Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Uto Nov 06, 2018 1:34 pm

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Davis_10

Originalno objavljena 1989. godine, autobiografija jazz-glazbenika Milesa Davisa, u suradnji s Quincyjem Troupeom, po opće prihvaćenom mišljenju jedno je od najznačajnijih djela svoga žanra. Unutar njegovih hvaljenih korica nalazi se čitavo bogatstvo Davisovih osobnih ispovjedi: osvrta na vlastitu ekscentričnu osobnost, kao i osebujan pogled na glazbu. Također, ovo djelo podastire čitav niz utjecaja na Davisovo stvaralaštvo, ali i pojašnjava pozadinu njegovih glazbenih ostvarenja, suradnji i nastupa. Quincy Troupe mnogo je vremena proveo u razgovoru s legendom jazz-glazbe, opširno dokumentirajući Davisova živopisna sjećanja, što je urodilo izrazito iskrenom autobiografijom, u kojoj će svaki čitatelj dobiti iznimnu priliku upoznati se s buntovnim afroameričkim glazbenikom golemog utjecaja na posvemašnji povijesni tijek kreativnog glazbenog izričaja.

Pisana slobodnim stilom i namijenjena širokom krugu čitateljstva, priča se čita u jednom dahu, kao svjedočanstvo čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos ne samo jazzu, nego i cjelokupnoj glazbenoj sceni posljednjih šezdeset godina.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Uto Nov 06, 2018 1:35 pm

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Ed1d21f4a8c4

Prolog
Čujte. Bio je to najbolji osjećaj u mom životu - naravno, ne računaju se situacije kad na sebi nisam imao odjeće. Iskusio sam ga kad sam prvi put čuo zajedničku svirku Diza i Birda u St. Louisu u Missouriju, još tamo 1944. Bilo mi je osamnaest i upravo sam maturirao u srednjoj školi Lincoln. Svirali su s one strane Mississippija, u East St. Louisu u Illinoisu.
Kad sam čuo Diza i Birda u B.-ovu bendu, rekao sam si: “Što? Što je ovo!?” Čovječe, to je sranje bilo tako ubitačno da sam se prenerazio. Mislim, Dizzy Gillespie, Charlie Yardbird Parker, Buddy Anderson, Gene Ammons, Lucky Thompson i Art Blakey - svi zajedno u jednom bendu, a da ne spominjem B.-a: Billy Eckstine glavom i bradom. Bio je to pravi kurvin sin. Čovječe, to mi je sranje prostrujilo cijelim tijelom. Glazba me ispunila od glave do pete - bilo je to ono što sam želio čuti. Način na koji je bend izvodio mjuzu - jedino sam takvu glazbu želio slušati. Bila je to prava stvar. I da ja tamo gore sviram s njima.
Već sam čuo za Diza i Birda, bila mi je poznata njihova glazba - posebno Dizzyjeva, jer sam učio svirati trubu i sve tako. No znao sam i za Birda. Znate, imao sam jednu Dizzyjevu ploču Woody ‘n You i ploču Jaya Mc-Shanna Hootie Blues na kojoj je svirao i Bird. Na njima sam prvi put čuo Diza i Birda, i nisam mogao vjerovati kako sviraju. bili su strašni. Osim tih albuma, imao sam i jednu ploču Colemana Hawkinsa, jednu ploču Lestera Younga i jednu Dukea Ellingtona na kojoj je bas svirao Jimmy Blanton, koji je također bio prokleto dobar govnar. I to je bilo to. To su bile sve ploče koje sam imao. Dizzy je tada bio moj idol. Pokušavao sam odsvirati svaki solo koji je Diz izvodio na tom albumu. No sviđali su mi se i Clark Terry, Buck Clayton, Harold Baker, Harry James, Bobby Hackett i Roy Eldridge. Poslije je moj idol na trubi bio Roy. No 1944. bio je to Diz.
Bend Billyja Eckstinea došao je u St. Louis i svirao u klubu Plantation, u vlasništvu nekih gangstera bijelaca. Tada je St. Louis bio pravi gangsterski grad. Kada su B.-u rekli da mora ići okolo do stražnjih vrata kao i svi drugi crnci, jednostavno je ignorirao nitkove i cijeli bend uveo na prednja vrata. B. nije mogao podnositi ničija sranja. Istog trena bi uzvratio i odjebao svakoga govnara. Imao je pravo. Zaboravite izgled plejboja i mišljenje koje je imao o sebi. B. je bio žilav. Takav je bio i Benny Carter. Njih bi dvojica začas prizemljili svakog za koga bi pomislili da ih ponižava. No koliko god je Benny bio neugodan - a doista je bio - B. je bio još neugodniji. Ti su gangsteri iz Plantationa odmah na licu mjesta najurili B.-a i doveli Georgea Hudsona koji je u svom bendu imao Clarka Terryja. Nakon toga je B. svoj bend odveo na drugi kraj grada, u Rivieru Jordana Chambersa, klub rezerviran za crnačku publiku u St. Louisu, smješten na uglu avenija Delmar i Taylor - u crnačkom dijelu St. Louisa. Jordan Chambers, tada najmoćniji crni političar u St. Louisu, jednostavno je rekao B.-u da dovede bend u njegov klub.
Kad se proširio glas da će svirati u Rivieri, a ne u Plantationu, odmah sam pokupio svoju trubu i zaputio se onamo da vidim mogu li nekako iskoristiti priliku, možda i zasvirati s članovima benda. Tako sam s prijateljem Bobbyjem Danzigom, također trubačem, otišao u Rivieru, s namjerom da pokušam ući na probu. Vidite, već sam imao reputaciju u okolici St. Louisa - znalo se da sviram pa su me zaštitari prepoznali i pustili mene i Bobbyja da uđemo. Čim smo ušli, pristupio mi je čovjek s pitanjem sviram li trubu. Rekao sam mu: “Aha, sviram.” Želio je znati imam li člansku iskaznicu sindikata. Odgovorio sam mu: “Aha, imam i iskaznicu.” Na to je tip rekao: “Hajde, trebamo nekoga tko svira trubu. Naš se trubač razbolio.” Odveo me do podija i stavio note pred mene. Znao sam čitati note, ali sam imao problema kad bih morao svirati po njima jer sam pokušavao slušati što drugi sviraju.
Taj tip koji je izronio pred mene u tom klubu bio je Dizzy. Isprva ga nisam prepoznao. No čim je počeo svirati, bilo mi je jasno o kome je riječ. I kao što sam rekao, nisam bio u stanju čitati note - pa čak ni razgovarati o svirci - kad sam slušao Birda i Diza.
Sranje, nisam ih samo ja slušao na taj način - cijeli je bend doživljavao orgazmički vrhunac svaki put kad bi Diz i Bird svirali - posebno Bird. Hoću reći, taj je frajer bio nevjerojatan. I Sarah Vaughan ondje se našla, također jebeno dobra kučka. I onda i danas. Sarah je zvučala kao Bird i Diz, a njih su dvojica svirala baš sve! Mislim, njih bi dvojica promatrala Saru kao da je ona samo još jedna truba uz njihove dvije. Znate što hoću reći? Ona bi pjevala “You Are My First Love”, a Bird bi izvodio solo. Čovječe, da su barem svi mogli čuti kako je to sranje dobro zvučilo!
U to bi vrijeme Bird izvodio osam taktova solo-svirke. No ono što bi on odsvirao u tih osam taktova bilo je nešto sasvim drugo, nezamislivo. Dok bi svirao, jednostavno bi sve druge ostavio za sobom, u prašini. Pričajte mi o zaboravljanju - sjećam se da su se ostali glazbenici u bendu zaboravili priključiti na vrijeme sa svojom dionicom jer bi se izgubili slušajući Birda. Stajali bi tako gore na podiju širom otvorenih usta. Kvragu. Bird je tada svirao tako prokleto dobro.
Isto bi se dogodilo i kad bi svirao Dizzy. I Buddy Anderson, također. Imao je to nešto u sebi, taj stil blizak načinu sviranja koji se i meni sviđao. Te davne 1944. slušao sam sve te jebeno dobre stvari, sve njih na istom mjestu i u isto vrijeme. Kvragu, ti su kurvini sinovi bili strašni. Kako su samo prašili! Da samo znate kako su svirali za te crnce u Rivieri. Crnački živalj u St. Louisu obožavao je njihovu glazbu, no željeli su da ono što slušaju bude dobro odsvirano. Znali ste kako se svira u Rivieri. Znali ste što možete očekivati od prve do posljednje note.
B.-ov bend promijenio je moj život. Na tom mjestu u tom trenutku odlučio sam da moram napustiti St. Louis i otići živjeti u New York, grad u kojem se nalaze svi ti opaki glazbenici.
Koliko sam god u to vrijeme volio Birda, moram priznati da ne bih bio ovdje gdje sam danas da nije bilo Dizzyja. Cijelo mu vrijeme to govorim, a on se na to samo smije. Dizzy me vodio posvuda sa sobom kad sam prvi put došao u New York. Bio je baš čudan u to vrijeme. Ma čudan je i danas. No tada je bio nekako drukčiji. Recimo, plazio bi jezik ženama na ulici i sranje - plazio bi ga baš bjelkinjama. Hoću reći, ja sam iz St. Louisa, a on je jezik plazio bijelcima, bijelim ženama. Rekao sam si: “Diz mora da je lud.” No nije bio, znate. Ne zapravo. Bio je drukčiji, ali ne lud.
U Dizovu sam društvu prvi put zakoračio u lift. Odveo me na vožnju liftom na Broadway, negdje usred Manhattana. Volio se voziti liftovima i zbijati šale sa svakim tko bi se našao u blizini, ponašao se kao luđak i nasmrt plašio bijelce. Čovječe, bio je pravi igrač. Odlazio sam i Dizovoj kući, a Lorraine, njegova žena, nikome ne bi dopuštala da dugo ostane, osim meni. Svaki bi me put ponudila večerom. Nekad bih prihvatio ponudu, nekad ne. Uvijek sam bio čudan u pogledu toga što ću i gdje jesti. No u svakom slučaju, Lorraine bi obično nečim pokazala kao da upozorava: “Ne sjedaj tu!” Tada bi Dižu rekla: “Što radiš sa svim ovim kretenima u mojoj kući? Goni ih odavde i to odmah!”
U tom bih trenutku i ja ustao da odem, a ona bi mi rekla: “Ne ti, Miles, ti možeš ostati, ali svi ostali govnari moraju van.” Nije mi bilo jasno zašto sam joj se sviđao, ali je bilo baš tako.
Znate, činilo se da ljudi toliko vole Dizzyja da su često samo željeli biti u njegovu društvu. No bez obzira na to tko je bio u njegovoj blizini, Dizzy me uvijek posvuda vodio sa sobom. Znao bi reči: “Hajde, ideš sa mnom, Miles.” I tako bismo otišli do njegova mjesta za prodaju karata ili bilo gdje drugdje, ili kao što sam već rekao, otišli bismo se voziti liftom, iz čista mira i bez nekog posebnog razloga. Dizzy je izvodio svu silu čudnih budalaština.
Recimo, obožavao je ići do mjesta na kojem se u početku snimala televizijska emisija Today, kad je njezin domaćin bio Dave Garroway. Bio je to studio na razini ulice, tako da su ljudi emisiju mogli gledati s pločnika, i to kroz velike staklene prozore. Dizzy bi prišao prozoru za vrijeme snimanja - snimali su uživo tih dana - i isplazio jezik te izvodio grimase čimpanzi u studiju. Čovječe, zajebavao bi se s tom čimpanzom, J. Fredom Muggsom, toliko da bi životinja na kraju poblesavila. Počela bi vrištati, skakati gore-dolje i pokazivati zube, a svi u studiju pitali bi se što se to dovraga događa. Čimpanza bi podivljala svaki put kad bi pogledala Dizzyja. No Dizzy je bio stvarno fenomenalan i jako sam ga volio, i danas ga volim.
U svakom slučaju, bilo je trenutaka u mom životu za koje bih mogao reći da su mi donijeli gotovo isti osjećaj kao i te noći 1944., kad sam prvi put čuo Diza i Birda, ali mi se nikad to nije ponovilo tim intenzitetom. Uvijek je to bio samo približan osjećaj, ali ne i potpun, do kraja. Ipak, još tragam za njime, osluškujući i osjećajući, uvijek iznova pokušavajući da se uživim i doživim taj osjećaj glazbom koju sviram iz dana u dan. Još se sjećam tog vremena kad sam bio samo jedan klinjo koji je još pišao u gaće, klinac koji se klatario sa svim tim sjajnim glazbenicima, sve odreda idolima koji su to ostali do dana današnjeg. Klinac koji je upijao sve oko sebe. Čovječe, bilo je to nešto posebno.


_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:34 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" C0195c7215c7


Prvo poglavlje
Prve stvari koje se sjećam iz svog djetinjstva, dok sam još bio sasvim mali, jest plamen, plavi plamen kako se pruža uvis iz plinske peći koju je netko uključio. Možda sam to bio i ja, dok sam se igrao i muvao oko peći. Zapravo se ne sjećam tko je upalio peć. U svakom slučaju, šokirao sam se kad je plavi pamen zašištao i suknuo uvis iz plamenika, uplašio sam se jer se sve to dogodilo tako neočekivano, nenadano. Taj je događaj najdalje sjećanje do kojeg mogu doprijeti; sve prije toga samo su magloviti obrisi, znate već, kad je sve uronjeno u tamu. No taj plamen iz peći u mom je sjećanju jasan i čist kao i glazba u mojoj glavi. Bilo mi je tri godine.
Vidio sam taj plamen i osjetio njegovu toplinu blizu lica. Prvi put u životu obuzeo me strah, istinski strah. No sjećam se da sam u isto vrijeme osjetio neku vrstu pustolovine i, također, neku vrstu neobičnog ushita. Pretpostavljam da me to iskustvo odvelo nekim novim unutarnjim putevima, na mjesta na kojima nikad prije nisam bio. Do neke granice, možda do ruba mogućeg. Nisam znao i nikad prije o tome nisam pokušao razmišljati. Strah koji me cijelog preplavio bio je skoro pa poziv, izazov da krenem prema nečemu što mi je bilo potpuno nepoznato. Mislim da se tada, u tom trenutku, izrodila moja osobna filozofija života i predanost svemu u što vjerujem. Nisam siguran i ne znam, ali mislim da to može biti moja istina. Tko zna? Kvragu, što sam tada znao o bilo čemu? Od tog sam trenutka u svojoj glavi uvijek vjerovao i mislio da se moram kretati prema naprijed i udaljavati se od topline plamena.
Kad se danas osvrnem unatrag, ne sjećam se baš puno svojih prvih nekoliko godina - zapravo, nikad se baš nisam volio nešto posebno osvrtati iza sebe. No jedno znam - godinu dana nakon što sam se rodio strašni tornado pogodio je St. Louis i uništio ga do temelja. Čini se da se sjećam nečega iz tog vremena - nečega što je pohranjeno na dnu mojih uspomena. Možda upravo zbog toga katkad na površinu isplovi moja nagla ćud kad izgubim konce i podivljam; taj je uragan iza sebe ostavio nešto od svoje nasilne kreativnosti u meni. Možda je ostavio nešto od svojih snažnih vjetrova. Znate, za sviranje trube potreban je moćan i silovit dah. Vjerujem u misterije i nadnaravne pojave, a tornado je dovoljno misteriozan i nadnaravan.
Rodio sam se 26. svibnja 1926. u Altonu u Illinoisu, riječnom gradiću na Mississippiju koji se nalazi približno 40-ak kilometara sjeverno od East St. Louisa. Ime sam dobio po ocu koji je također nazvan po svom ocu, mom djedu. Zovem se Miles Dewey Davis III., no svi su me u obitelji zvali Junior1. Uvijek sam mrzio taj nadimak.
Otac je bio iz Arkanzasa. Odrastao je na farmi koju je posjedovao njegov otac, Miles Dewey Davis I. Djed je bio knjigovođa, vrlo dobar u svom poslu pa je radio za bijelce i poprilično zarađivao. Na početku prošlog stoljeća kupio je dvjestotinjak hektara zemlje u Arkanzasu. Kad je kupio svu tu silnu zemlju, bijelci tog područja, koji su ga prije uzimali kako bi doveli svoje financije u red i uskladili poslovne knjige, sad su se okrenuli protiv njega. Otjerali su ga s njegove zemlje. U njihovim glavama crnac nije trebao posjedovati svu tu zemlju i sav taj novac. Nije trebao biti pametan, pametniji od njih. Nije se promijenilo baš puno od tada; stvari tako stoje čak i dan-danas.
Većinu života djed je živio pod stalnom prijetnjom bijelih ljudi. Čak je i svog sina, mog ujaka Franka, iskorištavao kao tjelesnog čuvara, da ga zaštiti od neprestanih prijetnji. Otac i djed rekli su mi da su Davisovi uvijek znali iskoristiti pozitivnu priliku i biti u prednosti. Ja sam

1 mlađi

im vjerovao. Rekli su mi da našu obitelj čine posebni ljudi - umjetnici, poslovnjaci, profesionalci i glazbenici - koji su svirali za vlasnike plantaža, u davno doba dok ropstvo još nije bilo ukinuto. Djed je tvrdio da su ti Davisovi svirali klasičnu glazbu. Zbog toga moj otac nije mogao svirati ili slušati glazbu nakon ukidanja ropstva, jer je djed govorio: “Crncima su dopuštali da sviraju samo u krčmama i jeftinim barovima2.” Zapravo je mislio reći da oni - bijelci - više nisu željeli slušati kako crnci izvode klasičnu glazbu; željeli su jedino slušati njihove duhovne pjesme ili blues. E sad, ne znam koliko je u tome istine, no tako mi je otac pričao.
Otac mi je jednom rekao da je njemu njegov otac govorio da uvijek prvo prebroji novac, bez obzira na to gdje ga stekao ili od koga ga dobio, kako bi se uvjerio je li sve na broju. Rekao mu je da ne može nikome vjerovati kad je o novcu riječ, pa čak ni vlastitoj obitelji. Jednom je prilikom djed ocu dao tisuću dolara, barem mu je tako rekao, i poslao ga u banku s tim svežnjem novčanica. Banka je bila udaljena pedesetak kilometara od mjesta gdje su živjeli. Vani je bila paklena vrućina, približno 38 stupnjeva u hladu - pravo arkanzaško ljeto. Dio puta išao je pješice, dio je jahao. Kad je stigao do banke, otac je prebrojio novčanice i shvatio da je u svežnju samo 950 dolara. Prebrojio je još jednom i opet dobio isti iznos: 950 dolara. Vratio se kući, toliko prestravljen da se gotovo usrao u gaće od straha. Odmah je potražio djeda i rekao mu da je izgubio 50 dolara. Djed je samo mimo stajao, pogledao ga i izustio: “Jesi li prebrojio novac prije nego što si krenuo? Jesi li siguran da je u svežnju bilo svih tisuću dolara?” Otac je zanijekao jer nije prebrojio novac prije nego što se zaputio u banku. “Točno”, rekao mu je djed, “jer sam ti dao upravo 950 dolara. Ništa nisi izgubio. Zar ti nisam rekao da novac uvijek prebrojiš, bez obzira na to od koga ga primaš, pa čak i od mene? Ovdje je 50 dolara. Prebroji. A sad se vrati i položi novac u banku kao što sam ti rekao.” Ono što moram naglasiti u cijeloj ovoj priči nije samo činjenica da je banka bila udaljena čak pedeset kilometara, već da je bilo neizdrživo na toj prokletoj žezi, gore nego u samom paklu. Od mog je djeda bilo bešćutno što je to tražio od mog oca. No nekad baš morate biti tako bešćutni. Bila je to lekcija koju moj otac nikad nije zaboravio, a poslije je naučeno prenio i na vlastitu djecu. Zbog toga danas uvijek prebrojavam svoj novac.
Moj je otac rođen 1900. u Arkanzasu, isto kao i moja majka Cleota Henry Davis. Ondje je pohađao i osnovnu školu. Otac i njegova braća i sestre nisu išli u srednju školu, već su je preskočili i odmah krenuli na koledž. Diplomirao je na Baptističkom koledžu u Arkanzasu, Sveučilištu Lincoln u Pennsylvaniji i na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta Northwestern, tako da je moj otac stekao tri diplome, a ja se sjećam sebe kako gledam sve te jebene diplome na zidu njegova ureda i, već kao tinejdžer, govorio sam sebi: “Dovraga, nadam se da od mene neće tražiti da učinim to isto.” Sjećam se također da sam negdje vidio sliku njegove klase na North-westemu i da sam izbrojio samo tri crne face među svim diplomcima. Na Northwestemu je diplomirao u dobi od dvadeset četiri godine.
Njegov brat Ferdinand otišao je na Harvard i onda na neki fakultet u Berlinu. Bio je godinu- dvije stariji od mog oca i, baš poput njega, preskočio je srednju školu. Upisao se izravno na fakultet nakon što je prijamni ispit položio s najvišim ocjenama. No bio je i genijalan tip; cijelo vrijeme sa mnom je razgovarao o Cezaru i Hanibalu, i o crnačkoj povijesti. Proputovao je cijeli svijet. Bio je veći intelektualac od mog oca, zavodnik i pravi igrač, urednik časopisa Color. Bio je tako pametan da sam se u njegovoj blizini osjećao gotovo kao tupan; bio je jedina osoba koja je na mene tako djelovala u mladosti. Ujak Ferdinand, pak, bio je nešto posve drugo. Volio sam biti u njegovoj blizini, slušati ga kako priča o svojim putovanjima i svojim ženskama. A bio


2 engl. honky-tonks (op. prev.)


je otmjen i gizdav, pravi kučkin sin. Moju je majku izluđivalo to što sam u njegovu društvu dangubio i provodio toliko vremena.
Otac i majka vjenčali su se nedugo nakon što je on završio studij na Northwesternu. Ona je svirala violinu i klavir. Njezina je majka, moja baka, poučavala orgulje u Arkanzasu. Nije često spominjala svog oca, tako da ne znam mnogo o obitelji s njezine strane - ona nikad nije mnogo govorila o tome, a ja je nisam pitao. Ne znam zašto. Ipak, nakon onoga što sam čuo o njima i susreta s nekoliko majčinih rođaka dobio sam dojam da su majčini pripadali srednjoj klasi i držali se pomalo uobraženo.
Moja je majka bila prekrasna žena. Imala je u sebi određenu otmjenost i ljepotu koja bi se mogla nazvati karipskom, poput lijepe džez-pjevačice Carmen McRae, tamne, preplanule i glatke kože. Imala je visoke jagodice i ravnu kosu. Krasile su je krupne izražajne oči. Ja i moj brat Vemon vrlo smo joj slični. Nosila je ogrtače od nerca i dijamante; bila je vrlo glamurozna žena koja se razumjela u razne vrste šešira i ostalih modnih dodataka, a svi majčini prijatelji činili su mi se glamuroznima isto kao i ona. Uvijek je pazila kako se odijeva i u tome uspijevala. Svoj izgled zahvaljujem majci, no od nje sam naslijedio i ljubav prema lijepoj odjeći i određeni smisao za stil. Pretpostavljam da biste mogli zaključiti kako sam i umjetnički talent, kakve god on vrste bio, također naslijedio od svoje majke.
No nisam se s njom baš najbolje slagao. Možda zato što smo oboje bili jake i neovisne osobe. Činilo se da se cijelo vrijeme samo svađamo. Volio sam svoju majku; no ona je bila posve drukčija od mene. Ni kuhanje joj nije išlo od ruke. Ipak, kao što sam rekao, volio sam je iako nismo bili bliski. Imala je svoje mišljenje o tome kako bih trebao postupati i kako se ponašati, a ja sam pak imao svoje. Takav sam bio još odmalena. Mogli biste sad reći da sam više nalikovao na majku nego na oca. No u sebi nosim i dio njega.
Otac se prvo doselio u Alton u Illinoisu, gdje smo se rodili ja i moja sestra Dorothy, a tada se obitelj preselila u East St. Louis, na ugao 14. ulice i Broadwaya, gdje je otac otvorio zubarsku ordinaciju, i to iznad Dautove drogerije. Na početku smo živjeli u stražnjem dijelu iste zgrade, iza njegove ordinacije.
Druga stvar koja me podsjeća na East St. Louis i na to kako je ondje bilo živjeti te davne 1917. jesu rasni nemiri u kojima su ti ludi, bolesni bijeli ljudi pobili sve te crnce. Vidite, St. Louis i East St. Louis bili su - i još su to - veliki gradovi s mnoštvom skladišta, klaonica i pogona za preradu mesa, gradovi u kojima se kolju goveda i svinje za opskrbu trgovina i supermarketa, restorana i svega ostalog. Goveda i svinje dolaze čak iz Teksasa ili iz nekog drugog područja iz kojeg već dolaze pa ih onda kolju i pakiraju upravo u St. Louisu i East St. Louisu. O tome je vjerojatno bila riječ u rasnim nemirima u East St. Louisu 1917.: crni radnici zamijenili su bijelce u klaonicama i pogonima za preradu mesa. Bijeli radnici na to su poludjeli i krenuli u divlji pohod ubijanja svih tih crnaca. Iste te godine crnci su se borili na bojištima Prvog svjetskog rata kako bi Sjedinjenim Državama pomogli u borbi na strani demokracije. Slali su nas u rat da se borimo i umiremo tamo negdje za njih; a ovdje su nas ubijali bez ikakva razloga. I dan-danas je tako. Sada mi recite da to nije kurvinski. U svakom slučaju, možda je nešto od toga ostalo zapamćemo duboko u meni i ogleda se u mojoj osobnosti, a očituje se u načinu na koji gledam većinu bijelaca. Ne sve bijelce, jer postoji poprilično sjajnih bijelih ljudi. No način na koji su tada pobili sve te crnce - jednostavno su ih ustrijelili kao što su to činili sa svinjama ili psima lutalicama. Postreljali ih u njihovim domovima, pucali na malu djecu i žene. Spalili kuće i sve živo u njima, povješali crnce po uličnim stupovima. Crnci koji su preživjeli taj masakr pričali su i svjedočili o njemu. Kad sam došao u East St. Louis, crnci koje sam poznavao ni na trenutak nisu zaboravili što su im bijeli bolesnici učinili još tamo 1917.

Moj brat Vernon rodio se iste one godine u kojoj je burza doživjela slom i u kojoj su svi ti bogati bijelci počeli iskakati kroz svoje prozore na zgradama Wall Streeta. Bila je to 1929. Već smo otprilike dvije godine živjeli u East St. Louisu. Mojoj starijoj sestri Dorothy tada je bilo pet godina. Bilo nas je troje: Dorothy, Vemon i ja u sredini. Uvijek smo bili bliski, cijelog svog života, moja sestra, moj brat i ja, čak i kad bismo se svađali.
Ugodno je bilo živjeti u takvom susjedstvu, u kućama u nizu, kao što su one u Philadelphiji i Baltimoreu. Bio je to dražestan gradić. Nažalost, više nije takav. No sjećam se da je tada, u vrijeme mog djetinjstva, bio baš takav - ugodan za život. Ljudi iz susjedstva bili su različitog podrijetla, bilo je tu Židova i Nijemaca, Armenaca i Grka koji su živjeli u našoj blizini. Preko puta ulice, dijagonalno od naše kuće, nalazila se trgovina sa špecerajem Golden Rule, koju su držali Židovi. Na jednoj strani bila je benzinska crpka na koju su neprestano, s uključenim sirenama, dolazila vozila hitne pomoći da natankaju gorivo. Do nas, u susjednoj kući, živio je očev najbolji prijatelj, liječnik John Eubanks. Doktor Eubanks bio je tako svijetle puti da se mogao prodati za bijelca. Njegova žena Alma, ili Josephina, više se ne sjećam kako se zvala, također je bila vrlo svijetla, gotovo bijela. Bila je to fina dama, žućkaste puti, slična glumici i pjevačici Leni Home, kovrčave crne, blistave kose. Majka bi me nekad znala poslati po nešto do njihove kuće, a doktorova je žena sjedila ondje prekriženih nogu i izgledala tako jebeno božanstveno. Imala je sjajne noge i nije ih se libila pokazivati. Zapravo, bila je komad od glave do pete! No da se vratim na priču, ujak Johnny - tako smo zvali njezina muža, doktora Eubanksa - darovao mi je prvu trubu u životu.
Odmah do drogerije u prizemlju naše kuće, između naše zgrade i kuće ujaka Johnnyja, nalazila se gostionica u posjedu Johna Hoskinsa, crnca kojeg su svi zvali ujak Johnny Hoskins. Svirao je saksofon u stražnjem dijelu gostionice. Svi bapci iz susjedstva odlazili su na to mjesto da piju, razgovoraju i slušaju glazbu. I ja sam ondje, dok sam bio još sasvim mlad, svirao jedanput ili dvaput. U blizini je, niz ulicu, bio i restoran koji je držao crnac po imenu Thigpen. Nudio je ukusnu, tradicionalnu crnačku hranu; mjesto je bilo zaista ugodno. Njegova kći Leticia i moja sestra Dorothy bile su dobre prijateljice. Odmah do restorana jedna njemačka gospođa držala je trgovinu tekstilne robe. I bilo je to sve u ulici Broadway koja se protezala sve do Mississippija. Tu je bio i Deluxe Theatre, obližnja kinodvorana u 15. ulici koja je išla do ulice Bond, dalje od rijeke. Uzduž cijele 15. ulice, koja se paralelno s rijekom protezala do Bonda, nalazile su se brojne vrste trgovina i sličnih lokala, u vlasništvu crnaca, Židova, Nijemaca, Grka i Armenaca, koji su najčešće držali čistionice.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:35 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 6a62872e697a


Na uglu 16. ulice i Broadwaya jedna grčka obitelj držala je ribarnicu i prodavala najbolje sendviče od lososa u East St. Louisu. Sin vlasnika bio je moj dobar prijatelj. Zvao se Leo. Hrvali smo se svaki put kad bismo se sreli. Obojici nam je u to vrijeme bilo šest godina. Nažalost, poginuo je kad je izgorjela kuća u kojoj su živjeli. Sjećam se kako su ga iznijeli na nosilima i kako mu se koža ljuštila s tijela. Izgorio je kao kobasica kad je ispržite. Čovječe, bilo je tako groteskno sve to, stravično sranje. Poslije, kad bi me netko pitao o tome - je li mi Leo nešto rekao kad su ga iznijeli, sjećam se da bih odgovorio: “Nije rekao: ‘O, bog, Miles, kak’ si mi, haj’mo se hrvati’ ni išta sličnoga.” Bio sam šokiran zbog svega jer smo obojica bili približno istih godina, iako mislim da je Leo ipak bio malo stariji. Bio je sladak dječačić. Baš smo se dobro zabavljali.
Prva škola koju sam pohađao zvala se John Robinson. Nalazila se na križanju 15. ulice i Bonda. Dorothy, moja sestra, jednu je godina pohađala katoličku školu, nakon čega se i ona prebacila u John Robinson. Vrlo brzo, u prvom razredu, sprijateljio sam se i stekao dugogodišnjeg najboljeg prijatelja. Zvao se Millard Curtis i godinama nakon što smo se upoznali posvuda smo se muvali zajedno. bili smo iste dobi. Poslije sam upoznao još dobrih
prijatelja u East St. Louisu, kad sam se počeo više zanimati za glazbu - prijatelja glazbenika - jer se Millard nije bavio glazbom. No njega sam znao najdulje i toliko smo stvari zajedno prošli da smo bili gotovo poput braće.
Prilično sam siguran da je i Millard bio na proslavi mog šestog rođendana. Zapamtio sam tu rođendansku zabavu jer su mi moji dečki, momci s kojima sam se tada družio, rekli da se odemo malo klatariti uz autocestu - na drvene skele koje su se protezale preko reklamnih panoa oblijepljenih raznoraznim reklamama. Odlazili bismo na to mjesto i penjali se na drvene konstrukcije, sjedili smo na skelama dok su nam se stopala klatila u zraku i jeli krekere i konzerviranu šunku. Dakle, dečki su mi predložili da bismo mogli skoknuti do skela jer ću poslije imati rođendansku zabavu pa nitko taj dan neće ići u školu. Hoću reći, pripremali su mi rođendansku zabavu iznenađenja, no svi su moji prijatelji za to znali i sve mi unaprijed izbrbljali. Mislim da je to bilo za moj šesti rođendan, a možda i sedmi. Sjećam se da je i jedna zgodna curica po imenu Velma Brooks bila na toj rođendanskoj zabavi. Ona i sva sila drugih slatkih djevojčica u kratkim haljinicama, vrlo sličnih minicama. Ne sjećam se da su mi došli bijeli prijatelji i prijateljice; možda ih je i bilo nekoliko - možda Leo, prije nego što je stradao, i njegova sestra, ne znam - no ne sjećam se sa sigurnošću da je itko od bijelaca doista i bio.
Stvarni razlog zbog čega se sjećam upravo te zabave jest poljubac - prvi sam se put poljubio s nekom djevojčicom. Ljubio sam se sa svim djevojčicama, no dugi poljubac s Velmom Brooks najviše mi se urezao u pamćenje. Čovječe, kako je bila slatka. No tada je moja sestra Dorothy sve pokušala uništiti tako što je otrčala i izbrbljala majci da ljubim Velmu Brooks i plazim po njoj. Sestra mi je to činila cijelog života; uvijek je mene ili brata Vemona cinkala zbog nečega. Nakon što je majka poslala oca da riješi situaciju i prekine Velmu i mene u ljubljenju rekao joj je: “Da on ljubi dječaka kao što je Quinn mlađi, e to bi bilo nešto o čemu vrijedi razgovarati. No ako ljubi Velmu Brooks, onda ne treba dizati paniku: očekuje se da jedan dečko to i čini. Dakle, dok god ga ne ulovite da ljubi Quinna mlađeg, sve je u najboljem redu.”
Sestra je nakon tih njegovih riječi srdito odjurila, širom otvorenih usta, i dobacila mi preko ramena: “Neka, neka, on je tu ljubi pa bi ga netko baš i mogao zaustaviti prije nego što joj napravi dijete.” Poslije mi je majka rekla da sam zločesti dječak jer sam na taj način ljubio Velmu i da to ne bih trebao ubuduće raditi jer ako bude i ubuduće morala trpjeti takvo ponašanje, onda neće više željeti tolerirati tako zločestog sina. I nakon toga je ubila boga u meni.
Nikad nisam zaboravio taj dan. U djetinjstvu mi se često javljao osjećaj da me nitko ne voli jer mi se činilo da me uvijek zbog nečega tuku, za razliku od mog brata Vemona, kojega nikad nisu tukli. Hoću reći, njegova stopala jedva da su doticala pod. Sestra i majka, ali i svi drugi prema njemu su se odnosili kao prema crnoj lutkici. Bio je dozlaboga razmažen. Svaki put kad bi Dorothy u posjet došle njezine prijateljice, sve bi ga zajedno kupale, češljale i odijevale u haljinice, kao da je riječ o bebi lutkici.
Prije nego što sam se počeo baviti glazbom, ozbiljno me zanimao sport - bejzbol, američki nogomet, košarka, plivanje i boks. Bio sam sitni, mali mršavko s najtanjim nogama na svijetu - noge su mi takve i dan-danas. No toliko sam volio sport da me nisu mogli preplašiti i otjerati ljudi koji su bili krupniji i veći od mene. Zapravo, nikad i nisam bio netko koga je lako zastrašiti, a ne - nikako. A kad mi se netko sviđao, onda mi se sviđao, bez obzira na sve drugo. No ako mi se niste svidjeli, tada mi se niste svidjeli. Ne znam zašto je tome tako, no takav sam vam ja. Takav sam oduvijek. To sviđa li mi se netko ili ne uvijek mi je bilo pitanje dobre vibre, više duhovna stvar. Neki ljudi kažu da sam arogantan, no uvijek sam bio samo svoj; nisam se baš puno promijenio.

Dakle, Millard i ja uvijek smo gledali da malo zaigramo američki nogomet ili bejzbol. Igrali smo i igru koja se zvala indian bali - vrstu bejzbola s trojicom-četvoricom igrača u jednoj ekipi. Kad nismo igrali “indijansku loptu”, igrali bismo obični bejzbol na nekom od slobodnih igrališta ili lepezastih terena za bejzbol. Igrao sam na poziciji međubaznog igrača (shortstop) i rasturao samo tako. Stvarno sam mogao prilično dobro hvatati lopte, a bio sam i poprilično dobar udarač, iako nisam baš udario mnogo home runova jer sam bio sitan. Čovječe, obožavao sam i bejzbol i plivanje i nogomet i boks.
Sjećam se kako smo vježbali oduzimanje lopte u američkom nogometu na malim travnatim dijelovima između pločnika i ruba ograde. To smo najviše prakticirali u 14. ulici ispred kuće Tilforda Brooksa, koji je poslije doktorirao glazbu i danas živi u St. Louisu. Onda bismo otišli preko ceste i igrali se ispred Millardove kuće. Čovječe, kako smo se samo naguravali, padali na glavu, razbijali ih i krvarili kao priklani krmci. Gulili smo noge i svoje mame dovodili do ludila. No bilo je tako zabavno, čovječe, bilo je urnebesno zabavno.
Volio sam plivati, ali i boksati. Čak su mi i danas to najomiljeniji sportovi kojima se volim katkad zabaviti. Iskorištavao sam svaku priliku za plivanje, a i danas iskoristim svaki mogući trenutak da zaplivam. No boks je doista zauzimao i zauzima posebno mjesto u mom srcu. Jednostavno ga obožavam. Ne mogu objasniti zašto. Čovječe, slušao bih prijenos svakog meča Joea Louisa, kao i svi drugi. Nagurali bismo se oko radija čekajući da čujemo glas najavljivača koji bi opisivao kako je Joe nokautirao nekoga govnara. A kad bi to učinio, sav taj prokleti crnački živalj East St. Louisa jednostavno bi pomahnitao, slavio na ulicama, opijao se, plesao i pritom jako bučio.
No bio je to veseli metež. Isto su učinili - no ne tako glasno - kad je pobijedio Henry Armstrong jer je on dolazio s one strane rijeke, iz St. Louisa, pa su ga zbog toga smatrali lokalnim crncem, gradskim junakom. Svaka čast njemu, no Joe Louis bio je prava ljudina.
Iako sam volio boks, nisam se kao klinjo upuštao u borbe. Bubali smo se šakama, znate već, udarali se međusobno prsa o prsa, no ništa ozbiljnije od toga. bili smo baš kao i svaka druga normalna klapa klinaca koja je odrastala i usput se zabavljala.
No oko East St. Louisa klatile su se bande, gadne bande kao što su bili Termiti. A bilo je dosta opakih i prijeko u St. Louisu. Nije bilo jednostavno odrastati u takvoj surovoj okolini kao što je bio East St. Louis jer se uokolo motalo mnogo sumnjivih tipova, crnih i bijelih, koji nisu podnosili ničija sranja. I tako, nisam se tukao sve negdje do tinejdžerske dobi. U mladosti nisam bio član nijedne bande jer me više zanimala glazba. Čak sam se prestao baviti i sportom zbog glazbe. Nemojte me krivo shvatiti. Nije da se nisam tukao. Obično bih se potukao s govnarima i seronjama, najčešće zbog toga što su me posprdno zvali Buckwheat3 - jer sam bio nizak, mršav i tamnoput. Nisam volio to ime pa sam započinjao kavgu sa svakim tko bi me tako nazvao. Nisam volio sve ono što se skrivalo iza tog imena, sve ono što je to ime predstavljalo, tu glupu Our Gang usranu predodžbu bijelaca o crncima. Znao sam da ja nisam poput tih likova, da su moji preci bili netko i nešto i da svatko tko me tako nazove pokušava napraviti budalu od mene i ismijati me. Čak sam i tada bio svjestan toga da se moraš boriti kako bi se zaštitio i obranio to što jesi. Zato sam se i tukao. Poprilično često. Ali nikad nisam bio član neke bande. I ne mislim da sam arogantan, samo sam svjestan sebe i toga što jesam. Znam što želi m, oduvijek sam to znao, barem koliko mi sjećanje seže. Ne može me se lako zastrašiti. No tada,

3 Lik sitnog crnog dječačića iz serijala kratkometražnih američkih filmova 1930-ih i 1940- ih Our Gang, koji je utjelovio Billie Thomas, dječja glumačka zvijezda, (op. prev.)

dok sam još bio dijete, nekako se činilo da sam svima drag, unatoč tome što nikad nisam puno govorio; pa ni danas nisam nešto jako razgovorljiv.
Ni u školi nije bilo baš jednostavno i lako snaći se, baš kao ni na ulici. Uz ulicu u kojoj sam živio postojala je škola samo za bijelce, mislim da se zvala škola Irving, čista kao suza. Crni klinci nisu je mogli pohađati, ali smo morali proći pokraj nje na putu do svoje škole. Imali smo dobre učitelje i učiteljice, kao što su primjerice bile sestre Turner u školi John Robinson koju sam pohađao. Bile su praunuke Nata Tumera i, baš poput njega, rasno osviještene. Učile su nas da budemo ponosni na sebe. Učitelji su bili dobri, ali su sve škole za crnce redom bile sjebane, s neispravnim zahodima koji cure na sve strane i sve tako. Kako su samo odvratno smrdjeli, čovječe, kao afričke septičke jame blizu nastambi siromašnih. Mislim, zbog tog sranja nisam uopće mogao jesti za vrijeme boravka u toj osnovnoj školi, odmah mi se sve dizalo na povraćanje tada - ali i danas, kad se toga samo sjetim. Ponašali su se prema nama, crnim klincima, kao da smo stoka. Neki ljudi s kojima sam išao zajedno u školu tvrde da nije bilo baš tako loše, no ja svoja sjećanja ne mogu promijeniti.
Zbog toga sam volio putovati djedu u Arkanzas. Čovječe, tamo vani na poljima mogao si se šetati bos a da ne strahuješ da ćeš nagaziti na hrpu govana pa da ti se niz nogu cijedi ta ljepljiva i smrdljiva masa, kao što mi se to znalo dogoditi u osnovnoj školi.
Moja bi majka često - sad mi se tako čini - stavila mene, brata i sestru na vlak, dok smo bili još jako mali, i poslala nas djedu. Svakome od nas troje na odjeću bi pričvrstila ceduljicu s imenom, dala nam kutijice s hranom - piletinom - i ukrcala nas na vlak. Ajme, čovječe, ta bi piletina nestala čim bi vlak napustio stanicu. Poslije bismo skapavali od gladi cijelim putem do odredišta na koje smo putovali. Uvijek bismo prebrzo pojeli tu piletinu. Bila je to navika koje se nikad nismo riješili. Nikad nismo naučili da piletinu polako jedemo. Bilo je toliko dobro i ukusno da jednostavno nismo mogli čekati. Plakali bismo cijelim putem do djedove farme, gladni i mahniti. Kad bismo stigli kod djeda, uvijek sam ondje želio i ostati. Od njega sam na dar dobio prvoga konja.
Djed se na svojoj farmi u Arkanzasu bavio uzgojem riba. Cijeli bismo dan lovili ribu, posvuda su bile kante i bačve pune riba. Čovječe, cijeli božji dan jeli bismo prženu ribu, ima li što bolje od toga? Kako je ta riba bila prokleto ukusna. Od jutra do večeri samo bismo jurili amo-tamo. Jahali smo konje. Rano smo lijegali u krevet. Rano bismo ustajali. I svaki dan to iznova ponavljali. Čovječe, kako je bilo zabavno na djedovoj farmi. Djed je bio visok oko metar i osamdeset, tamne puti, krupnih očiju - on i otac bili su vrlo slični, samo je djed bio viši. Baka se zvala Ivy, a mi smo je zvali Miss Ivy.
Sjećam se kako smo radili sve one silne gluposti koje nismo ni mogli zamisliti u gradu kao što je bio East St. Louis. Jednom smo ja i moj ujak Ed, očev najmlađi brat koji je bio godinu dana mlađi od mene, krenuli da razbucamo gotovo sve djedove lubenice. Išli smo od jednog do drugog nasada lubenica i razbili sve na što smo naišli. Izvadili bismo srce lubenice, njezin središnji dio, pojeli nešto, ali smo uglavnom većinu ostavljali nepojedenu. Mislim da je meni bilo deset, a njemu devet godina. Poslije, kad smo se vratili kući, umrli smo od smijeha kao dvojica najvećih kretena. Kad je djed otkrio što smo učinili, rekao mi je: “Imaš zabranu jahanja od tjedan dana.” To me zauvijek naučilo pameti i spriječilo da ikad više pokušam tako uništavati lubenice. Baš kao i moj otac, i djed je bio posebna sorta - nije podnosio da mu itko sere po glavi.
Kad mi je bilo devet-deset godina, počeo sam svakog vikenda raznositi novine, rutom koja mi je bila dodijeljena, kako bih zaradio nešto džeparca. Nije baš da me nužda tjerala na to jer je u to vrijeme moj otac već zarađivao prilično dobro. Jednostavno sam želio zarađivati i ne
moljakati roditelje kad mi je novac bio potreban. Uvijek sam bio takav, uvijek sam želio biti neovisan i samostalno u nečemu uspjeti. Nisam puno zarađivao, možda šezdeset pet centi na tjedan, no bio je to moj novac. Mogao sam si kupiti slatkiše. Jedan džep bio mi je pun slatkiša, a drugi pun pikula. Mijenjao bih slatkiše za pikule, a pikule za slatkiše, sok i gume za žvakanje. Nekako sam još tada shvatio da uvijek moraš sklapati dogovore - zapravo se ne sjećam od koga sam to naučio, možda od svog oca. Sjećam se da je u doba Velike depresije mnogo ljudi bilo gladno i siromašno. No ne i moja obitelj jer se otac dobro brinuo o obiteljskim financijama.
Novine sam dostavljao najboljem majstoru za roštilj u East St. Louisu, starcu Piggeaseu. Njegov se lokal nalazio negdje oko 15. ulice i Broadwaya, gdje su uglavnom bili smješteni i ostali restorani i zalogajnice. Gospodin Piggease pripremao je najbolji roštilj u gradu jer je svježe meso nabavljao iz svih tih silnih klaonica u St. Louisu i East St. Louisu. Njegov umak za roštilj bio je zaista nevjerojatan. Čovječe, to je sranje bilo tako dobro da i dan-danas u sjećanje mogu prizvati njegov okus. Nitko nije pravio umak za roštilj kao gospodin Piggease, nitko - ni onda ni danas. Nitko nije znao kako ga priprema, nitko nije znao što stavlja u njega. Nikad nikome nije otkrio tu tajnu. A kako je tek pravio umak za kruh - koji je isto tako bio jebeno ukusan! I riblji sendviči bili su mu famozni. Njegovi sendviči s lososom mogli su se mjeriti sa sendvičima Leova oca.
Gospodin Piggease svoj je roštilj nudio u običnoj daščari. Unutra je odjednom moglo stati samo desetak ljudi. Sam je od cigli napravio podlogu za roštilj. Sagradio je i dimnjak pa se dim i miris drvenog ugljena širio uzduž 15. ulice. Svatko si je do kraja dana priuštio sendvič ili jedan od onih ukusnih ražnjića sa žara. Hrana je bila spremna oko šest sati; sve bi složio i pripremio. U šest bih došao do njega, dao mu njegove novine, čikaški Defender ili pitsburški Courier - oba su lista bile novine za crni živalj. Dao bih mu te novine, a on meni dvije svinjske njuške - svaka je stajala petnaest centi. No gospodin Piggease volio me, mislio je da sam pametan pa mi je nekad dopustio da prođem samo s deset centi ili mi je ubacio još jednu njušku ili sendvič od svinjskog uha - otud je dobio i nadimak Mr. Pig Ears4 - ili rebarca, što god bi mu tog dana palo na pamet ili mu bilo pod rukom. Nekad bi ubacio i komadić pite od slatkog krumpira ili ušećereni jam5 i malo mlijeka. Onda bi sve to stavio na papirnati tanjur koji bi upio svu tu jebeno božanstvenu aromu, između kriški mirisnog, ukusnog kruha koji bi mu došao iz pekarnice. Tada bi sve to zajedno zamotao u novinski papir, i to od jučerašnjih novina. Čovječe, kako je to bilo dobro. Deset centi za sendvič od lososa, petnaest centi za njušku. Uzeo bih tu svoju klopu, sjeo pokraj i popričao s njim nakratko, dok je on bio za pultom i prodavao hranu. Mnogo sam naučio od gospodina Piggeasea, no uglavnom me učio - kao i moj otac - kako izbjeći nepotrebna sranja.
Ipak, najviše sam naučio od oca. Bio je prava ljudina. Zgodan, otprilike moje visine, možda malo puniji od mene. Kako je stario, počeo je gubiti kosu - što se prema mom mišljenju nije baš sjajno odrazilo na općeniti dojam njegova izgleda. Bio je to dobro odgojeni muškarac finih manira koji je volio lijepe stvari, odjeću i automobile, baš kao i moja majka.
Otac je bio rasno osviješten, vrlo osjetljiv na crnačka pitanja. U ta su vremena ljude poput mog oca nazivali “borcem za crnačka prava”6. Ipak, nije baš bio čiča Toma. Neki od njegovih razrednih kolega na Sveučilištu Lincoln, primjerice Nkrumah iz Gane, postali su predsjednici svojih država ili visoko rangirani dužnosnici svojih vlada. Zato je moj otac imao puno veza s

4 gospodin Svinjske Uši
5 vrsta jestive zeljaste biljke (op. prev.)
6 engl. race man

one strane oceana, u Africi. Više mu se sviđao Marcus Garvey nego politika NAACP-a7. Osjećao je da je Garveyjevo djelovanje dobro za cmačko stanovništvo jer je upravo on 1920-ih godina privukao i okupio toliki broj crnaca. Otac je smatrao da je to bilo od iznimne važnosti i nije podnosio način na koji su ljudi poput Williama Pickensa iz NAACP-a razmišljali i govorili o Garveyju. Pickens je bio rođak, ujak - koliko se sjećam, s majčine strane - pa bi nekad, kad bi prolazio kroz St. Louis, nazvao majku i svratio do nas. Mislim da je u to vrijeme bio na visokom položaju u NAACP-u, tajnik ili takvo što. U svakom slučaju, sjećam se da je jednom nazvao majku i najavio se, što je moj otac komentirao riječima: “Jebeš Williama Pickensa - taj kučkin sin nikad nije učinio nešto takvo kao Marcus Garvey, a Marcus Garvey jednostavno je okupio sve te crne ljude kako bi učinili nešto za sebe, i to je najviše što su crnci zajednički postigli u ovoj državi. Ovaj pušioničar mu proturječi. Ma jebeš kretenčinu, jebeš i njega i njegove glupe ideje.”

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:36 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 877a7f5578a9


Majka je bila drukčijeg mišljenja: srcem i dušom zalagala se za crnačka prava, ali je na to gledala kao i netko iz NAACP-a. Mislila je da je moj otac previše radikalan, pogotovo poslije kad se počeo aktivno uključivati u politiku. Ako sam od majke naslijedio osjećaj za stil i lijepu odjeću, onda mislim da sam od oca pokupio većinu svojih stajališta, osjećaj odakle potječem i tko sam, samosvijest i ponos zbog toga što sam crnac. Ne kažem da majka nije bila vrlo ponosna žena, i te kako je bila. No većinu sam tih osobina i način gledanja na određene stvari pokupio od oca.
Otac nije podnosio da mu itko previše sere. Sjećam se da mu je jednom zbog nečega u ordinaciju svratio bijelac. Bio je to jedan od trgovaca koji je ocu prodavao zlato i pribor za zubarsku praksu. Čekaonica je bila puna ljudi kad je došao. Otac je iza prijamnog pulta imao natpis “Ne ometajte”, koji je bio istaknut uvijek kad je na stolici imao pacijenta. Natpis je bio obješen, no bijelac mi je, nakon što je čekao približno pola sata, rekao - bilo mi je četrnaest ili petnaest godina i taj sam dan ocu pomagao radeći na prijamnom pultu - “Ne mogu više čekati. Idem unutra.” Odgovorio sam mu: “Na natpisu piše ‘Ne ometajte’, zar ne znate što to znači?” Čovjek me jednostavno ignorirao i ušao u ordinaciju u kojoj je otac popravljao zube pacijentu. Čekaonica je bila krcata crncima koji su znali da moj otac ne tolerira takva sranja. Smješkali su se i zavalili u svoje stolce, čekajući što će se dogoditi. Istog časa kad je bijelac ušao u ordinaciju, zagrmio je očev glas: “Koji kurac radiš ovdje? Zar ne znaš čitati, seronjo? Ti glupi bijeli kučkin sine! Istog trena da si odjebao odavde!” Bijelac je strelovito izišao iz ordinacije, gledajući me kao da sam lud ili još gore. Zato sam govnaru dobacio dok je izlazio: “Rekao sam ti da ne ulaziš, glupane.” Bio je to prvi put da sam bijelca starijeg od sebe počastio pogrdom.
Drugom prilikom otac je otišao potražiti bijelca koji me pratio i nazvao cmčugom. Otišao ga je potražiti s napunjenom sačmaricom. Nije ga uspio pronaći, a ja ne smijem ni pomisliti što se moglo dogoditi da ga je pronašao. Otac je bio prava faca. Bio je to nepokolebljivi kučkin sin, ali je istodobno bio i nekako čudan, znate, u načinu na koji je gledao na stvari. Recimo, na putu od East St. Louisa do St. Louisa nikad nije prelazio preko određenih mostova - govorio je da je to zato što je znao tko ih je sagradio, sve sami lopovi koji zasigurno nisu gradili čvrste i sigurne mostove jer su vrlo vjerojatno mutili s lovom i građevinskim materijalom. Zapravo je vjerovao da će se ti mostovi jednog dana srušiti i završiti u vodama Mississippija. Do posljednjeg dana svog života vjerovao je u to i uvijek ga je zbunjivala činjenica da se ti mostovi nikad nisu srušili. Naravno, nije bio savršen. Ali je bio ponosan muškarac i vjerojatno je kao crnac bio i te kako

7 engl. National Association for the Advancement of Colored People - Nacionalno udruženje za promicanje prava ljudi druge boje kože (op. prev.)

ispred svog vremena. Sranje, čak je običavao igrati golf, i to u ono vrijeme. Često sam mu pomagao nositi štapove dok je igrao na golf-terenu u Forest Parku u St. Louisu.
Bio je jedan od stupova crnačke zajednice East St. Louisa jer je bio liječnik i bavio se politikom. On i doktor Eubanks, njegov najbolji prijatelj, i još nekoliko istaknutih crnaca. Tijekom mog djetinjstva otac je bio poprilično utjecajna i moćna osoba u East St. Louisu. Nešto od te važnosti prešlo je i na njegovu djecu, i vjerojatno je zbog toga mnogo ljudi u East St. Louisu - crnih ljudi - brata, sestru i mene tretiralo na poseban način. Hoću reći, nije da su nam ljubili guzice ili takvo što. No prema nama su se većinom odnosili nekako drukčije nego prema drugim ljudima. Očekivali su da postanemo netko i nešto. Pretpostavljam da nam je taj posebni tretman pomogao da razvijemo pozitivno stajalište o sebi. To je vrlo važno za crne ljude, posebno mlade crnce - koji većinu vremena slušaju sve same negativne stvari o sebi.
Kad je bila riječ o disciplini, otac je tu bio vrlo određen i strog. Utuvio nam je u glavu da se moramo pribrati i biti svoji. Mislim da sam naglu narav naslijedio upravo od njega. No nikad me, nijednom, nije istukao. Najluđa stvar koju sam od njega doživio dogodila se kad mi je bilo osam-devet godina - kupio mi je bicikl, mislim da je to bio moj prvi bicikl. Uvijek sam bio spreman na neku psinu pa sam i ovaj put pokušavao bicikl voziti niz stubište. Još smo živjeli na uglu 15. ulice i Broadwaya, tek smo se poslije preselili u kuću na raskrižju 17. ulice i Kansasa. Dakle, vozio sam se biciklom niz te doista strme stube i u ustima držao kamišu. Strmoglavio sam se tako brzo da se nisam mogao zaustaviti - zabio sam se izravno u vrata garaže iza naše kuće. Kamiša mi se svom snagom zabila u usta i potpuno mi razbila i raskrvarila usnice. Dakle, kad je otac shvatio što se dogodilo, tako je poludio da sam mislio da će me ubiti.
Još se jednom prilikom užasno naljutio na mene. Naložio sam vatru u šupi - ili je to bila garaža, ne sjećam se više - i gotovo zapalio kuću. Ništa mi nije rekao, ali da je tada mogao ubijati pogledom, već bih davno bio mrtav. Poslije, kad sam već malo odrastao i mislio da znam voziti, autom sam u rikverc prešao na drugu stranu ceste i zabio se u telefonski stup. Prijatelji su me učili vožnji, ali mi otac nije dopuštao da vježbam jer još nisam imao dozvolu. Pa sam se tako, kakav sam već bio - svojeglav - želio sam uvjeriti u to mogu li voziti. Kad je otac doznao kako sam skršio automobil, samo je odmahivao glavom.
Najsmješnija stvar koju pamtim od svih svojih spački dogodila se kad me otac odveo s one strane rijeke, u St. Louis, da mi kupi novu odjeću. Mislim da mi je bilo jedanaest ili dvanaest godina, i odjeća me upravo počela zanimati. Dakle, bilo je vrijeme oko Uskrsa i otac je želio da sve troje, i ja i sestra i brat, pristojno izgledamo u crkvi. Zbog toga me odveo u St. Louis i kupio mi plisirano sivo dvoredno odijelo, čizme Thom McAn, žutu prugastu košulju, modemu kapu i mali kožni novčanik u koji mi je stavio trideset penija. Bilo mi je jasno da sam upicanjen i sređen, zar ne?
Kad smo se vratili kući, otac je otišao gore da uzme nešto iz svoje ordinacije. Osjećao sam kako me žulja onih trideset penija u netom kupljenom novčaniku. Mislim, jasno vam je da sam jednostavno morao potrošiti taj novac - sređen i skockan kakav sam već bio, zar ne? Dakle, otišao sam u Dautovu drogeriju i rekao vlasniku, gospodinu Dominicu, da za dvadeset pet centi želim kupiti sočne čokoladne vojnike - svoj omiljeni slatkiš u to vrijeme. Mogli ste dobiti čak tri čokoladna slatka vojnika za jedan peni pa sam za taj novac dobio sedamdeset pet slatkiša. Sada sam imao svoju veliku vreću slatkiša i stajao ispred očeve ordinacije, bistar kakav sam već bio, i trpao u sebe slatke vojnike nevjerojatnom brzinom. Pojeo sam ih toliko da mije pozlilo pa sam ih počeo pljuvati iz usta. Vidjela me Dorothy, moja sestra, i pomislila da pljujem krv te otrčala ocu i sve mu rekla. On je sišao i pitao me: “Dewey, što to radiš? Ljudi će doći do mene i pomisliti da sam ubio nekoga, pomislit će da je sva ta čokolada osušena krv, brzo dolazi gore.”
Sljedeće godine, opet oko Uskrsa, mislim da je tako to vrijeme, otac mi je opet kupio odjeću za crkvu, plavo odijelo s kratkim hlačama i čarapama. Dok smo ja i sestra išli prema crkvi, vidio sam dečke iz svoje klape koji su se igrali u napuštenoj tvornici. Pitali su me da im se pridružim pa sam sestri rekao da nastavi bez mene i da ću je brzo dostići. Ušao sam u zgradu napuštene tvornice i odjednom je oko mene bilo tako mračno da uopće nisam znao gdje se nalazim. Spotaknuo sam se, pao i počeo puzati. Pao sam u lokvu prljave vode tako odjeven, u svečanoj novoj odjeći. A usto je bio i Uskrs. Možete samo zamisliti kako sam se osjećao. Na kraju nisam uopće otišao u crkvu. Vratio sam se kući i otac mi ništa nije učinio. Samo mi je rekao: “Ako se ikada više tako spotakneš i unerediš a da je situacija takva da to ne smiješ učiniti, ubit ću boga u tebi.” To me naučilo pameti i nikad više nisam učinio neko takvo doista budalasto sranje. Rekao mi je: “Mogao si pasti u kiselinu ili nešto slično. Mogao si već biti mrtav, na putu prema nekom nepoznatom mračnom mjestu. Da više nikad nisi učinio takvo što.” I nisam.
Nije ga uopće brinula odjeća. Nije se zamarao time što sam je uništio. Zabrinuo se samo za mene. Nikad to nisam zaboravio, to da ga je zanimalo samo jesam li ja dobro. Uvijek smo bili na istoj valnoj dužini. Uvijek mi je bio stopostotna potpora, što god da sam želio napraviti, pa vjerujem da je to povjerenje koje je imao u mene dovelo i do jačanja mog vlastitog samopouzdanja.
No majka bi prebila boga u meni i zbog najmanje sitnice. Toliko je bila opsjednuta batinama da je jednom, kad me nije mogla istući jer je bila bolesna ili nešto slično, rekla ocu da to učini umjesto nje. Odveo me u drugu sobu, zatvorio vrata i rekao mi da se derem iz petnih žila. “Viči, kao da dobivaš batine”, sjećam se da mi je rekao. Sjećao se i kako sam se derao iz sve snage i kako je on sjedio gledajući me čeličnog pogleda. Čovječe, kako je to bila smiješna zajebancija. No sad kad razmišljam o tome, gotovo da bi mi bilo draže da me prebio nego da me gledao tim svojim pogledom koji je prolazio kroz mene kao da ne postojim. Osjećao bih se kao nula kad bi me tako gledao. Taj je osjećaj bio gori od svih batina koje sam ikad dobio.
Majka i otac nikad se nisu dobro slagali. O većini stvari imali su različita mišljenja. Neprestano su se klali, još otkad sam bio mali. Jedina stvar koja ih je doista povezala i približila bila je moja ovisnost o heroinu. Kad su doznali za moju ovisnost, nekako se činilo da su zaboravili na svoje razlike i zajednički prionuli pokušavajući me spasiti. No to je bila iznimka. Osim tada, uvijek mi se činilo da reže jedno na drugo i grizu se kao pas i mačka.
Sjećam se da bi majka hvatala stvari i bacala ih na oca, govoreći mu svu silu nepoćudnih i nepristojnih riječi. Nekad bi i otac tako poludio da bi joj odgovorio istom mjerom i bacio nešto na nju, što god bi mu se našlo pod rukom - radio, ukrasno zvonce, bilo što. A ona bi vrištala: “Hoćeš me ubiti, Dewey!” Sjećam se da je nakon jedne takve svađe otac izišao iz kuće da se smiri i ohladi. Kad se vratio, majka mu nije htjela otvoriti vrata i pustiti ga unutra - a on je zaboravio ključ. Stajao je vani vrišteći joj da mu otvori, a ona je uporno ostajala pri svome. Imali smo staklena ulazna vrata, jedna od onih kroz koja se može vidjeti unutra. Tako je pobjesnio na nju da ju je udario šakom u usta, i to ravno kroz staklo. Udarac je bio tako jak da joj je izbio nekoliko zuba. Bilo je najbolje kad nisu bili blizu jedno drugome, no ipak su si zagorčali živote dok se na kraju ipak nisu razveli.
Mislim da je problem dijelom ležao i u tome što su majka i otac imali različitu narav i temperament. No nije riječ bila samo o tome. Razvili su tipičan odnos liječnika i njegove žene
- otac je vrlo rijetko bio kod kuće. To nama klincima nije previše smetalo jer smo uvijek nečim bili zaokupljeni. No mislim da je to jako smetalo našoj majci. Nakon što se počeo baviti i
politikom kod kuće je boravio još manje. Osim toga, činilo mi se da se uvijek svađaju oko novca iako se moj otac mogao smatrati imućnim čovjekom. Ako uzmemo u obzir da je na posljetku ipak bio crnac, i to u ono vrijeme.
Sjećam se njegove kandidature za zastupnika države Illinois. Ušao je u tu političku utrku jer je želio zatvoriti vatrogasnu službu na području gdje se nalazila njegova farma u Millstadtu. Neki su ga bijelci željeli potkupiti da ne prijavljuje kandidaturu, no on se svejedno kandidirao i izgubio. Majka ga je napala što nije prihvatio novac. Rekla je da smo taj novac mogli iskoristiti za ljetovanje ili štogod slično. Osim toga, poslije je poludjela na njega jer je većinu svog imetka izgubio kockajući se - otac je prokockao više od milijun dolara. Usto, majka nikad nije podržavala sva ta radikalna politička sranja kojima se bavio moj otac. No nakon što su se razišli priznala mi je da bi, ako bi opet morala prolaziti kroz isto, ipak drukčije postupala prema mom ocu. No za takve je odluke tada bilo prekasno.
Čini se da ništa od tih problema koji su mučili naše roditelje nije spriječilo da se mi - ja, sestra i brat - dobro zabavljamo, iako - kad sad gledam unatrag - mislim da baš i nije bilo tako. Ti su problemi ipak na određeni način utjecali i na nas, ali nisam siguran točno na koji način. Jednostavno mislim da ih je bilo mučno gledati kako se iz dana u dan svađaju. Kao što sam već rekao, majka i ja jednostavno nismo bili na istim valnim dužinama pa pretpostavljam da sam je okrivljavao za sve probleme. Znam da je očeva sestra Corrine također okrivljavala upravo nju jer joj se moja majka nikad nije sviđala.
Teta Corrine imala je puno novca i sveg ostalog sranja, no svi su mislili da je ubibože čudna. I ja sam to mislio. Njih su dvoje bili bliski, otac i njegova sestra. Iako je ona bila protiv toga da otac oženi moju majku, ljudi su govorkali da je nakon vjenčanja teta rekla: “Bože, pomozi toj sirotoj ženi. Ne zna u kakvu se nevolju uvalila.”
Teta Corrine bila je doktorica metafizike ili nečeg vrlo sličnog. Njezin se ured nalazio odmah pokraj očeve ordinacije. Na ulazu je stajao natpis “Dr. Corrine, čita i liječi”8 i crtež otvorenog dlana. Ljudima je proricala sudbinu. Unutra bi zapalila svu silu svijeća i sličnog sranja, i usto još i pušila cigarete. Čovječe, možete je samo zamisliti u toj prostoriji iza gustih oblaka dima, dok priča uvrnuta sranja. Ljudi su je se plašili - neki su mislili da je vještica ili neka vrsta vudu-kraljice. No teta me voljela. Zacijelo je mislila da sam ja bio čudan, jer bi počela paliti sve te svijeće i pušiti cigarete čim bih ušao u taj njezin ured. Stvarno, bila je prava pravcata kučka - mislila je da sam ja čudan.
Svi smo - brat, sestra i ja - voljeli umjetničke stvari u djetinjstvu, posebno Vemon i ja, ali i Dorothy. Dok sam bio mali - prije nego što sam se ozbiljno počeo baviti glazbom - ja, Dorothy i Vemon organizirali bismo vlastita natjecanja talenata. Još smo živjeli na uglu 15. ulice i Broadwaya kad smo se počeli tako igrati. Mislim da mi je bilo devet ili deset godina. U svakom slučaju, upravo sam počeo svirati trubu i upoznavati se s tim instrumentom. Već sam rekao da mi ju je poklonio ujak Johnny. Dakle, svirao bih trubu - tako kako sam je tada uopće mogao svirati - a Dorothy bi bila za klavirom. Vemon bi plesao. I urnebesno bismo se zabavljali. Dorothy je znala svirati nekoliko crkvenih napjeva. Više od toga nije znala. Većinu smo vremena zadirkivali jedno drugo - znate već, govorili si smiješna sranja - kako se to inače radi u talent-showu, a ja sam bio sudac. Čovječe, šta sam im radio, nisam ih štedio. Vernon bi uvijek pjevao, crtao i plesao. On bi pjevao, a Dorothy bi plesala. Majka ju je tada već upisala u školu plesa. Ukratko, takvim smo se sranjima zabavljali. No kad sam odrastao, malo sam se uozbiljio, pogotovo što se tiče sviranja.

8 eng. “Dr. Corrine, Reader, Healer”

Prvi sam put doista počeo obraćati pažnju na glazbu zbog radijske emisije Harlem Rhythms. Bilo mi je tada već sedam ili osam godina. Emisija se obično puštala u 8.45 svakog dana pa sam često zbog toga kasnio u školu. No morao sam slušati tu emisiju, čovječe, morao sam. Većinom su se puštali crnački bendovi pa kad bi nekad pustili bijelce, odmah bih ugasio radio, osim ako su glazbenici bili Harry James ili Bobby Hackett. No unatoč svemu, program je bio doista sjajan. Puštali su sve genijalne crnačke bendove, a sjećam se da su me fascinirale snimke Louisa Armstronga, Jimmieja Lunceforda, Lionela Hamptona, Counta Basieja, Bessie Smith, Dukea Ellingtona i hrpe ostalih jebeno dobrih govnara u toj emisiji. Zato sam, kad mi je bilo devet ili deset, počeo pohađati privatne sate glazbe.
No prije nego što sam počeo učiti svirati, sjećam se kako je glazba zvučala još tamo u Arkanzasu, kad sam išao djedu, posebno u crkvi subotama navečer. Čovječe, to je sranje bilo tako jebeno nevjerojatno. Mislim da mi je bilo šest-sedam godina. Hodali bismo tim mračnim seoskim putevima i odjednom bi se začula glazba, koja kao da je došla eto tako, niotkuda, kao da izvire iz okolnih sablasnih stabala za koje se govorkalo da duhovi žive u njima. Dakle, išli bismo tako cestom - s kim god da sam bio, s jednim od svojih stričeva ili s rođakom Jamesom
- i sjećam se da bi netko svirao gitaru, na način B. B. Kinga. Sjećam se muškaraca i žena koji su pjevali i govorili o seksu! Sranje, kakva je to glazba bila, pogotovo kad bi koja ženska zapjevala. Mislim da je to nešto ostalo u meni, znate na što mislim? Ta vrsta glazbe, taj blues, crkvene pjesme, ti teški ritmični tugaljivi zvuci seoskih cesta, taj južnjački ruralni zvuk i ritam srednjeg Zapada. Mislim da mi se ta glazba počela uvlačiti pod kožu upravo na tim sablasnim arkanzaškim sporednim cestama, nakon što bi sunce zašlo a sove se počele oglašavati svojim muklim hukovima. Zato, kad sam počeo pohađati satove glazbe, vjerojatno sam već imao neku ideju o tome kakav zvuk želim izvući iz svoje glazbe.
Kad se malo bolje promisli, glazba je zapravo vrlo neobična. Teško mi je odrediti u kojem se točno trenutku počela razvijati moja strast prema glazbi. Mislim da se barem neka iskra morala pojaviti na tim zabitim seoskim putevima u Arkanzasu i tijekom slušanja radijskih emisija Harlem Rhythms. Kad sam jednom ušao u glazbu, potpuno sam joj se dao - više nikad nisam imao vremena za bilo što osim za nju.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:38 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" E83480534fa8



Drugo poglavlje
Kad sam navršio dvanaest godina, glazba je već postala važna stvar u mom životu. Vjerojatno onda nisam shvaćao koliko mi je glazba postala važnom, no kad se sad osvrnem iza sebe, zaista uviđam koliko mi je značila. Još sam igrao i bejzbol i američki nogomet, još sam visio sa svojim prijateljima, Millardom Curtisom i Damellom Mooreom. No ozbiljno sam pristupio satovima trube i doista učio svirati svim svojim srcem. Sjećam se da sam išao u izviđački kamp blizu Waterlooa u Illinoisu, kad mi je bilo negdje dvanaest ili trinaest godina. Bio je to kamp Vander-venter. Gospodin Mays, glavni izviđač, znao je da sviram trubu. Dodijelio mi je zadatak oglašavanja budnice i povečerja. Sjećam se kako sam pucao od ponosa kad me to zamolio, izabravši upravo mene od svih. Mislim da sam već tada svirao sasvim pristojno.
No svoju sam sviračku vještinu u punom smislu razvio tek nakon što sam završio više razrede škole Attucks Junior High i krenuo u srednju školu Lincoln. Elwood Buchanan, moj prvi stvarno dobar učitelj, predavao mi je u Lincolnu. Lincoln je bio i viša i niža srednja škola pa sam u njoj počeo s nižim razredima srednje škole i ostao sve do mature. Kad sam počeo svirati u školskom orkestru, bio sam najmlađi od svih. Gospodin Buchanan u tom je razdoblju mog života izvršio najveći utjecaj na mene, naravno, nakon oca. Definitivno je bio osoba koja me tada na velika vrata uvela u svijet glazbe. Znao sam da želim postati glazbenik. Jedino sam to želio biti.
Gospodin Buchanan bio je jedan od očevih pacijenata i prijatelja po čašici. Otac mu je rekao da me jako zanima glazba, a posebno truba. Na to mu je učitelj rekao da če me uzeti pod svoje, i to je bilo to. Još sam išao u školu Attucks kad sam počeo pohađati satove sviranja kod gospodina Buchanana. Poslije, kad sam krenuo u srednju školu Lincoln, učitelj je još pazio na mene i vodio brigu da ostanem na pravom putu.
Otac mi je za trinaesti rođendan kupio novu trubu. Majka je željela da mi kupe violinu, no očevo je mišljenje nadvladalo. Zbog toga su se gadno posvađali, a majka je ubrzo prešla preko svega. No zapravo je gospodin Buchanan bio zaslužan za novu trubu, jer je znao koliko silno želim svirati.
Upravo u to vrijeme pojavile su se sve jače i češće trzavice s majkom. Dotad smo se uvijek sporili oko nevažnih i sitnih stvari. No odjednom je sve krenulo nizbrdo. Stvarno nisam znao što se to s njom događa i zbog čega je takva. Mislim da je dio problema ležao u tome što nije bila iskrena prema meni. Još se prema meni pokušavala ponašati kao prema maloj bebi, isto kao što se ponašala i prema mom bratu Vernonu. Mislim da je djelomice i zbog toga Vernon poslije postao homoseksualac. Žene - moja majka, sestra i baka - uvijek su se prema njemu ponašale kao prema curici. Ali ja nisam želio trpjeti takva sranja od nje. Sa mnom si mogao biti iskren i izravan ili mi se uopće ne obraćati. Kad su problemi postali očiti, otac je majci rekao da me pusti na miru. I doista, često me puštala na miru, no sjećam se i nekoliko zaista gadnih svađa. Unatoč svemu, majka mi je ipak kupila dvije ploče, albume Dukea Ellingtona i Arta Tatuma. Neprestano sam ih slušao, što mi je poslije pomoglo da bolje shvatim džez.
Gospodin Buchanan već me u školi Attucks poučavao trubi, prije nego što sam upisao srednju školu Lincoln, pa sam se mogao uvrstiti među napredne svirače. Već sam svirao poprilično dobro. U srednjoj školi nastavio sam s učenjem, i to kod sjajnog njemačkog učitelja Gustava, koji je živio u St. Louisu i svirao prvu trubu u Simfonijskom orkestru St. Louisa. Strašno
opak svirač. Također, izrađivao je i odlične usnike za trubu pa čak i danas rabim jedan od oblika usnika koje je izrađivao.
Orkestar u srednjoj školi Lincoln, pod ravnanjem gospodina Buchanana, bio je čista rasturačina. Imali smo paklene komiste i trubače. Toj smo sekciji pripadali ja, Ralaigh McDaniels, Red Bonner, Duck McWaters i Frank Gully, koji je svirao prvu trubu i bio jebeno dobar u tome. Bio je otprilike tri godine stariji od mene. Ja sam bio najmanji i najmlađi u orkestru pa su se neki klinci namjerili na mene i odabrali me za svoju žrtvu. No ni ja baš nisam bio nevinašce, izvodio sam svakakve psine i gluposti s ljudima - bacao kuglice od papira i lupao ljude po glavi dok nisu gledali. Znate već, sranja koja izvode klinci i tinejdžeri, ništa od toga nije bilo jako ozbiljno.
Činilo se da im se sviđa moj zvuk, što sam pokupio od gospodina Buchanana, od njegova načina sviranja. Svirao je komet. Zapravo, Red i Frank, ali i svi ostali koji su svirali komet ili trubu u orkestru obično su naizmjence svirali na Buchananovu instrumentu - mislim da sam bio jedini u sekciji kornista koji je svirao na vlastitu instrumentu. No iako su svi odreda bili stariji od mene, a preda mnom je bilo još mnogo učenja, svi su me ohrabrivali, sviđao im se moj zvuk, način na koji prilazim sviranju. Uvijek su mi iznova govorili da sam vrlo domišljat i maštovit s instrumentom.
Gospodin Buchanan od nas je zahtijevao da sviramo samo marševe i slična sranja. Uvertire, pozadinsku glazbu, marševe Johna Philipa Souse. Nije nam dopuštao da sviramo džezističke stvari dok je on u blizini, no kad bi na trenutak izišao iz prostorije gdje smo vježbali, pokušali smo odsvirati neke džezističke komade. Jedna od najmodernijih stvari kojima me naučio gospodin Buchanan bila je da sviram bez vibrata. Isprva sam obično svirao vibrato jer je tako svirala većina trubača tog vremena. Jednog dana svirao sam upravo tim stilom i sve je prštalo od vibrata, kad je gospodin Buchanan utišao cijeli orkestar i rekao mi: “Gle, Miles. Nemoj se ovdje poigravati tim glupostima tipa Harry James svirajući tim silnim vibratom. Prestani tresti tim tonovima i trzati njima, jer ćeš se ionako sasvim dovoljno tresti kad ostariš. Sviraj čisto, razvij svoj vlastiti stil, jer to doista i možeš postići. Dovoljno si nadaren da budeš samo svoj.”
Čovječe, nikad nisam zaboravio te riječi. No tada su me, u tom trenutku, njegove riječi povrijedile i zasmetale mi. Jednostavno mi se sviđalo kako svira Harry James. No nakon tog događaja počeo sam zaboravljati na Jamesa i otkrio da je gospodin Buchanan bio u pravu. U svakom slučaju, njegov je savjet bio dobar za mene i moj način sviranja.
S vremenom sam u srednjoj školi počeo vrlo ozbiljno gledati na to što i kako se odijevam. Počeo sam se brinuti o svom izgledu, pokušavajući izgledati moderno i sve što ide uz to jer su nekako u to vrijeme cure počele obraćati pozornost na mene - iako sam se već s četrnaest godina i te kako zanimao za njih. Zato sam se i počeo stvarno mondeno odijevati, dugo vremena birajući koju ću odjeću kupiti i odjenuti u školu. Nas nekoliko frendova - koji smo se zanimali za odjeću - počeli smo gruntati što je moderno a što ne. Ja sam još tada volio stil odijevanja Freda Astairea i Caryja Granta pa sam stvorio svojevrsni mondeni kvazicmački britanski izgled: odijela Brooks Brothers, šminkerske cipele, hlače visoko položenog struka, košulje visokog ovratnika koji je bio tako krut i uštirkan da sam jedva mogao pomicati vrat.
Jedna od najvažnijih stvari koja mi se dogodila u srednjoj školi - osim glazbene pouke gospodina Buchanana - bilo je putovanje s orkestrom u Carbondale u Illinoisu, gdje sam upoznao trubača Clarka Terryja. Postao je moj idol, svirački uzor. Bio je stariji od mene, a poznavao je i gospodina Buchanana, s kojim je katkad pio. Dakle, otišli smo svirati u Carbondale, a ja sam vidio tog tipa, otišao ravno do njega i pitao ga svira li trubu. Okrenuo mi
se i pitao me kako znam da je trubač. Rekao sam da ga mogu prepoznati po izgledu njegovih usnica. Na sebi sam imao odoru školskog orkestra, a Clark je nosio vrlo trendseterski kaput i prokleto lijep šal oko vrata. Na nogama je imao modeme šminkerske cipele, a na glavi šeretsko naheren, opako dobar šešir. Rekao sam da i iz daljine mogu vidjeti da je trubač po tom supermodemom sranju koje ima na sebi.
Nekako mi se čudno nasmiješio i rekao mi nešto, no zaboravio sam već što. Kad sam ga nakon toga upitao nešto oko sviranja, dao mi je košaricu uz riječi da ne želi “razgovarati o sviranju trube dok sve te ljepuškaste djevojčice skakuću uokolo.” Clarka su tada već jako zanimale cure, za razliku od mene. Tako da su me njegove riječi stvarno povrijedile. Kad smo se sljedeći put sreli, priča je bila potpuno drukčija. No nikad nisam zaboravio taj prvi susret i njegov kicoški cool izgled. Odlučio sam da ću i ja tako jednom izgledati, sređen baš kako treba, pa čak i bolje, kad se samo jednom priberem i postanem sasvim svoj.
Počeo sam se družiti i izlaziti s prijateljem Bobbyjem Danzigom. Bobby je bio približno mojih godina i pakleno dobar trubač. Obično smo izlazili, slušali mjuzu i svirali kad god se za to pružila prilika. Posvuda smo išli zajedno, obojica smo pazili na svoju odjeću, a zapravo smo se i odijevali vrlo slično. No on je ipak bio otvoreniji od mene. Začas bi odjebao seronje. Čovječe, ušli bismo u klub i slušali bend, a ako je trubač stajao krivo ili ako je bubnjar loše postavio bubnjeve, Bobby bi rekao: “Idemo odavde, čovječe, ovi govnari ne znaju svirati. Vidi samo kako se drži ovaj trubač. Stav je potpuno usran. Sad znaš da taj kučkin sin ne zna svirati kad se tako drži na podiju kao što je ovaj! Idemo odavde!”
Čovječe, Bobby Danzig bio je ljudina i pol. Bio je sjajan trubač, ali još bolji džepar. Uskočio bi na jedan od onih tramvaja koji su prolazili St. Louisom i nakon što bi vozilo došlo do svog okretišta Bobby bi ušićario tristo dolara, pa i više ako mu je dan bio dobar. Upoznao sam ga sa šesnaest godina, mislim da je i njemu bilo toliko. Zajedno smo se učlanili u sindikat i posvuda ružili zajedno. Bobby je bio moj prvi najbolji prijatelj glazbenik, moj nerazdvojni partner. Kao što sam već rekao, upravo sam s njim otišao u Rivieru na audiciju za bend Billyja Eckstinea, a trubu je stvarno rasturao. Poslije sam se sprijateljio s Clarkom Terryjem, no Clark je bio otprilike šest godina stariji od mene pa smo i imali različite prioritete i sklonosti. Za razliku od njega, Bobby je bio baš poput mene, zanimale su nas iste stvari i zajedno smo ih prolazili. Jedino me nikad nije zanimalo džeparenje kao njega. Bio je najbolji u tome, boljeg od njega u dizanju love nikad nisam upoznao.
Poznavao sam još jednog sjajnog trubača, Levija Maddisona. Moj učitelj Gustav obično ga je dizao u nebesa. Levi je bio njegova zvijezda, ali Čovječe, bio je stvarno genijalno kurvinsko kopile na trubi. Tih godina, oko 1940., St. Louis bio je rasadište sjajnih trubača, a Levi je bio jedan od najboljih, ako ne i najbolji. No Levi je bio i potpuno otkvačen kučkin sin koji se cijelo vrijeme samo smijao sebi u facu. Kad bi se počeo nečemu smijati, nitko ga ne bi mogao zaustaviti. Mnogi su rekli da se cijelo vrijeme samo smije jer je malodušan. Ne znam zbog čega bi Levi bio malodušan, ali znam da je sjajno svirao trubu. Volio sam ga gledati. Njegova je truba bila prirodni produžetak njegova tijela. Tih je godina puno trubača iz St. Louisa sviralo na taj način - Harold Shorty Baker, Clark Terry, pa i ja također. Svi smo tako svirali, a ja sam to nazvao “stilom St. Louisa”.
Levi bi se uvijek smiješio s tim nekim luđačkim izrazom u očima. Kao da je bio odsutan duhom. Neko bi vrijeme bio vani, a onda bi ga opet zatvorili u ludnicu na nekoliko dana. Nikad nikoga nije ozlijedio, nije bio nasilan ili bilo što slično. Možda tada ljudi jednostavno nisu bili toliko oprezni. Poslije, kad sam se iz St. Louisa odselio u New York, posjetio bih Levija svaki put kad bih se vratio u rodni grad. Nekad ga je bilo teško pronaći. Ipak, kad bih ga pronašao, uvijek
bih ga zamolio da stavi trubu na usta samo zato što sam obožavao način na koji je to činio i držao trubu. On bi moju želju ispunio s velikim osmijehom na licu.
Jednom sam isto tako došao u posjet svojima i kao i uvijek potražio Levija. Nisam ga uspio pronaći. Tada su mi rekli da se jedan dan samo počeo smijati i nije se mogao zaustaviti. Odveli su ga u sanatorij iz kojega više nikad nije izišao. Ili ga barem nitko više nikad nije vidio. Kad se samo sjetim kakav je Levi bio na trubi, čovječe, kakav je to vražji glazbenik bio. Kad bi počeo svirati, čuli biste onaj posebni zvuk, jasne i blistave tonove, znate o čemu govorim? Nitko drugi to nije imao u sebi, a ja još tragam za takvim zvukom. Gotovo da ga i ja uspijevam izvesti, taj zvuk, ali je Levijeva truba zvučala nekako zaobljenije - nešto između trube Freddieja Webstera i mog zvuka. Levi je posebno zračio kad bi uzeo svoju trubu, znali biste da ćete čuti nešto što nikad prije u životu niste imali prilike čuti. Samo je nekoliko svirača imalo tu sposobnost. Dizzy se time mogao pohvaliti, a mislim da sam i ja to postizao. No Levi je ipak bio poseban. Pravi pravcati frajer koji je doista znao svirati. Da nije prolupao i na kraju bio zatvoren u ludaru, ljudi bi i danas govorili o njemu.
Gustav bi mi govorio da sam najgori trubač na svijetu. No poslije, kad je Dizzy zaradio rupu na usnici koja mu nikako nije mogla zarasti pa je otišao Gustavu da mu zamijeni usnik, rekao je kako mu je Gus priznao da nije imao boljeg učenika od mene. Znam samo da mi Gus to nikad nije rekao u facu.
Možda je Gus mislio da ću se više truditi ako mi kaže da sam najlošiji učenik kojega je ikad imao. Možda je mislio da će tako izvući ono najbolje iz mene. Ne znam. No nije mi to puno smetalo. Dok god sam mu plaćao 2,5 dolara za pola sata poučavanja, mogao je reći što je god poželio. Gus je bio izvrstan tehničar. Mogao je u jednom dahu odsvirati kromatsku ljestvicu čak dvanaest puta zaredom - dvanaest tonova odsvirati dvanaest puta samo jednim udahom. Nije se to moglo samo tako izvesti, bio je to svirač i pol. Nakon određenog vremena rada s njim stekao sam sigurnost u sebe. Znao sam da želim biti glazbenik i sve što sam radio težilo je samo tom cilju.
U srednjom školi počeo sam se družiti s pijanistom Emmanualom St. Claireom Dukeom Brooksom. (Njegov nećak Richard Brooks, proglašen za najboljeg sezonskog igrača američkog nogometa, danas je ravnatelj osnovne škole Miles Davis.) Nadimak Duke dobio je zato što je znao svirati sve skladbe Dukea Ellingtona. Obično je svirao s basistom Jimmyjem Blantonom u lokalu koji se nalazio preko puta kuće u kojoj sam tada živio. Lokal se tada zvao Red Inn. Duke Brooks bio je dvije-tri godine stariji, no izvršio je velik utjecaj na mene jer se kužio u nove glazbene trendove koji su se počeli pojavljivati tih godina.
Bio je ludilo od pijanista. Čovječe, taj je kučkin sin svirao kao Art Tatum. Učio me akordima i sličnim sranjima. Živio je u East St. Louisu i imao vlastitu sobu u roditeljskoj kući, uz trijem. Išao bih do njegove kuće i slušao ga u vrijeme pauze za ručak, dok sam još išao u srednju školu Lincoln. Živio je dva ili tri bloka od škole. Često je pušio travu, mislim da je bio prva osoba koju sam upoznao a koja je motala džoint. Ipak, nikad nisam s njim zapalio. Zapravo, nikad nisam baš nešto uživao u travi. Tada pogotovo, kad još ništa nisam probao, čak nisam ni pio tih godina.
Duke je poginuo kad je pokušao uskočiti na vlak negdje u Pennsylvaniji. Bio je u jednom od vagona natovarenih šljunkom i pijeskom. Čuo sam da je to sranje palo na njega i ugušilo ga. Mislim da se ta nesreća dogodila 1945. Još mi nedostaje, i čak i dan-danas često mislim na njega. Bio je strahovito dobar glazbenik i da nije poginuo, rasturao bi na glazbenoj sceni.
Počeo sam svirati prevladavajućim trubačkim stilom koji sam slušao u okolici St. Louisa. Ja, Duke i bubnjar Nick Haywood - koji je imao grbu na leđima - svirali smo zajedno. Obično
smo kopirali crne dečke koji su svirali u bendu Bennyja Goodmana. Benny je imao crnog pijanista koji se zvao Teddy Wilson. No Duke je svirao genijalnije od Teddyja Wilsona. Već tada je svirao kao Nat King Cole. Bio je užasno vješt, baš kao on.
Jedine nove ploče koje smo tada dobivali većinom su bile ploče iz džuboksa koje smo kupovali za pet centi. Ako niste imali novca da ih kupite, onda vam je preostajalo samo da stojite pokraj džuboksa, slušate i tako hvatate melodiju. Tada sam svirao samo po sluhu. U svakom slučaju, naša mala grupa svirala bi pjesme kao što je “Airmail Special”. Svirali bismo je sa svim onim cool ritmičkim naglascima. Duke je tako prašio na klaviru da sam bio prisiljen pratiti njegov ludo dinamični stil.
Negdje u to vrijeme počeo se u okolici East St. Louisa pomalo širiti dobar glas o meni pa sam stekao reputaciju trubača koji obećava. Ljudi - glazbenici - smatrali su da znam svirati, ali nisam bio dovoljno tašt da to i naglas priznam. S vremenom sam počeo shvaćati da znam svirati isto toliko dobro kao što bilo koji govnar zna hodati. Vjerojatno sam zaključio da mogu čak i bolje od toga. Kad sam došao do toga da sviram po notama i pamtim dijelove melodije, shvatio sam da imam fotografsko pamćenje. Ništa nisam zaboravljao. Također sam od vremena kad sam učio kod gospodina Buchanana napredovao i kao solist družeći se s tipovima kao što su bili Duke Brooks i Levi Maddison. Znate, mnoge su stvari počele sjedati na svoje mjesto. Neki od najboljih glazbenika iz okolice East St. Louisa počeli su me tražiti da sviram s njima. Počeo sam misliti da sam najveći cooler u okolici.
Jedan od razloga zbog kojih nikad naglas nisam priznao svoju kvalitetu vjerojatno je bio gospodin Buchanan, koji mi je još visio za vratom zahtijevajući od mene sve više i više u orkestru škole Lincoln. Iako se zauzimao i sve više oslanjao na mene nakon što je Frank Gully maturirao - većinom sam svirao vodeće dionice - ipak bi se katkad znao obrušiti na moje sviranje. Rekao bi da se ne čujem dovoljno glasno ili bi mi rekao da me katkad uopće ne čuje. No uvijek je bio takav - strog prema vama, posebno ako je znao da možete bolje. Jednom prije, kad sam bio još mlađi i kad su svi mislili da ću biti zubar, rekao je mom ocu: “Doc, Miles neće postati zubar. Bit će glazbenik.” Već tada je vidio nešto u meni, već na početku. Poslije mi je rekao da je stvar bila u mojoj radoznalosti, u tome što sam želio znati toliko toga o glazbi, to je bila moja prednost. To me vuklo prema naprijed sve ovo vrijeme.
Duke Brooks, Nick Haywood, još neki tipovi i ja često smo svirati u lokalu Huff’s Beer Garden. I Frank Gully katkad je svirao s nama. Subotama smo čak znali zaraditi i nešto sitniša. No nije to bilo ništa vrijedno spomena. Samo smo iz čiste zabave odrađivali te džez-gaže. Svirali smo na raznim mjestima u East St. Louisu: u društvenim klubovima, crkvenim feštama, na bilo kojem mjestu na kojem je bilo prigode za sviranje. Katkad smo znali zaraditi i šest dolara za jednu noć. Obično smo vježbali u mom podrumu. Čovječe, prašili smo stvarno glasno. Sjećam se da je jednom moj otac došao u Huff’s da nas čuje. Sutradan mi je rekao da je od svega čuo samo bubnjeve. U svakom slučaju, pokušavali smo odsvirati sve melodije Harryja Jamesa. No ubrzo sam napustio bend jer se u njemu nije ništa važno događalo, izuzev Dukeova majstorskog sviranja.
Samo mi je glazba bila na pameti. Za mene su zbog glazbe po strani ostali i sukobi bandi i sva ostala sranja, a i sportom sam se bavio sve manje. Svaki slobodni trenutak posvećivao sam vježbanju - potucajući se uokolo u želji da naučim svirati i klavir. Učio sam kako improvizirati i uroniti duboko u džez. Želio sam postati toliko dobar da mogu svirati stvari koje sam čuo u izvedbi Harryja Jamesa. Vrlo sam se brzo umorio od slušanja raznih seronja koji nisu znali odsvirati nijednu cool notu novotrendovske mjuze. Neki od tipova koji baš i nisu imali nekog
pojma o glazbi počeli su mi se smijati kad sam pokušao izvoditi nove stilove i novu mjuzu. No bolio me kurac za to što su oni među sobom govorili. Znao sam da sam na pravom tragu.
Negdje u šesnaestoj godini dobio sam priliku da odradim gaže izvan svoga grada - primjerice, u mjestu kao što je Belleville u Illinoisu. Majka mi je dopustila da sviram vikendima. Svirao sam s tipom po imenu Pickett. Obično smo svirali govnarije kao što su “Intermezzo”, “Honeysuckle Rose” i “Body and Soul”. Samo bih svirao melodije jer se ništa spektakularnije nije događalo. Zaradili bismo nešto sitniša. No cijelo sam vrijeme učio. Pickett je svirao roadhousemyim, glazbu koja se najčešće izvodila u jeftinim noćnim lokalima, glazbu koju su neki nazivali i honky-tonk. Znate već. Sranja koja se sviraju u crnačkim klubovima tipa bucket of blood9. Sam je naziv govorio da su u tim lokalima često izbijale tučnjave i krvavi obračuni. No nakon nekog vremena dojadilo mi je da zapitkujem kad ću se moći osloboditi - i svirati prave, jebeno dobre stvari koje su me doista zanimale. Vrlo sam brzo odustao i napustio Pickettov bend.
Kad mi je bilo otprilike petnaest ili šesnaest godina, naučio sam svirati kromatske ljestvice. Kad sam počeo izvoditi ta sranja, svatko živ u blizini Lincolna zaustavio bi se i pitao me što to radim. Počeli su me gledati drugim očima. Osim toga, ja i Duke počeli smo održavati sessione10 u Brooklynu u Illinoisu - odmah uz cestu koja je vodila od East St. Louisa. Jedan od očevih najboljih prijatelja bio je gradonačelnik Brooklyna pa mi je dopustio da sviram iako sam bio premlad za odlazak u klubove. Poprilično stvarno dobrih glazbenika sviralo je na riječnim brodovima na Mississippi od New Orleansa do St. Louisa. Bilo ih je i po noćnim okupljalištima Brooklyna, otvorenima cijelu noć. Čovječe, ta su mjesta uvijek bila krcata i puna života, posebno vikendima.
East St. Louis i St. Louis bili su seoski gradovi puni seljaka. Oba su grada bila stvarno konzervativna i malograđanska, posebno njihovi bijeli stanovnici - prave seljačine i rasisti do srži. Crnci iz okolice East St. Louisa i St. Louisa također su bili seljaci, no nekako trendi u svom seljačizmu. Bilo je to prilično moderno mjesto. Mnogo je ljudi iz tog područja i te kako imalo stila još prije toliko godina - a vjerojatno ga imaju i danas. Crnci iz tog područja na određeni su način drukčiji od crnaca iz drugih mjesta. Mislim da sam postao to što jesam upravo zbog ljudi koji su me okruživali - posebno crnih glazbenika - koji su putovali amo-tamo iz New Orleansa. St. Louis također je blizu Chicaga i Kansas Cityja. Ljudi bi u East St. Louis donosili različite stilove iz svih tih gradova.
Crnce je tada odlikovala određena modernost i svjesnost. Kad bi St. Louis noću utihnuo, svi bi iz njega prešli u Brooklyn da slušaju glazbu i tulumare cijelu noć. Ljudi iz East St. Louisa i St. Louisa ubijali su se od posla u tim svojim klaonicama i tvornicama za preradu mesa. Možete si onda misliti kako bi podivljali nakon što bi napustili hale. Nisu željeli slušati baš nikakva glupa sranja od bilo koga, a seronju koji bi im servirao glupave govnarije satrli bi na licu mjesta. Zbog toga su bili vrlo ozbiljni kad je bila riječ o tulumarenju i slušanju glazbe. I zbog toga sam volio toliko svirati gore u Brooklynu. Ljudi su stvarno slušali ono što ste svirali. Ako niste svirali ništa posebno, ljudi bi vam u Brooklynu veoma brzo to i dali do znanja. Uvijek mi se sviđala iskrenost i ne mogu podnijeti da se ljudi ponašaju ikako drukčije.

9 Doslovno “kanta krvi” ili u prenesenom značenju “sve puno krvi” - u slengu označava barove, obično jeftine, u koje zalaze muškarci i u kojima često dolazi do nasilnih obračuna, (op. prev.)
10 Izvedba u kojoj glazbenici improviziraju, na temelju unaprijed odabrane teme ili akorda,
a često i bez ikakvog prethodnog dogovora ili odabranog obrasca, (op. prev.)

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:39 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" C6b9d736a8cd


Nekako u to vrijeme počeo sam pomalo zarađivati, ništa puno. Moji učitelji u Lincolnu znali su da sam sasvim ozbiljan u svojoj namjeri da postanem glazbenik. Neki od njih čuli su me vikendima u Brooklynu ili na nekim drugim jam sessionima. Da se nisam toliko trudio u školi, znao sam da mi majka i otac uopće ne bi dopustili da sviram. Zato sam još marljivije učio.
Kad mi je bilo šesnaest, upoznao sam Irene Birth, koja je također pohađala srednju školu Lincoln. Imala je nevjerojatno lijepa stopala. Uvijek sam padao na slatka mala stopala. Bila je visoka oko 1,65 m i teška približno 45 kg. Mršavica, ali jako lijepo građena - imala je tijelo plesačice. Koža joj je bila nekako žućkasta. Znate već, svijetle puti, ali nekako vulgarno svijetle. Osim što je bila zgođušna i trendi, lijepo građena, njoj su me zapravo privlačila njezina stopala. Bila je malo starija od mene - mislim da je bila rođena 12. svibnja 1923. - i nekoliko razreda ispred mene. No sviđao sam joj se i ona je meni bila draga - bila mi je prva prava cura koju sam imao.
Živjela je na Goose Hillu, dijelu East St. Louisa koji se nalazio preko puta klaonica i torova u kojima su držali krave i svinje nakon što bi ih istovarili s vlakova. Susjedstvo su činili siromašni i crnci. U zraku je uvijek visio doista ogavan vonj spaljenog mesa i dlake. Smrad gnojiva i kravljeg dreka miješao se s mirisom smrti. Bože, bio je to tako neobičan i odbojan smrad. U svakom slučaju, njezin se kvart nalazio poprilično daleko od mog, no obično sam pješačio do njega, samo da je vidim. Nekad sam išao sam, a nekad s prijateljem Millardom Curtisom, koji je dotad već imao zvjezdani status igrača američkog nogometa i košarke, mislim da je čak bio kapetan nogometne momčadi.
Stvarno sam bio zacopan u Irene. S njom sam doživio i prvi orgazam. Sjećam se kad sam prvi put svršio - mislio sam da moram na zahod pa sam skočio i otrčao u kupaonicu. Imao sam mokre snove i prije, kad sam mislio da će mi se muda rasprsnuti. Ali, čovječe, nikad nisam doživio nešto takvo kao taj prvi orgazam.
Irene i ja obično bismo se vikendima vozili tramvajem do St. Louisa, mostom preko rijeke Mississippi. Odlazili bismo sve do ulica Sarah i Finney - u ono vrijeme to je bio najbogatiji crnački dio St. Louisa - i do Comet Theatrea, najboljeg kina za crnce u gradu. Cijeli izlet stajao nas je približno četrdeset centi, za oboje. Obično sam posvuda sa sobom nosio svoju trubu jer sam mislio da bi mi se mogla pružiti prilika da zasviram. Uvijek sam želio biti spreman ako bi se pružila prilika, što se nekad doista i događalo.
Irene je plesala u jednoj od onih plesnih skupina kojih je bilo prilično u okolici East St. Louisa. Stvarno je znala plesati. Ja nikad nisam bio dobar plesač. No iz nekog sam razloga s Irene mogao plesati - činilo se da može izvući ono najbolje iz mene a da se pritom ne spotičem i posrćem uokolo, i pravim budalu od sebe. Zapravo, postizala je da sve izgleda kao da znam što radim. Irene je bila jedina cura - osim moje sestre Dorothy - s kojom sam mogao plesati. Nisam volio plesati jer sam tih godina bio previše sramežljiv.
Irene je odrasla s majkom, koja je bila dobra žena, snažna i profinjena kao Irene. Njezin otac, Fred Birth, bio je sitni ulični kladioničar. K tome i kockar, stvarno visok tip. Irene je imala mlađeg polubrata, Freddieja Birtha, kojega sam učio svirati trubu. Prilično je dobro svirao, ali sam bio jako strog s njim, kao što je gospodin Buchanan bio prema meni. Kad sam napustio Lincoln, Freddie je postao prva truba u školskom orkestru. Danas je ravnatelj škole u East St. Louisu. Freddie mlađi izrastao je u vrlo zgodnog i samosvjesnog tipa.
Irene je imala i malog brata Williama, mislim da mu je tada bilo pet ili šest godina, kojega sam obožavao. William je bio zaista sladak dječarac kovrčave kose, ali je bio jako mršav i neprestano je kašljao. Bolovao je od gadne upale pluća ili nečeg sličnog. Jednoga ga je dana došao pregledati doktor jer mu je bilo jako loše. Irene je znala da pomišljam na to da postanem
liječnik - nastavljajući očevim stopama, ali s medicinske, ne zubarske strane (što je bilo poznato samo nekolicini ljudi) - pa me pozvala da i ja prisustvujem pregledu. Doktor je došao, bacio pogled na Williama i hladnokrvno rekao, bez trunke osjećaja, da se više ništa ne može učiniti. Rekao je da će William umrijeti prije jutra. Čovječe, to me sranje razbjesnilo i jebeno izbacilo iz takta. Ma, nije mi bilo jasno kako uopće netko može reći takvo što i pritom biti tako hladan. Sve se u meni okrenulo, čovječe. William je umro sutradan, u ranim jutarnjim satima, u majčinu naručju kod kuće, a da ga doktor nije ni poslao u bolnicu, i to je sranje užasno djelovalo na mene.
Nakon što se to dogodilo otišao sam ocu i pitao ga kako doktor može doći u posjet Williamu i reći njegovoj obitelji da će njihovo dijete umrijeti prije nego što jutro svane i pritom baš ništa ne učiniti u vezi s tim. On je liječnik, zar ne? Zar zbog toga što nemaju novca ili je posrijedi nešto drugo? Znajući da postavljam ta pitanja jer pomišljam na studij medicine, otac mi je odgovorio: “Ako odeš liječnicima sa slomljenom rukom, oni će ti je jednostavno odrezati umjesto da je namjeste, jer im namještanje ruke mnogo teže pada. Namještanje ruke od njih zahtijeva mnogo veći napor. Zato im je jednostavnije da je odrežu. Taj liječnik pripada jednoj vrsti doktora. Takvih ima mnogo na ovom svijetu. Miles, ta vrsta ljudi medicinom se bavi samo radi prestiža i novca. Oni ne vole svoj posao kao što ga volim ja ili neki od mojih prijatelja. Nećeš ići tom doktoru ako se ozbiljno razboliš. Tom doktoru idu jedino siromašni crnci. Takvi liječnici i taj doktor kojeg si upoznao nimalo ne mare za te ljude. Zato je bio tako hladan prema Williamu i njegovoj obitelji. Uopće mu nije stalo do njih, razumiješ li to?”
Kimnuo sam u znak potvrde. Ali, čovječe, to me sranje šokiralo, iz temelja protreslo sve u meni. Poslije sam doznao da taj doktor ima golemu kućerinu, da je bogat i da ima vlastiti avion. Sve te gadarije stekao je na ljudima - siromašnim crncima za koje nije mario ni pišljiva boba. Zlo mi je bilo od toga. Razmišljao sam o Williamovoj smrti i o onome što mi je otac rekao, o tome kako neki liječnici postupaju. Jednostavno nisam mogao razumjeti kako netko može gledati u ljudsko biće čije srce još kuca i samo tako reći da će ta osoba umrijeti do jutra, a pritom i ne pokušati pomoći, učiniti bilo što - barem pokušati umanjiti bol i umirućem olakšati posljednje trenutke. Nekako se mi se činilo, tada, kako svatko ima šansu da preživi ako mu srce još kuca. Odlučio sam da želim postati liječnik kako bih mogao spasiti živote onih kao što je William.
No znate kako to već ide. Kažete da želite biti ovo, da želite biti ono. I tada, na kraju, pojavi se nešto sasvim drugo i prijašnje vam ideje jednostavno otpuhne iz glave, posebno kad ste tako mladi. Glazba je jednostavno izbacila medicinu iz moje glave. To jest, ako je medicina uopće ikad bila na prvom mjestu.
Po glavi mi se motalo da ću se baviti nečim drugim ako ne postanem glazbenik do svoje dvadeset četvrte. U mojoj je glavi to nešto drugo bila upravo medicina.
No da se vratimo Irene. Mislim da nas je Williamova smrt još više zbližila. Nakon toga bili smo nerazdvojni. Posvuda je išla sa mnom. Ipak, ocu se Irene nikad nije sviđala. Majci jest. Zaista mi nije jasno zašto je otac nije volio, ali eto - nije mu se sviđala. Možda je mislio da ta cura nije dovoljno dobra za mene. Možda je mislio da je prestara i da će me samo iskoristiti. Ne znam što mu se motalo po glavi, no to nije utjecalo na moje osjećaje prema Irene. Stvarno sam bio zaljubljen u nju.
Upravo je Irene bila ta koja me odvažila na to da, kad mi je bilo sedamnaest, nazovem Eddieja Randlea i pitam ga mogu li svirati u njegovu bendu. Blue Devilsi Eddieja Randlea bili su sjajni - čovječe, ti su kučkini sinovi prašili sve u šesnaest. bili smo kod nje kad mi je rekla da se neću to usuditi učiniti - rekao sam joj da mi doda telefon i nazvao ga. Kad se Eddie javio,
jednostavno sam mu rekao: “Gospodine Randle, čuo sam da trebate trubača, zovem se Miles Davis.”
Odgovorio je: “Aha, trebam. Dođi da te čujem.”
Tako je i bilo. Otišao sam do kluba Elks u središtu St. Louisa, gdje se nalazio i klub Rhumboogie. Bio je na drugom katu, na kraju dugačkog i strmog stubišta, u odvojenoj zgradi. Bila je to crnačka zajednica pa je mjesto bilo krcato crncima duboko opsjednutima glazbom. Tu je svirao i Eddie Randle. Njegov su bend najavljivali i kao Orkestar Rhumboogie. Na audiciji sam bio sa još jednim trubačem i na kraju dobio posao.
Blue Devilsi svirali su brzu plesnu glazbu, a u njemu je sviralo toliko dobrih glazbenika da su mnogi dolazili kako bi nas slušali, bez obzira na to kojom su se vrstom glazbe sami bavili. Došao je Duke Ellington i čuo Jimmyja Blantona, sjajnog basista - svirao je s nama jednu večer i na licu mjesta ponudio Jimmyju posao.
U bendu je alt-saksofon svirao Clyde Higgins, jedan od najopakijih kurvinih sinova koje sam čuo u svom životu. Njegova žena Mabel svirala je klavir s Blue Devilsima. Bila je velika glazbenica i sjajna žena. No bila je golema, deblja od najdeblje kučke, a Clyde je bio tanak, tanji od jebenog štapića. Sve u svemu, Mabel je bila nešto posebno, predivna osoba. Proveo sam s njom mnoge sate i mnogo toga naučio. Pokazala mi je mnoštvo trikova na klaviru, što mi je pomoglo da brže stasam u glazbenom smislu.
Još je jedan tip sjajno svirao alt-saksofon - Eugene Porter. Bio je gotovo isto toliko dobar kao Clyde. No bio je mlađi od njega i nije svirao u bendu, no često je bio na svirkama. Inače, Eddie Randle opako je svirao trubu. No Clyde Higgins tako je rasturao da je pomeo sve pred sobom na audiciji za gažu s bendom Jimmieja Lunceforda, na koju je otišao zajedno s Eugeneom Porterom. Vidite, Clyde je bio mršavko, vrlo tamne puti i nekako je bio sličan majmunu. Tih je godina mnogo bendova koji su svirali za bijelce rado primalo glazbenike svijetle puti pa je Clyde bio previše crn da svira u njima. Eugene je poslije pričao kako je sve to izgledalo na audiciji: Clyde je Luncefordu rekao da svira saksofon, na što su mu se svi počeli smijati i zvati ga “majmunčićem”. Dali su mu da odsvira najteži mogući komad. Clyde, kolosalan umjetnik kakav je već bio, odsvirao je skladbu kao daje riječ o nečemu što nije vrijedno spomena. Barem je tako Eugene poslije pričao. Kad je Clyde završio, svim tim facama u Luncefordovom bendu labrnje su se objesile i ostale širom otvorene. Lunceford im je zato rekao: “Ha, kako vam se ovo sviđa?” Od sto glasa, glasa čuti bilo nije. Ipak, Clyde nije dobio gažu. Eugene jest, i to zato što je bio zgodniji i svjetlije boje kože, ali i stvarno sjajan alt- saksofonist. No Clydeu Higginsu nije bio ni do koljena. I svima je okolo govorio da je Clyde trebao proći audiciju i dobiti gažu. Tih su godina stvari tako stajale i protiv toga se nije moglo.
Svirka s Eddiejem Randleom bila je jedan od najvažnijih koraka u mojoj karijeri. Tek s bendom Eddieja Randlea doista sam se počeo razvijati kao svirač, više se baviti pisanjem i aranžiranjem. Postao sam glazbeni ravnatelj benda jer je većina drugih tipova u bendu redovito odrađivala dnevne gaže pa nisu imali vremena za odabir glazbe. Bio sam zadužen za organizaciju proba i uvježbavanje benda. U Rhumboogieju su nastupali i ostali umjetnici - plesači i zabavljači, pjevači i slična sranja. Bend je zato katkad sudjelovao u izvedbama nekih drugih predstava pa sam ga morao pripremiti i na to. Išli smo i na turneje i svirali uzduž i poprijeko šireg područja St. Louisa i East St. Louisa. Na tim sam putovanjima sreo velik broj sjajnih glazbenika koji su nas dolazili slušati. Puno sam naučio u bendu Eddieja Randlea, a zarađivao sam više nego ikad - od 75 do 80 dolara tjedno.
U bendu Eddieja Randlea ostao sam oko godinu dana, mislim od 1943. do 1944. Zvao sam ga Bossman jer je upravo to i bio - šef - a sastav je vodio čvrstom rukom. Od njega sam naučio
puno o tome kako se upravlja bendom. Obično smo svirali glazbene komade i aranžmane Bennyja Goodmana, Lionela Hamptona, Dukea Ellingtona i svih onih sjajnih džezista koji su se tada mogli čuti. Oko St. Louisa postojalo je mnogo izvrsnih bendova, kao što su bili Jeter-Pillars Band i bend Georgea Hudsona. Čovječe, oba su ta benda rasturala. No Ernie Wilkins, aranžer Blue Devilsa dok sam ja nastupao s bendom, i Jimmy Forrest proizišli su iz benda Eddieja Randlea pa se vjerojatno može reći da je on - Eddie Randle - bio na čelu genijalnih glazbenika. I George Hudson bio je opak trubač.
St. Louis je, baš poput New Orleansa, grad koji je iznjedrio velike trubače, možda zbog toga što u St. Louisu postoji mnogo orkestara limene glazbe. Znam samo da je taj grad izrodio neke od doista nenadjebivih trubača, a u mojoj su mladosti trubači iz ostalih krajeva dolazili svirati na jam sessione u St. Louisu. Nažalost, čujem da se danas mnogo toga promijenilo.
Sjećam se da sam u Rhumboogieju ponovo naletio na Clarka Terryja - bila je to posve druga priča od one kad smo se sreli prvi put. Sada je on došao u Rhumboogie da čuje mene kako sviram. Spomenuo sam mu to kad mi je došao s pohvalama: “Aha, govnaru, sad mi govoriš ta sranja, a kad sam te prvi put sreo u Carbondaleu, nisi se udostojio sa mnom prozboriti ni riječ - ja sam taj klinjo koji ti je pristupio ondje.” Dakle, čovječe, samo smo se obojica nasmijali na to i do danas ostali dobri prijatelji. Rekao mi je da rasturam i da doista znam svirati, a u to su mi vrijeme njegove riječi mnogo značile. Već sam stekao određeno samopouzdanje, no to što mi je Clark rekao samo mi je dalo još vjetra u leđa. Nakon što smo se sprijateljili posvuda smo zajedno izlazili, bilo nas je po cijelom St. Louisu - odlazili bismo na jam sessione pa kad bi ljudi čuli da smo se Clark i ja zaputili na neko mjesto, taj bi se klub vrlo brzo napunio i ubrzo bio krcat ljudima. Clark Terry pokazao mi je sve na džez-sceni St. Louisa vodeći me sa sobom uvijek kad bi odlazio na gaže. Mnogo sam naučio slušajući ga kako svira trubu. Pokazao mi je i kako se svira krilnica, koju sam čak neko vrijeme i svirao, a nazvao sam je “svojom debelom djevojkom” zbog njezina specifično širokog oblika.
No i ja sam utjecao na Clarka - katkad bi posuđivao moju krilnicu i zadržao je nekoliko dana jer sam ja radije svirao običnu trubu. Tako je i počeo svirati krilnicu i nije prestao do dana današnjeg, a može se reći da je jedan od najboljih svirača krilnice na svijetu, ako ne i najbolji. Cijelo to vrijeme Clark mi je bio vrlo drag - ni danas se to nije nimalo promijenilo - a mislim da Clark isto osjeća i prema meni. Svaki put kad bih dobio novu trubu, odnio bih je Clarku da je namjesti i podesi ventile, što je znao bolje nego itko drugi. Čovječe, Clark je razvio vlastiti način zatezanja i otpuštanja opruga ventila trube - samo bi nekako zategnuo opruge, a moja bi truba nakon toga zvučala potpuno drukčije. Zvuk trube tada bi odjednom postao čaroban, čovječe. Clark je izvodio čarolije s tim sranjem. Volio sam ga jer je znao namjestiti moje ventile. Na svom je instrumentu uvijek rabio Heimove usnike koje je oblikovao Gustav, jer su bili vrlo tanki i uz to vrlo duboki, a davali su glasan, zaokružen, topao zvuk. Svi su trubači St. Louisa svirali na takvim usnicima. Jednom sam izgubio svoj usnik i Clark mi je dao novi. Nakon toga, svaki put kad bi uspio nabaviti usnik viška, donio bi ga meni u St. Louis.
Kao što sam već rekao, dok sam svirao u bendu Eddieja Randlea, mnogi su veliki i sjajni glazbenici znali doći i slušati nas - ljudi kao što su bili Benny Carter i Roy Eldridge, i trubač Kenny Dorham, koji je potegnuo iz dalekog Austina u Teksasu da me čuje kako sviram. Čuo je priče o meni čak tamo, u dalekom Teksasu. Dolazio je i Alonzo Pettiford, također trubač, brat basista Oscara Pettiforda. Bio je iz Oklahome, jedan od najopakijih trubača tog vremena. Čovječe, kako je taj pizdun mogao brzo svirati - niste mu mogli jasno vidjeti prste, samo njihove mutne oblike. Stvarno je brzo svirao, tim modernim, vještim i okretnim stilom iz Oklahome. A tu je bio i Charlie Young, koji je svirao i saksofon i trubu, a oba je instrumenta svirao stvarno
dobro. A sreo sam i Presidenta Lestera Younga, koji bi došao čak iz Kansas Cityja da svira u St. Louisu. Trubu u njegovu bendu svirao je Shorty McConnell, a nekad bih i ja došao sa svojom trubom na njihovu gažu i ponešto odsvirao. Čovječe, sviranje s Prezom bilo je nenadmašno iskustvo. Dosta sam naučio od njegova načina sviranja saksofona. Zapravo, pokušao sam čak i neke od njegovih fraza na saksofonu primijeniti na svoju trubu.
Tu se povremeno znao zateći i Fats Navarro, koji je dolazio s Floride ili iz New Orleansa. Nitko nije znao tko je taj čovjek, no taj je govnar znao svirati tako da sam se mogao zakleti kako nikoga prije nisam čuo da svira na taj način. Bio je mlad, mojih godina, no već je uznapredovao i razvio vlastiti koncept sviranja. Fats je bio u bendu Andyja Kirka i Howarda McGheeja, i također je bio fantastičan trubač. Jedne smo se noći zatekli na istom jam sessionu koji je na kraju ispao jebeno dobar, preokrenuli smo sve naglavačke. Mislim da je to bilo negdje oko 1944. Nakon što sam čuo bend Howard je postao moj idol, na neko vrijeme zamijenivši na tronu Clarka Terryja, sve dok nisam imao prilike čuti Dizzyja.
Nekako u to vrijeme upoznao sam i Sonnyja Stitta. Svirao je u bendu Tinyja Bradshawa i u pauzama između svojih gaza u klubovima u kojima je nastupao dolazio bi do Rhumboogieja da ulovi nešto naše svirke. Kad je Sonny Stitt čuo bend i moju svirku, predložio mi je da krenem na turneju s bendom Tinyja Bradshawa. Čovječe, pričajte mi o uzbuđenju - nisam mogao dočekati da dođem kući i pitam roditelje smijem li ići. Osim toga, Sonny mi je rekao da nalikujem na Charlieja Parkera. Svi članovi benda imali su zalizanu kosu, nosili su šminkerska odijela - smokinge i bijele košulje - a ponašali su se i govorili kao da su najopakiji kučkini sinovi na svijetu. Znate na što mislim? Jebeno su me impresionirali. Kad sam napokon došao kući i pitao roditelje, odlučno su mi zabranili da ikamo idem jer još nisam bio završio srednju školu. Na turneji bih zarađivao samo 60 dolara, što je bilo 25 dolara manje od love koju sam imao s Blue Devilsima Edddieja Randlea. Mislim da me najviše impresionirala ideja odlaska na put i turneja s velikim bendom.
Usto su svi izgledali tako šmekerski i na sebi imali ta genijalna šminkerska sranja. U svakom slučaju, tada sam imao takav dojam. Slične ponude dobivao sam i od Illinois Jacqueta, McKinney’s Cotton Pickersa i A. J. Sullivana, da im se pridružim na putovanjima s njihovim bendovima. I njih sam morao odbiti dok ne maturiram. Čovječe, tako sam se želio požuriti i završiti srednju školu pa da mogu nastaviti sa svirkom i svojim životom. Još sam bio prilično tih. Još nisam bio nešto razgovorljiv. No iznutra sam se ipak mijenjao. I užasno me zanimala odjeća - bio sam skockan i uredan kao pravi šminker, ili kao što smo znali govoriti u St. Louisu, uredniji od ofucanog psa11.
Stvari su se za mene odlično razvijale, u smislu glazbe, ali situacija kod kuće i nije bila baš tako sjajna. Roditelji su se svađali više nego ikad a rastava je bila na vidiku. Na kraju su se i rastavili, negdje oko 1944., već sam zaboravio koje je to točno godine bilo. Moja sestra Dorothy upisala je koledž na Fisku, a dotad su poznanici u East St. Louisu već shvatili da je Vemon na dobrom putu da postane homoseksualac. Tada je to bila govnarija neke druge vrste.
Otac je kupio farmu od 120 hektara u Millstadtu u Illinoisu, još prije nego što su se on i majka rastavili. No ona nije voljela boraviti ondje, sa svim tim konjima, kravama i svinjama koje su odnijele nagrade na stočnim sajmovima, a koje je uzgajao moj otac. Majku nije zanimao seoski život kao mog oca. Počeo je provoditi sve više vremena na svojoj farmi, i to je vjerojatno još više ubrzalo njihovu rastavu. Majka nikad nije kuhala ili radila kućanske poslove. Imali smo kuharicu i sluškinju. No činilo se da je ni to ne čini sretnom.

11 engl. cleaner than a broke-dick dog

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:40 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 72f16137edfe



Meni se sviđalo boraviti u Millstadtu - jahati konje i sve to. Bilo je tako mimo i prekrasno. Uvijek su mi se sviđala takva sranja. Zapravo, sve me to podsjećalo na vrijeme koje sam provodio kod djeda, samo što je njegova farma bila još veća od očeve. Kuća je bila bijela, sa stupovima u kolonijalnom stilu, a imala je čak dvanaest ili trinaest prostorija koje su se protezale na dva kata, a uz nju se nalazila i gostinska kućica. Bilo je to zaista predivno mjesto, s mnogo travnjaka, drveća i cvijeća. Jako sam volio odlaziti onamo.
Nakon što su se majka i otac razveli moj odnos s majkom još se više pogoršao. Ostao sam s njom nakon rastave, ali nekako se činilo da se ne možemo složiti baš ni oko čega, a budući da oca nije bilo u blizini da je drži podalje od mene, često smo vrištali jedno na drugo i svađali se. Bio sam sve neovisniji, no mislim da je stvarni uzrok problema s majkom bio odnos s Irene Birth, mojom djevojkom.
Majci se Irene sviđala, no popizdila je kad je Irene zatrudnjela. Planirala je da se upišem na koledž, a nova je situacija značila problem. Kao što sam već rekao, otac nije volio Irene iako se poslije malo ohladio i zbližio s njom. Kad sam doznao da je Irene trudna, otišao sam ocu i rekao mu što se dogodilo, a on mi je odvratio: “Pa? U čemu je problem? Pomoći ću ti da to riješiš.”
Ja sam mu odgovorio: “Ne, tata, neće to tako moći. Sam ću se za to pobrinuti. Ja sam odgovoran za to, moram se postaviti kao muškarac i riješiti to sam.” Otac je zastao na trenutak i rekao mi: “Slušaj, Miles, beba čak možda i nije tvoja jer znam s kojim se sve crnčugama ona uokolo jebala. Nemoj misliti da si samo ti bio s njom. Postoje i drugi, i to mnogo drugih.” Znao sam da Irene muti sa strane sa još jednim tipom koji se zvao Wesley, zaboravio sam mu prezime, a bio je stariji od mene. I znao sam da je izlazila s bubnjarom po imenu James - sitnim mršavim tipom - koji je gesto svirao u okolici East St. Louisa. Povremeno sam je viđao s njim. No ponavljam, Irene je bila zgodna i popularna među muškarcima. Dakle, otac mi nije rekao ništa što ja već nisam znao. No bio sam uvjeren da je beba moja i da činim pravu stvar time što je priznajem kao svoju. Otac je stvarno poludio što je Irene ostala trudna. Mislim da je to bila jedna od stvari koja se između njih ispriječila i na kraju onemogućila da se doista zbliže. Maturirao sam na Lincolnu u siječnju 1944. iako nisam dobio svjedodžbu do lipnja. Te smo godine dobili naše prvo dijete, kći Cheryl.
U međuvremenu, zarađivao sam približno 85 dolara tjedno svirajući u bendu Eddieja Randlea i s nekim drugim ljudima pa sam si za svoju lovu kupovao šminkerska odijela Brooks Brothersa. Imao sam i novu trubu i, sve u svemu, nije mi išlo tako loše. No problemi s majkom izmicali su kontroli, znao sam da moram nešto učiniti oko toga i uz to se pobrinuti za svoju obitelj. Irene i ja nikad nismo sklopili građanski brak, no ipak smo živjeli kao muž i žena. Počeo sam uviđati i neke druge stvari u odnosima žena i muškaraca. Također sam počeo ozbiljno razmišljati o napuštanju St. Louisa i preseljenju u New York.
Marghuerite Wendell (poslije prva žena Willieja Maysa) često je radila na ulazu Rhumboogieja. Postali smo dobri prijatelji. Bila je iz St. Louisa i jedna od najdojmljivijih žena koje sam upoznao. Prilazila bi mi i govorila mi kako sve žene, njezine prijateljice, misle da sam zgodan. No nisam obraćao mnogo pažnje na takva sranja. To mi je samo govorilo da me te kučke ozbiljno misle odvući u krevet. Znate na što mislim? Sjećam se jedne od njih, Ann Young, za koju se poslije pokazalo da je nećakinja Billie Holiday. Jedne mi je noći prišla i rekla da me želi odvesti u New York i kupiti mi novu trubu. Odgovorio sam joj da imam novu trubu i da ne trebam nikoga da me vodi u New York jer ionako onamo planiram sam otići. Dakle, ta je kučka na to sasvim prošvikala i rekla Marghueriti da sam budala. Marghuerite se samo nasmijala jer je znala kakav sam bio.
Dok sam nastupao u bendu Eddieja Randlea, ondje se motala jedna plesačica po imenu Dorothy Cherry, a bila je zgodnija od deset drugih gadura. Čovječe, bila je tako lijepa da su joj frajeri slali ruže svaku večer. Svi su je željeli jebati. Bila je egzotična plesačica i obično smo svirali nakon njezine točke u Rhumboogieju. Jedne sam večeri prolazio pokraj njezine garderobe i ona me pozvala da uđem. Dakle, ta je kučka ima slatku, visoko podignutu guzicu i duge noge, a kosa joj se spuštala niz leđa - bila je to zgodna žena indijanske ljepote. Tamne puti, fenomenalnog tijela i predivnog lica. Mislim da mi je tada bilo oko sedamnaest godina, a njoj dvadeset tri ili dvadeset četiri. Da se vratim na trenutak kad me pozvala da uđem u njezinu garderobu - rekla mi je da joj netko mora držati ogledalo ispod njezine mačkice dok se dolje brije. To sam i učinio. Držao sam ogledalo dok se ona brijala i nije mi bilo na pameti da pokušam nešto drugo. Začulo se zvono, što je značilo da je stanka gotova i da je vrijeme da bend ponovo zasvira. Poslije sam bubnjaru rekao što se dogodilo, zbog čega me on prilično čudno pogledao i upitao: “I, što si učinio?” Odgovorio sam mu da sam joj samo držao ogledalo. Na to mi je odvratio: “To je sve? Ništa drugo nisi učinio?”
Što sam drugo mogao reći osim: “Aha, to je bilo sve, što sam još trebao učiniti?” Bubnjar, kojemu je bilo oko dvadeset šest ili dvadeset sedam, samo je odmahnuo glavom, počeo se smijati i rekao mi: “Hoćeš reći da je pokraj svih tih seksualnih ovisnika u ovom bendu ona baš tebi dopustila da joj držiš to prokleto ogledalo? Ajme, čovječe, koja je to kučka!” Tada se okrenuo da potraži nekoga kome će to ispričati. Neko vrijeme nakon toga dečki iz benda gledali su me nekako čudno. Shvatio sam da u šoubiznisu stvari tako stoje, zar ne, svi jedni drugima uskaču.
No nakon što sam poslije o tome razmislio nije mi bilo jasno: kad me ta zgodna kučka pozvala da joj pridržim ogledalo i kad sam gledao u tu njezinu slatku mačkicu - što joj je bilo na pameti? Nikad nisam otkrio. Ona je mene gledala tako prepredeno i vragolasto kao što žene gledaju muškarce s aurom nevinosti. Kao da se pitaju kako bi bilo da ta nevinašca pouče svemu što znaju. No tada sam bio glupav u pogledu žena - osim s Irene - i nisam znao kad se na mene gleda kao na seksualni objekt.
Nakon završetka srednje škole napokon sam bio slobodan da radim što poželim, i to barem godinu dana. Odlučio sam da se pokušam upisati na Juilliard School, glazbeni konzervatorij u New Yorku. No nisam ga mogao upisati do rujna, a morao sam proći i audiciju kako bih se upisao. Zato sam odlučio da što više sviram i putujem prije nego što odem na Juilliard.
U lipnju 1944. odlučio sam napustiti bend Eddieja Randlea i početi svirati s grupom iz okolice New Orleansa - Six Brown Catsima Adama Lamberta. Njegovali su modemi stil swinga, a s njima je nastupao i Joe Williams, slavni džez-pjevač koji je u to doba još bio nepoznat.
Njihov trubač, Tom Jefferson, osjetio je nostalgiju za New Orleansom dok je bend nastupao u Springfieldu u Illinoisu i odlučio se vratiti kući. Ponudili su mi da zauzmem njegovo mjesto i obećali dobru zaradu. I tako, otišao sam s njima u Chicago - tada sam i prvi put posjetio taj grad.
Nakon nekoliko tjedana svirke s bendom vratio sam se kući jer mi se nije svidjelo to što su svirali. Bilo je to tada kad je u St. Louisu gostovao bend Billyja Eckstinea i kad sam dobio priliku da sviram s njima dva tjedna. To me doista učvrstilo u odluci da odem u New York i upišem juilliard. Majka je željela da odem na Fisk, gdje je studirala i moja sestra Dorothy. Uvjeravala me da je glazbeni odsjek na Fisku sjajan i pričala o zboru Fisk Jubilee Singers. No nakon što sam čuo i imao priliku svirati s Charliejem Parkerom, Dizzyjem Gillespiejem, Buddyjem Andersonom (trubač kojeg sam zamijenio u bendu u St. Louisu - dobio je
tuberkulozu, vratio se u Oklahomu i više nikad nije nastavio svirati), Artom Blakeyjem, Sarom Vaughan i gospodinom B.-om osobno, znao sam da moram otići u New York, gdje se sve događalo i gdje je bila prava akcija. No otac je ipak morao izgladiti svađu između majke i mene oko odluke o nastavku školovanja pa iako je Juilliard bio svjetski poznata škola, to mojoj majci nije značilo baš ništa. Željela je da idem na Fisk, gdje bi me sestra mogla držati na oku. No ja na to nisam mogao pristati.
East St. Louis i St. Louis u međuvremenu su mi postali tako depresivni da sam morao otići nekamo iako to i nije bilo baš najpametnije. Posebno sam se loše osjećao nakon što je Clark Terry otišao i pridružio se marincima. Neko vrijeme bio sam u tako lošem psihičkom stanju da sam pomišljao da i ja stupim u vojsku i dobijem priliku da sviram u odličnom orkestru Ratne mornarice, gore na Velikim jezerima. Čovječe, imali su Clarka, Willieja Smitha, Roberta Russella, Emieja Royala i braću Marshall, ali i cijelo čudo drugih tipova koji su znali svirati s bendom Lionela Hamptona i Jimmieja Lunceforda. Nisu morali prolaziti tešku obuku ili odrađivati dodijeljene im zadatke; od njih se samo tražilo da sviraju. Otišli su u kamp za obuku, i to je bilo to. No na kraju, znate već, rekao sam si, jebeš to, jer Bird i Dizzy nisu bili ondje, a ja sam želio biti upravo tamo gdje su bili i oni - to je bilo ono što sam želio više od svega. Oni su bili u New Yorku pa ću i ja dići guzicu i onamo otperjati. Te 1944. bio sam užasno blizu odluci da pristupim mornarici nakon što sam završio srednju školu. Katkad se pitam što bi se dogodilo da sam donio tu odluku, umjesto odluke o preseljenju u New York.
U ranu jesen 1944. napustio sam East St. Louis i otišao u New York. Morao sam položiti audiciju za upis na Juilliard - u čemu sam s lakoćom uspio. Dva tjedna svirke s B.-ovim bendom u St. Louisu mnogo su mi značila, no malo me povrijedilo što me B. nije poveo da sviram s njima u Čikaškom Regal Theatreu. B. je umjesto mene uzeo Mariona Hazela budući da se Buddy Anderson nije vratio. Malo mi je poljuljao samopouzdanje. No ponovo sam počeo svirati u okolici East St. Louisa i St. Louisa pa su mi te gaže prije odlaska u New York pomogle da obnovim vjeru u sebe. Osim toga, Dizzy i Bird rekli su mi da ih potražim ako ikada posjetim Veliku Jabuku. Znao sam da sam naučio sve što se naučiti dalo od svirke oko St. Louisa, znao sam kako je vrijeme da krenem dalje. U ranu jesen 1944. spakirao sam stvari i ukrcao se na vlak za New York, svjestan, duboko u sebi, da imam što pokazati tim kučkinim sinovima gore u New Yorku. Nikad se nisam plašio novih izazova i nisam bio preplašen kad sam došao u taj grad. No znao sam da se moram pribrati ako se već želim uhvatiti u koštac s velikim dečkima. Također, znao sam da ću u tome i uspjeti. Smatrao sam da trubu mogu svirati s kim god poželim.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:40 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" B3c413677ec8



Treće poglavlje
U New York stigao sam u rujnu 1944., ne 1945. godine, kao što su napisali mnogi folirantski pisci koji pišu o meni. Drugi svjetski rat samo što nije završio. Mnogo je mladića otišlo boriti se s Nijemcima i Japancima, i mnogi se od njih nikad nisu vratili. Ja sam imao sreće, rat je bio pred svršetkom. U New Yorku i njegovoj okolici bilo je mnogo vojnika u uniformama. Tog se vrlo dobro sjećam.
Bilo mi je osamnaest, u mnogim sam stvarima još bio zelen i zapišavao gaće - primjerice, oko žena i droge. No bio sam svjestan svoje kvalitete sviranja, znao sam da dobro sviram trubu i nisam se uplašio života u New Yorku. Ipak, grad mi je otvorio oči u pogledu mnogo čega - sve te visoke zgrade, buka, automobili, gradski probisvijeti i vucibatine kojima ste neprestano bili okruženi. Ritam New Yorka bio je brži od bilo čega što sam vidio u svom životu - mislio sam da su St. Louis i Chicago pretrpani i ubrzani, ali ništa se nije moglo usporediti s New Yorkom. To je bila prva stvar na koju sam se morao naviknuti, svi ti silni ljudi. No vožnja podzemnom željeznicom bila je fenomenalno zanimljiva i uzbudljiva - zbog svoje brzine.
Na početku sam odsjeo u hotelu Claremont na Riverside Driveu, odmah preko puta memorijalnog centra Grant’s Tomb. Konzervatorij Juilliard ondje mi je našao smještaj. Nakon toga unajmio sam sobu na križanju 147. ulice i Broadwaya, u kući s više soba za iznajmljivanje koju su rentali Bellovi, ljudi iz East St. Louisa koji su poznavali moje roditelje.
Bili su to jako dragi ljudi, soba je bila prostrana i čista, a stajala me samo dolar tjedno.
Otac je platio najamninu i dao mi još nešto džeparca dovoljno da mi potraje mjesec ili dva.
Prvi tjedan u New Yorku prošao je u potrazi za Birdom i Dizzyjem, Čovječe, posvuda sam tražio tu dvojicu protuha, potrošio sam sav novac i nisam ih pronašao. Morao sam nazvati kući i tražiti oca još nešto love. Odmah mi je poslao. Još sam bio čist, nisam pušio, pio niti se drogirao, Zanimala me samo moja glazba, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Kad je počela nastava na Juilliardu, vozio sam se podzemnom do 66. ulice, gdje se nalazio konzervatorij. Od početka nije mi se svidjelo na Juilliardu. Ta sranja koja sam ondje čuo bila su za mene odviše bjelačka. Osim toga, više me zanimalo što se događa na džez-sceni, to je bio pravi razlog mog dolaska u New York - da postanem dijelom džezističke glazbene scene oko Minton’s Playhousea u Harlemu i onoga što se zbivalo u 52. ulici, koju su svi oni u svijetu glazbe nazivali “Ulicom”. Zbog toga sam bio u New Yorku, da upijem i usišem što više iz tih džezističkih događaja; Juilliard je bio samo dimna zavjesa, usputna stanica, izlika pod kojom sam se želio približiti Birdu i Dižu.
U 52. ulici pronašao sam Freddieja Webstera, koga sam upoznao još u St. Louisu, na gostovanju benda Jimmieja Lunceforda. Tada sam otišao i čuo Savoy Sultanse u Savoy Ballroomu u Harlemu - zajedno smo ih otišli pogledati. Rasturali su, bolje od svih drugih govnara. No ja sam još pokušavao pronaći Birda i Dizzyja pa iako mi se svidjelo to što sam čuo i vidio, nisam samo zbog toga došao u New York.
Jednog dana palo mi je na pamet da pokušam pronaći konjske štale. Otac i djed držali su konje, i budući da sam većinu života proveo jašući, volio sam te životinje, a pogotovo jahati na njima. Pomislio sam da bih ih mogao pronaći u Central Parku pa sam hodao uzduž i poprijeko cijelog parka, od 110. do 59. ulice, tražeći štale s konjima. Nisam ih pronašao. Na kraju sam pitao policajca gdje mogu pronaći konje i on me uputio da pokušam negdje oko 81. ili 82. ulice. Zaputio sam se onamo i uzjahao nekoliko konja. Radnici u štalama gledali su me čudno, pretpostavljam zato što je bila rijetkost da crnac samo tako dođe kako bi jahao. No to je bio njihov problem, ne moj.
Otišao sam u Harlem da provjerim i klub Minton’s, koji se nalazio u 118. ulici između St. Nicholasa i Sedme avenije. Minton’s se nalazio na prvom katu zgrade hotela Cecil u kojem su odsjedali brojni glazbenici. Bilo je to vrlo trendovski, moderno mjesto. Prvi koga sam ugledao na uglu St. Nicholasa i 117. ulice bio je frajer kojeg su svi zvali Collar. Bio je u parkiću Dewey Square, gdje su se okupljali glazbenici i drogirali se.
Nikad nisam doznao njegovo pravo ime. Collar je bio iz St. Louisa. Ondje je bio kralj deksedrina, a Birda bi opskrbljivao i deksedrinom i muškatnim oraščićima12 i raznim sranjima kad bi ovaj prolazio kroz St. Louis. Dakle, kao što rekoh, ugledao sam Collara ondje u Harlemu, upicanjenog kao paradnoga konja - u klasičnoj bijeloj košulji i crnom svilenom odijelu, kosa mu je bila zalizana i spuštala se do ramena. Rekao mi je da je u New Yorku jer želi svirati saksofon u Minton’su. No sjećam se da u St. Louisu nije baš sjajno svirao. Jednostavno je želio živjeti životom glazbenika. Bio je stvarno čudna biljka kad se sve uzme u obzir. Ugledao sam ga kako ondje stoji, pokušavajući ugrabiti koju svirku u Minton’su, svjetskoj crnačkoj džez-prijestolnici. Collar u tome nikad nije uspio. Nitko u Minton’su nije obraćao pažnju na njega.
Klub Minton’s i hotel Cecil bili su prvorazredna mjesta s mnogo stila. Ljudi koji su onamo zalazili bili su krema crnačke zajednice Harlema. Ta golema rustikalna zgrada preko puta Dewey Squarea zvala se Graham Court. Mnogo crnaca s vrha društvene ljestvice živjelo je u prostranim, prekrasnim stanovima - znate već, liječnici, pravnici i crnci tipa “najvažniji među nevažnima”. Mnogo ljudi iz okolnih kvartova koji bi potegnuli čak od Sugar Hilla dolazilo bi u Minton’s. U toj su okolici tih godina živjeli najbogatiji crnci, sve do 1960-ih, kad je droga ušla na velika vrata i uništila cijeli kvart.
Ljudi koji su dolazili u Minton’s nosili su odijela i kravate jer su kopirali način odijevanja faca kao što su bili Duke Ellington ili Jimmie Lunceford. Čovječe, bili su elegantniji od najsređenijih kurvara. Za ulazak u Minton’s niste morali platiti ništa. Stajalo vas je nešto oko dva dolara ako biste sjeli za jedan od stolova prekrivenih bijelim platnenim stolnjacima na kojima je stajalo cvijeće u malim staklenim vazama. Bilo je to zgodno mjesto - mnogo ljepše od klubova u 52. ulici - u koje je moglo stati stotinjak osoba. Obično se u njemu posluživala samo večera, a hranu je pripremala golema crnkinja, kuharica po imenu Adelle.
I hotel Cecil bio je vrlo pristojno mjesto, gdje su odsjedali brojni crni glazbenici koji su u grad dolazili izvana. Cijene su bile razumne a sobe velike i čiste. Osim toga, na usluzi je bilo nekoliko prvoklasnih uličarki i Prostitutki koje su se klatile u okolici pa ako je frajer poželio da ga umoči, mogao je platiti finu damu i unajmiti sobu.
Minton’s je tih godina bio prava meka za džeziste u usponu, ne kao što je to poslije bila Ulica. Bio je to Minton’s, gdje su glazbenici zaista brusili zanat i tek tada odlazili na Ulicu. Pedeset druga ulica mogla se lako usporediti s onim što se događalo u Minton’su. U 52. ste išli da zaradite lovu i da vas zapaze bjelački glazbeni kritičari i bijelci. No u Minton’s ste dolazili ako ste željeli izgraditi reputaciju među glazbenicima. Minton’s je odjebao mnoge bitange, sprašio ih i samo su nestali - pa nitko za njih više nikad ne bi čuo. No istodobno je usmjerio mnoge glazbenike i od nj] napravio velike face.
U Minton’su sam ponovo naletio na Fatsa Navarra, s kojim bih često zaglavio na svirci. Tu je bio i Milt Jackson. Eddie Lockjaw Davis, tenor-saksofonist, bio je na čelu klupskog benda. Jebeno dobar džezist.

12 Muškatni oraščići najčešće se rabe kao začin pri spravljanju jela i slastica, ali i kao opojna
droga zbog psihotropnih efekata i snažnog halucinogenog djelovanja, (op. prev.)

Vidite, veliki umjetnici kao što su bili Lockjaw, Bird, Dizzy i Monl kraljevi Minton’sa, nikad nisu svirali uobičajena sranja. To su činili kaki bi eliminirali svu silu onih koji nisu dobro svirali.
Ako biste se popeli na pozornicu u Minton’su a da niste znali svirati ne samo da biste se osramotili jer bi vas ljudi ignorirali ili izviždali, mogli ste usto pokupiti i batine. Jedne je noći jedan frajer koji nije imao pojma o sviranju ustao kako bi pokušao odsvirati nešto svoje - zapravo sami obično sranje - bez ikakvog svog stila, samo da namami poneku kurvicu, svirajući bilo što. U publici je sjedio i redoviti gost, obični tip s ulice koji je jednostavno volio slušati glazbu - kad se taj glupi govnar popeo na pozornicu, čovjek je samo tiho ustao od svog stola, ščepao ga i odvukao s pozornice te ga prebio na mrtvo ime u predvorju koje je razdvajalo hotel Cecil od inton’sa. Mislim, stvarno je ubio boga u njemu. Tada mu je rekao da više nikad i ne pokuša dovući guzicu na podij Minton’sa dok god ne bude znao odsvirati nešto vrijedno slušanja. Eto, takav je bio Minton’s. Ili si se iskazao ili si morao začepiti, trećeg puta nije bilo.
Vlasnik kluba Minton’s Playhouse bio je crnac po imenu Teddy Hill. U tom se klubu rodio bebop. Bio je to glazbeni laboratorij bebopa. Nakon što se izbrusio u Minton’su proširio se gradom do 52. ulice - i svirao u klubovima Three Deuces, Onyx i Kelly’s Stable - gdje su ga mogli čuti i bijelci. No od svega se mora zapamtiti samo jedno: bez obzira na to koliko je glazba dobro zvučila tamo dolje u 52. ulici, nije bila tako žestoka ni inovativna kao u Minton’su. Stvar je bila u tome da ste morali ublažiti novitete i promjene za bijelce tamo dolje u gradu jer oni nisu mogli probaviti pravu stvar. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, bilo je i sasvim pristojnih bijelaca koji su bili dovoljno hrabri da svrate u Minton’s. No bilo ih je svega nekoliko i rijetko su se pojavljivali.
Bijelci uvijek pokušavaju sebi prisvojiti nešto nakon što to oni otkriju, a ja stvarno ne podnosim takve govnarije. Kao da nešto nije ni postojalo prije nego što su oni doznali za to - što je u većini slučajeva uvijek prekasno pa oni zapravo uopće nisu zaslužni za sve što se dogodilo. Tada pokušavaju prisvojiti sve zasluge, pokušavaju iz igre izbaciti sve crnce. Upravo su to pokušali učiniti i s klubom Minton’s Playhouse i Teddyjem Hillom. Nakon što je bebop oduševio i izazvao ushit bijeli glazbeni kritičari postavili su se kao da su oni otkrili tu glazbu - i nas - tamo dolje u 52. ulici.
Užasno mi se gade takva nepoštena sranja. A kad otvoreno progovoriš o tome ili ne ideš niz dlaku tim rasističkim govnarijama, tada si radikalan, crnac koji izaziva nevolje. Tada te pokušavaju izopćiti iz svega. No glazbenici i ljudi koji doista vole i uvažavaju bebop i istinu - znaju da se prava stvar dogodila tamo gore u Harlemu, u Minton’su.
Svaku večer nakon nastave odlazio bih ili u Ulicu u centru grada ili u Minton’s u Harlemu. Nekoliko tjedana nisam nigdje mogao pronaći ni Birda ni Dizzyja. Išao sam u klubove 52. ulice kao što su bili Spotlite, Three Deuces, Kelly’s Stable i Onyx, sve se nadajući da ću nabasati na njih. Sjećam se svog prvog posjeta klubu Three Deuces - mislio sam da je to veće mjesto, a zapravo je bilo tako skučeno. Imao je takvu reputaciju na džez-sceni da sam mislio kako će biti sav u plišu i sličnim sranjima. Podij je bio uzak prostor na koji je jedva mogao stati klavir i ni u snu ne biste mogli pomisliti da bi mogao primiti cijeli sastav glazbenika. Stolovi za goste bili su nagurani i stisnuti jedan uz drugi, sjećam se da sam pomislio kako to mjesto nije ništa drugo nego mala zabačena vukojebina jer su East St. Louis i St. Louis imali modernije i ljepše klubove. Bio sam razočaran izgledom lokala, ali ne i glazbom koju sam u njemu čuo. Kad sam prvi put došao u klub, svirao je Don Byas, pakleno dobar tenor-saksofonist. Sjećam se da sam sa strahopoštovanjem slušao kako svira na toj majušnoj pozornici.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:42 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Bde4c77559c1

Tada mi se napokon pružila prilika da dođem do Dizzyja. Dobio sam njegov broj i nazvao ga. Sjetio me se i pozvao me u svoj stan na Sedmoj aveniji u Harlemu. Odmah mi je bilo lakše
što sam ga napokon pronašao. No ni Dizzy već neko vrijeme nije vidio Birda i nije znao kako da stupi u kontakt s njim, gdje da ga potraži.
I dalje sam tražio Birda. Jedne večeri muvao sam se oko ulaznih vrata kluba Three Deuces kad je naišao vlasnik i pitao me što tražim ondje. Valjda sam izgledao mlado i nevino, još mi ni brkovi nisu bili narasli. U svakom slučaju, rekao sam mu da tražim Birda, na što mi je on odgovorio da ga unutra neću naći i da moram imati osamnaest godina ako hoću ući. Rekao sam mu da sam napunio osamnaest i da samo želim naći Birda. Tada mi je frajer počeo srati o tome kako je Bird jedan razjebani kučkin sin, o tome kako je ovisnik i sve tako neka sranja. Pitao me odakle sam i kad sam mu rekao, počeo mi je soliti pamet da se moram vratiti kući. Tada me oslovio sa sine”, što nikad nisam podnosio, pogotovo od neke bijele protuhe koju čak nisam ni poznavao. Zato sam mu rekao da odjebe, okrenuo se i otišao. Bila mi je poznata Birdova gadna heroinska ovisnost, taj bijeli govnar nije mi rekao ništa što već nisam znao.
Nakon što sam otišao iz kluba Three Deuces krenuo sam uz ulicu do Onyxa i uhvatio Colemana Hawkinsa. Čovječe, Onyx je bio krcat ljudima. Svi su oni došli vidjeti Hawka, koji je u tom klubu redovito nastupao. Nisam poznavao nikoga pa sam se opet vrtio oko ulaznih vrata, kao i u Three Deuces, tražeći poznato lice, znate već kako to ide, možda nekoga iz B.-ova benda. No nikoga nisam prepoznao.
Kad je Bean - tako smo zvali Colemana Hawkinsa - nakratko uzeo stanku, došao je do mene. Do dana današnjeg ne znam zašto je to učinio Pretpostavljam da je to bila sretna pauza za mene. Dakle, da nastavim, znao sam tko je on pa sam započeo razgovor i predstavio se - rekao sam mu da sam svirao u B.-ovu bendu još tamo u St. Louisu i da sam sad u New Yorku i da pohađam Juilliard, ali da očajnički pokušavam doći do Birda, Rekao sam mu da želim svirati s Birdom, koji mi je još onda u St. Louisu rekao da ga potražim kad stignem u New York. Bean se na to nasmijao i odgovorio mi kako sam premlad da se družim s nekim takvim kao što je Bird. Čovječe, izludio me tim sranjima. Te sam riječi slušao drugi put iste večeri. Nisam više želio slušati istu prodiku, čak i ako dolazi od nekoga koga volim i poštujem kao Colemana Hawkinsa. Imam stvarno kratak fitilj pa je sljedeće što sam rekao Colemanu Hawkinsu bilo nešto u stilu: “Dakle, znate li gdje ga mogu naći ili ne znate?”
Čovječe, mislim da je Hawk bio šokiran time što mu se sitni crni pizdun kao što sam ja obratio na taj način. Samo me gledao, odmahnuo glavom i rekao mi kako je najbolje da Birda potražim u Harlemu, i to u Minton’su ili u klubu Small’s Paradise. Na kraju je rekao: “Bird rado džezira na tim mjestima.” Okrenuo se da ode, a onda je dodao: “Najbolji savjet koji ti mogu dati jest da završiš studij na Juilliardu i zaboraviš na Birda.”
Čovječe, ti prvi tjedni u New Yorku bili su koma - tragao sam za Birdom i pokušavao odrađivati studijske obaveze. Onda mi je netko rekao da Bird ima prijatelje u Greenwich Villageu. Otputio sam se tamo u pokušaju da ga ipak pronađem. Obišao sam kavane u ulici Bleecker. Sretao sam umjetnike, pisce, sve te dugokose, bradate bitničke pjesnike. Nikad dotad u životu nisam upoznao takve ljude. Taj izlet u Village bio mi je svojevrsna edukacija.
Dok sam se klatario Harlemom, Villageom i 52. ulicom, počeo sam upoznavati ljude kao što bili Jimmy Cobb i Dexter Gordon. Dexter me zvao “slatkišem” jer sam cijelo vrijeme pio mliječne napitke i jeo kolače, pite i gumene bombone. Čak sam se i sprijateljio s Colemanom Hawkinsom. Počeo sam mu se sviđati, pazio je na mene i pomagao mi koliko je mogao da pronađem Birda. Sad je Bean već shvaćao da sam vrlo ozbiljno prilazio glazbi, i to je poštovao. No Birda još nije bilo na vidiku. Čak ni Diz nije znao gdje je.
Jednog dana do ruku su mi došle novine u kojima je pisalo da će Bird nastupiti na jam sessionu u klubu Heatwave u Harlemu, u 145. ulici.
Sjećam se da sam Beana pitao misli li da će se Bird ondje doista i pojaviti, a Bean se samo nacerio, prepredeno kako je samo on znao, i rekao mi: “Kladim se da ni Bird nema pojma hoće li doista biti ondje ili neće.”
Te sam večeri otišao u Heatwave, nekonvencionalni mali klub usred nekonvencionalnog kvarta. Sa sobom sam ponio i svoju trubu u slučaju da naletim na Birda - ako me se bude sjetio, možda će mi i dopustiti da zasviram s njim. Birda nisam zatekao, ali sam upoznao neke druge glazbenike: Aliena Eagera, bijelca koji je svirao tenor-saksofon, Joeja Guya, sjajnog trubača, i Tommyja Pottera, basista. Nisam tražio striktno njih pa gotovo da i nisam obraćao pažnju na njihovu svirku. Jednostavno sam našao slobodno mjesto i oči prikovao za vrata, čekajući Birda. Čovječe, sjedio sam ondje gotovo cijelu noć, a on se nije pojavio. Odlučio sam nakratko izići i udahnuti svježeg zraka. Stajao sam ispred kluba, na uglu ulice, kad sam iza sebe začuo glas: “Hej, Miles! Čuo sam da me tražiš!”
Okrenuo sam se, a ispred mene stajao je Bird, ofucaniji od nekog propalice. Na sebi je imao prnje koje su izgledale kao da se danima nije presvlačio. Lice mu je bilo podbuhlo a oči natečene i crvene. No bio je strašan tip pa čak i kad je bio pijan ili razjeban, vidjelo se da je riječ o svjetskom čovjeku. Osim toga, odisao je samopouzdanjem koje krasi one ljude koji su svjesni toga da su majstori svog zanata. No bez obzira na to kako je doista izgledao, propalo i blizu smrti, meni se te večeri ipak činio sasvim pristojnim frajerom, nakon toliko vremena koje sam proveo u potrazi za njim - jednostavno mi je bilo drago što ga vidim pred sobom. A još kad se sjetio gdje me sreo i odakle me poznaje, bio sam najsretniji seronja na svijetu.
Rekao sam mu koliko ga je bilo teško pronaći - on se na to samo nasmiješio i odgovorio mi da se mnogo skitao. Odveo me u Heatwave, gdje su ga svi dočekali kao kralja, što je i bio. A budući da sam i ja bio s njim i da me obgrlio rukom preko ramena, svi su se i prema meni odnosili s poštovanjem. Nisam svirao te večeri. Samo sam slušao. Ajme, čovječe, bio sam zadivljen načinom na koji se Bird promijenio istog trenutka kad je uzeo saksofon. Sranje, od nekoga tko je izgledao kao da je na dnu, potpuno izvan sebe, prometnuo se u osobu iz koje je prštala čista snaga i ljepota. Bila je to začuđujuća transformacija koja se dogodila čim je Bird počeo svirati. Tada mu je bilo dvadeset četiri godine, no izgledao je mnogo stariji kad nije svirao, pogotovo izvan pozornice. Njegov bi se izgled sasvim promijenio čim bi ustima primaknuo saks. Mogao je rasturati čak i kad bi bio mrtav pijan i kad bi kljucao od pospanosti nakon uzimanja heroina. Bird je stvarno bio jedinstven, netko i nešto.
Dakle, nakon što sam te večeri zaružio s Birdom sljedećih nekoliko godina neprestano sam se motao u njegovoj blizini. On i Dizzy postali su moji najvažniji uzori i učitelji. Bird se čak uselio k meni na neko vrijerme, dok u prosincu 1944. u New York nije došla i Irene. Kao grom iz vedra neba pokucala je na jebena vrata i odjednom je bila tu - moja joj je majka rekla da dođe. Zato sam Birdu pronašao sobu u istoj zgradi, gore na uglu 147. i Broadwaya.
No nisam mogao pratiti Birdov način života - opijanje, prejedanje i drogiranje. Danju sam morao pohađati nastavu dok je on ležao potpuno sjeban. No unatoč svemu, naučio me mnogo čemu u glazbi - akordima i ostalim sranjima - što bih uvježbavao na klaviru dok sam bio na konzervatoriju.
Gotovo svake noći odlazio bih nekamo s Dizom ili Birdom, svirajući sa džezistima i upijajući sve oko sebe. I kao što sam već spomenuo, upoznao sam Freddieja Webstera, sjajnog trubača koji je bio približno moje dobi. Otišli bismo dolje u 52. ulicu i zadivljeno slušali kakvim luđačkim tempom Dizzy može svirati na trubi. Čovječe, nikad nisam čuo nešto tako opako kao što je bila ta njihova svirka u 52. ulici i u harlemskom Minton’su. Bilo je tako dobro da je bilo zastrašujuće.
Dizzy mi je počeo pokazivati jebeni dobre trikove na klaviru kako bih razvio osjećaj za harmoniju.
Bird me upoznao s Theloniousom Monkom. Njegovo fraziranje u solo-dionicama i izvođenje niza vrlo neobičnih akorda jednostavno bi me oborilo s nogu, potpuno me razjebalo. Nisam mogao doći k sebi: “Kvragu, što taj kurvinski sin izvodi?” Monkovo fraziranje uvelike je utjecalo na moje soliranje nakon što sam čuo njegove solaže.
U međuvremenu me sve više počelo izbacivati iz takta ono o čemu se govorilo na Juilliardu. To jednostavno nije bilo za mene. Već sam rekao da je Juilliard bio samo izgovor da dođem u New York kako bih bio u blizini Dizzyja i Birda, no želio sam provjeriti što zapravo mogu ondje naučiti. Svirao sam u školskom simfonijskom orkestru. Svirali bismo otprilike dvije note svakih devedeset taktova, i to je sve u svemu bilo to. Želio sam više, bilo mi je potrebno više od toga. Osim toga, znao sam da nijedan bjelački simfonijski orkestar neće primiti malog crnog bijednika poput mene, bez obzira na to koliko sam dobar ili koliko mi se glazba uvukla pod kožu.
Više sam učio potucajući se vani pa mi je nakon nekog vremena škola jednostavno dosadila. A k tome su ondje bili tako jebeno okrenuti samo prema bijelcima, sve sami rasisti. Sranje, više sam mogao naučiti na jednoj svirci u Minton’su nego za dvije godine studiranja na Juilliardu. Nakon što je sve završilo podvukao sam crtu i zaključio da sam na Juilliardu naučio samo hrpu bjelačkih stilova, sve u svemu ništa novoga. A pritom sam zbog njihovih predrasuda i sranja bjesnio i bio potpuno smeten.
Sjećam se jednog predavanja na satu povijesti glazbe - nastavu nam je držala bjelkinja. Stajala je ispred studenata govoreći da su crnci počeli svirati blues jer su bili siromašni i morali brati pamuk. Zbog toga su bili tužni i eto kako se blues razvio - iz njihove tuge. Ruka mi je poletjela u zrak, ustao sam i rekao: “Ja sam iz East St. Louisa i moj otac je bogat, on je zubar, a ja sviram blues. Moj otac nikad nije brao pamuk, a ja se jutros nisam probudio tužan i zbog toga počeo svirati blues. Iza toga se krije nešto mnogo veće.” Dakle, kučka je pozelenjela i više nije zucnula ni riječi. Čovječe, učila nas je sranjima iz knjige koju je napisao netko tko kurca nije znao o tome što govori. Upravo su se takve govnarije događale na Juilliardu i nakon nekog vremena umorio sam se od toga.
O glazbi sam imao svoje mišljenje: ljudi kao što Fletcher Henderson i Duke Ellington bili su pravi geniji u aranžiranju američke glazbe. Ta žena nije čak ni znala tko su bile te face, a ja nisam imao vremena da je tome poučim. Pa ona je treba učiti mene! Zato, umjesto da slušam što mi ona i ostali učitelji govore, pogledavao sam na sat i razmišljao o tome što ću raditi te večeri i kad će Bird i Diz sići u centar. Razmišljao sam o tome da odem kući i presvučem se za izlazak u Bickford’s na uglu 145. ulice i Broadwaya te da usput pojedem juhu za 50 centi kako bih imao snage za svirku do kasno u noć.
U Minton’s bi ponedjeljkom navečer Bird i Dizzy dolazili na zajednički jam pa bi se ondje skupilo čak tisuću vucibatina koji su pokušavali ući da slušaju Birda i Dizzyja i sviraju s njima. No većina glazbenika koji su znali nekog boga ni pomišljali nisu da zasviraju kad bi Bird i Dizzy dolazili na jam. Samo bi sjedili u publici, slušali i učili. Pratila ih je ritam-sekcija - Kenny Clarke na bubnjevima, a nekad i Max Roach, koga sam ondje i upoznao. Curly Russell svirao bi bas, a na klaviru ih je nekad pratio Monk. Čovječe, ljudi bi se pograbili za prokletim sjedalima. Ako biste se na trenutak pomaknuli, izgubili biste mjesto i morali se ponovo prepirati i svađati. Kako je to bilo dobro. Zrak je pucketao koliko je bio naelektriziran.
Stvari su u Minton’su stajale ovako: ponijeli biste svoju trubu sa sobom i nadali se da će vas Bird i Dizzy pozvati na podij da zajedno zasvirate. A kad vam se to i dogodi, bolje da uopće
ne trubite. Ja nisam. Prvi put kad sam zasvirao na tom mjestu baš i nisam briljirao, no dao sam sve od sebe stilom koji sam odabrao a koji se razlikovao od Dizzyjeva, iako sam u to vrijeme bio pod utjecajem njegova načina sviranja. Ljudi bi gledali Birda i Dizzyja, čekajući njihov mig - ako bi se nasmijali nakon što biste završili s sa svirkom, to je značilo da ste dobro svirali. Nasmiješili su se nakon što sam prvi put odsvirao svoje - u tom sam trenutku zakoračio na njujoršku džezističku scenu. Nakon toga dobio sam status zvijezde u usponu. Cijelo sam vrijeme mogao svirati s velikim dečkima.
Takve su mi se misli rojile glavom dok sam prisustvovao nastavi na Juilliardu, umjesto da se usredotočim na ono čemu se me poučavali. Zato sam na kraju i napustio konzervatorij. Ništa me nisu naučili i nisu znali išta čemu bi me mogli naučiti jer su imali goleme predrasude o crnačkoj glazbi. A zapravo sam želio naučiti što više upravo o glazbi svojih predaka.
Dakle, nakon nekog vremena počeo sam nastupati gore u Minton’su kad god bih to poželio, a ljudi bi me dolazili slušati. Stekao sam reputaciju. Kad sam prvi put došao u New York, mislio sam da bi svi glazbenici ondje o glazbi trebali znati nešto više, a ispostavilo se da baš i nije tako. Šokiralo me otkriće da su stariji dečki - Dizzy, Roy Eldridge i dugokosi Joe Guy - jedini koje mogu poslušati i nešto od njih naučiti. Očekivao sam da će svi jebeno rasturati, a na kraju sam bio iznenađen činjenicom da sam o glazbi znao više od većine njih.
Osim toga, nakon što sam već neko vrijeme živio i svirao u New Yorku shvatio sam, a što prije nisam imao pojma, da mnogo crnih glazbenika tada nije znalo baš ništa o glazbenoj teoriji. Bud Powell bio je jedan od nekolicine poznatih koji je znao svirati, ali i pisati i čitati note, i to u mnogim glazbenim vrstama. Većina stare garde mislila je da oni koji pohađaju školu nužno počnu svirati na bjelački način. Prevladavalo je i mišljenje da gubite osjećaj za sviranje ako naučite nešto od teorije. Nisam mogao vjerovati da tipovi kao što su Bird, Prez, Bean, sve te tako iskusne face, ne odlaze u muzeje ili knjižnice kako bi posudili note i tako provjerili što se događa u glazbi. Ja bih odlazio u knjižnicu i posuđivao note i partiture svih velikih svjetskih glazbenika, kao što su bili Stravinski, Alban Berg, Prokofjev. Želio sam vidjeti što se događalo u svim vrstama glazbe. Znanje je sloboda, a neznanje je ropstvo - i ja jednostavno nisam mogao vjerovati da netko može biti suočen sa slobodom izbora, a pritom to i ne iskoristiti. Nikad nisam shvaćao zašto crnci ne iskoriste svaku moguću usranu priliku koja im se pruža. Moglo bi se reći da to progovara mentalitet geta i ljudima nalaže da nisu predodređeni za određene stvari, da su te stvari rezervirane isključivo za bijelce. Kad bih drugim glazbenicima govorio sve to, lagano bi me odjebali. Znate što hoću reći? Zato sam uskoro jednostavno nastavio svojim putem i prestao im spominjati takve stvari.
Eugene Hays bio mi je dobar frend. I on je bio iz St. Louisa, a studirao je klasični klavir na Juilliardu, na istom konzervatoriju kao i ja. Bio je genij. da je slučajno bio bijelac, danas bi bio jedan od najcjenjenijih svjetskih pijanista klasične glazbe. No bio je crn i uvelike ispred svog vremena. Pa je dobio frišku figu - ništa mu nisu omogućili. On i ja potpuno smo iskoristili prednosti tih glazbenih zbirki i knjižnica. Zapravo, iskoristili smo sve što smo mogli.
U međuvremenu, družio sam se s glazbenicima kao što su bili Fats Navarro - kojeg su svi zvali Fat Girl - i Freddie Webster, a nekako sam se zbližio i s Maxom Roachom i J. J. Johnsonom, slavnim trombonistom iz Indianapolisa. Svi smo pokušavali dobiti svoje diplome i doktorate na Sveučilištu Minton’s, na kojem se poučavao bebop, a pod starateljstvom profesora Birda i Diza. Čovječe, ta su dvojica mogla odsvirati takva nevjerojatno genijalna sranja.
Poslije jednog jam sessiona otišao sam kući odspavati. Nedugo zatim netko mi je pokucao na vrata. Ustao sam iz kreveta i pospano otišao do vrata, mahnit i bijesan kao pas. Otvorio sam
vrata i ugledao J. J. Johnsona i Bennyja Cartera. Svaki je u ruci imao olovku i papir. Pitao sam ih: “Što vas dvojica vucibatina želite od mene u cik zore?”
Odgovorio je J. J.: “‘Confirmation’. Miles, otpjevuši mi ‘Confirmation’, daj da ga čujem.”
Seronja se čak nije udostojio ni pozdraviti me, kužite? Samo je to izvalio. Bird je upravo napisao “Confirmation” i svi su džezisti jednostavno obožavali tu melodiju. Možete li zamisliti, u šest sati ujutro te su se dvije protuhe nacrtale pred mojim vratima. Večer prije improvizirali smo na temu “Confirmationa”, ja i J. J., na jam sessionu. A sada me on moli da mu pjevuckam melodiju, u šest sati ujutro.
Počeo sam pjevušiti kroz san, u F-duru. U tom je tonalitetu pjesma i napisana.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:43 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Cd20bfb7fff2
Tada me J.J. pitao: “Ali, Miles, ispustio si jednu notu. Gdje je druga nota, koja je druga nota melodije?” Sjetio sam se i rekao mu o kojoj je noti riječ.
Odgovorio mi je: “Hvala, Miles”, nešto zapisao i onda otišao. J. J. je bio tako čudna biljka, čovječe. Cijelo mi je vrijeme priređivao takva sranja. U svojoj je glavi zamislio da znam kako Bird tehnički izvodi svoje stvari jer sam pohađao Juilliard. Nikad nisam zaboravio kako se to jutro pojavio pred mojim vratima pa se čak i danas, kad se sjetimo te situacije, tome slatko nasmijemo. No to je samo jedan primjer toga kako su svi bili zaraženi Birdovom i Dizzyjevom mjuzom. Živjeli smo s njom iz dana u dan, dizali se i lijegali s njom.
Ja i Fat Girl često smo zajedno nastupali u Minton’su. Bio je jako krupan i debeo sve dok se neposredno prije smrti jednostavno nije istopio, izgubio svu kilažu. Ako mu se nije sviđala svirka koju je u Minton’su izvodila neka ništarija, Fat Girl jednostavno bi frajeru zapriječio put do mikrofona. Samo bi se bočno okrenuo i blokirao onoga tko bi mu se našao na putu, a meni bi mahnuo da počnem sa svirkom. Frajeri bi poludjeli i pobjesnjeli na Fat Girla, no on za to uopće nije mario, a tipovi bi ubrzo shvatili da neće moći odsvirati svoje. Vrlo bi se brzo i ohladili, čim bi im to postalo jasno. No tih prvih dana u New Yorku najviše sam se zbližio s Freddiejem Websterom. Stvarno mi se sviđalo to što Freddie uspijeva izvuči iz trube. Svirao je stilom kojeg su se držali glazbenici iz St. Louisa - proizvodeći glasan, snažan zvuk, ali nije volio svirati previše tonova u brzom tempu. Više je volio svirati srednjim tempom, pogotovo balade - kao i ja. Sviđao mi se njegov način sviranja, to što se ne rasipa tonovima i dobiva snažni, topli, meki zvuk. Pokušavao sam svirati kao on, ali bih vibrata i shakeova. Bio je približno devet godina stariji od mene, a ja bih mu često pokazivao sve čemu bi me naučili u Juilliardu o tehnici i kompoziciji, što se na konzervatoriju moglo dobro svladati. Freddie je bio iz Clevelanda i kao dječak igrao se s Taddom Dameronom. Zbližili smo se kao rođena braća, vrlo slični jedan drugome. bili smo gotovo iste visine i često si međusobno posuđivali odjeću.
Freddie je imao mnogo pičkica. Žene su mu bile najvažnija stvar u životu, uz glazbu i heroin. Čovječe, ljudi bi mi dolazili s pričom kako je Freddie nasilnik s pištoljem kalibra .45 za pojasom i sličnim sranjima. No svi koji su ga dobro poznavali znali su da u tome nema istine. Hoću reći, nije trpio nikakve govnarije, ali nije se potucao uokolo i pravio sranja. Čak je neko vrijeme i živio sa mnom nakon što se Bird odselio. Freddie je uvijek govorio što mu je na pameti i nije trpio ničiju zajebanciju. Bio je kompliciran tip, no unatoč svemu stvarno smo se dobro slagali. bili smo bliski u tolikoj mjeri da sam mu često plaćao stanarinu. Sve što je bilo moje bilo je i njegovo. Starci su mi slali otprilike 40 dolara na tjedan, što je u ono vrijeme bila fina svota novca. Sve što nisam potrošio podijelio bih s Freddiejem. Prijelomna točka u mom životu zbila se 1945. Počelo mi se događati mnoštvo stvari, otvorile su mi se mnoge mogućnosti. Prije svega, družio sam se sa sve većim brojem glazbenika i počeo zalaziti u sve više klubova pa sam 1945. s vremena na vrijeme počeo piti i pušiti. I svirati sa sve više ljudi. Ja i Freddie, Fat Girl, J.
J. i Max Roach džezirali smo uzduž i poprijeko New Yorka i Brooklyna, gdje god bi nam se pružila
prilika. Svirali bismo dolje u centru u 52. ulici do ponoći ili sat dulje. Tada, nakon što bismo završili s tom svirkom, odlazili bismo u predgrađe, u Minton’s, Small’s Paradise ili Heatwave i svirali do fajrunta - do četiri, pet, šest sati ujutro. Nakon što bismo cijelu noć probdjeli na jam sessionima nisam išao leći, već bih s Freddiejem ostajao budan, razgovarajući o mjuzi i glazbenoj teoriji, o pristupu trubi kao intrumentu. Na Juilliardu bih prespavao sva ona potpuno usrana i bezvezna predavanja, dosadna do bola, posebno predavanja iz zborskog pjevanja. Samo bih sjedio zijevajući i drijemajući.
Nakon predavanja sjeo bih s Freddiejem i nastavili bismo s pričom o glazbi. Jedva da sam spavao. A s Irene kod kuće, pa dobro, morao sam katkad ispuniti dužnosti koje sam kao muž imao, znate već, biti s Irene i slična sranja. I Cheryl bi plakala. Bio je to pakao, sranje samo takvo.
Te 1945. često sam s Freddiejem Websterom odlazio dolje do centra kako bismo uhvatili Diza i Birda ondje gdje bi imali dogovorenu svirku. Mislili smo da ćemo propustiti nešto važno ako ne budemo na gaži. Čovječe, sve se to sranje s njima tako brzo događalo, to što su svirali i radili, da ste jednostavno morali biti prisutni da pohvatate sve konce. Potanko smo promatrali, s tehničke strane gledišta, što to oni čine. bili smo nešto kao istraživači zvuka. Mogli smo odrediti točan tonalitet čak i kad bi vrata zaškripala.
William Vachiano bio je moj učitelj, inače bijelac, koji mi je često pomagao. No najviše su ga zanimala sranja kao što je “Tea for Two” pa bi me katkad zamolio da mu odsviram takve melodije. Nekoliko smo se puta gadno posvađali, a glas o tome pronio se glazbenom scenom New Yorka i postao legenda koja se poslije prepričavala. Bio je poznat kao sjajan učitelj naprednih studenata, kakvim su i mene smatrali. No međusobno smo si često pokazivali zube. Rekao bih mu: “Hej, čovječe, trebao bi me čemu naučiti, dakle zavrni rukave i preskoči uobičajena sranja.” Ajme, kad bih mu rekao takvo što, Vachianu bi bijes kiptio iz ušiju i sav bi se zacrvenio u licu. No ipak sam mu izlanuo što mi je bilo na pameti.
Krv mi je mogla prokolati venama tek svirkom s Birdom. Mogao sam sviruckati i razgovarati, jesti i izlaziti s Dizzyjem, jer je on bio strašno drag tip. No Bird je bio pohlepna hulja. Nikad si nismo imali nešto posebno reći. Voljeli smo zajedno svirati, i to je bilo to. Bird vam nikad ne bi rekao što da svirate. Od njega ste mogli učiti samo tako što biste ga gledali i tako pokupili genijalna sranja za koja je bio sposoban. Nikad s vama ne bi nasamo razgovarao o mjuzi. Ipak, nekoliko smo puta započeli razgovor o tome dok je živio sa mnom i tako sam usput i pokupio neke stvari, no najviše sam naučio gledajući ga kako svira.
Za razliku od Birda, Dizzy je obožavao do besvijesti laprdati o mjuzi pa sam tako prilično toga naučio i od njega. Bird je možda bio duh pokretač bebop-pokreta, ali Dizzy je bio njegova glava i ruke, onaj koji je sve to skupa držao na okupu. Hoću reći, bio je u potrazi za mladim snagama, pronalazio nam gaže i dogovarao slična sranja, razgovarao s nama, a pritom uopće nije bilo važno što je bio devet ili deset godina stariji od mene. Nikad se prema meni nije odnosio svisoka. Ljudi su Dizzyja obično ušutkivali jer je djelovao ludo i usrano. No on zapravo nije bio lud, samo ubibože čudan i stvarno zainteresiran za pitanja crnačke povijesti. Svirao je afričku i kubansku glazbu mnogo prije nego što je ta mjuza postala Popularna i drugdje. U Dizzyjevu stanu - na broju 2040 Sedme avenije u Harlemu - po cijele su se dane okupljali brojni glazbenici. Znalo nas je biti toliko da bi njegova žena Lorraine počela izbacivati te vucibatine van. Mnogo sam vremena proveo kod njih. Često je onamo zalazio i Kenny Dorham, pa Max Roach i Monk.
Upravo me Dizzy ponukao da naučim svirati klavir. Stajao bih ondje i gledao Monka kako izvodi čudne ekshibicije s intervalima i nizovima akorda. A kad bi Dizzy vježbao, čovječe, upijao
bih svaku prokletu sekundu, kako je to samo bilo dobro. No i ja sam Dizu pokazivao stvari, recimo caku koju sam naučio na Juilliardu - egipatsku mol-ljestvicu13. S egipatskom ljestvicom samo mijenjate snizilice i povisilice ondje gdje želite snižene ili povišene tonove pa imate dvije snizilice i jednu povisilicu, zar ne? To znači da ćete svirati Es i As i tada će F biti povišen. Upotrebljavate tonove po želji, kao u C-duru egipatske ljestvice. To vam sranje izgleda pomalo čudno jer imate dvije snizilice i povisilicu. No da je vam slobodu da se poigravate melodijom a da pritom ne mijenjate osnovni tonalitet. Pridobio sam Dizzyja za to - međusobno smo se nadopunjavali. Ipak, ja sam od njega naučio mnogo više nego što je on od mene.
Bird je uvijek zabavljao sve oko sebe jer je bio pravi genij svoje glazbe, a mogao je ljude nasmijavati do besvijesti govoreći nekim čudnim britanskim naglaskom kojim se često služio. No istovremeno nije baš bilo jednostavno biti u njegovoj blizini jer vas je uvijek pokušavao nasamariti ili izvući nešto, jer je gadno bio na drogi. Uvijek je posuđivao novac od mene kako bi si nabavio heroin, viski ili nešto drugo što mu je tog trenutka bilo potrebno. Kao što sam već rekao, Bird je bio lakomi prasac, kao i većina genija. Želio je sve i odmah. Kad mu je očajno trebao šut heroina, čovječe, Bird bi za njega učinio baš sve. Navukao bi me na tanak led i čim bi se udaljio od mene, odmah iza prvog ugla zaustavio bi nekog drugog i ispričao mu istu tužnu priču o tome kako mu treba nešto love da otkupi saksofon iz zalagaonice pa bi opelješio i druge za još nešto love. Nikad nikome nije vraćao posuđeni novac pa je u tom smislu Bird bio jebeno naporan kad ste ga takvog morali trpjeti.
Jednom sam ga ostavio u svom stanu i otišao na konzervatorij, a kad sam se vratio, imao sam što vidjeti: ta je jebena protuha založila moj kovčeg i dremuckala, u napola svjesnom stanju, nakon još jednog šuta. Drugom je prilikom založio svoje odijelo kako bi si nabavio još heroina, a onda je posudio moje odijelo jer je imao svirku u Three Deuces. No ja sam bio sitnije građe od Birda pa možete samo zamisliti kako je izgledao gore na pozornici s prekratkim rukavima i nogavicama, koji su mu dosezali jedva do pola nadlaktice i potkoljenice. To mi je tada bilo jedino odijelo pa sam morao ostati u stanu dok Bird iz zalagaonice nije otkupio svoje odijelo a meni vratio moje. Ta bi nakaradna vucibatina takav hodao uokolo cijeli dan, a sve zbog malo heroina. Ipak, oni koji su ga te večeri slušali poslije su rekli da je Bird svirao kao da na sebi ima smoking. Baš su zbog toga svi tako voljeli Birda i trpjeli njegova sranja. Bio je najbolji alt-saksofonist svih vremena. Jednostavno je bio takav - genijalac, glazbenik do jaja, čovječe, a istovremeno i jedan od najprefriganijih i najpohlepnijih mutikaša svib vremena, barem od onih na koje sam naletio tijekom svog života. Bird je bio faca i pol.
Jednom smo išli na svirku dolje u centar, u Ulicu - Bird je sa sobom navlačio neku bijelu kučku, koja je s nama sjela u taksi. Već je bio ušlagiran s prilično heroina i onda je navalio na jebenu piletinu - svoju omiljenu hranu - zalijevajući meso viskijem, a kurvi je rekao da se spusti niže i popuši mu kurac. Onda se još nisam zajebavao s takvim sranjima - jedva da sam nekad nešto popio i mislim da sam tek počeo pušiti - a sasvim sigurno se još nisam navukao na drogu jer mi je bilo tek devetnaest i nisam još dolazio u dodir s tim gadostima. U svakom slučaju, Bird je shvatio da mi nije baš ugodno gledati kako gadura nateže njegov kurac dok on plazi po njezinoj mačkici. Pitao me je li sa mnom sve u redu i smeta li mi njegovo ponašanje. Odgovorio sam mu da mi taj prizor i nije baš nešto i da mi je mučno gledati kako ženska liže i slini nad njegovim kurcem kao pas koji se dokopao kosti dok on stenje između dvaju zalogaja piletine pa sam mu na kraju i rekao: “Da, smeta mi.” I znate što mi je taj ljigavac odgovorio? Rekao mi je da bih trebao okrenuti glavu i ne obraćati pozornost ako mi nešto smeta. Nisam mogao

13 pentatonska skala (ljestvica od pet tonova) (op. prev.)

vjerovati vlastitim ušima, povjerovati da mi je taj gad rekao takvo što. Taksi je bio skučen, svi smo zajedno sjedili na stražnjem sjedalu - kako sam uopće mogao okrenuti glavu od odvratnog prizora? Mogao sam jedino proturiti glavu kroz prozor, što sam i učinio, iako sam još morao slušati kako te ništarije stenju i uzdišu, a Bird pritom još i zdušno mljacka i žvače pečenu piletinu. No ostajem pri svome, ipak je bio faca i pol, priznajem.
Skidao sam kapu Birdu kao sjajnom glazbeniku iako mi se kao osoba nije sviđao. No on se prema meni ponašao kao prema vlastitom sinu - on i Dizzy bili su mi poput očeva. Bird mi je uvijek govorio da sam u stanju svirati s bilo kim. Gotovo da me nekad odgurivao na pozornicu, da sviram s nekim za koga se nisam osjećao spremnim, recimo s Colemanom Hawkinsom, Bennyjem Carterom ili Lockjawom Davisom. Možda sam i imao povjerenja u sebe za svirku s većinom ljudi, no ipak mi je bilo samo devetnaest i imao sam osjećaj da sam premlad za džeziranje s velikim sviračima - iako takvih veličina prema kojima sam osjećao strahopoštovanje nije bilo previše. Bird je često jačao moje samopouzdanje govoreći mi da je i sam prolazio kroz ista sranja u mladosti, dok je još bio u Kansas Cityju.
Prvo snimanje imao sam zakazano u svibnju 1945., i to s Herbiejem Fieldsom. Čovječe, bio sam tako živčan da nisam bio sposoban ni za kakvu svirku. Čak ni za zajedničko sviranje u bendu
- nisam trebao izvoditi nijedan solo. Sjećam se da je tog dana na basu bio Leonard Gaskin, a pjevao je Rubberlegs Williams. Pokušao sam to snimanje izbaciti iz glave pa sam zaboravio tko je još tog dana svirao sa mnom.
Nekako u to vrijeme imao sam zakazanu i svoju prvu stalnu gažu u noćnom klubu. Svirao sam mjesec dana sa sastavom Lockjawa Davisa u klubu Spotlite u 52. ulici. Već sam i prije s njim nekoliko puta svirao u Minton’su pa je znao što od mene može očekivati. Također u to vrijeme - možda malo prije tih gaža, ne sjećam se točno - počeo sam nastupati s bendom Colemana Hawkinsa u Downbeat Clubu u 52. ulici. Sa sastavom je nastupala i pjevačka zvijezda Billie Holiday. Bio sam čest gost na njihovim svirkama jer se Joe Guy, Beanov stalni trubač, upravo vjenčao s Billie Holiday. Katkad bi bili toliko urokani i bjesomučno se ševili da bi Joe propustio gažu. Tako i Billie. Kad se Joe ne bi pojavio, Hawk bi uzeo mene kao zamjenu. Kod Hawka bih svaku večer, tamo dolje u Downbeatu, provjerio je li se Joe pojavio. Ako nije, sjeo bih s bendom i odsvirao njihov repertoar.
Volio sam svirati s Colemanom Hawkinsom i pratiti Billie. Oboje su bili sjajni glazbenici, stvarno kreativni do jaja. No nitko nije svirao kao Bean. Proizvodio je tako moćan, zaokružen zvuk. Lester Young – Prez - svirao je jako lagano, a Ben Webster izvodio je razne vrste neobično zajebanih akorda, znate na što mislim, kao da ih izvodi na klaviru jer je također svirao i klavir. A tu je bio i Bird, koji je također svirao na osobit način, proizvodeći vrlo poseban zvuk. No Hawku sam se toliko svidio da se Joe malo pribrao i prestao propuštati gaže. Tada sam počeo redovito svirati s Lockjawom.
Kad su nastupi s Lockjawom završili, ljudi su me počeli pozivati na, svirke u Ulici. Situacija se promijenila - bijelci, bijeli glazbeni kritičari, počeli su shvaćati da se iza bebopa krije nešto važno, da nije riječ o tamo nekoj bezveznoj glazbi. Počeli su spominjati Birda i Dizzyja, i pisati o njima, ali samo kad su ovi svirali u Ulici. Hoću reći, pisali su i govorili i o Minton’su, ali tek nakon što su od Ulice napravili mjesto na koje zalaze bijelci i troše silne pare kako bi poslušali novu glazbu. Oko 1945. mnogo je crnih glazbenika sviralo dolje u 52. ulici jer ih se dobro plaćalo i jer ih se spominjalo u medijima. Otprilike u to vrijeme klubovi u 52. ulici - kao što su bili Three Deuces, Onyx, Downbeat Club, Kelly’s Stable i drugi - počeli su biti važniji glazbenicima od klubova gore u Harlemu.
Ipak, mnogim se bijelcima baš i nije svidjelo to što se događalo u 52. ulici. Nisu shvaćali što se to događa s glazbom. Mislili su da je na djelu invazija crnčuga iz Harlema pa je oko bebopa počela izbijati sve veća rasna napetost. Crnci su počeli izlaziti s finim, bogatim bijelim kučkama. One bi u javnosti plazile po tim crnčugama, koji su bili skockani ko sam vrag i govorili sva ta uglađena i trendovska sranja. Možete samo zamisliti koliko bjelaca, pogotovo muškaraca, nije moglo smisliti te govnarske novitete.
Postojalo je nekoliko bijelaca glazbenih kritičara, recimo Leonard Feather i Barry Ulanov - urednici glazbenog časopisa Metronome - koji su shvaćali što se to kuha oko bebopa, kojima se sviđao taj novi pravac u glazbi i koji su o bebopu pisali pozitivne stvari. No ostatak tih kritičara bili su obične bijele fukare - nisu mogli podnijeti to što smo radili. Nisu shvaćali glazbu.
Mrzili su i glazbenike, nisu ih razumjeli. Unatoč svemu, ljudi su se gužvali u klubovima kako bi slušali našu glazbu, a Dizzyjeva i Birdova skupina u Three Deuces bila je najžešća rasturačina u New Yorku.
Bird je sam po sebi bio gotovo poput boga. Ljudi su ga posvuda slijedili. Imao je čak i svoju svitu. Okruživale su ga sve vrste žena i utjecajne dilerske njuške, a ljudi su ga darivali raznim stvarima. Bird je smatrao da tako i treba biti. Samo je uzimao šakom i kapom. Počeo je propuštati svirke, pa i cijele gaže. To je izluđivalo Dizzyja jer je, iako je možda djelovao pomalo opičeno, Dizzy uvijek bio organiziran i ozbiljno pristupao poslu. Nije vjerovao u propuštanje gaža. Zato bi sjeo s Birdom, preklinjao ga da se pribere i prijetio mu da će od svega odustati ako se Bird ne promijeni. Bird se promijenio nije pa je na kraju Diz ipak odustao, što je označilo kraj prve slavne bebop-grupe.
Dizzyjev odlazak iz grupe šokirao je sve u svijetu glazbe i naljutilo mnoge glazbenike koji su ih voljeli slušati na zajedničkim svirkama. Svi su shvatili da je gotovo i da više nikad neće čuti sva ta genijalna sranja koja su bili u stanju zajedno odsvirati, osim ako ih budemo slušali na snimkama ili nakon ponovog okupljanja. Tome se nadalo mnogo ljudi, uključujući i mene, koji sam zauzeo Dizzyjevo mjesto.
Kad je Dizzy napustio bend za vrijeme serije gaža u klubu Three Deuces, pomislio sam da će ih Bird odvesti natrag u Harlem, no nije to učinio, barem ne odmah. Mnogo vlasnika klubova u 52. ulici počelo je Birda zapitkivati tko će mu svirati trubu u bendu nakon što je Dizzy otišao. Sjećam se da smo jednom bili u klubu čiji je vlasnik postavio upravo to pitanje, a Bird se okrenuo meni i odgovorio mu: “Evo mog trubača, stoji pred vama, Miles Davis.” Često sam se šalio s Birdom govoreći: “Da se nisam pridružio bendu, ti uopće ne bi ni imao posao, čovječe.” On bi se samo nasmijao jer je Bird obožavao dobru šalu i podjebavanje. Katkad to baš i nije išlo glatko - prihvaćanje mene kao zamjene - jer su vlasnici klubova željeli samo dvojac Birda i Dizzyja. No vlasnik kluba Three Deuces dogovorio nam je nastupe u listopadu 1945. Grupu je činio Bird na saksofonu, AL Haig na klaviru, Curly Russell na basu, Max Roach i Stan Levey na bubnjevima i ja na trubi. Bila je to ista ritam-sekcija koju su imali Bird i Dizzy prije nego što je Dizzy odustao. Sjećam se da smo s gažama u Three Deuces počeli za približno dva tjedna. Baby Laurence, plesač stepa, bio je zabavljač. Pokupio bi četvrtinke i osminke u ritmu benda i naprosto rasturao. Baby je bio najbolji step-plesač kojeg sam imao prilike gledati, zapravo čuti
jer je njegovo stepanje zvučilo baš poput nekog džez-bubnjara. Bio je plesač i pol.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:43 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" C803ac623def

Bio sam užasno živčan kad smo počeli svirati prvu ozbiljnu seriju dogovorenih gaža, toliko da sam Birda svake večeri prije svirke pitao mogu li odustati. Već sam svirao s njim, no to je bila moja prva prava plaćena gaža u njegovu bendu. Pitao bih ga: “Što bih ja trebao činiti?”, jer je taj govnar svirao užasno opako. Kad bi Bird svirao melodiju, ja bih ga samo pratio i dopuštao mu da on vodi jebenu igru, da pjeva melodiju i upravlja svime. Na što bi to nalikovalo
ja koji pokušavam voditi predvodnika glazbe? Ja da vodim Birda - zasigurno se šalite? Čovječe, usrao sam se od straha da ću zajebati. Nekad bih se ponašao kao da ću odustati svakog časa jer sam pomišljao da bi me Bird mogao najuriti. Zato sam namjeravao otperjati prije nego što me on otjera, no Bird bi me uvijek ohrabrio da ostanem govoreći mi da sam mu potreban i da mu se sviđa kako sviram. Ostao sam i učio. Znao sam sve što je inače Dizzy svirao. Mislim da me Bird zato i uzeo u bend - a i zato što je želio drukčiju vrstu zvuka. Neke komade koje je svirao Dizzy mogao sam i ja odsvirati, a neke druge Dizzyjeve stvari jednostavno nisam znao odsvirati. Zato nisam svirao one improvizacije za koje sam znao da ih ne mogu odsvirati, jer sam već na početku shvatio da moram razviti vlastiti stil sviranja instrumenta, bez obzira na to kakav taj stil bio.
Ta prva dva tjedna s Birdom bila su paklena, ali su mi i pomogla da zaista brzo stasam. Bilo mi je devetnaest, a svirao sam s najopakijim alt-saksofonistom u povijesti. Zbog toga sam se osjećao stvarno dobro. Možda sam se i bio usrao od straha, ali mi je istovremeno ojačalo samopouzdanje, iako tada još nisam bio toga svjestan.
Kako je vrijeme prolazilo, Bird me više nije mogao naučiti mnogo toga. Rado sam svirao s njim, no niste mogli kopirati njegove ekshibicije jer su bile originalne, samo njegove. Sve što sam tih godina naučio o džezu, naučio sam od Dizzyja i Monka, nešto i od Beana, ali od Birda zasigurno ne. Vidite, Bird je bio solist. Isfuravao je svoju priču. Bio je nekako izoliran, samo svoj. Od njega niste ništa mogli naučiti, osim ako ste ga kopirali. Mogli su ga kopirati samo saksofonisti, no čak ni oni to nisu činili. Jedino su mogli pokušati usvojiti Birdov pristup, njegov koncept. No na trubi niste s istim osjećajem mogli odsvirati ta sranja koja je Bird izvodio na saksofonu. Mogli ste naučiti note, ali na kraju to uopće ne bi zvučilo isto. Čak ga i sjajni, izvrsni saksofonisti nisu mogli kopirati. Sonny Stitt je pokušao, poslije i Lou Donaldson, a na kraju i Jackie McLean.
No Sonny je više naginjao stilu Lestera Younga, a Bud Freeman obično je svirao vrlo slično Sonnyju Stittu. Mislim da su se Jackie i Lou svojim sviranjem najviše približili Birdovoj mjuzi, ali samo što se tiče njihova zvuka, ne i onime što su svirali. Nitko nije mogao svirati kao Bird, ni onda ni danas.
Najveći utjecaj na moje shvaćanje glazbe, uz Dizzyja i Freddieja Webstera, izvršili su Clark Terry svojim pristupom sviranju trube i Thelonious Monk svojim osjećajem za harmoniju - njegov način sviranja akorda bio je nešto posebno. No Dizzy je ipak najviše djelovao na mene. Jednog dana, nedugo nakon što sam prvi put došao u New York, pitao sam Dizzyja nešto o jednom akordu, na što mi je on rekao: “Zašto ne sjedneš i ne odsviraš ga na klaviru?” Poslušao sam ga. Znate, pitao sam ga za akorde, no već sam ih imao u svojoj glavi, jedini je problem bio u tome što ih još nisam odsvirao. Kad sam prvi put nastupio s Birdovim bendom, znao sam sve što je Dizzy svirao s Birdom. Proučavao sam sva ta sranja u dubinu, uzduž i poprijeko. Nisam ih mogao odsvirati u višem registru, ali sam znao sve što je Dizzy svirao. Nisam mogao svirati visoko kao on jer još nisam imao razvijenu tehniku sviranja i nisam čuo tonove u tako visokom registru. Uvijek sam bolje i jasnije čuo srednje registre tonova koje sam proizvodio.
Jednom sam ga pitao: “Čovječe, zašto ne mogu svirati kao ti?” Odgovorio mi je: “Zapravo sviraš kao ja, no za oktavu niže. Sviraš akorde.” Dizzy je bio samouk, ali je o glazbi znao baš sve. Zato, kad mi je rekao da sve čujem niže, u srednjem registru, imalo je smisla jer nisam čuo više tonove, znate to? Sada ih mogu čuti, ali onda nisam za to bio sposoban. Nedugo nakon tog razgovora nastupao sam izvodeći solo na trubi. Kad lsam završio, pristupio mi je Dizzy i rekao: “Miles, sad si snažniji; tehnika ti se znatno poboljšala od onda kad sam te prvi put čuo.” Mislio je reći da sad sviram u višim registrima i snažnije nego prije.
Kako bih mogao nešto odsvirati, moralo mi je zvučiti dobro. Uvijek sam tako funkcionirao. Ton je morao biti u istom registru u kojem je bio i akord kad bih ga ponovo odsvirao, barem tada. U bebopu svi su svirali doista brzo. No ja nikad nisam volio svirati hrpetinu mjera i ostala sranja. Uvijek sam nastojao odsvirati najvažnije tonove u akordu, rastaviti akord na sastavne dijelove. Slušao sam glazbenike koji su svirali sve te silne mjere i note, od čega baš ništa niste mogli zapamtiti, ništa što bi vam se urezalo u sjećanje.
Vidite, glazba je stvar stila. Recimo, da sam imao priliku svirati s Frankom Sinatrom, morao bih svirati onako kako on pjeva ili na neki način dopuniti njegov način pjevanja. No sigurno ne bih otišao i s Frankom Sinatrom prašio ubitačnom brzinom. Naučio sam mnogo o fraziranju još tada, slušajući kako su frazirali Frank, Nat King Cole, pa čak i Orson Welles.
Želim reći da su svi ti tipovi svojim glasom jebeno dobro oblikovali glazbeni niz, rečenicu ili frazu. Eddie Randle savjetovao mi je da odsviram frazu i tada udahnem ili da sviram onako kako udišem. Dakle, u pratnji pjevača sviralo se kao što je to činio Harry Sweets Edison uz Franka. Kad bi Frank prestao pjevati, Harry je počeo svirati. Malo prije i malo poslije, no nikad dok je ovaj pjevao - nikad se nije sviralo preko pjevačeva glasa. Svirali ste samo između, u stankama pjevanja. A kad biste svirali blues, jednostavno ste morali svirati s osjećajem - morali ste osjetiti taj fluid.
Sve sam to naučio još u St. Louisu pa sam uvijek nastojao svirati ponešto drukčije od većine drugih trubača. Ipak, htio sam svirati visokoj brzo kao Dizzy, da samome sebi dokažem kako ja to mogu. Mnogo džezista znalo me kritizirati u tim danima bebopa jer su njihove uši mogle uhvatiti samo ono što je izvodio Dizzy. Mislili su da se sviranje trube svodi samo na to. A kad bi se pojavio netko poput mene, pokušavajući nešto drugo riskirao je da će ga prezreti i poniziti.
Ipak, Bird je želio nešto drukčije nakon što je Dizzy napustio bend. Želio je drukčiji pristup sviranju trube, drukčiji koncept i zvuk. Želio je nešto potpuno suprotno od onog što je radio Dizzy, želio je nekoga tko bi upotpunio njegov zvuk i istaknuo ga. Zato je izabrao mene. On i Dizzy bili su vrlo slični u načinu sviranja, jebeno brzi, izmjenjivali su mjere tako brzo da ih nekad gotovo niste mogli razlikovati. No kad je Bird počeo svirati sa mnom, sav taj prostor bio je rezerviran samo za njega, za njegove zajebancije na saksofonu, a da se pritom nije morao brinuti za Dizzyja, koji je uvijek bio tu negdje. Dizzy mu nije davao prostora. Zajedno su briljirali, možda su time čak i ostvarili vrhunac svoje suradnje, najbolje što su zajedno postigli. No ja sam Birdu i te kako davao prostora, što je zapravo i želio nakon što se razišao s Dizzyjem. Nakon što smo počeli s gažama u Three Deuces neki su još radije željeli vidjeti Diza na mome mjestu. Bilo mi je to sasvim razumljivo.
Naš se sastav vrlo brzo preselio niz ulicu, u Spotlite Club. Na klaviru više nije bio AL Haig - zamijenio ga je Sir Charles Thompson - a Bird je umjesto Curlyja Russella doveo basista Leonarda Gaskina. Nismo ondje dugo svirali jer je policija zatvorila Spotlite i još neke klubove u 52. ulici zbog pizdarija oko droge i lažnih dozvola za točenje alkohola. No mislim da je stvarni razlog zatvaranja tih klubova na nekoliko tjedana bilo to što im se nije sviđalo da im se toliko crnčuga mota središtem grada. Nije im se sviđalo što se toliko crnih muškaraca petlja s bogatim, finim bjelkinjama.
Taj dio 52. ulice bio je na početku tek niz trokatnica ili četverokatnica s kamenom fasadom. U toj jebenoj ulici nije bilo ničeg otmjenog. Prije su u toj četvrti živjeli bogati bijelci, između Pete i Šeste avenije. Netko mi je rekao da je s tim bilo gotovo negdje oko razdoblja prohibicije, kad su se bogataši odselili a zgrade pretvorile u sjedišta malih privatnih tvrtki i klubova koji su se obično nalazili u prizemlju. Klubovi su postali jako popularni tijekom 1940-
ih, kad u igri više nisu bili veliki sastavi, već mali bendovi. bili su previše skučeni da bi mogli primiti velike bendove. Na podij je jedva mogao stati peteročlani sastav, što je mnogo manje od bendova s deset ili dvanaest glazbenika. Takvi su klubovi stvorili novu vrstu glazbenika, koji su se osjećali sasvim ugodno u malobrojnom okruženju.
U takvu sam klupsko-glazbenu atmosferu uletio kad sam počeo svirati u Ulici.
No mali klubovi kao što su bili Three Deuces, Famous Door, Spotlite, Yacht Club, Kelly’s Stable i Onyx privlačili su uličare i raskalašene svodnike s mnoštvom kurvi, bitnika i dilera. Hoću reći, takvih ljudi - i crnaca i bijelaca - bilo je u Ulici koliko hoćeš. Protuha je bilo posvuda i radili su što god bi poželjeli. Svima je bilo poznato da podmićuju policiju i s tim nije bilo nikakvih problema dok god su uličari bili uglavnom bijelci. No kad se glazba iz predgrađa preselila u centar, s tom su scenom u centar grada došli i crni probisvijeti, barem većina njih. Takav razvoj situacije nije se nimalo svidio murjacima, bijelcima. Droga i dozvola za točenje alkohola bio je samo paravan budući da se stvar ipak ticala brojnih crnih glazbenika, iza čega se skrivao stvarni razlog - rasizam. No tada se to nije smjelo priznati.
U svakom slučaju, nakon što je Spotlite Club zatvoren Bird je grupu odveo u Minton’s u Harlemu. Ondje sam počeo mnogo bolje svirati. Na znam zašto, možda zato što su me slušali crnci, tipovi s moje strane crte. Ipak, ne bih mogao staviti ruku u vatru da je to bio pravi razlog. Znam samo da sam imao više povjerenja u sebe i u svoje sviranje pa iako je cijelo vrijeme Bird dobivao burne ovacije i glasne aplauze i slične izraze odobravanja, činilo se da se publici sviđa i moje sviranje. Čak su mi nekoliko puta burno zapljeskali. Bird se smiješio kad bih ja svirao, kao i ostali glazbenici u bendu. Još sam se mučio s melodijama kao što su “Cherokee” ili “A Night in Tunisia”, koje je Diz jednostavno rasturao jer su te pjesme bile stvorene za njegov način sviranja. No bio sam dovoljno dobar pa sam većinom mogao odsvirati takve pjesme a da publika ne primijeti moje spoticanje i nesigurnost. Kad bi se u publici pojavili Freddie Webster ili Diz, znali bi da imam problema s tim melodijama, ali se nikad ne bi zbog toga obrušavali na mene i kritizirali me iako bi mi uvijek dali do znanja da znaju i primjećuju kako se baš i ne snalazim.
Mnogo ljudi - uključujući i bijelce - otišli su za bendom i dolazili na te gaže u Harlemu. Možda je i to jedan od razloga što klubovi u 52. ulici nisu dugo ostali zatvoreni - vlasnici bijelci počeli su se žaliti kako gube lovu zbog crnčuga u Harlemu. Dakle, Ulica se otvorila nedugo nakon što je Bird otišao u Harlem i ponovo počela vabiti bijelce natrag. Ako postoji nešto što ujedinjuje bijelce i zbija im redove, onda je to činjenica da ne mogu podnijeti pogled na crnce s novcem za koji misle da pripada njima. Počeli su misliti da posjeduju crne glazbenike jer su im oni donosili silnu lovu. Proširio se glas da će ta nova pravila bijelce, vlasnike klubova, opaliti po džepu, i kako je moguće da će im posao propasti zbog Harlema. Ipak, kad su klubovi ponovo otvorili svoja vrata, činilo se da se sve promijenilo - u međuvremenu, dok nas nije bilo, nestalo je i magije, čarobne energije koju smo unosili. Možda sam u krivu, no činilo mi se da je zatvaranje Ulice bio početak kraja za sve što se nekad tamo događalo. Bilo je samo pitanje vremena kad će sve do kraja presahnuti.
Dakle, s takvim sam se svijetom susreo i morao baktati na početku svog boravka u New Yorku, i u predgrađu i u centru grada. Hoću reći da sam pritom morao manevrirati i s Juilliardom, potpuno drugim svijetom od onog u kojem sam svirao bebop. Bird je bio apsolutni kralj cijele scene, jer je bio pravi primjer svega onoga što se ondje i tada događalo, što je taj svijet predstavljao - šutirao se heroinom, ševio kurve, posuđivao novac kako bi mogao nabavljati heroin, sve te ubitačne gadosti. Nikad nisam sreo nekoga tko je radio nastranija i ogavnija sranja.
U jesen 1945. odlučio sam napustiti Juilliard, a prvi kojem sam to rekao bio je Freddie Webster. Freddie je bio čvrst i pristojan momak. Rekao mi je da moram nazvati oca i reći mu svoju odluku prije nego što to učinim. Već sam odlučio da se ispišem i da to tek poslije kažem ocu. No kad mi je Freddie dao svoj savjet, morao sam još jednom o svemu dobro razmisliti. Izložio sam mu svoje dvojbe: “Ne mogu nazvati svog starog i reći mu: ‘Slušaj, tata, radim s nekim frajerima koji se zovu Bird i Dizzy pa ću napustiti školu.’ Ne mogu zasrati na taj način. Moram otići kući i reći mu to osobno, u facu.” Freddie se složio. Odlučio sam tako i učiniti.
Uhvatio sam vlak i vratio se u East St. Louis, ušetao se u očevu ordinaciju u kojoj je bio istaknut znak “Ne ometajte”. Naravno, bio je šokiran što me vidi, no moj bi otac uvijek u takvim situacijama ostao cool. Samo je rekao: “Miles, što kvragu radiš ovdje?”
Odgovorio sam mu: “Slušaj, tata. U New Yorku se svašta događa. Glazba se mijenja, pojavljuju se novi stilovi, a ja želim biti dio toga, s Birdom i Dizom. Došao sam ti reći da napuštam Juilliard jer me tamo uče samo bjelačkim stvarima, što me uopće ne zanima.”
“U redu”, rekao je, “dok god znaš što radiš, sve štima. Samo, što god radio, radi to dobro.” Tada mi je rekao riječi koje su mi se zauvijek urezale u pamćenje: “Miles, čuješ ovu pticu kroz prozor? To je ptica rugalica. Ona ne pjeva svoju pjesmu. Kopira zvukove drugih, a znam da ti to ne želiš. Želiš biti svoj čovjek, imati svoj vlastiti zvuk. Zapravo se jedino o tome i radi. Zato, uvijek budi svoj, a ne netko drugi. Ti znaš što ti je činiti i ja vjerujem tvojoj odluci. I nemoj se brinuti. Nastavit ću ti slati novac dok ne staneš na svoje noge.”
Izgovorio je te riječi i vratio se svom poslu. Bilo je to nešto posebno, čovječe. Ocu sam bio neizmjerno zahvalan što je bio tako pun razumijevanja. Majci se ta cijela priča nije svidjela, ali s vremenom je naučila da ne komentira ono što sam doista nakanio učiniti. Zapravo, imao sam dojam da smo nekako postali prisniji. Hoću reći, jednom prilikom otišao sam u posjet svojima i otkrio da majka zna svirati blues na klaviru. Dotad nisam imao pojma da je ona sposobna za to, da zna svirati tu vrstu glazbe. Kad sam tog Božića došao kući s Juilliarda i zatekao je da svira blues, rekao sam joj da mi se sviđa to što čujem i da nisam znao da zna svirati klavir na taj način. Nasmiješila mi se i rekla: “Gle, Miles, postoji mnogo stvari o meni koje ti ne znaš.” Oboje smo se samo nasmijali, a ja sam prvi put uvidio da u tome ima istine.
Majka je bila prelijepa žena, mislim u fizičkom smislu, a kako je starila, počela se isticati i njezina duhovna dimenzija. Imala je poseban stav i držanje. Lice joj je izražavalo njezin čvrsti stav. Tu sam osobinu naslijedio od nje i što je bila starija, taj je stav postajao sve izraženiji i ljepši, a ona i ja postajali smo sve privrženiji jedno drugome. No unatoč tome što sam toliko duboko bio u glazbi, roditelji gotovo nikad nisu zakoračili ni u jedan noćni klub, čak ni da me vide kako sviram.
Prije nego što sam napustio Juilliard, poslušao sam Dizzyjev savjet da uzmem sate klavira. Pohađao sam i predavanja iz simfonijskog sviranja trube, što mi je doista pomoglo u sviranju. Trubači Njujorške filharmonije držali su predavanja pa sam neke stvari pokupio i od njih.
Kad kažem da mi Juilliard nije pomogao, želim reći da me nije usmjerio prema shvaćanju što doista želim svirati. Zato sam zaključio da u toj školi više ništa nisam mogao učiniti ni naučiti. Gotovo nikad nisam žalio zbog svojih odluka. Događalo se da požalim, ali ne često. No kad sam te jeseni 1945. otišao s Juilliarda, nisam osjećao nikakvo žaljenje. Hoću reći, svirao sam s najvećim svjetskim džez-glazbenicima, i je li bilo razloga da zbog nečeg žalim? Nije. Zato se i nisam osjećao loše. Nikad nisam zažalio.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:44 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 8f4cba71acb9




Četvrto poglavlje
Otprilike u isto vrijeme, u jesen 1945., producent Savoy Recordsa Teddy Reig želio je s Birdom dogovoriti datum snimanja za diskografsku kuću Savoy. Bird je pristao snimiti album i pitao me da sviram trubu na njemu; Dizzy je već na nekim pjesmama svirao klavir. Thelonious Monk i Bud Powell nisu mogli ili željeli sudjelovati; Bud se zapravo nikad nije previše dobro slagao s Birdom. Zato je za neke pjesme, na kojima nije surađivao Dizzy, klavir odsvirao Sadik Hakim, Curly Russell bio je na basu, Max Roach na bubnjevima, a Bird na alt-saksofonu. Ploča se zvala Charlie Parker’s Reboppers. Bio je to sjajan album, barem prema mišljenju priličnog broja ljudi, i zasigurno je ostavio tragove mog imena u bebopu kao glazbenom pravcu.
No privođenje ploče kraju bilo je nešto posve drugo, čovječe. Sjećam se da je Bird želio da sviram “Ko-Ko”, melodiju koja se temeljila na varijacijama pjesme “Cherokee”. Bird je znao da sam se tada mučio s “Cherokeejem”. Kad je rekao kako želi da odsviram upravo tu melodiju, odbio sam, nisam to namjeravao ni pokušati. Zbog toga na ploči Charlie Parker ’s Reboppers Dizzy svira trubu u pjesmama “Ko-Ko”, “Warmin’ up a Riff’ i ‘Meandering”. Nisam htio objaviti svoja ograničenja i tako se osramotiti. Smatrao sam da nisam spreman za pjesme u tempu “Cherokeeja”, ali to nisam htio razglasiti na sva zvona.
Na snimanju se dogodilo nešto smiješno. Dok je Dizzy genijalno svirao svoje solo-dionice, zaspao sam na prokletom podu i propustio tu fenomenalnu svirku. Poslije, kad sam melodiju čuo na ploči, čovječe, mogao sam samo tresti glavom i smijati se. To što je Dizzy odsvirao tog dana bilo je nenadjebivo.
No cijela je svirka sama po sebi bilo vrlo čudna, jer su neprestano pristizali uličari i dileri, tražeći Birda. Koliko se sjećam, snimanje je bilo odrađeno u jednom danu. Bio je kraj studenoga, dan kad nismo nastupali pa mislim da je vjerojatno bila riječ o ponedjeljku. Dakle, u studio su pristizali svakakvi tipovi, a Bird bi u društvu dilera nestao u smjeru kupaonice i pojavio se ponovo tek za sat-dva. U međuvremenu, dok ga nije bilo, svi ostali muvali su se uokolo, čekajući da se Bird trgne iz drijemeža. Vratio bi se sav razjeban i u banani. No nakon što bi došao k sebi Bird bi rasturio i paklenski odsvirao svoje dionice.
Sjećam se reakcija nekih kritičara kad je ploča ugledala svjetlo dana, koji su me pokopali, posebno glazbeni kritičar časopisa Down Beat. Zaboravio sam njegovo ime, no pamtim što je rekao o meni - kako sam kopirao stvari od Dizzyja, i to potpuno pogrešno, i da će me na kraju to skupo stajati. Ne osvrćem se puno na kritike, no tada su me riječi tog tipa malo dimule jer sam bio mlad i zelen, a sudjelovanje na tom albumu i kvalitetno odrađen posao bili su mi strašno važni. Bird i Dizzy rekli su mi da ne; obraćam pažnju i zanemarim te usrane kritičare, i ja sam ih poslušao; cijenio sam to što su oni - Bird i Dizzy - imali reći o mom sviranju. Tip koji je nasrao tu kritiku u Down Beatu vjerojatno nikad nije zasvirao nijedan instrument u svom životu. Možda se u tom trenutku u meni začela odbojnost prema glazbenim kritičarima, još tada kad su me tako hladno ponizili, dok sam još bio mlad i pred sobom imao još mnogo toga za naučiti. bili su bešćutni prema meni, nisu iskazali nimalo milosti. Mislio sam da nije u redu biti toliko strog prema nekome tako mladom i neiskusnom, i pritom ga nimalo ne ohrabriti i potaknuti.
Iako je naš profesionalni odnos dvojice glazbenika bio sve bolji, odnosi na privatnom planu bili su sve lošiji. Već sam rekao da je Bird jedno vrijeme živio sa mnom, no ne toliko dugo kao što su neki pisali. Hoću reći, sredio sam mu sobu u istoj zgradi u kojoj sam živio sa svojom obitelji. On bi neprestano silazio u naš stan, posuđivao novac i razna sranja, jeo ono što bi
Irene skuhala, pijan bi zaspao na kauču ili podu. Osim toga, kad bi navraćao, uvijek bi sa sobom dovlačio razne ženturače i kurve, dilere i glazbenike narkiće.
Nikad nisam shvaćao zašto je Bird činio te užasne, destruktivne pizdarije. Čovječe, mogao je puno bolje. Bio je intelektualac. Čitao je knjige, poeziju, povijest, takve stvari.
Mogao je razgovarati o svemu, s bilo kim. Taj seronja nipošto nije bio ni glup ni neznalica ili nepismena budala. Bio je jako osjećajan. No imao je u sebi destruktivnu crtu koja je često izranjala na površinu. Bio je genij, a većina je genija sebična i pohlepna. Znao je govoriti i razna politička sranja, ali i zajebavati druge, praviti se glup i onda do kraja sjebati pušioničara. Posebno je to volio raditi bijelcima. Ismijavao bi ih kad bi ovi shvatili da su popušili. Bio je baš poseban - vrlo komplicirana osoba.
No najviše sam mu zamjerio što je iskoristio moju ljubav i poštovanje koje sam mu iskazivao kao glazbeniku. Dilerima bi govorio da ću ja platiti njegove dugove. Ti bi frajeri dolazili po svoje, a nekad su izgledali tako opako kao da će me svakog trena sastaviti sa zemljom. Te su zajebancije bile opasne. Na kraju sam i Birdu i tim vucibatinama rekao da mi više ne dolaze u kuću. Toliko je izmaknulo kontroli da se Irene vratila u East St. Louis, no vratila se u New York čim je Bird prestao svraćati tako često. Nekako u to vrijeme Bird je upoznao Doris Sydnor i uselio se u njezin stan, negdje na aveniji Manhattan. Kad se Bird odselio od mene, a prije nego što se Irene vratila iz East St. Louisa, sa mnom je neko vrijeme živio Freddie Webster, s kojim bih noćima razgovarao o svemu i svačemu. S njim je bilo mnogo lakše nego s Birdom.
U pauzama između nastupa s Birdom svirao sam i s Colemanom Hawkinsom i Sir Charlesom Thompsonom u Minton’su. Bila je to jesen 1945. Već sam rekao da mi je bilo super svirati s Beanom, čovječe, taj je svirao tako dobro i usto je bio predivna osoba. Uvijek se dobro odnosio prema meni, kao prema rođenom sinu. Ajme, Bean je prokleto dobro svirao balade, posebno one koje su zvučile kao “Body and Soul”. Bio je iz Saint Josepha u Missouriju, gradića blizu Kansas Cityja iz kojeg je došao i Bird. Sva smo trojica - Bird, ja i Bean - bili sa Srednjeg Zapada. Mislim da je to imalo veze s našom svirkom i vrlo sličnim odnosom prema glazbi, a katkad - barem što se tiče Birda - i sličnim društvenim navikama: slično smo razmišljali i imali zajednički pogled na stvari. Bean je bio ugodan tip, jedan od najdivnijih ljudi koje sam upoznao, a naučio me i mnogo o glazbi.
Osim toga, često mi je davao odjeću. Pitao bih ga koliko mu dugujem za kaput ili košulju, a on bi mi obično zaračunao pedeset centi po komadu odjeće ili nešto sitno. Odjeću je kupovao u trendovskoj trgovini na Broadwayu blizu 52. ulice, a onda bi je davao meni za bijednu siću. Recimo, dao bi mi jedan od svojih modernih ogrtača za samo deset dolara. Kad smo jednom zajedno bili dolje u Phillyju, Bean me upoznao s Nelsonom Boydom i Charliejem Riceom (mislim da je bio bubnjar, ne sjećam se više). Taj je Charlie sam šio svoja odijela i nekad bi sašio koje i za Beana. Čovječe, kad se samo sjetim tih fenomenalnih odijela. Pitao sam ga: “Kvragu, Charlie, zašto i meni ne sašiješ jedno?” Rekao mi je da donesem samo materijal i napravit će mi odijelo, besplatno. Donio sam mu materijal. Sašio mi je mrak dvoredno odijelo koje bih mogao nositi do smrti. Čak mislim da na većini slika iz razdoblja od 1945. do 1947. na sebi imam odijelo Charlieja Ricea. Poslije sam uvijek, kad sam bio pri parama, krojačima davao šiti svoja odijela.
Dok sam svirao s Beanom, bolje sam se upoznao i s Theloniousom Monkom - on je također svirao u bendu. Denzil Best bio je na bubnjevima. Jako mi se sviđala Monkova melodija “Round Midnight” i želio sam je naučiti svirati. Zato sam ga svake večeri nakon svirke pitao: “Monk,
kako sam je večeras odsvirao?” A on bi mi odgovorio, vrlo ozbiljno: “Nisi dobro.” Sljedeće večeri dobio bih isti odgovor, i večer poslije, i tako dalje. To je tako trajalo neko vrijeme.
“Ne možeš je svirati na taj način”, rekao bi mi, a katkad bi te riječi popratio ozlojeđenim, razdražljivim izrazom lica. Jedne večeri, kao i svake druge, postavio sam mu isto pitanje, a on mi je odgovorio: “Da, tako je trebaš svirati.”
Čovječe, skoro sam poletio od sreće, sretan kao malo dijete. Uspio sam skinuti zvuk. To je jedna od najtežih stvari u glazbi. Pjesma “Round Midnight” bila je vrlo teška jer je imala složenu melodiju, a vi ste morali sve zajedno spojiti u jednu cjelinu, tako da dobro zvuči. Morali ste svirati tako da možete čuti akorde i promjene, a istodobno čuti i gornje tonove - bila je to jednostavno melodija koju ste morali čuti. Nipošto nije bila riječ o običnoj 8-taktnoj melodiji ili motivu, mijenjala se i zastajkivala, tužnjikavo, tipično molski. Melodija se teško učila i pamtila. Još je mogu svirati, no danas baš i ne žudim za tim da je sviram, osim možda kad vježbam, u samoći. Posebno mi je bilo teško pohvatati sve te harmonije. Morao sam slušati pjesmu, svirati je i improvizirati tako da Monk može čuti melodiju.
O improviziranju sam učio od Beana, Monka, Dona Byasa, Luckyja Thompsona i Birda. Bird je bio tako sjajan i maštovit improvizator da je mogao pjesmu potpuno izokrenuti. Ako niste bili veliki poznavatelj glazbe, niste mogli znati gdje se kvragu Bird upravo nalazi i kad improvizira. Vidite, Bean, Don Byas, Lucky Thompson - svi su oni njegovali isti stil.
Uletjeli bi sa solo-dionicom i počeli improvizirati. Melodiju ste još nekako mogli i čuti tijekom njihove improvizacije. No kad je svirao Bird, bila je to potpuno druga priča, nešto sasvim nevjerojatno, svaki put bilo je drukčije. Bio je broj jedan među majstorima svog ranga.
Recimo to ovako. Postoje slikari, ali postoje i najveći slikari među velikim slikarima. Mislim da su nas u ovom stoljeću najviše zadužili Picasso i Dali. Bird je bio poput Dalija, mog omiljenog umjetnika. Volim ga jer se iz njegovih prikaza smrti zrcali začudna mašta. Znate, jako me zanimala ta vrsta slikovitih prikaza, a u njegovim sam slikama posebno volio nadtealne scene. Način na koji se Dali služio nadrealizmom uvijek je u sebi nosio određenu nepravilnost i nesavršenost, i upravo se zbog toga - barem po mom mišljenju - razlikovao od drugih, sjetite se samo njegova prikaza ljudske glave unutar ženske dojke. Dalijeva platna imala su tako sjajan završni premaz, bila su tako glatka. Za razliku od njega, Picassove su slike, ne uzimajući u obzir njegova kubistička djela, odavale izraziti afrički utjecaj, a meni je bilo sasvim jasno o čemu je tu riječ. Zato mi je Dali bio mnogo zanimljiviji, naučio me drukčijem pogledu na stvari. Bird je na mene izvršio sličan utjecaj, ali u glazbenom smislu.
Imao je pet ili šest stilova, i svi su bili različiti. Nekad je svirao kao Lester Young, nekad kao Ben Webster, nekad na način koji je Sonny Rollins nazivao “pecking”, kad trubač rabi iznimno kratke fraze (danas se Prince služi tim stilom), a upotrebljavao je još najmanje dva stila koja sad ne mogu objasniti. Monk je imao sličan pristup, samo kao skladatelj i pijanist; ne baš kao Bird, ali vrlo slično.
Ovih dana često razmišljam o Monku jer se sva glazba koju je napisao može primijeniti i staviti u nove ritmove koje danas rabe i sviraju brojni mladi glazbenici - Prince, ja u posljednje vrijeme, mnogi drugi. Bio je sjajan glazbenik i inovator, posebno na području komponiranja i skladanja.
Monk je usto bio i čudan svat, čovječe, jer je uspijevao ritam davati pokretima nogu i stopala. Obožavao sam ga gledati kako svira klavir - ako ste samo pažljivo gledali njegova stopala, mogli ste odmah znati je li se uživio u glazbu ili nije. Ako su se njegova stopala neprestano micala, sav je bio u mjuzi; ako ne, tada to nije bilo to. Kao da gledate i slušate
bubnjanje svetih i crkvenih napjeva, znate na što mislim - ritam. Većina njegove glazbe podsjeća me na današnju karipsku mjuzu, njegovi naglasci, ritmičnost i način na koji je pristupao melodiji. Vidite, mnogo tipova tvrdi da Monk nije svirao tako dobro kao Bud Powell jer su svi mislili da je Bud bolji u tehničkom smislu, samo zato što je bio brži na klaviru. To je prokleto krivo, potpuno krivi način gledanja na stvari jer su njih dvojica imala različite stilove. Monk je svirao neke stvarno modeme i dobre stvari, isto kao i Bud Powell. No bili su različiti. Bud je svirao više kao Art Tatum, a svi su bebop-pijanisti bili ludi za Artom. Monk je bio sličniji Dukeu Ellingtonu i njegovom stride-pristupu. No Monkov ste stil mogli čuti i u Budovoj svirci. Obojica su bila prokleti genijalci. Jedino što su imali različite stilove. Kao što su se razlikovali Bird i Bean ili Picasso i Dali. Ipak, Monkove su stvari bile nešto posebno, osobito njegov pristup kompoziciji, vrlo inovativan.
Možda će vam čudno zvučiti da smo Monk i ja bili vrlo bliski kao kolege glazbenici. Često mi je pokazivao svoje nove pjesme i objašnjavao mi ih ako nešto nisam shvatio. Sve sam ih upoznao i smijao im se jer su bile čudne, nekako neobične. Monk je imao fenomenalan smisao za humor, u glazbenom smislu. Bio je odista inovativan glazbenik čija je glazba bila ispred svog vremena. Njegovu glazbu danas možete prilagoditi fusionu14 ili još popularnijim stilovima - možda ne sve njegove pjesme, ali je moguće adaptirati sve one skladbe koje u sebi imaju ono jebeno nešto. Znate već, mislim na crnačke ritmove koje genijalno izvodi James Brown. Monk je u sebi to imao i izražavao svojim kompozicijama.
Bio je vrlo ozbiljan glazbenik. Kad sam ga tek upoznao, često je bio ušlagiran, do vrha nakljukan deksedrinom. Barem sam tako čuo. No kad me učio glazbi - a poprilično sam toga od njega naučio - nisam primjećivao da je tako često bio nadrogiran. Bio je jako krupan, snažna vucibatina - visok gotovo 190 cm i težak više od 90 kg. Nije podnosio da mu itko sere po glavi. Poslije sam čuo priče da smo seja i on gotovo potukli zbog toga što sam ga prekorio prilikom sviranja pjesme “Bags’ Groove”. Bio sam šokiran jer smo Monk i ja prije svega bili vrlo bliski, a kao drugo - bio je prevelik i presnažan pa nisam mogao ni pomisliti da bih pokušao odmjeriti snage s njim. Sranje, ma čovječe - mogao me zgromiti da je to htio. Istina, nešto sam mu bio prigovorio prilikom svirke. No to se odnosilo na sviranje, ne na njega osobno. I on je uvijek znao prekoriti svoje kolege.
Iako je bio sjajan glazbenik, nekad mi je smetao način na koji bi me pratio, nije mi odgovaralo kako svira akorde u ritmu. Znate, morali ste svirati kao Coltrane da biste mogli svirati s Monkom - uza sve te fraze i nepovezana sranja koja je izvodio. Sada mi se čini da je ta zajebancija bila nešto uistinu odlično. Bila je vrhunac te usrane glazbe. Jedini je problem bio u tome što je ipak bila različita.
Monk je bio tih i miran tip. S Beanom je katkad ulazio u dubokoumne razgovore.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:45 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 8e98a56f2d9b

Bean je volio zadirkivati i peckati Monka zbog raznih stvari. Monk bi to pušio jer je volio Beana i jer je
tako krupan, jak i prijetećeg izgleda - zapravio iznutra bio strašno mekan, miran i nježan, predivna osoba, gotovo uzvišen. No da je bilo obratno i da je Monk zajebavao Beana, ovome se to vjerojatno nimalo ne bi svidjelo.
Prije o tome nisam razmišljao, ali danas, kad malo pogledam unatrag, shvaćam da gotovo nitko od kritičara nije shvaćao Monkovu glazbu. Čovječe, Monk me poučio glazbenoj kompoziciji više nego itko drugi iz 52. ulice. Sve mi je pokazao - ovaj akord sviraj na ovaj način, napravi ovo, iskoristi ono, postupi ovako. Ne bi to rekao baš tim riječima, već bi jednostavno sjeo za klavir i pokazao mi na licu mjesta. S Monkom ste morali biti brzi i čitati između redaka

14 14 Stil koji uključuje džez-elemente i žestoke rock-ritmove. (op. prev.)

jer taj nikad nije bio previše razgovorljiv. Jednostavno bi radio što i inače radi, i to na vrlo neobičan način. Ako se niste odnosili ozbiljno prema onome što vi činite i prema onome što vam je on pokazivao - ne govorio - tada biste sami sebe zapitali: “Što? Što je to bilo? Što on to radi?” Sve bi učas bilo gotovo ako se ne biste usredotočili. Jednostavno bi vas prešišalo. I to bi bilo to. Povratka nije bilo. Monk je tada bio stvarno prava faca. Bio je čovjek koji nije mogao i nije želio podnositi bilo kakva sranja. U meni je vidio nekoga tko ozbiljno pristupa stvarima u zato mi je dao sve što je mogao, a to je doista bilo mnogo. Iako se nisam previše družio s Monkom i ostvario dublji kontakt s njim u nekom prijateljskom smislu - nikad se nije upuštao u takve odnose, nipošto - ipak je u glazbenom smislu bio zreliji, moj učitelj, i zato sam odista osjećao duboku bliskost s njim, a mislim da je osjećaj bio obostran. Duboko sam uvjeren da za nekog drugog ne bi učinio to što je učinio za mene. Možda griješim, ali mislim da je bilo baš tako. No iako je Monk bio fenomenalan džezist, vjerojatno je izgledao čudno ljudima koji ga nisu poznavali, kao što su nakon određenog vremena i mene čudno gledali ljudi koji me nisu poznavali.
I Sir Charles Thompson bio je neobična biljka, no na drugi način - Monkova se čudnovata osobitost temeljila na njegovoj mirnoći, povučenosti. Sir Charles stavio bi me da sviram trubu, Connie Kay bio bi na bubnjevima, a on sam bi se prihvatio klavira. Dotad nikad nisam imao priliku čuti takvu kombinaciju instrumenata, no to nimalo nije diralo Sir Charlesa - koji je sam sebe proglasio “vitezom”. Na svoj je način bio vrlo poseban, no tih i miran zasigurno nije bio.
Mnogo je džezista dolazilo i sviralo s nama u Minton’su u tom kratkom razdoblju dok sam nastupao s bendom Sir Charlesa. Glazbenici kao što su Bird, Milt Jackson, Dizzy i bijelac po imenu Red Rodney, koji je opako dobro svirao trubu. Često je s nama svirao i Freddie Webster, a sjećam se i kad je prvi put u Minton’s došao Ray Brown i sve pomeo svojom svirkom. Sir Charles u svom je bendu imao mnoštvo dobrih glazbenika. Poniknuo je iz ere swinga, stasao je u toj vrsti glazbe - kad su rasturali glazbenici kao Buck Clayton, Illinois Jacquet i Roy Eldridge. Klavir je svirao na način Counta Basieja. No kad je to htio, znao je kopirati kratke fraze u stilu Buda Powella. Volio je svirati s plesačima. Znam da se njegov način sviranja sviđao i Gilu Evansu. I meni je neko vrijeme odgovarao taj stil, no ja sam se kretao u drugom glazbenom pravcu, više me zanimala mjuza koju su tzvodili Bird i Dizzy, barem u ono doba.
Kad sam počeo svirati s Birdovim bendom, počeo sam se svakodnevno družiti s Maxom Roachom. On, J. J. Johnson i ja često smo cijelu noć tumarali ulicama, sve dok u ranim jutarnjim satima ne bismo završili u Maxovu brlogu u Brooklynu ili kod Birda. I drugi su se džezisti, Milt Jackson, Bud Powell, Fats Navarro, Tadd Dameron i Monk, a katkad i Dizzy, slično odnosili. Sve smo međusobno dijelili, uzajamno davali i primali.
Ako je nekome bilo nešto potrebno, recimo poticaj, glazbeno nadahnuće ili lova, dijelili smo sve što smo imali. Kad bi Max, na početku angažmana u Birdovu bendu, mislio da propuštam nešto u svirci, povukao bi me za stražnji dio odijela i tako upozorio da nisam nešto odsvirao. I ja bih isto učinio kad bi se to njemu dogodilo.
Na jam sessionima, uzduž i poprijeko Harlema i Brooklyna, sjajno bismo se zabavljali svirajući s drugim glazbenicima naše dobi. Prije sam se najčešće motao u blizini tipova starijih od mene, koji su me nečemu mogli naučiti. Kad sam došao u New York, pronašao sam grupu dečki približno svoje dobi, od kojih sam mogao i nešto naučiti, ali s kojima sam istovremeno mogao podijeliti ono što sam znao. Prije se nisam često družio s mlađim tipovima. Bio sam, u glazbenom smislu, mnogo napredniji od njih i nisu mi ništa novoga mogli pokazati - većinom je bilo obratno, ja sam drugima pokazivao i učio ih novim stvarima. Pripadam onoj vrsti ljudi koji uvijek žele naučiti nešto drugo - nove, inovativne stvari. Zato sam s Maxom i ostalim
džezistima koje sam imenovao mogao cijelu noć sjediti, svirati i razgovarati o glazbi. Uvijek sam se nalazio u tome, sviđalo mi se to.
New York tada je bio drukčiji, mogli ste krstariti ulicama u potrazi za raznolikim jam sessionima na koje ste mogli doći zasvirati. Svi poznati džezisti bili bi ondje i ponašali se kao svi drugi. Danas više nije tako, ali onda nijedna faca nije mogla biti tako velika i važna da ne bi mogla doći i zasvirati na jam sessionu. Osim toga, svi su klubovi bili povezani, surađivali su jedan s drugim, bez obzira na to je li riječ o klubovima u 52. ulici ili u Harlemu - Lorraine’s, Minton’s, Small’s Paradise, svi klubovi u okolici Sedme avenije. Nisu bili raštrkani uokolo kao danas. Najvažnije nam je bilo da budemo dio dira. Mislim da se danas mnogo toga promijenilo.
Uvijek sam bio spreman na rizik, kad je bila riječ o glazbi, a poslije, kako sam stario, preuzimao sam rizike i u osobnom životu. No te davne 1945. riskirao sam pretežno u glazbenom smislu. I Max Roach tada je bio takav. Smatrali su nas facama koje tek dolaze, onima koji će rasturiti do kraja. Maxa su svi smatrali budućim Kennyjem Clarkeom, koji je u to doba smatran najboljim bebop-bubnjarom - Kennyja Clarkea zvali su Klook. Mene su proglasili budućim Dizzyjem Gillespiejem. Mislim, je li u tome bilo istine ili nije, ne bih znao reći. Prenosim samo što se tada govorkalo među glazbenicima i ljudima koji su dolazili slušati bebop.
Kritičari su me još pokapali i mislim da je razlog tomu djelomice ležao u mojoj naravi i stavu - nikad se nisam cerio i micao se nekome s puta, nikad nisam ljubio ničije guzice, pogotovo ne kritičarske. Većina kritičara svoje mišljenje temelji na tome je li određena osoba dobra i draga prema njima. Osim toga, tada su većinom kritike pisali bijelci koji su se bili naviknuli da se crni glazbenici fino ponašaju prema njima pa bi onda o njima pisali lijepe stvari. Zbog toga je mnogo tipova ljubilo njihove guzice, cerilo se na poozornici i zabavljalo publiku, umjesto da jednostavno sviraju svoje instrumente - zbog čega su i bili gore na podiju.
Koliko god da sam volio Dizzyja i Louisa Satchma Armstronga, uvijek sam mrzio način na koji se odnose prema publici - to njihovo kešenje i cerenje. Znao sam zašto to rade - htjeli su zaraditi lovu, u jednakoj su mjeri bili i zabavljači i trubači. Morali su prehranjivati obitelj. A usto su obojica voljela glumiti klaunove - Dizzy i Satch jednostavno su bili takvi. Nemam ništa protiv toga jer su oni to sami htjeli raditi. No meni se to nije sviđalo i nije mi se to nužno moralo svidjeti. Došao sam iz potpuno druge društvene i klasne sredine - ja sam sa Srednjeg Zapada, a Dizzy i Satch potječu s juga. Zbog toga na bijelce gledamo malo drukčije. Osim toga, bio sam mlađi od njih i nisam morao prolaziti kroz sranja koja su oni morali progutati kako bi postali prihvaćeni u glazbenoj industriji. Širom su otvorili vrata za tipove poput mene, bio sam svjestan toga da je dovoljno samo svirati trubu - što je bila jedina stvar koju sam želio. Nisam se smatrao zabavljačem, za razliku od njih dvojice. Nisam svirao samo radi toga da neka neuka, rasistička, bijela ništarija napiše par lijepih riječi o meni. A ne, nisam namjeravao trgovati svojim principima za takvo što. Želio sam da me prihvate kao dobroga glazbenika, a za to nije bilo potrebno da se čovjek smiješi na sceni, već samo da dobro svira trubu. Toga sam se držao onda, a to činim i danas. Kritičarima mogu samo poručiti: uzmi ili ostavi.
Zbog toga me mnogo kritičara nije baš mazilo u toba - a ni danas - jer su me percipirali kao arogantnog crnčića. Možda sam to i bio, ne znam, ali znam da mi ni na kraj pameti nije bilo da pišem o onome što sviram, a ako to nisu mogli ili željeli, onda ih jebeš takve. U svakom slučaju, Max i Monk dijelili su moje mišljenje, kao i J. J. i Bud Powell. Zbližio nas je upravo taj stav o nama samima i o našoj glazbi.
U to smo vrijeme već stekli određenu reputaciju. Ljudi su nas pratili i išli za nama gdje god da smo svirali - u Harlemu, dolje u centru u Ulici, »nekad i s one strane, u Brooklynu. Dolazilo
je i mnogo žena, samo da poslušaju Maxa i mene. No ja sam bio s Irene i onda sam još vjerovao da bi muškarac trebao biti samo s jednom ženom. Dugo sam vjerovao u ta sranja, sve dok se nisam promijenio, kad sam počeo uzimati heroin i iskorištavati žene za nabavu droge. No tih davnih godina vjerovao sam u odnos jedan-na-jedan, jedan muškarac i jedna žena. Ipak, još i tada trzao sam na neke žene, kao što su bile Annie Ross i Billie Holiday.
Klubovi u Ulici ostali su zatvoreni tijekom druge polovice 1945. pa su Dizzy i Bird odlučili napustiti New York i otići u Los Angeles. Dizzyjev agent Billy Shaw uvjerio je vlasnika jednog noćnog kluba da će bebop senzacionalno odjeknuti na zapadnoj obali. Mislim da se vlasnik kluba zvao Billy Berg. Dizzyju se svidjela ideja o širenju bebopa u Kaliforniju, no nije želio ni pomisliti na to da se ponovo uhvati u koštac s Birdovim pizdarijama. Isprva je ustuknuo, ali kad mu je rečeno da je uvjet i Birdovo sudjelovanje, Dizzy je napokon popustio i pristao na dogovor. Grupu su činili Dizzy, Bird, Milt Jackson na vibrafonu i AL Haig na klaviru, Stan Levey na bubnjevima i Ray Brown na basu. U Kalifomiju su se otputili vlakom, mislim da je to bilo u prosincu 1945.
Budući da su se stvari u New Yorku usporile, odlučio sam se vratiti u East St. Louis i odmoriti se od svega. Zatvorio sam svoj stan na uglu 147. ulice i Broadwaya. Irene i Cheryl krenule su sa mnom pa smo stvarno trebali veći prostor. Odlučio sam da se o tome pobrinem kad se vratim u New York. U East St. Louis došli smo upravo uoči Božića.
U siječnju sam još bio kod kuće, kad je u grad stigao Benny Carter sa svojim velikim bendom - imali su dogovorene nastupe u Rivieri. Otišao sam pozdraviti bend i budući da sam otprije poznavao Bennyja, pustili su me u njihove prostorije iza pozornice. Bilo mu je drago što me vidi i odmah me pitao želim li se priključiti bendu. Bennyjev bend bio je stacioniran u Los Angelesu. Budući da su ondje bili Dizzy i Bird, nazvao sam Rossa Russella u New York, koji je vodio računa o svim Birdovim nastupima i terminima, i rekao mu da odlazim u Los Angeles te da želim potražiti Birda i Dizzyja. Dao mi je Birdov broj. Odmah sam ga nazvao i rekao mu da dolazim u L.A.
Jedno vam mora biti jasno: želio sam jedino pronaći Birda, nedostajala mi je prava svirka. Samo sam ga zbog toga nazvao, nije postojao drugi razlog. No Bird mi je počeo govoriti nešto o tome da ću se pridružiti bendu, o tome da ćemo ja, on i Dizzy svirati zajedno. Rekao mi je da je pred zaključenjem dogovora za snimanje s Dial Recordsom i da to rješava Ross Russell, te da želi da i ja dođem na snimanje. Bio sam polaskan njegovim riječima, što me hvali na taj način. A tko ne bi bio sretan da ga najopakiji kurvinski sin na sceni tako hvali i da pritom želi svirati s vama? No kad ste razgovarali s Birdom, uvijek je postojala mogućnost da se iza toga kriju neki drugi razlozi, da vas pokušava nasamariti forom koja nema veze s glazbom. Nije mi palo na pamet da bih mogao zauzeti Dizzyjevo mjesto. Volio sam ga. Znao sam da su Bird i Dizzy imali nekih problema i nesuglasica u prošlosti, no nadao sam se da su to riješili, kao i toliko puta prije toga.
Nisam imao blagog pojma da su Bird i Ross Russell već razgovarali o tome da me iskoriste. Bird je želio drugu vrstu trubača, stila drukčijeg od Dizzyjeva. Želio je nekoga s nešto opuštenijim stilom koji svira u srednjem registru, nekoga poput mene. To sam shvatio tek kad sam stigao u Los Angeles.
Čim smo stigli, Benny Carter imao je dogovoren nastup u Orpheum Theatreu. Nakon što smo odsvirali dogovoreno bend se privremeno raspustio sljedeće gaže. Benny je okupio manju grupu svirača iz cijelog benda: mene, trombonista Ala Greya i još neke tipove kojih se ne sjećam. Mislim da je s nama svirao i frajer Bumps Meyers. Počeli smo nastupati u manjim klubovima oko L.A. i svirati u radijskim emisijama. No nije mi se sviđala mjuza koju smo svirali
s Bennyjem iako mu tada to nisam želio priznati. Benny je bio strašno drag tip, sviđao mi se njegov stil sviranja, no nikako nisam mogao prihvatiti način sviranja ostalih ljudi u bendu. Osim toga, na početku, kad smo tek stigli u L.A., živio sam s Bennyjem. Nisam mogao samo tako ustati i otići. Jedno vrijeme nisam znao što mi je činiti. Nisam s velikim veseljem svirao u Bennyjevu bendu jer se njihov repertoar sastojao od staromodnih melodija i aranžmana. Znate, Benny je bio genijalan glazbenik. No nije imao samopouzdanja, nije imao povjerenja u to kako svira i nekad bi me pitao zvuči li kao Bird. Odgovorio bih mu: “Ne, zvučiš poput Bennyja Cartera.” Ajme, čovječe, kad bih mu tako odbrusio, Benny bi se previjao od smijeha.
S Birdom sam svirao u after-hours klubu Finale, dok sam još nastupao s bendom Bennyja Cartera. Finale je bio na drugom katu, a do njega se dolazilo stubama, koliko se sjećam. Nije to bio velik prostor, no bio je ugodan i po mom mišljenju funky jer se puštala takva, nekonvencionalna mjuza, a glazbenici su partijali i silazili među publiku. Obično se njihova svirka prenosila uživo na radiju. Bird je uvjerio tipa po imenu Foster Johnson, umirovljenog vodviljskog plesača koji je vodio klub, da ga primi u bend. Klub Finale nalazio se u dijelu Los Angelesa koji se zvao Mali Tokio. Odmah uz tu japansku četvrt nalazio se i crnački dio grada. Mislim da je klub Finale bio smješten u ulici South San Pedro. No da se vratim svirci uklubu Finale - ja sam svirao trubu, Bird je bio na alt-saksofonu, Addison Farmer - brat blizanac trubača Arta Farmera - svirao je bas, Joe Albany klavir, a na bubnjevima bio je Chuck Thompson. U klub je na svirku dolazilo mnoštvo dobrih glazbenika. Često je svraćao Howard McGhee. Vodio je klub nakon dogovora s Fosterom Johnsonom. Sonny Criss, alt-saksofonist, također je dolazio na svirke, kao i Art Farmer, basist Red Callender i Redov štićenik - ludi genijalni gad Charlie Mingus.
Čovječe, Charlie Mingus obožavao je Birda, gotovo nikad nisam vidio takvu ljubav prema nekome. Možda je još samo Max Roach toliko volio Birda. No Mingus - sranje - dolazio je vidjeti i slušati Birda gotovo svaku večer. Nikad mu nije bilo dosta, nikad ga se nije zasitio. I ja sam mu se Poprilično sviđao. Mingus je isto tako znao svirati bas i svima je bilo jasno, kad bi ga jednom čuli, da će nešto biti od njega, da će na kraju rasturati, kao što je i bilo. Znali smo da će na kraju doći u New York, što je i učinio.
Dosadila mi je glazba koju smo svirali u Bennyjevu bendu. Nije to bila prava mjuza. Prijatelju Luckyju Thompsonu povjerio sam koliko mi se zgadio taj bend. Rekao mi je da sve napustim i da se preselim k njemu Lucky je paklenski svirao saksofon, a upoznao sam ga u Minton’su. Bio je iz Los Angelesa i vratio se kući iz New Yorka. Dopustio sam mu da nekoliko puta odsjedne kod mene dok je bio u New Yorku. Imao je kuću u Los Angelesu pa sam se preselio k njemu.
Bio je to početak 1946. i moja djevojka Irene, koja je ostala u East St. Louisu, nosila je naše drugo dijete Gregoryja. Sad sam morao razmišljati o uzdržavanju obitelji i lovi. Prije nego što sam napustio njegov bend, Benny me pitao trebam li novca. Čuo je da sam nesretan. Jednostavno sam mu rekao: “Ma ne, stari, samo želim otići.” Bio je povrijeđen, a ja sam se osjećao bijedno jer me upravo on doveo u Kaliforniju i računao je na mene. Bio je to prvi put da sam tako naglo napustio bend s kojim sam nastupao. Zarađivao sam približno 143 dolara na tjedan. No bilo mi je mučno, nisam se osjećao lagodno u Bennyjevu bendu. Nikakav novac nije me mogao usrećiti dok god sam svirao te usrane aranžmane Neila Heftija u repertoaru Bennyjeva benda.
Tako sam ostao bez ijednog novčića u džepu. Uselio sam se k Luckyju na neko vrijeme, a onda sam počeo živjeti s Howardom McGheejem. Postali smo veliki frendovi, a on je od mene želio naučiti sve o trubi i glazbenoj teoriji. Howard je živio sa svojom djevojkom Dorothy,
bjelkinjom.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:45 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Aed2a0c701db

Bila je prekrasna - izgledala je poput glumačke zvijezde. Mislim čak da su bili u braku, nisam siguran. Dakle, Howarda je opremila novim automobilom, uvijek je imao pune džepove para, a na sebi glanc novu odjeću. Čovječe, Howard je bio frajer i pol. U svakom slučaju, Dorothy je imala prijateljicu, plavušu, mrak žensku koja je strašno nalikovala na Kim Novak, samo je bila još otmjenija. Zvala se Carol, jedna od djevojaka Georgea Rafta.
Često je dolazila u Howardovu kuću, a Howard je želio da se spetljam s njom. Dotad sam vodio ljubav tek s dvije-tri žene. Počeo sam pomalo i pušiti u to vrijeme, no još nisam znao pravo ni opsovati nekoga. Možete zamisliti, Carol je dolazila da me vidi, a ja uopće nisam obraćao pozornost na nju. Sjedila bi i gledala me dok bih ja vježbao trubu, što sam zapravo radio cijelo vrijeme.
Howard bi se vratio kući nakon što bi Carol otišla, a ja bih mu rekao: “Howarde, znaš da je bila Carol.”
“Pa što?” odvratio bi Howard.
“Pa što?” rekao bih. “Što misliš time reći - ‘Pa što?’” “I što si učinio, Miles?”
“Ništa”, odgovorio bih mu. “Ništa nisam učinio.”
“Slušaj, Miles”, Howard bi na kraju rekao, “ta je cura bogatašica.
Hoću reći, ako dolazi, znači da joj se sviđaš, zato učini nešto. Misliš da dolazi ovamo i u Luckyjevu kuću trubeći svojim cadillacom samo tako, stari? Zato, kad sljedeći put dođe, poduzmi nešto. Slušaš li što ti govorim, Miles?”
Došla je ubrzo nakon našeg razgovora i zatrubila svojim novim cadillacom. Pustio sam je unutra i ona me pitala treba li mi što. Cadillac se sjajio ispred kuće, spuštena krova, a ona finija od najotmjenije dame. Nisam još mutio s bjelkinjama u to vrijeme pa sam vjerojatno bio malo uplašen. Možda sam samo jednom poljubio bijelu curu u New Yorku. No još nikad nisam spavao ni s jednom. Zato sam joj rekao da mi ništa ne treba. Ona se okrenula i otišla. Kad se Howard vratio kući, rekao sam mu da je svratila Carol i pitala me trebam li štogod.
“I što?” pitao me Howard.
“Rekao sam joj da mi ništa ne treba. Nisam želio lovu ni išta drugo.”
“Koji si ti luđak, budalo jedna”, odvratio mi je Howard, bijesan do jaja. “Kad opet dođe i ti mi kažeš takvu budalaštinu a nemaš prebijene pare, stari, odrezat ću ti taj tvoj usrani nos. Ovdje više nigdje ne možemo svirati. Crnački sindikat ne želi da sviramo jer smo previše moderni. Sindikat bijelaca ne voli nas jer smo crnci. A pred tobom stoji bjelkinja, kučka koja ti želi dati lovu, tebi koji si gol ko crkveni miš, i ti si je na kraju odbio? Ako opet tako usereš stvar, priklat ću te, ti folirantsko govno, čuješ li ti mene, shvaćaš li što ti želim reći? Bolje za tebe da razumiješ, jer se ne zajebavam.”
Znao sam da je Howard drag i sve to, ali nije podnosio glupa sranja. Sljedeći put kad je Carol svratila i pitala me trebam li love, rekao sam joj: “Aha.” Kad mi je ponudila novac, ja sam ga i uzeo.
Rekao sam to Howardu, a on mi je na to samo odvratio: “Dobro.” Poslije toga sam razmišljao što mi je Howard želio reći, koliko mi je ta usrana situacija zasmetala - to što mi je ona dala lovu. Nikad se prije nisam doveo u tako odvratnu situaciju. No prvi sam se put našao u takvoj neprilici, da nisam uopće imao love. Nakon toga Carol mi je poklanjala džempere i slična sranja jer su noći u Los Angelesu postale prohladne. Nikad nisam zaboravio razgovor koji sam vodio s Howardom. Zapamtio sam ga od riječi do riječi. Što mi se rijetko događa.
Nakon što sam napustio Bennyjev bend napokon sam se priključio Birdu i neko vrijeme s njim svirao. O Birdu je za vrijeme njegova boravka u Los Angelesu brigu vodio i Howard McGhee. Bird je jedno vrijeme živio s Howardom kad se nakon svirke s Dizzyjem u klubu Billyja Berga probio i postao poznat. Glazba koju su Diz i Bird izvodili u Bergovu klubu privukla je pažnju i oduševila, no Dizzy se želio vratiti u New York. Kupio je avionske karte za cijeli bend - i za Birda - kako bi odletjeli natrag u New York. Svi su pristali, željeli su se vratiti. Ali u posljednjoj je minuti Bird odlučio unovčiti svoju kartu i kupiti si šut heroina.
U rano proljeće 1946., mislim da je bio ožujak, Ross Russell je Birdu dogovorio snimanje za Dial Records. Ross se pobrinuo da Bird bude trijezan, mene je stavio na trubu, Luckyja Thompsona na tenor-saksofon, tipa po imenu Arv Garrison na gitaru, Vica McMillana na bas, Roya Portera na bubnjeve i Dodoa Marmarosu na klavir.
U to je vrijeme Bird pio jeftino vino i fiksao se heroinom. Ljude na zapadnoj obali bebop nije zanimao toliko kao Njujorčane - mislili su da je sranje koje sviramo i izvodimo vrlo čudno. Osobito su tako gledali na Birda. Bio je švorc, izgledao je loše i otrcano i svi koji su znali tko je on, znali su da je riječ o jebenom genijalcu koje uopće ne mari ni za što i ni za koga. Oni ostali, kojima je rečeno da je Bird prava zvijezda, mogli su samo vidjeti pijanog tipa bez prebijene pare koji na pozornici svira čudne pizdarije. Mnogo njih nije popušilo svu tu famu o tome da je Bird genij pa su ga jednostavno ignorirali, i mislim da je to narušilo njegovo samopouzdanje i vjeru u to što radi. New York je napustio kao kralj, no u Los Angelesu bio je samo još jedan uvrnuti pijani crnac bez ijednog novčića u džepu koji svira tamo neke neobične stvari. Los Angeles je grad sagrađen na slavnim zvijezdama, a Bird zasigurno nije izgledao kao neka zvijezda.
No na tom snimanju koje je Ross dogovorio za Dial Bird se pribrao i odsvirao nevjerojatno dobro, jednostavno rasturio. Sjećam se da smo noć prije u klubu Finale održali probu. Pola večeri proteklo nam je u raspravi o tome što ćemo svirati i tko će što svirati. Nije bila moguća proba na sam dan snimanja pa su glazbenici popizdili što će svirati stvari koje nisu dobro poznavali. Bird nikad nije znao suvislo objasniti ljudima što od njih očekuje. Jednostavno bi doveo nekoga za koga bi mislio da može odsvirati ono što treba i sve prepustio glazbeniku. Ništa ne bi zapisao, možda tek konturu melodije. Sve što je želio bilo je odsvirati nešto, pokupiti lovu, što prije otići i nabaviti si nešto heroina.
Bird bi svirao melodiju koju je želio. Drugi su glazbenici morali zapamtiti što je on odsvirao. Bio je stvarno spontan, ravnao se prema svom instinktu. Nije se prilagodio zapadnjačkom načinu uzajamne suradnje glazbenika u skupini i organizaciji svakog detalja. Bird je bio veliki improvizator i smatrao je da otud potječe dobra mjuza i da se veliki glazbenici time moraju baviti. Držao se svog koncepta “jebeš sve što je zapisano”. Sviraj što znaš, sviraj to dobro i sve će sjesti na svoje mjesto - što je suprotno od zapadnjačkog koncepta zapisivanja glazbe.
Sviđalo mi se kako to Bird radi. Mnogo sam naučio od njega upravo na taj način. Poslije će mi to biti od velike pomoći u osmišljavanju vlastitoga koncepta glazbe. Čovječe, to sranje ima vajde, funkcionira. No ako imate nekoliko tipova koje ne shvaćaju što se događa ili se ne mogu nositi sa svim tim slobodnim izražajem koji im nudite i sviraju što oni žele, tada se iz toga neće izroditi ništa dobroga. Bird bi dovodio frajere koji nisu mogli svladati tu zamisao, koncepciju glazbe. Dovodio bi ih i na studijska snimanja i na svirku uživo. Zbog toga se povela žučna rasprava i u klubu Finale, večer prije dogovorenog snimanja.
Snimali smo u Hollywoodu, u studiju Radio Recordersa. Bird je bio u pravom raspoloženju tog dana, rasturao je. Snimili smo “Night in Tunisia”, “Yardbird Suite” i “Ornithology”. Dial je objavio “Ornithology” i “Night in Tunisia” na ploči od 78 okretaja u travnju te godine. Sjećam
se da je tog dana Bird snimio i pjesmu “Moose the Mooch”, nazvanu po tipu koji je Birdu nabavljao heroin. Mislim da je taj diler dobio otprilike pola autorskog honorara s te ploče jer je Birda opskrbljivao heroinom. (Vjerojatno je to na određeni način bilo naznačeno i u Birdovu ugovoru.)
Koliko se sjećam, svi su tog dana dobro odsvirali svoje dionice, svi osim mene. Bilo je to moje drugo snimanje s Birdom i nije mi bilo jasno zašto nisam svirao dobro, a mogao sam. Možda sam bio živčan. Zapravo, nije bila riječ o tome da sam svirao užasno. Ali sam mogao bolje. Ross Russell - folirantski gad kojeg nikad nisam mogao podnijeti jer je bio obična krvopija, pijavica koji nikad ništa nije učinio osim što je Birdu samo sisao krv kao vampir - rekao je nešto u smislu toga da sam uprskao. Jebeš to bijelo blebetalo. On nije bio glazbenik i kako je onda mogao znati što se Birdu sviđa?! Rekao sam Rossu Russellu da me može poljubiti u dupe.
Sjećam se da sam tog dana svirao sa sordinom15 kako bih dobio zvuk koji se razlikuje od Dizzyjeva. No čak i sa sordinom, još sam zvučio poput Dizzyja. Bio sam ljut na sebe jer sam želio postići svoj zvuk. Još sam vjerovao da sam nadomak tomu da iz trube izvučem vlastiti ton. Čak i tada jedva sam čekao da postanem samo svoj, a bilo mi je tek devetnaest. Bio sam nestrpljiv i prema sebi i prema svemu drugome. No zadržao sam to u sebi, a oči i uši držao sam širom otvorene kako bih što više naučio.
Nakon što smo snimili tu ploču, mislim da je to bilo nekako u isto vrijeme, možda početkom travnja, policija je zatvorila Finale koji su tada vodili Howard i Dorothy McGhee. Howard je neprestano bio na udaru bijelih policajaca koji su ga zajebavali jer je bio oženjen bjelkinjom. Kad je Bird počeo živjeti u njihovoj garaži i opijati se, okružen svim tim svodnicima, dilerima i uličarima, policiji to nije promaknulo pa je reagirala. Howard i Dorothy počeli su se sve više družiti s brojnim sumnjivim tipovima. bili su žilav par i nisu promijenili ponašanje. Policija je zatvorila Finale s obrazloženjem da se ondje dila droga - što je bila istina. No nikad nisu uhitili nikoga. Klub je zatvoren zbog sumnji u određene kriminalne radnje.
Na početku nije postojalo mnogo mjesta na kojima su džez-glazbenici mogli svirati, posebno crni džezisti. Nije se moglo gotovo ništa zaraditi. Ubrzo mi je otac počeo slati lovu pa se moglo izdržati. Ipak, situacija baš i nije bila sjajna. U to je vrijeme u Los Angelesu bilo teško nabaviti heroin. To me nije zabrinjavalo jer ga nisam uzimao, ali Bird je već dobrano zaglibio. Dotad je već postao stvarno teški ovisnik i počeo je s mučnim odvikavanjem. Jednostavno je nestao. Nitko nije znao da živi kod Howarda, a Howard nikome nije rekao da se Bird pokušava “skinuti”. Kad je napokon odbacio heroin, Bird se okrenuo drugoj gadnoj ovisnosti - počeo je piti. Jednom mi je rekao da se pokušava skinuti s heroina i da nije uzeo šut već tjedan dana. No imao je osam litara vina na stolu, prazne litrenke viskija u kanti za smeće, bennyje16 razasute po stolu i pretrpanu pepeljaru iz koje su ispadali opušci.
Bird je i prije prilično pio, no nikad se nije tako opijao kao kad se skinuo s heroina. Počeo je piti tričetvrtlitrenke bilo kojeg pića kojeg bi se uspio dočepati. Volio je viski, koji bi nestao istog trenutka kad bi ga se dočepao. No još se više opijao vinom. Poslije mi je Howard rekao da ga je to održalo kad se skidao s droge - pio je porto. Onda je počeo uzimati tablete, benzedrin, što mu je uništilo tijelo.

15 Prigušivač (op. prev.)
16 sleng amfetamini u obliku tableta - kemijski stimulansi koji djeluju na središnji živčani sustav (op. prev.)

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:45 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Cbe1e237d78c


Finale je ponovo svoja vrata otvorio u svibnju 1946. Bird je na trubu stavio Howarda umjesto mene i iz nekog razloga taj mi se mjesec usjekao u pamćenje. Bird je u sastavu imao Howarda, Reda Callendera, Dodoa Marmarosu i Roya Portera. Jako je propao u fizičkom smislu, naočigled svih, ali još je genijalno svirao.
Počeo sam izlaziti s mlađim glazbenicima iz Los Angelesa - Mingis som, Artom Farmerom i, naravno, Luckyjem Thompsonom, s kojim sam se najviše družio tijekom boravka na Zapadnoj obali. Mislim da sam odsvirao jednu gažu s Birdom u travnju, no nisam potpuno siguran. Čini mi se da sam svirao u klubu Carver, unutar kampusa UCLA. Koliko se sjećam, tada su svirali i Mingus, Lucky Thompson, Britt Woodman i možda Arv Garrison. Posao se u Los Angelesu teško nalazio pa sam se do svibnja, ili je to bio lipanj, umorio od života u tom gradu. Scena je bila umrtvljena. Ništa novoga nisam mogao naučiti.
Arta Farmera upoznao sam u uredima crnačkog sindikata, u crnačkom kvartu koji se nalazio u središtu Los Angelesa. Mislim je bila riječ o Localu 767. Razgovarao sam s trubačem Sammyjem Yatesom, koji je svirao u bendu Tinyja Bradshawa. Još su neki dečki stajali uokolo i zapitkivali me što se događa s novom mjuzom, bebopom, i kako je u New Yorku. Zanimale su ih te stvari. Odgovarao sam im ono što sam znao.
Sjećam se da je sa strane stajao jedan jako miran i povučen tip kojemu nije moglo biti više od sedamnaest ili osamnaest godina. Slušao je sve što sam govorio, upijajući svaku riječ. Već sam ga viđao po jam sessionima. Bio je to Art Farmer. Svirao sam s njegovim bratom blizancem i doznao da i Art svira trubu i krilnicu. Kratko smo porazgovarali o glazbi. Svidio mi se jer je bio stvarno pristojan tip i prilično je dobro svirao za nekog tako mladog.
Najčešće sam ga sretao u Finaleu. Bolje sam ga upoznao tek poslije, nakon što se preselio u New York. No prvi sam ga put sreo u Los Angelesu. Velik broj mladih glazbenika iz Los Angelesa, koji su ozbiljno shvaćali sviranje i glazbu, prilazio bi mi i postavljao pitanja o tome što se događa u New Yorku. Znali su da sam često svirao s velikim facama pa su željeli čuti nešto o mojim iskustvima.
Do ljeta 1946. radio sam s bendom Luckyja Thompsona u plesnoj dvorani Elks, južnije na Central Avenue, gdje nas je slušala crnačka publika iz Wattsa. Bile su to guzice koje su inače slušale country, ali im se svidjela i naša glazba jer su na nju mogli plesati. Mingus je u tom bendu svirao bas. Lucky bi lokal unajmljivao triput na tjedan i oglašavao nastupe približno ovako: “Zvijezde Luckyja Thompsona predstavljaju briljantnog mladog trubača Milesa Davisa, koji je ovdje posljednji put svirao s Bennyjem Carterom.” Čovječe, kako je to bilo smiješno. Lucky Thompson bio je prava ljudina. Gaže smo svirali negdje tri-četiri tjedna, a tada je Lucky otišao s bendom Boyda Raebuma.
U to sam vrijeme gostovao na Mingusovom albumu Baron Mingus and His Symphonic Airs. Mingus je bio genijalni luđak - nikad nisam shvatio što je želio reći tim naslovom. Jednom mi je pokušao objasniti, no mislim da čak ni on sam nije znao što mu je prolazilo glavom kad je smišljao taj naslov. Ipak, Mingus ništa nije činio napola. Ako bi odlučio da napravi budalu od sebe, to bi napravio bolje od svih koji su to ikad pokušali. Mnogima se nije sviđalo to što Mingus sam sebe naziva Baronom, no meni to uopće nije smetalo. Mingus je možda bio luckast, ali je također bio i ispred svog vremena. Jedan od najboljih basista svih vremena.
Charles Mingus bio je pravi kučkin sin koji nije podnosio ničija sranja. Upravo to sam cijenio kod njega. Mnogi ga nisu podnosili, ali mu se nisu to usudili reći u facu. Meni to nije predstavljalo problem. Nije me uplašilo to što je golem. Zapravo je bio nježan, pristojan tip koji ne bi ni mrava zgazio, sve dok se netko s njim ne bi počeo zajebavati. A tada, pazi ga se! Cijelo smo se vrijeme svađali i vrištali jedan na drugoga. No Mingus mi nikad nije zaprijetio
da će me udariti. Kad je 1946. Lucky Thompson napustio grad, Mingus je postao moj najbolji prijatelj u Los Angelesu. Zajedno smo vježbali i neprestano razgovarali o glazbi.
Bird me zabrinjavao jer je pio kao smuk i počeo se debljati. Bio je u tako lošem fizičkom stanju da se, prvi put otkad sam ga upoznao, to odrazilo i na njegovo sviranje. Sad je već pio litru viskija na dan, što je bio znatni pomak od tričetvrt litre na početku. Vidite, narkići imaju svoje rutine. Prvo moraju zadovoljiti svoju naviku. I tek tada mogu funkcionirati, svirati, pjevati, što god. No Bird je ispao iz svoje rutine tijekom boravka u Kalifomiji. Kad dođete u novu sredinu i kad ne možete stalno pronalaziti to što vam je potrebno, počnete pronalaziti neke druge stvari - njemu je to bilo piće. Bird je bio narkić. Njegovo je tijelo tražilo heroin, bilo je naviknuto na njega. No istodobno, tijelo mu nije bilo naviknuto na sva ta učestala opijanja. Jednostavno je pomahnitao. Dogodilo mu se to tada u Los Angelesu, a poslije i u Chicagu i Detroitu.
Počelo je biti očito kad je Ross Russell organizirao još jedno snimanje za Dial Records, u srpnju 1946. Bird nije bio u stanju svirati. Howard McGhee, koji je tog dana trebao svirati trubu, okupio je bend. Birda si mogao samo žaliti - nije bio u stanju odsvirati ni note. Boravak u Los Angelesu, zanemarivanje, nedostatak bilo kakve droge, opijanje litrama viskija i gutanje amfetamina na kraju je uzelo danak i potpuno ga iscrpilo. Izgledao je ispijeno i ja sam stvarno mislio da je s njim gotovo. Mislio sam da će umrijeti. Poslije se te večeri, nakon snimanja, vratio u hotelsku sobu i tako se napio da je zaspao s cigaretom u ustima i zapalio krevet. Kad je ugasio vatru i istrčao gol na ulicu, policija ga je uhitila. Mislili su da je neki luđak i odveli ga u državnu bolnicu Camarillo. Ondje je zadržan čak sedam mjeseci. To mu je vjerojatno spasilo život iako su mu ondje radili raznorazna zajebana sranja.
Kad su na taj način odveli Birda, svi smo iz branše bili stvarno šokirani, posebno glazbenici u New Yorku. No ono što je zapravo užasnulo svakoga od nas bila je šok-terapija kojoj je Bird bio podvrgnut u Camarillu. Jednom su mu pustili toliko struje u tijelo da je gotovo odgrizao vlastiti jezik, Nisam shvaćao zašto mu daju elektrošokove. Tvrdili su da mu to pomaže. No umjetniku kao što je bio Bird ta je šok-terapija pomogla samo u tome da ga još više razjebe. Iste su stvari radili i Budu Powellu kad se razbolio, i nije mu uopće pomoglo. Bird je bio u tako lošem stanju da su mu doktori rekli da će umrijeti ako dobije jaču prehladu ili upalu pluća.
Nakon što je Bird napustio scenu često sam znao vježbati s Charliejem Mingusom. Pisao je melodije koje smo Lucky, on i ja uvježbavali. Mingusu se živo jebalo koja vrsta glazbenog ansambla izvodi njegove stvari - želio je samo da se ta njegova sranja neprestano vrte i sviraju. Često sam se svađao s njim zbog svih tih naglih harmonijskih promjena u njegovim pjesmama.
“Mingus, ti si takva usrana lijenčina, stari, toliko da ne želiš usklađivati stvari. Samo - bam!
lupiš akord, što je katkad stvarno zgodno, ali čovječe, nije baš da pali svaki prokleti put!”
Nasmijao bi se na te riječi i rekao mi: “Miles, samo sviraj to sranje tako kako sam ga napisao.” Poslušao sam ga. Tada je to sve zvučilo jako čudno. No Mingus je, baš kao i Duke Ellington, bio ispred svog vremena.
Znao je svirati raznolike pizdarije. Odjednom bi počeo pisati neobičnu mjuzu, gotovo preko noći. Mislim, ništa u glazbi i zvuku nije “pogrešno”. Možete lupiti što god vam padne na pamet, bilo koju vrstu akorda. Sjetite se sjebanih stvari koje je znao svirati John Cage, ispuštajući svu silu neobičnih zvukova i šumova. Glazba je otvorena za razne stvari. Znao sam mu se podrugivati: “Mingus, zašto sviraš na taj način?” Recimo, svirao bi “My Funny Valentine” u duru, a ta se melodija zapravo mora svirati u d-molu. Samo bi nabacio onaj svoj slatki smiješak i nastavio po svome. Mingus je bio ljudina i pol, čovječe, čisti genij. Obožavao sam ga.
No da se vratim svojoj priči. Tijekom ljeta 1946. - mislim da je bio kolovoz - u Los Angeles doputovao je bend Billyja Eckstinea. Fats Navarro bio je njihov stalni trubač, no napustio je bend i ostao u New Yorku. Zato me B. potražio - Dizzy mu je rekao da sam u Los Angelesu - i pitao me želim li svirati u njegovu bendu. “Hej, Dick” - B. me zvao Dick -“dakle, sad si spreman, seronjo?”
“Aha”, odgovorio sam mu.
“Dick, dat ću ti 200 dolara tjedno, svirao ti ili ne svirao. No nemoj to nikome otkriti”, rekao mi je. “Ako se izlaneš, ubit ću boga u tebi.”
“Okej”, potvrdio sam, široko se cereći.
Vidite, B. me pitao da se pridružim njegovu bendu još prije nego što sam napustio New York. Stvarno me želio. Zbog toga mi je u Los Angelesu i ponudio toliku lovu. Prije sam uživao svirajući u malim sastavima, a Freddie Webster rekao mi je: “Miles, znaš da je svirka s B.-om smrt za tebe. Ako odeš za njim, kreativni glazbenik u tebi jednostavno će presahnuti. Nećeš moći raditi ono što ti želiš. Nećeš moći svirati ono što ćeš ti poželjeti. Oni odlaze u Južnu Karolinu, a tebi se to neće svidjeti. Ne možeš se ceriti kao klaun. Nisi čiča Tomo i napravit ćeš nešto zbog čega te će bijelci tamo htjeti upucati. Zato, nemoj to činiti. Reci mu da ne želiš ići s njim.”
Ja sam ga poslušao jer je Freddie bio moj najbolji kompić i usto vrlo pametan. Kad sam pokušao reći da ni B. ne trpi ničija sranja, pa zašto onda ne bi i njega ustrijelili tamo dolje na Jugu, Freddie mi je odgovorio: Miles, B. je zvijezda koja zarađuje silne pare. Ti nisi u tom rangu. Zato se nemoj trpati u isti koš s njim, još ne.” Zbog svega toga mi je B. tom prilikom rekao: “Dakle, Dick. Jesi li sad spreman, seronjo?” kad me pitao da se pridružim njegovu bendu u Los Angelesu.
Podjebavao me jer nisam postao član benda još onda u New Yorku. No uvažio je moje mišljenje i odbijanje.
U bendu su saksofone svirali Sonny Stitt, Gene Ammons i Cecil Payne Linton Gamer - brat Errolla Gamera - bio je na klaviru, Tommy Potter na basu i Art Blakey na bubnjevima. Trubačku sekciju činili su Hobart Dotson, Leonard Hawkins, King Kolax i ja.
Dotad je B. već postao jedan od najslavnijih pjevača u Sjedinjenim Državama, uz bok Franku Sinatri, Natu Kingu Coleu, Bingu Crosbyju i ostalim velikanima. Crnkinje su ga smatrale seks-simbolom, zvijezdom. I bjelkinje su ga također tako percipirale, ali nisu ga u tolikoj mjeri voljele ili kupovale njegove ploče kao što su to činile crnkinje. Bio je grubi kurvinski sin koji nije trpio da mu itko sere po glavi, ni žensko ni muško. Jednostavno bi sastavio sa zemljom prvog koji bi prešao granicu podnošljivog.
No B. se radije smatrao umjetnikom nego zvijezdom. Mogao je zaraditi brdo love za sebe da je odustao od benda i počeo nastupati samostalno, kao pjevač. Ta je postava benda, baš kao i sve prije nje, bila vrlo čvrsta i disciplinirana. Rasturili bi svaku stvar koju je B. poželio da sviraju. Bend bi počeo izvoditi stvarno dobre stvari nakon što bi B. otpjevao svoje numere. Samo bi stajao pokraj sa širokim osmijehom na usnama, uživajući u tome što svaki od svirača izvodi. B.-ov bend nikad nije mogao pošteno snimiti svoju svirku. Producente je više zanimao
B. kao pjevač pa su stavljali naglasak na njega i popularnu glazbu. Morao je izvoditi pop-stvari kako bi bend i dalje nastupao.
Koliko se sjećam, B. je imao orkestar od 19 svirača, a u ono su se vrijeme veliki ansambli raspadali zbog nedostatka novca. Jednog mi je dana,, tijekom stanke od tjedan dana bez
nastupa, B. donio gomilu novca. Rekao sam mu: “B., ne mogu uzeti tu lovu, čovječe, pa ostali momci još nisu primili plaću.”
B. se samo nasmiješio i stavio novac natrag u džep. Nikad mi više nije ponudio takvo što. Nije stvar bila u tome da nisam mogao potrošiti lovu. Mogao sam je potrošiti na svoju obitelj
Irene je bila u East St. Louisu s dvoje klinaca, Cheryl i Gregoryjem. No jednostavno nisam mogao uzeti lovu znajući da ostali momci još nisu bili plaćeni za svoje nastupe.
Kad nismo odrađivali plesnjake i druga sranja diljem Los Angelesa, razbijali smo se u manje grupice i svirali u malim klubovima, kao što je bio Finale. Ostali smo tako u Los Angelesu oko dva-tri mjeseca, nakon čega smo se vratiti u New York, u kasnu jesen 1946. Kratko smo se zadržali i u Chicagu.
S B.-ovim sam bendom nastupao po cijeloj Kalifomiji pa je i moja reputacija polako rasla. Kad sam se spremio da s bendom napustim Los Angeles, Mingus se ozbiljno naljutio na mene. Mislio je da napuštam Birda, koji je još bio zatvoren u Camarillu. Pitao me kako se mogu vratiti u New York bez Birda. Pobjesnio je kao furija. Ništa na to nisam mogao reći pa sam šutio. Zatim je rekao da mi je Bird bio poput “tate”. Odgovorio sam mu da ne mogu više ništa učiniti za Birda. Sjećam se svojih riječi: “Slušaj, Mingus, Bird je u mentalnoj ustanovi i nitko nema pojma kad će moći izaći. Znaš li možda ti, stari? Bird je potpuno sjeban, zar ne shvaćaš?”
No Mingus se nije predavao: “Već sam ti rekao. Miles, Bird je tvoj otac u glazbenom smislu. Ti si jedan šupak. Miles, taj te je čovjek stvorio.” Opet sam mu odgovorio: “Jebi se, Mingus. Nije me napravio nikakav jebeni probisvijet, crnčugo, već moj pravi otac. Bird je možda bio u situaciji da mi pomogne, i to je učinio. No ta me ništarija nije stvorila, stari. Zato zajebi s time. Dosta mi je ovog prenapuhanog Los Angelesa. Moram se vratiti u New York, gdje se događaju prave stvari. I nemoj se zabrinjavati oko Birda, Mingus. Bird će shvatiti čak i ako ti ne budeš shvaćao.”
Taj razgovor s Mingusom doista me potresao jer sam ga volio, a vidio sam da ga moj odlazak duboko dira. Odustao je od nagovaranja da ostanem. Ipak, mislim da je ta svađa ozbiljno narušila naše prijateljstvo. Svirali smo zajedno i nakon tog incidenta, ali više nismo bili bliski kao prije. Međutim, ostali smo prijatelji, bez obzira na razne tvrdnje onih koji su o nama pisali u svojim knjigama. Ti autori nikad nisu razgovarali sa mnom. Kako bi onda mogli znati što sam ja mislio o Charlieju Mingusu? Poslije nas je život odveo različitim putevima - Mingus i ja otišli smo svaki na svoju stranu, kao i većina drugih ljudi. No bio je moj frend, čovječe, i on je sam toga bio svjestan. Možda se nismo u svemu slagali, čak i prije svađe oko Birda, ali smo uvijek bili prijatelji.
Počeo sam šmrkati kokain dok sam svirao u B.-ovu bendu. Hobart Dotson, trubač koji je sjedio do mene, navukao me na to. Jednog mi je dana ponudio kristaliće čistog kokaina. bili smo u Detroitu, na povratku kući u New York. Na heroin me prvi navukao - koji sam konzumirao i dok sam bio u B.-ovu bendu - Gene Ammons, u puhačkoj sekciji. U sjećanju mi je ostalo prvo ušmrkavanje kokaina. Nisam imao pojma što je to, čovječe. Znao sam samo da mi se odjednom sve razbistrilo, osjetio sam iznenadan nalet energije. Kad sam prvi put probao heroin, samo sam dremuckao i nisam znao što mi se događa. Čovječe, koji čudan osjećaj. No osjećao sam se potpuno opušteno. Šuškalo se o tome da ćete svirati kao Bird ako počnete uzimati heroin. Mnogo je glazbenika upravo zato i probalo heroin. Vjerojatno sam samo čekao da me dotakne njegov genij. Ipak, gadno sam pogriješio što sam se upetljao u to sranje.
Sarah Vaughan do tog je vremena već napustila bend, a njezino je mjesto zauzela pjevačica Ann Baker. Dobro je pjevala. Također, bila je prva žena koja mi je rekla da “uzdignuti kurac nema savjesti”.
šta.Jednostavno bi otvorila vrata moje hotelske sobe, ušla i pojebala me. Prava ženska, nema
Obično smo putovali autobusom i ako bi B. uhvatio nekoga kako spava otvorenih usta,
ubacio bi mu u usta soli i tako ga probudio. Čovječe umrli bismo od smijeha pri pogledu na tog jadnika koji bi se zakašljao pri čemu bi mu, jebote, očne jabučice gotovo iskočile van. Ajme, čovječe, B je znao biti urnebesno zabavan.
Bio je tako uredan i sređen tih godina da su žene doslovno plazile po njemu. Zgodan do te mjere da sam katkad pomišljao da izgleda poput neke curice. Mnogo je ljudi dijelilo moje mišljenje jer je B. bio tako zgodan da je izgledao premekano. Unatoč tome, bio je jedan od najžešćih gadova koje sam sreo u svom životu. Jednom smo tako bili u Clevelandu ili Pittsburghu - čekali smo B.-a u autobusu ispred hotela, spremni da krenemo. Kasnili smo u polasku gotovo sat vremena. B. se pojavio na izlazu iz hotela, ruku pod ruku s finom damom. Rekao mi je: “Hej, Dick, ovo je moja ženska.”
Ona je prozborila nešto u smislu: “Imam ime, Billy, reci mu moje ime.”
B. se okrenuo i odbrusio joj: “Kurvo, začepi!” Odjebao ju je na licu mjesta.
No ona je nastavila: “Slušaj, ti ljigavče, da nisi tako zgodan, slomila bih ti taj bijedni vrat, ti folirantska mrcino.”
B. je samo stajao na mjestu, smijao se i odgovorio joj: “Ma zaveži, kučko. Čekaj samo dok se malo odmorim. Razbucat ću ti tu usranu guzicu jednom zasvagda!” Žena je pobjesnila kao furija.
Poslije, u New Yorku, nakon što se bend raspao, nalazio sam se s B,-om i ružio s njim po klubovima u Ulici. Tada sam već šmrkao koku pa bi B. kupio svu silu tog sranja. Prodavali su je u sićušnim paketićima. B. bi prebrojavao paketiće i govorio mi: “Koliko ti paketića imaš, Dick?”
Kad sam bio mlađi, imao sam problem sličan B.-ovu - bio sam previše ljepuškast u licu. Te davne 1946. izgledao sam tako mladoliko da su ljudi govorili kako imam ženske oči. Kad bih ušao u trgovinu alkoholnih pića da sebi ili nekom drugom kupim viski, uvijek bi me pitali koliko imam godina. Rekao bih im da imam dvoje djece, ali bi prodavači još željeli vidjeti moju osobnu iskaznicu. Bio sam sitan i imao lice djevojčice. Za razliku od mene, B. je bio sofisticiran i ženskaroš. Od njega sam naučio i kako se odnositi prema ljudima koje niste željeli u svojoj okolini. Jednostavno ste im trebali reći da odjebu i maknu vam se iz vidokruga. To je bilo to. Sve drugo bilo je gubljenje vremena.
Na povratku u New York prošli smo kroz Chicago, Cleveland, Pittsburgh i neke druge gradove, zaboravio sam koje. Kad smo stigli u Chicago, otišao sam kući da vidim svoju obitelji
i prvi put svog sina.
Bilo je božično vrijeme pa sam blagdane proveo sa svojima. Nakon toga bend je ostao zajedno prva dva mjeseca 1947., a onda smo se raspali. Do mene su doprle dobre vijesti: časopis Esquire nominirao me za nagradu Nova zvijezda u kategoriji trubača, vjerojatno zbog nastupa s Birdom i B.-ovim bendom. Dodo Marmarosa osvojio je tu nagradu u kategoriji klavira, Lucky Thompson za tenor-saksofon, a sva smo trojica svirali s Birdom. Bila je to gadna godina, ali u neku ruku i dobra.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:46 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" F238a6010a45



Peto poglavlje
Opet sam bio u New Yorku, Ulica je ponovo otvorila svoja vrata. Iskusiti 52. ulicu između 1945. i 1949. bilo je kao čitanje knjige o budućnosti glazbe. U jednom su klubu nastupali Coleman Hawkins i Hank Jones. Imali ste i Arta Tatuma, Tinyja Grimesa, Reda Aliena, Dizzyja, Birda, Buda Powella, Monka, sve njih u jednoj ulici, katkad i iste večeri. Mogli iste ići kamo god biste poželjeli i slušati veličanstveno jebene stvari. Bilo je nevjerojatno. Pisao sam nešto za Saru Vaughan i Budda Johnsona. Hoću reći, svi su bili ondje. Danas ne možete slušati takve velikane sve zajedno na jednom mjestu. Ne pruža vam se ta mogućnost.
No 52. ulica bila je nešto drugo kad se sve to događalo. Sva bi mjesta bila krcata ljudima, a klubovi nisu bili veći od obične sobe. Bile su to skučene prostorije pretrpane ljudima. Klubovi su se nizali jedan za drugim, s obje strane ulice. Three Deuces bio je preko puta Onyxa, a s druge strane nalazio se klub Dixieland. Čovječe, unutra je bilo kao da ste u Tupelu u Mississippiju. Sve je bilo puno bijelih rasista. Onyx i klub Jimmyja Ryana mogli su se također smatrati rasističkim mjestima. No na drugoj strani ulice, odmah uz Three Deuces, nalazio se Downbeat Club, a do njega crnački Monroe’s Uptown House. Dakle, na jednom ste mjestu imali sve te klubove koji su se nizali jedan za drugim i u kojima ste svake večeri mogli slušati face kao što su bili Erroll Garner, Sidney Bechet, Oran Hot Lips Page, Earl Bostic. Svirao se tu i drukčiji džez, u drugim klubovima.
Scena je bujala. Kažem vam, smatram da nikad više nećemo biti u prilici doživjeti takvu veličanstvenu svirku na jednom mjestu.
I Lester Young zalazio je na ta mjesta. Upoznao sam Preza kad je prolazio kroz St. Louis i svirao u Rivieri, prije nego što se preselio u New York. Zvao me Midget17. Lesterov je zvuk i pristup bio sličan onome Louisa Armstronga, samo što je on svirao tenor-saks. I Billie Holiday imala je isti zvuk i stil, pa i Budd Johnson i bijelac Bud Freeman. Svi su oni imali isti tečni i opušteni stil sviranja i pjevanja. To je stil koji mi se sviđa, kad teče, kad se osjeti lakoća izvedbe. Jednostavno vas preplave zvuk i tonovi. Taj stil u sebi ima određenu mekoću pristupa i koncepta izvođenja glazbe, a naglasak je na jednom tonu. Takvom me načinu sviranja poučio Clark Terry. Svirao sam kao on sve dok nisam došao pod utjecaj Dizzyja i Freddieja, prije nego što sam razvio vlastiti stil. No s opuštenim načinom sviranja upoznao me upravo Lester Young.
Dakle, neko sam se vrijeme samo muvao okolo, a onda sam snimio ploču s Illinoisom Jacquetom u ožujku 1947. Imalo smo paklenu trubačku sekciju - ja, Joe Newman, Fats Navarro i još dvojica, mislim da je bila riječ o Illinoisovu bratu Russellu Jacquetu i Marionu Hazelu. Dickie Wells i bili Doggett bili su na trombonima, a Leonard Feather, glazbeni kritičar, svirao je klavir. Bilo mi je drago što ponovo sviram s Fatsom.
Dizzy ih je zvao u svoj bend koji je svirao bebop. Producent i aranžer benda bio je Walter Gil Fuller, koji je nekad pisao za B,-ov bend. Gil je bio pravi jebeni majstor u tome pa se digla prašina i zanimanje za ono što je radio Dizzyjev sastav. U travnju je Billy Shaw, Dizzyjev menadžer, dogovorio nastup u McKinley Theatreu u Bronxu. Ta mi se gaža urezala u sjećanje jer je Gil Fuller sredio najbolju trubačku sekciju koja je ikad nastupala u jednom bendu. Svirali smo ja, Freddie Webster, Kenny Dorham, Fats Navarro i Dizzy osobno. Max Roach bio je na bubnjevima. Upravo smo se spremali odraditi gažu. Bird se vratio u New York i pridružio se bendu. Izišao je iz Camarilla u veljači i visio po Los Angelesu taman toliko dugo da snimi dva

17 engl. patuljak, kepec

albuma za Dial i ponovo se vrati drogi. No bile su to katastrofalne ploče na koje je Ross Russell nagovorio Birda. Zašto je Ross izradio Birda na taj način? Čovječe, upravo zbog toga nisam podnosio Rossa Russella. Bio je to mršavi gad koji je razjebavao Birda. Kad se Bird vratio u New York, više nije bio u tako očajnom stanju kao u Los Angelesu jer nije previše pio i nije si toliko često davao šuteve, tek se poslije opet počeo više drogirati. Ipak, još je uzimao razna sranja za dizanje.
Ipak, čovječe, trubačka sekcija - cijeli bend prve večeri - jednostavno je bio prava pravcata rasturačina, kužite što hoću reći? Glazba je bila posvuda, uvukla bi se u svačije tijelo, vibrirala je u zraku. Bilo je tako dobro svirati sa svima na taj način. Svidjelo mi se, bio sam tako uzbuđen što sviram sa svim tim velikanima da jednostavno nisam znao što mi je činiti. Bio je to jedan od najuzbudljivijih i najduhovnijih trenutaka u mom životu, a mogao se usporediti jedino s prvim nastupom u B.-ovu bendu u St. Louisu Sjećam se rulje koja je te prve večeri slušala i plesala do iznemoglosti. U zraku se osjećalo uzbuđenje uzrokovano očekivanjem glazbe koja se tek trebala odsvirati. Teško je to opisati. Sve je pucketalo od elektriciteta - čaroban osjećaj. Osjećao sam se sjajno što nastupam u tom bendu. Kao da sam tek stigao, našao se u društvu glazbenih bogova i postao jedan od njih. Osjećao sam se počašćeno i ponizno. Svi se ondje okupili samo radi glazbe. Zbog toga je to bio tako sjajan osjećaj.
Dizzy je želio da bend ostane “čist”, a osjećao je da bi Bird mogao izvršiti negativan utjecaj. Te je večeri, na prvom nastupu u McKinleyju, Bird bio na pozornici i klatio se u polusvjesnom stanju, svirajući samo solaže. Nije puštao nikoga da svira prije njega. Čak su se i oni iz publike zajebavali na Birdov račun dok se on onako klimao gore na pozornici. Zbog toga ga je Dizzy, kojemu je Bird već ionako dozlogrdio, otpustio odmah nakon prvog nastupa. Nakon toga je Bird razgovarao s Gilom Fullerom i obećao mu da će ostati čist pa je od Gila tražio da to prenese Dizu. Gil je otišao Dizzyju i pokušao s njim razgovarati i nagovoriti ga da Bird ipak ostane. Ja sam također otišao do Diza i rekao mu da bi bilo dobro zadržati Birda u nekom svojstvu, kako bi za sitnu lovu nastavio pisati pjesme, mislim da je bila riječ o stotinu dolara tjedno. No Dizzy je odbio rekavši kako nema love da plaća Birdu i da jednostavno moramo nastaviti bez njega.
Koliko se sjećam, u McKinley Theatreu svirali smo nekoliko tjedana. U međuvremenu, Bird je okupio novi bend i pitao me hoću li mu se pridružiti. Pristao sam. Objavljene su dvije ploče koje je Bird snimio za Dial u Los Angelesu. Svirao sam na jednoj, a Howard McGhee sudjelovao je na drugoj, mislim da je bilo tako. Objavljene su potkraj 1946. i postale su veliki džez-hitovi. Dakle, 52. ulica ponovo je širom otvorila vrata svojih klubova, Bird se vratio u grad i vlasnici lokala željeli su upravo njega. Nastala je prava potražnja za Birdom. Ponovo su u modi bili mali bendovi i mislilo se da će Bird privući velik broj ljudi. Ponudili su mu 800 dolara na tjedan za nastupe tijekom četiri tjedna u Three Deuces. Bird je uzeo mene, Maxa Roacha, Tommyja Pottera i Dukea Jordana na klaviru. Meni i Maxu platio je 135 dolara tjedno, a Tommyju i Dukeu 125 dolara. Bird je zarađivao kao nikad prije u svom životu, čak 280 dolara tjedno. Nije mi smetalo što tjedno zarađujem 65 dolara manje nego u B.-ovu bendu, jedino mi je bilo važno da sviram s Birdom i Maxom, da zajedno stvaramo dobru mjuzu.
Sve u svemu, dobro sam se osjećao, a Bird je bio čiste glave - nije više bio u luđačkom raspoloženju kao onomad u Kaliforniji. Smršavio je i činilo se da je bio sretan s Doris. Ona je otputovala u Kalifomiju da bude s njim kad ga otpuste iz Camarrila i pravila mu je društvo u vlaku kad su se vraćali na Istok. Čovječe, Doris je stvarno voljela svog Charlieja Parkera. Sve bi učinila za njega. Bird je izgledao sretnije i spreman da odradi ugovoreno. Počeli smo svirati u travnju 1947., na zajedničkim svirkama uz trio Lennieja Tristana.
Stvarno sam bio sretan što ponovo sviram s Birdom jer je u ono vrijeme svirka s njim iz mene izvlačila ono najbolje. Bio je u stanju svirati toliko različitih stilova i pritom nikad nije ponavljao istu glazbenu ideju. Nije bilo kraja Birdovoj kreativnosti i glazbenim predodžbama. Izokrenuo bi iz temelja ritam-sekciju svake večeri. Recimo da smo svirali blues. Bird bi se uključio u 11. taktu. Ritam-sekcija svirala je uobičajeno, a Bird bi svirao tako da bi zvučilo kao da je ritam-sekcija na 1 i 3 umjesto na 2 i 4. Nitko nije mogao držati korak s Birdom tih godina, osim možda Dizzy. Svaki put kad bi to Bird napravio, Max bi vrištao na Dukea da i ne pokušava pratiti Birda. Želio je da Duke ostane ondje gdje jest jer u suprotnom ne bi bio u stanju držati korak s Birdom i razjebao bi cijeli ritam. Duke je to stalno činio kad ne bi slušao. Vidite, kad bi Bird zabrazdio svojim putem na jednoj od tih nevjerojatnih solo-dionica, sve što je ritam- sekcija morala napraviti bilo je da ostane gdje jest i svira točno određenim, pravilnim ritmom. Bird bi se eventualno vratio na pravi ritam, i to u pravo vrijeme. Kao da je to i planirao u svojoj glavi. Jedini je problem ležao u tome što to nije mogao nikome objasniti. Jednostavno ste se morali prepustiti glazbi. Svašta se toga u glazbenom smislu moglo dogoditi kad ste svirali s Birdom. Naučio sam da sviram samo ono što sam znao i rastegnem to malo naviše - malo više od onoga što sam bio u stanju odsvirati. Morali ste biti spremni na sve.
Približno tjedan dana prije prve svirke, Bird je sazvao probu u studiju Nola. Mnogo je glazbenika tog vremena imalo probe u tom studiju. Kad je sazvao probu, nitko mu nije povjerovao. Bird to nikad prije nije činio. Na prvoj su se probi pojavili svi osim Birda. Čekali smo nekoliko sati, a onda sam ja poveo probu.
Zamislite sad - premijerna večer, klub Three Deuces krcat ljudima. Nismo tjedan dana vidjeli ni čuli Birda, no dušu smo ispustili vježbajući. Dolazi nam ta crnčuga, topi se od osmjehivanja i takvog sranja, pitajući nas izvitoperenim britanskim akcentom jesmo li svi spremni za svirku. Kad je došlo vrijeme da se bend popne na scenu i počne prašiti, on nas pita: “Što sviramo?” Ja mu kažem. On kima, odbrojava početak i odsvira svaki jebeni ton u točnom tonalitetu, baš kako smo uvježbavali. Taj je kučkin sin potpuno rasturio sviranjem. Nije ispustio nijedan takt, nijednu notu, cijelu večer nije promašio nijedan tonalitet. Bilo je to nešto za pamćenje.
Svi smo u bendu bili jebeno zaprepašteni. Svaki put kad bi nas pogledao, zurili smo u njega potpuno šokirani, a on bi se samo nasmijao kao da nam govori: “Zar ste sumnjali?”
Nakon što smo odsvirali prvi set pjesama Bird nam je pristupio i rekao - ponovo tim izvitoperenim britanskim naglaskom - “Vi, momci, svirate prilično dobro večeras, osim što ste na nekoliko mjesta ispali iz ritma i promašili nekoliko tonova.” Samo smo buljili u jebenog nitkova i prasnuli u smijeh. Bila je to fascinantna svinjarija koju je Bird i inače izvodio na pozornici. Nakon nekog vremena čak ste i očekivali takvo što. A ako ne bi izveo jednu od svojih fora, tek tada bi vas iznenadio do jaja.
Bird je često svirao kratkim i snažnim izdisajima. Puhao je snažno kao neki luđak. Poslije je i Coltrane tako svirao. U svakom slučaju, katkad bi se Max Roach znao zateći između taktova. A ja nisam znao što dovraga to Bird radi jer nikad prije nisam čuo takvo što. Jadni Duke Jordan i Tommy Potter, bili su izgubljeni kao mala dječica - uostalom, poput svih drugih, samo još malo više. Kad bi Bird tako svirao, bilo bi to kao da glazbu slušate prvi put. Nikad nisam čuo da netko tako svira. Poslije smo Sonny Rollins i ja pokušali postići nešto slično, i ja i Trane, svirajući kratke, snažne nalete glazbenih fraza. No kad je Bird tako svirao, bilo je to neopisivo žestoko. Mrzim rabiti tu riječ - “opako” - no što reći kad je bilo upravo tako. Bio je glasovit po svom načinu sviranja kombinacija tonova i glazbenih fraza. Prosječni glazbenik pokušava razviti nešto logičnije, ali ne i Bird. Sve što je svirao - kad je bio raspoložen i kad je doista svirao - bilo
je zastrašujuće, a bio sam ondje svake večeri! Nismo mogli neprestano, cijele večeri, govoriti: “Sto? Jesi li čuo ovo!” Jer u tom slučaju ništa ne bismo mogli odsvirati. Došli smo do te točke da smo, kad je Bird svirao nešto zaista žestoko, jednostavno zažmirili. To bi nas odvelo još korak dalje, iako smo već bili stvarno daleko. No već nakon nekoliko sekundi bio je to opet još samo jedan radni dan s tim opakim kučkinim sinom. Potpuno nestvarno.
Već sam rekao da sam uvježbavao bend i držao ga na okupu. Upravljanje tim bendom navelo me da shvatim što moraš činiti kako bi imao sjajan bend. Ljudi su govorili da je to bio najbolji bebop-bend u široj okolici. Zato sam bio osobito ponosan što sam vođa benda. Još nisam navršio dvadeset jednu godinu 1947., ali sam stvarno brzo učio o tome što zapravo čini dobru glazbu.
Bird nikad nije govorio o glazbi, osim jedanput kad se posvađao s mojim prijateljem koji je svirao klasičnu glazbu. Rekao je frajeru da s akordima možeš postići što god poželiš. Nisam se složio, rekao sam mu da ne možeš odsvirati d u petom taktu B-bluesa. Bird je tvrdio da se to može. Poslije, jedne večeri u Birdlandu, slušao sam kako Lester Young to izvodi, no on je pritom nategnuo ton. I Bird je bio ondje u tom trenutku – samo je pogledao prema meni pogledom tipa “Pa rekao sam ti da se može”, koji bi vam uputio kad bi dokazao da niste bili u pravu. To je bilo sve što je Bird rekao o toj temi. Znao je da se takvo što može postići jer je to radio i prije. No ne bi ustao i pokazao kako to učiniti - baš ništa ne bi napravio. Jednostavno bi pustio da to sami skužite, a ako u tome niste uspjeli sami niste uspjeli i gotovo.
Mnogo sam naučio od Birda, hvatajući u letu sitnice iz načina na koji je on svirao ili nije svirao glazbene fraze ili teme. No kao što sam rekao nikad s Birdom nisam puno razgovarao, nikad više od petnaestak minuta odjednom, osim ako je bila riječ o novcu. Rekao bih mu ravno u facu: “Bird, ne zajebavaj me oko novca.” Ipak, uvijek je to činio.
Nikad mi se nije sviđalo kako Duke Jordan svira klavir, ni Maxu se nije sviđalo, ali ga je Bird unatoč svemu ipak ostavio u bendu. Ja i Max željeli smo Buda Powella na klaviru. Bird ga nije uzeo jer se on i Bud nisu podnosili. Bird bi odlazio u Monkovu kuću i pokušavao razgovarati s Budom, no Bud bi samo sjedio i ne bi mu uputio nijednu jedinu riječ. Ipak, Bud bi dolazio na gaže, s crnim šeširom na glavi, odjeven u bijelu košulju, crno odijelo i crnu kravatu, s crnim kišobranom u rukama, skockan kao crni vrag. Ni s kim ne bi razgovarao, osim sa mnom ili Monkom, ako je bio ondje. Bird bi ga preklinjao da se pridruži sastavu, a Bud bi samo zurio u njega i ispijao svoje piće. Čak se ne bi ni nasmiješio Birdu. Samo bi sjedio u publici pijan kao majka, potpuno ušlagiran heroinom. Bud bi uvijek pretjerao s drogama i neprestano je bio nafiksan, baš kao i Bird. No bio je genijalan pijanist - uvjerljivo najbolji od svih brbop-pijanista.
Max je uvijek dolazio u sukob s Dukeom Jordanom jer je ovaj svaki put sjebao tempo cijelog benda. Max bi tako pobjesnio da je želio fizički nasrnuti na Dukea. Ovaj nije slušao. Samo bi svirao. Bird bi učinio nešto svoje, a Duke bi onda izgubio na vremenu. To bi razjebalo Maxa, ako ja pritom ne bih brojio za njega. Vrištao bi na Dukea: “Razguli od ovoga, kopile jedno, opet si sjebao tajming.”
Dukea Jordana zamijenili smo Budom Powellom na ploči koju smo negdje u svibnju 1947. snimili za Savoy. Mislim da se album zvao Charlie Parker All Stars. Na njemu je sudjelovala redovita Birdova postava, svi osim Dukea. Za taj sam album napisao pjesmu “Donna Lee” - prvu stvar koja se našla na nekoj ploči. No kad je ploča objavljena, na njoj je kao kompozitor bio naveden Bird. Ipak, nije to bila Birdova omaška. Diskografska kuća jednostavno je pogriješila, a ja nisam izgubio nikakav novac na tome ili nešto slično.
Bird je još bio vezan ugovorom s Dial Recordsom kad je snimio tu ploču za Savoy, no ta vrsta zapreke Birda nikad nije spriječila da čini što god poželi. Otišao bi s onim tko je u
određenom trenutku imao lovu u džepu. Bird je 1947. snimio četiri albuma na kojima sam i ja sudjelovao, mislim da su tri bila za Dial, a jedan za Savoy. Te je godine Bird bio vrlo aktivan u glazbenom smislu. Neki smatraju da je 1947. bila najbolja Birdova godina. Ne znam je li tomu doista tako, a zapravo i ne volim nagađati o drugima. Znam samo da je Bird tada rasturao i proizvodio sjajnu mjuzu. Ipak i nakon toga je bilo trenutaka kad je također svirao odlično.
Preko pjesme “Donna Lee” upoznao sam Gila Evansa. Čuo je tu melodiju i došao do Birda da vidi što bi se s njom dalo učiniti. Bird mu je rekao da to nije njegova stvar, već moja. Gil je želio vidjeti notni zapis pjesme kako bi mogao napisati njezin aranžman za orkestar Claudea Thornhilla. Tada sam ga i sreo prvi put, kad mi je prišao radi aranžmana pjesme "Donna Lee”. Rekao sam mu da dajem zeleno svjetlo ako mi nabavi kopiju aranžmana pjesme “Robbin’s Nest”, koji je napravio Claude Thornhill. Nabavio ga je za mene i nakon što smo neko vrijeme razgovarali i međusobno se ispipavali shvatili smo da se meni sviđa kako Gil piše pjesme a da se njemu sviđa kako ja sviram. Sluh nam je funkcionirao na isti način. Ipak, nije mi se svidjelo to što je Thornhill napravio s Gilovim aranžmanom “Donne Lee”. Bilo je presporo i previše uglađeno za moj ukus. No u drugim sam primjerima mogao čuti mnogo šire mogućnosti Gilova aranžiranja i pisanja pa mi je onda aranžman “Donne Lee” manje smetao iako ne mogu reći da mi se nešto posebno svidio.
Dakle, mislim da je ploča za Savoy s Birdom bila moja najbolja snimka dotad. Bio sam sve samopouzdaniji, sigurniji u svoje sviranje, a i radio sam na vlastitu stilu. Utjecaj Dizzyja i Freddieja Webstera bio je sve slabiji. No upravo mi je Three Deuces, sviranje iz večeri u večer s Birdom i Maxom, stvarno pomoglo da nađem vlastiti izričaj, da ispustim vlastiti glas. Novi su glazbenici neprestano dolazili i svirali s bendom pa smo se uvijek morali prilagođavati različitim stilovima. Bird je strašno volio takve upade, a i meni je katkad bilo drago sudjelovati u zajedničkoj svirci. No više me zanimao rad na poboljšanju zvuka benda nego svirka s hrpom raznih luzera svake noći. Bird je potekao iz tradicije Kansas Cityja i držao se toga u Minton’su i Heatwaveu u Harlemu - bila je to navika koja mu se uvijek sviđala i s kojom je bio na “ti”. Ipak, kad bi se svirci pridružio frajer koji nije znao svirati, e tada je to bila smetnja i gnjavaža.
Svirka s Birdom i to što sam bio viđen i slušan svake večeri u 52. ulici utrlo mi je put za snimanje vlastitog nosača zvuka. Ploča se zvala Miles Davis All Stars. Snimio sam je za Savoy. Charlie Parker svirao je tenor-saksofon, John Lewis klavir, Nelson Boyd bas, a Max Roach bubnjeve. U studio smo ušli u kolovozu 1947. Za album sam napisao i aranžirao četiri stvari: “Milestones”, “Little Willie Leaps”, “Half Nelson” i “Sippin’ at Bell’s”, pjesmu o baru u Harlemu. Snimio sam i album s Colemanom Hawkinson. Bio sam vrlo zaposlen te 1947.
Irene se vratila u New York s naše dvoje djece pa smo našli stan u Queensu koji je bio mnogo veći od mjesta na kojem smo prije živjeli. Dotad sam već počeo šmrkati koku, piti i pušiti. Nisam pušio travu jer mi se nikad nije svidjela. Još se nisam navukao na heroin. Zapravo, Bird mi je jednom prilikom rekao da će prebiti boga u meni ako me uhvati da si uštrcavam heroin. U nevolje su me počele uvlačiti sve te silne ženske koje su se neprestano motale oko benda i mene. Ipak, još me nisu zanimale u tolikoj mjeri. Glazba me snažno usisala u svoj svijet, toliko da sam ignorirao čak i Irene.
U Lincoln Squareu, plesnoj dvorani koja se nalazila na mjestu današnjeg Lincoln Centera, održao se veliki koncert koji je okupio brojne džeziste. Čovječe, kakav je to zvjezdani koncert All Stars bio. Art Blakey, Kenny Clarke, Max Roach, Ben Webster, Dexter Gordon, Sonny Stitt, Charlie Parker, Red Rodney, Fats Navarro, Freddie Webster i ja. Mislim da je ulaznica stajala nešto oko 1,5 dolara - za samo toliko mogli ste ući i poslušati sve te velike glazbenike. Neki su iz publike plesali, a neki samo slušali.
Tog se koncerta sjećam jer je to bila jedna od posljednjih prilika da se čuje Freddieja Webstera, jedan od njegovih posljednjih nastupa u New Yorku. Freddie je umro 1947. i njegova me smrt duboko potresla. I druge, naravno, posebno Diza i Birda. Webs - kako smo ga zvali - umro je u Chicagu od predoziranja heroinom koji je bio namijenjen Sonnyju Stittu. Sonny je neprestano žicao lovu kako bi mogao nabavljati drogu. Isto je činio i u Chicagu kad su on i Freddy ondje nastupali. Koga god da je taj put užicao lovu, taj je uredio da mu se isporuči neko potpuno sranje, vjerojatno sumporna kiselina ili strihnin. Ne znam o čemu je zapravo bila riječ. U svakom slučaju, Sonny je tu robu dao Freddieju. Uštrcao si je to sranje i umro. Dugo sam vremena bio strašno potresen njegovom smrću. bili smo poput braće, ja i Freddie. Često razmišljam o njemu, još uvijek.
U studenome 1947. zaputili smo se na turneju u Detroit. Trebali smo svirati u ondašnjem klubu El Sino, no otkazali su nam gostovanje nakon što se Bird pojavio u klubu i uprskao stvar. Kad je otišao iz New Yorka, Bird je imao problema s nabavom heroina. Tada bi se počeo opijati, što je učinio i te večeri pa nije bio u stanju svirati. Posvađao se s menadžerom kluba i demonstrativno izišao van, otišao natrag u hotel i toliko se razbjesnio da je zavitlao saksofon kroz prozor - instrument se na ulici razletio u komadiće. Billy Shaw kupio mu je drugi saksofon, nov novcati Selmer.
Nakon što smo se vratili u New York i snimili novu ploču (na kojoj je gostovao J. J. Johnson) sastav se ipak vratio u Detroit kako bi ispunio ugovorne obaveze prema klubu El Sino. Ovaj put sve je prošlo u najboljem redu, a Bird je rasturao sa svirkom. Na toj je turneji s našom grupom nastupali i Betty Carter. Napustila nas je odmah nakon te gaže i pridružila se bendu Lionela Hamptona. Mislim da je Birdu tada u Detroitu Teddy Reig predložio da snimi još jedan album za Savoy. Billy Shaw, koji je imao velik utjecaj na Birda i bio, mislim, nekakva vrsta njegova menadžera, savjetovao mu je da prestane snimati za male kuće kao što je bio Dial i pridruži se velikim igračima, poput Savoya. Vidite, svatko je bio svjestan toga da Američko udruženje glazbenika18 zagovara zabranu snimanja zbog natezanja oko ugovora i autorskih prava. Zato je Bird - kojemu je uvijek bila potrebna lova - potpisao s Reigom i Savoyem, i istog trena ušao u studio. Mislim da je to bilo one nedjelje prije Božića.
Nakon što je završio tu ploču - ako se dobro sjećam, album se zvao Charlie Parker Quintet
i onu koju smo snimili u Detroitu Bird je otišao u Kalifomiju kako bi se pridružio kocertnoj turneji Jazz at the Philharmonic Normana Granza, po jugozapadnim dijelovima SAD-a. Za Božić sam otišao u Chicago u posjet sestri i njezinu mužu Vincentu Wilburnu. Poslije toga sam se vratio u New York i ponovo počeo svirati s Birdom. On je u međuvremenu otišao u Meksiko i oženio se Doris, nije se pojavio na dogovorenom koncertu i zajebao Normana Granza. Bird je na turneji najavljivan kao zvijezda. Bio je glavna atrakcija pa su ljudi poludjeli kad se uopće nije pojavio i iskalili se na Normanu. No Bird nije mario za takva sranja. Uvijek se uspijevao izvući spikom i ponovo zadobiti nečije povjerenje.
Pucao je od samopouzdanja nakon turneje Philharmonic. Upravo su ga proglasili alt- saksofonistom godine u časopisu Metronome. Nikad ga nisam vidio tako sretnog. Ponovo smo svirali u Three Deuces, a redovi su svake večeri postajali sve duži. No meni se nekako činilo da bi Bird usrao motku svaki put kad bi se približio tome da si zaista sredi život. Kao da se bojao započeti s normalnim životom, kao da bi ljudi mogli pomisliti da je malograđanin ili takvo što. Bila je to tragična stvar jer je Bird bio takav genij i dobra osoba - naravno, kad je to želio biti.

18 engl. American Federation of Musicians

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:47 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 421d927259e9



Ipak, neprestano uzimanje heroina počelo je uzimati svoj danak. Dileri su nas posvuda pratili. Cijela je ta usrana situacija počela izmicati kontroli 1948.
Sjećam se jedne zgode, kad smo 1948. zapalili u Chicago da sviramo u Argyle Show Baru. Bend se okupio i bio spreman za svirku, no Birda još mje bilo. Kad se pojavio, bio je toliko pun heroina i alkohola da nije mogao svirati. Napola je spavao gore na pozornici. Ja i Max odsvirali smo po Četiri takta, pokušavajući ga razbuditi. Pjesma je trebala biti u F-duru, no Bird bi počeo svirati različitu melodiju. Duke Jordan, koji ionako nije imao pojma o sviranju, počeo bi pratiti Birdov zasrani početak. Bilo je užasno pa su nas najurili. Bird je isteturao iz kluba i popišao se u telefonskoj govornici misleći da je zahod. Vlasnik kluba - bijelac - rekao nam je da lovu možemo pokupiti u uredima crnačkog sindikata. Mislim, u Chicagu su imali snažan crnački sindikat, zar ne? A mi smo bili bez prebijene pare. No nisam se zabrinjavao jer je moja sestra živjela u Chicagu pa sam mogao biti kod nje. Ona i muž dali bi mi nešto novca. No brinuo me ostatak benda. Bird nam je rekao da se sutradan nađemo s njim u jednom lokalu u kojem su se okupljali crni glazbenici i da će nam dati lovu.
Ušetao se u ured sindikalnog predsjednika Graya i rekao mu da želi svoj novac. Imajte na umu da nitko od tih frajera tamo nije volio Birdovu mjuzu. Smatrali su ga precijenjenim narkićem, sjebanim do srži, kužite! Kad je Bird predsjedniku Grayu rekao to što je imao reći, Gray je iz ladice izvukao pištolj. Rekao nam je da odjebemo iz njegova ureda ili će nas izrešetati ko pse. Dakle, otprašili smo odande stvarno munjevito. Na izlasku mi je Max Roach rekao: “Ne brini se. Bird će nabaviti lovu.” Max je vjerovao da Bird može učiniti što god poželi. Bird se želio vratiti unutra i pokazati frajeru svoje, ali ga je Duke Jordan zaustavio. To crno kopile Gray ne bi se ustezalo da na licu mjesta ustrijeli Birda jer je bio bijeda od čovjeka i bolio ga je kurac za to kakav je glazbenik Bird bio.
Ipak, Bird se osvetio vlasniku kluba Argyle nešto poslije, već te godine kad smo se vratili da odradimo gažu. Dok su ostali svirali, Bird je odložio saksofon nakon jedne solo-dionice, odšetao se s pozornice i otišao u predvorje Argylea. Ušao je u telefonsku govornicu u predvorju kluba i zapišao je od stropa do poda, čovječe. Želim reći - stvarno si je dao oduška u pišanju. Sve je iscurilo van i razlilo se po usranom tepihu. Nakon toga iz govornice je izišao nasmiješen, povukao zatvarač na hlačama i vratio se na podij. Bijelci su samo blejili. Zatim je mirno nastavio svirati i rasturio do kraja. Te noći nije bio drogiran, samo je vlasniku želio poručiti - bez ijedne izgovorene riječi - da se s njim ne može zajebavati. I znate što? Vlasnik kluba nije ni zucnuo, ponašao se kao da nije vidio to što je Bird upravo učinio. Platio mu je svirku. No od Birda nikad nismo dobili ni prebijeni novčić od te gaže.
Otprilike u to vrijeme 52. ulica počela je polako propadati. Publika je i dalje dolazila u klubove kako bi mogla slušati mjuzu, ali posvuda je bilo policije. Na ulicama je bila strašno puno protuha pa je policija na vlasnike vršila pritisak da naprave čistku u svojim klubovima. Policija je počela privoditi neke glazbenike i mnogo uličara koji su se potucali uokolo. Ljudi su dolazili da čuju Birdovu grupu, no ostali sastavi nisu nailazili na dobar odjek publike. Neki klubovi u Ulici prestali su puštati džez i pretvorili se u striptiz-lokale. Također, prije je u klubove zalazilo mnogo vojnika koji su se željeli dobro provoditi, a sad - kad je rat bio gotov - svi su postali mnogo ukočeniji i povučeniji, nije više bilo toliko obzirnosti.
Glazbena scena mnogo je izgubila propadanjem Ulice i stalnom zabranom snimanja. Glazba se nije zapisivala i dokumentirala. Ako bebop niste mogli čuti u klubovima, tada bi vam on izblijedio iz sjećanja. Redovito smo svirali na nekoliko mjesta, u Onyxu i Three Deuces. No Bird se zajebavao s našom lovom i to nas je ubijalo u pojam. Prije sam u Birda gledao kao u Boga, no i to se u međuvremenu promijenilo. Napunio sam dvadeset dvije, imao vlastitu
obitelj, upravo sam osvojio Esquireovu New Star Award za 1947. u kategoriji trubača godine i podijelio prvo mjesto s Dizzyjem prema izboru kritičara časopisa Down Beat. Nisam se umislio
počeo sam spoznavati tko sam ja zapravo u glazbenom smislu. Bird je izbjegavao da nas plati za ono što smo odradili i to nije bilo u redu. Nije uopće bio pošten prema nama i ja to više nisam želio podnositi.
Sjećam se da je bend jednom iz Chicaga otišao na gažu u Indianapolis. Max i ja dijelili smo sobu i posvuda smo išli zajedno. Na putu smo se zaustavili u maloj zalogajnici negdje u Indiani, da nešto pregrizemo. Sjedili smo tako i jeli, svaki sa svojim mislima, kad su ušla četvorica bijelaca i sjeli preko puta nas. Pili su pivo i postajali sve omamljeniji, smijali su se i razgovarali glasnije od svih ostalih gostiju, kao što to inače i čine nacugani primitivci. Bio sam iz East St. Louisa i znao sam s kakvom vrstom bijelaca imamo posla, ali Max - dečko iz Brooklyna - nije ni slutio kakvi su to ljudi. Bilo mi je odmah jasno da su to sve odreda neuki i glupavi kreteni. A pivo ih je činilo još gorima, shvaćate? U svakom slučaju, jedan od njih se nagnuo prema nama i rekao: “Što vi dečki tu radite?”
Max, koji je bio vrlo inteligentan ali nije imao pojma što nam se sprema, okrenuo se tipu i odgovorio mu smiješeći se: “Mi smo glazbenici.” Vidite, Max nije shvaćao da je riječ o zajebanciji primitivnih bijelih seljačina. Bio je iz Brooklyna i nikad se prije nije susreo s takvim sojem ljudi. Tada je bijelac postavio još jedno pitanje: “Zašto nam ne zasvirate nešto ako ste tako dobri?” Kad je to rekao, znao sam što nam slijedi pa sam jednostavno povukao stolnjak sa svime na njemu i bacio ga prema fukari prije nego što je itko od njih nešto uspio reći ili učiniti. Max je bacao stvari i vrištao. Ti bijeli dečki bili su tako šokirani da su samo sjedili širom otvorenih usta, ne prozborivši ni riječi. Kad smo otišli, Maxu sam savjetovao: “Sljedeći put ih samo ignoriraj, ovo ti nije tvoj Brooklyn.”
Kad smo stigli u Indianapolis, već sam zbog svega bio bijesan kao pas. Došao je i Bird, a nakon što smo odsvirali svoje rekao nam je da nema love i da moramo čekati do sljedeće gaže jer mu vlasnik nije ništa platio. Svi su popušili tu spiku, no ja i Max popeli smo se do Birdove sobe. Njegova žena Doris također je bila ondje. Kad smo ušli, vidio sam Birda kako ispod jastuka stavlja hrpetinu novčanica. U tom je trenutku izlanuo: “Nemam love. Ovo trebam radi nečeg drugoga. Platit ću vam kad se vratim u New York.”
Max mu je rekao: “Okej, Bird, kako god ti kažeš.”
No ja nisam mogao šutjeti: “Daj, Max, uzima našu lovu, ponovo. Sere.”
Max je samo slegnuo ramenima, ne izgovorivši ni riječi. Uvijek je držao Birdovu stranu, bez obzira na to što bi Bird učinio. Nisam se predavao: “Želim svoju usranu lovu, Bird.”
Bird, koji me zvao Junior, odgovorio je: “Nećeš dobiti ni novčića, Junior, ništa, ni prebijene pare.”
Max se ponovo oglasio: “Ma da, kužim, Bird, mogu čekati, potpuno te kužim. Mogu se strpiti. Miles, hajde, pa Bird nas je učio zanatu.”
Dohvatio sam pivsku bocu, razbio je i bocom u ruci zaprijetio Birdu: “Govnaru jedan, daj mi ono što mi pripada ili ću te ubiti istog časa.” Ščepao sam ga za ovratnik.
Posegnuo je ispod jastuka munjevitom brzinom, dao mi lovu i rekao mi, smješkajući se kao da je pojeo govno: “Vidiš kako si poludio, zar ne. Jesi li ti to vidio, Max? Miles se razbjesnio na mene nakon svega što sam učinio za njega.”
Max je držao njegovu stranu, spašavajući situaciju: “Miles, Bird te je samo testirao da vidi što misliš. Ma daj, nije time ništa zlo mislio.”
U tom sam trenutku počeo ozbiljno razmišljati i odvagivati da napustim grupu.
Bird je cijelo vrijeme bio nadrogiran, nije nam plaćao, a ja sam crnčio kao pas da bend održim na okupu i da budemo u stanju odsvirati pristojnu glazbu. A on se zajebavao. Osim toga, sve mi je više smetalo što se tako odnosi prema meni. Doris, njegova žena, izgledala mi je baš kao Popajeva Oliva. Nisam podnosio da mi itko sa strane soli pamet. Posebno ako govori sranja koja inače možete čuti od bijelaca kad si umisle da su gazde. Takva je bila i Doris. Bila je draga i sve to, držala je Birdovu stranu, ali se ponašala kao šefica, posebno prema crncima. Kad bismo putovali nekamo na gažu, Bird bi je poslao na kolodvor s kartama. Mogli ste vidjeti tu gaduru koja je bila navlas ista Popajeva Oliva kako stoji usred postaje Penn i gazduje skupini genijalnih glazbenika kao da nam je rođena majka ili tako nešto. Nisam mogao podnijeti da se ružne ženetine ponašaju kao da sam njihovo vlasništvo. No Doris je to imponiralo, da bude okružena svim tim finim i uglađenim crncima. Za nju je to bio raj na zemlji. A Bird je za to vrijeme bio negdje drugdje, nadrogiran ili se pokušavao urokati. Jednostavno je bio bešćutan.
Budući da je 52. ulica naglo gasnula, džez-scena polako se selila u 47. ulicu i na Broadway. Jedno od mjesta zvalo se Royal Roost, vlasnik mu je bio tip po imenu Ralph Watkins. Izvorno je to bila rupa u kojoj se posluživala piletina. No 1948. Monte Kay je s Ralphom razgovarao o tome da Symphony Sid producira cjelovečernji koncert u tom lokalu. Monte Kay bio je mladi bijelac koji se muvao džez-scenom. U tim je danima, na početku, tvrdio da je crnac svjetlije puti. No kad je došao do neke love, predomislio se i ponovo postao bijelac. Zaradio je milijune producirajući crne muzičare. Dakle, Sid je odabrao utorak i dogovorio koncert na kojemu smo trebali svirati ja i Bird, Tadd Dameron, Fats Navarro i Dexter Gordon. U klubu je postajao odvojeni prostor u kojem se nije točio alkohol pa su i mladi ljudi mogli doći, sjesti i poslušati mjuzu za samo devedeset centi. I Birdland je poslije učinio to isto.
Tada sam upoznao i Dextera Gordona. Dexter je na Istok došao 1948. (ili negdje približno u to vrijeme) pa smo on, ja i Stan Levey počeli zajedno izlaziti. Prvi sam ga put sreo u Los Angelesu. Dexter je bio pravi kicoš i znao je vražje dobro svirati, te smo se smucali uokolo i odlazili na jam sessione. Stan i ja smo 1945. kratko vrijeme živjeli zajedno i postali smo dobri prijatelji. Njih su se dvojica već bili navukli na heroin, ali ja sam još bio čist. Odlazili bismo dolje u 52. ulicu i klatarili se. Dexter je bio jako trendi tip, vrlo dotjeran, u tim odijelima širokih ramena koja su u to vrijeme nosili baš svi. Ja sam na sebi imao svoja trodijelna odijela Brooks Brothers, za koja sam mislio da su također super modema. Znate već, stil St. Louisa i slična sranja. Crnje iz St. Louisa pratila je reputacija pravih mahera kad je sinoda bila u pitanju. Zato mi nitko ništa nije mogao prigovoriti.
No Dexter nije smatrao da je moj stil odijevanja baš tako moderan i trendi. Uvijek mi je govorio: “Jim” - to je bio izraz koji su glazbenici tog doba naveliko rabili - “ne možeš se muvati okolo s nama i tako izgledati, s time na sebi. Zašto ne staviš na sebe neko drugo sranje, Jim? Moraš si nabaviti neku obleku. Moraš otići u F & M’s”, trgovinu odjećom na Broadwayu u središtu grada.
“Zašto, Dexter, pa ovo su baš opaka odijela. Skupo sam platio to sranje na sebi.”
“Miles, nije tako jer to sranje na tebi uopće nije prava stvar. Vidiš, nema to veze s lovom; stvar je u tome da odjeća bude u trendu, Jim, a to sranje koje imaš na sebi nije ni blizu toga da bude trendi. Moraš nabaviti neka od onih odijela širokih ramena i košulje Mr. B. ako želiš biti pravi frajer, Miles.”
Na to sam mu rekao, povrijeđen i sjeban: “Ali, Dex, stari, ovo su fina odijela.” “Znam da ti misliš kako su to pravi komadi, Miles, ali nije tako.
Ne mogu dopustiti da se u mom društvu nalazi frajer koji nosi takva seljačka sranja kao što su ta odijela na tebi. I ti sviraš u Birdovu bendu? Najstrašnijem bendu na svijetu? Čovječe, trebao bi biti upućeniji.”
To me povrijedilo. Uvijek sam skidao kapu Dexteru jer sam mislio da je baš cool frajer - jedan od najopuštenijih i najskockanijih mladih džezista na glazbenoj sceni tih godina. Tada mi je jednog dana rekao: “Stari, zašto ne pustiš brkove? Ili bradu?”
“Kako, Dexter? Pa gotovo da uopće nemam dlaka, osim nešto kose n| glavi i rijetkih dlaka ispod ruku i oko kurca! Moja obitelj ima indijanske krvi, a crncima i Indijancima ne raste brada, ne mogu odlakaviti po licu Prsa su mi glatka kao bebina guza, Dexter.”
“Dakle, Jim, moraš se za to pobrinuti. Ne možeš se s nama klatariti i izgledati tako kako sad izgledaš, jer ćeš me samo osramotiti. Zašto si ne nabaviš neku cool obleku budući da si tako ćosav i golobrad?”
Uštedio sam četrdeset sedam dolara i otišao do centra u F & M’s. Kupio sam si sivo odijelo podstavljenih ramena u kojemu sam izgledao sitno, kao da mi je odijelo preveliko. To je ono odijelo koje imam na svim slikama iz 1948., dok sam svirao u Birdovu bendu, ali i na svojim promo-fotkama iz tog razdoblja. Nakon što sam nabavio to odijelo u F & M’su Dexter mi je prišao cereći se onim svojim širokim osmijehom, nadvio se nad mene, potapšao me po leđima i rekao: “Aha, Jim, sad već na nešto nalikuješ, sad si pravi šminker. Sad možeš s nama.” Bio je to frajer i pol.
Sve sam više preuzimao vodstvo nad Birdovim bendom jer njega nikad nije bilo, osim kad je trebalo svirati i pokupiti lovu. Dukeu sam svaki dan pokazivao akorde nadajući se da će uspjeti pohvatati to sranje, no taj čovjek jednostavno nije slušao što mu se govori. Nikad si nismo sjeli. Bird ga nije želio najuriti, a ja to nisam mogao jer bend nije bio moj. Cijelo sam vrijeme Birda molio da ga se riješi. Umjesto Dukea Jordana, ja i Max željeli smo Buda Powella u bendu. No Bird je zapeo za Dukea.
No i s Budom je bilo problema. Jedne večeri, nekoliko godina prije, Bud se otputio u plesnu dvoranu Savoy u Harlemu, odjeven u svoje crno odijelo koje je obožavao nositi. S njim su išli i njegovi dečki iz Bronxa, koji su, kako se on volio hvalisati, “bili u stanju prebiti boga u svakom živom stvoru”. Dakle, otišao je u Savoy bez ijedne pare u džepu, a izbacivač na ulazu, koji ga je inače poznavao, rekao mu je da ne može ući bez love. Zamislite, rekao je to Budu Powellu, najboljem mladom džez-pijanistu na svijetu, a Bud je bio svjestan toga koliko vrijedi. Zato je jednostavno prošao pokraj tog kurvinskog sina. Izbacivač je tada učinio ono za što je i bio plaćen. Raspolovio je Budu glavu, raskolio je pištoljem kao lubenicu.
Nakon tog incidenta Bud se počeo ušlagiravati heroinom kao da mu je to posljednje što će učiniti na ovom svijetu, a zapravio je bio posljednja osoba koja bi to smjela činiti jer bi od heroina načisto poludio. Također, prije nikad nije pio, a sad se počeo opijati kao da je bunar bez dna. Počeo se luđački ponašati, imao je bijesne ispade i tjednima ni s kim ne bi prozborio ni riječi, pa čak ni s majkom ili svojim starim prijateljima. Na kraju ga je majka poslala na psihijatrijski odjel njujorške bolnice Bellevue, bilo je to 1946. Počeli su sa šok-terapijama. Doktori su također ozbiljno mislili da je Bud poludio.
I to je bilo to. Nakon terapija elektrošokovima Bud više nikad nije bio isti, ni kao glazbenik ni kao osoba. Prije nego što je otišao u Bellevue sve što je svirao imalo je određenu nepravilnost u sebi: njegova je glazba nekako uvijek zvučala drukčije. Čovječe, nakon što su ga tresnuli po glavi i podvrgnuli ga šok-terapijama njegova je kreativnost isparila - bilo bi bolje da su mu odrezali ruke umjesto kreativnosti. Katkad bih se zapitao jesu li mu bjelački doktori
namjerno davali elektrošokove, samo kako bi ga uništili kao osobu, odvojili ga od njega samoga, kao što su to učinili i s Birdom. No Bird i Bud nisu bili isti. Dočim je Bird bio prgavac, Bud je bio pasivan. Bird je preživio šok-terapije, Bud nije.
Prije nego što se sve to dogodilo, Bud Powell bio je opak igrač, pravi genijalac. Bio je karika koja nedostaje - posljednja kockica koja je našem bendu nedostajala da postanemo možda najbolja bebop-grupa svih vremena. S Maxom koji je gurao Birda i Birdom koji je gurao Buda, sa mnom koji sam nadgledao i lebdio nad svom tom sjajnom mjuzom - čovječe, prebolno je čak i razmišljati o tome. Al Haig, pijanist kojega je Bird u grupu uzeo 1948., svirao je poprilično dobro. Bio je sasvim u redu. I John Lewis, koji je tada također svirao s nama, i on je svirao sasvim pristojno. No Duke Jordan samo je zauzimao prostor. Tommy Potter znao je tako stezati i grliti bas, kao da guši nekoga koga mrzi iz dna duše. Uvijek smo mu govorili: “Tommy, daj toj ženi malo zraka!” Unatoč tome, Tommy nije bio loš. No da je Bud bio s nama, dakle, što da još kažem - na kraju nije zasvirao s našim bendom, a mogao je.
Iz nekog je razloga Budova majka imala povjerenja u mene, sviđao sam joj se. U to je vrijeme prilično mnogo ljudi gajilo simpatije prema meni, hoću reći da sam se sviđao raznim ljudima. Katkad mislim da je uzrok tome činjenica da sam još onda u East St. Louisu radio kao raznosač novina. Imali ste svoju svakodnevnu rutu i morali ste naučiti razgovarati sa svim sojevima ljudi. Zato me možda voljela i Budova majka - uvijek kad bih je ugledao, zastao bih i porazgovarao s njom. Nakon što je Bud sišao s uma meni bi dopustila da ga katkad nekamo odvedem. Znala je da jedva popijem koju čašicu i da se ne drogiram kao većina rulje koja se uvijek motala oko Buda.
Navratio bih do njega i potajno mu donio bocu piva - više nije mogao podnijeti jer bi naprosto poblesavio od pića. Pijuckao bi pivo i sjedio pokraj mene, ne prozborivši ni riječi. Samo bi sjedio ispred svog klavira u njihovu stanu u aveniji St. Nicholas u Harlemu. Zamolio bih ga da mi odsvira
“Cherokee” i on bi mi odsvirao tu pjesmu, što reći, odsvirao bi je jednostavno briljantno. Svirao je klavir kao čistokrvni, rasni konj koji briljira na utrci - čak i nakon što je obolio. Pokušavao bi svirati i tako bolestan jer nikad nije pomislio da to nije u stanju. No bez obzira na to koliko je genijalno mogao odsvirati “Cherokee” ili bilo što drugo, nakon bolesti više nikad nije svirao kao prije. Nije znao kako svirati, čovječe, ma Bud nije znao ni što se dogodilo, barem ne u svojoj glavi. I Bird je bio takav Zapravo, Bird i Bud bili su jedini glazbenici koje sam poznavao a koji su funkcionirali na taj način.
Katkad, dok sam živio u Harlemu, Bud bi svratio do mog stana u 147. ulici. Ne bi rekao ni riječi. Jednom je svakodnevno dolazio puna dva tjedna. Ne bi nikome uputio nijednu jedinu riječ, ni meni ni Irene ni našim klincima. Samo bi sjedio i zurio pred sebe, dok mu je na licu titrao umilni osmijeh.
Godinama poslije, 1959., krenuli smo na turneju, ja, Lester Young - te je godine Lester umro - i Bud. Bud nikome nije ništa govorio, samo bi sjedio i smješkao se. Često je zurio u glazbenika koji se zvao Charlie Carpenter. Jednom je Bud tako sjedio, kao i obično, bez ijedne progovorene riječi, smješkajući se Charlieju. Charlie ga je pitao: “Bud, čemu se stalno smješkaš?” Bud mu je, s istim izrazom lica, odgovorio: “Tebi.” Lester Young pao je na guzicu od smijeha jer je Charlie bio tužnjikavi tip i zamislite apsurda - zbog toga se Bud zapravo i smiješio cijelo vrijeme.
Prije toga, nakon što su ga pustili iz ludare u koju su ga zatvorili, Bud je jedne večeri svratio da posluša Birdov bend - nosio je svoje uobičajeno crno odijelo, crni kišobran, bijelu košulju, crnu kravatu, crne cipele, crne čarape i crni šešir. U pauzi smo nakratko izašli i vidjeli ga kako
stoji ondje, sav skockan i trijezan. Vidite, Bird nije želio Buda u svom bendu, ne zato što mu se nije sviđalo kako Bud svira. Maxu i meni rekao je da ga ne želi u bendu jer je “previše ušlagiran”. Dakle, možete li zamisliti kako Bird za nekoga govori da je “previše ušlagiran”? Ušlagiran kao on sam?
Taj smo mu put Max i ja rekli: “Bud, ostani tu, odmah se vraćamo. Ne idi nikamo.” Samo nam se iscerio, bez ijedne riječi. Utrčali smo u klub, odradili svoj set pjesama i rekli Birdu: “Bud je vani, čist kao suza.”
Bird nam je odgovorio: “A da? Ne vjerujem.”

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:47 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 45a01ee333cf


Počeli smo ga uvjeravati: “Ma daj, Bird, hajde da ti pokažemo.” Na kraju smo ga ipak odvukli van i zatekli Buda kraj automobila, gdje smo ga i ostavili - izgledao je kao zombi. Pogledao je Birda i zakolutao očima, naprosto su mu se prevrnule u glavi. Tada je počeo kliziti prema dolje uz bočnu stranu jebenog auta i završio na tlu. “Bud, gdje si bio?” pitao sam ga. Samo je promumljao nešto o tome kako je svratio u tavernu White Roose iza ugla. Napio se u tako malo vremena.
Poslije, kad je već otišao predaleko da bi se mogao vratiti u ovaj svijet, jedva da bi progovorio koju riječ s nekim. Potpuno ponižavajuće. Bio je jedan od najboljih pijanista stoljeća.
Dotad su stvari u bendu već krenule nizbrdo. Bird bi svako malo svoj saksofon. Većinu vremena nije ga uopće imao pa je posuđivao tuđe saksofone. Situacija je toliko izmakla kontroli da je tip iz kluba Three Deuces, mislim da je bio portir ili nešto slično, svaki dan odlazio u zalagaonicu da otkupi Birdov saks i vraćao ga u trgovinu nakon što bi Bird odsvirao svoje.
Nekako u to vrijeme Maxu i meni postalo je jasno da možemo nastaviti samostalno jer nam je već bilo preko glave tih Birdovih djetinjastih i glupavih pizdarija. Jedino što smo željeli bila je dobra mjuza, a Bird se ponašao kao budala, kao neki jebeni klaun. Ponašao se prema nama kao prema stoci, kao da smo neka niža bića, a mi smo znali da možemo više i bolje.
Jednom je došao na gažu u Three Deuces sa zakašnjenjem, otišao ravno u garderobu i otvorio konzervu sardina i krekere. Vlasnik ga je pokušao požuriti, da što prije izađe na scenu, a Bird je samo ležerno jeo, cereći se kao neka usrana budala, znate što hoću reći? Vlasnik ga je molio da ode svirati, a Bird mu je ponudio krekere. Čovječe, bilo je to tako smiješno za gledati. Previjao sam se od smijeha do iznemoglosti. Na kraju je izišao iz garderobe i zasvirao. Ipak, napravio je budalu od vlasnika, koji to nikad nije zaboravio. Bird je nakon toga grupu prebacio u Royal Roost i nikad više nismo ponovo zasvirali u Three Deuces.
Od rujna 1948. do prosinca iste godine, mislim da je to bilo upravo tada, nastupali smo u Royal Roostu. Bilo je dobro u Roostu jer je Symphony Sid prenosio naše gaže u eter pa nas je čula i brojnija, radijska publika. Počeo sam nastupati i s drugim sastavima, ali i s vlastitim bendom. Tijekom tog razdoblja svirao sam ono što sam i inače izvodio s Birdom i ostalim grupama, no svirao sam i vlastitu glazbu koja se poprilično razlikovala od drugih stvari. Tražio sam svoj stil, i to me zapravo najviše i zanimalo.
Upravo te godine, 1948., Birdov sastav snimio je svoj prvi album, ako me sjećanje služi - bilo je to u rujnu. Nagovorio sam Birda da na ploči Dukea Jordana zamijeni Johnom Lewisom. Duke se strašno razbjesnio na mene, ali mene nije jako diralo njegovo mišljenje jer me zanimala samo glazba. I Curly Russell također je svirao na toj ploči.
Poslije se sastavu pridružio Al Haig, kao stalni član i Dukeova zamjena. Bilo je to negdje u prosincu 1948. Nisam baš bio oduševljen time što je Bird doveo Ala. Ništa osobno nisam imao protiv njega, ali smatrao sam da su John Lewis i Tadd Dameron jednostavno bolji pijanisti.
Mislim da je Birdova odluka imala veze s tim da se pokaže kako on, a ne ja, sve drži pod kontrolom. Svi su znali koga sam ja želio vidjeti kao člana grupe pa je za Birda ta odluka vjerojatno bila povezana sa spašavanjem obraza. Ipak, nisam siguran da je bilo baš tako. Bird i ja nikad nismo previše razgovarali, možda najviše petnaestak minuta otkad sam ga upoznao. A te 1948 razgovarali smo rjeđe neko ikad prije. Nakon što nam se pridružio AL Haig Bird je Tommyja Pottera zamijenio Curlyjem Russellom. Tad je promjenio mišljenje i Curlyja ponovo zamijenio Tommyjem.
Odmah nakon toga u Roost sam doveo deveteročlanu grupu, nonet. Imao sam Maxa Roacha, Johna Lewisa, Leeja Konitza, Gerryja Mulligana Ala McKibbona na basu i vokal Kennyja Hagooda. Također, svirali su i Michael Zwerin na trombonu, Junior Collins na francuskom rogu i bili Barber na tubi. Počeo sam surađivati s Gilom Evansom neko vrijeme prije toga pa sam njega zadužio za aranžmane.
Gil je prestao aranžirati za bend Claudea Thomhilla u ljeto 1948. Nadao se da će moći pisati i raditi aranžmane za Birda.
No Bird nikad nije imao vremena poslušati to što je Gil radio - zadoljavao je samo svoje potrebe, negdje nešto pojesti i popiti, i biti u blizini 52. ulice budući da je Gil imao stan odmah preko puta u 55. ulici. Kad je Bird napokon poslušao Gilovu mjuzu, svidjela mu se. No tada se Gil predomislio i nije više želio raditi s Birdom.
Gil i ja već smo počeli zajedničku suradnju i sve je krenulo baš kako treba. Tražio sam poticaj kako bih mogao svirati sola više u stilu koji sam čuo. Moja mjuza bila je malo sporija i ne tako intenzivna kao Birdova. Potaknule su me rasprave s Gilom o eksperimentiranju sa suptilnijim harmonijskim slogovima. Gerry Mulligan, Gil i ja počeli smo razgovarati o tome da okupimo svoju grupu. Smatrali smo da je devet svirača prava mjera za jedan bench Gil i Gerry odlučili su koji će instrumenti biti zastupljeni u bendu čak i prije nego što sam se ja uključio u diskusiju. No teorija, glazbena interpretacija i repertoar koji bi bend trebao svirati bili su moja ideja.
Unajmio sam dvorane za probe, dogovorio termine proba s glazbenicima i stvar se pokrenula. Radio sam sporadično na tome s Gilom i Gerryjem od ljeta 1948., sve dok u siječnju i travnju 1949. te ponovo u ožujku 1950. nismo snimili materijal. Dogovorio sam nam neke poslove i stupio u kontakt s Capitol Recordsom u vezi sa snimanjem ploče. No rad s Gilom gurnulo me u drugu sferu - zainteresiralo me pisanje i komponiranje. Svirao bih svoje stvari za Gila na klaviru u njegovu stanu.
Kad smo počeli okupljati nonet, želio sam da na alt-saksofonu bude Sonny Stitt. Sonnyjev zvuk bio je vrlo sličan Birdovu pa mi je on prvi pao na pamet. No Gerry Mulligan želio je Leeja Konitza jer je imao laganiji zvuk mnogo mekši od grubog bebop-zvuka. Smatrao je da će upravo takav zvuk izdvojiti i naš album i cijeli bend od svih drugih. Gerry je osjećao da bi svi - ja, Al McKibbon, Max Roach i John Lewis - okupljeni u jednoj grupi i svi potekli iz bebopa, mogli jednostavno oživjeti staru stvar i ponovo je postaviti na noge pa sam poslušao njegov savjet i u bend uzeo Leeja Konitza.
Max se družio s Gilom, Gerryjem i sa mnom, okupljali smo se kod Gila a dolazio je i John Lewis pa su svi oni točno znali što želimo od cijele stvari. Isto je bilo i s Alom McKibbonom. Željeli smo dobiti i J. J. Johnsona, no on je bio na turneji s bendom Illinoisa Jacqueta pa mi je na pamet pao Ted Kelly, koji je svirao trombon u Dizzyjevu bendu. No već je imao dogovoreno nešto drugo i nije nam se mogao pridružiti. Zato je izbor pao na bijelca Michaela Zwerina, koji je bio čak i mlađi od mene. Upoznao sam ga jedne večeri u Minton’su dok se ubacivao u svirku pa sam ga pitao može li sutradan doći na probu u Nola’s Studio. Došao je i upao u bend.
Vidite, cijela ideja začela se kao običan eksperiment, pokusna suradnja. Nakon toga me dosta crnih glazbenika napadalo jer nisu imali posla, a ja sam u svom bendu zapošljavao bijelce. Loptu sam im vratio vrlo jednostavno: rekao sam im da ću svakoga od njih uvijek primiti u bend ako može svirati dobro kao Lee Konitz - upravo ih je on najviše razbjesnio jer se uokolo muvao priličan broj crnih alt-saksofonista - i da će me pritom zaboljeti ona stvar je li taj svirač mali zeleni koji riga crvenu vatru. Uzimam tog i tog probisvijeta radi dobre svirke, a ne zbog njegove boje. Kad sam im tako rekao, mnogo je njih odustalo i nije me više gnjavilo. No nekoliko ih je ipak ustrajalo, bili su tako bijesni na mene.
Dakle, Monte Kay dogovorio nam je dva tjedna svirke u Royal Roostu. Već prve večeri dogovorio sam s klubom da ispred ulaznih vrata stave natpis “Nonet Milesa Davisa u aranžmanu Gerryja Mufligana, Gila Evansa i Johna Lewisa”. Borio sam se kao lav s Ralphom Watkinsom, vlasnikom Roosta, da to napravi. Isprva nije želio ni pomisliti da nam to dopusti jer je smatrao suludim da plaća devetoricu gadova kad ih može platiti samo petoricu. No Monte Kay nagovorio ga je da promijeni mišljenje. Watkins mi se nije pretjerano sviđao, ali sam skidao kapu njegovoj odluci da riskira. U Royal Roostu svirali smo dva tjedna potkraj kolovoza i u rujnu 1948., Nastupajući uz glavnu atrakciju večeri - orkestar Counta Basieja.
Mnogo je ljudi iz publike našu mjuzu smatralo vrlo čudnom. Sjećam se da je Barry Ulanov iz časopisa Metronome bio malčice zbunjen glazbom koju smo izvodili. Count Basie bio je nasuprot našem bendu i svaku večer nas je slušao - naša mu se glazba svidjela. Rekao mi je da je “polagana i neobična, ali dobra, stvarno dobra”. I mnogim se drugim glazbenicima svidjelo to što su mogli čuti, uključujući i Birda. Posebno smo se svidjeli Peteu Rugolu iz Capitol Recordsa pa me pitao želimo li snimiti ploču za Capitol kad se ukine zabrana snimanja.
Nešto poslije, istog tog rujna, u Roost sam doveo drugi sastav - ovaj put svirali su Lee Konitz, Al McKibbon, John Lewis, Kenny Hagood i Max Roach. Symphony Sid prenosio je gažu i snimio je pa je naša svirka ostala zabilježena na ploči. Ta je grupa prašila pravi hepening, čovječe. Dali smo sve od sebe taj jedan put kad smo zajedno svirali, znate već. Max je rasturio svojom izvedbom.
Nekako u isto vrijeme Gil je zapao u kreativnu krizu. Trebalo mu je tjedan dana da napiše tek osam taktova. Na kraju je ipak došao k sebi i napisao pjesmu “Moon Dreams” i neke dijelove za “Boplicity” na ploči Birth of the Cool. Album Birth of the Cool nastao je kao rezultat sessiona na kojima smo pokušali dobiti zvuk sličan onome benda Claudea Thornhilla. Željeli smo postići upravo takav zvuk, jedina je razlika bila u tome što smo ga željeli minimalizirati do krajnjih granica. Smatrao sam da bi to trebalo zvučiti kao vokalni kvartet: sopran, alt, bariton i bas. Morali smo se pobrinuti za tenor, polualt i polubas. Ja sam bio sopran, a Lee Konitz alt. Imali smo još jedan registar francuskim rogom te baritonom koji je davala bas-tuba. Na vrhu svega bili su alt i sopran - Lee Konitz i ja. Također smo ubacivali i francuski rog za dobivanje alta, bariton-saksofon za baritonski registar i bas-tubu za dobivanje basa. Sastavu sam prilazio kao zboru, zboru koji je zapravo kvartet. Mnogo njih je bariton-saksofon stavljalo u pozadinu, no to nije instrument koji se ostavlja na začelju, kao što je to tuba. Tuba je bas-instrument. Želio sam instrumente koji zvuče poput ljudskih glasova, i uspio sam u tome.
Katkad bi se Gerry Mulligan preklopio i dublirao s Leejem, a katkad i sa mnom i Billom Barberom, koji je uvijek bio u pozadini na bas-tubi. Nekad bi se popeo u viši registar, a nekad bismo ga mi digli nešto više. I sve je šljakalo.
Naš je nonet dobio jedan dan snimanja u studiju - koliko se sjećam, bio je to siječanj 1949. Kai Winding zamijenio je Michaela Zwerina, koji se morao vratiti fakultetskim obavezama, AL Haig na klaviru je zamijenio Johna Lewisa, a Joe Shulman zauzeo je mjesto Ala McKibbona.
Mislim da smo na prvom sessionu snimili pjesme “Jeru”, “Move”, “Godchild” i “Budo”. Nismo upotrijebili nijedan Gilov aranžman na tom sessionu jer je Pete Rugolo prvo želio snimiti pjesme bržeg i srednjeg tempa. Prvi je session prošao gotovo bez ijedne zapreke i pogreške. Svi su dobro odsvirali svoje dionice a Max je sve zajedno bodrio i gurao naprijed. Sviđalo mi se kako su tog dana svirali. Capitol Recordsu također se prilično svidio snimljeni materijal pa je objavio pjesme “Move” i “Budo” na ploči od 78 okretaja, otprilike mjesec dana nakon sessiona, a “Jeru” i “Godchild” objavljene su u travnju. Poslije smo odradili još dva sessiona u studiju, jedan u ožujku ili travnju 1949., a drugi 1950. No tada je bend već pretrpio mnoge promjene.
J. J. Johnson zamijenio je Kaija Windinga na trombonu; Sandy Siegelstein svirao je francuski rog umjesto Juniora Collinsa, a Sandyja je zamijenio Gunther Schuller; Al Haig napustio je bend, a klavir je umjesto njega svirao John Lewis; Johna Shulmana na basu zamijenio je Nelson Boyd, kojega je naknadno zamijenio Al McKibbon; umjesto Maxa Roacha bubnjeve je svirao Kenny Clarke, kojega je poslije ponovo zamijenio Max; a na posljednjem je snimanju vokale pjevao Kenny Hagood. Na sva tri snimanja jedine konstante bili smo ja, Gerry Mulligan, Lee Konitz i bili Barber.
Ja i Gil napisali smo “Boplicity”, ali smo je pripisali mojoj majci Cleo Henry, jer sam je želio objaviti u drugoj izdavačkoj kući, a ne u onoj s kojom sam potpisao ugovor. Zato sam jednostavno stavio njezino ime uz tu pjesmu.
Birth of the Cool postao je kolekcionarski album, što je, mislim, bilo motivirano Birdovom i Dizzyjevom glazbom. Bird i Diz svirali su modeme, stvarno brze komade, a ako niste brzo hvatali stvari, niste mogli uloviti humor ili osjećaj u njihovoj mjuzi. Njihov zvuk nije bio melodiozan i nije imao harmonijske linije koje ste laganini mogli pjevušiti na ulici sa svojom djevojkom pokušavajući se izboriti za njezin poljubac. Bebop nije imao ljudskost Dukea Ellingtona. Nije imao čak ni prepoznatljiv obrazac. Bird i Diz bili su sjajni, fantastični, izazovni - ali nisu bili milozvučni i melodiozni. No Birth of the Cool bio je različit jer ste sve mogli i čuti i pjevušiti istodobno.
Birth of the Cool proistekao je iz crnačkih korijena. Temeljio se na glazbi Dukea Ellingtona. Pokušavali smo dobiti zvuk sličan onome Claudea Thomhilla, no on je svoj stil izgradio na zvuku Dukea Ellingtona i Fletchera Hendersona. Gil Evans bio je veliki obožavatelj Dukea i Billyja Strayhoma, a upravo je on pisao aranžmane za Birth of the Cool. Duke i Billy obično su izvodili takvo duplanje akorda, što smo radili i na Birthu. Uvijek ste mogli čuti Dukea kako to radi i uvijek bi doveo tipove čiji je zvuk bio prepoznatljiv. Ako su svirali solo-dionice u Dukeovu bendu, uvijek ste mogli točno reći tko je tko, samo na temelju onoga što ste čuli. Ako bi svirali u nekoj sekciji, i u tom biste slučaju još bili u stanju reći tko je tko u sekciji, samo po njihovu zvuku. Ugrađivali su vlastitu osobnost u određene akorde.
Upravo smo to učinili i na Birthu. Mislim da je baš zbog toga stekao takav status. Bijelci su tada voljeli slušati glazbu koju su mogli shvatiti, to jest voljeli su mjuzu koju su mogli čuti bez napora. Bebop nije proistekao iz bjelačke kulture i zbog toga je većini bijelaca bilo teško slušati ono što se u glazbi događalo. Bila je to crnačka stvar u punom smislu te riječi. Birth ne samo da se mogao pjevušiti nego su na njemu sudjelovali bijelci, koji su i svirali i odigrali važne uloge. Svidio se bijelim kritičarima. Svidjelo im se to što su imali dojam da upravo oni imaju prste u tome što se događa, da nekako sudjeluju u svemu tome. To bi se moglo usporediti sa situacijom u kojoj se netko rukuje s vama, ali to čini dulje i intenzivnije. Mi smo malo nježnije protresli uši naše publike, laganije i tiše nego što su to činili Bird ili Diz, i svoju smo glazbu pogurali malo više prema mainstreamu, učinili je pristupačnijom širem krugu ljudi. Samo je u tome bila stvar.
Već potkraj 1948. moje je strpljenje u odnosu s Birdom bilo na izmaku, no još sam se držao i trudio nadajući se da će se on promijeniti stati na noge jer sam jednostavno obožavao svirati s njim kad je on zaista svirao. No kako je njegova slava rasla, na nastupima je sve češće izvodio solo-dionice, ostavljajući ostatak benda iza sebe. Znao sam da na taj način priskrbljuje sebi više love, no trebali smo biti grupa i svi smo za njega žrtvovali mnogo toga. Jedva da bi nas upoznao s onim što smo trebali odsvirati na gažama, a kad bi završio svoj solo-nastup, jednostavno bi napustio pozornicu i ne pogledavši nas. Uopće ne bi odbrojavao tempo pjesme pa nismo imali blagog pojma što on to namjerava odsvirati.
Od njega se očekivalo samo da se pojavi na pozornici i zasvira. No uvijek bi nekako uspio zasrati. Sjećam se jedne svirke u klubu Three Deuces, Bird me gledao tim svojim zamornim, razdražujućim pogledom kojim bi vas počastio kad ne bi bio zadovoljan zbog nečega - u pitanju ste mogli biti vi, razlog je mogla biti činjenica da se diler nije pojavio kad je trebao, mogla je biti riječ o tome da mu ženska nije dobro popušila kurac, mogao je biti kriv vlasnik kluba, netko iz publike, ma u pitanju je moglo biti bilo što, ali to nikad, baš nikad niste mogli znati. Bird je svoje osjećaje uvijek skrivao ispod maske - jedne od najboljih maski koje sam imao prilike vidjeti. Dakle, da se vratim na svoju priču - zurio je tako u mene i nagnuo se da mi kaže kako ja sviram preglasno. Ja, koji sam tada svirao nevjerojatno tiho i prigušeno? Pomislio sam da je Bird zasigurno poludio govoreći mi da ja sviram preglasno. Nikad poslije nisam to komentirao, jer koji sam ja kurac uopće trebao govoriti. Na posljetku, bio je to njegov bend.
Bird je uvijek govorio da mrzi pomisao na to da je samo zabavljač, no kao što sam već rekao, postao je tek puki spektakl i parada. Nije mi se sviđalo što bijelci ulaze u klub u kojem sviramo samo da gledaju kako Bird od sebe pravi budalu misleći da će možda učiniti nešto glupo, samo da se svi od srca nasmiju. Kad sam ga prvi put sreo, Bird je možda i izgledao pomalo budalasto, ali se nije ponašao glupo kao poslije. Sjećam se da je jednom prilikom najavljivao pjesmu koju ćemo svirati i najavio je kao “Liži pičkicu svoje mame”. No ljudi iz publike nisu vjerovali da je rekao takvo što, kao da ga nisu dobro čuli. Prava sramota. Nisam došao u New York da bih radio s klaunovima.
No kad je iz čista mira počeo uništavati bend, nakon što sam toliko vremena proveo uvježbavajući nas u njegovoj odsutnosti - samo da bih slušao kako se bijelci ismijavaju jer su mislili da je taj prizor jako smiješan - prevršio je mjeru, nisam to više mogao podnositi. Razbjesnio me, prestao sam ga poštovati. Volio sam Charlieja Parkera kao glazbenika - možda ne toliko kao osobu - volio sam ga kao kreativnog, inovativnog glazbenika i umjetnika. No počeo se preobražavati u jebenog komedijaša, i to izravno pred mojim očima.
U mom su se životu počele događati i druge stvari. Čak se i majstoru osobno, Dukeu Ellingtonu, sviđalo to što radim, to što sam svirao te 1948., jer je poslao jednog tipa po mene. Nisam ni poznavao Dukea; viđao sam ga jedino na pozornici i preslušao sve njegove ploče. Jako mi se sviđao, zbog svoje glazbe, svog stava i stila. Bio sam polaskan kad je poslao tog frajera da me dovede u njegov ured kako bismo razgovarali. Koliko se sjećam, frajer se zvao Joe - rekao mi je da se sviđam Dukeu, da mu se sviđa moj stil odijevanja, da mu se sviđa kako se nosim. Mislim, bilo je to prilično uzbudljivo za jednog dvadesetdvogodišnjaka, pogotovo što je dolazilo iz usta jednog od idola. Čovječe, gotovo mi se glava otkotrljala s ramena kad sam čuo to sranje, ego mi se vinuo visoko u visine. Joe mi je dao adresu Dukeova ureda, u staroj zgradi Brill na uglu Broadwaya i 49. ulice.
I tako sam otišao do Dukea, skockan u pravoj šminkerskoj maniri, popeo se stubama do njegova ureda, zakucao na vrata i preda mnom se stvorio Duke, u kratkim hlačicama, a ženska mu je sjedila u krilu. Gledao sam osobu koju sam smatrao najvećom, najsamosvjesnijom,
najsređenijom facom u glazbenom biznisu, sjedio je u svom uredu u kratkim hlačicama sa ženom u krilu i širokim osmijehom na licu. Čovječe, to me sranje uzdrmalo do temelja. Rekao mi je da me ima u vidu za jesen, što se tiče glazbe, i da me želi u svom bendu. Čovječe, to me dotuklo. Bilo mi je nevjerojatno drago, osjećao sam se stvarno polaskanim. Hoću reći, zaprepastilo me to što me jedan od mojih idola uopće pita da budem u njegovu bendu, najboljem bandu na glazbenoj sceni. Jednostavno me osupnulo to što je on uopće pomislio na mene, što je čuo za mene i što mu se svidjelo moje sviranje.
No morao sam mu reći da ne mogu pristati na tu ponudu jer sam upravo završavao album Birth of the Cool. To sam mu i rekao, i to je bila prava istina, ali stvarni razlog zbog kojeg nisam otišao s Dukeom - zbog kojeg nisam mogao otići s Dukeom - bilo je to što se nisam želio staviti u glazbenu kutiju, svirati uvijek istu glazbu, jednu večer za drugom. Misli su mi bile negdje drugdje. Želio sam poći drugim smjerom, različitim od onog kojim je on išao, iako sam volio Dukeovu glazbu i potpuno ga respektirao.
No to mu nisam mogao reći. Zato sam mu jednostavno rekao da moram završiti Birth of the Cool, i on je to shvaćao. Rekao sam mu i da je jedan od mojih idola te da sam počašćen što me se uopće sjetio. Nadao sam se da mi neće zamjeriti što nisam pristao. Rekao mi je da se ne brinem, da moram poći putem koji je za mene najbolji.
Kad sam izišao iz Dukeova ureda, Joe me pitao što se dogodilo, a ja sam mu odgovorio da nakon svirke u velikom bendu Billyja Eckstinea ne mogu još jednom prolaziti kroz istu stvar. Rekao sam mu da toliko cijenim i divim se Dukeu da ne želim raditi s njim. Nakon tog susreta više nikad nisam bio nasamo s Dukeom, nikad više nisam s njim razgovarao i katkad se pitam što bi se dogodilo da sam se pridružio njegovu bendu. Sigurno je samo jedno - odgovor na to pitanje nikad neću doznati.
U tom sam razdoblju često odlazio Gilu Evansu i slušao što mi on ima reći o glazbi. Gil i ja odmah smo se skužili. Mogao sam razumjeti njegove ideje o glazbi, a on je mogao pohvatati ono što sam mu ja o tome imao reći. S Gilom se nikad nije povelo pitanje o boji kože, uvijek je bila riječ samo o glazbi. Nije mario koje ste boje. Bio je jedan od prvih bijelaca koje sam upoznao, a koji su imali takav stav. Bio je Kanađanin i možda je to imalo neke veze s njegovim razmišljanjima.
Bez obzira na Birth of the Cool, ja i Gil postali smo stvarno dobri prijatelji.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:48 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" A0605640b61d

Gil je bio tip kojega ste rado imali u svojoj blizini jer je uviđao stvari koje bi svima drugima izmicale. Volio je slikarstvo i pokazivao mi stvari koje nikad dotad nisam vidio. Ili bi slušao određenu orkestraciju i govorio mi: “Miles, slušaj čelo na ovom mjestu. Što misliš, kako je još mogao odsvirati taj pasaž?” Cijelo bi vas vrijeme poticao na takva razmišljanja., Jednostavno bi ušao u problematiku glazbe i na vidjelo izvukao stvari koje druga osoba ne bi uopće čula ni zamijetila. Telefonom bi me probudio u tri sata ujutro i rekao mi: “Ako ikada budeš depresivan, Miles, samo poslušaj ‘Springs ville’” (sjajna pjesma koju smo stavili na album Miles Ahead). I tada bi poklopio slušalicu. Gil je bio mislilac, i ja sam tu njegovu stranu istog trena zavolio.
Upoznao sam ga jer je dolazio slušati Birda, dok sam još bio u bendu. Došao bi s punom vrećicom rotkvica koje bi posolio i tako ih jeo. Bio je to visok, mršav bijelac iz Kanade, sav moderan i trendi. Želim reći da nisam znao nijednog bijelca kao što je bio Gil. Naviknuo sam se gledati crnce, još tamo u East St. Louisu, koji su dolazili s vrećama punim sendviča od svinjske glavurde pržene na roštilju, vadili ih i jeli upravo ondje gdje bi se zatekli, u kinu, klubu ili bilo gdje drugdje. No nositi rotkvice po noćnim klubovima i jesti ih izravno iz vrećice, posoljene, i da to usto čini jedan bijeli klinjo? Bio je to Gil u brzoj 52. ulici po kojoj su se vrzmali
svi ti super skockani crni glazbenici u plisiranim nabranim hlačama i dugim sakoima, a on s tom svojom kapom na glavi. Čovječe, Gil je bio frajer i pol.
Gilov stan u prizemlju 55. ulice bio je okupljalište brojnih glazbenika. Taj je brlog bio tako mračan da niste mogli znati je li vani noć ili dan. Max, Diz Bird, Gerry Mulligan, George Russell, Blossom Dearie, John Lewis, Lee Konitz i Johnny Carisi neprestano su visjeli kod Gila. U stanu je imao golemi krevet koji je zauzimao mnogo prostora i čudnu mačketinu koja je uvijek bila tu negdje. Bilo bi nas posvuda, sjedili bismo i razgovarali o glazbi ili se svađali oko nečega. Sjećam se da je u to vrijeme Gerry Mulligan bio neprestano ljut zbog nečega, zbog raznih stvari. No bio sam i ja pa bismo se s vremena na vrijeme posvađali. Ništa ozbiljno, samo smo testirali jedan drugoga. Gil je bio poput mame kvočke svima nama. Sve nas je smirivao jer je i sam bio opušten i smiren tip. Bio je pozitivna osoba, jednostavno je volio biti okružen glazbenicima. Svi smo ga rado imali u svojoj blizini jer nas je mnogo čemu naučio, o tome kako se brinuti za ljude, o glazbi, posebno o aranžiranju. Mislim da je čak i Bird ostao neko vrijeme kod njega. Gil je mogao podnijeti Birda kad nitko drugi to ne bi bio u stanju.
Dakle, krenuo sam drugim smjerom, udaljavajući se od Birda. Kad su stvari krenule nizbrdo u prosincu 1948., već sam razbistrio glavu - odlučio sam što želim učiniti i što ću doista i učiniti. Duh benda već je bio na niskim granama u trenutku kad sam odlučio da odlazim. Bird i ja jedva da smo razgovarali, a u grupi je vladala neka napetost koja je rezultirala neugodnim scenama. Na posljetku, neposredno prije Božića jedna je jebena kap prelila čašu. Bird i ja posvađali smo se u Three Deuces oko love. Sjedio je u klubu, prežderavao se hrpetinom pečenih pilića, opijao se i bio mortus ušlagiran heroinom, a meni nije platio već nekoliko tjedana. I eto Birda, ceri se kao neki masni cerigradski mačak, nevjerojatno sličan Budi. Pitao sam ga za svoj novac, a on je samo nastavio jesti piletinu, kao da me uopće nema. Kao da sam neki slugan. Zato sam gada zgrabio za ovratnik i rekao mu nešto u smislu: “Plati mi sada, govno jedno, ili ću te sastaviti sa zemljom, a ja ne serem bezveze, crnčugo.” Otišao je i donio mi novac vrlo brzo, ne sve što mi je dugovao, ali mi je platio barem tu polovinu.
Nakon otprilike tjedan dana, baš prije Božića, svirali smo u Royal Roostu. Prije nego što smo se popeli na podij, posvađali smo se oko ostatka love koju mi je dugovao. Bird je gore glumio budalu, pucajući dječjim pištoljem na Ala Haiga, ispuštajući zrak iz balona u mikrofon. Publika se smijala i Bird se također smijao jer je mislio da je zabavan. Ja sam se jednostavno pokupio i otišao s podija. I Max je te večeri napustio bend, no poslije se vratio, sve dok nije došao Joe Harris i zauzeo njegovo mjesto. Ja sam se također nakratko vratio, no na kraju, nedugo nakon toga, na moje mjesto u Birdovu bendu došao je moj stari prijatelj Kenny Dorham.
Kad sam napustio bend, mnogi su pisali o tome da sam tek tako iznebuha odšetao s pozornice i da se nikad nisam vratio. To nije bila istina. Nisam napustio bend za vrijeme gaže. Nikad to na taj način ne bih izveo; tako se profesionalac jednostavno ne ponaša, a ja sam uvijek vjerovao u profesionalan pristup poslu. No Birdu sam dao naslutiti da mi je muka od toga što se događa i da me sve to umara, rekao sam mu da želim otići, i na kraju sam to i učinio.
Nedugo poslije, kad mi je došao Norman Granz i ponudio meni i Maxu pedeset dolara za jednu noć svirke, da se s Birdom pridružimo turneji Jazz at the Philharmonic, odbio sam. Kad je to ponudio Maxu, ovaj ga je htio napucati u facu. No dao sam mu savjet: “Max, moraš samo reći ne, ne moraš prijetiti i prebiti bijednika.” Poslušao me. Max je poludio jer Norman nije volio ni ozbiljno prihvaćao glazbu koju smo inače svirali i novac to nije mogao nadomjestiti. Ipak, Norman je želio Birda u svom programu, želio je da se ovaj osjeća ugodno s ljudima koji ga okružuju. Trebali su bubnjara, pijanista i basista, a Bird je na trubi želio mene. Norman je za
klavir već imao Errolla Garnera, ali Bird je mogao svirati s bilo kime pa nije bilo važno tko je pijanist, dok god je mogao nabijati po tipkama., Erroll je čak i znao svirati pa je to bila pozitivna stvar u svemu. No ja nisam mogao pristati na ono što su Norman ili Bird željeli od mene pa sam kratko i jasno odbio. Nije bilo lako odbiti Birda, ali sam to ipak učinio. Mislim da mi je to što sam mu tada rekao ne poslije pomoglo u osobnom smislu, pomoglo mi je da spoznam kako sam sebe dovoljno poznajem.
Nakon što sam napustio Birda samo sam prešao ulicu i dobio posao u klubu Onyx. Na tenor-saksofonu bio je Sonny Rollins, bubnjeve je svirao Roy Haynes, bas Percy Heath, a klavir Walter Bishop. Pokušavao sam da se ne osvrćem iza sebe.
Poslije smo ja i Bird zajedno svirali još dva ili tri puta, čak smo zajednički snimili i neke ploče. Nisam mu ništa zamjerao; ne pripadam takvom soju ljudi. Jednostavno više nisam želio sudjelovati u Birdovim sranjima. Mislim da je negdje oko 1950. Red Rodney zauzeo mjesto Kennyja Dorhama u Birdovu bendu, a Bird mu je znao govoriti kako mu je žao što se tako ponašao prema svima nama. Kenny mi je potvrdio istu priču, čak nam je Bird obojici to priznao nekoliko puta. No to ga ipak nije spriječilo da iste pizdarije radi u svakom bendu koji je osnovao poslije našeg.
U siječnju 1949. Metronome je okupio sastav All Stars kako bi snimio ploču čim zabrana snimanja prestane biti važeća, što se i dogodilo prvog radnog dana 1949. Ja sam svirao trubu, zajedno s Dizzyjem i Fatsom Navarrom, na trombonu su bili J. J. Johnson i Kai Winding, na klarinetu Buddy de Franco, na alt-saksofonu Bird, na klaviru Lennie Tristano, bubnjeve je svirao Shelly Manne, te još nekoliko njih. Dirigirao je Pete Rugolo. RCA je snimio ploču pod nazivom Metronome All Stars.
Bird se na sessionu ponašao vrlo neobično. Ustrajavao je da odsvira extra takeove jer je tvrdio da ne razumije aranžman. No razumio je on to sranje. Izmišljao je i izvodio samo zato da zaradi nešto više love. Novi ugovor za snimanje imao je ograničenje od tri sata, koje je postavio sindikat, sve iznad toga bilo je vremensko prekoračenje i kršenje ugovora. Zato je Bird sa svojim produženjima i ostalim sranjima produžio session za otprilike tri sata više od dopuštenog, i svi su zaradili veću lovu. Poslije su jednu pjesmu nazvali “Overtime”, u sjećanje na ono što je Bird tada izveo.
Bila je to zapravo usrana ploča, a iznimka je bila ono što smo ja, Fats i Dizzy odsvirali. Sve se svirače ograničavalo jer je bilo mnogo solista, a tada se snimalo na ploče od 78 okretaja. No ono što je trubačka sekcija odsvirala, mislim da je to bila prava stvar. Ja i Fats odlučili smo da pratimo Dizzyja i sviramo kao i on, umjesto da krenemo svojim vlastitim stilovima. Tako smo uspjeli skinuti i slijediti Dizzyja, da je on jedva mogao znati kad je prestao a kad smo mi nastavili. Čovječe, ta trubačka soliranja ispunila su cijeli prostor. Bilo je to sjajno slušati. Nakon tog sessiona mnogo je glazbenika shvatilo da sam u stanju svirati i Dizzyjevim načinom i razvijati vlastiti stil. Oni - Dizzyjeva stara garda - iskazali su mi duboko poštovanje nakon što su čuli tu ploču.
Nakon gaži u Onyxu počeo sam svirati u Royal Roostu s bendom Tadda Damerona. Tadd je bio sjajan aranžer i kompozitor, a također i vrlo profinjen pijanist. Bio je to siguran posao - trebalo mi je nešto takvo nakon što sam napustio Birda, jer sam morao uzdržavati obitelj. Fats Navarro redovito je svirao trubu kod Tadda, ali je sad već bio totalni narkić i izgubio je strašno puno na težini. Cijelo je vrijeme bio bolestan i propustio mnogo gaža. Tadd je napisao čitavu hrpu komada za trubu Fat Girla19, no već u siječnju 1949. Fat Girl bio je previše bolestan da bi

19 Nadimak Fatsa Navarra, pravim imenom Theodore Navarro (1923. - 1950.). (op. prev.)

mogao svirati pa sam ja zauzeo njegovo mjesto. Još bi svratio i katkad zasvirao, ali više nije bio kao nekad.
Nedugo nakon što smo Tadd i ja zajedno svirali u Royal Roostu pridružio sam se bendu Oscara Pettiforda. Nastupali smo u Three Deuces s Kaijem Windingom na trombonu. Sammy Kaye i Irving Alexander, vlasnici kluba Three Deuces, otvorili su u siječnju 1949. novi klub na Broadwayu i nazvali ga Clique. Nadali su se da će okupiti džezističku rulju koja se iz 52. ulice premjestila na Broadway, no klub su morali zatvoriti samo šest mjeseci nakon otvaranja. Novi vlasnici uzeli su lokal u najam i na istom mjestu u ljeto 1949. otvorili Birdland.
No da nastavim dalje. Bend Oscara Pettiforda imao je nekoliko sjajnih glazbenika, u njemu su svirali Lucky Thompson, Fats Navarro, Bud Powell i ja. No članovi benda nisu bili zainteresirani za to da nastupaju kao grupa. Svi su svirali duge solaže i ostala sranja pokušavajući istisnuti tipa koji je sljedeći na redu. Sve je to bilo prilično zajebano, prava sramota, a moglo se izroditi u nešto sasvim drugo.
Početkom 1949. Tadd i ja smo grupu odveli u Pariz, glavni grad Francuske, i svirali gdje i Bird, kao što smo to već činili i u Royal Roostu. Bilo je to moje prvo putovanje izvan SAD-a i zauvijek je promijenilo moja stajališta o mnogim stvarima. Pariz mi se svidio, a svidio mi se i način na koji su se odnosili prema meni. Kupio sam si nova odijela, dao sam ih sašiti pa sam bio siguran da sam sad svoj, čovječe.
U bendu smo svirali ja, Tadd, Kenny Clarke, James Moody i francuski basist po imenu Pierre Michelot. Naš je bend bio hit pariškog Jazz Festivala, zajedno sa Sidneyjem Bechetom. Ondje sam upoznao i Jean-Paula Sartrea, Pabla Picassa i Juliette Greco. Nikad se u životu nisam tako dobro osjećao. Iznimke su bili trenuci kad sam prvi put čuo Birda i Diza u B.-ovu bendu i dok sam svirao u Dizzyjevu big bendu gore u Bronxu. No onda je bila riječ samo o glazbi. Ovo je bilo drukčije. U Parizu je bila riječ o životu. Juliette Greco i ja smo se zaljubili. Irene mi je mnogo značila, ali se nikad prije u životu nisam osjećao tako kao u Parizu.
Juliette sam upoznao na jednoj od proba. Došla bi, sjela i slušala glazbu. Nisam imao pojma da je ona slavna pjevačica, nisam znao baš ništa o njoj. Bilo je jednostavno prekrasna dok je tako sjedila - duga crna kosa, lijepo lice, sitna, sa stilom, tako različita od drugih žena koje sam sretao u životu. Izgledala je drukčije i drukčije se nosila. Zato sam i pitao jednog tipa tko je uopće ona.
Rekao mi je: “Što želiš od nje?”
Odgovorio sam mu: “Što time hoćeš reći, što ja želim od nje? Želim je upoznati.” Na to mi je rekao: “Dakle, moraš znati da je ona jedna od onih egzistencijalista.”
Pa sam mu rekao, ondje na licu mjesta: “Stari, jebeš sva ta sranja. Nije me briga što je ona. Ta je cura prekrasna i želim je upoznati.”
Umorio sam se od čekanja da nas netko upozna pa sam jednom prilikom kad je ponovo došla na probu jednostavno podigao kažiprst i pozvao je da dođe k meni, što je ona i učinila. Kad sam napokon uspio progovoriti koju riječ s njom, rekla mi je da ne voli muškarce, ali da joj se ja sviđam. Nakon toga postali smo nerazdvojni.
Nikad se dotad nisam tako osjećao. Bila je to sloboda života u Francuskoj, gdje me se tretiralo kao ljudsko biće, kao nekoga važnog. Čak je i bend, glazba koju smo izvodili, ondje zvučio bolje. Sve je mirisalo drukčije. Naviknuo sam se na miris pariške kolonjske vode, a miris Pariza podsjećao me na miris svježe kuhane kave. Poslije sam otkrio da isti taj miris možete osjetiti i na Francuskoj rivijeri, u rano jutro. Nikad prije nisam osjetio takve miomirise. Kao da ste zajedno smiješali kokos, limetu i rum. Gotovo tropska aroma. U svakom slučaju, u Parizu
mi se sve činilo nekako drukčije, kao da je došlo do neke promjene. Čak sam se zatekao kako i pjesme najavljujem na francuskom jeziku.
Juliette i ja često smo se zajedno šetali uz rijeku Seinu, držali smo se za ruke i ljubili se, gledajući jedno drugo u oči pa smo se opet ljubili i stiskali jedno drugome ruke. Bilo je čarobno, kao da sam hipnotiziran i u nekom transu. Nikad to prije nisam činio. Uvijek me zanimala samo glazba pa nikad nisam imao vremena za bilo kakvu romansu. Glazba je bila moj cijeli život, sve dok nisam upoznao Juliette Greco. Ona me naučila kako je to voljeti nekoga drugoga, a ne samo glazbu.
Juliette je vjerojatno bila prva žena koju sam volio kao nekoga ravnog sebi, kao ravnopravno ljudsko biće. Bila je predivna osoba. Međusobno smo komunicirali izrazima lica i govorom tijela. Ona nije govorila engleski, a ja nisam znao francuski jezik. Razgovarali smo očima, prstima, takvim stvarima. Kad tako komunicirate s nekim, znate da vam ta osoba ne može srati. Morate se pouzdati u osjećaje. Bio je travanj u Parizu, a ja sam bio zaljubljen.
Kenny Clarke odmah je, na licu mjesta, odlučio da ostaje ondje i rekao mi da sam budala ako se odlučim vratiti u Sjedinjene Države. Bio sam tužan jer sam napuštao nešto lijepo: svake bih večeri izlazio u klubove sa Sartreom i Juliette, samo bismo sjedili na terasama kafića, pili vino, jeli i razgovarali. Juliette me zamolila da ostanem. Čak je i Sartre rekao: “Zašto se ti i Juliette ne vjenčate?” Ipak sam otišao. Ostao sam ondje tjedan-dva, zaljubio se u Juliette i u Pariz, a onda sam sve napustio.
Kad sam bio spreman da krenem, na aerodromu je bilo mnogo tužnih i obješenih lica, uključujući i moje. Kenny mi je mahao na odlasku. Čovječe, u avionu sam bio toliko deprimiran što se vraćam u ovu zemlju da cijelim putem nisam mogao progovoriti ni riječi. Nisam znao da će me to sranje pogoditi tako ubitačno. Bio sam toliko deprimiran kad sam se vratio da sam se, čak i prije nego što sam toga postao svjestan, navukao na heroin. Trebalo mi je četiri godine da se oduprem i riješim te ovisnosti - prvi put izgubio sam kontrolu nad svojim životom i nevjerojatnom brzinom počeo tonuti prema smrti.


_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:48 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Aaa2fd39549b






Šesto poglavlje
Kad sam se u ljeto 1949. vratio u Sjedinjene Države, uvjerio sam se da je Kenny Clarke bio u pravu - ništa se nije promijenilo. Ne znam zašto sam mislio da bi moglo biti drukčije od onoga prije - mislio sam da bi se stvari mogle promijeniti zato što sam doživio drukčije iskustvo u Parizu. Još sam živio u prividu onoga što mi se ondje dogodilo. No duboko u sebi znao sam da je u Sjedinjenim Državama sve ostalo isto. Prošlo je tek nekoliko tjedana. Ipak, živio sam u iluziji da se možda ipak dogodilo čudo.
U Parizu sam shvatio da nisu svi bijelci isti, da su neki puni predrasuda, a drugi nisu. Naslućivao sam to nakon što sam upoznao Gila Evansa i neke druge ljude, no tek sam se u Parizu u to doista i uvjerio. Za mene je to bila važna spoznaja, postao sam svjestan toga što se u političkom smislu događa oko mene. Počeo sam zapažati stvari koje su mi prije izmicale, stvari političke prirode - što se stvarno događa ljudima crne boje kože. Već sam i prije bio upoznat s tim problemom, zahvaljujući odrastanju uz oca. No toliko sam bio zaokupljen glazbom da uopće nisam obraćao pozornost na takve stvari. Tek kad bi me nešto udarilo ravno u facu, tek bih onda nešto i učinio glede toga.
U to su vrijeme dvojica najmoćnijih crnih političara bili Adam Clayton Powell iz Harlema i William Dawson iz Chicaga - Adama sam viđao u Harlemu jer je stvarno volio glazbu. Ralph Bunche upravo je dobio Nobelovu nagradu. Joe Louis tada je već neko vrijeme bio boksački prvak u teškoj kategoriji i bio je osobni junak svakog crnca - i mnogih bijelaca, naravno. Za njim u popularnosti nije daleko zaostajao ni Sugar Ray Robinson. Obojicu ih se često moglo vidjeti u Harlemu. Ray je imao klub na Sedmoj sveniji. Jackie Robinson i Larry Doby igrali su bejzbol u prvim ligama. Došlo je do promjene, crncima su se u ovoj zemlji počele događati važne i dobre stvari.
Nikad nisam bio previše političan, ali znao sam kako bijelci tretiraju crnce i bilo mi je mučno vratiti se u takvu sredinu, u kojoj bijelci tako šikaniraju crnce. Potpuno vas dotuče kad jednom shvatite kako nemate nikakvu moć da promijenite postojeće stanje stvari.
A u Parizu - jebote - sve što smo ondje svirali, dobro ili loše, bilo je dočekano s odobravanjem i prihvaćeno. Ni to nekad nije dobro, no tako je bilo, a kad smo se vratili u Sjedinjene Države, nismo mogli naći posao. Međunarodne zvijezde, a nisu mogle dogovoriti gažu. Bijeli glazbenici koji su kopirali moj Birth of the Cool uspjeli su dogovoriti nastupe. Čovječe, ta me usrana situacija duboko pogodila, dirnula ravno u dušu. Održali smo nekoliko svirki ovdje-ondje i, koliko se sjećam, uvježbavali smo bend od osamnaest glazbenika tog ljeta, ali to je bilo sve. Te 1949. napunio sam tek dvadeset tri i od života sam očekivao mnogo više. Samodisciplina mi je bila poljuljana, izgubio sam osjećaj da imam kontrolu nad svojim životom i počeo sam se polako gubiti. Nije stvar bila u tome da nisam bio svjestan toga što mi se događa. Bio sam i te kako svjestan, ali mi više nije bilo stalo. Imao sam toliko samopouzdanja da sam uistinu osjećao kako sve konce držim u rukama, čak i kad bih gubio kontrolu. No vaš se um može i poigrati s vama. Kad sam počeo tako vrludati, pretpostavljam da sam iznenadio sve one koji su mislili da nogama stojim čvrsto na zemlji. No i mene je samoga iznenadila brzina kojom sam na kraju potpuno izgubio kompas.
Sjećam se da sam se počeo danonoćno potucati po Harlemu nakon što sam se vratio iz Pariza. Na glazbenoj sceni droga je bila sveprisutna i mnogo je glazbenika duboko zabrazdilo, posebno u heroin. Ljudi - glazbenici - u nekim su se krugovima smatrali poželjnima ako su uštrcavali žuto. Neki od mlađih tipova, kao što su bili Dexter Gordon, Tadd Dameron, Art
Blakey, J. J. Johnson, Sonny Rollins, Jackie McLean i ja osobno - svi mi zajedno - počeli smo duboko tonuti u heroin približno u isto vrijeme. Unatoč činjenici da je Freddie Webster umro od nekog loše smiješanog smeća. Osim Birda, na heroinu su bili i Sonny Stitt, Bud Powell, Fats Navarro, Gene Ammons, da i ne spominjem Joeja Guya i Billie Holiday. Njih se dvoje drogiralo cijelo vrijeme. Mnogo je bijelaca iz branše također gadno zabrazdilo u droge - Stan Getz, Gerry Mulligan, Red Rodney i Chet Baker. No tada su mediji pokušavali stvoriti dojam da se samo crni glazbenici drogiraju i upleću u takve stvari.
Nikad nisam zabrijao po tome da ću moći svirati kao Bird ako si dam šut heroina. Znao sam mnogo glazbenika koji su vjerovali u to, a jedan od njih bio je i Gene Ammons. Nije me to privuklo heroinu. Preko ruba me gurnula depresija u koju sam upao nakon što sam se vratio u Ameriku. Povratak je bio uzrok, a nedostajala mi je i Juliette.
Tu je bio i kokain, koji su uglavnom ušmrkavali Latinoamerikanci. Tipovi kao Chano Pozo gadno su se navukli na bijeli prah. Chano je svirao udaraljke u Dizzyjevu bendu. Bio je crnac s Kube i najopakiji svirač conge tih vremena. No bio je i nasilnik. Uzimao bi drogu od drugih i ne bi im platio. Ljudi su ga se bojali jer je izučio zanat u uličnim borbama i mogao vas je prebiti za tren oka. Bio je ljudeskara od čovjeka i opak igrač, a sa sobom je obično nosio svoju nožinu. Terorizirao je cijeli Harlem. Smrtno je nastradao 1948. nakon što je po glavi opaučio nekog dilera kokaina, Latinoamerikanca, gore u Harlemu, u Rio Cafeu na aveniji Lenox oko 112. ili
113. ulice. Frajer je Chana tražio lovu koju mu je ovaj dugovao i Chano ga je jednostavno tresnuo ravno u facu. Diler je zgrabio pištolj i izrešetao ga na mrtvo ime. Čovječe, njegova nas je smrt sve potresla. To se dogodilo prije mog odlaska u Pariz, no taj je incident u pravoj mjeri oslikavao ono što se događalo na narkomanskoj sceni.
Potraga za šutom po predgrađima još me više udaljila od obitelji. Preselio sam ih u stan u četvrti Jamaica u Queensu, a nakon toga u St. Albans. Vozio sam se amo-tamo u svom dodgeu sa sklopivim krovom iz 1948. -Sonny Rollins taj je automobil zvao Plavim demonom.
Irene i ja ionako nismo imali nikakav obiteljski život. Nismo imali brdo love s kojom bismo nešto započeli, trebali smo prehraniti dvoje djece i sebe. Nikad nismo nikamo zajedno išli. Katkad bih samo zurio u prazno nekoliko sati, cijelo vrijeme razmišljajući o glazbi. Irene bi si umislila da razmišljam o drugoj ženi. Pronašla bi vlasi kose na mom odijelu ili kaputu pa bi kunula i psovala da odlazim van i ševim se s nekim. Jedan od razloga što me Irene optuživala za afere s drugim ženama bilo je i to što sam otkupio odijela od Colemana Hawkinsa, notornog ženskaroša koji je po svojoj odjeći nakupio svu silu vlasi. No tada me žene nisu nešto posebno zanimale. Ulazili bismo u svađe koje zapravo nisu imale nikakvog smisla. Obično bi me to do kraja raspizdilo. Stvarno sam volio Irene i sve to. Bila je vrlo draga osoba, dobra žena, ali za nekog drugog. Stvarno je bila otmjena i naočita dama. No ja sam želio nešto drugo. Ja sam, ne ona, počeo Šarati uzduž i poprijeko. Nakon što sam upoznao Juliette Greco počeo sam shvaćati što želim od žene. Ako to i nije Juliette, onda će to biti žena koja o životu razmišlja na njezin način, žena njezina stila, i u krevetu i izvan njega. Bila je neovisna, mislila je svojom glavom, a to mi se sviđalo. Doslovno sam ostavljao Irene da sjedi kod kuće s klincima jer nisam želio biti ondje, s njima. Čak sam i prestao dolaziti kući, a jedan od razloga takvog mog ponašanja bilo je to što sam se osjećao tako loše da nisam mogao pogledati svoju obitelj u oči. Irene je imala golemo povjerenje u mene, potpuno mi je vjerovala. Gregory i Cheryl, klinci, bili su još mali i nisu bili svjesni svega što se oko njih događa. No Irene je i te kako znala i svega bila svjesna Vidjelo joj se u očima.
Ostavio sam je na brizi pjevačice Betty Carter. Da nije bilo Betty Carter, ne znam što bi Irene učinila. Mislim da zbog mog ponašanja prema Irene tih dana Betty Carter čak ni dan-
danas nema neko sjajno mišljenje o meni. Ne mogu joj zamjeriti jer sam tih godina bio pravi bezvrijedni, kukavni gad koji je odustao od uzdržavanja svoje obitelji. Nisam mislio baš tako grubo ostaviti Irene na cjedilu, no gadno sam se navukao na heroin i snove o željenoj ženi, i nisam mogao razmišljati ni o čemu drugome.
Kad uzimate heroin bez prestanka, izgubite želju za seksom i ženama, barem se to meni dogodilo. No činilo se da oni poput Birda žele seks bez obzira na to apstiniraju li od heroina ili si daju šuteve svaki dan. Kao da im to nije predstavljalo neku razliku. Uživao sam u seksu s Irene - kao što sam s užitkom uzimao i Juliette. No nakon što sam se počeo drogirati nisam ni pomišljao na seksanje niti sam uživao u seksu kad je do njega došlo. Jedina stvar o kojoj sam mogao razmišljati bilo je kako da dođem do još malo heroina.
Još se nisam fiksao u vene, ali bih ušmrkavao i udisao sav heroin koji bih uspio nabaviti. Jednom sam stajao na uglu ulice u Queensu, a nos mi je curio kao otvorena slavina. Osjećao sam se loše, kao da me trese groznica i napada prehlada. Odnekud se pojavio jedan uličar, inače moj prijatelj, koji je sebe nazivao Matinee i pitao me što radim. Rekao sam mu da ušmrkavam heroin i koku, i da to činim svakodnevno iz dana u dan, ali da baš danas nisam stigao otići na Manhattan gdje sam inače nabavljao robu. Matinee me pogledao kao neku budalu i rekao mi da sam postao ovisnik.
“Kako to misliš, ovisnik?” pitao sam ga.
Matinee mi je odgovorio: “Nos ti curi, trese te groznica, slabo ti je. Postao si jebeni ovisnik, crnčugo.” Kupio mi je nešto heroina u Queensu. Nikad prije nisam kupovao heroin u Queensu. Ušmrkao sam robu koju mi je Matinee nabavio i odmah mi je bilo bolje. Nije me više treslo, nos mi je prestao curiti i nisam više osjećao slabost u tijelu. Nastavio sam sa šmrkanjem, no kad sam ponovo naletio na Matineeja, ovako mi je rekao: “Miles, ne trati to malo novca na nabavljanje robe koju ušmrkavaš, jer će ti ionako biti zlo. Idi i šutni se, osjećat ćeš se mnogo bolje.” Bio je to početak četverogodišnje strave i grozote.
Nedugo zatim morao sam redovito nabavljati dop, znao sam da će mi pozliti ako ne dođem do novog šuta. Kad bi mi pozlilo, osjećao sam se kao da imam gripu. Curio bi vam nos, zglobovi bi vam pucali od boli, a ako si ne biste uštrcali nešto heroina u vene, vrlo brzo biste počeli povraćati. Bilo bi vam užasno. Zbog toga sam pod svaku cijenu nastojao izbjeći to stanje.
Na početku sam si sam uštrcavao heroin. Onda sam počeo izlaziti i družiti se s drugim džanerima. Ja, plesač stepa po imenu Leroy i tip kojeg smo zvali Laffy nabavljali smo dop u 110., 111. i 116. ulici, gore u Harlemu. Klatarili smo se po barovima kao što su bili Rio, Diamond, Sterling’s, biljarska sala LaVant’s, po takvim mjestima. Ušmrkavali bismo koku uz heroin, cijeli dan bez prestanka. Kad nisam bio s Leroyem, družio sam se ili sa Sonnyjem Rollinsom ili s Walterom Bishopom - a poslije i s Jackiejem McLeanom ili bi mi se pridružio Philly Joe Jones, koji se također tih dana muvao uokolo.
Kupili bismo doze heroina u vrijednosti od tri dolara i uštrcali ih. Fiksali smo se s četiri ili pet doza dnevno, ovisno o tome koliko smo love trenutačno imali kod sebe. Odlazili bismo u stan Fat Girla u Cambridge Hotel u 110. ulici, između Sedme avenije i Lenoxa, ili katkad u kuću Waltera Bishopa, i tamo se fiksali. Često smo morali otići do Bishopove kuće da uzmemo svoje “stvari” - igle i nešto čime smo vezali ruke kako bismo mogli “ubosti”, to jest kako bi nam vene u koje smo uštrcavali drogu iskočile van i tako postale vidljive. Katkad bismo bili toliko urokani da smo ta svoja pomagala zaboravljali u Bishopovoj kući. Onda bismo se klatili oko Minton’sa i gledali plesače stepa koji su se međusobno nadmetali.
Volio sam gledati i slušati stepere. Glazba im je vrlo bliska jer pri izvođenju svojih koraka proizvode vrlo specifične zvukove. Vrlo su slični bubnjarima i možete mnogo toga naučiti samo slušanjem ritmova koje daju svojim udarcima. Steperi su po danu obično dolazili ispred Minton’sa uz hotel Cecil i natplesavali jedan drugoga na pločniku. Osobito se sjećam duela između plesača koji se zvao Baby Laurence i stvarno visokog suhonjavog tipa po imenu Ground Hog. Baby i Ground Hog bili su narkići pa su često plesali ispred Minton’sa radi droge jer su ih dileri rado gledali. Robu bi im davali besplatno ako bi se iskazali u plesu. Oko njih je uvijek bila okupljena rulja, a oni bi plesali kao sumanuti. Baby Laurence tako je rasturao, čovječe, teško je i opisati koliko je bio dobar. No ni Ground Hog nije se dao, nije uzmicao pred Babyjem. Bio je stvarno skockan i upicanjen kao paradni konj, znate već, odjeća i sve na njemu bilo je besprijekorno. I Buddy Briggs bio je sjajan plesač stepa, kao i tipovi po imenu L. D., Fred i Sledge te Step Brothers. Većina njih bili su ovisnici, iako baš nisam siguran za Step Brothers. U svakom slučaju, ako niste bili upućeni, ne biste imali pojma o plesu ispred Minton’sa. Ti su steperi znali govoriti o Predu Astaireu i svim ostalim bijelcima plesačima kao da je riječ o običnim ništarijama, ma oni doista nisu bili ništa u usporedbi s umijećem tih frajera ispred Minton’sa. Ipak, bili su crni i nisu se mogli ni ponadati prilici da zaplešu za pravi novac i slavu.
Dotad sam već postao prilično slavan i hrpa glazbenika počela mi je ljubiti guzicu kao da sam netko jako važan. Vodio sam brigu o tome koji stav zauzeti, moram li stajati ovako ili onako, trebam li trubu držati u ovom ili onom položaju dok sviram. Trebam li učiniti ovo ili ono, obratiti se publici, lupkati desnom ili lijevom nogom. Trebam li lupkati nogom unutar svoje cipele, kako nitko ne bi vidio da to činim? Takva su me sranja zanimala kad sam navršio dvadeset četiri godine. Osim toga, dok sam bio u Parizu, otkrio sam da nisam baš tako sjajan svirač, što su tvrdili mnogi seronje staroga kova. Ego mi je narastao i bio mnogo veći nego prije. Promijenio sam se. Više nisam bio povučen, preobrazio sam se u samosvjesnu osobu.
Do 1950. preselio sam se natrag na Manhattan i odsjeo u hotelu America, dolje u 48. ulici. Mnogo je glazbenika živjelo ondje, pa tako i Clark Terry, koji je na kraju ipak došao u New York. Clark je svirao u bendu Counta Basieja, mislim da je tako bilo, pa je često bio na putu. I Baby Laurence često je visio u tom hotelu. Zapravo, u njemu je živio priličan broj raznoraznih narkića.
Već sam duboko zaglibio u heroin i počeo izlaziti sa Sonnyjem Rollinsom i njegovom bandom iz Sugar Hill Harlema. Toj su rulji pripadali, osim Sonnyja, pijanist Gil Coggins, Jackie McLean, Walter Bishop, Art Blakey (koji je zapravo bio iz Pittsburgha, ali se stalno smucao Harlemom), Art Taylor i Max Roach, koji je bio iz Brooklyna. Mislim da sam tijekom tog razdoblja upoznao i Johna Coltranea, dok je svirao u jednom od Dizzyjevih bendova. Koliko se sjećam, prvi sam ga put čuo u klubu gore u Harlemu.
Dakle, Sonny je imao odličnu reputaciju među brojnim mladim glazbenicima u Harlemu. Ljudi iz Harlema, ali i svi drugi, obožavali su Sonnyja Rollinsa. Bio je legenda, gotovo Bog mnogim mladim glazbenicima. Neki su smatrali da saksofon svira na razini samog Birda. Ja sam bio svjestan jednog - bio je vrlo blizu Birdovu umijeću. Agresivan, inovativan svirač koji je uvijek bio pun svježih ideja u vezi s glazbom. Sviđalo mi se njegovo sviranje, ali je također i pisao genijalne stvari. (No mislim da je poslije Coltraneov način sviranja počeo utjecati na njega i primorao ga da promijeni svoj stil. Da je samo nastavio onim putem kojeg se držao kad sam ga prvi put čuo, mislim da bi bio čak i bolji svirač od onoga što je danas - a mora se priznati da još stvarno odlično svira.)
Sonny se upravo vratio s nastupa u Chicagu. Poznavao je Birda, a Birdu se doista sviđao Sonny ili Newk, kako smo ga zvali, jer je bio strašno sličan Donu Newcombeu, bacaču Brooklyn
Dodgersa. Jednog smo se dana ja i Sonny u taksiju vraćali iz nabave dopa, kad se taksist, bijelac, naglo okrenuo, pogledao u Sonnyja i rekao: “Kvragu, pa vi ste Don Newcombe!” Čovječe, frajer je bio potpuno uzbuđen. Ja sam bio zaprepašten jer mi to prije nikad nije palo na pamet. Taksistu smo složili užasnu spačku. Sonny je počeo pričati kakve će lopte te večeri bacati Stanu Musialu, sjajnom udaraču St. Louis Cardinalsa. Sonny je tog dana bio raspoložen za psine pa je taksistu rekao da će mu na ulazu u studio ostaviti karte na njegovo ime. Taksist nas je nakon tih riječi gledao kao bogove.
Dobio sam posao u plesnoj dvorani Audobon pa sam zamolio Sonnyja da se pridruži bendu, na što je on i pristao. U bendu je svirao i Coltrane, a na bubnjevima bio je Art Blakey. Sva su se trojica - Sonny, Art i Coltrane - u to vrijeme fiksali golemim količinama heroina pa me druženje s njima vuklo sve dublje prema dnu.
Dotad je Fats Navarro već postao zagriženi narkić, što je bilo jadno za gledati. Lena, žena Fat Girla, cijelo je vrijeme bila zabrinuta za njega. Bila je bjelkinja. Imali su malu curicu po imenu Linda. On je bio pravi veseljak, nizak i debeo, prije nego što ga je droga uništila. No sad je bio sama kost i koža, muvao se uokolo s tim strašnim kašljem koji ga je izjedao i iznutra nagrizao tijelo. Doslovno bi se sav stresao svaki put kad bi zakašljao. Bilo ga je tužno vidjeti u tom izdanju. Bio je tako sjajan frajer, čovječe, i genijalan trubač. Stvarno sam ga volio. Katkad smo se družili i katkad zajedno drogirali. Ja, Fat Girl i Ben Harris, još jedan trubač. Fat Girl nije ga mogao podnijeti. Znao sam to, no smatrao sam da Benny i nije tako loš. Nakon što bismo uzeli drogu sjeli bismo i razgovarali o glazbi, o starim danima u Minton’su kad bi Fat Girl otpuhnuo svakoga tko bi provirio kroz vrata. Govorio bih mu sranja - tehnička sranja - o trubi zato što je, znate već, Fat Girl bio rođeni muzičar, prirodni genij za sviranje pa bih mu ja pokazivao razne stvari. Recimo, nije mogao odsvirati baladu ni za lijek. Rekao sam mu da svira mekše ili da preokrene neke od akorda. On je mene zvao Millie. Uvijek je govorio kako će se promijeniti, skinuti s heroina, ali nikad nije. Nikad se nije uspio otrgnuti.
Fat Girl snimio je u svibnju 1950. svoju posljednju ploču, zajedno sa mnom. Umro je samo nekoliko mjeseci nakon te svirke, sa samo dvadeset sedam godina. Bilo ga je žalosno slušati taj posljednji put, kako pokušava pogoditi tonove koje je inače svirao kao od šale. Ako me sjećanje služi, ploča se zvala Birdland All Stars jer se u tom klubu održavala svirka. Taj smo put svirali J. J. Johnson, Tadd Dameron, Curly Russell, Art Blakey, Fat Girl , saksofonist po imenu Brew Moore i ja. Poslije sam snimio i ploču sa Sarom Vaughan - svirao sam trubu u bendu Jimmyja Jonesa. Nekako u to vrijeme, mislim da sam svirao u još jednom All Star bendu s Fat Girlom, i to je vjerojatno bio posljednji put da smo nas dvojica zajednički nastupali. Nisam siguran, no mislim da je također bila riječ o Ali Star-bendu u Birdlandu, a svirali su Dizzy, Red Rodney, Fat Girl i Kenny Dorham na trubi, J. J., Kai Winding i Bennie Green na trombonu, Gerry Mulligan i Lee Konitz na saksu, Art Blakey na bubnjevima, Al McKibbon na basu i Billy Taylor na klaviru.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:49 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" D8b2d65d5e06


Sjećam se da su svi svirali jebeno fenomenalne solo-dionice, a onda smo sve zajebali kad smo pokušali svirati zajedno. Ako se dobro sjećam, nitko nije znao aranžmane, koji su bili izvađeni iz notnih zapisa Dizzyjeva big banda. Vlasnici Birdlanda bend su željeli nazvati Dizzy Gillespie’s Dream Band, no Diz nije pristao jer se nije želio nikome nametati i nikoga uvrijediti. Tada su predložili da se bend nazove Symphony Sid’s Dream Band. Pa vidite li kakva su rasistička govna neki bijelci? Čak je i Sid bio previše svjestan svega i cool tip da bi pristao na takvo što. Na kraju su bend nazvali Birdland Dream Band. Mislim da su snimili neke nastupe tog benda.
Nakon toga, koliko me sjećanje služi, zasvirao sam u Black Orchid Clubu, koji se tada zvao Onyx. U bendu sam imao Buda Powella, Sonnyja Stitta i Wardella Graya, čak mislim da je bubnjeve svirao Art Blakey, iako nisam potpuno siguran. Sve se to događalo negdje oko lipnja 1950. Znam samo da je Fat Girl umro u srpnju.
Potkraj tog ljeta, 52. ulica zatvorila je vrata svojih klubova, onda je Dizzy raspustio svoj veliki bend i činilo se da se glazbena scena raspada na komadiće. Počeo sam vjerovati da se sva ta sranja događaju s nekim razlogom iako nisam imao pojma o kakvom je razlogu riječ. Vidite, vrlo sam intuitivna osoba. Uvijek sam imao sposobnost predviđanja stvari. No zajebao sam kad sam trebao predvidjeti što će mi se dogoditi s drogom. Prema numerolozima, ja sam broj šest, savršena šestica, a šestica je brojka Zvijeri. Mislim da u sebi imam mnogo vražjeg. Nakon što sam to shvatio postalo mi je jasno da vrlo teško mogu održati odnose s drugim ljudima - čak i sa ženama - više od šest godina. Ne znam o čemu je tu točno riječ, nazovite to praznovjerjem ako hoćete. No u svojoj glavi vjerujem da su sve te pizdarije prava pravcata istina.
Te 1950. navršavao sam šestu godinu života u New Yorku pa mi se u glavi možda rodila misao da su mi se sve te usrane zajebancije trebale dogoditi i da baš ništa nisam mogao učiniti oko toga. Želio sam se prestati fiksati gotovo od početka, od trenutka kad sam shvatio da sam potonuo u ovisnost. Nisam želio završiti kao Freddie Webster ili Fat Girl. No nisam si mogao pomoći i samo tako prestati.
Šutovi heroina promijenili su me kao osobu - od ugodne, tihe, iskrene i brižne osobe prometnuo sam se u svoju suprotnost. Takvim me učinio heroin, pritisak da ga nabavim pod svaku cijenu. Učinio bih sve samo da mi ne pozlije, što je značilo da moram nabaviti heroin i fiksati se njime cijelo vrijeme, danju i noću.
Lovu sam počeo nabavljati od kurvi, kako bih mogao zadovoljiti svoje potrebe i nastaviti se drogirati. Počeo sam ih podvoditi, čak i prije nego što mi je postalo jasno u što sam se zapravo upustio. Bio sam ono što se moglo nazvati “profesionalnim narkićem”. Živio sam samo za novi šut. Čak sam i poslove odabirao na temelju toga koliko sam lako mogao doći do droge. Pretvorio sam se u jednog od najboljih uličara jer sam morao doći do heroina svaki dan, bez obzira na cijenu koju sam morao platiti.
Čak sam jednom opelješio Clarka Terryja kako bih došao do sitniša i nabavio si nešto droge. Vrzmao sam se oko hotela America, u kojem je živio i Clark, sjedio sam na rubu pločnika i mozgao o tome kako bih i gdje mogao doći do love i nafiksati se. U tom je trenutku naišao Clark. Nos mi je curio a oči su mi bile crvene i podli vene krvlju. Kupio mi je nešto za doručak, odveo me u svoju hotelsku sobu i rekao mi da prilegnem malo. Kretao je na turneju s Countom Basiejem i morao me ostaviti samog. Rekao mi je da slobodno ostanem koliko želim, dok ne dođem k sebi, i da samo zaključam vrata kad budem odlazio. Toliko smo bili bliski. Znao je u što sam se upetljao, ali je zaključio da ga nikad ne bih svjesno zajebao, kužite? Pogrešno.
Čim je Clark otišao na bus, pretražio sam sve njegove ladice i ormare, i uzeo sve što sam mogao ponijeti. S trubom i hrpom odjeće otišao sam ravno u zalagaonicu i ono što nisam mogao založiti prodao sam za siću koju su mi ponudili, pristao sam na sve. Čak sam Phillyju Joeju Jonesu prodao košulju u kojoj ga je poslije vidio i Clark. Poslije sam doznao da Clark nije ulovio autobus. Čekao ga je, ali je autobus iz nekog razloga kasnio. Vratio se u hotelsku sobu da provjeri je li mi bolje i zatekao širom otvorena vrata. Nazvao je kući u St. Louis i rekao svojoj ženi Pauline, koja je još ondje živjela, da nazove mog oca i kaže mu da sam u groznom stanju. Kad ga je nazvala, otac joj je održao prodiku.
“Jedina stvar koja s Milesom ne štima ti su prokleti glazbenici kao što je i tvoj muž, s kojima se druži”, rekao joj je. Otac je vjerovao u mene i bilo mu je teško prihvatiti da sam duboko zaglibio u nevolje pa je okrivio Clarka. Otac je mislio da zapravo Clark snosi odgovornost za to što sam se uopće i počeo baviti glazbom.
No Clark mu nije zamjerio - poznavao je mog oca, znao je odakle dolazi, i što je najvažnije od svega, oprostio mi je što sam mu učinio. Znao je da mu to nikad ne bih napravio da mi nije bilo zlo. No neko sam vrijeme ipak izbjegavao mjesta na koja je Clark inače zalazio. Kad smo na kraju ipak naletjeli jedan na drugoga, ispričao sam mu se. Nakon toga smo se nastavili ponašati kao da se ništa nije dogodilo. To je pravi prijatelj. Još dugo nakon tog incidenta, svaki put kad bi me zatekao za barom, sa sitnišem na pultu, uzeo bi tu lovu kao nadoknadu za ono što sam mu ukrao Čovječe, bilo je to urnebesna zafrkancija.
Irene i ja kasnili smo s plaćanjem najamnine u hotelu America. Založio sam mnoge usrane stvari, uključujući i svoju trubu pa sam posuđivao trubu od Arta Farmera za deset dolara po večeri. Jednom sam je trebao posuditi iste večeri kad je i Art svirao pa me odbio, a ja sam se stvarno uzrujao. Kad mi je i posuđivao trubu, dolazio bi do lokala gdje sam svirao i preuzimao je od mene. Nije mi vjerovao i nije dopuštao da je zadržim preko noći Kasnio sam i s plaćanjem otplate svog auta. Ljudi koji su mi prodali Plavog demona stalno su prijetili da će mi ga oduzeti pa sam uvijek iznalazio tajna mjesta na kojima bih se mogao parkirati. Sve se oko mene počelo raspadati.
S Irene i klincima sam se 1950. u Plavom demonu odvezao natrag u East St. Louis. Rekli smo si da ćemo time raskrstiti s New Yorkom i možda se uspjeti trgnuti zajedničkim snagama. No podsvjesno sam znao da je između nas gotovo. Ne znam kako se Irene osjećala tih dana, no znam da joj je bilo dosta svega i da se umorila od mojih budalaština.
Čim smo stigli u East St. Louis i parkirali Plavog demona ispred očeve kuće, novčarska tvrtka oduzela mi je automobil i uklonila ga s ceste. Svi su se pitali što se to događa, no nitko ništa nije rekao. Počele su kolati glasine da sam se zakvačio za drogu, no nitko to još nije glasno izrekao i objavio. U svakom slučaju, ljudi iz East St. Louisa nisu često viđali ovisnike pa nisu imali pojma kako ovisnik izgleda ili kako se ponaša. Za njih sam još bio samo Miles, uvrnuti glazbenik i sin doktora Davisa koji je živio u New Yorku sa svim ostalim uvrnutim glazbenicima. Ili sam samo imao takav dojam, ne znam.
Prijatelj mi je rekao da je Irene trudna i da nosi dijete drugog muškarca. Ovaj sam put bio siguran da dijete ne može biti moje, jer se nisam seksao s njom. Prijatelj mi je rekao da ju je vidio kako izlazi iz jednog njujorškog hotela s tim tipom. Nikad nismo ozakonili svoju vezu pa se i nismo morali razvoditi. Na kraju nismo se svađali ili pravili neke ispade - naša je priča jednostavno bila svršena.
Znate, Irene me slijedila u New York i obično je sa mnom išla posvuda, primjerice do ujaka Ferdinanda (očeva brata) koji je živio u Greenwich Villageu. Ujak Ferd bio je pijanac. Znali smo izlaziti zajedno s njegovim prijateljima - crncima novinarima. Ti su se tipovi ubitačno opijali i nije mi baš bilo drago da ona gleda sve te teturajuće tipove koji su bili pijani kao majke, a posebice što je tom društvu pripadao i ujak. Jednom me majka pitala što to radim. Kad sam joj rekao da izlazim s ujakom Ferdom, komentirala je: “Oh, vas dvojica zajedno, mogu reći samo
slijepac vodi slijepca.” Majka mi je pokušavala reći da smo on i ja od iste sorte - ovisničke.
No tada mi je rekla da je moj “fiks” zapravo glazba. Poslije je to postao heroin i odjednom mi je bilo jasno što mi je to onda davno majka pokušavala reći.
Dakle, Irene je ostala u East St. Louisu i ondje je 1950. rođen Miles IV. Vratio sam se nakratko u New York i dobio posao u bendu Billyja Eckstinea. Dogovorili su nastupe u Los Angelesu pa sam i ja krenuo s njima. Bio mi je potreban stalan izvor prihoda, a ništa bolje nije mi se nudilo. Glazba koju je izvodio B. nije mi bila po ukusu, no u bendu je bio Art Blakey i neki drugi glazbenici koje sam cijenio pa sam pomislio kako će to šljakati dok se ne priberem i ne dođem k sebi.
Los Angeles bio je posljednja postaja na toj turneji koja se sastojala od dugih autobusnih ruta koje su išle od jednoga grada do drugog. Nismo znali gdje na putu možemo nabaviti drogu
nisam redovito uzimao dobru robu i počeo sam misliti da sam se riješio ovisnosti. bili smo na putu prema aerodromu Burbank - u društvu su bili Dexter Gordon, Blakey i mislim Bird. Art je želio da negdje stanemo i kupimo nešto droge od jednog poznatog tipa. To smo i učinili, ali nas je na aerodromu zaustavila policija. Pratili su nas od dilerove kuće. Ubacili su nas u policijski auto i rekli nam: “U redu, znamo tko ste i što radite.” Svi su ti murjaci bili bijelci i čisti kao suza. Pitali su nas za imena. Rekao sam im svoje, Bird je dao svoje, Dexter svoje, a kad je došao red na Blakeyja, rekao im je da se zove Abdullah Ibn Buhaina, što je bilo njegovo muslimansko ime. Policajac je sve zapisao i rekao: “Prestani srati i reci mi svoje američko ime, svoje pravo ime!” Blakey je odgovorio da mu je upravo rekao svoje pravo ime. Murjak je pobjesnio, sve nas priveo i strpao u zatvor. Mislim da bi nas pustio da je Blakey tipu ipak rekao svoje pravo ime. Sad smo bili u buksi i morao sam nazvati oca da mi pomogne i izvuče me odande. Nazvao je doktora Coopera, svog prijatelja iz Los Angelesa, zubara s kojim je zajedno išao na fakultet. Doktor je stupio u kontakt s odvjetnikom Leom Brantonom. Odvjetnik je došao i izvukao me van.
Na ruci sam imao ožiljke od brojnih uboda iglom, što je policija primijetila, ali u tom trenutku nisam bio ušlagiran. To sam i priznao Leu Brantonu, a on mi je rekao nešto što me šokiralo i uzdrmalo iz temelja. Prema njegovim riječima, Art je policiji rekao da je meni bila potrebna droga, kako bi se on mogao što lakše izvući. Nisam mu povjerovao, ali mi je i jedan od murjaka potvrdio da odvjetnik govori istinu. Ništa nisam rekao Artu, i ovo je sad prvi put da o tome govorim u javnosti.
Prvi su me put uhitili zbog nečega, prvi sam put otišao u zatvor, što mi se uopće nije svidjelo. Dehumaniziraju te, osjećaš se tako prokleto bespomoćno iza tih čeličnih šipki dok ti je život u rukama nekih tipova kojima se živo jebe za tebe. Neki su od tih bijelih čuvara totalni rasisti - mlatnut će te gdje stignu, ubit će te kao muhu na zidu ili te zgnječiti kao običnog žohara. Zbog toga je vrijeme provedeno u zatvoru za mene bilo svojevrsno otkrivenje, događaj koji mi je otvorio oči.
Nakon izlaska iz zatvora neko sam se vrijeme zadržao u Los Angelesu s Dexterom. Nešto smo sitno radili, no to je sve bilo jako kratko. Dexter nije prestajao s heroinom i uvijek je znao gdje se može nabaviti stvarno dobra roba. Tako sam se i ja opet počeo svakodnevno fiksati.
Kad sam prvi put došao u Los Angeles, upoznao sam Arta Farmera a kad sam se vratio 1950., upoznao sam ga još bolje. Nakon što sam neko vrijeme bio s Dexterom unajmio sam sobu u hotelu Watkins, koji se nalazio u četvrti West Adams, u blizini Zapadne avenije. Kad bih se našao s Artom, razgovarali bismo o glazbi. Mislim da sam mu upravo ja prvi spomenuo Clifforda Browna, o kojem sam negdje čuo. Smatrao sam da je dobar i da bi ga Art volio čuti. Clifford još nije postao poznat, no mnogo glazbenika oko Phillyja već je počelo pričati o njemu. Art je bio stvarno drag tip, i danas je takav, poprilično tih ali vraški dobar trubač.
Potkraj te godine časopis Down Beat objavio je priču o tome kako heroin i droga uništavaju glazbenu scenu, a u članku se moglo pročitati i to kako smo Art Blakey i ja uhićeni
u Los Angelesu. Dakle, time je sve izašlo u javnost i ja više nisam mogao dogovoriti nastup ni za lijek. Vlasnici klubova jednostavno su me stavili na led.
Uskoro sam se umorio od Los Angelesa pa sam se ponovo vratio na istočnu obalu. Zaustavio sam se kod kuće na neko vrijeme, a tada sam nastavio do New Yorka. No ondje za mene nije bilo baš ničega, osim što sam se nastavio fiksati sa Sonnyjem Rollinsom i ostalim tipovima iz Sugar Hilla. Nisam dogovarao ni održavao nikakve gaže.
Čekanje suđenja u Los Angelesu bilo je mučno jer je itko teško mogao povjerovati u moju nevinost. Negdje oko Božića napokon sam došao do posla - svirao sam s Billie Holiday u čikaškom klubu Hi-Note. Potrajalo je dva-tri tjedna i odlično sam se zabavljao.
Bilo je to sjajno iskustvo. Dok sam odrađivao gažu, bolje sam upoznao i nju i džez- pjevačicu Anitu O’Day, inače bjelkinju. Otkrio sam da je Billie vrlo ugodna, krasna, iznimno kreativna osoba. Imala je tako senzualne usne i u kosi je uvijek nosila bijelu gardeniju. Bila je prelijepa, ali to nije bilo sve - zračila je seksipilom. Ipak, nije joj bilo dobro, uništila se drogama, a to sam zaključio jer sam i ja bio u sličnom stanju. Unatoč svemu, bila je vrlo topla osoba s kojom ste ugodno osjećali i koju ste rado imali u svojoj blizini. Godinama poslije, kad joj je zdravlje bilo ozbiljno narušeno, znao sam je posjećivati u njezinu domu na Long Islandu, pomagao sam joj koliko je to bilo u mojoj moći. Poveo bih i svog sina Gregoryja, kojega je obožavala, pa bismo satima sjedili i razgovarali, ispijajući čašicu za čašicom džina.
Mladi bijelac po imenu Bob Weinstock osnovao je novu diskografsku kuću po imenu Prestige, s namjerom da izdaje džezističke naslove. Želio je da za njega snimim ploču, no nikako me nije mogao pronaći. Jednom je poslovno putovao u St. Louis i budući da je znao odakle potječem, uzeo je telefonski imenik i redom je zvao sve ljude prezimena Davis u East St. Louisu i St. Louisu sve dok nije dobio mog oca, koji mu je rekao da trenutačno radim u Chicagu. Neposredno prije Božića 1950. zaskočio me u klubu HiNote, gdje sam svirao s Billie. Potpisali smo jednogodišnji ugovor koji je stupao na snagu u siječnju, kad sam se i planirao vratiti u New York. U igri nije bilo mnogo love - mislim negdje oko 750 dolara - no pružila mi se šansa da okupim grupu prema svom nahođenju, postavim glazbu koju sam želio snimiti i pritom si još stavim nešto novca u džep. Ostatak vremena u Chicagu proveo sam razmišljajući koga ću uzeti za snimanje.
U siječnju 1951. oslobođen sam svih optužbi i s leđa mi je pao golem teret. No šteta je već bila učinjena. Oslobađajuća presuda nije ispunila novinske naslove Down Beata kao prvi put, kad me murja privela, a što se tiče vlasnika klubova, za njih sam bio samo još jedan narkić u nizu.
Mislio sam da će se snimke s nonetom pozitivno odraziti na moju karijeru, i to se i dogodilo, ali samo do određene mjere. Capitol Records, koji je snimio sessione noneta, nije zaradio toliko novca koliko je planirao pa nisu bili zainteresirani za snimanje još materijala. Nisam imao potpisan ekskluzivni ugovor s Capitolom pa sam mogao sklopiti dogovorom s Prestigeom, što sam i učinio. Još me nisu prepoznali i priznali, a smatrao sam da to na neki način ipak zaslužujem. Već potkraj 1950. izabran sam u postavu All Star Banda, prema mišljenju čitatelja časopisa Metronome. Svi su članovi tog benda slavnih bili bijelci, osim mene i Maxa. Čak ni Bird nije upao - izabrali su Leeja Konitza umjesto njega, Kaija Windinga umjesto
J. J. Johnsona i Stana Getza umjesto plejade genijalnih crnih tenor-sak-sofonista. Bilo mi je čudno što su izabrali mene, a ne primjerice Dizzyja. Osim toga, mnogo je bijelih glazbenika poput Stana Getza, Cheta Bakera i Davea Brubecka - na koje su stanoviti utjecaj izvršile i moje ploče - snimalo punom parom. Glazbu koju su svirali počeli su nazivati cool jazzom. Držalo se da je to neka vrsta alternative bebopu, to jest crnačkoj muzici - hot jazzu, što je u glavama
bijelaca bilo izjednačeno s crncima. Bila je to uvijek jedna te ista priča prežvakana mnogo puta
crnačka stvar opet je bila ukradena i iskorištena.
Bird je 1950. prekinuo s Doris Sydnor - Popajevom Olivom - i počeo živjeti s Chan Richardson. Chan je bila dobrodošlo poboljšanje nakon Doris; barem je bila oku ugodna i kužila je glazbu i glazbenike. Doris mkad nije. Bird baš i nije izgledao sjajno - no istinu govoreći, ni ja se nisam mogao pohvaliti svojim izgledom. Natukao je prilično kilograma i izgledao mnogo stariji nego što je ustvari bio. Neuredan život počeo ga je na kraju ipak sustizati. Preselio se u centar, u Istočnu 11. ulicu, i činilo se da mu je krenulo nabolje. Potpisao je ugovor za novu ploču, za veliku diskografsku kuću Verve, i pitao me želim li u siječnju 1951. snimati s njim. Pristao sam i radovao se zajedničkom radu. S optimizmom sam gledao na godinu koja je dolazila, želio sam svoj život i glazbu pokrenuti s mrtve točke, a ugovor s Prestigeom samo mi je dodatno podizao raspoloženje. Četrdeset deveta bila je najgora godina mog života. Zaključio sam da mi nema drugog puta nego prema gore. Dno sam već dotaknuo.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:50 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" A26040974468






Sedmo poglavlje
Vratio sam se u New York pun elana i energije. Nisam imao svoj stan pa sam odsjeo kod bubnjara Stana Leveya dok ne stanem na svoje noge. Sredinom siječnja 1951., negdje oko sedamnaestog u mjesecu, odradio sam tri snimanja u jednom danu: jedno s Birdom za Verve Records rano ujutro, onda svoju ploču za Prestige i na kraju snimanje za Sonnyja Rollinsa. Na Birdovu sessionu svirali smo Bird, ja, Walter Bishop na klaviru, tip po imenu Teddy Kotick na basu i Max Roach na bubnjevima. Bird je tog dana bio u dobroj formi i odlično je svirao. Kao i svi ostali. Glazba je imala latinskoameričku podlogu i bila je zapravo vrlo zanimljiva. Bio je to jedan od najorganiziranijih sessiona koje je Bird dogovorio. Sve je išlo glatko iako po starom dobrom običaju prije snimanja nije održano puno proba. Sjećam se da sam tog dana pomislio kako je Birdu napokon krenulo. Izgledao je sretno, i to je bio dobar znak.
Nakon što sam odradio snimanje za Birda otišao sam snimiti session za Prestige - prvi sam put organizirao svirku i okupio svoju postavu. Uzeo sam Sonnyja Rollinsa, Bennieja Greena, Johna Lewisa, Percyja Heatha i Roya Haynesa. Producentu Bobu Weinstocku nije se svidjelo što sam pozvao Sonnyja jer ga je smatrao nespremnim. Ipak, nakon razgovora sa mnom promijenio je mišljenje - čak sam ga uvjerio da bi Sonnyju trebao pružiti priliku za samostalno snimanje pa je pao dogovor da se sve snimi još istoga dana.
Taj put nisam svirao najbolje jer me svladao umor nakon sessiona s Birdom. Zapamtio sam taj dan jer je vani bilo hladno i gnjecavo, kad imate osjećaj da snijeg još nije odlučio želi li biti snijeg - potpuno razjeban, hladan i vlažan dan. Ponovo sam se počeo fiksati heroinom pa moje tijelo nije bilo u najboljem stanju, nisam imao snage za sviranje. Ipak, mislim da su svi drugi dobro izveli svoje dionice - posebno Sonny u nekoliko pjesama. Bob Weinstock znao je da sam narkić, no bio je voljan preuzeti rizik da bih se na kraju mogao i predomisliti.
John Lewis morao je otići sa Sonnyjeva sessiona pa sam na kraju sjeo za klavir. Postava je bila ista kao i na mom snimanju. Nakon što je sve bilo gotovo zezali su me da sam klavir svirao bolje od trube na vlastitu sessionu. Mislim da je taj put Sonny snimio jednu pjesmu, a ja četiri, i to je bilo to. Na kraju, kad je sve završilo, osjećao sam se stvarno dobro. Opet sam bio u New Yorku, ponovo sam svirao i imao ugovor za snimanje još dvije ploče. Sjećam se što mi je prolazilo kroz glavu dok smo se Sonny i ja kroz bljuzgu probijali prema predgrađu gdje smo namjeravali nabaviti nešto heroina: “Kad bih se samo mogao riješiti te ovisnosti, sve bi možda krenulo nabolje.” No bio sam daleko od toga da odbacim drogu i duboko u sebi toga sam bio i te kako svjestan.
Kako bih mogao spojiti kraj s krajem i financirati svoju ovisnost, počeo sam transkribirati ploče kako bi se mogli napraviti notni zapisi melodije, i to prvih osam taktova svake pjesme, za što sam dobivao od dvadeset pet do trideset dolara. Bila je to laka lova, nije bilo naporno i posao sam mogao obaviti u samo nekoliko sati. Sa zarađenim novcem u džepu odlazio bih do predgrađa i ušlagirao se. No uskoro čak ni to nije bilo dovoljno da si nabavljam dovoljno droge. Zdravlje mi je bilo narušeno i nije više bilo mnogo gaža koje sam mogao dobro odsvirati - usnik mi nije ležao na usnama kao prije. Truba je vrlo zahtjevan instrument. Niste mogli dobro svirati bez održavanja dobre tjelesne kondicije. Također, prije sam strašno pazio na to što i kako odijevam, a sada bih na sebe nabacio prvu stvar koja mi se našla pod rukom, samo da pokrijem golotinju. Palo mi je na pamet kako sam bio stvarno cool prije nego što sam se uvalio u ta sranja s heroinom, izgledao sam baš dobro s valovitom kosom koja mi se spuštala do ramena. Sranje, nitko nije mogao poreći da sam zgodan ko sam vrag. No kad me heroin počeo cijediti i
uzimati ono najbolje od mene, sve se raspalo - uključujući i moje držanje - pa više nisam uspijevao ni održavati kosu i redovito je kovrčati jer nisam imalo love za takav luksuz. Nakon nekog vremena potpuno sam se zapustio - kosa mi se izlizala i uništila, stršala je kao da mi iz glave rastu igle. Nalikovao sam na dikobraza kojega je netko izludio do daske. Tih pet dolara koje sam inače trošio na to da dovedem kosu u red sada sam uštrcavao u ruku i hranio zahtjevno čudovište u svom tijelu.
Šutirao sam si heroin u vene da to čudovište unutra ne bi ogladnjelo, oslabilo me i izazvalo mučninu. Te davne 1951. još nisam bio spreman da samome sebi priznam kako sam bolestan pa sam nastavio kliziti niz tu dugačku, mračnu, sklisku stazu prema još dubljoj ovisnosti.
Nekoliko dana nakon snimanja za Prestige vratio sam se u studio i s izabranom postavom Metronome All Stars 1951. snimao za Capitol Records. Svirka nije bila ništa spektakularno, ništa vrijedno spomena. Morao se postići profesionalni zvuk i na tome je stalo - nije se zatresla zemlja ni išta slično. Sjećam se da su nagazili Lennieja Tristana i da smo izvodili neke stvari od Georgea Shearinga. Sve zajedno, uspjeli smo dobiti samo nekoliko minuta čvrsto strukturirane i aranžirane mjuze. Ništa se i nije moglo izroditi iz takve atmosfere. To je sranje moralo biti odrađeno samo radi publiciteta, ja i Max - jedini crnci među jedanaest glazbenika - trebali smo pogurati bijelce i poslužiti samo kao simboli. Zapravo i nije bilo važno, osim što su bijelci u svoje džepove strpali većinu love. Svi su znali gdje je prava akcija - ondje gdje sviraju crnci. Pokupio sam svoju lovu i otišao se urokati.
Otprilike mjesec dana poslije okupio sam svoj bend i dogovorio nastupe u Birdlandu. Sa mnom su bili Sonny Rollins, Kenny Drew, Art Blakey, Percy Heath i Jackie McLean. Bud Powell rekao mi je da bih trebao uzeti Jackieja jer ga je poznavao i visoko cijenio. Viđao sam Jackieja u blizini jer je bio iz Sugar Hilla gore u Harlemu. Dobro je poznavao Sonnyja Rollinsa - dolazili su iz istog susjedstva, u okolici avenije Edgecombe. Jackie još nije bio napunio dvadeset godina kad smo svirali tu gažu u Birdlandu. No već je rasturao, svirao je ko sam vrag. Te prve noći bio je tako uplašen i ušlagiran da je nakon odsviranih sedam-osam taktova svoje solo-dionice posve iznebuha odjurio s podija i nestao kroz stražnja vrata. Predočite si tu situaciju, ritam- sekcija nastavlja svirati, a publika ostaje širom otvorenih usta pitajući se što se to kvragu događa. Sišao sam s pozornice da vidim što se dogodilo s Jackiejem iako sam podsvjesno znao da mu je vjerojatno mučno od heroina, znao sam da se Jackie drogira. Oscar Goodstein, vlasnik Birdlanda, slijedio me. Vani je Jackie iz petnih žila povraćao u kantu za smeće, bljuvotina je samo nadirala iz njega. Pitao sam ga je li mu dobro - on mi je samo kimnuo da je sve u redu. Rekao sam mu da obriše saksofon i da se vrati na svirku. Mogli smo čuti kako ritam-sekcija polako održava melodiju. Oscar je stajao sa strane s gađenjem na licu i zgranuto promatrao Jackieja. Rekao mu je u prolazu: “Klinac, evo, obriši si lice”, dobacio mu ručnik te se okrenuo i vratio u klub prije nas. Jackie se vratio na pozornicu i te večeri sasvim rasturio. Hoću reći, te je noći dao sve od sebe i sve nas oduševio.
Nakon te gaže vratio sam se na Long Island, gdje smo Stan Levey i ja dijelili stan, no Jackie mi nije izlazio iz glave. Sutradan sam ga nazvao i zamolio da izađe, da zajedno prođemo nekoliko pjesama. Došao je. Nakon toga sam ga zamolio da se pridruži bendu koji sam sastavljao - Art Blakey Sonny Rollins, Percy Heath i Walter Bishop - a onda smo postali cimeri i s kraćim prekidima to ostali dvije do tri godine.
Počeli smo često zajedno izlaziti, ja i Jackie, fiksali se i odlazili na kinopredstave u 42. ulici. Kad sam se odselio od Stana Leveya, većinom sam odsjedao po raznim hotelima, s kurvama koje su mi davale ono što mi je trebalo da nahranim ovisnika u sebi. Živio sam u University Hotelu u 20. ulici, neprestano sam odlazio i vraćao se u hotel America u 48. ulici. Jackie i ja
jurcali smo podzemnom napušeni ko majke, smijali smo se prolaznicima, njihovim staromodnim cipelama i odjeći koju su nosili. Dovoljno je bilo da samo pogledamo nekoga i prasnemo u smijeh ako bi nam se učinio smiješnim. Jackie je bio čudan tip, čovječe, i često je pravio budale od drugih ljudi. Katkad bih ostajao s njim i njegovom djevojkom, dolje u 21. ulici, kad sam bio previše urokan da bilo gdje krenem. Otišli bismo u Stillman’s Gym i gledali kako boksači treniraju, no najčešće bismo se ponašali kao prijatelji u nevolji - kupovali dop i fiksali se. Kad sam se spario s Jackiejem, imao sam pune dvadeset četiri, počeo puniti dvadeset petu, a već sam prošao i učinio mnogo toga. Njemu je bilo tek devetnaest i još nigdje nije bio, ništa iskusio. Mene je već pratila kakva-takva reputacija pa se Jackie ugledao na mene, ponašao se prema meni s određenim respektom, kao prema nekome starijem.
Družio sam se i sa Sonnyjem Rollinsom. Sjećam se da smo često znali izlaziti u lokal koji se zvao Bell’s (“Sippin’ at Bell’s” pjesma je koju sam napisao u spomen na to mjesto). Bila je to prvorazredna, otmjena gostionica u 140. ulici na Broadwayu, čiji su gosti sve odreda bili fina gospoda. Nekad bismo ostajali u Sonnyjevu stanu, ondje u Edgecombeu. Ušlagirali bismo se i uživali u prekrasnom pogledu koji se iz njegova stana pružao na park s druge strane. S tog ste mjesta mogli vidjeti i stadion Yankeeja.
Ako se nismo zadržavali u Sonnyjevu domu ili kod Waltera Bishopa, odlazili bismo k Jackiejevim roditeljima (sviđali su mi se njegovi majka i otac) ili bismo sjedili na malom trgu kod St. Nicholasa i 149. ili 150. ulice - posebno ljeti. Klapu smo činili ja, Jackie, Sonny, Kenny Drew, Walter Bishop i Art Taylor.
Volio sam se klatariti po Harlemu - visjeti po klubovima, u parku na križanju 155. ulice i St. Nicholasa, odlaziti na plivanje s Maxom u Colonial Pool na aveniji Bradhurst oko 145. ulice. Svi smo se fiksali i postojalo je mnogo mjesta na kojima bismo uzimali šuteve, čak i u kući Arta Taylora. Njegova majka, vrlo ugodna dama koja mi je bila vrlo draga, radila je cijeli dan pa smo imali cijelu kuću samo za sebe.
Kad bi djelovanje dopa malo popustilo, odlazili bismo do Buda Powella, sjedili i slušali kako svira. On bi nas dočekao, bez ijedne riječi, ali s golemim osmijehom preko cijelog lica. Išli bismo i u noćni klub Sugar Ray Robinsona. To je mjesto brujilo od živosti, da i ne spominjem Small’s Paradise, Lucky’s i ostale razvikane klubove. Mnogo sam vremena provodio u Harlemu, nastojeći doći do heroina. Dop je bio moja ljubljena djevojka.
Nakon gaže u Birdlandu, ako me sjećanje dobro služi, snimao sam s Leejem Konitzom za Prestige, ovaj put kao gostujući svirač. Taj put svirao sam s Maxom Roachom, Georgeom Russellom i nekim tipovima čija sam imena zaboravio. Odradili smo neke od Georgeovih kompozicija i aranžmana - uvijek je bio vrlo zanimljiv skladatelj. Sjećam se da smo svi odsvirali prilično dobro, ali ne tako da bude za pamćenje. Za mene je to bio samo još jedan posao koji mi je donio nešto love. Vlasnici klubova stavili su me na crnu listu - jedino mi je Oscar Goodstein, vlasnik Birdlanda, dopustio da sviram više od jedne gaže.
U Birdlandu sam u lipnju svirao sa J. J. Johnsonom, Sonnyjem Rollinsom, Kennyjem Drewom, Tommyjem Potterom i Artom Blakeyjem. Mislim da je subotnji session snimljen i pušten u njihovu redovitom prijenosu subotom uvečer. Tog su dana svi dobro svirali iako sam još bio svjestan tjelesne slabosti koja je utjecala na moje sviranje. U rujnu smo ja i Eddie Lockjaw Davis dogovorili nastup benda u Birdlandu, u kojemu su svirali Charlie Mingus, Art Blakey, Billy Taylor i tenor-saksofonist po imenu George Big Nick Nicholas. Dobro smo to izveli. Svirao sam bolje nego inače.
Uvijek mi se sviđalo kako Lockjaw svira, još otkako sam ga prvi put čuo gore u Minton’su. Imao je takav energičan stil. Ako ste mislili svirati s Lockjawom, tada vam je bilo bolje da ne
seruckate previše jer bi vas doveo u nepriliku i osramotio, baš kao i Big Nick. Nick nikad nije stekao neku veliku reputaciju, a svi su na sceni tih godina znali da može i te kako rasturiti i dobro odsvirati; nikad mi nije bilo jasno zašto se Nick nije više probio i postao poznat. Bio sam okružen svom tom silnom energijom pa sam se vjerojatno i više trudio na gažama, već dugo vremena nisam dobio takav poticaj. Vidite, Lockjaw je bio jedan od starijih glazbenika na sceni. Isto je vrijedilo i za Big Nicka, koji je prije svirao s Dizzyjem i vodio sjajan "kućni” bend u Harlemu, u klubu Small’s Paradise. Redovito je ondje svirao s Monkom i Birdom. Zbog toga se i nisam mogao zajebavati s tim dečkima, oni bi vam jednostavno dali nogom u guzicu i sprašili vas iz kluba ako ste zabušavali. Iako sam neprestano bio ušlagiran, ipak sam bio svjestan toga da me štiti reputacija kad sam svirao s tim tipovima. Vježbao sam i dao sve od sebe za nastupe u Birdlandu, svirao sam najbolje što sam mogao.
Bilo je tako dobro ponovo svirati s Mingusom. Još otkako je napustio trio Reda Norva, motao se besciljno New Yorkom ništa ne radeći. Dobivao bi koji poslić tek s vremena na vrijeme pa sam mislio da će mu svirka u Birdlandu pomoći da se sredi. Bio je sjajan basist. No s njim je bilo teško izaći na kraj, posebno kad je o glazbi bila riječ jer je u svojoj glavi imao točno zacrtane predodžbe o tome što je dobro a što loše, a pritom se nije libio svakome u facu sasuti ono što misli. U tom smo pogledu nas dvojica bili vrlo slični. Pristup glazbi bio nam je katkad nešto drukčiji. No bilo mi je baš drago što ponovo zajedno sviramo jer je Mingus uvijek bio domišljat, uporan i maštovit glazbenik.
Drugo snimanje za Prestige bilo je dogovoreno za listopad 1951. i želio sam napraviti bolju ploču nego prvi put. Osim toga, Prestige je na tom snimanju trebao upotrijebiti novu tehnologiju pod nazivom “microgroove”. Bob Weinstock rekao mi je da ta tehnologija omogućuje rušenje vremenske granice od tri minute koje nam je dopuštala ploča od 78 okretaja. Mogli smo produljiti naša sola, kao što ih sviramo uživo u klubovima. Trebao sam biti jedan od prvih džezista koji će napraviti snimke na 331/3 okretaja, koje su se dotad rabile isključivo za izvedbe uživo pa sam bio uzbuđen zbog slobode koju mi je omogućila ta nova tehnologija. Već me umarao ubitačni trominutni ritam koji je pred muzičare stavljala tehnologija od 78 okretaja. Nije bilo mjesta za uistinu slobodnu improvizaciju - morali ste brzo započeti sa svojom solo-dionicom i brzo iz nje izići. Bob mi je rekao da će album producirati Ira Gitler. Uzeo sam Sonnyja Rollinsa, Arta Blakeyja, Tommyja Pottera, Waltera Bishopa i Jackieja McLeana za to snimanje - bio je to Jackiejev studijski debi.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:50 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" D5bd0d6de403

S tom sam postavom snimio svoje najbolje stvari nakon dugo vremena. Vježbao sam i održavao česte probe s bendom, tako da su se svi dobro upoznali i s materijalom i s aranžmanima. Sonny se na tom albumu pokazao u najboljem mogućem svjetlu, isto kao i Jackie McLean. Album je dobio ime Miles Davis All Stars, a katkad bi naslov skratili i zvali ga jednostavno, Dig. Na toj ploči našle su se pjesme “My Old Flame”, “It’s Only a Paper Moon”, “Out of the Blue” i “Conception”. I Mingus je došao u studio, sa svojim basom - odsvirao je nekoliko taktova u pozadini pjesme “Conception”. Njegovo se ime ipak nije našlo na albumu jer je potpisao ekskluzivni ugovor s diskografskom kućom Verve. Svratio je i Charlie Parker i sjeo za miks-pult. Budući da je Jackieju McLeanu to bilo prvo snimanje, već je na početku bio poprilično živčan, a kad je ugledao Birda - poživčanio je od muke. Bird je bio njegov idol pa mu je prišao i pitao ga što radi tu, na što mu je Bird odgovorio da se samo mota uokolo i sluša. Čovječe, mora da ga je Jackie to pitao tisuću puta. No Bird je shvaćao o čemu je riječ i nije se dao smesti, ostao je sasvim miran. Jackie je želio da Bird ode jer se drukčije nije mogao smiriti. No Bird mu je nastavio govoriti da samo tako nastavi dalje, da odlično zvuči, na taj ga način ohrabrujući. Ubrzo se Jackie uspio opustiti i smiriti - na kraju je rasturio svirkom.
Svidjelo mi se kako sam odsvirao stvari na Digu, nekako sam sve više uspijevao pronaći svoj zvuk. Nisam zvučio poput drugih i dobivao sam natrag boju svog tona - posebno u pjesmi “My Old Flame”, koja zahtijeva vrlo muzikalan pristup. Sjećam se da mi se svidjelo i ono što sam postigao u pjesmama “It’s Only a Paper Moon” i “Blueing”. Novi duži format bio je stvoren za moj stil sviranja. No kad smo na kraju balade napustili studio, vani me dočekalo isto sranje.
Našao sam se u neprohodnoj magluštini, ušlagiran većinu vremena pa sam ostatak 1951. i početak 1952. proveo podvodeći ženske jer mi je očajno trebala lova za drogu. U jednom sam trenutku na ulici imao čitavu regimentu kurvi koje su radile za mene. Još sam se smucao od jednog hotela do drugog. No nije to bilo tako kao što se misli - te su žene željele da budu s nekim i sviđalo im se da taj netko budem upravo ja. Vodio sam ih na večere i slična sranja. Znalo bi se dogoditi da se i poseksamo, ali to je bilo tek sporadično jer je heroin uzeo svoj danak i ugasio mi seksualnu želju. Prema prostitutkama sam se jednostavno ponašao kao i prema svima drugima. Poštovao sam ih i one bi mi zauzvrat davale lovu. Žene su mislile da sam zgodan i prvi put u svom životu počeo sam i sam vjerovati u to. bili smo baš poput neke obitelji, ja i uličarke. No lova koju sam od njih dobivao nije bila dostatna za moje potrebe. Vrlo brzo ostajao sam suh i potpuno švorc.
Do 1952. postalo mi je jasno da se moram pokušati skinuti s droge. Uvijek sam volio boks pa sam pomislio da bih mogao pokušati s time. Ako budem svakodnevno trenirao, možda ću uspjeti ozbiljno promijeniti nešto i riješiti se ovisnosti. Otprije sam poznavao Bobbyja McQuillena, trenera u Gleason’s Gymu u središtu Manhattana. Odlazio bih u tu dvoranu, on i ja sjeli bismo i pričali o boksu. Bobby je bio vrhunski boksač u velter-kategoriji dok nije ubio tipa u ringu. Tada je odustao od mečeva i počeo trenirati druge boksače. Jednog sam ga dana, početkom 1952., zamolio da počne i sa mnom trenirati. Rekao je da će razmisliti. Otišao sam pogledati meč u Madison Square Gardenu i poslije otišao do svlačionice boksača kojeg je Bobby trenirao, u namjeri da doznam njegov odgovor. Bobby me tada pogledao s takvim gnušanjem u očima i rekao mi kako mu ne pada na pamet da trenira ovisnika. Odgovorio sam mu da se ne fiksam - možete me samo zamisliti kako stojim ondje nafiksan kao mila majka, napola obuzet drijemežom koliko sam bio ušlagiran. Rekao mi je da ga ne mogu zavarati i da bih se trebao vratiti u St. Louis i pokušati se skinuti s droge. Na kraju mi je rekao da se nosim iz svlačionice i dođem k sebi.
Još nitko nije na taj način razgovarao sa mnom, posebno kad je bila riječ o mom drogiranju. Čovječe, imao sam osjećaj da sam u njegovu društvu manji od makova zrna. Uvijek sam se klatio u društvu glazbenika koji su također bili ovisnici, a oni koji se nisu fiksali ne bi ni riječi rekli narkićima. Kad sam tu usranu prodiku čuo vlastitim ušima, čovječe, nisam k sebi mogao doći.
Nakon što mi je Bobby očitao bukvicu, u proplamsaju lucidnosti, nazvao sam oca i rekao mu da dođe po mene. Poklopio sam slušalicu i nastavio se ušlagiravati.
Jedne večeri svirali smo u Downbeat Clubu. Na alt-saksofonu bio je Jackie McLean, Jimmy Heath svirao je tenor-saksofon, njegov brat Percy Heath bio je na basu, Gil Coggins na klaviru i Art Blakey na bubnjevima. Pogledom sam prelazio preko ljudi u publici i ugledao oca - stajao je ondje u kišnom kaputu - kako me fiksira pogledom. Znao sam da izgledam usrano jer sam dugovao lovu na sve strane, a svirao sam na posuđenim instrumentima. Mislim da sam te noći trubu posudio od Arta Farmera. Vlasnik kluba imao je mnoštvo potvrda iz zalagaonice koje sam mu davao kao jamstvo kad bih posuđivao novac. Bio sam u strašnom stanju i toga sam bio svjestan. I ocu je sve bilo jasno. Gledao me zgađeno, tako zgranuto da sam se u tom trenutku osjećao kao obično govno. Došao sam do Jackieja i rekao mu: “Otac mi je došao, tu

je dolje, čovječe. Završi ovaj set, idem nakratko porazgovarati s njim.” Jackie je kratko potvrdio: “U redu”, zablejavši se kao tele u šarena vrata. Mora da sam mu izgledao malo pomaknuto.
Sišao sam s podija, a otac me slijedio do garderobe. S nama je ušao i vlasnik kluba. Otac me pogledao ravno u oči i rekao mi da užasno izgledam te da se te noći s njim vraćam u East St. Louis. Vlasnik je ocu rekao da moram odraditi nastupe do kraja tjedna, no otac je ostao pri svome - odvratio mu je da ništa neću odrađivati i da se klub mora pobrinuti i pronaći nekoga tko će me zamijeniti. Dogovorili smo se da umjesto mene uskoči J. J. Johnson, kojeg sam pozvao istog trena. Pristao me zamijeniti na trombonu.
Tada je vlasnik pokazao na svežanj potvrda iz zalagaonice pa mu je otac ispunio ček i okrenuo se prema meni te mi kratko rekao da pokupim svoje stvari. Protisnuo sam “U redu”, ali sam se morao nakratko vratiti unutra i reći bendu što se dogodilo. Rekao je da će me pričekati.
Nakon što je set završio povukao sam Jackieja McLeana sa strane i rekao mu da će J. J. zauzeti moje mjesto i odsvirati dogovorene nastupe do kraja tjedna. “Nazvat ću te kad se vratim, sad je stari došao po mene i ne mogu se izvući, moram s njim.” Jackie mi je poželio sretan put pa sam s ocem uhvatio prvi vlak za East St. Louis. Ponovo sam se osjećao kao dječarac koji na put kreće sa svojim tatom. Nikad se prije nisam tako osjećao i vjerojatno do dan-danas nisam doživio nešto slično.
U vlaku sam mu obećao da ću se riješiti dopa i da mi je potreban samo kratak odmor, te da će kod kuće sve sjesti na svoje mjesto jer mi droga neće biti nadohvat ruke. Otac je tada živio u Millstadtu u Illinoisu, na svojoj farmi, a kupio je i stan u St. Louisu. Neko sam se vrijeme zadržao na farmi, jahao konje i radio slična sranja pokušavajući se opustiti i odmoriti. No te su mi pizdarije brzo dosadile, a usto mi je bilo sve gore jer me moj Jones20 zvao k sebi. Povezao sam se s nekim ljudima koji su znali gdje nabaviti heroin. Prije nego što sam se okrenuo oko sebe, ponovo sam se počeo urokavati i posuđivati lovu od oca za nabavu droge, po dvadesetak-tridesetak dolara.
Upravo u to vrijeme počeo sam se družiti s Jimmyjem Forrestom, fantastičnim tenor- saksofonistom iz St. Louisa. I on je bio narkić i znao je gdje potražiti najbolju robu. Počeli smo zajedno često svirati u klubu Barrelhouse, koji se nalazio u četvrti Delmar u St. Louisu. Gosti su većinom bili bijelci. Ondje sam upoznao jednu mladu, finu, bogatu bjelkinju čiji su roditelji posjedovali tvornicu cipela. Jako sam joj se svidio, a ona je bila puna love.
Jednom me mučnina tako opako svladala da sam otišao u očevu ordinaciju i zatražio ga nešto novca. Rekao je da od njega više neću dobiti ni novčića i da mu je moja sestra Dorothy rekla kako ću svu lovu potrošiti samo na dop. Isprva otac nije želio povjerovati u to da se još drogiram, jer sam mu rekao da sam prestao s time, no nakon što mu je Dorothy rekla da mu lažem odlučio je da mi više ne da je nikakvu lovu.
Kad mi je otac to rekao, jednostavno sam se izgubio, čovječe, počeo sam ga psovati na pasja kola, nazivati ga svom silom pogrdnih imena. Prvi put u svom životu učinio sam takvo što. Iako je nešto duboko u meni govorilo da se ne ponašam tako, potreba za heroinom bila je jača od bojazni što proklinjem svog oca. Dopustio mi je da ga prokunem i ispsujem a da ništa nije ni rekao ni učinio. Ljudi u njegovoj ordinaciji sjedili su šokirani, širom otvorenih usta. Tako sam bijesno i glasno psovao da nisam ni primijetio da otac nekoga naziva telefonom. Prije nego što si rekao keks, u ordinaciju su ušla dvojica golemih crnčuga, zgrabili me i odveli u zatvor u

20 sleng heroin

Belleville u Illinoisu. Ondje sam ostao tjedan dana, lud kao puška, previjajući se od mučnine sve te dane i povraćajući dušu iz sebe. Mislio sam da umirem. No nisam umro i prvi sam put pomislio da bih se mogao riješiti ovisnosti preko noći - morao sam samo čvrsto odlučiti da to i učinim.
Moj je otac u East St. Louisu bio neka vrsta šerifa pa je uredio da uhićenje ne bude službene prirode i zbog toga to privođenje nije ostalo zabilježeno u mom dosjeu. Naučio sam svašta o krađi i džeparenju od kriminalaca s kojima sam dijelio ćeliju. Čak sam se i potukao s tipom koji me uporno zajebavao i nije želio ostaviti na miru. Jednostavno sam ga opaučio i nakon toga svi su me gledali s određenim respektom. Ali tada čovječe, kad su shvatili da pred sobom imaju Milesa Davisa - većina ih je slušala moju glazbu - počeli su me i te kako uvažavati. Nakon toga više me nisu gnjavili budalaštinama i glupim zajebancijama. A onda sam pušten. Prvo što sam učinio vani bilo je da se pošteno ušlagiram. No otac je odlučio da će poduzeti i nešto drugo u vezi s mojim problemom - odvest će me u savezni zatvor za ovisnike i osobno me izručiti na rehabilitaciju. Kad sam ga onomad ispsovao na pasja kola, pomislio je da sam skrenuo i da ozbiljno trebam pomoć. Složio sam se s njim kad mi je priopćio svoju odluku.
Odvezli smo se u Lexington u Kentucky u očevu novom cadillacu, a s nama je bila i njegova druga žena Josephine (djevojački Hanes). Rekao sam ocu da ću pokušati s rehabilitacijskim programom jer mi je stvarno loše i jer ga ne želim još više razočarati - već sam ga razočarao u dovoljnoj mjeri. Zaključio sam da ću se možda tako uspjeti riješiti ovisnosti koja me potpuno iscrpila, ali i udovoljiti svom ocu. No heroin me već potpuno izmoždio, bilo mi je stvarno mučno. Otkad sam pušten iz zatvora uzeo sam ga samo onaj jedan jedini put pa sam možda mislio da je pravo vrijeme za obračun s tom gadarijom koju sam pokušavao izbaciti iz svog života.
Kad sam stigao u Lexington, shvatio sam da moram dobrovoljno pristati na program liječenja jer me nisu uhitili pod optužbom počinjenja kriminalnog djela. No nisam to mogao učiniti, nisam mogao i nisam želio sam sebe strpati u zatvor, bez obzira na to je li riječ o rehabilitaciji ili čemu drugom; sranje, nije mi ni na kraj pameti bilo da se dobrovoljno prijavim u buksu. Zatvor mi se nikad nije pretjerano sviđao, a budući da nisam uzeo dop već gotovo dva tjedna, vjerojatno sam mislio da sam se već izliječio od ovisnosti. (Neki glazbenici koji su se u to vrijeme liječili u Lexingtonu poslije su mi rekli kako su načuli glasine da dolazim te su neki od njih sišli do ulaza da me pozdrave i shvatili da ipak nisam primljen.) Danas si priznajem da sam to činio samo radi svog oca, da njega zadovoljim, a ne radi sebe. Uvjerio sam ga da mi je sad već sasvim dobro pa mi je dao i nešto love. Nije mi čak ni zamjerio što sam mu izgovorio onakve riječi - barem mi to nikad više nije spomenuo - jer je znao da sam bolestan. No bio sam svjestan toga da mu nije bilo svejedno kad taj put nisam ostao u Lexingtonu - iako mi nije rekao ni riječi - jer sam mogao vidjeti zabrinutost na njegovu licu kad smo se pozdravili. Poželio mi je sreću - rastali smo se, on i njegova žena odvezli su se u Louisville u posjet njezinu ocu. Ja sam se vratio u New York.
Još dok sam bio na putu nazvao sam Jackieja McLeana i rekao mu da dolazim. Razgovarao sam i s Oscarom Goodsteinom iz Birdlanda – već mi je zakazao termin nastupa pa sam morao okupiti grupu. Želio sam Jackieja i Sonnyja Rollinsa u bendu, no Jackie mi je rekao da je Sonny u zatvoru i da je pritvoren zbog droge ili nečeg takvoga. U svakom slučaju, rekao sam Jackieju da na bubnjevima imam Connieja Kaya, ali da mi je potreban i pijanist i basist za prvi nastup u Birdlandu. Jackie je na tu prvu gažu doveo Gila Cogginsa i Connieja Henryja. Također mi je rekao da mogu živjeti kod njega. Čim sam se vratio u New York, opet sam se navukao na drogu; ne odjednom, već postupno pa sam prije nego što si rekao keks ponovo bio u istim govnima.
Zavaravao sam se time što sam isprva učinio mali pomak misleći da sam se riješio ovisnosti. Poludio sam na sebe što ipak nisam ostao u Lexingtonu. Ipak, bio sam sretan što sam opet u New Yorku jer sam podsvjesno znao da mogu odabrati samo jedan od dva puta: ili se skinuti s droge ili umrijeti. Budući da još nisam bio spreman za vječna lovišta, zaključio sam da ću se na kraju, prije ili poslije, ipak riješiti droge iako nisam imao blagog pojma kad će to biti. Kad sam u zatvoru doslovce preko noći prestao uzimati dop, počeo sam vjerovati da se mogu skinuti ako samo čvrsto odlučim da ću to i učiniti. No jedno je reći a drugo učiniti - nisam mogao ni zamisliti koliko je teško nešto odlučiti i toga se držati.
U New Yorku je Symphony Sid organizirao koncertnu turneju i pitao me želim li se pridružiti. Pristao sam jer sam definitivno trebao lovu. U svibnju sam počeo s nastupima u Birdlandu, s grupom koju mi je pomogao okupiti Jackie McLean - svirali smo ja, Jackie, Connie Kay na bubnjevima, Connie Henry na basu, Gil Coggins na klaviru i frajer po imenu Don Elliott na melofonu21.
Nismo imali vremena za probe jer sam se tek vratio, a mislim da se to moglo vidjeti i na našim nastupima. No sjećam se da je jedne večeri u publici sjedio Bird i aplaudirao svemu što bi Jackie odsvirao, čak i ako je bilo pogrešno, što se zapravo rijetko događalo jer je Jackie na tom nastupu jednostavno svirao fantastično. U jednom je trenutku Bird čak došao do Jackieja i poljubio ga u vrat ili obraz nakon što smo dovršili taj set. Cijelo to vrijeme Bird mi se nije obratio ni jednom jedinom riječju, što mi je vjerojatno poprilično zasmetalo i uzrujalo me iako u to, nakon toliko godina, nisam potpuno siguran. Jednostavno me iznenadilo jer dosad nisam imao Prilike vidjeti Birda da se tako ponaša. Pitao sam se je li ušlagiran ili nešto slično, kad je tolikim intenzitetom pljeskao Jackieju, bio je jedini iz publike koji je to radio. Jackie je svirao dobro, ali nije svirao baš tako prokleto dobro. Kopkalo me zašto se Bird tako ponaša - možda me pokušavao izbaciti iz takta ili naljutiti jer se toliko ceri Jackieju a mene ignorira. Ti Birdovi aplauzi upućeni Jackieju na kraju su doveli do toga da su glazbeni kritičari počeli obraćati pažnju na Jackiejevo sviranje. Upravo ta večer Jackieja je ucrtala na glazbeni zemljovid i njegovo ime upisala na popis slavnih.
Iako je Jackie svirao zaista fenomenalno, još je imao određenih problema s disciplinom i svladavanjem nekih pjesama. Kratko vrijeme nakon te gaže u Birdlandu gadno smo se posvađali u studiju gdje smo snimali, i to zbog toga što nije želio svirati “Yesterdays” ili “Woody ‘n’ You”. Jackie je bio prirodno nadaren, iznimno nadaren, no bio je nemoguća lijenčina Rekao bih mu da odsvira određenu pjesmu, a on bi mi hladno odgovorio da je “ne zna svirati”.
“Što hoćeš time reći - ne znaš je svirati? Nauči je”, rekao bih mu.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:51 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" D9083875b66b


A on bi mi počeo nešto srati o tome da su neke pjesme iz prethodnog vremenskog razdoblja, da je on “mladi frajer” i da ne vidi razloga zašto bi morao učiti “te stare govnarije”.
“Stari”, uvjeravao bih ga, “mjuza nema razdoblja, glazba je glazba. Volim tu pjesmu, ovo je moj bend, ti si u mom bendu, ja sviram tu pjesmu pa se potrudi da je naučiš, tu pjesmu i sve druge, sviđalo se to tebi ili ne. Nauči ih.”
Godine 1952. odradio sam i prvo snimanje za Blue Note, diskografsku kuću Alfreda Liona (ugovor s Prestigeom nije bio ekskluzivan i nije me priječio da snimam i za druge kuće). Gil Coggins na tom je sessionu svirao klavir, J. J. Johnson trombon, Oscar Pettiford bas, Kenny Clarke - koji se vratio iz Pariza - bio je na bubnjevima, a Jackie je svirao alt-saksofon. Bio sam uvjeren da smo na tom albumu svi dali sve od sebe i napravili sjajan posao; mislim da sam i ja

21 Limeni puhači instrument koji se često rabi umjesto home u marching-bendovima. (op.
prev.)

dobro odradio svoje dionice. Snimili smo pjesme “Woody ‘n’ You”, Jackiejevu “Donnu” (koja se na drugom albumu zvala “Dig”, a navedena je kao moja stvar), “Dear Old Stockholm”, “Chance It”, “Yesterdays” i “How Deep Is the Ocean”. Jackie je opet izvodio ista sranja dok smo snimali “Yesterdays”. Potpuno sam popizdio i bešćutno ga obasuo psovkama, da sam čak u jednom trenutku pomislio da će se rasplakati. Nijednom je nije dobro odsvirao pa sam mu jednostavno rekao da preskoči tu melodiju - zbog toga na tom albumu on i ne svira tu stvar. Mislim da je to bila jedina ploča koju sam snimio 1952.
Jednom smo otišli svirati u klub u Philadephiji, ja i Jackie, Art Blakey, Percy Heath i, koliko se sjećam, Hank Jones na klaviru. Dakle, u klub su u jednom trenutku ušli Duke Ellington, Paul Quinechette, Johnny Hodges i ostali članovi Dukeova benda. Rekao sam sam sebi: “Čovječe, moramo ga dobro odsvirati, sad ili nikad.” Najavio sam pjesmu “Yesterdays”. Počeo sam melodiju s Jackiejem, odsvirao svoju solo-dionicu i pokazao mu da počne svoju solažu. Obično baš na toj pjesmi nisam Jackieju dopuštao da svira, no po ne znam koji put obećao mi je da će se potruditi i naučiti je. Želio sam provjeriti drži li do svoje riječi.
Počeo je seruckati s melodijom i opet sve zasrao, kužite? Nakon što smo završili taj set počeo sam predstavljati članove benda preko mikrofona obično sam u starim dobrim vremenima izvodio takva sranja - i kad sam došao do Jackieja, rekao sam: “Dame i gospodo, Jackie McLean, ne znam kako je zaradio svoju sindikatsku iskaznicu budući da nikad nije naučio svirati ‘Yesterdays’.” Publika nije bila načisto šalim li se ili sam ozbiljan, treba li aplaudirati Jackieju ili izviždati kučkinog sina. Nakon svirke Jackie me zaskočio u parku iza kluba gdje smo si Art i ja ubrizgavali dop u vene i rekao mi: “Miles, to nije bilo u redu, stari, tako me poniziti pred Dukeom, čovječe, pred tipom koji mi je poput jebenog tate, koji me stvorio kao glaz benika, ti gade prokleti!” Plakao je od muke!
Odgovorio sam mu: “Odjebi, Jackie, ti si jedna velika, usrana beba! Uvijek sereš o tome kako si mlad i kako ne možeš naučiti nešto od stare mjuze. Jebeš to, a jebi se i ti! Rekao sam ti, mjuza je mjuza. Zato bi ti bilo bolje da naučiš svirati ili ćeš brzo otperjati iz ovog jebenog benda, razumiješ ti mene? Nauči svirati ono što se od tebe traži. Kažeš da je Duke bio u publici i da sam te ponizio kad sam te predstavio onakvim riječima. Jebeni luzeru, sam si sebe ponizio kad nisi uspio dobro odsvirati ‘Yesterdays’. Čovječe božji, pa zar ti misliš da Duke Ellington ne zna kako ide ta pjesma? Jesi poblesavio? Nisam te ja osramotio, osramotio si sam svoju jebenu guzicu. A sada, odjebi s tim cmizdrenjem, idemo natrag u hotel.”
Jackie se polako smirio, a ja sam mu ispričao istinu o tome kako sam nekad davno, kad sam prvi put upao u B.-ov bend, morao obavljati poslove za B.-a dok bi on sjedio s nekom prekrasnom mačkom. Ispričao sam mu kako bi me B. zazvao: “Gdje si, Miles?” i naložio da mu donesem odijela ili ulaštim cipele tako da se sjaje ili bi me poslao po cigarete; kako bi me B. posjeo na sanduk kole tijekom svirke, kad sam bio tek friški novak u trubačkoj sekciji. A sve to zato što je on bio voditelj benda, a ja sam bio najmlađi frajer u bendu, obični klinac, te kako me time primorao da uistinu zaslužim svoj status - on je bio glavni i mogao mi je priređivati takva sranja. Rekao sam Jackieju: “Zbog toga mi nemoj ništa prigovarati i soliti mi pamet o tome što sam rekao tebi ili o tebi, stari, jer ti još nisi ni počeo skupljati bodove i otplaćivati svoje dugove. Ti si jedno razmaženo derište i morat ćeš naučiti svirati ovu mjuzu ili ćeš lijepo odjebati iz mog benda.”
Bio je zabezeknut, ali nije rekao ni riječi na sve to. Da je Jackie samo zucnuo u tom trenutku, ubio bih boga u njemu jer sam mu govorio stvari koje su mu mogle samo pomoći, nipošto ne odmoći.
Poslije, kad je Jackie već napustio bend, odlazio bih ga poslušati i Pritom bi svaki put odsvirao nekoliko starih stvari, posebno “Yesterdays”. Nakon završenog seta prišao bi mi i pitao kako je odsvirao te pjesme. Dotad je već postao pravi maher i mogao je rasturiti baš svaku jebenu stvar! Odgovorio bih mu: “Odsvirao si sasvim pristojno za jednog mladića”, na što bi se on previjao od smijeha. Kad su ga pitali gdje je studirao i učio svirati, Jackie bi odgovarao: “Na sveučilištu Milesa Davisa.” Mislim da to sve govori.
Te sam godine kao zamjenu za Jackieja katkad uzimao Johna Coltranea. Želio sam imati dvojicu tenor-saksofonista i jednog alta, ali nisam mogao plaćati trojicu puhača. Zato su na svirci u plesnoj dvorani Audubon (gdje je poslije ubijen Malcolm X) tenor-saksofone svirali Sonny Rollins i Coltrane. Sjećam se da je Jackie poživčanio kad sam mu rekao da će Trane svirati umjesto njega: mislio je da sam ga najurio. No nije bilo tako-jednostavno nisam mogao platiti trojicu puhača i shvatio je kad sam mu objasnio da će ga Trane zamijeniti samo tu večer. No Sonny je te večeri bio fantastičan, potpuno je ubio u pojam Tranea, što mu je Trane istom mjerom vratio nekoliko godina poslije.
Ipak, nakon tih nemilih događaja između mene i Jackieja nešto je između nas puklo i stvari više nikad nisu bile kao nekada. Moje kritiziranje i psovanje stavilo je na kušnju naše prijateljstvo, udaljili smo se pa je Jackie na kraju i napustio bend iako smo katkad znali zasvirati i nakon tih incidenata.
Jackie me upoznao s mnoštvom dobrih svirača, kao što je Gil Coggins. Prokleto dobar pijanist. No odlučio je da se počne baviti nekretninama jer mu se baš i nije svidio život glazbenika, a ni lova tih godina nije bila redovita, nisi se mogao pouzdati u stalan prihod novca. Gil je bio stvarno ugodna osoba, tip iz srednje klase koji je vodio računa o imovinskoj sigurnosti. Sviđao mi se njegov stil sviranja i zasigurno bi, da se time nastavio baviti, postao jedan od najboljih pijanista tih vremena. Nije mi se svidio na prvu loptu, kad me Jackie upoznao s njim. A tada je zasvirao sa mnom, pratio me u pjesmi “Yesterdays”, i ja sam u trenu bio na koljenima. Koliko se sjećam, upoznao sam ga kad sam se vratio u New York, nakon što me otac vodio u Lexington. Poslije me Jackie upoznao i s basistom Paulom Chambersom i bubnjarom Tonyjem Williamsom. Mislim da sam tom prilikom upoznao i bubnjara Arta Taylora, i to preko Jackieja ili Sonnyja Rollinsa, iako mislim da me i s njim upoznao Jackie. Njih su me dvojica povezala s mnogim tipovima iz Harlemova Sugar Hilla. Ti glazbenici iz Sugar Hilla stvarno su dobro svirali u to vrijeme. Strašno moderni i trendi tipovi.
Osim poneke odsvirane gaže, vrijeme sam provodio drogirajući se. Pedeset druga bila je još jedna užasna godina - činilo se da je svaka sljedeća godina sve gora nakon vrhunca 1949. Počeo sam sumnjati u sebe, prvi put, u svoju vještinu i disciplinu - prvi sam se put počeo pitati postoji li uopće šansa da uspijem u glazbi, imam li dovoljno snage u sebi da prevladam teškoće i preživim.
Mnogo bijelaca glazbenih kritičara govorkalo je o džezistima bijelcima, običnim imitatorima, riječima koje su veličale te jebene seronje. Stan Getz, Dave Brubeck, Kai Winding, Lee Konitz, Lennie Tristano i Gerry Mulligan bili su opisivani kao bogovi ili nešto slično. A neki od tih bijelih tipova bili su narkići kao i mi, no nitko nije pisao o tome, dok su se o nama pisale svakakve stvari. Nije se obraćala pozornost na činjenicu da su i bijelci narkići, sve dok Stan Getz nije bio uhvaćen u pokušaju provale u ljekarnu kako bi došao do nešto droge. To je sranje punilo novinske stupce i naslove dok sve nije palo u zaborav pa se opet nastavilo govoriti samo o tome kako su crni glazbenici sve odreda narkići.
Ne želim reći da su ti tipovi bili loši glazbenici, dapače, bili su baš suprotno od toga - Gerry, Lee, Stan, Dave, Kai, Lennie, svi su bili dobri u tome što su radili. No nisu započeli s nečim
novim i toga su i sami bili svjesni, a nisu ni bili najbolji u tome što je već učinjeno. Najviše mi je smetalo što su svi kritičari počeli govoriti o Chatu Bakeru iz benda Gerryja Mulligana kao da je riječ o dolasku mesije, Isusa Krista glavom i bradom. A zvučio je navlas kao i ja - ma i lošije od mene, čak i kad sam bio u najgoroj narkićkoj fazi. Katkad se pitam je li on doista svirao bolje od mene, Dizzyja i Clifforda Browna, koji je stvarno bio dobrodošlo osvježenje na sceni. Bio sam svjestan toga da je Clifford bio za za klasu bolji od svih drugih mladih svirača, barem sam to ja tako zaključio. No Chet Baker? Čovječe, to jednostavno nisam mogao shvatiti. Kritičari su se prema meni počeli odnositi kao prema nekome iz stare garde, znate na što mislim, kao da sam tek puki odbljesak sjećanja - i to u smislu lošeg sjećanja - a bilo mi je samo dvadeset šest godina te davne 1952. Katkad sam o sebi čak i razmišljao kao o nekome čije je vrijeme prošlo, tko je nekad palio i žario a sad je pokopan u dubinama sjećanja.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 10:54 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 1cc8e0f6b17d


Osmo poglavlje
Dogovorili smo se da početkom ljeta 1952. - ako me sjećanje dobro služi - krenemo na turneju Symphony Sida, koja je trebala obuhvatiti nekoliko gradova. Osim mene na trubi, u Sidovu bendu okupljenom za tu turneju svirali su Jimmy Heath - Percyjev brat - na tenor- saksofonu, J. J. Johnson na trombonu, Milt Jackson na vibrafonu, Percy Heath na basu i Kenny Clarke na bubnjevima. Zoot Sims nikako nije mogao ići s nama pa su ga zamijenili Jimmyjem Heathom. Jimmyja sam upoznao još dok sam svirao s Birdom u bendu, kad smo 1948. putovali u Philadephiju i svirali u klubu Downbeat. Jimmy bi obično Birdu posuđivao svoj saksofon jer je Birdov ležao u zalagaonici, ali bi uvijek čekao dok ne završimo s nastupom i uzimao svoj instrument jer nije vjerovao Birdu da ga prvom prilikom neće odnijeti i založiti. Bird bi poslije svirke hvatao prvi vlak za New York jer u Phillyju narkići nisu bili nimalo sigurni - policija bi ih istog trena privela.
Jimmy je imao sitna stopala i obično je nosio cipele da te glava zaboli. A znao se i odijevati vraški dobro. Navratio bih do njega uvijek kad bih išao u Philly, Jimmyjev rodni grad. Njegova je majka obožavala nas džeziste. Osim Percyja i Jimmyja, tu je bio i Albert ili Tootie, kako su ga nazivali svi glazbenici, inače bubnjar. Braća Heath potjecala su iz obitelji glazbenika i usto im je majka sjajno kuhala pa je mnogo glazbenika često svraćalo u njihovu kuću. Jimmy je imao veliki bend koji je iznjedrio Coltranea.
Bili su to jebeno dobri kučkini sinovi, skockani i na mjestu.
Osim toga, Jimmy je bio debelo na heroinu pa smo se on i ja vjerojatno počeli zajedno fiksati čak i prije nego što se on pridružio turneji Symphony Sida, ne znam. Možda sam Jimmyja predložio za bend samo zato što mi je odgovaralo da u bendu bude još jedan narkić, ovisnik o heroinu. Dotad su se svi iz benda već skinuli s dopa. Na kraju, nakon što se Zoot - koji je u međuvremenu napustio bend - također skinuo s droge, jedino sam se ja još fiksao.
Svi smo nekako kužili da bismo se trebali nazvati nekako drukčije promijeniti naziv benda The Symphony Sid All Stars, no baš ništa nismo mogli učiniti ako smo htjeli dobiti svoju lovu. Zbog radijskih prijenosa iz Birdlanda Sid je bio slavniji od svih nas, njegov je glas noću ulazio u domove ljudi, predstavljajući im sjajnu mjuzu koja je s vremenom mijenjala živote tih istih ljudi. Bio je slavno ime, svi su mislili da nas je on otkrio, da je ova genijalna mjuza postojala zbog njega. Mogu priznati da su bijelci možda i dolazili gledati naš nastup zato što je u njemu sudjelovao i bijelac poput Sida. No crnci su dolazili vidjeti i slušati nas, većina tih svirki bila je namijenjena upravo crncima. Plaćao nas je približno 250-300 dolara na tjedan, što je bila pristojna cifra u to doba. No on je zarađivao dvostruko ili trostruko više samo zbog svog imena i zato što bi tijekom nastupa izgovorio tih nekoliko riječi. Svima je to stvarno išlo na kurac.
Svirali smo u Atlantic Cityju. Sjećam se da na toj gaži nismo imali pijanista jer je nekako Miltov vibrafon zauzeo to mjesto pa smo zapravo imali zanimljivu glazbenu postavu. Kad bi netko stvarno poželio da čuje klavir, ja ili drugi dečki zasvirali bismo ga kao pratnju pa je za sve nas to bilo novo iskustvo iz kojeg smo dosta naučili. Ako nitko nije želio klavir u svojoj numeri, tada bi onaj tko bi svirao jednostavno odlutao okolo, što je značilo da se može svirati pjesma po želji, samo s bubnjem i basom u pozadini, između vas i praznog prostora na kojem je obično stajao klavir. Bilo je to kao da se šetate ulicom, vrijeme je čisto i sunčano, a na putu vam se neće ispriječiti nitko i ništa. Upravo to ja i podrazumijevam pod lutanjem - kad morate upotrijebiti svoju maštu. Sviranje bez klavira oslobađa glazbu. Na toj sam turneji shvatio da klavir katkad smeta, da ga ne trebate kad želite dobiti slobodniji, otvoreniji zvuk.
Nakon Atlantic Cityja svirali samo u Apollo Theatreu u 125. ulici u Harlemu, što je bila čista rasturačina od svirke. Čovječe, mjesto je bilo krcato crnjama koji su obožavali - hoću reći, stvarno obožavali - to što smo radili, što smo svi zajedno svirali. Sjećam da sam te noći prvi put nakon dugo vremena svirao gotovo iznad svojih mogućnosti, ponijela me gomila. Čovječe, bili smo u svojoj briji, ja sam otkupio natrag svoja odijela iz zalagaonice pa mi nitko nije mogao tvrditi kako se to ne događa, dok je oko nas bilo toliko sjajno raspoloženih ljudi koji su nam pljeskali. Sredio sam se kod Rogersa gore na Broadwayu. Bio sam skockan i rasturio svirkom u Apollo Theatreu s grupom sjajnih glazbenika. Bio sam ušlagiran i trebao sam zaraditi pristojnu svotu novca, i što bi još jedan crnjo mogao poželjeti?
Tada smo stvarno krenuli na put, u mjesta kao što je Cleveland, plesna dvorana Graystone u Detroitu i sve tako, i tada su stvari krenule po zlu jer nam je, meni i Jimmyju, bilo teško nabaviti heroin, nismo imali posrednike za nabavu. Naši nastupi nisu se mogli nazvati koncertima, više su bili plesnjaci, a Sid je najavljivao cijeli spektakl. Jedino je to i činio, osim što je skupljao lovu i isplaćivao nas.
Tamo gore na Srednjem Zapadu nismo mogli doći do droge ili bismo se dobrano namučili da je nabavimo. Katkad bismo kasnili na nastupe pa bi bend morao početi bez nas. To se događalo i tijekom stanki, između setova. Ja i Jimmy pronašli bismo nekoga u publici tko je imao drogu pa bismo trčali u hotelsku sobu da se ušlagiramo i zakasnili na nastavak. Ubrzo su drugi dečki u bendu počeli šiziti i govoriti nam da se trgnemo i priberemo. Jimmyjev brat Percy posebno mu je zagorčavao život neprestanim kritikama. No svi bi se zajedno na kraju obrušili na mene. Preko glave im je bilo toga da pokrivaju Jimmyja i mene. Posebno su me na piku imali Kenny, Milt i Percy.
Također, prilično se sranja nakupilo između Sida i ostalih glazbenika. Sid se nije ni pojavio na nastupu u Buffalu pa smo njegovih 200 dolara podijelili između sebe. Odveo nas je u sindikat kad mu nismo željeli dati lovu i izgubio spor. Tada smo, dok smo svirali u Chicagu, otkrili da je Sid dogovorio nastup za 2000 dolara, a nama je rekao da je dobio tek 700. Milt Jackson načuo je razgovor između Sida i vlasnika kluba. Sid je bio menadžer turneje, dobivao je čak i naknadu kao naš agent, što je tada iznosilo pet ili deset posto ukupnog iznosa, plus njegov honorar kao najavljivača - i, prema njegovu mišljenju, kao prave zvijezde - cijelog spektakla, za što je također dobivao lovu. Uzimao bi cijeli taj honorar i svih 1300 dolara, koliko je iznosila razlika između 700 i 2000 dolara. Sve se to slijevalo u njegov džep.
Za to smo vrijeme nas šestorica dobivali oko 500 dolara po večeri, koje smo dijelili na šest dijelova, a on je uzimao 200 dolara po nastupu samo da bi najavio našu svirku, šetuckao okolo i pravio se važan, uz ostala sranja. Kad smo mu to rekli i suočili ga s tom nepravednom situacijom, sve je zanijekao, poludio i rekao nam da smo nezahvalni. Pa zar to nije tipično ponašanje jednog bijelca? Kad smo se na kraju vratili u New York, svima je već bilo dosta Sidove proračunate i podmukle zajebancije. Nitko ga nije mrzio, jednostavno ga više nismo htjeli gledati u svojoj blizini.
Kad je turneja završila dolaskom u New York, Sid je J. J.-u dugovao pedeset dolara i J. J. ga je pitao kad će mu ovaj to vratiti. Sid ga je odjebao. Bio je takav arogantni seronja. J. J. je zato ustao i izbio Sidu one njegove umjetne zube iz usta, a onda su se dograbili i počeli valjati po podu. Nisam to vidio vlastitim očima, no Milt mi je opisao što se dogodilo kad smo se ušlagirani vratili te noći. Onda je Sid pozvao neke gangstere, koji su odmah i došli u klub, da prebiju boga u J. J.-u, možda čak i da ga ubiju Stajali smo tako kad su svi ti tipovi nahrupili unutra, kao da su upravo došli iz scene nekog gangsterskog filma. Veliki šeširi, cigare, crna odijela i ostala sranja, a izgledali su kao da cigle mogu drobiti golim rukama. Pitali su me jesam li ja s J. J.-om, a ja
sam im odbrusio da ako mu se slučajno išta dogodi, e tada će imati posla sa mnom. Svi su se dečki okupili i stali iza J-a. Sid, zbog kojeg se cijelo to sranje i dogodilo i koji je snosio krivnju, smirio je sve u prostoriji i vratio lovu J-u, no unatoč tome situacija je bila dosta škakljiva i zastrašujuća.
Tada sam izlazio s bjelkinjom po imenu Susan Garvin, plavušom s velikim, prekrasnim sisama koja je strašno nalikovala na Kim Novak. Poslije sam joj posvetio pjesmu “Lazie Susan”. Bila je dobra prema meni jer mi je davala sitno love, bila je dobra ženska. Voljela me. I ona je meni bila jako draga, ali zbog moje ovisnosti nismo se često seksali iako sam uživao s njom kad bi došlo do seksa. Imao sam i druge djevojke, cure koje su mi davale lovu, čitavu ergelu takvih. No sa Susan sam provodio najviše vremena. Također sam se povremeno viđao s bogatom bjelkinjom, istom onom curom koju sam upoznao u St. Louisu - došla bi me vidjeti u New York. Nazovimo je Alice jer je još među živima pa joj ne želim stvarati probleme, a osim toga i udana je. Obje su bile profinjene i obje su mi davale lovu. No Susan mi se više sviđala i često smo zajedno obilazili klubove.
Osim tih nekoliko stvari, ništa se posebno nije dogodilo te 1952. Još sam pokušavao dovesti svoj život u red. No postoji jedna priča koja se pojavila nekako u to vrijeme, a za koju Cecil Taylor tvrdi da se uistinu i dogodila iako se ja toga stvarno ne sjećam. Priča se tiče Joeja Gordona, stvarno izvrsnog trubača iz Bostona, odakle je potekao i Cecil Taylor. Dakle, Cecil kaže da je Joe jedne večeri došao u Birdland kako bi zasvirao sa mnom. Ubrzo sam sišao s podija jer je Joe svirao fantastično - a Bird je došao do mene i rekao mi: “Čovječe, ti si Miles Davis, pa ne možeš dopustiti da ti netko to napravi.” Vjerojatno sam se tada vratio do podija i motao se gore neko vrijeme. Netko je napisao da me taj tip zajebavao samo zato što sam ga promatrao iz svoje “iskrivljene perspektive kojoj sam bio podložan te 1952.” Zaista se ne mogu sjetiti da se to ikada dogodilo. Možda i jest, ali nisam u to baš siguran. (Čuo sam da je Joe Gordon poslije poginuo u požaru, ne znam je li to bila istina jer ga više nikada nisam sreo.U svakom slučaju, nikad nije postigao nešto više, osim što je jednom svirao s Theloniousom Monkom na jednom od njegovih albuma. Tako da on ne može osobno potvrditi tu priču, bar koliko je meni poznato, a onaj drugi tip - Cecil Taylor - zamrzio me od onog trenutka kad sam mu rekao da nema pojma o sviranju pa je svašta i govorio, samo da mi napakosti.)
Devetsto pedeset treća počela je sasvim solidno - snimio sam ploču za Prestige sa Sonnyjem Rollinsom (koji je pušten iz zatvora), Birdom (koji se na albumu pojavio pod imenom Charlie Chan), Walterom Bishopom i Percyjem Heathom, a na bubnjevima je bio Philly Joe Jones (s kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio). Bird je imao ekskluzivni ugovor s diskografskom kućom Mercury (mislim da je dotad već napustio Verve) pa je na ploči morao biti potpisan pseudonimom. Bird se skinuo s heroina jer je Red Rodney bio uhićen i poslan u zatvor u Lexingtonu pa je Bird mislio da ga policija promatra i prati. Umjesto uštrcavanja velikih doza heroina, sada je pio enormne količine alkohola. Sjećam se da je na probi popio litru votke pa je u trenutku kad je tehničar namještao vrpcu za snimanje Bird već bio potpuno sjeban, više nije bio pri sebi.
Sve je izgledao kao da session vode dvojica. Bird se prema meni ponašao kao prema vlastitom djetetu ili članu njegova benda. No to je bilo moje snimanje pa sam mu morao pokazati gdje mu je mjesto. To nije bilo lako jer me neprestano gnjavio zbog ovoga ili onoga. Bio sam tako bijesan da sam mu oštro prigovorio, rekao sam mu da ja to njemu nikad nisam radio na njegovim snimanjima. Rekao sam mu da sam se uvijek ponašao profesionalno na njegovim govnarskim svirkama. I znate li što mi je taj seronja rekao? Rekao mi je nešto u stilu:
“U redu, Lily Pons22... za ljepotu se moramo malo pomučiti - iz školjke se rađa biser.” Rekao mi je to onim svojim iskrivljenim, lažnim britanskim akcentom. I u tom je trenutku taj pokvarenjak iznebuha zaspao. Opet sam se toliko razljutio da sam počeo griješiti. Ira Gitler, koji je producirao ploču za Boba Weinstocka, izišao je iz upravljačke kabine i rekao mi da sviram usrano. U tom mi je trenutku svega bilo toliko preko glave da sam počeo pakirati svoju trubu i htio istog trena otići, kad me Bird pitao: “Miles, što to radiš?” Rekao sam mu što mi je Ira sasuo u lice, a Bird je na to samo odmahnuo: “Ma daj, Miles, haj’mo svirati.” Na kraju smo ipak odsvirali neke stvarno dobre stvari.
Mislim da smo album završili u siječnju 1953. Sjećam se da sam ubrzo nakon toga snimio još jednu ploču za Prestige-tenor-saksofone svirali su Al Cohn i Zoot Sims, tip po imenu Sonny Truitt bio je na trombonu, John Lewis na klaviru, Leonard Gaskin na basu, a Kenny Clarke na bubnjevima. Bob Weinstock naprosto je poživčanio zbog onoga što se s Birdom dogodilo na posljednjem albumu pa je okupio skupinu mnogo “pristojnijih” glazbenika, barem što se tiče studijskog snimanja - tipove koji se neće ušlagirati ili od sebe praviti budale. No ja i Zoot bili smo narkići pa smo morali uzeti dop prije snimanja. Na kraju je sve prošlo u najboljem redu, svi su prilično dobro odsvirali svoje stvari. Gotovo da nitko nije solirao na albumu - mislim da sam ja imao jednu solo-dionicu i jednu John Lewis, no album smo u cjelini odsvirali zajednički, kao ansambl. Svirao sam dobro mnogo bolje, i to nakon dugo vremena.
Nedugo nakon tog albuma snimio sam još jedan za Blue Note - svirali su J. J., Jimmy Heath na tenor-saksofonu, Gil Coggins na klaviru, Percy Heath na basu i Art Blakey na bubnjevima. Sjećam se upravo te svirke jer smo, osim glazbe koju smo svirali, ja i Jimmy Heath pokušavali iznaći način kako da kupimo nešto heroina od pijanista Elma Hopea, koji je živio s one strane, u 46. ulici, i dilao na malo. Snimali smo u susjedstvu i željeli smo doći do heroina i ušlagirati se prije snimanja. Jimmyju i meni već je bilo zlo jer smo trebali nahraniti naša gladna čudovišta. Rekli smo Alfredu Lionu, producentu i vlasniku diskografske kuće Blue Note, da Jimmy mora nabaviti usnike za svoj instrument. Onda sam Alfredu rekao da i ja moram poći s Jimmyjem jer mu netko mora pomoći nositi kutiju s usnicima. Mislim, čovječe, znate valjda da kutija za usnike ne može biti veća od komada sapuna pa vam je onda jasno da nešto tako malo ne moraju nositi dvojica. Ne znam je li nam Alfred povjerovao ili nam je jednostavno išao niz dlaku. Dakle, dok smo snimali tu ploču bili smo ušlagirani kao mile majke. I Art Blakey bio je urokan, no nakon sranja koje se dogodilo u Los Angelesu kad su nas priveli i kad me Art cinkao da spasi vlastitu guzicu nikad se više nisam s njim drogirao.
Snimili smo jednu od pjesama Jimmyja Heatha pod nazivom “CTA”, što su bili inicijali jedne mješanke, dijelom Kineskinje i dijelom crnkinje, s kojom je hodao, a koja se zvala Connie Theresa Ann. Sjećam se da smo jednom ja, Jimmy i Philly Joe odrađivali gažu u Reynolds Hallu u Phillyju - ja sam bio sa Susan, bjelkinjom i finom damom, Jimmy je imao Connie, a Philly Joe je hodao s jednom krasnom Portorikankom. Sve su bile lijepe kao slike i svi su na nastupu bili oduševljeni tim curama. Zvali smo ih “United Nations Girls”.
Obavio sam još jedno snimanje 1953., te još jedno kad su snimali gažu u Birdlandu na kojoj sam mijenjao Dizzyja u njegovu bendu. Odsvirao sam dvije noći u Birdlandu i odradio snimanje između tih dvaju nastupa pa sam bio u prilično dobrom stanju tih dana što se tiče kondicije - snage i tehnike sviranja - jer sam redovito nastupao. Snimali smo s kvartetom - ja, Max Roach, John Lewis i Percy Heath, a ploču je objavio Prestige. Imao sam priliku da rastegnem svoje dionice za to snimanje jer sam bio glavni solist. Osim toga, Charlie Mingus

22 američka sopranistica francuskog podrijetla (1898. - 1976.) (op. prev.)

svirao je klavir u jednoj stvari, mislim da je bila riječ o pjesmi “Smooch”. Na tom su albumu svi napravili dobar posao i odlično odsvirali svoje pasaže.
No razbjesnili su me nastupi u Birdlandu, ne zbog glazbenika u bendu koji su sve odreda bili fini momci nego zbog pjevača koji se zvao Joe Carroll i koji je uvijek od sebe pravio budalu. Volio sam Dizzyja, ali nisam mogao podnijeti sranja koja je izvodio zbog bijelaca. Ipak, bila je to njegova stvar jer je bend bio njegov. No kad sam dvije večeri zaredom morao gledati Carrolla, od te mi se usrane budalaštine dizao želudac. Ipak, lova mi je bila potrebna, a za Dizzyja bih učinio bilo što. Odlučio sam, upravo tada na licu mjesta, da nikad neću sudjelovati u takvim sranjima. Kad ljudi dolaze da me slušaju, dolaze radi toga da poslušaju moju mjuzu, i ništa drugo.
Moja je ovisnost počela poprimati gadne razmjere. Policajci bi tada već rutinski dizali rukave moje košulje i pregledavali mi ruke u potrazi za svježim ubodima igle. Narkići su zbog toga dop počeli uštrcavati u vene na nogama. Kad bi vas policija maknula s podija i počela pregledavati, čovječe, to bi sranje bilo tako ponižavajuće. Posebno su gadni bili prema glazbenicima u L.A. i Phillyju - čim biste rekli da ste glazbenik, svi ti policajci bijelci odmah bi zaključili da ste narkić.
Snalazio sam se i oslanjao na pomoć žena; svaki put kad mi je nešto bilo užasno potrebno, morao bih otići do neke ženske da mi to i nabavi. Da nije bilo žena koje su me pomagale, ne znam kako bih preživljavao iz dana u dan - morao bih krasti, što je većina narkića i činila. No čak i uz njihovu pomoć, radio sam stvari kojih sam se poslije sramio, primjerice ono što sam napravio Clarku Terryju ili kad sam opelješio Dextera Gordona kako bih mogao kupiti malo heroina. Cijelo sam vrijeme radio takve stvari. Založio bih sve što bi mi došlo pod ruku. Katkad bih zalagao i tuđe stvari pa ih nepovratno izgubio - intrumente, odjeću, nakit - jer nisam mogao nabaviti lovu da ih otkupim. Nisam morao krasti i riskirati odlazak u zatvor iako je nakon priče u Down Beatu o Artu Blakeyju i meni, te nakon što je Cab Calloway ispričao razna sranja o nama narkićima Allanu Marshallu, što je poslije objavljeno u časopisu Ebony, gdje je spomenuo i moje ime uz hrpu drugih imena, bilo isto kao i da smo u zatvoru. Nitko nas nije želio zaposliti.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 11:05 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 12759322288b

Bilo je dovoljno loše izvoditi tu vrstu glazbe koju smo svirali, no bilo je još gore pritom biti i ovisnik. Ljudi se me počeli gledati na drugi način, kao da sam prljav ili nešto slično. Gledali su me sa žaljenjem i izrazom užasa, drukčije nego prije. Novinari su u taj članak o narkićima stavili moju i Birdovu sliku. Nikad nisam oprostio Allanu Marshallu ni Cabu Callowayu što su u članku iznijeli takve usrane gadosti. To nas je stajalo previše, toliko boli i patnje. Mnogo ljudi o kojima je govorio nikad se nije oporavilo od tog blaćenja, jer je on tada bio vrlo popularan i svi su slušali ono što je imao reći.
Uvijek sam smatrao da bi se narkotici trebali legalizirati jer u tom slučaju ne bi bilo toliko problema na ulicama. Hoću reći, zašto bi netko poput Billie Holiday morao umrijeti u pokušaju da se riješi ovisnosti, pokušavajući krenuti ispočetka? Smatram da joj je droga trebala biti dostupna, možda na recept, pa onda ona ne bi trebala grčevito tragati za dopom na ulici. Isto je vrijedilo i za Birda.
Jedne večeri u kasno proljeće ili ljeto 1953. stajao sam ispred Birdlanda. Bilo je to nakon, ili čak u vrijeme nastupa na kojima sam mijenjao Dizzyja. Dakle, neki su tvrdili da se taj incident dogodio 1953. u Kalifomiji - u pravu su što se tiče godine, ali navode krivu lokaciju. Dogodilo se u New Yorku. Stajao sam ispred Birdlanda ušlagiran i pun droge, u polusvjesnom stanju, na sebi sam imao neku prljavu, staru, otrcanu odjeću. Naišao je Max Roach, pogledao me i rekao mi da “dobro izgledam”. Tada mi je u džep stavio nekoliko novih novčanica od sto dolara,
kužite? Stajao je ispred mene skockan kao mladoženja, izgledao je kao milijun dolara, a sve to jer je vodio računa o sebi.
A Max i ja bili smo poput braće, zar ne? Čovječe, sve me to tako ponizilo da nisam uzeo lovu i otišao se urokati, što bih inače napravio, već sam nazvao oca i rekao mu da dolazim kući jer ponovo želim pokušati dovesti svoj život u red. Otac je uvijek držao moju stranu i bio mi podrška pa mi je i ovaj put rekao da dođem kući. Poslušao sam ga i uhvatio prvi sljedeći bus za St. Louis.
Kad sam se vratio u East St. Louis, počeo sam se ponovo viđati sa svojom djevojkom Alice. No kao što se već i prije dogodilo, ubrzo mi je sve dosadilo pa sam se vratio fiksanju. Ne previše, ali dovoljno da se uznemirim. Potkraj kolovoza ili početkom rujna 1953. Max Roach me nazvao iz New Yorka ili Chicaga i rekao mi da s Charliejem Mingusom odlazi u Los Angeles kako bi zauzeo mjesto Shellyja Mannea u sastavu Howarda Rumseyja, Lighthouse All Stars. Prolazio je kroz East St. Louis i volio bi se zaustaviti da me vidi. Rekao sam mu da slobodno navrati, da može prenoćiti na farmi mog oca u Millstadtu. bili su šokirani veličinom očeva posjeda, time što imamo sluškinju i kuharicu i takvim sranjima, time da otac ima krave, konje i svinje nagrađivane na stočnim sajmovima. Odjenuo sam ih u svilene pidžame. No u svakom slučaju, bilo je dobro da smo se uspjeli naći. Max je bio sređen kao i obično i vozio je nov novcati oldsmobile jer je već tada počeo dobro zarađivati. Osim toga, imao je curu s brdom love, koja mu je novac davala šakom i kapom.
Ostali smo budni cijelu noć i razgovarali o glazbi. Čovječe, imali smo pravi pravcati tulum. Kad sam ih vidio takve, shvatio sam koliko mi nedostaju tipovi sa scene, glazbenici iz New Yorka. Nisam više nalazio zajedničkih tema sa starim prijateljima iz East St. Louisa, nismo više imali zajedničkih sličnosti iako sam ih doista volio, kao rođenu braću. Nisam se više mogao motati tim gradom; nisam se uklapao jer sam iznutra bio Njujorčanin, mozak mi je tako funkcionirao. Kad su Max i Mingus sutradan bili spremni da nastave put, odlučio sam krenuti s njima. Otac mi je dao nešto love i tako sam otišao u Kalifomiju.
Vožnja prema Kalifomiji bio je doživljaj i pol. Ja i Mingus cijelo smo se vrijeme prepirali i svađali, a Max je na sebe preuzeo ulogu posrednika. Ulazili smo u rasprave o bijelcima, a Mingus bi samo jebeno ispalio kad bi se povela priča o tome. Tada je Mingus bio striktan što se tiče bijelaca - nije ih podnosio, pogotovo bijele muškarce. Što se tiče seksa, mogao je podnijeti bjelkinje ili Azijke, no to što je volio bjelkinje nije imalo nikakve veze s njegovom antipatijom prema američkim bijelcima, osobama koje su se ubrajale u WASP-ovce23. Tada smo Max, Mingus i ja poveli raspravu o životinjama. Ponukao nas je Mingus koji je o bijelcima govorio kao da nisu ništa drugo do zvijeri. Mingus je želio razgovarati o stvarnim, živim životinjama pa je rekao: “Ako vidite životinju na cesti, a vi vozite novi auto i vidite tu beštiju pred sobom, hoćete li skrenuti da je ne pogazite i tako skršiti svoj novi auto, ili ćete pokušati zakočiti ili ćete naprotiv jednostavno udariti tu životinju? Što biste vi napravili?”
Max je rekao: “Dakle, ja bih udario gada, što bih inače trebao napraviti, zakočiti i zajebati stvar ako je iza mene drugi auto, skršiti svoju novu kantu?”
Mingus mu je odgovorio: “Vidite, imate iste predodžbe kao i bijelci - upravo tako oni razmišljaju. On bi pregazio jadnu životinju također, ne bi uopće mario je li crknula ili ostala živa. Ja? Potpuno bih skršio svoj auto, samo da ne pregazim tu jadnu bespomoćnu životinju.” Tako je tekla konverzacija cijelim putem do Kalifornije.

23 engl. White Anglo-Saxon Protestant ili bijeli anglosaksonski protestant, često pogrdan naziv za bijelce višeg društvenog položaja i velike financijsko-društvene moći. (op. prev.)

U jednom trenutku, negdje usred ničega, mislim da je bila riječ o Oklahomi, ostali smo bez piletine koju nam je za put pripremio moj otac pa smo se zaustavili da nešto prigrizemo. Rekli smo Mingusu da ode i donese nam nešto za jelo jer je bio stvarno svijetle puti pa su domaći mogli pomisliti da je tek neki stranac. Znali smo da ne možemo jesti na tom mjestu pa smo mu rekli da nam donese nekoliko sendviča. Mingus je izišao iz auta i ušao u restoran. Napomenuo sam Maxu da ga možda nismo smjeli pustiti samog budući da je bio lud ko puška.
Odjednom, evo ti ga Mingusa van iz restorana, bijesan tako da mu je para izlazila na uši: “Te bijele jebene hulje ne dopuštaju nam da jedemo unutra, dignut ću u zrak tu njihovu usranu rupu!”
Rekao sam mu: “Stari, molim te, sjedi. Mingus, samo sjedi ovdje i začepi ta pogana usta bar ovaj put. Ako pisneš još samo jednu riječ, razbit ću ti ovu bocu na glavi, na kraju ćemo završiti u buksi zbog tvoje brbljave labrnje.”
Utišao se na trenutak jer bi u ovoj vukojebini od države crnca ustrijelili a da pritom ne bi ni trepnuli, tako je to bilo u ono vrijeme. Mogli su se izvući jer su ondje oni bili zakon. Takva su se sranja događala cijelim područjem, sve do Kalifomije, odakle je bio Mingus.
Mislio sam da bolje poznajem Mingusa, no prevario sam se. S Maxom sam već putovao pa smo obojica znali što možemo očekivati od onog drugog. No nikad nisam putovao s Mingusom pa nisam imao blagog pojma kakav je izvan pozornice, iako smo imali nesuglasica oko Birda onomad u Kalifomiji. Ja sam bio tih i nisam puno govorio, a takav je bio i Max. A Mingus? Čovječe, taj je kučkin sin brbljao bez prestanka. Dugo bi mogao govoriti o nečemu stvarno ozbiljnom, a katkad bi njegove teme bile naprosto trivijalne. Nakon nekog vremena to mi je laprdanje počelo gadno ići na živce pa sam zbog toga i zaprijetio da ću mu razbiti bocu o glavu, to više zaista nisam mogao podnijeti. No Mingus je bio krupan gad pa mislim da ga nisam zastrašio ili takvo što. Ipak, začepio je - bar za neko vrijeme - a onda opet počeo mljeti bez prestanka.
Kad smo stigli u Kalifomiju, svi smo bili izmoždeni pa smo Mingusa iskrcali a ja sam s Maxom otišao u njegovu hotelsku sobu. Max je svirao u Lighthouseu u gradiću Hermosa Beach, udaljenom samo jedan blok od oceana. Posudio je Mingusu automobil, no ovaj ga je sredio, odbio mu je kotač. Što mislite, kako mu je to uspjelo? Zaletio se u hidrant pokušavajući izbjeći pješaka. Čovječe, smijao sam se tako da mi je srce gotovo otkazalo jer smo upravo o tome razgovarali na putu, o dvojbi trebamo li skršiti auto ili riskirati da pregazimo čovjeka. No Max je popizdio, čovječe, pa su se opet posvađali.
U Kalifomiji su mi se dogodile neke lijepe stvari. Znao sam zasvirati s nekim glazbenicima u Lighthouseu, nekoliko puta, i ti su sessioni bili snimljeni. Tada je Chet Baker iz Kalifomije slovio kao najbolji mladi trubač na džez-sceni. Svirao je na sessionu u Lighthouseu istog dana kad i ja. Tad smo se i upoznali, i pritom se činilo da mu je neugodno zato što je nedavno proglašen najboljim trubačem za 1953., prema izbom čitatelja časopisa Down Beat. Mislim da je bio svjestan toga kako je nagradu zapravo trebao dobiti Dizzy ili netko drugi. Nisam mu to osobno zamjerio iako sam bio bijesan na ljude koji su mu dali svoj glas. Chet je bio sasvim pristojan tip, opušten i dobar svirač. No obojica smo znali da je mnogo toga prekopirao od mene. Poslije mi je rekao da je taj prvi put, kad me upoznao, bio vrlo živčan jer sam i ja bio u publici.
Druga dobra stvar koja mi se dogodila na tom putovanju u Kalifomiju bila je Frances Taylor. Poslije je postala mojom ženom - bila je prva žena s kojom sam sklopio brak. Trudio sam se oko svog izgleda, mnogo više nego kad sam bio u New Yorku, pa sam na sebe nabacio neke zgodne krpice i uredio si kosu, nako vrcao je i doveo u red. Jednog mi je dana došao
Buddy, draguljar s kojim sam se družio, i poveo me sa sobom. Morao je isporučiti kutiju nakita
rođendanski dar jednog bogatog bijelca - djevojci koja je plesala u plesnoj trupi Katherine Dunham. Buddy mi je ispričao da je ta plesačica prava mačka i da se zove Frances te da želi da je i ja vidim. Kad smo stigli na Sunset Boulevard, Frances se spustila stepenicama i Buddy joj je uručio kutiju s nakitom. Dok je od Buddyja uzimala kutiju, gledala me i smiješila se. Bio sam skockan cakum-pakum. Ona je bila tako prekrasna da mi je oduzela dah pa sam uzeo komadić papira, nažvrljao svoje ime i broj telefona, pružio joj papirić i rekao da ne mora tako buljiti. Sva se zarumenjela i pogledavala me preko ramena dok se uspinjala stepenicama. Znao sam da sam joj se odmah svidio, na prvu loptu. Buddy je nastavio trabunjati o njoj cijelim putem natrag, o tome kako je bilo očito da sam joj se jako svidio.
Max je tada izlazio s ljepuškastom crnkinjom koja se zvala Sally Blair i koja ga je naprosto izluđivala. Bila je iz Baltimorea, prekrasna žena, kao da pred sobom imate Marilyn Monroe tamnije puti. Max je s njom imao mnogo nevolja. Morao sam zadržati ozbiljno lice pred Maxom i ne smijati se jer je on bio vrlo osjetljiv na neke stvari. Nije dopuštao da se s njim itko zajebava, nijedna od cura s kojima je bio. No Sally ga je izluđivala svojim ponašanjem pa se Max dao u potragu za nekom drugom.
Upoznao je Julie Robinson (sadašnju ženu Harryja Belafontea) i jako mu se svidjela. Rekao mi je da Julie ima prijateljicu kojoj me želi predstaviti. Počeo mi je govoriti nešto o tome kako je ta djevojka krasna i sve tako. Pristao sam da se svi zajedno nađemo vani.
Mojom su glavom tada prolazile misli o tome kako mogu dobiti svaku koju poželim. I tako, izašli smo da se nađemo s curama, kad odjednom, evo ti Frances. Kad me ugledala, rekla je: “To si bio ti s Buddyjem, došli ste u moj motel, a on mi je donio onaj nakit.” Potvrdio sam: “U pravu si.” Istog trena pali smo jedno drugome u zagrljaj. Max se šokirao. Rekao je da mi je upravo o toj djevojci govorio, da me s njom želio upoznati. Naš prvi susret bila je čista slučajnost. No nakon što nas je Max spojio shvatio sam da sam još onda, pri prvom susretu, znao da će nešto biti od nas, a i Frances mi je poslije priznala to isto.
Na tom prvom spoju Max i Julie sjedili su na prednjim sjedalima Maxova automobila, a Frances, ja i još jedna plesačica po imenu Jackie Walcott sjeli smo iza. Vozikali smo se uokolo i odjednom je Julie rekla da osjeća kako bi mogla vrištati iz sveg glasa. Max joj je na to rekao: “Vrišti ako ti se vrišti.” I Julie ga je poslušala, počela je vrištati iz sveg glasa.
Na to sam rekao Maxu: “Čovječe, pa jesi ti lud? Zar ne znaš gdje smo?
Tu smo na Beverly Hillsu, mi smo crni a ona je bijela. Policija će nam naravnati leđa. Prestanite s tim usranim budalaštinama.” Odmah je prestala s vrištanjem. Te smo večeri imali ludi provod. Otišli smo do B.-ove kuće, partijali cijelu noć i slušali njegova sranja. Ovako je bulaznio: “Dick, gdje ste pokupili ove ružnjikave kučke? Čovječe, pa to su obične kravetine.” Tako se B. zezao i bilo je zabavno.
Uskoro sam pronašao i vezu za nabavu heroina pa sam u Lighthouse u Hermosa Beachu dolazio ušlagiran i to je Maxa dovodilo u strašno neugodne situacije. U to je vrijeme Maxu sve krenulo uzlaznom putanjom. Moja ovisnost ponovo me vukla prema dnu, ali još to sam sebi nisam želio priznati. U svakom slučaju, zamislite sljedeći prizor: ja vani s Maxom - mislim da mu je upravo tog dana bio rođendan - u Lighthouseu. Stajali smo ispred zgrade. Pohađao sam sate džuda dok sam još živio u East St. Louisu, sa sobom sam imao nož te sam mu htio pokazati kako ga mogu oduzeti nekome tko me želi njime ubosti. Pružio sam mu nož i rekao mu da se ponaša kao da me njime želi ubosti. Kad je krenuo na mene, oduzeo sam mu nož, pograbio ga i prebacio preko ramena, kužite? Na to je rekao: “Čovječe, Miles, svaka ti čast.” Vratio sam nož u džep i istog trena zaboravio na njega.
Poslije smo stajali za šankom i ispijali piće, kad je Max rekao: “Ti plaćaš ovu rundu.” Odgovorio sam mu u šali: “Ne zezaj, imaš love i još ti je rođendan, dakle ti častiš.” No šanker, koji me nije podnosio, načuo je naš razgovor pa mi je rekao, nakon što je Max otišao na podij svirati: “Hajde, stari, lovu na sunce.” Odgovorio sam mu da će Max platiti kad odsvira svoj set pjesama. Počeli smo se natezati, on meni, ja njemu, sve dok mi šanker na kraju nije rekao: “Razbit ću te, prebit ću boga u tebi, samo kad završim sa smjenom.” Bio je bijelac, kužite? Max se vratio i pitao frajera: “Zašto mu prijetiš? Ništa ti nije napravio.” Max mu je platio, no frajer se već bio dobrano raspizdio. Na to se Max počeo smijati i pogledao me kroz smijeh: “Aha, pa zar ti nisi opak igrač! Da vidimo kako ćeš srediti ovog opičenjaka.” Tada se vratio na pozornicu da završi svoj posljednji set. Frajer se nije zaustavljao i trabunjao je nešto o tome kako će mi isprašiti dupe pa sam mu rekao: “Ne moramo čekati da završiš smjenu, pizdo gadna, možeš se izvući iza tog šanka odmah pa da to riješimo na licu mjesta.” I evo budale, skočio je ravno preko šanka. Primijetio sam da je tip ljevoruk pa sam se samo malo izmaknuo da me ne dohvati šakom, tresnuo ga po glavi i zavitlao ga svom snagom prema sjedalima, među goste kavane. Max je stajao na podiju šokirano se smješkajući. Ljudi su počeli vrištati i spašavati svaki sebe u sveopćoj gunguli. Odjednom se pojavila klapa tipa kojeg sam nabio i zaskočila me, a onda je netko pozvao policiju.
Cijelo to vrijeme Max se nije maknuo s pozornice. Cijelo to vrijeme nije prestao svirati. Prije nego što su mi frajerovi frendovi uspjeli nauditi, izbacivač kluba prekinuo je metež.
Došla je policija. Svi u klubu bili su bijelci, osim mene i Maxa. Tada crncima nije ni bio dopušten
ulazak u Lighthouse. Policija me odvela u postaju i ondje sam im rekao da me tip nazvao “crnom jebenom cmčugom” - što je bila istina - i prvi krenuo na mene. Tek tada mi je kroz glavu prošlo da imam nož u džepu. Usrao sam se od straha jer sam znao da će, nađu li oružje, moja guzica zasigurno zaglaviti u zatvoru. No nisu me pretražili. A onda sam se sjetio da je moj ujak William Pickens visoko-pozicionirani dužnosnik u NAACP-u pa sam policajcima to rekao i oni su me tek tako pustili. Upravo u to vrijeme u policijsku postaju ušetao se Max i odveo me kući. Bio sam bijesan kao pas pa sam mu i rekao: “Gnjido usrana, kako si im mogao dopustiti da me samo tako odvedu.” Na to se Max odvalio od smijeha.
Stvari su opet krenule nizbrdo, čak se i Max umorio od sranja koja sam izvodio. Nazvao sam oca, po ne znam koji put, i zamolio ga da mi pošalje lovu za put kući. Ovaj sam put čvrsto odlučio da se skinem s droge i jedino mi je to bilo na pameti dok sam kretao na put.
Kad sam stigao u East St. Louis, otišao sam ravno na očevu farmu u Millstadtu. I sestra je došla iz Chicaga pa smo sve troje krenuli na dugu šetnju oko imanja. Na kraju mi je otac rekao: “Miles, da te je maltretirala neka žena, tada bih ti mogao reći jedino da uzmeš neku drugu ili da ostaviš ovu s kojom si sada. No ta stvar s drogom, ne mogu učiniti ništa više za tebe, sine, osim da ti pružim svoju ljubav i podršku. Ostatak moraš učiniti sam.” Kad mi je izgovorio te riječi, on i sestra samo su se okrenuli i ostavili me samog. Otac je na farmi imao kućicu za goste s malim dvosobnim stanom. Uselio sam se u nju. Zaključao sam vrata i ostao unutra dok nisam istjerao neman iz sebe.
Bilo mi je mučno. Želio sam vrištati, ali nisam mogao jer bi odmah doletio otac iz svoje velike bijele kuće u blizini da provjeri je li sve u redu. Zbog toga sam sve to morao zadržati duboko u sebi. Čuo sam ga vani, prolazio je pokraj kućice za goste, zaustavljao bi se i osluškivao da provjeri što se događa. Kad bih čuo da tako prolazi, ne bih ništa izustio, samo bih se šćućurio i ležao u tami, obliven znojem.
Bilo mi je užasno zlo dok sam se pokušavao skinuti. Svaki djelić mog tijela mučio se, sav sam se ukočio, vrat i noge, svaki zglob u svom tijelu osjećao sam kao težinu. Kao da bolujem
od artritisa ili neke gadne gripe, samo još gore. Nemoguće je opisati taj osjećaj. Svaki je zglob postao bolan i ukočen, a niste ga smjeli ni dotaknuti jer bi vas svaki dodir primoravao na vrištanje. Nitko vas nije mogao ni pokušati masirati. Tu vrstu boli poslije sam ponovo osjetio nakon operacije, kad su mi ugrađivali umjetni kuk.
Ne možete spriječiti taj bolni osjećaj, zaustaviti taj žestoki i oštri osjećaj boli. Osjećate da biste svakog trena mogli umrijeti i kad bi vam netko mogao jamčiti da ćete umrijeti za dvije sekunde, bez razmišljanja biste pristali na tu pogodbu. Prihvatili biste taj dar smrti i odbacili mučenje života. U jednom sam trenutku čak pokušao skočiti kroz prozor - stan je bio na drugom katu - tako da ostanem bez svijesti i ugrabim bar malo sna. No zaključio sam da ću, s obzirom na to kakve sam sreće, samo slomiti jebenu nogu i bespomoćno ostati ležati, i dalje svjestan svoje patnje.
To je tako trajalo sedam ili osam dana. Nisam mogao jesti. Svratila je i moja cura Alice pa smo se čak i poševili, no jebo mi pas mater ako mi od toga nije bilo još gore. Nisam doživio orgazam već dvije ili tri godine. Imao sam osjećaj da su mi jaja eksplodirala od boli, posvuda me boljelo. Agonija se nastavila još nekoliko dana, a onda sam pokušao popiti malo soka od naranče, no povratio sam sve što bih popio.
Jednog dana sve je bilo gotovo, samo tako. Gotovo. Napokon gotovo. Osjećao sam se mnogo bolje, dobro i čisto. Izišao sam, udahnuo čisti, slatki zrak i odšetao se do očeve kuće. Kad me ugledao, očevim se licem proširio osmijeh, pali smo jedan drugome u zagrljaj i zaplakali. Znao je da sam istjerao čudovište iz sebe. Sjeo sam za stol i pojeo sve što mi je bilo na vidiku, osjećao sam nevjerojatnu glad. Mislim da nikad u životu nisam toliko pojeo, ni prije ni poslije. Tada sam sjeo i počeo razmišljati kako da svoj život napokon dovedem u red, što neće biti nimalo laka zadaća.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 11:06 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 7c8be6566c43



Deveto poglavlje
Odmah sam otišao u Detroit, čim sam se skinuo s droge. Nisam mogao krenuti u New York, nisam imao povjerenja u sebe da budem u tom gradu gdje je sve bilo nadohvat ruke. Zaključio sam da čak i ako pokleknem, heroin koji mogu nabaviti u Detroitu neće biti toliko čist kao onaj do kojeg mogu doći u New Yorku. Nekako sam si predočio da bi mi Detroit mogao pomoći, a bila mi je potrebna svaka, pa i najmanja pomoć koju sam mogao dobiti.
U Detroitu sam počeo svirati u nekim lokalnim klubovima s Elvinom Jonesom na bubnjevima i Tommyjem Flanaganom na klaviru. Uzeo sam nešto heroina ondje, no roba nije bila jaka i nije se lako mogla naći. Još dop nisam potpuno izbacio iz svoje glave, no bio sam blizu, i bio sam svjestan toga.
Ondje sam ostao oko šest mjeseci. Malo sam odrađivao i svodnički posao. Imao sam dvije- tri prijateljice. Čak sam ponovo mogao uživati u seksu. Jedna od djevojaka bila je dizajnerica koja mi je svesrdno pokušala pomoći, koliko je to bila u stanju. Ne želim je ovdje imenovati - danas je vrlo istaknuta osoba. Odvela me u sanatorij da razgovaram sa psihijatrom. On me pitao masturbiram li kada, na što sam niječno odgovorio. Nije mi povjerovao. Rekao mi je da bih to trebao svakodnevno raditi, a ne uštrcavati si heroin. Pomislio sam da bi vjerojatno on trebao zatvoriti svog jebenog sebe u tu ludaru, ako je to sve što mi je taj govnar imao reći.
Masturbirati da prekinem s ovisnošću? Sranje, bio sam uvjeren da je taj jebeni kučkin sin lud ko puška.
Bilo je užasno teško prekinuti začarani krug ovisnosti. Na kraju sam ipak uspio. No trajalo je prokleto dugo jer jednostavno nisam mogao prekinuti samo tako, odjednom. Tonuo bih i padao, govorio si da sam čist i tada počinjao sve iznova.
Imao sam jednog stvarno prostog i vulgarnog prijatelja. Zvao se Freddie Frue, barem smo ga mi tako zvali. Dakle, odsjedao sam u hotelu i nikad ne bih jeo. On je bio moj kontakt za drogu u Detroitu. Freddie bi došao gore do mene i donio mi moj paketić, dozu za taj dan. Bilo je teško prekinuti s ovisnošću upravo zbog tipova kao što je bio on, ali i zato što sam bio slab. Morao sam riješiti problem sam sa sobom, u svojoj glavi iznova zauzeti čvrst stav i odlučiti da se više neću drogirati. Čak sam pomišljao i na ženidbu, zaključio sam kako bi mi to moglo pomoći - razmišljao sam da zaprosim Irene. Otputovao sam u St. Louis i pitao oca može li nas vjenčati. No tada sam iznova promislio. Predomislio sam se i nisam to učinio - ustao sam, napustio St. Louis i vratio se u Detroit.
U Detroitu sam upoznao zgodnu mladu djevojku. Bila je stvarno slatka i prekrasna. No zajebavao sam je i tlačio kao što sam se zajebavao sa svim ženama koje sam poznavao u to vrijeme. Ako nisu imale love, nisam želio da mi dođu na oči jer zvijer još nije sjahala s mojih leđa. Malo je popuštala svoj stisak, no još nije odustala od mene. Još sam razmišljao kao narkić.
Znao sam tipa po imenu Clarence koji je bio uključen u kladioničarske krugove u Detroitu. Znao bi mi govoriti: “Stari, zašto to radiš toj djevojci? Ona je stvarno dobra cura i brine se za tebe. Zašto se onda ponašaš tako govnarski prema njoj?” Pogledao bih ga i odbrusio mu: “Koji mi kurac govoriš?”
Zamislite sad toga golemoga gangsterskog nitkova, okruženog svojim dečkima kamo god da krene. Iz džepa mu vire cijevi pištolja i ostala sranja, a ja mu se otvoreno suprotstavljam, kužite? Vidite, nisu to bile moje riječi, iz mene je progovarala droga. Frajer me zaista čudno pogledao, kao da pokušava odlučiti treba li me ustrijeliti ili me se riješiti na neki drugi način. No cijenio me zato što je volio glazbu i sviđalo mu se kako je sviram. Odgovorio mi je: “Rekao
sam, zašto se ponašaš tako odvratno prema njoj? Jesi li sad jasno i glasno čuo pitanje koje sam ti postavio?”
Mogao sam misliti samo na sljedeći fiks pa sam mu odvratio: “Jebi se. Ne tiče te se što ja radim, gledaj svoja posla.”
Pogledao me kao da me samo djelić sekunde dijeli od metka u glavi. No tada se u njegovim hladnim očima pojavio tračak sažaljenja. Proučavao me na trenutak, gledajući me kao da pred sobom ima ofucanog psa koji je upravo dopuzao s ulice. “Stari, tako si jebeno patetičan, žaljenja vrijedan, mizerni kučkin sin koji ne zaslužuje živjeti. Pogledaj se, ti si jedan obični usrani narkić, bijedna i kukavna ništarija. Da mislim kako će to uroditi nekim plodom, sad bih te prebio na mrtvo ime i vukao tu tvoju jebenu guzicu po cijelom Detroitu. No reći ću ti samo jedno: budeš li tu damu ponovo počeo zajebavati, onda ću ti napraviti nešto mnogo gore od ovih riječi, na tvoju veliku žalost, ti govno jedno džankersko!” I onda se okrenuo i otišao.
Čovječe, potpuno me razjebalo, jer je tip bio u pravu od prve do posljednje riječi. Kad se ušlagiraš, onda ti više jednostavno nije stalo jer samo pokušavaš izbjeći bol, da ti ne bude zlo. No nakon tog incidenta, kad me Clarence tako žestoko posramio, stvarno sam nastojao promijeniti ponašanje i upristojiti se.
U Detroitu je dop bio užasno loše kvalitete - Philly Joe to je najbolje izrazio riječima: “Trebao si kupiti čokoladicu Hershey i uštedjeti si lovu” -jer je destiliran i miješan mnogo puta. Postupno njegovo djelovanje sve više slabi - ubrizgavanje više nije imalo nikakvog efekta, osim što je na mojoj ruci rastao broj ubodnih rupa. Fiksao sam se samo radi tog usranog osjećaja koji imate kad zabadate iglu u ruku. I tada, posve iznenada, nisam više želio bušiti nove rupe na ruci pa sam i prestao.
U Detroitu je bilo nekoliko dobrih glazbenika i s nekima sam počeo svirati. To mi je zaista mnogo pomoglo, jer se većina njih nije drogirala. Mnogo me glazbenika u Detroitu cijenilo zbog raznih stvari koje sam postigao. I to je bila jedna od stvari koja mi je davala snage da ostanem “čist” - zaista su me cijenili, a budući da su bili “čisti”, zbog njih sam i ja takav želio ostati. Bio je tu genijalni trubač Clair Rockamore, mislim da se tako zvao. Čovječe, ta je baraba genijalno svirala svoj instrument. Bio je jedan od najboljih trubača koje sam čuo u životu. Također, sjajno sam se slagao s Elvinom Jonesom. Ljudi su se gurali da čuju naše nastupe u skučenom klubu koji se zvao Blue Bird.
Jedna od stvari koju sam želio razjasniti tijekom svog boravka u Detroitu bila je priča o meni, Cliffordu Brownu i Maxu Roachu u džez-klubu Baker’s Keyboard Lounge. Svirao sam u Blue Birdu sedam mjeseci kao solist - kao gostujući solist - u kućnom bendu Billyja Mitchella. U bendu su svirali Tommy Flanagan na klaviru i Elvin Jones na bubnjevima. Često je dolazila i s nama nastupala Betty Carter, a bili su tu i Yusef Lateef, Barry Harris, Thad Jones, Curtis Fuller i Donald Byrd. Bio je to stvarno moderan grad što se tiče glazbe. Kad bi Max svraćao u grad s Cliffordom i njihovim novim sastavom - Richiejem Powellom (Budovim mlađim bratom) na klaviru, Haroldom Landom na tenor-saksofonu i Georgeom Morrowom na basu - Max bi me zamolio da s njima katkad zasviram u Baker’su.
No priča je potpuno krivo iznesena kad su neki počeli tvrditi da sam posrćući upao u klub
mokar od kiše, s trubom u smeđoj papirnatoj vrećici - popeo se na podij i počeo svirati “My Funny Valentine”. Rekli su da mi je Brownie - tako smo zvali Clifforda - dopustio da sviram jer me žalio, da je utišao bend i prekinuo pjesmu koju su upravo svirali, a onda sam ja opet posrćući i zanoseći se sišao s podija i odbauljao natrag u kišu. Pretpostavljam da bi to bila prekrasna filmska scena, no moram reći da se ipak nije dogodila. Prije svega, nikad ne bih tako upao na Maxovu i Browniejevu gažu a da ih ne pitam mogu li s njima zasvirati. Nadalje,
zasigurno ne bih uokolo po kiši nosio svoju trubu u usranoj smeđoj papirnatoj vrećici jer mi je moj instrument bio previše važan da bih se prema njemu tako odnosio. Također, ne bih dopustio da me Max vidi u tako jadnom stanju - kako hodam uokolo sa svojim stvarima u papirnatoj vrećici. Moj mi ponos ipak nije dopuštao da padnem tako nisko.
Istina o Baker’su bila je potpuno drukčija: Max me zamolio da nastupim jer je volio slušati kako sviram u stilu Freddieja Webstera. Znao sam svirati kao Freddie i mogao sam zujati trubom u njegovu stilu, sasvim nisko u donjem registru - kao da svirate jezikom i dobivate zujeći zvuk. Jedino sam taj put svirao s bendom. I zaista nemam pojma kako se rodila ta lažna priča. To je samo legenda. Možda sam i bio narkić, ali nisam se baš tako zajebavao i od sebe pravio budalu - bio sam na putu izlječenja.
I na posljetku, riješio sam se svoje ovisnosti jednom za svagda jer mi je primjer dao Sugar Ray Robinson - mislio sam si, ako je on mogao sebe tako disciplinirati, tada i ja to mogu. Uvijek sam volio boks, a posebno sam volio i cijenio Sugara Raya - bio je veliki boksač, klasa za sebe i pravi gospodin. Usto je bio zgodan i ženskaroš - mnoge su ga htjele za sebe. Zapravo, Sugar Ray bio je jedan od samo nekoliko idola koje sam imao. Kad biste vidjeli njegovu sliku u novinama - kako izlazi iz limuzine sa zgodnim mačkama ispod ruke, sav sređen i skockan, pomislili biste da je riječ o nekom otmjenom pripadniku džetseta. No kad je trenirao za meč, ne biste u njegovoj blizini mogli vidjeti nijednu pripadnicu ljepšeg spola, a kad bi ulazio u ring da se bori, nikad se ne bi smiješio kao na fotografijama po kojima su ga svi znali. U ringu je bio vrlo ozbiljan, sav posvećen poslu koji mora odraditi.
Odlučio sam da ću i ja biti baš takav, ozbiljan kad je o poslu riječ i vrlo discipliniran. Odlučio sam i da je kucnuo čas da se vratim u New York i krenem ispočetka. Sugar Ray bio mi je predodžba junaka koju sam stalno imao na pameti. Zbog njega sam počeo vjerovati kako sam dovoljno jak da se ponovo suočim s New Yorkom. Njegov me primjer vodio i davao mi snage da prebrodim neke stvarno teške dane.
U veljači 1954. vratio sam se u New York, nakon približno pet mjeseci boravka u Detroitu. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se stvarno dobro. Dobro mi je išlo s trubom i tehnikom sviranja, opet sam ušao u Štos jer sam svirao svaku večer i napokon se riješio i heroina. Osjećao sam se snažno, energično i krepko, i u glazbenom i u tjelesnom smislu. Bio sam spreman na sve, imao sam osjećaj da mogu učiniti što god poželim. Unajmio sam hotelsku sobu. Koliko se sjećam, odmah sam nazvao Alfreda Liona u Blue Note Records i Boba Weinstocka u Prestige te im rekao da sam spreman i da bih rado nešto snimio. Također, priznao sam im da sam se riješio ovisnosti i da bih želio snimiti nekoliko albuma samo s kvartetom - klavir, bas, bubnjevi i truba - i oni su objeručke prihvatili taj prijedlog, bilo im je drago što me čuju.
Njujorška džez-scena promijenila se dok me nije bilo. MJQ - Modem Jazz Quartet - tada je vladao scenom: svirali su “opuštenu” komornu džez-mjuzu koja je sve više uzimala maha. Ljudi su još govorili o Chetu Bakeru, Lennieju Tristanu i Georgeu Shearingu, svim tim stvarima koje su proistekle iz ploče Birth of the Cool. Dizzy je još svirao, fenomenalan kao uvijek, no Bird je potpuno propao i sjebao se - bio je debeo, umoran, loše je svirao kad bi se uopće udostojio doći na nastup. Menadžeri Birdlanda čak su mu zabranili pristup u taj klub nakon što je izazvao gadnu i bučnu svađu s jednim od vlasnika - a zamislite, Birdland je nazvan upravo po njemu.
Nakon povratka u New York samo mi je sviranje bilo na pameti, razmišljao sam jedino o tome da snimam ploče i nadoknadim sve to silno izgubljeno vrijeme. Prva dva albuma snimljena te godine - Miles Davis, Vol. 2 za Blue Note i Miles Davis Quartet za Prestige - mnogo su mi značila. Ugovor s Prestigeom još nije stupio na snagu pa sam mogao snimiti ploču za Blue
Note s Alfredom Lionom, što mi je zaista bilo potrebno jer sam još bio kratak s lovom. Imao sam osjećaj da sam žestoko odradio ta dva albuma. Na bubnjevima bio je Art Blakey, Percy Heath iz MJQ-a na basu te mladi pijanist po imenu Horace Silver, koji je svirao s Lesterom Youngom i Stanom Getzom. Mislim da mi je Art Blakey skrenuo pozornost na Horacea, prilično ga je dobro poznavao. Horace je odsjedao u istom hotelu kao i ja - hotelu Arlington u 25. ulici blizu Pete avenije - tako da smo se i nas dvojica s vremenom dobro upoznali. Horace je u svojoj sobi imao pijanino pa bih ondje često svirao i komponirao. Bio je malo mlađi od mene, mislim tri ili četiri godine. Znao sam mu objasniti neke stvari i pokazati mu par trikova na klaviru. Sviđao mi se njegov stil sviranja jer je u njemu imao neku funky-notu, sinkopiran ritam koji sam obožavao u to vrijeme. Pogurao bi me u mojim solima, dao mi snažan pozadinski ritam, a s Artom na bubnjevima nisi se mogao zajebavati - morao si se prihvatiti posla i zasvirati. Horace je na tom prvom albumu svirao kao Monk u pjesmi “Well, You Needn’t” i pratio me u baladi “It Never Entered My Mind”.
Zajedno smo odsvirali i “Lazy Susan”.
Potpisao sam trogodišnji ugovor s Bobom Weinstockom i diskografskom kućom Prestige Records. Cijenio sam to što je Bob Weinstock učinio za mene još prije, na počecima - dao mi je šansu kad su svi u glazbenoj industriji mislili da sam obično govno, uz iznimku Alfreda Liona, koji je uvijek bio pošten prema meni. Lova koju mi je Bob dao za te prve ploče snimljene za Prestige nije bila naročita - koliko se sjećam, dobio sam 750 dolara po albumu, a pritom je on želio i moja autorska prava, na što nisam mogao pristati. No ta sitna lova ipak mi je pomogla u nabavljanju droge još tamo 1951., a ploče koje sam snimio poslije su mi pomogle da postanem dobar šef benda, pomogle su mi da lakše shvatim kako se ploče - dobre ploče - snimaju. Dobro smo se slagali, no on je uvijek želio provoditi svoju volju i govoriti mi što i kako da činim, kako da snimam svoje ploče pa sam mu često morao reći: “Ja sam glazbenik a ti si producent pa se bavi tehničkom prirodom posla, a meni prepusti kreativni dio.” Kad je bilo očito da ne shvaća što mu govorim, jednostavno bih rekao: “Jebi se, Bob, samo odjebi odavde i ostavi nas same.” Da to nisam učinio, ne bismo postigli da Sonny Rollins, Art Blakey (i poslije Trane i Monk) sviraju to što su na kraju i odsvirali, jer je Bob želio da sviraju i snimaju nešto potpuno drukčije od sessiona koje su napravili za Prestige.
Većina bijelih producenata jednostavno je uvijek željela postići da stvari zvuče više bjelački pa ste se korak po korak morali izboriti za to da zadržite crnački zvuk. Bob je želio raditi zamorna sranja, neke kvazibjelačke govnarije. No počeo se mijenjati nakon nekog vremena - toliko mogu reći za njega. Nikad nije isplaćivao pristojne honorare - čak ni poslije, kad smo stvarali sva ta jebena remek-djela - a od mene je tražio da se odreknem svega zbog tog sitniša koji mi je davao. Tako su tretirali džez-muzičare - pogotovo crne džeziste - tih godina. Ni danas većini njih nije ništa bolje.
Dogodilo se da sam izgubio svoju trubu pa sam je nekoliko puta morao posuditi od Arta Farmera. Na posuđenoj trubi svirao sam “Blue Haze” na albumu Miles Davis Quartet za Prestige. Snimali smo dolje u 31. ulici. Tog se snimanja sjećam jer sam želio ugasiti sva svjetla kad smo svirali “Blue Haze”, tako da svi mogu osjetiti točno određeno raspoloženje koje sam želio postići tom pjesmom. Kad sam ih zamolio da ugase sva svjetla u studiju, netko je dobacio: “Ako ih ugasimo, nećemo moći vidjeti Arta ili Milesa.” Bila je to zajebancija. Rekli su to jer smo Art Blakey i ja bili izrazito tamni. Sjećam se da je na tom sessionu bio i Art Farmer, kao i na sljedećem u travnju. Mislim da je tada Bob Weinstock kao tehničara zaposlio Rudyja Van Geldera. Rudy je živio tamo prijeko, u Hackensacku u New Jerseyju, pa smo snimali baš tamo, u njegovoj kući, u dnevnom boravku. Upravo je ondje snimljena i većina Prestigeovih albuma,
sve dok Rudy nije sagradio drugi, veći studio. Taj prvi je bio tek skučena prostorijica. Dakle, da se vratim priči - posuđivao sam trubu Arta Farmera sve to vrijeme, sve dok se jednom nije slučajno dogodilo da smo dogovorili gaže u isto vrijeme. Došao sam po trubu, no Art je također imao nastup. Posvađali smo se oko toga. Plaćao sam mu deset dolara po jednom nastupu pa sam smatrao da imam ekskluzivno pravo korištenja trube, čak i u odnosu na njega. Poslije toga posuđivao sam trubu od Julesa Colombyja, sve dok nisam nabavio vlastitu. Jules je radio u odjelu pakiranja i završne obrade ploča, bio je svirač amater i brat Bobbyja Colombyja, koji je poslije svirao u grupi Blood, Sweat and Tears.
Na tom travanjskom sessionu za Prestige, Arta Blakeyja na bubnjevima zamijenio je Kenny Clarke jer sam želio da svira metlicama. Kad je bila riječ o mekom sviranju bubnja metlicama, nitko to nije mogao izvesti bolje od Klooka. Na tom sam snimanju svirao sa sordinom pa sam u pozadini želio meki ritam, ali meki ritam u stilu swinga.
Nešto poslije tog mjeseca snimio sam Walkin’ za Prestige i znate što? Čovječe, taj je album preokrenuo cijeli moj život i karijeru naglavce. Sa mnom su na tom sessionu svirali J. J. Johnson i Lucky Thompson jer sam želio dobiti snažan zvuk, a njih su dvojica to mogla i postići. Znate, Lucky je bio odličan za onu stvar Bena Webstera, ali i za pjesmu u stilu bebopa. I J. J. je postigao snažan zvuk i ton svog trombona, a svirali su još i Percy Heath na basu, Art na bubnjevima i Horace na klaviru. Koncepte glazbe za album razvijali smo u mojoj i Horaceovoj sobi u hotelu Arlington. Mnogo toga proizašlo je izravno s Horaceova starog pijanina. Nakon što smo završili s tim sessionom odmah nam je bilo jasno da smo napravili nešto stvarno dobro - čak su i Bob Weinstock i Rudy bili uzbuđeni zbog toga što smo na kraju dobili - no zapravo i nismo naslućivali pravu težinu tog albuma sve dok, malo poslije iste godine, nije objavljen. Ta je ploča bila jebeno fantastična, čovječe, s Horaceom koji je rasturao svojim funky-stilom na klaviru i Artom koji je na bubnjevima u pozadini naše svirke odsvirao opake ritmove. Genijalno smo to odradili. Želio sam glazbu na tom albumu vratiti žestini i improvizaciji bebopa, mjuzi koju su svijetu predstavili Diz i Bird. No istodobno sam tu mjuzu želio pogurati u drugu vrstu bluesa, više u funky-điru, onu vrstu ritma koji je mogao stvoriti Horace. A usto smo ja, J. J. i Lucky svemu dali poseban štih i zaokružili taj jedinstveni zvuk - sve nas je to zajedno, svi ti stilovi, moralo odvesti prema nečem potpuno novom. Tako je i bilo.
Upravo u to vrijeme Capitol Records objavio je snimke ostalih sessiona “Birth of the Cool” koje smo snimali 1949. i 1950. Capitol je stavio osam od dvanaest pjesama na jednu longplejku i nazvao ga Birth of the Cool. Bio je to presedan - prvi put netko je mjuzu nazvao takvim imenom. Izostavili su pjesme “Budo”, “Move” i “Boplicity”, i to me razbjesnilo. No ploča je objavljena, a i naslov albuma Birth of the Cool lako je ulazio u uho i bio fora za to vrijeme pa je velik broj ljudi - posebno kritičara, i to bijelaca - počeo obraćati pozornost na mene. Počeo sam razmišljati o tome da okupim stalni bend s kojim bih odlazio na turneje. Želio sam Horacea Silvera na klaviru, Sonnyja Rollinsa na tenor-sakso-fonu, Percyja Heatha na basu i Kennyja Clarkea na bubnjevima. No Sonny je bio ovisnik i uvijek je bio ili na putu u zatvor ili upravo pušten iz njega pa je bilo teško računati na Sonnyja i sve zajedno organizirati. No ipak sam se tih godina bavio tom mišlju i pokušavao doći do rješenja.
U ljeto 1954. ponovo sam ušao u studio radi nove ploče za Prestige, ovaj put sa Sonnyjem, Horaceom, Percyjem i Klookom na bubnjevima. Odlučio sam da je za zvuk koji sam taj put želio dobiti Klook posjedovao dimenziju više od Arta Blakeyja - bio je suptilniji od Arta. Ne želim reći da je Klook bio bolji bubnjar od Arta, već samo da je njegov stil sviranja bio upravo ono što sam u tom trenutku želio.
Otprilike u to vrijeme pojavio se pijanistički stil koji mi se iznimno svidio. Bio sam oduševljen sviranjem i glazbenim konceptima Ahmada lamala, za kojeg me 1953. zainteresirala moja sestra Dorothy. Nazvala me iz telefonske govornice u čikaškom klubu Persian Lounge da mi kaže: “Junior” (obitelj me nije zvala Miles sve donedavno, nakon što je otac preminuo), “upravo sad slušam jednog pijanista, zove se Ahmad Jamal, i mislim da će ti se jako svidjeti.” Otišao sam ga poslušati jednom dok sam bio u onom kraju - bacio me na koljena svojim konceptom upotrebe prostora u glazbi, lakoćom dodira, umjerenim stilom i načinom na koji je frazirao tonove, akorde i pasaže. Osim toga, svidjele su mi se i pjesme koje je svirao: standardne stvari “Surrey with a Fringe on Top”, “Just Squeeze Me”, “My Funny Valentine”, “I Don’t Wanna Be Kissed”, “Billy Boy”, “A Gal in Calico”, “Will You Still Be Mine”, “But Not for Me”, ali i neki njegovi originali poput “Ahmad’s Blues” i “New Rhumba”. Obožavao sam njegov lirski stil na klaviru, način na koji je svirao i frazirao pri usklađivanju raznih dionica u svojim sastavima. Smatrao sam da je Ahmad Jamal sjajan pijanist koji nikad nije dobio pozornost kakvu zaslužuje.
U ljeto 1954. još nisam bio pod snažnim utjecajem Ahmadova sviranja, tek poslije taj će utjecaj znatno ojačati. No već me oduševio u toj mjeri da sam na taj album za Prestige uvrstio i pjesmu “But Not for Me”. Sve ostale stvari koje smo odradili za taj session napisao je Sonny Rollins. Ljudina je bio taj Sonny Rollins. Briljantan. Zanimala ga je Afrika pa je izokrenuo riječ Nigeria i pjesmu nazvao “Airegin”, snimili smo je na tom sessionu. Njegova druga stvar zvala se “Doxy”. Zapravo, donio je note sa sobom i preradio ih na licu mjesta, u studiju. Otkinuo bi list papira i zapisao takt, notu, akord ili izmjenu akorda. Ušli bismo u studio i ja bih Sonnyja pitao: “Gdje je pjesma?” On bi mi odgovorio: “Nisam je još napisao” ili “Nisam je još završio.” Dakle, odsvirao bih ono što je imao i onda bi on nekamo otišao, zabio se u neki kut, piskarao dijelove melodije po komadićima papira i ubrzo se vratio te mi rekao: “Okej, Miles, gotovo je.” Jedna od pjesama koju je napisao na taj način bila je i “Oleo”. Naslov je dobila po oleomargarinu, što je tada bila vrlo popularna novotarija - jeftina zamjena za maslac.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 11:06 am

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 3f0731a3db23

Upotrijebio sam sordinu, a izostavili smo bas; Horace bi uletio s klavirom kad bismo mi prestali svirati. To tu melodiju čini jedinstvenom.
Pjesme smo izvodili na poseban način, izvođenjem nečega što smo nazivali peeking24. Podijelite rifove, kao što je chichirif, razbijete ih i izmjenjujete ritam: svirate ih malo u ritmu, malo izvan njega. To možete izvesti stvarno dobro samo ako ste bubnjar i pol. Imali smo Kennyja Clarkea i nitko takve trikove nije mogao odsvirati bolje od Klooka.
Iako se više nisam fiksao heroinom, još sam, s vremena na vrijeme, znao uzimati kokain jer sam smatrao da me to ne može ponovo gurnuti u ovisnost. Mogao sam početi i prestati kad god bih htio, a nije mi bilo zlo kad droge ne bi bilo. Posebno mi je godio kad sam stvarao i morao boraviti u studiju dulje vrijeme. Na tom smo snimanju zato imali nešto tekuće koke. Bio je to dobro odrađeni session pa je moje samopouzdanje raslo iz dana u dan. No bio sam razočaran jer još nisam mogao oformiti i financirati bend iako se iz benda koji smo imali u studiju mogao razviti sjajan ansambl. Kenny je bio vjeran MJQ-u, a Percy, Art i Horace raspravljali su o okupljanju grupe sljedeće godine. Dakle, preživljavao sam tako što smo Philly Joe Jones i ja išli od grada do grada i svirali s lokalnim glazbenicima. Philly bi otišao prije mene i okupio nekoliko tipova pa bih stigao i ja da svi zajedno odsviramo gažu. No većinu vremena to mi je strašno dizalo živac jer ti glazbenici nisu poznavali aranžmane, a katkad nisu imali

24 engl. kljucanje

pojma ni o pjesmama na repertoaru. Stvari još nisu sjele na svoje mjesto, ne onako kako bi prema mom mišljenju moglo biti.
Tijekom tog razdoblja odsvirali smo mnogo jam sessiona u Birdlandu. U tim prilikama našlo bi se mnogo koke, svi su je glazbenici uzimali. Upravo sam ondje shvatio da trubač koji šmrče mnogo koke ima problema sa suhim ustima - morao sam se neprestano točiti tekućinom kako mi se usta ne bi osušila. Moje su usne možda i bile ukočene i obamrle, ali sam mogao biti siguran da mi neće ponestati kreativnih ideja, jedna za drugom samo su mi frcale iz glave.
U ovisničkoj fazi, vlasnici klubova tretirali su me kao bezvrijedno smeće, a ni kritičari nisu bili daleko. No sada, 1954., kad sam osjetio da sam sve snažniji i nakon što sam se skinuo s heroina, zaključio sam da više ne moram podnositi njihova glupa sranja. Taj je osjećaj bio duboko u meni - nije to bilo nešto što sam znao da osjećam ili mislim. U meni se nakupilo mnogo gnjeva zbog stvari koje su mi se dogodile u posljednje četiri godine; jedva da sam ikome mogao vjerovati pa sam pomislio da to ima veze s mojim stavovima. Kad bismo odlazili na gaže, bio sam prema gadovima hladan kao špricer: plati me i ja ću svirati. Nisam želio ljubiti nečiju guzicu i zbog nekoga izvoditi taj glupavi klaunovski cerek. U to sam vrijeme čak prestao i najavljivati pjesme jer sam osjećao da uopće nije bitan naslov neke melodije, već samo i jedino glazba koju smo svirali. Ako su znali o kojoj je pjesmi riječ, zašto bih je onda uopće morao najavljivati? Prestao sam se obraćati publici jer nisu došli da slušaju moje govorancije, već da čuju glazbu koju sviram.
Mnogo je ljudi mislilo da sam dalek i hladan, što sam i bio. No prije svega, stvar je bila u tome što nisam znao kome mogu vjerovati. Bio sam nepovjerljiv i to je bio dio moje osobnosti kojem se osvjedočilo mnogo ljudi - vrlo sam se oprezno družio s onima koje nisam dobro poznavao. A zbog svoje narkomanske prošlosti, uvijek sam se pokušavao zaštititi na taj način i ne ostvarivati bliske kontakte s mnogo ljudi. No oni koji su me dobro poznavali znali su da nisam onakav kakvim me opisuju novinski članci.
Uvjerio sam Bobbyja McQuillena da sam se skinuo s droge, da sam sad dovoljno “čist” za boks i da bi me mogao početi trenirati. Odlazio bih u sportsku dvoranu uvijek kad bih za to ugrabio priliku, a Bobby me poučavao boksanju. Žestoko me trenirao. Sprijateljili smo se, ali je većinom igrao ulogu trenera jer sam želio naučiti boksati poput njega.
Odlazili bismo zajedno na boksačke mečeve i treninge u Gleason’s Gym u središtu grada ili Silverman’s Gym gore u Harlemu u 116. ulici blizu Osme avenije (koja se danas naziva Bulevar Fredericka Douglassa, iznad 110. ulice), na četvrtom ili petom katu zgrade na samom uglu.
I Sugar Ray često je trenirao ondje pa kad bi došao na trening, svi bi prestali s onim što rade i gledali majstora.
Bobby je znao sve o okretanju, tako ja to zovem, zaokretanju kukova i nogu kad udarite tipa. Ako biste se tako zaokrenuli pri slanju udarca, protivnika biste udarili mnogo jače, vaš bi udarac bio mnogo snažniji. Bobby je bio poput Blackbuma, trenera Joeja Louisa, koji je Joeja naučio kako da se okreće prilikom zadavanja udarca. Zbog toga je Joe protivnike mogao srušiti samo jednim udarcem. Zato mislim da je Bobby to morao naučiti od Joeja jer su se njih dvojica poznavali i bili iz istoga grada, Detroita. I Johnny Bratton to je izvodio. Sugar Ray također je znao tu foru s okretanjem. Bio je to jednostavno jedan od onih poteza koje su u borbi rabili veliki boksači.
Taj potez morate neprestano vježbati, uvijek iznova, sve dok ga ne svladate, dok ne postane tek refleksni, instinktivni pokret. Kao da vježbate glazbeni instrument, morate
ustrajati na vježbanju, vježbati i samo vježbati, bez prestanka. Mnogi su mi rekli da je u meni boksački duh, da razmišljam kao boksač, što je vjerojatno istina. Mislim da sam agresivan u pogledu onoga što mi je važno, kad je primjerice riječ o sviranju i glazbi ili o tome da radim ono što ja želim. Bez oklijevanja ću nasmuti na nekoga fizički ako samo pomislim da mi je učinio nažao. Uvijek sam bio takav.
Boks je znanost, uživam u gledanju mečeva između dvojice tipova koji točno znaju što rade. Recimo, kad gledate boksača koji zadaje direkt suparniku. Ako ovaj drugi izbjegne taj direkt, pomakne se ulijevo ili udesno, vi morate znati u kojem će se smjeru pomaknuti i zadati udarac u trenutku kad protivnik pomakne glavu, tako da se nađe točno na udaru vaše ruke. To je čista znanost i preciznost, a ne tek tamo neko jebeno divljaštvo, kako neki tvrde.
Bobby me poučavao stilu Johnnyja Brattona, jer sam upravo tu tehniku želio svladati. I u boksu postoje stilovi, baš kao i u glazbi. Joe Louis imao je svoj stil, Ezzard Charles imao je stil, Henry Armstrong imao je svoj i Johnny Bratton svoj, kao i Sugar Ray Robinson, Muhammad Ali, Sugar Ray Leonard, Marvelous Marvin Hagler, Michael Spinks, a poslije i Mike Tyson. I stil Archieja Moorea, koji je nalikovao na igru skrivača, bio je nešto posebno.
Sve što radite morate raditi sa stilom - književnost, glazba, slikarstvo, moda, boks, bilo što. Neki su stilovi spretni, kreativni, maštoviti i inovativni, a neki nisu. Sugar Ray Robinson svojom je vještinom ujedinio sve to - bio je to najprecizniji boksač kojeg sam imao priliku gledati. Bobby Mc-Quillen rekao mi je da bi Sugar Ray Robinson četiri do pet puta u svakoj od prve dvije-tri runde protivniku smještao zamku, samo da vidi kako će ovaj reagirati. Ray bi se otvarao i posezao za protivnikom, a pritom bi ostao izvan njegova dohvata, tako da provjeri koliko mu je potrebno za nokaut pa njegov protivnik i nije bio svjestan toga što se događa sve dok se - BUM! - ne bi zatekao kako broji zvijezde. Tada bi, u nekom drugom meču, protivnika snažno udario sa strane - BUM! - nakon što bi ga navukao da udari nekoliko direkta i, naravno, promaši. Toj bi strategiji pribjegavao u prvoj rundi. Tada bi izveo niz udaraca u glavu pušioničara nakon što bi ga udario još osam do devet puta sa strane. Po glavi bi ga izbubetao četiri do pet puta, a onda bi se usredotočio na snažne udarce pod rebra i onda ponovo u glavu. Tako da do četvrte ili pete runde pušioničar nije imao blage veze što će mu sljedeće Ray prirediti i na koji dio tijela stuštiti udarce. Osim toga, dotad su ga glava i rebra već neizdrživo boljeli.
To se ne može samo tako naučiti, samo od sebe. Takve vam stvari netko mora pokazati, kao kad nekome pokazujete kako se ispravno svira glazbeni instrument. Nakon što ste naučili svirati svoj instrument na pravilan način možete eksperimentirati i svirati na koji god način poželite jer ionako čujete glazbu i zvukove, znate što želite svirati. No prvo morate naučiti kako se opustiti i dopustiti da se dogodi sve što se - i u glazbi i u boksu - mora dogoditi. Tome su me u glazbi naučili Dizzy i Bird, ali i Monk, Ahmad Jamal i Bud Powell.
Kad sam odlazio gledati treninge Sugara Raya gore u 116. ulici, ondje je uvijek bio i jedan stari crnac kojeg su zvali Soldier25. Zapravo i ne znam koje mu je bilo pravo ime. Ray je slušao samo svog trenera i Soldiera. Kad bi Ray ušao u ring, Soldier bi kliznuo do njega i šaptao mu nešto na uho, a Ray bi samo kimao gore-dolje. Nitko nikad nije doznao što mu je Soldier u tim prilikama govorio, no Ray bi se vratio u ring i namlatio nekog jadnika, prebio bi ga na mrtvo ime kao da mu je ovaj nešto učinio ženi. Obožavao sam gledati Raya u akciji, idolizirao sam ga. Kad sam mu jednom prilikom tog ljeta priznao da je on bio glavni razlog moje odluke da prekinem s drogiranjem, razvukao je lice i glasno se nasmijao.

25 engl. vojnik

Sjećam se da sam izlazio u kafić Sugara Raya gore na Sedmoj aveniji (koja se danas zove Adam Clayton Powell Jr. Boulevard) oko 122. ili 123. ulice. I Ray bi bio ondje. U taj su bar zalazili mnogi rado viđeni ljudi i prekrasne žene, boksači i velike face iz podzemlja. Svi bi oni tako stajali, laprdali i pričali gluposti, odašiljali tajne signale jedni drugima, svi odjeveni po posljednjoj modi. Nekad bi jedan drugi boksač izazvao Raya na neki način, nakon čega bi Ray pogledao govnara i rekao: “Ne vjeruješ mi da sam prvak? I ovdje to tvrdiš? Ovdje, dok stojim i razgovaram s tobom? Želiš da ti to dokažem, baš ovdje i baš sada, gdje zajedno stojimo, dok ti se obraćam?” Samo bi stajao na mjestu, uspravnih ramena, razmaknutih nogu, držeći jednu šaku u drugoj ispred sebe, ljuljajući se naprijed-natrag na petama, skockan ko sam vrag, s cerekom na usnama, unatrag zalizane kose - izvinuo bi usne u neiskren i izvitoperen osmijeh, što je činio obično kad bi nekoga izazivao da kaže bar jednu pogrešnu riječ. Veliki su boksači osjetljivi i razdražljivi, baš kao i veliki umjetnici - uvijek druge stavljaju na kušnju. Sugar Ray bio je kralj i bio je svjestan toga.
Znao je doći i svima govoriti kako sam ja veliki glazbenik koji želi postati boksač, i na to bi se nasmijao onim svojim prodornim cerekom. Volio se kretati u društvu glazbenika jer je obožavao svirati bubnjeve. Došao bi do mene kad bi Johnny Bratton boksao - Ray je znao da sam lud za Johnnyjem Brattonom - i pitao me: “Što će tvoj dečko učiniti?”
Odgovorio bih mu pitanjem: “U vezi s čim?”

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Mustra Sre Nov 07, 2018 11:07 am


Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" 87e22e35ff12


“Ma znaš, Miles, kako će proći u ovom meču? Mislim da je taj tip presnažan za njega, ima malo previše kila za velter, Johnnyjevu kategoriju.” Johnny je boksao u srednjoj kategoriji, a Ray se s tim tipom iz Kanade borio čak deset rundi. U tom trenutku Ray bi zastrugao nogama, uspravio ramena i zauzeo boksački stav, stisnuo šake ispred sebe i spustio ih do prepona te me hladno pogledao, ravno u oči, a onda bi se iscerio i rekao mi: “Što kažeš na to, Miles, da tu stojiš i tvrdiš mi da Johnny može pobijediti?”
Mislim, znao je da neću reći nijednu jedinu riječ protiv Johnnyja, a ja bih naravno rekao: “Aha, mislim da će pobijediti!” Sugar bi na licu zadržao taj svoj hladni i ravnodušni osmijeh. I na kraju bi rekao: “Dobro, Miles, vidjet ćemo, da znaš samo, i te kako ćemo vidjeti.”
Kad je Johnny Bratton u prvoj rundi nokautirao frajera iz Kanade, samo sam rekao: “Dakle, Ray, pretpostavljam da je Johnny znao što mu je činiti, a?”
“Aha, valjda jest. Ovaj put. No pričekaj malo, kad uđe u ring sa mnom - neće biti te sreće.” Kad je Ray doista i pobijedio Johnnyja Brattona, došao me potražiti, stao ispred mene u onoj svojoj poznatoj pozi, klateći se na petama naprijed-natrag i rekao mi podmuklo se smiješeći: “Dakle, Miles, što sad imaš reći o svom dečku?” I tada bi prasnuo u smijeh, ispuštajući tako prodorne i pištave zvukove da sam pomislio kako se guši, da će se srušiti mrtav ispred mene.
Zašto toliko govorim o Sugaru Rayu i spominjem ga? Zato što je 1954. Ray zauzimao najvažnije mjesto u mom životu, naravno, uz glazbu. Počeo sam primjećivati da se ponašam poput njega, znate, da zauzimam njegove poze. Preuzeo sam čak i njegov arogantan stav.
Ray je bio hladnokrvan, bio je najbolji, bio je sve što sam i sam želio postati te 1954. Kad sam prvi put došao u New York, bio sam vrlo discipliniran. Sve što sam sad morao učiniti bilo je da se vratim na put kojim sam krenuo prije nego što sam se ulovio u zamku droge i doveo u usrani položaj narkića. Zato više nisam želio slušati bilo koga. Držao sam se svog Soldiera, isto kao i Sugar Ray - moj čovjek, na kojeg sam se mogao osloniti, bio je Gil Evans. Također, odlučio sam da svakoga tko mi počne laprdati nevažne stvari jednostavno odjebem. To me vratilo na pravi put.
Od svih ljudi koje sam znao, Gil Evans jedini je mogao shvatiti što želim postići u glazbi, što mi je na pameti kad sviram. Recimo, kad bi me došao slušati, sjeo bi do mene i rekao: “Miles, znaš i sam da uspijevaš svojom trubom dobiti ugodan, otvoreni zvuk i melodiju. Zašto to bolje ne iskoristiš?” I tada bi ustao i otišao, samo tako, a ja bih ostao razmišljajući o tome što mi je upravo rekao. Odjednom bi mi postalo jasno, tada i na tom mjestu, da je Gil u pravu. Ili bi došao i prošaptao - uvijek u povjerenju, tako da ga nitko drugi ne bi mogao čuti - “Miles, nemoj im dopustiti da sami muziciraju. Odsviraj nešto tako da im se nametneš, daj da se i tvoj zvuk čuje.” Kad bih svirao s bijelcima, znao mi je savjetovati: “Stavi svoj zvuk u prvi plan”, to jest htio je reći da svoj zvuk stavim ispred te njihove bjelačke mjuze i osjećaja. Želio je da naglasim svoje sviranje i stavim ga ispred svega, i tako naglasim crnački element mjuze. Znao sam da me Gil zapravo samo želi ojačati i podsjetiti me da ne smijem zaboraviti.
Počeo sam redovito odlaziti na treninge 1954., da mi i tijelo i um ostanu u jednom komadu, da se održim i psihički i fizički. Već sam bio svjestan toga da je ta snaga duboko zakopana u meni, jer se očitovala i prije dolaska u New York - i dok sam prvi put boravio u njemu - a izgubio sam je nakon Pariza 1949. Također sam shvatio da je sretan onaj tko ima svog Soldiera ili Gila Evansa, nekoga dovoljno bliskog da vas povuče za kaput kad nešto krene po zlu. Jer inače, tko zna što bih napravio ili što bi od mene postalo da nisam imao nekoga poput Gila koji me podsjećao na ono što je doista važno? Duboko u svojoj nutrini uvijek sam isti - no ta moja istinska srž nije izlazila na vidjelo kad sam se fiksao. U ovisničkoj fazi to nisam bio ja, nije to bio onaj pravi, istinski Miles. Kad se riješio te agonije, jednostavno sam se vratio sam sebi; pokušao sam se i dalje razvijati, što me zapravo najviše i zaokupljalo kad sam došao u New York, čemu sam se od početka najviše posvećivao - da oslobodim svoje potencijale i poradim na osobnom razvoju.
Tog je ljeta u New York doputovala i Juliette Greco - na sastanak s producentima koji su radili na filmskoj adaptaciji knjige Emesta Hemingwaya I sunce se ponovo rađa. Željeli su Juliette za taj film. U to je vrijeme već proglašena najvećom francuskom ženskom zvijezdom - ili je barem bila vrlo blizu toj tituli - pa je imala luksuzni apartman u hotelu Waldorf-Astoria, dolje na Park aveniji. Nazvala me. Nismo se vidjeli još od 1949., a u međuvremenu se dogodilo mnogo toga. Izmijenili smo nekoliko pisama, preko zajedničkih prijatelja slali poruke jedno drugome, i to je u principu bila cijela naša komunikacija. Zanimalo me kako će djelovati na mene nakon svih tih godina, a siguran sam da je i ona razmišljala na sličan način. Nisam bio siguran je li joj poznato kroz kakva sam sranja sve prošao i nisam mogao dočekati da saznam jesu li se govorkanja o mojim problemima s heroinom proširila i do Europe.
Pozvala me da svratim do nje. No sjećam se da sam bio pomalo oprezan zbog svega što se dogodilo prije, kad sam napustio Pariz i kad mi je jedino ona bila na pameti, zavukla mi se i u srce i pod kožu. Bila je prva žena koju sam istinski volio, a kad smo se razdvojili, gotovo da mi je srce prepuklo, rastanak od nje poslao me ravno prema dnu, u pakao heroina. Duboko u srcu žudio sam za tim da je vidim - morao sam je vidjeti. Ipak, za svaki slučaj, sa sobom sam poveo i prijatelja, bubnjara Arta Taylora. Na taj sam način mogao kontrolirati situaciju, najbolje što sam mogao.
Odvezli smo se u Waldorf u malom rabljenom sportskom automobilu MG koji sam tada vozio i zaturirao motorom kad smo ulazili u garažu. Čovječe, kako smo digli živac svim tim bijelcima tamo - dvojica crnčuga čudna izgleda ulijeću MG-om u Waldorf. Došetali smo se do recepcije i sve su se glave u predvorju hotela okrenule za nama, kužite? Njihovi jebeni mozgovi bili su šokirani prizorom dvojice crnčuga u glavnom predvorju Waldorfa, a nije riječ o pomoćnom osoblju. Došao sam do recepcije i pitao za Juliette Greco. Čovjeku iza pulta nije
bilo jasno: “Koja Juliette?” Mislim, taj je usrani kreten izgledao kao da ne vjeruje da mu se to događa, mora da je mislio: “Taj crnjo ispred mene zasigurno je potpuno lud.” Ponovio sam njezino ime i rekao mu da je pozove. To je i učinio, ali dok je birao broj, uputio mi je jedan od pogleda tipa “Ma ne mogu vjerovati”. Kad mu je Juliette rekla da nas pošalje gore, u njezin apartman, mislio sam da će se seronja srušiti mrtav na licu mjesta.
Dakle, prošli smo utihnulim predvorjem, kao da hodamo mauzolejem, pozvali lift i popeli se do Juliettine sobe. Otvorila nam je vrata, obgrlila me rukama i udijelila mi veliki poljubac. Upoznao sam je s Artom, koji je stajao iza mene šokiranog izraza, i vidio kako joj se lice objesilo, iščezla je sva radost iščekivanja. Hoću reći, znao sam da nije željela vidjeti tog crnju u tom trenutku i na tom mjestu. Bila je vidno razočarana. Ušli smo, a ona je izgledala jebeno dobro, ljepše nego što sam je pamtio. Srce mi je ubrzano tuklo, pokušao sam smiriti osjećaje pa se činilo da je moja reakcija na Juliette hladna. Ufurao sam se u svoju ulogu crnje svodnika. Najviše zato što sam bio užasnut, no na taj svodnički stav počeo sam se oslanjati još onda u narkićkoj fazi.
Rekao sam joj: “Juliette, daj mi nešto love, potrebno mi je nešto novca odmah!” Posegnula je za svojom torbom, izvadila nekoliko novčanica i pružila mi ih. No bila je vidno šokirana, lice joj se smrzlo, kao da ne vjeruje vlastitim očima. Uzeo sam lovu i obišao je, hladno je promatrajući - no u meni je gorjelo, želio sam je zgrabiti i voditi ljubav s njom, no bio sam užasnut onime što bi mi se zbog toga moglo dogoditi, prestravljen mogućnošću da neću biti u stanju ovladati emocijama.
Nakon petnaestak minuta rekao sam joj da imam posla i da moram ići. Pitala me hoće li me opet vidjeti i želim li možda ići s njom u Španjolsku, gdje je trebala snimati novi film. Odgovorio sam joj da ću razmisliti o tome i poslije joj se javiti. Mislim da nikad nije doživjela takvo što, da se nitko prema njoj nije tako ponašao - toliko ju je mnogo muškaraca željelo i žudjelo za njom da je vjerojatno mogla dobiti sve što bi poželjela. Dok sam išao prema vratima, još me jednom pitala: “Miles, hoćeš li se sigurno vratiti?”
“Ajde, kučko, začepi više; rekao sam da ću te poslije nazvati!”
No u sebi sam se nadao da će nekako iznaći način i zadržati me. Ipak, toliko sam je mučio i iživljavao se na njoj tijekom tog prvog susreta nakon dugo vremena - bila je previše šokirana da učini išta drugo osim da me pusti. Poslije sam je nazvao i rekao joj da sam previše zauzet i da ne mogu s njom u Španjolsku, ali da ću je potražiti poslije, kad me put nanese u Francusku. Bila je toliko zgranuta i užasnuta da nije znala što da učini pa se složila s tim da se vidimo poslije, ako i kada dođem u Francusku. Dala mi je svoju adresu i broj telefona, poklopila slušalicu i tako je završilo.
Na kraju smo se ipak našli i nastavili ljubavni odnos još mnogo godina. Objasnio sam joj zašto sam se tako ponašao u Waldorfu, što me tada mučilo, a ona je shvatila i oprostila mi iako je priznala da je bila nevjerojatno zbunjena i razočarana mojim ponašanjem. U jednoj sceni filma iz njezine kasnije faze - mislim da je bila riječ o filmu Jeana Cocteaua - Juliette stavlja moju sliku na stolić pokraj svog kreveta i jasno se vidi o čijoj je slici riječ.
Bila je to jedna od posljedica moje ovisnosti i droge koja me iz temelja promijenila - sakrio sam se duboko u sebe kako bih se zaštitio od onoga što sam smatrao neprijateljskim svijetom. A katkad, kao u slučaju Juliette Greco, nisam bio načisto tko mi je neprijatelj a tko prijatelj, i u mnogo slučajeva nisam ni zastao da otkrijem tko je tko. Uglavnom sam bio hladan kao špricer prema svima oko sebe. To je bio moj način da se zaštitim - gotovo nikoga nisam puštao da zaviri u moje osjećaje i emocije. Dugo sam se vremena oslanjao na taj obrambeni mehanizam.
Na Badnjak 1954. ušao sam u studio s Miltom Jacksonom, Theloniousom Monkom, Percyjem Heathom i Kennyjem Clarkeom; snimili smo ploču za Prestige pod nazivom Miles Davis and the Modern Jazz Giants. Snimanje smo obavili u studiju Rudyja Van Geldera u Hackensacku. Oko tog snimanja pojavilo se mnogo krivih tumačenja i nejasnoća; pojavila su se govorkanja o tome da je na snimanju došlo do napetih situacija i bijesnih ispada između Theloniousa Monka i mene. Većina tih nagađanja obično su sranje i glasine koje ljudi ponavljaju sve dok tvrdnje ne postanu činjenice. Tog dana doista se dogodilo nešto - dobra mjuza koju smo uspjeli odsvirati. No ovdje ipak želim razjasniti jednom za svagda što se to dogodilo između mene i Monka.
U jednom sam mu trenutku rekao da svira manje i iza mene, da me ne prati u stopu, osim u pjesmi “Bemsha Swing”, melodiji koju je on i napisao. Rekao sam mu to jer Monk nikad nije znao pratiti puhačke instrumente. (Jedini saksofonisti koji su u kombinaciji s njim dobro zvučili bili su John Coltrane, Sonny Rollins i Charlie Rouse.) Prema mom mišljenju, Monk nije bio sposoban za dovoljno žestoku svirku s većinom puhača, a problem je posebno bio izražen s trubačima. Trube imaju ograničen opseg tonova pa zaista morate pogurati ritam-sekciju, što nije bio Monkov stil. Čak i u slučaju da svira baladu, trubaču je potrebna žestoka ritam-sekcija. Morate dobiti ono nešto, tako da sve gruva, što nije bio Monkov par rukava. Zato sam mu samo rekao da se odmori dok ja sviram jer se nisam dobro osjećao kad bih čuo kako prati, a na tom sam snimanju jedini ja svirao puhački instrument. Želio sam čuti lagani korak ritam- sekcije, bez zvuka klavira. Želio sam čuti prostor u glazbi. Upravo sam počeo primjenjivati koncept upotrebe prostora u glazbi - kompoziciji i aranžmanima - koji sam pokupio od Ahmada Jamala pa smo čak i snimili pjesmu koju sam obožavao i koju je on često svirao - “The Man I Love”.
Na tom je albumu Monk svoje dionice odsvirao dobro i prirodno, na način koji sam i želio čuti od njega. Jednostavno sam mu rekao što želim postići, što je zapravo i on sam zamislio i ionako odlučio odsvirati. Zato sam mu na početku to i rekao, da počne sa svojim dijelom malo poslije, nakon mene. Monk je to i učinio. Nije izbila nikakva svađa. I zbog toga mi nije jasno kako se izrodila priča o tome da smo se Monk i ja tako žestoko posvađali i da je skoro došlo do fizičkog obračuna.
Hoću reći, Monk je uvijek govorio lude stvari i hodao okolo kao da je malo pukao. No to je bilo njegovo uobičajeno ponašanje, bio je to pravi Monk, i svi koji su ga poznavali prihvaćali su ga baš takvoga. Mogao je iznebuha početi govoriti sam sa sobom pred hrpom drugih ljudi, rekao bi sve što bi mu palo na pamet. No bio je i veliki performer, pravi umjetnik, a svojim luckastim ponašanjem zapravo je držao druge podalje od sebe. Možda je nešto prišapnuo nekome na tom sessionu, tek da ih malo pojebe u zdrav mozak. Znam samo ovo: Monk je bio poput male bebe. U sebi je čuvao mnogo ljubavi i znam da me volio, kao i ja njega. Ne bi se potukao sa mnom ni da sam mu nagazio na stopalo svom snagom i ostao tako tjedan dana - jednostavno nije bio takva osoba. Monk je bio plemenita osoba, nježan, obziran i krasan, iako je bio jak kao bik. Da sam ikad spomenuo da ću napucati Monka posred lica - što nikad nisam ni pokušao - tada bi netko zasigurno priskočio, uhvatio me i mene zatvorio u ludaru jer bi Monk u suprotnom istog časa dohvatio moje mršavo dupe i zavitlao me kroza zid.
Tog smo dana odsvirali sjajne stvari pa je i ta ploča bila predodređena da postane klasik, isto kao i pjesme “Walkin’” i “Blue ‘n’ Boogie”. No tek sam na albumu Modern Jazz Giants shvatio kako stvoriti osjećaj za prostor ne rabeći klavir, jednostavno puštajući druge da svingaju. Taj sam koncept rastegnuo i još ga više počeo upotrebljavati poslije, 1954. i 1955. - u tom mi se trenutku još nije sve sasvim sleglo, tek su mi poslije neke stvari postale jasnije.
Devetsto pedeset četvrta bila je sjajna godina, dobro mi je išlo - iako to tada nisam shvaćao, sve je išlo kao podmazano. Riješio sam se ovisnosti i svirao sam bolje nego ikada, a nekoliko albuma objavljenih te godine, recimo Birth of the Cool i Walkin’, nagnali su sve muzičare da naćule uši i ponovo me zamijete, više nego ikad prije. Kritičari su svoje glave još zabijali negdje drugdje, no nekolicina je ljudi ipak počela kupovati moje albume. To sam zaključio na temelju činjenice da mi je nekako u to vrijeme Bob Weinstock dao približno tri tisuće dolara predujma za sljedeću ploču, što je bilo više od bilo kojeg njegova honorara u prošlosti. Imao sam osjećaj da se polako probijam prema vrhu, ali prema vlastitim pravilima. Nisam ugrozio svoj integritet radi uspjeha i priznanja. Ako nisam pristajao na takvu liniju manjeg otpora prije, onda se zasigurno neću prodati za sitne pare ni u budućnosti.
U 1955. sam ušao u dobrom raspoloženju. A onda je u ožujku umro Bird, što nas je sve ubilo u pojam. Znalo se da je u prilično lošem stanju, da više ne može svirati, da se jako udebljao i da neprestano pije i drogira se pa je svima bilo jasno da ne može nastaviti na taj način još dugo. Ipak, sve nas je šokiralo kad je umro tako kako je umro u apartmanu barunice Pannonice de Koenigswarter na Petoj aveniji. Upoznao sam je 1949. u Parizu, kad me došla slušati. Obožavala je crnačku glazbu, čovječe, a posebice Birda.
Situaciju je dodatno zagorčao moj boravak u zatvoru, kamo me smjestila Irene zbog neplaćanja alimentacije, pa sam upravo u zatvoru na Rikers Islandu čuo za Birdovu smrt, i to od Harolda Lovetta, koji će poslije postati moj odvjetnik i najbolji prijatelj. Harold se cijelo vrijeme motao džez-scenom, tada je bio odvjetnik Maxa Roacha pa je na Rikers Island došao u pokušaju da me izvuče iz bukse. Mislim da ga je poslao Max, a možda je došao i na vlastitu inicijativu, kad je čuo da sam uhićen. U svakom slučaju, rekao mi je da Bird više nije među živima - sjećam se da me ta vijest pogodila tako da sam bio ošamućen, potpuno down. Prije svega, nalazio sam se u zatvoru okružen ludim kučkinim sinovima - upravo kad se sve činilo svijetlim i blistavim, kad je sve govorilo u prilog tome da mi je napokon krenulo - pa me valjda i to deprimiralo do boli. Kao što sam rekao, znao sam da je Birdu sve lošije, znao sam da mu je zdravlje na izmaku - posljednji put kad sam ga vidio, čovječe, bio je u užasnom stanju - pa pretpostavljam da me sve to jednostavno gadno potreslo tek kad je zaista i umro. Bio sam u toj buhari tri dana i za to vrijeme Bird se tamo negdje samo srušio mrtav.
Harold me izvukao novcem koji je dobio od Boba Weinstocka, za neke gaže koje mi je dogovorio dolje u Phillyju - natjerao ih je da mi plate unaprijed. Poslije sam doznao da je Harold vozio cijelim putem do Phillyja i natrag, samo da dođe do te love. Učinio je to iako me zapravo nikad nije upoznao. Kad sam ugledao kako ulazi u moju ćeliju na Rikers Islandu, pogledao sam ga kao da se znamo godinama i rekao: “Aha, znao sam da da ćeš baš ti doći, znao da ćeš to biti ti.” To ga je razbjesnilo jer se nisam iznenadio, no kao što sam već rekao, uvijek sam bio u stanju da predvidim takva i slična sranja.
Ušli smo u njegov kestenjasti chevrolet iz 1950. i odvezli se ravno u Harlem, u Sportsman’s Bar, klub Sugara Raya. Nakon što smo neko vrijeme bili ondje Harold me odbacio do stana moje djevojke Susan u Village, u ulici Jones. Tada sam shvatio da mi se taj tip sve više sviđa, vidio sam kako se ponaša prema Sugaru Rayu kad smo došli u njegov klub, uvjerio sam se u to koliko je oštrouman i okretan. Počeli smo se družiti i ubrzo je počeo voditi moje poslove.
Nakon što je Bird umro na taj način mnogo se njih pokušalo skinuti s heroina, što je bilo dobro. No to me samo još više rastužilo, to što je Bird umro na takav način jer, čovječe, bio je pravi genij i toliko je toga još mogao dati. No život je takav. Bird je bio pohlepni gad i nikad nije znao kad treba stati, to ga je i ubilo - njegova pohlepa.
Bird je trebao imati mali pogreb i tihu ceremoniju, barem je to Chan tako zamislila, iako ja nisam planirao ići na ičiji ukop. Nisam volio ići na sprovode, volio sam zadržati sjećanje na živu osobu, onakvu kakva je bila za života. No čuo sam da je stigla Doris - Popajeva Oliva - i sve razjebala, pretvorila sve u usrani cirkus i izgurala Chan iz cijele priče. Čovječe, bilo je apsurdno i žalosno gledati taj prizor jer je Bird nije vidio ni čuo godinama. Popajeva Oliva samo se pojavila, zahtijevala da preuzme njegovo tijelo i sva ostala sranja, te željela organizirati veliki pogreb u Etiopskoj baptističkoj crkvi u Harlemu. To je bilo u redu jer je to bila crkva Adama Claytona Powella. No onda je Doris izjavila kako ne želi da se na pogrebu čuje džez ili blues (kao i poslije na pogrebu Louisa Armstronga, gdje nitko nije mogao svirati). Diz mi je rekao da se nad Birdovim tijelom mogla čuti samo neka grozna, kretenska glazba, dok je on ležao u prugastom odijelu i kravati koje mu je kupila Doris. Čovječe, Birdov pogreb na kraju su pretvorili u neku usranu ceremoniju. Dok su članovi počasne pratnje iznosili lijes, netko se poskliznuo pa je malo falilo da tijelo ispadne iz lijesa. Možda to i nije bilo slučajno. Čovječe, Bird je na taj način protestirao protiv cijele te usrane, glupave parade.
Tijelo su tada poslali i Birda pokopali u Kansas Cityju, gradu koji je Bird mrzio iz dna duše. Natjerao je Chan da mu obeća kako ga ni pod koju cijenu neće ondje pokopati. Oni koji su prisustvovali ukopu poslije su rekli da je bilo užasno, da su ga pokopali u brončanom lijesu i da mu je tijelo bilo ispod nekog komada stakla koje je propuštalo svjetlost. Jedan mi je tip rekao da se činilo kako “Birdovu glavu okružuje aureola”. Čovječe, ta je govnarija raspizdila mnoge koji su se Birdu klanjali kao božanstvu - to je sranje bilo samo šećerna glazura na kolaču, samo površinska caklina koja je skrivala pravog Birda.
Bird je bio mrtav, a ja sam morao nastaviti sa svojim životom. U lipnju 1955. okupio sam kvartet i ušao u studio da zajedno snimimo još jednu ploču za Boba Weinstocka. Želio sam pijanista koji njeguje stil sličan onome Ahmada Jamala pa sam odlučio uzeti Reda Garlanda, s kojim me upoznao Philly Joe još tamo 1953., na sessionu koji je Bird nazvao “Charlie Chan”. Zanimao ga je boks i imao je onaj lagani dodir koji sam tražio od pijanista i klavira. Bio je iz Teksasa i već je nekoliko godina svirao u okolici New Yorka i Phillyja. Tako su se i sreli on i Philly Joe, prilikom turneje po tim gradovima, a meni se jako svidio jer je bio cool i držao do sebe. Red je znao da volim Ahmada Jamala, da je to tip pijanista koji tražim pa sam ga zamolio da pokuša postići upravo taj Ahmadov zvuk, a usto je Red mogao dati najbolje od sebe upravo kad bi svirao na taj način. Philly Joe na tom je sessionu bio na bubnjevima, a Oscar Pettiford na basu. Na kraju je od toga ispao zgodan mali album, Miles Davis Quartet, koji je uistinu pokazao Jamalov utjecaj na moje ondašnje shvaćanje glazbe. Jamal je uvijek svirao dvije pjesme, “Gal in Calico” i “Will You Still Be Mine”, a kad ih je Red odsvirao s tim točno određenim Jamalovim osjećajem i dodirom, taj se album poprilično približio onome što sam želio čuti i postići. Ta specifična vrsta umjerenosti koju je Jamal imao u sebi, ta lakoća, uspjela se izraziti i na tom albumu. Kad netko kaže da sam uvelike bio pod Jamalovim utjecajem, u pravu je - no na umu morate imati da me taj osjećaj privukao i prije te da sam svirao na taj način mnogo prije nego što sam uopće čuo za Ahmada Jamala. On je zaslužan samo u tom smislu što je na neki način refokusirao moj stil, usmjerio me na putu kojim sam odavno krenuo. Jednostavno me ponovo vratio samome sebi.
Koliko god da sam obožavao glazbu kojom sam se sad bavio, mislim da je moje ime u klubovima još bilo na crnim listama, a i mnogo je kritičara vjerojatno još smatralo da sam obični narkić. U to doba popularnost mi je još bila na niskim granama, no i to se počelo mijenjati nakon nastupa na Newport Jazz Festivalu 1955. Bio je to prvi festival koji je organizirao bračni par Elaine i Louis Lorillard. Producirao ga je George Wein. Koliko se sjećam, George je bio iz Bostona. Za prvi festival George je odabrao Counta Basieja, Louisa Armstronga, Woodyja
Hermana i Davea Brubecka. Okupio je i All-Star bend u kojem su svirali Zoot Sims, Gerry Mulligan, Monk, Percy Heath, Connie Kay, a poslije je uključio i mene. Odsvirali su nekoliko stvari bez mene i ja sam im se onda pridružio na “Now’s the Time”, pjesmi posvećenoj uspomeni na Birda. Tada smo svirali Monkovu stvar “‘Round Midnight”. Svirao sam je sa sordinom i svi su pali na guzicu. Fenomenalna stvar. Publika je ustala na noge i dugo mi pljeskala, ovacije su dolazile sa svih strana. Kad sam sišao s pozornice, svi su me gledali kao kralja - prilazili su mi ljudi, pljuštale su ponude za snimanje ploča. Svi su se glazbenici prema meni odnosili kao prema nekom božanstvu, a sve samo zbog solo-dionice s kojom sam imao problema prije mnogo godina i koju sam mukotrpno svladavao. Čovječe, kako je to bilo dobro, gledao sam u sve te ljude u publici ispred sebe, vidio kako u jednom trenutku ustaju i aplaudiraju zbog onoga što sam odsvirao.
Te smo noći zaružili na tulumu u onoj golemoj usranoj palači. Svi smo bili ondje, svi ti silni bogataši bijelci razmiljeli su se kućerinom. Sjedio sam u kutu, zaokupljen svojim mislima, kad mi je prišla Elaine Lorillard, organizatorica festivala okružena mnoštvom nasmiješenih faca blesastih bijelaca, i rekla mi nešto u smislu: “O pa tu je dečko koji je tako prekrasno svirao. Kako se zoveš?”
Gledao sam je, stoji i ceri se kao da mi je učinila neku jebenu uslugu, kužite? Zato sam je pogledao i rekao: “Odjebi, nisam ti ja nikakav usrani dečko! Zovem se Miles Davis, i bolje ti je da to zapamtiš ako želiš ikad više progovoriti još koju riječ sa mnom.” Nakon što sam joj to izgovorio lagano sam se udaljio i ostavio ih šokirane, sve do jednog, kao da ih je netko polio hladnom vodom. Nisam želio biti neugodan ili slično, no nazvala me “dečkom” a ja jednostavno nisam mogao podnijeti takvo što.
Otišao sam odande, zajedno s Haroldom Lovettom, s kojim sam i došao. Odvezli smo se natrag u New York s Monkom i na tom smo se putovanju Monk i ja jedini put u životu posvađali. U automobilu mi je rekao da te noći nisam dobro odsvirao “Round Midnight”. Odgovorio sam da ima pravo, ali da se ni meni također nije svidjelo kako me on pratio na klaviru, ali mu to nisam rekao pa zašto mi onda on počinje srati o tome? Nastavio sam i rekao mu da se ljudima svidjelo to što su čuli pa su se zbog toga i digli na noge i aplaudirali mi uz ovacije oduševljenja. Na kraju sam mu rekao da iz njega progovora jedino zavist.
Naravno, sve sam mu to izgovorio u šali, cijelo sam se vrijeme smiješio. Pretpostavljam da je on pomislio kako pravim budalu od njega, ismijavam ga, podrugujem mu se. Rekao je vozaču da zaustavi automobil i izišao iz njega. Znao sam koliko je Monk tvrdoglav - jednom kad zapne za nešto, ne odustaje, ništa ga ne može razuvjeriti - pa sam vozaču rekao nešto u smislu: “Ma, jebeš toga govnara. Potpuno je skrenuo. Idemo.” I odvezli smo se. Ostavili smo Monka na tom mjestu gdje je mogao uloviti trajekt i odvezli se u New York. Sljedeći put kad sam ga vidio, ponašao se kao da se baš ništa nije dogodilo. Znate, Monk je katkad bio takav, potpuno otkvačen, vrlo čudna biljka. Nikad više nismo nijednom riječju spomenuli taj incident u automobilu.
Nakon nastupa u Newportu klupko se počelo odmotavati i dobre stvari slijedile su jedna za drugom. George Avakian, džez-producent za Columbia Records, želio je da za njih potpišem ekskluzivni ugovor. Rekao sam mu da nemam ništa protiv sklapanja dogovora s Columbijom jer su mi ponudili fenomenalne stvari, no nisam mu spomenuo da već imam dugoročni ugovor s Prestige Recordsom. Kad je to doznao, pokušao je pregovarati s Bobom Weinstockom, no Bob je tražio hrpu novca i mnoge druge pogodnosti. Čovječe, moram priznati da me cijela ta situacija počela fascinirati. Ti su kurvini sinovi govorili o lovi, stvarnoj lovi, pa je sve počelo poprimati pozitivne obrise. Bio sam u dobroj poziciji i počelo me se spominjati u dobrom
svjetlu, umjesto da se mnome ispiru usta, da me se sažvače i ispljune. Tražili su me da okupim grupu za Cafe Bohemia, glanc novi džez-klub u Greenwich Villageu. Odlično sam se osjećao, uza svu tu pozitivnu pozornost, bio je to stvarno fenomenalan osjećaj.
Snimio sam ploču s Charliejem Mingusom za njegovu diskografsku kuću Debut. Počelo se govorkati da je Mingus jedan od najboljih živućih basista, a bio je i sjajan kompozitor. No nešto je na tom sessionu krenulo po zlu i ništa se nije složilo ni sa čim pa svirka nije donosila nikakvu dobru vibru, nije se osjetilo nikakvo strujanje u zraku. Ne znam u čemu je bila stvar - možda u aranžmanima - no nešto je definitivno bilo krivo. Mingus je na bubnjevima imao Elvina Jonesa, a zna se da je taj jebeno dobri džezist mogao zapaliti atmosferu baš svime čega bi se prihvatio.
U to sam vrijeme već održavao probe sa svojim bendom s kojim sam namjeravao premijerno svirati u Cafeu Bohemia pa sam možda bio pomalo rastresen na snimanju Mingusove ploče. Tenor-saksofon trebao je svirati Sonny Rollins, klavir Red Garland, na bubnjevima je bio Philly Joe Jones, ja na trubi, a priključio nam se i mladi basist Paul Chambers, kojeg mi je preporučio Jackie McLean i koji je radio s kvintetom Georgea Wallingtona. Paul je u New Yorku bio tek nekoliko mjeseci, a već je svirao s J. J. Johnsonom i Kaijem Windingom u njihovoj novoj grupi. Svi su oduševljeno govorili o Paulu, koji je inače bio iz Detroita. Kad sam ga čuo, odmah sam znao da je riječ o opako dobrom kučkinom sinu.
Počeli smo s nastupima u Bohemiji u srpnju 1955., ako se dobro sjećam. Mjesto je iz večeri u večer bilo krcato. Nakon angažmana u Bohemiji Oscar Pettiford u taj je klub doveo i kvartet u kojem je alt-saksofon svirao Julian Cannonball Adderley. Često sam u Bohemiju odlazio samo zato da nekamo izvedem svoju curu Susan. No Cannonball me jebeno zaprepastio svojim bluesom, a nitko za njega prije nikad nije čuo. Svima je odmah bilo jasno da je taj krupni gad jedan od najboljih svirača u bližoj i daljoj okolici. Čovječe, taj bi vas zagrijao u hipu, toliko je bio žestok.
Često bismo zajedno sjedili i razgovarali jer je bio stvarno ugodan tip, a k tome je bio nevjerojatan alt-saksofonist. Kad je počeo privlačiti sve veću pozornost i kad su ga producenti brojnih diskografskih kuća počeli salijetati, pokušao sam mu objasniti tko je tko i s kim se može a s kim se ne može zajebavati. Predložio sam mu Alfreda Liona kao osobu od povjerenja, koja će ga osim toga ostaviti na miru u studiju. No nije me slušao. Rekao sam mu i za Johna Levyja, koji će poslije postati njegov menadžer. Potpisao je za Mercury-Emarcy, kuću koja mu je uvijek nalagala što da svira i snima. Na kraju su ti govnari zajebali Cannonballa do srži pa gotovo da nije mogao svirati stvari po svojoj želji ili sposobnosti. Ti ljudi jednostavno nisu imali pojma što da učine s njegovim talentom.
Došao je s Floride, gdje je bio učitelj glazbe, pa je smatrao da mu nitko ne može soliti pamet o mjuzi. Bio sam nekoliko godina stariji od Cannonballa i na njujorškoj glazbenoj sceni prisutan mnogo dulje od njega. Naučio sam mnogo glazbenih fora tako što sam se motao oko brojnih genijalnih kučkinih sinova, upoznao sam se sa stvarima koje ne možeš naučiti u fakultetskoj predavaonici - zbog toga sam i napustio Juilliard. No Cannonball je mislio da je sveznajuć pa kad bih mu spomenuo da je izveo neke doista bezvezne akorde - rekao bih mu da mora mijenjati pristup i način sviranja tih stvari - samo bi me lagano odjebao. Dotad je već počeo ozbiljno slušati Sonnyja Rollinsa pa je shvatio da je to što mu govorim prava pravcata istina. Nakon što sam u jednom intervjuu objavljenom nedugo nakon našeg verbalnog prepucavanja za njega rekao da ne zna akorde ali da i te kako zna svirati, došao je do mene i ispričao se što me nije poslušao kad sam mu to rekao prvi put.
Znao sam da je stvoren za moj bend kad sam ga prvi put čuo kako svira. Znate, imao je u sebi tog nekog bluesa, a ja sam volio čuti odjeke malo bluesa. No istovremeno sam bio zabrinut
za Sonnyja Rollinsa u svom bendu. Ne zbog njegova sviranja ili nečeg sličnog, već zato što je počeo spominjati - ponovo - da će zauvijek napustiti New York. Zbog toga sam razmišljao o zamjeni ako Sonny ode. No onda se Cannonball vratio svom učiteljskom zanimanju na Floridi i sve nas zajebao, i nije se vratio sve do sljedeće godine.
U kolovozu, nakon gaže u Bohemiji, vratio sam se u studio kako bih snimio još jednu ploču za Prestige. Ovaj sam put na alt-saksofon uzeo Jackieja McLeana, na vibrafonu bio je Milt Jackson, Percy Heath na basu, Art Taylor na bubnjevima i Ray Bryant na klaviru jer sam želio postići bebop-zvuk. Sjećam se da se Jackie potpuno ušlagirao i zbog toga uplašio kako neće biti u stanju svirati. Ne znam zašto se to dogodilo, no nakon tog snimanja nikad više nisam pozvao Jackieja da mi se pridruži.
Na tom smo sessionu snimali dvije Jackiejeve kompozicije: “Dr. Jackie” i “Minor March”. A onda je u “Bitty Ditty”, melodiji Thada Jonesa, Art imao malo problema s tajmingom. No znao sam da će s time izići na kraj. Art je senzibilna duša i nemojte pokušavati da ga prejako nagazite jer bi to doista mogao uzeti k srcu. U jednom mi je trenutku prišao Jackie, sav urokan i nikakav, i rekao mi: “Miles, što se ovdje događa? Prema meni se tako ne ponašaš, kao sad prema Artu kad je zajebao. Istog trena mi daš do znanja da sam pogriješio. Kako to da se ne istresaš na Artu kao što se istresaš na meni?”
Pogledao sam ga - Jackie mi je bio jako dobar prijatelj iako smo krenuli različitim putevima jer se on i dalje gadno drogirao, a ja sam prestao - i odgovorio mu: “Što je s tobom, stari, sila ti je pišati ili što?” Jackie je poludio, spakirao svoj saksofon i odjurio iz studija. Zato na tom albumu on svira samo dvije pjesme.
Dok smo radili na tom albumu, dogodila se stravična stvar - mladog crnca, četrnaestogodišnjeg dečka iz Chicaga po imenu Emmett Till linčovala je u Mississippiju skupina bijelaca, i to samo zato što je malac razgovarao s jednom bjelkinjom. Tijelo su bacili u rijeku. Kad su ga pronašli i izvukli iz vode, bio je sav napuhnut. Slikali su ga i sve objavili u novinama. Čovječe, to je bio čisti užas, sve nas je u New Yorku šokirao taj stravični događaj. Želudac mi se izokrenuo. No to je crncima samo pokazalo, još jednom, što bijelci u ovoj državi doista misle o njima. Nikad neću zaboraviti fotografije tog dječaka, urezale su mi se u sjećanje tako duboko da će me proganjati do kraja života.
Za rujan sam dogovorio nastupe u nekim klubovima, a kad je došlo vrijeme da počnemo raditi, Sonny Rollins nestao je kao što je i rekao da će učiniti. Neki su mi rekli da je otišao u Chicago, no nisam mu mogao ući u trag. (Poslije sam otkrio da se sam prijavio u Lexington kako bi se jednom zauvijek riješio ovisnosti.) Očajnički mi je bio potreban tenor-saksofonist pa sam pokušao s Johnom Gilmoreom, koji je svirao sa skupinom Sun Ra’s Arkestra. Odselio se u Philadephiju, a poznavao ga je Philly Joe, svirao je s njim u nekoliko navrata i preporučio ga meni. Gilmore je došao na nekoliko proba, no nije išlo, iako je fenomenalno svirao. Jednostavno se nije uklopio u ono što sam zamislio i želio postići, nekako taj njegov zvuk nikako nisam mogao spojiti s ostatkom benda.
A onda je Philly Joe doveo Johna Coltranea. Upoznao sam Tranea još onomad na gaži u Audubonu prije nekoliko godina. Te ga je noći Sonny pomeo u vjetar. Zato, kad mi je Philly rekao da će ga dovesti, nisam baš pomahnitao od uzbuđenja. No nakon nekoliko proba - i ja sam mogao čuti koliko je Trane napredovao od one noći kad je Sonny njime obrisao pod i višestruko ga nadsvirao - rekao mi je da se mora vratiti kući pa je otišao. Mislim da isprva nismo našli zajednički jezik zato što je Trane volio postavljati bezbroj usranih pitanja o tome što treba a što ne treba svirati. Čovječe, zajebi takva sranja - smatrao sam ga profesionalnim glazbenikom i uvijek sam želio da oni s kojima sviram, bez obzira na to o kome je riječ, pronađu
vlastito mjesto, vlastitu glazbenu nišu. Vjerojatno su mu moja šutljivost i zli pogledi bili odbojni pa su ga na kraju i otjerali.
Gotovo da nismo zaživjeli kao grupa kad se Trane vratio u Philly, gdje je nastavio svirati s Jimmyjem Smithom. Kad smo potkraj rujna 1955. morali održati dogovorenu gažu u Baltimoreu, praktički smo ga na koljenima molili da dođe i pridruži se bendu. Počeo sam surađivati s tvrtkom Shaw Artists Corporation, koja je u to vrijeme dogovarala nastupe za glazbenike, jer su me odjednom svi počeli zivkati i tražiti. Milt i Billy Shaw ugovarali su datume i mjesta. No već na početku rekao sam im - inače, bili su bijelci - što ja želim od njih, nije mi padalo na pamet da radim ono što oni žele od mene. Tih su godina bijelci još crncima govorili što im je činiti, no ja to nisam pušio i odmah sam im to skresao u lice.
Dodijelili su mi Jacka Whittemorea, tipa koji je bio zadužen za mene i moje nastupe. Nakon nekog smo se vremena i sprijateljili, no unatoč tome Harold Lovett cijelo ga je vrijeme motrio kao kobac, jer bez obzira na to što mi se Jack s vremenom jako svidio, nisam želio da me se iskoristi na bilo koji način. Upravo je Jack dogovorio prvu turneju mog benda, još kad je u bendu svirao i Coltrane - obišli smo Baltimore, Detroit, Chicago, St. Louis i onda se vratili u New York i odradili svirke u Cafeu Bohemia.
Nakon što smo sve to isplanirali, i nakon što se Sonny Rollins nije vraćao, dok se Trane vratio u Philly da svira s orguljašem Jimmyjem Smithom, našli smo se u ćorsokaku jer nismo imali tenora. Onda je Philly Joe ipak nazvao Tranea i zamolio ga da dođe svirati. Trane je bio jedini koji je znao sve pjesme s repertoara, a ja nisam mogao riskirati i uzeti nekoga tko nije znao te pjesme. Ubrzo nakon što smo počeli surađivati i zajedno svirati, shvatio sam da je taj tip jebeno dobar igrač koji je u bend donio upravo ono što sam trebao, pravi zvuk tenora koji je mogao istaknuti moju trubu.
Tada još nismo imali pojma da je Trane još i prije nego što smo ga nazvali odlučio da će nam se vratiti i poći s nama na turneju, samo ako ga pozovemo. Više mu se sviđala glazba koju smo mi izvodili nego ono što je svirao s Jimmyjem Smithom - zaključio je kako u mom bendu ima dovoljno prostora da dođe do izražaja. No mi to tada još nismo znali. Zato su Trane i njegova tadašnja cura Naima Grubbs malo zavlačili Phillyja Joea prije nego što je pristao da se nađemo u Baltimoreu. A onda, kad smo stigli na mjesto susreta i kad je došao i Trane, imali smo što i vidjeti - Naima i on vjenčali su se, i svi smo stajali na mjestu rezerviranom za kuma, cijeli bend, čovječe. Kao grupa, i na pozornici i izvan nje, fenomenalno smo se slagali.
Sad je postava bila sljedeća: Trane na saksofonu, Philly Joe na bubnjevima, Red Garland na klaviru, Paul Chambers na basu i ja na trubi.
Brže nego što sam to zamišljao u najluđim snovima, naša je glazba počela zvučiti nevjerojatno. Bilo je tako dobro da su mi cijele večeri trnci prolazili kroz tijelo, a glazba je isto tako djelovala i na ljude u publici. Čovječe, atmosfera je vrlo brzo postala jezovita, tako zastrašujuća da sam se nekoliko puta morao uštipnuti kako bih provjerio sanjam li ili se to doista i događa. Kritičar Whitney Balliett izjavio je nedugo nakon te zajedničke svirke da Coltrane ima “suhi, neujednačeni zvuk koji Davisa ističe i ukrašava, kao što žičani okvir lijepo uokviruje dragi kamen.” No ubrzo je Trane postao mnogo više od toga. Tek je malo vremena trebalo proći i postao je pravi dijamant, a ja sam toga i te kako bio svjestan, kao i svi oni koji su ga čuli kako svira.

_________________
Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija" Empty Re: Miles Davis i Quincy Troupe - "Miles / Autobiografija"

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu