Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Stan u Parizu - Gijom Muso

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 9:30 am

First topic message reminder :

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Stan_u10

U Parizu postoji atelje koji skriven leži u dnu ulice obrasle zelenilom.
Madlin ga je iznajmila da bi uživala u samoći. Usljed nesporazuma, ovoj se mladoj londonskoj policajki pridružuje Gaspar, pisac i mizantrop koji je doputovao iz Sjedinjenih Država da bi pisao u tišini. Ovo dvoje ljudi eksplozivne naravi prinuđeni su da zajedno provedu nekoliko dana.

Atelje je pripadao slavnom slikaru Šonu Lorencu i još uvijek odiše strašću prema bojama i svjetlosti. Loren je, skrhan poslije ubistva svog sina, umro godinu dana kasnije ostavivši iza sebe tri platna koja se sada vode kao nestala. Fascinirani njegovom genijalnošću i zaintrigirani njegovom tužnom sudbinom, Madlin i Gaspar odlučuju da udruže snage kako bi pronašli ta platna za koja se vjeruje da su posljednji i silni odsjaj Lorencovog genija.
Međutim, da bi pronikli u Lorencove tajne, moraće da se suoče sa sopstvenim demonima u jezivoj istrazi koja će uslijediti...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:10 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 110565016.zb7_HUDg_L.P3200570_PB_ncadre

2.

Madlin je ispila gutljaj puera, crnog čaja s ukusom lotosa, koji je konzumirala od kada se probudila. Bilo je 6 sati ujutro. Salon Bridž kluba je oživljavao. Veliki kamin bio je kao magnet, privlačeći oko foajea ranoranioce, koji su pili kafu pred igrom plamena.
Protrljala je oči i pokušala da se seti. Tokom nekoliko godina koje je provela u Njujorku, čula je za Vilinskog Kralja, uglavnom preko vesti, ali ju je sećanje slabo služilo: ubica je harao dve godine, veza između različitih ubistava nije bila uspostavljena odmah, ona tad nije radila u službi koja se bavila tim slučajem, itd…
Ipak, već tada joj je jedan detalj upao u oči jer bio neobičan za takav tip zločina: nijedno od tela četvoro dece nije bilo zlostavljano. Nije bilo ni tragova silovanja ni drugačijeg fizičkog zlostavljanja. Izveštaji s autopsija pred njom potvrđivali su da su, dok su bili zarobljeni, taoci dobijali hranu. Tela su im bila čista, namirisana, namazana kremom; kosa ošišana, odeća oprana. Smrt im verovatno nije bila bolna, več izazvana velikom dozom lekova. Činjenica koja ništa nije odavala o gnusnom karakteru ubice, ali koja je komplikovala tumačenje njegovih postupaka.
Kada je pročitala dosije, Madlin je pretpostavljala da su svi FBI-jevi kriminolozi, psihijatri i profajleri razbijali glavu pokušavajući da identifikuju i zaustave psihopatu. Činjenica da Vilinski Kralj nije nikoga ubio već dve godine uopšte nije bila zasluga policije.
Ispila je novi gutljaj čaja, meškoljeći se u fotelji da bi ublažila grčeve u stomaku. Nije bio mnogo razloga koji bi objasnili to što je serijski ubica utihnuo. Najčešće bi ili bio mrtav ili zatvoren iz drugog razloga. Da li je to bila jedna od navedenih mogućnosti?
Naročito ju je izjedalo jedno pitanje. Kako su bili povezani Vilinski Kralj i otmica Žilijena Lorenca? Ako je Šon pokupio taj jedinstveni dosije, mora da je mislio da je Adrijano Sotomajor verovao da bi Vilinski Kralj mogao biti otmičar njegovog sina. Pritom, ništa od dokumenata nije potvrđivalo tu tezu. Nijedan članak nije ni u kom kontekstu pominjao mladog Žilijena.
Ako je tako, datumi bi mogli da se povezu, ali koje je razmišljanje dovelo policajca do zaključka da bi Žilijen mogao biti peta žrtva ubice? I zašto njegovo telo još nije pronađeno?
Pitanja su se nagomilavala bez ikakve naznake da je rešenje blizu. U njenoj glavi sva ta pitanja stvarala su gusto žbunje, lavirint u kome je Madlin uzalud tražila Arijadninu nit. Ali nesumnjivo nije bilo ničega što treba da se razume. Lorenc nije više bio sasvim pri čistoj svesti; Sotomajor je bio samo istražitelj niskog čina, bez širine, koji nikada nije prešao čin poručnika. Opteretio se tom pričom, pridajući malo pažnje uzbuđenju potrage na papiru, za ubicom kog je uzalud pokušavao da poveže s otmicom mladog Lorenca.
Pustila je misli da joj lutaju praveći skicu od najluđih hipoteza. Šta ako je Beatris Munjos bila Vilinski Kralj? U suštini, nije nemoguće. Datumi ubistava bi mogli biti nesumnjivo dovedeni u vezu, ali Madlin ne bi nikada mogla da to proveri. Prelazeći s jedne misli na drugu, setila se jedne od Kutansovih pretpostavki i razjasnila je u svetlu skorašnjih otkrića: Da nije i Sotomajora ubio lično Vilinski Kralj? Ne, suviše se zanela. Ili je pak pokušavala da reši jednačinu s prevelikim brojem nepoznatih. Odbijajući da napusti slučaj, odlučila je da dalje istraži. Madlin je zgrabila telefon i pronašla na internetu originalni članak u Špigelu, koji je prvi ubicu prozvao Erlkonig. Pomogla se Guglovim prevodiocem i starim sećanjem na nemački iz srednje škole da bi prevela papir koji se svodio na vrlo kratak intervju sa Karlom Doplerom, starim policajcem minhenskog Bepola7. Taj tip – očigledno „stalna mušterija“ – bio je konsultant za više medija.
Pretražujući po drugim sajtovima, Madlin ja pronašla celovitiji i zanimljiviji članak u dnevnom listu Divelt: ukršteni intervju između Doplera i jednog profesora nemačke kulture. Razmena visokog kvaliteta, u kojoj su dva čoveka objašnjavala paralelu između američkog ubice i vilinskog kralja iz nemačkog folklora.
Iako Gete nije izmislio termin, zasigurno je njegova duga poema napisana na kraju XVIII veka zapravo popularizovala folklornog vilinskog kralja. Dnevni list naveo je nekoliko stihova iz tog dela, moćnog i uznemirujućeg, koja su prikazivala oca i vrlo mladog sina, kako jašu gustom i mračnom šumom. Preteča teritorija, koja je potpuno pod kontrolom uznemirujućeg i opasnog bića.
Geteov tekst preplitao je dva dijaloga. Prvi između dečaka koji se plaši čudovišta i oca koji ga bezuspešno teši. Zatim drugi, još jeziviji, u kojem se vilinski kralj direktno obraća detetu, da bi ga uvukao u svoju mrežu. Počinje izopačenim zavođenjem, posle kog govor čudovišta poprima brutalan, preteći i nasilan ton:

Ja hoću da ljubav i sreću ti dam,

Povešću te silo, ne želiš li sam.


Kada je video uspaničenog sina, otac je pokušao da ga izvuče iz opasnosti, galopirajući svom snagom da bi izašao iz šume. Ali kraj pesme je zapečatio nesrećnu detetovu sudbinu:

Potera otac konja u kas;

Sinovljev sve slabiji bio je glas.

Kad stigoše domu u osvit siv,

Dečak već nije bio živ.


Tekst je inspirisao i druge umetnike – Šuberta koji je prema njemu napisao slavno delo – ali poslužio je i kao osnova čitavoj psihološkoj i psihijatrijskoj analizi XX veka, naročito tema u vezani s nasiljem ili otmicama. Za neke je poema bila čist simbol silovanja. Drugi su u njoj videli dvostruk prikaz očinske figure, čas prikazanog kao zaštitnika, čas kao mučitelja.
Madlin je nastavila čitanje. U nastavku članka dva autora su insistirala na činjenici da je svaka žrtva Vilinskog Kralja bila nađena u blizini neke vodene površine, u blizini jova8. Sledilo je zatim objašnjenje koje se više ticalo botanike nego policijskog slučaja.
Jova, koja podseća na papir, jeste drvo koje raste na vlažnom zemljištu: močvare, obale reka, među žbunjem do kog nikada ne dopire zrak sunca. Njena velika otpornost na vlagu čini je pogodnom gradom za balvane, pontone, pojedini nameštaj i muzičke instrumente. Pored fizičkih kvaliteta koje poseduje, pripisuje joj se čitava mitologija. U Grčkoj je jova bila simbol posmrtnog života. U keltskoj kulturi druidi su je smatrali simbolom povratka iz mrtvih. Kod Skandinavaca je služila za pravljenje magičnih štapića, čiji je dim pospešivao ostvarenje čini. U drugim krajevima, jova – čiji je biljni sok podsećao na krv – bila je sveto drvo zabranjeno za seču.
Šta zapamtiti od svega toga? Kako povezati tu bogatu simboliku s motivima ubice? Na osnovu članka se nije mogao doneti ni najmanji zaključak. Kada je isključila internet, Madlin je imala utisak da je prešla u novi krug ničije zemlje, neprijateljske teritorije prekrivene maglom. Na teritoriju vilinskog kralja nije se moglo lako kročiti.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:11 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 110550038.H85cxkjy.P3190528_No_ordure



18


Ledeni grad

Znam da će mi život biti


neprestano putovanje po nemirnom moru.


Nikola de Stal

1.

Od sedam sati ujutro, Madlin je dugo čekala pred agencijom Fastkar, na preseku Gansevortske i Griničke.
Govorila je sebi da je iznajmljivanje kola samo formalnost u Sjedinjenim Državama, ali buduči da nije rezervisala preko interneta, istrpela je beskrajne procedure i morala da popunjava beskonačne formulare, stojeći u ledenoj sali, pod nadzorom užasnog radnika – izvesnog Majka, koji je više mislio na to kako da s drugovima ćaska na telefonu nego da nade rešenje za njen problem. Čak je i u Njujorku vreme kada je klijent bio na prvom mestu izgleda prošlo.
Izbor vozila bio je sveden na mali ekološki spark, sportski subaru i pikap ševrolet Silverado.
„Uzeću spark“, odlučila je Madlin.
Treba izbeći ogroman auto.

„U stvari, ostao je samo pikap“, odgovorio je Majk gledajući u kompjuter.
„Upravo ste mi rekli suprotno!“
„Izvinite“, odgovorio je žvaćući hemijsku. „Ostali su u međuvremenu već rezervisani.“
Pomirena sa sudbinom, pružila mu je kreditnu karticu. Svakako bi prihvatila i traktor s prikolicom.
Čim je uzela ključeve od pikapa, upoznala se sa svojim čudovištem od automobila provozavši se kroz nekoliko blokova i pošla auto-putem koji je kroz Trajbeku povezivao Menhetn i Nju Džerzi.
S obzirom na to da je bila subota 24. decembar, nije bilo većih zastoja u saobraćaju. Za manje od petnaest minuta prešla je s druge strane reke i pronašla mesto na parkingu stanice za trajekte.
Madlin nikada nije bila u Hobokenu. Kada je izašla sa parkirališta, obuzela ju je lepota pejzaža. Obale Hadsona poklanjale su panoramu Menhetna koja ostavlja bez daha. Odsjaj sunca na neboderima davao je liniji horizonta nestvaran izgled, obasjavajući zgrade, izvlačeći beskrajne detalje poput nadrealističnih slika Ričarda Estesa, koji bi fiksirao stvarnost u raskoši zlatkastih odsjaja.
Na stotinak metara obišla je dugu drvenu stazu, prožetu zelenim površinama preko puta Haj Lajna i Grinič Vilidža. Pogled sa te tačke gledišta bio je opijajući. Bilo je dovoljno okrenuti glavu ka jugu da bi se video jedan deo američke istorije: zeleno-siva silueta Kipa slobode, koji obasjava svet, malo ostrvo na koje su se doselili preci današnjih stotine miliona stanovnika. To mesto bi trebalo da je, kao i obično, okupirano biciklistima i trkačima, ali ovog jutra polarna hladnoća odbila je mnoge.
Madlin je sela na jednu od klupa na šetalištu, navukla kapuljaču da bi se zaštitila od ledenog talasa s Hadsona i stavila ruke u džep. Hladnoća je bila toliko jaka da je bola oči. Vrela suza potekla joj je niz obraz, ali ona nije odavala ni tugu ni utučenost. Baš naprotiv.
Bila je strašno to reći, ali pomisao na istragu o Vilinskom Kralju joj je davala polet. Evo iskre koju je dugo čekala. One koja je probudila njen lovački instinkt. Sa zaprepašćenjem je shvatala da je u ona to i bila u dubini duše. Oduvek je to znala.
Teško se može pobeći od svoje prave prirode. Na primer, iza svoje pojave, Gaspar je bio veliki emotivac. Mizantrop koji se pretvarao da prezire čovečanstvo, ali koji je ipak voleo ljude i kome nije dugo trebalo da se potrese zbog priče o ocu kome je umro sin. Madlin nije bila tog kova.
Ona nije bila sentimentalna. Ona je bila lovac na krupnu divljač. Lovačka krv tekla je njenim venama. Bujica uzavrele lave izvirala je neprestano iz njene duše. Tu magmu je nemoguće ohladiti ili kanalisati.
Ono što je ispričala Kutansu nije bila laž. Tražiti ubice upropašćava život, ali ne zbog razloga koji se uglavnom navode. Potraga za ubicama uništava jer vas čini svesnim da ste i vi ubica. I da to volite. Upravo je to bilo zaista uznemirujuće. „Onaj ko se bori s čudovištima mora paziti da i sam ne postane čudovište.“ Ničeova maksima izgleda zastarelo, ali njeno otrcano značenje bilo je potpuno tačno. Dok traje potraga, ne razlikujete se mnogo od onog za kim jurite. I taj zaključak ostavljao je gorak ukus u svim pobedama. Čak i kada ste mislili da ste ga pobedili, ostajala je ta klica zla. U vama. Postkoitalna tuga.
Duboko je udahnula ledeni vazduh da se smiri. Trebalo bi da se spusti na zemlju. Budi razumna, mala moja. Nećeš sama razrešiti aferu koja je pojela živce svim profajlerima u zemlji.
Ali ipak… Madlin nije mogla da se odupre pomisli da su joj na tacni nudili jedinstven slučaj. Kakav svi policajci sanjaju da ga dobiju jednom u životu. Pored toga, ničeg više nije bilo: ni veštačke oplodnje, ni ideje o mirnom životu između flašice i pelena.
Bio je bitan samo ukus krvi.
Opijenost lovom.
„Zdravo, Madlin.“
Ruka se spustila na njeno rame kada je poskočila.
Izgubljena u svojim mislima, nije čula Dominika Vua da dolazi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:11 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 110525762.w1_We7_BKE.DSCF4933_RPBasebordure

2.

Gaspara je iz sna prenula zvonjava telefona. Razdražujući ritam sambe, koji mu je davao grozan utisak da je usred karnevala u Riju. Dok je otvorio oči i dohvatio aparat, uključila se sekretarica. Razmakao je zavese i pozvao smesta, i ne poslušavši poruku: bila je to Izabela Rodriges, simpatična rođaka Adrijana Sotomajora. „Kasnim na posao“, rekla je istog trena.
Gaspar je čuo u pozadini gradski žamor Made in New York: brujanje saobraćaja, žamor, policijske sirene…
„Zar nije danas dečji dan?“, pitao je.
„Božić je sutra“, odgovorila je lepa Latinoamerikanka.
„Gde radite?“
„Držim prodavnicu Adelini kapkejkovi u Blikerovoj ulici. Danas je najživlji dan u godini.“
Izabela je održala reč. Ispitala je muža čega se seća u vezi s posetom Šona Lorenca.
„Andre možda ima nešto zanimljivo da vam ispriča“, priznala je. „Posetite ga ako želite, ali pre deset sati, jer mora da odvede decu kod moje majke. I nemojte slučajno da zakasne zbog vas!“
Gaspar je želeo da odmah sazna nešto više, ali Izabela je već prekinula vezu. Kada je spustio slušalicu, video je SMS od Madlin na ekranu: Moram da proverim nešto. Nađimo se u hotelu u podne. M.
Prvo ga je neizvesnost uznemirila, zatim je pomislio kako se upravo i nadao da će ona preuzeti takvu inicijativu. I nije imao vremena za žaljenje ako želi da uhvati Izabelinog muža pre odlaska. Pogledao je na sat, brzo se istuširao, očešljao i prsnuo Pour un Homme proizveden 1992. godine.
Našavši se na ulici, otišao je do Frenklinove, kupio karte za metro i seo u Liniju 1 do Kolambus serkla na jugoistoku Central parka. Tamo je preseo i nastavio dvanaest stanica sve do najveće harlemske stanice metroa, koja se nalazi u 125. ulici, na mestu gde su 1990. Proizvođači vatrometa išarali desetine vagona. Na istom mestu je i Beatris Munjos odabrala da okonča svoj život.
Gasparu je trebalo manje od 15 minuta da stigne do Ulice borovnica. Očigledno mu se ta ulica dopadala. Stegnuta od hladnoće, ali obasjana suncem, odisala je besmrtnošću kojom se karakteriše idealizovani i bezvremeni Njujork. Ispred broja 12 – kuće u kojoj je živela Izabela – baštovan je na ulici potkresivao kesten čija je senka lelujala po trotoaru.
„Uđite i osećajte se kao kod kuće“, dočekao ga je Andre Langloa otvarajući vrata.
Gaspar je video troje dece koja su prethodne večeri sedela za istim porodičnim stolom. Ovoga puta su pred sobom imali bogat doručak: pahuljice, švapski sir, ananas, i to sortu viktorija, žuti kivi. A kao začin, bilo je smeha, sreće, topline. U pozadini se s ajpeda povezanog na radio-stanicu WXQR čuo Valcer cveća iz Krčka Oraščića. Kod Langloovih su se deca na sve moguće načine mogla upoznati s kulturom.
„Tako dakle, moja žena vam servira liker dok ja robujem na poslu!“, šalio se Andre služeći Gasparu šolju kafe.
Obrijane glave, mišićave grade, tamne kože i osmeha koji je otkrivao razmak među prednjim zubima, Andre Langloa bio je dopadljiv na prvi pogled. I mladi od svoje žene. Nosio je donji deo trenerke i majicu na kratke rukave s podrškom predsedničkoj kampanji Teda Koplanda.
Da bi ostao dosledan, Gaspar je ponovio ono što je prethodnog dan ispričao Izabeli i predstavio se kao pisac koji se zbog pisanja biografije Šona Lorenca zanima za nerešena pitanja oko smrti njegovog sina.
Slušajući ga, Andre je počeo da ljušti pomorandžu za najmlađe dete nagnuto u dečjoj stolici.
„Video sam Lorenca jedan jedini put u svom životu, ali mislim da to već znate.“
Gaspar se prećutno složio da bi mu dao znak da nastavi.
„Da budem iskren, žena mi je o njemu mnogo govorila. Znao sam da su imali avanturu mnogo pre našeg braka, zato sam, dakle, bio i malo nepoverljiv prema njemu.“
„To nepoverenje je oslabilo kada ste ga videli…“
Langloa je potvrdio.
„Zaista mi ga je bilo žao kada je počeo da nam govori o sinu. Bio je potpuno izgubljen, povučen, s tračkom ludila u pogledu. Fizički je pre ličio na skitnicu nego na neodoljivog Don Žuana.“
Andre pruži nekoliko komada pomorandže sinu, a potom dade seriju saveta dvama starijim sinovima, počev od pranja zuba do pripreme paketa za ručak, koje je trebalo da ponesu kod bake.
„Tada nisam razumeo mnogo toga od priče koju nam je Šon ispričao o vezama s Adrijanom, ali Izabela mu je dopustila da pretraži kuću.“
Andre je pošao da raspremi sto od doručka i Gaspar spontano stade da mu pomaže, stavljajući prljavo suđe u sudoperu.
„Ja nisam imao ništa protiv“, uveravao ga je Andre Langloa. „Bilo je to nasledstvo moje žene, povrh svega, proces nasleđivanja bio je duži nego obično, ali savetovao sam Izabeli da se udalji s decom, a ja sam ostao s Lorencom da ga nadgledam.“
„Rekla mi je da je odneo dokumenta.“
Kao i prethodnog dana, Gaspar se nadao da će dobiti više informacija, ali Langloa ga nije ostavio dugo u neizvesnosti:
„Tačno“, priznao je izvlačeći iz hromirane kante plastični džak pun smeća. „Ali ne bih znao da vam kažem šta. Adrijanova soba bila je prepuna papira i raznih spisa.“
Vezao je džak sa smećem i otvorio ulazna vrata da bi izašao da ga baci u kontejner.
„Međutim, nije to bio jedini povod Lorencovog dolaska“, dobacio je silazeći niz stepenice.
Gaspar ga je pratio u baštu.
„Šon Lorenc me je pitao može li da pogleda i Adrijanov auto, inače dodž čardžer, koji je stajao parkiran na prilazu skoro godinu dana.“
Bradom mu pokaza prolaz ka ćorsokaku, koji se nalazi poprečno u odnosu na ulicu.
„Prodao sam ga prošlog leta. Bio je krntija koju niko nije održavao od Adrijanove smrti. Kada je Šon došao, akumulator je bio prazan. Gledao je dodž sa svih strana. Mislim da ni sam nije znao šta traži. Zatim, kao da je iznenada dobio inspiraciju, otišao je u dragstor u 131. ulici. Vratio se kod nas pet minuta kasnije, s velikom rolnom džakova za smeće. Otvorio je gepek dodža i izvukao patosnice, koje je stavio u jedan od plastičnih džakova. Otišao je potom bez ijedne reči.“
„Tata! Tata! Sidi me je udario!“ Povikao je jedan od dečaka trčeći iz kuće da bi se bacio u očeve ruke.
„Ostavili ste Šona samog da istražuje a da ga niste ništa pitali?“, začudio se Gaspar.
„Bilo je teško suprotstaviti mu se“, objasnio je Andre tešeći svog sina. „Bio je kao opsednut. Kao da je živeo na drugoj planeti, udaljenoj milion svetlosnih godina od naše. Zaista mu se na licu očitavala samo bol.“
Dečak je već prestao da plače i goreo je od želje da se pridruži bratu.
Andre mu je razbarušio kosu.
„Niko nikada ne bi trebalo da izgubi dete“, promrmljao je za sebe.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:11 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 110394141.YWVGJ2_GR.P3170441_Ps_amovie


3.

Dominik Vu bi mogao da igra u u filmu Vonga Karvaja.
Trudeći se da izgleda kao pravi dendi, ovaj agent FBI nosio je uvek savršeno krojena odela, istkane kravate i svilene maramice. Ovoga jutra, s pogledom sakrivenim iza naočara, njegova silueta pružala se uz liniju nebodera, koji je imao dovoljno ukusa da se ističe istom metalik plavom bojom kao i njegov kaput od kašmira. „Hvala što si došao, Dominiče.“
„Nemam mnogo vremena, Madlin. Hans me čeka u kolima s devojčicama. Danas je čak i pesak na dečjem igralištu tvrd kao kamen.“
Seo je pored nje na klupu, držeći izvesno rastojanje. Na rukama je nosio vrlo fine crne kožne rukavice. Obazrivo je izvadio iz unutrašnjeg džepa svog kaputa parče papira savijeno na četiri dela.
„Istražio sam, kao što si i tražila. Nema ničeg neobičnog u ubistvu Adrijana Sotomajora.“
„Odnosno?“
„Ta budala je htela da se van dužnosti pravi važna kao posrednik u svađi između dva sitna dilera, a naravno, nije imao nikakvo oružje pri sebi. Čim je ušao u raspravu, prerezali su mu grlo nožem. Kraj priče.“
„Ko je bio taj diler?“
„Nestor Mendoza, dvadeset i dve godine. Bitanga iz El Barija. Naprasit i agresivan tip, koji je upravo u Rikersu bio izdržao kaznu od tri godine.“
„Zašto posle nisu uspeli da ga stave iza rešetaka?“ Azijac je slegnuo ramenima.
„Zato što je zbrisao, a šta si ti mislila! Ima neke rođake u San Antoniju, i toliko, tamo ga nije bilo i nikada mu nisu ušli u trag.“
„Obično se za ubicama policajaca malo upornije traga, zar ne?“
„Ne brini, ukebaće ga jednog dana tokom rutinske kontrole na putu, ili će pronaći njegov leš negde na ulicama Male Havane. Nego, reci mi zašto te zanima Sotomajorovo ubistvo.“
Vu je bio iskusan agent. Madlin je dobro znala da je pristao da joj otkrije nekoliko informacija samo iz koristi. Ona je bila sposobna policajka i mislio je da će, ako je nanjušila obećavajući trag, on biti prvi koji će od toga imati koristi.
„Mislim da je Sotomajorova smrt povezana s jednim drugim slučajem“, priznala je.
„Kojim?“
„Reci ti meni“, odgovorila je.
Vu nikada ne bi dolazio da nema bar nekoliko asova u rukavu. „Misliš na njegovog brata, je li tako?“
Njegov brat? Koji crni brat? Madlin je osetila kako joj adrenalin raste. „Reci mi šta znaš!“, iznervirala se.
Federalni agent je namestio srebrne naočare. Svaki od njegovih pokreta, i ruku i tela, izgledao je kao tajanstvena koreografija koju je unapred uvežbao.
„Otkrio sam nešto neobično zagrebavši po Sotomajorovom slučaju. Imao je mlađeg brata Rubena, profesora istorije na Univerzitetu na Floridi.“
„Polubrata, onda, hoćeš da kažeš?“
„Ne znam ništa o tome. Činjenica je da je Ruben Sotomajor pronađen 2011. ubijen u parku u Gejnsvilu, gde je imao običaj da džogira.“
„Kako?“
„Divljačka verzija: prebijen na smrt, maltene masakriran bejzbol palicom.“
Vu je odvio list koji je držao među rukama.
„Uhapšen je jedan beskućnik koji ponekad spava u parku. Janis Perahija. Slabo se branio. Tip je bio psihotičan i godinama boravio po psihijatrijskim ustanovama. Perahija je više-manje na kraju priznao i, sve u svemu, osuđen je na trideset godina zatvora. Ukratko, gadan slučaj, ali brzo razrešen. Bar do prošle godine, kad je Transparentnost sve zasrala.“
„Organizacija koja se bavi slučajevima pogrešnih presuda?“
„Da. I ovog puta su pokušali da nam ponište proceduru našavši sudiju koji prihvata da izda nalog za ponavljanje preciznijih DNK testova.“
„Pod kojim izgovorom?“
„Uvek ista stvar: priznanja iznuđena labilnoj osobi i napredovanje nauke, koja sad omogućuje da se ispita DNK, što je prošli put propušteno.“
Madlin je odmahnula glavom.
„Kakav crni napredak nauke za četiri godine?“
„Ma sve su to gluposti, slažem se. Pa ipak, i nisu sasvim. S novim naprednim tehnikama za analizu DNK, može se…“
„Znam ja sve to“, prekinula ga je.
„Ukratko, odrađeni su novi testovi, koji su beskućnika oslobodili krivice.
Madlin je razumela da je Vu namerno drži u neizvesnosti. „Zašto konkretno?“, pitala je.
„Zato što su na Rubenovoj trenerci pronašli DNK koji ranije nije bio izolovan.“
„I DNK je bio u bazi, zar ne?“
„Da. I pripadao je policajcu Adrijanu Sotomajoru.“ Madlin je zastala na nekoliko sekundi da bi svarila otkriće. „I kakav je zaključak donet? da je Sotomajor ubio svog mlađeg brata?“
„Možda, a možda i ne. Moglo bi se takođe raditi o posrednim tragovima, kojima je, između ostalog, teško odrediti datum nastanka.“
„Da li znaš da su se braća često viđala?“
„Nemam pojma. Budući da je Adrijano u međuvremenu ubijen, istraga povodom toga nije nastavljana.“
„Dakle, priča se tu zaustavlja?“
„Nažalost. Sada je tvoj red da mi otkriješ nešto, Madi! Reci mi šta istražuješ.“
Madlin ne pokleknu, već samo odmahnu glavom. Nema šanse da mu sada govori o Lorencu. A još manje o Vilinskom Kralju.
Dendi je ustao uzdišući i nije se trudio da sakrije razočaranje.
„Nastavi da kopaš po Sotomajorovom slučaju“, posavetovala ga je Madlin.
Vu je namestio kaput i osmeh. Kao na filmu, izgledalo je da njegovi gestovi daju utisak usporenog toka vremena.
Mahnuo je mladoj ženi i vratio se nazad porodici.
Išao je ka suncu ispred sebe, dok je za sobom ostavljao pesmu Yumeji's Theme9.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:12 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 108667876.Pgwy_YPyg.P1150256_TCROAPBase_Wintersunonthe


19


Vrata pakla

Svako misli da je sam u paklu,


u tome je suština pakla.


Rene Žirar

1.

Izvrstan miris kukuruznog hleba širio se restoranom.
Da bi pobegao od hladnoće, Gaspar je ušao u restoran Plavi paun, jedan od glavnih harlemskih hramova hrane za dušu. Tokom radne nedelje lokal se otvarao samo u vreme ručka, ali vikendom ste, već od 10 sati, mogli da uživate u obilnom branču: pržena piletina, začinjeni slatki krompir i prženice s karamelom.
Seo je blizu ulaza, na barsku stolicu za šankom u obliku potkovice. Atmosfera je bila topla i živa: turisti, buržujske porodice iz kvarta, lepe devojke koje su pijuckale koktele s poetičnim imenima, stari crnci elegantni poput Roberta Džonsona i Telonijusa Manka.
Gaspar podiže ruku da bi ga konobar opazio. Mnogo mu se pio viski, ali ipak naruči odvratni čaj od organskog roibosa. Uteši se progutavši kromu punjenu bananom. Tek kada se najeo, činilo mu se da mu mozak ponovo radi. Opet pomisli na ono što mu je otkrio Andre Langloa. Zašto je Šon Lorenc izvadio patosnice iz Sotomajorovog auta? I šta je nameravao da uradi?
Objektivno gledano, nije bilo mnogo rešenja. Samo jedno se nametalo: Lorenc je hteo da analizira vlakna. Ali šta je očekivao da nade na njima? Sigurno krv ili drugi genetski materijal.
Gaspar začkilji. U pozadini se javljala jedna drugačija teorija. Suprotna onoj koju je sam smislio i u koju je želeo da veruje. Šon Lorenc možda nikada nije ni tražio Sotomajorovu pomoč. Možda je sumnjao da je njegov stari prijatelj učestvovao u otmici njegovog sina. Pade mu na pamet luda pretpostavka: Sotomajor je bio saučesnik Beatris Munjos. Da li je takav scenario pio vodu?
U glavi mu se izredaše slike nemog filma, kao da ga je gledao na platnu. Beatris vozi kombi s malim Žilijenom u gepeku / Krvava dečakova ruka posle amputacije prsta / Kombi stiže na ušće Njutaun Krika i parkira se potom pored dodža čardžera / Sotomajor izlazi iz auta i pomaže Munjosovoj da položi dete u njegov gepek / Žilijenova igračka umrljana krvlju zaboravljena ostaje na trotoaru…
Trepnu i vizija se rasprši. Pre nego što nastavi da niže takve scene u glavi, trebaju mu dokazi. Razmišljao je i s druge tačke gledišta. Šon je bio civil, a ne policajac. Da bi započeo analizu tepiha, morao je da se obrati privatnoj laboratoriji. Gaspar zaroni glavu u ruke, pokušavajući da poveže sve delove svoje istrage. Šonje svratio do porodice Langloa 22. decembra, uoči smrti. Ako se uputio u laboratoriju, to je moralo da bude sutradan. Gaspar se sledi pri sledećoj pomisli: video je da u Šonovom rokovniku stoji 23. decembar, sastanak s misterioznim doktorom Stokhauzenom.
Izvadi mobilni pa potraži pomoć od Gugla, svog novog najboljeg prijatelja, unevši više kombinacija sledećih ključnih reči: Menhetn, laboratorija, DNK, Stokhauzen… Za nekoliko trenutaka našao je ono što je tražio: adresu na Aper Ist Sajdu, na kojoj se nalazila Laboratorija za hematologiju i sudsku medicinu Peletje i Stokhauzen.
Uputi se na njihov veb-sajt. Sudeći po opisu, laboratorija je specijalizovana za „genetske analize namenjene utvrđivanju identiteta“. Budući da je akreditovana od FBI-ja, sudova i američkog Ministarstva pravde, često su je angažovali u krivičnim sudskim postupcima, kako bi identifikovala i analizirala biološke tragove s mesta zločina. Privatna lica su joj se često obraćala radi otkrivanje očinstva. U jednoj rubrici na sajtu mogle su se pročitati biografije dvojice osnivača: Elijan Peletje, nekadašnji glavni farmaceut u Bolnici Svetog Luke u Montrealu, i Dvajt Stokhauzen, doktor biologije, koji je diplomirao na Univerzitetu Džons Hopkins.
Gaspar pozva laboratoriju i dospeo je čak do Stokhauzenove kancelarije. Opet je smislio neku priču između laži i istine: on je pisac biografije Šona Lorenca pa je želeo da porazgovara s doktorom Stokhauzenom. Sekretarica mu poruči da pošalje mejl i izloži svoju molbu pismeno. Gaspar je insistirao da zapisu njegov broj i da njegova molba bude usmeno prenesena drugoj strani. Sekretarica ga uveri da će to i uraditi pa mu, takoreći, spusti slušalicu.
Majku ti tvoju… – uzdahnu on.
U istom trenutku dobi SMS od Madlin. Tražila mu je podatke o Izabeli, Sotomajorovoj sestri. Želeći da ostane veran svojoj odluci, odoleo je iskušenju da je pozove da bi dobio više informacija i samo joj je prosledio broj telefona koji je zahtevala.
Kako mu se čaj ohladio, podiže ruku da bi naručio još jedan, ali se najednom ukočio. Skoro minut nije skidao pogled sa stotina flaša koje su prekrivale zid iza barmena. Rum, konjak, džin, benediktin, šartrez. Intenzivne boje, blistave kao dijamant, koje su ga hipnotisale. Likeri gore, namirisani alkohol plamti u kutiji od stakla. Armanjak, kalvados, apsint, kurasao, vermut, koantro.
Na trenutak je Gaspar dozvolio sebi da pomisli kako će bolje razmišljati posle jedne čašice. Kratkoročno gledano, to je verovatno tačno, ali kad bi sada ponovo poklekao, istraga bi skrenula s rigoroznog i asketski strogog ispravnog puta na kome se sada nalazi. Međutim, zlatan odsjaj viskija odlikovao se neodoljivom privlačnošću. Osećao je kako propada. Tako ide odvikavanje: opasnost koja vas je jednom zaobišla zna da vas zgrabi kad to najmanje očekujete. U želucu mu se otvara bezdan. Grudi mu se stežu, pucaju mu slepoočnice pod graškama znoja.
Poznavao je ukus svake flaše, marke i etikete. Taj japanski blend, blag i kremast, aroma drveta u škotskom singl moltu, neutralan ukus irskog viskija, ukus meda kod starog burbona, aroma pomorandže i breskve kod čivasa.
Kao i prethodnog dana, Gaspar proguta knedlu pa protrlja ramena i vrat da bi odagnao drhtanje. Ali ovog puta se oluja nije brzo povukla. Nije više bio pri sebi. Uprkos svoj volji, bio je na korak od posustajanja.
I baš tada mu telefon zazvoni. Na ekranu se prikazao nepoznat broj mobilnog.
„Da?“ reče prihvativši poziv. Imao je utisak da mu se glas uvijao da bi izašao iz grla.
„Gospodin Kutans? Ovde Dvajt Stokhauzen. Imate li malo vremena pre ručka?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:12 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 108629905.3lu09f9_P.DSCF4633_TCPBase2

2.

Madlin spusti štitnik za sunce kako bi bolje videla.
Zaslepljujuća svetlost bila je sveprisutna, progutala je celo njeno vidno polje.
Već dva sata za volanom pikapa jurila je putem ka Long Ajlandu. Pejzaž je bio ambivalentan: čas depresivan, čas očaravajući. Šljašteći dvorci milionera smenjivali su se s vikendicama, koje kao da su izašle iz pedesetih godina, i apokaliptičnim prizorima: plaže s belim peskom pružale su se u beskonačnost pod okrečenim nebom. Prošavši Vesthempton, sada je već dvadeset kilometara prelazila preko velikih naselja – Sauthemptona, Bridžhemptona – koji su se redali po velikom priobalnom pojasu Atlantskog okeana.
Kada je skrenula na peščani put, GPS je počeo da se gubi. Madlin pomisli kako se izgubila i vrebala neko mesto za polukružno okretanje. Tek tada je opazila starački dom. Na pedeset metara od plaže, stara velika zgrada, spolja obložena drvetom, bila je okružena borovima i brezama.
Parkira se pored drveta i zalupi vrata na pikapu. Netaknuta priroda ju je odmah osvojila. Ispod mlečnog neba vetar je divljao, oblikovao dine od peska, ispunjavajući vazduh mirisom joda. Kao slika Kaspara Davida Fridriha koju je preradio Edvard Hoper.
Pope se stepenicama koje su vodile u zgradu. Nema ni zvonca ni automatskog otključavanja. Samo vrata od ispucale boje, zaštićena probušenim komarnikom, koji zaškripaše čim ih je gurnula. Madlin se nađe u pustom hodniku u kome se osećala vlaga.
„Ima li koga?“
Prvo je jedini odgovor dao vetar koji samo što nije razvalio dihtung trake s prozora.
Zatim se na vrhu stepeništa pojavi muškarac duge riđe kose. Zapušten i u sumnjivo beloj bolničarskoj uniformi, s limenkom drpepera u ruci.
„Dobar dan“, reče Madlin. „Možda sam pogrešila adresu…“
„Ne“, uveravao ju je bolničar silazeći niz stepenice. „Ovo je Ajlenrok, dom za starije građane.“
„Nema mnogo ljudi, reklo bi se.“
Muškarac je imao pomalo jezivu facu – ispresecanu ranama, izbrazdanu ožiljcima od akni – s koje je, međutim, dolazio začuđujuće blag azurnoplavi pogled.
„Ja sam Horas“, predstavi se vezujući svoju raščupanu kosu gumicom.
„Madlin Grin.“
Spustio je piće na dasku koja je služila kao pult za recepciju. „Većina penzionera je otišla“, objasnio je. „Starački dom će se definitivno zatvoriti krajem februara.“
„Stvarno?“
„Zgradu će srušiti da bi sagradili luksuzni hotel.“
„Kakva šteta.“ Horas se namršti.
„Mafijaši s Vol strita upropastili su čitavu regiju. Uostalom, upropastili su i čitavu zemlju! I to se neće zaustaviti ni izborom ove pičkice od Teda Koplanda.“
Madlin se uzdrža od ulaženja u političku diskusiju.
„Došla sam da obiđem gospođu Antonelu Boninsenju. Je li tu?“
„Nela? Da, i mislim da će ona poslednja otići.“
Pogleda na sat.
„Jao, zaboravio sam na njen ručak! U ovo vreme je možete naći na verandi.“
Horas pokaza niz hodnik.
„Prođite trpezariju i tu ste. Hoćete li da vam donesem nešto da popijete?“
„Može kola.“
„Žiro?“
„Gle! Pa imam ja još mesta ovde, zar ne?“, odgovori pokazujući kaiš na pantalonama.
„Nisam to hteo da kažem“, nasmeši se bolničar odlazeći u kuhinju.
Velika zajednička prostorija u prizemlju podsećala je na staru porodičnu kuću. Neka vrsta polupansiona s pogledom na more, kakvi se nalaze u Benodeu ili Vitstablu. Gole grede, zasebni stolovi od ispranog drveta, prekriveni mušemom s motivom školjke. Ne sme se zaboraviti nezaobilazna mornarska dekoracija, koja je dominirala u starim brojevima magazina Art & dekorejšn iz devedesetih: lampe u obliku staklenih kugli, prašnjavi brodovi u boci, busola i mesingani kompas, preparirana sabljarka, bakropisi sa epskim scenama ribolova iz vremena Mobi Dika…
Kada je stupila na zastakljenu galeriju, koju je ljuljao vetar, Madlin se učini da je zakoračila na palubu broda s tri jarbola, i to usred oluje. Sa ispucalim zidovima i plafonom koji je prokišnjavao, činilo se da veranda tone.
Sedeći za stočičem, u krajnjem uglu lode, Nela Boninsenja bila je slabašna starica mišjeg lica i iskolačenih očiju, koje su sijale iza debelih stakala na naočarima poput lupe. Nosila je tamnu iznošenu haljinu za kragnom Petar Pan. Preko kolena joj je bio prebačen vuneni karo pokrivač dok je sedela udubljena u čitanje ogromnog romana: Grad koji nikad ne spava Artura Kostela.
„Dobar dan.“
„Dobar dan“, odgovorila je starica podigavši pogled s knjige. „Je li roman dobar?“
„Jedan od mojih omiljenih. Već drugi put ga čitam. Šteta što pisac više ne piše.“
„Je li umro?“
„Ne, već je slomljen od tuge. Deca su mu stradala u saobraćajnoj nezgodi. Hoćete li mi vi dati injekciju?“
„Ne, moje ime je Madlin Grin, ja sam istražitelj.“
„I Engleskinja ste.“
„Tačno, kako ste znali?“
„Pa zbog akcenta, darlingl Iz Mančestera, zar ne?“ Madlin potvrdi klimnuvši glavom. Inače nije volela kad jetoliko providna, ali starica nije htela da je uvredi.
„Muž mi je bio Englez“, dodade Nela. „Bio je iz Prestviča.“
„Onda je voleo fudbal.“
„Živeo je samo za slavni Mančester junajted.“
„Kada su igrali Rajan Gigs i Erik Kantona?“
Starica se nevaljalo nasmeši.
„Pre će biti kad su igrali Bobi Čarlton i Džordž Best!“ Madlin se uozbilji.
„Došla sam da vas posetim jer vodim istragu. Otmica i ubistvo sina Šona Lorenca, je li vam to ime poznato?“
„Slikar? Pa naravno. Znate li da je Džekson Polok živeo ovde blizu? Poginuo je u Springsu, ni deset kilometara odavde, u automobilskoj nezgodi. Bio je s ljubavnicom u oldsmobil kabrioletu. Vozio je mrtav pijan i…“
„Čula sam za tu priču“, prekinu je Madlin, „ali to je bilo pedesetih godina. Šon Lorenc je savremeni slikar.“
„Mislite da gubim razum, darling?“
„Ne, uopšte. Lorenc je bio i prijatelj vašem bivšem učeniku Adrijanu Sotomajoru. Sećate li se njega?“
„Ah, mali Adrijano…“
Nela Boninsenja ne završi rečenicu a lice joj se promeni. Kao da je na sam pomen deteta iščezla sva vedrina i dobro raspoloženje.
„Vi ste obavestili okružnu socijalnu službu o nasilju koje je trpeo od oca Ernesta Sotomajora?“
„Tako je. Bilo je to sredinom sedamdesetih.“
„Je li Ernesto često tukao sina?“
„I više od toga. Taj čovek je bio monstrum. Pravi sadista.“ Staričin glas se produbi:
„Bilo je svega: zagnjurio bi mu glavu u klozetsku šolju, tukao ga kaišem, pesnicom, gasio cigarete po ćelom telu. Jednog dana je naterao malog da drži podignute ruke nekoliko sati. Drugi put da hoda po slomljenom staklu, i šta sve ne.“
„A što je to radio?“
„Zato što na svetu ima mnogo monstruma i sadista i oduvek je bilo tako.“
„Kakav je bio Adrijano?“
„Bio je to tužan i ljubazan dečak, kome je bilo teško da se koncentriše. Često bi odlutao u mislima i vi biste znali da je na nekom drugom mestu, negde daleko. Baš sam zbog toga i pretpostavila da nešto s njim nije u redu. I pre nego što sam primetila tragove zlostavljanja po telu.“
„Je li se on vama na kraju poverio?“
„Ispričao mi je izvesne detalje o tome šta je sve trpeo od oca, da. Ernesto ga je tukao bez razloga. Kažnjavanje je moglo da potraje satima i skoro uvek je to bilo u kabini broda.“
„Majka se pravila da ne vidi?“
Bivša učiteljica začkilji.
„Majka, eh da znate… Nego, kako se beše ona zvala? Ah, da, Bjanka…“
„Ona je na kraju otišla od kuće, je li tako?“
Nela izvadi platnenu maramicu iz džepa i obrisa stakla na naočarima. Sa sedom kosom i naočarima ličila je na pukovnika Sandersa.
„Verujem da je i nju lemao“, usudi se da pretpostavi.
„Pazite, vruće je!“, viknu Horas spuštajući na sto poslužavnik s limenkom kole, čajnikom i dva đevreka ukrašena lososom, crnim lukom, kaprom i svežim sirom.
Nela ponudi Madlin da podele obrok.
„Nisu kao devreci iz pekare Ras i kćerke, ali su svejedno dobri“, izjavila je zagrizavši jedan od njih.
Madlin učini isto, zatim srknu sok pa nastavi ispitivanje: „Rekli su mi da je Adrijano imao brata.“ Učiteljica nabra obrve. „Ne, mislim da nije.“
„Jeste, sigurna sam. Zvao se Ruben. Bio je sedam godina mlađi.“ Nela je razmišljala neko vreme.
„U to vreme, kada je Bjanka otišla, govorkalo se da je zatrudnela s nekim drugim. Tipični tračevi za malu sredinu.“
„Niste im poverovali?“
„Bjanka je možda bila trudna, ali i ako jeste, zatrudnela je sa suprugom. Bila je veoma lepa, ali nijedan muškarac iz Tibertona se ne bi usudio da naljuti luđaka kao što je Ernesto.“
Madlin je i dalje nešto bunilo:
„Zašto je Bjanka napustila starijeg sina?“
Nela slegnu ramenima kao da je htela da kaže da ne razume zašto. Uze novi zalogaj đevreka pa se najednom seti šta je zaboravila da pita Madlin:
„Kako ste saznali sve to? I kako ste mene pronašli?“
„Zahvaljujući Izabeli Rodriges“, odgovori Madlin.
Učiteljici je trebalo nekoliko trenutaka da se seti Adrijanove sestre od ujaka.
„Mala Izabela, naravno. Dolazila mi je ponekad u posetu. Dobra devojka, kao i vi.“
„Nemojte da vas izgled zavarava. Nisam baš toliko dobra devojka“, našali se Madlin.
Nela joj uzvrati osmeh.
„Naravno da jeste.“
„A jeste li se opet sreli s Adrijanom?“
„Ne, ali sam mnogo razmišljala o njemu. Nadam se da je dobro. Znate li šta o njemu?“
Madlin je oklevala. Zašto bi unesrećila staricu ružnim vestima? „Dobro je, ne brinite za njega.“
„Možda ste dobra devojka, ali ste i lažljivica“, povikala je. „U pravu ste, Nela. Zaslužujete istinu. Adrijano je mrtav već skoro dve godine.“
„To ima veze s vašom istragom o slikaru. Inače ne biste došli da me vidite…“
„Iskreno, još ne znam ništa.“
Da se ne bi zadržala na policajčevoj smrti, promeni temu:
„Pred kraj života Ernesto je bolovao od raka grla. Izgleda da ga je Adrijano primio kod sebe. Da li vam to zvuči realno?“
Nela razrogači oči. Iza debelih stakala, ženice su joj se udvostručile.
„Ako je to istina, prilično sam iznenađena. Začudilo bi me da je Adrijano postao otelotvorenje hrišćanskog milosrđa.“
„Šta hoćete da kažete?“ upita Madlin pomogavši joj da sipa čaj.
„Dok je sami ne doživimo, mislim da nismo sposobni da zamislimo patnju koju zlostavljanje donosi. Ono što je Adrijano pretrpeo, i sve to vreme koje je trpeo, to neizbežno ostavlja posledice i traume. Nezamislivo mentalno rastrojstvo.“
„Šta je vaša poenta?“ insistirala je.
„Mislim da u određenom trenutku ta bol i nagomilana mržnja više ne mogu da se kontrolišu. Na ovaj ili onaj način, sigurno ćete ih na kraju usmeriti ili protiv sebe, ili protiv drugih.“
Eliptično izražavanje nekadašnje učiteljice nateraše Madlin da pokuša poslednji put:
„Da li vam nešto znači Vilinski kralj?“
„Ne. Je li to marka baštenskog nameštaja?“
Madlin ustade da se pozdravi.
„Hvala vam na pomoći, Nela.“
Ova žena joj se dopala. Baka kakvu bi volela da je imala. Pre nego što je otišla, otkrila je nešto što ju je mučilo otkako je došla:
„Ovaj bolničar…“
„Horas?“
„Da. Je li dobar prema vama? Čudno izgleda.“
„Nemojte da vas izgled zavarava, bar ne u njegovom slučaju. On je dobar momak, verujte. Ni njega život nije mazio.“
Kao da je želela da naglasi Neline reči, veranda stade da pod udarima vetra krčka na neki uznemirujući način. Madlin je morala da podigne glavu ka staklenom plafonu, kao da je očekivala da naprsne.
„Rekli su mi da će zatvoriti dom.“
„Da, za tri meseca.“
„Imate li neki plan B?“
„Ne sekirajte se za mene, otići ću kod muža.“
„Mislila sam da je preminuo.“
„I jeste, 1996. godine.“
Madlin se nije svidelo kuda vodi njihova konverzacija. „Po mom mišljenju, vi niste na samrti. Delujete zdravo.“ Starica odmahnu rukom na tu optimističnu opasku pa pozva Madlin koja se vraćala u salon:
„Ne znam šta tražite, ali ga nećete naći.“
„Jeste li vi neki medijum ili šta već?“
Nela se nasmeja i zagladi kosu kao poslednji korak u flertovanju.
„Ali naći ćete nešto drugo“, uveravala ju je.
Madlin joj mahnu i uputi se ka pikapu parkiranom ispod borova.
Pre nego što je nastavila put, prošetala je do plaže, divlje, očuvane, bezvremene. Za nekoliko meseci, kranovi i mešalice doći će da sravne sa zemljom to mesto da bi izgradili hotel, saunu, helidrom. Sve joj se to činilo idiotskim, nepoštenim, neljudskim.
Dođavola, izražava se kao Kutans…
Vrati se do pikapa. Da bi sačuvala uspomenu na to mesto, uslikala je plažu od belog peska i starački dom. Starica je možda u pravu. Možda je Madlin nešto i pronašla ovde. Iako još nije znala šta.
Pope se u auto, ubaci ključ i nagazi na gas da bi došla do nacionalnog puta. Prelazila je kilometre pokušavajući da sredi misli. Vozila je više od sat vremena kad joj je telefon zazvonio. Na ekranu se pokaza ime.
Dominik Vu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:13 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 108112326.Zo3_FPro_X.Pb_Square_Lo_er_Snow


3.

Mora da svi iz kvarta ovu zgradu zovu Rubikova kocka. To je bar Kutans pomislio kada ga je taksi ostavio na severu Aper Ist Sajda, na uglu 102. ulice i Medisonove avenije.
Laboratorija Peletje i Stokhauzen imala je oblik kocke od višebojnog stakla, šareni pačvork na kome su žive boje davale kontrast sivim i tamnobraon zgradama u okolini.
Ko je rekao da Amerikanci nikad ne idu na odmor? Bar tog prepodneva u laboratoriji nije bilo mnogo sveta. Gaspar se najavi kod jedne elegantne i vitke radnice, mada se pre može reći da je bila premršava i koščatog lica: crnih obrva pod oštrim uglom, beličaste kože, tamnog melanholičnog pogleda, koji je podsećao na neke od likova Bernara Bifea.
Gospođica Motka ga odvede do kancelarije na šestom spratu, koja je gledala na ogroman bolnički kompleks Maunt Sinaj.
„Pa uđite, gospodine Kutanse!“, dobaci mu vlasnik laboratorije.
Dvajt Stokhauzen spremao se za putovanje. Pored sofe Florens Nol stajala su dva platnena kofera Alzer s monogramom, putna torba iz istog kompleta i par krznenih čizama Mun but.
„Idemo u Aspen za Badnje veče. U hotel Džerom. Jeste li odseli nekad u njemu?“
Glas mu je bio obojen arogancijom. Dođe do Gaspara i pruži mu ruku.
„Nisam odavno“, odgovorio je dramaturg.
Naučnik ga pokretom ruke pozva da sedne na sofu.
On sam ostao je da stoji još neko vreme. Pogleda prikovanog za ekran, kuckao je po smartfonu koji je ličio na Liliputanca među njegovim velikim debelim prstima.
„Tu sam za minut. Samo da popunim ovaj prokleti formular za aerodrom.“
Gaspar iskoristi pauzu da bi odmerio svog domaćina. Kad je bio dete, majka mu se često družila s ovakvim likovima, koji su živeli u 16. arondismanu u Parizu, Belgrejviji ili na Bikon Hilu. Podbradak i profil sličan Luju XVI idealno su se slagali s dezenom Princ od Velsa na pantalonama, sakoom od tvida, čarapama Gamareli i mokasinama.
Konačno, Burbon odloži telefon i dođe da sedne preko puta njega.
„Hteli ste da porazgovaramo o Šonu Lorencu, zar ne?“
„Koliko znam, on je došao da vas vidi pre godinu dana. Dan pre nego što je umro, 23. decembra 2015. godine.“
„Sećam se. Ja sam ga lično primio. Recite mi, on je beše bio čuveni umetnik, zar ne?“
Stokhauzen pokaza ka zidovima svoje džinovske kancelarije.
„Kao što vidite, i ja sam kolekcionar“, izjavio je arogantnim glasom, koji je bio njegov zaštitni znak.
Gaspar je, zapravo, već primetio litografiju Benksijeve Devojčice s crvenim balonom – koja se nalazila u hiljadama salona i kao pozadina na hiljadama kompjuterskih ekrana. Prepoznao je i serigrafiju Dejmijena Hersta – čuvenu lobanju s dijamantima, koja je otišla u večnost – kao i veliku Armanovu skulpturu uništene violine (zar Arman nije ništa drugo pravio sem razbucanih violina?). Ukratko, njegova dela bila su mu odvratna.
„Hajde da se vratimo Lorencu, ako može.“
Izmičući kao jegulja, naučnik nije nameravao da dopusti Gasparu da vodi intervju.
„Kako ste, pre svega, čuli za tu priču?“ upitao je.
Gaspar nije želeo da igra tu igru. Ako je Stokhauzen pristao hitno da ga vidi, verovatno je strahovao za svoju reputaciju i reputaciju laboratorije.
„Hajde da ne gubimo vreme, gospodine Stokhauzene: ispričajte mi odmah, i to detaljno, šta je od vas tražio Šon Lorenc.“
„Ne mogu. To je poverljivo, kao što možete da pretpostavite.“
„Garantujem vam da neće još dugo biti. U svakom slučaju, neće biti kad četa policajaca dođe u Aspen i stavi vam lisice. To će biti pravi spektakl za Džerom, verujte mi.“
Naučnik se uvredi:
„A zbog čega bi me uhapsili?“
„Saučesništvo u ubistvu deteta.“
Stokhauzen pročisti grlo.
„Napolje! Pozvaću svog advokata!“
Gaspar se, naprotiv, zavali još dublje u neudobnu sofu.
„Ne moramo čak dotle ići.“
„Šta zapravo želite da znate?“
„Već sam vam rekao.“
Luju XVI bilo je neprijatno. Izvadi svoju elegantnu svilenu maramicu iz džepa da obriše znoj. I odluči da se preda.
„Tog 23. decembra Šon Lorenc je upao u moju kancelariju vidno uzbuđen. Izgledao je kao luđak. Iskreno, da nije bio tako poznat, nikad ga ne bih ni primio.“
„Nosio je plastičnu kesu, zar ne?“
Stokhauzen ga namršteno pogleda.
„Da, kesu za smeće u kojoj su bile stare patosnice. Znate, one za automobil.“
Gaspar klimnu.
„Da, patosnice iz gepeka dodža.“
„Ukratko“, nastavi naučnik, „Lorenc je želeo da zna da li je na patosnicama bilo DNK njegovog sina.“
„Je li to tehnički uopšte moguće utvrditi?“
Stokhauzen na ovo pitanje slegnu ramenima.
„Pa, naravno, kad je već u pitanju Šon Lorenc. Sve što je trebalo da uradimo jeste da uzmemo malo njegove pljuvačke pamučnim štapićem. DNK analiza koju je zahtevao bila je samo malo komplikovanija od običnog testa za utvrđivanje očinstva. Samo što je trebalo malo više vremena.“
„A pretpostavljam da se Šonu žurilo.“
Vlasnik klimnu glavom.
„Tokom novogodišnjih praznika mnogo je teže zbog godišnjih odmora. Ali svi problemi se mogu resiti kad izvadite čekovnu knjižicu.“
„Koji je bio iznos na čeku u ovom slučaju?“
„Bilo je nešto bolje od čeka u ovom slučaju.“
Stokhauzen ustade i uputi se ka Benksijevoj slici, iza koje je bio skriven sef sa senzornom bravom koju otključava otisak prsta. Naučnik otvori čelični ormarić i izvadi mali ram od tamnog drveta. Ispod stakla je crtež s potpisom Šona Lorenca, konture njujorških nebodera. Gasparu pripade muka od sledeće scene: odvratni Stokhauzen izbija iz Lorencovih ruku njegov poslednji crtež da bi mu naplatio za običnu genetsku analizu, a samo zato što je ovaj ludeo od tuge.
Luj XVI izgleda nije shvatao domete svoje nečasnosti.
„Mislim da se sa sigurnošću može reći da je ovo poslednje umetnikovo delo!“ zakrešta oduševljen tom činjenicom.
Gaspar se uzdrža od želje da ga raspali po licu, iscepka crtež i izađe na terasu da bi rasuo deliće kao što se rasipa pepeo. Time bi se dičio, ali to ne bi ubrzalo istragu. Sačuvao je smirenost i nastavio razgovor:
„Lorenc vam je, dakle, dao crtež da biste ubrzali analize…“
„Da, garantovao sam mu da će dobiti rezultate do 26. decembra ujutru. Bilo je komplikovano, ali izvodljivo.“
„Dakle, trebalo je da svrati do vas tri dana kasnije?“
„Ali nikada nije došao po rezultate jer je u međuvremenu umro“, završio je doktor.
Stokhauzen ućuta na nekoliko sekundi.
„Rezultati su nam stigli dogovorenog datuma, ali ostali su zakopani negde u kompjuteru. Nije bilo sudskog naloga, niti se iko pojavio da ih zatraži. Naš softver je automatski poslao tri mejla kao podsetnik, zatim sam potpuno zaboravio na to.“
„Lorencova smrt bila je objavljena u svim novinama. Niste pomislili da bi trebalo reagovati?“
„Ne vidim nikakvu vezu između ta dva slučaja. Umro je od infarkta nasred ulice.“
Što se toga tiče, Stokhauzen je bio u pravu.
„Svake godine“, nastavio je, „početkom jeseni, moj tim obavlja veliko spremanje i arhivira naše dosijee. Tek sam tada video rezultate.“ Gaspar je gubio strpljenje. „I šta kažu?“
„Test na očinstvo je bio pozitivan.“
„Što znači?“
„Što znači: patosnice su možda bile i detaljno očišćene, ali lako smo našli tragove krvi koja pripada sinu Šona Lorenca.“
„I niste obavestili policiju?“
„Kažem vam da sam to primetio tek prošlog septembra! Potražio sam ih po internetu: mali je bio mrtav, ubila ga je neka ludača. Šta bi to promenilo?“
„U redu“, priznao je Gaspar.
Ustade sa sofe. Stokhauzen je insistirao da ga isprati do lifta. „Taj automobil iz kog su patosnice, kome je pripadao?“, hteoje da zna vlasnik laboratorije.
„Ne mislite li da je malo kasno da vas sada to zanima?“ Bio je uporan:
„Je li to bio auto Beatris Munjos? Ona je ubila i drugu decu, zar ne?“
Gaspar shvati da mu je nešto prećutkivao.
„Jebem mu mater! Šta još krijete od mene, Stokhauzene?“
Lift dođe i vrata se otvoriše, ali Gaspar nije skidao pogled s naučnika. Čovek je jedva disao, kao da je pretrčao ceo Menhetn.
„Tačno je da smo našli tragove krvi Lorencovog sina na tepihu, ali ne samo njih… Bilo je i drugih tragova. Krvi i pljuvačke drugih osoba.“
„Dece?“
„Nemoguće je reći.“
„I kako vi to tumačite?“
„Ne znam! Nisam ni policajac ni patolog. Može svašta da bude. Mogu da budu i posredni dokazi…“
„Šta je vaš zaključak?“ Stokhauzen je brzo disao:
„Moj zaključak je da su i mnoga druga tela prevožena u gepeku tog automobila.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:18 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 108026039.ng_G646_F8.P1080204_PB_tersun

4.

Madlin se javila iako je i dalje vozila. „Reci, Dominiče!“
„Uradio sam ono što si tražila, Madi, prostudirao sam slučaj Sotomajor i pronašao nešto veoma čudno.“
Bez obzira na to što je bio na odmoru, Dominik Vu je zadržao ton karakterističan za lovca koji je upravo nešto ulovio.
„U vezi s bratom?“
„Da, s Rubenom. Nekoliko nedelja pre smrti išao je Gejnsvilsku policijsku stanicu da prijavi nestanak svoje majke.“
„Bjanke Sotomajor?“
„Da. Rođene 1946. godine, koja je u trenutku zbivanja imala šezdeset pet godina. Upravo se bila penzionisala. Pre toga je radila u raznim bolnicama, prvo u Masačusetsu pa u Torontu, zatim u Mičigenu i Orlandu.“
„Je li imala muža? Dečka?“
„Samo se jednom udala, za Ernesta Sotomajora, Adrijanovog i Rubenovog oca. Zatim je nevenčano živela s kanadskim lekarom i prodavcem automobila u Orlandu, koji je otegnuo papke 2010. godine. U trenutku nestanka, viđala se s četrdesetčetvorogodišnjakom, vlasnikom spa centra. Izgleda da je u modi kresanje starijih žena.“
„Je li bilo istrage o nestanku?“
„Da, ali ništa nije otkriveno. Dosije je prazan. Nikakvih pokazatelja, indicija, tragova. Bjanka Sotomajor je isparila.“
„I na kraju ju je neki sudija proglasio mrtvom?“
„U novembru 2015. godine.“
Zato je Adrijanov ostavinski postupak tako dugo trajao, pomisli ona.
„Ja sam uradio svoj deo posla, Madi. Sada mi reci zašto te ovaj slučaj interesuje.“
„Zovem te kasnije“, obećala je.
Spustila je ne davši mu priliku da postavi još pitanja.
Zatim odmah pozva Izabelu, ali dobi sekretaricu. Tada odluči da pozove Gaspara.
„Gde ste vi, Gaspare, na Menhetnu?“
„A gde da budem? Na plaži u Papeteu ili na Bora Bori? Upravo sam bio kod Stokhauzena. Ušao sam mu u trag. Zamislite kad…“
„Kasnije“, reče ona. „Dolazim po vas. Iznajmila sam auto, ja sam na Auto-putu Sadern Stejt kod Hempsteda. Vraćam se iz Hemptonsa. Duga priča. Ispričaću vam.“
„Imam i ja mnogo toga da vam ispričam.“
„Reći ćete mi kasnije, ja sam na sat od vas. U međuvremenu, htela bih da mi učinite uslugu.“
Samo po njenom glasu – jasnog i odlučnog tona – Gaspar je shvatio da Madlin nije bila istog raspoloženja kao prethodne večeri.
„Samo recite.“
„Na dve ulice od hotela, u Tomasovoj ulici, postoji gvoždarska radnja koja se zove Hogart hardver. Vi ćete…“
„Šta želite da obavim tamo?“
„Ma pustite me da završim! Imate li papir i olovku? Evo šta treba kupiti: dve baterijske lampe, fluorescentne sijalice, čelični pajser i neki veći…“
„I šta ćemo s tim?“
„To ćete mi vi reći. Uradite tačno onako kao što sam vam rekla. Slušate li me, Gaspare?“
Očito je Madlin pronašla nešto što bi napokon odagnalo njene sumnje u osnovanost te istrage. Nešto što ni sam nije mogao da iskopa.
Gaspar onda reče sebi da je imao pravo što je došao po nju.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:20 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 107958072.p_Czy_Mmu_W.P1080169_1_ersnow


20


Omiljeni sin

Crna je, u suštini, boja koja sadrži


i proždire sve ostale.


Anri Matis

1.

Napustili su Njujork oko 1 po podne pa se uputili ka istoku kroz veliku saobraćajnu gužvu. Prvih petsto kilometara do Nju Hejvena bili su noćna mora. Zakrčen auto-put prepun obilaznica. Gradski pakao koji se pruža unedogled. Čitava jedna teritorija koja grca u agoniji, zaražena metastazama betona, gušeći se od ugljen-dioksida i izduvnih čestica.
Madlin i Gaspar su iskoristili vreme koje im je stajalo na raspolaganju kako bi složili deliće mračne slagalice. Priču o uništenom detinjstvu. Nasilju koje na kraju izrodi duplo veće nasilje. O svakodnevnoj okrutnosti i agresivnosti koje će, mnogo godina kasnije, biti vinovnici ubilačke ludosti. Priča o tempiranoj bombi. Priča o dečaku koga su roditelji, svako na svoj način, pretvorili u čudovište.
Madlin pojača grejanje. Noć je već padala. Nije ni primetila da je prošao dan, obuzeta ritmom otkrića koja su se nizala vrtoglavom brzinom. Otkriveno je mnogo novih činjenica. Već je doživela to u prošlim slučajevima. Bio bi to najuzbudljiviji trenutak istrage. Osveta istine kada na površinu, sa razornom snagom, isplove određeni dokazi koji su dugo bili prikrivani. Nakon što je magla krenula da se diže, ono što se naziralo ispod nje bilo je zapanjujuće.
Uvek je teško otkriti uzroke tragedije, uhvatiti taj određeni trenutak u kome život naglo menja tok. No Madlin je već neko vreme sa sigurnošću mogla da kaže da je zaplet ove drame počeo tokom leta 1976. godine, u Tibertonu, maloj ribarskoj luci u Masačusetsu, ka kojoj su se sada vozili.
Tog leta je Bjanka Sotomajor, medicinska sestra iz lokalnog doma zdravlja, shvatila da čeka još jedno dete. U trenutku kad joj je pogled pao na rezultate krvne slike, donosi radikalnu odluku. Umorna od svakodnevnih batina i povreda koje joj je nanosio muž Ernesto, uzima ušteđevinu i naprečac napušta dom, kako bi započela nov život u Kanadi.
U to vreme, Adrijano, njen stariji sin, nema još ni šest godina. Ostavši sam s ocem, dečak sada sam mora da trpi sve nasilje. Dobija batine za batinama, podnosi poniženja koje mu katkad nanosi s nezamislivom okrutnošću. Treba sačekati još dve duge godine da bi njegova učiteljica Nela Boninsenja prijavila očeve postupke i oslobodila dete iz kandži pakla.
Tada se činilo da se dečakov život sredio. Daleko od oca, Adrijano ima sreće što su ga smestili u prilično srdačnu hraniteljsku porodicu, koja mu čak dozvoljava i da zadrži kontakt sa Izabelom, sestrom od ujaka. U Harlemu provodi na uobičajen način tinejdžerske dane i gradi prijateljstvo s mladim Šonom Lorencom, genijalnim crtačem grafita, i problematičnom Beatris Munjos, ćerkom čileanskih migranata, koja je, zbog fizičkog izgleda, proživela teško detinjstvo ispunjeno prezirom i poniženjima.
Njih troje l’ormiraju Proizvođače vatrometa, grupu crtača koji živim bojama šaraju po vagonima metroa i zidovima na Menhetnu. Adrijano nije bogzna kako marljiv učenik. Ubrzo napušta školu i posle turbulentne adolescencije pridružuje se policiji, gde napreduje bez mnogo talasanja. Naizgled, on vodi sređen život. Ali ko može reći šta se stvarno dešava u njegovoj glavi?
Tu su se delići slagalice počinjali zasnivati više na hipotezama. Madlin je dobro znala da sada samo kombinuje utiske i mogućnosti, poduprte nekim čvrstim ali malobrojnim dokazima koje su pokupili u Njujorku. Međutim, slika koju su stvarali posedovala je iznenađujuću koherentnost.
U nešto je Madlin bila sigurna: tama koja je obeležila Sotomajorovo detinjstvo nije se nikada do kraja razišla. Ponovo je isplivala 2010. godine. Tada je Adrijano otkrio mlađeg brata Rubena, predavača na Univerzitetu u Gejnsvilu. Da li su dva brata dugo znala jedan za drugog? Da li se već videli? U ovom stadijumu istrage, Madlin to još nije znala. Mada stoji da je u tom periodu Adrijana razdirala osvetnička mržnja, koja ga je odvela u ubilačko ludilo. Pronašao je majku na Floridi. U početku je sigurno nameravao da je ubije, ali je odustao: smrt je bila previše blaga u poredenju s onim što je zbog nje doživeo.
Madlin nije bila psihijatar, ali verovala je da je pronašla uzrok Adrijanovog ponašanja: više je zamerao majci nego ocu. Majci koja ga je napustila. Majci koju je obožavao, ali koja je pobegla s bojnog polja na kome su se borili rame uz rame. Majci koju je uzdizao u nebesa, a koja je ipak pobegla noseći u stomaku novi embrion.
Njegova mržnja se, dakle, fokusirala na majku. Madlin je zamišljala koliko je to moralo pogoditi dečaka. Očevo nasilje se nije moglo porediti s tugom koju je osećao posle njenog odlaska. Tako je barem njegov mozak tumačio događaje. Muškarci su po prirodi nasilni. Ali majke moraju da zaštite svoju decu. Samo što je njegova otišla. Da bi zaštitila drugo dete. To dezerterstvo joj nikad nije mogao oprostiti.
Scenario je izgledao poremećen, ali to je bio jedini racionalan motiv koji je Madlin mogla da nađe kako bi uspostavila vezu između Adrijanovog životnog puta i zločina Vilinskog Kralja. Adrijano je oteo Bjanku, zarobio je i onda joj verovatno nedeljama detaljno obrazlagao kako će ubiti Rubena, kako će prebiti nasmrt njeno omiljeno dete. Neko vreme se naslađivao psihičkom torturom, a zatim je prešao na delo. Ruben je ubijen.
Ali Bjanka se neće tako lako izvući. Adrijano će ponavljati taj isti zločin sve do kraja života. Sto puta će joj ponoviti bratovljevo ubistvo. Provešće je kroz pakao, biće to sofisticirana kazna koja se verovatno dugo kuvala u njegovoj glavi. U februaru 2012. godine, u dečjem dvorištu u Šeltonu, oteo je malog Mejsona Melvila i poverio ga svojoj majci. Bjanka u zatočeništvu nije imala drugog izbora nego da se stara najbolje što može o detetu. Morala je čak da udvostruči pažnju, kako bi ublažila traume koje je sigurno zadobilo dvogodišnje dete kada je brutalno odvojeno od roditelja da bi trunulo u mračnom podrumu u društvu nepoznate žene. Bjanka se sigurno vezala za to dete. Ali sredinom proleća, kao grom iz vedra neba, Vilinski Kralj oduzeo je to dete od majke i ubio ga, verovatno pred njenim očima, pa leš spustio blizu ribnjaka. Postupak koji će sledeće dve godine Adrijano ponoviti u tri navrata, s Kejlebom Kofinom, Tomasom Šturmom i Danijelom Raselom.
Madlin više nije sumnjala u identitet Vilinskog Kralja. Adrijano jeste bio ubica, ali suprotno onome što su svi mislili, njegove prave žrtve nisu bila deca. Ružno je reći, ali ti nesrećni klinci bili su samo kolateralna šteta. Sredstva kojima je želeo da nanese beskonačnu patnju jedinoj pravoj žrtvi. Svojoj majci.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:21 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 107954131.Wt_KYt_Qmr.P1080184_PBase_TC

2.

Kod Mistika je put najzad postao prohodniji. Pikap je i dalje vozio duž obale ka istoku pa nastavio Roud Ajlandom ka Providensu. S radio-stanica je sve najavljivalo početak Badnje večeri za nekoliko sati. Kao da su se svi pevači balada, od Dina Martina do Net King Kola, udružili da zabavljaju narod tokom večeri. Samo što je Luj Armstrong završio White Christmas, Sinatra je već počinjao Jingle Bells.
Gaspar je razmišljao slično kao Madlin. Mislio je na grčku mitologiju, na kaznu koju je Zevs namenio Prometeju jer je od bogova ukrao svetu vatru: da bude prikovan za planinu gde mu je orao s Karpata svakoga dana kljucao jetru. Jetra je imala mogućnost regeneracije tokom noći, tako da je njegova patnja počinjala iznova svakog dana. Patnja koja se ponavlja u beskonačnost. Kazna koja se nije mnogo razlikovala od one koju je Adrijano nametnuo majci. Ubistvo omiljenog sina više puta ponovljeno.
Gaspar pomisli kako je mnogo mržnje moralo da se nagomila u Sotomajoru kako bi se ovaj upustio u tako nenormalan poduhvat, na nesreću svih onih koji su mu se našli na putu.
U decembru 2014, igrom slučaja, na svom ubilačkom pohodu naišao je na druga dva člana Proizvođača vatrometa. Putevi su im se opet ukrstili. Ali žive boje devedesetih godina ustupile su mesto mračnoj boji krvi.
Beatris Munjos, s kojom se Adrijano neredovno viđao, bila je žrtva sopstvenih demona. Paradoksalno i žalosno u isto vreme zvuči to što je Beatris za Adrijana predstavljala mladu sestru sapatnicu. Patnjakoja rađa novu patnju. Ista vrsta mržnje koja vas nagoni da osudite na najtežu kaznu one koje ste istinski voleli. Ali između ove dve poremećene ličnosti postoji velika razlika: Beatris ne ide do kraja. Ona muči Penelopu Lorenc, i fizički i psihički, ali ne oduzima život Žilijenu.
Kada rešava da vrati dete roditeljima, poziva Adrijana, svog prijatelja, za koga misli da je pošten policajac, da bude posrednik. Zakazuje mu sastanak u Njutaun Kriku, poverava mu dete da bi ga vratio ocu i odlazi da se baci pod voz.
U takvim neverovatnim okolnostima Vilinski Kralj se sreće sa Šonovim sinom, koji mu se sada nalazi u gepeku. Poklon koji mu štedi napor da otme neko novo dete. Odvodi Žilijena u svoju jazbinu, gde ga poverava Bjanki.
Prolaze nedelje. Sledeći svoj uobičajen modus operandi, Sotomajor planira da ubije Žilijena negde krajem februara ili početkom marta. Samo što Vilinski Kralj na izuzetno glup način gubi život pred svojom kućom 14. februara 2015. godine, kada ga ubija neki sitni diler droge.

Gaspar se, trepnuvši očima, vrati u realnost. Evo priče koju su Madlin i on uspeli da rekonstruišu, popunjavajući praznine brojnim hipotezama. Možda su bili na pogrešnom putu, ali ako nisu, i dalje nisu imali odgovor na dva pitanja. Gde je Vilinski Kralj držao svoju majku i žrtve u zarobljeništvu? I još važnije, da li je postojala ikakva šansa da su Žilijen i Bjanka još živi dve godine posle smrti svog tamničara?
Odgovor na poslednje pitanje bilo je: verovatno ne. Što se tiče mesta, verovali su da su mu bili na tragu. U Njujorku, nekoliko sati ranije, Gaspar je, sledeći Madlininu intuiciju, pozvao Andrea, Izabelinog muža. Ovaj je potvrdio da je Adrijanov ostavinski postupak dugo trajao i bio veoma komplikovan zbog pravnih implikacija u vezi s Bjankinim nestankom. Da bi pojednostavili stvari, proces je odblokiran tek kada je sudija potpisao Bjankinu smrtovnicu.
„Andre, da li je bilo još nekog nepokretnog dobra u nasledstvu? Nekog zemljišta? Vikendice? Kolibe?“
„Da, bila je i stara porodična kuća Sotomajorovih u Tibertonu.“
„Jeste li skoro bili tamo?“
„Nikad nismo! Izabela mrzi tu rupu od grada. A i ta kuća je… strašna! Video sam slike, više podseća na Amitivil nego na Martine vinograde.“
„Ko sad živi tamo?“
„Niko. Pokušavamo da je prodamo već godinu dana, ali nemamo neku navalu kupaca, a i lokalni agent za nekretnine nije baš najbistriji.“
Gaspar je zabeležio adresu. Kada joj je to pomenuo, Madlin je kazala da nije logično to što stari Ernesto nije pokušao da se otarasi te kuće kad su mu dijagnostikovali rak i kad je otišao da živi kod sina u Njujorku. Hipoteza da je ova kuća Adrijanova jazbina dobijala je sve više na verodostojnosti. Bila je, istina, potrebna đavolska organizacija kako bi se zarobljenici dopremale zalihe hrane dok je Adrijano radio u Njujorku, ali bilo je izvodljivo.
Gaspar oseti kako mu srce jače kuca i kako mu krv tutnji u slepoočnicama.
„Ne zanosite se, Gaspare. Pronaći ćemo samo dva leša“, izustila je Madlin pre nego što je skrenula.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:21 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 106273923.NAX4ls_SC.DSCF4012_E_ique_Pb

3.

Posle više od četiri sata vožnje, kretali su se zaobilaznicom oko Bostona. Malo posle Berlingtona, stadoše na benzinskoj stanici da bi napunili gorivo. Gaspar je želeo da se time pozabavi, ali jedva je povređenim rukama držao crevo.
„Bolje idite da uzmete neku kafu!“, naredi Madlin uzimajući mu crevo iz ruku.
Predade se i uđe unutra da se zaštiti od hladnoće. Ubaci nekoliko novčića u automat. Dva produžena bez šećera. Bilo je skoro 8 uveče. U nekim domovima je Badnje veče već počelo. Sa zvučnika se i dalje čuo Great American Soundtrack u božičnoj verziji. Gaspar je prepoznao verziju pesme Old Toy Trains Rodžera Milera. Njegov otac je imao običaj da mu svira na gitari francusku verziju Mali dečak, koju je proslavio Grejam Olrajt. Iako je mnogo vremena prošlo, i dalje su mu bila živa sećanja na prve Božice. Najsrećnije trenutke proveo je u dvosobnom stanu svoga oca. Trideset sedam kvadratnih metara, na Trgu Pola Lafarga u Evriju. Video je sliku sebe kako 24. uveče slaže na tanjir keks i vruć čaj blizu jelke pre nego što dođe Deda Mraz. Sećao se poklona za igru s ocem: Veliki Džim, TCR, Čarobno drvo, Gladni nilski konji…
Najčešće bi se pri toj pomisli rastužio i brzo se trudio da je zaboravi. Večeras je, ipak, mogao da se prepusti ovom sećanju bez tuge. Prosto kao nekom lepom trenutku, koji pamtimo zahvalni što smo ga uopšte proživeli. I to je bilo dovoljno.
„Ala štipa“, požali se Madlin došavši da mu se pridruži za barskim stolom od čvrste plastike.
Pohlepno srknu kafu, ali kako je bila vruča, morala je da je ispljune.
„Jebem mu, Gaspare, hoćete da me se resite ili šta? Je li mnogo komplikovano za vas da se pobrinete za jednu kafu?“
Madlin Grin u punom sjaju. Gaspar pomirljivo ustade i ode da joj donese drugu. Nije dolazilo u obzir da se prepire s njom sad kad se s elanom posvetila istrazi.
U međuvremenu, Madlin pogleda telefon. Privuče joj pažnju mejl od Dominika Vua: Poklon za tebe ako sama provodiš Badnje veče. Srećan Božić. Uz lakonsku poruku bio je priložen neki ogroman dokument. Kliknula je da bi ga otvorila. Vu je uspeo da nekim zaobilaznim putem dođe do Adrijanovog bankarskog izveštaja o novčanim transakcijama. Drugim rečima, do rudnika zlata.
„Otkud ste se tako odjednom oraspoložili?“ upita Gaspar pružajući joj kafu.
„Bacite pogled na ovo“, odvrati mu prosledivši mu PDF na mejl. „Sotomajorovi troškovi. Hajde da prođemo kroz njih pa ćemo kasnije pričati. Tražite one koji se ponavljaju.“
Madlin spusti novu kafu na sto pored smartfona. Pola sata nije dizala pogled s njega. Sedela je spuštene glave, koncentrisana, listajući desetine stranica bankovnog izveštaja i hvatajući beleške na blokčetu. Gaspar je radio isto. Ličili su na dva zavisnika za slot-mašinama u nekom kazinu u Las Vegasu.
Troškovi su pokrivali poslednje tri godine života Adrijana Sotomajora. Ovaj dokument je verno oslikavao njegovu svakodnevicu. Otkrivao njegove navike, restoran u kojem je voleo da jede suši, lokacije na kojima je parkirao auto, rampe kroz koje je prolazio po auto-putevima, imena lekara koje je posećivao, čak i sitne ludosti kojima se čašćavao: čizme u kreaciji Edvarda Grina za 1.400 dolara, kašmirski sal Berberi za 600 dolara…
Gaspar na kraju podiže glavu razočaran.
„Ne vidim ništa što povezuje Adrijana s Tibertonom, nema dokaza da je tamo redovno išao, ni računa za vodu ili struju, niti uplate u nekoj od obližnjih prodavnica.“
„To ne mora ništa da znači. Policajac poput Adrijana sposoban je da sakrije transakcije otvorivši tajni račun ili plaćajući u kesu. Ali neki redovni troškovi su ovde veoma čudni.“
Četiri prodavnice su se stalno pojavljivale. Prvo Houm depo i Louovo usavršenje doma. Dve najveće prodavnice alata, materijala i gvožđarskih proizvoda u zemlji. Iznosi na računima bili su visoki kao da se spremao za renoviranje. Vrste poslova – postavljanje zvučne izolacije, ugradnja uređaja za ventilaciju… – koje biste morali da obavite ako želite da nekoga dugo držite u zatočeništvu.
Treća firma bila je manje poznata pa su morali da je potraže na internetu kako bi otkrili prirodu posla kojom se bavi. LyotyFoods bila je l’irma specijalizovana za onlajn-prodaju liofilizovane hrane. Na njihovom sajtu naročito su se mogle naći zalihe hrane za vojna skladišta ili skloništa za preživljavanje. Paketi koji se sastoje od konzervi sardina, energetskih pločica, sušene govedine i liofilizovanih obroka. Kompanija je opremala planinare ili marince, ali i građane – kojih je bilo sve više i više – ubeđene da će zbog skorašnjeg smaka sveta morati da naprave velika skladišta hrane.
I na kraju, transakcije su pokazale da je Sotomajor bio stalna mušterija na sajtu walgreens.com, jednog od najvećih američkih lanaca apoteka. Kod njih se, istina, moglo naći sve – ili skoro sve – ali naročito proizvodi za negu beba i dece mlađeg uzrasta.
Madlin popi hladnu kafu i okrenu se ka Gasparu. Videla je da i on misli isto što i ona. Javila se lažna nada. I slika koja ih nije napuštala: prikazivala je Bjanku Sotomajor, iscrpljenu staricu, koja je godinama zarobljena ležala u zvučno izolovanom podrumu. Koju je zarobio njen sopstveni sin, za koga je sigurno verovala da je mrtav. Žena koja je, više od dve godine, brinula o detetu, odričući se svega, štedeći na hrani, vodi, struji. Čekajući da jednog dana, možda, neko dođe da ih oslobodi.
„Požurite, Gaspare, idemo!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:21 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 104824123.z_MFBi_Rz_A.DSCF3472_OK_window

4.

Poslednji kilometri bili su najduži. Put ka Tibertonu bio je krivudav. Malo pre Sejlema trebalo je preći kratak deo puta US-1, a onda su skrenuli naput s blagim usponom koji je okruživao šumu – koju je GPS identifikovao pod čudnim imenom Bleksidi Vuds – pa su sišli na obalu.
Gaspar je krišom gledao u Madlin. Potpuno je promenila fizionomiju. Oči su joj sijale, trepavice joj se uvijale, odlučne crte lica podsećale su Gaspara na fotografiju iz članka u Njujork tajms magazinu. Čak joj je i telo bilo nagnuto napred, kao da se sprema za borbu.
Stigli su u Tiberton posle pet sati puta. Izgledalo je kao da je okrug izglasao mere štednje za javnu rasvetu i božične dekoracije: ulice su bile uronjene u mrak, zgrade institucija ničim se nisu isticale, čak je i luka bila mračna. Mesto im se učini još dosadnijim od onog što su pročitali u turističkim vodičima na internetu. Tiberton je bio mestašce s nekoliko hiljada stanovnika, nekada davno bilo je poznato kao raj za ribolovce, koje je tokom decenija ipak sve više propadalo, živeći samo od renomea grada Glostera, slavnog suseda koji je postao nova meka za ribolovce u potrazi za crvenom tunom. Otad je gradić s mukom pokušavao da pronađe svoje mesto negde između pecanja i turizma.
Sledili su naznake sa GPS-a i napustili priobalnu zonu da bi sledili asfaltirane krivudave staze. Zatim se nađoše na uskom putu oivičenom gustim rastinjem. Vozili su oko kilometar kada se pod svetlošću farova ukaza tabla s natpisom: FOR SALE. Please contact Harbor South Real Estate10, predlagao je poster sa brojem telefona u uglu.
Madlin i Gaspar izađoše iz vozila podjednako brzo, ostavivši upaljena svetla. Nisu bili naoružani, ali su gepek napunili baterijama i pajserima koje je Gaspar kupio na Menhetnu.
I dalje je bilo podjednako hladno. Jak vetar s Atlantskog okeana duvao im je pravo u lice. U Tibertonu je čak i vazduh s mirisom joda smrdeo kao đavo.
Približiše se građevini hodajući jedno pored drugog. Porodična kuća Sotomajorovih bila je malo rustično zdanje u kolonijalnom stilu, sa samo jednim spratom, ka kome je vodio put po sredini. Ako je nekada davno bila lepa, sada je kuća bila zlokobna. Mračna koliba, obrasla kupinama i visokom travom, s vratima između dva propala stuba. Jedva prokrčiše put kroz bodljikavo granje. U mrklom mraku fasada obložena borovim drvetom delovala je kao premazana katranom.
Nisu morali da upotrebe pajser. Vrata su bila odškrinuta. Bila su polomljena, i to odavno, sudeći po vlazi od koje se drvo deformisalo. Uperiše snop lampe ka unutrašnjosti i uđoše. Kuća je bila poluprazna, već godinama ostavljena da trune. Sigurno su je u više navrata posetile lokalne skitnice. Poluotvorena kuhinja bila je opustošena. Drveni šank je nestao, vrata na vitrinama bila su odvaljena. U dnevnoj sobi ostao je još samo jedan iscepan kauč i stočić s polomljenom radnom površinom. Po podu ostaci pivskih flaša, prezervativi, igle. Bilo je čak i kamenja poslaganog ukrug i pepela koji su nagoveštavali da se usred salona ložila vatra. Skitnice su tu dolazile da se jebu, piju i da se bodu na svetlosti vatre. Ali ništa nije ukazivalo na držanje zarobljenika.
U drugim prostorijama u prizemlju bilo je još samo prašine, vlage i oštećenog poda, kroz koji je na sve strane prodirala voda. Na zadnjoj strani kuće, kroz verandu se izlazilo na terasu sa istrulelim adirondačkim baštenskim stolicama. Madlin se ote psovka pošto je spazila veliku garažu ili hangar za čamce, s kratkim i veoma kosim krovom. S Gasparom za petama, ona pređe baštu i brzo uđe u skladište. I ono je bilo prazno.
Vratiše se u kuću. Pod stepeništem su poluskrivena vrata vodila na drugo stepenište, koje je silazilo u podrum, gde je pod paukovom mrežom trunuo samo sto za stoni tenis. U dnu prostorije bilo je i drugih vrata, koja popustiše pod udarom ramenima: bila je to tampon zona između zemlje i temelja kuće. Očigledno ovde godinama niko nije zalutao.
Za svaki slučaj se popeše i na sprat, gde su se nekada nalazile spavaće sobe i kupatila. Ni ovde nije bogzna šta ostalo. Osim sobe u kojoj je verovatno živeo Adrijano do osme godine.
Gaspar baterijom osvetli prostoriju u kojoj su sada obitavali duhovi prošlosti. Dušek, prevrnute police, plastificirani posteri koji se vuku po podu. Isti oni koje je i on kačio po zidovima svoje sobe i koji su obeležili njegovo detinjstvo: Ajkula, Roki, Ratovi zvezda… Jedina razlika između njihova dva svetilišta bio je argentinski bokser Karlos Monson umesto Mišela Platinija iz FK Nansi.
Gaspar osvetli unutrašnju stranu vrata i primeti tragove merača visine, obeleženog bojicom, nezaobilazan deo svakog detinjstva. Podiđe ga jeza. Nešto se nije poklapalo. Zašto je Ernesto, kad su mu oduzeli starateljstvo nad sinom, sačuvao dečju sobu u istom stanju?
Gaspar je čučnuo. Uramljene slike su ko zna koliko dugo već skupljale prašinu na podu. Protrlja stakla da bi skinuo prljavštinu. Izbledele slike iz osamdesetih godina kakve današnji klince traže na Instagramu. Slike jedne američke porodice: suvo, i ponosno Ernestovo lice, Bjankine lepe latinoameričke crte, zbog kojih je izgledala kao neka tibertonska Monika Beluči. Adrijano ispred rođendanske torte sa pet svećica. Smešio se da ugodi fotografu, ali se već mogao naslutiti taj odlutali pogled koji je pominjala učiteljica. Gaspar zagreba po staklu nekog drugog rama. Četvrti prizor ga ostavi bez teksta: Ernesto s odraslim sinom. Nema sumnje da je slikan tokom ceremonije kada je Adrijano postao član Njujorške policije. Otac je ponosno grlio sina oko ramena.
Adrijano je, znači, počeo da se opet viđa s ocem negde između osamnaeste i dvadesete godine, mnogo pre nego što se ovaj razboleo. To je bilo nelogično. Ili bolje reći, imalo je neku iskrivljenu logiku. Prema takvoj logici, pošto Ernesto više nije bio sposoban da ga izubija od batina, prestao je da predstavlja pretnju za sina i ovaj ga je ponovo prihvatio. Još jednom se Gaspar i Madlin začudiše što je Adrijano gajio mržnju jedino prema majci. To je bilo nepravedno, šokantno, besmisleno. Ali posle određenog stupnja užasa i nasilja, smisao i racionalnost više nisu pogodna sredstva za analizu ljudskog ponašanja.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:22 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 104411567.PPlv2i_KV.DSCF2854_RTCPb


Bjanka


Zovem se Bjanka Sotomajor.
Imam sedamdeset godina i već pet godina sam penzioner u paklu.
Verujte mi iz iskustva: prava priroda pakla ne leži u patnji koju vam nanose. Patnja je samo običan deo života. Ljudsko biće pati od rođenja, svuda, sve vreme, zbog svega i ni zbog čega. Prava priroda pakla, osim intenziteta patnje, leži pre svega u nemogućnosti da je okončate. Zato što više čak nemate ni moć da sebi oduzmete život.
Neću vas dugo zadržavati, neću pokušavati da vas ubedim. Prvo, zato što mi vaše mišljenje ne znači mnogo. A i zato što ne možete da učinite ništa za mene, a ni protiv mene. Draže vam je da slušate sporadična i pristrasna sećanja onih koji će vam se zakleti da je Adrijano bio divan i miran dečak, a da smo mi, njegovi roditelji, čudovišta.
Evo, dakle, jedine prave istine, moje: ja sam iskreno pokušala da volim svog sina, ali mi to nikad nije pošlo za rukom. Ni tokom prvih godina. Lako je nazreti detetovu ličnost. Već kad je imao četiri-pet godina, ja sam se već plašila Adrijana. Ne zbog toga što je bio čudan, težak i temperamentan – a bio je sve to – već zato što nismo mogli da ga obuzdamo i što je bio lukav. Niko nije mogao da ga kontroliše. Ni ja, svojom ljubavlju, ni njegov otac, svojom agresivnošću. Adrijano nije želeo samo vašu pažnju, hteo je da vas potčini a da vam ne pruži ništa zauzvrat. Hteo je da vas porobi i ništa ga nije moglo od toga odvratiti: ni moja preklinjanja ni batine koje smo dobijali od njegovog oca. Njega je tukao da bi ga pripitomio, a mene da bi me kaznio što sam rodila poremećeno derište. Ledila sam se od njegovog pogleda, čak i dok je patio: u očima sam mu videla okrutnost i đavolski bes. Vi ćete, naravno, reći da sam ja sve to umišljala. Možda, ali ja to nisam mogla podneti. Tako da sam otišla čim sam dobila priliku.
Okrenula sam novu stranicu. Zaista novu. Imamo samo jedan život, a ja nisam želela da svoj provedem ispravljajući krive Drine. Kakav smisao ima život koji se svede na niz radnji i obaveza kojih se grozite? Trošiti dane u usranom gradu koji smrdi na ribu, biti u braku koji se svodi na dobijanje batina i pušenje, posle kojeg je nasilnik mogao mirno da spava, biti rob poremećenom detetu…
Ja nisam samo nastavila život na drugom mestu, već sam zaista počela novi: novi muž, novo dete – kojem nisam pominjala brata – nova zemlja, novi prijatelji, novo profesionalno okruženje. Iz prvog života sam sve spalila i potisnula, bez ikakvog žaljenja.
Mogla bih da vam pričam o onome što čitamo po knjigama, a tiče se majčinskog instinkta i grize savesti, koju sam navodno osećala. Mogla bih da vam kažem da mi se srce stezalo kad god bi mu bio rođendan, ali to ne bi bila istina.
Nikad nisam pokušavala da saznam šta se desilo s njim. Nikad nisam ukucala njegovo ime na Guglu i bespogovorno sam srušila sve mostove za sobom, tako da ne dobijem nijednu informaciju o njemu. Otišla sam iz njegovog života, i on iz mog. Sve do jedne subote u januaru, kada mi je neko zazvonio na vrata. Bio je to kraj jednog lepog dana. Sunce je pružalo poslednje zrake. Zaklanjajući svetio, iza komarnika, videla sam siluetu u mornarskoplavoj policijskoj uniformi.
„Dobar dan, mama“, rekao mi je čim sam otvorila vrata.
Nisam ga videla više od trideset godina, ali nije se promenio. Isti bolesni sjaj u očima. Ta iskra koja se tokom godina pretvorila u plamen.
U tom trenutku sam pomislila da je došao da me ubije.
Nisam ni pomišljala da je ono što me čeka još gore od smrti.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:22 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 104330576.Migi0q_TR.DSCF2787_TC_la_Mule



21


Nulti kilometar

Niko nikada nije pisao ili slikao, vajao, oblikovao,


gradio, pronalazio, sem da bi zapravo izašao iz pakla.


Antonen Arto

1.

Madlin se, iscrpljena, jedva držala da se ne onesvesti.
Gaspar je gledao u prazno kao nokautirani bokser. Napustili su oronulu kuću pošto su je celu još jedanput pretražili. Uzalud. Zbunjeni i umorni, vratili su se u Tiberton i parkirali u luci. Ukočeni od užasne hladnoće, brzo su odustali od ideje da malo protegnu noge na pristaništu i sklonili se u jedini restoran koji je bio otvoren u jedanaest uveče uoči Božića. Stari ribar bio je lokalni pab s desetak gostiju, očigledno stalnih mušterija, koje je služio ribom s krompirićima, čorbom od kapica i kriglama tamnog piva.
„Šta još možemo da uradimo?“, pitao se Gaspar.
Madlin nije imala nikakvu ideju. Sedela je ne pipnuvši hranu, utonula u razmišljanje o Sotomajorovim finansijskim transakcijama. Dobrih petnaest minuta bila je nepomična, ispale su joj oči dok je proučavala brojke, pre nego što je shvatila da neće naći ništa što već nije znala. Nije da je njen mozak odbijao da obrađuje informacije, već jednostavno više nije bilo novih informacija. Nije bilo traga koji može da se prati, ili dokaza koje bi mogli da iskopaju.
Nada nije trajala ni sat vremena, ali je ipak postojala. Sada, vraćajući film svojih grešaka unazad, Madlin je zamerala sebi što nije dovoljno verovala u ovu priču.
„Da sam bila tamo kada me je Šon tražio u Njujorku, sve bi sada bilo drugačije. Dobili bismo godinu dana. Godinu dana, razumete li!“
Sedeći za tanjirom s ostrigama, Gaspar se odjednom oseti krivim i pokuša da je uteši:
„To ne bi ništa promenilo.“
„Naravno da bi!“
Izgledala je potpuno uništeno. Gaspar sačeka trenutak, zatim se odluči i priznade:
„Ne, Madlin, to ne bi ništa promenilo, jer vas Šon Lorenc nikada nije tražio u Njujorku.“
Gledala ga je ne razumevši šta hoće da kaže. „Lorenc uopšte nije znao za vas“, reče. Madlin se namršti. Bila je potpuno zbunjena. „Pokazali ste mi članak o meni, koji je on držao u fioci.“ Gaspar prekrsti ruke i mirno reče:
„Ja sam skinuo taj članak s interneta i ubacio komentare.“ Tišina. Madlin se priseti nečega i promrmlja: „Vi… rekli ste mi da se moj broj nalazio na više mesta u telefonskom izveštaju.“
„Ponovo sam ja falsifikovao ta dokumenta, s Karen. Osim toga, džabe sam se mučio, pošto ih vi niste ni proveravali.“
Zabezeknuta, Madlin je odbijala da prihvati ono sto je čula, smatrajući to samo još jednom Kutansovom provokacijom.
„Lorenc je umro u 103. ulici, samo nekoliko zgrada od moje stare kancelarije. To je činjenica. Svi svetski mediji su to preneli. Bio je tu zato što je želeo da me nade.“
„Lorenc jeste bio tamo, istina, ali samo zato što se laboratorija Peletje i Stokhauzen nalazi u neposrednoj blizini. Nije dolazio vas da vidi, već Stokhauzena.“
Najzad ubeđena, ali i zaprepašćena takvom petljom, Madlin ustade s klupe.
„Mora da se šalite!“
„Tu priču sam izmislio da bih vam privukao pažnju. Jer sam želeo da se priključite istrazi.“
„Ali… zašto?“
Gaspar povisi ton ustavši i on sa svoje stolice:
„Zato što sam želeo da pokušamo da otkrijemo šta se zaista desilo tom detetu, a nije mi delovalo da vas to preterano zanima.“
Svaki razgovor zamro je oko njih i samo je tišina vladala pretoplom prostorijom.
„Objasnio sam vam zašto.“
On podiže kažiprst preteći i poče da viče:
„I to mi nije bilo dovoljno! I bio sam u pravu! Uvek ste smatrali da je Žilijen mrtav. Nikada vam nije pala na pamet mogućnost da možemo da ga spasemo.“
Iznenada Madlin shvati u kojoj meri je bila izmanipulisana i pade joj mrak na oči.
„Vi ste potpuno bolesni… vi ste poremećeni! Sišli ste s uma, vi…“
Dok joj je u ušima zujalo od besa, ona se baci na njega, da ga uhvati za gušu. Gaspar je odgurnu, ali Madlin se vrati ponovo, i udari ga laktom, zatim i dva puta pesnicom. Zatim direktom u nos i aperkatom u stomak.
Gaspar primi udarce bez odbrane. Povijen, poverovao je da je bura prošla, ali jedan siloviti udarac kolenom obori ga na zemlju.
Madlin izađe iz lokala poput tornada.
Restoranom se prolomi buka. Gaspar s mukom ustade. Usne su mu bile otekle, desno oko ga je probadalo. Udlaga koja je držala prst sada se bila pomerila. Iz nosa mu je šikljala krv.
Izašao je iz restorana hramljući i pokušao da stigne Madlin u luci. Ali kada je stigao do pristaništa, ona je već bila upalila auto, koji je sada išao pravo ka njemu. Najpre je pomislio da je samo želela da ga uplaši, ali Madlin nije skretala s putanje. U poslednjem času se baci u stranu da ga ne bi pregazila. Uz škripu guma, vozilo se zaustavi pedeset metara dalje. Vrata se otvoriše i on ugleda Madlin kako izbacuje sve njegove stvari na drveno šetalište: torbu, svesku sa spiralom, pa čak i Žilijenovu plišanu lutku.
„Crkni!“ urlala je Madlin.
Ona zalupi vratima i naglo ubrza. Točkovi su klizali po vlažnom drvetu, zatim se vozilo stabilizova i napusti luku poput kočije u galopu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:22 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 104313455.f_ZNJ9_KHc.DSCF2765_TCPb_Ruedes_Barres_Paris4me

2.

„Kako vas je samo premlatila ta ženska!“
Krvavog nosa, Gaspar je seo na klupu pod spomenikom mrtvima u luci: bila je to ogromna bronzana barka sagrađena da oda počast ribarima iz grada, kojima je pre skoro tri veka more oduzelo život.
„Promenila vam je lični opis“, nastavio je veseli mornar, koji nije imao polovinu zuba, dajući Gasparu šaku punu papirnih maramica.
Gaspar klimnu glavom u znak zahvalnosti. Bio je to pijanac kog je primetio malo ranije za šankom u restoranu. Bradati starac pun tikova nosio je kapetansku kapu i sisao štapić sladića kao beba cuclu.
„Upropastila vam je l’acu“, insistirao je pijanac gurajući stvari koje je Gaspar pokupio da bi seo na klupu pored njega.
„U redu je, ne morate da ponavljate!“
„Bio je to pravi spektakl za nas! Retko ženska tako premlati momka. Obično je obrnuto.“
„Okanite se toga više!“
„Ja sam Veliki Sem“, predstavi se starac, ravnodušan prema Gasparovom lošem raspoloženju. Gaspar izvadi telefon.
„Dobro, Veliki Seme, ili ko god da ste, da li znate gde mogu da pozovem taksi?“
Ovaj se nasmeja.
„U ovo doba, ovde nećeš naći taksi, momčino. A i pre nego što se izvučeš, možda bi trebalo da platiš račun.“
Gaspar je morao da prizna da starac ima pravo. Madlin i on su u gužvi napustili restoran ne plativši večeru.
„U redu“, reče Gaspar podižući kragnu na jakni.
„Idem sa tobom“, reče pijanac. „Kad bi Velikog Sema častio pićem, on bi ti bio mnogo zahvalan, veruj mi.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:23 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 104260355.u9dk_KNAx.IMG_2356_Pb


3.

Madlin je plakala.
Dečak ju je posmatrao.
Toliko je plakala da i pored brisača skoro ništa nije videla na putu. Deset minuta nakon što je ostavila Gaspara, auto joj se, usred krivine, nađe nasuprot autu koji je išao u suprotnom smeru. Farovi su blesnuli kao da je neko uperio projektor nekoliko centimetara od njenog lica. Ona okrenu volan iz sve snage, i ču besan i očajnički zvuk sirene. Retrovizori se sudariše, i njen auto skliznu s puta i ostade nepomičan, na samoj ivici jarka.
U pičku materinu.

Drugi auto pobeže glavom bez obzira i nestade u noći. Iz sve snage, Madlin udari pesnicom u volan i ponovo se rasplaka. Stomak ju je ponovo boleo. Provela je dan ignorišući bol, ali on se sada pojačavao. Tresla se. S rukama na stomaku, ostala je sklupčana na sedištu nekoliko minuta, očajna, obavijena tamom.
Dečak sa slike ju je i dalje posmatrao.
Sada je i ona njega posmatrala. To je slika Adrijana Sotomajora, koju je Gaspar našao u kući. Sa proslave njegovog petog rođendana, malo pre nego što ga je majka napustila. Letnje veče. Iza svećica na torti, dečak se osmehuje objektivu. Nosi žuti prsluk, prugasti šorts i lagane sandale.
Madlin obrisa suze rukavom i upali svetio.
Ta fotografija joj nije davala mira. Bilo je teško posmatrati je i znati da je monstrum već bio tu, kao klica zla, u mozgu i telu tog malenog dečaka. Znala je za teoriju pojedinih psihologa, prema kojoj je sve već određeno do treće godine. Ta teorija bi je uvek razbesnela.
A šta ako je istinita? Možda je sve već bilo tu, u pogledu, i mogućnosti i ograničenja. Ona odagna tu pomisao. Ne možemo nositi u sebi đavola već sa pet godina. Htela je da uđe u trag monstrumu, ali on je već dugo mrtav pa više nije bilo nikoga koga je mogla da lovi. Ostala je samo dečja prikaza.
Dete. Dečak. Kao sin Žonatana Lamprera, koji se igrao avionom tržnom centru. Kao dečak kakvog je želela da nosi u stomaku. Kao Žilijen Lorenc. Dete.
Madlin uzdahnu. Nekada davno pratila je predavanja i čitala knjige da bi naučila da uđe u glavu ubici. Iako je bilo mnogo izmišljotina i bla-bla-truć u svemu tome, policajci su žudeli da uđu u um kriminalaca. Ali prodreti u um petogodišnjeg deteta…
Pogleda prikovanog za fotografiju, ona pokuša da ga dozove u svojoj glavi.
Zoveš se Adrijano Sotomajor.

Imaš pet godina i… ne znam šta je u tvojoj glavi. Iako je obično to moj posao da zamislim. Ne znam šta osećaš u trenutku dok duvaš svećice na torti. Ne znam šta osećaš u svakodnevnom životu. Ne znam kakav smisao daješ svemu tome. Ne znam kako izdržavaš. Ne znam koje su tvoje nade. Ne znam o čemu razmišljaš uveče pred spavanje. Ne znam šta si radio ovog popodneva.

Ne znam ni šta je u glavi tvog oca. Ne znam njegovu priču. Ne znam zašto je počeo da te zlostavlja. Ne znam kako ste došli dotle: otac, sin, seanse kažnjavanja u potpalublju nekog broda. Udarci kaišem, opekotine od cigareta, glava u klozetskoj šolji.

Ne znam da li muči nekog drugog mučeći tebe? Sebe možda? Svog oca? Bankara koji odbija da umanji visinu njegovog dugovanja? Društvo? Ženu? Ne znam zbog čega ga je đavo zaposeo, kao što će kasnije zaposesti i tebe.

Madlin približi fotografiju licu.
Dečak ju je posmatrao.
Oči u oči.
Nemoguće je biti čudovište s pet-šest godina, ali moguće je sve izgubiti. Poverenje, samopouzdanje, snove.
„Gde ideš, mali Adrijano?“, šaputala je. „Gde odlaziš kada ti pogled zaluta? Gde ideš kada ti se pogled izgubi u daljini?“
Gde je to dalje?

Suze su joj ponovo tekle. Osećala je da joj je istina nadohvat ruke. Ali je izmicala. Istina je ponekad bila stvar trenutka, posebno kad ste daleko dogurali u istrazi. Stvar inspiracije. Tišina koja prethodi otkrivanju.
Od samog početka odbijala je da poveruje da se ova priča može okončati novim tumačenjem prošlosti. Zato nije ništa specijalno ni očekivala. Neće se neki mesečev zrak spustiti na kontrolnu tablu i dati joj odgovor. Adrijano neće oživeti i šapnuti joj tajnu.
Ali ostaje pitanje koje joj je Gaspar postavio: Šta još možemo da uradimo? To je glavno pitanje svake istrage, a ona nije želela da liši odgovora to đubre od čoveka Gaspara Kutansa.
Upali auto, dade migavac i okrenu se polukružno bez upadanja u jarak. Umesto da ide ka Njujorku, krenu nazad u Tiberton. Još nije završila s Gasparom Kutansom.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:23 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 104219055.a_Ki8g6_Jz.P9200143_TCPb_Montmartrefunicular

4.

S Velikim Semom, koji ga je zagrlio, Gaspar pređe pristanište i dođe do restorana Stari ribar.
Tamo je morao da istrpi ismevanja gostiju, ali pijanice nisu bile zle. Kada su se dobro ismejali, bili su radi i piće da mu plate. Gaspar najpre pomisli da odbije, kako bi ostao trezan, ali onda je spustio gard. Zašto da sada bude čist, kada je istraga završena?
Lagano je ispio prvu čašu viskija, zatim je došao na njega red da plati turu. Posle još dve čaše na eks, on spusti na šank dve novčanice od pedeset dolara i zatraži da mu ostave flašu.
Zovem se Gaspar Kutans i ja sam alkoholičar.

Alkohol je već delovao. I Gaspar se osećao bolje. To je bio najbolji trenutak: posle dve-tri čaše, kada više niste uzdržani, rasterećeni ste od ružnoće sveta, ali niste još sasvim pijani. Uostalom, u takvom stanju je napisao svoje najbolje komade. Kada su mu misli bile skoro jasne. Ipak, u jednom trenutku, društvo pijanaca poče da mu smeta. Previše galame, previše mačizma, homofobije, previše gluposti izrečenih u minutu. Osim toga, uvek je više voleo da se natreska sam. Bio je to intiman i dramatičan čin: kao kada se uradite heroinom. Gaspar dohvati flašu viskija i nađe utočište u susednoj prostoriji. Bila je to pomalo ogavna pušionica, sa zidovima presvučenim crvenim somotom i harpunom, nepristojnih gravura i crno-belih fotografija ribara koji poziraju s najboljim ulovom ispred svojih čamaca. Sve ovo zajedno odavalo je čudnu atmosferu: Starac i more u Tuluz-Lotrekovoj verziji.
Gaspar sede za sto i spusti stvari na stolicu ispred sebe. Sipa sebi četvrtu čašu i poče da lista debelu svesku u koju je beležio sve u vezi s istragom. Ova priča bila je hronika njegovog neuspeha. Možda je nosio njegovu jaknu i parfem, ali on nije Šon Lorenc. Nije bio na visini zadatka da bi preuzeo baklju. Madlin je bila u pravu: ne može se biti rekreativni istražitelj. Iz mnogo razloga, bio je ubeđen da će uspeti da nađe i spase Žilijena. Jer spasti to dete značilo bi spasti sebe samog. Okomio se na ovu istragu jer ju je video kao pogodno sredstvo da dobrim delom nadoknadi ono što je propustio u životu. Ali ne mogu se za nekoliko dana iskupiti greške načinjene tokom celog života.
Uze gutljaj i zatvori oči. Slika Žilijena koji vene u nekom podrumu ureza mu se u mozak. Da li postoji makar i sićušna šansa da je dečak i dalje živ? Više uopšte nije mogao da zna. Uostalom, čak i kada bi ga nekim čudom pronašli živog, u kom stanju bi dečak bio posle dve godine zatočeništva? I kakva bi bila njegova budućnost? Njegov otac umro je pokušavajući da ga spase, njegova majka ispalila je metak sebi u glavu u jednom napuštenom vagonu. Moglo je biti i boljih ishoda od ovih…
Dok je okretao stranice sveske, Gaspar se zaustavi na jednoj od fotografija Proizvođača vatrometa iz monografije koju je napisao Benedik. To je bila njegova najdraža slika. Prvo, zato što je oslikavala autentičnost jedne epohe: surov andergraund Njujork s kraja osamdesetih. Drugo, zato što je to bila jedina slika na kojoj troje razbojnika izgledaju gotovo srećno. Imali su dvadeset i kusur godina, i zajedno su se po poslednji put narugali u lice objektivu pre nego što su im se putevi razišli. Beatris Munjos, poznata pod pseudonimom Bubamara, koja je sa svojih sto dvadeset kilograma i ramenima ko kod dizača tegova bila onemogućena da poleti. Na slici je skrivala facu ispod vojne kape i smešila se momku koji se nalazio s njene desne strane: Lorzu 74, koji još nije postao genijalni Šon Lorenc. Onaj koji će slikati platna za kojima će ljudi ludeti. Da li je već mogao da nasluti kakva ga sudbina čeka? Definitivno ne. Na slici je mislio samo o zezanju sa svojim ortakom, koji se pretvarao da prska boju: Noćna Smena alias Adrijano Sotomajor.
Gaspar pažljivije pogleda Adrijana. Uzevši u obzir sve što je sada znao, on razmisli o svom prvobitnom zaključku. Tri dana ranije, prvi put kada je video ovu sliku, mislio je da se Latinoamerikanac kočopernog držanja samo pravio važan, pozirajući u svojoj raskopčanoj košulji, ali ono što mu je tada izgledalo kao arogancija u stvari je bila samo nezainteresovanost. Isti zalutali pogled koji je imao još od detinjstva.
Gaspar se zadrža na licu budućeg Vilinskog Kralja. Nije uspeo da nade Adrijanov rosebud. Ključ koji otvara sva vrata. Taj majušni detalj u biografiji koji objašnjava sve paradokse jednog života, pokazuje šta smo zaista, za čim jurimo, od čega bežimo u životu. Na trenutak je imao osećaj da je dokaz bio tu, pred njegovim očima, ali on nije bio u stanju da ga vidi. Zagolica ga sećanje iz tinejdžerskih dana, čitanje Ukradenog pisma Edgara Alana Poa i njegova glavna poruka: najbolji način da sakriješ nešto jeste da ga ostaviš na videlu.
Potpuno nesvestan onog što radi, mahinalno izvadi hemijsku i poče da beleži, kao što kao sto je imao običaj da radi dok piše komade. Pročita to što je naškrabao: dva-tri datuma, imena Proizvođača vatrometa, njihove pseudonime. Onda ispravi jednu od grešaka: možda zbog toga što je bio pod utiskom mornarske dekoracije u prostoriji, napisao je Noćna Sena umesto Noćna Smena.
Onda zatvori svesku, iskapi viski i uze svoje stvari. Teške glave se dovuče do kase. Bilo je manje ljudi i malo manje buke. Pitao je gazdu gde može da nade sobu da prenoči. Ovaj mu predloži da pozove nekoliko mesta da bi proverio. Gaspar klimnu u znak zahvalnosti. Veliki Sem se, sedeći skoro presavijen na stolici za šankom, zakači za njega kao pijavica.
„Častiš li me jednim pićem, momčino?“
Gaspar mu sipa viski.
Iako nije nastavio da pije, oseti da je viski počeo da deluje. U glavi je počelo da mu bruji. Osećao je da je vrlo blizu nečega, ali da mu to izmiče. „Jeste li poznavali porodicu Sotomajor?“
„Naravno“, odgovori pijanica, „svi ih ovde poznaju. Trebalo je da vidiš kapetanovu ženu. Kako se ono beše zvala?“
„Bjanka?“
„Da, jeste, neviđena lepotica. Kako bih je dobro…“
„Jesu li Ernesta zvali Kapetan?“ prekinu ga Gaspar. „Da.“
„Zašto?“
„Pa kako zašto, budalo, pa zato što je bio kapetan, majku mu! Bio je jedan od retkih koji je imao dozvolu da lovi u velikim dubinama.“
„Na čemu je lovio? Na ribarskom brodu?“
„Pa naravno, sigurno nije na škuni.“
„Kako mu se zvao brod?“
„Ne znam više. Davno beše. Plaćaš još jednu turu?“ Jednim pokretom, uprkos povređenim rukama, Gaspar uhvati pijanicu za gušu i unese mu se u lice.
„Kako se zvao Sotomajorov brod?“ povikao je.
Veliki Sem ustuknu.
„Smiri se, čoveče! Kakav je to način!“
Pijanac onda uze flašu i sljušti je u nekoliko gutljaja. Pošto se malo povratio, obrisa bezuba usta i ustade sa stolice.
„Kreni za mnom.“
Poveo je Gaspara kroz pušionicu i ubrzo dođe do slike na zidu, na kojoj Ernesto Sotomajor pozira sa svojom posadom iza crvene tune teške više od sto kilograma. Slika je bila crno-bela. Bila je iz sredine osamdesetih, ali dobre rezolucije. Gaspar pride slici. Iza ribolovaca se video veliki brod. Začkiljio je da pročita ime broda. Zvao se Noćna smena.
Gaspar poče da se trese. Oseti kako mu se oči magle pod udarom emocija.
„Šta se dogodilo s brodom kada je Sotomajor otišao u penziju? Da li je i dalje u luci?“
„Šališ se, druže! Znaš li ti koliko košta mesto u luci?“
„Gde je onda brod?“
„Kao i većina tibertonskih brodova, verovatno su ga odšlepali do Groblja.“
„Groblje? Kakvo sad groblje?“
„Pa Groblje za brodove na Staten Ajlandu.“
„U Njujorku?“
„Da, druže.“
Gaspar je već nestao. Dohvati torbu, izađe iz paba, i dođe do luke. Ledeni vazduh mu je prijao, kao da je mogao da ga ekspresno brzo otrezni. Taman kada je uzeo telefon, primetio je u mraku dva fara koja su svetlela pravo u njega.
Bila je to Madlin.



Nedelja, 25. decembar
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:23 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 113985831.01p_Xegl_F.R0011352_RP_friend






22


Noćna smena

I bi veče i bi jutro, dan prvi.


Postanje 1:5

1.

Srebrne pahuljice lebdele su u vazduhu kao oblak insekata metalik boje.
U sedam ujutru Gaspar i Madlin stigli su na Brodsko groblje na Staten Ajlandu. Vozili su cele noći i bili na ivici snage. Kako bi ostali budni, Madlin je palila cigaretu za cigaretom, a Gaspar je iskapio termos kafe. Sneg ih je iznenadio pred kraj puta, prekrivši tlo slojem od nekoliko centimetara, koji je dodatno usporio njihovo kretanje. Tako su, prkoseći oluji, došli do ulaza u Groblje za brodove.
Prostor je bio oivičen bodljikavom žicom i plakatima koji upozoravaju na opasnost pri neovlašćenom ulasku, ali groblje je bilo preveliko da bi zaista sprečili ulazak onima koji poželeli da uđu.
Jedino što bi zaista moglo da ih odvrati od ulaska bio je zastrašujući smrad koji se širio regijom. To je prvo što osetite: mučan miris trule ribe i raspadnutih algi. Od smrada koji je zagađivao vazduh okrenuo bi vam se želudac i dobili biste vrtoglavicu. Tek kada biste uspeli da prevaziđete prvobitno gađenje, postali biste svesni panorame i njene neobične paradoksalne lepote.
Nebo s olovnim oblacima pružalo je pogled na apokaliptični prizor. Divlja ničija zemlja, jalova, napadnuta hiljadama olupina. Olupine koje su trulile u blatu, raspadnuti brodovi, splavovi decenijama nasukani u blatu, napušteni teretnjaci, jedrilice čiji su jarboli zveckali, čak i olupina parobroda izvađenog iz Misisipija.
Horizont je bio prazan. Nije bilo ni žive duše, ni zvuka, osim krikova galebova koji su obletali nad zarđalim olupinama. Bilo je teško poverovati da se nalaze na samo nekoliko milja od Menhetna.
Već skoro sat Gaspar i Madlin su očajnički tragali za brodom Noćna smena, ali bio je to težak zadatak na groblju te veličine. Pahulje su sve jače padale te nisu mogli da razlikuju brodove čije su se konture sablasno gubile između neba i zemlje.
Da stvar bude još gora, nije celo groblje bilo prohodno za automobile. Nije bilo jasno definisanih staza ni asfaltiranog ili obeleženog prilaza. Zavisno od mesta, vozilo se nasumično kretalo neravnim putem pa stazama koje su vodile u ćorsokake, te je bolje bilo ići pešice, da se ne bi zaglibili.
Baš kada su pretražili jedan od prolaza i prešli peščanu pustaru, gde je bila zaglibljena vojna prikolica, jedan detalj privukao je Madlininu pažnju. Stabla srednje visine bukvalno su izranjala iz vode. Desetak grmova bilo je zasađeno s obe strane peskovite staze. Previše pravilan raspored da bi bio prirodan. Ko bi došao ovde da sadi biljke i zašto? Madlin je nogom slomila jednu grančicu. Gaspar je uze da je prouči.
„Izgleda kao da drvo krvari“, reče on pokazujući crveni biljni sok koji je tekao iz drveta.
„Jebem ti sunce“, ote se Madlin. „Ovo drveće…“
„Šta s njim?“
„To su jove!“
Drvo koje plače krv. Drvo vaskrsenja posle zimske pustoši. Drvo života posle smrti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:23 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 113927878.qh_Kga_YXa.R0011684_PBase_Parisinblue


2.

Prateći niz jova, prešli su stotinak metara po lošem putu od dasaka, sve dok nisu primetili visoku senku broda koji mirno leži u vodi, vezan za improvizovani ponton.
Noćna smena bio je ribarski brod s pramcem dužim od dvadeset metara. Nepokretna masa gvozda, prekrivena rđom, muljem i algama.
Bez imalo oklevanja, Madlin uz pomoć daske dođe do ograde i skoči na brod. Boreći se s vetrom, provukla se ispod vešala, preskočila čekrk i došla do staze za ulaz. Gaspar je išao za njom. Sneg je počeo da se ledi i pretvarao tlo u klizalište. Ponton je prekrivala brojna užad, kablovi, pokidani konopci, probušene gume.
Klizavo stepenište vodilo je do kormilarnice. Mesto je počelo da prokišnjava, pod je bio pun rupa, zidovi su zaudarali na vlagu. Prekrivena lepljivom prljavštinom, kontrolna tabla bila je uništena: točak, radari, radio i drugi navigacioni uređaji bili su svi nestali. Okačen na zidu, pored pokvarenog aparata za gašenje požara, Madlin ugleda poluistruleli plastificiran dokument, plan broda s merama bezbednosti u slučaju požara.
Napustili su kormilarnicu i krenuli mostom koji je vodio do dela za posadu, gde je većina ograde bila srušena. Najpre je bio tu uzan hodnik sa starom peći i zamrzivačem, zatim dve oronule kabine, koje su bile pretvorene u radionice. U jednom uglu džakovi cementa, pijuk, ašov i drugi alat, koji je stajao ispod cerade od PVC-a. Na jednom starom ležaju, među komadićima stakla i uginulim pacovima, bilo je na desetine praznih kartona koji su trulili u lokvi vode. Madlin pokida jednu etiketu s ambalaže i pokaza je Gasparu: Lyoq>Foods, firma koja se bavi prodajom hrane za skladištenje…
Nikada nisu bili tako blizu istini kao sada.
Pomoću mape su sišli u deo gde su se ranije verovatno držale mašine, a koja je danas bila carstvo pacova i korozije. Po njihovom dolasku, bube pobegoše iza cevovoda koji se nalazio na podu. U uglu prostorije nalazila su se metalna zarđala vrata. Zatvorena. Madlin reče Kutansu da osvetli dok je ona pokušavala da ih otvori. Metalni pajser ništa nije pomagalo.
Vratili su se na most i, gledajući u mapu, tražili drugi ulaz u potpalublje. Bezuspešno. Ako je ranije i bilo nekog prilaza, sada je bio zatvoren. Odbijajući da odustanu, proverili su sva dostupna mesta. Vetar je l’ijukao pa su morali da viču kako bi čuli jedno drugo. Teturali su se pod oštrim udarima vetra. Pokušavali su da nekako očiste sneg stopalima, želeli su da im pokreti budu brži, ali zaleđeni mišići nisu ih slušali. Nekoliko trenutaka kasnije, prestali su sa pričom i komunicirali su pokretima.
Sa svake strane vijka primetili su po dva dugačka zastora od neprovidnog stakla. Dva kratka pojasa od cigle prekrivala su tlo. Gaspar odmah pomisli da je tu skriven prozor s rešetkama, koji bi omogućio prirodnoj svetlosti da dođe do podruma. Madlin ugleda dve fiksirane rešetke. Rešetke za ventilaciju.
Otrčala je do kabine za posadu i vratila se s pajserom u rukama. Najpre je mislila da će lako razbiti staklo, ali ono je bilo neverovatno jako. Uložila je svu snagu i udarila nekoliko puta. Trebalo joj je dobrih petnaest minuta da probije staklo, zatim dovrši posao polugom, da razbije čitavo staklo. Sneg se odmah skotrlja unutra.
Otkačivši jednu od neonki koje je nosila oko struka, spusti je u rupu koju je otvorila. Tri metra ponora bila su ispod poda.
„U prolazu se nalazi uže za penjanje. Idem da ga potražim!“, viknu ona napravivši polukrug.
Gaspar je ostao sam ispred ponora. Lud, unezveren, halucinirao je.
Od užasnih mirisa ribe, izmeta i urina, prenuo se iz svog ludila. Neko je bio otet i ostavljen ovde, to je sigurno. Bio je siguran da je čuo neki glas pomešan s bukom koju je stvarao vetar. Glas koji ga je dozivao. Nije imao strpljenja da čeka da se Madlin vrati. On skinu jaknu i skoči u potpalublje.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:24 am


Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 113641866.YQwzn_IJn.R0011030_PBase_Marcelloin_Metro


3.

Skotrljao se dole pun prašine. Dok je ustajao, od užasnog smrada mu se prevrnuo želudac. Taj specifičan miris je dobro znao: bio je to miris smrti.
Un uze lampu i poče da korača u tami. „Ima li koga?“
Jedini odgovor dala je mećava od koje se brod ljuljao.
Svi svetlarnici i mali brodski prozori bili su zamandaljeni. Iako je svaki udah ovog zagađenog vazduha bio mučenje, ipak je ovaj donji deo broda bio manje zahvaćen vlagom nego ostatak olupine. Vazduh je bio malo suvlji, i što je Gaspar više zalazio u tamu, to je tonuo u veću tišinu. Oluja se odjednom činila tako dalekom, kao da se nalazio u paralelnom univerzumu.
Kako su se Gasparove oči privikavale na tamu, tako je primetio da se, u stvari, ne nalazi u potpalublju, već u nekoj vrsti radne prostorije, gde su ribari razvrstavali i čistili ribu.
Prošao je pored pokretne trake, velike čelične posude za ribe, ručnog pribora, provodnika za kablove. A iza gomile rešetki pronašao je ono što je znao da je neizbežno otkako je osetio miris smrti: leš Bjanke Sotomajor. Telo starice nalazilo se na podu, sklupčano u jednoj od mnogobrojnih betonskih pregrada. Gaspar približi lampu lešu. Bjankini ostaci više nisu ličili ni na šta. Koža joj je bila naduvena, prekrivena plikovima i žuta poput sundera, upravo se bila raspadala. Nokti su joj se odvojili od prstiju, a telo, delom požutelo, delom crno, prikazivalo je jedan od poslednjih stadijuma užasa. Gaspar se trudio da se ne sruši pred ovim nepodnošljivim prizorom. Ako je, uprkos hladnoći, miris tela koje je trulilo bio tako jak, onda je to značilo da Bjanka nije bila mrtva veoma dugo. Nije bio lekar, ali mogao je da se opkladi da je mrtva oko tri nedelje. U svakom slučaju, nesumnjivo manje od mesec dana.
Gaspar je zašao u mračan hodnik, dozvolivši da ga obavije tama. Sada su strah i hladnoća prelazili njegovim telom. Posmatrao je, vrebao, napet, sav prepušten trenutku. Bio je spreman na sve. Ovo je bio trenutak koji je čekao dvadeset godina. Razrešenje nečega sto je počelo mnogo pre nego što je čuo za Šona Lorenca. Ishod borbe između tame i svetla, koji su uvek postojali u njemu.
Ovi poslednji dani bili su tako neočekivano puni iznenađenja. Kada je stigao u Pariz pre pet dana, nijednog trenutka nije pretpostavljao da će, umesto da piše pozorišni komad, glumiti speleologa svog života, da bi se izborio s demonima i otkrio da i dalje ima karakterne crte za koje je mislio da su zauvek nestale.
Kanalisao je sve što mu je ostalo od snage, pameti i ubeđenja. Više puta umalo je klonuo, ali i dalje je stajao uspravno. Možda ne zadugo, ali barem je stigao dotle. Do ivice ponora. Do samog čudovišta. Spreman za konačno suočavanje, jer čudovišta nikad ne umiru zaista.
„Ima li koga?“
Koračao je i dalje po mraku. Neonka je očigledno bila u kvaru, jer gotovo da uopšte više nije osvetljavala. Odjednom, visinska razlika dođe do izražaja i prolaz se suzi. Više nije video skoro ništa. Više je nagađao nego što je mogao da razlikuje stvari, dva dušeka, gomilu ćebadi. Bilo je tu još kartona, kao i sanduka prekrivenih paukovom mrežom.
Onda je došao trenutak kada nije mogao da nastavi dalje. Došao je do zida i do gomile cevi.
U tom trenutku je i lampa prestala da radi. Gaspar učini nekoliko koraka unazad i onda se zaustavi. Nasumično, on se uputi ka zvuku koji je dopirao iz jedne velike cevi za evakuaciju. Sklupčao se, misleći da je možda mnogo krupan da bi stao u cev, ali ipak je uspeo da uđe.
Poče da puzi u tami. Otkako je skočio u potpalublje, znao je da se nazad ne vraća bez njega. Znao je da se njegov život dešava upravo ovde. Da bi došao dovde, fokusirao je svoj život na Žilijena Lorenca. Pakt koji se podrazumeva. Luda opklada iskusnog pokeraša, koji za poslednju partiju odlučuje da stavi sve žetone na sto i igra na sve ili ništa. Opklada da postoji svetlost koja pobeđuje tamu.
Gaspar se kretao u mraku, stomaka priljubljenog uz pod. Osećao je veliki pritisak na grudima, zujalo mu je u ušima. Imao je utisak da lagano napušta brod. Više nije čuo pucketanje broda sa svih strana. Više nije osećao miris benzina, farbe ili vlažnog drveta. Sada je jedino mrkli mrak bio oko njega, crn kao ugalj. U vazduhu se osećao samo miris spaljene zemlje. A na traju tunela žar koji bi ponekad zasijao kada se prođe kroz pepeo.
U tom trenutku ga je ugledao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:24 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 113603906.OSXSTt_FH.R0010934_CC_haton2

4.

Kutans je trčao po snegu.
Osećao je ledeni vazduh u plućima i očima. Zbog udara vetra, pahuljice su mu išle pravo u lice. Kako je nosio samo košulju, ledio se od hladnoće, ali sada je bio imun na bol.
Umotao je Žilijena u svoju jaknu i držao ga čvrsto uz sebe.
Madlin je otišla prva, da bi upalila auto.
Ogromni sivi galebovi obletali su nad njihovim glavama. S kljunovima lešinara, ispuštali su zastrašujuće krike. Kutans je trčao.
Spuštene glave, priljubljene uz bledo detetovo lice, pokušao je da mu da sve što je imao. Toplotu, dah, život. U njegovim postupcima nije bilo improvizacije. Znao je šta treba učiniti. Znao je da se neće okliznuti na zaleđeno tlo doka. Znao je da mu dečak neće umreti na rukama. Pregledao ga je izlazeći iz potpalublja. Žilijen je bio u šoku, nije bio u stanju da otvori oči pošto je toliko vremena proveo u tami, ali Bjanka se sigurno brinula o njemu, do poslednjeg trenutka, tako da nije bio ni blizu smrti.
„Biće sve u redu, Žilijene“, hrabrio ga je.
Zatvorenih očiju, dečak je drhtao i cvokotao zubima. Slobodnom rukom Gaspar dohvati plišanu igračku koja je mu virila iz džepa na jakni i stavi je u detetovo naručje.
„Biće u redu, druže. Vidi, doneo sam ti tvog drugara. On će te zagrejati.“
Kutans je trčao. Ranjene ruke su ponovo počele da mu krvare. Bol je bio tako jak da više nije mogao da ih pomera. Ali ipak ih je pomerao. I dalje je trčao.
Gume su škripale u snegu. Kroz snežnu oluju prepoznao je da se Madlinin auto približava. Došao je do doka kada mu je Žilijen nešto šapnuo. Mislio je da nije dobro čuo i zamolio ga da ponovi
„Jesi li to ti, tata?“, upitalo je dete.
Kutans je shvatio zašto ga to pita: dezorijentisanost, odeća, Lorencov parfem koji se još osećao na jakni i košulji, plišana igračka.
Nagnu se ka detetu i taman htede da razreši nesporazum, ali umesto toga čuo je sebe kako odgovara:
„Da, to sam ja.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:25 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 113558174.60x_Oz_PNZ.P6030984_Ps_ecadre


5.

Sa četiri pogonska točka, auto se bez teškoća kretao kroz sneg. Komfor u tom zatvorenom prostoru umanjivao je spoljnu hladnoću. Grejanje je radilo, motor je podrhtavao, radio je bio uključen, tiho se čula lokalna stanica, koja je na svakih petnaest minuta davala precizne informacije o stanju na putevima.
Gaspar i Madlin nisu progovorili ni reči već pola sata, otkako su napustili Brodsko groblje. Gaspar je još držao Žilijena, koji je, izgleda, zaspao u Gasparovim rukama. Sklupčan u očevoj jakni, dečak je izgledao kao mali plavi anđelak. Sa četiri prsta na levoj ruci uhvatio se za Gasparovu ruku i nije je više puštao.
Zažarenih očiju, Madlin je unela u GPS adresu Bolnice Belvju na Menhetnu. Nalazili su se na Putu 95, kod Sikokusa u Nju Džerziju. Tog neradnog dana nije bilo mnogo vozila na putevima, iako su vremenski uslovi dosta komplikovali saobraćaj.
Na sto metara od ulaza u Linkolnov tunel, kretanje je bilo dodatno usporeno, a zatim je bilo suženo na samo jednu traku. Na levoj traci vozila su milila, branik uz branik, zatim su potpuno stala.
Šta sada?

Gaspar se setio Hemingvejeve rečenice: „Na najvažnijim raskrsnicama našeg života nema znakova.“ Tog božičnog jutra Gasparu se pak činilo da jedan svetionik, savršeno jasan, poigrava pred njegovim očima. Ponovo je pomislio na kairos: odlučujući momenat, trenutak kada je trebalo reagovati kako ne bismo ispustili priliku. Upravo takav trenutak, s kakvim nije znao da se nosi u životu. Bilo je smešno: poslednjih dvadeset godina proveo je pišući dijaloge, ali nikada nije znao da komunicira. Svestan da je bilo pitanje sad ili nikad, on reče Madlin:
„Imamo još narednih sto metara da izaberemo budućnost, posle toga, biće prekasno.“
Madlin ugasi radio i upitno ga pogleda. Gaspar nastavi:
„Ako skreneš desno prema Menhetnu, pišeš redove prve priče. Ako nastaviš ka severu, onda započinješ jednu drugu.“
Kako nije razumela šta želi da kaže, upitala ga je:
„Šta se dešava u prvoj priči?“
Ovoga puta Gaspar je pronašao reči. Prva priča govorila je o životnom putu tri osobe različitih sudbina: pisac pijanac, suicidna policajka, dečak koji je ostao siroče.
U prvoj priči, pisac i policajka kreću Linkolnovim tunelom da bi odveli dečaka na urgentno odeljenje Bolnice Belvi. Blagosloveni hleb za novinarčiće, voajere, zlobnike. Intimna drama jedne porodice bila bi izložena na javnom trgu i analizirana. Od te priče napravili bi članke za društvene mreže i grozne emisije u nastavcima za informativne programe.
U prvoj priči, dramaturg se na kraju vraća na planinu da bi se zatvorio još više u sebe. Nastavlja da pije, da prezire čovečanstvo, da ne podnosi gotovo ništa na ovom svetu. Svako jutro je teže od prethodnog. Zatim, on pije sve više, nadajući se da će tako brže stići do kraja igre.
Policajka se možda vraća u Madrid u kliniku za oplodnju. Ili možda ne. Istina, ona želi da postane majka, ali i da ima nekoga u tom novom životu, nekog ko će joj biti podrška. Zato što zna da je slaba. Zato što se rve s tim nespokojem koji nosi u sebi još od puberteta. Naravno, ima perioda kada uspeva da zamaskira stvarnost, da ubedi druge da poveruju – čak i da ona sama poveruje – kako je ona jedna mlada optimistična žena, duhovita, uravnotežena, a u stvari, njen um je u haosu, konfuziji, od groznice i mirisa krvi.
Što se malog tiče, to je velika nepoznanica. Ovo siroče ludog slikara i kraljice svih ekscesa, dve godine je odgajala majka serijskog ubice, u potpalublju broda. Kakav je njegov život? Mogli bi se kladiti da je obeležen šetanjem između sirotišta i hraniteljskih porodica. Obeležen posetama psihijatru. Lažno sažaljenje, preterana radoznalost, etiketa žrtve koja mu je prilepljena. Drhtavi pogled koji samo želi da pobegne, da uroni u tamna sećanja iz potpalublja jednog broda.
Odjednom, druga traka se oslobodi. Policajac u žutom prsluku dao je znak da se krene napred i saobraćaj se odblokirao.
Madlin nije bila u stanju da izgovori ni reči, posmatrala je Gaspara, izgubljenog pogleda, pokušavajući da protumači njegove reči. Automobili iza njih trubili su kao na koncertu, pa Madlin krenu napred ka Linkolnovom tunelu. Kutans je gledao kako se giljotina spušta. Pedeset metara, trideset metara, deset metara. Igrao je na poslednju kartu. Sada je bio red na Madlin.
Madlin prođe kroz rampu koja je vodila ka Menhetnu. Ako je i postojala druga priča, morala je biti previše luda, previše rizična, a ne nešto što se može organizovati na brzinu.
Eto, gotovo je, pomisli on.
„A druga priča?“, upita ipak Madlin.
„Druga priča“, odgovori Gaspar, „to je porodična priča.“
Ovoga puta razumela je njegov pogled: Siguran sam da niko ne bi mogao bolje od nas da zaštiti ovo dete.
Zatim Madlin trepnu, protrlja kapke rukavom, i udahnu duboko. Onda naglo okrenu volan da bi promenila traku. U poslednjem času auto pređe preko nekoliko belih linija, oborivši plastične barijere koje su se nalazile između traka.
Ostavljajući Menhetn iza sebe, Madlin je uspela da se izvuče iz gužve i ubrza kako bi nastavila put ka severu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:25 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 113528355.j2qbs_GQR.R0011442_PBase_Pspcadrenoir_Closerforthenaughtyc


6.

Tako je, Žilijene, počela druga priča.
Priča o našoj porodici.



Pet godina kasnije…






Evo istine, Žilijene.
Eto tvoje priče. Eto naše priče.
Priče koju sam napisao u svojoj staroj svesci sa spiralom.

Tog jutra te nismo ostavili na urgentnom odeljenju Bolnice Belvi. Nastavili smo vožnju ka severu, do Dečjeg centra u Larčmontu, medicinskog centra za decu koji je Dijana Rafael osnovala zahvaljujući prodaji Lorencovih slika.
U toj bolnici ostao si mesec dana. Malo-pomalo, povratili su ti se snaga i vid. To što si doživeo ostalo je veoma zamagljeno u tvojoj glavi. Nisi imao svest o vremenu, niti bilo kakva sećanja iz svog prethodnog života ili otmice. I nastavio si da me zoveš tata.
Iskoristili smo taj period kako bismo se organizovali. Tvoja majka se pozabavila administracijom. Pošto je radila za federalni program za zaštitu svedoka, znala je kome da se obrati da bismo dobili falsifikovanu krštenicu koju smo želeli. Na taj način si postao Žilijen Kutans, rođen 12. oktobra 2011, u Parizu, a roditelji su ti gospodin Gaspar Kutans i gospođa Madlin Grin.

Pre nego što smo napustili Sjedinjene Države, ona i ja smo se vratili na Noćnu smenu s balonima benzina i zapalili olupinu broda. Zatim smo se sve troje nastanili u Grčkoj, na ostrvu Sifnos, gde sam već imao svoju jahtu. Tvoje detinjstvo bilo je obasjano kikladskim suncem i uljuljkano srebrnim talasima i šuštanjem šipražja.
Da bih ti pomogao da zaboraviš tamu, nisam znao ništa bolje od živog plavetnila neba, hladovine maslina, svežine caciki salate, mirisa tamjana i jasmina.
Podižem glavu sa svoje sveske i posmatram te dok hodaš po plaži pred našom kućom. Očigledno je moje rešenje bilo efikasno jer si lep kao Apolon i zdrav kao dren, iako se i dalje plašiš mraka.
„Mama, pogledaj, letim kao avion!“
Širiš ruke i počinješ da trčiš oko svoje majke koja ti se široko osmehuje.

Pet godina je prošlo od tog decembarskog jutra 2016. godine. Pet srećnih godina. Za Madlin, za mene, za tebe, to je početak jednog novog života. Pravi preporod. Ti si u naše živote vratio ono što je davno bilo nestalo: ležernost, nadu, poverenje, smisao. Kao sto ćeš otkriti kada budeš imao dovoljno godina da pročitaš ove redove, ni tvoja majka ni ja nismo uvek bili ovako smireni roditelji kakvim nas ti sada poznaješ.
No naš zajednički život naučio me je nečemu. Rađanje deteta ublažava svu tamu kroz koju si morao da prođeš u životu. Apsurdnost sveta, njegovu ružnoću, bezgraničnu glupost više od polovine čovečanstva i kukavičluk svih onih koji love u grupi. Kada imaš dete, odjednom sve postane jasno. Sve tvoje greške, lutanja, svi gresi okajani su jednostavnom svetlošću koja obitava u njegovom pogledu.

Ne prođe ni dan da ne pomislim na to famozno decembarsko jutro. Prvi put kada sam te držao u rukama. Tog jutra, u Njujorku, oluja je bila prejaka, hladnoća mi je ledila telo, lude ptice letele su nad našim glavama i drvo je krvarilo u snegu. Tog jutra sam možda ja tebe oslobodio, ali ti si mene spasao.

Sifnos,

Kikladi

12. oktobra 2021. godine



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:25 am

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 113461347.Pb5qx_HSp.R0011439_RN_ecadre


Dvadeset druga Penelopa





Vanredna prodaja kapitalnog dela Šona Lorenca u Njujorku


9. OKTOBAR 2019, AFP
Njujorška aukcijska kuća Kristi večeras će u Rokfeler plazi staviti na prodaju kapitalno delo američkog slikara Šona Lorenca, preminulog 2015. godine. Nazvano, 22. Penelopa je zapravo stari vagon Pariškog metroa, potpuno prekriven senzualnom slikom koja predstavlja Penelopu Kurkovski, slikarevu suprugu i muzu. Nastalo 1992. godine, po dolasku njujorškog slikara u Francusku, delo je naslikano potpuno ilegalno i otkriveno je tek skoro, prilikom tragične smrti gospođe Kurkovski, koja je izabrala da okonča svoj život u ovom vagonu decembra 2016. godine.
Usledila je dugotrajna i teška pravna bitka između Pariškog javnog prevoza i Bernara Benedika, izvršitelja testamenta i jedinog naslednika Šona Lorenca, da bi se odlučilo kome pripada ovo umetničko delo. Tek nedavno su obe strane postigle dogovor kojim se odobrava današnja prodaja.
Ne bi nikoga začudilo ako ovo delo postavi novi rekord, tvrdi predstavnik aukcijske kuće. Još za života, Lorencova popularnost bila je izuzetna, ali još je više porasla s njegovom smrću. G. Benedik, sa svoje strane, ističe posebnu vrednost ovog dosad neizloženog, dela: 21 slika Penelope Kurkovski uništena je u požaru 2015. godine. Ovaj vagon je, koliko znam, jedino preostalo slikovno svedočanstvo o nesvakidašnjoj vezi Lorenca i njegove bivše supruge.
Odbacujući kritike koje ovo delo vezuju za jezive okolnosti u kojima je ono pronađeno, galerista smatra da time umanjujemo njegovu važnost: ovo delo predstavlja suštinu ljubavi i lepote, kaže, pre nego što je zaključio, pomalo filozofski: kako bismo pobegli od surovosti epohe kojom vladaju tehnologija, glupost i ekonomska racionalnost, da li nam ikakvo drugo oružje i preostaje, osim umetnosti, lepote i ljubavi?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Mustra Ned Jul 01, 2018 10:25 am

Izvori


Istina o izmišljenom

Ne tražite Šona Lorenca u muzejima i galerijama savremene umetnosti, on je spoj više slikara čije radove veoma cenim i koji, srećom, nisu doživeli ovako tragične sudbine.
Takođe, nema svrhe ni da idete na Volterov kej i tražite prodavnicu Žana Mišela Fajola, na njegov lik su me delom inspirisali članci o firmi Kremer pigmente, koju je osnovao Georg Kremer, kao i članci iz elektronskih medija koji govore o kolekciji boja koju poseduje Štrausov centar za konzervaciju i tehničke studije na Kembridžu, a za koju kažu da joj nema ravne u svetu.
Na kraju, neki od vas su možda primetili da se ovde nakratko pojavljuju likovi ili pominju mesta iz mojih prethodnih knjiga. Nadam se da ste se na ove aluzije nasmešili. One su, u svakom slučaju, dragi čitaoci, znak zahvalnosti za vašu neprekidnu vernost.


Fusnote


[←1] Pariz je uvek dobra ideja. (Prim, prev.)
[←2] Vid. Zov anđela.
[←3] Lat. Put završavam.
[←4] Zato što sam simpatičan. I rekao sam im da sam vaš muž.
[←5] Veliki tržni centar u Harlemu.
[←6] Lanac dragstora koji su uglavnom otvoreni 24 sata dnevno.
[←7] Bundespolizei - nemačka federalna policija.
[←8] Nem. Erlkonig na fr. je Roi des aulnes - kralj jova. (Prim, prev.)
[←9] Muzička tema iz filma Vonga Karvaja Raspoloženi za ljubav. (Prim, prev.)
[←10] Engl. Na prodaju. Molimo vas da pozovete Agenciju za nekretnine Harbor Saut.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Stan u Parizu - Gijom Muso - Page 4 Empty Re: Stan u Parizu - Gijom Muso

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu