Nisam došao držati govor

First topic message reminder :



Tekstove koje je Gabriel García Márquez (1927. – 2014.) sakupio u ovoj knjizi autor je napisao s namjerom da ih sam pročita javno, pred publikom. Oni obuhvaćaju gotovo cijeli njegov život, od prvoga govora koji je napisao sa sedamnaest godina kako bi se oprostio od svojih školskih drugova u srednjoj školi u Zipaquiri pa sve do onoga koji je pročitao pred Akademijama za jezik i španjolskim kraljevskim parom, na obilježavanju svoga osamdesetoga rođendana.

Argentinac kojega su svi voljeli


Ciudad de México, 12. veljače 1994.
POSLJEDNJI SAM put putovao u Prag one povijesne 1968. godine, zajedno s Carlosom Fuentesom i Juliom Cortázarom. Kako smo se sva trojica bojali zrakoplova, putovali smo vlakom od Pariza i razgovarali o svemu i svačemu dok smo prolazili kroz noć podijeljene Njemačke, kroz njezine oceane cikle, goleme tvornice svega i svačega, tragove pustošenja okrutnih ratova i neobuzdanih ljubavi.
Prije no što ćemo zaspati, Carlosu Fuentesu palo je napamet upitati Cortázara kako je, u kojem trenutku i čijom inicijativom, glasovir uključen u jazz orkestar. Pitanje je bilo usputno i iza njega nije stajalo ništa drugo osim želje da se sazna jedan datum i jedno ime, ali odgovor se pretvorio u zadivljujuće predavanje koje se produljilo do zore, uz goleme čaše piva i kobasice sa smrznutim krumpirima. Cortázar, koji je vrlo dobro znao odmjeriti svoje riječi, prenio nam je povijest i estetiku jazza stručno i jednostavno, na način koji je teško i zamisliti, a kad su se počele pojavljivati prve zrake zore, njegova je priča dostigla vrhunac u homerskoj apologiji Theloniusu Monku. Ne samo da je govorio dubokim glasom, s razvučenim glasom r, nego i svojim velikim koščatim rukama jedinstvene izražajnosti kakve ne pamtim ni u koga. Ni Carlos Fuentes ni ja nikad nećemo zaboraviti čaroliju te neponovljive noći.
Dvanaest godina kasnije vidio sam Julia Cortázara koji se našao pred mnoštvom ljudi u jednom parku Manague, sa svojim prekrasnim glasom i jednom od svojih najtežih pripovjedaka kao jedinim oružjem. Bila je to priča o jednom osramoćenom boksaču koju je on sam ispričao na lunfardu, narječju nižih slojeva Buenos Airesa čije bi razumijevanje bilo potpuno nedostupno i nama, ostalim smrtnicima, da ga nismo naučili raspoznati preko lika maleva\'7b1\'7d . Ipak, upravo je tu pripovijetku Cortázar izabrao pročitati u tom osvijetljenom parku na drvenom podiju pred mnoštvom ljudi među kojima je bilo nagrađenih pjesnika, nezaposlenih zidara, vođa revolucije i njihovih protivnika.
Bilo je to još jedno iskustvo poput čarolije. Premda zapravo nije bilo lako slijediti sadržaj pripovijetke, pa čak ni onima koji su znali nešto lunfarda, čovjek je mogao osjetiti udarce i bol koju je trpio jadni boksač u samoći ringa. Došlo nam je da zaplačemo zbog njegovih iluzija i njegove bijede jer je Cortázar uspio na neki duboki način komunicirati sa svojom publikom kojoj više nije bilo važno što znači koja riječ već se činilo da mnoštvo, sjedeći na travi, lebdi opčinjeno glasom koji kao da nije bio s ovoga svijeta.
To su dva sjećanja na Cortázara koja su me toliko ganula i koja ga, čini mi se, najbolje opisuju. Bile su to dvije krajnosti njegove ličnosti. Privatno, kao u vlaku za Prag, uspijevao je osvojiti čovjeka svojom rječitošću, živom erudicijom, nevjerojatnim pamćenjem, opasnim humorom, svime onime što ga je činilo velikim intelektualcem staroga kova. A javno, unatoč svoje povučenosti i opiranja medijskoj izloženosti, fascinirao je publiku sudbonosnom prisutnošću koja je imala nečeg nadnaravnog, istodobno nježnog i čudnovatog. U oba slučaja bio je najimpresivnije ljudsko biće koje sam imao sreću upoznati.
Godinama kasnije, kad smo već bili prijatelji, prepoznao sam ga u liku jedne od njegovih najbolje napisanih pripovjedaka, »Drugo nebo«. Čini mi se da je samoga sebe ponovno stvorio u liku jednog Latinoamerikanca u Parizu koji je iz čiste radoznalosti otišao vidjeti smaknuće giljotinom. Kao da ga je oživio gledajući se u zrcalo, Cortázar ga je ovako opisao: »Imao je udaljen, a istodobno začudno nepomičan izraz, lice koje se ukočilo u nekom trenutku njegova sna i koje se odbija vratiti u budno stanje«. Njegov je lik bio zaogrnut dugom crnom pelerinom, nalik kaputu samog Cortázara koji je nosio kad sam ga vidio prvi put, no pripovjedač te priče nije mu se usudio približiti kako bi ga zapitao o njegovu podrijetlu iz straha od bijesa kakvim bi i sam dočekao takvo pitanje.
Čudno je da se ni ja zbog istog straha nisam usudio približiti Cortázaru jedno popodne u kafeu Old Navy. Gledao sam ga kako piše dulje od sata bez prekida, a da nije popio ništa osim pola čaše mineralne vode. A kad je počeo padati mrak, stavio je nalivpero u džep i izišao s bilježnicom ispod ruke poput kakvog najvišeg i najmršavijeg školarca na svijetu. Mnogo puta smo se vidjeli godinama kasnije i jedino što se promijenilo u njegovu izgledu bila je gusta i tamna brada, a sve do dva tjedna prije njegove smrti činila se istinitom legenda o njegovoj besmrtnosti jer nikad nije prestao rasti, a činilo se i da ne stari.
Nikad se nisam usudio upitati ga je li to istina, kao što mu nikad nisam ispričao da sam ga vidio one tužne jeseni 1956. godine, kad mu se nisam odvažio prići u njegovu kutu kafea Old Navy. Siguran sam da mi sad, ma gdje god da je, spominje mater zbog moje sramežljivosti. Idoli ulijevaju poštovanje, divljenje, ljubav i, dakako, veliku zavist.
Cortázar je ljude nadahnjivao svim tim osjećajima kao vrlo malo broj pisaca, ali, uz to, izazivao je i nešto vrlo rijetko: duboko poštovanje. Bio je, a da to možda nije ni namjeravao biti, Argentinac kojega su svi voljeli.
Međutim, usuđujem se pomisliti da, ako mrtvi više puta umiru, Cortázar zacijelo još jedanput umire od srama zbog pretjeranog iskazivanja žalosti nakon njegove smrti. Ni u stvarnom životu ni u knjigama, nitko se nije toliko grozio posthumnih počasti i pogrebnih pompi kao on. Štoviše, uvijek sam mislio da mu se sama smrt činila nepristojnom. U jednom dijelu njegove knjige Put oko dana za osamdeset sletova skupina prijatelja ne može se prestati smijati zato što je jedan od zajedničkih prijatelja počinio glupost i umro. Zbog svega toga, zato što sam ga poznavao i toliko volio, odbio sam sudjelovati u žalovanju i oplakivanju za Juliom Cortázarom. Radije sam mislio na njega, kako bi on to sigurno više volio, s velikom radošću što je postojao, s unutarnjim veseljem što sam ga upoznao i zahvalnošću da nam je ostavio tako veliko i istodobno možda nezavršeno djelo, ali tako prekrasno i neuništivo kao što je sjećanje na njega.

Latinska Amerika postoji


Contadora, Panama, 28. ožujka 1995.
ČEKAO SAM DO zadnjeg časa da vam se obratim jer sam jučer za doručkom shvatio da ne znam ništa o onome što će se govoriti. Ja uporno tražim sugovornika, a na ovim se skupovima vode nesmiljeni monolozi i zabranjen je svaki užitak upadanja u riječ i postavljanja pitanja. Čovjek vodi bilješke, traži riječ, čeka, i kad na njega dođe red, drugi su već rekli ono što je on namjeravao reći. Moj zemljak Augusto Ramírez rekao mi je u zrakoplovu da se vidi kad je netko ostario po tome što sve što kaže poprati anegdotom. Ako je tako, rekao sam mu, ja sam se rodio star i sve su moje knjige senilne. Jedan dokaz toga su i ove bilješke.
Prvo iznenađenje priredio nam je predsjednik Lacalle rekavši da ime Latinske Amerike nije francusko. Uvijek sam mislio da jest, ali ma koliko razmišljao o tome, ne mogu se sjetiti gdje sam to naučio, a i da se sjetim, ne bih to mogao dokazati. Bolivar se nije koristio tim nazivom. On je govorio »Amerika« bez pridjeva prije no što su Sjevernoamerikanci prisvojili to ime samo za sebe. No, nasuprot tome, Bolivar je u pet riječi sažeo nas kaotični identitet, definirajući nas u svome Pismu s Jamajke: »Mi smo mali ljudski rod«. Drugim riječima, uključio je sve ono što nije obuhvaćeno drugim definicijama: naša višestruka podrijetla, naše autohtone jezike i jezike naših europskih doseljenika – španjolski, portugalski, engleski, francuski, nizozemski.
Četrdesetih godina, Amsterdam se probudio s apsurdnom viješću o tome da Nizozemska sudjeluje na svjetskom turniru u bejzbolu – sportu koji je potpuno stran Nizozemcima – a zapravo se radilo o tome da je Curazao\'7b2\'7d bio na domak pobjede na svjetskom prvenstvu Srednje Amerike i Kariba. A kad već spominjem Karibe, mislim da to područje nije dobro definirano jer zapravo ne bi trebalo biti zemljopisno, nego kulturološko. Ono bi se trebalo protezati od juga Sjedinjenih Država i širiti se sve do sjevera Brazila. Srednja Amerika, koju smatramo pacifičkom regijom, nema baš puno toga zajedničkoga s Pacifikom, njezina je kultura zapravo karipska. Prednost tog mojeg legitimnog prijedloga bila bi barem u tome da Faulkner i svi veliki pisci s juga Sjedinjenih Država uđu u zajednicu magijskog realizma.
Također četrdesetih godina, Giovanni Papini ustvrdio je da Latinska Amerika nije dala ništa čovječanstvu, pa čak ni jednog sveca, kao da bi to bilo malo. Pogriješio je jer već smo tada imali svetu Ružu Limsku, ali nije ju uzeo u obzir, možda zato što je žena. Papinijeva tvrdnja vrlo je dobro ilustrirala ideju koju su o nama oduvijek imali Europljani: sve ono što nije slično njima čini im se pogrešnim i rade sve kako bi to ispravili, kao i Sjedinjene Države. Simón Bolívar, očajan zbog tolikih savjeta i miješanja izvana, rekao je: »Ostavite nas na miru da živimo naš srednji vijek«.
Nitko kao on nije toliko morao trpjeti pritisak stare Europe koja mu je nametala izbor između monarhije i republike. Mnogo je toga napisano o njegovu snu da zadrži krunu. Istina je da tada, čak i nakon sjevernoameričke i Francuske revolucije, monarhija nije bila nešto tako anakronično kao što se to čini nama, današnjim republikancima. Bolivaru nije bio toliko važan sustav koliko mu je bilo važno da on služi ostvarenju sna o neovisnoj i ujedinjenoj Americi. Ili, kao što je govorio, o najvećoj, najbogatijoj i najmoćnijoj državi svijeta. Već smo tada bili žrtve dogmi koje nas i danas muče, kao što nas je jučer podsjetio Sergio Ramírez: jedne nestaju, a druge se pojavljuju, pa makar bile samo alibi, kao što su izbori u demokraciji.
Dobar primjer toga je Kolumbija. Kako bi se demokraciji pridao legitimitet, dovoljno je da postoje redoviti izbori jer je važan samo ritual, a nitko se ne zamara porocima koji prate taj ritual: klijentelizmom, korupcijom, prijevarama, zloporabama, trgovinom glasovima.
Jaime Bateman, zapovjednik M–19\'7b3\'7d , jednom je rekao: »Jedan senator ne bira se sa šezdeset tisuća glasova nego sa šezdeset tisuća pesosa. Nedavno mi se dogodilo da je na ulici u Cartageni za mnom vikala jedna prodavačica voća: ‘Duguješ mi šest tisuća pesosa‘ Objasnila mi je da je greškom glasala za nekog kandidata pobrkavši njegovo ime s mojim. Što sam mogao učiniti? Dao sam joj šest tisuća pesosa.«
Sudbina Bolívarove ideje ujedinjenja kao da je sve više prožeta sumnjama, osim u umjetnosti i književnosti koje se, neovisne o politici, razvijaju i napreduju u kulturnoj integraciji, na vlastitu odgovornost i rizik. U pravu je naš dragi Federico Mayor kad se brine zbog šutnje intelektualaca, ali nema razloga za brigu zbog šutnje umjetnika koji, na kraju krajeva, i nisu intelektualci nego sentimentalci. Od Rio Brava do Patagonije oni neobuzdano kliču kroz glazbu, slikarstvo, kazalište i ples, romane i telenovele. Felix B. Cagnet, otac radio-novela, rekao je: »Ja polazim od toga da ljudi žele plakati i samo im dajem izgovor za to«. To su oblici najjednostavnijeg pučkog izražavanja, bogati kontinentalnom višejezičnošću. Kad se ostvari politička i ekonomska integracija, a to će se dogoditi, kulturna integracija bit će već nepovratan gotov čin, pa čak i u Sjedinjenim Državama, koje troše velike novce za širenje svoje kulture, dok mi, ne trošeći niti jedan centavo, mijenjamo njihov jezik, hranu, glazbu, obrazovanje, način života, ljubav. Drugim riječima, najvažnije u životu: kulturu.
Jedna od velikih radosti koju mi je donio ovaj dvodnevni skup bez trenutka odmora bio je prvi susret s mojim dobrim susjedom, ministrom Franciscom Weffortom, koji je počeo svoj govor iznenadivši nas svojim besprijekornim španjolskim. Pitam se ima li oko ovoga stola više od dvoje ljudi koji govore portugalski. Dobro je rekao predsjednik De la Madrid da se naš španjolski ne trudi preskočiti Mato Grosso, dok Brazilci, u pokušaju da se razumiju s nama, stvaraju portuñol koji će možda postati lingua franca ujedinjene Amerike. Pacho Weffort, kako bismo ga zvali u Kolumbiji; Pancho, kako bismo mu rekli u Meksiku, ili Paco, kako bi mu se obratili u bilo kojoj španjolskoj gostionici, strastveno brani postojanje ministarstva kulture. Ja se opirem uspostavi takvog ministarstva u Kolumbiji, ali bezuspješno, što je možda i dobro. Moj je glavni argument da bi takvo ministarstvo pridonijelo birokratizaciji i administrativnom pristupu kulturi.
No, ne treba stvari pojednostavljivati. Ono što ja odbijam je ministarska struktura, laka žrtva klijentelizma i političke manipulacije. Umjesto ministarstva, predlažem osnivanje jednog nacionalnog vijeća za kulturu koje neće biti vladino, nego državno, odgovorno predsjedniku Republike, a ne Kongresu i na koje neće moći utjecati česte krize vlade, dvorske spletke i crne magije proračuna. Zahvaljujući izvanrednom španjolskom našeg Pacha i unatoč mojem jadnom portuñolu, na kraju smo se usuglasili da nije važno kako se to tijelo zove ako država preuzme ozbiljnu odgovornost zaštite i širenja područja kulture.
Predsjednik De la Madrid učinio nam je veliku uslugu dotaknuvši se drame trgovine drogom. Kako je rekao, Sjedinjene Države dnevno opskrbljuju između dvadeset i trideset milijuna ovisnika o drogi bez ikakve prepreke, gotovo pred kućnim pragom, kao da se radi o mlijeku, novinama ili kruhu. To je moguće ostvariti samo s moćnijim mafijama nego što su kolumbijske i korupcijom koja nadilazi onu kolumbijskih vlasti. Naravno, problem trgovine drogom duboko pogađa i Kolumbijce. Sad ispada da smo mi jedini krivci za trgovinu drogom, jedino smo mi krivi što Sjedinjene Države imaju to veliko tržište uživanja droge, zbog kojega je, na nesreću, u Kolumbiji tako unosna industrija proizvodnje i trgovine drogom. Moj je dojam da je trgovina drogom problem koji čovječanstvo više ne drži pod nadzorom. To ne znači da moramo biti pesimisti i priznati poraz, nego da se moramo i dalje boriti s tim problemom, ali ne fumigacijom.
Nedavno sam sa skupinom sjevernoameričkih novinara bio na jednoj maloj visoravni koja nije mogla imati više od tri ili četiri hektara zasijanih makom. Demonstrirali su nam fumigaciju iz helikoptera i zrakoplova. Nakon trećeg prolaza helikoptera i zrakoplova, izračunali smo da ti letovi koštaju više nego što je koštao taj komad zemlje. Očito je kako se na taj način ne može boriti protiv trgovine drogom. Rekao sam nekolicini sjevernoameričkih novinara koji su bili s nama da bi takva fumigacija morala početi na otoku Manhattanu i u washingtonskoj gradskoj vijećnici. Također sam im zamjerio to što oni i cijeli svijet znaju za problem droge u Kolumbiji – kako se sije, kako se procesuira, kako se izvozi – zato što smo mi kolumbijski novinari to istražili, objavili i proširili svijetom. A to su mnogi platili i svojim životima. Nasuprot tome, nijedan sjevernoamerički novinar nije se potrudio objasniti nam kako se droga unosi u Sjedinjene Države, kako se raspačava i kako se dijeli dobit.
Vjerujem da se svi slažemo sa zaključkom bivšeg predsjednika Lacallea da je za Ameriku spas u obrazovanju. Do istog smo zaključka došli i na Forumu za promišljanje koji je UNESCO organizirao prošle godine i na kojemu je osmišljena prekrasna ideja »Sveučilište na daljinu«. Tamo sam još jedanput objasnio važnost ranog otkrivanja sposobnosti i sklonosti prema određenim zvanjima. Temelj te ideje je da, ako se ispred nekog djeteta stavi skupina različitih igračaka, ono će na kraju zadržati samo jednu, a dužnost države bila bi stvoriti uvjete da ta igračka potraje. Uvjeren sam da je to tajna formula sreće i dugovječnosti. Da svatko može živjeti i raditi samo ono što mu se sviđa, od kolijevke pa do groba.
Istodobno, svi se, kako se čini, slažemo da moramo biti oprezni kad je riječ o sve izraženijoj tendenciji države da prepusti obrazovanje privatnim školama. Posljedica toga bila bi porazna: privatno obrazovanje, bilo dobro ili loše, najučinkovitiji je oblik društvene diskriminacije. To što smo svi oko toga suglasni, dobar je završetak ovoga skupa koji bi nam mogao poslužiti da rastjeramo sumnje o tome postoji li zapravo Latinska Amerika, pitanja koje su nam predsjednik Lacalle i Augusto Ramírez od početka ovog okruglog stola bacili kao ručnu bombu. Dakle, sudeći po onome što se čulo u ova dva dana, nema ni najmanje sumnje da Latinska Amerika postoji. Možda je njezin edipovski usud upravo u tome da nastavi zauvijek tražiti svoj identitet, što bi bila kreativna sudbina koja bi nas učinila drukčijima pred svijetom. Izmučena i rastrgana, još uvijek u nastanku i uvijek u potrazi za etikom života, Latinska Amerika postoji. A dokaz? U ova dva dana se potvrdio: mislimo, dakle postojimo.

Svijet različit od našega


Santafeé de Bogotá, Kolumbija, 12. travnja 1996.
PRVI PUT SAM ČUO da se govori o vojsci u vrlo ranoj dobi, kad mi je djed ispričao jezivu priču o onome što se tada zvalo Bananski pokolj, to jest oružano gušenje štrajka kolumbijskih radnika s plantaža banana-tvrtke United Fruit Company koje se dogodilo na željezničkoj postaji u Ciénagi. Moj djed, srebrnar po zanatu i liberal po političkoj orijentaciji, zaslužio je čin pukovnika u Ratu tisuću dana, boreći se u redovima generala Rafaela Uribea Uribea, i zbog tih je zasluga bio nazočan potpisivanju sporazuma iz Neerlandije, kojim je okončano pola stoljeća građanskih ratova. A preko puta njega, s druge strane stola, sjedio je njegov najstariji sin, u svojstvu konzervativnog parlamentarnog zastupnika.
Mislim da je moj pogled na banansku dramu, kako mi ju je on ispričao, bio jedan od najsnažnijih doživljaja koje pamtim. Toliko me se dojmio da ga se i sad sjećam kao teme koja je opsjedala moju obitelj i njihove prijatelje cijelo vrijeme moga djetinjstva i koja je na neki način zauvijek odredila naše živote. No, to je krvoproliće također imalo veliko povijesno značenje zato što je pridonijelo završetku razdoblja hegemonija koje je trajalo dulje od četrdeset godina i nesumnjivo je utjecalo na kasniju organizaciju vojske.
U svakom slučaju, mene je ta drama zauvijek obilježila: bila je to prva slika koju sam imao o vojsci i vojnicima i trebalo je proći mnogo godina kako bih počeo na njih gledati drukčije i kako bi ta slika poprimila realne razmjere. Zapravo, unatoč mojih svjesnih napora, nikad nisam imao priliku razgovarati s više od desetak vojnika u pedeset godina, a tad sam rijetko bio spontan i opušten. Dojam da među nama vlada uzajamno nepovjerenje bio je uvijek snažno prisutan, nikad nisam mogao prevladati osjećaj da riječi ne znače isto za njih i za mene i da, na kraju krajeva, nismo ni imali o čemu razgovarati.
Nemojte misliti da mi je bilo svejedno. Naprotiv: to je jedna od mojih velikih frustracija. Uvijek sam se pitao gdje je greška, u vojnicima ili u meni i kako bi se mogao srušiti taj zid među nama. Ne bi bilo lako. Prve dvije godine na studiju prava na nacionalnom sveučilištu – kad sam imao devetnaest – moji kolege na studiju bili su dvojica poručnika. (Rado bih da je bio i netko od vas). Uvijek su bili odjeveni u iste odore, besprijekorni, uvijek zajedno, i uvijek točni. Sjedili su posebno i bili su najozbiljniji i najmetodičniji studenti, ali uvijek mi se činilo da su u nekom različitom svijetu od našega. Ako bi im se netko obratio, bili su ljubazni i slušali su što im se govori, ali uvijek s odmakom: nisu govorili ništa više nego što ih se pitalo. U vrijeme ispita, mi civili obično smo učili u malim grupicama sastajući se u kafićima. Subotom bismo se sastajali na plesnjacima, na studentskim natjecanjima, u kantinama i u mračnim bordelima onoga doba, ali nikada se ni slučajno nismo susretali s našim kolegama vojnicima.
Bilo je nemoguće ne zaključiti da su različiti od nas. I djeca vojnika na neki način su vojnici, žive u svojim četvrtima, sastaju se u svojim kasinima i u svojim klubovima, a svoje svjetove žive iza zatvorenih vrata. Nije ih bilo lako pronaći u kafićima, rijetko kad u kinu, a imali su i neku tajnovitu auru koja je dopuštala da ih se prepozna, pa i kad su bili u civilu. Već i sam karakter njihova posla pretvorio ih je u nomade, što im je dalo priliku da upoznaju cijelu zemlju i svaki njezin kutak, kao što je ne poznaje nitko od nas. No, unatoč tome, sami su se odrekli prava da glasaju na izborima. Iz puke pristojnosti naučio sam prepoznavati njihove činove da ne bih pogriješio kad im se obraćam, ali ma koliko puta to učio, više mi je trebalo vremena da ih zapamtim nego da ih zaboravim.
Neki prijatelji koji znaju za ove moje predrasude misle da je ovaj posjet nešto najčudnije što sam ikada učinio. Naprotiv, moja opsjednutost različitim oblicima moći i vlasti više je nego književna – ona je gotovo antropološka – još otkako mi je djed pričao o tragediji u Ciénagi. Mnogo sam se puta pitao jesu li djedove priče i moja opsjednutost njima razlog što se ta tema provlači kroz sve moje knjige: u Lišću na vjetru, koja opisuje žilavost naroda nakon odlaska kompanija koje su držale plantaže banana, u Pukovniku nema tko da piše, u Zloj kobi, koja je promišljanje o korištenju vojske u političke svrhe, u slučaju pukovnika Aureliana Buendíje koji je pisao stihove dok je oko njega tutnjalo oružje u trideset tri rata kroz koje je prošao i u slučaju patrijarha starog dvjesto i nešto godina koji nikad nije naučio pisati. U svim tim knjigama, a nadam se u mnogim drugima u budućnosti, pojavljuje se cijeli niz pitanja o moći i vlasti.
Mislim da sam to tek do kraja osvijestio dok sam pisao Sto godina samoće. Ono što me je tada najviše poticalo bila je mogućnost povijesne reivindikacije žrtava pokolja nasuprot službene povijesti koja je tu tragediju nazvala pobjedom zakona i reda. No, bilo je to nemoguće: nisam mogao naći niti jedno izravno, a ni neizravno, svjedočenje o tome da je bilo više od sedam mrtvih i da razmjeri te drame nisu bili onakvi kakvi su se zadržali u kolektivnom pamćenju. Što, dakako, nije nimalo umanjilo veličinu te katastrofe u odnosu na veličinu zemlje.
Mogli biste me s pravom pitati zašto sam, umjesto da tu priču ispričam na temelju stvarnih podataka, broj žrtava povećao na tri tisuće mrtvih koji su vlakom s dvjesto vagona preveženi do obale i tamo bačeni u more. Razlog je jednostavno u poetskom ključu. Obradio sam tu priču u onim omjerima u kojima ta bananska epizoda više nije bila povijesni užas koji se negdje doista dogodio, nego događaj mitskih proporcija u kojemu ni sve žrtve nisu bile jednake, a krvnici više nisu imali ni lice ni ime i možda više nitko nije bio nevin. U tom uveličavanju sinula mi je slika starog patrijarha koji je odvukao svoju kobilu u palaču punu krava.
Kako je moglo biti drukčije? Jedino mitsko stvorenje koje je proizvela Latinska Amerika je vojni diktator s kraja prošlog stoljeća i početka ovoga. Mnogi od stvarnih diktatora zacijelo su bili liberalni vođe koji su se pretvorili u barbarske tirane. Uvjeren sam kako bi pukovnik Aureliano Buendía, da je slučajno pobijedio samo u jednom od svojih trideset šest ratova, bio jedan od njih.
Međutim, kad sam pisao o posljednjim danima osloboditelja Simóna Bolívara u knjizi General u svom labirintu, morao sam zatomiti maštu. Bio je to čovjek od krvi i mesa, veliki čovjek koji je vodio bitku sa svojim tijelom koje je propadalo, ne imajući drugih svjedoka osim skupine mladih vojnika koji su ga pratili u svim njegovim ratovima i koji će biti uz njega do smrti. Zacijelo je znao što mu se događa, kakav je zapravo i kakav je svatko od njih. Mislim da sam to otkrio čitajući njegova fascinantna pisma iz kojih se može mnogo toga naučiti. Vjerujem, sa svom poniznošću, da je General u svom labirintu povijesno svjedočanstvo zamotano u neodoljivu svečanu odoru poezije.
Ostavljajući po strani te književne zagonetke, želim s vama nastaviti dijalog koji su drugi prijatelji započeli ovih dana. Oni iz vojske koji su ga poticali znaju da mi nije strana ideja o nastavku dijaloga te da je moja jedina želja da taj razgovor uspije. Svatko je govorio o svojoj struci. Ja nemam ni jednu drugu osim književnosti, a čak i ona je samo iskustvena, budući da nemam nikakvog akademskog obrazovanja. No ipak se osjećam sposobnim da vas povedem u ne uvijek miroljubiv svijet književnosti. Želim vam uputiti samo jednu rečenicu: »Mislim da bi životi sviju nas bili bolji kad bi svatko od vas uvijek nosio jednu knjigu u svom ruksaku«.

Novinarstvo – najbolji posao na svijetu


Los Angeles, Sjedinjene Države,7. listopada 1996.
KAD SU JEDNO kolumbijsko sveučilište upitali kako provjeravaju sposobnosti i talent budućih studenata novinarstva, odgovor je bio nedvosmislen: »Novinari nisu umjetnici«. Takva razmišljanja, međutim, temelje se baš na uvjerenju da je pisano novinarstvo književni rod. No, problem je u tome što studenti i mnogi profesori novinarstva to ne znaju ili u to ne vjeruju. Možda su baš zbog toga tako neodređeni odgovori koje daje većina studenata objašnjavajući svoju odluku da studira novinarstvo. Jedan je rekao: »Upisao sam komunikologiju zato što sam osjećao da mediji skrivaju više nego što otkrivaju«. A drugi: »Zato što je to najbolji put za ulazak u politiku«. Samo je jedan mladac, objašnjavajući svoj izbor studija, rekao kako je njegova strast da informira jača od njegova interesa da bude informiran.
Prije otprilike pedeset godina, kad je kolumbijsko novinstvo prednjačilo u Latinskoj Americi, nisu postojale novinarske škole. Zanat se učio u redakcijama, u tiskarama, u obližnjem kafiću, na tulumima petkom. Novinari su posvuda odlazili zajedno, međusobno su prijateljevali i toliko su bili zaneseni svojim poslom da nisu ni o čemu drugom razgovarali, a za privatan život nije im preostajalo mnogo vremena. Bile su to pokretne škole pune strasti u kojima se učilo dvadeset četiri sata na dan. Oni koji od njih nisu imali koristi, a željeli su biti novinari ili su vjerovali da to već jesu, nisu u njima ništa mogli naučiti zato što zapravo ni nisu bili novinari.
U to doba, jedini informativni mediji bili su novine i radio. Radio je kaskao za novinama, ali kad ih je sustigao, imao je vlastiti identitet, pomalo hirovit i lakomislen, ali je u vrlo kratkom vremenu zadobio široku publiku. Televizija se već tada najavljivala kao čarobni izum koji samo što nije stigao, a nikako nije stizao. Tada je teško bilo i zamisliti današnje televizijsko carstvo. Međugradski i međunarodni razgovori, kad su se uopće uspjeli uspostaviti, bili su mogući samo preko telefonske centrale. Prije nego što su izumljeni teleprinter i teleks, jedini kontakt s ostatkom zemlje i s inozemstvom bili su pisma i telegraf, koji su, iskreno govoreći, uvijek bili pouzdani.
Radijski tehničar s pozivom žrtve hvatao je u letu vijesti iz svijeta između nebeskih zvižduka, a neki iskusni i obrazovani novinar obrađivao ih je i punio detaljima i objašnjenjima, onako kako se rekonstruira kostur dinosaura, počevši od kralježnice. Samo je interpretacija bila zabranjena zato što je ona bila sveto pravo glavnog urednika, za čije se komentare, napisane nečitljivim rukopisom, smatralo da su njegovi i kad to nisu bili. Slavni glavni urednici, kao što je bio don Luis Cano iz El Espectadora ili vrlo utjecajni kolumnisti poput Enriquea Santosa Monteja (Calibána) u El Tiempu, imali su svoje slovoslagare koji su znali odgonetnuti njihov rukopis. Najosjetljivija rubrika bila je uvodnik glavnog urednika koja je imala veliki ugled u vremenima kad je politika bila neuralgično središte zanata i najveće područje njegova utjecaja.
Novinarstvo se uči praksom

Novinarstvo je bilo podijeljeno u tri velike forme: vijesti, članci i komentari. Intervju nije bio uobičajena forma niti je imao vlastiti život. Korišten je više kao sirovina za članke i reportaže, pa stoga nije ni čudno da se u Kolumbiji i danas često kaže reportaža, umjesto intervju. Reporteru je bilo najteže, on je istodobno bio i naučnik i potrkalo, a njegov je posao bio najmanje cijenjen. Morao se godinama mučiti, radeći svakojake poslove i velikim se trudom dokazati kako bi se počeo uspinjati sve do zapovjednog mosta. Vrijeme i sam posao pokazali su da živčani sustav novinarstva cirkulira zapravo u obrnutom smjeru od sata.
Za članstvo u cehu dovoljno je bilo željeti biti novinar. No, čak su i djeca vlasnika obiteljskih novina – koje su bile u većini – morala dokazati svoju sposobnost i vještinu u praksi. Jedna krilatica iz tog vremena sve objašnjava: novinarstvo se uči tako da se radi.
U novine su stizali propali studenti ili oni koji su u tom poslu htjeli okruniti svoju karijeru, ili pak profesionalci iz bilo kojeg drugog područja koji su kasno otkrili svoj pravi poziv. Trebalo je imati blagu narav i trezvenu glavu jer oni koji su tek pristigli prolazili su kroz rituale inicijacije slične onima u ratnoj mornarici: okrutne šale, zlobne zamke, obavezno prepravljanje teksta u zadnji čas – sve odlike raskošne kreativnosti našeg osebujnog smisla za humor. Redakcija je bila prava tvornica vijesti u kojoj se svakodnevno učilo i u kojoj se zajednički stvaralo javno mišljenje, uvažavajući najviše etičke vrijednosti.
Iskustvo je pokazalo da je lako učiti u hodu svakome tko je imao razboritost, senzibilnost i izdržljivost novinara. Već i samo obavljanje posla zahtijevalo je određeno znanje i kulturu, a i radno okruženje to je poticalo. Čitanje je bio profesionalni porok. Samouki ljudi obično su revni i brzo uče, a takvih je u ono vrijeme bilo na pretek da bi se održavala visoko podignuta ljestvica za najbolji posao na svijetu, kako su ga sami zvali. Alberto Lleras Camargo, koji je oduvijek bio novinar, a dvaput je bio i predsjednik Republike, nikad nije ni maturirao.
Otada se dosta toga promijenilo. U Kolumbiji kruži oko dvadeset sedam tisuća novinarskih iskaznica, ali golemu većinu njih nemaju novinari koji rade taj posao. One uglavnom služe za ostvarivanje povlastica ili zato da se ne bi moralo stajati u redovima, ili zato da se besplatno uđe na stadione i ostale nedjeljne aktivnosti. Međutim, velika većina novinara, a među njima i neki vrlo ugledni i istaknuti, nemaju iskaznicu niti je žele imati, niti im je potrebna. Te iskaznice počele su kolati nekako u ono vrijeme kad su osnovani prvi fakulteti komunikacijskih znanosti zbog činjenice da novinarstvo nema akademsku podlogu. Većina profesionalaca nije imala nikakvu diplomu, a oni koji su je imali, bila je za neki drugi posao, a ne za novinarstvo.
Studenti i profesori, novinari, menadžeri i administratori s kojima sam razgovarao kako bih napisao ovaj tekst, otkrivaju da je uloga fakulteta obeshrabrujući »Primjećuje se apatija zbog previše teorije i premalo prakse«, rekla je jedna skupina studenata koji pišu svoju diplomsku radnju. »Za to djelomično odgovornost snose profesori, koji nam nameću obaveznu literaturu, fragmentirajući knjige i tražeći da učimo određena poglavlja iz fotokopija, a njihov je doprinos našem obrazovanju gotovo nikakav.« I zaključili su, srećom s više humora nego gorčine: »Mi smo postali pravi profesionalci za fotokopiranje«.
I sama sveučilišta priznaju očite nedostatke u akademskom pristupu i to nadasve u društvenim znanostima. Studenti stižu iz srednje škole, a da ne znaju pisati, imaju ozbiljne probleme s gramatikom i pravopisom kao i teškoće s razumijevanjem teksta. Mnogi s fakulteta odlaze kako su i stigli. »Oni su zatočenici nepromišljenosti i površnosti«, rekao je jedan profesor. »Kad im se predloži da prerade članak koji su sami napisali, pružaju velik otpor i ne žele se više njime baviti.« Smatra se da je jedini interes studenata novinarski posao kao cilj sam po sebi, odvojen od stvarnosti i njihovih životnih problema, te da im je važnije da im ime bude objavljeno objavi na prvoj stranici nego istraživanje i služenje javnosti. »Glavni cilj njihova profesionalnog života je visok status«, zaključuje jedan sveučilišni profesor. »Ne zanima ih previše da budu onakvi kakvi jesu, da se duhovno obogate profesionalnim radom, najvažnije im je završiti studij kako bi promijenili svoj položaj u društvu.«
Većina anketiranih studenata, pak, osjećaju se prevarenima, a glas im ni ne zadrhti kad krivicu svaljuju na svoje profesore zato što im nisu ulili vještine koje se na poslu od njih traže, a nisu ih ni poticali na radoznalost. A jedna izvanredna, nekoliko puta nagrađivana novinarka, bila je još izravnija: »Kad završe maturu, morali bi imati priliku istraživati mnogo različitih područja kako bi shvatili što ih najviše zanima. No, u stvarnosti nije tako: da bi položili ispite, studenti moraju napamet naučiti ono što im fakultet propisuje i ne smiju ništa mijenjati ili izražavati vlastita razmišljanja«.
Ima i onih koji misle da je omasovljenje pokvarilo obrazovanje i da škole moraju slijediti stari način podučavanja s previše podataka, a premalo individualnog pristupa studentima. Smatra se da su oni koji svojim talentom iskaču iz prosječnosti pojedinci koji raspršuju svoj napor suprotstavljajući se ustaljenoj akademskoj naobrazbi. Također se smatra da su rijetki oni profesori koji naglasak stavljaju na sposobnosti i sklonosti studenata. »Teško je zato što podučavanje obično sa sobom nosi ponavljanje ponavljanja«, rekao mi je jedan profesor. »Bolje je obično neiskustvo nego sjedilački mentalitet nekog profesora koji dvadeset godina predaje isti predmet na isti način«. Rezultat je obeshrabrujući: mladi koji izlaze sa studija puni velikih očekivanja i pred kojima je život postaju novinari samo onda kad imaju priliku sve to ponovno naučiti u praksi, radeći za neki medij. Neki od njih hvale se time što znaju pročitati naopačke neki tajni dokument na pisaćem stolu kakvog ministra, snimiti usputne razgovore ne upozorivši sugovornika, ili iskoristiti kao vijest razgovor za koji je rečeno da je povjerljiv.
Najstrašnije je što se to kršenje etičkih načela pripisuje neustrašivosti novinarskog posla. Od svega postaje najvažnije prvi objaviti vijest, po bilo koju cijenu. Mladi novinari ne shvaćaju da vijest koja je prva objavljena ne mora biti najbolja nego da je to često ona najbolje napisana i najpotpunija. Druga krajnost su oni za koje je novinarski posao sjedenje u birokratskoj fotelji i korištenje najnovijih tehnologija bez srca kojima nisu dorasli.
Magnetofon kao fantazma koja kruži svijetom

Prije no što je izumljen magnetofon, posao se sasvim dobro obavljao s tri nužna sredstva koja su zapravo bila jedina: bilježnica, nepokolebljiva etika i par ušiju, kojima su se u to vrijeme reporteri koristili kako bi slušali ono što se govori. Prvi magnetofoni bili su teži od pisaćih strojeva i snimali su na vrpce koje su se mrsile poput konca za šivanje. Prošlo je dosta vremena prije no što su se novinari počeli njima koristiti da bi im pomogli u pamćenju, a još više dok im neki nisu povjerili ozbiljnu odgovornost da misle umjesto njih.
Zapravo, profesionalno i etičko korištenje magnetofona tek treba osmisliti. Netko će morati podučiti novinare da magnetofon nije zamjena za pamćenje nego tek naprednija verzija bilježnice koja je tako dobro služila u počecima novinarskog posla. Magnetofon sluša ali ne čuje, snima ali ne razmišlja, vjeran je ali nema srce i, na kraju krajeva, njegova doslovna verzija nije toliko pouzdana kao verzija onoga koji poklanja pozornost živim riječima sugovornika te ih vrednuje na temelju svoga znanja, iskustva i etičkih vrijednosti.
Neposrednost i izravnost velika su prednost radija, ali problem je u tome što mnogi novinari koji vode intervjue ne slušaju odgovore zato što razmišljaju o sljedećem pitanju. Novinarima pisanih medija transkripcija je pak velika muka: brkaju zvuk riječi, spotiču se o semantiku, doživljavaju brodolom u pravopisu i umiru zbog infarkta sintakse. Možda bi rješenje bilo da se vratimo jadnoj maloj bilježnici kako bi novinar inteligentno i sažeto radio bilješke dok snima i sluša.
Magnetofon je kriv za pogrešno veličanje intervjua. Radio i televizija zbog svoje su ga prirode pretvorili u vrhunsku formu, ali čini se da i pisano novinarstvo dijeli krivu predodžbu da glas istine nije toliko glas novinara koliko njegova sugovornika. Intervju u novinama uvijek je bio razgovor novinara s nekim tko ima što za reći o nekom događaju. Reportaža je bila detaljna i istinita rekonstrukcija događaja, onako kako se zbio u stvarnosti da bi javnost sve saznala kao da je bila na mjestu događaja. To su slične forme koje se nadopunjuju i nema potrebe da isključuju jedna drugu. No, sveobuhvatnu moć reportaže može premašiti samo osnovna i majstorski napisana kratka udarna vijest, vrhunac zanata, jedina koja poput munje može izraziti ono najhitnije: flash.
Tako da današnji problem u praksi i u podučavanju zanata nije u brkanju ili uklanjanju starih formi nego u tome da se svakoj od njih prida njezino novo mjesto i nova vrijednost u svakom posebnom mediju. I treba uvijek imati na umu nešto što se, čini se, zaboravilo: istraživanje nije posebna grana novinarskog posla nego cjelokupno novinarstvo po definiciji mora biti istraživačko.
U posljednjih pedesetak godina došlo je do značajnog pomaka jer su u vijest i reportažu uključeni komentari i mišljenje novinara, a komentar se obogaćuje osnovnim podacima. Kad te slobode nisu bile dopuštene, vijest je bila kratka i jezgrovita bilješka, naslijeđena iz prethistorijskih brzojava. Sada, nasuprot tome, nametnut je format vijesti međunarodnih agencija koji olakšava zloporabe koje nije lako dokazati.
Pretjerano korištenje navodnika u lažnim ili istinitim izjavama dopušta brojne slučajne ili namjerne pogreške, zloćudne manipulacije i otrovna iskrivljavanja koje vijestima daju snagu ubojitog oružja. Citati iz pouzdanih izvora, od dobro obaviještenih osoba ili visokih dužnosnika koji su zamolili da ostanu anonimni, ili promatrača koji sve znaju ali koje nitko ne vidi, omogućuju nekažnjivo izvrtanje istine i svakojake uvrede jer se autor skriva iza svog prava da ne otkriva izvor. U Sjedinjenim Državama, na primjer, česte su podvale poput ove: »Vjeruje se da je ministar skinuo dragulje s lesa žrtve, ali policija je to opovrgnula«. Ne treba ni reći da je šteta već počinjena.
U svakom slučaju, stanovita je utjeha što možemo pretpostaviti da mnoga od tih kršenja novinarske etike, a i mnoga druga koje posramljuju novinarstvo današnjice, nisu uvijek posljedica nemoralnosti nego su često uvjetovana nedostatkom profesionalizma.
Novinar i sredstva za rad

Čini se da je problem u tome što se novinarski posao nije razvijao istom brzinom kao sredstva kojima se služi, a novinari i dalje traže pravi put, pipajući u labirintu neuhvatjive tehnologije nad kojom nemaju nadzor. Sveučilišta su vjerojatno smatrala da je problem u tome što ne prate taj razvoj pa su utemeljila škole koje više nisu samo za pisano novinarstvo nego i za sve druge medije. Čak su i ponizno ime novinarstvo, koje je ta profesija nosila još od svojih početaka u 15. stoljeću, promijenila u komunikacijske znanosti ili komunikologiju, što iskusnim novinarima vjerojatno izgleda kao da su se našli pod tušem s ocem odjevenim u astronauta.
Na kolumbijskim sveučilištima postoji četrnaest dodiplomskih i dva poslijediplomska studija komunikacijskih znanosti. To potvrđuje rastuću zabrinutost za obrazovanje novinara, ali i ostavlja dojam akademske močvare koja zadovoljava mnoge sadašnje potrebe naobrazbe, među kojima ipak nisu one dvije najvažnije: kreativnost i praksa.
Profesionalni profil koji se nudi budućim studentima idealizira se u programima. Početni teorijski zamah kojim im pune glave njihovi profesori ispuše se u prvom susretu sa stvarnošću, a ponos zbog diplome ne može ih spasiti od katastrofe. Jer istina je da bi s fakulteta trebali izići spremni ovladati novim tehnikama, a zapravo se događa suprotno: one ih vuku natrag i stvaraju pritisak stran njihovim snovima. Na svom putu susreću se s toliko različitih interesa kapitala da im ne preostaje ni vremena ni volje za razmišljanje, a još manje za učenje nečeg novog.
Pri odabiru kandidata za studij novinarstva primjenjuje se ista akademska logika kao i za buduće studente građevinarstva ili veterine. Kako objašnjava jedan uspješni diplomirani novinar: »Naučio sam novinarstvo kad sam počeo raditi. Naravno da mi je sveučilište dalo priliku da napišem svoje prve kartice, ali metodologiju rada naučio sam u hodu«. Tako će i biti sve dok se ne prizna da je za novinarstvo najvažnija kreativnost te stoga zahtijeva vrednovanje slično onome kakvo zaslužuju umjetnici.
Jedan od ključnih problema je i činjenica da tehnološki sjaj tvrtki ne odgovara radnim uvjetima, a još manje mehanizmima zajedništva koje su jačale novinarski duh u prošlosti. Redakcije su postale aseptički laboratoriji, razmrvljeni u dijelove, mjesta gdje se čini lakšim komunicirati s internetom nego sa srcem čitatelja. Dehumanizacija je galopirajuća. A za karijeru koja je uvijek bila dobro definirana danas se ne zna gdje počinje ni gdje završava niti kojim putem ide. Čežnja da novinarstvo ponovno zadobije ugled koji je nekoć imalo posvuda je prisutna. To je najpotrebnije vlasnicima medija, koji od njih i imaju najviše koristi i koji osjećaju gubitak ugleda i nepovjerenje čitatelja i slušatelja tamo gdje ih najviše boli. Fakulteti komunikologije često su predmet kritika, ne uvijek bez razloga. Možda je njihova najveća mana to što podučavaju mnoge stvari korisne za posao, ali vrlo malo o samome poslu.
Možda bi trebali zadržati humanističke programe, premda manje ambiciozne i manje zahtjevne nego što su sad, kako bi osigurali da će studenti naučiti osnove opće kulture koje nisu dobili u srednjoj školi. Trebali bi posvetiti veću pozornost novinarskom pozivu, a možda i više inzistirati na osobitostima pojedinog medija jer danas više nije moguće ovladati svim medijima. Poslijediplomski studiji s najnovijim tehnološkim dostignućima odgovaraju brojnim prebjezima iz drugih profesija pred kojima su brojni izazovi razvoja novinarskog posla i novih kategorija koje se stalno otvaraju. Mnogo se toga u zemlji promijenilo otkako je don Manuel del Socorro Rodríguez na prvoj stranici novina otisnuo vijesti prije dvjesto četiri godine.
Krajnji cilj, međutim, ne bi smjele biti diplome i novinarske iskaznice, nego povratak izvornom sustavu podučavanja u radionicama s malim grupama, gdje kritički odnos i povijesna iskustva mlade novinare pripremaju za služenje javnosti. Mediji bi, za vlastito dobro, i sami trebali tome pridonijeti, kao što to već rade neki u Europi, organizirajući takve radionice u redakcijskim prostorima. Novinari bi trebali učiti na konkretnim primjerima, kao što budući piloti uče na simulatorima o mogućim incidentima za vrijeme leta kako bi znali izbjeći katastrofe prije no što se susretnu s njima u stvarnom životu.
Jer, novinarstvo je nezasitna strast kojom se može ovladati samo u grubom suočavanju sa stvarnošću. Nitko tko ga nema u krvi ne može ni zamisliti tu opsjednutost koja se hrani nepredviđenostima života. Nitko tko to nije proživio, ne može ni zamisliti što znači nadnaravno uzbuđenje koje donosi vijest, ushit kad se neka vijest objavi prije svih drugih, moralni užas kad se doživi neuspjeh. Nitko tko nije rođen za taj posao i spreman za njega umrijeti, ne bi mogao ustrajati u tako nerazumnoj i iscrpljujućoj profesiji, koja završava svakom viješću kao da je zadnja, ali u kojoj nema mira dok se ponovno ne počne pisati s još više žara nego ikad prije.

Boca u moru za boga riječi


Zacatecas, Meksiko, 7. travnja 1997.
KAD SAM IMAO dvanaest godina, gotovo me je pregazio bicikl. Neki svećenik koji je onuda prolazio spasio me je povikom: »Pazi!« Biciklist je pao na zemlju. Ne zaustavljajući se, svećenik mi je rekao: »Jesi li vidio što je moć riječi?« Toga sam dana saznao. Sada znamo i da su Maje to znale, još od Kristovih vremena, i u to su bili toliko sigurne da su imali posebnoga boga za riječi.
Moć riječi nikad nije bila tolika kao danas. Čovječanstvo će ući u treće tisućljeće pod vladavinom riječi. Nije istina da ih slika istiskuje i da ih može uništiti. Naprotiv, ona ih osnažuje: nikad na svijetu nije bilo toliko riječi, s toliko dometa, autoriteta i volje, kao u golemoj Kuli babilonskoj današnjega života. Izmišljene, zlostavljane ili idealizirane riječi koje su prisutne u novinama, u knjigama za jednokratnu upotrebu, na oglasnim plakatima; riječi koje se govore i pjevaju na radiju, na televiziji, na filmu, na telefonu, koje vrište preko javnih zvučnika i sa zidova ulica ispisane debelim kistovima, ili koje se šapću na uho u polutami ljubavi. Ne: stvarno je poražena šutnja. Stvari koje danas imaju toliko imena na toliko jezika da više nije lako znati kako se kažu na bilo kojem jeziku. Jezici se šire bez granica, miješaju se i brkaju, a poneke su se riječi vinule prema neizbježnoj sudbini nekog globalnog jezika.
Španjolski jezik mora se pripremiti za veliki ciklus u toj budućnosti bez granica. To je njegovo povijesno pravo. Ne zbog njegove ekonomske prepotencije, kao što se dogodilo s nekim drugim jezicima, nego zbog njegove vitalnosti, njegova dinamičkog stvaralaštva, njegova golemog kulturnog iskustva, njegove brzine i snage širenja u vlastitom prostoru od devetnaest milijuna četvornih kilometara i četiristo milijuna govornika pri kraju ovoga stoljeća. S razlogom je jedan profesor hispanske književnosti u Sjedinjenim Državama rekao da mu predavanja prolaze u tumačenju značenja riječi Latinoamerikancima iz različitih zemalja.
Zanimljivo je kako glagol »prolaziti« ima pedeset i četiri značenja, a u Ekvadoru imaju sto i pet imena za muški spolni organ. Nasuprot tome, riječ »sućutan«, koja bi trebala biti razumljiva sama po sebi i koja nam toliko nedostaje, još ne postoji. Jedan mladi francuski novinar zadivljen je poetskim otkrićima na koja neprestano nailazi u našem svakodnevnom životu. Začudio se tako kad je čuo da je neki dječak, kojega je probudilo isprekidano i tužno blejanje ovce, rekao: »Mislio sam da je svjetionik«. Ili kad je neka seljanka u kolumbijskoj Guajiri odbila piti čaj od limunove trave zato što joj je ima okus po Velikom petku. Ili kako nam je don Sebastian de Covarrubias, u svom nezaboravnom rječniku, ostavio svojom rukom zapisano da je žuta boja, boja zaljubljenih. Koliko puta ni sami nismo htjeli kušati bezukusnu kavu jer nam ima »okus po prozoru« ili stari kruh koji ima »okus po uglu«, ili trešnju koja ima okus poljupca? To su sve živi dokazi inteligencije jezika koji već dugo vremena ne može stati u svoju kožu. No, naš doprinos ne bi trebao biti da ga ukalupimo u određene okvire, nego naprotiv, da ga oslobodimo svih normativnih okova kako bi se u 21. stoljeću snalazio kao riba u vodi.
Usudio bih se pred ovim mudrim auditorijem predložiti da pojednostavimo gramatiku prije no što gramatika pojednostavi nas. Humanizirajmo pravila, naučimo od indijanskih jezika, kojima toliko dugujemo, sve ono što nas još imaju naučiti, usvojimo odmah i na dobar način tehničke i znanstvene neologizme prije no što se oni infiltriraju a da ih nismo probavili, pregovarajmo u dobroj vjeri s divljim gerundivima, s parazitskim »dakanjima« i vratimo konjunktivu prezenta njegov sjaj pišući naglasak na trećem slogu od kraja.
Umirovimo pravopis, zbog kojeg smo u strahu od samog rođenja: zakopajmo slovo h iz kamenog doba, potpišimo sporazum o granicama između ge i jota, i razumnije pišimo grafički naglasak jer, na kraju krajeva, nitko neće krivo pročitati neku riječ koju zna zato što na njoj nema naglaska. A pitanje je i što bismo trebali učiniti s našim be i našim ve, koje su nam donijeli naši španjolski preci jer čini se kao da je jedan od njih uvijek višak.
To su, dakao, nasumična pitanja, kao boce bačene u more s nadom da će kad-tad stići do boga riječi. Osim ako i on, i svi mi, zbog ovih drskih i nesmotrenih ideja s pravom ne zažalimo što me na vrijeme nije pregazio onaj sudbonosni bicikl kad sam imao dvanaest godina.

Iluzije za 21. stoljeće


Pariz, Francuska, 8. ožujka 1999.
TALIJANSKI PISAC Giovanni Papini četrdesetih je godina razbjesnio naše djedove i bake jednom otrovnom rečenicom: »Amerika je stvorena na otpacima Europe«. Danas ne samo da imamo razloge vjerovati u točnost te izjave nego znamo nešto Što je još tužnije: krivica je naša. Simon Bolívar bio je to predvidio i želio je u nama pobuditi svijest o vlastitom identitetu jednim nadahnutim retkom svoga Pisma s Jamajke: »Mi smo mali ljudski rod«. Sanjao je, a i govorio o tome, da postanemo najveća, najmoćnija i najujedinjenija domovina na Zemlji.
Pri kraju života, na mukama zbog duga Englezima, koji još nismo otplatili, i ojađen Francuzima koji su mu pokušavali prodati posljednje ostatke Svoje revolucije, molio ih je, ogorčen: »Ostavite nas na miru da živimo svoj srednji vijek«. Na kraju smo postali laboratorij izgubljenih iluzija. Naša je glavna vrlina kreativnost, ali ipak nismo uspjeli učiniti ništa drugo nego preživjeti podgrijane doktrine i tuđe ratove, mi, nasljednici nesretnog Kristofora Kolumba, koji nas je našao slučajno dok je putovao u potrazi za Indijom.
Ne tako davno, lakše nam je bilo upoznati se u Latinskoj četvrti Pariza nego u bilo kojoj od naših zemalja. U kafićima Saint-Germain-des-Présa razmjenjivali smo serenade iz Chapultepeca i olujne vjetrove iz Comodora Rivadavije, juhe od jegulja Pabla Nerude i karipske sutone, čežnje za nekim idiličnim i dalekim svijetom u kojemu smo se rodili a da se nismo ni zapitali tko smo. A danas, sad to vidimo, nikome nije čudno da smo morali prijeći golemi Atlantik kako bismo se u Parizu susreli sa samima sobom.
Vama, sanjari, koji imate manje od četrdeset godina, pripada povijesna dužnost ispravljanja te goleme nepravde. Sjetite se da su sve stvari na ovom svijetu, od presađivanja srca do Beethovenovih kvarteta, bile u glavama njihovih tvoraca prije negoli u stvarnosti. Nemojte ništa očekivati od 21. stoljeća, jer 21. stoljeće očekuje sve od vas. To stoljeće neće stići na tekućoj vrpci kakve tvornice, već čeka da ga vi oblikujete na našu sliku i priliku, a bit će onoliko miroljubivo i onoliko naše koliko ga vi budete sposobni osmisliti.

Voljena premda daleka domovina


Medellín, Kolumbija, 18. svibnja 2003.
»SVE TE BURE I oluje koje nas šibaju znak su da će se vrijeme uskoro smiriti i da nam se moraju dogoditi dobre stvari jer ni zlo ni dobro ne mogu vječno trajati, a kako ovdje već dugo traje zlo, dobro samo što nije stiglo«. Ova prekrasna rečenica don Miguela de Cervantesa Saavedre ne odnosi se na današnju Kolumbiju nego, naravno, na njegovo vrijeme, ali nikad nismo ni sanjali da bi baš ta slika bila tako prikladna za ove lamentacije. Jer, sablasna sinteza onoga što je Kolumbija danas ne dopušta nam ni pomisliti da bi don Miguel rekao to što je rekao, i to s toliko ljepote, da je naš sunarodnjak i da živi u današnje doba. Dva primjera bila bi dovoljna da se razbiju njegove iluzije: prošle godine, zbog nasilja je iz svojih kuća i sa svojih njiva moralo pobjeći gotovo četiristo tisuća Kolumbijaca, kao što je to već ranije, posljednjih pedesetak godina, učinilo gotovo tri milijuna ljudi. Takve su seobe bile začetak jedne druge zemlje nošene vjetrom – gotovo s jednako toliko stanovnika koliko ima Bogota i možda veće od Medellína – koja luta bez cilja unutar vlastite zemlje u potrazi za mjestom gdje će preživjeti.
Paradoks je u tome što su ti bjegunci od samih sebe i dalje žrtve nasilja koje održavaju dva najveća i najunosnija posla u ovom bezumnom svijetu: trgovina drogom i nezakonita prodaja oružja. To su glavni simptomi uzburkanog mora koji guše Kolumbiju: dvije zemlje u jednoj, ne samo različite nego i suprotstavljene, na golemom crnom tržištu koje održava neviđena trgovina drogom u Sjedinjenim Državama i Europi te, na kraju krajeva, u cijelome svijetu. Jer, nemoguće je i zamisliti kraj nasilja u Kolumbiji a da se ne uništi trgovina drogom, a bez legalizacije droge nije moguće zamisliti kraj trgovine drogom. Jer, što je više zabranjena, to je unosnija.
Četiri desetljeća nereda i nasilja progutalo je više od jednog naraštaja ljudi s ruba života koji nisu ni mogli ni znali drukčije živjeti nego baviti se subverzijom i kriminalom. Pisac R. H. Moreno Durán to je još točnije rekao: »Bez smrti, Kolumbija ne bi ni davala znakove života«. Rađamo se podozrivi i umiremo s osjećajem krivice.
Mirovni pregovori – s rijetkim, ali nezaboravnim izuzecima – završili su prije mnogo godina u krvi. Za bilo koji međunarodni posao, od nevinog turističkog putovanja do jednostavnog čina kupovine i prodaje, mi Kolumbijci moramo dokazivati svoju nevinost. U svakom slučaju, ovaj naš politički i društveni prostor nikad nije bio najbolji za domovinu mira kakvu su sanjali naši preci. Ona se već odavno predala, pristajući na poredak nejednakosti, vjersko obrazovanje, feudalizam kamenoga doba i duboko ukorijenjeni centralizam. Njezin je glavni grad u oblacima, opijen sam sobom, a dvije vječne stranke koje se izmjenjuju na vlasti, istodobno su i neprijatelji i saveznici na krvavim i krivotvorenim izborima – prava je to saga o vladama bez naroda. Tolika ambicija mogla se samo održati s dvadeset i devet građanskih ratova i tri vojna puča u društvenoj kaljuži koju kao da je predvidio vrag u potlačenoj domovini koja je, unatoč svemu tomu, naučila biti sretna bez sreće, pa čak i protiv nje.
Tako smo stigli do točke koja nam jedva dopušta da preživimo, ali neke još uvijek naivne duše gledaju prema Sjedinjenim Državama kao prema spasilačkom sjeveru, smatrajući da su se u našoj zemlji iscrpili čak i uzdasi da bi se umrlo u miru. Međutim, tamo samo nalaze bešćutni imperij koji više ne smatra Kolumbiju ni dobrim susjedom, pa čak ni jeftinim i pouzdanim saveznikom, nego na nju gleda kao na još jedan prostor za svoju imperijalnu lakomost.
Dva prirodna dara pomogla su nam da prevladamo kulturološke proturječnosti koje nam je namijenila sudbina, da pipajući tražimo identitet i da nalazimo istinu u maglama neizvjesnosti. Jedan dar je kreativnost. Drugi je želja za osobnim uspjehom. Obje te vrline poticale su od samih naših početaka urođenu domišljatost naših predaka u srazu sa Španjolcima, od prvog dana kad su se iskrcali. Oni su osvajače opijene viteškim romanima zaveli varkama o fantastičnim gradovima izgrađenim od čista zlata i legendom o kralju prekrivenom zlatnom prašinom koji pliva u jezeru punom smaragda. To su prava remek-djela stvaralačke maste, obogaćena magijskim sredstvima kako bi se nadmudrio osvajač.
Oko pet milijuna Kolumbijaca koji danas žive u inozemstvu, u bijegu od domaćih nedaća, nemajući nikakvo drugo oružje ili štit osim svoje neustrašivosti i domišljatosti, dokazuju da ta prethistorijska zla i dalje žive u nama i pomažu nam da preživimo. Naša je stvaralačka mašta vrlina koja nas spašava da ne umremo od gladi jer, ako je potrebno, mi možemo biti fakiri u Indiji, učitelji engleskog u New Yorku ili vodiči deva u Sahari. Kako sam pokušao pokazati u nekima od svojih knjiga – ako ne u svima – više vjerujem u tu ludu stvarnost nego u teorijske snove koji u većini slučajeva samo služe da bi ušutkali nečiju lošu savjest. Zbog toga vjerujem da još uvijek, usred svih tih nesreća, postoji zemlja koju tek trebamo otkriti: jedna tajna Kolumbija koja više ne može stati u kalupe što smo ih oblikovali našim povijesnim ludostima.
Nije, dakle, čudno da počinjemo nazirati apoteozu umjetničkog stvaralaštva Kolumbijaca i shvaćati da zemlja počiva na zdravim temeljima te da imamo čvrstu svijest o tome tko smo i čemu služimo. Mislim da Kolumbija uči preživjeti s neuništivom vjerom, čija je najjača strana da je najplodonosnija kad je najteže. Zemlja se na silu decentralizirala zbog povijesnog nasilja, ali još se može ponovno ujediniti u svom svome sjaju i uzdići se iz svojih nesreća. Ako budemo istinski živjeli to čudo, zauvijek ćemo saznati u kojoj smo se zemlji rodili i nastaviti živjeti ne umirući između te dvije suprotstavljene stvarnosti. Zbog toga me ne iznenađuje da u ovim vremenima povijesnih katastrofa jača svijest o potrebi ozdravljenja zemlje. Otvara se put pučkoj mudrosti. Ne čekajmo je sjedeći pred vratima kuće nego izađimo na ulice, pa možda i ne vjerujući da ćemo sve nadvladati i pronaći spas i tamo gdje ga nema.
Ni jedna druga prilika nije mi se učinila prikladnijom od ove da izađem iz vječne i nostalgične ilegalnosti svoje radne sobe i podijelim s vama ova razmišljanja u povodu 200. obljetnice sveučilišta u Antioquiji koju danas slavimo kao zajednički povijesni datum. To je prigoda da iznova krenemo od samog početka i da, kao nikad prije, volimo zemlju koju zaslužujemo kako bi nas ona zaslužila. Pa makar i samo zato da bih se usudio povjerovati da nam iluzija don Miguela de Cervantesa sada najavljuje mirnija vremena, da će zlo koje nas guši potrajati mnogo kraće od dobroga i da samo od naše neiscrpne kreativnosti ovisi hoćemo li izabrati pravi put koji bi nam omogućio život u vječnom miru živih.
Tako će i biti.

Duša otvorena za poruke na španjolskome


Cartagena de Indias, Kolumbija, 26. ožujka 2007.
NI U SVOJIM najluđim snovima, u danima dok sam pisao Sto godina samoće, nisam mogao zamisliti da ću doživjeti nakladu od milijun primjeraka. Pomisliti da bi milijun ljudi moglo odlučiti čitati nešto napisano u samoći moje sobe s dvadeset i osam slova abecede i dva prsta kao jedinim oružjem, bila bi obična ludost. A sad to obilježavaju Akademije španjolskog jezika kao gestu prema romanu koji je prošao kroz ruke pedeset milijuna čitatelja, ali i prema jednom zanatliji s nesanicom, kao što sam ja, koji još ne može doći k sebi zbog svega što se dogodilo.
No, nije riječ, niti to može biti, o priznanju jednom piscu. To je čudo, nedvojben dokaz da postoji golem broj ljudi spremnih čitati priče na španjolskom jeziku i stoga milijun primjeraka Sto godina samoće nije samo milijun počasti piscu koji danas uzbuđen prima prvu knjigu posebnog izdanja kojom se obilježava ta nevjerojatna naklada. To je dokaz da postoji milijun čitatelja tekstova na španjolskom jeziku koji se hrane našom literaturom.
Otad se u mojoj rutini pisca ništa nije promijenilo. Nikad ne vidim ništa drugo osim svoja dva kažiprsta koja udaraju, jedan po jedan, u dobrom ritmu, dvadeset i osam slova nepromijenjene abecede koja mi je pred očima svih ovih sedamdeset i nekoliko godina. A danas sam ipak podigao glavu da bih došao na ovu svečanost na kojoj vam zahvaljujem. U ovom trenutku mogu samo zastati i razmisliti što se zapravo dogodilo. Vidim da je nevidljivi čitatelj moje još neispisane stranice zapravo neobično veliko mnoštvo ljudi gladnih čitanja tekstova na španjolskome.
Čitatelji Sto godina samoće zajednica su koja bi, da živi na istom komadu zemlje, bila jedna od dvadeset najnapučenijih zemalja svijeta. Nije riječ o hvalisavoj tvrdnji. Naprotiv. Želim samo pokazati kako je tamo negdje mnoštvo ljudskih bića koji su svojom navikom čitanja pokazali da imaju otvorenu dušu koju žele ispuniti porukama na španjolskome jeziku. Izazov je za sve pisce, sve pjesnike, pripovjedače i učitelje našega jezika, poticati tu žeđ, povećati to mnoštvo, što i jest istinski razlog postojanja našeg posla i, dakako, nas samih.
Sa svojih trideset i osam godina i već četiri objavljene knjige, sjeo sam za pisaći stroj i napisao: »Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendía zacijelo se sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led«. Nisam imao pojma što ta rečenica znači, odakle mi, ni kamo će me odvesti. Danas znam da nisam prestao pisati ni jedan jedini dan tijekom osamnaest mjeseci, sve dok nisam završio knjigu.
Čini se nevjerojatnim, ali jedan od mojih nesavladivih problema bio je papir za stroj za pisanje. Krivo sam mislio da su tipfeleri, jezične ili gramatičke greške, bile zapravo pogreške stvaralaštva i svaki put kad sam ih ugledao, poderao bih stranicu papira i bacio bi je u koš za smeće i ponovno počeo. S ritmom koji sam uhvatio u godinu dana prakse, izračunao sam da će mi trebati još šest mjeseci svakodnevnog jutarnjeg rada kako bih završio knjigu.
Esperanza Araiza, nezaboravna Pera, bila je daktilografkinja pjesnika i sineasta koja je u čisto prepisala velika djela meksičkih pisaca. Među njima su bili romani Najtransparentnije područje Carlosa Fuentesa, Pedro Páramo Juana Rulfa te nekoliko originalnih scenarija don Luisa Buñuela. Kad sam joj predložio da mi u čisto prepiše zadnju verziju, roman je bio skica načrčkana ispravcima, prvo u crnoj tinti, a potom u crvenoj, kako bi se izbjegla zabuna. No, to nije bilo ništa za ženu naviknutu na sve i sva u lavljem kavezu. Godinama kasnije, Pera mi je priznala da se, noseći kući posljednju verziju koju sam ispravio, poskliznula silazeći iz autobusa, dok je pljuštalo kao iz kabla, a stranice rukopisa razletile su se po lokvama na ulici. Uz pomoć drugih putnika, pokupila ih je natopljene vodom i gotovo nečitljive te ih u svojoj kući posušila glačalom, stranicu po stranicu.
A tema jedne druge, bolje knjige bila bi kako smo preživljavali Mercedes, ja i naša dva sina sve to vrijeme kad nisam zarađivao ni jedan centavo. Ne znam ni sad kako je Mercedes svih tih mjeseci uspjela da nam niti jednog dana ne nedostaje hrane u kući. Odoljeli smo iskušenju kredita s kamatama dok na kraju nismo počeli teška srca odlaziti u zalagaonicu Monte de Piedad. Nakon što smo založili nekoliko običnih stvari i osjetili kratkotrajno olakšanje, morali smo pribjeći draguljima koje su Mercedes darivali rođaci svih tih godina. Stručnjak ih je proučio sa strogošću kirurga, izvagao ih i pregledao svojim magičnim okom – dijamante s naušnica, smaragde s jedne ogrlice, rubine s prstena – i konačno nam ih je vratio, odmahujući prezirno rukom: »Sve je to obično staklo«.
U trenucima većih teškoća, Mercedes je poput mađioničara vodila naše račune, a našem strpljivom gazdi rekla je, a da joj nije ni zadrhtao glas:
– Platit ćemo vam sve zaostatke za šest mjeseci.
– Oprostite, gospođo – odgovorio joj je gazda – shvaćate li koliko će to novca tada biti?
– Shvaćam – rekla je Mercedes hladnokrvno – ali dotad će se sve riješiti. Budite bez brige.
Ni dobrome gazdi, koji je bio visoki državni dužnosnik i jedan od najelegantnijih i najstrpljivijih ljudi koje smo upoznali, nije zadrhtao glas kad je odgovorio:
– Vrlo dobro, gospođo, vaša riječ mi je dovoljna. No, ipak je donio konačnu presudu: – Čekam vas do sedmog rujna.
Konačno, početkom kolovoza 1966. godine, Mercedes i ja otišli smo u poštanski ured u Ciudadu de Méxicu kako bismo u Buenos Aires poslali završenu verziju Sto godina samoće, paket od 590 kartica napisanih na stroju za pisanje, s dvostrukim razmakom i na običnom papiru, adresiran na Francisca Porrúu, književnog urednika izdavačke kuće Sudamericana.
Poštanski službenik stavio je paket na vagu, napravio račun i rekao:
– To je 82 pesosa.
Mercedes je izbrojala novčanice i kovanice koje su joj ostale u novčaniku i suočila se sa stvarnošću.
– Imamo samo 53.
Otvorili smo paket podijelili ga na dva jednaka dijela i poslali jedan paket u Buenos Aires, a da se nismo ni zapitali kako ćemo nabaviti novac za ostatak. Tek smo kasnije shvatili da nismo poslali prvu polovicu nego drugu. Ali prije no što smo nabavili novac da bismo je poslali, naš čovjek u izdavačkoj kući Sudamericana, Paco Porrúa, nestrpljivo očekujući prvu polovicu knjige, već je poslao predujam kako bi je što prije dobio.
I tako smo se ponovno rodili.

Bilješka Cristobala Pere, urednika knjige


TEKSTOVI KOJE JE Gabriel García Márquez uključio u ovu knjigu napisani su s namjerom da budu javno pročitani i obuhvaćaju gotovo cijeli njegov život, od prvog govora koji je napisao 1944., sa sedamnaest godina, opraštajući se od svojih kolega u školi u Zipaquiri, pa sve do onoga koji je 2007. održao pred španjolskim kraljevskim parom i Akademijama za jezik.
Već u prvim tekstovima očit je otpor koji kolumbijski pisac osjeća prema govorništvu. »Nisam došao držati govor« upozorenje je koje je uputio svojim školskim kolegama prvi put kad se popeo na podij i rečenica koju je naš autor izabrao za naslov ove knjige. I u sljedećem tekstu, »Kako sam počeo pisati«, pročitanom 1970., kad je već bio uspješan autor romana Sto godina samoće, upozorava publiku na svoju averziju prema tom žanru: »Postao sam pisac na isti način na koji sam se popeo na ovaj podij: na silu«.
U svom trećem pokušaju, kad je 1972. dobio nagradu Rómulo Gallegos, potvrđuje daje pristao »učiniti dvije stvari koje sam si obećao da nikad neću raditi: primiti nagradu i održati govor«. Deset godina kasnije, Gabriel García Márquez dobio je Nobelovu nagradu za književnost i morao se suočiti s pisanjem najvažnijeg govora u svom životu. Rezultat je remek–djelo: »Samoća Latinske Amerike«. Otada je ta forma postala vrlo važna u njegovoj karijeri cijenjenog i nagrađivanog pisca čija se prisutnost traži diljem svijeta i čije riječi svi žele čuti. Pripremajući ovo izdanje, imao sam povlasticu raditi s autorom, doslovce rame uz rame, pregledavajući ove tekstove.
Promjene koje smo unijeli bile su uobičajene pravopisne ispravke, a sam je odlučio dodati naslov na neke govore koji su dosad bili poznati samo po prigodama u kojima su održani. Takav je, primjerice, onaj prilikom dodjele nagrade Rómulo Gallegos, koji je ovdje nazvao »Za vas«. Ponovnim čitanjem ovih razbacanih i zaboravljenih tekstova, žanra koji je uvijek smatrao »najstrasnijom od svih ljudskih obaveza«, García Márquez ih je prihvatio i pomirio se s njima, uz komentar: »Čitajući ove govore, otkrivam kako sam se mijenjao i razvijao kao pisac«. U njima se ne nalaze samo središnje teme njegove književnosti, nego i tragovi koji pomažu da dublje razumijemo njegov život.
Zahvaljujemo Gabrielu Garcíji Márquezu i njegovoj supruzi Mercedes Barcha na gostoprimstvu i velikodušnosti za vrijeme naših radnih sastanaka koji su omogućili da završimo ovu knjigu. Također zahvaljujemo njegovim sinovima Rodrigu i Gonzalu, koji su s mnogo interesa pratili naš rad, otkrili jedan zaboravljen govor i s nama podijelili svoja razmišljanja o naslovima i naslovnicama. Na kraju, moja zahvala profesoru Aníbalu Gonzálezu Pérezu sa sveučilišta Yale za svu pomoć i podršku koju mi je pružio u pripremi ove knjige i nadasve zato što je pronašao govor kojim ona počinje.
Cristobal Pera

BILJEŠKE O GOVORIMA


Akademija dužnosti

Zipaquirá, Kolombija, 17. studenoga 1944.

Na oproštaju od naraštaja iz 1944., godinu dana starijeg od njega, koji je maturirao u nacionalnoj muškoj školi Zipaquiri. Zahvaljujući stipendiji koju je dobio, Gabriel García Márquez mogao je u toj školi nastaviti školovanje do mature.
Kako sam počeo pisati

Caracas, Venezuela, 3. svibnja 1970.

Govor održan u Ateneu u Caracasu, kasnije objavljen u listu El Especador iz Bogote. Juan Carlos Zapata u svom je članku »Gabo se rodio u Caracasu, a ne u Aracataci« zapisao da je novinar Nicolás Trincado došao na taj skup čim je čuo da će na njemu sudjelovati Garcia Márquez i tamo ga je zatekao »mršavog, s brkovima i zapaljenom cigaretom«. Priča koju García Márquez prepričava svojoj publici o tome da ima »ideju koja mi se vrti po glavi već nekoliko godina«, pretvorila se u filmski scenarij za film Predskazanje, koji je 1974. režirao Luis Alcoriza.
Za vas

Caracas, Venezuela, 2. kolovoza 1972.

Prigodom dodjele druge međunarodne nagrade za roman Rómulo Gallegos za Sto godina samoće u kazalištu Pariz. Članovi žirija bili su Mario Vargas Llosa, Antonia Palacios, Emir Rodríguez Monegal, José Luis Cano i Domingo Miliani.
Među finalistima bile su i sljedeće knjige: Meditacija Juana Beneta, Tri tužna tigra Guillerma Cabrere Infantea i Ne plačem ni kad želim plakati Miguela Otera Silve.
Jedna drukčija domovina

Ciudad de México, Meksiko, 22. listopada 1982.

Govor koji je García Márquez održao nakon što je primio odličje Asteški orao u salonu Venustiano Carranza predsjedničke palače Los Pinos, u nazočnosti predsjednika Republike Joséa Lópeza Portilla i ministra vanjskih poslova Kolumbije Rodriga Lloreda. Kako nalaže protokol, ministar vanjskih poslova Meksika Jorge Castañeda uručio mu je to najveće priznanje koje meksička vlada dodjeljuje stranama.
Samoća Latinske Amerike

Stockholm, Švedska, 8. prosinca 1982.

Na ceremoniji dodjele Nobelove nagrade za književnost Garciji Marquezu u koncertnoj dvorani u Stockholmu. Književnik i šestorica znanstvenika – Kennet Wilson (fizika), Aaron Klug (kemija), Sune Bergstroem, Bengt Samuelsson i John R. Vance (medicina) i George J. Stitgler (ekonomija) – primili su to prestižno priznanje od švedskog kralja Karla XVI Gustava i njegove supruge Silvije. Osim što je bio središnja figura ceremonije, García Márquez prekinuo je tradiciju u povijesti dodjele Nobelove nagrade, pojavivši se odjeven u tipičnu karipsku odjeću poznatu kao liquiliquiy umjesto strogog fraka.
Zdravica poeziji

Stockholm, Švedska, 10. prosinca 1982.

Za vrijeme banketa koji je švedski kraljevski par priredio dobitnicima Nobelovih nagrada. Gala večera održana je u Plavoj dvorani stockholmske vijećnice. U svom članku naslovljenom »Sreća što ne moram stajati u redu«, objavljenom 4. svibnja 1983. i pretiskanom u Novinarskim bilješkama 1961. – 1984., García Márquez se prisjeća: »Tražili su od mene da potpišem neki formular kojim sam se u korist Nobelove zaklade odrekao autorskih prava svog govora i zdravice poeziji – koju sam u zadnji čas improvizirao u četiri ruke s pjesnikom Álvarom Mutisom – a potom sam potpisivao primjerke svojih knjiga na švedskom za zaposlenike Zaklade...«.
Riječi za novo tisućljeće

Havana, Kuba, 29. studenoga 1985.
II skup intelektualaca za suverenitet naroda Naše Amerike
Središnji govor na otvaranju skupa u Kući Amerika. Među tristo intelektualaca s cijelog kontinenta bili su i Frei Betto, Ernesto Cardenal, Juan Bosch, Daniel Viglietti i Osvaldo Soriano.
Damoklova kataklizma

Ixtapa–Zihuatanejo, Meksiko, 6. kolovoza 1986.

II skup Skupine šestorice

Govor održan na otvaranju skupa o miru i razoružanju pred nuklearnom prijetnjom na kojemu su sudjelovali: Argentina, Meksiko, Tanzanija, Grčka, Indija i Švedska. Na sastanku su sudjelovali predsjednici zemalja članica: Raul Alfonsín (Argentina) i Miguel de la Madrid Hurtado (Meksiko), premijeri Andreas Papan–dreu (Grčka), Ingvar Carlsson (Švedska), Rajiv Gandhi (Indija) i Julius Nyerere (Tanzanija).
Neuništiva ideja

Havana, Kuba, 4. prosinca 1986.
Na otvaranju sjedišta Zaklade novog latinoameričkog filma
U Zakladi na staroj hacijendi Santa Barbara u četvrti Mariano počela je s radom Međunarodna škola za film, televiziju i video (EICTV) iz San Antonija de los Baños, poznata i kao Škola triju svjetova. Gabriel García Márquez govorio je kao predsjednik Zaklade.
Uvod u novo tisućljeće

Caracas, Venezuela, 4. ožujka 1990.

Otvorenje izložbe »Figuracija i fabulacija: 75 godina slikarstva u Latinskoj Americi, 1914. – 1989.«. Izložba je prikazana u Muzeju lijepih umjetnosti, u izboru venezuelanskog kritičara Roberta Guevare, a koordinirala ju je Milagros Maldonado. Govor je tiskan kao predgovor katalogu izložbe. Na njoj su sudjelovali Antonio Barrera i Álvaro Barrios iz Kolumbije, José Bedia iz Kube, Sirón Franco iz Brazila, Julio Galán iz Meksika, Guillermo Kuitca iz Argentine, Ana Mendieta iz Kube, Juan Vicente Hernández Pájaro iz Venezuele, Pancho Quilici iz Venezuele, Arnaldo Roche iz Portorika, Antonio José de Mello Mourao Tunga iz Brazila i Carlos Zerpa iz Venezuele.
Ekološki savez Latinske Amerike

Guadalajara, Meksiko, 19. srpnja 1991.

I Iberoamerički summit Skupine sto

García Márquez govorio je na tom skupu kako bi, u ime »ljudi od umjetnosti i književnosti« s kontinenta, predložio da se stvori latinoamerički ekološki savez. Skupina sto, osnovana 1. ožujka 1985., udruga je stotine umjetnika, intelektualaca i znanstvenika koji aktivno sudjeluju u raspravi i traženju rješenja problema okoliša.
Nisam ovdje

Havana, Kuba, 8. prosinca 1992.

Otvaranje kino dvorane Zaklade novog latinoameričkog filma. Dvorana Glauber Rocha dio je kulturnog skupa sjedišta Zaklade novog latinoameričkog filma. U toj će se dvorani, koja je i sama kulturno središte, prikazivati filmovi, ali i održavati nacionalni i međunarodni seminari i konferencije te prikazivati kazališna djela, plesovi i koncerti.
U počast Belisariju Betancuru, povodom njegova sedamdesetoga rođendana

Santafé de Bogotó, Kolumbija, 18. veljače 1993.

Proslava je održana u Kući poezije Jose Asuncion Silva. Poziv za sudjelovanje na proslavi 70. rođendana bivšeg predsjednika Kolumbije, rođenog 4. veljače, potpisali su, uz ostale, Gabriel García Márquez, Álvaro Mutis, Alfonso López Michelsen, Germán Arciniegas, Germán Espinosa, Abelardo Forero Benavides, Hernando Valencia Goelkel, Rafael Gutiérrez Girardot, Antonio Caballero, Darío Jaramillo Agudelo i María Mercedes Carranza, ravnateljica Kuće poezije.
Moj prijatelj Mutis

Santafé de Bogotá, Kolumbija, 25. kolovoza 1993.

Prigodom 70. rođendana Álvara Mutisa

Gabriel García Márquez pročitao je govor pred svojim prijateljem Mutisom na svečanoj večeri u povodu njegova 70. rođendana u kući Nariño u Bogoti, sjedištu predsjednika Kolumbije, gdje mu je vlada predsjednika Césara Gavirije dodijelila odličje Križ Bonace. Dana 26. studenoga 2007., u sklopu XXI Sajma knjiga u Guadalajari, koji je bio posvećen Kolumbiji, odana je počast Álvaru Mutisu, a bivši predsjednik Belisario Betancur pročitao je ovaj isti tekst, »uz dopuštenje Garcíje Márqueza«, koji je sjedio do njega.
Argentinac kojega su svi voljeli

Ciudad de México, Meksiko, 12. veljače 1994.

U Palači lijepih umjetnosti u Ciudadu de Méxicu. Govor, prvi put objavljen 22. veljače 1984., nekoliko dana nakon smrti Julia Cortázara, održan je u počast argentinskom piscu deset godina kasnije. Taj isti govor pročitan je i na kolokviju Julio Cortázar revisitado 14. veljače 2004. u Guadalajari, na počasti organiziranoj na Katedri Julio Cortázar Sveučilišta u Guadalajari, na dvadesetu obljetnicu njegove smrti, kojom su predsjedali Gabriel García Márquez i Carlos Fuentes.
Latinska Amerika postoji

Contadora, Panama, 28. ožujka 1995.

»Laboratorij« Skupine Contadora s temom »Postoji li Latinska Amerika?«

Bili su prisutni: bivši predsjednik Urugvaja Luis Alberto Lacalle kao uvodničar, a kao sudionici Federico Mayor Zaragoza, Gabriel García Márquez (koji je govorio zadnji), Miguel de la Madrid Hurtado (bivši meksički predsjednik), Sergio Ramírez (bivši potpredsjednik Nikaragve), Francisco Weffort (brazilski ministar kulture) i Augusto Ramírez Ocampo (bivši ministar vanjskih poslova Kolumbije). U kontekstu krize koja je pogodila Srednju Ameriku, Skupina Contadora osnovana je 9. siječnja 1983. kako bi pridonijela miru i demokraciji u regiji. Njezine prve zemlje članice bile su Kolumbija, Meksiko, Panama i Venezuela. Skupina se nazvala po panamskom otoku gdje su se sastali ministri vanjskih poslova tih četiriju zemalja da bi je utemeljili.
Svijet različit od našega

Bogotá, Kolumbija, 12. travnja 1996.

Kolumbijske oružane snage službeno su započele program, nazvan Kolumbijska katedra, konferencijom »Pravna država i snage reda«, u organizaciji tadašnjeg kolumbijskog ministra obrane Juana Carlosa Esguerre Portocarrera. U akademskom dijelu programa, pred predstavnicima vojske, izlagali su Gabriel García Márquez, Rodrigo Pardo García, tužitelj Alfonso Valdivieso Sarmiento, povjesničar Germán Arciniegas, bivši ministri Juan Manuel Santos i Rudolf Hommes te bivši zastupnik Orlando Fals Borda i pisac Gustavo Álvarez Gardeazábal.
Novinarstvo – najbolji posao na svijetu

Los Angelos, Sjedinjene Države, 7. listopada 1996.

LII skupština Interameričkog društva za novinstvo (SIP) sa sjedištem u Miamiju, Florida. Govor na otvorenju održao je Gabriel García Márquez u svojstvu predsjednika Zaklade za novo iberoameričko novinarstvo.
Boca u moru za boga riječi

Zacatetas, Meksiko, 7. travnja 1997.

Prvi međunarodni kongres španjolskoga jezika

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, kojemu je Kongres odao počast, govorio je na otvaranju Kongresa i izazvao žučnu polemiku predloživši da se pravopis umirovi.
Iluzije za 21. stoljeće

Pariz, Francuska, 8. ožujka 1999.

Seminar »Latinska Amerika i Karibi suočeni s novim tisućljećem«

Interamerička banka za razvoj i UNESCO organizirali su taj seminar u Parizu, 8. i 9. travnja. Gabriel García Márquez je kao poseban gost održao ovaj kratki govor na otvaranju skupa.
Voljena premda daleka domovina

Medellin, Kolumbija, 18. svibnja 2003.

Međunarodni simpozij »Prema novom društvenom dogovoru znanosti i tehnologije za pravedniji razvoj«. Na svečanosti u povodu 200. godina sveučilišta u Antioquiji, Garda Márquez snimio je ovaj tekst koji je poslan u* Kolumbiju, gdje je pušten u šest poslijepodne na dan otvaranja simpozija u kazalištu Camilo Torres.
Duša otvorena za poruke na španjolskome

Cartagena de Indias, Kolumbija, 26. ožujka 2007.

Govor pred Akademijama za jezik i španjolskim kraljevskim parom

Održan je u Centru za konvencije u Cartageni, za vrijeme otvaranja IV međunarodnog kongresa jezika, u počast Gabrielu Garcíji Márquezu. Posebnim prigodnim izdanjem romana Sto godina samoće obilježen je autorov 80. rođendan (6. ožujka), 40 godina od prvog izdanja tog romana, te 25 godina otkako je primio Nobelovu nagradu.

DODATAK HRVATSKOME IZDANJU KNJIGE


Intervju s Gabrielom Garcíjom Márquezom

Uz hrvatsko izdanje knjige »Nisam došao držati govor« objavljujemo i prijepis razgovora koji je novinarka i prevoditeljica Gordana Tintor vodila s piscem Gabrielom Garcíjom Márquezom, objavljenim izvorno u magazinu Start 1979. godine.
Autor knjige »Sto godina samoće« jedini je književnik koji se odvažio na štrajk, a da to nije bio odraz stvaralačke nemoći nego političkog opredjeljenja. Gromoglasno hvaljen, kako u svijetu tako i kod nas, isto toliko napadan, čak i zbog tobožnjeg plagiranja Balzaca, Gabriel Garcia Marquez jedna je od najznačajnijih ne samo književnih nego i društvenih pojava u Latinskoj Americi. Njegov nedavni boravak u Dubrovniku omogućio je našoj suradnici da povede razgovor.
Kolumbijski pisac Gabriel García Márquez, autor romana »Sto godina samoće« (Cien años de soledad) koji mu je donio međunarodnu slavu, kao i niza drugih renomiranih djela što su ga približila i našoj čitalačkoj publici, nedavno je boravio u Dubrovniku kao član Komisije UNESCO–a koja je raspravljala o potrebi što boljeg i slobodnijeg informiranja u svijetu. Uz druge značajne latinoameričke pisce, kao što su Borges, Cortázar, Fuentes i drugi, uvelike je pridonio da svijet obrati pozornost na značajne društvene i duhovne fenomene cijeloga južnoameričkog kontinenta.
Odmah nam je rekao da želi, više od samog sudjelovanja na sastancima Komisije, što više razgovarati s novinarima, jer je, po njegovu mišljenju, upravo to način da se odmah počne provoditi u djelo osnovna svrha toga skupa.
Već je počeo osjećati »jezičnu nostalgiju« pa je –budući da je razgovor vođen na španjolskom – inzistirao da odmah prijeđemo na ti. Za sebe kaže da uopće ne može nikome reći vi jer to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji.
Razgovor koji objavljujemo vođen je u nekoliko navrata zbog njegove prezauzetosti, pa smo tako, prije samog njegova odlaska, na putu do dubrovačkog aerodroma, razgovarali o njegovom pristupu stvarnosti preko mašte i o tome kako je, bez ikakvih ograničenja, koristi u svojim djelima, s jedne, i njegovu sasvim konkretnom političkom angažmanu s druge strane. U vezi s tim napomenuo je sljedeće: »Ne poznajem nijednog luđaka koji radi toliko razumnih stvari poput mene«.
U Latinskoj je Americi običaj da se pisac, osim samo književnog stvaralaštva, bavi i teorijom i analizom književnog djela. Koliko je meni poznato, ti si se opredijelio »samo« za stvaranje.
Točno. Ja sam vrlo loš književni kritičar i vrlo loš kritičar svojih djela. Zapravo, uopće ne razumijem kritičare. Oni, kao posrednici između autora i čitatelja, samo prave zbrku. Sad ću ti ispričati zgodnu anegdotu. Imam sina od 17 godina koji ide u englesku školu u Meksiku. Ispitna pitanja dolaze iz Londona. On je bas izvukao pitanje »Što simbolizira pijetao u (mojoj) knjizi Pukovniku nema tko da piše!« Moj je sin odgovorio: »Nakon dugih i iscrpnih razgovora s autorom, zaključio sam da pijetao nije ništa drugo do običan pijetao«. Vidiš, moja djela ne znače ništa drugo nego upravo ono što je u njima, i svaki bi im čitatelj trebao baš tako i prilaziti. Kritičari obično sugeriraju simbole i »dubine« koje ne postoje. Ja pišem vrlo jednostavno, i taj se jednostavni rad gubi kad se umiješaju posrednici. Želio bih da čitatelji vjeruju meni, a ne kritičarima.
Tvoju posljednju knjigu »Jesen patrijarha« smatraju – osim što je opća ocjena da je to vrlo dobar i zanimljiv roman – teškom za čitanje...
Ne, ja mislim da je to vrlo jednostavna knjiga. Možda otežava čitanje to što je puno karipskih lokalizama i narodnog govora. Ljudi s malo literarnog obrazovanja rekli su mi da su je lako razumjeli. A, upravo kritičari, koji sebe smatraju privilegiranom elitom, nametnuli su shvaćanje da je ta knjiga teška.
Ipak, mora se priznati da je spiralna struktura u tom romanu pomalo neobična običnom čitatelju.
Baš tom spiralnom strukturom htio sam, na neki način, olakšati čitatelju. Da nisam odabrao takvu strukturu , knjiga bi bila mnogo duža i dosadnija. Htio sam dobro odraditi problem apsolutne moći u Latinskoj Americi, i ta mi je struktura za to odlično poslužila. Osim toga, svatko tko se u životu popeo ravnim stepenicama, zna se popeti i spiralnim.
Danas u Latinskoj Americi postoji nekoliko vrlo zanimljivih autora koji se bave diktaturom kao temom svojih romana, a preko latinskoameričkog magijskog realizma i mita... To se, pak, analizira pomoću koncepta vremena i prostora.
Mene uopće ne zanima intelektualističke prilaženju djelu preko vremena i prostora. Ono što me doista zanima apsolutna je moć utjelovljena u liku diktatora. Upravo je diktator jedini mitski lik koji je proizvela Latinska Amerika. Nismo stvorili ni lik Mesije, ni lik osvajača, nego upravo tropskog diktatora. I on je veliko iskušenje za nas.
Ipak, smatram da je suviše lako reći daje riječ o bestijalnom liku koji apsolutno vlada svojom zemljom i svojim narodom, da postoje nijanse u kojima se vidi tvoj implicitni kritički stav spram primitivizma i stagnacije zajednice u kojoj je moguće provoditi takvu diktaturu. Osim toga, smatram da tvoj diktator doživljava metamorfozu, od zaštitnika zajednice, kojom vlada kao primus interpares, do diktatora naših dana.
To je nešto što bih htio da se već jednom sasvim pojasni. Mitski latinskoamerički diktator opsežna je i teška tema. Svi koji se njime bave izađu operušani. Vjerujem da ćemo se još dugo time baviti. Ali, hoću napomenuti da mitski latinoamerički diktator više ne postoji. Danas je diktator rezultat američkog vojnog aparata i nema nikakve konkretne ljudske osobine. Patrijarh je obično bio narodnog podrijetla i njegova ga je vlastita klasa izdigla do toga. Upravo je zato zanimljiv kao literarna tema. On je produkt feudalnih odnosa u društvu, a na razini kulture bilo je najlakše mistificirati moć. U doba takvog diktatora narod nije patio, sam ga je narod mistificirao. Paternalizam mitskog diktatora zanosio je narod. To je povijesna stvarnost Latine Amerike i ne smijemo je miješati s nekim političkim shemama koje su posteriorne.
Kako je nastalo to djelo?
Desetak godina čitao sam sve do čega sam došao o diktatorima. Onda sam to nastojao zaboraviti i ostati samo sa svojim vlastitim osjećajem o svemu tome. Bio je to kolaž zaključaka o meni. Nijedna anegdota koju sam opisao u »Jeseni patrijarha« ne odgovara stvarnosti, zbiljske su anegdote mnogo bolje i ponekad mnogo literarnije od mojih.
Jedna od važnih latinskoameričkih osobina i danas je mačizam (machismo). U »Jeseni patrijarha« eksplicitno je i u patrijarhovu uskliku: »Viva el macho!«
Mačizam je u Latinskoj Americi velik problem. Smatram da se održava zato što se još sviđa ženama. Ja ga, osobno, mrzim, ali dugo sam morao raditi na tome da ga prevladam. Naučio sam sve o njemu još u svojoj kući, gdje je moja majka najveću važnost uvijek pridavala mojemu ocu i jer je moja velika prednost za nju bila u tome što sam muškarac. No, mačizam nije, zapravo, latinskoamerička kategorija, ona je katolička. Bog je muškarac, papa je muškarac, i upravo Crkva najviše ističe taj superiorni položaj muškarca naspram žene. To je velika društvena nepravda. Prava snaga društva je u ženi, i ja smatram da se to vidi u mojim knjigama. Muškarci mogu učiniti (i čine) bilo kakvu povijesnu glupost, a ipak povijest ne mijenja svoj stav spram žene. Od svega najviše mrzim mačizam, a nježnost je vrlina kojoj se najviše divim. Ipak, žene su izgubile strpljenje, ne daju više indulgencije, više nam ništa ne opraštaju. Mislim da je muškarac nježniji od žene; to je njezin način osvete, koji proizlazi iz želje da se obrani. I tako nastaju individualni kompleksi koji se onda održavaju kao društveni problemi. U Latinskoj Americi, baš zato što nam žene niječu nježnost, postoji tako velika sklonost spram homoseksualizmu. Pred zakonom žena ima sve više prava i jednakosti, ali mentalitet je teže izmijeniti od zakona. Žene bi nam mogle mnogo više pomoći svojom nježnošću. Ja kažem da su svi muškarci impotentni, i da samo ponekad naiđemo na ženu koja nam pomogne. A sve to potječe, rekao sam već prije, od katolicizma, pomiješano s arapskim utjecajima. Samo smo nekim čudom živi.
U Europi su tvoje knjige, i knjige nekih drugih latinskoameričkih pisaca – kao što su Alejo Carpentier, Roa Bastos, Juan Rolfo, Asturias itd. – naišle na veliki odjek. Čini se da komunikacija s Europom nije teška.
Dijelim mišljenje da nas Europljani ne razumiju kad nas čitaju polazeći od vlastitih shema. To se odnosi naročito na Francuze. Ali, smatram da bi komunikacija s Europom kroz umjetnost mogla biti odlična. Kažu mi da se moje knjige u Jugoslaviji mnogo čitaju, da se prodaju kao hrenovke. Zašto se baš ovdje moji romani više razumiju nego u drugim zemljama Europe? Postoje, očito, neke točke identifikacije između naših naroda, ali vi, vjerojatno, niste toliko opterećeni nebuloznim literarnim teorijama kao neki drugi i imate više mašte. Za mene je bilo veliko veselje da je većina ljudi, s kojima sam ovdje razgovarao, pročitala barem neku moju knjigu*
Spomenuo si maštu. Za tvoja se djela kaže da su tako puna mašte da graniče s fantazijom...
Ne, ne. Mene fantazija uopće ne zanima. Fantazija je Walt Disney. Mene zanima imaginacija, jer ona sve pronalazi u stvarnosti, a ne u spekulaciji.
Kako objašnjavaš latinskoamerički literarni boom
Taj nagli interes za latinskoameričku književnost za mene je posljedica nečeg mnogo važnijeg. Mi smo i prije pisali dobre i zanimljive knjige, a nitko ih nije poznavao. Najbolje djelo tog takozvanog booma, »Pedro Paramo« Juana Rulfa, napisano je prije više od dvadeset godina. Imao sam pet objavljenih knjiga, a nisu me poznavali ni u mojoj kući. Od prvog izdanja mojega najboljeg romana »Pukovniku nema tko da piše« prodano je 70 (sedamdeset) primjeraka. Trebao sam napisati »Sto godina samoće« da bi se počeo čitati »Pukovnik«. Znaš što je bila prava eksplozija za Latinsku Ameriku? Kubanska revolucija. Svijet se počeo zanimati za nju, a preko nje za latinsku Ameriku. Plakati Che Guevare obišli su svijet, odjednom su svi pokazali zanimanje za nas i tako se otkrila i naša literatura. Kubanska revolucija bila je »rezonantna kutija«. Ne samo što je Europa počela čitati našu književnost, nego i mi sami.
Tako je u svjetskoj literaturi nekoliko latinskoameričkih pisaca izbilo u prvi red.
Točno. To je novi element u nas. Taj nagli, zarazni uspjeh nešto je što prije nije postojalo: pisac kao javna ličnost, kao zvijezda. Danas je nekima to toliko važno da ne znaš pišu li radi pisanja ili radi toga da postanu poznati.
Što misliš o tom kulturnom elitizmu, o želji da se postane zvijezda?
Naravno da je ta pojava vrlo negativna. Ali »slava« se može kanalizirati i u pozitivnom pravcu. To je ono što ja nastojim. Na početku, kad sam postao slavan, vrlo sam se zbunio. Ja sam, zapravo, prilično stidljiv i ne volim se pokazivati u javnosti. Nikad ne idem na koktele, na književne kongrese i slične stvari. Ne pojavljujem se mnogo u javnosti, i to ima dobru stranu: čini me zanimljivijim, raste mit i intriga. To je kapital koji politički koristim, koji stavljam u službu Latinske Amerike.
Ta opća latinskoamerička/kontinentalna tendencija kod vas već dugo postoji. Od ratova za otcjepljenje od Španjolske, kad je Bolivar želio ostvariti svoj veliki san o ujedinjenoj Latinskoj Americi, preko Martija i njegova koncepta »naše Amerike« i Che Guevare koji je socijalističku revoluciju s Kube htio prenijeti na kontinent, pa sada ti koji si i službeno u raznim zemljama Latinske Amerike...
Nastojanje da se razdvoji Latinska Amerika oduvijek je bilo nametnuto izvana; to je umjetna tendencija koja odgovara drugima. Bilo bi, naravno, utopijski misliti da je Latinska Amerika jedinstvena. Postoje objektivne razlike između Čileanca, Argentinca, Meksikanca ili Urugvajca, ali u svijesti tih ljudi ne postoje stvarne granice. Upravo je svijest jednog Čileanca i jednog Meksikanca faktor ujedinjenja. Mnogo sam naučio boraveći u Europi. Gladovao sam u Parizu s latinskoameričkim izbjeglicama. Europa nam je dala dobru perspektivu Latinske Amerike. Kolumbijac sam, sad živim u Meksiku, pripadam venezuelskoj partiji MALS (Socijalistički pokret Latinske Amerike), bio sam u panamskoj delegaciji, sa službenim panamskim pasošem, na potpisivanju sporazuma o Kanalu... Radim za kubansku vladu i osjećam veliku solidarnost spram kubanske revolucije.
Uz toliko političko angažiranje, imaš li vremena baviti se literaturom?
Nije riječ o vremenu. Odlučio sam da ništa ne objavim do pada Pinochetove diktature...
Nije li to pomalo umjetna odluka za jednog pisca?
Ne, to je politička odluka. Ja sam pisac u štrajku!
Uspješno se baviš političkim novinarstvom. Dobio si 1977. godine nagradu za političko novinarstvo.
Političkim novinarstvom bavim se zato što mislim da ima mnogo političkih istina koje čitatelji u cijelome svijetu moraju točno saznati, a kapitalističkim novinama ne odgovara da se one iznesu. Ipak, sve novine u svijetu objavljuju moje članke. Tako sam stavio svoju književnu slavu u službu političkog novinarstva. Npr. članak o Angoli, kako sam je ja vidio, mnoge novine ne bi objavile da nije bilo mog potpisa. To je ujedno profesionalni i, politički rad.
Tvoja solidarnost s Kubom i kubanskom revolucijom dobro je poznata. Radiš na knjizi o svakodnevnom životu na Kubi u doba blokade* U autointervjuu o tome u jednom meksičkom tjedniku postavio si sam sebi pitanje »Jesi li objektivan?« i odgovorio »Objektivan sam, ali ne i nepristran«. Možeš li nam reći nešto više o toj knjizi?
Ovdje u Jugoslaviji govorio sam ponešto o tome pa sad ne bih želio ništa ponavljati. Želim samo napomenuti nešto što je za me vrlo važno da se pravilno shvati. Ja sam doista solidaran s kubanskom revolucijom, ali ne idem svijetom propagirajući je. Jednostavno zato što to njoj nije potrebno. Znaš li da sam ja dobar kritičar kubanske revolucije? Ali ne izvana nego iznutra. Vrlo dobro poznajem prilike na Kubi i često s Kubancima, koji su vrlo samokritični, razgovaram o tome kako da se nešto unaprijedi. Oni, u pravilu vrlo dobro primaju moju kritiku. Mene je vrlo razveselila odluka o puštanju na slobodu 3600 političkih zatvorenika. Znaš li što to znači? To znači da je kubanska revolucija dosegla stupanj zrelosti kad ti zatvorenici, kontrarevolucionari, nisu više nimalo opasni za revoluciju. Mnogo o tome raspravljam na Kubi, ali nikad nisam zauzeo stav onih intelektualaca koji su napadali Kubu. Kubancima je jasno da ja nisam zagovornik tih zatvorenika, nego upravo odvjetnik revolucije i, kao takav, s njima mnogo razgovaram i o potrebi za što boljim informiranjem posredovanjem radija, televizije, novina. Kubanci lako »hvataju« američke stanice, a informacije Radio–Miamija nisu uopće prijateljski naklonjene Kubi. Isto je tako i sa sjevernoameričkim televizijskim programom i informacijama koje se prenose u susretima s rođacima koji žive u SAD.
Tome je pridonijelo i otvaranje zemlje, dolazak stranih turista itd.
Da, na Kubi postoji svijest o potrebi da se poveže s ostalim zemljama. Njezina duga izolacija iz svog prirodnog ambijenta, Latinske Amerike, blokada koju su nametnule Sjedinjene Države, po mojem je mišljenju najveće kršenje ljudskih prava u ovom stoljeću. Naravno da nije lako prevladati sve probleme koji su zbog toga nastali. Ja se, na polju informiranja, zalažem za što bolji radio i TV program, za što slobodnije novinarstvo, jer smatram da je to najbolji način da se suoči s informacijama koje dolaze izvana. Kubanci prihvaćaju moju pozitivnu kritiku jer znaju da je riječ o shvaćanju njihove stvarnosti i ulaženju u probleme, a ne o uobičajenoj kritici cenzure.
Hoće li otvaranje Kube možda dovesti do eventualne pojave potrošačkog mentaliteta?
To je rizik koji se ne može izbjeći. Ali, smatram da na Kubi postoji dovoljno visok moral da bi se moglo suočiti s tim rizikom. Ne vjerujem da je to neka stvarna opasanost za revoluciju.
Kako gledaš na razvoj odnosa Kube sa SAD–om?
Ne znam žele li Kuba ili Sjedinjene Države te odnose, ali oni su sad neizbježni. I jedna i druga zemlja nastojat će da što više izvuče. Ono što je bilo umjetno, potpuno lažno, to je gotovo dvadesetogodišnja blokada. Na žalost, malo je poznato kolike je žrtve podnio kubanski narod, kako se svakodnevno borilo na svim poljima, od kuhanja do odgajanja i obrazovanja djece. Zato i kažem da kubanski narod ima zaista visok stupanj svijesti i ne brine me da bi ga bilo što moglo staviti na kušnju.
U Latinskoj Americi postoji mnogo lijevo orijentiranih partija i pokreta koji poduzimaju konkretne akcije da bi se pomoglo narodima zemalja u kojima vladaju fašističke diktature, prikupljaju pomoć za izbjeglice, organiziraju akcije solidarnosti s narodom Nikaragve, vrše pritisak na fašističke vlade štrajkovima glađu, da bi se barem objavile liste nestalih političkih zatvorenika itd. Ipak, uza sve to, čini mi se da je latinskoamerička ljevica previše raspršena zbog tako različitih pristupa o putu u socijalizam i prevladavanju dubokih povijesnih kontradikcija – revolucijom.
Pitanje latinskoameričke ljevice tako je delikatno i tako kompleksno da se ne može ukratko obuhvatiti. Ja se sad ne izvlačim nego smatram da imamo i previše neslaganja na ljevici da bismo se smjeli upustiti u parcijalne ocjene koje nikome ne bi koristile. Trebali bismo svi raditi na tome da se ljevica ujedini na bazi zajedničkih interesa i da na taj način svi pomognemo Latinskoj Americi.
A što, kao pobornik mira u cijelome svijetu, misliš o najnovijem južnoazijskom sukobu?
Namjeravam uskoro otići tamo da na licu mjesta vidim što se događa.
Nedavno si osnovao Fundaciju za ljudska prava u Americi pod imenom Habeas, sa sjedištem u Meksiku, koju ćeš sam financirati dvije godine. Što je, zapravo, Habeasi
Nisam znao da se u Jugoslaviji već zna o tome. Veoma me veseli, jer potrebna je što veća solidarnost svih progresivnih snaga svijeta. Fundacija je nazvana po zakonu »Habeas Corpus«, koji daje pravo svakom građaninu da se odmah i javno pojavi pred sudom da bi se, nakon saslušanja, odlučilo je li zatvoren zakonski ili ne. Stanje političkih zatvorenika, nestalih i izbjeglica u Latinskoj Americi je alarmantno, kršenje osnovnih ljudskih prava, progoni i tortura doveli su do degradacije ljudskog dostojanstva, do svakodnevne nesigurnosti i poniženja. Prijedlog da se osnuje Fundacija odmah su podržali napredni ljudi cijele Latinske Amerike i Kariba. Tu su tri šefa država, kubanski pisac Nicolas Guillen i argentinski pisac Julio Cortazar, udovica Pabla Nerude, Matilda Urrutia de Neruda i mnogi drugi. Fundacija je osnovana tek u prosincu prošle godine i – više od obavještavanja javnosti o strahovitim nedaćama, koje prolaze naši narodi pod fašističkim režimima – nastojat ćemo pokrenuti sve snage da se oslobode politički zatvorenici, da se omogući povratak milijuna latinskoameričkih izbjeglica u njihove zemlje i da se onemogući daljnje divljanje diktatura. Spremni smo prihvatiti svaku inicijativu, individualnu ili neke političke organizacije, da bismo što prije ostvarili naše ciljeve.

BILJEŠKA O AUTORU


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ , rođen u Kolumbiji, jedna je od najvećih i najutjecajnijih figura svjetske književnosti. Dobitnik Nobelove nagrade 1982. godine, on je romanopisac, autor pripovijetki, eseja, filmski kritičar, pisac filmskih scenarija i, nadasve, intelektualac posvećen rješavanju velikih problema našega doba, ponajprije onih koje pogađaju njegovu voljenu Kolumbiju, ali i cijelu Latinsku Ameriku. Kao najistaknutiji predstavnik takozvanog magijskog realizma, u kojemu se povijest i mašta isprepleću i pretaču u živu književnost koja diše svim svojim porama, on je, konačno, tvorac jednog od pripovjedačkih svjetova prepunih značenja što ih je španjolski jezik podario 20. stoljeću.
Među njegovim najvažnijim djelima su Sto godina samoće, Pukovniku nema tko da piše, Kronika najavljene smrti, Zla kob, General u svom labirintu, zbirka pripovijedaka Dvanaest hodočasnika i Ljubav u doba kolere. Godine 2002. objavio je prvi dio autobiografije Živjeti da bi se pripovijedalo, a njegova zadnja knjiga je Nisam došao držati govor.
Tekstove koje je Gabriel Garda Marquez (1927. –2014.) sakupio u ovoj knjizi autor je napisao s namjerom da ih sam pročita javno, pred publikom. Oni obuhvaćaju gotovo cijeli njegov život, od prvoga govora koji je napisao sa sedamnaest godina kako bi se oprostio od svojih školskih drugova u srednjoj školi u Zipaquiri pa sve do onoga koji je pročitao pred Akademijama za jezik i španjolskim kraljevskim parom, na obilježavanju svoga osamdesetoga rođendana.
Ti govori dobitnika Nobelove nagrade pomažu nam da dublje razumijemo njegov život i otkrivaju nam njegove najveće opsesije kao pisca i kao građanina: njegovu žarku sklonost prema literaturi i novinarstvu, zabrinutost zbog ekološke katastrofe koja nam prijeti, njegov prijedlog da se pojednostavi gramatika, probleme s kojima se suočava njegova rodna Kolumbija ili sjećanja puna emocija na prijatelje pisce kao što su primjerice Julio Cortázar i Álvaro Mutis.
Čitatelj sada u rukama ima nezaobilazno štivo što upotpunjuje jedno pripovjedačko djelo koje će nam još dugo imati što reći.


\'7b1\'7d Malevo je tipičan zlikovac iz predgrađa Buenos Airesa, lik poznat iz argentinske literature, kojim se često koristio Jorge Luis Borges (nap. prev.)
\'7b2\'7d Curazao je dio Kraljevine Nizozemske, sa statusom konstitutivne države, pa tako ima pravo samostalnog natjecanja na pojedinim sportskim manifestacijama (nap. prev.)
\'7b3\'7d M–19 (Movimiento 19 de abril), kolumbijski gerilski pokret nastao nakon navodne izborne prijevare na predsjedničkim izborima 19. travnja 1970. (nap. prev.)