Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:38 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Soluns10


Priča o jednoj kući, jednom gradu i dva sveta.

Nakon što je pred više od sto hiljada oduševljenih čitalaca sa svojim Fajrontom u Sarajevu osvojio književnu Ligu šampiona, Dr Nele Karajlić nam predstavlja svoj prvi pravi pravcati roman!

Dr Karajlić nas ovoga puta vodi u Beograd s početka dvadesetog veka, gde se odvija priča koju vam do sada niko nikada nije ispričao, a bez koje od sada neće moći da se zamisli nijedna ozbiljnija istorija grada na ušću Save u Dunav.

Spajajući najbolje sastojke južnoameričkog magijskog realizma i sarajevskog novog nadrealizma, Dr Karajlić nam pripoveda istoriju jedne kuće u dorćolskoj ulici i vodi nas u prostor sa druge strane ogledala, na samoj tromeđi života, smrti i večnosti.

Solunska 28 je uzbudljiv roman o uzbudljivim vremenima koji ćete čitati bez daha do poslednje stranice, a onda ćete želeti još.
Vule Žurić
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:39 am


Posvećeno mojim roditeljima



Beograd je dokaz da je život na krateru vulkana moguć.

Ser Artur Galovej,
engleski putopisac iz XVIII veka
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:40 am


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić 4818740-900-1






PRVO POGLAVLJE

u kojem se otvara pitanje šta je to život


„Ti ćeš se roditi u Beogradu. U Ulici Solunskoj, broj 28.“

„U Beogradu?“

„Da. U Beogradu ćeš i umreti.“

„Rodiš se, pa umreš? I to između je život? Ništa više?“

„Pa šta hoćeš više?“

„Ne znam. Ja sam mislio da je to nešto više. A zašto u Beogradu? U toj… Solunskoj?“

„Tako ti je zapisano! Čovek ne odlučuje nigde će se roditi, ni kad će se roditi. Ne odlučuje ni kad će umreti. Ha-ha-ha.“

„Pa to znači da čovek ne odlučuje ništa!?“

„Ništa! Živi u neznanju! Gluv, slep, nem, ali upravo zbog toga život je lep!“

Bini i Mića su sedeli na samoj ivici svemira, koji se nad njihovim glavama zategao kao dečji lastiš, pa su se zvezde raširile po tamnome svodu, poklanjajući mu boju zlata. Bini je mlatarao nogama iznad praznine iz koje se plazilo veliko Ništa, a Mića je, kako nije imao tela već samo dušu, ličio na plavičasti dim koji menja oblik uvijajući se oko zamišljene ose. Bini nije znao zašto je u svoje meditacije, od milijardi duša koje plutaju prostorom, prizivao baš onu Mićinu. Verovatno mu je godilo prisustvo dečaka istih godina i slične radoznalosti. Voleoje da priča priče, a znao je da Mića voli da ih sluša. Te priče su ih i zbližile. Pošto još uvek nije bio rođen, Mići su ove priče bile veoma dragocene. Otkrivale su mu lepotu Života, koji će kad-tad proživeti.

A Binijeve priče bile su toliko zanimljive i žive da je Mića jedva čekao da se rodi. Da upozna Život. Bini je to osetio. Zbog toga je voleo da ih priča. Želeo je da u Mićinoj duši probudi ljubav za životom. Verovao je da je to nešto važno. Zato nije prestajao da ih priča za sve vreme meditacije, sve dok ga ne bi prekinuo strogi glas učitelja Jadre, koji se tobože ljutio što njegov učenik priziva duše nerođenih.

Mića je o Biniju znao samo ono što mu je ovaj o sebi otkrio, ali je primetio da nema zvezde u svemiru koja ga ne zna.

Bini mu je dosta toga ispričao, jer Bini je voleo da priča. Pričao mu je da je živeo sa majkom i ocem, i da su i oni znali da nije „obično dete“, da su se u to uverili kada se odbranio od napada kobre, tako što je po prašnjavoj zemlji iscrtao krug oko sebe, pa se nesrećna životinja pri napadu zakucala u nevidljivi zid, da su posle toga dolazili ljudi iz sela i molili ga da im izleći krave, otera oblake, donese prinove, dapirinču podari moć da proklija tri puta godišnje, da zaustavi vetrove… Svašta su ga molili, a on im je izlazio u susret, odbijajući za to darove i sklanjajući se od njihovih zahvalnosti i ponuda. Znali su i da preteraju, takvi su ljudi.

„Jednom su od mene tražili da vodu pretvorim u vino, ali seja tada naljutih, jer moje znanje nije za cirkus, već nešto što bi trebalo da koristi ljudima, a ne da ih zabavlja.“

Pričao mu je i da je majka bila žalosna, jer je znala da će jednoga dana doći po njega, da ga odvedu učitelju Jadri, za koga je čuo od vetrova koji su nanosili pustinjski pesak pred njihovu kuću. Pričao mu je i to da je otac teško podnosio što će ih sin napustiti, jer je predosećao da će ovaj na sebe morati da preuzme teško breme.

„Ipak, kada dođoše po mene, njima dvoma kao da laknu.“

Bini je svoje druženje sa Mićom krio od učitelja Jadre. Znao je da mu ovaj nikada ne bi dozvolio da se igra sa drugom decom, ali isto tako znao je da starac Jadra zna za njegovog prijatelja, ali se pravi nevešt, jer je njegov štićenik, iako izuzetan, ipak, još uvek dete kome se ne smeju oduzeti sva ona prava i lagodnosti koje bi deca trebalo da imaju.

Čudan je bio starac Jadra. Jedan od onih koji znaju sve. Jednom mu je rekao nešto što nije mogao da razume.

„Ko vidi tebe, vidi i tvog oca.“

To mu je rekao.

Bini je pretpostavio da starac hoće reći da liči na oca… ili tako nešto…

Bini je vodio Miću kroz ceo svemir. Pokazao mu je i pustinju kroz koju prolaze oni koji odlaze sa onoga sveta i dolaze na ovaj, doveo ga je čak i do „belog voza“, u kojem se duše rastaju od tela, i u kojem ljudi poslednji put imaju svest o svojoj sopstvenosti, posle čega se rastaju sa sobom i postaju „deo svega“.

To o „sopstvenosti“ Mićina duša nije mogla razumeti, a Bini nije umeo da mu objasni.

„To ti je kao priča, jer i tvoja priča ima svoj početak i svoj kraj.“

„Pa pričaj je…“, navaljivao je Mića, dok je pored njih proletalo jato zvezda padalica.

„Šta da ti pričam?“, reče Bini, kao bajagi nespreman na nastavak razgovora. U stvari, goreo je od želje da Mići ispriča sve što zna o njemu.

„Pa o mojoj… sopstv… to… o priči… o meni.“

„E, drug moj…“, stade da pametuje Bini. „Pa ne ide ti to tako… Priča nikad ne počinje a da se ne krene od početka.“

„Pa, reci… eto… o meni od početka.“

„E, kad si baš navalio…“, jedva dočeka Bini. „Vidiš onu reku dole…“

Pokaza rukom, a crnilo svemira polako uzmaknu pred navalom boja. Mića zaneme od lepote. Ispod njih je tekla reka.

„Ako je ovo život“, pomisli Mića zaslepljen divotom, „dajte mi ga odmah!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:40 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić 1




DRUGO POGLAVLJE

u kojem srce trči ispred pameti


To ti je Dunav i na njemu čamac. Reka ga ljuljuška kao kad majka uspavljuje dete u kolevci. Čovek u čamcu je tvoj deda, Života. Života Janković. Ime mu je starinsko, ali pogledaj ga samo kako je mlad, snažan i lep kao slika. Kao da nije iz Prahova, gde su ljudi pogrbljeni od krpljenja ribarskih mreža, lica izboranih od sunca i vetra, krezubi od nemaštine. Kao da je tu dospeo greškom sudbine.
Žene su ga volele, jer je bio obdaren onom posebnom privlačnošću koju retko koji muškarac ima. Tim darom on ih je, mimo svoje volje, privlačio, kao što mirisni cvet na sebe privlači pčele.
U Životi je ta privlačnost rasla kako su mu rasle duge plave kose, kako je sigurnim korakom iz detinjstva kročio u doba momčenja, kako mu se čelo dizalo uvis, a zubi nizali pravilno, poput belih, prelepih vojnika, kako su mu se plave oči širile, postajale smele kao u mačke, a duboke kao jezera, kako mu se kičma ispravljala, a svaki mišić na njegovom telu zauzimao mesto koje mu je bog podario praveći od njega čoveka. Kako je odrastao on, tako je odrasla i njegova privlačnost.
A rastao je uz Dunav, koji mu postade najbolji drug. Odavao mu je tajne, šaptao mu priče, pomagao pri ulovu, jedrenju, krio ga od ljudi i vetra, od kiše i snega. Života je mnogo voleo reku, iako mu je ona, u velikom povodnju, uzela oba roditelja, a nije stigla ni da ga odgoji baba Persa, koju je potopilo vino kojim je zalud zahvala uvelu dušu. Tako on ostade sam na svetu, u malenoj kući na samoj obali, sa čamcem boje kajsije i svojom lepotom, koja mu, kao i svaka druga lepota, umalo ne dođe glave.
Žene takvu lepotu ne praštaju. Budio je u njima požudu i zabranjene snove. Gledale su na njega kao na neko daleko, nedokučivo blago, zamišljale ga kraj sebe, nemajući hrabrosti da mu priđu i otmu ga od Dunava.
Taj korak učini Ninoslava, bogata Vla'ina, dugih nogu i snažnog poprsja. Bila je žena vlasnika brodogradilišta, al' ne beše udata za njega, već za njegov novac. Zato je Života morao da ostane njena tajna. On je nije odavao, a ona ga je učila svemu što jedna iskusna, jedra žena može da nauči prelepog, osamnaestogodišnjeg dečaka. Života posta njena kratica do sreće, ona tu sreću ne htede lako da izgubi.
A bio je dobar učenik. Učio je brzo, koristeći sve delove tela, osim srca.
Ono je pripalo Željani, kćerki prahovskoga kneza, koja beše sve što njen otac nije. On naprasit, grub, osion, a ona blaga, nežna kao povetarac. Majka duboko verujuća žena, jedna od onih koje sve svoje prepuštaju mužu. Nije se pitala ni za šta.
Željana je znala da izađe na prozor svoje sobe, odakle se video Dunav. Pogledom na reku lečila je setu koja vlada dušama njenih godina. A taj pogled bio je širok koliko i njena želja za životom.
Jednom je reku presekao čamac u kojem je sedeo mladić nestvarne lepote. Pogledi im se sretoše, ona u njemu ugleda bljesak lepote, krik slobode, tajanstvenu snagu koja joj otrgnu srce iz grudi. Zažele da mladić nikada ne ode iz njenog pogleda.
A on je u njoj video neku vrstu tajne koju bi valjalo otkriti, skrivenu dragocenost, neotkriveno blago.
Od toga dana nisu prestajali da misle jedno na drugo. Života je prolazio čamcem ispod Željaninih prozora iz dana u dan, uvek na isti način i uvek u isto vreme. Nekakva golema sila ih je vukla jedno ka drugome.
Nisu oni bili naivni. Slutili su oni da ljubav koja ih je snašla ne vodi ničemu dobrom, pa su joj se oboje opirali svim silama. Života je bežao što dalje od obale, a Željana je, kao bajagi, maštala o drugim momcima, ali kako je vreme prolazilo, ona sila im je sve više disala za vratom, tražeći od njih da joj se prepuste.
I tako se Željana spustila na reku i popela u Životin čamac.
Više od godinu dana trajala je ta ljubavna plovidba. Zanos u kojem su bili jednak je zanosu košave. Niko i nikada za njih nije postojao, samo njih dvoje, onakvi kakvi su bili. Ceo svet, ceo kosmos, samo njih dvoje. To je valjda ljubav. To, kad ništa drugo i ne postoji. Lepo je to osećanje, ali ne donosi ništa dobro.
A kako je to njihovoj tajnoj ljubavi došao kraj?
Ninoslava se zabrinu. I nju je igra u koju je uvela mladića zamantala, pa joj se srce, kako je vreme teklo, dobro zalepilo za lepog alasa. Nije želela ni sa kim da ga deli.
A Mali, kako je ona zvala Životu, više nije bio razjareni bik. Više je ličio na uplašenog zeca. Zeca koji krije neku tajnu. Izbegavao ju je, izvlačio se na Dunav, posao, na lov.
Lagao je da je bolestan, da ga je napala zaraza, da ga je uhvatio grip, da je tužan. Ninoslava ženski oseti da se Mali odvaja od nje, a približava nekoj drugoj. Ali ko je ta?
Ninoslava nije izdržala. Morala je da proven.
Jednog predvečerja ona se prikrade njegovoj kući na obali i imala je šta da vidi! Ugleda Životu na Željani usplahirenog kao severni vetar, ali osećajnog kao povetarac. Nikada i nikako se takav nije poneo prema njoj! Dok su njih dvoje raspirivali požar ljubavi, ona se gušila u požudi i ljubomori.
Tu noć nije stigla da zaspi. Strast i mržnja menjale su mesta u njenome srcu takvom brzinom da ne dadoše snu da joj priđe. Kupala se, što u znoju svome, što u onoj tajnoj ženskoj tečnosti koja pokazuje znake da razum popušta, a ludilo nastupa.
Sutradan je ljubomora nagna da isplete mrežu osvete. Javila je knezu s kim mu je kći, i sklonila se sa pozornice baš onako kako se od ognjišta sklanja vest kuvar koji spravlja čorbu, doda joj začina, obogati je sastojcima, zapali vatru i pusti je da se ona sama skuva.
Nije bilo šansi da se tragedija izbegne. Kada je knez zavitlao sekirom, tražeći momkovu glavu, Željana mu prvo ponudi svoju. Majka je sedela po strani i molila se bogu. Otac, naravno, ne beše toliko lud da ubije kćer. On se tobože smiri, obeća joj da će sve biti u redu, ali dade svojim ljudima naređenje da se Života ulovi i da mu se presudi što pre i što tiše.
Čim je video da Željane nema na ugovorenom mestu, Života je znao o čemu se radi. On uskoči u čamac i uputi se ka sredini reke. Ciljao je vreme kada je kraj Prahova prolazila stara rumunska dereglija, kojom je prevožen šljunak za Zemun. On se pope na nju, prethodno potopivši svoj čamac ne bi li poteru naveo na pomisao da se pri begu udavio.
Varka mu je dala dva dana prednosti, ali je znao da se knez neće smiriti dok ne vidi njegovo mrtvo telo. Zato iskoči sa dereglije negde kod Grocke, pa krenu kroz voćnjake, dublje u Srbiju.
Primiše ga monasi na Tresijama. Tu pokuša da dodirne boga, ali ne beše stvoren za to. Nauči dosta od braće koja ga primiše kao svoga. Učili su ga duhovnosti, trpljenju, strpljenju, samoodricanju, ali je u njegovom srcu umesto Svevišnjeg i dalje stanovala žena.
Monasi jesu ozbiljna braća, ali ne toliko hrabra da bi žrtvovala bratstvo radi begunca. Nisu znali od čega beži, ali su znali da ga u manastir nisu dovela čista posla. Iguman, plašljiv čovek, ču od seljaka iz Nemenikuća da je prahovski knez u lovu na momka koji mu je osramotio kćer, pa ljubazno, ali odlučno, zamoli Životu da napusti Tresije. Života se uputi ka Beogradu, a Tresije, mnogo godina kasnije, sprži podivljali požar, koji su, seljaci gladni ljudske nesreće, pripisali kazni zbog skrivanja bludnika iz Prahova.
A Života ostade koliko se moralo u karantinu na Trošarini, na samom ulazu u Beograd, jer je komandant graničara bio poverovao u vest da su se oko Sopota pojavila deca s očnjacima vampira.
Tu je Života prvi put doživeo nesvesticu. Svet mu se bio okrenuo naopako, pa mu zemljani pod dođe nad glavom, a visoki prozor kroz čije je rešetke gledao komade neba padne pod noge. Trajalo je to naopako stanje skoro ceo dan, dovoljno dugo da komandant graničara poveruje da je neznani putnik vampir. Ali očnjaci se ne pojaviše i Života dođe sebi. Tek kasnije se prisetio da je, dok je bio u tom nesređenom stanju, video Željanu kako mu maše sa nekog broda koji tone.
Uglavnom, tih desetak dana ležanja u karantinu spasoše mu život. Knez ču da je napustio manastir, te posla ljude da prevrnu i poslednju kuću u Beogradu ne bi li našli skota koji mu obeščasti kćer. Da su ga našli, tu bi ga i dokrajčili, jer već svima u kneževoj okolini beše mladića navrh glave, pa bi smaknuće dočekali s olakšanjem.
Ovako, oni se vratiše neobavljenog posla, ali da ne bi na sebe primili knežev gnev, oni izmisliše priču kako se mali utopio i kako o tome mogu da svedoče svi sa rumunskog šlepa koji je terao šljunak za Zemun. Niko od posade rumunskog šlepa nije imao ništa protiv tog lažnog svedočenja, što je i razumljivo, jer je svako od njih dobio po dva groša od uznemirenih progonitelja.
„Pao je u vodu… Pokušali smo da ga izvadimo… Vir ga je povukao nadole…“
Sakriven lažnim iskazima, Života izađe iz izolacije, bez znakova vampira u sebi, i uputi se ka Dunavu. Njemu je jedino verovao.
Došao je do Dorćola. Tu je prvo životario kao kakva životinja, a onda poče da pomaže alasima u pletenju mreža i u ribolovu. Od njih je jednog usranog dana i čuo kako su im neki Rumuni ispričali da se pre nekoliko dana u Dunavu udavila kći prahovskoga kneza, koja je u oproštajnom pismu napisala da ide da se na dnu reke sastane sa svojim mrtvim draganom.
Tad njegov život izgubi smisao, ali dobi drugi tok.
Dorćol nije najbolje mesto na svetu, ali je jedno od onih koja primaju otpadnike bez suvišnih pitanja. Takvim mestima zagarantovan je napredak. Pored njega su prolazili ljudi, žene, deca, psi, mačke, ptice, ribe, vetrovi, kiše, snegovi, vojske, ulazili i izlazili poslovi, on se vukao sa jednog na drugi kraj Dorćola, znajući da je boravak na ovome svetu privremen i da će se kad-tad preseliti tamo gde ga čeka njegova Željana.
Ali život ne bi bio život da nije nepredvidljiv. Tako se i Životi karte otvoriše na neki nov, najmanje očekivan način. Nije prošlo mnogo vremena u smucanju po napuštenim barkama, vlažnim podrumima i poluzavršenim kućama, on dobi šansu da podigne svoj dom. I to tu… U Solunskoj ulici. Na broju 28. Da… kod tih jablana…
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:41 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Ynraz-TQp9r-I



TREĆE POGLAVLJE

u kojem se gradi jedna kuća i spašava jedan život


Života je svoju kuću podigao u Solunskoj ulici, i to baš između dva stara jablana što su parali nebo nad glavama onih koji nemaju krila. Novac za građu mu je dao stari Joakim Štrajh, trgovac, Tevrejin sa Dorćola, jedan od onih bogataša kojima ceo život prođe u zabludi da čovekova sreća zavisi od broja zlatnika u sefu.
Kućica beše prizemna i nekako sitna, a od ostalih istih takvih kućica ova Životina se izdvajala zbog malog, ljupkog trema. Odatle se ulazilo u predsoblje veliko tek toliko da se u njemu zimi skine gunj, a leti odloži štap za pecanje. Iz predsoblja se ulazilo u sobu u kojoj je Života trošio svoje retke dokone sate, što sedeći okrenut licem ka napukloj ikoni Majke božje iz čijih ruku isijava lice maloga Hrista, bucmastijeg i okruglijeg od onih sinova božjih koje ljubitelji umetnosti mogu videti na zapadnim svetim slikama, što spavajući uronjen u san u koji mu je redovno dolazila Željana, a iz kog je svako buđenje bilo bolno i preteško.
I to bi bilo sve od Životinog kućerka da mu dunđer, neki Crnotravac, sa dobroćudnim osmehom na preplanulom licu, nije predložio da na drugoj strani sobe podigne lažni zid iza kog bi se nalazila mala, tajna prostorija.
„Zlu ne trebalo“, namignuo mu je Crnotravac. „Da možeš da se skloniš, ne dao bog, od kakve nevolje!“
Nije bila tajna čime je to Života zaslužio da mu bogati trgovac podigne dom. On je Joakimovu kćer spasao sigurne smrti, a Jevrejin se zahvali alasu na ovakav raskošan način. Ali, da mu ne ude u naviku, dade mu tačno onoliko novaca koliko je trebalo da završi, ono što zovu, grube radove, jer kad ugleda kako kuća u Solunskoj dobija lepe konture, u njemu se probudi neka ljubomora, te matori dođe sebi, pa brže-bolje zaustavi doniranje ovoga projekta i vrati se u onaj tvrdičluk iz kojeg je, pritisnut strašnom nesrećom, na trenutak izašao.
Međutim, Životi i nije trebalo više od onoga što je dobio. Njemu je bilo dovoljno da ne kišne i da se ne smrzava. I što je još važnije, nije više morao nikoga da moli za konak. Ovako, udari i poslednji crep na krov kućerka i, ne bez ponosa, napisa svoje ime na drvenoj kapiji koju mu kao poklon izrezbari jedan prečanin, što ga je često prebacivao preko Dunava, uglavnom za sitan novac. Nekoliko dana kasnije, na njegovo čuđenje, dođoše ljudi iz opštine i staviše mu na kuću limenu tablu na kojoj beše upisan broj dvadeset i osam. U početku je ovaj broj u njemu izazvao neku vrstu nepoverenja, čak i straha, pa ga je, vraćajući se iz ribolova ili marine, zaobilazio kao što se zaobilaze nadgrobni spomenici, ali kasnije, kad se sazivi sa njim, broj uli u Životu osećanje važnosti, dokaz da je čovek, ljudsko biće, jer imati broj značilo je da vas svet uvažava, da postoji neki sled u kome ste i vi neki činilac. Od tada pa do dana današnjega, i pored ratova, bombardovanja, požara, bolesti, promena režima, rušenja, zemljotresa, eksproprijacija, nacionalizacija, privatizacija, restitucija, pljački i ostalih potresa normalnih za gradove poput Beograda, Životina kuća u Solunskoj ulici ima taj isti broj. Dvadeset osam.
Nije bila tajna ni da je Rahela, kako se zvala Toakimova kćerka, bila sklona samoubistvu. O tome se govorilo ispotiha, jer je ta nastranost, zarad ljudske gluposti, sa sobom nosila i debeo sloj sramote. Da bi je zaštitili od tog srama, jer ljudima je Rahela bila draga, svako ko bije pominjao obično bi dlanom okrenuo dva-tri puta oko uveta, baš onako kako se to čini kada se bez reči opisuje čovek koji je sišao s uma.
Međutim, malo pismeniji i načitaniji ljudi nisu verovali tako jednostavnom objašnjenju, već su bili uvereni da Rahelu nešto neodoljivo vuče u smrt, a da ona tome nečemu ne ume da pruži otpor. Tako joj je život bio obeležen pokušajima da napusti ovaj svet, ali joj je to teško polazilo za rukom, pa se svaki od tih pokušaja završavao neuspešno.
Nije čoveku dato da zna da li je nešto što je učinio greh ili ne. On radi po svojoj savesti, duboko uveren u svoje dobre i plemenite namere, ali su posledice njegovog delanja uglavnom suprotne od očekivanih.
Tako je i Joakim mislio da sve ono što radi, radi za dobro svoje jedinice Rahele, koju je dobio kasno, toliko kasno da je njegova supruga Eli izdahnula u trenutku kada se iz njene utrobe pojavilo ovo nesrećom praćeno dete. A Rahela je odrastala uz oca, koji je odsustvo majke pokušavao da nadoknadi viškom strogosti. Slep za duhovno, a opsednut sticanjem, Joakim Štrajh nije uviđao da njegova mala Rahela izrasta u devojku one lepote koja za sobom često donosi nevolje.
Tako i bi. Stari trgovac se uortači sa Jorgosom Butarijem, stamenim i krupnim mladićem, netipične visine za Grke, nemirnih očiju i kose sastavljene od hiljade malih kovrdža. Jorgos je nekoliko puta odlazio za Beč, pa se vraćao u Beograd, svaki put donoseći poklone što starom Joakimu, što Raheli.
Jorgos nije bio ženskaroš, a ni razvratnik, a sve i da jeste, ne bi mu se isplatilo da uđe u bilo koju vrstu nesporazuma sa Joakimom, s kojim je imao odlično upakovan posao i izuzetnu materijalnu korist. Zbog svega toga eventualna ljubavna avantura sa dvanaest godina mlađom kćerkom njegovog poslovnog partnera nije imala ni smisla, ni morala, a ni koristi, pa mu nije padala na pamet ni u najpijanijim noćima. Možda baš zbog toga nije bio u stanju da primeti kako mu se Rahela, kako je vreme donosilo svoje, približavala sa sve većom radošću i nadahnućem, kako je njeno obraćanje postajalo sve prisnije, kako je prelazilo onu granicu koju su zacrtale ljudske norme, i kako je iz nje izbijao žar, karakterističan za one kojima srce uzima od pameti, kao što more uzima od neba.
I onda na scenu stupa sudbina! Njoj nikada nije mrsko da se poigra sa zaljubljenim dušama, pa odluči da Jorgosa, radi nezavršenih carinskih papira, prisili da ostane u Beogradu na mesec dana bez prelaska granice. Joakim, više iz koristi nego iz dobrodošlice, ponudi Jorgosu smeštaj u njihovoj kući po mnogo prihvatljivijoj ceni od one koju bi imao u nekom konaku.
Koliko je Rahela bila srećna na početku Jorgosovog boravka u njihovoj kući, toliko je njegovo prisustvo u kasnijim danima postajalo sve teže i nepodnošljivije. Jer ljubav nikad ne ostane u svom osnovnom, blaženom obliku. S vremenom ona se uvek izvitoperi u nešto sasvim drugo, često suprotno, a to obično bude bol. Ljubav i bol, to su dva pola istog osećanja.
I dok ga je prvih dana zaneseno posmatrala, slušajući mu glas, smeh, disanje, kako je vreme odmicalo, on joj posta teret.
Ali taj teret nije dolazio iz pomisli da njena ljubav nikada neće biti uzvraćena. Nije ona bila glupa. Ona je to znala i pre no što se zaljubila u Jorgosa, ali je baš to davalo dodatnu snagu njenoj ljubavi, već je taj teret izlazio iz saznanja da Jorgos nema one osobine koje mu je ona pripisivala u svojim maštanjima.
Devojke u njenim godinama su čudne. Što su bliže ljubavi, to ih ona sve više odbija. Počela je da ga mrzi, da mu se duri, da bude drska i osiona. Ta je mržnja rasla kako je shvatala da on to ne primećuje, kao što nije primećivao ni njenu ljubav. Na kraju, jedva je čekala dan da on ode iz njenog života.
Kako ju je bog obdario slikarskim talentom, tako je njena soba bila puna crteža, skica i škrabotina koje su plavile ormar, nahtkasnu, radni sto, prekrivale pod, završavale u najtamnijim uglovima njene sobe. Svako to malo delo bilo je ogledalo njene uzavrele duše i lomljivog srca.
Poslednja serija tih crteža bila je posvećena njoj i Jorgosu. Na svima njima oni su bili zajedno, srećni, nasmejani i veseli. Na nekima su zajedno u šetnji, na nekima u šumi, na ulici, u pozorištu. Na jednom od njih ona se osmeli i nacrta njih dvoje pred oltarom. Tu je sliku najviše volela.
U jednom nastupu besa ona htede da je podere. Jedva ga nađe med' tolikim papirima, a onda se u njoj prelomi, sav njen bes pretvori se u veliku tugu, a velika tuga u suze. Spusti crtež pod prozorom i baci se na krevet, zaronivši glavu u jastuk. Ležala je tako do jutra.
Beograd je pun vetrova. I onih velikih, strašnih, zimskih vetrova, što dolaze iz daljina, pa sa svakim pređenim kilometrom postaju sve jači i hladniji, kao da sa sobom kupe neko nezadovoljstvo i jed sa namerom da ga prospu po belome gradu, ali i onih malih, iznenadnih vetrova, koji napadaju grad naprasno i mučki, bez razlike, i leti i zimi, ulaze u dorćolske sokake kao hajduci, pa se u njima zaglave tražeći put napolje. Obično podivljaju, pootvaraju sve kapke i prozore na onim kućama gde su ih domaćini zaboravili zatvoriti, ulaze nenajavljeno u njihove sobe, kuj ne, kupatila i tamo naprave pravi džumbus, ostavljajući iza sebe prevrnute stvari, prosutu kafu i razbacanu štampu.
Rahela je volela da zaključava vrata pri svakom izlasku iz sobe, a ključ je čuvala u tašnici boje kestena, od koje se nije razdvajala. Međutim, ponekad je znala ostaviti prozor otvoren, da joj vazduh osveži sobu. A taj prozor gledao je na ulicu.
Da stvar bude gora, ona poslednja slika, na kojoj Jorgos i ona stoje pred oltarom sa cvećem u ruci, osta na vrhu njenoga stola na svega desetak centimetara ispred otvorenih prozorskih kapaka. Iznenada, jedan od onih ludih vetrova uleti u Noćajsku ulicu, pobaca oko sebe otpatke, uđe u Rahelinu sobu tresnuvši krila prozora o ragastove, razbaca stvari nabacane na stolici pored prozora, pobaca papire na njenome stolu na kome su stajali crteži posvećeni gostu iz Grčke, obori svećnjak nad kojim je Rahela noćima bdila misleći o Jorgosu i o tome šta sanja, te konačno pronađe put napolje, povukavši sa sobom poslednju sliku koju je Rahela čuvala kao najdublju tajnu svoga srca.
Slika pade tačno pred Jorgosove noge. Rahelin otac je stajao pored njega zbunjen naglim udarom vetra. Jorgos podiže sliku. Rahelina umetnička žica bila je dovoljno jaka i izražena da su obojica prepoznala junake tog malog remek-dela. I baš u tom trenutku, iz pravca Kalemegdana, naiđe Rahela. Trenutak kad je videla kako otac i Grk gledaju u njenu duboku tajnu beše jedan od onih kada bi svaki čovek najradije poželeo da se zemlja pod njim otvori i da ga proguta. Ona preblede, zakoprca očima, tiho vrisnu, ugrize se za usnu i bezglavo otrča nizbrdo, ka Dunavu. Jorgos se okrenu, htede da krene za njom, ali otac po ko zna koji put napravi grešku uhvativši svog gosta za ruku, smirujući ga.
„Ne brinite, kolega. Mladost – ludost. Proći će je.“
Jorgos nije bio baš siguran u to. On se okrenu i dozva je po imenu, ali ona je već prešla Dušanovu ulicu i nestala među kućercima ispod nje.
Pet minuta kasnije, skočila je u Dunav, na mestu gde je zapuštena separacija napravila hrid. Prošla je kroz srušenu ogradu, prišla ivici reke i bez razmišljanja svoje telo predala Dunavu. Vir je nemilosrdno usisa u sebe. Njen skok u vodu bio je toliko odlučan da iz sebe nije pustila ni glasa. Dok se prepuštala velikoj reci, ona shvati da je celoga života živela za ovaj trenutak!
Ko zna koliko je spavala kad je na vrata kupea ušao mali žuti pas. Voz je stajao na stanici, nemajući nameru da krene u belinu koja ga je okruživala. Mali žuti pas bio je sličan svim dorćolskim lutalicama, ali imao je neke posebne oči koje su ga odvajale od ostalih pasa, a nju podsećale na nekoga, ali nije znala na koga. Pas bez pitanja sede pored nje, uvali svoje dupence kraj njenih kukova a glavu namesti da ga ona mazi.

„Ti si Rahela?“, upita je pas odmah krećući na stvar. Njoj bi normalno što pas govori.

„Jesam.“

Pas se okrenu ka prozoru.

„Ti si sa Dorćola? Iz Beograda?“, upita i zavrte repom. „Jesam.“

„Pa onda bi trebalo da znaš mog druga Miću.“

„Ne znam nikoga pod tim imenom.“

„Eh, kako ne znaš. On stanuje dole u Solunskoj, to je blizu tebe.“

Raheli nije bilo jasno kako joj je to uopšte moglo pasti na pamet, ali je ipak postavila takvo glupo pitanje.

„Možda se on nije ni rodio kad sam ja živela.“

„Možda“, odgovori pas. „Moždaga ti nisi ni upoznala. Ali znaš njegovog dedu… on te je spasao.“

Rahela se potpuno zbuni. Pogleda u psa, ovaj joj namignu.

„Jeste, jeste, šta me gledaš, znam ja… on te spasao. Mićin deda.“

„A zašto bi, moliću, mene neko trebalo da spase?“, upita ona ženski drsko.

„Ha-ha“, nasmeja se pas. „Kako zašto? Pa nisam ja skočio u Dunav, nego ti. Znaš onaj čudak što spava med' čamcima na obali… je l'znaš?“

Rahela klimnu glavom. Svi su znali tog čoveka.

„E, sad će on doći po tebe, ne brini ništa… zato voz i ne ide. Čeka da te taj čovek spase“, reče pas, skoči sa sedišta i izlete u hodnik voza. Rahela sklopi oči. One se ispuniše belinom. Udahnu duboko i smireno. Oseti da lebdi.

Odjednom je neko divljački i silno povuče za kosu. Bol joj strese telo. Kroz vodu ona ugleda ruke onog snažnog čoveka kako je obuhvataju oko pasa, kako je vuku nagore, kako se pod njom razbežaše šarani i kečige, kako joj voda i mulj ulaze u usta, kako je vir vuče ka dnu, kako je onaj silni čovek okreće na leđa, kako je odmiče od mesta na kome Dunav divlja, i kako je sa dva snažna zamaha izbacuje na površinu. Ona oseti vazduh. Snažni čovek je stavi na leđa. Gledala je u plavo nebo, a čula je vrisku s obale. Po licu joj je igralo sunce. Osećala se slobodnom!
Nakon deset dana vođenja iscrpne istrage, inspektor Radišić zatvori ovaj slučaj davljenja i spašavanja, nepobitno utvrdivši da je Rahela Štrajh (18) pokušala da izvrši samoubistvo i da se odbacuju sve sumnje u bilo kakvo nasilje, a devojčin otac odluči da Životi Jankoviću, čoveku koji joj je spasao život, za nagradu izgradi kuću na obali reke.
Računao je da će mu to onaj odozgo, na neki način, jednoga dana vratiti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:42 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Yf-OIJw6-T5ss




ČETVRTO POGLAVLJE

koje pripada jednoj bogatoj porodici


Jedan od onih na čija je vrata, a povodom slučaja pokušaja samoubistva, pokucao inspektor žandarmerije gospodin Radišić, bio je i Aleksa Krsmanović. Dugajlija, prijatnog glasa, ali i neobuzdanog šarma, redak primer onih koji vole da budu u centru pažnje, a da im to stoji, beše čovek čiji su dvori na Senjaku bili dokaz da se i onima koji imaju para ponekad dogodi da imaju i ukusa. Inspektor Radišić je na ta vrata pokucao odlučno, ali nevoljno, znajući da gubi svaki duel sa jednim od najbogatijih Srba tog vremena, ne samo zbog činjenice da je Aleksa Krsmanović bio čovek sa hiljadama tankih i nevidljivih veza u svim porama tadašnjeg društva već i zbog toga što se zahtev Joakima Štrajha da se preispita odgovornost vlasnika separacije (koja je već godinama van funkcije) za velike propuste u obezbeđenju objekta, ruku na srce, može samo nazvati smešnim. Ali „dužnost je dužnost“, pa se Radišić prihvatio tog besmislenog posla, s nadom da će ga gospodin Krsmanović pravilno razumeti i da mu neće uzeti za zlo što ga uznemirava trivijalnim stvarima, jer „služba kruni je nešto čemu je odan od prvog dana kada je na sebe navukao uniformu, i zarad te službe on je spreman, gospodine Krsmanoviću, da se ovde pred vama i crveni“.
Krsmanović se, naravno, nasmejao visini odštete koju je od njega, „zbog obrušene ograde, koju je njegova kći sa lakoćom prešla izloživši se opasnosti davljenja u Dunavu“, zahtevao Joakim Štrajh, a zatim je, uz reči hvale za inspektorovu revnost, Radišića ponudio vrhunskom višnjevačom koju je u časovima dokolice pravila njegova supruga.
Onoga trenutka kada je čula da je u njihovu kuću ušao predstavnik državne vlasti, iz unutrašnjih odaja, praćena retkim mirisom jasmina, pojavila se i Vasvija Krsmanović, mlada, ali ozbiljna žena, lica skladnog, ali bešćutnog, kao skinutog sa slika velikih majstora baroka. U njenim očima nije bilo teško primetiti radoznalost.
Za razliku od svoga muža, koji je preko pokušaja iznude novca prešao onoga časa kada je shvatio da će izveštaj policije biti naklonjen njemu, Vasvija nije prestajala da ispituje inspektora o svim detaljima Štrajhove tužbe.
Svaka žena ima svoj spisak onih koji su joj se dobro zamerili. I Vasvija ga je imala. Nije bilo sumnje da će tom spisku dodati ime Joakima Štrajha. A bila je od onih žena koje te spiskove teško zaturaju.
Nakon srdačnog razgovora inspektor, uz dozvolu domaćina, izađe napolje, ispraćen sluškinjom, Vasvijinim ispitivačkim pogledom i rezanjem dobermana. Krsmanović zalegnu u svoju fotelju i uze Serbijanku Sime Sarajlije, a njegova žena izađe iz sobe za prijem gostiju razočarana što joj je muž ostao hladan na pokušaj otimanja novca i unižavanja imena Krsmanovića.
A odakle Krsmanovićima ime i novac?
Kada bi čovek mogao da vrati vreme, na svašta bi naišao na putu do prvog miliona. Trgovina, šverc, iznuda, ideje, pljačka, zelenašenje, korupcija, prisila… a svaka od tih rabota samo je uvećavala kapital jedne od najbogatijih srpskih porodica svoga vremena.
Ali sa novcem nema šale. On je kao neko živo biće, kućni ljubimac koji zahteva pažnju, poseban tretman. Traži i vreme i snagu, i bolje ga je nemati ako s njim ne znate da baratate. Komfor, pa i luksuz koji ga prati, gasi životni žar, i što je još gore, budi samoživost i tvrdičluk, tako da se s povećanjem blaga smanjivao broj Krsmanovića, pa je od osmoro braće deceniju pre Prvog srpskog ustanka, jedan vek kasnije, u trećoj generaciji, slovo spalo na jednoga. Aleksu.
Istina, Aleksa je bio bogat preko svake mere, vlasnik tranzitnog preduzeća, vinograda, voćnjaka, zemlje, šećerane, uljare, menica na berzi, zlata, nekretnina, što gradskih, što na Senjaku, ali bez dečjeg plača u odajama. Ta je nesreća slavljena međ' ljubomornim i zavidnim svetom koji ne mogaše prikriti mržnju prema uspešnima, tako ružnu, ali čestu osobinu malih i učmalih sredina punih sebe.
Pre nego što je našao Vasviju, kćerku valjevskog mesara Manojlovića, koji se zahvaljujući dobroj ćerkinoj udaji nenadano našao na listi uglednih građana Beograda, Aleksu žene nikada nisu interesovale više no što je to od njega zahtevala noć. Otvarao je njihova srca ili novcem ili šarmom, ali uvek sa lakoćom i na obostrano zadovoljstvo. I ko zna koliko bi se još žena našlo u naručju najpoželjnijeg neženje u gradu da na jednoj svadbi nije naišao na ženu u koju je investirao više emocija no u sve one pre nje zajedno. Čini se da se u nju zaljubio.
Vasvija je volela Aleksu, onako prostodušno, majčinski, videvši u njemu nevaljalog dečaka čijoj je neposlušnosti valjalo stati ukraj. Pazila ga je, mazila, davala mu značaja, išla mu niz dlaku sve dok ga ne smiri i vrati u porodični život kakav se i očekuje od jednog bogataša. Moguće je da je Vasvija takav materinski odnos prema mužu gajila zbog činjenice da s njim nije mogla da ima dece, a moguće je da joj je karakter nalagao ulogu psa čuvara.
Aleksa je voleo svoju ženu taman onoliko koliko neki bogataš ume da voli bilo šta što nije novac. Ona je smirila njegov život, stavila ga pod božje zakone. On joj je zbog toga bio zahvalan. Osećao je da je njoj to pošlo za rukom nekim posebnim ženskim oružjem, koje muškarac ne vidi, ali pred kojim stoji nemoćan i razoružan.
Svako ko na život gleda površno i prostački, ne znajući da ne postoji mustra po kojoj bi se isplela nečija sudbina, pomislio bi da je bog Vasviju nagradio udajom za bogataša, da joj je time dao prostora da se bavi onim što, po njihovom mišljenju, žene i treba da rade, da se kupaju u bogatstvu koje su stekle udajom. Ali napravio bi grešku. Vasvija je bila supruga koja je dobro znala da vrednuje novac i imetak i koja je prema svakome dinaru imala skoro religiozan pristup. Osim toga, njena ženska intuicija pokazala se izvanrednom u mnogim poslovima koje je Aleksa obavljao, a za koje je bilo neophodno doneti određene rizične odluke. Redak je bio slučaj da Vasvija nije bila u pravu, a to se uglavnom dešavalo onda kada nije bila upoznata sa svim detaljima vezanim za taj posao.
I sada, nakon inspektorovog izlaska iz kuće, Vasvija s onim istim samopouzdanjem koje nosi svaka žena što predoseća opasnost, uđe u sobu u kojoj je Krsmanović skoro zaspao zavaljen u svojoj fotelji čitajući Simu Milutinovića Sarajliju, sede pored njega na kauč koji je prekrivala indijska svila, pogleda muža očima punim nestrpljenja i reče glasom koji traži hitno razumevanje:
„Koliko puta sam ti rekla da tu separaciju treba da prodamo? Evo ti sad! Sad ti jedan Čivut traži novac. I ima pravo! Ti si kriv! Ako je već tvoja, onda je ogradi! Ovo je poslednji put da ti ovo kažem. Prodaj je, izdaj, radi nešto s njom… Od nje ćemo imati samo nevolju!“
Izađe iz sobe, ne sačekavši odgovor.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:43 am


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Ye38dyak-UYs




PETO POGLAVLJE

u kojem jedan čamac prelazi Dunav


Dunav je Životi mogao dati ljubav, ali pare za nastavak gradnje kuće u Solunskoj 28 nije mogao da traži od reke. Da ga je tražio od ljudi, na zajam, oni bi mu ga dali, jer su prepoznali njegov trud i poštenje, ali on nije bio sklon „prosjačenju“, kako je nazivao pozajmljivanje novca. Nije Života bio naivan, naprotiv. Znao je da svaka zarada preko pristojne granice podrazumeva „kurvanje“. Ta reč nije bila njegova. Čuo ju je od dorćolskih alčaka.
A u „kurvanje“ ga je zvao Šilja, pešadijski vodnik, ambiciozan i neustrašiv čovek koji je birao reči kao što vlaška mlada bira haljine, pažljivo i s velikim strpljenjem. Reči su za njega bile najdragocenije što je čoveku dato, „pa ih nije red olako trošiti“.
Reč koja je kod Šilje imala najveću vrednost bila je sloboda. Ona je vredela više i od reči bog. Ili je to bila jedna te ista reč. Reč smrt, kod kuma Šilje, nije postojala. Ni Životi smrt ništa nije značila. To je Šilja prepoznao. Drugim rečima, Šilji je Životu preporučilo odsustvo reči smrt. Zato su sevoleli. .
Ljudi su se Šilje klonili, gledajući ga sa strahopoštovanjem i nelagodom, upravo onako kako se gledaju oni koji su spremni na svaki vid žrtvovanja zarad mutnih i nejasnih ideala. A ti su ideali nosili Šilju kroz život kao što košava nosi opalo lišće.
To što je svet zazirao od njega nije bilo bez osnove. Šilja je odisao nevoljom. Nemiran, nošen nezadovoljstvom i zovom pobune, nije bio neko koga su dočekivali raširenih ruku. Sve što je činio išlo je uz dlaku moćnima. Istina, običan Srbin voli prkošenje sili, ali još više voli kad to čini neko drugi umesto njega. A Šilja se borio protiv nepravde za celo Srpstvo. Tako je on barem mislio.
Života ga se nije plašio, ne samo zato što nije poznavao strah već i zbog toga što je na Šilju gledao s onim posebnim razumevanjem koje imaju osećajni ljudi kada vide retke oblike života.
Ponuda koja je za Životu značila „kurvanje“, za Šilju je značila rodoljublje. Trebalo je da prebacuje ljude s jedne strane velike reke na drugu. A kako je na drugoj strani reke bila Austrija, to prebacivanje moralo je da ima paprenu cenu.
Znao je da samo jedno prebacivanje ljudi preko reke donosi više novca nego ulov ribe za mesec dana, ali je isto tako znao koliko je sve to rizično, jer je Austrougarska bila primorala Srbiju da se obaveže kako će sve prebege bespogovorno vraćati nazad, te da će jatake kažnjavati strogo i bez izuzetka. Šiljin pogled na svet to nije mogao da trpi.
„Junaci koji iz Austrije beže na ovu stranu ima da budu zbrinuti po bilo koju cenu“, govorio je svojim ljudima zanesenim idejom o slobodi koliko i on sam. Otuda je krenuo šverc prebezima, jače i intenzivnije nego ikada pre.
Života je bio jedan od malobrojnih koji su poznavali sve tajne dunavskih struja, pa je cena koju mu je Šilja ponudio za šverc Srba prečana bila i više nego poštena. Ali ubrzo se ispostavilo kako mu ovaj posao nije doneo samo zaradu.
Bosiljkino lice najpre je podsećalo na dečji crtež. Pravilno, ali sitno, ljupko i uvek mlađe od onoga što su godine govorile. Na njemu su dominirale oči boje kestena. Okrugle i širom otvorene. Za te oči njena baba Desa je govorila da su to „oči koje su popile svu pamet ovoga sveta“. Mirovale su samo dok Bosa spava.
Volela je knjige. One su joj bile najbolji drugari. Njima je hranila radoznalost. Škola joj je išla lako, a svet oko sebe je razumela kao da je deset godina starija. Da se rodila na nekom plemenitijem mestu, a ne u hercegovačkom kršu, završila bi na Sorboni.
Štitila se hladnoćom. To je bilo u skladu sa vaspitanjem i iskustvom koje je ponela sa sobom, ali u njoj je tinjala strast, koja će buknuti čim se pojavi čovek koji u sebi nosi iskru nesebične ljubavi.
Sada, dok čamac polako grabi ka Dorćolu, njene se oči pod jakim strahom smiriše, tako da joj je pogled bio prikovan za retka svetla koja su titrala sa srpske strane reke. Ona ne htede da pogleda u Dunav, koji je bešumno klizio ispod njih, bojeći se da će tim pogledom poremetiti neki prećutan dogovor sklopljen između ove bespregledne reke i ovog neobičnog, mršavog, plavokosog alasa koji je vodio čamac. Hrabrila se recitujući šapatom poemu Kamen Milovana Vasića u ritmu udara vesala o površinu vode. To je činila svaki put kad bi je obuzeo strah.
I ne dam da drhtiš pred sudbinom kletom


Niti se strahom ti kititi smeš


Tvoj je istok da prkos svoj sučeš


Kao mač pred boj u kom sigurno mreš


Pored nje je sedeo njen brat Dimitrije. Slušao njeno deklamovanje. Neko na put nosi ikonu, neko novac, a njih dvoje su poneli pesme.
Dimitrije se tresao, što od hladnoće, što od straha. Sazdan od osetljivog materijala, jedini pravi umetnik u porodici Ljubibratića, teško se navikavao na lomove i neizvesnost koja je pratila ovu gatačku porodicu još od vremena njihovog dolaska sa Kosova u hercegovački krš. Mislio je, dok je slušao svoju sestru, kako mu je učinjena nepravda što se nije rodio u kakvoj bogatoj aristokratskoj porodici negde u Parizu ili Burgonju, već u hercegovačkim vrletima, u porodici koja je svako malo uzimala pušku, ili da brani slobodu, ili da skida tiranina. Ali je Dimitrije, nesrećan, vičniji bio peru nego pušci, što je starije Ljubibratiće bacalo u brigu.
„Ako“, govorila je baba Desa, „pero je ubojitije od tandžare, samo vi, mamlazi, slepi kod očiju, to ne vidite.“
A to pero mu umalo ne dođe glave. Austrijanci uhvatiše grupu srpskih mladića kako, u želji da se otresu teškoga tuđinskog jarma, spremaju zaveru protiv cara i imperije, nameravajući da ubiju guvernera Bosne i Hercegovine, a Dimitrije, jedan od tih školaraca, sazna da ga policija traži, pa pre nego što ovi dođoše po njega, brže-bolje krenu put Zemuna i dalje u Srbiju. Sa sobom povede i mlađu sestru Bosiljku.
„Kuda idemo?“, pitala ga je pre nego što su krenuli.
„U slobodu“, reče joj tako da mu ona odmah poverova.
Otuda oni nasred velike reke za koju su čuli samo iz zemljopisnih knjiga.
Dimitriju ne bi jasno zbog čega tolika užurbanost kada se čamac ukotvio na dorćolskoj strani, pa se u jednom trenutku zapita da li su uopšte prešli u Srbiju ili se još uvek mlataraju po Zemunu.
Pola sata kasnije sedeli su u Životinoj kući i jeli hleba i slanine. Onaj brkati, Šilja, gulio je luk. Bosine oči ponovo počeše igrati, a Dimitrije nije progovarao. Pred njim je stajao komad papira na kome je pisalo ime pod kojim će živeti naredne dane. Života je u uglu pleo ribarsku mrežu.
Šilja uze reč.
„Junače, takav nam treba. Takav kakav si ti! Idemo da se tučemo sa Turcima, a ćesar ima da dođe na red.“
„Nije mi do boja. Hoću da idem!“
„I baš u Ameriku?“, upita Šilja kao da ne veruje ušima. „U Ameriku.“
„Tamo su ti snovi?“
„Tamo. Ovo ovde me guši. Dao sam sve što mogu. Ne mogu više, nemam vazduha.“
„Ali ovde si potreban Srpstvu.“
„Tamo ću biti korisniji.“
Šilja stade sa pitanjima, malo se promeškolji, pa zapali cigaretu.
„Dobro. Volja ti. Samo da znaš, naši hapse i vraćaju u Austriju. Ako želiš da bežiš, moraš odmah, noćas. Put je dalek, na Bitolj, pa na Solun.“
Dimitriju nije nikada padalo na pamet da će od Austrije i od svojih bežati u Tursku.
„Dole te čekaju. Znaju za tvoj slučaj. Dive ti se i ispuniće ti svaku želju.“
„Iz Soluna?“, upita Dimitrije, gledajući u Šiljine brkove.
„Za Marselj, pa za Ameriku.“
Tu se Dimitrije mal' ne rasplaka. Ali stisnu petlju. Sve njegovo junaštvo, zbog kojeg su ga srpski jataci cenili, nestalo bi poput jutarnje rose.
Onda tišina. Šilja je ćutao. Predugo. To Dimitriju bi sumnjivo.
„Je l’ ima još nešto da mi kažeš?“, reče iznenadivši se vlastitoj odlučnosti.
„Ima“, reče Šilja. Ton koji isprati ovu reč nije obećavao ništa dobro. „Ona ne može s tobom. Nismo znali da dolazi.“
Dimitrije zadrža prisebnost.
„Pa dobro, čekaćemo.“
„Ne možemo. Pohvataće vas. Mi ćemo dobiti deset dana Karaburme, a vas će vratiti Austrijancima. Za ono što si spremao vešala ti ne ginu.“
I Bosu uhvati panika. Ostaje sama? Tražila je da je brat zaštiti, ali nije znala od čega i od koga. Ljudi oko nje nisu bili neprijatni, naprotiv, bili su ljubazni, a onaj što plete mrežu, što ih je prevukao preko Dunava, čak i lep. Ni Dimitrije nije znao šta da kaže. Da kaže da njih dvoje moraju zajedno, samo bi gubio vreme, jer to svi znaju, a da čeka žandarme i da ga ujutro prebace nazad u Zemun, bilo je još gore. Njegovo ćutanje još više uznemiri Bosu. Gledala je u Šilju, pa u brata, pa u Šilju, pa u brata, sve dok brat ne izvadi nož!
„Odakle mu nož? Zašto ga vadi? Na koga?“, Života se skameni.
„Moramo ići zajedno… je l' jasno?“ Da nije progovorio, Dimitrije bi bio ubedljiv, ovako mu je glas otkrivao da ne zna šta radi. Šilja, iskusan borac, svikao na svakojake grubijane, to primeti. Osmehnu se prijateljski kao da je Dimitrije u ruci držao cveće a ne nož. Međutim, ispod osmeha izbi hladan i odlučan glas, sa kojim ne bi trebalo zbijati šale.
„Slušaj, mamlaze! Jesam li ja kovao zaveru ili ti? Mi te ovde sačekasmo, nahranismo i napojismo, i nudimo ti rešenje. Da nas nema, već bi lizao zidove na Gardošu, a sestru bi ti silovala austrijska služba. To vole da rade… pri ispitivanju. Zato slušaj pažljivo da ne bismo digli ruke i od tebe i od nje, jer bez nas možete samo nazad preko Dunava, ali ne sa nožem u rukama, već sa lancima preko njih. Ako hoćeš u Ameriku, polazimo odmah. Ona ostaje ovde, kod Živote. Ništa joj neće faliti, zdrava je i prava. Za nekoliko sedmica sredićemo joj papire. Ona može da čeka, ti ne.“
Bosa ne izdrža. Brižnu u plač. Životi je bi žao. Ugrize se za usnu da zadrži suzu. Ona beše toliko skrhana da je u njoj utihnula sva gordost.
„Ne plači, molim te. Nisi ti jedina kojoj smrt spaja, a život razdvaja.“
Šilja ustade, više da pobegne od zaraznih Bosinih suza nego da požuri Dimitrija.
„Hajde, sestro slatka, nije Amerika preko sveta.“
Tu shvati da je rekao glupost, ali nastavi kao da je nije izrekao.
„Kunem ti se svim svojim, junače, ima da joj svaku želju ispunimo. Radiće šta bude želela. A i mlada je. Naći će već nekoga da ne bude sama. Gde će ako ne u Beogradu?“
Dimitrije ustade. Zagrli Bosu. Stisnu je kao da želi da je unese onako malu i sitnu u sebe. U zagrljaju oni tiho međ' sobom sricaše reči Vasićeve poeme, kao da je to nešto čvrsto, materijalno, opipljivo, nešto što greje, hrabri, oko čega se valja okupiti, kao oko ognjišta, ikone, amajlije koja štiti od zla, jer su dolazili iz kraja gde je jedino kamena i reči bilo napretek.
I ne dam da drhtiš pred sudbinom kletom


Niti se strahom ti kititi smeš


Tvoj je istok da prkos svoj sučeš


Kao mač pred boj u kom sigurno mreš


Potekoše suze. Duša se pocepa popola, onako kako je samo rastanak pocepati može. Pravo iz zagrljaja, ne okrećući se za sobom, Dimitrije izlete iz kuće. Za njim i Šilja.
Sutradan, u isto vreme, bio je u Bitolju, a sedam dana kasnije oko njega je plovilo sinje more. Na putu za Ameriku.
Tako Bosa osta kod Živote u Solunskoj 28.
U početku kuću ispuni ona neugodna tišina što vlada na mestima koja dele nevoljno zatočeni. Ona stisnuta na kraj otomana, prekrivena ćebetom koje je štiti od surovog sveta, a on na podu, uza zid, uvek zamišljen i setan. Ponekad je bacala pogled na njega ne odolevši njegovoj lepoti, ali ga je i krila kada god bi ga Života presreo očima. A retko ju je gledao, što od nesreće koju joj je sudbina dodelila, što iz straha da je, onako krhku i pohotnu, pogledom ne polomi.
Ali, kako tuga tugu doziva, tako se i njihove dve tuge sretoše pod svetlom sveća. Istina, Bosa Životinu tugu nije baš najbolje razumela. Njena je bila vidljivija, opipljivija, jasna na prvi pogled. Ostala je sama u tuđem svetu, bez kučeta i mačeta, bez nade u sutra. Njegova tuga bila je nekako maglovita i nečitka, čovek bi se morao dobro potruditi da je prepozna. Da lice Životino, iako mlado i lepo, nije nosilo tanki pokrov sete, Bosa bi pomislila da tuga u njemu i ne postoji.
Na kraju, s vremenom, ona je dobijala na hrabrosti, pa se jednom osmeli da kaže šta misli.
„Ne znam šta ti je. Zašto kukaš? Zdrav si i prav. Umeš mnogo toga da radiš. Zašto tuguješ za nečim što ne može da se vrati? Kad bih ja imala tvoju snagu… eh, gde bi mi bio kraj.“
Života joj se nasmeja kao odrastao detetu, pa ponovo krenu priču o Dunavu i jednoj nesrećnoj ljubavi, koja mu ubi dušu a telo ostavi da živi samo još koje vreme na ovome svetu.
Potom joj je pričao o dostojanstvu siromaštva, snazi volje, o Dunavu, bogu i istini, a ona njemu o Hercegovini, kamenu, zmijama i mirisu lavande, kojeg ovde nema. On je njoj govorio mudrosti koje je čuo od monaha, a ona njemu stihove pune junaštva, patnje i žudnje za slobodom.
Reči koje je izgovarala svojim tananim, devojačkim glasom, prozračnim poput čipke na rubu haljine, delovale su na Životu toliko smirujuće da ga je svaki put kada bi otvorila svoja malena usta preplavilo osećanje istinskog blaženstva. On ju je slušao ne verujući da reči mogu da sagrade ovakvu divotu. Kao da ih u sklad nije poredao čovek, već sam bog.
Vreme je proticalo, a Bosa se uspravljala. Strah ju je polako napuštao. Vraćalo joj se samopouzdanje. Života ju je sve češće zaticao na nogama, a ne u krevetu, sa manje bora na licu, a više osmeha. Kako su prolazili dani, tako je ona izgledala sve mlađa i revnosnija. Znala je da ne sme napolje, ali je sve češće i odlučnije prilazila prozoru. Svetlost dana ju je mamila sebi. Bila je isuviše oprezna da bi istrčala pre vremena, ali i isuviše radoznala da bi predugo čekala. Povremeno bi sklanjala zavese i gledala napolje kao da gleda neki daleki, lepi svet čiji deo, mislila je, nikada neće postati. Šilja se zbog toga ljutio jer papiri još nisu bili gotovi, a „Beograd je pun zbirova“.
Šilja je bio u pravu. Pred kraj meseca kroz Beograd prođe vest da je ćesar ljut na Srbiju i da sprema svakojake kazne ukoliko mala kraljevina ne preda na sud sve zaverenike koji se kriju u Srbiji. A kralj, šta će, kud će, posluša glas onih koji su s Austrijom imali dobre trgovinske odnose i odluči da pohvata decu što pobegoše iz imperije zbog kazne. Neki komšija prijavi žandarmima da se u kući siromašnog alasa dešava nešto zagonetno, da sveća gori neobično dugo, a da on doprema robe kao da nije sam, pa žandarmi nahrupiše u Solunsku ulicu ne bi li proverili da li Života nekog krije. Srećom, ta vest pre stiže do Šilje i Živote, pa Života strpa zbunjenu i preplašenu Bosu u onu tajnu odaju, koju napravi dunđer Crnotravac. Kada je Života za njom zatvorio vrata, Bosino telo i dušu prekri gusti mrak koji uskoro proguta i njene jecaje.
Žandarmi su pretraživali kuću sve dok se na nebu ne pojaviše prve zvezde. Činili su to sa preteranom revnošću i uz nepodnošljivu buku, kao da su hajkači koji vijaju vukove po planini, a ne regularna policija koja i ne zna šta tačno traži.
Života ih je gledao mirno. Ne samo zato što je znao da ove galamdžije nisu u stanju da pronađu tajnu prostoriju već i zato što je video da mnogi od njih to i ne žele.
Tek, žandarmi su, uz kombinaciju potajnih pretnji i ovlašnih izvinjenja, najzad izašli iz kuće, ostavljajući iza sebe prevrnute stvari, prosutu hranu, polomljen krevet… Kao da je kroz kuću prošla poplava, a ne policija. Života je čekao da se potpuno smrači pa da priđe lažnom zidu i otvori ga.
Dole, na podu, čučala je sklupčana Bosa. Više je ličila na životinju nego na ljudsko biće. Iz njenih očiju izbijao je strah, a glas ju je potpuno napustio. Života joj priđe blago, onako kako se prilazi poremećenim osobama, i pomazi je po licu. Ona ga od straha nije ni videla.
On sede pored nje. Srce mu beše prepuklo videvši devojku u takvome strahu. Ni sam ne znajući zašto, i on poče da plače. Zagrljeni, gonjeni sličnom nevoljom, oni se priljubiše jedno uz drugo, skriveni u tajnoj prostoriji njegove kuće, kao u nekom posebnom, izdvojenom svetu, daleko od ovoga koji ih muči i mrcvari, u kojem im nije dozvoljeno da pokažu ništa više od straha i patnje.
E, tada, u njegovom zagrljaju, u njoj se probudi nešto za šta nije znala ni da postoji. Ne beše to ljubav koja je krhka, tanana, poput cveta na vetru, već neka potreba da oseti susretljivost i toplinu koje su joj je ceo život izmicale. Ona dozvoli Životi da joj rukom prođe po povijenim leđima, a dodir njegovih grubih alaskih dlanova izazva neočekivan zemljotres u njenoj duši. Krv prostruja kao ponornica, prvo nestade međ' venama, pa se ponovo pojavi na drugome mestu još brža i vrelija.
„Šta mi se ovo događa?“, htede da se upita, ali pre tog pitanja glava joj sama pade na Životino rame. Prvi put ona vide kako njeni delovi tela rade mimo njene volje. Nije uspela da ih zaustavi. Ni glavu, koja se naslonila na rame, ni ruke, koje su ga grlile i klizile niz njegovo kršno telo, ni noge, koje su se uvukle međ' njegove grejući se o butine, a ni usne. Usne su je najmanje slušale. One se same zalepiše za Živo tine tako silno i slepo da joj i srce otkaza poslušnost. Je l’ to ono osećanje o kojem je čitala iz bratovljevih knjiga? Je l’ to ono stanje koje se u njenoj kući nikad nije glasno izgovaralo? Verovatno.
Ni Životi ne beše svejedno. I on oseti da se događa nešto neobično. Bio je zbunjen svojom smušenošću, nesigurnošću. Odavno se nije bavio ovim poslovima. Otkako ga Željana čeka na onome svetu, na ovome ne beše nikoga ko ga doziva sebi. Ali se sad otvoriše sve kapije požude. On ključeve koji ih zatvaraju proguta.
I tada međ' njima buknu onaj plamen kakav čovek barem jednom u svome životu ima da pokaže drugome, plamen za koji se vredi roditi. Očas posla, i njih dvoje se pretvoriše u dve vatrene kugle, koje se prvo počeše vrteti oko sebe, sve brže i brže, a zatim skočiše jedna na drugu sve dok se ne spojiše u jednu veliku užarenu loptu bljujući iz sebe svetlost sreće, strasti i požude. Pred njima na kolena pade ceo svemir, posta mali, ponizan, neprimetan, pregažen žarom koji njih dvoje nesebično šibaše iz sebe.
Tek negde oko jutra njih dvoje izađoše iz svoga tajnog carstva, a svemir se vrati na svoje mesto.
Deset dana kasnije, kako Šilja nabavi za Bosu papire, stadoše pred oltar. Svatovi su bili skromni, ali glasni. Uz pucnje iz kubure i zvuk tambura.
Šilja je bio kum, sav srećan i veseo. Čini se srećniji od mladenaca. Gledao ih je zaštitnički, pokroviteljski, bekrijski, šireći veselje oko sebe. Nakon što popiše sve što im ponudiše u kafani Kod dva bela goluba, oni se oteturaše do Solunske, uđoše ponovo u svoje malo, skriveno carstvo i te noći ponoviše onu istu igru koja ih je nekoliko dana ranije i spojila. Igrali su je strasno, punim plućima, uživajući svake sekunde u njoj kao da su znali da im vreme koje dolazi neće dati mnogo prilike da je ponavljaju. Ono što nakon poslednje igre Života ponese u san beše misao o tome kako su Bosine oči one koje su popile svu pamet ovoga sveta.
Sledeće godine rodi im se dete. Dadoše mu ime po Bosinom bratu. Dimitrije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:43 am


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Xx-U9q-SG2-Pmw-resize



ŠESTO POGLAVLJE

u kojem se rastaju otac i kći


I kad je lovio ribu i kad je prevozio ljude, Života je gledao svoja posla. Nije ga interesovalo ko će jesti šarane, smuđeve, a bogami i kečige, niti koga to prebacuje preko reke.
Ali tog pitomog jutra, kada je za lepu svotu novca Rahelu i njenog oca prebacivao u Zemun, u očima mu umesto hladnoće i nezainteresovanosti zaiskri tuga kojoj ni sam nije znao razlog i koren.
Boleli su ga rastanci. Parali su mu dušu napola. A otac se rastajao sa kćerkom. On znojav od nošenja teških Rahelinih kofera i nervoze koja ga je uzela pod svoje, a ona odsutna i rastresena, bez stava o odlasku i ostanku. Izgledalo je da je najtužniji na tom čamcu bio Života.
Na zemunskoj stanici Rahelu je čekao voz za Beč, a tamo drugi, za Pariz. Njen otac, očajan zbog samoće u kojoj je njegova kćerka zatamničena nakon pokušaja samoubistva, okrivivši za to učmalu sredinu u kojoj žive, odlučio je da je pošalje što dalje od ovoga „prostakluka, koji nit razume umetnost, nit ljude koji su malo drugačiji od ove fukare“.
„Pariz će ti dati deo sebe, videćeš!“, hrabrio ju je sa sigurnošću nekoga ko sa Parizom ima ugovor, posao, pa sad na osnovu toga šalje kćer u najbolju školu crtanja na svetu, da tamo, na mestu u kome caruju svetlost i sloboda, pronađe sebi sreću daleko „od ove ustajale žabokrečine“. Joakim nije lako trošio teško zarađene pare, ali kad je u pitanju kći, nije žalio taj komadić svoga bogatstva.
Beogradom je, istina šapatom, kružila priča da stari Štrajh ne daje ni žute banke, već da kćerku šalje u Pariz zahvaljujući novcu Alekse Krsmanovića, koji je time sprečio da se jedno ozbiljno austrijsko osiguravajuće društvo pozabavi njegovim nesavesnim rukovođenjem zapuštenom separacijom koje je „prouzrokovalo opasnost u kojoj se, zarad nemara i nepoštovanja propisa, našao život nervno rastrojene devojke“ i primora ga da na ime odštete oštećenoj strani plati kudikamo veći iznos.
O ovome se nije govorilo naglas, ne samo zbog Alekse, jednog od najmoćnijih ljudi u Srbiji, već zbog slutnje da se iza ovakvog razrešenja krije austrijska namera da ponizi Srbiju, koja se zarad toga ne libi da pri ostvarenju namera potegne i jevrejske veze u ovdašnjim filijalama osiguravajućih društava. Poraz Krsmanovića u ovome procesu za običan narod beše ravan porazu Srbije.
Upravo se zbog toga, kao neka uteha, širio glas da je Aleksa Krsmanović bio glavna spona sa školom slikanja u kojoj će Rahela provesti naredni deo svoga života, a sve preko svojih francuskih kooperanata, koncerna „Sošo Brižit de Fer“. Kao mali znak zahvalnosti, Rahela je Krsmanovićima poklonila svoja tri akvarela. Za ovaj lepi gest bio je zaslužan stari Joakim, koji je shvatao da bi bilo poželjno da Krsmanoviću ostavi prostor kako poraz na sudu ne bi osetio kao lično poniženje, jer je neophodno da se ostane u što boljim odnosima sa moćnim industrijalcem i njegovom porodicom, pošto se „vremena menjaju, ko bi gore, sad je dole, a nama valja živeti jedni pored drugih“.
Postojala je i treća verzija, koju je, čuvši zlurade šapate po ustajaloj čaršiji, preko svojih zbirova pustio u grad sam Aleksa: on je lično, pošto mu beše žao Jevrejina i njegove kćeri, nakon dramatične istorije nesrećne devojke i teške sramote koju je starac doživeo odbijanjem suda da mu se dodeli odšteta, odlučio da kupi te tri slike, ove izuzetno „talentovane mlade slikarke“, za nerealno visoku cenu koju je sam odredio, pa se od te dobiti Toakimu probudila hrabrost da razmišlja o slanju kćerke u ozbiljne škole.
Kako god, ta tri Rahelina akvarela postadoše Krsmanovićeva svojina.
Upravo zbog tih silnih priča koje su Beogradom kolale poput pčela u košnici, dobijajući s vremenom i na iskrivljenosti i na intenzitetu, da ne bi dodatno „dizali prašinu“, kako je to lukavi Štrajh voleo da kaže, on odluči da dete prebaci u Zemun „diskretno“, čamcem, daleko od očiju znatiželjnika, kao da prevozi zaverenika, a ne budućeg studenta slikarstva.
Dok je prelazila na drugu obalu Dunava, Rahela se u mislima nije vraćala u Beograd, već je, kao u transu, gledala u snažne Životine ruke, kako vuku vesla po površini reke, kako se njegovi mišići zatežu pa opuštaju u savršenom skladu sa talasima koje je čamac ostavljao za sobom.
A dok je voz izlazio iz stanice, i dok joj je otac mahao zatrpan sivkastim dimom lokomotive, gledajući za kćerkom čija se figura, nagnuta kroz prozor, polako gubila u daljini, i dok su se po peronu suze rastanka mešale sa pesmom Cigana i zadahom prosutog mašinskog ulja, ona tu sliku Živote i čamca ponese kao glavnu uspomenu na mladost.
A kada god bi je neko, tamo, negde daleko, gde ju je odveo život, upitao odakle dolazi, Rahela bi odgovarala uvek isto:
„Sa velike reke.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:44 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27690



SEDMO POGLAVLJE

u kojem se otvara kupalište


Dimitrije nikada nije plakao. Kao da se rodio bez suza. Ali mu je, umesto suza, bog očima dao znatiželju, pa je svet upijao kao suv sunder vodu.
A svet oko njega bio je blagorodan, šarolik, čaroban. Dimitrije ga je gledao iz majčinih skuta, pa iz očevog čamca, pa na vlastitim nogama. Ništa mu nije promaći moglo. Ništa! Ni let ptice iznad Dunava, ni smiraj sunca nad Zemunom, ni dereglija što tera pesak za Konstancu, ni ples pčela na cvetu jabuke, ni igra pasa pored Joakimove bakalnice, ni bezuba baba na Zelenom vencu, ni kap rose na listu jablana, ni dečje sandale u lokvama napunjenim kišom, ni sjajne kočije kraljevskog ađutanta, ništa što je činilo njegov mali svet. A taj svet je bio kao neko nepregledno i beskrajno polje, sazdano od očevog čamca i majčinih priča, što ga nošahu sa jednoga kraja beskraja na drugi, budeći u njemu maštu koja, sa slikama što ih upijaše u sebe, napravi podlogu za ono što će Dimitrije biti kad odraste.
Života je u njemu video radost. Stavio bi ga na čamac, pa bi se prepuštali Dunavu, lutajući njegovim obalama. Zatim bi ulazili u Savu, prepadajući je lupom vesala praćeni smehom i vriskom, onda bi se iskrcali na Ratno ostrvo, dozivajući ptice poimence, jer su u svetu Dimitrijevom sve životinje imale ime, pa bi se tek pred kraj dana vraćali kući bez ulova, ali srećni kao novorođenčad.
Bosa je u detetu videla smisao života, jer je ovaj prema njoj bio oskudan i škrt, nemilosrdan do krajnjih granica, nudio joj je samo bedu, na šta ona nije pristajala, ne samo sebe radi, već radi deteta, na koje je uvek gledala koliko sa ljubavlju toliko sa sažaljenjem, verujući da ono nije zaslužilo njenu i sudbinu njenoga muža.
I dok ga je otac vozao na čamcu, majka ga je vodila u duge, beskrajne šetnje. U tim šetnjama, kada god bi prolazila pored kuća bogatijih Dorćolaca, ona se pitala kako i zašto oni imaju, a ona nema. Zašto je njih bog pogledao, a nju ne. I da li boga uopšte ima.
Posmatrala je njihovu decu, odeću, igračke, slušala ih je kako se smeju i guguču poput golubova, i činilo joj se da čak i reči koje ova, bogata deca izgovaraju imaju veću cenu od reči koje sriče njen Dimitrije. Pitala se postoji li pravda i koliko košta kad do nje mogu da dođu samo imućni.
Silazila je do pijace, samo zbog Dimitrija, jer je znala da on voli da posmatra život, ponevši tek nešto malo novca (a to bi često bilo i sve što joj je ostalo). Dečak je gledao slasno voće, šaroliko povrće, krvavo meso, ribu koja se još koprcala na tezgi, udisao je mirise koje beogradska pijaca u sebi krije, upijao žamor ljudi, lavež pasa lutalica. Pijaca je pred njim bila neki nov tajanstveni svet čije tajne valja otkriti.
A ona je gledala ljude sa posebnim strahopoštovanjem. Svi su joj izgledali bogati i srećni.
„Samo smo Dimitrije i ja ovde siromasi.“
Pitala se da li je istinita Životina priča o siromaštvu kao o jedinom pravom znaku dostojanstva i duhovne snage. Da li je moguće biti dostojanstven i punog tanjira?
U pogledima ljudi prepoznavala je i prezir i sažaljenje. Sažaljenje ju je više bolelo.
„Mlada, siromašna majka, još sa detetom! Šteta!“
„Pa zašto je rodila kad ne može da ga hrani?“
„Jadnica. Skapaće od gladi i ona i dete.“
Najteže joj je padalo to što je i Dimitrije prepoznavao njihovo siromaštvo.
„Mama, mogu li jabuku?“
„Ne, sine, nije vreme za voće.“
„Ali samo jednu.“
„Nijednu. Čeka nas tata.“
Brzo je Dimitrije shvatio šta je to. To je nemanje!
Jednom prilikom on ugleda kolica sa perecama. Prave, okrugle perece sa belim zrncima soli na njima. Dimitrije je bio lud za perecama. Kao i svako dete. Istrgnu se iz majčinih ruku i dotrča pred kolica ispred kojih je stajalo troje mališana sa majkama. Perece je prodavao trgovac neuredne kose, slične petlovoj kresti.
Petlu se ne svidi kako je Dimitrije obučen, pa prvo pogledom a onda i rečima upozori Bosu da nosi dete od kolica.
„Ajmo, Dimitrije, sine, nema pereca da ne pokvariš ručak“, reče Bosiljka.
Svima beše jasno da majka dete laže, da nema nikakvog ručka, pa se one tri žene nasmejaše, a Petao se namrgodi pazeći da mu Dimitrije ili majka ne ukradu koju perecu.
Dimitrije se okrenu majci.
„Mama, ne moramo da je kupimo, samo me pusti da je gledam.“
Te večeri plakala je pred Životom kao nikada dotad. Bila je tužna, ali je znala da nešto mora u životu da promeni! Života ju je tešio. „Nemati nije sramota.“
„Nije sramota, ali nije ni poželjno, Života! Šetam sa detetom svaki dan. Prolazim pored kuća, gledam kako ljudi žive, šta sve imaju i pitam se zašto mi to nemamo. Da li smo mi gluplji od Almazijana? Od Sikimića, koji sagradiše onoliku kuću preko puta crkve? Od čega? Od pravljenja cipela! Od onoga Cincarina, Nuše, što prodaje katran? Od gospodina Štrajha, čije si dete spasao? Po čemu su oni to bolji od nas? Imaju dve ruke kao ti i ja, dve noge kao ti i ja, jednu glavu kao ti i ja, a samo ti i ja živimo u ovoj straćari, na ivici gladi, moleći se bogu da ulov bude dobar ili da prevedeš nekog baju preko Dunava!“
„Oni kradu, Bosiljka.“
„Pa hajde i mi da krademo!“, uskliknu ona skoro sa radošću.
Života nije znao sa novcem. Terao ga je od sebe, kao što sujeverna baba tera crnu mačku. Nije mu se primao. Žuljao ga je, navlačio mu je teške misli, činio ga razdražljivim, punim jeda. Bio je uveren da novac donosi zlo, ali ne ono očigledno zlo koje čovek može da primeti odmah čim ga ugleda, kao neprijateljskog vojnika ili vešticu, već ono zlo koje ti prvo godi, koje ti stvara utisak mira i spokojstva, sladak ukus u ustima, zlo čiju prirodu saznaš tek kada bude kasno, kada shvatiš da su sva ona lepota i raskoš koje ti je to zlo donelo u stvari varljivi privid iza kojeg se krije propast.
„Ne bulazni, bre, Života“, prekidala bi Bosiljka te njegove napade filozofije, kao da gasi sveću. „Bez novca se ne živi. Lako ti je bilo mudrovati dok si bio sam! Sad imamo dete, bre! Ne interesuju ga te tvoje gluposti, hoće da jede, Života. Neću da mi dete završi pred crkvom prošeci. Nismo to zaslužili!“
I nisu. Bili su vredni, nisu birali posao, ne libeći se da peru, peglaju, čiste, love, nose, zidaju, sve ono što je moglo da nahrani troja usta. Ali dok je Života na takav život gledao kao na nešto što mu je suđeno, Bosa se s tim nije mirila.
Stigla su i prva pisma od brata iz Amerike. Ona su joj unela kuraži u razmišljanja. „Sad sam u Gradu anđela“, pisao je on. „Zaposlio se kod nekog fotografa. Snima pokretne slike i obične fotografije. Ovde ti je to sada mnogo tražen posao. Idem po plažama gde se ljudi kupaju, polugoli, uživaju, jer je more toplo. Slikam ih i onda im prodajem fotografije kao uspomenu.“
Dimitrije je sestri poslao nekoliko tih fotografija. Na njima mlada i lepa lica. Nasmejana kao iz francuskih modnih žurnala koje je videla kod Hadžipešićke u salonu koji subotom čisti. Iza njih more. Divota blista u svakom od njih. Ona zamalo da ne prepozna brata. On se izmotava pokazujući lepo razvijeni torzo. Ona mu pozavide do krajnjih granica. Da joj je biti s njim, da se predaju vodi i suncu. Oh, kako je lepo! Zatim izljubi sliku i stavi je na mesto gde se čuvaju važne stvari.
Jedne blistave majske noći dok su sve troje šetali obalom reke, dođoše do one napuštene separacije gde Dunav beše napravio sprud. I dok je topli vetar s juga, netipičan za maj, sušio vazduh koji im se lepio za kožu, čineći je grubljom no što jeste, Života oseti potrebu da se okupa. Skoči u vodu.
Bosa ga je gledala kako uživa kao dete igrajući se sa talasima koje je gurala struja sa banatske strane, videvši da između njenog muža i Dunava postoji neko duboko razumevanje i poštovanje. Ona postade ljubomorna na veliku reku.
„Ti Dunav voliš više od mene i Dimitrija!“, viknula mu je dok je ovaj zaranjao i izranjao praveći grimase davljenika. Bosa se smejala, i Dimitrije se smejao, i baš u tom trenutku ona oseti neku nepatvorenu, iskonsku sreću, kakvu ljudi poput nje veoma retko doživljavaju.
„Zašto ja ne mogu da budem stalno ovoliko srećna? Zbog života koji je grub prema meni pa sreću tera daleko? Zbog stalne brige koja u meni tinja?“ Nju protrese blaženstvo netipično za one koji imaju prebrz um. „Eh, kad bih mogla da ne mislim! Gde bi mi bio kraj? Koliko bi tada sreća bila velika?“
Te noći pred Dunavom, kao pred ikonostasom, ona je imala sve što treba čoveku da bude blažen. Malo dete koje se smeje i muža koji pravi budalu od sebe. Gde ćeš veće sreće? I ona se zaista oseti blaženom. Ali tren kasnije ta blaženost iščili.
„Bože, imam li ja pravo na to?“, upita se, pa se ujede za jezik. „Eto je! Opet misao! Smirite se, misli moje! Ja sam blažena!“, pokuša da umiri um.
Tad je obli želja da se ova noć produži… da ne da zori da se pojavi, da se zaustavi baš na tom mestu u to vreme kad ju je blaženstvo plavilo kao što Dunav plavi svoje obale. Gledala je muža kako uživa, bacaka se, kao neko raspušteno dete, videla ga je kako se rađa iz vode, kako postaje deo nje, i tad, tad joj je pala na um ta ideja!
„Ovde! Kao na slikama iz Grada anđela! Kupalište!“
Ustade, skoči, uhvati Dimitrija za struk i poče da se zajedno s njim okreće oko sebe.
„Kupalište! Eto, to nam treba! Bićemo bogati!“
Okretala se gledajući nebo. Iznad nje su plesale zvezde, mesec se smejao, dete vrištalo od radosti, muž se igrao sa Dunavom, a ona u ushićenju pade na zemlju. Dimitrije se prevali preko nje smejući se kao blesav, a iznad nje se, kao proviđenje, izvi tabla na kojoj piše da je separacija preduzeća „Krsmanović“ na prodaju.
„Ti si luda žena!“, cedio je kroz zube Života, želeći da završi razgovor koji mu je bio pretežak da shvati, a mučan da izdrži. Iako Života nije voleo da protivreči, svađa je, kao i u svakoj porodici, bila redovna stvar. Ali ova, oko kupališta, bila je drugačija od svih prethodnih. On nije pristajao, a ona nije popuštala.
„Da posudiš tuđ novac, pa ga daš onim krvopijama da bi napravila mesto gde će se ljudi kupati!?“
„Života! Videla sam slike kod Hadžipešićke u magazinu! To se sada radi svuda u svetu.“
„Ali mi nismo svet!“
„Pa bićemo. Slušaj… To što mi je palo na um, i to što se ta tabla našla na tom mestu… to je proviđenje!“
„Pusti me proviđenja, kumim te bogom. Ja ti u to ne idem.“
Bosa iznenada promeni taktiku. Sede pored njega, stavi mu glavu na rame i poče da mašta.
„Plaža puna ljudi, svi lepi, kupaju se, raduju, piju otmena pića, ti i ja sedimo sa njima, pričamo o nečem lepom, o slikama, muzici. Kao da smo u Beču, Parizu! Znaš, Života, ne smemo da se pomirimo sa tim što smo rođeni ovde.“
„A šta fali što smo rođeni ovde?“, reče Života glasom koji odade da nije u stanju da prati Bosiljkine misli.
„Život! To nam fali! On prođe pored nas a da ga nismo ni videli.“
Života se okrenu na drugu stranu sećije na čijem je uzglavlju stajala dečja košulja.
„Života“, Bosa dobi odlučan pogled. „Nismo vezani pupčanom vrpcom. Ja neću da ovome detetu život bude maćeha kao nama! Ako ti nećeš sa mnom, nemoj. Ja moram zbog njega!“ Majka pogleda dete. Zagrli ga. Dimitrije je poljubi. Dugim trepavicama pogladi je po licu. Uz njih se privi i Života. Sve troje zaspaše zagrljeni.
Te noći ubijeni su kralj Aleksandar i kraljica Draga. Tela su im bacili na zemlju ispred dvora.
Sutradan strah je vladao nad Beogradom. Grad, ne znajući u kom pravcu se kreću događaji, nikome nije verovao. Laži su se širile kao zarazna bolest, kao i uvek kada istorija zamuti vodu u ovoj nesrećnoj bari. Života ne izađe iz kuće. Bosa mu ne dade. Znala je da u ovakvoj čorbi kum Šilja mora biti mirodija. Stajala je ispred vrata i preklinjala ga.
„Doći će po tebe! Sakrij se, čoveče.“ Pokazivala mu je mesto na kome je ona izbegla poteru. Tajni sobičak iza lažnog zida. On nije hteo. Bio je previše gord i ponosan da minut, a ne dan, provede šćućuren u mraku kao miš u mišolovci.
„Ne znam o čemu pričaš.“
„O čemu pričam? O tebi, mamlaze! I o kumu! Ko zna koga si ti preveo preko reke, mamlaze! Znaju da si radio za njega, a znaju i da je on lud! Ne jednom je govorio da će im on doći glave!“
„Kome?“, pravio se Života nevešt.
„Kralju! I kraljici!“ On krenu ka vratima. Ona uze nož. Prepreci mu put. Mahnu mu nožem oko glave. U njenim očima bijesnu neka svetlost koju on ranije nije imao prilike da vidi. On tu svetlost razume. To je bila svetlost onoga koji je spreman na sve. On se okrenu prema lažnom zidu.
Ponizno kao pas, sklupča svoje veliko telo i uđe bespogovorno u tajnu prostoriju, koja već jednom spase Bosi glavu. Bosa ne stiže ni da zatvori zid za sobom, a već je neko lupao na vrata. Čula se galama.
Bili su to žandarmi. Komandant odgurnu Bosu u stranu i mahnu ostalima da pretresu kuću. Radili su to ćutke i temeljno. Bosa i dečak stajali su napolju. Mali se toliko prepao da nije ni zaplakao. Žandarmi su pretresli celu kuću. Iza njih ostaše krš i lom, kao iza zemljotresa. Nema ugla koji nisu pretresli, ali Životu ne nađoše.
Iz kuće izađoše psujući, nozdrva ispunjenih onim posebnim mirisom rečnoga mulja. Ona pokuša da sakupi razbacane stvari. Jedan žandarm je odgurnu. Bili su ljuti preko svake mere. Iz komandanta je izbijao bes.
Već sutradan komandant nije bio među živima.
A Života jeste. Tako je htela istorija.
Smiri se grad. Dođoše novi ljudi na dvor. Kažu, vraćaju Karađorđeviće.
„Sjaši, Kurta, da uzjaše Murta“, reče Šilja savijajući skiju, rukama punim žuljeva od drške mača. Brkovi su mu od svetlosti petrolejke dobili zlatnu boju. Bosa se i dalje pravila luda da ne zna o čemu se radi, a Života ga je gledao kao nekoga ko će jednoga dana izgubiti glavu zbog svojih ideala.
„Pa, ako već gubim glavu, daj da to bude sa nekim smislom“, odgovori mu Šilja.
„A ovo… ubiti kralja i kraljicu… to ima smisla?“, ne izdrža Bosa, čime pređe onu liniju koja ženama nije dozvoljena.
Šilja se samo nasmeja. Zatim je pogleda kao da nema snage da da je viška objašnjenja.
„Kumo! Nije tvoje da guraš nos u ovo! Moralo je ovako! Nije više moglo da se trpi!“
Bosa htede još nešto da kaže, ali je Života rukom zaustavi. Bosa ga odgurnu.
„A sad će kao biti bolje?“
„Ne znam, ali ako smo se ovih ratosiljali, ratosiljaćemo sa svakog sledećeg.“
Bosa se prekrsti. Života je ponovo prostreli očima. Ona ponovo ne znade držati jezik za zubima.
„Dobro, kume, što se vi, tamo, ubijate zarad vlasti…“
„Slobode…“
„Dobro, zovi to kako hoćeš… ali što mog Životu umešaste? Ni meni ni ovome detetu ovde ne trebaju ni vlast ni sloboda bez njega.“
„Boso, plaćen sam…“, odbrani Života kuma.
„Plaćen? Da stavljaš glavu u torbu, da prevoziš kojekakve uhode, da te žandarmi vijaju kao da si lopov, da živite u strahu i ti i tvoja porodica. E pa, malo si plaćen, Života, malo!“
Šilja pogleda u nju. Blistala je od ljutine i hrabrosti. Kao mačka. Njemu dođe da je poljubi.
„A dobro, kumo, šta bi po tebi bilo to 'biti dobro plaćen'?“
Bosa ugleda priliku za sebe. Pogleda u Životu. Njegovo lice bilo je u grču, iznenađeno Bosinom drskošću.
„Kako šta? Prevozio vam svakoga, i tamo i vamo, i onog Savatija, radio, ćutao, ko zna za šta ste ga sve upregli, ne zna ni on, krio se od žandarma, pre neki dan maT ga nisu odveli na Karaburmu… Kume, ja jesam mlada, ali nisam glupa. Svi ste se vi ovajdili od ovoga ubistva… svi! E pa, daj da se ovajdi i moj Života. On je pomogao vama, aj'te sad vi pomozite njemu.“
Šilja se nagnu prema njoj. Prvi put joj se obratio kao sebi ravnoj.
„Pričaj! Šta treba?“
Bosa iznese plan o kupalištu. Života je ćutao, Šilja pušio, a Dimitrije spavao. Ni Šilji nije bilo jasno u prvih pet minuta Bosinog izlaganja „šta u stvari ova žena želi“, ali onda mu pred očima izbiše slike koje je viđao u Budimpešti dok se vukao po ondašnjim kuplerajima.
„Kao u Pešti?“
„Da, kume. Beograd mora biti deo tog sveta.“
Šilja je pogleda, ustade i poljubi je. Izađe napolje bez reči. Bosa se sruši na kauč. Života ostade za stolom. Preko lica mu se navuče sena koju sa sobom nosi briga. Slutio je da je jedan deo njihovog života završen, a to mu nije bilo drago.
Prva vrata na koja je Šilja zakucao bila su vrata preduzeća „Krsmanović“, koje je prodavalo separaciju. Računao je da će naići na razumevanje. Ta separacija svakako je bila zapuštena, izbačena iz planova, „svaki dinar koji donese biće zauvar“.
Aleksa se plašio Šilje. Priče koje su pratile ovog mladog oficira davale su mu za pravo da se tako oseća. Ali mu je teže od straha padala odvratnost koju su u njegovoj duši izazivali ljudi koji ne prežu od nasilja. A Šilja je bio takav. Aleksa nije trpeo nikoga kome se mora povinovati zbog čiste sile, naročito ne „bagru koja je na svirep i neopevan način ubistvom kraljevskog para ukaljala ugled ovog ponosnog naroda“.
S druge strane, Šilji su se gadili svi oni koji su pili krv ovome „ponosnom narodu“, što su ga muzli i bogatili se na njegovoj muci. A Krsmanovići su bili jedni od njih. Zbog toga njihov razgovor nije imao diplomatski uvod, već je Šilja, vojnički jednostavno, udario odmah u glavu.
„Podsetio bih vas, gospodine Krsmanoviću, da u novom vremenu, u koje smo ušli pre nekoji dan, nije baš zgodno biti unuk čoveka koji je, kao jedan od glavnih zagovornika abdikacije na Svetoandrejskoj skupštini, bio krajnje neprijatan prema knezu Aleksandru Karađorđeviću, ocu našeg novoga kralja, i da je ta neprijatnost prešla sve granice pristojnosti nakon što je nepobitno utvrđeno da je on bio najglasniji u širenju laži da je knez Aleksandar među onima koji su doturili oružje ubicama kneza Mihaila, što je bacilo večnu ljagu na porodicu koja u ovome trenutku preuzima presto.“
Aleksa je znao da se kod Srba nakon svake promene vlasti vreme broji iz početka, ali nije znao o kojoj je to zgodi reč, s obzirom na to da mu ni deda a ni otac tu istoriju nikada nisu ispričali. Međutim, nije bilo ni mesto a ni vreme da proverava istinitost Šiljinih reči, tim pre što mu je odlučnost sa kojom je major Tankosić nastupio ledila krv u žilama. Stoga i Aleksa razgovoru priđe krajnje pragmatično.
„A šta bi to trebalo da se učini, poštovani majore, pa da se ta nesrećna epizoda ne izvlači iz fioke u kojoj stoje davno zaboravljene stvari?“
Šilju iznenadi lakoća sa kojom je Krsmanović pristao. Krsmanovića, opet, iznenadi da je to što Šilja traži od njega „obična sitnica“, nešto za šta nije bilo potrebe da se izvlače toliko jaki argumenti, koji bi, „posle ovoga dogovora, trebalo da ostanu tamo gde su bili do sada, u zaboravu“.
U znak sklopljenog posla oni ispiše čašu kajsijevače naiskap, potpisaše ugovor koji Bosi dade pravo na korišćenje prostora separacije pod uslovima koje od Alekse ne bi dobilo ni nerođeno dete, Šilja izađe zadovoljan iz prostrane kancelarije na Kosančićevom vencu, a Aleksa se zavali u kožnu fotelju, moleći boga da ovoga čoveka više nikada ne vidi.
Teško da će mu bog tu molbu uslišiti.
Šilja sve pripremi Bosi, baš kako je i obećao i njoj i njenom bratu. Objasni joj svaki detalj novoga stanja, ali joj ne reče odakle mu novac koji joj je dao da se počne sa gradnjom kupališta.
„Vratićeš ga kada ti bude krenuo posao“, rekao je i dodao da neke stvari čovek jednostavno ne bi trebalo da zna.
Mesec dana kasnije Kupalište „Tanković“ počelo je sa radom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:56 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27689




OSMO POGLAVLJE

u kojem jedna Nemica susreće žutog psa


Pariz je bio grad u kojem je stanovala sloboda. Tako su ga, barem, videli oni koji su mu hrlili u zagrljaj. Grad oseti to ukazano poverenje, pa poput neke plemenite žene otvori svoje skute, tajne mansarde i podrume, otvori lokale, bistroe, restorane i kafane, otvori galerije, sale, pozorišta, opere, univerzitete, amfiteatre, svoje ulice i trgove, parkove, bulevare, s namerom da primi svakoga ko je željan slobode. Sa svih strana pristigoše slikari, vajari, pisci, pristigoše muzičari, kompozitori, studenti, profesori, novinari, glumci, za njima i žongleri, cirkusanti, prevaranti, pa onda i lake žene, zaverenici, revolucionari, anarhisti, secikese, lupeži i prosjaci, ubice i kockari, svi oni koje sloboda privlači i koji u njoj vide neki smisao ili neku korist.
Rahela je bila jedna od njih. Ali, za razliku od ostalih, ona od Pariza nije očekivala ništa.
Prvih meseci njenog boravka izgledalo je da joj Pariz neće ništa ni dati.
Smestila se u podrumskim prostorijama oronule kuće u pasažu Beli konj, blizu Bastilje. Kroz prozorčić je mogla da vidi samo ljudske noge, kopita konja, točkove kočija ili nekog retkog automobila, pse nižeg rasta, mačke i pacove, te izmet svakojakog porekla. Sunce u podrum nije zalazilo. Neretko se dešavalo da su beskućnici ili bekrije tokom noći zapišavali okna i da ju je budio nesnosan zadah mokraće.
Pristojniji smeštaj trebalo je da sredi neki očev rođak, ali se taj nije ni pojavio na stanici Lion, na kojoj je Rahela svojim stopalima prvi put dotakla pariško tlo. Tumarala je besciljno oko stanice, da bi na kraju nabasala na osamdesetogodišnju babu, krezubu, ali vitalnu ženu koja je uvede u ovo predvorje pakla. Ona za to nije marila. U paklu ili raju – bilo joj je svejedno.
Ni sa školom nije imala sreće. Dok je Pariz živeo najuzbudljivije, blistavo, revolucionarno doba u istoriji slikarstva, dok se po galerijama, izložbenim paviljonima, restoranima, bistroima, ali i akademijama i bibliotekama vodio odlučujući boj za novu umetnost, koja će ljudski rod uvesti u dvadeseti vek, nju je zapala škola u kojoj su predavali profesori neosetljivi na nove vetrove u slikarstvu, ljude koji su svoje studente učili onome što je u svetu umetnosti odavno umrlo. Tehniku lišenu svake strasti.
Tako se i desilo da je njen rad, moderan i avangardan, ali osećajan i strastven, nailazio na kritike, omalovažavanja, čak i podsmeh. Profesorima se činilo da se ona oglušuje o njihove primedbe i sugestije, a ona ih, u stvari, nije ni čula. Slikala je po svome, osluškujući bat svoga srca i treptaj duše. Bilo je jasno da je u školi drži samo činjenica da je skupa školarina već bila plaćena.
A njoj slikanje postade most između ovoga i onoga sveta. Ona ga sa velikim žarom stade prelaziti. Dela su izranjala, jedno za drugim, kao na nekoj magičnoj traci. Rahela ih je sve volela, bdela nad njima, šaptala im nežne reči, poveravala tajne. Slike postaše njeni jedini drugari, bliski prijatelji koji je ne mogu izneveriti. Sliku koja joj beše najbliža srcu nazva Žuti pas.
Samo pažljiv posmatrač i iskusan ljubitelj slikarstva bio je u stanju da u oblaku žutog dima obasutog belim mrljama svetlosti, čiji je izvor bio nejasan, prepozna psa. Pored psetanceta, u jedva vidljivom kupeu voza, stajala je i teško uočljiva figura, obučena u ruho sazdano od hiljada pahuljica koje su mogle biti i rojevi pčela. Belina kojom je figura bila opkoljena nije dozvoljavala posmatraču da joj odredi pol, ali se pak jasno videlo da je to biće mlado i krhko.
Svake godine prve subote u novembru, u njenoj školi, nazvanoj po jednom velikom baroknom slikaru, priređivana je zajednička izložba mladih umetnika, polaznika te priznate institucije. Tako je i Rahela dobila priliku da, uprkos zgražavanju njenih profesora, na svetlost dana iznese jednu svoju sliku.
Ona odluči da publici prikaže svog Žutog psa.
Nije lako opisati prirodu Grete Švarcenbeg, mlade, ali ambiciozne slikarke iz bavarskog mesta Bad Tele, koja je sav svoj umetnički i životni potencijal uložila u zajednički rad sa Jasperom Krausom, pesnikom, čovekom sa kojim je tokom šest turbulentnih godina, ispunjenih svađama, sukobima, rastancima i silnom, strastvenom ljubavlju, delila krevet i snove, za koga se verila jedne neobične večeri, u zadimljenoj pivnici Kod tri lava na minhenskom Altštatu, držeći u levoj ruci prsten, delo zlatare Hof, a u desnoj dugi bouvi nož sa duplim sečivom, spremna za napad ukoliko njen verenik, prevrtljiva i nestalna osoba, koju neizmerno i bezuslovno voli, ne donese ovo što joj je u levoj ruci, da bi je taj isti čovek, samo dva meseca kasnije, ostavio samu nasred Marijenplaca, otišavši za suknjom nepoznate Engleskinje koja je i njemu, ali i njoj, upala u život na isti način na koji lisica upada u kokošinjac.
I zaista, Greta je bila satkana od suprotnosti. U njoj su živeli i umetnik i preduzetnik, i mir i gnev, i snaga i apatija, i dobrota i zlo, i na kraju krajeva, i žena i muškarac.
Jasperov odlazak s „onom kurvom“ u njoj izazva zemljotres zastrašujućih razmera, da su, iz njene duše, nekontrolisano, kao lava iz vulkana, iz dana u dan, izlazila oprečna osećanja, te su se nada i očaj, sreća i tuga, spokoj i bes smenjivali na svakih pola sata, a ljubav i mržnja su se spojile u jedno, izazivajući fizički bol u srcu da je u jednom trenutku pomislila kako bi najbolje bilo da joj ono što pre iskoči iz grudi.
Jedne večeri spas od košmara potražila je u nekim zelenim pilulama koje joj je krišom dao doktor Štraus, kućni prijatelj njene porodice. Naravno, doktor joj zaboravi reći da ih ne zaliva pivom. Život joj je spasla blizina bolnice u kojoj su joj u rekordnom vremenu isprali želudac. Ona je ostala živa, ali je u njoj umro umetnik… za sva vremena.
Ali tada se u njoj probudi preduzetnik. Ona spakova kofer i iz sivog Minhena, koji ju je svakom ulicom, zgradom, raskrsnicom, kamenom podsećao na čoveka koga bi najradije zadavila, ali sa kojim bi se istog trenutka pomirila, krenu za Pariz, sa idejom da ono malo novca što je uštedela uloži u neku novu i zanimljivu umetničku ličnost, koja bi, po njenome sudu, trebalo da otvori vrata novom veku u istoriji umetnosti.
Imala je žensku ćud, ali mušku snagu. Ta je snaga održa na površini uzburkanog pariškog mora u kojem je, iza svakog talasa, vrebala neka morska neman ili skrivena hrid. Galeristi, menadžeri, organizatori, kustosi, antikvari, kolekcionari, slikari, prevaranti, secikese, plagijatori, kritičari i svi oni koji su u slikanju videli priliku za zaradu i sticanje imena, plovili su oko nje kao barakude, spremne da za neko novo ime otkinu konkurentu nogu i da ga pošalju na dno, kome je ona, istini za volju, bila sve bliža.
I tako, u očaju, suočena sa bankrotom i opasnošću da će morati da se vrati nazad u Minhen, što bi u njoj ubilo i poslednje tragove samopoštovanja, nadajući se, ali ne priznajući sebi da će konačno stići Jasperovo pismo koje bi moglo da promeni pravac njenoga života nabolje, ona na jednoj afiši obešenoj o izlog kafea Flora, iz čije je bašte bespomoćno posmatrala kako život Pariza prolazi pored nje, ugleda skromnosti lišenu obavest da Eko! Žorž de la Tur u svom izložbenom prostoru predstavlja dela svojih pitomaca od kojih će neki, „brže no što se može zamisliti, zauzeti centralna mesta pariških galerija“.
Cvrc! Znala je Greta da iz te akademije neće biti takvih, barem ne u narednih sto godina, ali besmisao dana koji je stajao pred njom natera je da ode na tu izložbu.
Na izložbi nije bilo iznenađenja. Svi radovi su bili „tragični i tužni“. Realizam bez emocije, vesti crteži, briljantne tehnike, ali dosadni i neuzbudljivi, zanatski odlično urađeni, ali bez ičega što bi u čoveku moglo da probudi uzvišena osećanja. Ona ubrza razgledanje, kao da joj se žuri, i izašavši iz sale prepune hladnih platna, skrenu levo ka poslednjoj prostoriji, te ne primetivši Rahelu, koja je stajala na vratima između dva prostora, zape za njenu nogu. Njih dve razmeniše osmehe. Greta se okrenu, pometeno, kao da ju je nešto izbacilo iz ravnoteže, ali joj pogled privuče slika iz koje je izbijala svetlost!
Slika je kipila gorućim osećanjima! Bio je to Rahelin Žuti pas.
Ona stade pred njim kao zaslepljena. Oseti da joj se koža zateže. Okrenu se oko sebe plašeći se da će neko primetiti snažan talas uzbuđenja koji joj ophrva telo. Ugleda Rahelu. Ponovo joj se nasmeja, kao da joj se izvinjava što pokazuje osećanja. Rahela je stajala nepomično, bezizražajno, kao čuvar vlastite slike. Greta priđe Žutom psu kao što vernik prilazi ikoni. Iz očiju su joj izbijale suze. Koža na njenom licu dobi boje sa platna.
Okrenu se Raheli i upita je, tiho, zaverenički.
„I ti si videla žutog psa?“ Glas joj je bio tvrd, bavarski, lišen emocija. Sa strahom u očima, Rahela potvrdno klimnu glavom.
„Čini mi se da sam ga videla“, progovori ona kao lupež pred priznanjem. Osećala se neugodno, kao da je neko skinuo svu odeću sa nje. Greta oseti tu nelagodu. Približi joj se još više, kao da je ohrabruje da nastavi svedočenje, kao da joj pokazuje da će njihov razgovor ostati tu, među njima.
„Bio je kao u nekom vozu. Sedeo pored mene“, nastavi Rahela, pokazujući rukom mesto pored nje na kojem je sedeo žuti pas. Greta klimnu glavom.
„A napolju je padao sneg?“, upita je. „Bilo je sve belo?“ Rahela se prepade Gretinih pitanja.
„Jesmo li sanjale isti san?“ Imala je dubok, iskren pogled, pogled koji nije imao šta da krije.
Kada je Greta, tri dana kasnije, pod škrtim svetlom petrolejke, gledala Rahelina platna iz kojih je izbijala neka bezimena sila, osetila se uzvišenom kao da stoji u centru gotske katedrale, a ne u podrumu lišenom ljudskog dostojanstva. Svaka od tih slika krila je u sebi vlastito kazanje, isto kao što kazanje u sebi kriju i godovi drveta. Bila je prisiljena da ih gleda iznova, iznova i iznova, osećajući iz njih snagu koja kao magnet privlači pogled k sebi. Rahela je sve vreme sedela u uglu, pokrivena ćebetom čiji su obodi bili iskrzani kao da ih je izjeo pacov. Greta primeti da devojka iz Beograda (Gde ti je to? Tamo gde je velika reka.) ne oseća nelagodu koja obično preplavi svakoga ko svoje slike pokazuje drugim ljudima. „Pokazivati sliku je kao pokazivati nago telo.“ Ali Rahela je izgledala kao da je ona taj nemir i tu nelagodu prevazišla onoga dana kada se slika predstavila njoj i ona slici. Nije bilo sumnje, slike su bile deo njene raspukle duše.
„Gde ti je atelje?“, upita je Greta.
Rahela slegnu ramenima kao da nije razumela pitanje.
„Gde ti je atelje? Gde slikaš?“
Rahela pokaza prstom na pod.
„Ovde? Kako ovde… po mraku? Pa odakle ti dolazi svetlost?“ Rahela pokaza prstom na srce.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:57 am


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27688




DEVETO POGLAVLJE

u kojem Beograđani traže osveženje


Zlonamernici bi rekli da je Beograd uvek bio palanka. A dobronamerni bi ga nazivali metropolom. I jedni i drugi bili su u pravu. Beograd je bio palanka u ruhu metropole, ali i metropola u odelu palanke. Tačno je bilo i jedno i drugo. Pitanje je samo da li ste zlonamerni ili blagonakloni.
U toj igri skrivalica provincijski duh se osećao udobno. Vesto pritajen, ali sveprisutan, tražio je od ljudi oprez i budnost prema svakoj novotariji koja se pojavi u gradu. Ako je ona nešto što je Beograđanin imao prilike da vidi u lepšem i srećnijem svetu, a provincijski duh mu je govorio da je svaki svet lepši i srećniji od njegovog, ona je više nego dobrodošla, ali ako je to nešto potpuno nepoznato, ljudi mu prilaze sa nipodaštavanjem i podsmehom i sa neskrivenom željom da taj posao što pre propadne.
Kupalište je bilo jedna od tih novotarija. Otvoreno za uživanje i razonodu, u gradu u kome su te dve stvari bile vezane isključivo za kafanu, zjapilo je prazno.
Ali svakoga je kopkala radoznalost, jer Beograd je ljubopitljiva čaršija. Šta li je to ona Hercegovka otvorila? O kakvom se to kupleraju radi? Ko li je taj koji će da koristi ove usluge? Zar bez odeće među svet? Boji li se ta žena boga? Ali, na Bosinu žalost, niko nije hteo prvi da potraži odgovore na ova pitanja.
Kako prođe nekoliko sedmica a niko nogom ne kroči na kupalište, Bosu je hvatala panika. Dani su prolazili, bezdušno joj napominjući da novac koji je posudila curi, odlazi, nestaje. Noći su postale nepodnošljive. Noći su bile bez sna.
„A da probamo to da prodamo?“
„Neće niko propalu stvar, moj Života.“
„A da ja kumu kažem da još malo sačeka?“
„Već sam mu to rekla pre sedam dana.“
„Pa šta da radimo?“
„Da bežimo u Ameriku“, htede da kaže Bosa, ali samo uzdahnu. I kada bi taj plan bio u opticaju, valjalo bi ga odraditi u tajnosti i ćutke. Ovako, ostala je samo nada, koja se s vremenom topila, postajala sve tanja, i na kraju je pretila da potpuno iščezne.
I baš kada je nada nestala, u Beograd nenajavljeno stigoše dva gosta koja u potpunosti promeniše sled događaja.
Prvo je stigla nesnosna vrućina. Došavaši iz Afrike, ona sporo ali temeljno, poput sudbine, prekri prvo Mediteran, a zatim i Balkansko poluostrvo, podižući temperaturu vazduha do neizdržljivosti. Pade svom silinom na Beograd, poče da ga guši, mrcvari, ne pokazujući nameru da iz njega ikada ode.
Lišće poče da žuti kao da je jesen, cveće da vene, trava da se suši, psi i mačke srodiše se sa zemljom, a ljudi počeše da se znoje, teško dišu, pobolevaju, stariji i bolesni da gube svest, čak i deca padaše po ulici od vrućine. „Kao da se sam pakao spustio na Srbiju“, pisalo je u Politici tih dana.
Javio se i ministar zdravlja u vladi. On zamoli ugledne građane da ne izlaze iz kuća jer kafane i njihove bašte nisu imale dovoljno hlada za sve. Narod ko narod, poče da se snalazi svako na svoj način. Prskanjem, polivanjem, boravkom u podrumima, begom u planine.
A oni najhrabriji, gubeći dostojanstvo koje su celoga života negovali, presekoše i krenuše na Kupalište „Janković“. Prvo u malom broju i stidljivo, oprezno ispitujući kako se na tako jednom novom, dosad neviđenom mestu ponaša, da ne remete nečiji red, da ne izgube dignitet i, ne daj bože, ispadnu smešni. Kada videše da to i nije neka bogzna kako zagonetna rabota, da se čovek zaista rashladi i razonodi a da pritom, posle kupanja i sunčanja, izlazi isti onakav kakav je bio i pre dolaska na kupalište, zdrav, prav i neukaljan, počeše da dolaze u većem broju i slobodnije. Oni koji su bili pre, pravili su se važni pred ovima koji su došli prvi put, a oni koji nisu bili nijednom komentarisali su sa podsmehom i zajedljivošću one koji su postali redovni, držeći svoju radoznalost na kratkom povocu, sve dok taj povodac ne pukne, i oni, tobože nevoljno, odu da vide kako izgleda taj skandal koji je otvorila luda Hercegovka.
Ubrzo stiže i drugi gost u Beograd. Ovoga puta to ne bi vrućina, nego letnji raspust, koji dovede svojim kućama studente i školarce, pečalbare i njihove rođake, bogate trgovce i umne ljude, sve one koji na duže ili kraće vreme borave u lepom i čarobnom svetu, gde je ovakvo jedno mesto normalno, čak i poželjno. Sreća kojom je taj novi talas pridošlica nagrnuo na kupalište očas posla načini od Bosine ideje najomiljenije mesto u Beogradu, a kako mladost i lepota privlače jedna drugu, tako su studenti i školarci, koji po celu godinu izbivaju u školama Beča, Pešte i Pariza, na kupalište privukli i svoje vršnjakinje Beograđanke, koje su ih celu godinu čekale a žudnju za njima gasile pisanjem nikad neposlatih pisama.
A gde dođu devojke, to mesto nikada nije prazno. Za njima stigoše i njihovi verni pratioci, oni dečaci kojima nije uzvraćena ljubav, a koji joj se nadaju u svakom novom danu. Kupalište posta poligon ljubavnih igara, prevara i zakletvi, mesto zabave, radosti i veselja, ali i tuge i rastanaka, mesto na kome se slobodno diskutuje o politici, parama, slobodi, umetnosti, mesto gde zabrane ne postoje i gde je svačija misao gola, kao i telo.
Uglavnom, Bosa je već u mesec dana rada pokrila sve troškove. Za takvu računicu nije bilo potrebno završiti velike škole. Nakon toga sledila je zarada. Voda, sunce, suncobran, peškir, klaker, šećerna vuna, sendvič, jaja, hleb, rakija, vino, sve je imalo svoju cenu i sve je kliktalo od sreće trčeći ka Bosiljki sa radošću i veseljem.
Ona je noći završavala sama, brojeći pazar, i zajedno sa tim brojevima legala je u krevet, ponavljajući kao uspavanku poslednji broj koji bi označavao ono što je ostajalo nakon odbitka svih troškova. Sutradan bi se ritual ponavljao još jačim intenzitetom.
„Bićemo bogati“, šapnula je mužu na uho u trenutku kada je spustila glavu pored njegove na krevet, koji je bio jedini svedok njenih misli i snova.
„Mi smo već bogati. Ja imam tebe, a ti mene, a oboje imamo Dimitrija.“
Ona se nasmeja. Zaklopi oči.
Sanjala je reku po kojoj pliva novac. Reku je obasjavalo sunce, na čijoj su se svetlosti presijavale pare, kao neko čudno cveće. Ali pare otežaše od vode. Jedna po jedna banknota poče padati na dno. Bosa skoči sa čamca hvatajući ih, ali kako su bile mokre, bežale su joj iz ruku. Ona zavrišta. „Nazad! Vi ste moje!“ Tako se lep i umirujući san pretvori u noćnu moru.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:58 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27687


DESETO POGLAVLJE

u kojem su se pojavili prvi problemi


Dorćolski besposličari i zlonamernici vrlo dobro su znali koliko je Joakim Štrajh osetljiv na tuđi uspeh, pa ga počeše začikavati, kao bajagi ispravljajući nepravdu, kako to zaista nije pošteno da Jankovići „njemu, koji im je toliko pomagao, izvadio ih iz kanala takoreći, njemu, bez kojeg bi oboje prosili pred crkvom, nisu bili u stanju da pošalju bar nekoliko reči zahvalnosti, a kamoli da ga pozovu na pićence ili, ne do bog, nekakav ručak, već su ga tako olako zaboravili, nezahvalnici jedni, spomena nevredni“!
Joakim je znao za pokvarenost sveta u kojem je živeo, znao je i te ljude koji su ga podbadali, znao je i zašto to čine, „jer nema lepše zanimacije za zaludnu čaršiju od svađe međ' bogatim i uspešnim“, ali ga ovi komentari, ipak, nisu ostavljali ravnodušnim. U početku su mu ujedali dušu kratko ali duboko, poput uboda pčele, ali kasnije, kako su tekli dani, a novac koji je Bosa zarađivala prevazilazio meru pristojnosti, svaka nova vest o njenom uspehu budila mu je bujicu ljubomore i zavisti, od kojih više nije mogao da pobegne.
U naklapanja da Jankovići planiraju da nadograde kuću, da su već bezecovali najskuplje dunđere u Srbiji, da su krenuli u proširenje prema unutrašnjem dvorištu, a da će već sledeće godine podizati sprat, nije odmah poverovao, ali kao grom iz vedra neba pogodi ga vest da je Bosa već iznajmila Zlatnog alasa, kafanu preko puta kupališta, i da se sa gazdom dogovorila da je vodi preko cele zime, a za tu se kafanu znalo da je dobro donela svakome ko je njome upravljao. Sad su i priče o proširenju kuće u Solunskoj dobile na snazi. U njemu poče da vri zlo, ali kao i svaki ozbiljan i mudar čovek, on se smiri.
Ali, Joakim je bio plašljiv čovek. Bojao se svega i svačega, a najviše države. Imao je osećaj da je ta aždaja napravljena samo radi njega, da mu otima, sprečava, uskraćuje, čini sve, samo mu ništa ne daje.
Znao je da država najviše voli one obveznike koji ne oskudevaju novcem, ali koji ga nemaju previše, jer su oni koji ga imaju previše obično u nekom naročitom dosluhu s njom. On nije spadao u te koji su imali dovoljno da budu „dobri s aždajom“, pa je bio svestan da je, po mehanizmu za koji ne možemo reći da je pravičan, on na prvom udaru poreskih organa.
Tako je bilo i tog leta. Znajući da je uvezao količinu svile koja se mora prijaviti poreskoj upravi, on se spremao da jedan dan ode na vrata organima sa željom da i tu svoju obavezu izvrši na opšte dobro. Ali, umesto da ode sam, po njega dođoše policajci, pod optužbom da je pokušao da utaji porez.
Ta slika, dva pandura ispred njegove radnje, bila je dovoljna da Joakim poželi da propadne u zemlju. Njegova čestitost i pravičnost bile su poslovične u Beogradu, a sada su nestale kao izmaglica pred sunčevim zracima. Stid koji ga obli pritisnu mu grudi, i on, želeći da što pre izgladi nesporazum, i ne primeti da mu je grudni koš u nekom stanju paralisanosti, da diše kratko i nepostojano, i da mu se dlanovi znoje.
U kancelariji ga je dočekao glavni inspektor Milovan Vrpčević, brkati činovnik tamne puti koji je istovremeno mirisao na ružino ulje i beli luk, čovek za koga se znalo da nije imun na novac koji prolazi pored njega, a prolazi više od dvadeset godina, uvek u istom pravcu.
Joakim je stajao bled, slušajući opomenu pred plenidbu, koju je Vrpčević deklamovao tihim i monotonim glasom lišenim bilo kakvog osećanja. Trgovac je rukama pridržavao grudi da mu se ne raspadnu od narastajućeg bola. Kad Vrpčević završi službeno čitanje, spusti papir na sto, pogleda starca sa naglašenim izrazom razumevanja i poput nekoga kome nije jasno kako je moglo doći do ovoga nesporazuma, postavi Joakimu ono isto pitanje koje postavlja svakom zabludelom poreskom obvezniku koji je pokušao da prevari državu.
„Gospodine Štrajh, što vam je ovo trebalo?“
Gospodin Štrajh ne odgovori ništa. Samo spusti pogled na sto, a oči mu se toliko zamagliše od straha da ne mogaše da vidi da na papiru koji mu je Vrpčević čitao stoji datum do kog će čovečanstvo stići tek za deset dana.
„Mislio sam da imam još vremena…“, stidljivo procedi, kao dete svesno greha. Bol u grudima se povećavao.
Vrpčević, naravno, ne reče da on u stvari ima još deset dana za ispunjavanje obaveze i da je ovo privođenje izvršeno mimo propisa (da je kojim slučajem Joakim primetio pravi datum, Vrpčević je imao spremljen drugi plan), nego nastavi svoju tiradu sa nekim posebnim zadovoljstvom koje imaju oni što uživaju u mučenju drugog, znajući da za to nikada neće biti kažnjeni. Ustade, pa obiđe krug oko nesrećnog trgovca, koji se svojski trudio da im se pogledi ne sretnu.
„Ne znam šta sada da radim. Vi ste pošten čovek, revnostan građanin, volite kralja i otadžbinu, Srbija vam je iznad svega.“
„Jeste, tačno“, povrati se snaga u Joakimovom glasu, ali ga ona težina u grudima s kojom je ušao u ovu prostoriju spreči da ispravi leđa.
„Znate, mi, Srbi Mojsijeve vere, nismo ništa manje odani srpstvu od hrišćana.“
„Tačno, gospodine Štrajh, tačno. Ja bih za neke od vas dao ruku, a neke hrišćane ne bih štapom dirao… ali nije moje o tome da sudim, jer ja imam svoju službu koja je važnija od moga mišljenja, i koja ima svoja pravila. A to pravilo je u vašem slučaju jasno i neumoljivo. Ja moram da vas kaznim.“
„Gospodine, verujte mi… da je u pitanju slučajnost.“
„I slučajnost se kažnjava, zar ne?“
Joakim izgubi svaku nadu. Podiže glavu ka Vrpčeviću kao da traži dodatno razumevanje. U pogledu mu se videlo da vadi poslednju kartu.
„A kada bismo, nekako, mogli da se dogovorimo.
„Pravim se, gospodine Štrajh, da ovu ponudu nisam čuo“, bi još oštriji Vrpčević.
Joakima bol pritisnu još jače. On se zakašlja.
„Ako bismo se držali slepo zakona, ne biste dobro prošli.“
„A je li baš mora?“
„Samo se umreti mora, gospodine Štrajh. Postoji, u skladu sa zakonom, i opcija da se novac vrati prinudnim radom.“
Joakim se zgrozi. Već vide sebe u robijaškom odelu kako kopa ulice na Dorćolu, a dušmani se naslađuju gledajući kako mu pijuk lomi kičmu. Sloši mu se od te pomisli. Ponovo se uhvati za grudi. Vrpčević to primeti, ali ne dade mu mnogo značaja, već nastavi sa pretnjama.
„Isto tako, dužnost mi je napomenuti da od danas kreću i kamate za sve neplatiše.“
Na pomisao o kamatama, Joakima ponovo nešto probode kroz grudi. Sad ga ta bol uznemiri više od pretnje kamatama.
„Žao mi je, gospodine Štrajh, ali interes je vaš, jevrejski izum.“
Štrajhu se bol stade dizati iz predela centralnog grudnog koša ka grlu. Na čelu mu izbiše vidljive graške znoja. Izduži vrat poput utopljenika. I tek kad ugleda bledilo na njegovom licu, Vrpčević shvati da je vrag odneo šalu.
„Da li ste dobro?“, upita, ali to pitanje još više uznemiri trgovca, jer u njemu on ne ču pomahnitalog poreznika koji se naslađuje strahom svoga klijenta, već iskrenu brigu za njegovo zdravlje. Tako mu se bol pojača.
Vrpčević u tren oka skoči i otvori ormar, sa kojeg se po sobi razlete prašina. On iz donje fioke razmaknu gomilu spisa, čija je neurednost jasno pokazivala da im je retko ko pridavao ikakvu važnost, pa izvuče flašu šljivovice u kojoj je, zaglavljeno od dna prema čepu, plutalo drveno raspeće. Otvori flašu i zlatnu tečnost nasu u čokanjče.
Rakija Tevrejinu spase život. Tako je barem izgledalo pet minuta kasnije, kad bol minu i kad se Toakimu vrati boja u lice. I Vrpčević beše mnogo pitomiji. U strahu da se klijentu ne dogodi nova neprijatnost, on promeni ton, ukinu onu sivu zvaničnost koja nikome ko je sluša ne sluti na dobro, a od poreskog inspektora pretvori se u prostog dobrodušnog čoveka i, s osmehom na licu i čokanjčetom u ruci, on predloži Joakimu plan po kome će „i vuk biti sit i ovce na broju“.
Joakima je san te noći potpuno zaobišao. U glavi su mu se lomile misli poput talasa razbesnelog mora. Udarale su o njegov um kao o stenje, neravnomerno, divlje i van svakoga smisla. Dve su se struje borile za prevlast u njegovom košmaru. Pomisao da je, skoro sigurno, preživeo srčanu kap i muka koja ga je spopala kada mu je postalo jasno da je Vrpčevićev plan jedino rešenje koje mu je preostalo da ga izvuče iz nemile situacije. A plan je izgledao ovako…
Rano izjutra, on presavi tabak, posla pismo u kome od Bose zatraži hitan sastanak. Žurilo mu se da barem jednu muku skine s vrata, a za kap… videće kasnije.
Čim je pročitala pismo, Bosa je znala o čemu se radi. Prečesto je na svojoj koži osećala ljudsku zavist da bi sada to previdela. Ona ude u kuću mutna kao Dunav s proleća, te sede pored muža. Njega obli osećanje krivice.
Bosa je pretpostavljala sledeće: Joakim je Životi dao novac da sagradi kuću i rekao mu da to čini iz zahvalnosti što mu je iščupao kćer iz kandži smrti, ali to nigde nije bilo zapisano, niti je u njihovoj blizini bio iko ko bi to mogao da posvedoči. To što se Joakim najavio, nije bilo dobro. Jasno je da dolazi po svoje, „jer zna da imaju“.
„Jesi l' ti siguran da ti je on to rekao?“
„Jesam, ženo, jesam. Rekao je: 'Ovo ti je od mene poklon', tim rečima!“
„Pa što mu, mamlaze jedan, nisi tražio da ti to napiše, da imaš crno na belo?“
„A što bih? Ja verujem više na reč nego u papir.“
„E pa, sad kad dođe sa žandarmima, ti vidi koliko se Čivutinu može verovati na reč.“
„A zašto bi došao sa žandarmima?“
„Kako zašto!? Zato što je platio svaku ciglu ugrađenu u ovu kuću! Eto zato!“
Života je ćutao. Znao je da je kriv. Ali je kriv samo zato što veruje ljudima.
„Pa zar je to toliki greh?“
„Nije pred bogom, ali jeste pred ljudima!“
Života ućuta. Uzdahnu kao da traži malo vazduha.
„Pa šta sad može? Da nas istera iz kuće?“
„E, moj Života, moja naivčino. Nije njemu do kuće. Njemu je do novca. Zna on koliko mi zarađujemo.“
„Pa šta? Imamo ga. Daćemo koliko treba.“
„Pa, ja! Tako ti… 'daćemo koliko treba'.“ Ona to kaza oponašajući Životin pomirljivi glas, a zatim se pretvori u oluju. Ljutina joj izmeni lice. Bljuvala je oko sebe vatru.
„E, šipak! Ti mu daj ako imaš! Sve ovo što smo stekli, ja sam stekla, a ne ti! Ja da zarađujem, a ti da poklanjaš! E, ne ide to!“
Bosa je bila u pravu. Joakim je došao po pare.
„Eto, sada, bog vam je dao da imate. Ja sam Životi pomogao kada mu je trebalo, sada bi bio red da se to vrati.“
Bosu, međutim, ne prevariše njegove reči. Njegov pogled, koji je lutao od jednog zida do drugog, bio je pogled nekoga ko ne preti, već ko boga moli da se ovaj neprijatan razgovor što pre završi. Otkrivao je nelagodu koju je nosio u sebi. Kao da ga je nešto drugo teralo na ovu negospodsku rabotu, a ne strast za parama. Bosa ga je čekala da završi. Nije trajalo dugo.
„Ovoliko je koštalo sve što sam dao za kuću“, on ispisa na papiru priličnu svotu. „Ali meni toliko ne treba, odbiću vam ruke i prevoz, pa bi to bilo ovoliko.“
Drugi iznos beše manji, ali i dalje nepristojno velik. Bosa ne udostoji pogledom ispisani broj. Streljala je trgovca očima videvši da mu se samopouzdanje gubi. Jasno joj je da Joakim nije tu zbog para. Zbog toga joj je bilo malo lakše, ali ju je kopkala nepoznanica „šta ovaj čovek od njih hoće“.
Ona poče da izlaže svoju poziciju.
„Mi smo komšije, valja nam se paziti. Nije problem novac. Sad ga, hvala bogu, ima. Neće zemlja propasti ako se sada izravnaju računi za koje smo i moj muž i ja mislili da su izravnati, ali šta će ostati od obraza, mog i vašeg, od sramote nastale zbog povlačenja poklona? S njom valja živeti.“
„To nije bio poklon!“
„A ako nije poklon, šta je?“
„Posudba.“
„Kakva posudba? Čoveku za koga ste znali da nije u stanju da vrati dinara?“
„Ne znam. Bio je mlad, prav i zdrav.“
„Niste ni vi senilni. Znali ste da, ako alasu dižete kuću, on taj novac nikada neće imati da vrati.“
„Pa vidite da ga ima.“
„Ima zato što sam mu ja ušla u život. A vi ga nijednom rečju niste obavezali da vrati taj novac.“
„Otkuda vam to? Nigde nije zapisano!“
„Pa nije zapisano ni da je posudba!“
Zavlada tišina. Joakim više nemade snage da se nadgornjava. Izgledao je kao neko ko je dovoljno duboko zagazio u govna da bi najradije iz njih izašao.
„Da vam kažem, iskreno… Meni pare ne trebaju“, reče, a iz njegovih usta poteče istina. „Meni treba usluga.“
Bosa izvadi iz kredenca čokanjče i nasu rakiju. Pokapa je po mušemi na kojoj su se kočoperile crvene ruže. Joakim sali svu ljutinu u sebe, kao da je hteo da podmaže grlo da iz njega lakše izađe ostatak njegove molbe.
„Inspektorova žena, knjigovođa, divna jedna osoba, ostala je bez posla, a vi ste posao razgranali, fali vam takva jedna funkcija… nećete moći sve sami da vodite. Inspektor me molio, pošto zna za naš delikatni odnos, a i ja sam njemu nešto dužan…“
Bosi pade kamen sa srca. Gela ova ujdurma zavrtela se samo da bi gospođi inspektorki našli posao. Ona nasu još jedno čokanjče i sali ga zajedno sa Jevrejinom.
„Pa, gospodine Štrajh, zašto mi to niste odmah rekli? Nego vi… kao kiša oko Kragujevca… poklon, posudba, posudba, poklon.“
I Joakimu se srce oslobodi tereta. Celo telo izgubi na težini koju mu zadaje briga.
„Nisam znao kako ćete reagovati…“
„A zašto mi gospodin inspektor nije sam to predložio?“
„Ne sme… otvoreno… morate da ga razumete… ovako usluga za uslugu… znamo samo vi i ja… A kao čovek od iskustva, mogu da vam kažem… inspektorova žena kao knjigovođa… može samo da vam valja!“
Ta misao je i Bosi došla u pamet.
„Recite gospođi inspektorki da dođe sutra na posao da se dogovorimo oko detalja.“
Ispiše još po jednu. Joakim ode, a Bosa za njim zadovoljno zatvori vrata. Nije ni sanjala kakvu je zmiju stavila u nedra.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:59 am


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27684



JEDANAESTO POGLAVLJE

u kojem se lako dobija rudnik, a teško dete


Nakon druge godine zajedničkog života i Vasviji i Aleksi bi jasno da verovatno neće moći da imaju dece. Iako strast nakon onih prvih, burnih i vrelih meseci njihovog braka nije zgasnula, oni su osećali da se njihovoj želji da dobiju dete suprotstavlja neka jaka i nepoznata sila.
Dok je Aleksa u brak uneo burnu prošlost, iza Vasvije je stajalo skromno, gotovo nikakvo iskustvo. To ne beše samo slika i prilika parova tog vremena, već i karaktera koje su sa sobom u brak uneli ovo dvoje mladih ljudi. Ova činjenica, međutim, Vasviju uopšte nije uznemiravala. Čak i kad bi se Aleksi u prvim mesecima braka omakla pokoja noć u sumnjivom i neprimerenom društvu, ona je na to gledala kao na neku vrstu tereta koji muškarac njegovog bogatstva i statusa mora da nosi sa sobom. On je za nju bio onaj dečak koga nikako da dobiju, a koga je povremeno puštala da se igra opasnih igara. Povremeno ga treba držati na uzici. Nedostatak deteta njenu brigu je usmeravao prema mužu.
Ali i Vasviji je bio neophodan oslonac. Lepa i naočita devojka, iz pristojne građanske porodice, očas posla propadne ukoliko svoju budućnost ne veže za nešto sigurno i bogato, pa zato i nije teško zamisliti sreću, koja je kao grom iz vedra neba, pogodila njene roditelje kada je brak sa imućnim Krsmanovićem od glasine postao stvarnost. Dobitak je bio toliko velik i neočekivan da nikome među Manojlovićima nije padalo na pamet da proverava Aleksin moralni dosije, koji je, znao je to Beograd, bio pun sitnijih i krupnijih prestupa.
Sa druge strane, Aleksi je brak prijao. Uz Vasviju on posta sigurniji u sebe, manje buran i teže zapaljiv.
Međutim, njihov brak je najviše uticao na posao. Aleksa brzo oseti Vasvijinu pronicljivost i nepogrešivu žensku intuiciju, pa se sve više i više oslanjao na njene procene. Sa druge strane, poslovi su rasli i granali se, a kako deteta nije bilo ni na vidiku, oni postaše Vasviji glavna preokupacija, pasija, skoro strast. Mesto na kome će u potpunosti ostvariti svoje ambicije. Nije više bilo posla u koji je Aleksa ulazio a da prethodno za savet nije pitao svoju ženu.
Tako su i sad, dok je kiša prala prozore na zgradi Razvojne banke u Knez Mihailovoj ulici, sedeli u kancelariji njenog vlasnika Milana Živadinovića, ne verujući u ono što im je taj riđobradi čovek sitnih očiju i krupnih podočnjaka upravo ispričao.
„Znači, on bi na to pristao?“ Vasvija upita Aleksinog porodičnog prijatelja, a bankar uzdahnu i spusti pogled na jedini papir koji je stajao na njegovom velikom radnom stolu.
Vasvija uze papir u ruke.
„Dušo, gledala si ga već pet puta“, prebaci joj Aleksa.
„Gledaću ga i šesti put! Ovo je ozbiljna stvar.“
„Nema laži, nema prevare“, ponovi Živadinović, zalegavši u fotelju od kuvane jelovine. „Tu sve piše… spreman je da za te novce potpiše ugovor pod uslovima koje vi odredite…“
„On je lud!“, reče Vasvija. „Lud ili… nešto krije.“
„Ljubavi, nema šta da krije. Čovek koji ovo napiše nije lud nego je očajan.“
„Aleksa, naivan si!“ Okrenu se bankaru, pokazujući na muža: „Milane, da mene nema, on bi sprčkao sve ono što su mu roditelji ostavili u amanet.
Bankar se nasmeja.
„Gospođo Vasvija, mislim da ovde nema mesta za brigu. Gospodin Vajfert je došao čista srca. Njega, na kraju krajeva, grad takvog i poznaje. Neobično mu je stalo da počne eksploataciju rudnika, tražio je od banke zajam. Ja to ne mogu da mu dam, mnogo je komplikovano. Ali vi možete. Kad sam mu rekao za vas, da biste vi mogli da mu budete partneri, bio je oduševljen. Napišite uslove, dajemo advokatu na potpis, i bog vas sve blagoslovio. Posao sa rudnicima je budućnost!“
Kako to reče, nasloni se u fotelji, a zatim, ni sam ne znade zašto, otkri svoju poslednju kartu.
„Skoro je sigurno da će svoj deo gospodin Vajfert prodati francuskom bankarskom konzorcij umu. Na taj način će vaš udeo u tome u potpunosti biti osiguran. Teško je naći sigurniji profit danas, u ovome ludome svetu.“
Vasvija ga je gledala kao da ne sluša značenje izgovorenih reči, već kao da gleda pokrete njegovog tela, mimiku lica, kao da se iz njegovog ponašanja želi uveriti da li je ovo što im se nudi istina.
Aleksa zapali cigaretu. Nije mu bilo pravo.
„Ja jesam trgovac, ali ovo mi je malo lešinarski…“
Vasvija ga pogleda kao da mu treba psihijatrijska pomoć.
„Mislim, čovek je na kolenima, sad ga još mi pljačkamo.“
Zavlada neugodna tišina. Vasvija nije skidala pogled s muža. Aleksa to oseti, pa poče da se vadi.
„Mogli bismo mu dati te pare na zajam, sa nekim pristojnim interesom. Da mu pomognemo, a ne da ga potkopavamo.“
„Aleksa!“, konačno iz Vasvije izbi reč. „Ti nisi normalan! Ovo je kapitalizam! Ozbiljna igra! Nije za decu! Ko mu je kriv što se zaleteo. Zašto nije ostao na svome pivu? Malo mačku teleća glava! I zašto sad da mu pomažem? Ko je nama pomagao? I šta je on? Siroma'? Pre godinu dana mogao je da kupi i mene i tebe… ali kolo sreće se okreće… uostalom, ne pada mi na pamet da od kuće pravim dobrotvorno društvo.“
Aleksa ućuta. Pogleda u pod. Milan razbi neugodnu pauzu.
„Mislim da je gospođa potpuno u pravu. Polako ali sigurno, ova zemlja počinje da liči na Englesku. Tu nema milosti. Novac je jedino merilo. Velike ribe će jesti male… Aleksa, ne zaboravi“, on se protegnu da dohvati papir, „gospodin Vajfert, osim što je pasionirani istraživač rudnika, računa na sigurnu dobit čak i ako mu ostavite samo pola od ovoga.“
Milan na kraju klimnu glavom kao da je zadovoljan svojim iskazom.
„Aleksa, ako je ovo tačno…“, Vasvija poče da maše papirom ispred sebe, „ako je ovo tačno, ovo je posao veka!“
„Ne bih vas ja zvao da nije.“ Milan raširi ruke.
„Dobro“, konačno prista Aleksa. „Nek bude tako.“
Na te reči Milan skoči i otvori flašu konjaka. Nasu ga brže-bolje da se neko od bračnih drugova ne predomisli.
„Evo! Nek je sa srećom!“
Kucnuše se.
Dan kasnije sklopiše ugovor. Đorđe Vajfert pristade da Krsmanoviću proda 40% akcija u koncernu borskih rudnika za petsto hiljada dinara dokapitalizacije. Pri potpisu beše duhovit kao i uvek. Reče da pristaje na ove ponižavajuće uslove jer ga je „posao naučio da je u pravu onaj kod koga je novac“. Već sutradan on svoje koncesije prodade francuskoj bankarskoj grupi Mirabo, što učvrsti dobit porodice Krsmanović na onome nivou o kojem je njihov prijatelj Milan Živadinović govorio.
Aleksa je sa zadovoljstvom gledao potpisani ugovor, ali Vasvija ga nije htela uzeti u ruke. Bilo joj je krivo što udeo nisu podigli na 50%.
Dobit je rasla kao trava posle kiše, i za veoma kratko vreme rudnici postaše najunosniji posao porodice Krsmanović.
Aleksa, da bi proslavio veliki uspeh, napravi prijem na koji pozva čitavu vladu i pola dvora, sve kooperante i suvlasnike, diplomatski kor, umetnike i viđenije ljude, sve u svoju prekrasnu vilu na Senjaku, koja je te večeri šljaštila kao lampa isijavajući radost i veselje, začinjeno nastupom najboljih tamburaša beogradskih kafana i horom Prvog srpskog pevačkog društva, čiji je kraj ugledalo jutro sledećeg dana.
I Aleksa i Vasvija izdržaše stoički ovaj kermes. S osmehom na licu, uredne i besprekorne toalete (Vasvija se tri puta presvlačila tokom proslave), ispravljenih leđa i bez znakova umora, oni ispratiše i poslednjeg gosta i povukoše se u svoje odaje, ostavivši osoblju da ukloni posledice burne noći, a gostima da je pamte i dugo pričaju o njoj.
Vasvija uvežbanim pokretima skinu satenski korset, gledajući svoju elegantnu figuru u ogledalu oivičenom drvenim ramom sa detaljima iz nečijeg sna. Izbegavala je da se pogleda u lice. Znala je da neprespavana noć ostavlja na licu vidljive tragove. Zato je gledala samo svoju figuru. Nju noć nije mogla da ukalja. Ipak, skupi hrabrost, pa pre nego što skine šminku, podiže pogled i zagleda se u oči.
Izgledale su bolje nego što je pomislila. Boje kestena, čistih i jasnih beonjača, diskretnom šminkom sakrivenih podočnjaka i dugih prirodnih trepavica, te oči su predstavljale svoga vlasnika u najlepšem svetlu. Ona beše zadovoljna sobom.
Aleksa ugleda kako joj se telo izvija pred ogledalom, pa joj priđe tiho, s leđa, zagrli je oko struka a lice priljubi uz njeno, tako da su u ogledalu ličili na fotografiju mladenaca.
Retko kad joj je prilazio ovako hrabro i otvoreno. Poznajući njen tvrd karakter, bi iznenađen što ga ona prima toplo, bez otpora, otvarajući široko vrata strastima, kao da je ovakav muževljev korak željno očekivala. Istini za volju, nakon večeri koja je cela prošla u međusobnom uvažavanju, tajnim ljubavnim signalima i kratkim ali strasnim poljupcima u trenucima kada su osećali da su van pogleda gostiju, koji su već oko ponoći svojim ponašanjem dali domaćinima do znanja da će na ovoj proslavi mnogo toga biti dozvoljeno, prirodno je da bi kruna ovoga veselja trebalo da se dogodi baš tu, u njenom krevetu, koji, već neko vreme, nije bio svedok ljubavnih vatri koje su njih dvoje ranije umeli da potpale.
I tako bi i bilo da Aleksa ne postavi jedno pitanje.
„Da li si srećna?“
Njeno lice u ogledalu osvoji osmeh žene u kojoj sem sreće nema mesta za bilo šta drugo, zatim uzdahnu i onda zaplaka.
Suza je suzu terala, razmazujući šminku po njenom čarobnom licu, a jecaji se pretvoriše u otvoreni bol i tugu. Telo se savi od patnje, izgubi gracioznost i posta žrtva neke posebne nesreće. Aleksa je zagrli snažno kao da je želeo da iz nje izbaci svu tu tugu, a ona se stropošta na krevet kao deblo bez života. Kao da to nije ona ista žena koja je pre samo nekoliko trenutaka uživala u sili svoje figure ocrtane u ogledalu sa ramom ukrašenim nečijim snom. Zari glavu u perjani jastuk želeći da ostavi ovaj svet iza sebe i da pronađe neki drugi, manje nepravedan. Tako osta nekoliko minuta.
Zatim se okrenu ka Aleksi, koji je bespomoćno sedeo na ivici kreveta.
„Zašto nas je bog ovako kaznio?“
„Nije nas kaznio, dušo.“
„Jeste, jeste! Kaznio nas je. Ti to znaš, ali se praviš lud.“
To je bila istina. Aleksa je imao onu osobinu koja obično krasi uspešne ljude. Nije voleo da gleda istini u oči.
„Nije nas kaznio, dušo… Mladi smo… Imamo vremena.“
„Kojeg vremena? Ne teši se, Aleksa, sve smo probali, sve, a deteta nigde!“
I bila je u pravu, probali su sve…
Odlazili su kod raznih travara, vračara, doktora, šarlatana, ali u svakoj takvoj prilici izlazili su iz kuće puni nade, a vraćali se praznih džepova. Išli su po raznim sanatorijumima, bolnicama, svetim mestima, crkvama i manastirima, ali deteta nije bilo ni na vidiku. Aleksa je čak preko svojih poslovnih partnera nabavljao i grožđe sa Hilandara, za koje se govorilo da i „dasku zakucanu za drvo čini plodnom“. Ni to nije pomoglo.
„Pa šta ako nemamo dece! Kao da smo jedini.“
„A šta ćeš sa svim ovim što imamo? Kome to da damo?“
„Daćemo ovome narodu, daćemo ljudima kojima treba, nije sve u deci. Važno je da smo ti i ja srećni, da smo zajedno, da smo uspešni!“
Ona se okrenu i pogleda ga kao što bi pogledala dete koje ne razume svet oko sebe. Njemu se taj pogled svide. Osetio je da njegova žena dolazi sebi.
„Uspeh? Kakva si ti budala! Uspeh ti je uteha, moj Aleksa. Nema uspeha bez poroda! Uspeh je varka, iluzija. Njega ste smislili vi, muškarci, ne znajući kako da potrošite vreme kad oplodite ženu, kad vam se rodi dete, a vi izgubite smisao postojanja na ovome svetu. Muškarac je, Aleksa, smislio čitavu civilizaciju samo zato što je zaludan kada žena postane majka, donese život i gaji ga. A žena… Ona ako nije majka… Ona nije ništa.“ Ponovo zaplaka.
Zaspala je tek kad je svanulo. Telo joj se po krevetu rasulo ko pirinač. Aleksa je sedeo u fotelji preko puta nje i gledao je. Grizao je neupaljenu cigaru, a njega je grizlo osećanje krivice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:59 am

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27683


DVANAESTO POGLAVLJE

u kojem žuti pas bežisa slike


U početku Mića nije mogao u potpunosti da prati Binijevu priču. Bila je prebrza, sapuno detalja, mnogo ljudi, sudbina, sve nekako zamršeno, toliko isprepleteno između sebe da je jednoj duši koja je izdvojena od ostalog sveta bila teško shvatljiva. Sve te reci koje su izBinija izlazile kao što voda izlazi iz vrela plavile su Mićin um ne dajući mu vremena da ih složi, da iz njih izvuče zaključke i prati ih sa razumevanjem. Ali nije mario. Ako i nije sve razumeo, uživao je gledajući slike. To ga je opčinjavalo, privlačilo, do te mere da je jedva čekao da se rodi. Gledao je Savu i Dunav, izlazak i zalazak sunca, te jata ptica koja prate lađe koje reku dele napola. Jako je zavoleo Beograd.

Voleoje da gleda ljude. Bili su mu interesantni, zagonetni. U početku, naravno, nije bio u stanju da razlikuje muškarca od žene, ili dete od odraslog čoveka, ali mu je kasnije i ta razlika postala jasna.

A najviše od svega je voleo da sluša Binijev glas. Kada bi Bini počeo da priča, Mića se osećao kao da jaše svemirom.

***

Greta se prilično pomučila da pronađe galeristu zainteresovanog za Rahelina dela. Nošena zanosom i uverenjem da je pronašla slikara koji svojim delom otvara put u novi vek, obijala je pragove pariških galerija, kucala na vrata izložbenih prostora, akademija, slikarskih škola, tražeći onoga ko će podeliti njeno uverenje, ali i onoga koji ima novca da taj put skrati. Dovijala se na svaki način, zakazivala sastanke, ostavljala platna, čak i plaćala ručkove onima koji su obećavali pomoć i davali nesigurne garancije. Nije lako jednoj ženi hodati kroz šumu prepunu zveri, gde se svako predstavlja ekspertom, poznavaocem, autoritetom, gde iza svakoga drveta vreba zamka u kojoj, ako upadneš, ostaješ zauvek. Trudila se da je niko ne prevari, a da pritom da onoliko koliko je neophodno da se uđe u svet uspešnih u gradu u kome su hiljade poput nje, sa crtežima, slikama, skulpturama i skicama u rukama, verujući da su mesije, pokušavale da pronađu sreću.
Sreća nije dovoljna za uspeh, ali je neophodna. Ne zna se koliko je njih slikalo kao Leonardo, pisalo kao Molijer, komponovalo kao Bah, ali nije imalo sreće da se nađe na pravom mestu u pravo vreme, pa su njihove slike, note i slova završili na smetlištu istorije. Greti se, jednog tmurnog jutra, kakva ne manjkaju u gradu lažno nazvanom Grad svetlosti, sreća osmehnula.
Prelazeći Rivoli, sa jednom od Rahelinih slika pod miškom, Greta nalete na čoveka čiji je tamni, krznom postavljeni kaput otkrivao njegov visoki društveni status. Kako je prelazak takve jedne ulice uvek neka vrsta avanture, tako se i ovoga puta dogodi nezgoda. Pazeći da izbegne kočije koje su divljale iz pravca Konkorda, okrenute glave ka opasnosti, ona vrhom u rolnu umotane slike zakači lakat pomenutom gospodinu, pa se slika nade na tlu. Gospodin se ljubazno i džentlmenski sagnu da podigne sliku. „Vi ste slikarka?“, upita je.
„Da… mislim, ne… mislim… nije moja… ali i ja sam…“
Gospodin je bio Imanuel Gaske, jedan od vlasnika galerije Konkord, jedne od najprestižnijih u Parizu. Oni pređoše ulicu na stranu prema Luvru, a on je, ne otkrivajući joj svoj identitet, zamoli da vidi tu sliku. Bese to Žuti pas.
Deset dana kasnije u galeriji Konkord behu izložena sva Rahelina dela. Rahela je stajala u uglu galerije, odsutna, bez izraza na licu, ravnodušna i bleda. Greta se gurala međ' posmatračima, poput provodadžije, hvaleći svako od tih platna, kao što Ciganin hvali svoga konja.
Među zvanicama se našao i sin Gaskeovog školskog druga, advokat Rišar Maho. Bese to mlad, naočit čovek, prodornog pogleda koji je sevao ispod crnih obrva i još crnje, guste kose. Besprekorne biografije i više nego prijatne spoljašnosti, mladi Maho je u sebi spojio dve društveno važne karakteristike. Bio je i poželjan mladoženja i tražen advokat.
Pa ipak, u njegovoj duši je stanovalo neko nejasno nezadovoljstvo.
Primetio je da, kako vreme protiće, to njegovo nezadovoljstvo raste, postaje sve izraženije i jasnije, iako ga je on, uz svu silu razuma, potiskivao, tražeći način kako da ga u potpunosti uguši. I pored toga što nije bio sklon nerazumnim postupcima, često je osećao potrebu da napravi neki javni skandal, da šokira najbliže oko sebe, da prodrma učmalu i licemernu sredinu nalik kakvoj bari, prepunoj sluzi i fekalija. Ali u tome nije uspevao. Uvek ga je sprečavao obzir, čijim je okovima bio vezan. Mrzeo je sve blazirano, a sam je bio deo toga. Pariz bi najradije zapalio, a od njega je i u njemu živeo. Jedini vid otpora prema društvu koje ga je morilo bio je odlazak u bordele. Trenutak kada bi vadio novac za usluge neke konkubine bio je uzbudljiviji od svakojake strasti. Imao je osećaj da tim novcem ne kupuje žensko telo, nego neku vrstu pobune prema samome sebi, prema svemu što ga je krasilo, prema ljudima koji su ga hvalili, prema svetu koji je osvajao, ali i koji je prezirao, ali i prema bogu kome se molio, ali nije bio načisto šta da o njemu misli.
Te večeri došao je na Gaskeov poziv, računajući da će proćerdati još jednu noć svoga trivijalnog života. Tako je i bilo dok nije došao do Žutog psa.
A Žuti pas je stajao okačen na dominantni zid galerije Konkord. Oko njega su stajala tri kritičara čiji je sud Gaskeu bio najmerodavniji. „Da li je pametno da se u Rahelu Štrajh uloži novac ili bi je trebalo prepustiti matici Pariza, koja je sve što ne preživi nosila u bezličnost prošeka.“
Rišar slici priđe oprezno. Učini mu se da je ovakvo jedno platno imao prilike da vidi ranije. Iznenada, pred očima počeše igrati boje od kojih je ova slika satkana. Pomuti mu se u glavi. Obori pogled na pod od širokih hrastovih dasaka. Nesvestica potraj a koji minut, pa on, kako dođe sebi, podiže glavu ka platnu. Ostao je potpuno zbunjen prizorom koji mu se ukaza. Sa slike, one iste koju je samo par trenutaka ranije posmatrao sa velikom pažnjom, nestade žutog psa! Sve ostalo na njoj stajalo je na svome mestu. On pogleda u one tri sede glave, čiji je sud Gaske čekao. Stajali su i posmatrali sliku, kao da je pas još uvek na njoj!
Znao je da u čovekovoj glavi stanuju mnoge tajne, ali ovakvu on pre ovoga ne vide. Obori pogled da se preispita, da sačeka sa konačnim sudom, ali mu se u tome trenutku žuti pas pojavi među nogama. Mahao je repom!
Htede da ga odgurne od sebe, ali se okrenu i baci pogled po galeriji, uvidevši da ga samo on vidi. Ustuknu korak-dva nazad, ne želeći da ostali primete njegovu zbunjenost i čuđenje, i diskretnim pokretima ruke pokaza psiću da bude tih, da ne remeti mir toliko karakterističan za galerijske prostore. Pas zalaja ljupko i radosno. Rišar se okrenuo oko sebe. Niko na njih dvojicu nije obraćao pažnju. Postalo mu je jasno. Pas nije nezvan gost u galeriji, pas je nezvan gost u njegovoj glavi. Uzdahnuo je duboko. Tada pas otrča do Rahele i nestade iza njenih nogu.
Trenutak kasnije vrati se ponovo na sliku, na isto ono mesto na kojem je bio prvog trenutka kada ga je Rišar zapazio, te se ušuška u boje koje mu je Rahela dodelila onog dana kada ga je naslikala.
Rišar odluči da ovom neobičnom događaju ne prida preveliku pažnju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:00 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27682




TRINAESTO POGLAVLJE

na čijem se kraju sneg otopi na oknu jedne pariške mansarde


Pvišar Maho bio je prilično iznenađen dok mu je gospodin Gaske diktirao uslove pod kojima bi trebalo da sarađuje sa mladom slikarkom iz Beograda, čija su dela gotovo svi stručnjaci u koje je veliki galerista imao poverenje ocenili najvišom ocenom.
„Da niste jutros malo previše darežljivi?“, upitao je svoga klijenta Maho, posmatrajući brojeve koji su krasili komadić papira na kojem je Gaske izneo svoj predlog.
Gaske se na to nasmeja i pomilova Rišara po kosi, kao što se to čini sa decom svojih prijatelja.
„Dragi moj Rišare, ja sam taj koji brine o tome da li je to previše darežljivo ili nije, a ti si taj koji bi to trebalo da pretoči u valjan pravni akt.“
Rišar slegnu ramenima. Znao je da je Gaske čovek impulsivan i hrabar kada su u pitanju umetnička dela, ali je isto tako znao da se stari lisac retko kada prevario u svojoj proceni. I one slike u kojima je samo on video budućnost s vremenom su dobijale na ceni, a njegov kuražni sud već ga je prilično izdvojio od ostalih pariških galerista i pored toga što je umetnički život u francuskoj prestonici bujao od novina i velikih iznenađenja.
U sklopu ugovora, koji je, kada ga je pročitala, Greta ljubila kao da joj je rođeno dete, galerija „Konkord“ našla je mansardu u blizini Plas de Voža, mesto gde će se dame useliti kao što se ptice selice useljavaju u svoja gnezda. Rišar ih je, kao ozbiljan advokat, otpratio do naznačene adrese, jedan detalj osta mu na pameti. Plamen u Rahelinim očima. Plamen karakterističan za ljude pune strasti.
Uz nekoliko kurtoaznih reči zahvalio je na saradnji i razumevanju, pohvalivši slike koje je imao prilike da vidi u galeriji Konkord. Lepe reči koje joj je uputio kao da su ostavile veći utisak na Gretu nego na Rahelu.
Na samom izlazu iz mansarde Rišar se okrenu i poljubi damama ruke. Iza njega osta miris pačulija.
A damama ne beše teško da se snađu u novoj ulozi. Novi devojački stan beše nalik gnezdu. Iz njega je Greta izlazila vesto se krećući kroz visoko pariško društvo, a Rahela je u njemu ostajala, slikajući platno za platnom.
Greta je imala plan. Bila je sigurna da je taj plan ostvariv. Ona je ugovor sa Gaskeom smatrala samo jednom stepenicom na putu do konačne slave. A put je bio vidljiv i jasan. Po isteku ugovora ona će imati dovoljno novca da se osamostali. Zatim će u potpunosti preuzeti brigu o Raheli, koja će tada već biti poznata slikarka. Prvo će joj organizovati zajedničke, a zatim i samostalne izložbe. Od njenog imena, koje ne bi menjala jer je odisalo jevrejskom zagonetnošću, napraviće svetski priznatu umetnicu. To će povećati cene njenim platnima. Otvoriće vlastitu galeriju, a zatim će napasti London i Njujork… Nije bilo kraja snovima.
Ali, osim talenta, Rahela je u sebi nosila i nešto što Greta nije umela da objasni.
Danima su sedele jedna pored druge, živele zajedno, hranile se, disale isti vazduh, a Rahela nije progovarala nijednu jedinu reč. U početku je Greti to bilo simpatično, ali kako je vreme prolazilo, ona oseti da u Rahelinoj duši živi neki demon i da glasine kako mlada Beograđanka „nije sva svoja“ nisu bez osnova. U početku su i Greta i Gaske podgrejavali te priče, jer zagonetnost ludila povećava cenu platnima. „Ljudi vole dela onih koji nisu s ove strane razuma. Misle da poremećeni vide dalje i dublje“, govorio je Gaske kada ga je Greta pitala da li je pametno potpirivati taj trač.
Međutim, kako je vreme teklo, tako je Gretu pritiskao strah da takva lomljiva Rahelina duša neće biti u stanju da izdrži put koji je ona zacrtala, da će se raspasti u hiljadu komada.
Stoga ona odluči da joj priđe oprezno, zaverenički, da proba da uđe u tvrđavu u kojoj je ova nesrećnica zatočena, da je otvori i oslobodi iz tamnice u kojoj je Rahela i tamničar i sužanj.
Počela je da obigrava oko nje, da je pažljivo posmatra dok crta, dok spava, dok jede, dok diše. Verovala je da će biti u stanju da otključa sve katance kojima je Rahela zakatančena, da joj zaroni u dušu, otkrije tajnu koja Raheli ne da da život udahne punim plućima. Pratila je njene pokrete, navike, htenja, posmatrala slike i crteže. U njima je pokušavala da pronađe odgovor na ključno pitanje. Ko se to krije u Rahelinoj duši?
A Rahela je bila nestalna i nepredvidljiva. Nijedan dan joj nije bio isti. Katkad bi ga prespavala, katkad bi besomučno slikala. Ponekad bijela mnogo, a zatim danima ne bi stavila ništa u usta. Govorila je malo, skoro nikako, plakala često a smejala se retko. Rečenice su joj bile škrte i kratke, iz njih se ogledalo nepoverenje. A slikala je kad joj se prohte. Ponekad danju, dok je sunce još uvek u zenitu, a ponekad i noću, pod petrolejskom lampom kao da joj za njena dela svetlost nije potrebna, kao da dolazi iz nje same, a ne sa neba. Znalo se dogoditi da je probudi neka tajanstvena sila, da usred noći skoči na noge, da se brže-bolje uhvati kista, a zatim da u potpunom mraku ili pod škrtim svetlom mesečine, koja je znala da se prikrade kroz krovni prozor na mansardi, stavi na platno vizije koje su je tako grubo izvukle iz sna. A Greta je sve više i više bila uverena da Rahela i ne izlazi iz tog svog sna, da joj je svejedno da li su joj oči zatvorene ili otvorene, da li leži ili stoji. Za nju nije bilo sumnje da je slikarka zarobljena u dramatičnom svetu koji živi u njenoj glavi, a da su slike koje ostavlja iza sebe jedini svedok tog burnog unutrašnjeg života.
Čovek ne zna od čega je sazdan, niti zna kakva mu sve iskušenja stoje na putu. Nije ni Greta znala ko je ona u stvari dok se nije upustila u kopanje po Rahelinoj duši. A kopajući po Raheli, otkrivala je sebe.
Što ju je duže posmatrala, Rahela joj se činila zagonetnijom. Što je bila tajanstvenija, tako je bila lepša i ljupkija. Crte Rahelinog lica, svetle beonjače, baršunast ten, kovrdžava gusta kosa, dubok pogled, na koje nikada nije obraćala pažnju, sada postaše toliko jasni i izražajni da Greta oseti da je privlače, da postaje njihov rob, zavisna od žene koju posmatra.
Pokušala je i da je naslika. Sedele su jedna nasuprot druge, svaka za svojim štafelajem, Greta je slikala Rahelu, a ova svoje snove. Kako je prolazila kistom po platnu, osećala je onu vrstu uzbuđenja koju ima dete kada krade zabranjeno voće.
Osetila je da je upala u klopku iz koje neće lako moći da se izvuče. Počela je da misli na Rahelu i kad nije s njom, da govori o njoj i kad za to nema neke preke potrebe, da joj se divi i kad to nije realno, da voli njene slike bezrezervno i bezuslovno, do te mere da joj je to postalo prepreka u postizanju realnih cena.
„Gospođo Švarcenberg“, govorio joj je Gaske u onim trenucima kada nisu bili u stanju da se dogovore oko cene pojedinih Rahelinih radova. „Ako nađete čoveka koji će dati toliki novac za ovu sliku, zovite i mene, da i ja počnem da radim za njega.“
Tih jesenjih dana nebo je bilo začuđujuće vedro. Pun mesec nije dao Greti da zaspi. Oči su joj igrale u ritmu misli. Divlje i neobuzdano. Negde oko ponoći mesec pronađe put međ' zgradama oko Plas de Voža, pa se kriomice, poput kakvog lupeža, ušunja u njihovu sobu, bacajući svoju plavičastu svetlost kroz tanki prolaz na krovnom prozoru. Mesečina pade preko njihovog zajedničkog kreveta deleći ga dijagonalno na dva dela. Par minuta kasnije ta ista plavičasta svetlost pređe put od nahtkasne na kojoj je stajala vaza sa hrizantemama do mesta na kojem leži Rahela uronjena u dubok i beskonačan san. Pope se, nežnošću povetarca, od brade pa sve naviše do čela i kose, dajući Rahelinom licu izraz bezvremenosti. Mlada Jevrejka je tada izgledala nestvarno, nedodirljivo, poput nekog mitološkog bića veličanstvene lepote. Od tog prizora Gretu napade uzbuđenje čudovišne snage. Ono je u sebi nosilo i čulnu i duhovnu pojavnost. Njene oči su ostale prikovane za Rahelino lice, žudeći da tu lepotu ukradu za sebe, da postanu deo nje. Ona zaustavi dah tačno onoliko dugo koliko treba plavičastom tragu da ode sa Rahele ka drugom uglu sobe i kasnije napolje. Tih nekoliko minuta behu praznik koji se ne propušta, vatromet najuzvišenijih osećanja, buktanje plamena strasti. Tih nekoliko minuta bilo je vredno celog jednog života. Zaspa istoga trenutka. Sanjala je Majku božju.
Sneg retko kada padne na Pariz, a i kada padne, brzo izgubi svoju belu boju, postane siv, neugledan. Ali, makar nakratko, belina pokrije sve krovove grada smeštajući ga u bajku. I te je večeri sneg prekrio krovove Pariza, ali stisak hladnoće mu nije dao da promeni boju.
Na štafelaju je stajala Oluja. Rahela je počela da je slika onoga dana kada su prve pahulje pokrivale staklo krovnoga prozora, pretvarajući ga u beli poklopac. Pahulje su divljale iznad njene glave kao pčele omamljene mirisom nektara. Ona ih je posmatrala zanesena njihovom igrom, pokušavajući da u padanju pronađe neku tajnu poruku koju joj šalje nebo. Ruka je, zatim, sama stavljala boju na platno. Brzo i znalački, ono se popunjavalo belinom, kao da je tu belinu već negde imala prilike da vidi. Platno je stenjalo pod naslagama boja, a krov pod snegom. Rahela kao da je žurila kistom, kao da je htela napuniti platno pre nego što pahulje napune prozor iznad glave.
Iznenada, sneg prestade, a pahulje koje su pokrile krovni prozor napraviše mesta da u sobu uđe zrak mesečine. Polako je osvajao ceo prostor noseći u sebi mirnoću beskonačnosti. Rahela ustuknu korak nazad. Učini joj se da je oko nje slika koju želi da naslika, a da je ona samo deo te slike. Sa svetlošću mesečine ceo prostor dobi zlatnu boju. Prozor se otvori. Njoj se učini kako je neka blaga ruka sazdana od pahulja privlači k sebi. Kroz otvoren prozor uđe i hladnoća.
Ona se predala toj snežnoj ruci i polako, sledeći je, stade na ivicu prozora. Svetlost mesečine se pojača. Čuli su se udari zvona Crkve Svetoga Pavla. Ona izvi svoje telo, provuče se kroz prozor i, prateći nevidljivi trag mesečine, izađe na krov. Iznad nje smejao se mesec, a pod njom je ležao Pariz prekriven snegom.
Korak-dva napred, i ona ugleda provaliju pod sobom. Ona ruka je nestala. Samo se provalija pod njom otvorila poput usta neke nemani. Čula je kako doziva njeno ime, kako je zove k sebi. Da li da joj se preda? Šta stoji na dnu te provalije? Da skoči u nju? Da proveri? Dole na ulici videla je ljude kako se okupljaju, kako je gledaju. Čula je njihove glasove, viku. Njihovi glasovi mešali su se sa glasovima nemani koja ju je dozivala sebi. „Dooođiiii!“
„Sačekajte! Vratite se nazad!“
U njenoj glavi glasovi se pomešaše sa mesečevim smehom. Činilo joj se kako je neka laka, ali moćna ruka uzima k sebi.
U trenu kada joj noge počeše klecati od zime, Greta je snažno povuče za kosu i ugura je nazad u mansardu. Ona pade polusvesna na kauč ispod prozora. Unutra je vetar bio razvejao platna. Stan je ličio na kokošinjac. Greta je bila bleda od nje. Rukom joj je masirala grudi ne bi li povratila život u njima. Rahela ponovo dobi boju živog čoveka. Greta je zagrli kao povratnika sa nekog dalekog putovanja. Rahela je u tom zagrljaju osetila nešto što joj probudi volju za životom, neku toplinu koje je bila lišena do ovoga trenutka. Uroni glavu u Gretin miris.
Rahelin dah na vratu Greta oseti kao dodir Svevišnjeg. Uskomeša se krv poput provrele vode. Ona na trenutak pomisli kako je tanka linija između života i smrti, ali se ona krv preli preko svih obzira i Greta joj zadignu kosu i strasno je poljubi. Tada krenu u avanturu koju je snila a u koju nije imala hrabrosti da se upusti. Na tom putu Rahela nije postavljala prepreke. Potpuno joj se prepustila. Mansardu je ispunila vrelina koju sa sobom nosi strast. Njih dve izgoreše u njoj.
Ujutro su se pariški golubovi, zatečeni iznenadnom hladnoćom, čudili da se samo na krovu iznad devojačkog stana sneg u potpunosti otopio.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:00 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27681


ČETRNAESTO POGLAVLJE

u kojem sve potapa poplava


I kao stoje stari Štrajh načuo, kuća u Solunskoj dobila je nov, svečaniji izgled. Ona se rastegnu prema unutrašnjem dvorištu, poput mačke pred maženje, poklonivši svojim ukućanima jednu prostranu prostoriju, punu svetla, u kojoj je bilo „zabranjeno unošenje svega što ima veze sa čamcem, ribama i rekom!“, a koja se polako počela puniti onim stvarima koje su je činile najelegantnijim i najotmenijim delom kuće. U novu sobu se zato useliše stari oslikani trokrilni ormar, delo nekog majstora iz Crepaje, zatim iz iste radionice i kredenac, koji je, glomazan i nadmen, odavao utisak da nije samo centralno mesto sobe u koju su ga domaćini smestili već i celog vaskolikog svemira u kojem dominira poput neke nebeske katedrale, pa se oko izrezbarenog stola od crvenog jasena okupiše poput jata gusaka šest stolica nastalih iz istih majstorskih ruku kao i njihov sto („Zašto šest, Bosiljka, kad je nas troje?“), pa su na kraju, pored vrata koja su vodila u dvorište, smanjeno širenjem kuće, mesta našle i dve komode čiji su se metalni okviri pravili važni, hvaleći se da u njima kriju nešto veoma dragoceno.
Ipak, ta nova soba, koliko god da je bila velika i lepa, nije uspela da privuče ukućane, koji su i dalje sedeli u staroj kuhinji.
To nije bilo sve što je kuća u Solunskoj dala svojim ukućanima tog proleća. Ona se prope na noge i dobi drugi sprat. Visinom se izjednačila sa ostalim kućama u kraju, koje su je od njenog rođenja gledale s omalovažavanjem i neskrivenom zlobom. Kuća sa brojem 28 dobi i balkon, koji se kočoperno naginjao nad ulicom, bacajući na nju dugačku senku tokom lepih letnjih dana.
Na njega je najviše ponosna bila Bosiljka. Volela je da se popne na balkon, pa da sedne u pletenu fotelju sličnu onima koje je viđala u modnim časopisima što su joj donosile mušterije iz stranih zemalja, te onako nakinđurena i sređena kao da ide na carski bal sa visine posmatra svet oko sebe, najzad osećajući da je uspela u životu.
Ali balkon ne beše samo Bosino mesto uživanja. Na njega se, često i kriomice, penjao i Dimitrije. Sa visine svet mu je izgledao drugačije. Malen, ali promućuran, sa smešnim nogama u obliku ćiriličnog slova X, posmatrao je sa balkona ljude, životinje, biljke, vetrove, reku, oblake, kišu, sneg, sa nekim ozbiljnim izrazom na licu, „kao da je završio dva fakulteta“, i svakome od njih u svojoj glavi, koja je pucala od mašte, davao uloge i sudbine, vodio ih od njihovog rođenja do njihove smrti poput nekog „malog tvorca“ koji se priprema za velika dela. „Ovaj vetar“, mislio je on, gledajući sa visine kovitlanje lišća ispod svog prozora, „ovaj vetar dolazi iz daljina. Prešao je sedam gora i sedam mora, tražeći svoju dragu. I evo ga, tu pred nama. Pita lišće da li su je videli. A lišće ne zna, ne zna ni jablan čije je vrhove uznemirio svojim paničnim pokretima. Jadni vetar… Gotovo je. Umreće ovde u Beogradu.“
I vetar je zaista umro, ali nije reka.
To proleće beše kišovito i pomamno. Ono potera kiše iz oblaka, otopi snegove iz dalekih krajeva, iscedi svu vodu sa planina i sruči je u reke. One krenuše da se valjaju od izvora prema ušću, postajući sve veće i moćnije, noseći sve pred sobom, ono što je priroda odbacila i ono što je čovek zaboravio da skloni.
Priče o velikom potopu stigle su u Beograd preko grčkih trgovaca, koji su se, bežeći pred stihijom, hvatali zemljanog puta, pa se niko od njih iz Beča, Pešte, Bratislave ne vrati brodom, već kočijama, što je putovanje učinilo dužim i neizvesnijim, praćeno stalnim nevremenom po izrovanim putevima. Oni ispredahu priče koje su čuli uglavnom od putnika koji su prolazili blizu reka, pa ih beogradski alasi i gospoda skloni šegačenju ne shvatiše ozbiljno. Jedan od njih, koji gore u Ugarskoj svojim očima vide poplavljena sela, ispriča priču koja beše najneverovatnija od svih koje su stigle u Beograd, da se Dunav popeo sve do Budima ližući kamen ispred Crkve Svetog Matije.
Sutradan i novine na naslovnoj strani donesoše izveštaje o poplavama, ali oni nisu bili potkrepljeni fotografijama, pa ih čitaoci odbaciše kao obična naklapanja.
Dimitrije je voleo da ide u školu. Tamo se družio sa brojevima i slovima. Slova je voleo više. Kako i ne bi. Poznavao ih je svih trideset. Bili su mu drugari. Slovo A se pravilo važno, valjda zbog toga što je predvodilo azbuku, pa mu je Dimitrije, da ga smiri i dovede u red, uvek na nogama crtao opanke. Slovo A se bunilo, jer je tvrdilo da ono nije sa sela, već iz grada, ali su mu se sva ostala slova smejala. Voleo je Dimitrije i slovo E, ali ga je stalno terao na telovežbu, jer je imalo stomak kao u trudice, a to je „nešto što bi moglo da ugrozi zdravlje“, zatim slovo B, koje mu je ličilo na debelu ženu, pa T, kojeg se plašio jer je ličilo na vešala… i tako dalje, sve do poslednjeg slova koje je ličilo na Posejdonov trozubac. Da, da, Dimitrije je znao za Posejdona. Mnogo toga je Dimitrije znao, a da nije morao.
Ali sa brojevima nije tako stajalo. Jednostavno, nisu ga primali u društvo, ali njemu nije bilo krivo. Znao je on da će kad-tad svi brojevi od jedan do milion shvatiti koliko on, Dimitrije, njih voli i ceni.
Ništa mu nisu značile majčine reči da je „njen Dimitrije povukao na ujku i da će biti umetnik“, jer on nije znao ni šta je umetnik, a za ujku je znao samo iz Bosinih molitvi jer ga nikada ni u jednoj nije izostavila.
Tog jutra čas je počeo kao i svaki drugi, piskavim glasom učiteljice Jelene Majstorović, iza koje se širio miris ruže i škripa školskog parketa. Izdužena figura i kao sneg beli zubi činili su Dimitrijevu učiteljicu u očima učenika nadnaravnim bićem, otmenijom od svačije majke i pametnijom od svačijeg oca. Iz nje su izbijali mudrost, znanje i pravda. Ali isto onoliko koliko je se bojao, toliko ju je i voleo. Učiteljica Jelena ukrala je srce maloga Dimitrija i on je bio spreman da za nju učini sve.
U trenutku kada je počinjala velika beogradska tragedija, učiteljica je lenjirom prebirala po kuglicama na računaljci, pokušavajući da u malim glavama probudi prvo ljubav, pa onda i razumevanje za matematiku, taj najstrašniji i najveći bauk za svu decu sveta. „Lakše bi im bilo sa Turcima, gospođo Majstorović“, govorio joj je jedan neutešni otac, „nego sa brojevima. Ako im to utuvite u glavu, vi ste mudriji od vladike.“
Nakon što tri kuglice odvoji iz reda na drugu stranu, ona, gledajući kroz prozor u unutrašnje dvorište, upita decu da joj odgovore šta se desi sa desetkom koja izgubi trojku. Graju dece, koja su nestrpljivo pokušavala da daju odgovor, prekinu svojim upadom u razred ludi Manojlo, domar prve beogradske osnovne škole, i s panikom u glasu obavesti učiteljicu da je stiglo naređenje da se škola hitno napusti, te da se svi upute ka Kalemegdanu.
Na pomen Kalemegdana ona prvo pomisli da je od upravnika škole došlo naređenje da se ide u prirodu, jer se proleće, koje je počelo velikim padavinama i teškim nevremenom, smirilo, izgubilo huju i bes koje je nosilo u svojim prvim danima i ušlo u onaj period u kome pokazuje svu svoju blagost i dobrotu. Ali dok su glasići pomahnitalo udarali o zidove učionice, ne mogavši se vratiti nazad u slatka dečja grla, i dok je Manojlo, sa licem koje nije napustila panika, očima izbuljenim u učiteljicu, pokušavao da novom rečenicom istakne značaj naređenja koje prenosi, prvo učiteljica, a zatim i deca čuše potmulu huku sličnu galopu miliona konja od kojih se pomera nebo, a drhti zemlja.
Smeha nesta u tren oka. Huk postade jači i bliži. Zloslutan i jeziv. Čuli su se i vriska žena, vapaj dece, rzanje konja, lavež pasa, naređenja pribranih. Ali svi ti glasovi behu jadni i ništavni pred grmljavinom prirode, koja je još jednom bila odlučila da pokaže čoveku koliko je mali i ništavan.
Poplava koja je snašla Beograd beše jedna od tih katastrofa.
Manojlo je stajao na vratima i gledao uznemirena i preplašena lica dece razvukavši usne u pobednički osmeh. „Šta je sad? Sad se ne smejete?“, htede da kaže, ali ga u tome prestiže prasak kojim je prvi talas vode udario u školu poput topovskog đuleta.
Iz prizemlja su se čuli prvi dečji vrisci, a zatim i zlokobno klopotanje vode, koja se u tren božji pojavi i na spratu. Voda je sa sobom donela i smrad mulja, koji Dimitrija podseti na očevo ribarsko odelo. Bujica donese i hladnoću. Voda uđe u učionicu i poče da hvata male đake za članke i kolena.
Učiteljica nije imala vremena ni da prosledi naredbu, a deca su već trčala oko nje tražeći izlaz iz učionice, ali ih je u hodniku čekala voda koja se prelivala preko stepenica, noseći sa sobom knjige, sveske i pokoju cipelu.
U opštem metežu Dimitrija gurnu krupna devojčica koja je sedela u klupi iza njega i on pade licem na pod. Preko njega protrčaše oni iz poslednjih klupa izgazivši ga po leđima. Tada mu je voda prvi put ušla u usta. On pokuša da se digne, ali ga poklopi klupa na koju je neko stao bežeći od vode.
Već u sledećem trenutku njegovo celo telo bilo je mokro. Čuo je glas učiteljice, koja je uzalud pokušavala da u paniku uvede neki red. Nakon nekoliko odsečnih i jasnih komandi i ona zaćuta. Dimitrije skloni klupu sa sebe. Ustade.
U razredu su sada bili samo on i voda. Pored njega su plutale mrtve ribe.
Izašao je u hodnik. Nigde nikoga. Samo vriska sa krova zgrade, dozivanje u pomoć, i huk vode. Iznad njega je zjapila rupa kroz koju su se deca merdevinama popela na krov. Ali merdevina više nije bilo, jer ih je odnela voda.
Nije bio vesto dete. Naprotiv, dok su se ostali dečaci iz kraja grudvali, skakali, prevrtali, penjali, on je sedeo i posmatrao svet oko sebe. Sada nije imao izbora. Dogura onu klupu pod otvor na plafonu i uspentra se preko nje kao da je ceo život samo to vežbao.
Krov je ličio na Nojevu barku. Neki su se grčevito držali crepova, koje je voda polako nagrizala pretvarajući ih u plovne objekte. Oko krova su se pojavili čamci spasilaca. Cela ulica u kojoj se nalazila škola postala je velika, brza reka koja nosi sve pred sobom. Drveće, komade krovova, mrtve pse i mačke, ljude koji su pokušavali da se održe na površini, čak i konje koji su se nezgrapno odupirali bujici.
Čamci su tražili način da pristanu uz krov koji se polako ali sigurno predavao vodenoj stihiji. Niko od veštih alasa nije mogao da se prisloni uz krov zgrade, jer je voda tekla velikom brzinom, pa je svaki od tih čamaca samo proklizavao dužinom krova i u trenu završavao zaglavljen o neko drvo stotinama metara nizvodno. Deca koja nisu imala snage da se drže skakala su u vodu prepuštajući se bujici.
Dimitrije je, začudo, bio miran. Kao da je to što se dešava usud, nešto sa čim bi se trebalo pomiriti. Video je reku ispod sebe kako krklja, mahnita, kako joj iz ždrela izbija žuč, kako besni, ljuta na ljudski rod. Setio se očeve priče da poplava nastaje kad se reka naljuti na ljude. Kada oseti da se čovek pomamio, da joj je oteo više ribe nego što je trebalo, da je izgradio mostove da je zauzda, a ona ne voli da je sputana, da previše brodova i čamaca para njenu površinu, to ju je bolelo. I uzvrati potopom.
„Tako ti je to sa rekom“, završavao bi svoje priče njegov otac.
Dok su mu očeve reči bojile misli smirujućim bojama, on oseti žarku želju da se preda reci, da postane deo te bujice, da ga odnese zajedno sa ribama, da se pretvori u nju, da on bude taj koji plavi a ne koji je plavljen. Ona je onako smeđa prolazila ispod njegovih nogu, potapajući krov škole. Deca oko njega pokušavala su da uskoče u čamce koji behu uspeli da se, barem na par sekundi, prislone uz krov. Neka su uspevala u tome. Neka nisu. Ona koja nisu, nestajala su u bujici. Iza njih su ostala samo njihova imena uklesana na zajedničkom spomeniku podignutom mesec dana kasnije u dvorištu ispred škole.
Učiteljica Jelena poslednjim je pokušajima u jedan takav čamac ubacivala devojčicu koja je izgazila Dimitrija kada je panika počela. U trenutku kada je dete ušlo u čamac, učiteljica je izgubila ravnotežu i u tren oka bujica je povuče s krova kuće. Onako bespomoćna, koprcala se na površini reke prolazeći pored Dimitrija, moleći ga pogledom da joj nekako pomogne. Njeno lice beše ispunjeno užasom, a beli zubi grizli su jezik i usne pa joj se usta ispuniše krvlju. Ruke su joj bile pružene ka njemu, kao poslednjoj nadi. Bila je u očajničkom grču, samo korak do samrtnog ropca.
Dimitriju je ona bila nadbiće. Anđeo u čiji se sud nije smelo sumnjati. Taj anđeo sada je propadao, nestajao u histeriji reke koja nije praštala nikome u svome stihijskom naletu.
„Što ti je ona kriva?“, upita Dimitrije reku. „Ona niti je lovila ribu, niti je dizala most, niti je vozila čamac.“
„Kriva je!“, odgovarala je reka. „Kriva je kao što je kriv vaskoliki ljudski rod!“
U trenutku kada joj je glavu prekrio smeđi mulj i kada joj se usta nakupiše vode i blata, kada joj je još samo ruka ostala na ovome svetu, Dimitrije skoči za njom želeći da je izvadi iz pomahnitale reke.
Voz je stajao u stanici. Kroz hodnik su prolazila deca. Dimitrije je neke od njih prepoznao, ali nije imao nameru da im se javi. Nervirali su ga. Vrata kupea bila su zatvorena. Poneko dete stalo bi ispred gledajući da li unutra postoji slobodno mesto. Činilo mu se da voz samo što nije krenuo.

Dimitrije nije bio tužan. Navikao je da bude sam, a da mu svet oko njega bude igračka. Svakom detetu koje bi prošlo prišivao bi neku od svojih priča. Neka devojčica se izgubila, ova dva dečaka su krala trešnje, onaj malecni će postati bokser, a onaj visoki se zaljubio u učiteljicu. Zabavljala ga je ova trka pred njegovim očima.

Dva dečaka, starija od njega, naslonile se na staklo kupea. Jedan od njih priljubi lice, pa mu se nos spljošti na staklu, a usta se raširile u kreveljenje. Bilo je to jako smelno. Onaj drugi pokuša da otvori vrata. Nije uspeo. Dimitriju dođe da mu pomogne, ali nikako nije imao snage da se pomakne. Ruke kao da su mu bile vezane, a noge slepljene za pod. Decak mu je pokazivao prstom na nešto iznad njega. On podignu glavu. Ugleda teški crni kamen kako se klati iznad njega i preti da svake sekunde padne direktno na glavu. Bio je nemoćan, nije mogao da ga izbegne.

Onaj drugi dečak, koji mu je pokazao kamen iznad glave, pozva nekoga u pomoć. Pojavi se učiteljica Jelena. Pre nje u kupe uđe miris ruže. Ona se silno iznenadi kad u kupeu ugleda Dimitrija. Otvori klizna vrata silno i autoritativno.

„Dimitrije! Šta radiš tu? Izlazi napolje! Ovo nije tvoj voz!“

Kako zalupi vrata za sobom, tako kamen pade Dimitriju na glavu.

On oseti bol na temenu. Bol mu prođe kroz mozak, pokrenu mu disanje. Na prvi izdisaj, iz usta i nosa mu izbi blato. Voda ga ponovo prekri novim talasom, ali isto ono veslo koje ga je udarilo po glavi, sad ga poduhvati ispod struka. Života ga s velikom veštinom privuče čamcu, pa se sagnu kao da je od gume, uhvati ga za kosu i povuče napolje van bujice. Beživotno telo dečaka pade u čamac na kome su već ležale tri devojčice, iz kojih, od straha i panike, nije izlazila nijedna reč. Života sede sinu na stomak i dva-tri puta, snažno, svom težinom tela, pritisnu dečakov drob. Izgledalo je kao da to čini rutinski, svaki dan. Blato izlete dečaku iz usta i nosa, čak i kroz uši. Života, zatim, legnu na njega, nasloni svoja usta na njegova i udahnu u dečakova pluća. Jednom, dva puta, tri puta, dunu tako direktno u njega, pa mu rukama ponovo pritisnu pluća. Poslednji čep blata izlete kroz nos. Iz usta poteče voda. Dimitrije otvori oči i nasmeja se.
„Bio sam u nekom vozu…“, reče.
Tek tad, kad ču sinovljev glas, Života zaplaka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:01 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27680



PETNAESTO POGLAVLJE

u kojem ljudi nesebično pomažu jedni drugima


Kada udari nevolja na Srbina, neka pošast, prirodna kataklizma ili rat, u njemu se probude najplemenitija osećanja, koja su u doba mira i prosperiteta uglavnom nevidljiva i potisnuta koristoljubljem i sebičnošću. Čim nagrne nesreća, Srbin se oseti pozvanim da pomogne, da se žrtvuje, solidariše sa nastradalima, do te mere da čoveku od ponosa što pripada tome plemenu suze naviru na oči. Nestanu tada u njemu sva ljubomora i zavist, pokvarenost i prevara, obest i zloba, sve ono što ga krasi kada život ide normalnim tokom, daleko od stradanja. Onu poslovičnu „komšijsku kravu“, kojoj u miru želi sve najgore, u vreme velikih nesreća on je spreman da spase, izbavi iz nevolje po cenu vlastitog života. Ali kad se život vrati u svoj redovan tok, Srbin postaje ponovo onaj stari pokvarenjak pun zavisti i zlobe, koji će tu istu „komšijsku kravu“ rado otrovati, ako to već nema neko drugi da uradi umesto njega.
Kada bi Srbi živeli pod stalnim pritiskom nesreća i katastrofa, bili bi najplemenitiji narod na svetu. Ovako, kako te nesreće, hvala bogu, prođu, Srbi ostaju samo jedno od milion plemena sa svim svojim manama i vrlinama.
Tako i te godine, kada su reke poplavile Dorćol i Savamalu, kada su se pod vodom našle i Kula Nebojša i Jataganmala, narod je pokazao dirljivu solidarnost, neprepoznatljivu spremnost na žrtvu i saosećanje bezgraničnih razmera.
Stvori se pred Crvenim krstom red onih koji su donosili hranu i ćebad, odeću, obuću, ne bi li onima koji su izgubili sve u ovoj strašnoj katastrofi barem malo ublažili muke. Opet, onima koji su doživeli najveće nesreće beše drago što neko misli na njih, pa su reči utehe koje su im upućivali oni što žive na brdima i koji katastrofu ne osetiše bile važnije i toplije od odeće i hrane koju su im donosili.
Na drugoj strani, pojavi se veliki broj dobrotvora koji se prijaviše da popravljaju potopljeno i porušeno za badava. Nisu se sećali da su na te kuće„koje sada ponovo dižu bez ikakve naknade, pre samo neki dan gledali ša zavišću i zlobom, proglašavajući njihove vlasnike krivcima za vlastitu nesreću i siromaštvo.
Pojaviše se čak i oni najbogatiji, oni koji u miru i blagostanju preziru običan svet i fukaru, oni čije su vile netaknute vodom stajale visoko iznad reka, negde na Vračaru, Senjaku i Terazijama, te ponudiše unesrećenima svoje odaje kao privremeni smeštaj dok se Dorćol i Savamala ne oporave od katastrofe biblijskih razmera.
Među tim bogatima bili su i Krsmanovići. Vasvija je u zajednički magacin donela na poklon pola svoje skupocene garderobe. Izlišno je reći, da nije bilo poplave, Vasvija ne bi dala ni pertle iz svoje kolekcije. Ovako, kako je udarila katastrofa na Beograd, ona od Kir Janje najednom postade Kosovka Devojka. Kad je odnela garderobu, pred Crvenim krstom videla je gomilu beskućnika i, vrativši se kući, potresena do suza, predloži Aleksi da prime neku familiju na određeno vreme kod sebe u vilu.
„Možemo ih smestiti u pomoćnu kućicu.“
„A šta ćemo s osobljem?“
„Pa daćemo im odmor.“
„A ko će čistiti kuću, kuvati ručak, spremati stvari?“
„Pa… ja.“
Do njih je doprla vest o Životi, čoveku kojem je kuća potopljena, hrabrom alasu koji je spasao najveći broj dece iz dorćolske škole, koja posta simbol velike tragedije. Vasvija se seti da oni njemu i njegovoj porodici izdaju bivšu separaciju, pa joj je bilo logično da tu porodicu prime kod sebe dok im se kuća ne obnovi.
Tako i bi. Nakon desetak dana spavanja pod vedrim nebom, Bosiljka, ponovo bez igde ičega, ali ovog puta sa detetom pored sebe, uđe na kapiju velikog imanja porodice Krsmanović. Izgledala je starije deset godina nego što je krštenica to govorila. Došla je bez muža. Njemu ponos nije dao da kod nekog obitava.
„Ja ću da obnovim Dorćol“, rekao joj je na rastanku uz poljubac i suzu.
Nju i Dimitrija smestiše u pomoćnu kuću. Bila je veća od njihove na Dor colu.
Vasviji se mnogo sviđala uloga žene koja nesebično pomaže. Oseti se beskrajno korisnom. Tada shvati šta su to htele da kažu reči oca Pavla, koji im je u Crkvi Pokrova Presvetle Bogorodice u Valjevu, dok je kao dete stajala pred ikonostasom velikim kao svemir, govorio da samo nesebično davanje čoveka vodi u sreću i blagostanje.
„Znate, gospođo Janković“, govorila je ona Bosi, koju je prigrabila kao rod rođeni, dok su u bašti prepunoj magnolija pile jutarnju kafu, „te reči, pametne reči naših duhovnika, kao i Sveto pismo, razume svako dete. Ono je toliko jednostavno i prirodno daje detetu blisko i jasno. Problem nastaje kad čovek odraste, kad ga život uzme u svoje ruke, tada on te reči zaboravi, pa umesto da daje, on počinje da uzima, grabi, otima, ne shvatajući da se tom pohlepom udaljava od sreće, a nipošto ne približava. Tek kad nas snađe kakva nevolja, mi postajemo ljudi.“
Naravno, ona je sebe izuzela iz te grupe.
Bosa ju je slušala sa zanimanjem, klimala glavom sa razumevanjem, ali je u sebi mislila: „Lako ti je pričati o davanju kad imaš sve. I ja bih davala da mi je ovakva jedna vila.“
A Bosa je kod Krsmanovića videla ono što nikada u životu nije imala prilike ni da sanja. Kapija, ograda, magnolija, čempresi, travnjak, žaluzine, trem, parket, komode, kredenci, svećnjaci, klavir, violina, ćilim, ulja na platnu, escajg, tanjiri, čaše, stolovi i stolice, sve u vili Krsmanovića dolazilo je iz jednog nestvarnog sveta, za koji nije ni pretpostavljala da postoji, a čiji je deo htela da bude. Tek je tu, u njihovoj vili, shvatila da su oni dorćolski aršini po kojima je merila svoj uspeh i sreću ništavni za ovu raskoš u kojoj sedi sa svojim domaćinima i razgovara o umnim i bogougodnim stvarima.
„Lako je biti pametan u ovoj raskoši.“
Ali nije Bosi trebalo ni dva dana u gostima pa da shvati da sve to bogatstvo u kojem pliva ovo dvoje dobrih ljudi nije dovoljno za sreću. Nedostajalo je dete. Taj nedostatak videla je u Vasvijinim očima kada bi čežnjivo posmatrala Dimitrija, davala mu preterano na značaju, nudila ga kolačima, žitom, vodila ga u šetnju, pretvorivši se u detetovu dadilju, sa veoma izraženim majčinskim instinktom, koji je, očigledno, bio jači od nje.
Aleksa je bio uzdržan. Gledao je na stradanja s velikim razumevanjem i dubokom žalošću, ali hladno i bez pokazivanja osećanja. Bio je, kao što je i red, jedan od najvećih donatora za obnovu kuća i imanja, ali je to radio preko posrednika, nikad lično, držeći srce zaključanim. Istina, iskazao je i veliko divljenje prema Životi, za koga je čuo da se hrabro uhvatio ukoštac s vodenom stihijom, da je najviše pomogao u spašavanju dece, ali mu se u tom čoveku najviše dopao njegov ponos koji mu ne dade da prihvati „velikodušnu ponudu da sa porodicom pređe na određeno vreme u blagorodnu kuću“, jer je osetio da je potrebniji tamo gde je najpreče, a to je njegov Dorćol.
Aleksa je o sebi imao preterano visoko mišljenje, i toga je bio svestan, ali je upravo zato sam sebe iznenadio kada je primetio da uživa dok sa dvema ženama sedi kraj otvorene flaše vina, u sumrak, dok se Senjak izgledom približavao raju, i sluša Bosine priče o Hercegovini, o hrabrosti njenih predaka, o ljubavi koju nosi u sebi prema mužu i detetu, o zahvalnosti koju ima spram njih, kako je govorila, „najdivnijih ljudi koje sam srela u životu“, o potrebi da se ljudi zbližavaju, o tome kako je nekad neophodno da se dogodi nekakva nesreća pa da razumemo jedni druge, o sreći koja nije u novcu, nego u zagrljaju sa bližnjim, o tome da svet pokreće ljubav, a ne pare. Nije mu bilo jasno zbog čega su ga privlačile te priče pune onoga što su mudri ljudi nazivali „opštim mestima“, na koje čovek može da nabasa skoro u svakoj knjizi koju uzme u ruke. Niti su njega te reči mogle da fasciniraju, niti je bio željan mudrosti, ali je, ipak, svake večeri, barem na sat vremena, delio sto sa pogledom na Avalu, koju je gutala noć, sedeći između dveju žena i slušajući Bosin ujednačeni glas iz kojeg su izlazile priče kao što voda izlazi iz česme.
Ali jedne večeri Bosa naruši tu rutinu.
Dok su se na nebu postepeno palile zvezde i dok je mesec zauzimao mesto s kojeg će imati prilike da jednim pogledom obuhvati ceo svet, Bosa krenu da govori o poeziji, o njenoj veličanstvenosti, o značaju stiha za opstanak vaskolikog Srpstva.
„Dragi moji, nemojte pogrešno da me razumete, ali ne zovu nas badava nebeski narod. Znaju oni da nas je poezija sačuvala od nestanka. Jeste, pesma! Meni je moj otac govorio da se nekoji narod odbranio mačem, a nekoji mudrošću, a da smo se mi odbranili srcem, verom i stihom, jer ništa ubojitije mi imali nismo. A šta će ti ubojitije? Pesma nas je držala zajedno. U njoj smo se prepoznavali. A nju ne možeš da sasečeš. Da je spališ, presečeš joj grkljan, ubiješ je iz puške. Jok! Kad čuješ te reči o Kosovu, te rime, to nadahnuće, osetiš da ti je dužnost da ih širiš dalje, da ih predaš pokolenjima iza sebe, pa nek oni vide šta će s tim. Da ne bi pesme, mi bismo nestali kao što su nestali mnogi narodi koji svoju sudbinu nisu vezali za stih. Mi, slava bogu, jesmo.“
Zatim ustade i, uznemirena vlastitim rečima, poče da recituje Vasićev Kamen. Teško da se te rime nisu čule međ' zvezdama koje tada zauzeše ceo nebeski svod.
I ne dam da drhtiš pred sudbinom kletom


Niti se strahom ti kititi smeš


Tvoj je istok da prkos svoj sučeš


Kao mač pred boj u kom sigurno mreš


Dok je Hercegovka silinom košave izgovarala ove stihove, Aleksa u njenom glasu oseti neku jaku, skoro opipljivu čulnost, snažnu poput erupcije vulkana. Kako krenuše rime, tako se u njemu probudi nesputano uzbuđenje, čiji mu izvor osta nepoznat.
„Šta je to sa mnom?… Zašto mi se to događa?… Ko je ova žena?… Zašto mi zastaje dah?… Kako da izađem iz ovoga svega?… Da li sam to ja?“
Kad Bosiljka završi deklamovanje, on pokuša da vrati uzavrelo srce na svoje mesto, i to mu pođe za rukom čim mu misli odlutaše sa Bose na sutrašnji posao. Vasvija je kratkim ali odsečnim aplauzom odala priznanje Bosinom izvođenju, a vrućina koja je obuzela Aleksu u trenu nestade, pa mu se ponovo vrati normalan ritam disanja. On osta zadovoljan kad primeti da je iznenadna bura koja uzdrma njegovu dušu prošla neprimećena međ' damama.
Ispi poslednji gutljaj iz svoje čaše i upita za dozvolu da se povuče. Njih dve ostadoše da razgovaraju o nakaradnim navikama Beograđanki.
Aleksa odluči da onome osećanju koje ga je obuhvatilo u trenutku kada je Bosa recitovala Vasića ne prida veliki značaj. Sutra su ga čekale obaveze.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:01 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27678



ŠESNAESTO POGLAVLJE

u kojem nekadašnja separacija menja vlasnika


Srbi brzo zaboravljaju katastrofe. Ne pamte oni ni nepravde koje im nanose ljudi, a kamoli priroda. Ali, za razliku od naroda koji svaku nevolju pripisuju božjoj volji, njihov zaborav dolazi iz bojazni da bi im pamćenje učinilo život nepodnošljivim, jer nevolja je bilo toliko da bi se od njih mogla načiniti niska dovoljno duga da se njome opaše planeta. Lakše je da se zaboravi. Na kraju krajeva, nije njihovo da sude. Ima ko je zadužen za to.
Tako je zaboravljena i poplava. Što se udavilo, udavilo se, što je srušeno, srušeno je. Beograd je oprostio i Dunavu i Savi. Šta bi drugo? Valja nastaviti život dalje. Samo je spomenik utopljenoj deci podsećao na tragediju, mada je spomenika bilo i biće ih vazda… a nova deca se, svakako, rađaju.
Dorćol se brzo oporavio od potopa. Kuća u Solunskoj, koja je po povlačenju vode izgledala kao nasukana lađa, ustade iz blata.
Kažu, kuća je poput ljudi, ako preživi nevolju, ona je učini jačom. Tako su i Jankovići u obnovu kuće ušli sa nekim posebnim, neobičnim elanom, koji nije bio ravan ni onome sa kojim su zajedno krenuli u život.
I grad se zainatio da se oporavi. Proleće se umiri, stiša, a sa tim mirom i lepim danima krenuše slave, slavlja, svadbe i druga veselja.
Beograd je nevoljama odgovarao pesmom.
U takvom zanosu uđe se i u prve dane leta. Opustošeno kupalište dobi novo ruho. Malo novca na zajam, malo kredita kod banaka, puno znoja i ljubavi, i kupalište dočeka prve goste čim je sunce odlučilo da se malo duže zadrži nad Beogradom. A svečarska atmosfera i lepa sećanja od prošle godine privukoše narod. Ceo grad j urnu na taj komad obale, kao da mu je poslednje.
Sjatilo se i mlado, ali se sjatilo i staro. Sjatile se dede, očevi, unuci, radnici i neradnici, studenti, đaci, zgubidani i poslovni ljudi, Beograđani, i oni koji to nisu. Leto poče u znaku kupanja i razbibrige.
Bosa je blistala. Iz dana u dan zarada je bujala kao trava posle kiše, a ona je sa ponosom vraćala dugove. Života je molio boga da im ne zameri, a Dimitrije je rastao uz glasnu prepirku roditelja oko novih investicija. („Boso, treba li to nama?“)
Najviše koristi Bosa je imala od Vrpčevićke. Ta žena je radila i sa ljudima i sa papirima mudro i znalački. Kao da ju je sam bog poslao na to mesto.
„Hvala ti, draga. Bez tebe ja bih propala“, ne jednom joj je Bosa odala priznanje.
Ali uspehu kupališta prethodila je neočekivana prodaja bivše separacije.
U stanju posebnog nadahnuća, ganuta snagom volje „ove divne porodice“, Vasvija Krsmanović silinom sveg svog dobročinstva, sa suzama u očima i govorom koji bi otopio i najhladnija srca, uveri svoga supruga da, pred sam početak letnje sezone, Jankovićima proda separaciju za, malo je reći, smešne pare.
„Ja ovo ne želim da potpišem!“, govorio je njihov advokat Žarković, dok mu se u rukama tresao papir na kome beše nacrt kupoprodajnog ugovora.
„Gospodine Žarkoviću“, uveravala ga je Vasvija, „ne smatrajte ovo poslovnim potezom, već jednim lepim humanim gestom. Ljudima koji su preživeli strašnu nesreću valja nekako izaći u susret.“
„Ali, ako hoćete da pomognete, onda im dajte novac… Jednokratno! Dobrotvorno! A ne ovako! Takav komad obale prodavati budzašto?!“
Aleksa je stajao sa strane. U ruci je držao kristalnu, odavno ispražnjenu čašu, prstima prebirajući po žlebovima što ih je napravio neki vest češki majstor. Kada god bi pogled njihovog advokata pao na njega, ovaj bi okretao glavu u stranu. Kao da nema leka za tajanstvenu bolest od koje boluje njegova žena.
„To su dobri ljudi! Predivni!“, ponavljala je svoj argument Vasvija. Žarković je samo odmahivao rukom.
„Pustite to. Ko je dobar, određuje bog, a ovde na zemlji određuje sud. Samo mi nije jasno kako je jedna pokvarena Hercegovka uspela da vas nagovori.
„Ne! To je moja odluka!“, prekide ga ljutito Vasvija.
To i jeste bila njena odluka. Čak se i Bosa silno iznenadila kada joj je Vasvija, nakon nekoliko sedmica strastvenog druženja, koje se, kako to sa ženama obično biva, pretvorilo u bezrezervno, euforično prijateljstvo, puno nežnosti i međusobnog razumevanja, dala ponudu koja je sve samo ne poslovni potez. Bosu je u prvome trenutku iskreno ganula Vasvijina ideja da njenoj porodici pomogne na taj način što će joj prodati bivšu separaciju pod uslovima koji su, najblaže rečeno, povoljni, ali zatim je, prizvavši ponos u pomoć, elegantno odbila ponudu, držeći je kao neprihvatljivu, s obzirom na to da „nit je ona došla da traži milostinju, nit je Vasviji taj novac potreban“.
„Na kraju krajeva, moj muž i ja bismo bili presrećni da cena zakupa ostane ista.“
Vasviju tek to odbijanje razneži. Bosin ponos bio je istovremeno i dirljiv i nepokolebljiv. Vasvija je zagrli i spusti glavu na njeno rame. Njihova druženja su odavno prešla granicu formalnog i prešla u polje intime, u kojem je Vasvija sa neskrivenom radošću našla nekoga s kim će podeliti svu svoju muku, ali i tajne koje se ne dele ni s onima s kojima delite krevet. U tom druženju Bosa je pak pronašla osobu na koju može da se osloni u svetu koji joj je stran i nenaklonjen, našla je prijateljicu kojoj može da veruje i koja je razume bolje i od sina i od muža, „jer je žensko, a nema tog muškog stvora koji ženu može da razume bolje od žene same“.
Kako Bosa odbi predlog, Vasvija je uze za ruku, skrivajući oči natopljene suzama, stade joj prebirati zglobove na prstima, te joj reče da prodaja pod ovakvim uslovima ide od srca, a ne iz koristi.
„Jer, da je do koristi, ja to ne bih ni prodavala, a to što, ipak, ima neku cenu, znak je poštovanja prema vama. Ta cena svima pokazuje da nije milostinja, nego poslovni potez, jer sam sigurna, poznajući tebe i tvoga muža, da vama ponos ne bi dozvolio poklon ove vrste, pa ga ovom cenom ja ne htedoh ni prizivati, nego dadoh nešto što je razumno, a pritom odgovara i nama koji imamo i vama kojima je neophodno.“
Ona dodade da dobra dela „ne treba stavljati na kantar, jer kakva su, takva su“, a samo onaj gore zna da li su iskrena ili nisu, a ona je sigurna, „jer je osetila njihovu dobrotu“, te da će oni isto tako dobro delo učiniti „nekome kome to bude potrebno“.
Na Bosinu opasku da čovek ne treba da se osvrće na sopstvena dobra dela, već da bi trebalo posmatrati ih kao nešto uobičajeno, Vasvija odgovori da ona nije toliko blažena da joj je dato da stvari čini po najtananijim kanonima moralnoga sleda, zapisanog u Novome zavetu.
„Ja sam običan smrtnik, pun grehova i mana. Jedna žena koju prati od rođenja sebičluk, jer sam jedinica iz bogate kuće, uvek tetošena, vazda pod staklenim zvonom. Zato me bog i kazni nemanjem deteta.“
Na tom mestu ne izdrža, već zaplaka. Bosi se srce prelomi na dva dela. Da je mogla, rodila bi jedno dete samo za nju. A Vasvija nastavi kroz plač.
„Jesam, Bosiljka, sebična sam! Ne krijem taj greh. Istina je. Ja ti ovo dajem da malo sebe usrećim. Shvati to tako. Dozvoli mi da barem na trenutak budem srećna.“
Bosa joj je dozvolila, ali Života ne. Dugo se opirao ovakvome „poklonu“. Njemu je ceo svet bio pun Danajaca. Znao je da je ljudski rod naopak, „da očas posla promeni stav, znanje, veru, da ova ista žena, koliko god da je dobra duša, sutra može da okrene ćurak, da te nagrdi, optuži za to što ti sada poklanja“.
„Pa seti se samo staroga Joakima! Kakvu nam je nevolju navalio na vrat svojim poklonom!“
Bosa je negde u dubini duše znala da je Života u pravu, ali je osećala da bi grdno uvredila Vasviju ako bi odbila njenu ponudu. Sa druge strane, ruku na srce, ta ponuda bi im dobro došla. Ne zna se koliko je para potrošeno za obnovu, a nit su osiguravajuća društva želela, nit je država bila spremna da pomogne unesrećenima.
„Prepušteni smo sami sebi, Života, zato nam se valja snalaziti kako god znamo i umemo.“ Nije ona bila naivna, trpela je dovoljno da ne bi verovala ljudskome rodu, ali čistota sa kojom je Vasvija izašla pred nju bila je razoružavajuća. To Životi nije umela da objasni.
Na kraju Života pristade, kao što je pristajao uvek kada mu žena za nešto zapne. Takav je bio čovek.
Separacija bi prodata za bagatelnu cenu. Ispade da je cena usluge advokata bila veća. A samo je Aleksa znao da sreća kojom je Vasvija bila darovana ovim poslom nije imala cenu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:02 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27676



SEDAMNAESTO POGLAVLJE

u kojem sila boga ne moli


Vrpčevićka je postala stub organizacije kupališta. U nju je Bosa imala neograničeno poverenje. Životu je to istinski čudilo, ali kada bi god izrazio sumnju u ženu glavnoga inspektora, Bosa bi ga prekidala mahanjem rukom i naboranim čelom.
„Sve možeš da mi kažeš, Života, ali nju mi ne diraj! Bez nje bismo propali!“
Ovakav njen utisak nije bio bez osnova. Iskusni knjigovođa, pametna i mudra žena, s velikim darom za organizaciju. Vodila je knjige, nalazila radnike, proveravala robu, pazila goste, čineći sve to od srca, domaćinski, da su počela govorkanja da je ona, u stvari, pravi vlasnik kupališta, a ne Bosa.
Vrpčevićka je čula za te priče, one su joj godile, pa se nije mnogo trudila da ih sprečava. Ta su govorkanja, tako slobodna, nastavila da se šire Beogradom, lako i lepršavo kao i svaki trač koji unižava onoga koji se naočigled celoga sveta bogati. Lakše je Beogradu bilo da prihvati da silne pare idu „njihovoj Vrpčevićki, jer je ona dete sa Vračara, a ne onoj Hercegovki, koja dođe ovamo bez kučeta i mačeta“.
U početku Bosi ta naklapanja nisu smetala, ali kasnije, kako posao krenu još većom silinom, ona negde duboko u sebi oseti neku senu koja joj je stiskala dušu i trovala želudac. Jedne prijatne večeri, kada je sedeći posle završenog dana proveravala papire, pod pritiskom žgaravice koja joj tog dana ne dade ni trenutka odmora, ona kao kroz šalu upita Vrpčevićku da li je i ona čula da se šire glasine o „pravom vlasniku kupališta“.
Vrpčevićka se tobože iznenadi. Pogleda Bosiljku u oči, više da proveri koliko je te glasine pogađaju, a zatim, nevešto krijući iznenađenje, sklopi ruke kao da će se pomoliti i procedi rečenicu koja niti je bila izvinjenje, niti opravdanje.
„Bože me oprosti, ako ste pomislili da iza tih priča stojim ja.“
Tu se odala. Bosa je već naučila da reči kod Beograđana znače suprotno od onoga što je govornik izrekao.
„Boso, ovde kad ti kažu crno, to znači belo. Ali to nije sve! Oni misle da si ti to shvatila. Neugodno im je kad im neko poveruje!“, govorio joj je Šilja.
Vrpčevićka oseti da se odala, pa se brže-bolje pokri novim predlogom.
„Ljudi su zavidni i pokvareni, naročito ovi što rade za nas. Konobari, dobavljači, spasioci, čistačice… sve je to priprost svet, pun jeda. Oko njih se roje ovakve priče. Evo, hajte da stanemo tim glasinama ukraj! Od sada, sve papire, račune, ugovore, sve pod milim bogom, potpisujete vi umesto mene. Pa da svima bude jasno kod koga je kasa.“
Bosa zagrize udicu. Sa zadovoljstvom pristade na Vrpčevićkin predlog, sa mišlju da je žena koja radi za nju poštena, na ivici naivnosti, te sledećih dana sa ponosom uze da potpisuje sve što joj ova stavi pod nos, od ugovora, nabavki, preko ulaza, izlaza, pa do poreskih formulara koji su pratili razvoj kupališta, kao što ose prate miris trulog voća. Kao po nekoj komandi, svi zaposleni joj se počeše obraćati sa dodatnim poštovanjem, naglašavajući reč „gazdarica“.
Svide joj se nova uloga. Osetila se važnijom nego što je bila, jer je do sada kupalište gledala očima zaposlenog, a ne očima vlasnika. Nije primetila da joj se nad glavom njiše Damoklov mač.
Mač iznad vrata nije osetila ni kad je Vrpčevićka prvi put odsusrvovala sa posla pod izgovorom da je bolesna. Nije joj palo na pamet da se nešto sprema ni kad je sa nedolaskom knjigovođe na posao stigla i prva poreska inspekcija.
Jedan muškarac, kraće kose, sa zubima žutim od jeftinog duvana, ušao je u upravnu zgradu, kako je Bosa kroz šalu zvala kućerak sklepan od jeftine građe. On u nju uđe oko osam ujutru, da bi iz nje izašao tek nekoliko minuta pre ponoći. To koliko je nepravilnosti našao, ne bi stalo ni na pergament na kome je pisan Stari zavet, ali ni tada Bosa nije shvatila u kojoj se opasnosti nalazi. Lakonski je ispratila službenika, popila stomakliju i otišla kući.
Ne pustiše je na miru ni sledećih dana. Inspekcija je nekad dolazila u pratnji žandarma, nekad bez njih, ali je uvekbila revnosna i ozbiljna. Pregledali su sve. Papire, higijenu, kuhinju, šank, piće… Bosa vide da je vrag odneo šalu i da se sprema nešto prilično neugodno. Ona pokuša da se izvadi na svoga knjigovođu, ali joj inspektor napomenu da su potpisi na datim papirima njeni. Tad shvati odakle duva vetar. Ali beše kasno.
Sledio je nov udarac. Četvrti dan inspekcije pojaviše se trojica radnika sa zahtevom za odštetu. Na to su, po ugovoru koji je Bosa potpisala, imali pravo. Navodno, pretrpeli su povrede na radu.
Vrpčevićka ju je propisno nasamarila. Očajna, sedela je u kuhinji u Solunskoj posmatrajući oči Svetoga Vasilija kako cakle pod svetlošću sveća.
„Manimo se, Boso, ćorava posla. Nije ovo za nas“, prošaputa Života ne bi li je malo ohrabrio, ali ona ne odgovori. Oči joj se napuniše suzama, a samo njena gordost im ne dade da iz njih izađu. Života stade iznad nje i zagrli je oko vrata.
„Možda je ovako bolje? Ako nam i uzmu novac, ne mogu da nam uzmu sreću!“
Ona iznenada skoči, strese sa sebe Životine ruke i gonjena manijakalnim besom pogodi šoljom Svetoga Vasilija u glavu.
„E neće moći… Neće moći!“, vrisnu i izađe napolje.
Iza nje osta Života. Pokupi ostatke šoljice za kafu i pogledom se izvini Svetom Vasiliju. Sveti Vasilije osta miran. Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo.
Karuce je dovezoše do vile Krsmanovića. Sedela je između Vasvije i Alekse, utučena i pokisla, ali puna nade.
„Prevarili su te!“
„Bila sam naivna.“
„Svet je pun gada, draga moja.“
„Jeste. A ta žena… Ta Vrpčevićka… Izgledala je kao jagnje nevina… Bila je spremna na sve, samo da pomogne. Moja desna ruka!“
Aleksa ustade sa stolice. Otvorio je flašu sa rakijom, te dosuo žutu tečnost u čašice što su se caklile pred damama.
„Jasno je ko dan! Preko starog Joakima Vrpčević vam je uvalio ženu kao trojanskog konja i čekao pravi trenutak. Beograd je opasna varoš. Na to morate da se naviknete. Ovde prevara caruje. To je normalno. Na razmeđima carstava nema mesta za poštenje.“
„Ajde, Aleksa, ne popuj. Šta sada da se radi? Bosiljki može i zatvor da zapadne.“
Aleksa ne reče ništa, a to je značilo sve.
„Vrpčević je pre neki dan postao šef poreske službe za celu Srbiju. Gura ga ministar Srejović, što podrazumeva da iza toga stoji vlada, verovatno i sam Baja. Ovi moji koje ja imam na spisku neće hteti radi takve sitne stvari da udu s njima u sukob. Suviše im je jeftino. Čekaju ozbiljniju priliku, a ja ih na to nagovoriti ne mogu.“
Vasvija ustade ljuta na muža. Gledala ga je kao nekoga ko nema srca.
„Šta to govoriš, dragi? Nije valjda da ne može niko od tih tvojih vajnih narodnih poslanika.
„Može, ali ne sad! Oni jesu u sukobu sa Srejovićem, ali sigurno se neće otvarati bez preke potrebe. Politika nije samo šta, nego i kad!“
Vasvija tresnu čašu o pod. Ona se ne razbi. To ju je dodatno razljutilo.
„Koliko ih samo plaćaš! Koliko tetošiš! Koliko te samo vijaju pred izbore! Ima da pomognemo ženi!“
„Pred izbore da, ali sada ne. Odbiće me. Ispašću smešan, razumeš“, podignu bačenu čašu i vrati je na sto.
„Gospođo Janković, najbolje bi bilo da odete direktno kod Vrpčevića, pa da se lepo nagodite. On je, čuo sam, nagodan čovek. Pogrešno je zatezati sa vladom u ovome trenutku kada se ne zna ko kosi, ko vodu nosi.“
Vrpčević ju je čekao u kafani Kod dva bela goluba. Ispred su stajale njegove karuce ukrašene kraljevskim grbom. Na uglu između zadnjih vrata i nusprostorija postojao je prolaz do separea, u kojem je glavni poreski inspektor običavao da prima „klijentelu“, kako je on nazivao ucenjenu gospodu, spremnu da podmićivanjem spasu šta se spasti može. Na razgovore je, uglavnom, slao svog emisara, Milentija Radovića, sa kojim je radio više od dve decenije i koji mu je bio čovek od punog poverenja. Međutim, sada je došao sam. Lično. Nije mogao da propusti priliku da gleda jednu ženu, pa još Hercegovku, kako se pati i uvija u njegovome snažnom stisku.
Opuštenog stomaka, crnih gustih brkova, s brojanicom u levoj ruci i fildžanom kafe u desnoj, Bosu podseti na onog trgovca, Turčina, u čijoj je radnji u Trebinju njen otac kupovao so. Videlo se da je taj stomak stekao u službi, a i da se povećavao kako su se podizala nameštenja koje je Vrpčević dobijao. Ono što je izlazilo iz njegovih usta bilo je više mrmljanje a manje govor, što je slušaoca teralo da ga prati pažljivije, da mu se primiče, saginje pred njim, jer od svake njegove reči zavisio je nečiji imetak. Lukavstvo mu je izbijalo iz očiju. Vrtoglavi uspon njegove karijere jasno je pokazivao veštinu s kojom je prolazio kroz život, jer bila je neophodna posebna umetnost da se dođe na mesto čoveka koji narodu uzima novac u zemlji koja je imala najmanje tri centra moći i u kojoj se „nije znalo ko kosi, ko vodu nosi“.
Teško da je Bosa mogla da pred sobom ima prevejaniju osobu, pa je to saznanje upozori da ne bi trebalo mnogo da se kočoperi, već da čeka njegovu zadnju nameru.
A on ju je pasao očima, otvoreno i prostački, ne krijući uživanje u položaju u kom se našao. Izgledao je kao neko kome je slađe da je ovako gleda nego da je ima u krevetu. Povremeno bi sukao brkove, kao mačak koji se oblizuje pred plenom.
„E pa, šta ćemo s vama, Bosiljka, Bosiljka…“, poče Vrpčević preteći. U rukama je držao izveštaj o svim gresima Kupališta „Janković“. Bosa je samo ćutala, znajući da velike kazne može da je spase samo Vrpčevićeva dobra volja. Ali nje, izgleda, tog dana nije bilo.
„Zataškani računi, neuredno knjigovodstvo, radnici bez dozvole, kuhinja bez higijenskog atesta, povrede na radu… c-c-c, kako je žena poput vas mogla ovo sebi da dopusti?“
Bosa podignu glavu. Ne izdrža.
„Pa… to je sve vodila vaša supruga.“
Vrpčević je očekivao takav odgovor. Na njega je bio spreman.
„Gospođo…“, pogleda u papire, jer se, kao bajagi, nije sećao Bosinog prezimena, „Janković, ja sam vam bio duboko zahvalan kada ste primili moju suprugu. Sećate se… tim povodom sam vam poslao buket cveća. Ali, koliko ja znam, vi ste joj u jednome trenutku oduzeli sve ingerencije, čak i potpis na pravnim aktima. Vi ste se lišili usluga znalca svoga posla jer ste se uplašili da taj znalac postane važniji u poslu od vas! E, ne može se biti bogat na taj način. Ne znam šta da vam kažem. Ovo što ste uradili, brat bratu, čak i da je sudija naklonjen vama… ovo bez plenidbe imovine i par godina Karaburme, neće proći.“
Bosa preblede. Vrpčević to vide, pa se konspirativno nagnu ka njoj.
„Imam rešenje. Ljudi smo, dogovorićemo se. I država ima srce. Tu smo da izađemo jedni drugima u susret. Da vi ne biste gubili novac, imovinu, ležali u kazamatu, ja predlažem da vi to sve lepo prodate za iste pare za koje ste kupili od Krsmanovića. Znam ljude koji bi to kupili, koji bi preuzeli sve vaše obaveze i prema državi i prema pojedincima, a one nisu male, vas bi oslobodili ovog tereta, a oni bi nastavili rad na tom…“, pa ponovo pogleda u papire, jer tobože ne može da se seti imena predmeta, „kupalištu. Da li je to pošteno?“
Bosa ustade i izađe iz kafane.
„Mamu li mu pandursku! Šta su sve u stanju da učine!“, grmeo je Šilja slušajući Bosinu ispovest, nagnut nad stolom na kojem su se tresle Bosine ruke. Života je sedeo postrance. Bio je ljut na svoju ženu, ali mu je istovremeno bilo i žao nje. Svi su znali da je ispala naivna, ali da je Vrpčević toliko prefrigan, to nije moglo ni Šilji pasti na pamet.
A on se upravo vratio iz Stare Srbije. Sa bojišta. Ruke su mu mirisale na barut. Vojevao je sa svojim odanim četnicima, kako ih je odmilja zvao, spremnim da zbog njega stave glavu pod panj. Vojevao je i protiv Turaka, ali i protiv dvora i vlade koji su se protivili takvoj borbi „u ovome trenutku“. Bio je nošen idejom o oslobođenju srpskih zemalja, ali i razapet između politike, vojske i realnosti. Hteo je da pomogne Bosi, ali nije znao kako.
„Kumo, ovde se ne zna ko kosi, a ko vodu nosi. Ovaj tvoj dušmanin, on ti je Bajin čovek, nema druge. Zato je brzo napredovao. Kvarni su kao šupalj zub. Paze se. Mnogo su jaki na svim mestima, a slizali su se i sa kraljem. Čuvaju jedan drugoga jer mnogo jedan o drugome znaju. A znaju loše stvari. Sad i kruni to odgovara. Jer su protiv nas. Ne vole nas, vojsku, ni jedni ni drugi… ti mu dođeš između čekića i nakovnja.“
Savijao je duvan. Bosa ga pogleda ispod oka. Osetila je mesto na koje bi mogla da ubode Šilju.
„Znam, to mi je i gospodin Krsmanović rekao“, odgovori Bosa.
Bila je u pravu. Šilja podignu glavu. Tresnu šakom o sto. Bosa se prepade, a Života osta miran. „Ta gnjida od čoveka!“
„Nemoj, kume, dobri su ljudi. Mnogo su nam pomogli.“
„Pa on im daje pare. Pola Bajinih ljudi je na njegovom platnom spisku.“
„Kume, ne razumem se ja u politiku. Ali ti ljudi su prema meni dobri.“
„Dobri su dok ih drži znatiželja. Kumo, mi, običan svet, za njih smo kao kučići. Malo se poigraju, pomaže te, a onda, kad im dosadiš, šutnu te nogom.“
„Boso, rekao sam ti to isto“, odvaži se Života da se uplete u razgovor.
„Ama ne dozvoljavam da tako govorite o tim ljudima. I ti, kume, a i ti, Života! Pa ljudi su nam pomogli kao niko do sada.“
„Pomogli sad, ali pazi se te njihove pomoći, da je ne naplate“, procedi kroz zube Života.
„Slušaj, kumo, šta ti kaže tvoj Šilja“, uozbilji se major Tankosić, pa se mahinalno desnom rukom uhvati za balčak sablje.
„Krsmanović može da ti pomogne, ali je kukavica. Bednik! Zna da mu ovi trebaju, pa neće da se zamera. On, bre, radi velike poslove, s imperijama, mala si ti njemu riba da bi sad zbog tebe da se kači s ovim, s onim… da upropasti posao radi tebe, bre… Budi razumna! Taj Vrpčević, on je ušao mnogima pod kožu. Paze ga jer je kvaran, a sve zna, i guraju ga napred jer i oni o njemu znaju sve. Mogu da ga spuste kad hoće. Dobar ti stojim, taj tvoj dobrotvor, Krsmanović. .. može da ti pomogne, ali ne sme.“
Zavladao je muk. Bosa usta od stola. Dogega se do kredenca kao neko ko je ostao bez imalo želje za životom, uze čokanjče, nasu u njega prepečenice, stavi je na sto ispred Šilje, pogleda ga u oči pogledom iza kojeg je stajao očajnik i izgovori reči koje je čuvala kao svoje poslednje oružje.
„Pa, kume, ti si onda isto što i on. Možeš, a ne smeš.“
Šilja se već sutradan ujutro našao sa Vrpčevićem. Došao mu je u kancelariju, nenajavljen, u uniformi, zategnutog hoda kao na paradi, sređen, naročito lep, visoka čela, potkresanih brkova, i svež, kao da nije te noći stigao sa fronta. Iza njega se širio miris kolonjske vode. Vrpčević se iznenadio, ali ne i preplašio. Znao je ko je Šilja i kakve nevolje prate ljude poput njega, ali u razgovoru koji je trajao manje od pola sata nije popustio. Na sve Šiljine predloge o smanjenju kazne, o odlaganju isplate, o određenim olakšicama u slučaju poravnanja dugova prema državi, na sve to Vrpčević je, svestan svoje snage, samo odmahivao rukama. Na pitanje da li on zaista želi da za smešne pare kupi Bosino kupalište, Vrpčević je odgovorio da on samo radi svoj posao.
Tada Šilja izgubi strpljenje. Otvori karte koje je nameravao da sačuva za sebe.
„Najbezbolnije bi bilo“, reče mirnim tonom, kao da je sveštenik, a ne ratnik, „da se stvari vrate na svoj početak, te će se time dobiti ono što je i najvažnije u ovome trenutku, mir i red. Gospodine Vrpčeviću, ceo grad priča da ste u dosluhu sa svojom ženom napravili ovu ujdurmu, a to nije lepo. Čovek može da se ovajdi na druge načine, a ne na otimačini nečega za šta je neko dao ceo svoj život. Savetujem vam, i to je moje poslednje, da zaboravite Bosu i kupalište. Izbijte to sebi iz glave, da vam ne bude izbijeno!“
Ni tad se Vrpčević ne dade uplašiti. Gledao je Šilju s osmehom onoga ko u porazu protivnika uživa više nego u vlastitoj pobedi.
„Kažite svojoj kumi da od sutra kreće prinudna naplata, a vi, majore, upitajte se na šta ste spali. Hrabri vojnik da brani ženu koja vara državu? Neustrašivi četnik da preti poreskim organima? Žalosno, majore, morate priznati, žalosno“, reče Vrpčević, ustade i otvori vrata.
Napolju, u hodniku, stajao je naoružani žandarm. Kad ugleda Šilju, ispravi se i stade mirno. Promeni lik. Dok je Šilja prolazio pored njega, žandarm zadrža dah. Stekao se utisak da je imao osećaj da pored njega prolazi bog. Šilja, ako je i imao dileme šta da uradi, ponašanje ovoga žandarma ih rasprši. On se odluči na najrizičniji potez.
Iste noći gorele su inspektorove kočije sa sve kraljevskim grbom na njima, bejahu polupani svi prozori na njegovoj kući na Gundulićevom vencu, uključujući i one potkrovne. Magaza, koja je bila u njegovom vlasništvu, ispražnjena je i opustošena. Naoružani čuvar osta vezan zapušenih usta, izmetom napunjenih čakšira. Inspektorova deca dobila su po jedno pisamce u kojem je nacrtan obešen čovek sličan njihovome ocu, a njegovoj ženi u spavaću sobu ulete gavran od kojeg joj umalo srce nije stalo. Bilo je to i više nego dovoljno da gospodin Vrpčević shvati da je precenio svoj položaj.
Tek ujutro, kada je video da niko od policijskih inspektora ne želi da ide u potragu za vinovnikom ovog huliganskog poduhvata, on postade svestan šta ga je snašlo.
Na Vrpčevićevo zaprepašćenje, i u vladi okrenuše glavu od njegovog slučaja. Neki od zvaničnika kojima se obratio, a za koje je bio siguran da osećaju dug prema njemu, bili su svesni njegove alavosti, pa su ga vesto izbegli, pravdavajući se obavezama koje su za državu mnogo važnije od nesporazuma koji je šef poreske uprave imao sa svojim klijentima.
Na kraju je došao i do Baje, koji ga je postavio na mesto sa koga može da „vedri i oblači“, ali da „u toj igri ima meru“.
Vrpčević je u predsedniku vlade jasno video bes svaki put kada mu je, ponizno i moleći ga za razumevanje, spomenuo Šiljino puno ime i čin koji ga prati. Taj bes koji je Baja, kako su odmilja zvali premijera Pašića, nosio u sebi, obećavao je da će se pretvoriti u oluju, kadru da oduva sve te zaverenike i otpadnike koji su unesrećili njega, „poštenog i revnosnog poreskog inspektora“. Baja, međutim, razumom utiša taj bes. Na lice mu se vrati spokoj. Umesto da izda nalog za konačan obračun sa „tom bagrom“, što je Vrpčević očekivao, on u tri reči upozori poreskog inspektora da i on ima oraha u džepu. Na kraju dodade:
„Vrpčeviću, ne klonite duhom. Biće dana za megdana. Važno je da je živa glava. Vi bi, barem, trebalo da razumete situaciju. Nema potrebe zatezati sa vojskom u ovome trenutku… sada kada se ne zna ko kosi, ko vodu nosi.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:02 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27675



OSAMNAESTO POGLAVLJE

koje je u potpunosti posvećeno Smrti


Nakon noći u kojoj je Rahela još jednom pokušala da se ubije, ona i Greta ostaše zagrljene skoro mesec dana. Za njih nije postojalo ništa van te mansarde. Nisu znale da li je dan ili je noć, da li je kiša ili sneg, da li je san ili je java. Da li je mesto u kome se vole Pariz ili pusto ostrvo. Tako obično udara Ljubav. Nametljivo i bezobzirno. Bez ikakve diskrecije.
Rahela je pričala bez prestanka. Kao da je za sve ove godine tišine, koje su ostale iza nje, reči čuvala za ovaj trenutak. Kao da ih je štedela za Gretu. Iz njenih usta izlazile su bujice dogodovština, anegdota, zapažanja, čak i mudrosti, koje je ova devojka godinama čuvala zaključanima u svojoj duši. One behu pune uzbuđenja, radosti, tuge, bola, tako da su iz Grete istovremeno izbijali i suze i smeh. Molila je boga da se Raheline priče nikada ne završe, a ova je izgledala kao kadra da ispuni tu želju.
Pričala joj je o svemu. O ocu, o Beogradu, o dvema rekama, o Dorćolu, o mirisu pečenih paprika, škripi čeza, lavežu pasa, muzici Cigana, srpskom kolu, pametnom rabinu, tajanstvenim Jermenima, brkatim Turcima, alasima dunavskim.
Pričala joj je o tome kako je počela da crta, kako su joj, kad zažmuri, ostajala lica ljudi i životinja s unutrašnje strane oka. Pričala joj je o bojama, o crvenoj, koju ne voli, o plavoj, koju obožava, o žutoj, koja je neprijatelj.
Sve što joj je govorila bilo je toliko slikovito i živo, tako lepo opisano, duboko shvaćeno, da je tek peti dan slušanja Greta uspela da je pita zašto je sve vreme ćutala.
„Smrt“, kaza Rahela nešto što je mislila da nikome neće reći. „Ona mi je govorila da ćutim.“
Greta je uze za ruku kao što se uzimaju oni kojima nije dobro.
„Smrt?“, upita.
Ispričala joj je o tome kako je prvi put srela Smrt. Došla joj je iznenada, kao beli golub. Sletela na prozor. Gledala ju je požudno. Htela je da je odmah vodi sa sobom, da joj pokaže kako je lepo kad se umre. Rekla joj je da život nema smisla, i da je to svima jasno. I posle toga je nastavila da dolazi. Znala je da dođe i kao starac prosjak, i kao riba što iskače iz Dunava, čak i kao kiša.
„One noći kad si me skinula sa krova, ona me dozivala. Pretvorila se u sneg. Mnogo me privlači. Lepa je.“
Zbog te privlačnosti koju je Smrt imala, rano je pokušala da se ubije.
„Zašto?“
„Računala sam na to da iza mene neće ostati mnogo ožalošćenih. Majku nisam imala…“ Eto, patio bi njen otac, ali bi mu već nekako objasnila da je tako bolje. Ali ovi drugi, ta moja rodbina… Štrajhovi, to je sve u zavadi, na sudovima, u prepucavanjima, tako da bi im vest da stari Joakim više nema naslednika bila vedra.
„A ni otac, ni on nije znao ništa o meni ni kad sam bila dete, ni kad sam bila devojka, ni kad sam postala žena.“
„Muškarac je nesposoban i sebičan“, reče Greta s razumevanjem. „On bez žene gubi smisao. Može da vodi i raskošan život, da menja oko sebe žene kao što menja cipele, ali mu i uživanje dođe glave. Shvati da je besmisleno. A žena može sama. Večno. Bez ikoga. Muškarac je samo jedna planeta, a žena, žena je ceo svemir.“
„Htela sam da upoznam Smrt. Ona me je jedina razumela.“
Onda joj je Rahela pričala o Grku, o onome što se desilo u njenom srcu… kako je u početku sve to bila igrarija. Poželela je, veli, da bude zaljubljena. Mislila je da se to može onako, kad ti hoćeš. Onda je ponovo došla Smrt.
„Tada je došla kao Ciganka. Pokucala je na moja vrata. Oca nije bilo, a i da ga je bilo, on je ne bi video, jer Smrt sam mogla da vidim samo ja. Upozorila me da se ne igram sa Grkom. Da ne smem da se zaljubim. Rekla je da ljubav udara tamo gde ne treba i kad joj se čovek najmanje nada. Zvučalo je kao da recituje neku pesmu.“
„A ti“, upita Greta, „šta si joj ti odgovorila?“
„Ja sam se pravila luda. Samo sam klimala glavom i gledala njene usne kako se pokreću, ne slušajući reči. Nikako nisam mogla da odustanem od te igre. Mnogo me privlačilo to što se zove ljubav… i što udara tamo gde ne treba.
I Smrt je bila u pravu. Ljubav nije bila uzvraćena, a neuzvraćena ljubav se naziva bol.
Rahela nastavi: „Postalo je nepodnošljivo biti u kući s nekim u koga si zaljubljen, a znaš da se ta ljubav nikada neće uzvratiti. Još gore! On uopšte nije bio taj u koga sam se zaljubila!“
Bilo je tačno onako kako joj je Smrt i rekla. Nepodnošljivi bol.
„Počela sam da ga mrzim. Između ljubavi i mržnje mali je korak, tanka linija koja spaja i razdvaja. Kao da su oba ta stanja srca jedan te isti voz, koji ide u različitim pravcima. Zato najviše i mrzimo one bližnje, koje bi trebalo da najviše volimo. Nikada nećeš mrzeti slučajnog prolaznika koliko ćeš mrzeti vlastitog oca. Pa i među narodima je tako. Oni koji se najviše vole, oni među sobom najviše i ratuju.“
Tu prestade da mudruje. Ućuta kao da je želela da se priča o Grku tu i završi. Ali to nije bilo moguće. Greta ju je gledala radoznalim očima, tražeći od nje nastavak, epilog. Rahela se rasplaka, pa zatim poče da se smeje. I ispriča sve onako kako je bilo. Crtež, vetar, otac i Jorgos, uvredljivi pogled, njen trk do Dunava, skok u vodu… i žuti pas…
Greta zahvali bogu što ju je sačuvao. Sklopi oči kao neko ko je dosegao spokoj… ali čovek ne bi bio čovek da ga spokoj dugo drži mirnog.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:02 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27674



DEVETNAESTO POGLAVLJE

u kojem se ljudi ponovo rastaju


Jasper je Greti poslao tri pisma.
Prvo, koje je stiglo u vreme najlepših Rahelinih priča, bilo je preterano teatralno i patetično, puno kajanja i molbi za oprost. U Greti probudi ono isto gađenje koje joj je otrovalo dušu nakon strašne minhenske noći, gađenje koje se s Jaspera preseli na ceo muški rod. Pismo je završilo u kaminu.
U drugom pismu Jasper je promenio taktiku. Ponašao se kao da ono prvo pismo nije ni poslao. U tom drugom pismu, nad kojim se Greta dugo dvoumila da li da ga pročita ili da ga spali nepročitanog, on zaliči na onoga čoveka kog je upoznala davne pozne jeseni u pivnici Kod tri lava, koji joj je ukrao srce i pomutio um. Pismo je iskrilo oporim humorom, onim intelektualnim, kakav je najviše volela, začinjenim sočnim izrazima koje je Jasper znao na pravi način da stavi na pravo mesto.
Za razliku od prvog pisma u kojem ju je molio za milost, razumevanje i oprost, u ovom drugom on je sam sebe izvrgao ruglu dubokom ironičnom samokritikom, koju je znalački koristio uvek kad bi osetio da mu nikakvo drugo oružje nije preostalo. Nije je zvao da mu se vrati, ali se kroz celo pismo to podrazumevalo.
Zašto je Greta pročitala pismo? Zašto ga je uzela u ruke? Zašto joj đavo nije dao mira? Sada kada je u njoj vladao spokoj kao na površini zaleđenog jezera. Veća je harmonija vladala međ' njima dvema nego međ' Mocartovim notama. Čak je i na Raheline izlive straha da se ovaj sklad lako može narušiti i da njihov život više liči na mehur od sapunice i lagani san pred buđenje nego na stvaran život dve odrasle osobe, gledala sa prostodušnom nevericom i dubokim uverenjem da ih nikad i ništa ne može rastaviti.
Eto, zbog toga joj nije bilo jasno zašto je otvorila to drugo Jasperovo pismo, i zastoje, čitajući njegove zavodljive i omamljujuće rečenice, slatke kao med, a otrovne kao arsenik, osetila ponovo ono staro iskonsko uzbuđenje koje oseća svako ko kriomice radi ono što ne sme. Na kraju, pročitavši ga, nju napade talas stida i sramote što se uzbudila na njegova laskanja. Ona skupi naročitu snagu i pismo stavi na sveću. Uvojci izgorele hartije popadaše po parketu kao crno jesenje lišće, a njoj pade kamen sa srca kad vide da nije ostalo ni traga od njene zavere.
Nekoliko dana kasnije ona oseti žal za spaljenim pismom. Nedostajale su joj Jasperove reči, njegov graciozni rukopis, duhovitost, strast. Pokušavala je u glavi da rekonstruiše rečenice, da ih sklapa, reč po reč, na način na koji je to činio Jasper, zamišljajući njegov duboki, senzualni glas koji ih deklamuje kao neku pesmicu. Eh, da je sad tu pored nje!
Mrzela je izdajice, nemoralne ljude, prevarante, ali je ipak znala da je čoveku neophodno da poseduje neku tajnu koju ne zna niko osim boga.
Kao na nekoj vrtešci, žal za pismom se smenjivala s osećanjem krivice. Nije znala šta je nosi, koja sila. Sila srca ili sila razuma. Ili je to u oba slučaja bilo srce, samo podeljeno na dva dela.
Ona uđe u neko posebno napeto stanje iz kojeg je teško uteći. Da stvar bude još gora, oko njih je sve teklo po planu. Slike su dobijale na ceni i ugledu, ušle su u najviše umetničko društvo, osećale su se kao deo pariškog krema. Ali pismo joj je ostalo kao kamen u cipeli. Da je žulja.
Mesec dana kasnije stiglo je i treće pismo! Greta ga je jedva čekala.
Držeći ga u ruci, ona shvati da je progutala mamac. Kao riba. Ali joj nekako bi prijatno. Kao da je došlo vreme da nju neko upeca. Umorila se sama. Nasmeja se zaverenički sama sebi. I šmugnu u sobu.
Pismo je bilo kao vatromet, šareno, uzbudljivo, dirljivo, smešno, duhovito, mudro.
Te noći, nakon što je Rahela zaspala, ponovo ga je pročitala. Reč po reč, polako. U svakom slovu je uživala, merila ga svom svojom težinom. Pismo je završavalo nežnim rečima, elegantno, kako je to samo ta bitanga od Jaspera znala da sroči.
Danima ga je čitala iznova. Uzimala ga je kao neku medicinu, kao nešto bez čega se ne može. Svaki put kada bi pismo uzela u ruke, hvatala ju je neka vrsta vrtoglavice, u kojoj je uživala.
Kanila se da mu odgovori. Danima se premišljala. Borila se sama sa sobom. Znala je da je pola njegovih reči laž, ali laž koja prija, koja osvaja. Na kraju krajeva, i da jeste laž, kakve to veze ima? Valjda je važno kako se čovek oseća kada sluša ili gleda, a ne da li je nečiji iskaz istinit. Poznavala ga je dobro. I kad govori i kad piše, on je zanesen. On ne laže. On samo ugađa.
„Njegova laž je refleksija moje duše, mojih želja. Što je laž veća, meni je prijatnije. On ne laže, on je samo servilan.
Ispunjava moje želje. A to što je đubre… To je neka druga priča. Svi muškarci su đubrad. Da nisu đubrad, bili bi žene.“
Jednog jutra nije izdržala. Presavila je tabak… napisala je:
„Dođi. Čekam te.“
Jasper se pojavio na vratima mansarde kad je odzvonilo podne na Crkvi Svetoga Pavla. Bio je zadihan, ali odlučan. Izgledao je kao oni koji znaju šta rade. U ruci je držao šešir i mahao je njime kao neko kome se žuri. Gretu ne iznenadi njegov ulazak. U njoj je vrilo, ali je spoljna ljuštura sprečavala vatri da bude vidljiva. Jasper se okrenu nekoliko puta oko sebe. Znao je da je uljez, ali je znao i da nije došao da traži bilo šta što nije njegovo.
Iz sobe izađe Rahela. Ugledala je Jaspera, pa se osmehnula. Nije to bio osmeh nekoga kome je pripalo nešto smešno, to je bio osmeh onoga koji je shvatio da je sve izgubio.
Ali osmeh ohrabri Jaspera. Nije ga očekivao. Bio je spreman na borbu za voljenu osobu, a ne na osmeh. On se pokloni Raheli. Ona klecnu kolenima kao odgovor. I dalje joj se držao osmeh na licu.
„Idemo“, reče Jasper Greti. Ona klimnu glavom ne otvarajući usta. Pogleda u slikarku. Obli je stid. Nadala se da je Rahela neće zateći u begu. Nadala se da će sve saznati iz malog pisamceta koje je danima pisala spremajući se za ovaj dan. Ona nogom privuče kofer zguran ispod teškog stola. Ležao je tu spakovan danima. I on je kao i Greta čekao ovaj trenutak. Uze ga i stavi ispred sebe. Osećala se kao izdajnik. Osećala se kao govno. Znala je da će se ovako osećati. „Govno! To sam ja!“, mislila je.
Ali njen život mora da ide dalje, a osećaj govneta je cena tog kretanja.
„Idemo“, reče Greta i upravi pogled ka Raheli. Nju osmeh nije napuštao. Tek sad je videla koliko je lepa. Tek sad je primetila sve njene skladne crte lica koje su skrivane njenim osećanjima kao da nosi hidžab. Videvši lepotu, stid nestade. Čak i ako je izdaja, lepota te nagrađuje. Zato i jeste skupa. Za Rahelu i preskupa.
Greta iz džepa izvadi novac. Stavi ga na sto.
„Ovo je sve tvoje. Sve. Ja moram da idem. Verujem da me razumeš.“
Greta se povuče korak nazad pa stade u ravan s Jasperom. Ovaj je zagrli.
Tad nestade osmeha s Rahelinog lica. Na njemu zavlada tuga. Duga, neprekidna i beskonačna tuga. I pre i posle Grete. Tuga. Znala je da će doći ovaj dan, jer je Smrt bila u pravu. Da nije u pravu, ne bi se zvala Smrt. Ljubav je bol.
Ona poče da se moli onako kako se molio njen otac. Oči su joj se polako, skoro nevidljivo punile suzama. Na kraju, kada u njima više ne bi mesta i kad suza skliznu niz obraz ostavljajući prostor za drugu, lice joj se ponovo razli u blagi, nevini, prostodušni osmeh kakav može imati samo svetac ili dete. Gretu taj osmeh preseče. Ona joj pritrča, zagrli je i poče da je ljubi, ljubi, ljubi. Rahela je stisnu kao što dete stiska majku, snažno i bezuslovno. Stisak im zaustavi krv napola.
„Volim te“, prošaputa Greta. Iz njenih usta izlete istina. Gola i sama.
U trenutku kad je stisak bio najjači, Greta se vesto izmigolji i, pre no što je Rahela otvorila oči, u hodniku više nije bilo nikoga. Samo je čula žurne korake kako se spuštaju niz basamake, škripu ulaznih vrata i vrisku kočijaša koji potera karuce ka stanici Lion.
„Ubiće se. Sigurno“, prošaputa Greta Jasperu na uho dok su kočije lomile pariške ulice žureći navoz. Jasper ne odgovori ništa. Ne zato što nije znao odgovor, već zato što se slagao s Gretinim mišljenjem. Dami koja je delila stan s njegovom ženom bog nije pripremio dug život. U tren oka oni stigoše na stanicu. Voz je stajao na trećem peronu, nepobitan kao sudbina. On ih, u divljem trku, povede za Nemačku.
Rahela je stajala na vratima. Znala je da ne može da utiče na odluke sudbine. Sve češće i češće zamišljala je sudbinu kao neku babu koja, onako elegantno odevena u engleski tvid, namerno prži čorbu devojkama poput nje.
Ona ogrnu ruski crni šal oslikan ružama i izađe u grad.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:02 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27673




DVADESETO POGLAVLJE

u kojem je glavni junak jedan most


Beše prošlo pola šest kad Rahela izbi na Plas de Vož. Okretala se oko sebe kao da nekoga traži, a tražila je Smrt. Bila je uverena da je ova negde čeka, da će joj se ponovo javiti i da će joj ostati jedini prijatelj, jedina osoba koja je razume.
Svakome ko ju je video tog ukletog popodneva bilo je jasno da je sišla s uma. A onima koji su sišli s uma valja se ukloniti s puta. Pred njom su bežali ulični psi podvijena repa, od nje su ljudi okretali glavu, žene prelazile na drugu stanu ulice, a deca plazila jezik.
Zašto oni koji izgube razum tako prolaze? Zašto se oni telesno oboleli gledaju drugačije od onih obolelih u duši? Kao da bolest duše nije jednako za žaljenje kao i bolest tela. Kao da u čoveku pravo na bolest imaju samo meso i kost. Kao da je bolestan duh greh, a ne nesreća.
Rahela je prelazila preko Rivolija kao da prelazi bojno polje. Oko nje su vitlale karuce, psovali kočijaši, skakale mačke, padao mrak. Kad pređe na drugu stranu, negde u pravcu Notr Dama, ona ugleda Smrt.
Konačno! Stajala je ispred nje kao musavo dete sa pariške kaldrme. Imala je i osmeh. Iz njega je izlazio hladan dah. Rahela zastade. Raširi ruke.
„Čekala sam te“, reče joj Smrt. „Gde si do sada? Mogla si već odavno da budeš mrtva i da ne patiš, dušo moja.“
Rahela nije ništa rekla. Nije ni imala šta da kaže. Tako je valjda kada se čovek nađe licem u lice sa Smrću. Čuti i pristane. Šta god da Smrt kaže, verovatno je u pravu. Zato i jeste Smrt. Konačna, određena stvar, iza koje ne stoji dvoumljenje. Čovek nema nikakav uticaj na Smrt, a Smrt na njega ima. Odlučujući.
„Ponovo si se zaljubila, a? .Ponovo gubiš vreme, dete moje. Pobegla si mi s krova… pobegla i zato patiš.“
Smrt uze Rahelu podruku. Povede je ka mostu Arkol. U dnu mosta postojala je mala kamena ploča koja je stub mosta delila od Sene.
„Videćeš. Ništa neće boleti. Možeš da skočiš u vodu… a možeš i da padneš na onaj kamen. U oba slučaja završavaš ovu komediju od života, uspešno.“
Smrt se radovala Rahelinom kraju. Kao da je htela Životu da pokaže svoju moć, snagu koja joj daje pravo na završni udarac!
„Sve se završava sa mnom“, reče tako da je čuju i Rahela i njen protivnik. Život. U glasu se osećala zluradost.
Most je imao kamenu ogradu malo širu od ljudskog stopala. Podizao se lagano ka svojoj sredini, da bi se na drugu stranu spuštao istim ritmom. Rahela stade nasred mosta. Okrenu se oko sebe da vidi Smrt. Smrt joj glavom pokaza na ogradu. Rahela se pope. Stopala se prilepiše za kamen. Pod njom se igrala Sena. Kao da ju je zvala k sebi. Kao da se i ona radovala skorom susretu. Kao da je bila pijana od neke podmukle sreće koju imaju reke zaljubljene u samoubice. Sada će se pojaviti i onaj žuti pas, sigurno, kao i prošli put.
„A gde je žuti pas?“, upita Rahela.
Smrt nije ništa odgovorila. Popela se pored nje. Gledala je Senu.
Sena je gledala u njih. Raheli dođe nešto smešno u glavu. Razvuče osmeh. Smrt se nije smejala. I dalje je gledala u Senu.
„Pođimo“, reče Smrt i odlete nazad u pravcu Notr Dama. Sad je bila vrabac. Mali smeđi vrabac.
Rahela osta sama. Sa Smrću odlete i misao o njoj. Ona pogleda u Senu. Ova se pretvorila u Dunav. Ona ista boja, ona ista mirnoća, onaj isti beskraj. Beskraj koji privlači. Sve se pretvorilo u beskraj. Rahelu prođoše oni stari dobri žmarci koji je nisu zaobilazili kad god je sebi htela da oduzme život. „Sreća! To je ono što me tamo čeka. Sreća!!! Dolazim!“
Izmače joj se tlo pod nogama.
Velike crne karuce, zlatnih okova sa velikim slovom N okruženim lovorovim vencima na pročelju, jezdile su pariškim ulicama šireći oko sebe neuravnoteženu radost i veselje. Četiri mlada i naočita čoveka, iz visoke klase, obučena po poslednjoj modi, pijana od uspeha i vina, vrištali su iz njih prizivajući prolaznike da im se pridruže u njihovoj sreći. Njihov vođa, ujedno i najglasniji u grupi, Rišar Maho, upravo je dobio ozbiljnu parnicu na drugostepenom sudu, te je opravdao očekivanja svih onih koji su ga još kao studenta Sorbone kovali u zvezde. Njegov klijent, jedan oficir francuske vojske, optužen da je šurovao sa stanovitom stranom silom, te da je s tim u vezi napravio krivično delo veleizdaje, oslobođen je po svim tačkama optužbe. Ako se uzme u obzir da je na drugoj strani terazija pravde stajao državni tužilac, čuveni Žil Beržem, razlog za proslavu bio je veći.
Rišar je stajao na podestu karuca. Onako otmeno obučen, s pijanim izrazom na licu, izgledao je ko da je pobegao s nekog maskenbala. Ljudi su reagovali različito. Neki su ih ispratili vriskom i smehom, a neki pak pogrdnim rečima, jer postoje oni koji zameraju onima što se raduju. Po njihovom mišljenju, život bi trebalo da prođe u miru i tišini. Dostojanstveno. Deca su se smejala izrugujući ih kao što to uvek rade pijanicama. Činilo se da Pariz neće imati dovoljno vina za ova četiri mladića. Činilo se da sreća nema taj kapacitet da ih zadovolji.
Karuce su truckale pariškom kaldrmom naginjući se na svakoj od krivina, ali dva crna dobro utegnuta vranca nisu pokazivala znakove umora. Ipak, najtrezniji od advokata, Pol Ljoris, postavi društvu pitanje koje je bilo najlogičnije u tom trenutku.
„A kuda sada?“
Posle pića, dobrog provoda gradskim ulicama, posle šala i veselja koje po prirodi stvari rađaju uspeh i vino, došlo je vreme da se slavlje nastavi na drugi način. Ono što je društvu nedostajalo bile su žene!
„Le Baron!“ Uskliknu Rišar, koji se njihao na stopama karuca nagnut prema pariškim ulicama, kao da je uskliknuo ime nekoga vojskovođe, a ne ime bordela.
„Le Baron!“, ponovi Pol.
„Le Baron! Le Baron! Le Baron!“, počeše da skandiraju pijani advokati.
Ali u trenutku kada karuce napraviše zaokret nameravajući da krenu galopom prema željenom odredištu, ispred dva vranca se ispreči mali žuti pas. Kočijaš bejaše zbunjen kad se vranci ukopaše u mestu, jer on psa nije bio kadar videti. Putnici se zaljuljaše, a Rišar iz kočija ispade na ulicu. Komična situacija izazva smeh kod prolaznika, a ta bi se sramota svakako utisnula advokatu u srce da ne ugleda žutog psa. Mahao je repom, okrećući se u pravcu mosta Arkol. Izgledao je kao da mu se žuri. Rišar skoči na mesto kraj kočijaša i naredi mu da prati psa.
„Koji pas, gospodine?“, upita kočijaš, kojem je postalo jasno da je alkohol konačno počeo da deluje na raskalašno društvo. Rišar uze uzde u ruke, šibnu bičem po vrancima, oni krenuše za psom. Oni su ga videli. „Životinje vide…“, pomisli Rišar, držeći čvrsto uzde, koje su mu se usecale u dlanove. Pred njima je stajao most Arkol.
Karuce sa četvoricom advokata zagaziše na most, kada se na njegovoj ogradi pojavi silueta mlade dame ogrnute dugačkim šalom sličnim onima što ih nose Ruskinje. Šal beše crn, oslikan ružama. Bila je nagnuta ka reci, spremna na skok.
Rahela se već pozdravila s ovim svetom u trenutku kad ju je Rišar ščepao za noge. Stajala je dovoljno dugo na ogradi mosta da joj ovaj priđe s leđa, da uhvati njene članke i strgne je s ivice na onu stranu ograde na kojoj ostaju živi.
Bila je bleda kao da ju je Smrt već uzela sebi, ali su joj oči imale dubinu živoga stvora. Ona obori glavu na Rišarovo rame i pogleda iznad sebe. Videla je Smrt kako odlazi u nebo.
Izgledala je prilično razočarano. Rišar je strpa u karuce, a ona od vetra dođe sebi. Kako kočija krenu kasom, tako se Rahela nasmeja.
„Iako ne stoji u ugovoru da vam spašavam život, ja sam to sa zadovoljstvom učinio“, reče advokat, nudeći joj čašu prepunu crvene tečnosti. Ona otpi gutljaj.
„Ako je zbog nečega šteta napustiti ovaj svet, onda je to zbog vina“, on joj doda flašu, a njegovi drugovi zapevaše jednu od mnogih pesama koje slave boga Dionisa.
Dok su se kola truckala Bulevarom Sen Žermen, u Rahelinoj glavi su se ponovo pokrenule misli.
„Je l’ ovo mene bog nagrađuje? Ili je ovo neka greška? Zašto mi ne da da umrem? Zašto me s ivice smrti vraća u život, u njegov najbujniji oblik?“
Bila je to osveta Života, preokret na koji Smrt nije računala. Koliko god da je moćna i beskonačna, nije joj sve potaman.
Rahela je gledala oko sebe vedra, nasmejana i lepa lica mladih advokata. Gledala je Rišara. „Da li je zaista bilo potrebno da umrem? Neću u smrt! Doviđenja, mračne sile! Hoću da živim, da se veselim s ovim ljudima. Hoću da se zaljubim!“
„Živeo život!“, ona uskliknu, a momci je podržaše.
„Živeo život!“, uskliknuše svi. Karuce stadoše pred željenom krčmom. Na teškim drvenim vratima, zakačen na metalnu podlogu boje zlata, stajao je crnim slovima upisan natpis. Le Baron.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:03 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27672



DVADESET PRVO POGLAVLJE

u kojem Smrt posećuje bordel


Kafanski je zakon sličan zakonu gravitacije. Najveselije društvo privlači ostale goste k sebi. Kako advokati uđoše u Le Baron i kako zauzeše centralno mesto u najvećoj sali, tako se iz susednih prostorija pojaviše glave polupijanih i vedrih krčmalija, koji prisajediniše svoje astale njihovom. Doteče vino, a s vinom i dame s one strane morala. One su bile deo ponude najčuvenijeg pariškog bordela. Znajući da njihovo vreme neumitno dolazi i da će se ova noć završiti po slabo osvetljenim sobama na prvome spratu ovog lascivnog lokala, raspaljivale su maštu veseloj družini, strpljivo čekajući svoj trenutak.
Rahela se privi uz Rišara. Da ju je neko pitao zašto, ne bi znala odgovor. Sve tamne misli pobegoše iz njene glave, kao da se uplašiše sreće i veselja koje je advokatsko društvo oko sebe nesebično širilo. Ona zaboravi i Gretu, koju je još jutros celivala po hladnome nemačkom licu i zbog čijeg je odlaska bila spremna da se preda Seni. U njoj se pojavi život, razuzdan i bujan kao u prolećem probuđenoj šumi. Smejala se bezumno, vrištala od sreće, ljubila oko sebe znane i neznane. Njen duh uzleprša po krčmi poput leptira što leti s cveta na cvet.
Od nepatvorenog zadovoljstva ona ne stiže da se upita šta li se to u njoj prelomilo. Od čega je sazdana njena duša pa je sklona takvome raskolu? Sa ograde mosta do kafanskog stola u samo pola časa! Da li ju je ista sila gonila i u smrt i u život? Gledala je u Rišara zaljubljeno, ali je istim, zaljubljenim pogledom častila i ostale advokate, i konobare, i pijani sto preko puta njih, čak i dame čiji je posao, ne da prime, već da daju sreću. Ako postoji esencija sreće, ona je te noći lutala njenim venama. Ako bog voli zanesene radošću, njoj je bilo obezbeđeno mesto u raju.
Gledajući razdraganu, obezmudrenu gomilu koja se oko nje uvijala u ritmu vesele polke, čije su reči skoro pa otvoreno govorile o onim stvarima koje bi pristojan čovek trebalo da prećutkuje, u njoj sevnu misao o začudnosti života.
„Prema nekome je darežljiv i nesebičan, a nekoga sputava i oduzima mu slobodu. A od mene pravi budalu!“
Njena ruka se bez nekog naročitog razloga nađe na Rišarevom ramenu u trenutku kada su muzičari, osetivši da novo tek pridošlo društvo mnogo obećava, prelazili iz susedne prostorije za njihov sto. Krenuše polke, jedna za drugom, zatim pokoji kankan. Društvo se izmeša. Dame zauzeše svoje pozicije, advokati svoje. Sve je išlo svojim tokom, kao što reka grabi ka ušću. Dok su note omamljivale vazduh, vino je kolalo venama. Teško da mu se čovek odupre, naročito ako je opijen životom oko sebe, a Rišar je to već bio.
Tada u Le Baron uđe Smrt. Bio je to muškarac, naočit i lep, s iskošenim zelenim očima iz kojih je izbijala požuda. Zaogrnut plastom od crnoga tvida izgledao je odlučan i neumoljiv. Željan osvete. S njim je ušao i jedan kepec. Kepeca srdačno pozdraviše sve zaposlene na ovom skaradnom mestu. Zauzeše sto preko puta Rišarevog veselog društva. Među njima se sve uskomeša kada prsata konobarica stavi čaše na sto. Vrč vina koji im potom donese nije bio dovoljan za prvi krug. Kepec sali svoje sledovanje u grlo kao žedna zemlja vodu, ali Smrt ne proba ni kapi. Streljao je pogledom sto preko puta. Tražio je nekoga.
Rahela ga je videla čim je kročio u krčmu. Nadala se da je neće prepoznati u ovako veselom i opuštenom izdanju. Mislila je da je Smrt pamti samo kao tmurnu, bledu i setnu, da je došla po nekog drugog. Ali pogledi im se ukrstiše. Mladić sa zelenim očima joj se nasmeši. Osmeh beše hladan, ali privlačan. Ona pokuša da okrene glavu na drugu stranu, nadajući se da je Smrt u obliku zgodnog muškarca samo opsena, njena uobrazilja.
„Možda to i nije Smrt. Možda je zaista čovek, zgodan i šarmantan, a ne Smrt.“ Uzalud. Na koju god stranu da se okrene, koliko god da zatvori oči, protrese glavom, Smrt je sedela na onome istom mestu gledajući je pravo u oči. Rišar primeti Rahelin nemir. Okrenu se oko sebe da vidi šta je uzrok.
Rahela je zurila u susedni sto. Za njim je sedeo kepec. Sam.
„Kepec, a? Čudno ti? Dolazi često u Le Baron. To ti je kolega. Slikar“, šapnu joj tiho, da ne remeti pesmu, ali ona na to ne odgovori. I dalje je zurila u pravcu Smrti.
A Smrt joj se nasmeši, Rahela odgovori osmehom. Smrt je bila zadovoljna. Svidelo joj se što Rahela nije pružala otpor. Stvar će se završiti brzo.
Nežnim pokretom ruke Smrt pozva Rahelu k sebi. Poslušna kao pas, ona ustade sa svog mesta i, prošavši kraj majsterzingera, sede između Smrti i kepeca slikara. Rišaru bi simpatično što je Rahela sela pored kepeca.
„Mogu da razmene iskustva“, nasmeja se, ali Rahela okrenu leđa kepecu. Izgledala mu je kao neko ko s pažnjom gleda u prazninu.
Smrt nije dugo čekala. Zelenooki mladić zagrli Rahelu ispod struka, primače joj usne obrazima. Ona na licu oseti ledeni dah. Jednu ruku Smrt stavi na Rahelina kolena. Rahela se privi uz Smrt, osećajući neku teško objašnjivu sigurnost. Ovakvu sigurnost verovatno oseti onaj koga polažu u grob. Bilo joj je malo čudno što se Smrt ponaša kao neko ko dolazi u bordel. Bordel je znak života, a ne smrti. Mladić za to nije mario. Poljubi je u uho.
„Večeras te vodim sa sobom“, šapnu joj. U trenutku se ponadala da to i nije Smrt.
„Kuda?“
„Tamo gde je lepše.“ Rahela je ćutala. „Videćeš, neće boleti.“
Pokuša da je ugrize za uho, Rahela se izmaknu. „Ne brini… niko me ne vidi… samo ti.“
„Ni kepec?“
„Ni on.“
Smrt izvadi kesicu s otrovom. Sipnu ga u Rahelinu čašu s vinom.
„Pij. Biće brzo i lepo.“ Rahela odgurnu ruku.
„Ne!“, odgovori Rahela. „Ne sad! Sad hoću da živim!“ Smrt se nasmeja.
„Ne možeš da živiš kad ti hoćeš… ti si samo jedna nesrećna devojka!“
„Neću s tobom! Sad mi je lepo ovde! Hoću da živim!“
„Dobro… Neću te terati, ali biće ti žao.“
Tada u salu uđe pevač. Izgledao je čudno. Nedovršeno. Na pola puta od muškarca do žene. Rišar ga je voleo, pa kuckanjem kašikom o kristal prekide razgovor za stolom. U trenu se sve utiša. Pevač krenu da peva fado, toliko tužno i setno da se prisutnima učini da se sva nesreća ovoga sveta slila u njegova prva tri tona. Muzika je jedino mesto na svetu gde je lepo to što se ne zna ko je muškarac a ko žena.
A pesma, očas posla, krčmu pretvori u hram i osvešta bordel kao tamjan crkvu. Pevač je goreo u izvedbi pretvarajući se u pesmu, tako da se u jednome trenutku nije znalo šta je čovek, a šta glas. Nije bilo nikoga u Le Baronu kome te večeri iz oka nije potekla suza. I konkubine se osetiše uzvišenim. I njima pevačev ton uli tugu, a sa tugom i toliko željeno dostojanstvo.
Rišar se upita šta se to krije u muzici pa je tako snažna, nevidljiva sila koja vlada čovekom mimo njegove volje. Ona mu iz očiju izbija suze lakše od teške reči ili udarca korbačem. Igra se njegovim osećanjima kao vetar lišćem. Uzburka dušu kao uragan more. A oružje joj je nevidljivo. Zagonetno. Svaka druga umetnost ima svoju strelu. Jasnu i opipljivu. Sliku, reč, pokret. Vidiš sliku, čuješ reč, osetiš pokret… i uzbuđenje stiže.
Samo je kod muzike drugačije. Ona udara s one strane uma. Zato i jeste jača od svih ostalih umetnosti. Za nju čovek nema razumno objašnjenje. Ona je zagonetna kao i sam život. Ona te vodi u rat, ili te vodi u mir, u tebi budi ljubav, ali budi i mržnju. Ti pristaneš, a ne znaš zašto.
Ceo Le Baron se pridruži pevaču na refrenu. Zapeva i Rahela, a pevač, želeći da slušaocima pokaže da iza svake tuge postoji nada, iza pada ponovni let, iza smrti vaskrsenje, podiže refren za pola tona, što pesmi uli dodatni optimizam i nadahnuće. Odjednom, celo društvo se probudi iz sete. Iz tužne melodije rodi se poletna himna, kao što iz larve izađe leptir. Svet u Le Baronu, omamljen nekim posebnim podstrekom, poče da se ljulja u ritmu refrena tražeći od gospoda produžetak života. Ako bog daruje godine na ovome svetu po onome kako ko peva, ovaj nesrećnik, ni muškarac ni žena, postaće besmrtan.
U trenutku kada je refren ušao u svoju repeticiju, na teški, hrastov sto skoči mali žuti pas! Nađe svoje mesto međ' čašama i flašama. Od celoga društva video ga je samo Rišar.
„Nije te dugo bilo“, pomisli Rišar i nasmeja se.
Pas mahnu repom. Izgledao je veselo i bezbrižno, kao i onoga dana kada je pobegao sa slike.
Tad pevač krenu u drugu strofu. Krčmu ponovo prekriše tuga i seta. Pas zalaja. Rišar se trgnu. Htede da mu prstom pokaže da bude tih, ali se seti da psa može da čuje samo on. Rišar se smiri, ali pas nastavi da laje.
„Kao da želi nešto da mi kaže“, ponovo pomisli Rišar. Pas skoči na pod. Potrča ka susednom stolu.
A tamo, naočit muškarac sa zelenim, urokljivim očima držao je u naručju Rahelu isto onako kako se u naručju drže one dame čiji je posao prodaja tela. Ona mu se potpuno prepustila, puštajući ga da je mazi po kosi, da joj ljubi lice, oči, čelo, čak i vrat. Njena kosa rasplela se preko ramena padajući nehajno po stolu. Muškarac je bio u zanosu, kao da je krenuo putem s kog nema povratka.
Kad ih ugleda, Rišara obli iznenadni udar ljubomore. Snažan poput zemljotresa. Krv mu usključa toliko snažno da mu se činilo da će izbiti na nos, oči, uši. U muškarcu čije su ruke pratile konture Rahelinog tela on prepozna sve neprijatelje koje mu je život doneo. Zelenooki se drznu, pa zari svoju njušku Raheli za vrat, kao da je vampir a ne ljubavnik, a kad Rišar vide kako se Rahela u zanosu povukla nazad, dozvoljavajući zelenookom da svoju odvratnu gubicu spusti sve do procepa međ' njenim grudima, u njemu ljubomora savlada razum.
„Ubiću ga!“, skoči od stola, prođe pored pevača, koji je nastavio da pegla po poslednjoj strofi pred drugi refren, priđe stolu za kojim se Rahela prepuštala Smrti i snažno, bez objave rata, udari zelenookog direktno u vrh brade. Mladić pade kao pokošen, tačno u trenutku kada pevač praćen polupijanim veselim horom uđe u drugi refren, koji je sa sobom nosio zanos veći od onog prvog. Kepec kao da nije ni primetio šta se oko njega događa. Slušao je pesmu.
Rišar podiže bezobraznika s poda.
„Ja sam je spasao, ona je moja!“, uskliknu tako da zelenooki nije bio u stanju da razazna ni jednu jedinu reč. Rahela je stajala sa strane, uplašena kao neko ko ne želi da bude predmet svađe. Rišar jednom rukom podignu mladića a drugom ga tresnu posred nosa. Krv se prosu po podu, ali niko od prisutnih se ne požali na nemir. Niko za njihovu tuču nije ni mario! Svi su slušali pesmu, mašući pred sobom vrčevima vina kao nekim posebnim sakralnim instrumentom koji prati ovaj religiozni ritual. Samo je Rišar video Rahelinu borbu sa Smrću.
On izbaci zelenookog napolje. Vrati se i odlučnim korakom priđe Raheli. Uze je za ruku i, kao da je ona nešto što mu pripada, povede je ka najbližoj slobodnoj sobi. Nije mu se opirala.
Neka čudna sila dala je Rišaru divljačku snagu, pa on u Raheli probudi ono za šta ona nije znala ni da postoji. Raspojasan i divalj, poput olujnog vetra, Rišar ju je očas posla doveo u stanje zbog kog je vredelo roditi se, a ona, prepuštena salvama slasti, zamoli boga da joj Smrt više nikada ne pokuca na vrata, i da ovo u čemu je sada, kako god da se zvalo, potraje večno.
„Večno… večno… večno…“, ponavljala je u ritmu udara talasa o stenovitu obalu.
Iz sale se čulo dobovanje kontrabasa. Miris pačulija ispunio je sobu. Vatromet slasti nije prestajao. Njihova igra bila je kao neko slavlje, slavlje pobede Života nad Smrću.
Njih dvoje izgoreše u plamenu čiji je žar tinjao sve do kraja noći, kada se, zaverenički vesto, iskradoše iz sobe, bežeći od jutra kao od neželjenog svedoka.
Za onim stolom s kojeg je pokupio Rahelu i bacio je sebi u naručje, Rišar ugleda kepeca. Ovaj je pred sobom na komadu papira stvarao crtež. U Rišaru se probudi džentlmen, pa mu priđe i uputi izvinjenje zbog noćašnjeg nedostojnog ponašanja.
„Pijana glava, gospodine Lotrek. Budite ljubazni, pa prenesite reči mog dubokog izvinjenja vašem prijatelju sa kojim ste delili ovaj sto.“
Kepec se okrenu ka Rišaru, skinu naočare, pa pogledavši ga kao nekoga ko je sigurno pogrešio osobu, reče: „Sinoć, gospodine Maho, nisam imao čast da delim ovaj sto ni sa kim. Sedeo sam sam.“
Rišar klimnu glavom kao da mu je jasno da je pogrešio. Bio je umoran da se preispituje. Sve mu je izgledalo teško objašnjivo. I to što je pomislio da gospodin Lotrek laže, ali i to da mu nije palo na pamet da je veliki slikar umro pre nekoliko godina.
Ipak, najviše ga je zbunilo to što je video da je Lotrek, na komadu papira, nacrtao malog žutog psa.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:03 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27671


DVADESET DRUGO POGLAVLJE

u kojem se govori o muškarcima


Tri meseca kasnije, jednog sivog popodneva, dok je pariška kiša rutinski terala narod s ulica, Rahela je stajala nasred Rišarove radne sobe, ispred polica na kojima su, uredno složeni, ležali krivični predmeti. Bila je bleda, ali odlučna. U rukama je držala papir na kome je pisalo da će uskoro postati majka. Rišar je stajao kraj prozora čija su okna oprana tako da bi čovek mogao pomisliti da stakla i ne postoje. S one strane parka kočoperno su se širila Jelisejska polja. Nad njima je kružilo zlokobno jato svraka.
Nije izgledao nimalo zabrinut. Rahela nije bila prva koja je u njegovu kancelariju došla sa takvim lekarskim nalazom. Zbunjivala ga je samo njena odlučnost. Dame koje je na ovaj način unesrećio, a ruku na srce nije ih bilo onoliko koliko ih je moglo biti, obično traže novac za odštetu i stvar se veoma brzo završi u jednoj od tajnih klinika specijalizovanih za ovakve slučajeve. Međutim, Rahela nije tražila novac. To ga je najviše brinulo.
„Dobro… i šta sad?“, upita je Rišar, više kao neko ko je radoznao nego kao neko ko je nekome dužan.
„Moramo da se venčamo!“
Rišar poče da se smeje. Prvo tiho, kao za sebe, a zatim sve glasnije i glasnije, dok se na kraju nije zacenuo, boreći se za vazduh.
Prvo je to bio smeh očajnika, potom smeh zadovoljnog čoveka, onda se smejao kao baraba, pokvarenjak, sve dok se nije pretvorio u smeh koji nipodaštava i vređa onoga koji je smeh izazvao.
I dok se Rišar smejao i smejao, Raheline oči su se punile suzama. U glavi su joj odzvanjale Gretine reči: „Muškarac ti je, mila moja, nevaspitano derište, škrto i sebično, nespremno na bilo kakvu žrtvu! U njih ne vredi ništa ulagati jer su nestabilni i površni, odani za jednu noć, a već sutradan su spremni da zarad svoje guzice učine prevaru. Pa, zar nije cela naša civilizacija nastala iz muške pohlepe i gramzivosti, jer mu je priroda tobože dala zadatak da oplodi ženski rod a zatim izgubi svaku funkciju?! Bolesna aspiracija nije mu dala mira, pa je počeo da pravi svet paralelan sa prirodom. Otuda je on, dušo moja, s njome u stalnom ratu. Otuda sve te religije, filozofije, umetnosti… Sve je to samo uzaludan pokušaj muškarca da sebi, posle oplodnje, nađe smisao.“
Ali Greta joj nije rekla koliko muškarac može da bude grub i osion, neotesan i pokvaren, nije joj rekla da je muškarac spreman da ponižava i, što je najgore, da u tome uživa!
Ona uze onaj papir sa stola i ode bez pozdrava.
Rišar osta zbunjen. Dugo je gledao u vrata koja su se za njom zalupila. Nije mu bilo jasno šta je uradio. Otkuda sad toliki ponos kod te žene? Zašto ga nije imala one večeri kad joj je spasao život? Uostalom, mislio je, kakva li je to bestidnost da od mene traži odgovornost za ono što je ona svojevoljno učinila? I ko meni garantuje da sam baš ja taj čije se seme zakopitilo u njenome telu? Dama živi sama u Parizu, na Plas de Vožu, slikarka, umetnica… pa hajte, molim vas… zar moram da iznajmljujem detektiva da proverava s kime se sve druži?
„Nek ide bestraga“, pomisli i sede za sto. Njegove misli već su prešle na drugi predmet.
Rahela je još isti dan pokupila sve svoje stvari, stavila ih u jedan kofer, iz galerije skinula tri svoje slike i uzela novac koji joj je Konkord dugovao zaključno s tim danom.
Te noći bila je u vozu što vodi na istok.
Pričalo se da je prvo otišla do Grete, zatim u Berlin, pa u Minhen, pa ponovo kod Grete, pa da je zatim odlučila da se vrati kući. Na tim putovanjima rodila je dečaka.
Bila je nedelja kada ju je čamac iz Zemuna prebacio preko Dunava. Reka je bila mirna. Dozvoljavala je suncu da baca zrake po njenoj površini igrajući se talasima, poput deteta, bezbrižno. Čamdžija je bio pogrbljen i neugledan. Ni nalik na onoga koji ju je pre toliko godina odvezao iz Beograda u svet. Iza nje, sklonjen u ugao barke, ležao je kofer pun uspomena. Tri slike bile su pažljivo srolane, odvojene od ostalog prtljaga, a u naručju je držala dete, iz čijih je očiju izbijala želja za životom. Sve vreme puta dete je urlalo. Pogrbljeni čamdžija, ljut na malog što remeti sklad reke i neba, sarkastično primeti da će dečak biti pevač.
Umalo da pogodi. Lacijus je od rođenja čuo samo muziku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:04 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27670




DVADESET TREĆE POGLAVLJE

u kojem se govori o nestanku jednog prijateljstva


Nije sve sa Binijevim pričama išlo tako glatko kako je Mići u početku izgledalo. Naime, znalo je proći mnogo vremena a da Bini ne pozove Miću u meditaciju. Tada se osećao glupo, zaboravljeno. Tešio se da i Bini ima svoja posla. Dovoljno je da jednom krene s kraja na kraj svemira pa da prođe vremena koliko za hiljade ljudskih života. A Bini je bio vragolan. Hteo je sve da zna, sve da proven. Ništa mu nije bilo teško. Setio se jednom kako je čekao da se jedna zvezda ugasi… dok je pričao, Bini je zaustavio dah, vratio ga nazad sa zemlje ovde u svemir. I cap! Pred njima se ugasila zvezda. Kao da je nikada nije bilo.

„Šta li onda oni koji se rode očekuju da će biti s njima kada jedna zvezda ovako lako nestane?“

Beograd uđe u novo proleće. Ovoga puta mirno i blago. Grad se umi martovskim kišama, pa kad ga sunce, početkom aprila, okupa svojom nevinošću i čistotom, on zasja kao biser izgubljen na obalama dveju reka. Retko šta može da se meri po vedrini i razdraganosti sa aprilom u Beogradu.
Bosa je dočekala novu sezonu spremna. Kupalište dobi nove ograde, žardinjere, cveće, uredi se pesak i kamen na plaži, dodade se još trideset ari placa koje joj prodade stari Ilija, čije su barke više od pedeset godina sekle reke, a sada nema ko da ih tera Dunavom i Savom. Život Jankovića dobio je onaj oblik koji ima Beograd u aprilu: vedar, nasmejan, obećavajući.
Malu senku na taj predivni period bacilo je ponovno pojavljivanje Životine nesvestice, na koju on skoro i da beše zaboravio. Stajao je na ulazu u kupalište, pozivajući radnike koji su posipali pesak po obali. Samo mu je u jednom trenutku pesak došao gore, a nebo dole. Radnici mu pomogoše da se pridigne, dadoše mu vode da dođe sebi, a Bosu najviše zabrinu to što Života nije bio u stanju da joj kaže šta mu se zaista dogodilo.
„Šta bi bilo da si bio na čamcu?“, upitala se, iskreno zabrinuta za zdravlje svoga muža, kome naredi da sutra obavezno ode lekaru. Ali Života ne ispuni tu naredbu. Bojao se lekara. „Mogao bi nešto da mi nađe“, ali bojao se i da kaže Bosi da je u trenutku kada se svet oko njega okrenuo naglavačke video Željanu, i to kako mu maše iz vode.
Dimitrije je odavno pokazao zanimanje za čudo koje zovu kamera. Čeh Pavel Mandrla bio je prvi čovek koji je u Beograd doneo to sokoćalo, s objektivima „Karl Cajs“. Duga kovrdžava seda kosa, nehajno razbacana na oba ramena, marama boje ljubičice široko obavijena oko tankog vrata, karirani sako širokih revera, te čizme sa visokom petom i zlatnim nitnama na njenim obodima. Šta li je drugo Mandrla mogao da bude nego umetnik? Bio je star, ali se nije tako ponašao.
Mandrla je dolazio na Jankovića plažu, vadio svoju neobičnu skalameriju i snimao polugolišave kupače koji su rado pozirali, praveći se važni ispred tog izuma koji će desetak godina kasnije promeniti ljudsku misao. Beograd se od pamtiveka trudio da imitira veliki svet, pa je i u to vreme prestonička mladež u svakoj inovaciji koja joj je postala dostupna videla priključak s onim što su zvali moderno.
Manrdlu je pratio dečak Dimitrije, noseći njegove teške torbe sa stalcima i okularima. Bilo ga je smešno videti. Imao je noge u obliku ćiriličnog slova X i zadnjicu istaknutu preko svake mere. Bosa ga je gledala pogledom majke koja nepogrešivo oseća kako joj čedo izmiče i odlazi. Onako malešan i nespretan, nosio je Mandrli stalke i kameru, kao što mu je i deda nosio pušku. Vremena se menjaju, a s njima i oružja. Samo je cilj uvek isti. Sloboda.
Mandrla je u dečaku prepoznao sebe. Prepoznao je zaslepljenost pokretnom slikom koja ga je manijakalno gonila sve ove godine, prepoznao je dečakovu spremnost da joj preda ceo svoj život. Zato ga je voleo. I dok je, u početku, s oprezom gledao kako mu Dimitrije postavlja stalak, meri razdaljinu od objekta, izoštrava okular, udara klapu, s vremenom je poverenje toliko naraslo da je bio spreman da dečaku prepusti organizaciju kadra, pripremu mizanscena, čak i režiju drugog plana. Mandrla je prepoznao ljubav s kojom je Dimitrije prišao ovoj veštini, koju čovek u to doba još nije zvao umetnost.
Ali senu na lep život Jankovića baci Bosin odnos sa Vasvijom. Prijateljstvo je nestalo. Istopilo se. Kao da ga nikada nije ni bilo. Dani su prolazili, ljudi su hrlili na kupalište, a od Vasvije „ni pisma ni razglednice“. I u onim retkim, slučajnim susretima koji su u čaršiji veličine Beograda po prirodi stvari mogući, Vasvija nemaše mnogo toga da kaže osim onih par šturih reči pozdrava, pristojnih, ali bledih, lišenih svakog osećanja. Ličila je na nekoga ko ne pozdravlja, već kažnjava.
Bosa je takvo ponašanje pripisivala Vasvijinom naopakom karakteru, koji je od te žene napravio osobu čija su osećanja i svetonazor uvek išli iz krajnosti u krajnost. Iako je sama sebi govorila da tom „zahlađenju“ ne bi trebalo pridavati preveliku pažnju, ona se potajno nadala da će ta „divna žena“ ponovo okrenuti ćurak i vratiti se onome toplom i dubokom prijateljstvu u kom su obe uživale.
Ali, kada god bi pomislila na Vasviju, osetila bi težinu ispod srca koju čoveku stvaraju neželjene misli. Prebirala je po sećanju ne bi li pronašla koji li je to njen pogrešan potez, koja li je to pogrešna reč ili gest mogli da ovako snažno i bespogovorno udalje Vasviju od nje.
„Kao da ona zna da li si ti nešto pogrešila ili ne! Ona se naljuti, onako, iz obesti! Kao i svi bogataši“, govorio bi joj Života kada god bi se poveo razgovor o Vasviji Krsmanović.
Bosiljka nije verovala u to. Morilo ju je što ne zna odgovor na to pitanje, a osećala je da je taj odgovor mnogo važan.
„Da li je ljubomorna? Ne, ne verujem. Nema na šta. Pare? Ne bi trebalo. Oni imaju para da kupe i nas i sve oko nas. Sreća? Ni govora. Zna ona kroz kakav smo pakao prošli, a isto tako zna šta nas sve čeka. Uspeh? Nikako. Otvoriti jedno malo kupalište, za njih koji trguju s pola Evrope ne može se nazvati uspehom.“
„Boso. Ti ne razumeš. To su bogati ljudi! To što oni imaju, mi ne umemo ni da sanjamo! A oni imaju toliko da im to daje za pravo da misle da sve mora da bude njihovo vlasništvo, pa i prijateljstvo. A ti si joj se odmetnula, razumeš?“
Bosa nije razumela.
„Nisi više pod njenom zaštitom: Otišla si od nje. Postala si svoj čovek. Zarađuješ dovoljno. Imaš svoj život u koji ne može da ti se petlja. To ona ne može da podnese.“
„Pa zar ne bi bilo prirodnije da joj je drago što smo se digli iz pepela?“
„Bilo bi, da zavisimo od nje. Ovako, ne“, završi svoju mudroliju Života i spusti tanjir sa jajima na sto.
Bosa i dalje nije prihvatala to objašnjenje. Ali, sa druge strane, uplašila se da bi zahlađenjem odnosa sa Krsmanovićima put u ono najviše beogradsko društvo bio praktično nemoguć.
Kako se odnos nije poboljšavao, Bosiljka se drznu pa napisa dva-tri reda, te posla po kuriru pisamce gospođi Krsmanović, da je obavesti kako će joj u petak koji dolazi, gost biti slikar Jovan Nesterović, pa bi ona, Bosa, bila rada „da upriliči slikanje njenoga portreta ne bi li takva lepota bila zabeležena kistom majstora za veke vekova“.
Vasvija je ne udostoji odgovora. To Bosiljki beše znak da se njihovo prijateljstvo ugušilo.
A šta li je to Vasviju odvuklo od Bose, zaintrigiralo je i Aleksu Krsmanovića. On to pripisa ženinim nepredvidljivim hirovima. Vasvija je i pre prijateljstva sa Bosom znala da ulazi u intimne odnose sa mnogim drugaricama, ali se iz njih nikada nije izvlačila ovako naglo.
On iskoristi jednu priliku kada je Vasvija uživala u branju trešanja, pa je podseti da je prošle godine u ovo doba bila ona strašna poplava i kako mu je čudno da već izvesno vreme nema gospođe Janković u poseti.
To što se Vasvija pravila da nije čula pitanje dade mu do znanja da je stvar prilično ozbiljna. On pretpostavi da je Bosiljka učinila neki pogrešan korak, a da nije ni svesna toga.
„Možda joj nije dovoljno zahvalila, možda je trebalo da joj pokloni više pažnje, možda je trebalo da podeli sreću zbog uspeha kupališta.“
A kupalište je zaista procvetalo. Postalo je mesto na kome je pametno bilo biti viđen, a to je u Beogradu, kao uostalom i u palanci, ali i metropoli, mnogo važna stvar. Bilo je samo pitanje trenutka kada će Kupalište „Janković“ u svoje okrilje primiti srpsku elitu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:04 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27669



DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

u kojem je nastala jedna fotografija


Među Srbima se retko kada znalo ko kosi, a ko vodu nosi. Jedino kad udari neka nevolja, rat ili katastrofa širih razmera, tada se Srbi slože, pa međ' sobom podele uloge. Ovako, kad je mir, svako vuče na svoju stranu.
I tih je godina postojala jaka netrpeljivost između civilne i vojne vlasti, a kako se obruč oko Srbije stezao, iako nikada i nije bio labav, tako je svima postalo jasno da među zavađenim stranama mora da dođe do pomirenja.
S jedne strane stajala je Vlada Kraljevine Srbije, ispred koje je, „na Bajino insistiranje“, delegiran ministar vojni Sava Grujić sa još trojicom advokata, a sa druge strane posebna, hrabra, ali zaverenički raspoložena grupa oficira, od koje su svi zazirali i za koju su tvrdili da je planirala i izvršila ubistvo kralja i kraljice, sa spremnošću da takav čin ponovi kada god za to oseti potrebu. Njih je predvodio Šilja, s jednim svojim istomišljenikom koji nije bio vojno lice. Zvali su ga Čupa.
Iza inicijative za pomirenje stajala je grupa bogatih industrijalaca koji su svoju ideju pravdali neophodnošću da se postigne što veće jedinstvo „u vremenima koja ne obećavaju med i mleko“, ali su istovremeno, zarad svojih poslova, bili zainteresovani da Srbija ne ulazi u dodatne konflikte sa svojim komšijama.
Bosino kupalište bilo je najbolje mesto za ovakav jedan dogovor, zgodno i po svome jedinstvenom ambijentu, ali i po broju skrovitih mesta koja su kao stvorena za razgovore od izuzetne važnosti i zakulisnog sadržaja. Šilja je povod okupljanja našao u proslavi stotog broja Bosanske vile, jedinog srpskog časopisa u Bosni čiji je vlasnik bio Nikola Kašiković, ozbiljan i naočit čovek, kulturni patriota, kako je voleo da se predstavlja pred stranim i domaćim prijateljima i poznanicima. Kašiković je bio idealan medijator pregovora, upravo zbog toga što nijedna strana u njemu nije videla protivnika. Njegova supruga Stoja bila je Sarajka, temeljno obrazovana žena od ukusa, svetskih manira, stasala u školi Adeline Irbi. Sama njena pojava u diplomatskom koru u Beogradu izazivala je poštovanje i divljenje.
„Kumo, znaš dobro da kod Srba ništa bolje ne uspeva od imitacije velikog sveta.“ Šilja je tim rečima Bosi počeo da izlaže svoju ideju o proslavi. „Hoće da mu bude ko u Beču, a praziluk mu viri iz dupeta. Pa daj mu onda taj Beč, ali ga i naplati! Spremamo neviđen vatromet! Ima da napravimo proslavu Vile da se u svetu priča o tome!“
Bosa pristade! Za to veče obezbedila je trostruko više ljudi nego obično, sredila glavnu salu tako da se stekao utisak da se čovek nalazi negde usred Pešte, dovela vrsne kuvare i konobare, a kada je videla ko sve na proslavu dolazi, počela je da se trese kao prut.
Na spisku zvanica behu i oni obični, ali čestiti ljudi koji su mnogo pomogli Bosanskoj vili, ali i sve one viđenije persone iz sveta politike, kulture, novinarstva, diplomatije, a beše tu i prijatelja porodice, donatora, poslovnog sveta, te predstavnika vojske i policije.
Za ovu priliku pozivnica je stigla i na adresu Krsmanovića.
Kada joj je posilni uručio lepo oslikanu kovertu sa naslovnom stranom prvog broja Bosanske vile, Vasvija sa skorojevićkom nadmenošću pokaza prezir. Još kad ugleda mesto na kome se proslava održava, s indignacijom ostavi pozivnicu sa strane.
Ali Aleksa je bio jedan od inicijatora sastanka dveju zavađenih strana. Bez njih se proslava nije mogla održati. Besnela je svađa u kući Krsmanovića.
„To su viši interesi, Vasvija!“
„To je običan provincijski bal. Sita sam toga!“
„Nije tebi problem u provincijskom balu, tebi je problem u Bosi.“
Vasvija ne odgovori. Okrenu glavu od muža. On oseti da je pogodio u metu.
„Hajde, reci mi, šta je bilo? Zašto si tu ženu oterala od sebe?“
Vasvija se okrenu. Iz nje je isijavao bes. Ličila mu je na dete koje ne zna zašto se ljuti, ali oseća da je tako najbolje.
„Zašto? I još me pitaš zašto? Zato što je nezahvalna! Zato što sam joj pomogla kao što joj otac rođeni ne bi pomogao! Zato što nema u sebi grama zahvalnosti.“
On je uhvati za ramena.
„Vasvija, polako. Šta je to trebalo da učini, a da nije učinila? Kako ona može da zna šta ti od nje očekuješ? Ljudi nisu isti. Neko na stvari gleda drugačije od tebe. Osim toga, doći će i austrijski ambasador. Važno mi je da stupim u kontakt s njim. Mnogo toga trebalo bi da se desi večeras. Molim te, ljubavi, idi, obuci najlepšu haljinu. Hoću da mi večeras blistaš.“
I Vasvija obuče najlepšu haljinu.
Krsmanovići su, kako i dolikuje ljudima njihovoga ranga, došli među poslednjima.
„Bila bi velika greška da se nismo pojavili“, šapnu Aleksa Vasviji u trenutku dok su ulazili u svečano ukrašenu glavnu salu. Krsmanoviće pozdraviše domaćini, a gospodin Kašiković izrazi veliko divljenje prema svim poslovima koje porodica Krsmanović vodi. On pozdravu doda i reči zahvalnosti prema „nesebičnom donatorskom radu“, koji kao porodica ga je prema svome narodu nastanjenom s one strane Drine. Sa ponosom napomenu da će u čast svih zvanica večeras biti održan vatromet „kakav Evropa videla nije“, pa se okrenu novopridošlim gostima. Gospođa Kašiković biranim rečima pohvali toaletu gospođe Krsmanović, te joj u tri reči kaza da je o njoj slušala „sve najlepše priče od njihovog divnog domaćina, gospođe Janković“.
Te reči izmamiše osmeh na Vasvijino lice, a srce joj omekša. Koliko god da je čovek navikao na laskanje, ono mu godi, pa i njena osećanja prema Bosi dobiše toplije boje.
A Bosa kao da je znala kad treba, pa je tačno nakon tih reči, sva ushićena i bez daha, uhvati podruku.
„Draga moja, znala sam da ćeš doći! Znala! Toliko mi je bilo važno da vas oboje vidim večeras ovde. Srećne.“
Zatim se okrenu prema Kašikovićki.
„To ti je moja najbolja drugarica o kojoj sam ti govorila. Samo da znaš koliko mi je pomogla. Zaista, nisam u stanju da nađem reči zahvalnosti za sve ono što nam je učinila.“
Njena neposrednost imala je tačnu meru. Nije iskočila iz strogih normativa koje ovakve prigodbe imaju, ali je u razgovor unela vedrinu koja raskravi Vasvijino srce. Ova se, već nakon prvih razmenjenih rečenica, nije ni sećala svoje ljutine.
Bosa je znala šta je Aleksi važno, pa ih oboje, znalački, provede pravo pred austrijskog ambasadora, koji dočeka bogati srpski par s visokim poštovanjem i uvažavanjem. Njihovo upoznavanje poče krajnje površnim razgovorom, u kome se dva muškarca dotakoše hrane, vremena, reke, običaja, mode, svega sem politike. Aleksa onako vesto, kao usput i nenametljivo, najavi mogućnost da njegova kompanija proširi poslove s Austrijom, čekajući reakciju ambasadora, a kako ona izostade, Aleksa, kao nevažno, spomenu neke impozantne brojeve koji bi bili sasvim realan profit koji se od tih poslova očekuje, ali da bi se stvar mogla učiniti mnogo jednostavnijom, trebalo bi otkloniti neke birokratske zamke na koje tako veliki poslovi obično nalete.
„Udeo u dobiti onoga ko bi pomogao na tom putu je neupitan“, reče on tako da to čuje samo ambasador. Tu ambasador podiže obrvu, a ta podignuta obrva beše jasan znak da je spreman za jedan takav razgovor. Naravno, na mestu prikladnijem od ovoga na kome se sada nalaze.
Bosa i Vasvija nastaviše razgovor kao da meseci hlada nisu postojali. Ponovo otvoriše gomile tema, o muškarcima, ženama, porodici, Srbima, Austrijancima, ljudskom rodu uopšte.
Utom naiđe Dimitrije. Nosio je Mandrlinu kameru, sav važan pred gostima. Vasvija ga pomilova po glavi, a njemu beše neugodno. Ona se osvrnu na činjenicu kako deca brzo rastu, pa tu razgovor na trenutak stade.
Bosa, primetivši Vasvijin setan pogled na detetu, diskretno reče da je čula da postoje silni načini na koje se danas može doći do deteta. Opravdavši to svoje znanje sretanjem raznih ljudi na ovome mestu, spomenu par doktora, jednog sveštenika, nekoliko vrsta čaja, vino iz Grgeteka, neku Ciganku s Avale, ali uz reči hvale, Vasvija napomenu da je sve te mogućnosti već ispitala, pa se njihova konverzacija preseli na olajavanje prisutnih.
U jednom trenutku pored njih prođe livrejisani mladić, skoro dečak, u čijoj su ruci zveckale tacne sa posluženjem. Bosa ga nije poznavala.
„Radi kod mene, a ne znam ga!“, pomisli, pa ostavivši Vasviju u društvu beogradskih gospođa, žustro uđe u službene prostorije. Unutra je sedeo Života.
„Ko je onaj mali što nosi posluženje?“, iz glasa joj je izbijala ljutina.
„Milanče“, odgovori Života.
„Ko je Milanče?“
„Kako ko je Milanče? Pa, Milanče, siroče.“
Milanče je bio siroče. Niko ne zna kada je i kako stigao na Dorćol. Zna se samo da je jedno vreme bio štićenik monaha u Tresijama, i da se, došavši u Beograd, hvatao svakojakih poslova koje je obavljao toliko savesno i temeljito da mu je bila milina udeliti nešto više para od onoga što je dogovoreno. Ali, osim marljivosti, Milančeta je krasio i vedar duh, pa ga je bilo lepo videti kraj sebe. Sipao je šale kao što oblak sipa kišu, ali ne kao neki nezreo balavac koji ne zna za meru i odnose među ljudima, već kao vest alčak, takoreći humorista, kojeg kao da je izbacio na zemlju neki kabare, a ne nesreća. Nije bilo čoveka na Dorćolu koji ne bi razvukao usne u osmeh kada vidi šarlatansku figuru maloga Milančeta. Zato Životi nije bilo jasno kako Bosa ne zna Milančeta.
„Nisi smeo da ga zaposliš! On je još dete. Znaš li ti ko nam je sve u gostima?“
„Slušaj, ženo. Ako gde pukne, to neće biti kod Milančeta. U njega imam više poverenja nego u sve ove tvoje 'profesionalce'.“
Bosu je iznenadila sigurnost s kojom je Života branio Milančeta. Tu sigurnost imao je samo na čamcu. Na čvrstom tlu ju je gubio. Ona htede da upita još nešto za maloga, ali je Života preduhitri.
„Pouzdan je, vredan, odgovoran, pametan i lep. Ko velim, daj da mu dam šansu. Može samo da bude od koristi.“
„Života, oko nas je ozbiljan svet. Bogat. Ako nešto nekome nestane…“
Života se prekrsti.
„Gospode, šta ti pada na pamet. Milanče ti je vernik, teški. Odrastao u manastiru. Petkom ide u Svetu Trojicu. Monasi mi kažu da razgovara s ikonama. Sa Hristom…“
To je bila priča koja je došla u Beograd zajedno sa Milančetom.
Pričalo se da je u toku molitve, naročito one jutarnje, kada su slike iz snova još uvek žive i plivaju na površini svesti budeći u duši osećanja koja po svojoj snazi ne zaostaju za onima što ih izaziva java, znao da pita Hrista Pantokratora, čije je oči i blaženi pogled naslikala ruka nekoga Grka, da li zna šta li mu sada rade otac i majka.
„Svejedno mi je“, nastavljao bi svoj dijalog s ikonom Milanče, „da li su na ovome ili onome svetu, samo mi reci šta rade.“
Hrist je odgovarao kratkim, jednostavnim rečenicama, poput onih koje je Milanče slušao dok su mu monasi čitali delove Novog zaveta. Svaki put bi ga utešio i svojim glasom, koji je, naravno, samo Milanče mogao da čuje, i zamenio mu roditeljsku ljubav.
To da razgovara sa Hristom naučio je od monaha, ali nije znao da takvu jednu duhovnu veštinu nisu mogli da razumeju oni koji duboku ljubav ka Sinu božjem ne znaju da ispolje, ili je nemaju, pa je jednom, kada su došli neki trgovci u manastir da prenoće, cenjenom skupu ispričao šta mu je Hrist rekao kada je poslednji put s njim razgovarao. Onako mali, pun nečeg iskonski dobrog, bio je zanimljiv svima koji su provodili noć u manastiru, pa su ga monasi čak i slali da uveseljava i vedri goste. Ali ovaj put dečakovu priču trgovci, što zbog umora, što zbog bahatosti, ispratiše podsmehom.
Da stvar bude još gora, te letnje večeri, kada je zapara Kosmaj pretvorila u grotlo, plamen uze k sebi manastir sa sve monasima, koji ga ne htedoše gasiti, jer je vatra božja volja, već su se molili sve dok i poslednji nije izgoreo u stravičnoj buktinji. Jedini koji se spasao katastrofe bio je Milanče, ne zato što je bio manje pobožan od monaha, već zato što su ga nečije ruke zgrabile iz kreveta i izbacile napolje dalje od plamena.
Razgovor o Milančetu možda bi bio i nastavljen da u kancelariju ne uleti Pera ložač, lica bledog kao da ga je napala sama smrt. U bujici reči koja izlete iz njegovih inače škrtih usta, Jankovići razumeše tek to da vatromet treba da počne za deset minuta, ali da nema Bubiše… a gde je Bubiša, ne zna se.
„Gospođo, samo on zna to da upali. Ubiće nas Šilja“, reče Pera kroz gomilu izdisaja koji su iz njega izlazili.
I Šilja bi ih ubio. On, koji je svima najavio spektakularan vatromet i koji je nagovorio Kašikoviće da u program uvrste i plate takav jedan vanserijski događaj, da ispadne smešan!? Bosa shvati problem, i u tren oka se nađe s Perom i njegovim pomoćnikom ispred cevi zabijenih u zemlju. Sve troje gledali su u sprave koje je Bubiša postavio, kao u tehnologiju daleke budućnosti. Bosa, shvativši da situacija nije nimalo naivna, pozva tri momka za koje je pretpostavljala da mogu da pomognu, ali ni od njih ne dobi nikakav odgovor. Osim toga što nisu umeli da pokrenu paklenu mašinu, niko od njih nije želeo da na sebe preuzme odgovornost. Bosu uhvati panika. Znala je da će na neki način i ona biti kriva za fijasko koji su izazvali, kasnije se ispostavilo, pijanstvo i neodgovornost ludog Bubiše.
Tu se pojavi i Kašiković, koji je došao da sa zanimanjem prati ovaj spektakl „iza zavese“. On preblede kada shvati u čemu je problem. Situacija je postala očajna. Bez vatrometa sve pada u vodu. „Da ga barem nismo onako glasno najavljivali! Oh, moj bože, hoće li ovaj narod ikada išta učiniti kako treba?“
I dok je deset ljudi bledo gledalo tu beživotnu skalameriju, pojaviše se Života i Milanče. Života ih sve lepo zamoli da se udalje i daju prostora „stručnjaku“, kako je nazvao mladića, koji priđe cevima pun samopouzdanja. Milanče je posmatrao sistem koji je Bubiša postavio ne duže od pet minuta, ali mu je izraz lica bio takav da je svima ostalima ulio poverenje. Usput je zviždukao neki poznati šlager. Svi su mu poverovali. Nije on znao ništa više od ostalih, ali je imao smelosti da svu odgovornost preuzme na sebe. I uspeo je. U mreži fitilja pronađe onaj najvažniji. Zatraži šibicu i zapali ga.
Ono što se sekundu kasnije dešavalo na nebu iznad Beograda prepričavaće se godinama. Sledeća velika nebeska terevenka koja će zaseniti „Vilin vatromet“, kako je sutrašnja štampa krstila veliki spektakl koji je Milanče pokrenuo, biće bombardovanje Beograda 1914. godine. Hiljade boja, dezena, oblika, mustri, cvetova, lepeza rasulo se po zvezdanome nebu iznad glava zvanica u ne manje od deset minuta koliko je ovaj spektakl trajao. Sve je ličilo na veliki nebeski ples, razdragan, vedar, veseo, nesputan. Zvanice su stajale otvorenih usta posmatrajući igru boja i oblika, žene su držale začepljene uši pune detonacija, a Šilja i Kašiković su se s ponosom šepurili, kao da su ga oni lično napravili.
Uspeh vatrometa otvori sva vrata u pregovorima koji su se te večeri i otključali i uspešno završili. Kada videše Šilju i Grujića zajedno, mnogima laknu. Obojica behu vidno zadovoljni, ali je još zadovoljniji bio Kašiković, koji u ključnom trenutku pregovora pozva Krsmanovića, čiji je autoritet bio nesporan i na jednoj i na drugoj strani. Upravo njegov zalog u novcu, koji bi barem privremeno smirio međusobno nepoverenje, dade znak Grujiću i Šilji da jedan drugome pruže ruku.
U takvom raspoloženju oni priđoše Vasviji i Bosi, a potom ih Mandrla učtivim pokretima ruku ugura u prostor koji se video kroz okular kamere. Mali Dimitrije rasklapao je stalak zanesen strašću kao da gradi kuću a ne da otima sliku od trenutka. Vesto je nameštao aparat i sa ozbiljnošću odraslog čoveka gledao količinu svetlosti na licima onih koji će, trenutak kasnije, biti zabeleženi za večnost. Kašiković mudro koraknu nazad, te izađe iz kadra ne želeći da svojim prisustvom na fotografiji da povoda nekome da njega poveže sa pregovorima, tako da na fotografiji ostade njih petoro. Krsmanović sa suprugom, Vojvoda Tankosić, zvani Šilja, ministar vojni Sava Grujić i, u samome uglu fotografije, domaćica ove predivne proslave Bosiljka Janković.
Sutradan ujutro, svako od njih dobi po fotografiju na poklon.
Kada ju je sluškinja stavila na sto u bašti vile Krsmanovića, iz koje se pružao pogled ka Košutnjaku i dalje prema Šumadiji, Vasvija je pogleda sa neskrivenim ponosom i na sebe i na svoga muža. Ali, da je znala u koje će je sve nevolje ta fotografija uvući, ona bi je odmah zapalila.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:05 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27668



DVADESET PETO POGLAVLJE

u kojem se razvijaju i poslovi i nesporazumi


Bosa je bila oprezna žena. Život ju je naučio da u svakome čoveku čuči đavo i da je samo pitanje trenutka kada će se taj đavo probuditi. Zato je na silna Životina insistiranja da se Milančetu poveri nešto mnogo odgovornije od nošenja ispijenih boca, sklanjanja suncobrana i čišćenja plaže, uzvraćala ćutanjem koje je otkrivalo njeno opšte nepoverenje u ljudski rod. Znala je da je mali zreo za ozbiljnije zadatke, ali se plašila da se kao i svako drugo ljudsko biće ne polakomi kada dođe u kontakt s otrovom koji se zove novac.
Ipak, nije prošlo ni mesec dana od Viline proslave, a Bosa Milančetu uplati školu. Trgovačku. To je, bez sumnje, bio znak da na njega u potpunosti računa.
„E, što mi je drago što sam bio u pravu!“, govorio je Života Bosi svaki put kada ona pohvali mladića, više imitirajući nju i njeno zvocanje nego hvaleći se svojom dobrom procenom.
A procena mu je bila briljantna. Milanče je narednih meseci napredovao brže i od samog kupališta, koje je posle velike proslave Bosanske vile dobilo na ceni, pa su se ambasade, udruženja, preduzeća, pojedinci, čak i predstavnici vlasti, utrkivali da na tom eminentnom mestu naprave neku proslavu koja bi makar malo zaličila na onu Vilinu.
Milanče se u tim novonastalim okolnostima maestralno snalazio na svakom mestu koje mu je Bosa odredila. Mlad, vest, vedar i vredan, jedan od onih ljudi kojima ništa nije mrsko, Milanče se isticao među ostalim zaposlenima kao onaj kome kad nešto poveriš ne moraš da proveravaš da li je to i završeno. To Bosi beše jasan signal da mu u zadatak daje poslove sa većom odgovornošću. Malo-pomalo, shvatila je da u njega ima najviše poverenja.
„Smatrajte taj posao završenim“, bio je njegov šeretski odgovor šta god da mu se da da učini.
A škola mu je išla i glatko i brzo. Kao da je sve to znanje imao od ranije, pa su mu učitelji služili samo da ga podsete na to. Glad za naukom koju je ovaj momak pokazivao izazivala je suze kod svakoga ko je znao ko je on i odakle dolazi. Njegova studioznost, lakoća pamćenja, visprenost pri rešavanju problema, učinile su ga superiornim već posle prvih meseci školovanja. Bilo je jasno da će Milanče postati stub budućnosti Kupališta „Janković“.
A kako je kupalište procvetalo, Jankovićima se u kući počeše kotiti novci. Prošlo je vreme pokrivanja troškova, sklapanja kraja s krajem, posudbi i zaduživanja, to čudo, pare, koje je ljudski rod izmislio da bi uspostavio univerzalne vrednosti međ' sobom, uđe stihijski u kuću u Solunskoj ulici, poput poplave.
„Samo što novac, za razliku od vode, ne radi vidljivo, već plavi ispotiha i podmuklo, pa ljude truje s vremenom, na svoj poseban način, kao da je opasan virus čije prisustvo primetiš tek kada je kasno, kada otrovanom pomoći nema.“
Tako je o novcu Života govorio Dimitriju kad god bi u sinovljevim očima spazio odsjaj nagomilanih zlatnika.
Bosa, naravno, nije delila Životin pogled na novac. Bila je uverena da je novcem moguće vladati i da je baš ona ta koja je tu veštinu u potpunosti savladala. Slagala se sa Životom da novac ne donosi sreću, ali je „put do nje sa novcem kraći“.
Kako su prihodi rasli, ona je pravila planove za investiranje, pa je boljitak prvo osetio, kao što je i red, Dimitrije, koji je dobio svoju kameru, uvezenu iz Austrije, preko ambasadora, zatim kuća u Solunskoj, kojoj je Bosa dodala neophodnu sobu na spratu, zatim njena garderoba, „jer ona više u dronjcima nema nameru da ide ni na pijacu“, i na kraju Života, iako nevoljno, oseti blagodet kada se ima. Svaki put kad bi mu Bosa nešto kupila, on se krstio, kao da su nove cipele ili kravata kakav greh.
Ali Bosa je imala i osećaj društvene odgovornosti. Davala je u dobrotvorne svrhe, pomagala starije i bolesne, komšijama, prijateljima nosila je darove, radovala se svakom poklonu kao da ga je ona dobila, a ne dala.
Čim je čula da se komšinica Rahela vratila iz Pariza i to još sa detetom, otrčala je do Štrajhovih sa poklonom za maloga Lacija, koji je dobio oblike lepoga dečaka, visokog čela i radoznalih očiju. Čuvši da je dete nadareno za muziku, ona mu kupi malu, slatku violinu, od koje se ovaj nije odvajao danima.
Na Bosinom spisku darivanih bila je i Vasvija, koja je, nakon što joj je Bosiljka donela na poklon prsten od dvadesetčetvorokaratnog zlata, izrađen rukama velikih stambolskih majstora, ponovo zahladila odnos prema Hercegovki. Izgleda da je onaj izliv prijateljstva i iskrenosti, koji se dogodio na proslavi Vile i koji je Vasviju držao još neko vreme, bio samo bljesak i podsećanje na stare dane, a nipošto povratak u ono vreme kada ih je spajala ona prisnost koju samo žene među sobom mogu da izgrade.
Ovoga puta Bosu to nije mnogo potreslo.
„Nemam više snage da se borim sa tom ženom i njenim hirovima,“ rekla je jednoga jutra Životi pošto joj je on napomenuo da Vasvije već dugo nema na kupalištu.
„Prsten!“, odgovori joj Života.
„Šta prsten?“
„Prsten je krivac za sve.“
„Života, lud li si. Kakve sad veze ima prsten?“
Života se uozbilji kao i uvek kad je imao osećaj da govori nešto važno.
„Kako, Boso, ne razumeš? Taj prsten, to za nju nije bio poklon, već uvreda. Ne smeš, Boso, bogatima pokazivati da si i ti bogata. To ih vređa.“
„Života, ne pričaj gluposti. To znači da ne treba poklanjati?“
„Naravno da treba, ali kako kome. Krsmanovićki treba pokloniti nešto skromno, ali od srca. Srca njoj fali. Zlata ima koliko hoćeš.“
Života je bio u pravu.
Vasvija je primljeni poklon protumačila ne kao znak pažnje i ljubavi, već kao izazov, drsko kreveljenje. Onaj prsten, koji je odmah bacila u najtamniji kutak nahtkasne, odavno premale da primi sav Vasvijin nakit (nije ga bacila u smeće jer za to, ipak, nije imala snage), svako jutro joj je plazio jezik izazivajući je i govoreći joj jasnim Bosinim glasom: „Evo, sad smo iste! Sad imam i ja koliko imaš ti!“
Uspela je da mržnju i bes drži u sebi sve dok Bosa nije izašla iz kuće, a kad ova izađe napolje, Vasvija prsnu od jeda, poput prenaduvanog balona, zaklevši se da će toj „bezobraznoj seljančici“ jednom zasvagda zapržiti čorbu.
Da je Aleksa znao koliko se mržnje kotilo u njegovoj ženi kada bi joj u misao ušla Bosa, nikada mu ne bi palo na pamet da gospođu Janković predloži za svog budućeg poslovnog partnera.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:06 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27667



DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

u kojem se donosi važna odluka


Rišar je pred francuskim sudom oslobodio svoga oca svih optužbi za proneveru velike sume novca baš one zime u kojoj je Pariz ličio na Moskvu. Sneg beše zarobio grad, stegao ga u uzengije i skoro sasvim umrtvio život.
Karuce u kojima je ispijao bordo u društvu dve prijateljice noći besnele su po ledom okovanim ulicama, a on je, prosipajući vino svud unaokolo, obesno urlao:
„Ja sam pobednik! Pobednik!“
Jedna prijateljica se grčevito držala za njegov struk i uz mrmljanje neke molitve, žuta od ludovanja karuca, čekala trenutak da izbljuje sve one ostrige i vino koje je te večeri strpala u sebe. Ona druga skoro da i nije bila živa.
Vitlali su treći krug oko Bastilje kada je onoj prvoj hrana počela da izleće na usta. Rišar reče kočijašu da stane, a ovaj kao da je jedva čekao tu naredbu, zaustavi dva crna vranca, ali kočija otkliza, te udari u stub na kome je goreo fenjer.
Dama izađe i u tri poteza povrati predjelo, jelo i vino. Mučila se sa desertom. Rišar joj snegom protrlja potiljak, lice i grudi. Ona se onako žuta nasmeja.
„Nije ti dosta?“, upita ga.
Rišar joj stavi sneg u usta. Ona ga ispljunu. Njoj je bilo muka, a on se smejao. Tada ugleda dečaka.
Stajao je pred kočijama. Nije imao više od pet godina. Bio je bled, musav, prljav, smrznut, odbačen, ojađen, beznadežan, ali lep. Lep kao sam bog. Bio je toliko lep da Rišar kleknu pred njim. Dečak ga je gledao kestenjastim očima, ali ne pogledom koji traži samilost, već pogledom samilosnim kao da je Rišaru potrebna pomoć. To Rišara dodatno uznemiri. U njemu se probudi neka tuga, golema, duboka, iskonska tuga koju svaki čovek nosi u sebi, a koja ga čini plemenitijim i boljim.
I, zaista, Rišar se odjednom oseti čovekom. Nije imao takav osećaj ni kada je držao završnu reč u spektakularnom obrtu na suđenju svome ocu, ni onda kada je sudija oca proglasio nevinim pa je gomila krenula da mu čestita razvlačeći ga po sudnici, grleći ga i ljubeći kao što grli i ljubi svakog pobednika, ni onda kada je pijan sa družinom s kojom je delio porok upao u Le Bar on, ni kada je delio slast sa damom s kojom je te večeri overio sobu broj dvadeset tri na prvom spratu bordela, dajući oduška svome obolelom libidu, ni kada je karucama jezdio gradom kao da je njegov oslobodilac.
„To si ti!“, reče jedva čujno, zatim ustade, skinu svoj kaput od nerca, stavi ga preko dečakovih leđa i okrenu se ka karucama. Devojke već behu pobegle. Samo ga je kočijaš strpljivo čekao. Rišar ga otpusti uz bogatu napojnicu, a zatim i sam krenu kući peške. Na snegu pred dečakovim nogama osta zgužvanih, znojem natopljenih sto dvadeset franaka. Dečak ih i ne pogleda. Rišar krenu ka Ulici Svetog Antona, a iza njega, s mesta na kojem je stajao dečak, zalaja mali žuti pas. Rišar, ne okrećući se, podiže ruku u znak pozdrava. Pas mu mahnu repom.
Te noći Rišar je sanjao polje ruža. Nepregledno i ravno. Ali ruže nisu rasle u bodljikavom grmlju, kako obično rastu, već poput suncokreta, pravo iz zemlje, okrenute ka suncu. U početku su bile sklupčane u pupoljak, pa su se tako sklupčane njihale na plahom povetarcu koji je kružio poljem. Iz daljine je dolazilo pojanje seljanki koje su, ujutro se setio, pevale pesmu posvećenu Svetome Martinu. Odjednom ruže počeše da cvetaju. Tada ih prepozna. Behu to ruže koje su ukrašavale Rahelin crni šal. I zaista, kako mu ona uđe u san, tako umesto cveta ražinog izađoše Raheline oči. Iste onakve kakve su bile onoga dana kada je nju i Gretu doveo na mansardu blizu Plas de Voža. Krupne, duboke, plahe. On oseti neopisivu, skoro religioznu vezanost za te oči. Ako bi pokušao da objasni šta se sa tim očima desilo, on bi rekao da su se te silne oči, koje su prekrivale celo polje, stopile u dva oka iza kojih je stajala Rahela.
A onda ču glas: „Gospodine, ja sam trudna.“
Sve do ovoga trenutka san je bio prijatan. Bilo mu je toplo oko srca. Ali sad poče nešto da ga muči.
Rahela se okrenu ka njemu. Ali na njoj nije bila njena glava, već glava dečaka kestenjastih očiju.
On se probudi u znoju. Jela ga je krivica!
Krivica ga nije napuštala svih tih dana. Terala ga je da misli o Raheli i dečaku. Kud god bi mu misli krenule, na šta god bi naletele, vraćale su se dečaku i nesrećnoj ženi kojoj je dva puta spasao život.
Nije bio miran ni dok spava. Dečak mu je upadao u snove, menjao njihove tokove, a onda izlazio iz njih, nestajući negde u podsvesti, čekajući ga da se probudi, pa da ga poseti najavi, u mislima. Ni Rahela nije nestala. I ona mu je dolazila u snove, morila ga svojim pogledom, podsećala na krivicu.
Postao je razdražljiv, džangrizav, neprijatan. Društvo je počelo da ga izbegava. Poslovi su stali. Advokatska kancelarija za koju je radio ponudila mu je odmor. On ga je i uzeo. Povukao se u sebe.
U tom stanju proveo je desetak dana. Razum mu je popustio. Nije izlazio iz kreveta. Odbijao je hranu. Osećao je neprijatan pritisak u grudima, drhtanje ruku. Počeo je da pije medicinu.
San mu se vraćao retko, ali ne s onom pređašnjom bistrinom, već mutniji, teže čitljiv, ali sa jasnom porukom… „Ti bez nje nećeš moći da živiš.“
Znao je da stoji ispred ogledala i da govori sam sebi, onako pravnički.
„Ti je ne voliš. Ona te ne interesuje. Spasao si joj život. To je dovoljno. Nisi jedini sa kojim je bila. Ne postoji ni jedan jedini dokaz da je to dete tvoje. Da tebe nema, ona ne bi bila među živima. Ne snosiš nikakvu odgovornost prema tome detetu. Ponudio si joj fer rešenje. Ona nije pristala. Sve je to na tvojoj strani. I šta te onda muči?“
Eh, kad bi život bio obična sudska parnica, Rišar bi u njemu uživao kao dete u prodavnici čokolade. Život nije sudska parnica, niti je Rišar dete.
Jedanaestog dana njegove misli krenuše u suprotnome smeru.
„Kakve veze ima da li je dete moje ili nije?! I kakve veze ima to što sam joj spasao život? Kao da sam sebe abolirao za druge grehe. I otkuda meni pravo da jednoj ženi predlažem šta da radi sa svojim telom? Zar nisam već dovoljno zagazio u greh i zar ovo nije jedinstvena prilika da iz njega izađem? I na kraju krajeva, da li čovek može ovoliko da misli o nekome koga ne voli? Pa naravno da je volim, zato i patim. Ne znam. Možda ljubav ovako izgleda?“
I tako, on ustade zadovoljan sobom. Prvo što uradi, ode do galerije Konkord. Vlasnicima beše milo što ga ponovo vide, ali se uplašiše kada on poče da se raspituje o novoj adresi mlade beogradske slikarke.
„Pazite šta radite! Mi sa njom i dalje imamo ugovor“, reče gospodin Gaske, preteći uzdignutom obrvom.
Tek kada ih je Rišar uverio da je njemu važna ona, a ne njene slike, Gaske donese papirić s adresom koju je jedan Francuz teško mogao da izgovori pravilno bez velikog napora.
Noćajska 32, Beograd, Kraljevina Srbija.
Kada čovek nešto istinski želi, onda i okolnosti počinju da mu idu naruku. Na zgražavanje svojih najmilijih, on dade otkaz u advokatskoj firmi, poče da uči srpski kod jedne starije dame za koju se pričalo da je tamošnje kraljevske krvi i uporedo poče da traži posao kojim bi mogao da se bavi u Beogradu.
„Ti nisi normalan!“, govorio mu je otac.
„Odlaziš tamo gde je bog rekao laku noć!“, izazivali su ga drugovi.
On je na to gledao mirno, znajući da će kod mnogih njegov odlazak izazvati tobožnju brigu, koja u stvari prikriva zavist, jer odlazak iz pariške žabokrečine beše privilegija odvažnih, a odlazak zbog ljubavi privilegija srećnih.
Bio je sit suda, kolega, licemera, dupeuvlakača, tobožnjih dušebrižnika, ugovora, političara, pregovora, procesa, Pariza, vina, Le Barona, bordela, kurvi, ljubavnica, udavača, oca, majke, porodice, svega onoga što mu je život činilo ništavnim i praznim. Uostalom, zar odlazak iz ovoga grada nije bio njegova davnašnja želja? Konačno ima priliku da je ispuni sa smislom. Tamo, u novome životu, čekali su ga žena i dete.
Poče obijati pragove preduzeća koja su sarađivala sa nekima iz Srbije. Izgledalo je nemoguće naći nešto što bi bilo njegovog renomea. Trgovina, trgovina, trgovina… Kao da svi ljudi u toj usranoj zemlji samo trguju. I onda, iznenada, kada se najmanje nadao da bi mogao da nađe posao koji bi ga poveo u tu zemlju, on dobi informaciju da je jedan izuzetno bogat Srbin pariškoj banci Mirabo prodao koncesije rudnika na granici sa Turskom.
U banci su vrlo brzo saznali za njegov visoki kredibilitet, a on ih uveri da s tim divljacima treba postupati ozbiljno. Imao je, veli, u svojoj praksi dosta slučajeva u kojima je bio umešan kriminalitet iz istočne Evrope, a on je taj koji im poznaje mentalitet. Cilj njegovog agitovanja bio je da ih uveri da jedan advokat njegovog kalibra može biti od velike koristi.
„Tu se kriju mnoge zamke“, nastavljao je on svoje uveravanje. „Po vašim papirima vidim da je čovek koji vam je prodao koncesije samo jedan od vlasnika rudnika, pa ne bi bilo zgorega utanačiti jasan odnos unutar vlasništva. Predlažem da se napravi koncern, a da taj koncern nosi francuski epitet, bez obzira na to što bi Srbi možda imali i više od 50 posto vlasništva u rudarskom basenu. I njima će se to svideti, jer je mnogo prirodnije da takva osetljiva roba ima zaleđe u jednoj ozbiljnoj državi, a ne u maloj balkanskoj kraljevini.“
On im ponudi rešenje svih problema kroz osnivanje „Francuskog društva borskih rudnika“, i tada ga vlasnici banke Mirabo konačno shvatiše ozbiljno. Nekoliko dana nakon potpisivanja ugovora ušao je u voz na čijim je vagonima pisalo Orijent ekspres. Na tabli okačenoj na spavaćim kolima, koja će biti njegov dom narednih dana, ispod imena Minhena, Beča i Pešte, napisano je i ime grada u kome ga je čekala Rahela.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:06 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27666



DVADESET SEDMO POGLAVLJE

u kojem neko dolazi na ovaj svet, a neko iz njega odlazi


Tog jutra, dok su se nad Beogradom navlačili teški oblaci boje lima, Toakim Štrajh oseti tupi bol na dva prsta ispod želuca. Činilo mu se da se zbog toga i probudio, iako nikada nije hteo da prizna da je spavao, jer je bio od onih koji su san smatrali grehom ili, u najboljem slučaju, nepotrebnim luksuzom.
Bol beše nepoznat i neobičan. Tražio je put iz stomaka gore prema grudima i dalje prema vratu i glavi. Joakim se malo uznemiri, ali, kako je bio čovek nesrazmerne radne energije, odluči da ga ignoriše. Međutim, čim se pomače sa namerom da ustane, bol se pojača. Postade oštriji. Vrati ga u krevet.
„Šta je ovo?“, prošaputa, stavivši ruku na grudi.
Sat otkuca sedmi udar, pa Raheli bi čudno što joj se otac ne pojavljuje na doručku. Kuća je bila neobična bez njegovog brundanja i zakeranja, bez klopotanja njegovih papuča, čije je zvukove imitirao mali Laci. I sad, dok se deda pita šta li se to buni u njegovome telu, Laci kutlačom udara o šerpe, stvarajući samo njemu poznatu melodiju.
A stari Štrajh, koliko god se radovao kćerkinom povratku, nije osećao onu radost koju stariji ljudi osećaju kad pred sobom imaju unuka. Joakim je bio lišen te sreće, kao i svako ko je sam sebi dovoljan. Bilo mu je teško da gleda dečaka u svoj njegovoj nesputanosti i nestašluku, a kamoli da ga čuva ili igra se sa njim. Najviše ga je nervirala Lacijeva sumanuta posvećenost proizvodnji zvukova.
Dete je u svakom predmetu videlo muzički instrument: u čašama, tanjiru, šipkama, prozorskom oknu, cevima, starom ormaru. Od svih tih stvari tražio je da progovore, da odsviraju onu notu koju je on zamislio. Tako su jutra pored Lacija počinjala simfonijom ormara i stolice za ljuljanje, etidom kašika i noževa, nokturnom na šerpama i poklopcima, a dani su završavani uspavankom koju je svirao škripavi krevet pod njim. Tek kada se odsvira poslednji ton, tek kada instrument napravljen od drveta, stakla ili ćeramide završi svoje delo, dečak je sklapao oči i tonuo u san. Tek tada u kući bi zavladao mir, onaj mir na koji je Joakim navikao i sa kojim je bio srastao toliko duboko da mu je bio preči od rođenog unuka.
I sad, dok je ležao sa sumnjom da mu se „pokvarilo srce“, slušao je klepetanje šerpi u kome je samo Laci prepoznavao najlepšu etidu.
Rahela smiri dete. Obeća mu da će mu vratiti violinu „koju mu je poklonila teta Bosa“. Joakim ostade sam u sobi da trpi bol.
Nasta tišina. Tada je prvi put osetio da mu se bliži kraj. Kao da je došlo vreme da ode na onaj svet gde ga čeka njegova Ema, čije je lice već bilo izbledelo na rubovima sećanja. Zaklopi oči i zaplovi u misli. Odatle niko nije mogao da ga izbaci.
Rahela se pope na tavan. Tražila je violinu. Sakrila ju je nakon jučerašnjeg tročasovnog koncerta kojim je dečak zabavljao stolove i stolice u dnevnoj sobi. Računala je, lakše će podneti Lacijevu svirku na violini nego na šerpama.
Vrata tavana behu odškrinuta, a sunčevi zraci polegli po platnima koja su ležala kojekuda, razbacana u skladu sa Rahelinim osećanjima.
Ona je od tavana napravila atelje. Njene slike u kuću unesoše živost. Ona je na njih gledala kao na živa bića, kao na decu ili, bolje rečeno, kućne ljubimce, koje je mazila, pazila, ali i kudila i grdila. Slike su je uglavnom slušale. Retke su one koje bi joj okrenule leđa, pružile otpor, izvrnule ruglu. Takve bi završavale izderane, precrtane, izbodene, izvađene iz rama, ali i tada bi satima plakala nad njima, tepajući im poimence.
„Gde je ta prokleta violina?“
„Tamo u uglu“, reče galeb sa slike koju je zvala Tišina. Ona se iznenadi galebovim glasom. Bio joj je poznat. Okrenu se ka slici. Galeb je širio krila. Iza njega je prolazio brod. Cela slika se kretala ka pučini.
„Mama!“, ču Lacijevo dozivanje, ali ne skide pogled sa galeba.
„Sad ću…“, odgovori detetu. „Maaamaaaa!“
„Ti nisi galeb“, reče ona galebu na slici. „Nisam“, odgovori galeb. „Maaamaaaa!“
„Saaad ćuuu, ne budi dosadan!“ Zatim se opet obrati galebu: „Ko si ti?“
„Zar me ne prepoznaješ?“
„Ti si Smrt?!“
„Maaamaaaa!“
„Laci! Dolazi mama. Sačekaj!“, viknu ljutito, pa se okrenu ka Smrti u liku galeba. „Maaamaaa!“
Rahela se okrenu da mu odgovori, ali Smrt je zadrža. „Pusti ga. Nećeš ga više čuti.“ Zaista, Laci umuknu. Ili Rahela više nije mogla da ga čuje.
„Ajmo sada, zajedno.“ Smrt pokaza na nebo. „Kako?“, uzbudi se Rahela kao kad dete čini zabranjenu stvar.
Galeb pokaza na onaj konopac kojim Joakim veže sanduke kada šalje robu na zapad. Ona uze konopac. Napravi omču. „A Laci?“
„Pusti Lacija. Doći će i on za tobom… brzo.“ Rahela vesto prebaci konopac preko noseće grede. „A tata?“
„Tata? Pa on je već krenuo gore. Čeka te.“
Joakima bol ne napusti, ali zato se on na njega naviknu, pa pomisli da se smanjio. Međutim, trenutak kasnije, bol poput krtice uđe dublje u utrobu i prvi put mu stisnu srce. Zatim u trenu nesta. Kao da ga nikad nije ni bilo. Prođe minut-dva. On pokuša da dozove kćer, ali nije imao snage. Ruke ga izdadoše, a znoj poče da mu curi sa čela, a zatim da ga celog natapa. Poče da ga hvata panika. Za panikom se vrati onaj isti bol od malopre, ali sad od srca poče da se penje kroz grlo, do zuba. Zubi utrnuše. Jedan po jedan, a onda cela vilica. Neizdrživo! Sve ga je bolelo, tresao se u groznici, znoj je izbijao na sve strane, natapao posteljinu. Sada je tek bio siguran da je gotovo. Požele samo da mu odlazak bude dostojanstven. Želeo je da umre kao čovek, a ne kao pas. Počeo je da se moli, da mu kroz glavu prolaze slike iz tore, psalmi koje je znao napamet, glas starog rabina, njegov veličanstveni hebrejski, odzvanjanje sinagoge, pa trube jerihonske, pa bubnjevi vavilonski, jače, jače, sve jače…
U voz su ušla neka deca. Nosili su doboše, bubnjeve, činele. Neki su imali i trube. Pravili su buku koja nije primerena mestu gde se našao. Pored njega je sedeo dečak. Smejao se. Nije mu bilo jasno da li se smeje njemu ili sviračima.

„Kako ih nije sramota!“, reče Joakim više za sebe nego dečaku. „A i ti, mali. I ti si isti kao i oni.“

„Pa, ne umiru svi isto“, reče Bini, ali se postide kritike starijeg čoveka i smiri noge. Nije više cupkao.

„Hoće li im iko reći da prestanu?“

Bini slegnu ramenima. Bubnjanje posta sve jače i jače, a ritam se ubrza. Sve je zvučalo kao neka šamanska igra.

„Ovo zaista nema smisla! Nisam došao ovamo da slušam buku. Molim vas, smirite ih!“

„Ne smem.“

„Zašto ne smete, moliću? Ne izgledate kao neko ko nema autoriteta. Uostalom, stekao sam osećaj da ste vi ovde nekakav domaćin.“

„Ne. Ne smem! Nije moje da se mešam.“

Bubnjanje posta nesnosno. Trum-trum-trutrutrumH! Od tog zvuka vrati mu se bol u grudima, stiskanje srca, širenje bola ka zubima, sve do temena.

„Ovo je nečuveno! Ako niste u stanju da održavate red u ovom vozu, dozvolite meni da to učinim. “Joakim ustade, ali se zatetura, noge ga izdaše, ponovo se podiže, prvo ruku, pa nogu, pokuša nešto da kaže, da vikne, da ih izgrdi, ali nije mogao da diše. Uzdah mu je bio sve kraći i sve bolniji, ruka sve teža, a bio je siguran da je srce prestalo da kuca. I disanje presta. Pade na pod kupea. Bol nestade. Njegovo mesto zauze tišina.

Laci uđe u sobu. Deda je ležao na podu skvrčen u grču sa maramom u ustima i krvi u nosu. Bio je potpuno nag. Pored njega je ležala iskidana spavaćica. „Maaaamaaaa!“
A mama je već bila stavila omču oko vrata. Na vrhovima prstiju stajala je na starom koferu podignutom uspravno.
Samo jedan pogrešan pokret telom i kofer pada na pod, omča se zateže, a Rahela odlazi u smrt. Zaigra joj srce od uzbuđenja. Ona poče da se njiše u ritmu valcera, poslednjeg valcera. „Aleluja, aleluja“, pevala je čekajući trenutak da kofer popusti pod njenim plesom. „Aleluja, aleluja!“ Ponavljala je znajući da su te reči lozinka za kraticu kojom se ide u raj. „Aleluja, aleluja!“, i u jednom trenutku oseti da kofera više nema pod njom. Noge su joj visile, omča se zategla, grlo steglo, prvi pršljen napadnut njenom težinom, galeb uzleteo od sreće. Gotovo je. „Aleluja, aleluja!“
Ali, iznenada, zgrabiše je snažne muške ruke, kosmate. Mirisale su na pačuli. Očas posla te ruke skidoše konopac s njenoga vrata. Ona zagrli čoveka koji je skinu sa vešala. Bio je to Rišar.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:07 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Serbia-belgrad-27665



DVADESET OSMO POGLAVLJE

u kojem se sklapaju veliki poslovi


Vasvija nije mogla da veruje rođenim očima kada je na radnom stolu svoga muža videla nacrt predugovora za kupoprodaju ruda na kome je kao partner stajalo ime Bosiljke Janković. Udar groma manje bi je potresao!
Razgovor koji je usledio, nakon što je povišenim tonom pozvala muža da joj objasni kako je moguće da se ime te „prostakuše“ nađe na bilo kom spisu sa memorandumom njihovog preduzeća, svakako nije služio na čast porodici Krsmanović. Vasvija je u početku toliko urlala da je Aleksa očima oterao sve zaposlene napolje, zatim mu se obratila rečima koje se ne mogu sa ponosom uvrstiti u rečnik onoga ko iole drži do sebe. U jednom trenutku nastupa besa, nacrt predugovora bacila je u kamin, iz kog ga je u poslednji čas spasao Aleksa, zadobivši pritom opekotinu ispod lakta. Vasvija je dodala još koju pogrdnu reč na adresu Aleksine nove poslovne partnerke, da bi se sasvim smirila kada je Aleksa u pomoć pozvao svog novog advokata Rišara Mahoa, koji je za kratko vreme stekao poverenje Krsmanovića dok je kao predstavnik francuskog koncerna Mirabo pregovarao sa njegovim preduzećem o eksploataciji ruda, i zarad tog poverenja prešao, za priličnu svotu, u drugi tabor, a da onaj prvi o tom prelasku nije ni obavestio. Bio je zaposlen u Mirabou, a zarađivao je i kod Krsmanovića.
U stvari, Rišar nije bio previše simpatičan Aleksi, ali jeste Vasviji. Ona je u njemu videla onu daleku, nedostižnu francusku aristokratiju koju je zamišljala čitajući francuske ljubavne romane. Njegov pariški akcent plenio je sve provincijsko u njenoj duši, ne ostavljajući mogućnost ni za kakvu sumnju kada je sud o Rišaru u pitanju. Čak i njegov nimalo moralni brak s „onom ludom slikarkom“, a o njima je beogradska čaršija ispredala priče koje ni najmaštovitiji pisac ne bi bio u stanju da sklepa, nije bacio ni tračak sene na advokatov lik i delo.
Polako i razložno, Rišar objasni Vasviji detaljan plan nove strategije u skladu sa neugodnim okolnostima koje ih očekuju, a čiju je sigurnost potvrdio austrijski „veleposlanik“. Gospođa Janković u ovome poslu nije ništa više do neophodan… „la pont“! Na upotrebu ove reči Vasvija odbaci sve sumnje u neophodnost ovakve akcije, pa više uživajući u Rišarovom glasu a manje razumevajući njegove reči, položi oružje, sede za sto, i mirno, kao da se čitav skandal nije ni dogodio, upita Francuza kako mu je u Beogradu.
A u Beogradu Rišar je mogao na sve da se navikne. I na svet oko sebe, na ljude i njihove strasti, i na čudne, naopake običaje, na navike toliko daleke svetu u kojem se rodio i odrastao, na poseban pogled na život toliko različit od njegovog pariškog, čak i na veru i crkvu njihovu, lišenu svakog reda i potčinjenosti, u kojoj nema popa, đakona ili monaha koji ne bi sam sebi da bude papa. Sve je to njegovoj širokoj duši bilo jasno i dokučivo i, na kraju krajeva, primamljivo u svome šarmu, pa ga ništa od toga nije dalo pomesti, a i ono što ga je zbunjivalo lako je prihvatao i još lakše primao zdravo za gotovo.
Jedino što mu u Srbiji nije bilo jasno, što ga je čudilo i zbunjivalo, bilo je vreme. Činilo mu se da pokatkad ide prebrzo, tutnji poput zahuktalog voza, da su u dva-tri dana u stvari smeštene godine, ponekad i decenije, a opet, ponekad mu se činilo da je vreme stalo, da se ne miče poput ustajale bare, da se stopilo s ovdašnjom lenštinom, leglo na sunce poput pijanca i čeka da ga neko pogura, mune, pa da iznova krene. Prolazili su meseci, a njemu je izgledalo da nije prošao ni jedan jedini dan. A onda, ponovo, kada to najmanje očekuje, vreme krene da žuri, trči, leti, toliko brzo da nije bio u stanju da broji dane.
Ta jurnjava, u koju je vreme u Srbiji znalo da uđe, najviše Se ogledala u deci. Ona su odrastala prebrzo, poput jednogodišnje biljke. Momčila se i udavala, praktično iz kolevke, a nakon roditeljstva letela su u smrt. Punila su ulice onako kako se puni košara grožđa za bogate berbe. I njegov Laci, ali i deca oko njega, rasli su velikom, zastrašujućom brzinom. Činilo mu se da se sina još nije nagledao kao deteta, a već je video kako njegovo lice dobija obrise momka, a glas mu postaje sonoran i dubok.
Jednom se osmelio da pita Rahelu šta se to s vremenom u Srbiji dešava. Zašto je toliko različito od vremena u Parizu, zašto žuri, pa zatim stane kao da i ne teče, već spava. Rahela ga je tada pozvala na tavan. Tamo beše razapeto platno. Na njemu prikazan vodopad, ali ne običan vodopad, kakav je Rišar imao prilike da vidi na rekama alpskim, već vodopad napravljen od zidnoga sata, na kome su se brojevi prosuli po platnu u neredu i žurbi, teško dokučivi i nerazumljivi. Slika se zvala Vreme. Rišar stade pred slikom i zaplaka.
„Ne znam. Da budem iskren… za Rahelin posao je Pariz mnogo bolja sredina, ali ona je srećna ovde…“, odgovori Vasviji lakonski.
„Vidite“, gospodin Krsmanović poče Bosiljki da obrazlaže svoj predlog novoga posla. „Dolaze teška vremena, i ne vidi im se kraja.“ Pred njim je stajala čaša sa viskijem, pred njom kafa.
Na Bosi se videlo da je počastvovana njegovim pozivom, ali se nije dala smesti. Još juče, kada joj je poštar udelio pozivnicu na razgovor u prvi popodnevni sat, kako je krasnopisom pisalo na mirišljavom papiru, uhvati je neki poseban nemir koji se javlja među onima što osećaju da se približavaju važni događaji. Gledala je Aleksu sa divljenjem i zahvalnošću. Nije je zbunilo ni prisustvo francuskog advokata, oko kojeg su kolale oprečne priče, a koji je povremeno prekidao razgovor upadicama na jeziku koji nije poznavala.
„Jasno vam je da je Srbija u priličnome ćorsokaku s ovom novom uredbom ćesara o zabrani uvoza robe iz naše zemlje. Niko nije očekivao ovako restriktivne mere Austrije. To je, praktično, pravi mali carinski rat!“ Bosa htede nešto da kaže, ali je Aleksa prekinu.
„Znam, znam, ne misle oni ništa dobro nama, što je i normalno, jer na ovom svetu niko nikome ne želi dobro, pa ni Austrija Srbiji, ali to je velika imperija, moćna i snažna država koja je kupovala našu robu i plaćala uredno i redovno.“
On otpi gutljaj, a zatim kažiprstom pređe preko vrha čaše. Zasijaše prstenovi na ruci. On se uspravi kao kobra pred napad, pa otvori onaj deo priče čiji je zadatak bio da sagovorniku da do znanja s kim ima čast da razgovara.
„Znate, gospođo Janković, ja sam ozbiljan čovek. Moji poslovi sa tom zemljom su brojni. Od trgovine marvom, drvetom, tekstilom, kožom, mlečnim prerađevinama, žitaricama, voćem, do onoga meni najunosnijeg, rudama.“
Ni Bosa nije mogla da ostane imuna na ovaj impozantan spisak koji joj je Aleksa izdeklamovao kao neku pesmicu.
„Sve to mi je sada zabranjeno. Ali ja verujem našoj vladi. Verujem da će predsednik vlade naći neko rešenje za sve nas kojima je ne samo posao već i egzistencija ovim aktom ćesara ugrožena. Evo, već se priča kako se osvajaju nove zemlje, nova tržišta, kako postoji mogućnost da naše meso ide u Englesku, Francusku, pa i u Rusiju. Međutim, neke stvari jednostavno ne mogu da čekaju. Niko vas ne pita da li imate vremena da oberete vinograd kada za to dođe vreme, zar ne?“
Bosa je osećala da iza ovoga trenutka dolazi ono zbog čega se ceo ovaj razgovor i poveo. On se još više uozbilji i nagnu ka njoj, toliko da joj bi neugodno.
„Moje rude su stale na granici. Osam velikih vagona gvožđa i šest vagona čistog bakra! Morao sam da ih vratim nazad u Bor. Preduzeće koje ih otkupljuje boji se problema sa vlastima. S njima radim već petu godinu. Jednostavno, ljudi se boje. To je negde oko tri i po miliona kruna. Ukupno. .. bruto. Ne dobit.“
Ova brojka uznemiri Bosu. Ona uzdrhta kao prut na vetru. Aleksa to oseti. Osećao je na kilometre one koje uzbuđuju brojevi.
„Razgovarao sam sa svojim advokatom u Zemunu kako da to da rešimo. Pronašao je put. Potrebno nam je preduzeće u Austriji koje bi bilo spremno da otkupi bakar od mog u Turskoj, i odmah istu tu robu preproda mome starome klijentu.“
Bosa ga gleda.
„Ja sam austrijska državljanka?“
„Tačno“, reče Aleksa fasciniran brzinom kojom je Bosa shvatila suštinu predloga.
„A taj vaš klijent, Austrijanac, zašto on ne može da uveze nešto od te vaše firme u Turskoj?“
„Sultanovim hatišerifom od pre dve godine njemu i jednom engleskom preduzeću uskraćena je svaka pogodnost u trgovini sa turskim preduzećima. Da budem precizniji, zabranjena im je trgovina.“
Bosa ga upitno pogleda.
„Ne znam zašto… niti pitam, niti je to moj posao. Da on to može, ne bi došao do vas.“
„Znači, moja firma u Austriji?“, reče Bosa. „Tako je.“
„Sve troškove snosim, naravno, ja. Sve vas spremno čeka u Zemunu. Sa vama će ići i Rišar. A onda vagoni polaze iz Bora, ulaze u Austriju, vi ih otkupljujete fiktivno, ali isti dan ih prodajete firmi moga staroga partnera. I on vas čeka tamo. Skladno kao u nekoj poemi, zar ne?“
Ona podignu pogled. Prostreli Aleksu očima čekajući ono što je najviše interesuje.
„Za to dobijate sedam posto.“
Bosa podignu obrve.
„Sedam i po posto“, reče Aleksa razumevši Bosin pogled. Ali Bosa ga je i dalje gledala.
„Osam“, reče i pruži ruku. Bosa mu uzvrati. Rukovaše se. Rišar svima nasu viski. Zveket čaša otvorio je novo poglavlje u njihovim životima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu