Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
Strana 3 od 3
Strana 3 od 3 • 1, 2, 3
Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
First topic message reminder :
Devojka iz Bruklina je novi roman Gijoma Musoa kojim je opet očarao ceo svet.
Dobro prepoznatljiv način pisanja, dobar zaplet, napetost koja ne jenjava tokom celog romana.
Ana ljubavi svog života predočava tajnu koju je krila. Na tabletu mu je pokazala sliku i rekla da je ona to učinila. Pitala se da li on može da je voli i posle tog saznanja. Međutim, odmah je nestala i on je i dalje traži....
Devojka iz Bruklina je novi roman Gijoma Musoa kojim je opet očarao ceo svet.
Dobro prepoznatljiv način pisanja, dobar zaplet, napetost koja ne jenjava tokom celog romana.
Ana ljubavi svog života predočava tajnu koju je krila. Na tabletu mu je pokazala sliku i rekla da je ona to učinila. Pitala se da li on može da je voli i posle tog saznanja. Međutim, odmah je nestala i on je i dalje traži....
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
5.
„Gospodine Bartelemi, ukoliko nemate ništa drugo da mi kažete, naš razgovor je završen.“
Kako se Zora pridizala, Blant nam se približio nepronicljivog izraza lica. Držao je moj telefon u ruci.
„Telefon mu je upravo zazvonio“, pojasni svojoj nećaki. „Pošto se niko nije javljao, izvesni Karadek je ostavio poruku.“
„Jesi li je preslušao?“
Telohranitelj potvrdi glavom.
„Jesam i mislim da bi i ti trebalo isto da učiniš.“
Dok se ona upoznavala sa sadržinom poruke, netremice sam posmatrao Zorin izraz lica, loveći svaki pokret trepavica, tražeći i najmanji trzaj na njenom bezosećajnom licu. Kada je završila, nisam mogao da znam šta je čula. Tek kada je odlučila da opet sedne, pomislih da odnos snaga nije toliko nepovoljan.
„Da li je Kler živa?“, upitah.
„Jeste“, odgovori Zorkinova bez ustezanja.
Čak se nisam ni potrudio da sakrijem olakšanje.
„Gde je ona?“
„Zatočena negde u Parizu, pod prismotrom Rišara Anželija.“
„Želim odmah da je čujem!“
Zora odmahnu glavom.
„Sada ćemo da radimo kao u filmovima. Kler će biti slobodna kada ja budem imala kopiju snimka i kada vi budete uništili original.“
„Imate moju reč.“
„Baš mene briga za vašu reč.“
Sve mi je delovalo vrlo jednostavno.
„Ko vam jemči da ga na kraju neću objaviti?“ upitah.
„Ko vam jemči da, ukoliko Kopland i ja stignemo do Bele kuće, neki pripadnik specijalnih jedinica neće doći jednog lepog dana i ispaliti vam metak u čelo?“, odgovori ona.
Pričekala je koji trenutak, kako bi to ostavilo utisak, i zatim dodala:
„Nema stabilnije situacije od jednakih mera pretnji. Oboje raspolažemo nuklearnim oružjem i prvi koji pokuša da uništi protivnika izlaže se pretnji da i sam bude uništen.“
Gledao sam je zbunjeno. Smatrao sam da je njen pad suviše brzo došao i nisam shvatao zadovoljni sjaj u njenom pogledu. Mislim da je ona shvatila moju nedoumicu.
„Niste izgubili, a ja sam pobedila, Rafaele. Znate li zašto? Zato što ne vodimo isti rat i nemamo iste neprijatelje.“
Setio sam se onoga što mi je Alan rekao: Zora je uvek išla nekoliko koraka napred.
„Ko je vaš neprijatelj?“
„Znate li kako se ponašaju političari kada dođu na vlast, Rafaele? Često su u iskušenju da odbace sve one kojima duguju svoju pobedu. To ih daleko više teši nego da misle da nisu sami u tome uspeli.“
„Taj snimak je vaše životno osiguranje, zar ne?“
„To je sigurnost da Kopland nikada neće moći da me ostavi po strani, jer ću imati čime da ga povučem sa sobom na dno.“
„Jednake mere pretnje“, prošaptah.
„To je tajna dugih veza.“
„Po vašem mišljenju, dolazak na vlast opravdava sva sredstva, zar ne?“
„U meri u kojoj je ta vlast spasonosna za većinu.“
Ustao sam od stola za šah.
„Nikada nisam podnosio ljude poput vas.“
„Ljude koji rade sve za dobrobit svoje zemlje?“, podrugljivo mi dobaci.
„Ljude koji umišljaju da su iznad jadnog naroda koji je nesposoban da sam odabere svoju sudbinu. U pravnoj državi, čak i politika podleže nekim pravilima.“
Ona me pogleda s visine.
„Pravna država je himera. Od postanja pa do dana današnjeg, jedino pravo koje postoji jeste pravo jačeg.“
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
24
Jedno popodne u Harlemu
Želja nas sažeže, a moć uništava.
Onore de Balzak
HARLEM
SUBOTA, 25. JUN 2005.
Džojs Karlajl zatvori za sobom vrata kuće, u kojoj inače stanuju njene dve sestre, na broju 266 u neobičnoj Ulici borovnica, stešnjenoj između 131. i 132. ulice. Ted je u poslednjem trenutku zatražio da promene mesto sastanka. Bio je na oprezu i nije želeo da se izlaže riziku da ga vide ispred njene kuće.
Iz papirne kese Džojs izvadi flašu votke, koju je kupila nekoliko minuta ranije u prodavnici Ajzaka Landisa. Iako je već usput navrnula flašu nekoliko puta, povukla je jedan za drugim dva cuga, koji su joj sagoreli ždrelo ne donevši joj nikakvu utehu.
Tog subotnjeg popodneva, listovi kestena treperili su na laganom vetru, a blaga svetlost se prelamala kroz krošnje, bojeći pločnike bakarnim odrazima. Proleće je bilo svuda, ali Džojs nije videla ništa napolju, ni pupoljke na drveću, ni bokore cveća ispred kuće. Bila je poput mračne tamnice tuge, besa i straha.
Pre nego što će spustiti zastore, častila se još jednom turom alkohola i, drhteći, uzela telefon da pozove Florens Galo.
„Florens? Džojs ovde. On je promenio ugovoreno vreme sastanka.“
Uhvatila je svoju sagovornicu na prepad i nije joj ostavila vremena za razglabanje:
„Stiže! Moram da prekinem!“
Florens pokuša da je umiri:
„Džojs, pridržavajte se plana koji smo zajedno smislile. Pričvrstite uređaj lepljivom trakom ispod stola u kuhinji, važi?“
„Pro... probaću.“
„Ne, Džojs, nemojte da probate, učinite to!“
U kuhinjskoj fioci pronašla je široku lepljivu traku, iseckala je nekoliko tračica i iskoristila ih da pričvrsti prislušni uređaj ispod malog okruglog mermernog stočića pored kauča.
U tom trenutku jedan auto se pojavio na krivini ulice: crni kadilak eskalejd sa zatamnjenim staklima, koji se parkirao ispod drveća. Jedna vrata se otvoriše i Ted Kopland izađe iz auta. Zatim, da ne bi privlačio pažnju, vozač se okrenuo i parkirao vozilo malo dalje, na raskrsnici s Lenoksovom avenijom.
Nedokučivog pogleda, u džemperu tamne kragne, jakni od tvida, guverner se nije zadržavao na pločniku i brzo se popeo stepenicama na trem kuće broj 266. Nije ni morao da zvoni. Umornog lica, suznih očiju, izbezumljenog pogleda, Džojs ga je vrebala kroz prozor i odmah otvorila vrata.
Koplandu je u prvi mah bilo jasno da će ići teško. Žena koja je nekada tako zračila životom i u koju se zaljubio, preobrazila se u ručno pravljenu bombu, natopljenu alkoholom, napunjenu heroinom, čiji je brojač bio aktiviran.
„Dobar dan, Džojs“, reče joj zatvarajući vrata za sobom.
„Objaviću u novinama da je Kler tvoja ćerka“, napade ga bez okolišanja.
Kopland obori glavu.
„Kler nije moja ćerka. Krvne veze ne stvaraju porodice, znaš i sama.“
Priđe joj i nastavi da je priziva pameti ubedljivijim glasom:
„Učinio sam sve što sam mogao, Džojs. Unajmio sam tamošnjeg policajca, koji me stalno izveštava o stanju na terenu i o svim promenama. Francuska policija je sposobna. Istražitelji čine sve što je u njihovoj moći.“
„To nije dovoljno.“
Ted uzdahnu.
„Znam da si opet počela da se drogiraš. Mislim da nije najbolji trenutak za to.“
„Špijuniraš me?“
„Da, za tvoje dobro! Ne možeš da nastaviš tako! Pronaći ću ti kliniku za...“
„Ne želim nikakvu kliniku! Želim da pronađu Kler!“
Za trenutak, gledajući je kako urla kao furija, razobličenog lica, s penom na usnama, podseti se njihovih ljubavnih zagrljaja pre petnaest godina, tako čulnih, tako usklađenih, tako strastvenih, tako prijatnih. Tada je prema njoj osećao fatalnu privlačnost. Prenaglašenu fizičku i umnu strast, koja ipak nije bila prava ljubav.
„Kler je tvoja ćerka i tu odgovornost moraš da prihvatiš!“, neumorno je ponavljala.
„Nikada nismo planirali dete. Bila si upoznata s mojim bračnim stanjem. Izvini što moram ovako prosto da te podsetim, ali uvek si me ubeđivala da si zaštićena. I kada si zatrudnela, rekla si mi da od mene ništa ne očekuješ i da ćeš dete podizati sama.“
„To sam i radila prethodnih petnaest godina!“, uzvrati oštro Džojs. „Ali ovo je drugačije!“
„Šta je drugačije?“
„Jebote, Kler je već mesec dana oteta i nikog nije briga! Kada budu saznali da je to tvoja ćerka, pajkani će naći načina da je pronađu.“
„To je besmisleno.“
„To će postati državno pitanje. Svi će o tome pričati.“
Koplandov glas postao je ozbiljniji, izmenjen nervozom i besom:
„Džojs, to neće ništa promeniti. Da to otkriće može da bude šansa više da se Kler spase, učinio bih to, ali nije tako.“
„Ti si guverner.“
„Guverner sam tek pet meseci. Ne možeš se tek tako poigravati mojim životom!“
Ona brižnu u plač:
„Ono što ja ne mogu jeste da napustim Kler i da ništa ne preduzmem!“
Kopland uzdahnu. U suštini, razumeo ju je. Za trenutak se stavio na njeno mesto i pomislio na Natašu, njegovu ćerku. Njegovu prav« ćerku, onu koju je odgajio. Ćerku kojoj je pripremao flašice u tri ujutru. Ćerku zbog koje se izjedao svaki put kada bi se razbolela. Priznao je bez ustezanja da bi, u slučaju njene otmice, i on učinio sve da je pronađe. Uključujući i uzaludne i nerazumne stvari. Istog trenutka shvatio je da su se vrata pakla otvorila i da će sve izgubiti: porodicu, poziciju, čast. Sve će izgubiti, a nikako nije odgovoran za otmicu te klinke. Uvek je preuzimao odgovornost za svoje postupke, ali o čemu je reč u ovom slučaju? O vezi dvoje odraslih, na koju su zajedno pristali. O vezi sa ženom koja se borila za seksualnu slobodu i otvoreno je upražnjavala. O licemernom društvu koje osuđuje preljubu, ali mu nisu smetale hekatombe koje su došle sa slobodnom upotrebom vatrenog oružja. Nije želeo da se izvini za svoje ponašanje, nije želeo da se pokaje.
„Tede, ja sam odluku donela“, odseče Džojs. „Sada možeš da ideš.“
Brzo mu okrenu leđa, gubeći se u hodniku, ali Ted nije bio spreman da se tako lako preda. Potrčao je za njom i stigao je kod kupatila.
„Džojs, saslušaj me!“, povika ščepavši je za ramena. „Savršeno razumem bol koji te je preplavio, ali ne moraš tek tako da me uništiš.“
Pokušavajući da se oslobodi njegovog zahvata, udarila ga je pesnicom u lice.
To ga je iznenadilo pa je počeo da je drmusa.
„Za ime božje, saberi se! Saberi se!“
„Već je kasno“, izlete joj.
„Zašto?“
„Već sam stupila u kontakt s jednom novinarkom.“
„Šta si uradila?“
Ona zaštuca:
„Upoznala sam novinarku Heralda Florens Galo. Ona će objaviti istinu.“
„Istina je da si ti jedna mala pokvarena kurva!“
Dugo zadržavan, Koplandov bes je prasnuo, a Džojs je pokušavala da se odbrani. On ju je ošamario.
„Upomoć, Florens! Upomoć!“
Nošen naletom besa, Kopland ju je još snažnije drmusao, a onda ju je gurnuo iz sve snage.
Džojs htede da krikne, ali nije imala vremena. Pala je na leđa, uzalud pokušavajući da se rukom uhvati za nešto. Potiljkom je tresnula o lavabo. Tup zvuk, poput kidanja suve grančice, razlegao se prostorijom. Skamenjen od straha zbog poteza koji ga je iznenadio, Kopland je ukopan stajao u mestu. Vreme se usporavalo dok se nije potpuno zaustavilo. Dugo. Zatim je brzim skokovima nastavilo svoj tok.
Džojsino telo bilo je opruženo na podu. Političar je brzo prišao do njenog uzglavlja, ali je shvatio da je suviše kasno. Bio je u šoku, klečao je skoro minut kraj nje, slomljen, nem, ukopan, a ruke i dlanovi su mu se tresli. Zatim su stege popucale:
„Ubio sam je!“, zaurlao je briznuvši u plač.
Pokrio je lice dlanovima i dopustio da ga talas panike preplavi i savlada. Zatim je strah minuo i on je počeo da dolazi sebi. Uzeo je telefon da pozove policiju. Počeo je da unosi broj, a zatim se zaustavio. Jedno pitanje ga je mučilo: zašto je Džojs dozivala tu novinarku u pomoć? Izašao je iz kupatila i otišao u dnevni boravak Otvorio je sve fioke i vrata plakara, pregledao zavese, drangulije i nameštaj. Trebalo mu je manje od dva minuta da pronađe telefon zalepljen ispod stola i žurno gaje isključio.
Ovo otkriće je na njega ostavilo čudan utisak. Preobrazilo ga je, promenilo njegova osećanja. Sada više nije imao nameru da se preda, da pogne glavu i pokaje se. Brzo je sebe ubedio da nije kriv ni za šta. Bolje razmislivši, on je bio žrtva. Boriće se i svoj život će skupo prodati. Posle svega, život mu se smešio. Možda ga njegova srećna zvezda baš danas neće napustiti.
Uneo je broj telefona svoje gorepomenute srećne zvezde, koja je ostala u parkiranom autu ispred kuće.
„Zoro, dođi brzo! Neka pođe i Blant s tobom. Samo neprimetno.“ „Tede, šta se dogodilo?“, zapita ga glas iz slušalice.
„Imam problem sa Džojs.“
Svet se deli na dva dela...
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
Ana
DANAS
NEDELJA, 4. SEPTEMBAR 2016
Niz zidove se slivala voda. Svuda je bilo mokro. Vazduh je vonjao na buđ i trulež.
Ana je teško disala, ležeći na ledenom podu, pored barice koja nigde nije oticala. Ruke su joj bile vezane za masivne sive cevi instalacija od livenog gvožđa, gležnjevi pričvršćeni plastičnim lisicama. U uglove usana urezivala joj se krpa kojom su joj bila zapušena usta. Drhtale su joj ruke, kolena se sudarala, a slabine bile paralisane i utrnule od bola.
Mrak je bio skoro potpun, izuzev jedne tanane niti bledunjave svetlosti, koja se pomaljala kroz pukotinu na krovu i osvetljavala zidove zatvora. Bila je u trafostanici koja je već odavno izgubila svoju prvobitnu namenu. U ovoj utvrdi površine oko dvadeset kvadratnih metara i deset metara visine nekada se nalazio transformator električne energije Elektroprivrede Francuske.
Iako je bila ušuškana u prostorijama nekadašnje trafostanice, Ana je u daljini čula buku vozova i saobraćaj. Tu je bila zatočena skoro tri dana. Dok je ležala nepomično i dok joj je haos vladao u mislima, pokušala je da se još jednom priseti sleda događaja koji su je doveli do ovog mesta.
Sve se tako brzo odvilo. Suviše brzo da bi ona mogla da shvati smisao onoga što joj se događalo. Sve je počelo svađom, dok su bili u Antibu, tim prenaglim sučeljavanjem s Rafaelom, koje su završilo u suzama. Čovek kog je volela nije bio sposoban da sasluša njenu tajnu i napustio ju je, što ju je dotuklo i ponizilo.
Od kada je shvatila da je trudna, nije prestajala da ponavlja kako je nerazumno zasnivati porodicu na laži. Pošto je Rafael navaljivao, ona se svojevoljno branila manje nego inače. Iako je očekivala drugačiji ishod tog razgovora, skoro da je osećala olakšanje jer se javila mogućnost da mu kaže istinu. Ohrabrena njegovim rečima, pritvorno punim razumevanja, čak se i ponadala da će joj pomoći da prevaziđe nerešivu situaciju u kojoj je godinama živela.
To se loše završilo. Pošto je shvatila da je napuštena i izgubljena, dopustila je besu da je preplavi i prevrnula policu, koja je u padu polomila stakleni stočić. Zatim je poručila vozilo do aerodroma i vratila se u Pariz.
Oko jedan ujutru stigla je kući u Monruž. Ušavši u stan, odmah je osetila da je neko iza nje, ali jedva da se potpuno okrenula, kada je na potiljku osetila udarac predmeta. Čim se osvestila, shvatila je da je zatvorena u boksu skladišta za čuvanje nameštaja.
Nekoliko sati kasnije, neki luđački automobil razvalio je vrata boksa. To pak nije učinio da bi je oslobodio. Naprotiv, to je učinio kako bi je ovde zatočio nakon kratkog puta u gepeku. Mogla je na brzinu da vidi tek pokoji deo okruženja: beskrajno prostranstvo neraskrčenih površina, po čijim obodima su se auto-putevi i železničke pruge prepletali. Čovek koji ju je tu dovezao bio je Stefan Lakost, a on je radio za izvesnog Rišara Anželija. Slušajući njihov razgovor, Ana je shvatila da su oni policajci, međutim, to je nije umirilo. Jedna stvar ju je prestravila: nekoliko puta Anželi ju je oslovio sa Karlajlova. Identitet za koji skoro niko nije znao. Zašto je prošlost tako naglo isplivala na površinu? Zašto je najgore opet počelo: zatvaranje, prestrašenost, uništena sreća?
Od silnog plakanja više nije imala suza. Bila je na ivici iznemoglosti. Sve u glavi joj se vrtelo uprazno. Našla se usred teške izmaglice. Slojevi magle boje pepela stiskali su je do granice gušenja. Znoj i blato stezali su se i lepili po njenoj garderobi.
Da ne bi klonula, ponavljala je sebi da ništa nije surovije i strašnije od dve godine provedene u Kiferovoj jazbini. Taj grabljivac oteo joj je sve: nevinost, mladost, porodicu, prijatelje, zemlju, život. Kifer je najzad zaista i ubio Kler Karlajl. Da bi nastavila da živi, mogla je jedino da beži: da preuzme nečiji identitet. Kler je već dugo bila mrtva. Bar je tako Ana mislila, sve donedavno. Kada je shvatila da je Kler nepokorna pokojnica. Nerazdvojna bela senka s kojom je trebalo da se živi sve do kraja.
Začu se stravična buka. Škripa metalnih vrata. Anželijeva figura pomaljala se u mrtvačkoj svetlosti zore. Čovek priđe držeći u ruci nož sa nazubljenim sečivom. Sve se odvilo tako brzo da Ana nije imala vremena ni da jaukne. Potezom noža Anželi je presekao plastične lisice i otključao joj metalne okove na rukama. Ne shvativši šta joj se događa, Ana se ustremi na vrata i izađe iz trafostanice.
Izašla je pravo na zaparloženo gradsko zemljište, obraslo u paprat, divlje kupine i visoku travu. Oko nje su se ukazala apokaliptična prostranstva s napuštenim skladištima, industrijskim pogonima ispisanim grafitima, koja su propadala prekrivena travom. Na porcelanskom nebu dizalice su se zaustavile u pokretu.
Ana je trčala koliko je noge nose usred ove ničije zemlje. Nije ni primetila da je Anželi ne prati. Ana je sada trčala. Trčala je kao onda krajem oktobra 2007, kroz ledenu noć alzaske šume. Iznurena, na umoru snaga, trčala je i pitala se zašto se na kraju njen život uvek svede na to: bežanje što dalje od luđaka, bežanje da bi se izbegla kobna i ubistvena sudbina.
Ledina se nalazila na raskršću više putnih pravaca. Sigurno negde kod periferijskog puta i auto-puta, u oblasti Bersi Šaranton. Ana je stigla na gradilište na kom se, iako je bilo rano jutro, grupa radnika grejala oko mangala. Niko od radnika nije govorio francuski, ali su shvatili da joj je potrebna pomoć. Pokušali su da je umire i da je uteše. Zatim su joj ponudili kafu i mobilni telefon.
I dalje zadihana, unela je Rafaelov broj. Bilo je teško da se uspostavi veza. Kada se najzad javio, odmah joj je rekao:
„Znam da su te oslobodili, Kler, niko te više neće pratiti. Sada će sve biti u redu. Ta čitava ujdurma je završena.“
Razgovor se nastavio s prekidima, ali i dalje potpuno nestvaran. Nije shvatala zašto je Rafael u Njujorku, ni zašto ju je oslovio imenom Kler. Zatim je shvatila da on zna. Sve: ko je ona, odakle je, kojim putevima je išla pre nego što ga je srela. Shvatila je da je on znao čak i više, i zavrtelo joj se u glavi, mada se istovremeno raspleo i ogroman Gordijev čvor.
„Sada će sve biti u redu“, ohrabri je iznova.
Toliko je želela da u to i poveruje.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
Kler
SUTRADAN
PONEDELJAK, 5. SEPTEMBAR 2016.
Zaboravila sam koliko volim buku Menhetna. Skoro umirujuće vibracije koje se šire u svim pravcima, udaljeno brujanje saobraćaja, lebdeći žagor koji me podseća na detinjstvo.
Prva se budim. Skoro da nisam ni spavala. Previše sam uzbuđena i pometena da bih zaspala mirnim snom. U ova minula dvadeset četiri sata pretrpela sam preobražaj od najcrnjeg očaja do euforije i obamrlosti. Vrtoglava vožnja rolerkosterom istovremeno me je umorila, iznurila, obradovala i rastužila.
Vodeći računa da ga ne probudim, ušuškala sam se na Rafaelovo rame. Zažmurila sam i pred očima sam opet videla naš sinoćni susret. Dolazim u Njujork na Aerodrom Kenedi, srce mi se steže jer opet vidim moje tetke i rođake, koji su sada deset godina stariji, malog Tea koji trči i baca mi se u zagrljaj da me poljubi.
Zatim vidim i Rafaela, čoveka koji mi je dokazao da je onaj kog sam čekala. Čoveka koji je sposoban da dođe i potraži me kad se izgubim. Tamo gde se moj život zaustavio. Čoveka koji mi je povratio ličnu životnu priču, moju porodicu, moje poreklo.
Još nisam uspevala da do kraja prihvatim priču koju mi je ispričao. Sada znam ko mi je otac. Znam i da je zbog mene zbog mog postojanja moj otac ubio moju majku. Osim što će se neki psiholog na meni obogatiti, još uvek ne znam šta ću s tim saznanjem.
Bila sam pometena, ali umirena. Znam da sam pronašla svoje korene i da će se stvari vraćati na svoje mesto postepeno.
Imam poverenja. Moja tajna ima svaku priliku da bude sačuvana. Pronašla sam svoj identitet, a da ne moram da o tome trubim na sav glas. Pronašla sam svoju porodicu i moj voljeni čovek najzad zna ko sam zaista.
Nakon oslobađanja u svakom smislu reči nakon niza godina, shvatam u kojoj meri me je na kraju težina laži razobličila, slomila, pretvorila u kameleona, koji je uvek u begu, uvek uzdržan, sposoban da se provuče kroz teškoće, ali i tikva bez korena, bez poverenja i tačke utemeljenja.
Zatvaram oči. Prijatna sećanja na sinoćnu večeru još su mi na pameti: roštilj u dvorištu, smeh i suze Andžele i Gledis kada su saznale da ću postati majka, neizreciva radost što sam opet u svojoj ulici, mojoj staroj kući, kraju koji toliko volim. Miris večeri, miris hleba od kukuruznog brašna, pržene piletine i napolitanki. Veče se odužilo, bilo je muzike, pesme, čašica ruma, oči peku od radosti...
Uskoro će se ipak kotur zaustaviti i film će ustupiti mesto nešto mračnijim slikama. Već sam ove noći u polusnu imala to snoviđenje. Opet se vidim u povratku za Pariz, stižem u Monruž. U trenutku kada ulazim na vrata stana, osećam pritajenu opasnost i nekog iza leđa. Kako sam se okrenula, teška aluminijumska baterijska lampa me je dotukla.
Trenutni i oštri bol sevnuo je lobanjom. Sve se oko mene se zavrtelo i obrušila sam se na pod. Ali nisam se odmah onesvestila. Pre nego što je nastupilo pomračenje, u dve-tri sekunde primetila sam...
Više ni sama ne znam i to me je mučilo ove noći. Koncentrišem se, ali mi mozak besciljno vrti slike ukrug. Neprobojna i mlečnobela izmaglica sprečava me da pronađem sećanja. Pokušavam da uhvatim slike koje mi izmiču. Uporna sam. Fragmenti pamćenja pomaljaju se iz izmaglice. Nejasni i otegnuti, poput filma koji je snimio samo predele kreč-bele boje. Zatim, tragovi postaju jasniji. Gutam pljuvačku. Srce mi se ubrzava. U tih nekoliko sekundi, pre nego što sam se onesvestila, videla sam... letvice parketa, torbu koju sam tek ispustila, garderober u haosu, po kom je neko preturao, poluotvorena vrata moje sobe. I tu, u uskom otvoru na podu je... jedan pas. Plišani braon pas s velikim ušima i okruglom njuškom. Taj pas je Fifi, Teova plišana igračka!
Iskačem iz kreveta. Znojim se. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Mora da sam nešto pomešala. Ipak, moja sećanja sada su kristalno jasna.
Pokušavam da pronađem logično objašnjenje, ali ne pronalazim nijedno. Nemoguće da je Teova igračkica dospela u Monruž iz jednog jedinog razloga Rafael nikada sa sinom nije dolazio u moj stan. Te večeri Rafael je bio u Antibu. Mark Karadek je čuvao Tea.
Mark Karadek...
Oklevam da probudim Rafaela. Navlačim farmerke i košulju koji su na stolici u dnu kreveta i izlazim iz sobe. U produžetku je mali dnevni boravak, čija zastakljena terasa gleda na Hadson. Sunce je već visoko na nebu. Gledam časovnik. Kasno je, skoro je deset sati. Sedam za sto i lice pokrivam rukama u pokušaju da presaberem misli.
Kako se ta plišana igračkica našla tu? Ima samo jedno rešenje: Teo i Mark Karadek bili su kod mene te noći. Koristeći priliku što smo otišli na romantično putovanje u Antib, Mark je verovatno ušao u moj stan s ciljem da malo pretura. Moj iznenadni povratak nije se uklapao u njegove planove. Čim sam ušla, udario me je lampom, a zatim i zatvorio u ono skladište za čuvanje nameštaja u pariškoj regiji.
Ali zbog čega?
Bila sam začuđena. Da li je Mark odavno otkrio ko sam ja, i pre nego što je iko to pretpostavio? Čak i da je to slučaj, zašto bi mi to zamerao? Je li on napao Klotildu Blondel? Da li on od početka igra neku dvostruku igru?
Obuzima me zastrašujuće predosećanje. Moram da proverim nešto.
Prilazim kauču na kom je moja putna torba. Otvaram i preturam po njoj da bih našla ono što tražim: veliku plavu ukoričenu svesku. Onu koju sam pokupila u noći mog bega od Hajnca Kifera. Sveska je ostala sakrivena kod mene, dobro zavučena ispod daske, pokraj torbe s novcem. Sveska koju Rafael i Mark nisu videli. Sveska koja mi je promenila život i po koju sam otišla juče ujutru kada me je Anželi oslobodio. Uzela sam i pasoš i nešto garderobe.
Listam je. Tražim određeni pasus koji mi je na pameti. Kada sam ga najzad pronašla, prelazim ga nekoliko puta, pokušavajući da čitam između redova. Srce mi se sledilo.
Sve sam shvatila.
Otvaram vrata Teove sobe. Beba nije u svom krevetu. Tu je samo rukom pisana poruka na papiru sa oznakama hotela.
Nisam časila ni časa, već sam uskočila u cipele, ostavila poruku na stolu pored ulaznih vrata i zgrabila ranac u koji sam ubacila plavu svesku. Lift, recepcija. Na reklamnom prospektu u sobi videla sam da Bridž klub stavlja na raspolaganje svojim gostima bicikle bez novčane naknade. Zgrabila sam prvi ponuđeni i krenula ka Griničkoj ulici.
Naoblačilo se i vetar briše ulice od istoka ka zapadu. Okrećem pedale kao kad sam bila klinka. Prvo idem ka jugu, potom, čim mi se za to ukaže prilika, skrećem u Čejmbersovu. Ponovo pronalazim zaboravljena osećanja. Njujork je moj grad, moj gradivni deo. Godine su uzalud prohujale, znam napamet njegovu geografiju, njegov ritam, njegovo disanje, njegovo bilo.
U produžetku ulice sedefaste kupole opštinske kuće uzdižu se na četrdeset spratova. Prolazim ispod njenog monumentalnog luka da bih izašla na biciklističku stazu Bruklinskog mosta. Najzad, na kraju prolaza, provlačim se kroz automobile i idem duž Parka Kadmen plaze, zatim se prepuštam obalama Ist Rivera.
Nalazim se u samom srcu Damba, jednog od starih industrijskih i lučkih delova grada, smeštenom između Bruklinske luke i mosta na Menhetnu. Nekoliko puta sam se ovde šetala s majkom. Sećam se crvene fasadne cigle, starih dokova i obnovljenih skladišta s pogledom na niz oblakodera.
Stižem u deo oivičen prostranim travnjacima, koji se spuštaju ka drvenom šetalištu naspram Menhetna. Pogled mami uzdah. Zaustavljam se za trenutak da ga posmatram. Vraćam se.
Po prvi put u životu, stvarno postajem Devojka iz Bruklina.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
Rafael
Zbog silne sreće što sam pronašao Kler, spavao sam čvrstim i mirnim snom, i ne osetivši da je noć prošla. Treba napomenuti i da sestre Karlajl baš umeju da se zabave. Sinoć su me terale da pijem bezbroj čašica domaćeg koktela, koji u osnovi sadrži beli rum i sok od ananasa, kako bismo proslavili povratak njihove sestričine.
Zvono telefona trglo me je iz dremeža. Ustajući s teškoćom i tražeći Kler po sobi, podigao sam slušalicu. Ona nije bila tu.
„Rafael Bartelemi?“, ponovi glas iz slušalice.
Zvao je Zan Kristof Vaser, pajkan koji je za Marka Karadeka utvrdio da otisci prstiju pripadaju Kler Karlajl. Sinoć sam najzad pronašao njegov broj telefona i ostavio mu nekoliko poruka u govornoj pošti. Dok sam čekao da se Kler vrati, ponovo sam u glavi premotao našu filmsku priču, neumoran u pokušajima da je rekonstruišem, nailazio sam na izvesne neusklađenosti, gubio sam se u nekim prazninama pripovesti. Veći deo tih nejasnoća odnosio se na razrešenje tragedije koju smo upravo preživeli. Jedno pitanje se iznova neprestano ponavljalo: kako je Rišar Anželi, Zorin iznajmljeni pajkan, otkrio pravi identitet Ane Beker? Pronašao sam samo jedan mogući odgovor: zato što ga je neko obavestio.
„Poručniče, hvala što ste se javili. Da ne bismo gubili vreme, preći ću odmah na stvar...“
Nakon skoro čitavog minuta našeg razgovora, dok sam pokušavao s njim da raspletem čitavu priču, shvatio sam da je Vaser izuzetno zabrinut.
„Kada me je Mark Karadek zamolio da unesem otiske u Elektronsku bazu otisaka prstiju, učinio sam to bez ustručavanja“, poveri se. „Samo sam želeo da učinim uslugu starom kolegi.“
I da se uzgred ogrebeš za 400 evra... pomislih, ali ne rekoh. Bilo je beskorisno provocirati ovog lika.
„Bio sam izbezumljen kada sam shvatio da ovi otisci pripadaju maloj Karlajlovoj“, nastavi on. „Nakon što sam Marku javio rezultate, potpuno sam odlepio. Mislio sam samo kako će mi se to malo oglušenje o pravila sigurno vratiti kao bumerang posred face. Usled napada panike, razgovarao sam o tome sa Rišarom Anželijem.“
Dakle, bio sam u pravu.
„Dugo ga poznajete?“
„Bio mi je šef u odredu za maloletnike“, pojasni Vaser. „Pomislio sam da će mi dati dobar savet.“
„Šta vam je rekao?“
„Da je dobro što sam ga pozvao i...“
„I?“
„Da će on rešiti tu priču, ali da je veoma važno da rezultate nikome ne pominjem.“
„Kazali ste ih Marku?“
Uz nelagodnost, Vaser promuca:
„Pa, bio sam u obavezi da to uradim...“
Upravo sam izašao iz sobe. Dnevni boravak u produžetku bio je prazan, kao i krevet mog sina. Nisam se odmah zabrinuo. Bilo je kasno. Teo je sigurno crkavao od gladi i Kler je sišla s njim da mu kupi doručak. S namerom da im se priključim, obukao sam pantalone, zgrabio patike, uglavio telefon između ramena i uha i počeo da zapertlavam patike.
„Da li znate šta je Anželi konkretno učinio s tim podatkom?“
„Nemam pojma“, uveri me pajkan. „Više puta pokušavao sam da ga dobijem, ali mi se nije javljao.“
Logično. Sve do sada Vaser mi ništa veliko nije otkrio. Samo je potvrdio moja predosećanja. Kako sam planirao da završim razgovor, odlučih da mu postavim još jedno pitanje. Da jednom zasvagda zaokružimo tu priču. Ne očekujući ništa veliko, upitah:
„Kada ste obavestili Anželija o svom novom saznanju?“
„Dugo sam oklevao. Najzad, nedelju dana nakon što sam o tome pričao sa Karadekom.“
Podigao sam obrve. Taj deo mi se nije uklapao: nije prošlo nedelju dana, već četiri dana otkako je Mark otkrio Klerine otiske u mojoj kuhinji sa šolje čaja. S kojim ciljem bi pandur ovako naveliko lagao?
Skoro protivno mojoj volji, senka sumnje ipak se ukazala u mojim mislima.
„Vasere, ne razumem vas, kog datuma je Mark od vas tražio da proverite otiske?“
Pandur mi odgovori kao iz topa:
„Ima tačno jedanaest dana. Sećam se tačnog datuma, jer je to bilo poslednje popodne odmora koji sam provodio s ćerkom: sreda 24. avgust. Iste večeri vratio sam Agatu na Istočnu železničku stanicu, odakle je vozom krenula kod majke. Tu sam se sreo s Karadekom: u kafanici preko puta železničke stanice Kod tri prijatelja.“
Već nekoliko sekundi nisam pertlao patike. U trenu kada sam to najmanje očekivao, deo mog života upravo je opet iskočio iz šina.
„Kada ste mu javili rezultate?“
„Dva dana kasnije, 26. avgusta.“
„Jeste li sigurni u to?“
„Naravno, zašto.“
Sledio sam se. Mark je, dakle, već deset dana znao ko je Kler! Bez mog znanja uzeo je otiske prstiju moje partnerke i pre nego što je ona nestala. Zatim se od samog početka pretvarao. A ja, budući da sam naivan, nisam ništa provaljivao.
Za ime boga, s kojim razlogom?
Dok sam se pitao šta ga je na to podstaklo, drugi poziv me je prenuo iz razmišljanja. Zahvalio sam Vaseru i javio se.
„Gospodine Bartelemi? Ja sam Malika Ferčiči. Radim na prijemnom odeljenju doma za negu Sent Barb u...“
„Naravno, znam dobro ko ste, Malika. Mark Karadek mi je pričao o vama.“
„Vaš broj mi je dala Klotilda Blondel. Upravo je izašla iz kome, još uvek je vrlo slaba, ali je želela da bude sigurna da je njena nećaka dobro. Glupo je što nam niko nije ni javio da je bila napadnuta! U domu smo se zabrinuli što je dugo nismo videli.“
Mlada žena je imala nesvakidašnji glas. Istovremeno ozbiljan i čist.
„U svakom slučaju, lakše mi je jer znam da je gospođa Blondel dobro“, rekoh. „Iako ne razumem najbolje zašto vam je dala moj broj...“
Malika je za trenutak zaćutala, a zatim nastavila:
„Vi ste prijatelj Marka Karadeka, zar ne?“
„Tačno tako.“
„Da li... Da li ste upoznati s njegovom prošlošću?“
Pomislio sam kako već pet minuta imam utisak da više ništa ne znam.
„Na šta tačno ciljate?“
„Znate li zašto je napustio policiju?“
„Zalutali metak gaje pogodio: provala u zlataru na Vandomskom trgu.“
„To je tačno, ali to nije pravi razlog. Karadek već dugo nije bio svoj kada se to dogodilo. Nakon što je postao veliki pandur, nizale su se godine i godine bolovanja i boravaka u centru Kurba.“
„Kurba? Šta je to?“
„Zdravstveni centar u Endr e Loari, blizu Tura. Zgrada u kojoj su uglavnom smešteni očajni panduri, koji pate od depresije ili koji su se navukli na alkohol i lekove.“
„Malika, odakle vam ti podaci?“
„Od oca. On je šef policijskog odreda za narkose. Za Marka svi znaju u policijskim krugovima.“
„Zašto? Zar je toliko neobično da neki pajkan pati od depresije?“
„Nije samo to. Da li ste znali da je Mark izgubio ženu?“
„Naravno.“ ^
Nije mi se dopadao ton koji je ovaj razgovor poprimao, ali je znatiželja odnela prevagu nad svim ostalim zadrškama.
„Znate li da se ubila?“
„Znam, pomenuo mi je to nekohko puta.“
„Niste pokušavah da razvijete razgovor na tu temu?“
„Nisam. Ne volim drugima da postavljam pitanja koja ne bih voleo meni da postavljaju.“
„Dakle, niste čuli ništa o njegovoj ćerki?“
Vratio sam se u dnevni boravak Izvinio sam se kako bih navukao jaknu i uzeo novčanik sa stola.
„Znam da Mark ima ćerku. Ako sam dobro shvatio, ne viđaju se često. Ako se ne varam, ona studira u inostranstvu.“
„U inostranstvu? Vi mora da se šalite. Luiz je ubijena pre više od deset godina!*'
„O čemu vi to?“
„Luiz, njegovu ćerku, kidnapovao je, zatvorio i ubio jedan manijak koji je harao sredinom dvehiljaditih.“
Opet se vreme zaustavilo. Stajao sam kao ukopan ispred zastakljene terase, sklopio oči i masirao kapke. Sećanje. Ime. Ime Luiz Gotje, prva Kiferova žrtva, oteta u četrnaestoj godini, decembra 2004, dok je bila na odmoru kod bake i deke pokraj Sen Brijea, na Obali Armora.
„Vi hoćete da kažete da je Luiz Gotje ćerka Marka Karadeka?“
„To mi je otac rekao.“
Pokajao sam se. Od samog početka, delić istine bio mi je pred očima. Ali kako sam ja mogao da je otkrijem?
„Čekajte. Zašto nije nosila očevo prezime?“
Kao dobra pandurska ćerka, Malika je imala odgovor na sve:
„Tada je Mark radio na vrućim slučajevima u Odredu za suzbijanje razbojništava. Nije bilo neuobičajeno da panduri koji su izloženi pritisku kao on pokušaju da zaštite identitet svoje dece da bi izbegli učene ili otmice.“ Naravno, bila je u pravu.
Pošto me je uhvatila vrtoglavica, bilo mi je teško da rastumačim sve moguće posledice ovog otkrića. Dok mi je poslednje pitanje bilo navrh jezika, primetio sam ručno pisanu poruku, ostavljenu na stočiću kraj ulaznih vrata. Jedna prosta rečenica, napisana na papiru za poruke s oznakama hotela:
Rafe,
Poveo sam Tea do vrteške u Džejn Karusel u Bruklinu.
Mark
Strah me je odjednom obuzeo. Izleteo sam iz sobe i, dok sam jurio niz stepenice, upitao Maliku:
„I sada mi recite, zašto ste mislili da je dobro da mi sve ovo kažete?“
„Da bih vas upozorila. Klotilda Blondel jasno se seća ko ju je napao, prijavila je slučaj policiji i opisala ga.“
Napravila je pauzu u izlaganju, a onda rekla ono što sam i sam pretpostavio:
„Foto-robot do tančina odgovara Marku Karadeku.“
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
Mark
BRUKLIN
Vreme se promenilo.
Sada je bilo hladnije, nebo se naoblačilo, a vetar razuzdao. Na šumskom šetalištu duž moreuza šetači su se tresli, povlačili kragne, trljali podlaktice da bi se ugrejali. Na pultovima uličnih prodavača sladoledi su ustupili mesta toploj kafi i hot-dogovima.
Čak je voda Ist Rivera poprimila sivozelenu nijansu. Uz zvuke promuklih uzdisaja, talasi su se uzdizali, kotrljali i sudarah s obalom, prskajući prolaznike.
Na bisernosivoj tapiseriji od oblaka jasno se izdvajala duga silueta linije horizonta južnog Menhetna, sa nizom oblakodera različite veličine i iz različitih epoha: pobednički šiljati vrh novog Svetskog trgovinskog centra, ogromna Gerijeva kula, odevena u metalnu haljinu neoklasične fasade, i zašiljenog krova Palate pravde. Bliže, odmah s druge strane mosta, blokovi socijalnih stambenih zgrada s braon fasadnom ciglom u kvartu Dva mosta.
Kler ostavi bicikl na travnjaku. Pored lučkog nasipa uočila je ogromnu staklenu kupolu, pod kojom je savršeno obnovljena ljuljaška iz dvadesetih godina XX veka. Izgledalo je kao da vrteška lebdi nad vodom. Slika starih drvenih konja, pokraj niza zgrada koje su se nazirale kroz stakleni omotač, imala je nešto privlačno i hipnotišuće.
Pošto je bila psihički izjedena od zabrinutosti, upinjala se da bolje vidi, osmatrajući ponaosob svakog konja, svaki balon, svaki avion s elisom koji se vrteo u poletnom ritmu melodije vergla.
„Zdravo, Teo!“, povika ona najzad uočivši Rafaelovog sina Tea, koji je sedeo pored Marka Karadeka u maloj kočiji.
Ona uze dva dolara iz džepa, plati kartu i sačeka da se kružna platforma zaustavi, kako bi im se pridružila. Klinja je bio na sedmom nebu od sreće i izvodio je predstavu za nju. U majušnim rukama držao je ogroman kolač koji mu je Mark kupio. Bucmasto lice i prednji deo tregerica bili su mu izmackani čokoladom, što gaje, izgleda, radovalo.
„Ima mlvica. Ml-vi-ca!“, povika on, pokazujući na kolačić, izuzetno ponosan jer je naučio novu reč.
Nasuprot Teu, koji je bio u punoj formi, Karadek je izgledao umorno. Duboke bore dubile su mu čelo i rezbarile kožu oko svetlih očiju. Žbunasta brada pojela mu je tri četvrtine posivelog lica. Praznog pogleda bez sjaja, odavao je utisak da je odsutan, kao da je odsečen od sveta.
Kako se vrteška opet pokrenula, zagrmelo je. Kler se smestila u sedište naspram Karadeka.
„Vi ste otac Luiz Gotje, zar ne?“
Pajkan je ćutao nekoliko sekundi, ali je znao sada nije vreme za skrivanje. Došlo je vreme za to veliko objašnjenje, koje je čekao već deset godina. Pogledao je Kler u oči i nastavio da joj priča svoju priču:
„Kada je Kifer oteo Luiz, imala je četrnaest i po godina. Te godine su teške za devojčice. Tada je Luiz postala toliko nepodnošljiva i ćudljiva da smo žena i ja odlučili da je za Božić pošaljemo u Bretanju kod mojih roditelja.'1
Prekinuo je za trenutak priču da namesti Teov šal.
„Teško mi je da to priznam“, kroz uzdah nastavi, „ali naša ćerkica nam je umakla. Samo je mislila na društvo, izlaske i raznorazne gluposti. Bio sam van sebe kada bih je video takvu. Iskreno govoreći, poslednji put kada smo zajedno razgovarali, silno smo se posvađali. Rekla mi je da sam seronja, a ja sam je išamarao.“
Mark je zažmurio jer su ga osećanja gušila:
„Kada je čula da se Luiz nije vratila, moja žena je prvo pomislila da je pobegla od kuće. Ne bi bio prvi put da nam tako nešto priredi, jer je imala običaj da ode kod drugarice i da se vrati trideset šest sati kasnije. Zbog profesionalne deformacije, počeo sam odmah da istražujem. Tri dana nisam oka sklopio. Okrenuo sam nebo i zemlju, ali mishm da pandur ne može biti mnogo promišljen kada radi na slučaju koji ga se direktno tiče. Ono što dobija direktnom povezanošću, gubi na pronicljivosti. Osim toga, već deset godina sam radio u Odredu za suzbijanje razbojništava. Moju svakodnevicu činili su provalnici i kradljivci nakita, a ne otmičari tinejdžera. Ipak, prija mi da verujem da bih uspeo da pronađem Luiz da se nisam razboleo nedelju dana nakon njenog nestanka.“
„Razboleli ste se?“
Neko vreme Mark je proveo držeći glavu rukama i uzdišući.
„Ta bolest je čudna i ti bi kao lekar trebalo da znaš za Gijen-Bareov sindrom.“
Kler potvrdi klimanjem glavom.
„Prekid u perifernim nervima usled poremećaja imunosistema.“
„To je to. Budiš se jednog lepog jutra, a noge su ti se oduzele. Butine i listovi trnu, kao da te je udarila struja. Zatim, ubrzo, noge ti se umrtvljuju sve dok se potpuno ne ukoče. Bol se penje uz bedra, grudni koš, kičmu, vrat, lice. Ostaješ u bolničkom krevetu, nepomičan, skamenjen, pretvoren u kip. Ne možeš više da se pridigneš, ne možeš više da gutaš, ne možeš više da pričaš. Ne možeš više da istražuješ otmicu svog četrnaestogodišnjeg deteta. Srce hoće da iskoči iz grudi, lupa, postaje neobuzdano. Gušiš se čim ti stave hranu u usta. A kako ne možeš više da dišeš, nabiju ti cevčice svuda, da ne crkneš prerano.“
Dok je sedeo pored nas, ali daleko od onoga što je nas mučilo, Teo se svime oduševljavao, klateći se napred-nazad u ritmu muzike.
„Bio sam u tom stanju skoro dva meseca“, nastavi Mark „Zatim su simptomi počeli da popuštaju, ali se nikada nisam potpuno oporavio od tog sranja. Proteklo je godinu dana pre nego što sam mogao da se vratim na posao. Mogućnost da pronađem Luiz tad se svela na nulu. Da li bih spasao ćerku da se nisam razboleo? Neka ostane među nama, ali imam običaj da kažem ne, i to je nepodnošljivo. Stideo sam se pred Eliz. Moj posao je bio rešavanje slučajeva, moj životni smisao, moja društvena uloga. Nisam imao ekipu, nisam imao pristup različitim dokumentima i, povrh svega, nisam imao jasne ideje. Još manje su bile jasne kada se moja žena ubila.“
Vrteška se usporavala. Karadeku su se suze slivale niz obraze.
„Eliz nije uspevala da živi s tim“, tvrdio je stegnutih pesnica. „Sumnja, znaš? To je gore od svega. To je štetan otrov koji se na kraju osveti.“
Kočija se zaustavila. Teo je zatražio još jedan krug, ali pre nego što je hirovitost stupila na delo, Mark mu predloži šetnju pokraj reke. Nakon što mu je zašnirao jaknu, uzeo je detence u naručje i s Kler se spustio do drvenog šetališta koje se prostiralo duž Ist Rivera. Prvo je spustio klinju na sivkastu daščanu podlogu platoa, a potom nastavio svoju bolnu ispovest:
„Kada su pronašli Luizino ugljenisano telo kod Kifera, prvo sam osetio neku vrstu olakšanja. Mislio sam: ćerka mi je mrtva, ali se bar ne muči. Bol se ubrzo vratio kao bumerang. Vreme ništa ne leči: to je neprekidni užas. Beskrajni užas. Nemoj da veruješ u sva sranja koja pročitaš u časopisima ili knjigama iz psihologije: rad na bolu, uteha... Ništa od toga ne postoji. To ne postoji u slučaju kada ti dete strada kao što je Luiz stradala. Moju ćerku nije pokosila smrtonosna bolest. Ona nije umrla u saobraćajnoj nesreći, shvataš li? Živela je nekoliko godina u đavoljim kandžama. Samo kad pomislim na njeno mučeništvo, dođe mi da sebi prosviram glavu i da stavim tačku na taj skup užasa koji se u njoj širi!“
Karadek je skoro vikao, tako da je njegov glas nadjačavao huk vetra.
„Znam da si trudna“, reče on pokušavajući da uhvati Klerin pogled. „Kada budeš postala majka, shvatićeš da se svet deli na dva dela: na one koji imaju decu i na ostale. Roditeljstvo te čini najsrećnijim, ali te takođe čini i beskrajno ranjivim. Kada izgubiš dete, taj krst sa sobom stalno moraš da nosiš i to je rana koja nikada ne zaceli. Svakoga dana misliš da ti se dogodilo ono najgore, ali najgore tek sledi. Najzad, znaš šta je najgore? To su sećanja koja venu, koja blede i koja najzad nestanu. Jednog jutra, kada se probudiš, shvatiš da si zaboravio glas svoje ćerke. Da si joj zaboravio lik, sjaj njenog pogleda, osoben način na koji je sklanjala pramen kose iza uha. Nisi sposoban da opet čuješ zvuk njenog smeha u svojoj glavi. Sada shvataš zašto bol nikada nije bio problem. S vremenom je postala šašava družbenica, poznati prateći deo sećanja. Kada to shvatiš, dođe ti da dušu prodaš nečastivom samo da opet taj oživi bol.“
Mark pripali cigaretu i okrenu glavu ka brodićima koji su plovili po moreuzu.
„Oko mene se ipak život nastavio“, izjavi Mark, izbacujući oblak dima. „Moje kolege odlazile su na odmore, pravile decu, razvodile se, opet se ženile. Ja sam se samo pravio da živim. Napredovao sam kao zombi koji je uvek na ivici provalije u noći. Više nisam imao životne energije, nikakve volje da živim. Olovo se lepilo za moj đon i otežavalo mi kapke. I potom jednog dana... jednog dana sam te sreo...“
U pogledu starog pandura opet se pojavio neki luđački sjaj.
„Jednog jutra, pred kraj proleća. Izlazila si iz Rafaelovog stana pre nego što si otišla u bolnicu. Sreli smo se u osunčanom dvorištu zgrade. Stidljivo si mi se javila, a onda si oborila pogled. Uprkos rezervisanosti, teško bi mogla da prođeš neopažena. Ali iza te vitke figure, tvoje tamne puti i tvoje ravne kose, nešto mi nije dalo mira. Svaki put kada bih te opet sreo, osećao sam istu nelagodnost. Podsećala si me na nekoga iz davne prošlosti, koga sam s teškoćom mogao da razaznam; sećanje je ujedno i isparilo, ali je bilo i vrlo prisutno. Trebalo mi je nekoliko nedelja da rešim tu zagonetku: podsećala si me na Kler Karlajl, malu Amerikanku koju je Kifer takođe oteo, ali čije telo nikada nije pronađeno. Dugo sam potiskivao tu pomisao. Prvo, zato što je bila apsurdna, a potom i zato što je bila samo odraz mojih opsesija. Nije mi više odlazila iz pameti. Urezala mi se u mozak. Proganjala me je. Znao sam za samo jedan način da se otarasim tih misli: da uzmem tvoje otiske i da pitam kolegu da ih proveri u Elektronskoj bazi otisaka prstiju. Ima petnaest dana kako sam to odlučio. Rezultat je potvrdio nemoguće: nisi samo ličila na Kler Karlajl ti jesi Kler Karlajl.“
Mark baci pikavac na drvenu daščicu podloge i smrvi ga đonom kao smrdibubu.
„Od tada mi je samo jedno bilo na pameti: da te posmatram, da te razumem i da ti se osvetim. Život te nije slučajno poslao na moj put. Trebalo je da neko plati za sve zlo koje si učinila. To je bila moja misija. Nešto što sam dugovao svojoj ćerki, svojoj ženi, ali i porodicama drugih žrtava Hajnca Kifera: Kamij Mason i Kloe Dešanel. I njih dve umrle su zbog tebe!“, zagrme Karadek.
„Nisu!“, ustade Kler u svoju odbranu.
„Zašto nisi to prijavila čim si uspela da se oslobodiš?“
„Rafael mi je rekao da ste vodili istragu s njim. Dobro znate zašto nikoga nisam obavestila: tada sam upravo saznala da mi je majka umrla! Nisam želela da postanem vašarska mečka. Imala sam potrebu da se u miru oporavim.“
Izbezumljenog pogleda, Karadek joj se suprotstavio.
„Upravo zato što sam vodio opsežnu istragu, shvatio sam da ti moraš umreti. Zaista sam želeo da te ubijem, Kler. Kao što sam ubio i onog žandarma iz Saverna, onu olupinu od Frenka Mizelijea.“
Iznenada, u Klerinim očima, sled događaja se jasno iskristalisao.
„Kao što ste pokušali da ubijete i Klotildu Blondel?“
„To s Blondelovom bio je nesrećan slučaj!“ branio se povisivši ton. „Došao sam da je ispitam, ali je ona mislila da ću je napasti i, u pokušaju da pobegne, iskočila je kroz prozor. Ne pokušavaj da zameniš uloge. Jedini pravi krivac si ti. Da si nekoga obavestila da si pobegla, Luiz bi još uvek bila ovde. Kamij i Kloe takođe!“
Mark je penio od besa. Ščepao je Kler za ruku i na nju istresao sav svoj bol:
„Jedan običan poziv! Jedna anonimna poruka u govornoj pošti! Za to bi ti trebao minut i spasla bi tri života! Kako se usuđuješ da tvrdiš suprotno?“
Teo se prestravio i počeo da stenje, ali ovoga puta nije bilo nikog da ga uteši. Kler se oslobodila Markovog stiska i odgovorila mu istim tonom:
„Pitanje nikada nije bilo tako postavljeno. Ni za trenutak nisam pomislila da bi još neko mogao da bude sa mnom tamo zatočen!“
„Ne verujem ti!“, zareža.
Slušajući njihovo sučeljavanje, Teo je zajecao.
„Niste vi bili u toj jebenoj kući sa mnom!“ povika Kler. „Provela sam 879 dana zatočena u sobi od dvanaest kvadrata. Najčešće vezana. Ponekad sam i lance oko vrata imala! Hoćete li da vam kažem istinu? Da, bilo je užasno! Da, prošli smo kroz pakao! Da, Kifer je bio čudovište! Da, mučio nas je! Da, silovao nas je!“
Sateran u ćošak, Mark je oborio glavu i sklopio oči, kao bokser koga su gurnuli u ugao ringa.
„Kifer mi nikada nije pomenuo druge devojke, čujete li me, NIKADA!“, tvrdila je Kler. „Bila sam sve vreme zatvorena. Za dve godine sunce sam videla svega pet puta, a nijednom nisam ni pomislila da u tom zatvoru nisam sama. Uprkos tome, nosila sam krivicu u sebi već deset godina i verujem da je još uvek nosim.“
Mlada žena spusti ton i, smirujući se, uze Tea u naručje. Dok se dečačić privijao uz nju s palcem u ustima, ona nastavi ozbiljnim tonom:
„Razumem vaš gnev pred tom nepravdom. Ubijte me ako mislite da će to i najmanje utuliti vaš bol. Ali nemojte da omašite cilj, Mark. U ovom slučaju jedini krivac je Hajnc Kifer.“
Doveden u bezizlaznu poziciju, Karadek je ćutao, ukopan u mestu, iskolačenih i ukočenih očiju. U tom stanju bio je dobra dva minuta, nepomičan na hladnom vetru. Zatim se lagano u njemu probudio pandur. I ne znajući zašto, jedan, na prvi pogled beznačajan, detalj još uvek mu se vrzmao u mislima. Jedno pitanje ostalo je bez odgovora. Jednostavno pitanje koje se dva puta pojavilo u istrazi.
Dva puta je za jednog pajkana bilo previše.
„Pre nego što te je oteo, stalno si govorila da želiš da postaneš advokat“, primeti on. „To je bilo nešto duboko u tebi.“
„To je tačno.“
„Ali nakon tvog nestanka, u korenu si izmenila svoj plan. Želela si da, uprkos svemu, postaneš lekar. Otkud ta...“
„Zbog vaše ćerke“, prekinu ga Kler. „Zbog Luiz. Ona je oduvek maštala da postane lekar, zar ne?“
Mark je osećao da mu se tlo gubi pod nogama.
„Kako ti to znaš? Rekla si mi da je nisi poznavala!“
„Od tada sam naučila da je upoznajem.“
„Šta to pričaš?“
Kler je spustila Tea i iz ranca izvadila veliku plavu ukoričenu svesku.
„Ovo sam pronašla u Kiferovoj torbi“, pojasni. „To je Luizin dnevnik. Ne znam tačno otkud on tu, s novcem od otkupa Maksima Boasoa. Sigurno je Kifer uzeo svesku od vaše ćerke. To je često radio: dopuštao nam je da pišemo, ali nam je oduzimao sve što bismo napisale.“
Pružila je Karadeku svesku, ali je policajac ostao nepomičan, skamenjen, nemoćan da napravi i najmanji pokret.
„Uzmite ga. Sada je vaš. Tokom zatočeništva, Luiz vam je mnogo pisala. U početku vam je pisala po jedno pismo svakog dana.“
Karadek zgrabi dnevnik drhtavom rukom, a Kler je opet uzela Tea u naručje. Izdaleka, na početku šetališta, primeti Rafaela koji je jurio ka njima.
„Hajde da vidimo tatu“, reče ona mališanu.
Mark je sedeo na klupi naspram mora. Otvorio je svesku i prelistao nekoliko strana. Odmah je prepoznao zbijen i zašiljen Luizin rukopis i motive koje je imala običaj da škraba: ptice, zvezde, ruže isprepletane s gotskim elementima. Na marginama, pored crteža, bila je gomila naškrabanih stihova. Odlomci pesama ili tekstova koje je naučila od majke. Mark je prepoznao Igoa („Svaki čovek u svojoj tmini teži svetlosti“), Elijara („Toliko sam ti bio blizu da mi je hladno pokraj drugih“), Sent Egziperija („Biće ti teško. Izgledaće kao da sam umro, a to neće biti tačno“) i Didroa („Svuda gde nema ničeg, čitajte da vas volim“).
Osećanja su ga gušila. Oštar, smrtonosan i rušilački bol se vratio. Ali je sa sobom u povorci vukao sećanja koja su se probudila i u vidu vrelog gejzira okupala njegov učmali duh.
Mark je opet čuo Luiz.
Opet je prepoznao njen osmeh, njen elan, njen naglasak.
Bila je utkana u te stranice.
Živela je u tim stranicama.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
Luiz
Tata, bojim se...
Neću da ti pričam priče: udovi mi se tresu i srce mi se slama. Često imam utisak da mi Kerber razjeda utrobu. Čujem ga kako laje, ali znam da je sve to samo u mojoj glavi. Bojim se, ali kao što si mi stalno govorio, pokušavam da se ne bojim svog straha.83820092075
A kada panika preti da me savlada, onda pomislim da ćeš ti doći da me spaseš.
Zamišljala sam te kako radiš, kako se kasno vraćaš kući. Znam da se nikada ne obeshrabruješ, znam da nikada ne zapostavljaš slučajeve. Znam da ćeš me pronaći, pre ili kasnije. To me jedino drži u životu i omogućava mi da ostanem jaka.
Ti i ja se nismo uvek razumeli. U poslednje vreme skoro da nismo ni pričali. Kada bi samo znao koliko se danas kajem zbog toga. Trebalo je češće da govorimo jedno drugom da se volimo i koliko značimo jedno drugom.
Kada završiš u paklu, bitno je da imaš rezerve lepih sećanja. Ja ih se stalno iznova prisećam u mislima. Da bi mi bilo manje hladno, da bih se manje plašila. Recitujem sebi pesme koje me je mama naučila, u glavi sviram klavirske melodije koje sam vežbala u konzervatorijumu, prepričavam priče iz romana koje si mi ti davao da čitam.
Sećanja naviru u nizovima. Sećam se kada sam bila potpuno mala, nosiš me na ramenima, šetamo se u Vizavonskoj šumi, a na glavi imam peruansku kapu. Osećam miris čokoladnog hleba, koji smo zajedno kupili u nedelju ujutru, u pekari na Bulevaru Sen Mišela, u kojoj mi je pekarka uvek davala sveže pečeni madlen. Zatim, naše dogodovštine na putevima po Francuskoj, kada si me pratio na takmičenjima u jahanju. Iako sam tvrdila suprotno, uvek sam imala potrebu za tvojim prisustvom i tvojim pogledom. Kada si ti tu, znam da ništa loše ne može da mi se desi.
Sećam se odmora koji smo provodili zajedno, mama, ti i ja. Često sam se bunila što moram da vam pravim društvo, ali danas shvatam koliko mi sećanja na ta putovanja pomažu da izađem iz ovog zatvora.
Sećam se palmi i kafića na Kraljevskom trgu u Barseloni. Sećam se zabata kuća u gotskom stilu, koje se nižu tik uz kanale u Amsterdamu. Sećam se našeg luđačkog smeha na kiši u Škotskoj, usred stada ovaca. Sećam se azurnoplavih azuleža u Alfami, mirisa pečene hobotnice na ulicama Lisabona, letnje svežine u Sintri i kolača pasteis de nata iz Belema. Sećam se rižota od špargle na Navonskom trgu, žućkaste svetlosti San Điminjana, drhtavih maslina u sijenskom selu, tajnih bašti starog Praga.
Između ova četiri ledena zida ne vidim bela dana. Ovde je svuda noć. Savijam se, ali se ne kidam. Pomišljam kako ovo osušeno telo puno crvenih opekotina i nije moje. Ja nisam taj živi mrtvac zastrašujuće porcelanske puti. Ja nisam taj porcelanski leš između plaštanice i sanduka.
Ja sam ona vedra devojčica koja trči na toplom pesku Palombađa. Ja sam vetar koji pokreće jedra odlazećeg broda. Ja sam beskrajno more oblaka od kog vam se vrti u glavi kada gledate kroz prozor aviona.
Ja sam vatra radosti koja gori u Svetom Jovanu. Kamenčići Etreta koji se kotrljaju na plaži. Venecijanska svetiljka koja odoleva olujama.
Ja sam kometa koja para nebo. Zlatni list koji salve nose. Poletni refren koji masa zvižduće.
Ja sam pasat zbog kog podrhtavaju vode. Topli vetrovi koji oblikuju dine. Izgubljena boca koja pluta u Atlantiku.
Ja sam miris vanile s letnjih odmora i omamljujuća aroma vlažne zemlje.
Ja sam lepet krila španskog leptira plavca.
Ja sam neuhvatljivi bludni oganj koji hara močvarama.
Ja sam prašina bele zvezde koja se tako rano ugasila.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Devojka iz Bruklina - Gijom Muso
Izvori
Za potrebe romana sam na nekim mestima imao slobodu da izmenim francusku i američku geografiju, kao i pravila funkcionisanja američkog političkog života. Što se tiče naučne strane istrage, ona je delimično zasnovana na pričama koje sam prikupio poslednjih nekoliko godina čitajući: jedan članak o radu njujorške umetnice Heder Djui-Hegborg inspirisao me je da upotrebim sprejove ebanovinu i slonovaču; slučaj da je uzorak DNK pronađen u komarcu poslužio kao dokazni materijal u jednoj istrazi ubistva već se dogodio 2000. godine na Siciliji, što se može pronaći na blogu Pjera Bartelemija, Passeur de sciences, dostupnom preko sajta novina Mond. Najzad, pojam Ghost, o kom je govorio Rafael Bartelemi, razvio je Džon Trubi u L’anatomie du scenario, u izdanju Nouveau Monde fiditions, 2010. Godine.
1 Primarni fond za zdravstveno osiguranje (fr. Caisse primaire d’assurance maladie - CPAM). (Prim. prev.)
2 Odred za suzbijanje razbojništava. (Prim. prev.)
3 Lat. - po viđenju. (Prim. prev.)
4 Skraćenica MOOK (Massive Open Online Course MOOC), u prevodu „Masovni otvoreni onlajn-kurs“. U pitanju su kursevi na internetu, dostupni svima. (Prim. prev.)
5 Po uzoru na sličan slučaj pedofilije koji je potresao Belgiju 1996. i glavnom optuženom Marku Ditruu. (Prim. prev.)
6 Aluzija na mjuzikl Ĉikago i na neprimetnog Ejmosa, supruga čuvene Roksi. (Prim. prev.)
7 Nem. Gewurztraminer - sorta grožđa, karakteristična za regiju Alzas. (Prim. prev.)
8 Engl. - Zdravo, Teo, slatki mali dečače. (Prim. prev.)
9 „Poznato je da je engl. izraz muckracker (fr. fouille-merde kopači po mulju) prvi upotrebio Teodor Ruzvelt, da bi imenovao novinare koji su prvi razotkrivali mafijaške metode visokih državnika i uništili neke političare.
10 Engl. Zdravo momci, pridružite nam se u baru.
11 Engl, Zastareli slučaj.
12 Engl. Prodavnica vina i alkoholnih pića.
13 Engl. BBQ ribs (barbecue ribs) - rebarca s roštilja. (Prim. prev.)
14 Engl. - pržena riba i krompir. (Prim. prev.)
15 Engl. Biografski film.
16 Engl. Živimo sa ožiljcima koje odaberemo. (Prim. Prev.)
Za potrebe romana sam na nekim mestima imao slobodu da izmenim francusku i američku geografiju, kao i pravila funkcionisanja američkog političkog života. Što se tiče naučne strane istrage, ona je delimično zasnovana na pričama koje sam prikupio poslednjih nekoliko godina čitajući: jedan članak o radu njujorške umetnice Heder Djui-Hegborg inspirisao me je da upotrebim sprejove ebanovinu i slonovaču; slučaj da je uzorak DNK pronađen u komarcu poslužio kao dokazni materijal u jednoj istrazi ubistva već se dogodio 2000. godine na Siciliji, što se može pronaći na blogu Pjera Bartelemija, Passeur de sciences, dostupnom preko sajta novina Mond. Najzad, pojam Ghost, o kom je govorio Rafael Bartelemi, razvio je Džon Trubi u L’anatomie du scenario, u izdanju Nouveau Monde fiditions, 2010. Godine.
1 Primarni fond za zdravstveno osiguranje (fr. Caisse primaire d’assurance maladie - CPAM). (Prim. prev.)
2 Odred za suzbijanje razbojništava. (Prim. prev.)
3 Lat. - po viđenju. (Prim. prev.)
4 Skraćenica MOOK (Massive Open Online Course MOOC), u prevodu „Masovni otvoreni onlajn-kurs“. U pitanju su kursevi na internetu, dostupni svima. (Prim. prev.)
5 Po uzoru na sličan slučaj pedofilije koji je potresao Belgiju 1996. i glavnom optuženom Marku Ditruu. (Prim. prev.)
6 Aluzija na mjuzikl Ĉikago i na neprimetnog Ejmosa, supruga čuvene Roksi. (Prim. prev.)
7 Nem. Gewurztraminer - sorta grožđa, karakteristična za regiju Alzas. (Prim. prev.)
8 Engl. - Zdravo, Teo, slatki mali dečače. (Prim. prev.)
9 „Poznato je da je engl. izraz muckracker (fr. fouille-merde kopači po mulju) prvi upotrebio Teodor Ruzvelt, da bi imenovao novinare koji su prvi razotkrivali mafijaške metode visokih državnika i uništili neke političare.
10 Engl. Zdravo momci, pridružite nam se u baru.
11 Engl, Zastareli slučaj.
12 Engl. Prodavnica vina i alkoholnih pića.
13 Engl. BBQ ribs (barbecue ribs) - rebarca s roštilja. (Prim. prev.)
14 Engl. - pržena riba i krompir. (Prim. prev.)
15 Engl. Biografski film.
16 Engl. Živimo sa ožiljcima koje odaberemo. (Prim. Prev.)
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 3 od 3 • 1, 2, 3
Similar topics
» Devojka od papira - Gijom Muso
» Muso Gijom - Sutra
» Vrati mi se - Gijom Muso
» Zov anđela-Gijom Muso
» Stan u Parizu - Gijom Muso
» Muso Gijom - Sutra
» Vrati mi se - Gijom Muso
» Zov anđela-Gijom Muso
» Stan u Parizu - Gijom Muso
Strana 3 od 3
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|