Muškarac u grlu - Vedrana Rudan

Jedanaesta knjiga a ujedno sedmi roman Vedrane Rudan, Muškarac u grlu predstavlja ovu provokativnu spisateljicu u dosad najzrelijem izdanju. Kroz odnos glavne junakinje s nekoliko različitih muškaraca, Vedrana Rudan u najnovijem delu bez dlake na jeziku otvara nekoliko tematskih okvira koje u svojoj prozi ranije nije doticala. Ispod pojavnog, spoljašnjeg sloja narativa lagano izbija opor utisak o nemogućnosti komunikacije, o teškoćama na koje nailazimo u nastojanjima da dosegnemo ideal istinske bliskosti između dvoje ljudi, o tome kako smo čak i u najbliskijim vezama koje u životu uspemo da ostvarimo ipak osuđeni na to da do kraja ostanemo zarobljeni u sebi samima.

Naracija je brza, duhovita, lucidna; radnja romana smešna i tužna ujedno. Reč je o jednoj od onih knjiga koje vam ne dozvoljavaju da ih ispustite iz ruku i koje će vas različitim putevima dovoditi do suza.

Bogovi se vole zajebavati s nama

Lauren Groff




„Digao mi se.“
„Nemoj me zajebavat.“
„Digao mi se, jebi ga. Umjesto da ti bude drago...“ Grabi me za sise.
„Drago mi je“, smijem se, „ali..
„Ali...“
„Moram spohati puretinu do kraja, pripremiti večeru, imala sam sasvim drugi plan, novogodišnja je noć, ljubavi.“
„Kakav plan“, ljubi me u potiljak dok gledam meso kako cvrči u tavi punoj ulja.
Koliko je zdravo jesti pohano meso? Ja sam luda za njim. Mičem njegove ruke sa sisa. „Dogovorimo se...“
„Zašto zvučiš kao evropski političar koji na nekom samitu govori o imigrantima? Malo živosti, ljubavi, daj, malo optimizma. Obećavam ti odličan jeb, neću te odvesti na vješanje.“ Smije se.
„Logoreičan si.“
Gledam u dečka s kvrgom među nogama i ne osjećam se dobro. Novogodišnja noć, nikamo ne žurimo, zašto mi se ne jebe onako kako mi se s njim jebalo prije četiri mjeseca? Prije tri mjeseca? Prije dva mjeseca? Prekjučer? Jučer? Zbog pohanog mesa, smrada u kosi, razorenog plana?
A planirala sam: stol prekriti novogodišnjim crvenim stolnjakom osutim zlatnim zvjezdicama, upaliti svijeće, njemu i sebi staviti na tanjur ogroman komad pohane puretine, tanak poput ribe list, dodati tartar sos i suhe šljive umotane u listove pržene slanine, umijesila sam „pametni kolac“, nisam ga „umijesila“ jer se ne mijesi, u tome i jest ljepota njegove „pameti“. Htjela sam na stol staviti zdjelu zelene salate, htjela sam se najesti, napiti pa onda otići u krevet i pojebati se. Pojebati se sita i pijana. Tako sam željela ući u Novu. Govorim mu koji mi je bio plan.
„Ljubavi, sve to možemo napraviti i poslije. Ajmo se mi lijepo pojebati, koliko će nam to oduzeti vremena, deset minuta, dvadeset, trideset najviše, i onda ćeš biti slobodna poput ptice na grani. Zašto seks doživljavaš kao muku?“ Nasmijao se.
„Ne doživljavam seks kao muku, ali...“
„Ajmo se pojebati.“ Njegov molećivi glas žestoko mi ide na kurac, komade pohane puretine slažem na veliki, stakleni tanjur obložen papirnatim ubrusima. Oni upiju mast pa je meso ukusnije. Znam da se neću izvući, da ću se morati pojebati ako ne želim doček Nove godine pretvoriti u katastrofu. Poslije seksa žvakat ću žilavu, hladnu, suhu puretinu.
Imam izbor. Da li imam izbor?
Živi sa mnom u mojoj kući četiri mjeseca, volimo se, valjda, mogu ga odjebati i hladno spremiti večeru ili ga glasno poslati u kurac pa sama sjesti za stol i jesti ili... Ili učiniti ono što znam da moram. Otići na kat, istuširati se i ubrzati miješanje izlučevina tako da stignem u usta uvaliti koliko-toliko jestiv komad mesa. Govorim mu: „Idi ti pod tuš prvi.“
„Zašto bih otišao pod tuš? Opusti se malo. Možemo se pojebati tu na kauču.“
O, ne. O, ne. NEEEEEEEEEEEEEEEEEE! „Ne mogu se jebati prljava, smrdim. Želim i da se ti istuširaš. I da dobro opereš kurac.“ Smiješim se da bih sakrila bijes.
„Kako ti kažeš.“ Penje se na kat. Žvačem toplo meso. Žderem. Ubacujem u usta i dvije suhe šljive odjevene u hrskavu pancetu. Gutam i komad „pametnog kolača“. U mene s police gledaju četiri mrtva mobitela. Želimo biti sami na svijetu. Pojma nemam koliko je minuta trebalo njemu da se istušira i meni da pojedem novogodišnju večeru, ako je to uopće bitno. Silazi. Bijeli, frotirski ogrtač na golom, mladom tijelu.
„A sad ja idem gore“, govorim, „pojedi meso dok je toplo.“
„Neću novogodišnju večeru pokvariti gutanjem na brzinu, poslije ćemo sjesti i uz svijeće uživati.“
„Jedva čekam.“ Vučem se uz stepenice. Zašto s partnerom ne možeš biti iskren? Ili moraš urlati: „Ne jeeeebeeee mi se“ nisam to probala pa ne znam što se dešava kad takav urlik zapara zrak između dvoje ljubavnika, ili moraš u sebi suspregnuti bijes jer je nuđenje kurca ženi čin milosti, pa ga zato mora primati s dubokom zahvalnošću.
Sa svim svojim partnerima povremeno bih imala isti problem. Oni bi meni ponosno nudili svoj kurac i tražili od mene da budem počašćena što se njihov puž pretvorio u opakog udava, a ja bih osjećala sram i nelagodu što se osjećam ucijenjenom. Zašto moje „ne jebe mi se sada i ovdje“ uvijek zvuči kao uvreda, a njegovo „digao mi se“ kao vješanje zlatne olimpijske medalje oko moga vrata? Jebiga.
Tuširam se, ne mažem se gelom, negdje sam pročitala da pogubno djeluje na kožu. Jedan mlaz upućujem u pičku iako sam negdje pročitala da ni to nije zdravo. Ono što sam vodom isprala zapravo štiti moju sluznicu od... Kurca, valjda. Zašto naše pičke nešto mora štititi od kurca, a baš nas ništa ne štiti od nositelja kurca?
Brišem se, navlačim na sebe bijeli ogrtač od frotira, spuštam se niz stepenice. U mojoj kući su kuhinja i dnevni boravak jedan prostor. On žvače puretinu, pojeo je i tri šljive, dva kolača, pa ispio čašu crnog vina. Sjedim na kauču i čekam znak za pokret.
„Napeta si.“
„Nisam.“
„I ne budi, ne žuri nam se nikuda.“ On ne zna koliko me smeta kad netko kaže „nikuda“ umjesto „nikamo“ jer mu to nikad nisam rekla. Prekratko smo skupa. Dok on jede novogodišnju večeru kao da je predjelo za novogodišnju večeru, u meni kuha. Jebote. Rekla sam ti da možemo upaliti svijeće, sjesti za stol, polako pojesti što sam spremila a onda se pojebati ili ne pojebati. Zašto žderemo kao da žurimo na vlak koji će nas, bar u mom slučaju, odvesti na izdržavanje robije. Ne, ne jebe mi se! I sigurno neće oprati zube prije jeba. Ja ću s njegova jezika svojim jezikom skupljati mrvice kruha, komadiće šljive i ostatke „pametnog kolača“. Da sebe volim, da sebe volim, popričala bih s njim kao kći s majkom na umoru kojoj je oduzeta moć govora i rekla mu sve što me muči. Ne jebe mi se, nisam na ovome svijetu da bih tebi ugađala, ako se tebi jebe a meni jede zašto na miru ne porazgovaramo o tome? U našoj priči nitko nije u pravu i oboje smo u pravu. Ti imaš pravo na jeb, ja imam pravo na večeru, ako ja popustim, to je poraz, ako ti popustiš, to je poraz. Mi smo u ratu u kome nema pobjednika. Jebeš rat bez pobjede, ovo je moja kuća, idi doma, jebi nekog drugog. Da te volim tvoj mi prijedlog ne bi išao na kurac. Da te volim...
Što je ljubav? Ako je ljubav davanje i primanje, a često se čin davanja i čin primanja ne odvijaju u isto vrijeme, onda to nije ljubav nego gubljenje vremena. On ti nudi kurac, ti želiš „pametni kolač“, kako uskladiti interese a da oboje budu sretni? Jede. Kurac mu se pretvorio u ogromnog puža golaća, još ću morati krenuti u specijalnu akciju da iz mrtvih dignem ono što me mrtvo najviše raduje. Gledam ga, on je zaista komad, govorim sebi, nezahvalna si, neke bi u zlatu platile da se takvom jednom na njih digne, na ovome svijetu nema mnogo parova koji dočekuju Novu godinu u društvu s napetim kurcem...
Opuštam se. Čemu analize? Kad proguta kolač i ispije vino, krenut ćemo na jebanje. Tko živ tko mrtav.
„Ovo je fenomenalno. Ti si rođena kuharica.“ Briše usta crvenom salvetom na kojoj riče zeleni jelen. „Gdje ćemo se, tu na kauču ili u sobi?“
Smiješim se. „U sobi.“
„A meni bi bilo draže na kauču, volim božićno drvce, mogli bismo pustiti i neki pornić. Naći ću ti dvije ženske. To te pali.“
Idi u kurac, idi u kurac, idi u kurac, vrištim u sebi. To tebe pali. „Idemo u sobu“, govorim i veselo krećem uz stepenice. Zapinjem papučom za rub jedne. Nažalost, ne padam, ne lomim prst, ne lomim kuk, ne lomim ništa što puca kad se trči uz stepenice u kućnim papučama broj četrdeset i tri a ti nosiš četrdeset. Volim osjećati njegove, ne njegove, Njegove papuče na svojim stopalima. U spavaćoj sobi smo.
„Da li ti je hladno?“
„Nije.“
„A da ipak potražim kalorifer? Bit će ti ugodnije.“
„Potraži.“ Skočit ću kroz prozor, gola. Neka me pokupi ili ostavi Hitna. Moram li kroz ovo prolaziti?
Moj mi je pokojni otac znao reći, uvijek ima izlaz. Kad je vozeći prebrzo našao izlaz s ceste i ubio sebe i moju majku da li je to bio izlaz koji je tražio? Davno je to bilo.
Dok moj a ljubav traži kalorifer, ne zna da je ispod stepeništa iza košare za rublje, ja ležim u toplom krevetu pokrivena do vrata i zatvaram oči.
* * *

Nazvala me tvoja mama, dragi.
Jako krvari na nos.
Ne javljaš joj se, zašto?
*

Draga, ne brini, razgovarali smo. Rekao sam joj da stavi hladne obloge na vrat, spusti glavu i sve će biti pod kontrolom. U posljednje vrijeme ima problema s krvarenjem jer je na Marivarinu. Rekao sam joj da nazove taxi ako joj bude gore. Saša je u Francuskoj na skijanju.
Kako si, draga?
*

Kuća blješti, okitila sam jelku. Nažalost, nisam u plejer ubacila Mozarta iako ih na polici imam bar deset. Od tebe sam ih dobivala za svaki rođendan. Nikad ih neću sve odslušati. Sjećaš se, valjda se sjećaš, ne zajebavaj, SJEĆAŠ se kad su nam djeca spavala u hotelskoj sobi, tvoja žena u Americi, moj muž na brodu, a mi smo slušali troje klinaca, na rivi su svirali Mozarta, sjedili smo ispred hotela, na trgu, s rukom u ruci. Svaki čas bi jedno od nas skočilo do sobe i provjerilo spavaju li. Te smo noći odlučili kako ćemo ostati skupa dok nas smrt ne rastavi. Kako smo mogli biti toliko glupi pred samo deset godina, dragi? Tisi imao četrdeset i četiri ili pet, ne da mi se računati, ja trideset i šest. Nismo bili klinci, a opet... Rekao si, ti si odlučio za oboje, danas na tako nešto ne bih pristala, odjebat ćemo naše partnere po hitnom postupku jer odlaganje nema smisla, ti me želiš jebati svake noći i svakoga dana, službeno, bez osjećaja krivice, želiš me voditi za ruku bez straha, želio si svijetu pokazati da sam tvoja i da si ti moj. Kad na naše držanje za ruku, tamo na onom trgu dok su klinci drndali Mozarta, pogledam iz noćašnje perspektive, čini mi se da su za onim željeznim, malim stolom sjedile dvije budale. Razmisli malo iako znam da to nema smisla. Kako se dvoje ljudi moglo jedno drugome zakleti na vječnu ljubav a da se prije toga nikad nije pojebalo? Doduše, priznat ću ti, brinula sam da li ćeš biti dovoljno dobar u seksu, da li ti je kurac debeo i dugačak, na plaži sam kroz tvoje kupaće gaće mogla naslutiti da možda jest komad mesine, ali ne i biti sigurna. Moderne kupaće gaće toliko su široke tako da svakom kurcu gode. Kad sam ja bila djevojčica u petnaestoj, prevara je bila isključena. Speedo su na sebe navlačili svi dečki. Danas ih nose samo vaterpolisti ili oni koji zaista imaju što pokazati i kad izlaze iz ledenog mora. Želim reći, jako mi je bitno što muškarac nosi među nogama, s tobom sam prvi put odigrala igru naslijepo. O tebi nisam ništa znala kao ni ti o meni. Da sam znala da si lud za sportom i džezom... Sve bi bilo drugačije.
Dragi, naša je ljubav bila ljubav na prvi pogled. Zato jer se više nismo palili na svoje partnere? Zato jer imam, jer sam imala velike sise koje su te izluđivale, tada, na našoj plaži? Mene je zanimao tvoj posao. Krv, ubojice, obrana, presuda, pritvor, zatvor, ti na naslovnicama. Moj je muž bio samo mužjak koji je znao upravljati tankerom i voditi ga od točke A do točke B. Nije volio Mozarta, nije volio slikarstvo, nije volio knjige. Volio je tenis koji mrzim. Udarati žutu lopticu satima, danima, tjednima, godinama... Zato smo definitivno odlučili razoriti živote naše djece? Ili ih nismo razorili? Vrijeme je pokazalo da naša ljubav nije bila početak smaka svijeta za tvoju ženu, moga muža, tvoju kćer i moga sina. Kad noćas razmišljam o tome, čini mi se da su sve naše „žrtve“, ili žrtve, sretnije od nas. Moj mi je sin već poželio sretnu novu godinu jer sutra ima trening u osam. Tvoja kći je doktorirala u Njujorku, tvoja bivša žena se dobro udala, moj bivši muž ima krasnu kćerkicu, ti i ja... Godinama me proganjao osjećaj da sam se na neki način odrekla svoga sina kad sam krenula s tobom. Da li sam ga ostavila? Onako kako je zla mater napustila sitnu dječicu u knjizi koju je napisao zlobni ženomrzac?
U Ivici i Marici vještica, zašto ne vještac, grije vodu da bi od siročića napravila krepku juhu... Uvijek mi je išla na kurac priča o Ivici i Marici. Još jedan u nizu atentata na sve žene svijeta. Odakle kretenčini ideja da je mater koja ostavlja djecu u šumi opće mjesto? Samo se usput spomenulo i tatu koji je sudjelovao u zločinu zato jer nije mogao odbiti želju voljene supruge. Trebalo bi spaliti Ivicu i Maricu. Ili promijeniti sadržaj. Kolike su majke zbog te usrane priče odustale od razvoda? Jebeni Grimm.
Priča bi trebala teći ovako. Mama je umrla, tata je ostao sam s dvoje djece koja su mu išla na kurac još dok je mama bila živa. Na kurac mu je išla i mama, dugo je bolovala, pa je nije mogao jebati onoliko često koliko je htio, a i kad bi je kresnuo, ona je ječala a djeca su drečala. I onda, aleluja, umre mama, leži ona tako žuta i kruta, pokrivena krpetinama, na nečemu što bi trebalo biti krevet, tata izađe iz kuće i naleti na pastiricu, s njom u kolibu, a djeci kaže neka odu u tri pizde materine, pa Ivica i Marica krenu. I onda u šumi ugledaju krasnu kućicu od kolača i ostalog sranja koje deblja, uđu, a u njoj bradati vještac u ogroman kotao lijeva vodu. Ispod lonca gori vatra. Otac sitne dječice najavio mu je njihov dolazak. I na kraju djeca vješca bace u kipuću vodu, naprave juhu tipa „stara koka, dobra juha“, pozovu tatu na ručak, kad tata pojede kuhanog vješca, zaspi snom jebača jebežljive pastirice, a onda ga Ivica i Marica poliju vrelom vodom i slušaju njegove krike dok ispušta dušu odvratnu. Vraćaju se u svoj skromni dom, a u njemu njihova mama živa i zdrava, peče im palačinke, ljubi ih i grli.
„Mama, ti nisi umrla?“
„Umrla sam kurac“ kaže mama. „Nismo u onom sranju od priče, napišite zadaću, a ja ću vam spremiti doručak za sutra i kunem se, djeco, nikad više u moju kuću neće ući muško. Osim kad vas ne bude doma, i to samo na petnaest minuta. Petnaest? Puno sam i rekla.“
* * *

„Ne mogu naći grijalicu. Nema veze. Kad se zahuktaš zagrijat ćeš se. Stavit ću ti jastuk pod guzicu. Taaako. Samo se ti opusti. Sve prepusti meni. Sačekaj na trenutak, moram otjerati Pepu, dekoncentrira me. Ne bih htio da mi skoči na leđa dok te jebem.“
„Ostavi jadnu životinju na miru. Ne zovi je Pepa. Spavat će pokraj kreveta. Ili da skočim dolje i dam joj komad puretine?“
„Ne zajebavaj, ajmo, Pepo, na hlađenje.“ U sobu provaljuje leden zrak. „A da ipak potražim grijalicu? Smrznut ćeš mi se.“
„Neću.“
„Samo malo raširi noge, još malo, taaakooo.“
* * *

Jesam li bila dobra majka one večeri kad sam razgovarala sa svojim bivšim mužem, dragi? Svanulo je prekrasno jutro, autom sam krenula po njega u Veneciju. Volim voziti tako da mi nije bio problem odvesti se do venecijanske luke i sačekati da se muž iskrca sa svog ogromnog broda. Nije mi išlo u glavu kako čovjek tup poput njega može upravljati takvom grdosijom. Ti i ja smo tada već mjesecima bili skupa, ne bih ti ovo govorila da sam ti priču već ispričala. Prišla sam mu na rivi i zagrlila ga, neka posada vidi kako „barbu“ žena voli. Na sebi sam imala uske traperice i usku, crvenu majicu. Pritisnuo me uz sebe, osjetila sam njegovu erekciju na međunožju. „Njegovu erekciju“?! Kao da postoji „moja erekcija“ Ako i postoji, toga me dana zaobišla. Drago mi je bilo da mu još nitko nije rekao za nas, željela sam mu to reći u četiri oka, u kući njegove majke u kojoj smo tada živjeli. Ušao je u automobil i sjeo na mjesto vozača. Imao je povjerenja u mene, ali nikada nisam vozila kad bi on bio sa mnom. Gledala sam u njegove jake, dlakama obrasle podlaktice, u krupne šake na upravljaču, osjećala sam njegov miris i miris parfema koji je nosio meni za ljubav. Hermes Terre. Jedini koji na muškarcu mogu podnijeti, i na tebi je bio dok smo bili skupa. Kako danas mirišeš?
Moj je bivši muž, to nisi znao, bio dobar ljubavnik. Brz, efikasan i šutljiv. Nisam voljela brbljavce u krevetu. Izvan kreveta često smo pričali, najčešće o našem sinu. Na povratku iz Venecije nije mi uspjelo iz njega izvući ni jednu anegdotu s proteklog putovanja. Igora nije spomenuo jednom rječju. U glavi mi se uključio alarm. Na putu nismo ručali, njegova nam je majka spremila večeru, stali smo jednom i na pumpi popili kavu. Ja sam neprestano klepetala ni o čemu. On me gledao. Igora je trener pohvalio, teta u vrtiću pita da li ćemo ga upisati na engleski, jučer ga je ugrizao Matko, ja sam Igoru rekla neka on ugrize Matka, teta je rekla da bismo ga morali naučiti da sam briše guzicu, tvoja mama misli da ne treba žuriti, imam posla preko glave, radim od jutra do sutra, osjećam se krivom što nisam više s Igorom, srećom, tvoja mama ga vodi na trening, šta bih ja bez tvoje mame, super je što ćeš ostati doma šest mjeseci, ali kako to, firma je propala? Hoćeš li moći naći drugi posao? Gledao me, smješkao se, odgovarao sa da ili ne. U mene se uvlačio strah. Da li je nešto čuo? Tko mu je javio?
Njegova mama zna da je moje radno vrijeme kraće nego što joj stalno govorim? Opustila sam se. Ako zna neka zna, ako ne zna, saznat će. Bilo je kasno kad smo ušli u kuću, ali Igor i nona još su bili na nogama. Tata i sin dugo su se grlili, čak dva nova reketa Igora su ostavila bez teksta. Uzeo ih je i s njima otišao u krevet. Nona je krenula za njim da bi ga ušuškala kao i svake večeri.
* * *

„Ne, ovo nema smisla. Tebi je zaista hladno. Skoncentriraj se, ovo je tvoja kuća, gdje je grijalica?“
„Daj mi nekoliko sekundi da razmislim.“ Spuštam noge koje su mi stajale u zraku poput svinjskih polovica i prekrivam ih pokrivačem. Da razmislim, da razmislim. „Sjetila sam se. Vjerojatno je u konobi.“
„Jebote. Ne da mi se ići u vrt po ovom ledu, ne da mi se oblačiti, možda ćeš se ipak ugrijati? Da ti donesem konjak?“
„Donesi.“
Spušta se u kuhinju.
* * *

Ostali smo sami. Otac moga djeteta natočio je u čašu malo viskija sebi, malo meni, ja rijetko pijem viski, ali me nije pitao što ću piti, ubacio je u svaku čašu kocku leda pa sjeo.
„Sve mi reci“, gledao me u oči Igorovim smeđim očima.
„Neću dramiti i bit ću kratka.“
Nasmiješio se i rekao: „Počašćen sam.“
„Zaljubila sam se.“
„Što to znači?“
„To znači da odlazim.“
„Zašto?“
„Kako zašto?“
„Zar ne možeš biti zaljubljena i ostati? Tko te tjera odavde?“
„Kako to misliš?“
„I ja sam bio zaljubljen i opet ću se zaljubiti, što ne znači da ću otići od tebe. Ljubav ima rok trajanja. Čovjek mora biti praktičan.“
„Ja nisam praktična.“
„Trebala bi biti.“
„Kako praktična?“
„Biti sa mnom dok sam doma, a onda s njim kad ja odem. Ne bi bila ni prva ni zadnja žena pomorca koja sjedi na dvije stolice, da ne kažem na dva kurca.“
„Ne budi prost.“
„Ja? Ja da ne budem prost?“ Nije podizao ton. „Dok sam ja na moru, žena mi se kreše s oženjenim klincem, a ja ne smijem čak ni biti prost?“ Nasmiješio se i progutao gutljaj viskija.
„S kim se krešeš ti dok sam ja na kopnu?“, gledala sam u žute kućne elemente koji su se sjajili poput pasjih jaja. Njegova majka je bila bolesno pedantna žena. „Ja nisam jedna od tih.“
„Ti nisi jedna od kojih?“
„Nisam žena koja bi se mogla istovremeno jebati i s mužem i s ljubavnikom.“
„Ne bi bilo istovremeno. Malo sa mnom, malo s njim. Nikad istovremeno.“
„On na to nikad ne bi pristao.“
„On ne bi pristao, a ti?“
„Ni ja.“
„Zašto?“
„Zato jer mi se s tobom više ne jebe.“
„Rijetkim se ženama, koliko ja znam, jebe s muževima, pa se ipak jebu. Izdrži, nije to neka žrtva.“
„Što ti o tome znaš, nisi žena.“
„Ali sam muškarac.“
„Pa?“ Gledala sam u one elemente, razgovor se nije vrtio oko prave teme. Željela sam se s njim dogovoriti o svom iseljenju, dobiti od njega garanciju da mi neće stvarati probleme, ispisati Igora iz škole i upisati ga u školu pokraj nonine kuće u koju ćemo ti i ja useliti. Te sam noći htjela riješiti tehnička pitanja jer me razgovor na druge teme nije zanimao.
„Koliko sam puta ja jebao žene do kojih mi nije bilo stalo i ostao sam živ, dok se budeš jebala sa mnom možeš zažmiriti i misliti na Hrvatsku ili na tvoga dragoga. Nitko te ne može kontrolirati.“
„Zašto bih se s tobom jebala ako ne moram?“
„Morat ćeš.“ Smiješio se i ulio malo viskija u praznu čašu. Ja nisam pila. „Neću ti dati Igora.“
„Igor je moj sin.“
„Igor je i moj sin i unuk moje majke koja o njemu najviše brine. Igor je dijete koje tebe ne zanima previše, razgovarajmo otvoreno.“
Oči su mi bile pune suza. „Nećeš tako sa mnom razgovarati.“
„Kako ja s tobom razgovaram?“
„Kao da nisam Igorova majka, kao da sam kurva.“
„Ne mislim da si kurva, ali nisam ni ja, kako me ti znaš nadahnuto zvati 'Dva Metra Drva', koji će dozvoliti bivšoj ženi da Drvima otme sina. Igor je moj sin jednako kao i tvoj.“
Tko mu je rekao da ga zovem 'Dva Metra Drva'? Kome sam ja to rekla? “Ti si stalno na moru.“
„Ti si stalno na poslu.“
„Ja sam ipak majka, ja sam ga rodila.“
„Ja sam ipak otac, ja sam ga u tebe uštrcao, ja brinem o njemu jednako kao i ti, volim ga jednako kao i ti, najčešće je uz njega moja majka. Zašto da djetetu uništimo život zato jer se ne možemo složiti?“
„Da se ti složiš s mojim prijedlogom, da ne zajebavaš, ne bi bilo problema.“ Otvorio se kuhinjski prozor. U sobu je provalio miris ružmarina.
„Ti znaš da ja ne zajebavam, nisam ja autor priče, što ne znači da neću napisati kraj.“
„Kakav ćeš kraj napisati?“
„Ja sam praktičan čovjek. Nisam pročitao puno knjiga, ne volim Mozarta“ podrugljivo mi se nasmiješio, smrzla sam se, „nisam intelektualac, ja sam samo kapetan duge plovidbe. Od mene nemoj očekivati maštovit kraj.“
„Ne budi podrugljiv. Što predlažeš?“
„Ostavi Igora s mojom mamom, tu je čitav njegov svijet. Njegova soba, njegovi prijatelji, njegove igračke, igralište i vrtić. Moja mama ima pedeset i devet godina i Igor joj je uvijek bio samo užitak. Ti si zaposlena žena, planiraš karijeru, mnogo putuješ, dijete će biti u dobrim rukama.“
„Nikakvu karijeru ja ne planiram, a i ne putujem dalje od Zagreba. Nisam pomorac na strancu koji vidi dijete jednom u tri mjeseca.“
„Igora možeš vidjeti svaki dan ako ti bude do toga, možeš i spavati s njim u istoj sobi ako ti bude do toga, možeš ga uzeti k sebi vikendom nakon treninga, sve možeš, ali s njim živjeti pod istim krovom sa svojim ljubavnikom nećeš dok takav život Igor sam ne izabere.“
„Kako me možeš spriječiti da učinim što me volja?“
„Tako da ti dam vremena za razmišljanje. Nisi glupa žena. Ako toga dečka zaista voliš, ako je trenutno tvoj ljubavnik ljubav tvoga života, malo dijete može vam samo pokvariti idilu. Budi praktična, između ljubavi i dužnosti odluči se za ljubav.“
„Moj sin nikad meni nije bio 'dužnost!“
„Što je tebi tvoj sin?“
„Ljubav.“
„Ljubavi ima svakakvih. Kakva ljubav? Najveća na svijetu? Jedina ljubav? Jedna jedina ljubav?“
„Ne.“
„Onda?“
„Što onda?“
„Ako ti Igor nije najveća ljubav, ako ti Igor nije jedina ljubav, čemu inzistiranje?“
„Zašto nemam pravo na život s dvije svoje najveće ljubavi?“
„A zašto ja nemam pravo na život sa svojom jedinom ljubavi?“ Zaplakao je. „Ksenija, preklinjem te, dogovorimo se, ne mrcvarimo dijete, nitko nam ga ne može oteti ako ga sami ne razrežemo popola. Kad krenemo tranširati naše dijete ubit ćemo i njega i sebe.“ Ridao je i držao glavu među dlanovima. „Zapamti, ja neću odustati od borbe jer ne mogu. Na tebi je da izabereš.“ Digao se od stola i popeo na kat.
Ja sam ostala plakati u kuhinji.
Idućeg smo jutra skupa objasnili Igoru da će mama živjeti u kući druge none, da će ga posjećivati svaki dan, da će sad neko vrijeme tata biti doma, da će sve ostati isto, samo potpuno drugačije. Mi smo se smješkali dok smo izgovarali šuplje fraze, dijete nas je gledalo kako skupa pijemo kavu u vrtu ispod smokve. Nikad nisam pitala Igora da li se sjeća tog razgovora, ali sam zahvalna njegovom ocu da smo ostali i prijatelji i roditelji. Jedni jedini koje znam iz naše okoline.
Kad je čuo da si me ostavio, dragi, nazvao me i pitao da li mi ikako može pomoći.
„Oženi me opet“, nasmijala sam se u slušalicu.
„Drago mi je da si bila i ostala neuništiva. Ponosan sam na mamu svoga sina. Za mjesec dana, koliko te ja poznajem, opet ćeš sresti Ljubav Svog Života. Svakako me pozovi na svadbu.“
„Nikad se više neću udati.“
Nenad se nasmijao. „Ipak me pozovi na svadbu.“
„A ti pozdravi Natali i Martu.“
„Hoću“, rekao je, „ako se jednom sretnemo u staračkom domu, kad mi promijene pelenu, kleknut ću pred tebe i zaprositi te.“
„Tko će te dignuti sa poda?“
Nasmijao se. „Igor ti maše.“
* * *

„Ako te ovo ne ugrije ne znam što će.“ Pruža mi veliku čašu za vodu, u njoj se ljeska konjak. „Ispij ovo.“
„Nisam luda. Želiš li me opiti ili ubiti?“
„Želim te ubiti kurcem.“ Pokazuje mi svoje oruđe kome ni ledena soba ne može uništiti entuzijazam. Zašto sam za dragim bogom kamenje bacala? Gutam vatrenu tekućinu boje jantara.
„Bolje?“
„Bolje.“
„Zlato, meni je zaista hladno, bilo bi mi draže da se spustimo u kuhinju, vatra u peći, možemo ugasiti svjetla, rastegnuti onaj kauč i pojebati se kao ljudi.“
„Kauč je star, tvrd poput sprave za mučenje, slomit ću leđa na njemu. Ja ostajem ovdje.“
„Dobro, idem u konobu po grijalicu. Nemoj mi pobjeći.“ Smije se.
I ja se smijem. Čemu?
Na golo tijelo navlači traperice i gornji dio pidžame.
„Nećeš valjda na ovaj led polugol, ljubavi?“
„Dolje ću obući jaknu.“
Čujem kako zastaje pokraj stola. Žvače. Puretinu? Šljive?
Treska ulaznim vratima.
* * *

Mrzim novogodišnju noć i novogodišnja slinjenja, zato sam sama doma i mrzim mokru terasu i vjetar koji nosi tamnosmeđe, gnjilo lišće, i vraćam se u ljeto.
Sjedili smo na terasi i pili kavu koju si ti skuhao, ja ni danas ne znam kuhati kavu, a kosovi su pjevali, a oni koji nisu pjevali kljucali su smokve i jedan je štakor grickao smokvu, to je zato jer je suša, rekao mi je čovjek iz „Deratizacije“. Vidjela sam štakora, ali nisam kriknula nego sam idućeg dana nazvala „Deratizaciju“, nema problema gospođo, to više nije besplatno, platit ćete petsto kuna, dogovoreno? Dogovoreno.
Kad smo bili na terasi i kad je onaj štakor dudlao smokvu, sjećam se, pogledala sam ti u usta, dragi, vidjela one tvoje zubiće, smijao si se tko zna čemu a ja sam mislila, volim ga, volim ga, volim ga. Danas mislim da sam ti trebala reći volim te. Možda sam trebala a možda i nisam.
Svijet se ruši oko mene a božićno drvce blješti. Prvi put nakon deset godina ušlo je u moju kuću ovo jebeno drvce. Ja sam depresivnija uz bor nego bez njega. Kome to mogu reći? Tebi? Tebi. Kad tvoja mama sa mnom razgovara, ona tvoju sadašnju ženu zove „kurvica“ „I nikad, nikad, nikad je neću voljeti kao što tebe volim“, kaže. Raduje ju što joj se Karmen javlja preko skajpa. Da, prošlo je sto godina. Zašto razgovaram s tobom?
Zato jer onaj bor blješti, pa u meni budi sjećanja na dane kad smo skupa raznježeno gledali u slično plastično sranje? Ali bor nikad nije bio dio naše prošlosti? Možda mi je dosadno? Poziv tvoje majke samo mi je bio alibi da se dočepam tvoga glasa iz daljine.
Gasim one led-pizdarije. Sama sam, nitko me neće pitati zašto si ugasila lampice, ako noćas neće gorjeti, kad će? Ljudi stalno nešto seru, pitaju, zaključuju, tješe, reže, šire mir i dobro, dijele pamet, ljudi su puni dobre volje. Nemam ponosa i nimalo ne ličim na onu ženu za kakvu se prodajem, za kakvu sam se i tebi prodavala? Okolina misli da me boli kurac i za tebe i za gospođu i da uživam u životu punim plućima jer imam love, a ako imaš love jebe ti se za sve. A ja imam love jer sam šefica u državnoj firmi i imam nekretnine a nemam nijedan kredit, i kako danas stvari stoje nikad neću krepati od gladi. Doduše, oko sebe vidim mnoge propale optimiste, preklinju me da im pomognem, krenuli su u novi biznis, ovaj će put uspjeti. Nikome ne pomažem.
Ponekad se sjetim svoga bivšeg muža. Svoga prvog bivšeg muža. Ne kažem da nije dobar čovjek i da je bez šarma, ali što sam u njemu našla? On je meni bio sto dvadeset kilograma težak dokaz da sam normalna onda kad sam imala dvadeset i osam godina, a žena je normalna kad ima trideset i jednu i trbuh do zuba i prsten, iako ja nisam nosila prsten jer smo moj prvi muž i ja bili otkačeni, otkačeni za popizdit. A čitavo vrijeme dok sam bila normalna uz mene su stajala Drva. Nikad me nitko nije pitao šta sam našla u Drvima, ja magistrica ekonomije, on drvosječa. Ljudima je normalno da se magistrice ekonomije jebu s drvosječama, ljudima nije normalno kad su magistrice same i kad se ni sa kim službeno ne jebu. Ovo s Dva Metra Drva bila je čista zloba. Sigurna sam da sam gluplja od njega, ali tko mi brani da budem zlobna i napuhana?
Oko mene padaju bombe i granate. Hrvatska sreća para mi uši.
Dragi, jučer sam pročitala nešto zanimljivo. Za koju godinu na hrvatskim će fakultetima diplomirati pedeset posto više žena nego muškaraca, žene su sve osjetljivije na razlike između drvosječa i dama, više se ni službeno ni neslužbeno neće jebati s nepismenim mužjacima jer to uskoro neće biti normalno. Pismenih će mužjaka biti sve manje, a ženske s diplomom prestat će rađati jer neće željeti riskirati da im djeca budu bistra na očeve i onda će, dragi, Hrvatska nestati.
Neka nestane! Neka ode u kurac!
To vrijeme još nije došlo i zato sam ja već dvije godine opaka perverznjakinja, službeno me nitko nećjebe, a tvoja nova žena je normalna ženska. Da li je polagala svoju pičku na tvoja usta i tvoj nos dok sam ja u uredu osam sati dnevno buljila u kompjuter? Doduše, imala sam svoju kancelariju pa nisam osam sati dnevno morala slušati o menstrualnim i klimakteričnim tegobama, o drogiranoj djeci i MUŽEVIMA KOJI SU OTIŠLI IZNENADA JEDNOG JUTRA. Kako to da te pičkom nije udavila kad imaš devijaciju septuma? Ili još niste došli do te poze? Prije nego si me ostavio govorio si mi kako imaš probleme sa sinusima i kako ti je doktor strogo zabranio pokrivanje nosa bilo čim. Shvatila sam poruku da „bilo čim“ znači da ti više ne smijem, zbog tvoga narušenog zdravlja, pičkom pokrivati organe za disanje. A ja sam ti samo htjela ugoditi. Nikad ti nisam rekla da me ta poza ne pali, da sam baš uvijek kad bih ti jahala na nosu imala osjećaj da ćeš se udaviti i da nisam željela biti jedina žena na svijetu koja će muža usmrtiti lažnim orgazmom.
JEBI SE! Tko te jebe. TKO TE JEBE!
Da, da ne zaboravim. Nikad ti nisam rekla koliko mi je išlo na živce tvoje pitanje nakon svakog seksa, nakon svakog seksa, da li si svršila? Kako si svršila?
Kako?
Odlično, neopisivo, ludo, skoro sam umrla od užitka.
Šutjela sam jer mi se nije dalo brbljati u krevetu. Kako opisati orgazam? Orgazam je na početku lagano škakljanje negdje u pički, onda se to škakljanje krene pretvarati u nagovještaj grčenja nečega, ne znam čega jer ne znam anatomiju, pa se onda nešto krene grčiti dok ne osjetiš potrebu da vrisneš, a ja s tobom nisam vrištala jer si ti to od mene očekivao. Mislila sam, netko mi je možda jednom rekao, muškarce treba držati na kratkom lancu, nikad im se prepustiti, žena mora biti tajanstvena, svaki orgazam je znak slabosti, šuti, šuti, šuti s muškarcem koga voliš, sve dok šutiš jebat će te dovijeka, muškarci su borci koji ne odustaju. Kad bi tvoj jezik krenuo bespućima moje pičke, ali u krivom smjeru, došlo bi mi da te zatučem. Ni o tome nisam razgovarala s tobom. Ponavljam u sebi, da li ti je bilo lijepo, da li si svršila, kako si svršila, da li ti je bilo lijepo, kako ti je bilo lijepo, da li si svršila, da li si svršila...
Ako to sto puta u sebi izgovorim izliječit ću se od tebe, davitelju.
* * *

Ulazi u kuću. „Našao sam je!“
Kako je u konobi mogao naći grijalicu koja čuči ispod stepeništa i krije se iza košare sa čistim rubljem?
Žmirim.
Uključuje grijalicu. Grijalica brunda.
Otvaram oči. U mene gledaju tri ružičaste spirale.
Komad puretine pridržava zubima. Ima krasne zube.
Prastaro čudovište isijava paklenu vrućinu. Zaboravila sam na nju. Davno je proslavila dvadeseti rođendan. Zove se Palma.
Skida odjeću sa sebe i sjeda na rub kreveta. „Ovo meso je odlično. Da li ti je sad ugodnije?“
„Mnogo ugodnije.“
„Znaš što mi je palo na pamet?“
„Ne.“
„Nikuda nam se ne žuri, šta misliš, da isprobamo vibrator?“
„Nema vibratora u ovoj kući.“
„Ja sam ga jučer kupio. Novogodišnji poklon nama. Što kažeš?“
„Nema problema.“ O, jebote, o, jebote, o, jebote.
Odlazi u kupatilo, vraća se i na krevet polaže veliku kutiju. Iz nje izvlači ogroman barbi-ružičasti plastični kurac i jedno deset dodataka: tankih, ravnih, zakrivljenih, dvije kutijice, kuglice... Znaš li gdje su baterije?“
„U jednoj od ladica u ormariću u dnevnom boravku, ali nisam sigurna.“
„U kojoj od ladica?“
„Pojma nemam.“
„Idem ih potražiti.“
* * *

Nedavno su mi Ameri mejlom poslali obavijest kako bih mogla za samo pedeset dolara sanirati krov. Moj krov je SANIRAN, jebite se, idioti.
Uvijek si mi zamjerao da mrzim Amere i to što sam sretna jer im je Putin pokazao zube. Nekoliko mjeseci prije rastave, sad kad pogledam unazad mogu izračunati da je to bilo NEKOLIKO MJESECI prije rastave, satima bismo razgovarali o razlikama između Putina i Obame. Uvijek predvečer, ako bi bio doma predvečer. Ili se kaže u predvečerje? Pa bismo se posvađali. Ja bih rekla da nije fer zločincu Obami sve oprostiti samo zato jer ima bolji pi-ar od Putina.
TKO TE JEBE! Obama jest veći zločinac od Putina i ima više baza diljem svijeta, pobio je milijune muslimana, a mi moramo pizditi kad u Evropi odleti u zrak, s vremena na vrijeme, minibus. Neka lete u nebo budale koje puše zločincima koji nas krešu pričama o demokraciji. A tko je sve te milijune muslimana poslao u Evropu da nas jebu i zajebavaju? Obama, dragi moj, Obama. Obama Evropi želi jebat mater, uništit nas onako kako je uništio i ostale. Sviće afričko i azijsko proljeće i u Evropi, idiote!
Sad znam zašto smo u povečerje, predvečerje, nadvečerje, večerje tako strastveno pričali o Putinu i Obami, dragi. Zato jer si ti mislio da ja od tebe očekujem da me, najzad, nakon tri mjeseca pojebeš, a ti me nisi mogao pojebati jer sam se ja emotivno (emocionalno?) previše vezala uz Putina. Ha, Ha! Ha, ha! Ti jednostavno nisi mogao jebati i mene i nju, bar ne u istom danu. Zato si me jebao Putinom.
* * *

„Čuj, ja baterije ne mogu naći. A da se ti spustiš?“
Silazim. Klečim. Izvlačim ladicu po ladicu. Čujem kako žvaće.
„Kako je ovdje ugodno toplo. Sigurna si da ne želiš da rastegnem kauč?“
„SIGURNA SAM!“
„Ne viči, ne podnosim kad vičeš.“
„Hoćeš da ti ga na brzinu popušim?“
„NE ŽELIM DA MI GA NA BRZINU POPUŠIŠ! Želim s tobom voditi ljubav.“ Stavlja mi kurac u ruku a ja mislim kako moram u njega gledati kao Majka božja u svoje djetešce, pa zato u njega gledam kao Majka Božja u svoje djetešce.
Ispuštam kurac iz ruke, izvlačim četvrtu ladicu. „Našla sam baterije, ljubavi.“
„Trebaju četiri komada.“
„A da dvije izvučemo iz daljinskoga?“
„Nisu iste veličine.“
„A one iz tlakomjera?“
„Nemam pojma, vidi.“
„Tlakomjer mi je u WC-u za goste.“
Penjemo se na kat. Ruke mi zavlači pod ogrtač i dlanovima pridržava gole guzove. Ulazim u zahod, nalazim tlakomjer, polažem ga na krevet. U sobi je vrelije nego u paklu. Iz tlakomjera izvlači dvije baterije. „Ljubavi, dobro si se sjetila.“ Uvaljuje četiri baterije u ružičasti kurac. Uključuje ga. Kurac reži. „Super.“
„Nema šanse da će to prljavo kinesko smeće ući u mene neoprano. Idi u kupatilo i operi ga deterdžentom za šareno rublje, ne sapunom za ruke. I neka voda bude kipuća.“
„Kako ti kažeš, ljubavi.“
Pritišćem tipke na Palmi. Stenje dok joj se oči gase. Ulazim u krevet. Pokrivam se plahtom. Da mi je nestati, nestati, nestati.
* * *

Bajdvej, kako tvoja prostata, dragi? A PSA? Umireš li? Tvoja me stara zove jednom tjedno i govori kako ćeš mi se vratiti... A kad ja kažem, „Ana“, više je ne zovem nona jer ona nikad i nije mome sinu bila nona, kad joj kažem, „Ana, ali vaš sin ima ženu“, čujem: „Ostavit će je. Premlada je za njega. On je bolestan čovjek.“
Zvoni. Fiksni telefon. Ako je tvoja stara, reći ću joj da od svoje žuči napravi novogodišnji umak za špagete.
Od rajčica ionako podriguje.
* * *

„Evo, ljubavi, sve sam pripremio. Oprao sam i dodatke. Zašto si isključila grijalicu? Bit će ti hladno.“
„Neće.“
„Kako ti kažeš.“ Skida plahtu s mene. „Kako imaš krasno tijelo. A te tvoje sise...“ Uvaljuje mi jezik u usta.
Izbacujem njegov jezik.
„Ti samo legni. Tako. Rastegni noge. Još malo. Hoćeš da ti pičku namažem gelom?“
„Neću.“
„Kako si lijepa. Volim to što si je obrijala. Ne volim dlake.“
„Dlake su opet u modi. Žene se vraćaju prirodi.“
Smijem se. Čemu? Uključuje vibrator. Vibrator mi šeta po sisama.
„Bože, kako imaš krasne sise. Kad sam te prvi put vidio, pomislio sam koliko si love dala da ti izgledaju tako prirodno. Drago mi je što nemaš silikone.“ Vibratorom mi gladi lijevu sisu. Desnu žvaće poput histerične, gladne bebe. „Uživaš? Da li ti je dovoljno toplo? Hoćeš da opet uključim grijalicu? Da ti stavim malo gela na bradavice?“
Začepi, začepi, začepi, ZAČEPI! Stenjuckam: „Mmmmm. Uživam.“
„Što hoćeš da ti radim?“
„To.“
„A da ipak uključim grijalicu, osjećam da su ti prsti na nogama ledeni?“
„Ne.“
„Hoćeš da ti ližem prste?“
„Ne“
„Što hoćeš da učinim?“
Da ODJEBEŠ.
„Stavi mi malo gela na pičku pa me onda prstom draži.“
„Jesi sigurna da želiš prst? Ne želiš vibrator?“
„Ne.“
„Što ne, ljubavi?“
„Ne želim vibrator.“
„Uživaš?“
„Jako.“
„Možeš gucnuti malo konjaka ako želiš, nikuda nam se ne žuri.“
Piša mi se.
* * *

Nazvala me je Seka. Volim Seku. Poklonila sam joj donje rublje koje si mi godinama kupovao. Otkako te nemam, nosim samo pamučno rublje. Ne izaziva alergiju ni iscjedak, sloboda ima svoje dobre strane. Ti si uvijek od mene tražio da budem utegnuta u porno-rublje, sve su moje gaćice bile od sintetike. Seki su suze bile u očima dok ih je navlačila, nosimo isti broj, čak su joj i moji grudnjaci dobri, nek se žena jebe okolo vrhunski opremljena. Tri godine mi čisti kuću. Zaslužila je. Rekla mi je da je na nju bacio oko šef zaštitara koji čuvaju gradonačelnika, srela ga je na tržnici.
„Gospođo, volite ribu, volite gavune?“
„Naravno da volim gavune“, rekla je Seka. A onda ju je onaj šef zaštitara uhvatio za ruku i odvukao u konobu Hijume. Ženska - sigurno ne znaš, uvijek si gledao kroz nju, nikad u nju, kad bih krenula pričati o njoj, rekao bi mi kako ti je dosta priča tvojih stranaka, još ti samo fale ljubavne muke naše „Meri“ - ženska je jela ražu na žaru i blitvu, nisu imali gavune, a zaštitar je jeo šurlice s gulašom. Kad je završio s jelom, vlasnica mu je platnenim ubrusom obrisala ostatke kruha s brade i poklonila mu jedan od svojih najljepših osmijeha.
Dragi, „Meri“ se zove SEKA!
Onda su se ona i zaštitar odvezli do njegove kuće pa ju je pojebao na kauču u dnevnom boravku, pa u kuhinji i onda na verandi. Rekao joj je da je razveden ali ne službeno, zbog djece, i da je žena trenutno kod matere u Zadru i da će mu donijeti šipke, on ne voli turske šipke iako turske bobice znaju biti crvene poput rubina, a one bobice koje on ne voli blijede su poput riže. Ti su šipci iz Južnoafričke Unije. Žena zna što voli, zato je otišla u Zadar, mamu će posjetiti samo usput. Seka se jedva vukla po našoj kući dan nakon što ju je zaštitar izjebao.
„Bojim se da mi nije nešto uvalio, neku bolest, trebala sam uzeti zelenu torbicu, tamo držim kondome.“
„Jebe vam se, danas se sve liječi“, rekla sam.
„Baš mi se i ne jebe, hahahaha“, rekla je Seka i nijednom riječju nije spomenula sina kladioničara i muža alkoholičara. Prvi put u tri godine otkako smo skupa nisam slušala o sinu, nego o dlakavim rukama šefa zaštitara našega gradonačelnika koji je lud za šipkovima, šipcima, turskim jabukama...
Neću ti napisati kako jebe zaštitar jer ne želim s tobom raspredati o Sekinom intimnom životu. SEKINOM. Zašto joj nikad nisi uspio zapamtiti ime? Ona je nevjerojatna ženska. Rekla mi je: „Pročitala sam da se spermom liječi seboreja. Svršio mi je u kosu.“
Zašto ni na jednom portalu ne piše da se izlučevinom iz pičke liječi ćelavost? Vi muškarci ste lijek za sve naše boljke.
* * *

Odlazim u ve-ce. Vraćam se u sobu. „Nisam sigurna, nisam sto posto sigurna, ali mi se čini da imam upalu mjehura. Skuhat ću si malo Uvinog čaja.“
Spuštamo se u dnevni boravak. Uključuje televizor. Otvaram frižider. Izvlačim iz njega teglu maslina punjenih očišćenim bademima. Čačkalicom izvlačim bademe i trpam ih u usta.
„Ako imaš problema s mjehurom, ne jedi ništa slano, ljubavi.“
„Malo mi je bolje.“
„Nećeš popit Uvin čaj?“
„Neću, ljubavi.“
Na Prvom programu Predsjednica ulazi u studentski kamp u našem gradu. Stupa hodnicima. Studenti izlaze iz svojih pećina i oduševljeno joj plješću. Ona im jednako oduševljena pokazuje blistave, umjetne zube.
Stanko predaje na Filozofskom, danas me nazvao i rekao mi kako je protokol tražio da studenti pljeskom pozdrave sujetnu gospođu.
„Molim te, okreni na drugi, ljubavi.“
Na ekranu se ceri naš najpoznatiji glumac. U studiju su s njim još trojica muškaraca, na glavi nose perike sudaca iz britanskih serija. Oko njih plešu cure obučene u slavonsku narodnu nošnju. Orkestar, svi muzičari na glavi imaju papirnate kapice, svira nešto iz Travijate, na crvenom kauču sjedi glumac komičar, jedini crni hrvatski glumac, i glumi Veselog Crnca Hrvatskog. Otvara usta, pjeva: „Pa po lojtrici gor i dol.“ Nevidljiva publika plaćena sto kuna da bi umirala od smijeha umire od smijeha. I crnac se smije. I naš najpoznatiji glumac se smije. Šalje nam poljupce. Ljubi Crnca u glavu. Crnac pjeva: „Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme, noga...“
„Što je smiješno?“, pitam i žvačem bademe.
„Čuj kako ovaj crnac pjeva na zagorskom. To je stvarno ludilo.“
„Molim te isključi televiziju, jezivo me boli glava.“
„Boli te glava? Dobit ćeš migrenu? Kako te boli glava? Kao da ćeš dobiti migrenu ili kao da nećeš, ljubavi?“
„Kao da neću. Ne podnosim televiziju, ne gledam je nikad.“
„Zašto nisi rekla, ljubavi?“
„Zašto me nisi pitao prije nego si je uključio?“
„Hoćeš da uvalim nešto u plejer?“
„Super ideja.“
„Što?“
„Mozarta.“
„Mozarta?“
„Da, Mozarta, on me smiruje.“
„Ne mogu naći Mozarta među diskovima. Ima ih na stotine. Jesi li ikad sve ovo odslušala?“
„Nisu svi moji.“
„Kužim. A da umjesto Mozarta slušamo Abbu? Možemo i plesati uz nju?“
„Stavi Abbu.”
Plešemo. Mama mija, mama mija, mama mija, mama mija, mama mija, amama amija...
* * *

Prije nego je Seka došla k nama, bila je sluškinja kod bogataša koji je živio u najvećoj vili u gradu opasanoj visokim zidom, zaštitari su stalno stajali pred ulaznom kapijom. Seka je jednoga dana ušla u viletinu tajkuna i polagala prijemni ispit kod njegove žene. Svojoj je budućoj gospodarici rekla da ima ekonomski fakultet. Nije bila impresionirana. Objasnila joj je što ona od nje traži. Seka je trebala iz starinskog namještaja izvlačiti prašinu. Gospođa je voljela izrezbarene komode, ogromne, teške, prastare stolove, stoliće na kojima su ležali tejblbukovi koje nikad nitko nije listao. Seka nije bila jedina sluškinja u kući, ali je jedina smjela čistiti stari namještaj.
„Ne želim vidjeti prašinu među listićima ružica, glancajte jednu nogu satima ako treba“, rekla joj je krhka, tanka, liposukcirana plavuša kojoj je najbolji kirurg u gradu u usne uvalio masnoću iz trbuha, laserom odrezao podbradak, s podlaktica višak kože, obrisao joj vrećice ispod očiju i bore na čelu, spalio staračke pjege na licu i rukama, ostavio joj nekoliko bora oko očiju da sve izgleda prirodnije. Gospođa je imala šezdeset, ali joj nitko ne bi dao više od trideset i osam. Sve je na njoj blistalo osim mutnih očiju ogorčene šezdesetogodišnjakinje. Kirurg joj nije mogao iskopati oči i u duplje uvaliti mlađe, što ne znači da se to jednoga dana neće dogoditi. Da bi sakrila ono što je jedino na njoj govorilo koliko ima godina, gospođa je nosila tamne naočale. Imala ih je desetak. Kad je gospođa željela izgledati poput intelektualke, na nos bi nabila naočale s crnim okvirima. Za seksi luk nosila je šanelke čiji se logo osut „briljantima“ mogao vidjeti iz svemira. U njoj je bilo najmanje dvadeset tisuća eura, na njoj, kad bi izlazila, deset. Još kad tom iznosu dodaš birkinicu. Ako ne znaš što je birkinica pitaj svoju ženu. Vidjela sam na televiziji da je nosi.
I tako je Seka drvene ružice pretvarala u drvene dragulje za trideset kuna po satu dok je jednoga dana u tom poslu nije zatekao gazda koji je vlasnik nekoliko firmi u Kazahstanu, Turkistanu ili nekom trećem Stanu, ne znam geografiju. Čovjek se bavi naftom i građevinom. Koliko se sjećam, njegova je firma izgradila palaču za cara Kurdistana. Bio je Božić kad je gospodinu umrla mama. Zato se vratio doma. Gospoda je dan prije bila van sebe. Maltezerica Milieux je povraćala, veterinar nije znao zašto a kćerkin špic Max pokakao se na najdraže čizme od brušene kože svoje mlade gospodarice, pa ga je ona šutnula u vrt. „Vrt“ ima šest tisuća kvadrata. Čitava ekipa kućnih robova satima je tražila Maxa, umjesto da kuću pripremi za dolazak gazde i ljudi koji su mu željeli izraziti saučešće. Seka je, bez obzira na smak svijeta koji je vladao u dvorcu, gulila prašinu s drvenih ružica.
Gospodin se vratio i naredio ženi da odbije sve koji su mu htjeli izraziti žaljenje zbog mrtve mame: „Reci da me to previše pogodilo. Dosta mi je ljudi. Hoću mir.“
„Ali, dragi“, rekla je krhka plavuša i pogledala u muža očima starog Bambija.
Muž je samo odmahnuo rukom.
Gospodarica je izašla iz glavnog salona dok je gospodar gledao Seku kako kleči i trlja ružice. Seka danas ima trideset i devet godina, onoga dana kada je klečala imala je trideset i četiri. Bilo je ljeto. Seka je na sebi imala bijelu majicu bez rukava i plave, tanke, pamučne tajice. Gospodin joj je prišao i dotaknuo leđa golim kurcem. Dobro, zaboravila sam reći da ga je prije toga izvukao iz preskupih traperica. Seka je osjetila pritisak kurca, ali se ponašala kao da ga ne osjeća. Krpom je bjesomučno trljala već obrađenu ružicu. Da je netko gledao sa strane bilo bi mu jako čudno zašto ženska tare već sjajnu ružicu, ali u prostoriji su bili samo ropkinja i gospodar. Seka se digla na noge.
„Popuši ga!“
Naravno da je ženska mogla pobjeći ili reći neću ili pitati što vam pada na pamet, gospodine ili reći popuši ga ti tati, kretenu i baciti mu u oči krpu natopljenu sjajilom za ružice. Nešto od toga bi Seka sigurno napravila da je lik u knjizi ili komad koji ne živi u Hrvatskoj. Ali Seka nije lik u knjizi, Seka je građanka Republike Hrvatske, zato je kleknula i strpala u usta kurac svoga gospodara. Dudlala je vrlo kratko, on je štrcnuo, nije se oglasio. Čudan gospodin. Cura je progutala, naravno, on je zatvorio šlic i nestao. Gospodin je od tad ropkinji usta punio petkom dok je njegova žena bila kod frizera. Nikad joj ga nije uvalio dok ružice ne bi bljesnule.
Bože, o pušenju kurca se tako malo zna. Mi pušačice izbjegavamo tu temu jer nemamo s kim govoriti o njoj. Sve pušimo, pa ipak... Možda bismo na nekom od portala morale objaviti da se većina muškaraca ne pere, da im se vrh kurca prije pušenja najčešće okupao u mokraći, da neka sperma ima okus zagorjelog pudinga od vanilije, u drugoj se osjeća razvodnjeni sok od bazge, ekološki uzgojene, neke su guste poput ljepila, dave, uvijek poslije pušenja moraš popiti čašu vode ili je zadržati u ustima pa diskretno ispljunuti, neke su rijetke poput čaja od korjena sljeza kojim djeci liječiš bronhitis, nije to baš čaj nego nešto između čaja i sirupa, blijedosiva sluz. Ponekad dobiješ porciju koja ti može zamijeniti engleski doručak, drugi put štrcaj i ne osjetiš. On njakne, ti očekuješ slap a dobiješ kap. Dragi, zašto nisam pjesnikinja? Dudlanje, među nama, najčešće baš i nije neki užitak. Vi muškarci ništa ne znate o tome, a sigurna sam da vas i nije briga. Uvaljujete nam ga da biste se opustili, jebe vam se za naš doživljaj. Svatko od vas, to mi je uvijek bilo smiješno, kad dignemo pogled zamrljanih usta, misli da nam je upravo skinuo zvijezde s neba. A mi vam to svojim pogledom moramo potvrditi. Koji davež. Davež jednak životu s muškarcem. Ako si spremna glumiti, dobro glumiti, izdržatćeš neko vrijeme. Ako ti se ponekad ili češće omakne izraz gađenja, morat ćeš krenuti u lov na nekog drugog koji će biti spreman zbog dobrog pušenja tvojoj djeci plaćati vrtić jer te tvoj bivši muž zbog dobrog pušenja neke druge ženske njezinoj djeci plaćati vrtić.
Vraćam se na Seku. Žena je bila u problemu, nije joj se pušilo a trebala joj je lova. Glađenjem ružica zarađivala je sto pedeset kuna dnevno. Međutim, gospodin je, umjesto da nakon pogreba svoje mame otputuje u Hadžibekistan, ostao doma i od Seke tražio da mu ga puši svaki dan. Nije mogla reći da neće, ne možeš biti svetica kad si bez para, ali je tih dana u Našem listu pročitala zanimljivu priču.
* * *

Penjemo se na kat.
Uključuje Palmu. Baca me na krevet. Smije se. „Samo ti lezi. Tako. Ne miči se. Sve prepusti meni.“
Palma stenje. Da crkne, što bi se dogodilo?
„Šta misliš“ vibratorom mi pritišće trbuh, „da probamo analni seks? Mogu ti staviti gel.“
„NE!“
„Dobro, dobro, ne ljuti se, što imaš protiv analnog seksa? Ako te bude boljelo odustat ću.“
„Nisam kurva u porniću.“
„Kakve veze imaju kurve u porniću s tobom?“
„Čitala sam kroz što prolaze prije nego krenu u analni seks.“
Vibratorom mi masira unutrašnju stranu desnog bedra. „Kroz što prolaze?“
„Najprije moraju danima piti kojekakve purgative pa velike količine mineralne vode - Mg Donat, ako su Hrvatice - crijeva im moraju biti savršeno čista. Meni se u novogodišnjoj noći ne pije Mg Donat, a ne želim ni purgative lokati. Znam sve o tim mukama.“
„Ipak si se seksala analno?“
„Nisam.“
„Kako onda znaš detalje?“
„Moj drugi bivši muž bio je na kolonoskopiji. Najprije je morao piti sve što sam ti rekla, a onda sam ja s njim otišla na pregled jer je bio usran od straha.“
„Ljubavi, izbacimo tvoga bivšeg iz našeg kreveta.“
„Zašto? Ti si prvi počeo.”
Vibratorom mi prelazi unutrašnjom stranom lijevog bedra. Opet mi se piša. Nisam trebala pojesti onoliko maslina. U sobi je sve toplije. Luda Palma je izvan svake kontrole. „Prevruće mi je.“
„Nema problema, ljubavi.“ Ispušta iz ruke vibrator, ružičasti kurac poskakuje na mom trbuhu.
Pišaaaaaa miiiiii seeeeeeee!
Palmi isključuje srednje oko. „Da li je bolje ovako, ljubavi?”
„Mnogo bolje.“ Kroz prozor gledam kako se grane bora bore s vjetrom. Otvaram usta: „Ta kolonoskopija i nije neka frka. Legao je na bok, ja sam sjedila za jednim stolićem, na njemu je bio ekran. Kad je liječnik uvalio sondu u šupak moga drugog bivšeg muža, na ekranu pred nosom ugledala sam golu, dlakavu guzicu čovjeka s kojim sam živjela deset godina.“
„Ksenija, a da sjašeš s teme?“ Drži vibrator u ruci, gleda me.
Ležim na leđima raskrečenih nogu. „Samo da ti još ovo ispričam. Dok je sonda šarala po debelom crijevu moga muža, doktor mu je govorio: ’Prdite, gospodine, prdite, prdite.’ Moj muž je rokao.“
„I to bi bilo to?“
„To bi bilo to.“
„Da, zaboravila sam ti reći. Ja sam jednom bila na rektoskopiji. Mislim da je taj pregled najbliži analnom seksu. Ni mrtva neću ponoviti doživljaj. A šta je s tobom?“
„Šta je sa mnom?“
„Voliš li ti analni seks, ljubavi?“
„Ništa što je ljudsko nije mi strano, ljubavi.“
Smije se. Isključuje vibrator. „Kako hoćeš. Ti biraš, ti si carica, ja sam tvoj rob.“
„Piša mi se.“ Odlazim u ve-ce. Pišam. Iz čaše izvlačim dvije četkice za zube, punim je vodom i pijem, pijem, pijem...
* * *

Seka je htjela sačuvati posao i gladiti ružice dok ne nađe nešto bolje, ali joj se nije dalo pušiti ga starom gospodinu. A onda je u Listu pročitala zanimljivu priču.
U jednom gradskom neboderu umro je starac. Čuvala ga je susjeda jer mu je sin radio u Italiji. Ženi je dopizdilo svakoga dana starcu mijenjati pelene i brisati sline, pa mu je u Čokolino uvalila četrdeset praksitena. Zaspao je zauvijek. Ali to nije sve. Tri tjedna nakon pogreba susjeda se javila Listu i rekla da je ona ubila nonića i da je hrvatska policija za kurac. List je to objavio, starca su izvukli iz zemlje, obducirali ga i otkrili da je otrovan. Gospođa se slikala za List. Raščupana, sijeda žena na sebi je nosila majicu s natpisom „Jebeš hrvatsku policiju“, fotografima je pokazivala loše zube pa otišla na robiju. Seki je palo na pamet da ona svom gospodaru uvali nešto u Čokolino, doduše bojala se da bi forenzičari na njegovom kurcu mogli otkriti njezin DNK pa je zato razgovarala s nećakom koji je obducent u gradskoj bolnici. On joj je objasnio da u našem gradu možeš ubiti koga hoćeš, otkriju te tek onda kad sam nazoveš policiju, o nekakvim DNK analizama nema ni govora, naši ljudi gledaju previše serija, ako Seka zna nekoga tko namjerava bilo koga koknuti, neka mu poruči da to može učiniti bez problema. Nažalost, gospodin nije volio Čokolino, Seka mu je rekla da će dati otkaz, gospodin je rekao da se razumije u kurve, da je proputovao kuglu zemaljsku ali da je ona najbolja, pa mu je Seka rekla da ona nije kurva, da ima sina, ali ne i riješeno stambeno pitanje i da će mu pušiti ako joj kupi stan. Stari joj je kupio stan, u centru, treći kat, pedeset kvadrata, pogled na more, na njezino ime, a onda je naglo morao otputovati u Džihastan jer su tamo ubili cara s kojim je gospodin bio u dilu. Seka je sjedila na našem plavom kauču i gledala me plavim očima dok mi je pričala priču svog života. Pepica je nepodnošljivo zavijala. Otvorila sam joj balkonska vrata.
Uzalud. Nisam je pred Sekom htjela tresnuti onako kako je inače šutnem, jebena životinja, sto mi je puta palo na pamet da je otrujem, ali nisam jer si je ti volio. ZAŠTO JE NISI UZEO SA SOBOM? Kad sam mačku ipak šutnula, Seka je bila zgrožena.
„Ne tuci jadnu životinju. Ona je jedino što te voli bezuvjetno.“
Ljudi pretjeruju kad seru o kućnim ljubimcima. Što mi o njima znamo? Da li Pepica mene zaista voli dok mi prede u krilu ili prede jer nema drugog posla? Da li me Pepica zaista voli kad svake večeri legne u moj krevet i grije mi noge ili samo želi da ja njoj grijem noge? Da li bi me Pepica voljela i da je ne šopam hranom za sterilizirane mačke royal ili bi odjebala nekamo?
Kako detektirati ljubav, pa još bezuvjetnu, dragi?
* * *

U sobi vruće kao u paklu. Palma mi je stjerala srce u grlo pa sad tamo poskakuje u nesuvislom ritmu.
„Stavi mi ovo u riticu.“
„Što?“
Stoji na sve četiri noge i pokazuje mi na veliki, ružičasti zakrivljeni zub.
„Kako ću to montirati?“
„Ja ću montirati, samo mi dodaj.“
„Dok ti to montiraš skočit ću u kuhinju po čašu vode.“
„Voliš me?“
„Volim te.“ Silazim s kreveta, pritišćem tipke na Palmi, na moje oči spirale gasnu, spuštam se u kuhinju i umatam u salvetu komad „pametnog kolača.“ Mori me zvijerska glad. Penjem se uz stepenice. Moj me dragi čeka na sve četiri, pokraj guzice je zub nataknut na tijelo vibratora. Kolač odlažem u kut kreveta.
„Hoćeš mi to staviti u riticu?“
„Naravno, ljubavi.“
Zub se gubi u njegovoj guzici, Palma me gleda mrtvim očima, vibrator u mojoj desnoj ruci brunda, ja lijevom grabim kolač i tiho žvačem.
Dragi uzdiše: „Aaaaaaaaaahhhhhh. Lijepo mi je, lijepo mi je, lijepooooo mi je!“
„Hoćeš li svršiti, da li svršavaš, ljubavi“, mrmljam puna nade.
„Neeeeeeeeeee...“
Grizem kolač, vrtim onaj zub lijevo, desno, lijevo, desno. On stenje, Pepica me gleda kroz staklo. Grane bora i dalje pokušavaju ostati na stablu. Zaviđam šarenoj životinji.
* * *

Jučer sam razgovarala s Igorovim trenerom. Čovjek je najbolji na svijetu, osvojio je brdo dejviskapova ili kupova, visok, vitak, bez ijedne sijede vlasi u kosi, trenirao je i Đokovića. Rekao mi je da je Igor talentiran, ali da za uspjeh treba luda želja za pobjedom, da uspiju samo oni klinci koji će „gorjeti za tenis“.
„Što to znači, ’gorjeti za tenis’?“
„To znači ispisati se iz škole, tri sedmice mjesečno provesti uz trenera, jednu u privatnoj školi. Gospođo, Igor ima fenomenalno razvijenu koordinaciju i motoriku. Ako odlučite upisati ga u moju školu život će mu izgledati ovako: treninzi su svaki dan osim nedjelje. Prvi trening od 10.00 do 12.00, ručak u 12.30, drugi trening od 14.00 do 16.00. Tri puta sedmično gimnastika od 17.00 do 18.00. Od tenisa mogu fenomenalno živjeti 104 igrača. U posljednje dvije decenije od dvadeset juniorskih pobjednika Wimbledona do osamnaeste godine nestalo je deset. Svi koji žele uspjeti moraju imati stabilnu psihu, svatko od njih mora imati kompjuter u glavi. Ja sam u posljednjih trideset pet godina rada preko četrdeset igrača ubacio u prvih sto.“
Gledala sam u njega razvaljenih usta. Počašćena sam što sam ga upoznala. Pet je puta osvojio Davis Cup za tri države.
„Gospođo, vaš sin danas ima sve što bi ga moglo učiniti šampionom. Što ne znači i da će postati šampion. Razmislite. Odlučite. Nitko nikome ne može garantirati uspjeh.“ Igor i njegov otac su odlučili. Moj sin može ući među prvih sto, možda, ali sigurno neće završiti srednju školu. Bar ne u normalnom roku. Kad smo napustili igralište, Igor mi je rekao da mu je susret s najboljim teniskim trenerom na svijetu bio doživljaj života. „Mama“, zagrlio me, „mama, hvala, hvala, hvala.“ Poljubio me.
Lijep je osjećaj kad tako možeš usrećiti dijete. A opet, ti me barem poznaješ, dragi, ja toliko ne podnosim sport da neću otići na finale Wimbledona kad Igor izađe na teren.
* * *

„Izvuci mi ga.“
Izvlačim ružičasti zub iz njegove guzice.
„A da se ipak spustimo dolje?“
Da se spustimo dolje? Možemo li se spustiti gore? „Super“, govorim, „spustimo se dolje.“
Palim svijeće. Lampice blješte na plastičnom boru. Na terasi su uključena sva svjetla. Gledam svoj odraz u staklenoj stijeni koja dijeli dnevni boravak od terase. Vitka plavuša u frotirskom ogrtaču. Koliko ima godina ovako obasjana svjetlom? Trideset? Trideset. Vatra u peći paluca. Puštam Pepicu u boravak. Ikein luster obješen o strop krova iznad terase pleše, možda, svoj posljednji ples. Iz frižidera izvlačim pršut, dinju razrezanu na komadiće, masline, kruh premazujem francuskom paštetom kupljenom na sniženju u Delicijama. Na terasu padaju bombe. Postaje zelenožuta. Pepica leži poput dlakave lešine. On rasteže kauč. Grickam marcipan koji sam bila sakrila ispod sudopera, namjeravala sam ga grickati samo u trenucima najgore krize. I on je kupljen u Delicijama na sniženju. „Ja ću biti dolje, ti gore, ništa te neće žuljati, ljubavi.“
„NE ŽELIM SE JEBATINA KAUČU!“
Gleda me prestrašeno. „Nemoj se ljutiti, molim te, nemoj se ljutiti.“
„Idemo gore.“
„Ajmo, Pepa.“ Pepicu baca na minsko polje. Zašto je zove Pepa?
„Zašto je zoveš Pepa?“
Penjemo se uz stepenice. Njegovi dlanovi na mojim golim guzovima.
* * *

Šta radiš ovoga trena, dragi?
Čuj, stalno si mi govorio kako je prije nas bio potop. Na našoj smo barci bili jedini i plovili smo tako plovili, plovili, dok se cura nije ukrcala. Naravno, čujem te, nisi imao izbora, to je bilo jače od tebe, to je bilo jače od nas. Bilo je života u meni i prije tebe. Tvoj kurac mi jest bio svjetlo na kraju tunela, što ne znači da tunel ne može biti dobro mjesto za život samo zato jer u njemu svjetla nema. Milijuni žive u mračini. I što im fali? Samo smo nas dvoje krenuli prema svjetlu. Jedini od onih koje ja znam. Bili smo hrabri. Što ja danas imam od toga? Bilo bi bolje da se uopće nisam ukrcala. Mogao si zajedno sa svojom ženom, sa svojom prvom ženom, i jedinom kćerkicom otploviti prema otvorenoj pučini a mene ostaviti da ti s obale mašem. Otjerao si ženu s barke, kći bacio u ledeno more, meni pružio ruku... Ostalo je ljuljanje. I moj je sin uzalud mahao u našem smjeru. S vremenom, naša su se djeca smirila i odustala.
Kad se samo sjetim, kad se samo sjetim koliko si se puta smijao svojim vršnjacima, pedeset plus, koji su trčali za trogodišnjom dječicom i jedva ih hvatali dok su klinci letjeli niz tobogan.
„Nikad“, govorio si, „nikad neću od sebe napraviti takvu budalu. Nikad!“
„Što u tebi nema a u drugima ima?“
„Previše sebe volim.“
Eto. Tu i tada trebala sam zastati, ako smo šetali, ne otpiti gutljaj kave, ako smo pili kavu, zadržati vilicu u zraku, ako smo jeli, i pitati te: „Znači, ne jebeš okolo cure, ne štrcaš okolo djecu da bi sebi ugodio. Gdje sam ja u toj priči?“
Tko zna što si mi sve deset godina govorio u gluhe uši?
* * *

„Prestani! Molim te, prestani! Svršit ću!“
„Svrši, ljubavi.“
Ružičasti kvadratić plastike osut tupim bodljama draži mu čmar. Na guzici nema nijedne dlačice. Soba se naglo hladi.
„Prestani!“
Isključujem vibrator.
„Sad si ti na redu.“
Ustajem iz kreveta, gutam mrvice kolača, pritišćem srednju tipku na ledenoj Palmi, uručujem mu vibrator.
„Lezi, samo lezi, ne brini o ničemu.“
Ni o čemu, ni o čemu, NI O ČEMU!
Ležim.
„Raširi noge.“ Uključuje vibrator.
Palma mi grije desnu stranu lijevog bedra. Među noge mi stavlja pločicu dva sa dva. Centimetra.
„Bojim se, ne želim da me bodeš.“
„Mekani su, dodirni, samo se opusti, vjeruj mi.“
Dodirujem čavle. Zaista su mekani. Opuštam se onako kako se željela opustiti Gabi Novak dok je šaputala, rekoh tebi da si prvi ko što rekoh dosad svima, pusti me da spavam. Kad je klitoris osjetio šiljke na svom tjelešcu pobjegao je glavom bez obzira. Kamo?
„Uživaš li, srce? Da li ti je lijepo?“
„Krasno je, bože, kako uživam, booooooožeeeeeeee.“ Zašto mi kad uživamo ili „uživamo“ zazivamo Boga, Isusa ili mamu? Gdje nam je tata dok svršavamo ili „svršavamo?“ Da vrištimo, tataaaaaaaaaa, to bi zvučalo incestuozno? Partneri bi ga iz nas izvukli ili maknuli jezik kad bi čuli kako spominjemo tatu svoga? Zato jer Boga ili ima ili nema ali ga ne vidimo, Isus je previše anoreksičan i izmučen da bi mogao jebati, a mama... Tko jebe mamu. Nju ionako svi zazivaju kad im je najteže ili najljepše.
Mama je benigna. Benigna? Da li bi baš sve mame bile milosti pune ili bi se poneka od njih ipak zgrozila i rekla, ne spominji moje ime uzalud, kćeri moja? Trebala sam na Palmi pitisnuti dvije tipke. Stopala su mi ledena. Ovako raščerečena osjećam se istovremeno i kao Isus Krist i kao Pinokio.
* * *

Pepica je nemirna. Požderala je brdo keksića, napila se vode a sad se igra tvojom papučom. Gdje je druga? Pred vratima moje kuće bjesni rat. Padaju bombe, Isilovci su, kao i svake godine, odlučili naš grad sastaviti s crnom zemljom. Da ga bar sastave. Da su bar jebene petarde mojih susjeda, koji su nekad bili naši susjedi, bombe koje će mi kuću srušiti na glavu a mene pretvoriti u hrpu mesa. Zvoni.
Možda zove gospođa mama?
Divila sam se tvojoj samokontroli, nikad se na nju nisi izderao iako je uvijek umirala kad smo imali društvo ili slavili nešto. Jednom ju je posljednji hropac uhvatio na Dan Republike jer je zaboravila da je Republika umlaćena. Zašto je tvojoj mami vračara pred sto godina rekla da će umrijeti na praznik?
Hrvati imaju najviše praznika na svijetu. Ovih smo dana odjebali i Božić i Stjepana, tko je jebeni Stjepan, ovo noćas te me dotući! O Tri kralja koji tek pripremaju desant na moje krhke živce da ne govorim.
Svaki bi je put saslušao i rekao: „Izdrži, stižem, mama.“
Nikad ti nisam rekla: „Jebala te mama. Odjebi staru glumicu, prije ćeš ti nego ona.“
Mnogo sam naučila od tebe. Između ostaloga da se dernjavom baš ništa ne rješava. Iako... kad pogledam unazad, da sam se ponekad izderala na tebe možda bi znao kako se osjećam. Tvoja samokontrola išla mi je na kurac, tumačila sam je, i danas mi se tako čini, da ti zapravo nisi pristojan čovjek, ti si hladan čovjek. Toplo ljudsko biće zaurla bar jednom u životu.
Da li te posao izobličio? Razgovori s ubojicama, njihovom rodbinom, velikim lopovima, njihovim ženama i ljubavnicama mogu čovjeka pretvoriti u monstruma. Tvoj posao nije glamurozan. Zajebala sam se dok sam to mislila. Ti si bolesnik koji uživa u odlascima u pritvor, sada manje otkako kriminalci lovom mogu platiti privremenu slobodu koja se u pravilu pretvara u trajnu. Svršavaš dok razgovaraš s klincem koji je ubio oca i mater a onda ih zapalio? Može li normalan čovjek satima slušati čovjeka koji je opljačkao Hrvatsku do kosti a onda doći doma i mene uvjeravati kako bi se i meni svidio jer je fenomenalno koncentriran, obrazovan i ne reagira kad ga za vrijeme šetnje pritvorenici gađaju cipelama. Nikad to nisam mogla razumjeti. Hranio si se nasiljem, što veći kriminalac to više adrenalina u tvojim žilama. Kakav život? S jedne strane ubojice koje treba obraniti, s druge strane suci koje treba smrviti. Da nisi odvjetnik sigurna sam da bi silovao po kućama.
Dragi, pitam se, ozbiljno se pitam da li sam u ratu s tobom izgubila? Misliš da mi u životu nedostaje ledeni kontrolfrik koji nikad ne diže glas? A opet... Mrzim ljude koji se deru. Želim reći, volim te na neki način, ne na onaj način, pokušavam te čerečiti, ocrniti pred samom sobom, odagnati od sebe sliku, ti i ona goli sjedite na njezinom kauču, jedete moju omiljenu čokoladu i gledate NAŠ najdraži film Bilo jednom u Americi. Nemoj misliti da nisam primijetila kako je nestao s police. Nisam popizdila. Mislila sam da me pozivaš na obračun, bolje da ja krenem prva.
Dragi, kukavica si. Zašto mi nisi pred dvije godine svojim toplim, tihim glasom, to je trajalo i dulje, jednostavno rekao, ne volim te više? Ne, nije istina da bih pitala što ona ima a ja nemam. I ne bih ti rekla, nikad ti to ne bih rekla, ti nisi zaljubljen, ti si u krizi srednjih godina. Ti jesi bio zaljubljen, nadam se da si još uvijek iako veza dvoje ljudi s malom djecom zna upasti u ponor. Pecam, pecam, pecam odgovor. Kao da nisam živjela s odvjetnikom, kao da ne znam da odvjetnik odgovara samo na pitanja na koja želi odgovoriti. Ostala ili ne čuje ili prečuje.
* * *

Skupljam noge. Mičem njegovu ruku.
Gasi vibrator. „Nije ti ugodno, ljubavi?“
„Previše sam se uzbudila, ne želim svršiti prebrzo, kamo nam se žuri?“
„Nikuda, ljubavi, kako ti mogu ugoditi? A da se okreneš na trbuh?“ Skida zubatu pločicu sa glave vibratora.
„Ne želim da mi zub gurneš u guzicu.“
„Koji zub?“
„Onaj zub.“
„Zašto? Uživat ćeš.“
„Zato jer je bio u tvojoj guzici, ne želim pokupiti tvoje bakterije.“
„Hoćeš da ga operem?“
„Hoću. Dobro ga operi.“
„Zapamtio sam, deterdžentom za šareno rublje i kipućom vodom.“
Smijem se veselo. Čujem kako pere zub. Puštam Pepicu u sobu. Vani je pakao. Tiho se spuštam u kuhinju, Pepica mi se plete oku nogu. U posudicu joj sipam keksiće. Govorim: „Jedi, šuti, lezi pokraj peći i budi dobra.“ U usta ubacujem ledenu šljivu, tiho se šuljam na kat. Na Palmi pritišćem još dvije tipke. Starica tiho stenje. Uskačem u krevet. Okrećem se na trbuh. Zrak postaje ugodno topao. Ulazi. Spremna sam.
Uključuje vibrator. Više se ne bojim zuba. Što mi može učiniti mekani, ružičasti štapić?
Osjećam kako ulazi u mene. U meni je. Vibrator zvrnda, Palma teško diše, Pepica u prizemlju gricka keksiće. Čujem je.
* * *

Nazvala me Nataša. Plakala je i kroz jecaje mi ispričala priču svog života.
„Upoznale smo se. Najprije sam je pratila iako to nije uzbudljivo kao na filmu. Nina mi je rekla u kojem parku njezini psi seru. I to je bilo to. Nekoliko sam je dana gledala izdaleka. Sjedila sam tri klupe dalje i buljila u najveće hrvatske tjedne novine. Čovjek bi ih mogao iskoristiti kao zavjese kad bi imao mašte. Bez zajebancije, šta ti misliš, koji je kurac u njoj našao? Starija je od mene, na debelim nogama nosi ružičaste tajice, na stopalima ružičaste tenisice, tunika na horizontalne pruge pokriva joj ogromne grudi i široke bokove. Plava, spaljena kosa pada joj preko debelog lica. Broj noge joj je četrdeset i tri, malo sam i rekla. Vjerojatno se nije riješila čukljeva iako na internetu ne postoji stranica na kojoj ne možeš vidjeti da je baš sječa čukljeva ono što nas definira kao ljudska bića. Da mi je ikad itko rekao da će me muž prevariti s takvom ženom? Sjedila sam na onoj klupi i preko ruba novina gledala mame kako se igraju s dječicom koja trče pa svaki čas ugaze u pasji drek. Ne znam zašto su te žene rodile tu djecu. I ja sam ih željela, ali je Mirko, srećom, danas znam da je to srećom, bio sterilan. Da nije, sada bih bila samohrana majka. One ženske papirnatim su maramicama skidale djeci govna s tenisica i bijesno gledale u vlasnike pasa koji su svojim ljubimcima dobacivali loptice, štapove i gumene kokoši. Vidjela sam čovjeka, čučao je uz rub napete guzice svoje kuje, zove se Lusi, i čekao da u svoju šaku primi kobasicu. Jadna je životinja imala proljev pa je vlasnik s gađenjem otresao ruku u rukavici, bacio rukavicu u kantu za smeće a onda nježno gladio Lusina leđa dok je kuja srala, srala, srala i srala. Preciznije, iz sebe ispuštala prljavu tekućinu. Ti znaš moju neodoljivu potrebu da se miješam u tuđe živote. Htjela sam prići čovjeku i dati mu adresu našeg veterinara, reći mu kako će Lusi dehidrirati ako se o njoj ne pobrine, naš veterinar je najskuplji ali i najbolji u gradu. I, što je bitno, dolazi i doma.“
Dragi, riješio si se Nataše, mora da je to krasan osjećaj. Rekla mi je da se između mene i tebe i one tvoje „kurve“ odlučila za mene i da te je vidjela na televiziji jer braniš onoga gada koji je opljačkao pola Hrvatske, ali ti si ga ipak izvukao iz pritvora a pokraj tebe na ekranu stajala je tvoja „kurva“ jer ga je i ona spasila. Rekla je Nataša da nikad nisi bolje izgledao a da „kurva“ izgleda kao da ima dvadeset. Dok smo bili zajedno dogovorili smo se da nikad nećeš novinarima davati izjave, da se nećeš ceriti u kameru makar i predsjednika države oslobodio zbog silovanja jazavčara. Nikad i nikad. Prezirali smo sve odvjetnike koji se slikaju iako se po kodeksu ne bi smjeli reklamirati. Rekao si, obećao si mi, nikad i nikad ti nećeš svojim kriminalcima iznositi crne vreće pune odjeće kad ih puste iz pritvora. Obećao si mi da ti mafijaši nikad neće postati kućni prijatelji, da ćeš između njih i sebe držati razmak jer je granica između kriminalca i odvjetnika ionako tanka. OBEĆAO SI! Nikad i nikad i nikad nećeš postati odvjetnik-kriminalac. A vidi te danas.
Ja te nisam vidjela, ne gledam televiziju, riga mi se od Dnevnika i prelomljenih vijesti, drago mi je da braniš najveće gangstere u zemlji, na neki način to je i moje djelo, da sam te ja svih ovih godina koje smo proveli skupa jebala i zajebavala, ti ne bi mogao prihvaćati tako zahtjevne predmete. Zato si ti danas te-ve zvijezda i muž dobre pičke koja je u vašem poslu uspješnija od tebe.
Nataša mi je govorila u slušalicu: „Zato se našoj Marijani sjaji dlaka i zato nikad u svojih pet godina života nije dobila proljev, čak ni tužno mijauknula.“
Uz veliki napor skužila sam da je Nataša te riječi uputila vlasniku posrane Lusi a Marijana je, ako si zaboravio, Natašina mačka.
„Ne, uz najbolju volju nisam mogla onu ženu koja je maltezera raznježeno gledala zamisliti kako se valja s mojim mužem. On je toliko bolesno čist i hipohondričan da se nikad ne bi valjao s njom u šumi jer se boji krpelja, ne bi ni kod nje doma jer ima dva psa, vučjak se zove Miško a maltezerica Marica. Sigurna sam da je njezin krevet tapeciran dlakama, dlake su na kauču u dnevnom boravku, na foteljama, u hrani koju priprema, ako kuha. Sigurno kuha. GDJE SE JEBU? Moj muž se sa mnom uvijek prašio u sterilnim uvjetima. Ogromna Barbika ima preko sto kila. Ja imam šezdeset i sedam na metar i sedamdeset i sedam, a on mi je govorio, nešto moramo učiniti s tvojim trbuščićem. On i ona? Ja sam uvijek prije nego bismo se krenuli jebati morala šupak obrisati domestos krpicom. I on bi uvijek obrisao svoj. Pička muškarca resetira. Mislim, tuđa pička, druga pička. A opet, bilo je nešto u toj ženi. Smijala se na sav glas dok su joj se psi motali oko nogu, trčala s njima, valjala se s njima, izmjenjivala poljupce s maltezericom, toliko strastvene da mi se rigalo. Ženska je bila puna životne radosti a ja sam se samoj sebi gadila i odlučila da neću spasti na onako niske grane na koje sam se bila spremna spustiti. Sjećaš se Robija? Zajedno ste studirali ali on danas prodaje zdravu hranu. Šteta što nikad ne ideš u Biobiobio. Kad sam jednom tražila na polici neko mlijeko koje nije mlijeko ali se ipak može piti, ono od kokosa je odvratno a sojino izaziva rak, predložio mi je treće, ne mogu se ovoga trena sjetiti kako se zove. Bilo je jutro, nikoga u dućanu. Robi mi je ispričao kako su on i njegovi dečki kad su bili studenti imali problema s gazdaricom, jednom je provalila u stan i jednostavno im bez objašnjenja otkazala. Trebali su izletjeti u roku od sedam dana. Mrzili su staru vješticu koja je onda imala oko pedeset. Srećom, danas su pedesete nekadašnje tridesete. Stanovala je kat ispod njih. Odlučili su joj se osvetiti.
Gospođa je imala psića koga je voljela najviše na svijetu, što je normalno za ljude koji imaju odraslu djecu i unuke. Psić je često bio na balkonu. Robi i ekipa smislili su pakleni plan. Sasjeckali su spužvu za pranje suđa pa komadiće zapržili na panceti. Onda su komadić po komadić na uzici spuštali na gazdaričin balkon a psić je halapljivo progutao dovoljno da crkne u najstrašnijim mukama. Onoga dana kada sam bila u parku i sjela na klupu, u torbici sam imala nekoliko komadića pržene spužve. Divovska Barbika nije znala tko sam ja, njeni su psi slobodno trčkarali okolo, ona je razgovarala s tuđim psima, gladila ih po glavi i leđima, pričala s vlasnicima, iz ruksaka je izvukla plastičnu posudicu, ulila u nju, naglasila je to, prokuhanu vodu pa je ponudila Lusi. Dok je razgovarala s Lusi, koja je jezik držala u vodi i tupo gledala, mogla sam bez problema spužvom nahraniti njezine pse. Ipak nisam. Zašto nisam, Ksenija?“
„Zato jer voliš životinje.“
„Ja ne volim životinje, gade mi se gliste, proljevi, upale očiju, kastracije, držanje mačke dok joj veterinar zabija injekciju u trbuh, gade mi se i veterinari. Gulikože.“
Nataša je plakala.
„Zašto plačeš?“
„Volim životinje. Sjetila sam se naše Kike, veterinaru bismo je vozili uvijek drugim putem a onda ipak skrenuli na cestu koju je ona poznavala. Sirota životinja, svaki put bi od stresa izgubila klupko dlaka. On bi nakon svakog veterinarskog pregleda odvezao auto na čišćenje. Veterinar i sestra koja mu je pomagala dok joj je ubadao iglu u trbuščić bili su pretužni. Možeš li ti to zamisliti? Možeš li zamisliti svoju Pepicu u toj situaciji?“
„Pepica je puno gluplja od tvoje pokojnice. Možemo je voditi na kraj svijeta, ništa nju ne uzbuđuje osim hrane. Mogla bi jesti dok ne bi krepala. Ona prede dok je veterinar muči.“
„Čitala sam negdje da životinje liče na svoje gospodare, ja sam jako osjetljiva žena, pokojna Kika je bila na mene, a ti si na Pepicu. Nikoga ne voliš osim sebe. Da sam bar ja takva. Noćas sam ga nazvala.“
„Koga?“
„Njega, bivšeg muža, tatu naše Marijane.“
„Ne mogu vjerovati, zašto si ga nazvala?“
„Zato jer sam osamljena, zato jer me ostavio na pravdi boga, zato jer sam svoju pičku prije upotrebe njemu za ljubav morala prati u varikini, a on danas živi s najprljavijim bićem koje sam u životu vidjela. Rekla sam mu za domestos krpicu kojom bi svaki put nakon seksa obrisao kurac, rekla sam mu kako sam krevet morala presvlačiti svaki dan, rekla sam mu kako sam kosu prala jednom dnevno, pičku sam brijala tri puta tjedno, i noge, nokte sam gelirala jednom u dva tjedna, nikad nisam jednu košulju na sebe navukla dva puta, kako sam gaćice mijenjala tri puta dnevno, kako me mogao jebati samo ako na meni ne bi osjetio ljudski miris, jednom u tri mjeseca, ali ja nikad nisam znala kad će biti to jednom u tri mjeseca, pa sam se strugala po protokolu koji mi je on zadao, rekla sam mu neka idu u kurac on i njegova prljavica i rekla sam mu da imam ljubavnika i da se tuširam jednom tjedno i da mi je međunožje džungla a pazusi grm. Sada se najzad, nakon toliko vremena, osjećam dobro. Osjećam se dobro.“ Nataša je vrištala. „Što bismo morale učiniti, mi žene, da bismo zadržale muškarce? Koji kurac? Meni nedostaje moj muž. Izmislila sam ljubavnika. Ne brijem se i neperem se i ne mijenjam rublje. I ne brišem pičku domestos krpicom. Nedostaje mi muž. Zašto me nema kad sam bez muža?“
Žao mi je Nataše.
* * *

Na leđima sam. Kad me okrenuo? U pičku mi stavlja kockicu a onaj zub u guzicu. Palma se ničim izazvana sama isključila. Baš je ledeno. Gledam u njegovu glavu obraslu tamnim kovrdžama.
On među mojim nogama kontrolira zahvat. Svo to drndanje u mom tijelu uzbuđuje me na neki način. „Šta misliš, hoćeš li brzo svršiti, pali te ovo, ljubavi?“
Šta da mu odgovorim? ŠTA DA MU ODGOVORIM?
A ako se kocka, kvadar ili stožac oslobodi tanke žice kojom je to pričvršćeno za nosač? Čime ćemo je, ga, izvaditi? Sama ću se morati odvesti na Hitnu jer je on liječnik, svi ga tamo poznaju. Koliko se može vjerovati Kinezima? Nedavno sam saznala da u Evropu izvoze tekućinu napravljenu od kineske kose, koja služi kao aditiv za kruh. Zbog kineske kose u hrvatskom kruhu on je mekan i dulje traje. Svi oko mene imaju pekač za kruh, ja sam ga sebi kupila kao novogodišnji poklon. U okviru prozora ugledala sam ogromnu žutu mačku. Da nisam nedavno na internetu vidjela da postoje mačke dulje od metra urliknula bih užasnuto misleći da me gleda bijesna lisica. Možda bi on to razumio kao orgazam? Znam da bih mogla uključiti sirenu i završiti ovu igru, ali mi se nekako ne da. Žao mi ga je. Čovjek se trudi, želi me usrećiti. A opet, tko od nas dvoje ima više prava na sreću? Ja u ovoj noći želim jesti, jesti, jesti, on želi isprobati vibrator i sve dodatke. Zašto sam popustila? Muškarci ne vole kad ih se odbije. Ja ne volim kad me se siluje. Čije je pravo veće?
Mačka se izgubila, strojevi u mom tijelu ruju, vibrator brunda, on kleči pored mene, miluje mi kosu i čeka. Palma me gleda mrtvim očima.
Hladno mi je.
* * *

Uvjerio si me, ili me netko drugi uvjerio, da muškarci, oni pravi, vole prestrašene curice i da se boje vitkih, uspješnih, mladih odvjetnica sigurnih u sebe. Da li ijedna žena na ovome svijetu išta zna o muškarcima? Oni vole biti naši zaštitnici, oni vole kad mi bježimo a oni nas love pa ulove, oni ne vole kad im na vrata dođe komad na visokim petama, ispod ogrtača samo velike sise i izbrijana pička, ne, ne, viču dečki kad nalete na takvu jednu, tresnu joj vrata u nos. Ja hoću srnu, ja želim prestravljenu košutu, lane mi dajte, viču muškarci dok im samouvjerena kurvetina lupa na vrata. Koji zajeb. Koji ZAJEB! Cijelo sam vrijeme uz tebe glumila prestrašenu glupaču koja bez tvoje pomoći nikad ne bi našla svoj klitoris. Jednom si mi rekao kako sanjaš o seksu u troje, rekao si i da svi muškarci o tome sanjaju, dvije žene i ti, jedna bih bila ja, ti bi najprije gledao nas a onda bi napaljen pojebao mene. Ha, ha, hahahaha. I tu sam trebala zastati. ZASTATI! Nije da ni meni nisu takve misli padale na pamet, dva muškarca, jedan od njih bi bio ti, ali nisam zamišljala kako ga ti stavljaš njemu pa onda on tebi, ja sam u svojim snovima uvijek željela da me pojebe on. Ti bi samo bio pokraj nas i gledao snuker na televiziji. Čemu stranac u krevetu ako te na kraju igre pojebe vlastiti muž? Ovo ti baš i ne bih trebala priznati. Sjećaš se kad sam s firmom otišla na seminar u Zagreb? Održavao se u hotelu Palace. Navodno je tamo i Krleža spavao, za što me boli kurac jer ne volim Krležu. Pretenciozni drkadžija kome su žene kurve ili sirotice koje bi željele biti kurve, ali ne mogu jer su sirotice. Nisam pročitala sve njegove jebene knjige, ali jesam Glembajeve. Jedina žena koja tamo nije bila kurva bacila se kroz prozor. I još je rekao, to sam pročitala u jednom hrvatskom romanu za ženske, da žene najsnažnije svrše dok ih muškarac siluje. Koje debelo, tupo, ženomrzačko govno. Kladim se da s njim nikad nije svršila nijedna žena i da je stari bio gadna pederčina. Vjerojatno nerealizirana. Da je nekoga kresnuo, to bi se znalo kao što se zna da je Kovačić bio ljubavnik Nazoru. Kovačić i Nazor? Nazorove su mi pjesme uvijek išle na kurac, Kovačićeva Jama je prava muška literatura, ono, da te zabole prepone dok čitaš. I još je bio zgodan za popizdit. Ne mogu vjerovati da se išta događalo između Kovačića, muškarčine u punoj snazi, i starčića koji se za vrijeme čitavog rata jedva održavao na mršavom kljusetu. Nije mogao hodati. Njegove me fotke podsjećaju na smrt u jednom Bergmanovom filmu. I ona je jahala i bila mršava kao Nazor. Kad ćemo doznati istinu o Narodnooslobodilačkoj borbi? Jebeš Krležu. Ušla sam u onaj Palace i ugledala ga. Stajali smo u grupi i dekali ključeve. Isuse! Jedva sam ostala na nogama. Ti znaš koliko volim visoke ljude, ne divove poput košarkaša, nego one između metar osamdeset i šest i metar devedeset. On je bio visok metar osamdeset i sedam i imao je sve ono što sam ja mislila da bi bilo bolje da mi ne treba. Pepeljastoplavu, ravnu kosu, sive oči pokrivene naočalama, široka ramena, uske bokove, duuuuuuuuugačke noge, nosio je skupe cipele. Prišao mi je. Trgnula sam se kad me dotaknuo. Kao, misli su mi tko zna gdje, uz dječicu, muža, bolesnu mater, oca na fizikalnoj terapiji...
„Ja sam Danko.“
Moja se ručica izgubila u njegovoj šapi. „Ksenija.“ Pokazala sam mu svoje prekrasne zube.
Kad smo dobili ključeve, pozvao me na kavu nakon što ostavim kofer u sobi. Ušla sam u hotelsku sobu. Što obuti? Ne mogu otići na kavu u tamnom kostimu i bijeloj bluzi? Srećom, računala sam da ću ipak sama prošetati Zagrebom, pa sam u kofer utrpala kožnatu jaknu, onu crnu koju si mi ti kupio, navukla sam traperice bez kojih ionako nikamo ne putujem, na nogama ostavila tenisice u kojima sam vozila, na tijelo navukla crnu dolčevitu, na usta nanijela crveni ruž, raskuštrala svoju kovrdžavu plavu kosu i pogledala se u ogledalo. Da sam muško, samu bih sebe pojebala. Čekao me. Dok sam mu prilazila zazvonio mi je mobitel. Ti si mi peti put toga dana rekao da ti nedostajem. Šapnula sam da i ti nedostaješ meni, bojim se da će me zgrabiti migrena, ti si rekao da neće, da mi ovo nisu dani od migrene... Osjetila sam se ko govno. Moja me ljubav zove peti put, moja ljubav zna kad će me zaboljeti glava, a ja zatočena u mokrim gaćicama gledam u sive oči prekrasnog muškarca. I treperim. SVE SUŽENE KURVE. Rekla sam ti „i ja tebe“, dok je on moju ruku držao u svojoj.
Otišli smo u Vinodol, tamo su ga konobari znali. Naručila sam zelene rezance s vrhnjem i povrćem, on pašticadu s njokima. Jela sam iz njegovog tanjura a on je kušao rezance iz moga. One njihove pogačice su fenomenalne, a kako se zvalo vino koje je naručio ne znam. Ti znaš sve o vinima. Bilo je bijelo, slatkasto ali ne i slatko. Traminac?
„Izgledaš fenomenalno“, rekla sam. Zatekla sam ga.
„Pretekla si me.“
Koji zubi, koji zubi. Ne vrhunske krunice. Prirodni zubi.
„Djeca? Žena? Cura? Dečko?“, pitala sam.
„Djeca, žena, cura, dečko“, pitao je on mene.
Nije imao ni ženu ni curu ni dečka, vjerovala sam mu. Ja sam imala tebe i sina i to sam mu rekla.
Mogla bih od riječi do riječi prepričati naš razgovor u Vinodolu. Čemu?
Vratila sam se u sobu. On je u nju ušao pola sata kasnije. Dočekala sam ga gola, jebalo mi se što će o meni misliti, a dočekala sam ga gola jer mi se jebalo. Sa sebe je trgao sako kad si me nazvao. Pitao si kako sam, gdje sam i da li mi nedostaješ. Rekla sam da me ipak hvata migrena, da ležim u krevetu i da mi nedostaješ. Izašao je iz kupatila. Dok sam u ruci držala najvreliju batinu u životu, tebi sam govorila da ću isključiti mobitel jer mi se povraća, ne želim da me itko davi, ti si rekao, ja te davim, ja sam rekla, ti me nikad ne daviš, on je gol ležao na krevetu, ja sam rekla, nije mi dobro. Lik je stvarno bio komad. Isključila sam mobitel.
Njemu se - ti bi rekao nikuda a zapravo treba reći nikamo - njemu se nikamo nije žurilo. Svi govore „nikuda” umjesto „nikamo”. I na televiziji. „Kamo” je oznaka cilja, „kuda” je oznaka načina kretanja. Na primjer, kuda ste išli, preko brda i dolina, kamo ste išli, u Zagreb na seminar. Još kad netko pita, gdje ideš, stvarno popizdim. Popizdim!
Ležala sam na krevetu raskrečenih nogu i pokazala mu da mi ne pada na kraj pameti truditi se oko njega. Radi što te volja, mali, ja sam predmet, ja sam igračka, ja sam ženska koje nema. Ostavio mi je uši na miru, hvala ti dragi bože, nije mi gladio kosu, hvala ti dragi bože, nije mi slinio oči. Grickao mi je bradavice, polako, ne kao da je student moren glađu kome su ostavili tri minute da počisti švedski stol u dobrom hotelu, lizao mi je trbuh, pa... Ti znaš da ja bez toga ne mogu. Okrenuo me na trbuh, raširio mi guzove, zabio jezik među njih, pa me okrenuo na leđa, pa mi raširio noge, pa opet krenuo jezikom... Da ne budem baš precizna. Kad sam vrisnula i krenula se tresti od pete do glave, stisnuo mi je bedra da se ne raspadnem. Onda sam mu na brzinu popušila, nije mi se dalo zajebavati se s nepoznatim čovjekom, pogađati što ga pali. Jebali smo se cijeli vikend ali meni, dragi, ni u jednom trenutku nije na kraj pameti padalo da te ostavim. Naša je ljubav, mislila sam, veća od razmjene sline između dvoje ljudi. Jedno je vikend-užitak, drugo je ljubav, jebiga. Ujutro smo sjeli za stolić u kavani Palacea, pili kavu. Gledala sam kako Zagrepčani i Zagrepčanke prolaze s druge strane stakla i ne znaju kako se s naše strane stakla ne odvija drama. Rekla sam mu, stari, bez poziva, bez poruka, bez davljenja. Ipak me nazvao, ljudi nikad ne slušaju kad im nešto kažeš, ni ja ni drugi, čak je rekao da de tebe nazvati. Tu sam se stvarno usrala a onda zbrojila dva i tri. Ili me voliš onakvu kakva jesam ili voliš tko zna koga. Neka te nazove, ako te izgubim zato jer sam ja ja, što sam izgubila?
* * *

Govorim: „Žedna sam. Osušila su mi se usta. Izvuci sve iz mene.“
Kad me oslobodio, poslala sam ga da mi donese veliku čašu vode i komad čokolade. One najbolje, ručno rađene.
„I ja volim Čokoladu“, lukavo me, ako je to lukavo, pogledao.
Ja mu lukavo, ako je to lukavo, vraćam pogled. „Ako i ti voliš čokoladu“, voliš sam naglasila, v-o-l-i-š, „onda donesi veći komad.“
Ne želim da misli kako sam ženska bez mašte. Bolje da u mene turne komad čokolade nego grlo od pivske boce u blještavoj noći trpanja.
Pepica ulazi u sobu. Šutiram Palmu. Njezine oči ostaju ledene. Pokrivam se preko glave. Pepica skače na krevet.
* * *

Kad smo već kod Danka, često mi pada na pamet - zašto parovi rade frku oko seksa izvan braka? Brak je institucija uz pomoć koje država građane drži pod kontrolom. Ljudi u braku imaju djecu o kojoj sami moraju brinuti iako država tu djecu šalje u smrt kad to njoj zatreba. Ljudi u braku dižu kredite pa bankama plaćaju zastrašujuće kamate od kojih menadžeri i političari dobro žive. Ljudi u braku brinu o njegovim i njenim starcima jer državu boli kurac za starce. Ljudi u brak najčešće ulaze uz blagoslov crkve koja im milu majku jebe ako netko od njih zgriješi bludno, ako ne plate ulazak u brak, ako ne plate blagoslov stanova i kuća, ako ne plate svaku kapljicu vode kojom škrope siroče koje moraju imati, ako ne plate mrtvačko zvono koje im zvoni dok im pop koga za to moraju platiti nešto na grobu sere.
O hostiji koju im prljavim rukama u usta trpaju popovi da se ne govori. Koliko bi katolika progutalo hostiju kad bi znalo da je svećenik u istoj ruci pola sata prije držao kurac koji je uvalio u riticu desetogodišnjem dečkiću? Koliko njih?
SVI bi progutali hostiju. Katolici su najveći žderači pizdarija na kugli zemaljskoj.
Svi koji su u braku osjećaju žestoku krivicu kad pojebu nekoga sa strane, a svi koji su u braku jebu sa strane jer mi nismo labudovi. Ni golubovi. Ni rode. Na nekom hrvatskom krovu živi roda koja je sjebala krilo. Zato, kad za to dođe vrijeme, ne leti prema jugu. Ali leti njezin muž Klepetan. Kako mu se zove žena? Klepetanka? Teško. To zvuči previše srpski. Nešto kao Milanka. Nema danas u Hrvatskoj tog Klepetana koji će jebati Srpkinju Klepetanku i biti vijest u Dnevniku. Svake godine u isto vrijeme na svim hrvatskim televizijama voditeljice i voditelji Dnevnika pitaju se da li će Klepetan sletjeti u gnijezdo. Oće? Neće? Nacija broji dane. Onda se Klepetan vrati pa se ptičurine pojebu pa mi to gledamo. Voditelji se znakovito zadovoljno smiješe u kameru, u Hrvatskoj su i rode katolici. A onda krenu na šport. Doduše, ja ne vjerujem nikome pa ni biolozima koji tvrde kako su te živine monogamne i kako je monogamija i moguća i prirodna i kako moramo ustrajati da sto godina jebemo istu osobu makar na tom putu crknuli od užasa i dosade.
Danko me pojebao, bilo mi je lijepo, ni u jednom trenutku nisam osjetila krivicu, ni u jednom trenutku dok sam se s njim valjala u krevetu nisam pomislila da te ne volim. Svršila sam, opustila se i k tebi se vratila dobro raspoložena. Možda postoji vječna ljubav, ali ne postoji vječna strast. Kome se na ovome svijetu može deset godina dizati ili vlažiti samo na jednu osobu? Postoje li takvi?
Misliš da sam kurva?
* * *

Palma je izdahnula.
On u prizemlju viče: „Vatra se gotovo ugasila. Skočit ću na terasu po drva.“ Uključio je televizor.
Čujem ljude kako veselo pjevaju hrvatske narodne pjesme. Pokrivam se preko glave.
„Naložio sam peć.“
„Silazim.“
Pepica ostaje u krevetu. On stoji za stolom, pije crno vino, gleda u ekran. Sve žene na ekranu oko vrata nose ogrlice od umjetnog koralja, grle se s muškarcima kojima na glavi sjede crni šeširi. One su obučene u široke, bijele haljine, muškarci u široke košulje i crne hlače. Na svakom stolu je svinjska glava s jabukom u ustima, a mrtve svinjske oči gledaju vesele pjevače.
„Iljuijujuijuijujuuuuuuuuuuuuu.“
„Ugasi to sranje.“
Isključuje televizor. „Zašto si se spustila?“
„Gore je jezivo ledeno.“
Na sebi imam frotirski ogrtač. „Po ovom ledu izašao si gol na terasu?“
„Nema veze, mlad sam.“
Da li sam ja stara zato jer sam u ogrtaču? „Smrznut će ti se kurac“, smijem se.
„Reci jasno, da li bi to za tebe bila kazna ili spas?“
„Što?“
„Da mi se smrzne kurac.“
Prilazim mu. Grlim ga. Trljam se o njega. „Kazna“, govorim, „kazna, kazna, kazna...“
Vatra u kaljevoj peći paluca. Odmiče se od mene. Sjeda na kauč. Gleda me. Ogromna terasa blješti, suho lišće nosi vjetar, susjed u moj vrt baca granate, bombe... Krećem prema sudoperu. Perilicu punim suđem. Osjećam se dobro.
Zašto?
* * *

Seka mi je u Istri nabavila svinjsku mast. Direktno od seljaka. Civilizirani ljudi više ne pripremaju hranu na biljnom ulju. Troše sirovo maslinovo ulje ili svinjsku mast.
Pitala sam se tih dana kada sam patila, dragi, ili mislila da patim, zašto te urlajući nisam poslala u kurac. Urlajući. Bila bih, da sam bila ona stara ja, ali ti si me pretvorio u šaptalicu otkako si krenuo s odvjetnicom u bolje sutra. Odrezao si mi kandže, u kljun ubacio Domestos. Naravno da sam osjetila da imaš nekoga, ali sam mislila da će te to proći kao što je i mene prošlo nekoliko puta.
Brak je više od jebačine. Brak je ležanje u krevetu u nedjelju ujutro udvoje, slušanje radio-emisije Hulahop i ispijanje kave, brak je razgovor o djeci koja su nezahvalna, sebična govna, brak su večere s prijateljima od kojih svi iza sebe imaju zaboravljene dodire ili trenutno razmjenjuju slinu s nekim s kim ne bi smjeli, ali im to ne lomi život.
Postoje napetije priče. Sjećaš se onog slučaja u Splitu? Jedan od tvojih ubio je oca i mater i uporno u pritvoru tvrdio da jedino on zna da nije kriv iako su njegovi otisci bili na sjekiri a i susjedi su ga vidjeli sa sjekirom u ruci pokraj leševa mrtvih roditelja.
Uvijek sam se divila tvom entuzijazmu. Kako smanjiti kaznu zločincu koji je zatečen s oružjem u ruci?
Tebi su moja pitanja bila smiješna. „Na meni je da pronađem olakotne okolnosti.“
Kad je onaj u Slavoniji ubio staricu kojoj je dugovao sto kuna i nikako da joj vrati, uz tvoju je pomoć umjesto četrdeset godina robije dobio devet i lagani posao u kuhinji u Lepoglavi. Nije mi bilo jasno kako si to izveo. A priča je bila jednostavna. Lik je bio optužen za ubistvo iz koristoljublja jer je starici ukrao pilu, takva su ubistva „teška“ ubistva. Ti si dokazao da govno nije staricu ubilo „iz koristoljublja“ iako on jest ukrao onu pilu, on je priznao da je susjedu ubio jer mu je “tako došlo“. I još je lagao kako je pila bila njegova, iako je staričina rodbina tvrdila da je pila pripadala starici, kupio ju je njezin zet. Uzalud. Njegova majka se zaklela da je ona sinu poklonila pilu za prvu pričest. Ne znam da li su za kurac hrvatski suci ili zakoni ili si ti odličan advokat. Vjerojatno je istina i prvo i drugo i treće. Koji ti posao imaš?! Nikad klijente ne pitaš da li su zaista ubili. Tebi to nije važno, o žrtvi nikad nisi razmišljao, bitniji su ti uvijek bili sudac i suci na Vrhovnom sudu od kojih su neki bili „normalni“ a drugi, oni koje je postavila politika, nisu znali posao.
Divila bih ti se svaki put kad bi napisao žalbu na dvadeset stranica.
* * *

Uključuje televizor. U sudoperu leži suđe koje nisam uspjela uvaliti u mašinu. Četkom trljam tanjure da bih dobila na vremenu. Dobila na vremenu? Odgodila neodgodivo. Zeleni sat pokazuje da je Nova još daleko. Ostatke hrane slažem na veliki, zeleni keramički tanjur. Svijećnjake čistim od voska, stavljam u njih nove svijeće. Palim ih. Između njega i mene visi debela, ledena zavjesa.
Pijem vodu. Pijem, pijem, pijem. Na ekranu se kesi naš najpoznatiji te-ve voditelj. Loš glumac i beskrajno neduhovit čovjek. Tko zna koliko košta njegov blesavi cerek?
* * *

Ovoga mi je trena pala na pamet jedna scena iz našeg bračnog života. Porječkali smo se, ubij me, ne znam oko čega, ja sam ti dobacila: „Tvoj je problem samo to što me previše voliš.“
Ozbiljno si me pogledao, bez iskre u očima, pogledao si me onako kako vjerojatno gledaš ubojicu koga braniš dok mu govoriš kako će tvoja ipak biti zadnja pa si rekao: „Na tvom mjestu ja u to ne bih bio previše siguran.“
Nasmijala sam se glasno i od srca. Sinulo mi je, ti nisi topli medo za koga se prodaješ, ti si... Tko si? Tvoja me rečenica oslobodila. Znala sam da ću godinama u sebi ponavljati, ja u to ne bih bio previše siguran, ja u to ne bih bio previše siguran, ja u to... Tvoj ću ledeni pogled držati u srcu dok nas neka kurva ne rastavi. A s druge strane... Pokloni, pozivi, držanje za ruku, cvijeće, pozivi, pozivi, pozivi. Nazivao si me deset puta dnevno i nakon deset godina braka.
„Kontrolfrik“, govorila bi Željka, „bolesnik.“
Možda tvoja majka ovoga trena zaista umire? Super, vidjet ćemo se na pogrebu. Da li će ti ona u crnini visjeti okačena o lakat? Kako se vas dvoje igrate? Radiš li joj sve ono što si meni radio ili si uključio nešto novo? Naučio od nje? Ja i nisam neka jebačica. Nemam ni mašte ni volje da se valjam satima. Volim kratke susrete i orgazam bez odgađanja. Pizdila bih kad bi me namjerno dovodio do ruba pa onda krenuo u krivom smjeru.
„Gdje nam se žuri?“
Nije gdje nego kamo.

Meni se žurilo da ne bih morala ležati uz tebe i tvoj vlažni kurac nezadovoljena i bijesna. Zašto me nisi slušao? Zašto je uvijek moralo biti po tvom? NE VOLIM SEKS KOJI TRAJE GODINAMA!
Nakon svega što mi se dogodilo pokazalo se da sam i ja samo jedna od žena koje o svojim muževima ništa ne znaju. Upravu si. Zašto ti uvrede sipam u lice umjesto da uživam u stečenoj slobodi? Ako si tako bešćutan, tako hladan, tako naporan, tako predvidiv i tako mi ideš na kurac, čemu ovaj razgovor? Što je s tvojom prostatom? Da li si zaista imao problema ili si me lagao da me ne bi morao jebati? Ako si imao problema, onda ih imaš i s njom. Mora da ti nije lako ne jebati ženu koja će uskoro proslaviti trideset i drugi rođendan? Piješ onu Afričku šljivu? Bože, kako mi ta reklama ide na kurac. Čovjek u trideset i devetoj proguta tabletu i onda mu postane tvrd poput roga nosoroga. To se vrti na svim televizijama, čak i na srpskim. Ovaj smo put braća po mrtvom kurcu.
Kad isključim zlobu, moram priznati da nisi bio loš u krevetu. S vremenom si naučio kako funkcioniram. Dogovorili smo se bez dogovora. Ja bih svršila a onda krenula tebe obrađivati.
Svi su naši prijatelji, kad kažem svi mislim svi, na tvojoj strani. Ja sam po njima u našoj vezi bila šef. Kraljica. Carica. Ti si dečko koji se deset godina trudio da mi kruna ne sklizne s glave. Blago meni, blago meni, blago meni. Da li mi je bilo blago? Jest na neki način, zato jer sam ja od života s tobom učinila rajski vrt. Nema svađa, nema borbe za ljudska prava, nema dernjave. Jedna moja stara prijateljica rekla mi je da sam pametnija od tebe ma koliko, ha, ha, ne izgledalo tako. Svoju sam pamet, ako je ovo što imam pamet, sakrivala od tebe na sve moguće načine. Bio si sretan kad se u velikom restoranu ne bih znala vratiti iz ve-cea. Zato si me svaki put čekao pred vratima. Jesam li zaista bila toliko nesnalažljiva ili sam sebe pretvorila u izgubljenu u pustinji da bi me ti iz dana u dan mogao nalaziti i davati mi hladne vode? Meni je ponekad sreće s tobom bio pun kurac. Muškarac mog života bio je predvidiv. Seks srijedom kad nisi primao stranke, ručkovi i večere s prijateljima, putovanja, seks vikendom. Novac nam nikad nije bio problem. Ja ne znam što znači minus, kredit, pregled u državnoj bolnici i čekanje na doktora satima. Specijalisti su čekali mene jer si bar desetoricu branio zbog ubistva iz nehaja ili nemara, ne znam terminologiju. Kad sam jednom ipak završila u bolnici, ležala sam u apartmanu. Oko mene živi sirotinja, i neki su naši prijatelji zastrašujuće siromašni. Ipak smo se družili s njima jer oni o svojoj bijedi s nama nisu razgovarali a godinama smo bili ista ekipa. Nas je karta krenula, a oni su se strmoglavili u ponor.
Tko su naši prijatelji? Tko su moji bivši prijatelji? Svi smo mi bili samo grupa nesretnika koji su se držali jedni za druge na brodu u olujnoj noći a brod punim jedrima piči prema hridi i nema šanse da će skrenuti s putanje i nema šanse da će se oluja pretvoriti u bonacu. Nitko od nas ne drži uzde svoga života u ruci. Lagali smo jedni druge.
Mikić i Mikica su godinama pred rastavom zato jer on jebe okolo a ona uporno glumi sljepicu. Mrzila me iz dna duše dok ti nisi krenuo jebati sa strane. Danas me mrzi jer misli da sve podnosim previše dobro. Tvoj me odlazak nije ubio, Mikica misli da sam ja sretna.
Rekla mi je na Korzu: „Izgledaš bolje nego prije, priznaj, drago ti je što si ga se riješila.“
Priznala sam.
Ena i Miro imaju dvoje promašene djece. Njihova cura studira medicinu osmu godinu a sin je bijedni kladioničar koji noću i danju sjedi u onom tržišnom centru i poteže ručicu aparata. Tko mu daje lovu?
Onoga dana kad si zauvijek izašao iz MOJE kuće, isključila sam mobitel. Katarina me nazvala na kućni. Zašto sam dignula slušalicu iako sam se zaklela da neću? Uključila je glas kojim se ljudi služe kad sretnu nekoga kome je jučer krepao pas ili mačka ili mu je preminula majka stara osamdeset i osam godina. „Kako si, dušo?“
Ti znaš, i svi oko mene znaju i Katarina zna koliko mrzim kad netko nekoga zove dušo, dušice, srce, malena, milo, drago. Ili kad na kraju poruke napiše, pusa. Želudac mi se popeo u grlo, a ipak sam zvonkim glasom rekla: „Super.“ Dok sam izgovarala super, svi govore super, i to mi ide na kurac, osjetila sam da mi je glas onoliko prezvonak koliko je Katarinin pretužan. Zato sam šapnula: „Moj se dragi između žene i cure odlučio za curu. Pogodi zašto?“
Nisam joj spomenula ime iako ga zna čitav grad. Čitav grad? Zašto ostavljene žene misle da se čitav grad bavi njima? Jebe se čitavom gradu što ti se događa. Onda ostavljene žene izbjegavaju zalaziti u nekad njoj i njezinome dragome zajedničke kafiće da im čitav grad ne bi prepoznao nesreću na licu.
Zašto čovjek ne smije biti nesretan? Danas su ionako svi nesretni. Neki su bolesni, drugi siromašni, trećima partner crkava u najstrašnijim mukama, peti imaju penziju dvije tisuće kuna, ali ne. Nesreća, prava nesreća, inkarnacija nesreće jest ostavljena žena.
Odlučila sam, dragi, ja sam tada odlučila, mislim onoga dana kad si me ostavio, da ću u sebi vrištati, život ima smisla, ŽIVOT IMA SMISLA. Neću biti nesretna makar krepala od tuge. Odlazila sam u naše kafiće svaki dan. Kad muškarac ostavi ženu više ne razmišlja o njoj. Da smo se tada sreli, mislim onih dana nakon rastanka, tebi susret sa mnom ne bi značio ništa, a konobaru iza šanka koji nas je godinama gledao kao par još manje. Mi smo za njega Čaj od Mente i Makjato bez Kofeina. On ima dvadeset i osam, stambeni kredit u švicarcima, nezaposlenu ženu, derište koje ne može upisati u državni vrtić jer mama ne radi, mama ne može naći nikakav posao jer mora čuvati klinca, ni ona ni muž nemaju love za privatni vrtić u koji bi mogli uvaliti dijete dok žena traži posao. Ljudi žive u paklu, jebe se njima za sve oko njih što mene na neki način opušta. Dobar je osjećaj kad si nevidljiv i nebitan.
„Kako si, dušo?“
Katarina je zvučala kao gospođa koja starcu uzalud senzualnim šapatom pokušava dignuti kurac.
Šapnula sam: „Dušo, zašto misliš da mi se svijet srušio na glavu? Ništa se nije dogodilo, Katarina, dušo. Mi smo se godinama jebali preko volje, skupa smo bili jer smo bili kukavice, zlato. Meni je drago da je moj bivši muž sretan, curo moja. Neka se, prije nego ga zgrabi nešto, ima problema sa prostatom, dobro izjebe, dušo. Neka čuva blizance, zlato, i neka im uvaljuje kašicu u usta i mijenja pelene i neka ih nosi čitavu noć kad dobiju upalu uha, tko zna da li će je dobiti istovremeno, neće mu biti lako, ima problema i s kičmom, jesi li još na liniji, srce moje?“
Katarina je plakala.
„Zašto plačeš?“
„Imam ljubavnika, sad ti to mogu reći“
„Sad? Zašto mi to sad možeš reći?“
Svi smo znali da Katarina ima ljubavnika i čekali kako će se rasplesti priča. Njezin muž je činio sve da Kejt ne ode. Grlio ju je na cesti, neka On vidi kako se vole, grabio je za ruku kad bi naletjeli na Njega, nazivao Ga i preklinjao da napusti Katarinu. S posla je dolazio doma bez najave u svako doba dana, Katarina se nije jebala doma nego u Kontu ili u stanu onog klinca kad bi mu roditelji otišli na Otok. Katarina se žalila Lei na maloga koji bi samo jebao i žderao a ona mora biti na vodi bez kruha.
„Što da učinim? On ima dvadeset i osam i pol, ja četrdeset i pet. Da li će sa mnom ostati do kraja?“
„Što znači kraj?“
„Kako ću reći sinu, tek ima petnaest, kako ću reći mami, srce joj radi samo trideset posto, kako ću reći tati, otkazuju mu bubrezi. Ja ću, ako odem sa Šimijem, ostaviti iza sebe bar četiri mrtvaca.“
„Šimi? Zašto ga zoveš Šimi?“
„Zato jer se zove Šimudin.“
„Isuse, tko se danas zove Šimudin?“
„Šimi se zove Šimudin.“
„A zašto ne ostaviš Šimudina, tko može provesti život s nekim tko se zove Šimudin? Nisi normalna.“
Katarina je vjerojatno obrisala slinavi nos pa se nasmijala: „Ozbiljno misliš?“
„Zajebavam se.“
„Ne znaš, ne možeš zamisliti kako mi je teško. Znam da me Edvard voli, znam da bi sve učinio za mene, uostalom, on je otac moje djece, ali kad vidim njegove pasje oči, kad se popne na mene a nikako da svrši, kad mi u uho prostenje: ‘Prokleti betablokator’, zapitam se ima li ovakav život ikakvog smisla? Da li ću ja do smrti biti medicinska sestra sve težem bolesniku, usput i psihijatrica, ili još ima nade za mene? Šimi, da samo jednom, da samo jednom u životu vidiš Šimija, golog Šimija, nikad ne bi požalila što te napustio Dragomir.“
I još mi je rekla da se nikome u društvu ne sviđa tvoje ime i da zvuči jednako glupo kao Šimudin. Kad ćemo doznati što prijatelji o nama misle? Rekla sam Katarini da Dragomir zvuči bolje nego Edvard, o Šimudinu nećemo, da se meni jako sviđa njeno ime Katarina, zvuči moćno a nosi ga žena koja nema hrabrosti napustiti muža i krenuti s klincem u novo sutra.
„Kate, budi Katarina Velika.“
„Tko će nos hraniti?“
To jest problem. Keti svoju plaću troši na frizera, masera, pedikera i poneki lijek za starce. Edvard je prebogat i ima hordu odvjetnika. Uostalom, dragi, ti si jedan od njih. Da Edvard Rogati samo tebe ima, Katarina Mala bi najebala. Ne, Edo nikad neće dozvoliti Ketici da sa Šimijem troši njegovu lovu i pet puta tjedno, najmanje, vrišti: „Mamaaaaaa, svršavaaaaaaaaam“ Ona mi je rekla za to „pet puta tjedno najmanje“. A okolo sere kako joj briga o starcima oduzima svo slobodno vrijeme.
Koliko se često jebete ti i ona? Onoliko koliko smo se jebali mi na početku? Deset puta tjedno? Ne vjerujem. Ti redovito piješ Atenolol, to s njom ne može više nikad biti onako kako je bilo sa mnom.
Pepica jauče i gleda me kroz staklena balkonska vrata. Otvorila sam joj vrata i dala šaku keksića za operirane mačke. Nikad nisi volio nijednu od naših mačaka, sve su one bile moj izbor, a onda bi postale tvoje ljubimice koje bi te obasipale psećom ljubavlju. Kad pogledam unatrag, svi oko nas više su voljeli tebe nego mene. Zato jer sam ja ozbiljna, nadrkana žena koja s ljudima i životinjama govori kao da svi oni mogu podnijeti istinu.
Moram nešto reći u svoju obranu. Tvoja majka jest davež. Nazivala te svaki dan i nabrajala ti kako se osjeća. Stolicu nije imala od petka.
„Od kojeg petka?“
„Od jučer.“
„Ali, mama“, slušala sam na katu dok si urlao u slušalicu, odbija nositi slušni aparat koji smo platili osam tisuća kuna, „ni ja nisam srao od petka.“ Pa dramatska pauza i tvoje glasno disanje.
Da li si u međuvremenu bio kod pulmologa? Nemoj se s tim zajebavati. Nije normalno tako glasno disati. Tvoje disanje znalo se pretvoriti u šištanje kad bismo se penjali uz neke stepenice. Ništa ti nisam govorila jer ne podnosiš razgovor o bolestima, ali ipak mislim da bi morao otići do pulmologa ili bar napraviti alergotest. Ja sam ga napravila prošli tjedan. Alergična sam na cimet, bjelilo za brašno i na bjelilo za kokain. Pojma nisam imala da netko bijeli brašno i kokain.
„Oprosti, da, znam da si me rodila, znam da si mi mama, znam da se tako s mamom ne razgovara, ali nemoj dizati frku jer jučer nisi imala stolicu. Gubim živce jer nije ni meni lako. Ne, mama, nisam bankrotirao i ti nećeš završiti na ulici i neće ovršiti tvoju kuću ako ja propadnem, tvoja kuća je TVOJA kuća. Zašto se derem? Zato jer ne razumiješ. Oprosti, moram prekinuti, boli me glava. Ne, ne idem na magnet, tvoj susjed Lovro ima rak mozga, ali nije svaka glavobolja rak mozga, ne, nije bol došla naglo i ne boli me glava nepodnošljivo. Zašto plačeš? Ne derem se na tebe, govorim glasno da bi me čula. Mama, i ja tebe volim i nazvat ću te sutra. Naravno da me možeš nazvati u svako doba dana i noći ako dobiješ ili ne dobiješ stolicu.“
Dragi, nije da ne volim tvoju mamu...
* * *

Gledam susjedovu mačku. Čupava, siva divljakuša leži u grmu lavande. Jedno joj je oko sivo, drugo smeđe. Ne volim podmuklo stvorenje. Da nije hladno, da ne puše ledeni vjetar, da se ne bojim petardi, da nisam polugola izašla bih na terasu i otjerala je kamenom. Tko zna da li bi se pomaklo odvratno, neustrašivo, čupavo stvorenje. Osjećam njegov pogled na potiljku. Okrećem se. Gledam ga. Očekivala sam da će njegov pogled biti prikovan uz ekran. Onaj glumac sada pjeva.
Gleda mi ravno u oči: „O čemu razmišljaš?“
„Teško će mi biti bez tebe, jesi li prelomio?“
„Ljubavi, o tome smo sto puta pričali. Beč je krasan grad, pet sati vožnje udaljen od tebe.“
„Radit ćeš danju i noću.“
„Ti ne radiš danju i noću, svaki vikend možeš sjesti u auto i biti sa mnom.“
„Dok si ti u bolnici.“
„Ne zajebavaj. Dok sam ja u bolnici možeš šetati Bečom, razgledavati fenomenalne izložbe, vidjeti Maljevičevu Crvenu konjicu, piti čaj na Kertnerici ili Hilferici, tamo u onoj zabačenoj ulici.“
Prilazim mu. Grli me i miluje po kosi. Mašina tiho uzdiše. Preglupi glumac se na sav glas nečemu smije. On drži glavu u mojoj kosi.
* * *

Baš mi je drago da si mi se javila, Ksenija. Nasmijala si me. Imam dojam da si mnogo bolje volje otkako nas nema. Pijuckam konjak, ne smijem se napiti. Ipak sam ja otac dvojice minijaturnih dječaka koji uz sebe moraju imati prisebnog tatu. Čujem te, gdje je Ona? Nije sa mnom. Ne, ne, ne, naravno da nas nije ostavila. Mama je otišla na skijanje. Daj, daj, ajde, o’ladi malo. Otišla je na skijanje s ekipom bez nas zato jer ja ne skijam, to znaš, i zato jer su klinci mali. Naravno da nisu premali, ali ja sam odlučio da mi je lakše i draže brinuti o njima upoznatom okruženju nego negdje u Francuskoj, na visini od nekoliko tisuća metara. Ne volim snijeg. Bojim ga se. A tu je i moja mama.
Skočit ću u dječju sobu. Spavaju. Viti sam ipak u usta ubacio dudu. Blaž spava bez dude. Prekrasni su. Kad ujutro otvore oči, u pravilu istovremeno, pa mi pokažu zubiće... Oslobodio sam sve vikende, ne radim više po čitav dan, mama ima više energije. Ovo još nisam nikome rekao, sve češće mi pada na pamet da odem u mirovinu i bavim se samo djecom. Karmen je doktorirala, pametnica tatina. Voli braću i braća se njoj vesele. Blaženi skajp. Sad kužim da sam je ostavio kad sam joj bio najpotrebniji, nemoj, nemoj odmah režati, nikad nisam požalio. Ti i ja smo bili dobar par. Sit sam pritvora, Lepoglave, Vrhovnog suda, žalbe su mi sve kraće, a tupa buljenja u korumpirane suce sve dulja. Shvatio sam, da li na vrijeme, ima života i izvan sudnice, novac me ne usrećuje kao nekad. Što je nama novac donio? Mogli smo kupiti što bi nam palo na pamet, vrlo brzo smo ostali bez želja i gledali jedno u drugo režeći. A bili smo bogati. Nije te usrećivao novac, ni moja ljubav, bila si nesretna dok si bila sa mnom, sada si, naslućujem, nesretna jer nisi sa mnom. Ne znam tko si. Da li ti znaš tko sam ja, tko sam bio ja? Ovaj ja više nije onaj ja. Volio sam te, volio sam te više od ičega na ovome svijetu. Smeta ti perfekt, znam ja tebe. Zašto te više ne volim? Pitaš se, ti se uvijek nešto pitaš, da li Sašu volim više nego sam volio tebe ili ipak malo, malo manje i što to znači „više od ičega na ovome svijetu”.
To znači, draga, da sam se budio s mišlju kako ti uljepšati dan i odlazio na spavanje planirajući kako ću ti ugađati dok nas smrt ne rastavi. Bio sam opsjednut tobom. Očaran. Obuzet. Kad bih čuo kako se glasno smiješ, uvijek nečemu što ne bih razumio, zadrhtao bih, dignuo bi mi se isti čas. Čujem te, da li ti se diže i kad se nasmije Ona? Ne diže mi se zato jer se „Ona” smije često. Taj ritam moj kurac jednostavno ne bi mogao podnijeti. I opet te čujem. Moj je brak loš, ti si u to sigurna, meni bi bilo bolje da sam s tobom jer bi mi se kurac dizao jednom mjesečno, ovako mi se... Šta misliš, jesmo li ti i ja danas dovoljno prijatelji da bih ti govorio o seksu između mene i Saše? Nismo prijatelji toga tipa. Uostalom, ja ti o svom seksualnom životu s drugim ženama nisam govorio ni dok smo bili skupa. Ništa mi o tome ne govoriš. Jesi li znala da su postojale i druge? Da sam i ja poput tebe dijelio seks od ljubavi i ljubav od seksa? Nisi? Jesi? Lažem? Govorim istinu? Koje žene? Kako sam stigao kad sam radio od jutra do sutra?
Draga, i ti si radila istim tempom, pa ipak si našla vremena da razmijeniš sokove s dečkima koji su bili bolji od mene. Koliko ih je bilo? Kad te pojebao onaj lik u Zagrebu to nije ostalo vaša mala tajna. Znao sam da ćete se pojebati prije nego vi. Jasna, skupa ste godinama sjedile u istoj kancelariji, me nazvala i rekla kako u Vinodolu jedeš nekom gospodinu iz tanjura. Rekao sam joj da je on sin moga kolege sa fakulteta. Znao sam da ti ne bi iz tanjura jela nekome mojih godina. Draga, ali to nije sve. Dečka si toliko oduševila da je došao u Grad i nazvao me. Našli smo se u kafiću deset metara udaljenom od tvoje firme. Nadao sam se da ćeš izaći i vidjeti nas. Rekao mi je da si ti najljepša žena koju je u životu sreo, pametna i puna životne radosti, ja ne znam što imam, tvoje su oči boje različka, nisam guglao „različak“, ja tebe ne zaslužujem, on misli da bih ja tebi trebao dozvoliti da „dišeš punim plućima“. Gledao sam u one njegove sive oči iza naočala, koje su se tebi toliko svidjele i mrzio te iz dna duše. Znam da sam trebao ustati i tresnuti ga lakom u glavu, razbiti mu naočale, oslijepiti ga. Čovjek je od mene bio viši deset centimetara, mlađi petnaest godina, najmanje, o veličini njegovih lopata koje je držao na stolu da ne govorim. Želim reći, bio sam izvan sebe, ali ne toliko da bih bio spreman zbog tebe otići na Hitnu slomljenoga nosa. Možda te već tada nisam volio iz dna duše svoje. Ha-ha. Ako voliš svoju ženu a nepoznat čovjek ti upravo govori kako ju je izjebao, najnormalnije je da... Rekao sam mu da te ne držim na lancu, neka te slobodno nazove i odvede tamo gdje ćeš moći širiti svoja pluća, krila i sve ostale organe za letenje. Jedan posebno. Nasmijao sam se na sav glas nadajući se da će moju poruku shvatiti kako treba i da neće on prebiti mene kad ja već neću njega.
„Ne voliš je?“
„Ne volim je“, pripalio sam cigaretu koju mi je on dao.
Našem je stolu prišao sitni, bijeli pas i popišao mu se na skupu tamnocrvenu cipelu. K nama je prišla mlada žena, sagnula se, pokazala mu stražnjicu, okrenula se prema njemu i rekla: „Oprostite.“
Ženska je imala dvadeset godina, ako.
On je trznuo cipelom i rekao: „Nema veze.“
Cura je otišla i rekla psiću: „Zločesti, zločesti Maximilijan.“
Rekao sam mu da sam svoje cigarete ostavio u uredu iako nisam pušio osam mjeseci prije toga.
„Naš je brak ‘otvoren’, nju jebe onaj koga ona izabere, ja jebem onu koja mi se svidi. Mi smo samo prijatelji.“
„Pa kad je ne voliš, zašto se ne razvedete?“
„Zašto bismo se razveli, nama je seks terapija za opuštanje, a opet, ona je na neki način luda za mnom. Ne može bez mene.“
„Da je tako luda za tobom ne bi meni onako pušila, ona je definitivno najbolja pušačica na svijetu. Čovječe, ne znaš što imaš doma.“
„Znam“, rekao sam, „a znaju i mnogi drugi.“ Nasmijao sam se. Kad se danas toga sjetim, pomislim da ja baš i nisam govno izvan svake kontrole.
To ga je pogodilo.
Rukovali smo se, otišao sam u ured i povratio. Zašto nisam bio muško i prebio ga? Jebeš nos.
Zato jer nije bio problem u njemu nego u tebi? U nama? Ako uopće postoji problem kad se jedno od dvoje ljudi vezanih bračnim lancima pojebe sa strane? Možda smo se mi tako strastveno voljeli jer nismo ništa znali jedno o drugome?
Telefon zvoni. Otkako te ne volim, moja mama zvoni češće, ali se ja rijetko javljam.
Ili će umrijeti ili preživjeti, postoji i Hitna.
Oprosti, prekinut ću, vratit ću se. Blaž plače.
* * *

Miče svoju glavu iz moje kose, hvata me za bradu: „Ne mogu vjerovati da si toliko nesretna. Dok sam radio na Hitnoj čitavu bismo novogodišnju noć depresivcima ispirali praxitene iz želuca. Ako ti idem na živce zato jer te želim uvući u krevet, reci mi. Evo, dirni ga. Manji je od oraha.“
Grabim u ruku njegov kurac koji u mojoj šaci raste. „Nije da mi se ne jebe, u novogodišnjoj noći poginuli su moji starci, padala je kiša, cesta je bila skliska...“
„Ljubavi, tko nas tjera da radimo bilo što što tebe ne usrećuje?“
Moji su starci poginuli u svibnju, ali on to ne zna. Kurac u mojoj ruci postaje ogroman. „Opterećuje me tvoja erekcija, osjećam se krivom, ne mogu se jebati dok moji starci leže u ledenoj zemlji i jauču, ti se jebeš a nama je hladnooooooo. Čini mi se kao da tvoja kurčina neprestano na mene reži: ‘Pojedi me, progutaj me’.“
Smije se: „Ne odgovaram za njegove postupke. Makni mi ruku sa kurca a ja ću razmišljati o noći sličnoj ovoj kad su nam na patologiju dovezli mrtvog muškarca u debeloj jakni.“
* * *

Nisam se javio mami, draga. Blaža sam okrenuo na bok, pokrio i poljubio mu kosicu. Kako ta djeca krasno mirišu. Drago mi je da ih nisam imao s tobom. Ti si stalno izvan sebe.
Često se sjetim jednog od naših ručkova u Ribi. Sjeli smo na terasu, ja sam rekao kako me miris borova vraća u djetinjstvo, ti si mi otrovno odgovorila da je vraćanje u djetinjstvo tipično za ljude mojih godina. Toga sam dana naplatio ogroman honorar, bez računa, prvi nakon duže pauze, bio sam izrazito dobro raspoložen. Došla je konobarica, najprije sam sebi naručio riblju juhu, naravno da sam pogriješio, a onda tebe pitao što želiš naručiti. I ti si naručila riblju juhu i grdobinu sa palentom, ja jadranske lignje na žaru. Pojeo sam juhu, ti si u svoju tupo gledala. Kad je došla konobarica, rekla si joj da je juha bila mlaka, bila je, da u „prljavoj vodici“ nema ni ribe ni riže.
„Gospođo“, cura je drhtala, „odbit ćemo vam juhu od računa.“
Šutjeli smo i čekali glavno. Tebi je donijela grdobinu a meni pržene lignje jer su lignje na žaru već bile prodane.
„Oprostite, gospodine“, sirotica je gotovo zaplakala.
„Nema veze“, rekao sam, „mogu jesti i pržene.“
„Ne radi se o tome što ti možeš ili ne možeš jesti. Jesi li naručio lignje na žaru, jesi, dobio si lignje pržene, zašto misliš da to nema veze? Ima veze. Mogla nam je reći da nema lignji na žaru.“
„Pogriješila sam“, promucala je djevojka.
„Gospodična, mi smo ovdje najmanje jednom tjedno, zašto baš nas držite za budale?“
„Oprostite, gospodine, hoćete li da vam donesem nešto drugo?“
„Nema veze“, rekao sam, „ne trudite se, sve je okej.“
„Ne mogu, ne mogu više ovako“, rekla si i pogledala me puna mržnje. „Kako možeš biti tako hladan, tako opušten dok ljudi po tebi seru.“
„Tko po meni sere?“
„Svatko kome padne na pamet.“
„Cura je pogriješila, zašto si izvan sebe? Najnovija istraživanja su pokazala da ljudi koji se ne pale na svaku žive dulje, zdraviji su i sretniji.“ Nasmijao sam se, uhvatio te za ruku. „Opusti se, ljubavi.“
Istrgnula si ruku iz moje. Bila si histerična. „Kako možeš u restoranu najprije naručiti hranu sebi?“
„Pogriješio sam, ne činim to često, što je s tobom?“
„Ništa nije sa mnom.“
Prčkala si po grdobini i gledala u tanjur dok sam ja žvakao lignje. Osjećao sam tvoj bijes.
Draga, koliko ima smisla vraćati se unazad? I kod nas je rat. Bombe, granate, vatromet. Da li se ljudi raduju ili u skladu sa zakonom prazne agresiju? Strepim zbog blizanaca. Što ako se obojica probude u isto vrijeme?
Dok sam te volio divio sam se tvojoj zaljubljenosti u samu sebe. Sve se oko tebe vrtjelo. Život s tobom znao je biti uzbudljiv. U svakoj mojoj stranci gledala si lopova koji me neće platiti a u meni budalu koja ne zna naplatiti, iako sam uvijek zarađivao trostruko više od tebe. Ti si matematičarka, ipak nikad nisi potegnula tu temu, pohvalila me, čestitala mi kad bih izveo ludi podvig. Zamjeraš mi da su mi ubojice uvijek bile bliže srcu nego žrtve. Obrana ubojica je moj posao, razmišljanje o patnji žrtava nije ono što mi može pomoći. Često si znala reći kako je sve u lovi. Pa ako je sve u lovi, sve sam manje siguran u to, zašto si mi zamjerala kad bih preko krvi dolazio do love? To je samo jedan od puteva kako ženi kupiti torbu od tri tisuće eura. Znam, znam, znam. Nikad ti nisam kupio takvu torbu jer te torbe nisu zanimale. Ni skupe haljine. Što te zanimalo? Što te usrećivalo? Satovi. Ručni satovi. Sjećaš se kad sam ti u Radovljici kupio drveni sat. Oduševljeno si ga u prodavaonici stavila na ruku, a kad smo izašli, rekla si: „Ti bi danas, s lovom koju zarađuješ, svojoj kurvi, da je imaš, mogao kupiti pravi sat.“
Prvi sam put u životu u tvom društvu zaista popizdio. Vidjela si sat u izlogu, oduševila se što postoje drveni ručni satovi, rekla si da ćeš sigurno biti jedina u Gradu koja će nositi drveni sat. Zamolio sam te da ga skineš s ruke. Skinula si ga. Bacio sam ga na beton i smrvio cipelom. „Kad mi postaneš kurva, kupit ću ti pravi sat.“
Šutjela si. Noćas mi se čini da je to bio jedan jedini put kad sam ti začepio usta. Možda ti jednostavno spadaš u ljude kojima nikad sunce ne sija? I kad smo bili u krevetu, nisam nikad znao da li svršavaš ili samo bijesno škrgućeš zubima. Zato bih te gotovo nakon svakog seksa, noćas sam saznao koliko ti je to išlo na živce, pitao da li si svršila. Želio sam znati, naučiti, idući put biti bolji. Misliš da sam bio hladan, kontroliran muškarac. Da sam bio življi, ti bi bila veselija i još bismo bili skupa? Kako življi? Trebao sam ti svaki put kad si me prevarila opaliti šamarčinu, rastegnuti ti noge i uvaliti kurac? To si htjela? Voliš opake momke? Zašto mi to nisi rekla? Ja nisam opak, ali sam ti u svako doba mogao naći ili pokazati nekoliko njih. Umjesto da sa mnom otvoreno razgovaraš, da mi kažeš što kod mene ne vrijedi, ti si se jebala s drugima, koliko ih je bilo, pa ipak te to nije usrećivalo. Očekivala si od mene da budem šutljiv ljubavnik, blagi odvjetnik, grubi otac tvome sinu kome tenis znači sve, umjesto da se bavi... Čime? Astrofizikom? Da sam mu bar jednom u životu odvalio šamarčinu ne bi dane provodio na terenu mlateći lopticu?
Nisam htio mlatiti tvoga sina, nije ga mlatio ni vlastiti otac. Mene moj jest. Mlatio me kaišem, čupao mi kosu, branio mi da učim, ubijao boga u meni jer nisam želio igrati nogomet, a mama je sve to gledala i objašnjavala mi da je moj otac muško, da nas hrani i da ga moram razumijeti. Nakon što bi me prebio, odnijela bi mu čašu vina i skinula bakandže sa stopala. Pijani lučki radnik nije mogao podnijeti da mu je sin „pičkica“. A „pičkica“ je mrzila pijanog lučkog radnika iz dna duše i zaklela se da nikad, nikad, nikad nikoga neće mlatiti. Ali „pičkici“ su najvjerojatnije trebale batine, zato sam naletio na tebe i skidao ti zvijezde s neba. I tebi i svojoj mami, njoj manje. Pokušavala si me promijeniti. Odlazili bismo na večere, ti bi bila u haljini boje mesa koja baš ništa nije sakrivala. Visoka, vitka, sisata plavuša. Uvijek okružena muškarcima, hvatala si moj pogled i stalno bila ljuta zato jer ja nikad nisam bio ljut.
Moja je filozofija bila jednaka i danas i onda. Ili me voliš ili me ne voliš. Ako me voliš nitko nam ništa ne može, ako me ne voliš ja ništa ne mogu. Dugo vremena sam vjerovao da smo jedini na svijetu koji se volimo. Kad sam čuo da mi je žena „najbolja pušačica na svijetu“, ostao sam pod ruševinama, živ a mrtav, ali sam te i dalje volio. Ne zato jer dobro pušiš, vjerovala ti ili ne ima i bolja od tebe, nego zato jer sam bio opsjednut tvojim gardom bacačice lasa.
Plaču, urlaju, preciznije. Promijenit ću im pelene i dati bocu.
* * *

Sjedim na kauču pokraj njega, gutam konjak. Na ekranu Ida. Moj najdraži film. Isključio je ton. Pije crno vino. „Pričaj mi o mrtvom muškarcu u debeloj jakni.“
„Bio je Uskrs, on je bio dežuran.“
„Tko je ‘on’?“
„Tony, moj bivši kolega. Dežurao je doma. Netko je javio da na šetnici pokraj Parka leži mrtav muškarac. Pozvana je policija, nazvali su Tonya. Tony je pogledao mrtvog muškarca u debeloj jakni, ležao je na trbuhu, i napisao da je umro od infarkta. Obdukciju je odgodio za jutro da si ne pokvari Uskršnju noć. Idućeg jutra otkrili smo da je muškarac bio pogođen sa šest metaka u leđa. Policija je popizdila. Samo zato jer Tony nije htio sebi pokvariti Uskrs ubojica je dobio na vremenu i brisnuo. Čim se za to doznalo, osvanuli smo na svim portalima. Kako je Tony mogao reći da je muškarca pokosio infarkt? Kakvi su to doktori koji ne razlikuju infarkt od egzekucije? Svi su lokalni mediji tražili istragu. Nakon šest mjeseci Tony nam je postao šef. Ubojicu je policija otkrila jer je u pritvoru zbog izazivanja teške automobilske nesreće nekom drogerašu priznao daje on pucao ‘infarktašu’ u leđa. Ubojstvo je platila sestra žrtve koja se htjela dokopati viletine njihovih roditelja. Brat je bio samac a roditelji s jednom nogom u grobu.“
„Na koliko je osuđena?“
„To još traje. Dobit će šest mjeseci a možda i osam.“ Nasmijao se. „Brani je tvoj bivši muž. Ne bi me čudilo da bude osuđena na rad za opće dobro.“
Na ekranu je buduća časna sestra Ida izlazila iz samostana. Njena šefica je mislila da bi bilo dobro da upozna pravi život prije nego se odluči da dušu i tijelo preda Bogu.
* * *

Ne mogu vjerovati da si imao ljubavnice dok si bio sa mnom, dragi.
LAŽEŠ. Nemaš zato ni jedan jedini dokaz. Promatrala sam te, čačkala po mobitelu, diskretno se raspitivala okolo, živimo u malom gradu, nema šanse.
Kad si krenuo sa Sašom, osjetila sam da više nisi moj prije nego mi se javila Jelena, sudska daktilografkinja s kojom sam išla u osmogodišnju školu. Vidjela je što se između vas dešava, često ste na sudu bili protivnici „koji su jedno drugo jebali pogledima“. Njezine riječi.
Nazvala sam Sašu. Zamolila sam je da se nađemo u Zagrebu, nisam htjela da nas netko vidi u našem gradu. Mogla me poslati u kurac, požaliti se tebi, ali ja sam bila sigurna da će pristati. Znala sam kakve žene voliš. Našle smo se u kafiću u Vlaškoj, ugodna, mračna rupa, jedanaest ujutro. Dim se mogao nožem rezati. Zidovi obloženi prastarom ciglom. Konobar u dugačkoj, crnoj pregači. Došla sam prije nje i našla stol u kutu. Na sebi sam imala novu haljinu Charlie pripijenu uz tijelo. Naručila sam makjato bez kofeina, konobar mi je ponudio novine, odbila sam. Nazvao si me i pitao gdje sam i što radim.
„U Maxu, traižm traper košulju a nakon posla idem s Mirom na ručak, slavi četrdeseti rođendan. Skočit ćemo do Voloskoga a onda nekamo na piće.“
„Kad ćeš doći doma?“
„Oko, pet-šest, čak sam ti spremila i ručak, ljubavi.“
„Što?“
„Okruglice sa gulašom od junetine.“
„Ne mogu vjerovati, kad si stigla?“
„Jučer, dok si ti bio s dečkima u Istri.“
„Hvala ti, ljubavi.“
„Voliš me?“
„Tiznaš da te volim.“
„Onda mi napiši poruku.“
Nasmijao si se. „Ne budi djetinjasta.“
„Ako me voliš, napiši mi poruku.“
„Volim te“, napisao si.
Odgovorila sam: „Oću VELIKA SLOVA.“
„VOLIM TE“, napisao si i dodao .
Ušla je u kafić. Dugačka djevojka, tanka, gotovo anoreksična, kratka, dječački kratka crna kosa, ogromne naočale, kožnata jakna, bijela majica, traperice, uske, uske gležnjače, crne, skupe i preskupi ruksak Burberry. Svi muškarci u kafiću, bilo ih je pet ili šest, registrirali su njeno ukazanje. Registrirali su i moje desetak minuta ranije. Ljepša sam od nje. Ženstvenija, putenija. Sjela je nasuprot meni, pokazala mi lijepe zube, pružila mi tanku, suhu ruku, „Saša“, i skinula naočale. Nikad u životu nisam vidjela tako lijepe i tako velike oči boje mračne čokolade. Jednom sam s Igorom bila ispred cirkusa a slon je, tko zna čime izazvan, krenuo prema nama. Pobjegli smo na obližnje brdašce, sjeli na vrh i sa sigurne udaljenosti gledali slona koji je slobodno šetao, doduše u pratnji nekog odrpanca koji mu je možda bio krotitelj a možda i nije. Odjednom sam ugledala ogromno oko s velikim trepavicama kako me zainteresirano gleda. Vrisnula sam. Mislila sam da haluciniram. Oko nije trepnulo. Duboko sam udahnula pa izdahnula. I skužila da me gleda žirafa. Nitko tko žirafu nije vidio uživo pojma nema koliko su te životinje zaista visoke i kako imaju krasne oči.
Saša ima oči žirafe. Istovremeno sam bila fascinirana i nesretna. U nekoliko sam sekundi, dok je naručivala kratku kavu, odgledala naš život. Tko je kriv da sam ovdje? Ja? Ti? Mi?
„Recite“, rekla je Saša dok je sigurnom rukom istresala vrećicu šećera u malo kave. „Zašto ste me zvali?“ Pripalila je cigaretu.
Zamolila sam je da je ugasi jer mi dim cigarete izaziva migrenu. Požalila sam što sam to rekla, osjećala sam se starom stotinu godina, možda bih djelovala mlađe da sam sebe predstavila kao osobu kojoj ne smeta ništa pa ni dim cigarete. Uostalom, ja sam izabrala kafić u kome su svi koji su sjedili u njemu pušili po dvije cigarete istovremeno.
Zgnječila je cigaretu u tanjuriću za kavu. Nokti su joj bili izgriženi a prsti blijedi, dugački i izrazito tanki. Nasmijala sam se u sebi. Ja sam tri dana prije otišla na manikuru da bi moji gelirani nokti boje purpura, u istom tonu mi je bila i košulja uvučena u traperice, mogli konkurirati njezinima.
„Imate krasne nokte.“
„Gel“, rekla sam, „moji pravi nokti su strašni.“
Pokazala mi je ruke. „Ja svoje grizem otkako znam za sebe. Tu smo se Dragomir i ja našli.“ Nasmijala se.
Ne znam da li sam ikad ikome spomenula tvoje ime osim kad bih na registraciju odvezla tvoj auto. „Dragomir“ mi je zvučalo nekako tupo, ti si meni uvijek bio više od nekog „Dragomira“. Zvala sam te, „moj muž“, u društvu, ili „ljubavi“, kad smo bili sami, ili „dragi“ kad smo bili u krevetu.
Kad je ona rekla „Dragomir“, palo mi je na pamet da sam te i ja tako mogla zvati, Dragomir, Dragomir, Dragomir... Zvučalo je dobro kad su glasove tvoga imena slagale njene usne. Dubok, napukao glas. Marlene Dietrich iz našeg sokaka.
„Zašto ste me zvali“, nasmijala se.
„Žurite?“
„Ne. Ovdje sam zbog vas, što se mene tiče možemo razgovarati satima.”
„Htjela bih da ostavite moga muža.”
Nasmijala se i pogledala me ravno u oči. „I ja bih to htjela, ali ne ide. Pokušavali smo, nije da nismo, ali ne ide.“
„On je stariji od vas trideset godina...”
„Dvadeset i tri, preciznije.”
„Dvadeset i tri. To je jako mnogo. On je bolestan čovjek...“
„Što mu je”, pogledala me zaprepašteno.
„Ima problema s prostatom.”
„Nije to ništa, i moj tata godinama ima problema s prostatom.”
„Koliko vam tata ima godina?”
„Koliko i vi.”
Nasmijala sam se. „Jedan nula.”
I ona se nasmijala. „Sami ste tražili.”
„Jesam.”
Posegnula je za kutijom cigareta pa odustala.
„Nema veze”, rekla sam, „puište, jebeš migrenu. Vjerojatno i vaša mama ima migrenu pa se nosi s njom.” Nasmijala sam se dok je ona pripaljivala cigaretu.
„Moja mama ima rak dojke.”
„Žao mi je, oprostite, samo sam htjela biti duhovita.”
„Nema veze, sad je bolje, prošla je ciklus od osam kemoterapija, još ju čeka zračenje. Najteže joj pada to što je izgubila kosu i boji se smrti. Brat ima petnaest godina a mama misli da bi ga njezina smrt jako pogodila.”
„Danas se rak, posebno rak dojke, jako uspješno liječi. Vaša će mama ozdraviti i živjeti dovoljno dugo. Dosadit će i sinu i vama onako kako sve mi mame dosadimo svojoj djeci.”
Nasmijala se. Nisam joj rekla ono što mi je palo na pamet, da je ona u tebi našla oca.
„Naša mama nije davež, nikad i nije bila. Jako je volimo. Svašta je u životu radila da bismo mi mogli normalno živjeti. Baš volimo svoju mamu.“ Opet se nasmijala.
„Ja sam promašila. Moj se sin bavi tenisom. Trebala bih upoznati vašu mamu i pitati je postoji li recept. Zašto moj sin neće postati uspješan poput vas?“
Opet je pokazala zube. Tvoja se žena zaista smije češće nego ja, i pogledala me očima žirafe. „To je ironija? Dragomir je rekao da vi znate biti opaki.“
„Dragomir“, kako mi je samo to prešlo preko usta, „govorio vam je o meni? Što je rekao?“
„Da ste očaravajuća žena.“
„Očaravajuća“, nasmijala sam se, „da sam ga očarala ne bismo vi i ja bile ovdje.“
„Zašto?“
„Zato jer bi on bio sa mnom.“
„Ksenija, smijem li vas zvati Ksenija, gospođo mi nekako glupo zvuči, ne izgledate poput gospođe.“
„Kako izgledam?“
„Imate nešto djevojačko u sebi.“
„A vi odvjetničko”, rekla sam, „mislim da ste fenomenalna glumica.“
„Nisam“, rekla je, ugasila cigaretu i rukom raznijela dim, „zaista nisam i jako mi je drago što smo ovdje. Odgovorit ću vam na svako pitanje, najiskrenije što budem mogla.“
„Vi mene nećete ništa pitati?“
„Ne.“
„Zašto?“
„Zato jer nisam sigurna da biste mi iskreno odgovorili.“
„Pokušajte.“
„Mislite li ostaviti muža?“
„Da li ja mislim ostaviti muža, o čemu vi govorite? On je ostavio mene.“
„Nije.“
„Kako nije kad je s vama?“
„On je sa mnom i s vama. Neće vas ostaviti, boji vas se. Misli da ćete se slomiti kad doznate za nas.“
„Ja ću se slomiti kad doznam? Ja za vas znam već mjesecima i još sam u jednom komadu.“ Čak sam se i nasmijala. „Ne lomim se ja baš tako lako.“
„To sam mu i ja rekla.“
„I šta je on na to rekao?“
„Rekao je da ste djevojčica u kostimu lavice.“
Zaplakala sam.
Pružila mi je papirnatu maramicu. „Eto vidite. Dragomir vas poznaje bolje nego što vi poznajete sebe.“
„Volim ga“, rekla sam, „volim ga najviše na svijetu.“ Izvukla sam mobitel iz torbe. „I on voli mene.“ Pokušala sam bez naočala naći tvoju poruku i pokazati joj ekran.
„Znam“, rekla je, „u tome i jest problem. On voli i vas i mene. To se zna dogoditi. Ja volim samo njega.“
„Šta mislite, koja od nas će pobijediti?“
„Ja.“
„Zato jer ste mlađi i ljepši?“
„Dragomir me ne voli zato jer sam mlada, kao što ja ne volim njega zato jer je star. Trudna sam.“
Zapanjeno sam pogledala u njezin trbuh ravan poput letve.
„Dva mjeseca.“
„Da li Dragomir zna?“
„Ne, ne zna ni moja mama.“
„Dragomir prezire svoje vršnjake koji trče za malom djecom. Prestar je da bi bio otac.“
„Ja sam mlada.“
„Da“, rekla sam, „vi ste mladi.“ Zaplakala sam.
Opet mi je pružila maramicu.
„Vi i ja smo poput mame i kćeri, samo što sam ja kći u ovoj priči“, obrisala sam nos.
„Ne pretjerujte. Sigurna sam da tete, kad sve ovo prođe, odahnuti. Da ga zaista volite ne bi bio sa mnom.“
„Kako vi to znate?“
„Osjećam, godinama se krećem među ljudima, naučila sam nešto o ljubavi, uz moju pomoć rastalo se bar dvadeset parova.“
„Za desetak godina vi ćete biti žena u najboljim godinama, a Dragomir će biti starac. Jeste li razmišljali o tome?“
„Ne. Zaljubljena sam. Dragomir nikad za mene neće biti starac. On će biti otac moga djeteta i moja ljubav dok nas smrt ne rastavi.“
Nasmijala sam se. „Teške riječi.“
„Jako ga volim, beskrajno ga volim, želim da to znate. I želim da znate da znam da on voli vas. Na neki način.“
„Na neki način“, ponovila sam tupo dok je ona palila treću cigaretu.
„Trudnice ne bi smjele pušiti.“
„Upravu ste“, nasmijala se, „hoćete li ga otpustiti?“
„Trudni ste, koje su mi šanse? Trbuh je oduvijek bio najsigurniji put do vječne ljubavi.“
Pogledala me ozbiljno. „Neću roditi dijete da bih Dragomira zarobila iako to tako izgleda. Spremna sam prekinuti s njim ako vi mislite da to ne možete preživjeti. Ne želim započeti novi život na vašoj lešini.“
„Mojoj lešini? Ne razumijem.“
„Jednostavno, ne želim vam slomiti srce.“
„Niste vi krivi, da nije naletio na vas uhvatio bi neku drugu, pretpostavljam. Mi smo se očito potrošili. Ne znam da li je kriv on, zapravo, vjerojatno sam kriva ja, vi sigurno niste. Neću vam stvarati probleme.“ Nasmijala sam se i obrisala nos. „Eto, prošlo je.“
„Sad znam zašto vas je Dragomir volio. Vi ste fenomenalna ženska i izgledate mnogo mlađi nego što jeste.”
„Hvala“, rekla sam i nisam je pitala zašto je rekla da me Dragomir „volio“ kad je pred deset minuta rekla da me još uvijek voliš. Savladala sam se, dragi, dok sam joj pružala ruku.
„Ja ću ovo platiti“, rekla je.
„Ne, ja ću ovo platiti, ja sam zvala a vi morate štedjeti lovu za pelene.“
Nasmijala se.
I ja sam se nasmijala.
Nestala je kroz vrata a sve su muške oči pratile izlazak trudnice iz kafića.
Naručila sam pelinkovac dok se nebo rušilo na moju novu frizuru. Kako ću živjeti bez tebe? Gdje sam pogriješila? Danas si mi napisao da me voliš. Stavila sam naočale na nos i našla poruku. Koje si ti smeće. SMEĆE, SMEĆE, SMEĆE! Zašto si me zvao i pitao što radim? Kako si mogao istovremeno jebati nju i mene? Kako istovremeno možeš voljeti i nju i mene? Ili sam ti ja seks a ona ljubav? Ili sam ti ja ljubav a ona seks? Podcijenila sam te. Podrazumijevala sam tvoja svakodnevna zivkanja, tvoju potrebu da me držiš za ruku na ulici kao da smo se jučer sreli, kupovanje cvijeća, kuhanje kave subotom ujutro i nedjeljom ujutro, izlete u Beč i Firencu, volio si moga sina, sve sam to držala normalnim i povremeno napornim, ali u svakom slučaju vječnim.
Kad sam ispila pelinkovac, prvo što mi je palo napamet bilo je da se ubijem. Zaista nisam znala kako iskočiti iz kože sretno udane žene u kožu napuštene, stare kante.
A onda si me nazvao i pitao kako sam. Zašto idemo u Volosko na picu umjesto da odemo u Škarpinu? Tamo nas znaju, i tebe i mene, neće nam uvaliti neko smeće i nisu skupi.
Rekla sam ti da ne mogu ja određivati gdje će Mira slaviti svoj četrdeseti rođendan i da je nevjerojatno kako moraš uvijek baš o svemu odlučivati.
Nasmijao si se i rekao da jedva čekaš da me vidiš.
Kad sam se uvečer pojavila na vratima kuće, dočekao si me u bijelom, frotirskom ogrtaču, istuširan i oprane kose. Pomislila sam kako si sa sebe isprao Sašin miris i Sašinu slinu i kako si svojim kurcem draškao vašeg sina ili kćer. Isključila sam maštu. Pojebali smo se, gotovo progutali jedno drugo. Zaspali smo s rukom u ruci.
Ujutro smo skupa popili kavu, odvezao si me na posao, poljubio prije nego sam izašla iz auta i rekao mi:“ Volim te.“
Vidjela sam Sašu pred mjesec dana, nije više tanka žirafa, raširila se u kukovima ali tebi veličina kukova nikad nije mnogo značila. Uvijek si mi govorio da kod žene cijeniš duh, smisao za zajebanciju, a ja sam očito davno izgubila i jedno i drugo. Da li je moguće da se besramno nabacujem svom bivšem dragom zato jer je sam u kući?
* * *

Hvata me za ruku. Trese je. „Zaspala si. Ako ti se spava, ajmo na kat.“
„Ne spavam. Odmaram oči.“
„Možeš li ponoviti o čemu sam ti govorio?“
„Ne.“
„Skuhat ću ti kavu.“
„Odlična ideja, baš ti hvala.“ Dvije granate slijeću na terasu. „Ovaj će nas kreten pobiti.“
„Neće. To su samo petarde. Vidi Pepu. Leži poput lešine. Blaženo stvorenje.“
„Ne zovi je Pepa. Ida je odličan film.“
„Prvi put ga gledam.“
„Vidjet ćeš. Fenomenalan je razgovor između buduće časne sestre i njezinog dečka. On joj govori: ‘A onda ćemo šetati po plaži’. A ona kaže, ‘A potem?’ - ‘A onda ćemo se ljubiti.’ A ona kaže, ‘A potem?’ - ‘A onda ćemo se oženiti.’ A ona kaže, ‘A potem?’ - ‘A onda ćemo imati djecu’. A Ida kaže, ‘A potem?’ - ‘A onda će nastati sranje.’ Kako je to dobro, kako je to dobro“
Smije se. „Drago mi je da si živnula.“
Ida na ekranu leži u krevetu i gleda u strop.
Čekam kavu. Ne, neću zaklopiti oči, neću zaklopiti oči.
* * *

Nazvala me Saša. Zameteni su i pojma nema da li će se vratiti doma ovog vikenda ili te ostati tri dana dulje. Na televiziji sam vidio da su u Švicarskoj u lavini nestala trojica skijaša. U Francuskoj je mirnije. Rekla je da je umorna i da će isključiti mobitel. Javit će mi se sutra čim se probudi i ako bude signala. Nekoliko nam se puta prekidala veza.
Nikad mi nije rekla da ste se srele u Zagrebu. Sjećam se našeg rastanka. Prije nego sam došao doma nazvao sam Ranka i zamolio ga da kao slučajno navrati. Ako ti pozli, da te ne moram voditi na Hitnu. Rekao sam mu i da svakako sa sobom uzme liječničku torbu. Objasnio sam mu o čemu se radi.
Sve kroz što sam ja tad prolazio on je prošao pred pet godina. Bio je oženjen ženom mlađom od sebe dvadeset i dvije godine. Ispričao mi je kako su se spremali na godišnji, idućeg su dana trebali krenuti a nakon povratka useliti u novi stan. Dva sata nakon dogovora ona je s malim sinom iselila i preko odvjetnika mu poručila da je među njima gotovo. Rekao mi je da sam glupan, da sve to i mene čeka, da si ti fenomenalan komad i ludo zanimljiva žena i da ne postoji kurvica kojom bi on na mom mjestu zamijenio tebe. Ja sam mu rekao da je Saša trudna, a on meni da postoji abortus a postoje i samohrane majke i očevi koji brinu o svojoj djeci, čemu frka, čemu lom, tvoja pička je punoljetna, ako želi dijete nek ga ima. Nakon par godina ostat ćeš i bez nje i bez love a godine idu.
Da li sam te ostavio zbog Sašine trudnoće? Ili sam je ipak ludo volio? Volim je i danas, na neki način više nego prije, postali smo prijatelji a ostali ljubavnici, ona je u krevetu moja trajna inspiracija, nju nikad nisam pitao da li je svršila, njeno svršavanje se čuje na drugom dijelu grada. Ovo ti nisam smio napisati, ali sam ja u međuvremenu zaboravio da imam dvoje male djece i da ne bih smio piti. Iz mene govori treća čaša konjaka, što ne znači da lažem. Naš brak, mislim tvoj i moj brak je, što bi rekao pokojni Arsen, nekako ipak bio pri desertu kad je Saša ušla u moj život. Ti si me palila kao osoba i kao žena, ali sam se često osjećao poput razapete žabe na satu biologije. Svaki si moj potez analizirala, o svemu si imala mišljenje, kritizirala si me stalno. Nisam želio uz sebe nekoga tko bi mi se bespogovorno divio, želio sam ženu koja bi povremeno zašutila ili mi s vremena na vrijeme rekla nešto lijepo. Zbog tebe sam se često znao osjećati poput govna, gubitnika koji ni u čemu nije dovoljno uspješan. Nisam zarađivao koliko drugi, prema strankama sam bio popustljiv, s majkom manipulatoricom nisam znao izaći na kraj, kćeri sam u Ameriku slao previše love iako se njena majka dobro udala, Igora sam uvijek branio i činio sve da jednoga dana ne postane glupi sportaš bez završene osnovne škole. Sve me to umorilo.
Branio sam se od optužbi nevješto iako govore da sam jedan od najboljih odvjetnika u gradu. To me frustriralo. Kako to da mogu izaći na kraj sa sucima, kriminalcima i njihovom rodbinom, a s tobom ni iz jednog rata nisam izašao kao pobjednik? A onda sam naletio na Sašu, koja je u sudnici bila opaka a u komunikaciji sa mnom osoba koja me slušala. Nakon sto godina netko me slušao. Lijepa, mlada žena gledala je u meni muškarca koji ima što reći. Nismo razgovarali samo o poslu. Imamo milijun tema o kojima razgovaramo. Nije bila agresivna, nije u meni budila potrebu da se branim i stalno dokazujem kako nisam kriv. Gledala me u oči i smijala se mojim bazama na sav glas.
Ti si me u društvu uvijek prekidala. Kad bih počeo govoriti, rekla bi: „Prestani, ja ću to bolje ispričati“ ili: „Moj muž uvijek viceve priča od kraja prema početku“. Ti jesi duhovitija od mene, ali nije bilo fer da mi baš nikad ne pružiš šansu da pred prijateljima ispričam neku priču. Rugala si mi se. Znala si reći: „Aha, kreni, ti pričaj a ja ću u tebe gledati kao Jovanka u Tita“, pa bi se namjestila i afektirano smiješila. Dobra si glumica, prijatelji su crkavali od smijeha, ali meni nije bilo smiješno.
Kad sam ti dosadio? Kad sam za tebe postao davno pročitana knjiga?
Sve mi se to vrtilo u glavi onoga dana kad sam ulazio u naš dom, preciznije, u TVOJU kuću i odlučio ti reći da odlazim. Nisam ti htio spominjati Sašinu trudnoću jer sam bio siguran da ćeš reći kako Saša nije ni prva ni zadnja koja je muža ulovila trbuhom i kako ja nikad ne bih otišao iz kuće da me nije ucijenila djetetom jer sam kukavica koja će radije sjediti na dvije stolice, i sjedio sam, nego ženi pogledati u oči i reći: „Ne volim te više, odlazim.“ Ti bi mene više cijenila da sam sve to ispričao pred šest mjeseci, koliko traje veza između Saše i mene, to se od mene, muškarca u klimakteriju, i moglo očekivati. Da pojebe balavicu, da pođe s njom, da u šezdesetoj ode u dječji vrtić po dijete i da mu teta u vrtiću kaže, vi ste jedan od najboljih djedova, da onda on kaže, ja nisam djed, ja sam otac, a da onda teta kaže, ako ste vi otac onda sam ja Kate, buduća engleska kraljica.
Rugali smo se Dušku kome se to dogodilo. Svi su muškarci za stolom mislili da se to njima možda neće dogoditi, jedini sam ja bio siguran da ja u taj klub nikad neću ući. Upravu si. Stalno sam se rugao vršnjacima koji su za ruku vodili unuke koji su im bili djeca. One večeri kad sam te namjeravao napustiti znao sam da me još uvijek voliš i da će te moj odlazak pogoditi u meki dio trbuha. Tresao sam se od straha, nelagode i užasa. Pitao sam se, kad sam ušao u blagovaonicu, zašto si skuhala večeru, prekrila stol bijelim stolnjakom, svijeće su gorjele u svijećnjacima koje nikad prije nisam vidio, kasnije si mi rekla da si ih toga dana kupila u antikvarijatu sebi za rođendan, u zraku sam osjetio miris cimeta, u pećnici je bila pečena patka, poljubila si me i rekla kako si prvi put u životu pripremila umak od brusnica. Ubila si me.
„Zaboravio sam da ti je rođendan“, rekao sam i osjetio se poput zločinca.
Ti si bila odlično raspoložena i fenomenalno si izgledala u novoj, zelenoj haljini. Na nogama si imala visoke pete i činilo mi se da je istina ono što si mi godinama govorila, ti možda zaista jesi pola glave viša od mene.
Sjeli smo za stol, ja sam odabrao vino, dingač marke Bura, spremila si i zelenu salatu sa kaparima, lud sam za zelenom salatom. Nazdravili smo jedno drugome.
„Za ljubav.“
„Za nas“, rekao sam.
Čulo se zvono na vratima. Pogledala si me. Otvorio sam vrata i Ranka pustio u kuću.
U hodniku me zabrinuto pogledao, ja sam ga šutke uveo u blagovaonicu. Siroti čovjek se zaprepastio. Bio je totalno zbunjen. „Slučajno sam navratio, bio sam kod pacijenta u susjedstvu“, odložio je torbu na stolicu, „što se slavi?“
„Moj rođendan“, rekla si.
Ranko te poljubio, oprao ruke i ostao kod nas na večeri. Nakon patke jeli smo paški sir. Kad sam ga otpratio, nas troje smo popili tri „Bure“, šapnuo mi je pijan: „Ako je ostaviš, ti si kreten.“
Spavalo mi se ali si ti ipak inzistirala na seksu. Nisam bio siguran da će mi se dignuti, ali mi se dignuo, pojebali smo se i ja sam te pitao da li si svršila. Nisi mi odgovorila.
Draga, pijan sam a ne bih smio piti ni prepričavati priču iz davnina.
Idućeg sam se jutra išuljao iz kuće i na komadiću papira ti napisao da te ostavljam jer je Saša trudna. Očekivao sam da ćeš me nazvati, upasti mi u kancelariju, iskopati oči. Zajebala si me, bar sam ja to tako doživio, po tko zna koji put. Poslala si mi poruku: „Sretno, pošalji mi fotkice sa ultrazvuka“ i dodala .
Kao da se nikad nismo voljeli, kao da si jedva dočekala da me se riješiš, kao da noć prije nisi svršila.
Jesi li svršila, jesi li ikad sa mnom svršila, šutljiva ženo?
* * *

Pijem kavu.
On govori: „Nemam izbora. Moram otići iz ove odvratne zemlje da ne bih poludio. Znaš ti da smo mu godinama morali, moje kolege i ja, plaćati da bismo smjeli rezati mrtvace. Tri tisuće kuna mjesečno. Još uvijek se vuče po sudu, ali nema šanse da će ikad biti osuđen. Čuo sam da će postati ministar zdravstva. Svi sve znaju, svi šute! Čovjek je kriminalac. Odlazim u Beč da ne bih poludio. Zašto me ne razumiješ?“
„Razumijem te. Samo što se meni ne ide u Beč. I moj je šef kriminalac, ali me pušta na miru. Imam dvije kuće, dva stana, dvadeset i dvije tisuće kuna mi je plaća, ja ne moram otići u Beč. Nigdje na svijetu ne bih zarađivala toliko love za tako malo posla. Čovječe, radim tri sata dnevno, ako. Zašto ti otac ne pomogne?“
„Zato jer ni on ne mora otići u Beč. Različiti smo. On u zlatu naplaćuje svaki stent, svaku operaciju na otvorenom srcu. Ne voli me. Da mu dođem pod nož, siguran sam da ne bih izašao živ iz bolnice. Različiti smo ljudi. On je jedan od onih koji su se snašli.“
Mrsim mu kosu. „Volim te“, govorim.
„Voliš me?“ Otvara bocu crnog vina.
Na ekranu Ida gola leži pokraj svoga dragoga.
* * *

„Čovjek nije samo kurac“, to su tvoje riječi, dragi. „Mi muškarci smo, kad ćeš to shvatiti, više od kurca. I mi smo ljudi ma koliko to nikako da uđe u tvoj feministički mozak.“ I to su tvoje riječi.
Ako ti nisi samo kurac, zašto te moje svršavanje toliko uznemiruje? „Feministički mozak“, što je to? Nikad sebe nisam doživljavala feministicom. Prezirem žene. Previše kukaju, stalno govore kako su u podređenom položaju, muževi ih ubijaju, varaju, slabije su plaćene za isti posao a baš se nikad ne bune. Osim kad su te-ve kamere u blizini. Onda puštaju u zrak crne balone. Svaki ženski leš jedan balon.
Jebene glupače, to su žene. I ja sam jebena glupača. Da li sam se borila za tebe a znala sam koliko mi značiš? Nisam. Pustila sam te niz vodu, a da nisam digla glas. Ne kažem da bi te dernjava vratila u moje krilo, ali nikad ne znaš da li ćeš u ratu pobijediti ako u rat ne kreneš. Glumila sam ledenu kraljicu umjesto da se ponašam poput divlje mačke. Da sam prestrašila trudnu ženku, možda bi otišla na abortus? Da li bih mogla biti sretna s tobom dok bi iznad naših glava lelujao raskomadani fetus? Ti znaš da ja abortus držim ubojstvom u nužnoj obrani. Sve što može postati čovjek po menije čovjek. Jebe mi se za teorije kad je ono što nosimo u trbuhu skupina „nečega“ a kad to „nešto“ postaje „ličnost“. Da ti pravo kažem, ja i ne znam što je „ličnost“ a ne znam ni što je „sreća“.
Što je sreća? Sreća je kad imaš muža koji te voli i kad imaš muža koji se ne jebe sa mladom ženom i kad tvoj muž ne štrca bez zaštite sjeme u drugu ženu i kad mu ta žena ne rodi blizance. ŠTO JE SREĆA?
Trenutno sam sretna, baš SRETNA, jer sam s tobom. Nisam manje s tobom zato jer nisam s tobom. Plače mi se.
Još nismo zakoračili u Novu, susjed puca, prema nebu, nadam se.
* * *

Držimo se za ruke. U mojoj lijevoj ruci čaša konjaka. U njegovoj desnoj ruci čaša crnog vina. Pepica leži pokraj peći. Šarena, nepokretna crno-bijelo-narančasta pogača.
„Ne mogu zamisliti život u Beču bez tebe.”
„Mogu ići s tobom u Beč. A potem?“ Smijem se.
Na ekranu Ida gleda u strop. Pokraj nje golo tijelo njezinog ljubavnika.
* * *

Ne razumijem te, draga. Toliko bijesa i suza baš noćas kad bismo svi morali biti sretni. Aj’ se opusti malo. Analiziraj svoj život hladne glave. Mlada si, ne, ne smiješi se podrugljivo, onako kako ti to znaš, samo očima, mlada si, četrdeset i šest nije pedeset, zarađuješ veliku lovu, radiš u državnoj firmi, putuješ, odlično izgledaš, vidio sam te jučer na Korzu, tko je bio dečko pokraj tebe, zdrava si, imaš krasnog sina. U čemu je problem?
Nemoj, nemoj mi govoriti kako sam ti ja uništio život. Bili smo skupa dugo, mi jesmo bili sretni skupa, ali ti svoju sreću nikad nisi previše pokazivala. Nju se iz tebe trebalo kliještima izvlačiti. Ubijao sam se oko tebe, nije mi teško padalo jer sam te volio. Razmišljao sam kojim bih te putovanjem mogao iznenaditi, koju čokoladu kupiti, koji ti sat staviti oko tankog zapešća? Zadrhtao bih svaki put kad bih te neočekivano sreo na ulici. Zagrlio bih tu visoku, vitku sisatu plavušu koja bi se uvijek izvukla iz mog zagrljaja. Nije normalno da usred dana, nasred ceste muž pritišće ženu uz svoj nabrekli kurac. Koliko si mi to puta rekla?
I, da, bježiš od odgovora, zašto me nikad nisi pohvalila? Ja ni danas ne znam kakav sam bio u krevetu s tobom. Zašto prema mom kurcu baš nikad nisi bila milosti puna? Kad smo bili skupa, nisam ovako s tobom razgovarao jer sam poput ostalih budala mislio da moja žena ima nadnaravne moći i da može osjetiti što me muči.
Sa Sašom je drugačije. Ona mi, kad god osjeti da mi je teško, kaže: „Razgovaraj sa mnom.“ Inzistira.
Ja onda lažem. Na neki način, meni se danas manje govori i manje pita nego nekad. Možda si ipak u pravu? Bolje je ne čačkati. Da si ti na mom mjestu nazvala bi hotel u kome su Saša i njezina ekipa, tražila bi da te spoje s njom, saznala da li zaista spava, rekla je da će prespavati novogodišnju noć jer joj ona bez mene ništa ne znači. Otkrila bi da nije u sobi, ubila bi se pitanjima gdje je, s kim je, što joj rade pijani klinci koji bi tebi i meni mogli biti sinovi.
Neću nazvati. Ako spava uvrijedit ću je jer je naš dogovor bio jasan, ako ne spava pokazat ću joj da joj ne vjerujem. Ako joj dokažem da je lagala morat ću je pitati gdje je bila i s kim. Ljudima koje voliš možeš sve oprostiti, onima koje ne voliš tražiš dlaku u jajetu da bi pred sobom imao alibi kad ih šutneš. To ja upravo činim.
Tebi tražim dlaku u jajetu jer te više ne volim. Draga si mi i sve što uz to ide, ali te ne volim. Davno sam ti to trebao reći. Mislio sam, bolje biti s nekim koga ne voliš nego biti sam. Mrzim samoću više od svega. Predbacujem ti hladnoću i suzdržanost, a upravo me to najviše palilo na početku i tokom naše veze. Bio sam ponosan što sam osvojio ledenu kraljicu koja se, doduše, nikad uz mene nije rastopila, ali ja sam želio led, htio led, imao led. Kad se led načeo, kad sam osjetio da ti baš sa svojim životom i ne znaš ledeno izaći na kraj, moja se ljubav počela hladiti. Nisam neki heroj. Meni treba netko na koga se mogu osloniti. Ja zaista jesam ono što si mi tisuću puta rekla, „pizdek“ to sam ja. Razmazio sam kći, razmazio sam svoju hipohondričnu majku, razmazio sam svoju prvu bivšu ženu koju nikad nisam poslao u kurac iako je to ona, po tebi, tisuću puta zaslužila.
Pokušavao sam ti objasniti da slanje nekoga u kurac mene ne oslobađa stresa. Da me čini nesretnim. Da bi i tebi bilo bolje kad bi s Igorom bila blaža. Sve oko sebe držiš ljudima van kontrole, ludacima koji ne znaju upravljati svojim životima na pravi način. Ja sam po tebi ludi starac koga će uskoro napustiti mlada žena, ostat će bez djece kojoj bi mogao biti djed, tvoj bivši muž je glupan koji jedino zna igrati tenis i upravljati velikim tankerima, sin ti je luđak opsjednut žutom lopticom.
Jesi li ti normalna? Da li si se to ikad upitala? I što je to normalno?
Mislim da ti jesi normalna i da imaš pravo na svoje ponašanje, ali nemaš pravo svojim žrtvama oduzeti pravo da se od tebe brane.
Razgovaram s Igorom. Često. Pati jer ga ne razumiješ iako misli da ga voliš. Ja znam da ga ne voliš. Ti noćas misliš da me voliš. Ne voliš me, draga. Zašto bi me voljela? Star sam, nesmij se, umoran, sit posla i nedorastao zadatku. Ponekad me uhvati panika. Što će biti s djecom ako iznenada riknem, sad imam problema i sa srcem. Fibrilacija atrija. Znam da znaš o čemu govorim jer si opsjednuta bolestima. I prostata me zajebava. Doktor mi preporučuje operaciju, Sašu zajebavam da nakon nje više nikad neću moći jebati, a ona me uvjerava kako joj to neće smetati, pa me zagrli a meni se digne pa odemo u krevet. Ne, obećao sam i toga ću se držati. Neću ti opisivati naš seks, ali on jest drugačiji. S njom se osjećam kao muškarac, ne bojim se da će mi svojom šutnjom kurac pretvoriti u šaku jada. Zašto mi nikad u krevetu nisi riječ rekla? Tražio sam od tebe da mi pomogneš, da mi kažeš što želiš. Uvijek bih se nakon sudara s tvojim prekrasnim tijelom osjećao poput tate koji jebe kći. Pretpostavljam da bar jedan od tata osjeća krivicu iako bi mi, vjerojatno, svatko normalan rekao da nitko ne jebe da bi se nakon jebačine osjećao krivim. Srećom nikad nisam branio takvog „tatu“. Da si mi bar rekla, da si mi bar jednom rekla da sam najveći, znam da nisam, da sam tvrd poput betona, poput armiranog betona, iako vjerojatno nisam bio, da si mi jednom rekla da sam najbolji jebač u tvom životu, znam da nisam, ostao bih s tobom. I ne bih večeras bio pijan i ne bih tako pijan Vitu preklinjao da prestane urlati. Da sam ostao s tobom da li bi to bio dobitak samo za tebe ili i za nas? Ako bi to bio džekpot samo za mene, koliko bi ta veza imala smisla? Saša me davi ljubavlju. Grli me, grize me, liže mi lice, ona je poput maltezerice. Meni to sve više smeta, čini mi se da ni ja baš ne znam što hoću. Ti si mi bila preledena, Saša mi je pretopla, možda sam jednostavno umoran od života koji se sastoji od odlazaka u sudnicu, pritvor, razgovora s kriminalcima, razgovora s rodbinom, naplaćivanja, varanja države, odvoženja djece doktoru, jebanja dva puta tjedno, slavljenja dječjih rođendana u igraonici s roditeljima koji imaju svoj jezik, svoje baze i iz kojih energija pršti poput sperme iz petnaestogodišnjeg kurca. Znam, znam, znam, banalna usporedba, znam, znam, znam, uvijek si mi govorila da nemam duha. Ne želim ti dokazivati svoj duh, samo ti želim reći, draga, umoran sam. UMORAN SAM.
Ovo ti ne bih smio reći, ali ajmo do kraja, ti i ja, jednom u životu, prvi i zadnji put, nedostaješ mi. Ne kao ljubavnica, ne kao žena do koje ću najzad dogmizati i skužiti njenu bit, nedostaješ mi kao biće koje je skršeno poput mene, umorno poput mene, nedostaješ mi kao biće s kojim se želim držati za ruku na nekom balkonu, bilo gdje i bilo kad i šutjeti, šutjeti, šutjeti, šutjeti, šutjeti. Želim šutjeti s tobom. Znam da je to nemoguća misija. Da smo negdje skupa, da se držimo za ruke, da šutimo, ti bi tražila od mene da popričamo o toj šutnji, za koji kurac šutimo, da li se volimo ako šutimo, ima li naša veza smisla kad već pet minuta šutimo, mislim li ja da bi bilo bolje da nismo imali djecu, kamo ide ovaj svijet, zašto mislim da Ameri nisu jedini svjetski problem, Hrvatska je u totalnom kurcu a bit će u još i većem, da li mi ide južina na živce, kako to da funkcioniram iako kiša pada već deseti dan, zašto u svakom jebenom problemu nađem nešto dobro, zašto mislim da postoji izlaz kad ne postoji, za koji kurac šutim a sve se ruši oko nas?
Vidiš kako sam glup?
Još uvijek mislim da se ljudi mogu promijeniti i da bi moja brbljava draga mogla meni za ljubav šutjeti, da bi takva jedna draga, koje nema, meni za ljubav mogla postati sfinga koja te negdje na nekom balkonu svoju ruku držati u mojoj i gledati kako noć pada na Firencu.
Moram mu promijeniti pelenu.
* * *

„Film je previše mračan“, govori, „ne mislim da život nema smisla.“
Držimo se za rake. U mojoj lijevoj ruci je čaša konjaka. U njegovoj desnoj čaša crnog vina. Gledamo u gola leđa mladog ljubavnika koji spava.
* * *

Još si slinavo patetičan, dragi.
Grickam bademe. Znam da su zbog nečega jako zdravi, ali sam zaboravila što se njima liječi. Nekad si na terasi mlatio čekićem po bademima i onda mi jezgru stavljao u usta. Tada sam mislila da je to normalno a danas mislim da je normalno trideset dekagrama badema bez ljuske kupiti na tržnici i moliti boga da ih golubovi nisu posrali ili da u vreći iz koje mi ih prodavač vadi nema mišjeg dreka. Jesam li ja zaista toliko nesretna zbog toga što nas više nema?
Nazvala me Ljiljana. Upoznale smo se u Čajniku, tamo je uvijek gužva, pa je sjela za moj stol. Znaš ti mene. Volim slušati ljude, tuđa nesreća, o sreći ionako nitko ne govori, drži me na vodi. Rekla mi je da je dan prije svog klinca zaključala u sobu. Bojala se da će kad izađe iz sobe otići u grad i nadroksati se bilo čim. Kroz zatvorena vrata sobe čula je kako urla: „Promašena kurvo, ja sam ljudsko biće, ja nisam tvoj rob, iživljavaš se na meni jer te nijedan muškarac ne želi dotaknuti štapom, kurvo tusta, pusti me, idem tati, idem i više se nikad neću vratiti u ovu rupu. Ako me ne pustiš večeras pustit ćeš me sutra a onda ću te razbiti, razbit ću te, kučko nedojebana. Znaš šta sam učinio? Posrao sam se u krevet. Maknuo sam pokrivač i plahte i posrao sam se na madrac. Sad ćeš mi morati kupiti novi na trideset rata. Prije ću se ubiti, prije bih se ubio nego radio za četiri tisuće kuna, pičko glupa. Otvori! Otvori, jebo ti pas mater! Idem na balkon, skočit ću s balkona i moj ćeš pogreb plaćati na trideset rata, kravo.“
Ljiljana je otvorila vrata.
Mali nije odmah izašao iz sobe. Stajao je pokraj kreveta, potpuno spreman za izlazak. Nije se posrao u krevet. „I, stara, da li ti je sve ovo trebalo? Zašto ja s tobom ne mogu razgovarati normalno? Da nađeš neki dobar kurac ne bi bila toliko fokusirana na mene, imala bi svoj život a i koju kunu više. Zašto me dovodiš do ludila? Tvoja potreba da od mene učiniš kretena je perverzna. Ti imaš obavezu da o meni brineš, nisam te preklinjao, rodi me, rodi me, rodi me. Da nisi staroga jebala još bi bio s nama. I ne bismo živjeli u rupi. Čovječe, ti nisi u stanju zaraditi za pun frižider. Ja sam gladan, jebote, GLADAN. I onda me jebeš zašto pušim sranja koja će mi spržiti mozak. Ti ne pušiš a spržena si, odgovori, pičko glupa, kako to da si ti spržena?“
Ljiljanin sin ima petnaest godina. Odlazi u smartšop, puši „osvježivače prostora“ i pije Ljiljani krv. Ona je učiteljica a preko vikenda čisti kuću nekom zubaru.
Večeras me moli da dođem do nje pa da skupa pred rupom u kojoj njezin klinac inače pije čekamo dok ne izađe. Šaptala je u slušalicu da je sin ne bi čuo. Bio je u kupatilu. Svakako odmah moram sjesti u auto. Ujutro ću joj pomoći da ga drvenoga ubacimo u kola i odnesemo na drugi kat.
To sam jednom učinila. Rekla sam joj da ne mogu zamisliti da bi mene sin ikad mogao nazvati kurvom, kad bi to učinio, bilo bi to prvi i posljednji put. Odrekla bih ga se. Nikad ga više ne bih vidjela. Iščupala bih ga iz srca u kome ionako ne čuči. Ne volim svoga sina više nego sebe.
Jednom joj je sin pobjegao od kuće. Nazvala me na posao pa smo sjele na terasu ispred kafića moje firme. Gledala me izbezumljenim, ispranim, plavim očima. Sin je nestao, od noćas ga nema, da li da zove policiju ili ne zove, imam li ja neku vezu, jednom su ga pritvorili i prebili jer su mu našli marihuanu u džepu. Dok su ga ubijali na rukama su imali rukavice.
„A tolike kriminalce, prave kriminalce, puštaju na miru.“ Rekla sam joj da ne zove nikoga, neka čeka, klinac će se vratiti, ionako nema kamo, otac ga je davno odjebao. Da bih je razvedrila dotaknula sam joj debelu ruku, držala ju je na limenom stoliću: „Imam za tebe tri fenomenalne crne majice i dva para traperica. Meni su preširoke. Potpuno su nove, zeznula sam se kad sam ih u Veneciji kupila na brzinu.“
„Znači“, rekla je Ljiljana, „koliko sam razumjela, ti mi ne želiš pomoći.“
Preda mnom se hladio čaj, pred njom kratka kava, dim njezine cigarete ulazio je u moj nos, želudac mi je bio u grlu.
Jedan je odrpanac prišao našem stolu. „Aj em from Sirija, aj em hangri.“ Cigani znaju biti maštoviti. „Ljiljana, ja ti ne mogu pomoći ako sama sebi ne pomogneš. Ili se baci kroz prozor ili odjebi sina. Uvali ga u neki dom, u komunu za odvikavanje, pojma nemam što da učiniš s njim.“
„Ne mogu odbaciti rođeno dijete. Da živimo u normalnoj državi sve bi bilo drugačije. Ja ne mogu živjeti od plaće. TO NIJE NORMALNO.“
„Smiri se“ rekla sam, ljudi su nas gledali, „smiri se.“ Dala sam joj petsto kuna. Ni hvala mi nije rekla. Više joj se nisam javljala na telefon.
Zašto sam to večeras učinila? Čula sam buku u slušalici, njezine urlike, nikamo ne ideš, njegovo režanje, daj mi ključ, kurvo, a onda mi je Ljiljana hladno rekla da je kuhinjskim nožem sina ubola u trbuh, da mali jezivo krvari, da se Hitna ne javlja, da bih k njoj morala doći odmah ako želim spasiti život njezina djeteta.
Spustila sam slušalicu. Umorna sam od luđaka koje srećem i koji me u novogodišnjoj noći jebu telefonom. I ja ludim. I meni je svega dosta. Postala sam poput moje Seke koja misli da je rješenje u muškarcima. „Da nađeš nekoga...“
Zašto većina žena misli da naš spas čuči u nekom kurcu? Bilo kakvom kurcu. Glavno da je kurac.
Reci mi, da li bih zaista trebala uskočiti u auto i otići spasiti život onom klincu?
Hoću li ga imati na duši ako ne odem?
* * *

Stoji pokraj stola. U usta trpa komad parmezana. „Ljubavi, da tebi odrežem komadić?“
„Ne, hvala.“
Ida se tiho diže iz kreveta. Tijelo mladog ljubavnika leži nepomično. Gledam u njegova gola leđa.
* * *

Poznajem ljude, draga. Ljiljana nije ubila svoga sina. Mnogo je vjerojatnije da je on nož zario u njezin trbuh pa sad pretražuje ladice i traži sto kuna, siguran sam, neuspješno. Nisu majke te koje kolju, uvijek je obrnuto. Klinac je samo išetao iz stana a ona će noć provesti nazivajući svakoga za koga misli da bi joj mogao uskočiti kao taksist. Ne brini.
Stara me zove cijelu noć. Ne znam da li da joj se javim i ako joj se javim da li ću je moći smiriti. Nazvala me Saša. Rekla mi je da nije otišla u krevet, pleše s ekipom, žao joj je što nisam s njom, ja i naši klinci. Ne želim na život gledati očima muškarca koji je nekad živio s tobom. Znam da sam star, da bi mi žena mogla biti kći, da će moja djeca biti klinci kad budu ostali bez oca, da postoji mogućnost da ću u očima svoje žene vidjeti gađenje kad bude gledala moje golo tijelo pokraj svoga. Ona nikad sa mnom neće osjetiti tvrdog muškarca pod svojim mladim tijelom. Ne kažem da mi kurac nije tvrd, s tim nemam problema, ali mlohav sam iako treniram dva puta tjedno. Samo se ti smij. I dobro izgledam „za svoje godine“.
Moja mama je na neki način zla žena. Jučer je imala „nagovještaj teškog srčanog udara. „Nešto me davi u prsima. Imam osjećaj da mi netko sjedi na grudima.“
Zašto ne mogu odjebati majku?
Rekla mi je da se ne bih trebao opterećivati svojim godinama i mladošću svoje žene, zna jedan slučaj. On je od nje bio stariji trideset godina a nju su jučer zakopali. Stajao je pokraj njenog otvorenog groba i primao saučešće. „Bila je to čudna žena“, brbljala je moja mama, on ima osamdeset, uostalom, znaš ga, odvjetnik je, tako star penje se svaki dan s torbom na sedmi kat suda, ona je umrla od raka dojke. Bolovala je deset godina.“
„Što mi želiš reći, mama?“
„Želim ti reći da se nikad ne zna tko će prije, da se ne moraš bojati starosti i da nije normalno da mlada žena, majka dvoje male djece, odlazi na skijanje i ostavlja tebe samoga s djecom iako zna da imaš teško bolesnu majku kojoj može pozliti u novogodišnjoj noći. Ja na samrti želim tebe, samo tebe, tko će ti čuvati djecu ako mi pozli?“
„Zašto brineš, doći ću do tebe s dječicom. Bolje da umreš u većem društvu.“
Glasjoj je drhtao kad mi je rekla: „Ti ne razumiješ da sam ja zaista stara i bolesna.“
Draga, osjećam se bolje otkako sam je otkačio. Ne skačem na svaki njezin mig, ne nasjedam na svaki vapaj, ponudio sam joj da je smjestimo u dom.
Ona je tu ideju pripisala Saši iako je moja. „Želim umrijeti doma. Reci joj da želim umrijeti doma.“
Čini mi se da sam sretan. Ne razmišljam o boleštinama kao kad sam bio s tobom, Saša je sasvim drugačija žena. Zato jer je mlada. S njom ne razgovaram o upali prostate, nisam joj rekao ni da ću sigurno morati na operaciju, prečesto se noću dižem. Jučer mi je to rekao urolog. Odrezat će mi nešto što pritišće nešto pa ću pišati normalno. Ne, neću postati impotentan, ne brini.
Vidiš, ti na neki način na mene djeluješ loše. Načinjem teme od kojih želim pobjeći. Sa ženom razgovaram o ljudima koje skupa branimo. Ona se s tobom ne slaže. Ti si uvijek mislila da se odvjetnik ne bi smio intimizirati s klijentima. Dok sam bio s tobom nikad se privatno nisam družio sa kriminalcima. Danas Saša i ja k njima odlazimo na večere.
Ona ima objašnjenje. Ne možeš nekome iz džepa bez računa izbiti pedeset tisuća eura a onda odbiti poziv na ručak. Nisam je uspio uvjeriti da bi oni nas više poštovali kad im ne bismo dolazili na vrata. „Ti zaista misliš da će ti čovjek težak nekoliko milijuna eura doći u ured?“
„Doći će ako želi mene.“
„Ali čemu ponižavati ljude koji mogu kupiti Hrvatsku, koji su je već kupili. Ako se baviš poslom koji uključuje obranu vrhunskih lopova i ako želiš biti uspješan u tom poslu, onda moraš igrati po njihovim pravilima.“
„Ako igram po njihovim pravilima onda sam i ja kriminalac?“
„Naravno da si kriminalac. Da nisi, čekao bi stranke u svojoj jazbini, svakome izdao račun na iznos koji je puno niži od propisane tarife, državi platio šezdeset posto i u roku od šest mjeseci ostao na cesti gole guzice s ogromnim dugom prema državi. Dragomire, ili ćemo se ponašati u skladu s pravilima zemlje u kojoj živimo ili se bavimo nečim drugim. Ja sigurno ne želim biti profesorica u srednjoj upravnoj školi i još se za to mjesto izboriti pičkom ako je direktor škole muško a sigurno jest.“ Smiješila se i gledala me „očima žirafe“.
Šutio sam i stavio joj ruku među noge. Sjedili smo na kauču, djeca su bila kod njezine mame. Ovo će te razveseliti, njena mama je od mene mlađa tri godine. „Nema problema“, rekao sam, „ako mi daš pičke sve te biti po tvom.“
Nasmijala se.
Ne želim ti predbacivati i neću ići u detalje, ali Saša me nikad ne odbije. Ne boli je glava, ne pucaju joj leđa, nema žgaravicu i mokra je kad god je dodirnem. Jedva sam se navikao na ženu koja se neće stresti kad je taknem. Na početku veze je mislila da je želim manje nego ona mene zato jer stalno mislim na tebe. Objasnio sam joj da se bojim da će me odbiti. Da, rekao sam joj da si me ti često odbijala.
„Dragomire...“
Zvuči glupo, ali meni je drago da joj moje ime ne ide na živce.
Karmen je bila kod nas. Sviđaju joj se Vito i Blaž a i oni vole nju. Kad je vide na skajpu pružaju ručice prema njoj.
Ti sve znaš, jesam li ja sretan čovjek?
* * *

Sjeda pokraj mene na kauč. Oblizuje se. Čisti komadiće parmezana s ruba usana. Stavlja ruku u moju. Izvlači je. Odlaže čašu na stolić, diže se i penje uz stepenice. Gledam ga. Visok je, lijep muškarac, zašto mi se s njim ne jebe, zašto mi se s njim ne jebe, zašto mi se s njim ne jebe? Kamo ide? U krevet? Pišati? Srati? Drkati?
„Kamo i deš?“
„Na pišanje, ljubavi, ali mogu i promijeniti smjer.“ Gleda me, smije se.
I ja se smijem pa skrećem pogled. Na ekranu Ida na sebe navlači odoru redovnice.
* * *

Da smo bili bliski kad smo bili skupa, ovako kako smo to noćas kad nas više nema, možda bi nas još bilo. Zašto nismo? Zašto ja nisam mogla spustiti ton, razgovarati s tobom kao s nekim s ceste, želim reći, pristojno?
Ti si prema meni bio pristojan.
Zašto sam te odbijala umjesto da sam ti rekla... Da sam ti rekla - što?
Da me više ne privlačiš kao nekada?
Da, dok se s tobom jebem, često mislim o tisuću drugih stvari?
Da sam na tebe samo povremeno gledala kao na dečka u koga sam se zaljubila pred sto godina a da te zapravo uopće nisam vidjela?
Da se ne MOŽEŠ S NEKIM DOVIJEKA JEBATI U IME ZAKONA?
Treba ukinuti brak. To je institucija koju je izmislila država da bi nas mogla držati u klinču.
Ako imaš djecu koja nisu rođena u braku perverzan si.
Ako ne stupiš u brak i ne digneš stambeni kredit na trideset godina nešto s tobom nije u redu.
Ako si u braku a jebeš sa strane treba ti liječenje...
Ako si u braku a ne jebeš se redovito nađi terapeuta koji će vam objasniti kako da „radite na sebi“, kako da jedno drugo prisilite da se valjate skupa a u toj vam se igri i jednome i drugome diže jedino želudac.
Kome bi bilo dobro da sam se s tobom svaki put protiv svoje volje pojebala kad se tebi dignuo? Tebi? Meni? Nama?
Pročitala sam u jednoj knjizi, ne znam kako se zove, priču o nekom fratru koji je živio u samostanu i stalno se žderao na sve teme. Da li će roditi šljive u njihovom vrtu, da li će im lisica pojesti kokoši, hoće li svi popovi biti zdravi, kakva će biti zima, prehladna, pretopla... Ukratko, čovjek je neprestano pizdio.
Jednoga ga je dana šef samostana ili šef kuće u kojoj su živjeli ti popovi pozvao na šetnju. Šeću oni tako šumom a šef popova mu kaže: „Vidiš ovaj štap?“
„Vidim“, odgovori pop.
„Digni ga.“
Fratar ga digne.
„Osjećaš li njegovu težinu?“
„Osjećam.“
„Spusti štap.“
Onaj ga pop spusti.
„Vidiš li štap?”
„Vidim.“
„Osjećaš li njegovu težinu?“
„Ne.“
Pa onda nastave šetnju.
Odlučila sam, od noćas ću do smrti šetati šumom, gledati štapove i ni jedan jedini neću dignuti sa zemlje. Hodat ću kroz život lagana poput ptice, neka štapove nose oni koji misle da moraju.
Ja sam noćas, ja sam ovoga časa pijana ali mirna. Mir je u mojoj duši. Mir je u mome tijelu. Nemir je samo na mojoj terasi na koju granate padaju, ali to ovoga časa mir u mojoj duši ne uznemiruje. Neka se drkadžije opuštaju. Možda je mojim susjedima bacanje bombi ono što je onome popu nedizanje štapa sa zemlje? Bitno je da znam što hoću, a hoću oklop koji će me čuvati od osjećaja prema bivšim muževima, od lude strasti prema budućim ljubavnicima, želim život bez visokih tonova, velikih ljubavi, bez bijesa, bez histeričnog plača, bez luđačkog smijanja. Želim prestati biti kontrolfrik u odnosu na druge, od noćas ću biti kontrotfrik samo u odnosu na sebe. Ksenija će kontrolirati Kseniju i biti milosti puna. Ovo je moja novogodišnja odluka iako takozvane „novogodišnje odluke“ držim žešćim sranjem.
Nakon posla često pomislim kako moram odjuriti doma, podgrijati juhu, napraviti pire, najprije baciti vodu u lonac da zavri dok gulim krumpire, pa guliti krumpire. MRZIM GULITI KRUMPIRE. I tako kad ja, otkako te nemam, ponekad žurim s posla doma guliti krumpire, zastanem pred autom s ključem u ruci i skužim, NE MORAM GULITI KRUMPIRE.
Znam što ćeš mi reći i u pravu si, ti nikad od mene nisi očekivao ručak ni vruć pire na stolu kad se vratiš sa suda. Problem je bio u meni. Često smo jeli u restoranima, mogli smo u restoranima jesti svakoga dana, stvar je u tome što ja ne volim restorane a ne volim ni kuhati. Nikad se nisam usudila predložiti da jedan dan kuhaš ti drugi ja zato jer si ti radio po čitave dane a ja ipak samo od sedam do četiri. Puno mi je trebalo, ipak mi je sinulo, nije problem u krumpirima, problem je u meni, u nama. Imala sam osjećaj da smo se potrošili, da jedno drugome nismo izazov. Bila sam sretna kad bi otišao na put i vratio se doma nakon pet dana. Pet dana slobode. Kakve slobode? Kako si me davio? Objektivno, što je objektivno, bio si idealan muž. Nisi okolo šarao, bar ja to nisam znala, nisi ni pio ni pušio, ha, ha, nisi me mlatio...
Što me smetalo? Smetalo me sve i ništa. Smetalo me što si ti ti a ne neki drugačiji ti. Bio si zgodan, vitak, dobro obučen, voljela sam te gledati u onom tvom crnom kaputu od kašmira, pametan, obrazovan, uspješan, jako uspješan, nadam se da Porezna uprava ne čita moje misli, kurac ti se dizao na moju zapovijed, uvijek si bio pristojan čovjek, pa ipak...
Ti jesi bio pristojan a ja jesam bila nesretna. Ne nesretna na neki opipljiv način, pokušavala sam, tisuću sam puta pokušavala u sebi i sebi nabrojiti sve tvoje mane. Nisu bile vrijedne spomena a to me frustriralo. Nije normalno biti nezadovoljan s muškarcem koji te voli. Očito, ima nas ludih.
Kad si otišao, to me streslo a streslo me jer to od tebe nisam očekivala. Da sam znala da u tebi čuči muškarac koji će me, koji bi me možda mogao odbaciti i krenuti s komadom mlađim od sebe dvadeset godina, možda bi me ta opasnost palila. Ja je nisam prepoznala. Držala sam te muškarcem čiji je jedini problem da me „previše voli“.
Neke ženske se znaju zajebati, ha, ha, ako sam se zajebala.
Jesam li se zajebala? Da li ja samo serem o duševnom miru ili on u mojoj duši zaista sjedi?
Reci mi, dragi?
* * *

Spušta se niz stepenice. Stoji nasred dnevnog boravka, „Boli me glava. Našao sam Paracetamol.“
O, hvala ti, dragi Bože. Odlazim do sudopera. Točim vodu u čašu. Prilazim mu. Guta tabletu. Svi se moji unutarnji organi lagano opuštaju.
Na ekranu gola leđa usnulog ljubavnika. Ida je izašla iz sobe.
* * *

Toliko toga nam je zajedničko, draga. Koliko god je tebi naš život znao biti naporan toliko je to bio i meni. Nikad te nisam doživljavao kao kuharicu, znao sam da mrziš kuhanje i sve što uz to ide i uvijek bih s velikim osjećajem krivice jeo ručak. I opet ću ti reći ono na što bi ti uvijek pizdila, ti odlično kuhaš. Imaš talenta za ono što te ne zanima. Mrziš kućne poslove, mrziš velika društva, ne voliš mala društva, žene uglavnom držiš glupačama, muškarce nasilnicima, seks te zanima kad u njega kreneš, vesela si kad svršiš, ovo će me žderati do sudnjeg dana, kakav sam bio u krevetu s tobom?
Ne mogu ti opisati koliko sam puta otišao u kupatilo i izdrkao ga misleći na tvoju pičku. Često nisam imao hrabrosti uvaliti ti ruku među noge i moliti boga da je ne ščepaš i ne makneš. Znalo se dogoditi da se nejebemo tjednima a onda bismo otputovali na tri dana u Beč i tamo se jebali dva puta dnevno. U čemu je bio tvoj problem?
Ja ga nisam imao, meni se dizao. Češće nego danas. Zato jer je Saša za mene mokra u svako doba dana i noći? Ili je to ipak prostata? Opet mi je upaljena i opet je PSA viši nego bi trebao biti. Ponavljam se, već sam ti rekao da idem na operaciju. Bojim se.
Drago mi je da nam nitko prije deset godina nije prorekao sudbinu. Da smo znali što nas čeka, da li bismo krenuli u avanturu? Ponekad, dok noću ležim uz Sašu, pomislim na tebe, na onu tebe. Nasmijanu, opuštenu, punu planova, ženu kojoj sam ja centar svijeta. Pred sto si mi godina rekla da se ne osjećaš krivom zato što si Igora ostavila ocu, dijete dođe i ode, muškarac tvog života ostaje. Kako to da sam ipak otišao ako sam bio muškarac tvog života i ako si ti bila žena mog života? Čudno ti je što je Saša otišla na skijanje bez mene? Možda se s nekim zaista jebe? Ne osjećam ljubomoru, baš nikakvu, ali osjećam sreću što sam s djecom, osjećam se slobodnim.
Više te ne želim jebati, grliti, ljubiti ona tvoja puna usta, stavljati ti glavu među noge, sisati te dok ne trzneš, ZAŠTO NIKAD NISI BAR UZDAHNULA? Ništa od toga, a opet te želim na neki način. Možda onako kako čovjek mojih godina želi popričati s prijateljem koji je s njim bio u vrtiću i u osmogodišnjoj školi i u srednjoj školi i na faksu i u vojsci?
Znam te. Zamišljaš kako Dušanu s kojim sam sve to prošao dudlam, onako prijateljski. Možda me to udaljilo od tebe? Zato te više ne volim? Ti si znala sve tako majstorski izokrenuti, svaku toplu priču pretvoriti u perverziju, ti ne vjeruješ nikome na ovome svijetu, ljubiš samo sebe. Voliš biti gospodarica, upravljati ljudima, znaš sve nas kojima si draga držati za vrat. A mi ne znamo da li ćeš nas pridaviti ili udaviti.
Oslobodio sam se. Noćas mogu s tobom razgovarati ali naboja, draga, među nama više nema. Zamišljam te u svim mogućim pozama, onima koje su meni bile najdraže pa i u onoj koja ti je bila nepodnošljiva. Tvoja pička na mom licu. Žao mi je što si mislila da ću se ugušiti. Ja sam samo uživao.
Dakle, zamišljam tvoju toplu, mokru, slinavu pičku na mom nosu i moj jezik u tvojoj pički. I ništa se ne dešava. Kurac mi spava snom pravednika. NIJE TO ZBOG PROSTATE!
Bliži se ponoć, ratuju glasnije nego obično. Jadni moji klinci.
Jebe ti se što si pijana i sama. Imaš mene. Haha.
Draga, ipak smo ti i ja na neki način dvoje sretnika.
* * *

Pepica me gleda blještavim, zelenim očima. Rep joj stoji poput antene. Mijauče. „Gladna je“, govorim.
„Nije“, miče staklenu kliznu stijenu. Ledeni zrak prodire u sobu. Pepica odlazi.
„Umrijet će od straha kad idiot opet krene bacati bombe.“
„Ne boj se. Pepa ima dobre živce.“
„Ne zovi je ‘Pepa’.“
„Još te boli glava?“
„Proći će. A da isključiš Idu? Film je gola depra.“
„A potem?“
Ulijeva mi konjak pa legne na kauč. Rastvara mu se ogrtač. Kurac smotan u tužno, nježno, mekano klupko žalosno me gleda.
* * *

Nazvao me Igor. Čestitao mi je Novu godinu i ako još nije ponoć. Sutra ima trening pa mora u krevet. Obradovalo me to. To sam ti već rekla? Nisam? Uznemirena sam.
Prijatelji misle da bih morala biti sretna. „Svijetom baulja šezdeset i pet milijuna izbjeglica a vidi tebe, vidi mene, vidi naše znance. Svi imamo riješeno stambeno pitanje.“ To mi je jutros rekla Koka.
Morala bih biti sretna jer sam zdrava, nemam rak, nemam holesterol, imam dobru garderobu i vidjela sam Rim, London, Pariz, Beč, Firencu, Varšavu, nisam išla na daleka putovanja jer me to ne zanima i, što je najbitnije, nemam celulit i nisam debela.
Jupiiiiiiiii. Čitav moj život je sreća pregolema.
Tvoja majka opet zove. Ako iskrvari tebi će biti na duši, ja joj se više neću javljati.
Da li si me ikad prevario, dragi?
* * *

Pepica šapicama grebe po staklu. Puštam je u kuću. On spava i tiho hrče. Pokrivam ga crvenom dekicom iako je u prostoriji vruće. Rukom mu milujem pokriveni kurac. Ništa se ne dešava.
* * *

Što misliš, draga, da li ti i ja noćas možemo razgovarati, onako otvoreno, kao muškarac sa muškarcem?
* * *

Stavljam drvo u peć. Pepica gricka keksiće pa prilazi posudici i uvaljuje jezičić u vodu. On u snu odbacuje dekicu. Pijuckam konjak. Moja terasa gori. Plavi plamen diže se prema roštilju a onda se naglo gasi. A da odem susjedu i pošaljem ga u kurac? Bojim ga se. Pepica prilazi peći. Osjećam miris spržene dlake. Vučem je prema sebi. Njušim joj rep. „Budalo, izgorjet ćeš. Jesi li normalna, Pepica?“ Liže mi ruku.
* * *

Ja sam jedini muškarac u tvom životu, dragi.
*

Što znati prijevara?
Da li sam ikad dok smo bili skupa stavio još nekoj osim tebi? Kakve to veze ima? Ako sam te prevario, onda sam te prevario sa Sašom. Ali ovo što postoji između mene i nje jest ljubav, čista, najčišća ljubav, onakva kakvu sam osjećao prema tebi pred sad već sto godina. I ja se ponavljam? Ovo sam ti večeras već rekao?
Ajde, ajde, nemoj se ljutiti na mene. Volio sam te i samo bi mi povremeno padalo na pamet da ćeš ti ostaviti mene. Uostalom mlađa si i ljepša i pametnija. Zašto sam se prestao paliti na tebe? Da znam, odgovorio bih ti. Ako je tebi lakše to objasniti krizom srednjih godina, prihvatam.
Siguran sam da ovo kroz što sa Sašom prolazim nije posljedica krize. Volim je i samo mi ponekad padne na pamet da će taj fenomenalni komad koji pokraj mene diše progledati i upitati se: „Što ja radim sa starcem čiji se kurac gnijezdi u sijedom gnijezdu?“ Ponovit će tvoju rečenicu.
Ti si mi večeras, najzad, razbibriga. Lijep je osjećaj „razgovarati“ s tobom bez povišenih tonova i bez straha.
Bojao sam te se često. Odijelo ovo ili ono, da li tu kravatu uz tu košulju, cipele su presvijetle ili pretamne, boja opasača ne slaže se s bojom cipela...
„Samo kreteni gledaju nogomet, rukomet, snuker, odvjetnici i suci su veći kriminalci od ubojica, što je zajedničko odvjetnicima i spermi, i jedno i drugo imaju šansu jedan prema milijun da se pretvore u čovjeka, koja je razlika između mrtve zmije i mrtvog odvjetnika na auto-cesti, ispred mrtve zmije vide se tragovi kočenja, Nikson je rekao, sve odvjetnike treba pobiti, premalo naplaćuješ, ne suosjećaš sa žrtvama. Zašto se sucima nikad ne sudi, zašto oni imaju doživotni imunitet a gola su neobrazovana, nestručna, pristrana, korumpirana govna... Da se ošišam? Ili mi bolje stoji duža kosa? Danas sam depresivna. Jebote, koje odvratno vrijeme. Isuse, kako je vruće. Jugo me izluđuje. Brojki mi je pun kurac. Da se još jedanput rodim živjela bih na pustom otoku. Mrzim ljude. Krvarim, kad umrem, molim te, nazovi moga sina ponekad, on te zaista voli. Svi su muškarci, sebične, tupe, nesigurne, agresivne drkadžije...“
Draga, znala si biti jako naporna. Pokušavao sam, zaista sam se trudio ubiti u tebi demone koji su te ponekad činili očajnom. Nažalost, nikad u tome nisam uspio. Ti si fenomenalna ženska, ne zajebavam se, da te sretnem na ulici a da ne znam tko si i da nisam zaljubljen sigurno bih ti prišao i rekao: „Tvoj sam, ljepotice, vodi me na kraj svijeta.“ Vidim ti podrugljivi osmijeh i čujem glas: „Nemaš ti ta muda.“
I nemam.
Saša me opušta, Saša ne drami, Saša nije hipohondrična, Saša zbog mojih problema s prostatom ne diže KBC Rebro na noge. Saša me uvjerila da sam zdrav, da ćemo živjeti dugo i sretno s našim klincima, da sam najveći jebač na kugli zemaljskoj, da sam junak njezina života. Tko bi tome odolio? Tako je bilo od starta. Već sam ti napisao a možda i nisam, pijem „Mare“, znaš kako to vino udara, ne boj se, neću se naroljati i zaboraviti da imam dva dečkića u sobi, neću ni stan zapaliti, ne pušim više, ni infarkt neću dobiti, ni moždani udar, draga, preživjet ću ovu noć. I ti ćeš, iako nikad nisi bila sigurna da ćemo nas dvoje dočekati skupa idući dan, idući mjesec, iduću godinu.
To je ono primorsko u tebi. Vi Primorci opsjednuti ste znakovima. Vama je svaka sreća nagovještaj tragedije. Nikad ti to nisam rekao, da i jesam što bih promijenio, nisi se dovoljno smijala a imaš tako lijepe zube. Znam da si me voljela a ipak si me prevarila jer si željela provjeriti da li možeš odijeliti seks od ljubavi. Tvoja vječna tema. Postoji li seks bez ljubavi, postoji li ljubav bez seksa, postoje li savršena ljubav i fenomenalan seks, ako da, tko su ti sretnici koji se do smrti, zaljubljeni do bola, seksaju poput zečeva? Bože, kako si me znala umarati. Ljubomorna si i posesivna, draga. Mislila si da će ti raskid sa mnom, koji si spominjala od prvog dana naše veze, lakše pasti ako se pojebeš s nekim sa strane. Bit će jedan nula ili dva jedan ili tri jedan u tvoju korist. Moraš biti pobjednica. Za tebe je i Pirova pobjeda pobjeda ako je činjenica da više nismo zajedno tvoja pobjeda.
Pretjerao sam. Zločest sam prema tebi. To što više nismo skupa sigurno nije moj izbor. Prema tome, tvoja pobjeda nije Pirova. Iako, pitam se, pitam se, stalno se pitam, tko je pobijedio?
Siguran sam da nisi patila kad sam otišao. Znala si reći da su napuštene žene sretnice koje mogu spavati u bračnom krevetu dijagonalno, ne bude ih muževljevi jutarnji hici, ne moraju kuhati, odgovarati na pitanja, gdje su mi hlače, gaće, gledati nogomet, rukomet, snuker. Nakon posla mogu, slobodne poput ptice, nazvati dijete i s njim otići na ručak. Pa dijete odvesti na tenis i same švrljati gradom sretne da ih doma, kad se skinu u pidžamu, neće kurcem ošinuti dosadni muž. Sve to znam jer si mi nekoliko puta rekla kako ti zamišljaš idealan život. Idealan život za svaku normalnu ženu jest život bez muškarca.
Saša nije poput tebe. Uživa sa mnom. Saša je mlado stvorenje puno životne radosti, ništa joj teško ne pada. Najzad živim u miru. Ne svađamo se, ne pokušava mi dokazati koliko sam glup, znam to i bez dokaza, svaki moj uspjeh diže u nebesa i nikad, nikad, nikad mi ne prigovara da naplaćujem premalo i da bi ubojice trebale provesti život u zatvoru dok ih smrt od života ne rastavi. Mi smo kolege, razumijemo se. I da, svaki muškarac mrzi kad ga žena odbije, kad iskrivljenim ustima pokazuje da joj je njegovoga kurca dosta.
Možda sam ja moj kurac? Možda je svaki muškarac svoj kurac. Zato nam svima teško pada kada se vama ženama na naše kurčeve diže želudac. Vi ne odbijate jebanje, vi odbijate nas. Ti si odbijala mene kao ljudsko biće. Ponekad bih se čitav dan radovao susretu s tobom, Igor bi bio kod oca, otišli bismo na večeru u Ribu, popili butelju vina, ušli u auto i onda bi se, držeći za ruke, uputili prema kući. Ja bih se na brzinu istuširao i čekao te gol u krevetu a ti bi u kupatilu provela dva sata. Šta si tamo radila? Čitala Rat i mir? U meni bi kuhalo. Kad bi ušla u krevet, pravio bih se da spavam iako bi mi kurac pucao po šavovima. Ponekad bi ga potražila, vidjela da stoji pa mi rekla da te boli glava. A ČITAVE SI MI VEČERI NAGOVJEŠTAVALA DA ĆEŠ MI DATI PIČKE? Osjećao sam se poput prosjaka.
Najzad mi je dopizdilo. Ne znam kad sam puknuo. Pomislio sam, godine mi idu, krepat ću željan pičke iako mi još uvijek stoji, zašto bih klečao pred ženom kojoj se za mene jebe, preciznije, kojoj se ne jebe. A oko mene stotine žena. Ulicama hodaju žene, žene, žene, žene. Žene koje nisam vidio godinama.
Na jednom dočeku Nove godine zavela me Nataša. Ne sjećam se koja je to bila Nova godina, znam da smo se na katu valjali u njenom krevetu dok ste vi dolje odbrojavali deset, devet... Uvalio sam joj ga na brzinu jer sam znao da na „nula“ moram u prizemlju biti uz tebe. Razveselio me seks s tvojom prijateljicom. Ti si pitala gdje sam bio, ja sam rekao da sam povraćao na katu.
„Povraćao? Sto sam ti puta rekla da muškarac u tvojim godinama mora otići na gastroskopiju i kolonoskopiju. Sto sam ti puta rekla!“
Te sam se noći morao sa Željkom dogovoriti da će mi idućeg tjedna napraviti kolonoskopiju i gastroskopiju. Došli smo doma, bilo je već jutro. Ti si me, tko zna čime izazvana, uhvatila za kurac. Rekao sam ti da mi nije dobro. Prvi put u životu sam te razumio. Kako ti nisi željela mene tko zna koliko dugo prije te noći, tako ja nisam želio tebe. Te noći. Ni mnogih ostalih koje su bile pred nama. Ipak smo se jebali jednom tjedno. Kad sam upoznao Sašu, shvatio sam da te jednostavno više ne volim. Najzad sam našao svoju sreću. Do smrti ću jebati tu fenomenalnu ženu ako me ne odjebe. Ako me odjebe ostat ću sam i živjeti od uspomena, ali ću bar znati da sam živio.
Ej, mala, ne bih ti sve ovo govorio da, pod broj jedan nisam ipak malo pijan a pod broj dva ipak malo ogorčen. Gubio sam vrijeme s tobom, posljednjih godina.
Pa, eto, živiš bez muškarca, jesi li sretna bez kurca, draga?
*

Budi se. Liježem na njega i uvaljujem mu jezik u usta.
„Polako“, govori, „polako. Još sam pospan.“
Stavljam njegovu ruku među svoje noge. Uvaljuje prste u mokru mene. „Ah“, stenjem, „ah.“
Izvlači prste.
Trpam njegove prste u svoja usta. Osjećam okus svoje pičke.
„Žedan sam.“ Diže se i odlazi prema sudoperu.
Pepica leži na leđima i nudi mi svoj trbuh. Draškam je.
Ida tiho otvara vrata odjevena u opaticu. Njezin dragi spava.
* * *

Tvojoj mami zaista nije dobro. Pričala sam s njom. Krklja. Što ako je ona vračara bila u pravu? Možda će tvoja mama umrijeti noćas?
Da li sam sretna bez kurca, pitaš? Smetala me tvoja „pamet“. Uvijek si imao odgovor na svako moje pitanje, često i na ona nepostavljena. Možda je baš to sušilo moju pičku? Nikad nećemo saznati što je ubilo našu ljubav.
Što ti znaš o meni, dragi? Odakle ti ideja da sam bez kurca i da mi kurac, kurac kao kurac ide na kurac? Tvoj mi je kurac išao na kurac pred kraj naše veze ili u sredini naše veze ili povremeno na početku naše veze. Kad su dvoje zajedno, ovo samo pretpostavljam, svakoj ženi povremeno muževljev kurac ide na kurac. Ni naše pičke nisu godinama Sveti gral. Upravu si. Mene je oduvijek zanimalo da li je seks ono najbitnije u odnosu dvoje ljudi, moramo li ga stalno podgrijavati? Život udvoje bez seksa besmislen je? Ako jest, zašto jest? Ako nije zašto nije? Meni je seks uvijek bio bitan, ali mi je najbitnije bilo ono oko seksa.
Palo mi je na pamet kako si strastveno mrzio maškare. Kad bi plesale na ekranu, gasio bi televizor a mene ništa ne bi pitao. Ja prijenos nogometne utakmice NIKAD ne bih ugasila dok bi je ti gledao. Bog mi je svjedok koliko mi se nogomet gadi. Ni ja ne volim maškare, ali ih i ne mrzim. Baš me briga zašto neki dečki svršavaju dok tresu zvončad na bedrima. Mogla sam ih gledati, a da ih nikamo ogorčeno ne šaljem. Mrzio si maškare iz dna duše, onako kako ja mrzim snukeraše.
Ponekad, tek toliko da te cimnem, rekla bih ti da mi se ide na maskirani ples.
Lice bi ti se zaledilo. „Možeš ići, što se mene tiče, svake večeri na ples pod maskama. Ali bez mene.“
Želim reći, mislila sam da živim s Muškarcem Koji Mrzi Maškare.
A onda nas je Jasna pozvala na svoj rođendan. Nazvala me i rekla kako će prirediti zabavu pod maskama, neka ti prenesem poziv. Nazvala sam te.
„Nema problema.“
Mislila sam da krivo čujem.
„Kako to misliš ‘nema problema’? Pozvani smo na maskiranu zabavu, slušaš li ti mene?“
„Slušam, nema problema.“
„Ej, tebi se maškare gade, otkud ta promjena?“
„Idemo Jasni na rođendan, nećemo stupati u maskiranoj povorci.“ Prekinuo si vezu.
S kim ja živim? Ako netko mrzi maškare on ih mrzi i kad Jasna ima rođendan. Posvađali smo se žestoko jer si ti, po meni, branio neobranjivo. Ja sam tvrdila da živim s nekim koga ne poznajem, tko zna što se tebi zapravo sviđa ili ne sviđa, da li si ikad bio sa mnom iskren, kakva je to veza u kojoj ja ne znam ni što moj muž zaista mrzi?
Ti si rekao da sam lovkinja na sitnice, da živim od čerečenja tebe kao osobe, da se i ti ponekad pitaš da li živiš s ljudskim bićem koje ima tisuću mana a drugome ne daje pravo ni na jednu ili jednostavno živiš sa ženom koja te više ne voli, pa su joj maškare tema. „Voliš li me“, pitao si ozbiljnim glasom i kao tisuću puta prije toga skrenuo sa teme.
Odvjetnik, ti si vrhunski odvjetnik. I, da, imao je pravo onaj vozač na auto-cesti kad nije prikočio dok je cestom hodao odvjetnik! Žalim suce koji imaju s tobom posla, žalim rodbinu mrtvih žrtava, blago ubojici koji na tebe naleti. ODAKLE TI IDEJA DA SAM BEZ KURCA, OJ, ODVJETNIČE? Ja nisam bez kurca, ali jesam bez kurca koga mi je bio pun kurac. Možeš li me pratiti, dragi?
Bilo je ovako. Otkako sam bez tebe, sve moje prijateljice pokušavaju me spojiti s nekim. Misle da sam „mlada“, „premlada“, „na pragu zrelog života“, da to „nije dobro za Igora, previše ćeš ga vezati uz sebe“. Govorila sam kako Igor ima oca i da mu tenis više znači nego otac i mater, uzalud. Ne mogu ti nabrojiti koliko sam muškaraca morala upoznati otkako te ne volim. Svi u šezdesetoj ili tu negdje. Svi razvedeni ili udovci. Ne znam da li sam ti ikad rekla koliko ne volim stare, sisate muškarce kojima ispod bureta obraslog sijedim dlakama nešto sitno možda visi. NE VOLIM STARE MUŠKARCE. U te i tebe ubrajam. Razvedena žena koja dobro izgleda prijetnja je svakom društvu, tako da su se sve moje prijateljice ubile da bi me neutralizirale iako me njihovi muževi uopće nisu primjećivali. Ni ja njih.
Koliko god ja ne volim stare muškarce toliko oni ne vole stare babe. Sve žene u četrdeset i šestoj koje izgledaju kao da nisu u dvadeset i osmoj trebalo bi pobiti. Da ne zagađuju okolinu. Slažeš li se, dragi? Ipak, Natašu, koja kurvetina, nisam znala da si je kresnuo, nisam mogla odbiti. Njezin kardiolog, ugradio joj je dva stenta, pozvao ju je na svoj šezdeset i peti rođendan i zamolio da dovede i mene. Vidio me s njom u bolnici dok smo čekale na hitnom traktu.
Najavila mi je da će fešta biti „senzacionalna“ što me užasnulo, bit će sto uzvanika, ekskluzivan restoran, vrhunska hrana i piće i živa muzika. „Bit će tamo i Marko, trenutno najbogatiji čovjek u gradu.“
Prije rata bio je monter centralnog grijanja u Natašinoj propaloj firmi, a danas je vlasnik pet hotela i pumpne stanice. Prošle se godine oženio. On ima šezdeset, ona dvadeset i šest, bila je to ljubav na prvi pogled. Časopis Beauty objavio je fotku. On i njegova mlada žena July, prije braka zvala se Julka, guraju kolica po Korzu, u kolicima je bila Yuly-Bell, oči su joj bile zamućene zbog otmičara. Nije ni bogatašima lako. Njegova druga po redu bivša žena Nevenka (49), poznatija kao Nelly, ima farmu konja i kobila i preko interneta prodaje kobilje mlijeko jer je kobilje mlijeko afrodizijak, štiti od sunca, briše bore, jača imunitet i nokte. Ta druga bivša žena jučer je dala intervju za Beauty i rekla da nije istina da je Džoni (28) njezin vjerenik, ona je čitav svoj život posvetila samo svojoj djeci Tomasu (10), Tediju ( i Teodoru (6), kobilama i potrebitima. Svakoga Božića na njezinoj farmi beskućnici mogu dobiti besplatan ručak i piti kobilje mlijeko koje uspješno liječi i psorijazu i astmu. Na Uskrs na istoj lokaciji traže šarena jaja sakrivena u grmlju. Sve to prenosi državna televizija, kad bezubi beskućnik, prvi među jednakima, nađe šareno jaje, nasmiješi se u kameru. Ne smiješi se bez veze. Polugola plavokosa voditeljica nam govori kako će „gospodinu“ firma Superdent, vlasnica firme je žena ministra obrane, besplatno popraviti zube, pa ćemo u idućem broju Beautyja vidjeti „gospodinov“ osmijeh „prije“ i „poslije“.
„Uskrs je najvažniji katolički praznik“, govori nam te-ve voditeljica koja je očito već bila u Superdentu, „zato se treba držati one stare hrvatske ‘dobro je činiti dobro’.“
Nataši nisam mogla reći ne iako ne znam zašto. Često sam u životu radila gluposti nekome za dušu. Preko tvojih veza nabavila sam bocu vina „Mare“, „uredila se“, Nataša je naglasila da se moram „urediti“, i otišla na taj rođendan. Fešta je bila u restoranu u blizini grada. Prekrasan pogled s terase na tisuće svjetala u daljini. Hrana je bila fenomenalna. Mogli smo birati. Riba, prepelice, jadne životinje, sve moguće vrste mesa koje mene, naravno, nisu zanimale, nekoliko vrsti tjestenina ružno izrađenih, kolači, egzotično voće, sladoled u boji hrvatske zastave, šampanjac... Najpoznatiji hrvatski trio pjevao je bez pauze. Jedan je rastezao harmoniku, drugi gudio, treći lupao po gitari. Pjevali su „Tko te ima taj te nema“, a ja sam se u punom sjaju, crna, uska haljina, oko vrata metalna ogrlica koju si mi kupio u Moskvi, na mojoj je glavi blistalo tisuću pramenova boje meda, u usnama sam imala samo nekoliko kapi kiseline, smijala i smiješila slavljeniku pokraj koga sam sjedila. Doktor čak i ne izgleda loše. Visok je, vitak, igra tenis, član je kluba u kome Igor trenira, prosijed, mršavo, tamnoputo lice, vesele tamnosmeđe oči, ukratko odlično držeći starac. Kad je trio konačno odložio oružje, starac me pogledao. Nisam skidala osmijeh s lica.
„Ne trudi se. To što si ovdje Natašina je ideja. Moja pacijentica misli, i ne samo ona, da bih se ja pod hitno trebao oženiti iako mi se žena još u grobu ohladila nije.“
„Žao mi je“, rekla sam.
„Zašto?“
„Žao mi je što ti je umrla žena.“
„Bože, kako mrzim fraze“, u sebe je ulio pola čaše vode. „Svi oko mene stalno mi ponavljaju kako im je žao što mi je umrla žena. Nitko od njih nije poznavao Miru. Dakle, neka ti ne bude žao i što se mene tiče ne moraš slušati ove davitelje.“ Trio je krenuo zavijati kako oni nikome neće dati ni maslinu ni draču ni pismu našu. „Tko im želi ukrasti draču?“
„Molim?“
„Tko ovim idiotima želi ukrasti draču“, zaurlao mi je doktor u uho.
Šutjela sam.
„Ovaj cirkus je ideja gospodina kome sam operirao srce.“
Jedna je dotjerana gospođa povraćala u ogromni fikus. Počasna gošća bila je žena iz našeg kraja, buduća ministrica vanjskih poslova. Plavuša se meškoljila na jajima vlasnika lokalnog nogometnog kluba. Muž joj je s djecom bio u Parizu jer ona nije željela da joj se djeca školuju „u ovom sranju od zemlje.“ Perika joj se nakrivila, ali jedva primjetno. Sisati, pijani gusar.
„A zašto oni ne jedu meso i ne nose kožu?“
„Tko ne jede meso, tko ne nosi kožu“, pitala sam starca.
Ženu koja je rigala u fikus dvojica su konobara iznosila iz sale dok je trojac zavijao: „Na šparhet, na šparhet, na šparhet se j’ posela, su črnu, su črnu, su črnu j’ rit imelaaaaaaaaaaaa...“
„Moj unuk. Uvijek mi se srce para kad ga vidim, nosi gumene opančiće. Gjde su ih samo našli? Otac ga prisiljava da se kupa u ledenom moru pa mi onda šalje sličice na mobitel. Svaki dan mu kuha juhu od koprive ili mrkve, koju sam uzgaja iza čatrlje u kojoj žive. Ništa što moj unuk stavi u usta nikad nije bilo prskano, on nikad nije zagrizao u jabuku u kojoj se nisu rastezala bar tri crva. Ne jaja, ne mlijeko, ne sir, ne ništa što ima bilo kakve veze sa životinjama jer životinje imaju dušu. I njegova majka je životinja, pa joj ipak nateže sisu u svojoj petoj. Mali je kost i koža. Šta ti misliš o tome?“
„O čemu?“
„Da li životinje imaju dušu?“
„Molim?“
Trojac je zavijao: „Ubij me pogledom svojiiiiiiiim, slatka će smrt to bitiiiiiiiiiii..“
„Da li životinje imaju dušu?“, starac je pokušao nadglasati preklinjanja poludjelog trojca.
Pogledom sam potražila Natašu. Možda bismo mogle otići doma? Ljubila se sa starijim gospodinom pokraj zelene, plastične palme. Tko je taj čovjek? Vjerojatno su se upoznali pred pola sata.
„Ludo je dijete hraniti travama i samo povremeno jajima koje su posrale kokoši koje pasu travu. Gdje su te kokoši, gdje je ta trava? Toliko ima oko mene očajnih roditelja čija su djeca stara preko četrdeset. Studirala su godinama, nikad diplomirala, drogiraju se svim i svačim, tuku roditelje, kradu im lovu, razbijaju aute, govore im kako su nesposobna govna koja nikad nisu bila u stanju krasti tako da oni mogu normalno živjeti. Nama starcima zamjeraju što radimo od jutra do sutra. Da ne radimo, čime bi oni plaćali drekom ukrašena kokošja jaja i ekološke pelene? Čime?“ Oštro me gledao.
Muzika se odmarala. Dečki su pili crno vino.
„Ne znam“ rekla sam, „spava mi se, trebala bih ići doma.“
„A ti?“
„Što, a ja?“
„Što bi ti napravila da se još jedanput rodiš?“
„Da se još jedanput rodim nikad se ne bih udala, živjela bih s mačkom, mijenjala mlade ljubavnike i nijedan sa mnom ne bi doručkovao, pojebi i odjebi bila bi moja životna filozofija.“
„Moj mlađi sin, moj mlađi sin je, je...“, gledao me očima punim očaja.
„Peder?“
„Kako znaš, čula si od nekoga?“
„Nisam. Danas su svi mladi dečki uglavnom homoseksualci. Pederčine, da budem sasvim precizna.“
„Ništa on meni nije priznao, taji ali ja to osjećam, ipak sam mu otac. Ima trideset i pet godina i ne pada mu na pamet da se oženi...“
„A sada“, zaurlao je šef lokalnog nogometnog kluba kome je slavljenik stavio četiri premosnice, sisati gusar popravljao je periku, „moj specijalni poklon slavljeniku.“
Na pozornici se ukazao mokri san svih Hrvata. Uzela je mikrofon u ruke, zatresla umjetnom guzicom, utegnuta u crni korzet pogledala je u slavljenika i krenula pištati: „Boljeti će boljeti, teško ću preboljeti, radije ću patiti nego ti se vratiti. Nerviraš me kô komarac, velik bumbar, mali žalac, ne dam pusu, na ti bonu, da te lupi po hormonu, ringe, raja, eci, pec, nisi tigar, ti si zeeeeeec...“
„Oprostite“, urliknula sam, digla se od stola i smiješkom mu pokazala da moram na pišanje. Krenula sam među pušače koji su stajali na terasi i veselo pričali. Svi smo bili pijani. Bilo je ugodno svježe, kraj kolovoza, naš je restoran bio na nadmorskoj visini od zaboravila sam koliko metara iako nam je vlasnik nekoliko puta spomenuo nadmorsku visinu i naglasio kako je njegov restoran „u ovo vrijeme pravi raj“, a zimi „prekrasna idila“. Sama sam stajala u kutu terase. Više ne podnosim dim cigarete ni na otvorenom. Pogled na Grad podsjetio me na vilu u okolici Firence u kojoj smo proveli jedan vikend. Nikad neću zaboraviti, gledala sam, oslonjena laktovima na rub prozora, svjetla Firence i bila sigurna kako ćeš mi ti dovijeka kurcem draškati guzicu.
* * *

Leži potpuno gol. Gledam njegovo dugačko tijelo. Široka ramena, čvrste mišice, ravan trbuh, pločice. Koliko često trenira? Mišićava bedra, potkoljenice bez ijedne dlake. I prsa su mu gola. Gladim mu prsa. Vrhunska depilacija. Za mene se uredio? Noktima mu grebem međunožje. Kurac mu se diže.
Ida s koferom u ruci hoda prema samostanu. Više nema, a potem? Ona je prelomila. Zaviđam Idi.
Gdje je moj samostan?
Isključujem televizor.
* * *

Osjetila sam da mi netko prilazi s leđa. Zagrlio me: „Nije ti hladno?“
Izvukla sam se iz zagrljaja nepoznatog muškarca.
Visok, plećat, tamnosmeđa kosa, gusta, ravna, i naočale. ZAŠTO SE PALIM NA NAOČALE? ZAŠTO ME NE PRIVLAČE MUŠKARCI BEZ DIOPTRIJE?
„Ivan“, rekao je i opet me zagrlio.
Naslonila sam glavu na njegovo rame onako kako je to od svoje drage tražio pjevač naše najdraže pjesme. Piloti, dragi, Piloti. „Nasloni glavu na moje rame i pusti...“
„Ksenija“, rekla sam prelijepom klincu.
„Znam“, nasmijao se klinac, „ti si noćas trebala postati cura moga staroga.“
Mlađi sin. Peder. Razveselilo me to.
Ljudi oko nas pušili su, razgovarali i smijali se, njegov otac je sjedio za stolom, nitko nije obraćao pažnju na nas. Srećom. Zašto srećom? Bila sam slobodna žena koja se smjela na terasi grliti s desetoricom istovremeno. Pa ipak sam se osjećala krivom u odnosu na njegovog starog oca. Primorka opsjednuta strahom od toga „ča će judi reć“ u meni će umrijeti posljednja.
Izvukla sam se iz njegovog klinča.
„Ej“, nasmijao se, „nije ovo incest. Ljepotice, nisi mi mama.“
Okrenula sam se prema njemu, savila mu ruke oko vrata i uvalila jezik u usta. „I nisam“, rekla sam.
Gledao me zapanjeno.
„Ako voliš tete, mali, tvoja sam.“
„Teta“, rekao je, „da li si došla autom ili te netko dovezao?“
„Dovezla me teta Nataša.“
Pogledali smo kroz staklo. Teta Nataša plesala je polugola na stolu dok su ostali gosti pljeskali u ritmu pjesme koja je izlazila iz usta podivljalog trojca. Mokri San je očito bio plaćen samo za jednu pjesmu. Postalo mi je jasno da ću provesti noć u restoranu i vratiti se u grad s Natašom pijanom poput letve, ili ću morati zvati taxi.
„Ja ću te odvesti doma.“
„Hvala, mali“, rekla sam, „nemam izbora.“
Uhvatio me za ruku i otpratio do svog automobila. Ušla sam u audija tamnozelene boje, zavalila se u sjedalo i preklinjala dragog boga da ne uključi muziku. Nije. Parkirao je ispred moje kuće. MOJA KUĆA. Kako to dobro zvuči. Da nije kuća MOJA tko zna kako bi izgledala naša rastava i kako bi izgledao moj život? Prodali bismo kuću, cijene su pale, mali stanovi su skupi, ja bih noćas bila pijana u četrdeset kvadrata a ovako sam u sto dvadeset.
Pozvala sam ga na piće. Zapanjio ga je MOJ dnevni boravak. Veliki kamin, ogroman kauč, nisam promijenila naš kauč, pogledao je slike na zidu. Nasmijao se kad je vidio Ivezićkinu sliku.
Čujem kako pitaš: „Koju Ivezićkinu sliku? Imamo ih bar deset?“
„Nemamo ih MI bar deset, JA ih imam bar deset.“
Nasmijala ga je ona na kojoj konobarica na pladnju nosi krvavu mušku glavu. „Tako završavaju svi tvoji muškarci?“
Skinula sam sandale s nogu i postala deset centimetara niža.
Zagrlio me. „Da li te ikad smetalo što si tako niska?“
„Čovječe, imam metar sedamdeset osam, o čemu pričaš?“
„Mislio sam biti duhovit. Zaista si visoka, prava žirafa.“ S nosa je skinuo naočale. „Imaš li maramicu?“
Dala sam mu papirnati ubrus. Dok je brisao naočale i u mene gledao slijepim očima, razmišljala sam da li će sam izaći ili ću ga morati izbaciti. Ako ne bude htio otet ću mu naočale pa će bespomoćno bauljati dok ne dođe policija. Nije pokazivao nikakvu namjeru da ode. A onda mi je sinulo da je peder, da može, ako hoće, spavati na našem kauču dok ne odluči otići, pederi odlično kuhaju, mogao bi mi skuhati ručak za nekoliko dana. U frižideru sam imala meso koje nisam stigla ubaciti u frizer. Oduševila me ta ideja. Ja ću mu govoriti gdje su lonci i noževi, on će sjeckati mrkvu i ostalo što treba za gulaš od junetine, omiljena hrana moga sina, od pet kilograma junetine u mom frižideru može skuhati možda deset litara gulaša. Sve ću to zamrznuti i imat ću gotov ručak za svoje dijete kad navrati, ako navrati. Između dva treninga jede u gostionici pokraj igrališta, ali kad jednom dođe mami bit će sretan kad mu špagete ubacim u gulaš.
„Gdje ti je ve-ce?“
Pokazala sam na vrata kupatila iako nikad strance nismo puštali u kupatilo. IMAM ve-ce za goste. Alkohol je iz mene isparavao dok sam brinula da li su moje gaćice u košari ili pod tušem, pederi su pedantni, da li su prljavi ručnici na vješalici ili na podu, što mu moje kupatilo može reći o meni? Ili ormarić s lijekovima. Ako ga otvori pa mu pogled najprije padne na tvoju Faktu mast protiv hemoroida, koju još nisam bacila jer sam dugo živjela u nadi, sad ti to mogu reći kad nade u meni više nema, da ćeš se vratiti. Apaurin, Xanax, Praxiten... Ako otvori ormarić sve će saznati o meni. Čovjek je ono što pije da bi preživio. A onda sam vidjela da je na našem velikom, na MOM velikom, starinskom pisaćem stolu ostavio naočale i da će mu MOJE kupatilo biti pećina u magli. Odahnula sam. Vjerojatno sere, pomislila sam. MOJE kupatilo ima veliki prozor otvoren na leptir a ja ću, meni se pišalo nepodnošljivo, ući u ve-ce, u MOJ ve-ce koji također ima prozorčić. Naša, MOJA kuća ima milijun prozora. Srećom. Osjetljiva sam na smradove. I na one u kristalnoj bočici. Ne podnosim ih.
Izašao je iz kupatila. Gol. Razumijem te, dragi. RAZUMIJEM TE. Ništa čovjeka toliko ne može oduševiti kao pogled na lijepo, tvrdo, mlado ljudsko tijelo. NIŠTA! Neki ljudi padaju na bebe, mačiće, izlazak sunca, zalazak sunca, dječji smijeh kad prerasta u kikot, kraj ljubavnog filma u kome joj on gnjuri glavu u dugačku, opranu kosu. Ljudi se pale na tisuću stvari. Mene pali lijepo, tvrdo, mršavo, dugačko, muško tijelo s naočalama na nosu. Dodala sam mu naočale: „Da me bolje vidiš“, nasmijala sam se. Mogla bih preskočiti detalj i ne napisati ti da mu je kurac bio debeo i dugačak, mogla bih preskočiti činjenicu da ima veći kurac nego ti, ali čemu? Razgovaram s tobom kao žena sa ženom. Da, kurac mu je visio poput komada debele špage. „Idem pod tuš“, rekla sam. „Tamo ti je piće“, pokazala sam prstom na MOJU policu sa pićem.
„Popit ću čašu vode, gdje ti stoje čaše?“
Pokazala sam prstom na MOJ kućni ormarić. Ušla sam u kupatilo. Prozor je bio širom otvoren, njegova je odjeća bila uredno složena na MOJOJ košari za prljavo rublje, istuširala sam se i gola izašla.
On je ležao na kauču i čekao me. Kad me ugledao, kurac mu se digao i stajao poput jarbola.
„Mislila sam da si peder“, rekla sam zapanjeno.
„Razgovarala si sa mojim taticom. Nisam peder, ali neka to ostane naša tajna.“
Kako nam je bilo? Kako liže? Koliko je trajalo? Kakav je u krevetu? Dragi, kad ti meni napišeš kakva je tvoja žena u krevetu, želim mnogo, mnogo, mnogo detalja, ja ću tebi napisati kakav je on bio na kauču. Do tada... Ujutro je izašao iz kuće, otišao u pekarnicu, donio mi francuza sa sjemenkama, naručila sam ga, premazao mi dvije kriške putrom, skuhao čaj od mente.
„Popio bih kavu.“
„Ne znam kuhati kavu, meni je uvijek muž kuhao kavu, ali možeš skočiti do kafića, oni znaju kakvu ja kavu pijem.“
Donio nam je kave, pijuckali smo polugoli na MOJOJ terasi, on je na sebi imao tvoju bijelu majicu i tvoje čiste gaće, ja sam na sebi imala tvoju bijelu majicu i gaćice. KAD ĆEŠ DOĆI PO SVOJU ODJEĆU? Noćas je čak i meni jasno da se više nećeš vratiti.
Da, testirala sam ga. Ne zna kuhati gulaš. Ne zna uopće kuhati.
* * *

Liježem uz njega. Gledam kako u peći vatra paluca i hvatam ga za kurac.
„Nemoj“, govori, „rekla si da je gore ugodnije.“ Miče mi lijevu ruku s kurca.
„Nema veze, ovdje je toplije.“ Zatvara oči, osjećam kako njegov kurac buja u mojoj šaci.
Pepica gleda u nas s one strane staklene stijene. Ne, nećeš ući, razmažena životinjo. Ući ćeš kad gazdarica svrši.
Okreće se prema meni. Gura mi jezik u usta. Naši jezici miješaju okuse vina, mesa, kolača, šljiva, pržene slanine i sline. Mokra sam.
* * *

Sretan sam zbog tebe, draga. Mislio sam, bio sam siguran, nitko mi nije rekao da imaš nekoga, činilo mi se da si sama. Osjećao sam se krivim a sad si me razljutila. Kako možeš dozvoliti nepoznatom muškarcu da na sebe navlači MOJE gaće? Nadam se da se s njim jebeš češće nego sa mnom, da na pičku ne stavljaš ključ čim ga ugledaš i da se dok te jebe dereš tako glasno da te mogu čuti u našoj Firenci. Čuj, jedna jebačina ne znači vezu. Proveli ste skupa noć. Da li je slabovidni muškarac još uvijek tvoj rob? Ili je to prošlost?
* * *

Kosa mu miriše na med. Tijelo je namazao kokosovim mlijekom. Da li ću se izrigati ili će me samo zgrabiti migrena? Gdje žive muškarci koji mirišu na vodu? Širim noge, pokušavam ga ubaciti u sebe, zaključiti priču po hitnom postupku. Naslućuje moje namjere? Odbija ulazak u moju rupu. Liže mi desnu bradavicu, dudla, pa siše lijevu...
* * *

Ivan mi još uvijek kuha kavu ujutro kad je doma. Prošle godine, negdje u siječnju, nazvala sam veterinara. On je našu, on je MOJU Pepicu sterilizirao pa ipak su mačorčine jahale na njoj. Tražila sam objašnjenje, činilo mi se da me zajebao, da nije sterilizirao Pepicu nego samo naplatio. Sjetila sam se moje Željke koja je otišla vrhunskom ginekologu da joj privatno napravi abortus. Jedno joj je dijete ostrugao, drugo ostavio. Greške su moguće. Veterinar mi je rekao: „Ksenija, dobro sam napravio posao. Samo morate znati da mužjaci ne odustaju lako. Pepica jest sterilizirana, ali je upotrebljiva. Neka bude više u kući dok se ne smire.“ Mužjaci jednako tretiraju ženke bile one mačke ili žene. Jebu ih dok su upotrebljive bez obzira žele li one to ili ne. Dragi, dok si me jebao jer sam bila „upotrebljiva“ ja sam htjela da me voliš. Ovo je zločesto jer te često nisam voljela dok si me jebao kad si me volio. Ili sam ja pijana ili je život zajeban?
* * *

Okreće me na trbuh. Širi mi guzove.
Zašto muškarci svako žensko „ne“ prevode u „da, ako budeš uporan“?
Okrećem se na leđa.
* * *

Blagoslivljam dan kad sam otišao od tebe, draga. Zašto uvijek sve analiziraš? Odakle ti ideja da sam te jebao jer si bila „upotrebljiva“? Nikad u životu nisam na dužu stazu jebao ženu koju nisam volio. To je uvijek bilo jače od mene. Meni seks i ljubav nisu nešto što može jedno bez drugoga. Ne uspoređuj me s TVOJIM mačorčinama samo zato jer misliš da sam te šutnuo. Ti si šutnula mene. Da nisi, noćas bismo zagrljeni sjedili na TVOM kauču i čekali da susjed odustane od razaranja svijeta. Kad se samo sjetim, kad se samo sjetim koliko sam te volio dok se oko nas sve raspadalo u tisuću boja.
Nedostaješ mi, draga.
* * *

Najzad ga trpa u mene. Polako. Osjeća da mu pružam otpor. Ja mu ne pružam otpor. Moja se pička buni. Ne želi ga. „OPUSTI SE, OPUSTI SE“, derem se na pičku. Uzalud. Izvlači ga. Polako. Kao da se boji da će mi nanijeti bol ako ubrza. A moja pička želi da ga on jednostavno izvuče. Naglo i neopozivo.
* * *

I ti meni nedostaješ, dragi. Sve bih na ovome svijetu dala da smo noćas skupa i da ti kažem zašto sam te držala na kratkom lancu. Voljela sam te onako kako neke mame vole svoju djecu, bezuvjetno. Smetalo mi je to. Nisam željela život provesti u klopci. Čitavo vrijeme dok sam bila s tobom pripremala sam se za rastanak, a kad je došao ostala sam zatečena. Nedostajem ti ove noći? Dođi, ljubavi. Znam da ne misliš to što si rekao, ti si bio i ostao manipulator i vrhunski odvjetnik. Vidiš, to sam znala povremeno zaboraviti, da si vrhunski odvjetnik. Da me možeš uvjeriti u bilo što. Na moju sreću, naše je vrijeme isteklo. Odjebao si me, šutnuo jer ti se digao na mlađu, ali u meni ipak nisi ubio radost življenja. Znaš kad mi je to postalo jasno?
Jednoga dana Ivan je ušao u tvoju radnu sobu i upitao me: „Kad ćeš iseliti pokojnika?“
Soba je izgledala onako kako je izgledala onda kada si otišao. Stol prekriven papirima, kompjuter, printer, telefon. Pokraj stola košara puna starih novina, novine i na kauču, televizor na kome si gledao nogomet, košarku, rukomet, atletiku, vaterpolo i odvratni snuker. Blijedoplava, kožnata fotelja, ormari i ladice puni tvojih stvari. Odijela uredno složena, bezbrojne košulje, kravate, čarape, cipele. Znaš li koliko pari cipela te čeka u MOJOJ kući?
„Nažalost“, rekao je Ivan, „ja nosim četrdeset i pet. Nađi nekoga tko nosi četrdeset i tri i riješi se njegovih stvari. Ne misli se valjda vratiti?“ Bacio me na kauč i pojebao. „Eto, krstili smo mu sobu.“
Nasmijala sam se.
Bez zajebancije, dođi po stvari ili ću ih podijeliti okolo. Nikad nisam kopala po tvojim stvarima, Seka je pospremala tvoju sobu, ali kad mi je Ivan rekao da bi ipak bilo vrijeme da te „iselim“, krenula sam od čarapa, to mi je bilo najlakše. I, znaš što sam našla među čarapama? Rolex, ženski sat. Zaguglala sam model. Deset tisuća i šesto dolara. Jasno mi je da ga nisi želio meni pokloniti za godišnjicu braka. Dođi po njega, dragi.
* * *

„Ne želiš me?“
„Želim te.“
„Što želiš da ti radim?“
Želim da svršiš. Želim da umukneš. Želim da zaspiš. Želim da odeš. Želim da me jebeš bez postavljanja pitanja. „Htjela bih čašu vode, suha su mi usta
* * *

Ne poznaješ me. Nisam osoba koja će curi kupiti skup sat pa ga zaboraviti među čarapama. Tebi sam ga kupio. Kad sam ti onda bijesan smrvio drveni sat u onom selu u Sloveniji, sat koji si toliko željela, rekla si da bi svojoj kurvi vjerojatno kupio nešto skuplje. Zato sam ti kupio Rolex. Ti si meni bila i ostala najdraža kurva. Stavi ga noćas na svoju tanku ruku. Naplati sve muke koje si prošla živeći sa mnom. Ili ga prodaj pa kupi nešto što te neće podsjećati na mene. Odijelo za Ivana, sat za Ivana i cipele za Ivana. Rezači leševa slabo zarađuju a ti voliš lijepo obučene muškarce. Draga, nikad nisi bila skupa ženska. Često prođem pokraj Male galerije u kojoj sam ti kupovao ogrlice za dvijesto kuna. Bila si luda za Bruketinim nakitom. Tebi je ponekad bilo lako ugoditi, Saša je skupa, ali ona sama sebi kupuje poklone. Samo u Parizu. Lova koju potroši na jednu bijelu košulju mogla bi mjesec dana hraniti beskućnike u većem hrvatskom skloništu. Ekipa bi dobro jela. Pet tisuća eura nije mali novac. Pričaj mi o Ivanu. Tko mi te oteo?
* * *

Gutam vodu. Zašto mu kurac još uvijek stoji?
„Ne osjećaš se dobro? Još uvijek te boli glava?“
„Ništa me ne boli.“
Njegov kurac u mene tupo bulji. Terasa je u ljubičastom plamenu. Tresem se.
„Hladno ti je?“
„Ne, bojim se bombi.“
„Ljubavi“, sjeda pokraj mene i stavlja mi kažiprst u pičku, „to su samo petarde.“
* * *

Potpuno je drugačiji od tebe, dragi. Ne svađamo se nikad.
Kaže da sam ja idealna žena za njega jer nisam „anoreksična, ambiciozna šizika, opsjednuta karijerom, koja je danas u Njujorku, sutra u Londonu a prekosutra u lokalnoj bolnici u Gospiću prodaje najnoviji model ce-tea ili magneta.“
Rekao mi je da me voli jer nisam „klinka u tridesetoj koja jedva čeka da je mužjak oplodi jer joj kuca biološki sat.“
Voli me zato jer sam „čvrsto na zemlji, jer nisam ljuta kad s dečkima ode na košarku, jer ne mislim da jebe mlade sestre u bolnici i ne mislim da su djeca smisao života.“
On ne želi djecu. Misli da ih danas normalan čovjek ne bi smio imati. Život na Zemlji postao je pakao. Nikad ne znaš gdje će ti dijete odletjeti u zrak nakon što si u njega uložio brdo love i još veće brdo ljubavi. Slobodni su oni ljudi koji na ovome svijetu imaju samo sebe i povremeno nekoga tko ih neće zajebavati. Sloboda je ono što čovjeka čini čovjekom, a Slobodan si kad nemaš kredita, kad nemaš djece, kad ne pripadaš nijednoj naciji, nijednoj vjeri i kad znaš da svaka ljubav ima rok trajanja. Sloboda je imati muda ispaliti si metak u glavu bez analize kako te se osjećati oni koji će plakati nad tvojim lešom. Sloboda je baviti se poslom koji voliš i napustiti ga bez razmišljanja kad ti dosadi. Sloboda je spoznaja da ti za sreću ne treba sto pari cipela ni pedeset odijela. Sreća je mir u duši, a mir u duši možeš steći kad shvatiš da si smrtan i nebitan. Sreća je kad znaš da prolaziš malen ispod zvijezda, ali te za to boli kurac. Sreća je kad ti se jebe što o tebi misle otac, brat, sestra, majka, žena s kojom trenutačno živiš, ljubavnik koji te negdje čeka. Sloboda je kad sa ženom nisi peder, a s muškarcem možda jesi a možda i nisi. Sloboda je kad se pojebeš s nekim koji te zanima taj čas dok skidaš gaće ili gaćice i kad se ne osjećaš krivim dok navlačiš gaće ili gaćice a znaš da s tim nekim ili s tom nekom više nikad nećeš popiti kavu. Sreća je kad živiš s nekim tko razumije što tebi znači sloboda i kad ti tome nekome daješ pravo da on slobodu i sreću doživljava na sasvim drugačiji način.
Ivan je junak moga života zato što znam da to neće biti dovijeka. Naša ljubav je beskrajna jer znamo da, kao i svaka ljubav, ima izuzetno kratak rok trajanja. Tko prvi progleda, otići će bez velikih riječi. Voli me jer govorim što mislim, nije ga briga što ne kuham, moja noćna mora, on jede u bolnici. Voli me jer se smijem često i glasno, voli me jer svršavam često i glasno i nikad me nije pitao što sam u tebi našla. On je mlad muškarac, možda su mladi muškarci manje skloni samoubilačkim samoanalizama, vole jesti, jebati, vježbati. Prvi put se s nekim opušteno jebem i nije me briga da li će otići danas ili danas popodne, živim dan po dan, kao da mi je svaki posljednji. I uživam, zaista uživam kad ujutro uz sebe osjetim mlado, tvrdo, usnulo meso. Ponekad to meso probudim prije nego zazvoni budilica i da, nakon dugo, dugo vremena uvečer zaspim, ujutro se probudim. Ne bauljam više noću, ne analiziram ni svoje ni tvoje greške, ne razmišljamo što bi bilo kad bi bilo, što je moglo biti da je moglo biti. GOTOVO JE. U mojoj je glavi gotovo. Ja sam sretna žena.
* * *

Stavlja mi noge oko svoga vrata. Kičma mi se raspada.
„Pogledaj me u oči“, govori.
Gledam ga u slijepe oči i pitam se što on vidi u mojima.
„Želim da me gledaš u oči dok budeš svršavala.“
Mili Isuse, moram svršiti? Kad? Sad odmah? Ili malo kasnije? Križa mi pucaju. Stenjem.
„Jesi li blizu? Da ubrzam?“
„Ubrzaj“, stenjem, „ubrzaj, ubrzaj.“
On ga naglo izvlači. „Ne želim da prebrzo svršimo. Uživat ćemo, draga. Polako. Polako. Polako.“
O, jebote.
Je! Bo! Te!
* * *

Ksenija, nazvali su me. Majku mi je Hitna odvezla u bolnicu. Izgleda da umire. Dođi k meni. Ne mogu dečke ostaviti same.
* * *

„Hoćeš da ti u pičku stavim komadić čokolade?“
„Da“, dahćem, „da.“
„Gdje držiš čokoladu?“
Ne držim čokoladu u kući jer pokušavam smršati. „Ne držim dobru čokoladu u kući, pokušavam smršati. U ormariću iznad radne plohe naći ćeš čokoladu za kuhanje.“
„Odlično.“ Otvara vrata ormarića. Izvlači kutije sa špagetima, limenku punu riže, limenku s danskim keksima, jabučni ocat, bočicu maslinovog ulja, kutiju uvinog čaja, kutiju čaja od mente, kutiju čaja od kamilice, kutiju čaja od šipka. „Gdje je čokolada? Vidi, med! Da u tebe ulijem žlicu meda?“
Dižem se s kauča i otvaram vrata ormarića iznad nape. Izvlačim veliki komad čokolade za kuhanje. Skidam srebrni omot. Crna čokolada gotovo je bijela.
„Možda joj je istekao rok?“, pita me zabrinuto. „Baš me briga, pičku sigurno neću otrovati.“ Lomim komadić i pružam mu ga. Gleda ga radoznalo.
„Nije li malo prevelik i oštar?“
„Istopit će se.“
„Što ako te ogrebem?“
„Nećeš.“
„Kako znaš, već si ovo probala?“
„Nisam.“
Kurac mu se izgubio među dlakama. Zašto nije depilirao međunožje? „Polijećemo“, smije se.
Ležim na kauču raskrečenih nogu, on ipak lomi komad čokolade pa manji trpa u mene.
* * *

Jedva sam pronašla vašu kuću. Vidjela sam otvorenu ogromnu željeznu kapiju, ali ne i kućni broj. Najzad sam ga otkrila sakrivenog nekakvom čudnom puzavicom. Parkiralište za deset automobila, dvije garaže i kuća ludog oblika. Čim sam je ugledala sjetila sam se da sam je vidjela u prilogu dnevnih novina Moj savršeni dom. Arhitekt je negdje za projekt dobio prvu nagradu. Bojala sam se da ključem ispod otirača neću znati otvoriti ulazna vrata. Ubacila sam karticu u prorez. Uspjelo mi je. U ulaznom prostoru visi ogromna crvena instalacija Morane Pertaut. Tvoj izbor. Kuća je jako topla. Na što se grijete? Kad si me nazvao da bi provjerio jesam li stigla, već sam bila u dječjoj sobi. Klinci su prekrasni. Zaista. Spavali su svaki u svom krevetiću okrenuti jedan prema drugome, izgledalo je kao da žele spojiti ručice. Koliko kose imaju ta dječica! O svemu si mislio. Na kolicima dvije bočice s čajem, pelene, rezervne pidžame. Nikad prije toga nisam vidjela dječje kupatilo. Žuto poput žumanjka, žuto poput sunca. Sve je u njemu prilagođeno njihovom uzrastu. Što ćete učiniti za mjesec dana kad malo narastu? Razoriti ga? Blagovaonica vam izgleda kao NATO sala za sastanke. Vjerojatno Ameri u takvoj prostoriji odlučuju koju te zemlju sravniti sa zemljom. Dvadeset i četiri kožnate stolice boje vanilije podvučene pod ogroman stol, koje je to drvo? A ja sam bila van sebe, sjećaš se, kad smo u Bauhausu na deset rata za MOJU terasu kupili stol od reciklirane tikovine. Danima sam čitala uputstva kako ga i čime mazati da na drvu ne izbiju fleke. Onda je došao Vlado i predložio mi da ga lakiram: „Znam da se to ne radi tikovini, ali tko jebe tikovinu, nadživjet te ovaj stol i tebe i tvoje unuke. Lakiraj ga, to ti je puno praktičnije za održavanje.“ I još mi je rekao da plohu našeg starinskog stola u blagovaonici prekrijemo staklom. „Jebeš mazanje i glancanje, ima sto godina, doživjet te još sto, baš te briga što ti je rekao restaurator drkadžija, na staklo možeš staviti vruć lonac i opušteno iz njega grabiti. Ne dozvoli da te jebe tvoj vlastiti stol Neka staro, preskupo sranje služi tebi, ne ti njemu.“ Stol u vašoj NATO dvorani nije lakiran. Provjerila sam. Čak sam na njemu ostavila i otiske prstiju. Tko će ih izbrisati? Na zidovima berberi, mihanovići i ostala ekipa koju ne podnosim. Dnevni boravak ima sigurno sto kvadrata. Da li se vas dvoje u toj kući ikad sretnete? Dva kauča, brdo kožnatih jastuka, prepoznala sam ih, Rafaela, nekoliko stolića, bar. Potražila sam gorki list, nisam ga našla. Potegnula sam gutljaj iz boce, neki viski star pedeset ili šezdeset godina, pretpostavljam. Čuj, kad sam pogledala kroz ogromnu staklenu stijenu i ugledala more, učinilo mi se da je to ipak previše. Zašto neki ljudi mogu uživati u tolikoj ljepoti? Koliko vas plaćaju razbojnici koje branite? Da li je istina da su hrvatski suci ili glupi ili skupi? Terasa je ogromna, pod prekriven tikovinom, na terasi u šarenoj tegli, iz Maroka valjda, raste palma. Ispod terase pružao se park čije granice nisam vidjela, pretpostavljam da nestaje na rubu privatne plaže. Kuhinja je bez duše. Podsjetila me na ogromne hotelske kuhinje. Rostfraj ormari, na sredini rostfraj otok, ogroman štednjak, u ormarima suđe marke Silit, ajde, njega i ja imam. Napa je veličine od bar tri metra kvadratna. I kuhinja ima prozor. I iz nje se vidi more. Sviđa mi se vaš kuhinjski stol. Veliki danski stol i žarkocrvene kožnate stolice. Na zidovima samo Vojo Radoičić. Njegove su boje pobijedile u ratu s metalnim sivilom. Na podu drvene daske iste boje kao i stol. Između zidnih elemenata i radne plohe žarkocrveno staklo. Kako ste samo našli istu nijansu boje kože i stakla?
Govorim ti ovo jer sa tobom nisam razgovarala o kući kad si se vratio iz bolnice. Zapanjena sam. Soba za goste u blijedoplavom tonu, kupatilo u istom tonu, slike nepoznatih majstora na zidovima kupatila bez tuš kabine, samo uđeš i istuširaš se. U ormarićima brdo plavih ručnika i gelova i sapuna koje ste pokupili u hotelima. Ušla sam pod tuš, dok sam se mazala gelom gledala sam svoj odraz u velikom ogledalu. Da, još uvijek dobro izgledam, dragi. Mokra sam se uvukla u debeli blijedoplavi frotirski ogrtač, na stopala sam navukla blijedoplave papuče i krenula dalje. Ušla sam u vašu spavaću sobu. U životu nisam vidjela veći krevet. Tri sa tri, malo sam i rekla. Uz krevet ogromna kada, staklena stijena dijeli sobu od terase, iz sobe puca pogled prema pučini. U daljini sam vidjela dva ogromna, osvijetljena broda. Otvorila sam i garderobu. Čim sam pokrenula vrata uključilo se svjetlo. Koliko cipela, koliko cipela. Bio si i ostao stonoga, dragi. Haljine, hlače, majice, sve na vješalicama. Njušnula sam nekoliko tvojih odijela. Ne mirišu onako kako su mirisala dok si bio sa mnom. Onaj rolex uvalila sam ti među čarape. Možeš joj ga pokloniti za rođendan, pretpostavljam da si joj novogodišnji poklon već uručio. Zašto imate kadu pokraj kreveta nije mi jasno kad svatko od vas ima svoje kupatilo. Ti zeleno, ona boje tamnog zlata. Kroz prozor možete gledati u drveće, mora da je dobar osjećaj kad se možeš tuširati bez straha da će te susjed vidjeti. ZAŠTO VAM IZNAD BRAČNOG KREVETA VISI BOGORODICA NIKOLINE IVEZIĆ? To sigurno nije njezin izbor. Moja najdraža slikarica. Koga si htio tim izborom povrijediti? Mene sigurno ne jer nisi znao da ću ikad ući u vašu kuću. Ili si znao? Koji si ti lik. Zašto si to učinio? U ostale mi se sobe nije ulazilo. Nisam se penjala na kat. Vratila sam se u plavo kupatilo, obukla, novom četkicom oprala zube pa je ubacila u svoju torbu. Ostatak vremena ležala sam u dnevnom boravku, listala Schieleovu monografiju. I ona voli Egona? Ili si ipak tu knjigu kupio da bi mene obradovao kad svratim jedne noći o ponoći? Ne razumijem, ne razumijem kako netko može živjeti u tako ogromnom prostoru. Pretpostavljam, to te nisam pitala, da imaš i vinski podrum i skladište za ležaljke od tikovine. Sigurna sam da je negdje i bazen. Zaista, dragi, pomislila sam dok sam bila u tvojoj kući, da li je moguće da sam ja godinama s vlasnikom ovog dvorca živjela u sto dvadeset kvadrata i mislila kako je MOJA kuća ogromna? Imam i terasu, imam i vrt, imam i parkiralište, imam i garažu, toliko toga imam i sve mi se činilo tako velikim da bih se svaki put osjećala krivom kad bi mi u posjet došle prijateljice koje su s mužem i dvoje djece život provodile u pedeset kvadrata. A nas dvoje, najčešće sami, Igor bi dolazio vikendom, u kućerini. Haha. Da mi je netko rekao da ćeš ikad živjeti u kući na kojoj bi ti mogao pozavidjeti svaki od hrvatskih mafijaša, rekla bih mu da je lud. Moj dragi u kamenoj vojarni, MOJ dragi u kamenoj vojarni? Kakvi su ljudi koji vam dolaze u goste? Kakvi su ljudi koji sjede u vašoj NATO sali? Sigurna sam da vam je najčešći gost mafijaš koga brani tvoja žena i koja mu svaki put kad izađe iz pritvora nosi crnu vreću punu njegovog prljavog rublja. Kakvom bi mene kućom morao platiti kriminalac da bih mu nosila rublje, skakala mu oko vrata pred te-ve kamerama, ljubila ga ispred pritvora? Imate li vi odvjetnici neki kodeks? Dragi, nema tih para, nema tih para za koje bih ja u svoj dom primala takve njuške. Nema tih para. A opet, s druge strane, razumijem vas. Ne možete živjeti u kućerku a braniti smeće koje živi u kući većoj od Mimarine. Plemstvo obavezuje. Želim reći, drago mi je da sam te se riješila i drago mi je da ti je mama preživjela.
Kad si se vratio, ušao si u boravak. Djeluješ iscrpljeno, dragi. Sjeo si, uvalio se u kauč nasuprot mome i gledao me u oči. „Imali smo sreće, dežurao je stariji gospodin, mami je stavio stent, preporodila se, zaista je imala infarkt.“
Pogledala sam kroz prozor, nebo je bilo u šarenom plamenu. Ulazili smo u novu godinu.
Ustali smo. Kad si me uhvatio za ruku i poveo prema terasi, nisam ni o čemu razmišljala. Koliko dugo smo se na terasi držali za ruke i gledali kako u daljini gori Grad? Pet minuta? Deset minuta? Prvi put otkako smo skupa, otkako te znam, držali smo se za ruke i šutjeli. Preispitujem se. O čemu sam razmišljala? Ni o čemu. Baš ni o čemu. Osjećala sam svoju ruku u tvojoj i bila sigurna da je mojoj ruci mjesto baš tu gdje se našla. Gledala sam u vatromet i nije mi padalo na pamet da će zvijezde prestati padati na naš grad. Neće, neće. Dovijeka će zvijezde padati na naš grad, dovijeka će moja ruka ostati u tvojoj, dovijeka ćemo šutjeti.
* * *

Ameri dronovima gađaju MOJU terasu i boje je u ljubičastopurpurno. Bacam pogled na zeleni zidni sat. Ponoć. Dudlam, dudlam, dudlam, zatvaram oči, pa dudlam, dudlam, dudlam.
ON rokće. Izdiše. Umire. Zove me: „Ksenija, Ksenija, Ksenija, voliš li me, KSENIJAAAAAAAAAAAA...“
Gutam halapljivo. Sloboda mi klizi niz grlo. Otvaram oči.
Njegove su zatvorene. Treperi.
Dižem glavu. Uspravljam se. Lijevim dlanom brišem usta. Susrećem tvoj pogled.
Što radiš na MOJOJ blještavoj terasi u svom crnom, meni najdražem kašmirskom kaputu?
U rukama držiš Pepicu.
Zašto se nisi najavio, dragi?

O autorki


Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je deset knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i dve knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.
Vedrana Rudan piše na svom blogu www.rudan.info. Ima sto šezdeset hiljada sledbenika a stranica je pogledana preko deset miliona puta. Misli da je najčitanija osoba u regionu. Živi u Rijeci s mužem stalno, a s unukom povremeno. Nema psa zato što mnogo putuje.
U „Laguni“ je objavila knjigu Zašto psujem 2015. godine.