Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 11:38 am

First topic message reminder :

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Soluns10


Priča o jednoj kući, jednom gradu i dva sveta.

Nakon što je pred više od sto hiljada oduševljenih čitalaca sa svojim Fajrontom u Sarajevu osvojio književnu Ligu šampiona, Dr Nele Karajlić nam predstavlja svoj prvi pravi pravcati roman!

Dr Karajlić nas ovoga puta vodi u Beograd s početka dvadesetog veka, gde se odvija priča koju vam do sada niko nikada nije ispričao, a bez koje od sada neće moći da se zamisli nijedna ozbiljnija istorija grada na ušću Save u Dunav.

Spajajući najbolje sastojke južnoameričkog magijskog realizma i sarajevskog novog nadrealizma, Dr Karajlić nam pripoveda istoriju jedne kuće u dorćolskoj ulici i vodi nas u prostor sa druge strane ogledala, na samoj tromeđi života, smrti i večnosti.

Solunska 28 je uzbudljiv roman o uzbudljivim vremenima koji ćete čitati bez daha do poslednje stranice, a onda ćete želeti još.
Vule Žurić
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:08 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27664


DVADESET DEVETO POGLAVLJE

u kojem se odlazi u Zemun


Sve vreme, dok je uz Rišarovu pomoć u Zemunu obavljala neophodne formalnosti za otvaranje preduzeća, u Bosinoj glavi je odzvanjalo Životino pitanje: „Bosiljka, da li to nama treba?“
„Treba, naravno da nam treba. Ovaj svet je surov. Nema milosti prema onome ko svoju šansu propusti.“
Na njegovu opasku da „nema 'leba bez motike“, ona se nasmeja, rekavši mu da je budala kao i svi koji misle kao on.
„Pa vidiš li svet oko sebe, dragi Života? Zar ne vidiš da 'leba ima samo onaj koji se motike nikada nije hvatao! Baš taj koji se motike nikada nije hvatao prodao je tu laž i tebi i onima koji misle kao ti… Ti se drži motike, a ja ću brojati pare!“ Ona se uozbilji, a na licu joj zaigra levo oko. „Sada je trenutak da se odvojimo od te motike. Zar ne vidiš da nam sam bog daje šansu. Neću posle da se kajem!“
Života je ćutao. Osetio je da mu ženu polako osvaja strast za parama, da je one sve više i više privlače k sebi kao što ulična svetiljka privlači leptire, ali je osetio i da će se sve to na kraju loše završiti, kao što loše završe i leptiri sprživši se na svetiljci što ih je privukla svojim sjajem. Međutim, nije znao kako to da kaže. Zato je ćutao. A nju je na pomisao da može da postane bogata uhvatilo nejasno, nikad nedoživljeno uzbuđenje, slično onome koje imaju žene snivajući najdelikatnije snove.
Po dolasku u Zemun, usledio je odlazak u restoran Zlatni grozd, gde su se sastali sa predstavnikom firme Kupfer i Ajzen, gospodinom Ribičem.
Ribič je bio rodom iz Beljaka, udovac, tako se barem predstavio, plavih, setnih očiju, iz kojih je izbijao šarm karakterističan za ljude velikog životnog iskustva. Bosa je osetila njegov pogled kada god bi se zaustavio na njenom licu, ali taj pogled ne beše pogled prostački i bestidan, već pogled pun poštovanja i uvažavanja. Bio je to pogled džentlmena. To joj se dopalo.
Ipak, kada bi im se oči susrele, nju bi obuzimala nelagoda, koja je dolazila iz nesigurnosti onoga ko nema velikog iskustva s igrama s one strane morala. Ali, niti je Ribič davao ikakve signale da će se među njima dogoditi nešto skaredno, niti je te signale Bosa prizivala. Zato joj i beše čudno što joj je takva jedna mogućnost uopšte na um pala.
Ribič je pažljivo slušao sagovornika i, činilo se, u svakoj rečenici nalazio puno razumevanje. To razumevanje naglašavao je klimajući glavom. To je činio što zbog poštovanja prema onome sa kim deli razgovor, što zbog provere značenja reči, jer se u njemu, kao i u svakom poslovnom čoveku velikih ambicija, sudarao nemački sa srpskim, slovenački sa francuskim, engleski sa ruskim.
Rišar je bio u grču. Kako mu je Krsmanović ukazao puno poverenje u sklapanju posla sa moćnom austrijskom korporacijom, a partner mu je bila žena neiskusna i nevična poslu, bilo ga je strah da pregovori ne krenu u pogrešnom smeru, da nešto ne zabrlja ili da se Ribič ne okoristi neiskustvom koje je, istini za volju, osim Bose krasilo i njega. Bilo mu je čudno što ovako jedan veliki poduhvat ne ugovara vlasnik lično, ali bio je ponosan što je on dobio odrešene ruke u sklapanju posla milione vrednog.
On odluči da preuzme inicijativu. Kada se ručak priveo kraju, i kada je konobar sa stola odneo još jednu ispražnjenu flašu traminca, Rišar se učtivo okrenu ka Bosi i zamoli je da napusti sto. U maniru velikih džentlmena, on ustade i isprati je do kočija u kojima ih je čekao ađutant njihovog domaćina, sa svojom suprugom, spreman da dragoj gošći iz Beograda pokaže sve lepote Zemuna.
Pregovori krenuše prilično lako, od uopštenih stvari prema konkretnim, ali se u jednom trenutku zaustaviše, ne zbog međusobnog nerazumevanja, već zbog prirodne potrebe gospodina Ribiča da olakša svoje telo nakon toliko popijenog vina. On ustade od stola, ali neoprezno ostavi ispred sebe sve svoje papire, koji u svome srcu otkriše telegram što je Ribiču stigao neposredno pred sam sastanak. Rišar ga je gledao skoro minut i na kraju ne izdrža. Okrenu se oko sebe proverivši da li ga neko posmatra, izvuče telegram i pročita ga.
„Ribiču ne ide dobro sa metalom na tržištu stop Cena će pasti dramatično stop Obećano ispuniti za ostale isporuke insistirati da se cena smanji stop Donesi slanine stop“
Rišar vesto vrati telegram među Ribičeve papire. Na licu mu se pojavi sena. Uze cigaru. Povuče dim, a iz pravca nužnika dolazio je Ribič.
Njih dvojica privedoše dogovor kraju. Neke stvari ostadoše da lebde u vazduhu.
Sat kasnije Bosa i Rišar stigoše do pristaništa pre nego što je poslednja lađa za taj dan krenula na drugu obalu. Rišar prvi siđe sa karuca i pruži Bosi ruku da joj pomogne pri silasku. Pored njega se, međutim, pojavi Ribič i uz dostojanstveno držanje visokog službenika pokloni se Rišaru. „Neka, molim vas, ja ću.“
On pruži Bosi ruku, a ova mu uzvrati. Ona u ruci oseti komadić papira. Diskretno ga sakri u rukavu.
Kasnije, nakon što se sa Rišarom pozdravila pred kućom u Solunskoj ulici, Bosa otvori ceduljicu koju joj u ruke tutnu Ribič. Na njoj je pisalo:
„Čekam vas željno na istome mestu u sledeći ponedeljak. Tačno u podne. Vrlo je važno. S poštovanjem, Ribič“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:09 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27663




TRIDESETO POGLAVLJE

u kojem se Dunav krije na unutrašnjoj strani očnog kapka


Rahela je znala da se spusti do obale i da se okrene prema zapadu kao neko ko više voli krajeve nego početke. U daljini Dunav je uzimao od neba. Bio je miran i mudar. U sebi je krio ogromnu snagu kao kakva tiha uvertira u kojoj stotine violina svira tiho, tiho, najtiše, samo jedan ton, čekajući maestrov znak da se taj napeti mir pretvori u kanonadu topova. Sela bi na kamen, dok bi se iznad reke dizala tanana izmaglica, tanka kao paukova mreža. Pred njenim očima ona bi pravila razne figure, oblike, čak i grimase, zabavljajući one koji su kadri da u njoj vide živo biće. A Rahela je to bila. Sunce je propadalo sve brže i brže iznad zidova Gardoša, menjajući boju iz žute u crvenu, pa bi i nebo i Dunav dobili boju ranih višanja. Rahela bi zatvorila oči pa bi celu tu sliku iscrtavala na unutrašnjoj strani kapka. Nosila bi je tako skrivenu od ljudi do kuće, i tek kada bi pao mrak, ona bi vadila platna i boje i slikala po sećanju, onako kako je ona videla tajanstvenu igru koju igraju Dunav, nebo i izmaglica.
Jednog popodneva, u trenutku kada je sunce zamicalo za zidine, iz reke izbi izmaglica i sve poče da gori u nekom prigušenom plamenu, koji nije jak i silan kao što je plamen koji guta kuće, ali nije ni slab da ga ljudsko oko ne vidi. I usred tog plamena, kao da izranja iz reke, pojavljuje se alas koji tera čamac uzvodno. Ta slika vrati je u mladost.
Reka, mirna i trpeljiva, pušta ribara da je seče popola. Ovaj se u Rahelinim očima pretvara u živi plamen, boja jačih i bujnijih od onih kojim je zalazeće sunce bojilo Dunav. Plamen se pokreće kao u nekim davno zaboravljenim bajkama i počinje da vitla oko sebe iznenađenu reku. Rahela prestaje da diše. Ona sklopi oči ne bi li sačuvala sliku s unutrašnje strane kapaka, ali ne izdrža, pa oči ponovo otvori sa strahom da ne propusti još veću senzaciju. I bi u pravu. Alas pretvoren u vatru približavao se obali. Oko čamca čiji se pramac digao iznad površine vode skakale su krilate ribe. Imale su neke čudne, skoro pa ljudske glave, kliktale su, ali ne vedro i veselo, već zlokobno, sluteći neku nesreću. Nosile su u sebi bes. Lizao ih je plamen. Čamac otvori usta i onako pržene ribe stade gutati halapljivo i brzo, gušeći se i bljujući oko sebe ostatke kostiju i repova. Sve je prštalo od boja i neukusa, sve je bilo nametljivo, neurotično, histerično. Tad Rahela sklopi oči. Ne dade da ta slika istrči napolje.
Te noći naslikala je Vatru nad Dunavom, sa svim detaljima koji su joj ostali na unutrašnjoj strani očnog kapka. Slika je bila potpuno drugačija od svih koje je slikala pre nje. Da je kojim slučajem sliku naslikala tridesetak godina kasnije, Rahelu bi nazvali nadrealistom.
Ujutro je izašla pred kuću. Dan je bio mokar i smrdljiv. Siđe do Dunava i ugleda onog istog alasa kojeg je te noći slikala. Bio je to Života. Ona mu priđe stidljivo, kao monahinja, i reče mu da ga je noćas slikala. Životi beše nezgodno. Znao je da je svet oko njega sve luđi i luđi, ali nije mogao ni da pretpostavi da će on biti taj koji će završiti na platnu. Zahvalio se. Mislio je da to tako treba.
Ona ga je samo posmatrala, a to ga uznemiri. Jedva je čekao da Rahela ode. Odvezivao je čamac i molio boga da ova žena nestane. Ali ona nije dizala pogled s njega. Konopac mu se zapetlja. Retko kad mu se to događalo. Jednom ili dva puta u životu. Dok je pokušavao da ga otpetlja, mislio je o tome kako je to loš znak.
„Ne valja ovo ništa… kako mi se samo zapetlja, majku mu. Ne valja ovo ništa.“
Rahela je stajala i gledala ga kako se savija preko čamca, kako mu se ruke pletu oko mreže, tako da se u jednom trenutku nije znalo šta je mreža a šta ruka, kako iz njih izbijaju žile, jake muške žile, sve u maljama, kao koren hrasta opasan mahovinom.
A on se tek tad spetlja, pa mu iz ruku ispade savijač za mrežu. Uzdahnu kao da traži predah u igri kojoj nije bio vičan.
A ona se ne pomače. Ni treptaj oka. Samo je upijala njegovo telo i njegove pokrete. Iz tih mišića, satkanih od surovoga rada i preživljavanja, izbijala je neka radost. Tu radost je prepoznala na Aureliovoj slici Kristova raspeća, na kojoj je veliki majstor lukavo prošvercovao ideju da i najcrnji dan krije u sebi sreću.
Okrenuo se ka ženi, pogleda oborenog kao pred nekom ikonom.
„Šta hoćeš, dete?“
„Da te slikam.“
Nije mogao da je odbije. Znao je da je to najgore što je moglo da mu se dogodi. Sada će danima boraviti s njom, gledati je, pozirati joj, a znao je da je sve to zabranjeno, bogohuljenje, nešto od čega bi trebalo pobeći.
Ona nije marila. Jutrom je dolazila vesela na čamac, plovila s njim Dunavom, pratila ga sve vreme i gledala, gledala, gledala, a noću bi u svome uglu stavljala to što je zapamtila na platno.
Vodila je Lacija sa sobom. Detetu se svidela vožnja čamcem. Nagnuo bi se na pramac pa bi odozgo gledao kako barka seče zelenu reku. Gledao bi ribe, virove, talase. Talasi su uvek pevali neku pesmu. Nekad je bila tužna, nekad vesela. Kasnije kad odraste, sećaće se ovih vožnji kao nečega najlepšeg u životu.
Života bi veslao snažno i odlučno. Grabio bi Dunavom kao sankama po ledu. Na pola reke više se nije čuo žamor varoši. Nestao bi zajedno sa ljudskim figurama ostavljenim na obali. Rahela je posmatrala svet okolo, snagu reke i prkos alasa kako se nadmeću, takmiče u žustrini i moći. Na trenutak joj se činilo da alas nema šanse da ukroti reku, a na trenutak kako reka žilavom alasu ne može ništa. Plovili bi tako skoro do popodneva, pa bi se vratili kući. Čim bi pao mrak, ona bi razvijala platna i stala da slika po sećanju, alasa, Dunav, ribe, izmaglicu, svoga sina…
Skoro da se svake noći rađalo novo platno. Snažna inspiracija držala ju je napetom. Slikala je kao da je primorana nekom nadnaravnom silom. Mešala je boje, dolazila do nijansi lako, pokretima je davala život belome platnu. One su se redale na onome istom tavanu na kojem je stavila konopac oko vrata.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:09 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27662


TRIDESET PRVO POGLAVLJE

koje je posvećeno još jednom odlasku u Zemun


Bosa je Ribičevu cedulju držala u svojoj tašnici od krokodilske kože, davni poklon od Vasvije. Slutila je ona za šta su te reči bile poziv.
„Sigurno ne za posao“, hvatao ju je nemir misleći na to. „Da mu treba za posao, drugačije bi nastupio. Otvoreno, takva i takva stvar… a ne ovako kvarno, ispod ruke.“
Ona odluči da odbije poziv, da se uopšte ne javi, da ignoriše to što joj je Ribič stavio u ruku. Tako će ga smiriti, a neće ga uvrediti, staviće mu do znanja da ona ne komunicira ni sa kim na taj način.
„Šta ja imam s tim? Nisam te fele. Pa sve i da nije poziv na… ono… nije lepo da Krsmanovićima činim nešto iza leđa. Ljudi su me primili, dali mi da na pravdi boga zaradim, a ja sad da im uzvratim prevarom…“
Međutim, ona cedulju ne baci. Činilo joj se da će, ako to uradi, propustiti nešto važno u životu, a ona je naučila da se prilike ne propuštaju.
Kako su dani tekli, tako ju je cedulja dozivala k sebi. Kada god bi uzela tašnu u ruku, osećala je nemir. Ta mala, urotničkim krasnopisom pisana cedulja, bila je uzbudljiv i neodoljiv poziv za nov život, nov život neke nepoznate ličnosti koja nema nikakve veze s njom, ali koja se trenutno nalazi u njenom telu i njenoj duši. Taj poziv, mislila je, u skladu je sa životom s parama. Jedno vuče drugo. Opasno je, ali lepo.
„Bosiljka“, govorila je sebi posmatrajući dan kako uzmiče pred nastupom zvezda, „ako hoćeš da uđeš u taj svet, svet bogatih, moćnih, srećnih, moraš da im se prilagodiš, da usvojiš njihove manire, njihova uverenja, svetonazor koji je sigurno širi i drugačiji od tvog i u kome je poziv gospodina Ribiča nešto najnormalnije. Ili nemoj! Pa ostani zatucana u svojoj glavi, vezana za muža i dete, za posao ugostitelja, a u snovima zamišljaj šta si sve to propustila. Ako hoćeš novac, a hoćeš ga, ovakvo ponašanje je deo tog sveta. I tačka.“
Onda bi vadila cedulju. Čitala ju je kao neko pismo koje dolazi iz lepšeg i srećnijeg carstva.
Istina, ponekad bi osetila ugriz greha, ali taj greh bi, s novim pogledom na krasna Ribičeva slova, gubio svu svoju gorčinu i postajao sve slađi i slađi. Da nije tako sladak, ne bi se zvao greh.
Bosa nije gajila obzire prema društvenim normama. Pljuje ona na sve što bi ljudi mogli da kažu. Ona je svog Životu i volela i mrzela u isto vreme. Sažaljevala ga je zato što je bio tako krut prema svetu oko sebe, ali mu se i divila zato što je u sebi krio neki poseban oblik slobode do kog ona nije mogla da dosegne.
„Zbog čega da imam obzira prema tom čoveku? Nas je slučajnost spojila. Nigde ne piše da moram da budem Penelopa“, kuražila je sebe. „Pa zar on nije imao ceo jedan život pre mene? Kladim se da ne zna koliko je sukanja podigao dok nije naišao na mene. Da li je to pravedno? Da žena nema nikoga osim muža, a muž ima pravo na svakojake avanture? I da li je pravedno da muškarac koji menja žene kao cipele ima reputaciju ljubavnika, a žena koja promeni muškarca postaje kurva? I šta je tu sad čudno? Ja sam bogata, biću još bogatija, bogatija nego iko moj pre mene, a bogatstvo podrazumeva i promene ponašanja. Ovo je društvo licemerno, bolesno od lažnog morala. Kada zaradim novac, moći ću da spavam sa pola Beograda, a ima da me cene kao devicu. Sve to pare mogu da urede.“
U ponedeljak ujutro nestala je svaka dilema. Krenula je u Zemun.
Bosa je iznenadila samu sebe sa kakvom se lakoćom našla sa Ribičem u krevetu iznajmljene sobe u konaku iznad Zlatnoga grozda. Bez ijedne izgovorene reči, kao da im nije prvi put, oni su, posle lađe, pristaništa, ulice, sporednog ulaza, stepenica, hodnika, vrata, sobe, ušli u krevet! Sve oko nje mirisalo je na greh i to je ono što je Bosi bilo najprivlačnije. Skidali su jedno drugo kao da vreme curi, ističe.
Teško da je neka soba u konaku iznad Zlatnoga grozda videla, a videla je mnogo toga, toliko požude na jednome mestu. Šta bi sve plafon, zidovi i pod u takvim sobama mogli da ispričaju samo da umeju i da smeju da govore.
Plafon je video dva tela uvijena jedno u drugo kako se prepliću međ' sobom kao štapovi trske. Video je i kako se posteljina pod njima mreška kao površina reke pod udarima košave. Levi zid je osetio na sebi perjani jastuk, svedok desetina ovakvih rituala, koji je izgužvan Bosinim stiskom brzo pao na pod, a pod je osetio bose tabane muškarca i žene kako međ' sobom plešu neki nepoznat ples. Desni zid osetio je njen vreli dah i njegove dlanove, kojima se potpomagao u igri što se u ovoj sobi igrala svakodnevno, a cela soba stajala je mirno slušajući himnu strasti.
Posle, dok su ručali, Ribič nije skidao pogled sa Bose. Ona je jela s apetitom, ubijajući u sebi svaki pokušaj buđenja osećanja krivice. Ribič je uopšte nije zanimao.
Dok je komade dimljenog šarana posipala prelivom od ulja i beloga luka, povremeno bi podizala pogled ka Slovencu, koji je izgledao kao dete koje je dobilo najdražu igračku. Zaljubljenost je vladala njegovim očima. Bilo ga je smešno gledati.
Iznenada Ribič progovori. Glas mu više nije bio cvrkutav i zaljubljen, već ozbiljan i poslovan.
„Slušajte, vi ste žena koja razume svet.“
Bosa se iznenadi promenom, pa se brzo vrati u realnost.
„Onaj vaš kompanjon, Francuz, prilično je alav, ali i naivan čovek. Uveren je da će cene ruda padati u narednom periodu. Ja sam mu obećao da će prva isporuka biti otkupljena po ranije dogovorenoj ceni, ali da će za sledeće isporuke cene morati da budu korigovane. Naniže, naravno.“
On na salveti napisa procenat za koji bi trebalo da se smanji cena.
„Vi ćete njihovom koncernu ponuditi sledeći dogovor. Daćete svu svoju zaradu od prvog kontingenta za određeni procenat učešća u dobiti. Idite na još petnaest procenata. Oni će to oberučke prihvatiti, jer su uvereni da će cena ruda padati. Zatim ćete čekati sledeću isporuku. Kupovaćete od njih za ovu cenu.“
On ponovo napisa broj na salveti.
„A mi ćemo to otkupljivati za ovoliko.“
On napisa mnogo veći iznos.
„Sva razlika biće vaša!“
„Kako znate da oni tako misle?“
„Znao sam da je Francuz jedan od onih koji čeprka po tuđim stvarima. Ostavio sam mu na uvid lažni telegram.
Toliko je alav da nije mogao da izdrži“, nasmeja se od srca. Bosa stavi svoju ruku na njegovu. Ponovo pogleda na salvetu sa brojevima. Strese se od uzbuđenja. Nije bila sklona prevari, ali ljudi oko nje, naročito pokvareni Francuz, bahati Krsmanović i ona njegova rospija, nisu zaslužili ništa drugo do da ih napravi budalama.
Razlika u zaradi bila je drastična!
Uze čašu vina i kucnu se sa Ribičem. Njegovo lice ponovo dobi izraz zaljubljenog dečaka.
„A vi?“, upita ga Bosa. „Šta vi time dobijate?“
„Dobijam priliku da vas češće viđam.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:09 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27661




TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

u kojem se uglavnom govori o ozbiljnom poslu


„Ja u to ne verujem“, reče Vasvija, bacajući pogled malo na muža a malo na Rišara i nadajući se da će barem jedan od njih razumeti razloge njenog nepoverenja. Nju je, ipak, najviše nervirala muževljeva ravnodušnost prema poslu koji bi im sigurno udvostručio zaradu na godišnjem nivou. I zaista, Aleksa je pre izgledao kao neko kome je više stalo da se ovaj mučan i težak razgovor završi nego da se pronađe skrivena namera u Bosinom predlogu da svoju celokupnu zaradu zameni za dvadeset pet odsto učešća u sledećim prodajama rude. Rišar prekinu kratku tišinu.
„U šta ne verujete? U to da ona hoće da nam da svoju sadašnju zaradu za nešto što ni mi sami ne znamo da li će se dogoditi, ili u to da će cena ruda na svetskom tržištu sigurno pasti?“
„Ni u jedno ni u drugo. Ona je samo lukava primitivka koja se ušunjala u visoko društvo zahvaljujući mojoj dobroti, a tržište ruda u vremenima u kojima se sve vojske sveta naoružavaju ne može da padne ni za paru!“
„Madam, nema sumnje da ste u pravu za Bosiljku, ali za cene ruda nisam siguran. Kolika god da je potražnja, ponuda se povećala najnovijom eksploatacijom afričkih ruda. Bojim se da Kupfer i Ajzen imaju rezervnu opciju i da im je ovo način da nas ucenjuju.“
Vasvija se okrenu prema Francuzu kao prema nekome ko je upravo dolio još ulja na vatru. Podatak da se rude iz Afrike dovoze u Evropu nije joj bio nepoznat, ali sa tim kolonijama nikada niste bili sigurni da li će i koja količina stići na gladno evropsko tržište. Isto tako, velike zemlje krile su podatke o tome, što je mešetarima kakvi su Austrijanci davalo mnogo prostora za razne špekulacije. A Ribič je bio klasičan primer špekulanta. Ona pogleda u muža i skoro podviknu.
„Aleksa! Izjasni se! Sediš tu i bleneš u mene kao da se ne radi o tvome novcu!“
Aleksa se trgnu kao iz sna. Bilo mu je loše. Nije bio čovek od konflikta, vesto ga je izbegavao, pa mu je nekada bilo lakše i da nešto malo izgubi nego da ulazi u bespotrebne rasprave sa konkurentima zarad profita koji nije vredan njegovih živaca. Taj Aleksin rezon je Vasviju dovodio do ludila. „Manje će te boleti glava ako se sad pomučiš nego kad stvar eksplodira!“, govorila mu je.
„Znam ja da tebi ništa nije važno, ali kako ne pomisliš da nije pošteno prema precima koji ti ostaviše toliko bogatstvo da se ne potrudiš malo! Ti bi proćerdao sve ovo bogatstvo da mene nema.“
„A zašto ne proverimo kod vaših Francuza? Oni bi morali da imaju više informacija.“
„Bojim se, gospodine Krsmanoviću, da bi to bio pogrešan potez. Koncern banaka je već jednom nogom u drugom poslu sa rudama, tako da bi naše pitanje izazvalo dodatnu sumnju. Ne garantujem da u tom slučaju ne bi potpuno izašli iz posla.“
Aleksa zapali cigaretu. Vasvija otera rukom dim od sebe.
„Dakle, idemo na sreću.“
„Otprilike tako“, dodade Rišar.
Ali se Vasvija ne dade smesti.
„A ko je nju mogao da savetuje na takav potez?“
„Jedino taj Slovenac“, Aleksa se uključi u razgovor, ne toliko da bi rekao nešto pametno, koliko da pokaže svojoj ženi da mu je, ipak, stalo do firme i profita. Vasvija ga pogleda začuđeno. Iznenadi je Aleksina preciznost u zaključivanju. On se zadovoljno uvali u fotelju. Varka mu je uspela. Više nije bio neposlušno derište, već promućurni biznismen.
„A zašto?“
„Šta zašto?“
„Zašto bi on nju savetovao? Zato što će cena rasti? Ona će zaraditi novac od sledećih isporuka, podeliti sa njim dobit?“
„Nisam siguran, madam“, reče hladno Rišar. „Mislim da gospodin Ribič sa našom klijentkinjom ima sasvim druge planove koji nemaju veze sa novcem.“
Vasvija ga pogleda izbuljenim očima, pa prasnu u smeh.
„Ha-ha-ha. Ma, hajte, molim vas. Na koje planove to mislite? Pa nećete valjda da mi kažete da je gospodin Ribič pao na onu nakazu od žene.“
Ovo poslednje izlete iz Vasvijinih usta neoprezno ali iskreno, te se ona ujede za jezik. Nije volela da pokazuje osećanja pred strancima. Stavi ruku preko usta u znak izvinjenja.
„Svako ima svoj ukus“, reče Rišar, džentlmenski ignorišući ispad gospođe Krsmanović. Ona pogleda u Francuza sa dodatnim čuđenjem.
„Ovo nije stvar ukusa. Ovo je pitanje estetike.“
Aleksa ustade iz fotelje ne bi li prekinuo pogrešan tok razgovora.
„Rišar hoće da kaže da će Bosa, kupovinom još petnaest posto akcija, biti sigurno vezana za taj posao, što će Ribiču omogućiti da je viđa češće i bez izuzetaka. Njena vezanost za prodaju ruda biće zagarantovana. Ovako, ona je samo protočna cev, koja se kad-tad može zameniti drugom. Da li sam u pravu, gospodine Maho?“
„Apsolutno. To je njegov cilj. Ne verujem da joj je rekao šta piše u telegramu koji je dobio iz direkcije. On će biti zadovoljan naredne dve godine, a ona će se malo sekirati, ali neće proći tako loše.“
Vasviji beše milo kada ču Rišarovu pretpostavku da će se Bosa malo nasekirati. Nekada je čoveku dovoljno da čuje pretpostavku o nečijoj nesreći, pa da time smiri svoju sujetu.
„Dakle, pristajemo!“, reče Aleksa, više kao konstataciju nego kao pitanje. Rišar ustade želeći da zatvori sastanak zaključkom da se Bosi izađe u susret, ali Vasviju ponovo savlada sumnja.
„Stanite, pametnjakovići. Vaše pretpostavke nisu dovoljne za ovako važan zaključak. Nema čoveka koji me može uveriti da će cena ruda padati. Pa nema sile na svetu koja se ne naoružava, nema sile na svetu koja ne pravi topove, puške, automobile, vozove, mostove… budite realni! Ništa u ovome trenutku ne može da zameni železo, nikl, bakar, a mi to sve posedujemo. Pogledajte oko sebe. Drvo izumire, uskoro će se i bašte praviti od metala! Nemojte da ste naivni! Ima tu neka igra iza te ponude!“
Na vrata izbi posilni. Bio je prilično uzrujan. Na njemu se videlo da je nešto hitno.
„Oprostite! Gospođa insistira da uđe, ja sam joj rekao da ste na važnom sastanku… da nema smisla da ga prekidamo… ona je uporna… moje vaspitanje mi nalaže da ne upotrebljavam silu… ipak je dama…“
„Smirite se… recite šta je.“
„Gospođa Janković… kaže da je hitno…“
Iza njega je stajala Bosa. Izgledala je uzrujano. „Pustite je“, reče Aleksa.
Bosa uđe. Stade pred veliki drveni sto kao kad glumac staje na pozornicu.
„Izvolite, sedite“, Aleksa ustade i ponudi joj stolicu. Bosa odmahnu rukom.
„Ne, gospodo, ne… hvala. Ja sam došla, znam da nije poslovno, ni pošteno, ali ja sam se preračunala! Meni je novac preko potreban. Ja ne mogu da čekam toliko dugo… jednostavno sam se preračunala. Ja bih da povučem svoju ponudu. Odustajem od plaćanja dodatnih petnaest procenata, želim svoj deo odmah, ako je moguće…“
U sobi zavlada muk. Cela situacija ličila je na neuspelu komediju.
Rišar prekinu tišinu. Ustade od stola tobože ljut.
„Pa šta vi mislite ko smo mi? Cirkusanti? Te čas hoćete, te čas nećete!“
„Ali još uvek nema ugovora! To je bila samo moja ponuda!“, branila se Bosa.
„Ali valjda i reč ljudima nešto znači!“, nije popuštao Rišar. „Ja sam mislio da se u vašem narodu reč poštuje više od slova.“ Potom se okrenu ka Aleksi kao da mu daje znak da preuzme malo od njegove uloge.
„Zbilja, gospođo Janković“, dodade Aleksa, „tako se poslovi ne rade.“
„Naravno da se ne rade!“ Rišar nastavi igru lošeg momka. „Pa ne mogu ja svakih pola sata da obaveštavam moje pretpostavljene o promeni strukture vlasništva. Nismo deca!“
„Morate da nas shvatite, ako je ovo vaša poslednja promena plana…“
„Ne može više ni trenutka!“
„Uostalom, gospođo Bosiljka, neće biti neka značajna razlika, u to vas uveravam.
Bosa je stajala između njih dvojice. Izgledala je izgubljeno. Vasvija iskoristi trenutak zastoja u prepirci, pa se iskrade napolje. Bosi se učini da je na njenom licu videla osmeh.
Dva sata kasnije oni potpisaše ugovor. Bosa kupi svojim delom dvadeset pet posto vlasništva firme. Rišar i Krsmanovići otvoriše šampanjac. Bosa krenu u poštu. Posla telegram Ribiču.
„Progutali su udicu. Stop.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:10 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27660



TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

u kojem je povređena gordost


Bosiljka već sledećeg jutra pozva Milančeta na razgovor.
„Imam delikatan posao za tebe. Ali lep“, reče izbegavajući da ga pogleda u oči. „Da vodiš knjige, znaš ono, koliko je ušlo, koliko izašlo…“
Milanče beše zbunjen. Prepao se ozbiljnosti posla. Bosa ga je kuražila lažima, „kako taj posao i nije toliko težak“, jer „ako je ko savladao radnje sa brojevima, onda je to on, dragi Milan“. „Na kraju krajeva, platila sam ti za to i školovanje, a veruj mi, teta Bosa ti kaže, neće biti posla da te zaboli glava.“
Izabrala je njega jer je znala da u „ovome usranome gradu“ jedino u njega može da ima puno poverenje. Isto tako, znala je da je Milanče kadar da drži jezik za zubima. On se probao izvući na opterećenost poslom, ali ga Bosa oslobodi svake druge odgovornosti.
A već je sledećeg meseca na njen račun stiglo tačno onoliko kruna koliko joj je Ribič bio napisao na salveti u restoranu Tri grozda. Beše to opterećenje koje dade do znanja Milančetu u šta se uvalio, ali nije bilo puta nazad.
Kada je shvatio da je nasamaren, da se cena ruda podiže, i da je Bosa manevrom koji od nje niko nije mogao da očekuje, izvadila iz njihovog, a stavila u svoj džep još petnaest posto profita, Rišar pade u neki poseban oblik obamrlosti koji stigne one u čijoj duši srdžba, očaj i nemoć ključaju pomešani kao u kotliću.
Veština kojom ga je Bosa prevarila pogodi njegovu sujetu u najranjiviji deo. Pamet! Ona gordost, koja mu je kroz život ulivala sigurnost i samopouzdanje, beše toliko ranjena da mu ne dade san na oči. Poraz ga je tresao poput malarije. Najgore mu je bilo to što je bio svestan da on snosi punu odgovornost za taj promašaj, jer su ga Krsmanovići lukavo ostavili samog u trenutku kad se donosila konačna odluka. Vasvija se izvukla vesto, izašavši iz sobe kao neko ko tobože ne želi da prisustvuje ozbiljnim razgovorima, a Aleksa je, manje ili više, bio nezainteresovan za krajnji dogovor sa Bosom, isto kao što je bio i nezainteresovan i kada mu je davao prve izveštaje što su petkom stizali iz Beča, a koji su, kao neki precizni kardiograf, govorili da su ispali majmuni pred seljankom iz Hercegovine (tako je Vasvija u trenucima besa nazivala Bosu).
Pet minuta je vrištao, bacajući se po podu kao kakav derviš u transu i misleći da će ta vriska promeniti ishod događaja u njegovu korist, ali kad se umori i klonu iscrpljen histerijom, pade očajan u krevet, ne izlazeći iz njega dva dana, potišten i setan, do te mere da je to uplašilo Rahelu, koja mu, videvši da joj čovek kopni poput snega pod naletom južnog vetra, skuva čaj od metvice i kleknu ispred uzglavlja sa rukama spremnim za molitvu.
Bilo ju je dirljivo gledati. Rišara njeno požrtvovanje podseti da novac nije ono što ga čini srećnim, već da su to ova dva stvorenja zbog kojih je svoj život okrenuo naopačke. Njegova žena i njegov sin.
Tu noć su, kao retko kada, proveli zajedno u krevetu, sve troje, deleći međ' sobom toplinu tela i ljubav bez kraja.
Nikada Laci nije bio srećniji u životu! Nikada ni Rišar nije bio srećniji u životu! Nikada ni Rahela nije bila srećnija u životu! Samo jednu noć zajedno u krevetu.
Ali Rahela je znala da je muškarac proklet, da će, čim ozdravi, zaboraviti svoje reči, te će sreću, kao kakva budala, ponovo tražiti svuda samo ne u krevetu sa ženom i sinom. Ona zatim pomisli, trenutak pre nego što će je blaženstvo koje je osećala dodirujući tela njena dva muškarca odvesti u san, da ne bi primetila lepotu svoga muža da ovaj nije pao u postelju i da on nikada neće biti u stanju da shvati da je duša njegova, gola i prosta, to što ga čini privlačnim i lepim, a ne silne maske koje je stavljao na lice ne bi li se svetu oko sebe predstavio na način na koji bi on voleo da ga vide. Njegova poražena taština, koja leži tu kraj nje, bolesna od jeda, skoro mrtva, bila je ta koja je u tim maskama tražila samopouzdanje, a ne njen Rišar. Sada, kada je taština na izdisaju, on postaje ono što je Rahela u njemu videla onoga dana kada joj je spasao život skinuvši je sa mosta na Seni. Svetac!
Sutradan Rišar stade na noge. Sa velikom dozom straha ode do Krsmanovića spreman na najgore. Otkaz!
„Ma, opustite se“, reče Aleksa sipajući gustu smeđu tečnost u čašu sa grbom Krsmanovića. „Novac nam je svakako zagarantovan. Zarada je neočekivano velika, i može samo da se poveća. Ko mari za taj propust. U pitanju su samo brojevi.“
Mario je Rišar, ali ne zato što je on u tom propustu video nižu zaradu, ili veliku grešku, već zbog toga što je on u njemu video Bosin trijumf, njeno likovanje, podsmeh, ruganje. Otuda mu je svaki od tih izveštaja skraćivao život za pokoju godinu. Mrzeo ih je isto koliko je mrzeo Bosu.
Aleksa je na taj slučaj gledao drugačije. On je, rođen imućan, bio duboko svestan svoga bogatstva. On se igrao parama kao što se dete igra peskom, sipajući ga iz jedne kantice u drugu, praveći od njega kule i zamkove, istina, prosipajući ga oko sebe, ali trudeći se da te kantice nikada ne budu prazne. Tako se Aleksi nije moglo dogoditi da izađe iz nekog posla prazne kantice.
Rišar, koliko god da je dolazio iz „superiornije civilizacije“, kako je on to voleo da kaže Raheli, kada se ljut i uvređen žalio svojoj ženi na nelogičnosti na koje nailazi u ovom gradu „koji je bog izostavio u svojim planovima“, nije imao tu lakoću baratanja novcem kao Aleksa. I dok se on grizao u sebi, istinski pateći što je nasamaren, Aleksa se, ne osetivši tu vrstu bola koju je u sebi nosio Rišar, šeretski smejao komentarišući kako ih je Bosa znalački prevarila.
„Svaka joj čast! Nasamarila nas je majstorski. A tek Francuze koji su izašli iz posla. Ah! Radi pogrešne procene izgubiše tolike pare!“
Uze onu istu tamnu smeđu tečnost i sa dubokim razumevanjem o njenoj suštini sali je u grlo. Rišar ga je gledao pognute glave. Nije mu bilo žao francuske korporacije, u kojoj je, naravno, nakon loše procene dobio otkaz, koliko ga je bolela pomisao da je on najveći krivac za taj promašaj. Aleksa, međutim, ne pridade tome toliku važnost.
„Tu ste, gde ste, gospodine Rišare. Za vas će u mojoj firmi uvek biti mesta.“
Vasvija, međutim, nije delila Aleksinu ravnodušnost, jer je i njena taština uzdrmana Bosinom prevarom, ali je od muža, živeći na visokoj nozi, naučila da nije pristojno pred ljudima pokazivati emocije.
U trenutku kada joj je Rišar rekao da su prevareni, reagovala je iznenađujuće smireno. Istina, oči su joj se stisnule od besa, ali ona tom besu ne dade da izleti napolje, već ga zadrža zaključanog u duši, a usta joj se, iako u trenu ostadoše suva, raširiše u pokvareni osmeh koji nosi onaj kome na dnu duše tinja želja za osvetom.
Rišar je u toj gospodskoj reakciji njegovih poslodavaca prepoznao neku posebnu aristokratsku crtu, davno zaboravljenu u njegovom tobože plemićkom pariškom društvu. Nije video ni trunke licemerja, kojeg je Pariz bio pun. Zato ga obli stid što je u ovoj vukojebini naišao na tu davno izgubljenu gospoštinu, o kojoj Pariz može samo da sanja, a još više ga pogodi saznanje da se on, izdanak negdašnje plemićke porodice, nije našao na nivou tih ljudi sa kojima je delio hleb.
S tim osećanjem izađe iz njihove kuće.
Otuda i nije video kako Vasvija, čim on izađe, uze jednu od šest kristalnih čaša za vino iz serije Bohemija koje je pazarila na Vaclavskim namestima, u radnji u koju ne ulazi niko ko u džepu nema para da kupi pola Praga, i besno je tresnu o zid.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:10 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27659



TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

u kojem se prikazuje prvi film


„Ti ćeš majci biti sudija. Dok je sveta i veka, čovek će biti grešan. Valja mu presuditi“, govorila je Bosa Dimitriju kad god bi iz njegovih usta izašla neka pametna i odmerena reč. Tada bi ga obično poljubila u čelo.
A Dimitrije i jeste izrastao u pametnog momka. Njegove oči, od ranog detinjstva radoznale i znatiželjne, kao da su terale um da ih prati, da radi istom brzinom, da zapaža i sudi, da se srodi s njima, pa da zajedno gledaju na svet ne samo osećanjima već i razumom.
„Na mene je povukao tu žicu“, hvalila se Bosa pred ljudima, otvoreno i glasno, kao da od sebe tera strepnju da će Dimitrije postati ono što ona nikako nije želela. Umetnik. Dosta je bio jedan umetnik u porodici!
„Ti ćeš majci biti lekar. Dok je sveta i veka, ljudi će se razbolevati. Valja ih lečiti“, govorila je ona Dimitriju, tešeći se, kad god bi ga zatekla za knjigom, zamišljajući da joj sin izučava one tajne ljudske misli do kojih je ona htela da dopre, ali ju je nakaradan život, surov i bezosećajan, u tome sprečio. Zaslepljena željama, nije bila kadra da vidi da je Dimitriju knjiga teret. On ju je uzimao u ruke samo iz nužde, onda kada je ona bila jedina pomoć.
Njegova jedina prava knjiga bila je kamera. Bosa je to slutila, ali nije htela da zna. Sa kamerom u ruci bio je radostan, svoj. Sa kamerom u ruci, gonjen nekom nadnaravnom silom, tražio je spektakl, senzaciju, da je snimi, zabeleži, da je ukrade od vremena i „od nje stvori beskonačnost“. Tim mu je rečima Mandrla, njegov učitelj, objašnjavao smisao fotografije.
A Dimitriju je snimanje došlo kao dečja igra. Nešto za šta se čovek žrtvuje, a da žrtvu i ne primeti. Silazio je na reke, hodao ulicama, sokacima, mahalama, nosio kameru, okulare, lomio se, padao, kisnuo, ulazio u vodu, smrzavao se, lomatao, povređivao, padao, i na kraju snimio ceo film.
Ali Bosa nije želela da ga vidi kako fotografiše, kako snima, kako sa zanimanjem i u transu razvija slike, kako se nervira kada nešto nije ispalo onako kako je hteo, a kako se raduje kada mu se slika razvije u malo umetničko delo. Okretala je glavu od te njegove strasti. Prezirala ju je, jer je znala da će je ona pobediti u borbi za srce njenog sina.
„Ti ćeš majci biti general. Dok je sveta i veka, ljudi će ratovati. Valja pobediti!“, govorila mu je dok ga je posmatrala kako oblači školsku uniformu, koja mu je bila velika i nezgrapna, ali je ona, kao i svaka druga majka, u njemu videla vitkog i stamenog vojnika, iako su se ostala deca šalila na njegov račun zarad krivih nogu i preterano istaknute zadnjice.
Činilo se da su pred njom rasla dva Dimitrija: jedan koga je ona zamišljala i onaj drugi kakav je bio. Imala je osećaj da su ta dva Dimitrija jako blizu jedan drugome, ali, kako je vreme teklo, onaj stvarni se udaljavao od onoga zamišljenog, i to ju je peklo.
Da približi ta dva Dimitrija, nije bila u stanju. Činila je to nespretno. Bila je svesna svake svoje greške pri pokušaju da otključa srce vlastitog deteta, ali joj neka naročita i nepoznata sila nije dozvoljavala da pronađe ključ.
Razumela je ona i Životu kada joj je govorio da ostavi dete na miru, da Dimitrije ima slobodu pri izboru, „kao riba u reci“, da će ono samo izabrati put. „A mi ćemo ga u tome podržati.“
Razumela je ona i kuma Šilju, koji ju je savetovao da deca ne treba da budu slika onoga što roditelji od njih žele, jer to obično bude „fatalna greška“.
Gledala se u ogledalu govoreći sebi daje vreme da se dete vodi ljubavlju, a ne ambicijama! Ali sve je to bilo uzalud! Ona druga Bosa, koja se boji siromaštva i prezire one koji su nju prezirali dok je bila siromašna, terala ju je da sve oko sebe vodi po svojoj volji, kao da je ona bog, a ne žena.
Taj raskol između onoga što je ona zaista htela i onoga što joj je bilo dato rođenjem pravio je ambis u njenoj duši dovoljno dubok da bude uzrok svake nesreće koja ju je napadala. Znala je za taj razlog, znala je i zašto postoji, ali nije znala kako da se tome odupre. „Kao da te nešto goni da se baciš sa litice u bezdan.“
Međutim, tu svest o vlastitim greškama nije delila ni sa kim. „Na kraju krajeva“, mislila je, „najmanje sam zaslužila nerazumevanje. Ako ja moram da se naviknem na njih, nek se i oni malo naviknu na mene!“
A Dimitrije je rastao udaljavajući se od roditelja ne kao ostala, obična deca, postepeno i neprimetno, već nekako brzo, preko noći.
Imao je podeljena osećanja dok ih je gledao. Majka ga je nervirala kad god bi se nakinđurila i nafrakala, i takva ukrašena, kao božična jelka, izlazila među svet, a otac ga je nervirao jer mu je bilo teško da do njega dopre, da mu izvuče reč iz usta, osećanje iz srca, kao da je sve to što je imao čuvao za reku, a ne za njega.
Ali, sa druge strane, stalo mu je da im se dopadne, da cene ono što on voli. U tome je video svoj krajnji cilj. Voleo ih je beskrajno, naročito majku, ali zajedno sa tom ljubavlju, kao i kod svakoga deteta, raslo je i osećanje teskobe, koju je priroda usadila u svako živo biće, bodreći ga time da se odvoji od gnezda u kojem se rodio.
Pred kraj leta uspeo je da, uz svesrdnu pomoć učitelja Mandrle, snimi film. Prvi pravi film! Film se zvao Moj Beograd. Trajao je dvadeset i četiri minuta. Imao je svečanu premijeru na kupalištu, u smiraj jednog letnjeg dana, dok su se palili fenjeri dorćolski. Gospoda se udobno smestila na stolice da vidi „koje li je to čudo Bosin mali s onim ludim Čehom napravio“.
U početku Bosa nije pristajala da se tako nešto „bogohulno“ promoviše u njenom ugostiteljskom objektu „prve klase“. Bila je čak i osiona prema maestru Čehu. Kad joj je Mandrla rekao da je dečak izuzetno talentovan, ona ga je prvo upitala na šta tačno misli, a onda dodala:
„Gospodine Mandrla, upropastili ste mi dete!“
„Gospoda Bosa, toj talent, toj trebalo negovati!“, uveravao je Mandrla Bosu da podrži sinovljevu strast, a kako ova ne bi reagovala na njegove reči, on bi odmahnuo rukama i na svome lošem srpskom rekao Bosi da ne razume vremena koja dolaze.
„Naravno da ne razumem. I ne treba da razumem. Ne živim ja sutra. Ja živim danas.“
Dimitrije nije imao hrabrosti da je moli. Onako malešan, sav satkan od obzira, bojao se da će samo jedno majčino „ne“ biti dovoljno ne samo da spreči projekciju već i da u njemu ubije i svaku želju za snimanjem. Otac ga je hrabrio, govoreći da će majka na kraju sigurno popustiti, ali je uvek napominjao da „bi bilo dobro da je ne razočara“. Ta reč, izgovorena iz očevih usta, samo udvostruči težinu tereta koji je ležao dečaku na duši. On umalo ne odustade od svoga plana.
Ali ga okuraži Mandrla, uveravajući ga da je to što je snimio lepo delo koje će ostati za „veke vekova“ i da je šteta da odustane na početku svoje karijere. Dimitrije nije znao šta znači reč „karijera“, ali je znao da je to nešto vrlo važno.
Srećom, Bosa se tih dana zabavila o drugome jadu. Očekivala je da će, konačno, nakon toliko godina prosperiteta, dobiti poziv na dvorski bal, koji ju je uglavnom mimoilazio.
Jutra su joj počinjala osluškivanjem zvukova s ulice, u želji da čuje topot kopita konja majora Hinića, glavnog dvorskog glasnika, koji beše čuven u gradu kao donosilac lepih vesti sa dvora. Dani su joj, međutim, završavali u razočaranju i tuzi, ali i u nadi da će je se neko na dvoru setiti sledećeg jutra. Ta atmosfera koja joj je jela džigericu omekša njeno srce, pa je učini manje tvrdom na molbe ukućana, te ona popusti i dozvoli da se film prikaže pred eminentnim gostima na njenom kupalištu. Istina, plašila se da će je sin svojim delom obrukati u gradu, ali joj je s druge strane bilo drago da Dimitrije poseduje njenu drskost!
I tako su, na dan premijere, Dimitrije i Mandrla razvukli belo platno, doneli teški projektor, koji je Bosa kupila od nekih austrijskih zaluđenika, poredali stolice, izoštrili sliku i sačekali goste.
Bosa se tresla kao prut, što očekujući majora Hinića, što plašeći se sinovljevog filma, a Života je obukao ono svoje jedino odelo koje je čuvao za ovakve prilike. Nije znao zašto, ali bio je siguran u ono što je njegov sin uradio. Gledao je na njega kao na odraslu osobu.
Publika zauze svoja mesta. Bosa i Života sedoše u poslednji red, kao pravi domaćini. Izgledali su skockani kao za bal a ne za filmsku projekciju. A kada je projekcija počela, Dimitrije nije imao hrabrosti da je gleda, nego se sakrio čak iza pomoćne zgrade, dok mu je u glavi odzvanjala Mandrlina izreka koju je ovaj stalno ponavljao.
„E sad, il' pukovnik il' pokojnik.“
Mandrla je hrabro stajao uz projektor. Kao pukovnik za topom.
Danima će se prepričavati jedinstveni događaj koji je „uzdrmao beogradsku javnost“, kako je izvestila Politika. „Film koji je, istini za volju, uz svesrdan trud iskusnog Mandrle, snimio mladi Dimitrije Janković, uneo je pometnju među brojnom publikom“, stajalo je u podnaslovu.
Novinar je potanko opisao sve ono što je krasilo Dimitrijevo delo.
„Film počinje polako, nenametljivo, poput novoga dana, podizanjem sunca iznad banatske strane Dunava, da bi nakon prelaska sa Dunava na jednu od naših pijaca dobio na dinamici. Svašta smo imali prilike da vidimo u ovome zanimljivome delu, i krezubu babu koja puši hercegovački duvan, i seljanku sa Kosmaja, i dva psa koja leže na pesku, čak i nadaleko poznatog čiča Trišu, koji je i pred kamerom hranio svoje golubove. Film je u publici izazvao salve smeha, ali i aplauz kada su se na filmskom platnu pojavile dame koje šetkaju Knez Mihailovom ulicom. Na kraju, beše to još jedno divno veče na Kupalištu 'Janković', koje je svoje odane goste počastilo ovim neobičnim poklonom.“
Izveštač, naravno, nije u svoj članak stavio detalj da se na samome početku projekcije na ulaznim vratima pojavio major Hinić, te da je Bosa, uzbuđena njegovim dolaskom, napustila projekciju da mu se nađe pri ruci. Nije zabeležio ni to da se Dimitrije pred publikom pojavio tek kada je čuo gromoglasni aplauz koji je njegovo delo izmamilo od oduševljene publike. Neki su brisali oči od suza, neki su se smejali, ali i jedni i drugi počeše uzvikivati Dimitrijevo ime. Bilo je jasno da njihovim osećanjima upravlja neka viša sila. „Sila umetnosti“, kako je voleo da kaže Mandrla.
Kada mu je postalo vidljivo, skoro opipljivo, to neko čudno, njemu do tada nepoznato ushićenje, što se proširi među gledaocima kao što se širi zaraza među neopreznima, stekao je utisak da on s tim nema nikakve veze, da je neka tuđa ruka, a ne njegovo delo, spojila duše njihove sa dušom njegovom, pa ih zatim vinula u visine o kojima imaju pravo da govore samo vladike. Tada ga obuze blaženost kojoj stremi svaki umetnik. Mandrla je to prepoznao. Gledao ga je s ushićenjem onoga koji je uspeo u svojoj misiji.
Ali sva ta sreća nestade i njegov zanos izlape kada je video da je mesto na kojem bi trebalo da bude njegova majka bilo prazno!
Uzalud je ona danima posle toga govorila, ljubeći ga, kako su sve zvanice oduševljene njegovim delom. Uzalud mu je govorila kako je ponosna na njega i kako mu je i tata bio ponosan dok je gledao silni svet kako se raduje.
Uzalud mu je, danima posle toga, kupovala nova tehnička pomagala što u Zemunu, što od grčkih trgovaca, uzalud mu je predlagala da „predstavu“ ponovi još koji put pred nekim drugim gledaocima. Njegovu dušu potopila je apatija!
On se osećao napuštenim upravo onako kako to biva sa onima kojima se najbliži ne nađu u pravom trenutku na pravome mestu.
Kada joj je on, jedne večeri, mrzovoljan i bled, odbio ponudu da pusti film još jednom na Svetoga Iliju, ona ga zagrli, poljubi u obraz i reče:
„Ma, nema veze. Ti ćeš majci biti sudija. Dok je sveta i veka, čovek će biti grešan. Valja mu presuditi.“

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:10 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27658


TRIDESET PETO POGLAVLJE

u kojem se postavljaju velike, raskošne dveri


Vozovi su prolazili, ruda se prodavala, novci su se kotili, a Bosa je postala nezaustavljiva u svojoj igri sa parama. Ličila je na te vozove. Sabirala je, množila, trošila, investirala, dizala kredit, jedan, drugi, treći, pa ih vraćala, onda je i sama davala pod interes novac, uzimala kamatu, refinansirala dužnike, pa im uzimala garancije, pa prodavala garancije, pa od toga davala ponovo na zajam. Radila je vesto i sigurno, kao da je rođena na Volstritu. Života je gledao kako kuća u Solunskoj raste pred njegovim očima zajedno s onim jednim detetom, kako se propinje na sprat kao vranac, kako se ulepšava, podiže, širi. Oko nje vazda očišćen sneg, procvale ruže, pokošena trava, miris jorgovana, kao da je Versaj, a ne Dorćol.
Bosa je obožavala poslove. U njih je uletala hazarderski, skoro bezglavo, kao pokeraš, a iz njih izlazila pobednički jednostavno.
Ušla je i u trgovinu. Kupi, prodaj, prodaj, kupi. Ono što je neko radio s mukom, njoj je išlo kao dečja igra.
Dobro su se slagali Bosa i novac. Tako je, barem, ona mislila. On je voleo nju, a i ona je volela njega. One iste pare koje bi nekome glave došle, u njenim rukama ponašale su se pitomo i poslušno, kao kućni ljubimac, kao violina pod prstima virtuoza. Činilo joj se da je sav novac sveta, još od dana svog štampanja, imao samo jednu želju. Da završi kod Bose.
Nije joj strana bila ni građevina. Uzeo se plac u Savamali. Jedan, pa drugi. Uz malu pomoć Šiljinih prijatelja, dobila se i dozvola za proširenje.
U međuvremenu Života se držao reke. Izgledao je kao da ga se ne tiče Bosina igra kojoj nije znao pravila. U stvari, žalio je Bosu. Ušla je u svet koji joj ne pripada, u nepristojnu, licemernu, lupešku družinu, kako je voleo da naziva političare i bogataše, koje je gledao kao neku žrtvu vlastitih hirova, kao bolesnike koji će postati svesni svoje bolesti tek poslednjeg dana života. Ali nije dizao glas. Imali su dogovor Bosa i on, još od onih davnih vremena kada se otvorilo kupalište. „Živi svoj život“, rekla mu je tada Bosiljka, „al' pusti i mene da živim svoj.“ I on na to pristade.
Samo ponekad, u retkim trenucima kada sednu zajedno za sto, on joj pošalje pogled pun neke posebne samilosti i postavi uvek jedno te isto pitanje.
„Treba li ovo nama?“
U početku Bosa na to pitanje nije ni odgovarala. Šta da kaže budali? On je svakako ostao negde u prošlosti. „Nek živi tu kraj mene, kao neko kuče… neće mu biti loše. Neka pazi na ovo naše dete.“
Jednog jutra velika kolica na četiri točka dovezla su ispred kuće u Solunskoj velike, teške dveri od kovanog gvozda, rad nekog Čeha čije su kapije krasile najbogatije beogradske kuće. Sa pozlaćenim lavovima i dva srebrna anđela na svakoj strani, dveri su bile oličenje kiča i neukusa. Četiri amala, sva četiri ko od brda odvaljena, nisu bila u stanju da dveri podignu i da ih nakače na šarke, po pola metra uvučene u kameni zid da bi izdržale silu kiča, gde je ulaz u Jankovića dom. Oni pozvaše pomoć i konačno, nakon skoro dva sata borbe sa tom nemani, podigoše dveri na svoje mesto. Zasijaše dveri, ali zasja i Solunska od neukusa.
Kada je Života došao s reke i video novinu, sloši mu se. Kuća dobi neprimeren oblik, dalek običnom ljudskom biću. To više nije bio ulaz u porodični dom, već u neki hram, ali hram u kome ne vlada bog, nego novac. Prvi put se pobuni protiv Bose.
„Boso, da li ovo nama treba?“
Hercegovka kao da je čekala njegovo zakeranje. Iznervirana nespretnošću i trapavošću amala, koji su ovaj „posao koji bi i malo dete završilo za pola sata“ otaljavali sve dok sunce nije zašlo za Kalemegdan, ispalila je rafal uvreda na svoga muža toliko silovito i grubo da se sva posluga razbežala po kući.
Ona mu reče da nije više njegovo da pita, jer da nema nje, završio bi pred crkvom kao prosjak, da je ona sita čoveka koji ne živi ovde i sada već sa nekim svojim starim ljubavima za koje ni on više nije siguran da li su uopšte postojale, da bi najbolje bilo da, ako mu se ne sviđa ovde, ode u neki manastir, jer od njega nema koristi ni ovo jadno dete koje hrani majka a ne otac, što je sramota koju nikada niko neće biti u stanju da detetu objasni. Napomenu i da je ona tu silom prilika, ne svojom, već tuđom voljom, ali da je od toga samo on izvukao korist: „Možeš misliti kakva bih bila da sam se udala za nekoga sposobnog a ne za bogalja, ali me je sudbina dovela na ova vrata, pa kad me je već dovela, prokleta da je, neka pusti da joj odgovorim, ali ne kuknjavom i plačem, već bogatstvom i raskoši, da vidi sudbina s kim se zakačila, da Bosa nije neko za poigravanje, već za poštovanje! A ti nemaš prava na sud, jer ništa i ne radiš! Uostalom, široko ti polje.“
Završi ona svoju tiradu: „Idi kod te svoje od koje si pobegao. Ubij se! Sigurno te čeka na onome svetu. Pusti me da živim. Meni ne trebaš, a ne trebaš ni detetu!“
Ništa od toga što mu Bosa sasu u lice ne uzbudi Životu. On ju je gledao kao nekoga ko je u životu pogubio sve konce, te mirno reče da je kapija koju je postavila teška i „ne do bog da spadne sa šarki, trebalo bi dvadeset ljudi da je podigne kako bi oni iznutra mogli da izađu napolje.“
U njoj te reči probudiše novu žuč.
„Slušaj, Života. Ovu sam kapiju kupila od svojih para i to hoću ljudima da pokažem. Živimo u svetu koji ceni samo novac i bogatstvo. Ništa drugo! Sita sam ja onoga vremena kada su na mene gledali kao na Ciganku, skitnicu, jadnicu bez igde ikoga. Uzela sam ove dveri da oni koji su me gledali ili sa prezirom ili sa sažaljenjem vide u kakvom dvorcu živi danas Bosa. Ovo sam kupila njima u inat!“
„Boso, bojiš li se boga?“, upita Života monaški skrušeno.
„Zašto me to pitaš?“
„U ovom životu cene se raskoš, sjaj, novac i zlato… ali u onome gore ceni se nešto drugo.“
„E, kad odem gore, videću šta se ceni… pa ću se već nekako snaći.“
Rišar je teško podnosio Bosino bogatstvo, a ona ga je sve više i prostačkije pokazivala. Francuz je tražio načina da joj stane ukraj, da joj se osveti, da pronađe pogrešan korak na osnovu kog bi mogao da joj naudi, ali sve oko njega govorilo je da se to nikada neće dogoditi. Profit je rastao, Krsmanović je bio zadovoljan, a odnosi Srbije i Austrije bili su taman toliko loši da je svima Bosino austrijsko preduzeće bilo neophodno. Njeno mesto u lancu trgovine bilo je zacementirano.
S druge strane, Bosiljkine noge su polako počele da se odvajaju od tla. Osećaj bogatstva trovao joj je um, a povećavao gordost. Ona se oseti svemoćnom, toliko sigurnom u sebe da je počela na svet da gleda sa nipodaštavanjem i podsmehom, karakterističnim za ljude koje napušta mudrost. Koliko je Vasvija volela Rišara, zbog njegovog francuskog, aristokratskog porekla, toliko ga je Bosa mrzela, baš zbog te „lažne aristokratske gordosti, iza koje se kriju glupost i neznanje“.
„Da je kakav aristokrata, ne bih ga ja napravila budalom.“
Nije ga štedela ni u razgovorima, peckajući ga tamo gde je najosetljiviji, uživala je u njegovoj ljubomori, sva tobože zbunjena velikim dobitkom koji ju je snašao. Hercegovački lukavo, potpirivala je u njemu bes i mržnju i uživala u njegovoj nemoći. Dolazila je na sastanke, koje su njih dvoje, formacijski, imali jednom mesečno, pokazujući mu nove investicije i ulaganja, pitajući ga, kao bajagi zainteresovana za njegovo mišljenje, da li je to što radi, po njegovom „iskusnom sudu“, ispravno ili pogrešno, znajući da će svaki taj podatak biti nov udarac Rišarovoj ranjenoj sujeti.
„Jao, pa zaboravih da vam pokažem poslednji plan za izgradnju zgrade u Savamali. Znate, arhitekta, Grk, uze mi trista hiljada, skupo, zar ne? Ali, rekla sam, ako je! Najbolji je! Kad radi Genčićima, može da radi i meni, pa je l’ tako? Što sam ja to gora? A vi? Šta mislite? Da li sam pogrešila?“
Naravno da nije, jer je neimar Todoros Bukas bio garancija da će zgrada biti jedna od najlepših u Beogradu, i to je ona znala. Ali htela je da nadmenom Francuzu „vadi mast“ osećaj ući da svaki njen uspeh stvara u njemu još veću gorčinu.
I zaista, Rišara je sve to toliko bolelo da je uhvatio sebe kako izbegava ulice u kojima Bosa podiže svoje građevinske objekte, a približavanje dana sastanka sa Bosom u njemu je budilo mučninu.
Rahela je videla da joj muž kopni, da ga nešto jede, ali nije znala šta je posredi. Njemu nije padalo na pamet da joj prizna da ga jede Bosin uspeh. Ne toliko zbog nje, koliko zbog sebe. Sramota bi ga bilo da kaže da je ljubomoran na ženu, pa je radije krivicu svaljivao na Rahelu, koja, „o tome priča ceo Beograd“, dane provodi sa Bosinim mužem na čamcu, a žena sama na čamcu s alasom više je nego dovoljan razlog za trač.
„Ti si i lud i smešan, ljubomorko moj“, odgovorila bi mu slikarka na tu zamerku, pa bi ga poljubila, nežno, u vrh nosa, videvši da se njen muž, nekada ozbiljan ljubavnik, davi u nastupima ljubomore, kao mače u poplavi.
„Pa taj čovek mi je spasao život!“
Poljupcem u vrh nosa pokazivala mu je svoju ljubav. Uživala je da ga zagrli oko struka. Zatim da ga baci na krevet i tu da ga rukama gnjavi po celome telu kao što se gnjavi grožđe pred vrenje. Uživala je da mu napravi njegov omiljeni doručak, da ga na posao isprati poljupcima, da sa Lacijem smisli pesmu kojom bi mu popravljali raspoloženje, ali ništa od tih izliva ljubavi nije moglo Rišara da izvadi iz močvare ljubomore i mržnje koje je gajio prema Bosi.
Tako uznemiren, on krenu ka Kosančićevom vencu, gde je Aleksa zakazao sastanak povodom mogućnosti da se s istim kooperantima sa kojima se radi trgovina metalima, prodaje oružje iz pravca Austrije ka Turskoj. Teško da bi se u tom trenutku, kada je svet stajao na vratima velikoga rata, mogao naći unosniji posao od ovoga.
Aleksa je bio ozbiljan biznismen. On taj sastanak ne bi ni ugovarao da nije bio siguran da će posao biti sklopljen. I austrijska i turska strana su s oduševljenjem dočekale njegove predloge, a Bosa je, znajući da je nezamenljiva karika u lancu zakulisne trgovine, pod maskom nezainteresovanog posrednika, preko kojeg novac putuje sa istoka na zapad i sa zapada na istok, drhtala kao list na košavi. Samo Rišar nije pokazivao nikakve znake zadovoljstva. Odsutnog pogleda i glave uvek okrenute mimo onoga koji govori, delovao je kao da ne prisustvuje pregovorima.
Čoveku nije potrebno mnogo da napravi glupost. On sebe ne poznaje dovoljno da bi znao šta je okidač koji ga tera da uđe u nevolju. Niko od sagovornika nije nameravao da ga povredi, čak ni Bosiljka, koja je onako, kao kroz šalu poznatu malobrojnima, upitala Krsmanovića da li će i ovoga puta Rišar biti pregovarač ispred njegove firme.
„Ako je tako, da se ja pripremim. Možda dobijem deset posto više od planiranog.“ Ona i Aleksa se nasmejaše njenoj opasci, Turčin i Austrijanac je ne razumeše, a Rišar osta hladan kao da je nije čuo. Međutim, u njemu buknu plamen besa. Zadrža ga da ne izađe napolje, ali mu zato sagore i poslednje znakove svesti.
Aleksa, videvši da Rišar nije pravilno razumeo šalu, a želeći da pecne i Bosiljku pa je time izjednači sa Francuzom, reče aludirajući na čaršijske priče koje uveliko kolaju Beogradom „da bi oboma bilo pametnije da gledaju šta im rade bračni partneri dok oni prodaju oružje i metal“. Bosa, kao prava Hercegovka, shvati Aleksin pokušaj da bude duhovit, pa mu kao iz topa odgovori: „Šta god da rade, ja znam da je ovaj moj gornji“, a Rišar, kao Francuz, nije bio u stanju da ovo razume na pravilan način. On pomisli da ga Bosa izvrgava ruglu. Na njenu upadicu Aleksa se grohotom nasmeja, pa to uveri Rišara da je u pravu, da ga žena vara, da mu se sad oboje smeju, i da je on, u stvari, žrtva jedne opšte zavere koju mu je namestio ovaj primitivni i zaostali svet. To više nije mogao da se trpi!
Bilo mu je muka od svega!
I od Bose i od Krsmanovića, i od posla, i od Beograda i od Srbije i od Balkana, i od ovog primitivnog i zaostalog naroda, od njihovih spletkarenja, podbadanja, od novca, rakije, sarme, prodaje, kupovine, od Austrijanaca i Turaka, od vremena koje teče drugačije nego u ostalom svetu, koje mu se rugalo, plazilo jezik, koje je njegove neprijatelje činilo mlađim, srećnijim; bilo mu je muka i od svoje žene i deteta, njenih slika, njegove muzike, bilo mu je muka od svega, pa i od sebe samog. Odlučio je da ode odavde… ali pre toga imao je da završi jedan poslić.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:11 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27657


TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

koje je posvećeno jednom obračunu


Ovoga puta poneo je pištolj, poklon od oca koji mu je uručio na dan kada je završio studije prava na Sorboni.
Rekao mu je: „Sine, sve znanje koje si stekao ne znači ništa ako ne znaš da upotrebiš ovu malu spravu.“ Cev mu je bila niklovana, kalibra 42, sa drškom od slonove kosti. Nikada ga do tada nije koristio.
Dok je čekao u senci ambara u Kursulinoj ulici, gledao je u nebo gde su se mimoilazile zvezde padalice. Znao je tačno vreme kada ovuda mora da prođe žena koja mu je zagorčala život. Uhode su mu javile sat kada je iz Zemuna, iz švaleracije, Bosiljka Janković krenula barkom u Beograd. Nije mislio ništa, nije osećao ništa. Kao advokat koji je branio i ubice, znao je kako da se nađe u onom stanju u kojem je najlakše oduzeti nečiji život.
Iskustvo mu je govorilo da ništa ne može da ga izvadi iz ovoga problema. Nema tog svedočenja na sudu koje će sprečiti smrtnu presudu nakon ovakvog ubistva… i kod kuće u Parizu, a kamoli ovde u ovoj divljoj zemlji punoj nekontrolisane ludosti i strasti preko svake mere. Ali ovaj metak koji čuva za Bosu jedino je što može da prekrati njegove muke. Biće kratko i brzo. A ona ništa drugo nije ni zaslužila.
„Telo te bednice izvijaće se po prašini u svom samrtnom ropcu, a ja ću sleteti nizbrdo na kej. Tamo me čeka ona budala iz Slankamena. Prebaciće me u Zemun, a posle ćemo videti… baš me briga… para imam dovoljno, ovde ne mogu više ni trenutka da izdržim!“
I zaista nije mogao. Život mu je postao noćna mora.
Čuo je odjek njenih koraka. Bili su nepravilni, zaneseni. Srce je prestalo da mu kuca. Nije osećao ništa drugo do potrebu da završi započeti posao. Koraci su bili sve jasniji i bliži. Metak je bio u cevi, pištolj zategnut, odlučnost besprekorna. Sve je bilo spremno, kad začu…
„Mesje Maho, iz ličnog iskustva znam da nije tako lako nekome oduzeti život“, progovori hladan glas iza njegovog vrata.
Bio je to Šilja. Stajao je u mraku, naoružan samo svojim samopouzdanjem.
„Ja sam ovde samo da se ne bi dogodila nepravda. Teško da vam je žena koju želite da ubijete nečim naudila.“
Rišar vide njegovo lice. Šiljina samouverenost ga obeshrabri. Spusti pištolj.
„Tako je već bolje“, reče Šilja kao kada se doktor obraća pacijentima. Pokaza mu prstom da bude tih. Pored njih prođe Bosa. Nije ih ni videla ni čula. Disala je ubrzano.
„Zaista biste pogrešili, zar ne?“
Rišar se iznenadi svojom reakcijom. Laknulo mu je! Pao mu je teret s vrata. Osećao se kao da je izvršio zadatak.
„Možda je ovako bolje. Možda je sve ovo, ipak, samo moja uobrazilja. Ako nisam u stanju da ubijem, ta je žena zaslužila da živi. Ali to nije toliko strašno. Mnogi ljudi ne mogu da učine mnogo jednostavnije stvari od ubistva.“
On bi zaplakao da je imao suza.
Šilja mu uze pištolj i krenu da ga radoznalo razgleda.
„Smit i Veson?“, upita Šilja.
„Da“, odgovori Rišar, i sad ga već poče hvatati jeza od Šiljinog pogleda. „Neupotrebljen?“
„Da.“
„Da vidimo da li radi.“
Šilja podiže pištolj u visinu Rišarovih grudi. Cev mu nasloni na srce. Opali jednom, opali drugi put. „Radi.“
Opali treći put. Šiknu krv iz grudi.
Na treći pucanj Rišar se trgnu iz sna. Bio je sav mokar od znoja. Lice mu se pretvorilo u zaleđen krik. Izbečio je oči, a iz usta mu je tekla pljuvačka. Uplašena, Rahela se nadnela nad njega. Stavi mu ruku na čelo.
„Dragi, ti goriš“, reče i obrisa mu znoj.
Tri minuta kasnije, stavljala mu je obloge od rakije. On se smirio. Znoj je stao, misli mu dobiše toplije boje. Srknu čaj od žalfije i pogleda ženu koja je stajala kraj njega obasjana svetlom petrolejke. Izgledala je kao skinuta sa neke slike starih majstora.
„Ovo je čudesan svet!“, pomisli. „Ovo je čudesan svet.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:11 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27656




TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

u kojem razgovaraju kum i kuma


Šilja je sačekao da Života izađe, pa se onda u dva skoka našao pred zlatnom kapijom trospratne kuće na kojoj je krasnopisom bila upisana adresa Solunska 28. Pored čuvara je prošao kao da ovaj ne postoji, a služavki je naredio da „zove gazdaricu, jer on nema vremena za gubljenje“.
Bosa ga je primila u svečanom salonu koji je šljaštio od kiča i zlata, a ona je u svilenom kaftanu izgledala komično.
„Mislio sam da si pametnija“, reče joj ne bez prekora, a ona se samo nasmeja njegovoj upadici.
„Vidi, Šiljo, znam da si došao da mi popuješ, ali te toliko dugo nisam videla da sam spremna da te slušam i pored toga što mi se to što nameravaš da kažeš neće svideti.“
Sedoše na divan, a Šilja, ne sačekavši da kafa stigne, pokaza ono zbog čega je došao. Zabrinutost.
„Boso, nemoj da sebi praviš neprijatelje tamo gde ih nema. Smiri se malo. Ceo grad priča o tome koliko zarađuješ i kako zarađuješ. Procuriće i to kako donosiš novac. Skočiće ti za vrat i lopovi i država. A taj ološ s kojim si se u kolo uhvatila nije nimalo naivan. Lete glave i za manje pare. Navući ćeš na sebe neku nevolju, a to mudrom čoveku nije potrebno. Malo se spusti na zemlju. Nema potrebe toliko pokazivati raskoš. Svet oko tebe nema šta da jede, a ti se kinđuriš kao vlaška mlada. Niti je to pametno, niti te to čini srećnijom.“
Tu dođe i kafa. Šilja je srknu, pa onda zastade, kao da razmišlja da li da nastavi ili ne.
„Osim toga, trebalo bi da budeš malo diskretnija sa tim tvojim zagondžijom iz Zemuna.“
Tu se Bosa štrecnu. Bila je uverena da je njena veza sa Ribičem tajna.
„Preterala si, Boso. Ipak, ti si udata žena. Red je tu da bi se poštovao. Znam ja šta je srce ljudsko, naročito žensko, a znam i ovoga tvoga bilmeza. Prohtelo ti se da vrcaš okolo, to je normalno, ali nije normalno da bude toliko često. Proredi malo svoje odlaske tamo. Ne mora biti svaki ponedeljak. Preskoči koji.“
Bosa ga je slušala kao da tu priču zna kao pesmicu. Mislila je da mu ne oponira, već da pusti kuma da se istrese do kraja, a ona će, svakako, terati po svome. Ali sada ne izdrža.
„Slušaj, kume. Hvala ti što brineš za mene, ali imam ja dovoljno godina da o sebi sama vodim računa. Doveli ste me ovde, razdvojili od brata, niste me pitali ni za šta. Činila sam sve kao po nekoj naredbi, čak sam se i udala po tvome naređenju, kao da sam saksija cveća pa je stavljaš tamo gde ti se prohte. Nisam ni krajcare imala kada ste me strpali ovde. I šta sad? Sad je problem što Bosa ima? Što je narasla dokle je narasla? A bila je predmet sprdačine. Svaki jad joj se na vrat skupio, svaka šuša joj se podsmevala. A sad? Sad ima šuša da vidi šta sve Bosa ima i šta sve Bosa može! I ima da se Bosa poštuje! A što se tiče mog vrcanja, ni to, kume, nije tvoj posao. Cenim ja tvoju mušku solidarnost sa mojim mužem. Volim ja i tebe i njega, ali volim najviše sebe. E pa, sa tim parama ide i to vrcanje.“
Tu razgovor stade. Ispiše kafu u tišini. Šilja ustade. Poljubi je u obraz.
„Drago mi je, kumo, što si dobro i zdravo. I nek ti je bog u pomoći.“
Prekrsti se na vratima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:12 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27655



TRIDESET OSMO POGLAVLJE

u kojem jedan mlad čovek upoznaje samoga sebe


Bini je imao strogog učitelja, Jadru, sa kojim nije bilo šale. Kada Jadra podigne glas, a to je retko činio, tresao se ceo svemir, a zvezde bi stisle svoju svetlost skoro pred gašenje. I Mića ga se bojao. Mislio je da je Jadra kadar da mu zabrani da se rodi. To bi mu bila najveća kazna koja bi ga mogla snaći. Ali Bini mu je odagnavao strah novim pričama.

Jednom ga je poveo da vidi starca Jadru. U Pustinju Am. Sakrili su se ispod kedra Života, gledajući odozgo prašnjavu dolinu u čijem je centru licem prema istoku klečao blaženi starac. Pored njega je u mimohodu prolazila kolona ljudi koje je on blagosiljao svojim čudotvornim rukama ne krijući oči pune suza, grleći ih i ljubeći sa nekom naročitom poniznošću koju samo sveti ljudi poput Jadre imaju. Kolona se kretala ka plavom vozu, koji je stajao u dnu doline obavljen belom izmaglicom. Voz je Biniju ličio na dečju igračku.

„Ko su ovi ljudi?“, upita Mića.

„Putnici i posada leta Ma 341 avio-kompanije 'Er Malezija'“, odgovori Bini. I njega počeše gušiti suze. Mića ih nije imao, ali bi potekle da je kojim slučajem oformljeno njegovo telo.

„Kako misliš? Avion?“

„Lepo. Poleteo pa pao. I to se događa.“ .

Mići ništa ne bi jasno. Kako nešto što leti može da padne? Šta je avion? Zbog čega se umre ako se padne? Shvatio je da je još rano da se rodi.

„Kako je teško biti svetac!“, prozbori Bini sebi u bradu, gledajući prašnjavu dolinu u čijem je centru licem prema istoku klečao blaženi starac Jadra.

Dok je posao išao u jednome smeru, Milanče se još i snalazio. Odgovornost mu nije dala da diše. Svaku, pa i najmanju cifru proveravao je deset puta. Sam sebi ne bi oprostio da mu se neki od tih brojeva omakne ili, ne do bog, promeni knjigu, pa iz Bosine ode kod nekoga drugog. Istina, brojevi su bili veliki, ali pitomi. Nisu divljali, bili su poslušni, povinovali su se i njemu i njegovom peru, a, na neki način, bili su i predvidljivi. Odlazi ruda, dolazi novac. Sabere se i oduzme, i sve nekako zauzme svoje mesto. Čak i oni veliki brojevi, od kojih se čoveku diže kosa na glavi, bili su u nekakvom redu i prilično kooperativni. Slušali su Milančeta.
U stvari, on se nije žalio sve dok posao nije krenuo u oba smera. Tad brojevi podivljaše. Pomamiše se kao muve pred kišu. Pokušavao ih je zauzdati, stati im ukraj, ali više nije bilo moguće. Počeli su da mu beže, da mu ispadaju iz knjiga, da mu se vesto skrivaju. Osećao je da od njega prave budalu. Radio je danima i noćima da ih sastavi, vrati u tor kao neku razularenu stoku kojoj ni tri psa čuvara nisu kadra opepeliti. Ustajao je u cik zore da proveri da mu neki broj nije pobegao iz knjiga, da se nije odmetnuo, da nije pobegao nekome drugom. Legao je u krevet kasno, tek kada je i poslednja nula stala na svoje mesto.
Nisu ga napuštali ni u snu. Hoće da pobegnu! I tako iz dana u dan, iz noći u noć.
Odmora, za kojim je toliko čeznuo, nije bilo. Taman kada je jedna isporuka otišla, kada se oko nje sklopi računica, kada se zatvore svi krugovi robe i novca, kada se kod njega u računu sve poklopi kao što se poklopi noć sa danom, kretala je nova tura. I opet iz početka, Borski rudnici prodaju rudu Dunja Madeni u Turskoj, Dunja Madeni iz Turske prodaje istu rudu Feromont ostu, a Feromont ost krajnjem korisniku. Oružje ide u suprotnom smeru. Krajnji korisnik preko Feromont osta šalje robu u turski Dunja Madeni, Dunja Madeni prodaje istu robu Krsmanovića firmi registrovanoj u Turskoj, turska firma prodaje sestrinskoj firmi u Srbiji, sestrinska firma u Srbiji prodaje oružje vladi. Deo oružja ostaje u Turskoj. Ceo taj put prelazi tri granice, tri države i šest poreskih sistema.
Milančetu se glava raspukla u hiljade komada. Molio je Bosu za odmor. Osetio je da ne može više da vlada.
Ona je bila van sebe.
„Da li si ti normalan, dete!? A ko će to onda voditi? Moj Života?“ Onda se primaknu na pedalj od njegove glave. „Slušaj. Izdrži kako znaš.“
„Ali dajte mi ispomoć.“
„Ne bih volela da još neko vidi koliko je to para“, odgovori Bosa.
On tad oseti da se nešto u njemu budi, nešto za šta nije znao da postoji. A budila se svest o sebi! Prvi put je Milanče u svojim mislima rekao „ja“! Ja! Zvonilo je u njegovoj glavi.
Do ovoga trenutka drugi su imali prednost u njegovim mislima. U njima su imali kraljevski tretman. Misao mu je bila dovoljno velika za sve, samo ne za njega. Sada je odlučio da ih sve izbaci. Da u njegovoj glavi ostane samo on.
Tako i bi! U glavi osta samo on. Ali ču glas koji kao da nije njegov.
„Ko tebe drži u srcu kao što ti držiš njih? Ko? Bosa? Života? Krsmanovići? Francuz? Svi su se natovarili parama, a tebe drže kao siromaha. Svi te robe, gule, iskorišćavaju tvoju dobrotu. A ti rmbačiš, stavljaš glavu na panj, a oni se šepure, kite. To tebe buni, prijatelju, to! Nepravda te je donela na ovaj svet, ona te ne napušta!“
Znao je da je taj glas on. Onakav kakvog ga ranije nije poznavao. Ali taj glas je bio u pravu. Nemir dolazi od Bose! U očima mu se pojavi njen lik, a srce mu zaigra od besa.
„Ona te ponižava, ona ti se kezi u lice! Ona je kriva za sve. Njoj se osveti!“ On pred očima ugleda Bosu kako sa lisicama na rukama ulazi u zatvor. Naježi se od ove pomisli. Nikada mu osveta nije pala na pamet. Monasi su ga učili suprotnome. „Osveta je otrov od kojeg umire onaj koji ga spravlja.“ A zatim opet onaj glas.
„Budi pametan! Traži povišicu. Kaži!“
„Pa dajte mi onda povišicu“, izgovori neubedljivo.
Bosa ga je gledala kao da je razum ostavio kod kuće, a on je, dok joj je obrazlagao razlog za povišicu, potpuno izgubio onaj gnev koji mu je plavio dušu. Jednostavno, kako ga je Bosa pogledala, onaj glas koji ga je naveo na pobunu nestade. Izdade ga. Reči koje izgovori behu blede… jadne. To ga dovede do suza.
Bosa izađe iz kancelarije. To učini znalački i proračunato. Dade vremena Milančetu da se spusti na zemlju.
Milanče je stajao kraj prozora i gledao svoj odsjaj u njemu. Bleda slika čoveka. Onda se Bosa vrati u sobu. On više nije imao hrabrosti ni da je pogleda. Kao da je izdao neke više ideale, pa je sad pred nekom svetom porotom.
Ona nije bila ljuta, ali nije bila ni srećna. Podsetila ga je ko je i šta je i kako je došao u Beograd i kako su ga Života i ona izvukli iz blata, kako ona razume to što on traži, ali kako bi bilo lepo da se priseti koliko je novca ona dala za njegovo školovanje, te kada bi se to sabiralo, a on zna šta to znači, moguće bi bilo da joj je on još i dužan. Ali ona ne namerava da mu traži taj novac. Želi samo da se saradnja nastavi pod aktuelnim uslovima.
„Sigurno će doći vreme u kome ćeš dobiti više. Dobra ti stojim.“
On sede za sto. Oči se sklopiše od nemoći. Ona mu priđe. Nežno mu pomilova bledo lice, pa ga zagrli. Spusti lice na njegovu glavu. Poljubi ga u teme. Tada sve posta potaman. Učini mu se da je voli.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:18 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27654



TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

u kojem dolazi vreme za povraćaj poreza stranim preduzećima


S vremenom Milanče i brojevi postadoše prijatelji. On se više nije uzbuđivao kad ih vidi, a oni više nisu bili arogantni i agresivni. Bili su organizovani i pitomi. I slušali su ga. Sami su se sabirali i oduzimali. Nije imao potrebe išta da im naređuje. Samo bi podvukao crtu, i brojevi bi se, u redu i tišini, kao kakva disciplinovana vojska, postrojili iznad i ispod nje.
Rutina u koju je ušao stišala je i neugodno osećanje prema Bosi. Nije ga nerviralo ni kad bi je video kako kočoperno hoda kancelarijom, ili kako se kinđuri pre nego što će kročiti na ulicu. Nesta i bunta i neugodnog osećaja. Postajao je onaj stari, dobri Milanče, koji svoj posao odrađuje odgovorno, monaški, postao je opet onaj isti čovek kome ništa nije teško i kome u glavi žive svi bližnji osim njega samog, vedar i veseo, koji radost širi oko sebe.
A onda je stigao nov izveštaj iz Austrije. Kao i svakog drugog petka u isto vreme, ušao je poštar i stavio kovertu na sto. Izveštaj je bio austrijski jasan kao i svaki pre njega, ali je u svome aneksu imao klauzulu koju Milanče do tada nije imao prilike da vidi!
Sedamnaest posto od ukupnog prometa vraća se firmama koje uvoze u treću zemlju izvan imperije! Milanče se sledi. Oseti da je nabasao na neku veliku tajnu, a nije znao kakvu. Uze izveštaj, proveri da li ga iko gleda, i kad bi uveren da je neprimećen, strpa izveštaj u džep.
Taj dan su ulazili u njegovu kancelariju i izlazili iz nje, i Bosa i Rišar, Aleksa dva puta, čak je i gospođa Vasvija dolazila, kao i uvek, „onako u šetnji, tek toliko da pozdravi“, ali on im ne spomenu poslednji izveštaj. Doduše, niko ga za njega nije ni pitao. Kako je posao postao rutinski, a kako su se pare, kao pilići, legle na bankovnim računima, skoro su svi zaboravili da je petak dan za izveštaje.
Vikend je iskoristio da pronađe ljude koji bi mogli da mu objasne o čemu se tu radi. Stari iskusni trgovci, šverceri, advokati, lađari, čamdžije, svi su oni bili bolje verzirani u odnose između zemalja od onih koji su sedeli u privrednim forumima, udruženjima industrijalaca, pa i u samoj vladi. Obišao je nekoliko kafana i naleteo na Drakčeta Furunaša, starog i iskusnog advokata, čoveka idealnog za ovakve razgovore, lišenog svih ambicija osim da fascinira sagovornika. Milanče ga oprezno upita šta zna o vraćanju novca koje austrijske vlasti imaju običaj da rade, a stari advokat zablista, jer se u Beogradu teško mogla naći osoba koja je poznavala taj zakon.
„Merveštojer, prijatelju, merveštojer! Mi to ne razumemo! Mi smo divljaci! Uzmi, otmi, to ti je ovde jedina politika! A Austrija je ozbiljna zemlja. Sve se zna. Sve je uredno i čisto. Zato i jesu tri koplja iznad nas! Vidi, ti si mlad. Razumećeš. Kad ja tebi uzimam pare zato što ti prodajem neku robu, pošteno je da ti vratim onaj deo koji uzimam mojima podanicima kao porez, ako ti nisi moj podanik. Ti dolaziš iz druge kuće. Pošteno, a?“
Milanče je shvatio. Novac kojim se kupuje oružje preko Bosinog preduzeća bio je oporezovan. Država taj porez vraća svim preduzećima koja nisu u Austriji. Njeno jeste u Austriji, ali Krsmanovićevo nije. Novac bi trebalo dati Krsmanovićima, a on je sada na Bosinom računu. Kako je to zbirni godišnji izveštaj, taj novac nije mali! On je ogroman!
Nije mu bilo lako kad je Bosi pokušao da objasni problem koji je nastao. Ona se u početku sledila. Gledala ga je kao jednog od jahača apokalipse. Da nekome da pare!? Pa nije luda! Te pare su svakako potrošene, otišle, nije ona mogla da čeka. Na kraju krajeva, niko joj to nije rekao, zašto bi ona morala da zna sve te detalje? Nije ona advokat. Ona je trgovac.
Previše je bila uzrujana da bi dala ikakav odgovor. Sve se pod njom smračilo. Ona oseti da kolo sreće odlazi od nje. Milančetu je bi žao, pa umesto da bude hladni knjigovođa, tačno onoliko hladan koliko su hladni njegovi klijenti, brojevi, on postade advokat koji joj predloži da sve to izračuna, pa da se vidi koliko to u stvari košta.
„Gospodo Boso, to su, ipak, samo brojevi.“
Bosa se strese na pomisao da nekome mora da vrati pare. Uplaši se da je dužna i više nego što je dobila. Pred očima joj izbiše slike koje je nosila u sebi kao dete, slike nemaštine, siromaštva, patnje. Ne! Samo to ne! Sada kad ima dete i muža smlatu, koji nije tri groša u stanju da zaradi, koga prijatelji još uvek pljačkaju znajući njegovu slepu dobrotu i spremnost da pomogne onome koji tu pomoć nije zaslužio, sada kada se konačno skućila, kada je našla svoje mesto pod suncem, kada se navikla na lagodan, bogataški život, sad da nekome vraća novac, ne dolazi u obzir!
Uhvatiše je panika i nemoć. Ona uputi Milančetu pogled pun besa, kao da je on kriv za ovo što se dogodilo, kao da je on bio dužan da to zna od ranije. Ne bi mu lako. Plašio se tog Bosinog pogleda.
Odgovori joj da novac za koji radi ovaj odgovoran posao pripada položaju knjigovođe, a detalj koji je toliko uznemirio gospođu vezan je za posao advokata. Razlika između te dve delatnosti je drastična. Ona spusti glavu, ne zbog toga što je razumela Milančetovo poređenje, već zbog toga što joj posta jasno da ništa neće postići ukoliko svu krivicu svali na mladića.
„Sve i da on ode u lance, ja taj novac moram da isplatim. Štaviše, ako ga optužim da je utajio važan član ugovora, tek time otkrivam svoj dug. On je ovde najbitniji! Dokle god Krsmanovići veruju Milančetu, ja sam sigurna.“
„Ali kako Krsmanović ne zna za taj zakon?“, upita se ne bi li krivicu prebacila na drugu stranu. Odmah je zamislila razgovor s Aleksom i onim Francuzom: „Ako ste znali, bili ste dužni da mi to kažete!“ Isto pitanje Milanče je postavio Drakčetu kada mu je ovaj objašnjavao pravila poslovanja.
„Boli Krsmanovića uvo za te stvari“, to je bio Drakčetov odgovor.
„Mislim da je to iznos za kojim se ne osvrće“, reče Milanče prevodeći Drakčetove reći usplahirenoj Bosi.
„E pa, ako se ne osvrće… nećemo mu ništa ni reći“, odgovori Bosa, ali ne kao neko ko bi mogao da ukrade te pare, nego kao neko ko pokušava da odloži rešenje problema, da se s njime ne suočava u nevreme, već u trenutku kada bude siguran da će ga rešiti.
Ona odjednom dobi samopouzdanje. Kao da pre samo nekoliko minuta nije sedela očajna na drugoj strani stola, kao da se u istoj prostoriji pojavilo potpuno novo lice, nova žena. Ustade oholo, kao da je ljuta na Milančeta što je uznemirava glupostima. On je pogleda sa čuđenjem. Prvi put je video da neko problem rešava tako što ga izbija iz glave. A ona je to tako i učinila.
Samo je jednom, dok se ljubakala sa Ribičem u skrivenom dvorištu Palmirove krčme u Gospodskoj ulici, postavila pitanje o tom problemu. Grleći je strastveno, kao da je želi uvući u sebe, Ribič u pauzama između poljubaca potvrdi Milančetovu priču, ali doda da se od toga obično ne pravi veliki problem. To je smiri. Prepusti se zagrljaju.
Njen život nastavi da cveta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:19 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27652




ČETRDESETO POGLAVLJE

u kojem centralno mesto zauzima jedna predivna večera


Dunav je otkidao komade neba i bacao ih pod sebe u divljem odsjaju valova. Iz sunčeve kugle, koju je zanos smrti vukao ka počinku, prštala je jarkocrvena svetlost, kao da je ranjeno, izbodeno do krvi. Samo je Gardoška kula vraćala čoveka u stvarnost. Sve ostalo je bio opsenarski ritual prirode. Tamo, u daljini, na mestu gde će, za koji minut, sunce položiti svoje telo, gomilali su se oblaci, kao psi oko lešine. Da li plove po nebu ili po reci, teško je bilo reći, jer nebo je postalo reka, a reka nebo.
Barka kojom se Bosa vraćala iz Zemuna cepala je Dunav popola, ostavljajući iza sebe brazde što umirahu daleko pre dolaska do obale. Dok ju je tihim zaveslajima zemunski čamdžija vozio u pravcu Dorćola, ona sa dubokim poštovanjem posmatraše divovsku borbu tri titana, čiji se kraj zna, ali je uvek iznova neizvesna i uzbudljiva. Prelazak sunca sa neba u Dunav u njoj probudi neki nadnaravan zanos, uzvišen i moćan, neko sveto osećanje što preli srce toplinom i približi ga bogovima. Ona to nazva ljubav. Ne beše približnije reči. Ali nije to bila ljubav prema Ribiču, koji je, bez sumnje, u njoj probudio ženu koja traži pažnju, već neka čudna, njoj do sada nepoznata ljubav, mnogo šira i dublja od one ljubavi koja veže ženu za čoveka ili majku za dete. Ovo beše neka svemoćna, opšta ljubav, kojom bi, činilo joj se, mogla da prekrije ceo svet. Ponada se da je ta ljubav upravo veza svih živućih na ovome svetu i da se na kraju svoga puta čovek utapa u nju.
Dalje nije umela da misli. Tu joj je bila granica. Ali uprkos tome, ljubav ju je prelivala kao voda ibrik. Oh, kada bi mogla, kada bi joj bilo dozvoljeno, kada bi ovaj brkati čamdžija mogao pravilno da je razume, vikala bi iz sveg glasa: „Čujte svi vi kojima je potrebna ljubav. Evo!!! Ima je kod Bose!“
U tom zanesenom stanju pored njihovog čamca na nekih stotinak metara prema Ratnom ostrvu, ona ugleda figuru alasa kako tera svoju barku protiv snage velike reke. Čamac je stajao između nje i tonućeg sunca, pa su pogled prekidali sjajni odbljesci velike krvave lopte, tako da su se mogle videti samo konture alasa, njegov stas i njegov čamac.
Ali i to beše sasvim dovoljno da se ta slika ureze u Bosino srce kao oštar nož u meso. Eto ga! To je taj! Njemu treba ljubav!
Ko zna? Da je nije prelilo to čarobno osećanje, alasa ne bi ni primetila, jer čovek vidi drugačije kad mu je srce prazno nego kad mu je ispunjeno ljubavlju.
Alas je veslao stojeći, savijajući se i podižući u veličanstvenom skladu sa rekom, kao da je bio deo nje, kao da je u svakome zaveslaju čekao njen odgovor, kao da su njih dvoje u nekom tajnom dosluhu, koji ih čini ortacima a ne neprijateljima. Ti pokreti imali su nešto duboko erotsko u sebi, nešto što je u njoj budilo uzbuđenje.
Učini joj se da barka ide prema suncu, i izgledalo joj je kao da će je sunce progutati i odneti sa sobom u neki drugi svet, ali trenutak kasnije alas izađe iz vatrene kugle, koja je već dopola zašla za reku ostavljajući za sobom sve tamnije i tamnije crvenilo, i snažnim zaveslajima pokaza svoju figuru koja je neodoljivo podsećala na crteže sa zidova egipatskih hramova. Nju obli nov talas uzbuđenja kada ugleda kako ribar zabaci mrežu. Bio je to pokret atlete koji celu figuru iz starog Egipta preseli u staru Grčku, ali se, zamakavši za ostrvo, alas izgubi iz Bosinog vidokruga. Mogao je da pobegne njenome pogledu, ali ne i njenim mislima. Ona sklopi oči i smesti alasa u najtajnovitiji deo svoje mašte… Odmah do srca.
Videla je sebe kako je skočila u vodu pred njegovom barkom, kako se uhvatila u mrežu kojom je hvatao ribe, kako ju je izvukao sa svim šaranima, kečigama, tolstolobicima na površinu čamca, kako ju je odvojio od ostatka ulova, privukao k sebi, i kao da čini nešto zabranjeno, protivno božjim i ljudskim normama, ljubio svuda po telu, da bi je na kraju, zadovoljivši i sebe i nju, bacio nazad u reku kao da kriomice vraća Dunavu ono što je od Dunava oteo, kao da uništava dokaze svog zločinačkog čina, a ona zadovoljena i srećna ispliva na drugu stranu, jedva čekajući sutrašnji dan, da na istom mestu i u isto vreme sačeka svog alasa, odigra s njim ljubavnu igru i da je završi isto kao i prethodnu.
Otvorila je oči. Bili su nadomak dorćolske obale. Ona se strese od miline, kao da je sve to što se dogodilo bilo stvarno, a ne kao da se zbilo u njenoj glavi. Onda se zapita kako je moguće da su prošle tolike godine, a da ona nije u sebi, kao svaka normalna žena, izgradila taj tajanstveni svet uživanja u koji može da uđe kad hoće i kako hoće. Da li je njen život odista bio toliko osion i grub da jednoj ženi nije dozvoljavao ni maštanja? Dao joj je mrvice, ostatke sa nečije trpeze, „velikodušno“ joj podao čoveka čija je duša odavno mrtva, a telo strpljivo čeka da joj se pridruži, poklonio joj dete koje joj izmiče iz ruku, i na kraju, lišio je svakog uživanja i sreće. Kroz nju prođe gorčina, ali ni ona ne bi dovoljna da ugrozi krasotu u kojoj se kupala njena duša celog ovog nezaboravnog dana.
Tek kad je došla kući i videla da je od ukućana prisutna samo posluga, ona shvati da je alas u koga se tako naprasno zaljubila i sa kojim je u mislima podelila uzbudljivu ljubavnu avanturu, u stvari, njen Života.
Večerali su zajedno, što nije bilo često. On je sedeo u čelu stola, a ona preko puta. Između njih su se protegli specijaliteti i belo fruškogorsko vino iz manastira Grgeteg. Životu je svečanost koju Bosa pridade ovoj večeri zbunila. Ne začudiše ga samo dostojanstvo i sklad u kojem se obedovalo, bez Bosinog povišenog tona, kukanja i pretnje, već i sam izbor jela koji je „gazdarica“, kako ju je posluga zvala, dala da se zgotovi, a koji se, obično, postavlja na meni za neke važne događaje. Njena snaga bila je tolika da je celu kuću bojila u boju svoga raspoloženja.
Ona mahnu rukom posluzi da napuste prostoriju, a Dimitriju dozvoli da se popne na tavan i gleda zvezde. Učini to kao vest provodadžija ne bi li ona i Života najzad ostali sami.
Ispred sebe je imala čoveka, lepotana, Apolona, koga bi trebalo zavesti, a taj posao nije nimalo lak. On je hladan, bešćutan, uništene prošlosti, neosetljiv za sadašnjost, a budućnosti nema. Ali bio joj je primamljiv, kao nikada do sada. Gledala ga je dok je vesto odvajao meso od kostiju srebrnim escajgom u rukama, kao da je princ, a ne alas. Zaista, Životini maniri, pokreti i misli sasvim su odudarali od uloge koju je sam sebi dodelio.
Sada je sedeo tu ispred Bose kao neki monarh. Njoj se na tu pomisao usne raširiše u osmeh. „Čuj, princ, šta mi sve, bože, može pasti na pamet… a jeste… tako izgleda…“ Života to primeti, ali se ne dade smesti. Znao je da kod Bose osmesi kratko traju.
Šta da mu kaže a da ga promrda, da ga izvuče iz letargije, a uvuče u krevet? Na koji način da mu se udvara? Kako da mu se približi, probudi osećanja, izvuče iz njega ono što je nekada imao a što je njoj retko kada pokazivao, šta da učini da mu kroz krv poteku sokovi požude ili je ta snaga odavno umrla zajedno „sa tom njegovom za koju već počinje da sumnja da je ikada postojala“? Kojim putem da krene da bi stigla do srca njegova? Koji ključ otvara ovu zarđalu bravu opasanu paučinom i zaboravom? Kakav je otrov ili lek koji bi njen čovek trebalo da popije pa da se vrati među žive?
Ona, ženski podmuklo, izabra najgrublje oružje.
„Života, da li znaš da te varam?“
Života nastavi da jede.
„Imam čoveka… tamo, preko puta, u Zemunu.“ Života otpi gutljaj beka.
„Nije neka lepota, ali je nežan i dobar prema meni.“
Života presu salatu od krompira iz zlatne činije u svoj tanjir.
„Smešan je kad priča. Slovenac.“
Života preli sos od pavlake preko krompira.
„Zna malo i naše poezije. Blizak mu je, kaže, Zmaj. Voli da otvori prozore na sobi, okrene se ka Dunavu, pusti zrak i sunce da uđu u naš greh… bog da nam dušu prosti.“ Prekrsti se.
Života umoči parče pogače u sos od pavlake što se preli preko krompira.
„Jeste, Života. Grešna sam. Ali i život je grešan prema meni, zar ne? Ima li išta grešnije od tebe? Zaljubljen u prošlost?“
Života pažljivo odvoji ribi rep od tela.
„Morala sam naći utehu. Nekada si ti umeo da tešiš, doduše, ne mene već druge žene!“
Života otkinu poslednje parče smuđa sa sve slanom kožom, proguta ga kao zmija žabu, obrisa usta salvetom, ustade i bez reči izađe.
Bosa osta sama za stolom. Gorko zaplaka.
Te noći nije mogao da zaspi. Napolju su zrikavci imali svoj pir. Prekrili su zvukove Dunava, lajanje pasa i pesmu bekrija. Kroz odškrinut prozor kroz koji je ulazila tanka linija svežine, probijao se veliki žuti mesec. U njemu nije video ništa dobro. Činilo mu se da je tu iznad njegove glave, da mu se podsmeva, da ga izaziva, ponižava. Onako žut i okrugao, ličio je na bledunjavog pijanca, zlonamernog i osionog. Da je imao pušku, pucao bi u mesec.
Sklopi oči, a s druge strane kapka pojavi se Slovenac. Ličio je na mesec. Okrugle glave sa podvaljcima od grešnog života i lošeg vina, ali sa požudom u očima, životinjskim smradom za parenje, sa snažnom verom u blud, kakav imaju samo lutalice bez doma, kao da im je taj blud što menja gradove i sela, hotelske sobe i smrdljive krčme, pisoare i šumarke, jedina crkva koja ih prima, jedino mesto u kojem se osećaju prihvaćenim i gde ih razumeju, a ta toplina i bliskost nestaju sa poslednjim sladostrasnim grčem i sa prvim zracima sunca, pa, ponovo, pred njima osta put, hladan i bez kraja, da ih podseti na njihovo beznađe, da su sami na ovome svetu, da im nijedna ljubav na koju su nailazili na svome grešnome putu nije bila vernija duže od jedne jedine noći, da su im misli crne i apokaliptične, da su im osećanja osušena kao grana voćke zaražene monilijom. Eto, takav je stajao taj Slovenac s unutrašnje strane Životinog kapka.
Ali tren kasnije vide Bosu, svoju ženu, prvi put kroz glavu mu prostrujaše te reči, „moja žena“, vide je kako skače na onaj žuti mesec, kako se u njemu kupa, raduje, kako ga ljubi, mazi, čini mu zadovoljstvo kakvo god poželi, kako na kraju, u eksploziji strasti, taj isti mesec otvori svoja usta, velika koliko i on sam, i proguta njegovu Bosu sa pokvarenim, ali zadovoljnim osmehom na licu. I Bosa beše zadovoljna što je pojedena, što će leći pod debelo mesečevo telo slično želeu. Iz njenih usta izleti krik, krik onoga koji je na putu bluda došao do kraja.
Ne izdrža. Ustade. Izađe iz svoje sobe.
Tiše od mačke, još uvek je imao obzira prema ukućanima, u tri skoka dolete do Bosine sobe i kao zver koja zateče plen nezaštićen i bespomoćan, otvori vrata. Za njim ude vetar požude i strasti. Bosa se trgnu iz sna. Otvori oči, u kojima su se nazirali tragovi straha. Nad njom je stajala neman. Strašni sud od kojeg nije imala nikakvih šansi da pobegne. Pokuša da se odupre napadu, povlačeći se ukraj kreveta. Izgledala je više kao grešnik nego kao svetica.
„Otkud ti?“ To što izgovori zvučalo je kao poziv a ne kao odbijanje.
„Seljačino!“, pokuša da bude gruba. Reč beše neubedljiva. Smešna. Ona to oseti.
Pred njom je stajao čovek kog je poslala sudbina. Nag i odlučan, bog sladostrašća, sila miline. Nije imalo smisla odupirati se.
U tren oka, oluja se sruči na njen krevet, a ona se, šta će, kud će, prepusti udarima ogromne snage, razornim poput onih kojima talasi okeana otkidaju komade stenovite litice. Delovi njenoga tela, koje se nemoćno njihalo poput izgubljene barke nasred mora, otpadali su od celine, utapajući se u okeanu pomame. Nije znala gde su joj ruke, gde noge, šta se desilo sa grudima, šta bi sa glavom, a udari nikako da prestanu. Postajali su sve jači i jači, budeći u njoj stanje blaženstva iz koga nije imalo smisla izaći.
Iznenada, dok je Života prodirao svojim užarenim žezlom u srce vulkana iz kojeg je sipala magma požude, njoj se duša otrgnu od tela, tačno između dva Životina udara, te se vinu ka stropu njihove spavaće sobe, i sa visine kraj kristalnog lustera obori pogled na dva tela što su sjedinjena gorela u plamenu ljubavi kojem bi i najveći šumski požar pozavideo.
Ona se upita da li je moguće da nije znala da ovakva slast postoji? Da li je moguće da je sve ove godine ovo tražila van zidova ove kuće? Da li je moguće da u čoveku pored nje nije videla ovu silu koju on poseduje, a koja je noćas dovodi do vrhunca? Da li je moguće da je tog čoveka tražila na nekome drugome mestu? Ko je on? Da li je moguće da je on noćas ovakav, a da je sve ove godine bio neprimetan, drugačiji? Ali ko je ona? Da li je ona ovakva kakva je noćas ili je njena prava slika drugačija? Da li je on u njoj video ovo što vidi noćas ili je video neku koja nije njegova? Da li su se njih dvoje ikada sreli? Upoznali? Kao što su se sreli i upoznali noćas? Da li je to on ili neko drugi? Da li je to ona ili neka druga?
Usred tih pitanja njena duša ugleda njihova tela kako ulaze u poslednji voz pred tunel sladostrašća, pa oseti ljubomoru toliko jaku da joj preseče misao, te se brže-bolje, da ne propusti nešto za šta se imalo smisla pojaviti na ovome svetu, ponovo spoji sa telom u trenutku kada su hiljade fanfara što prate ples ljubavnika svirale poslednje taktove simfonije uzavrelosti. Taj trenutak stopi se sa večnošću!
Nakon što se i poslednji ton tog velikog dela utiša, nakon što su se svi delovi tela vratili na svoje mesto, Života i Bosiljka zaspaše zagrljeni, goli, kraj otvorenog prozora, prkoseći i nebu i ljudima, svima koji su u njima videli izgubljenu i lažnu ljubav.
A od siline te ljubavi, Bosiljka već sutradan rodi blizance.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:19 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27651




ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

u kojem se opisuje dolazak novog čoveka na ovaj svet


Prvo je osetio nepodnošljiv bol. Kao da mu je ceo svemir seo na glavu. Pokušao je da proviri napolje, ali za to još uvek nije imao snage. Samo je osetio svetlost kako mu miluje krvavo lice.
„Stvari idu svojim tokom“, pomisli on. Čuo je ljudske glasove. Do sada ih je samo nazirao kako dolaze do njega kao kroz neke membrane, prigušivače, a sad ih čuje čisto i jasno, čak i prejasno. „Bože, hoču li ih ovako čisto čuti ceo svoj život?“ Bol je i dalje trajao. Samo je radoznalost sprečavala da se mozak raspadne. Oseti oštar, razarajući vazduh koji mu je podelio pluća nadvoje. Ne izdrža. Zaurla iz sve snage.
„Aaaaa!“
To izazva smeh i radost kod onih koji su ga strpljivo čekali. Nije mu bilo ništa jasno. On vrišti od bola, patnje, a oni, oko njega, kao da se toj patnji raduju i vesele. Kao da im je stalo do tuđe muke.
Nestade one toplote u kojoj je do tada uživao. Pored njega je oticao topli crveni potok. Činilo mu se da s tim potokom odlazi ceo jedan svet. Bojao se ovoga novog koji ga tako željno iščekuje. A o tom novom svetu nije bio čuo ništa dobro.
U stvari, nije znao šta da očekuje.
Izabrani su oni kojima se svest rađa još dok im se telo stvara u majčinoj utrobi, ali i oni behu iznenađeni kada se duši priključi telo i kada zajedno izađu u potpuno nov nepoznat svet.
I dalje je vrištao, pokušavajući da se izbori za vazduh i privikne na surovu stvarnost u koju je dospeo. A oni su se i dalje smejali. A onda ga prihvatiše majčine ruke. Tople, meke, sigurne. Sa tim rukama, kao da dobi neku posebnu moć, samopouzdanje. Sve mu se to sabra u glavi. Boje postaše jasne, a pokret siguran. Ču milozvuk majčinog glasa, muziku ljudskog govora, oseti miris njene kože, mekoću dojke, toplotu mleka sa čijim prvim gutljajem uđe u neko ustalasano stanje duše, koje nije mogao da definiše, a koje život čini neponovljivim.
Nasloni usne na dojku. Učinio je to nagonski. Ona je bila nabrekla i vrela, meka, ne samo od gustoga majčinog mleka koje je kuvalo u njoj, već od nekog posebnog svojstva koje nije imao prilike da upozna ranije. Svojstva koje ljudi neprecizno nazivaju ljubav. Trenutak kasnije okrenu glavu ka drugoj dojci. I imao je šta da vidi! Na drugoj dojci bio je prislonjen neko drugi, ali isti on. Ne bi mu pravo kad shvati da je drugu dojku prisvojio njegov brat blizanac.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:20 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27650


ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

u kojem se pišu pisma, a deca rastu


Bilo je sasvim prirodno da se Bosiljka više ne javlja Ribiču. Oko nje su rasla deca, cvetala porodica. Svaka pomisao na Slovenca budila joj je neku mučninu u stomaku. Osećala je kako je stid ujeda za želudac.
A Ribič nije popuštao. Slao joj je pisma, u nadi da će mu se Bosa, ipak, obratiti. Pisma su u početku stizala svakodnevno, uvek ukrašena nekim crtežom ili namirisana kakvim otmenim parfemom. Ali Bosa ih nije čitala. Sklanjala ih je sa strane, kao neki neželjeni deo prošlosti koju bi htela što pre da zaboravi, da je izbriše iz sećanja, a da deo srca koji je zaveo taj čudak iz Austrije otkine i baci izgladnelim psima. Ali, da je lako zaboraviti, čoveku bi život bio pesma.
Svaki put kada bi poštar pokucao na vrata, nju bi preplavio talas srama, kao neki podsetnik da se nije dovoljno pokajala, da nije dovoljno molila za oproštaj, da blud i požuda i dalje tinjaju u njenoj duši. Poštar bi pokucao, sobarica bi otvorila vrata, a Bosa bi okrenula pogled kao neko ko ne želi da gleda vlastitu sramotu.
A Ribičeva prva pisma behu nežna, puna patnje i bola, „jer oboje su znali da ovo ne može da traje večno, ali on nije znao da će biti ovoliko bolno“. Zatim je, ulagujući se, pokazivao razumevanje za njenu poziciju, „jer nije lako u tim skučenim, provincijskim varošicama, kakva je ta u kojoj ona, duša, živi, pokazati strast i ljubav, kao da su te dve osobine strane ljudima, kao da ih se treba stideti, a ne isticati ih“. Potom je promenio taktiku i prišao joj sa „poslovne strane“.
„Bliži se, eto, godišnjica našeg poslovanja, pa bi, kao i u svakom civilizovanom svetu, bilo lepo da se to na neki način obeleži“, da bi na kraju, izgubivši svaku nadu da će mu se voljena žena javiti, počeo da šalje kruta i oštra pisma natopljena srdžbom i pretnjama.
I da je čitala pisma, Bosa sigurno ne bi progutala nijednu od ovih jeftinih udica, naročito ne pretnje i kukumavčenje. Osećala je da se tim pismima Ribič ponižava, a kako je želela da ga u sećanju zadrži upravo onakvog kakvog ga je i upoznala, krotkog i duhovitog, ona izbegnu susret sa njim takvim, povređene taštine i lišenog samopoštovanja.
Ali i Ribiču se povrati dostojanstvo i on prestade da piše.
„Sve se ovo na kraju završilo dobro“, ponavljala je u sebi kada god bi pomislila kako je život mogao da je odnese na drugu stranu. „Sve se dobro završilo“, šaputala je dok je dojila svoje bebe, toliko slične u izgledu, a toliko različite po karakteru.
I zaista, Branko i Vlada, ta imena dobiše blizanci, kao da se u putu nisu sreli.
Branko, znatiželjan, otvoren, nagao, borac, pravdoljubiv, oštar, nepredvidljiv. Vlada, povučen, tih, duhovan, stidljiv.
„Kažu da se dete formira u prve tri godine života. Ovi naši došli su na svet kao gotov proizvod“, šalila se Bosa u razgovorima sa Životom, u kojima je počela da uživa kao nikada pre.
Dok je Branko rastao s okolinom, uvek van domašaja onih koji ga čuvaju, Vlada beše kao biljka. Tu gde ga posadiš, naći ćeš ga sledećeg dana.
Bosa se radovala deci. Rasla je sa njima. Sve ostalo, pa i pare, padoše u senu njihovog odrastanja.
„Da sam znala da je to sreća, rodila bih petoro!“ Kuća u Solunskoj sinu, ali ne od zlata i kinđurenja, već od dečje graje i smeha. Dobi izgled raja. Života procveta. Nesta onog njegovog tmurnog pogleda na svet. Cvrkutao je gledajući kako oko njega buja život, kako se kočeperi svet, kako Solunska ulica dobija obrise grada, kako ulazi u svoju zrelost, kako živi, razvija se, trguje, ženi se, rađa, umire, kako se raduje, kako pati, kako pomaže, kako odzvanja pesmom. Kako dođoše blizanci, svet dobi boju veselja. Činilo se, trajaće večno.
I Dimitrije je rastao. Snimao je, razvijao filmove, izmišljao priče zagledan u zvezde, tražio je svoj dalji put. A njegov put vodio je daleko od ove varoši… negde u beli svet u kojem su se već rađale fabrike snova. On je jednu pravio za sebe. Znao je da stoji na balkonu, da gleda ljude kako prolaze, da im daje osobine, da za njih veže priče i bajke, da ih posmatra kao neki bog koji im sa visine deli sudbine. Sa dolaskom blizanaca on dobi svoju prvu publiku, gledaoce kojima će poklanjati uzbuđenja.
„Bila jednom jedna zla i opaka kraljica koja je htela da pojede neposlušno pile…“, počinjao je samo njemu poznate priče, praveći rukama veliku senku na zidu. Senka je predstavljala kraljicu. Plamen sveće povijao se pod njegovim dahtanjem pa je i senka izgledala kao živa, kao da igra po zidu, iznad glava braće blizanaca koji su bez daha gledali malo u Dimitrija, malo u zlu kraljicu.
Tražeći vremena da udahnu, upijali su svaku njegovu reč, ali dok je Vlada verovao svemu izgovorenom, slikajući u svojoj glavi i kraljicu i pile i sve ono što je izlazilo iz Dimitrijevih usta, Branka je više interesovao izraz lica pripovedača, njegove gestikulacije i način izvedbe, ne bi li nekako uspeo da prepozna laž. Nije verovao ni reč onome što je čuo.
Bosa je bila u pravu. Onoliko koliko su braća bila slična po izgledu, toliko su bila različita po pogledu na svet.
„Onda kraljica reče malom i neposlušnom piletu: 'Dođi da te pooojedeeeem'…“
Na ovome mestu Dimitrije je uvek glumio sablast, praveći na zidu ogromnu senku širokih ramena. Senka bi, zatim, padala ka krevetu na kome su ležala dva brata, s namerom „da ih pojede“. Svaki brat je sablast dočekivao na svoj način. Vlada bi, zatvorenih očiju, potražio zaklon ispod jorgana napunjenog guščijim perjem, dok bi se Branko prkosno izvio gledajući opasnosti direktno u oči i plazeći joj jezik. Dimitrije bi se tada bacio na Branka, zabio bi mu prste među rebra, i imitirajući harmonikaša, izazivao smeh i ciku. Ispod jorgana bi ustao i Vlada, braneći svog brata blizanca, skačući po Dimitrijevoj glavi i glumeći velikog junaka koji priskače u pomoć nemoćnima. Nepravedna tuča završavala bi se uvek na isti način. Dimitrije bi ih obojicu spakovao pod jorgan i uz povike da ih ne vidi, da je slep, da mu je neophodna pomoć, gazao bi po njima kao što vinari gazaju po sakupljenom kljuku. Ovi bi se cerekali i galamili, vukući ga i grizući za noge. Igru bi prekinuo Bosin glas opominjući ih kako je vreme za spavanje. Zatim bi ih Dimitrije poljubio, pa bi onda lagano, skoro neprimetno, izašao iz njihove sobe, ostavivši ih da zagrljeni utonu u san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:20 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27649



ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

u kojem shvatamo koliko različiti mogu biti blizanci


Kako je vreme prolazilo, tako su se blizanci razdvajali jedan od drugog.
Branko je postao nezaustavljiv. Ko god da je pazio na njega, morao je da otvori četvore oči, jer bi on, vođen maštom, odlutao bestraga, kao lovački pas. Nije se jedanput desilo da pobegne, pa ga traže satima, da Bosu hvata očaj, da zovu žandarme, da se digne ceo Dorčol na noge, ali se svaki put, na neki volšeban način, Branko vraćao kući onoga trenutka kada bi njegova igra došla do kraja, kada bi mašta prestala da radi, kada bi se isključila i pustila njegovu dušu da se vrati u stvarnost. Doček bi bio pomešan suzama radosnicama i ljutnjom. Uglavnom bi dobio po turu, sledila bi i neka druga kazna, ali bi se đavo u njemu ponovo budio i navodio ga na nove nestašluke.
Volelo je da siđe u podrum u kojem je Dimitrije razvijao filmove. U taj tamni, podzemni svet koji je golicao njegovu maštu. I dok je Vlada samo sedeo i gledao obrise bratovljevog lica na škrtoj crvenoj svetlosti koja je prostoriju pretvarala u predvorje pakla, Branka ne bi držalo mesto, te bi počeo da vršlja po prostoriji tražeći nešto što bi zadovoljilo njegovu znatiželju. Dirao je nerazvijene filmove, umakao prste u hemijski rastvor, skidao slike koje su se sušile na štriku razapetom s kraja na kraj laboratorije. Dimitrije ga je redovno izbacivao iz podruma zaključavajući potom vrata.
Jednom ga je vezao za stolicu preko puta laboratorijskih rastvora.
„E, sad nećeš moći da mrdneš odavde!“, rekao mu je, zategnuvši kanap do krajnjih granica.
Taj čin poniženja bio je najveći udarac koji je mali Branko mogao da primi. Ukidanje slobode za njega je bilo pitanje časti, a vezivanje je nešto na šta nije mogao da pristane ni ako to čini njegov stariji brat. Pokušavao je da se oslobodi, uvijao se kao zmija, tražio prostora među prstima da skine čvrsto stegnuti kanap, vikao, ali uzalud. Bio je nemoćan.
Bes koji se u detetu stvori zna da ima snagu oluje. Dok je Dimitrije razvijao fotografije leđima okrenut vezanome Branku, ovaj na podu ugleda makaze. Male, ali oštre makaze, za rezanje filma. Dovalja se do njih, vesto poput akrobate, i vrhovima prstiju ih privuče sebi.
Mašta poče da radi!
Presta da bude vezani dečak u laboratoriji svoga brata. Postade kosovski junak, Srbin koji je spreman da za svetu zemlju da i svoj život. Nesrećno upade u klopku turskih askera. Vezan, okružen stražarima, u zaboravljenim makazama video je šansu. Njegovom čuvaru, po imenu Zejnil, a tako se zvao komšija koji je u Sokolskoj ulici držao poslastičarnicu gde su njega i njegovog brata vodili na baklave, popustila je pažnja. Nagnut na suprotnu stranu, borio se sa snom. Branko dohvati makaze, a Zejnil ne ču ništa. Makazama vesto prekinu konopce oko ruke. Uze ih u ruke onako kako se drži nož i krenu ka leđima okrenutom turskom neprijatelju.
Prilazio mu je puzeći, pokušavao da zadrži dah da ga ne oda. Zejnil je klonuo glavom. Zaspao je.
„Lak plen“, pomisli Branko i skoči na brata sa makazama u rukama.
Velika je sreća bila da se Dimitrije u tome trenutku sagnuo po drugu rolnu filma, pa su makaze zakačile njegovo rame a ne vrat, kome su bile namenjene. On kriknu i odgurnu Branka od sebe, ovaj udari glavom o stolicu za koju je bio vezan i zaplaka. Više je on zaplakao zbog toga što mu je na tako grub način prekinuta igra nego što je udarac o stolicu bio jak.
Branko je bio previše mali da bi shvatio u čemu je pogrešio. Njegove okice su sa nerazumevanjem gledale razjarenog oca kako vrišti na njega, kako mu skida pantalone, kako ga okreće na stomak, presavija ga u kuku, skida svoj kožni kaiš i udara svom silinom po njegovom golom dupencetu. Ali, umesto da zaplače, umesto da zamoli oca za oproštaj, on sebe vide u janičarskom logoru, zarobljenog i osuđenog na sve patnje ovoga sveta. Od njega su tražili da izda drugove, da otkrije položaj Lazareve vojske, da prizna šta je sve učinio. Ali ne! On neće reći ni reči. Boriće se protiv njih, dostojanstvenošću kao pravi Srbin. Život mu mogu oduzeti, ali junaštvo ne!
„Na spavanje!“, viknu Života, posle poslednjeg udarca. Kako Branko legnu u krevet, Života se prekrsti.
„A šta mi dobismo, hvalim te, bože.“
A dobili su čudo. Čudo je bio Vlada, ali to čudo niko u kući ne primeti, već do njega prva dođe Jagodinka Suvajdžić, baba koja je mnogo volela cveće, a čija je kuća sa malom bašticom ležala dve kuće niže, ka Kalemegdanu.
U kući su mislili da je Vlada „malo lud“. Tu reč prvi je izgovorio Života, nakon što ga je jednoga jutra zatekao kako razgovara sa ružama posutim uz stazu koja vodi od kuće ka dubini bašte. Života se prekrsti, setivši se izreke „Klanjaj se ludom kao i svetom“. Ponašanje njegovog sina u njemu probudi tugu koja mu ne dade da shvati da je bog Vladi dao redak dar da ceo svet gleda sa posebnim, skoro svetačkim razumevanjem. A kad čovek nešto ne shvata, on to nazove ili nemogućim ili ludim.
I majka je pokušavala da priđe svome sinu, tražeći smisao u njegovom čudnom ponašanju, ali Vlada beše dete zatvoreno u sebe, kao neko ko je znao da je ljudima uzalud objašnjavati šta to on radi i šta oseća. Izbegavao je otvoren razgovor sa majkom, pravdajući se umorom, pospanošću, a nekad i suzama. Nema bića na svetu koje ne bi našlo u sebi duboko sažaljenje kada vidi malog Vladu kako beznadežno plače i jeca, da čovek pomisli da je samim anđelima dužnost da ovom nevinom stvorenju podare utehu. Majka u tim trenucima prestaje sa daljim ispitivanjima, grli i ljubi svoje čedo, plačući zajedno sa njim i hvaleći boga što joj ga je dao takvog kakav je. Njima se uvek pridruživao i Života. On je suze krio, ali nije štedeo poljubaca. To su bili trenuci koji dokazuju da je tuga jedna plemenita osobina i da je ne zaslužuje svako.
Gledajući malog Vladu kako, mimo svih dečaka, posle kiše ili nevremena hvata gliste i insekte, spašavajući ih davljenja poput nekog malog Noja kome nije bio potreban božji glas da se hvata te plemenite rabote, Jagodinka shvati da je dete obdareno nekim naročitim moćima, „da gleda, čuje i oseti ono što mi, normalni, ne možemo“. Ne bi joj mrsko, pa ga nekoliko dana kasnije pozva u svoju baštu da joj zalije ruže i to na mestu na kome one teško uspevaju, u seni velikog starog oraha, grubog i surovog drveta poznatog po svojoj netrpeljivosti prema ostalom rastinju.
„Ja ne znam to da radim“, govorio joj je Vlada stidljivo i sa strahom od majke, koja mu je, znajući sve sinovljeve mane, zabranjivala da se muva po tuđim kućama i baštama, bojeći se da će u prisnijim kontaktima sa komšilukom njegovo čudno ponašanje postati još vidljivije. Jagodinka, međutim, nije odustajala. Pokazala mu je kako se sadi, kako zaliva, kako plevi, kako čisti od insekata i pustila ga da šeta i uživa u njenoj bašti. Mali Vlada prilazio je svakoj biljci, svakome cvetu, sa nekom neskrivenom radošću, ozarena lica, i sa smehom u očima, u nekoj vrsti nadahnuća, skoro transa, toliko karakterističnog za decu. Terala ga je neka nadnaravna sila da miluje one biljke kojima je pomoć bila najpotrebnija. Svakoj biljci davao je ime, razgovarao s njom, milovao je, tugovao i radovao se zajedno s njima, razumevao ih, ljubio i grlio do te mere da mu je tih dana odlazak u teta Tagodinkinu baštu bio glavni izvor razonode i dečačke igre.
Nije prošlo desetak dana otkako je Vlada prvi put ušao u staričinu avliju, a njena bašta se pretvori u simfoniju boja i mirisa. Čak i ona nesrećnica Rozalija, što se stalno povijala pod hladom okrutnog oraha, podiže glavu, vinu se ka nebu i preda svoje boje oku na dar. Vlada se oduševljavao svakog jutra kada bi ušao u baštu. Klimao bi glavom od sreće i radosti svakom od tih svojih malih prijatelja, čestitajući im kako tako brzo i veselo rastu, hvalio ih je bogougodnim rečima kako su lepi i vedri i kako su se odužili onome koji ih je takve lepe stvorio bojama i mirisom na radost svetu. Jagodinkinoj sreći nije bilo kraja. Nudila je Vladu raznim kolačima i slatkom, pazeći na njega kao na rođeno dete.
Ona htede da se uputi do Jankovića, da im kaže kakvo je čudo njihovo dete, ali na pola puta se predomisli.
„Teško da će mi poverovati.“ Vrati se kući i stade spremati orasnice da obraduje maloga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:21 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27648




ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

u kojem se dogodilo još jedno čudo


I dok je Jankovića kuća bila puna dece, kod Krsmanovića deteta nije bilo ni na vidiku. Vasvija se već bila pomirila sa sudbinom da će ostati bez poroda, pripisujući to božjoj volji, ali Aleksu nada nije napuštala, pa je povremeno dolazio s idejom da se ode pod Oštrog, pomoli Svetom Vasiliju, čudotvorcu, da se priupitaju doktori u Beču, da li postoji nešto što bi im dalo potomstvo, da se proba sa posebnom ishranom, kažu da bademi muškarcima a suncokret ženi daju moć, čak i da se usvoji neko siroče, koje bi moglo da pokupi ljubav koju njih dvoje sada uzaludno prosipaju oko sebe.
Vasvija je na te predloge gledala blagonaklono, ali bez velikih očekivanja. Pristajala je na te pokušaje više da ne ugasi muževljevu nadu nego što je sama verovala u njih. Njene slutnje uvek su se ispunjavale. Niti im je Sveti Vasilije doneo dete, niti je doktor Vajs znao lek, niti su pronašli dete koje bi imalo sve one karakteristike koje su Krsmanovići od svoga nesuđenog potomstva tražili, niti su im pomogli bademi i suncokret. Aleksa j e bio očaj an, j er ga j e podmuklo mučila misao da je on kriv za ovu neplodnost. Znao je on da zluradi Beograd šapuće da je to kazna koja je konačno stigla Krsmanoviće za njihovu pohlepu i gramzivost, da se konačno pojavila jedna generacija te „lopovske familije“ na kojoj će se prelomiti božji gnev, znao je da mu rođaci spremaju pritisak oko testamenta koji će kad-tad morati da sastavi, a u kome neće biti onoga kome bi najviše voleo da ostavi svoje carstvo. Rođenog deteta.
Dete, prećutno, prestade da bude tema njihovih razgovora. Oni nastaviše da žive pokušavajući da uvere sebe kako je to normalno, čak i poželjno, a svetu oko sebe, baš u inat žlicama i pakosnicima, plasiraše priču da je to njihova odluka, da „ne žele da preuzimaju odgovornost prema nerođenom stvorenju, zarad činjenice da imaju nameru da žive burno i lepršavo, da im je život postao let, i da im, u ovome trenutku, ne treba teg koji bi ih vraćao nazad na zemlju“.
I krenuše da putuju po svetu, da troše pare na stvari koje im nikada ne bi pale na pamet. Prijatelje i poznanike obasipali su razglednicama koje su slali iz austrijskih i nemačkih banja, sa španskih, italijanskih i francuskih obala, austrijskih i švajcarskih planina, iz Pariza, Londona, Rima, Moskve, Jerusalima, Stambola, čak i iz Afrike, a priče o zanimljivim ljudima koje su sretali u raznim krajevima sveta postadoše glavni program prijema i proslava koje su priređivali u svojoj vili nakon nekog velikog i značajnog putovanja.
„Sreli smo Ruskinju koja je prošla sve prašume ovoga sveta… nekog čudnog Indusa koji je u stanju da ne diše danima. .. upoznali smo irskoga pisca, izbeglicu, koji obožava da ide u našu crkvu u Trstu… a da vam samo pričamo o engleskom političaru koji tvrdi da mu je majka bila sa kraljem Milanom… čujte dve-tri reči o slikarima što ih sretosmo na Monmartru… ovaj jedan slika geometrijske oblike… ali ti trouglovi, ti krugovi, to liči na ljude!“
Te priče hranile su njihovu sujetu, a slušaocima su bacale pesak u oči. Iza njih krila se tuga koju nose oni što nemaju potomstvo.
Vasvija se trudila da održava kontakt sa ljudima. Pokazivala se što je više mogla, išla je na prijeme, proslave, jubileje, čvrsto je držala svoje mesto u pozorištu, na balovima. Svake srede, tačno u pet, livrejisani vozač bi je dovezao do Grčke kraljice, u kojoj se nalazila s engleskom ambasadorkom i princezom Jelenom na popodnevnoj čajanci.
I te se srede crni dajmler bene parkirao na samom ulazu u najotmeniju beogradsku kafanu. Vasvija je izašla iz automobila nasmešivši se prolaznicima koji se sa velikom radoznalošću sakupiše oko mašine koju nisu često mogli da vide na beogradskim ulicama. Vozač, sav važan, ne dade im da je dodiruju, preteći policijom. U trenutku kada je Vasvija prilazila vratima kafane, pritrča joj dečak, lepo obučen, simpatičnog izgleda, sa svetačkim sjajem u očima i razbarušene kose i, iz čista mira, skoči joj u zagrljaj, kao neko ko je video retko dragu osobu. Ona od iznenađenja osta bez reči. Pokuša da ga odgurne od sebe, ali ju je ovaj držao čvrsto, viseći joj oko vrata. Zatim joj, na njeno zaprepašćenje, dlanovima pređe preko ramena, grudi, struka, sve do stomaka, pa iskoči iz njenog zagrljaja, stade pred njom na zemlju i poljubi je više pupka. Vasvija htede da bezobrazniku udari šamar, ali njegove tople oči umiriše joj srdžbu. Vozač iskoči iz auta sa namerom da zaštiti gospođu Krsmanović, ali ga ona zaustavi gledajući u dečakove oči. Dečak je bio Vlada Janković, jedan od Bosinih blizanaca.
Trenutak kasnije naiđe Bosa sa drugim blizancem. Uz reči izvinjenja i licem crvenim od stida, ona povuče Vladu ka sebi. Izgledala je kao da bi najradije propala u zemlju. Vasvija je nije udostojila pogledom. Samo se okrenu i uđe u
Grčku kraljicu. Bosa ostasa dva dečaka napolju, kao polivena vodom. Toliko ju je sramota ophrvala da se nije ni setila da kazni Vladin nestašluk. Ode kući sa željom da taj dan što pre zaboravi.
Kasnije iste večeri, neplanirano, uz crveno vino sa Svete gore, iz boce koja je stajala otvorena tri dana, Vasvija i Aleksa se opustiše preko svake mere, kao nikada do tad, razbiše grč u kome su živeli sve ove godine i oteraše oblake koji su im maglili misli i pogled jedno ka drugome, te dozvoliše strastima i požudama da se probude, rašire svoja krila i slobodno i pomamno izlete iz njih. U toj vatri, oboje, onako beznadežni i utučeni, osetiše neko divno, omamljujuće nadahnuće, koje dolazi iz samoga dna duše i izlazi napolje iz čoveka kao što penušavo vino kulja iz tek otvorene boce. Prolazeći iz centralne sobe, kroz slikama velikih majstora ukrašen hodnik, popeše se širokim stepenicama na gornji sprat, u zajedničku spavaću sobu, koja je sve rede i rede bila zajednička i sve rede i rede spavaća. Ljubili su se strasno i bezglavo. Usput ostadoše bez komada odeće, ostavljajući ih za sobom kao trag iz neke bajke, a delovi tela koji im behu skoro zabranjeni u njihovoj međusobnoj korespondenciji, odjednom se pojaviše pred njihovim očima kao nešto tajno ali dragoceno, nešto što je ispalo iz zaboravljenih knjiga, ali nešto čemu je tvorac u igri koja se zove ljubav dao važnu ulogu. Tako goli zavališe se u krevet, koji se silno iznenadi vatrom u kojoj su ovi još uvek mladi ljudi goreli, osećajući da strast i požuda iznenadnih gostiju, ove noći, neće imati kraja.
Krevet je bio u pravu. Ljubavni požar u kome su goreli Krsmanovići ugasio se tek kad se iz pravca grada pojavio nov dan, spreman da rutinski, po protokolu, zameni odlazeću noć.
Nekoliko dana kasnije Vasviju beše napala neka muka. Prebirala je po glavi šta li je sve pojela. Tako zavaljena na terasi, dok joj je sunce milovalo zajapurene obraze, ču razgovor dveju služavki koje su krišom iza bora stogodišnjaka delile dokono vreme.
Mlađa je tvrdila da postoji dečak, na Dorćolu, koji dodirom leci biljke, a ova starija joj se smejala, izvrgavajući ruglu njenu naivnost. Mlađa se, međutim, nije dala. Nabrajala je sva čuda za koja je čula da je dečak učinio, a starija je na to odgovarala podsmehom i ruganjem. Vasviju njihova rasprava poče da nervira, pa se, onako bolesna, okrenu ka njima dvema želeći da ih utiša, ali onda ona mlađa reče ime dečaka kome se ta čuda pripisuju.
„Mali Vlada, sin Bosiljkin i Životin. Pa ceo Dorćol govori samo o tome!“, reče ona, a Vasvija zatvori oči.
„Moja sestra radi kod njih na kupalištu. Tamo je mališan podigao sve orhideje prošloga leta, bez kapi vode, po onoj najvećoj žezi. Da li pamtite tu sušu?“
Vasviji, kako to ču, u stomaku nešto poče da diše. Osećala se blaženom. Nije bilo sumnje, one večeri pod otvorenim prozorima porodične kuće Krsmanovića u kolopletu nenajavljene strasti, požude i ljubavi začeo se jedan novi, plemeniti život.
Dolazak male Danice slavio se tri dana i tri noći. Aleksa je častio sve od Savamale do donjeg Dorćola i Jataganmale, uključujući ciganske čerge koje su se tih letnjih dana uobičajeno skupljale podno kalemegdanskih bedema i spremale za prelazak reke na drugu, bogatiju stranu. U kafani Znak pitanja, mestu u kome je Aleksa svakog dana ispijao kafu sa ratlukom, bio je uplaćen račun svakome putniku namerniku koji se tu nađe da jede i pije koliko mu volja. U salonu u kome su primani gosti stajala je ikona Svetog Vasilija Ostroškog, kome je Aleksa pripisao ovo čudo što mu je porodični život učinio toliko srećnim. Nije se nijednog trenutka dvoumio da uz blagoslov mitropolita Dimitrija promeni krsnu slavu svoje porodice, i uz dužnu zahvalnost i izvinjenje Svetome Nikoli, i svim svojim precima, uzme Vasilija kao novog sveca zaštitnika Krsmanovića.
Vasvija mu nikada nije rekla ništa o svome iznenadnom susretu sa Bosinim sinom, za kojeg je od služavki čula da je dodirom sačuvao orhideje od prošlogodišnje suše.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:21 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27647


ČETRDESET PETO POGLAVLJE

u kojem se odlučuje o obnovi jednoga manastira


Bini je uvek bio vedar dok je pričao svoje priče. Skakao je sa jedne zvezde padalice na drugu imitirajući one o kojima je govorio. Hodao je kao Dimitrije, veslao kao Života, šminkao se kao Bosa, pušio i pio kao Aleksa, bio namrgođen kao Vasvija. Mići se učinilo da svi ti ljudi o kojima mu Bini priča žive u njemu, da su neodvojiv deo onoga što zovu Binijeva duša. Bez obzira na to što se priča komplikovala, što su ljudi o kojima se govori pokazivali i svoje mračne strane, Bini se na to nije osvrtao. Kada god im je spominjao imena, imao je smešak i razumevanje.

Tek poslednji put kada ga je video, Mići se učini da se Biniju na licu pojavila sena koju nije imao ranije. Govorio je sporije nego inače, manje je skakao po zvezdama, vrteo se oko planeta sporije nego što je to ranije činio, rečju, izgledao je zabrinut. Mića nije smeo da ga upita zašto, jer ga je bilo strah da mu ovaj opet ne otkrije nešto loše vezano za čoveka. Bilo mu je jasno da se nešto gadno sprema. Opet, lakše bi mu bilo da se to nešto gadno sprema u svemiru u kome se njih dvojica druže, nego u priči sa kojom se srodio i u kojoj je polako video svoje mesto…

Bini je nastavio da priča, Mića da ga sluša, ali je na priču bila pala neka omorina. Niti je Bini pričao s istim zanosom kao nekada, niti ga je Mića slušao pažljivo kao na početku. Kopkalo ga je zašto Bini više nije bio bezbrižan. Slutio je nevolju.

Ceo grad je znao da petkom, kad padne veče, kad se sunce smiri za Gardošem osvetlj avaj ući neki drugi daleki svet, Milanče iz poštovanja prema Trojici, koji su ga čuvali od „zlih namera i misli i napada zla što ga vreba iza svakoga koraka“, odlazi do crkvice i tamo u tišini, sam, doziva Hrista, pali sveće za svoje neviđene roditelje i moli se za prijatelje i neprijatelje, traži oprost za ono što je uradio, pomislio i osetio, i ponizno ljubi tvrdi izglačani kamen kojim je nepoznati graditelj popločao ovo čudnovato zdanje.
I taj je petak Milanče ušao u Trojicu, ophrvan mislima o najbližima i prepun molbi i želja koje je najmilijem spremio za taj dan.
Tek što završi molitvu i zapali sveću, on iza sebe ču nečije korake koji ga ne uplašiše, jer kada je tu blizu njega, nema čega da se boji, već ga zbuniše, pošto su retki dani kada se nađe još neki vernik u doba u koje on obavlja svoj duhovni zadatak. Okrenu se i ugleda na ulaznim vratima dva monaha. Onog prvog odmah prepozna. Lavrentije. Iz manastira Tresije, jedan od onih koji do grada dolaze samo iz preke potrebe. Pored njega stajao je drugi, mlađi, bled kao krpa, čiji izgled nije obećavao život duži od nekoliko meseci. Izađoše iz crkve. Napolju se budila košava.
„Ti kao da ne nameravaš da stariš, dragi Lavrentije, pogledaj tu kožu, pokrete, kao u mladića“, reče Milanče Lavrentiju, ljubeći ruku starome monahu. Lavrentije je izgledao sve samo ne mlado, ali Milanče ne pogreši u laskanju, jer je iz suvog, ali žilavog tela, kao zelene grane kroz osušeni šimšir, izbijala odlučnost kakvu nemaju ni mnogo mlađi od Lavrentija. To Milančeta najviše zabrinu. Znao je da je ovaj zbog nečega došao.
„Imamo nameru da obnovimo Tresije“, reče Lavrentije i prekrsti se, kao da je rekao nešto suviše hrabro za običnog čoveka. Milanče ne pokaza nijednim gestom da je ganut tom idejom. Lavrentije nastavi oprezno, kao da gazi minskim poljem.
„Za to je potreban novac. Mi ga nemamo, ali, bogu hvala, računamo, ima dobrih ljudi, da pomognu.“
Milanče je i dalje ćutao. Lice mu je bilo mirno, ali u stomaku poče kuvati žuč. Znao je šta se od njega očekuje. Lavrentije odmah to i potvrdi.
„Sigurno se sećaš, dragi Milane, kako smo te i na koji način primili u Tresijama. To je tvoja kuća koliko i naša.“
Milanče potvrdno klimnu glavom.
„Logično bi bilo da pomoć prvo stigne od onih kojima Tresije nešto znače.“
Milanče potvrdno klimnu glavom.
„Eto, bog te je doveo do nas, hteo je da te mi odgojimo, da izrasteš u čoveka od značaja. Bog je hteo, ja uvek kažem mojoj mlađoj braći, da imamo na ovako važnom mestu našeg Milančeta. Bog je hteo i da manastir izgori, sve je to božja volja, ali verujemo da nam neće naći za zlo to što Tresije hoćemo da podignemo iz pepela. Jer, kaže Sveti Petar Rimljanima, sve se može pretvoriti u pepeo, ali vera ne. Tako i mi za naše Tresije hoćemo da učinimo, da ga dignemo iz pepela!“
„Nema potrebe, brate Lavrentije, da trošim reči hvale za sve ono što su mi braća učinila kada su me u krpama stavili ispred praga vašeg manastira“, odgovori Milanče tražeći vremena za pravi odgovor.
„Bogu hvala“, reče Lavrentije i prekrsti se. Prekrsti se i bledunjavi monah.
„Nema potrebe ni da zahvaljujem za dobrotu i mudrost koju ste mi kao najmlađem bratu usadili u srce i dušu.“
„Bogu hvala“, ponoviše monasi jedan za drugim i prekrstiše se.
„Ali vi znate, svaki čovek ima svoje mogućnosti, svoja ograničenja, nema tog koji je svemoćan i koji može da učini baš sve što se od njega očekuje. Tako i ja, dragi Lavrentije, niti imam sto ruku, niti dve glave. Kazuj, šta je to što vi od mene očekujete da vidim da li sam kadar to da ispunim?“
„Ljubav“, odgovori Lavrentije neočekivano. Tek će sada njegova reč biti jaka.
„Nisi ti samo ljubavi radi došao.“
„Nisam, naravno, ali šta god da daš bez ljubavi, propala je rabota. Ne ištemo ništa na silu. Sve mora biti od srca.“
Tada odjednom progovori onaj bledunjavi brat. Preuze odgovornost na sebe, kao da htede da poštedi Lavrentija.
„Novac, brate Milane, treba nam novac.“
„Ako od mene tražite novac, u pogrešnoj se crkvi molite. Ja niti ga imam, niti mogu da dajem.“
„Nemaš, ali raspolažeš. To se zna.“
„A što ne pitatate onoga čiji je novac kojim ja raspolažem?“
Lavrentije je znao da će teško od Bose iskamčiti novac. Zato i jeste odgovornost prebacivao na Milančeta.
„Pa to bi trebalo da učiniš ti. To je do tebe. Ti bi trebalo da je ubediš“, reče.
„A postoji li država? Ima li ona šta da da? Kralj? Vlada?“
Lavrentije se okrenu bledolikom monahu. On slegnu ramenima, kao neko ko je čuo reči umobolnika.
„Milane, brate, kada je to država davala? Pa država misli da to nije njen posao. Ali nije država za to kriva. Državu smo napravili mi, Srbi. A mi Srbi državi ne verujemo. Zašto bi ona verovala nama?“
„Mi očekujemo sedam stotina hiljada dinara. To za vas nije neka svota, a nama mnogo znači, time bismo započeli gradnju manastira i doveli bismo sve do postavljanja instalacija. Ostali radovi bi prešli na nekog drugog.“
„Lavrentije, brate, pa vi ste me naučili da se ne stavlja ruka u tuđi džep!“
Lavrentije spusti glas.
„Niti te ja teram da daš te pare, niti te prisiljavam da se pridružiš ovako nečemu plemenitom. Prosto ti bilo. Bog će nam svima suditi. Ti ćeš dati ako voliš boga. Ako ne daš, opet ga voliš, jer nema toga ko ga ne voli. Ali ja, onako, pomislih, eto prilike da smiriš savest. Jer ti si taj koji zna zašto je manastir izgoreo.“
Tu rečenicu je Milanče očekivao godinama. Ona ga je kao sena pratila ceo život. Ko je kriv za požar u Tresijama? Podignu glavu spreman na odbranu.
„A ko je kriv za taj požar, brate Lavrentije?“
„Ostavio si kapiju otvorenu!“
„To mi Hrist reče, Hrist Pantokrator.“
„Ne, brate Milane, to ti reče onaj trgovac pokvarenjak, čiji je zadatak bio da se crkva zapali.“
„Koji trgovac? Ja sam čuo Hrista.“
„Čuo si ti Hrista sigurno, ali si onako mlad i nevin puno o tome govorio.“
Milanče sede u stolicu. Misli mu odlutaše u prošlost.
Istina je. Trgovci su sedeli te noći. Bili su polupijani i zaneseni dosetkama i šalom. Zabavljali su se terajući Milančeta da im priča šta mu to Hrist govori. Jedan od njih otišao je da spava, a ostali su polegali po stolovima kantine. Milanče tada primi od onoga što ih je napustio četiri zlatnika, on ga poljubi u čelo i upita da li je red da zamoli Hrista da mu dete ozdravi od sušice.
Milanče, dobar kakav jeste, ode pred oltar, kleknu, moleći Pantokratora za želju trgovčevu. Iznenada, Hrist odgovori da je spreman za takav jedan ustupak, pod uslovom da sutradan ostavi glavnu portu otključanu.
„To mi je rekao!“, potvrdi Milanče Lavrentiju.
„I ostavio si portu otključanu?“
Milanče klimnu glavom.
„Sutradan je stigao taj satana, sa još trojicom. Svi smo spavali kada je plamen počeo da proždire manastir.“
„Zašto su ga zapalili?“
„Hteli su da spale tebe! Mnogo moćan čovek koji te je želeo mrtvog davao je zlatnike onome ko će to uraditi. Onaj trgovac te je prepoznao! Bio je lakom i gramziv, bog da mu dušu prosti. Umro je od sušice kao i dete njegovo.“
Milanče uzdahnu. Na pamet mu pade najteže pitanje. Plašio se odgovora.
„A ko me doveo u Tresije? Ko mi je otac, a ko majka?“
„Ne znam. Ti si već bio u Tresijama kada sam ja stigao tamo.“
„Pa ko zna ako ti ne znaš?“
„Znaju oni koji su izgoreli.“
Milančetu pade kamen sa srca. Bojao se da će mu ovaj ludi monah otkriti tajnu koja ga je toliko privlačila, ali od koje je bežao.
„To ti je iskupljenje, brate Milane. Postaješ slobodan“, reče bledoliki monah. „Ali novac nije moj.“
Lavrentije oseti slabost u sagovorniku. Nastavi da ga lomi. „Ja sam te spasao. Umotao sam te u mokru krpu i izneo napolje. Braća su već bila u molitvi, namereni da izgore zajedno sa manastirom. Sećam se, plamen je bacao svetlost do Nemenikuća, ti si trčao, trčao, trčao… a ja sam plakao za tobom. Nije bilo molitve u kojoj te nisam spomenuo. Od tog dana pa do danas. Zbog tebe je goreo manastir, ali si ti plod ljubavi. Ako je cena ljubavi kataklizma, platimo je. Ali onda platimo i vaskrsenje!“
„Ali meni je Hrist rekao šta da uradim.“
„Nije ti rekao Hrist, rekao ti je onaj trgovac. Sakrio se za oltar i čekao te da se približiš ikoni.“
Teško da laže, pomisli Milanče i spusti glavu.
„Ti od mene tražiš da ukradem?“, reče.
„Ne. Ja od tebe tražim da daš.“
„Ali ja ne mogu da dam ako ne ukradem.“
„Možeš. Ne znam kako da to nazovem, ali ako ti je to lakše, slazi.“
„Pa ti si me, Lavrentije, učio da ne valja da se laže.“
„Jesam. I ne valja. Ali ti moraš. Shvati to kao iskušenje.“
„Iskušenje?“
„Pa, zamisli, Milanče, kako je Hristu bilo? Kroz kakva je on iskušenja prolazio. Ovo tvoje, to nije ništa.“
„I šta ako slažem? Da li ću završiti… u… raju?.
„Molićemo se svi zajedno da tako bude.“
Iskušenje? Dva dana se kupao u svome znoju. Ko je on, pitao se. Da li se oko njega lomi savest jednog čoveka ili celog čovečanstva? Da li je njegova dilema odlučujuća u svemiru? Ako jeste, da li je on svemir? Da li su Hrista morile iste misli kao što more njega? Da li je Hrist znao da je njegovo iskušenje ključno, najvažnije, da je ono to koje spašava ljudski rod? Ako je znao, bilo mu je lako. Šta će oni koji ne znaju koliko je značajno njihovo iskušenje? „Hrist je znao da to što se žrtvuje ima smisla, a mi koji nemamo svest o tome? Šta mi da činimo? Uostalom, Hrist je znao ishod. Ja ga ne znam.
Ja nemam ideju na šta će ovo izaći. Rušim sve svoje zakone, da bih podigao nove. Ja nemam nikoga ko bi mi rekao šta da činim. Zato i nisam prorok. Njima je lakše. I meni bi bilo lako da shvatim svoj položaj kad bih čuo glasove koje je Hrist slušao. Ali možda on i nije čuo te glasove. Možda ih je čuo jer mu je savest to nalagala. Bože, dovoljno si me namučio, šta još tražiš od mene? Od mene, koji sam samo trunka u svemiru.“
Odlučio je da im da novac. Dade malo više nego što su tražili. Bosu nije smeo ni da pita. Znao je da ona crkvu ne voli. „Popovi-lopovi“, govorila je kada god bi se pomenula crkva. Da pita Životu da mu pomogne, bilo bi bespredmetno. On bi dao, ali njegova reč ne znači ništa. Odlučio je da mešetari. Procenat koji je Bosa dobijala na račun merve-štojera uveliko je prevazilazio Lavrentijevu potražnju. Ona nije Krsmanovićima rekla za merveštojer, neće ni on reći za crkvu. Plan je bio skoro savršen.
Pare je dao sedam dana nakon susreta sa Lavrentijem. Jedini uslov je bio da pomoć ostane anonimna. Bledi, tuberkulozni monah primi pare i prosledi ih bratstvu. On je znao za zavet ćutanja. Ali dva dana nakon toga, umre. Umesto njega na mestu knjigovođe tresijskog bratsva dođe monah Pavle, stari i savesni pisar do kojeg dođoše sve uplate vezane za Tresije. On vide da najveći novac da je neka firma čije ime nije bilo nigde zapisano. Da bi ispravio nepravdu, naredi ikonopiscima da naslikaju veliku ikonu Svetoga trojstva i pošalju na adresu preduzeća dobrotvora sa sve zahvalnicom za „nesebičnu i bogougodnu pomoć“.
Jednog jesenjeg jutra, kada je magla oduzimala od Save, brišući drugu obalu iz vida ljudskome oku, sveže oslikana ikona, sa sve zahvalnicom, stiže na Bosin radni sto.
Bio je iznenađen mirnoćom sa kojom ga je Bosa dočekala. Kada bi joj neko učinio nešto nažao, obično bi vriskala, skakala po kancelariji, tako da bi se slika kralja Petra okačena na zidu iznad njenog kabineta, skovanog od kuvane jelovine kod nekih stolara iz Tešnja, ljuljala kao pod zemljotresom. Ovoga puta ona je stajala kraj prozora gledajući decu koja istrčaše iz škole noseći sa sobom radost koju odrastao čovek nije u stanju ni da zamisli. Ta mirnoća ga još više zabrinu. Bosinu dreku i viku mogao je da podnese, ali njene podmukle poteze i iracionalne kazne koje je bila sklona da deli unaokolo kao što deca dele bombone, to nije trpeo, to ga je pogađalo u srce. Na stoluje stajala ikona sa zahvalnicom igumana Tresija pisana vestom rukom ikonopisca. Milančeta je najviše bolelo to što je ikoni bio otkinut ram, verovatno kao prvi rezultat Bosinog besa na informaciju da je preduzeće donator za izgradnju manastira. „Koliko smo im dali?“
„Osamsto hiljada“, odgovori Milanče, znajući da je besmisleno da nastavi da se pravi lud. „Ko ti je rekao da im daš?“
„Niko.“
„Pa zašto si onda dao?“
„Morao sam. Ucenili su me.“ Ništa nisam slagao, pomisli. „Ucenili?“
„Postoji priča kako sam ja kriv…“
„A kakve veze ima kompanija sa tom pričom? Što im ti nisi dao svoje? Nisi dao jer nemaš“, poče Bosa da odgovara na vlastita pitanja. Znao je da je to najopasnije. Postepeno je padala u vatru, iz koje se teško uzdizala, samoj sebi vadila je žuč iz utrobe. „A nemaš zato što si ga ovako i dao. Shvataš li ti šta si učinio? Ti koji si odgojen da budeš pošten, da ne lažeš, da ti je istina jedini drug… da li su te tako učili u tom manastiru? Ili su te učili da uzmeš tuđe, a da pritom nikoga ne pitaš.“
„Nisam vas pitao, jer…“
„Naravno da ne bih dala! Popovi-lopovi. Korumpirana bagra, ogrezla u otimačini od naroda. Ne bih im dala dinara, a ne osamsto hiljada.
Tu stade. Milanče se ponada da je to kraj. Bila je to lažna nada.
„Slušaj. Ima to da vratiš.“
„Kako? Oni mi sigurno neće vratiti nazad.“
„Nije me briga. Ima da radiš za mene sve dok se dug ne poravna.“
„Pa to je nemoguće. Treba mi sto godina!?“
„Začas to prođe.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:21 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27646




ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

u kojem se nadvijaju crni oblaci


Milančeta nije bilo lako uvrediti. Mogao je da izdrži poniženja kao što brdski konj može da povuče tereta. Ali ovoga puta ga je mnogo više zabolela lakoća s kojom ga je Bosa izbrisala iz svog srca nego njena rešenost da ga tako teško kazni. Za nju je postao prazan prostor. Nula. To nije mogao da podnese.
Danima se nadao da će se stvar promeniti, da će joj neka samilost otopiti led, da će ga iznenaditi nekom prijateljskom, spontanom rečenicom, od koje bi mogao da živi narednih mesec dana, da će se nasmejati i reći kako je ovo do sada samo bila šala i kako bi dobro bilo da se sve ovo vrati na staro, pa makar joj radio ceo život zabadava, jer njemu novac svakako nije značio ništa. Ali do tog preokreta nije dolazilo. Čak mu se u misli ušunja i osećanje krivice. „Ja sam kriv! Nema šta da se bunim. Nisam smeo raditi pod tim uslovima. Sada kukam!“
Teret grehova se utrostruči. Sada na duši nije imao samo manastir već i krađu, laž, prećutkivanje.
Nije mu pomagala ni molitva. I u njoj je osećao da laže. Činilo mu se da onaj kome se obraća zna da je smutljivac, da petlja i mešetari.
A niko da mu priđe, da ga upita šta mu je. Ni Lavrentije, koji je čuo da je otac Pavle napravio glupost zbog koje Milanče sada ispašta, ni mali Dimitrije, koji ga je neizmerno voleo, ali kome je Bosa zapretila kaznom ako mu se približi, ni osoblje preduzeća, koje je bežalo od njega kao od kuge, računajući, valjda, da je Bosina anatema prelazna i da bi mnogi od njih mogli da dozive Milančetovu sudbinu, ni poslovni partneri, koji mu okrenuše leđa čim im postade jasno da je izgubio nekadašnji uticaj.
„Pusti dete, ko boga te molim.“ Života je molio Bosu, misleći da će joj probuditi samilost. Ona se na to nije osvrtala.
„Pa taj novac nije toliki da je vredan tolike patnje.“
„Ne mešaj se, Života! Ja se tebi ne mešam u ribe i u Dunav, ne mešaj se ni ti meni u moj posao.“
Životi se srce cepalo kada bi sreo Milančeta. Izgledao je kao ruža koja vene od neke čudne i retke bolesti. A Milanče ga je izbegavao, jer je i prema njemu osećao neku vrstu krivice.
Živnuo bi jedino kada su dolazili novi izveštaji i kada je u Bosinu kancelariju odlazio s verom u preokret, nadajući se da će brojevi izmamiti osmeh na njeno lice i blage reči iz njenih usta. Ali ona je hladno primala izveštaje koji su govorili da profit raste, kao da joj ih donosi vetar, a ne živ i utučen mladić.
A kada je naredila da joj izveštaje ubuduće donosi novi knjigovođa Miroslav, u Milančetu preminu i poslednja nada.
U takvom stanju je jednoga jutra naišao na Rišara. Na uglu Cara Uroša i Noćajske. Ovaj je bio načuo da nešto nije bilo u redu u Bosinoj firmi, pa ga izokola upita kako ide posao, naslađujući se lošim vestima.
Milančetu nikada neće biti jasno šta se to u njemu otvorilo pred poslednjom osobom pred kojom bi trebalo da se ispovedi. Ali duša i jeste zagonetna baš zbog toga što se ne zna kad se otvara, a kad zatvara. Rišar je bio čovek koji je sa naporom slušao tuđu muku, pa bi, gotovo je sigurno, i ovoga puta pobegao da mu mladić kroz kukumavčenje ne spomenu i neke obaveze koje Bosiljka ima prema partnerima, a koje nije izmirila samo zbog toga što je on, Milanče, iz ljubavi prema svojoj gazdarici to vesto skrivao. Rišar sačeka da Milanče završi svoj traktat, a onda upita o kakvim se to obavezama radi.
Nije imao izbora. Morao je sve da kaže.
Već tog poslepodneva sedeo je ispred Rišara. Podrobno dade sve detalje o neisplaćenom merveštojeru i o količini novca koji je ostao na Bosinom računu. Rišar je na osnovu toga rutinski sračunao visinu kamate koja bi po najnovijem, tek usvojenom zakonu trebalo da se isplati zbog kašnjenja u izmirivanju obaveza, o moralnoj odšteti koja bi u ovom slučaju morala da se traži, o profitima koje stranka koja kasni u izmirivanju obaveza ima, samo zbog investiranja onoga dela novca koji već godinama nije bio njen, a tek ako se uđe u ono što nije platila državi! Sve to je Bosu moglo da košta i nekoliko godina robije. Milanče se suoči s osećanjem dubokog samoprezira. Nesreća ga je toliko utukla da je pomislio kako bi najbolje bilo da digne ruku na sebe, jer „čega god da se uhvati, zabrlja, a bog mu je svedok da uvek ima plemenite namere“.
Zna se, međutim, dokle vodi put popločan plemenitim namerama.
„Ona zaslužuje kaznu!“, reče Rišar, kroz zube, s nekom đavoljom radošću.
„Nemojte, molim vas“, skoči Milanče.
„Šta nemoj!? Kako si glup, sine! Pa ti bi prvi trebalo da se raduješ njenoj propasti. Pogledaj šta ti je učinila! Pogledaj kako te ponižava. Svirepo! Podmuklo! Kao bolest! A lepo si joj rekao, je l' da? Upozorio si je. Ti si čist. Nema čega da se stidiš, sine. Ona nije bila u stanju da shvati upozorenje. Naprotiv! Nije pokazala nimalo zahvalnosti za to što si joj pomogao, već te kaznila… i to kao psa!“
„Nije baš tako.“ Milanče pokuša da ublaži sliku koja je bila prilično tačna.
„Ne brani je više, ako boga znaš!“, prekinu ga Rišar. „I slušaj, o ovome nikome ni reči. Ako nekome kažeš, znaće ko ju je odao. Imamo vremena da napravimo plan, a da ti ne budeš kriv.“
Milanče na to prista, ali ne pristade Aleksa.
Tri sata je trajalo ubeđivanje tokom kojeg ga je Rišar pritiskao da pokrene građansku parnicu protiv Bose, uveravajući ga da imaju dovoljno dokaza za više godina zatvora.
„Pa šta ako nas je prevarila? Svaka joj čast, važno je da posao teče… U njemu svi dobijamo, mi mnogo više od nje. Nije lepo ni zbog sveta okolo da se tužakamo i vucaramo po sudovima, širi se loša slika o porodici. Uostalom, budite oprezni, mladić je van sebe, ko zna šta mu je u glavi, trebalo bi proveriti sve detalje, možda namerno želi da joj se osveti. Ima tu prostora za kontratužbu. Uglavnom, ja tu ne bih ništa dirao. To je moja zadnja reč.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:22 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27645



ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

u kojem ponovo dolazi Smrt


Neuobičajeno rano za nju, Rahela je stajala na obali i posmatrala prelivanje mladoga sunca po površini vode. Života, koji se tek spremao da isplovi, ponudi joj mesto na pramcu, a ona dečji zaneseno doskakuta do barke. U tren oka otisnuše se ka sredini reke.
Dunavom je gazio parobrod. Dostojanstven i romantičan. Rahela ga je zaneseno gledala. Imala je utisak da parobrod lebdi nad mirnom rekom, da je ne dotiče, ali talasi koje je brod stvarao vratili su je u stvarnost. Na brodu su stajali lepo obučeni ljudi za koje se videlo da dolaze iz nekog dalekog, otmenog sveta. Hranili su galebove, u čijem je kliktanju bilo nečeg opominjućeg.
Parobrod ispusti dim kao bolesnik kašalj, zacrni nebo iznad, a galebovi se razleteše na sve četiri strane.
Kad, gle čuda! U trenutku kada je parobrod zamicao za krivinu ka Vilinim vodama, jedan galeb se okrenu ka njima i krenu ka Životinoj barci. Bio je sasvim beo sa velikom crnom tačkom na čelu. Rahela ga je gledala kao u nešto poznato, a čijeg se imena ne može setiti. Života ga, izgleda, nije ni primetio.
Galeb drsko napravi dva kruga iznad barke a zatim još drskije sleti na pramac tik ispred Rahele. Tad Rahela prepozna Smrt. Crveni kljun razvi se u prijateljski osmeh, dok je, iza njih, na krmi, Života zabacivao mrežu.
„Ne brini se“, reče Smrt, „ne vidi nas.“
„Dugo te nije bilo.“
„Dugo me nije bilo. Nisi bila spremna da kreneš sa mnom, pa nisam ni htela da ti dosađujem.“
„A sada?“
„Sada si spremna.“
Rahela oseti neku tajnu moćnu silu koja je povlači sa sobom u ambis, gde je verovala da se nalazi mesto s koga se pruža pogled na celokupno vreme sveta.
„A moji?“
„I oni će doći… kad-tad.“
„A on?“, pokaza na Životu. „On će me ponovo spasti?“
„Ne. Videće u tebi nekog drugog… nekog koga želi više od tebe… više od svega.“
Života spusti u vodu poslednji kraj mreže. Zategnu je do krajnjih granica da je kakav som ne bi mogao otkinuti. Od siline pokreta mu se zanesvesti. Prvo je pomislio da mu se krv slila u glavu i da mu je ona pomutila mozak, ali oseti nemoć u rukama i bol u krstima. Znoj se pomeša sa Dunavom, i on ugleda sebe na površini vode. Tada shvati da ga ponovo hvata nesvestica, ona ista koja ga prati ceo život. Kada se svet oko njega okreće naopako, kada ono što je gore postane ono što je dole, a ono što je dole postane ono što je gore. Tako mu u očima Dunav i nebo zameniše mesta, nebo beše pod njim, a Dunav iznad. Zatim Dunav skoči na nebo, a nebo se izmaknu, pa potpuno nestade dok se ne vrati sa druge strane i izbrisa Dunav iz slike. Rat Dunava i. neba potraja neko vreme praćen zvukom olujnog neba i kliktanjem galebova, a zatim se sve smiri, i oluja i galebovi i Dunav i nebo, i sve prekri mrak. Pre nego što je izgubio svest, on ču da je nešto teško palo u vodu.
Rahelu probudi nedostatak vazduha. Nešto joj nije dalo da diše. Na glavi joj je ležao mali žuti pas. Ona se nasmeja. Uze ga u ruke. Pas ju je lizao po rukama, ostavljajući trag tople pljuvačke.

U kupeu nije bilo nikoga osim njih dvoje. Napolju je vladala belina. Iz nje su izlazili ljudi, pa ponovo u nju nestajali. Pratili su voz. Jedna elegantno obučena dama prišla je prozoru njenoga kupea. Stakla su bila zamagljena. Teško da se moglo videti unutra. Dama priljubi lice uz prozor. Oči joj ispadoše gledajući unutra. Nije videla ništa. Rahela prepozna Gretu. Skoči. Vrisnu od sreće. „Greta! Gretice!!! Ovde sam… ovde!“ Pogledi im se ne ukrstiše. Rahela lupi o staklo dva-tri puta. „Greta! Gretice!!! Ovde sam… ovde!“ Uhvati je očaj. Poče daplače. „GreeetaaaU!“

„Uzalud pokušavaš. Kasno je. Voz kreće.“

Pored nje je sedeo Bini. Uze je za ruku i spusti na sedište. Dodir njegovih toplih dlanova je umiri. Čak se i nasmeja.

„Gde mi je mali žuti pas?“

„Ja sam mali žuti pas.“

„Ti si mali žuti pas?“

„Da, ja sam mali žuti pas. Ja mogu da budem sve… A sad sam ponovo ja.“

Rahela se nasmeja: „Ti pas!? Ha, ti si smešan… Jao, što si smešan dečak.“

„To ti je drugarica?“

„Greta.“

„Ima sina?“

„Ima.“

„Znam. Jirgen.“

„Kako znaš njegovo ime?“

„Znam. I ti imaš sina. Lacija.“

„Jeste.“ Rahela poče da se smeje luđački.

Sad se i Bini nasmeja.

„A ti? Ti si slikarka?“

„Da. Ja sam slikarka.“

„Pa hajde… Naslikaj me.“

Bini izvadi beli papir i olovku. Dade ih Raheli.

„Hajde… Slikaj me“, nasmeja se zauzimajući pozu. Rahela poče da ga slika. Ni sama nije znala zašto, ali naslika ga starijeg i golog. Ispod desnih rebara naslika mu ranu. Od koplja, ili tako nečega. Iz te rane curila je krv. Na trenutak se Raheli učini da je to najvažnija krv na svetu.

„Ne znam koliko sam dugo bio bez svesti“, odgovori Života na pitanje advokata tužioca Rišara Mahoa, pred prepunom sudnicom Okružnog suda u Beogradu, a povodom tragične smrti Rahele Štrajh, Mahoove nevenčane supruge i velike srpske slikarke, koja je svoj život završila davljenjem u Dunavu pod još nerazjašnjenim okolnostima.
„Kada sam progledao, nje više nije bilo“, slegnu ramenima iskreno žaleći slikarku.
Rišaru to objašnjenje nije značilo ništa. Želeo je da dokaže ono u šta je sumnjao, a to je da je ovaj čovek ubio njegovu ženu, majku njihovog deteta, te da s njime treba postupati kao s ubicom i kazniti ga najstrožom kaznom.
Da je na Životinom mestu bio bilo ko drugi, Francuz bi imao neke šanse, ali ceo grad je bio spreman da posvedoči istinitost reči svedoka odbrane, gospodina Miška Uzunovića, noćnog čuvara marine Dorćol: „Života ne bi ni mrava zgazio, gos'n sudija, a kamoli da ubije ženu, koju je jednom već spasao.“
Čak je i Krsmanović u razumnom i otvorenom razgovoru uveravao Rišara da se mane ćorava posla, „svi znaju da je Rahela toliko puta pokušala da se ubije i da joj je jednom ta namera uspela“, „Života ne bi bio kadar to da učini, i badava pravi trošak i nervozu“ i „nema tog sudije odavde do Vijene koji bi presudio na stranu tužitelja“.
U njegove reči uverio se i Rišar onoga dana kada je sudija Raspopović, uvidevši sve okolnosti pod kojima se ova nesreća dogodila, od slike duše unesrećene žene, preko stanja njenoga tela, koje je pronađeno nekoliko dana kasnije kod Vilinih voda, praktično netaknuto ljudskom rukom, do svedočenja svih relevantnih ljudi koji su poznavali i nesrećnicu i alasa, proglasio Životu nevinim, a ceo slučaj nazvao nesrećnim, uz još jednu upućenu reč saučešća i Rišaru i njegovom mladome sinu, koji je, eto, kako je pisalo u subotnjoj Politici, „prvo živeo lišen oca, a sada će, nakon strašne smrti naše velike slikarke, živeti i bez majke“.
No Života dočeka presudu potresen i utučen, kao da nije bio zadovoljan njenim ishodom. On se osećao krivim, upravo onako kako je odgovorio na početku ovoga procesa na prvo pitanje koje mu je francuski advokat postavio.
„Da. Osećam se krivim. Nisam smeo da izgubim svest. Morao sam da budem pribran. Da sam bio pri sebi, ona bi danas bila sa nama.“
Tek koji dan kasnije, u vreme obeda, Života skupi hrabrosti, te tihim, skoro nečujnim glasom oslovi ženu punim imenom, što je u protokolu porodičnih odnosa značilo da ima nešto važno da joj kaže. Bosiljka, držeći u ruci zdelu s prelivom od ulja i beloga luka, očima da znak služavki da napusti prostoriju. Života nastavi.
„Lagao sam.“
„Šta?“
„Na sudu. Video sam je kada sam se osvestio… ili je to bilo pre nego što sam izgubio svest.“
„Života, to ćeš reći samo meni i nikom drugom, je l’ ti jasno?“
„Da. Sedela je na pramcu. Čini mi se da je bio jedan galeb pored nje. Čak smo se ispričali. Ona mi je rekla kako joj je tamo i kuda treba da ide.“
Bosiljka ga zabrinuto pogleda.
„Šta, bre, Života, pričaš?“
„Rekla mi je da me čeka i da joj je svaki dan dug kao godina. Rekla mi je da tamo nema ničega.“
„Života, pričaš koješta! Nije tebi dobro.“
„Ja njoj ništa nisam rekao. Kao da mi je neko ukrao jezik. A ona je pričala. Imala je isti onaj glas.“
„Života, sutra idemo kod lekara.“
„Pre nego što je otišla, rekla mi je da me čeka.“
„Ko te čeka? Rahela?“
„Ne. Željana!“
Bosiljka ustade, tresnu zdelu s prelivom od ulja i beloga luka o zid. Izađe napolje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:23 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27644




ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

u kojem se mešaju novac, poezija i strast


Aleksa nije voleo da pije danju. Smatrao je da ta osobina odlikuje one koji su izgubili trku sa životom. Ali desi se ponekad da mu se omakne. Dva drugara iz školskih dana, vrelo julsko prepodne puno vlage i nalet mladalačke bezbrižnosti staviše ga za sto u Tri lista duvana. Krenuše bez ustezanja po starim uspomenama i belome vinu. Dok se astal punio raznim đakonijama, oni su se smejali samo njima jasnim šalama, nadglasavali med' sobom poput školaraca opijenih mladošću, polemisali oko sitnica, žustro, puni vatre, onako kao što to rade studenti željni besmislenih nadmetanja. Iz njega je izbijala radost onih koje život još nije naterao na brigu. Vino je bilo pitko, ali i otrovno. On oseti da ga savladava. Znao je s alkoholom, koliko ga uzimati i kad stati. Situacija nije nalagala potpunu predaju.
Šlaga da ima posla. Svi su znali da je bogat i ozbiljan, zato nikome ne bi sumnjivo kada ustade od stola i diskretno, da niko ne primeti, plati ceh i doda na to i više nego dovoljno za napojnicu i ono što će njegovi drugari popiti do fajronta.
Ispratiše ga zagrljajima i obećanjem da će se ponovo videti.
Uglavnom, dan bi bio divan da na ulazu u preduzeće nije ugledao Bosu. U svakoj drugoj prilici pokušao bi da je izbegne, jer mu je s njom razgovor uvek bio mučan i neprijatan. Zamaralo ga je apotekarsko vaganje i reči i osmeha.
Međutim, Aleksa je, poput mnogih, u sebi nosio potrebu da žuri ka nevolji i, umesto da prođe neprimećen, on joj se, tobože srdačno, javi.
„Ah, koliko ste vi vredni!“, on oseti svoj trapav pokušaj duhovitosti. Ali, gle čuda, taj pokušaj se Bosi svide. Ona nije volela Aleksu. Smatrala je da je nadmeni hvalisavac, punih džepova, ali prazne glave. No, ovakav pripit, postade joj simpatičan i ljubak.
„Izgleda da čovek mora malo da popije pa da pokaže svoju bolju stranu.“
Ona odgovori začuđujuće ležerno, čak i prijatno. Prvi put je osmeh na njenom licu pripadao njoj a ne nekom drugom. Nakon nekoliko vragolastih reči, ona prihvati poziv na piće u njegovu kancelariju, u kojoj je, iznad karte rudnika istočne Srbije, dominirala slika kralja Petra.
„Pravi škotski“, reče Aleksa i nasu u čašu i pre nego što je Bosa pristala na gutljaj.
Viski ne može da uradi sve, daleko od toga, ali zna da pripomogne nameri. Po navici, započeše priču o poslu. Aleksa je govorio o neophodnosti modernizacije pogona, a Bosa o racionalnijem rasporedu kadrova. Priča je išla uzbrdo, planovi su rasli, milioni su se množili, a čaše dopunjavale na kraju svake tačke dnevnog reda. Oboma je bilo prilično prijatno.
Zatim skrenuše i na priču o porodici.
Deca rastu u obe kuće, bogu hvala. Danica je slatko dete da slađeg nema, a i Bosa ima zlatnog muža, koji čini sve da joj pomogne u ovim silnim poslovima koji su je zadesili, bogu hvala. Bogu hvala, divna je i kuća u Savamali koju podigoše. I jedna i druga, bogu hvala. Eh, kad bi svako imao tako. Bogu hvala. Trebalo bi da se radi koliko god se može, jer ko zna dokle će ovakvi poslovi biti uspešni. Bogu hvala. Nikada se ne zna u koju će stranu krenuti svetski poslovi.
Njegovi su iz Crne Gore, a ona iz Hercegovine, i jedni i drugi oštroumni i snalažljivi, upućeni jedni na druge, ali nikad spojeni u jedno. Hrabri i drski, svikli na neimaštinu iz koje dolaze. Britki i na maču i na peru.
Pero ih zavadi. Ko je bolji pesnik? Hercegovac ili Crnogorac? Aleksa odmah isuče Njegoša. Stade recitovati najmudrije glave Gorskoga vijenca i Luče, Bosa ga je gledala malo pripita s određenim nipodaštavanjem karakterističnim za Hercegovce, kao da Njegoš nije isto toliko njen koliko i Aleksin, kao da je sa Zanzibara, a ne manje od sat hoda od njene kuće. Tu ona izvadi adute hercegovačkih pera.
„Lirika, osećajnost, mekoća stiha. Jeste, Petar Petrović je mudar, tu nema sumnje, ali krt u reči, rogobatan.“
„Ti, Boso, nazva Njegoša punim imenom. Znam ja vas Hercegovce. Kad govorite puna imena, kao da ste pred nekim sudom, vi se, u stvari, podsmevate.“
Bosa ustade sa stolice kao da namerava da kaže nešto važno. Kako ustade, tako joj se suknja zategnu, pa dade grudima da se malo probiju kroz korset i pokažu svoj obim više no što je dozvoljavala pristojnost. Aleksu to dobro protrese. On se seti večeri koje provedoše zajedno u vili na Senjaku, pa mu krvotokom proteče požuda. Kako je ona rasla, tako se i Bosa menjala u njegovim očima, postajala lepša i privlačnija.
Sada je Bosa stajala pred njim kao neka antička statua, skladna i izazovna. Ona oseti njegov pogled. Iako su oko njega kolale priče kao o čoveku kome nije strana tuđa suknja, nije mogla da veruje da bi gospodin Krsmanović bio spreman na tako jedan rizičan korak da joj priđe i pokuša da od nje dobije nešto više od prijatnog razgovora. Iako je, htela – ne htela, ona činila sve da do takvog koraka i dođe.
Ona krenu sa poemom Kamen. Uz te stihove majka ju je uspavljivala, sa tom rimom je živela, rasla.
„Zar je Vasić vaš?“, prekide je Aleksa, znajući taj podatak, ali sa željom da je malo raspali, onako kako se žaračem raspaljuje vatra u ognjištu.
„Jakako! Gačanin! Nije iz Nikšića!“, zagrakta Bosa.
Bio je u pravu. Kad joj lice dobije ljutinu, ona postaje izazovnija. Tad stvari počeše da se odvijaju sve brže i brže, u ritmu koji beše van domašaja zdravog razuma. Na Bosinom licu pojavi se zanos kakav i zaslužuje veliki pesnik.
Iz kamena sikti bijes


iz duše oluja


oko mene sve kulja


ja znam da sam sam


al sam i ljuta guja…


Ona mu okrenu leđa. Pogled joj je leteo po stropu salonskog stana prateći stihove uz koje je odrasla. Oseti se uzvišenom, bestežinskom, kao sanjar, lutalica. Kako poezija može da uzvisi!
Aleksu istinski pogodiše stihovi velikog pesnika, ali ga još više dotače njen zanos, njena izvedba. Ona je izgledala kao leptir neopisivih boja, što se upravo pred njim izlegao iz neugledne larve. Iz jedne hladne i odbojne osobe izleteo je vatromet strasti. Nema tog muškarca koji može da odoli ovakvim udarima ženske erupcije osećajnosti, pa makar bio mnogo hladniji prema lepšem polu od Alekse Krsmanovića.
Ali ona se iznenadi sama sobom. Kao da se ova pesma krila u njoj sve ove decenije i samo čekala trenutak da iz nje izleti, kao što ptica izleti iz kaveza kad ga neko nesmotreno otvori. Ona ju je slušala danima, godinama, od starijih i mudrijih, ali se nikada, nikada nije usuđivala da je sama recituje, osećajući da je nije vredna. Ali kad začu svoj glas kao da je tuđi, kad joj srcem stadoše upravljati rime slavnoga pesnika, nju obli neopisivo uzbuđenje koje joj uzdrhta telo i natera suze na oči.
I ne dam da drhtiš pred sudbinom kletom


Niti se sa strahom ti kititi smeš


Tvoj je istok da prkos svoj sučeš


Kao mač pred boj u kom sigurno mreš


Na tom mestu Krsmanović ne izdrža. Ustade, priđe joj s leđa i nežno, da ne remeti tananu ravnotežu između Bosinog nadahnuća i dana što se približavaše kraju, zagrli je oko struka, koji postajaše sve uži i uži kako stihovi iz nje izlažahu.
U njima se potpališe vatre požude. Srce poče da pleše poznati ples strasti. Razum beše isključen, kao što je i red u trenucima zanosa. Ona oseti vrelinu po bedrima. Podiže glas kad uđe u naredni stih, kao kad vest kompozitor pred kraj svoje simfonije violinama pridoda i fanfare.
Nek iz tebe izbije žar ptica


Klanjaju ti se oni što nebom plove


Nek se bude vulkani strasti


Nek začari ono što ljubav se zove


Poslednje reči izgovoriše zajedno. Njegov glas beše siguran i zvonak, ali ga Bosa ne ču od vlastitog zanosa. Ona se svom težinom nasloni na čoveka iza nje. To je bio onaj tajni signal koji žena daje muškarcu kada je spremna da s njim ide ravno do dna.
Srce je probijalo svetloplavu lanenu košulju, a tri kapi znoja na njenome vratu učiniše je još privlačnijom. Ona se, onako s leđa, obmota oko njegovog vrata, pa ga strasno povuče za kosu, tako da ovaj skoro uskliknu od bola, a zatim se munjevito okrenu licem u lice i sprži ga pogledom u kome nije bilo ničeg drugog do plamteće želje. Takav pogled se ne zaboravlja. On ne mogaše da odvoji oči od njenih. Oseti se nemoćnim poput deteta. Tih pola minuta ona ga je držala omađijanog i slepog. Zbog njenog pogleda pristao bi na sve.
Oseti pun miris ženskog bića. To ga dodatno okuraži. Stisnu je uz sebe, snažno i odlučno, kao da htede reći da su se oboje našli na putu bez povratka. Ona se nasmeja kao neko kome godi ovaj lumperaj, zabi glavu u njegovo rame, a zatim je izvi u visinu njegovih prsa. On se sagnu. Pomamno, goreći u plamenu, kao zver pred lovinom, i svojim vrelim usnama poče da traži njene.
Ali, avaj! Njene usne ne behu tamo gde ih je očekivao!?
Šta je Bosu otrglo iz njegovog zagrljaja, on to nikada neće saznati. Ni njoj nije bilo jasno zbog čega je odlučila da se mane te igre. Teško da je u pitanju bila njena lojalnost mužu, jer, kad se ovako plane, o obzirima se ne misli. Nije bila ni sramežljiva. Naročito ne posle nekoliko čaša viskija. A da nije lepo biti u rukama tuđega čoveka, za to nije marila. Pljuje ona na sve norme. Nije joj čak ni uzbuđenje stalo. Naprotiv, gorela je i onoga trenutka kada se okrenula ka izlaznim vratima i s osmehom na licu ostavila zbunjenog Aleksu da kroz prozor prati njen dečji hod. To što postoje žene, a i muškarci, kojima je veći užitak prekid ljubavne igre nego ono što im ona donosi, nije bio i njen razlog odlaska. Ona nije bila takva. Naprotiv, bilo je dana, nakon ovoga vrelog, da se sama pokajala što se nije do kraja prepustila čarolijama koju čulna ljubav u sebi krije. Nije htela da povredi Aleksu, jer ga nije volela. Vređa se onaj koga voliš. Uglavnom, tako je odlučila i više nije bilo povratka.
Koliko god da je tog popodneva goreo od strasti, Aleksa taj slučaj lako izbi iz glave. Kao da se nikada nije dogodio. Ništa mu nije predstavljalo iskušenje, ni sećanje na taj dan, ni susreti sa Bosom. Jednom su čak ostali sami u onoj istoj kancelariji koja je bila svedok njihove avanture, ali niko, ni jednim jedinim znakom, nije pokazivao da se među njima dvoma nešto dogodilo.
Ni Bosi ova čudna avantura ne ostade blizu srca. Ona je kao mala naučila da zaboravlja. Kada bi njena duša pamtila sve ono šta je doživela, sva bi se raspala u paramparčad. Ovako, ona je bila kanta za nemila sećanja.
Samo ponekad, pri nekom nenajavljenom nadahnuću, ona je znala da oseti Aleksine prste kako joj dobuju po struku, i tada joj nije bilo svejedno.
Jednom je, ljubeći se sa mužem, videla Aleksu kako uskače u njeno telo, onako vreo i znojav kakav je bio u kancelariji tog popodneva, pa je na vrhuncu erupcije strasti počela u sebi da recituje Vasića i njegov Kamen. Života se nije osvrnuo na tu anomaliju. Završio je trijumfalno tu retku igru među njima, ostavši siguran da je on zaslužan za ekstazu u kojoj je gorela njegova žena.
Tako bi se među njima stvar i završila da čovek nije naopak i nepredvidljiv.
Negde pred Svetoga Nikolu te iste godine Aleksa utonu u popodnevni san sa novinama palim preko lica. Kroz mrenu koju spavanje isplete oko uha, on ču kćerkin glas. Danica se spremala za školu. Sutra joj je najteži dan. Sreda. Trebalo je da nauči jednu pesmu napamet. Učiteljica joj je dala Vasića i njegovu poemu Kamen.
I ne dam da drhtiš pred sudbinom kletom


Niti se sa strahom ti kititi smeš


Tvoj je istok da prkos svoj sučeš


Kao mač pred boj u kom sigurno mreš


Kako je Danica deklamovala stihove, onako dečje i školski, tako se Aleksino srce natopi nekim teško objašnjivim besom koji zna da napadne naglo probuđene.
„Ona je mene napravila budalom!“, prošaputa, a gnev se pojača. Pretvori se u otrov koji napade Aleksino srce. Kako je Danica prolazila kroz poemu, tako se pred njegovim očima stadoše redati slike od onoga lepljivog dana. Sve, jedna po jedna. Bosa, njen stas, pogled, usne, osmeh, okret, otvaranje vrata, prozor, hod, sve. Kompletna tragedija. A otrov stade kolati njegovom krvlju.
„Ona, seljanka, došla iz Bosne meni ovde… Ona mene da odbije! Trebalo je da je silujem!“
Okrenu se na drugu stranu. Pokuša da nastavi san, ali zvonak glas njegove kćeri samo pojača pomisao na Bosu i njen greh. „Da! Greh! Ona me je i navela na to! Pa posle pobegla!
Trebalo je da je izbacim iz posla! Napolje! Dosta je uzela! I previše! Koliko ona uzima? Za šta? Samo zato što je rođena u Bosni? Pa ima li to igde? Ima da joj smanjim sve! Sad je svakako sve gotovo! Mrtva je! Kunem se, mrtva je!“
On ustade, obuče se i kao furija strča niz ulicu. Morao je što pre da nađe Rišara.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:23 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27643




ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

u kojem vidimo jednu stranu osvete


Razgovor sa Rišarom bio je kratak, ali impulsivan. Sve silne podatke o Bosi i njenim prevarama koje mu je advokat izneo na sto, Aleksa je, manje-više, znao. Njemu beše smešno kako su on i Francuz, u razgovoru, zamenili osobine svojih plemena, pa je Rišar, poput Srbina, goreći u strasti i pun žuči, objašnjavao na koje bi sve načine trebalo nauditi Bosi i kazniti je za svaku prevaru koju im je pričinila, dok ga je Srbin slušao francuski mirno i staloženo, ne pokazujući osećanja, pletući u mislima plan, kako i na koji način da se Rišarove ideje pretope u stvarnost.
Nije trebalo mnogo mudrosti da se shvati da iza Bosinog vrtoglavog uspeha stoje naklonost i zaštita moćnoga kuma Šilje, koji je, iz nepoznatih razloga, stajao iza svake njene akcije, neutrališući udare na nju poput živoga štita. Ukloniti Šilju značilo je ostaviti Bosu nebranjenu u svakom smislu te reči. I pravno, i društveno, i politički.
A Šilje su se svi bojali. Glasno se govorkalo da je, zajedno sa „pokvarenim Čupom i nekoliko bolesnih oficira“, osnovao tajnu organizaciju koja drži pod kontrolom „pola sudstva, tri četvrtine parlamenta i celu vojsku“, a ostalima koje ne kontrolišu „napune se gaće kada im neko spomene ime“.
Aleksi se gaće ne pune lako. Znao je da, ako Šilju udalji od Bose, njen pad biće neizbežan, a jedino što je Šilji preče od kume bio je rat.
A ni rat nije bio daleko. U staroj Srbiji se već dobrano kuvalo i „samo je budala mogla da se nada da neće biti prolivena krv“.
Aleksi je upravo sukob sa Turcima išao naruku. On dade nalog svojim poslušnicima u Skupštini da lobiraju za intenziviranje gerilske borbe protiv Osmanlija, znajući da će u tom slučaju Šilja i svi oni koji su bili garanti Bosine nedodirljivosti biti zaokupljeni ratom sa Turcima.
„Ne može, gospodo, više da se čeka“, govorio je za skupštinskom govornicom gospodin Janićije Gavrilović, radikal, jedan sa Krsmanovićevog platnog spiska. „Naš narod tamo stenje pod zulumom, a mi ovde debatujemo. Vojska, gospodo! Vojska te stvari rešava!“
Šiljina grupa sa radošću dočeka insistiranje poslanika da se protiv Turaka raspiruje vatra. Ne prođe mnogo vremena, tek krenuše sukobi za staru Srbiju. Mobilizacija Šiljine vojske beše stopostotna. Niko od njih ne ostade u Beogradu. Teren je bio čist. Akcija je mogla da počne.
Jednoga bledog jutra, na vratima Bosinog preduzeća pojaviše se dva poreska činovnika. Jedan je nosio belo odelo, izgledao je kao da ide na svadbu, a ne u inspekciju, a drugi je bio Vrpčević. Činio se mnogo starijim nego što bi to godine mogle da kažu, popucalih kapilara i tamnih podočnjaka, karakterističnih za one koji druguju sa vinom. Držao je u ruci zlokobnu gomilu papira, nespretno vezanu crvenim kanapčetom. Kada ga je Bosa videla, znala je da je vrag odneo šalu. Bilo joj je jasno da taj čovek ne kuca na vrata bez opake namere.
Njega se setio Aleksa. U stvari, setio se kako ga je Bosa preveslala i ponizila, i kako ga je napravila budalom, i kako se time hvalila po celome gradu. Isto tako je znao da je takvom čoveku, punom taštine i gordosti, osveta slađa od meda. Preko svojih ljudi u Ministarstvu finansija izdejstvovao je da upravo Vrpčević nadgleda inspekcije poreskih organa, za koje se znalo da su sklone mitu i svakojakim malverzacijama. Obezglavljen od sreće, Vrpčević sa strašću deteta preuze svoj novi posao. Bosin slučaj shvati kao lični zadatak.
Na raspolaganju mu je bio mali Milanče. On mu otkri sve papire, sve tajne, sva zamešateljstva, sav šverc, sva pranja novca, učene, pritiske, podmićivanja i korupcije. Bosa, koja je imala bezgranično poverenje u ovoga mladića, samo je jednu stvar smetnula s uma. Milanče ne ume da laže.
Taj period beše najmučniji u Milančetovom životu. Reči koje je za sebe imao nisu bile nimalo laskave. „Izdajica! Potkazivač! Bednik! Eto, to si ti!“, ali iz tog kruga više nije mogao da izađe. Pomirio se sa živim blatom u koje je upao, isto kao što se Bosa, nakon neuspešnog pokušaja podmićivanja, uzaludnog traženja pomoći od svojih zaštitnika, koji behu zaokupljeni ratom za Srpstvo, i kucanja na zatvorena vrata, pomirila sa kaznom, nadajući se da ona neće biti preoštra. Omča se stezala.
Ručak kod Krsmanovića toga dana nije bio uobičajen. Vladica je doneo ribu sa Dunava, a i dan je bio lep, prozračan, kakav samo na Senjaku ume da bude. Aleksi nije manjkalo apetita, a Vasvija je, na nagovor doktora, pokušavala da spusti svoju kilažu. Danica je sedela za stolom kao prava mala dama, kao da joj dvor odvajkada pristaje.
„Da li je princeza za još malo ribice?“, upita je Aleksa preko stola, zaljubljeno gledajući u njene kestenjaste uči, u kojima je, činilo se, ceo svet mogao da se okupa. Ona odrično odmahnu glavom, kao da naređuje, pa izvi glavicu imitirajući majku, koja iza leđa svoga muža u dubini bašte ugleda iznenadnog gosta. Bese to Rišar. Njegova pojava unese nemir u spokoj koji samo ručak po ovako lepom vremenu može Krsmanoviće da drži na okupu.
Aleksa se okrenu za pogledom svoje supruge, te jednim pokretom ruke dade gostu znak da pričeka da se završi obed. Vasvija je imala dovoljno takta da ne pokaže odmah svoje nezadovoljstvo dolaskom Francuza, a Aleksa dovoljno mudrosti da tome dolasku ne prida značaja, tako da su se oboje svojski potrudili da se ručak nastavi u miru i zadovoljstvu. No to beše pritvorno. Oboje su znali da će na kraju doći do prepirke. Vasvija prva popusti.
„Ne treba to da radiš, Aleksa“, reče između zalogaja, nekako ovlaš.
„Došao je Rišar…“, pokuša Aleksa da izbegne diskusiju, konstatujući očiglednu činjenicu.
„Znam i zašto je došao…“, ponovi ona, sigurna u sebe.
Oboje su jeli. Aleksa od nervoze, a Vasvija da pred detetom sakrije uznemirenost.
„Ne treba to da radiš“, ponovi ona.
„Šta?“, upita Aleksa nevešto.
„Da se svetiš Bosi.“
Aleksa podignu obrve kao da je tobože iznenađen.
„Kako misliš: da se svetim?“
„Pa to štO joj spremaš. Nije to zaslužila!“
„Draga, rekli smo da ćeš se držati daleko od poslova. Imamo dete, ono nam je najvažnije.“
„Ne treba to da radiš“, ponovi Vasvija, tako da Aleksa ne zadrža iznenađenje u sebi.
„Draga, ja se nikome ne svetim. Ja samo tražim svoje… Naše!“
„Ne, dragi. Ti se svetiš. Da si tražio naše, tražio bi još onomad kada ti je Rišar govorio. Da si mene slušao, ne bi je ni zvao za partnera! Tada ti je bilo svejedno.“
Aleksa ućuta. Nastavi da jede kao dete otkriveno u laži.
„I…?“, upita Vasvija.
„Šta i?“, napravi se Aleksa ludim.
„Hoćeš li je pustiti na miru?“
Aleksa ne odgovori.
„Lepo te pitam. Hoćeš li pustiti ženu na miru?“ Aleksa ne izdrža.
„A otkuda taj preokret? Otkuda to da je ti štitiš? Ti si je nazivala najpogrdnijim imenima, nisi htela ženu na ulici da pozdraviš! Otkuda da je sad braniš?“
„Ne branim je. Samo kažem da ne treba to da radiš.“
„A zašto, moliću?“, upita Aleksa skoro ironično.
„Zato što će nam to svima doneti nevolju.“
Aleksa se zbuni. Vasvija je poslednju rečenicu izgovorila proročki mirno, a on je u njoj video sve samo ne sklonost sujeverju i vradžbinama. Beše to neka nova Vasvija.
„A zašto bi to donelo nevolju?“, upita zblanuto. Prvi put nije znao šta od svoje žene da očekuje.
„Ne znam. Ali je vidim.“
„Šta vidiš?“
„Nevolju“, ponovi Vasvija, ovog puta još sigurnije. „Osveta je batina koja ima dva kraja, Aleksa.“
Aleksa se potrudi da dete ne primeti njegovu uznemirenost, pa okrenuvši se koji put oko sebe, kao da proverava da li ih neko posmatra, upita tiho:
„Draga, šta ti je?“
„Nije mi ništa.“ Vasvija beše mirna. Pogled joj je pratio Daničine zalogaje.
„Čudna si… otkako si rodila, promenila si se.“
„To je normalno.“
„Jeste normalno, ali ne ovoliko.“
„Koliko?“
„Pa ovoliko koliko si se ti promenila.“
Vasvija se nagnu ka njemu. Lice joj dobi njemu neku nepoznatu odlučnost. Oči joj se otvoriše, a čelo podiže.
„Njen sin, jedan od blizanaca… onaj malo čudniji, znaš na koga mislim…“ Aleksa potvrdno klimnu glavom. „E, on, on me dotakao… On nam je doneo Danicu.“
Aleksa se zavali u stolicu zaprepašćen. Mogao je od svoje žene da čuje sve samo ne bajke. Vasvija je u njegovim očima bila oličenje razuma, obema nogama na zemlji.
„Draga, kako to misliš?“
„Tačno tako kako sam ti rekla. On me je dotakao! Tu!“, pokaza na stomak. „On nam je podario dete!“
Aleksa se okrenu par puta oko sebe kao da želi da proveri da li sanja. Bile su mu poznate priče koje se šire o malome Vladi, ali je njegova žena bila poslednja osoba koja bi u te priče mogla da poveruje.
„Draga, da tebi nije…“
„Zato mi, Aleksa, veruj“, prekide ga odlučno Vasvija. „Pusti Bosu na miru. Osveta će doneti svima nevolju.“
Nastavi da jede kao da se ništa nije dogodilo.
Cele noći Aleksa je mislio o onome što mu je žena ispričala. Tražio je racionalno objašnjenje, ali nije uspeo da ga nađe. Ipak, pred samo jutro, sedeći sam u svojoj sobi, donese odluku. Nastavlja progon protiv Bose.
„Ako se sad zaustavim, pristajem da deca koja lece biljke i daju život dodirom počinju da rukovode mojim životom. A to ne smem da dozvolim.“
I nije dozvolio! Priprema je bila dovoljno dobra da je ceo proces koji pade u ruke sudiji Mihajlu Bandiću, ljubitelju rozea i teleće kolenice, postade toliko predvidljiv da dokona varoš beogradska izgubi interesovanje već nakon drugog dana suđenja. Znalo se da će Bosa nagrabusiti, pitanje je bilo samo koliko. Tu malu nadu da će kazna biti manja od najteže ulivala je mogućnost da Aleksa u unakrsnom ispitivanju pokaže svu svoju srdžbu prema Hercegovki, što bi Bandiću dalo razloga da joj malo progleda kroz prste.
Ali Aleksa ne nasede na tu zamku. Njegovo svedočenje bilo je prepuno tobožnje neverice i čuđenja, skoro tuge, kako je moguće da je žena sa kojom ima tako dobar poslovni, a više nego solidan lični odnos, bila kadra da ga tako „opelješi“. Namerno je upotrebio žargonski izraz, što je često radio, želeći da se izgovorenom rečju približi običnom čoveku. Kršeći prste pred sobom, on u jednom trenutku skoro zaplaka.
„Nije meni teško, časni sude, što mi je deo profita neosnovano otuđen, niti zbog činjenice da mi je tim nezakonitim aktom 'naneta duševna bol', već zbog toga što još uvek nisam u stanju da shvatim da posle ovoga nemilog događaja odnosi između naše dve porodice više ne mogu da budu isti.“
Na kraju svog izlaganja otišao je najdalje: „Klečeći molim vaš svetli sud da ne bude prestrog prema gospođi Janković, da joj za neke stvari milostivo progleda kroz prste, jer nova je među nama, poslovnim ljudima, a njena volja i bistrina uma garantovaće i meni i velečasnom sudu da je kadra da shvati svoju grešku i ne ponovi je više nikada.“
Sud nije uvažio ovu tobožnju molbu. Bosa je, osim vraćanja imovine, plaćanja ekstra poreza, izmirenja dugovanja uz godišnju kamatu koja to dugovanje skoro udvostruči, dobila i dvanaest meseci zatvora.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:23 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27642



PEDESETO POGLAVLJE

u kojem se raspala jedna porodica, a i druga je blizu kraja


Bosiljku su sproveli u zatvor na Karaburmi u ranim jutarnjim satima. Učinjeno je to bučno i neukusno. Ceo komšiluk je gledao kako je izvode iz kuće i vuku kroz Solunsku ulicu ruku vezanih lisicama. Čak je i onima koji su je mrzeli i kojima je „mast vadila“ bestidnim pokazivanjem vlastitog bogatstva bilo teško gledati je onako ucveljenu i oronulu, kako vukući nogu za nogom ide u tamnicu praćena trojicom žandarma.
Vasvija beše ozlojeđena. Mužu nije mogla da oprosti. Nije znala da li je ljuta zato što nije poslušao njen savet ili zato što je naneo nekome bol. Plakala je tiho noćima, moleći boga da sled događaja ne uzme onaj tok koji je slutila. Smišljala je kako da se iskupi i za svoje zle misli koje je imala o toj ženi, ali i za Aleksinu ishitrenu odluku da nekog tako stravično kazni.
A Aleksa se branio bežanjem. Izmišljao je poslove, službena putovanja, neodložne sastanke. Čak je na nekoliko sedmica otišao u rat. Bio je svestan greške koju je napravio, ali to nikada ne bi priznao.
Harmonija u kući Krsmanovića beše razbijena u paramparčad, kao da je neko od njih otišao u zatvor, a ne Bosa. Cena osvete bila je previsoka, ali nije bilo puta koji vodi nazad.
A Bosin put vodio je u samo jednom pravcu. Ka sužanjstvu. Pre no što su je odveli na Karaburmu, plenili su stvari iz kuće. Sve što je imalo ikakvu vrednost, ormare, komode, escajg, stolove, stolice, slike, ćilime, nakit, novce, sve osim Dimitrijeve aparature za fotografisanje, koju je pametni dečak sakrio u tajni sobičak u prizemlju.
Sud je odlučio da se imovina nad novopodignutim zgradama zamrzne do konačnog rešenja vlasništva. „Ako te zgrade budu dovoljne da pokriju troškove koje je Bosa napravila, sva pokretna imovina iz Solunske ulice i kupališta biće vraćena.“
Sa Bosinim odlaskom izmače se noseća greda porodice Janković i ova se istopi poput snega u proleće. Prvo se Životi povrati ona njegova stara nesvestica, ali ovog puta ona nije bila kratkotrajna i laka, već uze maha duže vremena. Vezala ga je za krevet držeći ga, kao psa, na kratkom povocu, na korak do smrti. Njegova soba se pretvorila u grobnicu u koju nije ulazila svetlost. Dušom mu je carevao očaj razapet preko srca kao paukova mreža. Goreo je u vatri prepunoj strašnih vizija i noćnih mora. Tek ponekad, posle kakve medicine koju mu je spremao doktor Mačkić, vizije su pokazivale toplije boje, ali se u njima više nije pojavljivala Željana, već Bosa. Izgleda da je morala da ode u zatvor da bi on shvatio koliko je voli i koliko mu je potrebna. U onim danima kada je znao za sebe, ležao je i izgovarao njeno ime u molitvama koje je sam sklapao i od kojih je živeo.
A mali Branko, nesputan i nekontrolisan, gonjen radoznalošću i maštom, odmetnu se od kuće, te se, onako sitan ali odvažan, priključi ulici, na kojoj je obitavao dan i noć, lutajući s ostalom decom, beskućnicima i propalicama. Ličili su na čopor pasa lutalica. Hranio se po restoranima i krčmama kada bi ga neko od gostiju počastio ili kada bi mu dali ono što je trebalo da se baci. Neki Šiljin prijatelj, Brko, našao ga je na Zelenom vencu kako brani drugara od napada druge dece. To mu se kod deteta svidi „osećaj za pravdu“, pa ga uvede u Zlatnu morunu, na samom ulazu na pijacu, gde ga nahrani i predstavi bosanskim studentima, koji su u toj krčmi krali bogu dane i kovali zavere. S njima se sprijateljio, uveseljavajući ih za čaj i parče hleba. Postao je deo tog društva iza čije se veselosti krilo pravo lice pobune.
Najstariji brat Dimitrije se potpuno povukao u svet fotografija. Za njega, izvan filma, stvarnost nije postojala. Iz kuće je izlazio rano ujutro sa kamerom u ruci, dolazio kasno, kad padne mrak, zavlačio se u laboratoriju i razvijao slike i filmove. Ne jedući danima, pretvorio se u kost i kožu, nalik skeletu. Hranio se snovima.
Majka mu je nedostajala toliko da se noću znao uvući u njenu sobu, leći u njen krevet i grejati se sećanjem na nju. Ni on, kao ni otac mu, nije bio svestan koliko je voli sve dok je nisu odveli u zatvor.
Jednom je, kriomice, otvorio ormarić u kom je držala svoje važne stvari. U njemu je pronašao gomilu pisama koje joj je slao brat iz Amerike. Nikada im nije ništa govorila, ni o njemu ni o njegovim pismima. Zašto ih je krila?
Da li zbog toga što ju je bilo sramota da pokazuje ono što je u prvim pismima ujka Dimitrije pisao o Americi, kako su „ljudi divlji, a Grad anđela, gde se zatekao, surov i bezdušan, a Bileća pitomija od sveta koji se ovde nastanio“, ili ju je bilo strah da prizna da je tamo, u Americi, kako je brat pisao, „jedino dobro što niko ne pita odakle si, već kako radiš, i što svi gledaju svoja posla, a on je takav jedan posao našao, posao koji sigurno ona neće moći razumeti, a vezan je za pokretne slike“, ili se pak Bosa uplašila da joj brat ne omađija sina jer u pismu objašnjava da ne bude staromodna i da se ne duri na momčinu što je zanesen „nekorisnim stvarima“, jer „to čime se ime njegovo zanima, to je tamo veoma znano i prosperitetno, jer ljudi su željni snova, a pokretne slike im te snove donose u stvarnost, pa je siguran da bi mali bio srećan da vidi kako to ljudi ovde rade“, do poslednjih pisama koja slutiše nevolju i u kojima je ujak direktno pozivao Bosiljku da „proda sve to bogatstvo i da s tim parama dođu kod njih, jer rat se ne da izbeći, to svi govore, pošto su ušle i američke pare u tu rabotu, a gde uđu američke pare, tu sreće nema“.
Ipak, najgore je prošao mali Vlada. Njega, još od onoga jutra kada su mu odveli majku, uhvati neka obamrlost koja ga obori s nogu i smesti u postelju. Ublede, presta da jede, da pije. Disao je plitko. Ručice se stanjiše, iz njih izviriše kosti. Oči se ugasiše, beonjače postaše žute. Izgledao je kao da ga je život odavno napustio. Života je, čim se malo pridigao, zvao lekare i vidare. Stajali su iznad dečaka, većali, češkali se po glavi, ali nisu znali koja je nesrećna bolest udarila na dete.
Nemoćan, pred strašnim udarom sudbine, Života odluči da bolesno dete preda monasima u manastir na Tresijama. „Pa, ako je božja volja da ode, nek barem bude blizu njega.“
Vest o Vladinoj bolesti stiže i do Vasvije. Ona u njoj ugleda šansu za iskupljenje. Osim toga, prepade se da malome nešto ne bude, jer je osećala sudbinsku vezu između njega i njene kćeri Danice, koja je polako dobijala obrise lepotice. Obuče se nenametljivo i skromno, te naloži vozaču da je odveze do Solunske ulice.
Kuća u Solunskoj sve je više ličila na smrt. Na njenome krovu skupljale su se vrane. Pred vratima korov je pojeo ciglu. Izgledala je kao da se u nju uselila bolest koja nema nameru da je napusti. Samo su oni anđeli i dva lava na dverima, koje je Bosa kao simbol svoje pobede nad sudbinom i zlim jezicima postavila u danima najvećih uspeha, podsećala na nekadašnje bogatstvo. Ali i te dveri su, sada kad je kuća u stanju urušavanja, izgledale komično i nespretno, kao „na kravi gaće“.
Života se nimalo ne obradova Vasvijinom dolasku. Iz pristojnosti on je pozva unutra, a ona to odbi ne toliko zbog gađenja koje ima svaki čovek kada ispred sebe vidi trulež i raspadanje, već iz želje da domaćina ne stavi u neugodan položaj stida. Ona učini napor da mu u ruke tutne kovertu sa priličnom svotom novca, „za decu, da mu se nađe“, ali on to odbi.
„Možda više nemamo novaca, gospođo Krsmanović, ali još uvek imamo ponos. To nisu mogli da nam oduzmu vaši žandarmi.“
Vasvija pokuša da objasni da nije ona ta koja je zvala žandarme, ali je Života preseče.
„Bolje je za vas da ne nastavljate tu priču. Što je pre zaboravite, pre ćete mirno zaspati.“
Ona zatim upita kako je mali Vlada, da li mu treba neka pomoć, lekar, smeštaj u bolnici.
„Ne brinite se. U sigurnim je rukama. Biće kako odluči onaj koji ga je na ovaj svet i poslao.“
Vasvija, shvativši da Života ne namerava da od nje primi išta osim reči, okrenu se i zažele mu sreću.
„Meni sreća ne treba. Ja verujem u boga i to je sasvim dovoljno, a vama će, gospođo Krsmanović, sa vašim karakterom i vašim novcem, ona biti potrebnija. Zadržite je za sebe.“
Kako Života zatvori vrata, tako ona izađe na kapiju sa kovertom u rukama. Taj koverat joj se učini kao balast kojeg bi trebalo osloboditi se. Vrati se do ulaznih vrata i provuče koverat s novcem kroz prorez u vratima koji je služio za ubacivanje pošte. Sede u automobil i ode.
Sutradan Života nađe koverat. Dade ga Dimitriju neotvorenog.
„Idi pred crkvu i razdeli ovo sirotinji.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:24 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27641




PEDESET PRVO POGLAVLJE

u kojem su se događaji odvijali nepredviđeno brzo


Miću je najviše uzbuđivala Binijeva veština ulaženja u tuđe duše. Činio je to lagano, bez napora, kao da je sa svima njima bio srođen. Kao da je otvoriti nečiju dušu isto tako jednostavno kao i otvoriti nečija vrata. Kao da su svi oni bili deo njega. I Bosa i Života i dečaci. Njih je najviše voleo!

Bini je voleo i Krsmanoviće. I Mića ih je voleo, ali ne toliko kao dečake. Doduše, jedva je čekao da se rodi Danica. Činilo mu se da je ona veoma važna za ovu priču, za njega samog.

Zanimljivo mu je bilo što je Bini za sve nalazio razumevanje. I za one koje je Mića voleo i za one koje nije. Takav je Bini. Lafčina!

Živa je sreća što ga je upoznao. Ušao je i u njegovu dušu. Zarazio je ljubavlju. Mića ga je voleo više nego zvezde, sunce, mesec i svemir zajedno.

Voleo je kad jašu na zvezdi repatici. Bini bije držao za krak, a Mića bi se uvijao oko njega. Zvezda je letela pokušavajući da se otrgne iz dečakovog zagrljaja, a Bini bi vriskao od radosti šireći po svemiru sreću. Miću bi, upravo tada, kada im je sreća bila neizmerna, napadala neka tuga iznutra.

Plavičasti dim od kojeg je bio sazdan dobijao bi tamne boje. Bini to nije primećivao. I to je bilo normalno. Ipak, Mića je samo čovek. Istina, nerođeni, ali čovek.

„To što ti sad osećaš, to je tuga“, reče mu jednom prilikom Bini kada je primetio tamni ton u Mićinom plavetnilu. „Čudno. Rano je za tugu. Tuga tek dolazi.“

Mićin dim dobi još tamniju boju. Uvi se oko Binijevih nogu.

„A je li? Da li ćemo se mi sresti kada ja budem živ?“, upita Mića drugara.

Bini ne odgovori ništa.

„Znaš odgovor, a nećeš da mi kažeš“, uporan je bio Mića. „Ti znaš sve.“

Nasta tišina. Utiša se i svemir. Mića je osetio šta mu je Bini hteo ćutanjem reći. Činilo mu se da se događaji odvijaju velikom brzinom. Slutio je brzi kraj. Tog kraja se najviše plašio.

„Dakle, on je preko tvoje firme prodavao Austrijancima rudu, a od njih uzimao oružje koje je posle prodavao Turcima?“, upita Šilja Bosu, bledu kao kreč, ispucalih usana i bez trunke života u očima. Sedeli su u mokroj ćeliji zatvora na Karaburmi, on se tresao od besa, a ona od hladnoće. On se tek vratio iz rata, spreman da nastavi da ubija, a ona je tek ušla u zatvor, spremna da tu istrune. On je govorio, a ona ćutala. Iza njega širio se vonj znoja i miris duvana, iza nje nije se širio očaj. Iza njega visila je obešena sablja, iza nje nije bilo ni sene.
„Znam, Boso, sve znam. Nailazili smo na čaure s imenom firme. Rekao sam ti da je taj čovek izdajnik! Nitkov!“
Ona je gledala u jednu tačku, izmučeno i beznadežno. Izgledala je kao da jedva čeka kraj.
„A taj Slovenac? Taj Ribič? E, moja Boso, s kim si se ti u kolo uhvatila! Taj ti je Ribič izbacio francusku banku iz igre.
Lažirao je pad cene metala da bi Francuzi brže-bolje prodali svoje akcije Krsmanoviću. Za to si mu ti bila potrebna. Na kraju su Krsmanović i Ribič podelili plen, a tebe nagradili većim procentom. Sve mi je ta ptica propevala. Taj tvoj Ribič!“
Ona na pominjanje Ribičevog imena okrenu glavu u stranu. Stidela se.
„A nisu ti rekli ništa o duplom oporezivanju, da te imaju u šaci ako se pobuniš, zatražiš više. Na sve su mislili! Pustili su te da uzimaš, grabiš. Umesto da taj deo vratiš njima, uzimala si sebi. Velike pare! Pa si onda sav taj novac prebacivala iz Zemuna u Beograd. Što bankama regularno, što čamcem kriomice. Time si, osim Krsmanovića, oštetila i državu. I to su znali, ali su se pravili ludi. Čekali su tvoj pogrešan korak. Naivna si, Boso, naivna. A lepo sam ti govorio.“
Bosiljka je i dalje ćutala. Reči od sramote nije imala.
„Sve mi je to jasno, ali kazuj, kumo, šta si to uradila, pa si ga tako naljutila? Nisi ti poslovno napravila nikakav prekršaj. Ali nije ni on zabadava na tebe tako nasrnuo. Kazuj!“
Bosa podiže glavu. Zbaci sa sebe stid i sramotu kao sneg s kaputa. Pogled joj dobi ponos.
„Hteo je da me ima… Hteo je da me ima, ali mu ja nisam dala.“
Šilja ustade. Tresnu stolicom o zid. Odvali se noga, a na podu ostaše komadi loše kuvanog drveta. On izjuri iz ćelije. Iza njega stražar zatvori teška metalna vrata.
Pola sata kasnije sedeo je kod Živote u Solunskoj. Života beše skrhan i bez nade. Čekao je monaha Lavrentija da mu bolesno dete odvede u manastir.
„Kunem ti se, kume, pobiću ih! Sve!“, procedi Šilja kroz zube. Vatra koja je obasjavala njegovo lice igrala se senom njegovih uvijenih brkova.
„Nećeš“, odgovori Života tiho, kao da šapuće molitvu.
„Ubiću ih! Jedno po jedno. Prvo ono malo govno, zatim rospiju, pa Francuza, i na kraju izdajnika. Aleksu.“
„I šta? Ubiješ ih? Da li će to vratiti Bosu iz zatvora? Da li će mi sin ozdraviti?“
Zavlada tišina. Šilja je pušio, a Života gledao ispred sebe. Pogled mu je bio sve kraći. Napolju se čulo rzanje konja.
Na kraju Šilja podiže pogled, kao da se nečega dosetio.
„Vidi, Života. Da ne dangubimo. Ubiću samo malog, kao opomenu.“
Života uputi pogled pun ogorčenja. Uhvati ga za ruku.
„Ne brini se, kume“, zagrli ga Šilja, pokušavajući da ga smiri. „Izgledaće kao nesrećan slučaj. Onaj koji treba da zna, razumeće.“
Ustade i ode. Iza njega vetar zalupi vrata.
U kuću uđe Dimitrije.
„Oče, neki starac te čeka napolju.“
Taj starac beše Lavrentije, monah manastira Tresije. Ne htede da uđe u kuću. Pognut od starosti, prekriven monaškom mantijom, gledao je u zemlju. Života uvi maloga Vladu u ćebe. Dečaka je tresla groznica. Strčao je na kapiju.
Dimitrije ostade u sobi sa suzama u očima. Kroz prozor je gledao oca kako predaje Vladu monahu. Srce mu se delilo nadvoje. Ostao je bez majke, sad bez jednog brata. Video je oca kako ljubi sinu ruke, noge, čelo, kako ga daje u ruke Lavrentiju, kako se krsti zajedno sa svetim starcem, mrmljajući molitvu. Vide i kako se monah teškom mukom uspravi s namerom da ocu šapne nešto na uho, nešto značajno, važno, jer šaputanje potraja dugo.
Kad Lavrentije završi, desi se nešto što nije imao prilike mnogo puta da vidi. Otac prvo ustuknu korak unazad, kao da ga hvata nesvestica, kao da ne veruje rečima staroga monaha, ali mu zatim krotko priskoči, kao mladić, uhvati ga obema rukama za kragnu mantije, te ga protrese ljutito i besno. Čuo je očev glas. „Lažeš!“
Lavrentije mu, bez promene na licu, kao da je očekivao ovakvu reakciju, potvrdi klimanjem glavom da je ono što mu je rekao istina. Života ga pusti. Uhvati se za glavu, zatetura unazad, pa se nasloni na kapiju da ne bi pao. Lavrentije mu priđe, poljubi ga i ode. U rukama je nosio njegovog nesrećnog Vladu.
Više ništa nije video. Oči mu se zamagliše suzama.
Života uđe u kuću vidno uznemiren. Izgledao je kao da mu gori kuća. Kopao je po mislima koje su mu se rojile, pokušavajući da se seti svake reči koju je maločas Šilja izgovorio. Tražio je najvažniju.
„Šta li je sve rekao? Šta li je sve rekao? Rekao je da će ih sve pobiti… rekao je jedno po jedno… rekao je da je Aleksa izdajnik i… da!“
Seti se! U ušima mu odzvoni Šiljin glas.
„Ne brini… izgledaće kao nesrećan slučaj!“
Jeste! To je rekao! Pominjao je nesrećan slučaj!
„Dimitrije!“, uskliknu. „Dimitrijeee!“
Mladić proviri iz sobe.
„Koji je danas dan, sine?“
„Petak!“
Života dohvati mantil i stavi šešir na glavu. Istrča na ulicu odlučnim korakom. Kao da pre neki dan nije bio na korak od smrti. Na samoj kapiji sudari se sa malim Brankom. U žurbi ga odgurnu. Dete osta u čudu. Gledao je za ocem dok je ovaj trčao niz ulicu gonjen velikom nevoljom. Nije mu izgledao kao da je pri zdravoj pameti. Tad se i on uznemiri. Otrča na drugu stranu…
Puteljak koji vodi do Crkve Svete Trojice, koju svakoga petka pohodi Milanče, nalik je onima kojima prolazi koza, i opasno se nadvija nad rekom koja, s ove visine, izgleda blago i nestvarno.
Života stiže na vreme. Tiho poput mačke, on zauze busiju iznad puteljka. Ispod njega je zjapila reka. Noć je pokrila grad i jedina svetlost koja je padala na stazicu bila je od stidljivog meseca, koji se nekim čudom probijao kroz oblake što su grad držali danima pod opsadom.
Pretpostavka je bila tačna! Na desetak metara od njega primeti osobu širokih ramena i prilične visine, kako se nevešto krije iza jednoga žbuna što pokrivaše pogled ka crkvici.
„Izgledaće kao nesrećan slučaj!“, odzvanjale su mu Šiljine reči u glavi.
Nema nikakve sumnje da je pad s te visine u reku izvesno tragičan i da bi svakoga navukao na pomisao da se radi o nesrećnom slučaju.
Prilika zamače za žbun. Jasno je da je pripremala zasedu. Strpljivo je čekala žrtvu. Trenutak kasnije, iz pravca grada, korakom koji je pripadao onome ko put jako dobro poznaje, prilazio je Milanče. Prilika prvo izvuče svoju glavu napolje, tek toliko da se uveri da mu žrtva prilazi, a zatim se sakri iza žbuna. Milanče se približavao mrmljajući molitvu.
Molio se za sve grešnike i sebe među njima, molio se za spas duše svih koje je znao, ponizno je spominjao i Bosino ime, tiho izgovarao ime njenog bolesnog deteta, molio je Hrista da oprosti i njemu što je učinio takvu groznu stvar zbog koje ne sme Životi pred oči, zbog koje se stidi samog sebe, zbog koje sanja zmije i pauke, molio se i za Vasviju, koja pati, molio se i za Pdšara i njegovu oholost i pokvarenost, molio se i za Aleksu, koji ne vidi običan svet, već samo sebe, molio se pravdajući ih time što im je satana ušao u srce, a bez tog zla njihovo srce jeste čedno kao i svako drugo ljudsko srce, molio se u ritmu koraka kojima je grabio uzanom stazicom, ponavljajući poneku molitvu više puta, kao da se preispitivao šta bi to sve trebalo večeras Hristu dati do znanja da ne bi nekoga zaboravio.
Tačno u trenutku kad spomenu Životu, ispred sebe začu komešanje, psovku, ljudski urlik i vrisak koji zapara beogradsku noć. Zauze zaklon. Trenutak kasnije, nešto veliko i teško pade u reku uz pljusak vode. Pogleda dole. Reka je već progutala to što j e u nju palo. Jedna velika prilika j e trčala prema crkvici. Nasmrt uplašen, okrenu se nazad i potrča prema gradu. To je bio i poslednji put da je petkom išao u Trojicu.
„Znači, dotakao sam dno“, pomisli Života kada oseti kako se oko njega razli mulj. Sava je bila hladna i neprijateljski raspoložena. Udarac nije bio toliko jak pa ga svest nije napustila. Činilo mu se da je mogao da pruži jači otpor nasilniku, ali sada to već nije imalo nikakvog smisla. Bio je zadovoljan kako je pao u vodu. Učinio je to pravilno, znalački. Spasao je jedan ljudski život, i sad je samo trebalo da se vrati na površinu. Ali mu se iznenada u grudima otvori rupa. Bio je to znak da mu ponestaje vazduha. On zapliva za šaranom koji svojim smeđim repom prolupa kroz vodu ispred njegovih očiju. To ga malo zanese. Njegova nesvestica? Uhvati ga strah. Panika! „Ako me sad uhvati nesvestica… gotov sam! A imam onu decu… bez majke… o, bože, ne daj da umrem!“ Mulj mu se poče hvatati za nozdrve. Rukama je gurao šaš. „Ja ne isplivavam! Ja tonem!“, i nešto ga udari u glavu.
Učini mu se da je u nekom vozu, da pored njega sedi dečak, sladak, radoznalih očiju, da je okolo voza sve belo i da vlada tišina. Pomisli da je sve to neka uobrazilja, deo zavereprotiv njega, možda neka nova Šiljina ujdurma. Dečak reče nešto nerazumljivo, kroz nos. Jedino što je razaznao beše dečakovo ime. Bini. Učini mu se da dečak laže. „Ustvari, ne laže, on izmišlja“, ispravi se. Reč laž beše teška za dečaka radoznalih očiju.

„Zašto ne kažeš svoje pravo ime? Zašto izmišljaš?“

Dečak se šeretski nasmeja. Na njegov smeh voz se zadrma. U stvari, zadrmao se on, a ne voz. Sve se okrenu naopako. Ono što bi gore, sada pade dole. Čak i dečaku bi neprijatno. Voz se tresao, tresao, tresao. Okretao se oko sebe.

„Da čovek poludi!“, pomisli Života. Opet oseti tup udar u glavu.

Neka jaka, nepoznata struja povuče ga ka površini vode. Svež vazduh mu kao plamen oprlji pluća. On otvori oči.
„Kume, šta ti je ovo trebalo?“, vikao je Šilja, izvlačeći polumrtvo Životino telo na čamac. Nečije ruke pritiskale su mu pluća. Iz usta su mu šikljali voda i mulj. On prepozna te ruke. To su one iste ruke koje su ga bacile u reku. Čovek je bio ogroman. Brkat. Imao je lice vernoga psa. Kako iz Živote izlete žuta tečnost, tako brka stade sa pritiskanjem. Kupao se u znoju. Iza njega je sedeo mali Branko.
„Isprepada me, kume! Da ne bi deteta, ne bismo te našli! On mi reče da si pošašavio!“
Života je gledao u sina kao u neko proviđenje. Branko beše ponosan na svoj podvig. Spasao je ocu život. Kao u nekoj igri, kao u snu!
Zagrabiše veslom ka obali. Pred njima su se igrala svetla Savamale. Šilja upali cigaretu.
„Ajde da te pitam, kume, ali iskreno mi odgovori. Zbog čega mi ne dade da ga ubijem?“
„Zbog tebe, kume. Da ne završiš u paklu.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:24 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27640



PEDESET DRUGO POGLAVLJE

u kojem voz polazi sa stanice


I ovde, baš na ovome mestu, Bini završi sa pričom. To je ono čega se Mića najviše plašio! Kad je bilo najzanimljivije, najuzbudljivije, on nestade. Ni traga ni glasa od tog vragolana.

„A ti, Mić o, čekaj! Zamišljaj šta bi moglo kasnije da se dogodi!“

U početku je Mića bio strpljiv. Računao je da će Bini morati da se pojavi, jer i njemu je bilo lepo da priča koliko je Mići bilo lepo da sluša. Mislio je da ga ovaj izaziva, ispituje njegovo strpljenje. Prodoše decenije, vekovi, a Bini se nije pojavljivao. Mića klonu. Strpljenje ga izdade.

„Zašto ga nema? Da li je ljut na mene? Šta mu je to preče od našeg druženja? Možda mu dobri starac Jadra ne dozvoljava da se viđa sa mnom?“

Mića se pomiri sa tim da nikada neće saznati kraj priče. Beše mu krivo.

Šta li se dogodilo sa svim tim ljudima sa kojima se, slušajući Binijevu priču, srodio?

„Šta je bilo sa Bosom? Da li je izašla iz zatvora? Kako li je tamnica delovala na nju, kojoj si mogao da oduzmeš sve osim slobode? Života? Kud li se on deo? Hvata liga nesvestica? Da li je njegov život po drugi put izgubio smisao? Zbog čega li se njemu sudbina toliko sveti da mu oduzme jednu, pa zatim i drugu ženu? Da li je on kriv za to? Ipak, nije cenio Bosu dok mu je bila u kući, već onda kada ju je život oterao u sužanjstvo? I njihova deca? Šta li je s njima? Zašto li oni ispaštaju za roditeljske greške? Vlada? Da li je preživeo ili se upokojio i sada lebdi negde na nebu, smejući se našoj naivnosti, nama koji jedva čekamo da se rodimo? Branko? Od čega li je on satkan kad svaki dan mora da mu bude nova avantura, neizreciva, opasna? Šta li to njega goni da uskače u život naglavačke, baš onako kako je Života skočio u Savu spašavajući čoveka koji mu je život zagorčao? Zašto ga je spasao? I taj Milanče. Šta li sada oseća?Da li ga je stid? Hteo je da učini dobro, a uništio je sve.“

„A Krsmanovići? Da li je Vasvija oprostila mužu za strahotu koju je naneo jednoj porodici, ilijeAleksa sam shvatio greh? Da li se njih dvoje zaista raziđoše onda kada su dobili ono jedino što im je nedostajalo? Dete! Da li je čovek zaista praćen prokletstvom, pa svoju sreću ne ume da nade med' onim najbližim, već ga tera neki vrag da kopa za nju miljama daleko od samoga sebe?“

„I Danica? Da li je odrasla? Da li je lepa? Šta će biti s njom?“

Konačno je sam sebi priznao da mu je to najvažnije pitanje. Sve vezano za Danicu njega se najviše tiče. A činilo mu se kao da je Bini u svojoj priči namerno izbegava. O svakome je govorio više, a o Danici skoro nikako. Prozreo ga je! Namerno je izbegava. Nešto krije. Tu se ponovo uznemiri.

Bini, međutim, ne bi da odgovara na ova pitanja. Mića se pomiri sa tim da je izgubio prijatelja. Čekati nekoga preko dvesta godina zaista nije imalo nikakvog smisla! Pomirio se i sa time da nikada neće biti rođen. Očigledno je da je ovo bila samo jedna od mnogih Binijevih vragolija. Ko zna koliko je duša on ovako zaveo. Odluči da ga zaboravi.

Bio je to kraj. Čekao je samo trenutak da izgubi i ono malo svesti o sebi, pa da utone u veliko sve kojem pripada svaka nerođena duša. Bilo mu je žao što će propustiti život, ali opet, kada malo bolje razmisli o onome što mu je do tada pričao Bini, život i nije pesma… privlačan jeste, ali možda je bolje mimoići ga.
I onda kada je izgubio svaku nadu, pred njim se ponovo pojavi onaj isti mali nestaško koji ga je toliko vesto zamantao svojim pričama. Izgledao je malo starije, ali je i dalje imao oči iza kojih se krio vragolan.

„Gde si do sada?“, upita ga Mića Ijutito. Bini se smejao. Usne su mu se razvile od uha do uha. Od tog smeha tresle su se zvezde.

„Kako si smešan kad si ljut“, reče.

A Mića nije hteo da razgovara s njim. Okrenuo je dušu od njega, pa se plavičasti dim uvijao u suprotnome smeru. Bini mu prvo da vremena da se duri, ali mu onda priđe i sa nesvakidašnjom toplinom ruke dotače Mićinu dušu. Ovaj se ukruti kao omađijan.

„Ne ljuti se, druže. Hajde, dođi da se malo proveselimo.“

„Neću!“Miću je i dalje držalo dečačko durenje, ali je pokazivao znakove onoga koji bi najviše voleo da ga Bini moli.

„Izdao si me! Nisi završio priču! Nisi dolazio! Tebe nije briga za mene! Ti mene ne voliš!“

Binijevim licem ovlada osmeh s takvom ljubavlju da zagreja ceo svemir. Zvezde se počeše razlivatipo širokom svodu, a hladan dah što dolažaše iz centra vasione dobi toplinu koja smiri Mićinu dušu, te se on poput poslušnog kučenceta privi uzBinijev dlan spreman na svaki plan.

„Hajde“, reče mu Bini. „Hajde, idemo… da ti pokažem onaj voz.“

„Voz u kojem ljudi prelaze iz jednog sveta u drugi?“

„Jeste! Taj voz!“

Voz je stajao u stanici. Sve oko njega bilo je belo. Dva decaka uđoše u prvi slobodan vagon. Mića je sve oko sebe gledao kao zanesen nekom magijom. Bini je bio srećan. Odobrovoljio je prijatelja. Ne postoji veća nagrada za njega. Mića poče ulaziti u svaki kupe. Brojao je sedišta, otvarao i zatvarao prozore, vrata. Voz je bio običan, ali zanimljiv. Stajao je mirno u stanici, kao ukroćeni vranac. Mići se svidelo u njemu.

„Lep je ovo voz. I ja ću jednoga dana ući u njega?“

„Hoćeš… kad umreš.“

Sedoše. Mića pokaza nestrpljenje.

„!?“, upita.

„Šta i?“

„Hoćeš li nastaviti priču?“

„Koju priču?“

„Ma daj! Zašto me zavitlavaš? Nastavi! Šta je bilo dalje?“

U tom trenutku voz se naglo tržnu. Njih dvojica izgubiše ravnotežu. Vagon se zaljulja toliko jako da Bini pade na pod. Mića bi se tome nasmejao da voz ne krenu žustro, silovito, povećavajući brzinu, tako da je dim od koga je sazdana njegova duša od inercije izleteo u hodnik. Nazad u kupe ga je vratio vetar koji ulete u hodnik voza kroz naglo otvoren prozor. Zatim ga na drugu stranu baci krivina u koju je voz uleteo brzinom i za Binija suviše divljačkom. On je i dalje ležao na podu udarajući o noge sedišta, a voz je jurio preteći da svakoga trenutka izleti iz šina. Što je najgore, brzina mu je bila sve veća i veća, i bilo je jasno da nije nameravao da uspori. Mića se obmotao oko kvake na prozoru. Hvatala ga je hladnoća. Uhvatio ga je strah od te jurnjave. Nije mu više ništa bilo smešno. Kada ugleda da je i Biniju nestao osmeh s lica, uhvati ga panika.

A Bini je ležao na podu ovladan očajem. Mića nikada nije imao prilike da ga vidi takvog. Činilo mu se da se događa nešto neobično. Da li je to ta nevolja koju je slutio videvši da Bini gubi veselost u svojim pričama? Da li je to ono zbog čega ga je taj vragolan izbegavao? Da li ga je hteo lišiti ovoga ludila?

Sad je gotovo. Oni su u vozu, a voz je tutnjao uz neizdrživu buku. Iz njega je izlazila para. Sirena je svirala na svaki minut. Bila je jeziva. Prizivala je nesreću.

„Šta je ovo?“, uskliknu Mića uplašeno. „Zašto juri? Reci mu da stane!“

„Rat!“ Uskliknu Bini. Na njegovom licu oslika se bol. „Počinje rat!“

Kako to reče, tako u voz koji je jurio punom brzinom počeše da upadaju ljudi. Ljudi bez ruku, bez nogu, bezglave, očiju, ušiju, krvavi, otrovani, masakrirani, samleveni. Upadala su i deca, ili samo njihovi komadi, delovi odeće razdvojeni od deteta. Upadale su i žene, gole, razdrljene, otkinutih dojki, unakažene nekom neobjašnjivom svirepošću. Upadali su vojnici i oni koji to nisu, goli i obučeni, sveštenici, robijaši, doktori, oni u uniformi i oni bez nje, stari i mladi, tek rođeni, i oni koji su se otkinuli od života. Valjali su se po hodniku zbunjeni i pitali se šta ih je to snašlo, gde se nalaze i koja ih to sila goni ovakvom brzinom, dalje, u nepoznato.

A voz nije imao nameru da stane. Jurio je sve brže i brže, mahnito i nekontrolisano, kao da njime upravlja sam đavo, kao da u njemu nema mesta ničemu što ima trunku razuma i ljubavi. Mnogi su povraćali, neki udarali glavom o prozore, ostajali bez prstiju pokušavajući da otvore vrata nekoga kupea u kojem su hteli da se smeste. Voz je mahnitao igrajući se njima, kao što se morska oluja igra usamljenom barkom.

Bini je ležao na podu i vrištao. Bilo ga je strašno gledati. Mići se činilo da se sav bol celoga sveta slio u njega i njegovo srce. Izgledao je razapet patnjama. Ni traga od onoga veselog dečaka. Izgledao je kao čovek pred kraj života. Činilo mu se da mu je sad potrebna njegova pomoć, ali nije znao kako da mu pomogne. Dim njegove duše plivao je nad mrtvim i umornim telima, nadvio se nad užasom koji je ležao pod njim kao nad nekom strašnom provalijom nastanjenom patnjom i strahotom. Treperio je od brzine. Nije znao kako da pomogne onima čija se duša polako odvajala od unakaženih tela, nadajući se da će odvajanjem od trupa doći do spokoja, a ne znajući da pakao ne pravi razliku između mesa, kostiju i duha.

„Šta ga je nateralo da uđe u ovaj voz?!“

Bini se pridigao. Ustao je nošen nekim naročitim zadatkom. Išao je od unakaženog do unakaženog, pokušavajući da im pomogne, preuzimajući njihov bol, vadeći ih iz patnje za koju su, nekim nevidljivim verigama, bili vezani kao barka za mol. Izgledao je kao neko ko vrši misiju koju nikada neće biti u stanju da dovede do kraja, ali nikada neće ni prestati da je vrši.

Mića oseti da je sam, da mu nema pomoći i da mu se valja sam snalaziti u ovome ludilu. Ali prava panika ga uhvati kad shvati da će u ovaj voz, u ovu klanicu, početi da ulaze oni koje je upoznao kroz Binijevu priču, koje je zavoleo, sa čijim se dušama sjedinio, i čije se sudbine vežu za njega.

„Sad će početi da dolaze“, pomisli. Uhvati ga jeza. Bio je u pravu. Prvi koji uđe u voz beše Života. Bio je mokar do gole kože, usta punih mulja.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:24 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-27639



PEDESET TREĆE POGLAVLJE

koje nam donosi jedan važan razgovor


Rov je bio prekriven balvanima i lišćem. Njegova unutrašnjost beše sazdana od stvrdnute ilovače koja je svojim mirisom ulivala poverenje, pa se čovek osećao sigurno, kao beba u kolevci. Major Mihajlović je sedeo oslonjen na zid. Videle su mu se samo kestenjaste oči, na koje je bio ponosan dok je bio mlad i dok je izgled čoveka imao nekoga smisla. Milanče i Života uđoše unutra. On ih pogledom premeri.
„Vi ste dobrovoljci?“
Oni klimnuše glavom.
„Znate li da ronite i plivate?“
Oni ponovo klimnuše glavom.
„Treba da se zaroni i postavi mina što bliže Ratnom ostrvu. Izgleda jednostavno, a? Pazi! Švaba je na ostrvu! Kruži čamcima. Može da te skoka u trenutku.“
Oni oćutaše na upozorenje. On pogleda van rova preko drvene ograde. Na drugoj strani kao da nije bio rat. Samo mir i tišina.
„Mirno je. Previše je mirno. Ne sluti na dobro“, reče major. Milanče uze cigaretu pa je vrti međ' prstima.
„Kad se kreće?“, nestrpljivo upita.
„Kad se kaže. Vi ostajete ovde. Ja idem u komandu. Vraćam se s naređenjem!“
On otpuza nazad kroz rov ka pozadini. Milanče i Života ostadoše sami. Prvi put posle toliko vremena. Prođe minut-dva bez reči. Milančetu posta neugodno.
„Namerno si se prijavio?“, upita ga.
Života je ćutao.
„Reci! Namerno si se prijavio kao dobrovoljac? Samo da bi me sada mučio!“, ponovi Milanče. Života je ćutao.
„Nisam ja kriv, Života, već Krsmanovići, veruj mi“, reče Milanče.
Života je i dalje ćutao. Ta tišina pekla je Milančeta više od svake reči.
„Morao sam. Pritisli su me.“ Života ni reči.
„Bosa me uvredila! Istinski me uvredila! A mnogo sam vas voleo. Mnogo sam zbog toga patio, veruj mi, Života. Nisam imao spokoja ni trenutka. Stid me, Života, ali to sam ja. Ne umem da budem drugačiji.“
Života ga iznenada zagrli. Milanče oseti neku toplinu oko srca. U početku mu beše milo, ali trenutak kasnije u srce mu se uvuče zebnja. Znao je da Života ne grli bez valjanog razloga.
„Batali tu priču, dete. Dobili smo što smo zaslužili. Niti smo mi umeli sa parama, niti si ti umeo sa ljudima. Život je zver, moj Milane, zver koja jede nemoćne. Tebe, eto, nije pojeo… još uvek… budi srećan.“ Tu Života zastade. Proguta pljuvačku.
Milanče oseti da se u Životinoj duši odškrinuše neka tajna vrata kroz koja niko do sada ne imade priliku da prođe.
Radoznalost ga uze pod svoje. Svakako je na korak do smrti, pa da iskoristi ovo malo vremena što mu je preostalo.
„A tebe? Da li je tebe pojeo?“, upita Milanče.
„Jeste. Pojeo me je… i sve moje… sve što sam voleo.“
Milanče obori pogled. Sad se uplaši dalje ispovedi više nego rata oko sebe.
„Ne znam, znaš li… da li si čuo… ja sam pobegao iz Prahova kao mladić, od osvete… samo zato što sam bio zaljubljen i što sam voleo nekoga onom ljubavlju od koje se gubi glava.“
„Načuo sam… nešto“, reče Milanče, osetivši da je neophodno da nešto kaže.
„Jeste. Bila je mlada i lepa kao san. Voleli smo se. Beskrajno. Ludo. Ali beše kći kneza. Između nje i mene stajala je provalija široka vekovima. AT ljubav je ljubav, ne pita za vekove. Ali knez saznade… i… sve se raspalo.“
„Ali kako si mislio da se neće raspasti?“
„Bili smo mladi, a mladost ne misli. Mladost voli.“
„I ti… preko vrata“, reče skoro s osmehom na licu.
„Da. Ubio bi me… da me uhvatio. Bio je to nemilosrdan čovek. A ja… beži kud te noge nose… uskočih u neki šlep sa Rumunima… terali su so, za Zemun, ili tako nešto, ali setih se da kod Smedereva znaju da zaustavljaju brodove radi kontrole. Iskočih napolje, pa peške… a ne znam gde… mislio sam odma' za Beograd. Velika varoš, možda me ne nađu tamo…“, opet zasta.
Milančetu se učini da mu u oku vide suzu.
„I?“, upita ga da spreči plač, da čuje priču dalje.
„I… ništa… naleteh na neke monahe. Ispričah im moju sudbinu. Ko velim, monasi su, razumeće. Dadoše mi mantiju. .. odvedoše me u neki manastir… rekli su mi, grešan si, ali pravičan… ljubav te vodila, pa nisi kriv, jer čovek od ljubavi nije kadar da se odbrani.“
Reč ljubav iz njega izbi prvu suzu. Za njom krenu i druga. Milanče bi iznenađen. Sve je mogao da zamisli, ali da Života ima suze, to mu nije bilo pojmljivo.
„Bio sam tamo, u manastiru, neko vreme… ali nije me držalo mesto… hteo sam da vidim šta li je sa Željanom, tako se ona zvala. Govorili su mi da sam lud, da će me, ako izađem, naći i ubiti, ali nisam više mogao da izdržim. U manastiru imaš boga… blizu… tu, pored sebe… ali meni on nije trebao, meni je trebala ona.“
„I u Beograd?“
„Na Dorćol. Mislio sam da uzmem neki šlep i nazad, po nju… ali ništa od toga. Tada sam čuo sve o njoj. Ubila se. Znao sam, slutio sam, previše smo se voleli. Znaš, ljubav zna da ubije. Kad sam to čuo… mene obli stid, stid zato što sam ja živ, a ona nije.“
Tad suze probiše i poslednju branu. Izleteše iz njega silno kao da su na ovaj trenutak čekale sve ove godine. Milanče ućuta. Tekli su trenuci posvećeni plaču, a ne priči. Tek kad Života dignu glavu, on priupita:
„Zna li Bosa ovu priču?“
„Ne zna sve, ali sluti. Mnogo ti je ona pametna. Više nego što misliš. Zna ona da ja nisam sav svoj. Izabrala me je jer sam joj bio slamka spasa, a ona je meni bila draga, od prvog dana kada sam je prebacio čamcem preko Dunava. Sitna, lepa, dražesna, ličila je na malu žutu jabuku, onako neuglednu, kvrgavu kad je pogledaš, ali slatku kad je zagrizeš. Slatku da ne može da bude slađa.“ Lice mu se razvi u osmeh. Taj osmeh pokaza Milančetu šta je Bosa bila Životi. Ona mu je bila osmeh.
„Mnogo je volim, a i ona mnogo voli mene, to znam. Ne bismo imali troje dece da se ne volimo.“ Nasmeja se i Milanče.
„Pa, na kraju, sreća je pobedila!“
„Jeste, sreća uvek pobedi, ali mi izgubimo.“ Obojica se nasmejaše. Osta jedan trenutak tišine iza tog smeha.
„A oni monasi? Da li si ih ikad posle video?“
„Da. Onaj što dođe po mog bolesnoga sina. On mi reče da su posle mene u manastir doveli njeno dete.“
„Čije dete?“
„Željanino. I moje. Krila ga je od roditelja.“
„Pa nije mogla…“
„Nije. Živela je dok joj nisu rekli da sam se oženio, to ju je do tuklo…“
„A dete?“, upita Milanče, uplašivši sepitanja.
„Doneseno je u Tresije. Tu je i bilo dok manastir nije izgoreo.“
Milanče pogleda u nebo. Mesec je čekao pogodan trenutak da iskoči iza oblaka, da obasja grad pred umorom, pred smrću. Okrenu se Životi i uplaši se odgovora još više.
„I šta kaže Lavrentije? Gde je to dete?“
„Sedi tu pored mene.“
Major ulete u rov. Njegov skok prekinu priču oca i sina. Goreo je u panici.
„Ide se odmah! Treba samo jedan od vas. Pitao sam pukovnika koji i on mi napisa…“ Poručnik izvadi papirić. Pročita.
„Ide… MilanTerzić.“
Života ustade kao da je on prozvan. Milanče ga zbunjeno pogleda. Života izađe iz rova. Dva minuta kasnije, skočio je u Dunav.
Bujica ga izbaci na kraj voza. Telo mu se odbilo o zakovani prozor. Na njemu su bili vidljivi tragovi eksplozije. Činilo mu se da više nije imao ruku, ali kao da mu to više nije bilo važno. Bini, probijajući se kroz leševe, pride mu i stavi ruku na njegovo čelo. Životu konačno napustiše bolovi.

„A, ti si onaj dečak?“, upita videvši dečakovo lice, na kojem se polako probijao osmeh.

„Nije važno “, odgovori Bini, primivši u sebe sav Životin bol. Života se okrenu ka prozoru. Voz je u punoj brzini ulazio u krivinu. Inercija ponovo pobaca tela na sve strane. Tek tada iza sebe ugleda sedam austrijskih vojnika prekrivenih muljem i travama. Mina ih je unakazila. I tek tada med' licima vojnika sa prve linije fronta prepozna i Milančeta. Bio je bled, ali spokojan. Na čelu mu je zjapila rupa od metka. Jedan od vojnika prepozna Životu. Htede da kaže da je to taj kojeg je ugledao na površini vode u trenutku kada je eksplozija raznela njihov ratni brod, ali odustade od toga. Činilo se da mu je svejedno.

Života je gledao kroz prozore. Voz je tutnjao, ali ga to ne uznemiri. Napolju je belina nestajala, pretvarala se u veliku, mirnu, beskrajnu reku. Na reci je stajao čamac. Na čamcu Željana. Čamac se približavao vozu polako, ne remeteći sklad reke i neba. Željana mu mahnu. Mahnu i on njoj. I tad se dogodi čudo, ako su čuda u vizijama moguća. Željana se polako, kao crtež iz ruke nekog deteta, pretvori u Bosu, a on, kad je prepozna, oseti kako mu se srce ispunjava bezuslovnom ljubavlju koja, činilo se, nije imala kraja. Bini mu zaklopi oči.

Tek tada Života umre.

„Životaaaa!“, uskliknu Bosa izbačena iz sna u svome krevetu, nakon što su Dorćol protresle tri eksplozije podvodnih mina. Jedna za drugom. Bum! Bum! Bum! Znala je! To nije mogao biti niko drugi do Života! Izgubila je jedinog čoveka kog je volela!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:25 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-14484



PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

u kojem sve gori


Bosiljku su iz zatvora pustili odmah nakon što je Austrija napala Srbiju. Umesto našeg sužnja, Karaburmu napuniše austrijski zarobljenici. Ona se vrati na Dorćol, pomerenog uma, sa stalnim strahom u očima. Bojala se svega što je videla, dotakla ili čula. Strah ju je bio za dvoje dece, koja su joj preostala, strah ju je bio i za kuću, za sebe, čak i za muža, koji herojski dade svoj život za otadžbinu.
„Bog zna gde li je moj Života završio!“, govorila je sa strahom kada ju je mali Branko pitao zašto se brine za oca „kad ga više nema“.
Strah ju je budio, sa strahom je legala i iz straha je pravila gluposti.
Onog jutra kada je velika imperija omamljena željom za osvetom sručila svu svoju silu na načetu Srbiju i izmučeni Beograd, ona se toliko prepade prvih detonacija da svoja dva sina zaključa u sobu ne bi li im time spasla život. Kao da im granata ne može ništa dok su pod njenim skutima, kao da je mreti lakše kada si u svojoj, a ne u tuđoj kući.
Ni Dimitrije ni Branko ne shvatiše majčinu ludost ozbiljno. Računali su da će, dok su prve eksplozije kopale po Dorćolu, ona doći sebi, pa ih otključati. Međutim, nje ne bi ni kad su šrapneli skinuli krov sa pomoćne zgrade u dvorištu, ni kad je druga bomba, poput kakvog palikuće, zapalila prizemlje, preteći da raširi vatru prema gornjem spratu, na kom su bili oni. Tek tad shvatiše da je đavo odneo šalu. Uzalud. Bosiljka nije odgovarala na njihovo dozivanje. Ona se molila pred ikonom Majke božje, tražeći utehu i spasenje svima koji sa njome stoje i onima koji se njoj priklanjaju.
Na kuću padoše još dve granate, tako da vatra dobi ispomoć, te poče da uzima od zidova jedući sve do kamena. Dva dečaka pokušaše da izađu na balkon, ali on se sruši pod udarom talasa vazduha koji je sa sobom nosila nova eksplozija.
Bosa iz straha istrča napolje, pa tek kad vide kako plamen nagriza kuću, shvati koju je glupost napravila zaključavši decu. Ona kriknu od užasa i krenu nazad u plamenu buktinju, ali sledeća granata pogodi dom Petrovića, na broju 20, pa od razorne detonacije sa šarki spadoše teške dveri u čijem su se centru kočoperila dva lava, a koje su na uglovima čuvali anđeli. Bile su to one dveri koje Bosiljka postavi onomad dok se šepurila pred komšijama kao neko ko je pobegao iz siromaštva pravo u bezgranično bogatstvo. Nije bilo sile koja bi te dveri mogla da skloni sa vrata. Dečaci ostadoše zatvoreni u plamenoj buktinji, a ona očajna pred vratima kuće. Oko nje je sve gorelo.
U plamenu je bio i jedan vagon voza čije se kretanje ubrzavalo a broj putnika povećavao iza svake krivine. Mića prvo oseti smrad dima, a zatim ugleda plamenu kuglu koja se probijala među unakaženima velikom brzinom. Buktinja je bacala svetlostpo onima što su ležali i zapomagali, trčeći kroz hodnik voza poput slepca u mraku. Tek kad mu se približi i kad ugleda obrise njegovog spaljenoga lica, Mića prepozna buktinju. Bio je to Rišar.

„Gospodo Nemci! Šta to pada po Beogradu? Kiša gneva vrelog gvožđa, užarene lavine germanskog besa? Ili note Mocarta, stihovi Getea, partiture Betovena, misli Hegela, reforme Lutera? Od čega umiru deca raskomadanih tela? Od Devete simfonije'? Od Male noćne muzike? Od Kritike čistog uma?“ mislio je Rišar dok ga je kraljevski automobil, zajedno sa njegovim sinom Lacijem, vozao među granatama, pokušavajući da ga izvede iz dorćolskog pakla, dalje prema Bajloniju i Smederevskom drumu, ka jedinicama srpske vojske koje uzMiću pred naletima jačeg neprijatelja. Po njega je došao livrejisani vozač, po naređenju Njegovog veličanstva, kao da nije rat, već vojna parada. Vozač se, međutim, izgubi po dorćolskim sokacima gonjen kišom granata, a Rišar je korio sam sebe što nije napustio ovu užasnu zemlju dok je za to još bilo vreme. Pored njega sedeo je njegov sin, kog nada nije napuštala čak i kad je osetio kako mu od straha niz nogavicu teče tanki, vreli mlaz tečnosti.
Oni uleteše u Solunsku ulicu izbegavajući granate kao što mačka izbegava kapi kiše. Rišar je vrištao na vozača da požuri, a u Laciju se iznenada probudi smisao za humor, pa upita oca da li bi bilo uputno da svrate kod Jankovića na kafu. Čak se i Francuz nasmeja toj šali, ali smeh prestade onoga trenutka kada ugledaše Bosu kako polugola i polusvesna vrišti pred buktinjom koja je iznutra lizala zidove njene kuće. Molila je za pomoć.
Uzalud je gurala teška metalna vrata koja su bila prignječena onim prokletim dverima. Taj kič i to bogatstvo, što je „bolo oči dušmanima“, sada je držalo njenu decu u plamenu.
„Moja deca!“ Čuo ju je Laci. Čuo ju je i Rišar, ali se pravio da nije.
„Deca su unutra, tata. Gore!“, reče Laci. Rišar ne odgovori. Automobil se približavao Bosi, koja je ka njemu širila ruke.
„Moja deca!“, vrištala je Bosa.
Vozač se okrenu ka Rišaru. U njegovom pogledu lebdelo je pitanje: „Da li da stanemo i pomognemo?“ Rišar okrenu glavu od njega. Laci ga munu.
„Pomozi joj!“
Da pomogne njoj? Koja ga je prevarila, ponižavala, napravila budalom? I sad da svoj i život svoga deteta rizikuje zbog nje i njene dece? Pa to može da pomisli samo ovaj balkanski ološ. Uostalom, taj ološ je i počeo ovaj rat, a ne oni, Francuzi.
„Pomozi joj!“, viknu Laci koliko ga grlo nosi. U njegovom glasu bi nečeg očajničkog. Čak i vozač zaustavi automobil. Rišar ga pogleda prekorno.
„Šta radiš to? Hoćeš da ovde svi izginemo?“
„Mislio sam da možemo zajedno da pomognemo… Gospodin i ja?“
„Šta zajedno? Šta ti je naređenje, marvo srpska! Šta ti je naređenje?“, vrištao je Rišar.
Vozač mu je salutirao.
„Naređenje je da vas vozim u Niš.“
Krenu dalje. Bosa se baci pred automobil.
„Deca su mi unutra! Pomozite da dignemo zlatnu kapiju…“
A ko te je terao da kupuješ tu raskošnu kapiju, gusko jedna! Ta kapija kojom si se kočoperila sad ti ubija decu. Tvoja pohlepa ih ubija! Kako to ne razumeš, mislio je Rišar dok ju je gledao kako očajnički mlatara rukama ispred automobila. Mislio je i kako je bog, ipak, na kraju pravičan. Svako dobije baš ono što je zaslužio.
Bosa ga pijunu. U njoj tako očajnoj probudi se dostojanstvo i ponos. Laci pogleda u oca kao u neprijatelja. Pokuša da iskoči. Rišar ga zgrabi za ruku. Udari ga pesnicom u glavu.
„Pomozi joj, tata!“, vrištao je Laci. Rišar pobudali.
„Šta ti hoćeš!? Život sam zbog tebe promenio! Život! Zbog tebe i tvoje majke! Ona mi je otišla, neću da mi odeš i ti! Ovo nije tvoj svet! Tvoj svet je Pariz!“
Okrenu se prema vozaču.
„Šta me gledaš? Vozi!!!“
Automobil krenu, a iza njega osta Bosa i osta kuća u plamenu. Padoše nove granate. Jedna napravi krater ispred vozila, vozač je vesto izbegnu. Pojaviše se neki vojnici. Mahali su zastavicama da se požuri.
„Brže! Brže! Naši su tu na Bajloniju. Čekaju vas. Idete za Niš.“
„Za Niš, za Niš!“, vrištao je Rišar. U prvi mah činilo se da vrišti od sreće. Laci je ležao beživotno pored oca. Izgubio je svaku nadu.
„Za Niš, za Niš!“, vrištao je Rišar van sebe, ali sada ne kao da beži iz pakla, već kao da je sišao s uma.
„Za Niš, za Niš!“, vrištao je Rišar kao da su mu misli krenule drugim tokom.
„Za Niš, za Niš!“, reče kao da menja mišljenje.
„Za Niš, za Niš!“, reče peti put i, iznenada i bez najave, iskoči iz automobila.
U nekoliko skokova on dođe do Bosine kuće, vičući „Za Niš, za Niš!“, i pred njenim zapanjenim očima preskoči velike zlatne dveri, pope se kao mačka na prozor iznad srušenih vrata, razbi komade stakla koji su kao krnji zubi visili u oknu i uskoči u buktinju.
Nekoliko trenutaka kasnije na prozoru se prvo pojavi Branko, pa Dimitrije. Iskočiše napolje. Majka nije imala snage ni da ih ljubi. Pala je na zemlju oduzetog razuma. Gledala je u nebo na kome beše videla Životino lice. „Volim te“, reče mu.
Iza njih se stropošta u plamenu ceo sprat. Buktinja dobi na snazi. Proguta sve oko sebe. Proguta i Rišara. Pred buktinjom je stajao Laci. Kroz bol koji mu je rezao dušu izbijao je i ponos.
„To je moj tata! To je moj tata!“
Vozač ga zgrabi i ubaci u automobil. Krenu punom brzinom. I dok su granate padale, roveći po Solunskoj ulici, i dok je Laci vrištao, ponosan na oca koji je dao život za njegove drugare, vozaču se učini da mu put iz pakla austrougarskog napada pokazuje mali žuti pas.
„Šta je rekao?“, upita Bini Rišara. Sedeli su na telimafrancuskih vojnika koji su polako gubili težinu dok je voz divljao planinama presečenim prugom.

„Pa to. To sam čuo… Vikao je: 'To je moj tata! To je moj tata!'… i bio je ponosan na mene… kao nikad…“

„I ti si samo zbog toga uleteo u vatru?“

„Pa, malo li je?“

Rišar se nasmeši. Tek tada primeti da je on u stvari velika buktinja, ali ne oseti vrelinu. Svi oko njega gledali su ga s povećanim interesovanjem. I mrtvi i polumrtvi. Bio je to tek početak rata, pa je i onaj koji gori bio izuzetak. Gledao ga je i neki plavičasti dim koji muse motao oko goruće glave. Sve mu je bilo čudno. I belina van voza, i Binijev osmeh, i brzina kojom je kompozicija tutnjala. Sve mu je bilo čudno.

„Čudno. Valjda se tako oseća svako ko umre.“

Pogledao je napolje. Voz je jurcao, ali on je bio miran.

„Ne brini se. Sad će doći Rahela“, reče Bini i ode. Imao je preča posla.

Rišaru se učini da je dečak postao mali žuti pas. Bio je siguran da će se sve ovo lepo završiti. Nije mario za voz i njegovu brzinu. Nije mario ni za mrtve ni ranjene koji su se valjali oko njega. Oči mu se napuniše suzama. Okrenu se ka belini. U njoj se ocrtavala Rahelina silueta. On ustade i otvori prozor. Belina nagrnu u kupe. Rahela mu pruži ruku. Oseti kako mu milina prolazi kroz celo telo, oseti kako mu se polako duša odvaja od buktinje, oseti kako Rahela ulazi u nju… oseti kako gori s njim… oseti da je umro… i da to i nije tako loše… jer ona postaje deo njega… i tako su sada… nekako… zajedno… zauvek…
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:25 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-14483




PEDESET PETO POGLAVLJE

u kojem vidimo drugu stranu osvete


Aleksa Krsmanović je ušao u voz nonšalantno, aristokratski, kao da se gadi sve te gomile koja se krvava i izmasakrirana valja oko njega. Nije mu bilo najjasnije šta se dešava, ali mu je smrad koji je vladao pomahnitalim vozom jasno davao do znanja da to gde se nalazi nije dečje obdanište. Pokušao je da prođe preko zgaženih austrijskih vojnika čija su tela bila unakažena kuršumima, ali se jedan od njih, vitak i bled, usprotivio Aleksinom prolazu. Pokušao je da kaže da i pored nesrečnog stanja u kojem se nalazi ljudski rod, u ovome stravičnome vozu valjda postoji neki red, te da nije lepo da takav jedan gospodin, a ne sumnja da Aleksa to jeste, sa toliko nipodaštavanja staje drugima na donje ekstremitete. Bledoliki austrijski vojnik, međutim, ne izusti ni reči, jer se njegovo telo polako rastajalo sa dušom, te trenutak kasnije izgubi svaki oblik ljudskosti. Aleksa se nije obazirao na primedbe, i dalje je gurao napred kao da nekoga traži, kao da nije sasvim siguran da li je njegovo mesto uopšte u tom vozu. Na preklopu između dva vagona, gde se brzina voza najviše oseča, on srete Životu. Nikada ne bi rekao da će mu to lice doneti nekakvo zadovoljstvo, ali sada, u ovom neprijateljski raspoloženom okruženju gde je smrt uobičajena stvar, njemu poznato lice izmami osmeh a srce ugreja radošću.

„Gospodine Života, tako je prijatno u ovome paklu sresti nekoga poznatog“, izgovori Aleksa srdačno i otvoreno, ali Života to ne ču, jer je voz pravio toliku buku da su se dva čoveka, da bi se međusobno razumela, morala skoro pa nepristojno približiti jedan drugome. Ustvari, Života ga nije mogao čuti, jer je već bio mrtav. Aleksa je video samo njegov poslednji odsjaj. On ponovi svoju rečenicu glasnije s afektiranjem, računajući da će ga Života čuti, a zatim ga upita ono što ga je najviše interesovalo.

„Da li ste imali prilike da vidite gospodina Ribiča, poslovnog partnera vaše supruge, inače mog veoma dobrog prijatelja? Neobično bi'mi značilo ukoliko biste mogli da mi odgovorite na to pitanje.“

Aleksa je čekao Ribiča ispred ulaza u svoju vilu. Ispred njega je stajao njegov dajmler bene, napunjen koferima, spreman za pokret.
Pre tri dana, dok je ratna situacija još bila mirna, dok se iz grada još moglo izaći u normalnim uslovima, ponovo je bio dobio ozbiljnu ponudu za prodaju rudnika. Gospodin Ribič mu je preko emisara ponudio cenu koja se, u trenutku kada mu se zemlja raspada, ne odbija.
„Iako je jasno da Austrija u ovome ratu pobeđuje, ja, duboko uvažavajući vaše gospodstvo, ne želim da vas ponižavani, pa da vam se obraćam kao prema nekome ko je u problemu do guše, iako vi u toj situaciji sigurno jeste. Stoga vam nudim cenu za koju mislim da je dovoljno velika da vam sačuva dostojanstvo, a dovoljno mala da ja ne ispadnem budala“, napisao je Ribič u svome pismu koje Aleksi otvori apetit. Trgovati na taj način, u ovim uslovima, predstavljalo je neku vrstu umetnosti.
Ali tri dana su prošla, a Ribiča nema.
Tog jutra su na Senjak, umesto kiše, padale granate. Igrale su se komadima krovova, rovile zemlju, čupale drveće, razbacivale glave, menjale pejzaž. Maloj Danici su izgledale kao neki neobični ringišpil, pun iznenađenja, toliko nestvaran da ga se nije ni bojala. Činilo joj se da granate dolaze iz nekoga drugog, mračnog sveta, da će se ovde, u zbilji, zadržati kratko, tek toliko da malo uplaše ljude okolo, jer ono što rade i čine nije istina, već naša uobrazilja, pa će, kad se malo razdani i kad se one vrate nazad u onaj svet iz kojeg su došle, sve biti isto kao i pre njih. Mirno i srećno. Nije se prepala ni detonacija, koje su razbijale stakla, parale uši, terale krv na nos. I one su bile toliko neverovatne da čovek u njih jednostavno nije mogao da poveruje.
„Koliko još da čekamo?“, upita ga u panici Vasvija.
„Dok ne dođe!“
„Aleksa, krečimo… izginućemo!“
„Nećemo, veruj mi!“, uzviknu on. „Ne mogu bez para u bežaniju. Ova prilika se ne propušta!“
„Ama, kakva prilika!? Rat je!“
„U ratu se najviše zarađuje! Sada će doći čovek! Obećao je!“
Vasvija pogleda u nebo kao da traži pomoć odozgo. Odozgo nije bilo pomoći. Odozgo su mogle da padnu samo granate. „Misli na dete!“
„Pa zbog deteta ovo i radim! Da ne bude siroma' izbeglica!“
Iz šumice istrčaše tri vojnika. Jedan je hitao ka njima, a dvojica su ga sporijim hodom pratila. Krsmanović ih ugleda. Bilo mu je jasno da trče prema njemu. Mahnu im!
Sve ono što se desilo u narednih pola minuta odigralo se toliko brzo da ni Vasvija ni Aleksa nisu imali vremena da očima trepnu.
Vojnik je prišao automobilu, a druga dvojica stala su sa strane.
„Krsmanović?“, upita vojnik. „Da. Je l’ vas šalje Ribič?“
„Ne. Šalje nas Bosa.“
Ona dvojica natakoše bajonete na puške i izbodoše gume na dajmler bencu. Vasvija i Aleksa šmugnuše u kuću. Jedan posu kantu benzina po automobilu i zapali ga. Trenutak kasnije sva trojica nestadoše u šumi. Automobil je goreo. Granate počeše svoj novi ples.
„Bosa! Bosa! Rekla sam ti ne sveti joj se! Osveta je batina s dva kraja!“, vrištala je Vasvija, utrčavajući u podrum.
„Nije Bosa… nego Šilja, crkd dabogda!“ Aleksa je nadjačavao detonacije. Shvatio je da je nasamaren, da ga je na glupost naterala njegova pohlepa. Šilja je, u stvari, bio Ribič.
„Bosa, Bosa. Znala sam! Nisi mi verovao! Ovo ne mogu da joj oprostim!“, bila je uporna Vasvija. „Ne zbog nas, već zbog deteta!“ U skloništu ih je čekala Danica. Napolju je tutnjalo. Njih troje se skupiše jedno do drugog. Dodir ih smiri.
Danica oseti takvu silinu roditeljske ljubavi kao nikad do sada. Trebalo je ući u sklonište, trebalo je da se Srbija raspadane, da austrijski vojnik gazi Beogradom da bi joj se roditelji zagrlili. Kao da su sve ove godine čuvali roditeljsku ljubav baš za ovaj trenutak. Ona oseti sreću dok joj je majka mrsila kosu pletući joj kike, a otac pričao šta će sve uraditi kada izađu iz ovoga pakla.
„A ti ćeš ići u školu u Pariz“, nastavljao je da mašta ljubeći joj ruku. „Stanovaćemo preko puta Monmartra, s najotmenijim Parižanima. Ti ćeš se šetati kraj Sene u najlepšim haljinama, sa cvetom u kosi kao princeza…“
Danica nije razumela ni reč očevog obećanja, ali joj je njegov glas ulivao poverenje. Nikada joj ranije nije bio toliko blizak i topao. I Vasvija se smiri. Njenom dušom potekoše neke umirujuće i blažene vode, za koje nije znala ni da postoje. „Bože, zašto mi nismo ovako živeli ranije?“
Napolju je borba jenjavala. Puške su prestale da kašljucaju, štektanje mitraljeza se proredi, a topovi umuknuše, ostavivši slobodno mesto ljudskim povicima i naredbama. Te naredbe behu sve rede na srpskom, a sve češće na nemačkom jeziku.
Milena uđe u podrum i pokloni se.
„Gospodine, neprijatelj je pred vratima!“
„Dočekajmo ga dostojanstveno“, odgovori Aleksa, pa ustade i zategnu svoje odelo.
Prvi austrijski vojnici na Senjak su izbili oko pola jedan. Trojica su stajala na raskrsnici, sa puškama uperenim ka ljudima u vili. Oprez je bio suvišan, jer srpskog vojnika više nije bilo sve do Ralje. Krsmanovići su stajali na pragu.
Aleksa je izgledao odlučan i dostojanstven, Danica se privila majci uz nogu želeći da vrati ono blaženo stanje koje joj pobeže iz srca kako napustiše podrum, a Vasvija se, gledajući ka šumi iz koje bi trebalo da izađu neprijateljski vojnici, iznenada i bez vidljivog razloga, seti sna od pre tri noći. Uplaši je to što se sna setila baš u ovome trenutku.
Sanjala je nekog dečaka u nekom vozu, pa joj je taj dečak u tom vozu ulio neku mirnoću koja nema veze s ovim, nego sa nekim drugim svetom. Dečak joj je govorio i o Danici, kako će jednog dana biti mama i kako je njen sin, u stvari, njegov veliki prijatelj. Tako su se redale sve te gluposti koje čoveku mogu samo u snu doći u pamet. Ali joj je prijao taj san i sad ga se setila kada su oklopna kola ukrašena crnim dvoglavim orlom stala ispred samog ulaza u kapiju. Jedan vojnik im dobaci da izađu iz kuće.
Posluga je već stajala postrojena napolju. Kao da je čekala drage goste, a ne okupatora. Svi su držali ruke ispred sebe. Vojnicima se pridružiše dva uniformisana lica s epoletama na ramenima. Jedan stade pred kapiju. Izvadi pištolj i uđe u baštu. Nije izgledao kao neko ko donosi ljubav. Aleksa i Vasvija izađoše na vrata ispred kuće. Danica je stajala iza njih. Bila je bleda od straha. Iz susedstva zalaja pas.
„Majore, izvolite“, Aleksa ga pozva u kuću više da održi svoj autoritet nego iz gostoprimstva. Nije slutilo na dobro kad se major poče smejati. Smeh je bio sablastan. Vasviji se sloši. Dlanovi joj se orosiše. Aleksa je i dalje stajao mirno, praveći se da ne čuje majorov smeh. Oficir napravi dva koraka prema njima pa pogleda poslugu. Sve četvoro gledalo je u zemlju. Ovaj mahnu glavom vojnicima. Utrčaše u baštu, poredaše ljude i izvedoše ih napolje. Nisu bili nimalo nežni u svome postupku. Aleksa se uzbudi. Gordost mu ne dade da razmišlja.
„Na to nemate pravo. To je moja posluga!“
Oficir se okrenu prema njemu kao prema ludom čoveku. Vojnici im se približiše. Vasviji mrak poče da prekriva oči. Nije više videla ni vojnike ni muža.
„Dobar vam stojim da ćete ih kad-tad morati vratiti nazad, majore. Vi ste upravo prekršili osnovni zakon na kojem počivaju sva carstva, zakon imovine!“
Major priđe bliže, na korak-dva od njih. Kako se približavao, u Vasvijinim očima se pretvarao u zver, nesputanu, nekontrolisanu zver, koja je spremna da napadne iznenada, mučki, smrtonosno, svakoga ko joj se suprotstavi, ili ko joj se ne sviđa, ili ko je pogrešno pogleda. Tim zverima ljudski život ne znači ništa, jer je njima i njihov život bezvredan. Nose ih hir, bes, huja, i to obično završi tragedijom, smrću. Aleksa nije imao Vasvijinu moć da tako proceni čoveka. Da je imao, prestao bi da govori.
„Mogao bih ovo da vam ponovim i na nemačkom, ali pošto cenim da niko od vas nije Nemac, govorim vam na jeziku koji jako dobro razumete.“
Vasvija ga stisnu za dlan kao znak da prestane, da se zlo sprema i da bi zlo trebalo da se izbegne. Major je uživao u Vasvijinom strahu i Aleksinom kočoperenju. Drugi oficir se odmaknu korak nazad. Kao da je znao da će se dogoditi neka nevolja. Major priđe Vasviji. Prostačkim, izazovnim pogledom odmeri njeno telo. Kao što kočijaš meri prostitutku. Vasvija oseti svu odvratnost njegove strasti. Njena figura je blistala u očima svakog čoveka, a kamoli onoga koji je mesecima bio na frontu. Da li ju je major uhvatio za nezgodan deo tela zato što je strast koja ga je obuzela isključila racionalno ponašanje, ili je time hteo da još jače i pokvarenije izazove Aleksu da progovori, niko od prisutnih nije imao vremena da sazna. Kad ugleda dlan austrijskog oficira kako s uživanjem prelazi preko zadnjice njegove žene, Aleksa se okrenu i udari majoru šamar. Jak i zvonak.
Zacari tišina. Napeta. Zlokobna tišina. Čak i pas iz komšiluka prestade da laje.
Major se na šamar nasmeja. Nasmeja se i onaj drugi oficir. I vojnici, koji su sve to posmatrali sa pristojne distance, počeli su da se smeju. Smeh je trajao skoro minut. Bio je odvratan.
Zatim major izvadi pištolj, prisloni ga Aleksi na slepoočnicu i opali.
I sad, evo, stoji nasred nekoga voza, koji mahnita po ovoj belini toliko da u coveku budi gađenje, i traži tog Ribiča. Niti ima Ribiča, niti zna gde se tačno nalazi. Čini mu se kao neki san. Čak i Života, za kojeg je bio ubeđen da stoji pored njega, nestade. Njemu posta neugodno kada shvati da je čovek možda ispao iz voza, možda se sada nalazi napolju, a možda i nije to taj čovek uopste. Uhvati ga ona posebna vrsta nervoze karakteristična za ljude kojima se žuri, a ne znaju zašto. Tek kad se na platou između dva vagona pojavi dečak, Aleksa se malo smiri. U dečakovom pogledu on prepozna nekoga koje pri svesti… u ovome ludome vozu.

„Oprostite“, upita ga Aeksa, „kuda vozi ovaj voz?“ Dečak podiže pogled prema njemu i pre nego što izusti i jednu jedinu reč, Aleksa shvati gde se nalazi i zašto.

„Ne! To nije moguće!“, uskliknu. „Smrt?! To da sam ubijen… to je nemoguće! Praktično nemoguće! Znam da nisam umro. Jeste! Tačno je! Major je podigao pištolj, ali nisam osetio ništa!“

Setio se majorove ruke kako uzima pištolj i cevi koju mu naslanja na slepoočnicu.

Dečak ne reče ništa. Samo se prijateljski osmehnu. Aleksa prepozna nekoga u tome, ali ne mogaše da se seti koga. Bilo mu je navrh jezika.

„Ne, nisam umro! Nema govora! To jednostavno nije moguće. Mislim… imam toliko novaca da ne mogu da umrem!“

Dečak ga pogleda sa zanimanjem. Njima se pogledi susretoše. Aleksu uhvati očaj.

„Nije valjda da sam tako glupo umro? Ne, ne može biti! Ne! Nisam umro!“

Tada na podest između dva vagona, na kome su stajali Aleksa i dečak, izađe Vasvija. Nosila je isti onaj osmeh od one noći kad mu je rekla da je zatrudnela. Bila je jedra, sva je sijala. Ni trunke od one njene zabrinutosti, od njenog straha.

„Nisi umro, junače moj! Ti živiš večno, u meni!“

Aleksu to malo smiri. Pogleda u dečaka. On sa zabrinutošću pogleda Vasviju. Ona se unervozi. Dečak progovori.

„Ne! Rekao sam vam, nikako namrštena! Samo osmeh, osmeh je taj koji će vam spasti život!“

Vasvija vrati osmeh na lice. Nasmeja se i dečak. lAleksa povrati osmeh na lice.

Sa tim osmehom pade ničice na zemlju. Major se sagnu da mu opipa puls. Bio je mrtav. Zatim se zlurado okrenu ka Vasviji. Ona ga je gledala sa visine. I njeno lice je krasio osmeh.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:26 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-14482



PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

u kojem se priča o potrazi za dečakom iz snova


Prođoše dva-tri tunela, pa jedan veliki most, pa duga krivina ulevo, da bi se u vozu ponovo pojavila Vasvija. Ovoga puta ona ulete u vagon kao oluja u napuštenu kuću. Bila je unezverena, polugola, lica bledog, punog očaja. Tražila je dečaka iz snova. Znala je, osećala, da se on tu negde krije. U ovome ludom vozu! Nije smeo da je napusti u trenutku kada joj je bio najpotrebniji.

Išla je od čoveka do čoveka, od leša do leša, hodala je držeći se za hvataljke ispod prozora, dok je voz ubrzavao prisiljavajući putnike da bljuju krv i povraćku. Rukama je dizala glave pomrlih dečaka tražeći onu koja joj je ulivala sigurnost i samopouzdanje.

Mića ju je jedva prepoznao. Bila je mršava, bleda, istrošena. Njeno telo se prepolovilo od onoga koje je on zamišljao slušajući Binijevu priče. Prepoznao ju je po očima, u kojima je, bez obzira na očaj kojim su bile ispunjene, i dalje stanovala lepota. Mića pokuša da se izvije iznad tela promrzlih italijanskih vojnika, okovanih u ledenice, da priđe Vasviji i usmeri je ka Biniju, ali naredna oštra krivina svom silom nagnu voz na desnu stranu, toliko snažno da su oni mrtvi koji su ležali oslonjeni o desni zid izleteli napolje razbijajući prozore, nestajući u bespreglednoj belini. Bio je siguran da će cela kompozicija izleteti iz šina. Tada je izgubi iz vida. Dim se rasuo po celome hodniku vagona, da bi se sastavio na kraju suprotnom od onoga na kome je video Vasviju. Nje u vagonu više nije bilo.

Uplašio se da nije ispala iz voza, ali se smiri kad joj ću glas koji doziva dečaka.

Mrmljala je nešto između molitve i kletve, tražeći mladića koji ju je naterao da na licu drži onaj glupi osmeh.

A držala ga je od onoga trenutka kada su joj ubili muža pred očima. Držala ga je i dok su je pomahnitali austrijski časnici željni slada nakon burnog vojevanja svirepo čerečili nasred prostranog dnevnog boravka njihove vile na Senjaku, sa čijih se prozora za lepih dana mogao videti vrh Avale. Nije ga skidala s lica ni kada je došla austrijska policija i kada su je, po naređenju doktora Koha, premestili u bolnicu za umno poremećene jer nije puštala glasa iz sebe, niti je imala ikakvog odnosa sa spoljašnjim svetom osim tog glupog osmeha koji joj je krasio lice, tog osmeha koji je nosila na nagovor dečaka kojeg sada besomučno traži u ovome suludom vozu. A Koh se sa porodicom uselio u njihovu vilu, gde je malu Danicu, koja je izbegla pokolj sakrivši se u ormar, prihvatio kao svoje dete.
Vasvija se smešila i kada su joj javili da je Danica dobro i da raste uz još dve lepe devojčice porodice Koh i da ne treba da se brine za nju, jer je doktor dobra i blaga osoba, puna lepih manira, pa ispade da se u ovoj nesreći njenoj kćeri ništa bolje nije ni moglo dogoditi.
Smejala se i kada su je preneli u policijsku stanicu u kojoj je prvi put ugledala Marcela Štajnmajera, koščatog plavušana sa pegama na licu, koji joj je ličio na lovačkog psa, spremnog da, uporno i svojeglavo, u svojim traganjima ide do kraja.
Nije ona mogla da zna da je Štajnmajer jedan od najambicioznijih austrijskih tužilaca, lični prijatelj glavnokomandujućeg austrijskih snaga Konrada fon Hecendrofa, niti je mogla da zna da ga je u Beograd poslao sam car, sa zadatkom da pronađe tajne veze između Vlade Kraljevine Srbije i zaverenika koji su organizovali i sproveli atentat na prestolonaslednika, sa ciljem da tim dokazom za sva vremena „začepe usta celoj Evropi, na pitanje ko je kriv za ovu klanicu u kojoj se guši ceo svet“. Nije mogla da zna ni da je Štajnmajer nakon višemesečnih uzaludnih istraživanja zaključio da ta veza ne postoji i da bi, ako želi da sačuva svoju reputaciju, tu vezu trebalo izmisliti.
„U suprotnom će me proglasiti nesposobnim“, govorio je on Peteru Rausu, svom pomoćniku koji je od samoga početka sumnjičavo gledao na ceo slučaj.
Nije skidala osmeh ni kada je Štajnmajer ušao u sobu za ispitivanje u kojoj su stajala još dva uniformisana lica, iz kojih je izbijalo sve osim samilosti, niti je taj osmeh pobegao kada su joj pokazali fotografiju iz onih lepih vremena na kojoj su stajali ona, njen pokojni muž, major Tankosić, ministar Grujić i još jedna ženska osoba čija je glava, u desnom gornjem uglu fotografije, oprljena plamenom, pa ju je bilo nemoguće identifikovati.
„Odakle vam ova fotografija?“, upitao je Štajnmajer Rausa kada mu je ovaj, očajnom i beznadežnom, stavio na sto njegove kancelarije na Obilićevom vencu. Raus odgovori da su je pronašli njegovi ljudi u stanu kod pokojnog ministra i da on smatra da to nije nikakvo veliko otkriće, ali da mu je savest nalagala da je prinese glavnome tužitelju.
Štajnmajer radosno skoči, tvrdeći da ljudi sa fotografije sigurno mogu da potvrde vezu između vlade i zaverenika, pošto na njoj, jedan pored drugog, stoje predstavnici obe strane. Ministar Grujić, kao predstavnik zvanične vlasti, i major Tankosić, za koga se pouzdano zna da je obučavao atentatore.
Već tada je Raus video da sa njegovim pretpostavljenim nešto nije u redu, jer teško da jedna fotografija može da ima vezu sa zaverom, a isto tako je nemoguće da zajednička fotografija bude krunski dokaz udruženog zločinačkog poduhvata. Osim toga, kako su glavni vinovnici na fotografiji van domašaja organa gonjenja, ideju da dve preživele žene mogu da posvedoče o tako važnome istorijskome događaju, samo zato što su uslikane zajedno s eventualnim vinovnicima tog događaja, može da skuje samo očajan um lišen svake nade.
Vasvija se osmehivala i kada je videla fotografiju, kada su je pitali da li ona zna za vezu između ljudi na njoj. Osmeh joj je krasio lice i kada su shvatili da od nje ne mogu da dobiju nikakvu informaciju, ali je njeno lice zablistalo kada ju je „lovački pas“ pitao za osobu čija je glava na fotografiji oprljena plamenom.
Znala je da je to Bosa! Naslađivala se pomišlju da može da joj naudi, da sada, kada otkrije njen identitet, može da joj navuče nevolju koja će je provesti putem kojim je i ona prošla, kroz strašne muke i poniženja, može da joj izbije iz glave i poslednju volju za životom, da joj se osveti za onaj automobil, za sebe, za svoje dete, za Aleksu, za sve što joj je učinila nažao! Samo jedna jedina njena reč bacila bi je pod žrvanj osvete koju bi, umesto nje, činila ova strašna mašina zla koja joj uze sve što je imala. Osveta!
I taman kad htede da Štajnmajeru otkrije ko je žena bez glave na fotografiji, pred njenim očima ponovo se pojavi lice onoga dečaka na kojeg je naletala u snovima. Dečak se smejao. Taj osmeh je smiri, i ubi u njoj želju za osvetom.
„Osveta je batina koja ima dva kraja“, čula je svoje reči upućene Aleksi za vreme predivnoga ručka koji je naprasno prekinuo Rišar.
Ona se okrenu istražitelju gledajući ga pravo u oči.
„Ne znam ko je to. Ne sećam se“, kratko reče, na šta Štajnmajer podivlja, bacajući sve oko sebe.
Osmeh nije gubila ni kad je počelo mučenje, kada su joj lomili prste, zabijali eksere ispod noktiju, kapali vodu na čelo, stavljali pacova na stomak ispod usijane limene kutije, prisiljavajući ga da joj ruje po telu tražeći izlaz. Sve to vreme dečak je bio s njom i u njoj, pa je na sva mučenja odgovarala osmehom i širom otvorenim očima, tako da je u jednome trenutku Štajnmajer bio siguran da je video njen duh kako se odvaja od tela, kako se uzdiže do plafona, pa se nadvija nad celom prostorijom, gledajući sa gnušanjem i ogorčenošću ovaj bestidni čin iživljavanja nad nemoćnom osobom. Shvatio je tada da je uzalud muče, da mrcvare komade mesa, a ne duh osobe iz koje je trebalo izbiti priznanje.
I kada su joj skinuli pacova sa tela, uplašivši se da će jedina osoba koja može da im ukaže na neki trag preminuti, ona se smejala istim onim zavodljivim osmehom koji joj je dečak iz snova udenuo na lice. Ni kada je dželat, videvši da posle sveg tog mučenja žena na svome telu nema niti jednog jedinog ožiljka, tiho prozborio „Ježus Marija“, ni kada ga je Štajnmajer izbacio iz prostorije, ne bi li sam ostao s ispitanikom verujući da osobe poput ove žene progovaraju samo kada su u intimnome društvu, ni tada joj osmeh nije bežao sa lica.
Držao se na njemu i kada je Štajnmajer počeo da besni pokazujući nemoć pred nekom natprirodnom silom koja štiti ovo „niže biće“, ali kad se njegov bes pretvorio u strast, kada mu je nabrekla žila na vratu s leve strane, kako to obično biva kod muškaraca kojima sila budi požudu, kada ju je, uspaljen vlastitom moći nad tuđim telom, a nemoći nad tuđim duhom, raščerečio na stolu za mučenje kao jagnje pred ražanj, i kada je skinuo pantalone s jasnom namerom kako da stiša buru požude koja mu je plavila um, tada dečaka iz nje nesta, osmeh pobeže s lica, pa je uhvati panika da je ostala sama i nemoćna pored nemani koja se neće zaustaviti u svom strašnom nasrtaju.
I ona sada u ovome razjarenome vozu grčevito kopa po telima još uvek od krvi i mesa, blatnjava, unakažena, izbodena, otkinuta, ne bi li našla mališana koji joj je sve ovo vreme pružao snagu, a koga sada, kada joj je najpotrebniji, nema.

I nade ga nagnutog nad četvoro dece čija se majka pretvorila u belinu koja ophrvava voz i u brzini većoj od kretanja ovoga suludog prevoznog sredstva upada u njega odvodeći sa sobom izabrane. Deca su beživotno ležala, a Bini je sedeo iznad njih i plakao, jasno je videla kako mu iz desne strane grudi lipti krv, baš onako kako ga je pri odlasku sa ovoga sveta naslikala Rahela.

„Ne ostavljaj me sada!“, uskliknu u grču Vasvija, uhvativši polomljenim prstima Binija za ruku, privijajući se uz njega kao da želi da ga uvuče u vlastito telo. Bini ju je u čudu gledao i nemoćno vrteo glavom kao da kaže da nije u stanju da stigne svuda, da svakome bude od pomoći, da mu da utehu i spokoj. Gledao ju je kao neki stranac, a ne kao da je dopre nekoliko trenutaka bio neodvojivi deo nje, onaj zbog koga se rodila i zbog koga je vredelo živeti ovaj život.

Vasvija nije odustajala. Držala ga je čvrsto, zapomažući pod udarima neke nevidljive sile što joj je rastakala telo i plavila dušu, ali njen pogled ne beše toliko jasan i upečatljiv čudotvornom dečaku kao lica sada već mrtve dece, otrovane gasom za masovno uništenje. Vasvija beše očajna. Ustade, okrenu se ka izlazu iz voza, nameravajući da se potpuno prepusti nečastivoj sili koja ju je probijala u snažnim zamasima poput podivljalog okeana, da preda i svoje telo i dušu belini koja je okruživala voz. I onda kad pri punoj brzini otvori vrata koja zamalo pa se ne otkinuše od siline udara vetra što ga je stvarao kovitlac kretanja voza, ču dečakovglas izdvojen iz opšte halabuke kako je doziva. Okrenu se prema unutrašnjosti vagona i ugleda Binija kako joj, obasjan naročitom svetlošću kao pri rađanju zore, pruža ruke.

„Osmeh, moliću“, reče joj šapatom i nadjača buku koju sa sobom nosi jecaj svemira u vreme ratova i stradanja.

Te reči joj uliše snagu. Ona se ponovo pretvori u onu jaku, osmehom branjenu ženu, kojoj nikakvo čerečenje, mučenje niti ponižavanje nije u stanju da nadvlada duh. Nekako u istom trenutku, udarajući besciljno u centar njenoga tela, Štajnmajer oseti kako mu nestaje strasti, požude i snage, kako se od razjarenog bika pretvara u mrtvo telo, leš, nemoćan da ruinira i ošteti jednu snažnu ženu, upravo onako kako more nije u stanju da proguta planinu. Onemoćao, on pade sa nje na pod tako da mu glava osta u njenome krilu. Zaplaka, a zatim izgubi svest. Ona ga pomilova po kosi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:26 pm


 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-14481



PEDESET SEDMO POGLAVLJE

u kojem se leče neizlečive bolesti


Nakon deset dana neuspešnog lečenja, Štajnmajera su, konačno, odveli na Kosmaj. Ono što je medicinska sestra iz Rogače od samoga početka govorila, a što su nemački, austrijski, hrvatski i slovenački lekari nazivali vradžbinama, na kraju je ostalo kao poslednja nada. Naime, u tih deset dana telo gospodina Štajnmajera bilo je potpuno obamrlo, temperatura se dizala i do četrdesetog podeoka, sve medicine koje mu je doktorski konzilijum prepisivao nisu davale nikakvog rezultata, dijagnoze su bile neprecizne i paušalne, a lekari, koje je lično Konrad fon Hecendorf, glavnokomandujući austrijskih snaga, postrojio pred put u Beograd, napomenuvši da se radi o jednom od najboljih tužilaca koje imperija ima, nisu bili u stanju da zaustave galopirajuće raspadanje tela koje je kulminiralo ispadanjem zuba i otpadanjem kože ispod lakata.
Drugim rečima, u vozu su ga željno iščekivali.

***

Deseti dan, najviše iz straha da bi načelnik glavnog stožera mogao da sruči sav svoj bes na „neznalice, diletante, bubašvabe“, kako je običavao nazivati sve koji nisu bili u stanju da izvrše njegove zadatke, oni odlučiše da zaigraju na poslednju kartu, onu koju je dotična medicinska sestra predložila prvoga dana kada je videla obamrlo telo nesrećnog tužitelja.
„Postoji dete monah, u Tresijama. To vam je blizu. Tu na Kosmaju. Leci sve.“
Štajnmajer je legao u Vladinu ćeliju u stanju u kakvom se ljudi obično šalju na groblje. Vlada je bio zauzet molitvom. On oseti da je vazduh pun nesreće i otrova. Nemački lekar Karl Baumgartner i medicinska sestra iz Rogače, pratnja bolesnog tužioca, stajali su na vratima. Sestra je dečaka gledala sa divljenjem, a doktor sa podsmehom. Vlada na kolenima dođe do bolesnika. Skide mu cipele i, kako red nalaže, opra mu noge.
„Tražili ste moju majku?“, šapnu Vlada Štajnmajeru na uho. Ovaj otvori oči. Prvi put u deset dana on otvori oči. Kod doktora Baumgartnera nesta podsmeha.
„I niste je našli.“
Vlada mu nežno rukom pređe preko lica. Štajnmajer ga pogleda očima poslušnog psa. Video je dečakovo lice i plavičastu svetlost oko njegove glave. Vlada mu stavi ruke na čelo. Štajnmajer se nasmeši. Doktor oseti ljubomoru.
„Ali to nije vaša greška“, šapnu Vlada. Štajnmajeru se na licu pojavi nešto nalik osmehu. Kako ga je Vlada milovao, tako mu se boja vraćala u obraze. Usne se napuniše krvlju. Izgledao je kao neko ko je nanovo dobio volju za životom. Raširiše mu se zenice. I nozdrve. I doktor i sestra ustuknuše korak unazad kad se ču prvi jasan Štajnmajerov uzdisaj. Sestra zadovoljno gurnu doktora laktom. „Šta sam vam rekla, a?“
„Ne krivite sebe. Sve je to božja volja.“ Dok govori, Vlada dlanovima prolazi preko Štajnmajerovih prsa, srca, trbuha. Doktor se naginje da vidi šta to dečak radi. Činilo mu se da dečakovi dlanovi ne dodiruju bolesnika, već da se između njih i Štajnmajerovog tela dešava nešto njemu potpuno nerazumljivo.
Lečenje nije trajalo duže od sata. Štajnmajer ustade lako kao mladić, kleknu pred Vladom i u znak zahvalnosti poljubi mu ruku. „Hvala“, prošaputa.
„Bogu se zahvalite, gospodine Štajnmajere“, odgovori mali monah. „On je odlučio da vas ostavi na ovome svetu. Ja sam samo njegov rob.“
Sutradan je Štajnmajer bio na svome radnome mestu. Znajući da ne bi poverovao u postojanje dečaka iscelitelja, Konradu fon Hecendorfu rekoše da je za izlečenje zaslužan doktor Baumgartner. General ga nagradi Ordenom Leopolda!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Mustra Sub Nov 03, 2018 12:26 pm

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Serbia-belgrad-14480


PEDESET OSMO POGLAVLJE

u kojem deca uzimaju život u svoje ruke


Mića se nadao da će doći barem jedna stanica na kojoj će se voz zaustaviti, da predahne.

„Odakle mu snaga? Šta to njime upravlja? Koja sila? Koji đavo?“

Putnika je, međutim, bilo sve više i pored toga što ih je belina jela, prosto gutala. Kao da neman rata ne želi da stane! Kao da u ratu vreme ide brže.

Učini mu se, u jednome trenutku, da je rat nešto na šta je ljudski rod navikao, da taj rod, kome će i on jednoga dana pripasti, oseća da i nije tako loše to što se ubija, pljačka i siluje. Kao da je ta strahota kojoj je čovek očigledno sklon nešto normalno… ili, u najmanju ruku, neizbežno.

I zaista, i pored toga što je voz mahnitao tresući se od eksplozija i pored toga što su krivine i nalegnuća postajali češći i stravičniji, ljudi koji su goreli u ovom pokretnom paklu postadoše mirniji, čak i spokojni, kao da su se navikli na ove pasje uslove, na ovaj užas koji ih je okruživao, a za koji su verovali da nije njihovo maslo, već maslo neke više, nedokučive sile izvan njih. Mnogi uspeše i pored rana i bola da zaspe, neki su se valjali u vlastitoj krvi kao prasci u blatu sa neskrivenim zadovoljstvom topline. Neki su sklopili oči tražeći da ih belina što pre proguta, a neki su se čak i smejali tuđoj muci, videvši da njihove rane nisu ništa naspram onih koji su u ovome užasu izgubili ruku, nogu, brata, dete, majku. I u trenutku kada je Mića pomislio da je svet toliko pomahnitao da mu rat posta normalan, čaki poželjna stvar, u vagon utrča dečak, lud od straha, bežeći od nečega što je samo on bio u stanju da vidi. Dečak mu se učini poznatim, a kad je čuo glas jednog umrlog, čije se telo još ne beše predalo belini, kako ga doziva po imenu Branko, tada shvati o kome je reč. Tad se zabrinu!

A Branko je bežao hodnicima istražnog zatvora u koji su ga, onako malešnog, ali drčnog, nakon celonoćnog lova uveli austrijski policajci s osnovanom sumnjom da je ubodom makaza u vrat usmrtio dvadesetdevetogodišnjeg vojnika M. V., koji je, ušavši u fotografsku radnju njegovoga brata Dimitrija Jankovića, želeo da napravi sliku za novu legitimaciju koja mu omogućava slobodno kretanje po gradu. (Dimitrije je taj posao dobio na intervenciju nekog Slovenca koji beše veoma uticajan u okupiranom Beogradu i koji mu, sa preteranom ljubaznošću, reče da pozdravi majku.)
U optužbi, naravno, nije stajalo da je austrijski vojnik bio seksualno devijantan. Nije stajalo ni da ga je zavela Dimitrijeva, preko svake mere isturena stražnjica. Nije stajalo ni to da je, kada je bio siguran da su on i mladi fotograf sami u radnji, došlo do eksplozije strasti koja mu pomuti um i ohrabri ga da zagrli mladića s leđa, puštajući ruku da mu se sama, bez nadzora svesti, spusti na onaj deo tela gde joj ni u kom slučaju nije bilo mesto. Mirnoća, tačnije šok, koji je Dimitrija zaustavio u razmišljanju, ne pružajući nikakav otpor nasilniku, nesrećni austrijski vojnik protumačio je kao pristajanje na jednu, ovako neuobičajeno uzbudljivu avanturu. Ali, došavši sebi, nekoliko sekundi kasnije, Dimitrije odgurnu nasrtljivca toliko jako da ovaj jedva ostade na nogama.
Kratko je trajala dilema u glavi austrijskog vojnika, da li da dostojanstveno napusti fotografsku radnju, s namerom da što pre zaboravi ovaj nesporazum koji je izazvalo njegovo nemirno srce, ili da nastavi, s namerom na koju ga je to isto srce gonilo, znajući da će slad biti dovoljno velika da nijedna kazna neće biti u stanju da je zagorca.
On nasrnu na Dimitrija svim silama, udarajući ga gde god je stigao s namerom da u mladiću ubije i svaki pokušaj otpora. Sudbina je htela da u trenutku kada su obojici pantalone bile do kolena u prostoriju uđe musavi Branko, noseći bratu komade hleba koje je pronašao blizu vojničke menze. Kada je ugledao nabrekli ud podivljalog vojnika kako pokušava da pronađe cilj, Branku se smuči do povraćanja, pa, kako ga sila muke savi prema podu, on ugleda one iste makaze kojima je, pre mnogo godina, napao starijeg brata dok su se igrali Kosovskoga boja.
U tren oka makaze mu se nađoše u ruci, a iz ruke uleteše u vojnikovu vratnu aortu, iz koje šiknu krv kao iz centralne gradske fontane. Vojniku se pomešaše bol i strast u trenutku kad mu makaze prerezaše dotok krvi u mozak, tako da nije imao vremena da sazna šta ga je u stvari ubilo. Da li slad, da li bol. On pade ničice na pod gubeći krv kao što lipa s jeseni gubi lišće. Brzo i temeljno. Umro je dvadeset minuta kasnije, go od pojasa naniže.
Kada je Branko uhvaćen, među islednicima i policijom nasta komešanje. Ne postoji zakon koji bi ovo dete poslalo na vešala, govorili su jedni, a drugi su insistirali da se mali ubije odmah, da ne bi bespotrebno trošili vreme.
„Niko neće ni znati da je bio živ. Stariji brat će biti obešen kao ubica i time završavamo ovaj cirkus.“
Međutim, prevagnu strana koja se zalagala za poštovanje prava. „Svakako će obojica trunuti u zatvoru, a mi ćemo ostati čisti i pred bogom i pred ljudima.“
Tako, kao kompromis, predložiše da malog povedu direktno kod Štajnmajera, koji u međuvremenu posta glavni tužilac u celoj okupiranoj Srbiji.
„Ispričaćemo mu ceo slučaj, pa neka on preseče.“
Štajnmajerova kancelarija bila je na Obilićevom vencu. Svetla i prozračna. Branku je izgledala kao deo raja. Štajnmajer je s nestrpljenjem čekao da vidi dečaka koji je bio u stanju da ubije austrijskog vojnika. Razmišljao je o kazni, o tome na koji način da presudi da bi i vuk bio sit, ali i ovce na broju. Okrenut ka prozoru, nije video kada su smrvljenog i krvavog dečaka uveli u njegovu kancelariju, ali kad se okrenuo, imao je šta da vidi. Pred njim je stajao dečak koji ga je vratio u život!
Štajnmajer pokaza rukom vojniku da izađe napolje, a kako ovaj napusti sobu, on kleknu pred Brankove noge i poljubi ih.
„Oprosti im“, šapnu grleći dečakova kolena. „Ne znaju šta rade.“
Svi su bili prilično iznenađeni kada su od Štajnmajera dobili vrlo jasno, njegovom rukom pisano naređenje da se oba brata i njihova majka „imaju osloboditi, da je u pitanju greška islednika, da se porodici da koja kruna na ime odštete koju im duguje austrijska država radi fizičkog i psihičkog bola koju su pretrpeli zbog neodgovornog ponašanja pojedinaca u vojsci i policiji, i da im se izdaju posebni papiri kao garancija da se ovakve neugodnosti u budućnosti neće ponavljati“.
Kad je naređenje izvršeno i kad se Štajnmajer izvinio i jednom i drugom bratu, a njihovoj majci poslao cveće, njegov ađutant, gospodin Rajs, upita ga zašto je to tako učinio.
„Nisam to učinio ja, gospodine Rajse, nego bog. Bog je tog dečaka oslobodio, ne ja. Ja sam samo njegov rob.“
Branko se više ne pojavi u vozu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Solunska 28 - Dr Nele Karajlić - Page 2 Empty Re: Solunska 28 - Dr Nele Karajlić

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu