Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Patrijarhova jesen

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 9:49 am

First topic message reminder :

Patrijarhova jesen  - Page 2 K0001710

Zauvek obuzet traganjem za utvarama samoće, Gabrijel Garsija Markes je i svoj govor održan prilikom dodele Nobelove nagrade nazvao „Samoća Latinske Amerike“. Njime će, između ostalog, svoje čitaoce podstaći da se upitaju gde je, u stvari, granica između fikcije i stvarnosti. Pominjući generala Antonija Lopesa de Santanu, koji je tri puta bio meksički diktator i koji je priredio veličanstvenu sahranu svoje desne noge izgubljene u Ratu kolača, koji je zaista vođen, a zatim generala Garsiju Morena, koji je, kao apsolutistički monarh vladao Ekvadorom 16 godina, a čiji je leš pripremljen za bdenje bio odeven u svečanu uniformu optočenu odlikovanjima i posađen na tron, i generala Maksimilijana Ernandesa Martinesa, salvadorskog despota i teozofa, koji je u samo jednom pokolju pobio 30 hiljada seljaka i izmislio klatno pomoću kojeg će ustanoviti da li mu je jelo otrovano i koji je crvenom hartijom pokrio ulične svetiljke da bi iskorenio epidemiju šarlaha, i otkrivajući da je spomenik generalu Francisku Morasanu podignut na glavnom trgu Tegusigalpe, u stvari, bio polovna statua maršala Neja, kupljena u jednom pariskom skladištu polovnih skulptura, ponudiće čitaocu slike latinoameričke stvarnosti nalik fikciji kojom je očarao svet u svom romanu „Patrijarhova jesen“. Njime je krunisao svoje književno traganje za odgovorom na pitanje gde su granice gladi za vlašću i granice samoće onih koji veruju da će im neograničena moć i vlast omogućiti da prevare smrt.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:03 am

jer njemu nije polazilo za rukom da shvati apstraktne pojmove, tako da počeh s objašnjenjem da nam Letisija Nasareno samo za svilu duguje koliko dva puta odavde do Svete Marije Oltarske morem, to jest, 190 milja, a on reče, aha, kao za sebe, a završio sam objašnjenjem da je ukupan iznos dugova, s naročitim popustom za vašu ekselenciju, šest puta veći od najvećih zgoditaka na lutriji u poslednjih deset godina, a on ponovo reče aha, i tek tada me pogleda u lice, ne koristeći naočari i mogao sam videti da su mu oči stidljive i dobroćudne, pa mi reče čudnim glasom nalik zvuku harmonijuma da su naši razlozi jasni i opravdani, svakom svoje, reče, pošaljite račun vladi. Tako je to zaista izgledalo u vreme kada je Letisija Nasareno počela da ga prevaspitava od početka, bez opasnosti da će se nasukati na gorštačke hridi njegove majke Bendision Alvarado, pa ga je odučila od jedenja u hodu s tanjirom u jednoj i kašikom u drugoj ruci i naučila da njih troje obeduju za sklopivim stočićem za izlete pod venjakom od bogumile, on prekoputa deteta, a Letisija Nasareno između njih dvojice, podučavajući ih gradskim pravilima lepog ponašanja i zdrave ishrane, pokazujući im kako da drže kičme uspravljene uz naslon stolice, viljušku u levoj a nož u desnoj ruci, kako se svaki zalogaj žvaće petnaest puta na jednoj i petnaest puta na drugoj strani zatvorenih usta, kako treba držati glavu pravo, ne obazirući se na njihovo mišljenje da sva ta pravila liče na kasarnska, a posle ručka mu je donosila da čita državne novine kojima je on bio i vlasnik i počasni urednik, stavljala mu ih je u ruke kada bi videla da se opružio u ležaljci pod senkom divovske krošnje sejbe u porodičnom dvorištu, govoreći mu kako je nepojmljivo da šef države ne bude upućen u svetska zbivanja, stavljala mu je zlatne naočari na nos i ostavljala ga da gaca po pročitavanju vesti što ih je ona sastavila, a ona je za to vreme podučavala dečaka iskušeničkoj veštini bacanja i dočekivanja gumene lopte, za koje vreme se on sretao sa samim sobom na fotografijama tako davnašnjim da na mnogima od njih nije bio uslikan on, već jedan njegov davnašnji dvojnik što je umro umesto njega i čijeg se imena on više nije ni sećao, sretao se sa sobom samim koji predsedava ministarskim savetovanjima održavanim utorkom, kojima nije prisustvovao još od vremena komete, čitao je istorijske rečenice koje su mu pripisivali njegovi učeni ministri, čitao je klateći glavom od zapare pod tmastim oblacima što su bludeli kroz avgustovska popodneva i tonuo je malo-pomalo u znojni čorbuljak popodnevne dremke, mrmljajući kakva bezvezarija od novina, bestraga im glava, ne razumem kako ljudi mogu ovo da čitaju, mrmljao je, ali mora biti da mu se ponešto od tog štiva u kojem nije uživao zadržalo u pamćenju, jer se budio iz kratkog i lakog sna s nekom novom zamišlju nadahnutom tim vestima, izdavao je naređenja svojim ministrima preko Letisije Nasareno, a oni su mu preko nje odgovarali, pokušavajući da dokonaju šta je njegovo mišljenje u njenom, jer ti si bila ono što sam ja želeo da budeš, tumač mojih najuzvišenijih namera, ti si bila moj glas, moj razum i moja snaga, bila je njegovo najvernije i najpažljivije uho što je osluškivalo šaputanje neprekidne lave ljudi što su ga saletali i kojima nikad nisi mogao sasvim udovoljiti, mada su poslednji preostali mudri saveti prema kojima se on ravnao bili nepotpisani zapisi na zidovima nužnika za služinčad u kojima je odgonetao prikrivene istine koje se niko nije usudio da mu otkrije, čak ni ti, Letisijo, čitao ih je u svitanje, na povratku s muže, pre nego što će ih čistačice obrisati i naredio je da se zidovi nužnika kreče svaki dan, tako da niko ne uspe odoleti iskušenju da se izduva u tim skrovitim kutovima i tako je saznao za ogorčenje vrhovnog zapovedništva, za pritajene namere onih koji su se tovili i napredovali u njegovom okrilju i odricali ga se iza njegovih leđa, osetio se gospodarem svekolike svoje vlasti kada je uspeo da u ogledalu hartije oko čučavca ugleda odraz rešene zagonetke ljudskog srca, pa je ponovo zapevao posle tolikih godina, dok je kroz izmaglicu mreže protiv komaraca posmatrao prepodnevni san nasukane ajkule, njegove jedine zakonite supruge Letisije Nasareno, probudi se, pevao je, šest je sati u mom srcu, more je na svom mestu, život teče, Letisijo, nepredvidljivi život jedine od tolikih njegovih žena koja je uspela da od njega dobije sve, izuzev one nekad lako dobijane povlastice da on osvanjuje uz nju u postelji, jer je posle poslednjeg vođenja ljubavi on odlazio, kačio lampu za slučaj potrebe da se kidne trkom o nadvratak svoje spavaće sobe starog neženje, namicao tri kračuna, tri zasuna, tri lanca i katanca i bacao se potrbuške na pod, sam i odeven, kao što je činio tolike noći pre tebe, kao što je činio bez tebe, sve do svoje poslednje noći samotnog davljenika i vraćao se posle muže u tvoju sobu ispunjenu vonjem noćne zveri da bi ti i dalje davao sve što zatražiš, mnogo više od neprocenjivog nasledstva svoje majke Bendision Alvarado, mnogo više nego što je bilo koje ljudsko biće na zemlji moglo i sanjati i ne samo njoj, nego i njenim neprebrojivim rođacima koji su neprekidno pristizali s neznanih antilskih ostrvaca bez igde ičega, izuzev rođene mešine, bez ikakve preporuke izuzev pripadništva Nasarenima, odbojnom bratstvu smelih muškaraca i žena zahvaćenih groznicom pohlepe, koji su na prepad uzaptili monopole soli, duvana i pijaće vode, kao i sve povlastice koje je on ranije dodeljivao komandantima raznih rodova vojske da bi predupredio neke druge njihove težnje, ali Letisija Nasareno ih je polako otimala po njegovom naređenju koje on nije izdao, nego se s njim saglasio, u redu, neka bude, i tako je ukinuo varvarsko pogubljenje konj’ma na repove i pokušao da ga zameni izvršenjem smrtne kazne na električnoj stolici koju mu je poklonio zapovednik zadužen za iskrcavanje marinaca da bismo i mi uživali u blagodetima civilizovanog načina ubijanja, posetio je laboratoriju užasa u lučkoj tvrđavi u kojoj su krili najizmoždenije političke zatvorenike da bi na njima vežbali rukovanje prestolom smrti za čiji je rad bila potrebna sva gradska struja, pa smo znali tačan čas izvođenja ubilačkog opita, jer smo na trenutak ostajali u mraku, daha okamenjenog užasom u lučkim javnim kućama, gde bismo minutom ćutanja odavali poštu i popili po čašicu za dušu nesrećnog kažnjenika, i to ne jednu već više njih, jer je većina žrtava ostajala da visi na remenju stolice, urličući od bola i naduvenog tela čije je sprženo meso cvrčalo i dimilo se, sve dok se neko ne bi smilovao da ga dokrajči metkom posle više neuspelih pokušaja civilizovanog pogubljenja, i sve to da bih tebi udovoljio, Letisijo, zbog tebe sam ispraznio tamnice i dozvolio da se u domovinu vrate moji dušmani i izdao božićni proglas kojim se zabranjuje kažnjavanje zbog različitog mišljenja i progon zbog prigovora savesti, verujući svim srcem u jeku svoje jeseni da čak i njegovi najzadrtiji protivnici imaju pravo na deo smirenosti u kojoj je on uživao tokom opčinjavajućih januarskih noći s jedinom ženom na svetu koja je zaslužila tu čast da ga vidi bez košulje, samo u dugim gaćama i u njima njegovu ogromnu kilu pozlaćenu mesečinom na terasi gradske kuće iz koje su zajedno posmatrali tajanstvene vrbe koje im je za Božić poslao vavilonski kraljevski par da bi ih posadili u kišnome perivoju, uživali su u iverju sunčeve svetlosti što se zarivalo u večite kiše, uživali u Severnjači zapletenoj u krošnje, spoznavali svemir na skali radiole na kojoj je program ometalo podrugljivo zviždanje odbeglih zvezda, zajedno slušali svakoga dana nastavak priče koji im je stizao iz grada Santjago de Kuba, posle kojeg bi uvek strepeli da li ćemo doživeti sutrašnji dan i videti kako se rasplela ova petljancija, on se igrao sa detetom pre nego što će ga odvesti na spavanje i učio ga je svemu što se može znati o rukovanju ratnim oružjem i njegovom održavanju, što je bila jedina nauka kojom je on potpuno vladao, ali mu je ipak dao samo jedan jedini savet da nikada ne izda naređenje za koje nisi potpuno uveren da će biti izvršeno, terao ga je da to ponavlja sve dok on ne kaže da je dosta, da dečak nikada ne bi zaboravio da jedina greška koju ne sme napraviti ni jedan jedini put u životu čoveka kojem je poverena vlast i zapovedništvo jeste izdavanje naređenja za koje nije sasvim uveren da će biti izvršeno, savet koji je više priličio nekom starcu kojeg je iskustvo naučilo sumnjičavosti nego mudrome ocu, savet koji dečak nikada ne bi zaboravio čak i da je poživeo koliko i otac mu, jer ga je on tome učio od časa kada ga je pripremao da u šestoj godini života prvi put puca iz minobacača čijim smo razornim uzastopnim dejstvima pripisivali zastrašujuću oluju bez kapi kiše, kada su sevale britke munje i grmeli vulkanski gromovi i duvao stravični patagonijski severac što je stigao iz večno vetrovitog Komodora Rivadavije i izokrenuo utrobu mora naopako, odnevši u nebo ceo cirkus sa sve životinjama utaboren na trgu u staroj luci gde su se nekad prodavali crni robovi, pa smo ribarskim mrežama izvlačili slonove, utopljene pajace i žirafe što su ih na trapeze okačili besovi tog nevremena, koje pukim čudom nije potopilo brod natovaren bananama kojim je nekoliko sati kasnije prispeo mladi pesnik Feliks Ruben Garsija Sarmijento, koji će se proslaviti pod imenom Ruben Dario, kada se more smirilo u četiri sata samo pukim slučajem, a pročišćeni vazduh ispunio se letećim mravima i on se tada naslonio na prozor spavaće sobe i u zavetrini brežuljaka oko luke ugledao beli brodić kako, opasno nagnut na desni bok i polomljenih jarbola, bezbedno uplovljava u mrtvaju popodneva pročišćenog sumporom što je vrcao iz te oluje, a na gornjoj palubi ugledao je kapetana kako izvodi težak poduhvat uplovljavanja u luku u čast uvaženog putnika u ogrtaču od tamne čoje i dvorednom prsluku, za kojeg on nikada nije čuo, sve do sledeće nedelje uveče, kada ga je Letisija Nasareno zamolila za nezamislivu ljubaznost da je prati u Narodno pozorište gde će pesnik kazivati svoje stihove, što on prihvati ne trepnuvši, neka ti bude. Čekali smo stojeći tri sata u zapari partera, gušeći se u svečanim odelima koja su nam u poslednji čas naredili da hitno odenemo, a onda je konačno odjeknula državna himna i mi zapljeskasmo okrenuvši se ka loži ukrašenoj grbom otadžbine, gde se pojavila zdepasta i podgojena iskušenica sa šeširom od ukovrdžanog ptičjeg perja i kragnom od repova noćnih lisica na haljini od tafta i sela bez pozdrava odmah do prestolonaslednika koji je, odeven u večernju vojničku odoru, odgovarao na klicanje ljiljanom praznih prstiju satenske rukavice u stisnutoj šaci, kao što mu je mati rekla da su činili prinčevi u druga vremena i nismo videli nikoga više u predsedničkoj loži, a ipak smo dva sata, koliko je trajala predstava, osećali pritisak nespornog uverenja da je i on tamo, osećali smo nevidljivo prisustvo onoga koji je bdeo nad našom sudbinom da joj tokove ne bi poremetila raspojasanost pesništva, osećali smo prisustvo onoga koji je podešavao meru ljubavi i odlučivao o času i žestini smrti iz senovitog ugla lože odakle je neviđen video krupnog minotaura čiji ga je glas nalik munjama što sevaju samo nad pučinom izmestio iz sedišta i iz njegovog trenutka i bez njegovog pristanka ga bacio u prostor ni na nebu ni na zemlji, gde je plutao po zlatnoj grmljavini oštrog zvuka truba ispod pobedničkih slavoluka Marsova i Minervi, koji ne veličaju vašu slavu, gospodine generale, video je junačne i mišićave nosače barjaka ukrašenih raznim znamenjima i crne lovačke mastife i jake konje gvozdenih kopita i razjapljene dvokrake vrhove kopalja i bodeže vitezova s ćubastim perjanicama što su držali zarobljenom jednu čudnu zastavu u čast jedne vojske koja nije vaša, gospodine generale, video je vojsku pomamljene mladeži što je prkosila suncima crvenog leta, snegovima i mećavama ledene zime, prkosila je noćnom inju i mržnji i smrti u ime večne slave jedne besmrtne domovine veće i slavnije od bilo koje domovine koju je on sanjao u svojim dugim grozničavim bunilima bosonogog ratnika i osetio se jadnim i sićušnim u zemljotresnoj grmljavini pljeska kojem se i sam pridružio iz svoje senke, misleći majko moja Bendision Alvarado, ovo je pravo odavanje počasti, a ne ono sranje što ga ovi ljudi meni priređuju, osećao se manjim i usamljenijim, pritisnut pospanošću i komarcima među stubovima premazanim lažnom pozlatom i utonuo u trošni somot počasne lože, bestraga mu glava, kako je moguće da ovaj Indijanac može da napiše nešto tako lepo istom rukom kojom briše dupe, govorio je u sebi, tako ushićen otkrićem lepote pisane reči da je strugao svojim velikim stopalima blaženog slona u taktu vojnički odsečnih udaraca talambasa, uspavljivao ga je ritam ode slavi i zvonkih glasova ushićenog hora koju je Letisija Nasareno recitovala samo za njega u senci slavoluka dvorišne sejbe, pisao je stihove po zidovima čučavaca, pokušavao je da izgovori naizust celu pesmu na mlakom olimpu kravlje balege u štalama za mužu, kada je zemlja zadrhtala od prevremene eksplozije dinamita u prtljažniku predsedničkog vozila smeštenog u spremištu za kola, bilo je strašno, gospodine generale, eksplozija je bila tako snažna da smo mesecima posle toga po celom gradu pronalazili iskrivljene delove blindiranog automobila kojim je Letisija Nasareno zajedno s dečakom trebalo sat kasnije da se odveze u svoju redovnu kupovinu sredom, to su nju pokušali da ubiju,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:03 am

gospodine generale, nema nikakve sumnje, a on se lupi po čelu, bestraga mu glava, kako je moguće da to nije predvideo kad je od njegove čuvene jasnovidosti zavisilo da li će shvatiti da već mesecima natpisi po nužnicima nisu bili upereni protiv njega ili bilo kojeg od njegovih građanskih ministara, već su bili nadahnuti nezajažljivošću porodice Nasareno, koja je otišla tako daleko da je počela da krcka sredstva za povlastice članova vrhovnog zapovedništva, ili su bili nadahnuti alavim težnjama sveštenstva koje je od ove prolazne vlasti dobijalo neprolazne povlastice, primetio je da se podrugljiva pakost škrabotina protiv njegove majke Bendision Alvarado pretvara u papagajsko vređanje, a da su pisanija puna pritajene srdžbe što je sazrevala u mlakoj nekažnjivosti čučavaca na kraju osvajala ulice, kao što se toliko puta dogodilo s drugim manje sablažnjivim nevaljalstvima koje je on lično raspirivao, mada nikada nije pomislio niti mu je uopšte moglo pasti na pamet da će biti toliko jarosni da stave dva kvintala dinamita unutar gradske kuće, barabe jedne, kako je mogao sebi dopustiti da ga ošamućenost mirisom pobedničkih lovorika spreči da svojim oštrim njuhom krvoločnog tigra što je i ljudsku krv okusio na vreme oseti stari i njemu tako drag miris opasnosti, bestraga joj glava, pa hitno sazva vrhovno zapovedništvo, četrnaest drhtavih vojnika koji posle onolikih godina izvršavanja redovnih dnevnih zapovesti i naređenja iz druge ruke ponovo ugledasmo na dva hvata od sebe nedokučivog starca čije je stvarno postojanje bilo najjednostavnija od svih njegovih zagonetki i koji nas je primio sedeći na prestonoj stolovači u dvorani za prijem stranaka, odeven u uniformu običnog redova koja je mirisala na mlaz tvorove mokraće i s majušnim naočarima od čistoga zlata koje nismo viđali ni na njegovim najnovijim portretima, a bio je stariji i udaljeniji nego što ga je iko od nas mogao zamisliti, izuzev bledih ruku bez satenskih rukavica koje nisu izgledale kao one njegove prave vojničke ruke, već kao ruke nekog mnogo mlađeg i saosećajnijeg, a sve ostalo je bilo neprobojno i mračno i što smo ga bolje prepoznavali bivalo je očiglednije da mu je preostao jedva još jedan dašak života, ali je to bio dašak neopozive i pustošne vlasti koju je on sam na jedvite jade krotio kao džilitanje divljeg pastuva, bez ijedne reči, čak bez ijednog pokreta glavom dok smo mu odavali počasti kao generalu i vrhovnom zapovedniku i sedali ispred njega u naslonjače poređane ukrug, a onda je skinuo naočari i počeo da nas svrdla onim svojim prodornim pogledom što je prepoznavao sva lasičja skrovišta naših zadnjih misli, svrdlao ih je bez milosti, jednog po jednog i to je činio natenane da bi ustanovio koliko se svaki od nas promenio od onog popodneva kojeg se samo maglovito sećao, kada ih je unapredio u najviše činove upirući u njih prstom vođenim hirom nadahnuća i kako je to ispitivanje odmicalo tako je on bivao sve uvereniji da se među tih četrnaest pritajenih neprijatelja nalaze vinovnici napada, ali se istovremeno osetio tako usamljenim i nezaštićenim od njih, da je jedva trepnuo, jedva podigao glavu da bi ih pozvao na jedinstvo sada više nego ikada za dobro otadžbine i očuvanje časti i ugleda oružanih snaga, preporučio im je odlučnost i promišljenost i poverio im časni zadatak da se bez odlaganja posvete potrazi za vinovnicima napada i da ih izvedu pred strogo lice prekog suda, i to je sve, gospodo, reče, znajući da je vinovnik jedan od njih, ili svi oni zajedno, smrtno ranjen neizbežnim uverenjem da u tom slučaju život Letisije Nasareno ne zavisi od božje volje, već od njegove veštine da je sačuva od pretnje što će se pre ili kasnije obistiniti, prokleta da je. Prinudio ju je da otkaže sve svoje javne obaveze, njenim najpohlepnijim rođacima naredio je da odustanu od svake povlastice koja bi mogla naljutiti oružane snage, najrazumnije je imenovao konzulima i dao im odrešene ruke, dok smo najpohlepnije među njima pronalazili kako plutaju po žitkom mulju pijačnih smetlišta, a on se posle tolikih godina bez najave pojavio u svojoj praznoj stolovači na zasedanju ministarskog saveta, rešen da ograniči uplitanje sveštenstva u državne poslove da bih tebe spasao od tvojih neprijatelja, Letisijo, ali je i pored toga, posle prvih korenitih odluka, i dalje pomno pratio ponašanje vrhovnih zapovednika, ubeđen da mu je sedam od njih nesumnjivo odano od sveg srca, zajedno s glavnokomandujućim generalom, koji je bio jedan od njegovih najstarijih saboraca, mada je bio svestan da još uvek nije dovoljno moćan da se upusti u rešavanje preostalih šest zagonetki zbog kojih su mu noći bivale sve duže, jer nikako nije mogao da se otme utisku da je Letisija Nasareno već obeležena smrću, ubijali su mu je u njegovom zagrljaju i pored strogog naređenja da se njena hrana kuša od kada je u komadu hleba nađena riblja kost, da se proverava čistoća vazduha koji je udisala, jer se on bojao da će neko zatrovati sredstvo protiv komaraca, gledao ju je bledu za stolom, osećao je kako ostaje bez daha usred vođenja ljubavi, proganjala ga je pomisao da će joj vodu za piće zatrovati žutom groznicom, da će joj staviti sumpornu kiselinu u kapi za oči, i ta istančana smišljanja njenog usmrćivanja zagorčavala su mu svaki trenutak svakog od tih dana i usred noći ga budila noćnom morom u kojoj je proživljavao javu Letisije Nasareno, koja je u snu iskrvarila zbog neke indijanske vradžbine i bio je toliko sluđen tolikim izmišljenim opasnostima i istinskim pretnjama da joj je zabranio da izlazi na ulicu bez pratnje žestokih momaka iz predsedničke garde ovlašćenih da pucaju i bez povoda, ali ona je izlazila, gospodine generale, i vodila je dečaka sa sobom, a on je krotio rđava predosećanja dok ih je gledao kako ulaze u novi blindirani automobil i uvek ih je ispraćao s unutrašnjeg balkona poslednji put zavereničkim pokretima bajalica, moleći majko moja Bendision Alvarado, zaštiti me, učini da se tanad odbije o njeno prsluče, razblaži otrove, majko, vrati zlonamerne misli na pravi put i strepeo je bez trena spokoja dok ponovo ne začuje trubljenje garde na Glavnom trgu i dok ne vidi Letisiju Nasareno i dečaka kako prolaze dvorištem pod zaštitom ratnika natovarenih živim ćurkama, orhidejama iz Envigada, kovrdžama šarenih tračica i ukrasa za praznovanje božićnih večeri već najavljenih natpisima ukrašenim svetlucavim zvezdama okačenim po ulicama, što je on naredio da bi prikrio svoje strepnje, dočekivao ju je na stepeništu da bih te osetio još uvek živu u isparenjima naftalina iz repova plavih lisica, da bih osetio život u kiselom znoju tvojih uvojaka one što je izbrisana sa spiska živih i pomagao ti da poneseš poklone u spavaću sobu, s čudnim uverenjem da upravo uživa u poslednjim mrvicama razdraganosti osuđene na propast, koju kamo sreće da nije nikada ni upoznao, to očajniji što je ubeđeniji bivao da ga svaki način kojem bi pribegao da olakša tu nepodnošljivu strepnju, svaki korak koji je preduzimao da bi je lukavstvom predupredio, sve više nemilosrdno približava stravičnoj sredi moje nesreće kada je doneo užasnu odluku da je dosta bilo, bestraga mu glava, neka bude što ima biti, i to odmah, i ta je odluka bila nalik nekom zapanjujućem naređenju koje on još nije bio ni domislio kada su dvojica njegovih posilnih uletela u njegov ured s groznom vešću da su Letisiju Nasareno i dečaka raskomadali i do poslednjeg komada proždrali psi lutalice s gradske pijace, pojeli su ih žive, gospodine generale, ali to nisu bili oni svagdašnji ulični kerovi, nego neke jezive lovačke psine zabezeknutih žutih očiju i kože glatke kao u ajkule, nahuškane na plave lisice, šezdeset istovetnih pasa što su, da niko nije znao kada i kako, iskrsli između tezgi s povrćem i kidisali na Letisiju Nasareno i dete, ne dajući nam priliku ni da pucamo od straha da ćemo ubiti neko od njih dvoje koji su izgledali kao da se zajedno s psima utapaju u paklenom viru i samo bismo na tren ugledali kratkotrajno belasanje ruku pruženih ka nama dok je ostatak njihovih tela nestajao komad po komad i videli smo neke malotrajne i neuhvatljive izraze lica na kojima je strah smenjivala žalost ili radost, sve dok nisu nestali samleveni u tom okršaju posle kojeg je ostao da pliva samo šešir s pustenim ljubičicama Letisije Nasareno pred piljaricama što su nalikovale sedećim božanstvima skamenjenim od užasa i bogoradile isprskane vrelom krvlju, Bože milostivi, ovo ne bi bilo moguće da to general nije želeo, ili barem znao, na večnu sramotu predsedničke garde koja je bez ijednog ispaljenog metka spasla samo oglodane kosti razbacane po povrću zalivenom krvlju i ništa više, gospodine generale, osim ovih dečakovih odlikovanja, sablje bez kićanki, cipela od safijana Letisije Nasareno, koje su ne zna se kako isplivale u zalivu na milju od pijace, i ove ogrlice od šarenog stakla i ove torbice načinjene od verižnjače za glavu, što vam predajemo, gospodine generale, zajedno s ova tri ključa, burmom od pocrnelog zlata i ovih pedeset centi, pet kovanica od po deset, koje položiše na pisaći sto da ih on prebroji, i ništa više, gospodine generale, to je sve što je od njih ostalo. Njemu bi bilo svejedno i da je ostalo više, a i da je ostalo manje, da je u tom trenutku mogao znati da njemu nije ostalo još mnogo mučnih godina pre no što će mu iz sećanja potpuno iščileti i poslednja uspomena na tu neizbežnu sredu, pa je zaplakao od jarosti, budio se jarostan i ridao razdiran lavežom pasa koji su vezani lancima provodili noći u dvorištu dok on ne odluči šta ćemo s njima, gospodine generale, pitajući se smeteno da li bi ubijanje pasa bilo isto što i ponovno ubijanje Letisije Nasareno i dečaka u njihovim utrobama, pa je naredio da se sruši gvozdeni svod zelene pijace i da se na tom mestu sagradi vrt magnolija i prepelica s mramornim krstom i svetiljkom višom i jasnijom od svetionika, da bi u sećanju budućih naraštaja do isteka vekova trajala uspomena na jednu istorijsku ženu koju je on sam zaboravio mnogo pre nego što će taj spomenik jedne noći biti dignut u vazduh i svinje pojesti magnolije, za čim niko nije zažalio, a spomen-vrt pretvoren u đubrište kužnog gliba koje on nikad nije video, ne samo zato što je ličnom vozaču naredio da zaobilazi negdašnju zelenu pijacu, makar morao da je zaobiđeš vozeći oko celog sveta, već zato što nikada više nije izašao na ulicu od kada je naredio da se uredi premeste u zgrade ministarstava sa sunčanim staklima, a on ostao sam sa šačicom ljudi dovoljnih da bi mogao živeti u rasturenoj kući iz koje je po njegovom naređenju iskorenjen svaki i najmanji trag tvojih kraljevskih hitnji, Letisijo, i ostao je da luta po toj praznoj kući gde nije obavljao nikakvu njemu znanu dužnost, osim neobaveznih savetovanja s vrhovnim zapovedništvom ili donošenja konačne odluke o nekom pitanju teško rešivom za ministarski savet, ili primanja ubitačnih poseta ambasadora Vilsona koji je običavao da mu pravi društvo pod krošnjom sejbe sve dok se dobrano ne smrkne i da mu donosi baltimorske karamele i časopise sa slikama golih žena u boji ne bi li ga ubedio da mu preda državne vode za lepe pare kojima bi otplatio ogromne spoljne dugove, a on ga je puštao da govori praveći se da čuje manje ili više nego što je stvarno mogao čuti, u zavisnosti od toga šta mu je više pogodovalo, branio se od njegove blagoglagoljivosti slušajući pesmicu o šarenoj ptičici na limunovoj grančici što je dopirala iz obližnje ženske škole i pratio bi ga kroz prve senke sumraka do stepeništa, pokušavajući da mu objasni kako može da nosi sve što želi, ali more ispod mojih prozora nikako, pomislite samo, šta bih ja sam-samcat u ovoj tako velikoj kući kad ne bih mogao da posmatram more koje sada, kao i uvek u ovo vreme, liči na močvaru u plamenu, šta bih ja bez decembarskih vetrova koji se kevćući uvlače kroz polupana stakla, kako bih živeo bez zelenog bleskanja svetionika, ja koji sam napustio svoje maglovite visoravni i ophrvan groznicama izdržao metež federalnog rata, a nemojte misliti da sam to učinio iz rodoljublja, kao što stoji u rečniku, niti zbog želje za pustolovinama, a još manje zato što sam pet para davao za načela federalista, pokoj im duši u okrilju Boga svetoga, ne, dragi moj Vilsone, sve sam to učinio samo da bih video more, pa vam je zato bolje da se manete ćorava posla, govorio mu je, opraštajući se od njega na stepeništu i lupkajući ga dlanom po ramenu, pa bi se vraćao nazad, paleći svetla po napuštenim uredima u kojima je jednog od tih popodneva zatekao zalutalu kravu i poterao je ka stepeništu gde se životinja saplela o zakrpe na tepisima, naglavce poletela niz stepenike odskačući kao lopta i naposletku slomila vrat na radost i dobrobit gubavaca koji se baciše na nju da je raskomadaju, jer su se gubavci posle smrti Letisije Nasareno vratili i zajedno sa slepima i uzetima opet čekali u parlogu ružičnjaka što su iždžikljali u unutrašnjem dvorištu da ih on pospe solju zdravlja, a on ih je slušao kako pevaju pod zvezdanim nebom i pridružio bi im se kada bi zapevali o Suzana, mila moja dragana, o Suzana, pesmicu iz svojih slavnih vremena, naginjao bi se kroz tavansko prozorče ambara u pet posle podne da bi gledao devojčice što su u to vreme izlazile iz škole, ushićen njihovim plavim keceljama, soknicama i viticama, majko mila, kako smo samo bežale prestravljene od jektičavih očiju utvare što nas je kroz gvozdene šipke dozivala iscepanim prstima krpenih rukavica ej mala, mala, dozivao nas je,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:03 am

dođi da te pipnem, gledao ih je kako prestravljeno beže, misleći majko moja Bendision Alvarado, kako su samo mladi današnji mladi, smejao se samome sebi, ali bi se ponovo sažalio nad samim sobom kada bi mu njegov lični lekar i ministar zdravlja lupom pregledao očnu mrežnjaču svaki put kada bi ga pozvao na ručak, merio mu je puls, hteo je da ga natera da uzima vitaminski sirup koji će mi zapušiti rupe u pamćenju, kakva bezvezarija, zar on meni sirup, meni koji nikad u životu nisam bolovao, izuzev od groznice trodnevke tokom rata, bestraga mu glava, ma nosi se doktore, i ručavao bi sam za stolom okrećući leđa celom svetu, onako kako mu je učeni ambasador Merilend rekao da za vreme jela čine marokanski kraljevi, jeo je nožem i viljuškom, držeći glavu pravo, sledeći stroga pravila kojima ga je naučila jedna zaboravljena učiteljica, obigrao bi celu kuću u potrazi za pčelinjim medom čija su mu se skrovišta začas gubila, a umesto njih je greškom pronalazio smotane cigarete napravljene od ivica zvaničnih spisa na kojima je u neko drugo doba zapisivao sve da ne bi ništa zaboravio kada se jednom ne bude mogao ničega setiti, pa je na jednoj od njih pročitao da je sutra utorak, da ima nekih slova na tvojoj beloj marami, pročitao je, crvena slova imena koje nije bilo tvoje, gospodaru moj, i radoznalo je nastavio da čita Letisijo Nasareno, dušo moja, vidi u šta se sve ovo izrodilo bez tebe, svuda je pisalo Letisijo Nasareno, a on nikako nije razumevao kako neko može biti toliko nesrećan da za sobom ostavi tolike snopove zapisanih uzdaha, i to mojim rukopisom, jedinim levorukim krasnopisom što se tada mogao videti po zidovima nužnika, po kojima je, da bi se utešio, pisao da nam živi general, ma da nam živi, bestraga mu glava, potpuno izlečen od besa što je bio najveći šmokljan u celoj svojoj vojsci, računajući tu i zapovednike pešadije, mornarice i vazduhoplovstva, i to zbog jedne pobegulje kaluđerske, od koje je ostalo samo ime ispisano olovkom na trakama hartije, kao što je on odlučio onomad kada nije želeo ni da dotakne stvari koje su mu posilni položili na pisaći sto, nego je, ne gledajući u njih, naredio da odnesete ove cipele, ove ključeve i sve što je moglo da ga podseti na njegove mrtve i da sve što im je pripadalo smeste u spavaću sobu grešnih popodnevnih dremki i da zapečatite vrata i prozore neopozivom zabranom ulaska u ovu odaju, što važi čak i ako ja lično drugačije naredim, bestraga joj glava, preživeo je noćnu jezu izazvanu groznim zavijanjem pasa vezanih lancima u dvorištu tokom mnogih i dugih meseci, jer je mislio da bi i najmanje povređivanje tih pasa moglo zaboleti moje mrtve i svalio bi se u ležaljku drhteći od mahnite želje da sazna ko su ubice njegove krvi, prinuđen da podnosi poniženje što ih gleda u svojoj kući, a ne može im ništa, jer u tom trenutku nije bio dovoljno moćan da bi se mogao obrušiti na njih, suprotstavio se svakoj vrsti odavanja posmrtnih počasti, zabranio je izjavljivanje saučešća i nošenje crnine i čekao je svojih pet minuta utrnuo od besa u mreži za ljuljanje pod zaštitničkom krošnjom dvorišne sejbe gde mi je moj poslednji pobratim odao poštovanje vrhovnog zapovedništva zbog ozbiljnosti i smirenosti s kojom je narod podneo tragediju, a on se samo nasmešio krajičkom usana, ne budali, kume, kakva bre ozbiljnost, kakva smirenost, njih je prosto baš briga za sve, i pomno je čitao novine uzduž i popreko tražeći u njima bilo šta drugačije od vesti što su ih smišljale njegove vlastite službe za rad s novinarima, naredio je da mu nadohvat ruke stave radio-prijemnik da bi slušao jednu te istu vest što je kružila od Verakrusa do Riobambe o tome kako su snage bezbednosti na tragu počiniocima zločina, na šta bi samo promrmljao, eto vam ga sad, zmijski nakote, da su pouzdano utvrdili ko su ubice, eto vam ga sad, da su ih opkolili i pobili ih minobacačima u jednoj javnoj kući u predgrađu, e tu ste dolijali, jadnici, ali nije ni mrdnuo iz svoje mreže za ljuljanje, niti je dopustio da se nazre ijedan zračak njegove zluradosti, moleći majko moja Bendision Alvarado daj da poživim dovoljno da ovo naplatim, ne ispuštaj moju ruku iz svoje, nadahni me, tako uveren u delotvornost tog preklinjanja da smo ga zatekli oporavljenog od tugovanja kada smo mu mi, vrhovni zapovednici zaduženi za javni red i mir došli s vešću da su trojica počinilaca zločina poginuli u okršaju s našim snagama, dok su preostala dva na raspolaganju gospodinu generalu u ćelijama tvrđave San Heronimo, a on reče aha, zavaljen u mrežu za ljuljanje s vrčem voćnog soka u ruci iz kojeg je mirnom rukom dobrog strelca natočio po čašu svakom od nas ponaosob, mudriji i pažljiviji prema nama nego ikad, toliko da je čak pogodio da ja gorim od želje za cigaretom i dao mi je dozvolu da zapalim, što do tada nije bila data nijednom aktivnom vojnom licu, pod ovim drvetom smo svi jednaki, reče i bez ljutnje sasluša podroban izveštaj o zločinu na pijaci, o tome kako su iz Škotske u odvojenim pošiljkama bila dopremljena osamdeset i dva tek oštenjena mladunca od kojih su dvadeset i dva uginula tokom uzgoja, a šezdeset ih je zlom nauku ubijanja ljudi obučavao vešti škotski dreser, koji im je usadio zločinačku mržnju ne samo prema plavim lisicama, nego i prema samoj Letisiji Nasareno i detetu lično, služeći se ovim odevnim predmetima do kojih su dolazili malo-pomalo preko osoblja zaposlenog u vešeraju gradske kuće, služeći se ovim prslučetom Letisije Nasareno, ovom maramom, ovim čarapama, ovom detetovom uniformom, koju smo stavili ispred njega da ih on lično prepozna, ali on samo reče aha ne pogledavši ih, objasnismo mu kako je šezdeset pasa bilo obučavano čak i da ne laju kad ne treba, navikavali su ih na ukus ljudskog mesa, držali su ih zatvorene i bez ikakvog dodira sa spoljnim svetom tokom teških godina obuke na jednoj od starih kineskih farmi na sedam milja od naše prestonice, imali su krpene lutke veličine čoveka i na njima odeću Letisije Nasareno i dečaka koje su psi prepoznavali i po ovim njihovim vernim portretima i ovim isečcima iz novina koje mu pokazasmo zalepljene u albumu, da biste vi, gospodine generale, bolje videli kako su ti izrodi savršeno obavili svoj posao, svako svoj, a on samo reče aha, ne pogledavši ih i na kraju mu objasnismo da ti udruženi zaverenici nisu radili za svoj račun, naravno, nego za račun prevratničkog bratstva sa sedištem u inostranstvu čiji je simbol ovo guščje pero ukršteno s nožem, aha, a sve njegove članove shodno zakonu goni vojni krivični sud zbog ranije počinjenih krivičnih dela ugrožavanja bezbednosti države, a ovo su trojica ubijenih i pokazasmo smo mu njihove slike snimljene u policiji s odgovarajućim brojem na tablicama okačenim oko vrata, a ovo su dvojica koju smo zatvorili do konačne i neopozive odluke gospodina generala, braća Maurisio i Gumaro Ponse de Leon, stari 28 i 23 godine, prvi je vojni begunac bez zaposlenja i poznatog mesta stanovanja, dok je drugi učitelj grnčarstva u školi za primenjenu umetnost i zanatstvo, a psi su pokazali da ih obojicu dobro poznaju tako što su im se jako obradovali, što je bio dovoljan dokaz njihove krivice, gospodine generale, a on je izgovorio samo jedno aha, ali je dnevnim naređenjem za taj dan odao počast i dodelio po orden za zasluge u vojnoj službi otadžbini trojici oficira koji su obavili istragu o zločinu i to na svečanosti na kojoj je istovremeno imenovao i ratni vojni sud koji je braću Maurisija i Gumara Ponse de Leon osudio na smrt streljanjem u narednih četrdeset osam časova, osim ako od vas ne dobiju tu povlasticu da budu pomilovani, gospodine generale, biće kako vi zapovedite. Ostao je sam i obuzet mislima, utonuo u mrežu za ljuljanje, neosetljiv na molbe za milost iz celog sveta, slušao je preko radija jalovu raspravu u Društvu naroda, čuo je uvrede iz susednih zemalja i poneki znak podrške izdaleka, s podjednakom pažnjom je saslušao bojažljivo izlaganje ministara koji su se zalagali za samilost i razloge pobornika kažnjavanja, odbio je da primi nuncija, koji mu je donosio pisanu papinu poruku u kojoj ovaj izražava svoju pastorsku zabrinutost za sudbinu dveju zabludelih božjih ovčica, čuo je delove stava javnog mnjenja uznemirenog njegovim ćutanjem, čuo je udaljenu puščanu paljbu, osetio je kako zemlja podrhtava od eksplozije nepoznatog porekla kojom je dignut u vazduh ratni brod ukotvljen u zalivu, jedanaest poginulih, gospodine generale, osamdeset i dva ranjena, brod onesposobljen, u redu, reče on, osmatrajući s prozora spavaće sobe noćnu lomaču što je plamtela u zalivu dok je za dvojicu osuđenih na smrt počinjala poslednja noć uoči dana koji će završiti u kapeli baze San Heronimo i setio ih se u tom času onakvih kakvima ih je video na slikama, nakostrešenih obrva nasleđenih od iste majke, setio ih se uzdrhtalih, samih, s tablicama o vratu na kojima su bili ispisani uzastopni brojevi, pod žiškom uvek upaljene sijalice u ćeliji iz koje će otići u smrt, osetio je da misle na njega, znao je da im je potreban, da je željen, ali nije učinio ni najmanji pokret koji bi dozvolio da se pronikne kakva će biti njegova volja dok je završavao uobičajene poslove još jedne obdanice svog života, dok se opraštao od dežurnog osoblja koje je moralo da bdije ispred njegove spavaće sobe da bi prenelo njegovu odluku u bilo kom času da je on donese, makar to bilo i pre prvih petlova, a on ih je samo pozdravio u prolazu, ne pogledavši ih, laku noć, kapetane, okačio je lampu o nadvratak, namakao tri zasuna, tri kračuna, tri lanca i katanca i zaronio potrbuške u nesan kroz čije krhke zidove je i dalje čuo uznemiren lavež pasa u dvorištu, sirene hitne pomoći, petarde, pokoji mlaz svirke na nekoj svetkovini upriličenoj u pogrešno vreme u mrklom mraku grada zapanjenog strogošću presude, probudio se od jeke zvona s katedrale u ponoć, pa se opet probudio u dva i još jednom pre tri sata kada ga je probudio zvuk rominjanja kiše po žičanim mrežicama na prozorima i tada ustade s poda, pridižući se dugo i teško, kao bik koji prvo diže sapi pa tek onda prednje noge i na kraju glavu zapetljanu u niti bale iz gubice, a zatim naredi zapovedniku straže da pod jedan otpremi ove pse nekud daleko od mojih ušiju, ali da se zna da su i dalje pod zaštitom države do prirodnog uginuća i pod dva naredi bezuslovnu slobodu za vojnike iz pratnje Letisije Nasareno i deteta i na kraju da braća Maurisio i Gumaro Ponse de Leon budu pogubljeni čim izustim ovo naređenje, vrhovno i neopozivo, ali ne streljanjem ispred zida za streljanje, kao što je bilo predviđeno, nego da se primeni kazna koja se inače ne primenjuje, četvorenjem konj'ma na repove i njihovi udovi bejahu izloženi javnom preziru i užasu na najvidnijim mestima njegovog bezmernog kraljevstva čemera, jadni momci, dok je on vukao svoja ogromna stopala teško ranjenog slona, mahnito preklinjući majko moja Bendision Alvarado pomozi mi, ne ispuštaj moju ruku iz svoje, majko, daj da nađem čoveka koji će mi pomoći da osvetim nevinu krv, čoveka proviđenja o kojem je maštao u bunilima svoje jarosti, čoveka kojeg je tražio s neutaživom žudnjom u pozadini pogleda očiju koje je sretao u prolazu, pokušavao je da ga otkrije šćućurenog u najtananijem podrhtavanju glasova, u otkucajima srca, u najmanje korišćenim kutovima pamćenja i već je bio izgubio svaku nadu da će ga ikada naći kada je zapanjeno otkrio da je opčinjen čovekom koji je izazivao najveće moguće divljenje i bio najuznositiji čovek kojeg su moje oči ikada videle, majko, bio je odeven kao konzervativci u svoje vreme, nosio je henri pul sako s gardenijom u zapučku i pantalone pekuvr, a brokatni prsluk sa srebrnim prelivima nosio je s urođenom otmenošću i u najviđenijim evropskim salonima, dok je sa sobom na uzici vodio ćutljivog dobermana veličine teleta i ljudskih očiju, Hose Ignasio Saens de la Bara na usluzi vašoj ekselenciji, predstavio se, poslednji izdanak našeg plemstva zbrisanog s lica zemlje u razornom pohodu vođa federalnog rata, nestalog s lica domovine zajedno s njihovim jalovim snovima o veličini, zajedno s njihovim ogromnim i setnim kućerinama i francuskim naglaskom, jedan blistavi primerak plemića od soja, čije su jedino bogatstvo bile njegove 32 godine, poznavanje sedam jezika, četiri nagrade dobijene u Dovilu na takmičenju u gađanju glinenih golubova, a bio je stamen, zgodan, boje železa, kreolske kose s razdeljkom na sredini i jednim izbeljenim pramenom, tankih usana uvek odlučne osobe,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:03 am

odrešitog pogleda čoveka od proviđenja koji se pretvarao da igra kriket palicom od trešnjevine da bi ga slikali u boji sa spokojnim prizorom proleća na selu s goblena na zidu svečane dvorane u pozadini i istoga časa kad ga je ugledao njemu se oteo uzdah olakšanja i reče, on je taj, i on zaista beše taj. Prihvatio je da mu bude na raspolaganju pod jednostavnim uslovom da mi obezbedite sredstva u iznosu od osamsto pedeset miliona, da ne moram nikome da polažem računa, da nemam nijednog nadređenog osim vaše ekselencije, a ja ću vam u roku od dve godine isporučiti glave pravih ubica Letisije Nasareno i dečakove, što on prihvati, u redu, pošto se uverio u njegovu odanost i sposobnost posle mnogih i teških provera koje je smislio da bi ispitao postojanost njegovog duha, upoznao granice njegove rešenosti i najsitnije mane njegove ličnosti pre no što odluči da mu prepusti ključeve svoje vlasti i podvrgao ga je konačnim proverama u bespoštednim partijama domina u koje se Hose Ignasio Saens de la Bara upustio drsko i s namerom da ih dobije, ne tražeći dozvolu za to, i dobio ih je, jer je bio najhrabriji čovek kojeg su moje oči videle, majko, bio je beskrajno strpljiv i znao je sve, umeo je da skuva kafu na sedamdeset i dva načina, umeo je da razlikuje pol morskih ljuskara, znao je da čita note i slova za slepe, ćutke me je gledao pravo u oči, a ja nisam znao šta bih sa sobom pred tim neprobojnim licem, pred tim dokonim rukama oslonjenim na dršku štapa od trešnjevine s dragim kamenom boje jutarnjih voda na prstenjaku, pred onom divljom psinom podno njegovih nogu što je budnim i zverskim pogledom vrebala sve oko sebe obmotana živim somotom svoje usnule kože, pred tim mirisom soli za kupanje tela otpornog na nežnost i smrt najlepšeg i najsamouverenijeg čoveka kojeg su moje oči ikada videle, koji se odvažio da mi kaže da ja nisam samo vojnik po ugovoru, jer ti vojnici su vaša sušta suprotnost, generale, to su ljudi neodloživih i jeftinih pobuda, zapovedanje ih zanima više nego moć i nisu u službi nečega već nekoga i zato je tako lako upotrebiti ih, reče, naročito jedne protiv drugih, pa njemu nije preostalo ništa drugo osim da se osmehnem, uveren da nije mogao da sakrije ni svoje misli pred ovim sjajnim čovekom kojem je dao više vlasti nego ikome za svoje vladavine posle mog jarana generala Rodriga de Agilara koji sedi Bogu zdesna i učinio ga je potpunim gospodarem tajnog carstva unutar svog ličnog carstva, gospodarem nevidljive službe za progon i odmazdu., koja ne samo što nije imala zvanično ime, već je bilo teško i poverovati da zaista postoji, jer niko nije bio odgovoran za njena dela, nije imala imena ni sedišta nigde u svetu, a ipak je bila zastrašujuća istina da se nametnula strahovladom ostalim državnim službama prisile i to mnogo pre no što će vrhovno zapovedništvo otkriti i pouzdano utvrditi njegovo neuhvatljivo poreklo i prirodu, pa čak ni vi sami niste predvideli domet te sprave za mučenje, gospodine generale, ni ja sam ni sumnjati nisam mogao da sam od onoga časa kad sam prihvatio taj sporazum bio prepušten na milost i nemilost neodoljivim čarima i žudnim pipcima tog krvoloka odevenog u ruho princa, koji mi je u predsedničke dvore poslao jutenu vreću nalik pošiljci kokosovih oraha, koju po njegovom naređenju odložiše tamo gde ne smeta, u jedan ormar za spise, tamo uza zid, gde je ostala zaboravljena, ali se posle tri dana nije moglo živeti od smrada crkotine koji se probijao kroz zidove i maglio ogledala kužnom rosom, a mi smo tražili izvor smrada u kuhinji i nalazili ga u štali, rasterivali smo ga iz ureda mirisnim osveživačima vazduha, a on nas je presretao u dvorani za prijeme, zasitio je svojim isparenjima sagnjilog ružičnjaka i najskrovitije kutove u koje prikriven drugim mirisima nije dospevao ni mnogo jači zapah šuge nošen kužnim noćnim povetarcima, a bio je skriven tamo gde smo ga najmanje tražili, u vreći koja je ličila na pošiljku kokosovih oraha, koju je Hose Ignasio Saens de la Bara poslao kao prvi zalog svog poštovanja dogovora, šest odsečenih glava s urednim umrlicama, pa je tako tu bila glava slepog plemića iz prepotopskih vremena, gospodina Nepomusena Estrade, starog 94 godine, poslednjeg veterana velikog rata i osnivača radikalne partije, umrlog, shodno priloženom uverenju, dne četrnaestog maja od starosti, glava doktora Nepomusena Estrade de la Fuente, sina gore navedenog, starog 57 godina, homeopate, umrlog, shodno priloženom uverenju, istoga dana kad i otac mu od izliva krvi u mozak, glava Elijesera Kastora, starog 21 godinu, studenta književnosti, umrlog, shodno priloženom uverenju, od posledica nekolikih rana zadatih ubojitim oružjem u kafanskoj tuči, glava Lidise Santjago, stare 32 godine, aktivistkinje u ilegali, umrle, shodno priloženom uverenju, od posledica namerno izazvanog pobačaja, glava Rokea Pinsona, poznatog kao Hasinto Nevidljivi, starog 38 godina, proizvođača šarenih balona, umrlog istoga dana kad i gore navedena od posledica trovanja etilenom, glava Natalisija Ruisa, sekretara tajnog pokreta 17. oktobar, starog 30 godina, umrlog, shodno priloženom uverenju, od revolverskog metka koji je samome sebi ispalio u nepce zbog nesrećne ljubavi, ukupno šest, kao i odgovarajuća potvrda o prijemu koju je on potpisao dok mu se džigerica prevrtala od tog smrada i jada, misleći majko moja Bendision Alvarado ovaj čovek je prava zver, ko bi to rekao kad vidi one njegove tajnovite pokrete i cvet u zapučku, pa mu je naredio da mi više ne šaljete dokaze seče glava, Naćo, dovoljna mi je vaša reč, ali Saens de la Bara mu odgovori da je to muški posao, generale, pa ako nemate muda da pogledate istini u oči, evo vama vašeg zlata i vaših velikih dosadašnjih prijatelja i kvit smo, gle, majku mu, pa on bi i za mnogo manju stvar i rođenu majku poslao na streljanje, ali se ugrize za jezik, nemojte tako, Naćo, nije baš dotle došlo, reče mu, samo vi obavljajte svoju dužnost, i tako su glave nastavile da stižu u tim zastrašujućim jutenim vrećama nalik pošiljkama kokosovih oraha, a on bi naredio, dok mu se želudac peo u podgrlac, da ih nose što dalje odavde, dok bi se on pozabavio pojedinostima navedenim u umrlicama i potpisivao potvrdu o prijemu pošiljke, u redu, i tako je potpisao da je primio devet stotina i osamnaest glava svojih najzadrtijih neprijatelja one noći kada je usnio sebe samog preobraženog u neku jednoprstu zver koja za sobom ostavlja dugu nisku otiska tog prsta po dolini od svežeg cementa i naglo se probudio orošen ledenim znojem i da bi izbegao bljutavost tog svitanja ode da prebrojava glave u stajnjaku gorkih prisećanja na štale za mužu, tako utonuo u staračka promišljanja da je brkao zujanje u ušima sa zujanjem muva oko gnjilog sena i mislio majko mila Bendision Alvarado, kako je moguće da ih je toliko, a još uvek nije stigla nijedna glava nekog pravog krivca, ali Saens de la Bara mu je napomenuo da treba da ima u vidu da na svakih šest odrubljenih glava dolazi šezdeset novih neprijatelja, a na svakih šezdeset još šest stotina novih, a potom šest hiljada, pa šest miliona, što će reći, cela zemlja, bestraga mu glava, nećemo nikada s tim završiti, a Saens de la Bara mu hladnokrvno odgovori spavajte mirno, generale, završićemo kad završimo sa svima njima, kakav krvolok. Nikada se ni za tren nije pokolebao, nikad nije ostavljao ni najmanju mogućnost da postoji i drugačiji pristup i oslanjao se na tajnu snagu i večno vrebanje svoga dobermana, koji je bio jedini svedok njegovih poseta i pored toga što je on pokušao to da spreči još onomad kada je prvi put video kako Hose Ignasio Saens de la Bara stiže vodeći na povocu životinju kojoj je svaki živac poigravao i koja je bila uvežbana da sluša samo glas i neprimetne pokrete najodvažnijeg ali istovremeno najneprijatnijeg čoveka kojeg su moje oči ikada videle, ostavite tog psa napolju, naredio mu je, ali mu je Saens de la Bara odgovorio ne, generale, na svetu ne postoji to mesto na koje bih ja ušao bez Lorda Kehela, pa bi pas tako i ušao i spavao bi podno gospodarevih nogu dok su njih dvojica svodili uobičajene račune o broju odrubljenih glava, ali bi se uspravio i počeo budno vrebati čim bi računica negde zapela, a njegove ženske oči su me sprečavale da mislim, tresao sam se od njegovog ljudskog dahtanja, gledao sam ga kako hitro ustaje i kako mu se gubica puši i lapara kao poklopac uzavrelog čajnika kada je on besno tresnuo šakom o sto, jer je u punoj vreči pronašao i glavu jednog od svojih starih posilnih koji mu je, pored ostalog, bio i saigrač u dominama tolike godine, bestraga mu glava, sad je dosta, rekao bi, ali bi ga Saens de la Bara uvek ubedio, koje razlozima, koje umiljatom nemilosrdnošću krotitelja divljih pasa, pa je prebacivao sebi poslušnost jedinom smrtniku na svetu koji se drznuo da se prema njemu ophodi kao prema podaniku i kada bi ostao sam, bunio se protiv njegove nadmoći, odlučivao bi da će se otarasiti tih usluga koje su malo-pomalo osvajale prostor njegovog vlastodržja, tome je kraj ovog časa, bestraga mu glava, govorio je,jer, na kraju krajeva, Bendision Alvarado me nije okotila da slušam nego da zapovedam, ali bi njegova noćna odlučnost splasnula čim bi Sanes de la Bara ušao u ured, jer bi on namah pokleknuo pred nenametljivom otmenošću sveže gardenije zvonkoga glasa i mirisa soli za kupanje iz uštirkanih manžetni sa smaragdnim parom dugmadi na glatkoj jabuci spokojnog štapa zasićenog lepotom najžuđenijeg i najnepodnošljivijeg čoveka kojeg su moje oči ikada videle, nemojte tako, Naćo, nije dotle došlo, ponavljao bi, samo vi obavite svoju dužnost, i pristajao je da i dalje prima vreće pune glava, potpisivao je potvrde o prispeću ne gledajući ih, tonuo je sve dublje bez nade da će ikada biti spasen u živi pesak njegove moći, pitajući se na svakom koraku u svako svitanje na svakom moru šta se to događa na svetu, sad će jedanaest, a nema žive duše u ovoj grobljanskoj kući, ko je tamo, pitao je, a tu je bio samo on, gde li se nalazim kad ne mogu ni sebe da pronađem, govorio je, gde je gomila bosonoge posluge što po hodnicima skida košare povrća i pevaca s mazgi, gde su potoci prljave vode mojih lajavih žena koje po vazama zamenjuju noćno cveće jutarnjim i peru kaveze i tresu ćilime preko balkona pevajući u ritmu udaraca metli od suvog pruća pesmicu oj Suzana, dođi mi noću, oj Suzana, tvoje ljubavi hoću, gde su moja kržljava nedonoščad što kenjaju iza vrata i mlazom svoje mokraće crtaju kamile po zidovima dvorane za prijeme, kud se deo urnebes mojih ćata što pronalaze kokoši kako snose jaja u ladice njihovih pisaćih stolova, gde je naganjanje mojih kurava i vojnika po nužnicima, krkljanac mojih uličnih pasa što lavežom isteruju diplomate iz pameti, ko mi je ponovo odveo moje uzetnike sa stepeništa, moje gubavce iz ružičnjaka, moje bezočne udvorice što me odasvud saleću i jedva bi uvrebao svoje poslednje jarane iz vrhovnog zapovedništva kroz neprobojni obruč nekih novih čuvara njegove lične bezbednosti, jedva da su mu pružali priliku da uzme reč na sednicama novih ministara koje je imenovao neko ko nije bio on, šest učenih doktora u pogrebnim dolamama sa šiljatim uštirkanim kragnama, koji bi preduhitrili njegove misli i odlučivali o državnim poslovima ne savetujući se sa mnom, zar, na kraju krajeva, vlada nisam ja, ali bi mu Saens de la Bara nemilosrdno objasnio da vi niste vlada, generale, vi ste moć, pa se dosađivao igrajući beskrajne partije domina čak i kad bi se suočio s najveštijim potezima, jer nije uspevao da izgubi, ma kako lukave zamke da je samome sebi postavljao, morao se potčiniti pravilima onih koji su srkali njegovu hranu sat pre nego što će je on pojesti, nije pronalazio svoj pčelinji med u skrovištima, bestraga mu glava, ovo nije vlast koju sam ja želeo, bunio se, ali bi mu Saens de la Bara odgovarao da nema drugačije, generale, to je jedina moguća vlast u samrtnoj obamrlosti onoga što je u druga vremena bio njegov nedeljni pijačni raj u kojem sada nije imao druga posla osim da čeka da izbije četiri sata i na radiju počne dnevni nastavak jalove ljubavne priče na kućnoj radio-stanici koji bi on slušao zavaljen u mreži za ljuljanje sa čašom nedirnutog voćnog soka u ruci, plutajući po praznini napete neizvesnosti, očiju orošenih suzama žudnje da sazna da li će i ova tako mlada devojka umreti, a Saens de la Bara bi otišao da proveri, da, generale, devojka će umreti, e pa neka ne umre, bestraga joj glava, neka živi do kraja, naređivao je i neka se uda i neka rodi decu i neka ostari kao sav svet, a Saens de la Bara bi dao da se zaplet priče izmeni da bi ga odobrovoljio varljivim uverenjem da je on taj koji ovde zapoveda, tako da niko više nije umro jer je on tako naredio, venčavali su se i verenici koji se nisu voleli, vaskrsavale su ličnosti sahranjene u prethodnom nastavku i pre vremena su žrtvovani loši momci, samo da general bude zadovoljan, a svekoliki svet bio je srećan, kao što ste naredili, da bi mu se život činio manje beskorisnim dok je pregledavao kuću kad čuje metalni zvuk što oglašava osam sati i da bi ustanovio da je neko pre njega već namakao seno kravama, da su se pogasila svetla u kasarni predsedničke straže, posluga je spavala, kuhinje su bile uredne, sobe čiste, mesarski panjevi oribani kreolinom i bez kapi krvi na njima mirisali su na bolnicu, neko je već namakao reze na prozore i zaključao lokote na vratima ureda, mada je on i samo on držao svežanj ključeva za te brave, svetla su se gasila jedno po jedno pre nego što bi on dodirnuo prekidače, i to sva, od prvog predvorja do njegove spavaće sobe, pa je koračao kroz mrak, stružući svojim teškim stopalima zatočenog vladara kroz tamna ogledala sa somotskom navlakom na jedinoj mu mamuzi, da niko ne bi bio na tragu zlatnoj piljevini zvezde na njoj i u prolazu je gledao ono isto more kroz prozore, karipsko more u januaru, osmotrio bi ga, ne zaustavljajući se, dvadeset i tri puta i uvek je bilo isto kao i uvek, karipsko more u januaru, nalik rascvetanoj močvari, provirio bi u odaje Bendision Alvarado da proveri da li su na svom mestu od nje baštinjeni matičnjak, kavezi mrtvih ptica, postelja bola u kojoj je mati otadžbine starila truleći bez jauka, neka ti je laka noć, promrmljao je kao i uvek, iako mu niko već dugo nije odgovorio tebi još lakša, sine, Bog ti dao lak sanak, pa se uputio ka svojoj spavaćoj sobi noseći svetiljku za slučaj da treba kidnuti trkom, kada je osetio jezu izazvanu gorućim ugarcima zenica Lorda Kehela razrogačenih u mraku, osetio je muški miris, gustinu njegove nadmoći i oprljen nipodaštavanjem upita, ko je tamo, mada je znao da je tamo Hose Ignasio Saens de la Bara, koji je došao odeven u svečano odelo da bi ga podsetio da je ovo istorijska noć, dvanaesti avgust, generale, izuzetna noć, kada slavimo prvu stogodišnjicu vašeg preuzimanja vlasti, zbog čega su došli gosti iz celog sveta privučeni najavljenom mogućnošću da vide događaj kojem se moglo prisustvovati samo jednom u životu ma kako dug on bio, otadžbina praznuje, cela otadžbina osim njega jednoga, jer, i pored navaljivanja Hose Ignasija Saensa de la Bare da proživi ovu nezaboravnu noć okružen radošću i klicanjem svog naroda, on ranije nego ikada pre toga navuče tri zasuna na vratima svoje ćelije za spavanje, namače tri kračuna i tri lanca i katanca, leže potrbuške na izlizane podne ploče odeven u uniformu od gruboga lana bez oznaka čina, s natkolenicama i zlatnom mamuzom na levoj potpetici, desne mišice pod glavom umesto jastuka, kao što ćemo ga mi naći iskljuvanog lešinarskim kljunovima i obraslog stvorenjima i cvetovima s dna mora i kroz izmaglicu sita polusna načuo je udaljen zvuk petardi praznovanja bez njega, načuo je zvuke radosne svirke, jeku zvona razdraganosti, bujicu blatne poplave svetine koja se slegla da veliča slavu koja nije bila njegova, dok je on mrmljao, više zanet mislima nego tužan, majko moja Bendision Alvarado sudbine moje, već sto godina, bestraga im glava, već sto godina, ala vreme leti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:04 am



6


I tako je, eto, ležao tu, kao da je to zaista bio on, pa makar i ne bio, položen na gozbeni sto u prazničnoj dvorani, ženskasto nakinđuren kao mrtav papa među cvećem, isti onakav kakav je bio kada samoga sebe nije mogao prepoznati prilikom prvog svečanog izlaganja njegovog mrtvog tela, jeziviji mrtav nego živ, sa satenskom rukavicom čiji su prsti bili napunjeni vatom na prsima okovanim lažnim ordenjem za izmišljene pobede u čokoladnim ratovima koje su izumeli njegovi bezočni čankolizi, odeven u zvečeću svečanu uniformu, s lakovanim natkolenicama na nogama, s jednom jedinom mamuzom koju smo uspeli naći u kući i s odlikovanjem s deset tužnih sunaca generala svemira prikačenim u poslednji čas da bi po činu bio nadređen i smrti samoj, tako blizak i vidljiv u svom novom posmrtnom obličju da je prvi put bilo moguće poverovati da on bez ikakve sumnje postoji, mada, u stvari, niko nije tako malo ličio na njega, niko nije bio takva sušta suprotnost njemu kao taj izložbeni leš što se u ponoć i dalje krčkao na tihoj vatri skučenog prostora odra, dok smo mi u sobi pored dvorane za zasedanja ministarskog saveta sastavljali reč po reč poslednje saopštenje za javnost o događaju u koji se niko nije usuđivao da poveruje kada nas je prenula buka kamiona punih vojnika što su nečujno zaposeli sve javne zgrade još u cik zore i s oružjem na gotovs polegali pod lukobrane trgovačke ulice, skriveni po tremovima, a ja sam ih ugledala kako postavljaju mitraljeze na nogare po ravnim krovovima kuća u predgrađu kraljevih namesnika, videla sam ih čim sam u svitanje otvorila balkonska vrata da bih odložila rukovet još uvek orošenih karanfila upravo ubranih u bašti i ugledala ispod balkona četu vojnika pod zapovedništvom nekog poručnika koji je išao od vrata do vrata i naređivao da se zatvori ono malo dućana u trgovačkoj ulici što su tek počeli da se otvaraju, danas je državni praznik, urlao je, naređenje odozgo, a ja im bacih jedan karanfil s balkona i upitah šta se to zbiva kad sve vrvi od vojske i na sve strane zvecka oružje, a oficir uhvati karanfil u letu i odgovori mi zamisli, mala, ni mi pojma nemamo, mora da je mrtvac vaskrsao, reče, crkavajući od smeha, jer se niko nije usuđivao ni da pomisli da se moglo dogoditi nešto tako nepojamno, već smo, naprotiv, mislili da je on posle mnogih godina nehaja ponovo svojim rukama dograbio dizgine vlasti, da je življi nego ikad, da vuče svoja stopala prividnog vladara kroz dom vlasti na kojem su okrugli stakleni fenjeri ponovo zasvetleli, mislili smo da je on bio taj koji pustio krave da izađu i gluvare okolo, trupkajući po naprslim pločama Glavnog trga, gde je jedan slepac što je sedeo u senci umirućih palmi pobrkao trupkanje papaka i topot vojničkih čizama, pa je stao kazivati stihove o srećnom vitezu što je dolazio izdaleka pobedivši smrt, kazivao ih je iz sveg glasa, pružajući ruku ka kravama koje su se pele uz venjak za orkestar i brstile rukoveti vodenike razbokorene uz njegove stubove, naviknute da se penju i silaze niz stepenice u potrazi za hranom i nastavljale da žive među ostacima muza krunisanih divljim kamelijama i majmunima zapletenim u lire razrušenog Narodnog pozorišta, ulazile su mrtve žedne, bučno kršeći papcima saksije tuberoza, u hladovitu polusenku tremova u predgrađu kraljevih namesnika i zaranjale vrele gubice u ribnjake unutrašnjih dvorišta i niko se nije usuđivao da ih zaustavi, jer smo prepoznavali urođeni znak predsedničkog žiga na sapima ženki i vratovima mužjaka, pa su to bile svete krave, tako da su im se čak i vojnici sklanjali s puta na strmini trgovačke ulice u kojoj više nije vladao negdašnji krkljanjac paklenog vašarišta, već gusta i smradna isparenja đubrišta na kojem su trulila napukla brodska rebra i polomljeni jarboli u kužnim lokvama što su brbotale na mestu negdašnje javne pijace iz vremena kada smo još uvek imali more i kada su se jedrenjaci nasukivali među tezge s povrćem i gde su ostali samo prazni indijski dućani iz slavnih vremena, ali su Indusi, eto, otišli a ni hvala nisu rekli, gospodine generale, a on viknu pa šta, bestraga im glava, obuzet poslednjom staračkom jarošću, nek se gone bestraga da ližu engleska dupeta, vikao je, i svi do jednoga odoše, a njihovo mesto zauzeše ulični prodavci indijanskih amajlija i lekarija protiv zmijskog ujeda i bircuzi s treštavom muzikom s ploča i krevetima za izdavanje u zadnjem sobičku, koje su vojnici rasturili kundacima dok je jeka zvona na katedrali najavljivala dane službene žalosti i sve beše nestalo pre njega, a mi smo kopneli, nadajući se do poslednjeg daha da će se jednog dana obistiniti večno ponavljane i večno opovrgavane glasine da je on izvoleo podleći nekoj od svojih bezbrojnih kraljevskih bolesti, a sada, kada se to nesumnjivo dogodilo, mi nismo u to verovali, i to ne zato što prosto nismo hteli poverovati, već stoga što nismo znali kako ćemo bez njega, šta ćemo i ko ćemo uopšte biti bez njega, šta će biti s našim životima posle njega, a ja nisam mogla da pojmim svet bez čoveka koji me je u dvanaestoj učinio srećnom kao što niko više nikada nije, još od onih popodneva pre mnogo godina kada smo se u pet posle podne vraćale iz škole, a on vrebao kroz prozorče na štali devojčice u plavim keceljama s mornarskim okovratnikom i pletenicom puštenom niz leđa, misleći majko moja Bendision Alvarado, kako su samo žene lepe kad čovek ostari, pa nas je vabio, a mi bismo ugledale njegove drhtave oči i šaku u rukavici poderanih prstiju što nas je mamila praporcima karamela ambasadora Forbsa, a one bi se prestravljene razbežale, sve do jedne, sve izuzev mene, koja sam ostala sama na ulici ispred škole sve dok nisam bila potpuno uverena da me niko ne vidi, pa tek onda posegnula za karamelom, a on me je tada zgrabio za doručja jednim tigrovskim ali nežnim zamahom, bezbolno me podigao i uvukao kroz prozorče tako pažljivo da mi se nijedan nabor na kecelji nije pokvario, a onda me je položio na seno što je vonjalo na ustajalu mokraću, pokušavajući da mi kaže nešto što mu nikako nije uspevao da prevali preko suvih usana zato što je bio preplašeniji od mene i drhtao je, a kabanica mu je poskakivala na grudima, toliko mu je srce tuklo, bio je bled, oči su mu bile orošene suzama, onako kako ni jednom jedinom muškarcu zbog mene nikada nisu bile tokom celog mog života izgnanice, dodirivao me je ćutke i disao polako dok me je milovao s takvom muževnom nežnošću kakvu više nikada nisam osetila, rascvetavao mi je pupoljke na dojkama, zavlačio mi je prste pod ivicu gaća, njušio je prste, prinosio ih meni da ih i ja onjušim, pomiriši, govorio mi je, to je tvoj miris, i više mu nisu bile potrebne karamele ambasadora Beldriha da bih se ja uvukla kroz štalsko prozorče i proživela te sretne časove svoje prve mladosti uz tog čoveka zdravog ali tužnog srca, koji me je čekao sedeći na senu s torbicom jestiva i namakao hleb mojim prvim devojačkim sokovima, gurao mi razne stvari u ono mesto pre no što će ih pojesti, davao ih i meni da ih jedem, zavlačio mi je tamo i strukove špargle da bi ih potom kusao marinirane salamurom mojih najstidnijih sokova, ukusna si, govorio mi je, imaš ukus luke i sanjario je o tome kako bi pojeo moje bubrege ukrčkane u njihovoj vlastitoj amonijačnoj čorbi, posoljene zrncima soli ispod tvojih pazuha, sanjao je o tvojoj mlakoj mokraći, kako bi me celu isekao na kriške koje bi potom začinio kamenom solju, ljutom paprikom i lovorovim listom i ostavio me da se krčkam na tihoj vatri užarene slezove rumeni malotrajnih sumraka naših bezizglednih voljenja, jeo me je od glave do pete starački žudno i s nežnošću koju mi nikad više nije pružio nijedan od onolikih užurbanih i škrtih muškaraca što su do kraja mog života bez njega samo bezuspešno pokušavali da me vole, pričao mi je o sebi za vreme tih tromih ljubavnih varenja tokom kojih smo morali od sebe odgurivati njuške krava što su želele da nas ližu, govorio mi je da ni sam ne zna ko je on, da mu je dokurčilo ono gospodine generale, a govorio je to bez gorčine i bez povoda, kao da govori u sebi, ploveći po neprekidnom zujanju neke svoje unutarnje tišine u koju se moglo prodreti samo kricima i niko nije bio predusretljiviji ni mudriji od njega, niko nije bio muževniji od njega i bio je jedini smisao mog života četrnaestogodišnjakinje kada dvojica najviših oficira banuše u kuću mojih roditelja s koferom nakrcanim kovanicama od žeženog zlata i ukrcaše me usred noći zajedno s celom mojom porodicom na neki strani brod i narediše da se ne vraćam u svoju zemlju gde se godinama nisam ni vraćala, sve dok svetom nije gromoglasno odjeknula vest da je on umro, ne saznavši da sam ja provela ostatak života umirući za njim, da sam se podavala neznancima koje bih pokupila na ulici ne bih li među njima našla nekog boljeg od njega, a vratila sam se ostarela i ogorčena, s ovim čoporom dece različitih očeva, sanjareći kako su sva njegova, a on je nju, nasuprot tome, zaboravio već drugoga dana što je prošao bez nje koja se provlači kroz štalsko prozorče i svakog popodneva ju je zamenjivao nekom drugom, jer već tada nije baš najbolje razlikovao koja je koja iz tog jata školarki odevenih u istovetne kecelje što su mu plazile jezik i dovikivale mrcino matora kada bi pokušao da ih namami karamelama ambasadora Rumpelmajera, dozivao ih je ne praveći nikakvu razliku među njima, ne pitajući se da li je ova današnja ona jučerašnja i primajući svaku na istovetan način, kao da su one istovetne jedna drugoj, misleći na sve njih kao da su sve one jedna te ista, dok je, napola zadremao u mreži za Ijuljanje, slušao uvek iste razloge ambasadora Strajmberga koji mu je poklonio jednu trubicu za uvo nalik psećem uvu načuljenom u pravcu gazdinog glasa, s pojačivačem na struju da bi još jednom mogao da čuje uporno predočavanu nameru da nam uzmu naše državne vode za dobre pare na ime otplate dugova inostranstvu, a on je uvek isto tako uporno odgovarao jedno te isto ne, ne dolazi u obzir, dragi moj Stivensone, sve sve, ali more ne, pa bi isključivao uvo na struju da ne bi više slušao glasurdu iz te gvozdene nakaze koja kao da je ponovo navijala jednu te istu ploču da bi mu još jednom objasnila ono što su mi već moji vlastiti stručnjaci bez rečničkih zavrzlama već toliko puta objasnili da je došlo do gaća, gospodine generale, iscrpli smo sva domaća sredstva, država ropće pod teretom zajmova koje već sto godina uzimamo a ne vraćamo ih, već njima otplaćujemo zajmove odobrene još u vreme rata za nezavisnost, da ne pominjemo zajmove uzete za isplatu kamata na neplaćene dugove za koje smo uvek morali dati nešto umesto para za namirivanje prispele rate, gospodine generale, prvo monopole kinina i duvana Englezima, pa onda monopol kaučuka i kakaoa Holanđanima, pa koncesije na brdsku železnicu i rečnu plovidbu Nemcima, a sve ostalo Amerima u skladu s tajnim dogovorima o kojima on pojma nije imao sve do gromoglasnog svrgavanja i javnog pogubljenja Hosea Ignasija Saensa de la Bare, dabogda se zauvek kuvao u najvrelijem kazanu na dnu pakla, ništa nam više nije ostalo, generale, ali on je slušao kako mu svi ministri finansija oduvek ponavljaju jedno te isto, još od teških vremena kada je proglasio moratorijum na ugovorne obaveze prema hamburškim bankama, pa je nemačka flota zatvorila luku, a jedna engleska oklopnjača je ispalila hitac upozorenja kojim je napravila rupčagu u tornju katedrale, ali on je samo dreknuo poserem se ja na tog kralja tamo u Londonu, radije mrtvi nego prodati, kriknuo je, a kajzer može da crkne što se mene tiče, i u poslednjem trenutku bejaše spasen predusretljivošću svog saigrača u dominama, ambasadora Čarlsa V. Trakslera čija je vlada dala jemstvo za ugovore s Evropom u zamenu za pravo na doživotno korišćenje naših rudnih blaga i od tada nam je ovako kako nam je, dužni smo, izvinite na izrazu, do gaća na sebi, gospodine generale, a on je svakoga dana ispraćao do stepeništa nekog ambasadora iz vazdašnje posete u pet sati i opraštao se s njim lagano ga lupkajući šakom po ramenu, ma ne dolazi u obzir, dragi moj Bakstere, radije mrtav nego bez mora, pritisnut čamotinjom te grobljanske kuće po kojoj si mogao hodati ne srećući nikoga, kao da se nalazila pod vodom još od onih zlogukih vremena onog Hosea Ignasija Saensa de la Bare, one moje greške nevidovne što je posekao sve Ijudske glave koje je mogao, osim glava pravih vinovnika smrti Letisije Nasareno i dečaka, kada su ptice odbijale da pevaju uprkos reci ulja velebilja koji im je ulivao u kljunove i kada devojčice iz obližnje škole nisu više za vreme odmora pevale pesmicu o šarenoj ptičici na limunovoj grančici, a njemu je život prolazio u nestrpljivom iščekivanju trenutaka koje ću provesti s tobom u štali, mala moja, gde su me čekale tvoje sikice kao palmice i tvoja stvarčica kao urmica, jeo je sam pod venjakom od bogumile, plutao po treptajima jare u dva sata, dremuckajući samo ovlaš da ne bi izgubio nit priče u nastavku televizijske sapunice u kojoj se sve dešavalo onako kako je on zapovedio da se desi, bez obzira na to što se u stvarnosti dešavalo nešto sasvim suprotno, jer otac otadžbine koji je sve znao nikada nije saznao da je od postavljenja Hosea Ignasija Saensa de la Bare prvo uveden jedan odašiljač za radiodrame, a zatim i poseban televizijski predajnik namenjen isključivo emitovanju filmova čiji je sadržaj bio preinačen tako da odgovara njegovom ukusu i u kojima su umirali samo loši momci i ljubav je bila jača od smrti, a život je bio san u kojem smo ga tokom mnogih popodneva na prevaru usrećivali devojčicama u plavim keceljama koje bi ga tetošile do kraja života da mu nije pala na pamet ona zlosretna zamisao da jednu od njih upita čemu te uče u školi, a ja mu lepo rekoh istinu da ničemu mene ne uče u školi, gospodine generale, ja sam obična lučka kurva, a on je tražio da mu to ponovim, kao da nije baš najbolje razumeo ono što je s mojih usana pročitao i ja mu slovo po slovo ponovih da nisam nikakva učenica, gospodine, nego lučka kurva koju su zdravstveni radnici okupali gužvom kovilja natopljenom kreolinom, rekli joj da obuče ovu kecelju s mornarskim okovratnikom i ove soknice dobre devojčice i da prolazi ovom ulicom svaki dan u pet sati, i ne samo ja, nego sve kurve mojih godina koje je okupila i okupala sanitarna policija, a potom im odenula istovetne kecelje i nazula muške cipele, imamo i ove pletenice od konjske grive koje, zamislite samo, mogu da se skinu i ponovo zakače ukosnicama i rekli su nam da se ne plašimo, jer je on samo jedan izlapeli starkelja koji vas neće ni povaliti, samo će vas svuda pipkati prstom kao čika doktor i dudlaće vam sikice i gurkaće vam hranu u ribicu, elem, radiće sve ono što mi vi uglavnom i radite kad dođem, a mi ništa ne treba da radimo osim da zadovoljno sklopimo oči, jer to kao volimo, i urlamo ljubavi moja, ljubavi moja, što pa vi volite, eto šta su nam kazali i pride nas naterali da sve naučimo napamet i ponovimo naizust pre nego što nas isplate, ali ja mislim da je malo mnogo tog zezanja i da je malo previše zrelih banana u dance i barene krtole u govance za tričava četiri pesosa, koliko nam ostane kad nam se odbije zdravstvena usluga i provizija za poručnika, izeš ga, nije pravo ćerdati toliku klopu trpajući je o’zdo kad ženska nema ni mrvicu leba da ubaci o’zgo, reče obavijena zloslutnošću nedokučivog starca koji je slušao to što mu se otkrivalo ne trepćući i misleći majko moja Bendision Alvarado zašto me ovako kažnjavaš, ali ničim nije pokazao koliko je očajan, nego je prionuo na svakojako nemušto ispitivanje dok nije otkrio da je, u stvari,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:04 am

obližnja ženska škola još odavno zatvorena, gospodine generale, da je ministar prosvete lično, zajedno s nadbiskupom i roditeljskim savetom prikupio sredstva za izgradnju nove zgrade na tri sprata za školu smeštenu na samoj obali mora, tako da maloletnice iz visokog nam društva budu van domašaja dotrajalog zavodnika čije je telo nalik sabljanu nasukanom poleđuške na svečani sto počinjalo da se ocrtava naspram blede slezove boje obzorja iza mesečevih kratera naše prve zore bez njega, gde je bio zaštićen od svega onako zavaljen među cvasti snežnobelih ljiljana, bio je oslobođen svoje sveobuhvatne moći posle onolikih godina uzajamnog zatočeništva u kojem je bilo nemoguće razlikovati ko je čija žrtva na onom groblju živih predsednika što su ga okrečili i spolja i iznutra belom bojom kao i nadgrobne spomenike, ništa me ne pitajući, nego su mu naređivali, ne prepoznajući ga, da ne prolazite ovuda, gospodine, prljate nam kreč i on nije prolazio, ostanite na gornjem spratu, gospodine, može skela da vam padne na glavu, i on je ostajao, zbunjen lupnjavom stolara i mahnitanjem zidara koji su se izdirali na njega tornjaj se bre odavde, matori blento, zasraćeš nam ceo pos,o, i on se tornjao, poslušniji nego neki redov tokom teških meseci neke obnove za koju se on ništa nije pitao i tokom koje su otvoreni neki novi prozori ka morskim vetrovima, usamljeniji nego ikada i izložen okrutnoj pažnji svojih pratilaca čiji zadatak izgleda nije bio da ga štite već da ga nadziru i koji bi pojeli pola njegovog obeda da bi sprečili da on bude otrovan i premeštali mu skrovišta za pčelinji med, na zlatnu mamuzu mu naticali navlaku kao petlovima za borbu, da ne bi zveckala dok on hoda, bestraga im glava, čitav niz čobanskih podvala od kojih bi moj pobra Saturno Santos crkao od smeha, bio je prepušten na milost i nemilost jedanaestorici prostaka odevenih u sakoe i s kravatama oko vrata koji su po ceo bogovetni dan izvodili neke japanske vratolomije, cimali neku spravu sa zelenim i crvenim sijalicama koje su žmigale ako neko u krugu od pedeset metara nosi oružje i kretali smo se kao pobegulje u sedam istovetnih automobila koji su preticali jedan drugog na drumu, tako da ni ja sam nisam znao u kojem se autu vozim, bestraga mu glava, a sve je to bilo nepotrebno ćerdanje džebane, jer je on odmakao zavesicu na prozoru da bi osmotrio ulicu posle tolikih godina zatočeništva i video da se niko i ne obazire na tihi prolazak pogrebnih limuzina predsedničke povorke, video je sprudove sunčanih stakala ministarstva što su nadvisili tornjeve katedrale i zaklonili šarene vrhove crnačkih krovinjara na brežuljcima oko luke, video je četu vojnika kako brišu neki natpis sveže namolovan debelom četkom po zidu i upitao šta tu piše, a odgovorili su mu večna slava ocu nove otadžbine, ali je on znao da ga lažu, naravno, inače ne bi brisali, bestraga im glava, vide bulevar s drvoredom kokosovih palmi širok kao šest običnih ulica a u sredini dugačak valov pun cveća što se pružao sve do samog mora gde se ulivao u obalski mulj, video je četvrt istovetnih letnjikovaca što su se ponavljali kao u ogledalu kao i njihovi tremovi s rimskim stubovima i hotele s amazonskim vrtovima tamo gde je nekad bilo pijačno smetlište, video je automobile što zgrbljeni kao kornjače mile po krivinama petlji gradskih saobraćajnica, video je mnoštvo pobrljavelo od podnevne jare na sunčanoj strani ulice, dok na suprotnoj strani nije bilo ni žive duše, osim besposlenih ubirača poreza na hladovinu, ali sada se niko nije ni trznuo što vidi kako munjevito promiče znamenje moći skriveno u rashlađenom kovčegu predsedničke limuzine, nikom se pogled nije sreo s pogledom očajnih očiju, niti je iko video žudne usne, klonulu šaku kako odmahuje zbogom niotkuda kroz graju prodavaca novina i amajlija, kolica sladoleda, kroz krstaste lepeze srećki s tri broja, kroz svakodnevnu uličnu vrevu mnoštva ljudi kojima je pucao prsluk za lično stradanje usamljenog ratnika što setno uzdiše misleći majko moja Bendision Alvarado, šta to bi od mojeg grada, gde je bedni sokak žena bez muških glava kuće što, dok im se odeća suši po balkonima, u sumrak izlaze gole da pazare plave škarpine i ružičaste pagare i da psovkom pomenu mater piljaricama, gde su Indusi što seru po pragovima svojih dućana, gde su njihove olovnoblede žene koje su umele da ganu i smrt samu svojim tužbalicama, gde je ona žena što se izmetnula u škorpiju jer nije slušala roditelje, gde su plaćeničke krčme, potoci prevrele mokraće, svakodnevni pelikani odmah tu iza ugla, a odmah zatim luka, eh luka, majko, ma kud se dela luka kad je ovde bila, kud su se dele krijumčarske barke, razjedena brodska gvožđurija zaostala posle iskrcavanja pomorske pešadije, moj govneni bazd, majko, šta je to s ovim svetom kada niko ne prepoznaje malotrajnu ruku zaboravljenog ljubavnika što za sobom ostavlja otkose jalovih zbogom odmahujući iza neprobojnih prozora počasnog voza što je prvi put pušten u pogon pištao kroz polja zasejana mirisnim biljem, a koja su se pružala tamo gde su nekada bili ritovi pirinčanih polja puni kreštavih ptica i malarije i projurio je rasterujući mnoštvo krava obeleženih predsedničkim žigom kroz neviđene plave pašnjake, a u unutrašnjosti vagona obloženog crkvenim somotom za molitve za moju nepopravljivu sudbinu on se pitao gde li je moj stari vozić gegalica, bestraga mu glava, moji bokori anakondi i otrovne vodenike, moja graja majmuna, moje rajske ptice, cela moja otadžbina i njen zmaj, majko, gde li su stanice što su ovde bile i na njima ćutljive Indijanke s engleskim šeširima koje su kroz prozore nudile šećerleme u obliku raznih životinjica i krompire u čakširama od soli i sira, majko, i kokoši ukuvane u sopstvenom loju natkriljene natpisima ukrašenim cvećem na kojima je pisalo da nam večno živi otac otadžbine za kojeg se ne zna gde je, ali kad god bi jadikovao da je živeti ovaj begunački život gore nego umreti, čuo bi da nije, gospodine generale, ovo je mir postignut zavođenjem reda, govorili su mu, a on bi na kraju odobrio, u redu, ponovo obuzet svojom sopstvenom očaranošću likom Hosea Ignasija Saensa de la Bare mojeg rasula, kojeg je toliko puta razvlastio i ispljuvao tokom svojih besanica da bi ponovo podlegao njegovim čarima čim uđe u odaju obasjan sunčevom svetlošću u pratnji one psine ljudskoga pogleda od koje se nije odvajao ni kad piša i koju je nazvao ljudskim imenom, Lord Kehel i ponovo je prihvatao njegove načine s krotkošću zbog koje se bunio protiv sebe samog, ne brinite, Naćo, dopuštao je, samo vi radite svoj posao, tako da je Hose Ignasio Saens de la Bara s neokrnjenim ovlašćenjima ponovo odlazio u svoju ubilačku mučionicu smeštenu na nepunih pet stotina metara od predsedničkih dvora, u zgradu bezazlenog izgleda, građenu u kolonijalnom stilu, gde se nekada nalazila holandska ludnica, kuću veliku kao vaša, gospodine generale, sakrivenu u šumi bademovih stabala i okruženu poljem divljih ljubičica, čiji je prvi sprat zaposela služba za lične podatke i matične knjige, a ostatak je bio nakrcan spravama za mučenje svirepijim i neverovatnijim od bilo čega što bi iko i zamisliti mogao, tako da on nije hteo ni da ih pogleda, nego je upozorio Saensa de la Baru da vi samo i dalje radite svoj posao onako kako je za otadžbinu najbolje pod jednim jedinim uslovom da ja ništa nisam znao ništa nisam video niti sam ikada nogom kročio na to mesto, a Saens de la Bara mu dade časnu reč da ću vam uvek biti na usluzi, generale, i održao je datu reč, kao što je poštovao i njegovo naređenje da više ne muči decu mlađu od pet godina elektrodama prikačenim na mošnice da bi naterao njihove roditelje da progovore, a bilo je to naređenje koje je izdao jer se plašio da će mu to beščašće izazvati nesanice nalik onima koje su ga mučile tokom bezbrojnih noći u vreme njegovih dobitaka na lutriji, mada nikako nije mogao da smetne s uma tu radionicu za proizvodnju užasa smeštenu tako blizu njegove spavaće sobe da ga je u noćima mirnog meseca budio zvuk munjevitih vozova iz kojih su u zoru grmeli Bruknerovi gromovi što su harali okolo kao potop i za sobom ostavljali pustoš prekrivenu dronjcima venčanica mrtvih nevesta po granama badema oko starinske kuće građene za holandske ludake, da se na ulici ne bi čuli stravični krici umirućih, a to vas ni pare ne košta, gospodine generale, jer Hose Ignasio Saens de la Bara troši platu isključivo na svoju kraljevsku odeću, svilene košulje s monogramom na grudima, cipele od safijana, kutije gardenija za svoj zapučak na reveru, francuske losione s porodičnim grbom na originalnoj nalepnici, ali, koliko se znalo, ženu nije imao, a guzolomac nije bio, niti je imao i jednog jedinog prijatelja, niti kuće i kućišta, ništa svoje nije imao, gospodine generale, naprosto živi svetac zatočen u tom svom mučilištu sve dok ga umor ne obori na divan u uredu u kojem je spavao kako i kada bi stigao, ali nikada noću i nikad više od tri sata odjednom, bez straže pred vratima, bez oružja pri ruci, zaštićen samo njuhom uvek budnog i žudnog Lorda Kehela, kojem je koža bivala sve tešnja za rastuću razdraženost glađu, sve dok ne dobije jedinu hranu koju kažu da jede, a to su topla creva tek obezglavljenih i koji bi se oglasio onim brbotanjem tek uzavrelog čajnika da bi ga probudio čim svojim ljudskim pogledom kroz zidove nazre nekog ko se približava uredu, ma ko to bio, gospodine generale, jer taj čovek zazire i od sopstvenog odraza u ogledalu, donosi odluke ne savetujući se ni s kim čim čuje dojave svojih doušnika, u zemlji se ništa nije moglo dogoditi, niti su proterani iz zemlje mogli u bilo kom kutku zemljinog šara trepnuti a da Hose Ignasio de la Bara smesta za to ne dozna preko paukovih niti svoje nevidljive mreže potkazivača i podmićenih razapete preko cele zemaljske kugle i na to je išla sva lova, gospodine generale, tako da nije istina da mučitelji imaju ministarske plate, kao što se priča, naprotiv, besplatno su nudili da pokažu da su sposobni i rođenu majku raskomadati i komade baciti svinjama ne trepnuvši, a umesto preporuka i uverenja o podobnosti donosili su izjave svojih krvoločnih prethodnika samo da bi dobili posao u službi francuskih mučitelja, a ti su, zna se, racionalisti, gospodine generale, pa su, shodno tome, i metodično svirepi i otporni na samilost i oni su bili ti što su učinili mogućim napredak zavođenjem reda, oni su uspevali da preduprede zavere pre nego što bi neko i pomislio da ih kuje, to su one rasejane mušterije što su se osvežavale pod lepezama ventilatora u sladoledžinicama, oni što su čitali novine u kineskim čajdžinicama, oni što su dremali po bioskopima, oni što su u autobusima ustupali mesto trudnicama, oni što su izučili za električare i vodoinstalatere pošto su pola života posvetili noćnim pljačkama i lopovskim prepadima po putevima, neočekivani verenici služavki, kurve s prekookeanaca i iz međunarodnih barova, osnivači putničkih agencija iz Majamija što su nudili izlete na rajske Karibe, lični sekretar ministra spoljnih poslova Belgije, doživotna čuvarka hodnika strave na četvrtom spratu hotela Internacional u Moskvi i mnogi drugi znani i neznani raspoređeni u svakome kutku zemlje, ali vi možete mirno spavati, gospodine generale, jer pravi rodoljubi kažu da vi nemate pojma ni o čemu, da se sve to događa bez vaše saglasnosti, jer, kada bi gospodin general samo znao za sve to, naredio bi da Saens de la Bara ispod zemlje gricka korenje belih rada na groblju otpadnika kraj lučke tvrđave, onih što su svaki put, kada bi saznali za neku svirepost progutali ono jedva prošaptano kad bi general samo znao, samo kad bi mogli da ga obavestimo, kad bi nekako doprli do njega lično, a on naredi onome što mu je sve to ispričao da nikada ne sme zaboraviti da ja zaista ništa nisam znao ništa nisam video i nikada nisam ni s kim o tome razgovarao, tako da je ponovo bio spokojan, ali su vreće odrubljenih glava i dalje stizale, a njemu nikako nije išlo u glavu da je Hose Ignasio Saens de la Bara bez ikakve lične koristi od toga ogrezao u krv do grla, jer ljudi jesu uštve, ali baš tolike nisu, niti mu se činilo razumnim da su prošle godine i godine bez ijedne reči zapovednika ijednog roda vojske protiv podređenog položaja u kojem su se našli, čak ni povišicu godinama nisu tražili, naprosto ništa, pa je on na svoju ruku počeo da rovari ne bi li ustanovio zašto se vojska ne buni, pokušavao je da odgonetne zašto se bar oni ne usprotive i zašto prihvataju da im zapoveda jedno građansko lice, pa upita one najpohlepnije da li je možda došlo vreme da se sabiju rogovi tom dođošu što kalja zasluženu slavu oružanih snaga, ali mu oni odgovoriše da naravno da nije, gospodine generale, nije baš dotle došlo, i otada više ne znam ko je ko, ni ko je uz koga i protiv koga u ovoj glomaznoj skalameriji napretka postignutog zavođenjem reda, koji počinje da mi smrdi na zasužnjenu strvinu sličnu onoj koje ne želim ni da se setim, sirota dečica za izvlačenje dobitaka na lutriji, ali Hose Ignasio Saens de la Bara je smirivao njegovu pomamu svojom umiljatom nadmoćnošću krotitelja divljih pasa, spavajte mirno, generale, govorio mu je, ceo svet je vaš i ubedio ga je da je sve tako jednostavno i tako jasno da bi se on ponovo obreo u tmini te ničije kuće koju je obilazio uzduž i popreko pitajući se naglas ko sam ja ovde, bestraga mu glava, kad imam osećaj da su mi svetlost iz ogledala izvrnuli naopako, gde se to bestraga nalazim kad samo što nije jedanaest izjutra, a nema ni jedne jedincate kvočke u ovoj pustinji, setite se samo kako je nekad bilo, zahtevao je, setite se krkljanca gubavaca i uzetih koji od pasa otimaju hranu, setite se klizavice od životinjskih govana po stepeništu i uzmuvanih napasti od rodoljuba što su me saletali sa svih strana da me pospete solju ozdravljenja po telu, gospodine generale, krstite mi dečaka, možda će mu od toga proći proliv, jer se smatralo da moja ruka položena na creva isceljuje delotvornije nego zelene banane, gde su oni što su molili da mi položite ruku ovde da vidim hoće li mi uminuti ova drhtavica, jer više ne mogu da izdržim ovo neprekidno podrhtavanje tla pod nogama, upravite pogled ka moru, gospodine generale, da vratite uragane tamo odakle su došli, podignite pogled ka nebu da se pomračenja pokaju, spustite ga na zemlju da prestrašite kugu, jer se govorilo da sam ja onaj koji zaslužuje strahopoštovanje prirode i podešava ustrojstvo svemira, da sam ja taj koji je potkresao krila Svetom proviđenju, a ja sam im davao to što su mi tražili i kupovao sve što su mi prodavali,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:04 am

ne zato što sam bio mekog srca, kao što je govorila njegova mati Bendision Alvarado, nego zato što je trebalo imati čeličnu džigericu da bi se škrtarilo na uslugama onome ko te veliča, a sada nije bilo nikoga ko bi mu išta tražio, nikoga ko bi mu makar nazvao dobar dan, gospodine generale, kako ste spavali, nije bilo čak ni onih noćnih eksplozija što bi ga utešile budeći ga kišom srče od prozorskih stakala, izvaljivale baglame iz okvira vrata i sejale paniku među vojnicima, ali su imale bar tu dobru stranu da je zbog njih osećao da je živ, a ne obavijen ovom tišinom što mi zuji u glavi i budi me svojom grmljavinom, a ja sam samo bedna lutka od raskovnika naslikana na zidu ove kuće strave u kojoj nije mogao izdati nijedno naređenje koje unapred ne bi bilo izvršeno, nije mogao imati ni najskriveniju želju koja ne bi bila ispunjena u službenom glasniku koji je čitao u vreme popodnevne dremke zavaljen u mrežu za ljuljanje i to od prve do poslednje stranice, uključujući i oglase, gde nije nalazio nijedan svoj uzdah niti znak svoje volje koji ne bi bio ispisan velikim i masnim slovima ispod slike mosta čiju je gradnju on naprosto zaboravio da naredi, ili slike metlarske škole, ili krave muzare i hlebnog drveta uz njegovu fotografiju snimljenu prilikom nekih drugih presecanja svečanih vrpci u slavna vremena, a ipak nije nalazio spokoja i vukao je svoja velika stopala izlapelog slona, tražeći nešto što nije izgubio u svojoj kući samoće, a nalazio je ptičje kaveze koje je neko pre njega pokrio pogrebnim pokrovcima, more koje je neko već pogledao s prozora i krave koje je neko pre njega prebrojao i sve je bilo na broju i na svom mestu, pa je pošao ka spavaćoj sobi noseći u ruci uljanu lampu, kad začu kako se njegov vlastiti glas širi po skloništu predsedničke garde, virnu kroz odškrinut prozor i ugleda skupinu pospanih oficira u sobi punoj dima kroz koji je tužno tinjao ekran televizora, a na njemu on, nešto mršaviji i uspravniji, ali bio sam to ja glavom, majko, ja kako sedim u uredu u kojem je imao umreti s otadžbinskim grbom u pozadini i tri para zlatnih naočari na stolu pred sobom, kako bez podsetnika govori o državnoj blagajni učenim rečima koje se nikada ne bi usudio da ponovi ni da mu smrću zaprete, bestraga im glava, i taj prizor ga je uznemirio mnogo više nego njegovo mrtvo telo zavaljeno u cveće, jer je sada video sebe uživo i čuo je sebe kako govori svojim vlastitim glasom, ja glavom, majko, ja koji nikada nisam mogao da savladam svoju stidljivost i nagnem se preko balkona niti da savladam strah od javnih govora, a pogledaj me ovde, tako istinitog i smrtnog da ostade skamenjen na prozoru, misleći majko moja Bendision Alvarado, kako je moguća ova zagonetka, ali je Hose Ignasio Saens de la Bara ostao savršeno ravnodušan prema jednoj od retkih provala besa koju je on sebi dozvolio tokom bezbrojnih godina njegove vladavine, nije dotle došlo, generale, naglasio je svojim najumilnijim glasom, morali smo da pribegnemo tom nezakonitom načinu da bismo sprečili brodolom krhke barke napretka putem zavođenja reda, bilo je to božansko nadahnuće, generale, samo zahvaljujući njemu uspeli smo da nepredvidljivost naroda podvedemo pod jednu jedinu vlasti od krvi i mesa, koja svake poslednje srede u mesecu na državnom radiju i televiziji predočava umirujuće vesti o vašoj vladavini, ja preuzimam svu odgovornost, generale, ja sam stavio ovde ovu vazu sa šest mikrofona u obliku suncokreta i snimao vas dok naglas razmišljate, ja sam taj koji je postavljao pitanja na koja je on odgovarao petkom kada je primao stranke, ne sumnjajući da su njegovi bezazleni odgovori kasnije postajali odlomci mesečnog obraćanja narodu, eto, i nikada nije korišćena neka slika koja nije vaša, niti ijedna jedina reč koju on nije izgovorio, kao što i sami možete da se uverite na ovim pločama koje mu je Sanes de la Bara položio na pisaći sto, zajedno s ovim filmovima i ovim pismom napisanim mojim rukopisom i overenim mojim pečatom u vašem prisustvu, generale, kojim svoju sudbinu stavljam u vaše ruke da njome raspolažete kako vam drago, a on ga pogleda pokoleban, jer je najednom postao svestan da Saens de la Bara prvi put nema uza se svoga psa, da je goloruk i bled, pa uzdahnu, u redu je, Naćo, samo vi obavljajte svoju dužnost, reče i beskrajno umoran zavali se u podesivu naslonjaču i zagleda se u potkazivačke oči na portretima velikana otadžbine, stariji nego ikad, malodušniji i tužniji, ali sa istim onim izrazom lica što je prethodio donošenju nepredvidivih odluka s kojima će se Saens de la Bara suočiti dve nedelje kasnije, kada je ponovo i to bez ikakve najave upao u njegov ured s psom kojeg samo što nije udavio tegleći ga na povocu, da bi ga neodložno obavestio o oružanoj pobuni koju samo vi možete sprečiti, generale, i on konačno otkri onu neprimetnu pukotinu koju je godinama tražio u opsidijanskom zidu svoje opčinjenosti njime, majko moja Bendision Alvarado daj da uspem da mu vratim milo za drago, reče u sebi, jer ovaj kukavni šmokljan se upravo userava od straha, ali ni jednim jedinim pokretom nije dao naslutiti kakve su mu namere, već je umirio Seansa de la Baru majčinskim pristupom, ne brinite Naćo, uzdahnuo je, imamo mnogo vremena da razmislimo o svemu i niko nas neće ometati dok ne utvrdimo šta je istina, bestraga joj glava, u ovom živom blatu protivrečnih istina netačnijih od laži, dok je Saens de la Bara potvrđivao kako je na njegovom satu sa zlatnim lancem sedam sati uveče, generale, i sada zapovednici sva tri roda vojske dovršavaju večeru, svaki u svojoj kući, svaki sa svojom ženom i decom, kako ni oni ne bi posumnjali u njihove namere, a potom će bez ikakve pratnje izaći odeveni u obična odela kroz vrata za poslugu ispred kojih ih čekaju obični automobili naručeni telefonom da bi izbegli nadzor naših ljudi, ali oni nijednoga od njih, naravno, neće videti, iako su oni tamo, generale, jer su to, u stvari, vozači njihovih automobila, ali on izgovori samo jedno aha i nasmeši se, ne brinite toliko, Naćo, nego mi objasnite kako smo do sada sačuvali glavu na ramenima, ako smo, sudeći po broju odrubljenih glava, imali više neprijatelja nego vojnika, a Saensa de la Baru su u životu održavali samo sićušni otkucaji njegovog sata s lancem, ostalo je jedva još tri sata, generale, zapovednik kopnenih snaga se u ovom trenutku uputio ka kasarni Konde, zapovednik mornarice ka lučkoj tvrđavi, zapovednik vazdušnih snaga ka bazi San Heronimo i još uvek je moguće pohapsiti ih, jer ih po jedan kamionet državne bezbednosti natovaren povrćem prati na malom odstojanju, ali on nije ni mrdnuo i osećao je kako ga rastuća uznemirenost Saensa de la Bare oslobađa pokornosti kojom je bio kažnjen i koja je bila neumoljivija od njegove volje za moć, ne uznemiravajte se, Naćo, govorio mu je, nego mi objasnite zašto niste kupili kuću veliku kao parobrod, zašto crnčite kao rob ako vas pare ne zanimaju, zašto živite kao pustinjak ako i one najuskopičastije ginu da vam legnu i veći ste pop od svakog popa, Naćo, ali se Saens de la Bara gušio obliven ledenim znojem, što nije uspevao da prikrije svojim ponosom nedirnutim jarom u tom uredu, a onda izbi jedanaest i on reče e sad je prekasno, jedna šifrovana poruka u ovom trenutku počinje da putuje brzinom munje telegrafskim žicama ka garnizonima u zemlji, pobunjeni zapovednici kače ordenje na svoje svečane uniforme u kojima će se pojaviti na slici novog vojnog rukovodstva države, a njihovi posilni izdaju poslednja naređenja u ratu protiv nepostojećih neprijatelja čije su jedine bitke one što će se voditi za preuzimanje nadzora nad centralama za vezu i javnim službama, ali on nije ni pogled oborio pred čudnim pogledom nakostrešenog Lorda Kehela kome je iz gubice visila nit bale nalik beskrajnoj suzi, ne bojte se, Naćo, nego mi objasnite zašto se toliko bojite smrti, a Hose Ignasio Seans de la Bara jednim trzajem otkide svoju uštirkanu kragnu raskvašenu znojem i duša iščile iz njegovog baritonskog lica, pa to je prirodno, odvratio je, strah od smrti je zapretana žeravica sreće, zato vi i ne osećate strah, generale, a zatim ustade i po pustoj navici odbroja udarce batova na zvonima katedrale, ponoć je, reče, a vi nemate više nikoga svoga na ovome svetu, generale, ja sam vam bio poslednji, ali se on ne pomače u svojoj naslonjači sve dok nije osetio kako se zemlja trese od grmljavine tenkova na Glavnom trgu i tada se nasmeja, grešite, Naćo, još uvek mi ostaje narod, reče mu, bedni vazdašnji narod koji se pre svitanja izlio na ulice, pošto ga je nepredvidivi starac na to podstakao preko radija i televizije govorom upućenim svim domoljubima domovine, svima bez razlike, da bi ponet najvećim istorijskim osećanjem objavio kako su zapovednici triju oružanih snaga nadahnuti večnim idealima poretka vlasti u zemlji, pod mojim ličnim vođstvom i kao uvek tumačeći volju suverenog naroda ove slavne ponoći zapečatili mučiteljsku mašineriju jednog krvi žednog civila kojeg je stigla slepa pravda mnoštva, i tako je, eto, Hose Ignasio Seans de la Bara, izmrcvaren udarcima bio okačen za gležnjeve o fenjer na Glavnom trgu s vlastitim spolovilom uguranim u usta, kao što ste i predvideli, gospodine generale, kada ste nam naredili da zatvorimo ulice što vode ka ambasadama da bismo ga sprečili da dobije azil, a narod ga je samleo kamenicama, gospodine generale, ali smo pre toga morali da izrešetamo ono ljudoždersko pseto što je prožderalo utrobu četvorici civila i smrtno ranilo sedam naših vojnika kada je narod provalio u ured u kojem je živeo i kroz prozor je izbačeno više od dvesta brokatnih prsluka s kojih još uvek nije bila skinuta nalepnica proizvođača i oko tri hiljade pari neobuvenih italijanskih čizama, tri hiljade, gospodine generale, na to je išla državna lova, i ne znam koliko kutija gardenija za rever i sve Brunknerove ploče sa sve partiturama ispisanim njegovim rukopisom, a osim toga, oslobođeni su zatvorenici iz podruma i zapaljene su mučionice u staroj holandskoj ludnici, a narod je klicao živeo nam delija koji je konačno saznao istinu, jer svi kažu da vi niste ništa znali, gospodine generale, zato što se on bio pritajio na ivici vlasti gde je zloupotrebljavao vaše meko srce, a narod još uvek okolo lovi mučitelje iz državne službe bezbednosti koji sada ne mogu računati na zaštitu vojske, kao što ste i naredili, da bi ljudi mogli da iskale tolike nagomilane besove i strahove, a on odobri, u redu, ganut jekom zvona radosti, svirkom oslobođenja i poklicima zahvalnosti svetine zbijene na Glavnom trgu pod velikim natpisima neka Bog čuva velikana koji nas je istrgao iz mračnih kandži užasa i tokom tog kratkotrajnog ponavljanja bleska negdašnjih slavnih vremena on naredi da se u dvorištu okupe pitomci koji su mu pomogli da raskine svoje vlastite okove veslača zasužnjenog na galiji vlasti i upirući u nas prst vođen hirom nadahnuća uvrstio nas je u poslednje vrhovno zapovedništvo svoga oronulog režima i mi smo zamenili vinovnike smrti Letisije Nasareno i dečaka uhapšene u pižamama dok su pokušavali da potraže utočište u raznim ambasadama, ali ih je on jedva prepoznao, zaboravio im je imena, potražio je u svom srcu onaj naboj mržnje koju je pokušavao da podgreva do smrti, ali je pronašao samo pepeo povređenog ponosa koji više nije bio vredan negovanja, ma neka se tornjaju bestraga, naredio je i ukrcaše ih sve do jednoga na prvi brod što je potom zaždio tamo gde ih se više niko nikada neće setiti, jadni bednici, predsedavao je prvom savetu nove vlade s neodoljivim utiskom da su ti odabrani primerci novog pokoljenja novoga veka opet oni uvek isti građanski ministri u prašnjavim dolamama i nejake petlje, samo što su ovi bili gladni počasti a ne vlasti, preplašeniji, uslužniji i beskorisniji nego svi njihovi prethodnici suočeni s dugovanjima inostranstvu zamašnijim od svega što se moglo prodati u njegovom nezaštićenom kraljevstvu čemera, pa eto, nije se ništa moglo učiniti, gospodine generale, i poslednji voz s visoravni survao se u ponor orhideja i leopardi sada kunjaju u njegovim plišanim sedištima, olupine brodova s drvenim točkom su nasukane u blatištima pirinčanih polja, novosti su istrulile u poštanskim vrećama, parovi morskih krava zavedeni varljivom nadom da će začeti sirene bludeli su među jezivim ljiljanima ogromnih ogledala u predsedničkoj spavaonici i on bejaše, naravno, jedini koji o tome pojma nije imao, nego je i dalje verovao u napredak postignut zavođenjem reda, jer je u to vreme njegova jedina veza sa stvarnošću bilo čitanje službenog glasnika, koji se štampa isključivo za vas, gospodine generale, celo izdanje čini jedan jedini primerak s vestima koje su sročene vama po volji, s grafičkim prilozima kakve vi očekujete u tom izdanju, s oglasima koji su ga naveli da sanja o jednom svetu sasvim različitom od onog koji su mu pozajmljivali da bi u njemu uživao u vreme popodnevne dremke, čak sam i sam mogao videti svojim rođenim očima kojima nisam mogao poverovati da iza zdanja ministarstava sa sunčanim prozorima i dalje nedirnute stoje šarolike crnačke krovinjare na brežuljcima oko luke, a bulevare s drvoredima palmi što su se pružali sve do mora sagradili su da ja ne bih video da se iza niza istovetnih letnjikovaca s tremovima i rimskim stubovima i dalje nalaze bedne četvrti opustošene jednim od onolikih naših uragana, da su posejali mirisne trave s obe strane pruge da bi on iz predsedničkog vagona mogao videti da je svet načinjen velelepnijim varavim bojicama za molovanje zlatoperki njegove majke utrobe moje Bendision Alvarado, a nisu ga varali da bi mu udovoljili, kao što je poslednjih godina svojih slavnih vremena činio general Rodrigo de Agilar, niti da bi izbegli nepotrebne nesuglasice, kao što je činila Letisija Nasareno više iz samilosti nego iz ljubavi, nego da bi onako izlapeo ostao rob svoje moći u mreži za ljuljanje pod krošnjom dvorišne sejbe gde na isteku njegovih godina neće više biti istinit čak ni školski hor što peva o onoj šarenoj ptičici na limunovoj grančici, bestraga joj glava, a ipak ga nije povredila poruga već pokušaj da se pomiri sa stvarnošću ukazom o vraćanju monopola kinina i drugih lekovitih napitaka od suštinskog značaja za sreću države, ali ga je stvarnost ponovo iznenadila upozorenjem da se svet promenio i da je život i dalje tekao iza leđa vaše vlasti, i da, eto, nema više kinina, generale, nema više kakaoa, nema više indiga, generale, ničega više nije bilo izuzev njegovog ličnog bogatstva koje je bilo bezmerno ali jalovo jer se krunilo zato što nije bilo korišćeno,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:05 am

ali on se ipak nije uznemirio zbog tako zlosretnih vesti, već je uputio poziv starom ambasadoru Roksberju da pokušaju iznaći neko rešenje za stočićem za domine, ali mu je ambasador odgovorio istim onim rečima koje je on tako često izgovarao da ne dolazi u obzir, ekselencijo, ova zemlja ne vredi ni po lule duvana, ako izuzmemo more, naravno, tako prozračno i ukusno da bi bilo dovoljno zapaliti sveću pod njim pa da se u njegovom ogromnom grotlu skuva orijaška riblja čorba svemirskih razmera, pa vi razmislite, ekselencijo, prihvatićemo ga za lep iznos onog odavno dospelog duga koji neće otplatiti ni sto naraštaja velikana, pa makar oni bili uzorni kao vaša ekselencija, ali on to prvi put uopšte nije shvatio ozbiljno i otpratio ga je do stepeništa, misleći majko moja Bendision Alvarado, pogledaj samo ove prostake amerske, kako je moguće da o moru razmišljaju samo kao o dobrom obroku i oprostio se uobičajenim lupkanjem dlanom po ramenu, ponovo ostao nasamo sa samim sobom, gegajući se kroz varave pramenove tame na goletnoj visoravni moći, jer je svetina napustila Glavni trg i odnela natpise na kojima su bile ispisane reči za izvikivanje, ali su iznajmljene zastave i natpise uredno sačuvali u spremištima za neki drugi istovetni praznik sutrašnjice i to čim su potrošena sredstva za iće i piće što ga je vojska delila u predahu između dva klicanja, a dvorane su ponovo prepustili samoći i utučenosti i pored njegovog naređenja da se kapije nikada ne zatvaraju da bi mogao ući ko god hoće, kao nekada, jer ovo nije mrtvačka kuća, nego gostoprimljiva komšijska palata, a ipak u njoj ostadoše samo gubavci, gospodine generale, slepi i uzeti koji ostadoše godinama tamo gde ih je i Demitrio Aldous zatekao kako se sunčaju na kapijama Jerusalima, potučeni do nogu, ali nepobedivi, uvereni da će ranije ili kasnije ponovo moći da uđu i dobiju so ozdravljenja, jer će on nadživeti sve neprijateljske udarce i sva najnemilosrdnija stradanja i sve zamke zaborava zato što je večan, a tako je i bilo, on ih je ponovo pronašao vraćajući se iz muže kako u konzervama podgrevaju kuhinjske splačine na ognjištima od opeke sklepanim u dvorištu, video ih je kako leže raširenih ruku praveći od svog tela krst na asurama natopljenim znojem i kašom iz čireva, polegale u mirisnoj senci ružičnjaka i naredio je da im se načini zajednički kazan, kupio im je nove asure i naredio da se sagradi nadstrešnica od palmovog lišća u dnu dvorišta da ne bi morali da se sklanjaju u kuću, ali ne bi prošlo ni četiri dana a da ne pronađe po neki par gubavaca kako kunja na arapskim ćilimima u prazničnoj dvorani, ili nekog slepca zabludelog u neki ured, ili nekog uzetog sveg polomljenog podno stepeništa, pa je naredio da se vrata kuće zatvore da ne bi ostavljali tragove svojih živih rana po zidovima i da ne bi kužili kućni vazduh bazdom fenolne kiseline kojom su ih prskali zdravstveni radnici, ali čim bi ih uklonili s jednog mesta, oni bi se pojavljivali na drugom, uporni, neuništivi, prionuli za svoju staru i zadrtu nadu, kada se više niko ničemu više nije nadao od tog neupotrebljivog starca što je skrivao pisana sećanja po pukotinama zidova i pipajući kao mesečar tražio pravac kroz vetrove što su fijukali po maglovitim močvarama njegovih sećanja, provodio besane sate u mreži za ljuljanje, pitajući se kako da pobegnem od ovog ambasadora Fišera, bestraga mu glava, koji mi je predložio da objavim da postoje žarišta žute groznice i tako obezbedim pokriće za iskrcavanje pomorske pešadije, shodno ugovoru o uzajamnoj pomoći koja će trajati onoliko koliko je potrebno da se umirućoj domovini udahne nov život, a on je bez oklevanja odvratio da ne dolazi u obzir, očaran time što očigledno ponovo proživljava početak svoje vladavine kada je, suočen s opštom narodnom pobunom, pribegao istovetnom sredstvu i ukazom uveo preki sud, proglasio vanredno stanje zbog kuge, istakao žutu zastavu na svetioniku, zatvorio luku, ukinuo nedelje, zabranio javno oplakivanje mrtvih i opela za pokoj njihove duše, oružanim snagama naredio da se pobrinu da ukaz bude sproveden u delo i dao im odrešene ruke u vezi sa svime što se ticalo prihvatilišta za gubavce, tako da su vojnici sa zaštitnim narukavljima prionuli na pogubljenje ljudi najrazličitijeg zdravstvenog stanja, obeležavali su crvenim krugom vrata kuća čiji su stanovnici osumnjičeni za neslaganje s poretkom, žigosali su gvožđem za goveda posred čela vinovnike najbezazlenijih prekršaja, kao i muškobanjaste žene i ženskaste muškarce, a jedna zdravstvena misija, koju je od svoje vlade hitno zatražio ambasador Mičel, brinula je o sprečavanju zaraze u predsedničkim dvorima, skupljali su sa zemlje izmet nedonoščadi i proučavali ga pod uveličavajućim staklima, ubacivali sredstva za dezinfekciju u vrčeve za vodu, davali oglednim životinjama da jedu gliste, a on im je, crkavajući od smeha, govorio preko prevodioca ne budite tolike picajzle, misteri, ovde nema druge kuge osim vas, ali oni su ustrajno tvrdili da je ima, da oni imaju naređenja odozgo da kuge ima i mućkali su neki gust i zelen med da preduprede zarazu i njime su namakali posetioce od glave do pete, sve bez izuzetka, od najuglednijih do najbednijih i primoravali ih da ostanu na odstojanju tokom prijema stranaka i da stoje na pragu dok je on sedeo na drugom kraju odaje gde ga može dosegnuti njihov glas ali ne i dah, pa je razgovarao dovikujući se s golaćima iz visokog društva što su mahali samo jednom rukom dok su govorili, ekselencijo, jer su drugu držali među preponama da bi pokrili svog kržljavog ptića natopljenog zelenom tečnošću i sve to da bi se sprečila zaraza onoga koji je u mukama svojih besanica smislio do najmanjih pojedinosti tu lažnu pošast i tom glasinom preplavio zemlju predviđajući smak sveta shodno svom uverenju da se ljudi više plaše ako manje znaju i jedva da je trepnuo kada se jedan od njegovih posilnih, siv u licu od straha, ukopao ispred njega i obavestio ga da, gospodine generale, kuga izaziva užasnu smrtnost građanstva, pa je on kroz zamagljena stakla predsedničke kočije u napuštenim ulicama ugledao vreme prekinuto njegovim naređenjem, ugledao je zamrli vetar u žutim zastavama, video je da su zatvorena čak i ona vrata koja su propustili da obeleže crvenim krugom, video je lešinare nabreklih voljki po balkonima i video je mrtve i opet mrtve i samo mrtve i toliko mrtvih na sve strane da ih je bilo nemoguće prebrojati po kaljugama, nagomilane pod suncem što je pržilo po terasama, izvaljene preko povrća na pijacama, pravi mrtvaci od krvi i mesa, gospodine generale, niko ne zna koliko ih je, a bilo ih je mnogo više nego što bi ih on i dušmanima poželeo, bačenih kao crknuti psi u kante za đubre, a jači od bazda raspadnutih lešina i njemu već poznatog uličnog smrada bejaše šugavi vonj kuge, ali njega to nije raznežilo, on nije pokleknuo pred preklinjanjima sve dok nije ponovo osetio da gospodari svekolikom svojom vlašću i tek kada se činilo da više nije bilo te sile ljudske ni božanske koja može zaustaviti taj raspojasani pir smrti, ugledasmo kako se na ulici pojavljuje kočija bez oznaka na kojoj se na prvi pogled nije mogao primetiti ledeni dah veličanstva moći, ali smo u njenoj unutrašnjosti obloženoj pogrebnim somotom ugledali smrtonosne oči, drhtave usne, venčanu rukavicu koja je bacala pregršti soli ka kućnim tremovima, videsmo voz oslikan bojama zastave kako grabi uz jazove obrasle gardenijama i rasteruje prestravljene leoparde sve do maglovitih vrhova i najnepristupačnijih oblasti i kroz zavesice na prozoru usamljeničkog vagona videsmo ojađeni lik, šaku odbačene neveste koja je za sobom ostavljala brazde soli po čemernim visoravnima svog detinjstva, videsmo parobrod s drvenim točkom i neverovatnim valjcima s kojih su odjekivale mazurke na utvarnim pijanolama kako se probija kroz sprudove i peščane nanose i ostatke prašuma opustošenih prolećnim šetnjama zmaja, videsmo sutonske oči na prozoru predsedničke kabine, videsmo blede usne, šaku bez ostatka ruke kako zasipa pregrštima soli sela umrtvljena žegom, a oni koji su jeli od te soli i lizali tle na koje bi pala istoga časa bi ozdravili i dugo bili otporni na sve uroke i razorne nalete lažnih nada, tako da se on na izmaku svoje jeseni nije imao čemu iznenaditi kada su mu predložili nov plan iskrcavanja zasnovan na onom istom širenju glasine o političkoj epidemiji žute groznice i usprotivio se razlozima jalovih ministara koji su molili da se pomorska pešadija vrati, generale, neka se vrate i svojim napravama okade legla kuge, a u zamenu ćemo im dati sve što žele, neka se vrate sa svojim belim bolnicama, sa svojim plavim travnjacima i obrtnim prskalicama što na prestupne godine nadovezuju vekove dobroga zdravlja, ali on raspali šakom po stolu i odluči da to ne može biti sve dok on snosi vrhovnu odgovornost, ne i ne, sve dok mu onaj neotesani ambasador Mek Kvin nije odvratio da više niste u položaju da se opirete, ekselencijo, jer vaša vlast više ne počiva na nadama, niti na prilagođavanju prilikama, pa čak ni na strahovladi, jer nju održava samo neka samohodna sila davnašnjeg i neizlečivog razočaranja, izađite na ulicu i pogledajte istini u lice, ekselencijo, na poslednjoj smo vododelnici, ili ulazi mornarička pešadija ili uzimamo more, druge vam nema, ekselencijo, i nije mi bilo druge, majko, pa nam uzeše karipska ostrva u aprilu, odnesoše ih pomorski inženjeri ambasadora Evinga pojedinačno obeležena odgovarajućim brojem da bi ih ponovo mogli rasejati daleko od naših uragana, tamo negde po krvavim zorama Arizone, odneli su more sa svime što je u sebi sadržalo, gospodine generale, s odrazom naših gradova na njegovoj površini, s našim stidljivim utopljenicima, s našim slaboumnim zmajevima, i pored toga što je on pribegao najsmelijim lukavstvima svoje hiljadugodišnje dovitljivosti i pokušao da u narodu izazove opšte previranje protiv ovog pljačkaškog čerupanja, ali niko nije davao ni pet para za taj poziv, gospodine generale, nisu hteli na ulicu ni milom ni silom zato što smo mislili da je to neka njegova nova ujdurma slična tolikim drugim kojima je želeo da preko svake moguće mere zadovolji svoju neugasivu strast za trajanjem, mislili smo pa šta ako odnesu more, bestraga mu glava, pa šta ako odnesu i celu otadžbinu sa sve njenim zmajem, svako čudo za tri dana, mislili smo, tako neosetljivi na slatkorečivost vojaka koji su prerušeni u civile banjavali u naše kuće i preklinjali nas u ime domovine da izađemo na ulice i vičemo jenkiji idite kući i tako sprečimo da nas očerupaju, nagovarali su nas da pljačkamo i podmećemo požare u dućane i letnjikovce stranaca, nudili nam debelu lovu u gotovom da izađemo i pobunimo se pod zaštitom vojske koja je uvek na strani naroda kad je napadnut, ali niko nije ni prstom mrdnuo, gospodine generale, jer niko nije zaboravio da su nam i onomad to isto obećavali na časnu vojničku reč, a ipak su ih iskasapili pod izgovorom da je bilo provokatora koji su se ubacili u naše redove i pucali u vojsku, tako da ovoga puta ne možemo da računamo ni na narod, gospodine generale, i tako ja moradoh sam da ponesem breme ove kazne, moradoh sam da potpišem, misleći majko moja Bendision Alvarado, niko ne zna bolje od tebe da je bolje ostati bez mora nego dozvoliti da se mornarička pešadija iskrca, seti se samo kako su baš oni smišljali naredbe koje su me posle terali da potpišem, oni su glumce pretvorili u guzoljupce, oni su doneli i Bibliju i sifilis, oni su ubedili ljude da je život lak, majko, da para dupe vrti, da su crnci zarazni, oni su pokušali da ubede naše vojnike da je otadžbina samo dobar posao i da je čast baljezgarija koju je vlada izmislila da bi se vojska besplatno borila, pa da bi se izbeglo ponavljanje tolikih zala ja im dadoh pravo na korišćenje naših mora na način koji smatrate da pogoduje kako vama tako i dobrobiti čovečanstva i mira među narodima, podrazumevajući da rečeno pravo uključuje ne samo one opipljive vode što se vide ispod prozora njegove spavaće sobe i protežu se odavde pa do obzorja, nego i sve što reč more znači u najširem smislu, odnosno, sve što u njemu živi, raste i cveta, njegove vetrove, nestalnost njegovih milibara, ama baš sve, ali nikada ni pomisliti nisam mogao da su u stanju da učine ono što su na kraju učinili, da divovskim crpkama počupaju onolike ustave u mom starom dobrom moru ustavama izdeljenom na kocke kao šahovska tabla i ostave samo grotlo iz kojeg su ga isisali i u kojem videsmo isprekidano bleskanje potopljenih ostataka starog grada Svete Marije Darenske, zbrisanog s lica zemlje najezdom mrava ratnika, videsmo predvodnički brod vrhovnog admirala okeanskog mora onakvog kakvog sam ga ja viđao sa svog prozora, majko moja, bio je nedirnut, zapleten u šiblje obraslo rakovima vitičarima koje su čeljusti crpki iščupale iz korena pre nego što je on imao vremena da naredi odavanje počasti koje zaslužuju istorijske razmere tog brodoloma, odnesoše sve što je bilo razlog mojega ratovanja i povod mojega trajanja na vlasti i ostaviše samo pustu ravnicu ljutog mesečevog praha koju je on gledao stegnuta srca dok je prolazio pored prozora i preklinjao majko moja Bendision Alvarado, osvetli mi put svetlošću svoje goleme mudrosti, jer ga je tih noći pred sam njegov kraj budio užasan strah da će svi otadžbinski pokojnici ustati iz grobova i zahtevati da položi račune za more, čuo je kako grebu noktima po zidovima, čuo je njihove nesahranjene glasove, osetio stravu zagrobnih pogleda koji su kroz ključaonice vrebali trag njegovih ogromnih stopala gmizavca što krepava u dimnom blatištu poslednjih močvara svog spasenja u toj kući tmina kroz koju je bez predaha lutao putevima na kojima se ukrštaju zakasneli pasati i lažni maestrali iz sprave za vetrove koju mu je poklonio ambasador Eberthart da bi zabašurio loš posao s morem i video je na vrhu hridi usamljenu svetlost pribežišta za izbegle silnike kako spavaju kao sedeći volovi dok ja ovde patim, pometine, sećao se kako mu njegova majka Bendision Alvarado kroz hrkanje dovikuje zbogom iz prigradske kućerine, sećao se njenog čvrstog sna ptičarice u sobi obasjanoj bdenjem vranilove trave, eh, šta bih dao da sam na njenom mestu, uzdisao je, srećno usnula mati koja nikada nije dopustila da je kuga uplaši, ni da je ljubav razneži, niti da je smrt obeshrabri, a on je bio tako izmožden da mu se čak i svetlost svetionika nad suvim morskim dnom što je treptala kroz prozore činila zagađenom mrtvačkim truljenjem, pa je prestravljen pobegao od bajkovitih zvezadnih svitaca što su se kretali po svojoj košmarnoj kružnici i čađavili stravične mlazove svetlucavog praha koštane srži mrtvaca, neka ih ugase, kriknuo je, i ugasili su ih, naredio je da budu zaptivene sve pukotine na kući, i spolja i iznutra, da kroz rasede na prozorima i vratima, pritajeni u drugim mirisima, u kuću ne bi prodrli najtananiji noćni mirisi šuge nošeni povetarcem smrti, a on ostade da glavinja po mraku i da s mukom udiše nepostojeći vazduh u zagušljivoj vrelini, osećajući kako šipči kroz tamna ogledala, ne prestajući da hoda gonjen strahom, sve dok nije začuo topot kopita u suvom grotlu morskog dna, a bio je to izlazeći mesec sa svojim oronulim i snežnobelim licem, tako zastrašujući da je on kriknuo skinite ga, ugasite zvezde, bestraga im glava, to vam Bog zapoveda, ali niko se nije odazvao na njegov krik, niko ga nije čuo, izuzev uzetih koji su se od straha probudili u starim uredima i slepaca na stepeništu i gubavaca posutih noćnim biserjem rose što mu se isprečiše na putu iskrsli iz strnjika prvotnih ruža, vapeći za solju ozdravljenja iz njegovih ruku i upravo tada se to dogodilo, nevernici belosvetski, smradovi idolopoklonički, dogodilo se da nam je on u prolazu dodirnuo glave, jednom po jednom, dodirnuo je svakoga ponaosob po bolesnom mestu svojom glatkom i mudrom šakom istine i čim bi nas dotakao telo nam je ozdravljalo, duša pronalazila spokoj, a telu se vraćala snaga i radost življenja i ugledasmo slepe zaslepljene bleskom ruža, ugledasmo kljaste kako preskaču po tri stepenika najednom, ugledasmo moju rođenu kožu somotastu kao u novorođenčeta koju prikazujem po vašarima širom sveta da bi svi videli ovo čudo i osetili ovaj miomiris prevremenih ljiljana ožiljka na mestu nekadašnjih živih rana mojih, a koje pokazujem celom svetu, nevernicima kao porugu, razvratnicima kao pouku, što se izvikivalo po gradovima i selima, u vreme narodnih veselja i u vreme procesija, da bih po svetu posejao strah od čuda, ali niko u to nije poverovao, jer smo mislili da je taj samo jedan od mnogih dvorjana koje su slali u sela u pratnji onih vazdašnjih vašarskih šibicara da bi nas ubedili u poslednju stvar na svetu u koju bismo poverovali da je on iscelio rane gubavcima, vratio vid slepima i moć kretanja uzetima, mislili smo da je to poslednje sredstvo njegovog poretka da skrene pažnju na jednog neverovatnog predsednika čija je garda bila svedena na četu običnih redova, protivno jednodušnom nahođenju vlade da ne, gospodine generale, neophodna vam je stroga zaštita, makar jedan vod strelaca, ali se on zainatio da niko nema ni potrebe ni želje da me ubije, vi ste jedini kojima bi to bio merak da učine, moji beskorisni ministri, moji dokoni zapovednici, samo što se vi ne usuđujete niti ćete se ikada usuditi da me ubijete zato što vam je jasno da ćete posle toga morati međusobno da se poubijate i tako mu ostade samo ona četa redova da čuva prostranu kuću po kojoj su krave vršljale kako im drago, od prvog predvorja do dvorane za primanja gde su popasle cvetne livade na goblenima, gospodine generale, popasle su i celu arhivu, ali on ih nije čuo,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:05 am

a prvu je kravu video kako se penje uz stepenice jednog oktobarskog popodneva, kada niko živ nije mogao ostati na otvorenom jer je kiša sumanuto lila kao iz kabla, pa je pokušao da je otera rukama, kravo, kravice, što ga je istog trena podsetilo da se krava piše sa k od krava, a drugi put ju je video kada je žvakala abažure na lampama, ali je bio dovoljno star da počne da shvata da nije vredno truda ići do stepeništa da bi se oterala jedna krava, potom je pronašao još dve u prazničnoj dvorani gde su ih kokoši izluđivale penjući se po njima da bi kljucale buve i krpelje s njihovih sapi, tako da je ono strahotno trupkanje nalik topotu papaka ogromne životinje koje smo čuli one noći kada smo na kući iza utvrđenih zidina ugledali svetlo nalik navigacionom, u stvari, bio on koji je hodao okolo s brodskim fenjerom u ruci i svađao se s kravama oko mesta na kojem bi mogao zaspati dok se napolju i dalje odvijao njegov javni život bez njega, i dalje smo svakoga dana u državnim novinama viđali izmišljene slike načinjene za vreme prijema građanskih i vojnih lica na kojima su nam ga prikazivali u različitoj odori kakva je priličila prilici, preko radija smo slušali svečani govor od davnina ponavljan svake bogovetne godine prilikom svakog važnijeg datuma od značaja za otadžbinu, bio je prisutan u našim životima čim bi otvorili oči, čim bi izašli iz kuće, čim bi ušli u crkvu, bio je s nama dok smo jeli i dok smo spavali, iako su i ptice na grani znale da je jedva uspevao da se osovi na noge u onim svojim grubim čizmama neiskupljenog hodača u onoj dotrajaloj kući gde je posluga svedena na tri-četiri posilna koji su mu pripremali jelo i dopunjavli posude s pčelinjim medom po skrovištima, rasterivali krave koje su samlele vrhovnu komandu porcelanskih maršala u zabranjenom uredu u kojem će on imati da umre, ako je verovati predskazanjima proročica koja je i on sam davno zaboravio i čekali su na njegova naređenja koja bi slučajno mogao izdati pre no što okači svetiljku o nadvratak i dok se ne začuje zveket tri kračuna, tri zasuna, tri lanca i katanca na vratima spavaće sobe zagušljive zbog odsustva mora ispod prozora, a onda su se povlačili u svoje odaje u prizemlju, ubeđeni da je on prepušten na milost i nemilost svojim snovima samotnog utopljenika sve do zore, ali bi se on naprasno budio i potom napasao svoju nesanicu vukući ogromna stopala nekog ko je iskrsao iz tmine ogromne kuće čija je tišina bila samo neznatno narušena odmerenim preživanjem krava i tupim zvukom disanja kokošaka usnulih po vešalicama za odela kraljevih namesnika, čuo je kako u tami duvaju vetrovi u ogledalima, osećao je kako vreme prolazi u tami, video svoju majku Bendision Alvarado mete u tami, vitlajući metlom od zelenoga pruća i uklanja opale listove izvornika pisanog rukom Kornelija Nepota i na njima nagorele znamenite junake, nezaboravne govore Livija Andronika i Sesilija Estata od kojih je ostalo samo đubre posle krvave noći u kojoj je prvi put kročio u taj obezglavljeni dom moći, dok je napolju još uvek trajao samoubilački otpor na barikadama cenjenog latiniste generala Lautara Munjosa, Bog mu dao spokoja u svom svetom carstvu, i ušao u dvorište obasjano rumenima grada u plamenu, preskačući stogove mrtvih predsednikovih gardista, cvokoćući od groznice trodnevke, s materom svojom Bendision Alvarado naoružanom jedinim oružjem koje je nosila u rukama, metlom od zelenog pruća, a onda se popeo uz stepenice, saplićući se u mraku preko lešina prekrasnih konja iz predsedničke štale iz kojih je još uvek prskala krv od prvoga predvorja do dvorane za primanja, a u zatvorenoj kući jedva da se moglo disati od kiselog vonja zgrušane konjske krvi i u hodniku ugledasmo tragove bosonogih stopala poškropljenih konjskom krvlju, videsmo dlanove otisnute u konjskoj krvi što je orosila zidove i u jezeru krvi u dvorani za primanja ugledasmo beskrvno telo prelepe Firentinke u noćnoj košulji s ratnom sabljom zabijenom u njeno srce predsednikovice, a pored nje je ležao leš jedne devojčice što je nalikovala igračici iz kutije na navijanje s rupom od metka na sred čela, njihove devetogodišnje kćeri i cezarski leš garibaldijevskog predsednika Lautara Munjosa, najučenijeg i najsposobnijeg od četrnaest generalskih perjanica federalizma, koji su smenjivali jedan drugog na vlasti uzastopnim ubistvima svojih prethodnika počinjenim tokom jedanaest godina krvavog suparništva, ali i jedini koji se usudio da kaže engleskom konzulu na njegovom maternjem jeziku da se gubi odatle, a sada je ležao tu skvrčen kao cipal na žaru, bosonog i kažnjen za svoju ludačku hrabrost, lobanje raspolućene jednim tanetom koje je sebi ispalio u nepca pošto je ubio ženu i kćer i svoja četrdeset i dva andalužanska ata da ne bi pali šaka kaznenoj ekspediciji britanske vojske i tada mi je komandant Kičner rekao, upirući prstom u leš, evo, vidite i sami, generale, kako završavaju oni koji dignu ruku na oca svojega i nemojte ovo zaboraviti kad budete kraljevali svojim kraljevstvom, reče mu, iako je on već bio preuzeo to kraljevstvo, posle onolikih besanih noći iščekivanja, onolikih potiskivanih besova, onolikih progutanih poniženja, bio sam tu, majko, proglašen vrhovnim zapovednikom sva tri roda oružanih snaga i predsednikom republike na onoliko godina koliko je potrebno da se ponovo zavede red i postigne privredna ravnoteža u zemlji, kako su jednoglasno odlučile poslednje federalne vođe uz saglasnost senata i poslaničkog doma u punom sastavu i računajući na to da mu zaleđe čuva britanska vojska, što sam zaslužio onolikim i onako teškim noćnim partijama domina s konzulom Makdonalom, samo što ni ja, niti iko živi u početku nije u to verovao, naravno, a ko bi i verovao u to sred krkljanca nastalog one stravične noći, ako ni sama Bendision Alvarado nikada nije sasvim poverovala u to čak ni dok je trulila u svojoj samrtnoj postelji i prizivala sećanja na svog sina koji nije znao s kog bi kraja načeo to rasulo i počeo da vlada, nije preostala nijedna lekovita travka za uvar protiv groznice u toj nepreglednoj kući bez nameštaja u kojoj nije ostala nijedna dragocenost, izuzev ugagričenih uljanih portreta kraljevih namesnika i nadbiskupa mrtve španske veličine, a sve ostalo su prethodni predsednici malo-pomalo odneli na svoje posede, ne ostavljajući za sobom ni izbledeli trag na zidu od slika junačkih prizora, dok su spavaće sobe bile pune kasarnskog đubreta, na sve strane su bila razbacana zaboravljena svedočanstava istorijskih pokolja, a na zidovima su prstom umočenim u krv bile ispisane poruke utvarnih predsednika što su vladali samo jednu noć, ali nije bilo nijedne rogožine da na njoj iznojiš groznicu, tako da je njegova majka Bendision Alvarado otrgla jednu zavesu, uvila me u nju i položila u ugao ispod glavnog stepeništa, dok je ona metlom od zelenog pruća čistila predsedničke odaje čije su pljačkanje Englezi upravo okončali, počistila je ceo sprat, braneći se metlom od čopora razbojnika koji su pokušavali da je siluju iza jednih vrata i nešto pre svitanja sela je da predahne pored svoga sina iscrpljenog drhtavicom i umotanog u somotsku zavesu, oblivenog znojem što je u potocima lio po poslednjem odmorištu glavnog stepeništa opustošene kuće, dok je ona pokušavala da mu spusti vatru jednostavnom računicom i govoreći mu ne daj se zbuniti ovim neredom, sinko, ovde samo valja kupiti nekoliko kožnih hoklica, onih najjeftinijih, i oslikati ih ponekim cvetićem i šarenom životinjicom, eto, ja lično ću ih nacrtati, a onda nekoliko mreža za ljuljanje za goste, mreže pre svega, jer će u kuću kao što je ova dolaziti mnogi posetioci bez najave i u svako doba dana, govorila je, i uz to jedan sto za ručavanje nalik onome u crkvi i da se kupi gvozdeni pribor za jelo i kalajisani tanjiri koji treba da izdrže težak trupaški život, da se kupi jedan otmeni vrč za pijaću vodu i jedna mangala na ugalj i dosta, a na kraju krajeva, vlada sve plaća, govorila mu je da ga uteši, ali on je nije slušao, smlavljen prvim slezovim svitanjem koje je ogolelo živo meso skrivene strane istine, svestan da je on samo jedan starac dostojan sažaljenja što drhteći od groznice sedi na stepeništu i misli bez ljubavi majko moja Bendision Alvarado, ispada da je ovo sve, bestraga mu glava, ispada da je moć ova kuća brodolomnika, ovaj ljudski vonj na spaljenog konja, ova čemerna zora još jednog dvanaestog avgusta istovetnog ostalim, mada je ovo dan preuzimanja vlasti, majko, u kakva smo se ovo govna uvalili, osećajući istinsko gađenje i predački strah od novog veka tame koji se pomaljao na ovome svetu bez njegove dozvole, a petlovi su pevali na moru, Englezi su pevali na engleskom dok su sakupljali mrtve po dvorištu i dok je njegova mati Bendision Alvarado završavala svoje vesele računice čiji je ishod donosio olakšavajući zaključak da ne treba da me plaše stvari koje treba kupiti ni poslovi koje treba obaviti, nikako, sinko, ono što me plaši je broj čaršava u ovoj kući koje ću morati da operem i tada on postade taj kojem je razočaranje dalo snage da pokuša on nju da uteši bar rečima spavaj mirno, majko, u ovoj zemlji nijedan predsednik nije potrajao, reče joj, pa neću ni ja, videćeš već kako će me svrgnuti za manje od petnaest dana, reče, i zaista je verovao u to i ne samo tada, već svakoga trena svakoga dana svog predugog života ustoličenog silnika i bivao je sve uvereniji u to što je svesniji postajao da ne postoje dva istovetna dana vladavine ma kako duga ona bila i da uvek postoji neka skrivena namera u svakoj zaslepljujućoj gorljivosti s kojom mu neki predsednik vlade izlaže neku istinu u redovnom izveštaju sredom, a on bi se tada samo osmehnuo, nemojte mi reći istinu, veleučeni, jer se izlažete opasnosti da vam poverujem, i tom jednostavnom rečenicom bi pretvorio u prah i pepeo celu jednu vredno razrađivanu ujdurmu ministarskog saveta čiji je cilj bio da on nešto potpiše ne postavljajući pitanja, pa mi se nikada nije činio pribranijim nego onda kada se sve uverljivijom činila glasina da mu je popustila petlja i da se nehotice upišava u čakšire za vreme službenih poseta i izgledao je sve stroži što se više zaglibljivao u mrtvaju sopstvene oronulosti u mekim kućnim mestvama onoga za koga više nema nikakve nade i s naočarima sa samo jednom drškom pričvršćenom za okvir običnim koncem za šivenje, a njegova narav postala je žešća i nagoni izoštreniji kada je trebalo zanemariti nevažno i potpisati samo ono što je zaista trebalo potpisati bez čitanja, bestraga mu glava, kad već i ovako niko neće da sluša šta ja govorim, smeškao se, zamislite samo, naredio sam da se u predvorje stavi prečaga koja će sprečiti krave da se penju uz basamake, kad ono, ipak eto njih opet, kravo, kravice, proturila je glavu kroz prozor ureda i brstila papirno cveće na oltaru otadžbine, ali on bi se samo nasmešio, vidite šta sam vam rekao, veleučeni, ono što je sjebalo ovu zemlju jeste činjenica da niko nikada ne sluša ono što ja govorim, govorio je, i to s nekom bistrinom uma nepojmljivom za njegove godine, mada je ambasador Kipling pripovedao u svojim zabranjenim memoarima da ga je negde u to vreme zatekao u jadnom stanju staračke beslovesnosti koje nije dopuštalo da se pouzda u sebe samoga ni u najjednostavnijim stvarima koje i deca umeju sama da obave, pripovedao je kako ga je zatekao natopljenog nekom slankastom i nepresušnom tvari koja je neprestano izbijala iz njegove kože, da je dosegao neviđene razmere i tromu smirenost utopljenika nasumice nošenog vodenim strujama i da je razdrljio košulju da mi pokaže zategnuto i sjajno telo utopljenika kojeg je voda izbacila na obalu u čijim je pukotinama vrvelo od stvorenja s podmorskih sprudova, imao je brodsku prilepušu na kičmi, polipe i sićušne ljuskare pod pazuhom, ali je bio ubeđen da su ti izdanci nalik grebenu bili samo prvi znaci prirodnog povratka mora koje ste vi odneli, dragi moj Džonsone, jer mora su kao mačke, rekao mu je, uvek se vraćaju, ubeđen da su čitavi sprudovi ljuskara u njegovim preponama tajni nagoveštaj srećnog trenutka kada će u svitanje otvoriti prozor svoje spavaće sobe i ponovo ugledati tri karavele admirala okeanskog mora koji se umorio od lutanja po celom svetu i dobiti priliku da proveri da li je istina ono što su mu pričali da su mu dlanovi glatki i bez linija sudbine kao i njegovi, kao i ostalim velikanima istorije i naredio je da mu ga dovedu, pa makar i silom, kada su mu drugi pomorci ispričali kako su ga videli da u mape unosi bezbrojna ostrva u susednim morima, zamenjujući njihova stara imena data u slavu vojskovođa novim imenima kraljeva i svetaca, dok je tragao za jedinom stvari koja ga je zaista zanimala, za čudotvornom melemom iz domorodačkih predanja kojim bi izlečio svoju početnu ćelavost i već smo izgubili svaku nadu da ćemo ga ponovo naći kada ga on prepoznade iz predsedničke limuzine kako pritajen u smeđoj franjevačkoj mantiji s učkurom oko pasa obrće pokajničku čegrtaljku u nedeljnoj gužvi na gradskoj pijaci i duhom spalog na tako niske grane da nismo mogli verovati da je to onaj isti kojeg smo jednom ugledali kako ulazi u dvoranu za primanja u grimiznoj uniformi i sa zlatnim mamuzama, hodajući kao jastog na suvom, ali kada su pokušali da ga uvedu u limuzinu, kako ste naredili, procurio nam je kroz prste, gospodine generale, i kao da je u zemlju propao, pričalo se da je prešao u islam, da je umro od pelagre u Senegalu i da je sahranjen u tri različita groba u tri različita grada raštrkana po celom svetu, mada, u stvari, nije bio ni u jednome, već je bio osuđen da vo vjeki vjekov luta od groba do groba zbog zlosrećnih ishoda svojih pohoda, jer tog čovu prosto nije htelo, gospodine generale, kao da ga je neko zarazio nesrećom, pa je donosio više nesreće nego zlato, ali on u to nikada nije poverovao, nego ga je i dalje čekao, čak i kada je zagazio u više nego poodmaklu starost, u ono vreme kada mu je ministar zdravlja pincetom s tela skidao krpelje velike kao u vola, a on je uporno tvrdio da to nisu krpelji, doktore, to se more polako vraća, tako uveren u svoju tvrdnju da je ministar zdravlja često pomišljao da on i nije baš toliko gluv kao što se u javnosti pretvara da jeste, niti tako pobrljaveo kao što se na njemu neprijatnim prijemima pretvarao da jeste, iako je temeljan lekarski pregled pokazao da mu zidovi krvnih sudova nalikuju staklu, da su mu bubrezi puni peščanog taloga, da mu je srce izbrazdano pukotinama nastalim zbog nedostataka ljubavi, pa mu je stari doktor, uzdajući se u staro uzajamno poverenje, rekao da je došlo vreme da se sve batali, gospodine generale, i da odlučite barem u čijim nas rukama ostavljate, reče mu, spaste nas rasula, a on ga zapanjen upita ko vam je rekao da sam ja rešio da mrem, dragi moj doktore, neka drugi lipsavaju, bestraga im glava, i raspoložen za šalu dodade da sam pre dve večeri video samog sebe na televiziji i izgledao sam kao da pucam od zdravlja više nego ikad, pravi sam bik za koridu, reče mu, crkavajući od smeha, a bio je utonuo u izmaglice, pospano kunjao glave umotane u mokar ubrus pred ekranom utišanog zvuka, držeći se navika stečenih tokom svojih poslednjih bdenja nad sopstvenom besanom samoćom i zaista je bio obesniji od priplodnog bika kad se suočio sa čarima supruge francuskog ambasadora, ili beše turski, a možda i švedski, bestraga im glava, bile su tako istovetne da ih nije razlikovao i prošlo je toliko mnogo vremena da se nije sećao ni sebe samog među njima odevenog u večernju uniformu i s čašom nedirnutog šampanjca u ruci prilikom proslave godišnjice dvanaestog avgusta,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:05 am

ili na svečanosti upriličenoj povodom dana pobede četrnaestog januara, ili beše dan preporoda trinaestog marta, šta ga ja znam, pa u toj papazjaniji od istorijskih datuma na kraju nije znao ni kada koji pada ni kom događaju odgovara, niti su mu na bilo koji način pomagale ispresavijane hartijice koje je tako prisebno i brižljivo sakrivao u pukotine zidova, jer je naposletku zaboravio šta je to čega treba da se seti i slučajno ih je pronalazio u skloništima za pčelinji med i na jednoj je pročitao da je sedmoga aprila rođendan doktoru Markosu de Leonu i treba mu pokloniti tigra, pročitao je te reči ispisane njegovim rukopisom, ali pojma nije imao ko bi taj čovek mogao biti, osećajući da nema te kazne koja više ponižava i manje je zaslužena od izdaje sopstvenog tela, a to je naslućivao i mnogo pre nezaboravnih vremena Hosea Ignasija Saensa de la Bare, kada je postao svestan da je jedva razaznavao ko je ko prilikom skupnih primanja stranaka, i to čovek kao ja, koji je bio sposoban da prozove imenom i prezimenom celo jedno selo, koliko god zabačeno bilo u njegovom bezmernom kraljevstvu čemera, a ipak je spao na drugu krajnost, pa je tako iz svoje kočije jednom ugledao jednog momka u mnoštvu ljudi i taj mu se učinio poznatim, a on se toliko uplašio što se ne seća gde ga je ranije video da je naredio svojim pratiocima da ga uhapse dok se ne setim, jedan kukavni gorštak, koji ostade da čami 22 godine u ćeliji, ponavljajući istinu utvrđenu još prvoga dana da se, kako stoji u sudskom zapisniku, zove Braulijo Linares Moskote, vanbračni ali priznati sin Markosa Linaresa, rečnog brodara, i Delfine Moskote, uzgajivačice pasa za lov na tigrove, oboje s poznatim prebivalištem u Rosal de la Virej, da prvi put boravi u prestonici ove kraljevine gde ga je mati poslala da proda dva šteneta na martovskom sajmu cveća, da je stigao na iznajmljenom magarcu samo u ovome što je na sebi nosio u osvit onog četvrtka kada su ga uhapsili, da je stajao pored jedne pijačne tezge s namerom da popije jaku kafu i raspita se kod piljarica da li znaju nekoga ko bi kupio dva tek oštenjena mešanca za lov na tigrove i da su mu one odgovorile da ne znaju kad se začula jeka dvojaca, trubica, prskalica i krikova ljudi koji su klicali evo ga, stiže, da je on upitao ko je taj čovek kojem kliču i da su mu odgovorili a ko bi bio nego onaj koji zapoveda, da je stavio štence u jednu kutiju da bi mu piljarice učinile uslugu i pričuvajte mi ih, sad ću ja da se vratim, da se uzverao na nadvoj jednog prozora da bi bolje video iznad glava ljudi i da je video konje sa zlatnim abajlijama i perjanicama, kočiju sa zmajem otadžbine, jednu šaku u krpenoj rukavici kako u prolazu pozdravlja, olovno bledi lik, neme usne bez osmeha čoveka koji zapoveda, tužne oči koje ga najednom pronađoše kao iglu u plastu igala, prst koji ga je obeležio, onaj, onaj što se uzverao na onaj prozor, uhapsite ga dok se ne setim gde sam ga ranije video, naredio je, pa me oboriše udarcima, oguliše mi kožu udarajući me mačevima pljoštimice, pržiše me na roštilju da bih priznao gde me je ranije sreo čovek koji zapoveda, ali nisu uspeli da iz njega izvuku drugu istinu osim one jedine koju je ponavljao u užasnoj ćeliji u lučkoj tvrđavi toliko ubedljivo i hrabro da on na kraju dopusti da je možda pogrešio, ali sada se nazad ne može, reče, jer su s njim postupali tako gadno da, čak i da ranije nije bio neprijatelj, sada jeste, jadnik, pa ovaj ostade da živ trune u ćeliji dok sam ja bludeo po ovoj kući senki, misleći majko moja Bendision Alvarado mojih srećnih vremena, pomozi mi, vidi kako se mučim bez oslonca tvojega skuta, žaleći se samome sebi da nije vredelo ni iskusiti tolike vrhunce slave kada ne možeš da ih se setiš da bi kroz sećanja ponovo uživao u njima i hranio se njima i zahvaljujući njima nastavljao da živi gacajući po močvarama starosti, jer su i najgori udarci sudbine i najlepši trenuci njegovih sretnih vremena nepovratno ishlapili kroz pukotine sećanja i pored svih njegovih predanih napora da to spreči čepovima od umotanih hartijica, pa je tako bio kažnjen i da nikada ne sazna ko je bila ta Fransiska Linero stara 96 godina, koju je naredio da sahrane uz kraljevske počasti što je bilo navedeno u nekoj drugoj belešci ispisanoj njegovom vlastitom rukom, osuđen da vlada naslepo iako je imao jedanaest pari beskorisnih naočari sakrivenih u ladici pisaćeg stola da bi prikrio da, u stvari, razgovara s avetima čije glasove jedva da je odgonetao, nagađajući s kim razgovara na osnovu sopstvenog osećaja, utonuo u osećanje napuštenosti čiju je najveću opasnost shvatio kada je jednom prilikom primio svog ministra vojnog i baš tada bio toliki baksuz da je morao da kine, a ministar mu reče nazdravlje, gospodine generale, ali on kinu još jednom i ministar opet reče nazdravlje, gospodine generale, pa još jednom, nazdravlje gospodine generale, ali posle devet uzastopnih kijanja ja prestadoh da mu govorim nazdravlje, gospodine generale, zato što sam bio potpuno smeten pretnjom tog lica izobličenog zaprepašćenjem, tim očima ogrezlim u suzama koje su me nemilosrdno prskale iz drhtavog gliba ropca, tim jezikom obešenog što je iskakao iz usta oronule zveri što mi je umirala na rukama bez ijednog svedoka moje nedužnosti, bez igde ikoga, i tada mi ne pade na um ništa drugo nego da pobegnem iz njegovog ureda pre nego što bude prekasno, ali me je on sprečio izbljunuvši zapovest između dva kijanja, ne budite kukavica brigadiru Rosendo Sakristane, smirite se, bestraga vam glava, nisam ja toliki šmokljan da umrem pred vama, kriknuo je, i tako i bi, te je nastavio da kija toliko da samo što nije umro od kijanja plutajući po nekom prostoru beslovesnosti naseljenom podnevnim svicima, ali se čvrsto držao svog neporecivog uverenja da njegova mati Bendision Alvarado neće dozvoliti da se on obruka i umre od napada kijanja pred svojim potčinjenim, ni za šta na svetu, radije mrtav nego ponižen, bolje je živeti s kravama nego s ljudima sposobnim da ga ostave da nečasno umre, bestraga im glava, a s apostolskim nuncijem nije ponovo raspravljao o Bogu samo zato da ovaj ne bi primetio da on pije kuvani kakao kašičicom, nije ponovo zaigrao domine iz straha da neko ne izgubi iz samilosti, nije hteo da vidi nikoga, majko, da niko ne bi video da je on, i pored budnog motrenja na vlastito ponašanje, i pored napora da ne vuče svoje ravne tabane koje je, uostalom, oduvek vukao, i pored toga što se stideo svojih poodmaklih godina i osećao da stoji na ivici ponora bede poslednjih svrgnutih silnika koje je držao više zatočene nego zaštićene u kući nad liticom, da ne bi zagadili svet gubom svoje nedostojnosti, da je nasamo patio što je jednoga jutra zaspao u kadi u svom ličnom dvorištu dok se kupao u lekovitoj vodi i sanjao tebe, majko, sanjao sam da si ti ona koja je učinila da se zrikavci raspuknu od tolikog zrikanja nad mojom glavom među rascvetanim granama badema jave, sanjao sam da si ti ona koja svojim kičicama boji šarene glasove zlatoperih vuga i naglo se probudio skočivši kao oparen neočekivanim podvodnim klokotanjem sopstvenih creva, majko, probudio se nadut od besa u ogavnoj kadi moje bruke i sramote po kojoj su plovili mirisni listovi vranilovke i sleza, plovili su pupoljci opalog narandžinog cveta, plovile su kornjače zadivljene iznenadnim šikljanjem potoka zlaćanih i mlakih brabonjaka gospodina generala u miomirisnim vodama, bestraga im glava, ali on je preživeo i to i mnoga druga beščašća svojega godišta i sveo poslugu na najmanju meru da bi se s tim beščašćem sučelio sam i bez svedoka i niko nije smeo da ga vidi kako po vasceli dan i noć besciljno luta po ovoj ničijoj kući, glave umotane u krpe natopljene uljem belog bibera, cvileći od očajanja lica okrenuta zidu, zgađen mirisom gorućeg tamjana, izluđen bolovima u glavi, nepodnošljivijim nego ikad o kojima nikada nije govorio ni svom ličnom lekaru, jer je znao da to nije ništa više do jedan beskoristan bol više svojstven dotrajavanju, osećao ga je kako nadolazi kao grmljavina obruvanog kamenja mnogo pre no što će ugledati tmaste oblake na olujnom nebu i naređivao je da me niko ne uznemirava čim bi počelo da mu se zabija svrdlo u slepoočnice, da niko nije ušao u ovu kuću ma šta da se događa, naređivao je kada bi osetio kako mu krckaju kosti lobanje kod drugog okreta tog svrdla, ni sam Svevišnji da siđe s nebesa ne sme ovde da uđe, naređivao je, makar ja umirao, bestraga mi glava, slep od tog bezdušnog bola koji mu nije dopuštao da na tren predahne i razmisli pre isteka vekova beznađa, a onda bi grunula blagoslovena kiša i on bi nas pozvao i mi bismo ga zatekli preporođenog za stočićem postavljenim za večeru ispred nemog televizijskog ekrana, davali smo mu gulaš od mesa, pasulj sa slaninom, pirinač s kokosom, kriške pržene banane, hranu nepojmljivu za njegovu dob koju je on ostavljao da se hladi ne okusivši je dok je gledao onaj uvek isti film za hitne slučajeve, svestan da vlada hoće nešto da sakrije od njega čim su pustili isti program s predajnika postavljenog samo za njega i film sa istog kotura ne proveravajući čak ni da li je traka okrenuta naopako, bestraga im glava, govorio je, pokušavajući da zaboravi to što su hteli da mu sakriju, jer, da je u pitanju nešto strašno već bi se pročulo, govorio je hrčući nad posluženom večerom, sve dok na katedrali ne otkuca osam i tada bi ustajao i bacao nedirnuto jelo u nužnik, kao što je počeo činiti još odavno svake večeri u to vreme da bi prikrio poniženje kojem ga je izvrgavala sopstvena utroba koja nije htela da primi nikakvu hranu i da zahvaljujući predanjima iz njegovih slavnih vremena zavara bes prema samome sebi svaki put kada bi mu se dogodilo neko od onih gnusnih izdajstava staračke slabe petlje, da bi zaboravio da jedva živi, da je on i niko drugi pisao po zidovima nužnika živeo general, živela junačina, da je krišom uzeo od iscelitelja napitak od kojeg će moći jedne iste noći da povali koliko god puta želi, pa i tri puta zaredom sa svakom od tri različite žene i platio je tu staračku detinjariju suzama, više suzama besa nego bola, pričvrljen uz rupu čučavca, plačući majko moja Bendision Alvarado srca mojega, prezri me, očisti me svojim ognjenim vodama, plaćajući ponosom kaznu za svoju detinju čednost jer je predobro znao da mu je i tada kao i uvek u postelji nedostajala ljubav a ne mužjačka čast, nedostajale su mu žene manje jalove od onih kojima me je usrećio moj pobra predsednik vlade da ne bih izašao iz štosa posle zatvaranja obližnje škole, ženke od krtog mesa bez koske, samo za vas, gospodine generale, pristigle avionom bez carinjenja pravo iz amsterdamskih izloga, s budimpeštanskih filmskih festivala, s italijanskog mora, gospodine generale, gledajte koja divota, najlepše na svetu koje je on zaticao kako sede otmeno i pristojno kao nastavnice pevanja u polusenci njegovog ureda, a bile su prave umetnice u svlačenju, legale su na plišani divan s belim tragovima kupaćeg kostima ocrtanim kao negativ fotografije na mlakoj koži boje zlataste melase, mirisale su na pastu za zube od mente, na cveće iz bočice, zavaljene pored ogromnog betonskog bivola koji nije hteo da skine svoju vojničku odeždu, mada sam ja pokušavala da ga osokolim svojim najskupljim milovanjima sve dok se nije umorio od žurbe tih žena što su bile vansebno lepe kao mrtve ribe i rekoh e sad je dosta, kćeri, idi da se zamonašiš,
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Mustra Sre Jun 27, 2018 10:05 am

tako očajan zbog svoje ravnodušnosti prema njima da je te večeri, kada su zvona oglasila osam sati, zaskočio jednu od vojničkih pralja i jednim zamahom ju je svalio u korito u vešeraju, mada je ona pokušavala da mu izmakne pod izgovorom da se bojim da danas ne mogu, generale, verujte mi, sad su mi oni dani u mesecu, ali on ju je obrnuo na trbuh preko prakljača i osolio je straga s takvom biblijskom žestinom da je jadna žena pomislila da će dušu ispustiti i krkljala je kakav ste vi pastuv, generale, trebalo je da učite za magarca, a on se oseti polaskanijim tim bolnim grcanjem nego najlepšim desetercima udvorica po opredeljenju, pa je pralji dodelio doživotnu penziju da bi mogla da školuje svoju decu, ponovo je pevao posle tolikih godina dok je namicao seno kravama u štali, oj meseče sjajni januarski, pevao je, ne misleći na smrt, jer ni poslednje noći svog života nije sebi dozvolio tu slabost da razmišlja o nečemu što je lišeno veze sa zdravim razumom, počeo je ponovo da prebraja krave po dva puta dok je pevao ti si svetlost na mom mračnom putu, ti si moja zvezdica Danica i ustanovio je da četiri nedostaju, vratio se u kuću brojeći u prolazu kokoši polegale po vešalicama za odela kraljevih namesnika, pokrivajući lanenim navlakama usnule ptice u kavezima i brojao ih je dok ih je prekrivao, četrdeset i osam, zapalio je balegu koju su krave tokom dana razasule od prvog predvorja do dvorane za primanja, setio se jednog dalekog detinjstva i prvi put je u tom sećanju ugledao sebe kako cvokoće na ledu visoravni i prikazu svoje majke Bendision Alvarado kako strvinarima sa smetlišta otima iznutrice neke crkotine za doručak, otkucalo je jedanaest kada je po drugi put obišao kuću u obrnutom smeru, osvetljavajući sebi lampom put dok je gasio svetla sve do predvorja i video je sebe samoga četrnaest puta jednog po jednog kao četrnaest generala koji lampom osvetljavaju put kroz tminu četrnaest ogledala, video je jednu kravu kako raskrečena leži poleđuške u dnu ogledala u muzičkoj dvorani, kravo kravice, dozivao je, ali ona bejaše mrtva, baš šteta, prošao je pored stražarske spavaonice da bi obavestio da ima jedna mrtva krava u jednom ogledalu i naredio da je iznesu rano ujutro, bez odlaganja, pre nego što u kuću nagrnu lešinari, naredio je, osvetlio je svojom svetiljkom stare urede u prizemlju proveravajući da li je još neka krava tamo zabasala, bilo ih je tri, potražio ih je i po nužnicima, pod stolovima, u svakom ogledalu posebno, popeo se na prvi sprat i pregledao sve odaje jednu po jednu i pronašao samo jednu kokoš pod mrežom protiv komaraca od ružičastog konca kukičanu za jednu iskušenicu iz drugih vremena čije ime bejaše zaboravio, pojeo je kašiku pčelinjeg meda kao i uvek pre spavanja, vratio teglu u skrovište u kojem je našao jednu umotanu hartijicu na kojoj je bio zapisan datum proslave neke godišnjice čuvenog pesnika Rubena Darija kojeg Bog čuva na najvišem sedištu u svom presvetom carstvu nebeskom, ponovo je smotao hartijicu i spustio je na mesto, izgovarajući pritom naizust onu tešku molitvu oče i učitelju čudesni pesniče nebeski što održavaš aeroplane u vazduhu i prekookeanske brodove na površini mora, vukući svoja ogromna stopala besanog bolesnika kome nema leka kroz poslednje munjevite bleskove zelene zore s obrtnog fenjera svetionika, čuo je vetrove bola na moru kojeg više nije bilo, čuo je jeku zvona na jednom venčanju na kojem umalo nije bio ubijen s leđa zbog božje nepažnje, ugledao je jednu zalutalu kravu i preprečio joj put ne dodirnuvši je, kravo, kravice, vratio se u spavaću sobu i dok je prolazio pored prozora ugledao je postrojena svetla grada bez mora u svim prozorima, osetio je vrela isparenja tajni iz utrobe tog grada, neodgonetljivu zagonetku njegovog jednoglasnog disanja, osmotrio ga je dvadeset i tri puta ne zastajući i bio je zauvek ranjen kao što je uvek i bio neizvesnošću bezmernog i neodgonetljivog mora Ijudi usnulih s rukom na srcu, znajući da je odbojan i onima koji ga najviše vole, da je osvetljen plamenom lojanica zapaljenih pred likovima svetaca, čuo je kako ga dozivaju po imenu da donese sreću porodiljama i izmeni usud umirućih, osetio je kako uspomenu na njega kuju u zvezde isti oni koji su proklinjali njegovu majku kada god bi videli ćutljive oči, tužne usne, šaku device utonule u misli iza stakla od providnog čelika mesečarske limuzine iz dalekih vremena i celivali smo otisak njegove čizme u blatu i bacali na njega čini i kletve da umire dugo i u mukama, bolnim smrću za vrelih noći dok smo iz svojih dvorišta posmatrali lutajuće svetlosti u prozorima gradske kuće bez žive duše u njoj, niko nas ne voli, uzdahnuo je dok je zavirivao u staru spavaću sobu beskrvne ptičarice i bojadžijke zlatoperih vuga, njegove majke Bendision Alvarado, tela obraslog prvom žabokrečinom, laku ti smrt želim, majko, reče joj, ja tebi još lakšu, sinko, odgovori mu ona iz kripte tačno u dvanaest kada je okačio lampu o nadvratak, utrobe izranavljene samrtnim svrdlanjem prigušenih zvižduka užasa u svojoj kili i na celom svetu nije postojao drugi opseg vremena i prostora osim opsega njegovog bola, namakao je poslednji put tri kračuna, tri zasuna, tri lanca i katanca na vrata svoje spavaće sobe, na žrtveniku nokšira istisnuo kratak bolni mlaz mokraće i svalio se na glatki pod u pantalonama od grubog sukna koje je nosio po kući od kada je prestao da prima stranke, u košulji na pruge bez lažnog okovratnika i u mekim papučama za bogalja, opružio se potrbuške, podmetnuo desnu mišicu pod glavu umesto jastuka i namah zaspao, ali se u dva i deset probudio nasukanog uma i odeće natopljene nekim bledim i mlakim znojem, kao pred oluju, ko je tamo, upita ošinut izvesnošću da ga je neko u snu nazvao imenom koje nije bilo njegovo, Nikanore, i ponovo, Nikanore, neko ko je imao moć da se uvuče u njegovu sobu ne skidajući reze, jer je mogao ulaziti i izlaziti kako mu drago prolazeći kroz zidove, i tada ju je ugledao,a bila je to smrt, gospodine generale, vaša smrt, umotana u dronjke pokajničkog haljetka od jute, s drvenom čakljom u ruci i lobanje obložene jatima grobnih algi i ovozemaljskim cvetovima niklim iz naprslina u kostima, starinskih i prozračnih očiju u oglodanim dupljama i tek kada ju je video celu shvatio je da ga to ona doziva Nikanore, Nikanore, imenom pod kojim smrt poznaje umiruće, ali on reče ne, smrti, još nije kucnuo moj čas, ja treba da umrem u snu, u polusenci mog ureda, kao što od pamtiveka predskazuju vode u proročkim zdelama, ali ona odgovori ne, generale, već sada i ovde, bosonog i odeven u siromašku odeću koju je u tom trenu imao na sebi, iako su oni koji su našli telo morali ispričati da je ležao na podu ureda u uniformi bez oznaka i sa zlatnom mamuzom na levoj potpetici, da ne bi protivrečili čudotvornim vodicama njegovih proročica, a dogodilo se to onda kada je najmanje želeo, kada je na isteku onolikih godina jalovog samozavaravanja počeo da otkriva da se ne živi, bestraga mu glava, već da se preživljava i da se prekasno shvata da ni najduži ni najispunjeniji životi nisu dovoljni da se nauči išta drugo osim kako živeti život, a on je u zagonetki svojih nemih dlanova i nevidljivim skrivalicama karata iz kojih mu je proricana sudbina spoznao svoju nesposobnost da voli i pokušao je da nadoknadi to beščašće što mu ga je sudbina priredila odajući se neutaživom poroku samotnjačkih obreda gladnoga moći, postavši žrtva zatvorenog kruga njenih sledbenika da bi izgarao u večnom plamenu svog beskrajnog žrtvovanja, tovio se lažju i zločinom, uspinjao se zahvaljujući bezdušnosti, nečoveštvu i obuzdavanju svoga straha i grozničave gladi za vlašću samo da bi do isteka vremena u svojoj stisnutoj pesnici sačuvao onu staklenu kuglicu, ne shvatajući da tom poroku nema leka jer utoljavanje te poročne gladi za vlašću čini je sve jačom i neutoljivijom i tako unedogled, gospodine generale, a on je od samog početka znao da ga obmanjuju da bi mu udovoljili, da su njegove udvorice bile plaćene da mu laskaju, da su oružjem prinudili ono mnoštvo da se tiska i radosno kliče duž njegovog puta, mašući iznajmljenim natpisima kojima traži da nam večno živi velikan stariji od svoje starosti, ali je on naučio da živi s tim i mnogim drugim gnusnim licima slave i kako su njegove neizbrojive godine prolazile tako je on sve jasnije uviđao da je laž lagodnija od sumnje, korisnija od ljubavi i trajnija od istine, pa je naučio da živi s tom i svakom drugom gorčinom slave i tako se bez čuđenja obreo sred sramnog privida da vlada, a moć nije imao, da ga veličaju, a slavu mu ne odaju, da ga slušaju, a pravu vlast mu ne priznaju, kada se, utonuo u žuto lišće svoje jeseni, uverio da nikada nije mogao biti gospodar svekolike svoje moći, da je osuđen da nikada ne spozna bilo koje lice života, već samo njegovo naličje i da je osuđen na odgonetanje veziva, ispravljanje niti potke i rasplitanje čvorova na zamršenoj tkanici privida stvarnosti, nikada ne posumnjavši, pa čak ni prekasno, da jedini život koji se može živeti jeste onaj koji se može videti, onaj koji smo mi videli na drugoj obali, onoj koja nije bila i vaša, gospodine generale, na onoj obali reke žutog lišća naših neizbrojivih godina nesreće i naših neuhvatljivih trenutaka sreće, na obali na kojoj žive siromasi, tamo gde je ljubav bila zaražena klicom smrti, ali je bila istinska, gospodine generale, tamo gde ste vi bili samo nejasna prikaza žalobnih očiju iza prašnjavih zastora na prozoru nekog voza, gde ste bili samo drhtaj nekih nemih usana i nepostojani pozdrav neke satenske rukavice na utvarnoj šaci nekog starca bez sudbine za kojeg nikada nismo saznali ni ko je bio, ni šta je bio, ni da li je bio samo obična podvala mašte, silnik za porugu što nikada nije saznao šta je lice a šta naličje ovog života koji smo mi obožavali s nezajažljivom strašću, a koji se vi niste usudili ni da naslutite iz straha da ćete saznati ono što mi i predobro znamo da je život gorak i kratak, ali da drugoga nema, generale, jer smo mi znali ko smo, a on je za sva vremena ostao bez prilike da to sazna, jer je prestareli mrtvac, kojeg je kila mučila svojim milozvučnim zviždukom i smrt svojom čakljom iščupala iz korena, leteo kroz tamni šum poslednjeg već sleđenog lišća svoje jeseni ka maglovitom izvoru istinskog zaborava i dok je preplašen čvrsto stiskao trule niti trošnog tkanja rize smrti bilo mu je zanavek tuđe slavljeničko klicanje mnoštva što se pomahnitalo od oduševljenja izlilo na ulice i pevalo ode radosti i slavilo vest o njegovoj smrti i zanavek mu je bila tuđa svirka u slavu oslobođenja i vatromet uživanja i slavljenička zvonjava što je svetu objavila radosnu vest da je nemerivo vreme večnosti konačno isteklo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Patrijarhova jesen  - Page 2 Empty Re: Patrijarhova jesen

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu