Bijesne lisice - Goran Tribuson

First topic message reminder :



Kada privatnog istražitelja Nikolu Banića ugledna tvrtka poželi angažirati kao voditelja službe osiguranja neće ni slutiti kamo će ga odvesti nekoliko poslova koje bi trebao odraditi prije no što preuzme novu, odgovornu i dobro plaćenu funkciju…

Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima Zavirivanje, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice, Gorka čokolada i Susjed u nevolji pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, estradne zvijezde, privatizirane kompanije, frustrirani branitelji…

Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.

15.


Ušavši u zadimljenu i jutros neobično živu prostoriju kafića Kico, Banić odmah spazi inkasatora Marijana kako se za šankom prepire s dva tipa u kombinezonima na kojima je bila oznaka nekakve elektroinstalacijske tvrtke. Bili su to, navodno, majstori koji su tog jutra promijenili razvodnu kutiju u kafiću i zadržali se nakon toga više od dva sata uz šank, premda su svaki čas tvrdili kako imaju posla preko glave. Koji metar od njih na šank se nalaktio bivši štemer Kembra, polako pijuckajući svoj džin s tonikom u kojemu se kupala tanka kriška limuna. Otkako je »iz zdravstvenih razloga« morao smanjiti potrošnju alkohola, nastojao je da mu dnevna doza što dulje potraje jer se nikako nije mogao naviknuti na apsurdnu situaciju da su mu u lokalu ruke prazne. Nastojeći izbjeći političke prepirke što ih je obično započinjao gospon Marijan, Banić se javi Zdenki, zatraživši kavu i pivo, pa sjedne za Pakov stol.
– Zašto se Marijan danas toliko ljuti? – upita gledajući kako se inkasator razmahao rukama.
– Kaj bi se ljutili? – odvrati Pako. – Sretan je ko prasad Gledal je sinoć na telki nekakvu sjednicu Hadezea i to mu je napunilo baterije.
– I što je bilo na njoj? – upita Banić, iako ga dnevna politika nije previše zanimala.
– Ka’ ja znam! Popljuvali su Amere, Europu, Daleki istok, Polineziju, domaće neprijatelje, novinare, komunjare... Zapraf, po onom kak Marijan priča, izgleda da su napali sve osim televizijskih inkasatora. Valjda je zato hepi.
Banić začuje kako se Marijan za šankom ljutito izderao na već polupijane električare vičući da su komunjare i da će već od Nove godine sve biti oko tristo posto bolje. Jedan od električara, onaj pijaniji, s prezirom mu je rekao kako u novinama piše da najnovije ankete pokazuju kako stranka na vlasti može računati samo na jadnih sedamnaest posto glasača. Vječito lakovjerni Marijan u jednom je trenu ostao bez teksta, ali se tad u cijelu priču, premda nije dijelio inkasatorove političke simpatije, umiješao bivši štemer Kembra ne bi li mu pomogao.
– Pa kaj!? I to je više neg dost! Mi Hrvati smo mali narod, nas ni nema više od dvajst pet posto!
– A gdje ti je Flegma? – upita Banić, iznenada se sjetivši kako Pakova bratića iz Garešnice nije vidio već danima.
– Jebote, taj je skroz popizdil! Celi se dan vozika u tramvaju. Već sam mu rekel da bum potegnul svoje veze i zaposlil ga u ZET-u.
To su silno jake veze, pomisli istražitelj, ali ipak prešuti tu primjedbu.
– Čuj, dobar je ko kruh, al je naivan ko konj – nastavi Pako. – Neki dan mu je Kembra utuvil u glavu kak te prek tramvajske šine može drmnut struja, pa si je odmah nabavil cipele s gumenim đonom. Opće ne znam otkud mu lova. Jedan dan je čist švorc, drugi pun kinte. Prekjučer je fantaziral da bu si kupil odelo tam dole u kineskom dućanu. Na rasprodaji. Jedva sam ga odgovoril.
– To je i moj problem – zamisli se Banić.
– Ka’ je tvoj problem?
– Idem navečer na nekakav prijam u Sheraton i treba mi prikladno odijelo. A skupa su ko vrag.
– To ti ja odma rešim! – spremno će Pako, koji je sa svakim problemom znao brzo izaći na kraj.
Banić ne odgovori. Pomislivši na kakav bi način Pako mogao to riješiti, gotovo mu se zavrtjelo u glavi. Prošle je jeseni u Varteksovoj robnoj kući na Trgu obukao novo odijelo i izašao van objasnivši da želi vidjeti kako boja izgleda na danjem svjetlu. Poslije su prodavačica i poslovođa trčali za njim sve do Dežmanova prolaza, ali ga nisu uspjeli uhvatiti.
– Kembrin stric ima kemijsku čistionicu – tumačio je Pako svoj genijalni plan. – Odemo tam, odabereš si nekaj najboljega, odeš u Sheraton skockan ko pičkica, zabljesneš elegancijom, pokupiš kakvog komada i sutra vratiš anjcug. Kužiš? Kaj buš kupoval?
– Ne bi to išlo – branio se istražitelj, ali je Pako, i sam oduševljen savršenošću plana, već glasno zvao Kembru.
Bivši štemer, nanjušivši valjda kako bi mu Banić mogao platiti još jedan džin, stvori se odmah za njihovim stolom.
– Čuj, Kembra – nagne se Pako prema njemu. – Kak ti dela ona čistionica od strica?
– Kaj si ponoril!? Pa stric mi je riknul još devedeset druge.
– Pa niš mi nisi rekel! – čudio se Pako.
– Kak ti nisam rekel? Pa bil si na sprovodu.
– Si lud?
– Dobro, bil si na karminama – popusti Kembra. – Još i sad se sećaju kak si se nadrvenil i pričal viceve o mrtvacima. Kaj se ne sećaš kak si mom nećaku Hinku obećal da buš ga svaki ponedeljak upelal zabadav u kino. A ni to nisi ispunili
– Jebi ga! Ti se sad izvlačiš na detalje, a čoveku treba anjcug! Kaj ne bi mogli otić u tu čistionicu?
– Baba ju je prodala pred pet let...
Ostavivši ih njihovu svakodnevnom prepiranju, Banić ustane i pođe van s jednom pomalo bizarnom, ali ostvarivom idejom u glavi. Morao je imati to odijelo, a kad nešto moraš, spreman si i na sitne koncesije, pa čak i na mala poniženja.
Lidija se nemalo iznenadila kada se, već drugi dan za redom, posve samovoljno i nenadano pojavio na njezinim vratima.
– Jesi li bila kod liječnika? – upita već s vrata, a zatim uđe u stan.
– Još ne. Malo mi je bolje.
– Nika i Tim nisu kod kuće?
– Ne. Odvela ga je na nekakvu izložbu. Jako ih je razveselio tvoj poklon.
– Aha – reče on, ovaj put čak i zadovoljan što je Lidija sama kod kuće. – Slušaj, imam veliki problem. Idem navečer na primanje u hotel Sheraton...
– O pa to je super! Kakav bi to problem bio?
– Znaš da nemam odijelo... – okolišao je kao da ga je stid. – Odnosno imam jedno, ali me u njemu ne bi pustili ni na kinološko natjecanje...
Gledala ga je začuđeno. Naravno, razumjela je njegov problem i poznavala odbojnost koju je pokazivao spram odijela i elegancije uopće, ali nije znala zašto je došao k njoj.
– Mislim... možda je od Tamarina ostalo koje. On je bio lud za takvim stvarima... mislim za odijelima, cipelama po petsto maraka, kožnim aktovkama...
– Isuse, Nikola, pa razvela sam se od njega prije šest godina. Mislim da je pokupio sve svoje stvari, a ako i nije...
Povela ga je do ormara i otvorila onaj najprazniji dio gdje su nekoć stajale Tamarinove stvari. Na dnu pregratka bilo je nabacano nekoliko pulovera, ali su zato gore na vješalici visjele dvije bijele košulje i jedno tamno odijelo.
– Skroz blesava situacija – reče on kao da mu je neugodno. – Dolazim bivšoj ženi da mi posudi bivše odijelo svoga bivšeg muža.
– Neka – nasmije se ona. – To je znak da si zaboravio i prešao preko svega.
– Tko zna, možda i jesam...
Ona ga značajno pogleda, a zatim izvuče iz ormara vješalicu s odijelom. Bilo je tamnoplavo, s možda malo preuskim nogavicama, posve pristojnim prslukom i kaputom s dvorednim kopčanjem te metalnim gumbima s pozlatom.
– Jao, pa to je skroz demode. Smijat će ti se u Sheratonu.
– Što ja znam – razmišljao je naglas. – Kažu da je moda ciklična. Da je svaki čas in nešto što se nosilo prije...
Ona se iznenada počne smijati, ali ne njemu nego nečemu čega se posve slučajno sjetila. Objasni mu razlog svojega smijeha:
– Nosio je to odijelo na nekakvom propalom plenumu SKH, a poslije na svečanoj sjednici gradskoga HDZ-a! Hoćeš li ga zbilja uzeti? Mogu ti ga provjetriti da se izgubi miris lavande.
– Zapravo ne znam – reče on paleći cigaretu. – Bojim se da ću s ovim zlatnim gumbima izgledati kao kapetan duge plovidbe.
– Pa mogu ti ih do navečer promijeniti.
– Ne bih te htio zamarati.
– Nikola! – prekori ga ona, pogledavši ga u oči. – Koliko sam ti u životu promijenila gumbi?
– Pa jest – prizna on. – Nekako ću ti se odužiti.
– Već jesi...
– Kada? – začudi se on, ne znajući na što misli.
– Pa jučer... – odvrati ona nekako plaho.
Kada je iste večeri ušao u dvoranu hotela Sheraton, Banića uhvati lagana jeza. Ma koliko se trudio, nikako nije mogao otjerati iz glave opsesivnu pomisao na to kako među svim nazočnima baš on ima najstarije odijelo, najizlizaniji ovratnik košulje, najjeftinije cipele i najtraljaviju kravatu od sintetike. Naravno, ušao je posluživši se sitnom prijevarom, rekavši čovjeku na ulazu kako se zapravo vraća, jer je morao izaći budući su ga upozorili kako mu je iznenada proradio alarm na novom cherokeeyju. Čovjek je samo slegnuo ramenima, jer propisi oko ulaska i nisu bili tako strogi.
Nasred dvorane nalazio se stol na kojem su bile poslagane hrpe novog broja High Lifea, iznimno luksuznog časopisa otisnutog na najfinijem papiru i s plastificiranim koricama. Uokolo su, u namjernoj asimetriji, bili postavljeni stolovi s raznim otmjenim jelima, koja uglavnom nitko nije ni kušao. Ne više od stotinjak ljudi razmiljelo se po dvorani; sa zanimanjem su listali časopis, komentirali ga i hvalili, razgovarali u manjim ili većim skupinama i pijuckali piće što ga je na velikim pladnjevima raznosilo nekoliko užurbanih konobara. Sred tihog žamora i kuckanja čaša svaki bi se čas začulo zvrckanje mobitela, koje su ljudi odmah vadili iz džepova i povlačili se u stranu obavljajući svoje važne i neodgodive razgovore.
Srećom, kada je Banić ušao u dvoranu, službeni je dio promocije već bio završen, tako da nije morao slušati zamorne pohvalnice silnoj važnosti i ekskluzivnosti ovog predivnog izdanja namijenjenog uskom krugu odabranih. Premda ga je već pomalo mučila glad, ne želeći biti crnom ovcom, zaobišao je stol s jarebicama, fazanima i srnećim kotletima, i teškom mukom pronašao konobara koji je na svom pladnju imao i pivo. Učini mu se da to piće baš i nije omiljeno među čitateljima High Lifea, pa stoga za svaki slučaj prije no što će konobar otići uzme dvije čaše. Prvu je popio gotovo naiskap, a s drugom u ruci počeo dokono šetati po dvorani. Šanse da tu naiđe na nekog poznanika bile su jednake očekivanju da će na Petoj aveniji naletjeti na tetka iz Ivanić Kloštra.
Morao je nešto poduzeti; trebala mu je ta gospođa Hohnjec, ali je nevolja bila u tome što nije znao čak ni kako izgleda. E, da mu je tu sad novinar Stakorovski, pomisli prilazeći stolu za kojim je troje ljudi listalo novi broj časopisa. Pridruži im se tobože slučajno i radoznalo, pa kad su oni zastali na stranici s novim modelima haljina za zimu, on plaho upita:
– Nisu li to Sofijine kreacije?
Muškarac koji je listao časopis pogleda ga s čuđenjem, ali njegova pratilja, pomislivši valjda kako je on znalac koji poznatu modisticu zove samo imenom, veselo odgovori:
– Nisu, premda je stil vrlo sličan.
– Šteta. Jako me zanima kolekcija koju je stara dobra Sofi smislila za zimu. Znate li možda hoće li biti u idućem broju?
– Zašto je ne upitate? – odvrati žena, dok je onaj drugi muškarac nešto progunđao, kao da mu smeta nazočnost glupana u dvorednom odijelu. – Eno vam je tamo!
– Oh, pa nisam je ni zamijetio! Krajnje je vrijeme da uzmem jače kontaktne leće! – usklikne Banić, zadovoljan što je problem modističina identiteta tako spretno riješio.
Sofija Hohnjec posve je odudarala od njegovih predodžbi o modisticama kao mladim, zgodnim i nevjerojatno elegantnim osobama. Bila je žena šezdesetih godina, podosta ružna lica, orlovskoga nosa, ravna poprsja i preširokih kukova, odjevena u nešto što je izgledalo kao kombinezon napravljen od fosforescentne tkanine. U takvoj je stvari, pomisli istražitelj, bez obzira na gustoću magle, nikada ne bi pregazio auto. Dakle, gospođa Hohnjec je, bez obzira što navukla na sebe, bila posve neprivlačna osoba.
Vidjevši je kako stoji sama sa šampanjskom čašom u ruci, Banić iskoristi priliku, odloži brzo svoje pivo na stol, pa joj priđe.
– Gospođo Hohnjec! – reče kao da se raduje što ju je našao. – Tako mi je drago što ste tu!
– Pardon... mi se poznajemo? – odmjeri ga ona od glave do pete, zadržavši pogled nekoliko časaka na njegovu dvoredu gumba.
– Ne. Ali sreća je što ćemo se sada upoznati. Ja sam Silvestar Klein!
On joj pruži ruku na pozdrav, a ona uzvrati mlako i neodlučno. Dlan joj je bio hladan i vlažan.
– Klein!? – reče ona, ničim ne pokazavši da joj to ime išta znači.
– Kako!? – tobože se čudio Banić. – Nisu vam ništa govorili o meni?
– Ne.
– Pa ja sam vam... – reče on grozničavo tražeći po glavi što bi to mogao biti. – Ja sam budući glavni urednik High Lifea.
– Zar su najurili Ranogajca?
– Ranogajec odlazi za direktora hrvatskog izdanja Gioie – objasni Banić glasom čovjeka koji prati kretanja te vrste. – Vidite, u novoj koncepciji časopisa ja sam odlučio poslove urednika modnih priloga ponuditi vama.
Predlagali su mi neka druga imena, ali sam u tom smislu bio tvrd.
Znao je da tim glupim lažima krši jebeni Pravilnik, ali ga je njezin smiješak primirio. Tašta kakva je morala biti, progutala je mamac. Sada je samo trebalo trgnuti štapom i izvući je na suho.
Povukli su se u kut, pijuckali i veselo pričali o raznim sitnicama, a zatim je ona počela preuzetno objašnjavati kako bi po njoj trebala izgledati rubrika mode u High Lifeu. Sada dolazi najteži dio večeri, pomisli istražitelj, koji o stvarima o kojima je ona oduševljeno brbljala nije imao nikakva pojma.
– Imate vrlo zgodno odijelo – zamijeti ona, iznenada prekinuvši svoje modno-koncepcijske besmislice. – Stalno govorim glupim muškim dizajnerima kako bi mušku modu s kraja devedesetih trebalo malo pomaknuti prema početku desetljeća.
Baniću je umalo izletjelo kako je ta grozota, koja u izvornom izdanju ima čak i zlatne gumbe, posuđena od bivšeg muža njegove bivše žene, ali se u pravom času ugrizao za jezik i prešutio poražavajuću istinu o svom »zgodnom odijelu«. Zatim je, tobože je slušajući, izvukao iz džepa kutiju Marlbora, premda se u dvorani uopće nije pušilo.
– Oh, i ja bih rado zapalila – veselo će ona. – Imaju separe za pušenje. Pođimo časkom tamo.
U nusprostoriji punoj pušača on joj pripali cigaretu, a zatim tobože sućutno prozbori:
– Vidite, ta strašna stvar koja se dogodila s našom Bety... i nju sam mislio angažirati.
– U čemu bi vam ona mogla pomoći? – začudi se gospođa Hohnjec.
– Bila bi izvrsna kolumnistica za britanske teme! – bubne Banić, pa nastavi: – Kolika je to samo tragedija za jadnog gospodina Lakotu!
– Nisam sigurna – zamisli se Sofija. – Koliko mi je poznato, nije bila baš presretna s njim.
– To ne znam.
Ona ga pogleda sumnjičavo kao da se čudi da netko tko je poznavao Bety ne zna za to.
– Mislim da ju je, jureći za poslom i novcem, previše zanemarivao. A zanemarena žena... znate već...
Ona se nasmije koketno, kao da time želi kazati kako i sama pripada istom jatu.
– Mislite li na onu groznu podvalu koju su ljetos smislili oni gadovi iz Magazina X?
– Oni svakako jesu gadovi – složi se ona – ali je vijest bila istinita.
– Znači, imala je ljubavnika?
– Gospodine Klein...
– Možete me zvati Silvestar – reče on nonšalantno.
– Dragi Silvestre – prekori ga ona blago. – Zar mislite da se takva ljepotica s mužem koji je zapostavlja nije znala i sama snaći? Meni bi možda bilo teže, ali ona...
– Joj, nemojte tako, Sofija – nasmije se on usiljeno i prevarantski. – Pa vi mora da ste s tim vašim šarmom i modnim imageom stalna meta slobodnih strijelaca, ha, ha, ha!
Ona se blesavo zacereka; sigurno od maturalne zabave nije čula takav kompliment. Znajući da je sada pravi čas, Banić upita:
– A tko joj je bio ljubavnik? Mislim, onaj čovjek čiji se potiljak vidio u novinama?
– Uistinu ne znam. Krila je to kao zmija noge. Vidjela sam ga onako ovlaš... i na daljinu... Ali ga nisam uspjela prepoznati.
– A gdje ste ga vidjeli? – inzistirao je Banić, polako se pretvarajući iz urednika mondenog časopisa u dosadno detektivsko njuškalo.
– Posjećivala sam s Bety fitness centar Pussycat. Koliko se sjećam, dva ili tri puta je došao po nju. Samo se navirio kroz staklena vrata, a ona je otrčala kao ispaljena iz topa, ha, ha, ha! Ali zašto vas to zanima?
– Tako... imam ženu koja me stalno gnjavi da joj nađem kakav dobar i dovoljno skup fitness. Išla je u jedan, ali to je bilo... znate već... malo para, malo muzike – pokušavao se Banić izvući na najapsurdniji način.
– E, ovaj vam je prva liga! Iznimno skup, ali daje baš sve. Od sprava i saune, pa do bazena i fizioterapeuta. Pokušajte vašu gospođu uputiti tamo, a vi skočite do mene na piće, ha, ha, ha!
Cerekala se glupo i lascivno dok se njemu pred očima u jednom času, u svoj grozoti, pojavio delikatan prizor na koji je aludirala.
– A gdje se nalazi taj centar?
– Silvestar, pa ti ne znaš gdje se nalazi Pussycat? – prijeđe ona odjednom na »ti«. – Na Srebrnjaku! Pa imaš u novom High Lifeu veliki prilog o njemu. Kao budući urednik to bi morao znati!
– Tek se uhodavam – nasmije se on s nelagodom u duši. – Oprosti, Sofi, pričekaj me ovdje, idem odmah zaviriti da vidim kako su obradili tu temu.
Rekavši to, on se vrati u središnju dvoranu, pokupi jedan primjerak časopisa, stisne ga pod ruku, a zatim, pognuvši se malo, prođe onim dijelom prostorije gdje je bilo najviše ljudi, pa se neopazice izgubi iz dvorane.

16.


Nikola Banić je o fitnessu znao jedva nešto malo više no o ruskom klasičnom slikarstvu i kineskoj keramici. Bilo mu je jasno da je riječ o nekakvom vježbanju što se ubraja u skupinu pomodnih disciplina, te da se njime bave osobe koje drže do dobre fizičke kondicije, odnosno osobe koje drže do toga da drugi dobro misle o njima. Stoga i nije baš znao što ga to čeka gore na Srebrnjaku, velebna športska dvorana ili na brzinu prilagođen stan. Kada je, slijedeći upute prometnog policajca s kružnog toka u Domjanićevoj, stigao do broja na kojemu se nalazio taj, navodno razvikani vježbački centar, shvatio je da je riječ o širokoj kućerini čiji je kat bio preuređen u velik, dugačkim balkonom opasan četverokut koji je umjesto zidova imao prostrane staklene površine i visoki krov pun prozora kroz koje je nesmetano prodirala danja svjetlost. Poput kakve vile, kuća je bila smještena na poširokoj ledini i okružena raznim raslinjem i drvećem, uglavnom lipama i divljim kestenima. U proljeće, kad ozelene krošnje, s ceste se vjerojatno nije mogla ni vidjeti.
Ulazna vrata iznad kojih se nalazio ružičast neon s natpisom Pussycat bila su otključana, po čemu se vidjelo da je centar otvoren već od ranih jutarnjih sati. Banić uđe u predvorje, pa kako u njemu nije bilo ni žive duše, krene na kat širokim stubištem obloženim brodskim podom. Čudna je tišina vladala u kući i Banić zaključi kako vježbači još nisu stigli. Bilo je tek petnaest do devet i on pretpostavi kako će se uskoro sav prostor ispuniti žamorom razigranih članova.
Uspevši se na kat, nađe se u velikom predvorju gdje su se nalazile uske i dugačke klupice pune raznobojnih jastučića, a nasuprot njima metalne kasete s malim elzet bravama. Kasete su bile naslagane u troredu, poput kakvih većih poštanskih sandučića, iznad bravica imale su pločicu s troznamenkastim brojem i zacijelo su bile namijenjene robi i ostalom priboru nužnom za vježbanje, što su ga članovi centra ostavljali u njima. Čekajući da se netko pojavi, Banić, onako iz dokolice, prebroji kasete. Ako se nije prevario, bilo ih je devedeset, po trideset u svakom redu. Vidjelo se da tu garderobu koristi podosta ljudi.
Na desnoj strani garderobe Banić spazi dvoja otvorena vrata. Stube iza jednih vodile su gore, stubama iza drugih moglo se spustiti u prizemlje. Iznad prvih vrata pisalo je SAUNA, iznad drugih BAZEN. Treća, široka dvokrilna vrata nalazila su se na suprotnom kraju garderobe i iznad njih nije pisalo ništa. Pa kako su im vratnice bile širom otvorene, Banić priđe i zaviri. Ono što je ugledao bila je velika vježbaonica s podom od parketa i zidom punim raznih sprava, među kojima je jedino uspio prepoznati takozvane švedske ljestve. Ostala tri zida bila su od stakla i kroz njih su se mogle vidjeti snijegom urešene krošnje lipa i divljih kestenova.
– Što tražite ovdje?– začuje strogi ženski glas iza leđa pa se okrene.
Žena koju je ugledao imala je manje od trideset godina, sasvim kratku crvenu kosu i atletsko tijelo koje se lijepo naziralo ispod ružičaste majice i uskog donjeg dijela trenirke. Banić pretpostavi kako to nije gošća, nego osoba koja je tu zaposlena.
– Ja sam istražitelj – reče on, namjerno prešutjevši ono »privatni«. Pretpostavio je da će ga držati policajcem i biti kooperativna. Da joj je pokazao iskaznicu u kojoj, doduše, stoji da je istražitelj, ali privatni, mogla mu je mirne duše pokazati vrata.
– Oho, zar se nešto dogodilo? – plaho će ona, po čemu se uistinu vidjelo da ga drži službenom osobom.
– Klein – reče on pružajući joj ruku.
– Ja sam Helen... Helen Kesterčanek – odvrati ona. – Vlasnica centra. Moji su papiri sasvim u redu.
On se nasmije. Trudio se ljubaznošću pridobiti njezino povjerenje.
– Nisam ni mislio da u ovakvoj prekrasnoj instituciji nešto ne bi bilo u redu. Htio sam vam samo postaviti nekoliko pitanja o pokojnoj Bety Key-Lakota.
– Ah, na tome radite! – padne njoj kamen sa srca. Očito se bojala policije, po čemu se moglo lako zaključiti kako njezini »papiri« uopće nisu u redu. – Što vas zanima?
– Vježbala je kod vas? Mislim, dolazila je na taj fitness?
– Da. Utorkom i četvrtkom. Osim kad je zbog nekog razloga izbivala iz Zagreba.
– Bili ste dobri s njom?
– Pa tako – zamisli se vlasnica centra. – Sa svim sam članovima dobra.
Banić izvadi presavijenu fotokopiju, pa je pruži gospođi Kesterčanek. Ona je razmota i zagleda se u fotografiju Bety i njezina nepoznata pratioca.
– To je ono iz Magazina X – reče, prepoznavši odmah sliku. – Bety se strašno ljutila, rekavši kako je na slici netko tko se sasvim slučajno našao u njezinoj blizini.
– Snimljeno je na privatnoj plaži u Poreču. Na privatne plaže obično ne zalaze nepoznati tipovi tek tako da bi upali u objektiv nečijeg fotoaparata.
– To ja ne znam – zbuni vlasnicu njegov odrješiti ton. – Bety mi je tako rekla.
– Slušajte, taj čovjek je nekoliko puta došao ovamo po nju. Nakon što je završila s tim... s tim fitnessom. Nemoguće je da ga niste vidjeli.
– Nisam. A da i jesam, kako bih ga prepoznala – branila se Helen. – Pa na toj mu se slici vide samo ramena i potiljak. Ne očekujete valjda...
– Ne očekujem – odvrati on, osjećajući kako ona ne zna baš mnogo.
– Kada je zadnji put bila ovdje?
– Oh – zamisli se ona. – Zapravo već poduže vrijeme nije dolazila. Možda od početka studenoga. Njezine su stvari još uvijek u kaseti. Biste li ih možda vi odnijeli...
– A ne, o tome obavijestite njezina muža – reče Banić koji nije znao što bi on sa ženskim trikoom i skupim tenisicama. – Sigurno ne znate tko je bio taj što je dolazio po nju? Znate, bio joj je ljubavnik i zasada ga vodimo kao razmjerno sumnjivu osobu. Ne bi bilo dobro da se prekasno sjetite, jer bismo ovo sada držali stanovitim obmanjivanjem.
Ona je svejednako šutjela, a Banić se razljuti na sebe sama. Nikada nije pripadao onima koji molećivo ponavljaju pitanja. Imao je onu vrstu intuicije koja mu je omogućivala da otprve dobro procijeni skriva li ispitanik što ili uistinu ne zna ništa.
Glave pune svojih smiješnih vježbica, Helen Kesterčanek sasvim je sigurno pripadala drugoj skupini.
Vraćajući se kroz garderobu prema glavnom stubištu, Banić još jedanput pogleda prema troredu kaseta, pa mu na pamet padne čudna pomisao. U jednom od tih pregradaka, baš kao na grobljima za urne, počivalo je nekoliko stvari nekad lijepe i bezbrižne Bety Lakota.
Kada se malo poslije našao kod kuće, učini mu se da je zašao u neku vrstu slijepe ulice. Ma koliko pokušavao iskopati neki trag o Betynu privatnom životu, sve mu se više činilo kako zalazi u duboki tamni labirint iz kojega se neće znati vratiti. Kada bi i doznao tko joj je bio ljubavnik, veliko je pitanje bi li mu to bilo od ikakve koristi i bi li to imalo veze s njezinom otmicom. Kao što je općepoznato, ljubavnici ne otimaju svoje ljubavnice, nego ih iskorištavaju na drugi način. Bez obzira na to hoće li mu ucviljeni muž isplatiti dogovorenu svotu, sve mu se više činilo kako bi tu stvar trebalo poslati k vragu i okrenuti se novim poslovima. Jasno, kada bi ih uopće bilo na vidiku.
Upravo u času kada se najozbiljnije uvjeravao kako svemu treba okrenuti leđa, telefon koji je toga trena zazvonio vrati ga slučaju Bety Lakota. Čuo je glas inspektora Berislava Mrkše koji ga je zamolio da sutradan svakako dođe u njegov ured kako bi dao još neke dodatne izjave u vezi s otmicom i ubojstvom, kojima je, na svoju nesreću, bio prisutan. Misleći kako Mrkša uistinu nikad neće naučiti »da se reče nazočan«, Banić obeća ono što je i morao obećati. U suprotnome su ga mogli privesti kad god to požele, bez obzira na to što rekli njegov labavi i nepouzdani prijatelj Vinko Dogan i Hrvatski helsinški odbor.
U dva poslije podne u Banićev je ured ipak ušao netko koga se na neki način moglo nazvati klijentom. Mladić je imao oko dvadeset godina, bio je visok i jak i tek mu je dječački naivno i nezrelo lice odavalo dob. Nosio je kratku kožnu jaknu podstavljenu krznom, široke traperice s velikim našivenim džepovima i visoke crne Martens cipele, koje je istražitelj uspio prepoznati jer je negdje pročitao kako se po boji vezica na takvim cipelama skin-headsi razlikuju od punkera. Ipak, bez obzira na cipele i vezice, mladić nije bio ni jedno ni drugo nego boksač, sudeći bar po golemoj športskoj torbi i velikim crnim rukavicama što su bile zavezane o njezinu dršku. Ili bar netko tko to pokušava postati. Imao je crnu kovrčavu kosu i inteligentno lice, još neunakaženo krošeima i aperkatima starijih kolega. Kako je rekao, zvao se Jurica Špiler, ali su ga svi zvali Mali, što ga nipošto nije veselilo, jer je u tom nadimku bilo nešto podcjenjivačko.
– Vi ste detektiv Nikola Banić? – reče, bojažljivo se pojavivši na vratima istražiteljeva ureda.
Banić kimne potvrdno.
– Znači li to da pronalazite izgubljene osobe?
– Ne znači! Znači samo da ih pokušavam pronaći. Katkad uspijem, katkad ne. Koga si izgubio?
Mladić sjedne na stolac, uzdahne i spusti torbu na pod.
– Brata – reče, pa iz njedara izvuče crno-bijelu fotografiju i stavi je istražitelju na stol.
– Zove se Igor Špiler, ali ga oduvijek svi zovu Igrač. Znate, to je zato što Špiler na njemačkom znači igrač.
– Korisno je s vremena na vrijeme naučiti pokoju njemačku riječ – reče Banić, uzme fotografiju pa se zagleda u nju. Uistinu se moralo raditi o braći: iste crte lica, ista kovrčava kosa, iste velike tamne oči. Samo što je nestali s fotografije morao biti desetak godina stariji, i što su crte gorčine i razočaranja njegovu fizionomiju učinile nekako tvrđom i ozbiljnijom.
– Koliko bi to koštalo? – upita mladić sa strahom u glasu.
– Ako mi ništa više ne namjeravaš kazati, možeš sliku lijepo odnijeti u Večernji list i objaviti oglas da tražiš brata i koštati će te između tristo i četiristo kuna. To ti je najjeftinija varijanta.
– Sve ću vam kazati – shvati on istražiteljevu ironiju. – Ima trideset tri godine, završio je školu za ugostitelje i neko je vrijeme radio kao šef smjene u restoranu. U ljeto 1991. otišao je u rat, isprva na Baniju, a poslije je sve do 1992. bio na slavonskim bojišnicama. Kada se vratio ostao je bez posla, pa se morao snalaziti na različite načine. I to mu je dobro išlo, tako da je prošle godine kupio stan za nas dvojicu. U Kosirnikovoj ulici. To je tu, dosta blizu.
– Čime se to bavio kad je tako brzo uspio kupiti stan? Meni to već desetljećima ne uspijeva.
– Ne znam – zbuni se Mali. – Nikada mi nije htio kazati.
– Dobro, pa morao si valjda vidjeti – reče Banić. – Boksač si. Sudeći po tome nisi slijep.
– Nisam vidio. Ja sam, naime, tek godinu dana ovdje.
– A gdje si bio prije?
– U popravilištu – proturi on poput učenika čija je nepodopština upravo otkrivena. – Zapravo u maloljetničkom zatvoru.
– Zbog čega?
– Nisam bio baš dobar – kratko će Mali, kao da mu se baš ne govori o tamnom dijelu vlastite nevelike biografije. – Ali ako vas čudi to što je Igor kupio stan, moram vam odmah kazati da se zadužio. Uzeo je posudbu od jednog kamatara i sada to vraća u ratama, svaka tri mjeseca.
– Ne moram ni pitati na kakvu je kamatu pristao?
– To ja ne znam – snuždi se Mali. – Ali bi mi bilo jako važno da ga nađete.
– Znam – reče istražitelj. – Sigurno te uzdržava.
Mali stidljivo kimne glavom.
– Uzdržava me. Ja nemam posao niti ću ga ikada dobiti. To je zbog toga što sam bio u zatvoru. A u klubu dobivam samo tenisice i dres. Bojim se da vam čak neću moći ni platiti. Ali Igor će sve podmiriti čim ga nađete. On je pošten i od riječi.
– Mogu si misliti – promrmlja Banić. – U posljednje mi vrijeme svi plaćaju u roku. Dobro, zašto ne odeš na policiju?
– Pa, tako... – zbuni se on još više. – Igor se bavio nekim unosnim poslovima. Ne mogu ga tražiti preko policije. Postoji opasnost da su ti poslovi nešto što se njima ne bi svidjelo.
– Taman posla! – usklikne Banić. – Dobar dio zemlje bavi se unosnim poslovima koji se policiji ne bi svidjeli. Pa nikom ništa! Dobro, a što kažu roditelji?
– Ništa – tiho će mladić. – Oni su mrtvi. Leže na osječkom groblju. Imam samo brata.
– Iz Osijeka ste?
– Da. To jest, živjeli smo ondje sve do 1993, kada je Igor otišao u Zagreb, a ja u maloljetnički zatvor.
Baniću se mladić učini zanimljivim slučajem, ali je, sudeći po svemu, toliko malo znao o bratu da se na njega uopće nije moglo osloniti. U takvim slučajevima novinski je oglas možda bolje rješenje od privatnog detektiva. Ali klinac, čini se, nije imao novca ni za oglas, ni za detektiva. Ćuteći kako polako postaje budala koja radi za bogataše koji ne žele platiti i za siromahe koji to nemaju otkuda, Banić podigne glas pa počne s Malim razgovarati onako kako to čine strogi profesori s učenicima koji ne znaju gradivo.
– Dobro, pucaj sve što znaš! Kada ti je nestao brat?
– Prošlog mjeseca nije ga bilo tri dana kod kuće. Mislim od četrnaestoga pa do sedamnaestoga.
– Ima li običaj nestajati sa ženskima, lokati s prijateljima, zakartati se s čudnim društvom?
– Ne, nije on takav – branio je mlađi Špiler starijega. – On to ne radi. Jedina Igorova mana je to što je pokatkad previše šutljiv i tajanstven. Kada se sedamnaestog vratio, rekao je da je bio na nekom poslu za koji treba dobiti veću lovu. Koja će nam biti dovoljna za život i od koje će platiti ratu za stan. Ali sam vidio da je jako neraspoložen. Kao da ga je brinuo taj posao...
– Kažeš da se sedamnaestoga vratio – poticao ga je Banić. – Kada je onda nestao?
– Prije tri dana...
– Dakle, četvrtoga.
– Da, četvrtoga prosinca. Pred večer se obrijao, obukao odijelo i otišao van.
– I otada ga nema? – pogleda istražitelj prema momku koji je prstima uzrujano lupkao po koljenima.
– Da, otada ga nema – potvrdi Mali. – Koliko bi me koštalo da ga nađete? Znate, to mi je jako važno. Ne zbog toga što me uzdržava, nego tako... brat mi je. Imam samo njega.
Banić se gotovo sažali nad njim, pa promijeni ton.
– Pusti sad plaćanje na miru – reče blažim glasom. – Reci mi najprije gdje ti se kretao brat, s kim se družio, koga je poznavao, imate li još kakve rodbine... K vragu, pa nešto valjda moraš znati!
Ni to nije bilo od osobite pomoći, Mali samo napravi izraz nemoćnog i neupućenog čovjeka, pa slegne ramenima.
– Kad god je nekamo išao, rekao bi kako to nisu mjesta za mene, kad god je bio s nekim, rekao bi da to nije društvo za mene. Govorio mi je samo da marljivo treniram i ni za što se ne brinem. Čak mi je znao reći kako u njemu nikada ne bih trebao gledati neki uzor... nego... nego da se ugledam u druge fine i poštene ljude.
– Rekao si da je i on pošten čovjek.
– Pa u nekom smislu da. I ljudi koji se bave, tako, nekim neobičnim poslovima, mogu biti pošteni. Bar prema braći.
Da, to je zapravo na neki način točna filozofija, pomisli Banić, ne znajući više na koji bi način iz dečka iscijedio nešto korisno.
– A taj kamatar od kojega je posudio novce za stan, znaš li bar njega?
– Mislim da se zove Bohutinski, ali ga nikad nisam vidio. Navodno živi negdje u Dubravi.
– Bohutinski!? – iznenadi se Banić, zadovoljan što je nešto ipak doznao.
– Koliko bi to koštalo? – još jedanput će Jurica Špiler, koji se zacijelo bojao da ne uleti u kakvu grozno skupu stvar, koju čak ni njegov brat neće moći platiti.
– Slušaj, klinac – priprijeti mu istražitelj. – To što ne znaš gotovo ništa o vlastitom bratu, mogu ti još nekako oprostiti. Ali to što si tako dosadan posve je neoprostivo!

17.


Sobu u koju ga je pozvao inspektor Mrkša pronašao je vrlo lako. Iako su tijekom proteklih osam godina više puta mijenjali sustav označavanja soba, Mrkšina je bila u istom hodniku, desetak koraka udaljena od one u kojoj je nekoć radio Banić. Pokucao je na vrata i ušao zatekavši Mrkšu zadubljena u sadržaj nekakvoga debelog fascikla. Mrkša ga ponudi da sjedne, a zatim ga upita hoće li kakvo piće, dometnuvši s blagom zluradošću kako ga ovdje pamte kao iznimno vješta istražitelja, ali i kao osobu koja voli potegnuti.
– Skinuo sam se s viskija – reče Banić ravnodušno, sjedajući na stolac ispred Mrkšina stola. – Osim toga, bilo je to prilično davno.
– Skinuli ste se s viskija na pivo – nasmije se Mrkša. – To je otprilike kao s heroina na heptanon.
– Možda... viski daje akceleraciju, a pivo vas spušta. Prikladnije je za moju dob. Zašto ste me zapravo pozvali? Znate, bez uvrede, nekako bih volio što manje vremena provesti ovdje. Mislim da mi je, bar za ovu godinu, dosta gostovanja u MUP-u.
– Ah, ne ljutite se na inspektora Zadru! On je pomalo prijeke naravi, ali je jako dobar istražitelj. Čista policijska NBA liga.
– Znam – nakašlje se Banić, vadeći cigarete. – Rekao mi je već Dogan. Uspijeva izvući gotovo sto posto priznanja, a to je fantastičan učinak. Pravi policijski Michael Jordan. Smijem li pušiti?
– Dakako – otpovrne inspektor Mrkša, pa iz stola izvuče malu kasetu kakve se rabe u diktafonima i telefonskim tajnicama. Stavi je u nekakav uređaj nalik na kasetofon i pritisne dugme.
Iz zvučnika na uređaju začuje se šuštanje, a potom i mutan glas snimljen zasigurno preko telefona:
– U vezi vaše sup-pruge imamo novi plan...
U uređaju nešto zakrči, a zatim se začuje razgovjetniji glas čovjeka koji je rekao samo »ali brzo, želim da se ta stvar čim prije okonča«. Banić odmah prepozna glas Krste Lakote. Nakon toga šuštanje potraje malo dulje, možda dvadesetak sekundi, a zatim se ponovno začuje onaj prvi glas:
– Ne brzajte. To je opas-sno za vašu ženu. Ona je na sigurnome, ako budete dovoljno pa-ametni.
Banić shvati o čemu je riječ. Bila je to snimka s Lakotine telefonske tajnice, snimka razgovora otmičara i tajkuna. Premda bi to Banić rado odslušao do kraja, Mrkša, očito ljubomoran na svoje istražno vlasništvo, ugasi uređaj i zagleda se u Banića koji je posve mirno tresao pepeo cigarete na pod.
– Kada ste dvadeset četvrtog navečer mobitelom razgovarali s čovjekom kojemu ste trebali isporučiti novac...
– Bilo je to dvadeset petog ujutro – ispravi ga Banić.
– Dobro! Nema veze! Dakle, zanima me jesu li ovaj glas i onaj s mobitela isti?
– Gotovo sam siguran da je to ista osoba.
– Odlično! – zadovoljno će Mrkša. – A onaj čovjek kojem ste u podsusedskoj cementari dali novce... je li vam se on uopće obratio?
– Jest. Ali to sam vam već rekao u izjavi.
– Kakav mu je bio glas?
– Isti ovakav. I on je, čini se, mucao... ili se trudio prikriti mucanje.
– Navodno idu na nekakve logopedske vježbe – reče inspektor. – Ondje ih uče kako da prevladaju mucanje. Naši dečki upravo pokušavaju doznati tko je sve u posljednjih petnaestak godina prošao taj tretman.
To će sigurno biti od velike koristi, pomisli zlurado Banić, zamišljajući ih kako danima saslušavaju stotine izliječenih, zaliječenih i neizliječenih mucavaca. Pravi prizor za urnebesnu filmsku komediju.
– Taj tip iz podsusedske cementare nosio je šešir – primijeti Banić ironično. – Kako bi bilo da vaši dečki iz cjelokupnoga muškog pučanstva u državi izuzmu one koji nose kačket, francusku kapu, skijašku kapicu i gologlave? Tada biste suzili krug sumnjivih na možda kojih sto do dvjesto tisuća ljudi.
– I? – pogleda ga Mrkša, ne skrivajući srdžbu.
– Zatim biste ih mogli pripustiti tom vašem NBA inspektoru Zadri. Siguran sam da bi bar polovica priznala. To bi bilo lijepo i veliko suđenje. Pravi spektakl! Idealno za hipodrom!
– Imali su pravo oni koji su me upozoravali da ste zajeban tip. Trebao sam vas prepustiti Zadri.
– Trebali ste – preko volje će Banić. – Tad bi slučaj već bio zaključen. Imam neki prokleti predosjećaj da bih i ja kapitulirao. Ipak, priznajem da mi je s vama ugodnije razgovarati.
– U to sam siguran – mirno će Mrkša. – Bar nećete morati zubnom protetičaru.
– Nego, gospodine inspektore – nagne se Banić onako povjerljivo prema policajcu – ako ne zadirem previše u vaše poslovne tajne, recite mi kako ste se to svi vi murjaci stvorili baš u pravi čas u podsusedskoj cementari. I to u tolikom broju.
– Zanima vas tko vas je otkucao?
– Upravo to.
– Dobili smo anonimnu dojavu, pa smo morali doći. Isto kao kad nam dojave da je negdje podmetnuta bomba.
– A toyota u kojoj je bila ubijena žena? Nije li vas ona navela na kakav trag? Znam da za manje od pola minute možete utvrditi vlasnika.
– Naravno – nasmije se Mrkša zagonetno. – Da nas je navela na kakav trag, ne bih vam to smio kazati. Ali nije. Bila je ukradena.
U sobu iznenada i bez kucanja uđe Vinko Dogan. Po tome kako je Mrkša hitro ustao vidjelo se kakav ugled i autoritet uživa stari Banićev poznanik i bivši kolega. Dogan brzo priđe stolu i pred Banića stavi papirnatu vrećicu.
– Dosta je gnjavaže! Evo, tu su ti revolver, iskaznica i pasoš. Potpiši da si preuzeo i briši! Posve si čist, premda nije isključeno da ćemo te još stotinjak puta pozivati.
– U to i ne sumnjam – promrmlja Banić pa potpiše primitak svojih stvari.
Kako mu se više ni časka nije ostajalo u policijskom uredu, pokupi vrećicu i izađe na hodnik. Nije napravio ni pet, šest koraka kad primijeti kako Dogan ide za njim.
– Moram ti nekoga pokazati – reče mu sad nešto prijaznijim tonom. – Ideš sa mnom!
Dok su koračali dugim hodnikom, Banić iskoristi priliku pa ga zapita:
– Kako to da su ovi tvoji tako brzo shvatili da sam čist? Vjerovao sam da će me na crnoj listi držati bar do Uskrsa.
Dogan ga pogleda poprijeko. Nije volio njegove zajedljive primjedbe na račun službe u kojoj je i sam proveo toliko vremena.
– Znanost, dragi moj, znanost! – odvrati ponosno. – Ono što ti u svojem jebenom dućančiću od šest kvadrata nikada nećeš moći raditi. Kada si je našao u onoj ukradenoj toyoti, bila je već najmanje pet dana mrtva. To te čini čistim i slobodnim čovjekom.
– A kako je ubijena?
– Hoćeš li možda da ti pošaljem kopije kompletnoga istražnog materijala? – reče Dogan, a zatim ipak odgovori:
– Slomljen vrat! Najvjerojatnije ju je neka snažna muškarčina ubila, slomivši joj onim komandoskim zahvatom šiju. Gledao si to u američkim filmovima?
– Jesam. Ali ti tipovi iz filmova... nekako su se suzdržavali da takve zahvate prakticiraju na ženama... Bar u onima što sam ih ja gledao.
– Da, da – nezainteresirano će Dogan. – Ali to su ipak samo filmovi! Vidiš, u životu se i takve stvari događaju. No što vi privatni detektivi znate o životu? Jedan dan njuškate za nevjernim ženama, drugi za nevjernim muškarcima...
– Ako ti se ikada učini da te vara žena, za tebe ću tu stvar učiniti s velikim popustom. Bude li nalaz pozitivan, čak i badava.
Dogan se okrene i pogleda ga bijesno; svi su znali da ima mladu ženu i da je ljubomoran kao pas. Vidjelo se da bi ga najradije udario ili primijenio na njemu spomenuti komandoski zahvat, ali se ipak nekako suzdržao.
– Daj, ne kenjaj! – reče grubo i dovede ga do malog proširenja u hodniku, gdje ih je čekao stari Banićev drug, nasmijani i strašno debeli Komar.
– Isuse, Komar! Pa prestigao si Orsona Wellsa! – posve će netaktično Banić. – Uskoro se nećeš moći ni kretati.
Komar ponikne pogledom, vidjelo se da se teško nosi sa svim tim kilogramima, te da bi mu bilo mnogo draže da je Banić primjedbu zadržao za sebe.
– Neće se ni morati kretati – spasi Dogan neugodnu situaciju. – Odlazi nam dobri stari Komar u mirovinu.
– Kada!? – zine Banić.
– S novom godinom – pomalo će stidljivo Komar. – Upravo imamo malu drugarsku večer sa zakuskom. Hoćeš li nam se pridružiti?
– Imate drugarsku večer u deset prije podne!?
– Bok, dečki! – uplete se Dogan. – Ja idem, a ti, Komar, svakako ga nagovori da ostane. Može sa Zadrom ispiti pokoji bruderšaft.
Rekavši to, Dogan im veselo mahne, pa ode prema stubištu.
– Čuj, Komar, radije ne bih – reče Banić, već požalivši što je u ovako važnom trenu za Komara izrekao onako zločestu primjedbu. – Ima tu tipova koji mi se sigurno ne bi razveselili... a ni ja njima... Kako bi bilo da tu veliku stvar proslavimo naknadno zajedničkim ručkom? Ti i ja, kako se to kaže for old times sake? Možemo evocirati sve uspomene iz službe...
– Mogli bismo sa ženama.
– Znaš – počeše se Banić iza uha – još uvijek nemam ženu...
– Isuse, još se nisi pomirio s Lidijom!? – zine Komar od iznenađenja. – Pravi si idiot!
– Pa... možda i jesam. Ostavi sad detalje...
– Dobro, kad već nećeš na zakusku, da te bar otpratim do izlaza.
Dok su se spuštali stubištem, uvijek radoznali Komar ga upita:
– Na čemu sad radiš? Čuo sam da su te zatekli u dosta neugodnoj situaciji prilikom otmice Lakotine žene.
– Nije to ništa! Sve se već raščistilo. Slušaj, jesi li imao kakav slučaj koji bi bio u vezi s Lakotinim holdingom?
– Bože! – iznenadi se Komar. – Pa taj je čovjek vrlo ugledna osoba.
– Da, da – mrzovoljno će Banić. – Svi su oni ugledni! Samo su okruženi raznim stjenicama od kojih se, kako se na kraju pokaže, baš i ne razlikuju previše.
– Još si uvijek pun gorčine – nasmije se Komar dok su se približavali stubama koje su vodile do samog izlaza. – Nisam imao takvih slučajeva. Kad je čovjek pred penzijom daju mu same koještarije.
A zatim, kao da se tog časa prisjetio, reče:
– Prije dva tjedna uhvatio sam dva klinca s nekoliko grama heroina. Nisu nikakvi dileri, ali kad ti se to nađe, nastaju problemi...
– I što s tim?
– Jedan od njih je i stanoviti Viktor Lepen. Stari mu, navodno, radi u upravi Lucky holdinga. Lakotin čovjek. Eto, to je jedina stvar o kojoj imam pojma, a tiče se Lakote...
– Klinac je u gajbi?
– Ne – odvrati Komar.– Pušten je, a njegov mi je spis još uvijek u ladici.
Nakon nekoliko časaka izašli su pred zgradu gdje je lako odjeveni Komar zadrhtao od hladnoće. Bio je tek koji stupanj iznad ništice i padao je gust snijeg.
– A što si dobio za odlazak u penziju? – upita Banić onako, reda radi. – Nekoć su poklanjali ruske satove.
– E, to je bilo davno! Gdje bi danas našli ruski sat!? Pogledaj!
Komar ponosno zavrne rukav i pokaže Baniću ručni sat marke Casio, sličan onima kakvima je trgovao Pako, ali pravi, sa štopericom i alarmom.
– I neku knjigu – doda, pa iz džepa izvuče tanku knjižicu na čijim je koricama pisalo U tom strašnom času. – Kažu da je super. Prevedena je već na sto pedeset jezika. Kad odeš u penziju, pravi je čas da se počneš kulturno uzdizati.
– Naravno – složi se Banić pitajući se hoće li on sâm, sa svim tim gnjavažama, nesređenim životom, turobnom glazbom, pivom i tolikim cigaretama ikada dogurati do mirovine.
Kada se nešto kasnije vratio kući, zatekao je ispred vrata ureda uzrujanoga i uplašenog Juricu Špilera kako šetucka sa športskom torbom o ramenu. Vrlo uzbuđen, teško pronalazeći prave riječi, mladić mu ispriča kako je jučer nakon treninga otišao djevojci, proveo kod nje noć, a kada je prije podne došao kući, zatekao je stan otvorenim i sasvim ispreturanim. Plašeći se ostati kod kuće, odmah je došao ovamo.
Banić ga strpa u auto i krene prema Kosirnikovoj ulici, koja je bila posve blizu i koju je predobro poznavao jer je, razvevši se od Lidije, neko vrijeme podstanarčio baš u njoj, u onom dijelu nasuprot parka Jelenovca.
Stan što ga je nestali Igor Špiler kupio za sebe i mlađega brata nalazio se na prvom katu novogradnje u sjevernom dijelu ulice. Bio je to lijep dvosoban stan, posve nov i nekako prazan, jer vlasnik zacijelo još nije pribavio dovoljno novca da ga u potpunosti opremi. Baš zbog te male količine pokućstva nered što ga je prošle noći napravio nepoznati provalnik i nije bio tako strašan.
Vidjelo se da su ormari otvarani, a njihov sadržaj pobacan po podu, da je posteljina pomno pregledana, a madraci izbodeni nožem uska sječiva, da je neznanac zavirio u svaki pregradak i prevrnuo sadržaj svake ladice, ali je sve to marljiva osoba mogla dovesti u red za tri ili četiri sata.
– Tražili su nešto određeno – zaključi Banić. – Je li u stanu bilo kakvih vrijednosti?
– Mislim da nije.
– Je li što nestalo?
– Čini se da nije – slegne Mali ramenima. – Pretpostavljam da bi odnijeli televizor...
Banić pogleda u veliki, desetak godina star televizijski aparat.
– Taj ne bi! Vjerojatno je jeftiniji od radne snage potrebne da ga se odnese.
– Dobro – složi se Jurica, pa priđe jednoj otvorenoj polici iza čijih je vratašca bio veliki mornarički colt s pet kartonskih kutija punih metaka. – Ali ovo bi sigurno uzeli. Vrijedi bar soma maraka.
– Sigurno neprijavljen – reče Banić, pa uzme u ruke fotografski album što je ležao rastvoren pokraj revolvera. Počne ga listati. Ničega posebnog nije bilo u njemu; nešto malo slika što su ih Špilerovi morali donijeti iz Osijeka: starac koji im je mogao biti djed, mlada nasmijana žena, valjda njihova majka snimljena u mladosti, i slične, uobičajene uspomene. Okrenuvši treću stranicu albuma, Banića iznenade prazni listovi na kojima se jasno vidjelo da je netko grubo istrgnuo šest fotografija.
– Ovo je i prije bilo ovakvo? – upita mladića.
Jurica priđe i zaviri u album. Zatim neodlučno odvrati:
– Ne. Bile su slike.
– Kakve slike?
– Pa tu su bile Igorove slike iz rata. Snimljene na bojišnici. On s puškom, u rovu, zajedno sa suborcima iz brigade.
– Ratne uspomene? – zamisli se Banić. – Nekome su trebale.
– Kome bi trebale!? – čudio se Jurica.
– To ćemo tek vidjeti – reče Banić, pa priđe komodi iz koje je netko izvukao svu posteljinu i ostavio je na podu. Zaviri u komodu, a zatim i u ladicu noćnog ormarića koji se nalazio uza sam krevet. Unutra je bilo nekoliko kutijica s lijekovima. Koliko se Banić razumio, uglavnom sedativa.
– On je to pio? – upita.
– Da. Otkako se vratio iz rata. Nije mogao zaspati.
Rekavši to, Jurica Špiler se okrene, priđe širokom fotelju, sjedne, podboči glavu rukama i zagleda se sasvim snužden u stol. I tad, kao da je nešto važno spazio, skoči i vikne, gotovo uplašivši istražitelja.
– Isuse, zašto je to napravio!?
Banić mu priđe ne shvaćajući još što je time htio kazati.
– On je bio ovdje! Ali zašto? Zašto je napravio takav nered? I kamo je otišao?
– Čekaj! Smiri se malo! Tko je bio ovdje?
– Igor! Pogledajte pepeljaru! Prije tri dana sam je ispraznio i očistio!
Banić priđe niskom stolu, uzme veliku ovalnu pepeljaru od smeđega stakla i zagleda se u nju.
Na dnu pepeljare bilo je nešto malo pepela i dva opuška od cigara. Uzme onaj dulji i pogleda ostatak male etikete kojom je bio obavijen. Na zelenom papiru dala su se pročitati sitna slova Dutch.
– On je pušio samo holandske cigare. Ali, zašto je napravio sav taj nered? Zar mu se nekamo žurilo?
– Ljudi kojima se žuri – nasmije se istražitelj njegovoj naivnosti – obično nemaju vremena koje je potrebno da se na miru popuše dvije velike holandske cigare.

18.


Promatrajući kroz prozor kafića opčinjavajuću igru snježnih pahulja u snopu svjetla što je dopiralo s ulaza u kino, Banić iznenada spazi kako lokalu prilazi njegova kći Nika. Ušla je, otresla na brzinu snijeg s ramenâ, zbacila kapuljaču, huknula u promrzle ruke i odmah ga ugledala kako sjedi za stolom koji je volio zvati svojim.
– Joj, kako možeš po takvoj zimi piti ledeno pivo? – rekla je, iako je dobro znala da ništa drugo i ne pije. – Možeš li mi naručiti kuhano vino? Mislim da me hvata viroza.
– Pa zar niste otišli na Plitvice? – upita je začuđen, pa tek potom naruči vino.
– Tata, ti si oduvijek bio Marsovac! – nasmije se ona. – Zar ne gledaš televiziju? Ceste su zaleđene, jezera su zaleđena, drveće također... Eno, na vijestima patetično javljaju kako nekakvi radnici nadljudskim naporima pokušavaju popraviti dalekovode i dovesti struju, dok drugi spašavaju putnike čiji su automobili ostali zameteni na cestama.
Šankerica Zdenka donese čašu kuhana vina, obraduje se spazivši Niku, uštipne je za obraz kao što je radila dok je bila klinka, pa joj postavi nekoliko pitanja o tome što se radi i kako se živi u Londonu.
Čim je otišla, Nika se uozbilji, pa nastavi:
– A da smo i mogli, ne bismo otišli zbog mame.
– Što je s mamom? – uozbilji se i on.
– Danas popodne smo je Tim i ja odvezli u bolnicu na preglede.
– Znači, poslušala me!
– Tebe je poslušala!? – pogleda ga ona srdito. – Prstom nisi maknuo!
– Ma jesam! Časna riječ! – branio se on sasvim iskreno.
– Tim ju je jutros nagovorio.
– Kako Tim?
– Pa na hrvatskome što ga je u ovih nekoliko dana naučio. S onih dvadesetak riječi koje po pravilu izgovara pogrešno. To je izgledalo tako blesavo i nevjerojatno smiješno da ga nije mogla odbiti.
Eto, sada je taj Tim ispao obiteljski junak, pomisli Banić zlovoljno.
– I što joj je?
– Još se ne zna – tjeskobnim će glasom Nika. – Uzeli su joj krv, napravili EKG, morat će na rendgen, gastroskopiju, ultrazvuk... Znaš kako to ide kad im dopadneš šaka. Uglavnom, rekli su kako je najbolje da nekoliko dana ostane u Zajčevoj na pretragama. Sumnjaju da bi moglo biti nešto sa žuči, ali još ne znaju što.
– Ostala je?
– Naravno, pokušavala se oduprijeti, ali smo je ipak nekako uspjeli nagovoriti. Dosta je potištena. Zapravo, najviše je pitala za tebe. Muči je jesi li neki dan dobro prošao s nekakvim odijelom na kojemu ti je mijenjala gumbe. Što je to bilo?
– Ah, ništa – odvrati on i glas mu pritom malo zadrhti.
– Morao bi otići do nje. Na trećem je katu, soba broj 309. Hoćeš li?
Budući da joj ništa nije odgovorio, ona mu se zagleda u oči, pa, trudeći se da djeluje kao odrasla i odgovorna žena, reče:
– Znaš, tata, istina je da ti je ona samo bivša žena, ali je ujedno i sadašnja majka tvoje sadašnje kćeri. Slažeš se s tim?
I baš kad je, zatečen njezinim riječima, razmišljao što da joj odgovori, za stolom se pojavi snijegom gotovo prekrivena prilika kinooperatera Paka, kojega je Nika voljela još od onih dana kada je s ocem dolazila na kino-predstave u Apolo. Držala je da je silno zabavan i smiješan, kakvi vjetropiri obično i jesu.
– Isuse i lepa curica je tu! – usklikne Pako, sagne se i poljubi je u obraz. – Čul sam da si zarobila nekakvoga zgodnog Engleza. Uvek sam govoril kak za našim curama luduje cela Europa.
– Ako je tako, jesi li ti našao koju?
– Ufuraval sam se nekim komadima – odmahne on rukom kao da je riječ o manje važnim stvarima – al nikad nemam dost vremena. Kad sam fort u nekakvom biznisu.
Iza Paka se pojavi i pogrbljena figura inkasatora Marijana, koji je Banićevu kćer jedva poznavao. To ga ipak nije omelo da se uplete u razgovor:
– Čujte, gospodična, dajte pitajte te Engleze zakaj tak mrziju nas Hrvate, a mi smo ih skorom šesto godina čuvali od Turaka i izumili im kravatu. Recite im da bi mogli malo manje sekirat našeg predsjednika.
– Joj, Marijan, opet kenjaš čavle! – ljutio se Pako. – Pa ne dela cura u onom foringofisu. Kaj se tebe opće tiče visoka politika!? Ti si tu za pretplatu, a ne da šalješ poruke engleskoj kraljici.
Zatim se nagne prema Baniću i došapne mu u povjerenju:
– Čuj, detektiv, ne bumo vas smetali. Al kad mala prejde, dojdi za šank. Imam jedan superposel. Na svaku uloženu marku vraća se deset!
Banić se strese od nelagode, što zbog toga što je nagađao kako je opet posrijedi nekakva suluda poslovna utopija, što zbog malo snijega koji mu je s Pakove vjetrovke pao baš za vrat.
Upravo stoga je, čim je Nika rekla kako mora kući jer je Tim čeka već dobra dva sata, i on pošao s njom, ponudivši se da će je otpratiti tih nekoliko koraka. Rastali su se ispred velike zgrade na Britancu, on joj je svečano obećao kako će otići do Lidije u bolnicu, a ona ga je kćerinski krotko poljubila u obraz.
Časak nakon toga u Rokovoj je sjeo u svoj golf. Prije no što će upaliti, pogleda sjetno prema onom dijelu ulice gdje je posljednji san snivala njegova »četvorka« i shvati da su je dobri klinci kojima je služila kao igračka i dalje držali u redu, čistili je od snijega i uopće je tetošili.
Kroz ulice gornje Dubrave, koje su čistili rijetko i površno, jedva se uspio probiti. Sred mraka i gustog snijega nekoliko je već puta pomislio kako je zalutao, ali je ipak na kraju uspio pronaći malu i neuglednu gostionicu Sunčani raj. U toj mrkloj ulici, koja je zasigurno morala biti nalik na one u južnom Bronxu ili Sohou, zasuta nanosima snijega, gostionica s tako neadekvatnim imenom djelovala je nekako nestvarno. Jer, čak ni usred ljeta u toj uskoj, sjenovitoj i posve zapuštenoj ulici nije bilo ničega što bi bar malo podsjećalo na sunčani raj.
Znajući otprije to mjesto, Banić otvori vrata i uđe u lokal u koji nikada nisu navraćali slučajnici, pogotovo ne oni iz drugih dijelova grada.
Gostionica je uistinu imala periferijski image, starinski drveni šank, daščani pod, stolove od jelovine s kariranim stolnjacima što se ne peru češće od jedanput na mjesec, i neispravni električni pikado. Da je netko umjesto pikada u kut prostorije postavio džuboks, čovjeku bi se učinilo da je iz snježne oluje, poput iritantnih junaka X-filesa, ušao izravno u rane šezdesete godine.
Gostionica je bila gotovo prazna izuzmu li se četvorica muškaraca koji su kartali za jednim od stolova i umorni šanker koji je drijemao glave naslonjene na aparat za točenje piva.
Banić priđe kartašima koji su istoga trena prekinuli partiju i zagledali se u došljaka. Znao je da je onaj najdeblji, s kratkom crnom bradicom i neukusnim šarenim puloverom Bohutinski.
Ne upitavši smije li, istražitelj sjedne na slobodni stolac, izvadi Marlboro, zapali cigaretu i zagleda se u Bohutinskog. Kartaši zanijeme, takve se drskosti nisu događale u ovoj birtiji.
– Bok, Kinta! – pozdravi istražitelj Bohutinskoga. – Valjda me se sjećaš?
– Inspektore Baniću! – iznenadi se Bohutinski. – Što ćete vi ovdje? Koliko znam, ne radite više u policiji.
– Ne. Otišao sam u privatne istražitelje. Ali i ti si avanzirao. Odavno te se ne viđa na uglu Draškovićeve i Adžijine.
Bohutinski se nasmije, a kartaši se primire shvativši, valjda, da je riječ o poznaniku njihova šefa.
Banić je znao Bohutinskog još od ranih osamdesetih, kada su ga svi zvali Kinta, i kada je na raskrižju spomenutih ulica od jutra do mraka trgovao devizama. Vječito je nosio prugastu mornarsku majicu, prljave traperice i, bez obzira na to kakve cipele imao na nogama, nikada nije nosio čarape. Dogovarao je poslove na ulici, novac mijenjao u obližnjem bifeu ili u zahodu velikoga pučkog restorana što se nalazio na samom uglu. Isprva je radio za druge, poslije se osamostalio, polako prešao na posuđivanje novca uz veliku kamatu, nakon toga je počeo otvarati male ali isplative bircuze po periferiji, obično u blizini većih tvorničkih pogona, i, moglo bi se kazati, uspio u životu. Ipak je izgledom ostao baraba iz susjedstva, iako je po novcu što ga je posjedovao bio pravi gospodin. Doduše, ne poput onih s promocije High Lifea, ali ipak netko kome su i viđeniji ljudi dolazili radi hitnih posudbi. Dok je još bio šmrkavi klinac koji trži za druge i sam snosi sav rizik takva posla, Banić ga je dva puta spasio od uhićenja, a jedanput ga je čak, nakon što ga je prebila konkurentska banda, svojim automobilom vozio u bolnicu. U tim se činjenicama krio razlog zbog kojega je Banić onako sigurno i drsko ušao u Sunčani raj i sjeo za kartaški stol.
– Htio sam s tobom popričati o čovjeku koji me zanima.
– Pitajte.
Banić pošuti, a zatim značajno pogleda kartaše koji su svejednako sjedili za stolom. Razumjevši njegovu neodlučnost, Bohutinski se izdere na svoje ljude:
– Dečki, razlaz!
Uistinu su ga poslušali otprve. Dvojica su nestala u pokrajnoj prostoriji, odakle se ubrzo začulo kotrljanje biljarskih kugli, treći je otišao na zahod, a četvrti obukao kaput i napustio gostionicu.
– Tko vas to zanima, inspektore? – upita Bohutinski kupeći sa stola razbacane karte za poker.
– Igor Špiler.
– Igrač? Što je s njim? – mirno će Bohutinski.
– Nestao je. Mlađi ga brat traži.
– I što hoćete da vam kažem? Hoćete li cijelu priču od početka ili ćete postavljati pitanja kao u dobrim starim policijskim danima?
– Od početka.
– Dobro – počne Bohutinski. – To da je otišao u rat kao dragovoljac sigurno znate. Prije rata radio je kao šef smjene u nekome osječkom restoranu. A kad se vratio, mjesto ga više nije čekalo. Zaposlili su nekakve druge tipove koji su, dok se on borio, češali jaja i grijali dupe uz peć. Inzistirao je da mu vrate njegovo mjesto, a oni su mu govorili kog će vraga on u restoranu. »Te ti si se borio, te tebe čeka nešto bolje, te tebi će dati posao u policiji ili vojsci, te ti ćeš dobiti visoki čin...« Jebi ga, ali on je htio biti samo šef smjene u restoranu i ništa drugo. Možda bi mu na koncu to mjesto i dali da nije napravio veliko sranje o kojemu su pisale i novine. Uzeo je kalašnjikov, otišao u nekakav jebeni ured za zapošljavanje i izrešetao im strop. Tada su ga hapili, stavili na dva mjeseca u gajbu, a kad su ga pustili, preselio je ovamo u Zagreb. Otada ga poznajem.
– Čime se bavi? – upita Banić ono na što mu mlađi Špiler nije znao odgovoriti. – Od nečega mora živjeti.
– Ha, ha, ha! On je veliki zajebant! U početku je krao rasne pse, a zatim ih uz nagradu vraćao vlasnicima. Jasno, onima koji bi oglasili gubitak džukele. Ostale je privikavao na nova imena, a zatim ih prodavao.
– A poslije?
– Za nekog švercera od kalibra furao je kamione robe iz Austrije. Ali onako, via Hercegovina. Poslije je polako prešao na ozbiljnije poslove u kojima je i danas, premda o tome nerado govori. Radi za tipove koji baš trebaju ljude poput njega. Znate, za neke su poslove ratni veterani strašno prikladni. Dođe do velikog sranja u kojemu se u nekom smislu pretjera, pa se na koncu sve lijepo objasni onim posttraumatskim stresom i otpiše.
– Kakvi su to poslovi?
– He, he, dragi moj inspektore – naceri se Bohutinski. – Premda više ne radite u policiji, sve vam baš ne mogu kazati. Ali uzmimo ovako. Kada bi vas žena varala, i kada biste vi tog njezina ljubavnika htjeli malo naučiti pameti, Igrač bi vam to sto posto sjajno izveo. Ili, recimo da vam je netko dužan novce koje odbija vratiti... ili vam ih ne želi posuditi... ili...
– Dakle, radi i za tebe?
– Ne baš prečesto – reče Bohutinski. – Ne prečesto, časna riječ! On mi je ipak na neki način prijatelj, pa ga ne bih htio uvaljivati u govna. Ionako ih je u životu imao i previše.
Banić pozove pospanog konobara pa naruči pivo. Bilo je samo Ožujskoga i Karlovačkoga, koja se istražitelju baš nisu sviđala. Ali što je mogao, pio je ono čega je bilo.
– A kada bih ja želio, recimo... kada bih želio – uzmota se Banić – nekoga ubiti. Bi li taj Špiler mogao to izvesti?
– Oho, zar je dotle došlo? – nasmije se Bohutinski.
– Pitam hipotetički.
– Ne, to on ne bi uradio – otpovrne Bohutinski premda je Banić bio siguran da ne zna značenje riječi hipotetički. – On je u biti nježan klinac u grubom tijelu. Sitnije stvari da, ali ubojstvo... u to najozbiljnije sumnjam.
– Radi li sam? – upita istražitelj, sjetivši se svih onih glupih naslova o tome postoji li u Hrvatskoj organizirani kriminal.
– Oduvijek. Premda bi mu bilo puno isplativije da se pridruži nekom klanu. Nudili su mu već, ali ih je uvijek odbio iako je to poprilično opasno.
– A tko mu je nudio?
– E, moj inspektore – pogleda ga Bohutinski prijekorno. – Nemojte me to pitati. I meni je moj život prilično lijep, a glava dosta draga.
Banić shvati da je zašao u zabranjeno područje u kojemu nema što tražiti. Jer, znao je to, nema toga što bi bivši sitni švercer devizama rekao ako bi time i na najmanji način ugrozio svoj posao i život.
– I ti si mu posudio neki novac?
– Jesam – prizna ovaj – ali ne s kamatom i ne pod strogim uvjetima. Posudio sam mu sto osamdeset somova za stan. Vraća mi to kvartalno i posve je uredan. Mi smo ipak frendovi. Umjesto kamata, s vremena na vrijeme obavi mi kakvu sitniju uslugu... ako netko jako kasni s ratom i slično...
– A njegov brat?
– Mislite na malog Juricu? E, to je posebno tužna priča. Radi njega je i kupovao taj stan. Želio ga je dobro udomiti i brinuti se za njega. Lud je za bratom. Mislim da bi zbog brata mogao živom čovjeku grkljan pregristi.
– A zašto?
– Pa zbog svega što je Mali napravio. Ne znate to?
– Ne – zbuni se istražitelj. – Znam samo da se prošle godine vratio iz zatvora... ili iz maloljetničkoga zatvora.
– Vidite, kada je Igrač 1993. otišao u Zagreb, ostavio je brata s majkom i ocem, strašnom i nasilnom pijandurom. Tukao je ženu i sina gotovo svakog dana. A kad ne bi bio pijan, zlostavljao ih je psihički neprekidnim vrijeđanjem, sumnjičenjima i predbacivanjem. Te iste godine, kada se jedne noći stari vratio iz birtije, počeo je tako žestoko tući ženu, da je ona vikom i kuknjavom probudila cjelokupno susjedstvo. Jurica ga je molio da prestane, plakao, pokušavao ga zaustaviti. A zatim, kad ništa od toga nije pomoglo, otišao je u sobu, uzeo jedan od pištolja što ih je njegov brat donio iz rata i sprašio starom šest metaka u trbuh. Kužite? Stari je ostao na mjestu mrtav, Malog su poslali u tu gajbu za klince, a majka je nakon dvije godine umrla od raka.
Iznenađen onim što je čuo o svom mlađahnom klijentu, Banić zašuti, ponovno začuđen kakvim sve sudbinama obiluje život.
– Dakle, vezan je za mlađeg brata zato što prema njemu ima osjećaj nekakva duga?
– Upravo tako – složi se Bohutinski. – Jer brat je napravio upravo ono što je i on sam želio, ali nikada za to nije imao dovoljno hrabrosti. Čudno vam je to! U ratu je, navodno, ubijao četnike, ali na nasilnu pijanduru od oca nije mogao ni dignuti ruku. Otišavši u Zagreb, prepustio je tu groznu zadaću mlađem bratu, petnaestogodišnjaku... Dobri su to dečki. Ako radite nešto s njima, budite obzirni. Život ih baš nije mazio.
– Sve što radim jest to da pokušavam pronaći Igora Špilera.
– A kada je nestao?
– Mali kaže da je četvrtog otišao od kuće. Otada ga nema.
Bohutinski se zagleda u kalendar s golim ženama, koji je visio na oljuštenom zidu birtije. Činilo se da u glavi nešto računa.
– Zanimljivo – reče napokon. – Baš četvrtog navečer bio je kod mene. Pričao mi je kako je obavio jedan vrlo zeznut posao te da ga baš te večeri trebaju isplatiti. Znate, dugovao mi je jednu ratu od dvadeset somova, pa mi je došao kazati da ne brinem i da će mi platiti u najkraćem roku.
– Nije rekao kamo ide?
– Ne – tiho će Bohutinski. – Znate da se o takvim stvarima ne govori niti se za njih pita. Ali ako ga ipak nađete, neka vam ne budete teško spomenuti kako i ja čekam lovu. Nije bitno, ali ipak...
Bili su prijatelji, pomisli Banić, ali je dug ipak bio dug. A zatim se sjeti tog već spominjanog »zeznutog posla« zbog kojega je Igor sredinom mjeseca izbivao iz Zagreba i s kojim je možda započela njegova zla kob, pa upita Bohutinskog zna li što o tome.
– Ne, ne znam – odvrati on. – Ali zašto o tome ne pitate Maloga?
– Maloga!? – začudi se Banić.
– Pa meni je rekao da je i njega poveo sa sobom.
To je nešto sasvim novo, zaključi Banić, sve više se ljuteći na mladića koji mu je lagao. Ali ništa više nije pitao Bohutinskog. Jest, na neki mu je način bio dužnik, ali je i njegovo dužničko strpljenje bilo pri kraju.
Vrativši se kući sa sviješću da je prošao još jedan osrednji dan od kakvih se sastoji život, Banić stavi u player jedan od diskova sa stvarima Cheta Bakera, čiji se koncertni Dear old Stockholm sasvim dobro uklopio u plavilo snježne noći što je u njegovu sobu virila kroz orošeni prozor. Uljuljkan tihim, prštavim tonovima Getzova saksofona i Bakerove trube, on iznenada pomisli kako možda baš sada, tamo u drugom dijelu grada, i Lidija gleda kroz bolnički prozor u istu ovu plavu noć nadajući se da će joj sutrašnji nalazi biti dobri.

19.


Boksački klub u Dubravi bio je zapravo dugačka baraka kakve se privremeno podižu na većim gradilištima, gdje služe kao upravne zgrade, ostave za građevni materijal i alate, ponekad čak i kao stambeni objekti za sezonske radnike. Na duljoj strani baraka je imala šest prozora, a na niskom krovu dva dimnjaka iz kojih se pušilo, po čemu se vidjelo da se prostor za trening zagrijava najstarijim od svih načina. Veliko parkiralište nije bilo očišćeno od snijega, tako da je prostor između barake i ceste bio urešen arabeskama nastalim od brojnih stopa i automobilskih guma. Banić teškom mukom uđe na parkiralište, ugasi motor golfa i izađe, osjećajući kako mu noge propadaju u visok snijeg. Iz dvorane, za boksače zacijelo pretijesne, dopirali su različiti zvukovi, udarci rukavica, dahtanje, toptanje nogu i povici trenera. Nastojeći da ga tkogod ne primijeti, istražitelj uđe u dvoranu i nađe se usred pravoga boksačkog treninga. U dva su ringa poskakivali borci sa zaštitnim kacigama na glavi, dva ili tri tipa, očito teže kategorije, mlatila su nemilice obješenu vreću od već istrošene kože, neki je velteraš preskakao preko konopca, dok je nekoliko boksača u dnu prostora za trening radilo s utezima. Posvuda su se osjećali vlaga i smrad sagorjelog ugljena pomiješani s vonjem znojnih boksača, tako da taj sirotinjski prostor nije imao baš ništa zajedničkoga s onim otmjenim fitness vježbalištem na Srebrnjaku.
– Što radite ovdje? – iznenadi ga Jurica Špiler koji mu je, već odjeven i posve mokre kose, prišao s leđa. Bilo je jasno da je za njega trening završio i da je spreman za odlazak.
– Došao sam po tebe – odgovori Banić, pa ga primi za nadlakticu i povede prema izlazu. Pa kad su već bili pred vratima, pogleda ga i upozori:
– Imaš mokru kosu. Ne bi li navukao kapuljaču?
Jurica ga pogleda začuđeno. Primjedba je bila iz glupavog repertoara roditeljske skrbi, a on sasvim sigurno nikada nije imao roditelje, bar ne oca koji bi se na takav način brinuo o njegovu zdravlju. Ipak posluša, navuče kapuljaču, pa izađe za Banićem van na snijeg.
Časak nakon toga već su se površno očišćenim ulicama vraćali prema središtu grada. Golf je još uvijek imao ljetne gume za koje je takva podloga bila puna iskušenja.
– Imaš li love? – upita Banić dok je pretjecao staru škodu koja se zanosila na skliskoj cesti.
– Ne – odgovori Mali. – Molio sam da me pričekate s plaćanjem sve dok se Igor ne vrati.
– Ne pitam te zato! – razljuti se istražitelj. – Zanima me od čega živiš.
Mladi boksač ne odgovori ništa, što je možda bilo rječitije od bilo kakva odgovora.
– Što si danas jeo?
– Surla mi je dao sendvič. A kod kuće imam deset jaja.
– Tko je Surla?
– Teškaš. Poslije treninga pojede po šest, sedam sendviča. Danas ga je mučio želudac.
Banić uspori, zavuče ruku u džep, izvadi novčanicu od petsto kuna i, ne gledajući uopće Juricu, gurne mu je u ruku.
– Čekajte! – branio se Mali. – Pa ja bih trebao vama... a ne vi meni...
Glas mu je bio drhtav, podosta uzbuđen; situacije u kojima bi mu netko, zabrinut za njega, davao novac sigurno su bile rijetkost. Ipak promuca jedno hvala pa spremi novčanicu u džep vinterice.
Spazivši slobodno mjesto ispred restorana Kod Stavka, Banić naglo skrene, poskoči preko rubnjaka koji nije vidio zbog snijega, pa zaustavi auto na samom rubu pločnika. Mladić ga pogleda upitno, ali ne reče ništa.
– Idemo, moraš nešto pojesti!
Časak kasnije već su sjedili za stolom ugodno zagrijanoga restorana koji je sav mirisao na razna topla jela.
– Izvolite – obrati im se debeli konobar u bijeloj kuti, po čijim se mrljama mogao rekonstruirati gotovo cijeli jelovnik, čak i za jučerašnji dan. Banić naruči samo hladni Heineken, pa se okrene prema dečku koji se vrpoljio u stolici. Uistinu je djelovao kao čovjek koji bi mogao smazati svašta, samo kad ga ne bi bilo stid.
– Hamburger... i pomfrit... i Colu– neodlučno će Mali.
Uistinu je još dijete, pomisli Banić pa se nasmije u sebi. Pravi klinački izbor! Samo je još nedostajala šaum-pita na kraju.
– Dajte mu dva hamburgera i dvije porcije pomfrita – doda Banić kao da licitira u pokeru znajući koliko hrane mogu smlatiti mladi boksači, pogotovo ako cijelog dana gotovo ništa nisu okusili.
S pogledom zahvalnosti spram večerašnjeg dobrotvora, Jurica Špiler zgrabi meki hamburger proždirući ga velikim zalogajima, i ne pazeći mnogo na kečap koji je kapao po tanjuru, a gdjekad i po stolnjaku.
– Kad unajmiš privatnog detektiva, bez obzira na to imaš li novac kojim ćeš ga platiti, postoji jedno sveto pravilo o kojemu ovisi hoće li on dobro obaviti posao ili sve uprskati.
Mladić prestane žvakati topli hamburger i radoznalo se zagleda u istražitelja.
– To sveto pravilo je iskrenost – nastavi Banić. – Treba kazati baš sve, i ono što je možda neugodno ili čak utuživo. Jer detektiv nije drot koji će odmah procijeniti što je za prijavu, a što ne. Detektiv ti je neka vrsta ispovjednika koji zna šutjeti o onome što je čuo.
Jurica odloži hamburger, obriše prste papirnim ubrusom što se raspao u dodiru s ljepljivim ostacima sira i kečapa, a lice mu poprimi zabrinut izraz. Kao da je nazirao što zapravo istražitelj želi kazati.
– Sasvim mi je prihvatljivo to što si prešutio razloge zbog kojih si bio u maloljetničkom zatvoru, ali mi nikako nisi smio zatajiti da si sredinom prošloga mjeseca bio s bratom u onome što si, ako se još dobro sjećam, nazvao »zeznutim poslom«.
– Odakle to znate? – upita Jurica dok mu se licem razlijevalo crvenilo dječaka uhvaćenog u laži.
– Rekao mi je stari lisac Bohutinski. Poznajem ga još iz vremena kada se zvao Kinta i kada je, dilajući devize, zarađivao jadnih pet posto od tuđega profita. On zna da se Igor uvalio u taj tvoj »zeznuti posao« i da je uvukao i tebe. Sigurno te namjeravao polako uvesti u svoje »zeznute poslove« od kojih se bolje živi nego od kolportaže, činovnikovanja i rintanja na »baušteli«.
– I što sad? – upita Mali. – Otkazat ćete mi?
– Ne budi smiješan! – naceri se Banić pa obriše pivsku pjenu s usnica. – Kako bih mogao otkazati takvoj zlatnoj koki! Sad ćeš pojesti svoje jebene hamburgere i sve mi ispričati! Ali baš sve!
– Ništa nećete kazati policiji?
– Oh, mogao bih ti satima pričati u kakvom smo idealnom braku ja i policija. Ono čime su me neki dan nagradili mnogo je gore od onoga što ti dobijaš u toj svojoj boksačkoj baraci.
Nešto smireniji, Jurica nastavi jesti svoj drugi hamburger, a zatim, kako zasigurno nije mogao tajnu dulje držati u sebi, počne pričati punim ustima:
– Prošlog mjeseca Igor je morao obaviti nekakav posao u Gorskom kotaru. Rekao je da je stvar komplicirana i da je ne može obaviti sam. Trebao mu je vozač. Budući da je cijela stvar morala ostati u strogoj tajnosti, rekao je da ću ga ja odvesti tamo i vratiti natrag.
– Zar on ne vozi?
– Vozi, ali nije stvar u tome – reče Mali, pa odloži ostatak hamburgera na tanjur i otpije malo Coca-Cole. – Slušajte pa će vam biti jasno.
– Dobro, samo pucaj!
– Nije želio voziti svoj auto – nastavi on – nego mi je dao novac da na lažno ime unajmim auto u rent a caru. Međutim, ja sam lovu izgubio...
– Kako si je mogao izgubiti? Sigurno na pokeru?
– Ne, na belotu – prizna Jurica nakon kraćeg premišljanja. – Izgubio sam je istoga dana kada smo trebali poći u Gorski kotar. I tad... što sam mogao... uzeo sam...
– Hoćeš reći da si ukrao drugi auto.
On potvrdi kimnuvši glavom.
– Odakle ti znaš kako se kradu auti?
– Znate, u tom maloljetničkom... u tom zatvoru se svašta može naučiti...
– Ah, razumijem – kao da se dosjetio Banić.
– Ukrao sam auto i došao navrijeme po njega. Pohvalio me zbog točnosti i rekao kako će od mene sigurno nešto biti.
– Kamo sreće da ne bude!
Ne shvativši Banićevu ironičnu primjedbu, Mali nastavi:
– Pošli smo navečer u deset. Vozili smo se karlovačkom autocestom, prošli smo Zdihovo i Severin na Kupi, a onda nam je pukla guma. Igor je pošizio. Vikao je na mene zašto nisam uzeo neki bolji auto, kao da i na boljim autima ne pucaju gume.
– Na boljem su autu obično bolje i gume – primijeti sasvim ispravno Banić pogledavši prema ulazu na kojemu se pojavio čovjek u sirotinjskom kaputu. Imao je na glavi zamazanu kapu s izlizanim porubom. Sagnuo se prema ljudima za jednim od stolova kao da nešto moli, a nakon toga pošao do onih koji su bili za drugim stolom. Banić je znao da će doći i do njih.
– Promijenili smo gumu i nastavili put. Oko ponoći, negdje prije Delnica, skrenuli smo s glavne ceste. Spuštali smo se zavojima, prošli ono jezero, zatim nekoliko puta skrenuli...
– Bi li danas znao proći tim istim putem?
– Nisam siguran – zamisli se Jurica. – Bilo je strašno mnogo skretanja. Igor je vodio i govorio mi gdje ću poći lijevo, a gdje desno.
Čovjek u sirotinjskom kaputu zastane pokraj njihova stola i sagne se prema Baniću.
– Oprostite, gospodine, mogu li vas nešto pitati?
– Ne možete! – odbrusi Banić. – Nemam novca!
Već ga je izluđivao taj prosjački štos. Nitko više nije znao jednostavno i skromno ispružiti ruku i zatražiti milodar, nego su svi redom pokušavali uvući čovjeka uvijek u jedne te iste zamršene priče o kući koja je baš jučer izgorjela, o gladnom djetetu koje upravo plače za mlijekom ili kiflom, o samo nekoliko novčića koji im nedostaju da bi kupili autobusnu kartu za Novi Marof i slično.
Čovjek bojažljivo ustukne, a Mali nastavi priču:
– Poslije nekog vremena zašli smo u duboku šumu. Nakon nekoliko kilometara morao sam zastati na proplanku s kojega se mogla nazreti stara vila na kojoj je bilo nekoliko osvijetljenih prozora. Igor je izvadio iz džepa mobitel i nekoga nazvao. Rekao je tom čovjeku neka smjesta izađe i ode do odvojka za Rijeku, jer ga ondje čekaju ljudi koji žele s njim ozbiljno porazgovarati. Čudilo me to jer se uopće nismo nalazili ni blizu odvojka za Rijeku.
– Koga je to zvao?
– Pojma nemam! Ništa mi ni o čemu nije htio kazati. Ja sam bio samo vozač.
– I dalje? – požurivao ga je istražitelj.
– Onaj s druge strane valjda ga je pitao o čemu bi to trebali razgovarati, a Igor se samo izderao »Znaš ti već, a zna i ona!« Čekali smo desetak minuta, a zatim mi je naredio da polako krenem prema vili.
– Oprostite, gospodine – raskuraži se ponovno onaj siromah – samo sam vas htio pitati...
– Što vam je, čovječe!? – ljutio se Banić što ga ometa na najvažnijem mjestu. – Zar ne vidite da razgovaramo?
Siromah se povuče i ode do izlaza stisnuvši se nekako bojažljivo uz vješalicu na kojoj je visjelo pravo brdo zimskih kaputa. Umjesto da prosi, mislio je Banić, bilo bi mu profitabilnije da drmne neki bolji kaput s vješalice i zbriše van.
– Zatim je Igor izašao iz auta, zapovjedio mi da ga pričekam i otišao u vilu. Čekao sam ga na cesti i ubrzo me spopao strah. Cijela mi je stvar nekako smrdjela. No nakon dvadesetak minuta on se vratio. Ali ne sam. S njim je bila i nekakva žena, čini se mlađa. Imala je dugi jesenski kaput, široki šešir i tamni veo preko lica. Baš kao da ga je morala nositi kako je nitko ne bi prepoznao. Premda je bilo između jedan i dva poslije ponoći i nikoga tko bi je uopće mogao vidjeti...
– Možda je ti nisi smio vidjeti?
– Možda – slegne Jurica ramenima. – Uglavnom, hodala je polako i djelovala uplašeno. U ruci je imala putnu torbu, mislim smeđu, i sama ju je nosila. Kada su stigli do automobila, Igor joj je uzeo tu torbu i ubacio je u prtljažnik. Sjeli su potom oboje na stražnja sjedišta, Igor tik uz nju...
– Nisu razgovarali?
– Nijednom. Igor mi je samo rekao neka vozim natrag. Ja sam upalio svjetla i brzo krenuo... I tad se pred autom stvorio neki dosta mlad čovjek koji je iz sve snage vikao i trčao nam ususret. Zbunio sam se i htio prikočiti, ali mi je brat naredio da dodam gas. Pojurio sam i silno se uplašio da ću pregaziti čovjeka. Međutim, on se ipak u posljednji čas bacio ustranu i otkotrljao niz padinu.
– Dobro si ga vidio?
– Da. I predobro! Mislim da bih ga prepoznao u bilo koje doba dana ili noći. Nekako mi se taj trenutak urezao u pamćenje... mislio sam da ću ga ubiti.
– I što je bilo dalje?
– Ništa. Cijelo su vrijeme šutjeli. Dovezao sam ih, oni su izašli iz auta, a meni je brat zapovjedio da odem kući i čekam ga. Vratio se nakon tri dana i o svemu tome uopće nije htio razgovarati.
– Rekao si da je žena djelovala uplašeno i da je sve vrijeme šutjela. Nije li je on prisilio na to da bude mirna i tiha? Recimo, mogao je tijekom puta držati revolver u džepu, ili slično...
– Moguće je – prizna Jurica. – Vidjeli ste kakav revolver ima. Sigurno ga je nosio sa sobom.
Zadovoljan što si je olakšao dušu, mlađi Špiler nastavi jesti već hladan hamburger s pomfritom, a Banić se duboko zamisli. Zar je moguće da je taj misteriozni Igor Špiler neka karika u otmici Bety Lakota? Ne, ne, to nema nikakva smisla, pokušavao je uvjeriti sebe sama, to su dvije posve odvojene stvari!
Vidjevši kako je Mali sve pojeo i iskapio bocu Coca-Cole, Banić ustane i ponudi mu da ga odveze do kuće. Ta ionako su išli istim smjerom. Približavajući se izlazu, spazi upornog siromaha koji ga je onako gnjavio, sažali se vidjevši u kako trošnom kaputu hoda po svijetu, pa mu pri prolasku tutne u ruku novčanicu od deset kuna.
– Što vam je? – rasrdi se čovjek.
– Pa zar niste tražili novac?
– Gospodine! – povikne čovjek, vraćajući mu novac. – Samo sam htio provjeriti je li ono vaš golf. Dovezli su mi dvije tone ugljena, a auto je tako parkiran da kamion ne može prići podrumskom prozoru.
– Oprostite, molim vas! – mekim će glasom istražitelj. – Grad je prepun ljudi koji tako žicaju novac! Žao mi je, zar mi se niste mogli obratiti na neki drugi način?
Izašao je iz lokala, sklonio auto tako da kamion može prići bliže podrumu, a zatim pričekao da Mali uđe u vozilo.
I tad mu, ma koliko to izgledalo suludo, jedna čudna misao padne na pamet. Upali svjetlo iznad upravljača, izvuče iz unutarnjeg džepa kaputa presavijenu fotokopiju koju je dobio od novinara Magazina X, razmota je i pruži Malom.
– Nije li to bio taj čovjek?
– Kako, koji!? – zbuni se mladi boksač uzimajući papir.
– Onaj koji je trčao prema tvom autu.
Mladić se zagleda u fotokopiju, a zatim sigurna glasa odvrati:
– Jest! Bio je! Sto posto sam siguran! Nikada ga neću zaboraviti!
– Čekaj! – upozori ga Banić. – Kako možeš biti tako siguran kad mu se ovdje vide samo potiljak i ramena?
Špiler zašuti, a istražitelj se radoznalo okrene prema njemu. On uopće i nije gledao u fotografiju Bety Lakota s njezinim anonimnim ljubavnikom! Njegova je pozornost bila usmjerena na drugu stranu fotokopije, na portret nasmijana mladića s mikrofonom u ruci.

20.


Te je noći prestao padati snijeg, a temperatura je pala na trinaest stupnjeva ispod ništice. Kako su to kazali na radiju, iznenadna surova anticiklona sa sjevera natjerala je distributere električne energije da prestanu iskopčavati struju takozvanim kroničnim neplatišama, znači sirotinji, umirovljenicima i nezaposlenima. Svečano je objavljeno kako će se iskopčavanje nastaviti tek nakon božićnih i novogodišnjih blagdana, dakle kad malo zatopli. To je navelo inkasatora Marijana da u lokalu ponosno izjavi kako je vlast jako dobra i humana, osobito na temperaturama ispod ništice i za vrijeme anticiklonalnih kretanja, te da im je to nemjerljivo veliki plus u predizbornoj godini. Suprotno njemu, Pako je kao vječita oporba svim režimima držao da je ta studena nepogoda jedina stvar za koju možda vlast nije kriva, a štemer Kembra, koji je iskopčavatelje već odavna preduhitrio skinuvši sam brojilo i prodavši ga za pedeset kuna mudro je zaključio, rekavši samo: »Jebeš politiku!« Flegma je, pak, zbog iznenadne hladnoće nešto ranije otišao na beskrajnu vožnju toplim tramvajima.
S neodgovarajućim dizelskim gorivom, ljetnim gumama, bez iskustva s golfom, Banić je jedva, tek nakon desetak pokušaja, uspio upaliti motor. Zatim se odvezao do Kosirnikove ulice, zastao ispod prozora Špilerova stana i nekoliko puta otegnuto zatrubio. Jurica se pojavio na prozoru, protrljao snene oči i nakon desetak minuta, koliko mu je trebalo da se odjene, sišao na ulicu.
Jedna je stvar sve više mučila privatnog istražitelja: zanimalo ga je gdje je mlađi Špiler one važne noći iskrcao brata i tajanstvenu ženu.
– Krenite prema Samoboru, mislim da ću uspjeti pronaći – reče Mali nakon što mu je Banić rekao što želi.
S osjećajem onog lakog uzbuđenja što ga čovjek ćuti kao toplinu koja se spušta niz jednjak do želuca, Banić krene zaleđenom i posve neugodnom cestom. Kod Selske je skrenuo nalijevo i spustio se do autoceste, za koju je pretpostavljao da je očišćena i posuta solju.
– Trebali ste staviti lance – reče mu Mali kad se auto počeo zanositi i sklizati u zavojima.
– Dobro bi došle i zimske gume – promrmlja Banić preko volje.
– Zar nemate ni zimske gume?
– Kad dođeš u moje godine – mudrovao je istražitelj – shvatit ćeš da je to životni zakon. Nikad nemaš ono što ti u danom trenutku najviše treba!
Špiler ga začuđeno pogleda; bio je u dobi kada se za »životne mudrosti« ne daje ni pišljiva boba.
Kad su nakon punog sata nekako došli do Samobora, Mali mu reče da skrene lijevo, pa ga nakon toga povede nekom cestom što je vijugala među brežuljcima. Banić s razočaranjem shvati da to nije onaj put kojim ga je navodio neznanac čiji je mucavi glas slušao preko mobitela. Usto, mladić baš i nije bio vičan geografiji samoborske okolice, pa su na raskrižjima počesto stajali i čekali da se on prisjeti kamo treba skrenuti, a nekoliko su se puta morali i vraćati, pri čemu se Mali ispričavao kako se zabunio te kako danju stvari djeluju sasvim drukčije nego noću.
I kada je već uzrujani Banić pomišljao kako su se definitivno izgubili u samoborskoj okolici, mlađi Špiler odjednom pokaže rukom prema zavoju iza kojega je cesta nestajala među kupastim snježnim brežuljcima.
– Eno, tamo! Siguran sam!
Banić ga posluša, dođe do zavoja i skrene nalijevo.
Pred njima je stajala trošna, visoka katnica s kolonadom iznad ulaza, omeđena visokom ogradom, na čiji je vrh netko postavio bodljikavu žicu. Banić gotovo nije mogao doći k sebi od iznenađenja. Bila je to ona ista zgrada kojoj je onoga dana prišao s druge strane skližući se niz brežuljak mekan od već okopnjela snijega. Da, bila je to baš ta napuštena kuća za koju mu je čovjek koji je gulio divljega zeca rekao kako je nekoć pripadala stanovitom Maruševskom.
Banić izađe iz automobila i približi se visokim kovanim vratnicama što ih je netko osigurao lancima i debelim letvama učvršćenima o betonske držače. Skližući se po zaleđenom tlu, Mali se vukao za njim, očito i ne shvaćajući zbog kojeg je to razloga jedna trošna zgradurina toliko zainteresirala istražitelja. Zapitkivao je i dosađivao, ali mu Banić nije odgovarao. Razmišljao je samo o tome kako bi mogao ući i zaviriti u kuću.
Konačno pronađe uski dio ograde na kojemu nije bilo bodljikave žice, dobro ga odmjeri i prouči pitajući se je li još uvijek u tolikoj fizičkoj pripravnosti da se može uspeti na ogradu i prebaciti na drugu stranu. Morao je i to isprobati. Uhvati se čvrsto za mrežastu ogradu, odupre se nogama, dašćući se uzvere do vrha, opkorači ga i prebaci se u dvorište, osjetivši pritom onaj poznati zvuk paranja tkanine. Uspije se nekako održati na nogama, a zatim, shvativši što se dogodilo, opsuje najružnije što je znao.
– Što je bilo? – upita Mali koji je prišao ogradi spreman da je i sam preskoči. Naravno, kao mladi nabildani boksač on bi sve to učinio mnogo lakše, brže i spretnije.
– Poderao sam rukav o jebenu ogradu! – ogorčeno će Banić zagledan u svoje rame, gdje se novi duffel coat rasparao baš po šavu. Pa naravno, prepametni Trevor Howard nije se suludo pentrao po kojekakvim željeznim ogradama.
Vidjevši Špilera kako se sprema poći za njim, Banić mu naredi da ga pričeka u toplom autu, a sam pođe prema ulazu u zgradu koračajući kroz duboki snijeg prekriven ledenom korom.
Budući su vrata bila otključana, lako je ušao u veliko predvorje koje ga odmah podsjeti na ambijente iz američkih trilera. Otpala žbuka, vrata otvorena i deformirana od vlage, stubište s kojega je otpao rukohvat, gole električne žice na kojima su nekoć visjeli lusteri, izbijene utičnice i zamotani tepih koji se doslovce raspadao od starosti i vlage. Da, baš bi se u takvom ambijentu našla glavna junakinja filma u času kad joj se manijakalni ubojica približio na najmanju razdaljinu.
Banić zaviri u okolne sobe. U jednoj je bilo nešto novoga, neraspakiranoga građevnog materijala, gomila paketa s talijanskim keramičkim pločicama, naslaganih kutija s lakom za parket, kolutova kabla za nove instalacije i sličnog materijala. Sve ostale sobe bile su prazne, izuzme li se nešto malo otpadaka po podu, i izgledale su kao da u njih godinama nije kročila ljudska noga.
Pomalo u strahu da bi mu se stubište moglo raspasti pod nogama, Banić krene gore na kat. I tu je sve bilo posve nalik na ono što je mogao vidjeti dolje: otpaci, razbijene žarulje, deformirani okviri vrata, valoviti parket... Iz kupaonice je, uplašeno njegovim dolaskom, prhnulo dvadesetak golubova i izletjelo kroz razbijeni prozor. Osim stare prljave kade u kojoj je bilo desetak centimetara leda i ružnih ostataka kupaonske armature, ni tu nije bilo ničega, pogotovo ne onoga što bi privuklo pozornost radoznalog istražitelja.
I tad se sjeti da mu je kolerični ljubitelj divljih zečeva pričao kako je proteklih dana netko boravio u potkrovlju, pa krene polako uzanim stubama prema najvišem dijelu zgrade. Potkrovljem je vodio hodnik u kojemu su se nalazila tri okvira za vrata. Na dvama nije bilo vrata, dok su na trećemu bila postavljena sasvim nova vrata. Banić potegne kvaku i shvati da su vrata zaključana. Razmišljajući nekoliko časaka o tome je li tkogod unutra, još jedanput pogleda svoj tužno rašiveni rukav, a potom, bijesan zbog te nezgode, pritisne ramenom vrata i svom snagom nalegne na njih. Naravno, nisu popustila nova vrata nego stari okvir. Začuo je kako se lomi drvo, izletio je dio brave koji se nalazio na trulom okviru i vrata su se otvorila.
Oveća soba u koju je ušao bila je puna tragova nečijega skorašnjeg boravka. U jednom se kutu nalazio sklopivi paravan kakav se rabi u ambulantama, a skriven iza njega bio je i krevet s novim madracem i razbacanom posteljinom. Drugi je krevet bio uza sama vrata i na njemu je ležala gruba vojnička deka i šareni jastučić kakvim se ukrašavaju trosjedi. Nasred sobe stajao je mali stol od polirane jelovine, na kojemu je bilo malo ostataka hrane, nekoliko praznih konzervi, pet-šest plastičnih tanjura i pepeljara s nekoliko opušaka na čijim se bijelim filtrima vidjela tanka zlatna crta. Takve se cigarete obično nazivaju damskima. Pokraj desne strane prozora bio je niski ormarić s kliznim vratima iza kojih se nalazila gomila nepotrošene konzervirane hrane i nekoliko boca boljega, buteljiranog vina. Na drugoj, lijevoj strani stajala je pećica od lijevana željeza, čiji se dugi limeni dimnjak uspinjao prema uskoj rupi na stropu. U peći je bilo podosta pepela, a do nje je stajalo starinsko postolje s lavorom i keramičkim peharom koji je puknuo zbog leda što je bio u njemu.
Banić priđe prozoru i lako ga otvori. S tog mjesta dobro je vidio cestu, ali ne i ono mjesto na kojemu je ostavio auto. Uz cestu nije bilo kuća, i sve što je mogao vidjeti bio je pitomi pejsaž šumovitih brežuljaka posve utonulih u debeli snježni pokrivač. U jednom trenu, mučeći se sa skliskom ledenom pokoricom, iz obližnjeg šumarka istrči lisica, zastane malo, a zatim nestane među pobijeljelim grmljem.
Banić izviri kroz prozor i pogleda prema tlu. Zid na toj visini bio je pun ukrasnih izbočina, stropna deka kata imala je desetak centimetara veliko proširenje, a ispod nje, što je utvrdio još onoga dana kada se prvi put našao tu, nalazile su se naslagane vreće cementa. Od prozora u potkrovlju pa do tih vreća bilo je možda kojih šest ili sedam metara, ali se mlada i spretna osoba, uz pomoć svih onih izbočenja, udubljenja i proširenja, mogla spustiti dolje. Zagleda se tad i u drvenu podlogu prozora i zamijeti kako je na jednome mjestu otkrhnuta. Otare rukom snijeg i pokuša bolje proučiti to mjesto. Naravno, cijela je kuća bila puna najrazličitijih oštećenja, tragova neumoljivog starenja i dugogodišnje nebrige, ali mu se ipak učini da je to otkrhnuće novijega datuma. Ali to nije mogao sa sigurnošću utvrditi, kao što nijednu stvar nije mogao u pravom smislu policijski obraditi. S ogorčenjem pomisli kako bi sad na tome mjestu Doganova ili Mrkšina ekipa imala sate i sate posla, kako bi uzimali otiske prstiju, proučavali tragove na jastucima i posteljini, ispitivali starost pepela, kako bi u male vrećice stavljali ostatke hrane, a u velike rabljeno posuđe... Ništa on od toga nije mogao učiniti, a da je i mogao, ne bi znao što bi s tim.
Što bi mu značili otisci prstiju ili prema pronađenoj dlaci utvrđen DNA?
I baš kada se spremao napustiti taj priručni potkrovni apartman, ispod onog kreveta na kojemu su bili samo deka i ukrasni jastučić spazio je odloženu praznu konzervu nekakvoga gulaša. Uzme je s poda i zaviri u nju. Konzerva je bila oprana i nekome je poslužila kao pepeljara. Jer, bila je puna opušaka smeđih holandskih cigara.
Kada su se nakon nekoliko minuta praznom cestom vraćali prema Samoboru, Mali se zagleda u istražitelja i posve naivnim glasom primijeti:
– Dobro je što vam je kaput pukao po šavu. To će vam žena lako sašiti.
Jasno, Banić mu nije htio objašnjavati kako nema ženu, odnosno da je i ta koju nema sada u bolnici, te da je i nju propustio posjetiti, unatoč tome što je to obećao kćerki... Uistinu, bila bi to predugačka i presložena priča za jednog boksača čija je prva briga kako naći brata, a druga kako uzvratiti na kontragard protivnika.
Došavši do raskrižja, Banić ne produži prema Zagrebu, nego skrene u Samobor, prijeđe preko mostića na središnjem trgu i zaustavi auto na velikom parkiralištu samoborske pivnice, zadovoljan što je tu i previše mjesta, po čemu je bilo jasno da u vječito pretrpanom lokalu danas nema previše ljudi.
– Izlazi, moramo nešto pojesti! – reče Banić, premda se za pivnicu odlučio zato što je s mladim boksačem nakanio ozbiljno porazgovarati.
Sjeli su za masivan stol od debelih dasaka na kraju dvorane, i na Banićevu preporuku naručili svinjske koljenice s krumpirovim policama te dva krigla točenog piva. Pivo je odmah došlo na stol, ali se na koljenice moralo dobrano čekati.
Želeći što prije tu posve mutnu stvar istjerati na čistac, Banić odluči temeljito pretresti klinca i pokazati mu da ne može tek tako zbijati šale s privatnim detektivom. Morao je biti odlučan i strog, bez obzira na teško djetinjstvo, traume iz zatvora i druge pedagoške defekte koji su od mladog Špilera učinili to što su učinili.
– Dakle, Igora i onu žensku odvezao si točno do one kuće. Jesi li vidio kada su ušli?
– Nisam – premišljao je Mali. – Ali mislim da se gore u potkrovlju vidjelo svjetlo.
– S ulaza se ne može vidjeti taj prozor u potkrovlju!
– Znam. Ali ja sam ih ostavio dvadesetak ili tridesetak metara od kuće. Otuda se vidi. Svejedno nisam baš sto posto siguran. Možda sam se i zabunio...
– I što ti je brat rekao na odlasku?
– Pa to sam vam već kazao... da odem kući i da ga čekam.
– Ništa više ti nije rekao? – inzistirao je istražitelj.
– Ne... ne znam točno – kao da se pokušavao sjetiti boksač. – Možda i je, ali nisam... nisam razumio.
– Kako nisi razumio? Zar je govorio portugalski?
– Ne... – neodlučno će Jurica kao da mu je o tome teško govoriti. – Znate, on je malo mucao... To jest, kada bi bio ljut ili uzbuđen... tada je mucao više nego...
No, krasno, pomisli Banić pa dlanovima pokrije lice. Zatim uzdahne pa saspe u grlo pola krigle piva. Potom gotovo zavapi:
– Klipane, zašto mi to odmah nisi rekao?
– Pa niste me ni pitali – kao da se uplašio Mali. – Rekao sam vam sve što ste pitali... osim onog... osim onog za Gorski kotar...
Očajan zbog svega, još jedanput Banić zaroni u krigl s pivom.
– Morao si mi to red! Svaka mi je pojedinost važna, ali te zbog posve razumljivih razloga ne mogu pitati muca li ti brat, ima li ravne tabane, mokri li noću u krevet, ima li pravilno spuštene testise i hrče li uvijek ili samo dok spava na leđima. K vragu, trebao si mi odmah reći da muca!
Zatim otare pjenu s usta i odmjeri mladića strogim pogledom.
– Slušaj, cijela stvar postaje jako, jako opasna i na sve moguće načine zajebana! Mislim da ti ja neću moći pronaći brata i da sve treba prepustiti policiji.
– Policiji!? – sa strahom i čuđenjem će Mali.
– Da! Inače bismo obojica mogli nastradati. Stvar je mnogo jednostavnija no što sam pretpostavljao. Brat ti se zbilja uvalio u »zeznut posao« koji bi mogao platiti dobrim dijelom života. Naravno, bude li imao sreće da padne u ruke policiji. U suprotnome bi ga mogli naći Lakotini pit bulli i tad bi cijena mogla biti mnogo veća.
– Ne razumijem – zbuni se Jurica. Po njegovoj dječačkoj upitanosti vidjelo se da mu zbilja ništa nije jasno, te da se u tu nečasnu pustolovinu nije uvalio dublje no što je sâm priznao.
– Odmah ćeš sve shvatiti – nastavi Banić. – Tvoj brat Igor oteo je Lakotinu ženu Bety, zatvorio je u ono grozno potkrovlje i uspio iskamčiti od bedastog muža dva puta po dvjesto pedeset somova maraka. Dakle, pola milijuna. Možda je mogao dobiti i mnogo više, ali je zasigurno pretpostavljao kako bi znatno veća svota lakše natjerala tajkuna da se obrati policiji. Zatim je, dobivši novac, isporučio otetu ženu koju je, zbog tko zna kojeg razloga, već ubio. To je, zapravo, najgori i najnerazumniji dio priče. Uistinu je nije trebao ubiti. I bez toga je mogao sasvim lako nestati s lovom.
– To nije istina! – lupi Mali šakom po stolu tako jako da su krigle s pivom poskočile.
– Samo malo! Samo malo! Još nekoliko minuta! – doviknula je s druge strane pivnice konobarica, misleći zacijelo kako gosti lupaju po stolu zato što jelo još nije stiglo.
– Igor bi za lovu uradio svašta, ali ne bi ubio! Pogotovo ne ženu! Pa znam valjda svog brata! – bunio se Špiler već sa suzama u očima.
– Ma otkuda ga znaš? – povisi Banić glas. – Pet godina ga nisi vidio. Želiš li kazati kako ti je pisao u zatvor nježna pisma u kojima te uvjeravao da nikad ne bi mogao ubiti čovjeka?
– Nikada mi nije pisao, ali sam siguran da ne bi nikoga mogao ubiti!
– Bio je u ratu...
– Znam. Bio je. Ali to je ipak nešto drugo. U ratu ubijaš da ne bi ubili tebe! Ali ubiti zbog novca ženu... Ne, to Igor nije napravio!
Dosta ispravna logika, pomisli Banić, koja, nažalost, funkcionira sve dok se u određenim okolnostima ne napravi presedan. Nakon toga kreće lavina i sve odlazi k vragu!
– Vi ga morate naći! Zato sam vas i angažirao! – pokušavao ga je uvjeriti Mali.
– Da, mnogo si uložio u mene – ironično će Banić. – Osim toga, kako da ga nađem? Slušaj, ja na tu stvar gledam ovako! Domogao se love s kojom bi, bude li pametan, jako lijepo mogao odživjeti ostatak života. Uzeo je pola milijuna maraka, iste noći prešao granicu, i sada negdje u Francuskoj ili Italiji sjedi u otmjenom hotelu, puši nizozemske cigare i razmišlja o tome na koji bi način počeo trošiti svoju prljavu lovu. Sva je prilika da će ti se nakon mjesec ili dva javiti razglednicom iz kakvog mondenog zimovališta. Potpisat će se kao Krešo ili Zdenko, ali ćeš ti po dvosmislenostima u tekstu moći razabrati o kome je riječ. A sudeći po tome kako se zdušno brinuo za tebe, ne bi se trebao iznenaditi ako ti oko Uskrsa pošalje i ček s lovom. Tako da si možeš kupiti uskrsnog zečića od čokolade.
Uz neugodnu škripu kolica stolu priđe konobarica, pomalo ljuta što su je lupnjavom požurivali, pa pred njih stavi veliki pladanj s rumenim koljenicama i zapečenim ploškama krumpira.
Ne taknuvši jelo, Banić prijeđe na ono što je u cijeloj priči držao najvažnijim:
– Osim toga, reci mi kako si odlučio da tražeći brata pokucaš baš na moja vrata.
– Zašto to pitate? – pocrveni Jurica kao da mu to pitanje nije drago.
– Pa tako... Na toj sam stvari radio po narudžbi Krste Lakote. Trebao sam odnijeti novac otmičaru i preuzeti ženu. Dva sam puta, kako biste to vi klinci kazali, popušio, i sva je prilika da mi Lakota uopće neće platiti. I onda se na vratima mog ureda pojaviš ti i tražiš da ti nađem brata. Dva odvojena slučaja, jednako blesava i suvišna! U prvome sam zaradio potres mozga, virozu i pet somova maraka, u drugome baš ništa. Naivan i bedast, kakav već jesam, sažalim se nad tobom i počnem ti tražiti brata. I što se onda dogodi? Hop! Stvari se poklope i otkrije se da su obje stvari dva pola jedne te iste prljave i odvratne igre. Kako to? Zar misliš da vjerujem u duhove, telepatiju, nadnaravne pojave, nevjerojatne slučajnosti i nagradne igre kojima su pretrpane novine? Hajde, reci!
Vidjelo se da će Mali još jedanput kapitulirati. Crvenio se sve više, poniknuo je pogledom, a prstom je gotovo nesvjesno kvrckao po rubu praznog tanjura.
– Čuo sam brata kako mobitelom razgovara s nekim koga je oslovio kao gospodina Lakotu – reče konačno spreman da sve prizna. – Čuo sam i kako spominje Lucky holding...
– O čemu su razgovarali?
– Ne znam. Nisam shvatio. Čim sam ušao u sobu, prekinuo je vezu i počeo vikati da zabadam nos u njegove stvari.
– Kada je oteo Bety, morao je više puta nazvati Lakotu i kazati mu što zapravo želi. To što si načuo, sigurno je bio ucjenjivački razgovor. Posve je razumljivo zašto se naljutio na tebe.
– Ali ako je tad ucjenjivao... Lakotu – sasvim logično će Jurica – tko je onda bio s Bety?
– Možda nitko... možda je već bila mrtva...
– Ne znam – reče Mali – ali ne mogu ni pomisliti da je nekoga ubio.
– Još mi nešto nisi objasnio!
– Nakon što je Igor nestao, sjetio sam se tog razgovora. Pomislio sam kako je možda radio nešto za tog Lakotu, pronašao sam adresu holdinga i otišao tamo upitati ih znaju li možda gdje je Igor.
– Jako inventivno! – naruga mu se Banić. – Kad ne bi bilo naivno i glupo.
– Rekli su mi kako nemaju pojma o mom bratu... zapravo, nisu uopće znali tko je Igor Špiler.
– Naravno da nisu znali. Otkud bi znali ime čovjeka koji ih je želio olakšati za pola milijuna maraka!
– Zatim sam pošao van. Sjećam se kako me od svega toga strašno boljela glava. Na njihovoj je porti bio neki čovjek koji je, čim me vidio, upitao što mi se to dogodilo. Rekao sam mu kako tražim brata koji je nestao i kako mi nije dobro. E, on mi je zatim rekao kako sam došao na posve pogrešno mjesto, te kako postoje detektivi koji za određeni honorar pronalaze izgubljene osobe i dao mi vaše ime i adresu...
– Sigurno ti je dao i tabletu protiv glavobolje. Malu, plavu.
– Da, da – iznenadi se Jurica. – Kako znate?
– Svašta ja znam – reče Banić, pa se zamisli baš nad onim što nije znao. Ako je Igor Špiler oteo Bety, kako je cijelu tu složenu akciju mogao izvesti sam? A ako pak nije bio sam, tko je još bio s njim?

21.


Ivu Stakorovskog zatekao je na izlasku iz njegove gornjogradske redakcije, i to, kojeg li čuda, posve trijeznoga! To je s jedne strane bilo dobro jer se moglo s njim normalno razgovarati, dok je s druge bilo poprilično loše jer je Štakor u trijeznom stanju teško prepoznavao ljude s kojima se upoznao dok je bio pijan. Trebalo mu je nekoliko dobrih minuta da shvati kako je Banić onaj privatni detektiv kojemu je poslao fotokopiju sa slikom Bety Lakota i njezina tajanstvenog pratitelja. Začudo, na Banićev poziv nije htio ući ni u jedan od gornjogradskih lokala, ali je dopustio istražitelju da ga prati do uspinjače. Površno očišćen od snijega, pločnik je bio zaleđen i sklizak, tako da su morali hodati oprezno i polako.
– Taj Lakota zasigurno ima više kuća? – počne Banić, ne bi li na neki način potaknuo novinara da mu ispriča sve što zna o vlasniku Lucky holdinga.
– Opet vi s tim Lakotom! – gotovo ga je korio novinar. – Stalno tražite da vam dajem informacije o njemu, a ništa ne dobivam za protuuslugu.
Znači, sve one vinjake nije držao »protuuslugom«, pomisli Banić, smišljajući kako ga udobrovoljiti.
– Vi ste privatno njuškalo i zbog nekih vas razloga zanima taj tip. Ali, dajte vi meni recite nešto, nešto što bi se dalo novinski eksploatirati. Mi novinari živimo od takvih sitnih indiskrecija, dojava, pa čak i objeda.
– Žao mi je, ovoga časa nemam ništa što biste mogli iskoristiti – slaže istražitelj, sa strahom pomislivši kakve bi sve fantastične priče smislilo ozloglašeno zavirivalo u tuđu intimu samo da je znao bar četvrtinu onoga o Igoru Špileru, samoborskoj vili, prošlosti mladoga boksača i nestanku pola milijuna maraka. Zgrozi se pri pomisli na senzacionalne naslove otisnute masnim slovima, što bi osvanuli na prvoj stranici njegovih novina:


UTJERIVAČ DUGOVA SILOVAO I UBIO SUPRUGU TAJKUNA



MALODOBNI ROBIJAŠ POMAGAO PRI OTMICI



TAJKUN ODBIO POMOĆ MUP-a NAMJERNO SKRIVIVŠI ŽENINU SMRT



MUČENA GLAĐU, SIROMAŠNA OBITELJ POJELA ZECA OBOLJELOG OD BJESNOĆE



Kao da se odjednom smilovao, Štakor ipak odgovori na njegovo pitanje:
– Nema ljepšeg dijela zemlje u kojemu Lakota nema kakav osmerosobni kućerak ili skromnu troetažnu vilu. U ružnijim pak dijelovima radije kupuje tvornice ili pak otvara banke. To vam je neka vrsta legalne kleptomanije. Kleptoman drmne sve što vidi jer mu to po nekom unutarnjem imperativu treba sve do onoga časa kada postane njegovim. Iz istih poriva Lakota to isto kupuje novcem koji uopće nema ili koji za njega više nema neki očitiji smisao. Mislim da na takve tipove ne bi trebalo ići pravnim sankcijama, nego bi ih trebalo trpati u umobolnice i liječiti ih. Ako je to uopće izlječivo.
– Ima li što u Gorskom kotaru?
– Mislim da ima neke pilane, dva do tri trgovačka poduzeća...
– Mislio sam na kuće.
Dakle, kada je Igor Špiler došao po nju, Bety je bila s ljubavnikom u vili svojega muža, pomisli Banić, pa se okrene prema novinaru spreman na još jedno gnjavatorsko pitanje. Međutim, stavši neoprezno na zaleđeni dio pločnika, Štakor se posklizne, noge mu polete naprijed i on svom snagom bubne leđima o tlo.
Iako je sve djelovalo smiješno poput banalnoga gega iz slapsticka, ozbiljna lica Banić mu pomogne ustati.
– Jebem mu mater! – kleo je novinar. – To je zato što sam trijezan! Sto puta sam prošao pijan preko leda i nijedanput nisam pao! Zbilja nije zdravo dulje vrijeme biti trijezan. Poneki put da, ali ovako pretjerivati... Od jutra nisam popio ni čašice!
Krenuli su prema gornjoj postaji uspinjače. Kao da je bijesan zbog nespretnog pada, novinar nastavi ljutito:
– I nemojte me više ništa pitati za Lakotu! Pun mi je kufer Lakote i njegove subraće koja se poput termita razmiljela ovom državom. Imao sam deset somova maraka u njegovoj banci koja je od jučer blokirana. A zašto je blokirana? Podijelio je svu silu kredita svojim intimusima i sada će, tobože zbog nepovoljnih financijskih prilika, otići u stečaj. Država će godinama obećavati malim štedišama povrat, veliki će riknuti, a on je već posve sigurno sklonio lovu negdje van. Svi kenjaju kako su oni tajkuni, a zapravo su tajfuni što su se obrušili na ovu nesretnu zemlju, tajfuni iza kojih će ostati samo ruševine. Skinite mi se već jedanput s tim Lakotom.
Iako Baniću nije djelovao poput čovjeka koji bi u banci imao išta osim duga, po njegovoj se srdžbi činilo da ne laže. Bijesno se razmahao, zasigurno zbog neizvjesne sudbine vlastite ušteđevine, a zatim se još jedanput poskliznuo, i sasvim bi sigurno ponovno pao da ga Banić nije zadržao hitro ga zgrabivši za ruku.
– Okružen je samim lopovima! – ljutio se čim je nekako vratio ravnotežu. – Svi su njegovi ljudi sumnjivi do srži.
– Ma koji to ljudi!? Nemojte pretjerivati! – reče Banić kao da ga želi primiriti.
– Recimo, onaj njegov Smokovina! Tobožnji osobni tajnik, a zapravo gorila!
Baniću odjednom postane zanimljivo. Znao je za plećatog čovjeka kojega je nekoliko puta vidio kako paradira sa snajperom i ubijenim lisicama. Stvari koje mu je novinar mogao kazati o njemu nipošto nisu bile za odbaciti.
– Taj je navodno odgovoran za brojne pljačke i nasilja nad civilima što ih je počinio na slavonskim bojištima kao pravi »pozadinski heroj«. Platile su i srpske i hrvatske glave! Bila je već podignuta optužnica na temelju koje je uhićen, ali je nakon mjesec dana pušten zbog nekakve pravne proceduralne pogreške. Ti boga, kao u američkim filmovima s Michaelom Douglasom ili Clintom Eastwoodom! Poslat ću vam njegove fotose iz 1991! Imam ih punu ladicu! Vidjet ćete tu pitomu fizionomiju i taj umilni pogled, pa će vam sve biti jasno.
– Ne trebate. Upoznao sam Štrigu – umiri ga Banić.
– Svejedno ću vam poslati. Nitko pod kapom nebeskom ne može kazati da je u potpunosti upoznao Štrigu!
Kad su ulazili u postaju zagrebačke uspinjače, već se malo primirio. Otresao je s hlača ostatke prljavoga zaleđenog snijega, pružio službeniku ZET-a pokaznu kartu i ušao u kabinu. Ostavljajući auto na Gornjem gradu, Banić kupi kartu i pođe sa Štakorom, nadajući se da će tako možda još štogod korisno doznati.
U kabini su bili sami, uz jednoga golobradog školarca koji se, ližući sladoled, naslonio na prednju stjenku kabine.
– Kako možeš lizati jebeni sladoled na minus dvanaest? – okomi se na njega novinar koji je, čini se, bio ljut na cijeli svijet. Baniću se učini da je onako dobrano pijan ipak malo ugodnija osoba.
– Stari, skini mi se! – odvrati klinac drsko, pa nastavi lizati sladoled.
Stakorovski ustane kao da će obračunati sa školarcem, ali ga trzaj kabine koja je upravo krenula baci natrag na sjedalo.
– Uveli su im vjeronauk, a sve su gori – rogoborio je novinar ljutito. – Znate što su im trebali uvesti u škole? Ne vjeronauk nego inkviziciju!
Iznenada se kabina uspinjače zatrese i zastane negdje na polovici puta. Bilo je to uistinu neobično. Banić se nije mogao sjetiti kada se takvo što dogodilo, iako su početkom stoljeća zbog prečestih kvarova Zagrepčani to vozilo od milja zvali zapinjača.
– Evo, ni to nije u redu! – srdio se Štakor. – Ništa više ne štima i sve ide k vragu! Mora da je i jebena uspinjača Lakotino vlasništvo.
– Strpite se. Sigurno će brzo ukloniti kvar – pokušavao ga je primiriti istražitelj. I tad, misleći kako je za to najprikladniji čas, Banić zavuče ruku u džep i izvadi onu fotokopiju koju je prije nekoliko dana dobio baš od njega.
– Prepoznajete li muškarca na slici?
Novinar ga bijesno pogleda, pa odbrusi:
– Pa rekao sam vam da to nitko ne zna! Sve što mogu reći jest da ima razvijena ramena i pravilan potiljak.
– Ne tog – objasni mu Banić, pa prstom upre u drugi kraj fotokopije gdje se nalazio nasmiješeni mladić s mikrofonom u ruci.
– Kako ne bih znao!? – pogleda ga Štakor sav u čudu.
– Pa to je Bruno Bekić!
– Nažalost, nisam čuo – slegne ramenima istražitelj.
– Tko je Bruno Bekić?
– Ništarija koja nikad u životu nije podigla težu stvar od žlice i vilice. Glupan, hohštapler i bonvivan. Bogato čedo koje iskorištava sve nesavršenosti ovoga društva. Radnim danom nosi Armanija i Hugu Bossa, a blagdanom Versacea. Premda mu je, koliko radi, svaki dan blagdan. Utuvio si je u glavu da je pjevač i sad pokušava snimiti disk koji se neće prodati u više od četiri primjerka. Otac mu je platio najbolje skladatelje, aranžere, tekstopisce i nekakvog učitelja pjevanja za kojega se priča kako je u Egiptu naučio dvogrbu devu da otpjeva Yellow Submarine.
– Gdje bih ga mogao naći?
– Vi baš ne birate društvo – primijeti Štakor. – Ulazite u poslovne aranžmane s Krstom Lakotom, upoznali ste Štrigu, vucarate se naokolo s najvećom novinarskom ispičuturom u ovom dijelu Europe, a sad biste se upoznali i s Brunom Bekićem! O čemu biste s njim razgovarali? O broju okretaja novoga mercedesa M klase ili o cilindrima još novijeg BMW-a? Osim toga, sumnjam da će napirlitani dripac u Armanijevu odijelu uopće htjeti razgovarati s nekim tko se fura na Trevora Howarda, i to još s rašivenim rukavom.
– Oh, moram to što prije zašiti – ispriča se Banić, pokušavajući rašiveni rukav nekako utisnuti pod rame. – Znate, krojač mi je na godišnjemu.
– Ah, ti luksuzni krojači za otmjenu klijentelu! Sigurno je na Sejšelima ili na skijanju u Cortini d’Ampezzo.
Uspinjača se malo zatresla, nešto je zaškripalo dolje ispod kabine, ali je ipak ostala na mjestu.
– Znate li gdje je Homesound? – upita na koncu Stakorovski.
– Ne. To je neki butik?
– Zbilja ste upućeni! To je najskuplji zagrebački privatni tonski studio. Nalazi se na Srebrnjaku.
– U blizini fitness centra? – upita Banić jer je to bila jedina adresa koju je u tom dijelu grada poznavao.
– Ne, gore, mnogo dalje. Sada Bekić ondje snima disk. Koliko je darovit, sumnjam da će iz njega izvući prvi pravi ton prije ljetnih praznika. Ako baš nemate drugog posla, otiđite i pokušajte razgovarati s njim. Ali, ima i boljih načina da čovjek ubije vrijeme. Recimo, kudikamo je ugodnije skočiti sa Savskoga mosta. Ili se kod Keglbajsa baciti pod putnički vlak Zagreb – Zabok.
– Nemate baš neko osobito mišljenje o tom Bekiću?
– Nemam više dobro mišljenje ni o kome! Dopodne mrzim cijeli svijet, a popodne i sebe.
– Možda biste ipak trebali popiti bar nekoliko duplih vinjaka?
– Jasno da bih! Ali kako kad je jebena uspinjača krepala?
– A znate li – pokuša ga zaintrigirati Banić – da su ovaj tip kojemu se vide ramena i potiljak i ovaj s mikrofonom jedna te ista osoba?
Štakor ga pogleda sav preneražen.
– Hoćete reći da je Bruno Bekić bio ljubavnik Bety Lakota?
– Upravo to! – nasmije se pobjedonosno istražitelj. – Evo vam materijala za vaš list. O tom nalazu možete pisati i izmišljati do mile volje bar dva mjeseca.
– Što vi znate o tome? – upre Štakor u njega pogled pun prezira, onoga kojim profesionalac gleda nevježu i amatera.
– Želite reći da to nije dovoljno senzacionalno?
– Dovoljno je senzacionalno – prizna novinar. – Ali nije u tom štos. Takvu stvar ne smijemo napisati jer je Bekićev otac tajni vlasnik Magazina X.
– Pa čuo sam da imate tri vlasnika!
– Da, imamo tri vlasnika – reče Štakor – ali su sva tri smiješne lutkice iz vitrine kojoj je generalni vlasnik stari Bekić. Što se tiče njegova sina, smijemo pisati samo o njegovoj zvjezdanoj pjevačkoj budućnosti. Zar mislite da smo i ovu sliku objavili zato što ga držimo važnom medijskom osobom i pjevačem koji ima budućnost? Dobili smo je u omotnici. Donio ju je jedan od tobožnjih vlasnika, zajedno s tekstom koji je morao biti objavljen uz sliku. Zgodno, zar ne?
– Da, zgodno – zamisli se Banić. – To je ta priča o neovisnosti novinâ.
– Pa novine i jesu neovisne! – pljune Štakor na pod uspinjače baš u trenu kada se kabina pokrenula. – Neovisne su od svih onih koji im nisu vlasnici!
Kad su izlazili iz uspinjače, klinac koji je već odavno pojeo svoj sladoled, okrene se prema novinaru, pokaže mu »bosanski grb«, pa brzo potrči dolje prema Ilici.
– I tom balavcu otac ima konto s više od dvjesto tisuća maraka!
– Po čemu to sudite? – začudi se istražitelj.
– Po tipu odgoja – mirno odvrati Štakor. – Oni čiji starci imaju više od petsto somova nasrću šakama, a oni iznad milijuna vade revolver ili vas gaze porscheom. Kužite?
Banić se okrene i pođe gore prema stubama, jer je na Gornjem gradu ostavio automobil, a Štakor naglo skrene prema bivšem Vinkomiru. Bilo je krajnje vrijeme da popije sve one redovite vinjake i vrati se u normalu.
Kada se nakon dva sata vratio u svoj ured, Banić na podu spazi cedulju koju mu je netko ubacio kroz prorez na vratima. Uzme je i pogleda; bila je to vrlo zajedljiva poruka, posve u stilu njezina pošiljatelja odnosno potpisnika. Telegrafski šturo, pravilna velika slova govorila su sljedeće:
MAMA IMA UPALU ŽUČNE VREĆICE STOP TO SE ZOVE CHOLECYSTITIS ACUTA STOP TERAPIJA ANTIBIOTIKA STOP KAD SE UPALA SMIRI NUŽNA OPERACIJA STOP AKO SI SE VRATIO IZ JUŽNE AFRIKE NAVRATI OVIH MJESECI U BOLNICU STOP ZOVEM SE NIKA BANIĆ STOP

Banić ljutito izgužva papirić i baci ga u koš, pa, sjetivši se onoga što mu je kazao novinar, zaključi u sebi: sudeći po odgoju, otac te balavice teži je od dva milijuna maraka! Zatim se zavali u stolac, uključi glazbu i počne razmišljati o svim onim stvarima koje je dosad uspio zabrljati. Iz te grozomorne niske jedini je spas bio u lakom popodnevnom snu.

22.


Ustavši tog jutra, odluči ispraviti propuste što ih je ovih dana učinio. Pobojavši se kako bi ga društvo iz Kica moglo zarobiti i uvući u beskonačnu polupijanu raspravu, zaobiđe u velikom luku lokal, ukrca se u auto i dolje u Deželićevu prilazu kupi dvije jeftinije zimske gume.
– Zašto niste kupili Micheline? – pitao ga je malo kasnije vulkanizer dok mu je mijenjao gume na pogonskim kotačima.
– Zašto ne pijete Chivas Regal? – uzvratio mu je loptu Banić kada je vulkanizer, završivši posao, trgnuo dva gutljaja Badelova vinjaka.
Potom se odvezao u Samobor i na sudskom odjelu zemljišnih knjiga pokušao otkriti kome pripada stara derutna vila u blizini koje su ga prošloga mjeseca klopili po glavi. Nakon što je pomno pretražio prašne knjige, stari mu je službenik u tamnoj kuti kazao ono što je znao i prije. Vlasnik je bio famozni Maruševski koji je u Kanadi bio već tako dugo da je mogao zaboraviti i materinski jezik.
– Ali čuo sam da je prodana – pripomenuo mu je Banić, kao da na taj način želi ukoriti cijeli ured zbog neažurnosti.
– Sasvim je moguće – odvrati čiča u kuti, koji je morao imati toliko godina da su ga od mirovine dijelile samo sekunde. – Ali dok se ne obavi prijepis, za nas postoji samo dosadašnji vlasnik.
Odmah se vidjelo kako pripada birokratima staroga kova, onima za koje nešto nije kako jest nego onako kako u službenim knjigama stoji. Da je kojim slučajem katastrofalni potres poharao cijeli grad, za njega bi sve bilo nepromijenjeno sve dok se na propisan način ne unese u zemljišne knjige.
Vraćajući se sa suda, zamijeti krojačku radionicu, tako malenu da je pomalo podsjećala na zidni ormar koji se otvara s ulične strane. Stari se majstor ispričavao kako ima posla sve do Bogojavljenja, ali kada je Banić izvukao iz džepa stotku i kazao mu kako žuri na općinu radi sastanka u vezi s utvrđivanjem novog poreza za obrtničke usluge, uzeo je istražiteljev duffel coat i sredio ga za manje od deset minuta.
– Hoćete li smanjiti porez? – upita ga na koncu stari obrtnik drhtavim glasom.
Odlazeći, Banić mu veselo mahne i reče:
– Prijedlog je da ga podignemo na četrdeset sedam posto. Mislim da je to sasvim razumna opcija.
Vrativši se u Zagreb, kupio je na Britancu mali buket bijelih ruža i krenuo ka Zajčevoj bolnici misleći usput kako se, eto, danas stvari odvijaju na koliko-toliko zadovoljavajući način.
Ušao je u bolničku zgradu, skrenuo nadesno i pošao dugim hodnikom gdje se, kako su ga uputili, nalazilo dizalo. Uspeo se do gastroenterološkog odjela na trećem katu, baš onako kako mu je Nika objasnila, ali je, na nesreću, zaboravio u kojoj se sobi nalazi Lidija.
Zastao je na hodniku, ne znajući više što bi ni kamo bi. Mogao je otići do sobe glavne sestre ili dežurnog liječnika i upitati gdje mu je bivša žena ili im slagati pa reći kako zapravo traži sestričnu, ali ga je sve više ispunjavao nekakav neobjašnjivi strah. Nije znao što je to, plaši li ga zapravo svenazočnost bolesti što se uvukla u ovaj hodnik neobična zadaha ili to što će, posjetivši Lidiju, osporiti neku svoju čvrstu odluku koju je donio jednom davno, a da više nije bio svjestan gdje, kada i zašto...
Hodnikom prođe žena u bijeloj kuti gurajući kolica na kojima su zveckali tanjuri i šalice. Iz sobe u dnu hodnika izađe neki visoki, strašno mršav muškarac držeći u ruci tamnu vrećicu iz koje je uska plastična cijev vodila prema njegovu trbuhu. Treba što prije odlučiti, mislio je, prije no što ga se rođena kći odrekne preko novina i drugih javnih medija.
Nespretno se okrene s onim cvijećem u rukama i zamalo se sudari s gorostasnim liječnikom koji je bio u svom laganom radnom odijelu bijele boje.
– Što tražite ovdje? – upita ga liječnik pomalo ljut na njegovu nespretnost.
Banić slegne ramenima pa nemoćno raširi ruke, tako brzo i grčevito da je jedna ruža izletjela iz buketa i pala na pod. Sagne se brzo, podigne je i pokuša ugurati natrag nabovši se pritom u prst.
– Što vam je, čovječe? – pogleda ga liječnik s čuđenjem, kao da je netko tko je ovamo zalutao s psihijatrijskog odjela. – Kome nosite to cvijeće?
– Nikome – nasmije se Banić. – Upravo sam ga dobio od rodbine.
– Od rodbine!? A zašto?
– Maločas sam nakon duga liječenja uspio pobijediti rak bubrega! Idem kući. Zar to nije lijepo?
Liječnik samo odmahne rukom i pođe prema svojoj sobi. Banić odahne pa rukom otare znoj sa čela. U hodniku je uistinu bilo vruće, ali je imao osjećaj da to nije jedini razlog zbog kojega se preznojio.
Iz one sobe u kojoj je nestao liječnik uskoro izađe medicinska sestra, zacijelo glavna, što se dalo zaključiti po njezinoj dobi i sigurnom uznositom držanju. Što li će biti sada, pomisli, ali sestra samo prođe pokraj njega kao da ga nije ni primijetila. Iznenada se u njemu nešto prelomi, okrene se i zabrza za sestrom.
– Gospođo sestro! – reče, premda mu se osloviti nekoga na taj način odmah učini skroz blesavim.
Ona se polako okrene i sumnjičavo ga odmjeri od glave do pete.
– Izvolite!
– Tražim ženu... zapravo bivšu ženu...
– Kako se zove? – odgovori ona glasom punim poslovne rutine.
– Zove se Lidija... – reče on, pa se odmah zamisli pitajući se treba li kazati Lidijino djevojačko prezime. Glupost, shvati u jednom trenu, prisjetivši se kako ona nikad nije odustala od njegova prezimena. Čak ni kad je bila u braku s Tamarinom.
– Što je, zaboravili ste joj prezime? – nasmije se sestra i s njezina lica odmah iščezne onaj službeni autoritativni izraz. – Koliko znam, na odjelu trenutačno imamo dvije Lidije.
– Zove se Lidija Banić.
– Ah, gospođa Banić! Pod antibioticima je, ali joj je temperatura već pala. Eno vam je tamo u sobi tristo devet – reče sestra, spremajući se otići za svojim poslom.
– Ne biste li provjerili spava li... znate, ako spava...
Ona samo slegne ramenima, pa ponositim, uspravnim hodom, kakav dolikuje glavnoj sestri, ode do Lidijine sobe.
Vrati se nakon nekoliko časaka.
– Trenutačno spava.
– Super! – ote se Baniću.
– Hoćete li da je probudim, ili ćete to sami učiniti?
– Ne... znate... nikako ne bih htio... Njoj je potreban san. Vidite, ta upala... te žučne...
– Slušajte, gospodine! – naglo se uozbilji ona. – Ne morate mi tumačiti što je cholecystis acuta! O tome valjda znam više od vas! Ako je probudite, nećete ugroziti njezino zdravlje. Ionako vremena za spavanje ima na pretek. Sigurno će joj biti drago. Pričala mi je da joj je muž nekakav vražji detektiv, što li, ali nije mi rekla da ste joj bivši.
Banić se još više zbuni, pa tutne buket ruža sestri u ruke, ali tako nespretno da je sada nju ubo u dlan.
– Dajte joj kad se probudi i recite da je bio njezin bivši muž.
Ona ga ljutito odmjeri, lizne mjesto uboda na dlanu pa ponovno krene prema Lidijinoj sobi. On je ipak zaustavi:
– Ne, recite samo da je to od Nikole.
Vraćajući se s gastroenterologije, proklinjao je sebe sama zbog niza cirkusarija što ih je napravio. Obuzeo ga je silan stid, i već je u mislima vidio kako glavna sestra predaje ruže raznježenoj Lidiji govoreći joj pritom:
– Gospođo Banić, rekli ste mi da je vaš bivši muž detektiv, a on je zapravo idiot!
Činilo mu se potom da jasno vidi kako na te riječi Lidija pada licem u jastuk i grčevito plače, dok zlobna sestra dodaje još pakosnijim tonom:
– Šteta što vam je bivši. Ovo bi bio divan povod da mu date nogu.
Valjda stvar neće ispasti tako strašno, tješio se sjedajući za upravljač golfa i očajnički tražeći po džepovima kutiju s cigaretama.
Ozlojeđen je bio i oko tri poslije podne, kada je u njegov ured ušao nasmijani Jurica Špiler, koji je sav sijao od neke čudne sreće što ga je obasjala. Tresnuo je športskom torbom o pod, sjeo na stolac ispred Banićeva radnog stola i svečano izjavio:
– Vaš je posao završen. Molim vas da mi kažete koliko vam dugujem.
Ništa ne shvaćajući, Banić podigne svoje iznenađeno lice. Ako nije jutros poludio, mora da se dogodilo nešto fantastično!
– Imali ste pravo! Sto puta ste imali pravo! Igor je živ! Pogledajte što sam jutros pronašao u poštanskom sandučiću.
Mali baci pred istražitelja tvrdu kuvertu razderanu s gornje strane.
Banić se sa zanimanjem zagleda u nju. U njezinu gornjem desnom kutu bile su tri poštanske marke s portretom neke povijesne ličnosti, a preko njih žig na kojemu se ime grada nije moglo pročitati. Na sredini je nevještim verzalnim slovima bilo ispisano Juričino ime i prezime te adresa u Kosirnikovoj ulici. Na papiru koji se nalazio unutra bila je istim onakvim verzalom ispisana kratka poruka u kojoj Igor Špiler obavještava brata kako je s njim sve u redu, kako se ne treba uopće brinuti, kako se nalazi u jednom lijepom njemačkom hotelu te, konačno, kako se radi osobne sigurnosti morao na kraće vrijeme skloniti u inozemstvo. Poruka nije bila datirana, ali je u njezinu dnu bio Igorov potpis.
– Vidite, ipak se nije potpisao kao Krešo... ili Zdenko...
– Da, da – zamisli se istražitelj pa bolje pogleda pismovni papir što je u gornjem lijevom kutu imao logotip stanovitog Barbarossa hotela iz Rosenheima.
– I ovo je bilo u kuverti! – reče ponosno Mali, pa iz džepa izvadi pet novčanica od tisuću njemačkih maraka.
– Eto, nije se prestao brinuti za mene! Idući ću tjedan otići u taj Rosenheim, čim izvidim gdje je to i kako je najjednostavnije putovati... No, recite koliko sam vam dužan?
Baniću se učini da je cijela stvar nekako prejednostavno i preidilično završila, i nad njegovom se glavom navuku crne slutnje.
– Je li to Igorov rukopis? – upita, premda je znao da je po verzalnim slovima teško identificirati nečiji rukopis.
– Je...– zbuni se Mali. – Zapravo, morao bi biti! Tko bi mi drugi poslao pet somova maraka?
– Znači, nikad nisi vidio Igorov rukopis! – shvati Banić mladićevu neodlučnost.
– Nemojte sad komplicirati! Recite koliko sam vam dužan.
Istražitelj shvati da ga se neće tako lako riješiti, a pogotovo da neće uspjeti stišati njegov nenadani optimizam.
– Slušaj, moram najprije izračunati sve troškove, obračunati porez i razna davanja, režije i slične stvari... pa ću ti nakon nekoliko dana moći kazati. Tako to ide. Detektivske usluge pune su kompliciranog računanja, knjigovodstva i ispunjavanja formulara. Zato se toliko malo ljudi bavi tim bezveznim poslom.
– A tako... – reče J urica kao da shvaća.– Valjda neće biti preskupo?
– Neće – umiri ga Banić. – Samo, jednu stvar bih te molio...
Mali je pažljivo slušao.
– Molio bih te da mi na dan ili dva ostaviš to što si dobio iz... iz tog Rosenheima...
– Zar i novac!?
– Glupane! – prekori ga istražitelj. – Kakav novac! Samo kuvertu i pismo. Želio bih to malo proučiti.
– Nema problema – odvrati mladić. – Doći ću za dva dana kada sve izračunate... Ali ako hoćete, mogu vam dati akontaciju...
– Zakasnit ćeš na trening! – zaključi Banić taj glupi razgovor.
Malo kasnije, nakon što se dobro ispavao i prije no što će svratiti u Kico na večernje pivo, Banić postavi jaku svjetiljku na stol, iz ladice izvuče veliko povećalo kakvim se služe filatelisti, pa se zagleda u poštansku omotnicu. Sada, pod povećalom, uspio je pročitati ime brkatog velikana na marki, ali mu ono ništa nije značilo. Premalo je znao o njemačkoj kulturi i povijesti. Odmakne još malo povećalo od kuverte ne bi li dobio bolje povećanje, pa stade razgledati žig. Još, se nije dalo pročitati kojem je gradu pripadao. Bio je slabe kvalitete ili ga je netko razmazao prstom. Ali tko? Pošiljalac, poštanski službenik, poštar što je donio pismo, mladi Špiler ili možda netko deseti? Usmjeri sad svoju pozornost na onaj dio žiga koji nije bio utisnut na marke nego na omotnicu. I on je bio posve mutan, kao da je po njemu netko brljao još više nego po markama. U jednom mu se času učini kako je taj drugi dio žiga malo drugačije boje, ne crn nego tamnoplav. I tad mu na pamet padne jedan posve čudan zaključak: žig na kuverti bio je nacrtan, a poštanske marke skinute s nekog drugog pisma. Ako je tako, a sve mu se više činilo da jest, onda pismo uopće nije stiglo poštom iz Njemačke, nego ga je netko jednostavno ubacio u poštanski sandučić Špilerovih. I za tu je stvar, naravno, potrošio dosta truda i punih pet tisuća maraka. Zagleda se potom u pismo koje je bilo u omotnici. Logotip na papiru doimao se autentičnim, ali je i on mogao biti napravljen kojim od grafičkih kompjutorskih programa i otisnut pisačem u boji. Uzme papir i stavi ga ispred žarulje. Otkriće je bilo neobično; papir je imao vodeni žig tvrtke Neusidler te je pripadao onoj vrsti koja se može kupiti u gotovo svakoj boljoj knjižari. Zar njemački hoteli za svoje memorandume kupuju papir u knjižari? Ako im je to već i praksa, onda je to prije kakvo jeftino svratište nego dobar hotel!
Ali ako je sve to netko napravio ovdje i ubacio u Špilerov poštanski sandučić, potrošivši na tu obmanu pet tisuća maraka, kakve su mu zapravo bile namjere?
Odgovor koji mu se nametao bio je posve mračan i tjeskoban. To je mogao napraviti samo netko kome je bilo važno da mlađi Špiler povjeruje u to kako mu je brat uspio zbrisati i kako je nekakav veliki novac kod njega. A ako je pak to točno, tad je posve evidentno da pola milijuna maraka nije kod Igora Špilera, nego na nekome drugom mjestu!
Banić polako dohvati telefonsku slušalicu i nazove poštu tražeći nekoga tko radi na dnevnoj isporuci pisama.
– Galjer ovdje – reče mu jedan dosta neljubazan i užurbani glas nakon brojnih prespajanja. – Što želite?
– Zanima me biste li mogli provjeriti je li danas ili jučer na određenu adresu isporučeno jedno pismo iz Rosenheima?
– Je li bilo preporučeno?
– Ne – odvrati Banić kratko pogledavši omotnicu.
– E, onda vam ne bih mogao pomoći – reče čovjek u čijem je glasu rasla uzrujanost. – A kada bih i mogao, ne bih vam pomogao!
– Ali zašto!?
– Zašto!? Pitate zašto!? – vikao je poštanski službenik. – Zato što smo doslovce zatrpani prokletim čestitkama. Četiri i pol milijuna Hrvata čestitaju jedni drugima Božić i novu godinu. I to svak svakome, dakle u oba smjera! Pokušajte pomnožiti četiri i pol milijuna sa četiri i pol milijuna, pa ćete dobiti broj čestitki koje uručujemo i koje ljudi istoga dana bacaju u smeće. Nema besmislenijeg posla na svijetu! A vi me jebete s pismom iz Majnkamfa!
– Rosenheima – ispravi ga Banić u času kada je kolerični poštar već spustio slušalicu.

23.


Tonski studio Homesound bio je visoka betonska prizemnica obojena u plavo, široka desetak, a duga petnaestak metara, te je podsjećao na minijaturne tvornice ili pogone kakvi se obično postavljaju na prilazima gradu. Banić zaustavi auto na poširokom parkiralištu ispred same zgrade, pa hitrim i sigurnim korakom požuri unutra, ostavljajući tako dojam užurbana, zaposlena čovjeka. Tek se jednim letimičnim pogledom udostojao dvojice snažnih tipova koji su tjelohraniteljskom lažnom mirnoćom šetkali oko novog audija, kakvog se možda još nije moglo vidjeti ni u autožurnalima. Ipak ga nisu zaustavili. Ili su pomislili da je stvarno zaposlen u tonskom studiju, ili su pak držali da osoba sa starim golfom ne može biti dostojna njihove pozornosti.
Banić uđe u široko predvorje puno velikih uokvirenih postera raznih pjevača i glazbenika, od domaćih aktualnih zvjezdica, pa sve do Elvisa Presleyja i Boba Dylana. Široka staklena vrata na desnoj strani predvorja vodila su prema malom baru, u kojem je bio uski šank i nekoliko okruglih stolova okruženih visokim i neudobnim barskim stolcima, na kojima se čovjek osjeća kao da se uspeo na drvo. Bar je bio prazan, a za šankom je visoki tip sjede kose čitao dnevne novine.
– Dobar dan! – pozdravi Banić, ali se činilo da ga čovjek nije čuo. Podigao je glavu tek kad ga je još jedanput pozdravio, ovaj put mnogo glasnije.
– Dobar dan – odvrati šanker, odmah se ispričavši: – Oprostite, malo sam nagluh. Šanker u tonskom studiju možete biti samo ako ste nagluhi. U suprotnome, mogli biste poludjeti od užasnih zvukova koje proizvode bogati i razmaženi antitalenti.
– Tražim gospodina Brunu Bekića.
– Molim?
– Tražim Brunu Bekića – ponovi istražitelj mnogo glasnije.
– Ah, da. Razumijem. Prođite kroz predvorje u garderobu za izvođače. Tamo vam je ploča s rasporedom snimanja.
Banić se vrati u predvorje, prođe kroz ulaz za izvođače i tu spazi četiri mladića s čudnim irokeškim frizurama, odjevena uglavnom u kožne jakne i uske tamne hlače. Trojica od njih držala su u rukama futrole s gitarama, dok su četvrtome iz džepa virile palice za bubnjeve.
– Zna li tko od vas Brunu Bekića? – upita Banić.
S izrazom gađenja na licu, jedan od mladića odgovori:
– Bekić je šlagerska ljiga. Mi smo GPB. Čuli ste valjda za nas?
– Djelomice – otpovrne Banić.– To je neka kratica?
– Garage Punk Band – spremno će drugi klinac. – Mi drapamo čisti anarhoprotest pun žuči i vitriola. Najveći nam je hit Tenisač vrati vlast! Čuli ste to na Stojedinici?
– Ah, to je vaše! – pretvarao se Banić da mu je jako draga ta stvar i još jednom zaokružio pogledom po njima. Nosili su skupe kožne jakne, u rukama su im bile skupe futrole, a u njima još skuplje gitare koje su im kupili imućni roditelji, a oni su svirali teški ogorčeni protest protiv svega postojećeg. To je bilo gotovo isto kao kad bi članovi vlade uzeli u ruke transparente i izašli na ulicu, prosvjedujući protiv visokih poreza, niskih mirovina te pregolemog broja nezaposlenih.
– A gdje bih mogao pronaći Bekića?
Jedan od klinaca pokaže mu gore prema satu pričvršćenom o zid, ispod kojega je bila crna ploča s upisanim rasporedom snimanja. Na njoj je pisalo:
BRUNO BECKY 18.00 – 21.00 sati
GPB 21.00 – 24.00 sati

Sat iznad ploče pokazivao je da je Bekiću, ili umjetnički Beckyju, preostalo još nešto više od pola sata studijske gnjavaže.
– Ako već ne možete živjeti bez ljigavca, možete kroz ovaj hodnik doći do studija – objasni mu mladić iz čijeg su džepa virile bubnjarske palice.
Banić otvori vrata i pođe dugim hodnikom sve do staklenih vrata iznad kojih je gorjela crvena žarulja. Kako se približavao studiju, unatoč dobroj izolaciji, glazba se čula sve bolje i razgovjetnije. Bila je to banalna melodija, jednostavne ritamske strukture, možda prikladna za najniži plasman na kakvom provincijskom lakoglazbenom festivalu ili za ispadanje u domaćim eurovizijskim pretkvalifikacijama. A kad su se gitare i klavijature popele do klimaksa, začuo se i slabašan Bekićev vokal koji je podsjećao više na stidljivi recital no na pjevanje.
Banić priđe staklu i ugleda čovjeka s one slike objavljene u Magazinu X, kako se, sa slušalicama na ušima i mikrofonom pred ustima, znoji trudeći se da iz svoga govornog aparata izvuče nešto bar nalik na napjev.
– Stop, stop, stop! – zaurlao je nečiji glas, nakon čega su svirka i ono nalik pjevanje odmah utihnuli. – Pogrešan tonalitet, pogrešno tempiranje i pogrešna melodija!
Vrata studija se otvore i na njima se pojavi tonac s gomilom traka u rukama, koji zamalo nagazi na neopreznog istražitelja.
– Što je? Ne možete dočekati izlazak diska? – primijeti ironično tehničar, pa spretno zaobiđe Banića.
– A kada će biti gotov?
– Kada će biti gotov!? Kad kreten pristane da ga sinkronizira koji od Trešnjevačkih mališana!
– Tri minute pauze za pušenje i pišanje!– vikne netko u studiju, nakon čega se crvena žarulja iznad ulaza ugasi.
Nadajući se da će imati toliko sreće, Banić brzo pronađe vrata muškog zahoda, uđe u nj i stane ispred jednog od pisoara. Postojala je bar mala mogućnost da će u zahod ući i Bekić. Iako to u životu rijetko biva, njegove se nade ispune i nakon nekoliko časaka u zahodu se pojavi bogati pjevački antitalent, stane ispred jednog pisoara i počne mokriti.
– Jako mi se dopadate, gospodine Becky – reče Banić žuboreći u bijeli keramički oval.
Bekić se okrene i pogleda ga sumnjičavo preko ramena. Kad ti neki muškarac u pisoaru kaže kako mu se sviđaš, trebaš biti na velikom oprezu. Banić odmah shvati njegovu zbunjenost, pa se nasmije, trudeći se da popravi posve pogrešan dojam.
– Oprostite! Mislio sam kazati kako imate savršen glas i nepogrešiv osjećaj za ritam. Zapravo, imate sve kvalitete jednog Trickyja D. Jamesa!
– Zbilja!? – veselo će Bekić, koji se u životu baš nije naslušao komplimenata te vrste. Nije čak ni shvatio da je taj »Tricky« Banićeva brzinska izmišljotina. – Vidite, a ovi mi glupi snimatelji stalno prigovaraju!
– Ah, što znaju o glazbi obični elektrotehničari!? Vidite, kod nas nema tonskoga majstora bez elektrotehničkog fakulteta i glazbene akademije.
– Kod vas!?
– Oprostite! – odglumi Banić srdačnu zbunjenost. – Nisam se ni predstavio. Ja sam Silvestar Klein, glazbeni agent Virgina za srednju Europu...
– Oh, tako mi je drago! – usklikne Bekić pa mu pruži ruku.
– Možda poslije... – primijeti Banić, kojemu se činilo da se muškarci ne bi trebali rukovati prije no što nakon pišanja operu ruke.
Bekić shvati njegovu suzdržanost pa se nasmije, a Banić nastavi:
– Obilazim studije i diskografske kuće i tražim nešto što bismo mogli plasirati u Europi, a poslije možda i u Americi. Obišao sam sve glavne gradove zemalja bivše Jugoslavije.
– I jeste li što našli?
– O, kako ne!? – veselo će Banić. – U Sarajevu smo pronašli vrsnog soul pjevača, stanovitog Michaela Mahmutefendića. Zlatan glas, ali za zapad neizgovorljivo prezime! Lansirali bismo ga kao Michaela Fendyja. S vama ne bi bilo tih problema, vaše prezime Becky marketinški je upravo savršeno. Biste li bili spremni pjevati na engleskome?
– Što, uzeli biste i mene!? – iznenadi se Bruno, dok mu se licem razlio izraz neizmjerne sreće.
– Možda bismo vas pustili u zvjezdanu orbitu na zajedničkom CD-u. S jedne strane vi, s druge on!
Bekić se naglo uozbilji, ali ne stoga što se dosjetio kako CD zapravo nema dvije nego samo jednu stranu. Druge su mu se stvari vrzmale glavom.
– Vidite, gospodine Klein – reče bojažljivo, kao da ne želi brzopleto upropastiti krasnu priliku. – Vi sigurno ne poznajete trenutačnu političku situaciju ovdje kod nas. Mislim da bi za mene bilo pomalo nezgodno da... da debitiram... s jednim Muslimanom...
– Joj, oprostite! Smetnuo sam s pameti vaša domoljubna osjećanja. No to bolje! Dat ćemo vam onda samostalni promo singl. Četiri stvari. Ali morate znati da u tom slučaju nećemo ići u rizik s nakladom većom od dvjesto tisuća nosača zvuka.
– Dvjesto tisuća! – zaigraju njegove očice od uzbuđenja. – Kada bismo mogli o tome potanje porazgovarati?
– Ako nemate ništa protiv, čekat ću vas u baru. Možemo odmah sklopiti i predugovor, ako takve stvari običavate raditi bez osobnog odvjetnika ili agenta.
– Becky u studio! – začuje se glas s malog zvučnika na stropu. On veselo mahne Baniću pa otrči prema dvorani za snimanje.
Još jedna teška povreda Pravilnika o radu detektiva, pomisli Banić, opere ruke pa se vrati u bar.
Nakon što je već gotovo ispio drugu bocu Kilkenyja, veselo trljajući ruke, u bar uđe i Bruno Bekić, sjedne na visoki stolac nasuprot istražitelju, pa naruči čašu irskog Tullamore Dewa. Srkne malo viskija, a zatim se dječački radoznalo zagleda u Banića kao da očekuje kako će mu sad izložiti sve nebeske planove što ih kuća Virgin ima s njim.
– Ovako ja zamišljam vaš prvi nosač zvuka – tumačio mu je istražitelj. – Najprije omotnica. Vaš nasmiješeni portret u plavom tonu, u pozadini snježne pahulje kao u onim starinskim staklenim kuglama, a u donjemu desnom kutu naslov Moja draga Bety.
On se zagrcne, malo mu viskija izleti iz usta, zatim se uozbilji spreman da ode.
– Kakva sad Bety?
– Zar ne znate? Pa Bety Lakota! Razumije se, ne? Ako je Elton John posvetio pjesmu pokojnoj Lady Di, zašto vi ne biste mogli...
– Tko ste vi? – skoči on od stola, zamalo prevrnuvši i viski i pivo. – Jeste li Lakotino pseto?
– Nisam. Ali, na vašu žalost, nisam ni Virginov. Ja sam samo običan privatni istražitelj s Britanskog trga.
– U tom slučaju nemamo o čemu razgovarati! – reče on srdito, pa krene kao da će otići.
Banić ga zgrabi za ruku i strogo ga pogleda.
– Ako sada odete, uvalili ste se u velika govna! U veća od onih u koja ćete se uvaliti kad vam izađe ovaj diletantski CD! Sredinom studenoga bili ste s Bety Lakota u njezinoj vili u Gorskom kotaru. One noći kada je oteta. I niste to prijavili policiji. Niti ste poslije otišli i sve im ispričali. Kada bi ih netko upoznao s tom činjenicom, morali bi vas tretirati kao mogućeg sudionika. A vidite, ja sam takav gad da bih vas zbilja mogao otkucati.
– Što... što vi znate o tome? – uzmuca se on. Vidjelo se da je načet strahom i da će surađivati i više no što je potrebno.
– Oh, znam gotovo sve! Znam da ste joj bili ljubavnik, da je slika vašeg potiljka objavljena u novinama, da ste nakon njezine smrti šutjeli kao zadnja guzica...
– I što hoćete od mene?
– Ništa. Samo priču. Za uzvrat imate moju šutnju. Nažalost, bez promo singla.
On ponovno sjedne za stol, slomljen i jadan. Od veselja s kojim je banuo u bar više nije bilo ni traga. Iznenada se odande gdje je bio studio začuje grmljavina bubnjeva i zaglušujuće režanje električnih gitara.
– To je Garage Punk Band na djelu – objasni mu Banić. – Iako zvuče kao preturirani buldožer, imaju veću glazbenu budućnost nego vi.
To ga je gotovo dotuklo, i on proguta svoj viski, spreman da otvori dušu.
– S Bety sam bio u ljubavnoj vezi od srpnja pa sve do one noći u Gorskom kotaru. Započelo je to nekako spontano i više na njezin poticaj. Morali smo se skrivati poput lopova, i to je davalo neodoljivu draž našoj vezi. Lagala je mužu kako mora otputovati zbog kojekakvih razloga, a zatim smo odlazili u razne slovenske motele, švicarska skijališta, talijanska ljetovališta, u vile mojega oca ili njezina muža... Ljetos nas je snimila teleobjektivom nekakva prokleta budala na privatnoj plaži u blizini Poreča, ali se, srećom, na slici nije moglo razabrati tko je s njom. Taj me slučaj strašno uplašio, pa sam je počeo nagovarati da ostavi muža ili prekine sa mnom. U rujnu je njezin muž sve doznao i uhvatio nas na djelu, baš u privatnom porečkom apartmanu. Poslao je tamo jednog od svojih razbijača, koji je mene nokautirao, a nju nasilu odveo u Zagreb. Ona i muž strašno su se posvadili, on ju je navodno čak i nekoliko puta ošamario, a ona je zatražila razvod. Ali prokleta je budala nije htjela pustiti, nešto zbog ljubomore, ali više zato što se užasavao svega što će govorkati njihovi poznanici, što će pričati svijet i što će se kotrljati po stranicama žutoga tiska.
Na vratima bara pojavi se jedan od onih snažnih tipova koji su čekali vani uz veliki audi. Pogleda ispitivački prema njima, pa upita:
– Bruno, sve je u redu?
On pošuti kao da premišlja, a zatim razmjerno sigurno odvrati:
– Sve je u redu. Razgovaram s impresarijem Virgina.
Čovjek pričeka nekoliko časaka na vratima, a zatim ode.
– Otac im je naredio da paze na mene. Boji se Lakotinih ljudi.
– No, samo nastavite gdje ste stali – potakne ga istražitelj.
– Nakon tog nemilog incidenta Bety je tvrdila kako Lakota za nju više ne postoji, pa je inzistirala da se nastavimo viđati. Pristao sam. Bilo mi je to s jedne strane strašno mučno, a s druge pak intrigantno. Znate, ima neke čari u tome kada se zavučete ženi u krevet, pribojavajući se pritom da će netko provaliti vrata i prebiti vas namrtvo...
– O da, to je veliki užitak – doda Banić ironično.
– Odlazak u onu vilu bio je strašno nepromišljen. To nismo smjeli napraviti! Negdje poslije pola noći zazvonio je moj mobitel i netko mi je rekao kako mora sa mnom razgovarati na riječkom odvojku. O nekim vrlo važnim stvarima. Premda se ona protivila, obukao sam se i izašao. Približno na pola puta i samome mi se učinilo da je sve to namještaljka, pa sam se vratio, baš u času kada su nju odveli. Potrčao sam prema automobilu ne bih li ih zaustavio, ali su me gotovo pregazili. Mislio sam da su je ponovno odveli ljudi njezina muža, pa nisam išao na policiju. Poslije, kad sam doznao da je oteta, činilo mi se da je već za sve kasno.
– Kažete da vas ovi vani čuvaju od Lakote? Zašto?
On uzdahne, svjestan da mora kazati sve.
– Nakon što su je pronašli mrtvu – reče on i glas mu zadrhti kao da mu još uvijek nije svejedno – dolazio mi je stanoviti Smokovina...
– Štriga?
– Da, Štriga. Dolazio je i tražio od mene da mu kažem gdje se nalazi nekakav spis koji je Bety ukrala iz ureda obiteljskog odvjetnika.
Banić se trgne, bilo je to nešto sasvim novo i vrlo zanimljivo. I u stanu Špilerovih netko je sve raskopao tražeći nešto!
– Štriga mi je rekao kako pouzdano znaju da je Bety taj papir imala uza se te kako sam ja posljednji koji je bio s njom. Tražio je da mu to dam, ili bar kažem gdje se nalazi. Zaprijetio je da će me u suprotnome najprije prebiti, a nakon toga i ubiti.
– I što se dogodilo?
– Sve sam ispričao ocu koji je s Lakotom u mnogim poslovnim odnosima i on je organizirao sastanak s vlasnikom Lucky holdinga na kojemu su se sve stvari trebale raščistiti i izgladiti. Otac je rekao Lakoti kako mu je strašno žao zbog te nepromišljene veze u koju sam se dao uvući, prisegnuvši mu svečano kako ni on ni ja ne znamo ništa ni o kakvu tajnom spisu. Lakota je to nekako preko volje prihvatio i obećao da me više neće progoniti. Ali kako mu moj otac nikada nije do kraja vjerovao, za svaki mi je slučaj dao stalnu pratnju.
Da, pomisli Banić, to je sasvim jasna stvar, nitko od njih nije vjerovao nikome. Ulazili su u kojekakve partnerske pothvate, nastojeći pritom jedan drugoga prevariti. Poslovno vrzino kolo u kojemu svaki od nitkova drži figu u džepu.
– Bety je zbilja ukrala nekakav spis iz odvjetničke kancelarije?
– Nije – reče on nakon duljeg premišljanja. – Zapravo, nije izravno... Ukrao sam ga ja... uz pomoć drugih...
Banić pokuša prikriti vlastito iznenađenje. Ako je želio doznati sve, morao je glumiti ravnodušnost.
– Otprilike tjedan dana prije zamolila me da organiziram tu krađu. Rekla mi je kako joj je to jako važno i kako time može strašno kompromitirati svog muža. Objasnila mi je da se kancelarija nalazi u Gundulićevoj ulici, rekla mi je u kojem je ormaru i pregratku spis, a ja sam sve organizirao. Našao sam dva provalnika koji su to za nekoliko tisuća maraka obavili brzo, spretno i čisto.
– Što je bilo u spisu? – upita istražitelj, nadajući se odgovoru od kojega će biti bar nekakve koristi.
– Čudno, bio je to snop papira ne deblji od nekoliko milimetara, zapečaćen u crnoj foliji. Dao sam ga Bety i ne pogledavši ga. Uistinu ne znam što je u njemu! A ona mi nije htjela kazati.
– I gdje je sada taj spis?
On se nasmije s gorčinom.
– E, moj gospodine, kada bih znao, sasvim bih sigurno rekao Krsti Lakoti. Život bi mi bio mnogo jednostavniji i mirniji.
– A ti ljudi što su ga ukrali?
– Njihova imena ne bih smio kazati. Osim toga, to su anonimni provalnici koji uopće ne znaju što su ukrali niti ih je to zanimalo. Da sam im platio da ukradu luster, oni bi ukrali luster!
Banić se zamisli; činilo mu se kako stvari postaju jasnije. Lakota se nije uspaničio zbog ženine otmice nego zbog tajanstvenog spisa koji je cijelo njegovo poslovno carstvo mogao srušiti na koljena. Ta ideja bacala je i novo svjetlo na sudbinu nestalog otmičara.
– Nakon te noći u Gorskom kotaru više niste vidjeli Bety? – upita Banić, i sam sumnjajući u razložnost takva pitanja. Pa nakon otmice nije je nitko vidio osim otmičara!
– Ne... zapravo... – promrmlja on kao da još nešto krije.
– No, no, recite – stezao je Banić omču oko vrata lakomislene budale. – Olakšajte si dušu! Znate, ako padnete u ruke policiji, oni vam imaju jednog tipa koji će vas natjerati da kažete i više no što uopće znate.
– Jednoga dana ujutro...
– Budite ozbiljni! – reče istražitelj. – Nismo u bajci! Kojega dana?
– Mislim da je bio dvadeset drugi studenoga. Nazvala me mobitelom koji joj je otmičar, čini se, zaboravio oduzeti. Ili se dočepala njegova. Strašno sam se iznenadio i obradovao shvativši da je živa. Imala je malo vremena i nije mi mogla odgovoriti ni na jedno pitanje koje sam joj pokušao postaviti. Zamolila me samo da dođem autom u osam navečer na jedno mjesto i pričekam je nekoliko minuta. Rekla je da će doći tamo i poći sa mnom.
– Kako!? – nije bilo jasno istražitelju. – Pa bila je oteta! Kako je onda mogla doći u točno određeno vrijeme?
– Ni meni to nije jasno. Uglavnom, došao sam nekoliko minuta prije osam na mjesto koje mi je na brzinu opisala i čekao je sve do pola deset. Nakon što sam dobro promrznuo, vratio sam se u Zagreb.
– Znači, to mjesto nije bilo u Zagrebu!
– Ne – zamisli se Bekić kao da još jedanput proživljava sve te trenutke. – Bila je to neka prastara zapuštena vila s kolonadom ispred ulaza. Na osami, nekoliko kilometara od Samobora.

24.


Posao što ga je Banić dogovorio s Krstom Lakotom zapravo je bio sklopljen one noći na Cmroku u velikome mercedesu i u četiri oka. O tome nisu postojali nikakvi svjedoci i nikakva pismena zabilješka, čak je i obveznu pismenu punomoć propustio zatražiti, što za detektiva poput Banića, dakle sasvim aljkava prema birokratskom dijelu vlastita posla, i nije bilo neko čudo. Tako je sve ovisilo o Lakotinoj dobroj volji, mogao je platiti, mogao je i ne platiti, a mogao je Banića čak i prijaviti zbog kršenja Pravilnika. Iako je istražitelj učinio sve što se od njega tražilo i za što mu je obećano dvadeset tisuća maraka, Lakota se, evo, već više od tri tjedna nije javljao, kao da odbija ili izbjegava isplatu. No trebalo je i Lakotu razumjeti; tko bi i bio zadovoljan uredno obavljenim poslom čiji je jedini opipljiv rezultat suprugin leš? Premišljajući još uvijek treba li vlasnika Lucky holdinga upoznati s obiljem novonastalih činjenica oko Betyne otmice, sve to malo poslije podastrijeti Vinku Doganu ili čak dalje čeprkati i čačkati po još nesastavljenoj slagalici, Banić sjedne u auto i krene prema upravnoj zgradi holdinga.
Da još uvijek nije postao dokraja nepoželjna osoba, shvatio je kada su čvrsta kovana vrata škljocnula i otvorila se.
U predvorju zateče svoga starog znanca Rudija Lepena, koji je, bar kako se Baniću činilo, bio još ćelaviji i nosio još veće tamne naočale, kao da iza njih nastoji skriti svu silu problema koji ga muče.
– Gazda je naredio da vas ne puštamo k njemu. Ni po koju cijenu i ni zbog kakva razloga!
– Pa naravno – kiselo se nasmije Banić. – Kako uopće razgovarati s čovjekom koji ti je ubio ženu i olakšao te za pola milijuna maraka?
Rudi ga pogleda kao da mu nije jasno što želi kazati, a zatim se nasmije, shvativši da je riječ o šali. Zacijelo nije pripadao onima koji lako i otprve shvate humor i ironiju.
– Zašto ste mi onda uopće otvarali vrata? – upita istražitelj.
– Zato što je gospodin Lakota ostavio nešto za vas.
Rudi se sagne pod pult, izvuče sjajnu metalnu blagajnu, ne veću od kutije za cipele, pa iz nje izvadi zatvorenu omotnicu. Banić s olakšanjem shvati da je u njoj novac, pa spremno strpa omotnicu u unutarnji džep kaputa.
– Lijepo od njega. Nadam se da ovaj mjesec neće morati stezati remen. Čujem da mi šaljete mušterije?
– Ah, da – reče Rudi nakon kraćeg premišljanja. – Bio je tu neki momak koji je pokušavao pronaći brata. Sažalio sam se nad njim, pa sam ga poslao k vama. Pa vi ste privatni detektiv, zar ne?
– Naravno. Zahvalan sam vam. Taj mi je slučaj donio sasvim pristojnu zaradu.
Bilo mu je drago što je Banić tako zadovoljan, pa se nagnuo prema njemu i namignuo.
– Doznao sam da ste nekoć radili u policiji, baš kao i ja. Znate, bivši se kolege moraju držati zajedno i pomagati se.
– I to je točno – zaključi Banić, s užasom se prisjetivši s kakvim je sve tipovima radio i koliko je bio sretan onoga časa kada više nije morao svakodnevno promatrati njihove njuške. Zatim upita:
– Koji je zapravo vaš problem, gospodine Lepen?
– Možete me slobodno zvati Rudi. Moj problem je to što ima i previše naznaka kako moj poslodavac polako tone u glib. Blokirane su mu dvije banke, morao je pod hitno prodati neke od najprofitabilnijih tvrtki, počeli su ga u novinama prati sve u šesnaest, a jedno će mu jutro i politika okrenuti leđa.
– Nemojte tako! – smirivao ga je Banić. – To je velik brod kakvi dugo tonu. Sudeći po tome koliko traje film, ni Titanik nije nestao pod površinom baš u hipu.
– Evo, sad i radnici nekakvog Ekona prijete kako će doći ovamo i blokirati upravu. Navodno ih je kupio, prodao strojeve, radnike otpustio, a halu iznajmio kao skladište. Katastrofa za katastrofom! Sve se bojim kako će se vrlo brzo ustanoviti da to što se dogodilo s gospođom Bety ide u red njegovih manjih nevolja.
– Ako sam vas dobro razumio, vaše radno mjesto opasno visi?
– Već je izvisilo – snuždi se on. – Ostajem ovdje do Božića, a zatim... tko zna... Možda biste mi vi na neki način mogli pomoći. Mislim da bih čak pristao vratiti se u policiju, ako imate tamo kakvih veza.
Baš bi mu se jako obradovali, pomisli Banić, sjetivši se što je sve Komar morao pretrpjeti od ovog novoga mladog ešalona.
Lepen izvadi iz džepa svoju posjetnicu i pruži je istražitelju.
– Molim vas, gospodine Baniću... U mojim se godinama nije lako snaći na ulici... Osim toga, imam sina o kojemu se brinem i koji mi radi mnogo problema. Ako se nešto nađe, nadam se da ćete me obavijestiti.
Baniću sve to postane neugodno. Superiorni Lakotin kerber sada je cvilio u prašini moleći malo posla. Iako nije znao što bi s tim glupim kartončićem, uzme Lepenovu posjetnicu pa je strpa u džep. Zatim se nagne prema prozoru kao da želi skrenuti razgovor u druge vode.
– A onaj vam više ne lovi bijesne lisice?
Lepenu Štriga nije bio ni na kraj pameti. I ne pogledavši prema prozoru, on pređe dlanom preko ćelave glave, pa preko volje proturi:
– Lovio, ne lovio, one će na kraju ipak preplaviti grad.


Napuštajući zdvojnoga Rudija Lepena, istražitelj se vrati u auto i izvuče iz džepa kovertu u kojoj se trebao nalaziti novac što ga je zaslužio radeći za Lakotu. Izbrojio je deset tisuća maraka, dakle samo polovicu onoga što mu je tajkun obećao. Uz novce je bio priložen i papirić na kojemu je urednim rukopisom bilo navedeno kako poslodavac nije u cijelosti zadovoljan njegovom uslugom te drži kako će i ova svota biti više no dostatna. U dnu cedulje bila je i Lakotina ironična poanta, u kojoj je napisao kako se nada da će dobiti račun koji mu treba zbog poreznog obračuna.
Iako bi u svakoj drugoj prilici držao kako je zaradio više no pristojno, Lakotina ga je napuhana drskost razljutila. Isprva je pomislio vratiti se i baciti tu omotnicu skupa s novcem pred Lepena, ali mu dramatično financijsko stanje nije dopuštalo takve patetične geste. Zapalio je brzo cigaretu, premda je sumnjao da bi mu nikotin mogao vratiti mirnoću, i pogledao na sat. Bilo je deset do dvanaest, a on je sinoć obećao novinaru Stakorovskom, nakon što ga je on nazvao telefonom, kako će se točno u podne naći s njim u onom lokalu na Gornjem gradu. Iako mu se nije išlo na razgovor s čovjekom koji je, bez obzira no to je li pijan ili trijezan, bio nemoguć na dva različita načina, novinar je tvrdio kako ga mora vidjeti poradi jako, jako važne stvari. E sad, je li riječ o stvarno jako važnoj stvari ili o tipično novinarskoj mistifikaciji, trebalo je tek utvrditi.
Malo poslije dvanaest ostavio je auto u Vranicanijevoj ulici, pokraj mjesta gdje se do prije nekoliko godina nalazio veliki akvarij, te pošao prema Taverni, gotovo se sudarajući sa sindikalnim povjerenicima koji su se očito spremali na još jedan prosvjedni pohod. Marševi onih s malim plaćama ili onih bez plaća, na tom su mjestu postajali gotovo svakodnevnom pojavom i nekom vrstom velesajamskog alter ega. Jer, na velesajamskom su se prostoru u raskošnom svjetlu mogle vidjeti sve te silne domaće tvrtke, a ovdje na Gornjem gradu njihovi siromašni radnici koji se nadaju kako će dobri dužnosnici shvatiti njihove jade »budući smo svi mi, kaj ne, na posljetku samo Hrvati«. No, kako obično biva, policajci su opet bili najbrži. Pristigavši u velikom broju, već su zatvorili sve prilaze onoj vrhovnoj državnoj instituciji iznad koje je blaženo drijemao sam gospod Bog. Što će biti, pitao se Banić, kad jednoga dana i drotovi shvate kako bi i njima dobro došla nešto veća plaća, kako bi i oni znali kamo s lovom od božićnice ili regresa za godišnji odmor? Tko će njih zaustaviti? Hoće li dobra vlast poslati komunalce, električare ili slastičare da je ograde barikadama od željeza i vlastitim tijelima?
Oko pola dva, kada je dovršio treće pivo i ispraznio kutiju Marlbora, konačno je shvatio da ga je Štakor prevario i da neće doći. Znao je da je za taj promašeni sastanak sam kriv, te da ozbiljan radni čovjek bez prijeke potrebe ne dogovara sastanke s pijancima. Tko zna gdje li je zaglavio, tumačio si je Banić. Krenuvši od redakcije ovamo, morao je proći bar pokraj tri ili četiri birtije, od kojih je svaka bila preteško iskušenje. Znao je da pijanci gdjekad zakasne i po pet, šest sati, pa se onda do neba čude zašto ih se nije čekalo. Ali on ovoga puta nije imao na raspolaganju tih pet ili šest sati.
Ustao je spreman platiti piće, i u tom trenu spazio čovjeka koji je upravo čitao jutrošnji Magazin X. Njegovu pozornost odmah privuče veliki naslov na prvoj stranici:
RATTUS CROATICUS NOĆAS
BRUTALNO PRETUČEN!

Plati ona tri piva, izjuri van, probije se kroz gužvu sindikalaca i na obližnjem kiosku kupi novi broj Magazina X. U skladu s redakcijskom praksom, tekst je bio mnogo manji i neugledniji od naslova. U njemu je stajalo kako su novinara Ivu Stakorovskog noćas između dva i tri, kada se vraćao iz redakcije, napali nepoznati ljudi i tako ga pretukli da je završio u Zajčevoj bolnici koja je te noći bila dežurna. Cijeli je tekst, što se i Magazinu gdjekad događalo, mogao biti čista istina, osim onoga da se vraćao iz redakcije. Znajući o kome je riječ, Banić zaključi kako se sigurno totalno pijan vraćao iz birtije. U tekstu je bio i niz glupih pohvala na račun velikog borca za istinu koji je, izvješćujući općinstvo, stekao mnoštvo neprijatelja, koji su ga konačno zaskočili i divljački obračunali s njim. Ali ne bi on bio pravi novinar, nastavljala se glupa i patetična tirada, kada ne bi nastavio sa svojim časnim poslom još žešće i prilježnije... Hodajući polako prema uspinjači, istražitelj prelista novine i na trećoj stranici uoči vrlo zanimljiv napis u crvenom okviru. Bila je to nepotpisana isprika kojom redakcija izražava veliko žaljenje što se prije dva dana u njihovu listu pojavio neprovjereni članak o navodnom ljubavniku pokojne Bety Lakota, pa se ovom prilikom ispričava čitateljima, ožalošćenom g. Krsti Lakoti, te mladom pjevaču Bruni Bekiću.
Dakle, ipak je to objavio, pomisli Banić, shvativši odmah razlog zbog kojega je nepromišljeni novinar završio u bolnici.
Ostavljajući auto na Gornjem gradu, istražitelj se ovaj put sigurno spusti uspinjačom do Ilice i krene prema prolazu ispod nebodera. Trebao je nešto u čemu mu je mogla pomoći gospođica Jadranka, ona ista dobra duša koja ga je navela da kupi vikend aranžman na Plitvicama baš u trenu kada je ondje bilo hladnije i snježnije nego na Aljasci.
Banić uđe u poslovnicu Infotoursa i susretne se s pogledima nepoznatih ljudi. Neki mlađahni čovjek u tamnom odijelu i s kravatom na kojoj je bio znak tvrtke, ispunjavao je voucher starijoj gospođi u krznenom kaputu, koja se neprekidno cerekala govoreći kako, eto, već treći put ide na tu neponovljivu Floridu, gdje je najbolje provesti ova dva najgroznija mjeseca u godini. S druge strane pulta, otprilike jednako mlada djevojka razvrstavala je šarene prospekte za austrijska i talijanska zimovališta, uopće ne primjećujući Banićevu nazočnost.
– Trebao bih gospođicu Jadranku – reče Banić dosta glasno ne bi li zaokupio njihovu pozornost, a oni ga oboje pogledaju s izrazom čuđenja na licu. Čak se i debela gospođa u bundi ljutito okrenula, kao da joj nije pravo što je prekinuo njezin razdragani solilokvij o ljepotama »neponovljive Floride«.
– Što, ne radi više ovdje?
– Ne, ne – zbuni se mladić koji je ispunjavao voucher za Floridu. – Tu vam je preko u uredu. Izvolite ovuda!
Banić zaobiđe pult i uđe u mali, ugodno namješten ured, elegantan kakav u boljim turističkim agencijama i mora biti. Jadranka je sjedila za kompjutorom, i čim ga je spazila, razveselila se kao da je ušao netko drag i znan.
– Gospodine Baniću, tako mi je drago što ste došli! Sigurno me vodite na obećanu kavu.
– Joj, to sam zapravo mislio uraditi sutra – pokuša se on nekako izvući.
– Znači, danas imate nešto važnije. Pustite da pogodim. Vašoj se mlađariji dopao romantični ljubavni kutak na Plitvicama, pa biste i vi rado uzeli nešto slično.
– Nije baš tako – nakašlje se on pa sjedne. – Premda i u tome ima trunka istine.
Ona se veselo okrene na pomičnom stolcu pa prebaci nogu preko noge, tako da joj se kratka suknja visoko zadigla, a čarape zasvjetlucale pod neonom što je bliještao gore na stropu. Uistinu ima dobre noge, pomisli istražitelj, premda joj u tom smislu ni ostali dijelovi tijela baš ne zaostaju. Samo, upita se on, nudi li se tako baš svakom kupcu zimovanja, skijanja i shoping aranžmana?
– Trebao bih rezervaciju hotelskog smještaja u Njemačkoj. Samo, za početak bi me zanimala cijena. O terminu bih odlučio, recimo, sutra.
– Dakle, kada me povedete na kavu.
– Da, to bi bio još jedan odličan povod da se nađemo.
– A u kojem vas gradu zanima hotelski smještaj?
– U Rosenheimu. Imamo tamo nekakvo savjetovanje poslije Nove godine. Čuo sam da je hotel Barbarossa u tom pogledu savršen.
– Znači, Rosenheim... – govorila je ona zamišljeno, kuckajući po kompjutorskoj tipkovnici. – Samo časak... Sad će... Evo ga... Ali, gospodine Baniću, u Rosenheimu uopće nema hotela s tim imenom...
– Kako nema!? – reče on kao da ga to čudi, premda je tako nešto i očekivao.
– Nema. Evo što ima: Parkhotel Crombach, Alpenhotel Wendelstein... i, konačno, Hotel Goldner Hirsch. Ovaj prvi je najskuplji pa će biti i najbolji. Napisat ću vam adresu, telefon i cijenu, a vi do sutrašnje kave razmislite.
Ona uzme otmjenu pozlaćenu penkalu, iz stola izvuče papirić, pa na njemu ispiše adresu hotela, broj telefona i iznos od sto petnaest maraka, koliko je koštala jednokrevetna soba. Stavi to pred njega i pogleda ga zagonetnim pogledom u kojemu razborit muškarac može svašta pročitati. Nije mu trebalo mnogo pa da shvati kako mu je tih nekoliko suvišnih hotelskih podataka napisala na poleđini svoje posjetnice, na kojoj su bili njezin privatni telefonski broj i kućna adresa.
Kao da želi provjeriti je li to uradila slučajno ili namjerno, on je još jedanput pogleda, pa po izrazu njezina lica shvati da o slučajnosti ne može biti ni govora.
– Gospođo Jadranka! – izdere se onaj mladić koji je u prednjem prostoru radio sa strankama. – Imate muža na telefonu! Da mu kažem da pričeka?
– Neka pričeka! – promrsi ona iznenada pocrvenjevši u licu, pa ustane kako bi ispratila gosta.
Pošla je uz njega, i Baniću se učini kako bi joj, onako vitkoj i skladnoj, čovjek bez ikakva premišljanja oprostio tu nesavršenost koja se zove muž.
– Javlja se iz Berlina – reče ona tiho kao da se ispričava. – Neka samo čeka, telefon mu ionako plaća tvrtka. Gospodine Baniću, bilo mi je drago! Sve što vam treba napisano je na papiriću pa se samo javite!
Kad je izašao, nije znao je li mu se to zavrtjelo u glavi od svježega i hladnog zraka ili od drske nedvosmislenosti jedne lažne gospođice.
Vratio se potom uspinjačom na Gornji grad i ondje zatekao gomilu bijesnih sindikalaca koji su se skupili na Katarinskom trgu, gdje su držali miting jer ni njih policija nije pustila do Sabora. Jedan se ogorčeni sindikalni vođa popeo na krov automobila i govorio masi preko pokvarenoga megafona. Iako se gotovo nijedna riječ nije dala razabrati, prosvjednici su kraj svake njegove rečenice nagrađivali urlicima odobravanja i pljeskom.
Pobojavši se kako će uskoro doći i policija, te ovaj trg dovesti u stanje skladnoga reda i mira, dakle u ono stanje u koje je svaka vlast naprosto zaljubljena, Banić uđe u svoj golf i krene nastojeći što prije napustiti zbrkane i uske uličice Gornjega grada.
Mladog Špilera zatekao je u Kosirnikovoj ulici, na samom ulazu u zgradu. Upravo se vraćao iz trgovine s dvije plastične vrećice u rukama.
– Što si to kupio? – upita ga strogim glasom roditelja koji upravo provjerava nije li dijete nepromišljeno rasipalo novac na gluposti.
– Neke sitnice za put. Idem sutra u Rosenheim. Skužio sam kako se ide. Prvo vlakom do Salzburga, zatim...
– Nikamo ti ne ideš! – razljuti se Banić izvlačeći se iz automobila.
Iako je bio viši i snažniji od Banića, još od onoga trena kada se pojavio u njegovu uredu mladić se prema istražitelju odnosio plaho i krotko, kao sin prema strogom, ali pravednom ocu.
– Naravno, mislio sam vam najprije platiti... ako ste izračunali. Nisam mislio zbrisati.
– Nije riječ o tome! Nemaš zbog čega putovati! U Rosenheimu nema nikakvog hotela Barbarossa niti ti je brat ondje... niti je on poslao ono pismo i lovu!
– Kako!? – zbuni se mladić. – Pa tko se onda zezao na takav način? Pet somova nije mala lova!
– Kako za koga! Za tebe nije, za nekoga jest! Postoje tipovi koji svom derištu za svaku jebenu trojku u školi daju pet somova maraka. Da se malo proveseli sa škvadrom. To ti je poslao netko kome tih pet novčanica nije uopće važno. Ali mu je važno nešto drugo.
– Što mu je važno?
– Važno mu je da te uvjeri kako ti je brat u Njemačkoj i kako je negdje dignuo pozamašnu lovu.
– Ali ako me i uvjeri kako je Igor u Njemačkoj, što bi imao od toga? Tko sam ja za njega?
– Posve ispravno! – pohvali Banić njegovu logičnost. – Ništa ne bi imao od toga! Ali bi, recimo, imao koristi od toga da uspije uvjeriti policiju kako je Igor zbrisao u Njemačku.
– Ali ja neću obavještavati policiju! – bunio se mladi boksač.
– Naravno da nećeš! Sve dok ti ih on ne natovari na vrat. A po mome mišljenju, to će se dogoditi vrlo brzo.
Jurica Špiler zanijemi. Vidjelo se da je prihvatio Banićevu logiku, ali da mu još uvijek mnogo toga nije jasno.
– Pa gdje je onda Igor? – upita Mali i glas mu zadrhti.
– To znaju samo on i dragi Bog – reče istražitelj. – Ali ako mi daš još dva, tri dana, imam predosjećaj da ću ja biti treći koji će znati.
Mladić ga radoznalo pogleda, ali mu istražitelj više nije htio kazati ni riječi. Premda mu je Mali bio nekom vrstom klijenta, Banićevo je detektivsko pravilo bilo da se čak ni klijentima ne govore stvari koje još nisu provjerene.
Istražitelj se vrati u auto i zapali cigaretu, dok je mladić još uvijek stajao vani i drhtao u laganoj vesti. Krenuo je maloprije do trgovine, a sada se zadržao u duljem razgovoru, prelagano odjeven za ovu groznu studen.
– Ulazi u auto! Smrznut ćeš se! – zapovjedi mu Banić baš u trenu kada se zdvojni mladić namjeravao vratiti kući.
Pa kad je Mali ušao u auto, Banić pojača grijanje i iz automobilskog pretinca izvuče formular punomoći, pa ga pruži momku zajedno s penkalom.
– Što ću s tim?
– Potpiši mi punomoć. To smo trebali napraviti već prvoga dana.
– Ali, što ćete s tim? – odvrati on upisujući nevještim rukopisom svoje ime i prezime.
– To je zbog policije. Ako dođu, reci im sve što znaš, čak i ono što se dogodilo u Gorskom kotaru. Tu si posve čist. Nisi imao pojma da se radilo o otmici. Nikakvih znakova po kojima bi mogao zaključiti da nešto nije u redu nije bilo. Jednostavno, vozio si brata i neku ženu. Mislio si da mu je to cura...
– Ali, zašto punomoć!?
– Budalo! – prekori ga Banić. – Morat ćeš i mene spomenuti. Ako me uhvate da sam radio bez punomoći, ode mi dozvola bar na šest mjeseci.
– A to da sam ukrao auto? Da i to kažem? – upita Špiler sasvim naivno.
– Isuse, to ne! – shvati Banić da je na tu nezgodnu činjenicu i sam zaboravio. – Reci da ste išli njegovim autom. Nadam se da te u toj laži neće uhvatiti.
A zatim mu nešto padne na pamet, pa nastavi:
– Zapravo, kakav si to auto ukrao? Nije li to bila toyota?
– Ne. Ukrao sam neku već dosta staru škodu. Favoritku.
Isuse, pomisli Banić, princeza na zrnu graška prvi se i zadnji put u životu vozila u škodi.
– I što si poslije uradio s autom?
– Pa, ništa. Najprije sam ga mislio vratiti tamo gdje sam ga i uzeo. Ali, onda... Nakon što sam Igora i ženu ostavio u Samoboru, ostrugao sam ih neoprezno o nekakav zidić u blizini Podsuseda. Zapravo, upropastio sam im cijelu lijevu stranu zajedno s branikom. Zanijelo me...
– Dobro, nismo sad u Sigetu na procjeni štete! I gdje si ih ostavio?
– Odvezao sam ih na Bundek i ostavio na ledini, između nekakvoga grmlja, blizu jezera... Poslije sam se sjetio da je Igor u žurbi zaboravio iz prtljažnika uzeti ženinu torbu, pa sam se htio vratiti, ali me bilo strah...
Banićevim leđima prođe ledeni srh i on se u sebi zakune kako u ured više nikada neće primati osobe mlađe od trideset godina, a kamoli raditi za njih. Pokrije oči dlanovima kao da ga boli glava, a zatim, premda se htio dobro izderati na Malog kako mu takvo što nije smio prešutjeti, samo uzdahne, zapali cigaretu, pa umorna glasa reče:
– Ti si mi najteži slučaj u životu. Briši sad gore po kaput i da si se za pet minuta vratio!
– Ali zašto?
– Zato što iz ovih stopa idemo na Bundek!

25.


Staze oko jezera Bundeka, koje se od omiljenoga zagrebačkog kupališta u šezdesetim godinama s vremenom pretvorilo u baruštinu, bile su prekrivene zaleđenim snijegom koji tijekom cijele zime nitko nije čistio. Golf je zapinjao, sklizao se, propadao, jedva nekako mileći gotovo neprohodnim okružjem jezera.
– Tamo lijevo – reče Jurica Špiler u trenu kada su se kotači golfa počeli bjesomučno okretati u mjestu.
Znajući po Banićevu držanju da je nešto teško sagriješio, mladić iskoči iz vozila i pogura ga. Bio je mlad, nabildan boksač i njegova je snaga bila dragocjena.
Malo poslije zaustavili su se na uzvisini iznad jezera. Iako je u gradu snijeg već bio uvelike očišćen ili pretvoren u prljave zaleđene gromade, ovdje je sve bilo nekako idilično čisto i bijelo, gotovo kao na božićnoj čestitki ili pomno odabranoj zimskoj razglednici. Na dvanaest stupnjeva ispod ništice, naravno, jezero je bilo posve zaleđeno, prevučeno tako debelim slojem leda da je podalje od Banića i Špilera desetak lokalnih klinaca, ne starijih od petnaestak godina, igralo hokej. Posve razumljivo, igralište im nije bilo omeđeno nikakvim linijama, golovi su bili napravljeni od letava zabijenih u led, palice uglavnom od kojekakvih prikladnih batina, samo je pak kojim su igrali, čini se, bio pravi. Dječaci su se stalno svađali i, oslobođeni roditeljske paske, neprekidno psovali, te svi u jedan glas vikali »dodaj«.
Ostavljajući klince njihovoj igri, Mali povede istražitelja do snijegom zatrpana grmlja, među kojim je onoga jutra ostavio »favoritku«. Kao što se moglo i očekivati, razbijeni auto više nije bio tu. A kako bi i bio!? Sigurno ga je netko zamijetio i obavijestio policiju, ili ih je kakav klipan nalik na Juricu prisvojio, vozio ga neko vrijeme, pa ga ostavio tko zna gdje.
– Ne igraju tako loše – reče Mali zagledan u djecu na drugoj strani jezera.
Banić promrmlja nešto ljutito i nerazgovijetno, a mladić se polako spusti do zaleđene površine, kao da se i on želi iskušati u hokeju na ledu.
– Dođite brzo! – poviče odozdo.
Jedva se održavajući na nogama, Banić se spusti za njim i zastane gotovo ne vjerujući vlastitim očima. Tamo uz samu obalu, kao okovan mutnim staklom, vidio se stražnji dio sive škode. Vozilu su zacijelo popustile kočnice, polako se spustilo do jezera i utonulo u plitku vodu koja se prije nekoliko dana zaledila pod surovim anticiklonalnim valom hladnoće. Banić stane na led i počne proučavati situaciju. Da bi se auto izvukao iz zaleđene vode, trebalo je mnogo toga: radnici s pneumatskim bušilicama, vozilo s dugačkom sajlom ili električno vitlo, sve u svemu, posao za pet do šest dobro mehaniziranih ljudi! Ne, to nije dolazilo u obzir. Ipak, shvati nakon pomnijeg pregleda, nekakvim bi se tvrdim metalnim predmetom možda moglo razbiti nešto leda i nasilno otvoriti prtljažnik vozila.
– Idi gore i donesi iz prtljažnika polugu! – zapovjedi Banić Špileru.
– Kakvu polugu?
– Kakvu polugu! Onu koju svi zovu pajser.
– Oho, vi imate pajser! – primijeti Jurica kao da ta alatka legitimira njezina vlasnika kao obijača.
– Ostao je od bivšeg vlasnika – odgovori istražitelj, ali ga Mali više nije mogao čuti, jer se već otputio prema golfu.
Držeći da će to utreniranome mladom boksaču biti lakše, Banić mu pokaže gdje i kako treba razbiti led, a Mali navali svom snagom. Istražitelj zapali cigaretu, zadovoljno ga promatrajući. Bio je to pravi simboličan prizor razdiobe poslova: mudri puše sa strane, a snažni liju znoj mučeći se kao tegleća marva.
Nije prošlo ni pet minuta, a oko njih su se već okupile cijele dvije malodobničke hokejaške ekipe. Iako je hokej igra puna neodoljivih čari, razbijanje leda oko potopljenog automobila za klince, je čini se bilo mnogo zanimljivije.
– Striček, a čiji je to auto? – upita jedan od dječaka koji je ispod nosa imao dva zaleđena potočića slinâ.
– Moj – odvrati istražitelj. – Idem navečer u Križevce pa ga moram hitno izvaditi.
– A tako – shvati dječak. – Mislim da ste ga predugo držali u jezeru. Trebali ste ga izvaditi prije nego se zaledilo.
– Zajebava nas! Nije njegov auto – reče najviši među dječacima, onaj koji je jedini imao pravu hokejašku palicu.
– Koji vam je kurac? Idemo igrati! – prosvjedovao je drugi dječak, po čijim se hlačama moglo zaključiti kako je veći dio utakmice proveo padajući i valjajući se po ledu.
– A zašto psujete? – upita ih Banić.
– Kaj!? – ustoboči se onaj najviši. – Koji te kurac briga!?
– Kako me ne bi bilo briga – okrene se istražitelj prema njemu i s daljine mu pokaže svoju detektivsku iskaznicu – kad radim u policiji na suzbijanju maloljetničkog kriminala i psovanja u djece mlađe dobi.
Među klincima zavlada muk. Onaj, isprva najhrabriji, kao da se sada najviše uplašio. Doskliže do istražitelja i krotko ga pogleda.
– Oprostite, striček policajac...
– Inspektor – ispravi ga Banić.
– Oprostite, striček inspektor. Znate kaj, mi bi vam mogli pomoći.
– A kako kad nemate pajsere?
– Sa sličuhama se može dosta toga razbiti – reče klinac pa pokaže kako klizaljke lako razbijaju led.
– Hajde klinci, sad malo vi! – reče Jurica Špiler pa se, već znojan i umoran, skloni u stranu.
Poput vrijednih mrava, dječaci navale na posao tako da je led prštao na sve strane.
– Kaj ga zbilja morate izvući iz leda? – upita jedan od klinaca koji se očito prvi umorio.
– Ne – nasmije se Banić. – Moramo samo otvoriti prtljažnik i izvaditi iz njega jednu torbu.
– Dečki, treba samo osloboditi gepek! – vikne dječak gotovo radosno, nakon čega svi još zdušnije prionuše na posao.
Nakon desetak minuta Jurica im naredi da se razmaknu, priđe autu straga, zabije pod poklopac prtljažnika metalnu šipku i svom se snagom navali na nju. Radoznali se dječaci okupe oko njega, diveći se njegovoj snazi. U jednom se trenu začuje snažan prasak i poklopac naglo poleti uvis.
Jedva se probivši kroz skupinu radoznale djece, Banić zaviri u prtljažnik, gdje je bilo malo alata, trokut, pribor prve pomoći i sve ono što revni vozač ima uvijek uza se. Na desnoj strani, odmah do kutije u kojoj su bili nekakvi sprejevi i bočice šampona, stajala je smeđa putna torba od fine kože, onakva kakvu si ne može priuštiti baš svatko.
– To je! – reče mladi boksač odlažući metalnu polugu. – To je njezina torba.
Banić zgrabi torbu, potegne je snažno ne bi li je odvojio od zaleđene podloge, a zatim je još jedanput pogleda. Imala je patentni zatvarač i kožni preklop zatvoren bravicom koja, kako se odmah uvjerio, nije bila zaključana.
– Da vidimo što je unutra! – reče Jurica kao da ne može svladati radoznalost.
Banić ga pogleda prijekorno, a desetak klinaca, koji, čini se, nisu bili ništa manje radoznali, odmah podrži boksača:
– Da vidimo! Da vidimo!
Banić odloži torbu, izvadi novčanicu od sto kuna i pruži je najmanjem od dječaka.
– Dečki, to vam je za trud. Pravedno podijelite i odmah natrag na hokej!
Na taj znak, sretni zbog nenadano dobivena novca, klinci pojure prema onom dijelu jezera gdje im se nalazilo igralište, svađajući se i psujući pritom, kao da su u trenu zaboravili da ih sluša »inspektor za suzbijanje psovanja«.
– Mislite li da će uspjeti pravedno podijeliti lovu? – upita Jurica.
– Neće. Najjači će ispljuskati nekolicinu, odnijeti lovu i sam je spiskati. To ti je životni zakon po kojemu se sve odvija, od ovih šmrkavaca, pa do onih gore.
Unatoč tome što je i mladoga Špilera zanimalo što je u torbi, Baniću nije padalo na pamet da je pred njim otvara. Odvezao ga je do njegova stana u Kosirnikovoj ulici, još ga jedanput uputio što da radi dođe li mu policija, a nakon toga se vratio kući.
Stavio je torbu na radni stol, zavalio se u stolac, razmišljajući treba li je otvarati sada ili bar malo pričekati.
Naravno, stvari od kojih mnogo očekuješ znaju te vrlo često razočarati. Puko ga je praznovjerje tjeralo na čekanje. Kao da je vjerovao kako je u njemu ona čarolija koja će torbi pridati smisao i njezinu unutrašnjost ispuniti nečim važnim.
Konačno, nakon što je popušio cigaretu, nasmije se samome sebi, podigne onaj kožni preklop i jednim potezom ruke rastvori patentni zatvarač.
U torbi je bilo uglavnom sve ono što žena nosi sa sobom kada ide na kraći put, pogotovo ako je taj put preljubničke naravi. Roba je bila nabacana kojekako, bez ikakva reda. Vidjelo se kako Igor Špiler nije imao nimalo razumijevanja za sporost koju žena pokazuje prilikom pakiranja. Na vrhu su bile dvije ili tri fine spavaćice, čiji je kroj bio više sračunat na ostavljanje dojma nego na funkcionalnost, ispod njih dva meka pulovera i nekoliko gaćica kakve se mogu prije vidjeti u erotskim filmovima nego u domaćim trgovinama rublja. Bilo je tu još i nekoliko grudnjaka, neotvorenih vrećica s čarapama i jedan svileni kombine, a svuda među odjevnim predmetima bile su razasute brojne bočice i kutijice kozmetičkih preparata koje je nesretna žena zacijelo morala na brzinu pobacati u torbu. U jednoj od kutijica bio je nekakav sedativ, u drugoj do polovice potrošene kontracepcijske pilule. Na samom dnu torbe bile su posve nove crvene traperice, malo sušilo za kosu i dvije sasvim jednake bluze. Po svemu tome mogao je točno detektirati koju je noćnu kremu rabila Lakotina žena, koji miris i marku laka za nokte, odnosno koji je broj grudnjaka nosila i čime je depilirala dlačice ispod pazuha. Da, sve je to bilo savršeno ustvrdivo, ali i savršeno beskorisno; u torbi nije bilo nijedne proklete stvari koja bi upućivala na nešto važno, čak ni osobnih dokumenata!
S lakom, jedva tinjajućom nadom, zavuče ruku u jedan od džepova torbe i u njemu napipa kutijicu glupih bombona za osvježavanje daha, čijim je slikama bila oblijepljena bar polovica grada. U drugom džepu bio je samo privjesak s dva ključića. Oba su bila malena, znatno manja od onih kakvima se zaključavaju elzet brave na kućnim vratima. Na prvome su bila urezana nekakva slova, a na drugome samo stilizirana silueta mačke. Prvim se ključem mogla otključati i zaključati torba, a drugi je bio malo prevelik da bi ušao u bravu torbe. Taj je otvarao tko zna što, pomisli Banić, sav jadan zbog tako traljavih rezultata onoga napornog razbijanja leda na Bundeku.
Iznenada zazvoni telefon. On automatski spremi ključić u džep, pa podigne slušalicu. Bila je to Nika, za koju je već povjerovao kako ga je prekrižila s liste osoba s kojima još komunicira.
– Bok, tata, to sam ja – kazala je prilično dobre volje. – Mama te pozdravlja. Kaže da su je raznježile tvoje bijele ruže i da ih ne miče s noćnog ormarića. Navodno si joj takve kupio kad ste imali prvi sudar. Smijala sam se. Nikad nisam ni pomislila da si bio tako šašavo romantičan.
Isuse, zar je moguće da je to istina, pomisli on, ponovno osjetivši stid zbog svih onih cirkusarija što ih je izveo u bolničkom hodniku.
– Sutra ili prekosutra bit će operirana. Liječnik je rekao da ništa ne trebamo brinuti, da će izvesti laparoskopiju, i da je to nešto malo složenija stvar od odlaska zubaru. Super, zar ne?
– Drago mi je, stop. Javi čim bude operirana, stop...
– Baš si zlopamtilo – ljutila se ona. – Između ostaloga, zovem te i da bih ti se ispričala zbog te blesave poruke. U jednom si me trenu stvarno izbacio iz ravnoteže.
– Prihvaćam ispriku – reče on podosta službeno.
– A ne, ne može to tako! Sutra ćemo to proslaviti. Tim i ja pozivamo te na večeru, na pravu kasnu englesku večeru. Napravit ćemo ono što Englezi najradije jedu. Dolaziš?
– Da – reče on, premda je mislio »možda«.
– Znači, čekamo te u devet!

26.


Hodali su polako blagom padinom ograđenom betonskim stupcima o koje je bila pričvršćena razmjerno nova žičana ograda. Čemu tako dobrom ogradom čuvati prastare, razbijene i zapuštene automobile na kojima vrstan mehaničar ne bi satima uspio pronaći jednu jedinu uporabljivu ili iole vredniju stvar, svejednako se pitao Banić, razgledajući to automobilsko groblje. Kako je s prošlom noći naišao i val toplijega zraka, snijeg se počeo polako topiti, pa su se ispod nataložena snijega počele promaljati konture napuštenih vozila, poslaganih u razmjerno uredne redove, baš kao na pravom groblju.
Inspektor Vinko Dogan hodao je naprijed, kao i uvijek ljut na razne gnjavaže što mu ih je znao prirediti bivši kolega, za Doganom je skakutao njegov novi pomoćnik, valjda dojučerašnji polaznik policijske škole, a Banić se vukao na kraju, jer on i nije točno znao gdje se nalazi ono što traže. Banić pogleda novog inspektorova pomoćnika, prisjećajući se svih onih nadobudnih mladaca koje je nekoć i sam morao uvoditi u taj ne posla. Dolazili su puni školskoga gradiva koje se obično nije dalo uporabiti na pojedinačnim slučajevima, a kad se dalo, rabili bi ga na posve pogrešan način, sto posto uvjereni u ispravnost i djelotvornost vlastite mladenačke zablude.
– Kog me vraga tjeraš po tom prokletom otpadu!? – mrmljao je uglavnom mrzovoljni Dogan, ni sam ne znajući baš ponajbolje gdje se nalazi olupina koju je Banić želio vidjeti.
– Inspektore! Tamo je! – uzvikne veselo mladi pomoćnik, pokazujući prstom prema kraju reda.
– Dobro je, Krešo, dobro je! Vidim da brzo napredujete – reče Dogan podosta ironično. – Nadam se da ste ponijeli metlu.
– Inspektore, tu je! – spremno će Krešo. – Nikad ne zaboravljam važne stvari.
– Baš dirljivo – promrmlja inspektor koji, koliko je Banić znao, ni s jednim mladim pripravnikom nije uspio izdržati dulje od dva do tri mjeseca.
Uskoro su se našli ispred olupine s koje je preuzetni pripravnik za manje od minute uspio počistiti sav snijeg. Uistinu se svojski trudio, pokušavajući odobrovoljiti po ćudljivosti poznatog šefa.
Pred njima se pokaže olupina uništena i izgorjela automobila. Bila je posve crna, nijedna joj limena površina više nije bila ravna, a po sredini je bila nekako prelomljena, kao da ju je neka golema šaka udarila snažnim karate udarcem. Djelovala je, učini se Baniću, poput velikoga zgaženog žohara. Jasno vidiš o kojem je kukcu riječ, ali ništa više nije kao u pravoga kukca!
– Eto, to ti je ostatak Lakotina audija. Policijski je obrađen u potpunosti i ne znam što bi se tu još moglo naći – reče Dogan.
Banić zapali cigaretu pa se zagleda u tužni ostatak skupoga auta, s nelagodom pomislivši kako će se i njegova stara »četvorka« jednoga dana zacijelo naći na kojemu od takvih groblja.
– Šef ne voli da se u njegovoj nazočnosti puši – primijeti Krešo. – Tek je nedavno uspio ostaviti cigarete.
– Krešo, nemojte biti preagilni! – otrese se na njega inspektor. – To usporava karijeru.
– Što je bilo s lešom? – upita Banić.
– Ništa. Pokopan je. Ustanovili smo samo opće stvari, ali se identifikacija nije dala uspješno provesti. Mlađi muškarac visok oko metar i devedeset, zdravi zubi, pravilan oblik lubanje, krvna grupa A... i slične gluposti. Ništa što bi bilo od koristi. Neka je budala postavila previše eksploziva, količinu kojom se mirne duše mogao raznijeti bager. Eksplozija je bila strašna i auto se doslovno raspao, a nakon toga izgorio.
– Tko je vodio istragu?
– Zadro... I Mrkša je nešto malo prtljao, ali je Zadro bio glavni.
Banić baci cigaretu u snijeg pa zaviri u unutrašnjost automobila.
– Kada se to točno dogodilo? – upita glave uvučene u unutrašnjost izgorjelog audija.
– Petoga, u dva ujutro. Koju minutu prije ili kasnije.
Banić izvuče glavu iz auta, pa obriše malo čađi što mu se uhvatila na ramenu. Desetak dana na hladnom zraku izvjetrilo je iz auta miris paljevine, ali je na izgorjelim prednjim sjedištima ugledao nešto što mu se učinilo nelogičnim.
– Donji dijelovi prednjih siceva nisu izgorjeli do kraja – reče pa upitno pogleda Dogana.
– I što s tim?
– Pa ništa... – zamisli se Banić kao da u glavi propituje neke nove mogućnosti. – Čini se kao da je u trenutku eksplozije čovjek ležao na sjedištima.
– Mogao je i pasti... nakon što se auto razletio.
– Mogao je... ali po onome gdje su postavili eksploziv to je manje vjerojatno. Mislim da ga je tlak trebao prikovati uz naslon.
– Što želiš time kazati?
– Ništa... – ponovno se zamisli privatni detektiv. –
Ja to više... onako za sebe. No ipak pregledaj Zadrin izvještaj... On je vodio istragu, ali ti si mu šef.
– Gospodine, vi kao da sumnjate u policijski izvještaj! Morate znati... – isprsi se mladac kao da brani profesiju.
– Krešo! Možete li biti kuš? – razljuti se Dogan.
– Kažeš da ste uz leš našli i pribor za provaljivanje u auto?
– Da – potvrdi Dogan.
– I s tim je bilo sve u redu?
– Pa, jest... Premda mi se po onome što piše u izvještaju čini...
– No, što ti se čini? – požurivao ga je Banić.
– Da ga je bilo malo previše. Kao da je krenuvši od kuće premišljao hoće li orobiti banku, provaliti u nečiji stan ili ukrasti auto. No mogao je biti i pacer koji za svaki slučaj nosi sve što ima.
– Mislim da nije bio pacer.
– Nego?
– Mislim da uopće nije bio kradljivac automobila.
– Što, tebi tu nešto smrdi? – pogleda ga Dogan sada i sam zainteresiran.
– Kako mi ne bi smrdjelo!? – raskuraži se Banić. – Taj Krsto Lakota ima sve najbolje na svijetu, naravno, osim karaktera. U autu je morao imati alarmni uređaj jedva nešto manje savršen od onoga u galeriji Louvre. I onda dođe pacer s punom torbom raznog alata i provali mu u auto! I zašto je uopće auto bio vani pred zgradom kad ima podzemnu garažu veliku kao protuatomsko sklonište? Tebi tu ništa ne smrdi!? Ti si ili posenilio, ili uopće nisi pročitao izvještaj svojih podčinjenih.
– Još ću ga jedanput analizirati – reče Dogan tiho, kao da priznaje sve svoje šefovske propuste. A zatim se okrene Baniću, provjeri sluša li ih golobradi pripravnik, pa reče podosta važnim tonom:
– Ti kao da znaš nešto više o toj stvari?
– Nešto znam – odvrati Banić glasom po kojemu je inspektor mogao lako zaključiti kako to što zna, bar zasada, neće reći.
– Naravno, ni na što te ne mogu prisiliti. Ali ako ikada odlučiš otpjevati ariju, molim te da je otpjevaš meni, a ne Zadri.
– To je neki vaš profesionalni rivalitet?
– Ne, ne... – zamisli se Dogan. – Sve me više muči osjećaj da je cijelo vrijeme bio nekako predobronamjeran prema tom Lakoti. Katkad mi se učini da bi mogao biti...
– Na njegovoj platnoj listi?
– To si ti rekao – kiselo se nasmije Dogan, pa pođe gore prema širokoj rampi što je stajala na ulazu u groblje bivših metalnih mezimaca.
– Šefe, treba li još štogod uraditi? – trčkarao je za njim servilni pripravnik koji se raspadao od silne ambicioznosti.
– Krešo, ako vam se baš da, možete snijeg vratiti na njegovo mjesto – reče Dogan pa nervozno otpljune.
– Nikad nisi bio dobar pedagog! – nasmije se Banić.
– Kao da si ti bio bolji – odvrati mu istom mjerom bivši kolega.
Oko podneva na vrata Banićeva ureda pokucala je starija mršava žena, odjevena u izlizani kaput od nekakvoga jeftinog materijala i sa šarenim rupcem na glavi. Djelovala je poput stare frajle koja silnom mrzovoljom upravo odrađuje posljednje sate svoga radnog staža. Rekla je da se zove Zora te da radi kao dostavljačica kod prokletnika iz Magazina X, koji su joj dužni tri plaće i regres za godišnji odmor, a o božićnici da se i ne govori. U ruci je držala smeđu kuvertu srednjega formata, na kojoj su se jasno vidjeli Banićevo ime i adresa.
– To su našli u stolu onog pijanca Stakorovskog pa su mi dali da vam odnesem.
– A gdje je on?
– Oporavlja se u Zajčevoj bolnici. Dobro mu je. Ne kažu uzalud da Bog čuva te odvratne pijance.
– Zbilja mu je dobro?
– Čujte, kažu da je već počeo lokati.
– To još ništa ne znači – primijeti istražitelj, znajući da Štakor pripada onom soju ljudi koji i nakon posljednje pomasti smognu snage za još jednu čašicu.
Nakon što je ljutita dostavljačica otišla, Banić raspara kuvertu i iz nje izvuče desetak fotografija, po svemu sudeći snimljenih u drugoj polovici 1991. godine, kada je bjesnio najžešći rat. Na jednoj se vidio Siniša Smokovina pokraj izgorjeloga srpskog tenka, na drugoj kako pije s društvom ispred spaljene kuće, na trećoj ga je kamera uhvatila pri čišćenju oružja... Bilo je to Baniću nezanimljivo smeće koje nije ni tražio od pijanog novinara. I baš kada se spremao vratiti slike u omotnicu, i sve skupa baciti u košaru za otpatke, jedna od fotografija privuče njegovu pozornost. Odvoji je od ostalih i prinese prozorskoj svjetlosti.
Bila je uistinu senzacionalna! Na njoj su bila zagrljena dva vojnika u maskirnim odorama, snimljena ispred nekoga neobranog slavonskog kukuruzišta. Stajali su pokraj malog minobacača i poljskoga kazana, smijali se i obojica u ustima imali zapaljene cigare. Jedan od njih bio je Siniša Smokovina zvani Štriga, a drugi Igor Špiler zvani Igrač. Dakle, ta su dva tipa bili stari ratni drugovi!
Ta važna spoznaja posve je zakomplicirala sve Banićeve pretpostavke i otvorila toliko novih mogućnosti da mu se gotovo zavrtjelo u glavi. Najvjerojatnijom mu se ipak činila ona varijanta prema kojoj su Štriga i Špiler sve obavili u dosluhu i zajedno olakšali Štrigina gazdu za pola milijuna maraka. Ali što se dogodilo nakon toga? Nije li Štriga ubio Igora i ubacio ono lažno pismo u poštanski sandučić njegova mlađeg brata? Nije li već možda u Štriginim rukama onaj tajanstveni dokument što su ga Bekićevi ljudi ukrali iz odvjetničke kancelarije u Gundulićevoj ulici, dokument koji bi Lakotu mogao koštati novih pola milijuna? Sve je imalo svoju logiku, ali i brojne rupe.
Želeći bar na čas pobjeći od tog neugodnog labirinta nagađanja, Banić ostavi sve, spusti zavjese na prozorima i legne nauznak, prepustivši se dirljivoj međuigri Milesove trube i Coltraneova saksofona u skladbi što se zvala Freddie Freeloader i zvučala baš kao da je smišljena za tjeskobne trenutke iz života jednog zagrebačkoga privatnog detektiva.
Kada se probudio, player je mirovao, a zelena slova na njegovu displeju pokazivala su broj skladbi i duljinu trajanja diska. Ustao je, više i ne misleći na vrtoglave kombinacije što su se rojile oko otmice i ubojstva tajkunove žene, podigao telefonsku slušalicu, izvukao iz džepa posjetnicu koju je dobio u turističkoj agenciji i odlučio provjeriti jednu zgodnu mogućnost koja nije imala baš nikakve veze s prokletim slučajem u koji se zapleo poput muhe u paukovu mrežu.
– Izvolite – začuo se glas gospođe Jadranke.
– Banić – reče kratko, pitajući se još uvijek koliko je pametno to što radi.
– Oh, vi ste! – razveseli se ona. – Jeste li se odlučili za onaj hotel u Rosenheimu?
– Nisam... – zbuni se on. – Ali sam odlučio o kavi.
– Znači, vodite me na kavu?
– Da. Kada bi vam odgovaralo?
– Pa kada vi želite...
Njemu zapne glas u grlu. Sada je trebao kazati ono najvažnije, ono nakon čega slijedi uspjeh ili lagana kišica poraza.
– Bi li vam oko devet navečer odgovaralo?
– Svakako – živne lažna gospođica. – U svakom slučaju to je bolje nego prije podne.
– A gdje bismo se našli?
– Pa... napisala sam vam – reče ona prostodušno, kao da je to nešto što ne treba ni pitati.
Dakle, zvala ga je u stan, pomisli on sav uzbuđen, zvala ga je k sebi, a na kavu zacijelo nije ni pomišljala.
Zadovoljan što je sve tako sjajno prošlo, on ustane razmišljajući kako utući vrijeme što ga je dijelilo od zanimljiva sastanka s ljupkom turističkom radnicom. Zatim se prisjeti stvari koju je odlučio provjeriti još onoga časa kada je na groblju automobila vidio spaljeni Lakotin audi. Do devet navečer uistinu je imao dosta vremena; navuče kaput, izađe iz stana i ode do Rokove, gdje mu je bio automobil. U džepu je imao još jednu posjetnicu, onu s imenom i adresom Rudija Lepena, Lakotina psa čuvara pod otkaznim rokom. Kartončić s logotipom Lucky holdinga govorio je kako bivši policijski djelatnik stanuje na trećem katu neke zgrade u Tomašićevoj ulici.
Lepen je bio sam kod kuće i nemalo se iznenadio spazivši Banića na svojim vratima.
– Samo uđite! Nešto ćemo popiti.
– Jako žurim – odgovori istražitelj, pogledavši preko Rudijeva ramena unutra. Stanje djelovao više no pristojno te se činilo da Lepen ni u čemu ne oskudijeva. Ipak, činjenica je bila da je mnoštvo sasvim pristojno situiranih ljudi, ostavši bez posla, veoma brzo padalo u ponor siromaštva, rasprodajući stvari i obiteljske uspomene, pridružujući se neizbježno novodobnim parijama što se potkraj radnog vremena tržnica okupljaju oko smrdljivih kontejnera.
– Sigurno ste došli radi mojega posla. Jeste li možda pronašli nešto prikladno?
– Zapravo i nisam, ali se stvari već sutra mogu pokrenuti s mrtve točke. Došao sam zbog jedne usluge koju biste vi meni mogli učiniti.
Rudi ga pogleda sav u čudu; takvo što najmanje je očekivao.
– Ako sam dobro shvatio, tamo u Lucky holdingu čuvate vrpce koje kamera ispred ulaza zabilježi tijekom noći.
– Da... da... – nevoljko će Lepen, očito nezadovoljan smjerom u kojemu je krenuo razgovor.
– Vidite, meni bi trebala ona koja je snimljena noću s četvrtoga na peti prosinca. Biste li je mogli ukrasti za mene?
– Vi ste poludjeli! – bijesno će Rudi zatvarajući brzo vrata.
Banić hitro postavi nogu između vratnica i vrata.
– Možete je jednostavno zamijeniti praznom kasetom. Nitko to ne bi ni primijetio.
– Slušajte, gospodine Baniću, takva bi stvar bila previše opasna.
– Što, mogli biste izgubiti posao? – ironično će istražitelj.
– Samo se vi šalite! Ne znate na što su sve spremni ti fini i nalickani tipovi!
– Još ne znam – složi se istražitelj. – Ali se spremam saznati. Ako mi pomognete, možda ih uspijem smjestiti onkraj brave.
– Kada biste mi mogli zajamčiti diskreciju i radno mjesto, možda bih i... – kao da je premišljao Lepen, popuštajući polako pritisak na vrata.
– Diskreciju vam mogu zajamčiti, ali posao ne! Međutim, imam jednu drugu stvar za vas. U stolu mog prijatelja Komara nalazi se spis o tome kako je kod vašega sina Viktora pronađeno nešto heroina. Kako se to i zašto našlo kod njega, mene uistinu ne zanima. E, vidite, taj moj prijatelj s prvim siječnja odlazi u mirovinu. Spis s imenom vašega sina može proslijediti svom nasljedniku, a može ga, kad bude čistio svoje ladice, i baciti u koš.
Lepen ga je promatrao kroz svoje tamne naočale, zacijelo premišljajući kakvu odluku donijeti.
Banić nije mogao dugo čekati.
– Onda, jeste li odlučili? Što da napravi sa spisom? Da ga baci?
– Da ga baci – pomirljivim će glasom Rudi, nakon čega istražitelj povuče nogu.


U osam navečer ušao je pod tuš i ostao dugo pod mlazom vruće vode, kao da je želio sa sebe temeljito sprati mirise svih tih Lakota, Špilera, Štriga, Bekića... Izašavši iz kupaonice, nađe jednu čistu, još neraspakiranu košulju, pa se počne odijevati. Iako mu je nakon vreloga tuša bilo pomalo hladno, osjećao se sasvim dobro i svježe. Obuče potom ono odijelo što ga još uvijek nije stigao vratiti Lidiji i pogleda se u zrcalo. Slika koju je ugledao bila je više no porazna; izgledao je kao pravi pravcati dvoredni idiot s početka desetljeća! Baci to smeće sa sebe, spreman da ode u najbliži butik i kupi nešto prikladno, ali je, nažalost, već sve bilo zatvoreno. Tješeći se tlapnjom da žene najviše vole muškarce u casual odjeći, izvadi iz ormara posljednji par čistih traperica i navuče onaj isti pulover u kojemu je bio na promociji novog internet providera. Nije izgledao bogzna kako, ali je već u tome što u ovoj dobi nije imao trbuha i što je imao gotovo svu kosu na glavi vidio, kako se to često kaže, svoju komparativnu prednost.
U devet i petnaest, prošavši gotovo na prstima pokraj kafića Kico, požuri prema Britancu i zastane pred prvom od onih nekoliko cvjećarnica razmišljajući o tome pripada li ta Jadranka ženama kojima svakako treba donijeti cvijeće. I kada se već gotovo odlučio za jedan mali aranžman od suhoga cvijeća i nekih biljaka, prene ga panični ženski glas:
– Ne cvijeće! Zar si poludio!?
Ustuknuo je korak, dva, spazio vlastitu kćer i s užasom se sjetio kako je obećao da će u devet doći na večeru. Kako se sad izvući iz toga nevjerojatnog škripca, pitao se, ali mu ništa djelotvorno nije padalo na pamet. Jest, bio je slobodan, razvedeni muškarac koji po volji može upadati u razne veze, ali je sve to bila čista, neuporabljiva teorija. Da je rekao Niki kako upravo odlazi stanovitoj veseloj gospođi Jadranki čiji je muž trenutačno u Berlinu, višestruko bi poludjela. Prvo stoga što je obećao doći na pravu englesku večeru, drugo zbog mame, treće zbog toga što se upušta u takve stvari baš u času kad Lidija tamo u bolnici iščekuje operaciju, četvrto... Nije znao što je bilo četvrto, ali je bio siguran da bi se već nešto našlo.
Mislio sam – zausti da kaže kako neizostavno mora do Komara, ali ga ona sa smiješkom na licu prekine:
– Ma što si mislio!? Ne dopuštam ti da kupuješ cvijeće! Osim toga, ja bih ga tebi trebala kupiti jer sam bila nepristojna...
– Nema veze! Tu smo stvar već izgladili. Slušaj, večeras bih...
– Mamu će ipak operirati sutra, ali rano ujutro. Prva je na redu. Baš se veselim što si održao riječ. Znaš, Tim je rekao kako ćeš ti već naći načina da se izvučeš...
Još je jedan časak u njemu tinjala nada kako će se uspjeti spasiti engleske večere, ali je i taj plamičak zgasnuo kad ga je Nika primila pod ruku i požurila, rekavši kako će se večera ohladiti.
– Hi, dad! – rekao je veselo Tim dočekavši ga u kuharskoj kecelji. – The supper’s done!
Sjeli su za stol, on je još jedanput pogledao na sat razmišljajući o tome kako sad Jadranka zacijelo stoji uz prozor čekajući da dolje na cesti ugleda njegov auto, a nakon toga je potonuo predavši se čarima prave engleske večere.
Prvo je na stol stigao pladanj s pitom nalik na one iz crtanih filmova i starih stripova o Bimu i Bumu.
– Steak and kidney pie! – najavio je ponosno Tim i razrezao vrelo tijesto ispod kojega se pojavila grozna crna smjesa koja je zaudarala na urin.
– Ja ću te poslužiti – reče Nika, pa mu na tanjur izvadi dvije velike žlice toga nemogućega gulaša od šnicli i bubrega.
On bojažljivo zagrabi vilicom malo tog britanskog čuda i stavi ga u usta. Strukturom je podsjećalo na staklarski kit, a okusom ni na što jestivo.
– Ova lijepa crna boja, to je gravy – tumačila mu je Nika punim ustima. – Nije li ukusno?
– Što? Pita ili taj gravy?
– Mislim onako ukupno?
– Pa jest... Mislim, čovjek se brzo navikne – odvrati on dvosmisleno, pa krene rukom prema zdjeli s pomfritom ne bi li tako bar malo popravio užasan okus u ustima.
– Sorry! I almost forgot! – preduhitri ga Tim pa po pomfritu prospe pola šalice octa.
Banić se strese i naglo odustane od pomfrita, a Nika, koja je odmah shvatila da je za sve kriv Tim, pogleda sažalno oca, pa mu objasni:
– Englezi nikad ne jedu pomfrit bez octa.
– To je svakako zgodan izum – zamisli se Banić. – Mora da je jako fino, ali me danas već muči kiselina.
– Kome foliraš, tata? – pogleda ga ona ljutito. – On te ionako ne razumije, a ja te i predobro poznajem!
Premda mu je večer bila upropaštena, nije mu bilo do svađe. Ostavio je na miru onaj užas od bubrega i na tanjur si izvadio komadić velike crne kobasice koja je u međuvremenu stigla na stol zajedno s još nekim novim britanskim delikatesama.
– Evo, na primjer, ovo mi je jako fino – reče on, trudeći se da ga izraz lica ne izda. Prokleta engleska krvavica imala je okus kao da je punjena piljevinom i mljevenim stiroporom, naravno nezasoljenim i nepopaprenim.
– Black pudding – namigne mu Tim. – It’s delicious!
– Yes, yes... very much delicious – promrmlja on nečim nalik na engleski jezik, a Nika ga još jedanput zlovoljno pogleda.
– I što ima novo? Pričajte! – upita Banić svečano kao da na taj način želi kazati kako je, bar što se njega tiče, večera sretno okončana.
– Ima još oslića kuhanog u mlijeku... sa zelenim graškom – reče ona, premda nije imala ni najmanjeg razloga ponadati se kako će mu se baš ta stvar dopasti.
– Pa, ako baš ima previše – sasvim pristojno će on – to bi mi mogla zamotati za sutrašnji doručak.
– What did he say? – upita Tim.
– He asked what’s new? – prevede Nika svom dečku.
– Oh, what’s new pussycat! – reče on veselim, pjevnim glasom.
Baniću odjednom proleti nešto glavom i on se sav ukipi. Da, to je bilo to, pomisli, i sam se čudeći kako mu prije nije palo na pamet!
– Što je rekao? – upita brzo Niku ustajući od stola.
– Što ti je, tata!? – začudi se ona. – Prenavlja se. To je aluzija na onu pjesmu. Što je novo, mačkice?
– Tako je! – pljesne on rukama, pa požuri prema predvorju, gdje mu je visio kaput.
Ona potrči za njim misleći valjda kako je iznenada poludio.
– Oprosti, mala! Nešto mi je palo na pamet. Moram odmah provjeriti.
Znala je da je to nenadano ludilo sasvim sigurno u vezi s njegovim poslom, ali je ipak ostala nasred predvorja, začuđena i nemoćno raširenih ruku, dok je on tiho zatvorio vrata i nestao u mračnom stubištu.

27.


Dok je jurio autom kroz noć nije mu više padala na pamet ni grozna britanska smjesa napravljena od svinjskih bubrega, ni crna kobasica slična slavonskoj krvavici, ali ni vesela zavodnica iz turističke agencije koju je tako glupo i nesmotreno propustio posjetiti. Krenuo je gore prema Cmroku, odvezao se do Mirogoja i izbio na Srebrnjak s gornje, sjeverne strane. Posvuda su se topili snijeg i led i cesta je bila posve prazna. Iz studija Homesound, pokraj kojega je prošao negdje oko ponoći, nisu se čuli ni vidjeli znaci glazbenoga niti bilo kojeg drugog života. Razmišljao je samo o tome kako da se uvuče u fitness centar i uzme ono što ga je zanimalo. A to je mogao samo noću, tiho i potajno, ni od koga zamijećen.
Cijela je stvar bila u dosjetki, u štosu, i ma koliko inače mozgao i mučio se, razmišljajući logično nikada ne bi došao do rješenja. Naprosto, bio je potreban onaj »klik«, onaj iznenadni okret sklopke u glavi nakon kojega stvari postaju očite. I stoga je bio više no siguran da ključić sa siluetom mačke, onaj isti koji je dvadesetak dana čamio u mraku potopljene škode, otvara jedna jedina vratašca, vratašca Betyne kasete u garderobi centra Pussycat.
Banić veselo zafućka tu glupu staru pjesmicu, What’s New Pussycat, pa, nastojeći da ga nitko ne primijeti, zaustavi auto i ostavi ga na pločniku pedesetak koraka od zgrade koju je tražio. Nakon toga mirnim korakom bezbrižnoga noćnog šetača krene prema fitness centru. Srećom, ni tu nije bilo nikoga na ulici; ni okašnjelih pijanaca, ni djece koja baš u ovo doba odlaze u neki od svojih omiljenih diskoklubova ili lokala, ni noćnih pozornika koji u sjevernim, elitnijim dijelovima Zagreba baš i nemaju previše posla.
Ulaz do ulice bio je zaključan. Iako noć nije bila vedra, tamo podalje jasno je vidio u tamu utonuli kubus velike zgrade na čijem je pročelju svjetlucao ružičasti neonski logotip mondenog vježbališta. Uz samu zgradu, među ogoljelim lipama i divljim kestenovima, urešeno raznobojnim žaruljicama, titralo je neko crnogorično drvo kojemu nije znao naziva. Bilo mu je samo jasno da to nije bor niti jela.
Osvrnuvši se na sve strane i pazeći na integritet svoga novog engleskog kaputa ugledne marke McGregor, Banić lako preskoči onižu ogradu i pođe prema zgradi. Posve očekivano, ulaz je bio zaključan, i to sigurnosnom bravom koja je svojom ozbiljnošću nadilazila mogućnosti njegova džepnog nožića. Nasilno razbiti stakleni ulaz i pritom probuditi mnoge usnule susjede, činilo mu se posve suludim. Lakoćom i brzinom obazrivijeg tata, Banić krene oko kuće nadajući se da će imati toliko sreće i otkriti »slabo mjesto« zgrade kroz koje bi se mogao uvući. No ta se nada ubrzo pokaže sasvim jalovom. Male izbočine na zidovima bile su prevelik izazov i za free-climbera, da bi se doskočilo do balkona kojim je bio opkoljen kat, bila je potrebna vještina boljega motkaša, a za provlačenje kroz niski podrumski podrum konstitucija cirkuskog patuljka. Da je imao penjačke sposobnosti petnaestogodišnjeg klipana, još bi se možda i uspio popeti na visoku krošnju vlažne lipe i s njezina se vrha nekako prebaciti na skliski krov, na kojemu je još bilo malo snijega, ali bi i ta akrobacija vrlo lako mogla završiti obradom u traumatološkoj stanici.
Pa ipak, kružna potraga oko prizemlja kuće imala je smisla! Uz rub zgrade, pokraj zimzelena grmlja, neka je neoprezna budala ostavila prave pravcate ljestve. Zacijelo čovjek koji se njima poslužio dok je po onom crnogoričnom stablu vješao ukrasne žaruljice. Banić uzme teške ljestve, dašćući ih podigne i sa zadovoljstvom otkrije da sežu do balkona na katu.
Popevši se na balkon, sagne se i krene uzduž zgrade, otkrivši vrlo brzo kako je vlasnica imala dobar običaj noćnog provjetravanja dvorane za vježbanje. Naime, jedan od prozora bio je malo odškrinut, ali se kroza nj čak ni čovjek sasvim malena rasta ne bi mogao provući. Klekne brzo na tlo balkona, zavuče ruku unutra i naporom očajnika pokuša onesposobiti mehanizam za otvaranje prozora. Nakon desetak minuta naporna posla, kada mu je već curak znoja krenuo niz vrat pod košulju, mehanizam popusti i prozor tresne na parket razbivši se uz prilično glasan, izdajnički prasak. I sam uplašen tom nenadanom i neželjenom bukom, Banić legne na mokar balkon i počne pozorno promatrati hoće li na kojoj od susjednih zgrada zasjati prozorsko svjetlo. Ništa se nije događalo, osim što mu je novi kaput bivao sve vlažniji i prljaviji.
Časak kasnije uvukao se u dvoranu za vježbanje i pošao preko škripavog parketa prema vratima iza kojih je bila garderoba s metalnim kasetama, znajući kako taj tihi zvuk vani ionako nitko ne bi mogao čuti.
Tek kada se našao pred onim troredom kaseta, dosjeti se jadu. Bilo ih je devedesetak, imale su redne brojeve, ali na ključiću sa siluetom mačke nije bilo nikakva broja niti bilo kakve oznake. Žene su zacijelo dobro znale koja je kaseta čija i nepogrešivo ih otvarale, a on je sada, poput laboratorijskog majmuna koji treba otvoriti kutiju pod čijim je poklopcem banana, morao krenuti redom. Nakon što je, pipkajući u mraku, provjerio cijeli donji red ne otvorivši pritom nijedan od pregradaka, opsuje poluglasno pa se zamisli, sve više siguran kako na taj način neće napraviti ništa. Svjestan da je to krajnje rizično, ali nemajući drugoga izlaza, upali svjetlo pa počne brzo provjeravati srednji red. Sada je sve išlo bar pet puta brže, ali ključić i dalje nije otvarao nijedan od pregradaka. Osjećao se već poput onog sudionika igre Čovječe, ne ljuti se koji satima baca kocku koja se nikako ne želi zaustaviti na broju šest. Prokleta večer, razmišljao je ljutito. Najprije je čari koje mu je nudila slobodoumna turistička djelatnica zamijenio groznom engleskom večerom, a sada se s ovim prokletim bravicama uvalio u još veću nevolju, premda se činilo da od black puddinga i pomfrita s octom veće nevolje i nema.
Ipak, bravica predzadnje kasete popusti, vratašca se otvore i pred njim se pojavi posljednja Betyna tajna. Kopao je brzo po pregratku bacajući na pod sve što ga nije zanimalo: dva para skupih talijanskih tenisica, fini triko za vježbanje, ručnik s izvezenim monogramom, tanku svjetlucavu trenirku marke Nike...
Na kraju, uz samu stražnju stijenku pregratka, nalazio se crni plastificirani fascikl, zatvoren nečim što je moglo biti odvjetnički pečat. Raskopča vlažni kaput, podigne pulover, stavi pod njega taj dragocjeni predmet pa ugasi svjetlo i požuri van. A kada je već bio na ulazu u dvoranu, s pravom mu se učini da je ipak bio previše neoprezan. Što će biti ako već sutra vlasnica Pussycata obavijesti Krstu Lakotu kako je netko provalio u centar i obio Betyn pregradak? Vrati se stoga pa brže-bolje potrpa stvari na njihovo mjesto, zatvori vratašca i zaključa ih.
Spustio se brzo niz ljestve, položio ih među grmlje, a časak nakon toga preskočio ogradu i zamalo srušio čovjeka s bocom u ruci, koji je upravo teturao tim dijelom pločnika.
– Jebote, kaj si me prepali – vrisne čovjek, a boca mu ispadne iz ruke.
Čudom, ili srećom, nije se razbila. Pijanac se sagne, podigne je i pogleda u svjetlu obližnje ulične svjetiljke, pa s olakšanjem zaključi:
– Skorom si mi sjebal gorivo! A svud je već fajront. O, Bože, kakav horror od noći!
Ali Banić ga više nije slušao; brzim korakom, gotovo trčeći, žurio je prema svom automobilu.
Bilo je oko tri izjutra kada je, sam u svojoj radnoj sobi, stavio nađeni fascikl pod snop jakoga svjetla, otvorio ga i iz njega izvukao dva arka sitno ispisana papira, jedan na hrvatskom, drugi na engleskom jeziku. Bio je siguran da je riječ o nečemu silno važnom, o nečemu što je zakompliciralo više života, i kao prljav i nečastan trag ostavilo za sobom čak i nekoliko leševa. Ali što je to, upitao se, dok su mu ruke lagano zadrhtale.
Na dva arka papira, ispisan sitnim kompjutorskim slovima bez proreda, nalazio se svojevrstan bračni ugovor sklopljen u travnju 1992. godine. Iako su se Krsto Lakota i njegova žena Bety Key vjenčali još 1990. u Londonu, ugovor je bio stanoviti aneks koji je regulirao njihov budući bračni odnos nakon što je Bety unijela u brak svotu od petsto tisuća engleskih funti.
Banić se odmah dosjeti o čemu je riječ! Bila je to tvarna potvrda priče što ju je one snježne večeri čuo u hotelu Inter-Continental od Engleza koji je dijelio ime i prezime s čuvenim junakom Casablance. Ugovor se, dakle, odnosio na Betyno nasljedstvo koje je dobila natjeravši braću da prodaju dio imetka što su ga naslijedili od pokojna oca.
U to vrijeme Krsto Lakota, koji je upravo započinjao svoj pobjedonosni put kroz labirinte pretvorbe, služeći se svim sredstvima što su se u takvoj operaciji pokazivala djelotvornima, nije mogao ni sanjati da će mu gotovo s neba kapnuti tako pozamašan početni kapital. Ako su toliki štićenici za javnost anonimne moći i ljubimci zvijezda s neba dnevne politike ostvarili prave poslovne imperije, uloživši u ostvarenje svojega sna tolike papire, među kojima nije bilo nijedne novčanice, tada je Krsto bio na najboljem putu da ženinim novcem stekne bar pet puta više od njih.
Ali mudra Bety, koja je znala da ništa nije vječno, da propadaju države, moćnici, režimi i ljubimci naroda, vjere, filozofije, pa čak i cijele civilizacije, te da u skladu s tim može propasti i obični brak, htjela je nekako zaštiti sebe i svoje nasljedstvo. U to vrijeme, još uvijek znatno bogatija od svog supruga, sklopila je s njim poseban ugovor kojim mu je dopustila da za svoje poslovne interese angažira cjelokupno njezino naslijeđe, bez njezina nadzora i posebna dopuštenja, ali ga je istim ugovorom i obvezala da joj u slučaju raskida braka, bez obzira na to tko za nj bio kriv ili tko ga zatražio, vrati svotu koju je unijela u bračnu zajednicu.
Nakon te odredbe dolazio je i članak što se pokazao kobnim za mnoge koji su se u tom vrzinu kolu zatekli. U slučaju da u trenutku razvoda imovina znatno nadmaši njezinih pola milijuna funti sterlinga, Krsto Lakota dužan joj je prepustiti stvarnu polovicu imetka. Dakle, polovicu tvrtki, sredstava s bankovnih računa, vrijednosnih papira, kuća, umjetnina, automobila, svih nekretnina i pokretnina, jednom riječju, polovicu cijele »galaksije Lakota«!
Na taj je način racionalna Engleskinja, poslušavši zacijelo savjet kakvoga dobrog odvjetnika, željela izbjeći moguću beskonačno dugu sudsku gnjavažu u kojoj bi, u slučaju razvoda, morala godinama dokazivati što je unijela u brak, što je naknadno stekla i slično, te na kraju možda i ne dobiti ništa više od uloga ili za njezin životni stil beznačajne alimentacije.
Stvar je bila više no jasna! Bety je namjeravala napustiti muža te je zatražila ispunjenje ugovora. Kako su imetak Krste Lakote neki mediji procjenjivali i na više od milijardu maraka, polovica tog bogatstva, što bi ga trebao prepustiti Bety odvela bi ga ravno u propast. I tad je nastala suluda trka za ugovorom koji je, možda već gotovo i zaboravljen, osam godina čamio u pretincu odvjetničkog ureda i koji su, prema posebnoj odredbi, mogli podignuti samo ako se kod odvjetnika pojave istodobno. Mala prednost bila je na Betynoj strani. Prije no što je zatražila razvod, dokopala se ugovora kako bi ga provela u djelo, dok ga se njezin muž nastojao domoći kako bi ga uništio. Na kraju se dogodilo ono što zacijelo ni ona ni on nisu željeli: niti je Bety uspjela ostvariti odredbe ugovora, niti ga je Lakota uspio uništiti!
Naravno, sada kada je Bety bila mrtva, Lakota se nije trebao bojati kako će s nekim morati podijeliti svoje carstvo, ali je ugovor svejednako imao svoj smisao: bio je jasan optužni materijal koji ga je činio temeljito sumnjivim i odgovornim za ženinu strašnu sudbinu.
Ali, upita se Banić posve opravdano, nije li se Lakota, uspinjući se vrtoglavim stubištem bogatstva i moći, već našao iznad one stube gdje dokazi te vrste nemaju nikakve djelotvornosti? I kome uopće postaviti to pitanje? Doganu, Zadri, čitaocima Magazina X ili onima koji negdje tamo u nebeskim izmaglicama mudro šute pod svojim obrazinama?
Predbacujući samome sebi što se uvijek iznova bavi poslovima u kojima zabadanje nosa u tuđe stvari donosi samo nevolju i potištenost, Banić vrati ugovor u fascikl, odloži ga u ladicu stola, a zatim uključi player i pusti sjajnu skladbu I Know About The Life, i to sasvim tiho, u skladu s ovim dijelom noći u kojem treba poštovati tuđe pravo na san. I premda je na kraju iz garderobe jedne glupe vježbačke institucije uspio iščeprkati jednu tako važnu stvar, ipak mu se sve više činilo da je odmah, otprve, trebao otići tamo kamo je i krenuo, lažnoj gospođici Jadranki.
Zaboravljajući da je već gotovo pola četiri, on okrene njezin broj, razmišljajući o svim mogućim duhovitim isprikama kojima bi se mogao oprati i najaviti joj se za sutra.
– Izvolite – čuo je njezin sneni glas.
– Banić ovdje – hitro će on, spreman sve brzo okrenuti na šalu.
– Žao mi je... pogriješili ste broj – začuo je njezin ravnodušan glas prije no što mu je spustila slušalicu.

28.


Snijeg što se brzo topio gore na krovu curio je preko loših oluka zgrade u prolazu kinematografa Apolo tako jako da se čovjeku koji bi, zabavljen svojim pićem, sjedio uz prozor kafića Kico moglo učiniti kako vani lijeva kiša. Za jedno obično radno dopodne u lokalu je bilo i previše živo, tako da je Zdenka jedva uspijevala poslužiti sve te ljude koji su je salijetali najrazličitijim narudžbama. Osobitu je nervozu i galamu u cijelo ozračje unosio gospon Marijan, koji je, osokoljen novinskim napisima, bojovnički pozivao na zbijanje svih hrvatskih redova i obranu vjekovnih nam interesa koji su bili ugroženi bošnjačkim posezanjem za stanovitim Martin Brodom.
– Pa, pizda mu materina! – psovao je beskrajno ljut televizijski inkasator. – Ne buju nam valjda ti Muslići zdipili najlepše delove Hrvatske!
Nakon toga je, budući su i tu stvar jutrošnje novine problematizirale, oštro i bespoštedno napao Haški tribunal, tvrdeći kako tamo treba poslati Clintona, za što je imao vrlo neobične argumente.
– Pa kaj ni ratni zločinac tip ka’ je ženskoj dal da mu dvanajst put popuši, a nijemput je ni šiknul!?
Šankerica Zdenka, koja je znala uzrok cijele te predstave pune bijesa, prišapnula je Baniću kako je gospon Marijan danas nemoguć samo zato što su mu, unatoč svečanim obećanjima u novinama, jutros iskopčali struju koju zbog mizerne mirovine nije plaćao još od svibnja. Beskrajno vjeran svojoj stranci, imao je i previše ponosa da bi takvo što priznao, pa se radije bacio na herojsku obranu hrvatskih granica i teško sotoniziranje međunarodne zajednice. Baš kao da mu je struju isključio NATO na nagovor Ejupa Ganića!
Slušajući stalne jadikovke Kembre koji se žalio kako ga danas žiga jetra, te kako nikad više u džin s tonikom neće stavljati jebeni limun, Banić je pijuckao svoju prijepodnevnu kavu promatrajući mladoga policajca koji je prilično dugo ispitivao Paka o stanovitom Zvonku Brdariću, pomno bilježeći sve izjave. Na kraju je policajac pregledao dramatično upropaštene ostatke Pakove osobne iskaznice, unio i njegove podatke u notes, upozorio ga kako svakako mora izvaditi nove dokumente i otišao za svojim poslom.
– Tko ti je taj Zvonko Brdarić? – upita ga Banić čim se vratio k stolu.
– Kak ko!? – začudi se Pako kao da je to samo po sebi jasno. – Pa Flegma, moj bratić.
– Kaj drotovi imaju s njim? – upita Kembra.
– Ućorkirali su ga.
– Zakaj? Zato ka’ je fort u tramvaju.
– Nikaj ti ne razmeš, Kembra! – ljutio se Pako. – Hapili su ga kad je kral geltašle u devetki.
– Znači, to je bilo to usavršavanje zbog kojega je došao iz Garešnice – zaključi Banić.
– Kaj si ti, morti, na strani murije!? – protestirao je kinooperater. – Kral je geltašle, al onak na pošten način! Nikad ni kral bokčiji, a bogati se ionak ne voze u tramvaju neg u svojim kolima. Osim toga, bil je stopostotni pehist. U ponedjeljak je drmnul tri geltašla s ukupno tristo dvajst kuna, al su ga zato dvaput hapili kak se vozi bez karte. A to ti je četri stotke globe, moj Kembra. Četri stotke! Kad si zadnji put imal četri stotke u žepu?
– Znači, bil je osam banki u pasivi – zaključi Kembra.
– Neg kak! Prošlu subotu imal je takvu smolu da su njemu drmnuli geltašl i uru...
– Kakvu sad uru? – zanimalo je Kembru koji se stalno desnom rukom pridržavao za ono mjesto gdje mu se nalazi jetra.
– Casio! Ja sam mu je prodal. Dečko je čist u redu, al zbiljam nema sreće! Časna reč!
– Sada će dobiti bar godinu dana bezuvjetno – primijeti Banić.
– Al bu se vrnul za šest meseci. Pazi kaj ti velim! – veselo je tumačio Pako. – U gajbi se uvek dobro ponašal! Zadnji put je naučil košarački zanat. Uzme hrpu šiba i za čas splete fotelju kak iz dućana.
I baš u trenu kada je Pako najžešće branio moralni lik svog zlosretnog bratića iz Garešnice, za stolom se pojavi šankerica Zdenka.
– Gospon Banić, tu vas vani treba nekakav dečko. Bil je kod vas, al veli da vam je kancelarija zaključana.
Banić ustane i priđe vratima pokraj kojih je stajao momak, najvjerojatnije mlađi od dvadeset godina, držeći u ruci predmet nalik na knjigu, dobro zamotan u šarenu najlonsku vrećicu.
– Vi ste Nikola Banić? – upita mladić čim ga je spazio, pa mu tutne u ruke paketić. – Rekli su mi da vam ovo dam.
– Tko vam je rekao? Što je unutra?
– Rečeno mi je da ćete odmah sve shvatiti – preplašeno će došljak, pa, gledajući nije li tko vidio što je uradio, klisne brzo prema Ilici.
Banić razmota najlon i pred njegovim se očima pojavi kutija s videokasetom na čijem je hrptu bio flomasterom napisan nadnevak 4/5. XII.
– Kaj si dobil porniće? – upita ga Pako koji je upravo izlazio iz kafića.
Ne obazirući se na kinooperatera koji je baš u tom kinu, prije no što ga je zaskočila duhovna obnova, odvrtio bar nekoliko stotina američkih tvrdih pornića, Banić krene prema svom uredu shvativši da je dječak bio teklić Rudija Lepena, možda čak i njegov sin. Uđe u sobu, uključi televizor, ubaci kasetu u videorekorder, pa se s daljinskim upravljačem u ruci zavali u fotelj i pritisne taster s oznakom play.
Na ekranu se pojavi crno-bijela slika ulaza u upravnu zgradu Lucky holdinga. Kamera iznad vrata imala je poprilično širok objektiv, ali ono što je uspjela snimiti nije bilo osobito zanimljivo. Vidio se dio ceste ispred holdinga, pločnik na suprotnoj strani, malo zimzelene živice i gusti snijeg koji je pomalo zastirao taj škrti prizor. U donjem desnom kutu vidio se datum, dakle četvrti prosinca, a ispod datuma točno vrijeme: osam sati i dvije minute. Nakon petnaestak minuta, za kojih se ispred zgrade baš ništa nije dogodilo, Baniću se učini da se nalazi na festivalu avangardnog filma i gleda djelce čija je jedina dinamika u brzom protoku sekundi na brojčaniku u dnu ekrana. Kaseta je imala oznaku E-300, bila je snimljena LP-tehnikom, što je značilo da za njezino detaljno pregledavanje treba utrošiti punih deset sati. Nemajući živaca zuriti u taj statični prizor, Banić zaustavi traku i prebaci video na brzo premotavanje. Znao je da će se ono što se dogodilo oko dva poslije ponoći moći vidjeti kad brojka na displeju pokaže da se premotalo oko šest sati snimljenog materijala. Zaustavi video malo prije toga i ponovno pritisne play.
Snijeg je i dalje padao, možda nešto slabije, a na cesti ispred zgrade nije se dala zamijetiti nikakva promjena, osim datumske. Sada je, naime, već bio peti prosinca. U jedan sat i pedeset šest minuta, preko snijegom dobrano zametene ceste, pretrčalo je nešto nalik na lisicu. Ili je to možda ipak bila samo mačka? Nakon toga ponovno zavlada nezanimljiva bezličnost. I baš kada je pomislio kako se domogao beskorisna materijala ili kako su mu podvalili pogrešnu vrpcu, na ekranu nešto tako jako bljesne da je slike na nekoliko sekundi posve nestalo. Odmah s bljeskom začuje se i snažna eksplozija koju je, zacijelo nekvalitetan, mikrofon odmah pretvorio u glasno krčanje. Ali kako je automobil bio negdje podalje, dakle posve izvan vidnog polja kamere, ništa se bitno nije moglo vidjeti, čak ni dolazak navodnog lopova. Nakon nekoliko časaka slika se vrati na ekran, treperava, mutnija i svjetlija, što je zasigurno bilo posljedica požara koji je negdje u blizini proždirao automobil i tijelo nesretnika koji je u nj ušao.
Ćuteći da više nije sam u sobi, Banić se okrene i ugleda Juricu Špilera kako, stojeći mu za leđima, radoznalo promatra sliku na ekranu. Ušao je u stan tiho poput lopova i zabuljio se u prizor koji je i Banić promatrao.
Razočaran što na traci nije bilo ništa korisnoga, Banić ugasi video i pusti vrpcu da se premota na početak.
– Bili su jutros kod mene – reče Mali, koji je najvjerojatnije baš zbog toga došao istražitelju, sve više ga doživljavajući kao svog mentora. – Dvojica. Jedan u civilu, drugi u odori...
– I što si im rekao?
– Sve što sam znao o Igoru... osim... osim onoga u vezi s Gorskim kotarom.
– No, krasno! – primijeti Banić. – Ako to otkriju, ne piše ti se dobro. Jesi li mene spominjao?
– Jesam – potvrdi on. – Ali im nisam ništa rekao o onoj torbi iz prtljažnika.
– To možda i nije loše – zamisli se istražitelj.
– Je li vam torba pomogla?
Ne želeći mu ništa kazati o tome kako je, provalivši u glupi mondeni centar za skidanje sala i celulita, prekršio sve profesionalne regule, Banić kimne potvrdno, a zatim mu ukratko objasni:
– Našao sam dokaz iz kojega se vidi da Igor nije oteo Lakotinu ženu. On ju je, doduše, prisilno odveo iz one vile, ali je sva prilika da su ga za to angažirali Lakotini ljudi. Čini se da se nije radilo o pravoj otmici nego o obliku zastrašivanja. Bety je bila malo zločesta i Lakota ju je, kao pravi patrijarhalni muž, samo htio dovesti pameti.
– Ali otkuda onda u novinama sve one priče o otmici? – s pravom je pitao Jurica Špiler.
– To je malo prekomplicirana priča za tvoje uši! – nadmoćno će Banić kojemu su još uvijek nedostajali djelići nužni da se cijela mutna storija potpuno rekonstruira.
– A je li prekomplicirano za moje uši i to gdje mi se sada nalazi brat? – upita Mali glasom punim gorčine. – Četvrtoga navečer otišao je od kuće i otada ga nema. Mislio sam da je u Njemačkoj, ali ste me baš vi uspjeli razuvjeriti. Kad već znate da nije u Rosenheimu, onda recite gdje je!
Da, četvrtog prosinca navečer, kako je to posvjedočio kamatar Bohutinski, Igor Špiler krenuo je po zasluženu plaću. Krenuo je onome za koga je i obavio posao, krenuo je, dakle, Krsti Lakoti, s kojim ga je morao povezati njegov stari ratni drug Štriga. Razmišljajući tako, Banić shvati da je maločas teško pogriješio. Pregledao je pogrešni dio vrpce!
Stoga ponovno uključi videorekorder i počne pregledavati vrpcu od početka. Sada je bio miran i strpljiv, znajući da će mu trud biti nagrađen.
I baš u trenu kada je oznaka u donjem desnom kutu pokazala da je osam sati i četrdeset šest minuta, na ekranu se pojavi onaj kome se i nadao. Upravo u taj čas pred vratima se pojavio Igor Špiler u dugom kaputu i s tamnom vunenom kapicom na glavi. Pozvonio je, počekao malo, protrljao ruke kao da mu je hladno, a zatim je brava škljocnula, Igor je otvorio vrata i ušao. Banić počne ubrzano premotavati ostatak vrpce, ali na njoj, osim onoga bljeska i detonacije, nije bilo zabilježeno ništa važno. Dakle, Igor Špiler ušao je na glavni ulaz upravne zgrade, ali iz nje nije izašao...
Banić ugasi videorekorder i duboko uzdahne. Trebalo je sada smoći dovoljno snage i upoznati Juricu sa svim nepovoljnim značenjima te videopredstave.
– Nije dobro... – reče duboko zamišljen.
Mali je sve vrijeme šutio; vidjelo se da i sam shvaća kako taj videozapis ima neki zloguki smisao.
– Ušao je u Lakotinu zgradu, ali nije izašao...
– Znači li da je još tamo?
Da stvar nije bila tragična, Banić bi se možda i nasmijao tom naivnom pitanju.
– Ja sam ti stručnjak za pesimizam i crne varijante – počne istražitelj izokola. – Stoga sve što ću ti kazati nemoj uzeti zdravo za gotovo, bar dok se ne potvrdi. Lakotini su ljudi najvjerojatnije ubili tvoga brata.
– Zašto bi ga ubili!? – kao da je prosvjedovao Mali. Bila je to tipična reakcija. Verbalnim prosvjedom ljudi obično žele poništiti užas koji im se odjednom uvukao u život.
– U kriminalističkim bi se filmovima reklo kako im je bio opasan zato što je previše znao. U životu se to obično kaže na neki drugi, pametniji način, premda znači isto. Pretpostavljam da su ga potom stavili u Lakotin audi, pobacali oko njega nešto obijačkog alata, izvezli auto iz podzemne garaže, izašli iz dvorišta onom stranom gdje nema kamere i jednostavno raznijeli automobil eksplozivom. Kako naša policija s takvim stvarima nema baš prevelikih iskustava, ideja i nije bila loša. Sve je ispalo kako su htjeli da ispadne. Eksploziv je Lakoti tobože podmetnula njegova konkurencija, a zaglavio je nepoznati kradljivac automobila čije se tijelo nije moglo identificirati. Sad ti je jasno zašto su ti podmetnuli ono pismo s logotipom nepostojećega hotela.
Jurica Špiler i dalje je stajao bez riječi, samo što su mu sada oči bile pune suza, a šake stisnute kao da se sprema izdevetati nekoga. Kako je Banić bio osoba kojoj se s vremenom naučio vjerovati, bilo je više no jasno da je prihvatio njegovo objašnjenje.
– Ah, što je to Igor znao... – promuca pokušavajući svladati plač posve nepriličan jednom tvrdom boksaču.
– Pitaš što je znao!? – reče istražitelj, paleći Marlboro. – Znao je da nije bilo nikakve otmice, da je sve namještaljka.. . namještaljka u kojoj će on ispasti najvećom žrtvom, a ja najvećom budalom.
Špiler pogleda časkom Banića, kao da ga zanima kako je to on ispao najvećom budalom, a zatim još jedanput stisne šake i prosikće:
– Platit će to gadovi! Platit će!
– Ah ti nisi taj koji će isporučivati račune! Ja ću razgovarati s inspektorom Doganom i sve mu objasniti. Ova vrpca i ono što sam našao među Betynim stvarima skupo će ih koštati. Za tebe je najbolje da šutiš i neko se vrijeme kriješ. Možda kod one cure... Mogao bi i kod mene, ali se bojim da ja više i nisam neka osobito sigurna adresa...
Ali, Mali ga više uopće nije slušao. Gledao je nekamo ustranu i neprekidno ponavljao kako će to gadovi već platiti. A zatim se iznenada okrenuo i bez pozdrava izjurio van.
Točno u dvanaest našao se Banić s Komarom ispred restorana Split, gdje su trebali zajedno ručati i proslaviti Komarov odlazak u mirovinu. Iako su se u tom restoranu posluživala dalmatinska jela s kojima je Komar oduvijek pretpostavljao čvrstu kontinentalnu kuhinju s masnim pečenjima, buncekom, koljenicom i puricom s mlincima, Banićev je bivši kolega bio posve dobre volje.
Čim su naručili hladno predjelo od plodova mora, razne školjke, brancina i velike jadranske lignje, Komar je s veselom prostodušnošću počeo evocirati zgode kojih se Banić uglavnom nije mogao prisjetiti. »Sjećaš li se ovoga«, »pamtiš li ono kada«, »nisi li zaboravio kada je onaj«, verglao je Komar kao da je na proslavi godišnjice mature, a Baniću je sve to bivalo sve nepodnošljivije i mučnije. Uistinu se nije mogao sjetiti kada mu je neka svečana zgoda poput ovog ručka sa starim i dobronamjernim kolegom, pala u tako neprikladno vrijeme.
– Da, sjećam se – preko volje će Banić kada je Komar počeo evocirati njemu strašno smiješnu zgodu kad su neki početnici uhitili tipa koji je, izgubivši ključ, provaljivao u vlastiti stan ne bi li stigao na novi nastavak neke popularne televizijske serije...
– Čega se sjećaš? – začudi se Komar, prebirući prstima po pladnju punom oštriga. – Pa nisam još pravo ni počeo...
Banić odloži tanjur s plodovima mora, u koje još nije stigao ni zabosti vilicu, pa zaroni licem u dlanove.
– Nikola, što ti je?
– Ništa, ništa... – branio se od njegovih sućutnih pitanja. – Lidija je danas na operaciji...
– Isuse, pa trebao si mi kazati! – prekori ga Komar. – Mogli smo ovaj ručak odgoditi za drugi tjedan.
– Ma, nema veze! – odmahne rukom Banić, kojemu su druge brige dahtale za vratom. – Slušaj, prije no što prijeđemo na ribu, nešto ćeš mi obećati.
Komar ga radoznalo pogleda.
– Onaj spis... znaš, onog malog Lepena kojega ste uhvatili s nekoliko grama heroina...
– Da.
– E, to ću te zamoliti da lijepo baciš u smeće.
– Da bacim u smeće!? Nagovaraš me na protuzakonit postupak!
– K vragu, Komar, gdje ti živiš? U zemlji Andersenovih bajki! Pa prije nekoliko mjeseci pušteni su tipovi uhvaćeni s pola tone kokaina!
– U redu. Bacit ću. Ionako odlazim u mirovinu.
– A zatim – nastavi Banić. – Zatim ćeš obavijestiti Dogana da pokrene sve što je potrebno za ekshumaciju onog čovjeka koji je odletio u zrak s Lakotinim audijem.
– Ali, zašto? Pa identifikacija se uopće nije mogla provesti. Od čovjeka su ostali nepravilni komadi ugljena!
Rekavši to, Komar se zagleda u tamne lignje sa žara, pa napravi grimasu po kojoj se vidjelo da se ni njemu više ne jede.
– Ovaj put će se identifikacija provesti.
– Što, ti znaš o kome je riječ? – podigne Komar pogled s pladnja.
– Znam – odvrati Banić. – I to ne samo o kome, nego i o čemu je riječ!

29.


Bilo je to gotovo pravilo; kao da su ukleti, ručci s Komarom nikada nisu uspijevali! Komar je bio dobra, prostodušna, možda čak i malo prejednostavna osoba, ali je u Baniću zacijelo budio ona najlošija sjećanja na dane što ih je proveo radeći kao policijski inspektor. Kada se Banić, ne pojevši gotovo ništa, vraćao u svoj ured, već ga je s vrata zatekla uporna zvonjava telefona. Priskočio je do telefona, podigao hitro slušalicu i smirio se shvativši da je s druge strane njegova kći.
– Pa dobro, gdje si ti? – rekla je uzrujano. – Zovem te već cijeli sat!
– Na ručku s Komarom.
– Uvijek imaš perfektne isprike! Kladim se da te Komar nije vidio mjesecima!
– Časna riječ! – reče on, znajući da je to apsolutno beskorisno. Što su starija, djeca postaju sve nesnosnija.
– Mama je jutros operirana. Sve je u najboljem redu. Operacija je u potpunosti uspjela – zvučala je Nika poput pretjerano optimistične radijske reklame.
– Odlično! – reče on zadovoljno, predbacujući si što u posljednje vrijeme nije pokazao veće zanimanje za bolest bivše žene.
– Upravo idemo u bolnicu. Pretpostavljam da bi bilo u redu da pođeš s nama.
– Može – odvrati on, bojeći se kako bi u suprotnome ona kazala kako za Komara ima vremena, a za svoju bivšu ženu, odnosno njezinu aktualnu majku nema.
Izađe smjesta van na Britanac i zateče se kako razgleda cvijeće izloženo na pultovima staklenih kioska. I tad mu padnu na pamet gluposti što ih je u Zajčevoj bolnici izveo s buketom bijelih ruža, pa odustane od kupnje cvijeća, premda mu je obližnja cvjećarica nutkala nekoliko prikladnih aranžmana.
Misleći kako ipak ne bi trebao osvanuti praznih ruku u Lidijinoj bolničkoj sobi, odluči se za nešto drugo, uđe u Konzumovo samoposluživanje i kupi veću kutiju čokoladnih bombona s pepermintom, onu zelenu koja se zove After Eight. Da, to će valjda biti dobro, mislio je, znajući kako je Lidija oduvijek voljela baš tu vrstu slatkiša. Platio je na blagajni, pustio prodavačicu da zamota zelenu kutiju u tanki bijeli papir, a zatim izašao iz trgovine, spazivši odmah Niku i Tima koji su ga već čekali ispred kućnoga ulaza.
Dok su se autom uspinjali Nazorovom, Nika spazi u bijelo zamotani paketić, uzme ga i upita:
– Što ti je ovo?
– After Eight! – odvrati on i ne osvrćući se. – Pusti, to je za Lidiju!
Ona se odjednom počne glasno smijati, toliko srdačno i dugo da ga je to ubrzo počelo nervirati.
– What’s going on? – pitao je Tim, koji je sjedio iza njih na stražnjem sjedištu golfa.
– Bože, tata, ponekad si stvarno izvanzemaljac! – smijala se i dalje. – Pa mama je operirala žuč! Hrane je kroz cjevčicu u veni. Nekoliko dana neće ništa jesti, a zatim će tjednima biti na dijeti. A ti kupio After Eight!
On se kiselo nasmiješi pa ubrza, premda je Nazorova bila puna oštrih zavoja. Kao ni drugi očevi, nije trpio kada mu se djeca podsmjehuju.
Nika raspara papir, otvori zelenu kutiju pa uzme jedan slatkiš. Nije Lidija bila jedina koja je voljela tu čokoladnu glupost! Okrene se Timu pa ponudi i njega.
– What’s going on? - upita on još jedanput, žvačući čokoladnu pločicu.
– It’s nothing! – odgovori ona, u pravi čas shvativši kako njezinu ocu uopće nije drag sav taj cirkus.
– Hoćeš li i ti? – upita ga blagim glasom. Vidjelo se da joj je već žao što mu se tako smijala.
– Ne – odvrati on preko volje. – Prejeo sam se s Komarom.
Nekoliko minuta nakon toga on zaustavi golf na pločniku preko puta bolničkog ulaza, baš u trenu kada su Nika i Tim posve počistili zelenu kutiju s britanskim slatkišima.
Prošli su onim istim dugim hodnikom do predvorja s dizalima, a kad su bili pokraj bolničke kantine, među pacijentima koji su kupovali sokove, novine, peciva i slične stvari Banić iznenada spazi poznatu osobu u prugastoj pidžami, zaogrnutu kućnim haljetkom. Imao je ruku u gipsu, već podosta zaliječene rane na lijevom obrazu, jako natečen i pomodrijeli očni kapak te mrežasti povez preko glave. Stajao je u kutu kantine i nešto pijuckao iz sasvim male boce.
– Oh, to ste vi! – reče čovjek, pošavši prema Baniću.
– Gospodine Stakorovski, zar ste još ovdje? – zastane Banić i uđe u kantinu.
– Tata, idemo! – dovikne mu Nika.
– Samo pođite! – odvrati on. – Doći ću za nekoliko minuta.
Zatim se okrene prema Štakoru.
– Imam i neke unutarnje ozljede, pa su me zadržali – objasni mu novinar. – Zamislite, cijela je prokleta kantina bez alkohola. Jedva sam uspio pronaći ovo.
Rekavši to, pokaže mu bočicu. Bio je to domaći rum kakav kućanice obično kupuju za kolače.
– Tko vam je to mogao napraviti? – upita istražitelj.
– A tko nije!? – slegne Štakor ramenima. – Na sudu je četrdeset šest tužbi protiv mene. Kao što vidite, velik je broj kandidata.
– Kad izađete, dat ću vam lijepih materijala o Krsti Lakoti. Moći ćete pisati bar pola godine.
– Ako nađem kakvu drugu novinu – tužno će on.
– Zašto?
– Dobio sam nogu. Nije im se dopalo ono što sam napisao o Bekićevu sinu.
Banić se sućutno nasmije, pa krene kao da će otići, ali ga Stakorovski uhvati za ruku.
– Nije li ovo prava prilika da me počastite jednim rumom za kolače?
Nakon nekoliko časaka ušao je u Lidijinu sobu gdje su već sjedili Nika i Tim.
Ležala je na krevetu, pokraj nje je bio stalak s bocom iz koje je uska cjevčica vodila do njezina potamnjelog pregiba na lijevoj ruci. Djelovala je umorno, pospano i smeteno, što je zacijelo trebalo pripisati narkozi. Spazivši ga, blago se osmjehnula, sigurno zadovoljna što je i on došao, i što je cijela ta gnjavaža s operacijom konačno iza nje. Pokaže mu prstom desne ruke prema stolcu, ali se on samo nasmije, izjavivši kako će radije stajati.
– Jesi li čuo? – reče mu Nika radosno. – Za dva ili tri dana ide kući.
– That’s wonderful – dometne Tim.
– Ostat ćemo još nekoliko dana dok se ne oporaviš – reče Nika, gledajući u majku koja se na to samo namršti i slabašnim glasom izusti:
– Samo... samo vi idite.
Po njezinu se pogledu vidjelo kako želi kazati da će se već nekako snaći, ali nije imala snage da dovrši rečenicu. Zatim se i sama nasmije vlastitoj slabosti, pa još jedanput pogleda prema svomu bivšemu mužu, kao da je baš njemu htjela zahvaliti što je došao.
Čudno, učini se Baniću, tek tu, u sumornoj bolničkoj sobi, djelovali su svi zajedno kao razmjerno dobra i pristojna obitelj. Svi, čak i taj mladi Englez koji je uživao u piti od bubrega i jeo zakiseljeni pomfrit. Možda bi čak i rekao nešto u tom smislu da ga Nika nije preduhitrila:
– Oprosti mama, pojeli smo tvoj After Eight!
Kad su izlazili iz bolnice vani je već padao mrak. Izašavši prije kćeri i Tima, Banić iznenada spazi kako se neki visoki muškarac naglo odmakao od njegova golfa i krenuo brzo dolje prema Petrovoj ulici. Ma koliko bila nevjerojatna, jedna posve neugodna pomisao proleti mu glavom i on izjuri na pločnik i pogleda za tim čovjekom. Ali njega više nigdje nije bilo; zasigurno je brzo zamaknuo u nečije dvorište ili se sklonio u koju od obližnjih veža. Učini mu se potom kako se mogao i prevariti, kako je sve mogla biti obična slučajnost, ali je stvar ipak bila toliko ozbiljna da ništa nije smio prepustiti slučaju.
– Što ti je!? Izjurio si kao da si poludio? – upita ga Nika, približavajući se autu.
– What’s going on? – još će jedanput Tim, ovaj put ne zbog slatkiša u zelenoj kutiji.
– Imaš li zrcalo?
Ne znajući o čemu je riječ, Nika otvori torbicu i pruži mu zrcalo kakvo žene obično nose uza se.
On klekne na vlažan pločnik, osloni se o lakat, stavi zrcalo ispod vozila pa počne pomno razgledavati donji dio golfa.
– Upropastit ćeš hlače! – korila ga je s pravom Nika.
– I kaput...
Nije se obazirao na nju. Svejednako je gledao, a zatim, kada je valjda sve provjerio, ustane i naredi im da se odmaknu od auta bar dvadeset metara.
– Ali zašto!? – bunila se Nika.
– Smjesta se odmaknite! – izdere se on na nju. Uistinu ga je malo kad imala priliku vidjeti tako bijesna.
Kad su se dovoljno daleko odmaknuli, Banić polako stavi ključ u bravu, okrene ga i otvori vrata. Potom pritisne polugu koja oslobađa poklopac motora, podigne ga i zagleda se u spojeve, spletove žica, dijelove motora... Trajalo je to dobrih desetak minuta, za kojih ga je ono dvoje zapanjeno promatralo. Shvativši da po motoru nije nitko ništa pipkao, Banić uđe u auto i okrene ključić. Motor proradi, mirno i pravilno. Tek se tada okrene prema kćeri i Englezu i rukom im pokaže da mogu prići.
– Taj će te tvoj posao uništiti! – ljutila se Nika. – Postao si paranoičan! Gotovo te ne prepoznajem! Nikada te nisam vidjela takvog!
– Otkako si odrasla, mnoge su se stvari promijenile – mirno će on pritišćući gumb radiokasetofona.
Kaseta se počne vrtjeti, ali na njoj nije bilo nikakve glazbe. Čuo se samo nekakav čudan šum nalik na nepravilan rad automobilskog motora. A zatim se sa sva četiri zvučnika začuje zvuk snimljenoga telefonskog razgovora:
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz pru-ugu i sačeka-ti sto metara ispred br-rklje...
– Da – potvrdi drugi, jednako mutan glas.
Shvativši o čemu je riječ, Banić odmah ugasi kasetofon. Netko ga je snimao one noći kada je, razgovarajući mobitelom, tumarao samoborskom okolicom, netko tko je bio vrhovni meštar cijele parade. I sada su mu tu kasetu ubacili u auto, valjda zato da ga upozore kako sve znaju, kako su moćni i kako na njega još uvijek nisu zaboravili.
– Koji je to vrag? – upita Nika.
– Stari istražni materijal – kratko će on, pa nagazi na gas, želeći čim prije stići kući. Mučila ga je čudna slutnja da se, njuškajući naokolo i sam našao u nekoj vrsti klopke.
Našavši se u prolazu kinematografa Apolo, odmah shvati da nešto nije u redu. Vrata njegova ureda bila su širom otvorena, a ispred njih je o nečemu važnom živo razgovarala i gestikulirala skupina ljudi. Prepoznao je odmah Paka i bivšeg štemera Kembru te dva tipa koja su razmjerno često navraćala u kafić Kico. No uz njih su bila još dvojica koje nikada nije imao prilike vidjeti.
– Dobro da si došel, detektiv! – već izdaleka će Pako. – Kembra je zaštemal nekog tipa kaj ti je provalil u ured! Je l’ tak, Kembra?
– Je, je! – potvrdi Kembra s velikom tamnom modricom na oku.
– Kako ga je zaštemao? – čudio se istražitelj kojemu još uvijek ništa nije bilo jasno. – Odakle mu onda ta šljiva na oku?
– No ak baš hoćeš precizno, skorom ga je zaštemal! Zapraf, zaštemal bi ga da ni fulal. Tip je strgal bravu, ušel nutra, a kad se vraćal, Kembra je zamahnut, tip je onak eskiviral...
– Ovak, ovak! – govorio je Kembra, izvodeći nešto nalik na pravu boksačku eskivažu.
– No, da – tumačio je Pako. – Da si sam’ videl kak je Kembra potegnul! Tip bi otišel u tri pizde materine! Al se nekak izmaknul i drmnul Kembru u bulju. Dosad je imal oblog kaj mu ga je Zdenka dala...
– Sam da se pizdek ni izmaknul, bi videl svog boga! – govorio je Kembra kao da mu je žao što ta stvar nije bolje ispala.
– A tko je to bio?
– Ma, onaj tvoj balavac. Kaj ti hipt dolazi s boksačkim rukavicama. Napuhani pizdek! Gde je on bil dok je Kembra haral po Trnju! Kembra, se sećaš kad si se pred Romanijom šoral s braćom Cividini?
– Aha – odvrati ponosno bivši štemer, premda se ta čuvena »šora« morala dogoditi negdje u vrijeme Prve konferencije nesvrstanih zemalja.
Polako i zlovoljno, Banić uđe u stan želeći provjeriti samo jednu stvar. Otvori ladicu svog radnog stola, pogleda unutra, a zatim je polako zatvori.
Naravno, dogodilo se ono čega se najviše bojao, mladi boksač Jurica Špiler odnio je videokasetu i bračni ugovor što su ga Bety Key i Krsto Lakota sklopili prije šest godina. Možda bi bijesno opsovao, možda bi rastjerao sve te radoznale njuške koje su se kroz vrata navirivale u ured da se u tom času nije oglasio prokleti telefon, sprava koja je izmišljena samo radi prenošenja loših vijesti.
Priđe telefonu, podigne slušalicu i okrene leđa vratima na kojima su još uvijek stajali radoznalci predvođeni Pakom i Kembrom.
Ono što je čuo bio je odmjereni i dostojanstveni glas Krste Lakote, čovjeka koji je za svaku nevolju imao u pripravi bar dva rješenja.
– Gospodine Baniću, želim vas ljubazno obavijestiti kako sutra na Zelenjaku otvaramo novi restoran. Nešto zbilja vrijedno i vrlo reprezentativno. Bila bi mi velika čast kada biste točno u podne došli na otvorenje. To bi ujedno bila i prilika za ugodan i sadržajan razgovor.
– Hoće li biti puno ljudi na tom otvorenju? – upita Banić koji se grozio svečanosti toga tipa.
– Neće – odvrati Lakota. – Samo vi i ja.

30.


Zdanje novog restorana na Zelenjaku nije bilo teško pronaći jer je svojom novovalnom pretencioznošću već izdaleka upadalo u oči. Ugostiteljski je objekt imao dvije etaže i bio je mješavina tradicionalnih ruralnih elemenata i modernih ploha na kojima su prevladavali staklo i kovina. Iako se Banić baš nije razumio u te stvari, činilo mu se kao da Lakotin novi objekt na smion način pokušava pomiriti njegovo davno seosko podrijetlo sa sofisticiranošću kakva se očekuje od današnjeg bogataša s kratkim engleskim pedigreom. Ali po svemu što je vidio, po neuređenim prilazima, ostacima građevnog materijala, po još nepokrivenim rubnim nadstrešnicama i gruboj betonskoj terasi, bilo je posve jasno da od službenog otvorenja bar još nekoliko tjedana neće biti ništa, te da ga je vlasnik zvao samo radi razgovora, prije kojega ga je htio fascinirati velebnošću ambijenta.
Sve ono što se zbivalo ispred restorana Banića odmah podsjeti na prizore kakve je znao iz američkih filmova, one što su trebali dočarati atmosferu kakvoga važnog mafijaškog sastanka na kojemu se dijele teritoriji ili povlastice na poslovanje određenom vrstom robe. Na parkiralištu prekrivenom svježim asfaltom bilo je nekoliko crnih i besprijekorno ulaštenih mercedesa i audija, a posvuda oko zgrade vrzmali su se ljudi u dugim tamnim kaputima i sa šeširima koje su nosili tako da im skriju velik dio lica. U svojoj najvjerojatnije nenamjernoj uniformiranosti gotovo su bili smiješni, a jedina stvar koja ih je dijelila od burleske bila je pomisao na stvari kojima se bave. Bila je to neka vrsta Lakotine svite, najuži krug njegovih povjerenika s kojima je, mirno i tajno, dobro zaštićen od očiju javnosti, putovao ravno prema društvenim vrhuncima. Među tim budnim pomagačima spazio je Štrigu, lažnog direktora za sve, gospodina Soldu, profinjenog »menedžera« Pešelja, dok ostalu trojicu ili četvoricu nikada nije vidio, premda su se i oni, sudeći po fizionomijama, sasvim dobro uklapali u tu predstavu.
Banić ostavi svoje devet godina staro neugledno vozilo pokraj jednog od golemih audija i krene prema ulazu u novi restoran na čijem pročelju još nije bilo ploče s imenom. Mučila ga je neka nesvakidašnja, podosta gorka pomisao kako živi u ambijentu u kojemu se, kao u kakvoj čudnoj kombinatornoj igri, svaki dan zatvori jedna tvornica, a otvori deset birtija, baš kao da se cijela zemlja pretvara u golemi šank na kojemu će se održati posljednji pijani krabuljni ples s bogatom tombolom.
Hodajući uskim putićem koji je, baš kao i staza ispred uprave Lucky holdinga, bio popločen ukrasnom žutom opekom, istražitelj prođe pokraj Siniše Smokovine koji mu se, kao da su stari znanci, nasmije, namigne i vrlo ga pristojno pozdravi:
– Poštovanje, gospodine dete-tektive! Kako smo da-anas?
Banić odmah shvati da je zamucao sasvim namjerno, te da je i nizozemska cigara što ju je nezapaljenu grickao među zubima bila sračunana na sasvim određeni efekt.
I prije no što će otvoriti klizna staklena vrata novog restorana, priskoči mu onaj nabijeni Soldo, raskopča mu brzo duffel coat i spretnim ga pokretima ruke isprepipa.
– Da ste me uzeli za security managera – primijeti jetko istražitelj – opskrbio bih vas najboljim detektorima za metal. Znate, nedostojno je i ponižavajuće za jednog direktora važne i prosperitetne ciglane da šlata muškarce. Pogotovo one heteroseksualne!
Soldo, koji je zacijelo bio dobro plaćen za to da mirno otrpi razne verbalne agresije, pogleda ga začuđeno, baš kao da mu nije poznato značenje riječi heteroseksualan, a potom se nasmije i zadovoljno dobaci tipu, koji je po rangu morao biti malo iznad njega:
– U redu je. Nije ozvučen.
– Kako bih i bio!? – otpljune Banić u stranu. – Jebeni nam Pravilnik ne dopušta tonska snimanja.
– Gazda vas čeka! – požuri ga Soldo. Vidjelo se da mu uopće nije stalo do razgovora s čovjekom koji izgovara sve same nejasne rečenice.
Lokal u kojemu će se već sutra svaki nouveau riche iz klana Lakote i njemu sličnih osjećati bezbrižno i ugodno poput fetusa u plodnoj vodi uistinu još nije bio završen, ali se po lijepom kružnom šanku, prostranim i skupo tapeciranim separeima, diskretnoj rasvjeti što su je činile stotine malih halogenih rasvjetnih tijela moglo zaključiti kako su temeljne konture toga prvovrsnog ambijenta već jasno naznačene.
Za središnjim stolom posve prazne sale mirno je sjedio Krsto Lakota u finom pariško plavom odijelu, na čijoj je uskoj kragni bila našivena crna korotna traka. Ispred njega bili su pladnjevi s pršutom i južnoafričkim dinjama, dimljenim lososom te visoka posrebrena zdjela s ledom, na čijem se vrhu crnio kavijar. Trpeza kakvu bi poželjela svaka otmjenija kurva iz američke soap-opere!
Uz te probrane jestvine po stolu su bile porazmještene razne čaše i boce vina kakvo se zacijelo nije moglo vidjeti u domaćim prodavaonicama.
Banić priđe Lakoti, sjedne na stolac koji je zasigurno čekao baš njega, izvuče jedan papirić iz džepa pa ga stavi pred vlasnika cijele te raskoši.
– Tražili ste račun – reče.
Lakota uzme račun, pogleda ga i kiselo se osmjehne. Na računu je pisalo: specifikacija – potraga za pokojnom suprugom, a u desnoj koloni papirića stajalo je jedno posve ironično: kom. 1. Ispod »specifikacije« bila je uredno navedena cijena u kunama, s napomenom da nije riječ o cjeniku nego o slobodnom dogovoru, a ispod cijene bio je uredno obračunan i obligatni porez.
Lakota spremi račun u džep, pa nekako odsutno nabode vilicom komadić dinje i pršuta i prinese ih ustima. Pazio je pritom da mu usnice ostanu suhe i žvakao je polako i nečujno. Zatim proguta zalogaj i zalije ga gutljajem crna vina.
– Vidite, gospodine Baniću, čuo sam da ste već godinama razvedeni. Zbog toga mislim da dobro znate kakve sve probleme čovjeku može napraviti žena.
– Pogotovo ako mu želi odnijeti polovicu imetka.
– Pogotovo tada – složi se Lakota u mirnom i gotovo prijateljskom tonu. – Zamislite takav slučaj! Imate jednog klasičnog proletera koji radi danju i noću, nedjeljom i blagdanom, bavi se onim što oni zovu fuš, skuplja marljivo novce, podiže njima kućicu na novozagrebačkoj periferiji, zatim kupuje polovni auto, još lošiji od vašega, potom diže kredit za kamp kućicu, skuca novce za novi hladnjak, uzme na rasprodaji najjeftiniji bicikl i kosilicu za travu... Za to vrijeme njegova nezaposlena žena kod kuće kuha, brine se za djecu, glača rublje, pere mu one troje gaće što ih ima... I u jednom se trenu zbog nekog razloga razvedu i sud im dodijeli svakome po polovicu imetka. Po mome mišljenu, odluka je više no pravedna! Iako je on sve zaradio sam, ona ga je podržavala u svemu, krvavo radeći kod kuće i trošeći se možda više no on. Vidite, u mom je slučaju sve nekako drugačije. Moja se Bety odijevala u Parizu, kupovala samo one parfeme koji su skuplji od tristo maraka, ustajala u podne i tumarala po porečkim privatnim plažama ili stranim hotelima koji imaju više zvjezdica od američke zastave. Ona nije kod kuće do sitnih sati prala rublje, krpala mi čarape, glačala košulje, kuhala i podgrijavala grah te jurila po kući s metlom i lopaticom u ruci...
– Naravno – primijeti Banić s izrazom razumijevanja na licu. – Mora da ste zbog toga bjesnili dok ste u noćnoj smjeni tokarili kuglagere, a nedjeljom u fušu razbacivali gnoj po tuđim oranicama.
– Ha! ha! ha! Tipična plebejska predrasuda! Mislite da mi ležimo sa sve četiri u zraku? Što vi uopće znate o poduzetništvu?
– Slušajte, po onome što znam čini mi se da je jedva malo kompliciranije od igre Monopoly. Dignete hipotekarni kredit i kupite, recimo, tvornicu pekmeza koju istoga časa ubilježite kao hipoteku. Na taj se način može doći do svega! Čudi me što već niste kupili Eiffelov toranj ili Brooklinski most. Što se tu čeka?
– Mislite da je tako lako dobiti kredit?
– O, i to se nekako skucka! Boga mu, pa ne postoji valjda politika samo zbog toga da novinske stranice ne bi zjapile prazne!
Lakota ga pogleda sasvim mirno. Činilo se kao da je mirnoća jedini način kojim zna iskazati unutarnji bijes, pa Banić već pomisli kako je, pripremajući se za taj posao, polazio razne autogene treninge i tečajeve transcendentalne meditacije.
– Čim su mi rekli tko ste i što ste – reče konačno takozvani tajkun, popivši još malo vina – bio sam posve siguran da ćete prema meni imati sve one socijalne predrasude što ih prema poduzetnicima ga je ljudi koji se nostalgično prisjećaju vremena tobožnje opće jednakosti.
– To što čovjek ne želi biti tuđim statistom u kazališnoj predstavi čiju priču uopće ne razumije nema nikakve veze sa socijalnim predrasudama! Pogotovo kad mu već na generalnoj probi razbiju glavu, a na premijeri ga gurnu u ruke policiji koja mu naravna čeljust i optuži ga za supočiniteljstvo u otmici i ubojstvu. Vidite, kad od detektiva zatražite da vam preuzme otetu osobu, onda je, uz novac, njegov motiv i u tome da vam tu osobu dovede živu i zdravu. Ako mu u toj akciji podmetnete već tjedan dana mrtvu ženu, tada se on osjeća poput rasnog lovca kojemu su šumu aranžirali eutanaziranim medvjedima i narkotiziranim jelenima.
– Imao sam prokleti predosjećaj da ćete sve shvatiti – uzdahne Lakota. – Zato sam vas i zvao, da nekako stvari dovedemo u red.
– Oho!? – tobože se iznenadi istražitelj. – Imate neki dobar plan po kojem biste Bety i Špilera uskrsnuli iz pepela? To ću rado poslušati!
– Ne. Najprije ću ja saslušati vas. Zanima me kako gledate na tu stvar. Izvolite, prigrizite nešto!
– Hvala – odvrati Banić. – Uopće ne jedem pršut s dinjama, kao što mnogo ne držim ni do kranjskih kobasica s malinama. A ako vas zanima kako gledam na tu stvar, mogu vam jedino kazati da na to gledam sa stanovitom dozom gađenja. Iako ste se svojski potrudili da stvar zakomplicirate, sve je u biti jednostavno. Bety se zaljubila u individuu, ne mnogo vredniju od vas, i htjela je razvod. Iako je vaša okolina držala kako ste neka vrsta romantičnog zaljubljenika koji je naprosto lud za ženom, pretpostavljam da biste joj razvod dali istoga trena da se nije počela pozivati na onaj već gotovo zaboravljeni bračni ugovor. Onaj što ste ga sastavili dok je ona još bila bogatija od vas. Naravno, s tim svim vukovima i lisicama kojima ste okruženi, vama ne bi bio nikakav problem domoći se tih smiješnih papira i uništiti ih da vas ona nije preduhitrila. Sve je to zapravo tragikomično! Kada se dokopala ugovora, zasigurno se morala osjećati sretnom, premda je u toj činjenici bila sva njezina nesreća. Da joj to nije uspjelo, danas bi bila živa, i imala bi one svoje funte, ili bar više no pristojnu alimentaciju.
– Nikad nisam shvatio kako je to uradila – zamisli se Krsto Lakota, nabadajući na vilicu tanku plošku lososa. – Znate, žene koje troše sat vremena na lakiranje nokata ne upadaju samo tako noću u odvjetničke kancelarije.
– Ne upadaju. Ali im se zgodi da nabašu na ljubavnika koji će za nešto malo krevetnih užitaka platiti barabama kojima su takve stvari kruh svagdanji.
– A tako! – reče Lakota, pokazujući kako ga je to ipak iznenadilo.
– Samo što tog klipana niste mogli pritisnuti onako kao što možete sve ostale. Njegov je otac kolega iz iste postrojbe, bavi se istim poslovima i uživa istu vrstu potpore.
Lakota ga sumnjičavo pogleda kao da mu nije drago što tako slobodno govori o stvarima o kojima se inače zavjerenički šuti.
– Pretpostavljam da ste je nagovarali da od svega odustane i uništi ugovor – nagađao je Banić. – Sigurno ste joj kao galantan čovjek nudili sasvim pristojnu kompenzaciju. Utužive dugove, neprotestirane mjenice, propale tvrtke, bezvrijedne dionice, možda čak i onu velebnu ciglanu pokraj Dugog Sela... No, recite, ovo je trenutak kada možemo biti sasvim iskreni i otvoreni. Ja ionako ništa više nemam u rukama, a nisam ni ozvučen.
– Nudio sam – prizna on konačno. – Ali nije problem samo u tome. Polovicu joj imetka nikako nisam mogao dati jer je dobar dio svega samo formalno moj. Iza mene stoje i neki moćniji ulagači. Ali vi to ionako ne biste razumjeli. Pokušao sam joj objasniti da je to što traži čista utopija.
– Dobro – preuzme riječ Banić. – Kada vam je rekla svoje »povijesno ne«, odlučili ste primijeniti manje popularna, ali mnogo djelotvornija sredstva. Inscenirali ste otmicu, tobožnju otmicu u koju smo vjerovali samo ona i ja. Pretpostavljam da je Štriga doveo svoga bivšeg ratnog druga Igora Špilera, koji ju je još toplu izvukao iz ljubavnog gnijezda u Gorskom kotaru i prebacio je u Samobor. Dajem ruku u vatru da ste baš vi kupili onu kućerinu čiji je vlasnik u Kanadi.
– Što ćete, volim lijepe kuće – dometne on.
– Vjerujem. To je sigurno stoga što ste sigurno odrasli u bajti. Štriga, kojega ona možda nikada prije nije ni vidjela, i taj Špiler, držali su je zatvorenu u onom nemogućem potkrovlju i pokušavali je prisiliti da kaže gdje je ugovor. Da im je rekla, i u tom bi slučaju danas bila živa. Ali je bila tvrdoglava i pohlepna budala.
– Da – pojasni on. – Štriga je sve organizirao, a Špiler je ondje bio samo dva, tri dana. Bety je onako površno znala Štrigu kao čovjeka koji se motao oko holdinga, ali se on pred njom ponašao kao da mi je okrenuo leđa. Uvjerio ju je da mu taj ugovor treba kako bi me njime ucijenio.
– Slušajte, da je ona popustila, ne bih bio sto posto siguran da vas Štriga ne bi njime ucijenio. Pa vi znate njegovu prošlost!
– Znam – nasmije se Krsto. – Ali je vi ne znate. Ja sam taj koji ga je svojim vezama uspio izvući iz zatvora. On je sto posto siguran čovjek!
– Nije – suprotstavi se Banić. – Nije već stoga što je napravio dvije pogreške.
Lakota podigne pogled, a Banić se požuri zadovoljiti njegovu radoznalost.
– Prvo, nije bio stalno uz nju. Drugo, propustio joj je oduzeti mobitel ili joj je, što je još vjerojatnije, dopustio da se dokopa njegovoga. Naime, Bety je shvatila da bi se za Štrigine kratkotrajne odsutnosti, uz stanovitu dozu spretnosti i sreće, mogla spustiti s potkrovlja samoborske kuće. Nazvala je svog ljubavnika i pozvala ga da u određeno vrijeme dođe po nju. Pretpostavljam da je u tih nekoliko dana shvatila u koje vrijeme Štriga odlazi po drva, vodu ili izbiva zbog nekog trećeg razloga. Ali u tom naumu nije imala sreće. Štriga ju je najvjerojatnije zatekao na prozoru, pokušao ju je spriječiti, i u tom hrvanju...
– Idiot je otišao van da ubije lisicu – prekine ga Lakota. – Bety je pokušala sići i pala... Slomila je vrat.
– Blesavo – reče istražitelj. – Policija misli da joj je netko slomio šiju komandoskim zahvatom. Kao u filmovima sa Schwarzeneggerom...
– Što se pak tiče Igora Špilera – nastavi Banić – i on je bio pacer koji se našao u poslu što nadilazi njegove sposobnosti. Doduše, ne možete tražiti od naših dečki da vam obavljaju poslove s kakvima se namuče filmski junaci. On je pak sasvim nesmotreno poveo u Gorski kotar mlađega brata. Kao da ide u branje gljiva. Da to nije uradio, ja bih o svemu znao kudikamo manje od kakvoga pijanog novinara Magazina X.
– Znam to s bratom – potvrdi Krsto Lakota. – Priznajem da su svi bili dosta nespretni. Da sam znao da ste takav stručnjak, angažirao bih vas.
– Mislim da to, poput ovih dinja s pršutom, ne bi bilo za moj želudac.
– I što je, po vama, bilo dalje?
– Kako, što je bilo dalje!? – začudi se Banić, kao da je to posve suvišno pitanje. – Našli ste se u krajnje neugodnoj situaciji, da tako kažem, s manjkom ugovora i viškom leša. Tada je vama, ili nekome od tih briljantnih umova kojima ste okruženi, pala na pamet fantastična ideja s tobožnjom otmicom i ucjenom. Ja sam trebao poslužiti kao glumac čija će nazočnost cijeloj stvari dati vjerodostojnost. Začudo, sve vam je uspjelo! Svi su povjerovali, novine, javnost, čak i policija... Jedini problem bio je u tome što nisam povjerovao ja. Sada se sigurno kajete što niste našli drugu budalu.
– Ne kajem se – mirno će on. – Još uvijek mislim da se i s vama mnoge stvari daju srediti.
– Pa da – ironičnim će glasom istražitelj. – Mogli biste me staviti u koji od onih audija vani i dignuti u zrak. Vozni vam je park ionako velik.
– Nisam mislio na to.
– Ni Igor Špiler nije mislio, pa mu se svejedno baš to dogodilo. Ako vam to ne zvuči apsurdno, došao je po svoj pošteno zarađeni novac u nepoštenom poslu. A vaši su ga ubili i dignuli u zrak.
– Nisu ga ubili... samo su ga uspavali, a potom...
– O, pardon, to je ipak mnogo humanije! – usklikne Banić pa nastavi: – Uz leš viška imali ste i svjedoka viška. Držali ste kako je najbolje rješenje osloboditi ga se, pogotovo kad ste utvrdili kako nema pojma o tome gdje je čuveni bračni ugovor. Usto ste iz svega izvukli i jednu sasvim praktičnu korist. Krvavu stazu kojom je prošao posuli ste stanovitom količinom opušaka od nizozemskih cigara, poslali ste njegovu bratu lažno pismo s pet somova maraka, oponašali ga mucajući u mobitel i slično. Posve sam siguran u to da policija već naveliko njuška za njim i drži ga glavnim sumnjivcem.
Lakota ga radoznalo pogleda i blago se nasmije, kao da mu istražiteljeva pronicavost imponira. Potom uzme bocu bijelog šampanjca i napuni njime dvije kristalne čaše. Uzme u ruke jednu, drugu gurne prema Baniću.
– Vrlo ste inteligentni – reče konačno. – Rado bih vas vidio u našem timu. Onu ponudu da preuzmete mjesto našeg security managera još uvijek smatram otvorenom. Ali niste mi još rekli gdje ste pronašli ugovor. Pretresli smo pola države i ništa...
– Stvar je u tome što ne volite hokej na ledu – nasmije se Banić, pa zašuti. Vidjelo se da će tu tajnu radije zadržati za sebe.
– No, dobro, hoćete li biti naš čovjek za sigurnost?
– Sumnjam, gospodine Lakota – zamisli se Banić. – Vidite, neki vrag u meni brani mi da uzmem taj vaš šampanjac... još gora je stvar s poslom koji mi nudite...
– Ali uzeli ste moje novce!
– Jesam. Ali što vi znate o novcima i meni? Što vi znate o tome zbog čega sam ih morao uzeti. Osim toga, da sam bio pametniji, tužio vas i dokazao kako ste me napali i nanijeli mi tešku tjelesnu ozljedu, zacijelo bih dobio mnogo više.
– Nisam vas napao ja, nego Štriga.
– Znam, ništa prljavo vi niste napravili tim njegovanim prstima. Sve to za vas rade razni tjelohranitelji, povjerenici, tobožnji tajnici, računovođe, odvjetnički timovi, kojekakvi mešetari... Vi ste apsolutno čist čovjek s britanskim manirama i odmjerenom dikcijom.
– Kako hoćete – slegne Lakota ramenima. – Sada je ionako svejedno. Bračni ugovor i kaseta završili su u vatri!
– Sve čega se vi taknete završi u vatri! Nadam se samo da mlađega Špilera niste podvrgnuli istoj proceduri.
– Tog malog bedaka! – naceri se vlasnik holdinga. – A zašto bismo? Zamislite, došao je jučer pred večer u upravnu zgradu i počeo nam prijetiti, vičući kako smo mu ubili brata, kako za to ima neoborive dokaze, kako će nas sve zajedno strpati onkraj brave, kako će nas pretući, pobiti kao pse... Ne sjećam se što je sve rekao... Još dok je urlao i pokazivao nam stisnute šake, moji su dečki otišli u njegovu izbu u Kosirnikovoj ulici, pokupili te njegove »neoborive dokaze« i oborili ih bacivši ih u peć.
– A što ste s njim?
– Pa što bismo s njim!? Izbacili smo ga van kao pseto. Nogom u stražnjicu. Bez kasete i ugovora čista je ništica! Kada bi otišao u policiju i sve im ispričao, mislite li da bi mu itko povjerovao? Balavcu s takvom prošlošću. Čovjeku koji je prije godinu dana došao iz zatvora zbog ubojstva oca! Pa za njegovu priču ni žuti tisak ne bi dao ni prebijene pare!
– Nažalost, to je točno! Osim toga, pretpostavljam da i u policiji imate neku vrstu zaleđa. Vi ste naprosto čovjek koji ništa ne prepušta slučaju.
– To ste sasvim lijepo rekli – zadovoljno će Lakota. – Upravo sam vas zbog toga i pozvao. Jasno mi je da ste i vi, bez te kasete i ugovora, sasvim slab svjedok, ali bar niste bili u zatvoru zbog ubojstva oca. Iako njome ništa ne biste dokazali, vaša bi priča bila nešto neugodnija.
Izazvala bi bar dosta meteža i policijskog muvanja po našim prostorijama. Zato bih vam za naš definitivni rastanak bio spreman ustupiti vrlo pristojnu sumu njemačkih maraka. Hajde, recite koliko bi to trebalo biti! Znam dobro da vam detektivska praksa baš nije posuta ružama.
– Slušajte, »definitivan rastanak« s vama izraz je koji strašno primamljivo zvuči. Gotovo bih za to i sâm bio spreman izdvojiti nekakve novce. Samo kada sve ne bi tako strašno zaudaralo!
– Bi li pedesetak tisuća maraka bilo dovoljno za vašu, da tako kažem, distanciranost?
Banić se nasmije, kvrcne kažiprstom po zdjeli s ledom i kavijarom, pa ustane spreman da ode.
– Ma koliko vam to zvučalo čudno, da niste jeli tu dinju s pršutom, možda bih i pristao. Ali u želji da me impresionirate vi ste se odlučili baš za ono što svaka novokomponirana budala drži da je šik. Naučio sam prepoznati taj mentalitet. Vi se davite u prepelicama s karamelom uvjeravajući se kako su to pohani pilići iz vašega ubogog djetinjstva, bauljate po teniskim terenima sanjareći o tome da vam je samo časkom zaigrati prasićkanja ili kamena s ramena, odlazite u bečku Operu i duboko žalite što u orkestru nema tamburaške sekcije i što se tenor ustručava arlauknuti i pokoju gangu, na koncert vodite plaćenog muzikologa koji vam šapće kada treba zapljeskati, a novac lifrate u njemačke i švicarske banke premda negdje u dnu duše vjerujete kako je slamarica mnogo sigurnija. Samo kada biste među svim tim talijanskim ergonomskim krevetima imali i jednu slamaricu iz roditeljskoga doma!... Vidite, zbog toga mi se čini nekako neprimjerenim uzeti kesu vašeg novca. Dakle, nije riječ toliko o savjesti i moralu koliko o dobrom ukusu.
– Ja imam britanski odgoj i naobrazbu! – reče Lakota, ovaj put blago porumenjevši i podigavši glas.
– I Jack The Ripper ih je imao! – promrmlja Banić, pa krene prema izlazu na kojemu se ispriječio jedan od Lakotinih gorila. Imao je guste obrve i nisko čelo, i nije djelovao nimalo prijateljski.
– I ti si valjda direktor neke ciglane? – reče Banić bijesno, premda mu se nekako činilo kako se s tim trokrilnim ormarom ne bi valjalo hvatati u koštac.
Snagator nije imao namjeru maknuti mu se s puta, iskesio se i sagnuo poput hrvača spremnog za borbu.
– U redu! Ovo si stvarno dobro uvježbao! Ali ako baš želiš djelovati zastrašujuće, moraš zakopčati šlic!
Štos je uistinu bio na pučkoškolskoj razini, ali je i ona bila iznad mentalnog sklopa razjarenog razbijača. Sagne se još jače ne bi li provjerio je li mu rasporak uistinu raskopčan, a Banić ga svom snagom šutne u međunožje. Trokrilni napravi bolnu grimasu, skljoka se na koljena i ispusti čudan, hripavi uzdah.
– Bojim se da gospodinu »Lombrosu« treba liječnička pomoć – reče Banić okrenuvši se prema Lakoti koji je sve pomno pratio. Zatim krene van, ali ga brzo sustignu ruke druge dvojice razjarenih Lakotinih lovačkih pasa. I kad je već bio siguran kako će ga temeljito obraditi rabeći mišiće i svoj nemilosrdni primitivizam, začuje se glas njihova šefa:
– Razgovor je završen! Otpratite gospodina.
Banić izađe van na svjež zrak i duboko udahne. Zatim se okrene i spazi tri radnika u bijelim kombinezonima koji su, služeći se sjajnim metalnim ljestvama, postavljali svijetleću ploču s nazivom novoga restorana. Na ploči su bila od neonskih cijevi oblikovana slova:

BETY

31.


Snijeg se sve brže topio s okolnih krovova, ali se po prodavačima božićnih drvaca koji su svojom robom zauzeli cijeli jedan dio Britanskog trga dalo zaključiti da zima tek počinje. Bilo je već podne kada su na parkiralištu ispred pošte Nika i Tim trpali posljednje stvari u prtljažnik starog forda s britanskom registracijom. On je bio hitri pedant koji je točno znao koja stvar kamo ide i brzo ju je smještao na njezino mjesto, dok je Nika sve vrijeme šutjela i djelovala pomalo nepribrano. Banić je znao da se na London već navikla te da se sigurno veseli povratku, pa je pretpostavio da je zabrinuta što ostavlja majku koja se tog jutra vratila iz bolnice.
– Slušaj, Nikola – rekla je ocu kojega je zvala po imenu samo kada bi se ljutila na njega – ti bi trebao spremiti u vrećicu pidžamu i pastu za zube te prespavati dvije, tri noći na Britancu. Bar dok se mama malo ne oporavi. Ako te muče predrasude, možeš spavati u mojoj bivšoj sobi.
– Pa mogao bih... – odgovori on ne osobito uvjerljivo.
– Mogao bi... mogao bi... – mrmljala je, gurajući svoju putnu torbu u auto, baš na ono mjesto gdje prema Timovu rasporedu nije pripadala. – Kako da ti vjerujem? Slušaj, ako mi to svečano ne obećaš, ja ću svu ovu jebenu kramu pobacati iz auta i ostati! Njoj još uvijek nije sasvim dobro. Što ako joj noću pozli?
– Svečano obećavam.
Ona ga pogledom odmjeri od glave do pete, kao da se po vanjskom izgledu može sa sigurnošću procijeniti laže li netko ili ne.
– Poljubit ću te idući put! Kad budem sigurna da si ispunio obećanje – reče ona ljutito, kao da ga na taj način kažnjava, pa uđe u auto i zalupi vratima.
Začudo, Tim mu priđe, stisne mu ruku i iznenada ga poljubi u obraz:
– That’s from her! So, good bye mister investigator!
Motor forda zabruji, a on, kao da se u taj čas nečega sjetio, priđe Nikinu sjedištu, izvadi iz džepa bijelu kuvertu i kroz otvoreni je prozor gurne kćeri u ruke. Ne znajući o čemu je riječ, ona podigne preklop kuverte i zaviri unutra. U njoj je bilo uredno složeno deset novčanica po tisuću njemačkih maraka.
– Za taj studij... taj history of culture – reče kao da mu je pritom neugodno.
– History of art! – ispravi ga ona.
– Pa dobro... onda zato... – nabije on ruke u džepove duffel coata.
– Ali čekaj, tata!... Pa nisi to... – zbuni se Nika.
Želeći izbjeći nježnosti i patetiku rastanka, on namigne Timu, rukom mu daj ući znak da krene. Kao da je riječ o solidarnosti koju samo muškarci razumiju, mladi Englez pritisne gas i auto časkom nestane u gužvi automobila koji su s Britanca brzali prema Ilici.
Cijelo je popodne Banić preležao na kauču, misli razdrtih između kćeri koja je otišla od kuće, bivše žene koja se vratila kući i posla koji mu je na sasvim loš način odnio još jedan mjesec života. Neko se vrijeme nadao da će na njegova vrata zakucati Jurica Špiler, ali je poslije shvatio kako mu se, nakon gluposti što ju je napravio, mladi boksač više ne bi usudio izaći pred oči. Potom se prepustio disku džez glazbe što ga je kupio zajedno s nekakvim talijanskim časopisom, ali mu ta vrsta džeza uopće nije odgovarala za ovo popodne. U svojoj mu se virtuoznosti doimala nekako površnom i ispraznom, kao proizvod kojega se nakon pet godina više nitko neće sjećati. Zatim je odlučio pogledati poštu koju je činila samo jedna službena omotnica s oznakom općinskog suda. Bio je to poziv za novo ročište u procesu što su ga protiv njega vodili sretno izmireni supružnici Lelas. Život se, dakle, sam potrudio da sačuva nešto od svoje minimalne zanimljivosti!
Zatim se vrati stvarnosti koja je još uvijek sadržavala podosta elemenata jeze i nesigurnosti. Unatoč džentlmenskom potezu kojim mu je dopustio da ode iz onoga novog restorana na Zelenjaku, imao je nekakav prokleti predosjećaj da ga Krsto Lakota neće tek tako ostaviti na miru. Znao je i previše toga čime mu je mogao zagorčati život, njemu koji je od života navikao dobivati samo slatke stvari.
Oko pet sati, kada je već debelo pao mrak, zazvonio je telefon. Čuo je Doganov glas, uzbuđen i uzrujan, kao da se dogodilo nešto neugodno i sasvim neočekivano.
– Slušaj, sjedaj u auto i dolazi brzo pred upravnu zgradu Lucky holdinga da vidiš čudo koje se ovdje dogodilo!
Banić ga je htio upitati koji se to tako važan vrag dogodio, ali je inspektor Dogan, koji je oduvijek volio biti pomalo misteriozan, bez ijedne riječi objašnjenja spustio slušalicu.
Preko volje je obuo cipele, uvukao se u kaput iz Trećeg čovjeka i krenuo ka Rokovoj. Na Langovu je trgu natočio onaj jeftiniji dizel, jer vremenski prognostičari nisu najavljivali novo zahlađenje, i pošao gore prema Zvijezdi, sve više se pitajući što je to tako uzbudilo staroga policijskog lisca.
Gore u podsljemenskoj zoni bilo je nešto više snijega, ali je kolnik bio posve očišćen i samo malo vlažan od snijega koji se topio po rubovima ceste. Ubrzo je prošao onom kratkom uličicom i našao se nadomak Lakotine uprave.
Ispred Lucky holdinga bilo je živo kao na kakvoj proslavi punoj ljudi i šarenih svjetala. Posvuda naokolo bila su parkirani policijski automobili, od onih običnih patrolnih, pa sve do terenskih kakve rabe specijalci. Usred te gužve, zavijajući i bljeskajući rotacijskim svjetlima, jedan auto hitne pomoći pokušavao se okrenuti i vratiti prema gradu, u čemu su ga ometali automobili koji su upravo dolazili. Na pločniku je bilo nekoliko vozila s novinarskim oznakama, a iz jednih od njih upravo se izvlačio čovjek s ovećom televizijskom kamerom.
Banić skrene autom u snijeg i izađe, još uvijek ne znajući što se događa. Vidio je vrlo užurbane policajce kako se dogovaraju preko motorola, radoznale ljude, dva čovjeka u bijelim medicinskim kutama, prometnike koji su sada pokušavali osloboditi put ambulantnom vozilu i bljeskove fotografskih aparata koji su škljocali sa svih strana.
Malo podalje, držeći se zajedno, stajala je oveća skupina zapanjenih ljudi s transparentima koje su spustili na tlo prateći što se događa. Po tim se transparentima vidjelo da su radnici stanovitog Ekona, te da, kao i ostali, traže zaostale plaće, božićnicu, reviziju pretvorbe i slične sanjarije.
Ulazna vrata u Lucky holding, ona ista ponad kojih je žmirkalo crveno svjetlo kamere, bila su širom otvorena, ali su ispred njih bila dvojica policajaca koji su sprečavali radoznalce i novinare da uđu. A po stazi od ukrasne cigle vrzmale su se razne službene osobe, neke u odorama, neke pak u civilnoj odjeći.
Pitajući se što se to tako strašno dogodilo, Banić posve slučajno naleti na Vinka Dogana, koji se tu zasigurno našao po službenoj dužnosti. Bio je ozbiljan i mrk i jedva mu je kimnuo glavom.
– Što se dogodilo?
Dogan ga povede ustranu onim dijelom pločnika koji je policija već blokirala. Vidjelo se da zna sve, ali da ipak dosta toga ne razumije.
– Sutra ujutro ćeš se nacrtati u mom uredu! – rekao je Dogan gotovo zapovjednim glasom. – Imam prokleti osjećaj da znaš nešto što nam je promaklo.
– Možda – zamisli se Banić. – Ali što se uopće dogodilo?
Dogan izvadi cigaretu, lupne njome o kutiju, lizne je i vrati natrag. Bio je to očito mali ritual kojim se branio od toga da naprasno ne propuši. Zatim počne:
– Već rano popodne pojavili su se ovdje radnici nekakvog Ekona i razvili mirno svoje transparente ne mičući se od upravne zgrade. Tvrdili su da ih je Lakota u nečemu prevario te da su ovdje kako bi izborili svoja prava. Lakota nas je nazvao, rekavši kako stvar nije nimalo zabrinjavajuća, kako će im se poslije sam obratiti i ta sranja...
– U tome se već dobro izvježbao – primijeti Banić.
– Zamolio je policiju da dođe tek ukoliko se prosvjednici do mraka ne raziđu. A onda, onda se oko pet sati dogodilo nešto s čim nitko nije mogao računati. Došao je nekakav Jurica Špiler i pozvonio na ulazu. Kako mu nisu htjeli otvoriti, udario je nekoliko puta nogom po vratima i razvalio električnu bravu. Zatim je mirno izvadio revolver i ušao u zgradu...
– Je li koga ubio? – upita Banić, pobojavši se za nesretnoga i nerazumnog mladića.
– Je li koga ubio!? Napravio je pravi masakr! Najprije je ranio u ruku čuvara Lepena, koji je pokušao dignuti telefonsku slušalicu. Taj nam je sve i ispričao. Zatim je, vičući da je došao naplatiti dug, pošao prema Lakotinoj radnoj sobi, izvukao ga van, srušio na koljena i hicem mu raznio potiljak. U predvorje je utrčao Lakotin tajnik Smokovina sa snajperskom puškom u ruci i zapucao. Znaš da snajper na malim udaljenostima nije od velike koristi. Promašio je, a kada je pokušao ponovno opaliti, klinac mu je sasuo tri metka u grudi. Nekakvog Soldu, koji je utrčao s još dvojicom, pogodio je otprve u čelo, a ostale samo ranio...
– To je sve?
– Zar ti to nije dosta!? – pljune Dogan prema gomili snijega. – Ubio je trojicu, ranio još trojicu... Ostali su se razbježali kao zečevi. Potom je luđak, za kojega smo već saznali da je bio u maloljetničkom zatvoru zbog ubojstva oca, sjeo na prag ispred ulaza u upravnu zgradu i mirno zapalio cigaretu. O svemu su nas obavijestili oni dečki tamo...
Rekavši to, Dogan pokaže prstom prema ljudima koji su pred holding došli samo zbog mirnog prosvjeda.
– I gdje je sad?
Dogan krene preko ceste i pokaže prema jednome od policijskih vozila u kojemu je, između dva policajca, s lisicama na rukama, sjedio Banićev bivši klijent Jurica Špiler zvani Mali. Djelovao je posve mirno i pribrano, kao da se maločas vratio s boksačkog treninga. Zacijelo je bio ponosan zbog pravde koju je sam izvršio, i ne misleći kako je i izvršenje pravde nešto što čovjeka može lako i jednostavno odvesti u dugotrajnu zatvorsku izolaciju.
– Ti ga znaš? – upita inspektor Dogan.
– Da. Radio sam za njega. Sutra ću ti sve ispričati, premda ne znam hoće li od toga biti ikakve koristi. Evo, sada već drugi put u životu ide u zatvor nesvjestan krivnje i pravih razloga. Kada treći put bude išao, svojski će se potruditi da to bude zbog nečega što u potpunosti razumije.
– Nemoj mi samo reći da je i to jebeni posttraumatski stres!
– Nije. U vrijeme rata imao je tek dvanaest, trinaest godina – zamisli se Banić, a zatim doda: – Premda mi se katkad učini da svi mi živimo pod posttraumatskim stresom. Svi, od Lakotine zaštićene vrste pa do tih neobuzdanih klinaca...
Iznenada iz mraka pred njih izroni zajapurena prilika inspektora Zadre, koji je djelovao tako kao da ga se cijela ta drama s pucanjem duboko dojmila. Gotovo je vapio:
– Srce ti ljubim! Još od onoga dana kada su mu dignuli auto u zrak ja ga nagovaram da pristane na policijsku zaštitu, a on se oslanja na svoje glupe amatere. Eto, to ga je koštalo glave! Ali stat ću ja na rep onome tko je sve to zakuhao!
– Pa, eno ga, tamo je u autu! – reče Dogan.
– On je sitna riba! Mali plaćeni izvršitelj! – nastavi Zadro. – Ima on i brata. Skriva se u nekakvom gospodskom hotelu u Rosenheimu. Ali istjerat ću ga ja iz brloga dimom i vatrom!
– To gdje se skriva njegov brat, najmanje je nalik na hotel – primijeti Banić, našto ga Zadro samo prostrijeli neprijateljskim pogledom.
Banić ovlaš takne Dogana po ramenu i povede ga ustranu. Zbog posve jasnih razloga u Zadrinu se društvu osjećao sasvim nelagodno.
– Kada ćeš konačno smijeniti tog nasilnog primitivca? – upita Banić, dobro znajući kako ni Dogan ne trpi svoga podređenog.
– Jebi ga! – cokne inspektor jezikom pase zamisli. – Te ti se stvari razvijaju u nekoj čudnoj dijalektici. Nikad ne možeš biti siguran...
– Koji ti je vrag!? Kakva dijalektika? Rekao si da ćeš tu stvar već istjerati do kraja!
– Ta je stvar... zapravo... – odvrati Dogan – već jučer riješena. Treći sam put zatražio da mi ga maknu s očiju...
– I što su uradili?
– Smijenili su mene. Sada je on šef odjela. Tko zna, možda se i ja uskoro pojavim u tvojoj branši...
– Ne bi se snašao – podbode ga Banić. – U nas nema daktiloskopije, otkrivanja krvne grupe, obdukcijskih izvještaja i kompjutoriziranih kartoteka. Mi smo ti čisti hobisti, rješavači sasvim prosječnih zagonetki.
I tad se pred njima stvori čovjek u dugačkom kožnom kaputu, s lovačkom puškom u ruci. Na rukavu je imao krpicu s nekakvim znakom.
– Oprostite, vi ste iz policije? – reče čovjek, nepogrešivo se obrativši Doganu, iako je on bio u civilnoj odjeći. Kao da je imao posebno osjetilo za policajce.
– Da, izvolite!
– Ja sam Kostelec... iz Antirabičnog zavoda... Dobili smo obavijest da je ovdje viđena bijesna lisica. Znate, ovuda se spuštaju sa Sljemena prema gradu.
– Ma kakva jebena lisica!? – okomi se na njega inspektor. – Pustite me na miru! Zar ne vidite da je tu bio pravi pokolj!
Ne želeći valjda nevolje s policijom, čovjek se brzo okrene i nestane u mraku, a Banić lupne Dogana po ramenu i pozdravi ga:
– Bok, Vinko, sutra se vidimo.
Zatim polako krene prema mjestu na kojemu je ostavio auto, shvativši kako tu više nema što tražiti i vjerujući kako više nikad neće morati doći pred ovu zgradu. Gužva je polako bivala sve manja jer se velik broj policajaca vratio u grad, a oni pak koji su ostali uspjeli su nekako uvjeriti znatiželjnike kako tu više nemaju što tražiti. Čak su i radnici Ekona polako pošli svojim kućama, sada se zacijelo još i više pitajući što će biti s njima i protiv koga će drugom prilikom prosvjedovati. Možda su čak i žalili za Krstom Lakotom, jer je od te večeri njihova nevolja izgubila konkretno ime.
Približavajući se svom devet godina starom golfu, Banić naleti na Romana Pešelja, onog istog čovjeka koji ga je na neki način uvukao u nisku sasvim suvišnih nevolja. Pešelj je djelovao zabrinuto i brzao je prema upravnoj zgradi. Činilo se da je tek maločas obaviješten o svemu što se zbilo u holdingu. Vidjevši kako ga manager pokušava vješto zaobići, gradeći se da ga ne vidi, Banić mu se namjerno ispriječi na putu. Zatim zavuče ruku u džep kaputa i izvadi onaj mobitel koji je već toliko puta propustio vratiti.
– Gospodine Pešelj, vraćam vam mobitel. Premda je još jučer ona ponuda za posao bila otvorena, evo ja sam konačno odlučio. Nažalost, neću biti vaš security manager.
– U redu... u redu... – uzvrpolji se čovjek sa zlatnim naočalama, očigledno zbunjen i preplašen. – Možda nekom drugom prilikom...
– Ne drugom prilikom, nego možda u nekom drugom životu – ispravi ga Banić. – Znate, ako je istina ono što pričaju ljudi koji vjeruju u reinkarnaciju, onda je sva prilika da se svaki čovjek, bar koji put u nekom od života rodi i kao nitkov.
Crven u licu, Pešelj bez riječi uzme mobitel, pa požuri prema Lucky holdingu, gdje su ga čekale velike novosti, atraktivnije od novoga internet providera i lanca zalogajnica kojima će biti premrežene sve sadašnje i buduće autoceste u Hrvatskoj.
U osam je nazvao Lidiju. Dočekala ga je glasom u kojemu se nisu ćutjeli ni bolest ni umor nego zadovoljstvo zbog toga što je ponovno kod kuće. Rekla mu je kako su se »djeca« već javila iz Padove, gdje im je prvi put krepao auto, te kako su ga uspjeli popraviti i nastavili put prema Novari, gdje će prenoćiti.
– Strogo mi je naredila da dvije, tri noći prespavam na Britancu – reče on. – Bojala se da bi ti noću moglo pozliti.
– Ah, pa takvo što ti ne može narediti! – smijala se Lidija. – Osim toga, osjećam se dobro... mislim prilično dobro... Ako bi nešto bilo, već bih te nazvala... Mislim, blizu si... brzo bi stigao...
– Znači, misliš da ne bih trebao doći?
U telefonskoj je slušalici bio muk; čulo se tek njezino lagano disanje. Vidjelo se da razmišlja i da zapravo ne zna što bi rekla. Kao što, istini za volju, ni on nije znao.
– Kako hoćeš – reče na koncu. – Ali nemoj da ti poremetim planove.
Da, pomisli on s gorčinom, društveni mu je život bio pun nevjerojatnih planova. O poslovima da se i ne govori!
Tad mu je rekla tek jedno »bog« i spustila slušalicu ostavivši ga njegovoj neodlučnosti.
Časak kasnije sjedio je s Pakom u kafiću Kico za onim stolom pokraj prozora.
Inače redovito dobre volje, Pako je te večeri djelovao nekako letargično.
– Da, da, da... – mrmljao je onako više za sebe. – I kaj sad?
Premda nije znao na što kinooperater misli, učini mu se kako i sebi može postaviti slično pitanje.
– Zbiljam sjeban dan! Kembru su zadržali u bolnici, Flegma je u gajbi, Marijan na partijskom sastanku osnovne organizacije Hadezea, a one jebene Casio ure neće više kupit ni deca. Neki dan sam klincu nudil uru za žvaku, al me steral u kurac! I kaj sad da delam?
– Kako kaj!? – pogleda ga Banić. – Briši gore u kino promijeniti rolu. Neki dan je publika čekala deset minuta jer si se zapio s Kembrom.
– Jebote, imaš praf! – uzvikne Pako pa pogleda na svoj sat, u koji se ionako nije mogao previše pouzdati. – Letim! Buš me pričekal?
– Ne – odvrati Banić pa izađe s njim.
I dok je Pako otrčao promijeniti rolu, Banić besciljno pođe Ilicom, razmišljajući o tome kako bi mogao potrošiti ostatak prazne i dosadne večeri. I tad zastane pred obližnjom videotekom, uđe unutra i zamoli vlasnika da mu odabere pet, šest novih hitova.
– Joj, svi su vani – kao i uvijek se ispričavao videotekar. – Ali vam mogu naći nešto od prošlog mjeseca.
– U redu – složi se Banić. – Ni te nisam gledao.
Natovaren naramkom kaseta, vrati se kući, istrese sve to u veliku najlonsku vrećicu, strpa na vrh pidžamu i četkicu za zube pa izađe van. Trg je bio pust, cvjećarice su dokono sjedile u svojim staklenim kioscima, a kestenjar na uglu sklapao je svoj pokretni štand. Navrati potom do kioska, kupi šteku Marlbora, pa i nju nekako ugura u vrećicu.
Imao je u glavi čudnu i pomalo bolesnu teoriju prema kojoj se sve ljudske geste dijele na apsolutno i djelomično uzaludne. Ma koliko se to činilo apsurdnim, neke od tih drugih mogle su sadržavati i stanovitu dozu pameti. Možda je konačno došlo vrijeme da se učini i jedna pametna stvar, pomisli, prijeđe ulicu i pritisne zvonce na Lidijinu ulazu, ispod pločice na kojoj je, uostalom, izdržavši sve te duge godine, još uvijek stajalo i njegovo ime.