Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Portoyeva boljka-Filip Rot

Ići dole

Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 Empty Portoyeva boljka-Filip Rot

Počalji od Mustra Pet Jun 22, 2018 9:13 am

First topic message reminder :

Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 M_100011

Philip Roth, suvremeni američki pripovijedač, već je poznat našoj čitateljskoj publici. Roman "Portoyeva boljka" napisan je 1969. godine i njime je autor stekao svjetsku slavu. Odlikujući se britkim humorom s akcentom na židovskoj tematici, Roth je ispripovijedao životnu priču mladog Aleksandra Portnoya, koji kao dijete židovskog rigoroznog moralnog odgoja ne nalazi izlaz iz vlastitih frustracija, neprestano se sukobljavajući s požudom i autoerotizmom i stalno živeći u strahu od kazne, život mu je košmar.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 Empty Re: Portoyeva boljka-Filip Rot

Počalji od Mustra Pet Jun 22, 2018 9:20 am


Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 144373


U progonstvu


U nedjelju prije podne, kad je dovoljno toplo, dvadesetorica ljudi iz susjedstva (to je bilo u doba kad je igralište bilo kraće) igraju utakmicu bejzbola polaganom loptom u sedam kola, počnu u devet izjutra a završe oko jedan sat; svaki igrač ulaže po jedan dolar. Sudi im naš zubar, stari doktor Wolfenberg, koji je polazio večernja predavanja i diplomirao u obližnjem koledžu u Visokoj ulici, koji je nama isto tako dobar kao i Oxford. Među igračima je naš mesar, njegov brat blizanac - limar, sitničar, vlasnik benzinske stanice na kojoj moj otac uzima benzin - svi su oni između trideset i pedeset godina stari, iako ja nikad ne mislim na njihove godine, nego samo na »ljude«. Kad se spremaju na udarac, pa čak i kad udaraju loptu, drže u zubima raskvašenu cigaru. To nisu dječaci, znate, nego ljudi. Trbušasti! Mišićavi! Podlaktice im se crne od dlaka! Ćelavi! A kakvi su im glasovi - kao iz bureta, čuju se čak ispred naše kuće koja je jedan blok kuća dalje. Mislim da su im glasnice debele kao uže za vješanje rublja. Njima nikad nitko ne mora reći neka prestanu mumljati i neka govore glasnije, ni govora! Pa kakve prostote izvaljuju! Na igralištu ne ćaskaju nego galame, i to tako da pukneš od smijeha (osobito mali dječak koji tek uči vještinu ismijavanja), napose su smiješne uvrede što ih sipa čovjek kojeg je moj otac okrstio »ludim Rusom«, Biderman, vlasnik poslastičarnice na uglu (i sportske kladionice), koji baca loptu širokim zamahom ruke, ne samo da su veoma smiješne nego i veoma dopadljive.
- Abrakadabra - kaže servirajući strahovito snažno. I vazda zavitlava doktora Wolfenberga. - Ćorav sudac još hajde-de, ali ćorav zubar?
Pri toj pomisli lupa se rukavicom po čelu.
- Igraj, komedijašu - upozorava ga doktor Wolfenberg koji je, u onim svojim rupičastim dvobojnim cipelama i s panamom na glavi, pljunuti menedžer Connie Mack - počni igrati, Bidermane, ako nećeš da te isključim iz igre zbog vrijeđanja suca!...
- Ma kako vas to uče, doktore, u toj zubarskoj školi, Brailleovim pismom?
Dotle s drugog kraja igrališta dopire šaljiva vika čovjeka koji više nalikuje na mješalicu betona nego na homo sapiensa, kralja tržišta voća i povrća, Allieja Sokolowa. Kakav pisk (kako bi rekla moja majka)! Polovicu jednog kola pljušte pogrde na osnovnu kuću sa suprotnog kraja igrališta, a kad njegova momčad dođe na red da udara loptu, on zauzima mjesto u trenerskom prostoru pokraj prve kuće i pogrde neprekidno pljušte u obratnom smjeru - a da ništa od svega toga nema nikakve veze s nedaćama u igri. Naprotiv. Kad ne radi u nedjelju prije podne, moj otac dođe sa mnom da posjedi i gleda nekoliko kola igre. On poznaje Allieja Sokolowa (kao i mnoge druge igrače) još iz djetinjstva, kad su svi stanovali u okrugu Centar, prije nego što je on upoznao moju majku i preselio se u Jersey City. Kaže da je Allie bio uvijek takav, »pravi zabavljač«. Kad Allie pojuri prema drugoj kući dobacujući doskočice i besmislice prema osnovnoj kući (gdje još i nema udarača - gdje doktor Wolfenberg tek mete kuću metlicom koju uvijek nosi sa sobom), gledaoci su na tribinama ushićeni - smiju se, plješću, dovikuju mu:
- Kaži mu što ga ide, Allie! Obriši mu nos, Sokolowe!
I redovito doktor Wolfenberg, koji se drži nešto ozbiljnije nego obični amateri (uz to je i njemački Židov), diže ruku i obustavlja igru, koju je Sokolow već jednom prekinuo, i kaže Bidermanu:
- Molim te da vratiš tog mešugenera na njegovo mjesto!
Kažem vam da su to veoma dragi ljudi! Ja sjedim na drvenim tribinama uz prvu kuću, udišem onaj kiselkasti zadah što dopire iz moje rukavice - znoj, koža i vazelin - i kuglam se od smijeha. Ne mogu zamisliti da živim bilo gdje drugdje. Zašto da idem, zašto da odem odavde kad je ovdje sve što će mi ikad trebati? Ismijavanje, šaljenje, glumljenje, prenavljanje - sve samo da se ljudi nasmiju! Obožavam to! A ipak, unatoč svemu, oni to misle ozbiljno, nema tu šale! Da ih samo vidite na kraju utakmice kad treba platiti onaj dolar! Neka mi nitko ne kaže da ne misle ozbiljno! Izgubiti ili pobijediti nije šala... a opet jest! To je upravo ono što me najviše očarava. Ma koliko borba bila žestoka, oni ne mogu a da ne lakrdijaju i da ne tjeraju šegu. Da ne izvode predstavu! Kako će biti lijepo kad odrastem, kad budem pravi Židov! Dovijeka ću živjeti u Weequahicu i igrati bejzbol laganom loptom u Chancellorovoj aveniji u nedjelju od devet do jedan, savršena mješavina klauna i natjecatelja, dosjetljiva galamdžije i opasna udarača.
Gdje se svega toga sjećam? Kad? Dok kapetan Meyerson polako opisuje posljednji krug iznad aerodroma u Tel Avivu. Prislonio sam lice uz prozor. Da, mislim da bih se mogao izgubiti i promijeniti prezime i da više nikad nitko ne čuje za mene - tada Meyerson nagne avion na moju stranu i ja prvi put vidim azijski kontinent, gledam s visine od sedam stotina metara na izraelsku zemlju, gdje je nastao židovski narod, i ne mogu se otresti sjećanja na utakmicu bejzbola u nedjelju prije podne u Newarku.
Postariji muž i žena koji sjede pored mene (Solomonovi, Edna i Felix) i koji su mi u toku jednosatnog leta ispripovjedili sve o svojoj djeci i unučadi u Cincinnatiju (uz pomoć, naravno, pune lisnice vizuelnih pomagala) gurkaju se sad laktovima i klimaju glavom prožeti nijemim zadovoljstvom; štaviše, gurkaju svoje znance s onu stranu prolaza između redova, bračni par iz Mount Vernona s kojim su se bili netom upoznali (Perlovi, Sylvia i Bernie), pa su i ovo dvoje kvel što vide visokog, pristalog, mladog židovskog pravnika (još k tome samca! Partija za nečiju kćerku!) kako udara u plač pri dodiru sa židovskom pistom. Međutim, te suze nije izmamio, kao što Solomonovi i Perlovi misle, prvi pogled na postojbinu svog naroda, ubiranje plodova jednog prognanika, nego vlastiti glas devetogodišnjeg dječaka - moj glas, hoću da kažem, kad mi je bilo devet godina. Devetogodišnjeg mene! Istina je da se durim, da se bekeljim, da odgovaram roditeljima i da sam kveč, istina je da mi piskavi glas nije nikad bez onog zgodnog jezovitog kmečavog prizvuka što odaje vječito nezadovoljstvo i ojađenost (»baš kao da mu svijet nešto duguje, a svega mu je devet godina«, kaže moja majka), ali se i rado smijem i šalim, nemojte to zaboraviti, oduševljavam se, romantičar sam, pantomimičar, sa svojih devet godina zaljubljen sam u život, gorim od običnih, dobrosusjedskih snova!
- Idem na igralište - dovikujem u kuhinju, a vlakna ružičaste lososovine ispunjaju mi razmake između zuba kao kakva kisela sirova svila - mama, idem na igralište - lupajući po rukavici svojom sitnom šakom koja miriše na šarana - vratit ću se oko jedan sat...
- Čekaj malo! U koliko sati? Kamo?
- Na igralište - derem se, uvijek se derem veoma visokim glasom da me čuju, isto onako kao kad se ljutim, samo bez ikakvih posljedica - da gledam ljude!
To su riječi koje me ubijaju u pojam dok dodirujemo tlo na Eretz Yisroelu - da gledam ljude.
Jer, ja volim te ljude! Želim da odrastem zato da mogu biti jedan od tih ljudi! Da se u jedan sat vraćam kući na nedjeljni ručak, a čarape mi, natopljene znojem, oštro vonjaju od dvadeset i jednog kola igre, donje mi rublje miriše na divljač kao u svih sportaša, lagano podrhtavam zato što sam cijelo prijepodne nisko i lijepo bacao loptu da spriječim protivnike da trče od kuće do kuće; da, kosa mi je razbarušena, zubi mi škripe od pijeska, noge su mi umorne a kiške me bole od smijeha, drugim riječima, izvrsno se osjećam, snažan Židov divno ispumpan - da, idem kući da se preporodim... kome? Svojoj ženi i svojoj djeci, vlastitoj obitelji, i to u istoj četvrti, Weequahic! Brijem se i tuširam - mlazovi vode ispiru mi s glave smeđu prljavštinu, ah, kako je lijepo, pravi je užitak tako stajati i gotovo se furiti vrućom vodom. Čini mi se veoma muževnim pretvarati bol u užitak. Zatim - u pucketave hlače i nedavno kemijski očišćenu »gaučo« košulju - divota! Fućkam neku popularnu pjesmu, divim se svojim bicepsima, brišem na brzinu cipele krpom tako da pucketaju, a dotle moji klinci listaju nedjeljne novine (čitaju ih očima koje su potpuno iste boje kao i moje), kikoću se na sagu u dnevnoj sobi, a moja žena, gospođa Portnoy, prostire u blagovaonici stol - doći će na ručak moja majka i otac, samo što nisu došli, kao i svake nedjelje. Budućnost, znate! Jednostavna i lijepa budućnost! Naporan, zabavan bejzbol u kojem istrošim svoju tjelesnu snagu - to je prije podne - a onda poslije podne, puna, dobra porcija obiteljskog života, a uvečer tri puna sata najboljeg zabavnog radio-programa na svijetu - da, kao što sam ja uživao sa svojim ocem u posjetima Jacka Bennyja svom trezoru, i razgovorima Freda Aliena s gospođom Nussbaum, i Phila Harrisa s Frankiejem Remleyjem, tako će i moja djeca uživati u njima sa mnom, i tako će to ići sve do stotog pokoljenja. A onda, nakon emisije Kennyja Bakera, dvaput okrenem ključ u bravi prednjeg i stražnjeg ulaza, pogasim sva svjetla (provjerim, štaviše - kao i moj otac - dvaput provjerim ventile na plinskoj peći da nam se obnoć ne bi ugasili životi). Prije spavanja poljubim svoju ljupku pospanu kćerkicu i svoga bistrog pospanog sina, i u naručju gospođe Portnoy, te dobre i blage (i u mojoj sladunjavoj ali čednoj tlapnji bezlične) žene, raspirujem polako žar svoga bogatog užitka. Ujutro odlazim u sjedište Newarka, na sud općine Essex, gdje provodim radne dane tražeći pravdu za siromašne i potlačene.
Naš osmi razred osnovne škole posjećuje sudnicu da prouči arhitekturu. Vrativši se kući, pišem uvečer u svojoj sobi, u svoj novi maturantski album za autograme, ispod MOJE OMILJENO GESLO: »Ne gazi slabije od sebe.« MOJE NAJDRAŽE ZVANJE? »Odvjetnik.« MOJ NADRAŽI JUNAK? »Tom Paine i Abraham Lincoln.« Lincoln sjedi ispred suda (u bronci Gutzona Borgluma) djelujući tragično i očinski - lijepo vidiš koliko se brine! Kip Washingtona koji stoji uspravno i zapovjednički ispred konja diže se iznad Široke ulice; to je djelo J. Masseyja Rhinda (zapisujemo kiparevo neobično ime u bilježnice); naš profesor crtanja kaže nam da su ta dva kipa »ponos našeg grada«, pa odlazimo u parovima u Newarški muzej da gledamo slike. Moram priznati da me Washington ostavlja hladnim. Možda zbog konja, zato što se naslanja na njega. Bilo kako mu drago, on je sasvim očito goj. Ali Lincoln! Najradije bih zaplakao. Gledajte ga samo kako sjedi, kako je ojsgemičet. Koliko se on mučio radi ugnjetenih - kao što ću i ja!
Zgodan mali židovski dečko? Pa, molim vas, ja sam najzgodniji mali židovski dečko kojeg je ikad bilo! Samo pogledajte te fantazije, kako su slatke i spasiteljske! Zahvalan sam svojim roditeljima, vjeran svom plemenu, odan pravdi!
Pa? Šta tu ne valja? Marljiv rad u jednoj idealističkoj struci; utakmice bez fanatizma i nasilja, utakmice koje se igraju s podjednako raspoloženim ljudima, i to uz smijeh; i obiteljsko praštanje i ljubav. Zašto ne bi valjalo vjerovati u sve to? Šta se dogodilo s mojom razboritošću koja me krasila kad mi je bilo devet, deset, jedanaest godina? Kako sam postao ovakav neprijatelj i mučitelj sama sebe? I ostao ovako sam! Oh, ovako sam! Ništa drugo nego ja! Zatočeno u meni! Da, moram se upitati (dok me avion nosi, kako mislim, daleko od moje mučiteljice) šta je ostalo od mojih ciljeva, od onih čestitih i hvalevrijednih težnji? Dom? Nemam ga. Obitelj? Nemam je! A sve sam to mogao imati, samo da sam pucnuo prstom... pa, zašto onda ne pucnem i ne počnem živjeti kao čovjek? Umjesto da spremam svoju djecu na spavanje i da liježem uz svoju vjernu ženu (kojoj sam i ja vjeran), dvije sam večeri lijegao - u isti par, kao što kažu u kuplerajima - s debelom talijanskom kurvom i s nepismenom, neuravnoteženom američkom manekenkom. A ja to čak i ne smatram za dobru zabavu, k vragu! Šta je za mene dobra zabava? Pa rekao sam vam! I to sam ozbiljno mislio - da sjedim kod kuće i slušam sa svojim klincima Jacka Bennyja! Da odgajam pametnu, nježnu, zdravu djecu! Da štitim neku dobru ženu! Dostojanstvo! Zdravlje! Ljubav! Marljivost! Inteligencija! Povjerenje! Pristojnost! Dobra volja! Samilost! Fućka se meni za senzacionalni seks! Kako sam se mogao zapetljati u tako nešto jednostavno, šašavo, kao što je pica! Kako je apsurdno što sam nakraju dobio spolnu bolest! U mojim godinama! Jer, siguran sam da sam zaradio nešto od one Line! Samo je pitanje vremena kad će se javiti čankir. Ali neću čekati, ne mogu. U Tel Avivu moram najprije potražiti liječnika, prije nego što se pojavi čankir, ili prije nego što oslijepim!
Samo, šta će biti s onom mrtvom djevojkom u hotelu? Jer, siguran sam da se dosad već ubila. Bacila se s balkona u gaćicama. Zagazila u more i utopila se u najoskudnijem bikiniju na svijetu. Ne, nego je popila otrov od kukute u sjeni Akropole obasjane mjesečinom - u svom večernjem plaštu koji je kreirao Balenciaga! Ta prokleta šupljoglava, ekshibicionistička pizda-samoubojica! Bez brige, ona je to uradila tako da se može fotografirati - slika će biti kao stvorena za reklamu ženskog rublja! Pojavit će se, kao i obično, u prilogu nedjeljnih novina - samo mrtva! Moram se vratiti prije nego što mi to glupo samoubojstvo zauvijek ne optereti savjest. Trebalo je da telefoniram Harpu! Nisam se uopće toga sjetio - samo sam pobjegao glavom bez obzira, da spasim svoju glavu. Morao sam je nagovoriti da telefonski porazgovara sa svojim liječnikom. Ali, bi li s njim mogla razgovarati? Sumnjam! Pa ipak, taj nijemi gad mora progovoriti prije nego što mi se ona neopozivo osveti! FOTO-MODEL PREFIKARILA SEBI VRAT U AMFITEATRU; Medeja prekinuta zbog samoubojstva... i još će objaviti oproštajno pisamce koje će po svoj prilici naći u boci uguranoj u mindžu. »Za ovo je kriv Alexander Portnoy. On me natjerao da spavam s jednom kurvom, a onda nije htio da napravi od mene čestitu ženu. Mary Jane Reed.« Hvala bogu što ta kretenka ne zna pravilno pisati! Grcima će to biti španjolski. Nadajmo se!
Bježim! U bijegu sam, ponovo sam umaknuo - čemu? Nekom drugom tko bi htio da budem svetac! A ja to nisam! I ne želim niti kanim biti! Ama, svako je svaljivanje krivice na mene komično! Neću da čujem za to! Ako se ona ubije... Ali neće se ona ubiti, nego će učiniti nešto još stravičnije - telefonirat će gradonačelniku! I zato bježim! Ma neće. Ma hoće. Hoće, hoće! Najvjerojatnije je već telefonirala. Sjećate se? Ja ću te, Alex, raskrinkati. Nazvat ću Johna Lindsayja. Telefonirat ću Jimmyju Breslinu. A dovoljno je blesava da to učini! Onom cajkanu Breslinu! Onom genijalnom šefu policije! O, bože, neka onda radije ona umre! Skoči, kučko jedna ignorantska i destruktivna - radije ti nego ja! Da, još bi mi samo trebalo da počne telefonirati novinskim agencijama. Mogu zamisliti svog starog kako nakon večere odlazi da kupi Newark News - i eto napokon riječi SKANDAL tiskane krupnim slovima iznad slike njegova dragog sina! Ili otvori televizor da čuje vijesti u sedam sati i ugleda dopisnika CBS-a iz Atene kako vodi intervju s O-picom koja leži u bolnici. »Portnoy, tako je. Veliko P. Onda O. Onda, mislim, R. Ma ne sjećam se dalje, ali vam se kunem, gospodine Rudde, svojom mokrom čučom da me natjerao da spavam s kurvom!« Ne, ne, nimalo ne pretjerujem, sjetite se samo njena karaktera odnosno pomanjkanja karaktera. Sjećate se Las Vegasa? Sjećate se njena očaja? Onda znate da me nije samo savjest progonila. Kakvu sam god osvetu mogao zamisliti, mogla je i ona. I hoće! Vjerujte mi da ćemo još čuti za Mary Jane Reed. Trebalo je da joj spasim život - a nisam. Umjesto toga sam je natjerao da spava s kurvama! I zato nemojte misliti da nećemo više čuti ništa o njoj!
A dolje, ispod mene, još jedna pljuska, posve modro Egejsko more. Tikvino Egejsko more! Moje poetski raspoložene američke djevojke! Sofoklo! Davno minulo doba! Oh, Tikvo, dušo, reci ono još jednom Zašto bih ja tako nešto učinila? Osoba koja je znala tko je i šta je. Psihički toliko zdrava da je nisam ja morao spašavati ni iskupljivati! Nisam je morao obraćati na svoju slavnu vjeru! Kako mi je samo čitala pjesme u Antiochu, kako me poučavala u književnosti, otvarala mi nove vidike, razjašnjavala umjetnost i umjetničke metode... o, zašto sam je uopće ostavio? Ne mogu vjerovati... nisam valjda zato što se nije htjela požidoviti? »Vječna nota tuge...« »Mutna oseka i plima ljudske bijede...«
Samo, zar je ovo ljudska bijeda? Mislio sam da će biti uzvišenija! Dostojanstvena patnja! Patnja puna smisla... možda nešto kao patnja Abrahama Lincolna. Tragedija, a ne farsa! Ja sam imao na umu nešto više sofoklovski. Veliki Osloboditelj i tako dalje. Sigurno mi nikad nije palo na pamet da ću na kraju nastojati izbaviti iz ropstva ništa drugo nego vlastitog pimpeka. PUSTITE MOG MARKA NA SLOBODU! Eto, to je Portnoyevo geslo. Takva je moja sudbina, svedena na pet junačkih prostih slova, Parodija! Moja se politika srozala dokraja na moj puc! UMJETNICI-DRKADŽIJE SVIH ZEMALJA - UJEDINITE SE! NEMATE ŠTA IZGUBITI OSIM PAMETI! Kakav sam pokvarenjak! Nikoga i ništa ne volim! Nitko me ne voli i nikog ne volim! I samo što nisam postao Profumo Johna Lindsayja.
Tako mi se bar činilo nakon jedan sat leta od Atene.
Tel Aviv, Jaffa, Jeruzalem, Beersheeba, Mrtvo more, Sedom, ’Ein Gedi, pa onda na sjever do Caesareje, Haife, Akka, Tiberiasa, Safeda, Gornje Galileje... i neprestano sve nalikuje više na san nego najavu. A nisam forsirao taj osjećaj. Dosta mi je bilo nevjerojatnih dogodovština s mojom suputnicom u Grčkoj i Rimu. Ne, nego baš zato da nađem nekakav smisao u svojoj pobudi koja me najprije nagnala da se navrat-nanos ukrcam u avion El Ala, zato da se ponovo pretvorim iz zbunjenog bjegunca u čovjeka - koji vlada svojom voljom, koji zna što hoće, koji čini ono što želi a ne ono što mora - zato sam krenuo na put po toj zemlji kao da sam zaista namjeravao putovati po njoj, kao da sam unaprijed to planirao, želio, i to iz hvalevrijednih, mada konvencionalnih razloga. Da (kad sam već ovdje, tko zna zašto), hoću da steknem ono što se naziva poučnim iskustvom. Usavršavat ću se, što, uostalom, i inače činim. Ili sam činio? Ne čitam li zato i dan-danas uvijek sve s olovkom u ruci? Da nešto naučim? Da postanem bolji (od koga?). I stoga sam proučavao zemljopisne karte u krevetu, kupovao povijesne i arheološke tekstove i čitao ih uz jelo, unajmljivao vodiče, automobile - tvrdoglavo sam tražio i obišao sve što sam mogao pri onoj sparini i pripeci - grobnice, sinagoge, tvrđave, džamije, svetišta, luke, ruševine, nove i stare. Posjetio sam pećine na Carmelu, Chagallove vitraje (ja i stotinu dama iz židovske dobrotvorne organizacije Hodassah u Detroitu), Hebrejsko sveučilište, iskopine u Bet She’anu - obišao kibuce obrasle zelenilom, spržene pustopoljine, grube predstraže na granici u planinama; čak sam se penjao uz Masadu pod sunčevom artiljerijskom vatrom. I uvidio sam da sam sve što sam vidio mogao usvojiti i shvatiti. Bilo povijest, bilo prirodu, bilo umjetnost. Čak sam i Negev, to priviđenje, doživio kao nešto stvarno i ovozemaljsko. Pustinju. Ne, nego ono što mi je bilo nevjerojatno i čudno, nepoznatije od Mrtvog mora, pa čak i od dramatične divljine Tsina gdje sam cio jezovit sat vremena lutao po žarkom suncu, među bijelim hridinama gdje su (kao što doznajem iz vodiča) dugo lutala izraelska plemena (gdje sam uzeo za uspomenu kamen - evo, i sad mi je ovdje u džepu - kakvim je Sefora, kako mi reče vodič, obrezala Mojsijeva sina...), ono što je cijelom mom boravku pridalo apsurdnu notu bijaše jednostavna ali posve (za mene) nevjerojatna činjenica da se nalazim u židovskoj zemlji. U ovoj zemlji svi su Židovi.


Moj san počinje odmah nakon izlaska iz aviona. Na aerodromu sam na kojem nisam nikad prije bio a svi su ljudi koje vidim - putnici, stjuardese, blagajnici, nosači, piloti, vozači taksija - Židovi. Zar se to mnogo razlikuje od snova koje vama opisuju vaši pacijenti koji sanjaju? Zar se to mnogo razlikuje od onoga što čovjek proživljava u snu? Ali tko je čuo da za tako nešto najavi? Sve što piše na zidovima jest židovsko - židovski natpisi! Zastava je židovska. Lica su ista ona koja viđate u Chancellorovoj aveniji! Lica mojih susjeda, mojih ujaka i stričeva, mojih profesora, roditelja mojih prijatelja iz dječaštva. Lica kao što je moje lice! Samo što se kreću ispred kazališnog zastora od bijelog zida, jarkog sunca i šiljastog tropskog lišća. Ali to nije ni plaža u Miamiju. Nije, nego su to lica iz istočne Evrope, ali na svega puškomet od Afrike! Muškarci u kratkim hlačama podsjećaju me na upravitelje židovskih ljetnih logora u kojima sam radio za studentskih ferija - samo što ovo nije ni ljetni logor. Ovo je dom! Ovo nisu profesori gimnazije iz Newarka koji provode po dva mjeseca s notesom i zviždaljkom u ruci negdje u gorju Hopatcong, u državi New Jersey. Ovo su (nema druge riječi!) domoroci. Povratnici! Tu je sve to počelo! Samo su bili na dugom odmoru i ništa više! Hej, ovdje smo mi anglosaski protestanti! Prelazim taksijem preko nekog velikog trga okruženog kavanskim stolovima na pločniku, kao u Parizu i Rimu. Samo što su kavane pune Židova. Taksi pretječe autobus. Gledam u prozore autobusa. Sami Židovi. Pa i vozač je Židov. Pa i prometnik na raskršću ispred nas! U hotelu tražim od recepcionera sobu. Recepcioner ima tanke brčiće i govori engleski kao Ronald Colman. Ali, i on je Židov.
Dramska napetost raste:
Prošla je ponoć. Ranije te večeri po šetalištu uz more šetala se vesela i živahna židovska svjetina - Židovi su jeli sladoled, Židovi su pili gazirane napitke. Židovi su se razgovarali, smijali, hodali držeći se ispod ruke. Ali sad kad se vraćam u hotel, gotovo sam potpuno sam. Na kraju šetališta kuda moram proći da dođem do hotela vidim pet mladića kako puše i razgovaraju. Židovski mladići, naravno. Dok im se približavam, postaje mi jasno da su me čekali. Jedan mi od njih prilazi i pita me na engleskom:
- Koliko je sati? - Gledam na sat i poimam da me neće pustiti da prođem. Napast će me! Ali kako je to moguće? Ako su oni Židovi, i ako sam ja Židov, kakav bi razlog mogli imati da mi učine bilo šta nažao?
Moram im reći da su se zabunili. Neće valjda postupati sa mnom kao antisemitska banda. - Oprostite - kažem i provlačim se između njih, sa strogim izrazom na blijedu licu. Jedan mi od njih dovikuje: - Gospodine, koliko je... - ali ja ubrzavam korak i produžujem brzo prema hotelu, i nikako mi ne ide u glavu zašto su me htjeli poplašiti kad smo svi Židovi.
To nije baš teško protumačiti, je li?
U svojoj sobi brže-bolje svlačim hlače i gaće i pod svjetiljkom za čitanje pregledavam svoj penis. Vidim da mi je organ čist i bez ikakvih tragova bolesti, ali svejedno mi nije lako pri duši. Moguće je da u nekim slučajevima (možda baš u najtežim) nikad nema vanjskih znakova zaraze, nego se razorno djelovanje vrši u samu tijelu, nevidljivo i nesmetano, dok se proces na kraju ne može više spriječiti, te je pacijent osuđen na propast.
Ujutro me budi buka ispod prozora. Tek je sedam sati, a kad pogledam kroz prozor, vidim da je plaža već puna ljudi. Neobičan prizor u ovaj rani sat, pogotovo zato što je subota pa sam očekivao da će cijeli grad biti prožet sabatskim pobožnim i svečanim raspoloženjem. Ali židovska je svjetina - opet! - vesela. Pregledavam svoje spolno udo na jakom jutarnjem svjetlu i obuzima me - opet - zla slutnja zato što se čini da sam potpuno zdrav.
Odlazim iz sobe da se poprskam u moru sa sretnim Židovima. Kupam se ondje gdje je svjetina najgušća. Igram se u moru punom Židova! Vragolastih, razdraganih Židova! Gledajte im samo židovska uda što se gibaju po židovskoj vodi! Gledajte židovsku djecu kako se smiju, kako se vladaju kao da je sve ovo njihovo... Pa i jest! I čuvar je Židov! Dokle mi god seže pogled, na plaži su sami Židovi - i još neprestano pristižu u toku cijelog prijepodneva, kao da ispadaju iz roga izobilja. Protežem se na plaži, sklapam oči. Iznad sebe čujem neki motor - bez brige, i avion je židovski! Pijesak je ispod mene topao - židovski pijesak. Kupujem židovski sladoled od prodavača Židova. »Zar nije ovo fantastično?« govorim sam sebi. »Židovska zemlja!« Ali tu je misao lakše izraziti nego pojmiti. Zapravo je ne mogu potpuno shvatiti. Alex u Zemlji čudesa.
Popodne se sprijateljujem s jednom mladom ženom zelenih očiju i tamne puti, poručnikom židovske vojske. Poručnik me navečer vodi u neki lučki bar. Gosti su uglavnom, kaže, pomorci. Židovski pomorci? Da. Ja se smijem pa me ona pita što je smiješno. Uzbuđuje me njezina sitna, razbludna prilika zategnuta oko struka širokim žutosmeđim opasačem. Ali kako je to sitno čeljade odrješito, staloženo i ozbiljno! Ne znam bi li mi uopće dopustila da je častim, čak i kad bih znao jezik.
- Šta najviše volite? - pita me ona pošto smo istrusili po bocu židovskog piva. - Traktore, ili buldožere, ili tenkove?
Ja se opet smijem.
Pozivam je u svoj hotel. U sobi se natežemo, ljubimo i počinjemo se svlačiti, ali mi istog časa mali klone.
- Vidiš da ti se ne sviđam - kaže mi poručnik, kao da joj je sumnja potvrđena. - Uopće ti se ne sviđam.
- Ma sviđaš, kako da ne - odgovaram - sviđaš mi se, sviđaš, od onog časa kad sam te ugledao u moru... - a tada, osramoćen, smeten i izbezumljen splašnjavanjem svog uda, izvaljujem: - Ali, znaš, možda sam bolestan. Ne bi bilo pošteno.
- Misliš da je i to smiješno? - prosikće ona i srdito se oblači i odlazi.


Snovi? Da su bar snovi! Ali meni ne trebaju snovi, doktore, zato rijetko i sanjam - kad mi je život ovakav! Meni se sve to događa u po bijela dana! Sve što je nerazmjerno i melodramatično moja je dnevna hrana! Slučajnosti u snovima, simboli, dozlaboga smiješne situacije, neobično zlokobne banalnosti, čudnovato primjerene zgode i nezgode koje drugi ljudi doživljavaju sklopljenih očiju, ja sve to proživljavam otvorenih očiju! Koga još poznajete kome je majka uistinu prijetila groznim nožem? Tko je još bio te sreće da mu je mama tako otvoreno zaprijetila da će ga uškopiti? Tko je još, uz ovakvu majku, imao testis koji mu se nije htio spustiti? Jaje koje je trebalo moljakati i maziti, nagovarati, drogirati da siđe i živi u mošnji kao čovjek! Koga još poznajete tko je slomio nogu trčeći za šiksama? I tko je prvi put uz neku djevojku svršio u vlastito oko? I našao pravu živu opicu na ulici u New Yorku, djevojku koja ne može bez »banane?« Doktore, možda drugi pacijenti sanjaju, ali meni se sve to događa. Moj je život bez latentnog sadržaja. Ono što se sanja ja doživljavam! Doktore, meni se nije htio nikako dići u državi Izrael! Što kažete na tu simboliku, bubi? Hajde, neka to još netko izvede ako može! Nisam mogao doživjeti erekciju u Obećanoj zemlji! Bar nisam mogao kad mi je trebalo, kad sam želio, kad god je bilo nešto poželjnije od moje šake u što sam ga mogao turiti. Ali, kao što se pokazalo, puding od tapioke ne može se ni u šta turiti. Ja sam toj djevojci ponudio puding od tapioke. Vlažan spužvast kolač! Napršnjak nečega rastopljenog. A dotle je sve vrijeme onaj samopouzdani mali ženski poručnik, ponosno vijoreći onim svojim izraelskim cicama, bio spreman da ga zajaše kao kakav zapovjednik tenkovske jedinice!
Pa onda opet to isto, samo još gore! Moj konačni pad i poniženje - Naomi, židovska Tikva, junakinja, ona stamena, riđokosa, pjegava ideološka komadina od cure! Pokupio sam je na cesti dok je putovala autostopom u Haifu iz nekog kibuca blizu libanonske granice gdje je bila posjetila svoje roditelje. Bilo joj je dvadeset jedna godina, bila je visoka sto osamdeset pet centimetara i činilo se kao da još raste. Roditelji su joj bili cionisti iz Philadelphije koji su se doselili u Palestinu uoči drugog svjetskog rata. Pošto je odslužila vojsku, Naomi je odlučila da se ne vrati u kibuc u kojem se rodila i odrasla, nego da se pridruži zajednici mladih rođenih Izraelaca koji su raskrčivali krupno kamenje crne vulkanske stijene oko naselja u planinskoj vrleti što se uzdiže iznad granice sa Sirijom. Rad je bio mukotrpan, životne prilike teške, a uvijek je postojala opasnost da se noću došuljaju Sirijci s ručnim granatama i minama. A ona je to voljela. Divna i hrabra djevojka! Da, židovska Tikva! Evo mi još jedne prilike!
Zanimljivo, odmah je povezujem u mislima sa svojom izgubljenom Tikvom, iako je po svojoj vanjštini, naravno, nalik na moju majku. Ista boja puti i kose, veličina, pa čak i temperament, kao što se pokazalo; tražila je greške kod mene i stručno me kritizirala. Muškarci joj moraju biti savršeni. Ali ja sam slijep na sve to - uopće ne opažam sličnost između te djevojke i slike moje majke u njenu gimnazijskom almanahu.
Eto kako sam bio nauravnotežen i histeričan u Izraelu! Tek što sam je pokupio s ceste, ozbiljno sam se zapitao: »Kako bi bilo da se oženim njome i ostanem ovdje? Kako bi bilo da odem s njom u planine i započnem nov život?«
Odmah smo poveli ozbiljan razgovor o čovječanstvu. Govor joj je obilovao vatrenim parolama sličnim parolama iz moje prve mladosti. Pravedno društvo. Zajednička borba. Individualna sloboda. Društveno koristan život. Ali kako ona prirodno iskazuje svoj idealizam, pomislio sam. Da, tako je, to je djevojka za mene - bezazlena, dobra, zaftik, neizvještačena i neizjebana. Pa naravno! Ja ne želim filmske zvijezde, ni manekenke, ni kurve, ni bilo kakvu kombinaciju od njih. Ja ne želim seksualnu ekstravaganciju do kraja života, pa ni ovu mazohističku ekstravaganciju kojom mi je dosad bio ispunjen život. Ne, nego želim jednostavnost, želim zdravlje, želim nju!
Govorila je engleski izvrsno, mada pomalo knjiški - tek s nekom natruhom nekakva općeg evropskog naglaska. Neprestano sam tražio na njoj znakove američke djevojke kakva bi bila da joj se roditelji nisu nikad odselili iz Phildelphije. Mogla bi mi biti sestra, mislio sam, još jedna krupna djevojka s visokim idealima. Mogu čak zamisliti Hannu da je emigrirala u Izrael, da nije našla Mortyja da je spasi. Ali tko bi mogao mene spasiti? Moje šikse? Ne, ne, ja njih spašavam. Ne, nego moj je spas očito u ovoj Naomi! Nosi kosu kao djevojčica, u dvije duge pletenice - mamac, naravno, lukavština snova ako je ikad postojalo tako nešto, kojoj je svrha da me spriječi da se odmah sjetim slike Sophije Ginsky iz gimnazije, koju svi dječaci zovu »Riđokosa« i koja će daleko dotjerati svojim krupnim smeđim očima i pameću. Pošto me cijeli dan (na zahtjev) vodila po starom arapskom gradu Akko, Naomi je navečer oplela pletenicama dvaput glavu, kao bakica, pomislio sam. »Kakva razlika od moje prijateljice foto-modela«, pomislih, »s onim njenim vlasuljama, i umjetnim pramenovima, i satima koje je provodila kod Kennetha! Kako će mi se život izmijeniti! Drugi čovjek - s ovom ženom!«
Namjeravala je prespavati tu noć negdje vani u vreći za spavanje. Bila je na dopustu preko vikenda putujući za one dvije-tri funte koje su joj roditelji poklonili za rođendan. Rekla mi je da neki njezini fanatičniji prijatelji ne bi primili takav poklon i da bi joj zacijelo zamjerili što ga je ona primila. Ispričala mi je kako se u kibucu njezinih roditelja, dok je još bila djevojčica, vodila žestoka raspra oko toga što su neki ljudi imali ručne satove a drugi nisu. Nakon nekoliko burnih sastanaka članova kibuca, odlučeno je da satovi mijenjaju vlasnike svaka tri mjeseca.
Po danu, pa za večerom i nakon nje, dok smo se šetali uz romantičan bedem u luci Akka, pričao sam joj o svom životu. Pozvao sam je da se vrati sa mnom u hotel u Haifi da popijemo nešto. Pristala je, jer mi je imala mnogo šta reći o onome što sam joj ispripovjedio. Tada sam je htio poljubiti, ali sam pomislio: »A šta ako zbilja imam nekakvu spolnu bolest?« Još nisam bio potražio liječnika, dijelom zato što sam se skanjivao da kažem nekom neznancu da sam imao posla s nekakvom kurvom, ali najviše zato što nisam još otkrio nikakvih simptoma. Bilo je jasno da mi nije ništa i da mi nije potrebna liječnička pomoć. Pa ipak, kad sam joj se obratio i pozvao u svoj hotel, odolio sam porivu da pritisnem usne na njena čedna socijalistička usta.
- Američko društvo - rekla je spuštajući naprtnjaču i vreću za spavanje na pod, i nastavljajući predavanje koje je počela dok smo se vozili oko zaljeva u Haifu - ne samo što sankcionira nedostojne i nepoštene odnose među ljudima nego ih i potiče. Zar se to može opovrgnuti? Ne može. Suparništvo, nadmetanje, zavist, ljubomora, sve što je zlo u ljudskoj naravi taj sistem pothranjuje. Posjedovanje, novac, vlasništvo - takvim iskvarenim mjerilima mjerite vi sreću i uspjeh. A dotle - reče ona i sjede prekrštenih nogu na krevet - dobar dio vašeg stanovništva nema ni ono najnužnije za pristojan život. Zar nije i to istina? Jer, vaš je sistem u osnovi izrabljivački, u biti je korupcionaški i nepravedan. Prema tome, Alex - izgovarala je moje ime kao kakva stroga učiteljica, s prizvukom opomene u glasu - u takvoj sredini ne može nikad biti ničega nalik na pravu jednakost. I to je neosporno, morate se složiti s time ako stavite ruku na srce.
- Što ste vi, na primjer, postigli svojim saslušavanjem u vezi sa skandalom oko kviza? Jeste li išta postigli? Ništa, ako smijem tako reći. Raskrinkali ste pokvarenost nekih slabića. Ali sistem koji ih je iskvario, tom sistemu niste ni najmanje naškodili. Sistem je ostao neuzdrman. Sistem je ostao netaknut. A zašto? Zato, Alex - uh, evo ga! - što ste i vi sami iskvareni tim sistemom isto kao i gospodin Charles van Doren. (Bogme, još nije sve savršeno! Jesem ti bigulicu!) Vi niste neprijatelj tog sistema. Vi čak i ne osporavate taj sistem, iako, čini se, mislite da osporavate. Vi ste samo jedan od njegovih policajaca, plaćeni namještenik, ortak. Oprostite, ali moram vam reći istinu - vi mislite da služite pravdi, ali ste samo sluga buržoazije. Vaš je sistem u biti izrabljivački i nepravedan, u biti okrutan i nečovječan, on se ne obazire na ljudske vrijednosti, a vaš je posao da prikazujete taj sistem tobože zakonitim i moralnim time što se ponašate kao da pravda, kao da ljudska prava i ljudsko dostojanstvo mogu tobože postojati u takvu društvu, iako je očito da ne mogu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 Empty Re: Portoyeva boljka-Filip Rot

Počalji od Mustra Pet Jun 22, 2018 9:21 am

Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 144114

- Znate li vi, Alex - što li će sad biti? - znate li vi zašto je meni svejedno tko nosi sat i treba li da primim na dan pet funta od svojih »imućnih« roditelja? Znate li vi zašto su takvi sporovi glupi i zašto ja nemam strpljenja da raspravljam o njima? Zato što znam da je u biti, razumijete li, u biti! - da, razumijem! Engleski je slučajno, za divno čudo, moj materinji jezik! - da je u biti sistem u kojem ja sudjelujem (i to dobrovoljno, to je također i te kako važno - dobrovoljno!), da je taj sistem human i pravedan. Dok god su proizvodna sredstva u rukama zajednice, dok god zajednica podmiruje svačije potrebe, ni da živi od viška vrijednosti tuđeg rada, sačuvan je bitni karakter kibuca. Nijedan čovjek nije izgubio dostojanstvo. Jednakost postoji u najširem smislu te riječi. A to je ono najvažnije.
- Naomi, volim te.
Suziše se one njene širom otvorene, idealističke smeđe oči.
- Kako me možete »voljeti«? Što to govorite?
- Htio bih se oženiti tobom.
Tres, skočila je na noge lagane. Žalim onog sirijskog terorista koji ju je pokušao zaskočiti.
- Šta vam je? Je li to nekakva šala?
- Budi mi žena! Majka moje djece! Svaki štunk s ukrašenim prozorom ima djecu. Pa zašto ne bih i ja? Na meni je ostalo ime moje obitelji.
- Popili ste previše piva za večerom. Da, najbolje će biti da odem.
- Nemoj!
I ponovo sam rekao toj djevojci, koju sam jedva poznavao i koja mi se nije čak ni sviđala, koliko je moja ljubav prema njoj duboka. »Ljubav« - uh, ježim se od te riječi! - »ljuuuubav«, baš kao da ću samom riječju probuditi u sebi taj osjećaj.
A kad je pokušala izići, prepriječio sam joj put. Preklinjao sam je neka ne odlazi i neka ne liježe negdje na hladnu i vlažnu plažu, kad je ovdje ovaj veliki udobni Hiltonov krevet u kojem možemo oboje spavati.
- Ja te ne nastojim pretvoriti u buržujku, Naomi. Ako je krevet suviše raskošan, možemo i na podu.
- Spolno općiti? - priupita me ona. - S vama?
- Da, sa mnom! Koji sam upravo stigao iz svog, u biti nepravednog sistema. Ja, ortak! Da, nesavršeni Portnoy!
- Oprostite, gospodine Portnoye, ali između vaših glupih šala, ako su to uopće šale...
Tu smo se počeli natezati jer sam je gurnuo prema krevetu. Posegnuo sam joj za dojkom, ali me oštrim zamahom glave pogodila odozdo u bradu.
- Gdje si to, do vraga, naučila - uzviknuh - u vojsci?
- Da.
Skljokao sam se u naslonjač.
- Krasna obuka za djevojke!
- Znate li vi - reče ona bez trunka milosrđa - da s vama nešto zaista nije u redu.
- Prvo i prvo, krvari mi jezik...
- Vi ste najnesretniji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Pravo dijete.
- Nisam! Nije istina - ali je ona odmahnula rukom odbacujući sva moja eventualna objašnjenja, i počela mi držati predavanje o svim mojim nedostacima koje je bila uočila u toku dana.
- Kako samo prijezirno govorite o svom životu! Zašto to činite? Nema smisla govoriti o svom životu tako kako vi govorite. Čini se da nekako posebno uživate, da se nekako ponosite što ste meta vlastitom čudnovatom smislu za humor. Ja ne vjerujem da vi zaista želite poboljšati svoj život. Sve što govorite nekako je iskrivljeno, ovako ili onako, samo da bude »smiješno«. Povazdan jedno te isto. Sve je pomalo, na svoj način, ironično ili samopotcjenjivački. Samopotcjenjivački?
- Samopotcjenjivački. Samopodsmješljivo.
- Upravo tako! A vi ste veoma inteligentan čovjek - i zato je to još gadnije. Koliko bi moglo od vas biti koristi! Kako glupo potcjenjujete sami sebe! Kako je to gadno!
- Ha, ne znam - rekoh - uostalom, potcjenjivanje sama sebe klasična je forma židovskog humora.
- Ne židovskog humora, nego humora geta.
U tim riječima nije bilo mnogo ljubavi, vjerujte mi. Do zore mi je objasnila da sam primjer onoga što je najsramotnije u »kulturi dijaspore«. Stoljeća i stoljeća beskućništva proizvela su upravo takve gadne ljude kao što sam ja - zaplašene, pasivne, samopotcjenjivačke, raščovječene i iskvarene životom u nežidovskom svijetu. Upravo su takvi Židovi u dijaspori otišli na milijune i milijune u plinske komore a da nisu ni ruke digli na svoje mučitelje, a da nisu znali krvlju braniti svoje živote. Dijaspora! Sama ju je ta riječ razbješnjavala.
Kad je dovršila, rekoh:
- Krasno. A sad hajde da se pojebemo!
- Zbilja ste odvratni!
- Jesam! Počela si pomalo shvaćati ono glavno, vrla sabro! Ti ćeš biti čestita u planinama, je li? Ti ćeš biti uzor čovječanstvu! Jebena hebrejska svetica!
- Gospodine Portnoye - reče ona dižući s poda svoju naprtnjaču - vi niste drugo doli Židov koji mrzi sama sebe.
- Pa, Naomi, možda je to najbolja vrsta Židova.
- Kukavico!
- Muškobanjo!
- Šlemijel!
I pošla je prema vratima. Samo što sam ja skočio odostraga i srušio tu krupnu, riđokosu, didaktičnu krasoticu na pod. Pokazat ću ja njoj tko je šlemijel! I dijete! A ako sam zaražen? Izvrsno! Sjajno! Još bolje! Neka potajno odnese tu bolest u svom krvotoku u planine! Neka se ta bolest raširi od nje na sve one vrle i kreposne židovske momke i djevojke! Svima će im dobro doći malo triše. Tako vam je to u dijaspori, sveci balavi, tako vam je to u progonstvu! Napast i sramota! Pokvarenost i samopodsmješljivost. Samopotcjenjivanje i samosranje, također! Skvičenje, histerija, kompromisi, zbrka, bolest! Da, Naomi, ja sam okaljan, ja sam nečist - a i pomalo mi je dokurčilo, draga moja, što nisam nikad dovoljno dobar za »izabrani narod«!
Ali kako se samo rvala sa mnom ta velika seljačka pička! Ta bivša vojničina! Taj nadomjestak majke! Slušajte, je li to moguće? Ama, molim vas, ne može se to opet tako pojednostavniti! Bar ne kod mene! Ili se možda ne može dovoljno jednostavno gledati na ovakav slučaj kao što je moj? Je li ona, po mom podsvjesnom jednostranom mišljenju, moja majka samo zato što je riđokosa i pjegava? Samo zato što su ona i dama iz moje prošlosti odvjeci istog blijedog poljskog židovskog soja? Onda je to, doktore, vrhunac edipovske drame? Još malo farse, prijatelju moj! Previše, na žalost, da bih mogao progutati! Oedipus Rex slavna je tragedija, šmuk, a nikakva šala! Vi ste sadist, vi ste nadriliječnik i bijedan komedijant! Hoću da kažem da je ovo otišlo malo predaleko da bi se čovjek mogao smijati, doktore Spielvogelu, doktore Freude, doktore Kronkite! Kako bi bilo, gadovi jedni, da iskažete malo poštovanja ljudskom dostojanstvu! Oedipus Rex najstravičnija je i najozbiljnija drama u cijeloj povijesti književnosti - to nije nikakva podvala!
Ipak, hvala bogu na Heshiejevim utezima! Oni su nakon njegove smrti pripali meni. Odnio bih ih u dvorište iza kuće pa bih ih ondje na suncu dizao i dizao, kad mi je bilo četrnaest-petnaest godina.
- Još ćeš dobiti curu od toga - opominjala me majka s prozora spavaonice. - Prehladjet ćeš se u tim kupaćim gaćicama!
Naručio sam poštom brošure Charlesa Atlasa i Joea Bonoma. Duša mi je bila da gledam u zrcalu u svojoj sobi kako mi se nadimlje torzo. Pregibao sam se ispod svoje odjeće u školi. Opipavao sam na uglu ulice svoje podlaktice. Divio sam se svojim venama u autobusu. Netko će me jednog dana dokačiti po ramenim mišićima, ali će to grdno požaliti! No nitko me, hvala bogu, nije dokačio.
Osim Naomi! Radi nje sam, dakle, onoliko otpuhivao i podrhtavao pod nezadovoljnim pogledom svoje matere. To ne znači da nije bila razvijenija od mene u nožnim listovima i kukovima, ali sam je šio u ramenima i prsima pa sam je svalio pod sebe, turio joj jezik u uho i okusio pijesak s puta, onu svetu zemlju.
- Ma, pojebat ću te ja, Židovko - šaputao sam pakosno.
- Vi ste ludi! - pa se oduprla o mene svom svojom znatnom snagom. - Vi ste luđak na slobodi!
-A, nećemo tako - rekoh joj režeći iz grla - nećemo tako, moram te nešto naučiti, Naomi!
Pa sam je pritisnuo, pritisnuo sam je snažno da je nešto naučim - o, ti, kreposna Židovko, batina ima dva kraja, cackeleh! Sad se ti brani, Naomi - objasni cijelom svom kibucu otkud ti gnojni iscjedak iz vagine! Ti misliš da su oni prekardašili onim svojim satovima! Čekaj malo dok ovo nanjuše! Dao bih ne znam šta da mogu prisustvovati sastanku na kojem će te okriviti da si okaljala ponos i budućnost Siona! Možda ćeš tada steći dolično strahopoštovanje prema nama, propalim neurasteničnim Židovima! Postoji socijalizam, ali postoje i spirohete, ljubavi moja! Sad ćeš se, draga, upoznati s prljavijom stranom života. Dolje, dolje s tim tvojim rodoljubnim žutosmedim hlačicama, raširi te svoje batakove, krvi moje krvi, raskreči ta svoja utvrđena bedra, otvori tu svoju mesijansku židovsku rupu! Spremi se, Naomi, sad ću ti zatrovati rasplodne organe! Izmijenit ću ti budućnost rase!
Ali dakako da nisam mogao. Oblizao sam joj ušne školjke, prljavi vrat, zario zube u one pletenice obavijene oko glave... i tada, baš kad je njen otpor možda zaista počeo jenjavati pod mojim navalama, prevrnuo sam se s nje i smirio, poražen, uza zid - na leđima.
- Badava - rekoh - nikako da mi se ovdje digne.
Ustala je. Stajala je nada mnom. Predisala. Gledala na mene s visoka. Pomislio sam da če mi stati sandalom na prsa. Ili da će me izudarati nogama na mrtvo ime. Sjetio sam se kako sam u pučkoj školi lijepio sva ona dodatna pojačanja u svoju bilježnicu. Kako sam na ovo spao?
- Im-po-tentan u Iz-ra-elu, da-da-daaaa - zapjevušio sam na melodiju »Uspavanke u Zemlji ptica«.
- Opet neka šala! - pripita me ona.
- Opet, i opet. Zašto da se odreknem svog života?
Tada ona reče nešto dobrostivo. Mogla je, naravno, priuštiti to sebi ondje visoko gore.
- Najbolje da se vratite kući.
- Jasno, to je ono što mi treba, natrag u progonstvo!
A ona se ondje visoko, visoko gore naceri. Ta zdrava, veličajna sabra! Noge oblikovane radom, praktične hlačice, zgužvana bluza bez puceta - milostivi, pobjednički smiješak! A do njenih okorjelih nogu u sandalama taj... šta taj? Taj sin! Taj dječak! To dijete! Alexander Portnoise! Portnos! Portnoj-oj-oj-oj-oj!
- Pogledaj kakva si - rekoh - tu visoko gore! Kako su žene velike, velike! Pogledaj kakva si rodoljupka! Ti zbilja voliš pobjeđivati, je li, srce? Pobjeđuješ kao od šale! Uh, što si besprijekorna! Zbilja si strašna - počašćen sam što sam te upoznao. Slušaj, junakinjo, povedi me sa sobom! Tamo u planine. Raskrčivat ću ono kamenje dok ne padnem s nogu, ako se tako postaje dobar. Jer, zašto ne bih bio dobar, i dobar, i dobar, i dobar - nije li tako? Živi samo u skladu s načelima! Bez kompromisa! Neka onaj drugi bude lupež, je li? Neka se gojim bave klanjem, neka sva krivnja padne na njih! Ako sam rođen da budem strog prema samom sebi, neka bude tako! Mukotrpan i ćudoredan život koji ispunja čovjeka zadovoljstvom, bogat žrtvama i obilan odricanjima! Eh, to zvuči dobro! Eh, već osjećam pod rukama ono kamenje! Šta kažeš, da me povedeš sa sobom - u čist portnojevski život!
- Najbolje da se vratite kući.
- Naprotiv! Najbolje da ostanem ovdje. Da, da ostanem ovdje! Da kupim isto takve kratke žutosmeđe hlače, da postanem muško!
- Kako god želite - reče ona - ali ja idem.
- Nemoj, junakinjo moja, nemoj! - uzviknuh jer zaista mi se počela pomalo sviđati. - Oh, kakva šteta za mene!
To joj se svidjelo. Pogledala me pobjednički, kao da sam konačno priznao kakav sam. Jebeš je!
- Mislim, što ne mogu pojebati takvu kršnu, zdravu djevojku kao što si ti.
Ona se naježi od gađenja.
- Recite mi, molim vas, zašto morate neprestano izgovarati tu riječ?
- Pa, zar momci u planinama nikad ne upotrebljavaju riječ »jebati«?
- Ne upotrebljavaju - odgovori ona milostivo - bar ne tako kao vi.
- E pa - rekoh - valjda nisu toliko ispunjeni gnjevom kao ja. I prijezirom.
Pa je ščepah za nogu. Jer, meni nije nikad dosta.
NIKAD! Ja moram sve IMATI.
Ali šta imati?
.- Nemojte - podvrisnu ona na mene.
- Baš hoću!
- Nemojte!
- Pa dobro - preklinjao sam je dok me vukla svojom snažnom nogom prema vratima - daj mi onda da ti bar poližem pičkicu. To znam da još mogu.
- Svinjo!
I ritnula se. I udarila me! Svom snagom onom svojom pionirskom nogom, ispod sama srca. Jesam li priželjkivao da me udari? Tko zna što sam zapravo htio? Možda ništa. Možda sam samo bio ja. Možda sam samo to, pizdolizac, ropska usta za rupu neke žene. Lizati! Pa neka! Možda bi bilo najpametnije da hodam četveronoške! Da puzim kroz život sladeći se pičkicama, a da ispravljanje nepravdi i osnivanje obitelji ostavim uspravnim bićima! Šta će mi spomenici podignuti u moju čast kad ovakva gozba hoda ulicama?
Puziti dakle kroz život - ako mi je još ostalo šta od života! Zavrtjelo mi se u glavi, a najgadniji sokovi digli su mi se do grla! I to u Izraelu! Gdje drugi Židovi nalaze utočište, svetište i mir, Portnoy upravo pogiba! Gdje drugi Židovi uspijevaju, ja izdišem. A samo sam joj htio pružiti malo užitka - i sam malo uživati. Zašto, zašto ja ne mogu nimalo uživati a da me odmah ne snađe odmazda kao kazna božja? Svinja? Tko, ja? I najednom evo opet svega onoga, opet me salijeće davna prošlost, ono što je bilo, ono što nikad više neće biti! Vrata se zalupe i nje više nema - mog spasa, mog krvnog roda! - i ja cmizdrim na podu zbog SVOJIH USPOMENA! Moje neiscrpno djetinjstvo! Koje neću napustiti - ili koje neće mene napustiti! To je ono! Sjećam se rotkvica - onih koje sam s ljubavlju uzgajao u svom Perivoju pobjede. Na onom komadiću dvorišta pokraj vrata našeg podruma. Moj kibuc. Rotkvice, peršun, mrkve - da, i ja sam rodoljub, čuješ, ti, samo drugdje! (Ali se ni ondje ne osjećam kod kuće!) A srebrni listići koje sam sakupljao, šta kažeš na to? Pa novine koje sam vozio kolicima u školu! Pa album maraka izdanih u slavu obrane zemlje, koje sam sve lijepo nalijepio u nizovima radi uništenja Osovine! Pa moji modeli aviona - moj Piper Cub, moj Hawker Hurricane, moj Spitfire! Kako se ovo moglo dogoditi onom dobrom klincu kakav sam bio, klincu koji je onako volio R. A. F. i Rooseveltove »četiri slobode«! Koliko sam se nadao od Jalte i Dumbarton Oaksa! Kako sam se molio za Ujedinjene nacije! I sad da umrem? Zašto? Je li to kazna? Za što? Da budem impotentan? Navedite mi bar jedan valjan razlog!
Sve je to, naravno, O-pičina osveta.
- ALEXANDRE PORTNOYU, ZBOG PONIŽAVANJA LJUDSKOG DOSTOJANSTVA MARY JANE REED DVIJE NOĆI UZASTOPCE U RIMU, I ZBOG DRUGIH NEBROJENIH NEDJELA UKLJUČIVŠI I IZRABLJIVANJE NJEZINE PIZDE, OSUÐUJETE SE NA TEŽAK SLUČAJ IMPOTENCIJE. DOBRU ZABAVU!
- Ali, časni sude, ona je, na kraju krajeva, punoljetna, odrasla osoba koja je pristala...
- NEMOJ MI TU BALJEZGATI SA ZAKONSKIM PROPISIMA, PORTNOYU! ZNAO SI LUČITI DOBRO OD ZLA, ZNAO SI DA KVARIŠ JEDNO LJUDSKO BIĆE, I ZATO, ZBOG ONOGA ŠTO SI UČINIO I KAKO SI UČINIO, PRAVEDNO SI OSUÐEN NA MEKANU KITU. SAD NAÐI NEKI DRUGI NAČIN KAKO DA KOME NAUDIŠ!
- Ali, dopustite mi, časni sude, da ustvrdim da je ona bila možda već malo pokvarena i prije nego što sam se ja upoznao s njom. Je li potrebno da kažem nešto više nego »Las Vegas«?
- AH, KRASNA OBRANA, NEMA ŠTA! JAMAČNO ĆE SMEKŠATI SRCE SUDA. ZAR SE TAKO POSTUPA S NESRETNICIMA, A, ČLANU KOMISIJE ZA MEÐULJUDSKE ODNOSE? ZAR SE TAKO DA JE ČOVJEKU PRILIKA DA BUDE DOSTOJANSTVEN I ČOVJEČAN, PREMA TVOJOJ DEFINICIJI? DA TI PAS MATER!
- Časni sude, molim vas, smijem li prići bliže? Šta sam ja, uostalom drugo činio nego samo nastojao da se... pa, šta?... Da se malo zabavim i ništa više.
- E, DA TI PAS MATER!
- Pa dobro, boga mu ljubim zašto se ja ne bih smio malo zabaviti? Zašto je i najmanja sitnica koju učinim radi svog užitka odmah nedopuštena - dok se sav ostali svijet bezbrižno valja u kalu? Svinja? Trebalo bi da ona vidi optužbe koje se podnesu u mom uredu u toku jednog jedinog prijepodneva - šta sve ljudi čine jedan drugome iz pohlepe i mržnje! Radi kinte! Radi vlasti! Iz prkosa! Ni za šta! Na što sve ne natjeraju neku švarce da bi se dočepali hipoteke na njezinu kuću! Čovjeku je potrebno ono što je moj otac nazivao kišobranom za kišne dane - a da vidite te svinje kako salijeću čovjeka! I to mislim na prave svinje, profesionalce! A šta mislite tko je nagovorio banke da počnu primati Crnce i Portorikance u službu, da pošalju personalne referente da porazgovaraju s moliocima u Harlemu? Da učine tako nešto jednostavno? Ova svinja gospođice - Portnoy! Ako želite govoriti o svinjama, dođite u moj ured i pregledajte košaru s prispjelom poštom bilo koje jutro u sedmici, pa ćete vidjeti šta su svinje. Šta sve drugi rade - pa nikom ništa! I uopće se više ne sjete toga! Kad nanesu ranu nekoj nemoćnoj osobi, smješkaju se, za miloga boga, malo se raspolože! Kako lažu, kako podvaljuju, kako podmićuju, kako potkradaju - kradu, doktore, a da ni okom ne trepnu! Kako su ravnodušni! Posve moralno ravnodušni! Od zločina koje počine čak im se ni probava ne pokvari! Ali ja, ja sam se usudio drpiti nešto malo neobičnije jebačine, i to dok sam bio na odmoru - i sad više neće da mi se digne! Mislim, bože sačuvaj da strgnem s madraca cedulju na kojoj piše: »Ne skidaj pod prijetnjom kazne!« - koliko bih ja dobio za to, električnu stolicu? Najradije bih vrištao zbog tog smiješnog nerazmjera u krivnji! Smijem li? Hoće li to previše uznemiriti one vani u čekaonici? Jer, možda je to baš ono što mi je najpotrebnije, da se derem. Da se naprosto derem, bez ijedne riječi!
- Ovdje policija. Opkoljen si, Portnoye! Najbolje će biti da iziđeš i platiš svoj dug društvu.
- Idi ti lijepo u dupe društvu, cajkane!
- Da si izišao s rukama uvis prije nego nabrojim do tri, bijesno pseto, inače ćemo doći po tebe i izrešetati te! Jedan...
- Pucaj, cajkane gadni, baš me boli kurac! Strgao sam onu cedulju s madraca...
- Dva...
- Ali bar dok sam živio, živio sam bog bogova!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!


Glavni štos


Tako (reče doktor). Sat mi mošta mogli počet. Da?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 Empty Re: Portoyeva boljka-Filip Rot

Počalji od Mustra Pet Jun 22, 2018 9:21 am

RJEČNIK NEKIH JIDIŠ IZRAZA KOJI SE POJAVLJUJU U OVOJ KNJIZI\'7b17\'7d


bojčik = dečko, dečkić (od milja)
bondit = učenjak, učen čovjek
bubala = bubi
bubi = naziv od milja za bilo koga
cackeleh = mezimče (osobito majčino)
cura = kila, kilavost
flajšedigeh = flajšik
flajšik = meso ili mesni proizvodi (koji se ne smiju jesti za istim obrokom s milčikom, mliječnim proizvodima)
fucati (vulg.) = spolno općiti
genug = dosta, dovoljno
goj = Nežidov
gojim = Nežidovi
gojiše = nežidovski
gonif = varalica, lopov
griben = prženi komadići sala ili kože peradi
hazeraj = splačine, napoj; neukusno jelo
hokati = upozoravati, umoljavati.
kiške = utroba, drob; kobasice
kiš mir in tuhes = poljubi me u dupe
k’noker = pametnjaković, uobraženko
kugel = kuglof
kurveh = kurva
kveč = cmizdro, plačko
kvel = biti ozaren od sreće ili ponosa
macoh braj = kaša od macesa
mešugeneh = lud, šašav
mešugener = luđak, čudak
milčik = mliječni proizvodi
mišegos = mješavina, miš-maš
nahes = radost, zadovoljstvo
noh = još
nosati = pasti (travu)
nudjati = dosađivati, zanovijetati
ojsgemičet = izmoren, izmrcvaren
pisk = gubica, labrnja
plocnuti = pući, prsnuti
pišah = pišalina; šuć-muć pa prolij
pišer = popišanac
puc (vulg.) = penis
punim = puc
rahmones = samilost, sućut
rugeleh = vrsta jela
šah! = kuš!
šajgec = nežidovski momak
šande = sramota
šiker = pijanac
šikse = nežidovska djevojka
šikseleh = mlada nežidovska djevojka
šiva = oplakivanje pokojnika u toku sedam dana nakon smrti
škocim = nežidovski mladići (množina od škoc)
šlemijel = šeprtlja, nespretnjaković
šlepati = vući
šlong (vulg.) = penis
šmata = prnje, dronjci
šmegegi = budala, blento
šmendrik = glupan, šeprtlja
šmucik = prljav, musav
šmuk = klipan, mamlaz
šnoz= nos
šraj = vika, dreka
štarke = razbijač, siledžija
štunk = smrdljivac; sroljo
štupati (vulg.) = spolno općiti
švarce = Crnkinja
švarcer = Crnac
šuanc (vulg.) = penis
švic = parni
tateleh = tatica
vanc = stjenica; nikogović
zaftik = primamljiva, zgodna (žena).
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 Empty Re: Portoyeva boljka-Filip Rot

Počalji od Mustra Pet Jun 22, 2018 9:21 am


\'7b1\'7d Rječnik jidiš izraza koji se pojavljuju u tekstu nalazi se na kraju knjige. (Prev.)
\'7b2\'7d Obred kojim se židovski dječaci, kad navrše trinaest godina, proglašavaju punoljetnima. (Prev.)
\'7b3\'7d Poznati igrač bejzbola, jedan od muževa Marilyn Monroe. (Prev.)
\'7b4\'7d Uobičajeno, svakidašnje vino. (Prev.)
\'7b5\'7d Židovska Nova godina koja se slavi 1. i 2. rujna. (Prev.)
\'7b6\'7d Američka tvornica duhana koja proizvodi cigarete »Old Golds«. (Prev.)
\'7b7\'7d Roman Jamesa Joycea. (Prev.)
\'7b8\'7d Dan pokajanja, najveći post u Židova. (Prev.)
\'7b9\'7d Glavni junak pripovijetke »Preobražaj« Franza Kafke. (Prev.)
\'7b10\'7d Veoma otmjen, je li? (Prev.)
\'7b11\'7d Šalovi koje obično nose Židovi muškarci u sinagogi. (Prev.)
\'7b12\'7d Bez kraja i konca. (Prev.)
\'7b13\'7d Kosi se sa zakonom protiv diskriminacije bilo koje osobe. (Prev.)
\'7b14\'7d Svi. (Prev.)
\'7b15\'7d Pogrešan zaključak. (Prev.)
\'7b16\'7d To sam ja. (Prev.)
\'7b17\'7d Ove sam izraze transkribirao fonetski po uzoru na autora knjige, koji ih je prilagodio engleskom načinu pisanja. Isto sam tako glagole sprezao kao naše. (Prev.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Portoyeva boljka-Filip Rot - Page 2 Empty Re: Portoyeva boljka-Filip Rot

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu