Gijom Muso-Central Park

First topic message reminder :



Alisa, mlada pariska policajka, i Gabrijel, američki džez pijanista, bude se na klupi u Central parku, lisicama vezani jedno za drugo. Oni se ne poznaju i ne sjećaju se njihovog susreta. Noć prije Alisa je bila na zabavi sa drugaricama, dok je Gabrijel svirao klavir u klubu u Dablinu. Nemoguće? A ipak… Toliko pitanja… Kako su se našli u ovako opasnoj situaciji? Odakle krvave mrlje na Alisinoj košulji? Zašto jedan metak nedostaje iz njenog pištolja? Alisa i Gabrijel nemaju izbora- moraće da se udruže kako bi shvatili šta se sa njima desilo i kako na najbrži način da se vrate svojim normalnim životima. Istina koju će otkriti izmijeniće njihove živote iz korijena.

21

Sedefasti veo



Teško usamljenome!

Jer, ako padne, nema ko da ga podigne.

PROPOVJEDNIK, 4, 10



Šelbi je zaranjao u tamu.
Oluja se obrušila na planinu razarajućom snagom. Od vjetra su se kola zanosila, kiša je dobovala po prozorima i najlonu, praveći strahovitu buku.
Prešli su planinski vrh prije pola sata i počeli dugo spuštanje prema dolini. Na vrtoglavom putu su se smjenjivale zbijene krivine, klizave zbog pljuska.
Alisa je među rukama držala fotografiju sa parkinga na kojoj se raspoznavalo Sejmurovo lice. Više puta je pokušala da nazove svog „prijatelja" , ali svaki put je njen poziv naišao na sekretaricu. Spustila je pogled na snimak koji je detaljno proučavala pri blijedoj svjetlosti svog telefona.
Vidjela je sebe kako sjedi pored Sejmura, u svom audiju. Izgledala je klonulo i u alkoholisanom stanju, ali ne potpuno bez svijesti.
Kako je moguće da se ne sjeća te epizode koja se desila prošle noći? Ponovo je pokušala da odledi taj dio svoje memorije, ali isti sedefasti veo joj je i dalje sprečavao prilaz uspomenama. Međutim, pod uticajem napora, poput sata precizan mehanizam njenog mozga odjednom je počeo da daje utisak kao da izlazi iz blokade. Alisino srce je počelo da lupa od uzbuđenja. Da, sjećanja su se povratila! Na dohvat neuronima. Pohranjena u maglovite meandere njene podsvijesti. Istina je dopustila da joj se priđe.
Alisa je mogla da se vrti oko nje, ali čim je bila na putu da je istjera, ona je počinjala da blijedi, da se raspršuje, da bi se rastopila u ledenoj kabini.
Prave muke Tantalove.
Odjednom se jedna crvena mrlja karmina rastvorila u mastilu noći. Alisa je okrenula glavu: svijetlila je crvena lampica za gorivo na instrument tabli.
- Sranje - izustio je Gabrijel. - Rizikujemo da ostanemo bez goriva i nećemo moći da stignemo do bolnice. Ovaj auto mora da guta više od dvadeset litara na sto kilometara!
- Koliko još možemo da vozimo?
- Pedeset kilometara najviše.
Alisa je osvijetlila mapu puta svojim mobilnim telefonom.
- Prema planu, ima jedna Dženeral Stor koja je ujedno benzinska pumpa. Mislite li da možemo da je se domognemo?
Gabrijel je zaškiljio da bi jasnije vidio položaj radnje.
- Biće knap, ali izvodljivo je. U svakom slučaju nemamo izbora.
Vjetar je pokušavao da se uvuče u šelbi. Kiša, gusta i neprozirna, nastavljala je da pada, prijeteći da ga potopi. Očiju prikovanih za put, Gabrijel je progovorio:
- Taj vaš Sejmur, nikad nisam osjetio da je...
Alisa je uzdahnula, ophrvana umorom.
- Ne poznajete ga.
- Uvijek mi je izgledao mutno, to je sve.
- A meni vaše lakonske kritike djeluju mutno. Ako baš hoćete, sačekajmo njegovu verziju prije nego što ga osudimo.
- Ne vidim šta će njegova verzija moći da promijeni! - naljutio se policajac. - On vas
laže od samog početka. Laže nas, dođavola! Sve informacije koje nam je od jutros poslao su možda pogrešne!
Alisa je razmotrila ovu mogućnost sa zabrinutošću. Gabrijel je potražio cigaretu i upalio je ne ispuštajući put iz vida.
- Isto je i s vašim ocem!
- Sad je dosta! Ostavite mog oca izvan svega ovoga.
Ispustio je nekoliko aromatičnih kolutova dima koji su se raširili po kolima.
- Samo konstatujem da ste okruženi ljudima koji manipulišu vama i dovode vas u opasnost.
Sada kada su stigli u dolinu, počeli su da nailaze na vozila. Jedan kamion je došao iz suprotnog smjera, uperivši u njih jaku svjetlost farova.
- A vi još nalazite opravdanja za to! - nastavio je Gabrijel.
Alisa se u očajanju snažno branila.
- Bez Sejmura i mog oca, više ne bih bila među živima, kako vam nije jasno! Zar mislite da je moguće i dalje živjeti pošto vam je divlji pas rasporio utrobu, ubio vam dijete i ostavio vas mrtvu u lokvi krvi?
Gabrijel je pokušao da se opravda, ali Alisa je povisila ton da mune bi dozvolila da pruži obrazloženje:
- Poslije Polove smrti, bila sam uništena i samo su mi ONI bili podrška! Niste valjda toliko glupi da to shvatite!
Gabrijel je ućutao. Zamišljeno je nastavio da u tišini povlači nemirne dimove iz cigarete. Alisa je uzdahnula i okrenula glavu prema prozom. Kiša je tukla po staklu. Uspomene su joj se svom silinom obrušile na glavu.


Sjećam se..,

Decembar 2011 - juli 2013.


Sjećam se.
Sjećam se da sam bila ubijeđena da će se sve završiti, konačno.
Nisam zamišljala drugačiji ishod: čim se vratim kući, uzeću rezervno oružje i prosviraću sebi glavu.
Pucanj kojim ću spriječiti da i dalje tonem u pakao.
Prikovana za bolnički krevet, u glavi sam više puta vrtjela taj film: potmuli zvuk šaržera koji ubacujem, hladni metal oružja u mojim ustima, cijev uperena nagore da bih sebi raznijela mozak.
Taj prizor sam ponavljala neprestano da bih pronašla san. Moj prst koji pritiska obarač. Moja glava koja eksplodira u tom spasonosnom potezu.

* * *


Ipak, moj život nije slijedio tu putanju.
- Živjećeš s nama - rekao mi je otac kad je došao po mene u bolnicu.
Razrogačila sam oči.
- Kako to „sa vama"?
- Sa mnom i tvojim prijateljem „gej bonvivanom" .
Ne rekavši mi ništa o tome, moj otac je tokom mog oporavka iznajmio veliku kuću sa vrtom, u ulici Skver-Monsuri. Stari slikarski atelje zarastao u zelenilo. Selo usred 14. arondismana.
Iskoristio je trenutak Sejumurovog razočarenja u ljubavi da bi ga ubijedio da se useli u kuću. Znala sam da moj kolega izlazi iz jedne komplikovane ljubavne priče: iz profesionalnih razloga, njegov dugogodišnji pratilac - plesač i koreograf iz Pariske opere - napustio je prijestonicu otišavši za Sjedinjene Države i njihova ljubav nije odoljela daljini.
Tokom gotovo dvije godine, nas troje smo živjeli zajedno. Naš nevjerovatni spoj je dobro funkcionisao. Protiv svakog očekivanja, moj otac i Sejmur su ostavili po strani svoje predrasude i postali najbolji prijatelji na svijetu, gdje je svaki osjećao prema drugome neku vrstu fasciniranosti. Sejmur je bio oduševljen legendarnim policajcem kakav je bio Alen Šefer: njegovom pronicljivošću, drčnošću, njegovim smislom za humor, sposobnošću da nametne svoje gledište i da se pobuni. Što se mog oca tiče, priznavao je da je prebrzo osudio ovog mladog kolegu čiju je nastranost sada poštovao: imućni kicoš, homoseksualac, koji vrca od kulture, ali spreman da se pobije i naspe čaše dvadeset godina starog viskija.
Dvojica muškaraca su naročito imala zajedničku nepokolebljivu volju da me zaštite od mene same. Tokom nedjelja koje su uslijedile poslije mog povratka, otac me je vodio da provedem odmor u Italiji i Portugaliji. Početkom proljeća, Sejmur je uzeo odmor da bi me odveo da posjetim Los Anđeles i San Francisko. Ova putovanja u druge zemlje, udružena s ušuškanom porodičnom atmosferom, omogućila su mi da preguram taj period, a da se ne slomim.
Počela sam da radim čim je to bilo moguće, iako tokom prvih šest mjeseci nisam stupila na teren. Sejmur je zauzeo moje mjesto na čelu ,, grupe Šefer" a ja sam se zadovoljila ulogom zapisničara . Tokom godinu dana, bila sam podrvrgnuta „neposrednom psihološkom praćenju" koje je obavljao jedan psihijatar medicine rada, specijalista u bavljenju posttraumatskim šokovima.
U kriminalističkom odsjeku je moja situacija bila teška. Poslije fijaska na istrazi o Eriku Vonu, Tajandijeova me je više nego ikada imala na meti. U drugim okolnostima, otpustili bi me bez ikakvog obrazloženja, ali mediji su se bili dokopali moje priče. Pari Mač je bio posvetio četiri strane mojoj drami, preobrazivši moj fijasko u romansiranu priču koja mi je dala lijepu ulogu: onu pariske Klarise Sterling koja je preuzela sav rizik ne bi li satjerala u tjesnac javnog neprijatelja broj jedan. Ministar unutrašnjih poslova me je čak na brzinu odlikovao Ordenom zasluga za čin hrabrosti i požrtvovanja. Medijsko praštanje i nagrada zbog kojih su moje kolege škrgutale zubima, ali makar su bili zaslužni što su mi omogućili da nastavim da se bavim ovim poslom.

* * *


Ima iskušenja koje čovjek nikada istinski ne prevaziđe, ali koja preživi uprkos svemu. Jedan dio mene je bio otcijepljen, ubijen, uništen. Prošlost me je i dalje gušila, ali imala sam sreću što sam kraj sebe imala ljude koji mi nisu dali da potonem.
Pol je bio mrtav, moja beba je bila mrtva. Više nije bilo moguće voljeti. Ali duboko u meni je ostao nejasan utisak da priča još nije završena. Da život možda ima još nešto da mi pruži.
Počela sam, dakle, ponovo da živim, potajno. Impresionistički život koji se hranio beznačajnim stvarima: šetnjom kroz šumu po sunčanom danu, satom džogiranja na plaži, pravom riječju mog oca, otkačenim smijehom sa Sejmurom, čašom senžilijena degustiranom na terasi, prvim proljećnim pupoljcima, sedmičnim izlascima sa starim drugaricama sa faksa, stari Vilki Kolins kupljen kod prodavca antikvarnih knjiga...
U septembru 2012, ponovo sam stala na čelo svoje grupe. Moje zanimanje za posao i moja strast prema istragama nisu se bili izgubili i u roku od godinu dana „grupa Šefer" je dobila šansu: brzo smo obavljali sve istrage koje su nam bile povjeravane. Dream team se vratio.
Točak života se brzo okreće. Prije tri mjeseca, početkom ljeta 2013, ponovo sam, dakle, povratila ugled u Kriminalističkom. Povratila sam samopouzdanje, ponovo zadobila poštovanje mojih ljudi i obnovila naš ortakluk.
Ponovo sam osjetila jak utisak da život možda ima još nešto da mi pruži. Nisam ni sanjala da će to poprimiti oblik novog iskušenja.

22

Von



Nek sat izbija i noć krene.

GIJOM APOLINER



Vazduh je prodirao sa svih strana. Izolir traka je na kraju popustila pod naletima oluje, smaknuvši najlon i napravivši rupu koja zjapi u zadnjem dijelu šelbija. Kiša je nemilosrdno pljuštala, natapajući pod i sjedišta sportskih kola.
- Skoro smo stigli! - povikala je Alisa da bi nadjačala bješnjenje oluje.
Auto-karta koju je držala na koljenima bila je nakvašena i raspadala joj se među rukama.
Vozeći polako, prošli su oprezno jednu raskrsnicu na kojoj su semafori prestali da rade zbog oluje, potom su, odmah iza sebe, s olakšanjem primijetili reklamu Grant Dženeral Stor koja je svijetlila u noći.
Zaustavili su se kod dvije benzinske pumpe koje su se nalazile ispred radnje. Gabrijel je više puta svirnuo da bi dao do znanja da su tu. Zaštićen šuškavcem i kišobranom, pritrčao je stari krezubi radnik pumpe i nagnuo se kod prozora.
- Vergilije, gospodine, gospođo, koliko da sipam.
- Nalijte pun rezervoar, molim vas.
- Obavezno. Trebalo bi popraviti i zadnje staklo!
- Možete li da ga popravite? - upitao je Gabrijel. - Možda da pričvrstite parče tkanine ljepljivom trakom...
- Vidjeću šta mogu da učinim - obećao je Vergilije. — Uđite da se zagrijete dok čekate.
Izašli su iz kola i otrčali u zaklon pod nadstrešnicu radnje. Dok se sa njih cijedila voda, gurnuli su vrata i našli se u jednoj velikoj bučnoj sali u kojoj je bila prilična gužva. Mjesto je bilo podijeljeno na dva dijela. Desno, tradicionalna „obična prodavnica" , s robom široke potrošnje, sa drvenim parketom koji škripi i staromodnim policama, nudila je brojne ručno izrađene proizvode: pekmeze, sirup od javora, med, brownies, whoopie pies, cheesecakes s bundevom, toffee-bars... S druge strane, mjesto je bilo uređeno oko jednog džinovskog šanka iza kojeg je jedna matrona posluživala omlet, jaja sa slaninom i hash browns zalivene kriglama piva koje kuća pravi.
Porodičan i dobroćudan ambijent osiguravali su stalni gosti koji su razglabali o svemu vodeći razgovore iza svojih krigli. Svuda po zidovima stajali su stari posted iz pedesetih godina na kojima se najavaljuju rok koncerti. Dinner je bio toliko izvan vremena da je čovjek zaista imao utisak da će Čak Beri, Bil Halej i njegove Komete ili Badi Holi zasvirati u kraju narednog vikenda.
Alisa i Gabrijel su se smjestili u dnu sale, na dvije okrugle barske stolice od crvene kože, na mjestu na kome je bar bio u obliku slova L, što im je omogućavalo da sjednu jedno preko puta drugog.
- Čime da vas poslužim, golupčići? - upitala je gazdarica pružajući im dva plastificirana jelovnika.
Nisu bili posebno gladni, ali su shvatili da ne mogu da zauzimaju mjesto a da ne jedu ili piju.
Dok su gledali šta da izaberu, ona im je napunila dvije velike čaše vode i gurnula ka njima metalni držač s papirnim salvetama.
- Mokri ste do gole kože, djeco! Pazite se da gadno ne nazebete!
Dva policajca su joj zahvalila. Gabrijel je naručio klub sendvič u tostu a Alisa supu od mušula.
Dok su čekali narudžbinu, brisali su vodu s lica, vrata i trljali kosu.
- Uživajte! - dobacila je konobarica donoseći klub sendvič siječen u obliku trouglova i supu posluženu u okrajku hljeba sa izvađenom sredinom.
Na površini šanka, pojavile su se kao magijom dvije čašice viskija među njenim punačkim rukama.
- Ovo vas kuća časti, da se zagrijete: iz ličnih rezervi starog Vergilija.
- S velikim zadovoljstvom - oduševljeno je rekao Kejn otpivši gutljaj kanadskog viskija.
Zagrizao je svoj sendvič, sačekao trenutak kada mogu bezbjedno da razgovaraju i pogledao Alisu pravo u oči.
- Na petnaest kilometara smo od bolnice, Šeferova. Znači, nameće se jedan razgovorčić.
Uzela je kašiku supe.
- Razgovarajmo.
- Ozbiljan sam, Alisa. Znam da ste zbog Vona propatili, i vi i vaša porodica...
- Vješti ste u ublažavanju stvari.
- Ali da raščistimo neke stvari među sobom, mi nismo tu da bismo sproveli kaznu, je l' jasno? Banemo u bolnicu, uhapsimo tog tipa i vodimo ga pravo u Boston da bi ga tamo legalno saslušali.
Alisa je skrenula pogled. Sada je ona pijuckala viski. Nastao destilacijom fermentisane raži, viski je imao arome kajsije, šljive i karanfilića.
- Jesmo se razumjeli? - insistirao je Gabrijel. Alisa je nejasno odgovorila.
- Svako će na sebe preuzeti svoju odgovornost.
Odbijajući da se uhvati u zamku, Gabrijel je povisio ton.
- Ja ću u svakom slučaju preuzeti moju: dajte mi vaš pištolj i ne mrdajte odavde.
- Idite dođavola!
- Nema rasprave o ovome, Alisa.
Oklijevala je, a onda je shvatila da Gabrijel neće popustiti. Izvukla je glok iz holstera i pružila mu ga ispod stola.
- Ovako je bolje - uvjerio ju je on tutnuvši pištolj za pojas.
Ona je slegnula ramenima i ispraznila svoju čašu viskija.
Kao i svaki put kada bi pila, osjećala je skoro fizički kako joj alkohol prolazi kroz krv. Od prvih čaša je osjetila rijetko blagostanje. Pravi pucanj adrenalina koji joj je dao izvanrednu oštrinu zapažanja. Taj opojni utisak da pomalo gubi kontrolu.
Pogled joj je lutao naokolo, prelazeći s jedne osobe na drugu, s jednog predmeta na drugi, sve dok se nije zaustavio na Gabrijelovoj čaši viskija. Pogled joj se prikovao za nju, hipnotisan nijansama svjetlosti koje su talasale na površini tečnosti. Odbljesci koji su se prelivali od zlatne, bakarne, bronzane do boje ćilibara. Svijet se vrtio oko nje. Sada je imala isti osjećaj koji ju je maločas bio uhvatio u kolima: euforična izvjesnost da nikada nije bila toliko blizu istine. Ubjeđenje da je konačno stigla do prelazne tačke i da može da pocijepa veo neznanja.
Pogled joj se gubio u svjetlucanju alkohola. Prilijepljena, sleđena, nesposobna da odvoji oči od čaše svog pratioca. Odjednom joj se koža na rukama potpuno naježila i nekakva knedla joj je zastala u grlu. Tada je postala svjesna da upravo ne posmatra čašu viskija, već Gabrijelovu ruku koja je obuhvatala čašu. I još preciznije, prst koji je udarao u nju u pravilnom i nervoznom ritmu. Pogled joj je bio jasan, kao da posmatra svijet kroz lupu. Gabrijelova ruka; njegovi polukružni članci na prstima; male brazde na njegovim prstima; prisustvo, gotovo neprimijetno, pri svakom dodiru sa čašom, tog majušnog ožiljka u obliku krsta kao biljeg na desnom kažiprstu. Tip povrede koju zaradimo u djetinjstvu, zatvarajući neoprezno oštricu svoje prve britvice, i čiji će nas trag poslije ušivanja pratiti tokom čitavog života.
Bez upozorenja, za njihovim stolom je iznenada iskrsla kosmata glava „automehaničara" Vergilija.
- Napravio sam vam jednu stvar za prozor, gospodine, gospođo. Dođite da bacite pogled da biste mi rekli da li vam odgovara.
Gabrijel je ustao.
- Ostanite na toplom, doći ću po vas kad budemo sigurni da može da se krene.
Upaljenih obraza, Alisa je posmatrala Gabrijela kako se udaljava. Osjećala je kako joj srce snažno lupa u gradima, uznemirenost čitavog svog bića, koje je nemoguće opisati. Kako je hvata vrtoglavica. Osjećaj da se davi. Potreba da zna.
- Jeste li dobro, lijepa moja? Želite li još nešto?
Alisa je pristala na još jednu čašu piva i ispila je u jednom gutljaju. Htjela je da vjeruje da alkohol ima moć da joj izbistri misli. Ili, ako ništa drugo, da joj ulije hrabrost.
Sad il nikad!
Otvorila je svoju torbu i pronašla set za otiske. Pomoću papirne salvete je obuhvatila čašu iz koje je pio Gabrijel i ponovila postupak koji je malo ranije uradila sa špricom: čišćenje crnog praha pomoću magnetne četkice, određivanje položaja otiska koji odgovara kažiprstu, hvatanje otiska ljepljivom trakom i njegovo fiksiranje na podmetaču pored otiska vlasnika šprica. Pokreti su joj bili precizni, mehanički. Pošto nije imala puno vremena, nije smjela sebi da dozvoli ni najmanju grešku.
Alisa je krenula da približi kartonski podmetač svom licu da bi pažljivo proučila dva otiska kad su se začula zvonca okačena na vratima.
Žustro se okrenula i spazila Gabrijela kako stiže prema njoj.
- Možemo da krenemo - dobacio je iz daljine, pričajući vrlo glasno kako bi nadjačao okolnu graju.
Počela je da se preznojava. Gabrijel se približavao, bezazleno se osmjehujući.
- Onaj Vergilije je odradio bogovski posao. Kola su ponovo hermetički zatvorena!
Išla je na sve ili ništa.
- Idite da zagrijete motor. Ja ću da platim i pridružim vam se u kolima - uvjerila ga je ona nadajući se da će se okrenuti i otići.
- Nema potrebe, ja...
Gazdarica ga je iz šanka uhvatila svojom snažnom rukom.
- Ej, ljepotane, jesi li za još jedno pićence? Gutljaj džina koji je Vergilije lično pravio. S ukusom meda i kleke. Reći ćeš mi kako ti se sviđa!
Gabrijel se otrgnuo, vidno iznenađen i uznemiren takvom neposrednošću.
- Hvala, ali zaista ne mogu. Moramo da nastavimo put.
Alisa je iskoristila ovih nekoliko sekundi kolebanja da bi ćušnula svoj pribor u torbu. Zatim je iz džepa izvadila tri novčanice od po deset dolara i stavila ih na šank.
- Idemo? - rekao joj je Gabrijel stigavši do nje.
Izgleda što je moguće ravnodušnijeg, pratila ga je do ulaznih vrata. Napolju je kiša i dalje nemilice padala.
- Sačekajte me u zaklonu ispod nadstrešnice, idem po kola.
Dok je Gabrijel trčao do šelbija, Alisa se okrenula leđima od parkinga i izvadila podmetač iz torbe. Uporedila je dva otiska pri svjetlosti reklame Dženeral Stora. Bili su istovjetni, bar naoko. Na njemu se naročito nalazio, u oba slučaju, isti motiv u obliku luka, prekinut sićušnim ožiljkom u obliku krsta...
U tom trenutku je shvatila da ju je Gabrijel lagao od samog početka.
Kad je podigla pogled, osjetila je da se kupe upravo parkirao iza nje. Gabrijel joj je otvorio vrata. Policajka se uvukla u kabinu i vezala pojas.
- Je li sve u redu? Izgledate čudno. 
- Dobro sam - odgovorila je shvativši odjednom da mu je povjerila svoj glok i da više nema oružja.
Vrata su se zatvorila za njom. Drhteći, Alisa je okrenula glavu ka staklu, dok ju je neprekidno šibala kiša.
Dok su kola nestajala u noć, mladoj ženi je trebalo nekoliko sekundi da bi priznala ono što je bilo očigledno: Gabrijel i Von su jedna te ista osoba.

ČETVRTI DIO



Slomljena žena




23

Sad il nikad



- Kako znate da sam luda? - upitala je fllisa.

- Moram da vjerujem da jeste - odgovorio je Mačak;

- inače ne biste došli ovdje.

LUIS KEROL



Teška i jaka kiša je udarala u stakla.
Grmjelo je gotovo bez prestanka. U jednakim intervalima, munje su parale oblake crne kao ugalj, ledeći liniju horizonta sa jelama snagom bljeska koji se spušta sa neba.
Poluostrvo na čijem se kraju nalazila bolnica Sebago Kotidž protezalo na petnaestak kilometara, ocrtavajući u sredini jezera jedan veliki zaliv oivičen četinarima.
Usredsređen na vožnju, Gabrijel je vozio pretjeranom brzinom. Put je bio posut iščupanim granama i nanosima, što je saobraćaj činilo opasnim. Vjetar je bjesnio, fijukao među drvećem, povijajući im stabla dok ne popuste, tresući kola kao da želi da ih zaustavi u kretanju po asfaltu.
Alisa je krišom bacala pogled na svoj telefon. Nije bilo iznenađujuće to što je mreža vrlo nestalna, s tim što nije bila potpuno van funkcije. Zavisno od mjesta, crtice u uglu koje su mjerile telefonski signal mogle su da budu brojne ili da, naprotiv, pokazuju velike mrtve zone, bez ikakvog prijemnog signala.
Pokušavala je da ne drhti. Morala je da dobije na vremenu. Dokle god Gabrijel ne posumnja da je otkrila njegov identitet, sigurna je. Bez oružja, na ovom pustom putu, ne može ništa da pokuša, ali čim se dokopaju bolnice, moći će da reaguje.
Biće svijeta, uposlenosti, nadozornih kamera... Ovoga puta Von se neće izvući...
Mržnja je prevagnula nad strahom. Bilo je nepodnošljivo sjediti pored ubice svoga sina. Znati da je njegovo tijelo tu na nekoliko centimetara. Takođe je bilo nepodnošljivo to što se osjetila tako bliska njemu, da mu je ispričala jedan dio svoje intime, da su je dirnule njegove laži, da je dopustila da je na ovakav način pređe.
Alisa je duboko udahnula. Pokušala je da razmišlja, da pronađe odgovore na čitava pitanja: kakva je sad ovo igrarija s putovanjem? Kakav je Vonov plan? Zašto je nije ubio ranije kad je već satima bila prepuštena njemu na milost i nemilost?
Šelbi je skrenuo u oštru krivinu prije nego što je naglo zakočio. Grom je bio udario u jedan veliki bijeli bor, malo uvučen pored puta. Jačina padavina mora da je već u začetku ugasila požar, ali drvo se još dimilo, pocijepano na dva dijela, rasparčano.
Parčići kore, komadi stabala i spaljene grane ležali su po kolovozu, blokirajući saobraćaj.
- Baksuz! - uzviknuo je Gabrijel.
Zaletio se i ubrzao, potpuno riješen da prođe na silu. Jedna poveća grana je zapriječila prolaz saobraćaju. Šelbi se zanio sve do ivice provalije, a točkovi su počeli da šlajfuj u u blatu.
- Pokušaću da oslobodim put - saopštio je Gabrijel pritiskajući ručnu.
Izašao je i treskom zatvorio vrata ostavivši motor da radi.
Previše lijepo da bi bilo istinito?
Naravno, mogla bi da pobjegne čim se ukloni grana, ali nije bila vođena željom da pobjegne. Već potrebom da zna. I da ide do kraja.
Alisa je bacila pogled na telefon: signal je bio slab - dvije crte - ali ipak ga je bilo. Ali koga da upozori? 911? Njena priča je bila predugačka za objašnjavanje. Svog oca? Sejmura? 
Više nije znala može li da im vjeruje. Jednog od njenih kolega iz kriminalističkog? Da, to je bila dobra ideja. Kastelija? Savinjona? Potražila je njihove brojeve u svojoj memoriji, ali nije bila u stanju da ih pronađe, isuviše naviknuta da ih zove koristeći svoj imenik.
Zatvorila je oči da bi se koncentrisala; jedini broj kojeg se sjetila, bio je broj Olivijea Krišija, šestog čovjeka iz njene grupe. Bolje išta nego ništa. Ukucala je hitno broj držeći telefon u nivou svog sjedišta. Sa puta je Gabrijel bacao brojne poglede u pravcu kola, ali je kišna zavjesa bila dovoljno debela da bi zaštitila Alisu od njegovog pogleda. Uključila je spikerfon. Jedno zvonjenje. Dva. Tri. Potom se uključila poruka na sekretarici.
Nema sreće.
Dok je prekidala vezu ne ostavivši poruku, druga pomisao joj je prošla kroz glavu. Pretražila je torbu kraj svojih nogu i pronašla nož koji je bila ukrala u kafiću u Boveriju. Sječivo nije bilo oštro kao kod noža za šnicle, ali je vrh bio prilično britak da bi se predmet mogao zanemariti. Tutnula ga je u desni rukav u trenutku kad se Gabrijel vraćao ka kolima.
- Put je slobodan, možemo da idemo! - dobacio je zadovoljno.

* * *


Bolnica Sebago Kotidž

Bezbjednosna zona

Molimo vas da usporite


Osvijetljena bijelom svjetlošću i sa znakom upozorenja koji se nalazi ispred nje, drvena kućica za radnike obezbjeđenja vidjela se izdaleka. Svjetlosni oreol je svjetlucao u noći kao da se leteći tanjir spustio usred polja jarebike u Novoj Engleskoj. Šelbi je krenuo prema rampi koja je vodila prema čuvarevoj kućici, ali stigavši ispred kabine, Alisa i Gabrijel su konstatovali da je prazna.
Gabrijel je zastao pred metalnom barijerom i spustio svoje staklo.
- Hej! Ehej! Ima li koga? - vikao je da bi nadjačao zvuk oluje.
Izašao je iz kola i krenuo u zaklon. Vrata su bila ostala otvorena i udarala su kako dune vjetar. Provirio je sa dovratka i odlučio da uđe. Nije bilo čuvara. Gledao je zid s ekranima načinjen od monitora nadzornih kamera, zatim elektronske table iz kojih je štrcao beskrajni niz dugmiča i prekidača. Uključio je onaj kojim se podiže rampa i pridružio se Alisi u kolima.
- Odsustvo stražara nije dobar znak - rekao je krenuvši opet kolima. - Mora da se nešto desilo unutra.
Ubrzavajući, Gabrijel je pripalio novu cigaretu. Ruke su mu blago podrhtavale. Šelbi je napredovao kroz aleju oivičenu jelama i izbio je na prostranu šljunkovitu esplanadu koja je služila kao bolnički parking.
Sagrađena na obali jezera, ustanova je bila koliko originalna toliko i impresivna. Na kiši koja lije, njena sjajna fasada sa gotičkim prozorima ocrtavala se na zavjesi kao ugalj crnih oblaka. Zamak od oker cigle je sačuvao svoj pečat iz starih vremena, ali i s jedne i s druge strane originalne zgrade uzdizale su se dvije ogromne modeme kule s plavičastim prozračnim fasadama i kosim geometrijskim tovovima. Jedan smjeli pješački most od stakla povezivao je tri strukture, kao viseća povlaka koja skladno spaja vagone prošlosti sa onima iz budućnosti. Pred glavnim ulazom, pričvršćen za aluminijuski stub, jedan LCD ekran je prikazivao informacije u realnom vremenu.

Dobar dan, danas je utorak, 15. oktobar 2013.

Sada je 23:57h

Vrijeme posjete: 10 h-18 h

Parkirni za posjetioce: P1-P2

Parking za osoblje: P3


Šelbi je usporio. Alisa je proturila nož, koji je bila sakrila duž podlaktice i stegla rukav iz sve snage. Sad il nikad.
Osjetila je kako joj srce udara u venama. Od nadiranja adrenalina je zadrhtala. U njenoj glavi su se miješali protivrječni osjećaji. Strah, agresivnost, naročito bol. Ne, neće se zadovoljiti time da uhapse Vona. Ubiće ga. Jedino radikalno rješenje da bi očistila svijet od ovog zlotvora. Jedina moguća kazna za grijehe da bi osvetila smrt Pola i smrt njenoga sina. Knedla joj se zastala u grlu. Suze su joj nezadrživo tekle niz obraze. Sad il nikad.
Upotrijebila je svu svoju snagu da udari Gabrijela nožem, zarivši mu sječivo iznad grudi. Osjetila je kako se kida rameni mišić. Zatečen, jauknuo je i ispustio volan. Kola su sišla sa šljunkovitog puta da bi udarila u jedan bedem. Jedna guma je pukla zbog udara i šelbi se zaustavio. Alisa je iskoristila zbrku da bi se dočepala gloka koji je Gabrijel bio stavio za pojas.
- Ni makac! - vrsinula je Alisa uperivši oružje u njega.
Iskočila je iz kola, provjerila okvir i cijev pištolja, podigla sigurnosnu kočnicu i obuhvatila rukama rukohvat pištolja, ispruženih ruku, spremna da opali.
- Izlazi iz kola!
Gabrijel se povio da bi se zaštitio, ali ostao je u šelbiju. Kiša je tako silno padala da Alisa nije uspijevala da vidi šta on upavo čini.
- Izlazi smjesta! - ponovila je. - Ruke uvis!
Najzad su se vrata automobila lagano otvorila i Gabrijel je iskoračio iz kola. Bio je izvukao nož iz ramena i veliki mlaz krvi mu se slivao niz džemper.
- Svršeno je, Von.
Uprkos kiši i pomrčini, Gabrijelov pogled, svijetao kao kristal, uspijevao je da se probije kroz tminu.
Alisa je osjetila nekakvu prazninu u svojoj utrobi. Svih ovih godina uvijek je priželjkivala samo jedno: da ubije Vona sopstvenim rukama.
Ali nije dolazilo u obzir da ga ukloni prije nego što dobije sve odgovore.
Onda je osjetila kako joj vibrira telefon u džepu jakne. Ne ispuštajući Vona iz vida i držeći oružje upereno u njega, ona je izvadila mobilni telefon. Broj njenog šestog člana grupe se ukazao na ekranu.
- Kriši? - rekla je javljajući se.
- Zvali ste me, šefice? - upitao je sanjivi glas. - Znate li koliko je sati?
- Trebaš mi, Olivje. Znaš li gdje je Sejmur?
- Nemam pojma. Ja sam na odmoru u Bretanji kod roditelja moje žene već nedjelju dana.
- Šta to pričaš? Vidjeli smo se juče u 36.
- Šefice... Znate dobro da je to nemoguće.
- Zašto?
- Šefice, pa zato...
- ZAŠTO?!- iznervirala se Alisa. Tišina, zatim tužan glas:
- Zato što ste već tri mjeseca na bolovanju. Tri mjeseca otkako niste kročili u Kriminalistički odsjek...
Odgovor joj je sledio krv u žilama. Alisa je ispustila telefon na mokru zemlju.
Šta to priča?
Kroz kišu, iza Vona, njen pogled je zahvatio alfanumeričku tablu bolnice.

Dobar dan, danas je utorak, 15. oktobar 2013.

Sada je 23:59h. 


Na tabli je bila greška. Bio je utorak, 8. oktobar. Ne 15. Obrisala je kišu koja joj se slivala niz lice. U ušima joj je bubnjalo. Crveni plamen izliva očaja upalio se u njenoj glavi kao signal za uzbunu. Od samog početka nije gonila samo Vona, već i jednog neprijatelja, podmuklijeg i upornijeg: sebe samu.
Zatim su se nizale zasebne slike, poput isječaka iz filmova koji su montirani dio po dio.
Najprije je ponovo vidjela mladića iz zalagaonice, koga su sreli istog jutra u Čajnataunu, kako navija Polov sat. „Podešavam datum i vrijeme", objasnio je prebacivši cifru 8 na 15.
Zatim naslovnu stranu dnevnih novina koju je nazrela pred vratima kuće Kaleba Dana. I na njoj je bio datum od 15. oktobra.
Kao i elektronska pošta Franka Marešala. Ovi detalji na koje nije obratila pažnju...
Kako je ovo bilo moguće?
Odjednom je shvatila. Njena rupa u sjećanju nije pokrivala samo jednu noć kako je vjerovala od početka. Protezala se najmanje na čitavu nedjelju dana.
Na Alisinom licu, suze od tuge i bijesa su se pomiješale sa kišom. Još uvijek je držala oružje upereno u Vona, ali čitavo tijelo joj je drhtalo, uzdrmano potresima. Zanijela se, borila se da se ne sruši, svom snagom je stegla rukohvat oružja.
Ponovo joj se sedefasta zavjesa sa odrazima duginih boja pojavila u glavi, ali ovoga puta je njena ruka bila dovoljno dugačka da dohvati jedan od skuta. Konačno se veo pocijepao jednom za svagda, omogućavajući sjećanjima da isplivaju na površinu. Komadići njenog uništenog sjećanja su se polako sastavljali. Bljesak munja rasparao je pomračinu. Alisa je okrenula glavu za djelić sekunde. Taj trenutak nepažnje bio je koban za nju. Gabrijel se ustremio na nju i snažno je oborio na haubu šelbija. Alisa je pritisnula obarač, ali pucanj je promašio metu.
Njen protivnik je ležao na njoj svom težinom, držeći je samo svojom lijevom rukom. Novi bljesak munje se probio kroz prostor i zapalio horizont. Alisa je podigla oči i primijetila špric koji je čovjek držao u ruci. Vid joj se izobličio. Ukus gvožđa joj se raširio u ustima. Vidjela je sjajnu iglu kako se polako spušta ka njoj, zabija se u jednu venu na vratu dok ona ne može da načini ni najmanji pokret da bi to izbjegla.
Gabrijel je pritisnuo vrh šprica da bi joj ubrizgao tečnost. Serum je pekao tijelo mlade žene kao elektrošok. Bol ju je rezao, otključavajući naglo kapiju zatvorenu katanacem njenog sjećanja. Činilo joj se da čitavo njeno biće gori i da joj tempirana granata stoji umjesto srca.
Bijela svjetlost ju je zaslijepila.
Ono što je potom ugledala, užasnulo ju je.
Zatim je izgubila svijest.


Sjećam se...

Tri mjeseca ranije


12. juli 2013.
Klima užasa vlada u prijestonici.
Nedjelju dana ranije, u vrijeme završetka radnog vremena, jedan krvavi atentat je zadesio Pariz. Bombaš samoubica koji je nosio pojas s eksplozivom digao se u vazduh u autobusu u ulici Sen Lazar. Bilans je bio užasan: osam mrtvih, jedanaest ranjenih.
Istog dana je jedan ranac koji je sadržavao bocu gasa napunjenu ekserima, pronađen na liniji 4, na stanici Monparnas-Bjenveni. Na svu sreću, ekipa za uklanjanje mina je uspjela da rastavi spravu prije nego što nanese štetu. Ali otada vlada panika.
Avet atentata iz 1995. je u svijesti svih. Svakoga dana su sve brojnije evakuacije sa znamenitih mjesta u gradu. „ Povratak terorizma" prijeti sa stranica svih novina i njime i započinje svaki televizijski dnevnik. SAT, antiteroristički odsjek Kriminalističkog odsjeka je
pod pritiskom i umnožava talase sudskih poziva u islamističkim sredinama, anarhističkom pokretu i ultraljevici.
Njihove istrage me se u principu ne tiču. Sve dok Antoan de Fuko, zamjenik šefa SAT¬a ne zatraži od mene da uzmem učešća u saslušanju jednog od osumnjičenih, čiji je pritvor produžen tri puta i sada se bliži kraju. Tokom sedamdesetih godina, na početku svoje karijere, Fuko je više godina radio sa mojim ocem prije nego što su im se putevi razišli. On je takođe bio jedan od mojih nastavnika u policijskoj školi. Prema meni je vrlo blagonaklon i čak mi pripisuje kvalitete koje nemam da bih mogla da sprovedeni saslušanja.
- Potrebna si nam ovdje, Alisa.
- Šta treba tačno da radim?
- Već više od tri dana pokušavamo da navedemo ovog tipa da progovori. Nije ni riječ izustio. Ti možeš da uspiješ u tome.
- Zašto? Zato što sam žena?
- Ne, nego zato što ti to umiješ.
Normalno, zbog takvog predloga bi trebalo da sam uzbuđena. Međutim, nema dotoka adrenalina i ja se prva zbog toga čudim. Osjećam samo ogroman umor i želju da se vratim kući. Počev od ranog jutra, jaka migrena mi probija glavu. Teško ljetnje veče. Vazduh gori, Pariz se guši u zagađenjima a dan je bio ubitačan. Broj 36 se preobrazio u užarenu peć. Ni klime, ni daška vazduha. Osjećam vlažne krugove od znoja za koje mi se lijepi košulja. Ubila bih za konzervu ledene koka-kole lajt, ali automat ne radi.
- Slušaj, ako tvoji ljudi nisu u tome uspjeli, ne vidim što bih se i ja tu miješala.
- Hajde - insistira Fuko - već sam te vidio na djelu.
- Samo gubite vrijeme. Nije mi poznat dosije, ja...
- Upoznaćemo te s detaljima. Tajandijeova se složila. Uleti u vatru i natjeraj ga da ti šapne neko ime. Poslije mi nastavljamo.
Dvoumim se, ali imam li zapravo izbora? Smještamo se u salu sa nišom ispod čije tavanice se okreću dva ventilatora. Čitav sat, dva službenika SAT-a mi daju najvažnija uputstva o osumnjičenom. Čovjek, izvjesni Brahim Rahmani, zvani „Prodavač cijevi" ili „Pirotehničar", je već dugo praćen od strane antiterorističkog odsjeka. Osumnjičen je da je dopremio eksploziv grupi koja je digla u vazduh autobus u ulici Sen-Lazar. Tokom jednog pretresa, kod njega smo pronašli male količine C4, PEP 500 , eksplozivne smjese, telefone preobražene u detonatore, kao i pravi arsenal: oružje svih kalibara, sve vrste hladnog oružja, pancirne prsluke.
Poslije tri dana pritvora, čovjek nije apsoltno ništa priznao istražiteljima, a analiza njegovog hard diska kao i elektronske pošte posljednjih mjeseci, nije dovoljna da bi mu se, makar i indirektno, dokazalo učešće u atentatima.
Ovo je krajnje zanimljiv slučaj, ali zamršen. Zbog vrućine mi je teško da se koncentrišem. Moje dvije kolege pričaju brzo, isporučuju pregršt detalja koje se mučim da upamtim. Mada imam uglavnom odličnu memoriju, u strahu da nešto ne zaboravim, uzimam blokče da bih sve zabilježila.
Kad su završili, otpratili su me do hodnika na donjem spratu gdje se nalazi sala za saslušavanje.
Fuko, Tajandijeova: čitavo odabrano društvo je tu, iza dvostrukog ogledala, znatiželjni da me vide na djelu. Sada i ja imam želju da uđem u arenu.
Otvaram vrata i ulazim u salu. Unutra je vrućina da prokuvaš, na granici podnošljivog.

Vezan lisicama na jednoj stolici, Rahmani sjedi za drvenim stolom, jedva nešto većim od školske klupe. Znoji se, pognute glave. Jedva da primjećuje moje prisustvo.
Zavrćem rukave na košulji i brišem graške znoja koje mi se slivaju niz lice. 
Donijela sam plastičnu flašu vode da bih uspostavila kontakt. Odjednom, umjesto da je pružim osumnjičenom, otvaram je i ispijam jedan veliki gutalj.
Najprije mi voda prija, zatim, najednom, imam utisak da mi izmiče tlo pod nogama. Zatvaram kapke, kratkotrajna vrtoglavica me prisiljava da se oslonim na zid da bih se povratila.
Kad otvorim oči, dezorijentisana sam. U mojoj glavi, velika bjelina, praznina. I užasna tjeskoba: kao da sam teleportovana na neko nepoznato mjesto.
Osjećam da se ljuljam i sjedam na stolicu, preko puta čovjeka, prije nego što ga upitam:
- Ali ko ste vi? I šta ja radim ovdje?


Sjećam se...

Nedjelju. dana ranije

Utorak,8. okfobar 2013.


Osamnaest časova. Pariz. Kraj jednog lijepog jesenjeg dana.
Sunce koje zalazi nisko na horizontu kao da je zapalilo prijestonicu i ogleda se u staklima zgrada, u riječnom toku, šoferšajbnama automobila i izliva žarku bujicu među avenijama. Svjetlosni talas koji zasljepljuje i odnosi sve u svom prolazu.
Na prilazima parku Andre-Sitroen, moja kola uspijevaju da se iščupaju iz zastoja da bi pošla betonskom rampom koja vodi do velike staklene zgrade nalik lađi koja se nalazi ispred Sene. Fasada evropske bolnice Marija-Kiri liči na pramac futurističkog parobroda koji je pristao na jugu 15. arondismana, pripijajući se uz obli ugao raskšća ulice, dok se u njemu ogleda Judino drveće i masivni bijeli glog zasađen s obje strane esplanade.
Parking. Lavirint od betona. Klizna vrata koja se otvaraju na veliki centralni prostor. Liftovi. Čekaonica.
Imam zakazano kod primarijusa Evarista Kluzoa, upravnika Nacionalnog instituta za pamćenje koji zauzima cio posljednji sprat zgrade.
Kluzo je jedan od francuskih stručnjaka za alchajmerovu bolest. Srela sam ga prije tri godine tokom istrage koju je moja grupa vodila o ubistvu njegovog brata blizanca, Žana Batiste, načelnika kardio-vaskularne službe u istoj bolnici. Dva brata su bila takvi zakleti neprijatelji da je Žan-Batist, saznavši da je obolio od kancera pankreasa, odlučio da izvrši samoubistvo, ostavljajući mogućnost da se posumnja na ubistvo, gdje su sve indicije ukazivale na njegovog brata. U to doba, slučaj je izazvao veliku buku. Evarist je čak nakratko bio u zatvoru sve dok nismo uspjeli da otkrijemo istinu. Poslije oslobađanja je rekao Sejmuru i meni da smo ga spasili pakla i da nam duguje vječnu zahvalnost. To nisu bile samo puke riječi: kad sam ga pozvala nedjelju dana ranije, kako bih zakazala termin, istog dana me je ubacio u svoj raspored.
Nakon mog fijaska sa saslušavanjem osumnjičenog teroriste, vrlo brzo sam se pribrala i povratilo mi se pamćenje. Moje odsustvo nije trajalo više od tri minuta, ali odigralo se pred očima svih. Tajandijeova me je natjerala da uzmem odmor, zatim je spriječila moj povratak tražeći izvještaj od medicine rada kojim se suspendujem. Bila sam primorana da obavim detaljan ljekarski pregled i da ponovo odem na pregled kod psihijatra. Protiv moje volje, prepisali su mi dugo bolovanje.
Ovo nije bilo iznenađenje ni za koga: već godinama Tajandijeova nije skrivala svoju namjera da me se otarasi iz Kriminalističkog odsjeka. Ako u tome nije uspjela tokom slučaja Von, ova epizoda joj je pružila revanš na tacni. Ali nisam se tek tako dala. Upozorila sam svoj sindikat, posavjetovala se s advokatom, stručnjakom za radno pravo i konsultovala se sa više ljekara da bih dobila ljekarske potvrde koje svjedoče o mom savršenom zdravlju.
Nisam bila stvarno zabrinuta. Imala sam moral, želju da se borim i vratim se na svoje radno mjesto. Naravno, postojalo je to gubljenje pamćenja, podjednako kratko koliko i naglo, i dešavalo mi se kao i svakome da sam ponekad zakratko odsutna, ali to sam pripisivala stresu, umom, preopterećenosti, vrućini...
To su mi, uostalom, rekli svi ljekari kod kojih sam bila. Izuzev jednog među njima koji je spomenuo rizik od neurološke bolesti i tražio da uradim skener.
Pošto je napad najbolja odbrana, odlučila sam da dobijem prednost i konsultujem na ličnu inicijativu neki autoritet iz ove oblasti. Pokucala sam na Kluzoova vrata, koji mi je prepisao čitavu gomilu ispitivanja i analiza. Prošle nedjelje sam ostala čitav dan u prokletoj bolnici, trpeći lumbalnu punkciju, magnetnu rezonancu, PET skeniranje, vađenje krvi i razne testove pamćenja. Kluzo mi je zakazao novi termin za danas da bi mi saopštio rezutate.
Imam povjerenja. I nestrpljiva sam da se ponovo vratim na posao. Večeras sam čak planirala da izađem i proslavim sa svoje tri drugarice sa faksa: Karinom, Malikom i Samijom. Ići ćemo na koktel na Jelisejska polja i...
- Profesor će vas primiti.
Sekretarica me uvodi u kancelariju koja se nalazi iznad Sene. Iza njenog radnog stola - jedinstveni namještaj načinjen od avionskog krila, glatkog i sjajnog poput ogledala - Evarist Kluzo prelijeće prstima po tastaturi svog laptopa. Na prvi pogled, neurolog ne pridaje značaja svom izgledu: razbarušena kosa, blijedi ten, umorno lice, loše potkresana brada. Odaje utisak kao da je cijelu noć igrao poker nižući jednu za drugom čaše viskija. Ispod njegovog mantila viri zarozana karirana košulja preko koje nosi bordo džemper sa nejednakim petljama koji izlgeda kao da ga je plela neka skroz izlapjela baka.
Uprkos svom nemarnom nošenju, Kluzo izaziva povjerenje i njegov renome govori umjesto njega: ovih posljednjih godina, on je učestvovao u postavljanju novih kriterijuma za dijagnostifikovanje alchajmerove bolesti, a Nacionalni institut za pamćenje je jedna od najistaknutijih struktura u istraživanju i zbrinjavanju pacijenata oboljelih od ove bolesti. Kada se u medijima govori o alchajmeru u nekoj reportaži ili u dnevniku, uglavnom prvo njega dođu da intervjuišu.
- Dobro veče, gospođice Šefer, sjedite, molim vas.
Za nekoliko minuta, sunce je zašlo. Pomrčina je zahvatila prostoriju. Kluzo skida svoje naočare s okvirima u boji kornjačevine i baca ka meni pogled sove prije nego što upali staru bibliotekarsku lampu od mesinga sa mliječnim staklom. Pritiska na jednu tipku tastatare svog kompjutera, konektovanog na ravni ekran zakačen na zidu. Naslućujem da se to rezultati mojih ispitivanja pojavljuju na sjajnoj tabli.
- Biću iskren s vama, Alisa, analiza vaših biomarkera je zabrinjavajuća.
Ne progovaram. On se diže i objašnjava:
- Ovo su slike vašeg mozga snimljene tokom magnetne rezonance. Preciznije, vašeg dijela mozga, njegove zone koja igra bitnu ulogu u memorisanju i prostornom lociranju.
Jednom specijalnom olovkom zaokružuje površinu na ekranu.
- Ovaj dio predstavlja blagu atrofiju. U vašim godinama, to nije normalno.
Neurolog mi ostavlja vremena da prihvatim informaciju prije nego što mi prikaže drugi snimak.
- Prošle nedjelje, kad ste radili drugo ispitivanje: tomografija pomoću emisije pozitrona. U tijelo su vam ubrizgani preparati koji sadrže radioaktivne atome koji mogu da se nakupe oko vašeg mozga i tako pokažu moguće redukcije glucidnog metabolizma.
Ne razumijem nijednu riječ. On mi podrobnije objašnjava.
- PET skeniranje dakle omogućava da se vizualizuje aktivnost različitih zona vašeg mozga i da...
Upadam mu u riječ: 
- Dobro, šta to zapravo znači?
On uzdiše.
- Pa eto, može se primijetiti početak oštećenja određenih zona. - Približava se širokom monitoru i pokazuje olovkom jedan dio medicinske slike. - Vidite li ove crvene mrlje? One predstavljaju amiloidne ploče koje su se učvrstile između vaših neurona.
- Amiloidne ploče?
- Skladišta proteina odgovorna za nastanak pojedinih neuro-degenerativnih bolesti. Ove riječi me udaraju i muče, ali ja ne želim da ih čujem. Kluzo se nadovezuje s drugim dokumentom: jedna stranica ispunjena brojkama.
- Ova problematična koncentracija amiloidnih proteina potvrđena je analizom cerebrospinalne tečnosti uzete tokom lumbalne punkcije. Ona je takođe pokazala prisustvo patogenih tau proteina, što potvrđuje da ste oboljeli od ranog oblika alchajmerove bolesti.
Nastaje tajac u kancelariji. Zabezeknuta sam, u defanzivi, nesposobna da razmišljam.
- Ali to je nemoguće. Imam... imam tek trideset osam godina.
- To je stvarno veoma rijetko, ali dešava se.
- Ne, pogriješili ste.
Odbijam ovu dijagnozu. Znam da ne postoji efikasno liječenje protiv ove bolesti: nema čudotvornog molekula, nema vakcine.
- Razumijem vaša osjećanja, Alisa. Za sada vam savjetujem da ne reagujete burno. Razmislite neko vrijeme. Ništa vas za sada ne obavezuje da mijenjate svoje životne navike...
- Nisam bolesna!
- Takvu vijest je vrlo teško čuti, Alisa - nastavlja Kluzo nježnim glasom. - Ali mladi ste i na početku ste bolesti. Novi molekuli se trenutno isprobavaju. Sve do sada, u nedostatku rasploživih efikasnih sredstava za dijagnostiku, otkrivamo i dalje bolesti prekasno. Sve to se sada mijenja i ...
Ne želim više da ga slušam. Ustajem u skoku i odlazim iz kancelarije ne osvrnuvši se.

* * *


Hol. Liftovi se otvaraju ka centralnom prostoru. Lavirint od betona. Parking. Brujanje motora.
Spustila sam sva stakla. Vozim s vjetrom u kosi, radio u kolima je odvrnut do daske. Gitara Džonija Vintera u Further up on the Road,
Osjećam se dobro. Živo. Neću umrijeti. Imam život pred sobom.
Ubrzavam, pretičem, pritiskam sirenu. Ke de Gmel, Ke Branli, Ke Dorse... Nisam bolesna. Imam solidno pamćenje. To su mi uvijek govorili u školi, za vrijeme studija, zatim tokom mojih istraga. Ne zaboravljam nijedno lice, primjećujem sve detalje, u stanju sam da recitujem skoro napamet na desetine strana koje je napisao zapisničar. Sjećam se svega. Svega!
Mozak mi je uzavreo, vrti i pretura, radi punom parom. Da bih sebe ubijedila u to, krećem da recitujem sve što mi prođe kroz glavu:
Šest puta sedam jednako četrdeset dva / Osam puta devet jednako sedamdeset dva / Glavni grad Pakistana je Islamabad / Glavni grad Madagaskara, Antananarivo / Staljin je umro 5. marta 1953. / Berlinski zid je podignut u noći između 12. i 13. avgusta.
Svega se sjećam.
Parfem moje bake se zvao Soar de Pari, mirisao je na bergamot i jasmin /
Apollo 11 se spustio na Mjesec 20. jula 1969. / Mala prijateljica Toma Sojera zove se Beki Tačer / U podne sam jela kod Desirjea tartar dorade; Sejmur, ,,fish and chic"; oboje smo uzeli po katu i račun je iznosio 79,83 eura.
Svega se sjećam.
Iako nije napisano, Erik Klepton svira gitaru u pjesmi When My Guitar Gently Weeps, na Bijelom albumu Bitlsa / Kaže se ,,on se izvinio" a ne „on se izvinuo" / Jutros sam sipala benzin u auto na benzinskoj pumpi u Bulevara mira; bezolovni 98 je stajao 1,684 euro ; natočila sam za 67 eura / U Sjever- sjeverozapad, Alfred Hičkok se pojavljuje odmah poslije špice na početku; vrata autobusa se zatvaraju za njim i ostavljaju ga na trotoaru.
Svega se sjećam.
U romanima Konana Dojla, Šerlok Holms ne kaže nikada: „Elementarv, my dear Watson" / Šifra moje platne kartice je 9728 i njen broj je 0573 5233 3754 61 / Kriptogram je 793 / Prvi film Stenlija Kjubrika nije Poljubac ubice, već Fear and Desire / Godine 1990, sudija u utakmici između Benfike i Olimpika iz Marseja koji je Vati priznao gol rukom zvao se Marcel van Langenhov. Moj otac je zbog toga plakao / Novčana jedinica Paragvaja je gvarani / Novčana jedinica Bocvane je pula / Motor mog djede je bio Kavasaki H1 / S dvadeset godina moj djeda je vozio reno 8 Gordini boje „francusko plave".
Svega se sjećam.
Šifra moje zgrade je 6507B, šifra lifta je 1321 A / Moj profesor muzičkog sa 6. sprata zvao se g-din Pige. Davao nam je da sviramo She's Like a Rainbow, od Stonsa, na flauti / Svoja prva dva CD-a kupila sam 1991, kad sam bila druga godina gimnazije: Vjetar u ravnicama, rok grupe Nuar Dezir, i Šubertov Impromptu, kod Dojče Gramofon u interpretaciji Kristijana Cimermana / Imala sam rezultat 16/20 na maturi u jezičkoj. Tema disertacije je bila „Da li strast uvijek predstavlja prepreku ka spoznavanju samoga sebe?" / Bila sam na posljednjoj godini C3. U četvrtak smo tri sata imali časove u sali 207; sjedila sam u trećem redu pored Stefana Miratora i na kraju dana me je odvezao kući na svom skutera pežo ST koji je jedva išao uzbrdo.
Svega se sjećam.
Belle du Seigneur ima 1 109 strana u izdanju Folio / Zbignjev Prajzner je komponovao muziku za Dvostruki Veronikin život I Kad sam bila studentkinja, broj moje studentske sobe je bio 308 / Utorkom je u univerzitetskom restoranu bio dan za lazanje/ U Ženi iz susjedstva, lik koji igra Fani Ardan zove se Matilda Bošar / Sjećam se kako sam drhtala kada sam slušala od početka do kraja na mom prvom iPod-u ThaVs My People, komad na kome je obrada grupe NTM Šopenovog preludija / Sjećam se gdje sam bila 11. septembra 2001: u hotelskoj sobi, na odmoru u Madridu, sa starijim ljubavnikom. Jednim oženjenim komesarom koji je ličio na mog oca. Rušenje kula bliznakinja u takvom zelenoplavom ambijentu / Sjećam se tog komplikovanog vremena, tih otrovnih ljudi koje sam mrzjela. Prije nego što sam shvatila da čovjek mora sebe da voli makar malo da bi mogao da voli druge...

* * *


Krećem preko mosta Invalida, dolazim do avenije Frenklin-Ruzvelt i krećem rampom kojom se silazi na parking u suterenu. Pješice se priključujem djevojkama sve do Motor Vilidž na kružnom toku Jelisijskih polja.
- Hello, Alisa!
Sjede za stolom na terasi Fiat Kafea i grickaju stucićini. Sjedam s njima i naručujem koktel sa šampanjcem koji ispijani skoro u jednom cugu. Razglabamo o svemu i svačemu, šalimo se, razmjenjujemo najnovije tračeve, pričamo o problemima s tipovima, krpicama, poslu. Naručujemo turu pink martinija i nazdravljamo našem prijateljstvu. Zatim idemo dalje, da isprobamo nekoliko mjesta za izlazak: Munlajt, Le Truazjem Etaž, Londonderi. Igram, puštam muškarce da mi priđu, startuju me, dodirnu. Nisam bolesna. Izazovna sam.
Neću umrijeti. Neću se ugasiti. Ne želim da budem slomljena žena. Neću da se sparašim kao prerano otkinut cvijet. Pijem: Bakardi niohito, ljubičasti šampanjac, Bombaj tonik... Neću završiti sa izmrvljenim mozgom, psujući njegovateljice i srčući čorbe tupog pogleda.
Sve se okreće oko mene. Prijatno sam pripita, vesela. Pijana od slobode. Vrijeme leti. Prošla je ponoć. Pozdravljam se s djevojkama i krećem prema parkingu u suterenu. Treći sprat donjeg nivoa. Osvjetljenje kao u mrtvačnici. Smrdi na mokraću. Potpetice mi zveckaju po betonu. Muka mi je, osjećam slabost. Teturam se. Za nekoliko sekundi moje pijanstvo počinje da se pretvara u tugu. Osjećam da me nešto pritiska, otupjela sam. Imam knedlu u grlu i sve izbija na površinu: slika mog mozga koji je napadnut senilnim pločama, strah od velikog brodoloma. Jedna škiljava neonka treperi i zuji poput zrikavca. Vadim privezak za ključeve, otvaram automatsku bravu na kolima i srušim se za volanom. Suze mi naviru na oči. Nekakav zvuk... Ima nekoga na zadnjem sjedištu! Naglo ustajem. Sjenka jednog lica se pomalja iz sjenke.
- Sejmure, čovječe, prepao si me!
- Dobro veče, Alisa.
- Šta radiš tu pobogu?
- Čekao sam da ostaneš sama. Kluzo je zvao i zabrinuo sam se za tebe.
- A šta je sa ljekarskom diskrecijom, dođavola?
- Nije ništa ni morao da kaže: već tri mjeseca tvoj otac i ja strahujemo od ovog trenutka.
Palim svjetlo na plafonu kabine da bih ga bolje vidjela. I njemu su suzne oči, ali briše ih rukavom i pokušava da se to ne vidi u njegovom glasu.
- Na tebi je da odlučiš, Alisa, ali mislim da moraš vrlo brzo da reaguješ. To sam od tebe naučio u poslu: nikad ništa ne ostavljaj za sutra, suoči se sa teškoćama i odigraj najbolje što možeš do kraja. Zato i jesi najbolji policajac: zato što se ne štediš, zato što uvijek prva staješ na čelo i zato što si uvijek u prednosti.
Šmrčem.
- Niko ne može da bude u prednosti nad alchajmerom.
U retrovizoru vidim kako otvara kartonsku fasciklu. Vadi iz nje avionsku kartu i brošuru na čijim se koricama nalazi slika velike i visoke zgrade sagrađene na obali jezera.
- O toj ustanovi u Mejnu mi je pričala majka, to je bolnica Sebago Kotidž.
- Šta je tvoja majka radila tamo?
- Kao što znaš, ona je oboljela od Parkinsonove bolesti. Prije samo dvije godine, strašno se tresla i život joj se bio pretvorio u pakao. Jednoga dana, njen ljekar joj je predložio novo liječenje: implantirali su joj dvije male elektrode u mozak povezane sa kućištem za stimulaciju ispod ključne kosti. Nešto nalik pejsmejkeru.
- Već si mi o tome pričao, Sejmur, i sam si priznao da električni impulsi ne sprečavaju bolest da napreduje. 
- Možda, ali time je suzbila najgore simptome i danas se osjeća mnogo bolje.
- Achajmer nema nikakve veze s parkinsonom.
- Znam - rekao je pružajući mi brošuru - ali pogledaj ovu ustanovu: koriste duboku cerebralnu stimulaciju da bi se borili sa simptomima alchajmera. Njihovi prvi rezultati su ohrabrujući. Nije bilo lako, ali našao sam ti mjesto u njihovom programu. Sve sam platio, ali moraš da kreneš sutra. Rezervisao sam ti kartu za Boston.
Odmahujem glavom.
- Čuvaj novac, Sejmur. Sve je to uzaludno. Crći ću i tačka.
- Imaš čitavu noć da razmisliš - insistira on. - Dotle ću te odvesti kući. Nisi u stanju da voziš.
Suviše iscrpljena da bih mu protivurječila, prebacim se na mjesto suvozača i prepustim mu volan.
Prošlo je sedamnaest minuta poslije ponoći kad nas je kamera za nadzor snimila kako napuštamo mjesto.

24

Nulto poglavlje



Ali gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno.

FRIDRIH HELDERLIN



Trajbeka 4:50h izjutra
Tri sata prije prvog susreta Alise i Gabrijela
Telefon u sobi 308 Hotela Grinič zazvonio je šest puta u prazno prije nego što je neko podigao slušalicu.
- Alo... - odgovorio je razvučeni glas koji se budio iz dubokog sna.
- Recepcija, gospodine Kejn. Iskreno mi je žao što vas uznemiravam, ali imam poziv za vas: izvjesni Toma Krig koji traži da razgovara sa vama...
- Usred noći? Ali koliko je sati, zaboga?
- Skoro 5, gospodine. Rekao mi je da je veoma hitno.
- OK, prebacite mi ga.
Gabrijel se pridigao oslonivši se na jastuk, a potom je sjeo na ivicu kreveta. Soba je bila zaronjena u tamu, ali je svjetlost radio-budilnika omogućavala da se nasluti nered u prostoriji. Itison je bio posut malim flašama alkohola i odjećom bačenom na pod. Žena koja je spavala pokraj njega nije se bila probudila. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da bi se sjetio njenog imena: Elena Sabatini, jedna od zemljakinja sa Floride, koju je sreo prethodne večeri u lounge-u hotela. Poslije nekoliko martinija, ubijedio ju je da se popne s njim u sobu i dublje su se upoznali prazneći minibar.
Gabrijel je protrljao kapke i uzdahnuo. Otkako ga je žena napustila, prezirao je ono u šta se pretvorio: duša koja luta, avet koja se prepustila i koju više ništa ne koči u njenom padu. Ništa nije tragičnije od susreta sa čovjekom na izmaku snage, izgubljenim u lavirintu života: odmah mu je prošla kroz glavu ova rečenica Martina Lutera Kinga. Pristajala mu je kao rukavica.
- Gabrijele? Alo, Gabrijele! - vikao je glas s druge strane žice. Sa slušalicom prislonjenom za uvo, Kejn je izašao iz kreveta i zatvorio klizna vrata koja su pregrađivala sobu od malog susjednog salona.
- Dobar dan, Tomase.
- Pokušao sam da te pozovem na tvoj fiksni broj u Astoriji, zatim na tvoj mobilni telefon, ali nisi se javljao.
- Mora da mi se baterija istrošila. Kako si me našao?
- Sjetio sam se da je u ovoj nedjelji godišnji kongres Američke asocijacije psihijatrije. Pozvao sam njihov sekretarijat i oni su mi rekli da su ti rezervisali sobu u Griniču.
- Šta hoćeš?
- Izgleda da si pokupio velike aplauze poslije tvog jučerašnjeg predavanja o psihijatrijskoj dimenziji alchajmerove bolesti...
- Preskoči komplimente, kad te molim!
- U pravu si, pa da pređemo na stvar: trebalo bi mi tvoje mišljenje o jednoj pacijentkinji.
- U 5 sati ujutru? Thomase, podsjećam te da više nismo ortaci!
- Baš šteta: bili smo dobar tim nas dvojica. Savršeno dopunjavanje psihijatrije i neurologije.
- Da, ali s tim je sad svršeno: prodao sam ti moje dijelove klinike. 
- Najveća glupost u tvom života...
Gabrijel se iznervirao.
- Nećemo sad valjda opet o tome! Vrlo dobro znaš koji su mi bili motivi!
- Da: da se preseliš u London da bi dobio podijeljeno starateljstvo nad sinom. I šta si time dobio? Sudsku mjeru zabrane približavanja što te je opet vratilo u Sjedinjene Države.
Gabrijel je osjetio kako mu se oči pune suzama. Izmasirao je sljepoočnice dok se njegov prijatelj vratio na ono glavno.
- Hoćeš li da baciš pogled na moj dosije? Molim te... Rani alchajmer. Slučaj će ti se mnogo svidjeti! Šaljem ti ga mejlom i zovem te ponovo za dvadeset minuta.
- Ni govora. Vraćam se na spavanje. I ne zovi me više, molim te - rekao je odlučno prije nego što je spustio slušalicu.
Odraz u širokom prozom, kao u ogledalu, poslao mu je sliku umornog čovjeka, neobrijanog i depresivnog. Na itisonu, u podnožju kreveta, pronašao je svoj smartfon - ispražnjena baterija - i uključio ga je na punjač. Otišao je u kupatilo i proveo pod tušem deset minuta da bi se rasanio. Vratio se u salon u bade mantilu. Zahvaljujući kafematu koji je stajao na komodi, pripremio je sebi dupli espreso, koji je pijuckao posmatrajući vode Hadsona kako se bjelasaju na prvoj jutarnjoj svjetlosti. U letu je napravio i drugu katu i upalio laptop. Kao što mu je najavljeno, Tomasov mejl ga je čekao u prijemnom sandučetu.
Kako je tvrdoglav ovaj lik!...
Neurolog mu je poslao dosije svoje pacijentkinje. Krig je znao da Gabrijel neće odoljeti da ne bude radoznao i pogleda ga, i po tom pitanju je bio u pravu.
Gabrijel je otvorio atačment u PDF i pregledao prve strane po dijagonali. Neuobičajeni profil pacijentkinje je zaista zadržao njegovu pažnju: Alisa Šefer, od trideset osam godina, lijepa Francuskinja skladnih crta lica i lijepog tena, sa plavim pramenovima koji su ispadali iz punđe. Zaustavio se nekoliko sekundi na fotografiji i pogledi su im se ukrstili. Svijetle dužice, pogled istovremeno snažan i nježan, mističan, nedokučiv izgled. Uzdahnuo je. Ta odvratna bolest je pustošila sve mlađe ljude.
Gabrijel je vrtio prstom po tačpedu da bi izlistao dosije. Prije svega, desetine stranica sa rezultatim ispitivanja i snimci mozga - magnetna rezonanca, PET skeniranje, lumbalna punkcija - koji su doveli do neosporne dijagnoze koju je uspostavio primarijus Evarist Kluzo. Mada ga nikada nije sreo, Gabrijel je znao za reputaciju francuskog neurologa. Vrhunskog stručnjaka u svom domenu.
Drugi dio dosijea počinjao je formularom za prijem Alise Šefer u bolnicu Sebago Kotidž, specijalizovanu kliniku za poremećaje pamćenja koju je on osnovao sa Tomasom i drugim saradnicima. Istaknuti istraživački centar za alchajmerovu bolest. Mlada žena je bila primljena šest dana ranije, 9. oktobra, da bi bila podvrgnuta liječenju pomoću duboke cerebralne stimulacije, „specijalnost" klinike. Ugradili su joj 11. oktobra kućište neuro- stimulatora zaduženog za slanje konstantnih elektrostimulacija od nekoliko volti, koje pacijenti zovu „cerebralni pejsmejker". I više ništa.
Čudno.
Prema protokolu, ugrađivanje tri elektrode je trebalo da bude obavljeno sutradan. Bez toga pejsmejker je beskoristan. Gabrijel je završavao posljednji gutljaj kafe kad mu je zavibrirao smartfon na stolu.
- Jesi li pročitao dosije? - upitao je Tomas.
- Upravo to radim. Šta tačno očekuješ od mene?
- Pomoć, jer stvarno sam u sranju. Ta djevojka, Alisa Šefer, juče je pobjegla sa klinike.
- Pobjegla?
- Policajka, zna kako se to radi. Izašla je iz sobe ne upozorivši nikoga. Uspjela je da nasamari medicinske sestre i čak je ranila Kaleba Dana, koji je pokušao da je uhapsi.
- Dana? Čuvara? 
- Da. Budala je potegla oružje. Tukao se sa djevojkom pokušavajući da joj navuče lisice i ona ga je savladala. Očigledno je metak sam opalio, ali ona se izvukla ponijevši njegov pištolj i lisice.
- Je li ozbiljno pogođen?
- Ne, metak je završio u debelom mesu kod bedra. Hospitalizovan je kod nas i spreman je da ne obavijesti policiju pod uslovom da mu isplatimo 100 000 dolara.
- Hoćeš da mi kažeš da je jedna od tvojih pacijentkinja kidnula s oružjem povrijedivši službenika iz obezbjeđenja i da ti nisi obavijestio policiju? Neodgovoran si, stari moj, i završićeš u ćorci!
- Ako obavijestim policajce, uvući ću sudstvo i novinare. Rizikujemo da nam oduzmu sav ugled, što bi moglo da dovede do zatvaranja klinike. Neću da odustanem od životnog djela zbog tupavog čuvara. Zbog toga mi ti trebaš, Gabrijele: želio bih da mi je vratiš.
- Zašto ja? I kako misliš da to uradim?
- Sproveo sam ličnu istragu. Alisa Šefer je u Njujorku, a i ti si. Bila je u taksiju za Portland u 9 časova uveče. Odatle je uhvatila voz, zatim autobus do Menhetna. Stigla je na putničku stanicu jutros u 5:20h.
- Pošto znaš gdje je, zašto sam ne dođeš po nju?
- Ne mogu da napustim bolnicu u ovakvoj krizi. Agata, moja asistentkinja, je u avionu. Biće na Menhetnu kroz dva sata, ali bih stvarno volio da se ti postaraš za to. Imaš dara da urazumiš ljude. Imaš ono nešto, neku empatiju, kao neki glumac koji...
- U redu je, ne započinji opet sa tvojim komplimentima. Kako si siguran da je ona i dalje u Njujorku?
- Zahvaljući receptom GSM koji ugrađujemo u đonove cipela pacijenata. Lokalizovao sam je na našoj aplikaciji. Ona je usred Central Parka, na jednom šumovitom mjestu koje se zove Rembl. Izgleda da se nije makla već pola sata. Znači, ili je mrtva, ili spava, ili je bacila cipele. Pobogu, Gabrijele! Napravi jedan krug, molim te kao prijatelj. Moramo da je pronađemo prije policije!
Kejnu je trebalo nekoliko sekundi da razmisli.
- Gabrijele? Jesi li još tu...? - uznemirio se Tomas.
- Reci mi nešto više o njoj. Vidim da si joj prije četiri dana ugradio potkožni generator.
- Da - potvrdio je Krig. - Posljednji model: sasvim minijaturni, jedva nešto veći od SIM kartice. Vidjećeš, impresivno je.
- Zašto nisi pristupio i drugom dijelu intervencije i instalirao joj elektrode?
- Zato što je u roku od jednog dana potpuno odlijepila! Imala je skroz iskrivljenu sliku realnosti. Ako tome pridodaš amneziju...
- I šta sad?
- Šeferova pati od vrste anterogradne amnezije koja počiva na poricanju svoje bolesti. Ona zaboravlja sve činjenice koje su uslijedile nakon saopštavanja o alchajmeru.
- Ne skladišti više nova sjećanja?
- Nijedno od večeri kad se napila prije nedjelju dana, odmah nakon što joj je Kluzo saopštio dijagnozu. Svakog jutra, kad se probudi, njena memorija počinje ispočetka. Ona se ne sjeća da je bolesna i vjeruje da se prethodne večeri provodila na Jelisejskim poljima. Isto tako je zaboravila da je bila na bolovanju tri mjeseca.
Gabrijel je ublažio njegovu izjavu.
- Znamo da su poricanje i nestanak naknadne memorije karakteristike ove bolesti...
- Osim što ta djevojka uopšte ne izgleda bolesno. Intelektualno je vrlo jaka i ima neviđen kakrakter.
Gabrijel je rezignirano uzdahnuo. Niko nije znao bolje od njega da Krig kuša njegovu radoznalost. A očigledno je da je slučaj te djevojke bio enigma.
- Dobro, u redu, otići ću da vidim da li mogu da je nađem...
- Hvala ti, stari! Spasio si me! - oduševio se Tomas.
- Ali ništa ne obećavam! - pojasnio je Kejn.
- Uspjećeš, siguran sam u to! Šaljem ti tačne koordinate na tvoj mobilni. Pozovi čim budeš imao novosti.
Gabrijel je završio razgovor sa neprijatnim osjećanjem da se upecao. Od njegovog povratka u Njujork, u Astoriji je stvorio sopstvenu medicinsku strukturu specijalizovanu u hitnim psihijatrijskim intervencijama kod kuće. Poslao je SMS svojoj sekretarici da bi je zamolio da pozove njegovog zamjenika kako bi se osiguralo jutarnje dežurstvo.
Zatim je na brzinu navukao odjeću od prethodnog dana - tamne farmerke, svijetloplavu košulju, crni sako, svijetao mantil, par patika - prije nego što je otvorio vrata ormara u koji je bio ostavio svoju ljekarsku torbicu. Tutnuo je špric s jakim anestetikom u jednu kožnu tašnu. Najzad, ta djevojka je bila naoružana, dakle potencijalno opasna. Stavio je fasciklu u svoju akten tašnu i izašao iz sobe.
Stigavši na recepciju, zatražio je od portira da mu pozove taksi, zatim je shvatio da je u sobi ostavio upravljač kojim je kontrolisao bezbjednost kofera. Ukoliko se udalji više od dvadeset pet metara od prijemnika, alarm i strujni udar su bili programirani da se automatski uključe.
Pošto mu je taksi stizao, odlučio je da se ne popne u sobu kako ne bi gubio vrijeme, a čuvanje prtljaga je povjerio hotelu.
Zauzvrat, službenik mu je uručio tiket za preuzimanje sa brojem 127.
Ukrašena filigranom, dva isprepletana slova H i G tvorila su diskretni logo.

25

Prije samog susreta



(...) i po prvom treptanju njenih očiju, prepoznao sam je.

Bila je to ona, Neočekivana i očekivana (...)

ALBER KOEN



Menhetn 7:15h ujutru
Četrdeset pet minuta prije prvog susreta između Alise i Gabrijela
Note džeza lebdjele su u kabini taksija.
Gabrijelu je trebalo samo nekoliko sekundi da prepozna mitski snimak: Bil Evans intepretira All of You, Kola Portera, u Vilidž Vangardu 1961. Iako nije umio da svira nijedan instrument, psihijatar je obožavao džez i nestrpljivo hitao u koncerntne dvorane, čas radoznao da otkrije novi zvuk, čas, naprotiv, pokušavajući da se prisjeti onih emocija koje je osjetio kao student kada je otkrivao tu muziku u klubovima Čikaga,
Zbog radova na Harisonu, taksi je išao zaobilaznim putem da bi stigao u ulicu Hadson. Na zadnjem sjedištu automobila, Gabrijel je nastavljao da čita dosije Alise Šefer na ekranu svog mobilnog telefona. Pošto ga je sastavljao psiholog s klinike, posljednji dio dokumenta sastojao se od dugačke biografske naznake upotpunjene člancima iz francuskih dnevnih i nedjeljnih novina sa kratkim prevodom njihovog sadržaja. U svim dokumentima se spominjao serijski ubica Erik Von koji je terorisao francusku prijestonicu tokom 2011. godine. Slučaj o kome Gabrijel nikada ništa nije čuo. Veličina ekrana smartfona i truckanje kola su ga ometali dok čita.
Prelazeći preko prvih isječaka iz novina, Gabrijel je pomislio da se radi o istrazi na kojoj je Alisa bila angažovana i stekao je utisak da je u jednom od onih trilera koje je gutao dok putuje vozom ili avionom.
Potom je naletio na četiri strane Pari Mača na kojima se govorilo o Alisinoj drami: mlada policajka je ušla u trag ubici, ali je i sama postala jedna od njegovih žrtava. Od onoga što je pročitao, podišla ga je jeza: Von ju je takoreći rasporio, probadajući bebu s nekoliko uboda nožem i ostavivši je da umire u lokvi krvi. Vrhunac nesreće: njen muž je doživio fatalni udes kolima pokušavajući da stigne do nje u bolnicu.
Pod dejstvom šoka, Gabrijelu se povraćalo. Za trenutak je pomislio da će ispovraćati one dvije šoljice kafe što su mu u stomaku. Dok je vozilo išlo Osmom avenijom, on je nekoliko minuta ostao nepomičan, nosa priljubljenog uz prozor. Kako je sudbina mogla do te mjere da se obruši na tu ženu? Poslije svega što je već bila pretrpjela, kako je mogla da joj dosudi bolest kao alchajmer a samo joj je trideset osam godina?
Dan je počinjao da se rađa i prvi zraci sunca su se probijali kroz šumu nebodera. Taksi je stigao u Zapadni central park i ostavio Gabrijela na raskrsnici 72. ulice, kod samog zapadnog ulaza u park.
Psihijatar je pružio novčanicu šoferu i zalupio vrata. Vazduh je bio svjež, ali je nebo, čisto i bez oblačka, ulivalo nadu da će to biti jedan lijep jesenji dan. Pogledao je oko sebe. Saobraćaj je postajao sve gušći. Na aveniji su kolica sa đevrecima i hot dogom već bila na svom mjestu. Preko puta Dakote, jedan prodavač na crno smjestio je na trotoar svoje postere, majice i sitnice sa likom Džona Lenona.
Gabrijel je kročio u park koji je izgledao kao velika poljana. Prošao je vrt Stroben Filds u obliku trougla i sišao niz put koji je išao uz ravan vode sve do granitne kupole fontane 
Čeri Hila. Svjetlost je bila lijepa, vazduh svjež i suv, a mjesto već vrlo živahno: džogeri, vozači skejta, biciklisti, šetači pasa mimoilazili su se u nekoj vrsti improvizovanog, ali skladnog baleta.
Gabrijel je osjetio da mu telefon vibrira u džepu mantila. Tomasov SMS je sadržao sliku ekrana: plan koji je pokazivao preciznu lokaciju na kojoj je Alisa Šefer. Po posljednjim vijestima, mlada žena je bila još uvijek tu negdje s druge strane mosta kojim se prelazi jezero.
Gabrijel se lako orijentisao: iza leđa su mu se nalazile siluete kula bliznakinja San Remo; malo dalje, pred njim, Terasa i fontana Betezda; zatim, s lijeve strane, čelični prelaz mosta Bou ukrašen finim arabeskama. Krenuo je dugačkim mostom krem boje koji je opkoračivao jedan od rukavaca jezera i zamakao u Rembl.
Psihijatar nikada ranije nije kročio u najdivljiji dio Central parka. Malo po malo, šumarci i žbunje ustupili su mjesto pravoj šumi: brestovi, hrastovi, tepih mahovine i osušenog lišća, visokih stijena. Napredovao je očiju prikovanih za ekran telefona kako ne bi zalutao. Teško mu je bilo da povjeruje da se prava šuma prostire na samo nekoliko stotina metara od tako posjećene zone. Što je rastinje postajalo gušće, to se više gradski žamor raspršivao sve dok nije nestao. Ubrzo su tu bili samo cvrkut ptica i šuštanje lišća.
Gabrijel je dunuo u ruke da ih zagrije i pogledao još jedanput u ekran. Mislio je da se izgubio kad je stigao na jedan divlji proplanak.
Bilo je to mjesto van vremena, sačuvano od svega i zaštićeno zlatnom kupolom koju je sačinjavalo lišće jednog džinovskog bresta. Svjetlost je izgledala nekako nestvarna, kao da su leptiri sa svjetlosnim krilima lepršali tamo-amo po nebu. Nošeni blagim vjetrom, riđi listovi su se kovitlali u vazduhu. Miris vlažne zemlje i trulog lišća lebdjeli su u vazduhu.
U središtu proplanka, jedna žena je spavala, ležeći na klupi.

* * *


Gabrijel se oprezno približio. Bila je to Alisa Šefer, sklupčana postrani, obučena u kožnu jaknu, nogu utegnutih u farmerke. Krajevi košulje, umrljani zgrušanom krvlju, virili su joj ispod jakne. Gabrijel se zabrinuo, misleći da je povrijeđena. Ali nakon što je ispitao odjeću, pretpostavio je da to mora da je krv Kaleba Dana, čuvara s klinike. Nagnuo se toliko da je dotakao kosu mlade Francuskinje, oslušnuo šum njenog disanja i ostao tako na trenutak posmatrajući hiljade nijansi zlatnih odraza njene punđe, njeno krhko i prozračno lice, njene suve, blijedoružičaste usne iz kojih je izlazio topao dah.
Obuzela ga je neka neočekivana zbunjenost, zatim se upalila vatra koja je poljuljala čitavo njegovo biće. Krhkost te žene i usamljenost kojom je odisalo to napušteno tijelo odjekivali su u njemu kao bolni eho. Bile su dovoljne samo dvije sekunde, običan pogled koji je spustio na nju, pa da se začuju tri sudbinska zvona i da obuzet nekom iracionalnom snagom, zna da će učiniti sve da pomogne Alisi Šefer.
Vrijeme je bilo odbrojano. Što je nježnije mogao, pretražio je džepove jakne mlade žene, pronašao njen novčanik, par lisica i oružje Kaleba Dana. Ostavio je pištolj na svom mjestu, ali uzeo je lisice i novčanik. Ispitujući njegov sadržaj, našao je policijsku legitimaciju Šeferove, fotografiju jednog plavog čovjeka kovrdžave kose i snimak s ultrazvuka.
A sada?
Mozak mu je radio strahovitom brzinom. Besmisleni scenario mu se odvijao u glavi. Okvir koji je sam od sebe počeo da se ispisuje u taksiju, dok je slušao džez pijanistu na radiju, dok je čitao članke o Vonu, serijskom ubici, dok se prisjećao svega što mu je Tomas bio rekao o Alisinoj anterogradnoj amneziji i poricanju njene bolesti.
,,...Svakog jutra, kad se probudi, njena memorija počinje ispočetka. Ona se ne sjeća da je bolesna i vjeruje da se prethodne večeri provodila na Jelisejskim poljima,.. " 
Sad je i on sam ispraznio svoje džepove da bi vidio šta sve ima: svoj novčanik, mobilni telefon, sjajnu hemijsku olovku, švajcarski nožić, tiket za podizanje kofera koji su mu dali prilikom izlaska iz hotela.
Trebalo je da improvizuje s ovim. Vrijeme se razvedravalo. Djelići slagalice su se redali u njegovoj glavi zaprepašćujućom brzinom. Kao iznenadna milost, u roku od nekoliko sekundi je znao koji plan mora da sprovede.
Na svom telefonu je provjerio broj hotela Grinič i olovkom ga prepisao Alisi na dlan moleći Boga da se ova ne probudi.
Potom je na nekoliko trenutaka otišao sa proplanka. Na pedesetak metara sjevernije, otkrio je jedno jezerce preko koga se nalazi maleni i rustični drveni most okružen zbunjeni s kratkim stabljikama i tužnim vrbama.
Sudeći po mnogobrojnim hranilicama okačenim na granama drveća, mjesto - mimo i tiho u to doba - je sigurno bilo neka vrsta zone za posmatranje ptica koju su napravili ornitolozi iz parka.
Gabrijel je skinuo svoj mantil i iscijepao postavu da bi od nje izrezao dugačku i tanku traku za koju bi se moglo pomisliti da je zavoj svijetle boje. Skinuo je sako, podvrnuo rukav košulje i oštricom svog švajcarskog nožića počeo da urezuje na podlaktici niz od šest cifara - 141197 - koje odgovaraju kombinaciji dvije brave od malog kofera. Namrštio se od bola osjećajući kako mu se sječivo zariva u kožu i usijeca u epiderm. Da je nekim slučajem sada naišao čuvar šume, bio bi na pravoj muci da mu objasni šta to zapravo radi.
Obavio je svoju krvavu ruku tako izrađenom trakom kako bi sebi vezao zavoj. Spustio je rukav košulje, obukao sako i napravio zavežljaj od mantila u koji je tutnuo svoj novčanik kao i onaj Alisin, svoj švajcarski nožić, svoj sat i svoju olovku.
Zatim je riješio da pozove Tomasa.
- Reci mi da si je pronašao i da je živa! - molio je njegov prijatelj.
- Jesam, uspavala se na jednoj klupi usred šumske zone.
- Jesi li pokušao da je probudiš?
- Ne još, ali valjalo bi to učiniti prije nego što se neko pojavi.
- Jesi li pokupio Danov pištolj?
- Nisam još uvijek.
- Pa šta čekaš?
- Slušaj, stvarno hoću da pokušam da je vratim na kliniku, ali mirno, na moj način i prema mojim pravilima.
- Kako hoćeš - popustio je Krig. Gabrijel je zaškiljio i počešao se po glavi.
- Po tvom mišljenju, koga će pokušati da kontaktira kada se probudi?
- Nesumnjivo svog prijatelja i kolegu Sejmura Lombara. On joj je i preporučio našu kliniku i platio cjelokupno liječenje.
- Treba da obavijestiš tog tipa. Šta god da mu ona ispriča, zamoli ga da joj ne govori o njenoj bolesti. Kaži mu da dobije na vremenu i da slijedi uputstva koja ćemo mu davati u hodu.
- Jesi li siguran da će ti upaliti? Zato što...
- Nisam siguran ni u šta, ali ako nisi zadovoljan dođi lično po nju.
S druge strane žice, Krigov jedini odgovor bio je duboki uzdah.
- Druga stvar: je l' Agata stigla u Njujork?
- Zvala me je prije dva minuta. Upravo je sletjela na aerodrom JFK.
- Reci joj da smjesta dođe u Central park. U sjevernom dijelu Rembla naći će jezerce okruženo azalejama. Blizu jednog mosta od debala nalazi se drveće s drvenim hranilicama za ptice. U najvećoj od njih ostaviću sve svoje stvari kao i lične stvari Šeferove. Zamoli Agatu da ih uzme da ih neko drugi ne bi našao i pokupio. Reci joj takođe da bude spremna da mi pomogne ako joj budem telefonirao.
- Odmah ću je pozvati - uvjerio ga je Tomas Krig. - Kad ćemo ponovo da se čujemo?
- Čim budem mogao. Nemoj da pokušavaš da me dobiješ na mobilni, moraću da ga se otarasim.
- Dobro, srećno stari.
- Još jedno posljednje pitanje: da li Alisa Šefer ima nekog tipa?
- Ne koliko znam.
- A taj lik, Sejmur?
- Shvatio sam da je gej. Zašto me to pitaš?
- Onako bezveze.
Gabrijel je završio razgovor i ćušnuo mobilni u smotuljak od mantila, koji je zavukao duboko u najveću hranilicu koju je mogao da nađe.
Vratio se na proplanak da bi s olakšanjem zaključio da se Alisa nije ni mrdnula.
Tu je sredio posljednje detalje. Izvadio je iz džepa tiket za preuzimanje kofera i gurnuo ga u uzani džep Alisinih farmerki. Zatim se nagnuo nad podlakticu mlade žene i vrlo nježno je okrenuo krunicu muškog sata koji je nosila na ruci, vraćajući datum i podešavajući ga tačno nedjelju dana ranije. Na brojčaniku Pateka, kalendar je sada označavao „utorak 8. oktobar" umjesto 15.
Na kraju je stavio jednu narukvicu lisica na desni zglob Alisine ruke i zatvorio drugu čeličnu narukvicu oko svog lijevog zgloba.
Sada su bili nerazdvojni. Neraskidivo vezani, i u dobra i u zlu.
Ključ je bacio što je dalje mogao u šipražje.
Zatim je i sam zaspao na klupi, zažmurivši, nježno se spustivši uz bok mlade žene.
Težina muškog tijela je izgleda prenula Alisu iz sna.
Bilo je 8 sati ujutru.
Avantura je mogla da počne.

26

Ogledala



Ogledala se ne bi smjela držati duže okačena na

zidovima nego što se na vidnom mjestu drži čekovna

knjižica ili pisma u kojima se priznaju gnusni zločini.

VIRDŽINIJA VULF



Otvaram oči.
Prepoznajem sobu: bijelu, mineralnu, bezvremensku. Savršeno uglačana sjajna površina poda, besprekomi zidovi, jedan ormar i mali radni sto od bojenog drveta. Venecijaneri sa širokim trakama koji propuštaju dosadnu svjetlost. Dekoracija koja više podsjeća na komfor nekakvog hotela nego na oskudno uređenu bolničku sobu.
Savršeno znam gdje sam: soba 06, bolnica Sebago Kotidž, pored Portland, u Mejnu. I zašto sam tu.
Uspravljam se na jastuku. Imam utisak da se nalazim na no man š land kad su u pitanju čula, poput mrtve zvijezde sam, odavno ugašene, ali koja još emituje svjetlost. Ipak, malo po malo, uspijevam da se saberem. Tijelo mi je odmorno, duh oslobođen balasta, kao poslije dugog košmarnog potanjanja u kome sam morala da prođem kroz palate Noći, Obmane i Sna, savladam Kerbera i potamanim Furije prije nego što isplivam na površinu.
Ustajem, načinim nekoliko koraka s bosim nogama sve do širokog stakla i otvaram prozor. Ledeni dah koji zapahne prostoriju me okrepljuje. Pogled koji se pruža preda mnom oduzima dah. Okruženo jelovom šumom na strmim padinama, jezero Sebago prostire svoje kobalntno plave vode na kilometre. Istinski azumi biser među četinarima. Ogromna stijena u obliku tvrđave uzdiže se iznad talasa prema kojima se pruža kružni nasip.
- Dobar dan, gospođice Šefer.
Iznenađena, naglo se okrećem. Sjedeći u jednom ćošku prostorije, medicinska sestra azijatskog porijekla, posmatra me u tišini već nekoliko minuta a da je nisam primijetila.
- Nadam se da se dobro osjećate. Dokor Kejn vas čeka kod jezera.
- Doktor Kejn?
- Zamolio me je da vam kažem da vas čeka čim se probudite.
Ona prilazi prozoru i pokazuje mi tačku na horizontu. Škiljim da bih primijetila Gabrijela, ruku zaronjenih u otvorenu haubu šelbija. Iz daljine mi daje znak rukom, kao da me poziva da mu se pridružim. U plakara pronalazim prtljag koji sam ponijela sa sobom. Oblačim farmerke, šareni džemper, jaknu, par ogromnih cipela i izlazim kroz staklena vrata.
Hrlim, hipnotisana dubokim plavetnilom jezerske površine.
Sada mi je sve bistro u glavi. Sjećanja su uredno složena u fioke mog pamćenja. Najprije, Kluzoova uznemirujuća dijagnoza, Sejmurovo skretanje pažnje na postojanje bolnice Sebago Kotidž, postupci koje je preduzeo da bi me primili u tu ustanovu, moj odlazak u Sjedinjene Države, moji prvi dani na klinici, ugrađivanje cerebralnog pejsmejkera poslije čega je uslijedila panična kriza, snažno poricanje moje bolesti, moje bjekstvo iz bolnice, moja borba sa čuvarem, bijeg za Njujork sve do te klupe u Central parku...
Zatim taj neobičan susret s tim čudnim tipom, Gabrijelom Kejnom, koji me je ispratio na strmoglavom putu tog besmislenog dana. Igra pronalažnja tragova tokom koje su moji najdublji strahovi isplivali na površinu: duh Erika Vona, gubitak moje bebe, trauma usljed Polove smrti, moje sumnje o lojalnosti mog oca i Sejmura. I još uvijek odbijanje da priznam svoje zdravstveno stanje, dotle da sam samu sebe ubijedila da sam se probudila ujutro 8. oktobra, dok je to zapravo bilo nedjelju dana kasnije.
- Dobar dan, Alisa, nadam se da ste lijepo spavali - dobacuje mi Kejn zatvorivši haubu kola.
On nosi kargo pantalone sa brojnim džepovima, široki kaiš, kardigan sa rebrastim petljama. Brada mu je gusta, kosa razbarušena, oči s podočnjacima i sjajne. Tragovi kolomasti koji su mu po licu kao indijanske boje čine da više podsjeća na automehaničara nego na ljekara.
Dok ja i dalje ćutim, on pokušava da zapodijene razgovor.
- Žao mi je zbog šprica s anestezijom koji sam vam dao u vrat. Bio je to jedini način da vas pošaljem u carstvo snova.
Dohvata cigaretu zadjenutu za uvo i pali je starim zip upaljačem. Sada znam da taj čovjek nije Von. Ali ko je on, zapravo? Kao da mi čita sa usana, pruža mi ruku koja se sija od kolomasti i maziva.
- Gabrijel Kejn, psihijatar - predstavlja se on formalno. Odbijam da ga pozdravim.
- Džezer, mađioničar, specijalni agent FBI, psihijatar... Vi ste kralj laži, da.
On se osmjehuje s negodovanjem.
- Razumijem što ste bijesni na mene, Alisa. Izvinite što sam zloupotrijebio vaše povjerenje, ali ovoga puta vas ne lažem, časna riječ.
Kao i obično, osjećam da policajac u meni preuzima kontrolu i bombardujem ga pitanjima. Saznajem da ga je njegov stari saradnik, Tomas Krig, direktor klinike, zamolio da me pronađe u Njujorku i da me dovede ovdje.
- Ali zašto ste se pretvarali da ste džez pijanista? Zašto Dablin? Čemu lisice, tiket za prtljag i natpisi na mojoj ruci? Čemu sav taj cirkus?
Napravio je dugačak kolut dima.
- Sve to je bio dio scenarija pisanog zbog hitnosti stvari.
- Scenario?
- Pravljenje neke vrste psihoanalitičke predstave, ako vam se tako više sviđa..
Po mom nepovjerljivom pogledu, Gabrijel shvata da mora da mi kaže nešto više o tome.
- Trebalo je da prestanete da poričete svoju bolest. Da se suočite sa vašim strahovima da biste ih se oslobodili. To je moj posao: da ponovo izgradim ljude, da pokušam da im vratim red u umu.
- I tek tako ste izmislili ovaj „scenario"?
- Pokušao sam da uđem u vaš način razmišljanja. To je najefikasniji metod za uspostavljanje kontakta. Improvizovao sam u hodu, u skladu sa onim što ste mi pričali i odlukama koje ste donosili.
Odmahujem glavom.
- Ne, ne vjerujem, to je nemoguće.
Pogledao me iskreno.
- A zašto da ne?
U mojoj glavi, prethodni dan se odmotava ubrzano. Potom se slike zamrzavaju i pokreću tolika pitanja.
- Krvave cifre koje su urezane na vašoj ruci?
- Ja sam ih sam urezao pomoću švajcarskog nožića.
Nisam mogla da vjerujem u ono što sam čula.
- Potvrda o prtljagu iz hotela Grinič?
- To je odande gdje sam proveo noć nakon kongresa.
- A kofer sa strujom?
- Moj je. Alarm i strujni udar se automatski uključuju čim je kofer udaljen više od dvadeset pet metara od daljinskog upravljača.
- GPS u mojoj cipeli?
- Svi pacijenti s klinike nose GPS u đonu jedne cipele. To je fomalnost koja je opšte zastupljena u bolnicama u Sjedinjenim Državama za bolesnike koji boluju od poremećaja pamćenja.
- Ali i vi ste imali prisluškivač...
Ponovo jasno vidim scenu: pred prodavnicom polovne garderobe kako Gaberijel baca patiku u kantu na ulici.
- Rekao sam vam da sam ga pronašao, ali vi ga niste vidjeli, već ste mi povjerovali na riječ.
Skreće autom sa strane, otvara gepek i odatle vadi dizalicu i krstasti ključ da bi zamijenio gumu koja je pukla na šelbiju. Zaprepašćena sam kako me je obmanuo.
- Ali... čitava ta priča sa Vonom?
- Tražio sam načina da napustimo Njujork - objašnjava on kleknuvši da bi skinuo ratkapnu sa gume koja je pukla. - Pročitao sam u vašem dosijeu šta vam je Von učinio. Znao sam da, ako vas navedem da krenete za njim, moći ću da vas vodim bilo kuda.
Osjećam kako u meni raste bijes. Bila bih u stanju da se bacim na njega i potučem se, ali prije toga hoću da se uvjerim da sam dobro razumjela.
- Otisci na špricu su bili vaši, naravno? Von je mrtav...
- Da, ako vam je otac rekao da je šest stopa pod zemljom, nema razloga da sumnjate u njegovu verziju. Čuvaću tajnu, razumije se. Obično nisam pristalica samoodbrane, ali u ovom slučaju, ko bi mogao da mu zamjeri?
- A Sejmur?
- Krig mu je telefonirao da bi ga zamolio da sarađuje sa nama. Kasnije sam ga ja lično pozvao da bih ga naveo da vam da lažne indicije i usmjeri vas ka bolnici.
- Kada? Uvijek smo bili zajedno.
Gleda me i odmahuje glavom, grickajući usne.
- Ne uvijek, Alisa: u Čajnataunu sam sačekao da izađete iz prodavnice da bih radnika u zalagaonici zamolio da se poslužim telefonom i obavim jedan razgovor. Kasnije, ispred zajedničkog parka Hels Kičena, vi ste ostali u kolima, jer ste mislili da zovem mog prijatelja Kenija iz telefonske kabine.
Svojim krstastim ključem je počeo da odvrće šrafove koji drže točak nastavljajući sa svojom pričom.
- Na stanici, dok sam kupovao karte, jedna divna baka mi je dozvolila da obavim razgovor s njenog mobilnog telefona. U Astoriji sam, dok ste se vi brčkali, imao puno vremena da se poslužim telefonom u baru s nargilama. Konačno, dok smo bili na putu, ostavio sam vas dobrih desetak minuta sa „Barbikom" pod izgovorom da idem da kupim cigarete.
- A za to vrijeme ste bili na vezi sa Sejmurom?
- On mi je pomogao da izgledam ubjedljivo u ulozi specijalnog FBI agenta. Moram priznati da je premašio moja očekivanja.
Fora sa lešom u toj šećerani u koju naravno nikada nije ni kročio, bila je njegova ideja..
- Govnar...
- On vas mnogo voli, znate. Nema svako sreću da ima prijatelja kao što je on.
Stavlja dizalicu u žlijeb i okreće je da bi podigao kola za nekoliko centimetara. Vidjevši ga kako se mršti od bola, sjetila sam se da sam ga prethodnog dana ubola nožem koji mu je prouzrokovao duboku povredu mišića. Ali nije mi do raznježivanja.
- A moj otac?
- Ah! Za njega sam se brinuo. Nisam bio siguran da će veliki Alen Šefer prihvatiti da igra igru. Srećom, Sejmur mu je neprimijetno sklonio telefon.
Istrpjela sam udarac poput boksera satjeranog u ćošak ringa. Ali hoću da znam. Sve hoću da znam, - Stan u Astoriji? Vaš prijatelj Keni Forest?
- Keni ne postoji. Izmislio sam tu priču o džezeru, jer sam strastveni ljubitelj te muzike. Što se stana tiče, moj je. S tim u vezi, dugujete mi flašu La Taša iz 1999. Čuvao sam tu Romane-Konti za neku svečanu priliku.
Kao po običaju, misli da će svojim humorom ukrotiti moj bijes. Izaziva me i savlađujem se da ne podivljam.
- Možete da zabijete tu vašu flašu znate već gdje! A vlasnica zgrade, g-đa Čauš, zašto vas nije prepoznala?
- Naprosto zato jer sam je zvao sa stanice zamolivši je da se pravi kao da me ne poznaje.
Odvrće sasvim šrafove, skida gumu koja je pukla prije nego što dovrši svoje izlaganje.
- Agata, Krigova asistentkinja, prošla je nekoliko munuta ranije kako bi uklonila sve ono što bi me moglo identifikovati: fotografije, dosijee, račune... Baš me boli rame. Možete li da mi dodate rezervnu gumu?
- A možete li vi da se nosite dođavola?! Pričajte mi o brvnari u šumi.
Gabrijel se sklanja jedan korak u stranu, provjerava zavoj ispod kardigana i košulje. Mora da mu je od naprezanja prokrvarila rana, ali on stiska zube i hvata rezervnu gumu.
- Brvnara je od pravog Kaleba Dana. A ja sam zamolio Agatu da zakuca na vrata tri fotografije koje sam primijetio u vašem novčaniku.
- Pretpostavljam da je i šelbi vaš?
- Dobio sam ga na pokeru kad sam živio u Čikagu - rekao je psihijatar ustajući i brišući ruke.
Nepodnošljivo mi je da ga slušam. Osjećam se poniženo, srozano. Nasamarivši me tako, Gabrijel mi je oduzeo posljednje što mi je bilo ostalo: ubjeđenje da sam i dalje dobra policajka.
- Priznajem da sam imao sreće - pridodao je. - U dva navrata umalo da me razotkrijete. Prvo, kad ste insistirali da idete zajedno sa mnom u hematološku laboratoriju sudske medicine da u njoj ostavimo uzorak krvi.
Nisam sigurna da sam dobro razumjela. Puštam ga da nastavi.
- Dobro poznajem Elijan, klinika već dugo sarađuje sa njenom laboratorijom. Nisam imao vremena da je obavijestim, ali ona me nijednom pred vama nije nazvala „doktore"!
Ne mogu da svarim ironiju namještaljke.
- A drugi put?
- Vaš kolega, Marešal. Tu sam stvarno bio na korak od katastrofe. Prvo, dobio sam ortaka koji nije u toku o vašoj suspenziji. Zatim, kad je obavljao svoje istraživanje o nadzornim kamerama, zadovoljio se time da unese samo broj vaših registarskih tablica. Da vam je napisao u mejlu da su fotografije od prije nedjelju dana, nagrabusio bih!
Klimam glavom. Ludački bijes ključa u meni, bijes koji je nemoguće kanalisati. Bujica revolta i nepravde koja obuzima moje tijelo. Saginjem se da dohvatim krstasti ključ. Podižem se, krećem ka Gabrijelu i iz sve snage mu zadajem udarac u stomak. 

27

Bijele sjenke



Ne bojmo se da kažemo istinu.

OVIDIJE



Zadajem i drugi udarac krstastim ključem i Gabrijel se sruši u prašinu, presamićen, bez daha.
- Stvarno ste neviđeno đubre!
Hvata se rukama za stomak. Nastavljam da iskaljujem svoj bijes.
- Sve što ste mi ispričali o vašem sinu, o smrti sestre vaše žene, kako ste samo mogli da izmislite takve ogavne laži!
Pokušava da se podigne, ukršta podlaktice i stavlja ih tako da izbjegne novi udarac.
- To je istina, Alisa! Taj dio priče je istinit! - kune se on. - Samo što nisam bio policajac nego psihijatar dobrovoljac u jednom udruženju koje je pomagalo prostitutkama.
Ispuštam metalni krst i puštam ga da se uspravi.
- Moja žena je zaista otišla u London sa našim sinom - objašnjava dolazeći do daha. - Napustio sam kliniku da bih se njemu približio.
Uprkos ovom priznanju, nastavljam da bjesnim.
- Ova maskarada vas je baš dobro zabavila, zar ne? Ali šta JA imam od toga?
Bacam se na njega, udaram ga pesnicama po grudima. Urlam:
- Šta ja imam od toga, a?
Stiska moje pesnice u svoje velike šake.
- Smirite se sada! - naređuje odlučno. - Sve to smo učinili da bismo vam pomogli.
Počinje da duva vjetar. Drhtim. Tačno je, opsjednuta istragom, skoro sam potpuno potisnula bolest u drugi plan.
Ne uspijevam da povjerujem da ću se ugasiti. Ovog jutra um mi je čist i oštar. U staklima šelbija vidim odraz koji mi laska: odraz još uvijek mlade i vitke žene, pravilnih crta lica, kose koja leprša na vjetru. Međutim, sada znam za varljivost i prolaznost vidljivih stvari. Znam da u ovom trenutku senilne ploče zamrzavaju moje neurone i umrtvljuju mi mozak. Znam da mi je vrijeme odbrojano.
- Morate da pristanete da se podvrgnete drugom dijelu operacije - navaljuje Gabrijel.
- Ta stvar ne služi ničemu. To služi samo da se očerupaju budale. Svi znaju da se ništa ne može učiniti protiv alchajemera.
Zatim mu glas postaje nježniji.
- To je istovremeno i tačno i netačno. Slušajte, ne znam šta su vam pričali o toj operaciji. Naprotiv, znam da se naša klinika specijalizovala u električnoj stimulaciji memorijskog kola i da ovaj postupak daje odlične rezultate.
Slušam ga. Pokušava da izgleda poučno.
- Zahvaljujući vrlo finim elektrodama, šalje se stalna struja od nekoliko volti u više strateških zona mozga: forniks i entorinalni korteks. Ta stimulacija će generisati mikropotrese koji će imati efekta na hipokamp. Još uvijek nisu u potpunosti poznati svi mehanizmi djelovanja, ali ideja je da se poboljša aktivnost neurona.
- Ali ovaj tretman ne liječi bolest.
- Kod mnogih bolesnika, ustanovi se neznatno ali značajno poboljšanje epizodične memorije i prostornog memorisanja.
- „Neznatno"? Savršeno... 
- Alisa, ono što pokušavam da vam kažem jeste to da još uvijek nismo daleko odmakli. Tačno, to nije egzaktna nauka. Kod nekih tretiranih pacijenata bude se izgubljene uspomene, simptomi se vraćaju ili se stabilizuju, ali kod drugih se ništa ne dešava i oni na žalost nastavljaju da tonu u svoju bolest.
- Vidite valjda da...
- Vidim da ništa nije sigurno i da simptomi mogu da se ubrzavaju i vode u užasnu smrt kao što mogu i da stagniraju. Kod mladih osoba kod kojih smo rano otkrili bolest, postoji nezanemarljiva vjerovatnoća da se ona tu i zadrži. To je vaš slučaj, Alisa.
Ponavaljam kao za sebe:
- Da se zadrži, bolest...
- Zaustavljanje napredovanja bolesti znači dobiti u vremenu - odsječno je rekao. - Istraživanje napreduje svakog dana. Biće napretka, to je izvjesno...
- Da, za trideset godina.
- Može biti za tridest godina a može i koliko sutra. Pogledajte šta se desilo sa sidom. Početkom osamdesetih godina, postavljanje seropozitivne dijagnoze bilo je isto što i osuda na smrt. Zatim je nastao AZT i triterapije. Ljudi otada žive već trideset godina sa ovom bolešću...
Pognem glavu i kažem umornim tonom:
- Nemam ja snage za to. Zbog toga sam paničila poslije prve operacije. Htjela sam da se vratim u Francusku, vidim oca po posljednji put i...
On mi se približava i uranja svoj pogled u moj.
- I šta onda? Da sebi prosvirate mozak? Gledam ga prkosno.
- Nešto tako, da.
- Mislio sam da ste hrabriji...
- Ko ste vi da mi pričate o hrabrosti?
Približava se još više. Čela nam se gotovo dodiruju, kao kod dva boksera prije prve runde.
- U vašoj nesreći ne shvatate koliko ste srećni. Imate prijatelja koji finansira ovo liječenje i koji je potegao veze da bi vas upisao u ovaj program. Možda ne znate, ali postoji pozamašna lista čekanja da bi se došlo do ovog liječenja.
- Pa dobro, tako ću osloboditi jedno mjesto.
- Očigledno ga u stvari i ne zaslužujete.
U trenutku kad to najmanje očekujem, vidim kako mu sijaju oči. U njima čitam bijes, tugu i revolt.
- Mladi ste, borbeni, vi ste najodlučnija i najtvrdoglavija žena koju sam sreo u svom životu. Ako postoji iko ko može da se otrgne toj bolesti, to ste vi! Mogli biste da poslužite kao primjer ostalim oboljelim i...
- Baš me briga za primjer, Kejn! Nikada neću dobiti ovu bitku, prestanite sada sa svojim laskanjem.
Pobunio se.
- Dakle, predajete se? Tako je mnogo lakše, zapravo. Hoćete da završite s ovim? Samo naprijed! Torba vam je na sjedištu, a unutra je i vaše oružje!
Odlučnim korakom, Gabrijel se udaljava u pravcu bolnice.
Izaziva me. Izluđuje. Umorna sam. Ne zna da ne treba da me uvlači na taj teren. Da već dugo hodam na ivici ponora. Otvaram vrata mustanga i grabim torbu. Otkpčavam remene. Glok je zaista tu, kao i telefon čija je baterija skoro prazna. Stavljam mobilni mahinalno u džep, zatim provjeram šaržer pištolja i zavlačim u pojas.
Sunce počinje da se uspinje visoko na nebu.
Gledam iz daljine i žmirkam očima, zaslijepljena srebrnastim odrazima koji poigravaju na jezeru. Ne pogledavši nijednom Gabrijela udaljavam se od kola i idem na dok. 
Mirna snaga pejzaža oslobađa utisak radosti i harmonije. Izbliza, voda je prozračna, gotovo tirkizna.
Na kraju se osvrćem. Gabrijel je sada samo silueta u aleji. Previše daleko da bi pokušao nešto.
Zgrabim glok od polimera i dišem duboko.
Opustošena sam, uništena, skoro bez daha. Na posljednjoj stanici beskrajnog pada koji je počeo mnogo godina ranije.
Sklapam oči. U glavi mi se izdvajaju dijelovi jedne priče čiji sam kraj već znala. Zar u dubini duše nisam oduvijek imala to ubjeđenje da će mi se život tako završiti?
Sama, ali slobodna.
Kako sam uvijek pokušavala da živim.

28

Istim srcem



Jedini putevi kojima vrijedi poći, jesu oni koji vode unutra.

ŠARL ŽILIJE



Stavljam hladnu cijev oružja u usta.
Zadržati vlast nad sobom. Ne postati žena s mrtvim pamćenjem. Bolesnica koju zatvaraju u bolničku sobu.
Odlučivati do kraja o putu kojim mora da ide moj život.
Potpuno lucidno.
Niko mi to neće oduzeti.
Moja posljednja sloboda.
Zatvorenih očiju vidim kako promiču trenuci iz srećnih dana s Polom. Hiljade klišea koje vjetar briše i odnosi u atmosferu, otvarajući prolaz ka nebu.
Odjednom ga spazim, kako drži oca za ruku. To dijete čije ime još nismo bili odabrali i koje ga nikada neće ni imati. To dijete koje nikada neću upoznati, ali čije sam lice nebrojeno puta zamišljala.
Oni su tamo, obojica, u toj blagonaklonoj tmini. Dva muškarca mog života.
Osjećam kako mi se suze kotrljaju niz obraze. I dalje držim oči zatvorene, s cijevi u ustima, s prstom na obaraču, spremna da opalim. Spremna da im se pridružim
Dijete onda pušta Polovu ruku i čini nekoliko koraka ka meni. Tako je lijepo... Nije više beba. Već pravi mali dječak. S kariranom košuljom i podvrnutim nogavicama. Koliko ima godina? Tri godine? Četiri, možda. Ostajem očarana bistrinom njegovog pogleda, nevinošću njegovog izraza, obećanjima i izazovima koje čitam u njegovim očima.
- Mama, plašim se, dođi kod mene, molim te. Njegov glas me doziva. Pruža mi ruku.
I ja se plašim.
Silno me vuče. Jecanje me guši. Međutim znam da to dijete nije stvarno. Da je samo projekcija mog uma.
- Dođi, molim te. Mama...
- Stižem...
Prst mi se grči na obaraču. U meni se otvara ponor. Osjećam napetost u čitavom svom tijelu, kao da se još više širi ta zjapeća pukotina koju nosim u sebi od djetinjstva.
To je priča o tužnoj i usamljenoj djevojčici koja nikada nigdje nije našla svoje mjesto. Ljudska bomba koja svakog časa može da eksplodira. Ekspres lonac koji je stalno pod pritiskom i u kome već predugo ključaju gorčina, nezadovoljstvo, želja da se bude negdje drugdje.
Stegni. Pritisni obarač. Bol i strah će smjesta nestati. Uradi to sada Imaš za to hrabrosti, lucidnosti, slabosti... Dobar je trenutak. Drhte mi noge.
U džepu mi vibrira mobilni telefon.
Pokušavam da ih zadržim, ali Pol i dijete iščezavaju. Bijes ustupa mjesto tuzi. Otvaram oči, vadim pištolj iz usta i bijesno se javljam. Čujem Gabrijelov glas iz slušalice.
- Ne čini to, Alisa.
Okrećem se. On je na pedesetak metara iza mene, približava se.
- Sve smo jedno drugom rekli, Gabrijele.
- Mislim da nismo. Urlam od očaja: 
- Ostavite me na miru! Bojite se za svoju karijeru, je l' tako? Pacijentkinja koja je sebi raznijela glavu u krugu vaše lijepe klinike, to bi baš unijelo nered, a?
- Vi više niste moja pacijentkinja, Alisa...
Pokušavam da se saberem.
- Kako to?
- Dobro to znate. Ljekar nema prava dabude zaljubljen u svoju pacijentkinju.
- Vaš posljednji pokušaj je patetičan, Kejne.
- Šta mislite, zašto sam ovoliko rizikovao? - nastavlja on približivši se za korak. - Osjetio sam nešto prema vama čim sam vas vidio kako ležite na klupi.
- Smiješni ste.
- Ne glumim, Alisa.
- Ne poznajemo se.
- A ja mislim da se poznajemo. Ili bolje rečeno, da smo se prepoznali.
Odgurkujem ga.
- Vi, ljubavnik bez granica, zaljubljeni u mene? „Djevojka u svakoj luci" : mislite da se ne sjećam vašeg motoa?
- Laž da bih se uklopio u lik džezera.
- Vi odmjeravate sve što se kreće!
- Mislim da ste prelijepi, Alisa. Sviđa mi se vaš nezgodan karaker, vaš smisao da odbrusite. Nikad se ni pored koga nisam osjećao tako dobro.
Piljim u njega ne mogavši da progovorim ni riječ. Iskrenost koju prozirem u njegovim riječima me skamenjuje. Rizikovao je svoj život za mene, istina je. Sinoć sam čak bila na korak da pucam u njega.
Uporan je.
- Imam želju da radim hiljadu stvari sa tobom: da ti pričam o knjigama koje volim, da ti pokažem kraj u kome sam odrastao, da ti pripremim moj recept mac and cheese sa tartufima, da...
Suze mi ponovo zamagljuju vid. Gabrijelove riječi me obavijaju tako nježno i željela bih da se prepustim ovom osjećaju. Sjećam se prvog puta kad sam ugledala njegovo lice na onoj čuvenoj klupi u Central parku. Uklopili smo se u sekundi. Ponovo ga vidim u toj prodavnici igračaka, sa ogrtačem, kako izvodi trikove da bi zabavio djecu.
Međutim, prekidam ga:
- Ta žena koju tvrdite da volite, Gabrijele... Vrlo dobro znate da će kroz nekoliko mjeseci nestati. Neće vas više prepoznavati. Zvaće vas „gospodine" i moraće da je zatvore u bolničku sobu.
- To je moguće, ali nije sigurno. A ja sam spreman da rizikujem.
Ispuštam telefon u trenutku kad mu je crkla baterija. Gabrijel je preda mnom, na manje od deset metara.
- Ako postoji neko ko može da vodi ovu borbu, a to si ti. Sada je na nekoliko centimetara od mene.
- Ali to ne zavisi od mene.
- Borićemo se oboje, Alisa. Mislim da smo dobar tim, zar ne?
- Bojim se! Toliko se bojim...
Nalet vjetra diže prašinu i od njega podrhtavaju pozlaćene iglice ariša. Od hladnoće mi bride prsti.
- Znam koliko će biti teško, ali biće...


Biće


Biće...
Biće vedrih jutara i onih drugih, prevučenih tamnim oblacima.
Biće dana sumnji, dana straha, uzaludnih i sumornih časova u čekaonicama s bolničkim mirisom.
Biće laganih, proljećnih, mladalačkih trenutaka u međuvremenu, kada će se ta bolest zaboraviti.
Kao da nikada nije postojala.
Zatim će se život nastaviti.
I ti ćeš se s njim uhvatiti u koštac.

* * *



Biće glasa Ele Ficdžerald, gitare Džima Hola, neka melodija Nika Drejka koja je doprla iz prošlosti.
Biće šetnji na obali mora, mirisa pokošene trave, plavetnog neba s bezbroj paperjastih oblaka.
Biće dana za pecanje po oseki.
Zavezanih marama da bi se prkosilo vjetru.
Zamkova u pijesku koji će odoljeti slanim valovima.
I kanolija sa limunom smazanih na ulicama Nort Enda.

* * *


Biće jedna kuća u sjenovitoj ulici. Čeličnih uličnih svjetiljki sa šarenim krugom. Jedna riđa mačka koja skače, veliki dobronamjerni pas.
Biće to zimsko jutro kada ću kasniti na posao. Silaziću preskačući po tri stepenika niz stepenište. Poljubiću te u letu, zgrabiti svoje ključeve. Vrata, popločana staza, upaljen motor.
I na prvom semaforu, shvatiću da mala cucla stoji umjesto priveska za ključeve.

* * *


Biće...
Znoja, krvi, prvog plača bebe. Razmjena pogleda. Saveza za vječita vremena.
Flašica na svaka četiri sata, pakovanja nagomilanih pelena, kiše na prozorima, sunca u tvom srcu.

* * *


Biće...
Stola za povijanje, kadice u obliku školjke, ponovljenih upala ušiju, čitava menažerija plišanih igračaka, pjevušenja uspavanki.
Osmijeha, izlazaka u park, prvih koraka, tricikla u aleji.
Prije spavanja, priča o prinčevima koji tamane zmajeve.
Rođendana i vraćanja iz škole. Premšavanja u kauboje, crteža sa životinjama zakačenih na frižideru.
Grudvanja po snijegu, mađioničarskih trikova, kriški namazanih pekmezom u vrijeme užine.

* * *


I vrijeme će proći.
Biće drugih boravaka u bolnici, drugih ispitivanja, drugih uzbuna, dragih liječenja.
Svaki put ti ćeš krenuti u borbu, sa strahom u stomaku, stegnutog srca, nemajući boljeg oružja do tvoje želje da i dalje živiš.
Svaki put ćeš reći sebi da, šta god da ti se desi u sadašnjosti, svi ti trenuci oteti od neumitne sudbine vrijedili su truda da budu proživljeni. I da niko nikada neće moći da ti ih oduzme.


Kraj

Hvala



Ingrid,

Edit Leblon, Bernaru Fiksou i Katrin de Laruzijer.

Silvi Anžel, Aleksandru Labrosu,

Zaku Bartoletiju i Pjeru Kolanžu.

Valeri Tajfer, Žan-Polu Kamposu, Brunu Barbetu,

Viržini Plantar, Karolin Ser, Stefani le Fol i Izabel de Šaron.