladnjaču, uštedjeli biste novac za dostavu. Kupili bismo čitav goveđi but i prednji janjeći but za odreske, teletinu i nekoliko goveđih jetara, kokoši i kokošja jetra, a i kokošji mozak, jer imali smo nekoliko mušterija koje su ga kupovale. Mesnica se otvarala u sedam sati ujutro, a radili bismo do sedam ili osam navečer. Ja sam imao sedamnaest godina, bio sam mlad, revan i pun energije, ali oko pet popodne već bih padao s nogu. A tata je još uvijek radio punom parom, prtio na ramena butove teške pedeset kila, odnosio ih u hladnjaču i vješao na kuke. U sedam navečer, kad sam ja već bio mrtav umoran, on je još uvijek sjekao meso, rezao ga noževima i komadao ga mesarskom sjekirom, još uvijek je zapisivao narudžbe. Ali ja sam, prije no što krenemo kući, još morao očistiti mesarski stol, posipati malo piljevine na blokove i izribati ih željeznom četkom, i tako bih, izvlačeći posljednje atome snage iz tijela, izribao krv kako bi mesnica bila košer.
Tih sedam mjeseci ostalo mi je u sjećanju kao prekrasno razdoblje – osim kad sam morao vaditi drob iz kokoši. A čak je i to na neki način bio prekrasan posao, nešto što vam je bilo mrsko a ipak se moralo obaviti, i to dobro. Dakle, u tome je bila pouka. A ja sam volio pouke – nikad mi ih nije bilo previše! A volio sam i oca, pa i on mene. Voljeli smo se više no ikad prije. Ja bih nam pripremao ručak u mesnici. Nismo samo ručali u mesnici, ondje smo i pripremali ručak, na malom roštilju u stražnjoj prostoriji, odmah do mjesta gdje smo sjekli i pripremali meso. Ispržio bih nam pileću jetru ili odreske od slabina, i nikad nismo bili sretniji zajedno. A ipak je ubrzo nakon toga između nas izbio poguban sukob: Gdje si bio? Zašto nisi bio kod kuće? Otkud da znam kamo odlaziš kad nisi kod kuće? Ti si dečko pred kojim leži sjajna budućnost – otkud da znam da ne odlaziš na mjesta gdje bi te mogli ubiti?
Tijekom moje brucoške jeseni na Robertu Treatu, kad god bi tata dvaput zaključao prednja i stražnja vrata ako bih se vratio kući dvadeset minuta kasnije no što je on mislio da bih trebao, pa nisam mogao otključati nijedna od njih i morao lupati na jedna ili druga kako bi me pustili u kuću, činilo mi se da je poludio.
I doista je poludio: poludio je od brige što je njegov ljubljeni sin jedinac jednako nespreman da se suoči sa životnim opasnostima kao i svaki drugi mladi čovjek na pragu zrelosti, poludio je zbog strašnog otkrića da dječaci odrastaju, da izrastu u visinu i prerastu roditelje, a onda ih više ne možeš zadržati kod kuće, moraš ih pustiti da stupe u svijet.
Napustio sam Robert Treat nakon samo jedne godine. Napustio sam ga jer moj otac odjednom više nije vjerovao da sam bez tuđe pomoći sposoban čak i ulicu prijeći. Napustio sam ga jer više nisam mogao podnijeti njegov nadzor. Približavanje moje samostalnosti dovelo je tog inače smirenog čovjeka, koji je malokad na ikoga povisio glas, do toga da se činio spremnim upotrijebiti silu ako ga iznevjerim, a mene – koji sam, zahvaljujući vještinama hladnog logičnog razmišljanja, postao stalan član srednjoškolskog debatnog kluba – svelo je na to da zavijam od frustracije, suočen s njegovim neupućenim i nerazumnim ponašanjem. "Moram otići od kuće prije no što ga ubijem", grubo sam rekao svojoj uznemirenoj majci, koja se pokazala jednako nemoćna da ga obuzda kao i ja.
Jednog dana vratio sam se kući autobusom iz grada oko pola deset navečer. Robert Treat nije imao knjižnicu, pa sam se zadržao u gradskoj knjižnici Newarka. Bio sam otišao od kuće u pola devet ujutro i ostao učiti nakon odslušanih predavanja, a prvo što mi je majka rekla bilo je:
– Tata te je otišao tražiti.
– Zašto? Kamo me je otišao tražiti?
– U biljarsku dvoranu.
– Ja čak i ne znam igrati biljar. Što ga je spopalo? Učio sam, za Boga miloga! Pisao sam referat. Čitao sam. Što drugo on misli da ja po cijele dane radim?
– Gospodin Pearlgreen pričao mu je o Eddieju, pa se zabrinuo za tebe.
Eddie Pearlgreen, vodoinstalaterov sin, maturirao je sa mnom, a onda se upisao na koledž Panzer u East Orangeu, da se školuje za srednjoškolskog nastavnika tjelesnog odgoja. Zajedno smo igrali bejzbol još od djetinjstva.
Ja nisam Eddie Pearlgreen – odvratio sam. – Ja sam ja.
– A znaš li što je Eddie učinio? Odvezao se u Pennsylvaniju a da nikome ništa nije rekao. Uzeo je očev automobil i odvezao se u Scranton, da igra biljar u nekoj tamošnjoj posebnoj dvorani.
– Ali Eddie zarađuje novac na biljaru! Ne čudi me što je otišao u Scranton. Eddie ni zube ujutro ne može oprati a da ne pomisli na biljar. Ne bi me iznenadilo da ode igrati biljar na Mjesec. Eddie se pred neznancima pretvara da je nevješt kao i oni, a onda ih oplindra do gole kože, čak i dvadeset dolara po partiji.
– Gospodin Pearlgreen boji se da će Eddie završiti kao kradljivac automobila.
– Oh, mama, pa to je smiješno! Što god Eddie radio, to nema nikakve veze sa mnom. Misliš li ti da ću i ja završiti kao kradljivac automobila?
– Naravno da nećeš, dušo.
– Ja ne volim biljar, ne volim tu atmosferu koju Eddie voli. Mene ne privlači da se družim s vucibatinama, mama. Mene zanimaju stvari koje nešto znače. Ja u dvoranu za biljar ne bih ni zavirio. I da znaš, ne mislim više trošiti riječi na to kakav jesam i nisam. Nemam to više namjeru objašnjavati ni jedan jedini put. Neću više praviti inventar svojih karakternih osobina, niti ću vas podsjećati na svoj jebeni osjećaj odgovornosti. Nemam više namjeru trpjeti ta smiješna i besmislena sranja.
Uto je, kao na znak u kazališnoj predstavi, na stražnja vrata ušao tata, još uvijek pun bijesa i vonjajući po dimu cigareta. Sada nije bio bijesan zato što me je našao u dvorani za biljar, nego zato što me ondje nije našao. Nije mu bilo ni nakraj pameti da me potraži u gradskoj knjižnici u centru – jer u knjižnici vam nitko neće razbiti glavu biljarskim štapom zato što varate na biljaru, nitko vas neće napasti nožem zato što čitate zadano poglavlje iz Gibbonova Uspona i pada Rimskog Carstva, čime sam se ja bavio od šest sati popodne.
– Tu si dakle! – objavio je tata.
– Da. Baš čudno, zar ne? Kod kuće sam. Ja ovdje spavam. Ja ovdje živim. Ti kao da zaboravljaš da sam ti ja sin.
– Jesi li? Posvuda sam te tražio.
– Zašto? Zašto? Neka mi netko objasni zašto si me "posvuda" tražio?
– Zato što, ako ti se što dogodi... ako ti se ikad što dogodi...
– Ama, ništa mi se neće dogoditi. Tata, nisam ja Eddie Pearlgreen, onaj biljarski bauk! Ništa mi se neće dogoditi.
Zaboga, znam da ti nisi Eddie. Znam bolje od svih da sam sa sinom imao sreće.
– Pa čemu onda sve ovo, tata?
– Zato što je život takav. I najsitnije pogreške mogu imati tragične posljedice.
– O, Isuse, zvučiš kao baba gatara!
– Ma nemoj mi reći? Ne kao zabrinut otac nego kao baba gatara? Tako zvučim kad sa sinom razgovaram o njegovoj budućnosti, koju može upropastiti svaka i najmanja sitnica?
– Oh, k vragu sve to! – povikao sam i izjurio iz kuće, pitajući se gdje da ukradem neki auto pa da se odvezem na biljar u Scranton. A da negdje usput možda zaradim i kapavac.
Mama mi je poslije ispričala što se sve tog dana dogodilo, kako je gospodin Pearlgreen ujutro došao pogledati zahod u stražnjoj prostoriji mesnice i kako su tatu nakon razgovora s njim sve do kraja radnog vremena morile mračne misli. Toliko se uzrujao, rekla mi je, da je popušio valjda tri kutije cigareta.
– Ti i ne znaš koliko se on ponosi tobom – rekla mi je majka. – On svakome tko dođe u mesnicu govori: "Moj sin ima sve same petice. Nikad nas ne iznevjeri. On čak i ne treba pogledati u knjige – dobiva petice kao od šale." Dušo, kad ti nisi ovdje, on te stalno hvali. To mi moraš vjerovati. On se tobom hvali cijelo vrijeme.
– A kad jesam ovdje, onda ja moram trpjeti te njegove lude nove strahove, mama, a toga mi je već navrh glave.
– Ali ja sam čula što je rekao gospodinu Pearlgreenu, Markie – rekla mi je mama. – Rekao mu je: "Hvala Bogu što meni moj dečko ne zadaje takve brige." Bila sam u mesnici kad je gospodin Pearlgreen došao zbog curenja iz kotlića. Upravo je to rekao kad mu je gospodin Pearlgreen pričao o Eddieju. To su njegove riječi: "Meni moj dečko ne zadaje takve brige." Ali na to mu je gospodin Pearlgreen odgovorio – i to ga je uzrujalo – odgovorio mu je: "Slušaj me, Messner. Ti si mi simpatičan, Messner. Ti si bio dobar prema nama, davao si mojoj ženi meso za vrijeme rata. Poslušaj nekoga tko je to iskusio na svojoj koži. I Eddie pohađa koledž, ali to ne znači da ima dovoljno pameti da se kloni biljarskih dvorana. Kako smo ga izgubili? Eddie nije loš dečko. A što će biti s njegovim mlađim bratom – kakav će primjer Eddie biti svom mlađem bratu? Gdje smo to tako strašno pogriješili da nam se sin odjednom odvezao u biljarsku dvoranu u Scranton, tri sata vožnje od kuće! U mom autu! Odakle mu novac za benzin? Od igranja biljara. Od biljara! Biljara! Pazi što ti kažem, Messner: svijet samo čeka priliku da ti otme sina."
– I tata mu je povjerovao – rekao sam. – On ne vjeruje onome što cijeloga života gleda vlastitim očima, ali zato vjeruje vodoinstalateru koji mu klečeći popravlja zahodsku školjku u mesnici! – Više se nisam mogao obuzdati. Tata je pomahnitao zbog usputne primjedbe jednog vodoinstalatera! – Da, mama – rekao sam na kraju jureći u svoju sobu – najmanje pogreške doista mogu imati tragične posljedice. Tata je živi dokaz za to!
Morao sam pobjeći, ali nisam znao kamo. Svi su mi koledži bili isti. Auburn. Wake Forrest. Ball State. SMU. Vanderbilt. Muhlenberg. Oni za mene nisu predstavljali ništa više od imena bejzbolskih momčadi. Svake jeseni nestrpljivo sam subotom navečer slušao rezultate utakmica između koledža u sportskoj emisiji Billa Sterna na radiju, ali o akademskim razlikama suparničkih koledža nisam ništa znao. Lousianna State 35, Rice 20; Cornell 21, Lafayette 7; Northwestern 14, Illinois 13. O tim sam razlikama znao sve – o omjerima na kladionici. Koledž je koledž – čovjek ga pohađa i na kraju stekne diplomu, to je sve stoje važno provincijskoj obitelji kao što je moja. Ja sam pohađao koledž u središtu grada zato što mi je bio blizu i zato što nije bio preskup.
I ja sam time bio zadovoljan. Na pragu zrelosti, prije no što je sve odjednom postalo tako zamršeno, posjedovao sam velik dar da budem zadovoljan. Taj me je dar pratio cijelo djetinjstvo, a još uvijek je bio sa mnom na prvoj godini Roberta Treata. Bio sam oduševljen što sam ondje. Brzo sam počeo obožavati svoje profesore i sklapati prijateljstva, uglavnom sa studentima iz radničkih obitelji poput moje, malo ili nimalo obrazovanijim od mene. Neki od njih bili su Židovi iz moje srednje škole, ali većina nije, i isprva sam uživao odlaziti s njima na ručak upravo zato što su Irci ili Talijani, što je za mene bila nova kategorija ljudi, ne samo među stanovnicima Newarka nego i općenito. A predavanja na koledžu pohađao sam s oduševljenjem; premda su bila rudimentarna, u mojoj se glavi nešto počelo zbivati, slično onome što sam doživio kad sam počeo učiti abecedu. Osim toga – nakon što mi je trener pokazao kako da držim palicu nekoliko centimetara bliže sredini i da udaram loptu preko unutarnjeg u vanjsko polje, umjesto da iz sve snage naslijepo zamahujem palicom, kao što sam činio u srednjoj školi – tog sam proljeća ušao u prvu postavu male brucoške bejzbolske momčadi i zaigrao na drugoj bazi uz međubaznog braniča po imenu Angelo Spinelli.
Ali prvenstveno sam se posvetio učenju. Na svakom predavanju otkrivao sam nešto novo, što je razlog zašto sam čak i uživao u tome što je Robert Treat tako malen i nenametljiv koledž, sličniji nekom mjesnom klubu nego koledžu. Ležao je na sjevernom rubu prometnog poslovnog dijela grada, krcatog poslovnim zgradama, robnim kućama i specijaliziranim prodavaonicama u obiteljskom vlasništvu, stisnut između trokutnog malog Parka revolucije kojim su se smucale odrpane skitnice (većinu kojih smo znali po imenu) i blatnjave rijeke Passaic. Koledž su sačinjavale dvije neugledne zgrade: stara napuštena pivovara sa Židovima od čađave opeke nedaleko od industrijske obale rijeke, koja je bila preuređena u učionice i znanstvene laboratorije u kojima sam slušao predavanja iz biologije i, nekoliko blokova dalje, preko puta glavne gradske ulice, okrenuta malom parku koji nam je služio umjesto kampusa – i u kojem smo oko podne sjedili jedući sendviče što smo ih bili zapakirali u zoru, dok su na susjednoj klupi skitnice jedan drugom dodavale bocu muškatnog vina – mala trokatnica od kamena u neoklasičnom stilu sa sitnim stupovima pred ulazom koja je izvana nalikovala na banku, stoje veći dio dvadesetog stoljeća i bila. U toj su se zgradi nalazili administrativni uredi i improvizirane učionice u kojima sam slušao predavanja iz povijesti, engleskog i francuskog. Držali su ih profesori koji su me oslovljavali s "gospodine Messner", umjesto s "Marcus" ili "Markie", a ja sam svaki njihov zadatak pokušavao unaprijed pogoditi i završiti prije roka. Jedva sam čekao da odrastem, da postanem obrazovan, zreo i samostalan odrasli čovjek, a upravo je to plašilo mog oca, koji, čak i kad bi zaključao kuću da ne mogu ući, kako bi me kaznio za pokazivanje i najsitnijih prvih znakova zrelosti, nije mogao biti ponosniji mojom predanošću studiju i jedinstvenim statusom studenta u porodici.
Prva godina koledža bila mi je najuzbudljivija i najgora godina u životu, pa sam se zato sljedeće godine premjestio u Winesburg, mali koledž za humanističke znanosti i strojarstvo u poljoprivrednom kraju sjeveroistočnog Ohija, osamnaest milja daleko od jezera Erie i petsto milja daleko od dvostruke brave na stražnjim vratima kuće moje obitelji. Winesburg je imao lijep kampus s visokim i lijepo oblikovanim drvećem (poslije sam od jedne prijateljice doznao da su to brijestovi) i bršljanom obraslim zgradama od opeke slikovito smještenim oko četverokutnog dvorišta na brežuljku, koji je mogao poslužiti kao kulisa za jedan od onih filmskih mjuzikla u tehnikoloru o koledžima, u kojima svi studenti pjevaju i plešu naokolo umjesto da studiraju. Kako bi mogao financirati moj odlazak na koledž daleko od kuće, moj otac morao je otpustiti Isaaca, pristojnog i tihog pravoslavnog mladića u mesarskoj kapici, koji je počeo šegrtovati kao njegov pomoćnik nakon što sam ja krenuo na prvu godinu koledža, a moja majka, čiji je posao Isaac s vremenom trebao preuzeti, morala je opet početi raditi kao očev partner s punim radnim vremenom. Jedino je tako mogao sastaviti kraj s krajem.
Dobio sam sobu u studentskom domu Jenkins Hall i otkrio da su sva trojica studenata s kojima ću dijeliti sobu Židovi. Taj mi se aranžman činio čudnim, prvo zato što sam očekivao da ću imati samo jednog cimera, a drugo zato što je dio pustolovine odlaska na koledž u dalekom Ohiju bio prilika da živim među Nežidovima i vidim kako je to. Oba moja roditelja smatrala su tu težnju opasnom, ali meni se, s osamnaest godina, ona činila savršeno smislenom. Spinelli, međubazni branič – student pripremnog stupnja prava kao i ja – koji mi je postao najbolji prijatelj na Robertu Treatu, bio me odveo svojoj kući u najstarijoj talijanskoj četvrti grada da mu upoznam roditelje i kušam njihovu hranu, da slušam kako za stolom govore sa stranim naglascima i zbijaju šale na talijanskom, a to mi nije bilo ništa manje zanimljivo od dvosemestralnog kolegija o zapadnoj civilizaciji, na kojem je profesor za svakog predavanja otkrivao nešto novo o tome kako je svijet funkcionirao prije mog rođenja.
Soba u domu bila je duga, uska, smrdljiva i slabo osvijetljena, s krevetima na kat na oba kraja dotrajalih podnica i sa četiri nezgrapna drvena pisaća stola, sva izgrebena od silne upotrebe, prislonjena uz potamnjele zelene Židove. Smjestio sam se na donji ležaj ispod Bertrama Flussera, mršava momka s naočalama i kosom nalik na gavrana. Kad sam mu se pokušao predstaviti, nije se udostojao ni rukovati sa mnom, samo me je pogledao kao da sam primjerak vrste koju, srećom, nikad prije nije sreo. I druga su me dvojica pogledala, ali bez ikakva prezira, pa sam im se predstavio, a i oni meni, što me je gotovo uvjerilo da je Flusser među mojim cimerima poseban slučaj. Sva su trojica bila studenti treće godine engleskoga i članovi školske kazališne družine. Ni jedan od njih nije bio član bratstva.
Na kampusu je postojalo dvanaest bratstava, ali samo su dva primala Židove. Jedno od njih bilo je malo bratstvo samo za Židove s pedesetak članova, a drugo nesektaško društvo s dvostruko manjim brojem članova, koje je osnovala lokalna skupina idealističnih studenata, a primalo je svakoga koga se moglo dočepati. Ostalih deset bratstava bilo je rezervirano za bijelce i kršćane, a u koledžu koji se toliko busao u prsa svojom tradicijom, taj aranžman bilo je nezamislivo dovesti u pitanje. Impozantne kuće kršćanskih bratstava s fasadama od neobrađena kamena dominirale su Ulicom Buckeye, avenijom obrubljenom drvećem, koju je presijecala mala zelena površina s topom iz Građanskog rata. Prema neukusnoj šali što se uvijek iznova prepričavala pridošlicama, taj bi top opalio svaki put kad bi ulicom prošla koja djevica. Ulica Buckeye vodila je s kampusa kroz stambene ulice s velikim stablima i uredno održavanim starinskim kućama do poslovne arterije grada, Ulice Main, koja se protezala kroz četiri bloka, od mosta na rijeci Wine na jednom kraju do željezničkog kolodvora na drugom. Ulicom Main dominirala je gostionica New Willard House, u čijoj su se točionici za nogometnih vikenda okupljali bivši studenti da se opijaju i prisjećaju studentskih dana. Ja sam u njoj preko studentskog servisa dobio posao konobara petkom i subotom navečer za minimalnu plaću od sedamdeset pet centa na sat i napojnice. Društveni život oko tisuću i dvjesto polaznika koledža uglavnom se odvijao iza masivnih crnih ukrašenih vrata bratstava i na prostranim zelenim travnjacima ispred njih – na kojima se, gotovo po svakom vremenu, moglo vidjeti dva-tri momka kako ganjaju loptu.
Moj cimer Flusser s prezirom je dočekivao svaku moju riječ i nemilice mi se rugao. Kad sam mu pokušao povlađivati, nazvao me je vitezom na bijelom konju. Kad sam mu rekao neka me ostavi na miru, odgovorio je: "Baš si osjetljiv za tako velikog momka". Navečer je na svom gramofonu uporno slušao Beethovena nakon što bih ja legao spavati, glasnoćom koja, čini se, drugoj dvojici mojih cimera nije toliko smetala koliko meni.
Ja o klasičnoj glazbi ništa nisam znao, a nije mi se osobito ni sviđala, a osim toga, trebao mi je san ako sam želio zadržati posao preko vikenda i nastaviti dobivati ocjene koje su me u oba semestra na Robertu Treatu dovele na popis najboljih studenata. Flusser nikad nije ustajao prije podneva, čak ni kad je imao predavanja, a svoj je gornji ležaj uvijek ostavljao nepospremljen, pa bi posteljina nemarno visila preko ruba kreveta i zaklanjala mi pogled na sobu s donjeg ležaja. Živjeti u njegovoj blizini bilo mi je još gore nego živjeti s ocem tijekom prve godine – tata je barem cijeli dan provodio u mesnici i brinuo se za moje dobro, premda na mahnit način. Sva tri moja cimera trebala su na jesen nastupiti u školskoj postavi igrokaza Na tri kralja, za koji ja nikad nisam čuo. U srednjoj školi bio sam pročitao Julija Cezara, a za kolegij književnosti na prvoj godini koledža Macbetha. Flusser je dobio ulogu Malvolija, pa je za onih večeri kad u sitne sate nije slušao Beethovena naglas recitirao stihove ispružen na ležaju iznad mojega. Katkad bi hodao po sobi uvježbavajući svoj završni stih koji je glasio: "Osvetit ću se svoj vašoj bagri." Ja bih ga iz kreveta preklinjao: "Flusser, molim te, ne bi li mogao biti malo tiši", na što bi on ponovio – vičući, hihoćući se ili prijeteći šapćući – "Osvetit ću se svoj vašoj bagri."
Samo nekoliko dana nakon dolaska na koledž, počeo sam po domovima tražiti nekoga s praznim krevetom u sobi tko bi me pristao primiti kao cimera. To je potrajalo još nekoliko tjedana, tijekom kojih je moja frustracija s Flusserom dosegla vrhunac. Jedne noći, otprilike sat vremena nakon što sam legao na spavanje, vičući sam ustao iz kreveta, zgrabio ploču s gramofona i razbio je o zid u najnasilnijem činu u životu.
– Upravo si razbio Kvartet broj šesnaest u F-duru – rekao mi je Flusser ne pomaknuvši se s gornjeg kreveta, na kojem je ležao pušeći cigaretu potpuno odjeven i s cipelama na nogama.
– Baš me briga! Pokušavam se naspavati!
Jedan od dvojice iz drugih kreveta upalio je golu stropnu žarulju. Obojica su ustala iz kreveta i stajala u uskim gaćama čekajući da vide što će se sljedeće dogoditi.
– Ti si tako dobar i pristojan dečko – rekao mi je Flusser. – Tako si uredan. Tako čestit. Pomalo nemaran s tuđim vlasništvom, ali inače spreman i voljan da budeš ljudsko biće.
– Što ima loše u tome što čovjek hoće biti ljudsko biće?
– Sve – odgovorio je Flusser. – Ljudska bića smrde do neba.
– Ti smrdiš! – povikao sam. – To je istina, Flusser! Ne tuširaš se, ne mijenjaš odjeću, nikad ne pospremiš krevet – ni prema kome ne pokazuješ obzir! Ili glumataš u četiri ujutro ili naviješ gramofon do daske!
– E pa, nisam ja dobar dečko kao ti, Marcus!
Nato se u razgovor napokon uključio jedan od ostale dvojice.
– Smiri se – rekao mi je taj cimer. – Flusser je običan gnjavator. Nemoj ga tako ozbiljno shvaćati.
– Ali moram se naspavati! – povikao sam. – Ako se ne budem naspavao, neću moći raditi! Samo bi mi još trebalo da se razbolim, za Boga miloga!
– Jedna mala bolest uopće ti ne bi škodila – odvratio je Flusser sa smiješkom, a onda se kratko i prezirno nasmijao.
– On nije normalan! – povikao sam drugoj dvojici. – Sve što kaže je ludo!
– Ti si uništio Beethovenov kvartet u F-duru – odvratio je Flusser – a meni kažeš da nisam normalan.
– Prestani, Bert! – rekao mu je jedan od ostale dvojice. – Začepi i pusti ga da ode spavati.
– Nakon što mi je taj barbarin razbio ploču?
– Reci mu da ćeš mu nadomjestiti ploču – rekao mi je drugi cimer. – Reci mu da ćeš otići u grad i kupiti mu novu. Hajde, reci mu, pa da se svi vratimo na spavanje.
– Kupit ću ti novu – rekao sam kipteći od bijesa zbog nepravednosti cijele situacije.
– Hvala – odvratio je Flusser. – Mnogo ti hvala. Ti si zbilja dobar dečko, Marcus. Besprijekoran. Čisti, uredno odjeveni Marcus! Na kraju uvijek učiniš pravu stvar, baš kao što te je mama naučila. Pravi Marko Aurelije!
Gramofonsku ploču kupio sam novcem od plaće koju sam zarađivao kao konobar u gostionici. Konobarski posao nije mi se sviđao. Premda sam imao mnogo kraće radno vrijeme nego kao očev pomoćnik u mesnici, ustanovio sam da mi je, zbog galame i prekomjernog opijanja, zbog smrada piva i cigaretnog dima što obavija prostoriju, taj posao mnogo naporniji i, na svoj način, jednako odvratan kao i najgori poslovi što sam ih morao obavljati u mesnici. Ja nisam pio ni pivo ni bilo koje drugo alkoholno piće, nikad nisam pušio, i nikad nisam pokušao zadiviti djevojke dernjavom i bučnim pjevanjem – kao što je činio velik broj pijanaca koji su petkom i subotom navečer dovodili djevojke na spojeve. Gotovo svaki tjedan održavale su se zabave "pribadanja", proslave neformalnih zaruka momka i djevojke iz Winesburga, na kojima bi on njoj darovao značku svog bratstva, da je nosi na prednjoj strani džempera ili bluze na predavanjima. Značka na trećoj godini, zaruke na četvrtoj i udaja nakon diplome – to su bili nedužni ciljevi većine djevica na koledžu za mog vlastitog djevičanskog boravka u Winesburgu.
Iza gostionice i okolnih dućana koji su gledali na Ulicu Main ležala je uska cesta od makadama. Studenti su cijelu večer ulazili i izlazili na stražnja vrata gostionice, da povraćaju ili da neometano pokušaju pipati i stiskati svoje djevojke u mraku. Kako bi prekinula te odlaske na pipanje, otprilike svakih pola sata cestom bi polako prokrstarila policijska kola s upaljenim svjetlima, tjerajući one koji su očajnički težili ejakulaciji pod vedrim nebom da se žurno vrate u zaklon gostionice. S rijetkim iznimkama, djevojke u Winesburgu bile su ili čedne ili neprivlačne, a činilo se da sve odreda vrlo dobro znaju kako se pristojno ponašati (drugim riječima, činilo se da ne znaju kako se loše ponašati i kako učiniti što nepristojno). Kad bi se napile, umjesto da postanu nasrtljive poput momaka, one bi se skutrile i pozlilo bi im. Čak i one koje bi se usudile izaći u stražnju ulicu na pipanje s dečkima, kad bi se vratile u gostionicu, izgledale su kao da su izašle samo popraviti frizuru. Meni bi se s vremena na vrijeme pokoja djevojka svidjela, pa bih se pokušao osvrnuti da je bolje pogledam trčeći amo-tamo s vrčevima piva. Gotovo bi se uvijek pokazalo da je momak s kojim je došla najnasrtljiviji i najnepodnošljiviji pijanac te večeri. Ali, budući da sam radio za plaću i napojnice, došao bih točno u pet svakog vikenda da se pripremim za večer, a ostao bih sve do poslije ponoći da očistim lokal. Cijelo sam se vrijeme trudio ostavljati dojam profesionalnog konobara, unatoč tome što su me ljudi pozivali prstima kako bi mi privukli pažnju ili oštrim zvižducima s prstima u ustima, i tretirali me više kao nekog lakaja nego kao kolegu studenta kojem treba dodatan posao. U prvih nekoliko tjedana, u više mi se navrata učinilo da me s jednog od bučnijih stolova pozivaju: "Hej, Židove! Dođi amo!" Ali radije sam vjerovao da sam to sebi samo umislio. Ustrajao sam u svojim obvezama, odlučan da postupam u skladu s lekcijom koju sam naučio od oca u mesnici: "Razreži šupak, gurni ruku unutra i izvuci drob! To je mučan i odvratan posao, ali mora se obaviti."
Bez iznimke, nakon večeri rada u gostionici, pivo bi klokotalo oko mene u svim mojim snovima: kapalo bi iz slavine u mojoj kupaonici, ispunilo zahodsku školjku kad bih povukao vodu, poteklo u čašu iz tetrapaka mlijeka koje sam pio uz obroke u studentskoj menzi. Obližnje jezero Erie, koje na sjeveru graniči s Kanadom a na jugu sa Sjedinjenim Državama, u mojim snovima više nije bilo deseto najveće slatkovodno jezero na svijetu, nego najveća masa piva na svijetu, a moj se posao sastojao u tome da ga ulijem u vrčeve i poslužim članovima raznih bratstava koji mi neprijateljski dovikuju:
– Hej, Židove! Dođi amo!
Na kraju sam uspio pronaći slobodan krevet, kat ispod onoga na kojem me je Flusser izluđivao, pa sam se, nakon što sam ispunio odgovarajuće obrasce kod prodekanove tajnice, uselio k jednom studentu strojarstva četvrte godine. Eywyn Ayers mlađi bio je krupan i šutljiv momak koji nedvojbeno nije bio Židov. Marljivo je učio, hranio se u kući svog bratstva i posjedovao crni LaSalle Touring Sedan sa četvorim vratima, proizveden 1940. godine, posljednje godine, kako mi je objasnio, u kojoj je General Motors još izrađivao taj sjajni automobil. Kad je bio klinac, bio je to obiteljski auto, a sada ga je držao parkiranog iza kuće svog bratstva. Samo studenti četvrte godine smjeli su imati automobile, a činilo se da ga Elwyn ima uglavnom zato da bi provodio popodneva preko vikenda prtljajući po njegovu impresivnom motoru. Kad bismo se vratili s večere – ja bih pojeo makarone i sir u sumornoj studentskoj kantini s ostalim "neopredijeljenim" studentima, a on pečenu govedinu, šunku, odrezak ili janjeći kotlet s drugovima iz svog bratstva – sjeli bismo za odvojene stolove, okrenute istom praznom zidu, i ne bismo progovorili cijelu večer. Kad bismo završili s učenjem, oprali bismo se u jednom od umivaonika zajedničke kupaonice na kraju hodnika, navukli pidžame, promrmljali laku noć i otišli na spavanje, ja na donjem ležaju a Elwyn Ayers mlađi na gornjem.
Život s Elwynom bio je vrlo sličan samačkom životu. Jedina stvar o kojoj sam ga ikad čuo oduševljeno pričati bile su odlike LaSallea iz 1940., koji je u odnosu na prethodne modele imao veći razmak između osovina kotača i veći karburator, što mu je davalo veću konjsku snagu. Svojim tihim i ravnim naglaskom Ohija, suho bi me prekinuo svaki put kad bih osjetio potrebu da na nekoliko minuta prekinem učenje i popričam s njim. Ali, ma koliko da sam se kao Elwynov cimer katkad osjećao osamljen, barem sam se riješio onoga nepodnošljivog gnjavatora Flussera, pa sam se mogao posvetiti dobivanju odličnih ocjena. Odricanja što ih je moja obitelj morala podnijeti kako bi me mogla poslati na koledž zahtijevala su da i dalje dobivam samo petice.
Kao student pripremnog stupnja prava, s politologijom kao glavnim predmetom, slušao sam kolegije o načelima američkog državnog uređenja i o američkoj povijesti do 1865. godine, uz obvezne kolegije iz književnosti, filozofije i psihologije. Upisao sam predvojničku obuku, pa sam mogao očekivati da će me nakon diplome poslati u Koreju sa činom poručnika. Rat je u tom trenutku već bio ušao u drugu strašnu godinu, a tričetvrt milijuna kineskih komunista i sjevernokorejskih vojnika redovito je poduzimalo masivne ofenzive. Pretrpjevši teške gubitke, snage Ujedinjenih naroda pod vođstvom Sjedinjenih Država, odgovarale bi masivnim protuofenzivama. Crta bojišnice pomicala se gore-dolje Korejskim poluotokom cijele prethodne godine, a glavni grad Južne Koreje, Seul, već je četiri puta bio zauzet i oslobođen. U travnju 1951. predsjednik Truman smijenio je generala MacArthura s mjesta zapovjednika, nakon što je MacArthur zaprijetio da će bombardirati i blokirati komunističku Kinu, a u rujnu, kad sam ja krenuo na Winesburg, MacArthurova zamjena, general Ridgway, bio je usred teške prve faze pregovora o primirju s komunističkom delegacijom Sjeverne Koreje, pa se činilo da bi rat mogao potrajati godinama, s još desecima tisuća poginulih, ranjenih i zarobljenih Amerikanaca. Američke postrojbe još se nikad nisu borile u tako strašnom ratu, suočavajući se s valom za valom kineskih vojnika, naizgled neosjetljivim na našu vatru, a često su se s njima morali boriti s bajunetama i golim rukama u streljačkim zaklonima. Broj poginulih američkih vojnika već je bio premašio sto tisuća, a velik dio njih bio je žrtva hladne korejske zime kao i vještine kineskih vojnika u borbi prsa o prsa i u noćnim sukobima. Vojnici komunističke Kine, koji su katkad napadali u tisućama, nisu komunicirali ni radijem ni voki-tokijem – njihova je vojska na mnogo načina još uvijek bila u predmehaniziranom stanju – nego zovom vojničke trube. Govorilo se da nema ničega strašnijeg od zvuka tih truba u mrklom mraku i rojeva neprijatelja, koji su se krišom ubacivali iza američkih crta bojišnice, kako uz bljeskove puščane paljbe jurišaju na naše umorne ljude, iscrpljene od studeni i skutrene u vrećama za spavanje.
Sukob između Trumana i MacArthura doveo je prethodnog proljeća do pokretanja senatske istrage oko Trumanova smjenjivanja generala. Ja sam sve to, zajedno s vijestima iz rata, pratio u novinama, koje sam opsesivno čitao od trenutka kad sam shvatio što bi me moglo snaći ako se crta bojišnice nastavi pomicati naprijed-natrag a da nijedna strana ne bude u stanju ostvariti pobjedu. Mrzio sam MacArthura zbog njegova desničarskog ekstremizma, koji je prijetio proširiti korejski sukob u posvemašnji rat s Kinom, a možda čak i sa Sovjetskim Savezom, koji je nedavno uspio proizvesti atomsku bombu. Obraćajući se zajedničkoj sjednici oba doma Kongresa tjedan dana nakon što je smijenjen, MacArthur se založio za bombardiranje kineskih zračnih baza u Mandžuriji i korištenje Čang-Kai-Šekovih kineskih nacionalističkih trupa u Koreji, a svoj je govor završio glasovitim oproštajem, obećavši da će "utonuti u sivilo, kao stari vojnik koji je samo nastojao izvršiti svoju dužnost onako kako mu je Bog dao da je shvati". Nakon tog govora, neki članovi Republikanske stranke počeli su častohlepnog generala s aristokratskom taštinom, koji je već prevalio sedamdesetu, predlagati za republikanskog kandidata na predsjedničkim izborima 1952. Kao što se moglo i očekivati, senator Joseph McCarthy izjavio je da je Trumanovo smjenjivanje MacArthura "možda najveća pobjeda što su je komunisti ikad izvojevali".
Svi muški studenti imali su obvezu odslušati jedan semestar predvojničke obuke – ili "vojnih znanosti", kako se taj tečaj nazivao u katalogu. Ako se želio kvalificirati za časnika i ući u vojsku kao potporučnik, pa nakon diplome odslužiti dvije godine u transportnim jedinicama, student je morao odslušati najmanje četiri semestra predvojničke obuke. Ako ste odslušali samo jedan obavezni semestar, bili ste u istom položaju kao i svi drugi novaci, pa vam se lako moglo dogoditi da nakon osnovne obuke završite kao običan redov u pješaštvu i da u nekom ledenom streljačkom zaklonu iščekujete zov trube s podignutom bajunetom na pušci M-l.
Moj tečaj iz vojnih znanosti trajao je sat i pol tjedno. S obrazovnog stanovišta, izgledao mi je kao djetinjasti gubitak vremena. Kapetan koji nam ga je predavao izgledao mi je priglup u usporedbi s ostalim profesorima (koji me ni sami nisu osobito oduševili), a materijali koje smo čitali bili su mi posve nezanimljivi. "Spustite kundak puške na zemlju i okrenite cijev unatrag. Stavite kapicu kundaka na cipelu usporedo s nožnim prstima. Uhvatite pušku između palca i prstiju desne ruke..." Ipak, prijavio sam se za testove i odgovarao na pitanja na tečaju kako bih mogao biti siguran da će me pozvati na napredni tečaj predvojničke obuke. Osmorica mojih starijih bratića – sedmorica s očeve strane i jedan s majčine – borili su se u Drugom svjetskom ratu, a dvojica od njih bili su obični vojnici s puškom koji su poginuli prije manje od deset godina, jedan kod Anzija 1943., a drugi u Ardenima 1944. Smatrao sam da su mi izgledi za preživljavanje mnogo bolji ako stupim u vojsku sa činom časnika, pogotovo ako mi ocjene na koledžu i uspjeh na godini – a čvrsto sam bio odlučio da postanem najbolji student na godini – omoguće da, kad se jednom nađem u vojsci, budem premješten iz transportnih jedinica (u kojima sam mogao završiti služeći na bojišnici) u jedinice vojne špijunaže.
Htio sam sve učiniti kako treba. Ako sve budem učinio kako treba, moći ću ocu opravdati trošak školovanja na koledžu u Ohiju umjesto u Newarku. Moći ću majci opravdati to što opet mora raditi puno radno vrijeme u mesnici. U samoj srži moje ambicije bila je želja da se oslobodim snažnog i čvrstog oca kojeg je odjednom spopao neobuzdan strah za dobro svog odraslog sina. Iako sam upisao pripremni stupanj prava, zapravo nisam namjeravao postati pravnik. Jedva da sam uopće i znao čime se pravnik bavi. Htio sam dobivati odlične ocjene, dobro spavati i ne svađati se s ocem kojeg sam volio, s ocem koji mi je zbog vještog baratanja dugim, kao britva oštrim noževima i velikim mesarskim sjekirama, bio prvi idol kad sam bio dječak. Kad god bih čitao o borbi bajunetama s Kinezima u Koreji, zamišljao sam očeve noževe i sjekire. Dobro sam znao kako ubitačno oštra oštrica može biti. A znao sam i kako izgleda krv, zgrušana među vratovima obredno zaklanih kokoši, kapajući mi na ruku iz goveđeg mesa kad sam rezao odrezak uz kost, probijajući se kroz smeđu papirnatu vrećicu unatoč unutrašnjem sloju voštanog papira, skupljajući se u ukrštenim usjeklinama na dasci za rezanje pod silom sjekire što se obrušava. Moj otac nosio je pregaču koja se vezala oko vrata i iza leđa, a ona je uvijek bila krvava, čista pregača uvijek bi se u roku od sat vremena nakon otvaranja mesnice razmazala krvlju. I majka je bila prekrivena krvlju. Jednog dana kad je rezala komad jetre – koja vam se kliže i migolji pod rukom ako je ne uhvatite dovoljno čvrsto – zasjekla je dlan, pa je morala hitno otići u bolnicu da joj stave dvanaest bolnih šavova. A koliko god da sam se trudio biti oprezan i pažljiv, ja sam se porezao desetke puta, pa sam morao nositi gaze, a onda bi me otac korio zato što sam dopustio da mi misli odlutaju dok radim nožem. Odrastao sam uz krv – uz krv, mast, brusove za noževe i strojeve za rezanje, amputirane prste ili prste kojima nedostaju dijelovi na rukama trojice svojih stričeva pa i oca – i nikad se na nju nisam uspio naviknuti i nikad mi se nije sviđala. Otac mog oca, koji je umro prije mog rođenja, bio je košer mesar (po njemu sam dobio ime Marcus, a on, zahvaljujući svom opasnom zanimanju, nije imao pola palca), a to su bila i tri očeva brata, stric Muzzy, stric Shecky i stric Artie; svaki od njih imao je mesnicu poput naše u različitim dijelovima Newarka. Krv na izbrazdanim i uzdignutim drvenim podlogama u stražnjem dijelu rashlađenih vitrina od porculana i stakla, na vagama, na brusovima, na razbucanom rubu rola voštanog papira, na vrhu gumene cijevi kojom smo prali pod hladnjaka – miris krvi bio je prvo što bi me zapahnulo svaki put kad bih posjetio stričeve i strine u njihovim mesnicama. Onaj miris trupla, nakon što je zaklano a prije no što je skuhano, pogodio bi me svaki put. A onda je Abe, Muzzyjev sin i zakoniti nasljednik, poginuo u Anziju, a Dave, Sheckyjev sin i zakoniti nasljednik, u Ardenima, pa su preživjeli Messneri bili prekriveni njihovom krvlju.
Sve što sam znao o odvjetničkom poslu bilo je da je to najdalje što čovjek može pobjeći od života u smrdljivoj krvavoj pregači – krv, mast, komadići droba, sve vam je to prekrivalo pregaču jer ste njome stalno brisali ruke. Rado sam pristao raditi za oca kad se to od mene očekivalo, i poslušno sam od njega naučio sve što me je mogao naučiti o mesarskom poslu. Ali nikad nisam uspio naučiti da volim krv, pa čak ni da prema njoj budem ravnodušan.
Jedne večeri dok smo Elwyn i ja učili u svojoj sobi, dva člana židovskog bratstva pokucala su nam na vrata i zapitala me ne bih li mogao izaći da malo popričamo u Owlu, omiljenom sastajalištu studenata. Izašao sam na hodnik i zatvorio za sobom vrata da ne smetam Elwynu.
Ja se ne namjeravam priključiti nijednom bratstvu – rekao sam im.
– Pa i ne moraš – odgovorio je jedan od njih. Bio je viši od svog kolege i nekoliko centimetara viši od mene, a imao je onaj lagani, samopouzdani i opušteni način ophođenja koji me podsjetio na sve one čarobno ugodne momke lijepa izgleda koji su predsjedali studentskim vijećima u srednjoj školi, i koje su njihove djevojke, zvijezde navijačica na utakmicama ili mažoretkinje s bubnjevima, obožavale. Ti mladići nikad nisu doživjeli poniženje, koje je nama ostalima uvijek zujalo negdje iznad glave poput muhe ili komarca koji nikako da vas ostavi na miru. Što evolucija ima na umu kad jednom od milijun ljudi da je da izgleda kao ovaj momak što stoji preda mnom? Čemu služi ovakav zgodan izgled, osim da svraća pozornost na nesavršenost svih ostalih? Ni mene bog tjelesne ljepote nije posve zanemario, ali okrutni standard što ga je postavljao ovaj uzor pretvarao je svakoga, u usporedbi s njim, u čudovište prosječnosti. Morao sam namjerno skretati pogled u stranu dok sam mu se obraćao, imao je tako savršene crte lica i izgledao tako ponižavajuće i sramotno dobro – tako značajno.
– Zašto jedan dan ne dođeš na večeru u kuću našeg bratstva? – upitao me je. – Dođi sutra navečer. Sutra je za večeru pečena govedina. Pojest ćeš ukusan obrok i upoznati članove našeg bratstva, bez obveze da učiniš išta drugo.
– Ne – odgovorio sam. – Ja ne vjerujem u bratstva.
– Ne vjeruješ u bratstva? Što se tu ima vjerovati ili ne vjerovati? To je skupina istomišljenika koja se okuplja radi prijateljstva i druženja. Zajedno se bavimo sportom, organiziramo plesove i zabave, zajedno jedemo. Inače čovjek ovdje može biti strašno osamljen. Znaš li da je od tisuću i dvjesto studenata na ovom koledžu Židova manje od sto? To je prilično malen postotak. Ako se ne pridružiš nama, jedino je drugo bratstvo koje prima Židove nesektaško bratstvo, a oni nemaju bogzna kakva sredstva i društveni kalendar. Nego, da ti se predstavim – zovem se Sonny Cottier.
To je ime običnog smrtnika, pomislio sam. Kako je to moguće, s tim sjajnim crnim očima, s tom dubokom rupicom na bradi i s tom bujnom kovrčavom tamnom kosom? Pa i s tom samopouzdanom rječitošću?
– Ja sam na četvrtoj godini – rekao mi je. – Ne želim te prisiljavati. Ali članovi našeg bratstva primijetili su te i viđaju te naokolo, a oni vjeruju da bi ti bio sjajna prinova u našem bratstvu. Znaš, Židovi ovamo dolaze u većem broju tek od malo prije rata, mi smo razmjerno novo bratstvo na kampusu, a ipak smo osvojili školski kup više puta od bilo kojeg drugog bratstva u Winesburgu. Mnogi naši članovi marljivi su studenti koji se spremaju za studij medicine ili prava. Razmisli o tome, hoćeš li? I nazovi me u kuću bratstva ako odlučiš svratiti da nas pozdraviš. A ako odlučiš ostati na večeri, još bolje!
Sutradan navečer, posjetila su me dva člana nesektaškog bratstva. Jedan je bio sitan, plavokos momak, za kojeg nisam znao da je homoseksualac – poput većine heteroseksualaca svoje dobi, zapravo nisam posve vjerovao da homoseksualci doista postoje – a drugi je bio debeo i prijateljski nastrojen crnac, koji je govorio za obojicu. Bio je jedan od tri crnca u cijelom studentskom tijelu – nijedan profesor nije bio crnac. Druga dva crna studenta bile su djevojke, a one su bile članice malog nesektaškog sestrinstva, koje se sastojalo gotovo isključivo od malog broja židovskih djevojaka na koledžu. Nigdje se nije moglo vidjeti lice nekog istočnjaka, svi su bili bijelci i kršćani, svi osim mene, ovog crnca i nekoliko desetaka drugih. Što se tiče homoseksualaca među studentima, nisam imao pojma koliko ih ima. Nisam shvatio da je Bert Flusser homoseksualac čak ni dok je spavao na ležaju iznad mene. To mi je tek poslije postalo jasno.
– Ja sam Bill Quinby – rekao je crnac – a ovo je još jedan Bill, Bill Arlington. Mi smo iz Xi Delte, nesektaškog bratstva.
– Prije no što nastavite – rekao sam – ja se ne namjeravam učlaniti ni u jedno bratstvo. Radije ću biti nezavisan.
Quinby se nasmijao.
– Naše bratstvo uglavnom se sastoji od studenata koji se nisu namjeravali učlaniti ni u jedno bratstvo. Većina studenata u našem bratstvu ne razmišlja poput običnih muških studenata na koledžu. Oni se protive diskriminaciji i nimalo ne nalikuju na studente kojima savjest dopušta da budu članovi bratstava koja ne primaju ljude drugih rasa i vjera. Čini mi se da i ti slično misliš. Jesam li u krivu?
– Momci, cijenim što ste svratili, ali ja se ne namjeravam učlaniti ni u jedno bratstvo.
– Mogu li te upitati zašto? – htio je znati Quinby.
– Radije bih bio samostalan i posvetio se studiju – odgovorio sam mu.
Quinby se opet nasmijao.
– Pa, i što se toga tiče, većina naših članova namjeravala je biti samostalna i studirati. Zašto ne svratiš u posjet? Mi ni po čemu ne nalikujemo na konvencionalno bratstvo u Winesburgu. Mi smo drukčiji, ako tako mogu reći – skupina autsajdera koja se okupila jer ne pripada insajderima, niti dijeli njihove interese. Čini mi se da bi se ti kod nas osjećao kao kod kuće.
Zatim je progovorio drugi Bili, riječima koje su bile vrlo slične onome što mi je sinoć rekao Sonny Cottier.
– Ako živi posve sam, čovjek na ovom koledžu može biti strašno osamljen – rekao mi je.
– Riskirat ću – odgovorio sam. – Ne bojim se samoće. Imam posao i imam studij, a to mi ne ostavlja mnogo vremena za osamljenost.
– Ti mi se sviđaš – rekao je Bill Quinby kroz dobrodušan smijeh. – Sviđa mi se tvoja samouvjerenost.
– A polovica članova vašeg bratstva – odvratio sam – osjeća istu vrstu samouvjerenosti.
Sva smo se trojica nasmijala. Svidjela su mi se ta dva Billa. Čak mi se svidjela pomisao da budem član bratstva koje u svojim redovima ima i crnca – to bi doista bilo nešto posebno, osobito kad bih ga doveo kući u Newark na veliku večeru obitelji Messner na Dan zahvalnosti – ali ipak sam rekao:
– Moram vam reći, mene ne zanima ništa osim studija. Ne mogu si to dopustiti. Sve ovisi o mom studiju. – Mislio sam, kao što sam često mislio u dane kad su vijesti iz Koreje bile osobito loše, kako ću, kad diplomiram s najboljim ocjenama, postići da me iz transportnih jedinica prebace u jedinice vojne špijunaže. – Zato sam došao, i to ću učiniti. Ipak vam hvala.
U nedjelju ujutro, za redovitog tjednog telefonskog poziva u New Jersey na račun roditelja, iznenadilo me kad sam shvatio da oni znaju za posjet Sonnyja Cottlera. Kad bih nazvao roditelje, govorio sam im što je manje moguće kako bih spriječio da mi se otac miješa u poslove. Uglavnom sam im govorio da se dobro osjećam i da je sve u redu. Majci je to bilo dovoljno, ali otac bi me neizostavno upitao:
– Pa, ima li još što novo? Čime se još baviš?
– Učim. Učim i preko vikenda radim u gostionici.
– A kako se zabavljaš?
– Nikako, zapravo. Zabava mi nije potrebna. Nemam za nju vremena.
– Je li već koja djevojka na vidiku?
– Još nije – odgovorio bih.
– Budi oprezan – rekao bi on.
– Hoću.
– Znaš što mislim reći – rekao bi on.
– Znam.
– Ne želiš se valjda uvaliti u nevolje.
– Neću – odgovorio bih kroz smijeh.
– Sam si... to mi se ne sviđa – rekao bi mi otac.
– Dobro mi je samom.
– A ako se uvališ u nevolju – a nitko ti ondje ne može pomoći i dati savjet – što onda?
To je bio uobičajen razgovor, ispresijecan njegovim stalnim kašljanjem. Ovog nedjeljnog jutra, međutim, čim sam nazvao, rekao mi je:
– Dakle, ako se ne varam, upoznao si mladog Cottlera. Znaš o kome govorim, zar ne?
Njegova teta živi ovdje u Newarku. Udana je za Spectora, vlasnika prodavaonice uredskog pribora ovdje u Ulici Market. Spector je Sonnyjev tetak. Kad smo joj rekli gdje si, rekla nam je da joj je djevojačko prezime Cottier, da obitelj njezina brata živi u Clevelandu, da joj nećak ide u isti koledž i da je predsjednik židovskog bratstva. Pa i predsjednik vijeća svih bratstava. Što kažeš na to? Donald. Donald Cottier. Zovu ga Sonny, nije li tako?
– Tako je – odgovorio sam.
– Dakle, on te je posjetio... to je sjajno. On je košarkaška zvijezda, ako sam dobro shvatio, i jedan od najboljih studenata. Što ti je rekao?
– Pokušao me nagovoriti da se učlanim u njegovo bratstvo.
– I?
– Rekao sam mu da me to ne zanima.
– Ali njegova teta kaže da je on sjajan dečko. Ima sve petice, kao i ti. I zgodan je dečko, ako se ne varam.
– Jako zgodan – umorno sam odvratio. – Pravi dečko iz snova.
– Što bi to trebalo značiti? – upitao je.
– Tata, prestani mi slati ljude u posjet.
– Ali ti si tamo posve sam. Smjestili su te u sobu sa tri židovska cimera kad si stigao, a ti si odmah otišao i uselio se kod Nežidova.
– Elwyn je savršen cimer. Tih, obziran, uredan i marljiv. Boljeg cimera ne bih mogao poželjeti.
– Jasno, jasno, nemam ništa protiv njega. A onda te posjeti mladi Cottier...
– Tata, ne mogu ovo više podnijeti.
– Ali kako da znam što se s tobom događa? Kako da znam što radiš? Mogao bi raditi bilo što.
– Radim samo jednu stvar – odgovorio sam čvrstim glasom. – Učim i odlazim na predavanja. I u petak i subotu zarađujem oko osamnaest dolara u gostionici.
– A što je loše u tome da imaš židovske prijatelje na takvom mjestu? Nekoga s kim možeš objedovati, otići u kino...
– Pazi, znam što radim.
– S osamnaest godina?
– Tata, spustit ću slušalicu. Mama?
– Da, dragi?
– Spuštam slušalicu. Čut ćemo se iduće nedjelje.
– A što je s mladim Cottlerom... – bile su posljednje riječi koje sam čuo.
Jedna djevojka doista je bila na vidiku. Još je nisam upoznao, ali bacio sam oko na nju. Bila je studentica druge godine koja se poput mene premjestila s drugog koledža, blijeda i mršava djevojka tamne kestenjaste kose i, kako mi se činilo, obeshrabrujuće suzdržana i samopouzdana držanja. Katkad bi sjedila kraj mene na satovima povijesti, ali bojao sam se da će mi reći neka je ostavim na miru, pa još uvijek nisam smogao hrabrosti da je pozdravim klimanjem glavom, a kamoli da joj se obratim. Jedne večeri vidio sam je u knjižnici. Sjedio sam za stolom na katu s policama knjiga koji je gledao na glavnu čitaonicu, a ona je sjedila za jednim od dugih stolova u prizemlju i marljivo pravila bilješke iz udžbenika. Dvije su me stvari očarale. Jedna je bila razdjeljak u njenoj prekrasnoj kosi. Nikad me prije nije toliko privukao razdjeljak u nečijoj kosi. Druga je stvar bila njena lijeva noga, koju je prebacila preko desne i ritmički njihala gore-dolje. Haljina joj je padala do polovice potkoljenice, kako se tada nosilo. Ipak, sa svog sam mjesta mogao vidjeti neprestano njihanje te noge ispod stola. Mora da je tako sjedila dva sata, bez prestanka praveći bilješke, a ja sam cijelo to vrijeme proveo gledajući pravilan razdjeljak u njenoj kosi i neprekidno njihanje noge gore-dolje. Ne prvi put, zapitao sam se kakvo zadovoljstvo djevojke nalaze u takvom njihanju noge. Ona se bila zadubila u domaću zadaću, a mene je, kao pravog osamnaestogodišnjaka, obuzela želja da joj gurnem ruku pod haljinu. Snažnu želju da odjurim u zahod priječio je strah da će me, ako to učinim, možda zateći na djelu knjižničar ili profesor, a možda čak i neki pošteni student, pa će me izbaciti iz škole i poslati s puškom na ramenu u Korejski rat.
Navečer sam ostao za svojim stolom do dva ujutro – spustivši stolnu svjetiljku da ne smetam Elwynu, koji je spavao na gornjem ležaju – kako bih dovršio zadaću koju prije nisam uspio napisati jer me zaokupila zanjihana noga djevojke s kestenjastom kosom.
Ono što se dogodilo kad sam je izveo premašilo je sve što bih bio mogao zamisliti u zahodu knjižnice, da sam smogao hrabrosti da se povučem u jedan odjeljak zahoda i privremeno si olakšam muke. Pravila koja su propisivala život djevojaka u Winesburgu bila su tako stroga da moj otac ne bi imao ništa protiv da ih nametnu meni. Sve studentice, uključujući i one na četvrtoj godini, morale su se na odlasku i dolasku potpisati u svojim studentskim domovima, kad god bi navečer izašle, pa makar išle samo u knjižnicu. Preko tjedna nisu smjele ostati vani dulje od devet sati, a petkom i subotom dulje od ponoći. Naravno, ulazak u muške domove ili u domove bratstava nije im bio dopušten, osim ako nisu imale pratnju, a ni studenti nisu smjeli ulaziti u ženske domove, osim u malu primaću sobu, da ondje sjedeći na sofi s cvjetnim uzorcima pričekaju djevojku s kojom su izlazili, koju bi dežurna studentica u prizemlju pozvala kućnim telefonom. Dežurna studentica provjerila bi mladićevo ime u njegovoj osobnoj iskaznici, koju joj je bio dužan pokazati. Budući da je svim studentima, osim onima koji su pohađali posljednju godinu, bilo zabranjeno da na koledžu imaju automobile – a na koledžu koji su pohađali studenti uglavnom iz srednjeg sloja, samo je nekolicina imala obitelji koje su im mogle priuštiti auto i njegovo održavanje – gotovo da i nije bilo mjesta gdje bi studentski par mogao ostati sam. Neki su odlazili na gradsko groblje i upuštali se u seksualne igrice naslanjajući se na nadgrobne spomenike, pa čak i ležeći na samim grobovima; drugi su se zadovoljavali onim malim što su mogli doživjeti u kinu; ali uglavnom bi, nakon večernjih izlazaka, pritisnuli djevojke uz debla drveća u mraku četverokuta na kojem su ležala tri ženska studentska doma, pa su se nedjela što su ih školska pravila pokušavala spriječiti djelomice događala među brijestovima koji su uljepšavali studentske domove koledža. Uglavnom nisu išli dalje od pipanja i milovanja preko slojeva odjeće, ali kod muških je studenata strast za čak i tako jadnim zadovoljenjem bila bezgranična.

Budući da evolucija mrzi predigru bez vrhunca, prevladavajući seksualni običaji često bi izazvali mučne tjelesne posljedice. Dugotrajna nadraženost bez završne orgazmičke paljbe često je snažne mlade muškarce dovodila do toga da hramaju poput bogalja, sve dok bolno žarenje, probadanje i grčenje te rasprostranjene testikularne torture poznate pod imenom modra jaja ne bi polako popustilo i prošlo. Petkom i subotom navečer, modra jaja predstavljala su u Winesburgu pravilo, koje je pogađalo desetke studenata između otprilike deset sati i ponoći, a ejakulacija, taj najblagotvorniji od svih prirodnih lijekova, bila je događaj koji im je uvijek izmicao, događaj koji student na životnom vrhuncu spolne moći u svojoj erotskoj karijeri nikad nije uspio doseći.
One večeri kad sam izveo Oliviju Hutton, moj cimer Elwyn posudio mi je svoj crni LaSalle. Bila je to večer u tjednu, kad nisam radio, pa smo morali rano početi kako bismo se do devet sati stigli vratiti do njena doma. Odvezli smo se u L'Escargot, najpomodniji restoran u okrugu Sandasky, desetak milja od koledža niz potok Wine. Ona je naručila puževe, glavno jelo večeri, ali ja nisam, ne samo zato što ih nikad nisam kušao niti mogao zamisliti da ih jedem, nego i zato što sam nastojao što manje potrošiti. Odveo sam je u L'Escargot zato što mi se činila previše profinjena za prvi spoj u Owlu, gdje ste mogli dobiti hamburger, pomfrit i kolu za manje od pedeset centa. Osim toga, koliko god da sam se u L'Escargotu osjećao kao uljez, taj me je osjećaj još više mučio u Owlu, čiji bi se vlasnici obično natiskali u odjeljke sa članovima svojih bratstava ili sestrinstava i, kako mi se činilo, uglavnom razgovarali o društvenim događajima prethodnog vikenda ili o društvenim događajima koji ih očekuju sljedećeg vikenda. Dok sam radio kao konobar u Willardu, popeli su mi se navrh glave i oni i njihova druženja.
Olivia je naručila puževe a ja nisam. Olivia je potjecala iz imućnog predgrađa Clevelanda a ja nisam. Njeni su roditelji bili rastavljeni a moji nisu, niti se to uopće moglo zamisliti. Ona se premjestila u Ohio s koledža Mount Holeoky, iz razloga koji su imali neke veze s rastavom njenih roditelja, ili je barem ona tako tvrdila. A bila je još i zgodnija no što mi je izgledala na predavanjima. Nikad joj se nisam dovoljno dugo zagledao u oči da shvatim koliko su krupne. Niti sam shvatio koliko joj je koža prozirna. Niti sam joj se usudio dovoljno dugo gledati usta da shvatim koliko joj je gornja usnica puna, i kako se izazovno isturi svaki put kad bi izgovorila određene riječi, riječi koje su počinjale glasovima "m", "w", "wh", "s", "sh", ili kad bi izgovorila uobičajenu potvrdu "sure" predući poput mačkice.
Nakon deset-petnaest minuta razgovora, ona je na moje iznenađenje posegnula preko stola i dodirnula mi nadlanicu.
– Kako si napet! – rekla mi je. – Opusti se!
– Ne znam kako – odgovorio sam. Rekao sam to kao površnu i neobaveznu šalu, ali bila je to istina. Ja sam uvijek radio na sebi. Uvijek sam imao neki cilj. Dostavljao sam narudžbe, čerupao kokoši, čistio mesarske blokove i dobivao petice kako nikad ne bih razočarao roditelje. Držao sam bejzbolsku palicu bliže sredini kako bih pogodio loptu i postigao da padne između unutrašnjeg i vanjskog polja protivničke momčadi. Premjestio sam se s Roberta Treata kako bih pobjegao od očevih nerazumnih ograničenja. Nisam se učlanio u bratstvo kako bih se mogao posvetiti učenju. Krajnje sam ozbiljno shvaćao predvojničku obuku jer nisam želio završiti u Koreji. A sada je moj cilj bila Olivia Hutton. Odveo sam je u restoran koji me je stajao gotovo polovicu zarade od vikenda, zato što sam je želio navesti na pomisao da sam iskusan svjetski čovjek kao i ona, a i zato što sam želio da večera završi prije no što je i počela, kako bih je mogao posjesti na prednje sjedalo auta i odvesti nekamo gdje bih je mogao milovati. Moja spolna iskustva do tog trenutka bila su prilično jadna. U srednjoj školi uspio sam milovati dvije djevojke, a sa svakom od njih hodao sam gotovo godinu dana. Samo jedna od njih bila mi je voljna uzvratiti milovanje. Morao sam dodirnuti Oliviju, jer to je bio jedini način da izgubim djevičanstvo prije no što završim koledž i odem u vojsku. Evo – još jedan cilj: unatoč strogim običajima koji su u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata još uvijek vladali na tom prosječnom malom koledžu na Srednjem zapadu, čvrsto sam odlučio da izgubim nevinost prije no što umrem.
Poslije večere, odvezao sam je od studentskog doma na kampusu do ruba grada i parkirao auto na cesti kraj groblja. Već je bilo malo poslije osam, pa mi je ostalo manje od sat vremena da je dovedem natrag do studentskog doma prije no što zaključaju vrata za noć. Nisam znao gdje bih drugdje parkirao, premda sam se bojao da se iza Elwynova auta ne zaustavi onaj policijski auto koji s upaljenim svjetlima kruži uličicom iza gostionice, pa da nam jedan od policajaca ne priđe, uperi svjetiljku u prednja sjedala i upita: "Je li sve u redu, gospođice?" Tako su se policajci izražavali kad bi to radili, a u Winesburgu su to radili bez prekida.
I tako, kad sam ugasio motor LaSallea i okrenuo se da je poljubim, morao sam se brinuti zbog policajaca i zbog kasnog sata – već je bilo osam i deset. Olivia mi je bez opiranja uzvratila poljubac. "Izbjegni odbijanje", savjetovao sam sebi, "zadovolji se ovime!" Ali bio je to neostvariv savjet, s kojim se moj ukrućeni ud nije složio. Oprezno sam joj zavukao ruku pod kaput, otkopčao bluzu i gurnuo prste na grudnjak. Kad sam joj počeo milovati tkaninu na kupama grudnjaka, ona je jače otvorila usta i nastavila me ljubiti s dodatnim zavodljivim poticajem svog jezika. Bili smo sami u autu na neosvijetljenoj cesti, moja ruka kružila je pod njenom bluzom, a njen jezik po mojim ustima, isti onaj jezik koji je samotno živio u tami njenih usta i koji mi se sada činio najpromiskuitetnijim organom od svih. Nikad prije nisam u ustima osjetio ničiji jezik osim vlastitog. Već me je i to gotovo natjeralo da svršim. To je sigurno bilo dovoljno. Ali brzina kojoj mi je dopuštala da nastavim – a i njen jezik koji je jurio, brisao, klizio i lizao mi zube, taj jezik nalik na tijelo bez kože – nagnao me je da joj oprezno pokušam pomaknuti ruku na hlače među nogama. I opet me nije dočekao nikakav otpor. Nije bilo borbe.
Ono što se zatim dogodilo zbunjivalo me je još tjednima. A čak i mrtav, kakav sam sada i kakav sam već tko zna koliko dugo, još uvijek pokušavam rekonstruirati navade što su vladale na kampusu i rekapitulirati sve svoje neuspješne pokušaje da ih izbjegnem, pokušaje koji su prouzročili niz neprilika i naposljetku doveli do moje smrti u dobi od devetnaest godina. Čak i sada (ako se može reći da riječ "sada" uopće još nešto znači), onkraj tjelesnog postojanja, u životu kakav ja ovdje vodim (ako riječi "ja" i "ovdje" još nešto znače) samo kao sjećanje (ako je "sjećanje", strogo govoreći, onaj sveobuhvatni medij u kojem i dalje trajem kao "ja"), Olivijini postupci još uvijek me zbunjuju. Služi li vječnost tome da se čovjek petlja oko životnih sitnica? Tko bi mislio da ću se zauvijek morati sjećati svakog trenutka svog života, sve do najsitnijih djelića? Ili je možda samo moj zagrobni život takav? Je li svačiji zagrobni život isto tako jedinstven kao i život što ga je vodio prije smrti, kao neuništiv otisak prsta što se razlikuje od svih drugih? Nema načina da to ustanovim. Kao i u životu, znam samo ono što je sada, a sadašnjost se nakon smrti pretvara u prošlost. Čovjek nije vezan za svoj život samo prije smrti, on ostaje za njega vezan i nakon što umre. Ili je to možda, ponavljam, tako samo u mom slučaju. Tko mi je mogao reći? Bi li smrt bila jednako strašna da sam znao kako ona nije vječno ništavilo nego niz sjećanja što se ponavljaju bez kraja? A možda je to stanje neprekidnog prisjećanja samo predvorje što vodi u ništavilo? Ja sam, kao nevjernik, pretpostavljao da u zagrobnom životu nema ni satova ni tijela ni mozga ni duše ni boga – da nema nikakvih oblika, ni forme ni supstancije, da je smrt potpuni prestanak svega. Nisam znao da smrt neće biti ništavilo bez sjećanja, nego da će sjećanje biti sve. Osim toga, nemam pojma traje li ovo prisjećanje tri sata ili milijun godina. Ovdje nije nestalo sjećanje – nestalo je vrijeme. A sjećanje se nikad ne prekida – jer u zagrobnom životu ne postoji ni spavanje. Osim ako samo to sjećanje nije san zauvijek prošle prošlosti što je zauvijek sjedinjena s pokojnikom. Ali, bio ovo san ili ne, nemam ovdje o čemu drugom razmišljati nego o svom prošlom životu. Znači li to da se nalazim u paklu? Ili u raju? Je li moje sadašnje stanje bolje ili gore od ništavila? Čovjek bi očekivao da će nakon smrti barem nestati nesigurnosti. Ali, budući da ja pojma nemam ni gdje sam ni što sam, niti koliko ću dugo u ovom stanju ostati, izgleda da nesigurnost ostaje i poslije smrti. Ovo posve sigurno nije onaj prostrani raj iz religijskih predodžbi, u kojem se svi mi dobri ljudi ponovo nađemo na okupu, savršeno sretni jer nam prijetnja smrti više ne visi nad glavom. Samo, da ne bude nikakvog nesporazuma, imam snažan dojam da se i ovdje može umrijeti. Jedno je sigurno, odavde se ne može krenuti naprijed. Ovo mjesto nema vrata. Nema prozora. Jedini je smjer (zasad?) unatrag. A prosuđivanju nema kraja, ne zato što vas prosuđuje neko božanstvo, nego zato što sami cijelo vrijeme nemilosrdno prosuđujete vlastite postupke.
Ako me pitate kako je to moguće – to sjećanje za sjećanjem i ništa drugo osim sjećanja – naravno da vam ne mogu odgovoriti, ne zato što ni "vi" ni "ja" ne postojimo, baš kao što ne postoji ni "ovdje" ni "sada", nego zato što postoji samo sjećanje na prošlost, premda ne kao ponovno proživljavanje prošlosti, ne kao doživljavanje prošlosti u neposrednosti ćutilnih utisaka, nego samo kao naknadno prisjećanje. A koliko ja svoje prošlosti još mogu podnijeti? Čini mi se kao da u ovom svijetu bez satova već milijun godina samome sebi neprekidno prepričavam svoju priču i u bestjelesnom stanju virim u tu spilju sjećanja. Hoće li se ovo doista nastaviti unedogled – hoće li mojih malih devetnaest godina trajati zauvijek, a sve će ostalo zauvijek biti odsutno, hoće li mojih kratkih devetnaest godina ostati ovdje kao ustrajna prisutnost kojoj ne mogu umaći, a sve što ih je činilo stvarnima, sve što ih je okruživalo, ostati samo vrlo blijeda maštarija?
Ja tada nisam mogao povjerovati – a smiješno je što ne mogu ni sada – da se ono što je uslijedilo dogodilo zato stoje Olivia tako htjela. Takve se stvari naprosto nisu događale između konvencionalno odgojenog momka i čestito odgojene djevojke u vrijeme dok sam još bio živ, 1951. godine, kad je Amerika, po treći put u samo pola stoljeća, opet ušla u rat. Ja posve sigurno nisam mogao povjerovati da je ono stoje uslijedilo moglo biti izazvano time što sam se ja Oliviji sviđao, a kamoli time što me je željela. Koja bi djevojka na koledžu Winesburg nekog momka mogla smatrati "poželjnim"? Ja nikad nisam čuo da djevojke gaje takve osjećaje, ni u Winesburgu ni u Newarku, ni bilo gdje drugdje. Koliko sam ja znao, djevojke se nisu uspaljivale takvim željama, one su se uspaljivale zbog ograničenja, zabrana i neskrivenih tabua, zbog svega onoga što je, na kraju krajeva, služilo ostvarenju najsnažnije ambicije većine studentica koje su sa mnom pohađale Winesburg: da nađu nekog pouzdanog momka koji će imati dobro plaćen posao, pa da s njim započnu upravo onakav obiteljski život kakav su, otišavši na koledž, privremeno morale napustiti, i da taj život započnu što prije.
A nisam mogao povjerovati ni to da je Olivia učinila ono što je učinila zato što je u tome uživala. Ta pomisao bila je previše začudna čak i za otvorenog i inteligentnog mladića kakav sam ja bio. Ne, ono što se dogodilo moglo je biti samo posljedica činjenice da s njom nešto ne valja, premda to možda nije bio moralni ili intelektualni nedostatak – na predavanjima je ostavljala dojam kao da je intelektualno superiorna svim djevojkama koje sam ikad upoznao, a ništa za večerom nije me navelo na pomisao da nema skroz-naskroz solidan karakter. Ne, ono što je učinila moralo je biti uzrokovano nekom abnormalnošću. "To je zato što su joj roditelji rastavljeni", rekao sam sebi. Ne postoji drugo objašnjenje za tako duboku zagonetku.
Kad sam se poslije vratio u svoju sobu, Elwyn je još uvijek učio. Vratio sam mu ključeve LaSallea, a on ih je prihvatio ne prekinuvši podcrtavanje teksta u jednom od svojih udžbenika iz strojarstva. Na sebi je imao donji dio pidžame i majicu s kratkim rukavima, a na stolu kraj njega stajale su četiri prazne boce Coca-Cole. Prije no što oko ponoći završi s učenjem, popit će ih barem još četiri. Iznenadilo me je što me ništa nije pitao o mom sastanku – on sam nikad nije izlazio ni na sastanke ni na društvene događaje svog bratstva. U srednjoj školi u Cincinnatiju bavio se hrvanjem, ali na koledžu se odrekao sporta kako bi se potpuno posvetio studiju strojarstva. Otac mu je bio vlasnik kompanije za tegljače na rijeci Ohio, a Elwyn je planirao jednog dana preuzeti njegovo mjesto na čelu tvrtke. U ostvarivanju tog cilja bio je odlučniji čak i od mene.
Ali kako da se operem, odjenem pidžamu i odem na spavanje a da nikome ništa ne kažem o izvanrednoj stvari koja mi se dogodila? Ipak sam upravo tako namjeravao postupiti, što mi je gotovo i uspjelo, sve dok se, nakon oko četvrt sata ležanja u krevetu, dok je Elwyn učio za stolom, nisam pridigao na lakat i objavio:
– Popušila mi ga je.
– Aha – rekao je Elwyn i ne podigavši pogled sa stranice koju je čitao.
– Pofafala mi ga je.
– Okej – rekao je Elwyn nakon dulje stanke, procijedivši ta dva sloga kako bi mi dao do znanja da se neće dati omesti u učenju, bez obzira na to što ja sljedeće kažem.
– Nisam je čak ni zamolio da to učini – rekao sam mu. – Ne bi mi palo na pamet da je zamolim. Uopće je ne poznajem. A ona mi ga je ipak popušila. Jesi li ikad čuo za takvo što?
– Nisam – odgovorio je Elwyn.
– To je zato što su joj roditelji rastavljeni.
Nato se okrenuo da me pogleda. Imao je okruglo lice, veliku glavu i tako izrazite crte lica kao da su izrađene po uzoru na lice što ga dijete izreže iz bundeve prije Svih svetih. Bio je posve praktičan tip i nije ostavljao dojam da, kao ja, mora strogo paziti na svoje osjećaje – naime, ako je uopće imao neobuzdane osjećaje na koje bi trebalo paziti.
– To ti je ona rekla? – upitao je.
– Ništa mi ona nije rekla. Samo nagađam. Naprosto je to učinila. Povukao sam joj ruku na svoje hlače, a ona mi je samostalno, a da ja ništa više nisam učinio, otvorila šlic, izvukla mi ga i obavila stvar.
– Pa, vrlo sam sretan zbog tebe, Marcus, ali, ako nemaš ništa protiv, moram učiti.
– Htio sam ti zahvaliti što si mi posudio auto. Do toga ne bi došlo da nije bilo auta.
– Dobro je radio?
– Savršeno.
– I treba. Baš sam mu podmazao motor.
– Mora da je to već prije radila – rekao sam Elwynu. – Ti ne misliš tako?
– Možda – odgovorio je Elwyn.
– Ne znam što da o tome mislim.
– Očito.
Ne znam trebam li je opet vidjeti.
– Tvoja odluka – rekao je dajući mi do znanja da je razgovor završen, pa sam u tišini ležao na krevetu ne mogavši zaspati i pokušao samostalno dokučiti što da mislim o Oliviji Hutton. Kako je moguće da takvo blaženstvo ujedno bude takav teret? Trebao sam biti najsretniji čovjek u Winesburgu, a umjesto toga, bio sam najzbunjeniji.
Koliko god da mi se Olivijino ponašanje činilo čudnim kad sam o njemu nasamo razmišljao, još sam ga manje mogao shvatiti kad sam je sreo na predavanju iz povijesti. Kao i obično, sjela je do mene, a ja sam se istog časa počeo prisjećati svega što je učinila – i svega što sam ja zauzvrat učinio. U autu sam bio toliko iznenađen da sam ostao uspravno sjediti promatrajući kretanje njena tjemena u svom krilu kao da ona to radi nekom drugom, a ne meni. Nije baš da sam ikad prije vidio takvu stvar, osim na pokojoj "prostačkoj slici", uvijek razbucanoj po rubovima i izlizanoj od ruku stotina uspaljenih dječaka – slici koja je uvijek spadala u jedan od najdragocjenijih posjeda nekog buntovnog klinca iz stražnjeg dijela srednjoškolske učionice. Podjednako me je opčinjavalo Olivijino sudioništvo kao i marljivost i koncentracija s kojima se posvetila tom zadatku. Odakle je znala što treba raditi i kako da to obavi? A što bi se dogodilo da sam svršio, što mi se od samog početka činilo vrlo vjerojatnim? Treba li je upozoriti – ako mi za to ostane dovoljno vremena? Treba li pristojno svršiti u njen rupčić? Ili otvoriti vrata automobila i prosuti sjeme na ulicu kraj groblja, umjesto po njoj ili po sebi? Da, pomislio sam, učini tako, svrši na cestu! Ali, naravno, nisam to mogao. Bilo mi je posve nezamislivo da joj svršim u usta – da svršim u bilo što drugo osim u zrak, u papirnatu maramicu ili u prljavu čarapu – ali to je bila previše primamljiva mogućnost da je se novajlija odrekne. A ipak, Olivia mi ništa nije rekla.
Mogao sam samo zaključiti da je njoj, kao djetetu rastavljenih roditelja, sve što čini i sve što drugi čine njoj okej. Trebalo mi je vremena da shvatim, ali naposljetku sam uspio (činilo mi se tisućljećima kasnije), da bi, što god da sam učinio, to moglo biti okej i meni.
Prošlo je nekoliko dana a da je nisam pozvao da opet zajedno izađemo. Nisam pokušao ponovo zapodjenuti razgovor s njom ni kad smo svi nakon predavanja išli prema studentskoj menzi. A onda sam je jednog hladnog jesenskog jutra sreo u studentskoj knjižari. Ne mogu tvrditi kako se nisam nadao da ću je negdje sresti, premda sam se pretvarao da je ne primjećujem kad god bismo se sreli na predavanjima. Svaki put kad bih na kampusu skrenuo za ugao, ne samo da sam se nadao da ću je vidjeti nego i da ću se zateći kako joj govorim:
– Moramo opet izaći. Moram te vidjeti. Moraš biti moja ili ničija!
Nosila je zimski kaput od devine dlake, visoke vunene čarape i debelu bijelu vunenu kapu s runastim, crvenim cofom na vrhu preko kestenjaste kose. Upravo je ušla izvana, pa je imala rumene obraze i malčice šmrkav nos. Izgledala je kao posljednja djevojka na svijetu koja bi nekome popušila onu stvar.
– Zdravo, Marc – rekla je.
Ah, da, bok – odvratio sam.
– Ono sam učinila zato što mi se jako sviđaš.
– Molim?
Skinula je kapu i razmrsila kosu – gustu i dugu kosu koja nije bila podrezana u male kovrčave šiške na čelu, kako su izgledale frizure gotovo svake druge studentice na kampusu.
– Kažem da sam ono učinila zato što mi se jako sviđaš – rekla mi je. – Znam da ti to ne možeš shvatiti. Znam da mi se zato nisi javio i da me zato izbjegavaš na predavanjima, pa ti pokušavam pomoći da shvatiš. – Usnice su joj se rastvorile u osmijeh, a ja sam pomislio: "S tim usnicama, a da je ja na to nisam natjerao, potpuno je svojevoljno..." A ipak sam se ja toga jedini stidio! – Ima li još koja tajna? – upitala me je.
– Oh, ne, to je u redu.
– Ne, nije – rekla je i namrštila se. Njena ljepota zadobivala je drugačiju nijansu svaki put kad bi promijenila izraz lica. Olivia nije bila samo jedna lijepa djevojka, bila je dvadeset pet lijepih djevojaka u jednoj. – Udaljen si od mene stotinu milja. Ne, tebi to nije u redu – rekla je. – Svidjela mi se tvoja ozbiljnost. Svidjela mi se tvoja zrelost za večerom – ili sam barem mislila da je to zrelost. Našalila sam se u vezi s tim, ali svidio mi se tvoj intenzitet. Nikad nisam upoznala nekog s takvim intenzitetom. Svidio mi se tvoj izgled, Marcus. Još uvijek mi se sviđa.
– Jesi li to ikad učinila s nekim drugim?
– Jesam – odgovorila je bez oklijevanja. – Zar tebi to još nitko nije učinio?
– Nitko nije bio ni blizu.
– Znači, ti misliš da sam drolja? – rekla je i opet se namrštila.
– Apsolutno ne – požurio sam se da je uvjerim.
– Lažeš. To je razlog zašto ne želiš razgovarati sa mnom. Zato što misliš da sam drolja.
– Bio sam iznenađen – odgovorio sam. – To je sve.
– Je li ti palo na pamet da sam i ja bila iznenađena?
– Ali ti si to već radila. Upravo si mi to rekla.
– Ovo mi je bilo drugi put.
– Jesi li prvi put bila iznenađena?
– Tada sam bila na Mount Holyokeju. To se dogodilo na jednoj zabavi u Amherstu. Bila sam pijana. Cijela je stvar bila grozna. Ništa nisam znala. Ondje sam stalno bila pijana. Zato sam promijenila koledž. Oni su me suspendirali. Provela sam tri mjeseca na odvikavanju od alkohola na jednoj klinici. Više ne pijem. Ne pijem ništa s alkoholom, a nikad više i neću. Ali ovaj put nisam bila pijana. Nisam bila ni pijana ni luda. Željela sam ti to učiniti, ne zato što sam drolja, nego zato što sam ti to htjela učiniti. Htjela sam ti to darovati. Zar ne možeš shvatiti da sam ti to htjela darovati?
– Izgleda da ne mogu.
– Htjela-sam-ti-darovati-ono-što-si-želio. Zar je to tako teško shvatiti? To je jednostavna rečenica. Bože – rekla je ljutito – što je s tobom?
Kad smo se sljedeći put sreli na predavanju iz povijesti, odlučila je sjesti u stražnji dio učionice da je ne mogu vidjeti. Sada kad sam znao da je morala napustiti Mount Holyoke zbog alkoholizma i da je provela tri mjeseca na odvikavanju od alkohola na klinici, imao sam još jače razloge da je izbjegavam. Ja nisam pio alkohol, moji roditelji jedva da su ikad popili i kap, pa što da počnem s djevojkom koja, s nepunih dvadeset godina, iza sebe već ima hospitalizaciju zbog alkoholizma? Premda sam vjerovao da ne smijem više imati ništa s njom, ipak sam joj poslao pismo poštom kampusa:
Draga Olivia,

ti vjeruješ da sam te odbio zbog onoga što se one večeri dogodilo u autu. Ali to nije točno. Kao što sam ti već objasnio, pravi je razlog to što nikad prije nisam doživio ništa ni približno slično tome. Baš kao što mi nijedna djevojka nikad prije nije rekla ništa ni približno slično onome što si mi ti rekla u knjižari. Izlazio sam s djevojkama koje su mi se sviđale, i govorio sam im da su lijepe, ali nijedna djevojka prije tebe nije mi rekla da joj se sviđa moj izgled, niti je izrazila divljenje ičemu drugom u vezi sa mnom. To mi se nije dogodilo ni s jednom djevojkom koju sam upoznao prije tebe, a nikad nisam ni čuo da se neka djevojka tako ponašala – to sam shvatio tek nakon što si mi se ti tako otvoreno obratila u knjižari. Ti si drukčija od svih ljudi koje znam, a posljednje što se za tebe može reći jest da si drolja. Po mom mišljenju, ti si pravo čudo. Lijepa si. Zrela si. Priznajem, mnogo si iskusnija od mene. To me je izbacilo iz ravnoteže. Bio sam zatečen. Oprosti mi. Pozdravi me u učionici.

Marc

Ali nije me pozdravila, nije me čak htjela ni pogledati. Ona nije više htjela imati posla sa mnom. Izgubio sam je ne zato, shvatio sam, što su njeni roditelji rastavljeni nego zato što moji nisu.
Ma koliko sam si puta rekao da mi je bez nje bolje, i da je ona postala alkoholičarka iz istog razloga iz kojeg mi ga je popušila, nisam mogao prestati misliti na nju. Bojao sam je se. Nisam bio nimalo bolji od svog oca. Bio sam pljunuti on. Nisam ga ostavio za sobom u New Jerseyju, izbezumljenog od straha i opsjednutog crnim slutnjama, pretvorio sam se u njegovu sliku i priliku u Ohiju.
Kad bih nazvao njen studentski dom, nije mi se htjela javiti na telefon. Kad sam pokušao razgovarati s njom nakon predavanja, okrenula mi je leđa. Napisao sam joj još jedno pismo:
Draga Olivia,

razgovaraj sa mnom. Sastani se sa mnom. Oprosti mi. Ostario sam deset godina otkako smo se upoznali. Postao sam muškarac.

Marc

Zbog nečega djetinjastog u te posljednje tri riječi – djetinjastog, umolnog i lažnog – nosio sam to pismo u džepu gotovo tjedan dana prije no što sam ga bacio u poštanski sandučić u podrumu studentskog doma.
Evo što mi je odgovorila:
Dragi Marcus,

ne mogu se sastati s tobom. Samo ćeš ponovo pobjeći od mene, ovaj put kad vidiš ožiljak na mom zapešću. Da si ga primijetio one večeri kad smo izašli, otvoreno bih ti sve objasnila. Bila sam spremna to učiniti. Nisam ga pokušala sakriti, ali ispalo je da ga ti nisi primijetio. To je ožiljak od britve. Pokušala sam se ubiti na Mount Holyokeju. Zato sam otišla na kliniku na tri mjeseca. Na kliniku Menninger u Topeki u Kansasu. U Sanatorij i psihijatrijsku bolnicu Menninger. Tako glasi njeno puno ime. Moj tata je liječnik i poznaje neke ljude ondje, pa me je obitelj ondje hospitalizirala. Bila sam pijana kad sam upotrijebila britvu, ali već sam dugo bila razmišljala o tome, a cijelo to vrijeme uopće nisam živjela, samo sam se pretvarala da živim odlazeći s predavanja na predavanje. Da sam bila trijezna, uspjela bih. Zato triput hura za onih deset čaša viskija sa đumbirom – samo njima mogu zahvaliti što sam još uvijek živa! Njima i svojoj nesposobnosti da išta učinim kako treba. Nisam se u stanju čak ni ubiti. Ne mogu opravdati svoje postojanje čak ni na taj način. Samooptuživanje mi je u krvi.

Nije mi žao što smo ono učinili, ali ne smijemo učiniti ništa više. Zaboravi me i kreni svojim putem! Ovdje nema nikoga kao što si ti, Marcus. Nisi ti tek sada postao muškarac – ti si to najvjerojatnije oduvijek i bio. Ne mogu zamisliti da si ikad bio "klinac", čak ni kad si to doista bio. A sigurna sam da nikad nisi bio klinac poput ovih klinaca ovdje. Ako te uštogljenost ovog mrskog mjesta ne upropasti, čeka te sjajna budućnost. Zašto si uopće došao u Winesburg? Mene su ovamo poslali upravo zbog njegove uštogljenosti – to bi mi navodno trebalo pomoći da postanem normalna djevojka. Ali što ti ovdje tražiš? Ti bi trebao studirati filozofiju na Sorbonni i živjeti na nekoj mansardi na Montparnasseu. Oboje bismo to trebali. Ostaj zbogom, predivni čovječe!

Olivia

Pročitao sam njeno pismo dvaput za redom, a onda sam, zbog sve boli koju mi je nanijelo, povikao:
– Nema ovdje nikoga kao što si ti. Ni ti nisi priprosta duša.
Već sam je vidio kako na predavanjima pravi bilješke nalivperom Parker 51 – smeđe-crvenim perom od kornjačevine – ali nikad prije nisam vidio njen rukopis, ni kako se potpisuje šiljkom tog pera, ni kako usko piše slovo "o", ni kako neobično visoko stavlja točke na "i", ni dugi, nagore zavrnuti rep završnog "a". Prinio sam papir ustima i poljubio slovo "o". Ljubio sam ga i ljubio. A onda me nešto nagnalo da vrhom jezika počnem lizati tintu s njena potpisa, strpljivo poput mačka kraj zdjele mlijeka. Lizao sam ga sve dok se više nije vidjelo ni slovo "o", ni "1", ni "i", ni "v", ni drugo "i", ni "a" – lizao sam ga sve dok njegov nagore zavrnuti rep nije posve iščeznuo. Popio sam joj rukopis, pojeo sam joj ime! Jedva sam se uspio obuzdati da ne pojedem čitav papir.
Navečer se nisam mogao usredotočiti na domaću zadaću. Još uvijek me je opčinjavalo njeno pismo, čitao sam ga uvijek iznova, prvo od vrha prema dnu, pa onda od dna prema vrhu, počinjući od riječi "predivni čovječe" i završavajući riječima "ne mogu se sastati s tobom". Naposljetku sam prekinuo Elwyna koji je sjedio za stolom. Zamolio sam ga da pročita pismo i da mi kaže što o njemu misli. Na kraju krajeva, on mi je cimer, u njegovu društvu provodim sate učeći i spavajući.
– Nikad nisam primio takvo pismo – rekao sam mu.
To je bio zbunjujući refren cijele te posljednje godine mog života – nikad prije ništa slično. Dati takvo pismo Elwynu – Elwynu koji namjerava voditi kompaniju za teglenice na rijeci Ohio – bila je velika i vrlo glupa pogreška.
– To je ona cura koja ti ga je popušila? – upitao je pročitavši pismo.
– Pa... da.
– U mom autu?
Pa, znaš da je tako... da.
– No, krasno! – odvratio je. – Samo bi mi još trebalo da si ta pička prereže žile u mom LaSalleu.
Toliko me je razbjesnilo što je Oliviju nazvao pičkom da sam smjesta odlučio potražiti novu sobu i novog cimera. Trebalo mi je tjedan dana da pronađem slobodnu sobu na gornjem katu Neil Halla, najstarije zgrade na kampusu, koja je datirala još iz početaka škole kao baptističkog sjemeništa. Premda je imala vanjske protupožarne ljestve, tu su zgradu obično nazivali požarnom klopkom. Sobu koju sam pronašao bila je u trenutku kad sam još jednom ispunio odgovarajuće formulare kod prodekanove tajnice i uselio se, već godinama prazna. Bila je to mala prostorija na kraju hodnika sa škripavim drvenim podom i visokim i uskim izbočenim prozorima koji su ostavljali dojam kao da ih nitko nije oprao još od vremena kad je Neil Hall izgrađen, godinu dana nakon Građanskog rata.
Htio sam spakirati stvari i napustiti sobu u Jenkins Hallu a da se ne moram suočiti s Elwynom i objašnjavati mu zašto odlazim. Htio sam nestati pa da više ne moram trpjeti onu njegovu šutnju. Nisam mogao podnijeti ni njegovu šutnju ni ono malo što bi rekao – a ni gunđav ton kojim bi to rekao – kad god bi se udostojio progovoriti. Nisam ni shvatio koliko mi se nije sviđao čak i prije no što je Oliviju nazvao pičkom. Njegova je neprekidna šutnja u meni stvarala dojam da on iz nekog razloga ne odobrava moje postupke – zato što sam Židov, zato što ne studiram strojarstvo, zato što nisam član nijednog bratstva, zato što me ne zanima da se igram automobilskim motorima ili upravljam tegljačima, zato što nisam sve ostalo što nisam – ili naprosto zato što ne mari što postojim. Istina, posudio mi je svoj dragocjeni LaSalle kad sam ga zamolio, što je nakratko stvorilo dojam da među nama postoji veća prijateljska naklonost no što on može ili hoće pokazati, ili možda da u sebi ima dovoljno čovječnosti da s vremena na vrijeme učini neku velikodušnu i neočekivanu prijateljsku gestu. Ali onda je on Oliviju nazvao pičkom i ja sam ga zbog toga prezreo. Olivia Hutton prekrasna je djevojka koja je na Mount Holyokeju iz nekog razloga postala alkoholičarka i tragično si pokušala oduzeti život britvom. Olivia nije pička. Olivia je junakinja.
Još uvijek sam pakirao stvari kad je Elwyn neočekivano banuo u sobu upol bijela dana. Prošao je ravno kraj mene, zgrabio dvije knjige sa svog dijela pisaćeg stola, okrenuo se i krenuo natrag prema vratima, kao i obično bez riječi.
– Selim se – rekao sam mu.
– Pa što?
– Ma, jebi se! – odvratio sam.
Elwyn je nato odložio knjige i udario me u bradu. Prvo mi se učinilo da ću se srušiti, a onda da ću povratiti. Opipavajući bradu i provjeravajući je li mi potekla krv, je li mi slomio kost ili izbio zub, gledao sam ga kako uzima knjige i izlazi.
Nisam shvaćao Elwyna, a ni Flussera, ni svog oca, ni Oliviju – nisam shvaćao nikoga i ništa. (Što je bila još jedna velika tema u toj posljednjoj godini mog života.) Zašto se jedna tako inteligentna i iskusna djevojka poželjela ubiti u dobi od devetnaest godina? Zašto se propila na Mount Holyokeju? Zašto mi ga je željela popušiti? Da mi nešto "daruje", kako se izrazila? Ne, njen postupak u sebi krije nešto više, ali ja nisam mogao dokučiti što bi to moglo biti. Rastava njenih roditelja ne može sve objasniti. A u čemu bi bila razlika kad bi i mogla? Što me je više obuzimao jad dok sam razmišljao o njoj, to sam je više želio; što me je više boljela brada, to sam je više želio. Braneći njenu čast, primio sam prvi udarac u bradu u životu, a ona to i ne zna. Zbog nje se selim u Neil Hall, a ona ni to ne zna. Zaljubljen sam u nju, a ona ni to ne zna – toga sam tek i sam postao svjestan. (Evo još jedne teme – stvari kojih sam tek postao svjestan.) Zaljubio sam se u bivšu maloljetnu alkoholičarku i pacijenticu psihijatrijskog sanatorija koja se neuspješno pokušala ubiti britvom, u kćer rastavljenih roditelja, koja čak nije bila ni Židovka. Zaljubio sam se – ili sam se možda samo zaljubio u ideju da sam zaljubljen – u djevojku s kakvom je moj otac zacijelo zamišljao da ću završiti u krevetu one prve večeri kad mi je pred nosom zaključao kućna vrata.
Draga Olivia,

tvoj mi ožujak za večerom nije promakao. Nije bilo teško pogoditi kako je onamo dospio. Ništa nisam rekao, jer ako ti o njemu ne želiš govoriti, zašto da ga ja spominjem? Također sam pretpostavio, kad si mi rekla da ne želiš piti alkohol, da si u prošlosti vjerojatno imala problema s pićem. Ništa me u tvom pismu ne iznenađuje.

Bilo bi mi jako drago kad bismo se barem mogli sastati i prošetati se...

Htio sam napisati prošetati se kraj potoka Wine, ali odustao sam od toga bojeći se da bi ona mogla pomisliti kako nastrano nagovještavam da bi se ona možda poželjela baciti u potok. Nisam znao zašto joj lažem da sam primijetio ožiljak, pa onda još kompliciram tu laž tvrdnjom kako sam pogodio da ona ima problema s pićem. Premda sam pijane ljude gledao svakog vikenda u Willardu, nisam imao pojma da netko tako mlad može biti alkoholičar dok ona nije spomenula svoj alkoholizam u pismu. A što se tiče tvrdnje da me ožiljak na njenu zapešću nije uznemirio – pa, taj ožiljak, koji one večeri kad smo izašli nisam primijetio, bila je jedina stvar o kojoj sam mogao razmišljati.
Je li taj trenutak označio početak gomilanja životnih pogrešaka (da sam imao na raspolaganju životni vijek u kojem bih sve te pogreške mogao počiniti)? Tada sam vjerovao da označava početak moje zrelosti. A onda sam se zapitao nisu li te dvije stvari istodobne? Znao sam samo to da njen ožiljak upravo tako djeluje na mene. Nikad prije nisam se toliko zapalio ni za koga. Alkoholičarska prošlost, ožiljak, sanatorij, krhkost, srčanost – sve me je to posve opčinilo. Opčinilo me junaštvo svega toga.
Pismo sam završio ovim riječima:
Kad bi se ti složila da i dalje sjediš kraj mene na satovima povijesti, to bi mi pomoglo da se usredotočim na predavanja. Umjesto da mislim na gradivo, ja stalno razmišljam o tome kako mi ti sjediš iza leđa. Gledam mjesto na kojem si prije sjedila, a iskušenje da se osvrnem neprestani je izvor rastresenosti – zato što, predivna Olivia, ništa ne želim više nego da ti budem blizu. Obožavam tvoj izgled i lud sam za tvojim predivnim tijelom.

Kolebao sam se da napišem "lud sam za tvojim predivnim tijelom, ožiljkom i svim drugim". Ako se našalim s njenim ožiljkom, hoće li to izgledati bezosjećajno ili će to pokazati moju zrelost? Naposljetku sam odlučio zaigrati na sigurno, pa sam izostavio "ožiljak i sve drugo" i dodao zagonetni post scriptum – "Zbog nesuglasica sa cimerom, selim se u Neil Hall" – i poslao joj pismo poštom kampusa.
Nije ponovo sjela do mene, odlučila je ostati u dnu učionice, gdje ju nisam mogao vidjeti. Ipak sam svaki dan u podne otrčao do svog sandučića u podrumu Jenkinsa da provjerim je li mi poslala odgovor. Cijeli me je tjedan dočekivao prazan sandučić, a kad se pismo napokon pojavilo, bilo je to pismo od prodekana.
Dragi gospodine Messner,

skrenuta mi je pažnja na činjenicu da ste se preselili u Neil Hall, nakon što ste već nakratko boravili u dvjema različitim sobama u Jenkinsu. Zabrinjava me toliko seljakanje studenta druge godine koji u Winesburgu boravi kraće od jednog semestra. Hoćete li, molim vas, kod moje tajnice dogovoriti sastanak sa mnom ovog tjedna? Bit će to kratak razgovor, a siguran sam da će nam obojici koristiti.

Iskreno vaš,

Hawes D. Caudwell,

prodekan za studentska pitanja

Zakazao sam sastanak s prodekanom Caudwellom za iduću srijedu, petnaest minuta nakon završetka crkvene propovijedi u podne. Premda je Winesburg postao svjetovni koledž samo dvadeset godina nakon što je osnovan kao sjemenište, jedan od posljednjih ostataka tih ranih dana, kad je pohađanje bogosluženja bilo svakodnevna praksa, sastojao se u činjenici da je svaki student prije diplome četrdeset puta morao otići na crkvenu propovijed, srijedom između jedanaest sati i podneva. Vjerski sadržaj propovijedi bio je razvodnjen – ili zamaskiran – kao predavanje o nekoj važnoj moralnoj temi, a predavači nisu uvijek bili svećenici: katkad bi propovijed održali vjerski dostojanstvenici, poput predsjednika Ujedinjene luteranske crkve Amerike, a jedanput ili dvaput mjesečno predavanje bi održali profesori iz Winesburga i obližnjih koledža, mjesni suci ili zakonodavci iz Predstavničkog doma Ohija. Više od polovice tih predavanja u crkvi održavao je, i govornicu zauzimao, doktor Chester Donehower, pročelnik vjerskog odsjeka Winesburga i baptistički svećenik, a stalna tema njegovih predavanja bila je "Ponašanje u svjetlu biblijskog nauka". Postojao je i uniformirani zbor od pedesetak studenata, od kojih su oko dvije trećine bile mlade žene, koji bi svake srijede na početku i na kraju predavanja otpjevao kršćansku pjesmu; a za Božić i Uskrs zbor bi izvodio prikladne pjesme i ti su programi bili najpopularnije godišnje priredbe u crkvi. Iako je škola u tom trenutku već gotovo cijelo stoljeće bila svjetovna ustanova, propovijed se nije održavala ni u jednoj od javnih dvorana koledža nego u Metodističkoj crkvi, najimpozantnijoj crkvi u gradu, koja je ležala na pola puta između Ulice Main i kampusa i bila jedina crkva s dovoljno prostora da primi sve studente koledža.
Ja sam se odlučno protivio svemu u vezi s tim crkvenim propovijedima, počevši od mjesta gdje se održavaju. Smatrao sam da nije pravedno što moram sjediti u kršćanskoj crkvi i slušati doktora Donehowera ili bilo koga drugoga kako mi protiv moje volje četrdeset pet ili pedeset minuta propovijeda da bih stekao pravo na diplomu svjetovne ustanove. Nisam se protivio zato što sam bio poslušan Židov nego zato što sam bio zakleti ateist.
To je imalo za posljedicu da sam na kraju svog prvog mjeseca u Winesburgu, nakon što sam odslušao drugu propovijed doktora Donehowera koja je još arogantnije od prve govorila o "Kristovu primjeru", otišao iz crkve ravno u kataloški odjel knjižnice na kampusu da prelistam sve kataloge koledža što su ih ondje imali i potražim koledž u koji bih se mogao premjestiti, neki koledž koji bi mi omogućio da pobjegnem od očeva nadzora a da ipak ne moram praviti kompromise sa svojom savješću slušajući biblijska lupetanja koja ne mogu smisliti. Želeći pobjeći od oca, bio sam izabrao školu koja leži petnaest sati vožnje autom od New Jerseyja i do koje je teško doći autobusom ili vlakom, školu koja je od najbližeg putničkog aerodroma udaljena više od pedeset milja – ali pritom nisam uzeo u obzir indoktrinaciju kojoj rutinski podvrgavaju mlade ljude duboko u srcu Amerike.
Kako bih prekratio vrijeme tijekom druge propovijedi doktora Donehowera, pokazalo se nužnim da se prisjetim pjesme čiji sam vatreni ritam i ratoborne stihove naučio još u osnovnoj školi, u jeku Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad su se naši zajednički tjedni programi, zamišljeni da potiču domoljubne osjećaje, sastojali od toga da mi djeca pjevamo pjesme naših oružanih snaga: mornaričku himnu "Podignite sidra", himnu kopnene vojske "Vojska napreduje dalje", zrakoplovnu "Letimo u divlje modre daljine" i himnu mornaričke pješadije "Od hodnika Montezumine palače", pa i pjesme mornaričke inženjerije i ženskih odreda. A pjevali smo i pjesmu za koju su nam rekli da je nacionalna himna naših kineskih saveznika u ratu što su ga započeli Japanci:
Ustajte, vi što sužnji ne želite biti!
Tijelima svojim novi ćemo Veliki zid izgraditi!

Nad Kinu se nadvila prijetnja strašnog mraka,

Ogorčenje puni srca svih naših zemljaka.

U boj! U boj! U boj!

Nek ko jedno kuca naših srca velik broj,

Hrabro usred vatre jurnimo u boj,

Hrabro usred vatre jurnimo u boj.

U boj! U boj! U boj!

Te sam stihove otpjevao u sebi valjda pedeset puta za druge propovijedi doktora Donehowera, a onda još pedeset puta dok je zbor izvodio kršćanske pjesme, a svaki put posebno bih naglasio jedan od četiri sloga što tvore imenicu "ogorčenje".
Prodekanov ured ležao je među brojnim administrativnim uredima koji su se protezali hodnikom u prizemlju Jenkins Halla. Studentske sobe, u kojima sam ja spavao u krevetu na kat, prvo ispod Bertrama Flussera, a onda ispod Elwyna Ayersa, nalazile su se na prvom i drugom katu.
Kad sam iz predsoblja ušao u njegov ured, prodekan je ustao i prišao mi da se rukujemo. Bio je to visok i mršav čovjek širokih ramena, s dugim i mršavim licem, iskričavim plavim očima i hrpom guste sijede kose, vjerojatno blizu šezdesete. Još uvijek je imao gipke kretnje mlade sportske zvijezde, stoje i bio u tri sporta u Winesburgu neposredno prije Prvog svjetskog rata. Zid njegova ureda ukrašavale su fotografije pobjedničkih sportskih momčadi Winesburga, a na postolju iza pisaćeg stola ležala je brončana nogometna lopta. Jedine knjige u njegovu uredu bili su svesci školskog godišnjaka Owl's Nest, poslagani kronološkim redom u ostakljenom ormaru iza njega.
Dao mi je znak da sjednem na stolac nasuprot njegovu, a onda mi je, vraćajući se na svoju stranu stola, prijateljski rekao:
– Želio sam da dođete kako bismo se upoznali, i kako bih vidio mogu li vam kako pomoći u nastojanju da se prilagodite Winesburgu. Vidim iz vašeg dosjea – sa stola je podigao kartonski fascikl koji je bio prelistavao kad sam ušao – da ste sve ispite na prvoj godini položili s odličnim ocjenama. Ne bih želio da išta u Winesburgu i najmanje poremeti tako sjajne akademske uspjehe.
Potkošulja mi je bila mokra od znoja još prije no što sam sjeo i ukočeno prozborio prvih nekoliko riječi. A, naravno, još uvijek sam bio napet i razdražen jer sam upravo napustio crkvu, ne samo zbog propovijedi doktora Donehowera nego i zbog vlastitih žestokih unutrašnjih recitacija kineske himne.
– Ne bih ni ja, gospodine – odgovorio sam.
Nisam namjeravao prodekana oslovljavati s "gospodine", premda mi se i prije događalo da me gotovo posve svlada plahost – koja se očitovala u velikoj sklonosti formalnom izražavanju – kad god bih se prvi put suočio s nekim predstavnikom vlasti. Premda baš nisam imao poriv da se ponižavam, morao sam se boriti s jakim osjećajem nelagode, što bih redovito činio govoreći otvorenije no što bi to razgovor zahtijevao. S takvih bih susreta uvijek odlazio prekoravajući se zbog početne plahosti i kasnije nepotrebne iskrenosti kojom sam je prevladao, i zaklinjući se da ću ubuduće na sva pitanja odgovarati posve kratko, a da ću inače držati jezik za zubima kako bih sačuvao mir.
– Vidite li ovdje neke moguće poteškoće na pomolu? – upitao me je prodekan.
– Ne, gospodine. Ne vidim, gospodine.
– Kako vam ide sa školskim radovima?
– Mislim da mi ide dobro, gospodine.
– Dobivate li na predavanjima sve čemu ste se nadali?
– Dobivam, gospodine.
Strogo govoreći, to nije bilo točno. Moji su profesori bili ili previše ukočeni ili su djelovali previše narodski za moj ukus, i tijekom tih prvih mjeseci u Winesburgu, još uvijek nisam našao nijednog koji bi me oduševio poput profesora koje sam slušao na prvoj godini na Robertu Treatu. Gotovo svi profesori koje sam ondje slušao putovali su na svoja predavanja u Newarku iz dvanaest milja udaljenog New Yorka, a meni se činilo da pršte od energije i stavova – od kojih su neki bili nepogrešivo i neskriveno ljevičarski, unatoč pritiscima dominantne političke opcije – što su svojstva koja ovi profesori na Srednjem zapadu nisu pokazivali. Nekolicina mojih profesora na Robertu Treatu bili su Židovi, skloni gorljivosti koja ni meni nije strana, ali čak i ona trojica koji nisu bili Židovi govorili su mnogo brže i ratobornije od profesora u Winesburgu, i donosili sa sobom u predavaonicu mnogo oštrije, čvršće i općenito vitalnije ponašanje svojstveno bučnom gradu s druge strane rijeke Hudson, a svoje averzije nisu skrivali. Navečer, dok je Elwyn ležao na gornjem ležaju, često sam u krevetu razmišljao o prekrasnim profesorima koje sam imao sreću ondje slušati i koje sam zdušno prigrlio, koji su me upoznali sa stvarnim znanjem, a onda sam, gotovo preplavljen neočekivanim osjećajima nježnosti, razmišljao o prijateljima iz brucoške momčadi, poput svog talijanskog kompića Angela Spinellija, koje sam sada sve izgubio. Na Robertu Treatu nikad nisam stekao dojam da profesori štite neki stari način života, što se znatno razlikovalo od dojma koji sam stjecao u Winesburgu kad god bih čuo kako ti propagatori raspredaju o vrlinama svoje "tradicije".
– Dovoljno se družite? – upitao me je Caudwell. – Upoznajete se s okolinom i drugim studentima?
– Da, gospodine.
Zastao sam očekujući da će on zatražiti popis svih studenata koje sam dosad upoznao, pa da će zatim zapisati njihova imena u notes pred sobom – na vrhu kojeg je svojom rukom zapisao moje ime – a onda ih pozvati u svoj ured kako bi provjerio govorim li istinu. Ali on je moju tvrdnju dočekao natočivši čašu vode iz vrča s pokrajnjeg stolića i dodajući mi čašu preko stola.
– Hvala, gospodine.
Otpio sam gutljaj pazeći da se ne zahliknem i počnem nekontrolirano kašljati. Usto sam se jako zacrvenio shvativši da je već na temelju mojih prvih nekoliko odgovora uspio shvatiti da su mi usta suha.
– Onda se čini da vam je jedini problem naviknuti se na život u studentskom domu – rekao je. – Je li to točno? Kao što sam vam rekao u pismu, pomalo me zabrinjava što ste u samo tri tjedna svog boravka ovdje promijenili već tri studentske sobe. Recite mi svojim riječima, u čemu je problem?
Ja sam već sinoć bio smislio odgovor, znajući da će moje seljakanje biti glavna tema razgovora. Ali nisam se mogao sjetiti što sam mu namjeravao odgovoriti.
– Možete li ponoviti pitanje, gospodine?
– Smirite se, sinko – odvratio je Caudwell. – Popijte još malo vode.
Poslušao sam ga. Izbacit će me iz škole, pomislio sam. Zamolit će me da odem iz Winesburga zato što se previše seljakam. Tako će to završiti. Bit ću izbačen, unovačen u vojsku, poslan u Koreju i ubijen.
– U čemu je problem s vašim smještajem, Marcus?
– U sobi koja mi je isprva dodijeljena – da, evo tih riječi koje sam sinoć zapisao i zapamtio – jedan od mojih cimera stalno je slušao gramofon nakon što bih ja legao, pa se nisam mogao naspavati. A meni je san potreban kako bih mogao obavljati svoje poslove. Situacija je bila neprihvatljiva – u posljednji čas odlučio sam se za riječ "neprihvatljiva" umjesto "nepodnošljiva", pridjev koji sam sinoć koristio uvježbavajući odgovor.
– Zar se niste mogli s njim dogovoriti oko vremena kad bi on mogao slušati ploče koje bi obojici odgovaralo? – upitao je Caudwell. – Baš ste se morali iseliti? Nije bilo nikakvog drugog rješenja?
– Nije, morao sam se iseliti.
– Nije bilo načina da se postigne kompromis?
– Ne s njim, gospodine. – Nisam htio ići dalje od toga, nadajući se da će on smatrati pohvalnim što ne spominjem Flusserovo ime i tako ga štitim od otkrivanja.
– Jeste li često u nemogućnosti da iznađete kompromis s ljudima s kojima se ne slažete?
– Ne bih rekao "često", gospodine. Ne vjerujem da mi se išta slično ikad prije dogodilo.
– A što je bilo s vašim drugim cimerom? Čini se da ni s njim niste uspjeli naći zajednički jezik? Je li to točno?
– Jest, gospodine.
– Što vi mislite, zašto je to tako?
– Nismo imali kompatibilne interese.
– Znači, ni s njim nije bilo mjesta za kompromis?
– Nije, gospodine.
– A sada, kako vidim, stanujete sami. Stanujete sami u potkrovlju Neil Halla.
– To je jedini smještaj koji sam mogao naći tako kasno u semestru, gospodine.
– Popijte još malo vode, Marcus. Pomoći će vam.
Ali usta mi više nisu bila suha. A prestao sam se i znojiti. Zapravo, njegova primjedba da će mi voda "pomoći" razljutila me je, jer smatrao sam da sam prebrodio ono najgore, a ponašao sam se najbolje koliko se od nekoga mojih godina u ovakvoj situaciji može očekivati. Bio sam bijesan, bio sam ponižen, bio sam ozlojeđen, pa nisam čak htio ni pogledati u smjeru čaše. Zašto moram podnositi ovo ispitivanje samo zato što sam se preselio iz jedne studentske sobe u drugu da nađem duševni mir koji mi je potreban kako bih mogao ispunjavati svoje školske obveze? Što se to njega tiče? Zar on nema pametnija posla nego da me ispituje o mom smještaju u studentskom domu? Ja sam student s odličnim ocjenama – ne bi li to trebalo biti dovoljno svim mojim starješinama koje je nemoguće zadovoljiti (čime mislim na dvojicu, na njega i svog oca)?
– A što je s bratstvom kojem ste se priključili? Ako se ne varam, ondje se prehranjujete?
Nisam se priključio nijednom bratstvu, gospodine. Nisam zainteresiran za pripadnost bratstvu.
– Pa, kako biste vi onda opisali svoje interese?
– Studiranje, gospodine. Učenje.
– To je nedvojbeno pohvalno. Ali zar vas ne zanima ništa drugo? Zar se ni s kim niste zbližili otkako ste u Winesburgu?
– Ja radim preko vikenda, gospodine. Kao konobar u gostionici. Moram raditi kako bih pomogao ocu da plati moje školovanje, gospodine.
– Ne morate to raditi, Marcus... ne morate me zvati gospodine. Zovite me prodekan Caudwell, ili me zovite prodekan, ako želite. Winesburg nije vojna akademija, a ovo nije početak stoljeća. Sada je 1951. godina.
– Ne smeta mi da vas zovem gospodine, prodekane.
Ali i te kako mi je smetalo. Mrzio sam ga tako zvati. Zato sam to i radio! Htio sam mu riječ "gospodine" nabiti u šupak, zato što je mene odabrao da me kinji u svom uredu. Ja sam odlikaš. Zašto to nije dovoljno svima? Nisam čak mogao pustiti da mi ga djevojka prvi put u životu popuši a da se za tog čina ne pitam što je to pošlo po zlu da me do njega dovelo. Zašto to nije dovoljno svima? Što još moram učiniti kako bih ljudima dokazao svoju vrijednost?
Prodekan je istog trena spomenuo mog oca.
– Ovdje piše da vam je otac košer mesar.
– Mislim da ne piše tako, gospodine. Ako se dobro sjećam, napisao sam samo "mesar". Siguran sam da bih tako napisao u svakom formularu.
– Pa, tako ste i napisali. Ja sam samo pretpostavio da vam je otac košer mesar.
– I jest. Ali ja to nisam napisao.
– To sam vam već potvrdio. Ali nije netočno, zar ne, ako se on pobliže opiše kao košer mesar?
– Ali ni moj odgovor nije netočan.
– Volio bih znati zašto niste napisali "košer", Marcus?
– Nisam to smatrao važnim. Ako je otac nekog novog studenta dermatolog, ortoped ili opstetričar, ne bi li on naprosto napisao "liječnik"? Ili "doktor"? U svakom slučaju, ja bar tako pretpostavljam.
– Ali riječ "košer" baš ne spada u istu kategoriju?
– Ako me pitate jesam li pokušao zatajiti svoju vjersku pripadnost, gospodine, odgovor je ne.
– Pa, svakako se nadam da je tako. To mi je drago čuti. Svatko ima pravo otvoreno prakticirati svoju vjeru. To vrijedi u Winesburgu kao što vrijedi i u ostatku zemlje. S druge strane, vidim da na pitanje o svojim religijskim preferencijama niste odgovorili da ste Židov, premda ste židovskog porijekla. U skladu s nastojanjem ovog koledža da studentima omogući stanovanje s pripadnicima iste vjere, isprva ste dobili židovske cimere.
– Ja ništa nisam napisao u rubrici o religijskim preferencijama, gospodine.
– Vidim. Pitam se zašto.
– Zato što ih nemam. Zato što ne preferiram prakticirati jednu religiju umjesto druge.
– Što vam onda da je duhovnu okrepu? Kome se molite kad vam zatreba utjeha?
– Utjeha mi ne treba. Ja ne vjerujem u Boga i ne vjerujem u molitvu. – U srednjoškolskim debatama bio sam poznat po tome što jasno iznosim svoje stavove, a to sam posve sigurno učinio i sada. – Duhovnu okrepu nalazim u stvarnosti, a ne u nečemu imaginarnom. Smatram da su molitve smiješne.
– Doista? – odgovorio je sa smiješkom. – A ipak se toliki milijuni ljudi mole!
– Nekoć su milijuni ljudi vjerovali da je zemlja ravna ploča, gospodine.
– Da, to je točno. Ali, mogu li vas pitati, Marcus, iz puke znatiželje, kako se uspijevate nositi sa životnim problemima – budući da je život ispunjen kušnjama i nevoljama – bez duhovnog i religijskog vodstva?
– Dobivam petice, gospodine.
To mu je izmamilo drugi smiješak na lice, prezirni smiješak koji mi se još manje svidio od prvoga. Sada sam bio spreman prezirati prodekana Caudwella iz dna duše, zato što me je bacio u ovu kušnju.
– Nisam vas pitao o ocjenama – rekao je. – Znam kakve ocjene imate. Već sam vam rekao da imate potpuno pravo ponositi se njima.
– Ako je tako, onda znate odgovor na svoje pitanje o tome kako se nosim s problemima bez ikakvog duhovnog i religijskog vodstva. Nosim se dobro.
Vidjelo se da ga počinjem živcirati, i to baš na način koji mi nije mogao koristiti.
– Pa, ako smijem reći – odvratio je prodekan – meni baš ne izgleda da se s njima nosite dobro. Barem mi ne izgleda da se dobro nosite s ljudima s kojima dijelite sobu. Čini mi se da vi pokupite svoje stvari i odete čim se između vas i vaših cimera pojavi neka razlika u stavovima.
– Ima li nešto loše u tome da se problem riješi tihim odlaskom? – upitao sam, a u sebi sam mogao čuti kako počinjem pjevati, "Ustajte, vi što sužnji ne želite biti. Tijelima svojim novi ćemo Veliki zid izgraditi!"
– Ne nužno, baš kao što nema ništa loše u tome da se ostane i mirno pokuša izgladiti nesuglasice. Pogledajte gdje ste završili – u najnepoželjnijoj sobi na cijelom kampusu. U sobi koju nitko nije izabrao, niti u njoj stanovao već mnogo godina. Da budem iskren, ne sviđa mi se pomisao da tamo stanujete posve sami. To je daleko najgora soba u Winesburgu. To je već stotinu godina najgora soba na najgorem katu najgoreg studentskog doma. Zimi je ondje hladno kao u hladnjači, a već u rano proljeće postaje vruće kao u kotlu, i puno muha. I to je soba koju ste vi izabrali da u njoj provodite dane i noći kao student druge godine.
– Ali ja ondje ne stanujem zbog nedostatka vjerskih osjećaja, gospodine – ako je to ono što pokušavate zaobilazno nagovijestiti.
– Pa zašto onda?
– Kao što sam vam već objasnio – odgovorio sam pjevajući istodobno u glavi stihove "Kineski narod suočen je s najvećom pogibli" – u prvoj se sobi nisam mogao naspavati jer mi je cimer neprestance kasno navečer slušao gramofon, a u drugoj sam se zatekao sa cimerom čije ponašanje smatram nepodnošljivim.
– Čini se, mladiću, da vi imate problema s tolerancijom.
– Nikad prije nisam čuo da netko to o meni kaže, gospodine – odvratio sam pjevajući u istom trenutku u sebi najljepšu riječ u engleskom jeziku: "O-gor-če-nje!" Odjednom sam poželio znati kako ta riječ glasi na kineskom. Htio sam je naučiti pa da je iz sve snage izvikujem po čitavom kampusu.
– Čini mi se da ima nekoliko stvari koje vi nikad prije niste čuli o sebi – odvratio je prodekan. – Ali "prije" ste živjeli kod kuće, proveli ste djetinjstvo u okrilju svoje obitelji. A sada živite kao odrastao čovjek bez roditelja, s tisuću i dvjesto drugih ljudi, a ovdje u Winesburgu, osim školskog gradiva, morate naučiti i kako da živite s drugim ljudima i kako da pokažete toleranciju prema onima koji nisu vaša slika i prilika.
Ponukan svojim potajnim pjevanjem, izlanuo sam:
– Kako bi bilo da vi pokažete toleranciju prema meni? Oprostite gospodine, nije mi namjera da budem bezobrazan ili nepristojan. – I, na vlastito iznenađenje, nagnuo sam se naprijed i udario šakom o njegov stol. – A kakav sam ja to zločin počinio? Nekoliko puta sam promijenio studentsku sobu – je li to u Winesburgu zločin? Jesam li zbog toga kriminalac?
Prodekan si je u tom trenutku natočio čašu vode i otpio dug gutljaj. Oh, da sam mu je barem ja mogao milostivo natočiti! Da sam mu barem mogao dodati čašu i reći: "Smirite se, prodekane. Zašto ne popijete gutljaj vode?"
– Je li netko rekao da je to zločin, Marcus? – upitao me je s velikodušnim smiješkom. – Vi ste skloni dramatičnom pretjerivanju. Ta vam osobina ne ide na čast i bilo bi dobro da o njoj razmislite. Nego, recite mi, kako se slažete s roditeljima? Je li kod kuće sve u redu, između vas, majke i oca? Vidim da ste u svom formularu, u kojem ste napisali da nemate religijskih preferencija, također napisali da nemate braće ni sestara. Ako je ovo što ste napisali točno, kod kuće vas je troje?
– Zašto to ne bi bilo točno, gospodine? – "Daj začepi!", rekao sam sam sebi. "Začepi i prestani već jednom marširati!" Ali nisam to mogao učiniti. Nisam mogao, jer sklonost pretjerivanju nije bila moja osobina nego prodekanova: već je i sam ovaj sastanak smiješno pretjerano pridavanje važnosti činjenici gdje sam odabrao stanovati. – Točno sam napisao da mi je otac mesar – rekao sam. – On i jest mesar. Ne bih ga samo ja tako opisao. I on bi to za sebe rekao. Vi ste ga opisali kao košer mesara, što meni ne smeta. Ali to vam ne da je pravo sugerirati da sam na bilo koji način netočno ispunio prijavnicu za Winesburg. Nije netočno što sam mjesto za vjeroispovijest ostavio praznim...
– Ako vas mogu prekinuti, Marcus, kako se, po vašem mišljenju, vas troje slažete? To je pitanje koje sam vam postavio. Kako se slažete s majkom i ocem? Molim vas da mi odgovorite bez vrdanja.
– Mama i ja slažemo se savršeno dobro. Uvijek smo se slagali. Otac i ja slagali smo se savršeno dobro većinu mog života. Ja sam od završetka srednje škole pa sve do početka koledža radio skraćeno radno vrijeme kao njegov pomoćnik u mesnici. Bili smo bliski koliko to otac i sin uopće mogu biti. U posljednje su se vrijeme među nama pojavile trzavice koje ni jednog od nas nisu usrećile.
– Trzavice oko čega, ako smijem pitati?
– Počela ga je nepotrebno zabrinjavati moja nezavisnost.
– Nepotrebno jer za to nema razloga?
– Nikakva razloga.
– Brine li njega, primjerice, vaša nesposobnost da se prilagodite svojim cimerima ovdje u Winesburgu?
– To mu nisam ni spomenuo. Nisam to smatrao važnim. A ni "nesposobnost da se prilagodim" nije ispravan način da se opiše problem, gospodine. Neću dopustiti da me beznačajni problemi odvlače od knjige.
– Činjenicu da ste se u manje od dva mjeseca dvaput preselili, ja ne bih nazvao beznačajnim problemom, a siguran sam da ne bi ni vaš otac, kad bi bio upoznat sa situacijom – na što, usput budi rečeno, ima potpuno pravo. Ne vjerujem da biste se vi uopće selili kad biste to smatrali "beznačajnim problemom". Ali, pustimo sad to. Jeste li izašli s nekom djevojkom otkako ste u Winesburgu?
Pocrvenio sam. "Ustajte, vi što sužnji ne želite..."
– Jesam – odgovorio sam.
– Nekoliko puta? Više puta? Često?
– Jedanput.
– Samo jedanput?
Prije no što me se usudio upitati s kim, prije no što me je prisilio da izgovorim njeno ime i da odgovorim makar samo i na jedno pitanje o tome što se između nas dogodilo, ustao sam sa stolca.
– Gospodine – rekao sam – protivim se ovakvom ispitivanju. Ne vidim kakvog ono ima smisla. Ne razumijem zašto se od mene očekuje da odgovaram na pitanja o odnosima sa cimerima, o stavu prema svojoj religiji ili o svom mišljenju o bilo kojoj drugoj religiji. To su moje privatne stvari, kao što je privatna stvar i moj društveni život i kako ga vodim. Nisam prekršio nijedan zakon, moje ponašanje nikome ne nanosi ni štetu ni bol, ni jednim svojim postupkom nisam povrijedio ničija prava. Ako su ikome povrijeđena prava, onda su povrijeđena meni.
– Opet vas molim da sjednete i objasnite što time želite reći.
Sjeo sam i popio velik gutljaj vode iz čaše, ovog puta na vlastitu inicijativu. Nisam više mogao podnijeti ovaj razgovor, ali kako da se predam kad sam u pravu ja a ne on?
– Protivim se obvezi da prisustvujem propovijedi četrdeset puta prije kraja školovanja samo da bih imao pravo diplomirati, gospodine. Ne shvaćam otkud koledžu pravo da me prisiljava da makar samo jednom slušam svećenika bilo koje vjere, ili da makar samo jednom slušam kršćansku pjesmu koja priziva kršćansko božanstvo, jer ja sam ateist kojeg, da budem iskren, duboko vrijeđaju obredi i vjerovanja organizirane religije. – Sada se više nisam mogao obuzdati, unatoč slabosti koju sam osjećao. – Ne trebaju mi propovijedi profesionalnih moralizatora da mi govore što da činim. A sigurno mi ne treba Bog da mi to govori. Posve sam sposoban voditi moralan život a da ne podržavam vjerovanja koja je nemoguće dokazati i koja su posve nevjerojatna, vjerovanja koja, po mom mišljenju, nisu ništa više od dječjih bajki za odrasle, vjerovanja koja se jednako malo temelje na činjenicama kao i vjera u Djeda Mraza. Pretpostavljam da poznajete djela Bertranda Russella, prodekane Caudwell. Bertrand Russell istaknuti je britanski matematičar i filozof koji je lani dobio Nobelovu nagradu za književnost. Jedno od književnih djela za koja je tu nagradu dobio jest rado čitani ogled što ga je 1927. godine prvi put iznio u javnost u obliku predavanja pod naslovom "Zašto ja nisam kršćanin". Je li vam taj ogled poznat, gospodine?
– Molim vas da opet sjednete – rekao mi je prodekan. Poslušao sam ga, ali sam nastavio:
– Pitam vas jeste li upoznati s tim ogledom Bertranda Russella? Pretpostavljam da je vaš odgovor ne. Ali ja ga dobro poznajem jer sam kao kapetan srednjoškolskog debatnog kluba dao sebi zadaću da velike dijelove tog ogleda naučim napamet. Još ih nisam zaboravio, a obećao sam sebi da nikada i neću. U tom i drugim sličnim ogledima, Russell iznosi argumente ne samo protiv kršćanske predodžbe Boga nego i protiv predodžbi Boga u svim drugim velikim svjetskim religijama, a on svaku od njih smatra neistinitom i štetnom. Kad biste pročitali taj njegov ogled, a ja bih vas u interesu otvorenosti duha zamolio da to učinite, otkrili biste da Bertrand Russell, koji je jedan od vodećih svjetskih logičara, a usto i filozof i matematičar, besprijekornom logikom pobija dokaz o prvom uzroku, dokaz na temelju postojanja prirodnih zakona, dokaz na temelju uređenosti svijeta, moralne dokaze o postojanju božanstva, i dokaze na temelju potrebe ispravljanja nepravdi. Navest ću vam dva primjera. Prvo, o tome zašto je dokaz o prvom uzroku bezvrijedan, Russell kaže: "Ako sve mora imati uzrok, onda i Bog mora imati uzrok. A ako može postojati nešto što nema uzrok, onda to isto tako može biti i svijet kao i Bog." Drugo, što se tiče dokaza na temelju uređenosti svijeta, on kaže: "Kad biste posjedovali svemoć i sveznanje, i milijune godina da usavršite svoj svijet, zar doista vjerujete da ne biste mogli stvoriti ništa bolje od Ku-kluks-klana i fašista?" On također raspravlja o nedostacima Kristova nauka u Evanđeljima, i dodaje da je povijesno vrlo dvojbeno da je Krist uopće postojao. Za njega je najozbiljniji nedostatak Kristova moralnog karaktera njegova vjera u postojanje pakla. Russell piše: "Osobno ne vjerujem da ijedna doista humana osoba može vjerovati u postojanje vječne kazne", i optužuje Krista za osvetoljubiv gnjev na ljude koji ne žele prihvatiti njegove propovijedi. On posve otvoreno govori o tome kako su crkve usporavale ljudski napredak i kako su, ustrajno se pozivajući na ono što one nazivaju moralnošću, mnoge ljude osudile na nezasluženu i nepotrebnu kaznu. Religija se, kaže Russell, ponajprije i ponajviše zasniva na strahu – na strahu od nepoznatog, na strahu od neuspjeha i na strahu od smrti. Strah je roditelj okrutnosti, kaže Bertrand Russell, pa se zato ne treba čuditi što okrutnost i religija već stoljećima idu ruku pod ruku. Pokorite svijet inteligencijom, kaže Russell, nemojte dopustiti da vas strah od svijeta u kojem živite pretvori u robove. On zaključuje da je sva predodžba Boga nedostojna slobodna čovjeka. To su razmišljanja dobitnika Nobelove nagrade, poznatog po svojim doprinosima filozofiji i po vladanju logikom i spoznajnom teorijom, i ja se s njima potpuno slažem. Nakon što sam ih proučio i temeljito o njima razmislio, namjeravam u skladu s njima i živjeti, na što imam potpuno pravo, kao što sam siguran da ćete se složiti sa mnom, gospodine.
– Molim vas da sjednete – još jednom mi je rekao prodekan.
Sjeo sam. Nisam bio ni svjestan da sam opet bio ustao. Eto što usklik "Ustajte!" ponovljen triput za redom, može učiniti čovjeku u krizi.
– Dakle, ni vi ni Bertrand Russell ne možete podnijeti organiziranu religiju i kler – rekao mi je prodekan – pa čak ni vjeru u božanstvo, baš kao što vi, Marcus Messner, ne možete podnijeti svoje cimere... a ako sam vas dobro shvatio, ni svog brižnog i radinog oca kome je briga za sinovo dobro najvažnija stvar na svijetu. Siguran sam da financijski teret koji podnosi da bi vam omogućio školovanje na koledžu daleko od kuće, nije zanemariv. Nije li tako?
Zašto bih inače radio kao konobar, gospodine? Da, tako je. Mislim da sam vam to već rekao.
– Pa recite mi onda – i hajde da ovaj put ostavimo Bertranda Russella po strani – možete li vi podnijeti religijska uvjerenja koja se razlikuju od vaših?
– Čini mi se, gospodine, da je problem u tome što devedeset i devet posto studenata, profesora i činovnika u Winesburgu ne može podnijeti moja religijska uvjerenja.
Pročelnik je u tom trenutku otvorio fascikl i polako počeo okretati stranice, možda da osvježi sjećanje na moje studentske uspjehe, a možda (kako sam se nadao) i da se othrva želji da me smjesta izbaci iz škole zbog optužbi koje sam tako snažno iznio protiv cijelog koledža. A možda samo zato što je htio stvoriti dojam da je on, iako ga cijeli Winesburg cijeni i poštuje, ipak čovjek koji može podnijeti da mu se proturječi.
– Vidim ovdje – rekao mi je – da ste upisali prvi stupanj prava. Ja bih na temelju ovog razgovora rekao da ste na dobrom putu da postanete vrhunski pravnik. – A onda je bez osmijeha dodao: – Lako mogu zamisliti da jednoga dana branite neki slučaj pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Država. I da ga dobijete, mladiću, da ga dobijete. Cijenim vašu izravnost, vašu dikciju, strukturu vaših rečenica – cijenim upornost i samopouzdanje s kojima zastupate sve svoje stavove. Cijenim sposobnost da zapamtite i usvojite teško razumljive tekstove, čak i ako možda ne cijenim autore i tekstove koje odabirete za čitanje, a ni naivnost i nepromišljenost s kojom prihvaćate bogohulne racionalističke stavove što ih rigaju nemoralne osobe poput Bertranda Russella, čovjeka koji se četiri puta ženio, koji je na glasu kao preljubnik i pobornik slobodne ljubavi, a, po vlastitu priznanju, i socijalist, čovjeka kojem su oduzeli katedru na sveučilištu zbog antiratne kampanje tijekom Prvog svjetskog rata i kojeg su britanske vlasti zbog toga strpale u zatvor.
– Ali što je s Nobelovom nagradom?

– Čak i sada vas cijenim, Marcus, dok lupate šakom po mom stolu i uporno upirete prstom u mene kako biste me podsjetili na njegovu Nobelovu nagradu. Vi imate borben duh. Ja to cijenim, ili bih bar cijenio kad biste ga upregnuli u neki vredniji cilj od zastupanja stavova čovjeka kojeg vlasti njegove vlastite zemlje smatraju subverzivnim kriminalcem.
Nisam namjeravao uprijeti prstom u vas, gospodine. Nisam čak bio ni svjestan da sam to učinio.
– Učinili ste to, sinko. I ne prvi put, a vjerojatno ni posljednji. Ali to je najmanji problem. Za mene nije bogzna kakvo iznenađenje što vam je Bertrand Russell junak. Na svakom se kampusu uvijek može naći jednog ili dvojicu intelektualno nedoraslih mladića, samozvanih članova intelektualne elite, koji osjećaju potrebu da se uzdignu iznad ostalih i koji se smatraju nadmoćnima u odnosu na druge studente, pa čak i profesore, mladića koji prolaze kroz fazu kad osjećaju potrebu da se ugledaju na nekog agitatora ili ikonoklasta, nekoga poput Russella, Nietzschea ili Schopenhauera. Ali, mi nismo ovdje da raspravljamo o tim gledištima, a vaše je nedvojbeno pravo da cijenite koga god hoćete, ma koliko poguban njegov utjecaj na vas bio i ma koliko se meni utjecaj tog takozvanog slobodnog mislioca i samozvanog društvenog reformatora mogao činiti opasnim. Marcus, ono zbog čega smo danas ovdje, i ono što me danas brine, nije to što ste vi kao član školskog debatnog kluba od riječi do riječi zapamtili subverzivne stavove Bertranda Russella koji su kao stvoreni da rađaju nezadovoljnike i buntovnike. Brinu me društvene sposobnosti koje ste pokazali na koledžu Winesburg. Brine me vaša izoliranost. Brine me vaše javno odbijanje duge tradicije Winesburga, kao što pokazuje vaše odlaženje u crkvu, što je neznatan zahtjev za studente koji se svodi na samo jedan sat vašeg vremena svakog tjedna u tri semestra. Otprilike isto koliko i tjelesni odgoj, a nimalo opasnije, kao što obojica vrlo dobro znamo. Ja u cijelom svom stažu na Winesburgu još nikad nisam naišao na studenta koji bi se protivio i jednom od tih zahtjeva, koji bi ih smatrao povredom svojih prava ili ih usporedio s prisilnim radom u rudnicima soli. Mene brine vaše loše uklapanje u zajednicu Winesburga. Čini mi se da je to problem s kojim bi se trebalo hitno pozabaviti i sasjeći ga u korijenu.
Izbacit će me iz škole, pomislio sam. Poslat će me kući da budem unovačen i ubijen. Nije shvatio ni jednu jedinu riječ koju sam mu citirao iz ogleda "Zašto ja nisam kršćanin". Ili možda jest, pa ću baš zato biti unovačen i ubijen.
– Ja imam osobnu i profesionalnu odgovornost prema studentima – rekao mi je Caudwell. – Prema njihovim obiteljima...
– Gospodine, ja ovo više ne mogu podnijeti. Ide mi na povraćanje.
– Molim? – Caudwellova je strpljivost sada bila iscrpljena, njegove nevjerojatno sjajne, kristalno plave oči sada su buljile u mene s ubitačnom mješavinom nevjerice i srdžbe.
– Zlo mi je – rekao sam. – Ide mi na povraćanje. Ne mogu podnijeti da mi se ovako drže predavanja. Ja nisam nezadovoljnik. Ja nisam buntovnik. Nijedna me od tih vaših riječi ne opisuje, i zamjeram vam njihovu upotrebu, čak i ako su se samo neizravno odnosile na mene. Ja ovu prodiku ničim nisam zaslužio, osim što sam pronašao sobu u kojoj se bez uznemiravanja mogu posvetiti učenju i naspavati se kako bih mogao raditi. Nisam počinio nikakav prekršaj. Moje je pravo da se družim ili ne družim u mjeri koja mi odgovara. To je sve što mislim reći o toj temi. Nije važno je li u mojoj sobi vruće ili hladno – to je moj problem. Nije važno je li puna muha ili nije. Nije o tome riječ! Nadalje, moram vas upozoriti da argumenti koje ste iznijeli protiv Bertranda Russella nisu pobijanje njegovih ideja utemeljeno na razumu i logici, nego argumenti protiv njegova karaktera utemeljeni na predrasudama, to jest napad ad hominem, koji je logički bezvrijedan. Gospodine, s dužnim poštovanjem, tražim dopuštenje da sada ustanem i odem, jer ako ostanem, bojim se da ću povratiti.
– Naravno da možete otići. Tako vi rješavate sve svoje probleme, Marcus – jednostavno odete. Zar vam to još nikad nije palo na pamet? – S još jednim od onih svojih ponižavajuće neiskrenih osmijeha, dodao je: – Žao mi je što sam vam oduzeo nešto vremena.
Ustao je s mjesta za stolom, što sam shvatio kao dopuštenje da i ja ustanem, ovaj put i da odem. Ali nisam htio otići prije no što poravnam račune završnim udarcem.
– Nije točno da ja svoje probleme rješavam tako da odlazim. Sjetite se samo kako sam vas pokušao navesti da pristupite idejama Bertranda Russella bez predrasuda. Odlučno se protivim tome što ste rekli, prodekane Caudwell.
– Pa, barem smo napokon odbacili ono "gospodine"... Nego, Marcus – rekao je prateći me do vrata – a što je sa sportom? Ovdje piše da ste igrali u brucoškoj bejzbolskoj momčadi. Dakle, barem vjerujete u bejzbol? Na kojem položaju?
– Na drugoj bazi.
– Namjeravate li se natjecati za ulazak u našu bejzbolsku momčad?
– Igrao sam na vrlo malom koledžu kod kuće. Gotovo svatko tko se natjecao za ulazak u momčad, u tome je i uspio. Neki od naših igrača, kao na primjer hvatač i branič na prvoj bazi, u srednjoj školi nisu čak ni igrali bejzbol. Ne vjerujem da sam dovoljno dobar da ovdje uđem u momčad. Lopta će se bacati brže no što sam navikao, a ne vjerujem da ću na ovoj razini natjecanja riješiti svoje probleme s udaranjem držeći palicu bliže sredini kao što sam činio u brucoškoj momčadi kod kuće. Možda bih bio dovoljno dobar u polju, ali ne vjerujem da bih mnogo vrijedio na ploči.
– Dakle, ako sam vas dobro shvatio, ne namjeravate se natjecati za ulazak u našu bejzbolsku momčad zato što se bojite konkurencije?
– To nije točno, gospodine! – planuo sam. – Ne namjeravam se natjecati za ulazak u momčad zato što realno procjenjujem svoje izglede da u nju uđem! A ne želim gubiti vrijeme na uzaludne pokušaje, kad me čeka sve to studiranje! Gospodine, povratit ću. Upozorio sam vas. Nisam ja kriv. Evo ga... žao mi je!
Zatim sam povratio, iako srećom ne na njega ni na njegov stol. Sagnuvši glavu, obilato sam povratio na tepih. Zatim sam, pokušavajući izbjeći tepih, povratio po stolcu na kojem sam bio sjedio, a onda, oteturavši od stolca, po staklu jedne od uokvirenih fotografija što su visile na prodekanovu zidu, fotografiju Winesburgove nogometne momčadi koja je bez ijednog poraza osvojila prvenstvo 1924. godine.
Nisam imao želudac da se borim s prodekanom, baš kao što nisam imao želudac da se borim s ocem ili sa cimerima. A ipak sam se borio, unatoč samome sebi...
Prodekan je poslao tajnicu da me otprati hodnikom do zahoda. Kad sam ušao u zahod i ostao sam, umio sam se i grgljao vodom koju sam uhvatio u skupljene dlanove ispod slavine. Pljuvao sam vodu u umivaonik sve dok više nisam mogao osjetiti vonj povraćanja u ustima i grlu, a zatim sam, koristeći vodom natopljene papirnate ručnike, otro što sam bolje mogao sve što mi se prosulo po džemperu, hlačama i cipelama. Zatim sam se naslonio na umivaonik i pogledao u zrcalu u usta koja nisam mogao držati zatvorena. Tako sam čvrsto stisnuo zube da mi je pomodrjela čeljust počela pulsirati od boli. Zašto sam morao spomenuti crkvu? Crkva je disciplina, rekao sam očima što su me gledale iz zrcala – očima koje su, na moje zaprepaštenje, izgledale nevjerojatno uplašene. Shvati njihovu crkvu kao dio posla koji moraš obaviti kako bi završio ovu školu kao najbolji đak – shvati to kao što shvaćaš vađenje droba kokoši. Caudwell ima pravo, kamo god da odeš, uvijek će postojati nešto što će te izluđivati – otac, cimeri, obveza da četrdeset puta odeš na propovijed – zato prestani razmišljati o tome da još jednom promijeniš školu i potrudi se da diplomiraš kao najbolji na godini!
Ali kad sam se spremio napustiti zahod i otići na predavanje o američkom državnom uređenju, opet mi se počelo povraćati, a kad sam spustio pogled, na rubovima donova obje cipele ugledao sam jedva vidljive komadiće bljuvotine. Skinuo sam cipele i, stojeći u čarapama kraj umivaonika, počeo sapunom, vodom i papirnatim ručnicima ispirati posljednje ostatke bljuvotine i smrada. Čak sam skinuo i čarape i primaknuo ih nosu. Baš dok sam njuškao čarape, ušla su dvojica studenata da upotrijebe pisoare. Ništa nisam rekao, nisam im ponudio nikakvo objašnjenje, navukao sam čarape natrag na noge, ugurao stopala u cipele, zavezao žnirance i otišao. Tako vi rješavate sve svoje probleme, Marcus – jednostavno odete. Zar vam to još nikad nije palo na pamet?
Kad sam izašao, našao sam se na prekrasnom kampusu koledža na Srednjem zapadu. Bio je velik, prekrasan, sunčan dan, još jedan sjajan jesenski dan, a sve oko mene radosno je klicalo: "Uživaj u vrtlogu života! Mlad si i pun energije, prepusti se strasti!" Zavidno sam promatrao druge studente kako prolaze stazama od opeke što presijecaju zeleni četverokut. Zašto ja ne mogu poput njih uživati u prednostima ovog malog koledža koji zadovoljava sve njihove potrebe? Zašto sam umjesto toga u zavadi sa svima? Počelo je kod kuće s ocem, a odande me uporno pratilo ovamo. Prvo Flusser, pa onda Elwyn, pa onda Caudwell. A tko je za to kriv, oni ili ja? Kako mi je samo uspjelo da se tako brzo uvalim u neprilike, ja koji nikad prije u životu nisam bio u nevolji? I zašto sam izazivao dodatne nevolje pišući strastvena pisma djevojci koja si je prije samo godinu dana pokušala oduzeti život rezanjem žila?
Sjeo sam na klupu, otvorio fascikl sa tri prstena i počeo joj pisati još jedno pismo na komadu praznog papira sa crtama: "Molim te, odgovori mi na moja pisma. Ne mogu podnijeti tvoju šutnju." Ipak, vrijeme je bilo previše lijepo a kampus previše privlačan da bi mi Olivijina šutnja bila nepodnošljiva. Sve je bilo previše lijepo, a ja sam bio previše mlad, a jedina mi je zadaća bila da postanem najbolji student! Nastavio sam pisati: "Osjećam da mi malo nedostaje da spakiram stvari i odem odavde zbog obveze odlazaka u crkvu. Htio bih o tome s tobom porazgovarati. Je li to glupo? Upitala si me kako sam uopće dospio ovamo? Zašto sam izabrao Winesburg? Stid me je odgovoriti. A upravo sam bio na groznom razgovoru s prodekanom, koji zabada nos u moje poslove, na što, uvjeren sam, nema pravo. Ne, nismo razgovarali ni o tebi ni o nama. Razgovarali smo o mom preseljenju u Neil Hall." Zatim sam istrgnuo stranicu iz notesa, bijesno poput oca, poderao papir na komadiće i gurnuo ih u džep hlača. O nama! Ne postoji nikakvo nama!
Na sebi sam imao plisirane sive flanelske hlače, kariranu sportsku košulju, smeđeljubičast pulover s V-izrezom i bijele cipele od jelenske kože. Bila je to ista onakva odjeća kakvu sam vidio na onom momku sa slike na naslovnoj stranici Winesburgova kataloga, koji sam bio zatražio i dobio poštom zajedno s prijavnicom za koledž. Momak na fotografiji hodao je s djevojkom koja je nosila dvodijelni džemper, dugu tamnu suknju, spuštene čarape od bijelog pamuka i sjajne mokasine. Ona mu se smiješila dok su zajedno hodali kao da joj je upravo rekao nešto zabavno i pametno. Zašto sam izabrao Winesburg? Zbog te slike! To dvoje sretnih studenata bilo je okruženo drvećem s mnogo lišća, hodali su niz travnati obronak, a u daljini iza njih vidjele su se zgrade od opeke obrasle bršljanom. Djevojka se smiješila momku s takvim izrazom divljenja na licu, a momak je kraj nje izgledao tako samopouzdan i bezbrižan da sam ispunio prijavnicu i poslao je. U roku od nekoliko tjedana dobio sam obavijest da sam primljen. Podigao sam sto dolara sa svog štednog računa a da nikome ništa nisam rekao, od svote koju sam revno stavljao na stranu od plaće što sam je dobivao kao očev pomoćnik, pa sam jednog dana poslije škole otišao do Ulice Market i ušao u najveću robnu kuću u gradu. Na studentskom odjelu kupio sam hlače, košulju, cipele i džemper što ih je nosio onaj momak na fotografiji. Bio sam ponio sa sobom katalog Winesburga u robnu kuću, jer sto dolara bilo je pravo malo bogatstvo, a nisam htio pogriješiti. U studentskom odjelu kupio sam i jaknu od tvida sa cik-cak uzorkom. Na kraju mi je ostalo taman dovoljno sitniša da se autobusom vratim kući.
Bio sam oprezan pa sam donio kutije s odjećom kući u vrijeme kad sam znao da mi roditelji rade u mesnici. Nisam htio da znaju da sam kupio odjeću. Nisam htio da itko za to zna. Ta odjeća nimalo nije nalikovala na odjeću koju su nosili studenti na Robertu Treatu. Mi smo nosili istu odjeću kao i u srednjoj školi. Nije se kupovala nova odjeća za Robert Treat. Našavši se sam u kući, otvorio sam kutije i položio odjeću na krevet da vidim kako izgleda. Poslagao sam je onako kako bi izgledala da je nosim – na vrh sam stavio košulju, džemper i jaknu, hlače ispod toga, a cipele na pod kraj kreveta. Zatim sam svukao svu odjeću i bacio je kraj nogu kao hrpu dronjaka, pa sam odjenuo novu odjeću i otišao u kupaonicu. Popeo sam se na spušteni poklopac zahodske školjke jer sam tako bolje mogao vidjeti u zrcalo medicinskog ormarića nego da u svojim novim cipelama od jelenske kože, s ružičastim gumenim petama i đonovima, stojim na popločenom podu. Jakna je imala dva kratka proreza, po jedan na svakoj strani leđa. Nikad prije nisam imao takvu jaknu. Prije sam imao dvije sportske jakne, jednu koju sam dobio za bar-micvu 1945. godine, a drugu za maturu 1950. godine. Oprezno sam pravio sitne korake i okretao se na poklopcu zahodske školjke pokušavajući vidjeti stražnju stranu jakne s prorezima. Gurnuo sam ruke u džepove kako bih izgledao nonšalantno. Ali čovjek ne može izgledati nonšalantno stojeći na zahodskoj školjci, pa sam sišao i vratio se u spavaću sobu, skinuo odjeću i stavio je natrag u kutije. Kutije sam sakrio u stražnji dio ormara, iza palica, sportskih cipela, bejzbolske rukavice i dotrajale stare bejzbolske lopte. Nisam namjeravao roditeljima ništa reći o svojoj novoj odjeći, a pogotovo je nisam namjeravao nositi pred prijateljima na Robertu Treatu. Htio sam da ona ostane tajna dok ne dođem u Winesburg. Bila je to odjeća koju sam kupio za odlazak od kuće. Kupio sam je da u njoj započnem nov život. Da postanem nov čovjek i da više ne budem mesarski sin.
Upravo sam tu odjeću imao na sebi kad sam povratio u Caudwellovu uredu. Nosio sam je sjedeći u crkvi i svojski se trudeći da ne naučim ništa o tome kako se vodi dobar život u skladu s biblijskim naukom i, umjesto toga, u sebi pjevao kinesku himnu. Nosio sam je kad me je Elwyn udario i gotovo mi slomio vilicu. Nosio sam je kad mi ga je Olivia popušila u Elwynovu LaSalleu. Da, takva bi slika momka i djevojke trebala rešiti naslovnicu vajnsberškog kataloga: slika mene kako sjedim u toj odjeći dok mi ga Olivia puši, i pojma nemam što da o tome mislim.
– Ne izgledaš baš najbolje, Marcus. Je li ti dobro? Mogu li sjesti?
Bio je to Sonny Cottier. Stajao je iznad mene u istoj onakvoj odjeći kakvu sam i ja nosio, osim što njegov pulover nije bio običan smeđeljubičasti pulover, nego je imao smeđeljubičasti natpis Winesburg, koji je zaradio igrajući u košarkaškoj momčadi škole. Još i to! Lakoća s kojom je nosio svoju odjeću na neki se način činila produžetkom njegova dubokog glasa, punog autoriteta i samopouzdanja. Ta me je tiha vrsta bezbrižne jedrine i neranjivosti kojom je zračio istodobno odbijala i privlačila, možda zato što mi se činilo, s pravom ili ne, da se temelji na dodvorljivosti. Činilo se da mu ništa ne nedostaje, a to je stvaralo neobičan dojam da mu zapravo nedostaje sve. Ali, s druge strane, ti su dojmovi možda bili samo popratne pojave zavisti i strahopoštovanja jednog studenta druge godine.
– Naravno – odgovorio sam mu. – Dakako. Sjedni!
– Izgledaš kao da te je pregazio parni valjak – rekao je.
On je, naravno, izgledao kao da je upravo završio snimanje scene s Avom Gardner u studiju MGM.
– Prodekan me je pozvao na razgovor. Sporječkali smo se. Nismo se uspjeli složiti.
Drži jezik za zubima, rekao sam sebi. Zašto da mu kažem što me muči? Ali nekome moram reći, zar ne? S nekim na ovom koledžu moram razgovarati, a Cottier nije nužno loš momak samo zato što ga je moj otac nagovorio da me posjeti u mojoj sobi. U svakom slučaju, osjećao sam se toliko neshvaćen da sam mogao podići pogled put neba i početi zavijati da on nije naišao.
Što sam mirnije mogao, ispričao sam mu kako smo se prodekan i ja posvađali oko odlazaka u crkvu.
– Pa tko uopće odlazi u crkvu? – odvratio je Cottier. – Platiš nekome da odlazi umjesto tebe i nikad joj se ne moraš ni približiti.
– Radiš li i ti tako?
Blago se nasmijao.
– A što drugo da radim? Otišao sam jedanput. Kao brucoš. Tada je predavanje držao jedan rabin. Jedanput u semestru drži ga katolički svećenik, a jedanput godišnje dovedu rabina iz Clevelanda. Inače nastupa doktor Donehower ili neki drugi veliki mislilac iz Ohija. Mene je rabinova strastvena privrženost pojmu dobrote zauvijek izliječila od želje da odlazim u crkvu.
– A koliko za to plaćaš?
– Da netko drugi ode umjesto mene? Dva dolara po propovijedi. To je sitnica.
– Četrdeset puta dva je osamdeset. To nije sitnica.
– Pazi! – odvratio je. – Uzmi u obzir onih petnaest minuta koliko ti treba da se s brijega spustiš do crkve. A ako si takav kakav jesi, ozbiljan, odlazak u crkvu ne primaš sa smiješkom. Ti ništa ne primaš sa smiješkom. Umjesto toga, sjediš u crkvi sat vremena kipteći od bijesa. Zatim još petnaest minuta kiptiš od bijesa vraćajući se na brijeg i odlazeći kamo god da odlaziš nakon toga. To je devedeset minuta. Devedeset puta četrdeset jednako je šezdeset sati bijesa. Ni to nije sitnica.
– Kako da nađem nekoga tko će me zamijeniti? Objasni mi kako se to radi.
– Tvoj zamjenik uzima kartu od vratara na ulasku, a onda je na izlasku vraća potpisanu tvojim imenom. To je sve. Zar misliš da svaku kartu proučava stručnjak za rukopis u onoj maloj prostoriji gdje drže dokumente? Zapišu ti ime u neki registar i to je sve. U staro doba obično bi ti odredili mjesto za sjedenje i poslali nadzornika koji svima zna lice da hoda prolazom i provjerava tko nedostaje. U to vrijeme ništa se nije moglo učiniti. Ali to se poslije rata promijenilo, tako da sada samo moraš nekome platiti da ode umjesto tebe.
– Ali kome?
– Bilo kome. Bilo kome tko je već obavio svojih četrdeset dolazaka. Za njega je to posao. Ti radiš kao konobar u gostionici, a netko drugi radi kao nečija zamjena u metodističkoj crkvi. Ja ću ti naći nekoga ako želiš. Mogu čak pokušati naći nekoga tko će pristati da to radi za manje od dva dolara.
– A što ako se on izbrblja? Onda te naglavce izbace iz škole.
– Nikad još nisam čuo da se je netko izbrbljao. To je posao, Marcus. Jednostavan poslovni dogovor.
– Ali Caudwell sigurno zna da se to događa.
– Caudwell je najveći kršćanin u okolici. On ne može ni zamisliti da studenti ne obožavaju slušati propovijedi doktora Donehowera umjesto da im svake srijede ostane sat slobodnog vremena za drkanje u studentskoj sobi. Oh, grdno si pogriješio kad si Caudwellu počeo govoriti o crkvi. Hawes D. Caudwell je idol ovog mjesta. Najveći vođa navale u nogometu što ga je Winesburg ikad imao, najveći udarac u bejzbolu, najveći centar u košarci, najveći zagovornik "vajnsberške tradicije" na kugli zemaljskoj. Ako se otvoreno suprotstaviš tom tipu oko tradicije Winesburga, on će te samljeti. Sjećaš li se drop-kicka, tog starog dobrog ragbijaškog udarca? Caudwell drži vajnsberški rekord za bodove ostvarene takvim udarcima u jednoj sezoni. A znaš kako on zove svaki pojedini od tih udaraca? "Drop-kick za Krista." Takve čudake treba zaobilaziti, Marcus. Ako se budeš držao po strani, daleko ćeš dogurati u Winesburgu. Drži jezik za zubima, čuvaj guzicu i smješkaj se – a onda radi što hoćeš. Nemoj sve to tako osobno shvaćati, nemoj sve tako ozbiljno uzimati, pa ćeš možda otkriti da ovo i nije najgore mjesto na svijetu da čovjek u njemu provede najbolje godine života. Kraljicu oralnog seksa za 1951. godinu već si pronašao. To je dobar početak.
– Ne znam o čemu govoriš.
– Hoćeš reći da ti ga nije popušila? Ti si doista jedinstven.
– Još uvijek ne znam o čemu govoriš – ljutito sam odvratio.
– O Oliviji Hutton.
Učas me je obuzeo bijes, isti onaj bijes koji me obuzeo kad je Elwyn Oliviju nazvao pičkom.
– Zašto tako govoriš o Oliviji Hutton?
– Zato što fafanje nije baš tako česta pojava u sjeverozapadnom Ohiju. Vijesti o Oliviji brzo su se proširile. Nemoj me tako zbunjeno gledati.
– Ne mogu vjerovati.
– Trebao bi. Gospođici Hutton nisu sve ovce na broju.
– Zašto to kažeš? Ja sam izašao s njom.
– I ja.
To me je zaprepastilo. Skočio sam s klupe, zbunjeno se pitajući što je to u meni (ili što to nije u meni) što moje odnose s drugim ljudima čini tako grozno neuspješnim, a onda sam pobjegao od Sonnyja Cottlera i odjurio na predavanje o državnom uređenju. Posljednje Sonnyjeve riječi koje sam čuo bile su:
– Povlačim ono da joj "nisu sve ovce na broju". Dobro? Recimo da je to šašava djevojka osobito nadarena za seks, što je talent svojstven poremećenim osobama. Dobro? Marcus? Marc?
Navečer sam ponovo počeo povraćati, a obuzela me oštra bol u želucu i proljev. Kad sam napokon shvatio da sam se razbolio zbog nečega drugog, a ne zbog razgovora s prodekanom Caudwellom, u zoru sam otišao do studentske ambulante. I prije no što me je dežurna sestra stigla saslušati, morao sam otrčati na zahod. Zatim su me smjestili na ležaj. U sedam sati pregledao me je školski liječnik, u osam sam se nalazio u kolima hitne pomoći na putu za dvadeset i pet milja udaljenu gradsku bolnicu, a o podne su mi izvadili slijepo crijevo.
Moj prvi posjetilac bila je Olivia. Došla je sutradan, nakon što je na predavanju iz povijesti doznala da sam operiran. Pokucala je na odškrinuta vrata moje sobe, samo nekoliko sekundi nakon što sam završio telefonski razgovor s roditeljima. Prodekan Caudwell bio ih je nazvao nakon što su u bolnici zaključili da hitno moram na operaciju.
– Hvala Bogu što si imao dovoljno pameti da odeš k liječniku – rekao mi je otac – i što su to otkrili na vrijeme. Hvala Bogu što se nije dogodilo ništa strašno.
– Tata, to je slijepo crijevo. Izvadili su mi slijepo crijevo. To je sve.
– A što bi bilo da ga nisu dijagnosticirali?
– Ali jesu. Sve je prošlo besprijekorno. Otpustit će me iz bolnice za četiri-pet dana.
– Upravo si bio na hitnoj operaciju slijepog crijeva. Znaš li ti što znači hitno?
– Ali sada više nije hitno. Više nema razloga za brigu.
– Kad je o tebi riječ, uvijek ima mnogo razloga za brigu.
U tom je trenutku morao zastati zbog napadaja jakog suhog kašlja. Kada je ponovo bio u stanju govoriti, upitao me je:
– Zašto te tako brzo otpuštaju iz bolnice?
– Četiri-pet dana je normalan rok. Nema potrebe da me dulje zadrže.
– Doći ću vlakom kad te puste iz bolnice. Zatvorit ću mesnicu i posjetiti te.
– Nemoj, tata! Nemoj tako govoriti. Zahvalan sam ti na ponudi, ali bit će mi dobro u domu.
– Tko će se za tebe brinuti u studentskom domu? Trebao bi se oporavljati kod kuće, gdje ti je i mjesto. Ne razumijem zašto koledž ne inzistira na tome. Kako da se oporaviš tako daleko od kuće, bez igdje ikoga da se o tebi brine?
– Ali već sam u stanju ustati i hodati. Već mi je dobro.
Koliko je bolnica daleko od koledža?
Bio sam u iskušenju da mu odgovorim "Sedamnaest tisuća milja", ali previše je mučno kašljao da bih mu se narugao.
– Manje od pola sata kolima hitne pomoći – pokušao sam. – To je odlična bolnica.
– U samom gradu Winesburgu nema bolnice? Jesam li te dobro shvatio?
– Tata, daj mi mamu na telefon. Ovo mi uopće ne pomaže. A ne pomaže ni tebi. Grozno zvučiš.
– Ja da grozno zvučim? Ti ležiš u bolnici stotinama milja daleko od kuće...
– Molim te, daj mi mamu.
Kad se mama javila, rekao sam joj neka nešto poduzme da ga smiri, inače ću se morati premjestiti na Sveučilište na Sjevernom polu, a ondje nema telefona, bolnica i liječnika, nego samo sjevernih medvjeda koji se prikradaju santama leda na kojima leže goli studenti na temperaturi ispod ništice...
– Marcus, sad je dosta! Dolazim ti u posjet.
– Ali, nije potrebno. Ni jedno od vas ne mora doći. Operacija je bila laka i prošla je, a ja sam dobro.
– Meni je to jasno – šaptom je odvratila mama. – Ali tvoj otac ne želi popustiti. Otputovat ću vlakom u subotu navečer. Inače nitko u ovoj kući nikad više neće oka sklopiti.
Olivia. Kad sam nakon razgovora s majkom spustio slušalicu, Olivia je stajala kraj mene s buketom cvijeća u ruci. Donijela ga je do kreveta na kojem sam ležao izvaljen.
– Nije baš zabavno ležati sam u bolnici – rekla mi je. – Donijela sam ti cvijeće da ti pravi društvo.
– Za ovo je vrijedilo dobiti upalu slijepog crijeva – odvratio sam.
– Sumnjam – rekla je. – Jesi li bio jako bolestan?
– Trajalo je manje od jednog dana. Najbolji dio dogodio se u uredu prodekana Caudwella. Pozvao me je da me ispituje o promjeni sobe, a ja sam mu povratio na trofeje. A sad si ti došla. Sve u svemu, ovo je prekrasna upala slijepog crijeva.
– Pričekaj da potražim vazu za cvijeće.
– Kakvo je to cvijeće?
– Zar ne znaš? – upitala je i gurnula mi buket pod nos.
– Znam ponešto o betonu. I o asfaltu. O cvijeću ništa ne znam.
– To su ruže, dragi!
Kad se vratila u sobu, izvukla je ruže iz papirnatog omota i poslagala ih u staklenu vazu napol ispunjenu vodom.
– Gdje ćeš ih najbolje vidjeti? – upitala je osvrćući se po sobi koja je, iako mala, još uvijek bila veća i svjetlija od moje sobe u Neil Hallu. Soba u Neil Hallu imala je samo jedan mali izbočeni prozor pod nadstrešnicom, a ova je soba imala dva povelika prozora koja su gledala na dobro uređeni travnjak, na kojem je jedan čovjek grabljao i skupljao otpalo lišće na hrpu za paljenje. Bio je petak, 26. listopada 1951. godine. Korejski rat trajao je jednu godinu, četiri mjeseca i jedan dan.
– Najbolje ih vidim kad ih ti držiš u rukama – rekao sam. – Najbolje ih vidim dok ti ovdje stojiš. Samo ostani tako i daj da te gledam s ružama. Zato sam i došao.
A ipak, kad sam joj spomenuo ruke, prisjetio sam se svega što mi je Sonny Cottier o njoj rekao, pa je u meni opet počeo rasti bijes na Cottlera i na Oliviju. Ali istovremeno mi je počelo rasti i spolovilo.
– Kako te hrane? – upitala je Olivia.
– Voćnim pudinzima i đumbirovcem. Sutra počinju s puževima.
– Izgleda da si vrlo dobro raspoložen.
Kako je lijepa! Kako ga je mogla popušiti Sonnyju Cottleru? Ali, s druge strane, kako ga je mogla popušiti meni? Ako ju je Sonny samo jednom izveo, onda znači da ga je i njemu popušila na prvom sastanku. I njemu, kako to mučno zvuči!
– Pogledaj – rekao sam i razgrnuo plahte. Stidljivo je oborila trepavice.
– A što, gospodaru moj, ako netko uđe u sobu?
Nisam mogao povjerovati da je to rekla, ali nisam mogao povjerovati ni da sam to učinio. Je li to ona ulijevala hrabrost meni ili ja njoj, ili smo se oboje međusobno hrabrili?
– Suši li ti se rana? – upitala je. – Je li ono što tamo dolje visi drenažna cjevčica?
Ne znam. Nisam siguran. Valjda.
– A što je sa šavovima?
– Ovo je bolnica. Gdje je bolje biti nego ovdje ako se rašiju?
Prišla je krevetu blago i erotično mašući prstom prema mom ukrućenom spolovilu.
– Ti si čudan, znaš. Vrlo čudan – rekla mi je kad je napokon došla do ruba kreveta. – Mislim da ni sam ne shvaćaš koliko si čudan.
– Uvijek sam čudan kad mi izvade slijepo crijevo.
– Digne li ti se uvijek ovako jako nakon vađenja slijepog crijeva?
– Svaki put.

Jako? Rekla je jako. Je li to točno?
– Naravno, ne bismo smjeli – vragolasto je šapnula hvatajući mi pimpek rukom. – Zbog ovoga bismo oboje mogli biti izbačeni iz škole.
– Onda stani! – šapnuo sam shvaćajući da ona, dakako, ima pravo. Točno bi se to dogodilo: da nas uhvate, izbacili bi nas iz škole, pa bi se ona morala ponižena vratiti kući u Hunting Valley, a ja bih bio unovačen i ubijen.
Ali nije morala stati. Zapravo nije ni počela a ja sam već svršio visoko u zrak. Sjeme je pošpricalo plahte na krevetu, a Olivia je slatko izrecitirala: "Moja strijela u let se zrakom dala / Ni sam ne znam kamo je pala", baš kad je sestra ušla u sobu da mi izmjeri temperaturu.
Medicinska sestra bila je debeljuškasta, sjedokosa i sredovječna usidjelica po imenu gospođica Clement, utjelovljenje brižne i blage staromodne njegovateljice – za razliku od većine mlađih sestara u bolnici, ona je čak nosila i uškrobljenu bijelu kapicu na glavi. Kad sam prvi put nakon operacije morao koristiti kahlicu, tiho me je uvjeravala: "Ja sam ovdje da vam pomognem kad zatrebate pomoć, a sada vam treba pomoć oko kahlice. Zbog toga se ne morate stidjeti." Dok je to govorila, nježno me je smještala nad kahlicu, pa me zatim obrisala vlažnom papirnatom maramicom i naposljetku odnijela kahlicu s mojim izmetom i opet me smjestila pod plahte.
A ovo joj je nagrada što mi je onako nježno obrisala stražnjicu. A kakvu ću nagradu ja dobiti? Zbog tog jednog poteza Olivijine ruke, za nagradu će me poslati u Koreju. Gospođica Clement zacijelo već telefonski razgovara s prodekanom Caudwellom, a on će odmah nakon toga nazvati mog oca. Nije mi bilo teško zamisliti oca kako, nakon što primi vijest, udara mesarskom sjekirom takvom snagom da raspolavlja sto dvadeset centimetara debeo prazan mesarski blok na kojem obično siječe kravlja trupla.
– Oprostite – promrmljala je gospođa Clement i nestala zatvorivši za sobom vrata. Olivia je brzo otišla u kupaonicu i vratila se sa dva ručnika za ruke, jednim za krevetske plahte, drugim za mene.
Boreći se da zadržim muževnu smirenost, zapitao sam:
– Što će ona sad učiniti? Što će se sada dogoditi?
– Ništa – odgovorila je Olivia.
– Jako si mirna u vezi s ovim. Je li to zbog iskustva koje si stekla?
– Nisi to trebao reći – odgovorila je promuklim glasom.
– Oprosti. Žao mi je. Ali za mene je sve ovo novost.
– Misliš da za mene nije?
– A što je sa Sonnyjem Cottlerom?
– Ne shvaćam što se to tebe tiče – odbrusila mi je.
– To se mene ne tiče?
– Ne.
– Jako si mirna u vezi sa svim – rekao sam. – Kako znaš da sestra neće ništa učiniti?
– Zato što bi joj to bilo previše neugodno.
– Objasni mi, molim te, kako si postala ovakva?
– Kakva? – srdito je upitala Olivia.
– Tako... stručna.
– O, da. Stručna Olivia – rekla je dureći se. – Tako su me zvali na klinici Menninger.
– Ali, to je istina. Sve držiš pod kontrolom.
– Ti to doista vjeruješ, zar ne? Ja koja mijenjam raspoloženje osam tisuća puta na minutu, čiji je svaki osjećaj nalik na tornado, koju može baciti u očaj jedna riječ, jedan slog, ja sve držim "pod kontrolom"? Bože dragi, ti si zbilja slijep – rekla je i opet otišla u kupaonicu s ručnicima.
Sutradan je došla u bolnicu autobusom – pedeset minuta vožnje u jednom smjeru – pa smo u mojoj sobi obavili isti onaj prekrasni posao, nakon čega je ona sve očistila i, bacivši ručnike u kupaonicu, promijenila vodu u vazi da cvijeće ne uvene.
Gospođica Clement sada se brinula oko mene bez riječi. Unatoč Olivijinim uvjeravanjima, nisam mogao povjerovati da nikom ništa nije rekla, i da me, kad se iz bolnice vratim u školu, neće stići kazna. Bio sam isto tako siguran kao što bi to bio i moj otac, da će me, kao posljedica toga što sam uhvaćen u spolnom aktu s Olivijom, uskoro snaći prava katastrofa.
Olivia je bila očarana činjenicom da sam ja mesarski sin. Činilo se da je njoj činjenica da sam mesarski sin mnogo zanimljivija no što je meni da je ona liječnikova kći, što mi je izgledalo posve nezanimljivo. Ja nikad prije nisam izašao s kćeri nekog liječnika. Očevi djevojaka koje sam ja poznavao uglavnom su bili vlasnici dućana u susjedstvu, poput mog oca, ili trgovci kravatama, aluminijskim oplatama i životnim osiguranjima, ili obrtnici – električari, vodoinstalateri i slično. U bolnici, nakon orgazma, gotovo me odmah počela ispitivati o mesnici. Vrlo sam brzo shvatio o čemu je riječ: ja sam za nju bio nešto poput krotitelja zmija ili cirkuskog zabavljača odgojenog u velikoj šatri.
– Ispričaj mi još ponešto – rekla mi je. – Želim znati još.
– Zašto? – upitao sam.
– Zato što ja o tim stvarima ništa ne znam, i zato što mi se ti jako sviđaš. Želim doznati sve o tebi. Želim znati kako si postao to što jesi, Marcus.
– Pa, vjerojatno sam zbog mesnice postao ovo što jesam, iako više ne znam što sam točno postao. Otkako sam došao ovamo, ni u što više nisam siguran.
– Mesnica te je učinila marljivim. I iskrenim. Dala ti je integritet.
– Ma nemoj reći? – upitao sam. – Mesnica?
– Apsolutno!
– Pa, poslušaj onda priču o jednom debeljku – rekao sam. – Poslušaj kako je on pridonio mom integritetu. Počnimo s njim.
– Super! Vrijeme je za priču. Kako je debeljko dao integritet Marcusu. – Nasmijala se od nestrpljenja, kao dijete kojeg škakljaju. Nije to bilo ništa osobito, a ipak me je očaralo, kao i sve drugo.
– Dakle, taj debeljko došao bi svaki petak i pokupovao sve salo. Možda je imao ime, a možda i nije. Bio je samo debeljko. Došao bi jedanput tjedno, objavio: "Stigao je debeljko", odvagnuo svu mast, platio mom ocu za nju i odnio je. Mast je bila u kanti za smeće, običnoj kanti od dvjesto litara, ovako visokoj, a kad smo sjekli meso, salo bismo bacali u kante. Prije velikih židovskih blagdana, kad bi ljudi nakupovali mesa, čekalo ga je i po nekoliko kanti. Debeljko nije mogao mnogo platiti. Nekoliko dolara tjedno, ne više od toga. Pa, naš dućan leži odmah do križanja gdje staje autobus za centar, pred Avenijom Lyons broj osam. A nakon što bi debeljko u petak pokupio mast, ostavio bi za sobom kante za smeće, a ja sam ih morao oprati. Sjećam se da mi je jednom prilikom jedna od ljepših djevojaka iz mog razreda rekla: "Oh, kad sam stajala na autobusnoj postaji ispred mesnice tvog oca, vidjela sam te kako čistiš kante za smeće." I tako sam otišao ocu i rekao mu: "Ovo mi kvari društveni život. Ne mogu više čistiti te kante za smeće."
– Čistio si ih ispred dućana? – upitala me je Olivia. – Na ulici?
– A gdje drugdje? – upitao sam. – Imao sam četku za ribanje i "Ajax", pa sam nalio malo vode unutra i oribao ih. Ako se kante ne očiste, počnu zaudarati. Usmrde se. Ali ti ne želiš slušati te priče.
– Želim, želim!
– Mislio sam da si ti bjelosvjetska žena, ali ti si na više načina još uvijek dijete, zar ne?
– Pa, naravno! Nije li to uspjeh u mojim godinama? Bi li me htio da sam drukčija? Pričaj dalje! Nakon što je debeljko otišao, ti si prao kante za smeće.
– Pa, uzeo sam kantu punu vode, izlio je u kantu za smeće, zatresao kantu i izlio vodu u odvodni kanal, a voda bi odatle potekla niz makadam, pokupila usput sve smeće s ulice i odnijela ga u kanalizacijski šaht na uglu. Zatim bih sve to ponovio, i tako bih očistio kante.
– I tako ti je postalo jasno da na taj način nećeš osvojiti mnogo djevojaka? – rekla je Olivia smijući se... ne, točnije rečeno, nije se smijala, samo je grickala mamac smijeha.
– I nisam. Zato sam rekao gazdi – svog sam oca u mesnici uvijek zvao gazda – rekao sam mu: "Gazda, ne mogu više čistiti te kante za smeće. Ovuda prolaze djevojke iz škole, zaustavljaju se ispred dućana čekajući autobus, pa me vide kako čistim kante za smeće, a sutradan bih ih trebao pozvati da u subotu izađu sa mnom u kino? Gazda, ne mogu to raditi." A otac mi je odgovorio: "Sramiš se? Zašto? Čega se imaš sramiti? Jedino čega se moraš sramiti jest krađa. Ničega drugog. Čistiš kante za smeće."
– Baš sjajno! – rekla je Olivia, a onda me očarala posve drugačijim smijehom, smijehom koji je prštao od ljubavi spram života i svih njegovih neočekivanih draži. U tom biste trenutku pomislili da taj smijeh razotkriva svu Oliviju, a zapravo ju je otkrivao onaj ožiljak.
Također je smatrala "sjajnim" i zabavnim kad sam joj pričao o Velikom Mendelsonu, koji je radio za mog oca kad sam ja bio klinac.
– Veliki Mendelson imao je poganu jezičinu – rekao sam. – Njemu je zapravo mjesto bilo straga, u hladnjači, a ne da poslužuje mušterije za pultom. Ali meni je bilo sedam ili osam godina, a budući da je imao gadni smisao za humor, i zato što su ga zvali Veliki Mendelson, ja sam smatrao da je najsmješniji čovjek na svijetu. Naposljetku ga se moj otac morao riješiti.
– A što je to Veliki Mendelson učinio da ga se tvoj otac morao riješiti?
– Pa – rekao sam joj – otac bi se četvrtkom ujutro vratio s tržnice kokoši i bacio sve kokoši na hrpu, a ljudi bi birali kokoši za vikend. Bacio bi ih na stol. Uglavnom, jedna žena, izvjesna gospođa Sklon, obično bi uzela kokoš i pomirisala joj kljun pa onda stražnjicu. Zatim bi uzela drugu kokoš i opet pomirisala kljun i stražnjicu. Svaki bi tjedan učinila istu stvar, a učinila bi to toliko puta da se Veliki Mendelson naposljetku više nije mogao suzdržati, pa joj je jednog dana rekao: "Gospođo Sklon, biste li vi prošli ovakvu inspekciju?" Ona se toliko razljutila na njega da je uzela nož s pulta i rekla mu: "Ako mi se ikad još jednom ovako obratiš, ubost ću te."
– I zato ga je tvoj otac otpustio?
– Morao je. Ali Veliki Mendelson često je govorio takve stvari. A što se tiče gospođe Sklon, imao je pravo. Gospođa Sklon bila je tvrd orah čak i za mene, a ja sam bio najpristojniji dečko na svijetu.
– O tom uopće nisam sumnjala – rekla je Olivia.
– Pa, bilo to dobro ili loše, takav sam bio.
– Takav jesi.
– Gospođa Sklon bila je jedina od naših mušterija koja me nije pokušavala povezati sa svojom kćeri. Gospođu Sklon nisam mogao prevariti – rekao sam. – Nitko to nije mogao. Ja sam joj dostavljao robu. A svaki put kad bih joj donio narudžbu, ona bi je raspakirala. Njena narudžba uvijek je bila velika. Ona bi je izvukla iz vrećice, razmotala voštani papir, izvadila sve komade i odvagnula ih da se uvjeri da je težina ispravna. A ja sam morao stajati i gledati svu tu predstavu. Uvijek sam se žurio, jer sam se trudio da što brže raznesem sve narudžbe kako bih se mogao vratiti u školsko dvorište da igram bejzbol, pa sam joj nakon izvjesnog vremena počeo donositi narudžbu na stražnja vrata, spustio je na gornju stubu, jedanput pozvonio i otrčao koliko me noge nose. A ona bi me uvijek uhvatila. Svaki put! "Messner! Marcus Messner! Mesarev sine! Vrati se ovamo!" Kad sam bio s gospođom Sklon, uvijek sam imao osjećaj da se nalazim u samom središtu događaja. Takav sam osjećaj imao i s Velikim Mendelsonom. Ozbiljno to mislim, Olivia. Takav sam osjećaj imao s ljudima u mesnici. Uživao sam u mesnici.
Ali, pomislio sam, samo prije no što su mog oca njegove misli učinile nemoćnim da se brani.
– A gospođa Sklon je imala vagu u kuhinji... je li u tome štos? – upitala me je Olivia.
– Da, u kuhinji. Ali ta vaga nije bila precizna. Bila je to vaga za bebe. Osim toga, ona nikad nije otkrila da nešto ne valja. Ali uvijek bi odvagnula meso i uvijek bi me uhvatila kad bih pokušao pobjeći. Toj ženi nikad nisam uspio pobjeći! Obično bi mi dala napojnicu od četvrt dolara, što je dobra napojnica. Većinom sam dobivao sitniš.
– Imaš skromne korijene. Kao Abe Lincoln. Pošteni Marcus!
– Nezasitna Olivia!
– A što je bilo za vrijeme rata, kad se meso kupovalo na kupone? Što je bilo s prodajom na crno? Je li tvoj otac prodavao na crno?
– Je li plaćao mito vlasniku klaonice? Jest. Ali mušterije katkad nisu imale kupone za hranu a očekivale su goste, dolazili su im rođaci u posjet, a on im je želio prodati meso, pa bi vlasniku klaonice dao nešto gotovine svaki tjedan ne bi li mogao dobiti više mesa. Nije to bilo ništa strašno. Sve je bilo vrlo jednostavno. Moj otac inače nikad nije kršio zakon. Mislim da je to jedini zakon koji je ikad prekršio, a u ono su doba manje-više svi kršili taj zakon. Znaš, da bi meso bilo košer, mora se oprati svaka tri dana. Moj otac uzeo bi četku i kantu vode i oprao sve meso. Ali, kad je bio neki židovski blagdan, premda se mi nismo strogo pridržavali običaja, bili smo Židovi u židovskom kvartu, a k tome i košer mesari, pa je dućan bio zatvoren. Otac mi je ispričao kako je jednom prilikom zaboravio na jedan blagdan. Recimo da je Pasha trebala pasti u ponedjeljak ili utorak, a on je oprao meso prethodni petak, što bi značilo da se mora vratiti u ponedjeljak ili utorak da ga opet opere, a taj put je zaboravio. Nitko to nije znao, ali on je znao, pa to meso nije htio nikome prodati. Uzeo je sve to meso i prodao ga ispod cijene Muelleru, vlasniku nekošer mesnice u Ulici Bergen. Sidu Muelleru. Ali svojim ga mušterijama nije htio prodavati. Radije je pretrpio financijski gubitak.
– Dakle, naučio si da budeš pošten od njega u mesnici.
– Vjerojatno. Ne mogu reći da sam od njega ikad naučio išta loše. To bi bilo nemoguće.
– Sretni Marcus!
– Misliš?
– Znam – odgovorila je Olivia.
– A sad ti meni pričaj kako je to biti liječnikova kći.
Sva joj je boja napustila lice kad je odvratila:
– Nema se o tome što pričati.
– Ti...
Nije mi dopustila da nastavim.
– Nauči se biti obziran – hladno mi je odvratila, a lice joj se jednostavno zatvorilo kao da je okrenula prekidač ili izvukla utikač – turobno raspoloženje proželo ju je poput oluje. Prvi put u mojoj prisutnosti, zatvorila se i njena ljepota. Naprosto je nestala. Čim sam poželio doznati nešto više o njoj, nestala je sva živahnost i sjaj, sve oduševljenje pričama iz mesnice, a zamijenilo ih je grozno i bolesno bljedilo.
Pretvarao sam se da mi je svejedno, ali bio sam šokiran, toliko šokiran da sam taj trenutak gotovo smjesta izbacio iz svijesti. Činilo mi se kao da se vrtim i vrtim sve dok mi se nije zavrtjelo u glavi, pa sam morao povratiti ravnotežu prije no što sam rekao:
– No, dobro, od sada ću biti obziran.
Ali nisam bio sretan, a ranije sam bio jako sretan, ne samo zato što sam Oliviji izmamio smijeh na lice nego i zato što sam se prisjetio oca, kakav je jednom bio – kakav je uvijek bio – u onim bezopasnim i jednoličnim danima kad se svatko osjećao siguran i zadovoljan svojim mjestom na svijetu. Sjećao sam se oca kao da je on još uvijek takav, kao da se naši životi nisu tako neobično promijenili. Sjećao sam ga se iz dana kad uopće nije bio bespomoćan – kad je bio neupitni, pouzdani i stvarni gazda, kad nije bio tiranin, iz dana kad sam ja, njegov sin i nasljednik, osjećao nevjerojatnu slobodu.
Zašto mi nije htjela odgovoriti na pitanje o tome kako je to biti liječnikova kći? Najprije sam taj trenutak istisnuo iz svijesti, ali poslije mi se vratio i više me nije htio ostaviti na miru. Je li rastava ono o čemu nije htjela govoriti? Ili nešto još gore? "Nauči se biti obziran." Zašto? Što je time htjela reći?
Mama je stigla u nedjelju kasno prijepodne, pa smo otišli u solarij na kraju hodnika da popričamo nasamo. Htio sam joj pokazati kako sam siguran na nogama, koliko daleko mogu hodati i kako se dobro, sve u svemu, osjećam. Bio sam oduševljen stoje vidim ovdje, daleko od New Jerseyja, u dijelu zemlje koji joj je nepoznat – nikad prije nije se dogodilo ništa slično – ali znao sam da ću je morati upoznati s Olivijom kad stigne, a onda će mama, kojoj nikad ništa ne promakne, vidjeti ožiljak na Olivijinu zapešću i upitati me što radim s djevojkom koja se pokušala ubiti, što je pitanje na koje još uvijek nisam znao odgovor.
Isprva sam namjeravao zamoliti Oliviju neka me ne posjećuje na dan kad mama dođe. Ali već sam je dovoljno povrijedio onom glupom sugestijom da ga je popušila Cottleru, pa onda opet kad sam je nedužno upitao kako je to biti liječnikova kći. Nisam je htio opet povrijediti, pa nisam ništa učinio da njeno prerezano zapešće sakrijem od mamina oka sokolova. Nisam učinio ništa – drugim riječima, učinio sam baš ono što ne treba. Još jednom.
Mama je bila iscrpljena od cijele noći putovanja vlakom – za kojom je slijedio sat vremena vožnje autobusom – i premda je prošlo samo nekoliko mjeseci otkako sam je vidio kod kuće – činila mi se mnogo starijom i ispijenijom od majke koju sam ostavio kod kuće. Unezvijeren pogled koji nisam navikao vidjeti produbio joj je bore i prožeo sve crte lica, reklo bi se da joj se urezao u samu kožu. Premda sam je stalno uvjeravao kako mi je dobro – a i sebe da je njoj dobro – i premda sam joj slagao da sam zadovoljan svime u Winesburgu, ona je zračila tako nekarakterističnom tugom da sam je napokon morao zapitati:
– Mama, postoji li kakav problem o kojem ja ništa ne znam?
– Da, postoji problem o kojem ti ništa ne znaš. Tvoj otac... – odgovorila je, a onda me ponovo zapanjila zaplakavši. – S tvojim ocem nešto ozbiljno nije u redu, a ja ne znam što.
– Je li bolestan? Da nema kakvu zarazu?
– Markie, ja mislim da on gubi razum. Ne znam kako da to drukčije protumačim. Znaš kakav je bio kad ste razgovarali telefonom o tvojoj operaciji? Sada je takav u vezi sa svime. Tvoj otac, koji se može suočiti sa svakom nevoljom u obitelji, preživjeti svako iskušenje u mesnici, biti ljubazan s najgorim mušterijama – sjećaš se kako je čak i onda kad su nas opljačkali, kad su ga lopovi zaključali u hladnjaču i ispraznili kasu, rekao: "Novac možemo nadoknaditi. Hvala Bogu što nitko od nas nije stradao." Isti taj čovjek koji je to mogao reći, i vjerovati svojim riječima, sada ništa više ne može učiniti bez milijun briga. To je isti onaj čovjek koji je, kad je Abe poginuo u ratu, spasio brak strica Muzzyja i strine Hildu, koji je, kad je Dave poginuo u ratu, spasio brak strica Sheckyja i strine Gertie, koji je do danas uspio zadržati cijelu porodicu Messner na okupu, unatoč svim tragedijama – a trebao bi vidjeti što se sad događa samo kad vozi kamion. On cijeli život vozi po okrugu Essex, a sada odjednom vozi kao da je svatko osim njega na cesti manijak. "Pogledaj onog tipa – pogledaj što je učinio! Jesi li vidjela onu ženu – je li ona pri sebi? Zašto ljudi prelaze ulicu kad je žuto svjetlo? Žele li da ih tko pregazi, zar ne žele doživjeti da im unuci odrastu i stupe u brak?" Kad mu poslužim večeru, njuška hranu kao da ću ga otrovati. To je istina. "Je li ovo svježe?" pita. "Pomiriši ovo!" Ne želi jesti hranu, koju sam ja pripremila u besprijekorno čistoj kuhinji, iz straha da je pokvarena i da će se otrovati. Sjedimo za stolom, samo nas dvoje, ja jedem a on ne. To je strašno. On samo sjedi i ne uzima ni zalogaj u usta, samo čeka da vidi hoću li ja klonuti.
– Je li takav i u mesnici?
– Jest. Stalno je u strahu. "Gubimo mušterije. Supermarket nam uništava posao. Misliš da ne znam da oni prodaju drugorazredno meso kao da je meso prve klase? Ne daju mušterijama poštenu težinu, naplaćuju im sedamnaest centa za pola kile piletine, a onda se okrenu i na vagi je podignu na dvadeset. Znam ja kako oni to rade, pouzdano znam da varaju mušterije..." I tako stalno, dušo, dan i noć. Istina je da nam je promet opao, ali svima je promet opao u Newarku. Ljudi se sele u predgrađa, a poslovi odlaze za njima. Naše susjedstvo proživljava revoluciju. Newark više nije kakav je bio za vrijeme rata. Mnogim ljudima u gradu odjednom više ne ide dobro, ali nije baš da skapavamo od gladi. Moramo plaćati račune, ali tko ne mora? Žalim li se ja što opet moram raditi u mesnici? Ne. Nikad. A on se ponaša kao da je tako. Pripremam i zamatam narudžbe isto onako kako sam ih pripremala i zamatala dvadeset i pet godina, a on mi kaže: "Nemoj tako, mušterije ne vole tako! Zašto se žuriš kući, pogledaj kako si ovo zamotala!" Čak se žali i na to kako primam narudžbe telefonom. Mušterije uvijek vole popričati sa mnom, vole naručiti od mene, jer ja pokazujem interes za njih. Sada previše pričam s mušterijama. On više nema strpljenja da mi dopusti da budem pristojna prema mušterijama! Primam narudžbu telefonom, pa kažem: "Oh, doći će vam unuci? Baš lijepo! Kako im je u školi?" A tvoj otac se javi na drugi telefon i kaže mušteriji: "Ako želite razgovarati s mojom ženom, nazovite je navečer, a ne za radnog vremena." I onda spusti slušalicu. Ako se ovako nastavi, ako ga i dalje budem morala gledati kako vilicom gura zrna graška po tanjuru i traži među njima tabletu cijanida kao kakav luđak ... Dušo, je li to ono što nazivaju poremećajem ličnosti, ili mu se dogodilo nešto strašno? Je li to nešto novo... je li to moguće? Ovako iz vedra neba? U dobi od pedeset godina? Ili je nešto duboko zakopano izronilo na površinu? Jesam li ja sve ove godine živjela s tempiranom bombom? Ja samo znam da mi se muž iz nekog razloga pretvorio u drugu osobu. Moj rođeni dragi muž, a više ne znam je li to jedna osoba ili dvije!
Time je završila, ponovo u suzama, mama koja nikad nije plakala, koja se nikad nije kolebala, ta pristojna američka djevojka koja je od muža naučila jidiš kako bi mogla razgovarati sa starijim mušterijama, maturantica srednje škole South Side, koja je ondje odslušala trgovački tečaj i koja se bez problema mogla zaposliti kao knjigovotkinja u uredu, ali koja je umjesto toga od muža naučila rezati i pripremati meso kako bi uz njega radila u mesnici, čije su mi nepokolebljiva pouzdanost, razumne riječi i jasne misli, ulijevale sigurnost u cijelom mom bezbrižnom djetinjstvu. Naposljetku je ionako postala knjigovotkinja – trebao bih reći i knjigovotkinja, jer je, nakon cijelog dana provedenog u mesnici, navečer kod kuće vodila računovodstvo i provodila posljednji dan svakog mjeseca šaljući račune na našem vlastitom računu sa zaglavljem "Messnerovo košer meso", s malim crtežom krave u gornjem lijevom kutu i sa crtežom kokoši u desnom. Kad sam bio dijete, ništa me nije moglo više obodriti i ohrabriti od pogleda na te crteže na vrhu naših računa. Mi smo nekoć bili divljenja vrijedna obitelj, dobro organizirana i marljiva, zračili smo jedinstvom, a sad se tata boji svega, mama je izvan sebe od žalosti zbog nečega što nije posve sigurna bi li to trebalo nazvati "poremećajem ličnosti" – a ja sam praktično pobjegao od kuće!
– Možda si mi to trebala prije reći – rekao sam joj. – Zašto mi nisi rekla da je to toliko uzelo maha?
– Nisam te htjela opterećivati u školi. Ti moraš misliti na učenje.
– A što misliš, kad je sve to počelo?
– One večeri kad ti je zaključao vrata kuće, eto kad. Ta je večer sve promijenila. Ti i ne znaš kako sam seja s njim svađala prije no što si se ti te večeri vratio kući. To ti nikad nisam pričala. Nisam ga htjela dodatno osramotiti. "Što postižeš time što zaključavaš vrata?" pitala sam ga. "Zar doista želiš spriječiti sina da uđe u kuću, je li to razlog zašto zaključavaš vrata? Misliš li da mu daješ lekciju?" rekla sam mu. "Što ćeš učiniti ako on nauči tebe lekciju i ode nekamo drugamo spavati? Jer, upravo će to svaka iole razumna osoba učiniti kad ustanovi da ne može ući u vlastitu kuću – neće stajati na studeni čekajući da dobije upalu pluća. Ustat će i otići nekamo gdje će se ogrijati i gdje će mu poželjeti dobrodošlicu. On će otići k prijatelju, vidjet ćeš. Otići će k Stanleyju. Ili k Alainu. I njihovi će ga roditelji pustiti u kuću. On neće stajati skrštenih ruku, ne Markie." Ali tvoj otac nije posustao. "Kako da znam gdje je u ovo doba noći? Odakle da znam da nije u kupleraju?" Ležimo u krevetu, a on viče o tome je li mu sin u kupleraju ili nije. "Otkud da znam", pita me, "da si on u ovom trenutku negdje ne upropaštava život?" Nisam znala kako da ga obuzdam, i eto do čega je to dovelo.
– Do čega je dovelo?
– Ti sada živiš usred Ohija, a on trči po kući i viče: "Zašto mu vade slijepo crijevo petsto milja od kuće? Zar New Jersey nema bolnica koje vade slijepa crijeva? Ova država ima najbolje bolnice na svijetu! I što on uopće tamo radi?" Strah, Marcus, strah mu izbija iz svake pore, gnjev mu izbija iz svake pore, a ja ne znam kako da obuzdam i jedno od njih.
– Odvedi ga k liječniku, mama. Odvedi ga u jednu od tih prekrasnih bolnica u New Jerseyju, pa neka ustanove što ne valja s njim. Možda mu mogu dati nešto za smirenje?
– Nemoj se sprdati s tim, Markie. Nemoj se rugati ocu. Ovo je prava tragedija.
– Ama, ja to ozbiljno mislim. Sve mi to izgleda kao da bi on trebao otići k liječniku. Bilo kojem liječniku. Ne smije se sve svaliti na tebe.
– Ali tvoj otac je tvoj otac. On ne želi uzeti ni aspirin za glavobolju. On neće popustiti. Ne želi otići k liječniku čak ni zbog kašlja. On smatra da su ljudi razmaženi. On kaže da kašlje zbog pušenja, kao da je time sve riješeno. "Moj otac pušio je cijeli život. Ja pušim cijeli život. Shecky, Muzzy i Artie puše cijeli život. Messnerovi puše. Ne treba meni liječnik da mi objašnjava kako da narežem plećku na odreske, pa mi ne treba liječnik ni da mi govori o pušenju." Sada više ne može ni voziti u prometnoj gužvi a da ne trubi svakome tko mu se makar malo približi, a kad mu kažem da za to nema potrebe, on viče: "Nema? Uza sve ove luđake za volanima?" Ali luđak je on. On je luđak za volanom. A ja to više ne mogu podnijeti.
Premda sam bio zabrinut za majčino zdravlje i uznemiren stoje vidim tako potresenu – nju koja je sidro i glavni oslonac našeg doma, koja iza pulta mesnice barata mesarskom sjekirom isto tako vješto kao i otac – dok sam je slušao, prisjetio sam se zašto sam u Winesburgu. Zaboravi na crkvu, zaboravi na Caudwella, zaboravi na propovijedi doktora Donehowera, na redarstveni sat djevojačkog samostana i na sve drugo što ovdje ne valja – izdrži i prilagodi se! Zato što si spasio sebi život napuštajući dom. Spasio si njemu život. Zato što bih ga ustrijelio samo da ga ušutkam. I sad bih ga mogao ustrijeliti zbog svega što radi majci. A ono što radi samome sebi još je gore. Kako da ustrijelim čovjeka čiji nastup ludila u dobi od pedeset godina nije uništio samo život njegove žene nego i njegov vlastiti?
– Mama, moraš ga odvesti k doktoru Shildkretu. On Shildkretu vjeruje. On se u njega zaklinje. Da vidimo što će Shildkret reći.
Osobno nisam imao osobito visoko mišljenje o doktoru Shildkretu, a najmanje o njegovim stavovima; on je bio naš liječnik samo zato što je s mojim ocem išao u osnovnu školu i odrastao u besparici u istoj sirotinjskoj ulici Newarka. Zato što je Shildkretov otac bio lijeni gad a majka dugo bolesna žena koja je, po blagonaklonoj procjeni mog oca, bila prava svetica, njihov idiotski sin bio nam je obiteljski liječnik. Jadni mi! Ali nisam znao koga drugog, ili što drugo, da joj preporučim.
– On to ne želi – rekla mi je mama. – Već sam mu to predlagala. On to odbija. On kaže da je s njim sve u redu... bolestan je ostatak svijeta.
– Onda ti otiđi do Shildkreta. Ispričaj mu što se događa. Vidi što će on reći. Možda ga može poslati nekom specijalistu?
– Specijalistu za vožnju Newarkom a da ne trubi svakom autu u okolici? Ne. Ja mu to ne bih mogla učiniti.
– Učiniti što?

– Dovesti ga u neugodan položaj pred doktorom Shildkretom. Kad bi on doznao da sam otišla bez njegova znanja i govorila o tome, njega bi to dokrajčilo.
– Pa on umjesto toga upropaštava tebe? Pogledaj se! Izgledaš grozno. Ti si najsnažnija osoba koju znam, a pogledaj u što si se pretvorila. I ja bih postao takav da sam ostao kod kuće samo još jedan jedini dan.
– Dušo – uhvatila me je za ruku – dušo, misliš li da bih trebala? Smijem li to uopće? Prevalila sam čitav ovaj put samo da te to pitam. Ti si jedini s kim o tome mogu razgovarati.
– Smiješ li uopće što? O čemu govoriš?
– Ne mogu izgovoriti tu riječ.
– Koju riječ? – upitao sam.
– Rastava.
Uto je, ne puštajući moju ruku, s obje naše ruke pokrila usta. Rastava je u našem židovskom susjedstvu nepoznata pojava. Ja sam bio stekao dojam da je gotovo nepoznata u svom židovskom svijetu. Rastava je sramota. Rastava je skandal. Razbucati obitelj rastavom smatralo se gotovo kriminalnim činom. Dok sam ja odrastao, nikad nisam čuo ni za jedno kućanstvo među svojim prijateljima, školskim drugovima ili prijateljima obitelji u kojoj su roditelji bili rastavljeni ili alkoholičari. Kad smo već kod toga, nikad nisam čuo ni zajedno kućanstvo koje posjeduje psa. Odgojen sam u uvjerenju da su sve te tri stvari odvratne. Majka me je mogla više zapanjiti samo da mi je rekla da je kupila dogu.
– Oh, mama, ti se treseš. Ti si u šoku!
I ja sam bio u šoku. Bi li mama to doista mogla učiniti? A zašto da ne? Ako sam ja mogao pobjeći u Winesburg, zašto se ona ne bi mogla rastati?
– Ti si već dvadeset i pet godina s njim u braku. Ti ga voliš.
Odrješito je zavrtjela glavom.
– To nije točno! Ja ga mrzim! Dok sjedim kraj njega u autu a on vozi vičući kako nitko osim njega ne zna voziti, mrzim ga i gnušam ga se iz dna duše!
Oboje nas je zapanjila njena žestina.
– To nije istina – rekao sam. – Čak i ako ti se sada tako čini, to nije trajno stanje. To je samo zato što sam ja otišao od kuće, a ti si ostala sama s njim i ne znaš što ćeš s njim. Molim te, otiđi do doktora Shildkreta. Barem za početak. Zamoli ga za savjet.
U međuvremenu sam počeo strahovati da će joj Shildkret reći: "Vaš suprug ima pravo. Ljudi više ne znaju voziti. I ja sam to primijetio. Kad danas uđete u kola, igrate se sa životom." Shildkret je budala i loš liječnik, imao sam sreću što me upala slijepog crijeva zatekla daleko od njega. On bi mi prepisao klistir i ubio me.
Ubio bi me. Takva sam razmišljanja pokupio od oca. Stalno sam razmišljao o raznim načinima kako bih mogao poginuti. Ti si čudan tip, znaš. Vrlo čudan. Mislim da ni sam ne shvaćaš koliko si čudan. A Olivia zacijelo zna prepoznati čudno ponašanje, zar ne?
– Otići ću k odvjetniku – rekla mi je zatim majka.
– Nećeš valjda.
– Hoću! Već sam ga posjetila. Imam odvjetnika – rekla je nemoćnim glasom kakvim ljudi govore "Bankrotirao sam" ili "Moram na lobotomiju". – Otišla sam sama – rekla je. – Ne mogu više živjeti s tvojim ocem u onoj kući. Ne mogu s njim raditi u mesnici. Ne mogu sjediti kraj njega u autu. Ne mogu više s njim dijeliti postelju. Ne želim da mi bude blizu kad je takav – on je previše pun gnjeva da bih s njim mogla dijeliti postelju. To me plaši. To sam ti došla reći.
Više nije plakala. Odjednom je postala smirena, spremna i sposobna da se bori, a ja sam bio na rubu suza. Znao sam da se ništa od svega toga ne bi dogodilo da sam ostao kod kuće.
Čovjek mora imati mišice da bude mesar, a moja ih je majka imala. Osjetio sam ih kad me je privila u zagrljaj dok sam plakao.
Kad smo se iz solarija vratili u sobu – mimoišavši usput gospođicu Clement, koja je, kao pravi anđeo, ljubazno odvratila pogled – zatekli amo Oliviju kako aranžira drugi buket cvijeća što ga je donijela kad je prije nekoliko minuta stigla. Zasukala je rukave džempera kako ih ne bi smočila vodom koju je nalila u drugu vazu što ju je pronašla, pa joj se vidio ožiljak na zapešću iste one ruke kojom je gospođicu Clement natjerala na šutnju, iste one ruke kojom smo u bolničkoj sobi zadovoljavali svoje niske strasti, dok su svi oko nas poštovali pravila koja ne dopuštaju čak ni glasan razgovor. Olivijin mi se ožiljak sada činio tako upadljivim kao da si je prerezala žile prije samo nekoliko dana.
Kad sam bio dijete, otac bi me katkad odveo u klaonicu u Ulici Astor u stjenovitom priobalnom dijelu Newarka. A odvodio me i na tržnicu kokoši u Ulici Bergen. Na toj sam tržnici vidio kako se kolju kokoši. Vidio sam kako kolju stotine kokoši prema košer pravilima. Prvo bi tata odabrao jednu od kokoši koje su bile u kavezima, možda pet katova visokim. Tata bi izvukao jednu kokoš i, držeći joj glavu da ga ne kljucne, opipao joj prsnu kost. Ako se kost micala, to je značilo da je kokoš mlada i da neće biti žilava, a ako je kost bila tvrda, kokošje bila stara i žilava. Osim toga, puhnuo bi joj u perje da pogleda kožu – htio je da koža bude žuta i malo masna. Kad je odabrao kokoš, stavio bi je u jednu od kutija što su ih ondje imali, a onda bi je shochet, klaoničar, ritualno zaklao. Zavrnuo bi joj vratom – ne bi ga slomio, samo bi ga zavrnuo, možda bi iščupao nekoliko pera da očisti vrat kako bi bolje vidio što radi – a onda bi joj prerezao grlo nožem oštrim kao britva. Da bi kokoš bila košer, morao joj je prerezati grlo jednim glatkim i ubojitim potezom. Klanje nekošer kokoši jedan je od najčudnijih prizora koje pamtim iz ranog djetinjstva. Njima bi jednim potezom otrgli glavu. Siš! Pijuk! Zatim bi kokoš bez glave strpali ravno u lijevak. Imali su šest ili sedam lijevaka u krugu. Ondje je krv mogla otjecati iz tijela kokoši u veliku bačvu. Katkad bi se kokošje noge još uvijek micale, a povremeno bi koja kokoš ispala iz lijevka i, kako se to obično kaže, stala bezglavo trčati naokolo. Takve bi se kokoši katkad zaletjele u zid, ali su i dalje bježale. I košer kokoši trpali su u lijevke. Puštanje krvi, klanje – tata je bio otvrdnuo na takve prizore, ali ja sam, naravno, isprva bio uznemiren, ma koliko se trudio da to ne pokažem. Bio sam klinac, imao sam šest ili sedam godina, ali to je bio dio mesarskog posla, pa sam se ubrzo pomirio sa činjenicom da je posao neugodan. A isto je tako bilo i u klaonici, gdje ste kokošima, da bi bile košer, morali iscijediti svu krv. U nekošer klaonicama životinju mogu upucati, mogu je onesvijestiti, mogu je ubiti kako god žele. Ali, da bi bila košer, mora iskrvariti do smrti. A u vrijeme kad sam ja bio mesarev mali sin i učio kako se kolju životinje, vješali bi ih za noge da iskrvare. Prvo bi im omotali lanac oko stražnjih nogu – na taj bi ih način sputali. Ali taj je lanac služio i za dizanje, pa bi ih brzo digli u zrak da naglavce vise kako bi im sva krv otišla u glavu i gornji dio tijela. Nakon toga bila je spremna za klanje. Zatim bi ušao shocket u mesarskoj kapi. Sjeo bi u malu pokrajnju prostoriju, barem je tako činio shocket u klaonici u Ulici Astor, uhvatio životinju za glavu, položio je preko koljena, uzeo prilično veliku sjekiru, izgovorio brachu – blagoslov – i onda joj presjekao vrat. Ako bi to uspio učiniti u jednom potezu, ako bi joj presjekao dušnik, jednjak i žilu kucavicu ne dodirnuvši kralježnicu, životinja bi odmah uginula i smatralo se da je košer; ako bi morao zasjeći dvaput, ili ako je životinja bila bolesna ili nemoćna, ili ako nož nije bio savršeno oštar, ili ako bi samo okrhnuo kralježnicu, smatralo se da životinja nije košer. Shocket bi joj prerezao grkljan od uha do uha i zatim je ostavio da visi dok ne iskrvari do kraja. Bilo bi to kao da je uzeo kantu krvi, nekoliko kanti, i izlio ih sve odjednom, jer krv bi velikom brzinom šiktala iz arterija na tlo, na betonski pod s odvodom. Unatoč odvodu, shocket bi s čizmama na nogama stajao u krvi do koljena – sve sam to vidio kao dječak. Vidio sam to mnogo puta. Tata je smatrao važnim da to vidim – isti ovaj čovjek koji sada strahuje za mene zbog svake sitnice i koji se, koji god da je razlog, boji za sebe.
Evo što hoću reći: upravo je tako i Olivia pokušala postupiti, pokušala se ubiti prema košer pravilima tako da joj sva krv iscuri iz tijela. da je uspjela, da je jednim potezom britve savršeno obavila posao, postala bi košer leš prema rabinskim zakonima. Olivijin znakoviti ožiljak bio je posljedica pokušaja da izvede obredno klanje na samoj sebi.
Visinu sam naslijedio od majke. Ona je bila krupna i zdepasta žena, samo dva-tri centimetra niža od sto osamdeset. Ne samo što je bila viša od mog oca nego i od svake majke u susjedstvu. Sa svojim tamnim, gustim obrvama i grubom, sijedom kosom (u mesnici je ispod krvave pregače nosila i grubu sivu odjeću), isto je tako uvjerljivo utjelovljivala ulogu radnice kao i bilo koja sovjetska žena na promidžbenim plakatima o američkim prekomorskim saveznicima, koji su u godinama Drugog svjetskog rata ukrašavali Židove moje osnovne škole. Olivia je bila mršava i plavokosa, a s visinom od sto šezdeset sedam ili sto sedamdeset, izgledala je niska kraj moje majke, pa kad joj je ta žena, naviknuta da radi u zakrvavljenoj bijeloj pregači, da vitla dugim, poput mačeva oštrim noževima, da otvara i zatvara teška vrata hladnjače, pružila ruku da se rukuju, vidio sam ne samo kako je Olivia zacijelo izgledala kao malo dijete nego i koliko je nemoćna da se brani od zbunjenosti kad se sruči na nju svom snagom. Ne samo da joj je majčina velika medvjeđa šapa obujmila tanku ruku kao da hvata male janjeće kotlete, i ona je sama još uvijek bila u vlasti onoga što ju je, samo nekoliko godina nakon djetinjstva, odvelo prvo u alkoholizam, a onda na rub samouništenja. Bila je nemoćna i krhka do srži, ranjeno malo dijete, a to sam napokon shvatio samo zato što moja majka, čak i trpeći tatine napade i spremna otići tako daleko da se od njega čak i rastavi, što bi bilo isto kao da ga ubije – da, sad sam i ja tatu zamišljao mrtvog – nije bila nimalo krhka i bespomoćna. To što ju je tata uspio natjerati da sama potraži odvjetnika radi rastave, nije bilo pokazatelj njene slabosti nego razorne snage njegove neobjašnjive preobrazbe, pokazatelj činjenice da se odjednom posve promijenio zbog nagovještaja neumoljive katastrofe.
Za svih dvadeset minuta koliko su zajedno provele u mojoj bolničkoj sobi, mama je Oliviju oslovljavala s "gospođice Hutton". Inače joj je ponašanje bilo besprijekorno, kao i Oliviji. Nije joj postavila nijedno neugodno pitanje, nije se raspitivala o njenoj obitelji, ni što bi aranžiranje mog cvijeća moglo govoriti o našoj vezi – pokazivala je obzirnost. Predstavio sam Oliviju kao kolegicu koja mi donosi domaće zadaće i odnosi pismene zadaće koje pišem kako ne bih zaostao s gradivom. Nijednom je nisam uhvatio kako gleda u Olivijino zapešće, a nije joj pokazala ni sumnjičavost ni neodobravanje na bilo koji način. Da se nije udala za tatu, mama je bez problema mogla obavljati svakakve poslove koji zahtijevaju mnogo veće diplomatsko umijeće i inteligenciju od posla u mesnici. Njena impozantna figura proturječila je finesama koje je bila u stanju svladati kad su okolnosti zahtijevale da pokaže svijest o životnim pojavama kakvu moj otac nije posjedovao.
Kao što sam već rekao, ni Olivia me nije iznevjerila. Nije čak ni trepnula kad bi je majka oslovila s "gospođice Hutton", premda ja jesam, svaki put. Što je to mamu nagnalo da se ponaša tako formalno? Nije to mogla biti činjenica da Olivia nije Židovka. Premda je mama bila provincijska Židovka iz Newarka, prava predstavnica svoje klase i podrijetla, ona nije bila glupa provincijalka, vrlo je dobro znala da će joj se sin, živeći u srcu američkog Srednjeg zapada u sredini dvadesetog stoljeća, vrlo vjerojatno družiti s djevojkama rođenim u najrasprostranjenijoj, gotovo službenoj, američkoj vjeri. Je li je onda zbunio Olivijin izgled, izgled povlaštene djevojke koja kao da nikad nije iskusila ni najmanje teškoće? Je li to bilo njeno mršavo mlado žensko tijelo? Je li moja majka bila nespremna da se suoči s tim podatnim i delikatnim tijelom okrunjenim bujnom kestenjastom kosom? Zašto je stalno oslovljavala s "gospođice Hutton" pristojnu devetnaestogodišnjakinju koja, koliko je ona znala, nije učinila ništa drugo osim što je njenu sinu pomagala da se poslije operacije oporavi u bolnici? Što ju je zbunilo? Što ju je uznemirilo? Nije to moglo biti cvijeće, premda ono sigurno nije pomoglo. Razlog zašto nije mogla izgovoriti Olivijino ime mogao je biti samo letimičan pogled na njen ožiljak. Bio je to ožiljak zajedno sa cvijećem.
Olivia je znala da njen ožiljak zaokuplja moju majku, a znao sam i ja. Svi smo to znali, što je slušanje svih onih riječi što smo ih izgovorili o svemu drugom učinilo gotovo nepodnošljivim. To što je Olivia izdržala dvadeset minuta u sobi s mojom majkom, bio je dirljiv čin galantnosti i snage.
Čim je Olivia otišla na autobus za Winesburg, majka je otišla u kupaonicu, ne da opere nego da oriba umivaonik, kadu i zahodsku školjku sapunom i papirnatim ručnicima.
– Mama, nemoj! – rekao sam za njom. – Tek si sišla s vlaka. Sve je dovoljno čisto.
– Sad sam ovdje, a to treba učiniti, pa ću to i učiniti – odvratila je.
– Ali to nije potrebno. Sve su očistili rano jutros.
Ali mami je trebao rad više no što je kupaonici trebalo čišćenje. Rad – neki ljudi čeznu za radom, bilo kakvim radom, a što je teži i prljaviji, to bolje, da isperu grubost iz života i ubilačke misli iz glave. Kad je napokon izašla, opet je bila moja majka, ribanje i trljanje vratilo joj je onu urođenu žensku toplinu koju mi je uvijek davala. Sjećam se da bi mi se, kao djetetu, misao Mama radi uvijek javila kad god bih pomislio na majku. Mama radi, ali ne zato što joj rad predstavlja teret. Za mene je njena majčinska veličina izvirala iz činjenice što ona nije bila ništa manje energičan mesar od tate.
– Pa, reci mi, kako ti ide studiranje? – rekla je smještajući se u kut sobe dok sam se ja u krevetu pridizao na jastuke. – Pričaj mi što ovdje učiš?
– Američku povijest do 1865. godine. Od osnutka Jamestowna i naseljavanja zaljeva Massachussets pa do svršetka Građanskog rata.
– I to ti se sviđa?
– Da, mama, sviđa mi se.
– Što još učiš?
– O načelima američkog državnog uređenja.
– O čemu je tu riječ?
– O tome kako funkcioniraju organi vlasti. O njenim temeljima. Njenim zakonima. O ustavu. O diobi vlasti. O njene tri grane. Već smo u srednjoj školi učili o državnom uređenju, ali nismo se tako temeljito bavili funkcioniranjem tijela vlasti. To je dobar predmet. Čitamo dokumente. Čitamo o nekim glasovitim slučajevima Vrhovnog suda.
– Baš dobro za tebe. Upravo po tvojoj mjeri. A profesori?
– Profesori su dobri. Nisu geniji, ali nisu ni loši. Profesori ionako nisu najvažnija stvar. Mogu učiti iz knjiga, mogu se koristiti knjižnicom – imam sve što mozak treba da bi se obrazovao.
– I sretniji si tako daleko od kuće?
– Tako mi je bolje, mama – odgovorio sam. A meni je bolje, pomislio sam, zato što tebi nije.
– Pročitaj mi nešto, dušo. Pročitaj mi nešto iz jedne od svojih školskih knjiga. Htjela bih čuti što učiš.
Uzeo sam prvi svezak Rasta američke republike, koji mi je Olivia donijela iz moje sobe u domu, i nasumce je otvorio. Nabasao sam na početak poglavlja koje sam već proučio, "Jeffersonova vladavina", s podnaslovom "1. Revolucija iz 1800. godine."
– "Thomas Jefferson" – počeo sam čitati – "osvrćući se poslije mnogo godina na događaje iz svoga bogatog života, smatrao je da je njegov izbor za predsjednika označio isto tako veliku revoluciju kao što je bila i revolucija iz 1776. godine. Smatrao je da je spasio zemlju od monarhije i militarizma i da joj je vratio republikansku jednostavnost. Ali opasnost od uvođenja monarhije zapravo nikad nije postojala, zemlju je od militarizma spasio John Adams, a uvođenje malo jednostavnosti ne može se smatrati revolucijom."
Čitao sam dalje.
– "Fisher Ames predvidio je da će Amerika pod 'jakobinskim' predsjednikom doživjeti pravu strahovladu. A ipak, četiri godine koje su slijedile spadaju među najmirnije od svih olimpijada republike, nisu ih obilježile ni korjenite preobrazbe ni pučki nemiri..."
Podigavši pogled usred rečenice, vidio sam da je majka napola zadrijemala na stolcu. Na licu joj je bio osmijeh. Sin joj naglas čita o onome što uči na koledžu. To vrijedi vožnje vlakom i autobusom, a možda čak i pogleda na ožiljak gospođice Hutton. Prvi put u više mjeseci, bila je sretna.
Htio sam je zadržati u tom raspoloženju, pa sam nastavio čitati:
– "... nego mirno pripajanje područja velikog poput Sjedinjenih Država. Izbori 1800.-1801. godine prije su označili promjenu ljudi nego promjenu politike, i premještanje federalne moći iz Massachussetsa u Virginiju."
Mama je sad već duboko spavala, ali ja nisam prestao čitati. O Madisonu. O Monroeu. O J. Q. Adamsu. Nastavio bih tako čitati sve do Harryja Trumana da je to moglo izbrisati bol koju sam osjećao zato što sam je ostavio samu s mužem koji je sada posve izgubio vlast nad sobom.
Prenoćila je u hotelu nedaleko od bolnice i opet me posjetila sutradan ujutro, u ponedjeljak, a onda se autobusom odvezla do željezničke stanice na vlak kući. I ja sam istog dana poslije ručka trebao napustiti bolnicu. Sonny Cottier nazvao me je prethodne večeri. Baš je bio doznao za moju operaciju slijepog crijeva i, unatoč našem neugodnom posljednjem susretu u dvorištu – koji ni jedan od nas nije spomenuo – inzistirao je da dođe po mene autom i da me odveze iz bolnice u školu, gdje je ured prodekana Caudwella već obavio sve pripreme da sljedećih tjedan dana provedem u krevetu u maloj ambulanti kraj studentske zdravstvene službe. Ondje sam se tijekom dana mogao odmarati, kad mi zatreba odmor, i nastaviti pohađati sve satove osim tjelesnog. Nakon toga trebao sam biti spreman da se uspnem uz tri niza stuba do svoje sobe na vrhu Neil Halla, a poslije nekoliko tjedana i da se vratim na posao u gostionici.
U ponedjeljak ujutro majka je opet bila ona stara, neslomljena i neslomljiva. Nakon što sam je uvjerio da će mi koledž pomoći pri povratku, prvo što mi je rekla bilo je:
– Neću se rastaviti od tvog tate, Marcus. Donijela sam odluku. Trpjet ću ga. Učinit ću sve u svojoj moći da mu pomognem, ako mu išta još može pomoći. Ako ti tako želiš, onda tako želim i ja. Ti ne želiš imati rastavljene roditelje, a ja ne želim da ih imaš. Žao mi je što sam si uopće dopustila takve misli. Žao mi je što sam ti ih iznijela. Način na koji sam to učinila, ovdje u bolnici, a ti si tek bio ustao iz kreveta i počeo samostalno hodati – bila je pogreška. To nije bilo pošteno. Ispričavam ti se. Ostat ću s njim, Marcus, u dobru i u zlu.
Navrle su mi suze na oči, pa sam odmah prekrio oči rukama, kao da ću na taj način sakriti ili zadržati suze.
– Smiješ plakati, Markie. Već sam te vidjela kako plačeš.
– Znam da jesi. Znam da smijem. Ne želim plakati. Samo sam vrlo sretan... – Morao sam na trenutak zastati kako bi mi glas prestao podrhtavati i kako bih se oporavio od spoznaje da su me njene riječi svele na sitno stvorenje kojem treba stalna njega. – Samo sam sretan zbog ovoga što si rekla. Možda je njegovo sadašnje ponašanje samo privremena stvar, znaš. Takve se stvari katkad dogode kad ljudi dođu u određene godine, zar ne?
– Sigurna sam da je tako – odvratila je utješnim glasom.
– Hvala ti, mama. Skinula si mi kamen sa srca. Ne mogu zamisliti da tata živi sam. Da samo radi u mesnici i da se navečer nema kome vratiti, da vikende provodi sam... To mi je nezamislivo.
– To je još i gore nego nezamislivo. Zato nemoj to ni zamišljati. Ali sada ja moram zauzvrat nešto zamoliti tebe. Jer i meni je nešto nezamislivo. Nikad te prije ništa nisam molila. A nisam te ništa molila zato što nikad nisam ni morala. Zato što si ti uvijek bio savršen sin. Uvijek si se trudio da budeš uspješan dječak. Majka boljeg sina ne bi mogla ni poželjeti. Ali zamolit ću te da prekineš sve veze s gospođicom Hutton. Jer meni je nezamislivo da ti budeš s njom. Markie, ti si ovamo došao da učiš o Vrhovnom sudu i o Thomasu Jeffersonu, da se pripremaš za pravni fakultet. Ovdje si kako bi jednoga dana mogao postati ugledna osoba u zajednici, osoba kojoj će se ljudi obraćati kad im zatreba pomoć. Ovdje si zato da ne moraš biti Messner kao tvoj djed, tvoj otac i tvoji bratići, da ne moraš do kraja života raditi u mesnici. Nisi ovdje zato da se uvaljuješ u neprilike s djevojkom koja si je prerezala žile na rukama.
– Na ruci – odvratio sam. – Ona si je prerezala žile samo na jednoj ruci.
– I jedna je ruka dovoljna. Imamo ih samo dvije, a i jedna je previše. Markie, ja ću ostati s tvojim ocem, a zauzvrat ću te zamoliti da se odrekneš te djevojke prije no što se preko glave uvališ u neprilike i više ne znaš kako da se izvučeš. Želim da se dogovorimo. Hoćeš li pristati na takav dogovor?
– Hoću – odgovorio sam.
– To je moj dečko! To je moj visoki, prekrasni dečko! Svijet je pun mladih djevojaka koje si nisu prerezale žile na rukama – koje si ništa nisu prerezale. Postoje milijuni takvih djevojaka. Pronađi jednu od njih. Ne mora biti Židovka, neka bude bilo što. Ovo je 1951. godina. Ti ne živiš u starom svijetu mojih roditelja i njihovih roditelja, i njihovih roditelja prije njih. A zašto bi i morao? Taj stari svijet sada je vrlo, vrlo daleko, i sve je u njemu već odavno prošlo. Ostalo je samo još košer meso. A više od toga i ne treba. To je dovoljno. To mora biti dovoljno. Vjerojatno je i bolje da je tako. Neka sve ostalo ode! Nas troje nikad nismo živjeli kao ljudi u getu, pa nećemo ni sada. Mi smo Amerikanci. Viđaj se s kojom god djevojkom hoćeš, oženi se kojom god hoćeš, čini što te je volja s kim god hoćeš – samo da si nije pokušala okončati život britvom. Nije za tebe djevojka koja je tako ranjena da si može učiniti takvo što. Željeti se odreći svega prije no što ti je život i započeo – to apsolutno ne! Ti s takvom osobom nemaš što tražiti, takva ti osoba ne treba, ma koliko da nalikuje na božicu, i ma koliko da ti cvijeća donosi. Ona je prekrasna mlada žena, oko toga nema nikakve dvojbe. Očigledno je dobro odgojena. Iako u njenu odgoju možda ima stvari koje čovjek ne može vidjeti. To se nikad ne zna. Nikad ne znaš što se događa u kućama drugih ljudi. Kad djetetu ne ide dobro, prvo pogledaj iz kakve obitelji dolazi. Ali, bez obzira na sve, ja suosjećam s njom. Nemam ništa protiv nje. Želim joj sreću. Molim se za njeno dobro, da ne protrati život. Ali ti si moj jedini sin i moje jedino dijete, ja sam odgovorna za tebe a ne za nju. Moraš prekinuti sve veze s njom. Moraš potražiti drugu djevojku.
– Shvaćam – rekao sam.
– Shvaćaš li doista? Ili samo tako kažeš da bi izbjegao svađu?
– Ja nikad nisam bježao od svađe, mama. Ti to dobro znaš.
– Znam da si jak. Suprotstavio si se ocu, a on nije slabić. I imao si pravo kad si mu se suprotstavio; među nama rečeno, bila sam ponosna na tebe kad si to učinio. Ali nadam se da to ne znači da ćeš se predomisliti kad ja odem. Ti to nećeš učiniti, zar ne, Markie? Kad se vratiš u školu, i kad ti ona dođe u posjet, kad brižne u plač pa ugledaš njene suze, nećeš se predomisliti? Ta je djevojka puna suza. To se vidi na prvi pogled. Ona je u sebi puna suza. Možeš li ti podnijeti njene suze, Marcus?
– Mogu.
– Možeš li podnijeti histerično vikanje, ako do toga dođe? Možeš li podnijeti očajničko preklinjanje? Možeš li skrenuti pogled u stranu kad te netko preklinje i preklinje da mu daš ono što želi, ono što mu ti ne želiš dati? Da, svom ocu možeš reći: "To se tebe ništa ne tiče, ostavi me na miru!" Ali imaš li snagu kakva je potrebna za to? Jer ti imaš i savjest. Ja sam ponosna što imaš savjest, ali savjest ti može postati neprijatelj. Ti si savjestan i suosjećajan, a i dobar si u duši – pa reci mi onda, znaš li stvari koje bi se mogle zahtijevati od tebe s tom djevojkom? Jer slabosti drugih ljudi mogu te upropastiti jednako kao i njihova snaga. Slabi ljudi nisu bezopasni. Njihova slabost može biti njihova snaga. Tako nestabilna osoba za tebe je opasna, Markie, ona je za tebe klopka.
– Mama, ne moraš mi dalje objašnjavati. Ovo što si rekla posve je dovoljno. Dogovorili smo se.
Nato me je zagrlila onim svojim rukama, snažnim poput mojih, ako ne i snažnijim, i rekla:
– Ti si osjećajan dečko. Osjećajan si poput svog oca i sve njegove braće. Ti si poput svih Messnera. Tvoj je otac nekoć bio razuman i razborit čovjek, jedini je imao glavu na ramenima. A sada je, tko zna zašto, lud poput svih njih. Messneri nisu samo porodica mesara. Oni su porodica bukača i vikača, porodica ljudi koji udaraju nogom o tlo i lupaju glavom o zid, a sada je tvoj otac, iz vedra neba, postao isti kao i svi ostali. Nemoj i ti biti takav! Uzdigni se iznad svojih osjećaja. Ne zahtijevam ja to od tebe – to od tebe zahtijeva sam život. Inače će te osjećaji odnijeti. Odnijet će te u more pa te više nitko nikad neće vidjeti. Osjećaji mogu biti najveći problem u životu. Osjećaji su u stanju izvesti najstrašnije trikove. I mene su osjećaji prevarili kad sam došla k tebi i rekla ti da ću se rastati od tvog oca. Ja sam sada sa svojim osjećajima raskrstila. Obećaj mi da ćeš i ti raskrstiti sa svojima.
– Obećavam ti. Učinit ću tako.
Zatim smo se poljubili, oboje misleći na oca, kao da nas je sjedinila očajnička i strastvena želja da se dogodi čudo.
U ambulanti su mi dodijelili uski bolnički krevet – jedan od tri kreveta u omanjoj, svijetloj sobi s pogledom na obližnju šumu – u kojem ću provesti sljedećih tjedan dana. Medicinska sestra pokazala mi je kako da povučem zavjesu oko kreveta ako mi zatreba privatnost, iako, rekla mi je, druga dva kreveta nisu zauzeta, pa za sada imam cijelu sobu samo za sebe. Pokazala mi je kupaonicu na drugoj strani hodnika, s umivaonikom, zahodom i tušem. Pogled na njih podsjetio me je na to kako je majka čistila kupaonicu u bolnici nakon što je Olivia otišla natrag u koledž – nakon što je otišla da, ako održim obećanje koje sam dao majci, više nikad ne bude pozvana u moj život.
Sonny Cottier pomogao mi je da preselim stvari u ambulantu – udžbenike i nekoliko stvari za osobnu higijenu – kako, u skladu sa završnim uputama liječnika, ne bih morao ništa nositi ni podizati. Vozeći me u svom autu iz bolnice, Sonny mi je rekao da ga slobodno pozovem ako mi išta zatreba, i predložio mi da navečer dođem u kuću njegova bratstva na večeru. Bio je vrlo ljubazan i brižan, pa sam se zapitao je li mu moja majka pričala o Oliviji, pa je toliko brižan kako bi me spriječio da osjetim čežnju za njom i prekršim dogovor s majkom, ili možda on sam potajno planira nazvati Oliviju i ponovo je izvesti, sada kad sam je se ja odrekao. Premda mi je pomagao, nisam mogao odagnati sumnjičavost.
Sve što sam vidio i čuo skretalo mi je misli na Oliviju. Odbio sam Sonnyjev poziv u kuću bratstva i, umjesto toga, pojeo svoj prvi obrok nakon povratka na kampus sam u studentskoj menzi, nadajući se da ću ondje zateći Oliviju kako sama jede za jednim od manjih stolova. U ambulantu sam krenuo zaobilaznim putem. Prošavši kraj Owla, povirio sam da vidim ne jede li možda sama za šankom, iako sam znao da joj je to mjesto mrsko kao i meni. Cijelo to vrijeme dok sam tražio priliku da je negdje sretnem i uvijek iznova otkrivao da me sve, pa čak i kupaonica u ambulanti, podsjeća na nju, obraćao sam joj se u glavi: "Već mi nedostaješ. Uvijek ćeš mi nedostajati. Nikad neću upoznati nikoga kao što si ti!" A s vremena na vrijeme, začuo bih njen melodiozni i neozbiljni odgovor u glavi: "Moja strijela u let se zrakom dala / Ni sam ne znam kamo je pala." "Oh, Olivia", razmišljao sam počinjući joj pisati još jedno pismo, i ovo u svojoj glavi, "tako si lijepa, tako prekrasna, tako pametna, tako dostojanstvena, tako neponovljivo poželjna! Pa što ako si prerezala sebi žile? Rana je zacijeljela, zar ne? A i ti si se oporavila! No, dobro, popušila si mi ga – pa je li to zločin? Popušila si ga i Sonnyju Cottleru – je li..." Ali tu misao, i sliku koja ju je popratila, nisam mogao tako lako probaviti, trebalo mi je nekoliko pokušaja da je istjeram iz glave. "Želim biti s tobom. Želim biti kraj tebe. Mama je imala pravo – ti si doista božica. A tko se odriče božice zato što mu mama tako kaže? A mama se neće rastati s tatom, ma što ja učinio. Nema teorije da će ga ona osuditi na život s mačkama u stražnjem dijelu mesnice. Kad mi je rekla da je unajmila odvjetnika i da namjerava ostaviti tatu, bio je to samo trik da me obradi. Ama, ne, nije to mogao biti trik, jer za rastavu mi je rekla prije no što je uopće čula za tebe. Osim ako već prije nije bila doznala za tebe od Sonnyjeve rodbine u Newarku? Ali mama me nikad ne bi tako prevarila. Niti bih ja mogao prevariti nju. Uhvaćen sam u stupicu – dao sam joj obećanje koje nikad ne mogu prekršiti, a to će me slomiti!"

A možda bih, pomislio sam, mogao prekršiti obećanje a da ona to nikad ne dozna... Ali, kad sam u utorak došao na predavanje iz povijesti, nestala je svaka mogućnost da iznevjerim majku, jer Olivia se nije pojavila. Nije se pojavila ni na predavanju u četvrtak. A kad sam u srijedu došao na propovijed u crkvu, nigdje je nisam vidio. Provjerio sam svako mjesto u svakom redu i nigdje je nisam vidio. A prije dolaska u crkvu mislio sam: "Sjest ćemo jedno kraj drugoga, pa će sve što me sada izluđuje postati izvor smijeha, a Olivia će se čarobno smijati kraj mene."
Ali ona uopće više nije bila u školi. To mi je postalo jasno čim sam vidio da nije došla na predavanje iz povijesti, a potvrdilo se kad sam nazvao njen studentski dom i zatražio da razgovaram s njom. Tko god da mi se javio na telefon, pristojno mi je rekao "Otišla je kući", ali takvim tonom da sam zaključio kako se u tome krije još nešto, kako Olivia nije naprosto "otišla kući" – kako se dogodilo još nešto o čemu nitko od njih ne smije govoriti. Nakon što je nisam nazvao ni pokušao kontaktirati, pokušala se još jednom ubiti – mora da se to dogodilo. Nakon što ju je u roku od dvadeset minuta moja majka desetak puta oslovila s "gospođice Hutton", nakon što je uzalud čekala da je ja nazovem kad se smjestim u ambulantu, poduzela je korak na koji me je mama upozorila. Dakle, imao sam sreće, zar ne? Riješio sam se djevojke sa samoubilačkim sklonostima, zar ne? Da, i bio sam shrvan kao nikad prije.
A što ako nije samo pokušala izvršiti samoubojstvo – što ako je i uspjela? Što ako si je ovog puta prerezala žile na objema rukama i iskrvarila do smrti u svojoj studentskoj sobi – a što ako je to učinila na onom mjestu kod groblja na kojem sam one noći parkirao auto? Ne bi samo koledž učinio sve da to zadrži u tajnosti, učinila bi to i njena obitelj. Tako nitko u Winesburgu nikad ne bi doznao što se dogodilo, a nitko osim mene ne bi znao razlog. Osim ako je ostavila poruku. U tom slučaju, svi bi krivicu za samoubojstvo svalili na mene – na moju majku i mene.
Moram se vratiti u Jenkins i sići u podrum, preko puta poštanskog ureda, da potražim telefonsku govornicu s vratima na sklapanje koja mogu čvrsto zatvoriti kako me nitko ne bi mogao prisluškivati. Nije mi ostavila poruku u poštanskom uredu – to sam prvo provjerio nakon što me je Sonny bio dovezao u ambulantu. Prije no što sam nazvao, ponovo sam provjerio i ovaj put našao kuvertu koledža s pismom prodekana Caudwella:
Dragi Marcus,

Svima nam je drago što ste se vratili na kampus. Liječnik nas uvjerava da ste se posve oporavili. Nadam se da ćete promijeniti odluku i da ćete se na proljeće ipak natjecati za ulazak u bejzbolsku momčad. Njoj bi iduće godine dobro došao dugonogi igrač u unutrašnjem polju, netko poput Martyja Mariona iz Cardsa, a meni se čini da biste vi mogli biti baš ono što tražimo. Imam dojam da ste dobar trkač, a kao što znate, igrač na bazi može pomoći pri osvajanju bodova čak i ako ne pošalje loptu u let preko ograde. Može je spustiti na tlo kako bi se osvojila baza, a to je jedan od najljepših prizora u bilo kojem sportu. Ja sam vas već preporučio treneru Portzlineu. On bi vas žarko želio vidjeti na probnom treningu 1. ožujka. Želim vam sretan povratak u zajednicu Winesburga s nadom da se vraćate preporođeni. Volio bih vjerovati da ovo označava i vaš povratak u krilo Crkve. Nadam se da i vi tako mislite. Molim vas, nemojte se ustručavati da svratite u moj ured.

Iskreno vaš,

Hawes D. Caudwell,

prodekan za studente

Na šalteru poštanskog ureda promijenio sam novčanicu od pet dolara u kovanice od četvrt dolara, a onda sam ušao u telefonsku govornicu, zatvorio za sobom teška ostakljena vrata i složio kovanice u hrpe od po četiri komada na svinutu policu ispod telefonskog aparata, u koju se izvjesni G. L. drznuo urezati svoje inicijale. Smjesta sam se zapitao kakvu je kaznu G. L. dobio ako su ga uhvatili.
Ne znam što sam očekivao, a već me je bio oblio znoj, jednako jak kao u Caudwellovu uredu. Nazvao sam međugradske informacije i zatražio broj doktora Huttona u Hunting Valleyju. Pokazalo se da ondje doista postoji jedan doktor Hutton, doktor Tyler Hutton. Zapisao sam dva telefonska broja, jedan od njegova ureda a drugi od njegova stana. Još uvijek se nije smračilo, a budući da sam već bio uvjeren da je Olivia mrtva, odlučio sam nazvati ured, zaključivši da njen otac neće biti na poslu zbog smrtnog slučaja u obitelji, pa ću u razgovoru s njegovom tajnicom ili medicinskom sestrom steći neku predodžbu o tome što se dogodilo. Nisam želio razgovarati ni s jednim od njenih roditelja jer sam se bojao da će mi reći: "Dakle, vi ste taj, vi ste taj Marcus kojeg Olivia spominje u svojoj samoubilačkoj poruci?" Kad je međugradski operater dobio broj u uredu, ugurao sam nekoliko kovanica u za to predviđeni prorez i rekao:
– Halo, na telefonu jedan Olivijin prijatelj. Ali nisam znao što sljedeće da kažem.
– Dobili ste ordinaciju doktora Huttona – obavijestila me je žena s druge strane linije.
– Da, htio sam pitati za Oliviju – odvratio sam.
– Dobili ste ordinaciju – odgovorila je ona pa sam spustio slušalicu.
Otišao sam od glavnog četverokutnog dvorišta kampusa na brijegu ravno do ženskih domova i popeo se stubama u Dowland Hall, u kojem je Olivia stanovala i kamo sam one sudbonosne večeri došao po nju Elwynovim LaSalleom. Ušao sam. Za stolom koji je priječio pristup stubištu i sobama u prizemlju sjedila je dežurna studentica. Pokazao sam joj osobnu iskaznicu, a onda je zamolio da nazove Oliviju i kaže joj da je čekam u prizemlju. Već sam u četvrtak bio nazvao Dowland i zatražio da razgovaram s Olivijom, nakon što se ona po drugi put nije pojavila na predavanju iz povijesti.
– Otišla je kući – dobio sam tada odgovor.
– A kad će se vratiti?
– Otišla je kući.
Sad sam opet zatražio da je vidim, ovaj put osobno, i opet sam bio odbijen.
– Je li otišla zastalno? – upitao sam.
– Dežurna studentica slegnula je ramenima.
– Znaš li je li ona dobro?
Dugo je razmišljala što da mi odgovori. Na kraju je odlučila da ne kaže ništa.
Bio je petak, drugi studenoga. Od mog izlaska iz bolnice prošlo je već pet dana, a u ponedjeljak sam se trebao vratiti u svoju sobu u Neil Hallu i opet se početi uspinjati uz tri i pol nizova stuba, a ipak sam se osjećao slabiji no kad su me izvukli iz kreveta da napravim onih prvih nekoliko koraka nakon operacije. Koga bih mogao nazvati da mi potvrdi Olivijinu smrt a da me istodobno ne okrivi za nju? Bi li se vijest o samoubojstvu vajnsberške studentice našla u novinama? Možda bih trebao otići u knjižnicu i prelistati klivlendske dnevne novine da to provjerim? Gradske novine, Winesburg Eagle, sigurno ne bi donijele tu vijest, a ne bi ni studentske novine, Owl's Eye. Na vajnsberškom biste se koledžu mogli ubiti dvadeset puta zaredom a ipak ne biste uspjeli ući u te petparačke novine. Sto ja uopće ovdje radim? Zašto se ne vratim na Robert Treat, da sa Spinellijem ručam iz smeđe papirnate vrećice kraj pijanaca u gradskom parku, da zaigram na drugoj bazi i da slušam sva ona sjajna predavanja njujorških profesora? Da je bar moj otac, da je bar Flusser, da je bar Elwyn, da je bar Olivia...!
Odjurio sam iz Dowlanda natrag u Jenkins, pojurio prizemnim hodnikom do ureda prodekana Caudwella i zamolio njegovu tajnicu da ga vidim. Rekla mi je neka sjednem na stolac preko puta njena pisaćeg stola u vanjskom uredu i neka pričekam dok prodekan ne završi razgovor s jednim studentom. Pokazalo se da je taj student Bert Flusser, kojeg nisam vidio otkako sam se odselio iz svoje prve sobe. Zašto on razgovara s prodekanom? Kad bolje razmislim, zašto ne razgovara s prodekanom svaki dan? On mora da je cijelo vrijeme u zavadi s prodekanom. Mora da je cijelo vrijeme u zavadi sa svima. Provokacije, prigovori i ukori. Kako li samo uspijeva održati takvu dramu iz dana u dan? A tko bi osim Flussera htio da neprestance nema pravo, da ga grde i prosuđuju, da bude prezirno drugačiji, pun gađenja prema svima i jedinstveno nakazan? Ima li boljeg mjesta od Winesburga da Bertram Flusser nekontrolirano buja okružen obiljem prijekora? Ovdje, u ovom svijetu pravednika, taj je prokletnik u svom elementu – što se za mene ne može reći.
Ne obazirući se na tajnicu, Flusser mi je rekao:
– Povraćanje... dobar štos.
Zatim je produžio do vrata u hodnik, a onda se okrenuo i prosiktao:
– Osvetit ću se svoj vašoj bagri.
Tajnica se pretvarala da ga nije čula, ustala je da me otprati do prodekanova ureda, pokucala na vrata i najavila:
– Gospodin Messner.
Prodekan je obišao stol i pružio mi ruku. Vonj što sam ga bio ostavio za sobom odavno je nestao. Pa kako je onda Flusser znao za njega? Zato što su svi znali za njega? Zato što si je prodekanova tajnica dala u zadatak da svima kaže? Taj licemjerni mali pisoar od koledža – kako ga mrzim!
– Dobro izgledate, Marcus – rekao mi je prodekan. – Smršavili ste nekoliko kila, ali inače izgledate dobro.
– Prodekane Caudwell, ne znam kome drugom da se obratim u vezi s nečim do čega mi je vrlo stalo. Ja nisam namjerno povratio u vašem uredu, znate.
– Bili ste bolesni pa vam je pozlilo, i to je sve. Sad se oporavljate i uskoro ćete opet biti onaj stari. Kako vam mogu pomoći?
– Došao sam zbog jedne studentice – počeo sam. – Zajedno smo pohađali predavanja iz povijesti. A ona je sad nestala. Bio sam vam rekao da sam jedanput izašao s djevojkom. To je ta djevojka. Olivia Hutton. Sad je nestala. Nitko mi ne želi reći ni kamo je otišla ni zašto. Htio bih znati što se s njom dogodilo. Bojim se da joj se dogodilo nešto strašno. Bojim se – dodao sam – da je to djelomice i moja krivnja.
Nisi to smio reći, rekao sam sebi. Izbacit će te iz koledža zato što si pridonio samoubojstvu. Možda će čak pozvati i policiju. Onaj G. L. vjerojatno je završio na policiji.
Još uvijek sam sa sobom nosio pismo u kojem mi je prodekan zaželio dobrodošlicu u koledž, s nadom da se vraćam "preporođen". Tek sam ga bio primio. Zbog tog sam pisma i došao u njegov ured – kako sam se glupo dao namamiti!
– Što ste to učinili – upitao me je – da vam to pada ne pamet?
– Izveo sam je na spoj.
– Je li se na tom spoju dogodilo nešto o čemu biste me htjeli izvijestiti?
– Nije, gospodine.
Namamio me je u klopku jednim običnim, pristojnim, rukom pisanim pismom. Lopta se može spustiti na tlo kako bi se osvojila baza, a to je jedan od najljepših prizora u bilo kojem sportu. Ja sam vas već preporučio treneru Portzlineu. On bi vas žarko želio vidjeti na probnom treningu ... Ali Caudwell me je zapravo žarko želio vidjeti zbog Olivije, a ja sam ušetao ravno u njegovu stupicu.
– Prodekane – rekao mi je. – Molim vas, zovite me "prodekane".
– Odgovor je ne, prodekane – odvratio sam. – Ništa se nije dogodilo o čemu bih vas htio izvijestiti.
– Jeste li sigurni?
– Apsolutno.
A onda sam zamislio Olivijinu samoubilačku poruku i shvatio da me je prodekan navukao na krivokletstvo. "Marcus Messner i ja imali smo spolni odnos, a onda me je on odbacio kao kakvu drolju. Radije ću umrijeti nego da živim s tom sramotom."
– Niste li tu jadnu djevojku možda doveli u drugo stanje, Marcus?
– Molim? Nisam!
– Jeste li sigurni?
– Apsolutno siguran.
– Koliko vi znate, ona nije trudna?
– Nije.
– Govorite li istinu?
– Da!
– I niste je iskoristili? Niste iskoristili Oliviju Hutton?
– Nisam, gospodine. Nikad.
– Ona vas je posjetila u bolničkoj sobi, nije li tako?
– Tako je, prodekane.
– Prema jednoj članici bolničkog osoblja, nešto se dogodilo između vas dvoje u bolnici, nešto nemoralno, što je ona primijetila i odmah propisno zabilježila. A vi ipak tvrdite da joj se niste silom nametnuli u svojoj sobi?
– Upravo su mi bili izvadili slijepo crijevo, prodekane.
– To nije odgovor na moje pitanje.
– Nikad u životu nisam upotrijebio silu, prodekane Caudwell. Ni prema kome. Nikad nisam ni morao – dodao sam.
– Nikad niste ni morali? Smijem li vas pitati što to znači?
– Ne, ne, gospodine, ne smijete. Prodekane Caudwell, meni je o ovome vrlo teško govoriti. Ja doista vjerujem da se ono što se dogodilo u privatnosti moje bolničke sobe ne tiče nikoga osim Olivije i mene.
– Možda se ne tiče, a možda se ipak tiče. Ako je to ikad i bila vaša stvar, s obzirom na okolnosti, sada više nije. Mislim da bi se svatko s tim složio. Vjerujem da ćete se i vi složiti da ste me upravo zbog toga i došli vidjeti.
– Zbog čega?
– Zbog toga što Olivia više nije ovdje.
– A gdje je?
– Olivia je doživjela živčani slom, Marcus. Morali su je odvesti kolima hitne pomoći.
Nju koja onako izgleda morali su odvesti kolima hitne pomoći? Djevojku obdarenu onakvom pameću, onakvom ljepotom, onakvim držanjem, šarmom i duhovitošću? To je gotovo gore nego da je umrla. Najpametnija djevojka u okolici otpremljena je u kolima hitne pomoći zbog živčanog sloma, a svi drugi na ovom koledžu procjenjuju svoje ponašanje u svjetlu biblijskog nauka i s njima je sve u redu!
– Ja zapravo ne znam što se točno događa kad netko doživi živčani slom – priznao sam Caudwellu.
– Čovjek izgubi nadzor nad sobom. Sve mu postane preteško, pa popusti i slomi se na sve moguće načine. Više ne može kontrolirati osjećaje, baš kao malo dijete, pa ga moraju hospitalizirati i brinuti se za njega kao da je dijete dok se ne oporavi. Ako se ikad oporavi. Ovaj koledž preuzeo je na sebe rizik s Olivijom Hutton. Znali smo za njene duševne probleme. Znali smo za tretmane elektrošokovima, i znali smo za tužnu povijest čestih pogoršanja. Ali njen je otac kirurg iz Clevelanda i istaknuti bivši student Winesburga, pa smo je, na zahtjev doktora Huttona, ipak primili. To nije dobro ispalo ni za koledž ni za doktora Huttona, a pogotovo ne za Oliviju.
– A je li ona dobro?
Kad sam mu postavio to pitanje, učinilo mi se da sam i sam na rubu živčanog sloma. Molim vas, pomislio sam, molim vas, prodekane Caudwell, hajde da suvislo razgovaramo o Oliviji, hajde da ne govorimo o "čestim pogoršanjima" i "elektrošokovima"! A onda mi je postalo jasno da on upravo to i radi.
– Rekao sam vam – odgovorio mi je – djevojka je doživjela živčani slom. Ne, Olivia nije dobro. Ona je u drugom stanju. Netko ju je ostavio u drugom stanju ne obazirući se na njene probleme.
– O, ne – rekao sam. – A gdje je ona sada?
– U jednoj psihijatrijskoj bolnici.
– Ama, nije moguće da je u drugom stanju!
– Moguće je i tako je. Olivia je bespomoćna i duboko nesretna mlada žena koja već dugo pati od duševnih i emocionalnih problema, nesposobna da se primjereno zaštiti od opasnosti koje vrebaju mladu ženu, a netko ju je iskoristio. Netko tko će morati mnogo toga objasniti.
– To nisam ja – odvratio sam.
– Ono što smo čuli o vašim postupcima u bolnici navodi nas na suprotan zaključak, Marcus.
– Baš me briga na što vas to "navodi". Neću dopustiti da me okrivite bez dokaza. Gospodine, još jedanput vam kažem, ne slažem se s načinom kako ste me opisali. Vi krivotvorite moje motive i moje postupke. Ja nisam imao spolni odnos s Olivijom. – Oblilo me snažno rumenilo kad sam dodao: – Ja nikad nisam imao spolni odnos ni s kim. Nitko na ovom svijetu nije zbog mene mogao ostati u drugom stanju. To jednostavno nije moguće!
– S obzirom na sve što znamo – odvratio je prodekan – u to je također teško povjerovati.
– Ma, jebe mi se u što vi možete povjerovati!
Da, reagirao sam ratoborno, ljutito i impulzivno, po drugi put u Winesburgu. Ali neću dopustiti da me okrive bez dokaza. Već mi je navrh glave da svi to čine.
Prodekan je ustao, ali ne da me udari kao Elwyn, nego da mi se pokaže u svom veličanstvu svog ureda. Ništa se na njemu nije pomicalo osim očiju, koje su mi kružile po licu kao da je ono samo po sebi skandalozno i nemoralno.
Izašao sam iz ureda i time je počelo čekanje da me izbace iz koledža. Nisam mogao povjerovati da je Olivia trudna, baš kao što nisam mogao povjerovati da ga je popušila ikome u Winesburgu osim meni. Ali, je li ona doista trudna – a da mi to nije rekla; je li zatrudnjela, tako reći, preko noći, je li možda bila trudna još i prije dolaska u Winesburg, je li zatrudnjela, posve nemoguće, poput njihove Djevice Marije – ja sam i sam bio uvučen ne samo u mrtvilo običaja u koledžu Winesburg, nego i u onu istu krutost koja mi je tiranizirala život, u krutost koja me je sputavala i koja je, kako sam bio previše spreman zaključiti, razlog zašto je Olivia doživjela živčani slom. Nemoj tražiti uzrok u obitelji, mama – pogledaj samo što konvencionalni svijet smatra nedopustivim! Pogledaj mene! Kad sam došao ovamo, bio sam tako bijedno konvencionalan da nisam imao povjerenja u djevojku samo zato što mi ga je popušila!
Moja soba. Moja soba, moj dom, moje pustinjačko malo vajnberško utočište – kad sam se u petak vratio u nju, nakon uspona uza samo tri i pol niza stuba, koji se pokazao napornijim no što sam očekivao, otkrio sam da su plahte, deke i jastuci s kreveta razbacani na sve strane, da je sadržaj ladica komode razbacan po madracu i podu, a sve ladice izvučene do kraja. Potkošulje, gaće, čarape i maramice ležale su zgužvane i razbacane po dotrajalom drvenom podu zajedno s košuljama i hlačama koje su na vješalicama bile izvučene iz mog malog ormara i razbacane posvuda. A onda sam pod malim visokim prozorom u kutu sobe ugledao hrpu smeća: kore od jabuka i banana, boce Coca-Cole, kutije krekera, omote od bombona, tegle od džema, napol pojedene sendviče i otrgnute komade zapakiranog kruha premazane nečim što mi se u prvi mah učinilo govnom, ali se, srećom, pokazalo da je maslac od kikirikija. Jedan je miš izvirio iz te hrpe i pobjegao da se sakrije pod krevet. Pa zatim drugi. Pa treći.
Olivia! Bijesna na moju majku i mene, Olivia mi je razrovala i uneredila sobu, a onda otišla počiniti samoubojstvo. Užasnula me je pomisao da je, u stanju potpunog duševnog rastrojstva, svoj luđački pir mogla završiti režući si žile na mom krevetu.
Osjećao se vonj pokvarene hrane, a i jedan drugi, jednako jak miris, koji nisam odmah uspio prepoznati, toliko me je bilo osupnulo sve što sam vidio i pretpostavio. Tik do mojih nogu ležala je jedna izvrnuta čarapa. Podigao sam je i prinio nosu. Pretvorena u izgužvanu i ukrućenu masu, čarapa nije vonjala po nogama nego po sasušenoj spermi. Sve što sam zatim podigao imalo je isti taj vonj. Sve je bilo natopljeno spermom. Odjeća koju sam bio kupio u dućanu koledža za sto dolara izbjegla je istu sudbinu samo zato što sam je imao na sebi kad sam zbog upale slijepog crijeva otišao u bolnicu.
Dok sam bio u bolnici, netko se utaborio u mojoj sobi, masturbirao dan i noć i svršio u gotovo svaku stvar koju sam posjedovao. A to, naravno, nije mogla biti Olivia. Bio je to Flusser. Mora da je bio on. Osvetit ću se svoj vašoj bagri! A meni se osvetio tim samotničkim bakanalijama.
Odjednom mi je pozlilo – podjednako od šoka kao i od smrada – pa sam izašao iz sobe i naglas upitao prazni hodnik kakvu sam to strahotu učinio Bertramu Flusseru da ga je mogla nagnati na ovaj gnusni vandalizam nad mojim tričavim posjedima. Uzalud sam pokušavao shvatiti kakav je užitak našao u tome da uneredi svaku stvar koju imam. Caudwell sjedne strane a Flusser s druge; majka s jedne strane a otac s druge; zaigrana i prekrasna Olivia sjedne strane a slomljena Olivia s druge. A ja stojim među svima njima i branim se dobacujući im svoje glasovito prostačko Jebite se!
Sonny Cottier sve mi je objasnio kad je došao po mene svojim autom, pa sam ga odveo na kat da mu pokažem sobu. Stojeći na vratima, rekao je:
– Flusser je zaljubljen u tebe, Marcus. Ovo su svjedočanstva njegove ljubavi.
– Čak i smeće?

– Pogotovo smeće – odgovorio je Sonny. – Vajnsberški John Barrymore zaljubio se preko ušiju.
– Je li to točno? Flusser je homoseksualac?
– Lud da ne može biti luđi, peder da ne može biti veći. Trebao si ga vidjeti u satenskim dokoljenkama u Školi skandala. Kad je na sceni, Flusser je nenadmašiv – savršeno oponaša, blistavo se podruguje. Kad nije na sceni, posve je lud. Izvan scene, Flusser je karikatura. Postoje ljudi koji su karikature, Marcus, a ti si sada nabasao na jednoga od njih.
– Ali to ne može biti ljubav... pa to je smiješno...
– U ljubavi je štošta smiješno – odvratio je Cottier.
– On ti ovime dokazuje svoju potenciju.
– Ne – odvratio sam – to može biti samo mržnja. To je izraz neprijateljstva. Flusser mi je pretvorio sobu u kantu za smeće zato što me mrzi. A što sam mu ja učinio? Razbio sam onu njegovu jebenu gramofonsku ploču kojom mi cijele noći nije dao spavati! Ali od toga je prošlo već nekoliko tjedana, to se zbilo kad sam tek bio stigao ovamo. Osim toga, kupio sam mu novu ploču – sutradan sam otišao u grad i nadoknadio je! Ali da mi on napravi ovako veliku i odvratnu svinjariju, da se tako dugo ne može pomiriti s tim – to nema smisla. Čovjek bi mislio da je on daleko iznad toga da mu bude stalo do mene – a, umjesto toga, ovakav divljački čin, ovakvo neprijateljstvo, ovakav prezir! Što sad? Što ću sad? Kako da uopće boravim ovdje?
– Zasad i ne možeš. Noćas ćemo ti pronaći ležaljku u kući mog bratstva. A ja ću ti posuditi nešto od svoje odjeće.
– Ali pogledaj ovo, pomiriši ovo! On želi da se valjam u ovim govnima! Isuse, sad moram na razgovor k prodekanu, zar ne? Moram ga izvijestiti o ovoj vendeti, zar ne?
– K prodekanu? Caudwellu? To ti ne bih savjetovao. Ako ga cinkaš, Marcus, Flusser se neće povući bez borbe. Ako ga odaš prodekanu, on će Caudwellu reći da ste ljubavnici. Ako ga odaš prodekanu, on će mu reći da je to bila svađa među ljubavnicima. Flusser je nastrani boem. Da, čak i Winesburg ima svog boema. Nitko ne može obuzdati Bertrama Flussera. Ako ga zbog ovoga izbace iz škole, on će te povući za sobom – to ti jamčim. Odlazak prodekanu najgore je što možeš učiniti. Gle, prvo te je onesposobila operacija slijepog crijeva, a onda je Flusser uneredio sva tvoja svjetovna dobra – dakako da ne možeš razgovijetno misliti.
– Sonny, ja si ne mogu dopustiti da me izbace iz škole!
– Ali ti nisi ništa skrivio – odvratio je Sonny zatvarajući vrata moje smrdljive sobe. – Nešto su skrivili tebi.
Ali, naravno, ja i moj neprijateljski stav mnogo smo toga skrivili kad me je Caudwell optužio da sam Oliviju ostavio u drugom stanju.
Cottler mi se nije sviđao i nisam mu vjerovao. Čim sam ušao u auto da prihvatim njegovu ponudu za poljski krevet i nešto odjeće, znao sam da činim još jednu pogrešku. Bio je okretan na jeziku, bio je drzak, smatrao je sebe nadmoćnim ne samo Caudwellu nego vjerojatno i meni. Bio je dijete najotmjenijeg židovskog predgrađa Clevelanda, s dugim tamnim trepavicama i rupicom na bradi, dvaput je igrao u košarkaškoj reprezentaciji koledža i, unatoč židovskom porijeklu, već je drugu godinu za redom bio predsjednik Vijeća bratstava. Sin oca koji nije bio mesar nego vlasnik osiguravajućeg društva i majke koja nije bila mesarica nego bogata nasljednica lanca robnih kuća – Sonny Cottier bio je previše ležeran za moj ukus, previše samopouzdan, bistar i pametan na svoj način, ali, sve u svemu, mladić savršene vanjštine. Bilo bi mi najpametnije da napustim Winesburg, da se vratim se u New Jersey i da se, premda je trećina semestra već prošla, pokušam ponovo upisati na Robert Treat prije no što me pozovu u vojsku. Zaboravi na Flussere, Cottlere i Caudwelle, zaboravi na Oliviju, i otputuj sutra vlakom kući! Jedini problem koji te ondje čeka jest jedan smušeni mesar, a sve ostalo je marljivi, prostodušni, potkupljivi i pomalo ksenofobični irsko-talijansko-njemačko-slavensko-ži-dovsko-crnački Newark.
Ali, bio sam izvan sebe, pa sam umjesto toga otišao u dom Sonnyjeva bratstva, gdje me je Sonny upoznao s Martyjem Zieglerom, jednim od članova, dobroćudnim momkom koji je izgledao kao da se još nije počeo brijati, studentom treće godine koji se divio Sonnyju, spreman da učini sve što ga Sonny zamoli, rođenim sljedbenikom rođenog vođe. On je u privatnosti Sonnyjeve sobe smjesta pristao da umjesto mene odlazi u crkvu za samo dolar i pol po odlasku – da potpiše moje ime na kartu dolazaka, da je preda na vratima crkve na odlasku i da nikome ne kaže za taj dogovor, ni dok ga obavlja ni nakon obavljena posla. Imao je pouzdan osmijeh čovjeka opsjednutog željom da nikoga ne povrijedi, a činilo se da je jednako željan udovoljiti meni kao i Sonnyju.
Bio sam uvjeren da je taj Ziegler pogreška – moja posljednja pogreška. Ne zlobni Flusser, mizantrop koledža, nego dobroćudni Ziegler – on je bio sudbina koja se sada nadvila nad mene. Bio sam zaprepašten svojim postupkom. Premda ni po naravi ni zbog okolnosti nisam bio sljedbenik, i ja sam se pokorio rođenom vođi, previše umoran i zbunjen nakon ovakvog dana da mu se suprotstavim.
– Evo! – rekao je Sonny kad je moj novounajmljeni zamjenik izašao iz sobe. – Tako smo riješili problem odlazaka u crkvu. Jednostavno, zar ne?
Tako je rekao samouvjereni Sonny, ali ja nimalo nisam dvojio, čak ni tada, kao sin svog strahom prožetog oca, da će se taj nadnaravno zgodni židovski momak s kraljevskim držanjem povlaštena uzora, naviknut da ulijeva poštovanje i poslušnost, da sa svima bude dobar i da ni s kim ne bude u zavadi, da uvijek bude u središtu pažnje i divljenja, da uživa u ulozi najveće zvjerke u svom malom svijetu bratstava, na kraju pokazati anđelom smrti.
Dok smo Sonny i ja bili u mojoj sobi u Neil Hallu, vani je već padao gust snijeg, a kad smo došli do doma njegova bratstva, vjetar je puhao četrdeset milja na sat. Nekoliko tjedana prije Dana zahvalnosti, snježna oluja iz studenog 1951. počela je pokrivati sjeverne okruge Ohija, susjedni Michigan i Indianu, pa onda zapadnu Pennsylvaniju i gornji dio države New York, i napokon veći dio Nove Engleske, prije no što je odmakla put mora. Do devet navečer napadalo je pola metra snijega, a snijeg je još uvijek padao, čarobno padao, jer vjetar više nije zavijao ulicama Winesburga, staro se gradsko drveće više nije njihalo i škripalo, a njegove najslabije grane nisu više padale na tlo pod naletima vjetra i teretom snijega i blokirale ceste i kućne prilaze – vjetar je sada prestao šumiti kroz krošnje drveća, samo su se još pahuljice snijega uporno vrtjele prema tlu, kao da namjeravaju prekriti sve stoje oluja porazbacala po sjevernom Ohiju.
Odmah nakon devet sati začuli smo urlanje. Dospjelo je do nas čitavim putem od kampusa, koji je bio udaljen oko pola milje Ulicom Buckly od doma židovskog bratstva u kojoj sam dobio večeru, poljski krevet i vlastitu sobu – i nešto od Sonnyjeve svježe oprane odjeće – i postao cimer velikog Sonnyja na jednu noć, pa i dulje ako želim. To je urlanje nalikovalo je na krik gomile na nogometnoj utakmici nakon zgoditka, samo što nije jenjavalo. Nalikovalo je na krik gomile navijača nakon što njihova momčad osvoji prvenstvo. Na krik pobjedničke nacije nakon svršetka zamornog rata.
Sve je počelo na najsitniji i najneviniji mladenački način: grudanjem četvorice brucoša iz malih mjesta u Ohiju na praznom četverokutnom dvorištu ispred Jenkinsa, dječaka porijeklom sa sela, koji su istrčali iz svojih soba u domu kako bi ludovali u prvoj snježnoj vijavici svog prvog jesenskog semestra na koledžu. Isprva su im se pridružili samo mlađi studenti iz Jenkinsa, ali kad su stanovnici dvaju domova što leže okomito prema Jenkinsu s prozora vidjeli što se događa u četverokutnom dvorištu, počeli su se slijevati iz Neila, a zatim i iz Waterforda, pa se ubrzo oduševljena borba snježnim grudama vodila između desetaka radosnih i hiperkinetičkih momaka koji su skakutali u trapericama i majicama s kratkim rukavima, u trenirkama, u pidžamama, a neki samo u donjem rublju. Nije prošao ni sat vremena a oni se više nisu gađali samo grudama snijega nego i limenkama piva čiji su sadržaj popili za vrijeme borbe. Na bijelom snijegu pojavile su se crvene mrlje od krvi iz posjekotina izazvanih letećim otpadom, koji je sada uključivao i udžbenike, koševe za smeće, olovke, šiljila i bočice tinte bez poklopaca; tinta je plavocrnom bojom uzduž i poprijeko zamrljala snijeg, osvijetljen nekoć plinskim a sada električnim svjetiljkama, lijepo raspoređenim uz pješačke staze. Ali krv nije nimalo smanjila žar borbe. Pogled na vlastitu krv na bijelom snijegu možda im je čak dao poticaj da se od zaigrane djece, koja nepažljivo uživaju u neočekivanoj snježnoj oluji izvan sezone, pretvore u bučnu vojsku pobunjenika koju je mali broj buntovnih mlađih studenata nagnao da svoju razularenu lakoumnost pretvore u začudni neposluh. Kad su svi neukroćeni osjećaji izbili na površinu (unatoč redovitim odlascima na propovijedi), odjurili su i odvaljali se nizbrdo kroz dubok snijeg i krenuli u veličanstven večernji izlazak koji nijedan pripadnik njihova naraštaja na Winesburgu nikad neće zaboraviti, izlazak koji će Winesburg Eagle sutradan, u osjećajima nabijenom uvodniku koji je izrazio bijes i zgražanje cijele zajednice, nazvati "velikim pohodom na bijele ženske gaćice koledža Winesburg".
Upali su u tri ženska doma – u Dowland, Koons i Fleming – probijajući se kroz nerazgrnut snijeg prilaza i preko neočišćenih stuba do ulaznih vrata, pa kroz vrata koja su već bila zatvorena za noć, razbivši staklo kako bi dohvatili kvake ili naprosto lupajući o vrata šakama, nogama i ramenima i unoseći u zabranjene domove mokar snijeg i razmazanu bljuzgavicu. S lakoćom su prevrnuli stolove dežurnih studentica koji su blokirali put do stubišta i onda se raštrkali po katovima pa u sobe i prostorije sestrinstava. Studentice su se razbježale na sve strane u potrazi za kakvim skloništem, a uljezi su stali upadati u sobe, izvlačiti ladice iz komoda i razbacivati odjeću ne bi li iščeprkali svaki par bijelih ženskih gaćica što su ga mogli naći i bacili ga kroz prozore na slikovito bijelo dvorište, na kojem su se sada već bile okupile stotine studenata što su se iz udaljenih kuća svojih bratstava probili kroz duboke snježne nanose u Ulici Buckeye do ženskih domova da uživaju u ovom divljem i Winesburgu posve nesvojstvenom pohodu.
"Gaćice! Gaćice! Gaćice!" Ta riječ, koja im je kao studentima koledža još uvijek zvučala jednako uzbudljiva kao i na početku puberteta, bijaše sve što su ushićeno ponavljali kličući iz dvorišta, dok se gore, u sobama studentica, nekoliko desetaka pijanih studenata, s kojih je kapalo pivo i rastopljeni snijeg, s mrljama plavocrne tinte i grimizne krvi na odjeći, rukama, vrlo kratkim frizurama i licima, zajednički prepustilo istoj onoj raboti koju je u mojoj maloj sobi u potkrovlju Neila nadahnuti Flusser obavio sam. Ne svi, nipošto ne svi, samo najgluplji među njima – ukupno trojica, dva studenta prve i jedan student druge godine, a sva su trojica sutradan među prvima izbačeni iz škole – izdrkali su se u par ukradenih ženskih gaćica, a svršili su dok bi dlanom o dlan, a onda su razdjevičene gaćice, vlažne i mirisne od sperme, bacili na ruke oduševljenog skupa zarumenjenih i snijegom pokrivenih starijih studenata u dvorištu koji su ih bodrili rigajući dim poput zmajeva.
Jedan duboki muški glas, izražavajući osjećaje svih, nesposobnih da se podvrgnu sustavu moralne discipline, povremeno bi smiono izrazio istinu situacije – "Želimo djevojke!" Ali ta se je rulja uglavnom bila spremna zadovoljiti ženskim gaćicama, koje su mnogi od njih uskoro počeli navlačiti na glavu poput kapa, ili preko cipela, pa su taj intimni odjevni predmet drugog spola nosili preko hlača, kao da su se naopako odjenuli. Među bezbrojnim odjevnim predmetima što su te noći izlijetali kroz otvorene prozore ženskih domova, našli su se grudnjaci, halteri, higijenski ulošci, tube s pomadama, ruževi za usne, gaćice i podsuknje, spavaćice, nekoliko ručnih torbica, nešto američke valute i cijela zbirka lijepo ukrašenih šeširića. U međuvremenu, studenti na dvorištu podigli su velikog snjegovića s dojkama, prekrili ga donjim rubljem i razdragano mu ugurali tampon u ružem namazana usta da strši poput bijele cigare, a na kraju su mu na frizuru napravljenu od pregršti vlažnih dolarskih novčanica navukli prekrasnu žensku uskrsnu kapu.
Vjerojatno se ništa od toga ne bi zbilo da je policija uspjela stići na kampus prije no što je ono bezazleno grudanje ispred Jenkinsa počelo izmicati kontroli. Ali ulice Winesburga i staze koledža neće se početi čistiti prije prestanka oluje, pa tako ni službenici u trojim patrolnim kolima koja pripadaju gradu, ni čuvari u dvama vozilima za zaštitu kampusa, nisu mogli napredovati drugačije nego pješice. Kad su napokon stigli, ženski domovi su već bili u neredu i nemiri se više nisu mogli suzbiti.
Tek je pojava prodekana Caudwella spriječila drugi i još groteskniji ispad – 190 centimetara visoki prodekan Caudwell stao je na prednji trijem Dowland Halla u ogrtaču i šalu i počeo vikati kroz megafon koji je držao u rukama bez rukavica: "Studenti Winesburga! Studenti Winesburga! Vratite se u svoje sobe! Ako se smjesta ne vratite, prijeti vam isključenje iz škole!" Trebalo je to ozbiljno upozorenje najuglednijeg i najstarijeg prodekana (i činjenica da je studentima od osamnaest i pol, devetnaest i dvadeset godina prijetilo novačenje) da se bučna gomila muških studenata što se natiskala u dvorištu pred ženskim domovima počne razilaziti i vraćati što brže može onamo odakle je došla. Što se tiče onih koji su još uvijek prekopavali ladice komoda u sobama studentica, tek kad je gradska i školska policija ušla u domove i počela ih loviti sobu po sobu, posljednje su gaćice prestale padati s prozora – koji su još uvijek bili širom otvoreni, unatoč noćnoj temperaturi od oko sedam stupnjeva ispod ništice – i tek su tada uljezi počeli iskakati kroz prozore donjih katova Dowlanda, Konnsa i Fleminga na jastuk dubokog snijega što se nataložio u dvorištu i, ako u pokušaju bijega nisu slomili nogu – što se dvojici dogodilo – bježati prema Hillu.
Kasnije navečer, poginuo je Elwyn Ayers. Elwyn kao Elwyn, nije imao ništa s napadom na ženske domove. Nakon što je završio domaću zadaću, ostatak je večeri proveo (prema svjedočanstvima pet-šest studenata iz njegova bratstva) sjedeći u svom LaSalleu iza kuće svog bratstva, upalivši motor da ga ugrije, i izlazeći iz auta samo da otare snijeg što se brzo skupljao na krovu, poklopcu motora i prtljažniku, te da lopaticom očisti četiri kotača kako bi na gume mogao staviti nove zimske lance. Zatim se odlučio upustiti u vozačku pustolovinu, pa se odvezao na probnu vožnju, samo da vidi koju brzinu u duboku snijegu vajnsberških ulica može postići moćni motor Touring Sedana sa četvorim vratima, povećanim razmakom između osovina kotača, povećanim karburatorom i sa 130 konjskih snaga, posljednji u nizu prestižnih automobila nazvanih po francuskom istraživaču što će ih General Motors ikad proizvesti. U centru, čije su ceste ostale prohodne za sve vrijeme snježne oluje zahvaljujući šefu zimske službe i njegovu pomoćniku, na prijelazu koji razdvaja Ulicu Main od Ulice Lower Main, Elwyn je, izgleda, pokušao prestići ponoćni teretni vlak, a onda se LaSalle izmakao nadzoru, dvaput okrenuo na pruzi i udario u snježnu ralicu lokomotive koja se zaputila prema odredištu istočno od Akrona. Isti onaj auto u kojem sam ja bio odvezao Oliviju na večeru i poslije na groblje – to povijesno vozilo, pa čak i neka vrsta spomenika, u historijatu dolaska oralnog seksa na koledž Winesburg u drugoj polovici dvadesetog stoljeća – prevrnuo se na bok i okrenuo naglavce, pa se odsklizao niz Lower Main i onda eksplodirao, a Elwyn Ayers mlađi poginuo je, čini se, na mjestu, i brzo izgorio u smrskanom automobilu koji je volio više od svega na svijetu, onako kako se vole ljudi.
Poslije se pokazalo da Elwyn nije ni prvi ni drugi, pa čak ni treći student završne godine Winesburga koji u godinama nakon uvođenja automobila u američki život nije uspio diplomirati zbog neuspješnog pokušaja da preduhitri ponoćni teretni vlak. Ali Elwyn je smatrao da je snježna oluja izazov vrijedan njega i njegova LaSallea. I tako je moj cimer, umjesto u posao s tegljačima, poput mene otišao u oblast beskonačnih sjećanja, gdje mu ostaje cijela vječnost da razmišlja o radostima vožnje tog velikog automobila. Stalno zamišljam trenutak sudara i Elwynovu glavu nalik na bundevu, kako udara o prednje staklo i razlijeće se, baš kao bundeva, na stotinu debelih komadića mesa, kostiju, mozga i krvi. Elwyn i ja spavali smo u istoj sobi i zajedno učili – a sada je on mrtav u dobi od dvadeset i jedne godine. Elwyn je bio nazvao Oliviju pičkom, a sada je mrtav u dobi od dvadeset i jedne. Kad sam čuo za njegovu kobnu nesreću, prvo što sam pomislio bilo je kako se nikad ne bih iselio iz njegove sobe da sam znao da će poginuti. Do tog trenutka, jedini moji znanci koji su poginuli bila su dva moja starija bratića, koji su poginuli u ratu. Elwynova smrt bila je prvi slučaj da je poginula osoba koju sam mrzio. Trebam li ga sada prestati mrziti i početi oplakivati? Trebam li se sada pretvarati da mi je bilo žao kad sam čuo da je mrtav, i da su me okolnosti njegove pogibije užasnule? Trebam li navući žaloban izraz na lice, otići na karmine u dom njegova bratstva i izraziti sućut njegovim drugovima, od kojih su mnogi, znao sam, pijanci koji su mi u gostionici zviždukali gurajući prste u usta i dozivali me izrazom koji je vrlo nalikovao na riječ "Židov" kad su htjeli da ih poslužim? Ili bih trebao zatražiti dopuštenje da se ponovo uselim u njegovu sobu u Jenkins Hallu prije no što je dodijele nekom drugom?
– Elwyn! – dozivam ga. – Elwyn, čuješ li me? To sam ja, Messner! I ja sam mrtav!
Ne stiže mi nikakav odgovor. Ne, mi ovdje nismo cimeri. Premda mi on ionako ne bi odgovorio, taj šutljivi, nasilni pizdek što se nikad ne smiješi. Kao što mi je bio zagonetka u životu, Elwyn Ayers ostaje mi zagonetka i u smrti.
– Mama! – vičem zatim. – Mama, jesi li ti ovdje? Jesi li ti, tata? Mama? Tata? Olivia? Je li itko od vas ovdje? Jesi li umrla, Olivia? Odgovori mi! Ti si jedino što mi je Winesburg ikad darovao. S kim si zatrudnjela, Olivia? Jesi li naposljetku sama sebi oduzela život, ti dražesna, neodoljiva djevojko?
Ali nemam s kim popričati; jedino sa sobom mogu raspravljati o svojoj nevinosti, o svojim eksplozijama bijesa, o svojoj iskrenosti i posve kratkotrajnom blaženstvu što sam ga doživio u toj prvoj pravoj godini svoje mlade muževnosti i posljednjoj godini svog života. Žudim s nekim popričati, a nitko me ne čuje! Mrtav sam. Osuđen sam na neizrecivu kaznu.
– Mama! Tata! Olivia! Mislim na vas!
Nema odgovora. Ne mogu dobiti odgovor, ma koliko se trudio skrenuti pažnju na sebe i biti primijećen. Sve su svijesti otišle osim moje vlastite. Nema odgovora. Strašno sam žalostan.
Sutradan ujutro, Winesburg Eagle izvijestio je u "dvostrukom" subotnjem broju, u cijelosti posvećenom svemu što je snježna mećava oslobodila na koledžu, da je Elwyn Ayers mlađi, klasa 1952. godine, jedina žrtva te noći, zapravo bio iskra koja je izazvala napad na ženske domove, i da je prošao kroz žmirkavo crveno svjetlo na pruzi u pokušaju da pobjegne policiji – ta posve izmišljena priča sutradan je opovrgnuta, iako ne prije no što ju je prenio Cincinnati Enquirer, jedan od dnevnih listova iz Elwynova rodnog grada.
Istog jutra, točno u sedam sati, počele su se izricati kazne. Svakom studentu koji je priznao sudjelovanje u napadu na ženske domove dali su lopatu za snijeg – čija je cijena uknjižena na teret njihovih školarina – i poslali ga u jedinice za razgrtanje snijega, čija je zadaća bila da očiste ceste i staze na kampusu od 85 centimetara snijega koji je napadao za oluje i koji se je mjestimice nakupio u nanose visoke i preko 180 centimetara. Svaku jedinicu predvodio je stariji student iz sportskih momčadi koledža, a posao su nadzirali profesori tjelesnog odgoja. Istodobno, u Caudwellovu uredu cijeli su se dan provodila saslušanja. Do navečer, jedanaestorica mlađih studenata, devet studenata prve i dva studenta druge godine, identificirani su kao kolovođe. Nakon što nisu dobili mogućnost da se iskupe pokorom u posadi za razgrtanje snijega (ili suspenzijom do kraja semestra – a njihove su se obitelji nadale da će to biti najgora kazna što će je njihovi mladi sinovi morati platiti za prijestup koji, tvrdili su, nije ništa gori od mladenačke psine), izbačeni su iz koledža. Među njima su bila i ona dvojica koji su slomili noge skačući iz ženskih domova i koji su se pojavili pred prodekanom s novim bijelim gipsom, obojica, navodno, sa suzama u očima i s bujicom pretjeranih isprika na ustima. Ali uzalud su molili za razumijevanje, a kamoli za milost. Za Caudwella su oni bili samo posljednja dva štakora što su napustili brod, pa ih je zauvijek najurio iz škole. A svaki od studenata koji su pred prodekanom Caudwellom poricali sudjelovanje u napadu, za kojeg se poslije ustanovilo da laže, također je isključen, pa su prije kraja vikenda izbačena sveukupno osamnaestorica studenata.
– Ne možete vi mene prevariti – rekao je prodekan Caudwell svakom studentu kojeg je pozvao u svoj ured. – I nećete!
Imao je pravo: nitko ga nije uspio prevariti. Nijedan jedini student. Naposljetku čak ni ja.
U nedjelju navečer, svi muški studenti Winesburga pozvani su na skup u Williamsonovoj predavaonici za književnost, gdje im se trebao obratiti dekan Albin Lentz. Dok smo se navečer pješice probijali prema predavaonici – studentima je bilo zabranjeno voziti automobile po gradskim cestama, koje su još uvijek u velikoj mjeri bile pokrivene snijegom – ja sam od Sonnyja doznao o Lentzovoj političkoj karijeri i o lokalnim nagađanjima u vezi s njegovim ambicijama. Dvaput je bio izabran za odrješitog guvernera susjedne Zapadne Virginije koji suzbija štrajkove, a zatim je za Drugog svjetskog rata služio kao podtajnik u Ministarstvu rata. Nakon što se 1948. godine u Zapadnoj Virginiji neuspješno kandidirao za mjesto u američkom Senatu, njegovi poslovni pajdaši u Upravnom odboru koledža Winesburg ponudili su mu položaj dekana, pa je stigao u koledž odlučan da tu lijepu malu školu usred sjevernog Ohija pretvori, kako je u pristupnom govoru najavio, u "mjesto gdje će se njegovati etička odgovornost, domoljublje i visoka načela ponašanja, što će ih svaka mlada osoba u ovoj zemlji morati steći ako želimo pobijediti bezbožni sovjetski komunizam u globalnoj bici za moralnu supremaciju".
Bilo je i onih koji su vjerovali da je Lentz, budući da baš nije imao kvalifikacije za karijeru u prosvjeti, prihvatio položaj dekana u Winesburgu samo kao odskočnu dasku za mjesto guvernera Ohija 1952. godine. Kad bi mu to uspjelo, postao bi tek drugi čovjek u američkoj povijesti koji je bio guverner dvije različite države – obje visoko industrijalizirane – pa bi se time nametnuo kao republikanski kandidat za predsjednika, koji bi bio sposoban da se upusti u pokušaj dokidanja utjecaja Demokratske stranke na njihovo tradicionalno izborno tijelo u radničkoj klasi. Naravno, Lentz među studentima jedva da je bio poznat po svojim političkim stavovima; oni su ga znali po njegovu izrazitom ruralnom unjkanju – bio je uspješan sin rudara iz okruga Logan u Zapadnoj Virginiji – koje mu je probijalo kroz blistavu retoriku poput čavla. Bio je poznat po tome što ne štedi riječi i što stalno puši cigare, a zbog te je sklonosti stekao epitet "svemoćni čovjek s cigarom".
Nije stao za katedru poput predavača nego daleko ispred nje, neznatno je raširio kratke noge i započeo govor u zloslutno upitnom obliku. Taj čovjek u sebi nije imao ničega blagog: morali ste ga slušati. Cilj mu nije bio da izigrava figuru od autoriteta kao prodekan Caudwell, nego da svojom neuvijenom otvorenošću nasmrt isprepada slušateljstvo. Njegova taština bila je vrlo različita sila od prodekanove – njemu nije manjkalo inteligencije. Dakako, dijelio je Caudwellovo uvjerenje da u životu ne postoji ništa važnije od pravila, ali njegovi osnovni osjećaji osude bili su posve neprikriveni (ako zanemarimo povremene retoričke ukrase). Nikad prije nisam vidio da iz skupa vajnsberških studenata zrači takav šok i ozbiljnost – i tako čvrsta usredotočenost.
Bilo je nezamislivo da se netko usudi povikati čak i u sebi: "Ovo nije dolično! Ovo nije pravedno!" da je dekan odlučio sići među publiku i početi udarati studente palicom, ni to ih ne bi natjeralo u bijeg niti izazvalo otpor. Činilo se da smo dobili batine – i zahvalno prihvatili batinanje za sve počinjene prekršaje – prije no što je napad uopće počeo.
Vjerojatno jedini student koji se nije pojavio na tom obaveznom skupu muških studenata bio je onaj zlokobni slobodoumni duh, prkosni Bert Flusser.
– Zna li slučajno itko od vas ovdje – započeo je dekan Lentz – što se dogodilo u Koreji na dan kad ste svi vi muškarčine odlučili nanijeti ljagu i sramotu ovoj istaknutoj ustanovi više naobrazbe koja vuče porijeklo iz baptističke crkve? Na taj dan, pregovarači UN-a i komunista postigli su kolebljiv dogovor oko crte primirja u istočnom dijelu te ratom poharane zemlje. Pretpostavljam da znate što znači riječ "kolebljiv". To znači da borbe u Koreji, barbarskije od svih što smo ih ikad upoznali – barbarskije od svih što su ih američke snage vodile u bilo kojem ratu u bilo kojem trenutku svoje povijesti – da te iste borbe ponovo mogu započeti u svakom trenutku dana i noći i odnijeti na tisuće mladih američkih života. Zna li itko od vas što se prije nekoliko tjedana, između subote, 13. listopada, i petka, 19. listopada, događalo u Koreji? Siguran sam da znate što se u to vrijeme događalo ovdje. U subotu trinaestog, naša je nogometna momčad do nogu potukla svog tradicionalnog suparnika, Bowling Green, 41 prema 14. Iduće nedjelje pobijedili smo moju almu mater, Sveučilište Zapadne Virginije, u napetoj utakmici koju smo mi, autsajderi, na kraju uspjeli dobiti rezultatom 21 prema 20. Kakva je to pobjeda za Winesburg! A znate li što se tog istog tjedna događalo u Koreji? Prva američka konjička divizija, Treća pješačka divizija i moja stara jedinica iz Prvog svjetskog rata, Dvadeset peta pješačka jedinica, zajedno s našim britanskim i južnokorejskim saveznicima, ostvarili su mali napredak u području Old Baldyja. Taj nas je mali napredak stajao četiri tisuće života. Četiri tisuće mladića poput vas, mrtvi, osakaćeni i ranjeni, između trenutka kad smo pobijedili Bowling Green i trenutka kad smo uspjeli iznenaditi Sveučilište Zapadne Virginije. Imate li vi uopće ikakvu predodžbu o tome koliko ste sretni, koliko ste povlašteni i sretni što subotom možete gledati nogometne utakmice, umjesto da se subotom na vas puca, ili ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom i petkom, pa i nedjeljom? U usporedbi sa žrtvama koje mladi Amerikanci vaših godina podnose u brutalnom ratu protiv sjevernokorejskih i kineskih komunističkih agresora – u usporedbi s tim, imate li ikakvu predodžbu o tome kako djetinjasto, kako glupo i idiotski vaše ponašanje izgleda ljudima u Winesburgu i u ostalim dijelovima Ohija, pa i u cijelim Sjedinjenim Američkim Državama, ljudima koji su se putem novina i televizije upoznali sa sramotnim događajima u petak navečer? Recite mi, jeste li zamišljali da ste junački ratnici kad ste upali u ženske domove i gotovo nasmrt preplašili naše studentice? Jeste li zamišljali da ste junački ratnici kad ste oskvrnuli privatnost njihovih soba i dočepali se njihovih osobnih stvari? Jeste li mislili da ste junački ratnici dok ste uzimali i uništavali stvari koje vam ne pripadaju? A one među vama koji su ih bodrili, koji ni prstom nisu mrdnuli da ih u tome spriječe, koji su uživali u njihovoj muževnoj hrabrosti, pitam, gdje je vaša muževna hrabrost? Kako će vam ona poslužiti kad tisuće komunista s urlicima na ustima nasrne na vaš streljački zaklon, ako pregovori u Koreji ne uspiju? A nasrnut će, to vam ja jamčim, s piskom truba i isukanim bajunetama! Što da radim s vama dječacima? Ima li među vama odraslih ljudi? Zar ni jednom od vas nije palo na pamet da brani stanovnice Dowlanda, Koonsa i Fleminga? Ja bih očekivao da će vas se naći stotinu, dvije stotine, tri stotine, da spriječe tu djetinjastu pobunu! Pa zašto niste? Odgovorite mi! Gdje vam je bila hrabrost? Gdje vam je bila čast? Ni jedan od vas nije pokazao ni zericu časti! Ni jedan jedini! Sad ću vam reći nešto što nisam vjerovao da ću ikada morati reći: danas se stidim što sam dekan ovog koledža. Osjećam stid, gađenje i bijes. Ne želim da oko toga bude ikakve dvojbe. A taj me bijes neće tako skoro napustiti, u to možete biti sigurni. Koliko znam, četrdeset i osam naših studentica – što je gotovo deset posto – četrdeset i osam naših studentica već je napustilo koledž u pratnji svojih duboko šokiranih i potresenih roditelja, a ja nisam siguran hoće li se vratiti. Na temelju telefonskih poziva drugih zabrinutih roditelja – a telefoni u uredu i kod kuće ne prestaju mi zvoniti od petka u ponoć – zaključujem kako još velik broj naših studentica razmišlja da prekine studij na godinu dana ili da zauvijek napusti Winesburg. A ja ne mogu reći da im zamjeram. Ne mogu reći da bih od rođene kćeri očekivao da ostane vjerna prosvjetnoj ustanovi u kojoj ju je gomila nasilnika podvrgnula ne samo omalovažavanju, poniženju i strahu, nego i stvarnoj prijetnji tjelesnim povredama, gomila nasilnika koja je, izgleda, zamišljala da se emancipira. Jer, po mom mišljenju, vi i niste ništa drugo, i oni koji su u tome sudjelovali i oni koji ni prstom nisu mrdnuli da ih u tome spriječe – nezahvalna, neodgovorna i djetinjasta banda podlih i kukavičkih nasilnika. Rulja neposlušne djece. Razuzdane bebice u pelenama. Ah da, i još nešto. Zna li slučajno itko od vas koliko je atomskih bombi Sovjetski Savez testirao od početka ove godine? Odgovor glasi: dvije. To znači da su naši komunistički neprijatelji u SSSR-u uspješno testirali ukupno tri atomske bombe otkako su otkrili tajnu proizvodnje atomske bombe. Naša se nacija suočava s opipljivom mogućnošću nezamislivog atomskog rata sa Sovjetskim Savezom, a za to vrijeme muškarčine iz Winesburga izvode svoje buntovne nasrtaje na ladice s odjećom nedužnih mladih žena koje su im školske kolegice. Izvan vaših studentskih domova, svijet je u plamenu, a vi se palite na žensko donje rublje. Izvan vaših bratstava, svakodnevno se zbiva povijest – ratovi, bombardiranja i masovni pokolji, a vi ste svega toga blaženo nesvjesni. E pa, nećete još dugo ostati nesvjesni! Možete biti glupi koliko hoćete, možete čak i pokazati, kao što ste pokazali u petak navečer, da gorljivo želite biti glupi, ali povijest će vas na kraju ipak sustići. Jer povijest nije kulisa – povijest je pozornica! A vi na toj pozornici stojite! Oh, koliko mi se gadi vaše nepoznavanje vremena u kojem živite! A najviše mi se gadi vaše uvjerenje da ste u Winesburgu pokušali izbrisati upravo neznanje. Kojem vremenu vi uopće mislite da pripadate? Možete li mi odgovoriti na to pitanje? Znate li uopće? Imate li uopće pojma da pripadate nekom vremenu? Ja sam se dugo profesionalno bavio politikom, kao umjereni republikanac koji se bori protiv fanatika slijeva i zdesna. Ali za mene su ti fanatici večeras beznačajni u usporedbi s vama koji ste se prepustili svojoj lakoumnoj zabavi. Hajde da poludimo, hajde da se zabavimo! Kako bi bilo da se nakon ovoga prepustite kanibalizmu? E pa, nećete ovdje, gospodo! Oni koji nose odgovornost da ova ustanova sačuva ideale i vrijednosti koje ste vi izvrgli ruglu, neće dopustiti da unutar ovih bršljanom obraslih zidova hotimičan prijestup prođe nekažnjeno. Mi ne smijemo dopustiti da se ovo nastavi, i mi to nećemo dopustiti! Ljudsko ponašanje može se regulirati, a mi ćemo to i učiniti! Ustanak je završen. Pobuna je ugušena. Počevši od večeras, stavit ćemo sve i svakoga na njegovo mjesto i ponovo uspostaviti red u Winesburgu. I pristojnost. I poštovanje. A sada svi vi, neobuzdani muškarčine, ustanite i bježite mi s očiju. A ako itko od vas odluči zauvijek otići, ako itko od vas odluči da muškarčini poput njega ne odgovaraju pravila pristojnog ponašanja i civilizirane samodiscipline što ih ova administracija namjerava strogo provoditi kako bi Winesburg ostao Winesburg – što se mene tiče, nemam ništa protiv. Napustite Winesburg! Otiđite odavde! Naredbe su izdane! Napustite Winesburg još večeras i ponesite svoje buntovništvo i svoj neposluh sa sobom!
Dekan Lentz izgovorio je riječi "lakoumna zabava" s takvim prezirom kao da govori o ubojstvu s predumišljajem. A njegovo gnušanje nad buntovništvom i neposluhom bilo je tako snažno kao da je riječ o prijetnji koja ne želi potkopati samo Winesburg u Ohiju, nego i samu veliku republiku.

Buđenje iz narkoze


Sjećanje ovdje prestaje. Mnogobrojne u ruku ubrizgane injekcije morfija bacile su redova Messnera u dugotrajno stanje najdublje nesvjestice, premda mu nisu zaustavile mentalne procese. Od neposredno nakon ponoći, sve osim njegova duha ležalo je u limbu. Prije tog trenutka odvajanja, trenutka kad je otišao onkraj pamćenja i kad se više nije mogao sjećati, cio niz morfijskih doza ispunio je posudu njegova mozga poput mnemotehničkog goriva i uspješno otupio bol od bajunetom zadanih rana, koje su mu gotovo odvojile jednu nogu od tijela i razmrvile utrobu i spolovilo. Jame na vrhu brijega, na nazubljenom grebenu iza bodljikave žice u središnjoj Koreji, u kojima su proveli više od tjedan dana, po noći su napali Kinezi. Raskomadana tijela ležala su posvuda. Kad se njemu i njegovu suborcu Brunsonu zaglavio mitraljez, više im nije bilo spasa – tolike količine krvi nisu ga okruživale još od onih dana kad je kao dječak u klaonici gledao obredna klanja životinja u skladu sa židovskim običajima. A čelična oštrica koja mu se usjekla u tijelo bila je isto tako oštra i učinkovita kao i svi noževi što su ih bili koristili za rezanje i pripremu mesa za mušterije u mesnici. Pokušaji dvojice drugova iz jedinice da redovu Messneru zaustave krvarenje i da mu dadu transfuziju, nisu urodili plodom, a njegov mozak, bubrezi, pluća i srce – svi organi – otkazali su neposredno prije zore 31. ožujka 1952. godine. Sad je bio definitivno i nepovratno mrtav, izbavljen od morfijem izazvanih sjećanja, žrtva posljednjeg sukoba, najžešćeg sukoba od svih. Skinuli su mu pončo preko glave, uzeli mu iz pletenog pojasa granate koje nikad nije dospio baciti, i pohitali do Brunsona, sljedećeg na redu da izdahne.
U borbi za taj strmi, brojem označeni brijeg na nazubljenom grebenu u središnjoj Koreji, obje strane u sukobu pretrpjele su tako strašne gubitke da se ta bitka može smatrati tragedijom fanatizma, baš kao i cijeli taj rat. Nekolicinu iznurenih i ranjenih vojnika koji su sretno izbjegli smrti od bajuneta i granata, odvukli su prije zore, ostavljajući Krvavu goru – kako se taj brojem označeni brijeg poslije naziva u povijesnim prikazima tog rata iz sredine stoljeća – prekrivenu leševima i lišenu živih ljudi, kakva je tisućama godina prije no što je iskrsnuo opravdan razlog da se dvije zaraćene strane međusobno unište i bila. Samo u jedinici redova Messnera, od dvije stotine vojnika preživjela su tek dvanaestorica, a svi do jednog bili su izbezumljeni i obliveni suzama, uključujući i zapovjednika jedinice, dvadesetčetverogodišnjeg kapetana, čije je lice unakazio kundak puške kojom se netko poslužio kao palicom za bejzbol. U napadu komunista sudjelovalo je više od tisuću vojnika. Ukupno je poginulo osam ili devet stotina kineskih boraca. Nadirali su i umirali bez prestanka, jurišajući uz zvuke trube "Ustajte, vi što sužnji ne želite biti!" i povlačeći se krajolikom punim leševa i raskomadanog drveća, ubijajući usput svoje ranjene suborce strojnicama, pa i sve naše vojnike koje su mogli otkriti. Njihove strojnice bile su proizvedene u Rusiji.
Sutradan popodne u Americi, dva su se vojnika pojavila na vratima stana obitelji Messner u Newarku i obavijestila roditelje da je njihov sin jedinac poginuo u borbi. Gospodin Messner više se nikad nije oporavio od te vijesti. Grcajući je rekao ženi:
– Govorio sam mu neka pazi na sebe! Ali nije me htio slušati. Ti si me preklinjala da ga ne pokušavam naučiti pameti zaključavajući vrata. Ali on se nije htio opametiti. Zaključana vrata ničemu ga nisu naučila. A sad je mrtav. Naš je dečko mrtav. Marcus, imao sam pravo, sve sam ja unaprijed predvidio... a sad si nas ti zauvijek napustio! Ja ovo ne mogu podnijeti. Ja ovo neću preživjeti.
A i nije. Kad je nakon razdoblja žalovanja ponovo otvorio mesnicu, više se nikad nije vedro šalio s mušterijama. Ili bi šutke radio, osim što je kašljao, ili bi mušteriji samo promrmljao:
– Naš je sin mrtav.
Prestao se redovito brijati i više se nije češljao, pa su mušterije uskoro podvile rep i stale odlaziti drugim košer mesarima u susjedstvu, a mnogi su meso i perad počeli nabavljati u supermarketu. Gospodin Messner toliko je malo pažnje posvećivao svom poslu da mu se nož jednoga dana poskliznuo po kosti i vrškom zario u trbuh. Iz rane je potekla bujica krvi, trebalo ju je zašiti šavovima. Prošlo je još osamnaest mjeseci prije no što je strašni gubitak usmrtio tog jadnog čovjeka; umro je vjerojatno deset godina prije no što bi emfizem postao dovoljno akutan da ga ubije sam.
Majka je bila snažna i doživjela je gotovo sto godina, premda je i njen život bio upropašten. Nije prošao ni jedan dan a da nije pogledala uokvirenu maturalnu fotografiju svoga ljepuškastog sina na stolu u blagovaonici i plačnim glasom upitala svog pokojnog muža:
– Zašto si ga otjerao od kuće? Samo jedan trenutak bijesa, a pogledaj do čega je to dovelo! Pa zar je važno kad se vratio kući? Barem se vratio! A gdje je sad? Gdje si, dušo? Marcus, vrata nisu zaključana... molim te, vrati se kući!
Zatim bi otišla do onih nesretnih vrata s dvostrukom bravom i širom ih otvorila, pa bi stajala na pragu čekajući da joj se sin vrati, premda je znala da je to nemoguće.
Da, da je bar ovo, da je bar ono, svi bismo još uvijek bili živi, svi bismo zauvijek ostali zajedno, i sve bi dobro svršilo. Da je bar otac, da je bar Flusser, da je bar Elwyn, da je bar Caudwell, da je bar Olivia...! Da je bar Cottier – da se Marcus bar nije sprijateljio s nadmoćnim Cottlerom! Da se bar Cottier nije sprijateljio s njim! Da bar Cottier nije unajmio Zieglera da umjesto Marcusa odlazi na propovijedi! Da bar Zieglera nisu otkrili! Da je bar Marcus sam odlazio na propovijedi! da je otišao četrdeset puta i četrdeset puta se potpisao, danas bi bio živ i upravo bi odlazio u mirovinu nakon odvjetničke karijere. Ali on na to nije mogao pristati! Nije mogao prihvatiti djetinjastu vjeru u nekakvog glupog boga! Nije mogao slušati sve one dupelizačke crkvene pjesme! Nije mogao sjediti u njihovoj svetoj crkvi! I one molitve, one molitve zatvorenih očiju – ono trulo i primitivno praznovjerje! Ludosti naša koja jesi na nebesima! Kakva je bruka religija, kako je nezrela, zatucana i sramotna! Maloumna pobožnost ni zbog čega! A kad mu je Caudwell rekao da će morati odlaziti na propovijedi, kad ga je ponovo pozvao u svoj ured i rekao mu da ga neće izbaciti iz Winesburga samo pod uvjetom da se pismeno ispriča dekanu Lentzu zato što je plaćao Ziegleru da umjesto njega odlazi u crkvu, i da nakon toga on sam odlazi u crkvu, ne četrdeset puta, ne samo radi propovijedi nego i radi pokore, sve zajedno osamdeset puta, da će morati odlaziti u crkvu gotovo svake srijede do kraja studija, što je Marcusu preostalo, što je on drugo mogao učiniti nego da, kao pravi Messner i kao pravi učenik Bertranda Russella, lupi šakom o prodekanov stol i po drugi mu put kaže neka se jebe?
Da, taj dobri stari, prkosni američki "jebi se" zapečatio je sudbinu mesarevu sinu; poginuo je tri mjeseca prije svog dvadesetog rođendana – Marcus Messner, 1932.-1952., jedini od svojih školskih kolega koji je imao peh da pogine u Korejskom ratu, u tom ratu koji je završio potpisivanjem primirja 27. srpnja 1953. godine, punih jedanaest mjeseci prije no što bi Marcus, da se mogao pomiriti s odlascima u crkvu i da je mogao držati jezik za zubima, primio prvostupanjsku diplomu koledža Winesburg – najvjerojatnije kao najbolji student na godini – i tako odgodio naučiti lekciju koju mu je njegov neobrazovani otac cijelo vrijeme tako uporno pokušavao utuviti u glavu – da najbanalnije, slučajne, pa čak i smiješne odluke na neki strašan i neshvatljiv način mogu dovesti do neusporedivo teških posljedica.

Povijesna napomena


Društvena previranja, preobrazbe i prosvjedi burnih šezdesetih stigli su 1971. godine čak i do zabačenog i apolitičnog Winesburga, a na dvadesetu obljetnicu snježne oluje iz mjeseca studenog i pohoda na bijele ženske gaćice, izbio je spontani ustanak, za kojeg su studenti zaposjeli ured prodekana a studentice ured prodekanice, svi zahtijevajući "studentska prava". Ustanak je uspio zatvoriti vrata koledža na tjedan dana, a kad su se predavanja napokon nastavila, ni jedan od muških i ženskih kolovođa pobune koji su s upravom koledža uspjeli dogovoriti prekid prosvjeda predlažući nove i liberalnije alternative, nije bio kažnjen ni izbacivanjem ni suspenzijom. Umjesto toga, obveza odlaska u crkvu preko noći je ukinuta – što nije zgrozilo nikoga od predstavnika vlasti u Winesburgu osim onih koji su u to vrijeme već bili u mirovini – a s njom i gotovo sve zabrane i pravila što su propisivala odnose između studenata i studentica, pravila koja su bila na snazi više od stotinu godina i koja su dekan Lentz i prodekan Caudwell za svoje konzervativne vladavine tako strogo provodili.


Zahvale

Kineska himna, pjesma koju su nakon japanske invazije 1931. godine napisali Tian Han i Nieh Erh, navodi se ovdje u prijevodu iz Drugog svjetskog rata; postoje i drugi prijevodi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ta se pjesma pjevala među kineskim saveznicima u borbi protiv Japanskog Carstva, a 1949. godine službeno je prihvaćena kao himna Narodne Republike Kine.
Velik dio riječi pripisanih Marcusu Messneru na stranicama 101-103, gotovo je doslovce preuzet iz predavanja Bertranda Russella "Zašto ja nisam kršćanin", održanog 6. ožujka 1927. godine u Battersea Town Hallu u Londonu, i objavljenog u istoimenoj zbirci ogleda, uglavnom posvećenoj temi religije, koju je uredio Paul Edwards (Simon and Schuster, 1957.).
Navodi na stranicama 167-168 preuzeti su iz petog izdanja knjige Samuela Eliota Morisona i Henryja Steelea Commagera Rast američke republike (Oxford University Press, 1962.).