Tragovi na duši - Filip Rot

Na samom prijelazu stoljeća Philip Roth napisao je roman koji kroz priču o Colemanu Silku govori o nedavnoj prošlosti Amerike više negoli većina faktografskih djela.

Priča započinje 1998. godine u jeku jedne od najvećih seksualnih afera zbog koje je predsjednik države primoran odstupiti s dužnosti, a s druge strane, u gradiću u Novoj Engleskoj slično se događa cijenjenom sveučilišnom profesoru Colemanu Silku nakon što ga otpuže za rasizam. Ili ih je progutala kmica? rečenica je, interpretirana na (očekivan) politički način, koja je Colemana koštala svega što je do tada stvorio. A čitatelj će se vrlo brzo zapitati – je li ironija njegove sudbine mogla biti veća?

Događaji zatim slijede u dramatičnom taktu – izopćenje od strane prijatelja i kolega, smrt supruge izazvana emocionalnom traumom, udaljavanje od djece, a na koncu i burna seksualna veza s dvostruko mlađom ženom, nepismenom čistačicom Faunijom Farley.

Upravo u tom stanju potpune “seksualne opijenosti”, u svojoj sedamdeset i prvoj godini, zatječe ga pripovjedač romana Nathan Zuckerman. Zaveden pričom svog karizmatičnog junaka, Zuckerman prolazi, u napetom i odlučnom ritmu, kroz rasnu i rodnu politiku, rat u Vijetnamu, besmisao političke korektnosti, problem opadanja intelektualnih kriterija i komercijalizacije sveučilišta, ispisujući povijest SAD-a druge polovice 20. stoljeća, ali i pravi literarni i imaginativni tour de force.

Roman "Tragovi na duši" po mnogima je Rothov najbolji roman u kojem su njegov književni talent, pripovjedačka zrelost i kreativna vještina dosegnuli umjetnički zenit. Roman je osvojio nekoliko prestižnih književnih priznanja kao što su Nagrada W. H. Smith, Nagrada PEN/Faulkner, i Prix Médicis éntranger.

Posvećeno R. M.



EDIP:
A kako da se smiri? Koja l’ nevolja?

KREONT:
Izagnat nam ga il’ ubojstvom okajat
Ubojstvo jer olujom krv ta bije grad.1

1.


Svi znaju

Bilo je to u ljeto 1998. Moj susjed Coleman Silk – koji je do umirovljenja prije dvije godine više od dvadeset godina predavao klasičnu filologiju, a još šesnaest proveo kao dekan na obližnjem koledžu Athena – povjerio mi je da, u dobi od sedamdeset i jedne godine, ima ljubavnicu – tridesetčetverogodišnju čistačicu koja radi na koledžu. Dvaput u tjednu čistila je i u seoskoj pošti, majušnoj sivoj daščari koja je izgledala kao da je od vjetrova pješčane oluje u davnim 1930-ima pružila zaklon kakvoj obitelji iz Oklahome. Na križanju dviju cesta koje obilježavaju trgovačko središte ovog brdskoga gradića, na njoj, osamljenoj i oronuloj, nasuprot benzinskoj crpki i trgovini, vijorila je američka zastava.
Tu je ženu Coleman prvi put vidio dok je prala pod u pošti jednoga dana kada je svratio kasno, nekoliko minuta prije zatvaranja. Bila je vitka, visoka, koščata, prosijede plave kose skupljene u rep i strogo isklesanih crta lica kakve se obično pripisuju pobožnim, radišnim i krotkim suprugama koje su na svojoj koži osjetile teške početke života u Novoj Engleskoj, krutim kolonijalnim ženama pokornima i okovanima vladajućim moralom. Zvala se Faunia Farley, a sva pretrpljena zla prikrivala je bezizražajnim usukanim licem, poput onih koja ne skrivaju ništa, a odaju neizmjernu samoću. Faunijina soba nalazila se u sklopu mjesnog mliječnoga gospodarstva, gdje je pomagala musti krave kako bi pokrila najamninu. Završila je dva razreda srednje škole.
Ljeto kada mi je Coleman ispovjedio tajnu Faunije Farley bilo je, posve prikladno, ljeto kada je na vidjelo izišla tajna Billa Clintona, kao i sve njezine uvredljive pojedinosti – a sve do jedne, sve uvjerljive pojedinosti, životnost i sablazan curili su iz jetkosti pojedinačnih informacija. Ovakvo ljeto nismo imali otkako je netko naletio na obnažene slike novoizabrane Miss Amerike u starom broju Penthousea na kojima elegantno pozira na koljenima i leđima, zbog čega se posramljena djevojka morala odreći krune i pretvoriti u veliku pop-zvijezdu. Devedeset i osme, ljeto je u Novoj Engleskoj bilo čudesno toplo i sunčano, a bejzbol je obilježila povijesna borba između dvojice kraljeva optrčavanja, bijelca i crnca. To je ljeto u Americi bilo ljeto pretjerane skrušenosti i čednosti, kada su terorizam – koji je zamijenio komunizam kao najveću prijetnju našoj nacionalnoj sigurnosti – potisnuli pušenje kurca i muževni, mladoliki sredovječni predsjednik, te napadna, zatravljena dvadesetjednogodišnja službenica. Navalivši jedno na drugo u Ovalnom uredu poput tinejdžera na parkiralištu, oživjeli su najstariju sveopću američku strast, njezin povijesno možda najpodmukliji i najsubverzivniji užitak: ekstazu svetogrđa. Pravedne uzvišene spodobe, lude od želje da upru prstom, izraze nezadovoljstvo i kazne, moralizirale su u Kongresu, u tisku i na televiziji, uzduž i poprijeko iz svega glasa, obuzete proračunatom žestinom koju je Hawthorne (1860-ih nastanjen nedaleko od mojeg praga) opisao kao “progoniteljski duh”, u želji da provedu stroge obrede pročišćenja koji će ukloniti erekciju iz izvršne vlasti kako bi, u tim ugodnim i sigurnim uvjetima, desetogodišnja kći senatora Liebermana opet mogla gledati televiziju sa svojim zgroženim tatom. Ne, ako niste proživjeli 1998., ne znate što je svetogrđe. Konzervativni nezavisni kolumnist William F. Buckley napisao je: “U Abelardovu slučaju moglo se spriječiti da se to ponovi”, natuknuvši da se predsjednikovo nedjelo – što je drugdje nazivao Clintonovom “neumjerenom tjelesnošću” – ne može ispraviti nečim tako beskrvnim kao što je javna optužba, nego kaznom poput one iz 12. stoljeća kakvu su na kanoniku Abelardu izveli krvožedni pomagači njegova crkvenog kolege, kanonika Fulberta, zbog tajnog zavođenja i braka s Fulbertovom nećakinjom, djevicom Heloise. Za razliku od Homeinijeve fetve i smrtne presude za Salmana Rushdieja, Buckleyjev čeznutljivi apel za korektivnom osvetom u obliku kastracije ne bi potencijalnom počinitelju donio nikakvu novčanu nagradu. On je jednostavno djelo jednog duha jednako zahtjevnog poput ajatolahova, a sve u ime jednako uzvišenih ideala.
Tog se ljeta u Ameriku vratila mučnina, šale nisu prestajale, kao ni nagađanja, teoretiziranja i preuveličavanja. Moralnu obvezu tumačenja djeci o tome kako odrasli žive dokinula je potreba da se u cijelosti očuva iluzija o njihovu životu. Ljudska malenkost raspadala se na komadiće, nekakav se zloduh proširio među narodom, a s obje su se strane ljudi pitali: “Zašto smo tako ludi?” I muškarci i žene bi nakon buđenja otkrivali da su u stanju kada bi ih san odnosio onkraj granica zavisti ili prijezira sanjali drskost Billa Clintona. Ja sam pak sanjao divovski barjak, poput Christova omotača dadaistički razvučena od jednog do drugog kraja Bijele kuće, s natpisom OVDJE ŽIVI LJUDSKO BIĆE. Tog su se ljeta – po tko zna koji put – smutnja, surovost i metež pokazali suptilnijima od nečije ideologije ili morala. Tog su ljeta svi razmišljali o predsjednikovu penisu, a život je, u punini svojeg besramnog bluda, opet iznova pomutio Ameriku.
Subotom bi me Coleman Silk ponekad nazvao i pozvao da ga nakon večere posjetim s druge strane brda kako bismo slušali glazbu, igrali remi za sitan ulog ili sjedili u njegovu dnevnom boravku satima i pijuckali konjak pomažući mu da prebrodi noć koja mu je uvijek bila najgora u tjednu. U ljeto 1998. već je gotovo dvije godine ondje živio sam – posve sam u velikoj, staroj, bijeloj drvenoj kući gdje je sa suprugom Iris podignuo četvero djece – otkako je Iris umrla preko noći od moždanog udara, dok se on mučki natezao s koledžom i optužbama za rasizam poteklima od dvoje njegovih studenata.
Coleman je na Atheni tada već proveo gotovo cijelu sveučilišnu karijeru, kao društven, oštrouman, usiljeno uglađen velegradski šarmer, pomalo ratnik, a pomalo manipulator, no nipošto tipičan pedantni profesor latinskog i grčkog (što može potvrditi i Klub konverzacijskoga grčkog i latinskog, koji je bogohulno osnovao kao mladi nastavnik). Njegov cijenjeni opći pregled starogrčke prijevodne književnosti – znan još i kao BHM, Bogovi, heroji i mitologija – bio je popularan među studentima upravo zbog te izravne, iskonske i neakademski silovite crte njegova držanja.
“Znate li kakav je početak europske književnosti?” upitao bi nakon prozivke na prvom predavanju. “Svadljiv. Čitava europska književnost počiva na sukobu.” Tada bi otvorio primjerak Ilijade i pročitao početne stihove: ‘“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina... Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe Atrejev sin, junacima kralj, i divni Ahilej.’ Oko čega se svađaju ta dva mahnita, moćna bića? Primitivno poput kavanske kavge – svađaju se oko žene. Oko djevojke, ustvari. Djevojke uzete ocu. Djevojke otete u ratu. Mia kouri – tako je opisuje pjesma. Mia je neodređeni član, kao u suvremenom grčkom, dok kouri, djevojka, u današnjem jeziku postaje kori, odnosno kći. Agamemnonu je, naime, ova djevojka mnogo draža od supruge mu Klitemnestre. ‘Klitemnestra nije tako lijepa’, kaže, ‘ni u licu ni u stasu’. To nam prilično neposredno govori, zar ne, zašto je se ne želi odreći. Kada Ahilej zatraži od Agamemnona da vrati djevojku ocu kako bi udobrovoljio Apolona, boga čiji su gnjev rasplamsale okolnosti djevojčine otmice, Agamemnon odbija: pristat će samo ako mu Ahilej da svoju djevojku u zamjenu. Time ponovno izaziva Ahileja. Bijesnog Ahileja. Ahileja, među svima naglima i divljima najeksplozivnijega kojeg je ijedan pisac imao zadovoljstvo opisivati, a posebice ako mu se radilo o ugledu ili težnjama najtankoćutnijeg stroja za ubijanje u povijesti rata. Slavljenog Ahileja, otuđenog i osamljenog zbog ukaljane časti. Velikog junaka Ahileja, koji se razjaren uvredom – uvredom što nije osvojio djevojku – osamljuje i prkosno povlači upravo od društva čiji je slavni zaštitnik i koje ga neopisivo treba. Svađa, dakle, silna svađa zbog jedne djevojke, njezina mladog tijela i naslade tjelesnog sladostrašća. Bez obzira na sve, upravo ovdje, u ovoj uvredi nanesenoj falusnom pravu, falusnom dostojanstvu jednog ratničkog silnika, rađa se maštovita europska književnost. Zato mi danas, gotovo tri tisuće godina poslije, upravo ovdje započinjemo...”
Kada se zaposlio, Coleman je bio jedan od rijetkih Židova među nastavnicima na Atheni, a uz to možda jedan od prvih Židova uopće na nekom američkom odsjeku klasične filologije. Nekoliko godina prije, jedini Židov na Atheni bio je gotovo zaboravljeni novelist E. I. Lonoff. Pamtim da sam ga nekoć ondje posjetio, dok sam i sam bio pisac početnik u nevolji, žarko željan stručne potvrde. Tijekom osamdesetih i početkom devedesetih Coleman je bio prvi i jedini Židov na položaju dekana, a 1995., kao bivši dekan sa željom da karijeru zaokruži u predavaonici, nastavio je predavati dva kolegija u sklopu kombiniranog programa jezika i književnosti koji je obuhvatio i Odsjek za klasičnu filologiju, s profesoricom Delphine Roux na mjestu pročelnice. Uz punu potporu ambicioznog novog rektora, Coleman je kao dekan preuzeo zastarjeli, izolirani i sablasno uspavani koledž i ne bez protivljenja prekinuo tradiciju koledža za zabavu gospode upornim nastojanjima da se umirovi stara garda s jednom nogom u grobu, a zaposle ambiciozni mladi asistenti i modernizira nastavni plan. Da je u mirovinu otišao u pravom trenutku i bez incidenata, prilično je izvjesno da bi dobio počasnu brošuru, da bi se izdao Zbornik predavanja Colemana Silka te osnovala katedra klasične filologije s njegovim imenom, a možda bi se čak – s obzirom na njegovu ulogu u oživljavanju fakulteta u 20. stoljeću – i zgrada humanističkih studija ili Sjeverna zgrada, zaštitni znak koledža, nakon smrti preimenovala njemu u čast. U uskom akademskom svijetu gdje je proveo glavninu života odavno više ne bi bio prezren, kontroverzan, pa ni zastrašan, nego bi ga se službeno slavilo za vijeke vijekova.
Polovicom drugog semestra, u svojstvu redovitog profesora, Coleman je izgovorio samooptužujuću riječ zbog koje je morao dragovoljno prekinuti sve veze s koledžom – jednu jedinu samooptužujuću riječ, među milijardama drugih izgovorenih naglas tijekom dugih godina predavanja i upravljanja na Atheni, riječ koja je, prema Colemanovu shvaćanju svijeta, odvela njegovu suprugu ravno u smrt.
Grupa se sastojala od četrnaest studenata. Coleman ih je prozivao na početku prvih nekoliko predavanja kako bi upamtio imena. No, dva imena nisu naišla na odziv iako je semestar trajao već pet tjedana. Stoga je Coleman šestog tjedna počeo predavanje pitanjem: “Poznaje li itko ove ljude? Postoje li oni ili ih je progutala kmica?”
Malo kasnije istoga dana zaprepastio ga je poziv njegova nasljednika, novog dekana. Izvijestio ga je o optužbi za rasizam, koju je protiv njega iznijelo dvoje odsutnih studenata. Ispostavilo se da su crnci, a iako odsutni, vrlo su brzo doznali za izraz kojim je javno potaknuo pitanje njihove odsutnosti. Colemanov odgovor dekanu glasio je: “Govorio sam o njihovoj nematerijalizaciji. Nije li to očito? To dvoje studenata nije se pojavilo ni na jednom predavanju. To je sve što znam o njima. Upotrijebio sam ovu riječ u njezinu uobičajenom i primarnom značenju: ‘kmica’ kao mrak ili tama. Nisam imao pojma koje su rase. Možda sam prije pedeset godina i znao, no posve sam zaboravio da je ‘kmica’ također nepopularan izraz kojim se ponekad opisuju crnci. U suprotnom, budući da neizmjerno pazim na osjećaje studenata, nikada ne bih upotrijebio tu riječ. Razmislite o kontekstu: postoje li oni ili ih je progutala kmica? Optužba za rasizam je krivotvorina. Besmislica. I kolege i studenti znaju da je to apsurdno. Problem, jedini problem, jest izostanak tih dvoje studenata, kao i njihov očit i neoprostiv nemar. Ponižavajuće je što ova optužba nije samo lažna – nego i nevjerojatno lažna.” Dovoljno rekavši u svoju obranu i smatrajući problem riješenim, zaputio se kući.
Čuo sam, naime, da čak i posve obični dekani, obnašajući dužnost u zrakopraznom prostoru između nastavničkog osoblja i više uprave, neminovno stječu neprijatelje. Tražene povišice ne odobravaju uvijek, također ni tako žuđena prikladna parkirališna mjesta, a ni veće urede na koje profesori smatraju da imaju pravo. Kandidate za dužnosti ili promaknuće, posebice na slabijim odsjecima, redovito odbijaju. Odsječke peticije za zapošljavanje većeg broja nastavnika ili tajnica gotovo uvijek odbacuju, kao i zahtjeve za smanjenje broja nastavnih sati ili izbjegavanje ranih jutarnjih termina. Plaćanje putnih troškova za odlazak na akademske konferencije u pravilu odbijaju, i tako dalje, i tako dalje. No Coleman nije bio običan dekan. Koga se riješio i kako ga se riješio, što je ukinuo, a što utemeljio, te kako je odvažno obavljao svoj posao u inat strahovitom otporu izazvalo je više od uvrede ili poniženja u nekolicine čudnovatih nezahvalnika i nezadovoljnika. Pod zaštitom Piercea Robertsa, naočitog, mladog, perspektivnog rektora bujne kose koji ga je nakon dolaska imenovao dekanom rekavši: “Bit će promjena, a kome se ne budu sviđale, može razmisliti o otkazu ili prijevremenoj mirovini.” Coleman je sve preokrenuo. Osam godina poslije, na polovici Colemanova mandata, Roberts je prihvatio položaj rektora na jednom od deset najvećih sveučilišta, upravo zahvaljujući svemu što je u rekordnom vremenu postignuto na Atheni, no za što nije zaslužan glamurozni rektor koji se u osnovi bavio prikupljanjem novca, nego postavljeni dekan fakulteta. Ne primivši ni jedan udarac, s Athene je otišao slavljen i neokrznut.
Tijekom prvoga mjeseca nakon imenovanja Coleman je pozvao svakog pojedinog nastavnika na razgovor, uključujući i neke starije profesore, potomke starih mjesnih obitelji koje su utemeljile i izvorno novčano potpomagale koledž, kojima zapravo nije trebao novac, ali su vrlo rado primali plaću. Svaki je prije toga upućen da sa sobom ponese životopis, a ako ga netko ne bi ponio jer je sebe smatrao previše važnim za takvo što, Coleman bi ga ionako imao ispred sebe na stolu. Držao bi ih unutra čitav jedan sat, ponekad i dulje, sve dok se zbog njegova uporna isticanja da su se stvari na Atheni naposljetku promijenile, nisu počeli znojiti. Nije oklijevao ni započeti razgovor listanjem životopisa i pitanjem poput: “Što ste zapravo radili posljednih jedanaest godina?” A kada bi mu odgovorili, što je glavnina nastavnika i činila, da su redovito objavljivali radove u Bilješkama s Athene, kada bi po tko zna koji put bio prisiljen slušati o filološkim, bibliografskim ili arheološkim otpacima koje je svatko od njih jedanput u godini isukao iz prastare doktorske disertacije u svrhu objavljivanja u šapirografiranom tromjesečniku uvezanom u sivi karton koji se nigdje na svijetu nije katalogizirao osim u fakultetskoj knjižnici, priča se da se usudio prekršiti Athenina pravila pristojnosti govoreći: “Drugim riječima, reciklirate vlastito smeće.” Ne samo da je prekinuo daljnje objavljivanje Bilježaka s Athene vrativši donatoru – urednikovu tastu – njegov skromni prilog, nego je, ne bi li ih potaknuo na prijevremenu mirovinu, upravo onim najstarijim mamutima oduzeo kolegije koje su vrtjeli posljednjih dvadeset ili trideset godina te im namijenio engleski za brucoše, povijesne kolegije i novi program orijentacije za brucoše, koji se održavao u vruće posljednje dane ljeta. Ukinuo je zloglasnu Nagradu za znanstvenika godine, a pripadnih tisuću dolara potrošio u druge svrhe. Prvi put u povijesti koledža natjerao je ljude da se službeno prijavljuju za plaćeni studijski dopust podnošenjem detaljnog opisa projekta, a njega se češće odbijalo nego odobravalo. Riješio se rezervirane nastavničke blagovaonice koja se dičila najfinijim hrastovim oplatama na sveučilištu i preobrazio je u poslijediplomsku predavaonicu, što joj je i bila izvorna namjena, a profesore je natjerao da se hrane u kantini sa studentima. Ustrajao je na sastancima nastavničkog osoblja; njihovo redovito neodržavanje donijelo je prijašnjem dekanu golemu popularnost. Prema Colemanovoj uputi, tajnik fakulteta je popisivao nazočne, tako da su čak i eminencije čija je satnica iznosila tri predavanja na tjedan bile prisiljene uprizoriti se na sastanku. U fakultetskom ustavu pronašao je stavku koja zabranjuje postojanje izvršnih odbora, pa ih je ukinuo, uz tvrdnju da su te krute prepreke ozbiljnijim promjenama nastale tek običajno i temeljem tradicije, apsolutistički vodeći sastanke nastavničkog osoblja i koristeći se njima kao prigodom da objavi svoj sljedeći potez koji će zasigurno potaknuti još veću ogorčenost. Pod njegovom upravom napredovanje je postalo teško – što je možda bio i najveći šok: ljudi više nisu napredovali do viših položaja na osnovi popularnosti, a nisu dobivali ni nezaslužene povišice. Ukratko, uveo je natjecanje, učinio koledž konkurentnim, što je, kako je primijetio jedan od njegovih prvih protivnika, “i svojstveno Židovima”. A kada god bi se osnovao kakav gnjevni ad hoc odbor i požalio Pierceu Robertsu, rektor bi redovito podržao Colemana.
U Robertsovo doba svi su bistri mlađi novopridošli nastavnici obožavali Colemana zbog prostora koji im je otvorio i kvalitetnih ljudi koje je uspio regrutirati na Johnsu Hopkinsu, Yaleu ili Cornellu, odnosno zbog “revolucije kvalitete”, kako su to sami rado opisivali. Cijenili su ga zbog svrgavanja vladajuće elite iz zatvorenih krugova i prijetnji njihovu ugledu, što nadmena profesora uvijek nepogrešivo izludi. Čitava starija garnitura, najslabija karika u nastavničkom osoblju, preživjela je na dojmu koji je izgradila o sebi – najvećem znanstveniku još od prapovijesti, i slično – a kada bi ih se jednom uzdrmalo odozgo, njihovo se samopouzdanje počelo raspadati pa su u sljedećih nekoliko godina gotovo svi redom iščeznuli. Teška vremena! No, nakon što je Pierce Roberts prihvatio važnu ponudu iz Michigana, novi rektor Haines preuzeo je dužnost bez posebne odanosti Colemanu, a za razliku od svojeg prethodnika, nije pokazao pretjeranu toleranciju prema svemoćnoj taštini i autokratskom egu koji su u tako kratkom razdoblju napravili temeljitu čistku. Kako su mladi koje je Coleman zadržao, kao i oni koje je zaposlio, polako postajali starosjedioci, probudila se i oporba protiv dekana Silka. Snagu te oporbe zapravo je pojmio tek u trenutku kad je izbrojio sve one, od jednog odsjeka do drugog, kojima kao da je bilo drago što se odabrana riječ, kojom se stari dekan obratio dvoma naoko nepostojećim studenatima, mogla definirati ne samo prvim rječničkim značenjem za koje tako uporno tvrdi da je bilo mišljeno, nego i pogrdnim rasističkim značenjem koje je nagnalo to dvoje crnih studenata da podnesu žalbu.
Jasno se sjećam tog travanjskog dana prije dvije godine kada je Iris Silk umrla, a Colemana obuzela neuračunljivost. Osim što bih uljudno kimnuo glavom nekom od supružnika Silk kada bi nam se putovi susreli u trgovini ili pošti, niti sam ih zapravo poznavao, niti išta o njima znao. Čak ni to da je Coleman odrastao jedva desetak kilometara od mene, u majušnom gradiću po imenu East Orange, u okrugu Essex u New Jerseyju, te da je kao maturant na Srednjoj školi East Orange 1944. bio kakvih šest generacija ispred mene, a ja sam pohađao obližnju školu u Newarku. Coleman se nije trudio da me upozna, a ni ja nisam napustio New York i uselio se u dvosobnu kolibu u zabačenom polju pokraj seoske ceste u zaleđu pokrajine Berkshire kako bih stjecao nova poznanstva ili sudjelovao u novoj zajednici. Pristojno sam odbijao pozive primljene tijekom prvih nekoliko mjeseci 1993. – večera, čaj, domjenak, šetnja u dolinu do koledža kako bih održao javno predavanje ili, ako bi mi to bilo draže, neformalno izlaganje na književnom kolegiju – a poslije su me i susjedi i koledž pustili da živim i radim sam.
No onda, toga poslijepodneva prije dvije godine, Coleman se ravno s priprema za Irisin pogreb našao na mojem pragu, lupajući na vrata i tražeći da ga pustim unutra. Iako je imao hitnu molbu, nije mogao sjediti dulje od trideset sekundi da mi pojasni o čemu se radi. Ustao bi, sjeo, zatim iznova ustao, kružeći mojom radnom sobom, govoreći glasno i užurbano, čak i borbeno stišćući šaku kada je, pogrešno, smatrao da treba štogod naglasiti. Moram nešto o njemu napisati – gotovo da mi je naređivao. Kada bi tu priču, u svom njezinu besmislu, napisao on, nitko je ne bi shvatio ozbiljno, ljudi bi rekli da se radi o bezumnoj laži, o egoističnom pretjerivanju, rekli bi da je za njegovu propast zaslužno nešto više od pukog izgovaranja riječi “kmica” pred studentima. No kada bih je ja napisao, kada bi je napisao profesionalni pisac...
Sve su se granice u njemu porušile. Gledati i slušati čovjeka kojega nisam poznavao, no očito uspješnog i važnog, koji sada stoji na rubu, bilo je poput prisustvovanja stravičnoj prometnoj nesreći, požaru ili zastrašujućoj eksploziji, javnoj katastrofi koja jednako privlači nevjerojatnošću kao i grotesknošću. Njegovo me glavinjanje po prostoriji podsjetilo na one poznate piliće koji nastavljaju jurcati već odrubljene glave. Glava mu je bila odsječena, ona glava koja je čuvala školovani mozak nekoć neustrašiva dekana fakulteta i profesora klasične filologije, a ja sam svjedočio amputiranom ostatku koji se bezglavo vrti naokolo.
Iako u moju kuću nikada nije kročio, iako jedva da mi je ikada čuo glas, baš sam ja morao odustati od svega čime sam se trenutačno bavio i pisati o tome kako su neprijatelji na Atheni nasrnuli na njega, no srušili nju. Stvorivši lažnu sliku o njemu, nazvavši ga svime onime što nije bio i nikada ne bi mogao biti, ne samo da su bacili pogrešno svjetlo na jednu stručnu karijeru vođenu krajnje ozbiljno i predano, nego su i usmrtili njegovu suprugu s kojom je u braku više od četrdeset godina. Kao da su je naciljali i ispalili joj metak ravno u srce. Moram pisati o tom “apsurdu”, njegovu “apsurdu” – ja, koji do tada nisam ništa znao o njegovim nevoljama na koledžu, koji sam jedva uspijevao pratiti kronologiju užasa koji je u proteklim mjesecima progutao njega i pokojnu Iris Silk: ponižavajući slijed sastanaka, saslušanja i razgovora, dokumenata i pisama podnesenih fakultetskim dužnosnicima, nastavničkim odborima i besplatnom crnom branitelju dvoje studenata... optužaba, nijekanja, protuoptužaba, bezosjećajnosti, neznanja, ciničnosti, gnjusne i namjerne pogrešne interpretacije, mukotrpnih beskrajnih ponavljanja, tužiteljskih pitanja – i uvijek, bez kraja i konca, sveopćeg dojma nestvarnosti. “Ubili su je!” uzviknuo je Coleman, nagnuvši se preko stola i udarivši o nj šakom. “Ti su ljudi ubili Iris!”
Lice kojim se približio na samo tridesetak centimetara od mojega bilo je već posve upalo, iskrivljeno i – za lice jednog njegovanog, mladenački naočitog starijeg muškarca – neobično odbojno, vrlo vjerojatno izobličeno otrovnim učinkom svih onih emocija koje su njime kolale. Ovako izbliza doimalo se natučenim i uništenim poput voćke srušene sa štanda na tržnici koju nogama slučajno gurkaju kupci.
Zadivljava što moralna patnja čini nekome tko nipošto nije slaba ili nemoćna osoba. Podmuklija je čak i od bolesti tijela jer ne postoji ta injekcija morfija, epiduralna anestezija ili radikalna operacija koja bi je olakšala. Jednom kada nas ščepa, gotovo da nas mora ubiti kako bismo je se oslobodili. Njezina sirova zbilja jedinstvena je.
Ubijena. Samo tako je Coleman sebi mogao protumačiti kako se iz vedra neba ugasila energična šezdesetčetverogodišnjakinja dojmljive pojave i savršena zdravlja, apstraktna slikarica čija su platna vladala mjesnim izložbama, koja je sama autokratski upravljala gradskom umjetničkom udrugom, pjesnikinja čije su radove objavljivale mjesne novine, u svoje vrijeme vodeća politički aktivna protivnica skloništa, stroncija 90, pa i Vijetnamskog rata, ustrajna, nerazborita, zapovijedajuća oluja od žene, prepoznatljiva sa stotinu metara po golemom isprepletenom vijencu čvrste sijede kose. Kao osoba bila je toliko snažna da dekan, za kojega su govorili da može smlaviti svakoga, dekan koji je podizanjem Athene iz pepela u sveučilišnom smislu postigao nemoguće, nije, unatoč svoj izvrstnosti, vlastitu ženu mogao nadjačati ni u čemu osim u tenisu.
No, kada je počeo napad na Colemana, kada je istragu pokrenuo ne samo novi dekan, nego i mala studentska crnačka organizacija, kao i crnački aktivisti iz Pittsfielda, posvemašnja sumanutost optužbe za rasizam u času je potisnula milijune bračnih poteškoća Silkovih, a onu istu svojeglavost koja se četiri desetljeća sukobljavala s njegovom tvrdoglavom samovladom, unijevši u njihov život bezgranične trzavice, Iris je upregnula u suprugovu dobrobit. Iako godinama nisu spavali u istom krevetu, niti se uspijevali dulje zadržati u razgovoru, a nisu podnosili ni prijatelje onog drugog, bračni par Silk iznova se ujedinio, stisnutih šaka u inat onima koje su mrzili više nego što su i u najnepodnošljivijim trenucima ikada mrzili jedno drugo. Sve ono što su dijelili kao drugarski ljubavnici prije četrdeset godina u Greenwich Villageu, dok je on završavao doktorat na NYU, a Iris zarađivala kao model na satovima Udruge studenata likovne umjetnosti, otrgnuvši se od luckastih roditelja anarhista iz Passaica, već tada oboružana gustišem značajne kose i izražajnim crtama lica, kao putena i teatralna velika svećenica urešena narodnim nakitom, velika biblijska svećenica iz doba prije sinagoga, sve ono što su dijelili iz toga vremena u Villageu (osim tjelesne strasti), iznova je buknulo... sve do jutra kada se probudila sa stravičnom glavoboljom i lišena osjećaja u jednoj ruci. Pohitali su u bolnicu, no sljedećega je dana bila mrtva.
“Htjeli su ubiti mene, no ubili su nju.” To mi je Coleman nekoliko puta ponovio tijekom tog nenajavljenog posjeta, a pobrinuo se da isto dozna i svaka pojedina osoba na njezinu pogrebu sutradan poslijepodne. U isto i dalje vjeruje, ne uzimajući u obzir ijedno drugo objašnjenje. Otkako je umrla – i otkako je uvidio da njegov križ nije tema kojom bih se želio baviti u svojemu književnom radu te je primio natrag sve papire koje mi je onoga dana bacio na stol – bio je zabavljen vlastitom knjigom o tome zašto je odstupio s Athene, publicističkim uratkom naslovljenim Kmica.
slobadidi je stari kokošar i pederčina

Subotom uvečer, od šest sati do ponoći, jedna mala radiopostaja iz Springfielda prekida redoviti program i prvih nekoliko sati emitira big band glazbu, a poslije džez. S moje strane brda na toj se frekvenciji ne čuje ništa osim statičkog šuma, no na padini gdje živi Coleman prijam je dobar. Kada god bi me pozvao na subotnje večernje piće, čim bih izišao iz automobila, iz Colemanove bi kuće odzvanjale sve one sladunjave plesne melodije koje je četrdesetih godina mladež iz moje generacije neprekidno slušala na radiju i puštala na džuboksima. Kod Colemana se orio ne samo stereo-prijamnik u dnevnom boravku, nego i radio pokraj uzglavlja, onaj uz tuš-kabinu i još jedan pokraj kutije za kruh u kuhinji. Što god da je radio po kući subotom uvečer, sve dok se u ponoć postaja ne bi ugasila – nakon redovitih tjednih pola sata Bennyja Goodmana – nije propuštao ni minute zvuka.
Čudno, kaže, nikakva ozbiljna glazba koju je slušao tijekom odrasle dobi nije ga emotivno pokretala tako kao ovaj stari swing: “Sve ono stoičko u meni odjednom olabavi svoj stisak, a želja da ne umrem, da ne umrem nikada, postaje gotovo neizdrživa. I sve to”, objašnjava, “zahvaljujući glazbi Vaughna Monroea.” Ponekih bi noći svaki pojedini stih bizarno poprimio tako uznosito značenje da je sam okretno zaplesao lebdeći, ponavljajući nenadahnuti, a opet začudno podatni, raspoloženi fokstrot. Tako je nekoć plesao s djevojkama iz srednje škole u East Orangeu, preko hlača pritišćući na njih svoje prve bitne erekcije, a dok je plesao, prepričava, nijedan njegov osjećaj nije bio lažan, ni užas (zbog iščezavanja), ni zanos (zbog riječi “You sigh, the song begins. You speak, and I hear violins.”) Sve suze prolivene su spontano, koliko god da ga je zaprepašćivao vlastiti manjak otpora prema Helen O’Connell i Bobu Eberlyju koji naizmjence donose stihove pjesme Green Eyes, koliko god da se divio sposobnosti Jimmyja i Tommyja Dorseyja da ga preobraze u ranjiva starca kakav nikada nije očekivao da će postati. “Ostavi bilo koga rođenog 1926. kod kuće u subotu navečer 1998.”, govorio bi, “i daj im da slušaju Dicka Haymesa kako pjeva Those Little White Lies. Neka tako učine pa neka mi poslije kažu nisu li napokon shvatili slavljenu doktrinu tragedijom izazvane katarze.”
Kada sam zakoračio kroza zaštitna vrata koja su s bočne strane vodila u kuhinju, Coleman je skupljao suđe nakon večere. Budući da je bio nad sudoperom, a voda je tekla, i budući da je radio glasno svirao, a on pjevao Everything Happens to Me, uglas s mladim Frankom Sinatrom, nije me čuo kada sam ušao. Noć je bila topla, a Coleman odjeven samo u kratke traperice i tenisice. Odostraga ovaj sedamdesetogodišnjak nije djelovao starijim od četrdeset. Vitak četrdesetogodišnjak u dobroj spremi. Bio je malo viši od metar i sedamdeset, ili ni toliko, a iako ga nije resila izrazita mišićavost, odavao je dojam velike snage. Još se nazirala živost srednjoškolskog sportaša, kao i brzina i nagon za djelovanjem koji smo nazivali srčanošću. Čvrsto priljubljena kratko podšišana kosa poprimila je boju zobenog brašna, tako da se izbliza nije doimao tako mladenački kako bi se doimao da je još uvijek tamnokos, unatoč dječački prćastom nosu. Osim toga, s obje strane usta urezale su mu se duboke bore dok su se u zelenkastosmeđim očima od Irisine smrti i odlaska s koledža zrcalile teška iscrpljenost i duševna praznina. Coleman se dičio neprikladnim, gotovo lutkarski dobrim izgledom kakav se susreće na ostarjelim licima filmskih glumaca koji su se u ranoj mladosti proslavili na velikom ekranu nepovratno stekavši etiketu dječje zvijezde.
Sve u svemu, bio je to jedan uredan i privlačan spoj, čak i ovoj dobi. Coleman je bio tip Židova s malim nosom i svom težinom lica u čeljusti, sličan onim raščupanim Židovima žućkaste puti s tračcima zagonetne aure blijedih crnaca kakve se ponekad zamijeni s bijelcima. Budući da imenom nije odavao židovsko podrijetlo, a Coleman Silk je jednako tako moglo biti i crnačko ime, jednom su ga, dok je služio u mornaričkoj bazi Norfolku u Virginiji, u bordelu prepoznali kao crnca i izbacili van. “Izbacili su me iz javne kuće jer sam crn, a s Athene jer sam bijel.” Takvo što sam često od njega čuo tijekom posljednje dvije godine, brbljarije o crnačkom antisemitizmu i njegovim izdajničkim, uplašenim kolegama, koje je očito neizmijenjene unosio u svoju knjigu.
“Izbačen sam s Athene”, kazao je, “jer sam bijelac i Židov kakvog ti praznoglavi gadovi nazivaju neprijateljem. Ja sam zaslužan za njihovu američku tragediju. Ja sam ih izgnao iz raja. Ja sam taj koji im sve ove godine ne dopušta da napreduju. Što je najveći izvor crnačke patnje na ovome svijetu? Oni znaju odgovor a da se nisu niti pojavili na predavanju. Oni ga znaju, a da nisu ni knjigu otvorili. I bez čitanja znaju – i bez razmišljanja znaju. Tko je odgovoran? Iste one starozavjetne nakaze odgovorne i za patnju Nijemaca.
Ubili su je, Nathane. Tko bi rekao da Iris to neće moći podnijeti? Koliko god snažna bila, koliko god glasna bila, Iris nije uspjela. Takva posvemašnja glupost bila je previše čak i vihoru poput moje žene. ‘Kmica’. Tko bi me odavde branio? Herb Keble? Ja sam kao dekan osobno doveo Herba Keblea, samo nekoliko mjeseci nakon preuzimanja dužnosti. Doveo sam ga ne samo kao prvog crnca na katedri društvenih znanosti, nego kao prvog crnca na bilo kakvoj dužnosti osim domarske. No i Herb je potonuo u radikalnost zbog rasizma Židova poput mene. ‘Ne mogu te podržati, Colemane. Morat ću se prikloniti njima.’ To mi je rekao kada sam ga došao zamoliti za potporu. U lice. Morat ću se prikloniti njima. Njima!
Trebao si vidjeti Herba na Irisinu pogrebu. Slomljenog. Uništenog. Netko je umro? Herbert nije htio da itko umre. Ove su igrice puka borba za moć. Za više prostora u odlučivanju kako će se upravljati koledžom. Oni su samo iskorištavali pogodnu situaciju, a ovo je bio dobar način da se Hainesa i upravu navede da učine nešto što inače nikada ne bi. Više crnaca na sveučilištu. Više crnih studenata, više crnih profesora. Dojam – to je tema. Jedina tema. Sam Bog zna da nitko nije trebao umrijeti. Niti dati ostavku. I to je iznenadilo Herberta. Zašto bi Coleman Silk trebao dati ostavku? Nitko ga ne bi otpustio. Nitko ga se ne bi usudio otpustiti. Učinili su to što su učinili samo zato što su mogli. Namjera im je bila da me samo još neko vrijeme lagano prže – zašto nisam mogao strpljivo čekati? Tko bi se uopće sjećao toga do idućeg semestra? Ovaj incident – ovaj incident – omogućio im je ‘organizacijski problem’ kakav je rasno retardirana zajednica poput Athene trebala. Zašto sam odstupio? U trenutku kada sam odstupao već je sve ustvari bilo gotovo. Zašto sam, pobogu, davao otkaz?”
Kada sam ga posljednji put posjetio, Coleman mi je odmah s vrata u lice zamahnuo još jednim papirom, još jednim dokumentom među stotinama sličnih koje je brižno čuvao u kutijama obilježenima riječju “Kmica”. “Evo. Moja darovita kolegica piše o jednoj od ono dvoje koji su me optužili – o studentici koja se nikad nije pojavila na mojem predavanju, koja je pala sve kolegije osim jednog, a i njih je rijetko pohađala. Mislio sam da je pala jer građu nije uspjela ni sagledati, a kamoli njome ovladati, no ispostavilo se da je pala jer se suviše bojala rasizma koji je izvirao iz njezinih profesora bijelaca da bi uopće došla na predavanje. Rasizma koji sam ja iskazao. Na jednom od onih sastanaka, saslušanja, što li već, upitali su me: ‘Prema vašem sudu, koji su čimbenici doveli tu studenticu do neuspjeha?’ ‘Koji čimbenici?’ odvratio sam. ‘Ravnodušnost. Oholost. Apatija. Osobni nemir. Tko zna?’ ‘No’, nastavili su, ‘u svjetlu tih čimbenika, kakve ste preporuke za napredak iznijeli ovoj studentici?’ ‘Nikakve. Nisam je u životu vidio. Da sam imao prilike, preporučio bih joj da odustane od fakulteta.’ ‘Zašto?’ upitali su me. ‘Jer joj nije mjesto na fakultetu.’
Pročitat ću ti nešto iz ovog dokumenta. Slušaj. Ovo je napisala jedna moja kolegica koja podržava Tracy Cummings kao osobu o kojoj ne valja preoštro suditi, a ponajmanje je prezreti ili odbaciti. Moramo štititi Tracy, moramo je razumjeti – moramo imati na umu, kaže ova znanstvenica, ‘kakvoga je Tracy podrijetla’. Poslušaj završne rečenice. ‘Tracy potječe iz prilično komplicirane okoline. U drugom razredu srednje škole razdvojena je od najbliže obitelji i otada živi s rođacima. Zbog toga se ne uspijeva baš najbolje nositi sa zbiljom. Tu joj manu moramo priznati. No, spremna je, voljna i sposobna promijeniti pristup životu. Ono što sam zamijetila da se u njoj rađa ovih posljednjih tjedana realizacija je ozbiljnosti njezina bijega od zbilje.’ Ovo su riječi Delphine Roux, pročelnice Odsjeka za jezike i književnost, koja između ostalog predaje kolegij francuskog klasicizma. Realizacija ozbiljnosti njezina bijega od zbilje. Dosta, dosta već jednom. Ovo je gnusno. Ovo je zaista gnusno.”
Ovakvim sam stvarima počesto svjedočio kada bih Colemanu radio društvo subotom uvečer: ponižavajućoj sramoti koja nagriza nekoga još punog života. Prezrenom velikanu koji i dalje trpi ljagu propasti. Nečemu sličnom onome što biste zasigurno zatekli posjetivši Nixona u San Clementeu ili Jimmyja Cartera u Georgiji prije nego što je počeo pokoru za svoj poraz postavši stolar. Nečemu tako otužnom. A opet, unatoč suosjećanju prema Colemanovu jadu i svemu onome što je nepravedno izgubio zbog nemogućnosti da se otrgne od vlastite gorčine, poneku bi me večer, nakon tek nekoliko kapi njegova brendija, samo čarolija mogla održati budnim.
No, one večeri o kojoj sada pišem, nakon što smo se smjestili na svježem zaklonjenom pokrajnjem trijemu koji mu ljeti služi kao radna soba, svijet mu je odjednom postao neobično drag. Prije nego što smo izišli iz kuhinje, iz hladnjaka je izvukao nekoliko boca piva. Sjeli smo jedan nasuprot drugome za dugačkim stolom koji mu je ondje služio kao radni, na jednoj strani zatrpanim s dvadeset ili trideset tvrdo ukoričenih bilježnica podijeljenih u tri hrpe.
“Eto, dakle”, rekao je Coleman, sada smireno, neopterećeno, posve novo biće. “To je to. To je Kmica. Jučer sam dovršio prvu radnu verziju. Danas je cijeli dan iščitavam, a od svake mi je stranice mučno. Nasilje sadržano u rukopisu dovoljno je da prezrem pisca. Ne znam kako sam uopće mogao nad time provesti tri četvrt sata, a kamoli dvije godine... Iris je umrla zbog njih? Tko bi u to povjerovao? I sam već jedva u to vjerujem. Napraviti iz ove čitulje knjigu, isprati gnjevni jad i pretvoriti ga u nešto iz ruke zdravog ljudskog bića trajalo bi još barem dvije godine. Što bih time dobio, osim još dvije godine razmišljanja o ‘njima’? Nisam se, dakako, predao oprostu. Nemoj me pogrešno shvatiti: ja te gadove mrzim. Mrzim ih baš kao što Guliver nakon života s onim konjima mrzi čitav ljudski rod. Mrzim ih zbiljskom biološkom odbojnošću. Mada sam te konje oduvijek smatrao smiješnima, a ti? Nekoć sam ih smatrao zatvorenom elitom koja je upravljala koledžom kada sam onamo stigao.”
“Colemane, u dobroj si formi. Gotovo bez tračka onog nekadašnjeg ludila. Prije tri tjedna ili mjesec dana, kada smo se posljednji put vidjeli, još si stajao do koljena u vlastitoj krvi.”
“Zbog ovoga. No, sve sam pročitao, shvatio da je sranje, i prebolio. Nisam profesionalac. Ne mogu pisati o sebi, ne znam upravljati stvaralačkim nagonom. Koliko god stranica ispisao, sve je i dalje sirovo. To je parodija samoopravdavajućih memoara. Beznadnosti objašnjavanja.” Sa smiješkom je nastavio: “Kissinger uspijeva svake druge godine proizvesti tisuću i četiristo ovakvih stranica, no ja sam potpisao poraz. Iako djelujem kao da sam pod staklenim zvonom narcisoidnosti, potpuno sam uvjeren da mu nisam ni do koljena. Odustajem.”
Većinu pisaca, naime, koji se nađu pred zidom nakon iščitavanja dvogodišnjeg, pa čak i jednogodišnjeg ili polugodišnjeg rada, obuzme samoubilački očaj od kojega će se oporavljati mjesecima ako ga ocijene kao beznadno zastranjenog i kritički giljotiniraju. No odbacivši prvu verziju, lošu poput ove dovršene vlastite, Coleman se ipak uspio otrgnuti ne samo od propale knjige, nego i od propalog života. Sada, lišen knjige, kao da nije gajio ni najmanju želju da istjera pravdu. Oslobođen žudnje da spere ljagu sa svojega imena, a svoje protivnike obilježi kao ubojice, više ga nije obuzimao osjećaj nepravde. Osim gledanja Nelsona Mandele kako putem televizije oprašta tamničarima i napušta zatvor još probavljajući posljednji bijedni zatvorski obrok, nikada nisam vidio da je promjena raspoloženja tako hitro preobrazila neko ispaćeno stvorenje. Nisam shvaćao, a isprva nisam u to nikako mogao niti povjerovati.
“Povučeš li se ovako, veselo objavivši ‘Odustajem’, digneš li ovako ruke od rada, od prijezira, čime ćeš popuniti prazninu nastalu na mjestu gnjeva?”
“Ničime.” Izvadio je karte i blok za zapisivanje rezultata, a stolice smo privukli onom dijelu stola koji nije bio zakrcan papirima. Promiješao je karte, presjekao ih i podijelio. A onda, obuzet neobičnim, spokojnim zadovoljstvom izazvanim prividnim oslobođenjem od mržnje svakoga tko ima veze s Athenom, svakoga tko ga je hotimice i zlonamjerno pogrešno procijenio, iskoristio i ocrnio, tko ga je na dvije godine bacio u ralje mizantropskog opterećenja swiftovskih razmjera, stao se sa zanosom prisjećati slavnih prošlih vremena kada se njegova čaša prelijevala, a zamjetan se dar za savjesnost trošio na ponudu i potražnju ugode.
Sada kada ga više nije sputavala vlastita mržnja, govorit ćemo o ženama. Bio je to novi Coleman. Ili možda stari Coleman, najstariji odrasli Coleman, najzadovoljniji Coleman uopće. Čak ni Coleman prije kmice, još neocrnjen kao rasist, nego Coleman prožet jedino i isključivo žudnjom.
“Kada sam izišao iz mornarice, uzeo sam stan u Villageu”, počeo je pripovijest skupljajući karte, “a samo sam trebao sići u podzemnu. Kada god bih sišao u podzemnu, izišao bih s nekom djevojkom. A zatim”, zastao je da pokupi moju bačenu kartu, “odjednom sam diplomirao, oženio se, zaposlio, dobio djecu, i tu je došao kraj lovu.”
“I više nikada nisi išao u lov.”

“Gotovo nikada. Istina. Doslovno nikada. Kao da nisam nikada. Čuješ li ove pjesme?” U kući su svirala četiri radijska prijamnika, tako da ih se i s ceste moralo čuti. “Nakon rata, to su bile pjesme!” kazao je. “Četiri, pet godina pjesama i djevojaka bilo je ispunjenje mojih ideala. Danas sam pronašao jedno pismo. Dok sam raščišćavao stvari oko Kmice, pronašao sam pismo jedne od djevojaka. Od najvažnije djevojke. Ovo je pismo stiglo nakon što sam dobio prvi posao, na koledžu Adelphi na Long Islandu. Iris je tada bila trudna s Jeffom. Ta je djevojka bila visoka gotovo metar i osamdeset. I Iris je bila krupna, ali ne kao Steena. Iris je bila masivna, Steena nešto drugo. Steena mi je poslala ovo pismo 1954., a pojavilo se danas dok sam preturao po papirima.”
Iz stražnjeg džepa hlača Coleman je izvukao izvornu omotnicu sa Steeninim pismom. Još nije odjenuo majicu, što sam bio prisiljen primijetiti sada kada smo se iz kuhinje preselili na trijem – bila je topla srpanjska noć, no opet ne tako topla. Nikada me se prije nije dojmio kao čovjek čija se zamjetna taština odnosila i na anatomiju, no sada mi se učinilo da je u izlaganju preplanule površine njegova tijela bilo više od pukog opuštanja u domaćem ozračju. Izložena ramena, ruke i prsa onižeg, još uvijek vitkog i privlačnog muškarca, s, dakako, ne više tako ravnim trbuhom, no ni s čim što bi se ozbiljno izmaknuto kontroli, nagoviještali su tijelo nekoga tko nije bio nadmoćniji, nego lukaviji i podmukliji sportski suparnik. Sve je ovo prije bilo od mene skriveno jer bi uvijek nosio košulju, a bio je, osim toga, i toliko sumanuto obuzet gnjevom.
Osim toga, prije nisam znao ni za sitnu popajevsku tetovažu pri vrhu njegove desne ruke, na samom ramenom zglobu – riječi “Američka mornarica” isprepletale su se oko kukastih krakova sjenovitog sidarca, uz hipotenuzu deltoidnog mišića. Ako je takvo što uopće potrebno, bio je to sićušan simbol milijuna okolnosti tuđeg života i vijavice pojedinosti koje sačinjavaju metež nečijeg životopisa – sićušan simbol koji me podsjetio na to zašto je naše viđenje ljudi uvijek barem trunčicu pogrešno.
“Zadržao si ga? Pismo? Još ga imaš?” upitao sam. “Mora da je bilo neko opako pismo.”
“Ubojito. Nešto mi se dogodilo što nisam shvaćao dok ga nisam primio. Bio sam oženjen, odgovorno zaposlen, očekivali smo dijete, a opet nisam shvaćao da je sa Steenama gotovo. Dobio sam ovo pismo i uvidio da je zaista počeo ozbiljan život, ozbiljan život posvećen ozbiljnim stvarima. Moj je otac posjedovao gostionicu nedaleko od Ulice Grove u East Orangeu. Kao dečko iz Weequahica, ne poznaješ East Orange. Radi se o siromašnom dijelu grada, a on je bio jedan od židovskih ugostitelja kakvih je New Jersey bio pun. Svi su, dakako, bili u vezi s Reinfeldima i mafijom – morali su ako su htjeli preživjeti mafiju. Otac nije bio grubijan, no bio je dovoljno snažan i htio mi je priuštiti bolji život. Odapeo je kada sam bio maturant. Bio sam jedinac. Obožavano dijete. Nije mi dopustio čak niti da radim umjesto njega kada su me posjetitelji počeli zabavljati. Sve me u životu, uključujući gostionicu – počevši od gostionice – uvijek tjeralo da budem ozbiljan učenik. U to doba, učeći latinski u srednjoj školi, latinski za napredne, kao i grčki, što je tada još bilo dijelom zastarjelog nastavnog programa, gostioničarev se sin iz petnih žila trudio da bude mrtav ozbiljan.”
Nakon kratke međuigre, Coleman je rasprostro karte i pokazao mi pobjedu iz ruke. Kada sam opet počeo dijeliti, nastavio je s pripoviješću koju nikada prije nisam čuo. Nikada prije nisam čuo ništa osim toga kako se rodila njegova mržnja prema koledžu.
“Naime”, nastavio je, “kada sam ostvario očev san i postao nadasve ugledan fakultetski profesor, mislio sam, kao i on, da ozbiljan život nikad neće završiti. Da ne može završiti jer sada iza sebe imam postignuća. No završio je, Nathane. ‘Ili ih je progutala kmica?’ i izbaciše me naglavce. Roberts je u svoje vrijeme volio govoriti da je za moj dekanski uspjeh zaslužan moj gostioničarski odgoj. Rektoru Robertsu, potomku elitih krugova, sviđalo se da s druge strane hodnika sjedi ovaj kavanski kavgadžija. Roberts se, osobito u društvu stare garde, pretvarao da me obožava upravo zbog podrijetla, iako, kao što znamo, nežidovi ustvari mrze priče o Židovima koji su se čudesno izdignuli iz geta. Istina, Pierce Roberts je nastupao s određenim podsmijehom, već tada, da, kada malo bolje razmislim, već tada...” Ovdje se obuzdao. Nije htio dalje. Raskrstio je s ulogom pomračenog svrgnutog vladara. Ona gorčina koja nikada neće uminuti ovime se proglašava mrtvom.
Vratio se Steeni. Sjećanje na Steenu velika je pomoć.
“Upoznao sam je ‘48”, rekao je. “Imao sam dvadeset dvije godine. Odradio sam mornaricu i studirao na NYU kao bivši vojnik, njoj je bilo osamnaest i tek je nekoliko mjeseci živjela u New Yorku. Imala je nekakav posao i također je studirala, ali u večernjoj školi. Samostalna djevojka iz Minnesote. Sigurna u sebe, ili se barem tako doimala. Poludankinja, poluislanđanka. Žustra. Pametna. Lijepa. Visoka. Čudesno visoka. Poput polegnute skulpture. Nikada je nisam zaboravio. Bili smo zajedno dvije godine. Nazivao sam je Voluptas, Psihinom kćeri. Rimskim utjelovljenjem putenog užitka.”
Odložio je karte, podignuo omotnicu koju je bio spustio pokraj odbačene hrpe i izvukao pismo. Bilo je natipkano pisaćim strojem i dugačko nekoliko stranica. “Slučajno smo naletjeli jedno na drugo. Ja sam stigao s Adelphija i cijeli sam taj dan proveo u gradu, kadli eto Steene, tada je imala dvadeset četiri ili dvadeset pet godina. Zastali smo i porazgovarali. Rekao sam joj da mi je supruga trudna, a ona mi je ispričala što radi, a zatim smo se poljubili za rastanak, i to je bilo to. Otprilike tjedan dana poslije stiglo mi je ovo pismo preko koledža. S datumom. Ona ga je napisala, vidiš – ‘18. kolovoza 1954.’ ‘Dragi Colemane’, kaže, ‘veoma mi je drago što sam te vidjela u New Yorku. Iako kratak, naš je susret u meni probudio jesenju tugu, možda zato što mi tih šest godina otkako smo se upoznali bolno potvrđuje koliko je vremena u mojemu životu prošlo. Izvrsno izgledaš i drago mi je da si sretan. Usto, ponio si se kao pravi gospodin. Nisi pognuo glavu. To je nešto što si znao činiti (ili je barem tako izgledalo) kada smo se upoznali, dok si živio u unajmljenoj sobi u Ulici Sullivan. Sjećaš li se samoga sebe? Tako si vješto saginjao glavu, gotovo poput ptica kada lete preko kopna i mora vrebajući nešto u pokretu, nešto nabujalo od života, a zatim poniru – ili se stuštavaju – kako bi se toga domogle. Susrevši te, zaprepastila me tvoja poletna energija. Kada sam prvi put kročila u tvoju sobu, sjećam se da sam sjela na stolicu, a ti si koračao po sobi, katkad zastavši i oslonivši se na tronožac ili kauč. Posjedovao si rasklimani kauč iz Vojske spasa na kojem si spavao dok nismo zajedno kupili Madrac. Ponudio si me pićem i dodao mi ga promatrajući me obeznanjen, s nevjerojatnom znatiželjom, kao da je pravo čudo što imam ruke i mogu držati čašu, što imam usta koja mogu iz nje piti, što sam se uopće stvorila ovdje, u tvojoj sobi, dan nakon što smo se upoznali u podzemnoj. Govorio si, postavljao pitanja, katkad odgovarao na pitanja na mrtvački ozbiljan i urnebesan način, a ja sam se iz petnih žila trudila razgovarati, no razgovor mi nije baš išao od ruke. Tako sam samo piljila u tebe, upijajući i razumijevajući mnogo više nego što sam očekivala da ću razumjeti, no nisam nalazila riječi kojima bih ispunila prazninu nastalu činjenicom da smo se međusobno privlačili. Mislila sam: Nisam spremna. Tek sam stigla u grad. Ne sada. Ali bit ću, samo da prođe malo vremena, samo da izmijenimo još nekoliko riječi, ako se dosjetim nečega što bih voljela reći. (Spremna za što, ne znam. Ne samo za vođenje ljubavi. Spremna za postojanje.) No tada si se pognuo, Colemane, i iz druge polovice prostorije odjednom se stvorio pokraj mene, zaprepaštene i oduševljene. Bilo je prerano, ali opet nekako nije.’”
Prekinuo je čitanje u trenutku kada je s radija začuo prve taktove Sinatrine Bewitched, Bothered and Bewildered. “Moram zaplesati”, rekao je. “Jesi li za ples?”
Nasmijao sam se. Ne, ovo nije bio divlji, ozlojeđeni, naprasiti osvetnik iz kmice, od života otuđen i njime razbješnjen – ovo nije bio čak ni drugi čovjek. Ovo je bila druga duša. Dječačka duša. Steenino pismo i još uvijek neodjeven Coleman koji ga je čitao pokazali su mi jasno kakav je nekoć bio Coleman Silk. Prije nego što je postao revolucionarni dekan i ozbiljan profesor klasične filologije, davno prije izopćenja s Athene. Bio je ne samo radišan, nego i šarmantan i zavodljiv mladić. Uzbuđen. Nestašan. Čak i pomalo đavolski, Pan s prćastim nosom i kozjim papcima. Jednom davno, prije nego što ga je preplavila plima ozbiljna života.
“Nakon što čujem ostatak pisma”, odgovorio sam na poziv za ples. “Pročitaj mi ostatak Steenina pisma.”
“Kada smo se upoznali, tri je mjeseca živjela izvan Minnesote. Samo sam sišao u podzemnu, a ona je izišla sa mnom. Takva je, dakle, bila 1948.”, rekao je i vratio se pismu. “‘Veoma si mi se sviđao’, čitao je, ‘no brinula sam se da bi me mogao smatrati premladom, nezanimljivom bezličnom djevojkom sa srednjeg zapada, a osim toga, već si hodao s nekim pametnim i dražesnim, iako si s podmuklim smiješkom dodao: Ne vjerujem da ćemo se vjenčati. Zašto ne? upitala sam. Možda mi dosadi, odgovorio si, osiguravši tako da ću učiniti sve što mi padne na pamet kako ti ne bih dosadila, pa čak i prekinuti kontakt, ako treba, samo da ti ni slučajno ne postanem dosadna. To je, dakle, to. Dosta. Ne bih te, zapravo, smjela zamarati. Obećajem da neću nikada više. Čuvaj se. Čuvaj se. Čuvaj se. Čuvaj se. S ljubavlju, Steena.’”
“Da, takva jest bila 1948.”
“Dođi. Zaplešimo.”
“Ali da mi nisi pjevao na uho.”
“Hajde. Ustani.”
Kvragu sve, pomislio sam, ionako ćemo obojica uskoro biti mrtvi. Ustao sam i s Colemanom Silkom zaplesao fokstrot na njegovu trijemu. On je vodio, a ja sam pratio kako sam znao i umio. Sjetio se onoga dana kada mi je upao u radnu sobu nakon priprema za Irisin pogreb i, izbezumljen od žalosti i gnjeva, naredio da napišem knjigu o svim neviđenim apsurdima njegove situacije, koji su dosegnuli vrhunac umorstvom njegove žene. Čovjek bi pomislio da ovaj muškarac više nikada neće cijeniti ludost života, da je sve ono razigrano i opušteno u njemu razoreno i izgubljeno, zajedno s karijerom, ugledom i osebujnom ženom. Možda upravo zato što sam nazočio danu kada je njezino mrtvo tijelo još bilo toplo, možda upravo zato što sam vidio na što je tada nalikovao, nije mi padalo na pamet da se nasmijem i pustim ga da, ako želi, sam pleše po trijemu, da se samo nasmijem i uživam gledajući ga, nego sam mu pružio ruku i pustio da me obuhvati iza leđa i sanjivo mnome kormilari starim plavim kamenim podom.
“Nadam se da neće naići netko iz dobrovoljnog vatrogasnog društva”, rekao sam.
“Da”, odvratio je. “Ne bih volio da me netko potapša po ramenu i upita smije li se pridružiti.”
I tako smo plesali. Nije u tom plesu bilo ničega pretjerano tjelesnoga, no kako je Coleman nosio samo kratke traper hlače, a moja je ruka nježno počivala na njegovim toplim leđima kao da je riječ o psu ili konju, nije se posve radilo o šali. Iz vođenja mojih koraka po kamenom podu izvirala je poluozbiljna iskrenost, da ne spominjemo razuzdano ushićenje činjenicom što je jednostavno živ, slučajno i budalasto živ, ushićenje kakvo osjeća dijete kada prvi put nauči svirati s toaletnim papirom i češljem.
Kada smo sjeli, Coleman mi je ispričao o toj ženi. “Nathane, imam ljubavnicu. Ima trideset i četiri godine. Ne mogu ti opisati što mi je to učinilo.”
“Upravo smo otplesali, ne trebaš.”

“Mislio sam da neću moći izdržati. No kada ti se takav osjećaj vrati u ovako kasnim godinama, iz vedra neba, potpuno neočekivano, čak i neželjeno, kada ti se vrati, a nemaš ga čime razrijediti, kada više ne nastojiš napredovati na dvadeset dva bojišta, kada više nisi opterećen kaosom svakodnevice... kada je to sve što imaš...”
“I kada su njoj trideset i četiri.”
“A žari i pali. Zapaljiva žena. S njom je seks opet postao porok.”
“‘La belle dame sans merci! Zauvijek si njen!’”
“Čini se da je tako. Pitam je: ‘Kako ti je s nekim od sedamdeset i jedne godine?’ A ona će: ‘S nekim od sedamdeset i jedne godine mi je savršeno. Takav je kakav je i neće se promijeniti. Znaš što možeš očekivati. Nema iznenađenja.’”
“Kako je postala tako mudra?”
“Zahvaljujući iznenađenjima. Trideset i četiri godine surovih iznenađenja dale su joj mudrost. No to je ograničena, nedruštvena mudrost. Također i divlja. To je mudrost osobe koja ne očekuje ništa. Takva je njezina mudrost, takvo je i njezino dostojanstvo, ali ta je mudrost negativna, a to nije ono što te dan za danom drži na pravom putu. Ovu ženu život pokušava sravniti sa zemljom od trenutka kada je došla na svijet. Sve što je naučila proizlazi iz toga.”
Pomislio sam: pronašao je nekoga s kime može razgovarati... a zatim: i ja također. Čim muškarac počne pričati o seksu, on priopćava nešto o vašem međusobnom odnosu. U devedeset posto slučajeva to se ne dogodi, što je vjerojatno i bolje, iako bih muško prijateljstvo ocijenio nepotpunim ako ne postoji određena razina neposrednosti u vezi sa seksom, a sugovornici se namjesto toga ponašaju kao da im seks nikada ne padne na pamet. Većina muškaraca nikada ne pronađe takvog prijatelja. To nije uobičajeno. No kada se takvo što dogodi, kada se dvojica muškaraca slože o tom temeljnom pitanju muškosti, neopterećeni strahom od prosudbe, stida, zavisti ili nadmoći onog drugog, uzdajući se u to da se njihovo povjerenje neće iznevjeriti, ljudskost među njima ojača, a rodi se nenadana bliskost. Mislio sam: takvo što mu je vjerojatno pomalo strano, no budući da mi se obratio u najgorem trenutku u životu, prepun mržnje koja ga je meni naočigled trovala mjesecima, sada se osjeća slobodnim u nazočnosti nekoga tko je pokraj njegova uzglavlja probdio tešku bolest. Ne osjeća toliko nagon za hvalisanjem koliko golemo olakšanje što više ne mora kriti nešto tako zadivljujuće i novo kao što je vlastiti preporod.
“Gdje si je pronašao?” upitao sam.
“Jednoga sam predvečerja otišao u poštu i ondje je zatekao. Prala je pod. To je ona mršava plavuša koja ponekad čisti u pošti. Stalno je zaposlena kao čistačica na Atheni. Čistačica na plaći, ondje gdje sam nekoć bio dekan. Ta žena nema ništa. Faunia Farley. Tako se zove. Faunia nema ama baš ništa.”
“Zašto nema ništa?”
“Imala je muža. Tako ju je jako tukao da je završila u komi. Imali su mliječno gospodarstvo koje je vodio tako loše da je otišlo u stečaj. Imala je dvoje djece. Grijalica se prevrnula i zapalila, a djeca su se ugušila. Osim njihova pepela, koji drži u posudi pod krevetom, ne posjeduje ništa vrijedno osim Chevroleta iz ‘83. Jedini put kada sam je vidio na rubu suza bilo je kada mi je priznala: ‘Ne znam što ću s pepelom.’ Čak je i izvor Faunijinih suza presušio od užasa seoskog života. U život je kročila kao bogato, povlašteno dijete. Odrasla je u golemoj raštrkanoj kući južno od Bostona. Pet soba s kaminima, najbolji antikviteti, obiteljski porculan – sve staro i najbolje, kao i sama obitelj. Sposobna je iznenađujuće dobro se izražavati ako želi. No, s takve je visine pala tako nisko na društvenoj ljestvici da u njezinim riječima sada ima svega i svačega. Faunia je izgnana iz nasljedstva koje joj je trebalo pripasti. Deklasirana. Uzrok njezina jada je ponarodnjenje.”
“Što ju je razbaštinilo?”
“Očuh. Zloba visokoga građanstva. Kada je imala pet godina, dogodio se razvod. Uspješan otac uhvatio je prekrasnu majku s ljubavnikom. Majka je obožavala novac i preudala se zbog novca, a bogati očuh nije davao Fauniji mira. Milovao ju je od prvog dana, nije se micao od nje. Dirao je to plavokoso anđeosko dijete, milovao ga – pobjegla je onda kada ju je pokušao poševiti. Imala je četrnaest godina. Majka joj nije htjela povjerovati. Odveli su Fauniju psihijatru, kojemu je ispričala što se zbilo, no nakon deset seansi i psihijatar je stao na očuhovu stranu. ‘Priklonio se onome tko ga plaća’, kaže Faunia. ‘Kao i svi.’ Poslije je majka s njim imala avanturu. Tako iz njezinih usta glasi priča o onome što ju je gurnulo u mukotrpno snalaženje vlastitim snagama. Pobjegla je od kuće, iz srednje škole, otputovala na jug, radila, vratila se ovamo, radila što god i s dvadeset se godina udala za jednog poljoprivrednika, starijeg od sebe, mljekara, vijetnamskog veterana, misleći da će, budu li naporno radili, podizali djecu i uspješno vodili gospodarstvo, imati staložen, običan život, bez obzira na to što je tip priglup. Pogotovo ako je priglup. Mislila je da će bolje proći ako ona tu bude mozak. Mislila je da u tome leži njezina prednost. Prevarila se. Imali su samo nevolje. Gospodarstvo je propalo. ‘Debil’, rekla je, ‘kupio je jedan traktor previše.’ Redovito ju je tukao. Premlaćivao. Znaš li što opisuje kao najsvjetliju točku braka? Događaj koji naziva ‘velikom tučnjavom toplim drekom’. Jedne su se večeri našli u staji nakon mužnje krava i svađali zbog nečega. Krava do nje se obilno posrala, a Faunia je zgrabila rukovet i zavitlala ga Lesteru u lice. On joj je uzvratio istom mjerom i tako je to počelo. Rekla mi je: ‘Tučnjava toplim drekom možda je naš najzabavniji zajednički doživljaj uopće.’ Naposljetku su se našli prekriveni kravljim izmetom, pucajući od smijeha, a nakon pranja šmrkom u štaglju zaputili su se u kuću da se poševe. No tu su već pretjerali jer im ševa nije bila ni približno tako zabavna kao tučnjava. Ševa s Lesterom nikada nije bila zabavna – prema Fauniji, nije znao što i kako. ‘Preglup i da bi karao kako spada.’ Kada mi kaže da sam savršeni muškarac, odgovorim joj da mi je jasno zašto tako misli, došavši meni nakon njega.”
“I što joj je u trideset i četvrtoj, oboružanoj toplim izmetom, donijela bitka sa životom punim lesterovština još od četrnaeste, osim divljačke mudrosti? Žestinu? Pronicavost? Gnjev? Ludost?”
“Životna bitka učinila ju je izdržljivom, svakako seksualno izdržljivom, no nije ju učinila ludom. Barem ne bih još rekao. Gnjevnom? Ako postoji – a zašto i ne bi? – radi se o prikrivenom gnjevu. Gnjevu bez gnjeva. Za nekoga koga je sreća u životu potpuno zaobišla, ni za čim ne žali. Ili mi barem ne pokazuje. No, pronicava nije. Katkad kaže nešto što zvuči pronicavo, na primjer: ‘Možda bi me trebao smatrati pratiljom vršnjakinjom koja slučajno izgleda mlađe. Mislim da sam takva.’ Kada sam je upitao: ‘Što želiš od mene?’ odgovorila je: ‘Malo društva. Možda i malo znanja. Seks. Ugodu. Ne brini se. To je sve.’ Kada sam joj jednom rekao da je premudra za svoje godine, odvratila je: ‘Ja sam preglupa za svoje godine.’ Dakako da je pametnija od Lestera, ali pronicava? Ne. Ima nešto u njoj četrnaestogodišnje, nešto što nikada neće postati pronicavo. Bila je ljubavnica svojem šefu, čovjeku koji ju je zaposlio. Smokyju Hollenbecku. Ja sam zaposlio njega – kao čovjeka koji upravlja zgradom koledža. Nekoć je Smoky bio ovdašnja nogometna zvijezda. U sedamdesetima sam ga poznavao kao studenta, a danas je građevinar. Zaposlio je Fauniju kao čistačicu, a još dok ju je zapošljavao znala je kakve su mu namjere. Privlačna mu je. Vlastiti mu je brak nezanimljiv, ali nije zbog toga osoran na nju – ne gleda na nju s prijezirom, razmišljajući: Zašto se nisi smirila, zašto se još potucaš i kurvaš okolo? Smoky ne pokazuje građansku nadmoć. Smoky čini sve kako treba i čini to lijepo – žena, djeca, petero djece, u čvrstom braku, u fakultetskim krugovima još uvijek sportski junak, omiljen i cijenjen u gradu. No, Smoky ima jedan dar: može postati netko drugi, što se iz razgovora s njim ne bi reklo. Solidan je i ispravan gospodin s Athene. Njegova je izvedba na svakom području upravo onakva kakva bi trebala biti. Kao da je potpuno povjerovao u priču o sebi. Očekivalo bi se da će reći: Tu glupaču sa sjebanim životom? Bacite je van iz mojeg ureda. Ali ne. Za razliku od ostatka Athene, on je toliko zanesen legendom o Smokyju da nije sposoban misliti: Da, ovo je prava pička koju bih jebao. Da nije sposoban djelovati. On je nju jebao, Nathane. Dovodio je Fauniju u svoju postelju s ostalim čistačicama. Jebao ih sve zajedno. I tako šest mjeseci. Tu je bila i agentica za nekretnine, svježe razvedena, mlado meso na mjesnom tržištu, i ona im se pridružila. Smokyjev cirkus. Smokyjev tajni cirkus s tri borilišta. No zatim je, nakon šest mjeseci, odbacuje – izvlači Fauniju iz optjecaja i odbacuje ju. Nisam o tome imao pojma dok mi nije ispričala, a ispričala mi je samo zato što me jedne noći u postelji, zakolutavši očima, zazvala njegovim imenom. Šapnula mi je: ‘Smoky.’ Povrh starog Smokyja. Njihov ménage pružio mi je jasniju sliku o milostivi s kojom imam posla. Povećao ulog. Zapravo me trgnuo – ovdje se ne radi o amaterki. Kada sam upitao kako Smoky uspijeva privući te silne horde, odgovorila je: ‘Snagom kurca.’ ‘Objasni’ zamolio sam je, a ona je nastavila: ‘Znaš kako muškarac osjeća da je u prostoriju ušla prava pička? Isto se, naime, događa i sa ženama. Kod nekih ljudi odmah znaš za što su stvoreni, bez obzira na krinku.’ Postelja je jedino mjesto gdje je Faunia iole pronicava, Nathane. U postelji glavnu ulogu igra spontana tjelesna pronicavost, a sporednu prijestupnička smjelost. U postelji ništa ne izmiče Faunijinoj pozornosti. Njezina put ima oči. Njezina put vidi sve. U postelji je ona moćno, dosljedno i jedinstveno biće čije je najveće zadovoljstvo prelaziti granice. U postelji je ona potpuni fenomen. Možda za to možemo zahvaliti zlostavljanju. Kada siđemo u kuhinju, a ja nam napravim kajganu, koju zatim zajedno pojedemo, ponaša se kao dijete. Možda i za to možemo zahvaliti zlostavljanju. U društvu sam tupava, odsutna, rastresena djeteta. Nigdje drugdje se to ne događa, no kada god jedemo, uvijek ista stvar: ja i moje dijete. Zadnji tračci kćeri zaostali u njoj. Ona ne može sjediti uspravno, ne može sastaviti dvije povezane rečenice. Sva prividna ležernost u vezi sa seksom i tragedijom nestaje, a ja samo sjedim ondje i želim joj reći: ‘Privuci se k stolu, izvadi rukav mojeg kućnog ogrtača iz tanjura, pokušaj me slušati dok govorim i, za ime Boga, gledaj me dok mi se obraćaš.’”
“I kažeš li joj to?”
“Nije preporučljivo. Ne, ne kažem joj – i neću, dokle god mi bude draže očuvati silinu onoga što imamo. Sjetim se posude ispod njezina kreveta, gdje čuva pepeo s kojim ne zna što će i poželim reći: ‘Prošle su dvije godine. Vrijeme je da ga pokopaš. Ako ga ne možeš položiti u zemlju, prošeći do rijeke i stresi pepeo s mosta. Neka otplovi. Pusti ga. Ići ću s tobom. Učinit ćemo to zajedno.’ Ali ja nisam otac te kćeri – to ovdje nije moja uloga. Nisam njezin profesor. Nisam ničiji profesor. Umirovio sam se od poučavanja, popravljanja, savjetovanja, ispitivanja i prosvjetljivanja ljudi. Ja sam sedamdesetjednogodišnjak s tridesetčetverogodišnjom priležnicom – to me, prema saveznoj državi Massachusetts, onemogućava da ikoga prosvjetljujem. Pijem Viagru, Nathane. Eto ti La Belle Dame sans Merci. Sve uzbuđenje i sreću dugujem Viagri. Bez Viagre ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Bez Viagre gledao bih na svijet u skladu sa svojim godinama i imao potpuno drugačije ciljeve. Bez Viagre dičio bih se dostojanstvom postarijeg gospodina oslobođenog žudnje koji se ponaša dolično. Ne bih činio nešto što nema smisla. Ne bih činio nešto neprilično, naglo, nepromišljeno i možda katastrofalno za sve sudionike. Bez Viagre, u svojoj bih poodmakloj dobi mogao nastaviti razvijati široko neosobno očište iskusnog i školovanog časno otpuštenog muškarca koji je davno odustao od tjelesnih ugoda života. Mogao bih nastaviti izvlačiti duboke filozofske zaključke i stabilno moralno utjecati na mlade, umjesto da se vraćam u stanje neprekidne hitnosti koje se naziva seksualnom opijenošću. Zahvaljujući Viagri shvatio sam Zeusove ljubavne preobražaje. Tako su trebali nazvati Viagru. Trebala se zvati Zeus.”
Je li zaprepašten činjenicom da mi priznaje sve ovo? Mislim da možda jest, no previše je zanesen da bi se zaustavio. Riječ je o istom nagonu koji ga je tjerao da zapleše sa mnom. Tako je, pomislio sam, prkosan oporavak od poniženja više ne leži u pisanju Kmice, nego u jebanju Faunije. No pokreće ga čak i nešto više od toga. Tu je i želja da se zvijer otrgne s lanca, da se rasplamsa sila – na pola sata, na dva sata, na koliko god, da se oslobodi ono prirodno. Bio je dugo u braku. Ima djecu. Bio je dekan koledža. Četrdeset godina činio je ono što je bilo potrebno. On je bio zaposlen, a prirodna zvijer zatvorena u kutiju. Sada se kutija otvorila. Dekan, otac, suprug, znanstvenik, profesor, onaj koji čita knjige, predaje, ispravlja radove i ocjenjuje više ne postoji. Dakako, u dobi od sedamdeset i jedne godine čovjek više nije živahna i napaljena zvijer kakva je bio u dvadeset šestoj. Ostaci zvijeri, ostaci prirode – on je u doticaju s ostacima. To ga čini sretnim, zahvalan je za doticaj s ostacima. Čini ga i više nego sretnim – čini ga ushićenim, a već ga taj ushit vezuje, dubinski vezuje s njom. To mu ne čini obitelj – biologiji je on posve beskoristan. To mu ne čini obitelj, ni odgovornost, ni dužnost, ni novac, ni zajednička filozofija ljubavi, ni ljubav prema književnosti, ni važne rasprave o velikim idejama. Ništa od toga, s njom ga vezuje ushit. Sutra možda oboli od raka i gotovo. No danas je tu ushit.
Zašto mi to govori? Zato što, da bi se mogao potpuno ovome prepustiti, netko mora znati. Slobodno se može prepustiti, smatrao sam, zato što ništa nije na kocki. Zato što nema budućnosti. Zato što je njemu sedamdeset i jedna, a njoj trideset i četiri. Sudjeluje u tome ne zato da bi nešto naučio ili planirao, nego zbog pustolovine. Njegov razlog isti je kao i njezin: avantura. Mnogo mu je prostora otvorilo tih trideset i sedam godina. Starac i seksualni naboj, po posljednji put. Postoji li išta dirljivije?
“Naravno da se moram zapitati”, nastavio je Coleman, “što ona radi sa mnom. Što joj se zaista mota po glavi? Kakav uzbudljiv novi doživljaj – biti s muškarcem koji bi joj mogao biti djed?”
“Valjda postoje žene”, odvratio sam, “kojima to jest uzbudljiv doživljaj. Postoje svakakve žene, zašto ne bi i ovakva? Gledaj, Colemane, očito postoji nekakvo ministarstvo ili vladina agencija koja se bavi starijim muškarcima, a ona dolazi iz te agencije.”
“Dok sam bio mlad”, nastavio je Coleman, “nikada se nisam petljao s ružnim ženama. No imao sam u mornarici jednog prijatelja, Farriella, koji se specijalizirao za ružne žene. Kada god bismo u Norfolku otišli na ples u crkvu ili vojnički centar, Farriello bi se udvarao najružnijoj djevojci. Kada sam mu se narugao, rekao mi je da ne znam što propuštam. One su frustrirane, rekao je. Nisu lijepe kao carice koje ti biraš, rekao mi je, ali će zato učiniti što god želiš. Većina muškaraca je glupa, kaže, jer toga nije svjesna. Ne shvaćaju da ćeš, ako samo priđeš najružnijoj ženi, vidjeti da je najosebujnija. Ako je uspiješ osloboditi, naime. No ako uspiješ... Ako je uspiješ osloboditi, ne znaš gdje bi počeo koliko je energična. Samo zato što je ružna. Zato što nikada nije bila odabrana. Zato što stoji u kutu dok sve druge djevojke plešu. To znači biti starac. Biti starac znači biti ružna djevojka. Stajati u kutu dok drugi plešu.”
“Faunia je, dakle, tvoj Farriello.”
Nasmiješio se. “Manje-više.”

“No što god da se događa”, rekao sam, “zahvaljujući Viagri više te ne mori jad od pisanja one knjige.”
“Slažem se”, odgovorio je Coleman. “Mislim da je tako. Ta glupa knjiga! Jesam li ti rekao da Faunia ne zna čitati? Saznao sam to jedne večeri kada smo se odvezli u Vermont na večeru. Nije znala pročitati jelovnik. Bacila ga je u stranu. Kada želi izgledati potpuno prijezirno, zna kako podignuti samo polovicu gornje usne, podignuti je za dlaku, i tada izreći što joj je na umu. Potpuno prijezirno odgovara konobarici: ‘Ja ću što i on.’”
“Išla je u školu do četrnaeste godine. Kako to da ne zna čitati?”
“Pismenost je, čini se, iščezla zajedno s djetinjstvom kada je naučila čitati. Pitao sam je kako je to moguće, no samo se nasmijala. ‘Jednostavno’, odgovorila je. Čestiti liberali s Athene pokušavaju je nagovoriti da se upiše na tečaj opismenjivanja, no Faunia neće niti čuti. ‘I da me ne bi ti pokušavao naučiti. Radi sa mnom što god hoćeš, što god’, rekla je te večeri, ‘ali nemoj izvoditi te gluposti. Dovoljno je da moram slušati ljude kako govore. Ako me počneš učiti da čitam, ako me na to natjeraš, ako mi nametneš čitanje, ti ćeš biti taj koji me gurnuo preko ruba.’ Čitavim putem od Vermonta sam šutio, kao i ona. Prozborili smo tek kada smo došli do kuće. ‘Tebi se ne da jebati nekoga tko ne zna čitati’, rekla je. ‘Odbacit ćeš me jer nisam dostojna, ispravna osoba koja čita. Reći ćeš mi: Nauči čitati ili se gubi? ‘Ne’, odvratio sam, ‘jebat ću te još žešće baš zato što ne znaš čitati.’ ‘Dobro’, kazala je, ‘razumjeli smo se. Ja se ne ševim kao pismene cure i ne želim da me se ševi kao njih.’ ‘Jebat ću te’, rekao sam joj, ‘zbog onoga što jesi.’ ‘Tako treba’, odgovorila je. Tada smo se oboje već smijali. Faunia se smije poput pipničarke koja drži bejzbolsku palicu pokraj nogu za slučaj gužve, smijala se tim svojim promuklim smijehom koji je prošao sito i rešeto – znaš kako zvuči grub i otvoren smijeh žene s prošlošću – i već mi otkopčala hlače. No imala je nevjerojatno pravo kada je govorila o tome da ću je se htjeti riješiti. Čitavim putem od Vermonta razmišljao sam točno o onome o čemu je rekla da razmišljam. Ali neću to učiniti. Neću joj nametati svoju čudesnu čednost. Ili sebi. S tim je gotovo. Znam da ovakve stvari ne dolaze bez cijene. Znam i da dolaze bez ikakva osiguranja. Znam da ono što čovjeka vraća u život može i ubiti. Znam da svaku čovjekovu pogrešku najčešće pokreće i ubrzava seks. No trenutačno me nije briga. Jutrom se budim, na podu leži ručnik, a na noćnom ormariću dječje ulje. Kako su se ondje stvorili? Tada se sjetim. Stvorili su se ondje zato što ponovno živim. Zato što sam opet u srcu uragana. Zato što to jest ono što jest, posebno naglašavajući jest. Neću je se odreći, Nathane. Počeo sam je nazivati Voluptas.”
Zahvaljujući operaciji kojom mi je prije nekoliko godina uklonjena prostata – operirao sam rak, a zahvat, iako uspješan, nije prošao bez neugodnih nuspojava koje gotovo da se ne mogu izbjeći zbog oštećenja živaca i unutarnjih ožiljaka – postao sam inkontinentan. Kada sam se vratio kući, najprije sam bacio uložak od upijajuće vate koji nosim danonoćno, umetnut u donje rublje, poput hrenovke u pecivu. Te je večeri vladala vrućina, a budući da nisam išao na javno mjesto ili društveni događaj, pokušao sam se snaći s običnim pamučnim gaćama navučenima preko uloška namjesto plastičnih, što je završilo tako da je urin procurio na kaki hlače. Kada sam stigao kući, uvidio sam da su hlače s prednje strane promijenile boju te da pomalo smrdim – ulošci jesu impregnirani, no u ovom se slučaju osjećao miris. Coleman i njegova priča toliko su me obuzeli da nisam vodio računa o sebi. Cijelo vrijeme dok sam ondje pio pivo, plesao s njim, pazio na jasnoću – predvidivu razboritost i opisnu jasnoću – pomoću koje se trudio samome sebi učiniti taj životni zaokret manje uznemirujućim, nisam otišao provjeriti u kakvom sam stanju, što inače činim kada god sam budan, pa mi se stoga tek s vremena na vrijeme dogodi ono što mi se dogodilo večeras.
Ovakva me nezgoda ipak ne pogodi kao što me znala pogađati u mjesecima nakon operacije, kada sam počeo istraživati kako riješiti problem i kada sam, dakako, bio naviknut biti slobodna, jednostavna i suha odrasla osoba bez mirisa, koja odraslo vlada osnovnim tjelesnim funkcijama, netko tko je šezdesetak godina živio svakodnevicu ne vodeći brigu o stanju donjeg rublja. Ipak se, naime, barem malo uznemirim kada se moram baviti nečim neurednijim od uobičajene neugode koja je sada dio mojeg života, a još uvijek zdvajam pri pomisli da me od slučajnosti koja doslovno određuje stanje ranog djetinjstva nitko nikada neće izbaviti.
Operacija me ostavila i impotentnim. Terapija lijekom, koji se u ljeto 1998., kao još posve nov, u kratko vrijeme na tržištu pokazao gotovo čudesnim eliksirom vraćajući funkcionalnost mnogim inače zdravim postarijim muškarcima poput Colemana, meni nije bila korisna zbog posvemašnjeg oštećenja živaca uzrokovanog operacijom. Viagra stanju poput mojega ne može pomoći nikako, a i da se pokazala uspješnom, ne vjerujem da bih je uzimao.
Želim istaknuti da me u samotnjački život nije otjerala impotencija. Naprotiv. Kada sam nakon uobičajenog sistematskog pregleda saznao preliminarnu dijagnozu raka prostate, već sam otprilike osamnaest mjeseci živio u dvosobnoj brvnari u Berkshireu. Mjesec dana poslije, nakon dodatnih pretraga, uputio sam se u Boston na prostatektomiju. Bit je u tome da sam namjerno promijenio odnos prema spolnom zovu, ne zbog nagona ili zbog tada već oslabljene erekcije, nego zato što više nisam mogao podnositi teret njegove tutnjave, posložiti um, snagu, strpljivost, obmanu, ironiju, zanos, egoizam, otpor – ili čvrstinu, lukavost, laž, raščlanjivanje, dvojnost bića, erotski profesionalizam – kako bih prebrodio njegovu lepezu zakučastih i proturječnih značenja. Tako sam uspio barem malo ublažiti poslijeoperativni šok zbog mogućnosti trajne impotencije, imajući na umu da mi je operacija samo pomogla da se pridržavam pokore kojoj sam se već dragovoljno prepustio. Operacija je samo konačno ojačala odluku koju sam sâm donio prije, pod pritiskom života ispunjenog vezama, no u vrijeme žustre, životne i nemirne potencije, kada je poduzetna muška mahnitost opetovanja toga čina – uvijek i stalno iznova – bivstvovala neobuzdana fiziološkim poteškoćama.
Tek kada me je Coleman obavijestio o sebi i svojoj Voluptas, sve su utješne obmane o spokoju postignutom prosvijetljenim mirenjem sa sudbinom iščeznule, a ja sam potpuno izgubio ravnotežu. Do jutra bih ležao budan, poput luđaka nemoćan da ovladam mislima, opčinjen tim parom, uspoređujući ga s vlastitim izmoždenim stanjem. Ležao bih budan, i ne pokušavajući sebe spriječiti da u glavi rekonstruiram “prijestupničku smjelost” koje se Coleman nije htio odreći. Plesati poput bezopasnog eunuha s još uvijek energičnim i moćnim sudionikom u mahnitosti učinilo mi se nimalo dražesnom satirom na vlastiti račun.
Kako da čovjek kaže: “Ne, to nije dio života”, ako uvijek jest? Taj otrov seksa, iskupiteljska izopačenost koja narušava ideale o našoj vrsti, vječno nas podsjeća od čega smo sazdani.
Sredinom sljedećeg tjedna Coleman je primio anonimno pismo od samo jedne rečenice sa subjektom, predikatom i naglašenim dopunama odvažno utisnutima širokim rukopisom preko jednog jedinog lista bijelog papira, poruku od deset riječi, smišljenu kao optužbu, koja ga je ispunila od vrha do dna:
Svi znaju da
seksualno iskorištavate
zlostavljanu, nepismenu,
upola mlađu ženu.
I na omotnici i u pismu riječi su bile ispisane crvenom kemijskom olovkom. Unatoč njujorškom žigu na omotnici, Coleman je odmah prepoznao rukopis mlade Francuskinje, pročelnice njegova odsjeka u vrijeme kada je dao ostavku na mjesto dekana i vratio se predavanju, poslije jednu od najgorljivijih zagovornica prokazivanja Colemana kao rasista i kažnjavanja za uvredu koju je nanio odsutnim crnim studentima.
Među dokumentima o Kmici, na nekoliko je papira u sklopu svojega predmeta pronašao uzorke rukopisa koji su potvrdili da je anonimnog pošiljatelja pisma točno prepoznao kao Delphine Roux s Odsjeka za jezike i književnost. Osim što je prvih nekoliko riječi napisala računalom namjesto rukom, Coleman nije primijetio da se imalo potrudila da ga navede na krivi put lažirajući rukopis. Možda isprva i jest tako nakanila, no očito je odustala ili zaboravila na to već nakon “Svi znaju”. Na omotnici se ova profesorica, rodom Francuskinja, nije niti potrudila izbjeći izdajničke europske sedmice u Colemanovoj adresi i poštanskom broju. Nemar i čudnovat propust – u anonimnom pismu – kao što je odavanje znakova o vlastitom identitetu mogao bi se objasniti obuzetošću kakvim sumanutim emocionalnim stanjem zbog kojega nije promislila o onome što čini prije nego što je odaslala pismo, iako nije bilo poslano odavde – i naprečac – već se prema žigu dalo naslutiti da se prije slanja preselilo dvjesto kilometara južnije. Možda je pretpostavila da njezin rukopis ne sadrži ništa dovoljno razlikovno ili neuobičajeno da bi ga se prisjetio iz dekanskih dana, a možda je i zaboravila na dokumente iz njegova predmeta, bilješke o dva razgovora s Tracy Cummings koje je proslijedila nastavničkom istražnom odboru zajedno sa završnim izvješćem koje nosi njezin potpis. Možda nije bila svjesna da je Vijeće, na njegov zahtjev, Colemanu predalo fotokopiju njezinih izvornih bilježaka i svih ostalih podataka vezanih za žalbu. Možda je nije bilo ni briga hoće li saznati tko je razotkrio njegovu tajnu – možda ga je željela i zastrašiti prijetećom surovošću anonimne optužbe i istodobno mu gotovo razotkriti da je optužbu iznio netko nipošto nemoćan.
Toga poslijepodneva kada me Coleman zamolio da dođem i pogledam anonimno pismo, svi uzorci rukopisa Dephine Roux ležali su uredno posloženi na kuhinjskom stolu – izvornici, kao i njihove već pregledane kopije na kojima je crvenom bojom zaokružio svaki potez olovkom koji mu je pokazivao sličnosti s anonimnim pismom. Uglavnom je označio izdvojena slova – m, s, k, zadnje o u riječi sa širokom petljom, ili e nalik na i kada se šćućuri uz susjedno p – a iako su sličnosti rukopisa u pismu i onoga u dokumentima iz Kmice bile zamjetne, tek kada mi je pokazao svoje puno ime i prezime na omotnici i mjestu gdje se pojavljivalo u bilješakama iz razgovora s Tracy Cummings, neosporivo mi se učinilo da je prokazao krivca koji je nakanio prokazati njega.
Svi znaju da
seksualno iskorištavate
zlostavljanu, nepismenu,
upola mlađu ženu.
Dok sam držao pismo u ruci i najpozornije moguće – kako je Coleman zacijelo i htio – razmatrao odabir riječi i njihov linearan slijed kao da ih je sastavila Emily Dickinson, a ne Delphine Roux, Coleman mi je objasnio da je upravo Faunia, ponukana divljačkom mudrošću, odlučila da se ono u što je Delphine Roux prodrla i sada manje-više prijeti da će razotkriti, obavije velom tajne, a ne on. “Ne želim da mi se itko petlja u život. Sve što želim je neopterećena ševa jedanput na tjedan, potajno, s muškarcem koji je sve vidio i ugodno je opušten. Inače se to, jebiga, nikoga ne tiče.”
Taj nitko na kojega se to uglavnom odnosilo bio je Lester Farley, Faunijin bivši muž. No nije ju samo on u životu mlatio. “Kako i bi, ako sama brinem o sebi od četrnaeste godine?” Kada je imala sedamnaest, na primjer, konobarila je u Floridi, a tadašnji je dečko nije samo tukao i demolirao stan, nego joj je i ukrao vibrator. “To me zbilja povrijedilo”, rekla je Faunia. Povod je uvijek bila ljubomora. Ako bi drugog muškarca krivo pogledala, ako bi ga izazvala da on nju krivo pogleda, ako ne bi znala uvjerljivo objasniti gdje je provela proteklih pola sata, ako bi izgovorila pogrešnu riječ, upotrijebila pogrešnu intonaciju, ako bi i neznatno, smatrala je, dala naslutiti da je dvolična drolja kojoj ne treba vjerovati – kakav god bio razlog i tko god on bio, već bi mu šaka poletjela i čizma poskočila, a Faunia bi zajaukala iz svega glasa.
One godine prije razvoda Lester Farley ju je dvaput spremio u bolnicu, a budući da i dalje živi negdje u brdima, gdje, bankrotiravši, radi kao putujući radnik, nesumnjivo i dalje lud, bojala se za Colemana, rekla je, kao što se boji za sebe ako ikada otkrije što se zbiva. Posumnjala je i da je se Smoky tako naprasito otarasio upravo zbog kakve prepirke ili tučnjave s Lesom Farleyjem, jer je Les – koji s vremena na vrijeme uhodi bivšu suprugu – nekako doznao za nju i njezina šefa, iako je Hollenbeck svoja ljubavna gnijezda čudesno dobro skrivao u udaljenim zakutcima starih zgrada kojima nitko osim upravitelja zgrade koledža nije imao pristupa niti uopće znao da postoje. Iako je Smoky možda pomalo nesmotreno odabirao družbenice među vlastitim kadrom i potajno se s njima sastajao baš u fakultetskim zgradama, u ostalome je svojim avanturama upravljao jednako brižljivo kao i djelatnostima na koledžu. Istim profesionalnim marom kojim je uspijevao očistiti okolne ceste od vijavice u samo nekoliko sati, mogao se, ako ustreba, jednako hitro riješiti neke od djevojaka.
“Što da učinim?” upitao je Coleman. “Nisam se protivio tajnovitosti ni prije nego što sam čuo priču o nasilnome bivšem mužu. Znao sam da mora doći takvo što. Zaboravi da sam nekoć bio dekan ondje gdje ona pere zahode. Ja imam sedamdeset i jednu, a ona trideset i četiri godine. To je samo po sebi dovoljno, uvjeren sam, pa kada mi je rekla da se to nikoga ne tiče, pomislio sam: Uzela je stvar u svoje ruke. Ne moram ni započinjati razgovor. Glumimo preljub? Nema problema. Zato smo i otišli na večeru u Vermont. Zato se i ne potrudimo pozdraviti ako se slučajno susretnemo u pošti.”
“Možda vas je u Vermontu netko vidio. Možda vas je netko vidio zajedno u autu.”
“Istina – to se vjerojatno i dogodilo. Samo to se i moglo dogoditi. Možda nas je i sam Farley vidio. Zaboga, Nathane, nisam bio na spoju gotovo pedeset godina – sjetio sam se restorana... Ja sam budala.”
“Ne, to nije bila budalaština. Ne, nikako – samo te uhvatila klaustrofobija. Gledaj”, nastavio sam, “što se tiče Delphine Roux – neću se praviti da razumijem zašto se s takvim žarom zanima koga ševiš sada kada si u mirovini, no budući da znamo da ljudi ne podnose baš najbolje nekoga tko nije uspio biti konvencionalan, pretpostavimo da je ona jedna od njih. Ali ti nisi. Ti si slobodan. Slobodan i neovisan čovjek. Slobodan i neovisan stari čovjek. Otkazom na koledžu mnogo si izgubio, ali što je s onime što si dobio? Prosvjetljivati ljude više nije tvoja zadaća – kao što si i sam rekao. Ovo nije ni pokušaj da vidiš možeš li se riješiti ama baš svake društvene kočnice ili ne. Danas si možda u mirovini, no čitav si život praktički proveo unutar granica akademske zajednice – ako sam te dobro razumio, ovo je za tebe nešto posve neobično. Možda nikada nisi niti želio da ti se dogodi Faunia. Možda čak misliš i da ne bi smio željeti da se dogodi, no i najjača je obrana prožeta slabostima, pa te je tako zadesilo posljednje što bi očekivao. Imaš sedamdeset i jednu godinu, a eto Faunije. Danas je 1998., pa je tu i Viagra – i opet se iznova budi gotovo ugašena žeravica. Golema utjeha. Sirova snaga. Zasljepljujuća žestina. Iz vedra neba, posljednja velika avantura Colemana Silka. Možda čak i posljednja velika avantura u zadnji trenutak. Pa što ako crtice iz života Faunije Farley tvore neočekivanu opreku s tvojima? Pa što ako odudaraju od zamišljenog obrasca toga komu dolikuje lijegati u postelju s muškarcem tvoje dobi i položaja – ako ikomu i dolikuje? Je li ishod izgovaranja riječi ‘kmica’ odgovarao obrascu doličnosti? Je li Irisin moždani udar odgovarao obrascu doličnosti? Zaboravi na to neshvatljivo glupo pismo. Zašto bi dopustio da te zastraši?”
“Anonimno neshvatljivo glupo pismo”, dodao je. “Tko bi uopće meni slao anonimno pismo? Tko bi sposoban za racionalno razmišljanje ikome slao anonimno pismo?”
“Možda je to neka francuska tekovina”, rekao sam. “Ne događa li se to često kod Balzaca? Ili Stendhala? Ne pojavljuju li se anonimna pisma u Crvenom i crnom?”
“Ne sjećam se.”
“Gledaj, iz nekoga se razloga sve što činiš mora tumačiti zvjerstvom, dok se sve što Delphine Roux čini mora tumačiti krepošću. Ne vrvi li mitologija divovima, čudovištima i zmijama? Odredivši tebe kao čudovište, ona sebe određuje kao heroinu. Tako ona ubija čudovište. Tako se ona osvećuje tebi, koji vrebaš nemoćne. Cijelu stvar uzdiže do mitološke razine.”
Iz popustljiva smiješka zaključio sam da nisam mnogo napredovao u razradi predhomerovske interpretacije anonimne optužbe, makar i u šali. “U mitotvorstvu”, kazao je, “nećeš pronaći objašnjenje njezinih misaonih procesa. Ona ne raspolaže stvaralačkim oruđima potrebnima za mitotvorstvo. Njezin su zanat pripovijesti kojima seljaci opisuju svoju bijedu. Vradžbine. Bacanje čini. Ja sam Fauniju začarao. Njezin zanat narodnih bajki pun je vještica i čarobnjaka.”
Sada smo se već zabavljali, a ja sam uvidio da sam ga, u nastojanju da ga isticanjem nadmoći užitka odvratim od rasplamsala gnjeva, potaknuo na samilost prema meni – i razotkrio svoju prema njemu. Obuzimale su me emocije i bio sam toga svjestan. Iznenadila me vlastita želja da mu udovoljim, previše sam govorio, previše tumačio, prezagrijan i preusplahiren, poput djeteta koje misli da je pronašlo srodnu dušu u novom dječaku iz ulice, pa se opijen silama udvaranja ponaša onako kako inače ne bi i mnogo otvorenije nego što bi uopće htio. Otako mi je zakucao na vrata dan nakon Irisine smrti i predložio da umjesto njega napišem Kmicu, ozbiljno sam se, nesvjesno i nehotice, sprijateljio s Colemanom Silkom. Njegova me muka nije zanimala kao samo puka misaona vježba. Njegove su me poteškoće pogađale, unatoč čvrstoj odluci da se u to još preostalo neodređeno vrijeme bavim samo svakodnevnim zahtjevima rada, da se udubim isključivo u naporan rad te da nigdje drugdje ne tražim pustolovinu – ne vodeći brigu ni o vlastitu životu, a kamoli tuđem.
Svega sam ovoga postao svjestan pomalo s razočaranjem. Odricanje od društva, suzdržavanje od rastresenosti, samonametnuto razdvajanje od ama baš svake profesionalne težnje, društvene obmane, kulturnog otrova i primamljive bliskosti, stroga osama poput one kakvu si nameću predani vjernici povlačeći se u spilje, ćelije ili izolirane šumske kolibe, održavati se mogu na tkivu puno postojanijem od onoga od kojega sam ja sazdan. U samoći sam izdržao samo pet godina – pet godina čitanja i pisanja u udobnoj dvosobnoj brvnari nekoliko kilometara od planine Madamaska, smještenoj između jezerca sa stražnje strane i močvare od četiri kvadratna kilometra skrivene iza žbunja s druge strane neasfaltirane ceste gdje se svake večeri sklanjaju kanadske guske selice, a strpljiva se siva čaplja samotno ziba po cijelo ljeto. Tajna života s najmanjom mogućom količinom boli u vrevom ispunjenom svijetu leži u obmanjivanju što većeg broja ljudi vlastitim tlapnjama. Tajna ovdašnjeg života, daleko od uznemirujućih odnosa, dražesti i očekivanja, osobito daleko od vlastite žestine, leži u raspoređivanju tišine, u doživljaju njezine planinske punine kao kapitala, tišine poput bogatstva koje eksponencijalno raste. Sveobuhvatne tišine kao odabranog izvora prednosti i jedinog prisnog druga. Tajna je u pronalasku uporišta u (opet Hawthorne) “monolozima samotnoga uma”. Tajna je u pronalasku uporišta u ljudima poput Hawthornea, u mudrosti blistavih pokojnika.
Trebalo mi je vremena da ovladam poteškoćama koje nameće ovakva odluka, vremena i strpljivosti sive čaplje da potisnem čežnju za svime što je iščezlo, no nakon pet godina toliko sam se izvještio u kirurškom oblikovanju svakodnevice da mi više ni jedan sat ovog odabranog nesadržajnog postojanja nije bio nevažan. Nepotreban. Čak ni neuzbudljiv. Više se nisam utapao u pogubnoj želji za drugim stvarima, a mislio sam da je postojano društvo drugih osoba posljednje što bih opet trpio. Glazba koju puštam nakon večere nije predah od tišine, nego njezina svojevrsna nadopuna: svakodnevno jednosatno ili dvosatno slušanje glazbe ne lišava me tišine – sama glazba oživotvorena je tišina. Svakoga ljetnog jutra trideset minuta plivam u jezercu, a ostatak godine nakon jutarnjeg pisanja – sve dok mi snijeg ne onemogući pješačenje – svakog se poslijepodneva na nekoliko sati otiskujem planinskim stazama. Rak koji me stajao prostate nije se vratio. Šezdeset i pet mi je godina, zdrav sam, u dobroj formi – i sve dobro razumijem. Moram razumjeti.

Zašto bih se, dakle, preobrazivši pokušaj radikalnog povlačenja u bogat, ispunjen samotnjački život – zašto bih se, bez ikakva upozorenja, osjećao usamljenim? Usamljenim zbog čega? Što je bilo, bilo je. Nema opuštanja grča, nema odustajanja od pokore. Zbog čega točno usamljen? Jednostavno: zbog onoga prema čemu sam razvio odbojnost. Zbog onoga čemu sam okrenuo leđa. Zbog života. Zbog spone sa životom.
Tako sam se sprijateljio s Colemanom i odrekao smionosti pustinjačkog života u kući na osami i naletima raka. Ples s Colemanom Silkom vratio me u život. Prvo koledž Athena, zatim ja – to je čovjek koji postiže rezultate. Uistinu, zahvaljujući plesu koji je zapečatio naše prijateljstvo, njegova je propast postala moje pitanje. Njegova je krinka postala moje pitanje, a ispravan prikaz njegove tajne problem koji trebam riješiti. Tako sam prestao biti kadar živjeti daleko od meteža i žestine kojima sam bio umaknuo. Samo sam se s nekim sprijateljio, a već su navrla sva zla ovoga svijeta.
Coleman me poslije toga poslijepodneva odveo u malo mliječno gospodarstvo desetak kilometara od svoje kuće da upoznam Fauniju. Živjela je ondje besplatno, a zauzvrat je katkad muzla krave. Već je nekoliko godina prošlo otkako su mljekarstvo pokrenule dvije razvedene, fakultetski obrazovane ekologinje, obje poljoprivredničkog podrijetla iz Nove Engleske. Prikupile su novac – prikupile i svoju dječicu, njih šestero, koja, kako vlasnice govore mušterijama, o postanku mlijeka nisu učila iz Ulice Sezam – i otisnule se u gotovo nemoguć pothvat zarađivanja za život prodajom sirovog mlijeka. Bio je to jedinstven pogon, ni po čemu sličan velikim mliječnim gospodarstvima, nipošto bezličan ili tvornički, koji bi se malo kome danas učinio kao mljekarstvo. Zvao se Organsko blago, a proizvodio je i flaširao sirovo mlijeko koje se prodavalo u mjesnim prehrambenim trgovinama i ponekom supermarketu, a na gospodarstvu bi ga mogli kupiti stalni kupci koji su odnosili deset ili više litara svaki tjedan.
Ondje je obitavalo samo jedanaest krava, čistokrvnih džersejki, a svaka je umjesto ceduljice s brojem na uhu bila obilježena staromodnim kravljim imenom. Budući da se njihovo mlijeko nije miješalo s mlijekom iz golemih stada, obogaćenim raznovrsnim kemikalijama, budući da je, neoštećeno pasterizacijom i nenarušeno homogenizacijom, navlačilo miris, pa čak i blag okus onoga čime su se krave hranile u različita godišnja doba – hranom uzgojenom bez pomoći herbicida, pesticida i kemijskih gnojiva – te budući da je takvo mlijeko bilo bogatije hranjivim tvarima od miješanog mlijeka, cijenili su ga mještani čija se obiteljska prehrana temeljila na zdravim, a ne prerađenim namirnicama. Snažne je pobornike ovo mljekarstvo osobito steklo među mnogim ljudima, umirovljenicima i obiteljima, koji su se ovdje sklonili u bijegu od onečišćenja, frustracija i poniženja velegrada. U mjesnom tjedniku redovito se pojavljivalo pismo uredništvu iz pera nekoga tko je netom pronašao bolji život duž ovih zabačenih cesta, a svečanim se tonom spominjalo mlijeko iz Organskoga blaga, ne samo kao ukusan napitak, nego i kao utjelovljenje osvježavajuće, slatke seoske čistoće potrebne za oživljavanje gradom pregaženog idealizma. Riječi poput “dobrote” i “duše” izreda se javljaju u tim objavljenim pismima, kao da je ispijanje čaše mlijeka iz Organskoga blaga podjednako i vjerski obred iskupljenja i prehrambeni blagoslov. “Kada pijemo mlijeko koje proizvodi Organsko blago, naši se tijelo, duša i duh hrane u cjelini. Razni organi i dijelovi našega tijela primaju tu cjelinu i vraćaju nam na tajanstven način.” Rečenice poput ove, rečenice koje inače razboritim odraslim osobama, oslobođenima od svakovrsnih muka koje su ih potjerale iz New Yorka, Hartforda ili Bostona, omogućuju da provedu nekoliko ugodnih minuta za stolom pretvarajući se da imaju sedam godina.
Iako Coleman, prema svemu sudeći, na dan nije trošio više od pola šalice mlijeka kojim bi zalio jutarnje žitarice, predbilježio se kod Organskoga blaga za deset litara na tjedan. Na taj je način kupovao mlijeko ravno iz krave na samoj farmi, prilazeći automobilom staji duž duge staze za traktor, ulazeći ravno unutra i uzimajući svježe mlijeko iz hladnjaka. Za takvu se kupnju dogovorio ne zbog popusta osiguranog kupcima za tih deset litara, nego zato što je hladnjak bio odmah na ulazu u staju, četiri ili pet metara od pregratka u koji su se, jedna po jedna, dovodile krave na mužnju, dvaput na dan, i gdje bi u sedamnaest sati (kada se pojavila) Faunia, ravno s posla na koledžu, muzla krave nekoliko puta u tjednu.
Ondje bi je isključivo gledao kako radi. Iako bi se u to vrijeme rijetko zatekao u prisutnosti još nekoga, Coleman je ostajao ispred staje, gledajući unutra i puštajući je da nesmetano radi a da ne mora razgovarati s njim. Često ne bi progovorili ni riječ jer je šutnja pojačavala zadovoljstvo. Znala je da je on gleda, a on je, znajući da ona zna, gledao još pozornije. To što nisu mogli spolno općiti u blatu i prljavštini nije bilo ni najmanje bitno. Dovoljno je da su sami negdje drugdje, a ne u njegovoj postelji, dovoljno je da moraju očuvati činjenično stanje razdvojenosti nepremostivim društvenim preprekama, igrati uloge poljoprivredne radnice i umirovljenog fakultetskog profesora, vješto glumiti snažnu, vitku, radnu tridesetčetverogodišnjakinju, nijemu i nepismenu, priprostu mišićavu i koščatu seljanku upravo pristiglu iz dvorišta s vilama gdje je čistila nakon jutarnje mužnje, i pažljiva sedamdesetjednogodišnjeg postarijeg građanina, školovana klasičara, veličanstvena uma osobe koja vično barata vokabularom dvaju pradavnih jezika. Dovoljno je da se moraju držati poput dvoje ljudi koji nemaju ama baš ništa zajedničko, sveudilj razmišljajući kako da sve one nepomirljive pojedinosti i ljudske nesklade, pokretače silovitosti, svedu na orgazmičku bit. Dovoljno je osjećati ushit zbog dvostrukog života.
Na prvi pogled malo je toga na toj suhonjavoj, mlitavoj, prljavštinom prekrivenoj ženi u kratkim hlačama, majici i gumenim čizmama, koju sam toga poslijepodneva vidio sa živadi, a Coleman ju je nazivao Voluptas, pobuđivalo putena očekivanja. Tjelesno su nadmoćna bića ona čija pojava zauzima prostor, svijetlosmeđe krave zaljuljanih bokova poput grede, buraga poput bačve i nerazmjerno natečenih, mlijekom ispunjenih vimena kao u crtanom filmu; spokojne, lijene, brigama neopterećene krave, od kojih svaka pojedina predstavlja sedamsto pedeset kilograma težak pogon vlastitog zadovoljstva, zvijeri velikih očiju kojima žvakanje krmom ispunjenog valova s jedne strane dok ih s druge strane cijede ne jedna, dvoja ili troja, nego četvera neumorna pulsirajuća mehanička usta, kojima taj osjetilni podražaj s obiju strana predstavlja razbludnu ugodu. Sve su one dubinski uronjene u zvjersko življenje, blaženo lišene duhovne dubine – pljuvanje, žvakanje, sranje, pišanje, ispaša i san njihov je smisao života. Katkad se (objasnio mi je Coleman) ljudska ruka u dugačkoj plastičnoj rukavici gura u rektum kako bi se izvuklo gnojivo, da bi zatim, opipavajući stijenke rektuma, otvorila put drugoj ruci koja injekcijom za oplodnju umeće sjeme u reproduktivne kanale. One se, dakle, ramnožavaju bez uznemirujućih susreta s bikom, a brižno ih se njeguje čak i pri oplodnji i porođaju – što se, prema Faunijinim riječima, često pokaže kao dirljiv doživljaj za sve sudionike – čak i u noćima okovanima sniježnom vijavicom kada temperatura pada ispod ništice. One predstavljaju ono najbolje od tjelesnosti, uključujući naslađivanje kašastim, gnjecavim zalogajima vlastite rastezljive prežvakane hrane dok ih nitko ne gnjavi. Rijetko je koja kurtizana ovako dobro živjela, a kamoli današnja radna žena.
Među tim blaženim stvorenjima i ozračjem izdašnog, zemaljskog jedinstva sa ženskim obiljem koje su stvarale, Faunia je kulučila poput tegleće marve, tijela naizgled uokvirena kravama, kao najveća bijednica među svim beznačajnostima evolucije. Zazivajući ih da dođu iz otvorena štaglja gdje su se spokojno protezale na mješavini sijena i govana – “Hajdemo, Daisy, nemoj me gnjaviti. Ajde, Maggie, dobra curica. Mrdni tim dupetom, Flossie, babetino stara” – hvatajući ih i navodeći za oglavnik, umiljavajući im se kroz blato u dvorištu do betonskog poda u prostoru za mužnju stubu više, naguravajući neposlušnu Daisy i Maggie prema valovu dok se ne bi sigurno smjestile u pregradak, mjereći i točeći im smjesu vitamina i krme, dezinficirajući i brišući vimena, pokrećući mlaz mlijeka u nekoliko trzaja rukom, potom na sterilizirana vimena pričvršćujući sisaljke s kraja posude za skupljanje, nije se prestajala kretati, nepokolebljivo usredotočena na svaku fazu mužnje, što se prenaglašeno kosilo s njihovom tvrdoglavom poslušnošću. Čitavo se vrijeme kretala spretnošću pčele, sve dok mlijeko kroz prozirnu cijev nije poteklo do sjajnog vjedra od nehrđajućeg čelika, a zatim je nijemo stala sa strane i promatrala radi li sve kako treba i stoji li krava jednako mirno. Tada se opet pokrenula i počela kravi masirati vime da provjeri je li pomuzena, da ukloni sisaljke, nalije hranu za sljedeću kravu koju će pomusti nakon što ovu odvede iz pregratka i pripremi žito za sljedeću ispred dodatnog pregratka. Zatim je omeđena tim omanjim prostorom iznova ščepala pomuzenu kravu za oglavnik, pokušavajući upravljati njezinom zamašnom tjelesinom i potjerala je gurkajući je ramenom i naređujući: “Van, van odavde, hajde”, da bi je opet kroz blato vratila u staju.
Faunia Farley: tankih nogu, tankih zapešća, tankih ruku, s vidljivim rebrima i izbačenim lopaticama. A opet, kada bi se napela, vidjelo se da su joj udovi čvrsti; kada bi posegnula ili se istegnula za nečim, vidjelo se da su joj grudi iznenađujuće obimne; a kada bi se zbog muha ili komaraca koji su zujali oko živadi ovog sparnog ljetnog dana pljesnula po vratu ili stražnjici, pomalo se vidjelo koliko vragolasta može biti, unatoč inače ukočenom stavu. Vidjelo se da joj je tijelo više od učinkovito tanahnog i strogog, da se radi o ženi čvrste građe koja pleše po rubu točke kada više ne dozrijeva, ali još niti ne propada, ženi u jeku najboljih godina, čiji su pramenovi sijede kose u osnovi obmana samo zato što oštre sjevernjačke crte njezinih obraza i čeljusti te dug i nepogrešivo ženstven vrat još nije zahvatio preobražaj starenja.
“Ovo je moj susjed”, rekao joj je Coleman kada je na trenutak predahnula da obriše znoj s lica pregibom lakta i pogleda prema nama. “Ovo je Nathan.”
Nisam očekivao staloženost. Očekivao sam otvoreno gnjevniju osobu. Moju je prisutnost pozdravila samo trzajem brade, no bio je to pokret kojim je osvajala veliku prednost. Bila je to brada kojom je osvajala veliku prednost. U uspravnom položaju, kako je obično nosi, davala joj je – muževnost. I to se iščitavalo iz njezine reakcije: u tom preciznom pogledu zrcalilo se nešto muževno i neumoljivo, čak i pomalo nečasno. Bio je to pogled nekoga kome su i seks i izdaja nasušni poput kruha. Pogled odmetnice, pogled koji se rađa iz jetke monotonije zle kobi. Njezina kosa, zlatna plava kosa u izraženoj prvoj fazi neodgodive preobrazbe, odostraga je bila skupljena elastičnom vrpcom, a sada ju je, nijemo gledajući prema nama, odmaknula rukom. Prvi sam put tada na njezinu licu zamijetio jednu osobinu koja je na mene, možda pogrešno, jer sam znak tražio, djelovala znakovito: istaknutu puninu uskog mesnatog luka između hrpta obrve i gornje vjeđe. Imala je tanke usne, ravan nos, bistre plave oči, zdrave zube i isturenu čeljust, a taj mesnati jastučić ispod obrva bila je njezina jedina neobična značajka, jedini zavodljivi znamen, nešto nabujalo od žudnje. Uz to, umnogome je objašnjavalo ono nešto uznemirujuće zagonetno u čvrstoj praznini njezina pogleda.
Sve u svemu, Faunia nije bila zamamna sirena koja oduzima dah, nego tanka, jasno definirana žena za koju bi čovjek pomislio: kao dijete je jamačno bila prelijepa. Što i jest: prema Colemanu, bila je zlatno, prekrasno dijete s bogatim očuhom koji joj nije davao mira i razmaženom majkom koja je nije htjela zaštititi.
Stajali smo ondje i gledali je dok nije pomuzla svih jedanaest krava – Daisy, Maggie, Flossie, Bessy, Dolly, Maiden, Sweetheart, Stupid, Emmu, Friendly i Jill – stajali smo dok nije sa svakom prošla isti nepromijenjeni postupak. Kada je završila i preselila se u bijelo okrečenu prostoriju s velikim umivaonicima, cijevima i sterilizacijskim priborom pokraj prostora za mužnju, kroz ta smo je vrata gledali kako miješa lužinu i sredstva za čišćenje i kako se, nakon odvajanja usisnika od cijevi, sisaljki od posude i dvaju vjedara od poklopaca – nakon rastavljanja čitavog pribora za mužnju koji je imala sa sobom – prihvaća raznih četki i u umivaonicima punima bistre vode riba svaku plohu svake cijevi, ventila, brtvila, čepa, kućišta, prstena, pločice i klipa, sve dok svaki pojedini djelić ne bude čist i dezinficiran. Prije nego što je Coleman uzeo svoje mlijeko, prije nego što smo se autom uputili natrag, stajali smo uz hladnjak gotovo sat i pol, a osim riječi koje je izgovorio predstavljajući joj mene, nijedno ljudsko biće nije izustilo ni slovca. Čuo se samo lepet i cvrkut lastavica koje se gnijezde u štaglju i provlače kroz zabatne grede na ulazu iza nas, udar mrvica po cementnom valovu kada bi istresla krmnu smjesu te prigušen topot jedva podignutih kopita po podu prostorije za mužnju dok je Faunia gurala, vukla i navodila krave, a zatim zvuk usisavanja, meki duboki dah crpke za mlijeko.
Četiri mjeseca poslije oboje su bili pod zemljom, a ja sam se prisjećao te mužnje kao da se radilo o kazališnoj predstavi u kojoj sam statirao; to uistinu sada i jesam – statist. Iz noći u noć nisam mogao zaspati. Nikako se nisam uspijevao otrgnuti od pozornice s dvoje glavnih glumaca i zborom krava, od promatranja čitavog ansambla i besprijekorno odigranog prizora zaljubljenog starca koji gleda čistačicu-nadničarku, svoju potajnu priležnicu, kako radi: prizor patosa, hipnoze i seksualne podčinjenosti u kojemu njegova gramziva opčinjenost prisvaja sve što ta žena čini s kravama, ono kako ih vodi i dodiruje, kako se o njima brine i s njima razgovara; prizor muškarca kojim je ovladala sila tako dugo susprezana da je gotovo usahnula, koji pred mojim očima otkriva preporod njezine zaprepašćujuće moći. Nešto, rekao bih, poput promatranja Aschenbacha dok grozničavo gleda Tadzija – a činjeničnost smrti dovodi njegovu seksualnu čežnju do usijanja – osim što nismo bili u raskošnom hotelu na venecijanskom Lidu i nismo bili likovi u romanu napisanom na njemačkom, a čak ni u nekome u to doba napisanom na engleskom: ljeto je bilo u jeku, a mi, romaneskni likovi u onolikoj mjeri koliko su životinje bile mitološke ili preparirane, bili smo u staji na sjeveroistoku naše zemlje, u Americi u vrijeme optužbe protiv predsjednika. Svjetlost i sparina (taj blagoslov), postojani spokoj života svake krave usporedo s drugima, zaljubljeni starac pri proučavanju gipkosti učinkovite, poduzetne žene, u njemu probuđena udvornost, dojam kao da ga nikada nije zadesilo ništa uzbudljivije, a i moje krotko čekanje, moja opčinjenost njihovom nepreglednom različitošću kao osoba, njihovom nejednakošću, svakovrsnošću, blagorodnom nepravilnošću seksualnih dogovora, zabrana, ljudskih i goveđih, nevjerojatno nesrodnih i gotovo srodnih, da se živi, ne samo da se trpi, nego da se živi i dalje uzima, daje, hrani, muze i odaje iskrena počast zagonetnom, besmislenom značaju života – sve su to deseci tisuća sićušnih dojmova zabilježili kao zbilju. Osjetilna punina, raskoš, obilna – preobilna – pojedinost iz života koji se naziva rapsodijom. A Coleman i Faunia, sada oboje mrtvi, duboko su tonuli u neočekivano, dan za danom, minutu za minutom, i oni sami poput pojedinosti u tom izobilju.
Ništa nije vječno, a opet ništa ne prolazi. Ništa ne prolazi baš zato što ništa nije vječno.

Nevolje s Lesom Farleyjem počele su poslije iste večeri, kada je Coleman, začuvši neki šum u grmlju pred kućom i zaključivši da se ne radi o srni ili rakunu, ustao od kuhinjskog stola gdje je s Faunijom upravo povečerao tjesteninu. S kuhinjskih je vrata u polusvjetlu ljetne večeri spazio muškarca kako trči preko livade iza kuće prema šumi. “Hej, ti! Stoj!” povikao je Coleman, no muškarac nije zastao niti se osvrnuo, i brzo je zamaknuo među drveće. To nije bilo prvi put proteklih mjeseci da se Coleman osjeća kao da ga netko promatra skriven tek nekoliko centimetara od kuće, no prije se to događalo kasnije navečer, kada je bilo premračno da bi sa sigurnošću rekao je li ga uzbunilo kretanje voajera ili životinje. Osim toga, prije je uvijek bio sam. Ovo je bilo prvi put da je Faunia bila s njim i upravo je ona, i ne vidjevši obrise muškarca u polju, prepoznala prijestupnika kao svojeg bivšeg supruga.
Nakon razvoda, ispričala je Colemanu, Farley ju je neprestance uhodio, a tijekom onih nekoliko mjeseci nakon smrti djece, kada ju je optuživao da ih je ubila iz nepažnje, bio je zastrašujuće ustrajan. Dva se puta pojavio iz vedra neba – jednom na parkiralištu ispred supermarketa, a drugi put na benzinskoj crpki – i galamio kroz prozor kamioneta: “Ubojico! Kurvetino! Kučko! Ubila si mi djecu, kurvinska ubojico!” Mnogo je puta ujutro, dok je išla prema koledžu, znala ugledati njegov kamionet kada bi pogledala u retrovizor, a iza vjetrobranskog stakla njegove su joj usne sricale: “Ubila si mi djecu.” Katkada bi je slijedio na cesti i kada se vraćala kući s posla. Tada je još živjela u neizgorjeloj polovici bungalova-garaže gdje su se djeca ugušila vatrom iz grijalice. Zbog straha od njega, preselila se u sobičak u Seeley Fallsu, a zatim, nakon neuspješna pokušaja samoubojstva, u sobu u sklopu mliječnoga gospodarstva, gdje su vlasnice i njihova dječica gotovo uvijek bili prisutni i nije prijetila tolika opasnost da će joj prići. Farleyjev kamionet počeo se u njezinu retrovizoru rjeđe pojavljivati nakon druge selidbe, a zatim, nakon što mu mjesecima nije bilo ni traga ni glasa, ponadala se da je iščezao zauvijek. No, sada je, čvrsto je vjerovala, nekako doznao za Colemana pa se, iznova razjaren svime što bi ga uvijek razjarilo oko nje, vratio luđačkom uhođenju, skrivajući se ispred Colemanove kuće ne bi li doznao što ona ondje radi. Što oni ondje rade.
Te noći, kada je Faunia sjela u auto – Colemanu je bilo draže da ona svoj stari Chevrolet parkira u štaglju tako da bude skriven od pogleda – Coleman je odlučio pratiti je u stopu vlastitim automobilom desetak kilometara dok nije sigurno izašla na neasfaltirani prilaz pokraj staje koji je vodio do zgrade farme. Zatim je čitavim putem kući pratio slijedi li netko njega. Kada je pristigao, putem od garaže do kuće prošao je vitlajući ključem za naplatke u ruci, mašući njime na sve strane u nadi da će tako obeshrabriti bilo koga tko vreba u tami.
Do sljedećeg jutra, nakon što je u postelji proveo osam sati nadmećući se s brigama, Coleman je odlučio da neće uložiti žalbu državnoj policiji. Budući da se Farleyjev identitet nije mogao sa sigurnošću ustvrditi, a procuri li da im se Coleman javio, njegov bi poziv samo potkrijepio tračeve koji već kruže o bivšem dekanu i čistačici s Athene. Nije da se Coleman nakon neprospavane noći pomirio s odlukom da u vezi sa svime ne učini ništa: nakon doručka telefonirao je svojemu odvjetniku, Nelsonu Primusu, a istoga se poslijepodneva odvezao do Athene da se s njim posavjetuje o anonimnom pismu. Ondje je Primusu, odbacivši njegov prijedlog da sve jednostavno zaboravi, naredio da napiše Delphine Roux na koledž sljedeće: “Poštovana gospođo Roux, pravno zastupam Colemana Silka. Prije nekoliko dana gospodinu Silku poslali ste anonimno pismo koje ga vrijeđa, kleveće i prikazuje u lošem svjetlu. U sadržaju Vašeg pisma stoji: ‘Svi znaju da seksualno iskorištavate zlostavljanu, nepismenu, upola mlađu ženu.’ Nažalost, ubacili ste se i postali sudionicom u nečemu što Vas se ne tiče. Na taj ste način povrijedili zakonska prava gospodina Silka, za što Vas možemo tužiti.”
Nekoliko dana poslije Primus je primio tri odlučne rečenice od odvjetnika Delphine Roux. Rečenicu u sredini, koja bez ostatka poriče optužbu da je Delphine Roux napisala anonimno pismo, Coleman je podcrtao crvenim. “Nijedna od tvrdnji navedenih u Vašem pismu ne stoji”, otpisao je njezin odvjetnik Primusu, “a zaista jesu klevete.” Istog je trenutka Coleman od Primusa zatražio ime ovlaštenog vještaka za dokumente u Bostonu, grafološkog analitičara koji se bavio forenzičkim radom za privatne tvrtke, vladine agencije i državu. Sljedećeg se dana sam vozio tri sata do Bostona i vještaku u ruke predao uzorke rukopisa Delphine Roux i anonimno pismo s omotnicom. Nalaz je primio poštom sljedećeg tjedna. “Na Vaš zahtjev”, pisalo je u izvješću, “pregledao sam i usporedio primjerke poznatog rukopisa Delphine Roux s predmetnom anonimnom porukom i omotnicom adresiranom na Colemana Silka. Zatražili ste potvrdu autorstva rukopisa na predmetnim dokumentima. Moj pregled pokriva značajke rukopisa kao što su nagib, razmak, oblikovanje slova, poveznice, početna slova i oblikovanje konačnog poteza. Na osnovi raspoloživih dokumenata, moj stručni sud glasi da je ruka koja je potpisala sve poznate dokumente kao Delphine Roux jedna te ista ruka koja je napisala i predmetno anonimno pismo i omotnicu. Srdačan pozdrav, Douglas Gordon, ovlašteni vještak grafolog.” Kada je Coleman predočio nalaz vještačenja Nelsonu Primusu, uz uputu da proslijedi jedan primjerak i odvjetniku Delphine Roux, Primus se više nije odupirao, iako ga je potresao pogled na Colemana gotovo jednako gnjevnog kao u vrijeme krize s koledžom.
Sveukupno je osam dana prošlo od one večeri kada je vidio Farleyja kako bježi prema šumi, osam dana tijekom kojih je utvrdio da bi bilo najbolje da Faunia ne dolazi te da komuniciraju telefonom. Kako ne bi nikoga pobuđivali na uhođenje iz bilo kojeg smjera, prestao je odlaziti na farmu po sirovo mlijeko, nego je ostajao kod kuće što je više mogao i odande pozorno motrio, posebice kada bi pao mrak, vreba li tko iz prikrajka. Faunia je pak dobila zadaću da i sama bude na oprezu u mljekarstvu te da gleda u retrovizor kada god se nekamo vozi. “Kao da smo prijetnja javnoj sigurnosti”, rekla mu je, uz onaj svoj smijeh. “Ne, javnom zdravstvu”, odvratio je, “ne postupamo u skladu sa zahtjevima odbora za zdravstvo.”
Na izmaku tih osam dana, kada je barem uspio potvrditi identitet Delphine Roux kao autorice pisma, ako već ne Farleyja kao prijestupnika, Coleman je zaključio da je učinio sve u svojoj moći da se obrani od nedopustivog i izazivačkog zabadanja svake vrste. Kada ga je Faunia toga poslijepodneva za vrijeme stanke za ručak nazvala i upitala: “Je li karantena završila?” napokon se dovoljno oslobodio – ili se odlučio osloboditi – tjeskobe i dao joj zeleno svjetlo.
Budući da ju je te večeri očekivao oko sedam sati, progutao je tabletu Viagre oko šest i, natočivši si čašu vina, išetao s telefonom te se smjestio na vrtni stolac kako bi nazvao kćer. On i Iris podignuli su četvero djece. Dva sina, sada već starija od četrdeset, obojica su bili profesori na fakultetima prirodnih znanosti, oženjeni, očevi, nastanjeni na Zapadnoj obali, a blizanci Lisa i Mark, neoženjeni, u kasnim tridesetima, živjeli su u New Yorku. Svi osim jednog potomka Silkovih trudili su se dolaziti u Berkshire i posjećivati oca tri ili četiri puta na godinu, a telefonom bi se čuli svaki mjesec. Iznimka je bio Mark, koji se cijeloga života sukobljavao s Colemanom, a s vremena na vrijeme su i potpuno prekidali kontakt.
Coleman je zvao Lisu jer je uvidio da je prošlo više od mjesec dana, a možda i dva, otkako su posljednji put razgovarali. Možda se jednostavno predao kratkotrajnom osjećaju samoće koji će proći kada stigne Faunia, no kakav god bio povod, prije telefonskog poziva nije mogao niti naslutiti što mu se sprema. Još prigovaranja je svakako bilo posljednje što je tražio, poglavito od djeteta čiji ga je sam glas – blag, milozvučan, još uvijek djevojački, unatoč dvanaest mukotrpnih godina na poslu učiteljice na Lower East Sideu – uvijek pouzdano umirivao i udobrovoljivao, a katkada i više: iznova budio u njemu zaljubljenost u vlastitu kćer. Ponašao se kako bi se vjerojatno većina ostarjelih roditelja ponašala kada, iz bilo kojeg razloga, ustrebaju međugradski poziv kao podsjetnik na nekadašnju podjelu uloga. Neprekinuta, jednoznačna povijest nježnosti između Colemana i Lise dodijelila joj je ulogu najpristupačnije njemu bliske osobe.
Otprilike tri godine prije – prije događaja iz Kmice – kada se Lisa pitala nije li zamjena držanja nastave satovima čitanja za djecu s poteškoćama bila golema pogreška, Coleman je otišao u New York i proveo s njom nekoliko dana da provjeri koliko se loše osjeća. Iris je tada još bila živa, poprilično živa, no Lisa nije htjela Irisinu uragansku energiju – nije htjela da je se pokrene onako kako je Iris pokretala ljude – nego je, naprotiv, željela bivšeg dekana fakulteta i njegov uredan i pregledan način rješavanja problema. Naravno da joj je Iris savjetovala neka ne posustaje, što je Lisu preplavilo osjećajem bezizlaznosti, no kod njega je postojala mogućnost da će joj on, ako briljantno predstavi razloge zašto ne bi trebala ustrajati, reći da si, ako želi, može skratiti muke i dati otkaz – što bi joj pak dalo poticaj da se nastavi truditi.
Ne samo da je proveo prvu noć sjedeći dokasna u dnevnoj sobi i slušajući njezine jade, nego je i sljedećeg dana posjetio školu da vidi što je to zapravo izjeda. Imao je što i vidjeti: za početak, četiri jutarnja polusatna sata bez stanke sa šestogodišnjakom ili sedmogodišnjakom koji je među najlošijim učenicima u prvom ili drugom razredu, a nakon toga, u ostatku dana, četrdesetpetminutni satovi sa skupinama od osmero djece čija pismenost nije bila ništa bolja od pismenosti djece s individualnih satova, no za koje još nije postojao dovoljan broj školovanih nastavnika u dopunskom programu.
“Uobičajeni su razredi preveliki”, rekla je Lisa, “pa se nastavnici ne uspijevaju posvetiti djeci. Radila sam kao učiteljica. Djece kojima ide teško je troje od trideset. Troje ili četvero, što nije prestrašno. Napredak se postiže tako što sva ostala djeca pomažu. Umjesto da se zaustave i pruže bespomoćnom djetetu što mu treba, nastavnici ih jednostavno koturaju naprijed, misleći – ili se praveći – da napreduju zajedno s ostalima. Koturaju se do drugog, trećeg, četvrtog razreda, a onda ozbiljno potonu. No ovdje su samo takva djeca, ona kojima se ne može pomoći i ne pomaže, a budući da si djecu i poučavanje veoma uzimam k srcu, to utječe na moju čitavu osobu – moj čitavi svijet. A ta škola, to vodstvo – tata, to nije dobro. Imamo ravnateljicu koja ne zna što želi, kao i hrpu ljudi koji rade što misle da je najbolje. A to nije nužno ono što jest najbolje. Prije dvanaest godina, kada sam počela ondje raditi, bilo je super. Ravnateljica je bila izvrsna; cijelu je školu preokrenula naglavce. Ali sada se u četiri godine izmijenio već dvadeset jedan nastavnik. Što je mnogo. Izgubili smo puno dobrih ljudi. Prije dvije godine prešla sam u program opismenjivanja jer sam jednostavno izgorjela u učionici. Deset godina toga svaki božji dan. Više nisam mogla.”
Pustio ju je da priča, sam ne rekavši mnogo, i budući da je bila samo nešto malo mlađa od četrdeset, lako suspregnuo nagon da u naručje primi kćer skrhanu zbiljom kao što ona, zamišljao je, suspreže jednak nagon kada se radi o šestogodišnjem djetetu koje ne zna čitati. Lisu je resila punina Irisine žestine, ali bez Irisina utjecaja, a za nekoga tko je život posvetio drugima – neizlječiv altruizam Lisina je kletva – kao učiteljica je beskonačno plesala po rubu iscrpljenosti. Obično bi tu bio i zahtjevan dečko kojemu nije mogla uskratiti ljubaznost, za kojega bi se postavljala na trepavice i kojemu je njezino nepatvoreno etično djevičanstvo nepogrešivo postajalo strašno zamorno. Lisa je uvijek pretjerano moralizirala, no posve lišena bešćutnosti da izda tuđu potrebu i snage da samu sebe razočara u pogledu vlastite snage. Zato je i znao da nikada neće napustiti program opismenjivanja, a iz istog razloga očinski ponos kakav je osjećao prema njoj nije bio opterećen strahom, nego samo katkada zacakljen nestrpljivošću na granici s prijezirom.
“Tridesetero djece o kojima se treba brinuti, različite razine znanja koje ih prate, različiti dojmovi, a sve to treba osoviti na noge”, pripovijedala je. “Tridesetero različite djece tridesetorih različitih podrijetla koja uče na trideset različitih načina. To znači puno posla. To znači puno papirologije. To znači puno svega. No sve to nije ništa u usporedbi s ovim. Svakako, čak i ovdje, čak i u programu opismenjivanja ima dana kada pomislim: Danas sam bila dobra; no većinu se dana želim baciti kroz prozor. Razdire me dvojba je li to pravi program za mene. Ja sam vrlo osjećajna, ako nisi znao. Želim sve učiniti na ispravan način, a ispravan način ne postoji – svako je dijete drugačije, svako je dijete beznadno, a ja bih ih trebala sve izvesti na pravi put. Naravno da svi imaju problema s djecom koja ne znaju učiti. Ali što je s djecom koja ne znaju čitati? Razmisli malo – dijete koje ne zna čitati. Tata, teško mi je. Malo ti se i ego poruši, znaš.”
Lisa, koja je toliko brižna, čija savjest ne poznaje podvojenost, koja želi živjeti kako bi pomagala. Lisa koja se ne predaje. Neizrecivo idealistična Lisa. Nazovi Lisu, kazao je sam sebi, i ne sluteći da bi ikada u svojemu budalasto svetačkom djetetu mogao izazvati ton stamenog nezadovoljstva s kojim je primila poziv.
“Ne zvučiš mi pri sebi.”
“Dobro sam”, odgovorila mu je.
“Što je bilo, Lisa?”
“Ništa.”

“Kako ljetna škola? Kako nastava?”
“Dobro.”
“A Josh?” Najnoviji dečko.
“Dobro.”
“Kako su tvoja djeca? Što se dogodilo s onim malim koji nikako da prepozna slovo n? Je li dospio do desete lekcije? Dečko s imenom punim n-ova – Hernando?”
“Sve je u redu.”
Tada je ležerno upitao: “Ne zanima li te kako sam ja?”
“Znam kako si.”
“Stvarno?”
Bez odgovora.
“Što te muči, dušo?”
“Ništa.” A onda još jedno “ništa”, koje je jasno govorilo: “Nemoj ti meni ‘dušo’.”
Zbivalo se nešto nerazumljivo. Tko joj je rekao? Što joj je rekao? Kao srednjoškolac i poslije, na fakultetu nakon rata, uvijek je birao najzahtjevnije programe. Kao dekan Athene procvao je na poteškoćama zamornog posla. Kao optuženik iz Kmice u borbi protiv lažnih optužaba nije odstupio ni pedalj. Čak ni njegova ostavka na koledžu nije bila potez predaje, nego izbezumljena prosvjeda, hotimično iskazivanje nepokolebljiva prijezira. No svih ovih godina ustrajanja u svojemu usprkos kojekakvim zadaćama, nedaćama ili šoku, nikada se nije – čak ni nakon Irisine smrti – osjećao ovako razoružanim kao kada je Lisa, utjelovljenje gotovo podsmješljive dobrote, u jednom “ništa” skupila svu grubost osjećaja za koju nikada prije, u cijelom životu, nije pronašla zaslužni objekt.
U istom trenutku dok se Lisino “ništa” razlijevalo u svem svojemu jezivom značenju, Coleman je spazio kamionet duž asfaltirane ceste pokraj kuće. Vozilo se prišuljalo još nekoliko metara naprijed, zakočilo, vrlo polagano se opet zakotrljalo te iznova zakočilo... Coleman se dignuo na noge i polagano zakoračio na pokošenu travu, pružajući glavu ne bi li bolje vidio, a zatim je potrčao i povikao: “Ti! Što želiš?! Hej!” No, kamionet je smjesta ubrzao i nestao iz vida prije nego što se Coleman dovoljno približio da raspozna išta korisno o vozaču ili o kamionetu. Budući da nije razlikovao marke automobila, a s mjesta gdje je stajao nije mogao ni reći je li kamionet bio nov ili star, sve što mu je ostalo bila je boja, neka nejasna siva.
Telefonska linija se prekinula. Trčeći livadom, nesmotreno je pritisnuo tipku off. Ili je to, ili je Lisa namjerno prekinula vezu. Kada je iznova nazvao, javio se muškarac. “Je li to Josh?” upitao je Coleman. “Da”, odvratio je muškarac. “Ovdje Coleman Silk. Lisin otac.” Na trenutak je zavladala tišina, a zatim je rekao: “Lisa ne želi razgovarati”, i poklopio slušalicu.
Markovo maslo. Mora biti. Ne može biti nitko drugi. Nemoguće da je taj jebeni Josh – tko je on uopće? Colemanu nije bilo ništa jasnije kako je Mark saznao za Fauniju od toga kako je saznala Delphine Roux ili bilo tko drugi, no to je sada ionako nevažno – Mark je svoju sestru blizanku zaskočio vijestima o očevu zlodjelu. Jer taj je dječak to zasigurno smatrao zlodjelom. Gotovo od trenutka kada je progovorio, Mark se nije oslobodio pomisli da je otac okrenut protiv njega. Za dva starija sina jer su stariji i izvrsni u školi, a bez pogovora su gutali očeve intelektualne pretenzije, za Lisu jer je to Lisa, obiteljska djevojčica, dijete kojem otac nesporno najviše udovoljava, a protiv Marka jer sve što njegova sestra blizanka jest – umiljata, čedna, dirljiva, plemenita do srži – Mark nije i odbija biti.
Markova narav vjerojatno je nešto najteže što je Colemana ikada zadesilo, no ne da pokuša razumjeti – ogorčenost nije teško razumjeti – nego svladati. Zanovijetanje i durenje počelo je još prije vrtićke dobi, prosvjed protiv obitelji i njezina viđenja neposredno nakon, a unatoč svim pokušajima udobrovoljavanja, tijekom godina očvrsnuli su u njegovoj srži. Kao četrnaestogodišnjak glasno je podržavao Nixona tijekom sudskog postupka, dok su ostali navijali da se predsjednika pošalje na doživotnu robiju. Sa šesnaest je postao ortodoksni Židov, dok su ostali, nadahnuti roditeljima antiklerikalcima i ateistima, židovstvo prakticirali samo vlastitim imenom. S dvadeset je razjario oca odustavši od Brandeisa nepuna dva semestra prije kraja studija, a sada je, na pragu četrdesetih, nakon što je preuzeo i odbacio desetak različitih poslova smatrajući sebe superiornim, otkrio da je zapravo narativni pjesnik.
Zbog nepokolebljiva neprijateljstva s ocem, Mark je od sebe učinio sve ono što mu obitelj nije bila – a što je još tužnije, sve ono što ni on sam nije bio. Pametan dečko, načitan, brza uma i britka jezika, svejedno se nikako nije uspijevao naći s Colemanom na istoj valnoj duljini, sve dok u dobi od trideset i osam godina, kao narativni pjesnik na biblijsku tematiku, nije počeo gajiti sveobuhvatnu životnu netrpeljivost predanom bahatošću nekoga tko ni u čemu nije uspio. Privržena djevojka, neduhovita, naporna, vjeri posvećena mlada žena zarađivala je za njihov život kao zubna tehničarka na Manhattanu, dok je Mark ostajao doma u brooklynskoj zgradi bez dizala i pisao Biblijom nadahnute pjesme koje nisu htjeli objaviti čak ni židovski časopisi, beskonačne pjesme o Davidu koji je nanio nepravdu sinu Abšalomu, Izaku koji je nanio nepravdu sinu Ezavu, Judi koji je nanio nepravdu bratu Josipu te kletvi proroka Natana nakon što je David zgriješio s Bat-Šebom – pjesme koje su se na ovaj ili onaj, veličajno loše prikriven, način vraćale na fiksnu ideju zbog koje je Markie sve stavio na kocku i sve izgubio.
Kako ga Lisa može slušati? Kako može ozbiljno shvaćati bilo kakvu Markiejevu optužbu ako zna što ga cijelog života pokreće? No ipak, Lisina velikodušnost prema bratu, bez obzira na to koliko pogrešnim smatrala antagonizam koji ga je izopačio, seže gotovo do njihova blizanačkog rođenja. Budući da joj je dobrostivost u prirodi te budući da je još kao školarka patila od nemirne savjesti obožavanog djeteta, uvijek je nježno opravdavala bratove jade i u obiteljskim raspravama bila njegovo rame za plakanje. No mora li se njezina revnost prema manje voljenom blizancu odnositi čak i na ovu suludu optužbu? I kako uopće glasi optužba? Kakvo je to zlodjelo otac počinio, kakvu je to ozljedu nanio djeci da bi se ovi blizanci svrstali u isti razred s Delphine Roux i Lesterom Farleyjem? A druga dvojica, njegovi sinovi znanstvenici – jesu li oni i njihove skrupule također dio ovoga? Kada su mu se oni posljednji put javili?
Prisjetio se onoga groznog trenutka nakon Irisina pogreba, prisjetio se i opet ga je zapeklo sve ono za što ga je Mark optužio prije nego što su stigli stariji dečki i fizički ga odnijeli u njegovu nekadašnju sobu, gdje je proveo ostatak poslijepodneva. U danima koji su slijedili, za ono što se dječak drznuo izreći, Coleman je kanio okriviti Markiejevu bol, a ne Marka, premda to nije značilo da je zaboravio niti da će ikada zaboraviti. Markie ga je počeo prekoravati samo nekoliko minuta nakon što su se vratili s groblja. “Nije to učinio koledž. Nisu to učinili crnci. Nisu to učinili tvoji neprijatelji. Ti si to učinio. Ti si ubio mamu. Onako kako ubijaš sve! Jer ti moraš imati pravo! Jer se ne želiš ispričati, jer si svaki put stopostotno u pravu, a sada je mama mrtva! A sve se moglo riješiti tako jednostavno – sve se moglo riješiti u dvadeset četiri sata da si se barem jednanput u životu znao ispričati. ‘Žao mi je što sam rekao kmica.’ Samo si to trebao, velikane jedan, samo si trebao posjetiti te studente i reći da ti je žao i mama ne bi umrla!”
Stojeći tako na livadi, Colemana je odjednom obuzela mučnina kakvu nije osjećao od dana nakon Markiejeve provale, kada je u samo jedan sat napisao i predao ostavku na koledžu. Znao je da nije ispravno gajiti takve osjećaje prema vlastitoj djeci. Iz nezgode s “kmicom” znao je da je mučnina takvih razmjera svojevrsno ludilo, ludilo kakvom bi mogao podlegnuti. Znao je da ovakva mučnina može dovesti do neurednog i nerazboritog pristupanja problemu. Znao je što znači biti učitelj i što znači biti otac. Kao čovjek koji je više od sedamdeset godina na svijetu, znao je da ništa, posebice unutar obitelji, čak ni one koja posjeduje mržnjom ispunjena sina poput Marka, ne valja smatrati neumoljivo nepromjenjivom. Nije samo iz priče s “kmicom” znao što može izjedati i iznakaziti čovjeka koji smatra da mu je nanesena strahotna nepravda. Iz Ahilejeva gnjeva, Filoktetove srdžbe, Medejina gromora, Ajaksova ludila, Elektrina očaja i Prometejeve patnje poznavao je preobilje užasa koje niče kada se postigne najviši stupanj mučnine, kada se uime pravde provede odmazda i zavrti ciklus osvete.
Sreća da je znao sve to jer je ni manje ni više nego to, ni manje ni više nego profilaksa čitave atičke tragedije i grčke epike bila potrebna da se suzdrži od toga da smjesta nazove Markieja i podsjeti ga kakva je pizda oduvijek bio.
Izravan sukob s Farleyjem dogodio se četiri sata poslije. Prema mojemu viđenju, Coleman je kroz prednja, stražnja i kuhinjska vrata ušao i izišao šest ili sedam puta u nekoliko sati nakon Faunijina dolaska kako bi se uvjerio da nitko ne vreba kuću. Tek oko deset sati, dok su stajali iza zaštitnih kuhinjskih vrata i grlili se prije noćnog rastanka, uspio je nadvladati jetku mučninu i dopustiti onom ozbiljnom dijelu života – opijenosti posljednje avanture, onome što je Mann pišući o Aschenbachu nazvao “kasnom pustolovinom osjećaja” – da ojača i da ga obuzme. Budući da je bila na odlasku, napokon se zatekao kako žudi za njom kao da ništa drugo nije bitno – jer i nije bilo, ni njegova kći, ni sinovi, ni Faunijin bivši muž, ni Delphine Roux. Ovo nije samo život, mislio je, ovo je kraj života. Neizdrživa nije bila nesklonost koju su on i Faunia pobudili; neizdrživo je bilo to što je on ispio posljednju kap s dna posljednje čaše, što je sada najbolji mogući trenutak da se zaborave svađe, da se odustane od osporavanja, da se otrgne od savjesnosti kojom je podignuo četvero živahne djece, ustrajao u borbenom braku, utjecao na hirovite kolege i, koliko je bilo u njegovoj moći, vodio osrednje Athenine studente putovima otprilike dvije tisuće i petsto godina stare književnosti. Bio je to trenutak da se preda i pusti da ova jednostavna žudnja vodi njega. Onkraj njihovih optužbi. Onkraj njihove osude. Onkraj njihove prosudbe. Prije nego što umreš, rekao je sam sebi, nauči živjeti onkraj mjerodavnosti njihova prijezira vrijedne, gnusne, glupave krivnje.
Susret s Farleyjem. Susret s Farleyjem zbio se te noći, sukob s mljekarom koji nije htio propasti, no ipak je propao, s putujućim radnikom koji je gradu davao cijeloga sebe bez obzira na ponižavajuću ili nisku prirodu zadatka, s odanim Amerikancem koji je svojoj zemlji služio ne u jednoj, nego u dvjema misijama, a sada se drugi put vratio da stavi točku na i. Ponovno se prijavio i vratio u rat jer su mu svi, kada se prvi put vratio kući, rekli da nije onaj stari i da ga više ne prepoznaju. Znao je da je tako: svi ga se boje. Kući se vratio iz divljačkog rata i ne samo da ga se ne cijeni, nego ga se i boji. Pa zašto onda ne bi opet otišao? Nije očekivao da ga dočekaju kao heroja, ali da ga baš svi ovako gledaju? Tako je otišao u rat još jedanput, ali ovoga puta spreman. Ljutit. Nabrijan. Veoma nasilan ratnik. Prvi put nije bio tako ratoboran. Prvi put to je bio jedan opušteni Les, neupoznat s osjećajem beznađa. Prvi put bio je samo dečko iz Berkshirea, pun povjerenja u ljude, nesvjestan koliko škrt život može biti. Nije znao što su lijekovi, nije se ni prema kome osjećao manje vrijednim, bezbrižni Les, Les koji nije prijetnja društvu, Les s hrpom prijatelja, brzim autima i tako redom. Prvi put odsijecao je uši jer se to ondje činilo, ali ništa više od toga. Nije bio jedan od onih koji su jedva dočekali sveprisutno bezakonje da se bace na posao, jedan od onih koji nisu bili baš najzdraviji ili su i ishodišno bili prilično nasilni pa su samo čekali i najmanji povod za krš i lom. Jedan tip iz njegove jedinice, zvan Veliki, nije bio pri sebi punih dan ili dva nakon što je izmasakrirao trbuh jednoj trudnici. Sam se Farley zapravo uhodao tek krajem prvog posjeta. Drugi put pak, kada se našao u jedinici prepunoj tipova koji su se također vratili i to ne samo da ubiju vrijeme ili zarade koji dolar više, tipova koji uvijek žele stajati na prvoj crti, teških luđaka koji prepoznaju stravu, ali znaju da im je to najbolji trenutak u životu, drugi put je i on postao teški luđak. Pod otvorenom paljbom, u bijegu od pogibelji, pod pucnjevima, ne možeš ne osjećati strah, ali možeš pomahnitati i nabrusiti se, pa je tako drugi put i on pomahnitao. Drugi put se jebački spremio za kaos. Za život na rubu, u punoj brzini, s uzbuđenjem i sa strahom, s čime se ništa iz građanskog života ne može mjeriti. Pucanje iz helikoptera. Gubimo sve više helikoptera, trebamo ljude koji će iz njih pucati. U nekom su trenutku počeli tražiti takve, a on je jedva dočekao. Javio se dragovoljno. Iz zraka, iznad akcije, sve je tako sitno, a on puca žestoko. U sve što se kreće. Smrt i uništenje, to je sukus pucanja iz helikoptera. Bonus je i to što ne trebaš cijelo vrijeme biti dolje u prašumi. No onda se vratio kući, a ne da nije bilo bolje nego prvi put, nego još i gore. Dečkima u Drugom svjetskom bilo je bolje: bili su na brodu, mogli su se opustiti, netko se brinuo o njima, pitao ih kako im je. Sada nema prijelaznog razdoblja. Danas pucaš iz helikoptera u Vijetnamu, gledaš ih kako eksplodiraju u letu, kako ti prijatelji odlaze u zrak, dok dolje na tlu osjećaš miris spržene kože, čuješ krikove, vidiš čitava sela u plamenu, a sutra si već u Berkshireu. Sada je zaista ondje stranac, mučen strahom od svega što mu prelijeće nad glavom.
Ne želi društvo, ne može se smijati niti šaliti, ne osjeća se više dijelom njihova svijeta, vjeruje da je vidio i činio stvari toliko udaljene od onoga što ovi ljudi znaju da se ne može poistovjetiti s njima, a ni oni se ne mogu poistovjetiti s njim. Rekli su mu da može kući? Kako da ode kući? Kod kuće nema helikopter. Ostajao je sam i pio, a kada se javio u Ministarstvo branitelja, optužili su ga da samo pokušava dobiti novac, a on je znao da želi pomoć. Prije je pokušavao dobiti državnu pomoć, no dali su mu samo neke tablete za spavanje, prema tome, jebeš državu. Ponašaju se prema njemu kao prema smeću. Mladi ste, kažu, preboljet ćete to. Pokušao je preboljeti. Ne možeš s državom, pa ćeš morati sam. Jedino što nije baš lako vratiti se nakon dvije runde i dovesti se u red sam. Nije imao mira. Bio je uznemiren. Poljuljan. Pio je. Nije trebalo mnogo da ga uhvati bijes. Po glavi su mu se motale razne sitnice. Ipak se potrudio: naposljetku je sebi pribavio ženu, kuću, djecu, farmu. Želio je biti sam, ali ona je željela miran život i farmu, pa se i on pokušao smiriti.

Sve ono što je neopterećeni Les želio prije deset, petnaest godina, prije Vijetnama, ovaj je Les pokušavao željeti sada. Problem je bio u tome što mu s ovim ljudima nikako ne ide. Sjedio je s njima u kuhinji i jeo, ali ništa. Prijeći iz onoga u ovo – nema šanse. No svejedno se trudio. Nekoliko puta bi se usred noći probudio daveći je, ali ne svojom krivnjom – kriva je država. Država mu je to učinila. Mislio je, jebote, da je ona neprijatelj. Što je mislila da će učiniti? Znala je da će se htjeti toga riješiti. Nikada je nije ozlijedio, nikada nije ozlijedio djecu. Sve su to laži. Nikada je nije bilo briga ni za što osim za sebe. Znao je da je ne smije ostaviti s djecom. Pričekala je dok nije otišao na liječenje – zato je i htjela da ode na liječenje. Rekla mu je da želi da ozdravi kako bi mogli opet biti zajedno, a onda je iskoristila cijelu situaciju da mu oduzme djecu. Gadura. Pizda. Nasamarila ga je. Nije ju smio ostaviti samu s djecom. Djelomično je i sam kriv jer su ga tako pijanog i mogli prisilno odvesti na liječenje, no bilo bi bolje da ih je izbavio onda kada je rekao da bude. Trebao je ubiti nju, trebao je ubiti djecu, i bio bi ih ubio da nije bilo liječenja. To je i znala, znala je da bi ih baš tako ubio ako mu ih pokuša oduzeti. On je otac te djece – ako ih itko treba odgajati, bit će to on. Ako se ne može za njih brinuti, bolje da su mrtvi. Odakle joj pravo da mu ukrade djecu? Da ih ukrade, a zatim sama ubije. To mu je osveta za ono što je činio u Vijetnamu. Na liječenju to govore svi – osveta ovo, osveta ono, no to što svi to govore ne znači da nije istina. To jest osveta, sve je osveta, smrt djece je osveta, stolar s kojim se ševila je osveta. Ne zna zašto ih nije ubio. Najprije je samo namirisao dim. Skrivao se u grmlju uz cestu gledajući njih dvoje u stolarevu kamionetu. Parkirao se na njezinu prilazu. Sišla je – unajmljeni stan bio je iznad garaže nekog bungalova – i ušla u kamionet. Nije bilo svjetla, nije bilo mjesečine, ali znao je što se zbiva. Tada je osjetio dim. U Vijetnamu je uspio preživjeti jedino tako što je svaku promjenu, šum, miris životinje ili bilo kakav pokret u prašumi primijetio prije svih drugih, pozoran u prašumi kao da se ondje rodio. Nije vidio dim, nije vidio plamen, nije vidio ništa koliko je bilo mračno, no odjednom je namirisao dim. Nešto mu je preletjelo preko glave i počeo je trčati. Ugledali su ga; pomislili su da želi ukrasti djecu. Nisu imali pojma da kuća gori. Mislili su da je poludio. No on je namirisao dim; znao je da dolazi s prvog kata, znao je da su djeca unutra. Poznaje on svoju ženu, tu pizdunsku kučketinu, znao je da neće napraviti ništa jer upravo u kamionetu puši kurac stolaru. Projurio je pokraj njih. Nije imao pojma gdje je, zaboravio je gdje je, sve što je znao bilo je da mora nekako ući i popesti se stubama. Uletio je tako kroz pokrajnja vrata, potrčao prema vatri, ugledao djecu šćućurenu na stubama, zgrabio ih i izjurio kroz vrata. Živi su, bio je uvjeren. Nije niti pomišljao kako postoji mogućnost da nisu živi. Samo je mislio da su uplašeni. Podignuo je pogled i koga je to ugledao ispred vrata kako stoji i gleda? Stolara. Tada mu se pomračilo. Nije znao što radi. Zgrabio ga je ravno za vrat. Počeo ga je daviti, a ta kurvetina, umjesto da se pobrine za djecu, strahuje što joj on guši dečka. Kurva jedna, brinula se da joj ne ubije ljubavnika, umjesto da se brine o vlastitoj djeci. A bili bi se izvukli. Zato su umrli. Zato što je nju kurac bolio. Oduvijek. Nisu bila mrtva kada ih je pobrao. Bila su topla. Zna on što je smrt. Nakon dva pohoda u Vijetnam neće njemu nitko govoriti što je smrt. On je može namirisati ako ustreba. Može okusiti smrt. Zna on što je smrt. Nisu – bila – mrtva. Taj njezin debil od dečka je trebao biti mrtav, no naletjela je policija, u sprezi s državom, oboružana pištoljima i spremila ga u zatvor. Kurvetina ubije djecu, iz vlastitog nemara, a njega spreme u zatvor. Isuse Bože, daj mi da bar jedanput imam pravo! Ta kurva nije pazila! Nikad ne pazi. Isto tako je imao predosjećaj da ih čeka zasjeda. Nije znao zašto, ali je znao da su im smjestili. Nitko mu nije vjerovao, a bio je u pravu. Neki novi časnik došao je u jedinicu i nije ga htio poslušati. Tako ljudi ginu. Tako crkavaju! Tako ti budaletine usmrte dva najbolja prijatelja! Ne žele ga slušati! Ne vjeruju mu! Vratio se živ, zar ne? Vratio se sa svim udovima, vratio se s kurcem – znate li što to znači? Ali ona nije htjela slušati! Nikada! Samo je okrenula leđa njemu i njegovoj djeci. Pa to je samo ludi vijetnamski veteran. Ali on zna kako stvari stoje, zaboga. A ona ne zna ništa. No jesu li zatvorili glupavu gaduru? Zatvorili su njega. Nakljukali ga. Vezali ga lisičinama, ne želeći ga pustiti iz Ministarstva branitelja u Northamptonu. A samo je činio ono što su ga naučili: kad vidiš neprijatelja, ubiješ ga. Uče te godinu dana, onda te godinu dana pokušavaju ubiti, a kada počneš raditi ono što su te naučili, vežu te kožnatim remenjem i napucaju lijekovima. Radio je što su ga naučili, a dok je to radio, ta pizda od njegove žene djeci je okretala leđa. Trebao ih je sve ubiti dok je mogao. Pogotovo njega. Dečka. Trebao im je odrubiti glave. Ne zna zašto nije. Bolje da mu se nitko ne približava. Sazna li gdje se taj gad skriva, ubit će ga tako brzo da neće niti znati što ga je snašlo, a nitko neće znati da ga je on ubio jer on to zna učiniti tako da nitko ništa ne čuje. Jer ga je tako naučila država. On je postao profesionalni ubojica zahvaljujući vladi Sjedinjenih Američkih Država. On radi svoj posao. Radi što mu je naređeno. A ovo mu je nagrada, u kurac? Dovedu ga u bolnički pritvor, stave ga na zatvoreni odjel, njega stave na jebeni zatvoreni odjel! Onda mu još odbiju priznati veteranski popust. Za sve ono dobio je dvadeset posto. Dvadeset posto, jebote. Cijela je njegova obitelj proživjela pakao zbog dvadeset posto. A čak i za to se morao izmučiti. “Recite mi, dakle, što se dogodilo”, govore ti jadni socijalni radnici, ti beznačajni psiholozi s diplomom. “Jeste li ubili nekoga dok ste bili u Vijetnamu?” Ima li netko koga nije ubio dok je bio u Vijetnamu? Nije li mu to bila zadaća kada su ga poslali u Vijetnam? Ubijaj žute, jebote. Rekli su da sve može? Sve se i moglo. Sve se vraća na riječ “ubiti”. Ubijaj žute! I kao da samo pitanje “Jeste li ubili nekoga?” nije dovoljno grozno, dali su mu jebenog kosookog psihijatra, nekog malog Kineza. Služio je svojoj zemlji, a nisu mu dali ni doktora koji govori engleski. Cijeli je Northampton pun kineskih restorana, vijetnamskih restorana, korejskih tržnica – ali čemu ovo? Ako si neki jebeni Vijetnamac ili Kinez, dokazuješ se, otvoriš restoran, tržnicu, prehrambenu trgovinu, zasnuješ obitelj, školuješ se. Ali njemu su složili sve. Jer ga žele mrtvog. Da se barem uopće nije vratio. On im je najgora noćna mora. Nije se trebao vratiti. Sada i taj profesor na fakultetu. Gdje je on bio kada nas je država poslala tamo s glavom u torbi? On je vodio prosvjednike, jebote. Kada dođu na fakultet, plaćaju im da poučavaju, da uče djecu, a ne da prosvjeduju protiv rata u Vijetnamu. Nisu nam ni dali šansu, jebote. Kažu da smo izgubili rat. Nismo mi izgubili rat, država ga je izgubila. A kada se finim profesorčićima ćeifnulo, umjesto da predaju, oni su počeli prosvjedovati protiv rata. I to mu je hvala što je služio zemlji. To mu je hvala za sva sranja koja je trpio dan za danom. Ne može se pošteno niti naspavati. Nije se pošteno naspavao dvadeset šest godina, jebote. Zbog toga, zbog toga njegova žena sada puši kurac nekom bijednom židovskom profesoru? U Vijetnamu nije bilo puno Židova, koliko se on sjeća. Bili su prezauzeti završavanjem studija. Gad jedan židovski. Nešto ne valja s tim židovskim pizdama. Nisu baš cijeli. I ona njemu puši? Isuse Kriste. Da se izrigaš. Čemu sve to? Nema ona pojma kako je to. Nije u životu jednog teškog dana imala. Nikada je nije ozlijedio i nikada nije ozlijedio djecu. “Joj, očuh je bio zao prema meni.” Očuh joj je znao gurati prst. Trebao ju je izjebati, možda bi je to malo dovelo u red. Djeca bi još bila živa. Njegova bi djeca još bila živa, u kurac! Bio bi poput svih drugih ljudi, imao bi obitelj i lijep auto. Ne bi bio pod ključem u državnoj ustanovi. To mu je nagrada: Thorazine. Nagrada mu je šut Thorazinea. Samo zato što je pomislio da je opet u Vijetnamu.
* * *

Takav je Lester Farley koji je banuo iz grmlja. Takav je čovjek koji je zaskočio Colemana i Fauniju dok su stajali na vratima kuhinje, nasrnuvši na njih iz mračnog žbunja pokraj kuće. Sve je to bilo samo djelić onoga što se zbivalo u njegovoj glavi, noć za noći, cijeloga proljeća i početkom ljeta, dok se krio satima, zguren, nepomičan, prožet tolikim osjećajima, čekajući u zasjedi da je ugleda na djelu. Da je ugleda kako radi ono što je radila dok su joj se djeca nasmrt gušila u dimu. Ovaj put to čak nije ni netko njezinih godina. Čak ni Farleyjevih godina. Ovaj put to nije bio njezin šef, veličanstveni sveamerički Hollenbeck. Hollenbeck joj je barem mogao dati nešto zauzvrat. Čovjek bi je gotovo cijenio zbog Hollenbecka. No sada je toliko pretjerala da bi se ševila sa svima ni za što. Sada je to sijedi starac, kost i koža, veleštovani židovski profesor, čije se žuto židovsko lice grči od užitka dok je drhturavim staračkim rukama hvata za glavu. Pa tko još ima ženu koja puši starom Židovu? Tko?! Ovaj put ta razularena, napaljena, zločinačka gadura puni svoja kurvinska usta vodenastom spermom odvratnog starog Židova, a Rawley i Les mlađi još su mrtvi.
Osveta. Nema joj ravne.
Kao da leti, kao da je u Vijetnamu, kao da će podivljati. Odjednom još luđi zato što puši kurac starom Židovu nego zato što je ubila djecu, Farley ulijeće, galami, profesor Židov uzvraća galamu, profesor Židov podiže ključ za naplatke, a samo zato što je Farley goloruk – jer je te noći završio s vatrogasnom vježbom, neopremljen i jednim jedinim komadom oružja iz podruma prepunog streljiva – nije ih raznio na komadiće. Zašto nije posegnuo za ključem, oduzeo mu ga i tako sve lijepo završio, nikada neće shvatiti. Prava je ljepota što je sve mogao učiniti tim ključem. “Da si ga spustio! Raskolit ću ti glavu njime! Spusti ga, pička ti materina!” I spustio ga je. Srećom za Židova, spustio ga je.
Nakon što je te večeri stigao kući (pojma nema ni kako mu je to uspjelo) pa sve do ranog jutra – kada su ga petorica kolega vatrogasaca, pet njegovih prijatelja, morala pridržavati, vezati i odvesti u Northampton – Lesteru se sve rasvijetlilo, baš sve, iznebuha, upravo ondje, u vlastitom domu, dok je trpio vrućinu, kišu, blato, goleme mrave i divovske pčele na linoleumskom podu pokraj kuhinjskog stola, dok je patio od proljeva i glavobolje, bez hrane, bez vode, bez municije, uvjeren da mu je ova noć posljednja u životu, u iščekivanju. Foster je nagazio u stupicu, Quillen se utopio, on se sâm umalo utopio, sluđen bacajući granate svuda uokolo i vičući: “Ne želim umrijeti”, dok su ih prelijetali i po njima pucali kaotični ratni avioni. Drago je izgubio nogu, ruku i nos. Conrityjevo spaljeno tijelo lijepilo mu se za ruke. Nije uspio nagovoriti helikopter da sleti, kažu da ne može sletjeti jer smo pod napadom, a on pizdi od bijesa jer zna da će umrijeti. Želi ga srušiti, srušiti vlastiti helikopter – nešto najnehumanije što je ikada vidio, evo ga, tu je, u njegovoj bijednoj kući. Bila je to najduža noć, najduža noć na svijetu. Svaki bi ga pokret još više okamenio, dečki su urlali, srali i plakali, a on sam nije bio spreman na toliku kuknjavu, na momke koji umiru pogođeni u glavu, na njihove posljednje udisaje i na smrt. Conrityjevo tijelo razmazalo mu se po rukama, Drago je krvario na sve strane, a Lester je pokušavao drmusanjem i vikom probuditi mrtvaca, urlajući bez prestanka: “Ne želim umrijeti.” Nema odmora od smrti. Nema stanke od smrti. Nema bijega od smrti. Nema oprosta od smrti. Borio se protiv smrti do samoga jutra, sve je bilo žestoko. Žestok strah, žestok gnjev. Nijedan helikopter ne želi sletjeti, a stravičan vonj Dragove krvi osjeća se tu, u njegovoj jebenoj kući. Nije imao pojma kako užasno može zaudarati. SVE TAKO ŽESTOKO, SVI DALEKO OD KUĆE, BIJES BIJES BIJES BIJES BIJES GNJEV!
Gotovo cijelim putem do Northamptona – sve dok ga nisu ušutkali ne mogavši ga više podnijeti – Farley je dokasna u noć kopao rovove i jutrom se budio sa spoznajom da je spavao u nečijoj raci s crvima. “Molim vas!” urlao je. “Dosta je ovoga! Dosta!” Drugo im nije preostalo nego da ga ušutkaju.
U veteranskoj bolnici, gdje ga se moglo dovesti samo silom i odakle je godinama pokušavao umaknuti – bježeći iz bolnice pod upravom države koju nije podnosio cijeloga života – smjestili su ga na zatvoreni odjel, svezali za krevet, napojili, stabilizirali, očistili, skinuli s alkohola, liječili od oštećenja jetre, a zatim, tijekom sljedećih šest tjedana, tjerali da svakog jutra na sastanku grupne terapije pripovijeda kako su umrli Rawley i Les mlađi. Pričao im je, pričao im je svaki dan što se sve dogodilo i što se sve nije dogodilo kada je ugledao ugušena lišća svoje dječice i spoznao sa sigurnošću da su mrtva.
“Tup”, rekao je. “Tup, jebote. Nikakvih osjećaja. Tup na smrt vlastite djece. Oči mojega sina bile su okrenute prema unutrašnjosti glave. Ne kuca mu srce. Moj sin ne diše, jebemu. Moj sin. Mali Les. Jedini kojega sam imao. A ja nisam osjećao ništa. Držao sam se kao da mi je stranac. Kao i s Rawley. Bila mi je strana. Moja djevojčica. Jebeni Vijetname, sve si ti kriv! Svi moji osjećaji su sjebani. Osjećam se kao da me netko odalamio po glavi letvom dok se ništa nije događalo. A onda se nešto počelo događati, golema pizdarija, a ja kurca ne osjećam. Totalno tup. Djeca su mi mrtva, ali tijelo mi je tupo, a glava prazna. Vijetnam. Eto zašto! Nikada nisam plakao zbog djece. On je imao pet godina, a ona osam. Zapitao sam se: ‘Zašto ne osjećam ništa?’ Pitao sam se: ‘Zašto ih nisam spasio? Zašto ih nisam mogao spasiti? Osveta. Osveta! Stalno sam razmišljao o Vijetnamu. O svim onim trenucima kada sam mislio da sam umro. Tako sam postupno shvatio da ne mogu umrijeti. Jer sam već mrtav. Jer sam već umro u Vijetnamu. Jer ja već jesam mrtvac.’”
Skupina se sastojala od vijetnamskih veterana poput Farleyja, osim dvojice iz Zaljevskoga rata, dvije cvilidrete kojima je upalo malo pijeska u oči za vrijeme četverodnevne kopnene akcije. Stosatnog rata. Višesatnog čekanja u pustinji. Vijetnamski su veterani muškarci koje je u poraću snašlo ono najgore – razvod, cuga, droga, kriminal, policija, zatvor, porazna bijeda depresije, neobuzdani plač, želja za urlanjem, želja za razbijanjem, drhtanje ruku, grčenje tijela, stezanje lica, znojenje od glave do pete zbog ponovnog preživljavanja letećeg metala, zasljepljujućih eksplozija i otkinutih udova, zbog ponovnog proživljavanja ubijanja zatvorenika, obitelji, starica i djece. I tako, iako su kimali glavom na priče o Rawley i malenom Lesu, shvaćajući zašto nije ništa osjećao kada ih je ugledao preokrenutih očiju jer je i sam bio mrtav, svejedno su se složili, ti zbiljski bolesnici (u onim rijetkim trenucima kada bi ijedan od njih uspio razgovarati o bilo kome osim o sebi, lutajući ulicama spremni da izgube razum, urlajući prema nebu: “Zašto?” o bilo kome tko ne dobiva zasluženo poštovanje, o bilo kome tko nije sretan sve dok nije mrtav, pokopan i zaboravljen), da bi Farleyju bilo najpametnije da sve to zaboravi i nastavi sa životom.
Nastavi sa životom. Svjestan je da je to pizdarija, ali samo mu je to ostalo. Idemo dalje. Okej.
Iz bolnice je pušten krajem kolovoza, odlučan da će tako i biti. Uz pomoć grupe za podršku kojoj se priključio, a posebice jednog tipa po imenu Jimmy Borrero, koji je hodao sa štapom, barem je napola uspio. Bilo je grdo, ali uz Jimmyjevu je pomoć nekako gurao, manje-više prema naprijed, gotovo puna tri mjeseca, sve do studenog. No onda – ne zbog nečije izjave, nečega s televizije ili nadolaska još jednog samotnjačkog Dana zahvalnosti, nego zato što nije imao drugog izlaza, zato što nije znao spriječiti ponovno rasplamsavanje prošlosti koja se uzdizala, pozivala ga na djelovanje i od njega očekivala spreman odaziv – umjesto da se cijela stvar od njega udalji, stala mu je ravno pred oči.
Iznova, to je postao njegov život.

2.


Plasiranje udarca

Kada je Coleman sutradan otišao do Athene da se raspita što se može učiniti kako Farley više nikada ne bi nogom kročio na njegov posjed, odvjetnik Nelson Primus rekao mu je ono što nije želio čuti: da razmisli o prekidu ljubavne veze. Primusov je savjet prvi put potražio na početku priče s kmicom, a zbog njegove zdravorazumske preporuke – i zbog daška bahate izravnosti u nastupu mladog pravnika, što ga je podsjećalo na njega samoga u Primusovim godinama, zbog Primusova gnušanja prema sentimentalnim tricama koje nije skrivao iza ležernosti običnog dečka, što se često susretalo među ostalim odvjetnicima u gradu – upravo je njemu odnio pismo Dephine Roux.
Primus je bio u ranim tridesetima, oženjen mladom doktoricom znanosti – profesoricom filozofije koju je Coleman zaposlio četiri godine prije – i otac dvoje male djece. U fakultetskom gradiću u Novoj Engleskoj kao što je Athena, gdje se većina zaposlenika za posao odijevala u marku L. L. Bean, ovaj elegantno naočit mladić vrane kose, visok, vitak, sportski gibak, svakoga se jutra u uredu pojavljivao u strogo krojenim odijelima, ulaštenim crnim cipelama i uškrobljenim bijelim košuljama s diskretnim monogramom, ruhu koje je odavalo ne samo nesmiljeno samopouzdanje i osjećaj osobne važnosti, nego i prijezir prema bilo kakvoj vrsti nemara – a upućivalo je i na to da Nelson Primus ima apetita za nešto više od ureda iznad Talbotove prodavaonice nasuprot parku. Tu mu radi supruga, tako da je i on zasad ovdje. Ali ne zadugo. Mladi lav s manžetama i odijelom na tanke pruge – lav spreman na skok.
“Nema sumnje da je Farley psihopat”, rekao je Primus, odmjeravajući svaku riječ preciznim staccatom, pozorno motreći Colemana dok je govorio. “Da uhodi mene, ja bih se zabrinuo. No je li vas uhodio prije nego što ste mu se spetljali s bivšom ženom? Nije niti znao za vas. Pismo Delphine Roux nešto je posve drugo. Htjeli ste da joj odgovorim – protivno razboru, ispunio sam vam tu želju. Htjeli ste da vam grafolog analizira rukopis – protivno razboru, našao sam vam nekoga da analizira rukopis. Htjeli ste da pošaljem analizu rukopisa njezinu odvjetniku – protivno razboru, poslao sam mu rezultate. Iako bih iskreno volio da ste tu omanju gnjavažu kao takvu i doživjeli, učinio sam sve što ste mi naredili. No Lester Farley nije omanja gnjavaža. Delphine Roux mu nije ni do koljena, ni kao psihopat, ni kao protivnik. Farleyjev je svijet Faunia jedva preživjela teškom mukom, a svaki put kada vam prođe kroz vrata, sa sobom nužno unese i dio njega. Lester Farley je terenski radnik, zar ne? Ako mu ishodimo zabranu prilaska, vaša će se tajna pročuti u cijelom vašem mirnom, zabitom gradiću. Ubrzo će se pročuti i u ovom gradiću, pa na koledžu, a ono što se izvorno dogodilo ni izdaleka se neće moći mjeriti sa zlonamjernim čistunstvom kojim će vas zasuti poput katrana i perja. Sjećam se preciznosti kojom je mjesni humoristični tjednik krivo protumačio onu apsurdnu optužbu protiv vas i značenje vaše ostavke. ‘Bivši dekan napustio koledž u ozračju rasizma.’ Sjećam se teksta ispod vaše fotografije. ‘Uvredljiv izraz uporabljen u nastavi otjerao profesora Silka u mirovinu.’ Sjećam se kako ste se tada osjećali, mislim da znam kako vam je sada, a vjerujem da znam i kako će biti ubuduće, kada čitav okrug bude upućen u avanture čovjeka koji je napustio koledž u ozračju rasizma. Ne želim reći da se ono što se događa u vašoj spavaćoj sobi tiče ikoga osim vas. Znam da bi tako trebalo biti. Ipak je 1998. Prošlo je mnogo godina otkako su Janis Joplin i Norman O. Brown sve promijenili nabolje. No, mi ovdje u Berkshireu imamo ljude, kako seljačine, tako i profesore, koji jednostavno ne žele mijenjati sustav vrijednosti i ljubazno ustupiti mjesto seksualnoj revoluciji. To su ograničeni veliki vjernici, lovci na vlasništvo, svakojaki zatucani ljudi željni prokazivanja i kažnjavanja osoba poput vas. Oni vam mogu začiniti stvar, Colemane – ali ne onako kako vam to čini Viagra.”
Mudrac jedan, ovako sam od sebe spomenuti Viagru. Pravi se važan, ali bio je od koristi, mislio je Coleman, pa radije ne prekidaj, nemoj ga omalovažavati, koliko god to njegovo stajalište bilo iritantno. U njegovu oklopu nema samilosnih pukotina? Nema veze. Tražio si njegov savjet, pa ga i poslušaj. Ne želiš pogriješiti zato što nisi bio upozoren.
“Naravno da vam mogu ishoditi zabranu prilaska”, rekao je Primus. “No hoće li ga to obuzdati? Zabrana prilaska će ga samo razjariti. Nabavio sam vam grafologa, mogu vam nabaviti zabranu prilaska, mogu vam nabaviti i pancirku. No ono što vam ne mogu omogućiti jest nešto što nećete imati sve dok ste u vezi s tom ženom: život bez skandala, bez cenzure i bez Farleyja. Duševni mir koji proizlazi iz života lišenog uhođenja. Ili ismijavanja. Ili prijezira. Ili pogrešnog shvaćanja. Kad smo već kod toga, je li ona HIV negativna? Je li obavila tu pretragu, Colemane? Jeste li koristili kondome, Colemane?”
Koliko god se smatrao naprednim, on zaista ne može spojiti ovog starca i seks, zar ne? To mu se čini potpuno neprirodnim. Ali tko je s trideset i dvije kadar shvatiti da je sa sedamdeset i jednom sve posve isto? Kako i zašto to radi, pita se. Muškost starog prdonje i pripadne nevolje. S trideset i dvije, mislio je Coleman, ne bih ni ja shvaćao. Inače mu, naime, pripovijeda o životu i svijetu autoritarno kao da je deset ili dvadeset godina stariji. Koliko je iskustva uopće mogao skupiti, kolikim je životnim poteškoćama bio izložen da bi se ovako oholo obraćao dvostruko starijem čovjeku? Malo, vrlo malo, ili ništa.
“Colemane, ako ih vi ne upotrebljavate”, nastavio je Primus, “uzima li ona nešto? A ako kaže da uzima, možete li joj vjerovati? S vremena na vrijeme čak i potištene čistačice znaju izokretati istinu, a katkada traže i lijek za sva sranja koja su proživjele. Što će se dogoditi ako Faunia Farley ostane trudna? Možda razmišlja onako kako razmišljaju mnoge žene otkada su Jim Morrison i Doorsi destigmatizirali čin donošenja kopileta na svijet. Faunia možda upravo želi postati majkom djeteta cijenjenog umirovljenog profesora, unatoč vašem strpljivom uvjeravanju u suprotno. Postati majkom djeteta cijenjenog umirovljenog profesora može se protumačiti kao pozitivna promjena nakon što je bila majka djece poremećenog propalice. A kada zatrudni, ako odluči da više ne želi biti fizička radnica, da više nikada ne želi raditi ništa, bilo koji prosvijećeni sud bez oklijevanja će vas uputiti na uzdržavanje kako djeteta, tako i samohrane majke. Ja vas mogu zastupati u postupku utvrđivanja očinstva, a ako i kada budem morao, borit ću se da vam novčanu obvezu skrešu na polovicu mirovine. Učinit ću sve u svojoj moći da vam nešto ostane na bankovnom računu kako se budete bližili osamdesetoj. Slušajte me, Colemane: ovo nije dobro. Kako god okrenemo, nije dobro. Ako se obratite savjetniku za hedonizam, on će vam reći nešto drugo, ali ja sam vaš savjetnik za pravna pitanja i reći ću vam da je to strava. Da sam na vašem mjestu, izbjegavao bih susret s podivljalom žalošću Lestera Farleyja. Da sam na vašem mjestu, poderao bih ugovor o Fauniji i izbavio se.”
Kada je izgovorio sve što je nakanio izgovoriti, Primus je ustao od stola, velikog, sjajno ulaštenog stola s kojeg je savjesno pospremao sve spise i dokumente, napadno ogoljelog stola na kojemu su stajale samo uokvirene fotografije mlade supruge profesorice i dvoje djece, stola čija površina simbolizira neokaljani novi početak, a Colemana dovodi do jednog jedinog zaključka, a to je da na putu ovom blagoglagoljivom mladiću ne stoji ništa neorganizirano – ni slabost naravi, ni ekstremistička stajališta, ni iznenadni zanosi, pa čak ni mogućnost nepromišljene pogreške, ništa dobro ili loše skriveno što bi ga, ako izađe na vidjelo, ikada moglo spriječiti da osvoji sve stručne nagrade i ostvari građanski uspjeh. U životu Nelsona Primusa neće biti kmice, ni Faunije Farley, ni Lestera Farleyja, ni Markieja koji bi ga prezreo, ni Lise koja bi mu okrenula leđa. Primus je povukao crtu; nikakvoj nečasnoj svinjariji neće dopustiti da je prijeđe. No nisam li i ja povukao crtu jednako strogo? Jesam li manje ustrajno težio legitimnim ciljevima i cijenjenom, uravnoteženom životu? Jesam li išta manje samouvjereno pred sobom gurao vlastite neprobojne skrupule? Jesam li bio imalo manje bahat? Nisam li upravo ovako, kao Robertsov snagator, pristupio staroj gardi u prvih stotinu dana? Nisam li ih upravo tako izludio i otjerao? Jesam li bio išta manje nesmiljeno siguran u sebe? A opet je jedna riječ bila dovoljna. Nipošto najgroznija, najgnusnija i najodvratnija riječ, ali opet dovoljno jasna da ogoli sve, svima, da mogu vidjeti, suditi, iščupati istinu o tome tko i što jesam.
Ne odvagnuvši ni jednu jedinu riječ – istresavši ih sve do zadnje uz upozoravajući sakrazam jednak otvorenom prijekoru, čiju svrhu nije kanio kriti od svojeg cijenjenog postarijeg klijenta nijednom suvišnom potankošću – odvjetnik je zaobišao stol kako bi ispratio Colemana iz ureda, a zatim ga na vratima čak otpratio i niza stube, do ulice okupane suncem. Uglavnom se zbog Beth, svoje žene, Primus htio uvjeriti da je Colemanu na najdjelotvorniji mogući način rekao sve što je mogao, da je izgovorio sve što je valjalo izgovoriti bez obzira na to koliko se neljubaznim činilo, u nadi da će odvratiti ovu nekoć važnu akademsku ličnost od daljnje sramote. Afera s kmicom – koja se igrom slučaja podudarala s iznenadnom smrću njegove žene – toliko je ozbiljno pomračila um dekana Silka da je ne samo naprasno odlučio dati ostavku (i to baš kada se patvoreni tijek optužbe protiv njega već gotovo približio kraju), nego je i sada, dvije godine poslije, nesposoban procijeniti što jest, a što nije u njegovu dugoročnom interesu. Primusu se činilo kao da Coleman Silk nije nepravedno ponižen dovoljno, kao da s lukavom tupošću propalog čovjeka, poput nekoga tko se sukobio s kakvim božanstvom, luđački naganja konačan, zlokoban, ponižavajući nasrtaj, krajnju nepravdu koja bi zauvijek potvrdila njegov jad. Čovjek koji je nekoć uživao veliku moć u svojemu malome svijetu nije se činio samo nesposobnim da se obrani od zadiranja jedne Delphine Roux i jednog Lestera Farleyja, nego i, što jednako narušava njegovu ratobornu sliku o sebi, nesposobnim da se zaštiti od niskih oblika napasti kojima ostarjeli muškarac pokušava nadoknaditi gubitak žive, plodne muškosti. Iz Colemanova držanja Primus je vidio da je imao pravo u vezi s Viagrom. Još jedna kemijska prijetnja, pomislio je mladić. Ne bi se začudio ni da puši crack, što mu sve ta Viagra čini.
Na ulici su se rukovali. “Colemane”, rekao je Primus, kojem je supruga istoga jutra, na spomen da će se sastati s dekanom Silkom, izrazila svoje nezadovoljstvo Silkovim odlaskom s Athene, prijezirno govoreći o Delphine Roux, koju je mrzila zbog uloge u aferi kmice. “Colemane”, ponovio je Primus “Faunia Farley nije iz vašeg svijeta. Sinoć ste mogli na svoje oči vidjeti svijet koji ju je iznjedrio i zgnječio, svijet iz kojega, a to obojica dobro znamo, nikada neće pobjeći. Iz svega ovoga može proizaći nešto gore od sinoćnjeg događaja, nešto mnogo gore. Više ne vodite bitku u svijetu gdje vas žele uništiti i otjerati s radnog mjesta kako bi vas zamijenili svojim čovjekom. Više se ne borite protiv rulje dobro odgojenih elitističkih egalitarijanaca koji kriju ambicije iza uzvišenih ideala. Sada ratujete u svijetu gdje se nitko i ne trudi okrutnost zakrabuljiti humanitarnom retorikom. Ovo su ljudi koji o životu misle samo da ih je netko neviđeno i nepravedno zajebao na svim poljima. Ono što ste pretrpjeli zbog načina kako se koledž postavio prema vašem slučaju, koliko god grozno bilo, nešto je što ovi ljudi osjećaju svake minute, svakog sata...”
Sada je dosta – te su se riječi do sada već toliko jasno ocrtavale na Colemanovu licu da je čak i Primus uvidio kako je vrijeme da zašuti. Tijekom cijelog sastanka Coleman je slušao u tišini, potiskujući osjećaje, pokušavajući otvoriti horizonte i ne osvrtati se na preočiti užitak na Primusovu licu dok je kićeno propovijedao o vrlinama razboritosti stručnjaku gotovo četrdeset godina starijem od sebe. U pokušaju samoudovoljavanja, razmišljao je Coleman, svi se osjećaju bolje kada su bijesni na mene – svi se rasterećuju govoreći da griješim. No do trenutka kada su izišli na ulicu više se nije moglo odvojiti argument od izričaja – odnosno, razdvojiti se od čovjeka koji ima kontrolu, što je oduvijek bio, čovjeka koji sve drži pod nadzorom i čovjeka kojemu se svi pokoravaju. Za izravno obraćanje klijentu Primusu nisu bili potrebni baš toliki satirički uresi. Ako mu je nakana bila savjetovati na uvjerljiv odvjetnički način, učinkovitija bi bila vrlo mala količina poruge. No Primusa je očito svladalo poimanje samoga sebe kao izvrsnog i predodređenog za velika djela, pomislio je Coleman, pa tako i ismijavanje smiješne stare budale, potentne zahvaljujući farmaceutskoj tvrtki koja prodaje tablete po deset dolara komad, nije znalo za granice.
“Nelsone, vi ste usmeni virtuoz izvanredne blagoglagoljivosti. Tako pronicav. Tako tečan. Usmeni virtuoz beskrajne, razmetljivo prerazrađene rečenice. I tako ispunjen prijezirom prema ama baš svakoj ljudskoj poteškoći s kojom se nikada niste morali suočiti.” Nagon da zgrabi tog odvjetnika, tog bezobraznog pokvarenjaka, za košulju i zavitla ga u Talbotsov izlog bio je nevjerojatan. No namjesto toga, suzdržavši se i strateški ublaživši ton koliko god je mogao – a opet ni blizu onako pažljivo kako bi mogao – Coleman je rekao: “Više nikada ne želim čuti taj tvoj samoljubivi glas, niti vidjeti to tvoje bahato sniježnobijelo lice.”
“‘Snježnobijelo?’” rekao je Primus te večeri supruzi. “Zašto ‘snježnobijelo’?” Čovjek jednostavno ne može shvatiti što će nekome izletjeti kada pomisli da je izrabljen ili lišen dostojanstva. Ali je li mi bila namjera da pomisli kako ga napadam? Naravno da ne. Još gore. Gore, jer je ovaj starac izgubio nadzor nad sobom, a ja sam mu samo htio pomoći. Gore, jer se nalazi na rubu da pogrešku pretvori u katastrofu, a ja sam ga htio spriječiti. Ono što je protumačio kao napad na sebe zapravo je bio pogrešno postavljen pokušaj da me shvati ozbiljno, da ga zadivim. Zakazao sam, Beth, potpuno sam to loše izveo. Možda zato što se jesam bojao. Na svoj nenametljiv način sitnog muškarca, taj čovjek je ljudina. Nisam ga poznavao kao velikog dekana. Znam ga samo kao čovjeka u nevolji. Ali osjeća se prisutnost. Jasno je zašto ga se ljudi boje. Kada on negdje sjedi, onda ondje sjedi netko. Gledaj, ne znam o čemu se radi. Nije lako donositi zaključke o nekome koga si vidio nekoliko puta u životu. Možda se najviše radi o mojoj gluposti. No kako god bilo, napravio sam ama baš svaku moguću amatersku pogrešku. Psihopatologija, Viagra, Doorsi, Norman O. Brown, kontracepcija, AIDS. Znao sam sve o svemu. Pogotovo ako se dogodilo prije mog rođenja. Znao sam sve što se može znati. Trebao sam biti jezgrovit, suzdržan, nesubjektivan, a umjesto toga sam provocirao. Htio sam mu pomoći, a zapravo sam ga uvrijedio i pogoršao mu situaciju. Ne, ne krivim ga što se tako na mene istresao. Ali, draga, još mi nije jasno: zašto snježnobijelo?
Coleman se pune dvije godine nije približio Atheninu kampusu, a sada je već, ako je ikako mogao, izbjegavao i odlaske u grad. Više nije mrzio svakog pojedinog Athenina nastavnika, samo više nije htio s njima imati posla, od straha da, ako samo stane i popriča, čak i neobvezno, neće uspjeti prikriti bol ili prikriti sebe kako prikriva bol, da se neće moći suzdržati od bijesa ili, još gore, od pucanja po šavovima i nezaustavljiva padanja u pretjerano izraženu inačicu staračkog čemera. Nekoliko dana nakon ostavke, otvorio je novi račun u banci i supermarketu u Blackwellu, nujnom tvorničkom gradiću uz rijeku, tridesetak kilometara od Athene. Čak se učlanio i u mjesnu knjižnicu, s čvrstom nakanom da se njome služi koliko god bila siromašna ponudom, samo da nikada više ne bi morao lutati među policama na Atheni. Upisao se i u teretanu u Blackwellu, a umjesto da predvečer pliva u fakultetskom bazenu na Atheni ili nakon posla vježba na prostirci u fakultetskoj teretani kao što je običavao gotovo trideset godina, nekoliko je puta u tjednu grabio kroz vodu u mnogo manje privlačnom blackwellskom bazenu.

Čak se uputio i na kat, u oronulu teretanu, i prvi put nakon studija počeo vježbati s boksačkom kruškom i udarati tešku vreću, no mnogo sporije nego 1940-ih. Putovanje na sjever do Blackwella trajalo je dvostruko duže od vožnje niz brdo do Athene, no u Blackwellu su izgledi za slučajan susret s nekim bivšim kolegom bili slabi, a ako bi se i dogodili, kimnuo bi glavom ne nasmiješivši se i nastavio svojim putem, pa se osjećao manje nesigurnim i nabijenim emocijama nego na divnim starim athenskim ulicama, gdje ga je svaki znak, klupa, stablo ili spomenik na travnjaku nekako podsjećao na njega samoga prije nego što je postao fakultetski rasist, prije nego što se sve promijenilo. Mnoge trgovine prekoputa travnjaka nisu niti postojale dok on nije kao stalni dekan doveo svakovrsne nove ljude u Athenu, zaposlenike, studente i roditelje studenata, tako da je s vremenom unio promjene u zajednicu jednako kao što je preobrazio koledž. Sablasna prodavaonica antikviteta, loš restoran, prehrambena trgovina opremljena samo najnužnijim, provincijska prodavaonica alkoholnih pića, seljačka brijačnica, muška galanterija iz devetnaestog stoljeća, loše opskrbljena knjižara, čajana za gospodu, sumorna ljekarna, melankolična krčma, kiosk bez tiskovina, prazan, zagonetan dućan čarolija – sve je to nestalo, zamijenjeno prostorima gdje se može pristojno jesti i popiti dobra kava, gdje se može dobiti lijek na recept i kupiti boca dobrog vina, pronaći knjiga o bilo čemu što nije pokrajina Berkshire ili pak naći nešto za grijanje zimi što nisu duge gaće. “Revolucija kvalitete” koja mu je pripisana jednom kada se nametnuo Atheninu nastavničkom kadru i programu, nehotice se proširila i na glavnu gradsku ulicu. Što je samo dodatno pojačalo bol i iznenađenje zbog takva osjećaja nepripadnosti.
Sada, dvije godine poslije, osjećao se kao da ga ne napadaju toliko oni – osim Delphine Roux, koga je s Athene uopće bilo briga za kmicu? – koliko umor od vlastite jedva suspregnute, naprosto galvanizirane gorčine. Na ulicama Athene osjećao je (za početak) veću odbojnost prema sebi nego prema onima koji iz ravnodušnosti, kukavštine ili ambicija nisu uložili ni najmanji prosvjed u njegovu korist. Školovani ljudi s doktoratima, ljudi koje je sâm zaposlio jer je smatrao da su sposobni razborito i samostalno razmišljati, pokazali su naposljetku da nisu nimalo skloni odvagnuti apsurdne dokaze protiv njega i donijeti prikladne zaključke. Rasistički je odjednom postao emotivno najnabijeniji epitet na koledžu u Atheni, a takvim je osjećajima (i bojazni za vlastiti nastavnički dosje i napredak) podlegla cijela njegova zbornica. Čim se epitet “rasistički” izgovori sa službenim odjekom, ama baš svaki potencijalni saveznik požurit će u zaklon.
Da prošeće do fakulteta? Bilo je ljeto. Nastave nema. Nakon gotovo četiri desetljeća na Atheni, nakon svega što je razoreno i izgubljeno, nakon svega što je proživio, zašto ne? Prvo “kmica”, zatim “snježnobijel” – tko zna kakvu će još gnusnu pogrešku otkriti sljedeći blago zastarjeli izraz, sljedeći gotovo dražesno preživjeli idiom koji mu izleti iz usta? Kako savršena riječ može razotkriti ili ogoliti čovjeka! Što to prodire kroz masku, zaklon i štit? Samo ovo, prava riječ izgovorena spontano, čak i bez razmišljanja.
“Po tisućiti put: rekao sam kmica jer sam mislio kmica. Otac mi je bio gostioničar, no inzistirao je na preciznosti izražavanja, što sam ja podržavao. Riječi imaju značenje – to je znao i moj otac iako je završio samo sedam razreda škole. Za šankom je držao dvije stvari pomoću kojih je rješavao prepirke među mušterijama: toljagu i rječnik. Najbolji prijatelj, tako je govorio, rječnik – a isto vrijedi i za mene danas. Jer ako pogledamo u rječnik, što nalazimo kao prvo značenje riječi ‘kmica’? Primarno značenje. ‘1. Neformalno. mrak, tama.’” “Ali dekane Silk, to nije tako mišljeno. Pročitat ću vam drugo rječničko značenje. ‘2. Pogrdno. Crnac.’ To je tako mišljeno – a možete prepoznati i logiku izrečenog: Poznaje li ih itko, ili su crnci koje ne poznajete?” “Gospodine, da mi je bila namjera kazati: ‘Poznaje li ih itko, ili ih ne poznajete jer su crni?’ to bih i rekao. ‘Poznaje li ih itko, ili ih nitko ne poznaje jer je to igrom slučaja dvoje crnih studenata? Poznaje li ih itko, ili su crnci koje nitko ne poznaje?’ Da sam to mislio, izgovorio bih to upravo tako. Ali kako sam mogao znati da su crni ako ih nikada nisam vidio i ne znam o njima ništa osim njihovih imena? Ono što neporecivo znam jest da su nevidljivi studenti – a kada se nešto ne razabire, kažemo da je progutano mrakom, tamom, kmicom. To je riječ koju sam upotrijebio u primarnom značenju. Pogledajmo samo pridjev ‘kmično’, što se u rječniku spominje odmah nakon ‘kmice’. Kmično. Riječ koje se svi sjećamo iz djetinjstva, a koja znači što? Prema proširenom izdanju rječnika: ‘Neformalno. 1. Mračno, tamno. 2. Mutno.’ Želi li itko možda natuknuti da sam dvoje svojih studenata opisao i kao mutne? Ne? Ali zašto ne? Kada smo već kod toga, zašto ne?”
Posljednji pogled prema Atheni. Neka sramota bude potpuna.
Silky. Silky Silk. Ime po kojemu nije bio poznat dulje od pedeset godina, a ipak kao da je očekivao da će začuti nečiji povik: “Hej, Silky!” kao da je opet u East Orangeu, kao da šeće Avenijom Central nakon škole, a ne kroči Ulicom Town u Atheni i prvi se put nakon ostavke uspinje prema kampusu. Kao da korača Avenijom Central sa sestrom Ernestine, slušajući luckaste priče o onome što je načula sinoć kada je dr. Fensterman, židovski liječnik, slavni kirurg iz mamine bolnice u Newarku, posjetio njihove roditelje. Dok je Coleman u teretani vježbao s atletičarima, Ernestine je bila kod kuće i pisala zadaću u kuhinji, odakle je čula dr. Fenstermana kako sjedi u dnevnoj sobi s roditeljima i objašnjava zašto je njemu i gospođi Fensterman od životne važnosti da njihov sin Bertram maturira kao najbolji u razredu. Koliko su Silkovi znali, Coleman je tada bio prvi u razredu, a Bert drugi, iako je za Colemanom zaostajao samo za jednu ocjenu. Jedna jedina četvorka u Bertovoj svjedodžbi iz prošlog polugodišta bila je četvorka iz fizike koja je prema svim pravilima trebala biti petica – ta četvorka jedino je što je razdvajalo dva najbolja maturanta. Dr. Fensterman tumačio je gospodinu i gospođi Silk kako Bert želi poći stopama svojega oca i studirati medicinu, no za to je ključno da ima savršene ocjene, i to ne samo na koledžu, nego još od vrtića. Silkovi možda nisu znali za diskriminirajuće kvote osmišljene kako bi se odvratilo Židove od studija medicine, posebice na Harvardu i Yaleu, gdje bi Bert, kada bi mu se pružila mogućnost, uvjereni su bili doktor i gospođa Fensterman, zacijelo zabljesnuo kao najizvrsniji. Zbog niskih kvota za Židove na većini medicinskih fakulteta, i sam se dr. Fensterman morao školovati u Alabami, a ondje je iz prve ruke posvjedočio svemu s čime se moraju hrvati crnci. Dr. Fensterman je znao da su predrasude u akademskim ustanovama mnogo snažnije prema crncima nego prema Židovima. Znao je točno kakve je poteškoće obitelj Silk morala prebroditi kako bi ostvarila sve ono što ih odlikuje kao uzornu crnačku obitelj. Znao je kakve su nevolje snašle gospodina Silka kada je njegova optičarska radnja u vrijeme Velike depresije pala u stečaj. Znao je da je i gospodin Silk, poput njega, fakultetski obrazovan, a znao je i da je posao domaćina na željeznici – tako je Coleman nazivao konobara “domaćinom” – razina posla koja nipošto ne odgovara njegovu stupnju naobrazbe. Gospođu Silk je, dakako, poznavao iz bolnice. Prema procjeni dr. Fenstermana, u čitavom bolničkom osoblju nije bilo bolje zaposlenice, nije bilo inteligentnije, stručnije, pouzdanije ili sposobnije medicinske sestre od gospođe Silk – što se odnosilo i na samu glavnu odjelnu sestru. Prema vlastitoj procjeni, Gladys Silk već je davno trebala biti imenovana glavnom sestrom na odjelu kirurgije – jedna od stvari koju je dr. Fensterman obećavao Silkovima bila je spremnost da učini sve što je u njegovoj moći kako bi ravnatelj nakon umirovljenja gospođe Noonan, sadašnje glavne sestre na odjelu kirurgije, osigurao taj položaj gospođi Silk. Nadalje, bio je spreman pomoći Silkovima da dobiju beskamatni nepovratni “zajam” od tri tisuće dolara, plativo odjednom, kada Coleman ode na studij, a obitelj zasigurno bude izložena dodatnim troškovima. Ne traži u zamjenu toliko mnogo koliko se čini. Kao drugi najbolji učenik, Coleman bi i dalje bio najuspješniji crni maturant u generaciji 1944., da ne spominjemo najboljeg crnog maturanta u povijesti East Orangea. Sa svojim prosjekom ocjena Coleman će prilično izvjesno biti najuspješniji crni učenik u okrugu, čak i u državi, a ako maturira kao drugi, a ne kao prvi, to neće ni na koji način utjecati na njegov upis na Sveučilištu Howard. S takvim rezultatima, izgledi da će pretrpjeti i najmanju štetu su zanemarivi. Coleman neće izgubiti ništa, a Silkovi će dobiti tri tisuće dolara za troškove studiranja. Osim toga, uz podršku i utjecaj dr. Fenstermana, Gladys Silk bi se u samo nekoliko godina mogla prometnuti u prvu crnu glavnu medicinsku sestru na bilo kojem odjelu bilo koje bolnice u gradu Newarku. Od Colemana se traži samo da odabere između dva predmeta u kojima je najlošiji i, umjesto petice, na završnom ispitu dobije četvorku. Tada bi na Bertu bilo samo da dobije petice iz svih predmeta, a na taj bi način održao svoj dio pogodbe. Ako Bert iznevjeri manjkom predanosti da prikupi sve te petice, tada će dečki završiti kao izjednačeni – ili će Coleman čak i isplivati kao najbolji, a dr. Fensterman će svejedno ispuniti sva svoja obećanja. Suvišno je napominjati da je dogovor svih sudionika bio povjerljive prirode.
Coleman se toliko oduševio onime što je čuo da se oteo iz Ernestineinih ruku i istrčao na ulicu, te se dao u trk od Ulice Central do Ulice Evergreen i natrag, obuzet svesilnim ushićenjem, uz glasne povike: “Dva predmeta u kojima sam najlošiji – koja su to?” Pridjenuvši Colemanu akademsku slabost, dr. Fensterman kao da mu je ispričao urnebesan vic. “Ern, što su rekli? Što je tata rekao?” “Nisam čula. Govorio je pretiho.” “Što je mama rekla?” “Ne znam. Nisam čula ni mamu. Ali čula sam što su rekli kada je doktor otišao.” “Reci! Što?” “Tata je rekao: ‘Htio sam ga ubiti.’” “Ma nemoj?” “Stvarno. Da.” “A mama?” ‘“Samo sam se ugrizla za jezik.’ To je mama rekla: ‘Samo sam se ugrizla za jezik.’” “Ali nisi čula što su odgovorili njemu?” “Nisam.” “Jedno je sigurno – neću to učiniti.” “Naravno da ne”, odvratila je Ernestine. “No što ako mu je tata rekao da budem?” “Colemane, jesi li ti lud?” “Ernie, tri tisuće dolara je više od tatine godišnje plaće. Ernie, tri tisuće dolara!” Pomisao na doktora Fenstermana kako predaje ocu golemu papirnatu vreću nakrcanu novcem opet ga je natjerala u trk i budalasto preskakivanje zamišljenih niskih prepona (već je godinama bio srednjoškolski prvak okruga Essex u niskim preponama te drugi u utrci na sto metara) do Evergreena i natrag. Još jedna pobjeda – tako je mislio. Još jedan srušeni rekord, još jedan trijumf velikog, nenadmašnog, jedinstvenog Silkyja Silka! Naravno da je on najbolji u razredu, kao i sportska zvijezda, a budući da mu je tek sedamnaest, ponuda dr. Fenstermana značila mu je jednako kao da je baš svima postao iznimno važan. Širi kontekst još nije shvaćao.
U East Orangeu, gdje su gotovo svi stanovnici bili bijelci, bilo siromašni Talijani – nastanjeni u Orangeu na rubu grada ili u četvrti First Ward u Newarku – bilo bogati episkopalci – nastanjeni u velikim kućama u Upsali ili oko South Harrisona – živjelo je manje crnaca nego Židova, no ipak su Židovi i njihova djeca u to doba imali važniju ulogu u Colemanovu izvannastavnom životu. Ponajprije Doc Chizner, koji ga je gotovo posvojio godinu dana prije, kada se Coleman pridružio njegovim večernjim satovima boksa, a zatim i dr. Fensterman, koji je ponudio tri tisuće dolara da Coleman padne na drugo mjesto u znanstvenim postignućima i omogući Bertu vodeći položaj. Doc Chizner bio je zubar zaljubljen u boks. Kada god bi mogao, posjećivao je borbe – od dvorana Laurel Garden i Meadowbrook Bowl u Jerseyju, do njujorškog Gardena i St. Nicka. Ljudi su često govorili: “Misliš da se razumiješ u boks, a onda sjedneš pokraj Doca. Sjedni pokraj Doca Chiznera i shvatit ćeš da ne gledate isti meč.” Doc je sudio amaterske borbe diljem okruga Essex, uljučujući Zlatne rukavice u Newarku, a na njegove su satove boksa židovski roditelji diljem Orangea, iz Maplewooda, iz Irvingtona – pa čak i iz dijela Weequahica s jugozapadne strane Newarka – slali sinove da se nauče samoobrani. Coleman je na satovima Doca Chiznera završio ne zato što nije znao kako se obraniti, nego zato što mu je otac saznao da se od drugog razreda srednje škole, nakon atletike, posve sam – katkada čak i tri puta u tjednu – iskrada i posjećuje Klub za dječake u Newarku, između Ulice High i Ulice Morton u newarškom getu, gdje potajice trenira boks. Kada je počeo, imao je četrnaest godina i pedeset i pet kilograma, a ondje bi vježbao po dva sata, opuštao se, izmijenio tri runde, udarao tešku vreću, udarao krušku, preskakivao uže, radio vježbe, a zatim krenuo kući da napiše zadaću. Nekoliko je puta dobio priliku boksati s Cooperom Fulhamom, prošlogodišnjim državnim prvakom iz Bostona. Colemanova je majka u bolnici radila smjenu i pol, katkada i dvije odjednom, otac mu je konobario u vlaku, vraćajući se kući samo da prespava, a stariji brat Walt najprije je bio na koledžu, zatim u vojsci, pa se Coleman kretao kako god je želio, zaklevši Ernestine na šutnju i pazeći da mu se ocjene ne pokvare. U učionici, noću u krevetu, u autobusu na putu u Newark i natrag – dva autobusa u jednom smjeru – trudio se oko gradiva i više nego obično, samo da nitko ne dozna za događanja u Ulici Morton.
Tko je želio amaterski boksati išao je u Klub za dječake u Newarku, dok se onaj tko je bio dovoljno dobar, a star između trinaest i osamnaest godina borio protiv Kluba za dječake iz Patersona, Jersey Cityja, Butlera, iz Ironbounda PAL-a, i tako redom. Kroz Klub za dječake prošla je gomila djece, iz Rahwayja, Lindena, Elizabetha, neki čak i iz udaljenog Morristowna. Bio je ondje i gluhonijemi dječak zvan Bleso, koji je stizao iz Bellevillea, no pretežno su bili iz Newarka, pretežno crnci, iako su klubom upravljala dva bijelca. Prvi je radio kao policajac u West Side Parku, imenom Mac Machrone. Imao je pištolj, a Colemanu je rekao da će ga upucati sazna li da ne trči redovito. Mac je vjerovao u brzinu, pa je zato vjerovao u Colemana. Brzinu, korake i protuudarce. Kada je naučio Colemana kako da se postavi, kreće i plasira udarce, kada je shvatio koliko taj dječak brzo uči, koliko je pametan i kako su mu brzi refleksi, počeo ga je učiti suptilnijim stvarima. Kako pomicati glavu. Kako zadavati udarce. Kako zaustaviti udarce. Kako parirati. Dok ga je učio lijevi direkt, Mac je ponavljao: “Kao da tjeraš muhu s nosa. Samo je otresi.” Naučio je Colemana kako da pobijedi u borbi koristeći se samo lijevim direktom. Opali lijevi, prizemlji udarac, pariraj. Kada ti stiže lijevi, izmakni mu se, napadni desnim protuudarcem. Ili neka klizne unutra, pa ga sredi zamahom. Ili se samo sagni pa ga udari desnom u srce, a lijevom u trbuh. Budući da je bio lagan, Coleman bi katkada brzo znao obuhvatiti lijevi direkt objema rukama, privući protivnika pa ga udariti u trbuh, a zatim se uspraviti i zamahnuti u glavu. “Sruši udarac. Protuudarac. Ti si protuudarač, Silky. To si ti, to si ti bez greške.” Potom su otišli u Paterson. Na njegov prvi amaterski turnir. Drugi je dječak napao lijevim direktom, a Coleman se nagnuo unazad, no stopala mu se nisu niti pomaknula, tako da se mogao vratiti i napasti dečka desnicom. Tako ga je dočekivao tijekom cijele borbe. Dječak je nastavio po svome, a i Coleman je nastavio po svome i tako pobijedio u sve tri runde. U Klubu za dječake to su prozvali stilom Silkyja Silka. Kada je on udarao, udarao je tako da nitko nije mogao reći da samo stoji i ne radi ništa. Uglavnom je čekao da protivnik udari, a zatim bi uzvratio dvama ili trima udarcima, nakon čega bi opet čekao. Coleman je protivnike više pogađao time što je čekao da ovaj povede njega nego vlastitom inicijativom. Kao rezultat toga, samo u okruzima Essex i Hudson, na amaterskim turnirima u tvornici oružja, kod Pitijskih vitezova, na ekshibicijama za branitelje u braniteljskoj bolnici, do svoje šesnaeste godine Coleman je pobijedio trojicu nositelja Zlatnih rukavica. Smatrao je da bi do tada već mogao pobijeđivati u muha, bantam i perolakoj kategoriji... samo što nema izglede da se bori za Zlatne rukavice a da ne dospije u novine i razotkrije se pred obitelji. Koja je svejedno saznala. Nije znao kako. Nije bilo ni važno. Saznali su jer im je netko rekao. Vrlo jednostavno.
Sjedili su za nedjeljnim ručkom nakon mise kada ga je otac upitao: “Colemane, kako je prošlo?”
“Kako je prošlo što?”
“Sinoć. Kod Pitijskih vitezova. Kako je prošlo?”

“Što su to Pitijski vitezovi?” upitao je Coleman.
“Sine, misliš li ti da sam s kruške pao? Pitijski vitezovi su mjesto gdje se sinoć održao turnir. O koliko borbi se radilo?”
“Petnaest.”
“I kako si prošao?”
“Pobijedio sam.”
“U koliko si borbi do sada pobijedio? Na turnirima. Na ekshibicijama. U koliko otkako si počeo?”
“U jedanaest.”
“A koliko si izgubio?”
“Za sada nijednu.”
“A koliko si dobio za sat?”
“Kakav sat?”
“Sat koji si osvojio u braniteljskoj bolnici Lyons. Sat koji si dobio od branitelja za pobjedu. Sat koji si založio u Ulici Mulberry. Dolje u Newarku, Colemane – sat koji si založio u Newarku prošli tjedan.”
Taj je sve znao.
“Što misliš koliko sam dobio? – usudio se Coleman odgovoriti ocu, iako ne podižući pogled dok je govorio, piljeći namjesto toga u vez na finom nedjeljnom stolnjaku.
“Dobio si dva dolara, Colemane. Kada kaniš prijeći u profesionalce?”
“Ne boksam za novac”, odgovorio je, i dalje spuštena pogleda. “Nije mi do novca. Radim to iz užitka. Nije to sport kojim se baviš ako u njemu ne uživaš.”
“Znaš, Colemane, da sam ti ja otac, znaš li što bih ti rekao?”
“Ti mi jesi otac”, odvratio je Coleman.
“Zaista?” rekao je otac.
“Pa, naravno...”
“Pa – nisam ni najmanje siguran. Pomislio sam da ti je otac možda Mac Machrone iz Kluba za dječake u Newarku.”
“Zaboga, tata. Mac je moj trener.”
“Razumijem. Tko ti je onda otac, ako smijem pitati?”
“Znaš. Ti. Ti, tata.”
“Je li? Zbilja?”
“Ne!” povikao je Coleman. “Ne, nisi!” I upravo ovdje, na samom početku nedjeljnog ručka, izjurio je iz kuće i počeo trčati. U sljedećih gotovo sat vremena trčao je Avenijom Central do granice Orangea, a zatim kroz Orange sve do granice West Orangea, pa preko Avenije Watchung do groblja Rosedale. Tada je skrenuo južno Avenijom Washington prema Mainu, trčeći i vježbajući udarce, sprintajući, pa samo trčeći, pa samo sprintajući, pa boksajući u prazno sve do postaje Brick Church, pa naposljetku sprintajući čitavim potezom do kuće, gdje je njegova obitelj jela desert i gdje se vratio na svoje mjesto za stolom, mnogo smireniji nego maloprije kada je planuo, i čekao da otac nastavi tamo gdje je stao. Otac koji nikada ne gubi razum. Otac koji zna čovjeka dotući i drugačije. Riječima. Govorom. Onime što je nazivao “jezikom Chaucera, Shakespearea i Dickensa”. Engleskim jezikom koji se nikome ne može uskratiti, koji je gospodin Silk tako raskošno oblikovao, uvijek uz obimnu puninu, bistrinu i razmetljivost, kao da i u najobičnijim razgovorima kazuje govor Marka Antonija nad mrtvim Cezarom. Svako od njegovo troje djece dobilo je srednje ime prema nekoj od omiljenih drama gospodina Silka koje su, prema njegovu sudu, vrhunac engleske književnosti i najpoučnije promišljanje izdaje ikada napisano: najstariji sin Silkovih zove se Walter Anthony, a drugi sin Coleman Brutus. Ernestine Calpurnia, njihova mlađa sestra, dobila je ime po odanoj Cezarovoj supruzi.
Život gospodina Silka kao samostalnog djelatnika zatvaranjem je banaka doživio tužan kraj. Prilično mu je dugo trebalo da preboli gubitak optičarske radnje u Orangeu, ako ga je uopće i prebolio. Jadan tata, govorila bi mama, uvijek je želio raditi za sebe. Pohađao je koledž na jugu, u Georgiji, odakle je i rodom – dok je majka bila iz New Jerseyja – a bavio se poljoprivredom i stočarstvom. Toga se ostavio, pa je na sjeveru, u Trentonu, upisao školu za optičare. Zatim je za vrijeme Prvoga svjetskog rata pozvan u vojsku, a poslije je upoznao majku, preselio s njom u East Orange, otvorio radnju i kupio kuću. Nakon toga slijedio je pad burze, a on je završio kao konobar u vagon-restoranu. No ako već nije mogao u vagon-restoranu, barem se kod kuće mogao izražavati u punoj kićenosti, preciznosti i izravnosti i šibati ljude riječima. Veliku je pozornost pridavao pravilnom izražavanju svoje djece. Dok su odrastali, nikada ne bi govorili: “Vidi vau-vau.” Ne bi govorili ni: “Vidi peseka.” Govorili bi: “Vidi dobermana. Vidi bigla. Vidi terijera.” Naučili su da se stvari dijele u skupine. Savladali su moć preciznog imenovanja. Cijelo ih je vrijeme poučavao engleski. Čak je i djeci koja su zalazila u kuću, prijateljima svoje djece, gospodin Silk ispravljao engleski.
Dok je radio kao optičar, nosio bijelu liječničku kutu preko tamnog ministarskog odijela i manje-više imao radno vrijeme, sjedio bi za stolom nakon deserta i čitao novine. Svi bi ih čitali. Svako od djece, čak i djevojčica, čak i Ernestine, došla bi na red za Newark Evening News, ali ne za stripove. Njegovu majku, Colemanovu baku, učila je čitati njezina gospodarica, a nakon ukidanja ropstva upisala je nekadašnju Opću i strukovnu državnu školu za crnce u Georgiji. Njegov otac, Colemanov djed s očeve strane, bio je metodistički svećenik. U obitelji Silkovih čitali su se svi stari klasici. U obitelji Silkovih djeca nisu posjećivala boksačke mečeve, nego muzej Metropolitan u New Yorku da vide grbove. Vodilo ih se u zvjezdarnicu Hayden da uče o Sunčevom sustavu. Redovito su pohodila Prirodoslovni muzej. Gospodin Silk ih je na Dan nezavisnosti 1937., usprkos trošku, odveo na Broadway, u kazalište Music Box, da vide Georgea M. Cohana u I’d Rather Be Right. Coleman se još sjeća što je otac sljedećega dana na telefon rekao svojemu bratu, stricu Bobbyju.

“Kada se nakon poklona Georgea M. Cohana zavjesa spustila, znaš li što je učinio? Izišao je i sljedećih sat vremena pjevao sve svoje pjesme. Ama baš sve. Postoji li bolji način da se djeci pokaže teatar?”
“Da sam ti ja otac”, nastavio je Colemanov otac dok je dječak dostojanstveno sjedio pred praznim tanjurom, “znaš li što bih ti sada rekao?”
“Što?” upitao je Coleman, govoreći tiho, no ne zato što bi bio zadihan od brzog trčanja, nego zato što ga je razdirala činjenica da je vlastitom ocu, koji više nije optičar nego konobar u vlaku i koji će ostati konobar u vlaku sve do smrti, rekao da mu nije otac.
“Rekao bih: ‘Sinoć si pobijedio? Dobro. Sada možeš u mirovinu neporažen. Smatraj se umirovljenim.’ To bih rekao, Colemane.”
Kada je Coleman razgovarao s njim poslije, nakon što je cijelo poslijepodne pisao zadaću i nakon što je majka stigla s njim porazgovarati i urazumiti ga, bilo je mnogo lakše. Uspjeli su svi zajedno manje-više miroljubivo sjesti u dnevni boravak i poslušati Colemanove pripovijetke o vrlinama boksa i o tome kako su dragocjenije čak i od pobjede na atletskoj stazi, uzevši u obzir sva sredstva na koja se treba osloniti kako bi se istaknuo.
Sada je majka postavljala pitanja, a odgovarati njoj nije bilo teško. U svakom snu o boljitku koji je Gladys Silk ikada sanjala, njezin se mlađi sin pojavljivao poput umotana dara, a što se više proljepšavao, što je postajao pametniji, to je teže razlikovala dijete od snova. Koliko je osjetljiva i blaga znala biti s bolničkim pacijentima, toliko je prema drugim sestrama, pa čak i prema liječnicima, prema liječnicima bijelcima, mogla biti zahtjevna i stroga, namećući i sebi i njima jednako nepopustljiva pravila ponašanja. Takva je znala biti i prema Ernestine. Ali nikada prema Colemanu. On je dobivao isto što i njezini pacijenti: savjesnu dobrotu i njegu. Coleman je dobivao otprilike sve što je htio. Otac kao svjetlost vodilja, majka kao oživotvorena ljubav. Dobra stara sprega.
“Ne razumijem kako tebe može razljutiti netko koga ne poznaješ. Pogotovo tebe”, kazala je, “s tom veselom naravi.”
“Ne razljutim se. Samo se usredotočim. To je sport. Zagriješ se prije borbe. Udaraš u prazno. Pripremiš se za sve što bi te moglo snaći.”
“Ako nikada nisi vidio protivnika?” upitao je otac, suzdržavajući se od sarkazma najbolje što je mogao.
“Želim samo reći”, nastavio je Coleman, “da se ne moraš razljutiti.”
“Ali”, upitala je majka, “što ako se drugi dječak razljuti?”
“To nije važno. Mozak pobjeđuje, ne ljutnja. Neka se i razljuti. Koga briga? Ti moraš razmišljati. To je poput šaha. Poput mačke i miša. Možeš navoditi protivnika. Sinoć sam se borio s tim jednim dečkom, imao je osamnaest ili devetnaest godina i bio je nekako spor. Udario me lijevim direktom odozgo po glavi, no kada je to ponovio, bio sam spreman i – bum. Napao sam ga desnim protuudarcem da nije niti znao odakle je sad to stiglo. Srušio sam ga na tlo. Obično ne obaram protivnike, ali ovoga jesam. A to mi je uspjelo jer sam ga naveo da pomisli da me može opet iznenaditi tim udarcem.”
“Colemane”, zaustila je majka, “ne sviđa mi se ovo što čujem.” Ustao je da joj pokaže. “Gledaj. To je bio polagani udarac. Vidiš? Vidio sam da mu je lijevi spor i da me ne može pratiti. Mama, to me nije ozlijedilo. Samo sam mislio da ću mu se izmaknuti ako to ponovi i opaliti ga desnicom. Kada je opet zamahnuo, predvidio sam to jer je zamahnuo tako polagano da sam ga mogao zaustaviti i protunapasti. Mama, srušio sam ga ne zato što sam bio ljut, nego zato što bolje boksam.”
“Ali ti dečki iz Newarka s kojima se boriš – potpuno su drugačiji od tvojih prijatelja”, a zatim je s nježnošću spomenula imena dvojice najuzornijih, najpametnijih crnih dječaka iz njegova naraštaja u Srednjoj školi East Orange, njegovih zbiljskih prijatelja s kojima ruča i druži se u školi. “Viđam te newarške dečke po ulici. To su žestoki momci”, rekla je. “Atletika je toliko civiliziranija od boksa, toliko primjerenija tebi, Colemane. Dušo, ti tako predivno trčiš.”
“Nije hitno koliko su žestoki ili koliko misle da su žestoki”, odvratio je. “Na ulici je bitno. Ali ne u ringu. Na ulici bi me taj tip vjerojatno prebio kao vola. Ali u ringu? S pravilima? S rukavicama? Ne, ne – nije mu nijedan udarac prošao.”
“Ali što se dogodi kada te ipak udari? To te mora ozlijediti. Udarac. Mora. A to je tako opasno. U glavu, u mozak.”
“Pomičeš se s udarcem, mama. Ondje te uče da okrećeš glavu. Ovako, vidiš? To ublažava udar. Jednom, jedan jedini put, i to samo zato što sam bio glup, samo zbog vlastite glupe pogreške i zbog toga što nisam navikao boriti se s ljevakom, bio sam malo ošamućen. A i to je samo kao kad udariš glavom o zid, malo ti se vrti ili si nestabilan, no tijelo ti se odjednom oporavi. Moraš se samo ili pridržati za protivnika ili odmaknuti da bi ti se glava razbistrila. Ponekad dobiješ udarac u nos, ili ti oči na tren zasuze, ali to je sve. Ako znaš što radiš, uopće nije opasno.”
Ova posljednja izjava njegovu je ocu prelila čašu. “Viđao sam kako ljude pogađaju udarci koje ni najmanje nisu očekivali. A kada se to dogodi”, rekao je gospodin Silk, “ne zasuze im oči – kada se to dogodi, onda se onesvijeste. Čak je i Joe Louis, ako se sjećaš, pao u nesvijest – zar ne? Varam li se? A ako se Joea Louisa može onesvijestiti, Colemane, može se i tebe.”
“Da, tata, ali kada se borio protiv Louisa u tom prvom meču, Schmeling je uočio slabost. A slabost je bila ta da kada je Louis zamahnuo lijevi direkt, umjesto da se vrati...” dječak je opet skočio na noge, pokazujući roditeljima što je mislio. “Umjesto da se vrati, spustio je lijevu ruku – vidite? – a Schmeling je nastavio napadati – vidite? – i tako ga je onesvijestio. Sve je u razmišljanju. Doista. Stvarno jest, tata. Kunem se.”
“Da nisi to govorio! Da nisi govorio: ‘Kunem ti se.”’
“Neću, neću. Ali vidiš, ako se ne vrati, ako ne zauzme položaj, ako radije stane ovdje, onda će ga protivnik napasti desnicom i na kraju dohvatiti. To se dogodilo taj prvi put. Dogodilo se upravo to.”
No, gospodin Silk nagledao se i previše borbi. U vojsci je nazočio vojničkim borbama koje su se noću priređivale za jedinice, borbama gdje boksači nisu bili samo onesviješteni poput Joea Louisa, nego i tako ozbiljno rasječeni da su nezaustavljivo krvarili. U svojoj je bazi viđao crnce koji su se kao glavnim borilačkim oružjem koristili glavom, tako da su na njoj trebali nositi rukavicu, grube ulične borce, glupane koji su sveudilj udarali glavom sve dok lice protivnika više nije sličilo licu. Ne, Coleman će se povući neporažen, a ako želi boksati iz užitka, iz sporta, neće to činiti u Klubu za dječake u Newarku, koji je, prema gospodinu Silku, namijenjen djeci iz geta, nepismenim razbijačima koje čeka ili blato ili zatvor, nego ovdje u East Orangeu, pod pokroviteljstvom Doca Chiznera, koji je radio kao zubar za Ujedinjene električare u vrijeme dok je gospodin Silk kao optičar opskrbljivao članove sindikata naočalama prije nego što je ostao bez radnje. Doc Chizner i dalje je radio kao zubar, no u kasnijim je satima poučavao sinove židovskih liječnika, pravnika i poslovnih ljudi osnovnoj boksačkoj vještini, a na njegovim satovima, posve sigurno, nitko nije bio ozlijeđen ili trajno osakaćen. Colemanov je otac na Židove, čak i odvažno besprizorne Židove poput doktora Fenstermana, gledao kao na Indijance izviđače, pronicave ljude koji uvode stranca u nepoznato, otvaraju društvene mogućnosti, pokazuju inteligentnoj crnačkoj obitelji kako stvari mogu izgledati.
Tako je Coleman dospio k Docu Chizneru i postao onaj mali crni kojeg su upoznali svi bogati Židovi – i vjerojatno jedini kojega će ikada upoznati. Coleman je ubrzo postao Docov pomoćnik. Male Židove nije poučavao baš najsuptilnijim potezima učinkovitog korištenja energije i kretnji kojima je Mac Machrone poučio svojeg najboljeg učenika, nego osnovama, jer više od toga ionako nisu mogli: “Kada kažem jedan, to je direkt. Kada kažem jedan-jedan, to su dva direkta. Kada kažem jedan-dva, lijevi direkt, desni kroše. Jedan-dva-tri, lijevi direkt, desni kroše, lijevi kratki.” Kada bi se drugi učenici razišli kućama – uz povremeno pokoji krvav nos čiji bi se vlasnik spakirao zauvijek – Doc Chizner bi vježbao samo s Colemanom, ponekih večeri mu osnažujući izdržljivost uglavnom bliskom borbom, gdje se trza, vuče i udara, a poslije i sparirao u borbama. Doc je tjerao Colemana da trči i udara u prazno u sate kada je mljekarov konj s isporukom tek dovlačio kola u susjedstvo. Već u pet ujutro Coleman bi trenirao u sivoj majici s kapuljačom, po hladnoći, po snijegu, nije bilo važno, trenirao bi po tri i pol sata prije prvog školskog zvona. Posve sam, kada nitko nije trčao, davno prije nego što je itko znao za trčanje, on je trčao brzih pet kilometara i čitavim putem vježbao udarce, zastajući samo da ne preplaši onu veliku, smeđu, tromu staru beštiju kada bi se zlokobno pokriven redovničkom kapuljačom našao sučelice mljekaru i pojurio naprijed. Mrzio je dosadu tog trčanja – ali nije propustio ni jedno jedino jutro.
Otprilike četiri mjeseca prije nego što ih je posjetio dr. Fensterman i iznio ponudu Colemanovim roditeljima, Coleman se jedne subote našao u automobilu Doca Chiznera u smjeru West Pointa, gdje je Doc trebao suditi borbu između Vojske i Sveučilišta u Pittsburghu. Doc je poznavao sveučilišnog trenera i htio je da ovaj vidi Colemana u borbi. Bio je uvjeren da bi mu trener, s takvim ocjenama, mogao pribaviti četverogodišnju stipendiju za Pitt, veću nego što bi ikada dobio za atletiku, a morao bi samo boksati za ekipu Sveučilišta.
Nije, naime, Doc putem rekao Colemanu da kaže treneru Pitta da je bijelac. Samo mu je rekao da ne spominje da je crnac.
“Ako se ništa ne natukne”, rekao je Doc, “ti to nemoj spominjati. Ti nisi ni jedno ni drugo. Ti si Silky Silk. To je dovoljno. Takav je dogovor.” Docov omiljen izraz: takav je dogovor. Još jedna stvar koju Colemanu otac ne bi dopustio da upotrebljava kod kuće.
“Neće saznati?” upitao je Coleman.

“Kako? Kako bi saznao? Kako bi, zaboga, mogao saznati? Evo najboljeg dečka iz Srednje škole East Orange, a došao je s Docom Chiznerom. Znaš li što će pomisliti, ako išta i pomisli?”
“Što?”
“Izgledaš kako izgledaš i došao si sa mnom. On će pomisliti da si jedan od Docovih dečkiju. Pomislit će da si Židov.”
Coleman nikada nije smatrao Doca posebno duhovitim – ni sjenom Macu Machroneu i njegovim pričama o policajcu iz Newarka – ali na ovo se glasno nasmijao i podsjetio ga: “Ja idem na Howard. Ne mogu ići na Pitt. Moram ići na Howard.” Otkako Coleman pamti, njegov je otac čvrsto naumio poslati njega, najpametnije od svoje djece, na povijesno važan crnački koledž zajedno s povlaštenom djecom crnačke profesionalne elite.
“Colemane, boksaj da te čovjek vidi. To je sve. To je cijela stvar. Da vidimo što će se dogoditi.”
Osim edukativnih posjeta New Yorku s obitelji, Coleman nikada nije napuštao Jersey, tako da se najprije nauživao šetnje po West Pointu pretvarajući se da je ondje zato što će studirati na West Pointu, a zatim je boksao za trenera Pitta protiv momka sličnog onome protiv kojega je boksao kod Pitijskih vitezova – sporog, tako sporog da je Coleman u samo nekoliko sekundi uvidio da nema šanse da bi ga ovaj mogao pobijediti, čak i da mu je dvadeset godina i da boksa za koledž. Isuse Bože, mislio je Coleman krajem prve runde, kad bih se barem protiv ovog tipa borio do kraja života, bio bih bolji od Raya Robinsona. Nije prevagnulo samo to što je Coleman imao tri-četiri kilograma više nego kada je amaterski boksao kod Pitijskih vitezova. Nešto što nije znao čak niti imenovati nagonilo ga je bude opasniji nego što se ikada usudio, da toga dana postigne nešto više od puke pobjede. Možda zato što trener Pitta nije znao da je crnac? Možda pak zato što je njegov zbiljski identitet bio samo njegova tajna. Obožavao je tajne. Tajnu onoga što mu se zbivalo u glavi, a o čemu nitko nije ništa znao, tajnu razmišljanja o bilo čemu, a da nitko ne dozna. Svi bi ostali dečki uvijek blebetali o sebi. No u tome ne leži ni snaga ni užitak. Snagu i užitak valja naći u suprotnom, u protuispovjednom kao u protuudarcu, a to je znao premda mu nitko nije rekao, kao i bez razmišljanja. Zato je i volio udarati u prazno i u tešku vreću: zbog tajnovitosti. Zato je volio i trčati, no ovo je puno bolje. Neki dečki po teškoj vreći samo lupaju, no ne i Coleman. Coleman razmišlja, jednako kako razmišlja u školi ili na utrci: sve isključi, ništa ne puštaj unutra, udubi se u radnju, u temu, u natjecanje, u ispit – što god treba svladati, postani to. Mogao je to u biologiji, mogao je to u trčanju, mogao je to u boksu. A ne samo da ništa izvanjsko nije bilo važno, nego i ništa unutarnje. Ako bi na utakmici među publikom bilo ljudi koji bi vikali na njega, mogao se ne obazirati, a ako bi se borio protiv svojeg najboljeg prijatelja, ni na to se ne bi osvrtao. Nakon borbe imali su vremena napretek da se opet sprijetelje. Pošlo mu je za rukom da potisne osjećaje, i strah, i nesigurnost, pa čak i prijateljstvo – pošlo mu je za rukom da gaji osjećaje, ali da se od njih udalji. Kada bi, primjerice, udarao u prazno, samo se opuštao. Zamišljao je i protivnika, vodio u glavi tajnu borbu protiv njega. A u ringu, gdje je protivnik bio živ – smrdljiv, šmrkav, mokar – i zadavao prave udarce, i dalje nije imao pojma o čemu ovaj razmišlja. Nije bilo učiteljice koja traži odgovor na pitanje. Sve odgovore smišljene u ringu držiš za sebe, a kada odlučiš odati tajnu, odaš je na sve moguće načine, ali nikako riječima.
Tako čak ni u čarobnom, legendarnom West Pointu, gdje mu se toga dana činilo da svaki kvadratni centimetar zastave koja vijori na stijegu vojne akademije u sebi nosi više Amerike od svih zastava koje je ikada vidio, gdje su skamenjena lica kadeta u njegovim očima predstavljala najsnažniji junački značaj, čak ni ovdje, u središtu domoljublja, u srži nesalomljive okosnice njegove zemlje, gdje je mašta jednog šesnaestogodišnjaka savršeno odgovarala i službenoj mašti, gdje ga je sve što je vidio poticalo na ljubavni zanos ne samo prema sebi, nego i prema svemu oko sebe, kao da čitava priroda predstavlja oživotvorenje njegova vlastitog života – sunce, nebo, planine, rijeka, drveće, sve je samo Coleman Brutus “Silky” Silk na milijuntu potenciju – čak ni ovdje nitko nije znao njegovu tajnu, pa se upustio u prvu rundu i, za razliku od neporaženog protunapadača Maca Machronea, počeo udarati ovog protivnika svime što je imao na raspolaganju. Kada su i on i protivnik bili istoga kalibra, morao bi se koristiti mozgom, no ako bi Coleman rano uvidio da je protivnik jednostavan, mogao se boriti agresivnije, pa bi stoga počeo udarati do mile volje. Upravo se to dogodilo na West Pointu. Prije nego što se snašao, protivniku je potekla krv u oči i iz nosa, a udarao ga je na sve strane. A onda se dogodilo nešto dotad neviđeno. Zamahnuo je kratkim udarcem za koji se činilo da će na tri četvrtine ući u protivnikovo tijelo. Udario je tako duboko da se zaprepastio, premda ni približno kao tip s Pitta. Coleman je težio 65 kilograma, što doista nije bila težina mladog boksača koji onesvješćuje ljude. Ustvari nije niti postavio stopala tako da bi zadao taj jedan izvrstan udarac, nije to bio njegov stil; no svejedno je taj udarac u tijelo bio toliko dubok da se protivnik, već dvadesetogodišnji fakultetski boksač, samo nagnuo naprijed, a Coleman je na trenutak pomislio da će i povratiti, tako da ga je prije nego što je povratio i prije nego što se srušio zviznuo desnicom još jedanput. Dok je bijelac padao, Coleman je vidio samo nekoga koga želi prebiti na mrtvo ime – no trener Pitta, sudac, odjednom je uzviknuo: “Nemoj, Silky!” i dok je Coleman posljednji put zamahivao desnicom, trener ga je zgrabio i prekinuo borbu.
“A taj mali”, pripovijedao je Chizner na putu kući, “taj mali je vraški dobar borac, također. No kad su ga odvukli u kut, morali su mu reći da je borba završena. Mali je već opet bio u kutu, a još uvijek nije imao pojma što ga je snašlo.”
Prožet pobjedom, čarolijom, ushitom tog posljednjeg udarca i slatkom provalom gnjeva koja je izbila na površinu i obuzela ga jednako kao i njegovu žrtvu, Coleman je rekao – gotovo kao da govori u snu, a ne naglas u automobilu dok se prisjećao borbe – Očito sam bio prebrz za njega, Doc.
“Jasno, brz. Dakako, brz. Znam da si brz. Ali i jak. Ovo je bio tvoj najbolji kratki udarac do sada. Mali moj, bio si ti prejak za njega.”
Doista? Istinski jak?
Ipak je otišao na Howard. Da nije, otac bi ga ubio – samo riječima, samo engleskim jezikom. Gospodin Silk je sve pomno isplanirao: Coleman ide na Howard, gdje će postati liječnik, upoznati svjetloputu mladu crnkinju iz dobre crnačke obitelji, oženiti se i skrasiti, a zatim imati djecu koja će također ići na Howard. Na stopostotno crnačkom Howardu Colemana će njegove izvanredne intelektualne i fizičke prednosti izbaciti u sam vrh crnačkog društva i učiniti vječnim uzorom. A opet, nije prošlo ni tjedan dana od početka studija kada se jedne subote nadobudno s cimerom, sinom nekog pravnika iz New Brunswicka, uputio u posjet Washingtonovu spomeniku i putem stao u Woolworthu da kupi hot dog, kada su ga nazvali crnčugom. Prvi put u životu. Nisu mu htjeli niti dati hot dog. Nakon što mu je uskraćen hot dog u Woolworthu u središtu Washingtona, nakon što je na izlasku nazvan crnčugom, teško se mogao otresti osjećaja onako jednostavno kao u ringu. U Srednjoj školi East Orange najbolji maturant, a na podijeljenom Jugu još jedna crnčuga. Na podijeljenom Jugu nije bilo podvojenog identiteta, čak ni za njega i njegova cimera. Takve se tančine nisu dopuštale, a učinak je bio razoran. Crnčuga – to je on.
Dakako, ni u East Orangeu nije bio pošteđen samo neznatno manje zlonamjernih oblika isključenosti koji su društveno razdvajali njegovu obitelj i crnačku zajednicu od ostatka East Orangea – svega što je proisteklo iz onoga što je njegov otac nazivao “negrofobijom” ove zemlje. I sam je znao da mu je otac, radeći za Pennsylvanijske željeznice u vagon-restoranu, morao trpjeti uvrede i, sa sindikatom ili bez njega, predrasude uprave, mnogo sramotnije od svega što je Coleman poznavao kao dečko iz East Orangea, ne samo krajnje svjetloput, nego i vrckast, poletan, dosjetljiv dječak, ujedno i sportska zvijezda i odlikaš. Promatrao je oca kako se posljednjim naporima suzdržava od pucanja po šavovima, dolazeći kući s posla nakon što se ondje nešto dogodilo, na što je, ako nije želio dobiti otkaz, mogao samo ponizno reagirati s: “Da, gospodine.” Da se s crncima svjetlije puti bolje postupa, nije uvijek točno. “Svaki put kada imate posla s bijelcem”, govorio bi obitelji, “bez obzira na to koliko je dobronamjeran, osjeća se pretpostavka intelektualne inferiornosti. Na ovaj ili onaj način, ako ne već izravno riječima, onda izrazom lica, tonom, nestrpljivošću, pa čak i suprotnim – popustljivošću, izvanrednim iskazom ljudskosti – uvijek će vam se obraćati kao da ste zaostali, a ako niste, bit će zaprepašten.” “Tata, što se dogodilo?” upitao bi Coleman. No, koliko zbog ponosa, toliko zbog gađenja, otac bi rijetko opisivao. Pedagoški smisao bio je dovoljan. “Ono što se dogodilo”, objasnila bi majka, “tvojemu je ocu ispod časti i da ponovi.”
Na Srednjoj školi East Orange bilo je nastavnika kod kojih je Coleman osjećao nejednaku prihvaćenost, nejednaku podršku u usporedbi s onom kakvu su velikodušno razbacivali na pametne male bijelce, no nikada do točke gdje bi ta nejednakost onemogućavala njegove ciljeve. Bez obzira na to o kakvoj se uvredi ili prepreci radi, shvaćao ju je kao nisku preponu. Kada bi hinio nepokolebljivost, odmahivao bi rukom na stvari preko kojih Walter, recimo, nije mogao ili htio prijeći. Walt je igrao nogomet na sveučilištu, imao dobre ocjene, a bojom kože kao crnac nije bio u nimalo lošijem položaju od Colemana, no svejedno je u vezi sa svime bio ponešto gnjevniji. Kada, primjerice, nije bio pozvan na rođendan jednoga suigrača kojega je budalasto smatrao prijateljem, Coleman, s kojim je dijelio sobu, slušao bi o tome mjesecima. Kada Walt nije dobio peticu iz trigonometrije, zaputio se ravno k nastavniku, bijelcu, i kazao mu u lice: “Zabunili ste se.” Kada je nastavnik pregledao imenik i ponovno pogledao rezultate Waltova ispita, obratio se Waltu i, premda svjestan svoje pogreške, usudio se reći: “Nisam vjerovao da imaš tako dobre ocjene”, te samo nakon ovakve primjedbe ispravio četvorku u peticu. Colemanu na pamet ne bi palo da od nastavnika zatraži promjenu ocjene, no on to nikada nije morao. Možda zato što nije imao Waltovu osobinu nepokolebljiva prkosa, možda zato što je imao sreće, a možda i zato što je bio pametniji i akademski uspješniji, Coleman nije morao ulagati jednak trud kao Walt, on bi odmah dobio peticu. A kada u sedmom razredu on nije bio pozvan na rođendansku zabavu jednog prijatelja bijelca (i to nekoga tko je stanovao u istoj ulici, u stambenoj zgradi na uglu, sinčića bijelog upravitelja zgrade koji je s Colemanom išao od kuće do škole i natrag još od vrtića), Coleman to nije doživio kao bjelačko odbacivanje – nakon početne mistifikacije, shvatio je to kao odbacivanje glupih roditelja Dickyja Watkina. Kada je držao satove kod Doca Chiznera, znao je da ima djece kojoj je odbojan, koja ne žele da ih dodiruje, koja ne žele dolaziti u dodir s njegovim znojem. Katkada bi poneko dijete i odustalo – opet, vjerojatno zbog roditelja koji nisu htjeli da im dijete boksu, ili bilo čemu, poučava mladi crnac – no ipak, za razliku od Walta, koji je budno bilježio svaku pogrdu, Coleman bi ih napokon uspio, barem naoko, zaboraviti ili odbaciti. U jednom je trenutku jedan od bijelih trkača ozbiljno stradao u prometnoj nesreći, a dečki iz ekipe pojurili su njegovoj obitelji ponuditi krv za transfuziju. Jedan od njih bio je i Coleman, no njegovu krv obitelj nije prihvatila. Zahvalili su mu se i kazali da su prikupili dovoljno, no on je znao pravi razlog. Ne, ne može se reći da nije znao što se zbiva. Bio je prepametan da ne bi znao. Na atletskoj se stazi natjecao s dovoljno bijelaca iz Newarka, Talijana iz Barringera, Poljaka iz East Sidea, Iraca iz Centrala, Židova iz Weequahica. Vidio je i čuo – i načuo. Coleman je znao što se zbiva. No znao je i što se ne zbiva, barem u njegovu najužem krugu. Zaštita roditelja, zaštita njegova starijeg, gotovo 190 centimetara visokog brata, njegovo vlastito unutarnje samopouzdanje, njegova inteligentna draž, njegova trkaća smjelost (“najbrži dečko u Orangeu”), pa čak i njegova boja, koja ga je preobrazila u nešto u što ljudi nisu uspijevali do kraja proniknuti – sve to združilo se kako bi u Colemanu ušutkalo uvrede koje je Walter smatrao nedopustivima. Bila je tu i razlika u ličnosti: Walt je Walt, odlučni Walt, a Coleman to odlučno nije. Vjerojatno ne postoji bolje objašnjenje za njihove različite reakcije.
Ali riječ “crnčuga” upućena njemu? To ga je razbjesnilo. Pa ipak, budući da se nije htio upuštati u ozbiljne nevolje, preostalo mu je jedino išetati iz trgovine. Ovo nije amaterski boksački turnir kod Pitijskih vitezova. Ovo je Woolworth u Washingtonu. Šake su mu beskorisne, rad nogu mu je beskoristan, kao i bijes. Pusti Waltera. Kako je otac mogao to podnositi? Kako je mogao u ovom ili onom obliku podnositi ovakva sranja u tom vagon-restoranu dan za danom?! Unatoč svoj prerano sazreloj inteligenciji, Coleman nikada nije uvidio koliko je zaštićeno živio, nikada nije izmjerio očevu snagu ili shvatio kakva je golema sila taj čovjek bio – silan ne samo zato što mu je otac. Tek je sada napokon spoznao sve što je njegov otac bio osuđen prihvatiti. Spoznao je i očevu bespomoćnost, dok je prije bio dovoljno naivan mladac da iz gospodskog, strogog, ponekad nesnošljiva vladanja samoga gospodina Silka zaključi kako tu ne postoji ništa ranjivo. No zahvaljujući tome što se netko sa zakašnjenjem sjetio Colemana u lice nazvati crnčugom naposljetku je spoznao neizmjeran zid prema velikoj američkoj prijetnji oživotvorenoj u obliku njegova oca.
No, to mu nije nimalo olakšalo život na Howardu.

Posebice kada je počeo misliti da su naznake crnčuge u njemu vidjeli i klinci iz studentskog doma, opremljeni novom odjećom i džepova punih novaca, mladež koja ljeti nije ostajala na sparnim ulicama rodnoga grada, nego je odlazila u “kamp” – i to ne izviđački kamp u predgrađu Jerseyja, nego na otmjena mjesta gdje se jaše, igra tenis i glumi u dramama. Koji je vrag uopće “kotiljon”? Gdje je Highland Beach? O čemu ta djeca razgovaraju? Bio je među najsvjetloputijim brucošima, svjetliji i od svojeg cimera boje čaja, ali za njih kao da je bio najcrnji, najzaostaliji fizički radnik. Mrzio je Howard od prvoga dana, u roku od tjedan dana zamrzio je i Washington, a početkom listopada, kada je njegov otac odapeo poslužujući večeru u vagon-restoranu Pennsylvanijskih željeznica, na izlasku s postaje u 30. ulici u Philadelphiji u smjeru Wilmingtona, Coleman je otišao kući na pogreb i priopćio majci da više ne želi ondje studirati. Molila ga je da mu pruži još jednu mogućnost, uvjeravala ga da sigurno postoji još mladića skromnog podrijetla poput njega, momaka na stipendiji s kojima se može družiti i sprijateljiti, no nijedna majčina riječ, koliko god istinita bila, nije ga mogla razuvjeriti. Samo dvoje ljudi moglo je Colemana razuvjeriti nakon što je već donio odluku – otac i Walt – a čak bi ga i oni morali gotovo slomiti da im to uspije. No Walt je bio s vojskom u Italiji, a otac, kojega je Coleman umirivao izvršavanjem naredbi, više nikada neće svečano diktirati ništa.
Naravno da je plakao na pogrebu; znao je koliko je veličanstveno bilo ono što mu je bez upozorenja oduzeto. Kada je svećenik, osim isječaka iz Biblije, počeo čitati ulomke iz Julija Cezara iz očeve najdraže zbirke Shakespeareovih komada – goleme meko ukoričene knjižurine koja je Colemana dok je bio dječak uvijek podsjećala na koker španijela – sin je osjetio očevu uznositost kao nikada prije: veličanstvenost i uspona i pada, veličanstvenost koju je tek kao brucoš nepunih mjesec dana odsutan iz sićušnih okvira svojega doma u East Orangeu Coleman počeo polagano uviđati u cijelosti.
Kukavice umru mnogo puta prije svoje smrti;
junak nikada ne okusi smrti osim jedanput.
Od svih čudesa što sam ih dosad čuo,
meni se najčudnije čini što se ljudi plaše,
s obzirom na to da će smrt, nuždan svršetak,
doći kada dođe2.
Riječ “odvažan” prešla preko svećenikovih usta nepovratno je odnijela Colemanov muževni pokušaj trezvene, stoičke samokontrole i ogoljela djetinju čežnju za njemu najbliskijim čovjekom kojega više nikada neće vidjeti, za mamutskim, prikriveno zdvojnim ocem koji se izražavao s takvom lakoćom i takvom tečnošću, koji je samo svojom moći govora nehotice naučio Colemana da poželi biti izvrstan. Coleman je plakao prožet najiskonskijim i najsveobuhvatnijim osjećajima, bespomoćno svedenima na sve što nije mogao podnijeti. Kada se u adolescentskoj dobi prijateljima žalio na oca, opisivao ga je s mnogo više prijezira nego što je osjećao ili uopće mogao osjećati – pretvarajući se da je neosoban način prosuđivanja vlastitog oca samo još jedna metoda smišljena za hinjenje i iznalaženje nepokolebljivosti. Činjenica da više nema oca da ga zaokruži ili odredi bila je kao da su sve zidne i ručne ure gdje god bi pogledao stale te da nema načina da dozna koliko je sati. Do samoga dana kada je stigao u Washington i upisao se na Howard, sviđalo mu se to ili ne, Colemanovu je životnu priču pisao otac; sada će je morati osmišljavati sam, a budućnost je bila zastrašna. No odjednom je prestala biti. Tri su strašna, jeziva dana prošla, pa užasan tjedan, pa dva užasna tjedna sve dok, iz vedra neba, sam život nije postao vedar.
“Što se može izbjeći / ako tomu svrhu određuju silni bozi?3” Stihovi također iz Julija Cezara koje mu je znao kazivati otac, no tek ih se sada, kada je otac ležao mrtav, Coleman napokon potrudio čuti – i bez ostatka veličati. Ovo su mu namijenila silna božanstva! Silkyjeva sloboda. Sirovo ja. Punina istančanosti postojanja Silkyja Silka.
Na Howardu je otkrio da nije bio crnčuga samo u Washingtonu – kao da zaprepaštenje nije bilo dovoljno silovito, uvidio je da je i na Howardu crnac. Howardski crnac. Preko noći je sirovo ja postalo dijelom nas, opterećeno čitavim opsegom drske krutosti nas, a on nije htio imati veze s tim, kao ni sa sljedećim tiranskim nama koji bi se pojavili. Napokon se odseliš od kuće, iz grada Ura nas, da bi pronašao još jedne nas? Još jedno takvo mjesto, zamjenu za što? Odrastajući u East Orangeu, naravno da je bio crnac, dio njihove male zajednice od oko pet tisuća crnaca, no boksajući, trčeći, učeći, baveći se svime time usredotočeno i uspješno, lutajući posve sam okrugom Orangeom i rubnim područjima Newarka, s Docom Chiznerom ili bez njega, bio je i bez razmišljanja i sve drugo. Bio je Coleman, najveći od najvećih prvaka u kategoriji ja.
Zatim je otišao u Washington i već je prvi mjesec proglašen crnčugom i ničim više, a zatim crncem i ničim više. Ne. Ne. Znao je kakva ga sudbina čeka i znao je da neće to dopustiti. Nagonski ju je prihvatio i spontano odbacio. Nije mogao dopustiti velikim njima da mu nametnu svoje licemjerje kao što nije mogao dopustiti ni malim njima da postanu mi i nametnu mu svoju etiku. On odbija strahovladu nas i priče o nama i sve što mu mi želi natovariti na glavu. On odbija strahovladu nas koji umire da ga proždre, nasilnog, sveobuhvatnog, povijesnog, neizbježnog, moralnog mi sa svojim podmuklim E pluribus unum. Ni oni iz Woolwortha, ni mi s Howarda. Namjesto toga – sirovo ja u punini svoje gipkosti. Samootkrivenje – to je udarac u trbuh. Jedinstvenost. Vatrena borba za jedinstvenost. Jedinstvena životinja. Tečan odnos prema svemu. Ne okamenjen, nego tečan. Svijest o sebi, ali skrivena. Što ima toliku moć?
“Čuvaj se martovskih ida.” Pizdarija – ne čuvaj se ničega. Slobodan. Sada kada zidina više nema – stariji je brat na drugom kontinentu, a otac mrtav – imao je snagu i slobodu da bude što god želi, slobodu da teži najvišem cilju, a u samoj srži samopouzdanje da bude svoj poseban ja. Slobodan do mjere koja je njegovu ocu bila nezamisliva. Toliko slobodan koliko je on bio neslobodan. Oslobođen ne samo oca, nego i svega što je otac ikada morao podnositi. Naredaba. Poniženja. Prepreka. Muka, boli, pretvaranja i sramote – svih dubinskih patnji neuspjeha i poraza. Namjesto toga, slobodan na velikoj pozornici. Slobodan da napreduje i osvoji vrh. Slobodan da uprizori bezgraničnu, samoodređujuću dramu zamjenica mi, oni i ja.
Rat je još trajao, a osim ako se ne završi preko noći, ionako će ga mobilizirati. Ako se Walt u Italiji borio protiv Hitlera, zašto ne bi mogao i on? Bilo je to u listopadu 1944., a još ga je čekalo mjesec dana do osamnaestog rođendana. No mogao je i lagati o svojim godinama – pomaknuti datum rođenja za mjesec dana unazad, s 12. studenog na 12. listopada, to nije bio nikakav problem. Pomažući majci da prebrodi tugu – i šok zbog napuštanja koledža – nije mu odmah palo na pamet da, ako poželi, može lagati i o rasi. Može svoju put predstaviti kako god poželi, obojiti sebe kako ga volja. Ne, to mu nije sinulo sve dok nije već sjedio u saveznoj zgradi u Newarku i gledao pred sobom rasprostrte obrasce za prijavu u mornaricu, sve dok ih prije ispunjavanja nije počeo pozorno čitati, proučavati ih jednako pomno kao da uči za srednjoškolski ispit – kao da je sve što čini, bilo veliko ili malo, u tim trenucima usredotočenosti bilo najvažnija stvar na svijetu. Čak ni tada to nije sinulo njemu. Najprije je sinulo njegovu srcu, ustreptalom poput srca čovjeka na rubu prvog zločina.
Iz vojske je Coleman istupio 1946. godine Ernestine je već pohađala studij razredne nastave na Državnom učiteljskom koledžu Montclair, a Walt je studij na Montclairu privodio kraju. Oboje su još živjeli kod kuće s obudovjelom majkom. No, donijevši čvrstu odluku da želi živjeti sam, Coleman se našao s druge strane rijeke, u New Yorku, kao student na tamošnjem sveučilištu. Još više od upisa na NYU želio je živjeti u Greenwich Villageu, više od učenja za diplomu želio je biti pjesnik ili dramatičar, no kako bi se mogao posvetiti tome a da se ne mora uzdržavati radom, dovinuo se jedino iskorištavanju prava na vojničku stipendiju. Nevolja je bila u tome što je, čim je počeo studirati, počeo i skupljati petice, zanimati se za gradivo, a dvije godine poslije već je bio na tragu članstva u bratstvu Phi Beta Kappa i diplome iz klasične filologije summa cum laude. Britak um, čudesno pamćenje i sposobnost praćenja nastave pomogli su mu da ostvari izvanredne rezultate kao i uvijek, zbog čega je njegova najveća čežnja nakon dolaska u New York zamijenjena uspjehom u onome gdje su svi mislili da mu je mjesto, u čemu su ga poticali i zbog čije su mu se izvrsnosti divili. Neprestano su ga na račun akademske uspješnosti odabirali u razne skupine, što se počelo nazirati kao obrazac. Dakako, mogao je on sve to prihvatiti čak i s užitkom, naslađivati se u svojoj nekonvencionalnoj konvencionalnosti, ali nije u tome bila bit. U srednjoj je školi bio majstor latinskoga i grčkoga, a stipendiju za Howard dobio je onda kada je poželio boksati za Zlatne rukavice. Sada je jednaki majstor na fakultetu, no poezija koju je pokazao profesorima nije pobudila nimalo oduševljenja. Isprva je nastavio trčati i boksati iz zabave, sve dok mu jednoga dana u teretani nisu ponuđene četiri runde u dvorani St. Nick, uz trideset i pet dolara da nastupi umjesto odustalog borca. Prihvatio je uglavnom da nadoknadi sve što je propustio na Zlatnim rukavicama i na vlastito oduševljenje potajice postao profesionalac.
Bili su tu, dakle, studij, pjesništvo, profesionalni boks, a bile su tu i djevojke, djevojke koje su znale hodati i nositi haljine, koje su se znale kretati u haljinama, djevojke koje su potpuno odgovarale svemu što je zamišljao kada se iz prihvatnog centra u San Franciscu otisnuo u New York – djevojke koje su ulice Greenwich Villagea i ispresijecane puteljke Trga Washington znale iskoristiti u svoje svrhe. Mnogih toplih proljetnih poslijepodneva ništa u slavodobitnoj poslijeratnoj Americi, a kamoli u antičkom svijetu, nije Colemana zanimalo više od djevojačkih nogu koje su mu prolazile pred očima. Nije bio jedini povratnik iz rata opsjednut istim fetišem. Tih dana u Greenwich Villageu za bivše vojnike s njujorškog sveučilišta nije bilo sveprisutnije izvannastavne zabave od ocjenjivanja ženskih nogu koje su prolazile pokraj kafića i kavana, gdje su se sastajali kako bi čitali novine ili igrali šah. Iz tko zna kakvog sociološki neobjašnjiva razloga bila je to slavna američka epoha afrodizijačkih nogu. Barem jedanput ili dvaput na dan Coleman je slijedio jedan par nogu ulicu za ulicom kako mu njihove kretnje, oblik i trenutak odmora dok svjetlo na semaforu prelazi iz crvenog u zeleno ne bi pobjegli iz vida. A kada bi – slijedivši je dovoljno dugo da razvije i verbalnu ravnotežu i luđačku pomamu – procijenio da je došao pravi trenutak i ubrzao korak da je sustigne, kada bi progovorio i dovoljno joj se umilio da mu dopusti da nastave ukorak, upita je kako se zove, nasmije i iznudi pristanak na spoj, znala to ona ili ne, zapravo je predlagao spoj s njezinim nogama.
I djevojkama su se sviđale Colemanove noge.

Steena Palsson, odbjegla osamnaestogodišnjakinja iz Minnesote, čak je napisala pjesmu o Colemanu u kojoj spominje njegove noge. Napisala ju je rukom na listu papira iz bilježnice s crtama, potpisala se sa “S”, dvaput presavinula i gurnula u poštanski sandučić u popločenom hodniku iznad njegove podrumske sobe. Prošla su dva tjedna otkako su se upoznali u podzemnoj, a ovo se zbilo u ponedjeljak nakon 24-satne maratonske nedjelje. Coleman je odjurio na jutarnje predavanje, dok se Steena još uređivala u kupaonici. Nekoliko minuta poslije i sama je krenula na posao, no prije toga mu je ostavila pjesmu koju mu se, unatoč dan prije tako predano iskazanoj stamenosti, od stida ipak nije usudila osobno uručiti. Budući da je Colemana dnevni raspored odveo s nastave u knjižnicu, pa na kasno večernje vježbanje u ringu oronule teretane u Kineskoj četvrti, pjesmu koja je virila iz poštanskog pretinca pronašao je tek kada se vratio u Ulicu Sullivan u jedanaest i trideset navečer.
On ima tijelo.
Njegovo je tijelo prekrasno–
stražnji mišići nogu i stražnji mišići vrata.
Bistar je i drzak.
Četiri je godine stariji,
no katkada mi se čini da je mlađi.
Drag je, miran i romantičan,
iako tvrdi da nije romantičan.
Opasno me ponio ovaj muškarac.
Što smijem reći
o onome što vidim u njemu?
Pitam se što radi
nakon što me cijelu proguta.
Čitajući Steenin rukopis u brzini pod mutnim hodničkim svjetlom, isprva je riječ “čini” zamijenio za “crni” – katkada mi se crni... Crni stol Do toga je trenutka i sam bio iznenađen lakoćom. Ono što je trebalo biti teško i nekako sramotno ili razorno, bilo je ne samo jednostavno nego i bez posljedica, posve besplatno. No sada je s njega curio znoj. Nastavio je čitati, brže nego prije, no riječi se nikako nisu uklapale u iole smislen spoj. Crni ŠTO? Bili su goli zajedno cijeli dan i cijelu noć, uglavnom udaljeni samo nekoliko centimetara. Još od novorođenačke dobi nitko osim njega samoga nije imao toliko vremena da prouči kako je građen. Budući da na njezinu dugom blijedom tijelu nije bilo ničega što nije promotrio, budući da ništa nije skrivala, budući da si je baš sve mogao predočiti slikarskom sviješću i uzbuđenom, pomnom ljubavničkom stručnošću te budući da ga je čitavoga dana jednako vodio u nosnicama još prisutan njezin miris i pred očima prizor njezinih raširenih nogu, pretpostavilo bi se i da nema toga na njegovu tijelu što ona nije mikroskopski upila, ništa na toj širokoj površini obilježenoj njegovom samodopadnom razvojnom jedinstvenošću, ništa od njegove iznimne muške građe, kožu, pore, brkove, zube, ruke, nos, uši, usne, jezik, stopala, jaja, žile, kurac, pazuhe, guzicu, čupu pubičnih dlaka, kosu, tjelesne dlake, ništa od njegova smijeha, sna, daha, pokreta, ništa od grčevita trzaja dok je svršavao što bi propustila zamijetiti. I upamtiti. I analizirati.
Je li kriv sam čin, njegova potpuna bliskost, ne samo prisutnost u tijelu druge osobe, nego i čvrsta obavijenost njome? Je li razlog tjelesna golotinja? Kada se čovjek skine i s nekim legne u postelju, to doista postaje mjesto gdje sve ono skriveno, svaka posebnost, kakva god bila i koliko god zakrabuljena, izlazi na vidjelo. U tome je sadržana suština stidljivosti, toga se svatko boji. U vrtlogu te luđačke anarhije, koliki se dio nas otkriva? Sada znam tko si. Vidim jasno kroz tvoje crno.
Ali kako točno, što vidiš? O čemu se radi? Vidi li ona to, što god to bilo, zato što je plavokosa islandska Dankinja iz duge loze plavokosih Islanđana i Danaca, koju su odgajali Skandinavci, kod kuće, u školi, u crkvi, u društvu cijeloga života... no uto je Coleman prepoznao riječ u pjesmi kao drugačiju. Nije napisala “crni”. Napisala je “čini”. Zaboga, čini! To je samo čini!... katkada mi se čini da je mlađi.
Ali što onda znači ovo: “Što smijem reći / o onome što vidim u njemu?” Što li je vidjela u njemu toliko zakučasto? Da je napisala “reći od onoga” umjesto “reći o onome”, bi li tada značenje bilo jasnije? Ili nejasnije? Što je više čitao tu jednostavnu strofu, to je značenje postajalo nejasnije – a sa sve većom nejasnoćom značenja Coleman je bivao uvjereniji da je naslućivala problem kojim joj je obogatio život. Osim ako nije pod “onime što vidim u njemu” mislila samo na omiljeni kolokvijalni izraz skeptika kada pitaju nekoga tko se zaljubio, “Što to vidiš u njemu?”
A tek ovo “reći”? Koliko smije reći kome? Pod “reći”, misli li možda “razabrati” – “koliko mogu razabrati”, i tako dalje – ili misli otkriti, predočiti? A što je tek s “Opasno me ponio ovaj muškarac”? Znači li “opasno” “opasno za mene”? Kako god bilo, zašto je to opasno?
Svaki put kada je pokušao prodrijeti u smisao, on bi mu izmicao. Nakon dvije minute mahnitosti u hodniku, bio je siguran samo u jedno – svoj strah, što ga je zaprepastilo. Kao i uvijek, uhvativši ga nespremna, Colemana je vlastita podložnost jednako tako i posramila, prouzročivši poziv upomoć, zvono za uzbunu njegovoj samoopreznosti da preuzme kormilo.
Iako je pametna, žustra i lijepa Steena imala samo osamnaest godina, a u New York je nedugo prije stigla iz Fergus Fallsa u Minnesoti, sada su ga ona i njezin gotovo besmislen, jednoznačan sjaj nekako plašili više od bilo kojeg protivnika u ringu. Jedino se još one noći u bordelu u Norfolku, kada se žena, gledajući ga s kreveta dok je svlačio odoru – sisata, mesnata, nepovjerljiva kurva, ne posve ružna, no nipošto ljepotica (možda i sama dvije tridesetpetine neke druge rase) – kiselo nasmiješila i upitala: “Ti si crni crnjo, je l’, dečko?” nakon čega su se ušetala dva snagatora i izbacila ga, osjećao ovako ogoljelo kao od Steenine pjesme.
Pitam se što radi
nakon što me cijelu proguta.
Čak ni to nije razumio. Za pisaćim stolom u svojoj sobi hrvao se sve do svitanja s paradoksalnim mnijenjem posljednje strofe, čeprkajući i odbacujući jednu složenu formulaciju za drugom sve dok se u zoru nije uvjerio da zbog Steene, opojne Steene, sve što je iskorijenio iz sebe nije iščezlo u dim.
Kakva zabluda. Njezina pjesma nije značila ništa. Nije to čak bila ni pjesma. Pod pritiskom vlastite zbunjenosti, djelići ideja i sirovi isječci misli kaotično su joj se stuštili kroz glavu dok se tuširala, pa je istrgnula stranicu iz jedne od bilježnica, naškrabala za stolom prvo što joj je palo na pamet, a zatim ugurala listić u poštanski pretinac prije nego što je odjurila na posao. Ti su stihovi bili – morali biti – plod samo nečega prekrasnog, novog i uzbudljivog. Poetesa? Teško, nasmijala se: samo skakačica kroz vatreni obruč.
Provodili su vrijeme u postelji u njegovoj sobi svaki vikend dulje od godinu dana, međusobno se hraneći poput zatočenika u samici koji sumanuto izjedaju oskudnu dnevnu porciju kruha i vode. Zaprepastila ga je – zaprepastila je i sebe – jedne subotnje večeri plesom u gaćicama u podnožju njegova trosjeda na razvlačenje. Svlačila se, a radio je svirao. Najprije Symphony Syd za zagrijavanje i ugođaj, a zatim su slijedili Count Basie i drugi džez-glazbenici u fantastičnoj živoj izvedbi Lady Be Good, pa još malo Gershwina, a zatim The Man I Love u izvedbi Artieja Shawa i Roya Eldridgea, kao začin svemu. Coleman je ležao na krevetu u poluuspravnom položaju i bavio se svojom omiljenom subotnjom večernjom zanimacijom nakon povratka iz najdražeg im podrumskog restorana na Četrnaestoj aveniji s večere koja je za cijenu od pet dolara uključivala Chianti, tjesteninu i savitke: gledanjem nje kako se svlači. Odjednom, bez ikakva poticaja – naoko potaknuta samo Eldridgeovom trubom – započela je ono što je Coleman volio nazivati najokretnijim plesom djevojke iz Fergus Fallsa nakon više od godinu dana u New Yorku. Tim plesom i pjevanjem i samoga bi Gershwina mogla probuditi iz mrtvih. Potaknuta crnim trubačem koji ju je izvodio kao sentimentalnu ljubavnu pjesmu, podastrijela je pred njegovim očima cjelokupnu moć svoje bjeline. Veliki bijeli predmet. Jednoga će dana doći... čovjek kojeg volim... i bit će visok i snažan... čovjek kojeg volim. Te stihove, toliko obične, mogao je sastaviti i najnaivniji prvašić, no kada je snimka završila, Steena je rukama zaklonila lice da skrije napola zbiljski, napola hinjeni stid. No, taj je pokret ni od čega nije zaštitio, a ponajmanje od njegova ushita. Taj ga je pokret samo odveo korak dalje. “Gdje li sam te pronašao, Voluptas?” upitao je. “Kako sam te pronašao? Tko si ti?”
Upravo je tijekom tog najopojnijeg razdoblja Coleman odustao od večernjeg vježbanja u teretani u Kineskoj četvrti i skratio ranojutarnje trčanje, a naposljetku je odustao i od bilo kakve ozbiljne nakane da prijeđe u profesionalce. Borio se i pobijedio u ukupno četiri profesionalna meča, od toga tri u četiri runde i posljednji u šest runda, a svi su se održali ponedjeljkom uvečer u staroj areni St. Nicholas. Nikada nije za te borbe rekao Steeni, ni ikome na sveučilištu, a posebice ne svojoj obitelji. Tih prvih nekoliko godina studiranja boks je bio još jedna tajna, iako je u borilištu nastupao pod imenom Silky Silk, a rezultati iz St. Nicka objavljivali su se sljedećeg dana sitnim slovima u okviriću na sportskoj stranici tabloida. Od prve sekunde prve runde prve borbe od četiri runde vrijedne trideset i pet dolara, u ring bi ulazio kao profesionalac s drugačijim stavom nego u amaterskim danima. Premda ni kao amater nije želio izgubiti, kao profesionalac se trudio dvostruko više, barem da sebi dokaže da, ako želi, može u tome ostati. Nijedna se borba nije oduljila, a u posljednjoj, onoj od šest runda – protiv Beaua Jacka – za koju je dobio stotinu dolara, protivnika je zaustavio u dvije minute i nekoliko sekundi i ne umorivši se. Prolazeći kroz publiku prije borbe od šest rundi, Coleman se morao mimoići s mjestom uza sam ring gdje je sjedio promotor Solly Tabak, koji mu je već prije pred nosom mahao ugovorom prema kojem bi mu Coleman u sljedećih deset godina ustupio trećinu zarade. Solly ga je potapšao i pastoznim mu šaptom poručio: “Ispipaj malo tog crnju u prvoj rundi, vidi što zna, Silky. I pobrini se da se ljudima isplati karta.” Coleman je kimnuo Tabaku i nasmiješio se, no penjući se u ring ipak pomislio, Jebi se ti. Ja idem po stotinu dolara i sada bih trebao dopustiti nekom tipu da me tuče kako bi se ljudima isplatila karta? Trebao bi me boliti kurac za nekog idiota u petnaestom redu? Težim sedamdeset kilograma i visok sam sto sedamdeset i tri centimetra, a on ima sedamdeset i četiri kilograma i sto sedamdeset i osam centimetara i ja bih trebao dopustiti da me udari u glavu četiri, pet ili deset puta više samo radi predstave? Jebeš predstavu.
Nakon borbe Solly je bio nezadovoljan zbog Colemanova ponašanja, ocjenjujući ga kao nezrelo. “Mogao si zaustaviti tog crnju u četvrtoj rundi umjesto u prvoj da ljudi imaju što gledati. Ali nisi. Lijepo sam te zamolio, a ti me nisi poslušao. Pa zašto, pametnjakoviću?”
“Neću ja nikakvog crnju trpit’.” To je rekao student klasične filologije na NYU, sin odlikaš pokojnog optičara, konobara u vagon-restoranu, lingvista amatera, gramatičara, puritanca i proučavatelja Shakespearea, Clarencea Silka. Toliko je bio tvrdoglav, toliko tajnovit – čega god da se latio, ovaj crni mladić iz East Orangea toliko je bio ozbiljan.
Prestao se boriti zbog Steene. Koliko god da je pogriješio u vezi sa zlokobnim značenjem skrivenim u njezinoj pjesmi, ostao je živjeti u uvjerenju da će se tajanstvene sile neiscrpnosti njihova ljubavničkog žara – koje su ih preobrazile u tako neobuzdane priležnike da ih je Steena, u novačkom procvatu samozačudne samoporuge, srednjozapadnjački opisala kao “dva umobolnika” – jednoga dana urotiti i pred očima mu porušiti vlastitu sliku o sebi. Kako će se to dogoditi, nije znao, a nije znao ni kako da to preduhitri. No boks mu sigurno neće biti od pomoći. Čim bi doznala za Silkyja Silka, nužno bi postavila mnogo pitanja koja bi je naposljetku dovela do istine. Znala je da ima majku u East Orangeu, medicinsku sestru i veliku vjernicu, da ima starijeg brata koji predaje sedmim i osmim razredima u Asbury Parku te sestru pred diplomom iz razredne nastave na Montclairu, kao i to da jedanput na mjesec nedjeljom izbiva iz postelje u Ulici Sullivan jer ga očekuju u East Orangeu na ručku. Znala je da mu je otac bio optičar – samo to, optičar – pa čak i da je rodom iz Georgije. Coleman se veoma pažljivo pobrinuo da ne posumnja u istinitost bilo čega što je čula od njega, a kada je za sva vremena odustao od boksa, više ni o tome nije morao lagati. Steeni nije lagao ni o čemu. Samo je slijedio upute Doca Chiznera izgovorene onoga dana kada su se vozili na West Point (koje su mu već prošle u mornarici): ako nitko ništa ne pita, ti ništa ne spominji.
Odluka da je pozove u East Orange na nedjeljni ručak, poput svih dosadašnjih odluka – čak i one da u St. Nicku potiho odjebe Sollyja Tabaka i sredi protivnika u prvoj rundi – temeljila se isključivo na njegovu sudu. Otkako su se upoznali, prošle su gotovo dvije godine. Steeni je bilo dvadeset, a njemu dvadeset četiri. Više se nije mogao zamisliti ni da šeće Osmom ulicom, a kamoli da kroči kroz život bez nje. Njezino spontano, konvencionalno svakodnevno vladanje u sprezi sa žestokom razularenosti u dane vikenda – a sve obavijeno tjelesnim usijanjem, američkim djevojačkim sjajem žarulje čije moći graniče s vuduom – postiglo je začudnu nadmoć nad tako nepokolebljivo samostalnom voljom poput Colemanove: ne samo da ga je odvratila od boksa i ratobornog sinovskog prkosa Silkyja Silka, neporaženog profesionalca u velter kategoriji, nego ga je i oslobodila od želje za bilo kim drugim.
A ipak joj nije mogao reći da je crnac. Već je čuo samoga sebe kako izgovara riječi koje zvuče mnogo gore nego što jest – zbog kojih on zvuči gori nego što jest. Ako joj pusti na volju da zamišlja njegovu obitelj, predočit će si neke posve drugačije ljude. Budući da nije poznavala nijednog crnca, zamislit će crnce kakve je znala iz filmova, s radija ili iz viceva. Do sada se uvjerio da nije imala predrasuda, a samo da upozna Ernestine, Walta i majku, odmah bi shvatila koliko su normalni i koliko imaju zajedničkoga s napornom pristojnošću kakvu je i sama drage volje ostavila u Fergus Fallsu. “Nemoj me krivo shvatiti – lijep je to grad”, požurila mu je priopćiti, “doista prekrasan. Fergus Falls je neobičan, s istočne je strane jezero Otter Tail, a nedaleko od naše kuće je rijeka Otter Tail. Rekla bih i da je nešto malo profinjeniji od druga dva obližnja gradića te veličine, no samo je malo južnije i istočnije od Fargo-Moorheada, fakultetskoga grada u tom dijelu zemlje.” Njezin je otac bio vlasnik željezarije i malog skladišta drvene građe. “Kakva je nesalomljiva, snažna, čudesna osoba taj moj otac. Golem. Poput komada mesa. U jednoj večeri može popiti čitav kontejner bilo kakvog alkohola. Nikada nisam mogla vjerovati. Još ne mogu. Samo pije. Kada gadno zareže mišić potkoljenice u borbi s nekim komadom alata, i ne obazire se, niti opere ranu. Islanđani su takvi. Buldožeri. Zanimljiva je ličnost. U razgovoru moj otac ovlada cijelom prostorijom. A nije jedini. Moji djed i baka Palsson također. Njegov otac je takav. Njegova majka je takva.” “Islanđani. Nisam niti znao da ih nazivate Islanđanima. Nisam niti znao da postoje ovdje. Ne znam baš ništa o Islanđanima. Kada su”, upitao je Coleman, “došli u Minnesotu?” Slegnula je ramenima i nasmijala se. “Dobro pitanje. Rekla bih, odmah nakon dinosaura. Tako izgleda.” “I od njega bježiš?” “Valjda. Teško je biti dijete takve borbenosti. Ona te potopi.” “I majku? I nju potopi?” “To je danska strana obitelji. To su Rasmussenovi. Ne, ona je nepotopiva. Moja je majka prepraktična da bi je netko potopio. Značajka njezine obitelji – i ne bih rekla samo njezine, mislim da su Danci takvi, a tu nisu mnogo drugačiji ni od Norvežana – jest da ih zanimaju stvari. Predmeti. Stolnjaci. Posuđe. Vaze. U stanju su beskrajno razgovarati o tome koliko koji predmet stoji. Otac moje majke je takav, djed Rasmussen. Čitava njezina obitelj. Kod njih nema snova. Nema nestvarnosti. Sve se sastoji od predmeta i njihove cijene te koliko se za njih može dobiti. Ona ide po tuđim kućama, pregledava sve predmete i za polovicu zna gdje je kupljena, a zatim im govori da su ih mogli dobiti za manje. I odjeće. Svakog odjevnog predmeta. Ista stvar. Praktičnost. Svi su oni do srži sazdani od gole praktičnosti. Štedljivi. Iznimno štedljivi. Čisti. Iznimno čisti. Kada dođem kući iz škole, ona će primijetiti ako ispod nokta imam i trunčicu tinte od punjenja nalivpera. Ako u subotu navečer ima goste, ona postavlja stol u petak oko pet popodne. Sve je tu, svaka čaša, svaki komad srebrnine. A zatim sve to prekrije laganom tkaninom da se ne zapraši. Sve je savršeno organizirano. Osim toga, fantastično kuha, ako ne voliš začine, sol ili papar. Ili bilo kakav okus. Takvi su, dakle, moji roditelji. S njom ne mogu ni o čemu ozbiljno. Sve je površno. Ona sve organizira, a otac sve deorganizira, tako da sam ja navršila osamnaest, maturirala i došla ovamo. Da sam otišla na Moorhead ili državno sveučilište u Sjevernoj Dakoti, morala bih i dalje živjeti s roditeljima, pa sam rekla, kvragu i studij, i došla u New York. I evo me. Ja sam Steena.”
Tim je riječima objasnila tko je, odakle dolazi i zašto je otišla. Njegova priča neće biti tako jednostavna. Poslije, rekao je sam sebi. Poslije će objašnjavati i zamoliti je da shvati zašto nije mogao dopustiti da mu životne izglede nepravedno ograniči tako proizvoljno određenje kao što je rasa. Ako bi ga mirno saslušala, sigurno bi joj uspio rastumačiti zašto je odlučio uzeti budućnost u svoje ruke, a ne prepustiti je na milost i nemilost neprosvijećenom društvu – društvu u kojem više od osamdeset godina nakon ukidanja ropstva licemjeri, na njegovu žalost, imaju preveliku ulogu. Daleko od toga da je odluka da se predstavlja kao bijelac posve u redu, no objasnio bi joj da je najprirodnija za čovjeka njegovih stavova, naravi i boje kože. Od najranijeg djetinjstva želio je samo jedno – biti slobodan. Ni crn, čak ni bijel – jedino sam i slobodan. Svojim izborom nikoga nije kanio uvrijediti, a nije niti pokušavao oponašati nekoga koga bi smatrao boljim od sebe. Nije se radilo ni o svojevrsnom prosvjedu protiv svoje ili njezine rase. Bio je svjestan da se konvencionalnim ljudima, koji sve vide kao konfekcijsko i neumoljivo nepromjeljivo, njegov postupak neće činiti ispravnim. No usuditi se biti više od ispravnog nikada nije bio njegov cilj. Cilj je da njegova sudbina ne bude određena neupućenim, prijezirnim namjerama neprijateljskoga svijeta, nego vlastitom odlukom, u granicama ljudskih mogućnosti. Čemu prihvaćati život pod ikakvim drugim uvjetima?
To će joj reći. Hoće li je se sve ovo dojmiti kao besmislica, kao vrhunac sezone jedne preuzetne laži? Ako najprije ne upozna njegovu obitelj – suočivši se odmah s činjenicom da je on jednako crnac kao i oni, a da su oni toliko drugačiji od njezine predodžbe o crncima – ove ili bilo koje druge riječi učinit će joj se kao samo još jedna tajna. Sve dok ne sjedne za stol s Ernestine, Waltom i majkom, sve dok redom međusobno ne razmijene ohrabrujuće trice, svako će njegovo objašnjenje zvučati kao cifranje, glorificiranje, opravdavanje, kao potpuna budalaština, kao bahata, napuhana priča čija bi ga lažnost osramotila i u njezinim, i u vlastitim očima. Ne, nije mogao izreći ovakvu besmislicu. Bilo mu je to ispod časti. Ako je želio ovu djevojku zauvijek, tada mu je trebala odvažnost, a ne prodavanje magle u stilu Clarencea Silka.
U danima prije posjeta, iako nikoga drugoga nije pripremio, sam se spremao jednako usredotočeno kao nekoć za borbu, a kada su te nedjelje sišli s vlaka na kolodvoru Brick Church, čak se i oslonio na riječi koje bi uvijek napola obredno recitirao u sekundama prije zvona: “Zadatak, samo zadatak. Ukorak sa zadatkom. Nema ničeg drugog.” Na zvuk zvona istupio bi iz svojega kuta – ili u ovom slučaju na stube na trijemu ispred ulaznih vrata – i tek tada bi tome pridjenuo i narodski zov: “Na posao.”
Obitelj Silk u tu se jednokatnicu doselila 1925., godinu dana prije Colemanova rođenja. Kada su stigli, ostatak ulice nastanjivali su bijelci, a ovu im je kućicu prodao par koji ju je naumio prodati crncima kako bi napakostio susjedima s kojima je bio u svađi. No nitko iz okolnih kuća nije pobjegao zbog njihova doseljenja, a čak i da se Silkovi nikada nisu družili sa susjedima, u tom dijelu ulice koji je vodio do episkopalne župe i crkve svi su bili susretljivi. Susretljivi unatoč tome što se župnik, došavši nekoliko godina prije i ugledavši priličan broj Bajana i Barbadošana, pripadnika anglikanske crkve, od kojih su mnogi radili kao posluga bogatih bijelaca iz East Orangea, otočana koji su znali gdje im je mjesto i sjedili odostraga vjerujući da su prihvaćeni – naslonio na propovjedaonicu i prije početka nedjeljne propovijedi rekao: “Vidim da ovdje imamo neke crnce. Morat ćemo nešto poduzeti.” Nakon razgovora s njujorškim sjemeništem, pobrinuo se da se u kućama crnačkih obitelji organiziraju razne mise i satovi vjeronauka za crnce, neovisno o temeljnom crkvenom zakonu. Poslije je i nadstojnik zatvorio srednjoškolski bazen kako maleni bijelci ne bi morali plivati zajedno s malenim crncima. Velikim bazenom koristilo se za satove plivanja i plivačku ekipu, dugi niz godina kao dio nastave tjelesnog odgoja, no budući da su se neki od roditelja bijelaca, poslodavci nekih od roditelja crnaca – sluškinja, sobara, vozača, vrtlara i radnika – žalili, bazen je ispražnjen i prekriven.
U sklopu ove stambene mrlje od deset kvadratnih kilometara, gradića u Jerseyju s nepunih sedamdeset tisuća stanovnika, kao i diljem zemlje dok je Coleman odrastao, crkva je blagoslovila, a škola ozakonila krute staleške i rasne razlike. No, u skromnoj pokrajnjoj ulici s drvoredom, gdje je živjela obitelj Silk, ljudi nisu osjećali potrebu za tolikom odgovornošću prema Bogu i državi kao oni čije je zvanje bilo održavanje ljudske zajednice, bazena i ostalog neokaljanima prljavštinom. Susjedi su, tako, u osnovi bili ljubazni prema krajnje uglednoj, svjetloputoj obitelji Silk – crncima, dakako, no prema riječima jedne snošljive majke Colemanova prijatelja iz vrtića, “ljudima vrlo ugodne nijanse, poput punča” – do te mjere da bi čak posuđivali alat ili ljestve ili pomagali pri otkrivanju kvara kada automobil ne bi htio upaliti. U velikoj stambenoj zgradi na uglu živjeli su samo bijelci sve do nakon rata. No krajem 1945., kada su s onog kraja ulice okrenutog prema Orangeu počeli pristizati crnci – pretežito obitelji školovanih ljudi, učitelja, liječnika i zubara – svaki je dan pred zgradom stajao kamion za selidbe, a polovica bijelih stanara iščezla je u roku od nekoliko mjeseci. Stanje se ubrzo smirilo, a iako je vlasnik zgrade počeo iznajmljivati stanove crncima kako bi posao i dalje tekao, preostali su bijelci iz najbližeg susjedstva ostajali sve dok za odlazak nisu dobili ozbiljniji razlog od puke negrofobije.
Na posao. Pozvonio je, odgurnuo ulazna vrata i objavio: “Evo nas.”

Walt toga dana nije mogao doći iz Asbury Parka, no iz kuhinje su u hodnik kročile njegova majka i Ernestine. A u kuću njegova djevojka. Možda jest, a možda i nije bila ono što su očekivale. Colemanova majka nije ništa pitala. Budući da je donio jednostranu odluku da se u mornaricu upiše kao bijelac, rijetko ga se usudila išta pitati, u strahu od onoga što bi mogla čuti. Sada je bila sklona, izvan bolnice – gdje je napokon postala prva crnkinja na položaju glavne odjelne sestre u nekoj newarskoj bolnici, čak i bez pomoći dr. Fenstermana – dopustiti Waltu da potpuno preuzme brigu o njezinu životu i obitelji. Ne, nije pitala ništa o djevojci, a i Ernestine je zamolila da se ne raspituje. Coleman pak nikome nije ništa rekao i tako se ovdje našla Steena Palsson, svjetloputa i blijeda da bljeđa ne može biti, u pamučnoj haljini na kopčanje s cvjetnim uzorkom, s plavom torbicom usklađenom sa salonkama, malim bijelim rukavicama i tokicom, besprijekorna i uredna poput svih mladih djevojaka 1950-ih, američki izdanak Islanda i Danske, čija loza seže sve do kralja Knuta i dalje.
Uspio je sve napraviti po svome, a nitko nije niti trepnuo. Ljudska je vrsta nevjerojatno prilagodljiva. Nitko nije zamucnuo, nitko nije utihnuo, nitko nije počeo blebetati sto na sat. Otrcane fraze – da, neuglađenost – naravno. Gomiletina općenitosti, velikih istina i klišeja. Nije Steena uzalud odrasla na obalama rijeke Otter Tail: otrcanost joj je bila i više nego bliska. Da je Coleman ovim trima ženama prije upoznavanja zavezao oči i cijeloga im dana ne skidao povez, njihov razgovor ne bi bio prožet ništa dubljim značenjem nego sada kada su sa smiješkom jedna drugu gledale u lice. Ne bi utjelovio ni bilo kakvu drugu namjeru osim one standardne: drugim riječima, neću reći ništa što bi vas moglo uvrijediti ako vi ne kažete ništa što bi moglo uvrijediti mene. Doličnost pod svaku cijenu – o tome su se složile i obitelj Palsson i obitelj Silk.
Tema zbog koje su se sve tri uskomešale bila je, začudo, Steenina visina. Istina, imala je sto sedamdeset devet centimetara, gotovo šest centimetara više od Colemana i petnaest više i od sestre i od majke. No Colemanov je otac bio visok sto osamdeset i pet, a Walt još tri centimetara viši, pa visina sama po sebi njima i nije bila neka novost, čak i u slučaju Steene i Colemana, gdje je žena viša od muškarca. No ipak je tih Steeninih šest centimetara – udaljenost, recimo, od kose do obrva – prouzročila delikatan razgovor o tjelesnim anomalijama koji se opasno približio katastrofi petnaestak minuta prije nego što je Coleman namirisao nešto jetko, a žene su se sjurile u kuhinju da spase kolače od požara.
Poslije, tijekom večere pa sve dok se mladi par nije uputio natrag u New York, sve je bilo ležerno i ispravno, naoko sretna nedjelja iz snova svake dobre obitelji i, slijedom toga, snažno suprotstavljena životu koji se, kako je iskustvo naučilo i najmlađu od njih četvero, ni na pola minute ne može osloboditi sebi svojstvene nestabilnosti, a kamoli utjerati u predvidljivu bit.
Tek kada je vlak kojim su se Coleman i Steena vratili u New York pristao na kolodvor Pennsylvania, Steena je briznula u plač.
Prema njegovim spoznajama, do toga je trenutka čvrsto spavala glave naslonjene na njegovo rame još od Jerseyja – doslovno otkako su se ukrcali na kolodvoru Brick Church, shrvana umorom od poslijepodnevnih napora u kojima je tako briljirala.
“Steena – što je bilo?”
“Ja to ne mogu!” uzviknula je i bez riječi objašnjenja, dašćući, ridajući i stišćući torbicu na prsa – zaboravivši šešir u njegovu krilu, gdje ga je čuvao dok je spavala – izjurila iz vlaka kao da bježi od napadača. Nije ga nazvala, nije ga poželjela više vidjeti.
Četiri godine poslije, 1954., gotovo su se sudarili ispred kolodvora Grand Central. Zastali su da se rukuju i prozbore upravo onoliko riječi koliko je bilo potrebno za buđenje ishodišne znatiželje iz vremena kada su njemu bile dvadeset dvije, a njoj osamnaest, a zatim nastave svojim putem, shrvani uvjerenjem da se statističko čudo poput ovog slučajnog susreta više nikada neće ponoviti. Do tada se već oženio i čekao je dijete, a u grad je došao na jedan dan. Radio je kao predavač klasične filologije na Sveučilištu Adelphi, a ona u oglašivačkoj agenciji na dnu Avenije Lexington, još uvijek neudana, još uvijek lijepa, ali sada ženstvena, veoma elegantna Njujorčanka, vrlo razvidno netko s kim bi izlet u East Orange drugačije završio da se barem dogodio u nekom kasnijem životnom trenutku.
Kako bi završio – zaključak protiv kojega je stvarnost odlučno dignula ruku – jedino je što mu je bilo na pameti. Zaprepašten činjenicom koliko ju je malo prebolio, dok je ona njega preboljela potpuno, polagano se odmicao shvaćajući, što nikada prije nije shvatio, osim u klasičnoj grčkoj drami, kako se lako život okrene na jednu, a ne na drugu stranu te kako je usud slučajan... istodobno, koliko se slučajnim usud može doimati ako stvari nikada ne ispadnu drugačije nego što su ispale. Udaljavao se, naime, ne shvaćajući ništa, svjestan da ne može shvatiti ništa, no osokoljen obmanom da bi mogao metafizički shvatiti nešto od goleme važnosti o toj tvrdoglavoj odluci da postane svoj čovjek kada... kada bi se takve stvari uopće mogle shvatiti.
Dražesno pismo na dvije stranice koje je poslala idućeg tjedna, o koledžu, o tome kako mu je izvrsno išlo “poniranje” prvi put kada su bili zajedno u sobi u Ulici Sullivan – “poniranje gotovo poput ptica kada lete preko kopna i mora vrebajući nešto u pokretu, nešto nabujalo od života, a zatim poniru... da bi se toga domogle”, počelo je riječima: “Dragi Colemane, veoma mi je drago što sam te vidjela u New Yorku. Iako kratak, naš je susret u meni probudio jesenju tugu, možda zato što mi tih šest godina otkako smo se upoznali bolno potvrđuje koliko je vremena u mojemu životu ‘prošlo’. Izvrsno izgledaš i drago mi je da si sretan...” a završilo mlačnim, mlitavim finalom od sedam kratkih rečenica i sjetnim završetkom koji je nakon brojnih iščitavanja shvatio kao mjerilo boli zbog njezina gubitka, ali i kao prikriveno priznanje grizodušja koje mu je jetko natuknula jedva čujna isprika: “To je, dakle, to. Dosta. Ne bih te, zapravo, smjela zamarati. Obećajem da neću nikada više. Čuvaj se. Čuvaj se. Čuvaj se. Čuvaj se. S ljubavlju, Steena.”
Nikada nije bacio to pismo, a kada je naletio na njega među spisima i, u kovitlacu svih ostalih stvari zastao da ga pogleda – i ne sjetivši ga se punih pet ili šest godina – pomislio je isto što i onoga dana na ulici, kada je Steenu ovlaš poljubio u obraz i oprostio se od nje zauvijek: da se ona udala za njega – kao što je i želio – sve bi saznala – kao što je i želio – a sve što bi slijedilo s njegovom i njezinom obitelji, kao i s njihovom djecom, bilo bi drugačije nego što je bilo s Iris. Ono što se zbilo s majkom i Waltom možda se nikada ne bi zbilo. Da je Steena rekla da je sve u redu, proživio bi neki drugi život.
Ja to ne mogu. Bilo je mudrosti u tim riječima, užasno mnogo mudrosti za tako mladu djevojku, mudrosti kakva se rijetko susreće u dvadesetogodišnjakinja. No zato se i zaljubio u nju – jer je posjedovala nesalomljivu mudrost i zdrav razum s vlastitim mišljenjem. Da nije... da nije, to ne bi bila Steena, a on se njome ne bi htio oženiti.
U glavi je vrtio jedne te iste beskorisne misli – možda ne Sofoklu, ali beskorisne čovjeku neobdarenom nekim velikim talentom: kako je usud slučajan... ili kako se sve čini slučajnim kada je neizbježno.
Prema izvornom opisu svojega podrijetla Colemanu, Iris Gittleman odrastala je prožeta voljom, inteligencijom i pritajenim buntovništvom – potajice planirajući još od drugog razreda kako da pobjegne od ograničavajuće sredine – u kućanstvu u Passaicu koje je prštalo od mržnje prema svakom obliku društvene potlačenosti, a posebice ovlastima rabina i njihovu zadiranju u tuđe živote. Otac joj je govorio jidiš, a prema njezinu opisu, bio je takav zadrti krivovjerni anarhist da čak nije dao obrezati dva Irisina starija brata. Njezini roditelji nikada nisu pribavili dozvolu za brak niti se vjenčali građanski. Smatrali su se mužem i ženom, proglašavali se Amerikancima, čak se nazivali i Židovima, to dvoje neobrazovanih useljenika ateista koji su pljuvali po ulici kada bi prolazio rabin. No nazivali su se tako kako su se nazivali slobodno, ne tražeći dopuštenje ili odobrenje od onih koje je otac nazivao licemjernim neprijateljima svega prirodnoga i dobroga – odnosno, od službenih tijela, od nezakonitih vlastodržaca. Na raspucalom, prljavštinom ožbukanom zidu iznad aparata za sokove u obiteljskoj prodavaonici slatkiša u Aveniji Myrtle – pretrpanoj i toliko malenoj, kazala je: “da ne bi ni nas petero mogao unutra pokopati bok uz bok”, visjele su dvije uokvirene fotografije Sacca i Vanzettija, istrgnute iz novinske rotogravure. Svakog 22. kolovoza – na dan kada su 1927. u Massachusettsu ta dvojica anarhista smaknuta zbog ubojstva za koje su Iris i njezinu braću uvjeravali da ih nijedan od njih nije počinio – prodavaonica je bila zatvorena, a obitelj bi se povlačila na gornji kat, u sumoran stančić gdje je vladao umobolni nered još veći od onoga u dućanu, kako bi se posvetila danu posta. Takav je bio ritual Irisina oca, nalik na vođu kakvog kulta, u potpunosti njegovo djelo, šašavo osmišljeno po uzoru na židovski Dan pomirenja. Njezin otac nije imao nikakve zbiljske ideje o onome što je smatrao idejama – dubinski se tu radilo samo o očajničkom neznanju i ogorčenom beznađu neimaštine, nemoćnoj revolucionarnoj mržnji. Sve se izgovaralo sa stisnutom šakom, sve je bila tirada. Poznavao je prezimena Kropotkin i Bakunjin, no ništa od njihovih napisa. Iz anarhističkog jidiš tjednika Freie Arbeiter Stimme, koji je uvijek nosio po stanu, rijetko bi pročitao više od samo nekoliko redaka prije spavanja. Njezini roditelji, tumačila je Colemanu – na dramatičan, skandalozno dramatičan način u kafiću u Ulici Bleecker nekoliko minuta nakon što su se našli na Trgu Washington – njezini roditelji bili su priprosti ljudi u raljama neostvariva sna koji nisu znali obrazložiti ili racionalno zastupati, no zbog kojega su bili spremni revno žrtvovati prijatelje, rodbinu, posao, dobrosusjedske odnose, vlastito zdravlje, pa čak i zdravlje svoje djece. Znali su samo s čime nemaju ništa zajedničko, a što je Iris bivala starija, to joj se više činilo da ni sa čime nemaju dodirnih točaka. Društvo u ovakvom obliku – njegove silnice u stalnom pokretu, zamršena pozadinska mreža interesa najviših dosega, trajna bitka za prednost, trajna potlačenost, stranački sukobi i sporazumi, pronicavi žargon moralnosti, konvencija – taj dobronamjerni despot, nestabilna obmana stabilnosti – društvo kakvo jest, kakvo je uvijek bilo i kakvo mora biti, njima je bilo jednako strano kao Jenkiju dvor kralja Arthura. A ipak, ne zato što bi bili neraskidivo vezani za neko drugo vrijeme i mjesto, odakle ih se na silu izmjestilo u neki drugi svijet: više se radilo o ljudima koji su iz kolijevke zakoračili ravno u život odraslog čovjeka, bez ikakva međuobrazovanja o tome kako upravljati i ovladati ljudskom zloćom. Od dječje dobi Iris nije uspjela dokučiti odgajaju li je luđaci ili vizionari i je li strastveni prijezir koji je trebala dijeliti otkrivenje potresne istine ili krajnje smiješan i možda umobolan stav.
Cijelo je poslijepodne pripovijedala Colemanu folklorno bajkovite priče iz kojih se život iznad trgovine sa slatkišima u Passaicu, kao kćeri tako slikovito neprosvijećenih individualaca, Morrisa i Ethel Gittelman, činio kao turobna pustolovina, ali ne iz ruske književnosti, nego iz ruskog zabavnika, kao da su Gittelmanovi ustvari poremećeni susjedi iz nedjeljnog stripa po imenu Djeca Karamazovi. Bila je to snažna, očaravajuća izvedba djevojke od jedva devetnaest godina koja je prešla rijeku Hudson i pobjegla iz Jerseyja – a tko od njegovih znanaca iz Villagea nije od nečega bježao, ponetko čak i iz udaljenog Amarilla? – u želji da bude samo i jedino slobodna. Ta nova siromašna egzotika na pozornici Osme ulice bila je teatralno krupna, živahna tamnokosa djevojka, emocionalna dinamična sila i, suvremenim rječnikom, “sisata” studentica na Art Students League koja je za školarinu djelomično zarađivala poziranjem na satovima crtanja, osoba čiji je stil bio ništa ne skrivati, a ipak se više bojala da ne izazove pomutnju u javnosti od trbušne plesačice. Njezina kosa bila je nešto posebno, labirint, lelujavi vijenac spirala i obruča, kovrčava poput čvora i dovoljno gusta da se upotrijebi kao božični ukras. Svi nemiri djetinjstva kao da su protutnjili kroz valove njezine bujne zavojite kose. Njezine nepovratne kose. Moglo se njome laštiti lonce, a njezina bi esencija ostala ista kao da je pronađena u mračnim morskim dubinama, slične struni ili kakvom biću koje gradi grebene, poput gustog hibrida živog oniksa koralja i gustiša, obdarenog čak ljekovitim svojstvima.
Puna tri sata Coleman se divio njezinoj komediji, gnjevu, kosi i sklonosti stvaranju uzbuđenja, mahnitom neškolovanom adolescentskom intelektu i glumačkoj sposobnosti da se zagrije i povjeruje u svaku pretjeranost, zbog čega se Coleman – lukava samotvorevina kakve nema na svijetu, proizvod čija je autorska prava posjedovao samo on – osjećao poput nekoga tko o sebi nema nikakav stav.
No kada su te večeri otišli u Ulicu Sullivan, sve se promijenilo. Ispostavilo se da ona nema ni najblaže ideje o tome tko je. Čim bi se čovjek odmaknuo od kose, samo se topila. Čista suprotnost dvadesetpetogodišnjem Colemanu Silku, strijeli upravljenoj prema životu – također borcu za slobodu, no uskovitlanoj inačici, anarhističkoj inačici, nekome tko želi pronaći vlastiti put.
Ne bi je ni najmanje osupnulo kada bi saznala da je rođen i odrastao u crnačkoj obitelji te da se gotovo cijeloga života predstavljao kao crnac, niti bi se osjećala i najmanje opterećeno da mora čuvati tu tajnu, ako bi je tako zamolio. Tolerancija prema neobičnom nije spadala među mane Iris Gittelman – neobičnim je smatrala ono što je najviše odgovaralo normama ispravnosti. Biti dva čovjeka, a ne jedan? Biti dvije rase, a ne jedna? Hodati ulicom potajice, pod krinkom, ne biti ni jedno ni drugo nego nešto između? Biti vlasnik dvostruke, trostruke ili četverostruke ličnosti? Nju takve prividne deformacije nisu plašile. Irisina otvorenost u razmišljanju nije bila čak ni moralna značajka kakvom se diče liberali i libertarijanci; više je sličila maniji, poremećenoj suprotnosti licemjerju. Očekivanja bez kojih većina ne može, preuzimanje značenja, vjera u vlast, posvećenje dosljednosti i reda činili su joj se kao ništa drugo – činili su joj se besmislenima, potpuno šašavima. Zašto bi se stvari baš tako događale, a povijest baš tako tumačila ako je bitku svojstveno nešto po imenu normalnost?

No svejedno je Iris rekao da je Židov, a da je Silk inačica prezimena Silberzweig s Ellis Islanda, koju je njegovu ocu nametnuo dobrohotan carinski dužnosnik. Nosio je čak i biblijski pečat obrezanosti, što u to doba nije bilo često među njegovim prijateljima crncima u East Orangeu. Njegovu majku, zaposlenu kao medicinsku sestru u bolnici među uglavnom židovskim liječnicima, uvjerilo je razvijeno medicinsko mišljenje o znatnim higijenskim prednostima obrezivanja, pa su Silkovi stoga organizirali obred tradicionalan među Židovima – što je otada nadalje kao poslijeporođajni kirurški postupak počeo odabirati sve veći broj nežidovskih roditelja – a na oba njihova sina liječnik ga je izveo u drugom tjednu života.
Coleman se već nekoliko godina izdavao za Židova – ili barem puštao da ljudi tako misle – shvativši da je mnogo ljudi sa sveučilišta koje je upoznao družeći se po kafićima cijelo vrijeme pretpostavljalo da je Židov. U mornarici je naučio da sebe samo valja predstavljati dobro i dosljedno i nitko nikada neće ništa pitati jer nikoga zapravo i ne zanima. Njegovi su znanci s fakulteta i iz Villagea jednako tako mogli posumnjati – kao što su njegovi prijatelji iz vojske i posumnjali – da je bliskoistočnog podrijetla. Budući da je u to vrijeme židovsko samoljublje dosegnulo svoj poslijeratni vrhunac među intelektualnom avangardnom s Trga Washington, pretjerani su se apetiti, pokretači židovske mentalne odvažnosti, iz dana u dan činili sve mahnitijma, a ozračje kulturne važnosti jednako je izviralo iz njihovih šala i obiteljskih anegdota, kao i iz smijeha, prenemaganja, dosjetki i argumenata – pa čak i iz uvreda – kao iz časopisa Commentaryja, Midstreama i Partisan Reviewa. Tko je on da se tome odupire, posebice kada je tijekom srednje škole pomagao Docu Chizneru kao učitelj boksa za židovsku djecu okruga Essex, zbog čega tvrdnja o židovskom djetinjstvu u New Jerseyju nije bila tako premrežena zamkama kao što bi bilo pretvaranje da je američki mornar sirijskih ili libanonskih korijena? Preuzimanje umjetno stvorenog ugleda u obličju samoanalitičnog američkog Židova bez poštovanja, agresivnog u razmišljanju, koji se naslađuje ironijom marginalnog života na Manhattanu, nije se pokazalo ni približno tako nesmotrenim kao da je proveo mnogo godina osmišljavajući i razrađujući krinku sam, a opet je, uz zadovoljstvo, odavalo dojam nevjerojatne nesmotrenosti. Osim toga, kada se sjetio dr. Fenstermana i ponuđene tri tisuće dolara kako bi Coleman potonuo na završnim ispitima, a fantastični Bert postao najbolji učenik u razredu, to ga se dojmilo kao nevjerojatno smiješno, kao kolosalna jedinstvena konačna šala. Kakvoj se samo izvrsnoj sveobuhvatnoj ideji svijet dovinuo i u ovo ga preobrazio – kakva nadnaravna zemaljska vragolija! Ako uopće postoji savršena jedinstvena kreacija – a nije li neponovljivost oduvijek bila njegova najdublja egoistična ambicija? – onda je to čarobna preobrazba u Fenstermanova sina svojega oca.
Više nije igrao ni na što. S Iris, zgađenom, neukroćenom, Steeni posve nesličnom, nežidovskom Židovkom Iris kao sredstvom koje će mu pomoći da se iznova rodi, sve je napokon učinio kako valja. Više se nije trudio, više nije ništa odbacivao, više nije beskonačno vježbao i pripremao se na postojanje. To je to, to je rješenje, tajna njegove tajne, začinjena samo trunčicom apsurda – iskupiteljskog, ohrabrujućeg apsurda kao neznatnog životnog doprinosa svakoj ljudskoj odluci.
Kao dotad neznan amalgam najnesličnijega među povijesnim američkim nepoželjnicima, sada je napokon pronašao smisao.
No, bilo je tu i međurazdoblje. Nakon Steene, a prije Iris, bilo je i međurazdoblje po imenu Ellie Magee, sitne crnkinje s oblinama, svjetlosmeđe puti, nosa i obraza lagano posutih pjegicama, izgledom na samoj granici između djevojčice i žene. Radila je u trgovini Village Door Shop na Šestoj aveniji, gdje je ushićeno prodavala police za knjige i vrata – vrata na nogama za stolove i vrata na nogama za krevete. Umorni stari Židov, vlasnik dućana, rekao je da mu se prodaja povećala za pedeset posto otkako je zaposlio Ellie. “Išlo mi je grozno”, pripovijedao je Colemanu. “Jedva sam spajao kraj s krajem. Ali sada svaki stanovnik Villagea želi vrata za pisaći stol. Ljudi uđu i ne traže mene – traže Ellie. Ta je cura sve promijenila.” Živa istina, nitko joj nije mogao odoljeti, pa tako ni Coleman, najprije osupnut njezinim nogama na visokim potpeticama, a zatim i njezinom prirodnošću. Izlazila je s bijelcima s NYU kojima se sviđala, kao i s crncima s NYU kojima se sviđala. Ta vrckava dvadesettrogodišnjakinja, još ničime unesrećena, iz Yonkersa, gdje je odrasla, preselila se u Village, u kojem je usvojila nekonvencionalni život s malim n, ogledni primjer života u Villageu. Bila je dobra prilika; zato je Coleman i kupio stol koji mu nije trebao i iste je večeri odveo na piće. Nakon Steene i šoka zbog gubitka osobe koju je toliko želio, opet se zabavljao, opet je živio, a sve od trenutka kada su zakoketirali u trgovini. Misli li ona da u dućanu stoji bijelac? Nije znao. Zanimljivo. Zatim se te večeri smijala i, smiješno škiljeći prema njemu, upitala: “Što si ti uopće?” Odmah je uočila nešto i bez zadrške postavila pitanje. No ovaj put se nije oznojio kao onda kada je krivo pročitao Steeninu pjesmu. “Što sam ja? Shvati me kako god želiš”, odgovorio je Coleman. “Ti to, dakle, tako shvaćaš?” upitala je. “Naravno da to tako shvaćam”, odvratio je. “Bjelkinje, dakle, misle da si bijel?” “Što god da misle”, kazao je, “puštam ih da misle.” “A što da ja mislim?” upitala je Ellie. “Ista stvar”, odgovorio je Coleman. Takvu su igricu igrali, a ona je prerasla u uzbuđenje, u izazivanje dvosmislenosti. Nije ni s kim bio posebno blizak, no dečki s fakulteta mislili su da hoda s crnkinjom, dok su svi njezini prijatelji mislili da hoda s bijelcem. Zaista je bilo zabavno da ih drugi smatraju važnima, a kamo god bi došli, to bi se dogodilo. Bila je 1951. Dečki su znali pitati Colemana: “Kakva je?” “Seksi”, odgovorio bi, polagano izvlačeći riječ iz usta i mlitavo odmahujući rukom poput Talijana iz East Orangea. U cijeloj priči postojao je svakodnevni, svakominutni dašak zabave – njegov je život obogaćen malom količinom važnosti filmske zvijezde. Kada god bi izišao s Ellie, uvijek bi bio u središtu pozornosti. Nitko u Osmoj ulici nije imao pojma što se zbiva, a njemu je to godilo. Imala je divne noge. Neprekidno se smijala. Bila je prirodna žena – opuštena i prožeta očaravajućom živahnom nevinošću. Pomalo slična Steeni, samo ne bijela, a slijedom toga nisu žurili u posjet njegovoj obitelji, niti su posjećivali njezinu. Zašto i bi? Živjeli su u Villageu. Nije se niti sjetio da je povede u East Orange. Možda zato što nije želio čuti uzdah olakšanja, nije želio da mu se i bez riječi poruči kako čini pravu stvar. Razmišljao je o tome što ga je nagnalo da Steenu predstavi obitelji. Želja da bude prema svima iskren? I kamo ga je to dovelo? Ne, obitelj ne – barem ne za sada.
U međuvremenu je toliko uživao s njom da je jedne noći istina sama iskočila na površinu. Čak i o boksanju, što nikada nije uspio reći Steeni. Tako je lako bilo priznati to Ellie. To što ga nije prekoravala bio je još jedan plus u njegovim očima. Bila je lišena konvencionalnosti – a opet tako razumna. Bila je netko krajnje širokih nazora. Čudesna djevojka koja je željela znati sve. I tako mu se razvezao jezik. Bez ograda je bio izvrstan pripovjedač, a Ellie je bila zadivljena. Pričao joj je o mornarici. Pričao joj je o obitelji, za koju se ispostavilo da nije toliko drugačija od njezine, osim što je njezin otac, farmaceut i vlasnik ljekarne u Harlemu, bio živ, a iako nesretan što se preselila u Village, srećom za Ellie, i dalje ju je beskrajno obožavao. Coleman joj je pričao o Howardu i odbojnosti prema tome mjestu. Često su razgovarali o Howardu jer su i njezini roditelji željeli da ona ondje studira. Kao i uvijek, o čemu god da su razgovarali, shvatio je da je može nasmijati bez posebna truda. “Nikada prije nisam vidio toliko crnaca, čak ni na obiteljskom okupljanju u južnom Jerseyju. Sveučilište Howard jednostavno me se dojmilo kao previše crnaca na jednome mjestu. Svakakvih su bili uvjerenja, svakakvih vrsta, ali jednostavno nisam želio biti među njima. Nisam uopće shvaćao kakve bih ja imao veze s tim. Tolika koncentracija svega ubijala me u pojam. Potpuno me ubijalo to koncentrirano, lažno okružje.” “Poput preslatkog soka”, rekla je Ellie. “Ustvari”, rekao joj je, “ne radi se o tome da je nečega previše, nego o tome da je svega ostaloga premalo.” U otvorenim razgovorima s Ellie Coleman je pronašao puninu utjehe. Istina, više nije bio junak, ali ni negativac. Da, ova je djevojka bila ratnik. Njezin preporod u samostalnosti, preobražaj u djevojku iz Villagea, način na koji je postupala sa svojima – sazrela je točno onako kako bi čovjek trebao.
Jedne ga je večeri odvela u sićušnu prodavaonicu nakita u Ulici Bleecker gdje je vlasnik bijelac izrađivao prekrasne predmete od emajla. Šetali su ulicom, kupovali, razgledavali, no kada su otišli, rekla je Colemanu da je vlasnik crnac. “Griješiš”, odvratio je Coleman, “nemoguće.” “Nemoj mi govoriti da griješim”, nasmijala se, “ti si slijep.” Druge večeri, gotovo oko ponoći, odvela ga je u kafić u Ulici Hudson gdje bi se na piću okupljali slikari. “Vidiš onoga? Onoga uglađenoga?” upitala je ispod glasa, naginjući glavu prema naočitom bijelcu u srednjim dvadesetima koji je šarmirao sve djevojke u kafiću. “Njega”, ponovila je. “Ne”, reagirao je Coleman kroz smijeh. “Colemane Silk, nalaziš se u Greenwich Villageu, u deset najslobodnijih kvadratnih kilometara u Americi. U svakoj ulici postoji jedan takav. Tako si tašt, misliš da si se ti jedini toga sjetio.” Ako je ona znala trojicu – a jest, bez sumnje – sigurno ih je bilo deset, ako ne i više. “Sa svih strana”, kazala je, “pohrlili su ravno u Osmu ulicu. Baš kao i ti iz East Orangea.” “A ja to”, odvratio je, “uopće ne primjećujem.” I to ih je nasmijalo; smijali su se, smijali i smijali bez kraja i konca njemu, beznadnom slučaju koji nije vidio isto u drugima, i Ellie, koja ga je okolo navodila i pokazivala mu ih.
U početku se naslađivao rješenjem problema. Lišen tajne, opet se osjećao kao dječak. Kao dječak prije tajne. Kao fakin. Iz njezine prirodnosti izvlačio je užitak i opuštanje u vlastitoj prirodnosti. Ako želiš biti vitez i junak, tada nastupaš u oklopu, a on je sada uživao u životu bez oklopa. “Doista imaš sreće”, rekao mu je Elliein šef. “Sreće”, ponovio je, stvarno tako misleći. S Ellie je tajna dokinuta. Ne samo da joj je mogao sve reći, što je i činio, nego bi, ako i čim poželi, mogao otići kući. Mogao bi komunicirati s bratom, a u suprotnom, bio je svjestan, ne bi mogao nikada. Majka i on mogli bi se vratiti na staro i opet biti prisni i opušteni kao uvijek. No uto je upoznao Iris, i to je bilo to. Veza s Ellie bila je zabavna, još uvijek jest, no neka je dimenzija nedostajala. U svemu je manjkalo ambicije – nije se pothranjivala ona ideja o njemu koja ga je vodila čitavog života. Odjednom se pojavila Iris, a on se vratio u ring. Otac mu je rekao: “Sada možeš u mirovinu neporažen. Smatraj se umirovljenim.” No, sada opet nasrće iz kuta – opet se oboružao tajnom. I darom da bude tajnovita osoba, što se teško nalazi. Možda je u Villageu i postojalo desetak ljudi sličnih njemu. No nisu svi imali taj dar. To jest, jesu, ali na trivijalan način: jednostavno su cijelo vrijeme lagali. Nisu bili tajnoviti na veličanstven i razrađen način poput Colemana. Njegova se putanja opet okrenula prema van. Bio je čuvar eliksira te tajne, a taj je osjećaj sličio tečnom govorenju stranog jezika – ili boravku na nekome mjestu uvijek novom i nepoznatom. Živio je bez njega, bilo je lijepo, ništa se užasno nije dogodilo, ne bi se mogao požaliti. Bilo je zabavno. Zabavno na nevin način. Ali nedostatno za išta drugo. Jasno, Ellie mu je omogućila povratak u nevinost. Ali kakve koristi od nevinosti? Iris je nudila više. Dizala je sve na višu razinu. Iris mu je vratila život na onoj razini na kojoj je želio živjeti.
Dvije godine nakon što su se upoznali, odlučili su se vjenčati, a tada je, zbog svega što si je dopustio, zbog slobode koju je slavio, zbog odluka koje se drznuo donijeti – je li uopće moguće umješnije i domišljatije ostvariti djelatno ja dovoljno golemo da zaprimi njegove ambicije i dovoljno veličajno da osvoji svijet? – došla prva velika naplata.
Coleman je pošao u East Orange da posjeti majku. Gospođa Silk nije znala da postoji Iris Gittelman, iako nije bila ni najmanje iznenađena kada joj je priopćio da se ženi, i to bjelkinjom. Nije se iznenadila ni kada joj je rekao da ona ne zna da je crnac. Ako se itko iznenadio, bio je to Coleman. Otvoreno izrazivši svoju nakanu, odjednom se zapitao nije li njegova odluka, najveća odluka u životu, u cijelosti utemeljena na najneozbiljnijem mogućem razlogu: Irisinoj kosi, tom krivudavom gustišu sličnijem crnačkoj kosi od Colemanove – sličnijem Ernestineinoj kosi nego njegovoj. Pamti se zgoda kada je Ernestine kao djevojčica upitala: “Zašto mi kosa ne leti kao mamina?” – u prijevodu, zašto njezina kosa ne leluja na povjetarcu, ne samo kao majčina, nego i kao kosa svih žena s majčine strane obitelji.
Pred majčinom boli, Colemana je obuzeo sablastan, luđački strah da je sve što je ikada želio od Iris Gittelman izgled koji bi opravdao teksturu kose njihove djece.
Ali kako to da je tako jednostavno, tako nevjerojatno utilitaristički motiv do sada izmicao njegovoj pozornosti? Zato što nije bio nimalo istinit? Gledajući majku kako pati – iznutra potresen vlastitim ponašanjem, a opet odlučan, kao što Coleman uvijek jest, da stvar dovede do kraja – kako mu se ova iznenađujuća zamisao uopće mogla učiniti neistinitom? Sjedeći sučelice majci u stanju naoko savršene kontrole, zaista je pomislio da je upravo odabrao ženu zbog najglupljeg mogućeg razloga te da je najisprazniji čovjek na svijetu.
“Ona misli, Colemane, da su ti roditelji mrtvi. To si joj rekao.”

“Tako je.”
“Nemaš brata, nemaš sestru. Nema Ernestine. Nema Walta.”
Kimnuo je.
“I? Što si joj još rekao?”
“Što još misliš da sam joj rekao?”
“Što god ti je odgovaralo.” Cijeloga mu poslijepodneva nije rekla ništa grublje. Njezina sposobnost za gnjev nikada se nije, niti se bude, mogla proširiti na njega. Pogled na njega, još otkada se rodio, u njoj je budio osjećaje protiv kojih se nije znala boriti, potpuno neutemeljene na njegovim zaslugama. “Nikada neću upoznati unuke”, rekla je.
Bio se pripremio. Važno je bilo zaboraviti na Irisinu kosu i pustiti je da govori, pustiti je da pronađe tečnost i iz blagog mu strujanja riječi sama izgradi obranu.
“Nikada im nećeš dati da me vide”, rekla je. “Nikada im nećeš dati da me upoznaju. ‘Mama’, reći ćeš, ‘mama, dođi na njujorški kolodvor, sjedni na klupu u čekaonici u jedanaest i dvadeset pet, a ja ću prošetati s djecom u njihovu najljepšem nedjeljnom izdanju.’ To će mi za pet godina biti rođendanski dar. ‘Samo sjedi, mama, ništa ne govori, a ja ću samo polagano s njima proći pokraj tebe.’ I znaš jako dobro da ću doći. Na kolodvor. U zoološki vrt. U Central Park. Kamo god kažeš, naravno da ću doći. Ako mi kažeš da je jedini način da ikada dotaknem unuke da me zaposliš kao gospođu Brown da ih čuvam i stavljam na spavanje, pristat ću. Ako mi kažeš da dođem kao gospođa Brown i čistim ti kuću, pristat ću i na to. Naravno da ću učiniti što god mi kažeš. Nemam izbora.”
“Nemaš li?”
“Izbora? Kakav je moj izbor, Colemane?”
“Možeš me se odreći.”
Gotovo uz podsmijeh, pravila se da razmišlja o toj ideji. “Valjda bih mogla biti tako okrutna prema tebi. Da, to je moguće, valjda. Ali gdje da nađem snage da budem tako okrutna prema sebi?”
Ovo nije bio trenutak da se prisjeća djetinjstva. Ovo nije bio trenutak da se divi njezinoj lucidnosti, sarkazmu ili hrabrosti. Ovo nije bio trenutak da si dopusti da ga porazi nimalo patološki fenomen majčinske ljubavi. Ovo nije trenutak da sluša sve riječi koje nije izrekla, a odjekivale su snažnije nego da jest. Ovo nije bio trenutak da razmišlja i o čemu osim o onome čime se oboružao. I sigurno nije bio trenutak da pribjegava objašnjenjima, da rječito navodi prednosti i nedostatke i pravi se da je ovo samo jedna logična odluka. Nema tog objašnjenja koje bi i u najmanjoj mjeri opravdalo užas koji joj nanosi. Bio je to trenutak da se još čvršće usredotoči na ono po što je došao. Ako je isključila mogućnost da ga se odrekne, može dakle samo podnijeti udarac. Govori tiho, ne reci mnogo, zaboravi na Irisinu kosu i koliko god treba pusti je da primjenom riječi nastavi utapati svoje biće u okrutnosti najbešćutnijeg poteza u životu.
Ubijao ju je. Ne moraš ubiti oca. Svijet će to učiniti umjesto tebe. Protiv njega radi dovoljno silnica. Svijet će se za njega pobrinuti, kao što se za gospodina Silka i pobrinuo. Ako nekoga treba ubiti, onda je to majka, a ono što joj je upravo činio ocijenio je kao ubojstvo, taj dječak kojeg je ova žena toliko voljela. Ubit će je uime ushićenog poimanja slobode! Bez nje bi sve bilo mnogo lakše. No samo će ovaj ispit pokazati može li biti čovjek kakav je odabrao biti, nepovratno razdvojen od onoga što je stekao rođenjem, slobodan da se bori za slobodu onako kako svako ljudsko biće želi biti slobodno. Da bi dobio od života to, drugačiju sudbinu, pod vlastitim uvjetima, mora poduzeti što je potrebno. Pa zar se ne želi većina ljudi otarasiti tog jebenog života koji im je dodijeljen? Ne žele, i to ih čini sebi svojstvenima, a ovo je ono što čini njega. Zadaj udarac, napravi štetu i zaključaj vrata za sva vremena. Ne možeš takvo što učiniti jednoj prekrasnoj majci koja te bezuvjetno voli i koja te usrećuje, ne možeš joj nanijeti ovakvu bol i onda misliti da možeš obrnuti stvar. To je užasno do te mjere da s time jedino možeš živjeti. Kada učiniš ovako nešto, kada izvedeš ovakvo divljaštvo, to se nikada ne poništava – što je Coleman i želio. Kao onoga trenutka na West Pointu kada je protivnik padao. Samo ga je sudac mogao spasiti od Colemanove nakane. Onda, kao i sada, proživljavao je borilačku snagu. Jer i to je bio ispit, kako pridjenuti bezdušnosti odbijanja zbiljsko, neoprostivo ljudsko značenje, kako se sa stvarnošću i bistrinom suočiti s trenutkom susreta između vlastite sudbine i nečeg neizmjernog. Ovo je njegov trenutak. Ovaj čovjek i njegova majka. Ova žena i njezin ljubljeni sin. Ako bi se u svrhu čeličenja otisnuo na najteži zamisliv pothvat, onda bi to bio ovaj ubod u njezino srce. Ovo ga dovodi u srž predmeta. Ovo je njegov životni čin; njegovu je neslućenost osjećao živo i svjesno.
“Ne znam, Colemane, zašto se nisam na ovo bolje pripremila. Trebala sam”, rekla je. “Davao si jasne naznake otkako si stigao na svijet. Bio si ozbiljno nesklon i dojku prihvatiti. Da, jesi. Sada znam i zašto. Zato što bi čak i to moglo odgoditi tvoj bijeg. Uvijek je u našoj obitelji bilo nešto, ne mislim na rasu – nešto u vezi s nama te kočilo. Razmišljaš kao zatočenik. Razmišljaš, Colemane Brutuse. Bijel si kao snijeg, a razmišljaš kao rob.”
Ovo nije bio trenutak za odavanje počasti njezinoj inteligenciji, za doživljavanje i najljepše izgovorene riječi kao utjelovljenja neke posebne mudrosti. Često je majka znala reći nešto što je zvučalo kao da zna više nego što zna. Racionalna druga strana. To je proizašlo iz prepuštanja govorancija ocu i, za razliku od njega, izgovaranja onog naoko bitnog.
“Mogla bih ti reći da bijega nema, da će te svi pokušaji bijega samo vratiti onamo odakle si krenuo. To bi ti otac rekao. A nešto iz Julija Cezara bi zasigurno to potkrijepilo. Ali mladić poput tebe, kojega svi vole? Naočit, šarmantan, pametan mladić tvoje tjelesne građe, tvoje ustrajnosti, tvoje snalažljivosti, svih tvojih prekrasnih talenata? Tvojih zelenih očiju i dugih tamnih trepavica? Pa ti ne bi trebao imati problema. Vjerujem da ti je ovaj posjet meni beskrajno težak, a vidi kako mirno ovdje sjediš. Zato što znaš da ono što radiš ima dubokog smisla. Ja znam da ima smisla, jer ti se ne bi trudio oko nečega što nema. Naravno da će te stići razočaranja. Naravno da će malo toga ispasti kako si zamišljao sjedeći tako mirno prekoputa mene. Tvoja posebna sudbina bit će itekako posebna – ali kako? S dvadeset šest godina ne možeš niti zamisliti. No ne bi li vrijedilo isto i da ne učiniš ništa? Svaka duboka životna promjena valjda podrazumijeva da nekome kažeš: ‘Ne poznajem te.’”
Sljedeća gotovo dva sata kazivala je dugi govor o njegovoj samostalnosti još od dojenačke dobi, stručno podnoseći bol opisivanjem protiv čega se sve morala boriti, čemu se ni nadanjem nije mogla suprotstaviti i što će morati pretrpjeti, a za to se vrijeme Coleman iz petnih žila trudio da u najjednostavnijim stvarima, poput stanjene kose (majčine, ne Irisine), trzaja glave, natečenih gležnjeva, nadutog trbuha, pretjeranog razmaka između njezinih velikih zubiju, ne primijeti koliko se primaknula smrti od one nedjelje prije tri godine kada je uprla svu svoju finoću kako bi se Steena osjećala kao kod kuće. U jednom trenutku, oko polovice poslijepodneva, Colemanu se učinilo da je došla na sam rub velike promjene: na prekretnicu prema sićušnom, izvitoperenom biću kakvo znaju biti stariji ljudi. Što je dulje govorila, to je više vjerovao da mu se upravo to zbivalo pred očima. Pokušavao je ne misliti na bolest koja će je usmrtiti, na pogreb koji će joj prirediti, na riječi koje će se čitati i molitve koje će se upućivati uz njezin grob. A zatim je pokušavao ne razmišljati ni o nastavku njezina života, o tome kako je napušta živu, kako godine prolaze i kako misli na njega, njegovu ženu i djecu, kako prolazi još više godina, a veza između njih s njezine strane još više jača baš zato što je se odriče.
Ni majčina dugovječnost ni njezina smrtnost ne smiju nimalo utjecati na njegove postupke, kao ni bijeda njezine obitelji u Lawnsideu, gdje je rođena u oronuloj kolibi. Ondje je s roditeljima i četvoricom braće živjela sve dok im otac nije umro kada je imala sedam godina. Obitelj njezina oca živjela je u Lawnsideu u New Jerseyju od 1855. Bili su odbjegli robovi, dovedeni na sjever podzemnim kanalima, a zatim su se zahvaljujući kvekerima preselili na jugozapad Jerseyja.
Prvotno su ga nazvali Free Haven. U to vrijeme ondje nije bilo bijelaca, a i sada ih ima samo šačica, na rubovima grada od nekoliko tisuća stanovnika, gdje manje-više svi potječu od odbjeglih robova koje su zaštitili haddonfieldski kvekeri – njihov je potomak gradonačelnik, upravitelj vatrogasaca, upravitelj policije, poreznik, učitelji u osnovnoj školi, učenici u osnovnoj školi. No jedinstvenost Lawnsidea kao crnačkoga gradića nije ni na što imala utjecaja. Kao ni jedinstvenost Gouldtowna, južnije u Jerseyju, uz Cape May. Odande potječu majčini preci, ondje joj se obitelj nastanila nakon smrti njezina oca. Još jedna naseobina crnaca, mnogih gotovo bijelih, uključujući njezinu vlastitu baku, gdje su svi na ovaj ili onaj način povezani. “Prije puno, puno vremena”, dok je bio dijete, znala bi prepričavati Colemanu pojednostavnjeno i jezgrovito sve pripovijesti koje je ikada čula, “jedan vojnik Kontinentalne vojske, ubijen u Francusko-indijskom ratu, imao je roba. Rob se brinuo o vojnikovoj udovici. Radio je sve, od jutra do mraka nije prestajao raditi što god je trebalo. Cijepao je i vukao drva, prikupljao žetvu, iskopao rupu i izgradio brvnaru gdje je u zemlju za zimu spremio kupus, bundeve, jabuke, repu i krumpire, pohranio raž i pšenicu u štagalj, zaklao svinju, usolio svinjetinu, zaklao kravu, usolio govedinu, sve dok se jednoga dana udovica nije za njega udala i rodila mu tri sina. Ti su se sinovi oženili djevojkama iz Gouldtowna čiji su se preci onamo stigli s prvim doseljenicima u 17. stoljeću, dok su se njihove obitelji zbog revolucije međusobno ženile i gusto ispreplele. Ova ili ona ili sve zajedno”, kazala je, “bile su kćeri Indijanca iz velike naseobine Lenapea u mjestu Indian Fields, koji se oženio Šveđankom – u tom su dijelu Šveđani i Finci zamijenili izvorne nizozemske doseljenike – a ona je pak sa sobom dovela petero djece. Neka od njih bila su djeca dvojice braće mulata koji su s Kariba stigli trgovačkim brodom, ploveći rijekom Greenwich do Bridgetona, gdje su se ugovorom vezali za vlasteline koji su platili prolaz, a poslije su i sami platili prolaz dvjema sestrama Nizozemkama da dođu iz Nizozemske i udaju se za njih. Neke od njih bile su djeca unuke Johna Fenwicka, sina engleskog baroneta, konjičkog časnika u Cromwellovoj vojsci Commonwealtha i člana Društva prijatelja koji je umro u New Jerseyju nedugo nakon što je New Cesarea (pokrajina između rijeka Hudsona i Delawarea koju je brat engleskog kralja prepisao dvojici engleskih veleposjednika) postala New Jersey. Fenwick je umro 1683., a pokopan je negdje u vlastitoj koloniji koju je kupio i utemeljio i kojom je vladao, a koja se protezala sjeverno od Bridgetona do Salema te istočno i južno do Delawarea.”
Fenwickova devetnaestogodišnja unuka Elizabeth Adams udala se za crnca Goulda. “Taj ju je crni čovjek upropastio”, napisao je njezin djed o Gouldu u oporuci te isključio Elizabeth iz bilo kakva udjela u nasljedstvu sve dok joj “Gospod ne otvori oči da spozna svoj gnusan grijeh prema Njemu”. Priča kazuje da je od pet sinova Goulda i Elizabeth samo jedan doživio odraslu dob. Bio je to Benjamin Gould, koji se oženio Finkinjom Annom. Benjamin je preminuo 1777., godinu dana nakon potpisivanja Deklaracije o nezavisnosti s druge strane Delawarea, u Philadelphiji, te ostavio za sobom kći Sarah i četiri sina, Anthonyja, Samuela, Abijiaha i Elishu, prema kojima je Gouldtown dobio ime.
Zahvaljujući majci, Coleman je saznao za labirint obiteljske povijesti koji seže sve do plemenitog Johna Fenwicka, koji za taj jugozapadni predio New Jerseyja predstavlja isto što i William Penn za onaj dio Pennsylvanije koji obuhvaća Philadelphiju – od kojega je, povremeno se čini, potekao cijeli Gouldtown – a zatim je istu priču čuo, doduše ne u jednakim pojedinostima, i od prateta i prastričeva, od praprateta i praprastričeva, od kojih su se neki bližili stotoj kada su, kao djeca, on, Walt i Ernestine s roditeljima odlazili u Gouldtown na godišnje okupljanje gotovo dvije stotine rođaka iz jugozapadnog Jerseyja, Philadelphije, Atlantic Cityja, čak iz Bostona, jeli prženu plavu ribu, kuhanu piletinu, pohanu piletinu, domaći sladoled, ušećerene breskve, pite i kolače, uživali u omiljenim obiteljskim jelima, igrali bejzbol, pjevali i povazdan se prisjećali priča o ženama koje su jednoć prele i plele, kuhale masnu svinjetinu, pekle goleme kruhove koje su muškarci nosili u polje, šivale odjeću, vukle vodu iz zdenca, pravile lijekove od šumskih sastojaka, biljne napitke za liječenje ospica, šećerne sirupe i luk protiv teškog kašlja. Pripovijetke o rođakinjama koje su same izrađivale fine sireve, o ženama koje su odlazile u Philadelphiju i radile kao kućne pomoćnice, krojačice i učiteljice, o kućanicama čudesne gostoljubivosti. Pripovijetke o muškarcima koji su u šumi postavljali stupice i ubijali zimsku divljač zbog mesa, o poljoprivrednicima koji su orali, sjekli trupce i prečke za ograde, kupovali, prodavali i klali stoku, dok su oni uspješni, trgovci, prodavali tone suhe trave za pakiranje lončarije u Trentonu i sijena iz slanih močvara iz vlastitog posjeda uz obale zaljeva i rijeka. Pripovijetke o muškarcima koji su ostavili šumu, farmu, močvaru i baruštinu da bi – kao bijeli ili crni vojnici – služili u Građanskom ratu. Pripovijetke o muškarcima koji su se otisnuli na more kako bi probijali pomorske blokade, koji su u Philadelphiji postajali pogrebnici, tiskari, brijači, električari, proizvođači cigara i svećenici u Afričkoj metodističkoj episkopalnoj crkvi – jedan je otišao na Kubu s Teddyjem Rooseveltom i Paklenim jahačima, a nekolicina je upala u nevolje i nikada se više nije vratila. Pripovijetke o djeci, poput njih, počesto loše odjevenoj, katkada bez cipela ili kaputa, koja bi zimske noći provodila u ledenim sobičcima priprostih kuća, a ljetne vrućine bacajući, tovareći i vukući sijeno zajedno s muškarcima, no koju su pristojnosti poučili roditelji, a vjeronauku prezbiterijanci u školi – gdje su također učili čitati i pisati – o djeci koja su uvijek jela sve što su željela, čak i u ono vrijeme, svinjetinu, krumpir, kruh, melasu i divljač, te izrasla snažna, zdrava i čestita.
Ali čovjek ne odlučuje da neće postati boksač zbog povijesti odbjeglih robova iz Lawnsidea, zbog preobilja na gouldtownskim okupljanjima i slojevitosti obiteljskog američkog rodoslovlja – ili da neće postati profesor klasične filologije zbog povijesti odbjeglih robova iz Lawnsidea, zbog preobilja na gouldtownskim okupljanjima i slojevitosti obiteljskog američkog rodoslovlja – jednako kao što ne odlučuje da neće postati bilo što drugo iz tih razloga. Mnogo toga iščezava iz života obitelji. Prvo Lawnside, pa Gouldtown, pa rodoslovlje, a zatim i Coleman Silk.
U ovih pedeset ili više godina nije čak bio ni prvo dijete koje je slušalo o žetvi trave za lončariju u Trentonu, jelo prženu plavu ribu i ušećerene breskve na okupljanjima u Gouldtownu, a odraslo sa željom da na ovaj način iščezne – iščezne, kako su u obitelji običavali reći “dok mu se nije zagubio svaki trag”. “Udaljio se od svojih ljudi” još je jedan izraz kojim su se znali koristiti.
Obožavanje predaka – tako je to nazivao Coleman. Odavanje počasti prošlim vremenima je jedno – idolatrija obožavanja predaka nešto posve drugo. Kvragu s tim robovanjem!
Iste večeri, vrativši se u Village iz East Orangea, Colemana je nazvao brat iz Asbury Parka, što je nenadano ubrzalo stvari. “Da joj se više nisi približio”, upozorio ga je Walt, a glas mu je odjekivao nečim jedva suspregnutim – zvučeći tim strašnije – što Coleman nije čuo još otkako ih je otac napustio. U obitelji postoji još jedna sila, koja ga sada gura potpuno na drugu stranu. Autor tog djela iz 1953. odvažni je mladić iz Greenwich Villagea, posebna osoba na posebnom mjestu u posebnom trenutku, koja će sada prijeći na drugu stranu za sva vremena. A opet, kako otkriva, u tome je bit: sloboda je opasna. Sloboda je veoma opasna. I ništa ne ostaje dugo po tvome. “Da je nisi niti pokušao vidjeti. Nikada. Ne zovi. Ništa. Nikada. Čuješ li me?” rekao je Walt. “Nikada. Da se nisi usudio prikazati to svoje snježnobijelo lice u našoj kući nikada više!”

3.


Što s djetetom koje
ne zna čitati?

“Da ju je Clinton jebao u dupe, možda bi držala jezik za zubima. Bill Clinton nije onakav kakvim ga opisuju. Da ju je u Ovalnom uredu okrenuo i poševio u dupe, ništa od ovoga ne bi se dogodilo.”
“Ni u jednom trenutku nije ju podčinio. Išao je na sigurno.”
“Vidiš, čim je došao u Bijelu kuću, prestao je dominirati. Nije mogao. Kao ni s Willeyjevom. Zato se tako naljutila na njega. Čim je postao predsjednik, izgubio je arkansašku sposobnost dominiranja nad ženama. Dok je bio državni odvjetnik i guverner nevažne državice, to mu je savršeno ležalo.”
“Naravno. Gennifer Flowers.”
“Što se dogodi u Arkansasu? Ako padneš dok si još ondje, ne padneš s velike visine.”
“Tako je. I očekuje se da voliš guzice. Takva je tradicija.”
“Ali kad dođeš u Bijelu kuću, ne možeš dominirati. A ako ne možeš dominirati, gospođica Willey će se okrenuti protiv tebe, kao i gospođica Monica. Da ju je ševio u dupe, zaradio bi njezinu odanost. Takav je trebao biti dogovor. To ih je trebalo vezati. No nije bilo dogovora.”
“Bojala se. Zamalo nije nikome ništa rekla, znaš. Starr ju je obrlatio. Jedanaestorica s njom u hotelskoj sobi? Upucavali joj se? Bio je to grupnjak. Starr je u tom hotelu organizirao masovno silovanje.”
“Da. Istina. Ali razgovarala je s Lindom Tripp.”
“Da, tako je.”
“Razgovarala je sa svima. Ona pripada kulturi budaletina. Bla, bla, bla. Pripada naraštaju koji se ponosi svojom površnošću. Iskren nastup je neprocjenjiv. Iskren i isprazan, potpuno isprazan. Iskrenost u svim smjerovima. Iskrenost gora od prijetvornosti i nevinost gora od iskvarenosti. Nevjerojatna grabežljivost prikrivena iskrenošću. I jezikom. Fantastičan im je taj jezik – kao da vjeruju – u ‘manjak samopoštovanja’, a zapravo cijelo vrijeme vjeruju da imaju pravo na sve. Kakva je to besramnost koju nazivaju blagošću i surovost pod krinkom izgubljenog ‘samopoštovanja’. I Hitleru je nedostajalo samopoštovanja. To ga je mučilo. Ovi današnji klinci samo muljaju. Hiperdramatizacija nevažnih emocija. Veza. Moja veza. Rastumači mi moju vezu. Čim otvore usta, izbezume me. Taj jezik u cijelosti predstavlja sažetak posljednjih četrdeset godina gluposti. Zaokruženost. Evo ga. Moji studenti nisu sposobni niti boraviti negdje gdje se od njih očekuje razmišljanje. Zaokruženost! Usredotočuju se na konvencionalan narativ, s početkom, sredinom i krajem – svaki doživljaj, bez obzira na to koliko dvosmislen, zamršen ili tajanstven, mora se pokoriti pred naletom normalizacije, konvencionalizacije, komentatorskog klišeja. Čim mi neki klinac spomene ‘zaokruženost’, podivljam. Oni žele zaokruženje, pa evo im zaokruženja.”
“Kakva god da jest – totalno narcisoidna i prepredena kurvica ili najveća židovska ekshibicionistica u povijesti Beverly Hillsa, krajnje iskvarena bogatstvom – on je sve to unaprijed znao. Ako nije pročitao Monicu Lewinsky, kako će pročitati Saddama Husseina? Ako nije u stanju pročitati i nadmudriti Monicu Lewinsky, ne bi ni trebao biti predsjednik. Postoje valjani temelji za istragu. Ma ne, znao je on. Sve je znao. Ne bih rekao da je dugo bio opčinjen njezinom pričom. Naravno da je shvatio da je potpuno pokvarena i potpuno nevina. Krajnja nevinost i jest pokvarenost – njezina pokvarenost, umobolnost i lukavost. U tome leži snaga, u tome spoju. Vrhovni zapovjednik na kraju radnog vremena posebnu je draž vidio upravo u toj posvemašnjoj površnosti. Privlačnost leži u dubini površnosti. Da ne spominjemo površnost dubine. Te njezine priče o djetinjstvu. Hvalisanje o neodoljivoj svojeglavosti: ‘Vidiš, već sam s tri godine znala što hoću.’ Uvjeren sam da je znao da će sve što učini a da nije u skladu s njezinim tlapnjama, biti još jedan žestok udarac njezinu samopoštovanju. Ali nije shvaćao da ju je trebao ševiti u dupe. Zašto? Da joj začepi usta. Čudan je taj naš predsjednik. To je bilo prvo što mu je pokazala. Ravno u lice. Ponudila mu ga je. A on nije poduzeo ništa. Ne kužim ga. Da ju je ševio u dupe, sumnjam da bi razgovarala s Lindom Tripp. Jer o tome ne bi htjela razgovarati.”
“Htjela je razgovarati o cigari.”
“To je drugo. To su priče za djecu. Ne, nije joj redovito davao nešto o čemu ne bi htjela govoriti. Nešto što je on htio, a ona ne. Tu je pogriješio.”
“Ševa u dupe rađa odanost.”
“Ne znam bi li je to ušutkalo. Ne znam je li nju uopće moguće ušutkati. Ovo nije Duboko grlo. Ovo je Dugi jezik.”
“Svejedno, moraš priznati da nam je ova djevojka otkrila više o Americi još od Dos Passosa. Ona je gurnula toplomjer naciji u guzicu. Monikin SAD.”
“Problem je u tome što je od Clintona dobivala isto što i od onih tipova, a tražila je nešto drugo. On je predsjednik, ona je ljubavna teroristkinja. Htjela je da on bude drugačiji od onog profesora s kojim je imala avanturu.”
“Da, dobrota ga je dokrajčila. Zanimljivo. Ne okrutnost, nego dobrota. To što nije igrao prema svojim, nego prema njezinim pravilima. Ona ima kontrolu nad njime jer on to želi. I mora imati. Sve je to pogrešno. Znaš li što bi Kennedy napravio da se došla raspitivati za posao? Znaš li što bi joj Nixon rekao? Harry Truman, pa čak i Eisenhower, rekli bi joj. General koji je vodio Drugi svjetski rat znao je kako ne biti pristojan. Rekli bi joj da ne samo da je ne bi zaposlili, nego i da je nitko nikada neće zaposliti dok je živa. Da neće moći raditi ni kao taksistica u Horse Springsu u Novom Meksiku. Ništa. Da će ordinaciju njezina oca svi sabotirati, pa će i on biti bez posla. Da joj majka nikada više neće raditi, da joj brat nikada više neće raditi, da cijela njezina obitelj više neće zaraditi ni centa usudi li se razvezati jezičinu o tih jedanaest pušenja. Što čak nije ni okrugla brojka. Teško da bi pukih jedanaest pušenja u dvije godine ozbiljno konkuriralo za Heismanovu nagradu u kategoriji razvrata, zar ne?”

“Oprez, oprez ga je dotukao. Potpuno. Odigrao je to kao pravnik.”
“Nije joj htio dati nikakve dokaze. Zato nije svršavao.”
“I tu se zeznuo. Čim je svršio, pokopao se. Dobila je robu. Prikupila uzorak. Pušačka sperma. Da ju je ševio u dupe, poštedio bi naciju užasne traume.”
Nasmijali su se. Njih trojica.
“Nikada se zapravo nije prepustio. Motrio je vrata. Imao je vlastite sisteme. Ona je pokušavala povisiti ulog.”
“Ne radi li to tako mafija? Daš nekome povoda za priču. Onda ih imaš.”
“Upleteš ga u zajedničko nedjelo i zajedno ste pokvareni. Istina.”
“Dakle, njega muči to što je nedovoljno pokvaren.”
“O, da. Apsolutno. I neprofinjen.”
“Prava suprotnost optužbi da je prijekoran. On je nedovoljno prijekoran.”
“Naravno. Ako se već upuštaš u takvo ponašanje, čemu se zaustaviti ovdje? Nije li to prilično umjetno?”
“Jednom kada povučeš crtu, daješ na znanje da se bojiš. A ako se bojiš, gotov si. Tvoje uništenje leži nadohvat njezina mobitela.”
“Vidiš, on nije htio izgubiti nadzor. Sjećaš se da je rekao, Ne želim se navući na tebe, ne želim biti ovisan o tebi? To me se dojmilo kao iskreno.”
“Mislio sam da je to samo fraza.”
“Ne bih rekao. Možda je ona to i zapamtila kao frazu, no mislim da je motiv – ne, on se nije htio seksualno navući. Bila je dobra, ali zamjenjiva.”
“Svi su zamjenjivi.”
“Ali ne znamo ništa o njegovu iskustvu. Nisu ga zanimale kurve i slične stvari.”
“Kennedyja su zanimale kurve.”
“O, da. I to opako. Clinton je tu školarac.”
“Ne bih rekao da je bio školarac u Arkansasu. Bio je sav smotan i to ga je sigurno izluđivalo. Predsjednik Sjedinjenih Država – ima pristup svemu, a ništa ne smije dirnuti. Pravi pakao. Posebno s tom svojom dobricom od žene.”
“Misliš da je dobrica?”
“Da, naravno.”
“A Vince Foster?”
“Mogla bi se ona u nekoga zaljubiti, ali nikada ne bi napravila neku ludoriju jer je on oženjen. S njom je i preljub dosadan. Ona je pravi nezlikovac.”
“Misliš da se ševila s Fosterom?”
“Da, apsolutno.”
“Sada se cijeli svijet zaljubio u dobricu. U to su se zaljubili.”
“Clintonov potez zapošljavanja Fostera u Washingtonu bio je genijalan. Stavio ga je onamo da odradi svoje za državu. To je bilo genijalno. Tu je Clinton postupio kao dobar mafijaški don i tako joj vratio.”
“Da. To stoji. Ali Moniki nije to učinio. Vidiš, o Moniki je mogao razgovarati samo s Vernonom Jordanom. Koji je vjerojatno najbolja osoba za takve razgovore. No oni to nisu dokučili. Mislili su da će se izlajati samo svojim kalifornijskim prijateljicama. Dobro. Nema veze. Ali da će ova Linda Tripp, taj Jago, taj prikriveni Jago kojega je Starr zaposlio u Bijeloj kući...”
U tom je trenutku Coleman ustao i zaputio se prema kampusu. Tako je zvučala zborska pjesma koju je načuo sjedeći na klupi na travnjaku, razmišljajući o sljedećem potezu. Nije im prepoznao glas, a budući da su mu bili okrenuti leđima na klupi s druge strane stabla, nije im vidio lica. Pretpostavio je da se radi o trojici mladića zaposlenih nakon njegova odlaska, koji na gradskom travnjaku piju vodu iz boce ili kavu bez kofeina iz plastičnih čaša, upravo pristigli iz teretane ili s teniskog terena sa željom da se opuste u dobrom društvu i prokomentiraju dnevne novosti o Clintonu prije nego što se upute kući ženi i djeci. Zvučali su mu seksualno iskusno i samopouzdano, što nije svojstveno mladim asistentima, posebice na Atheni. Prilično grub razgovor, prilično sirov za akademsko čavrljanje. Šteta što ovakvih frajera nije bilo u njegovo vrijeme. Možda bi se postavili kao pokret otpora... Ne, ne. U fakultetskim krugovima, gdje nije svatko partner za tenis, ovakva vrsta sile često se rastače u šalama kada nije potpuno potisnuta – kada bi trebalo navijati za njega, vjerojatno ne bi bili ništa srdačniji od ostatka nastavnog kadra. Kako god bilo, nije ih poznavao, a nije to niti želio. Više nije poznavao nikoga. Već dvije godine, otkako je počeo pisati Kmicu, potpuno se udaljio od životnih prijatelja, kolega i suradnika, tako se sve do dana današnjeg, nakon sastanka s Nelsonom Primusom, završenog ne samo loše nego neviđeno loše, gdje je Coleman samoga sebe prenerazio osornim riječima – nije niti približio Ulici Town, kao sada, zaputivši se prema South Wardu, a zatim se kod spomenika Građanskom ratu okrenuo uzbrdo prema kampusu. Vrlo vjerojatno ondje neće naletjeti ni na koga poznatog, osim možda onih koji poučavaju umirovljenike pristigle u srpnju na višetjedni program Elderhostel u sklopu kojega posjećuju koncerte u Tanglewoodu, galerije u Stockbridgeu i Muzej Normana Rockwella.
Upravo je te ljetne studente najprije ugledao stigavši na vrh brda i zašavši iza stare zvjezdarnice na suncem obasjan središnji pravokutnik, još tipično koledžovski kičastiji uživo nego na omotu Athenina kataloga. Išli su u kantinu na ručak, vijugali u parovima duž ukrštenih puteljaka uz drvorede središnjeg pravokutnika. Povorka parova: muževi i žene, parovi muževa i parovi žena, parovi udovica, parovi udovaca, parovi ispremiješanih udovica i udovaca – odnosno, tako ih je Coleman doživio – parova nastalih na sastajanju na satovima Elderhostela. Svi su nosili urednu laganu ljetnu odjeću, košulje i bluze jarkih pastelnih boja, bijele ili svijetle kaki hlače, ljetni tartan iz Brooks Brothersa. Većina muškaraca nosila je šilterice u svim bojama, često prošivene logotipom profesionalnih sportskih momčadi. Nije zamijetio nikakva invalidska kolica, štake ili štapove. Vitalni ljudi njegovih godina, naoko nimalo tjelesno nespremniji od njega, neki malo mlađi, neki vidno stariji, uživali su u blagodatima umirovljeničke slobode onih koji su imali dovoljno sreće da dišu manje-više lagano, šeću manje-više bezbolno te razmišljaju manje-više bistro. Ondje je i on trebao biti. Sparen propisno. Dolično.
Dolično – to je trenutačna šifra za obuzdavanje gotovo svakog otklona od zdravih smjernica, zahvaljujući kojoj se svi osjećaju “ugodno”. Činiti ne ono zbog čega ga osuđuju, nego činiti, mislio je, ono što bog zna koji moralni filozof smatra doličnim. Barbara Walters? Joyce Brothers? William Bennett? Dateline NBC? Da u tom svjetlu mora djelovati kao profesor, predavao bi Dolično ponašanje u klasičnoj grčkoj drami, kolegij koji bi završio i prije nego što bi počeo.
Išli su na ručak, prolazeći pokraj Sjeverne zgrade, bršljanom obrasle kolonijalne građevine od cigle gdje je više od desetljeća Coleman Silk, dekan fakulteta, zauzimao ured prekoputa rektorovih odaja. Arhitektonsko obilježje koledža, šesterostrani zvonik Sjeverne zgrade sa šiljkom i zastavom – vidljivi iz same Athene baš kao što putnici u crkvene gradove razabiru goleme europske katedrale s prilaznih autocesta – otkucavao je podne dok je sjedio na klupi zaklonjen sjenom najslavnijega kvrgavog starog hrasta, sjedio i smireno pokušavao razmotriti prisile vlasništva. Tiraniju vlasništva. Sredinom 1998. čak je i njemu bilo teško vjerovati u dugovječnost moći američkog vlasništva. On je taj koji se smatrao tiraniziranim: koliko to vlasništvo još koči javni govor, koliko nadahnjuje iskazivanje stava, koliko je sveprisutna ustrajnost tog uškopljivačkog i propovjedničkog promicanja vrlina koje je H. L. Mencken izjednačio sa štovanjem sise, što je Philip Wylie smatrao štovanjem mame, što su Europljani nepovijesno nazivali američkim puritanizmom, a Ronald Reagan i njemu slični držali temeljnim američkim vrednotama, što vlada željeznom rukom navlačeći krinku nečega drugoga – svega drugoga. Kao sila, vlasništvo je protejsko, vladar s tisuću maski. Širi se, ako treba, i u obliku građanske odgovornosti, dostojanstva bjelačke protestantske aristokracije, ženskih prava, crnačkih prava, etničkih saveza ili emocijama nabijenog židovskog etičkog senzibiliteta. Ne kao da Marx, Freud, Darwin, Staljin, Hitler ili Mao nikada nisu postojali – kao da Sinclair Lewis nikada nije postojao. Kao da Babbit nikada nije napisan, razmišljao je. Kao da ni osnovna razina stvaralačke misli nije prodrla u svijest te izazvala i najmanju pomutnju. Stoljeće dosad neviđenog uništenja razara i satire ljudski rod – milijuni običnih ljudi osuđeni su da trpe bijedu za bijedom, strahotu za strahotom, zlo za zlom. Više od polovice svijeta pokoreno je patološkom sadizmu kao društvenoj strategiji, strah od nasilnog gonjenja uređuje i sputava čitava društva, degradacija života pojedinca dovedena je do razine još neviđene u povijesti, razjedinjene narode u šaci drže ideološki zločinci otimajući im sve, cijeli naraštaji lišeni su volje do te mjere da se jutrom ustaju iz kreveta bez i najmanje želje da kroče u novi dan... sve su to prekretnice jada koje nam je donijelo ovo stoljeće, a ovdje je ljude usplahirila jedna Faunia Farley. Ovdje, u Americi, to je Faunia Farley ili Monica Lewinsky! Blago životu koji se može tako uzdrmati nedoličnim ponašanjem Clintona i Silka! Ovo je, 1998., zlo s kojim moraju živjeti. Ovo je, 1998., njihova muka, njihova pokora, njihova duhovna smrt. Izvor najvećeg moralnog očaja, Faunija koja mi ga puši, ja koji je ševim. Izopačen sam ne samo zato što sam jedanput izrekao riječ “kmica” pred skupinom studenata bijelaca – izrekao, napominjem, ne dok sam razmatrao baštinu ropstva, gnjev Crnih pantera, preobrazbe Malcolma X-a, retoriku Jamesa Baldwina ili radijsku popularnost emisije Amos ‘n’ Andy, nego tijekom prozivke. Izopačen sam ne samo zato...

Sve se ovo zbilo nakon manje od pet minuta sjedenja na klupi i promatranja lijepe građevine u kojoj je nekoć bio dekan.
No sada je gotovo. Vratio se. Bio je ondje. Vratio se na brežuljak odakle su ga otjerali, a s njim i prijezir prema prijateljima koji se nisu okupili oko njega, kolegama koji ga nisu htjeli podržati i neprijateljima koji su takvom lakoćom odbacili čitavu važnost njegove stručne karijere. Poriv za razotkrivanjem hirovite bešćutnosti njihove pravedničke gluposti preplavio ga je bijesom. Vratio se na brežuljak sputan bijesom čija je jačina potiskivala svaku natruhu razuma i zahtijevala trenutačne poteze.
Delphine Roux.
Ustao je i krenuo prema njezinu uredu. U određenim godinama, pomislio je, zdravije je ne činiti ono što ću ja sada učiniti. U određenim godinama stajališta se najbolje krote umjerenošću, ako već ne mirenjem sa sudbinom ili otvorenom predajom. U određenim godinama valjalo bi živjeti i bez pretjeranog osvrtanja na nekadašnje jade i bez prizivanja otpora utjelovljenjem izazova vladajućoj pobožnosti u sadašnjosti. A opet, odustati od svake uloge osim one društveno određene, na ovoj razini uloge zaslužnog umirovljenika? Sa sedamdeset i jednom godinom to je zasigurno dolično, no za Colemana Silka, kao što je davno pokazao nužnom bešćutnošću prema vlastitoj majci, bilo je to neprihvatljivo.
On nije ogorčeni anarhist poput Irisina oca, Gittelmana. On nipošto nije mutivoda ili huškač. A ni luđak. Nije radikalan ili revolucionaran, čak ni u intelektualnom ili filozofskom pogledu, osim ako se revolucionarnim ne smatra uvjerenje da je odbacivanje najstrožih granica običajnog društva i samostalna potvrda slobodnoga osobnog izbora nešto više od osnovnog ljudskog prava – osim ako se, kada čovjek ostari, revolucionarnim ne smatra odbijanje nagonskog prihvaćanja ugovora koji mu je za potpis sastavljen još pri rođenju.
Do toga je trenutka već prošao Sjevernu zgradu i krenuo dugom travnatom površinom prema Bartonu i uredu Delphine Roux. Nije imao blage veze što će reći uhvati li je uopće za stolom usred ovako prekrasnoga ljetnog dana, punih šest ili sedam tjedana prije početka jesenskog semestra. Nije niti saznao, jer se još nije niti približio širokom ciglenom puteljku oko zgrade Bartona kada je sa stražnje strane Sjeverne zgrade, okupljene na sjenovitom travnjaku uz podrumsko stubište, ugledao skupinu od pet fakultetskih podvornika, u radnim majicama i smeđim hlačama, kako dijele dostavljenu pizzu iz kutije i grleno se smiju nečijoj šali. Jedina žena među njima, središte pozornosti svojih kolega u vrijeme stanke – ona koja je ispričala vic, izvela šalu ili porugu i koja se najglasnije smijala – bila je Faunia Farley.
Muškarci su mogli imati malo više od trideset godina. Dvojica su nosila bradu, a jedan od bradatih, s dugim konjskim repom, djelovao je nadasve krupno i volovski. Jedini je stajao kako bi, čini se, bolje izravno nadvisivao Fauniju koja je sjedila na tlu, ispružila preda se duge noge i razdragano zabacivala glavu. Colemana je iznenadila njezina kosa. Bila je puštena. On je poznaje kao nepogrešivo čvrsto stegnutu elastičnom trakom – puštenu samo u postelji kada bi uklonila traku i pustila vlasi da se razaspu po razodjevenim ramenima.
S dečkima. Ovo su zacijelo “dečki” o kojima je govorila. Jedan od njih nedavno se razveo, nekoć neuspješan mehaničar koji joj je održavao Chevrolet i vozio je na posao i kući onih dana kada joj auto nije htio upaliti ni za lijek, a drugi ju je htio voditi na porno-film onih večeri kada mu je supruga radila noćnu smjenu u blackwellskom pogonu za proizvodnju kartonskih kutija, dok je treći bio toliko neiskusan da nije znao ni što je hermafrodit. Kada bi se u razgovoru spomenuli dečki, Coleman bi slušao bez komentara, ne izražavajući nikakvo negodovanje zbog njezinih priča, koliko god da se pitao kakve su im namjere, s obzirom na teme njihovih razgovora, o kojima ga je Faunia već izvještavala. No budući da nije o njima pričala beskonačno i budući da je nije na to poticao pitanjima, dečki se Colemana nisu dojmili kao što bi se dojmili, recimo, Lestera Farleyja. Dakako, ona se sama mogla ponašati ponešto manje bezbrižno i manje im pothranjivati maštu, no čak i kad je Coleman osjetio snažan nagon da joj to i kaže, vrlo se lako uspijevao sudržati. Mogla je govoriti smisleno ili besmisleno do mile volje kome god je htjela, a kakve god bile posljedice, morat će ih sama snositi. Ona mu nije kći. Nije mu ni “djevojka”. Ona jest – ono što jest.
No, neopaženo promatrajući, povučen uza sjenoviti zid Sjeverne zgrade, nije ni izbliza mogao s takvom lakoćom zauzeti ravnodušan i snošljiv stav. Sada je uvidio ne samo ono što je činjenično znao – što joj je ovakav neostvaren život učinio – nego možda i zašto je tako malo uspjela osvariti; iz ovoga očišta, ni sto pedeset metara dalje, mogao je gotovo mikroskopski promatrati kako u njegovoj odsutnosti reagira na najgrublje neuglađene ljude, s najnižim ljudskim očekivanjima i najpovršnijim poimanjem sebe. Budući da, bez obzira na nečiju inteligenciju, Voluptas ostvaruje gotovo svaku zamisao, neke se mogućnosti niti ne nazru, a kamoli energično razrade, dok je ispravna procjena osobina svoje Voluptas nešto za što čovjek nema pravih oruđa... sve dok, naime, ne stane u sjenu i ne počne je promatrati kako se valja po travi, povijenih i lagano raširenih koljena, dok joj se sir s pizze cijedi niz jednu ruku, a u drugoj lamata Colom Light, urlajući od smijeha – zbog čega? hermafrodita? – dok se iznad nje nadvija, u obličju propalog masnog majmuna, čista suprotnost tvojemu životu. Još jedan Farley? Još jedan Les Farley? Možda ništa tako zloslutno, ali više kao zamjena za Farleyja nego za njega.
Ovaj bi se fakultetski prizor činio posve nevažnim da je Coleman na njega naletio jednog ljetnog dana u vrijeme dok je još bio dekan – kao što nesumnjivo mnogo puta i jest. Fakultetski prizor koji u to doba ne bi ocijenio samo kao bezazlen, nego i kao privlačan izraz užitka ručanja na otvorenom po lijepom vremenu, sada je bio opterećen samo i jedino značenjem. Ako ga ni Nelson Primus, ni voljena Lisa, pa čak ni zagonetan anoniman prokaz Delphine Roux nisu ni u što uvjerili, ovaj prizor posve običnog trenutka na tratini iza Sjeverne zgrade napokon mu je rasvijetlio pozadinu njegove sramote.
Lisa. Lisa i njezina dječica. Malena Carmen. Ona mu je zabljesnula pred očima, malena šestogodišnja Carmen, no prema Lisi, mnogo, mnogo mlađa. “Preslatka je”, rekla je Lisa, “ali je kao mala beba.” Kada ju je vidio, zaista je i bila neodoljiva: blijeda, bljedosmeđa put, dvije gavranski crne čvrste pletenice, oči kakve do sada još nije vidio ni u jednog ljudskog bića, poput ugljena poplavjela od vrućine i zažarena iznutra, dječje okretno i čvrsto tijelo, odjeveno u uredne minijaturne traperice i tenisice, šarene čarape i bijelu usku majicu, usku poput cjevčice – živahna djevojčica, pozorna prema svemu, a posebice prema njemu. “Ovo je moj prijatelj Coleman”, rekla je Lisa kada je Carmen ušetala u sobu s veselim, važnim, namještenim osmijehom na sitnom, čistom, svježem jutarnjem licu. “Bok, Carmen”, pozdravio je Coleman. “Samo želi vidjeti što radimo”, objasnila joj je Lisa. “Može”, odgovorila je Carmen dovoljno pristojno, no proučila ga je s jednakom pozornošću kao i on nju, naoko s osmijehom. “Mi ćemo raditi sve kao i uvijek”, rekla je Lisa. “Može”, odvratila je Carmen, no sada ga je iskušavala ozbiljnijom inačicom osmijeha. A kada se okrenula i počela preslagivati magnetizirana plastična slova na niskoj školskoj ploči, Lisa ju je zamolila da ih posloži tako da tvore riječi “hoću”, “hod”, “hitno” i “hrana”. “Uvijek ti govorim”, rekla je Lisa, “da moraš pogledati prvo slovo. Hajde, pročitaj prva slova. Pročitaj ih prstom.” Carmen je svako toliko okretala glavu, a zatim i čitavo tijelo prema Colemanu da ostane s njim u dodiru. “Sve je ometa”, šapnula je Lisa ocu. “Gospodična Carmen, hajdemo. Hajde, dušo. On je nevidljiv.” Carmen se nasmijala: “Ja ga vidim.” “Hajde. Usredotoči se. Prva slova. Tako je. Bravo. Ali moraš pročitati i ostatak riječi. Zar ne? Prvo slovo – a sada ostatak riječi. Dobro – ‘hitno’. Ova druga? Znaš to. Znaš tu riječ. ‘Hrana’. Izvrsno.” Kada je Coleman došao pogledati sat čitanja, program je već trajao dvadeset pet tjedana, a iako je Carmen napredovala, napredak nije bio zamjetan. Sjetio se kako se borila s riječju “tvoj” u slikovnici iz koje je čitala naglas – češući se prstima oko očiju, stišćući i gužvajući majicu u području struka, kriveći noge na prečki dječje stolice, polagano ali sigurno odmičući stražnjicu od sjedala – no i dalje nije uspijevala prepoznati ili izgovoriti riječ “tvoj”. “Tata, sada je ožujak. Dvadeset pet tjedana. Predugo se već mučimo s ‘tvoj’. Predugo već miješamo ‘ne mogu’ i ‘na moru’, ali spremna sam se zadovoljiti i s ‘tvoj’. Program bi trebao trajati dvadeset tjedana i gotovo. Išla je u vrtić – trebala je naučiti neke osnovne riječi na izgled. No kad sam joj u rujnu pokazala popis riječi – a tada je kretala u prvi razred – upitala je: ‘Što je ovo?’ Nije znala ni što su riječi. A tek slova: h nije znala, j nije znala, brkala je u i c. Jasno ti je zašto, vizualno su slična, ali i dvadeset pet tjedana poslije i dalje ima problema. M i v. I i l. G i d. I dalje joj je teško. Sve joj je teško.” “Prilično si snuždena zbog Carmen”, rekao je. “Svaki dan pola sata? To je mnogo pouke. Trebala bi čitati kod kuće, ali kod kuće je šesnaestogodišnja sestra upravo rodila, a roditelji ili zaboravljaju ili ih nije briga. Useljenici su, uče drugi jezik, nije im lako čitati djeci na engleskom, iako Carmen nikada nisu čitali ni na španjolskom. I s time se ja bavim svaki božji dan. Samo pogledam zna li dijete postupati s knjigom – pružim im knjigu, poput ove, s velikom šarenom ilustracijom ispod naslova, i kažem: ‘Pokaži mi prednju stranu.’ Neka djeca znaju, ali većina ne. Tiskano izdanje im ništa ne znači. Osim toga”, nastavila je, s iscrpljenim smiješkom, ni približno dražesno poput Carmen, “moja djeca navodno nemaju poteškoća u učenju. Carmen i ne gleda riječi dok ja čitam. Nije ju briga. I zato si na kraju dana izmožden. Drugi nastavnici imaju tešku zadaću, znam, ali nakon jedne, druge i treće Carmen u istom danu emocionalno se iscrpiš. Ali onda ja ne mogu čitati. Ne mogu se niti javiti na telefon. Nešto pojedem, pa odem u krevet. Volim tu djecu. Doista ih volim. Ali ovo ne da me iscrpljuje – ovo me ubija.”
Faunia je sada sjedila na travi i dovršavala posljednje kapi pića dok je jedan od momaka – najmlađi, najmršaviji, najdječačkiji među njima, nedosljedno obrasle brade, u smeđoj odori s crvenim kockastim rupcem i u nečemu što je nalikovalo na kaubojske čizme s petom – skupljao ostatke od ručka i trpao ih u vreću za smeće, a ostalo troje stajalo je svatko na svojoj strani, na suncu, pušeći posljednju cigaretu prije povratka na posao.
Faunia je ostala sama. Sjedila je ondje ozbiljno s praznom limenkom i razmišljala. O čemu? O dvije godine konobarenja u Floridi kada je imala šesnaest, odnosno sedamnaest godina, o umirovljenim poslovnim ljudima koji bi dolazili na ručak bez supruge i ispitivali je bi li voljela živjeti u lijepom stanu, nositi lijepu odjeću, voziti lijep, nov auto i suludo trošiti u prodavaonicama odjeće u Bal Harbouru, draguljarnicama i salonima ljepote u zamjenu za to da im bude pratilja samo nekoliko noći u tjednu i pokoji vikend? Ne jedan, dva ili tri – samo je prve godine doživjela četiri takva prijedloga. A tek Kubančev prijedlog. Nekoliko stotina dolara po obavljenom poslu, bez poreza. Mršavoj plavuši s velikim sisama, visokoj, zgodnoj djevojci poput nje sa žarom, ambicijom i srčanošću, tisuću dolara na noć ne bi bio nikakav problem. Godina, dvije, a onda, ako želi, može otići u mirovinu – jer si to može priuštiti. “I nisi pristala?” upitao je Coleman. “Ne. A-a. Ali nemoj misliti da nisam razmišljala o tome”, odgovorila je. “Sva ta sranja u restoranu, ti ljigavi ljudi, ludi kuhari, jelovnik koji ne znam pročitati, a moraš o svemu voditi računa – nije to neka slava. Ali ako već ne znam čitati, znam brojati. Znam zbrajati. Znam oduzimati. Ne znam čitati riječi, ali znam tko je Shakespeare. Znam tko je Einstein. Znam tko je pobijedio u Građanskom ratu. Nisam glupa. Samo sam nepismena. Tanka granica, ali ipak postoji. Brojke su nešto drugo. U brojke se, vjeruj mi, razumijem. Nemoj misliti da nisam pomislila kako to ne bi bila loša ideja.” No Colemanu nisu trebale takve upute. Ne samo da je znao kako je kao sedamnaestogodišnjakinja pomislila da je kurvanje dobra ideja, nego je pomislio i da je to bila ideja koju je ozbiljnije razmotrila.
“Što s djetetom koje ne zna čitati?” upitala ga je Lisa zdvojno. “To je ključ svega, dakle, treba učiniti nešto, ali sve što činim me ubija. Kažu da bi druga godina trebala biti bolja. Treća još bolja. A ovo je moja četvrta.” “I nije bolje?” upitao je. “Teško je. Tako je teško. Svaka je godina još teža. Ali ako pojedinačni satovi ne pomažu, što onda?” On je, naime, dijete koje ne zna čitati učinio svojom ljubavnicom. Farley ju je učinio svojom boksačkom vrećom. Kubanac ju je učinio svojom kurvom, ili jednom od kurvi – tako je Coleman počesto smatrao. Koliko je dugo bila njegova kurva? Je li o tome Faunia razmišljala prije nego što je ustala i zaputila se natrag u Sjevernu zgradu da dovrši pranje hodnika? Je li razmišljala o tome koliko vremena sve to skupa traje? Majka, očuh, bijeg od očuha, južnjački gradovi, sjevernjački gradovi, muškarci, batine, poslovi, brak, gospodarstvo, stado, bankrot, djeca, dvoje mrtve djece. Nije ni čudo da joj se pola sata na suncu i podjela pizze s dečkima čini kao raj.
“Faunia, ovo je moj prijatelj Coleman. On će nas samo gledati.”
“Može”, odgovorila je Faunia. Nosila je zeleni pulover od samta, čiste bijele čarape, ulaštene crne cipele, a nije bila ni približno tako živahna kao Carmen – sabrana je, pristojna, trajno lagano bezvoljna, ljupko srednjostaleško bjelačko dijete duge plave kose, s malim kopčama u obliku leptira sa svake strane, koje, za razliku od Carmen, nakon što su se upoznali nije pokazalo ni najmanje zanimanje za njega, ni najmanju znatiželju. “Zdravo”, promrmljala je ponizno i poslušno se vratila pomicanju magnetskih slova, gurkajući v, t, n i s na kup, a zatim na drugom dijelu ploče primičući samoglasnike.
“Objema rukama”, uputila ju je Lisa, a Faunia je poslušala.
“Koja su ovo slova?” upitala je Lisa.
Faunia ih čita, i čita ih točno.
“Uzmimo nešto što zna”, rekla je Lisa ocu. “Napiši ‘ne’, Faunia.”
Faunia izvršava naredbu. Faunia piše “ne”.
“Bravo. Hajdemo sada nešto što ne zna. Napiši ‘te’.”
Gleda u slova pozorno i pomno, no ništa se ne događa. Faunia ništa ne piše. Ništa ne čini. Čeka. Čeka da vidi što će se dogoditi. Cijeli život čeka što će se dogoditi. Uvijek se nešto dogodi.
“Gospodična Faunia, želim da promijeniš prvo slovo. Hajde. Znaš to. Koje je prvo slovo u riječi ‘te’?”
“T”, miče n i zamjenjuje ga na početku riječi s t.
“Bravo. Hajde sada ‘me’.”
I uspijeva. Me.
“Odlično. Sada pročitaj prstom.”
Faunia pomiče prst ispod svakog slova i jasno izgovara njihov zvuk. “M-e.”
“Brza je”, rekao je Coleman.
“Da, ali i treba biti brza.”
U velikoj prostoriji bilo je još troje djece i još tri učitelja čitanja, tako da su sa svih strana do Colemana dopirali zvukovi dječice koja čitaju naglas, glasovi koji su se dizali i spuštali na jednak dječji način neovisno o sadržaju, dok su drugi učitelji govorili: “Znaš to – k, kao ‘kišobran’ – k, k...” i: “Znaš to – ti, znaš ti...” i: “Znaš ja – bravo, izvrsno.” Kada se osvrnuo, vidio je da su sva druga djeca također poput Faunije. Posvuda su visjeli plakati s abecedom, sa slikama predmeta za svako slovo, posvuda su ležala plastična slova koja su skupljali ručicama, različitih boja kako bi fonetski mogli slagati riječ slovo po slovo, a u svakom kutu su ležale jednostavne knjige prepune jednostavnih priča: “... u petak smo otišli na plažu. U subotu smo otišli u zračnu luku.” “‘Tata medvjede, je li Mali medvjed s tobom?’ ‘Nije’, odgovorio je Tata medvjed.” “Ujutro je pas lajao na Saru. Uplašila se. ‘Budi hrabra, Sara’, kazala je mama.” Osim svih tih knjiga, svih tih priča, svih Sara, pasa, medvjeda i plaža, bila su tu i četiri učitelja, četiri učitelja samo za Fauniju, a još uvijek je ne mogu naučiti da čita na primjerenoj razini.

“Ide u prvi razred”, izvijestila je Lisa oca. “Ako svi četvero budemo radili s njom svaki dan cijeli dan, nadamo se da će do kraja godine uspjeti ubrzati. No teško ju je natjerati da se sama motivira.”
“Lijepa djevojčica”, rekao je Coleman.
“Da, lijepa ti je? Sviđa ti se taj tip? Je li to tvoj tip, tata, lijepa, nepismena dugokosa plavuša, bezvoljna, s kopčicama u obliku leptira?”
“Nisam to rekao.”
“Nisi trebao. Pratila sam te”, i prstom je počela pokazivati po prostoriji gdje su sve četiri Faunije tiho sjedile pred pločom, pomičući i preslagujući šarena plastična slova u riječi “ne”, “te” i “me”. “Prvi put kada je prstima posložila riječ ‘ne’, čovjek s nje nije mogao pogleda skinuti. Ako te to pali, trebao si doći u rujnu. U rujnu nije znala napisati ni vlastito ime i prezime. Upravo je pristigla iz vrtića, a jedina riječ s popisa koju je prepoznavala je bila ‘ne’. Nije shvaćala da tiskana forma sadrži poruku. Nije razlikovala lijevu i desnu stranicu. Nije nikad čula za Zlatokosu i tri medvjeda. ‘Znaš li Zlatokosu i tri medvjeda, Faunia?’ ‘Ne.’ Što znači da joj vrtićki dani – jer se ondje to uči, bajke, pjesmice – nisu bili dobri. Danas zna za Crvenkapicu, ali onda? Nema šanse. E da, da si upoznao Fauniju u rujnu, svježe propalu u vrtiću, jamčim ti da bi te izbezumila.”
Što s djetetom koje ne zna čitati? Djetetom koje je nekoga oralno zadovoljavalo u kamionetu parkiranom na prilazu kući dok su na gornjem katu, u stančiću iznad garaže, njezina dječica navodno spavala uz upaljenu grijalicu. Dvoje djece bez nadzora i kerozinska vatra, a ona se u kamionetu valjala s nekim tipom. Dijete koje je u bijegu od svoje četrnaeste godine, cijeli život odmetnuto od svojeg neobjašnjivog života. Dijete koje se zbog stabilnosti i zaštite udalo za ratom sluđenog veterana koji ju je hvatao za gušu ako bi se imalo pomaknula u snu. Himbeno dijete, dijete koje se krije i laže, dijete koje ne zna pročitati tko zna čitati, koje se pretvara da ne zna čitati, koje se svjesno osakaćuje i na sebe preuzima takvu manu kako bi što bolje utjelovilo pripadnika podvrste kojoj ne pripada i ne treba pripadati, ali iz tko zna kakvog pogrešnog razloga želi da misli kako pripada. Sama želi vjerovati da pripada. Dijete čije je postojanje sa sedam godina postalo tlapnja, s četrnaest katastrofa, a poslije propast, čije zvanje nije ni konobarica, ni kurva, ni poljoprivrednica, ni čistačica, nego za sve vijeke vjekova pokćerka bludnog očuha i nezaštićeni porod sobom opsjednute majke, dijete koje nikome ne vjeruje, u svakome vidi zlo, a opet ni od čega nije sigurno. Njegova je sposobnost da neustrašivo izdrži sve golema, a opet mu je životna dobit sićušna. Omiljeno ratoborno dijete nesreće, dijete koje je zadesio baš svaki mogući užas, čija sudbina ne pokazuje naznake budućih promjena, a koje ga ipak uzbuđuje i ushićuje kao nitko nakon Steene, moralno gledano ne najodvratnija nego najmanje odvratna osoba koju poznaje, koja ga privlači zato što je tako dugo gledao u suprotnom smjeru – zbog svega onoga što je propustio gledajući u suprotnom smjeru – i zato što je pozadinski osjećaj za ispravnost kojim se prije vodio upravo to što ga pogoni i sada, neočekivani intimus s kojim ga veže zajedništvo kako tjelesno, tako i duhovno, koji je sve samo ne igračka na koju će se baciti dva puta u tjednu zbog očuvanja svoje životinjske naravi, kojega smatra starim ratnim drugom više od ikoga na svijetu.
Što s takvim djetetom? Pronađeš telefonsku govornicu najbrže što možeš i ispraviš svoju glupu pogrešku.
Mislio je da ona razmišlja o tome koliko dugo to već traje, majka, očuh, bijeg od očuha, južnjački gradovi, sjevernjački gradovi, muškarci, batine, poslovi, brak, gospodarstvo, stado, bankrot, djeca, dvoje mrtve djece... a možda je i razmišljala. Možda je i razmišljala, iako je, ovako sama na travi dok su dečki pušili i čistili ostatke od ručka, mislila da razmišlja o vranama. Često je razmišljala o vranama. Ima ih posvuda. Gnijezde se u šumi nedaleko od njezine postelje, na pašnjaku su kada ona pomiče ogradu kravama, a toga su dana graktale po cijelom kampusu. Umjesto, dakle, da razmišlja o onome o čemu razmišlja onako kako Coleman misli da razmišlja, ona je razmišljala o vrani koja je često oblijetala prodavaonicu u Seeley Fallsu kada je, nakon požara, a prije selidbe na mliječno gospodarstvo, ondje unajmila namještenu sobu u pokušaju da se sakrije od Farleyja. Vrana se zadržavala na parkiralištu između pošte i trgovine, jedna vrana koju je netko pripitomio kao napuštenu ili bez majke – nikada nije doznala kako je vrana ostala siroče. A sada je iznova napuštena i mota se po parkiralištu, gdje gotovo svatko dođe i ode tijekom dana. Ova je vrana prouzročila mnoge probleme u Seeley Fallsu kada se počela zalijetati u ljude na ulazu u poštu i grabiti djevojčicama ukosnice – jer je vranama u prirodi da skupljaju sjajne predmete, komadiće stakla i slične stvari – tako da je poslovotkinja u pošti, savjetovavši se s nekolicinom angažiranih građana, odlučila vranu prepustiti društvu za zaštitu ptica, gdje su je zatvorili u krletku i samo katkada puštali da leti. Nisu je mogli osloboditi jer se ptica koja se voli zadržavati po parkiralištima u divljini jednostavno ne bi uklopila. Zvuk ove vrane... Taj ju je zvuk pratio uvijek, danju, noću, u snu, na javi i u nesanici. Neobično se glasala. Drugačije od ostalih vrana, vjerojatno zato što nije odrasla s ostalim vranama. Neposredno nakon požara često sam posjećivala tu vranu u društvu za zaštitu ptica. Kada god bi posjet završio, a ja se spremila na odlazak, vrana bi me zazvala tim svojim glasom. Da, iz krletke, ali s obzirom na to da jest takva kakva jest, bolje da je ondje. Bilo je ondje još ptica u krletkama koje su ljudi donijeli jer više nisu mogle živjeti u divljini. Nekoliko malih sova. Pjegavih poput igračaka. Posjećivala sam i sove. I malog sokola prodorna graktaja. Lijepe ptice. A onda sam se preselila ovamo i kako sam bila, i još uvijek jesam, sama, upoznala sam vrane kao nikada prije. I one mene. Njihov smisao za humor. Je li o tome riječ? Možda to i nije smisao za humor. No meni se tako čini. Kako hodaju. Kako saginju glavu. Kako vrište na mene ako nemam za njih kruha. Faunia, idi po kruh. Šepire se. Naređuju drugim pticama. U subotu sam nakon razgovora s crvenorepim jastrebom kod Cumberlanda stigla kući i začula dvije vrane u voćnjaku. Znala sam da se nešto događa. Bio je to upozoravajući glas vrana. Jasno, vidjela sam tri ptice – dvije vrane kako kriče i grakću na jastreba. Možda baš onoga s kojim sam maloprije razgovarala. Namjeriti se na jastreba? Je li to dobra ideja? Porast će im ugled među ostalim vranama, ali ja nisam sigurna da bih se u to upuštala. Mogu li se i dvije namjeriti na jastreba? Nasilne gadure! Uglavnom su ratoborne. Bravo. Sjećam se jedne slike – vrana se zaletava ravno u orla i grakće na njega. Orla boli kurac. I ne vidi je. Ali vrana je posebna. Kako samo leti. Nije tako lijepa kao gavran dok leti i izvodi sve te čudesne akrobacije. Ima velik trup da se digne s tla, no svejedno se ne mora nužno zatrčavati. Nekoliko koraka je dovoljno. Gledala sam ih. Više je to velik trud. Užasno se potrude i u zraku su. Kada sam vodila klince na ručak u Friendly. Prije četiri godine. Bilo ih je na milijune. Onaj Friendly u Ulici East Main u Blackwellu. Kasno popodne. Prije mraka. Na milijune njih na parkiralištu. Kongres vrana kod Friendlyja. Kakva je to veza između vrana i parkirališta? Što je to? Nikada nećemo doznati ni što je to niti išta drugo. U usporedbi s vranama, druge ptice su nekako dosadne. Dobro, šojka genijalno odskače. Hoda kao na trampolinu. To je zgodno. Ali vrane znaju i odskakivati i umišljeno se zaletavati. Jako dojmljivo. Okreću glavu lijevo-desno, malo mjerkaju. Ma predobre su. Najbolje. To graktanje. To bučno graktanje. Slušaj. Samo slušaj. Fantastično. Biti ovako u dodiru. Mahnit poziv koji označava opasnost. Obožavam ga. Onda izjurim van. Može biti i pet ujutro. Nije me briga. Mahniti poziv, jurenje van, predstava će početi svaki čas. Za ostale zvukove nisam sigurna što znače. Možda ništa. Ponekad je to brz uzvik. Ponekad grlat. Ne treba ga pomiješati s glasom gavrana. Vrane se pare s vranama, a gavrani s gavranima. Divno je kako se nikada ne zabune. Barem koliko ja znam. Tko god kaže da su to ružne grabežljivice – a uglavnom svi kažu – lud je. Ja mislim da su prekrasne. O, da. Zbilja prekrasne. Ta elegancija. Te boje. Te dlake uz korijen kljuna, taj brk, te dlake što izbijaju kroz perje. To se vjerojatno nekako zove. Ali naziv nije bitan. Nikada. Bitno je samo da to postoji. Nitko ne zna zašto. To je kao sve drugo – jednostavno postoji. Sve imaju crne oči. Sve dobiju crne oči. Crne pandže. Kakav je osjećaj letjeti? Gavrani se znaju vinuti, a vrane samo idu svojim putem. Koliko ja vidim, ne letuckaju okolo bezveze. Neka gavrani lebde. Neka se gavrani bave lebdenjem. Neka gavrani skupljaju milje, ruše rekorde i ubiru nagrade. Vrane moraju stići s jednog mjesta na drugo. Čuju da imam kruha, pa dođu. Čuju da netko tri kilometra dalje ima kruha, pa odu tamo. Kada im bacim kruh, uvijek će jedna čuvati stražu, a druga će se čuti iz daljine. One jedna drugoj i svima ostalima daju do znanja što se događa. Teško je povjerovati da se svatko za svakoga brine, ali tako izgleda. Ima jedna divna priča koju sam čula od prijateljice dok sam bila mala, a ona ju je čula od mame. Bile su jednom neke vrane toliko pametne da su na autocestu nosile orahe koje nisu mogle razbiti. Ondje bi pratile promet i semafor i znale su kada će auti krenuti – bile su toliko pametne da su znale kako radi semafor. Stavljale su orahe ravno pred kotače, koji bi ih zdrobili čim bi krenuli na zeleno. Tada sam u to povjerovala. Tada sam u sve vjerovala. A sada kada poznajem samo njih, opet u to vjerujem. Ja i vrane. To je prava stvar. Drž’ se vrana i bit ćeš bez brige. Čula sam da jedna drugoj dotjeruju perje, ali nikada to nisam vidjela. Vidjela sam ih blizu jednu drugoj i uvijek sam se pitala što rade. Ali ih nikad nisam vidjela kako to rade. Nisam ih vidjela ni da dotjeruju vlastito perje. Ali opet, ja živim do kokošinjca, a ne u njemu. Da bar živim. Rado bih bila vrana. O da, totalno. Bez dvojbe. Veoma bih rado bila vrana. One se ne moraju opterećivati selidbom da se maknu od nekoga ili nečega. Samo se presele. Ne moraju se pakirati. Samo odu. Kada ih nešto pogodi, to je onda to – gotovo je. Slome krilo – gotovo je. Slome nogu – gotovo je. Puno bolje nego ovo. Možda se ponovno rodim kao vrana. Što sam bila prije nego što sam se rodila u ovom obliku? Bila sam vrana! Da! Vrana! I rekla sam: “Bože, da sam barem ona sisata djevojka dolje”, i želja mi se ispunila. Isuse Bože, kako se sada želim vratiti u svoj status vrane. Status. Dobro ime za bilo što crno i veliko. Dobro ide uz šepirenje. Status. Kao dijete sam sve primjećivala. Obožavala sam ptice. Uvijek sam promatrala vrane, jastrebe i sove. Još uvijek noću, kad se vraćam od Colemana, vidim sove. Što da radim, moram izići iz auta i porazgovarati s njima. Ne bih smjela. Trebala bih voziti ravno doma da me onaj jadnik ne ubije. Što pomisle vrane kada čuju pjev ostalih ptica? Pomisle da zvuči glupo. Graktanje – jedina prava stvar. Ptica koja se šepiri ne bi smjela pjevati sladunjave pjesmice. Treba graktati do mile volje. To je jebački stav – grakći do mile volje, ne boj se ničega i jedi sve što je mrtvo. Moraš si pribaviti mnogo cestovnih žrtava ako hoćeš tako letjeti. Nemoj ih ni nekamo vući, jedi ravno s ceste. Pričekaj do posljednjeg trenutka kada dolazi auto, a onda uzleti, ali ne predaleko jer se, čim prođe, moraš odmah vratiti i nastaviti gdje si stala. Jedeš nasred ceste. Pitam se što se dogodi ako se meso pokvari. Možda se njima ne pokvari. Možda to znači biti strvinar. Njima i strvinarima to je posao. Brinu se o svim onim stvarima u šumi i na cesti s kojima mi ne želimo imati posla. Na ovom svijetu nijedna vrana nije gladna. Nikada ne preskače obrok. Ako nešto trune, neće vrana pobjeći. Gdje ima smrti, tu su i one. Nešto crkne, one dođu i poberu. To mi se baš sviđa. Pojedeš si tog rakuna kud puklo da puklo. Pričekaš da kamion zdrobi kralježnicu, a zatim dođeš i isisaš sve što treba kako bi podignuo tu prekrasnu crnu strvinu s tla. Jasno, ponašaju se one i čudno. Kao i sve drugo. Viđam ih na drveću, kako okupljene razgovaraju, a nešto se događa. Ali što, nikada neću doznati. To su neki opaki dogovori. Ali nemam blage veze znaju li i one same što je to. Možda je nevažno kao i sve drugo. Iako bih se kladila da nije, odnosno da je milijun puta smislenije od ikoje pizdarije iz našega svijeta. Ili nije? Je li to samo hrpa nečega što izgleda kao nešto drugo, ali nije? Možda je sve samo genetički tik. Ili klik. Zamisli da svijetom vladaju vrane. Bi li sve bilo jednako usrano? Kod vrana je zgodno to što su potpuno praktične. U letu. U glasanju. Pa čak i u boji. Samo crnina. Možda sam bila vrana, a možda i nisam. Mislim da ponekad vjerujem da već jesam vrana. Da, povremeno vjerujem u to već mjesecima. Zašto ne? Postoje muškarci u tijelu žene i žene u tijelu muškarca, pa zašto onda ja ne bih bila vrana u ovom tijelu? Aha, a gdje je liječnik koji će napraviti sve što treba da me puste van? Kamo da odem na operaciju kako bih bila ono što jesam? Kome da se obratim? Kamo da odem, što da učinim i kako da se izbavim, jebemu?
Ja sam vrana. Znam da jesam. Znam!
U zgradi studentskog sindikata, na pola puta nizbrdo od Sjeverne zgrade, Coleman je pronašao govornicu u hodniku prekoputa kantine, gdje su ručali polaznici Elderhostela. Kroz dvostruka vrata mogao je vidjeti stolove za kojima su se parovi radosno družili uz jelo.
Jeff nije bio kod kuće – u Los Angelesu je bilo oko deset ujutro, a Colemanu se javila automatska sekretarica. U adresaru je potražio broj ureda na sveučilištu, u nadi da Jeffu još nije počelo predavanje. Ono što otac želi reći najstarijem sinu moralo se reći odmah. Posljednji put kada je nazvao Jeffa u imalo sličnom stanju priopćavao mu je da je Iris umrla. “Ubili su je. Htjeli su ubiti mene, a ubili su nju.” To je rekao svima, i to ne samo u prva dvadeset četiri sata. Bio je to početak rasapa: svuda se proširio gnjev. Ali ovo je kraj. Kraj – tu su vijesti koje je htio priopćiti sinu. I sebi. Kraj izgnanstva iz prijašnjeg života. Zadovoljiti se nečim manje veličajnim od samoprogonstva i sveobuhvatnog izazova pred nečijom snagom. Živjeti skromno s vlastitim neuspjehom, opet ustrojen kao razborito biće, izbrisati zlopatnju i prijezir. Ne popuštati, ali ne popuštati tiho. Smireno. Dostojanstveno razmatranje – to je prava stvar, kako bi rekla Faunia. Živjeti bez prizivanja Filokteta. Ne treba više živjeti kao tragičan lik. Iskonsko se čini kao rješenje, no to više nije novost – oduvijek je tako. Sve se mijenja sa žudnjom. Odgovor na sve ono što je razoreno. Odluka da se nastavkom prosvjeda produlji skandal? Samo moja glupost. Samo moja poremećenost. I najodvratnija sentimentalnost. Čeznutljivo prisjećanje na Steenu. Veselo plesanje s Nathanom Zuckermanom. Povjeravanje njemu. Prebiranje po sjećanjima s njim. Dopuštenje da sluša. Oštrenje književničkog poimanja zbilje. Hranjenje romanopiščeva uma, tih nezasitnih oportunističkih usta. Svaku će katastrofu on pretvoriti u pisanu riječ. Za njega je katastrofa poput baruta. Ali u što je ja mogu pretvoriti? Ja s njom moram živjeti. Upravo ovako. Bez jezika, oblika, strukture i značenja – bez jedinstava i katarze, bez ičega. Još više nepreobraženog nepredviđenoga. A zašto bi itko htio više? No ipak, žena poput Faunije jest nepredviđena. Orgazmički isprepletena s nepredviđenim i neizdrživom konvencijom. Neizdrživim načelima ispravnosti. Dodir s njezinim tijelom jedino je načelo. Ništa nije od toga važnije. I ustrajnost njezine poruge. Strane do srži. Doticaj s tim. Obveza da podjarmim svoj život njezinom i njegovim hirovima. Lutanju. Dokolici. Čudnovatosti. Radosti iskonskog erosa. Uzmi Fauniju umjesto čekića, udri njome po svemu što je preživjelo, po svim uzvišenim opravdanjima, i probij si put u slobodu. Slobodu od čega? Od glupave slave ispravnosti. Od apsurdnog traganja za značajem. Od beskonačnog promicanja pravilnosti. Nalet slobode u sedamdeset i prvoj, slobode da za sobom ostavim čitav jedan život – znane i kao Aschenbachovsko ludilo. “Još je istoga dana”, kažu posljednje riječi Smrti u Veneciji, “potreseni svijet smjerno primio vijest o njegovoj smrti.4” Ne, on više ne mora živjeti kao tragičan lik ni u kojem obliku.
“Jeffe! Tata je. Ovdje tvoj otac.”
“Bok. Kako ide?”
“Jeffe, znam zašto mi se nisi javljao, zašto mi se Michael nije javljao. Od Marka i ne očekujem poziv – a Lisa mi je spustila slušalicu posljednji put kada smo se čuli.”
“Nazvala me. Rekla mi je.”
“Slušaj, Jeffe – moja priča s tom ženom je gotova.”
“Ozbiljno? Kako to?”
Razmislio je na tren. Zato što za nju nema nade. Zato što su je razni muškarci tukli kao vola u kupusu. Zato što su joj djeca poginula u požaru. Zato što radi kao čistačica. Zato što je neobrazovana i kaže da ne zna čitati. Zato što me i ne pita: “Što ti uopće radiš sa mnom?” jer zna što svi s njom rade. Zato što je prošla kroz sito i rešeto i nade nema.
Ali svojem sinu rekao je samo ovo: “Zato što ne želim izgubiti svoju djecu.”
Uz tek blagi smiješak, Jeff je odvratio: “Da se ne znam koliko trudiš, to se ne bi dogodilo. Mene sigurno ne bi izgubio. Ne vjerujem ni da bi izgubio Mikea ili Lisu. Markie je nešto drugo. Markie žudi za nečime što mu nitko od nas ne može pružiti. Ne samo ti – nitko od nas. Tužna je to stvar, to s Markiejem. Ali da gubimo tebe? Da te gubimo otkako je mama umrla, a ti dao ostavku na koledžu? To je nešto s čime svi živimo. Tata, nitko nije znao što da napravi. Otkako si se zaratio s koledžom, teško nam je do tebe doprijeti.”
“Jasno mi je to”, rekao je Coleman, “razumijem”, no već nakon dvije minute ovaj mu je razgovor postao nepodnošljiv. Njegov razuman, ultrasposoban, ležeran sin, najstariji, najhladnije glave, mirno govori o obiteljskom problemu s ocem koji jest problem, što je gotovo jednako neizdrživo kao i bijes i ludilo njegova iracionalnog najmlađeg sina. Kakvo pretjerano izazivanje suosjećajnosti – suosjećajnosti vlastite djece! “Razumijem”, ponovio je Coleman, a razumijevanje je samo pogoršalo stvar.
“Nadam se da se s njom ništa grozno nije dogodilo”, rekao je Jeff.

“S njom? Nije. Samo sam odlučio da je bilo dosta.” Bojao se reći nešto više od straha da ne kaže nešto posve drugačije.
“To je dobro”, odvratio je Jeff. “Zbilja mi je laknulo. Što nema nikakvih posljedica, ako to želiš reći. To je super.”
Posljedica?
“Nisam te shvatio”, reagirao je Coleman. “Zašto posljedica?”
“Slobodan i čist? Opet si onaj stari? Već godinama nisi zvučao ovako slično sebi. Nazvao si – samo to je važno. Čekao sam i nadao sam se, a sada si ipak nazvao. Ništa više ne treba reći. Vratio si se. Samo nas je to zabrinjavalo.”
“Jeffe, ne razumijem. Prosvijetli me. Uopće ne razumijem o čemu pričamo. Posljedice čega?”
Jeff je zastao, a zatim opet progovorio. Kada je progovorio, bilo je to nevoljko: “Pobačaja. Pokušaja samoubojstva.”
“Faunia?”
“Da.”
“Pobacila je? Pokušala se ubiti? Kada?”
“Tata, svi na Atheni znaju. Tako smo i mi doznali.”
“Svi? Koji svi?”
“Gledaj, tata, nema posljedica...”
“To se uopće nije dogodilo, dijete drago, zato nema nikakvih ‘posljedica’. To se nije dogodilo. Nije bilo pobačaja, nije bilo pokušaja samoubojstva – koliko ja znam. I koliko ona zna. Ali tko su ti svi? Za Boga miloga, ako si čuo takvu priču, takvu besmislenu priču, zašto nisi okrenuo broj, zašto nisi pitao mene?”
“Zato što se to mene ne tiče. Ja čovjeka tvojih godina ne...”
“Ma nemoj? Umjesto toga, ti povjeruješ u što god čuješ o čovjeku mojih godina koliko god bilo apsurdno, zlonamjerno ili bezumno.”
“Ako sam pogriješio, doista se ispričavam. Imaš pravo. Naravno da imaš pravo. Ali ovo nam je svima već postalo teško. Do tebe se teško probiti već...”
“Tko ti je to rekao?”
“Lisa. Lisa je to prva čula.”
“Od koga je Lisa to čula?”
“Iz raznih izvora. Od ljudi. Prijatelja.”
“Želim imena. Želim znati tko ti svi jesu. Kojih prijatelja?”
“Starih prijatelja. Prijatelja s Athene.”
“Njezinih dragih prijatelja iz djetinjstva. Potomaka mojih kolega. Tko im je rekao, pitam se.”
“Nije se pokušala ubiti”, zaključio je Jeff.
“Ne, Jeffrey, nije. I nije pobacila, koliko ja znam.”
“Onda dobro.”
“A i da jest? I da jesam oplodio tu ženu, da je pobacila i da se nakon pobačaja pokušala ubiti? Recimo, Jeffe, da joj je samoubojstvo i uspjelo. Što onda? Što onda, Jeffe? Ubila se ljubavnica tvojeg oca. Što onda? Odrekao bi se oca? Oca zločinca? Ne, ne, ne – vratimo se malo, korak-dva, vratimo se na pokušaj samoubojstva. Da, to mi se jako sviđa. Doista se pitam tko se dosjetio tog pokušaja samoubojstva. Zbog pobačaja se pokušala ubiti? Raščistimo ovu melodramu koju je Lisa čula od prijatelja s Athene. Zato što nije htjela pobaciti? Zato što joj je pobačaj netko nametnuo? Razumijem. Razumijem o kakvoj se okrutnosti radi. Majka koja je izgubila dvoje djece u požaru ostaje trudna s ljubavnikom. Kakav ushit. Novi život. Nova prilika. Novo dijete kao zamjena za preminule. Ali ljubavnik – ne, kaže on – i za kosu je odvlači liječniku, a tada – naravno – nakon što je nad njome izvršio prisilu, uzima golo, krvavo tijelo...”
Jeff je već bio poklopio slušalicu.
Colemanu za nastavak Jeff više nije trebao. Samo što je ugledao parove iz Elderhostela kako u kantini ispijaju kavu prije povratka na sat, samo što je čuo te pristojne starce koji izgledaju i zvuče dolično kako opušteno uživaju, pomislio je da mu čak ni konvencionalni životni potezi nisu donijeli utjehu. Ne samo da je bio profesor, ne samo da je bio dekan, ne samo da je, unatoč svemu, ostao u braku s istom čudesnom ženom, nego je imao i obitelj, inteligentnu djecu – no sve mu to nije donijelo ništa. Ako bi ičija djeca trebala to razumjeti, zar to nisu njegova? Odlasci u vrtić. Čitanje. Kompleti enciklopedija. Pripreme za kviz. Razgovori za večerom. Beskonačne pouke, Irisine, njegove, o svakovrsnim obličjima života. Analiza jezika. Sve smo to radili, a oni mi uzvraćaju ovakvim mentalitetom? Nakon cjelokupnog obrazovanja, pročitanih knjiga i riječi i vrhunskih školskih rezultata, ovo je nepodnošljivo. Nakon što sam ih shvatio tako ozbiljno. Kada bi rekli nešto glupo, ozbiljno sam ih ispravljao. Koliko sam pažnje poklonio razvoju razbora, uma i maštovitog suosjećanja. I skepse, dobro obaviještene skepse. Razmišljanja svojom glavom. I onda oni povjeruju u prvu glasinu? Koliko obrazovanja, a sve uzalud. Ništa ih nije spasilo od najniže razine misli. Nisu se niti zapitali: “Je li to svojstveno našem ocu? Zvuči li mi to vjerodostojno?” Ne, otac je čist slučaj. Nikada vam nisam dao da gledate televiziju, a vi iskazujete nazore iz sapunica. Smjeli ste čitati samo Grke i njihove pandane, a od života ste napravili viktorijansku sapunicu. Odgovarao sam na pitanja. Na svako vaše pitanje. Nijedno nisam izbjegao. Pitali ste o baki i djedu, pitali ste tko su bili i rekao sam vam. Vaši su djed i baka umrli kad sam bio mlad. Djed dok sam bio u srednjoj školi, a baka dok sam bio u mornarici. Kada sam se vratio iz rata, stanodavac je već odavno izbacio stvari na ulicu. Ništa nije ostalo. Rekao mi je da si nije mogao priuštiti da bla-bla, nije bilo priljeva najamnine, došlo mi je da ga ubijem. Albumi sa slikama. Pisma. Moje uspomene iz djetinjstva, njihove uspomene iz djetinjstva, ništa, ničega nije bilo. “Gdje su se rodili? Gdje su živjeli?” Rodili su se u Jerseyju. Prvi su se u obitelji ovdje rodili. On je bio gostioničar. Mislim da je njegov otac, vaš prapradjed, u Rusiji također imao krčmu. Prodavao cugu Rusima. “Imamo li teta i stričeva?” Moj je otac imao brata koji se odselio u Kaliforniju dok sam bio dijete, a majka je bila jedinica, poput mene. Nakon mene nije mogla imati djecu – nikada nisam doznao zašto. Brat, očev stariji brat ostao je Silberzweig – koliko ja znam, nikada nije promijenio prezime. Jack Silberzweig. Rođen je u nekadašnjoj zemlji, pa je zato zadržao prezime. Kada sam isplovljavao iz San Francisca, u svim sam ga kalifornijskim telefonskim imenicima pokušavao pronaći. Nije se slagao s mojim ocem. Otac ga je smatrao ljenčinom i nije s njim htio imati posla, tako da nitko nije sa sigurnošću znao u kojemu je gradu stric Jack živio. Tražio sam ga u svim telefonskim imenicima. Htio sam mu reći da mu je brat umro. Htio sam ga upoznati. Jedinog živog rođaka s te strane obitelji. Pa što ako je propalica? Htio sam upoznati njegovu djecu, svoje bratiće, ako ih je imao. Tražio sam pod Silberzweig. Tražio sam pod Silk. Tražio sam pod Silber. Možda je u Kaliforniji postao Silber. Nisam znao. Još uvijek ne znam. A onda sam prestao tražiti.
Kada nemaš vlastitu obitelj, zaokupljaju te takve stvari. Onda sam dobio vas i prestao se brinuti imam li strica i rođake... Svako je dijete čulo istu priču. Nije zadovoljila jedino Marka. Stariji se dečki nisu toliko raspitivali, no blizanci su bili uporni. “Jesu li i prije postojali kakvi blizanci?” Koliko ja znam – mislim da mi je netko rekao – jedan pradjed ili prapradjed bio je blizanac. Tu je priču ispričao i Iris. Sve je to bilo izmišljeno zbog Iris. Tu joj je pričao ispričao u Ulici Sullivan kada su se upoznali, te se priče držao, te izvorne formule. Nezadovoljan je bio jedino Mark. “Odakle su došli naši pradjedovi?” Iz Rusije. “Ali iz kojeg grada?” Pitao sam oca i majku, no nikada mi nisu sa sigurnošću znali reći. Jedanput bi rekli jedno, drugi put drugo. Postoje čitavi naraštaji takvih Židova koji nikada nisu zapravo saznali. Stariji o tome nisu puno pričali, a američka djeca nisu bila toliko znatiželjna, bila su zagrijana za amerikanstvo, tako da je u mojoj, kao i u mnogim drugim obiteljima, vladala opća židovska zemljopisna amnezija. Sve što su mi na upit odgovorili, rekao im je Coleman, bilo je “Rusija”. No Markie je nastavio: “Tata, Rusija je golema. Odakle iz Rusije?” Markie nije posustajao. A zašto? Zašto? Bez odgovora. Markie je htio znati tko su i odakle dolaze – sve što mu otac nije mogao pružiti. I zato je postao ortodoksni Židov? Zato piše biblijske prosvjedne pjesme? Zato ga Markie toliko mrzi? Nemoguće. Postojali su Gittelmanovi. Djed i baka Gittelman. Stričevi i tete Gittelman. Mali rođaci Gittelman diljem New Jerseyja. Nije li to dovoljno? Koliko mu je rođaka trebalo? Želio je i Silkove i Silberzweigove? To nije imalo nikakva smisla kao razlog uvrede – nemoguće! No koliko god se iracionalnim činilo povezati Markiejev dubinski gnjev sa svojom tajnom, Coleman se svejedno pitao. Dokle god su bili u svađi, nikada se nije prestao pitati, a nakon što mu je Jeff poklopio slušalicu, pitao se još grozničavije. Ako djeca koja u svojim genima nose njegovo podrijetlo, koje će prenijeti svojoj djeci, tako lako mogu posumnjati da je sposoban Fauniji nanijeti najgore moguće zlopatnje, kako to objasniti? Je li to zato što im nije mogao reći istinu o obitelji? Zato što im je to dugovao? Zato što je uskraćivanje takve informacije bilo pogrešno? To nema smisla! Osveta se ne provodi nesvjesno ili nehotice. Ne postoji takav quid pro quo. To nije moguće. No svejedno je nakon telefonskog razgovora – napuštajući studentski sindikat, napuštajući fakultet, u suzama se uzbrdo vraćajući kući – upravo tako mislio.
Cijelim putem kući prisjećao se trenutaka kada je umalo priznao Iris. Bilo je to nakon rođenja blizanaca. Obitelj je bila potpuna. Uspjeli su – on je uspio. Ni na jednom djetetu nije se ocrtavao ni tračak njegove tajne, gotovo kao da se od nje izbavio. Ushit proistekao iz tog uspjeha doveo ga je na sam rub razotkrivanja. Da, svojoj će supruzi darovati ono najdragocjenije što je imao: reći će majci svoje četvero djece tko njihov otac zapravo jest. Priznat će Iris istinu. Toliko je bio zanesen i opušten, toliko je čvrsto osjećao tlo pod nogama kada je rodila te čudesne blizance. Odveo je Jeffa i Mikeyja u bolnicu da vide novog brata i sestru, a najstrašnija strepnja iščezla je iz njegova života.
No, nikada nije dao Iris taj dar. Spasio se od toga – ili odveo u prokletstvo ostavivši stvar kakva jest – zahvaljujući kataklizmi koja je snašla njezinu blisku prijateljicu, najbližu suradnicu u Odboru za umjetnost, lijepu i profinjenu akvarelisticu amaterku po imenu Claudia McChesney, čiji je muž, vlasnik najveće građevinske tvrtke u okrugu, i sam, kako se ispostavilo, tajio nešto nevjerojatno: drugu obitelj. Gotovo osam godina Harvey McChesney imao je ženu mnogo mlađu od Claudije, računovotkinju u tvornici stolica blizu Taconica, s kojom je imao dvoje djece u dobi od četiri i šest godina. Živjela je u gradiću u neposrednoj blizini granice s Massachusettsom u državi New York. Posjećivao ju je svaki tjedan, uzdržavao, pa i volio, no nitko iz athenskog kućanstva McChesneyjevih nije o njima znao ništa sve dok jedan telefonski poziv – vjerojatno nekog od Harveyjevih građevinskih suparnika – nije Claudiji i troje tinejdžera otkrio čime se zapravo McChesney bavi kada nije na poslu. Te se noći Claudia slomila, potpuno se skrhala i pokušala prerezati žile, a upravo je Iris u tri ujutro, uz pomoć prijatelja psihijatra, organizirala akciju spašavanja koja je već prije svitanja Claudiju dopremila u psihijatrijsku bolnicu Stockbridge u Austin Riggsu. Iako je dojila dvoje novorođenčadi i brinula se o dvama dječacima predškolske dobi, upravo je Iris svaki dan posjećivala Claudiju u bolnici, razgovarala s njom, umirivala je i ohrabrivala, donosila joj lončanice da se o njima brine i knjige o umjetnosti da ih gleda. Čak je češljala i plela Claudijinu kosu, sve dok se, nakon pet tjedana – što je jednako rezultat Irisine odanosti i psihijatrijskog programa – Claudia nije vratila kući i poduzela potrebne mjere kako bi se riješila muškarca koji joj je prouzročio toliki jad.
U samo nekoliko dana Iris je pribavila Claudiji stručnjaka za obiteljsko pravo iz Pittsfielda i sa svom djecom Silkovih, uključujući i novorođenčad, u stražnjem dijelu karavana, odvezla prijateljicu u odvjetnički ured kako bi se uvjerila da su dogovori o rastavi i Claudijino izbavljenje od McChesneyja počeli. Toga dana na putu kući mnogo se pojasa vezalo, no vezanje pojasa ionako je bila Irisina omiljena djelatnost. Pobrinula se da Claudijinu odluku o novom životnom poretku ne potisnu natruhe nekadašnjih strahova.
“Kako možeš nekome tako nešto učiniti?” upitala je Iris. “Ne mislim na djevojku. Užas, ali događa se. Ne mislim ni na dječicu, čak ni na to – čak ni na sinčića i kćerkicu te druge žene, koliko god bi svakoj supruzi takvo otkriće teško palo. Ne, radi se o tajni – to je ono najgore, Colemane. Zato Claudia više ne želi živjeti. ‘Gdje je nestala bliskost?’ To je svaki put rasplače. ‘Gdje je nestala bliskost’, kaže ona, ‘ako se ovako nešto taji?’ Činjenica da je to krio od nje, da je to i nastavio kriti – pred time je Claudia nemoćna i zato se i dalje želi dokrajčiti. Kaže: ‘Kao da sam pronašla truplo. Tri trupla. Tri trupla ispod parketa.’” “Da”, odvratio je Coleman, “kao iz grčke drame. Kao iz Bakhi.” “Još gore”, nadovezala se Iris, “jer nije iz Bakhi. To je iz Claudijina života.”
Kada se nakon gotovo godinu dana ambulantnih terapija Claudia iznova zbližila s mužem, a on se vratio u kuću u Atheni da bi McChesneyjevi nastavili živjeti zajedno kao obitelj – kada je Harvey pristao da se odrekne druge žene, ako već ne djece, kojima se zakleo da će biti odgovoran otac – ni Claudia ni Iris nisu pokazale pretjeranu želju da održe prijateljstvo na životu. Claudia je dala otkaz u udruzi za umjetnost, a slijedom toga više se nisu družile niti viđale na organiziranim okupljanjima gdje je Iris obično bila glavna.
Nije ni Coleman – ponesen trijumfom zbog rođenja blizanaca – napredovao u namjeri da supruzi oda svoju nepojmljivu tajnu. Spasio se, pomislio je, od najdjetinjastijeg zamislivog sentimentalnog poteza. Odjednom kao da je počeo razmišljati poput budale: misliti o svima i svemu sve najbolje, u potpunosti odbaciti nepovjerenje, oprez, nepovjerenje u samoga sebe, misliti da svim nevoljama jednom dođe kraj, da više ne postoje nikakve poteškoće, zaboraviti ne samo gdje jest i kako je onamo stigao, odreći se marljivosti, discipline, stvaranja mišljenja o svakoj pojedinoj situaciji... Kao da se bitka, osobna bitka svakog ljudskog bića može nekako opozvati, kao da čovjek hotimice može početi i prestati biti ono što jest, svojstveno, nepromjenjivo ja u čije ime je bitka uopće i zapodjenuta. Kada je i posljednje njegovo dijete rođeno kao besprijekorno bijelo, to ga je gotovo navelo da na komadiće razbije ono najsnažnije i najmudrije u sebi. Spasila ga je mudrost po imenu: “Ne čini ništa.”
No i prije, nakon rođenja prvog djeteta, učinio je nešto gotovo jednako glupo i sentimentalno. Kao mladi profesor klasične filologije na Sveučilištu Adelphi, bio je na Sveučilištu u Pennsylvaniji na trodnevnoj konferenciji o Ilijadi. Predao je rad, javio se ljudima, a jedan ga je cijenjeni klasičar potiho pozvao da se prijavi na natječaj otvoren na Princetonu. Na putu kući, smatrajući da je na vrhuncu postojanja, umjesto da krene jerseyjskom autocestom prema sjeveru kako bi stigao na Long Island, umalo je skrenuo prema jugu i zaputio se mračnim cestama okruga Salem i Cumberland prema Gouldtownu, domu majčinih predaka, gdje su se održavali godišnji obiteljski izleti kad je bio dječak. Da, postavši otac, i tada je htio pokleknuti pred prirodnim užitkom velikog osjećaja za kakvim ljudi tragaju kada god prestanu razmišljati. No rođenje sina ne znači da mora skrenuti južno prema Gouldtownu, isto kao što, kada bi stigao na sjever Jerseyja, rođenje sina ne bi od njega zahtijevalo da siđe s autoceste u Newarku i krene prema East Orangeu. No još je jedan nagon morao susprezati: nagon da vidi majku, da joj kaže što se dogodilo i da joj dovede dječaka. Nagon da majci prikaže sebe, dvije godine nakon što ju je prezreo, unatoč Walterovu upozorenju. Ne. Nikako. Umjesto toga, nastavio je ravno kući, svojoj bijeloj ženi i svojem bijelom djetetu.
* * *

Otprilike četiri desetljeća poslije, cijelim putem od koledža do kuće, opsjednut optužbama, prisjećajući se nekih od najboljih trenutaka u životu – rođenja djece, ushita, posve nevinog uzbuđenja, divlje uzdrmanosti čvrste odluke, olakšanja tako golemog da je gotovo poništilo njegovu odluku – prisjetio se i najgore noći u životu, još u mornarici, one noći kada je izbačen iz javne kuće u Norfolku, poznate bjelačke javne kuće po imenu Oris. “Ti si crni crnjo, je l’, dečko?” sekundu poslije izbacivači su ga već naguravali kroz ulazna vrata, po stubama do pločnika, a zatim na cestu. On je trebao ići kod Lulu, na Aveniji Warwick – Lulu, vikali su za njim, ondje je tebi mjesto, crnčugo. Čelom je udario o pločnik, no ustao je, potrčao do prve uličice, a ondje se sklonio od ceste i obalne ophodnje, sveprisutne subotom uvečer, koja je vitlala pendrecima. Završio je u zahodu jedinog bara u koji se usudio ući u ovakvom stanju – bara za crnce stotinjak metara od Hampton Roadsa i trajekta za Newport News (trajekta koji je prevozio mornare kod Lulu), desetak ulica dalje od Orisa. Bio je to prvi bar za crnce u koji je ušao još otkako je bio školarac u East Orangeu, kada se s prijateljem kladio na nogometne utakmice iz Billy’s Twilight Cluba na granici Newarka. U prve dvije godine srednje škole, povrh potajnog boksa, cijelu je jesen proveo u Billy’s Twilightu, gdje je prikupio kavansku učenost za koju tvrdi da ju je – kao bjelačko dijete iz East Orangea – stekao u gostionici u vlasništvu starog Židova.
Prisjećao se kako je pokušavao zaliječiti rane na licu, kako je uzalud pokušao zaštititi bijeli pulover, no krv je postojano kapala i na svemu ostavljala trag. Školjka bez daske bila je prekrivena izmetom, natopljen drveni pod zaliven pišalinom, a umivaonik, ako se tako mogao nazvati, gnusan valov pun sluzi i bljuvotine – tako da je, kada mu je pozlilo od boli u zglobu, povratio na zid pred sobom radije nego da pogne glavu nad svu tu prljavštinu.
Bila je to odvratna, jeziva rupetina, najgora moguća, drugačija od svega što je u životu vidio, najodurnije mjesto koje je mogao zamisliti, no morao se negdje skriti, pa je na klupi, na najudaljenijoj mogućoj točki od ljudskog otpada koji je plutao prostorijom, prožet neviđenom jezom, pokušavao pijuckati pivo, umiriti se, ublažiti bol i ne privlačiti pozornost. Ionako nitko od prisutnih nije niti pogledao prema njemu nakon što je platio pivo i nestao uza zid među praznim stolovima: baš kao u bjelačkom bordelu, svi su ga smatrali samo onime što je bio.
Ispijajući drugo pivo znao je da mu ondje nije mjesto, no ako ga se domogne obalna ophodnja, ako otkriju zašto je izbačen iz Orisa, nastradat će: vojni sud, presuda, dugovječan fizički rad, a zatim nečastan otpust – a sve samo zato što je mornarici lagao o svojoj rasi, samo zato što je bio dovoljno glup da prođe kroz vrata iza kojih su jedini čistokrvni crnci ili prali posteljinu ili brisali podove.
To je to. Odslužit će mornaricu, kao bijelac, i to će biti kraj. Jer ja to ne mogu, razmišljao je – niti želim. Nikada prije nije upoznao zbiljsku sramotu. Nikada prije nije znao što to znači bježati od policije. Nikada prije nije krvario od primljenog udarca – u svim onim amaterskim boksačkim rundama nije izgubio ni kapi krvi, niti je ikako ozlijeđen ili oštećen. No sada je njegov bijeli pulover bio crven poput kirurške kute, hlače gnjecave od zgrušane krvi, a na koljenima poderane i crne od prljavštine iz jarka. Ozlijedio je, možda čak i slomio ručni zglob kada se pri padu dočekao na ruku – nije ga mogao pomaknuti, pa čak niti dodirnuti. Ispio je pivo, a zatim naručio još jedno u nadi da će umrtviti bol.
Ovo se događa kada čovjek ne uspije ispuniti očeve ideale ili kada ne sluša njegove naredbe, kada potpuno zaboravlja na svojeg mrtvog oca. Da je barem postupio kao otac ili Walter, sve bi bilo drugačije. No najprije je prekršio zakon i lagao kako bi ušao u mornaricu, a sada je u želji da poševi bjelkinju potonuo u najgoru moguću katastrofu. “Samo da odradim svoje do otpusta. Samo da se izvučem. Nikada više neću lagati. Samo me pusti da odradim svoje i to je to!” Bilo je to prvi put da se obratio ocu otkako se srušio nasred vagon-restorana.
Ako nastavi ovako, život će mu biti ništetan. Kako je znao? Jer mu je otac odgovarao – stari prijekorni autoritet još se jedanput zaorio iz očevih grudi, odjekujući kao nekada jednoznačnom istinitošću ispravnog čovjeka. Ako Coleman ovako nastavi, završit će u jarku prerezana grkljana. Pogledaj gdje je sada. Pogledaj kamo se došao sakriti. Kako? Zašto? Zbog svojeg kreda, svojeg neuljudnog, bezobraznog stava koji kazuje: “Ja nisam jedan od vas, ne mogu vas podnijeti, ja nisam dio vašeg crnačkog mi.” Velik junački sukob protiv njihova mi – a pogledaj ga sada! Strastvena borba za dragocjenu jedinstvenost, pobuna protiv crnačke sudbe – a pogledaj samo gdje je završio prkosni velikan! Jesi li amo došao, Colemane, tražiti dublji smisao postojanja? Svijet ljubavi, to si imao, a odrekao si ga se zbog ovoga! Bijednu si, nesmotrenu stvar učinio! Ne samo sebi – svima nama. Ernestine. Waltu. Majci. Meni. Meni u mojemu grobu. Mojem ocu u njegovu. Što još veličajno smjeraš, Colemane Brutuse? Koga ćeš još namagarčiti i izdati?
Još nije mogao na ulicu, u strahu od obalne ophodnje, vojnog suda, mornaričkog zatvora i nečasnog otpusta koji bi ga progonili zauvijek. Sve se u njemu previše uskomešalo; mogao je samo nastaviti piti sve dok mu se, dakako, nije na klupi pridružila prostitutka otvoreno iste rase kao i on.
Kada ga je ujutro pronašla obalna ophodnja, krvave su rane, slomljeno zapešće i prljavu, raspojasanu odoru pripisali noći u crnogradu, još jednom kurčevitom bijelcu u potrazi za crnom pičkom koji je – dobivši kompletnu uslugu (uz jeftino tetoviranje) – ostavljen strvinarima da ga kljucaju u staklom posutom zakutku trajektnog pristaništa.
Tetovaža je glasila jednostavno “US Navy”, ništa više, visoka samo nekoliko milimetara, ispisana plavim pigmentom između plavih krakova plavog sidra, i samog dugog nekoliko centimetara. Najneupadljiviji mogući oblik vojničke tetovaže, nenametljivo smještene malo ispod spoja desne ruke i ramena, tetovaža koju je prilično lako sakriti. No kada bi se sjetio njezina nastanka, predstavljala je znak koji nije podsjećao samo na vihor najgore noći u njegovu životu, nego i na sve što je prethodilo vihoru – znak cijele njegove povijesti, neraskidivosti junaštva i sramote. U toj plavoj tetovaži ležala je istinska i cjelovita slika njega samoga. Neiskorjenjiv životopis, kao što tetovaža i jest prototip neiskorjenjivoga, simbol nečega što se nikada neće ukloniti. Bio je to i golem pothvat. I vanjska sila. Čitav lanac nepredviđenog, sve opasnosti izlaganja i opasnosti skrivanja – pa čak i besmisao života krili su se u toj glupavoj plavoj tetovažici.
Njegove su poteškoće s Delphine Roux počele u prvom semestru nakon povratka u predavaonicu, kada se jedna njegova studentica, ujedno i omiljena studentica profesorice Roux, požalila njoj, kao pročelnici odsjeka, na Euripidove drame na Colemanovu kolegiju grčke tragedije. Jedna je bila Hipolit, a druga Alkestida. Studentica, Elena Mitnick, ocijenila ih je kao “ponižavajuće za ženski rod”.
“Što bih trebao učiniti da zadovoljim gospođicu Mitnick? Ukloniti Euripida s popisa lektire?”
“Nipošto. Jasno je da sve ovisi o tome kako predajete Euripida.”
“A kakva se”, upitao je, “danas metoda preporučuje?” izgovarajući te riječi uz pomisao kako za ovu raspravu nema ni strpljenja, ni uljudnosti. Osim toga, Delphine Roux bilo je lakše zbuniti bez ulaženja u raspravu. Iako je pucala od intelektualističke nadmenosti, imala je samo dvadeset devet godina i gotovo nikakva iskustva izvan obrazovnih ustanova, novopridošlica na poslu, na koledžu i u zemlji. Iz prijašnjih je susreta razabrao da se njezin pokušaj ne samo superiornosti, nego i prezrive superiornosti, “Jasno je da sve ovisi”, i tako dalje – najbolje uklanja posvemašnjom ravnodušnošću prema njezinu sudu. Zbog svega toga nije ga podnosila, a nije podnosila ni to što akademske zasluge kojima je toliko zadivila ostale kolege na Atheni još nisu izbezumile nekadašnjeg dekana. Protivno volji, nije mogla ne ustuknuti pred čovjekom koji ju je prije pet godina nevoljko zaposlio kao svježu diplomanticu s Yalea i koji poslije nikada nije skrivao svoje žaljenje zbog tog poteza, posebice kada su budalaši s njegova odsjeka odlučili na čelo postaviti tako dubinski zbunjenu djevojku.
Do dana današnjeg prisutnost Colemana Silka uznemiravala ju je do te mjere da je i sama željela zauzvrat uznemiriti njega. Nešto na njemu uvijek bi je vraćalo u djetinjstvo i prerano sazreli dječji strah da ju je netko prozreo, a ujedno i strah da je nije prozreo. Boji se razotkrivanja, a umire od želje da bude primijećena – kakva dvojba.
Zbog nečega na njemu čak je sumnjala i u svoj engleski, kojim je inače suvereno vladala. Kada god bi se našli sučelice, imala je osjećaj kao da joj samo želi zavezati ruke iza leđa.
Kakav osjećaj? Osjećaj seksualne nadmoći kada je prvi put došla na razgovor u njegov ured ili nemogućnost seksualne nadmoći? Bilo je nemoguće iščitati što je on iščitavao u njoj onoga jutra kada je svjesno maksimalno iskoristila svu svoju moć. Htjela je izgledati fantastično i izgledala je, htjela je biti tečna i bila je, htjela je zvučati akademski i uspjela je, bila je uvjerena. No on ju je svejedno gledao kao školarku, kao malu nevažnu kćerkicu gospode Nevažnih.
Možda je to bilo zbog kariranog kilta – možda ga je kratki kilt podsjetio na školsku odoru, posebice ako je osoba u njemu bila vitka, tamnokosa mlada žena sitna lica na kojemu su se isticale samo oči, a koja je, zajedno s odjećom, težila jedva pedesetak kilograma. Nakana joj nije bila da kiltom, crnom dolčevitom od kašmira, crnim čarapama i visokim crnim čizmama ubije vlastitu seksualnost odjećom (američke sveučilišne nastavnice koje je do sada upoznala kao da su upravo to radile), niti da ga stavi na muke. Iako je navodno bio u srednjim šezdesetima, nije izgledao nimalo starije od njezina pedesetpetogodišnjeg oca. Ustvari, sličio je mlađem partneru iz očeve tvrtke, nekom od očevih suradnika inženjera koji su je pogledavali od njezine dvanaeste godine. Kada je, sjedeći sučelice dekanu, prekrižila noge, a preklop njezina kilta se rastvorio, pričekala je minutu ili dvije prije nego što ga je povukla natrag – a natrag ga je povukla rutinski kao da zatvara novčanik – samo zato što, unatoč mladolikom izgledu, nije bila školarka, prožeta strahovima školarke i doličnošću školarke, ograničena školskim pravilima. Baš kao što nije htjela odavati takav dojam, nije htjela niti da pomisli suprotno ako bi ostavila preklop otvorenim pozivajući ga da pomisli kako želi da tijekom razgovora pilji u njezina vitka bedra u crnim čarapama. Trudila se koliko je mogla, i odabirom odjeće i izričajem, da na njega ostavi dojam isprepletene međuigre svih sila koje ovu dvadesetčetverogodišnjakinju čine toliko zanimljivom.
Čak i jedan jedini komad nakita, golemi prsten nataknut toga jutra na srednji prst lijeve ruke, jedini ukrasni predmet, odabran kao pokazatelj njezine intelektualnosti, koja uživa u estetskom pokrovu života otvoreno, bez ograda, neprikrivenih apetita i znalački, svejedno je podčinjen cjeloživotnoj predanosti akademskom naporu. Prsten, replika rimskog pečatnjaka iz osamnaestog stoljeća, bio je muške veličine, a nekoć ga je i nosio muškarac. Na horizontalno postavljenom ovalnom ahatu – zbog čega se prsten i doimao tako muževno glomaznim – bila je ugravirana Danaja kojoj se Zeus ukazuje kao zlatna kiša. Četiri godine prije, u Parizu, kada je Delphine imala dvadeset godina, taj joj je prsten u znak ljubavi darovao profesor kojemu je pripadao – profesor kojemu nije mogla odoljeti i s kojim je proživjela strastvenu ljubavnu vezu. Slučaj je htio da je i on bio klasičar. Kada su se prvi put susreli, u njegovu uredu, doimao se tako hladnim, tako sudačkim da se skamenila od straha sve dok nije shvatila da njegova igra zavođenja plovi uzvodno. Je li to i dekan Silk smjerao?
Bez obzira na veličinu i upadljivost prstena, dekan nije iskazao zanimanje za u ahatu ugraviranu zlatnu kišu, a i bolje da nije, mislila je ona. uǝpoq :ɐpɐɹqo Iako je priča o tome kako je došao u njezin posjed, ako ništa drugo, svjedočila o odvažnoj odraslosti, on bi prsten doživio kao isprazan užitak, kao znak pomanjkanja zrelosti. Osim raspršene nade, bila je uvjerena da je on upravo tako vidi u trenutku kada su se rukovali – i imala je pravo. Coleman ju je ocijenio kao premladu za taj posao, prepunu još neriješenih prijepora, s odjednom malo previsokim mišljenjem o sebi, a istodobno važno zaigranu poput djeteta, djeteta nesavršena vladanja koje brzo reagira na natruhe neodobravanja, savršeno nadarenu da bude povrijeđena, privučenu i kao dijete i kao žena beskrajnim postignućima, udvaračima, osvajanjima, podjednako i nesigurnošću i pouzdanošću. Pametnu za svoje godine, čak možda i prepametnu, no emocionalno nestabilnu i ozbiljno nerazvijenu u većini ostalih područja.
Iz njezina životopisa i dopunskog autobiografskog eseja od petnaest stranica kojim ga je popratila – jasno navodeći tijek svojeg intelektualnog putovanja još od šeste godine – sve mu je bilo dovoljno jasno. Njezini su rezultati doista bili izvrsni, no sve u vezi s njom (uključujući rezultate) doživio je kao osobito pogrešno za mali koledž poput Athene. Djetinjstvo u povlaštenom ozračju 16. pariškog arondismana u Ulici Longchamp. Monsieur Roux bio je inženjer, vlasnik tvrtke s četrdeset zaposlenika, a Madame Roux (rođena Walincourt) bila je plemenitog podrijetla, pripadnica provincijske aristokracije, žena, majka troje djece, stručnjakinja za srednjovjekovnu francusku književnost, vrsna čembalistica, stručnjakinja za literaturu o klavičembalu, stručnjakinja za povijest papinstva, “itd.”. A kakav je to tek “itd.” bio! Njihovo srednje dijete i jedina kći Delphine maturirala je na Lycée Janson de Sailly, gdje je učila filozofiju i književnost, englesku, njemačku, latinsku i francusku književnost: “... upoznata s čitavim korpusom francuske književnosti na vrlo kanonski način.” Nakon Lycée Janson, Lycée Henri IV.: “... iscrpno dubinsko proučavanje francuske književnosti i filozofije, engleskog jezika i povijesti književnosti.” S dvadeset godina, nakon Lycée Henri IV, slijedio je École Normale Supérieure de Fontenay: “... s intelektualnom elitom francuskog društva... na godinu samo trideset odabranih.” Radnja: “Samoporicanje u djelima Georgesa Bataillea.” Bataille? Ne opet. Svaki ultracool diplomant Yalea bavi se ili Mallarméom ili Batailleom. Nije teško shvatiti što ona želi da on shvati, posebice s obzirom na to da Coleman zna ponešto o Parizu, gdje je kao mladi profesor s obitelji proveo godinu dana na Fulbrightovoj stipendiji te poznaje ambicioznu francusku djecu iz elitnih gimnazija. Ti iznimno dobro pripremljeni, intelektualno dobro povezani, izuzetno inteligentni mladi ljudi blagoslovljeni najsnobovskijim francuskim obrazovanjem, žestoko se pripremaju da im cijelog života netko zavidi. Svaku subotnju večer oni provode u jeftinim vijetnamskim restoranima u Ulici St. Jacques raspravljajući o velikim temama, ni u jednom trenutku ne čavrljajući o nečemu trivijalnom – samo ideje, politika i filozofija. Čak i u slobodno vrijeme, kada su posve sami, oni razmišljaju jedino o recepciji Hegela u francuskim intelektualnim krugovima dvadesetog stoljeća. Intelektualac ne smije biti prizeman. Život je misao. Bilo da im je mozak ispran u obliku agresivnog marksizma ili agresivnog antimarksizma, dubinski se zgražaju na sve američko. Iz ovakvog i još goreg okružja ona dolazi na Yale: prijavljuje se za predavača francuskog jezika preddiplomskim studentima te za doktorski studij. U autobiografskom eseju navodi se kao jedno od samo dvoje primljenih Francuza. “Na Yale sam stigla iz vrlo descartesovske okoline, a ondje vlada mnogo veći pluralizam i polifonija.” Preddiplomci je zabavljaju. Gdje im je intelektualna strana? Posve je preneražena spoznajom da se zabavljaju. Preneražena njihovim kaotičnim, neideološkim načinom razmišljanja – i života! Nikada nisu pogledali nijedan Kurosawin film – to im nije palo na pamet. U njihovoj dobi ona je već pogledala sve što su napravili Kurosawa, Tarkovsky, Fellini, Antonioni, Fassbinder, Wertmüller, Satyajit Ray, René Clair, Wim Wenders, Truffaut, Godard, Chabrol, Resnais, Rohmer i Renoir, a ova su djeca gledala samo Ratove zvijezda. Na Yaleu je ozbiljno nastavila svoju intelektualnu misiju i slušala predavanja kod najvećih profesorskih zvijezda. No, bila je pomalo izgubljena. Zbunjena. Posebice ostalim postdiplomcima. Navikla je na društvo ljudi koji se služe istim intelektualnim jezikom, a ovi Amerikanci... I ne smatraju je svi tako zanimljivom. Očekivala je da će doći u Ameriku, a svi će reći: “Bože moj, pa ona je normalienne.” No u Americi nitko ne cijeni taj poseban put koji je prošla u Francuskoj i njegov golemi prestiž. Nije dobila priznanje na kakvo je navikla kao tek propupali član francuske intelektualne elite. Nije dobila čak ni negodovanje na kakvo je navikla. Pronašla je mentora i napisala disertaciju. Obranila je. Stekla stupanj. Stekla ga je nevjerojatnom brzinom jer je u Francuskoj naučila naporno raditi. Uz toliko školovanja i naporna rada spremila se za važan posao na važnom fakultetu – Princetonu, Columbiji, Cornellu, Chicagu – a kada nije dobila ništa, bila je slomljena. Gostujuće mjesto na Koledžu Athena? Gdje je i što je to Koledž Athena? Digla je nos. Sve dok joj mentor nije rekao: “Delphine, na ovom se tržištu važan posao dobiva nakon drugog posla. Gostujući asistent na Koledžu Athena? Ti možda nisi čula za njega, ali mi jesmo. Prilično ugledna ustanova. Prilično ugledan prvi posao.” Strani joj kolege govore da je predobra za Athenu, da bi je to deklasiralo, no američki kolege, koji bi ubili za predavačko mjesto ako treba i u kotlovnici, smatraju tu snobovštinu karakterističnom za Delphine. Nevoljko se prijavila – i završila u mini-kiltu i čizmama s druge strane stola dekana Silka. Kako bi već dobila drugi, otmjeni posao, prvo joj treba ovaj posao na Atheni, no dekan Silk već gotovo jedan sat sluša kako se pričom sve više udaljava od zaposlenja na Atheni. Pripovjedačka struktura i temporalnost. Unutarnje kontradikcije umjetničkog djela. Rousseau se skriva, a zatim ga odaje retorika. (Pomalo poput nje, pomislio je dekan, u tom autobiografskom eseju.) Glas kritičara jednako pravovaljan kao glas Herodota. Naratologija. Dijegeza. Razlika između dijegeze i mimeze. Iskustvo u zagradama. Proleptička osobina teksta. Coleman ne treba pitati što sve to znači. On zna izvorno grčko značenje svih riječi s Yalea i svih riječi s École Normale Supérieure. Zna li i ona? Budući da se time bavio dulje od tri desetljeća, nije imao vremena za ovakve stvari. Pomislio je: Zašto se netko ovako lijep želi ovim riječima skriti od ljudske dimenzije iskustva? Možda upravo zato što jest tako lijepa. Pomislio je: Tako pomno samopohvalna i u tako posvemašnjoj zabludi.
Dakako da je imala kvalifikacije. No u Colemanovim je očima utjelovljavala onu vrstu prestižnog akademskog preseravanja koja je Atheninim studentima trebala kao rupa u glavi, no drugorazredne članove nastavničkog kadra zacijelo bi neodoljivo privukla.
U to je vrijeme mislio da je, zaposlivši je, pokazao širinu uma. No vjerojatnije će biti da je bila jednostavno poticajna. Tako dražesna. Tako privlačna. Još privlačnija zahvaljujući tom kćerinskom dojmu.
Njegov je netremičan pogled Delphine Roux pogrešno protumačila pomalo melodramatično misleći – što je i priječilo njezinu spretnost, nagon, ne samo da naprečac donese melodramatičan zaključak, nego i da erotski podlegne melodramatičnoj čaroliji – da joj je želio svezati ruke iza leđa; ono što je on želio, iz svakog zamislivog razloga, bila je njezina neprisutnost. I tako ju je zaposlio. Nakon toga, ozbiljno je započelo njihovo neslaganje.
A sada je ona njega pozivala u ured na razgovor. Do 1995., godine kada je Coleman odstupio s mjesta dekana i vratio se predavanju, draž sveobuhvatnog minociozno lijepog Delphineina šika, oboružana srčanim naznakama prigušene seksualnosti te profinjenom laskavošću svojstvene École Normale (što je Coleman nazivao “njezinim trajnim činom samoveličanja”), pridobila je ama baš svakog povodljivog budalastog profesora, tako da se još u dvadesetima – možda i s ambicijom za nekadašnji Colemanov položaj dekana – domogla pročelništva omanjeg odsjeka koji je prije desetak godina, zajedno s drugim jezičnim odsjecima, progutao stari Odsjek za klasičnu filologiju, gdje je Coleman započeo predavačku karijeru. Na novom Odsjeku za jezike i književnost radilo je jedanaestero predavača, po jedan profesor ruskog, talijanskog, španjolskog i njemačkog, Delphine za francuski i Coleman Silk za klasične jezike, uz pet prezaposlenih dopunskih članova, golobradih predavača i nekolicinu mjesnih stranaca koji su predavali osnovne kolegije.

“Gospođica Mitnick ove je dvije drame pogrešno protumačila”, objašnjavao joj je, “unutar tako uskih, ograničenih ideoloških okvira da ovdje nade nema.”
“Znači, ne poričete njezinu izjavu da joj niste pokušali pomoći.”
“Studentici koja mi kaže da joj se obraćam ‘rodnim jezikom’ ja ne mogu pomoći.”
“Znači”, ležerno je nastavila Delphine, “u tome je problem, zar ne?”
Nasmijao se. I spontano i sa svrhom. “Da? Moj je engleski, dakle, nedovoljno nijansiran za tako profinjen um kao što je gospođica Mitnick?”
“Colemane, dugo ste izbivali iz predavaonice.”
“A vi iz nje niste izbivali nikada. Draga moja”, rekao je, namjerno, s namjerno iritantnim smiješkom, “ja o tim dramama čitam i razmišljam čitavog života.”
“Ali nikada iz Elenine feminističke perspektive.”
“Ni iz Mojsijeve židovske perspektive. Čak ni iz moderne nietzscheovske perspektive o perspektivi.”
“Coleman Silk, sam na planetu, ne poznaje drugu perspektivu doli potpuno nepristrane književne perspektive.”
“Gotovo bez iznimke, draga moja” – opet? zašto ne? – “naše studente resi strahotno neznanje. Nevjerojatno su loše obrazovani. Njihovi su životi intelektualno jalovi. Stižu ne znajući ništa i većinom odlaze ne znajući ništa. Kada dođu na moje predavanje, još ponajmanje znaju kako čitati klasičnu dramu. Predavati na Atheni, posebice u 90-ima, predavati znatno najglupljem naraštaju u američkoj povijesti, jednako je kao hodati Ulicom Broadway na Manhattanu i pričati sam sa sobom. Osim što je onih osamnaestero ljudi koji vas čuju na ulici sada s vama u jednoj prostoriji. Oni ne znaju, ono, ništa. Nakon gotovo četrdeset godina rada sa studentima – a gospođica Mitnick je samo tipičan primjer – mogu vam reći da je feministička perspektiva o Euripidu ono što im najmanje treba. Pružiti beskrajno naivnom čitatelju feminističku perspektivu o Euripidu najbolji je mogući način da im ograničite razmišljanje prije nego što je dobio i mogućnost da razori ijedno debilno ‘ono’. Teško mi je povjerovati da bi školovana žena akademskog francuskog podrijetla poput vašega smatrala da uopće postoji feministička perspektiva o Euripidu koja nije obična budalaština. Zar su vas zbilja u tako kratko vrijeme preodgojili ili se radi o dobrom starom karijerizmu trenutačno utemeljenom u strahu od feministički nastrojenih kolegica? Jer ako jest riječ samo o karijerizmu, s time nemam problema. To je ljudski i ja to razumijem. No ako je riječ o intelektualnoj predanosti ovom idiotizmu, onda sam začuđen jer vi niste idiot. Vi ste pametniji. U Francuskoj sigurno nitko iz vaše École Normale ne bi ni u bunilu ovakve stvari shvaćao ozbiljno. Pročitati dvije drame kao što su Hipolit i Alkestida, pa nazočiti punom tjednu seminara o svakoj, a zatim moći o njima reći jedino da su ‘ponižavajuće za ženski rod’ – to nije ‘perspektiva’, za boga miloga, to je vodica za usta. Najnovija vodica za usta.”
“Elena je studentica. Ima dvadeset godina. Uči.”
“Sentimentalnost prema studentima vam loše pristaje, draga moja. Shvatite ih ozbiljno. Elena ne uči. Ona oponaša.”
“To nije točno, no ako me želite ovako kulturno omeđiti, i to je u redu i posve predvidivo. Ako pri tom smiješnom omeđivanju osjećate nadmoćnu sigurnost, neka, dragi moj”, i sama je oduševljeno rekla sa smiješkom. “Elenu je uvrijedio vaš postupak. Zato je i dotrčala meni. Preplašili ste je. Uzrujala se.”
“Pa, znam razviti neugodnu osobnu maniru kada me zgrome posljedice toga što sam uopće zaposlio nekoga poput vas.”
“A neki od naših studenata”, odvratila je, “razvijaju neugodnu osobnu maniru kada ih zgromi fosilna pedagogija. Ako ustrajete na poučavanju književnosti onako učmalo kako ste navikli, ako ustrajete na takozvanom humanističkom pristupu grčkoj tragediji o kojemu govorite još od 50-ih, ovakvi će se sukobi neprekidno ponavljati.”
“Dobro”, rekao je. “Neka se ponove.” I napustio prostoriju. Kada je u sljedećem semestru Tracy Cummings dotrčala profesorici Roux, na rubu suza, ne mogavši gotovo ni riječi izustiti, preneražena spoznajom da je njoj iza leđa profesor Silk upotrijebio zlonamjeran rasistički epitet kako bi je opisao kolegama, Delphine je odlučila da je pozivanje Colemana u ured na raspravu o optužbi čisto gubljenje vremena. Bila je uvjerena da se ne bi ponašao ništa pristojnije nego posljednji put kada se jedna studentica požalila – a iz prethodnoga je iskustva znala da će je, pozove li ga, opet na svoj nadmoćan način gledati svisoka. Evo, još se jedna žena početnica usuđuje propitkivati njegovo vladanje, evo još jedne žene na razinu čijih bi se prizemnih briga morao spustiti ako bi im se uopće udostojio obratiti – stoga je predala slučaj dostupnom dekanu fakulteta koji ga je naslijedio. Od toga je trenutka mogla korisnije provoditi vrijeme s Tracy, umirujući je i tješeći, gotovo vladajući njome, mladom crnačkom siroticom toliko utučenom da je prvih tjedana nakon te epizode, u strahu da ne bi pobjegla – pobjegla u ništa – Delphine ishodila dopuštenje da je iz studentskog doma preseli u dodatnu prostoriju u vlastitom stanu te da, privremeno, preuzme ulogu njezine skrbnice. Iako je do kraja akademske godine Coleman Silk, dobrovoljno se oprostivši od nastave, u osnovi priznao svoj zločin u aferi “kmica”, šteta nanesena Tracy pokazala se kao pregolema za tako nesigurnu osobu: u nemogućnosti da se usredotoči na rad zbog istrage, u strahu da profesor Silk ne bi ostale nastavnike nagovorio protiv nje, pala je sve kolegije. Tracy se spakirala i napustila ne samo koledž, nego i grad – otišla je iz Athene, gdje joj je Delphine željela pronaći posao i pouku te paziti na nju dok se ne vrati studiju. Jednoga se dana Tracy ukrcala u autobus za Oklahomu, gdje je odsjela kod sestre u Tulsi, no i uz pomoć adrese iz Tulse Delphine toj djevojci više nije uspjela ući u trag.
Potom je Delphine saznala za vezu Colemana Silka i Faunije Farley, koju se iz petnih žila trudio sakriti. Nije mogla vjerovati – dvije godine u mirovini, sedamdeset i jedna godina života, a još uvijek aktivan. Nema više studentica koje bi plašio jer su se drznule posumnjati u njegovu prosudbu, nema više mladih nezaštićenih crnkinja koje bi ismijavao, nema više mladih profesorica poput nje koje bi ponižavao i vrijeđao jer su zaprijetile njegovoj hegemoniji – uspio je iz najnižih slojeva na koledžu iskopati kandidatkinju za podčinjavanje, prototip bespomoćne žene, punokrvnu zlostavljanu suprugu. Kada je Delphine svratila do ureda za pomoćno osoblje da vidi što može doznati o Faunijinu životu, kada je pročitala o bivšem mužu i stravičnoj smrti dvoje male djece – u tajanstvenom požaru koji je, neki sumnjaju, podmetnuo upravo bivši muž – kada je pročitala o nepismenosti zbog koje je Faunia ograničena samo na najniže fizičke zadatke u podvorničkom osoblju, uvidjela je da je Coleman Silk iskopao san svakog ženomrsca: u Fauniji Farley pronašao je nekoga još bespomoćnijeg od Elene ili Tracy, savršenu ženu za lomljenje. Faunia Farley savršen je odgovor svakome tko bi se na Atheni ikada usudio suprotstaviti njegovu apsurdnom osjećaju za visoki položaj.
A nitko ga ne želi zaustaviti, pomislila je Delphine. Nitko mu ne želi stati na put.
Shvativši da njegovo vladanje prelazi granice mjerodavnosti koledža te da ga ništa ne priječi da joj se osveti – da, njoj, zbog svega što je poduzela kako bi ga spriječila da psihološki terorizira studentice, zbog uloge koju je svjesno odigrala u svrgavanju njega s vlasti i izbacivanju iz učionice – nije mogla suspregnuti gnjev. Faunia Farley poslužila je kao zamjena za nju. Pomoću Faunije Farley uzvratio joj je udarac. Na čije lice, ime i obličje ona podsjeća ako ne na moje – zrcalni je odraz mene, ne nalikuje ni na koga drugoga. Namamivši ženu poput mene zaposlenu na koledžu Atheni, upola mlađu od sebe – a opet u svakom pogledu moju čistu suprotnost – još si jedanput pametno zakrabuljio i očito razotkrio koga točno želiš uništiti. Toliko si nedomišljat da to ne vidiš, a iz vlastitog preuzvišenog položaja dovoljno si nesmiljen da u tome uživaš. Ali nisam ni ja toliko glupa da ne bih prepoznala da se radi o meni, o mojoj slici, da nju želiš satrti.
Razumijevanje je došlo tako hitro, u tako spontano eksplozivnim rečenicama, da je i čak dok se potpisivala na dnu druge stranice pisma i adresirala omotnicu upućenu na njegovu poštansku adresu, kiptjela od bijesa pri pomisli na živahnost koja će ovu potpuno sirotu ženu, već lišenu svega u životu, pretvoriti u igračku, koja će ubogo biće poput Faunije Farley hirovito preobraziti u lutku samo zato da se osveti njoj. Kako može, čak i on? Ne, neće promijeniti nijedan slog u poruci, a neće se niti potruditi da je natipka kako bi lakše pročitao. Odbijala je i poništiti poruku zbog grafički prepoznatljiva, izbočena nagiba rukopisa. Neka ne podcjenjuje njezinu nakanu: ništa nije važnije od razotkrivanja Colemana Silka u pravom svjetlu.
No dvadeset minuta poslije poderala je pismo. Nasreću. Nasreću. Preplavljena neobuzdanim idealizmom, nije ga mogla smatrati samo tlapnjom. Ispravno je odlučila prekoriti tako odurna grabežljivca. No kako da spasi tako izgubljenu ženu poput Faunije Farley, a nije uspjela spasiti Tracy? Kako da odnese pobjedu nad čovjekom koji je, stigavši u ogorčenu staru dob, sada slobodan ne samo od svake institucionalne ograde, nego i od – kao pravi humanist! – svakog ljudskog obzira? Vjerovati da je dorasla prepredenosti Colemana Silka najveća je obmana. Čak i pismo tako pomno sastavljeno u kovitlacu moralnog zazora, pismo kojim ga obavještava da se njegova tajna pročula, da je raskrinkan, izložen i uhvaćen, u njegovim bi se rukama izokrenulo u optužbu koja bi, ako se pruži prigoda, kompromitirala nju i odvela je u propast.
On je bio nesmiljen, a ona paranoična. Sviđalo joj se to ili ne, u obzir je valjalo uzeti neke praktične stvari, stavke koje je ne bi spriječile u vrijeme dok je bila marksistički nastrojena učenica liceja čija je nemogućnost da osudi nepravdu katkada, znala je, prevladavala nad zdravim razumom. No danas je fakultetska profesorica, počašćena stalnim radnim mjestom u ranoj dobi, već pročelnica svojeg odsjeka, jednoga dana posve sigurno predavačica na Princetonu, Columbiji, Cornellu, Chicagu, a možda i slavodobitno opet na Yaleu. Pismo poput ovoga, s njezinim potpisom, koje bi Coleman Silk poslao dalje u optjecaj sve dok, neizbježno, ne bi stiglo u ruke nekoga tko bi je iz jala, iz mržnje, jer je jednostavno premlada i preuspješna, poželio ocrniti... Da, ovako odvažno, ovako prožeto nezadržanim bijesom, ovo će pismo on iskoristiti da omalovaži nju, da ustvrdi kako joj nedostaje zrelosti i kako joj nije mjesto da ikome naređuje. Imao je veze, i dalje je znao mnoge ljude – mogao je on to. On to i bude učinio, zato treba prikriti značenje...
Nabrzinu je istrgala pismo na komadiće, a zatim je posred čistog bijelog papira, crvenom kemijskom, kakvom se inače nikada ne dopisuje, velikim tiskanim slovima koje nitko neće prepoznati kao njezina, napisala:
Svi znaju

Ali to je bilo sve. Tu se zaustavila. Tri noći poslije, nekoliko minuta nakon gašenja svjetla, ustala je iz kreveta i, opametivši se, prišla stolu, zgužvala, bacila i zaboravila na komad papira s riječima Svi znaju. Umjesto toga, nagnuvši se nad stol, i ne sjedajući – u strahu da bi u onoliko vremena koliko je potrebno za sjedanje opet izgubila pribranost – u žurbi je napisala još deset riječi koje će mu dati do znanja da je razotkrivanje neizbježno. Omotnica je adresirana i markirana, a u nju smještena nepotpisana poruka. Ugasivši stolnu svjetiljku, Delphine je laknulo što je odlučno dovršila najizravniji pothvat unutar praktičnih granica svojeg položaja, i vratila se u krevet, gdje će, moralno nagrađena, neopterećeno zaspati.
No najprije je morala potisnuti sve što ju je nagonilo da se vrati gore, podere omotnicu i iznova pročita što je napisala, da provjeri je li se izrazila preoskudno ili prepopustljivo – ili pregrubo. Naravno da ovo nije bila njezina retorika. Nipošto. Zato ju je i upotrijebila – sve je zvučalo preizravno, preprostački, previše nalik na slogan da bi se povezalo s njom. No možda joj se upravo zato učinilo pogrešno sročenim i neuvjerljivim. Morala je ustati da provjeri je li se sjetila zamaskirati svoj rukopis – da provjeri nije li se možda, nehotice, u naletu gnjeva, u trenutku nepažnje potpisala. Morala je provjeriti je li na bilo kakav način nesmotreno otkrila tko je. No što ako i jest? Trebala bi se potpisati. Čitavog se života borila da je ne uzrujaju razni Colemani Silkovi koji na račun svojega povlaštenog položaja vladaju ostalima i čine što ih volja. Obraćati se muškarcima. Obraćati se muškarcima iz podređenog položaja. Čak i mnogo starijim muškarcima. Naučiti ne bojati se njihove pretpostavljene nadmoći ili mudrih pretpostavki. Uvidjeti da njezina inteligencija jest bitna. Usuditi smatrati sebe njima ravnopravnom. Iznijevši argument koji nije prošao, naučiti prevladati nagon za predajom, naučiti smoći logiku, samopouzdanje i smirenost da se nastavi prepirati, bez obzira na to što oni učinili ili rekli da je ušutkaju. Naučiti napraviti drugi korak, i dalje se truditi, ne slomiti se. Naučiti braniti svoja stajališta bez povlačenja. Nije mu se morala pokoriti, nije se morala pokoriti nikome. On više nije bio dekan koji ju je zaposlio. Ni pročelnik odsjeka. Sada je to ona. Dekan Silk sada je ništa. Doista je mogla otvoriti omotnicu i potpisati se. On je nitko i ništa. Riječ utješna poput mantre: ništa.
Tjednima je hodala svijetom sa zatvorenom omotnicom u torbi, razmatrajući razloge ne samo da je pošalje, nego i da se potpiše. Dočepao se te zlostavljane žene koja mu se ni na koji način nije mogla suprotstaviti. Koja mu ni u snu nije ravnopravna. Koja intelektualno i ne postoji. Namjerio se na ženu koja se nikada nije branila, koja se ne može braniti, najslabiju ženu na svijetu odlučio je iskorištavati, ženu sebi drastično podređenu u svakom zamislivom smislu – a na nju se namjerio s najočitijim proturječnim motivom: zato što sve žene smatra podređenima, zato što se boji svake žene s mozgom. Zato što se borim za sebe, zato što ne dam da me zlostavljaju, zato što sam uspješna, privlačna, širokih svjetonazora, prvorazredno obrazovana, zato što imam vrhunsku diplomu...
U New Yorku, kamo se zaputila jedne subote na izložbu Jacksona Pollocka, izvadila je omotnicu iz torbe i gotovo ispustila to nepotpisano pisamce od deset riječi u poštanski sandučić u zgradi Lučke kapetanije, prvi sandučić koji je ugledala nakon silaska s autobusa linije Bonanza. Još joj je bilo u ruci kada je ušla u podzemnu, no čim je vlak krenuo, zaboravila je na njega i gurnula ga natrag u torbu. Njujorška podzemna opčinjavala ju je i uzbuđivala. Vozeći se pariškim Métroom nikada o tome nije razmišljala, no melankolična tjeskoba Njujorčana u podzemnoj uvijek bi joj nepogrešivo potvrdila vjeru u ispravnost odluke da dođe u Ameriku. Njujorška podzemna bila je simbol razloga da se preseli – simbol otpora prema prilagođavanju zbilji.
Pollockova izložba emocionalno ju je toliko obuzela da je, napredujući od jedne čudesne slike do druge, oćutjela natruhe onog sveobuhvatnog razornog osjećaja požude. Kada je nekoj ženi odjednom zazvonio mobitel dok je punina kaosa slike pod nazivom Broj 1A, 1948. neobuzdano prodirala u prostor koji je ranije toga dana – ranije te godine – bio samo njezino tijelo, toliko se razbjesnila da se okrenula i uzviknula: “Gospođo, najradije bih vas zadavila!”
Zatim je otišla u Javnu knjižnicu grada New Yorka u Četrdeset i drugoj ulici. Uvijek bi tamo odlazila kada god bi bila u New Yorku. Posjećivala je muzeje i galerije, koncerte i kino, da vidi sve one filmove koji se nikada neće probiti do stravičnih kinodvorana u zabiti Athene, a na kraju, bez obzira na to po kakvom je poslu došla u New York, uvijek bi jedan sat ili više provela u glavnoj čitaonici knjižnice čitajući knjigu koju je donijela.
Čita. Gleda oko sebe. Promatra. Razvija sićušne simpatije prema prisutnim muškarcima. U Parizu je na jednom od festivala pogledala film Maratonac. (Nitko ne zna da u kinu postane užasno sentimentalna i počesto plače.) U Maratoncu jedan lik, lažna studentica, visi u njujorškoj Javnoj knjižnici, gdje joj priđe Dustin Hoffman. Njujoršku je knjižnicu stoga oduvijek vidjela u romantičnom svjetlu. Do sada joj još nitko nije prišao, osim jednog studenta medicine koji je bio premlad, presirov i odmah je izgovorio nešto što ne treba. Na samom početku spomenuo je njezin naglasak, nakon čega ga nije mogla podnijeti. Dječak koji nikada nije živio. Osjećala se kao baka. U njegovim je godinama ona proživjela tolike ljubavne priče, toliko je promatrala i razmatrala, prošla toliko razina patnje – s dvadeset, mnogo mlađa od njega, već je proživjela veliku ljubav ne jedanput, nego dvaput. Djelomice je u Ameriku i došla kako bi pobjegla od ljubavne priče (a ujedno i da odstupi sa scene kao sporedni lik u dugotrajnoj drami – pod nazivom Itd. – gotovo zločinački uspješnom životu njezine majke). No sada je iznimno usamljena u želji da pronađe muškarca iz svojeg svijeta.
Drugi koji joj katkada pokušavaju prići kažu nešto dovoljno prihvatljivo, katkada dovoljno ironično ili vragolasto da ispadnu šarmantni, no onda – kada se izbliza pokaže još ljepšom nego što su mislili te, za tako sitnu ženu, malo bahatijom nego što bi očekivali – postaju stidljivi i odustaju. Oni s kojima joj se susretne pogled automatski postanu oni koji joj se ne sviđaju. A oni zadubljeni u knjige, dražesno nesvjesni i dražesno poželjni su... zadubljeni u knjige. Koga ona traži? Traži muškarca koji će prepoznati nju. Traži Velikog poznavatelja.
Toga je dana čitala knjigu Julije Kristeve na francuskom, najdivniju raspravu o melankoliji uopće, a sučelice njoj za susjednim stolom ugledala je muškarca koji je, gle čuda, čitao knjigu Julijina muža Philippea Sollersa na francuskom. Sollersovu zaigranost sada već odbija shvatiti ozbiljno zbog svega što je prošla u ranijim fazama intelektualnog razvoja; zaigrani francuski pisci, za razliku od zaigranih istočnoeuropskih pisaca poput Kundere, više je ne zadovoljavaju... ali u njujorškoj Javnoj knjižnici to nije ni bitno. Bitna je slučajnost, zamalo zlokobna slučajnost. Njezino je žedno i nemirno stanje dovodi u tisuće nagađanja o muškarcu koji čita Sollersa dok ona čita Kristevu, osjećajući izvjesnost ne samo uleta, nego i veze. Zna da ovaj tamnokosi četrdesetgodišnjak ili četrdesetdvogodišnjak zrači privlačnošću kakva se na Atheni ne može pronaći. Sjedi u tišini i čita, a u njoj se budi nada da bi se nešto moglo dogoditi.
I dogodilo se: prilazi mu djevojka, nepogrešivo djevojka, netko mlađi i od nje, a zatim odlaze zajedno. Ona skuplja svoje stvari i napušta knjižnicu. Ugledavši prvi sandučić, vadi pismo iz torbe – pismo koje je ondje provelo više od mjesec dana – i nagurava ga u sandučić sličnim bijesom kojim je ženi na Pollockovoj izložbi rekla da je želi zadaviti. Evo! Nema ga više! Uspjela sam! Dobro!
Punih pet sekundi moralo je proći dok je nisu preplavili razmjeri te pogreške. Osjetila je kako joj koljena klecaju. “Isuse Bože!” Iako ga nije potpisala, iako je upotrijebila sebi nesvojstvenu vulgarnu retoriku, podrijetlo pisma neće biti tajna osobi usredotočenoj na nju poput Colemana Silka.
Sada je nikada neće ostaviti na miru.

4.


Kakvoga je to luđaka djelo?

Colemana sam vidio živoga samo još jedanput nakon tog srpnja. Sam mi nikada nije pričao o posjetu koledžu ili studentskom sindikatu odakle je nazvao sina Jeffa. O njegovu dolasku na fakultet toga dana doznao sam jer ga je ondje – nehotice, s uredskog prozora – opazio nekadašnji kolega Herb Keble te je pri kraju govora na pogrebu natuknuo da je ugledao Colemana kako se skriva u sjeni zida Sjeverne zgrade, krijući se naoko zbog razloga o kojima Keble može samo nagađati. Za telefonski sam poziv saznao jer mi je Jeff Silk, s kojim sam razgovarao nakon ispraćaja, nešto o tome spomenuo, dovoljno da shvatim kako je poziv uvelike izmaknuo Colemanovu nadzoru. Od samog Nelsona Primusa doznao sam da je Coleman posjetio odvjetnički ured istoga dana prije nego što je zvao Jeffa, a što je završilo, poput poziva, Colemanovim ispadom prezriva gnušanja. Nakon toga ni Nelson Primus ni Jeff Silk više nikada nisu razgovarali s Colemanom. Nije se javljao njima, a ni meni – ispostavilo se da se nije javljao nikome – a zatim je, čini se, isključio automatsku sekretaricu jer je nedugo poslije telefon samo beskonačno zvonio kada god bih ga pokušao dobiti.
No on nije nikamo otišao – bio je sam u kući. Znao sam da je ondje jer sam se, nakon dva tjedna neuspješna telefoniranja, jedne subote početkom kolovoza, kad je pao mrak, onuda provezao da provjerim. Posve je sigurno gorjelo nekoliko svjetiljaka kada sam zastao pokraj Colemanovih drevnih gustih javora, ugasio motor i nepomično sjedio u automobilu na asfaltiranoj cesti na dnu vijugave tratine. Kroz otvorene prozore bijele drvene kuće s crnim kapcima dopirala je plesna glazba, subotnji večernji radijski program koji ga je vraćao u doba Steene Palsson i podrumske sobe u Ulici Sullivan neposredno nakon rata. Bio je unutra, sam s Faunijom, jedno su drugoga štitili od svih ostalih – jedno su drugome utjelovljavali sve ostale. Plesali su, možda i razodjeveni, onkraj granica svjetovnih muka, u onozemaljskom raju ovozemaljske požude, gdje njihovo općenje predstavlja dramu u koju su pretočili puninu gnjevnoga razočaranja životom. Sjetio sam se da mi je prenio nešto što je Faunia rekla u suton jedne od njihovih zajedničkih večeri, kada se činilo da među njima teče bujica. Rekao joj je: “Ovo je više od seksa”, a ona je suho odvratila: “Ne, nije. Samo si zaboravio kako seks izgleda. Ovo je seks. Samo seks. Nemoj ga sjebati praveći se da je nešto drugo.”
Tko su oni sada? Oni su najprostija moguća inačica samih sebe. Jezgra osebujnosti. Bol skamenjena u strasti. Možda više i ne žale što nije drugačije. Preduboko su ukorijenjeni u prijeziru prema tome. Probili su se kroza sve što su im natovarili na leđa. Ništa ih u životu ne dovodi u iskušenje, ništa ih ne uzbuđuje, ništa im ne ublažava mržnju prema životu kao ova bliskost. Tko su ovi krajnje neistovjetni ljudi, tako nedosljedno združeni u sedamdeset i prvoj i trideset i četvrtoj godini? Oni su propast koja ih spaja. Uz ritam benda Tommyja Dorseyja i nježno gugutanje mladog Sinatre, oni se kao od majke rođeni plesnim korakom približavaju nasilnoj smrti. Svaki čovjek odlazi drugačije: ovo je njihov način. Sada više nema mogućnosti da se zaustave na vrijeme. To je gotovo.
Nisam jedini koji s ceste sluša glazbu.
Kada mi Coleman nije uzvratio poziv, pretpostavio sam da sa mnom više ne želi imati posla. Nešto je pošlo po zlu, pa sam pretpostavio, što je uobičajeno kada prijateljstvo naprasno završi – pogotovo novo prijateljstvo – da sam ja kriv, ako već ne zbog neke neprilične riječi ili djela koji su ga duboko pogodili ili uvrijedili, onda time što jesam tko već jesam. Coleman mi je, prisjetimo se, prišao jer se neosnovano nadao da će me nagovoriti da napišem knjigu i rasvijetlim kako je koledž usmrtio njegovu ženu. Dopustiti istom tom piscu da njuška po njegovu privatnom životu posljednje je što bi sada želio. Nisam znao kakav zaključak da donesem, osim da mu se skrivanje pojedinosti iz života s Faunijom iz bilo kojeg razloga učinilo mnogo mudrijim od daljnjeg povjeravanja.
Tada, dakako, nisam znao ništa o istini njegovih motiva – i to ću saznati zaključno na pogrebu – tako da nisam mogao niti zamisliti da je razlog zašto se nismo upoznali davno prije Irisine smrti, razlog zašto je želio da se ne upoznamo taj što sam i ja odrastao samo nekoliko kilometara od East Orangea i što bih, pomnije znajući taj predio, mogao pokazati pretjerano poznavanje ili znatiželju i istražiti njegove jerseyjske korijene. Što da se otkrilo da sam i ja bio jedan od newarških dječaka Židova na izvannastavnim satovima boksa kod Doca Chiznera? Zapravo i jesam, ali ne prije ‘46. ili ‘47., kada Silky više nije pomagao Docu u poučavanju klinaca poput mene da stoje, kreću se i udaraju, nego je kao bivši vojnik-student pohađao Njujorško sveučilište.
Sprijateljivši se sa mnom dok je pisao prvu verziju Kmice, zaista i jest preuzeo rizik, i to nesmotreni rizik, da nakon gotovo šest desetljeća bude razotkriven kao najbolji crni maturant Srednje škole u East Orangeu, crnčić koji je boksao diljem Jerseyja u amaterskim borbama iz Kluba za dječake u Ulici Morton prije nego što se prijavio u mornaricu kao bijelac. Odreći me se usred tog ljeta imalo je baš svakog smisla, iako nisam mogao ni zamisliti zašto.
Da se vratim na naš posljednji susret. Jedne subote u kolovozu, iz puke usamljenosti, odvezao sam se u Tanglewood na otvorenu probu koncertnog programa za idući dan. Tjedan dana nakon što sam bio parkirao u blizini njegove kuće, nedostajao mi je i Coleman i doživljaj bliskoga prijatelja, pa sam poželio biti dijelom nevelike subotnje jutarnje publike koja tijekom tih proba ispunjava otprilike četvrtinu glazbenog paviljona, publike sastavljene od glazbi sklonih ljetnih izletnika i gostujućih studenata glazbe, no uglavnom od postarijih turista, ljudi sa slušnim uređajem, ljudi s dvogledom, ljudi koji listaju New York Times, autobusom pristiglih u Berkshire na jedan dan.
Možda je razlog osjećaja čudnovatosti proizašao iz dodira s vanjskim svijetom, trenutačnog doživljaja društvenog bića (ili bića koje hini društvenost), a možda i prolaznog dojma o postarijim ljudima okupljenima u publici poput putnika, izgnanika, koji čekaju da ih lakoća glazbe izbavi od neumitnih i odveć prisutnih okova starosti, no ove me prozračne, sunčane subote posljednjeg Colemanova ljeta glazbeni paviljon podsjećao na otvorene lukobrane koji su se nekoć poput usjeka protezali preko rijeke Hudson, kao da je jedan od tih prostranih, čelikom ojačanih lukobrana, iz doba kada su na Manhattanu pristajali prekooceanski brodovi, izdignut iz vode u punoj veličini i odaslan dvjesto kilometara sjevernije, gdje je netaknut položen na prostranu tanglewoodsku livadu, savršeno se prizemljivši među visoka stabla i nestvaran pogled na brdovitu Novu Englesku.
Probijajući se do jednog jedinog zamijećenog praznog mjesta, jednog od malobrojnih praznih mjesta blizu pozornice koje nitko još nije označio kao rezervirano položivši na nj pulover ili jaknu, nisam se mogao oteti dojmu da svi nekamo zajedno putujemo, da smo ustvari već otputovali i stigli na odredište, ostavivši za sobom sve... a zapravo smo se samo spremali da čujemo Bostonski simfonijski orkestar kako uvježbava Rahmanjinova, Prokofjeva i Rimski-Korsakova. U podnožju paviljona, smeđi zemljani pod jasno je kazivao da stolac stoji na čvrstu tlu. Na vrhu građevine smjestile su se ptice čiji je cvrkut odzvanjao u znakovitim tišinama između orkestarskih dionica. Niz padinu, iz šume, dopirao je uporan lepet lastavica i palčića, a zatim se opet vinuo u nebesa onako kako se nijedna ptica ne bi usudila udaljiti s Noine plutajuće korablje. Iako smo od Atlantika bili udaljeni tri sata vožnje, nisam se mogao osloboditi podvojenog osjećaja da sam točno ondje gdje jesam, no da sam ujedno i otplovio, s ostalim umirovljenicima, neznanim tajanstvenim vodenim prostranstvom.
Jesam li razmišljajući o ovoj plovidbi jednostavno razmišljao o smrti? Smrti i sebi? Smrti i Colemanu? Ili o smrti i skupini ljudi koji još pronalaze zadovoljstvo u ljetnom izletničkom vozikanju autobusom, no koje svejedno kao opipljivu ljudsku gomilu, cjelinu osjetilnog mesa i tople crvene krvi, od zaborava razdvaja samo tanahan, beskonačno krhak sloj života?
Program koji je prethodio probi upravo je završavao kada sam stigao. Živahan voditelj u sportskoj majici i kaki hlačama stupio je pred publiku i najavio posljednju skladbu na repertoaru – pustivši na kasetofonu isječke iz Rahmanjinova i vedro govoreći o “mračnim, ritmičnim svojstvima” Simfonijskih plesova. Tek kada je završio i kada se iz publike prolomio pljesak, netko je otkrio timpane i poslagao partiture na stalke. Na drugom kraju pozornice dva su pomoćnika donijela harfe, nakon čega su pristigli glazbenici, čavrljajući u hodu, poput voditelja svi ležerno odjeveni za probu – oboist u sivoj majici s kapuljačom, kontrabasisti u izblijedjelim levisicama, a zatim i violinisti i violinistice, slično odjeveni u, činilo se, Banana Republic. Dirigent je stavljao naočale – gostujući dirigent, Sergiu Comissiona, ostarjeli Rumunj u dolčeviti, s bijelom čupom i špagericama – a djetinjasto udvorna publika još je jedanput zapljeskala, kadli sam zapazio Colemana i Fauniju kako koračaju prolazom u potrazi za mjestima blizu pozornice.
Glazbenici, na rubu da se iz skupine naoko razdraganih izletnika preobraze u snažan, tečan glazbeni stroj, već su se smjestili i ugađali glazbala dok se ovaj par – visoka plavuša ispijena lica i vitak, naočit, sijedi muškarac, ne tako visok kao ona i mnogo stariji, no svejedno nošen laganim sportskim korakom – približavao dvama praznim mjestima tri reda ispred mene, kakvih pet-šest metara zdesna.
Rimski-Korsakovljeva skladba bila je melodiozna bajka oboa i flauti čijoj dražesti publika nije mogla odoljeti. Čim je orkestar dovršio prvi dio, oduševljeni se pljesak iznova prolomio iz ostarjele publike poput provale nevinosti. Glazbenici su zaista ogoljeli naša najranija, najnevinija poimanja života, neuništivu žudnju za onime što nije i nikada neće biti. Barem sam tako pomislio skrećući pogled prema svojemu nekadašnjem prijatelju i njegovoj ljubavnici. Nisam na njima zamijetio ništa neuobičajeno ili ljudski iznimno kao što sam ih počeo zamišljati nakon što se Coleman povukao s vidika. Nisu djelovali nimalo neumjereno, ponajmanje Faunia, čije su me sjevernjačke crte lica podsjetile na uski sobičak s prozorima, no bez vrata. Ništa se na njima nije doimalo protivno životu ili ofenzivno – a ni defenzivno. Da je došla sama, Faunia možda ne bi djelovala tako opušteno u nepoznatom okružju kao sada, no uz Colemana se njezina sklonost ovome ozračju nije činila ništa neprirodnijom od sklonosti prema njemu. Nisu se doimali kao par razbojnika, nego prije kao par koji je dosegnuo vlastiti uzvišeno koncentrirani mir, koji se ni najmanje nije obazirao na osjećaje i maštu koje bi njihova prisutnost pobudila svugdje u svijetu, a kamoli u okrugu Berkshire.
Pitao sam se nije li je Coleman možda prethodno uputio kako da se ponaša. Pitao sam se bi li ga poslušala. Pitao sam se jesu li upute uopće bile potrebne. Pitao sam se zašto ju je odlučio povesti u Tanglewood. Zato što je jednostavno htio čuti glazbu? Zato što je htio da je ona čuje i da vidi glazbenike uživo? Pod visokim pokroviteljstvom Afrodite, u obličju Pigmaliona, u ozračju Tanglewooda, je li umirovljeni profesor klasične filologije ustvari oživljavao neposlušnu prijestupnicu Fauniju u liku ukusno civilizirane Galateje? Je li je Coleman naumio obrazovati ili na nju utjecati – je li je želio spasiti od tragedije njezine osebujnosti? Je li Tanglewood prvi veliki korak prema preobrazbi njihove zastranjenosti u nešto manje neobično? Zašto tako brzo? Zašto uopće? Zašto, kada je sve što su zajedno imali i bili izniknulo iz podzemlja, iz skrovite sirovosti? Čemu trud da se taj savez dovede u normalne ili pravilne okvire, čemu pokušaj pojavljivanja “u paru”? Budući da javnost ionako samo nagriza žestinu, je li ovo, ustvari, nešto što zbiljski žele? Što on želi? Je li im kroćenje postalo ključno za život ili njihova prisutnost ovdje nije prožeta takvim značenjem? Je li ovo kakva šala, čin smišljen kao izazov, kao namjerna provokacija? Jesu li se ove putene zvijeri u sebi smijuljile ili su samo slušale glazbu?
Budući da nisu ustali i protegnuli noge dok je orkestar imao stanku, a pomoćnici su na pozornicu dovlačili glasovir – za Prokofjevljev Drugi klavirski koncert – i ja sam ostao na mjestu. Unutra je vladala više jesenja nego ljetna svježina, iako je sunce u punom sjaju prekrivalo livadu i grijalo one koji su u glazbi radije uživali izvana, pretežno mlađu publiku, parove u dvadesetima, majke s malom djecom i obitelji na izletu koje su objedovale sazdržaj svojih košara. Tri reda od mene, Coleman je, glavom nježno nagnut prema njoj, tiho i ozbiljno razgovarao s Faunijom, ali o čemu, nažalost, nisam znao.
Jer ne znamo, zar ne? Svi znaju... Zašto se nešto dogodi baš tako? Što diše u pozadini slijeda događaja, neizvjesnosti, nesreća, nejedinstava, potresnih nepravilnosti koje određuju ljudske odnose? Nitko ne zna, profesorice Roux. “Svi znaju” poziv je na klišej i začetak banaliziranja iskustva, a upravo je svečanost i dojam važnosti u ljudi koji izgovaraju klišej ono nepodnošljivo. Ono što znamo, lišeno klišeja, jest da nitko ne zna ništa. Nemoguće je išta znati. Ono što znaš da ne znaš. Nakana? Motiv? Posljedica? Smisao? Zapanjuje što sve ne znamo. Još više zapanjuje što se sve misli da se zna.
Dok je publika navirala natrag, stao sam humoristički zamišljati smrtonosnu bolest koja, bez ičijeg znanja, rovari u nama, u svakome od nas: krvne žile kako se začepljuju ispod šilterica, karcinome kako rastu ispod sijedih trajnih ondulacija, organe kako zakazuju, odumiru i gase se, stotine milijardi ubojitih stanica kako potajice guraju čitavu publiku prema nezamislivoj katastrofi. Nisam se mogao zaustaviti. To čudesno desetkovanje koje nazivamo smrću sve nas odnosi. Orkestar, publiku, dirigenta, tehničare, lastavice, palčiće – kakva je to brojka samo za Tanglewood od sada pa za 4000 godina. A još ako to pomnožimo sa svime... Beskonačno umiranje. Kakva pomisao! Kakvoga je to luđaka djelo? A opet, danas je tako divan dan, poput dara s neba, savršen dan kojemu ne manjka ništa što bi ovo odmaralište u Massachusettsu učinilo manje bezopasnim i lijepim od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu.
Uto se pojavio Bronfman. Brontosaur Bronfman! Gospodin Fortissimo! Bronfman se pojavio i odsvirao Prokofjeva takvim tempom i umješnošću da se moja morbidnost povukla sa scene. U gornjem dijelu tijela bio je upadljivo krupan, poput elementarne nepogode zamaskirane u pulover, kao da je u paviljon ušao ravno iz cirkusa gdje nastupa kao najjači čovjek na svijetu i klaviru pristupio kao smiješnom izazovu svojoj raspojasanoj divovskoj snazi. Yefim Bronfman djelovao je više poput nekoga tko bi trebao seliti, a ne svirati glasovir. Nikada još nisam vidio nekoga da glasoviru pristupa poput ovog robusnog, bačvastog, neobrijanog ruskog Židova. Kada je završio, pomislio sam da će ga morati baciti u smeće. On ga je smlavio. Nije tom glasoviru dopustio da išta skrije. Što god je unutra, morat će izići, a izići će slavodobitno, s rukama u zraku. A kada iziđe, kada sve bude razotkriveno, i najzadnji trzaj, on će ustati i otići, te ostaviti iza sebe iskupljenje. Energično mahnuvši, odjednom je iščezao, a iako je sa sobom odnio svu svoju vatru snagom Prometeja, vlastiti nam se život učinio neugasivim. Nitko neće umrijeti, nitko – dok god Bronfman može na to utjecati!
Slijedila je druga stanka na probi, a kada su Coleman i Faunia ovaj put ustali da napuste paviljon, ustao sam i ja. Pričekao sam da me preteknu, nesiguran kako prići Colemanu i – budući da sam očito postao nepotreban poput svih ostalih – prići li mu uopće. No svejedno mi je nedostajao. Što sam učinio? Žudnja za prijateljem izbila je na površinu jednako kao i pri našem prvom susretu jer Colemanovu privlačnost, nikada zbiljski shvaćenu čar, nisam mogao učinkovito potisnuti.
Iza njih, s udaljenosti od kakva tri metra, promatrao sam kako se kreću među uskomešanim ljudima laganom uzbrdicom prema suncem okupanoj livadi. Coleman se opet potiho obraćao Fauniji, dok mu je ruka počivala na njezinim lopaticama, a dlan uz kralježnicu, vodeći je i objašnjavajući joj nešto o nečemu što nije znala. Kada su izišli, krenuli su preko livade, najvjerojatnije prema glavnom ulazu i prašnjavoj ledini koja je služila kao parkiralište. Nisam ih niti pokušao slijediti. Okrenuvši se prema paviljonu, unutra sam pod svjetlima pozornice ugledao osam prekrasnih kontrabasa u pravilnom redu kamo su ih prije odlaska na stanku odložili glazbenici. Zašto me i ovo podsjećalo na smrtnost svakoga od nas, ne mogu dokučiti. Groblje vodoravnih glazbala? Ne bi li bilo veselije da su me podsjetili na slijed kitova?
Kada sam ih uočio, stajao sam na livadi i protezao se, upijajući toplinu sunca na leđima još nekoliko sekundi prije nego što se vratim na svoje mjesto i poslušam Rahmanjinova. Vraćali su se – blizinu paviljona napustili su očito samo radi šetnje, možda joj je Coleman poželio pokazati pogled na jug – a sada su se uputili natrag da poslušaju orkestar kako završava otvorenu probu Simfonijskih plesova.
U želji da doznam ono što sam želio doznati, odlučio sam se zaputiti ravno k njima, a oni su još uvijek izgledali poput nekoga tko želi svoje stvari zadržati za sebe. Mahnuvši Colemanu, mahnuvši i rekavši: “Bok, Colemane, bok”, zapriječio sam im put.
“Učinilo mi se da sam te vidio”, odvratio je Coleman. Iako mu nisam povjerovao, pomislio sam: Što drugo reći da je opusti? Da opusti mene. Da opusti sebe. Zračeći samo opuštenim, tvrdoglavim šarmom dekana fakulteta, naizgled ni najmanje uznemiren mojom iznenadnom pojavom, Coleman je rekao: “Gospodin Bronfman je izvrstan. Baš sam rekao Fauniji da je tom klaviru skratio vijek za barem deset godina.”
“I meni je nešto slično palo na pamet.”
“Ovo je Faunia Farley”, rekao je meni, a njoj: “Ovo je Nathan Zuckerman. Upoznali ste se na farmi.”
Po visini bila je bliža meni nego njemu. Vitka i ozbiljna. Njezin je pogled govorio malo ili ništa. Potpuno nerječito lice. Senzualnosti? Ni trunke. Baš nigdje. Sve ono privlačno ugasnulo je izvan prostorije za mužnju. Uspjela je postići da se nju samu i ne vidi. Umijeće životinje, i lovca i lovine.
Nosila je isprane traperice i mokasine – kao i Coleman – i staru kockastu košulju podvrnutih rukava, koju sam prepoznao kao njegovu.
“Nedostajao si mi”, rekao sam mu. “Možda bih vas jednom mogao odvesti na večeru.”
“Dobra ideja. Otići ćemo.”