Pisac iz sjene-Filip Rot

Kad je objavljen roman "Pisac iz sjene", doimao se kao samostalno djelo, premda povezano Zuckermanovim dogodovštinama tijekom tri desetljeća. Međutim kada ga čitamo istodobno s "Praškom orgijom" postaje očito da je Philip Roth, sa svojom rječitošću i zajedljivom britkošću, napisao jedinstveno djelo, vrlo osebujno i s velikom dozom humora.

Za Milana Kunderu



1. Maestro


POSLJEDNJE danje svjetlo jednog prosinačkog poslijepodneva prije više od dvadeset godina bilo je na izmaku – imao sam dvadeset tri godine, pisao sam i objavljivao svoje prve pripovijetke i poput mnogih junaka Bildungsromana prije mene, već sam razmišljao o vlastitom omašnom Bildungsromanu – kad sam stigao u njegovo skrovište da upoznam velikog čovjeka. Seljačka drvena kuća smjestila se na kraju neasfaltiranog puta četiristo metara visoko u Berkshirskim brdima, a ipak je čovjek koji se pojavio iz radne sobe da me ceremonijalno pozdravi imao gabardensko odijelo, pletenu plavu kravatu pričvršćenu za bijelu košulju jednostavnom srebrnom iglom, i lijepo ulaštene svećeničke crne cipele, koje su mi djelovale kao da je sišao sa sandučića za čišćenje cipela, a ne s visokog oltara umjetnosti. Prije no što sam se dovoljno sabrao da primijetim zapovjedničko, autokratsko držanje brade, ili kraljevsku, pedantnu, prilično cifrastu pažnju s kojom namješta odijelo prije nego što sjedne – zapravo, da primijetim išta osim da sam postigao čudesni uspjeh: unatoč svojim neliterarnim korijenima, stigao sam ovamo, do njega – učinilo mi se da E. I. Lonoff više nalikuje na mjesnog školskog nadzornika nego na najoriginalnijeg pripovjedača ovoga kraja poslije Melvillea i Hawthornea.
Ne da su me newyorški tračevi o njemu morali navesti da očekujem nešto veličanstveno. Kad sam nedavno, na svojoj prvoj manhattanskoj izdavačkoj zabavi spomenuo njegovo ime pred porotom – stigao sam, uzbuđen poput starlete, ruku pod ruku s jednim postarijim urednikom – nazočni su duhovi gotovo smjesta obračunali s Lonoffom, jer da je šaljivo da Židov njegove generacije, dijete emigranata, da drugo i ne spominjemo, uzme za ženu odvjetak stare novoengleske obitelji i da sve ove godine živi „na ladanju” – što će reći, u goyish divljini ptica i drveća gdje je Amerika počela i završila. Međutim, budući da su i ostale poznate osobe koje sam spomenuo na zabavi kanda bile malkice smiješne onim upućenima, sa skepsom sam primio njihov satirični opis čuvenog ruralnog pustinjaka. Zapravo, po onome što sam vidio na zabavi, dalo se zaključiti zašto zamisao da se čovjek krije četiristo metara visoko u planinama samo s pticama i drvećem, možda za pisca i nije loša, bio on Židov ili ne.
Dnevna soba u koju me uveo bila je uredna, udobna i jednostavna; veliki, okrugli krpeni sag, nekoliko naslonjača s presvlakama, pohabani kauč, dug zid prekriven knjigama, klavir, gramofon, knjižnički stol od hrastovine na kojem su sistematski složene novine i časopisi. Iznad bijele oplate, blijedožuti zidovi bili su prazni, osim pet-šest amaterskih akvarela stare seljačke kuće za različitih godišnjih doba. Iza pojastučenih sjedala u prozorima i bezbojnih, pamučnih zavjesa čedno pričvršćenih sa strane vidjelo se golo granje velikih tamnih javora i polja pod snježnim nanosima. Čistoća. Vedrina. Jednostavnost. Osama. Sva koncentracija, vatra i originalnost ostaju za mukotrpni, uzvišeni, transcendentni poziv. Osvrnuo sam se oko sebe i pomislio: ovako ću ja živjeti.
Nakon što me uputio do jednog od para naslonjača pokraj kamina, Lonoff je uklonio paravan pred vatrom i zavirio unutra da provjeri je li dimnjak otvoren. Drvenom šibicom pripalio je triješće koje je očito tamo bilo složeno u očekivanju našeg sastanka. Zatim je vratio paravan na mjesto, tako točno kao da ga uglavljuje u udubljenje u kaminu. Kad se uvjerio da su klade primile – zadovoljan što je uspješno naložio vatru, a da nije ugrozio dvjesta godina staru kuću ni njene stanovnike – bio je napokon spreman da mi se pridruži.
Rukama koje su bile gotovo damske po hitrim i profinjenim pokretima, podigao je crtu na nogavicama hlača i sjeo. Kretao se s upadljivom lakoćom za tako krupnog, teškog čovjeka.
– Kako biste voljeli da vam se obraćam? – upitao je Emanuel Isidore Lonoff. – Nathan, Nate ili Nat? Ili biste voljeli nešto posve drugačije? – Prijatelji i poznanici zovu ga Manny, obavijestio me, i ja treba da ga tako zovem. – To će olakšati razgovor.
U to sam sumnjao, ali nasmiješio sam se da pokažem kako ću, ma koliko mi to udarilo u glavu, ipak poslušati. Maestro me zatim nastavio još više smućivati time što je zatražio da mu ispričam nešto o svom životu. Nepotrebno je napominjati da nije bilo bogzna što da se izvještava o mom životu 1956 – svakako ne čovjeku, kako sam ja to vidio, koji je tako pametan i prodoran. Podigli su me brižni roditelji u dijelu Newarka koji nije ni bogat ni siromašan; imam mlađeg brata za kojeg kažu da me idolizira; u dobroj mjesnoj gimnaziji i na odličnom fakultetu iskazao sam se onako kako su očekivala pokoljenja mojih predaka; potom sam služio vojsku, stacioniran samo sat od kuće, i dok se masakr za koji su vrbovali moje tijelo krvavo okončavao u Koreji, ja sam pukovniku iz Fort Dixa sastavljao obavijesti za javnost. Nakon što su me otpustili iz vojske, živio sam i pisao na petom katu bez lifta kraj donjeg dijela Broadwaya, u stanu koji je moja djevojka, kad je došla sa mnom živjeti i malo ga urediti, opisala kao dom nekreposnog fratra.
Da bih se izdržavao, odlazio sam tri puta tjedno preko rijeke u New Jersey na posao što sam ga s prekidima radio od prvih ljetnih praznika na fakultetu, kad sam se javio na oglas koji je obećavao visoke provizije agresivnim trgovcima. Svakog jutra u osam našu su ekipu odvozili u kakav tvornički grad u New Jerseyju da od vrata do vrata prodajemo preplate za časopise, a u šest nas je nadglednik McElroy kupio ispred dogovorene krčme i odvozio natrag u centar Newarka. Bio je to kicoš tankih brčića, sklon piću, i nikad mu nije prisjelo upozoravati nas – dva nadobudna dečka koja su štedjela za školovanje i tri ravnodušna stara radnika, blijeda i podbuhla čovjeka koje je napala svaka zamisliva nevolja – da se ne igramo s domaćicama koje nađemo kod kuće same, s uvijačima na glavi; gnjevni muž može ti polomiti vrat, mogu ti nabiti golemu ucjenu, možeš zaraditi bilo koju od pedeset leproznih vrsta tripera, a što više, dan ima samo dvadeset četiri sata. – Ili poševi – hladno nam je savjetovao ili prodaj „Srebrni ekran”. Biraj. – „Mamonov Mojsije”, tako smo ga zvali nas dvojica s fakulteta. Budući da nijedna domaćica nikad nije pokazala ni najmanju želju da me pozove u predsoblje, pa čak ni da odmorim noge – a ja sam budno motrio na znakove razbuktale pohote kod bilo koje žene bilo koje dobi koja je izgledala bar napola pripravna da me sasluša iza vrata – iz nužde sam izabrao savršenstvo u radu, a ne u životu, i na kraju svakog dugog dana obrađivanja kupaca imao sam deset do dvadeset dolara provizije i budućnost bez mrlje još pred sobom. Tek sam prije nekoliko tjedana napustio taj neposvećeni život – i djevojku u stanu na petom katu bez lifta koju više nisam volio – i uz pomoć istaknutog njujorškog izdavača primili su me da preko zime boravim u Koloniji Quahsay, mjestu u prirodi kamo su se umjetnici mogli povući, odmah preko državne granice kraj Lonoffove planine.
Iz Quahsaya sam Lonoffu poslao književne tromjesečnike koji su objavili moje priče četiri do sada – uz pismo u kojem sam mu priopćio koliko mi je značio kad sam se susreo s njegovim radom „prije nekoliko godina” na fakultetu. U istom sam dahu spomenuo da sam se susreo s njegovim „rođacima” Čehovom i Gogoljem, i nastavio sam i na druge očite načine pokazivati kako sam ja ozbiljan čovjek od pera a, istodobno, i kako sam mlad. Ali ništa što sam dotad napisao nije me tako izmučilo kao to pismo. Sve što je nedvojbeno bilo istinito zvučalo mi je kao prozirna laž čim bih to napisao, i što sam se više naprezao da budem iskren, to mi je lošije išlo. Napokon sam mu poslao desetu verziju, a zatim sam probao ugurati ruku natrag u grlo poštanskog sandučića da je izvučem. Nije mi ništa bolje išlo ni s autobiografijom u jednostavnoj i udobnoj dnevnoj sobi. Budući da se nisam mogao natjerati da izgovorim čak i najblažu prostotu pred Lonoffovim ranoameričkim kaminom, moja imitacija McElroya – vrlo omiljena među prijateljima – nije se baš mogla bogzna čime podičiti. Niti sam mogao tečno govoriti o svemu na što nas je upozoravao McElroy, niti spomenuti kako bih bio u napasti da popustim da se samo ukazala prilika. Čovjek bi, slušajući moju pročišćenu verziju ionako prilično mlake životne pričice, pomislio da nisam primio toplo i ljubazno pismo čuvenog pisca koji me poziva da ga posjetim i provedem ugodno veče kod njega već da sam ovamo doputovao kako bih se kod .najstrožeg inkvizitora, založio za nešto od krajnje važnosti za mene osobno i da ću, učinim li ijedan pogrešan korak, nešto za ine neizmjerno vrijedno izgubiti zauvijek.
Što je zapravo i bio slučaj, mada još uvijek nisam shvaćao kako očajnički priželjkujem njegovo priznanje, i zašto. Daleko od toga da me iznenadi moje plaho pripovijedanje bez daha – premda je bilo posve izvan karaktera u tim godinama pouzdanja trebalo me čuditi što se nisam našao na krpenom sagu, preklinjajući pred njegovim nogama. Jer ja sam došao, shvaćate li, da podnesem sebe kao kandidata za ništa manje od duhovnog sina E. I. Lonoffa, da podnesem molim za njegovo moralno pokroviteljstvo i da osvojim, ako mogu, magičnu zaštitu njegovog zalaganja i ljubavi. Dakako, imao sam ja vlastitog oca koji me voli, i od kojeg sam mogao svakog dana tražiti ptičjeg mlijeka, ali moj je otac pediker, a ne umjetnik, i nedavno smo imali ozbiljnih neprilika u obitelji zbog moje nove priče. Njega je tako zbunilo ono što sam napisao da je odjurio svom moralnom mentoru, stanovitom sucu Leopoldu Wapteru, da natjera suca da natjera njegovog sina da se urazumi. Posljedica toga je bila da, nakon dva desetljeća manje-više neprekidnog prijateljskog razgovora, nismo govorili već gotovo pet tjedana, i ja sam krenuo da nađem patrijarhalno odobrenje na drugom mjestu.
I ne samo kod oca koji je umjetnik, a ne pediker, već kod najpoznatijeg književnog asketa Amerike, tog diva strpljenja, čvrstoće i nesebičnosti koji u dvadeset i pet godina između prve i šeste knjige (za koju je dobio Nacionalnu književnu nagradu i tiho je odbio) praktički nije imao ni čitalaca ni priznanja i kojeg su bez iznimke otpisivali, ako i kada je bio spomenut, kao starinski ostatak geta Staroga svijeta, kao rubnog folklorista koji je tugaljivo nesvjestan glavnih tokova literature i društva. Gotovo nitko nije znao tko je on i gdje zapravo živi, i četvrt stoljeća gotovo nitko nije zato ni mario. Čak su i pojedini među njegovim čitaocima mislili da su fantazije E. I. Lonoffa o Amerikancima napisane na jidišu negdje u carskoj Rusiji, gdje je navodno i umro (kao što je, zapravo, umalo nastradao njegov otac) od povreda što ih je zaradio u pogromu. Ja se nisam divio samo ustrajnosti s kojom je neprestano pisao vlastitu vrstu pripovijedaka, već i činjenici da je, kad su ga „otkrili” i popularizirali, odbio sve nagrade i titule, otklonio članstva u svim počasnim institucijama, odbijao da daje javne intervjue i odlučio da se ne fotografira, kao da bi povezivanje njegova lica s njegovom prozom bilo smiješno i tričavo.
Jedina fotografija koju je itko od čitalačke publike ikada vidio bio je vodenasti portret u sepiji koji se pojavio 1927. na unutrašnjoj strani ovitka knjige Sebi jamu kopaš; naočiti mladi umjetnik bademastih, lirskih očiju, kose zavodnički počešljane u tamnu krestu i izražajne donje usne koja zove na poljubac. Sad se toliko promijenio, ne samo zbog debelih obraza, trbuha i ćelave glave obrubljene sijedom kosom, već kao tip čovjeka uopće, da sam pomislio (čim sam opet bio u stanju da počnem misliti) kako nešto još svirepije od vremena mora da je razlog toj metamorfozi: to mora da je sam Lonoff. Osim gustih, sjajnih obrva i svojeglave brade koja se dizala negdje prema nebu, uistinu ga ništa nije povezivalo, u pedeset i šestoj godini, sa slikom strastvenog, osamljenog, stidljivog Valentina koji je, u desetljeću kojim su vladali mladi Hemingway i Fitzgerald, napisao zbirku priča o lutajućim Židovima, različitu od svega što je ikada prije napisao bilo koji Židov što je dolutao u Ameriku.
Zapravo, kad sam prvi put pročitao Lonoffov kanon – kao ortodoksni fakultetski ateist i šegrt – intelektualac – to je na mene jače djelovalo da shvatim do koje sam mjere židovski potomak svoje obitelji nego sve što sam donio sa sobom na sveučilište Chicago sa satova hebrejskog u djetinjstvu, ili iz majčine kuhinje, ili iz rasprava među roditeljima i rođacima koje sam često slušao o opasnostima miješanih brakova, o problemu s Djedom Mrazom i o nepravednim kvotama na medicinskim fakultetima (kvotama koje su, kako sam rano shvatio, bile razlog očevoj karijeri pedikera i žarkoj podršci koju je čitav život pružao Ligi protiv kleveta B’nai B'rith). Već sam kao osnovac mogao sa svakim raspravljati o tim složenim pitanjima (a i raspravljao sam kad su to tražili); kad sam otišao u Chicago, međutim, moj je žar već bio prilično splasnuo i bio sam pripravan, kako to samo adolescent može biti, da se zagrijem za humanističke znanosti i Roberta Hutchinsa. A zatim sam, s desecima hiljada drugih ljudi, otkrio E. I. Lonoffa čija mi se proza činila reakcijom na isti teret isključenosti i zatvorenosti koji je još uvijek opterećivao živote onih koji su me odgojili, i na kojem se osnivala naša nepopustljiva kućna opsesija položajem Židova. Ponos koji je u mojim roditeljima 1948. izazvalo osnivanje domovine u Palestini koja će prikupiti nepobijene ostatke evropskog Židovstva nije se, zapravo, mnogo razlikovao od osjećaja što je nabujao u meni kad sam se prvi put susreo s Lonoffovim izmučenim, tajnovitim, zatočenim dušama i shvatio kako se iz svega ponižavajućeg, iz čega se moj vlastiti zabrinuti otac svim silama trudio da nas uzdigne, mogla besramno začeti književnost tako gorkog duha i bremenitosti. Meni je to djelovalo kao da su se halucinantni tonovi Gogolja filtrirali kroz čovječni skepticizam Čehova da othrane prvog „ruskog” pisca ove zemlje. Nešto sam slično svakako tvrdio u referatu na fakultetu u kojem sam „analizirao” Lonoffov stil, ali zadržao za sebe objašnjenje osjećaja pripadništva, koje su njegove priče oživjele u meni, pripadništva našem već pretežno amerikaniziranom klanu, prije svega siromašnim trgovcima emigrantima koji su živjeli životom štetla deset minuta hoda od banaka sa stupovima i katedrala osiguravajućih društava s garguljima u centru Newarka; a zatim i osjećaj pripadništva našim bogobojaznim nepoznatim precima, čije su galicijske patnje meni, koji sam bezbrižno rastao u New Jerseyju, bile gotovo isto tako strane kao i Abrahamove u zemlji Kanaan. Njegov komedijaški osjećaj za legendu i krajolik (jedan Chaplin, pisao sam o Lonoffu u svojoj diplomskoj radnji, koji je uhvatio pravi rekvizit da oživi čitavo jedno društvo i njegov pogled na svijet); „prevedeni” jezik koji daje blago ironičan prizvuk čak i najsvakodnevnijim izrazima; ta kriptična, prigušena, snolika rezonancija, osjećaj da te kratke priče toliko kazuju – pa, izjavio sam ja, tko mu je u američkoj književnosti ravan?
Tipični junak Lonoffove priče – junak koji je toliko značio knjiški nastrojenim Amerikancima sredinom pedesetih godina, junak koji kao da, desetak godina nakon Hitlera, govori nežidovima nešto novo i bolno o Židovima, a Židovima nešto novo o njima samima, te čitateljima i piscima tog desetljeća oporavljanja govori općenito o nepouzdanosti opreza i tjeskobama nereda, o gladi za životom, pogodbama sa životom i stravi pred životom u najelementarnijim manifestacijama – Lonoffov junak je najčešće nitko i ništa, daleko od kuće gdje nikome ne nedostaje, ali kamo se ipak mora vratiti bez odlaganja. Njegova proslavljena mješavina sućuti i nemilosrđa (koju je Time ovjekovječio kao „lonofovsku” – nakon što su ga godinama potpuno ignorirali) nigdje nas više ne zapanjuje nego u pričama gdje se zbunjeni osamljenik čeliči da bi se prepustio događajima, ali otkriva da je zbog svoje pedantne promišljenosti čekao malo predugo da bi više ikome mogao koristiti, ili da je postupajući sa smjelom i neubičajenom žestinom potpuno pogrešno procijenio ono što ga je nekako izmamilo iz egzistencije kojom je mogao upravljati, i da je zbog toga sad sve još gore nego prije.
Najmračnije, najsmješnije i najpotresnije priče, gdje nemilosrdni autor kao da je na samom rubu toga da sebe pribije na križ, napisao je u kratkom razdoblju književne slave (umro je 1961. od bolesti koštane srži; a kad je Oswald ubio Kennedyja i uštogljeni se bedem pretvorio u gargantuovsku banana-republiku, njegova proza i autoritet koji je ona pridavala svemu što je prohibitivno u životu počela je naglo gubiti „relevantnost” za novu generaciju čitalaca). Više nego što ga je razvedrila, Lonoffova slava kao da je pojačala njegova najgorča razmišljanja, potvrdila mu vizije terminalnog suzdržavanja koje bi možda bile nedostatno podržane osobnim iskustvom da mu je svijet uskratio nagrade sve do kraja. Tek kad mu je pripalo malo od željenog plijena – tek kad je postalo posve jasno kako je on zapanjujuće neprikladna osoba da posjeduje i očuva bilo što osim svoje umjetnosti – dobio je nadahnuće da napiše onaj briljantni ciklus komičnih parabola (priče „Osveta”, „Uši”, „Indiana”, „Eppes Essen”, i „Pisac reklama”) u kojima izmučeni junak uopće ne poduzima nikakvu akciju – i najsitniji poriv prema širenju ili predavanju sebe, a da i ne spominjemo intrigu ili avanturu, odsječno je ugušen od vladajućeg trijumvirata Duševnog zdravlja, Odgovornosti i Samopoštovanja, kojem spretno pomažu odani podanici: red vožnje, prolom oblaka, glavobolja, znak da je telefon zauzet, prometna gužva i, najvjerniji od svih, dvojba u posljedni čas.
Prodajem li kakve druge časopise osim Photoplaya i Silver Screena? Da li na svakim vratima upotrebljavam istu rečenicu ili prilagođujem način prodaje mušteriji? Kako objašnjavam svoj uspjeh kao trgovca? Što mislim, što traže ljudi koji se pretplaćuju na tako ljigave časopise? Je li posao dosadan? Da li mi se ikad dogodilo nešto neobično dok sam švrljao po krajevima koji su mi nepoznati? Koliko takvih ekipa kao što je McElroyeva ima u New Jerseyju? Kako mi je kompanija mogla plaćati tri dolara po svakoj prodanoj pretplati? Jesam li ikad bio u Hackensacku? Kako je tamo?
Nisam vjerovao da E. I. Lonoffa može zanimati nešto što sam radio jednostavno da zaradim za život dok ne budem u stanju da živim poput njega. On je očito uljudan čovjek i daje sve od sebe kako bih se ja ugodno osjećao, ali čak i dok sam se sav unosio u njegovo unakrsno ispitivanje, mislio sam kako neće još dugo potrajati prije no što on nađe neki način da me se riješi prije večere.
– Volio bih da znam toliko o prodaji časopisa – rekao je. – Da pokažem kako se premameni slobodno može ponašati s visine i da ću razumjeti ako me ubrzo zamoli da odem, pocrvenio sam.
– Volio bih – reče on – da znam toliko o bilo čemu. Pišem priče već trideset godina. Ništa mi se ne događa.
U tom se trenutku preda mnom pojavila upečatljiva djevojčica-žena – upravo kad je on tonom u kojem se nazirao prizvuk gađenja nad sobom iznio tu nevjerojatnu jadikovku i ja sam je pokušavao shvatiti. Ništa mu se ne događa? Pa njemu se dogodio genij, dogodila mu se umjetnost, taj je čovjek vizionar!
Lonoffova supruga, sjedokosa žena koja se smjesta povukla čim me uvela u kuću, otvorila je vrata radne sobe u predsoblju preko puta dnevne, i tamo je bila ona, tamne i obilate kose, blijedih očiju – sivih ili zelenih i visokog, izbočenog, ovalnog čela nalik na Shakespearovo. Sjedila je na sagu među gomilom papira i fascikla, omotana „modernom” tvid suknjom – koja bi sad u Manhattanu već djelovala staro i demodirano – i velikim, širokim puloverom od bijele vune; noge je čedno podvukla pod prostranstva suknje, a pogled ju uperila u nešto čega očito nije bilo. Gdje sam već vidio tu strogu, tamnu ljepotu? Gdje osim na Velasquezovom portretu? Sjetio sam se Lonoffove fotografije iz 1927 – također „španjolske” na svoj način – i smjesta sam pretpostavio da mu je to kći. Smjesta sam pretpostavio i više od toga. Gospođa Lonoff nije još ni spustila pladanj na sag pokraj nje, a ja sam već vidio sebe oženjena za infantu, kako živim u seoskoj kućici nedaleko odavde. Samo, koliko joj je godina ako je mama hrani keksima dok ona dovršava zadaću na sagu u tatinoj sobi? S takvim licem, čije jake kosti kao da je složio kipar manje bezazlen od prirode – s takvim licem mora da ima više od dvanaest godina. Ali ako nema, ja mogu čekati. Ta mi se pomisao svidjela čak i više od izgleda da se vjenčam ovdje, u dnevnoj sobi, u proljeće. Pokazuje snagu karaktera, mislio sam. Ali što će misliti čuveni otac? Njega, naravno, ne bi trebalo podsjećati na čvrsti presedan u Starom zavjetu za to da čekam sedam godina da uzmem gospođicu Lonoff za nevjestu; s druge strane, što bi rekao da me vidi kako je čekam pred školom s autom?
U međuvremenu, on je govorio. – Ja okrećem rečenice. To je moj život. Napišem rečenicu i onda je okrenem. Onda je gledam i ponovo je okrenem. Onda ručam. Onda se vratim i napišem još jednu rečenicu. Onda pijem čaj i okrećem novu rečenicu. Onda ponovo čitam te dvije rečenice i obje ih okrenem. Onda legnem na kauč i razmišljam. Onda ustanem, prekrižim ih i počnem iz početka. A ako odstupim od te rutine samo na jedan dan, poludim od dosade i osjećaja da gubim vrijeme.
Nedjeljom kasno doručkujem i čitam novine s Hope. Onda idemo na šetnju brežuljcima, a mene proganja misao da sam protratio sve to vrijeme. Budim se u nedjelju ujutro i napola sam lud kad se sjetim svih tih sati koje ne mogu iskoristiti. Nemiran sam, loše raspoložen, ali i ona je ljudsko biće, shvaćate, tako da idem na šetnju. Da izbjegnemo neprilike, ona me nagovori da ostavim sat kod kuće. Rezultat je taj da umjesto na sat gledam na ručni zglob, šećemo, ona priča. Onda ja pogledam na zglob – i to je uglavnom kraj, ako nije već sve upropašteno mojim odvratnim raspoloženjem. Ona diže ruke od svega i vraćamo se kući. A kod kuće, po čemu se razlikuje nedjelja od četvrtka? Opet sjednem za svoju malu Olivetticu i počnem gledati rečenice i okretati ih. I pitam se, zašto za mene ne postoji ni jedan drugi način da ispunim svoje sate?
Sad je Hope Lonoff već zatvorila vrata radne sobe i vratila se svojim dužnostima. Lonoff i ja zajedno smo slušali kako njen mikser zuji u kuhinji. Nisam znao što da kažem. Život koji je opisao meni je zvučao poput raja; činjenica da ne zna što bi drugo sa svojim vremenom osim da okreće rečenice meni se činila blagoslovom ne samo za njega, već i za svjetsku književnost. Pitao sam se nisam li možda, usprkos smrtno ozbiljnom govoru, morao nasmijati njegovom opisu dana, nije li to možda imala biti jetka lonofovska komedija; a onda opet, ako to ozbiljno misli i ako je zaista tako potišten kao što kaže, ne bih li ga trebao podsjetiti na to tko je on i koliko znači pismenom čovječanstvu? Ali kako je moguće da on to ne zna?
Mikser je zujao, vatra je pucketala, vjetar je puhao, a drveće stenjalo dok sam se ja s dvadeset i tri godine, domišljao kako da rastjeram njegovu sjetu. Otvorenost s kojom je govorio o sebi, toliko oprečna svečanom odijelu i pedantnom ponašanju, uzdrmala me kao ništa dosad; nisam bio navikao takvo što slušati od ljudi više nego dvostruko starijih od mene, čak i ako je sve što je rekao bilo obojeno satirom.
– Ne bih više ni pokušavao pisati poslije čaja kad bih znao što da počnem s ostatkom poslijepodneva. – Objasnio mi je da u tri sata više nema ni snage, ni volje, pa čak ni želje da nastavi. Ali što drugo da se radi? Da svira violinu ili klavir, onda bi osim čitanja imao još jednu ozbiljnu djelatnost da ga zaokupi kad ne piše. Međutim, budući da samo sluša glazbu, kad god poslije podne sjedne uz ploču, ubrzo se uhvati kako okreće rečenice u glavi i na kraju se opet nađe za radnim stolom i skeptično pregledava ono što je tog dana napisao. Dakako na njegovu najveću sreću, tu je Athena College. S ljubavlju je govorio o studentima dva kolegija koja je tamo držao. Mala škola u Stockbridgeu našla je za njega mjesto predavača oko dvadeset godina prije nego što je ostali akademski svijet odjednom pokazao zanimanje za njega, i zbog toga im je uvijek bio zahvalan. Ali istina je da su se, nakon tolikih godina podučavanja bistrih i živahnih djevojaka, i on i one, čini mu se, počeli malo ponavljati.
– Zašto ne uzmete slobodnu godinu? – prilično sam se uzbudio nakon svega što sam proživio u prvih petnaest minuta, kad sam čuo sebe gdje govorim E. I. Lonoffu kako da živi.
– Uzeo sam slobodnu godinu. Bilo mi je još gore. Iznajmili smo stan u Londonu nagodinu dana. Onda sam morao pisati svaki dan. A još je Hope bila nesretna, jer nisam htio prekinuti s radom da odem s njom na šetnju da gledamo kuće. Ne – nikad više slobodna godina. Ovako moram prekinuti rad barem dva poslijepodneva tjedno, bez prigovora. Osim toga, odlazak na fakultet mi je svijetla točka tjedna. Nosim poslovnu torbu. Nosim šešir. Kimam na pozdrav ljudima na stepenicama. Idem na javni zahod. Pitajte Hope. Vraćam se kući omamljen od pandemonija.
– Nemate vlastite djece?
U kuhinji je zazvonio telefon. Ne obraćajući na to nikakvu pažnju, obavijestio me da je najmlađe od njihovo troje djece diplomiralo na Wellesleyju prije nekoliko godina; on i žena žive sami već više od šest godina.
Znači, djevojka mu nije kćerka. Tko je onda ona, koju njegova žena služi sendvičima na podu radne sobe?
Konkubina? Smiješna riječ, i sama pomisao je smiješna, ali pojavila se i nadjačala sve ostale razume i valjane misli. Kad je čovjek veliki umjetnik, za nagradu između ostalog dobiva i Velazquezovu princezu za konkubinu i strahopoštovanje mladih ljudi poput mene. Opet me zbunilo što mi na pamet padaju tako niske misli u nazočnosti moje književne savjesti – premda, nije li to upravo ona vrsta niskih misli što muče i majstore odricanja u tolikim Lonoffovim pričama? Zaista, tko bolje od E. I. Lonoffa zna da nisu samo uzvišeni ciljevi ono što nas čini dirljivim bićima, već i skromne potrebe i žudnje? Ipak, činilo mi se mudrim da svoje skromne potrebe i žudnje zadržim za sebe.
Kuhinjska su se vrata odškrinula nekoliko centimetara i njegova je žena tiho rekla Za tebe.
– Tko je to? Nije valjda opet genij.
– Zar bih rekla da si ovdje?
– Moraš naučiti da kažeš ljudima ne. Takvi ljudi telefoniraju pedeset puta dnevno. Dođe im inspiracija i uhvate se telefona.
– Nije on.
– On ima upravo pogrešno mišljenje o svemu. Glava puna ideja, a svaka pojedina blesava. Zašto me pogađa dok priča? Zašto on sve razumije? Prestani me spajati s intelektualcima. Ja ne razmišljam dovoljno brzo.
– Rekla sam da mi je žao. I nije on.
– Tko je?
– Willis.
– Hope, ja razgovaram s Nathanom.
– Žao mi je. Reći ću mu da radiš.
– Nemoj upotrebljavati rad kao ispriku. To ne prihvaćam.
– Mogu mu reći da imaš gosta.
– Molim vas – rekao sam, želeći reći da sam ja nitko i ništa, čak ni gost.
– To čuđenje – govorio je Lonoff ženi. – Uvijek tako duboko ganut. Uvijek na rubusuza. Za koga je ta stalna sućut?
– Za tebe – reče ona.
– Kakva silna osjećajnost! Zašto netko želi biti tako osjetljiv?
Zakopčavajući sako, Lonoff ustane da se javi na neželjeni telefonski poziv. – Ili profesionalna nevinašca – objasni mi – ili duboki mislioci.
– On ti se divi – reče ona.
Izrazio sam suosjećanje slijeganjem ramenima, i pitao se, dakako, nije li me moje pismo svrstalo u obje kategorije. Zatim sam opet pomislio na djevojku iza vrata radne sobe. Živi li ona u studentskom domu ili je došla iz Španjolske u posjetu Lonoffima? Hoće li ikad izići iz te radne sobe? Ako neće, kako da ja uđem tamo? Ako ne mogu, kako da uredim da je opet vidim nasamo?
Moram te ponovo vidjeti.
Otvorio sam časopis kako bih što brže raspršio svoje podle sanje i čekao ovdje kao misaoni književnik. Dok sam listao stranice, naišao sam na članak o političkoj situaciji u Alžiru i još jedan o televizijskoj industriji, a u oba je netko potcrtavao rečenice. Kad su se potcrtani dijelovi čitali po redu, tvorili su savršeni sažetak svakog članka, i mogli bi poslužiti đaku kao izvršna priprema na izvještaj o tekućim događajima na razrednom sastanku.
Kad se Lonoff pojavio iz kuhinje – za manje od minute – smjesta je poduzeo da mi objasni što je s tim Harperom koji držim u ruci. – Misli mi lutaju – rekao mi je, kao da sam ja liječnik koji je svratio da se raspita o njegovim čudnovatim i mukotrpnim novim simptomima. – Na kraju stranice pokušavam sažeti ono što sam pročitao i u mozgu mi je praznina; sjedio sam u stolici i nisam radio ništa. Naravno, uvijek sam čitao knjige s olovkom u ruci, ali sad sam primijetio ako to ne činim čak i kad čitam časopise, pažnja mi nije usredotočena na ono što je preda mnom.
Ovdje se ponovo pojavila ona. Ali ono što je izdaleka djelovalo kao ljepota, čista, stroga i jednostavna, izbliza je više nalikovalo na zagonetku.
Kad je prešla predsobljem u dnevnu sobu – ušla je upravo kad je Lonoff završio sitničavi opis inervantne slabosti koja ga obuzima dok čita časopise – primijetio sam da je upadljiva glava zamišljena u mnogo većim i ambicioznijim razmjerima nego tijelo. Debeli pulover i kilogrami i kilogrami tvid suknje u velikoj su mjeri, dakako, prikrivali ono malo nje, ali uglavnom su zbog dramatičnog lica, spojenog s mekoćom i inteligencijom krupnih, blijedih očiju, svi ostali fizički atributi (izuzevši tešku, kovrčavu kosu) djelovali mutno i sporedno. Priznajem da je bogati mir tih očiju bio dovoljan da svenem od stidljivosti, ali razlog što nisam mogao uzvratiti njen pogled izravno krio se i u neskladu tijela i lubanje, koji mi je davao naslutiti neku ranu nesreću, neki vitalni dio koji je nestao ili se šatro i neki drugi koji se razvio preko svake mjere kao kompenzacija.
Sjetio sam se zarobljenog pileta koje jedva izvlači kljunatu glavicu iz ljušture što ga okružuje. Sjetio sam se onog makrocefaličkog kamenja, glava s Uskršnjih otoka. Sjetio sam se febrilnih pacijenata na verandama švicarskih sanatorija dok srču zrak čarobnog brijega. Ali bolje da ne pretjerujem s dirljivošću i originalnošću svojih dojmova, osobito stoga što ih je ubrzo preplavila moja neoriginalna i nesuzdrživa preokupacija: uglavnom sam mislio kakav bi trijumf bio poljubiti to lice, i kakvo uzbuđenje da mi ona uzvrati poljubac.
– Gotovo – objavila je ona Lonoffu – za sada.
Izraz čeznutljive brižnosti na njegovom licu naveo me da se upitam nije li mu to možda unuka. Odjednom je djelovao kao najpristupačniji od svih ljudi, oslobođen svih briga i tereta. Možda je, mislio sam – pokušavajući objasniti stanovitu neobičnost u njoj koju nisam mogao odrediti – ona dijete njegove kćeri koja je umrla.
– Ovo je gospodin Zuckerman, pisac priča – reče on, slatko zadirkujući, poput mog djeda. – Dao sam ti da pročitaš njegova sabrana djela.
Ustao sam i stegao joj ruku.
– Ovo je gospođica Bellette. Prije je ovdje studirala. Došla je da nas posjeti nanekoliko dana, i preuzela je na sebe da počne razvrstavati moje rukopise. Postoji čitav pokret koji me želi nagovoriti da ostavim harvardskom sveučilištu komadiće papira na kojima okrećem rečenice. Amy radi za harvardsku knjižnicu. Athenska knjižnica upravo joj je ponudila izvrsno mjesto, ali ona kaže da je vezana za život u Cambridgeu. U međuvremenu, lukavo se koristi ovim posjetom da me pokuša nagovoriti...
– Ne, ne, ne – rekla je odrješito. – Ako to tako vidite, moja je stvar osuđena na propast.- Kao da već nije bila dovoljno privlačna, u govoru gospođice Bellette odzvanjao je lagani strani naglasak. – Maestro je – objasnila je, okrenuvši se prema meni – po temperamentu antisugestibilan.
– I anti to – zastenjao je on, blago prosvjedujući protiv psihološkog žargona.
– Upravo sam pronašla dvadeset i sedam koncepata jedne jedine priče – rekla mi je ona.
– Koje priče? – upitao sam željno.
– „Život je nelagodan”.
– Da pogriješim – reče Lonoff – toliko puta.
– Trebalo bi podići spomenik vašoj strpljivosti – reče ona.
Zamahnuo je neodređeno prema polumjesečastoj oblini koju je zakopčao ispod sakoa. – Već jesu.
Na predavanjima – reče ona – govorio je studentima-piscima. Bez strpljenja nema života. Nitko od nas nije znao o čemu on to govori.
– Ti si znala. Sigurno si znala. Moja draga mlada damo, to sam saznao promatrajući tebe.
– Ali ja ne mogu ništa dočekati – reče ona.
– Ali čekaš.
– I čitavo vrijeme pucam od frustracija.
– Da ne pucaš od frustracija – podučio ju je njen učitelj – ne bi ti trebalo strpljenje.
Kod ormara u predsoblju izula je papuče koje je nosila u dnevnoj sobi, te navukla bijele vunene čarape i par crvenih čizama za snijeg. Zatim je s vješalice skinula karirani kaput s kapuljačom, i iz rukava kaputa izvukla bijelu vunenu kapu s dugom kićankom koja je završavala čupavom, bijelom lopticom. Budući da se tek nekoliko trenutaka ranije na moje oči s lakoćom šalila s proslavljenim piscem – tako da sam osjetio kako je i mene zamalo uvukla u unutrašnji krug svojim opuštenim i sigurnim ponašanjem – iznenadila me dječja kapica. Kada je obukla čitav kostim, djelovao je poput odjeće djevojčice. Zbunjivalo me što se ponaša tako mudro, a oblači tako djetinjasto.
Zajedno s Lonoffom stajao sam na otvorenim ulaznim vratima i mahao na pozdrav. Sad sam bio u strahu od dvije osobe u ovoj kući.
Još je bilo više vjetra nego snijega, ali u Lonoffovom voćnjaku svjetlo se gotovo sasvim povuklo i čuo se prijeteći zvuk oluje što se bliži. Dvadesetak starih divljih jabuka stajalo je kao prva zapreka između sumornog, nepopločanog puta i seljačke kuće. Slijedilo je gusto, zeleno žbunje rododendrona, zatim široki, kameni zid urušen u sredini poput istrošenog kutnjaka, onda stotinjak metara snijegom skorene tratine, i najzad, sasvim blizu kuće, tri javora zaštitnički nadvijena nad krov, koja su, sudeći po veličini, bila stara poput Nove Engleske. Sa stražnje strane kuće prostirala su se nezaštićena polja, zametena još od prvih prosinačkih mećava. Odatle su se strmo penjali šumom obrasli bregovi, valoviti, šumoviti obronci koji su se jednostavno uspinjali u sljedeću državu. Nagađao sam da bi najžešćem Hunu trebao veći dio zime da prijeđe sleđene vodopade i vjetrom propuhane šume tih planinskih divljina i dokopa se otvorenog ruba Lonoffovih žitnih polja, uleti kroz stražnja vrata u kuću, dotutnji do radne sobe, zavitla buzdovanom sa šiljcima po zraku iznad male Olivetti mašine i gromoglasno dovikne piscu koji tipka svoju dvadeset i sedmu verziju: Moraš promijeniti život! – A čak bi i on mogao izgubiti srčanost i vratiti se u zagrljaj svoje barbarske obitelji, ako zabasa u crne masačusetske brežuljke u noći poput ove, kad se bliži čas za prvo piće, a još jedna snježna mećava stiže iz Ultima Thule. Ne, barem na trenutak Lonoff se nije imao čega bojati od vanjskog svijeta.
Promatrali smo s prednjih stepenica sve dok se Lonoff nije uvjerio da je očistila i prednje i stražnje staklo; snijeg se već počeo hvatati za ledenu površinu. – Vozi sasvim polako – doviknuo joj je. Da uđe u minijaturni, zeleni Renault, morala je podići čitav rukovet dugačke suknje. Iznad čizmica za snijeg opazio sam centimetar gole kože, i hitro sam pogledao na drugu stranu, da me ne otkriju.
– Da, budite oprezni – doviknuo sam joj, pod krinkom gospodina Zuckermana, pisca priča. – Klisko je, može čovjeka prevariti.
– Ona ima izuzetan prozni stil – rekao mi je Lonoff kad smo se vratili u kuću. – Najbolji od svih studentskih radova koje sam ikad čitao. Čudesna jasnoća. Čudesna komika. Silna inteligencija. Napisala je priče koje opisuju fakultet u jednoj rečenici. Što god vidi, može uhvatiti. I krasno svira klavir. Chopina svira osobito ljupko. Kad je prvi put došla u Athene, vježbala je na klaviru naše kćeri. Tome sam se uvijek veselio na kraju dana.
– Čini se da je to zaista posebna djevojka – rekao sam zamišljeno. – Odakle je porijeklom?
– Došla nam je iz Engleske.
– Ali naglasak...?
– Taj je – priznao je – iz zemlje Privlačnog.
– Slažem se – odvažio sam se da kažem, i pomislio: dosta stidljivosti, dosta dječačke nesigurnosti i nijeme smjernosti. Ovo je, napokon, autor priče „Život je nelagodan” – ako on ne zna kako stvari stoje, tko zna? Dok smo nas dvojica stajali kraj vatre i zagrijavali se, okrenuo sam se Lonoffu i rekao: – Mislim da ne bih mogao zadržati kontrolu nad sobom kad bih predavao na školi s tako lijepim, talentiranim i privlačnim djevojkama. Na što je on bezbojno odgovorio: – Onda to ne smijete raditi.
Jedno iznenađenje – da, još jedno – očekivalo me kad smo sjeli za večeru. Lonoff je otvorio bocu Chiantija koja nas je čekala na stolu i nazdravio. Dao je znak ženi da podigne čašu kad i on i rekao: – Za odličnog novog pisca.
No, to me oslobodilo. Uzbuđeno sam počeo pričati o mjesec dana u Quahsayu, o tome koliko volim mir i ljepotu tog mjesta, kako volim šetati stazama u smiraj dana i čitati noću u svojoj sobi – u posljednje vrijeme ponovo sam čitao Lonoffa, ali to sam zadržao za sebe. Njegova mi je zdravica kazivala da nisam izgubio toliko tla pod nogama koliko sam se bojao kad sam priznao da me mame bistre, zgodne studentice, a nisam želio riskirati da ga nanovo uvrijedim pužući pred njim. Sjetio sam se da je superosjetljivi, gmizavi Willis dobio manje od šezdeset sekundi na telefonu.
Pričao sam Lonoffovima kakvo je veselje buditi se svakog jutra kad znaš da su ispred tebe mnogi prazni sati koje treba ispuniti samo radom. Kao student, vojnik ili putujući trgovac, nikad nisam imao redovite komade neisprekidanog vremena koje mogu posvetiti pisanju, nikad prije nisam živio u takvom miru i povučenosti, i nitko nije ono malo mojih osnovnih potreba tako nenametljivo zadovoljavao kao osoblje Quahsaya. Sve mi je to izgledalo poput divnog, čudesnog poklona. Prije nekoliko dana, nakon mećave koja je trajala do sutona, pošao sam poslije večere zajedno s nadglednikom kolonije sniježnom ralicom čistiti staze što su miljama vijugale kroz šume Quahsaya. Opisao sam Lonoffovima svoj zanos dok sam gledao kako se snijeg poput vala podiže u svjetlima vozila i zatim pada u šumu; činilo mi se da je nakon napornog dana za mojom Olivetticom sve što želim hladnoća koja štipa i klopot lanaca na kotačima. Možda sam bio profesionalno bezazlen unatoč samom sebi, ali nisam mogao prestati pričati o satima na sniježnoj ralici nakon sati za pisaćim stolom: nisam samo Lonoffa želio uvjeriti u svoj čisti i nepokvarljivi duh – problem je bio da sam to i sam želio vjerovati. Problem je bio da sam želio u potpunosti zaslužiti njegovu uzbudljivu zdravicu.
– Mogao bih tako zauvijek živjeti – izjavio sam.
– Nemojte to pokušavati – rekao je on. – Ako vam se život sastoji od čitanja, pisanja i gledanja snijega, završit ćete poput mene. Priče kroz trideset godina.
„Priče” su iz Lonoffovih usta zvučale poput zobenih pahuljica za doručak.
Tu je po prvi put progovorila njegova žena – premda bi s obzirom na samozatajni način govora točnije bilo reći „spustila glas”. Bila je to omanja žena blagih, sivih očiju, meke, sijede kose, a blijedu kožu iskrižavalo joj je mnoštvo finih borica. Iako je po svoj prilici bila, kako su to govorili raspoloženi literati, Lonoffova „Jenki nasljednica visokog roda” – i izvrstan primjerak vrste u najdjevojačkijem izdanju – meni je izgledala kao da je preživjela pionirsko doba, poput žene novoengleskog farmera koji je davno sjahao s ovih planina da počne nov život na Zapadu. Izborano lice i zasjenjeno, bojažljivo ponašanje meni su svjedočili o mučnoj povijesti tegobnih pohoda i bjegova pred Indijancima, gladi, groznice i oskudice natkrivenih kola – jednostavno nisam mogao vjerovati da je tako iznurena zbog toga što živi uz E. I. Lonoffa dok on piše priče već trideset godina. Kasnije sam saznao da se Hope, osim dva semestra u bostonskoj umjetničkoj školi i nekoliko tjedana u New Yorku – i jedne godine u Londonu kad je pokušavala odvući Lonoffa u Westminstersku opatiju – nije makla dalje od istaknutih mjesnih odvjetnika i svećenika, njenih predaka, od kojih nije naslijedila ništa opipljivije do jednog od „najboljih” berkširskih imena i kuće koja uz njega ide.
Upoznala je Lonoffa kad je sa sedamnaest godina došao raditi kod uzgajivača pilića u Lenoxu. On sam odrastao je odmah pokraj Bostona, iako je do svoje pete godine živio u Rusiji. Nakon što je njegov otac, draguljar, gotovo umro od povreda pretrpljenih u žitomirskom pogromu, Lonoffovi roditelji emigrirali su u prvobitnu Palestinu. Tamo ih je oboje pokosio tifus, a brigu oko sina preuzeli su prijatelji obitelji u židovskom poljoprivrednom naselju. Kad mu je bilo sedam godina, samog su ga brodom poslali iz Jaffe imućnim rođacima njegova oca u Brookline; sa sedamnaest godina odabrao je skitnju radije nego fakultet na trošak rođaka; a onda je u dvadesetoj odabrao Hope – levantinski Valentino bez korijena uzima za družicu kultiviranu mladu provincijalku koju za fine stvari vezuju odgoj i temperament, a za čvrsto mjesto stari, granitni, nadgrobni spomenici, ploče u crkvi i dugi planinski put koji nosi ime Whittlesey; netko odnekud, pa ma koliko mu to dobro činilo.
Unatoč svemu što je Hope Lonoff davalo poslušni izgled postarije gejše kad god se usudila progovoriti ili pomaknuti, ipak sam se upitao neće li ga ona podsjetiti na to da mu se život nije sastojao samo od čitanja, pisanja i gledanja u snijeg; također se sastojao od nje i djece. Ali nije bilo ni traga prijekoru u glasu kad je bez izazivanja rekla: – Ne bi smio imati tako nisko mišljenje o svojim postignućima. To ti ne priliči. – Još finije je dodala: – A i nije istina.
Lonoff podigne bradu. – Nisam mjerio svoja postignuća. Nemam ni previsoko ni prenisko mišljenje o svom radu. Mislim da posve točno znam u čemu su moja originalnost i vrijednost. Znam kamo mogu ići i do koje točno mjere, a da se ne sprdam s onim što svi volimo. Jednostavno pretpostavljam, bolje reći nagađam, da bi piscu kao što je Nathan vjerojatno bolje činio neuredan osobni život nego da šeće šumama i plaši jelene. Njegov rad ima nemira – to treba hraniti, ali ne u šumi. Samo sam pokušao reći da ne bi smio gušiti ono što mu je očito talent.
– Žao mi je – odgovorila je njegova žena. – Nisam shvatila. Mislila sam da se gnušaš vlastitog rada. – Izgovorila je „rad” s naglaskom svog kraja.
– Gnušao sam se – rekao je Lonoff, upotrijebivši isti onaj pedantni ton kojim se obratioAmy na temu njenog strpljenja, i meni, kad mi je opisivao svoje teškoće s lakim štivom – ali ne svog rada. Gnušao sam se nad opsegom svoje mašte.
Sa samozatajnim smiješkom koji ju je morao na licu mjesta iskupiti za njenu drskost, Hope je rekla: – Mašte ili iskustva?
– Odavno sam izgubio svaku iluziju o sebi i iskustvu. – Ona se pretvarala da skuplja mrvice oko ploče za kruh, to i ništa više, dok je nepredvidljivom, ponešto neobjašnjivom tvrdoglavošću, tiho priznala: – Nikad ne znam sasvim točno što to znači.
– Znači da znam tko sam. Znam kakav sam čovjek i kakav pisac. Imam svoju vlastitu vrstu hrabrosti i, molim te, na tome ćemo ostati.
Odlučila je poslušati. Sjetio sam se hrane i počeo ponovo jesti.
– Imate li djevojku? – upitao me Lonoff.
Objasnio sam situaciju – do stanovite mjere.
Betsy je saznala za mene i djevojku koju je poznavala još iz baletne škole. Nas dvoje poljubili smo se preko čaše crnog vina u kuhinji, ona mi je razigrano plazila vrh vinom zamrljanog jezika, a ja sam je, brz na djelu, povukao sa stolice na pod kraj sudopera. To se dogodilo jedne večeri dok je Betsy bila vani, plesala je u City Centeru, a prijateljica je svratila da uzme neku ploču i izvidi što je s malim flertom koji smo započeli prije nekoliko mjeseci, dok je Betsy bila na turneji s trupom. Na koljenima, trudio sam se da je razodjenem; ne braneći se baš silovito, ona mi je, također na koljenima, rekla kakav sam ja gad kad to radim Betsy. Suzdržao sam se od toga da joj kažem kako i ona možda nije posve časna; izmjenjivanje uvreda u žaru parenja nije bila moja vrsta afrodizijaka, i bojao sam se da ću zakazati ako ipak pokušam i zanesem se. Tako, s dvostrukim teretom vjerolomstva na plećima, prikovao sam joj kukove uz kuhinjski linoleum dok me ona i dalje, vlažnim nasmiješenim usnama, obavještavala o mojim karakternim manama. Ja sam tad bio u onoj fazi erotskog razvoja kad me ništa nije tako uzbuđivalo kao ljubavni odnos na podu.
Betsy je bila romantična, ekscitabilna i napeta djevojka koja bi znala drhtati zbog praska motora kroz ispuh – tako da ju je gotovo uništilo kad joj je prijateljica nekoliko dana kasnije povjerila preko telefona da se meni ne može vjerovati. To je za nju uopće bilo loše razdoblje. Opet je jedna od njenih suparnica dobila ulogu mladog labuda u Labuđem jezeru, i tako je, četiri godine nakon što ju je Balanchine uzeo u trupu kao sedamnaestogodišnjakinju koja mnogo obećava, nju još čekalo da izađe iz izbora, i sada joj se već činilo da se to nikada neće dogoditi. A kako je radila da bude najbolja! Njena je umjetnost bila sve, točka gledanja koja me isto toliko očaravala kao i krupne namazane ciganske oči i sitno, nenamazano, majmunsko lišće, i one elegantne, ljupke poze koje je s lakoćom postizala čak i kad se bavila estetski tako beznadnom radnjom kao što je samotničko piškenje u mojem zahodu, u polusnu, usred noći. Kad smo se upoznali u New Yorku, nisam znao ništa o baletu i nikad nisam vidio pravu balerinu na pozornici, a kamoli izvan pozornice. Neki prijatelj iz vojske, koji je odrastao vrata do vrata s Betsy u Riverdaleu, nabavio je karte za ekstravagancu Čajkovskog, a zatim se dogovorio s djevojkom koja je plesala u predstavi da se tog poslijepodneva nađe s nama na kavi odmah iza ugla kraj City Centera. Betsy, koja je tek došla s probe, očaravajuće puna sebe, zabavljala nas je pričama o strahotama njena samopožrtvovnog zvanja mješavine, kako je to ona opisala, između života boksača i opatice. A tek brige! Počela je učiti balet u osmoj godini i od tada se neprestano brinula zbog svoje visine, težine, ušiju, suparnica, povreda i prilika – sad je upravo bila u totalnoj stravi radi večerašnjeg nastupa. Mislio sam da ona nema nikakvog razloga da brine zbog bilo čega (a najmanje zbog tih ušiju), tako me već začarala ta predanost i sjaj. U kazalištu se na žalost nisam mogao sjetiti kad je počela glazba i deseci balerina izletjeli su na pozornicu – je li nam ranije rekla da je ona jedna od djevojaka u ljubičastom s ružičastim cvijetom u kosi, ili jedna od djevojaka u ružičastom s ljubičastim cvijetom u kosi, tako da sam veći dio večeri proveo tražeći je pogledom. Svaki put kad bih pomislio da su ruke i noge koje gledam Betsyne, tako sam se uzbudio da mi je došlo da vičem – ali onda bi novih deset preletjelo pozornicom i ja sam mislio, ne, evo je, to je ona.
– Bila si divna – rekao sam joj poslije.
– Da? Sviđao ti se moj mali solo? To zapravo nije solo, traje jedva petnaest sekundi. Ali mislim da je zbilja jako dražestan.
– O, bilo je izvrsno – rekao sam – činilo mi se da traje više od petnaest sekundi.
Godinu dana kasnije naš umjetnički i ljubavnički savez došao je na kraju kad sam priznao da naša zajednička prijateljica nije prva djevojka koju sam bacio na pod dok je Betsy plesala iz sve snage, na sigurnoj udaljenosti, a ja nisam imao čime ispuniti noćne sate i nije bilo nikog da me spriječi. To sam radio već dulje vrijeme i priznao sam da nije način da se prema njoj tako ponašam. Smjela iskrenost, dakako, dovela je do mnogo strašnijih posljedica nego da sam samo priznao kako sam zaveo prepredenu zavodnicu i na tome stao; nitko me nije ni za što drugo pitao. Ali zanesen idejom da, kad sam već podli grubijan, mogu barem biti iskren podli grubijan, ispao sam okrutniji nego što je bilo potrebno i nego što sam namjeravao. U napadu pokajničke potištenosti, pobjegao sam iz New Yorka u Quahsay gdje sam se nakon stanovitog vremena uspio odriješiti grijeha požude i zločina izdaje tako što sam sa sniježne ralice gledao kako se čiste staze kolonije za moje samotne i euforične šetnje šetnje za kojih se nisam libio grliti drveće i kleknuti i ljubiti iskričavi snijeg, jer sam pucao od osjećaja zahvalnosti, slobode i obnove.
Od svega toga Lonoffovima sam ispričao samo onaj zgodni dio o tome kako smo se upoznali i kako smo sada, na žalost, moja djevojka i ja odlučili da se privremeno rastanemo. Inače, opisao sam je s toliko supružničkih pojedinosti da sam se uz inervantni osjećaj da možda malo pretjerujem pred tim starim bračnim parom, počeo samom sebi čuditi što sam bio takav idiot da odbacim njenu ljubav. Dok sam opisivao sve njene izuzetne vrline, doveo sam se, zapravo, do ruba očajanja, kao da nesretna balerina nije naricala od bola i naređivala mi da odem i više se ne vraćam, već mi je umrla na rukama na sam dan vjenčanja.
Hope Lonoff je rekla: – Znam iz Saturday Review da je balerina.
U Saturday Review objavili su članak o američkim mladim, nepoznatim piscima, fotografije i kratke portrete „Desetorice o kojoj će se čuti”, što su ih izabrali urednici najvažnijih književnih časopisa. Mene su slikali kako se igram s Nižinskim, našim mačkom. Priznao sam novinaru da je moja „prijateljica” u njujorškom City Balletu, a kad su me pitali da nabrojim tri živuća pisca koja najviše cijenim, prvog sam naveo I. E. Lonoffa.
Obuzela me nelagoda kad sam pomislio kako to mora da je bilo prvo što je Lonoff o meni čuo – premda sam, priznajem, odgovarao na nemoguća novinareva pitanja u nadi da bih svojim komentarom mogao privući njegovu pozornost na svoj rad. Onog jutra kad se časopis pojavio u novinskim kioscima, pročitao sam komadić o „N. Zuckermanu” sigurno pedeset puta. Pokušao sam odraditi propisanih šest sati za pisaćim strojem, ali nije mi išlo jer sam svakih pet minuta uzimao članak i gledao svoju fotografiju. Ne znam što sam očekivao da ću tamo otkriti – vjerojatno budućnost, naslove svojih deset prvih knjiga – ali sjećam se da sam mislio kako bi ta fotografija revnog i ozbiljnog mladog pisca koji se tako nježno igra s macom, i za kojeg piše da živi u Villageu na petom katu bez lifta s mladom balerinom, mogla ponukati dobar broj uzbudljivih žena da požele zauzeti njeno mjesto.
– Ne bih nikad dopustio da izađe – rekao sam – da sam znao kako će sve to izgledati. Intervjuirali su me sat vremena, a onda su od svega što sam rekao upotrijebili same besmislice.
– Nemojte se ispričavati – reče Lonoff.
– Zaista nemojte – reče njegova žena sa smiješkom. – Što ima lošeg u tome da vam izađe slika u novinama?
– Ne kažem za sliku, mada i to, također. Nisam znao da će uzeti onu na kojoj sam s mačkom. Mislio sam da će uzeti sliku za pisaćim strojem. Mogao sam misliti da ne mogu sve prikazati za strojem. Djevojka koja je došla fotografirati – i koju sam bez uspjeha pokušao svaliti na pod – rekla je da će me slikati s mačkom samo za Betsy i mene.
– Nemojte se ispričavati – ponovi Lonoff – osim ako niste sasvim sigurni da se to idući put neće ponoviti. Inače, slikajte se i onda cijelu stvar zaboravite. Nemojte iz toga praviti predstavu.
Hope reče: – On samo hoće reći da vas razumije, Nathan. Silno vas poštuje, vas i ono što vi jeste. Mi ne primamo goste ako to nisu ljudi koje Manny poštuje. On ne trpi ljude bez sadržaja.
– Dosta – reče Lonoff.
– Samo ne želim da ti Nathan zamjeri osjećaj nadmoćnosti koji nemaš.
– Moja bi žena bila sretnija sa suprugom koji manje zahtijeva.
– Ali ti i ne zahtijevaš mnogo – reče ona – ni od koga, osim od samog sebe. Nathane,ne morate se braniti. Zašto ne biste uživali u prvim priznanjima? Tko to više zaslužuje od nadarenog mladog čovjeka kao što ste vi? Sjetite se koliko nam bezvrijednih ljudi svakodnevno nude da im se divimo: filmske zvijezde, političari, sportaši. To što ste vi slučajno pisac, ne znači da morate sebi zanijekati obično ljudsko zadovoljstvo da vas hvale i da vam plješću.
– Obična ljudska zadovoljstva nemaju s tim ništa. Nek idu k vragu obična ljudska zadovoljstva. Mladi čovjek želi biti umjetnik.
– Dragi – odgovorila je ona – ti Nathanu sigurno djeluješ tako... tako nepopustljivo. Ati zapravo uopće nisi takav. Ti si obziran, pun razumijevanja i najskromniji od svih ljudi koje poznam. Preskroman si.
– Dosta o tome kako djelujem i hajde da prijeđemo na desert.
– Ali ti si izuzetno dobar čovjek. Zaista, Nathan. Upoznali ste Amy, je li?
– Gospođicu Bellette?
– Znate li što je on sve za nju učinio? Pisala mu je kad joj je bilo šesnaest godina. Preko njegovog izdavača. Vrlo dražesno, živahno pismo. Tako smjelo, tako izravno. Ispričala mu je svoj život, i umjesto da je zaboravi, on joj je odgovorio. Uvijek je odgovarao ljudima; uljudno pisamce čak i budalama.
– Kakav je njen život? – upitao sam.
– Raseljena – reče Lonoff. – Izbjeglica. – Njemu se to činilo dovoljnim, ali ne i ženi iz natkrivenih kola, koja me sad iznenadila svojim inzistiranjem na toj temi. Možda joj je ono malo vina udarilo u glavu? A možda nešto u njoj kuha?
– Napisala je da je vrlo inteligentna, kreativna i ljupka šesnaestogodišnjakinja i da živi s ne baš inteligentnom, kreativnom i ljupkom obitelji u Bristolu, u Engleskoj. Čak je navela i svoj kvocijent inteligencije – rekla je Hope. – Ne, ne, to je bilo u drugom pismu. Uglavnom, rekla je da želi nanovo početi život i da misli da joj čovjek čiju je divnu priču čitala u školskoj antologiji...
– To nije bila antologija, ali možeš slobodno nastati.
Hope se pokušala samozatajno nasmiješiti, ali napon joj je bio užasne slab. – Mislim da mogu to ispričati bez pomoći, Samo iznosim činjenice, i to sasvim mirno, koliko mi se čini. Ako je priča bila u časopisu, a ne u antologiji, to ne znači da sam izgubila kontrolu nad sobom. Osim toga, nije riječ o Amy, ni u kojem slučaju. Riječ je o tvojoj izuzetnoj dobroti i milosrđu. O tvojoj brizi za svakog kome je potrebna, osim za samog sebe, i za svoje potrebe.
– Samo što moje „ja”, kako ti to voliš nazvati, ne postoji u običnom smislu riječi. Prema tome možeš ga prestati zatrpavati pohvalama. I brinuti se o njegovim „potrebama”.
– Ali tvoje „ja” postoji. Ima potpuno pravo da postoji, i to u uobičajenom smislu!
– Dosta – predloži on ponovo.
Na to je ona ustala da ukloni posuđe za desert i odjednom vinska čaša udari u zid. Hope ju je bacila. – Izbaci me – povikala je. – Hoću da me izbaciš. Nemoj mi govoriti da ne možeš, jer moraš! Ja tako hoću! Oprat ću suđe, a onda me izbaci, još večeras! Molim te! Radije ću živjeti i umrijeti sama, radije ću to izdržati nego još i jedan trenutak tvoje hrabrosti! Ne mogu više trpjeti moralnu čvrstoću pred životnim razočaranjima! Ni tvoju ni moju! Ne mogu podnijeti da imam odanog, dostojanstvenog muža koji nema nikakvih iluzija o sebi, više niti sekunde!
Meni je, dakako, srce lupalo kao ludo, premda ne isključivo stoga što bi staklo koje se lomi ili razočarana žena koja tužno jeca predstavljali za mene kakvu novost. Ta je slika već bila stara oko mjesec dana. Našeg posljednjeg jutra zajedno, Betsy je razbila svaki komad ljupkog malog servisa koji smo zajednički kupili u Bloomingdaleu, a onda je, kako ja nisam htio izaći iz stana dok sasvime ne razjasnim što o svemu tome mislim, počela uništavati čaše. Osobito me zbunila mržnja prema meni koju sam izazvao time što sam priznao cijelu istinu. Da sam barem slagao, mislio sam – da sam barem rekao kako je prijateljica koja je nagovijestila da se meni ne može vjerovati jedna pakosna gadura, ljubomorna na Betsyn uspjeh i ne sasvim normalna, ništa od svega toga ne bi se dogodilo. Ali opet, da sam joj lagao, onda bih lagao. Samo što bi sve što sam mogao reći o prijateljici u biti bilo točno! Nisam to shvaćao. Nije ni Betsy kad sam je pokušao smiriti i objasniti joj kako sam ja zapravo divan čovjek jer sam tako pošten u svemu tome. Tad je ona, zapravo, krenula uništavati vitke čaše za piće, komplet od šest komada iz Švedske, kojima smo zamijenili staklenke od pekmeza, a kupili smo ih kod Bonniera na veselom, kvazi-bračnom izletu prije nekoliko mjeseci (zajedno s lijepom, skandinavskom prostirkom za pod na koju sam, nakon dužnog vremena, pokušao svaliti fotografkinju iz Saturday Review).
Hope Lonoff sad je klonula nauznak na stolici da bi mogla što bolje preklinjati muža preko stola. Lice joj se išaralo mrljama tamo gdje je zagrebla po mekoj, nabranoj koži u napadu samoponiženja. Izbezumljeni i uzrujani pokreti njenih prstiju plašili su me čak više od jada u njenom glasu, i pitao sam se ne bih li morao posegnuti i ukloniti viljušku sa stola prije nego ona zarine šiljke sebi u prsa i pokloni Lonoffovu „ja” slobodu da uzme ono što ona misli da mu je potrebno. Ali kako sam bio samo gost – kako sam bio „samo” gotovo sve što vam padne na pamet – ostavio sam pribor za jelo tamo gdje jest i očekivao najgore.
– Uzmi je, Manny. Ako je želiš, uzmi je – vikala je ona – i onda nećeš biti tako jadan, i neće sve na svijetu biti tako grozno. Ona više nije studentica – ona je žena! Ti imaš pravo na nju, ti si je spasio od zaborava, ti imaš više nego pravo: to jedino ima smisla! Reci joj da prihvati ovaj posao, reci joj neka ostane! Morala bi! A ja ću se odseliti! Jer ne mogu više ni trenutka živjeti kao tvoj tamničar! Tvoja plemenitost izjeda i posljednje što je ostalo! Ti si spomenik i možeš trpjeti i trpjeti – ali ja sam gotova, na nuli, dragi, i ne mogu više. Izbaci me! Molim te, sada, prije nego nas tvoja dobrota i tvoja mudrost ubiju oboje!

Poslije večere Lonoff i ja sjedili smo u dnevnoj sobi i razgovarali, i obojica smo tako odmjereno pijuckali žličicu konjaka koju je on razdijelio u dvije velike čaše da je to bilo dostojno divljenja. Ja sam do tada konjak poznavao samo kao kućni lijek u nuždi protiv zubobolje: komadić vate natopljen tekućinom pritiskao sam uz bolno zubno meso dok me roditelji ne bi odveli zubaru. Ipak, Lonoffovu ponudu prihvatio sam kao da je ona u skladu s mojim najstarijim postprandijalnim običajem. Komedija je postala još bolja kad je moj domaćin, još jedan veliki poklonik pića, krenuo u potragu za prikladnim čašama. Nakon sistematične potrage najzad ih je pronašao u dnu najdonjeg pretinca u predsoblju. – Poklon objasnio je – mislio sam da su još u kutiji – i odnio je dvije u kuhinju da spere s njih prašinu koja kao da se ovdje taložila još od vremena Napoleona čije je ime bilo na zapečaćenoj boci konjaka. Kad je već bio pri tomu, odlučio je da opere i preostale četiri čaše iz kompleta, i spremio ih natrag u skrovište u predsoblje prije no što mi se pridružio da počnemo s veselicom kod ognjišta.
Ne mnogo kasnije – sve u svemu, možda dvadeset minuta nakon što on uopće nije reagirao na njenu molbu da je smijenim Amy Bellette – čuli smo kako Hope u kuhinji pere suđe koje smo Lonoff i ja šutke uklonili sa stola čim je ona izašla. Čini se da je sišla iz spavaće sobe stražnjim stepenicama – valjda zato da nas ne ometa u razgovoru.
Dok sam mu pomagao da raspremi stol, nisam znao što da učinim s njenom razbijenom vinskom čašom i s tanjurićem koji je nehotice srušila na pod kad je ustala od stola. Moja dužnost navici očito mi je nalagala da poštedim krupnog čovjeka u poslovnom odijelu od sagibanja, osobito ako je taj čovjek E. I. Lonoff; s druge strane, još sam se pokušavao provući, pretvarajući se kako se u mojoj nazočnosti nije odigralo ništa sablažnjivo. Ako želi da ispad ostane u razumnoj perspektivi, možda će mu čak biti draže da krhotine ostanu tamo gdje jesu da ih Hope kasnije očisti, osim ako prije ne počini samoubojstvo u svojoj sobi.
Još dok su se osjećaji za moralne ljubaznosti i mladenački kukavičluk u meni borili s naivnošću, Lonoff je, stenjući blago zbog napora, pomeo staklo u lopaticu i podigao tanjurić ispod stola. Bio je uredno prelomljen na dva dijela i, nakon što je pregledao rubove, primijetio je: – Može to zalijepiti.
Odložio je tanjurić koji je morala popraviti na dugačkom drvenom pultu u kuhinji, gdje su u glinenim posudama pod prozorima rasli ružičasti i bijeli geraniji. Kuhinja je bila svijetla, zgodna prostorija, nešto vedrija i živahnija od ostatka kuće. Osim geranija koji su ovdje obilato cvali čak i zimi, posvuda je bilo visokih trstika i suhog cvijeća u vrčevima, vazama i bočicama čudnovatih oblika. Ostakljeni zidni ormari djelovali su veselo, domaće i umirujuće: zalihe konzervirane hrane besprijekornih marki – dovoljno tunjevine „Bumble Bee” da čitava jedna eskimska obitelj preživi u svom iglou do proljeća – i staklenke rajčica, graha, krušaka, jabuka i sličnog, zimnica koju je izgleda ukuhala Hope osobno. Lonci i tave ulaštenih bakrenih trbuha uredno su se nizali na zidu uz štednjak, a na zidu pokraj stola za doručak visilo je šest slika u jednostavnim drvenim okvirima, zapravo, šest kratkih pjesama o prirodi s potpisom „H. L.”, ispisanih nježnom kaligrafijom i ukrašenih vodenim bojama. Kuhinja je zaista djelovala kao sjedište žene koja, na svoj nenametljiv način, može sve zalijepiti i sve učiniti, samo ne može smisliti kako da usreći vlastitog muža.
Razgovarali smo o književnosti i ja sam bio u sedmom nebu – ali i preznojavao sam se zbog svjetla reflektora u kojem me kupao. Bio sam uvjeren da je svaku meni novu knjigu on već odavno obilježio svojim perom za čitanje, a ipak ga je zanimalo da čuje baš moje mišljenje, a ne svoje. Njegova usredotočena pozornost urodila je time da sam ja gomilao jedan nadobudni komentar na drugi, potom pratio svaki njegov uzdah i grimasu, a u onom što je bio samo mali napad žgaravice poslije večere nalazio sam najgroznije implikacije o svom ukusu i inteligenciji. Premda sam se brinuo ne trudim li se previše da zvučim poput onih dubokih mislilaca za koje nije gajio toplih osjećaja, ipak se nikako nisam mogao zaustaviti, sad već opčinjen ne samo čovjekom i njegovim dostignućima, već i toplom vatrom od cjepanica, velikom čašom za konjak koju sam balansirao u ruci (ako ne još i konjakom samim) i snijegom koji je polako padao iz pojastučenih prozorskih sjedala, predvidljivo lijepo i čarobno kao i uvijek. Pa veliki pisci čija sam magična imena nabrajao dok sam polagao međukulturalne usporedbe i sasvim nove eklektične ljubavi njemu pred noge – Zuckerman s Lonoffom govori o Kafki: nisam to mogao ni shvatiti, a kamoli prihvatiti. A zatim i njegova zdravica za večerom. Temperatura mi je skakala na preko četrdeset stupnjeva kad god sam se toga sjetio. Samom sebi zakleo sam se da ću se ostatak života boriti kako bih opravdao te riječi. A nije li on to zato i rekao, taj moj bezdušni novi gospodar.
– Upravo sam pročitao Isaka Babelja – rekao sam mu.
Razmotrio je to bez strasti.
– Razmišljao sam, više-manje za vježbu, kako je on karika koja nedostaje: te priče suono što povezuje vas, ako smijem spominjati vaš rad...
Prekrižio je ruke na trbuhu i tamo ih spustio, i ta je kretnja bila dovoljna da ja kažem:
– Oprostite.
– Nastavite. Povezan s Babeljem. Kako?
– Pa, „povezan” dakako, nije prava riječ. A nije ni „utjecaj”. Ja govorim o obiteljskoj sličnosti. Meni se čini da ste vi Babeljev američki rođak, a Felix Abravanel mu je drugi rođak. Vi preko „Isusovog grijeha” i nečeg u Crvenoj konjici, preko ironičnih snova i izravnog izvještavanja i dakako, preko samog pisanja. Shvaćate li što mislim? U jednoj od njegovih ratnih priča nalazi se rečenica: „Vorošilov je mauserom češljao grivu svog konja”. Pa, baš to vi radite, zadivljujuću sličicu u svakom retku. Babelj je rekao da će autobiografiju, ako je ikad napiše, nazvati Priča o pridjevu. Pa kad bi se moglo zamisliti vas da pišete autobiografiju – kad bi tako nešto bilo uopće zamislivo – vi biste možda odabrali isti naslov. Ne?
– A Abravanel?
– Oh, kod Abravanela to su Benja Krik i banda u Odesi: hvalisanje, gangsteri, tipovi gigantskih razmjera. Nije da on staje na stranu razbojnika – to ne čini ni Babelj. Ali prema njima osjećaju strahopoštovanje, čak i kad se zgražaju, puni su strahopoštovanja. Ozbiljni, misaoni Židovi koji postanu čeznutljivi kad čuju to silno netalmudsko krckanje kostiju. Osjetljivi židovski mudraci, kako kaže Babelj, koji žude da se penju po drveću.
– „U djetinjstvu živio sam životom mudraca, kad sam odrastao, počeo sam se penjati po drveću.”
– Da, to je ta rečenica – rekao sam, impresioniran, mada nisam očekivao ništa manje. Nastavio sam. – Pogledajte Abravanelov roman Propisno ispaljen. Filmski magnati, sindikalni magnati, mućkaroški magnati, žene koje su magnati samo zbog svojih grudi – čak i propalice na dnu koji su nekad bili magnati, i govore kao magnati propalica. Tako i Babelja fasciniraju Židovi koji su uspjeli u životu, Kozaci bez savjesti, svatko tko radi po svome. Volja kao velika ideja. Samo što sam Babelj ne ispada niti mio niti velik. Ne vidi on stvari tako. On je neka vrsta Abravanela kojem su ocijedili zaokupljenost samim sobom. A ako još cijedimo, na kraju dolazimo do Lonoffa.
– A što je s vama?
– Sa mnom?
– Da. Niste završili. Niste li i vi rođak iz Novog svijeta u Babeljevu klanu? Kakva je Zuckermanova uloga u tome?
– Pa nikakva. Objavio sam samo one četiri priče koje sam vam poslao. Nema uloge.Mislim da sam još na onoj točki gdje praktički ne postoji moj odnos prema vlastitom djelu.
To sam rekao, i smjesta posegnuo za čašom kako bih spustio svoje neiskreno lice i ispio gorku kaplju konjaka. Ali Lonoff je pročitao moj spletkarski um: jer kad sam došao do Babeljevog opisa židovskog pisca kao čovjeka kojem je jesen u srcu a naočale na nosu, nešto me je nadahnulo da dodam „i krv u penisu”, a onda sam zabilježio riječi kao izazov – kao goruću dedalsku formulu koja će zapaliti vatru i pod nakovnjem moje duše.
– Što još? – pitao je Lonoff. – Hajde, bez skromnosti. Uživam u ovome. Govorite,molim vas.
– O..?
– O svim tim knjigama koje čitate.
– Uključivši vaše knjige ili bez njih? – upitao sam ga.
– Kako želite.
Rekao sam: – Ja o vama mislim kao o Židovu koji se izvukao.
– I da li vam to pomaže?
– Ima u tome nešto istine, nije li tako? Izvukli ste se iz Rusije i iz pogroma. Izvukli ste se iz čistki, a Babelj nije. Izvukli ste se iz Palestine i iz domovine. Izvukli ste se iz Brooklinea i od rođaka. Izvukli ste se iz New Yorka...
– A gdje sve to piše? U trač rubrici Hedde Hopper?
– Nešto od toga. Ostalo sam ja sam povezao.
– S kojim ciljem?
– Kad se čovjek divi nekom piscu, postaje znatiželjan. Traži u čemu je njegova tajna. Rješenja zagonetke.
– Ali New York – bio sam tamo tri mjeseca prije više od dvadeset godina. Tko vam je rekao da sam se izvukao iz New Yorka?
– Neki od tamošnjih Židova od kojih ste se izvukli.
– Proveo sam tamo tri mjeseca i mislim da sam samo jedanput uspio prozboriti riječ. Ne sjećam se što sam rekao, ali odjednom sam pripadao frakciji.
– Zato ste otišli?
– Tu je bila i djevojka u koju sam se zaljubio i koju sam oženio. Ona nije bila zadovoljna.
– Zašto?
– Isto kao i ja. Tamo je bilo zastrašujućih intelektualnih ličnosti čak i u ono vrijeme. Pravi ideološki Benje Kriki, još u pelenicama. Nisam imao dovoljno čvrstih stavova da mi potraju tamo ni godinu dana. Moja Hope čak i manje.
– Onda ste se vratili ovamo, izvukli ste se zauvijek.
– Od Židova? Ne sasvim. Lovočuvar mi kaže da ih ima još nekolicina osim mene u ovim šumama. Ali vi ste više-manje u pravu. Seljake izluđuju jeleni u poljima, ne nas nekolicina koje viđaju uokolo u kaftanima. Ali gdje je tajna, Nathane? U čemu je zagonetka?
– Daleko od svih Židova, a ne može se zamisliti vaša priča bez Židova u njoj. Jeleni, seljaci, lovočuvar...
– I ne zaboravite Hope. I moju plavokosu djecu.
– A vi opet pišete o Židovima.
– I što to dokazuje?
– To je ono – rekao sam oprezno – što bih ja volio vas pitati. Razmišljao je o tome trenutak. – To dokazuje zašto se mladi rabin u Pittsfieldu ne može pomiriti s pomišlju da ja neću biti „aktivan”.
Čekao sam još, ali uzalud.
– Poznate li vi Abravanela? – upitao sam.
– Nathan, dosad ste valjda već shvatili o čemu je riječ.
– Kako?
– Ja nikoga ne poznajem. Okrećem rečenice, i to je sve. Zašto bi Abravanel želio mene poznavati? Ja sam mu smrtno dosadan. Prošlog proljeća držao je predavanje u Amherstu. Dobili smo pozivnicu i odvezli smo se onamo da ga čujemo. Ali to je jedini put što smo se uopće sreli. Prije predavanja sišao je u auditorij, prišao mi i predstavio se. Bio je pun lijepih riječi. Moj mlađi kolega, pun poštovanja. Poslije smo otišli nešto popiti s njim i njegovom glumicom. Vrlo uglađen čovjek. Ne prepoznaješ u njemu satiričara dok ne primijetiš taj profil iz commedije dell’arte. Tu se krije podrugljivost i prezir. Ovako izravno djeluje više kao romantični ljubavnik. Bademaste crne oči i tako dalje. A njegova mlada žena Izraelka je poput lave. Židovka s grudima poput dinja iz arijskog sna. I gusta, crna, čvrsta, kovrčava kosa; dugačka, ženska verzija njegove kose. Mogao bi njom izribati lonac. Pričaju da je u velikom filmu po Bibliji u kojem je igrala bila veća zvijezda od samog stvaranja svijeta. Tako se tamo našlo to dvoje, i ja s Hope. I s ovim – rekao je i opet položio ruke na trbuh. – Čujem da me pred prijateljima imitira za zabavu. Bez zlih namjera. Jedna od mojih bivših studentica naletjela je na njega u Parizu. Upravo je završio predavanje pred punim auditorijem na Sorbonni. Rekla mi kako je, kad me spomenula, izjavio da sam ja „kompletan čovjek – toliko neimpresivan koliko je neimpresioniran.”
– On vam se baš ne sviđa.
– Ja nisam u tom biznisu. „Sviđanje” je često samo još jedan posao. Ali s pravom cijenite njegove knjige. Nisu možda po mom ukusu, sva ta taština licem u lice, ali kad piše, on nije tek mali Houyhnhnm što kopitima otkucava svoju superiornost. Više je nalik na kakvog dra Johnsona što guta opijum; bolest njegova života ono je što tjera Abravanela. Zapravo se divim tom čovjeku. Divim se čemu on sve ne izvrgava svoj živčani sustav. Divim se njegovoj strasti prema sjedalima u prvom redu. Lijepe žene, lijepe ljubavnice, alimentacije visine nacionalnog duga, polarne ekspedicije, reportaže s ratišta, čuveni prijatelji, čuveni neprijatelji, živčani slomovi, predavanja, romani od petsto stranica svake tri godine, i još mu, kako ste prije rekli, preostaje vremena i energije za svu tu zaokupljenost sobom. Tipovi gigantskih razmjera u knjigama moraju biti tako veliki kako bi on imao misliti o nečem što se može mjeriti s njim. Da li mi se sviđa? Ne. Ali zadivljuje me, to da. Apsolutno da. Nije sve med i mlijeko tamo gore u egosferi. Ne znam kad taj čovjek spava, i spava li uopće, osim onih nekoliko minuta kad je išao sa mnom nešto popiti.
Vani je bilo kao u studiju u doba nijemog filma kad su snimali mećavu tako da su bacali pamuk iz madraca u stroj za vjetar. Krupni, nepravilni grumeni snijega klizali su niz prozore i kad sam čuo kako njihovi zaleđeni rubovi grebu po staklu – i kako netko posluje u kuhinji – sjetio sam se Lonoffove žene dok preklinje da bude odbačena i upitao sam se bi li molila tako usrdno da je to bio sunčani proljetni dan. – Mislim da bih morao pozvati taksi rekao sam i pokazao na sat. – Da uhvatim posljednji autobus.
Naravno, htio sam da nikad ne odem. Istina, dok je Hope histerizirala za stolom, na trenutak sam se zaželio svoje kućice u Quahsayu; međutim, sad kad se kriza čudesno sama od sebe razriješila, moje se strahopoštovanje prema Lonoffu samo pojačalo, osobito prema onom što je, ne pocrvenjevši, nazvao vlastitom vrstom hrabrosti. Da sam se barem sjetio i ponio isto kao on kad je Betsy pomahnitala; da sam barem šutio sve dok mi ona nije prestala prigovarati, a onda pomeo razbijeno suđe i smjestio se u svoju stolicu da čitam drugu knjigu! Da vidimo zašto to nisam učinio? Zato što mi je dvadeset i tri godine, a njemu pedeset i šest? Ili zato što sam ja kriv, a on nedužan? Da, njegov autoritet i hitro uspostavljanje kućnog reda i mira zacijelo su s tim povezani. – Uzmi je! To je jedino što ima smisla! – vikala je Hope, a Lonoffova laka pobjeda kao da je proistekla iz činjenice da to nikad nije želio.
Nije mi se dalo zvati taksi i zbog Amy Bellette. Pomalo sam se budalasto nadao kako će mi ona, kad se vrati s večere sa školskom knjižničarkom, ponuditi da me odveze kroz oluju do autobusa. Još ranije, dok je Lonoff odmjeravao konjak – koncentriran kao da barata radioaktivnim materijalom – upitao sam ga kamo je otišla. Nisam se usudio raspitivati o njenom statusu raseljene osobe. Ali kad je za stolom rekao da je došla u Athene kao izbjeglica, sjetio sam se gladne djece u Evropi o kojima smo toliko slušali dok smo bili sita djeca u New Jerseyju. Ako je Amy bila jedno od njih, možda to objašnjava ono nešto u njoj što mi je djelovalo zakočeno i nerazvijeno, unatoč zasjenjujućoj zrelosti i strogoj ljepoti. Pitao sam se može li ta tamna djevojka, izbjeglica s čudnovatim imenom Bellete, biti Židovka, i nije li u Evropi prošla kroz nešto strašnije od gladovanja.
– Da – reče Lonoff – morate pozvati taksi.
Oklijevajući sam ustao da krenem.
– Ili, ako hoćete – reče on – možete ostati ovdje i prespavati u radnoj sobi.
– Ne, mislim da bih morao krenuti – rekao sam i prokleo odgoj koji me naučio da čovjek nikad ne smije biti pohlepan i tražiti još. Koliko bi bolje bilo da sam odrastao na ulici! Samo kako bih s ulice dospio ovamo?
– Kako želite – kaže mi Lonoff.
– Ne bih želio biti na teret vašoj ženi.
– Mislim da će je više uznemiriti ako odete, nego ako ostanete. Mogla bi pomisliti da je ona kriva. Uvjeren sam da bi.
Pretvarao sam se da sam večerao na mjesecu. – Ali zašto?
– Sjednite, Nathan. Ostanite na doručku.
– Bolje ne. Ne bih smio.
– Znate li tko je Jimmy Durante?
– Naravno.
– Znate onu staru Duranteovu pjesmu „Da li ti se ikad činilo da želiš ići, a opet ti se činilo da želiš ostati?”
– Da.
– Sjednite.
Sjeo sam – kako želim, kao što mi je on i rekao.
– Osim toga – rekao mi je on – ako sad odete, ostavit ćete gotovo sav konjak.
– Ako odem, i vi ćete gotovo sve ostaviti.
– Eto, Židov koji se izvukao nije se sasvim izvukao. – Nasmiješio mi se. – Ne morate sve popiti samo zato što ostajete. To nije dio pogodbe.
– Ne, ne, popit ću – rekao sam i povukao najveći gutljaj te večeri. Nazdravivši mi svojom čašom, i on se poveo za mnom.
– Hope će se veseliti – reče on. – Nedostaju joj ljudi. Nedostaju joj djeca i njihovi prijatelji. Ona je išla u umjetničku školu u Bostonu prije nego što sam je ja doveo ovamo, šesnaest vrsta od najbliže željezničke stanice. Manhattan joj je bio strašan, ali Boston je njena Moskva, sutra bi odselila onamo. Ona misli da bi se meni sviđalo u Cambridgeu. Ali samo mi još trebaju one svečane večere. Radije bih razgovarao s konjem.
– Imate konja?
– Ne.
Volio sam ga! Da, osjećao sam baš ljubav za tog čovjeka bez iluzija: ljubav za tu strašnu izravnost, pretjeranu savjesnost, tu strogost, udaljenost; ljubav za to neumorno plijevljenje bebastog, gizdavog, nezasitnog ja; ljubav za umjetničku tvrdoglavost i sumnjičavost prema gotovo svemu ostalom; i ljubav za prikrivenu privlačnost koju mi je upravo nakratko pokazao. Da, Lonoff je samo morao reći kako nema čak ni konja da s njim razgovara, i to je bilo to, to je u meni oslobodilo sinovsku djevojačku ljubav prema čovjeku osobitih vrlina i velikih dostignuća, koji razumije život, i koji razumije sina, i koji odobrava.

Ovdje moram napomenuti da sam otprilike tri godine ranije, nakon nekoliko sati u društvu Felixa Abravanela, bio gotovo isto toliko osvojen. Ali mu nisam smjesta pao pred noge, jer je čak i studentu četvrte godine koji se toliko divio piscima kao ja bilo jasno da je kod Abravanela takva bezgranična adoracija – barem ako mu je prinosi mladi muški obožavatelj – osuđena da ostane neuslišana. Žar tih knjiga napisanih u sunčanoj tišini kalifornijskog kanjona, što su kiptjele, raspojasanom i agresivnom bezazlenošću, kao da je imao malo zajedničkog sa samim autorom kad je hladnokrvno izašao u pali svijet za koji se toliko gorljivo zalagao u svom kanjonu. Zapravo, pisac kojem su svi vitalni i sumnjivi tipovi neodoljivi, ne isključivši ni prevarante oba spola što gaze velika srca njegovih optimističnih, smušenih junaka; pisac koji može pronaći hipnotičku srž čak i u najpodlijem među američkim tragačima za samim sobom i navesti ga da u nadahnutim, posve osebujnim izrijecima otkrije dubine svog spletkarskog srca; pisac koji je tako zaokupljen „velikim ljudskim neskladom” da je svaki njegov pasus sam po sebi mali roman, a svaka strana natrpana poput Dickensa ili Dostojevskog posljednjim vijestima o manijama, napastima, strastima i snovima, čovječanstvom što izgara u osjećajima – pa, uživo taj je pisac djelovao kao da mu se živo fućka.
Čime ne mislim sugerirati da je Felixu Abravanelu nedostajalo šarma. Naprotiv, taj je šarm bio poput opkopa tako oceanskih razmjera da je zaklanjao golemu stvar s tornjićima i puškarnicama radi čije obrane je i bio iskopan. Čovjek nije mogao ni pronaći most. On je bio poput same Kalifornije – da dođeš onamo, moraš putovati avionom. Bilo je trenutaka u njegovom javnom predavanju – to je bilo u Chicagu, dok sam ja bio na posljednjoj godini kad je Abravanel morao zastati za govornicom kao da se suzdržava da ne kaže nešto onako uzgred što publika naprosto ne bi mogla podnijeti jer je prešarmantno. I imao je pravo. Mogli smo se zaletjeti na pozornicu da ga živog pojedemo samo da je bio još malko duhovitiji, čarobniji i mudriji. Jadni divni Abravanel (to kažem bez ironije) – čak i ono što je moralo stražariti pred velikim iskićenim prozorom njegova unutrašnjeg blistavila bilo je samo po sebi tako strašno, lijepo da nedarovito mnoštvo i ljubitelji umjetnosti čitavog svijeta nisu mogli a da im se on ne učini još zamamnijim. S druge strane, možda je on tako htio. Očito nema jednostavnog načina da budeš velik, to sam barem upravo počinjao shvaćati.
Nakon predavanja profesor čiji sam bio štićenik pozvao me na prijem nastavničkog kluba. Kad smo se najzad uspjeli probiti kroz obruče obožavatelja, predstavili su me kao studenta čiju će priču obrađivati sutra ujutro na satu kojem je Abravanel pristao prisustvovati. Zbog tračka bahatosti na fotografiranom licu nikad ga nisam zamišljao ovako suzdržanog, niti s glavom za dobar broj i po premalenom za dasku od metar osamdeset što ju je nosila. Među svima onima koji su mu htjeli laskati i diviti mu se, podsjećao me na toranj radiostanice na kojem visoko gore titra crveno svjetlašce da upozori avione koji nisko lete. Imao je na sebi odijelo od šantunga koje je stajalo petsto dolara, svilenu kravatu boje burgunca i uske, sjajne, crne mokasine s kićankama, ali sve ono važno, ono odakle je dolazio šarm, duhovitost, knjige i slomovi, bilo je uredno spremljeno tamo na vrhu – na rubu provalije. Tu su glavu mogli dizajnirati japanski tehničari sa svojim darom za minijaturiziranje, i potom je predati Židovima da je ukrase istanjenom, tamnom kosom prodavača sagova, suzdržanim crnim očima što sve ocjenjuju i svijenim kljunom tropske ptice. Gore potpuno semitiziran tranzistorčić, dolje fantastična odjeća – a opet je cjelokupni dojam bio da tu stoji nečiji dubler.
Mislio sam, u romanima kao da mu nikad ništa ne izmiče, kako onda kad je tu, nije tu? Možda ga toliko toga napada da mora zatvoriti devedeset posto sebe pred pojavama kako ne bi eksplodirao. A onda opet, mislio sam, možda mu se jednostavno živo fućka.
Abravanel se uslužno rukovao sa mnom i već se okretao da se uslužno rukuje s još nekim kad je profesor ponovio moje ime. – Naravno – rekao je Abravanel – N. Zuckerman. Pročitao je šapirografirani primjerak moje priče u avionu s Obale; pročitala ju je i Andrea. Srce – rekao je on – ovo je Zuckerman.
Pa, odakle da počnemo? Andrea je imala možda samo pet godina prednosti preda mnom, ali tih pet godina dobro je iskoristila. Pošto je diplomirala na Šarah Lawrence, očito je školovanje nastavila kod Elizabeth Arden i Henrija Bendela. Kao što smo svi znali – njena slava ju je prestigla – Andrein otac bio je počasni član prve Rooseveltove administracije, a majka Carla Peterson Rumbough, govorljiva, liberalna članica kongresa iz Oregona. Još za vrijeme studija Andrea je napisala prvi od portreta „Moćnika” za Saturday Evening Post, a čitava je serija kasnije sabrana u knjizi koja je postala bestseller. Nedvojbeno (kako su zavidnici hitali istaknuti), obiteljski kontakti otvorili su joj put, ali očito je blizina same Andreje tjerala te zaposlene i moćne ljude da pričaju, jer Andrea je bila vrlo sočna djevojka. Zaista, činilo se da, stisneš li je čvrsto, možeš popiti punu čašu osvježavajuće, zdrave Andreje za doručak.
U to vrijeme živjela je s Abravanelom u skrovištu u Pacific Palisades, nekoliko milja od kuće njegovog prijatelja i mentora, Thomasa Manna. („Veliki ljudski nesklad” – tako je Mann opisao Abravanelovu temu u nadahnutom predgovoru romana Propisno ispaljen.)
Nakon Abravanelovog posljednjeg razvoda braka (i emocionalnog kolapsa, kako se pričalo), Andrea ga je došla intervjuirati za seriju u Postu i, prema transkontinentalnoj legendi nikad više nije otišla. Legenda je također tvrdila da je Abravanel ne samo prvi književnik u Americi koji je postao moćnik već i prvi moćnik čijem je udvaranju Andrea popustila. Ja sam se opet pitao nije li možda Andrea prvi novinar čijem je udvaranju popustio Abravanel. On je više djelovao kao netko koga se mora zavesti.
– Divno što smo se najzad upoznali – rekla je Andrea i energično se sa mnom rukovala. Energični stisak ruke bio je razoružavajuće oprečen s mekom, bujnom vanjštinom. Lice joj je bilo srcoliko i blago, ali stisak ruke je govorio – Ne razbijaj glavu, ja sam djevojka koja ima sve. – Ne da sam ja mislio o tome raspravljati. U to sam se uvjerio mjesec dana prije no što sam je uopće vidio, kad mi je pisala radi hotelskih rezervacija. Kao studentski predstavnik sveučilišnog komiteta za predavanja, rezervirao sam, prema njenim uputama, sobu na njihova dva imena u hotelu Windermere, najbližem ekvivalentu grand hotela u okolici. – Gospodin Abravanel i gospođica Rumbough? – upitao je recepcioner. – Jesu li oni muž i žena? – To mi je pitanje postavljeno, podsjećam vas, u ožujku 1953, i kad sam odgovorio s laži koju sam smislio da zaštitim junaka od skandala – Gospođa Abravanel je poznata novinarka; to je dakako njeno profesionalno ime – bio sam uvjeren da će krajnji rezultat bohemske smjelosti gospođice A. Rumbough biti moje izbacivanje s fakulteta bez diplome.
– Strašno mi se svidjela vaša priča – rekla je. – Tako je duhovita.
Postojano sam primio kompliment koji je mojem duhu uputila prsata djevojka srcolika lica, puti mljekarice i vojnički samouvjerenog stiska ruke. U međuvremenu, nakon što me predao Andreji da me se riješi, Abravanel se našao izložen još jednoj grupici studenata četvrte godine koji su stidljivo čekali kraj učitelja da postave piscu ozbiljna pitanja. – Oh, pa čuo sam kako kaže uz lagani razorni smijeh – ovih dana nemam vremena da mislim o „utjecajima”, Andrea me drži prilično u pokretu. – Felixu se – govorila mi je ona – strašno sviđa vaša priča. Trebali ste ga vidjeti u avionu. Neprestano je zabacivao glavu i smijao se. Gdje ćete je objaviti? Možda bi trebalo da Felix razgovara s... – spomenula je jedno ime. Ime je bilo Knebel, ali za čovjeka čije su se priče do tada pojavljivale samo u fakultetskom književnom tromjesečniku, efekt ne bi bio ništa snažniji ni da je rekla: – Nakon prijema moram se vratiti u hotel da intervjuiram Maršala Tita u baru, a za to vrijeme, Felix će uzaći na nebo iz predvorja i popričati o vašoj smiješnoj šapirografiranoj pričici s autorom Braće Karamazovih. Upoznali smo se u Sibiru kad smo Felix i ja obilazili zatvore. – Negdje iza sebe čuo sam kako se Abravanel posvećuje još jednom ozbiljnom pitanju iz četvrte godine. Otuđenje? Oh – rekao je s onim lakim smijehom – neka netko drugi bude otuđen. – Istodobno me Andrea obavijestila: – Sastat će se sa Syjem sutra uvečer u New Yorku... – (Sy je bio Knebel, već dvadeset godina urednik njujorškog intelektualnog tromjesečnika koji sam ja gutao posljednje dvije godine).
Sljedećeg je dana Abravanel posjetio naš sat pisanja, u pratnji – na čuđenje onih pripravnih da žive samo za umjetnost – smione Andreje. Njena svijetleća, besramna nazočnost baš u prvom redu (i njena bijela haljina od džerseja; i zlatna kosa, iz kakvog rustikalnog raja) naveli su me da se prisjetim poslijepodneva u listopadu prije pola života kada sam poput ogorčenog zatvorenika sjedio i vježbao krasopis u kosoj školskoj klupi, a svjetski kup emitirali uživo preko malih radio-aparata na svakoj benzinskoj pumpi u Americi. Tad sam shvatio što razdire srca delikvenata i glupana koji mrze školu i učitelja i najradije bi da sve izgori do temelja.
S rukama duboko u džepovima i ovlaš oslonjen o profesorov stol, Abravanel je govorio o mojoj priči s neizravnim divljenjem i branio je, uglavnom smijehom, od kritike koju su iznosili ortodoksni forsteriti da je moj pripovjedač „dvodimenzionalan” umjesto da bude „zaobljen” poput karaktera o kojima su čitali u Aspektima romana. Ali tog dana bio sam imun na sva zanovijetanja. Andrea, mislio sad svaki put kad je koja od tih budala rekla „zaobljen”.
Nakon toga me Abravanel pozvao na kavu u mjesnu kafeteriju, zajedno s Andrejom, mojim profesorom i profesorom s odsjeka sociologije, starim prijateljem iz Abravanelove mladosti koji je čekao pred vratima predavaonice da s nostalgijom zagrli Abravanela (što je pisac uspio milostivo prihvatiti, a istodobno se držati po strani). Abravanel mi je osobno uputio poziv (kako sam kasnije pisao roditeljima) i to po prvi put s prizvukom nečeg nalik na zbiljsko suosjećanje: – Ovo je opasan čopor, Zuckerman. Dođite, trebat će vam transfuzija. Očekivao sam da će mi uz kavu reći kako nosi primjerak moje priče u New York da je pokaže Seymouru Knebelu. Bio sam u ekstazi zbog stotinu razloga. Kad mi je rekao da dođem na transfuziju, mislim da se nikad prije nisam osjećao tako zaobljen karakter. Ono što je Mann učinio za njega, sad će on učiniti za mene. Povijest književnosti u procesu. Dobro što je Andrea ovdje da sve to zabilježi za potomstvo.
Ali uz kavu Abravanel nije rekao niti riječ: samo je opružio dugo, napola iscrpljeno tijelo u stolici i djelovao je glatko i mazno poput mačke u profesorskoj odori koja se sastojala od sivih flanelskih hlača, svijetloljubičastog pulovera i vunenog sportskog sakoa. Elegantno je prekrižio ruke i noge, te prepustio svojoj poletnoj mladoj prijateljici da priča – živahne, smiješne pričice, uglavnom o starom Felixovom ocu, soboslikaru iz Los Angelesa, i o dražesnim primjedbama koje joj je upućivao na priprostoj mješavini dvaju jezika. Čak je i profesor sociologije bio oboren s nogu, premda sam znao iz sveučilišnih tračeva da je on bio dobar prijatelj Abravanelove parničenju sklone prve žene, i da je piscu zamjerao kako se ponio prema njoj, najprije u krvi i mesu, a poslije i u prozi, štoviše, govorilo se da Abravanelu zamjera kako se ponaša prema ženama uopće, a povrh svega, da vjeruje kako pisac njegova formata ne bi smio dopustiti da o njemu izlaze članci u Saturday Evening Postu. A sad je ipak profesor sociologije počeo podizati glas kako bi ga Andrea čula. Kao dječak i on je volio šaljive riječi Felixovog oca, i htio je da se to zna. – Taj čovjek – vikao je sociolog imitirajući starijeg Abravanela – on je bio jako poznat, zbilja renomiran. – Ako Abravanel i jest mislio kako je umirovljeni soboslikar tako divljenja vrijedan jer čitavog života govori iskrivljenim jezikom, nije nam to odao. Tako je otmjena, samouvjerena i dvorjanska bila poza koju je zauzeo da sluša kako Andrea priča svoje priče, da sam u to sumnjao. Ovdje vapi Abranelovo srce nije se prelijevalo osjećajima za stare dobre dane u L. A.; takve izljeve prepuštao je čitateljima svojih romana koji su zavoljeli emocijama prenabijeni svijet njegovog djetinjstva kao da je njihov vlastiti. Njemu samom bolje je odgovaralo da na nas gleda izdaleka, poput ljame ili deve.
– Mnogo sreće – rekao mi je kad su ustali da uhvate vlak za New York; a Andrea jerekla još manje. Ovaj put, zato što se poznajemo, prihvatila mi je ruku s pet mekih prstiju, ali dodir princeze iz bajke značio mi je uglavnom isto što i garnizonski stisak ruke na prijemu nastavničkog kluba. Zaboravila je, pomislio sam, na Knebela. Ili je možda rekla Abravanelu i mislila da će se on za to pobrinuti, a on je zaboravio. Ili mu je možda rekla, a on je rekao Nema veze. – Dok sam je gledao kako odlazi iz kafeterije držeći Abravanela pod ruku – vidio sam kako joj kosa dodiruje njegovo rame kad se vani na ulici podigla na prste da mu nešto šapne na uho – shvatio sam da su imali razmišljati o važnijim stvarima od moje priče kad su se sinoć vratili u „Windermere”.
Zbog svega toga sam iz Quahsaya poslao svoje četiri objavljene priče Lonoffu. Felix Abravanel očito nije bio zainteresiran za dvadeset trogodišnjeg sina.


Tik prije devet, kad je provjerio koliko je sati, Lonoff je ispio posljednju kap konjaka koja je već trideset minuta mirovala na dnu čaše. Rekao mi je da, iako on mora poći, ja mogu ostati u dnevnoj sobi i slušati glazbu, ili ako mi je draže, mogao se povući u radnu sobu gdje ću i spavati. Ispod baršunastog prekrivača naći ću krevet već namješten, s čistom posteljinom. Pokrivači i još jedan jastuk su u ormaru, na najdonjoj polici, a čisti ručnici u ormaru u kupaonici u prizemlju – i neka ne oklijevam da se poslužim prugastima, oni su najmanje istrošeni i najbolji za tuširanje – a u ormaru ću također pronaći, u dnu druge police, četkicu za zube u originalnom neotvorenom plastičnom pakovanju i novu tubicu paste za zube. Imam li kakvih pitanja?
– Ne.
– Da li bi mi još nešto moglo zatrebati?
– Hvala, ovo je sasvim dobro.
Žmirnuo je kad je ustao – lumbago, objasnio mi je, zbog toga što je danas pretjerao s okretanjem rečenica – i rekao da sad još mora malo čitati. Nije mogao pravedno ocijeniti pisca ako ga ne čita dan za danom, i to ne manje od tri sata dnevno. Inače, unatoč bilješkama i potcrtavanjima, gubi dodir s unutrašnjim životom knjige i kao da uopće nije ni počeo. Ponekad, kad je bilo neizbježno da propusti dan, vratio bi se na početak i krenuo iznova, radije nego da ga grize osjećaj kako je nanio nepravdu ozbiljnom piscu.
Sve mi je to rekao istim onim pedantnim tonom kojim mi je opisao i položaj zubne paste i ručnika: jedan izravni, kolokvijalni, izrazito jednostavni Lonoff kao da se smjenjivao sa sitničavim nadglednikom Lonoffom u svojstvu službenog predstavnika u nepisanom svijetu.
– Moja žena to drži ozbiljnom manom – dodao je. – Ne znam kako da se opustim. Još malo pa će mi govoriti da izađem i da se zabavim.
– Ne tako skoro – rekao sam.
– Sasvim je u redu – reče on – da drugi misle da sam budala. Ali ja sebi ne mogu priuštiti tu raskoš. Kako bih morao čitati knjigu koja je zaista ozbiljna? Za „užitak”? Tek tako, da me uspava?
Umorno – pripravniji za krevet, kako mi se činilo po umornom, razdraženom tonu, nego za sto osamdeset minuta koncentracije na unutrašnji život knjige ozbiljnog autora upitao je: – Kako bih drugačije morao živjeti svoj život?
– Kako bih ga volio živjeti? No, najzad sam uspio, napokon sam se otresao drvene nelagode i krajnje i pretjerane ozbiljnosti – i povremenih pokušaja da budem duhovit u lonofovskoj maniri – i postavio sam mu izravno, jednostavno pitanje, na koje sam uistinu želio čuti odgovor.
– Kako bih ga volio živjeti?
Uzbuđivalo me to što on stoji pokraj mene i prima posve ozbiljno sve što ja pitam. – Da. Kako biste sad živjeli, da je po vašemu?
Trljajući križa, odvratio je: – Živio bih u vili izvan Firence.
– Da? S kim?
– Sa ženom, dakako. – Odgovorio je bez oklijevanja, kao da sam i ja odrastao čovjek.
Stoga sam, kao da i jesam odrastao, upitao: – Koliko bi godina imala ta žena?
Nasmiješio mi se. – Obojica smo previše popili.
Pokazao sam mu kako imam još dovoljno konjaka da ga mogu bućkati po čaši.
– Za nas – dodao je, i prilično nezgrapno ponovo sjeo u stolicu, ali ovaj put zanemario je nabore na hlačama.
– Molim vas – rekao sam – nisam vas mislio zadržavati od čitanja. Slobodno me ostavite samog.
– Ponekad – reče on – volim razmišljati da sam pročitao svoju posljednju knjigu. I pogledao posljednji put na sat. Koliko mislite da bi trebala imati godina? – upitao je. – Žena u Firenci. Kao pisac, što biste vi rekli?
– Mislim da me to morate pitati za trideset godina. Ne znam.
– Ja kažem trideset i pet. Kako vam se to čini?
– U redu, ako vi tako kažete.
– Ona bi imala trideset i pet godina i uljepšavala bi mi život. Život s njom bio bi mi udoban, lijep i nov. Vozila bi me poslije podne u San Gimignano, u Uffizi, u Sienu. U Sieni bismo razgledali katedralu i pili kavu na trgu. Za doručkom bi nosila duge, ženstvene spavaćice ispod dražesnog ogrtača. To bi bile stvari koje sam joj ja kupio u dućanu kraj Ponte Vecchija. Ja bio radio u prohladnoj, kamenoj sobi sa staklenim vratima. Bilo bi cvijeća u vazi. Ona bi ga brala i tamo stavljala. I tako dalje, Nathan, sve u tom smislu.
Muškarci većinom žele ponovo biti djeca, ili kraljevi, centarfori, i multimilijunaši. Sve što je Lonoff, čini se, želio bila je trideset petogodišnja žena i godina u inozemstvu. Sjetio sam se Abravanela, tog bonvivana, i izraelske glumice – „nalik na lava” – koja je bila treća Abravanelova žena. I onog zaobljenog karaktera, Andreje Rumbough. U čijem se moru sad Andrea ziba?
– Ako je to sve... – rekao sam ja.
– Nastavite. Sad razgovaramo kao dva pijanca.
– Ako je to sve, ne zvuči kao da je teško urediti – čuo sam sebe kako govorim.
– O, da? Koja mlada žena koju poznajete traži ćelavog starca od pedeset i šest godina da je prati u Italiju?
– Vi niste stereotipni ćelavi starac od pedeset i šest godina. Italija s vama ne bi bila Italija s bilo kime.
– Što to znači? Trebalo bi da prodam sedam knjiga za jednu pičku?
Taj nepredviđeni skok u jezik ulice doveo me do toga da sam se ja počeo osjećati kao nadglednik robne kuće s cvijetom u zapučku. – Nisam to mislio. Iako se naravno to događa, takve se stvari rade ...
– Da, u New Yorku mora da vidite mnogo takvih stvari.
– Nitko se sa sedam knjiga u New Yorku ne zadovoljava jednim komadom. To dobivate za kuplet. – Govorio sam kao da znam o čemu govorim. – Htio sam samo reći da vi baš ne tražite čitav harem.
- Kao što je debela gospođa rekla za točkastu haljinu, „Zgodna je, ali nije Lonoff”.
- Zašto ne?
- Zašto ne? – ponovio je on, malkice prezirno.
- Mislim – zašto to ne bi moglo biti tako?
- Zato što vi to želite.
Njegov odgovor: – Nije dovoljno jak razlog.
Nedostajalo mi je hrabrosti da još jednom upitam – Zašto ne? – Ako smo i pijani, ipak smo samo pijani Židovi. Dotle i ne dalje, bio sam siguran. I imao sam pravo.
– Ne – reče on – ne izbacuje se žena iz kuće nakon trideset i pet godina samo zato što bi čovjek volio ujutro vidjeti novo lice iznad voćnog soka.
Razmišljajući o njegovoj prozi, morao sam se zapitati je li on ikad pripustio unutra svoju ženu pa čak i svoju djecu koja su mu, kako mi je ranije rekao, pružala razonodu i unosila stanovito veselje u njegov svijet dok su živjela kod kuće. U svih sedam zbirki priča nisam se mogao sjetiti ni jednog jedinog junaka koji nije bio samac, udovac, siroče, nahoče ili nevoljki zaručnik.
– Ali tu ima više od toga – rekao sam. – Više od novog lica... nije li tako?
– Što, krevet? Dosta mi je kreveta. Poznata mi je moja jedinstvenost – reče Lonoff – i što joj dugujem. – Ovdje je naglo okončao naš pijani razgovor. – Moram čitati. Da vam pokažem kako se rukuje gramofonom prije nego što odem. Imamo izvrsnu kolekciju klasičnih ploča. Znate kako se brišu ploče? Ovdje je krpica... Teško se osovio na noge; polako i teško, poput slona. Kao da ga je napustila sva tvrdoglavost, da li zbog našeg razgovora ili zbog boli u leđima – ili zbog toga što ga je iscrpila vlastita jedinstvenost – nisam znao. Možda je svaki dan ovako završavao.
– Gospodine Lonoff – Manny – rekao sam – mogu li vas prije nego što odete, dok smo sami, nešto pitati o svojim pričama? Ne znam jesam li potpuno shvatio što ste htjeli reći s „nemirom”. Za večerom. Ne bih htio visiti na jednoj riječi, ali svaka riječ iz vaših usta... pa, htio bih biti siguran da sam je točno razumio. Hoću reći, drago mi je da ste ih uopće pročitali, i još se uvijek čudim da ste me pozvali ovamo, a sad još ostajem preko noći... sve bi mi to moralo biti dovoljno. I jest dovoljno. I zdravica koju ste održali – osjećao sam kako mi emocije izmiču kontroli kao što se na moje veliko čuđenje, dogodilo i kad sam primao diplomu, a moji su roditelji gledali – nadam se da je neću iznevjeriti. Ne uzimam te riječi olako. Ali volio bih znati što vi mislite da ne valja u samim pričama, što mislite da bih mogao napraviti da budem bolji?
Kako je dobroćudan bio njegov smiješak! Čak i dok je gnječio lumbago. – Ne valja?
– Da.
– Slušajte, jutros sam rekao Hope: Zuckerman ima najuvjerljiviji glas koji sam čuo već godinama, osobito za nekog koji tek počinje.
– Zaista?
– Ne mislim na stil – podignuvši prst da naglasi razliku. – Mislim glas: nešto što počinje negdje iza koljena i doseže dobrano iznad glave. Nemojte sebi previše razbijati glavu s tim „što ne valja”. Samo nastavite. Stići ćete već tamo. Tamo.
Pokušao sam to sebi predočiti, ali nisam mogao. Bilo je to više no što sam mogao podnijeti, sad ovdje.
Rekao sam Hope jutros.
U međuvremenu je zakopčao sako, poravnao kravatu – pogledao na sat pogledom koji je upropaštavao svaku nedjelju njegovoj ženi – i posvetio se posljednjoj točki na rasporedu.
Kako se rukuje gramofonom. Prekinuo sam mu slijed misli.
– Hoću vam pokazati što se događa ako se ručka ne vrati natrag na kraju ploče.
– Jasno- rekao sam – apsolutno.
– U posljednje vrijeme čudno se ponaša i nitko je ne može popraviti. Nekih dana nekako se sama popravi, a onda iz čista mira opet ne radi kako treba.
Pošao sam za njim do gramofona i mislio manje na njegovu kolekciju klasičnih ploča, a više na svoj glas koji počinje iza koljena.
– Ovo je naravno jačina. Ovo je dugme za start. Ovo je zaustavljanje, tu gurnete...
I shvatio sam da je ovo ta mučna savjesnost, ista ona izluđujuća, pedantna pažnja posvećena svakoj pa i najmanjoj pojedinosti koja čovjeka uzdiže, održava ga i izvlači, a sad ga vuče na dolje. Stojeći s E. I. Lonoffom iznad neposlušne ručke njegovog gramofona, po prvi put sam razumio proslavljeni fenomen: čovjek, njegova sudbina i njegov rad – sve jedno. Kakav stravičan trijumf!
– I još nešto – podsjetio me – bilo bi dobro i za ploče i za vaše vlastito zadovoljstvo da ih ne zaboravite najprije obrisati.
O, sitničavosti, pedanterije! Utjelovljeni nadglednik robne kuće! Iščupati blagoslov njegove proze iz te nevolje – riječ „trijumf” nije to ni približno opisivala.
Odjednom sam ga poželio poljubiti. Znam da se to muškarcima događa mnogo češće nego što kažu, ali ja sam tek došao do muškosti (zapravo, proveo sam u njoj otprilike pet minuta) i zapanjila me žestina osjećaja koji sam rijetko imao i prema vlastitom ocu otkad sam se počeo brijati. U tom času bio je čak i snažniji od onog što bi me neizbježno obuzimalo kad bih ostao nasamo s dugovratim, prozračnim Bettsynim prijateljicama koje su hodale nogu ljupko iskrenutih na van i izgledale (baš kao i Betsy) tako privlačno prozirne, lake i zgodne za dizanje. Ali u ovoj kući trpljenja bolje mi je išlo od ruke potiskivanje ljubavničkih nagona nego u posljednje vrijeme, kad su me pustili s lanca u Manhattanu.

2. Nathan Dedal


TKO BI nakon toga mogao zaspati? Nisam čak ni ugasio svjetlo da pokušam spavati. Beskonačno sam dugo jednostavno zurio u uredan radni stol E. I. Lonoffa: pedantno naslagan papir za pisanje, svaka hrpa u drugoj pastelnoj boji – vjerojatno za različite koncepte.
Najzad sam ustao i, premda je to zacijelo bilo svetogrđe, u gaćama sjeo na njegovu radnu stolicu. Nije čudo da ga bole leđa. Ta stolica nije predviđena da se u njoj čovjek opusti, pogotovo ne čovjek njegove veličine. Lagano sam prstima dotaknuo slova njegova portabl pisaćeg stroja. Što će portablica čovjeku koji nikamo ne ide? Zašto ne stroj razmjera topovskog taneta, crn, velik i načinjen da piše za sva vremena? Zašto ne udobna, pojastučena direktorska stolica u kojoj se čovjek može zavaliti i razmišljati? Zaista, zašto ne.
Jedini ukrasi ćelije bili su mali kalendar mjesne banke i dvije ispunjene bibliotekarske kartice, pričvršćeni na zidnoj ploči iznad stola. Na jednoj je kartici bio dio rečenice, s oznakom „Schumann, o Chopinovom Scherzu No. 2 u b molu, Op. 31”. Pisalo je „...iz njega se prelijeva toliko nježnosti, smionosti, ljubavi i prezira da nije nipošto neumjesno usporediti ga s kakvom Byronovom pjesmom”. Nisam znao što to ovdje ima značiti, ili bolje rečeno, što to znači Lonoffu, dok se nisam sjetio da Amy Bellette osobito lijepo svira Chopina. Možda je ona za njega ispisala tu karticu zajedno s pedantnom oznakom izvora – poklonila mu je možda uz ploču, tako da uvečer može slušati Chopina čak i kad ona više ne bude ovdje. Možda je upravo sanjarila o toj rečenici kad sam je prvi put video na podu radne sobe: sanjarila, jer je taj opis pristajao njoj isto koliko i glazbi...
Ako je raseljena, što je s njezinom obitelji? Jesu li sve pobili? Objašnjava li to njen „prezir”? Ali za koga se onda prelijeva ljubavlju? Za njega? Ako je tako, prezir bi mogao bili za Hope. Ako je tako, ako je tako. Nije trebalo mnogo domišljatosti da pogodim značenje citata ispisanog na drugoj kartici. Nakon onog što mi je Lonoff govorio čitave večeri, shvaćao sam zašto hoće da mu te tri rečenice vise nad glavom dok on pod njima sjedi i okreće vlastite rečenice. „Radimo u mraku – činimo što možemo – dajemo što imamo. Naša nam je dvojba strast, a naša strast nam je zadatak. Ostalo je ludilo umjetnosti”. Osjećaji pripisani meni nepoznatoj pripovijeci Henryja Jamesa pod naslovom „Srednje godine”. Ali „ludilo umjetnosti”? Pomislio bih, ludilo svega osim umjetnosti. Umjetnost je ono što je zdravo, ne? Ili mi nešto izmiče? Prije no što je prošla noć, dvaput sam pročitao „Srednje godine”, kao da se spremam da o toj priči ujutro polažem ispit. Ali tada je to za mene bilo sveto pismo: pripravan da napišem hiljadu riječi na temu „Što Henry James misli pod ludilom umjetnosti?” ako mi se to pitanje kojim čudom pojavi na papirnatom ubrusu za doručkom.
Na polici za knjige iza radne stolice stajale su fotografije Lonoffove djece: jedno muško, dva ženska, ni traga očinskim genima u njihovim kostima. Jedna od djevojaka, plava, pjegava djeva s naočalama koštanih okvira zapravo je u mnogome nalikovala na svoju sramežljivu, ozbiljnu majku, kakva je vjerojatno bila dok je još pohađala umjetničku školu. U dvostrukom okviru zajedno s njenom fotografijom bila je razglednica poslana iz Škotske u Massachusetts jednog kolovoza prije devet godina, adresirana na pisca osobno. To je valjda objašnjavalo njen status uspomene koju valja čuvati pod staklom. Po mnogo čemu u njegovu životu moglo se zaključiti da mu je bilo jednako teško uspostaviti kontakt s rođenom djecom kao i prikupiti dovoljno stavova za Manhattan tridesetih godina. „Dragi tata, sad smo u Banffshireu (Highlands) i stojim usred ruševina dvorca Balvenie u Dufftownu gdje je jednom odsjela Marija Stuart. Jučer smo išli biciklima u Cawdor (tan od Cawdora, oko 1050, Shakespeareov Machbeth), gdje je ubijen Duncan. Vidimo se ubrzo, voli te Becky.”
Odmah iza stola bilo je također nekoliko polica s njegovim djelima u stranim prijevodima. Sjeo sam na pod i pokušao s francuskog i njemačkog prevesti rečenice koje sam prvi put pročitao na Lonoffovu engleskom. Kod nešto egzotičnijih jezika mogao sam se samo truditi da pronađem imena njegovih karaktera na stotinama stranica koje nisam umio dešifrirati. Pechter. Marcus. Littman. Winkler. Bili su tu, okruženi sa svih strana finskim.
A koji je njezin jezik? Portugalski? Talijanski? Mađarski? Na kojem se ona prelijeva poput kakve Byronove pjesme?
U veliki blok s crtama koji sam izvadio iz svoje torbe za spise, nabrekle, Bildungsroman torbe za spise – pet kila knjiga, pet opskurnih časopisa i dovoljno papira da napišem kompletni roman ako mi kojim slučajem dođe nadahnuće dok se vozikam amo-tamo autobusom – počeo sam metodično popisivati sve ono s njegovih polica što nisam čitao. Bilo je više njemačke filozofije nego što sam očekivao, i već na pola stranice izgledalo je da sam se osudio na doživotno dirinčenje. Ali dostojno sam nastavio – uz pratnju riječi kojima me pohvalio prije nego što je otišao na kat da čita. To, i zdravica, odjekivali su mi u glavi već sat vremena. Na čistom komadu papira najzad sam napisao njegove riječi da vidim točno što je mislio. Sve što je mislio.
Kako se pokazalo, htio sam da to još netko vidi, jer sam ubrzo, zaboravio na buduće muke s Heideggerom i Wittgensteinom i sjeo s blokom za Lonoffov stol, trseći se da objasnim svom ocu – ocu pedikeru, prvom ocu – taj „glas” koji, i to prema riječima takvog vokala kao što je E. I. Lonoff osobno, počinje negdje iza koljena i ide mi iznad glave. Kasnio sam s pismom. Već je tri tjedna čekao na neki prosvijećeni znak da se kajem za uvrede koje sam nanio svojim najvećim navijačima. A ja sam ga pustio da se tri tjedna prži na laganoj vatri, ako se tako naziva ono stanje dok ni sam ne možeš ni na što drugo misliti kad te u četiri ujutro probude ružni snovi.


Naše su nevolje počele kad sam ocu dao rukopis priče koja se temeljila na staroj obiteljskoj svađi u kojoj je on dvije godine igrao mirovnog posrednika dok protivnici nisu naposljetku završili s galamom na sudu. To je bila najambicioznija priča koju sam napisao oko petnaest hiljada riječi – i, kako sam ja to shvaćao, kad sam mu je poslao, učinio sam to isto onako dobronamjerno kao kad sam mu s fakulteta slao kući pjesme da ih obitelj pročita prije no što budu objavljene u studentskom časopisu za poeziju. Nisam tražio neprilike, već divljenje i pohvale. Po najstarijoj i najčvršće urasloj navici, htio sam da se obraduju i da budu ponosni na mene.
To i nije bilo teško. Godinama je otac bio na mene ponosan samo zato što sam mu slao izreske iz novina za njegovu „arhivu”, omašnu zbirku članaka iz novina i časopisa uključivši i kompletnu seriju prijepisa „Američkog gradića na radio-valovima” – o onome što je on nazivao „bitnim problemima”. Kad god bih došao kući u posjete, majka, koja se znala ponavljati, neizostavno bi me podsjetila – s izrazom osobnog dubokog zadovoljstva – koliko njemu znači što svojim pacijentima (nakon što ih je naveo na bitni problem koji mu je bio na pameti) može reći – Baš sam jutros poštom dobio nešto o tom predmetu. Moj sin Nathan vidio je to na fakultetu. On je na sveučilištu u Chicagu. Sve same odlične ocjene. Upisao se kad mu je bilo šesnaest godina, na posebni program. Eto, on je to pronašao u nekim tamošnjim novinama i poslao mi za moju arhivu.
– O, kako su lak plijen bili moji roditelji! Njihov sin morao bi biti debil ili sadist pa daoni ne budu na njega ponosni. A ja nisam bio ni jedno ni drugo; postupao sam prema njima s dužnim poštovanjem i pažnjom, i bio sam odviše uzbuđen samim sobom u letu da bih bio nezahvalan za potporu koju sam dobio u početku. Unatoč vatrenim okršajima mog mladenačkog doba – oko toga kad se moram uvečer vratiti kući, oko obuće koju nosim, zbog nehigijenskog okupljališta iz školskih dana, zbog moje navodne, a neprestano poricane sklonosti za zadnju riječ – iz naših pedeset školskih primjera obiteljskog razdora izašli smo uglavnom nepromijenjeni i povezani istim snažnim osjećajima. Zalupio sam mnogim vratima i objavio nekoliko ratova, ali ipak sam ih volio kao njihovo dijete. I bio ja u potpunosti svjestan razmjera svoje ovisnosti ili ne, trebala mi je njihova ljubav i zamišljao sam da je ima u neiscrpnim zalihama, činjenica da nisam htio – nisam mogao? – ni zamisliti nešto drugačije, u velikoj mjeri objašnjava zašto sam bio toliko naivan da očekujem samo uobičajeno ohrabrenje za priču što je iz naše obiteljske povijesti uzimala događaje koje je moj vrli otac držao najsramnijim i najnečasnijim primjerima gaženja obiteljske pristojnosti i povjerenja.
Činjenice s kojima sam počeo svoju priču bile su ove: Moja pratetka, Meema Chaya, ostavila je za školovanje dva unuka bez oca hrpu novaca koju je zaštedjela marljivo šijući njujorškim visokim krugovima. Kad je Essie, obudovjela majka blizanaca, pokušala zagrabiti u glavnicu kako bi poslala djecu još i na medicinski fakultet, njen mlađi brat Sidney, koji je imao naslijediti novac koji preostane pošto dječaci dobiju višu naobrazbu, tužio ju je sudu kako bi je spriječio. Četiri je godine Sidney čekao da Richard i Robert završe Rutgers – po onome kako je to obitelj pričala reklo bi se da je čekao uglavnom u igračnicama biljara i krčmama – kako bi svojim nasljedstvom mogao kupiti parkiralište u centru grada. Na sav glas – takav je on bio čovjek – Sidney je izjavljivao kako ne misli odgađati udoban život samo zato da bi se mogla doškolovati još dva otmjena doktora koja se vozikaju finim autima po South Orangeu. Dio obitelji koji se gnušao Sidneyjevog ženskarenja i njegovih sumnjivih prijatelja, smjesta se postrojio u korist dječaka i njihovih uzvišenih težnji, a Sidney je ostao s falangom koja se sastojala od njegove izmučene, pokorne žene, Jenny, i Poljakinje Annie, njegove misteriozne ženske čije su skandalozne cvjetaste shmatas često ogovarali, premda ih nikad nisu vidjeli, na obiteljskim svadbama, pogrebima, itd. U falangi sam, koliko god mu to malo značilo, bio i ja. Moje divljenje trajalo je već dugo, a počelo je još u Sidneyjevim mornaričkim danima kad je zaradio četiri hiljade dolara na bojnom brodu Kansas dok je plovio kući, i govorilo se da je morskim psima u Južni Pacifik bacio jednog iz Mississippija koji je loše gubio i još je na kraju partije pokera što se igrala čitave noći nazvao pobjednika prljavim Židovom. Parnica, čiji je ishod ovisio o tome što je sve Meema Chaya podrazumijevala pod riječima „više obrazovanje” u svojoj oporuci, najzad je okončana tako da je sudac – goy – odlučio u Sidneyjevu korist, premda je za samo nekoliko godina parkiralište na Raymond Boulevardu koje je kupio nasljedstvom postalo takva bomba od nekretnine da mu ga je mafija nacionalizirala ispod nogu. Sidneyju su za njegov trud dali desetinu stvarne vrijednosti i ubrzo nakon toga srce mu je puklo poput balona, u krevetu neke nakinđurene dropljače druge vjeroispovijesti. Moji rođaci Richard i Robert u međuvremenu su upisali medicinski fakultet zahvaljujući čeličnoj volji svoje majke. Kad je izgubila parnicu, Essie je dala otkaz u robnoj kući u centru grada, i sljedećih deset godina radila je kao trgovački putnik za građevni materijal. Bila je tako čelične volje da do vremena kad je najzad kupila sagove i rolete za nove ordinacije koje su Richard i Robert unajmili u predgrađu New Jerseyja, gotovo da nije bilo radničke četvrti u državi koju ona nije obukla u asfalt. Jednog vrućeg poslijepodneva dok je tražila kupce, a blizanci su već stažirali, Essie odluči da provede sat vremena u zračno hlađenom kinu Passaic. Govorilo se kako je u hiljadu noći i dana dok je tražila kupce i sklapala poslove, ovo bilo prvi put kako je predahnula zbog nečeg drugog osim da jede ili pozove dječake. Ali sada su mjesta na ortopediji i dermatologiji bila nadohvat ruke i pomisao na njihov uspon povezana sa žegom kolovoza malko joj je udarila u glavu. U mračnom kinu, međutim, Essie nije stigla ni otrti čelo, kad joj je čovjek koji je sjedio pokraj nje položio ruku na koljeno. Mora da je to bio vrlo osamljen čovjek – bilo je to podebelo koljeno; kako bilo, ona mu je slomila ruku u zglobu, čekićem koji je sve te godine nosila u torbi da zaštiti sebe i budućnost dvojice sinova bez oca. Moja priča, pod naslovom „Više obrazovanje” završavala je s time kako Essie podiže čekić.
– Pa, zaista nisi ništa izostavio, je li?
Tako je počela kritika mojeg oca one nedjelje kad sam se došao oprostiti prije putovanja u Quahsay. Ranije tog dana, zajedno s najdražom tetkom i stricem i parom bez djece iz susjedstva – koje sam također zvao „teta” i „stric” još od kolijevke – uživao sam u tradicionalnom obiteljskom kasnom nedjeljnom doručku. Pedeset i dvije nedjelje godišnje, veći dio mog života, moj je otac odlazio do dućana na uglu po dimljenu ribu i vruće pecivo, brat i ja namještali smo stol i cijedili sok, i tri sata moja je majka bila besposlena u vlastitoj kući. „Kao kraljica”, opisivala je ona to nelagodno stanje. Zatim, kad bi roditelji pročitali newarške nedjeljne novine i poslušali na radiju „Vječno svjetlo” – veliki trenuci židovske povijesti u tjednim polsatnim dramatizacijama – pokupili bi nas dječake i sve četvoro krenuli bismo kolima u posjet rođacima. Moj otac, koji se već dugo sa svojim tvrdoglavim starijim bratom borio za prazno mjesto glave obitelji, obično bi tom prilikom održao prijekornu propovijed onome kome je po njegovu mišljenju bila potrebna, i onda smo se vraćali kući. A uvijek u suton, prije nego što bismo se ponovo okupili oko stola, na ritualnoj nedjeljnoj večeri – da uživamo u posvećenoj hrani iz dućana delikatesama, koju zalijevamo obrednom oranžadom; da zajedno iščekujemo da nas s nebesa pohode Jack Benny, Rochester i Phil Harris – mi „muškarci”, kako nas je zvala majka, odlazili smo na žustru šetnju obližnjim parkom. – Hej, doktore, kako ide? Tako su susjedi koje smo putem susretali uvijek pozdravljali mog omiljenog i razgovorljivog oca, i premda njega kao da to nikad nije smetalo, ja, njegov klasno svjesni dječak, neko sam vrijeme mislio da bi mu se obraćali s „gospodine doktore” da nije bilo kvota i da je postao pravi liječnik. „Doktore” su zvali i ljekarnika koji je pravio frapee i prodavao bombone protiv kašlja.
– Pa, Nathane – počeo je otac – zaista nisi ništa izostavio, je li?
Do tada sam se već pomalo umorio vršeći svoju dužnost i jedva sam čekao da krenem u New York da se spakiram za Quahsay. Moj posjet uz kasni doručak protegao se sad već na čitav dan i, na moje iznenađenje, bio je prošaran dolascima i odlascima brojnih rođaka i starih prijatelja obitelji koji kao da su navratili samo zato da me vide. Kibicirao sam, reminiscirao, pričao i slušao viceve u dijalektu i smazao previše voća, i zadržao sam se sve dok se društvo nije počelo razilaziti, a onda sam još ostao na očev zahtjev, da bi mi on iznio svoje mišljenje o priči. Zloslutno je rekao da želi provesti sa mnom jedan sat u četiri oka.
U četiri poslije podne, u kaputima i šalovima, nas dvojica krenuli smo u park. Na samom ulazu u park u Elizabeth Avenue stajao je svakih pola sata njujorški autobus i namjeravao sam ga uhvatiti kad on izgovori što ima reći.
– Mnogo sam toga izostavio. – Pretvarao sam se da ne znam što misli, nedužan kao ionda kad sam mu poslao priču, premda sam, čim mi je u kući rekao da želi iznijeti svoje „mišljenje” (a ne potapšati me po glavi), smjesta shvatio kako sam bio glup. Zašto nisam sačekao da vidim mogu li je uopće objaviti, a onda mu pokazao priču kad već bude tiskana? Ili bi to možda još pogoršalo stvar? – Morao sam dosta izostaviti: to je samo pedeset strana.
– Hoću reći – rekao je tužno – nisi izostavio ništa odvratno.
– Jesam? Nisam? Nisam zapravo ni razmišljao u tom pravcu.
– Kod tebe svi izgledaju užasno pohlepni, Nathan.
– Ali svi su bili pohlepni.
– Možeš to gledati i s te strane, naravno.
– S te strane si ti i gledao. Zato te toliko i ljutilo što se nisu htjeli nagoditi.
– Stvar je u tome da je naša obitelj ipak malo bolja od toga. I ti to znaš. Nadam se date današnji dan podsjetio na to kakvi smo mi ljudi. Za slučaj da si to zaboravio tamo u New Yorku.
– Tata, bilo mi je drago da ih sve vidim. Ali nisi mi morao održati čitav tečaj o obiteljskim dražima. Ali on je nastavljao.
– A to su sve ljudi koji su ludi za tobom. Je li među svim ljudima koji su nam danas došli u goste bilo i jednog kojem oči nisu zasjale kad te ugledao? A ti nisi mogao biti draži, nisi mogao biti slađi dečko. Gledao sam te s tvojom obitelji i sa svim našim starim dobrim prijateljima i mislio sam u sebi, pa o čemu je ta priča? Zašto on sada tupi o davnoj prošlosti?
– To nije bila davna prošlost kad se dogodilo.
– Ne, onda je to bila besmislica.
– Ti čini se nisi tako mislio. Ti si trčkarao od Sidneyja do Essie više od godinu dana.
– Ostaje činjenica, sinko, da je naša obitelj mnogo, mnogo bolja nego što ispada uovoj priči. Tvoja pratetka bila je dobra, mila i marljiva žena kakvu samo zamisliti možeš. Takva je bila i tvoja baka i sve njene sestre, sve do jedne. To su bile žene koje su mislile samo na druge.
– Ali priča nije o njima.
– Ali one su dio priče. One su čitava priča što se mene tiče. Bez njih uopće ne bi bilo nikakve priče! Tko je uopće bio Sidney? Da li ga se bilo tko pri zdravoj pameti uopće još sjeća? Tebi kao dječaku on je valjda bio zabavan, znao te uveseljavati, a nije neprestano bio ovdje. Sad shvaćam kako je to moglo izgledati: veliki majmun od metar osamdeset u mornarskim hlačama koji zvecka narukvicom za identifikaciju i priča kao mitraljez, kao da je u najmanju ruku admiral Nimitz, a ne obična nula koja riba palubu. A to je, dakako, bio. Sjećam se kad je došao k nama i na podu pokazivao tebi i tvom malom bratu kako se baca kocka. Kao šalu. Htio sam klipana naglavačke izbaciti iz kuće. – Toga se uopće ne sjećam.
– Ali ja se sjećam. Sjećam se mnogo toga. Sjećam se svega. Za Meemu Chayu Sidneynije bio nikad ništa drugo do muke i nevolje. Mala djeca ne shvaćaju da se ispod velikog hvalisavca koji se valja po podu i nasmijava ih može kriti netko zbog koga neki ljudi plaču. A zbog njega se tvoja pratetka naplakala, i to od trenutka kad je bio dovoljno velik da izađe na ulicu i da smišlja kako da joj napakosti. A ipak, ipak mu je ta žena ostavila dio krvavo zarađenog novca i molila da mu to jednog dana pomogne. Uzdigla se iznad jada i sramote koje joj je nanio – pokazala se kao divna žena kakva je i bila. „Chaya” znači život i to je bilo ono u njoj što je svakom davala. Ali to si izostavio.
– Nisam ništa izostavio. O njoj to i dajem naslutiti već na prvoj stranici. Ali u pravu si: ne ulazim u život Meeme Chaye.
– No, to bi bila dobra priča.
– Ali to nije ova priča.
– A shvaćaš li ti u potpunosti što će priča kao ova priča, kad bude objavljena, značiti ljudima koji nas ne poznaju?
Već smo se bili spustili dugim nagibom naše ulice i stigli do Elizabeth Avenue. Svaka tratina koju smo prošli, svaka kolna staza, svaka garaža, svaka ulična svjetiljka, svaki stup od opeka imao je svoju moć nada mnom. Ovdje sam vježbao skok-šut, ovdje sam na sanjkama razbio zub, ovdje sam se prvi put hvatao sa ženskom, ovdje me majka ošamarila zato što sam zadirkivao prijatelja, ovdje sam saznao da mi je djed umro. Nije bilo kraja mojim uspomenama na ono što mi se dogodilo u ovoj ulici obiteljskih kuća od opeke uglavnom nalik na našu, koje su posjedovali Židovi uglavnom nalik na nas, koji svojih šest soba s „dovršenim” podrumom i zastakljenom verandom što gleda na ulicu sa sjenovitim drvećem nikad nisu uzimali zdravo za gotovo, s obzirom na dio grada iz kojeg su počeli.
S druge strane široke prometnice bio je ulaz u park. Tamo je moj otac sjedio – svake nedjelje na istoj klupi – i gledao kako brat i ja igramo lovice i urlamo iz petnih žila nakon što smo satima bili dobri u prisutnosti baka i djedova, prateta i prastričeva, običnih teta i stričeva – ponekad mi se činilo da u Newarku ima više Zuckermana nego Crnaca. Njih ne bih čitavu godinu vidio onoliko koliko rođaka jedne obične nedjelje dok me otac vozio gradom. – O govorio je on – kako vi dječaci volite vikati – i jednom rukom za glavu svakog sina zagladio bi nam vlažnu kosu dok smo izlazili iz parka i kretali uz poznati brežuljak gdje smo stanovali. – Bilo kakva igra u kojoj se viče – rekao bi on majci – i ova dvojica su u sedmom nebu. – Moj mlađi brat sad se svijao pod naporima stomatološkog fakulteta, pošto je popustio (pred očevim jačim razlozima) i odbacio pomalo malodušan san o glumačkoj karijeri, a ja? – ja sam izgleda opet vikao.
Rekao sam. – Mislim da ću sada na autobus. Možda da ovaj put preskočimo park. Imali smo težak dan, a ja moram kući da se spremim za put u Quahsay.
– Nisi odgovorio na moje pitanje.
– Ne bih od toga imao nikakve koristi, tata. Sad bi najpametnije bilo da staviš priču ukovertu i pošalješ je natrag meni, i da pokušaš sve zaboraviti.
Prijedlog je kod oca izazvao tihi, zajedljivi smijeh.
– U redu – rekao sam oštro – onda nemoj zaboraviti.
– Smiri se – odgovorio mi je. – Prošetat ću s tobom do autobusa. Čekat ću s tobom.
– Ti bi se zaista morao vratiti kući. Postaje hladno.
– Sasvim mi je toplo – obavijestio me.
Šutke smo stajali na autobusnoj stanici.
– U nedjelju im se nikamo ne žuri – najzad je rekao.
– Možda bi trebalo da dođeš kući i večeraš. Autobus možeš uhvatiti ujutro čim ustaneš.
– Ujutro čim ustanem moram putovati u Quahsay.
– Oni ne mogu čekati?
– Ja ne mogu – rekao sam.
Zakoračio sam na ulicu da vidim dolazi li autobus.
– Nešto će te tamo pregaziti.
– Možda.
– Tako – rekao je on kad sam se najzad kad se meni prohtjelo vratio na pločnik. – Što ćeš sada s pričom? Poslati je nekom časopisu?
– Predugačka je za časopis. Vjerojatno je ni jedan časopis neće objaviti.
– O, objavit će je oni. Saturday Review te proslavio. To je bio divan članak, velika je to počast da u tvojim godinama budeš izabran.
– Pa, vidjet ćemo.
– Ne, ne. Pred tobom je otvoren put. Saturday Review nikad nije prodao toliko primjeraka u North Jerseyju kao kad je u njemu izašla tvoja slika. Zašto misliš da su danas svi navratili, Frieda i Dave, teta Tessie, Ptičica, Murray, Edelmani? Zato što su vidjeli tvoju sliku i ponose se tobom.
– Svi su mi to rekli.
– Čuj, Nathan, daj da ja kažem što mislim. Onda možeš ići, a možda ćeš tamo u umjetničkoj koloniji u miru i tišini razmisliti o onom što ti pokušavam objasniti. Kad bih znao da ćeš završiti kao nitko i ništa, ne bih sve to toliko uzimao srcu. Ali tebe uzimam ozbiljno – a i ti moraš uzimati ozbiljno sebe, i ono što radiš. Prestani gledati da li dolazi taj glupi autobus i slušaj me, molim te. Možeš uhvatiti sljedeći autobus! Nathan, ti više ne ideš u školu. Ti si stariji brat, sad si već odrastao i ja se prema tebi ponašam u skladu s tim.
– To znam. Ali to ne znači da se baš moramo u svemu slagati. To upravo to i znači.
– Ali iz svog dugogodišnjeg iskustva slučajno znam što će pomisliti običan svijet kad pročita ovakvu priču kao što je tvoja. A ti ne znaš. Ne možeš znati. Čitavog života bio si od toga zaštićen. Odrastao si ovdje, u ovoj četvrti, išao si u školu sa židovskom djecom. Kad smo odlazili na more, unajmljivali smo kuću s Edelmanima, i neprestano si bio među Židovima, čak i ljeti. Tvoji najbolji prijatelji iz Chicaga koje si vodio kući uvijek su bili židovski dečki. Nisi ti kriv što ne znaš što arijevci misle kad pročitaju ovako nešto. Ali ja ti mogu reći. Ne misle oni kako je to veliko umjetničko djelo. Nemaju oni pojma o umjetnosti. Možda ni ja nemam pojma o umjetnosti. Možda nitko iz naše obitelji o tome ništa ne zna, barem ne onako kao ti. Ali u tome je stvar. Ljudi ne čitaju umjetnost – čitaju o ljudima. I kao takve ih sude. A kako misliš da će suditi ljude u tvojoj priči, što misliš do kakvih će zaključaka doći? Jesi li o tome razmišljao?
– Da.
– I što si zaključio?
– Ah, pa ne mogu to reći jednom riječju, i to na ulici. Nisam napisao petnaest hiljada riječi zato da ih sada kažem jednom riječju.
– E, a ja mogu. I to baš na ulici. Zato što tu riječ znam. Pitam se je li tebi potpuno jasno kako malo ljubavi na ovom svijetu ima za Židove. Ne mislim u Njemačkoj, pod nacistima. Mislim među najobičnijim Amerikancima. Oni pristojni Smithovi, za koje inače i ti i ja mislimo da su potpuno bezopasni. Nathan, ona postoji. Garantiram ti da postoji. Znam da postoji. Vidio sam je, osjetio sam je, čak i kad je otvoreno ne pokazuju.
– Ali ja to ne niječem. Zašto je Sidney bacio onog seljačinu s broda...?
– Sidney – rekao je on bijesno – nikad nije bacio nikakvog seljačinu s broda. Sidney se samo razbacivao glupim izmišljotinama! Sidney je bio sitni prevarant kojem nije bilo stalo ni do koga i ni do čega na ovom svijetu osim do vlastite koristi!
– I koji je zaista postojao, tata – i nije bio ništa bolji nego što ga ja prikazujem!
– Bolji? Bio je gori! Ti nemaš pojma kako je bio pokvaren. Mogao bih ti o tom gadu pričati takve stvari da bi ti se kosa digla na glavi.
– Onda gdje smo? Ako je bio gori – ma čuj, ovo nikamo ne vodi. Molim te, pada mrak, počet će snijeg, idi kući. Pisat ću ti kad stignem. Ali o ovoj se temi nema više što reći. Jednostavno se ne slažemo i točka.
– U redu – rekao je odsječno – u redu! – Ali samo zato, znao sam, da me na časak„deakitivira”.
– Tata, idi kući, molim te.
– Neće te smetati ako čekam s tobom. Nije mi drago da ovdje sam čekaš.
– Mogu se sasvim dobro snaći i sam. To radim već godinama.
Nakon otprilike pet minuta ugledali smo nekoliko ulica niže nešto nalik na svjetla njujorškog autobusa.
– E pa onda – rekao sam – vraćam se za nekoliko mjeseci. Čut ćemo se... pisat ću...
– Nathan, tvoja priča, ako je gledaš kao arijevac, govori samo o jednoj jedincatoj stvari. Saslušaj me prije nego što odeš. To je priča o čifutima. O čifutima i njihovoj zaljubljenosti u novac. To je sve što će naši dragi kršćanski prijatelji vidjeti, kunem ti se. Nije to priča o Židovima koji postaju znanstvenici, profesori i pravnici niti o onome što takvi ljudi čine za druge. Nije ni o emigrantima poput Chaye koji su radili i štedjeli i žrtvovali se da sebi izbore pristojan život u Americi. Nije ni o krasnim mirnim danima i noćima koje si proveo u našem domu dok si rastao. Nije ni o dragim prijateljima koje si uvijek imao. Ne, to je priča o Essie i njenom čekiću, o Sidneyju i njegovim djevojčurama, i o onom Essinom šajseru i njegovim gadostima i napokon o tome kakav sam ja idiot bio kad sam ih molio da se ljudski nagode prije nego što cijelu obitelj odvuku pred goyisher suca.
– Nisam te prikazao kao idiota. Isuse, daleko od toga.
– Meni se činilo – rekao sam ljutito – da te nezgrapno hvalim, da ti pravo kažem.
– A tako? E, nije tako ispalo. Slušaj, sine, možda i jesam bio idiot kad sam se trudio das takvim ljudima razumno govorim. Ne smeta mi da se sa mnom malo sprdaš, to me ni najmanje ne brine. Svašta sam ja prošao u životu. Ali ono što ne mogu prihvatiti jest da ti ne shvaćaš – da ne želiš shvatiti. Ta priča nismo mi, i što je još gore, nisi čak ni ti. Ti si mio dječak. Budno te promatram čitavog dana. Promatram te čitavog života. Ti si dobar, drag i obziran mladić. Ti nisi čovjek koji piše ovakve priče i onda se pretvara da je to istina.
– Ali ja to jesam napisao. – Svjetla su se promijenila, autobus za New York krenuo je prema nama preko križanja – a on mi je bacio ruke oko vrata. Zbog toga sam postao još ratoborniji. – Ja jesam čovjek koji piše ovakve priče!
– Nisi – preklinjao me i pri tom me lagano tresao.
Ali ja sam skočio na autobus, a onda su se iza mene pneumatska vrata s tvrdim gumenim rubom zalupila uz mukli zvuk koji mi se činio pretjerano umjesnim, poput onih simbola koji se u prozi izostavljaju. Taj mi je zvuk odjednom prizvao u sjećanje mečeve za titulu u Laurel Gardens, gdje smo se jednom godišnje brat i ja kladili u svoje novčiće jedan protiv drugoga, naizmjence stavljajući novac na bijelog i obojenog boksača, dok je doktor Zuckerman mahao na pozdrav nekolicini poznanika u sportskoj gomili, među kojima jednom prilikom i Meyeru Ellensteinu, zubaru koji je postao prvi židovski gradonačelnik. Čuo sam srceparajući tupi udar koji slijedi nakon nokauta krošeom, kad ošamućeni teškaš pada na platneni pod. A kad sam pogledao kroz prozor da mahnem na pozdrav do proljeća, vidio sam svog malenog, elegantno odjevenog oca, koji se u čast mog posjeta dotjerao, u novom kaputu koji pristaje uz hlače boje kave i kariranu kapu s obodom, a nosio je, dakako, i iste one naočale srebrnih okvira i iste one podrezane brčiće za kojima sam posezao iz kolijevke; vidio sam svog zbunjenog oca gdje stoji sam na uličnom uglu dok pada mrak, pokraj parka koji nam je nekoć bio raj i čini mu se kako sam svojom neshvatljivom izdajom bezrazložno osramotio i izvrgao opasnosti i njega i sve Židove.
A to još nije bio kraj. On se toliko uznemirio da je nekoliko dana kasnije, unatoč majčinu savjetu, i nakon neugodnog telefonskog razgovora s mojim mlađim bratom koji ga je iz Ithace upozorio da se to meni neće svidjeti, odlučio da zatraži prijem kod suca Leopolda Waptera, koji je poslije Ellensteina i rabina Joachima Prinza bio valjda najcjenjeniji Židov u gradu.
Wapter se rodio u obitelji galicijskih Židova u slumovima tik do najgorih gradskih tvornica i pogona, desetak godina prije no što je moja obitelj 1900. stigla onamo iz Istočne Evrope. Otac se još sjećao kako ga je jedan od braće Wapter – mogao je to biti glavom budući pravnik – izbavio kad se banda irskih huligana odlučila zabaviti tako da baca u zrak sedmogodišnje Židovče. U djetinjstvu sam tu priču čuo u više navrata, obično kad bismo se provezli pokraj uređenih vrtova i kamene kuće s tornjićima u aveniji Clinton gdje je Wapter živio s kćerkom usidjelicom, jednom od prvih židovskih studentica na Vassaru koja je osvojila poštovanje kršćanskih profesora – i ženom, nasljednicom robnih kuća, zbog čijih je filantropskih djelatnosti njena obitelj bila na glasu među Židovima Essex Countyja jednako kao i u rodnom Charlestonu. Kako su Wapteri zauzimali mjesto prestiža i autoriteta vrlo slično onome koje je u našem kućanstvu dodijeljeno Predsjedniku i gospođi Roosevelt, dok sam bio mali često sam je zamišljao kako šeće uokolo odjevena poput matrone u šešire i haljine gospođe Roosevelt, i, neobično za Židovku, govori zastrašujućim anglificiranim tonom Prve dame. Mislio sam da ona ne može biti prava Židovka s obzirom na to da je iz Južne Caroline. A to je upravo i ona mislila o meni kad je pročitala moju priču.
Da bi došao do suca, otac je najprije morao zatražiti pomoć jednog rođaka na vrlo visokom položaju – odvjetnika koji je stanovao u otmjenom predgrađu i bivšeg pukovnika koji je nekoliko godina bio predsjednik hrama u Newarku što ga je pohađao i sudac. Rođak Teddy već mu je jednom pomogao da stupi u vezu sa sucem, onda kad je moj otac uvrtio sebi u glavu da ja moram biti jedan od pet mladaca za koje je Wapter svake godine pisao preporuke za prijem na fakultet, a te preporuke – govorilo se – još nikad nisu zakazale. Da bih se pojavio pred sucem Wapterom, morao sam usred bijela dana u plavom odijelu na autobus, a onda, kad sam izašao iz autobusa na Four Corners (naš Times Square), još prođi ulicom Market kroz gomile i činilo mi se da svi padaju u nesvijest kad me vide u mom jedinom svečanom odijelu u to doba dana. Razgovor se imao održati u sudu Essex Countyja, u njegovim „odajama”, a tu je riječ moja majka tokom proteklog tjedna toliko puta i s takvim poštovanjem izgovorila rođacima na telefonu da sam vjerojatno zbog toga morao sedam puta na zahod prije no što sam se najzad uspio zakopčati u plavo odijelo.
Teddy je telefonirao večer prije da mi da nekoliko savjeta kako da se ponašam. Otuda odijelo i očeve crne svilene čarape koje sam pričvrstio njegovim halterima, a i torba za spise s inicijalima, poklon za maturu koji do tada nisam vadio iz dubine ormara. U ulaštenoj torbi nosio sam deset tipkanih stranica o Balfourskoj deklaraciji koje sam napisao godinu dana ranije kao zadaću za Međunarodne odnose.
Smjesta sam se „javio” kao što su me podučili i ponudio sucu da mu pokažem sastavak. Na moje olakšanje, pokazalo se da su njegove odaje zapravo jedna soba, a ne deset – i to soba ništa veličajnija od direktorovog ureda u našoj školi. A suncem opaljeni, punački, veseli sudac nije imao ni grivu sijede kose, kako sam očekivao. I premda nije bio tako malen kao moj otac, ipak je bio dobrih trideset centimetara niži od Abrahama Lincolna pored čijeg smo kipa prošli na ulasku u sud. Zapravo je djelovao mnogo mlađe od mog rođenog zabrinutog oca, i ni upola tako ozbiljno. Slovio je za izvrsnog igrača golfa, i vjerojatno se spremao na partiju ili se vraćao s nje, tako sam kasnije u sebi opravdao njegove sportske čarape. Ali kad sam ih prvi put opazio – dok se zavalio u kožnati naslonjač da prelista moj sastavak – zgrozio sam se. Kao da je on nezreli molitelj koji nije vidio svijeta, a ja, s očevim halterima zategnutim poput podveza protiv krvarenja, ja sam sudac. – Mogu li to zadržati, Nathane? – upitao me listajući sa smiješkom moje stranice op. cita i ibida.

– Htio bih da to vidi i moja žena. – Onda je počelo ispitivanje. Večer prije pripremio sam se (kako mi je predložio Teddy) tako što sam pročitao Ustav Sjedinjenih Država, Deklaraciju Nezavisnosti i uvodnik newarških novina. Članove Trumanovog Kabineta i vođe većine i manjine u oba Doma Kongresa znao sam, dakako, već otprije napamet, ali ipak sam prije spavanja naglas ponovio sva imena zajedno s majkom, kako bih joj pomogao da se opusti.
Na sučeva pitanja dao sam sljedeće odgovore:
Novinar. Sveučilište u Chicagu. Emie Pyle. Jednog brata, mlađeg. Čitanje – i sportovi. Divovi u nacionalnoj ligi i Tigrovi u američkoj. Mel Ott i Hank Greenberg. Mali Abner. Thomas Wolfe. Kanada; Washington, D. C.; Rye, New York; New York City sam; Philadelphia; i obala Jerseyja. Ne, gospodine, nikad u Floridi.
Kad je sučeva sekretarica objavila imena petero židovskih mladića i djevojaka iz Newarka kojima će Wapter pomoći pri upisu na fakultet, jedno od njih bilo je i moje ime.
Suca više nikad nisam vidio, premda sam, da bih ugodio ocu, svom zaštitniku poslao pismo s čikaškog fakulteta za vrijeme orijentacionog tjedna na prvoj godini, i zahvalio mu za sve što je za mene učinio. Pismo koje sam primio od Waptera sedam godina kasnije, za vrijeme drugog tjedna mog boravka u Quahsayu, bilo mi je prva vijest da su se sastali da razgovaraju o „Višem obrazovanju”.


Dragi Nathane,
Kao što ti je zacijelo poznato, moje poznanstvo s tvojom cijenjenom obitelji traje još od početka stoljeća kad smo svi mi u ulici Prince bili pridošlice u novoj zemlji i borili se za svoje osnovne potrebe, društvena i građanska prava, i duhovno dostojanstvo. Pamtim te kao jednog od istaknutih maturanata u našem školskom sistemu u Newarku. Bilo mi je vrlo drago kad sam od tvoga oca čuo da si na fakultetu postizao isto tako dobar uspjeh kao i za čitavo vrijeme školovanja kod nas, i da si već počeo stjecati priznanja na polju kratkih priča. Budući da sucu nije ništa draže nego da od vremena do vremena bude u pravu, obradovalo me kad sam saznao da si i u velikom svijetu opravdao povjerenje koje sam ti ukazao dok si još bio gimnazijalac. Uvjeren sam da se tvoja obitelj i čitava zajednica mogu nadati velikim uspjesima s tvoje strane u vrlo bliskoj budućnosti.
Tvoj me otac, kojem je poznato moje zanimanje za razvoj naših istaknutih mladih ljudi, nedavno zamolio da odvojim nešto vremena od svojih sudačkih dužnosti i da ti iskreno napišem što mislim o jednoj od tvojih priča. Obavijestio me da ćeš uskoro ponuditi kratku priču pod naslovom „Više obrazovanje” vodećem nacionalnom časopisu, i zanimalo ga je mislim li ja da ta priča sadrži materijal pogodan za takvu publikaciju.
Tokom našeg podužeg i zanimljivog razgovora ovdje u mojim odajama, saopćio sam mu da je iz klasike poznato kako su u svim razdobljima i u svim zemljama umjetnici sebe uvijek držali izvan zakona društva u kojem žive. Velike umjetnike, kako nam otkriva povijest, bezbroj se puta okrutno proganjali preplašeni i neobrazovani ljudi koji ne shvaćaju da je umjetnik posebna individua koja čovječanstvu može pridonijeti nešto jedinstveno. Sokrata su držali neprijateljem naroda i kvariteljem mladeži. Norveški dramatičar i dobitnik Nobelove nagrade, Henrik Ibsen, morao je otići u izganstvo jer njegovi zemljaci nisu shvaćali duboko istinsku poruku njegovih velikih drama. Objasnio sam tvome ocu da ja osobno nikako ne bih želio biti povezan s netrpeljivošću koju su Grci pokazali prema Sokratu ili Norvežani prema Ibsenu. S druge strane, vjerujem da je poput svih ljudi i umjetnik odgovoran svojim bližnjima, društvu u kojem živi, i istini i pravdi. Postavit ću dakle kao mjerilo samo tu odgovornost i ništa drugo, i pokušat ću mu dati svoje mišljenje o tome je li tvoj posljednji književni pokušaj prikladan za objavljivanje u nacionalnom časopisu.
Prilažem upitnik o tvojoj priči koji smo zajednički priredili moja supruga i ja. Zato što se i gospođa Wapter razumije u literaturu i umjetnost – a i zato što mi se nije činilo pošteno da se oslonim isključivo na svoje čitanje – dopustio sam sebi slobodu da zatražim i njeno mišljenje. To su ozbiljna i teška pitanja, i gospođa Wapter i ja željeli bismo da im posvetiš samo sat vremena. Ne želimo da odgovaraš tako da bi nama ugodio – htjeli bismo da odgovoriš onako kako ti želiš. Ti si mlad čovjek koji mnogo obećava i svi se slažemo da imaš potencijalno veliki talent. Ali uz veliki talent ide i velika odgovornost, i obaveza prema onima koji su te potpomagali u ranim danima kako bi tvoj talent mogao uroditi plodom. Volio bih misliti da smo, ako i kada osvane dan kad tebe budu pozvali u Stockholm da primiš Nobelovu nagradu, i mi u malo pridonijeli da postaneš svjestan odgovornosti svog poziva.


Srdačno,

Leopold Wapter



P. S. Ako nisi još vidio brodvejsku predstavu Dnevnika Anne Frank, toplo ti preporučam da je odeš pogledati. Gospođa Wapter i ja bili smo na premijeri; žao nam je što Nathan Zuckerman nije bio s nama jer bi i njemu dobro činio taj nezaboravni doživljaj.


Wapterovi su mi priredili slijedeći popis pitanja:


DESET PITANJA ZA NATHANA ZUCKERMANA



1. Bi li napisao ovakvu priču da si živio u nacističkoj Njemačkoj tridesetih godina?
2. Vjeruješ li da Shakespeareov Shylock i Dickensov Fagin nisu bili ni od kakve koristi antisemitima?
3. Jesi li aktivan vjernik? Ako jesi, kako? Ako nisi, po čemu si kvalificiran da za nacionalne časopise pišeš o životu Židova?
4. Tvrdiš li da likovi u tvojoj priči predstavljaju realni presjek kroz različite vrste ljudi koji sačinjavaju tipičnu suvremenu židovsku zajednicu?
5. Zašto se u priči sa židovskom pozadinom pojavljuje opis tjelesne intimnosti između oženjenog Židova i neudate kršćanke? Zašto u priči sa židovskom pozadinom mora biti a) preljub; b) neprestana borba oko novca unutar obitelji; c) izopačeno ljudsko ponašanje općenito?
6. Po kojem je sustavu estetskih postavki jeftino vjerodostojnije od plemenitog, a ljigavo istinitije od sublimnog?
7. Koja je crta tvog karaktera razlogom da toliko ružnog u životu povezuješ sa Židovima?
8. Možeš li objasniti zašto nigdje u tvojoj priči, u kojoj se pojavljuje i rabin, nema veličanstvenih govora kakvima su Stephen S. Wise, Abba Hillel Silver i Zvi Masliansky umjeli potresti i ganuti slušatelje?
9. Osim što će tebi osobno donijeti financijske koristi, kako će objavljivanje tvoje priče u nacionalnom časopisu po tvom mišljenju poslužiti a) tvojoj obitelji; b) tvojoj zajednici; c) židovskoj religiji; d) blagostanju židovskog naroda?
10. Možeš li iskreno ustvrditi da u tvojoj priči nema ničega što bi razgalilo srce jednog Juliusa Streichera ili Josepha Goebbelsa?


Tri tjedna nakon što sam primio pismo suca Waptera i njegove žene, i samo nekoliko dana prije posjeta Lonoffu, oko podne me u radu prekinula sekretarica Kolonije. Došla je do moje kućice u kaputu, ispričavajući mi se što me uznemiruje, ali imam međugradski poziv za koji osoba s druge strane žice kaže da je hitan.
Kad je majka začula moj glas, počela je plakati. – Znam da nije u redu što te ometam rekao je – ali ne mogu više izdržati. Ne mogu ovo podnositi još jednu noć. Ne mogu više izdržati više ni jedan ručak.
– Što je? Što se dogodilo?
– Nathane, jesi li ti primio pismo suca Waptera ili nisi?
– O, da, primio sam ga.
– Ali – bila je zapanjena – pa zašto mu onda nisi odgovorio?
– Nije smio tu priču nositi Wapteru, mama.
– O, srce, možda nije smio, ali već ju je odnio. Zato što zna koliko ti poštuješ suca...
– Ja uopće ne poznajem suca.
– To nije istina. On je toliko za tebe učinio kad si se spremao na fakultet. Pružio ti je takvu podršku. Pokazalo se da u svojoj arhivi još ima sastavak o Balfourskoj deklaraciji koji si napisao u gimnaziji. Njegova sekretarica izvadila je registrator i tamo je bio sastavak. Tamo u njegovim odajama, tata ga je vidio. Zašto se nisi udostojio da mu odgovoriš... Tata je izvan sebe. Ne može to vjerovati.
– Morat će.
– Ali on je samo htio da sebi ne naudiš. To znaš i sam.
– Mislio sam kako vas brine da je ne naudim Židovima.
– Molim te, dušo, meni za ljubav, zašto ne odgovoriš sucu Wapteru? Zašto mu ne posvetiš taj jedan sat koji traži? Sigurno imaš sat vremena da napišeš pismo. Jer ne možeš s dvadeset tri godine ignorirati takvog čovjeka. Ne možeš u dvadeset trećoj godini stvarati sebi neprijatelje od ljudi koje svi vole i poštuju, pa čak i arijevci.
– To kaže otac?
– Tako nešto, Nathane. Prošlo je tri tjedna.
– A kako on uopće zna da ja nisam odgovorio na pismo?
– Od Teddyja. Ti se nisi javljao, pa je napokon telefonirao njemu. Možeš to zamisliti. Teddy se pjenio od bijesa. On nije navikao na takav postupak. Najzad, i on ti je izašao u susret kad si se htio upisati na fakultet.
– Mama, strašno mi je što ovo moram reći, ali možda je sučevo čuveno pismo, zbog kojeg smo mu svi zajedno lizali dupe, isto toliko utjecalo na Sveučilište Chicago kao i pismo o mojim kvalifikacijama od Rockyja Graziana.
– O, Nathane, gdje ti je poniznost, gdje ti je skromnost? Kamo je nestala tvoja pristojnost?
– Gdje je tati mozak?
– On te samo hoće spasiti.
– Od čega?
– Od pogrešaka.
– Prekasno, mama. Nisi pročitala Deset pitanja za Nathana Zuckermana?
– Jesam, dušo. Poslao nam je kopiju, i kopiju pisma.
– Velika trojka! Streicher, Goebbels i tvoj sin! Gdje je sucu poniznost? Gdje je njemu skromnost?
– On je samo htio reći da ono što se dogodilo Židovima...
– U Evropi, ne u Newarku! Mi nismo jadnici iz Belsena! Nismo mi žrtve tog zločina!
– Ali mogli bismo biti, i bili bismo na njihovom mjestu. Nathan, nasilje nije ništa novo za Židove, to znaš!
– Mama, ako hoćeš vidjeti kako se vrši fizičko nasilje nad Židovima Newarka, idi u ordinaciju za plastičnu kirurgiju gdje djevojke operiraju noseve. Tamo teče židovska krv Essex Countyja, tamo padaju udarci – batom! Udarci njihovim kostima, i njihovom ponosu!
– Molim te, nemoj vikati na mene. Ja se ne snalazim u svemu tome, zato i zovem. Sudac Wapter nije htio reći da si ti Goebbels. Bože oslobodi. Samo je još bio u šoku nakon čitanja tvoje priče. Svi smo bili šokirani, to valjda možeš shvatiti.
– Oh, možda se sve vas može malo prelako šokirati. Židovi su navikli na jače šokove od onih koje ja mogu nanijeti s pričom u kojoj je glavni negativac Sidney. Ili Essin čekić, ili Essin advokat. Ti to znaš i sama. Maloprije si to i rekla.
– Oh, dušo, pa onda to reci sucu. To mu reci, ovako kako si rekao meni, i sve će biti u redu. Otac će biti sretan. Napiši mu bilo što. Ti pišeš tako divna pisma. Kad je baka bila na samrti, napisao si joj pismo koje je bilo kao pjesma. Kao... kao da slušaš francuski, tako je krasno bilo, ono što si napisao o Balfourskoj deklaraciji tako je lijepo, a bilo ti je samo petnaest godina. Sudac je vratio taj sastavak tati i rekao da se još sjeća kako ga se dojmio. Nije on protiv tebe, Nathane. Ali ako se budeš inatio i ponašao se bez rešpekta, bit će protiv tebe. I Teddy, a on ti može mnogo pomoći.
– Što god ja napisao Wepteru, to ga neće uvjeriti ni u što. Ni njega ni njegovu ženu.
– Mogao bi mu pisati da si otišao pogledati Dnevnik Anne Frank. Učini barem to.
– Nisam gledao predstavu. Čitao sam knjigu. Svi su čitali tu knjigu.
– Ali sviđala ti se, je li?
– Nije to posrijedi. Kako ti se može ne sviđati ta knjiga? Mama, neću blebetati otrcane fraze da ugodim odraslima!
– Ali ako kažeš da si čitao knjigu, i da ti se svidjela... Jer Teddy je rekao tati... je li to istina, Nathane?... Kako se njemu čini da ti zapravo ne voliš Židove.
– Ne, Teddy je nešto pomiješao. Ja zapravo ne volim njega.
– Oh, dušo, ne pravi se pametan. Nemoj da opet zadnja mora biti tvoja, molim te. Samo mi odgovori, tako sam zbunjena usred svega toga. Nathane, reci mi nešto.
– Što?
– Samo ponavljam što je Teddy rekao. Dušo...
– Što je, mama?
– Jesi ti zaista antisemit?
– Prepuštam to tebi. Što ti misliš?
– Ja? Nikad nisam čula za tako nešto. Ali Teddy...
– Znam, on je završio fakultet i živi u stanu s tapisonom u Millburnu. Ali i među njima ima velikih budala.
– Nathan!
– Žao mi je, ali to je moje mišljenje.
– Ah, ja zaista više ne znam – sve to zbog te priče! Molim te, ako već nećeš učiniti ništa od onoga što tražim, barem telefoniraj ocu. On već puna tri tjedna čeka da se nešto dogodi. A tvoj otac je čovjek od akcije, on ne zna čekati. Dušo, telefoniraj mu u ured. Sada. Zbog mene.
– Ne.
– Molim te.
– Ne.
– Ne mogu vjerovati da si to ti.
– To jesam ja!
– A očeva ljubav, što je s njom?
– Ja sam sâm!


Te noći u Lonoffovoj radnoj sobi počinjao sam pismo za pismom da sve rastumačim ocu, ali svaki put kad bih stigao do toga da ponovim pohvale E. I. Lonoffa mojem radu, razderao bih papir u bijesu. Ne dugujem nikakvih objašnjenja, a on ionako neće prihvatiti ova koja mu nudim, čak i da ih razumije. Činjenica da mi glas počinje iza koljena i diže mi se iznad glave neće mi ni najmanje pomoći da se prestane ljutiti na to što sam izlajao sve o tim gadovima iz naše obitelji koji se ne tiču nikoga do nas samih. A ne vrijedi ni da mu dokazujem kako Essie koja vitla čekićem u mojoj priči ima daleko veće značenje od pukog izvora nelagode; ništa od toga neće drugi ljudi vidjeti u ženi koja se tako ponašala, a zatim se na sudu izražavala kao muškarac u barskoj tučnjavi. A ni obilazak voštanih figura mog književnog muzeja – od Babeljevih gangstera iz Odese do Abravanelovih svjetskih ljudi iz Los Angelesa – neće mu dokazati da sam preuzeo odgovornost koju mi je dao njegov heroj, sudac. Odesa? Zašto ne Mars? On govori o tome što će reći ljudi iz North Jerseyja kad pročitaju priču, a mi smo slučajno iz North Jerseyja. On govori o goyim koji na nas već gledaju s dovoljno nezasluženog prezira i koji će biti presretni da nas sve okrste čifutima, jer sad čitav svijet može kod mene čitati o Židovima koji se svade zbog novca. Ja nisam smio biti taj koji širi glasine da se takvo što uopće može dogoditi. To je gore od cinkarenja – to je kolaboracija.
Oh, ovo je besmisleno, mislio sam, kakav idiotizam – i poderao sam još jedno napola dovršeno pismo u svoju obranu. Odnosi među nama rapidno su deteriorirali – čim je on odnio Wapteru moju priču, a ja sam odbio da se opravdavam pred starijima – i tako je moralo biti, prije ili kasnije. Nisu li Joycea, Flauberta i Thomasa Wolfea, romantičnog genija moje školske lektire, optužili zbog nelojalnosti, izdaje ili nemorala oni koji su se našli oklevetani njihovim djelima? Kao što čak i sudac zna, književna povijest dijelom govori o tome kako su pisci izazvali gnjev sunarodnjaka, obitelji i prijatelja. Naravno, naš sukob nije još poprimio patinu književne povijesti, ali ipak, rekao sam samom sebi, pisac nije pisac ako nema snage da se suoči s tim nerješivim problemom i onda nastavi dalje.
Ali što je sa sinovima? Ne kori me zbog moje bezobzirnosti ni Flaubertov ni Joyceov otac – već moj rođeni. I ne predbacuje mi što sam ocrnio i u lošem svjetlu predstavio Irce, već Židove. Od kojih sam ja jedan. Kojih je, samo kojih pet tisuća dana ranije, bilo nekoliko milijuna više nego sad.
A opet, što sam se više trudio da mu rastumačim svoje motive, to sam se više ljutio na njega. Ti si sam sebe ponizio – sad živi s tim, moralizatorska budalo! Wapter, ta praznoglava jezičava baba! Taj kretenski stup! I bogobojazna ljepotica i njena ljubav za umjetnost! Teška je deset milijima, a mene podbada zbog „financijske koristi”! I povrh svega Abba Hillel Silver! O, nemojte na mene razmetnoga trošiti riječi o veličini rabija Silvera, gospođo, recite to mom pokojnom rođaku Sidneyju i njegovim prijateljima u Mafiji – citirajte im riječi Zvija Maslianskog, kao što ih ponavljate u klubu na osamnaestoj rupi u golfu!
Oko jedanaest začuo sam kako gradska ralica čisti neasfaltirani put iza jabučnjaka. Kasnije je stigao kamion s ralom pričvršćenim za prednji kraj i sav snijeg što je pao te večeri sabio u voćnjak preko snijega prošlih trideset večeri. Mali Renault stigao je posljednji oko pola sata kasnije, te polagano kliznuo u zavoj s jednim svjetlom upaljenim, a drugim prigušenim, i s polumrtvim brisačima.
Čim sam začuo njen auto, pogasio sam sva svjetla i otpuzao na koljenima do prozora da bih je gledao dok se približava kući. Jer nisam ja ostao budan jednostavno zato što nisam mogao zaboraviti negodovanje svog oca ili zdravicu E. I. Lonoffa – osim toga, nisam imao ni najmanju namjeru da budem u nesvjesnom stanju kad se čarobna tajanstvena kućna gošća (još privlačnija, dakako, ako je zamislim kao erotsku suparnicu Hope) vrati da se presvuče u spavaćicu na katu iznad mene. Što mogu s tim početi, nisam imao pojma. Ipak, bolje da budem budan i neodjeven u jednom krevetu dok je ona budna i gotovo razodjevena u drugom, nego ništa. To je početak.
Ali, kako se moglo i predvidjeti, bilo je gore nego ništa, i početak malo toga novoga. Svjetiljka na snijegom zasutom stupu između kuće i garaže utrnula se, a onda sam, klečeći pokraj radne sobe, začuo kako ona ulazi u kuću. Prošla je predsobljem i krenula sagom prekrivenim stepenicama – i nisam je više ni čuo ni vidio, sve do jedno sat kasnije kad mi se pružila izuzetna prilika da slušam još jedno zapanjujuće predavanje, ovaj put iz večernjeg tečaja za odrasle na Lonoffovoj umjetničkoj školi. Ostatak onoga radi čega sam bdio, morao sam, naravno, sam zamisliti. Ali to je daleko lakše nego izmišljati za pisaćim strojem. Za takvu vrstu izmišljanja čovjek ne mora imati objavljenu fotografiju u Saturday Revieiv. Ne mora čak znati ni abecedu. Dovoljno je da je čovjek mlad, pa da postigne fantastičan uspjeh. Ne mora čak ni biti mlad. Ne mora biti ništa.
Vrli čitaoče, misliš li da su sve životinje tužne nakon seksualnog odnosa, pokušaj masturbirati na kauču u radnoj sobi E. I. Lonoffa da vidiš kako ćeš se poslije osjećati. Da se iskupim za svoju duševnu bijedu, smjesta sam se bacio u visoke vode i uzeo s Lonoffove police zbirku priča Henryja Jamesa u kojoj je i priča Srednje godine, izvor jednog od dva citata pričvršćenih na zidnu ploču. I na istom mjestu gdje sam sebi priuštio vrlo nedžejmsovsko odstupanje od pravila ponašanja, pročitao sam priču dva puta zaredom, da otkrijem što više mogu o dvojbi koja je piščeva strast, o strasti koja mu je zadatak, i o ludilu od svih stvari – umjetnosti.
Dencombe, romanopisac „koji je bio na glasu”, oporavlja se od iscrpljujuće bolesti u engleskom lječilištu kad od izdavača stiže primjerak njegove najnovije knjige, Srednje godine. Sam na klupi što gleda prema moru, Dencombe nevoljko otvara knjigu – i u njoj otkriva umjetničko savršenstvo koje mu je uvijek izmicalo. Njegov je genij procvao, međutim, to se zbilo upravo u trenutku kad on više nema snage da razvije „konačni stil... u kojem će biti skupljeno njegovo istinsko bogatstvo”. Za to bi mu bio potreban novi život, a sve upućuje na to da se i prvi bliži kraju.
Dok je sa strahom razmišljao o koncu života, Dencombeu se na klupi pridružuje razgovorljivi mladi neznanac koji u ruci ima primjerak Srednjih godina. On sa žarom govori o Dencombeovu dostignuću blagom gospodinu koji, kako je otkrio, također čita novi roman. Obožavatelj – „najveći obožavatelj... kojim se po svoj prilici mogao pohvaliti” – jest doktor Hugh, liječnik bogate, ekscentrične engleske kontese koja je u hotelu, kao i Dencombe, da se oporavi od ozbiljne bolesti. Ponesen žarom za Srednje godine, doktor Hugh otvara knjigu da naglas pročita osobiti lijep dio: ali zabunom uzima Dencombeov primjerak i primjećuje da je tiskani tekst na desetak mjesta ispravljen olovkom. U to anonimni, boležljivi pisac, na rubu toga da bude otkriven – „strastveni ispravljač” koji nikad ne može postići konačni oblik osjeća kako ga obuzima slabost i gubi svijest.
U danima koji slijede Dencombe se, prikovan uz postelju, nada kako će mu pažljivi mladi liječnik čudotvorno pripraviti neki lijek koji će mu povratiti snagu. Međutim, kad doznaje da kontesa namjerava ostaviti doktora Hugha bez zamamnog nasljedstva ako je i dalje bude zanemarivao zbog njega, Dencombe nagovara doktora Hugha da pođe s njom u London. Ali doktor Hugh ne može nadjačati svoje strastveno obožavanje, i kad je najzad poslušao Dencombeov savjet i žuri za poslodavkom, već je kasno: pretrpio je „strahovitu povredu” sa za koju se Dencombe osjeća krivim; kontesa je umrla jer joj se bolest opet pogoršala zbog ljubomore, a mladom liječniku nije ostavila ni penija. Doktor Hugh, koji se s njenog groba vraća umirućoj duši koju obožava, kaže – Morao sam izabrati.
– Izabrali ste da se odreknete bogatstva?
– Izabrao sam da prihvatim posljedice svoje zaluđenosti, ma kakve bile – nasmiješi sedoktor Hugh. Zatim, još veći kompliment: – Nek vrag nosi bogatstvo! Vi ste sami krivi što ne mogu nikako zaboraviti vaše stvari!


U Lonoffovoj knjizi riječi „veći kompliment” bile su potcrtane tankom, crnom linijom. Slovima tako sitnim da su bila gotovo nečitka, pisac je pokraj toga zabilježio vlastiti šaljivi kompliment: – I sami ste krivi ako mogu.
Otuda pa sve do posljednje stranice koja opisuje Dencombeovu smrt, Lonoff je na obje margine povukao tri okomite crte. Tu nije bilo ničeg smiješnog. Šest kirurški preciznih crnih linija kao da je oponašao slijed dubokih dojmova što ih je Jamesova zakučasta pripovijest o dvojbenom čarobnjaštvu pisca utisnula u Lonoffov neobmanuti mozak.
Kad Dencombe saznaje za posljedice zaluđenosti mladog čovjeka – posljedice koje su tako nespojive s njegovim plemenitim uvjerenjima da, kad shvati kakvu je ulogu odigrao u svemu tome, Dencombe ispušta „dugi, zaprepašteni jecaj” – leži „satima, danima... nepokretan i odsutan”.

Napokon je dao znak doktoru Hughu da sluša i, kad je ovaj kleknuo pokraj jastuka, pozvao ga je da se sasvim približi. – Zbog vas sam počeo misliti da je sve to obmana.
– Vaša slava nije, dragi prijatelju – promucao je mladi čovjek.
– Moja slava nije – koliko je ima! To jest slava – da te iskušaju, da postigneš ono malosvoje kvalitete i da baciš svoje slabe čini. Cilj ti je postići da nekome bude stalo. Vi ste slučajno ludi, dakako, ali to ne utječe na zakon.
– Vi ste postigli veliki uspjeh! – reče doktor Hugh unoseći u svoj mladi glas zvonjavu svadbenih zvona. Dencombe je ležao razmišljajući o ovome; zatim je prikupio snagu da još jednom progovori. – Druga prilika – to je obmana. Nikad se nije pružala više od jedne. Radimo u tami, činimo što možemo – dajemo što imamo. Naša nam je dvojba strast, a strast nam je zadatak. Ostatak je ludilo umjetnosti.
– Ako ste dvojili, ako ste očajavali, onda ste „učinili” što ste mogli – domišljato je dokazivao posjetitelj.
– Pa nešto smo ipak učinili – popustio je Dencombe.
– Nešto je sve. To je ono što je moguće. To ste vi!
– Tješitelj – uzdahnuo je jadni Dencombe ironično.
– Ali to je istina – bio je uporan prijatelj.
– To je istina. Frustracija se ne računa.
– Frustracija je samo život – reče doktor Hugh.
– Da, to je ono što prolazi. – Jadni Dencombe govorio je jedva čujno, ali tim riječima obilježio je istinski kraj svoje prve i jedine prilike.
Čim sam začuo prigušene glasove koji su mi dopirali iznad glave, popeo sam se na krevet – prst sam još uvijek držao na mjestu gdje sam stao u knjizi – i uspravio se u punoj visini kako bih mogao razabrati što to tamo gore govore i tko je posrijedi. Kad to nije pomoglo, palo mi je na pamet da se popnem na Lonoffov radni stol; bio je tridesetak centimetara viši od kreveta, tako da bi mi uho bilo na vrlo maloj udaljenosti od niskog stropa prostorije. Ali ako padnem, ako i za milimetar promijenim položaj njegovih papira, ako nekim čudom ostavim otiske stopala – ne, ne mogu riskirati i ne bih uopće smio o tome misliti. Već sam otišao dovoljno daleko kad sam prisvojio ugao stola da na njemu sastavljam svojih pet-šest nedovršenih pisama kući. Moj osjećaj za dolično ponašanje, a da i ne spominjemo piščevo ljubazno gostoprimstvo, nalagao mi je da se uzdržim od tako odvratnih, djetinjastih postupaka.
Ali u međuvremenu već sam se popeo na stol.
Neka je žena plakala. Koja žena, zbog čega, tko je tješi – ili je uzrok njenim suzama? Još da se popnem malko više i možda ću saznati. Debeli bi rječnik odlično poslužio svrsi, ali Lonoffov Webster bio je dolje na polici za omašne priručnike u ravnini sa stolicom, i jedini način da pod pritiskom situacije dobijem nekoliko centimetara bio je da, kleknuvši, između svojih nogu i stola umetnem zbirku priča Henryja Jamesa.
Ah, neslućene posljedice, nepredvidljive koristi umjetnosti! Dencombe bi shvatio.
James bi shvatio. Ali Lonoff? Pazi da ne padneš.
– Sad se ponašaš razumno. – To je govorio Lonoff.
– Morala si se na svoje oči uvjeriti, i sad si se uvjerila.
Mukli udar točno iznad moje glave. Netko se stropoštao u stolicu. Umorni pisac? Je li sad u kućnom ogrtaču, ili još u odijelu, kravati i ulaštenim cipelama?
Onda sam začuo Amy Bellette. A što ona ima na sebi u ovo doba? – Ništa ja ne znam; samo je sve još gore u oba slučaja. Naravno da ne mogu živjeti ovdje, ali ne mogu više živjeti ni tamo. Ne mogu nigdje živjeti. Ne mogu živjeti.
– Tiše malo. Njoj je za danas dosta. Neka se odmara sad kad je napokon zaspala.
– Ona svima upropaštava život.
– Ne optužuj je za ono što zamjeraš meni. Ja sam taj koji ovdje kaže ne. A sad ti pođi spavati.
– Ne mogu. Neću. Možemo pričati.
– Već smo pričali.
Tišina. Možda oni na koljenima kroz stari drveni pod prisluškuju mene? Onda su već odavno čuli bubnjanje mog srca.
Opruge kreveta! Lonoff liježe u krevet pokraj nje!
Ali čuo sam kako Amy izlazi iz kreveta, a ne kako Lonoff liježe. Njene su noge lagano prešle preko poda tek nekoliko centimetara od mojih usana.
– Volim te. Toliko te volim, Ta-ta. Nitko nije kao ti.
– Ti si dobra curica.
– Pusti da ti sjednem u krilo. Samo me malo drži i sve će biti u redu.
– Sad je sve u redu. S tobom je na kraju uvijek sve u redu. Ti uvijek preživiš.
– Ne, ja sam najjači slabić na svijetu. Oh, pričaj mi priču. Pjevaj mi. Oponašaj velikog Durantea, zbilja mi je to večeras potrebno...
U početku je zvučalo kao da netko kašlje. Ali onda sam razabrao, da, on joj pjeva, vrlo tiho, u maniri Jimmyja Durantea – „Tako ja njemu, i tako on meni” – uhvatio sam samo taj jedan stih, ali to mi je bilo dovoljno da se sjetim čitave pjesme i Durantea kako pjeva na radiju, svojim slavnim frajerskim glasom, tim grubim, ganutljivo prostodušnim stilom što ga je čuveni pisac sad oponašao iznad mene.
– Još – rekla je Amy.
Sjedi li mu ona sada u krilu? Amy u spavaćici, a Lonoff u odijelu?
– Hajde na spavanje – rekao joj je.
– Još. Pjevaj „Mogu ja bez Broadwaya”.
– „O znam dobro, mogu ja bez Broadwaya... ali... može li Broadway bez meneeeeee...”
– Oh, Manny, mogli bismo biti tako sretni... u Firenci, najdraži, ne bismo se više morali skrivati.
– Ne skrivamo se. Nikad se nismo skrivali.
– Ne, ne kad je ovako. Ali inače je sve tako lažno i pogrešno i pusto. Mogli bismo biti tako sretni zajedno. Ja tamo ne bih bila tvoja curica. Samo dok se igramo, onda bih, a inače bih ti bila žena.
– Bili bismo ono što smo uvijek bili. Prestani sanjati.
– Ne, nije tako. Bez nje...
– Želiš li leš na savjesti? Ona bi umrla za godinu dana.
– Ali već imam jedan leš na savjesti. – Pod je zaškripao tamo gdje su se odjednom spustile njene noge. Znači, ona mu je zaista sjedila u krilu! – Gledaj!
– Pokrij se.
– Svoj leš.
Šuškanje po daskama poda. Teški Lonoffov korak koji izlazi.
– Laku noć.
– Pogledaj ga.
– Melodrama, Amy. Pokrij se.
– Više voliš tragediju?
– Ne prepuštaj se. Nisi uvjerljiva. Odluči da nećeš gubiti kontrolu i onda je nemoj gubiti.
– Ali ja ću poludjeti! Ne mogu živjeti bez tebe! Ne znam kako. O, zašto nisam prihvatila ovaj posao i preselila se natrag ovamo! Pa nek ona ide k vragu!
– Ispravno si postupila. Ti znaš što moraš činiti.
– Da, uvijek se odreći svega!
– Svega iz snova, točno.
– O, Manny, da li bi ti bilo tako strašno da mi poljubiš grudi? Je li i to iz sna? Ako to učiniš, bi li to prouzročilo nečiju smrt?
– Pokrij se.
– Ta-ta, molim te.
Ali onda sam čuo kako Lonoffove krpene papuče – da, nije u odijelu, već je obučen za krevet – tapkaju po hodniku na katu. Spuznuo sam s radnog stola što sam mogao nečujnije i na prstima se došuljao do kreveta gdje sam se strovalio iscrpljen od pukog fizičkog napora koji sam uložio u akrobatsko prisluškivanje. Moje čuđenje nad onim što sam čuo, stid što sam neoprostivo iznevjerio njegovo povjerenje, olakšanje što me nisu uhvatili – sve to zapravo nije bilo ništa prema frustraciji koju sam uskoro počeo osjećati zbog svoje slabašne mašte, i budućnosti kakvu mi ona obećava. Ta-ta, Firenca, veliki Durante; njeno djetinjasto ponašanje i požuda, njegovo suludo, herojsko suzdržavanje – Oh, da sam barem mogao zamisliti scenu koju sam prisluškivao! Kad bih barem mogao izmišljati onako preuzetno kao pravi život! Kad bih jednog dana mogao bar približno doseći originalnost i uzbudljivost zbiljskog događanja! Ali ako ikad uspijem što će tek onda oni o meni misliti, moj otac i njegov sudac? Kako će to podnijeti moji stariji? A ako to ne budu mogli podnijeti, ako udarac njihovim osjećajima bude napokon odviše bolan, kako ću ja podnijeti da me mrze, ponižavaju i odreknu me se?

3. Femme fatale


AMY JE tek prije godinu dana Lonoffu ispričala čitavu priču. Jedne noći telefonirala mu je iz hotela Biltmore u New Yorku u histeričnom plaču; koliko je mogao shvatiti, tog jutra doputovala je vlakom iz Bostona na jutarnju predstavu i namjeravala se iste večeri vlakom vratiti kući. Umjesto toga, čim je izašla iz kazališta, uzela je sobu u hotelu i do sada nije izašla.
U ponoć, baš kad je završio s večernjim čitanjem, i već pripravan za spavanje, Lonoff je sjeo u auto i odvezao se prema jugu. U četiri je stigao u grad, u šest mu je rekla da je u New York došla da vidi dramatizaciju dnevnika Anne Frank, ali već je bilo gotovo podne kad mu je uspjela iole suvislo objasniti u kakvoj je ona vezi s novom brodvejskom predstavom.
– Nije posrijedi drama; gledala bih je bez ikakvih problema da sam bila sama. Posrijedi su ljudi koji su bili u gledalištu zajedno sa mnom. Pred kazalište su neprestano pristizali automobili puni žena, žena u krznenim kaputima, sa skupim cipelama i torbicama. Mislila sam, to nije za mene. Sve mogu podnijeti, i plakate, i fotografije, i reklame. Ali plašile su me žene, i njihove obitelji, njihova djeca i kuće. Idi u kino, rekla sam sama sebi, idi umjesto toga u muzej. Ali sam ipak pokazala kartu, ušla sam zajedno s njima, i naravno, to se dogodilo. Moralo se dogoditi. Takve se stvari tamo događaju. Žene su plakale. Svi oko mene bili su u suzama. A onda je na kraju predstave žena u redu iza mene vrisnula – O, ne. – Zato sam dojurila ovamo. Htjela sam sobu s telefonom u kojoj mogu ostati dok ne pronađem oca. Ali kad sam najzad dospjela ovamo, samo sam sjedila u kupaonici i mislila, kad bi on znao, kad bih mu rekla, onda bi na kraju svake predstave morali izaći na pozornicu i objaviti – Ali ona je zapravo živa. Ne morate brinuti, preživjela je, sada ima dvadeset šest godina i dobro joj je. – Ja bih mu rekla: – To mora ostati naša tajna, nitko osim tebe ne smije nikad saznati. Ali što ako ga otkriju? Što ako nas oboje otkriju? Nisam mu mogla telefonirati, Manny. I znala sam da ne mogu još dok sam čula kako ona žena vrišti – O, ne. – Tad sam shvatila ono što je od početka bila istina: nikad ga više neću vidjeti. Moram biti mrtva za sve.
Amy je ležala na izgužvanom krevetu čvrsto umotana u pokrivač, dok je Lonoff šutke slušao sjedeći na stolici kraj prozora. Kad je ušao u nezaključanu sobu, našao ju je kako sjedi u praznoj kadi, još uvijek u svečanoj haljini i najboljem kaputu: u kaputu zato što nije prestajala drhtati, u kadi zato što je najudaljenija od prozora, koji je dvadeset katova iznad ulice.
– Ti sigurno misliš kako je to jadno. Kakva šala – rekla je ona. -
– Šala? Tko se s kim šali? Ne vidim u čemu je šala.
– Ovo što ja tebi pričam.
– Još ne shvaćam.
– Zato što to podsjeća na neku tvoju priču. Priča E. I. Lonoffa s naslovom... oh, ti bi već znao kako da je nazoveš. Ti bi to znao ispričati na tri stranice. Djevojka bez igdje ikoga dolazi iz Evrope, sjedi na profesorovim predavanjima i ponaša se bistro, sluša njegove ploče, svira klavir njegove kćeri, praktički odraste u njegovoj kući a potom jednog dana, kad je od zapuštene djevojčice već postala samostalna žena, jednog lijepog dana u hotelu Biltmore ona mu nonšalantno priopći... Ustao je sa stolice i sjeo pokraj nje na krevet dok je ona ponovo proživljavala živčani slom. – Da – rekao je – posve nonšalantno.
– Manny, ja nisam luda, nisam otkačila, nisam neka ženska koja pokušava privući pažnju na sebe tako da oponaša tvoju umjetnost! Moraš mi vjerovati!
– Draga moja prijateljice – odgovorio joj je obgrlivši je i ljuljao ju je poput djeteta ako je tome zaista tako...
– Oh, Ta-ta, na žalost jest.
– No, onda si ti ostavila moju jadnu umjetnost daleko iza sebe.


To je priča koju je Amy ispričala ujutro nakon što je posve sama otišla u kazalište Cort da sjedne među rasplakanu i neutješnu publiku na čuvenoj njujorškoj predstavi Dnevnika Anne Frank. To je priča u koju je mlada žena od dvadeset šest godina, upečatljivog lica, privlačnog naglaska, izvrsnog proznog stila i, prema Lonoffu, strpljenja jednog Lonoffa, očekivala od njega da povjeruje.
Nakon rata postala je Amy Bellette. Nije uzela novo ime da prikrije svoj identitet – za to još nije bilo potrebe – već, kako joj se u to vrijeme činilo, da zaboravi svoj život. Tjednima je ležala u komi, najprije u prljavim barakama zajedno s drugim bolesnim i izgladnjelim logorašima, a zatim u užasnoj tobožnjoj „bolnici”. SS-ovci su skupili dvanaestoro djece koja su umirala i smjestili ih pod pokrivače u sobu sa dvanaest kreveta kako bi savezničkoj armiji što se bližila Belsenu pokazali pogodnosti života u koncentracionom logoru. Onu djecu koja su još bila na životu kad su Britanci stigli, premjestili su u vojnu bolnicu. Tu je najzad došla k svijesti. Katkad je shvaćala manje, a katkad više nego što su joj bolničarke objašnjavale, ali nije htjela govoriti. Umjesto toga, pokušala je bez urlika i halucinacija nekako shvatiti da je negdje u Njemačkoj, da još nema punih šesnaest godina, i da je njena obitelj izginula. To su bile činjenice; sad ih treba shvatiti. bɹo˙pɐoןuʍopuɐʞןɐq
„Mala ljepotica”, zvale su bolničarke šutljivu, tamnu, izmučenu djevojčicu, i tako je, jednog jutra, kad je odlučila da progovori, rekla da joj je prezime Bellette. Ime Amy uzela je iz američke knjige nad kojom je ronila suze kao dijete, Ženice. Za svoje dugotrajne šutnje odlučila je da odrastanje dovrši u Americi jer u Amsterdamu više ionako nema nikoga. Zaključila je da joj je nakon Belsena najpametnije da stavi čitav ocean veličine Atlantika između sebe i onoga što mora zaboraviti.
Da joj je i otac živ, saznala je dok je čekala na pregled kod obiteljskog zubara Lonoffovih u Stockbridgeu. Do tada je provela tri godine s adoptivnim obiteljima u Engleskoj, i već je gotovo godinu dana studirala na Athene Collegeu, kad je s hrpe novina u čekaonici uzela jedan stari primjerak Timea i, listajući ga, vidjela fotografiju židovskog trgovca po imenu Otto Frank. U srpnju 1942, oko dvije godine nakon početka nacističke okupacije, on se sa ženom i dvije kćerkice povukao u skrovište. S još jednom židovskom obitelji Frankovi su dvadeset i pet mjeseci živjeli na sigurnom u stražnjem dijelu najgornjeg kata zgrade, u kojoj je on prije rata imao ured. Zatim je u kolovozu 1944. jedan od radnika iz skladišta u prizemlju očito izdao gdje se nalaze, i policija je otkrila skrovište. Od osmero ljudi koji su zajedno stanovali u izoliranim tavanskim prostorijama, samo je Otto Frank preživio koncentracioni logor. Kad se poslije rata vratio u Amsterdam, holandska obitelj koja ih je štitila dala mu je bilješke što ih je u skrovištu vodila njegova mlađa kći, djevojčica kojoj je bilo petnaest godina kad je umrla u Belsenu: jedan dnevnik, uredske knjige u koje je pisala, i snop papira što je ispao iz njene torbe kad su nacisti pretresali stan u potrazi za vrijednim predmetima. Frank je najprije tiskao i raspačavao dnevnik u privatnoj nakladi, kao spomenik svojoj obitelji, ali 1947. dnevnik su objavili u regularnom izdanju pod naslovom Het Achterhuis – „Kuća iza”. Holandske su čitatelje, pisao je Time, duboko dirnuli zapisi nedorasle djevojčice o tome kako su se Židovi, progonjeni poput zvijeri, trudili da i dalje žive civiliziranim životom usprkos svemu što im je bilo uskraćeno i strahu da ih ne otkriju.
Uz članak – „Patnje preživjelog” – objavljena je i fotografija oca autorice dnevnika, „kojem je sada šezdeset godina”. Stajao je sam, u kaputu i sa šeširom na glavi, pred kućom na kanalu Prinsengracht gdje je njegova pokojna obitelj uredila posljednji dom.
Slijedio je dio priče u koji Lonoff zacijelo neće povjerovati. Ona sama, međutim, nije se toliko čudila činjenici da je drže mrtvom kad je zapravo živa; nikome tko je prošao kroz kaos tih posljednjih mjeseci – posvuda savezničke bombe, SS-ovci u bijegu – ne bi se to činilo nevjerojatnim. Onaj koji je tvrdio da ju je vidio mrtvu od tifusa u Belsenu ili ju je zamijenio s njenom starijom sestrom Margot, ili je zaključio da je mrtva jer je toliko dugo bila u komi, ili je vidio kako je kapi otpremaju na kolicima baš kao da i jest mrtva.
– Belsen je bio treći logor – rekla mu je Amy. – Najprije su nas poslali u Westerbork, sjeverno od Amsterdama. Tamo je bilo i druge djece s kojom sam mogla pričati, bili smo ponovo na svježem zraku; osim što smo bili preplašeni, tamo i nije bilo tako strašno. Tata je živio u muškim barakama, ali kad sam se razboljela, nekako se uspio po noći uvući u ženski logor, i doći do mog kreveta da me drži za ruku. Tamo smo bili mjesec dana, a zatim su nas otpremili u Auschwitz. Tri dana i tri noći u teretnom vlaku. Zatim su otvorili vrata i tada sam ga posljednji put vidjela. Muškarce su odvukli na jednu stranu, a nas na drugu. To je bilo početkom rujna. Majku sam posljednji put vidjela krajem listopada. Više gotovo i nije mogla govoriti. Kad su mene i Margot otpremili iz Auschwitza, ne znam je li ona uopće shvaćala što se događa.
Pričala mu je o Belsenu. Oni koji su preživjeli stočni vlak najprije su živjeli u šatorima na polju. Spavali su na goloj zemlji u krpama. Prolazili su dani bez hrane i svježe vode, a kad su im jesenje oluje oborile šatore, spavali su na otvorenom, izloženi vjetru i kiši. Napokon su ih preselili u barake, a putem su tik uz logorski krug vidjeli jarke prepune leševa – ljudi koji su na poljani umrli od tifusa i gladi. Kad je stigla zima, izgledalo je kao da su svi koji su dotada preživjeli ili bolesni ili napola ludi. A onda se i ona razboljela dok je gledala kako joj sestra polako umire. Nakon Margotine smrti jedva se sjeća žena u barakama koje su joj pomagale, i uopće ne zna što se s njima dogodilo.
Nije nevjerojatno ni to što nakon dugog oporavka u bolnici nije otputovala u švicarsku, na adresu na kojoj se čitava obitelj trebala naći ako ikad izgube vezu. Bi li slaba šesnaestogodišnja djevojčica krenula na put za koji treba novaca, vize – za koji treba nade samo da bi na drugom kraju shvatila da je izgubljena i sama, kao što se i bojala da jest?
Ne, ne, nevjerojatno je ovo: umjesto da telefonira Timeu i kaže: – Ja sam napisala onaj dnevnik, nađite Otta Franka! – ona je zabilježila datum s prve strane časopisa i, kad su joj popravili zub, otišla sa školskim knjigama u knjižnicu. Nevjerojatno je – neobjašnjivo, nedopustivo, i još sad breme na njenoj savjesti – što je, mirna i pribrana kao uvijek, u kazalu imena New York Timesa i u Priručniku za periodičnu literaturu potražila „Frank, Anne”, „Frank, Otto” i „Het Achterhuis”, a zatim, kad nije ništa našla, otišla u najdonji dio knjižnice gdje su držali časopise. Tamo je provela preostali sat do večere i prečitavala članak u Timeu. Čitala ga je sve dok ga nije naučila napamet. Proučila je fotografiju svog oca. Sad ima šezdeset godina. I te su riječi bile povod – opet se pretvorila u kćer koja mu je na tavanu šišala kosu, kćer koja je učila, a on ju je podučavao, kćer koja mu je trčala u krevet i privijala se uz njega pod pokrivačima dok su saveznički bombarderi nadlijetali Amsterdam: odjednom je bila kći kojoj je on zamijenio sve što više nije mogla imati. Dugo je plakala. Ali kad je došla na večeru u studentski dom, pretvarala se kao da se Anni Otta Franka nije opet dogodilo ništa katastrofalno.
Uostalom, ona je smjesta na početku odlučila da ne govori o onome što je prošla. Odluke su bile jaka strana samostalne djevojčice. Kako bi inače opstala sama bez igdje ikoga? Među hiljadu razloga zbog kojih nije podnosila strica Daniela, prvog od njenih poočima u Engleskoj, bio je i taj što bi on prije ili kasnije svakom tko je naišao ispričao sve što se Amy dogodilo za vrijeme rata. A bila je tu i gospođica Giddings, mlada profesorica u školi sjeverno od Londona, koja je uvijek s nježnošću pogledavala jadnu malu Židovku za vrijeme satova povijesti. Jednog dana gospođica Giddings ju je poslije škole pozvala na pitu od limuna u obližnji restoran i ispitivala je o koncentracionom logoru. Oči su joj se ispunile suzama kad joj je Amy, koja se osjećala obaveznom da odgovara na pitanja, potvrdila priče koje je čula ali kojima nikad nije mogla sasvim vjerovati. – Strašno – rekla je gospođica Giddings – to je tako strašno. – Amy je bez riječi pila čaj i jela ukusnu pitu, dok je gospođica Giddings poput jednog od njenih vlastitih đaka na satu povijesti uzalud pokušavala shvatiti prošlost. – Zašto – upitala je napokon nesretna profesorica – ljudi već stoljećima mrze vas Židove? – Amy je ustala. Bila je zapanjena. – Ne pitajte to mene! – rekla je djevojka. – Pitajte luđake koji nas mrze! – I više nikad se nije družila s gospođicom Giddings niti s bilo kim tko ju je ispitivao o nečemu što nikako nije mogao razumjeti.
Jedne subote, samo nekoliko mjeseci nakon što je stigla u Englesku, zaklela se da će, čuje li još jedanput tugaljivu riječ „Belsen” iz usta strica Daniela, pobjeći u Southampton i prokrijumčariti se na američki brod – i budući da joj je bilo dosta snobovske sućuti koju su joj čistokrvni engleski profesori nudili u školi – opekla je ruku dok je glačala bluzu. Susjedi su dotrčali kad su čuli kako vrišti i odjurili s njom u stanicu prve pomoći. Kad su joj skinuli zavoj, umjesto logoraškog broja na ruci joj je bio grimizni ožiljak velik otprilike kao pola jajeta.
Nakon nezgode, kako su to zvali njeni adoptivni roditelji, stric Daniel obavijestio je Židovski dobrotvorni odbor da zbog slabog zdravlja njegove supruge više ne mogu držati Amy u svom domu. Posvojče su predali drugoj obitelji – a zatim opet drugoj. Govorila je svakom tko ju je pitao da su je evakuirali iz Nizozemske s grupom židovske djece školskog uzrasta tjedan dana prije nacističke invazije. Katkad čak nije spominjala da su djeca bila židovska, a taj su joj propust židovske obitelji koje su za nju preuzele odgovornost blago spočitavale jer ih je zabrinjavalo što ona laže. Ali nije mogla podnijeti da joj svi zdušno pomažu zato što je prošla Auschwitz i Belsen. Ako je i budu držali izuzetnom, to neće biti zbog Auschwitza i Belsena, već zbog onoga što je od tada postala.
Bili su to ljubazni i razumni ljudi i pokušali su joj objasniti da u Engleskoj nema za nju opasnosti. – Ne moraš se plašiti, niti se osjećati ugroženom – uvjeravali su je. Niti se imaš čega stidjeti. – Ne stidim se. Nije u tome stvar. – Obično je baš u tome stvar kad mladi ljudi kriju svoje židovsko porijeklo. – Možda kod drugih jest – rekla im je – ali kod mene nije.
U subotu nakon što je otkrila očevu fotografiju u Timeu, otputovala je jutarnjim autobusom u Boston i po svim stranim knjižarama uzalud tražila knjigu „Het Acterhuis”. Dva tjedna kasnije ponovo je prešla trosatni put do Bostona, ovaj put do glavne pošte gdje je unajmila poštanski pretinac. Platila je u gotovini, a zatim poslala i novčanu uputnicu na petnaest dolara poduzeću „Contact Publishers” u Amsterdamu, i priložila pismo koje je imala u torbici i kojim ih moli da na knjižaru Pilgrim International, P. P. 152, Boston, Masachussetts, SAD, pošalju onoliko primjeraka knjige Anne Frank Het Achterhuis koliko se može kupiti za petnaest dolara.
Za njega je ona bila mrtva oko četiri godine; bude li vjerovao da je mrtva još mjesec ili dva, neće mnogo jače patiti. Začudo ni ona nije ništa jače patila, osim navečer u krevetu, kad je plakala i molila oprost za okrutnost prema savršenom ocu, koji sad ima šezdeset godina.
Gotovo tri mjeseca pošto je poslala narudžbenicu svom amsterdamskom izdavaču, jednog toplog, sunčanog dana početkom kolovoza stigao je paket, prevelik za poštanski pretinac knjižare Pilgrim, koji je morala podići u Bostonu. Imala je na sebi platnenu bež suknju i svježu bijelu pamučnu bluzu koje je izglačala večer ranije. Kosa ošišana tog proljeća na paž frizuru, bila je sinoć oprana, a put ravnomjerno opaljena suncem. Svako jutro plivala je jednu milju, svako poslijepodne igrala tenis, i sve u svemu bila je u dobroj kondiciji i puna energije kao što to samo djevojka od dvadeset godina može biti. Zato valjda i nije počela zubima derati konopac kad joj je poštanski službenik predao paket, niti je pala u nesvijest ravno na mramorni pod. Umjesto toga otišla je u park – dok joj se paket iz Holandije lijeno njihao u ruci – i šetala uokolo dok nije pronašla slobodnu klupu. Najprije je sjela na klupu u sjeni, ali onda je ustala i hodala dalje dok nije pronašla savršeno mjesto na suncu.
Kad je temeljito proučila holandske marke – poslijeratne, njoj nepoznate primjerke – i razgledala poštanski pečat, počela je s najvećom mogućom pažnjom odmotavati paket.
Besmisleno se razmetala hladnokrvnim strpljenjem, a to je i htjela. Istodobno je osjećala trijumf i vrtoglavicu. Istrajnost, mislila je. Strpljivost. Bez strpljenja nema života. Kad je najzad razvezala konopac i oprezno razmotala slojeve debelog smeđeg papira, tako da ostanu čitavi, učinilo joj se da to što je tako brižljivo oslobodila omota i položila na krilo svoje čiste i dražesne platnene bež suknje mlade Amerikanke predstavlja njen goli opstanak.
Van Anne Frank. Njena knjiga. Njena.


Počela je voditi dnevnik nešto manje od tri tjedna prije nego što joj je Pimm rekao da idu u skrovište. Dnevnik je pisala u bilježnici tvrdih korica koju joj je on poklonio za trinaesti rođendan, sve dok nije ispunila sve stranice, a zatim je morala prijeći na uredske registre. Još se sjećala uglavnom svega što joj se dogodilo u achterhuisu, nekih događaja čak i do najsitnijih pojedinosti, ali nije se mogla sjetiti da je napisala ni jednu jedincatu od pedeset hiljada riječi koje su sve to opisivale. Nije se sjećala gotovo ničega od osobnih problema što ih je u dnevniku povjeravala izmišljenoj prijateljici Kitty – čitave su joj stranice njenih iskušenja bile isto tako nove i strane kao i materinski jezik.
Možda zato što je Het Achterhuis bila prva holandska knjiga koju je čitala otkad ju je napisala, prvo na što je pomislila kad je završila s čitanjem bili su njeni prijatelji iz djetinjstva u Amsterdamu, dječaci i djevojčice iz škole Montessori gdje je naučila čitati i pisati. Pokušala se sjetiti imena kršćanske djece koja su zacijelo preživjela rat. Pokušala se prisjetiti imena svojih učitelja, sve tamo do dječjeg vrtića. Prizvala je u sjećanje lica trgovaca, poštara, čovjeka koji je raznosio mlijeko, svih koji su je poznavali dok je bila mala. Zamislila je susjede iz kuća na Merwedepleinu. A kad ih je zamislila, vidjela je kako svaki od njih zatvara njenu knjigu i misli, tko je znao da je tako nadarena? Tko je mislio da imamo takvog pisca među nama?
Prvi dio, koji je čitala i čitala, bio je datiran oko godinu dana prije rođenja Amy Bellette. Nakon prvog čitanja svinula je ugao stranice; nakon drugog je olovkom koju je imala u torbici povukla tamnu, značajnu crtu na margini i pokraj nje napisala – na engleskom, naravno – „sablasno”. (Sve što je označavala, označavala je za njega, ili se zapravo pretvarala da je ona on). Imam čudnu osobinu da katkad mogu sebe vidjeti takoreći tuđim očima. Tada spokojno promatram život stanovite „Anne”, i listam stranicama njena života kao da je ona kakav neznanac. Prije nego što smo došli ovamo, dok nisam toliko razmišljala o svemu kao sada, povremeno mi se činilo da ne pripadam Mansi, Pimu i Margot, i da ću uvijek biti malo izvan. Ponekad sam se pretvarala da sam siroče...
A zatim je ponovo čitala sve od početka, i kad god je naišla na nešto što bi on zacijelo držao „dekorativnim”, „nepreciznim” ili „nejasnim”, obilježila bi to crticom na margini – i sitnom grimasom. Ali uglavnom je obilježavala dijelove za koje nije mogla vjerovati da ih je napisala dok je bila gotovo dijete. O, kakva elokvencija, Anne – koža joj se ježila dok je šaputala vlastito ime u Bostonu – kakva vještina, kakva duhovitost! Kako bi bilo lijepo, mislila je, kad bih ovako mogla pisati za gospodina Lonoffa iz engleskog 12. – To je dobro čula ga je kako govori. – To je najbolje što ste do sad napisali, gospođice Bellette.
Ali naravno da je najbolje – imala je „odličnu temu” kako su govorile djevojke na predavanjima iz engleskog. Bilo joj je od početka jasno da je njena obitelj bliska svim drugim obiteljima koje su posvuda jednako patile. Ne možemo učiniti ništa osim da čekamo što mirnije možemo dok ova strahota ne završi. Zidovi i kršćani čekaju, čitava zemlja čeka; a mnogi čekaju na smrt. Ali dok je pisala ove retke („Mirna, naglašena osjećajnost – to je dobro. E. I. L.”) nije se zanosila nikakvim grandioznim iluzijama da će njen maleni dnevnik iz achterhuisa ikad biti dio povijesti te strahote. Nije htjela podučiti nikog drugog do samu sebe – odučiti se velikih očekivanja i zato je bilježila sve tegobe. Bilježiti je značilo izdržati; dnevnik joj je pravio društvo i pomagao da ostane normalna, a kad god bi je to što je dijete svojih roditelja potresalo isto koliko i sam rat, njemu se povjeravala. Samo je pred Kitty mogla slobodno govoriti o tome kako je beznadno pokušavati ugoditi majci onako kao Margot; samo je pred Kitty mogla otvoreno žaliti što je nesposobna da uopće izgovori riječ „Majčica” naglas – i da prizna dubinu svojih osjećaja za Pima, oca za kojeg je željela da je voli do isključenja svih ostalih, ne samo kao svoje dijete, već zbog mene same – Anne.
Naravno da bi svakom djetetu tako ludom za knjigama i čitanjem prije ili kasnije sinulo da zapravo piše vlastitu knjigu. Ali većinu vremena ona je podržavala svoj moral, a ne, u četrnaestoj godini, književne ambicije. A to što se razvila u pisca – to nije imala zahvaliti nekakvoj odluci da svaki dan sjedne za stol i potrudi se da postane pisac, već svom skučenom životu. Čini se da je baš to, više od svega, pothranilo njen dar! Zaista, da nije bilo straha i klaustrofobije achterhuisa, da je ostala brbljivica okružena prijateljima i puna kikotavog smijeha, koja se može slobodno kretati, kreveljiti, slijediti svoje želje, bi li ikad napisala rečenice tako vješte, elokventne i duhovite? Pomislila je, možda je u tome problem kod Engleskog 12 – ne manjak odličnih tema, već postojanje jezera, teniskih igrališta i Tanglewooda. Savršeno pocrnjela koža, platnene suknje, činjenica da postepeno dolazim na glas kao Palada Atena Athene Collegea – možda me to uništava. Da me opet zaključaju negdje u kakvu sobu, da me hrane trulim krumpirima, da sam obučena u dronjke i poluluda od straha, možda bih mogla napisati pristojnu priču za gospodina Lonoffa!
Tek s euforijom groznice invazije, kad su se pojavili izgledi za savezničko iskrcavanje i pad Njemačke, i nagovještaji onog zlatnog doba, u achterhuisu poznatog kao poslije rata, mogla je saopćiti Kitty da je s dnevnikom možda postigla i više nego samo ublažila samoću sazrijevanja. Pošto je dvije godine brusila stil, osjetila se pripravnom za veliki poduhvat: moja najveća želja je da jednom postanem novinar, a kasnije poznati pisac. Ali to je bilo u svibnju 1944, kad joj se mogućnost da jednog dana bude poznata nije činila ni manje ni više neobičnom nego da će u rujnu opet krenuti u školu. Oh, taj svibanj pun predivnih očekivanja! Nikad više provesti zimu u achterhuisu. Još jedna zima i poludjela bi.
Prve godine tamo i nije bilo tako loše; svi su bili tako zauzeti smještanjem da nije imala vremena osjetiti očajanje. Zapravo, svi su tako marljivo radili na tome da tavan pretvore u superpraktični dom, da ih je otac sve nagovorio da razdijele prostor na još manje dijelove i prime još jednog Židova. Ali kad su počela saveznička bombardiranja, superpraktični dom postao je za nju mučionica. Po danu su se dvije obitelji oko svake sitnice prepirale, a po noći nije mogla spavati, uvjerena da će po mraku doći Gestapo da ih odvede. U krevetu joj se prikazivala Lies, njena školska prijateljica, kako joj predbacuje što je na sigurnom u krevetu u Amsterdamu, a ne u koncentracionom logoru poput svih ostalih Židova – Oh, Anne, zašto si me napustila? Pomozi mi, o, pomozi mi, spasi me iz ovog pakla! Priviđalo joj se da je u tamnici, bez mame i tate – i još i gore. Sve do posljednjih sati 1943. sanjala je i mislila najveće strahote. Ali onda je odjednom sve odjednom sve prestalo, čudesno. – I što je tome bio razlog, profesore Lonoff? Pogledajte Anu Karenjinu. Pogledajte Madame Bovary. Pogledajte pola književnosti zapadnog svijeta. – Čudo je bilo: žudnja. Vratit će se u školu u rujnu, ali neće se vratiti kao ista djevojčica. Više nije bila djevojčica. Suze bi joj potekle obrazima kad je pomislila na golu ženu. Neugodne menstruacije postale su izvorom najčudnovatijeg užitka. Noću u krevetu znale bi je uzbuditi njene grudi. Samo što je to osjetila – i odjednom je slutnje paćeničke smrti zamijenila žudnja za životom. Jednog dana se potpuno oporavila, a sljedećeg se, dakako, zaljubila. Njihove nevolje učinile su je samostalnom ženom u četrnaestoj godini. Počela je posjećivati odvojeni kutak na najvišem katu, gdje je boravio isključivo Peter, sedamnaestogodišnji sin Van Daanovih. Nije je priječilo što ga možda otima Margot, a nisu je spriječili ni sablažnjeni roditelji: najprije samo poslijepodnevni posjeti, kasnije večernji sastanci – a potom prkosno pismo razočaranom ocu. Trećeg dana tog čarobnog svibnja: Ja sam mlada i imam mnogo skrivenih vrlina; mlada sam i jaka i proživljavam veliku avanturu. A dva dana kasnije, ocu koji ju je spasio od pakla što je progutao Lies, Pimu čije je najdraže živo biće ona željela biti, upućuje deklaraciju svoje nezavisnosti u duhu i tijelu, kako se izravno izrazila: Sad sam došla do stanja kad mogu živjeti potpuno sama, bez mamine pomoći, ili pomoći bilo koga drugoga... Ne osjećam se ni najmanje odgovornom bilo kome od vas... Ne moram polagati račune za svoja djela nikome osim sebi samoj...
Ali, snaga samostalne žene nije bila ono čemu se nadala. Niti snaga ljubećeg oca. Rekao joj je da je to najneugodnije pismo koje je ikad primio, a kad je počela plakati od stida što je pala tako nisko da se to riječima ne može izraziti, jecao je zajedno s njom. Spalio je pismo, tjedni su prolazili, i ona je otkrila da nestaje njenog zanosa za Petera. Zapravo u srpnju se već počela pitati kako bi ga se mogla, u tim okolnostima, otresti, problem koji su umjesto nje riješili drugi jednog sunčanog petka u kolovozu, jer je ujutro, dok je Pim pomagao Peteru s engleskim, a ona je sama učila, stigla holandska Zelena policija i zauvijek razorila tajno kućanstvo koje je još marilo za doličnost, poslušnost, diskreciju, vlastito uzdizanje i uzajamno poštovanje. Frankovi su kao obitelj završili, a tako je, posve prikladno, mislila je autorica dnevnika, završila i njena kronika o naporu da unatoč svemu i dalje razumno žive kao oni sami.


Te večeri na putu za Stockbridge treći put je pročitala knjigu od početka do kraja. Hoće li ikad ponovo pročitati koju drugu knjigu? Kako, ako ne može ovu pustiti iz ruku? Na autobusu je počela vrlo neskromno razmišljati o onome što je napisala – „iskovala”. Možda ju je potaklo uznemireno, beskrajno, elektrizirano, tamno ljubičasto nebo koje se prikradalo autobusu čitavim putem od Bostona: iza prozora najčudnovatiji elgrekovski scenski efekti, vani biblijska oluja upotpunjena baroknim ukrasima, a unutra Amy koja sjedi sklupčana s knjigom – i s trajnim osjećajem tragične veličine što ga je upila s pravih El Greca tog poslijepodneva u bostonskom muzeju lijepih umjetnosti. A bila je i iscrpljena, što također ne može nauditi fantastičnim mislima. Još pod dubokim dojmom prva dva čitanja Het Achterhuisa, odjurila je u muzej Gardner i u Fogg, gdje je, da sve bude ljepše, djevojku opijenu sobom, opaljenu suncem i živahna hoda pratilo najmanje deset studenata harvardske ljetne škole koje je zanimalo kako se ona zove. Tri muzeja, jer je htjela svima u Atheni uglavnom reći istinu o velikom danu u Bostonu. Odlučila je da će gospodinu Lonoffu nadugo pričati o novim izložbama koje je otišla pogledati na nagovor njegove žene.
Oluja, slike, njena iscrpljenost – ništa od toga, zapravo, nije bilo zaista potrebno da izazove onu vrstu očekivanja koja su uslijedila nakon što je tri puta u istom danu pročitala svoj objavljeni dnevnik. Vrtoglavi egoizam vjerojatno bi bio dostatan. Možda je ona jednostavno vrlo mladi pisac koji u autobusu sanja snove vrlo mladog pisca.
Sva njena razmatranja i fantaziranja o zadatku koji je namijenila svojoj knjizi slijedila su iz ovoga: ni ona ni njeni roditelji nisu u dnevniku uopće predstavljeni kao religiozni ili ortodoksni Židovi. Majka je palila svijeće petkom uvečer i to je po prilici bilo sve što se tiče praznika, kad je u skrovištu saznala za svetog Nikolu, mnogo joj se više svidio od Hanuke, i zajedno s Pimom izmišljala je različite zgodne poklone, te je čak napisala i pjesmicu o Djedu Mrazu da uveliča praznik. Kad je Pim odlučio da joj pokloni dječju Bibliju za praznik – tako da nauči nešto o Novom zavjetu – Margot to nije odobravala. Margot je željela postati primalja u Palestini. Ona je jedina od svih njih ozbiljno razmišljala o vjeri. Dnevnik koji je Margot vodila, da su ga ikad pronašli, ne bi bio tako štur kao njen kad su posrijedi zanimanje za židovsku vjeru ili planovi kako da vodi židovski život. Svakako nije mogla zamisliti kako Margot pomišlja a kamoli kako sa žudnjom zapisuje u svoj dnevnik, doći će vrijeme kad ćemo opet biti ljudi a ne samo Židovi.
Te riječi je napisala dok je još bila pod dojmom noćne provale u skladište u prizemlju. Izgledalo je sigurno da će pljačka pomoći policiji da ih pronađe, i poslije toga svi su danima bili ošamućeni od straha. A ona je, uz okus strave i sumnjivi osjećaj olakšanja, osjećala, naravno, krivnjom obojeno čuđenje kad je shvatila kako je, za razliku od Lies, opet pošteđena. Nakon te noći užasa mučila se da shvati smisao proganjanja, i u jednom trenutku pisala bi o tome kako je strašno biti Židov i samo Židov za neprijatelja, a u slijedećem trenutku opet bi se lakomisleno pitala nije li možda naša religija ta iz koje čitav svijet i svi narodi crpe dobro... Nikad ne možemo biti samo Nizozemci, podsjetila je Kitty, uvijek ćemo ostati Židovi, ali to i želimo – a raspravu završava izjavom koju sasvim sigurno ne bismo susreli u Dnevniku Margot Frank: Opet sam spašena, a sad mi je prva želja poslije rata da postanem Nizozemka! Volim Nizozemce, volim ovu zemlju, volim ovaj jezik i želim ovdje raditi. Pa čak ako budem morala pisati Kraljici osobno, neću odustati sve dok ne postignem svoj cilj.
Ne, to ne govori majčina Margot, to je očeva Anne. U London da nauči engleski, u Pariz da gleda odjeću i studira umjetnost, u Hollywood u Kaliforniji da intervjuira zvijezde pod imenom „Anne Franklin” – dok samopožrtvovana Margot porađa bebe u pustinji. Da budemo iskreni, dok je Margot razmišljala o Bogu i domovini, jedina božanstva koja je ona ikad malo dulje razmatrala bila su iz grčke i rimske mitologije koju je proučavala čitavo vrijeme u skrovištu, i obožavala je. Da budemo iskreni, djevojka iz njenog dnevnika bila je u usporedbi s Margot tek nejasno Židovka, premda u tome u potpunosti kćerka svoga oca koji joj je uvečer rastjerivao strah tako što joj je naglas čitao ne Bibliju, već Goethea na njemačkom i Dickensa na engleskom.
Ali u tome je bila stvar – to je davalo njenom dnevniku snagu da prikaže moru uvjerljivom. Očekivati da bi velikom, bešćutnom i ravnodušnom svijetu bilo stalo do djeteta pobožnog, bradatog oca koji živi pod utjecajem rabina i obreda – bilo bi prava ludost. Običnom čovjeku koji nema osobitog dara da tolerira čak i najmanje razlike, patnje te obitelji ne bi značile ama baš ništa. Običnim ljudima vjerojatno bi se činilo da oni traže nesreću zato što tvrdoglavo odbijaju sve moderno i evropsko – a da ne spominjemo kršćansko. Ali obitelj Otta Franka, to je već nešto posve drugo! Kako mogu čak i najtuplji među običnim ljudima prijeći preko onoga što je učinjeno Židovima samo zato što su Židovi, kako mogu čak i najzatucaniji nežidovi ne shvatiti kad u Het Achterhuisu pročitaju da su jednom godišnje Frankovi pjevali bezazlenu Hanuka pjesmu, izgovorili nekoliko hebrejskih riječi, upalili nekoliko svijeća, izmijenili nekoliko poklona – obred koji je trajao desetak minuta da su oni samo zbog toga neprijatelji. Čak ni to nije bilo potrebno. Ništa nije bilo potrebno – u tome je strahota. A to je istina. I u tome je snaga njene knjige. Frankovi su se mogli okupiti uz radio da slušaju Mozartove, Brahmsove i Beethovenove koncerte; mogli su se zabavljati Goetheom, Dickensom i Schillerom; ona je mogla večer za večeri tražiti po genealoškim tabelama svih evropskih kraljevskih obitelji prikladne partnere za princezu Elizabeth i princezu Margaret Rose; mogla je sa žarom u svom dnevniku pisati o tome kako voli Kraljicu Wilhelminu i kako želi da joj Nizozemska postane domovinom – sve to ništa nije mijenjalo. Evropa nije njihova, ni oni nisu Evropini, pa čak ni njena evropeizirana obitelj. A oni su živjeli tri kata iznad ljupkog amsterdamskog kanala, zbijeni na trideset kvadratnih metara s Van Daanima, izolirani i prezreni poput Židova u getu. Najprije izopćenje, zatim zatočeništvo, a onda, u vagonima za stoku i logorima, istrebljenje. A zašto? Zato što su židovski problem koji valja riješiti, degenerici čije zagađivanje civilizirani svijet više nije mogao podnositi, bili oni glavom Otto i Edith Frank, i njihove kćeri, Margot i Anne.
Na putu kući počela je vjerovati da je to pouka koju ona može prenijeti. Ali samo ako svi vjeruju da je mrtva. Kad bi se znalo da je Het Achterhuis djelo živućeg pisca, nikad ne bi bilo više nego što jest: dnevnik mlade djevojke o teškim godinama dok se skrivala za vrijeme njemačke okupacije Nizozemske, knjiga koju djevojčice i dječaci mogu čitati uvečer prije spavanja zajedno s doživljajima švicarske obitelji Robinson. Ali mrtva je mogla djeci između deset i petnaest godina ponuditi nešto više od zabave; mrtva je napisala, a da to nije namjeravala ni pokušavala, knjigu koja snagom umjetničkog djela tjera ljude da najzad shvate.
A kad ljudi napokon shvate? Kad shvate ono što ih ona može naučiti, što onda? Hoće li im patnje značiti nešto drugo? Može li ih ona pretvoriti u humana bića na dulje od onih nekoliko sati koliko im treba da pročitaju dnevnik? U svojoj sobi u Athene Collegeu – pošto je u ormar sakrila tri primjerka Het Achterhuisa – mirno je razmislila o svojim budućim čitateljima, mnogo mirnije nego dok se za uzbudljive vožnje autobusom kroz oluju s munjama pretvarala da je jedan od njih. Napokon, nije ona više djevojčica od petnaest godina koja se skriva od pogroma, a ipak može reći Kitty, još vjerujem da su ljudi u dubini duše dobri. Njeni mladenački ideali nisu u teretnom vlaku bez prozora do Westerborka i u barakama Auschwitza i Belsena pretrpjeli ništa manje od nje same. Nije zamrzila ljudsku vrstu zbog onoga što ona jest – kako bi i mogla biti drugo nego što jest? – ali nije joj se više činilo doličnim da je hvali.
Što će se dogoditi kad ljudi napokon shvate? Jedini realni odgovor je – ništa. Vjerovati bilo što drugo znači zanositi se čežnjama u koje je čak i ona, prepuna čežnji, sad imala pravo posumnjati. Zatajiti život pred ocem, da bi popravila čovječanstvo... ne, ne ovako kasno. Popraviti žive njihova jest stvar, ne njezina; mogu sami sebe popravljati ako ikad za to budu raspoloženi; ako ne, ništa. Ako je uopće nekom dužna, dužna je mrtvima – svojoj sestri, majci, poklanoj školskoj djeci koja su joj bila prijatelji. To je svrha njenog dnevnika, to je zadatak koji mu je namijenjen: da ih u tisku obnovi u krvi i mesu... ma koliko im to značilo. Zapravo je htjela sjekiru, a ne tiskanu riječ. Na stepenicama na kraju hodnika u studentskom domu visila je velika sjekira s golemim crvenim drškom, za slučaj požara. Ali što u slučaju mržnje – što je s ubojitim bijesom? Često je u nju zurila, ali nikad nije smogla hrabrosti da je skine sa zida. Osim toga, kad bi je i imala u rukama, čiju bi glavu raskolila? Koga bi mogla ubiti u Stockbridgeu da osveti pepeo i lubanje? Ako bi uopće mogla zamahnuti. Ne, dano joj je da vitla s Het Achterhuisom, van Anne Frank. A da bi joj oružje bilo ubojito, morat će ponovo nestati u drugi achterhuis, ovaj put bez oca i posve sama.
Tako je obnovila vjeru u svojih manje od tristo stranica, a s njom i odluku da ocu, kojem je sad šezdeset godina, i dalje taji kako je preživjela. – Za njih – povikala je – za njih misleći na sve koje je stigla sudbina što je nju poštedjela, a sad se pretvarala da je i ona žrtva. – Za Margot, za majku, za Lies.
Sad je svakog dana odlazila u knjižnicu da čita New York Times. Svakog tjedna pažljivo je čitala sve časopise. Nedjeljom je čitala sve o svim novim knjigama koje izdaju u Americi: o romanima za koje su govorili da su „pažnje vrijedni” i „značajni”, a nijedan od njih nije mogao biti više vrijedan pažnje ni značajniji od njenog posmrtno objavljenog dnevnika; beskrvni bestseleri u kojima su pravi ljudi čitali o izmišljenim ljudima koji ne mogu postojati, a i da postoje, bilo bi svejedno. Čitala je pohvale povjesničarima i biografima čije knjige, ma koliko vrijedne, nikako nisu zasluživale istu slavu kao njena knjiga. I u svakom stupcu svakog časopisa koji je našla u knjižnici – američkog, francuskog, engleskog, njemačkog – tražila je vlastito pravo ime. Ne može se sve zaustavljati na nekoliko hiljada holandskih čitatelja koji vrte glavom i vraćaju se svom poslu – to je odviše važno! „Za njih, za njih” – ponavljala je, tjedan za tjednom, „za njih” – sve dok se napokon nije počela pitati nije li to što je preživjela u achterhuisu, što je nadživjela logore smrti, što se ovdje u Novoj Engleskoj maskira u drugu osobu, nije li to razlog za ovu vrlo čudnovatu – i prilično ludu uzavrelu strast da se vrati kao duh osvetnik. Počela se bojati da podliježe tome što nije podlegla.
A zašto bi! Pretvara li se ona da je neka druga osoba nego što bi i bila da se nisu umiješali achterhuis i logori smrti? Amy nije nitko drugi. Amy koja ju je spasila od uspomena i vratila je u život – očaravajuća, razumna, hrabra i realna Amy – jest ona sama. Ona koja ima potpuno pravo da to bude! Odgovornost prema mrtvima? Retorika za pobožne! Nema što dati mrtvima – oni su mrtvi. – Točno. Takozvana važnost ove knjige je morbidna iluzija. A igrati se mrtvaca melodramatično je i odvratno. A to što se skrivam od tate još je gore. Nije potrebna pokora – rekla je Amy Anne. – Uzmi telefon i javi Pimu da si živa. Njemu je šezdeset godina.
Sad je još više žudjela za njim nego u djetinjstvu, kad je više no išta željela da mu bude jedina ljubav. Ali bila je mlada i jaka, i doživljavala je veliku avanturu, i nije učinila ništa da njega ili koga drugoga obavijesti kako je još živa; a onda je jednog dana naprosto bilo prekasno. Nitko joj ne bi vjerovao; nitko osim oca ne bi joj htio vjerovati. Ljudi su sad svakog dana posjećivali tajno skrovište i razgledavali fotografije filmskih zvijezda koje je prikucala na zid pokraj kreveta. Dolazili su da vide kadu u kojoj se kupala i stol za kojim je učila. Visili su kroz tavanski prozor kraj kojeg su se ona i Peter grlili i gledali zvijezde. Zurili su u ormar koji je kamuflirao vrata kroz koja je ušla policija da ih odvede. Gledali su otvorene stranice njenog dnevnika. To je njen rukopis, šaputali su, to su njene riječi. Razgledali su sve u achterhuisu što su njene ruke ikad dotakle. Jednostavni hodnici i praktične sobice koje je, kao učenik koji lijepo piše sastave, pomno opisala Kitty urednim, točnim, svakodnevnim holandskim – superpraktični achterhuis postao je sveti grob, zid plača. Odlazili su u tišini, ožalošćeni kao da im je bila rod.
Ali zapravo su oni njoj rod. – Plakali su za mnom – rekla je Amy – žalili su me; molili su za me; tražili su od mene oprost. Ja sam utjelovljenje milijuna neproživljenih godina što su otete od umorenih Židova. Sad je prekasno da budem živa. Već sam postala svetica.
To je bila njena priča. A što je Lonoff o njoj mislio kad je završila? Da je svaku riječ ozbiljno izrekla i da nijedna riječ nije istinita.
Kad se Amy otuširala i obukla, platila je sobu i on ju je odveo na ručak. Telefonirao je Hope iz restorana i objasnio da će dovesti Amy kući. Može šetati šumama, gledati lišće, spavati bezbrižno u Beckynom krevetu; za nekoliko dana doći će k sebi, a onda se može vratiti u Cambridge. O njenom slomu rekao je samo kako mu se čini da pati od iscrpljenosti. Obećao je Amy da neće ništa više reći.
Za vrijeme vožnje do Berkshirea, dok mu je Amy pričala kako joj je bilo onih godina kad ju je dvadeset milijuna ljudi čitalo u dvadeset različitih jezika, odlučio je da će se posavjetovati s doktorom Boyceom. Boyce je radio u Riggsu, psihijatrijskoj bolnici u Stockbridgeu. Kad god bi mu izašla nova knjiga, doktor Boyce bi poslao zgodno pisamce u kojem moli pisca da bude tako ljubazan i da potpiše liječnikov primjerak, a jednom godišnje Boyceovi su pozivali Lonoffove na veliku vrtnu zabavu s roštiljem. Na zahtjev doktora Boycea, Lonoff je jednom nevoljko pristao da se nađe sa studijskom grupom osoblja iz bolnice da s njima razgovara o „kreativnoj ličnosti”. Nije želio uvrijediti psihijatra, a to bi moglo na kratko umiriti njegovu ženu, koja je rado mislila da će kod kuće sve biti bolje, bude li on više izlazio i družio se s ljudima.
Pokazalo se da studijska grupa ima o pisanju ideje koje su za njegov ukus bile odviše maštovite, ali nije se potrudio da im kaže kako griješe. Niti je mislio da je on neosporno u pravu. Oni su to vidjeli na svoj način, a on kao Lonoff. Točka. Nije imao nikakve želje da mijenja ičije mišljenje. Književnost ljude ponuka da kažu različite čudnovate stvari – pa neka bude tako.
Sastanak s psihijatrima trajao je tek sat vremena kad je Lonoff rekao da mu je bilo vrlo ugodno, ali da sad mora poći. – Još me čeka večernje čitanje. Ako ne čitam, nisam pri sebi. Međutim, osjećajte se slobodnima da o mojoj ličnosti razgovarate i dok me nema ovdje. – Boyce je odgovorio s toplini smiješkom: – Nadam se da su vas naša naivna nagađanja barem malo zabavila. – Bilo bi mi drago da sam ja vas zabavio. Ispričavam se što sam bio dosadan. Ne, ne – rekao je Boyce – pasivnost kod velikog čovjeka na svoj je način privlačna i tajanstvena. – Da? – rekao je Lonoff. – Moram to reći svojoj ženi.
Ali jedan sat uludo potrošen prije pet godina jedva da je sad nešto značio. Imao je povjerenja u Boycea i znao je da psihijatar ne bi to povjerenje izdao kad sutra ode da s njim razgovara o svojoj bivšoj studentici koja mu je gotovo poput kćeri, djevojci od dvadeset šest godina, koja mu je odala da je od svih židovskih pisaca, od Franza Kafke do E. I. Lonoffa, ona najpoznatija. A to što će sam izdati povjerenje svoje kćeri nije bilo važno, dok je Amy razrađivala zabludu što ju je izjedala.
– Znaš li zašto sam uzela to slatko ime? Ne zato da me zaštiti od uspomena. Nisam skrivala prošlost od sebe, niti sebe od prošlosti. Skrivala sam se od mržnje, od toga što mrzim ljude kao što ljudi mrze pauke i štakore. Manny, osjećala sam se kao da su mi oderali kožu. Činilo mi se kao da mi je koža zguljena s pola tijela. Pola lica su mi zderali, i svi će do kraja života s užasom zuriti u mene. Ili će zuriti u drugu polovicu, onu nedirnutu; mogla sam ih zamisliti kako se smiješe i pretvaraju da oderane polovice nema, kako govore drugoj polovici. I čula sam sebe kako vrištim na njih, vidjela sam kako guram svoju užasnu stranu ravno u njihova neoštećena lica da ih propisno užasnem. „Bila sam lijepa! Bila sam čitava! Bila sam vesela, živahna djevojčica! Gledajte, gledajte što su mi učinili!” Ali koju god stranu oni gledali, uvijek bih vrištala „Gledajte onu drugu! Zašto ne gledate onu drugu stranu!” O tome sam po noći razmišljala u bolnici. Kako god me gledali, kako god sa mnom razgovarali, kako god me pokušavali tješiti, uvijek ću biti ova napola oderana stvar. Nikad neću biti mlada, nikad neću biti mila, ni smirena, ni zaljubljena, i mrzit ću ih čitavog života.
– Zato sam uzela to slatko ime – da bude sve što ja nisam. I izvrsno sam se pretvarala. Nakon nekog vremena mogla sam zamisliti da se uopće ne pretvaram, da sam postala ono što bih ionako bila. Sve do knjige. Došao je paket iz Amsterdama, otvorila sam ga, i tu je bilo sve: moja prošlost, ja sama, moje ime, moje nedirnuto lice – i ja sam htjela osvetu. Ne zbog mrtvih – nije to imalo ništa s tim da oživim mrtve ili budem pokora živima. Nisam osvećivala leševe – već ovu stvar bez majke, bez oca, bez sestre, što je puna osvete, mržnje, srama, ovu poluoderanu stvar u kojoj sve kipti. Sebe. Htjela sam suze, htjela sam da njihove kršćanske suze poteku poput židovske krvi, za mene. Htjela sam njihovo sažaljenje – i to bez ikakve samilosti. I htjela sam ljubav, htjela sam da me vole nemilosrdno i beskrajno, isto onako kako su me i ponižavali. Htjela sam novi život i novo tijelo, pročišćeno i nezagađeno. A za to je potrebno dvadeset milijuna ljudi. Dvadeset milijuna puta deset.
– Oh, Manny, htjela bih s tobom živjeti! To je ono što trebam! Milijuni neće pomoći ti si taj! Želim kući u Evropu s tobom. Slušaj me, nemoj reći ne, ne još. Ovog ljeta vidjela sam kućicu koja se iznajmljuje, kamenu vilu na brežuljku. Pokraj Firence. Imala je krov od ružičastog crijepa i vrt. Saznala sam telefonski broj i zapisala ga. Još ga imam. Oh, sve lijepo što sam vidjela u Italiji podsjećalo me na to kako bi tamo mogao biti sretan – kako bih ja tamo bila sretna da se brinem za tebe. Mislila sam o izletima na koje bismo odlazili. Mislila sam o poslijepodnevima u muzejima i kako bi poslije pili kavu uz rijeku. Mislila sam kako bi zajedno navečer slušali glazbu. Mislila sam kako bih ti kuhala. Kako bih oblačila lijepe spavaćice za krevet. Oh, Manny, njihova Anna Frank je njihova; ja želim biti tvoja Anna Frank. Htjela bih napokon biti svoja vlastita. Nisam više kvalificirana za položaj djeteta mučenika i svetice. Ne bi me ni primili, ne ovakvu kakva jesam, kad žudim za tuđim mužem i preklinjem ga da ostavi svoju vjernu ženu i da pobjegne s djevojkom koja je upola mlađa od njega. Manny, je li važno što sam ja stara kao tvoja kći, a ti kao moj otac? Naravno da volim Ta-tu u tebi, kako ne bih? A ako ti voliš dijete u meni, zašto ne bi? U tome nema ničeg čudnog – to se događa posvuda. Ljubav mora negdje početi, i na tome počinje kod nas. A što se tiče toga tko sam ja – pa – rekla je Amy glasom slađim i zavodljivijim od svih koje je čuo moraš biti netko, je li tako? To se ne da izbjeći.
Kod kuće su je spremili u krevet. Lonoff je sjedio sa ženom u kuhinji i pio kavu koju mu je skuhala. Svaki put kad je zamislio kako Amy sjedi kod zubara i čita o Ottu Franku u Timeu, ili kako u knjižnici traži svoje „pravo” ime, svaki put kad bi je zamislio kako u bostonskom parku povjerljivo za svog profesora analizira „svoju” knjigu, došlo mu je da popusti i zaplače. Nikad nije tako patio zbog patnje drugog ljudskog bića.
Naravno da nije Hope rekao što Amy misli tko je. Ali nije ni morao, mogao je pogoditi što bi ona rekla da joj kaže: zbog njega, velikog pisca, Amy je odabrala da postane Anna Frank; to je sve objašnjavalo, bez pomoći psihijatra. Zbog njega, kao posljedicu svoje zaluđenosti: da ga očara, da ga opčini, da kroz njegove skrupule, mudrost i vrlinu probije do njegove mašte i da tamo, kao Anna Frank, postane Lonoffova femme fatale.

4. U braku s Tolstojem


SLJEDEĆEG JUTRA doručkovali smo svi zajedno kao sretna četveročlana obitelj. Žena koju Lonoff nije mogao izbaciti nakon trideset godina samo zato što bi volio vidjeti novo lice iznad voćnog soka ponosno nam je pričala – uz voćni sok – o djeci čije smo stolice zauzeli Amy i ja. Pokazala nam je njihove fotografije na kojima su svi već s vlastitom djecom. Lonoff mi sinoć spomenuo da je višestruki djed. A zašto i bi?
Hope kao da se preko noći pretvorila iz ostarjele, ojađene, osamljene žene u osobu mnogo sličniju vedrom autoru ljupkih pjesama o prirodi uokvirenih na kuhinjskom zidu, uzgajivaču geranija, ženi za koju je Lonoff rekao gledajući slomljeni tanjurić: – Ona to može zalijepiti. – A i Lonoff kao da nije bio isti; namjerno ili ne, pjevušio je „Moje plavo nebo” kad je sišao na doručak. I gotovo smjesta započela je jetka komedija koja je također imala usrećiti Hope.
A zašto promjena? Zato što se Amy nakon doručka vraća u Cambridge.
Zapravo o njoj nisam više mogao misliti kao o Amy. Nešto me neprestano uvlačilo natrag u priču koju sam iskonstruirao o njoj i Lonoffovima dok sam ležao u mračnoj radnoj sobi, nošen na krilima njegovih pohvala i uzavreo od gnjeva na svog prijekornog oca – i, dakako, ošamućen od onoga što se dogodilo između mog idola i divne mlade žene prije no što se on muževno vratio u krevet svojoj ženi.
Otac, majka, sudac i gospođa Wapter nisu mi izlazili iz glave čitavo vrijeme doručka, čitavu noć nisam spavao, i sad nisam mogao smireno misliti ni o njima ni o sebi, niti o Amy, kako su je zvali. Neprestano sam zamišljao kako dolazim u New Jersey i kažem svojoj obitelji: – Gore u Novoj Engleskoj sreo sam divnu mladu ženu. Volim je i ona voli mene. Mi ćemo se vjenčati. – Vjenčati? Tako brzo? Nathane, je li ona Židovka? – Da, Židovka je. – Ali kako se zove? – Anna Frank.
– Previše jedem – rekao je Lonoff, dok mu je Hope nalijevala čaj.
– Premalo se krećeš – reče Hope. – Više šetnje. Prestao si poslije podne ići na šetnju i zato počinješ dobivati na težini. Ti zapravo gotovo ništa ne jedeš. Svakako ništa što deblja. To je zato što sjediš za stolom. I što ne izlaziš iz kuće.
– Ne mogu podnijeti šetnju. Ne mogu više podnijeti ono drveće.
– Pa hodaj u drugom smjeru.
– Deset godina hodao sam u drugom smjeru. Zato sam i počeo hodati u ovom smjeru. Osim toga, ja uopće ne šetam dok šetam. Zapravo uopće ne vidim drveće.
– To nije istina – reče Hope. – On voli prirodu – obavijestila me. – Zna ime svemu što raste.
– Moram malo smanjiti količinu hrane – reče Lonoff. – Tko želi podijeliti jedno jaje sa mnom?
Hope sretno reče: – Danas se možeš počastiti čitavim jajetom.
– Amy, hoćeš ti podijeliti jaje sa mnom?
Kad ju je on pozvao da progovori, pružila mi se prva prilika da se okrenem prema njoj bez nelagode. Tako je. Moglo bi biti. Izraz nezaštićene i neoštećene inteligencije, isti sanjarski pogled vedrog iščekivanja... To nije Shakespeareovo čelo – to je njeno čelo.
Smiješila se kao da je i ona izvrsno raspoložena, kao da on nikad nije odbio da joj poljubi grudi, kao da se sinoć ništa nije dogodilo. – Ne dolazi u obzir – rekla mu je.
– Čak ni pola? – upitao je Lonoff.
– Ni šesnaestinu.
Ovo je teta Tessie, ovo su Frieda i Dave, ovo je Ptičica, ovo Murray... kao što vidiš, mi smo golema obitelj. Ljudi, ovo je moja žena. Ona je sve što sam ikad želio. Ako mi ne vjerujete, samo pogledajte kako se smiješi, poslušajte kako se smije. Sjećate li se zasjenjenih očiju koje bezazleno gledaju s bistrog lišća? Sjećate li se tamne kose pričvršćene kopčicom? Eto, to je ona... Anna, kaže moj otac – ona Anna? O, kako sam pogrešno ocijenio svog sina. Kako smo svi mi imali krivo!
– Ispeci jedno jaje, Hope – reče Lonoff. – Ja ću pojesti pola, ako ti pojedeš pola.
– Možeš sam pojesti cijelo jaje – odgovori ona. – Samo počni ponovo ići na šetnju.
Molećivo me pogledao. – Nathan, pojedite vi pola.
– Ne, ne – rekla je njegova žena i, okrenuvši se prema štednjaku, pobjedonosno objavila: – Ti ćeš pojesti cijelo jaje!
Pobijeđen, Lonoff je rekao: – I da sve bude bolje, jutros sam bacio žilet.
– A zašto ste – rekla je Amy koja se još pretvarala da je i ona na svom plavom nebu – učinili tako nešto?
– Dobro sam o tome promislio. Djeca su mi završila fakultet. Kuću sam otplatio. Imam zdravstveno i socijalno osiguranje. Imam Forda iz pedeset šeste. Jučer sam primio ček iz Brazila na četrdeset pet dolara od autorskih prava – novci s neba. Baci taj žilet, rekao sam samom sebi, i lijepo se obrij novim žiletom. Onda sam pomislio: Ne, taj žilet može poslužiti barem za još jedno brijanje, možda i dva. Zašto da budem rastrošan? Ali onda sam još o tome razmislio: izašlo mi je sedam knjiga u džepnom izdanju, objavljuju me u dvadeset zemalja, na kući mi je novi krov, u podrumu imam novu bešumnu peć, u maloj Hopinoj kupaonici postavljene su nove novcate instalacije. Svi su računi plaćeni, a osim toga, preostalo je i u banci novca koji skuplja tri posto kamata za stare dane. Nek ide k vragu, pomislio sam, dosta razmišljanja – i stavio sam novi nožić. I gledajte kako sam se iskasapio. Umalo sam otfikario uho.
Amy: – Što dokazuje da ne valja biti nagao.
– Htio sam samo vidjeti kako je to kad živiš kao i svi ostali.
– I? – upitala je Hope, stojeći kraj stola s tavom u ruci.
– Rekao sam ti. Umalo sam odsjekao uho.
– Evo ti jaje.
– Hoću samo pola.
– Dušo, priušti sebi gozbu – reče Hope i poljubi ga u tjeme.
Dragi mama i tata, već smo tri dana s Anninim ocem. Otkad smo došli, oboje su toliko uzbuđeni da ih je dirljivo gledati...
– A ovdje je pošta – reče Hope.
– Prije nikad nisam čitao te stvari sve do navečer – objasnio mi je.
– Nije htio pročitati ni naslove u novinama – reče Hope. – Nije čak htio ni doručkovati s nama sve do prije nekoliko godina. Ali kad su sva djeca otišla, ja nisam htjela ovdje sjediti sama.
– Ali nisam ti dopuštao da pričaš sa mnom, je li? To je novo.
– Daj da ti napravim još jedno jaje – reče ona.
Odgurnuo je prazni tanjur. – Ne, dušo ne. Prejeo sam se.
Dragi naši, Anna je u drugom stanju i kaže da je sretnija nego što je ikad mislila da može opet biti...
Razgledavao je pet-šest pisama u ruci. Rekao mi je: – Ovo mi proslijedi izdavač.
Jedno od stotinu vrijedi otvoriti. Od pet stotina.
– Zašto nemate sekretaricu da ih otvara? – upitao sam.
– Odviše je savjestan – objasni mi Hope. – Ne može to tako raditi. Osim toga,sekretarica je još jedna osoba. Ne možemo kuću pretvoriti u glavni kolodvor.
– Sekretarica je šest drugih ljudi – obavijesti je on.
– Što je ovaj put? – upita ona Lonoffa dok je on okretao rukom ispisane stranice. – Čitaj nam, Manny.
– Ti čitaj. – Dodao je pismo ženi. – Neka Nathan vidi kako je to kad postaneš slavan. Da nam ne dođe lupati na vrata da nam kaže kako ga nismo upozorili.
Ona obriše ruke o pregaču i uzme pismo. Ovo je jutro za nju zaista bilo prava svečanost, potpuno novi život. A zašto? Zato što Amy odlazi.
– „Dragi gospodine Lonoff” – čitala je. – „Predlažem Vam da Vi sa svojim talentom napišete priču s ovim sadržajem. Jedan nežidov dolazi sa Zapada u New York i prvi put sreće Židove. Budući da je dobroćudan čovjek, čini im usluge. Kad se odrekne dijela svoje pauze za ručak da im pomogne, oni se ponašaju kao svinje i trude se da on izgubi što je više vremena moguće. Isto se događa i kad pokušava pomoći drugovima s posla tako što nabavlja kemijske olovke na veliko po nižoj cijeni. Oni ga pokušavaju nagovoriti da kupi olovke i za nepoznate ljude i kažu mu ’Jedan moj poznati kupio bi tuce’, a kasnije mu govore ’Nisam ti rekao ništa, nisam tražio da za njega kupiš olovke, samo sam ti rekao da hoću dva tuceta i ne možeš mi reći da sam rekao da njemu kupiš dva tuceta.’ Najzad on zamrzi Židove. Kasnije sazna da ga nežidovi koji se ne miješaju pokušavaju izbaciti s posla, a Židovi stanu na njegovu stranu kad ga šef hoće otpustiti. Na kraju iz razgovora s jednom osobom saznaje kako je povijest Židova dovela do navike oportunizma. Srdačno vaš, Ray W. Oliver. P.S. I ja sam pisac kratkih priča. Spreman sam s Vama surađivati na priči s ovim sadržajem.”
– I ja – reče Amy.
– Posljedice njegove zaluđenosti – rekao sam ja.
Rečenica iz Srednjih godina, ali kao da je ni Lonoff nije pamtio. – Henry James – dodao sam pocrvenjevši. – „Ostalo je ludilo umjetnosti”.
– Aha – reče Lonoff. Magarac! Idiot! Uhvatili su me – dok sam se pravio važan svojom erudicijom! Aha. On je znao sve.
Ali nije zatražio da ustanem i odem zato što sam se onako ponašao u njegovoj radnoj sobi, već je otvorio drugo pismo i izvadio iz njega rječničku karticu. Pročitao ju je i dodao je Hope.
– Oh, te – reče ona. – Uvijek se tako naljutim.
– Ipak, ima stila – reče Lonoff. – Sviđa mi se što nema nikakvog pozdrava. Samo napiše rečenicu, stavi konopac i objesi veš. Čitaj, Hopie.
– Ovo zaista mrzim.
– Samo čitaj. Da podučimo Nathana.
Znači, nije znao. Ili je znao i oprostio mi.
– „Upravo sam pročitala briljantnu priču, Indiana” – čitala je Hope. – „Što ti znaš o Srednjem Zapadu, ti židovsko govno? Tvoje židovsko sveznanje prosječnom je čovjeku nepodnošljivo baš kao i tvoj čifutski smisao za ’umjetnost’. Sally M., Fort Wayne.”
Lonoff je u međuvremenu pažljivo razrezao plavu omotnicu avionskog prekooceanskog pisma.
– Iz New Delhija – objavio on.
– Proglasili su vas brahmanom – reče Amy.
Hope se nasmiješi djevojci koje za manje od sat vremena više neće biti ovdje. – Neće prihvatiti.
– E onda – odgovori Amy – možda ima sreće pa su ga proglasili nedodirljivim.
– Ili još nižim od toga – reče Lonoff i doda pismo Hope.
– Ne možete imati sve – reče mu Amy.
Ovaj put nije morao nagovarati Hope da čita. – „Dragi gospodine, ja sam mladić od dvadeset i dvije godine iz Indije. Sam Vam se predstavljam, jer nema drugog načina da se upoznamo. Možda Vam neće biti drago da se upoznate s neznancem koji je odlučio da Vas iskoristi”. – Ovdje odjednom kao da je izgubila pouzdanje i pogledala je Lonoffa zbunjeno, ne znajući što da čini.
On joj je rekao. – Nastavi.
– „...koji je odlučio da Vas iskoristi. Tražim Vašu pomoć u potpunosti svjestan barijera kaste, vjere, itd. koje nas razdvajaju. Budući da sam tek prosjak u drugačijem ruhu, razmjerno ću naglo izložiti svoj zahtjev. Moja je želja da se nastanim u Americi. Molim Vas da mi na neki način pomognete da izađem iz svoje zemlje. Ako zbog svoje obrazovne kvalifikacije nisam kvalificiran da uđem u Ameriku kao student, i u slučaju da ništa drugo ne uspije, možete li me jednostavno posvojiti? Vrlo se stidim što Vam se javljam s ovakvim zahtjevom jer sam već odrastao i imam roditelje koji od mene očekuju da ih potpomažem pod stare dane. Radio bih bilo koji posao i dat ću sve od sebe da Vam budem od koristi. Gospodine, sad ste već zacijelo u mislima stvorili sliku niskog, tamnoputog, ambicioznog Indijca čiji je karakter obilato začinjen ljubomorom. Ako ste tako mislili, čeka vas iznenađenje. Naime, gore navedeni opis na dlaku mi pristaje. Želim pobjeći od surove realnosti, mirno živjeti i školovati se uz rad. Gospodine, molim Vas da mi javite jeste li u mogućnosti da pomognete svom odanom slugi...”
Hope prinese pismo grudima; opazila je da je Amy odgurnula stolicu i da stoji. – Žao mi je – reče joj Hope.
– Zašto? – upita Amy s usiljenim smiješkom.
Hopine ruke počele su drhtati.

Pogledao sam prema Lonoffu, ali on nije ništa govorio.
Amy s najsitnijim prizvukom razdraženosti reče: – Ne razumijem zašto kažete da vam je žao.
Hope se prihvati slaganja pisma iz Indije, premda u njenim kretnjama nisam razabirao nikakvu metodu. Pogled joj je odlutao prema geranijima i rekla je: – Nisam vas htjela uvrijediti.
– Ali nisam se uvrijedila – reče Amy nedužno.
– Nisam rekla da jeste – prizna Hope. – Rekla sam da vas nisam htjela uvrijediti.
Amy je glumila da ne shvaća o čemu je riječ. Čekala je da joj Hope objasni.
– Zaboravite što sam rekla, molim vas – reče Hope.
– Zaboravljeno je – reče Lonoff meko.
– Idem sad – reče mu Amy.
– Moraš li – upita Lonoff – prije nego što popiješ kavu?
– Već ionako kasnite pola sata za rasporedom – reče Amy – Još i taj buran društveni život uz jutarnje jaje; trebat će vam čitavo jutro dok se ne oporavite.
– Da – rekao sam ja i skočio na noge – i ja moram krenuti.
– Nema autobusa ovako rano – obavijesti me Lonoff. – Prvi autobus prema sjeveru stiže u jedanaest i trideset.
– Ipak, ako me ona odveze do grada, mogu malo prošetati uokolo, ako vam je to usput- dodao sam i sramežljivo kao i jučer pogledao djevojku koju sam zavio u veo brojnih maštarija, i koju još nisam mogao jasno vidjeti.
– Kako hoćete – reče Lonoff.
Ustao je, obišao stol i poljubio Amy u obraz.
– Javi se – reče joj. – I hvala na pomoći.
– Mislim da sam uspjela barem izdvojiti svaku knjigu. Barem je to u redu.
– Dobro. Ostalo moram ja vidjeti. I razmisliti o tome. Nisam siguran da je to za mene,draga prijateljice.
– Molim vas – reče ona – preklinjem vas, nemojte ništa uništiti.
Možda je to sve i bila predstava, ali ipak sam shvatio da ona govori o grubim nacrtima starih priča koje je raspoređivala za harvardsku zbirku rukopisa. Ali Hope je očito mislila da djevojčina molba krije ne tako bezazlene namjere. Prije no što je itko mogao izgovoriti još jednu dvosmislenu rečenicu, Hope je napustila sobu.
Čuli smo kako se penje stepenicama, a zatim kako se vrata spavaće sobe zatvaraju s treskom.
– Ispričajte me na trenutak – reče Lonoff i krene za svojom ženom, zakopčavajući sako.
Amy i ja smo bez riječi izvadili naše stvari iz ormara u predsoblju i opremili se za snijeg. Zatim smo tamo stajali, u nedoumici što da dalje počnemo. Morao sam se suzdržati da ne kažem: – Jesi li ikad imala osjećaj da želiš otići, a ipak imala osjećaj da želiš ostati?
Ono što sam najzad rekao nije bilo mnogo bolje. – Sinoć mi je za večerom pričao o pismu koje ste mu poslali iz Engleske.
Saslušala me i nastavila čekati. Na glavi je imala bijelu vunenu kapu s dugom kićankom koja je završavala mucastom bijelom lopticom. Naravno! On joj je tu kapu poklonio prve zime kad je bila u Berkshirskim brdima; i sad se ne može od nje odvojiti, kao što se ne može odvojiti ni od njega, svog drugog Pima.
– Kad je to bilo? – upitao sam. – Kad ste živjeli u Engleskoj?
– O, bože. – Sklopila je oči i pritisnula ruku na čelo. Tad sam primijetio da je vrlo umorna. Nitko od nas nije sinoć spavao; ona je razmišljala tko bi mogla postati da živi u Firenci s Lonoffom, a ja sam razmišljao tko je ona mogla biti. Kad joj se rukav kaputa malo odmakao, vidio sam, dakako, da nema nikakvog ožiljka na ruci. Nema ožiljka; nema knjige; nema Pima. Ne, ljubeći otac kojeg odbacuju radi umjetnosti djeteta nije njezin; to je moj otac. – Bila sam niska, tamnoputa i ambiciozna, i bilo mi je šesnaest godina. Prije jedanaest godina – rekla je.
– Točno bi toliko godina imala Anna Frank da je preživjela.
– Gdje ste bili prije Engleske?
– Bili ste u ratu?
– Rat me preskočio.
– Kako to?
Uljudno se nasmiješila. Išao sam joj na živce. – Sreća.
– Vjerojatno je tako i mene preskočio – odgovorio sam.
– I što ste imali umjesto rata? – upitala me.
– Svoje djetinjstvo. Što ste vi imali?
Suho je rekla – Tuđe djetinjstvo. Mislim da bismo morali krenuti, gospodine Zuckerman. Ja moram poći. Čeka me duga vožnja.
– Ne bih volio otići bez pozdrava.
– Ni ja, ali bolje bi bilo.
– Uvjeren sam da on hoće da ga pričekamo.
– Je li? – rekla je ona čudnovato, i pošao sam za njom u dnevnu sobu gdje smo sjeli u naslonjače pokraj kamina. Ona je sjela u Lonoffov naslonjač, a ja na svoje mjesto u drugi. Ljutito je skinula kapu.
– Bio je strašno velikodušan prema meni – objasnio sam. – Ovaj je posjet bio vrlo značajan. Za mene – dodao sam.
– On je velikodušan čovjek.
– Vama je pomogao da dođete u Ameriku.
– Da.
– Iz Engleske.
Ona uzme časopis koji sam ja prelistao prošle večeri dok je Lonoff razgovarao na telefonu.
Rekao sam: – Oprostite što inzistiram...
Ona se odsutno nasmiješi i počne okretati stranice.
– Samo, vi me podsjećate na Annu Frank.
Drhtaj mi je prošao čitavim tijelom kad je odgovorila.
– To su mi već prije govorili.
– Zaista?
– Ali – reče ona i pogleda me inteligentnim očima ravno u oči – na žalost, ja nisam ona.
Tišina.
– Ipak, čitali ste njenu knjigu.
– Zapravo ne – reče ona. – Gledala sam je.
– O, ali to je odlična knjiga.
– Da?
– O, da. Ona je fantastičan mladi pisac. Pravo čudo za trinaest godina. Vidjeti kako savladava tehnike, isto je kao da gledate ubrzani film o tome kako se zametku pomalja lice. Morate to pročitati. Odjednom otkriva refleksiju, odjednom se javlja portret, skice karaktera, odjednom dolazi drugi, složeni, komplicirani događaj koji je tako divno ispričan kao da je prošla kroz dvanaest koncepata. A nije zatrovana željom da bude zanimljiva ili ozbiljna. Naprosto jest. – Čitavo mi se tijelo oznojilo od napora da zgusnem svoje misli i da joj ih izložim prije no što me omete Lonoffov povratak. – Taj žar, taj duh, uvijek u pokretu, uvijek započinje stvari, a jednako joj je nepodnošljivo da bude dosadna kao i da se dosađuje. Zaista odličan pisac. I neizmjerno ljupko dijete. Mislio sam – dakako, ta mi je misao upravo pala na pamet u zanosu hvalospjeva Anni Frank dok ih upućujem osobi koja bi mogla biti ona – da je ona poput neke strastvene Kafkine sestrice, ili njegove izgubljene kćerkice; čak i u licu ima sličnosti, čini mi se. Kafkina potkrovlja i sobičci, skriveni tavani gdje se iznose optužbe, kamuflirana vrata, sve što je on sanjao u Pragu za nju je bio zbiljski život u Amsterdamu. Ono što je on izmislio, ona je propatila. Sjećate li se prve rečenice Procesa? Gospodin Lonoff i ja sinoć smo o tome razgovarali. Ta bi rečenica mogla biti epigraf njenoj knjizi. „Netko mora da je lažno optužio Annu F. jer su je jednog jutra uhapsili a da nije ništa skrivila.”
Međutim, unatoč mom žaru, Amyne su misli lutale. Zapravo sam i ja u mislima bio negdje drugdje – ponovo u New Jerseyju gdje sam proveo sretno djetinjstvo. Kad bih se nekako mogao tobom oženiti, mislio sam, moj neoborivi zagovorniče, moj neranjivi savezniče, moj štitu protiv njihovih optužbi da sam otpadnik, izdajica i bezobzirni, gnusni doušnik! O, udaj se za mene, Anno Frank, oslobodi me u očima gnjevnih predaka te imbecilne optužbe! Ne marim za židovske osjećaje? Ravnodušan sam prema židovskom opstanku? Brutalan prema njihovom blagostanju? Tko se usuđuje za takve besmislene zločine optužiti muža Anne Frank!
Ali, avaj, nisam je mogao izvaditi iz njene posvećene knjige i pretvoriti je u čovjeka u zbiljskom životu. Umjesto toga bio sam suočen s Amy Bellette (tko god ona bila) koja je okretala stranice Lonoffovog časopisa i, dok je upijala sve što je on potcrtao, čekala da vidi neće li on u posljednjem trenutku promijeniti svoj život, a time i njezin. Ostalo je čista literatura, neosporiv odgovor koji sam htio ponuditi Wapterima za njihov upitnik. I daleko od toga da bude neosporiva, daleko od toga da će me osloboditi njihovih optužbi i povratiti mi dragocjenu nedužnost, ta će im literatura, dakako, izgledati kao još strašnije oskvrnuće nego ona koju su pročitali.
Hope je silazila stepenicama, odjevena za snijeg, u zelenom kaputu s kapuljačom i s čizmama navučenim preko vunenih hlača, čvrsto se jednom rukom držala za ogradu da ne padne, a u drugoj je nosila malu putnu torbu.
Lonoff joj je govorio s vrha stepenica. – Neće ovako ići – rekao je blago. – Ovo je čista...
– Daj da svi dobijemo što želimo, molim te. – Govorila je ne osvrnuvši se prema njemu; u njenom emocionalnom stanju dovoljno joj je bilo što se mora uhvatiti ukoštac sa stepenicama.
– Sumnjam da to želiš.
Zastala je. – To je ono što već godinama želim – a zatim nastavila bježati od kuće.
– Vrati se ovamo gore. Ne znaš što govoriš.
– Ti se naprosto bojiš – protisnula je ona kroz zube – da ne izgubiš svoju dosadu.
– Ne čujem te, Hope.
Kad je bila na sigurnom na dnu stepenica, sitna se ženica okrenula i pogledala gore. – Tebe jedino brine kako ćeš izaći na kraj s pisanjem, čitanjem i mrzovoljom bez dosade koju ti ja pružam. E pa neka ti od sada netko drugi bude dosadan! Neka s nekim drugim ne bude nikakvih problema!
– Molim te, vrati se ovamo.
Umjesto da učini kao što je rekao, uzela je torbu i ušla u dnevnu sobu. Samo sam ja ustao da je primim.
Skini kaput – rekla je Amy. – Sad ćeš ti imati trideset i pet godina s njim! – I počela se tresti od jecaja.
Lonoff je počeo oprezno silaziti stepenicama. – Hope, praviš dramu. Naprosto se prepuštaš hiru.
– Ja odlazim – reče mu ona.
– Ne ideš ti nikamo. Spusti tu torbu.
– Ne! Idem u Boston! Ali ne brini, ona zna gdje se sve nalazi. To je već praktički njen dom. Neće se gubiti dragocjeno vrijeme. Može objesiti svoje stvari natrag u ormar i biti spremna da ti počne dosađivati čim ja izađem iz kuće. Nećeš čak ni primijetiti razliku.
Amy više nije mogla gledati i spustila je pogled u krilo, što je potaklo Hope da kaže: – O, ona ne misli tako. Naravno da ne misli. Vidjela sam kako miluje svaki papir svakog koncepta svake priče. Misli da će s njom ovdje sve biti religija umjetnosti. O, kako da ne! Neka ti pokuša ugoditi, Manny! Neka ona bude pozadina tvojim mislima trideset i pet godina. Neka vidi kako si plemenit i kakav heroj kod dvadeset i sedmog koncepta. Neka ti kuha divna jela i stavlja svijeće na stol za večeru. Neka sve pripremi da te razveseli, pa neka onda vidi izraz tvog kamenog lica kad uvečer siđeš i sjedneš za večeru. Iznenađenje za večeru? O, draga moja djevojko, to je naprosto ono što ide za loš dan slabog pisanja. To kod njega ne pali. A svijeće u starim keramičkim svijećnjacima? Svijeće nakon svih tih godina? Kakvo dirljivo podsjećanje na prošlost, misli on, kako vulgarno, kakva čeznutljiva uspomena na jučerašnje kavane. Da, neka ti ona dvaput dnevno puni kadu za tvoja jadna leđa, a onda neka joj prođe čitav tjedan da ne govoriš s njom, a kamoli da je dotakneš u postelji. Upitaj ga u krevetu, „Što je, mili, u čemu je problem?” Ali naravno da i predobro znaš u čemu je problem; Znaš zašto te neće zagrliti, zašto uopće nije svjestan da si ovdje. Pedeseti koncept.
– To bi bilo dovoljno – reče Lonoff. – Vrlo iscrpno, posve točno i dovoljno.
– Miluje one tvoje papire! O, vidjet će ona! Mene su više milovali nepoznati ljudi u podzemnoj željeznici za vrijeme ona dva mjeseca 1935, nego što su me milovali ovdje u posljednjih dvadeset godina! Skini kaput, Amy, ti ostaješ. Ostvario se tvoj studentski san! Ti dobivaš pisca, stvaraoca, a ja idem!
– Ona ne ostaje – reče Lonoff, ponovo blago. – Ti ostaješ.
– Za još trideset pet ovakvih godina!
– O, Hopie. – Pružio je ruku i dodirnuo joj lice, po kojem su još klizile suze.
– Idem u Boston! Idem u Evropu! Prekasno je sad za milovanja! Idem na put oko svijeta i nikad se neću vratiti! A ti – rekla je i spustila pogled na Amy u stolici – ti nećeš nikamo ići. Ti nećeš ništa vidjeti. Ako ikad i izađeš na večeru, ako ga jednom u šest mjeseci nagovoriš da prihvati poziv u goste, bit će još gore; čitav sat prije nego što krenete tupit će ti o tome kako će ga ljudi tamo gnjaviti svojim idejama, tako da ćeš imati pakao. Ako se usudiš promijeniti mlinac za papar, on pita zašto, što nije u redu sa starim? Treba mu tri mjeseca samo da se navikne na novu vrstu sapuna. Promijeniš sapun i on hoda po kući i njuši, kao da je na umivaoniku u kupaonici neka crkotina, a ne običan Palmolive. Ništa se ne smije dotaknuti, ništa se ne smije promijeniti, svi moraju biti tiho, djeca ne smiju galamiti, njihovi prijatelji ne smiju dolaziti prije četiri... To je njegova religija umjetnosti, moja mlada nasljednice: odbaciti život! On svoju prekrasnu pozu gradi na tome što ne živi! A sad ćeš ti biti osoba s kojom ne živi!
Amy se s naporom podigla sa stolice i stavila na glavu djetinjastu kapu s lopticom na kraju kićanke. Ne gledajući Hope rekla je Lonoffu: – Ja idem.
– Ja idem – uzvikne Hope.
Amy se obrati meni. – Sad idem; ako želite, mogu vas odvesti do grada.
– Ja odlazim – reče joj Hope. – Skini tu smiješnu kapu! Završila je škola! Imaš dvadeset sedam godina! Ovo je službeno tvoja kuća!
– Nije, Hope – reče Amy i napokon se rasplače. – Tvoja je.
I tako je slomljeno i jadno djelovala u tom trenutku kapitulacije da sam pomislio: pa naravno da sinoć nije po prvi put sjedila u njegovu krilu, naravno da ju je i prije vidio razodjevenu. Bili su ljubavnici! A opet, kad sam pokušao zamisliti E. I. Lonoffa bez odijela kako leži na leđima i Amy golu kako ga je zajašila preko trbuha, nisam mogao, kao što ne bi mogao nijedan sin.
Mislim da se ne bih mogao savladati kad bih predavao tako lijepim, nadarenim i privlačnim djevojkama.
Onda to ne smijete raditi.
O, Oče, je li to zaista istina, jesi li bio ljubavnik te čežnjive, raseljene kćeri koja te obožava i koja je upola mlađa od tebe? I čitavo si vrijeme bio potpuno svjestan toga da nećeš ostaviti Hope? I ti si podlegao? Je li to moguće? Ti?
Krevet? Dosta mi je kreveta.
Uvjeren da tome nije tako – da nikome, nikome nije nikad dosta kreveta – ipak sam i dalje uporno vjerovao da jest.
– Poslušaj me! – Hope je ponovo naređivala Amy. – Ostani i brini se za njega! Ne može ostati ovdje sam!
– Ali neću biti sam – objasni joj Lonoff. – Znaš da neću biti sam. Dosta, dosta sada, iza tvoje dobro. To je sve zato što smo imali goste. Sve zato što je kod nas prenoćio netko novi. Imali smo društvo, svi smo zajedno doručkovali, i to te pogodilo. Osjećaš se osamljenom. Preplašila si se. Svi to razumijemo.
– Čuj, Manny, ona je dijete; nemoj se prema meni ponašati kao prema djetetu! Ona je sad mlada nevjesta...
Ali prije no što ju je Hope mogla podrobnije opisati, Amy je proletjela pored nje i kroz vrata.
– O, mala gadura! – uzvikne Hope.
– Hope – reče Lonoff. – Nemoj s tim počinjati.
Ali nije je pokušao zaustaviti kad je i ona istrčala iz kuće s torbom u ruci.
Rekao sam: – Želite li da ja... nešto poduzmem?
– Ne, ne. Neka sve ide svojim tokom.
– U redu.
– Smirite se, Nathan. Jedan po jedan svi ćemo se smiriti.
A onda smo začuli kako Hope vrišti.
Pošao sam za njim do prozora na pročelju, očekujući da ću vidjeti krv na snijegu. Međutim, tamo je Hope sjedila na sniježnom nanosu nekoliko metara od kuće, a Amyn auto polako je unatraške izlazio iz garaže. Osim dima što je sukljao iz ispušne cijevi, vani je sve blistalo. Izgledalo je kao da su tog jutra umjesto jednog izašla dva sunca.
Hope je gledala, mi smo gledali. Auto je zaokrenuo na kolni put. A onda je izašao na cestu i nestao.
– Gospođa Lonoff je pala.
– Vidim – reče on tužno.
Promatrali smo kako se s naporom osovila na noge. Lonoff je zakuckao prstima o zaleđeni prozor. Hope se nije osvrnula prema kući, već je podigla putnu torbu koja je ležala na tlu i krenula opreznim koračićima prema garaži, te tamo sjela u Lonoffov Ford. Ali kad ga je pokušala upaliti, motor je samo cvilio nakon svakog pokušaja uslijedio je samo obeshrabrujući zimski zvuk.
– Akumulator – objasni on.
– Možda je presaugala.
Opet je pokušala: isti rezultat.
– Ne, akumulator – reče on. – To se događa već mjesec dana. Napunite ga i opet ništa.
– Možda ga morate zamijeniti – rekao sam jer je o tome želio razgovarati.
– Ne bi trebalo. Auto je praktički nov novcat. Nikamo ne vozi osim do grada.
Čekali smo, i Hope je najzad izašla iz auta.
– Pa, nije loše da vam je netko pokazao zube – rekao sam.
– Možda. – Otišao je u predsoblje i otvorio ulazna vrata. Ja sam i dalje promatrao sprozora.
– Hope – pozvao ju je. – Dođi unutra. Dosta je bilo.
– Ne!
– Ali kako ja mogu živjeti sam?
– Mladić može živjeti s tobom.
– Ne budi smiješna. Mladić odlazi. Uđi sad. Ako se opet oklizneš, povrijedit ćeš se. Draga, klisko je, užasno je hladno...
– Idem u Boston.
– Kako ćeš to izvesti?
– Pješačit ću ako bude potrebno.
– Hope, vani je minus deset. Vrati se u kuću, ugrij se i smiri. Popit ćemo čaj. A zatim ćemo razgovarati o seobi u Boston.
Na to je ona s obje ruke zavitlala putnu torbu u snijeg pod nogama. – O, Manny, ti se nisi htio preseliti u Stockbridge zato što su tamo ulice popločane, kako bih te onda mogla nagovoriti da idemo u Boston? I uostalom, što bi se promijenilo u Bostonu? Ti bi se ponašao potpuno isto, još i gore. Kako bi se koncentrirao u Bostonu gdje svi ti ljudi mile uokolo? Tamo bi te čak netko mogao i ispitivati o tvom poslu!
– Onda je možda najbolje da ostanemo ovdje.
– Čak i ovdje ne možeš razmišljati ako ja samo pržim kruh u kuhinji: moram uhvatiti prepečenac prije nego što iskoči, tako da te ne uznemiri u radnoj sobi!
– O, Hopie – rekao je i malo se nasmijao – pretjeruješ. Sljedećih trideset godina ti samo prži svoj kruh i ne obraćaj pažnju na mene.
– Ne mogu.
– Nauči – reče on strogo.
– Ne! – Podigla je torbu, okrenula se i krenula niz stazu. Lonoff je zatvorio vrata. I dalje sam s prozora pazio hoće li ona ostati na nogama. Prošle je noći gradska ralica tako visoko nagomilala snijeg, da je nestala iz vida čim je zaokrenula na cestu. Ali uostalom, nikad nije ni bila jako visoka.
Lonoff je stajao kraj ormara u predsoblju i borio se s cipelama za snijeg.
– Da pođem s vama? Da vam pomognem? – upitao sam.
– Ne, ne. Dobro će mi doći malo kretanja nakon onog jajeta. – Udarao je nogama o pod kako bi sebi prištedio napor saginjanja da valjano navuče čizme. – A vi sigurno želite nešto zapisati. Na mom stolu imate papira.
– Papira za što?
– Za grozničave bilješke. – Izvukao je veliki, tamni kaput s remenom – ne sasvim kao kaftan – iz ormara i pomogao sam mu da ga navuče. Kad je natukao tamni šešir na ćelavu glavu, bio je slika i prilika glavnog rabina, arhiđakona, vrhovnog velikog svećenika od trajne žalosti. Dodao sam mu šal koji je ispao iz rukava kaputa na pod. – Danas ste se svega naslušali.
Slegnuo sam ramenima. – Ništa osobito.
– Ništa osobito kao kad, kao sinoć?
– Sinoć? – Zna li on dakle sve što ja znam? Ali što ja znam, osim onoga što mogu zamisliti?
– Zanima me kako ćemo svi jednog dana biti prikazani. To bi mogla biti zanimljiva priča. Niste tako fini i uljudni u prozi reče on. – Sasvim ste drugačiji.
– Zaista?
– Nadam se da jeste. – A zatim, kao da je upravo završio s obredom svete potvrde,ozbiljno mi je stegao ruku. – Kojim je putem krenula? Lijevo?
– Da. Niz brdo.
Pronašao je rukavice u džepu i pošto je hitro pogledao na sat, otvorio je ulazna vrata. Kao u braku s Tolstojem – rekao je i ostavio me da pišem svoje grozničave bilješke, dok je on krenuo za odbjeglom suprugom, koja je tek prije pet minuta krenula na svoje unaprijed propalo putovanje u potrazi za manje plemenitim pozivom.