Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Anonimne ovisnice o cipelama

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:56 am

Anonimne ovisnice o cipelama  777010


Helene Zaharis ima muža političara koji financije drži čvrsto u svojim rukama i poništava njezine kreditne kartice kako bi je mogao kontrolirati. Lorna Rafferty je do grla u dugovima i ne može se riješiti ovisnosti o eBayu. Sandra Vanderslice bori se s agorafobijom i plaća račune za cipele radeći na seksi telefonu, a Jocelyn Bowen je baka u obitelji iz pakla. Ona pojma nema koja je razlika između platforme i potpetice, ali sve bi učinila da nakratko pobjegne iz zajedničkog kućanstva.
Naizgled nespojivo društvo od četiri potpuno različite žene koje povezuje samo strast prema fenomenalnim cipelama susreće se svakog utorka. Dok one trguju cipelama, nevidljive niti prijateljstva omataju im srca, i svaka od njih uspjet će, uz pomoć ostalih “anonimki“, pronaći način da se suoči sa svojim problemima.
Zabavna, osjećajna i inspirativna, knjiga Anonimne ovisnice o cipelama idealna je za svaku ženu koja se ikada suočila s traženjem idealnog para. A takvih nas je kao što znamo puno više nego što bismo htjele priznati.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:56 am

Mojoj majci, Connie Atkins, i njezinoj partnerici u šopingu, Ginny Russell — pravim ovisnicama o cipelama. Vjerojatno su i sada u nekoj trgovini obućom!
I Jen Enderlin, mojoj urednici i prijateljici.


Zahvale



Pisanje je samotno iskustvo, ali život, ako imate sreće, nije. Želim zahvaliti nekim prijateljicama koje su me nasmijavale, očuvale mi zdrav razum te bile inspiracija za prijateljstva opisana u ovoj knjizi: mojim sestrama, Jacquelyn i Elaine McShulskiks; prijateljicama koje poznajem gotovo koliko i svoje sestre, Jordani Carmel i Nicki Singer; susjedama i prijateljicama koje su me uvijek iznova spašavale, čuvajući djecu, pripremajući napitke (ili oboje), Amy Sears i Carolyn Clemens; i velikodušnim dušama koje su pročitale, još jednom pročitale, savjetovale i suosjećale — često uz zakusku — kroz mnoge godine i mnoge knjige, Elaine Fox, Annie Jones, Marshi Nuccio, Mary Blayney, Meg Ruley i Annelise Robey.


_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:57 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9914


1.


Poglavlje



Seks u kutiji. Upravo to. Dekadentan seks od kojeg vam trnci prolaze kralježnicom, a srce zastane.
Lorna Rafferty odmakne zaštitni papir i opojan miris kože ispuni joj nosnice; onaj poznati osjećaj uzbuđenja prožme je do srži. Taj osjećaj — to ushićenje — ne blijedi, bez obzira na to koliko puta ponovila ovaj ritual.
Dotaknula je čvrsto prošivenu kožu i nasmiješila se. Nije si mogla pomoći. Uživala je u tom grešnom, senzualnom zadovoljstvu, kao pravi hedonist. Koža joj je bridjela od glave do pete.
Prešla je prstima po glatkoj površini, klizeći preko elegantnog luka sandale, poput mačke koja se protezala na podnevnom suncu i sa zadovoljstvom se nasmiješila na oštar ali ugodan ubod potpetice. Da. Daaa.
To je tako seksi.
Naravno, znala je da je to pogreška. Dvanaest godina katoličke škole ipak nije bilo uzalud; platit će cijenu za ovaj grijeh, ovo poslije.
Ali dovraga sve, ipak je ovo planirala godinama.
Taj će dug morati stati u red skupa s mnoštvom ostalih. U međuvremenu, Lorna je za utjehu imala ove Delmanove sandale s platformom, otvorenim prstima i remenčićima oko gležnjeva. Što se nje tiče, može odšetati ravno u pakleni oganj, ove su cipele jednostavno za umrijeti.
Jedina stvar koje se mogla sjetiti povezane sa svojom majkom bile su njezine cipele. Crno-bijele oksfordice. Male roza sandale s vrlo niskim petama. I Lornine omiljene: duge, uske satenske cipele, s petama u obliku zareza u stilu art decoa i sićušnim mašnama na vrhu prstiju koje su s godinama od njezina vjenčanja već lagano izgubile boju.
Kad bi zatvorila oči, Lorna je i dalje mogla vidjeti svoja mala stopala ugurana u te cipele s petama koje su izdajnički kloparale dok je prelazila preko izblijedjelog orijentalnog saga kroz spavaću sobu svojih roditelja, prema nejasnom obrisu zlatne kose, širokom osmijehu i dašku parfema Caron’s Fleurs de Rocaille koji ju je jedini podsjećao na mamu.
Od svih stvari koje su je podsjećale na majku i svih onih kojih se nije sjećala, Lorna je bila sigurna u samo jednu stvar: ljubav prema cipelama je očigledno bila nasljedna.
Polako je izvadila Delmanove sandale iz kutije, mentalno potiskujući sjećanje na pružanja kreditne kartice prodavačici i čekanja — kao kockar koji sve stavlja na crveno — na zeleno svjetlo Rulet komisije za kreditne kartice.
I ovaj je put dobila zeleno.
Potpisala je račun, obećavajući (samoj sebi): Da, naravno da ću ih platiti! Nema problema! Moja sljedeća plaća otići će na te cipele, uz izraz lica koji ostavlja dojam nekoga tko račun za karticu uvijek plaća u punom iznosu i čija egzistencija ni u jednom trenutku zbog toga nije ugrožena.
Pffff.
Zanemarila je onaj drugi glas koji je govorio: Ne bih trebala ovo činiti, evo obećat ću ovdje i sada, Bogu ili kome god treba, da ako mi ova transakcija prođe, neću nikada više trošiti novac koji nemam.
Najbolje je ne razmišljati o posljedicama.
Kad bi napor odvraćanja misli o novcu sagorijevao kalorije, Lorna bi nosila konfekcijski broj 32.
Neko se vrijeme divila sandalama u ruci, a onda ih je obula.
Ahhh.
Čarobno.
Zadovoljstvo koje će, ako se prema njemu bude odnosila kako treba, trajati cijeli život. Zadovoljstvo za koje će uvijek biti spremna i raspoložena.
Pa što onda ako se za njih morala zadužiti? Do sljedeće plaće već će imati nešto novca na računu. A u roku od nekoliko godina, možda tri, četiri najviše — čak i ako ne bude previše pazila na trošenje — riješit će se duga u potpunosti.
A ove delmanice će biti jednako dobre onda kao i sada. I vjerojatno će vrijediti dvostruko. Možda čak i više. Pravi su klasik. Bezvremene.
Dobra investicija.
Nedugo nakon te misli, dok je sjedila u blagovaonici — dnevnom boravku svog malog stana u gradu Bethesda, državi Maryland — ugasila su se svjetla.
Prvo što joj je palo na pamet bilo je da su joj iskopčali struju. Ali ne... platila je račun nedavno. Je li nekako previdjela oluju? Ljeta u području D.C.-ja bila su poznata po vrućini i vlazi, a ovi rani kolovoski dani nisu bili nikakva iznimka. Svi građani su, kao i ona, plaćali mjesečno za struju koje povremeno — u najgorem slučaju ljeti — ne bi bilo satima, a ponekad čak i cijeli dan.
Ustala je s kauča i oteturala u svojim delmanicama do stolića u hodniku gdje se punio mobitel. Nazvala je elektroenergetsku tvrtku nadajući se da će joj reći kako je došlo do preopterećenja mreže i da će sve uskoro biti riješeno. U tom će slučaju možda otići do trgovačkog centra i ubiti sat-dva u klimatiziranom prostoru prije nego što ode na posao, razmišljala je birajući broj na starom ružičastom telefonu za princeze kojemu je šaputala tajne još od svoje dvanaeste godine.
Nakon deset minuta i otprilike četrnaest automatskih biranja, javila joj se zastupnica tvrtke koja se predstavila samo kao gđa Sinclair, izrekavši riječi kojih se duboko u sebi pribojavala sve to vrijeme.
“Gospođo, struja vam je isključena zbog nepodmirenog računa.”
OK, kao prvo, ovo gospođo je bilo tako snishodljivo. A kao drugo — nepodmiren račun? To je nemoguće. Nije li prije nekoliko tjedana, nakon što je primila nekoliko dobrih napojnica radeći kao konobarica, došla kući i platila svu onu hrpu računa? Kad je to bilo? Sredinom srpnja? Početkom srpnja? Definitivno poslije četvrtog.
Ili, čekaj, možda je to bilo poslije Dana sjećanja. Ma, jednog od tih neradnih dana. Obula je one preslatke ružičaste Guccijeve sandale.
Zagledala se upitno u hrpicu pošte na stoliću pokraj vrata — toliko se toga nagomilalo u tako kratkom vremenu — pa lukavo upitala: “Koji vam je datum zabilježen kao posljednja uplata?”
“Dvadeset osmi travnja.”
Odvrtjela je misli unatrag kao u uvodu jednog od onih loših filmova iz tridesetih. OK, srpanj otpada, možda račun za struju nije bio među onima koje je platila. Možda je izvršila uplatu ranije, prije toga, možda u lipnju? Zar je moguće da je možda čak bilo i u svibnju?
Ali sigurno nije u travnju! Ne! Nema šanse. Uvjerena je da je došlo do pogreške.
“To je nemoguće! Ja...”
“Poslali smo vam opomenu petnaestog svibnja i petog lipnja,” izjavila je gđa Sinclair s neodobravanjem, “a devetog srpnja smo vam poslali opomenu pred isključenje u kojoj piše da ćemo vam, ako do danas ne podmirite dug, isključiti struju.”
U redu, sjećala se maglovito da je u jednom trenutku krenula platiti račune kad joj je Nordstrom poslao obavijest o rasprodaji.
Taj je dan bio sjajan. Dva para cipela marke Bruno Magli po nevjerojatnoj cijeni. Tako udobne da bi gotovo dva kilometra mogla pretrčati u njima.
Ali definitivno je platila račun sljedeći mjesec.
Ma sigurno.
Zar ne?
“Pričekajte minutu, samo da provjerim spise.” Lorna je čeprkala po računalu, pritisnula gumb kako bi ga uključila, da bi nakon punih pet sekunda shvatila da je računalo, koje je sadržavalo podatke o njezinim uplatama, radilo na istu onu struju za koju ju je ova iritantna žena na drugoj strani linije zakidala. “Sigurna sam da bih se sjećala da ste mi poslali opomenu pred isključenje.”
“Aha.”
Bilo je lako zamisliti gđu Sinclair kao zlobnog malog trola koščatog lica i kovrčave kose, kako sjedi pod mostom. Želiš struju? E pa, morat ćeš prvo prijeći preko mene. Riješi mi ovu zagonetku: Kad si posljednji put platila komunalije?
Lorna je razdraženo uzdahnula i posegnula za novčanikom. Već je ovo prošla. “Dobro, zaboravite, samo mi recite što trebam učiniti da mi opet vratite struju? Mogu li platiti preko telefona?”
“Da. To bi bilo osamsto sedamnaest dolara i dvadeset šest centi. Možete platiti Visom, MasterCardom ili Discoverom.”
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da probavi to što je čula. Pogreška. Pogreška. Sigurno nekakva pogreška.
“Osamsto dolara?” glupavo je ponavljala.
“Osamsto sedamnaest i dvadeset šest.”
“Nisam čak ni bila ovdje tijekom jednog tjedna u lipnju.” Ocean City. Tjedan espadrila i grčkih cipela na vezanje zbog kojih se osjećala kao da provodi godišnji na Mediteranu. “Kako sam mogla potrošiti osamsto dolara struje? To jednostavno nije moguće.” Nešto je sigurno pogrešno ovdje. Morali su zamijeniti nečiji račun s njezinim. Sigurno je to.
Možda je to skupni račun za cijeli kat njezine zgrade.
“U to je uključena naknada ponovnog spajanja od sto pedeset dolara, dvjesto pedeset dolara pologa na vaših tristo devedeset osam dolara i četrdeset tri centa, te još kamate od osamnaest dolara i...”
“Što je naknada ponovnog spajanja?” Nikada prije to nisu tražili.
“Naknada za ponovno uključivanje struje nakon što smo je isključili.”
Ma to je nevjerojatno.
“Zašto?”
“Gđice Rafferty, morali smo vam isključiti struju, a sada je moramo opet uključiti.”
“I što, kao da za to nije potreban tek jedan klik?” Mogla je zamisliti izraz lica gđe Sinclair dok sjedi pokraj velikog prekidača za ponovno uključivanje struje. “Želite da za to dam sto pedeset dolara?”
“Gospođo,” evo ga opet, taj odvratni snishodljivi ton, “možete učiniti što god izaberete. Ako to uključuje struju, morat ćete platiti osamsto osamnaest dolara i tri centa.”
“Hej, samo malo”, Lorna je prekine. “Prije minutu ste mi rekli da je osamsto sedamnaest i nešto.”
“U međuvremenu je računalo pribrojilo današnje kamate.”
U stanu je postajalo vruće. Teško je reći je li to zbog klima-uređaja koji se isključio ili zbog iznerviranosti ovom gđom Sinclair — za koju je upravo zaključila da nije udana i da je gđa samo imenica, jer se vjerojatno već godinama nije seksala, a možda nikada.
Zapravo, Sinclair joj vjerojatno i nije pravo prezime. Vjerojatno ga koristi kao pseudonim da je ljudi ne bi poslije hvatali u namjeri da je ubiju nakon ovakvih telefonskih razgovora.
“Mogu li razgovarati s vašim nadređenim?” upitala je Lorna.
“Mogu srediti da vas netko nazove u roku od dvadeset četiri sata, gospođo, ali to neće promijeniti iznos vašeg računa.”
Osim nadodanih kamata, naravno.
Lorna je izvukla svoju Visu iz novčanika. Bila je gotovo još uvijek topla od kupnje Delmanovih sandala. “Dobro.” Bitka je završena. Lorna je izgubila. Kvragu, nije izgubila samo bitku, već i cijeli rat. “Platit ću Visom.” S pretpostavkom da će joj odobriti.
Na djelić sekunde Lorna kao da je načula zadovoljstvo u glasu gđe Sinclair koja je potom rekla: “Vaše ime, kao što stoji na kartici...?”
Nakon što je poklopila slušalicu gđi Sinclair, Lorna je odlučila pregledati hrpu pošte kraj vrata ne bi li provjerila postoji li doista kakva obavijest o isključenju struje. Nekako je sve do tog trenutka i dalje bila napola uvjerena da se radi o pogrešci.
I stvarno se radilo o pogrešci. Zapravo, nakon što je otvorila sve omotnice, zamijetila je golemu, ružnu hrpu pogrešaka, sve odreda njezinih.
Istinu govoreći, Lorna je već neko vrijeme bila svjesna toga da mora pregledati sve papire. A ta hrpetina pošte stajala je ondje pokraj vrata kao na vatri dok ju je ona pokušavala ignorirati, kao i tupu bol koju je osjećala u dnu želuca svaki put kad bi prošla pokraj nje ili pomislila na nju tijekom noći kad nije mogla spavati. Nije imala novca da plati račune, ali je stalno mislila da će ga se nekako uskoro dokopati, na ovaj ili onaj način. Sljedeća plaća, jedna noć dobrih napojnica. Međutim, njezino trošenje bilo je iznad njezinih mogućnosti, čega je itekako bila svjesna.
Samo, nije znala da je situacija tako ozbiljna.
Za ime Božje, što je sve kupovala tim novcem?
I zašto se osjećala tako praznom?
Nije pretjerivala. Rijetko je izlazila, a i nije da je cijelo vrijeme sjedila kući ulijevajući Dom Pérignon u čašu. Jedina stvar koja se možda mogla smatrati nepotrebnom bile su cipele koje je tu i tamo kupovala. To jest, ako se cipele uopće mogu smatrati nepotrebnima.
Naravno, s vremena na vrijeme bi pronašla stvarno fenomenalan par i onda je morala kupiti dva para, za svaki slučaj. Kao što je bilo s onim Maglijevim cipelama prošlo ljeto. Ali ozbiljno, jedan je par stajao tek djelić njezine stanarine. Kako je na kraju od toga došlo do nekoliko desetaka tisuća dolara?
Do tog je trenutka vjerovala da će smanjiti dug. Novac će stići, a ona će pokupiti račune, platiti ih i sve će biti u redu. Znala je dobiti po dvjesto pedeset, neki put čak i tristo dolara napojnica tijekom jedne večeri u restoranu. Kolovoz je uvijek bio najlošiji za poslovanje, ali čim stigne rujan, znala je da će opet dobro zarađivati.
Ali zbrajajući račune, shvatila je da nikada neće uspjeti zaraditi dovoljno da se izvuče iz ovoga. Bilo je tu zakasnina, prekoračenja, kamata... za dvije od njezinih pet kreditnih kartica kamatna stopa podignuta je za trideset posto. Od sto šezdeset četiri dolara minimalne uplate na jednoj, sto šezdeset dva dolara bile su samo kamate. Čak je i Lorna bila svjesna toga da će plaćanje glavnice od dva dolara mjesečno potrajati godinama.
A to je isključivo uz pretpostavku da više uopće ne koristi karticu.
Bila je u problemu.
Ovdje se radilo o ozbiljnom, vrlo ozbiljnom dugu.
A započelo je tako nevino, s platnom karticom robne kuće Sears koju su joj ljubazno poslali na kućnu adresu tijekom prve godine faksa. Odrastajući u vrlo udobnom dijelu D.C.-ja, u predgrađu Potomac, Maryland, uvijek je pretpostavljala da će u najmanju ruku živjeti životom više srednje klase u predgrađu, možda ga i nadmašiti. To je trebala biti početna točka njezina života, a ne vrhunac.
Stoga joj je, nakon što je dobila kreditnu karticu, bilo sasvim prirodno otići i kupiti nekoliko stvarčica koje će poslije sama platiti.
Prvo što je kupila bio je par crvenih kedsica. Ugledala ih je izložene na plastičnom podlošku i odmah se vidjela kako šeće u njima obalom zaljeva Chesapeake u društvu prijatelja, kože potamnjele od sunčanja, dok joj duga plava kosa svjetluca kao na kutiji Clairol Hydrience 02 beach blonde boje za kosu, a njezin novi dečko — sin bogate obitelji koja je bila vlasnik lanca trgovina automobilima, kojih je bilo po cijelom području D.C.-ja — bio je toliko zaljubljen u nju da ju je namjeravao zaprositi, nakon čega će živjeti sretno do kraja života.
Po cijeni od samo jedanaest dolara i devedeset devet centi, plus pet posto poreza i tek šesnaest posto kamata na karticu Searsa, te su se kedsice doimale kao stvarno dobra investicija. Otplatit će ih prije nego što uopće dobije prvo bankovno izvješće.
Međutim, na izlasku iz robne kuće bilo je još nekoliko stvari koje su joj zapele za oko; novi Sony Walkman koji je bio prava bagatela za devedeset devet dolara, a tko bi joj mogao zamjeriti i kupnju malih srebrnih naušnica — mislim ono, bile su u obliku slatkih malih japanki...
Nažalost, Lorni je malo usfalilo kad je trebalo platiti račun, dečko ju je nogirao nekoliko tjedana poslije, nakon što ju je spektakularno prevario s njezinom najboljom prijateljicom na njezinoj vlastitoj rođendanskoj zabavi, tako da je ljeto provela obavljajući različite poslove u zatvorenim prostorima, pa nikada nije ni stigla potamnjeti, a kosa joj je izrasla u svijetlosmeđu i bila sva suha i ravna od umjetnog okruženja u poslovnim zgradama, umjesto zlatne valovite koju je zamišljala kako joj vijori od lica dok stoji na pramcu brodića i plovi udobno u svoju sretnu budućnost.
Kako god, ubrzo je upoznala novog muškarca — jednog koji je volio plesati salsu. A obuća je bila veličanstvena. Cipele Stiletto, pa sandale koje su se vezale visoko oko noge; taj je čovjek bio ispunjenje svakog sna. Istina, nije baš bilo jeftino, ali tko bi mogao zalijepiti cijenu na snove?
Naravno da se i taj san jednom okončao, a Lorna se probudila i stekla fakultetsko obrazovanje kao solo cura. No to ne znači da na tom putu nije bilo sjajnih cipela — treba joj odati priznanje za pokušaj bavljenja baletom (nije stigla do profesionalnih cipelica, ali su i obične balerinke bile prava zabava), zatim džezerice (one punog đona, ali i kao čizme) te steperice (bučna lakirana koža!). Bila je užasna kao plesačica, ali sve te cipele... ah cipele!
Tako je Lorna postojano nastavila marširati u budućnost iz jednog para prigodnih cipela u drugi, nadajući se kako će napokon pronaći princa na bijelom konju koji će pristajati uz njezine cipelice. Zauzvrat, ona će živjeti lagodnim životom kućanice više srednje klase — s dvoje ili troje djece, zlatnim retriverom, ogromnim ormarom u spavaonici i bez ikakvih financijskih problema.
Ali nije tako ispalo. Dečki su dolazili i odlazili. Kako su došli, tako su i otišli. A u međuvremenu su joj ljudi prestali govoriti: “Mlada si, trebaš se zabavljati!” i počeli pitati “Dakle... kad se planiraš skrasiti?” Nakon što je nogirala posljednjeg frajera — dragog ali dosadnog dosadnog dosadnog Georgea Manninga, koji je po zanimanju bio odvjetnik — njezina kolegica Bess joj je rekla sve osim što ju je izravno nazvala glupačom: “Pa dobro, možda je dosadan, ali nosi Brooks Brothers 1 i plaća račune!”
Ali to Lorni nije bilo dovoljno. Nije mogla ostati s pogrešnim muškarcem samo zato što joj je nudio financijsku sigurnost, bez obzira na to koliko je ona bila primamljiva. Stoga je nastavila živjeti kao da će se odgovor pojaviti iza nekog ugla i odnijeti sve njezine probleme. U njezinoj glavi, rješenje je uvijek bilo tu, nadomak ruke.
Zato Lorna nije učinila ni približno onoliko koliko je mogla da bi sama pronašla rješenje i zauzdala svoje potrošačke navike, prije nego što stvari posve izmaknu kontroli. Kao kockar koji je nastavljao udvostručivati iznos vjerujući da mu se sreća jednom mora osmjehnuti, statistički govoreći, Lorna je nastavila s udvostručivanjem svojih problema sve dosad, kad je shvatila da su joj karte tako loše, da će izgubiti što god učinila.
Nalazila se u stvarnoj krizi. Ako ne promijeni nešto i ako to ne promijeni odmah, ubrzo će stvarno bankrotirati.
Ne u smislu ne mogu si priuštiti ove sandalice ili grah i riža na meniju sljedećih nekoliko mjeseci, već pravi pravcati bankrot u smislu valoviti karton na temperaturi ispod nule topliji je od šperploče, zato se drži Searsova ulaza za dostavu kako bi se na vrijeme dokopala kartona od hladnjaka.
Morala je poduzeti nešto.
I to odmah.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:58 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9913




2.


Poglavlje



“Dakle, uzimaš kontracepcijske tablete i puštaš ga da misli kako pokušavaš zatrudnjeti?”
Helene Zaharis pažljivo je slušala. Pitanje nije bilo upućeno njoj, iako je vrlo lako moglo biti. Zapravo, bilo je toliko točno da je na trenutak pomislila kako ju je netko prokužio i sjeo za njezin stol da bi je ucjenjivao.
Ali nije bilo tako, razgovor se vodio između dvije dvadesetineštogodišnjakinje za stolom pokraj njezina u Café Rougeu, gdje se Helene trebala naći na ručku sa suprugom senatora Cabota.
Nancy je kasnila, na svu sreću, jer je Helene razgovor koji se vodio nedaleko od nje smatrala daleko zanimljivijim od onog koji bi neizbježno vodila s Nancy, o konjskim utrkama koje se u listopadu održavaju u Middleburgu, ili o tome koji je političar u posljednje vrijeme predložio smanjenje poreza. Ili njegovo povećanje.
Ili o bilo kojoj drugoj vrućoj temi koja je trenutačno bila popularna unutar američkog političkog sustava.
Ništa od toga nije privlačilo Heleninu pozornost.
“Nije baš da pati.” Žena koja je očigledno uzimala tablete smijuljila se i ispijala ružičasto piće. “Samo će se morati malo više potruditi... i dulje.”
Prijateljica se nasmiješila kao da uživa u dijeljenju ove sočne tajne. “Onda ćeš prestati uzimati tablete?”
“Naposljetku. Kad budem spremna.”
Druga žena odmahne glavom smiješeći se. “Imaš petlje, curo. Samo pazi da u međuvremenu ne pronađe te tablete.”
“Nema šanse.”
“Gdje si ih sakrila?”
Pričvrstila sam ih ljepljivom trakom na stražnju stranu ladice svog noćnog ormarića, pomisli Helene.
“U svojoj torbici”, odgovori žena s ružičastim pićem, Slegnuvši ramenima. “Tamo ih nikada ne bi tražio.”
Krivi potez. Početnička pogreška. Muškarci će poštovati granice privatnosti sve dok ne posumnjaju u nešto. Zatim će torbica biti prvo mjesto koje će provjeriti. Čak i oni najgluplji.
Da Helene sakrije nešto u svoju torbicu, Jim bi to odmah pronašao. Tu granicu pristojnosti je već davno prekoračio.
Naježila se pri pomisli na ono što bi učinio kad bi shvatio da pokušava osujetiti njegove pokušaje reprodukcije.
Ali Helene je bila čvrsta u svojoj odluci. Nije željela dijete. Bilo bi to užasno nepošteno, prije svega prema djetetu, posebno zato što je jedini razlog zbog kojeg ga Jim želi taj kako bi se kočoperio uokolo sa svojom savršenom malom obitelji tijekom kampanja.
Camelot 2008.
Nekada je sanjala o djetetu. Čeznula je za tim da u naručje primi to malo toplo tjelešce i poljubi njegove malene bucmaste prstiće. Napravi mu sendvič s maslacem od kikirikija svaki dan za užinu u školi i umetne u torbu poruku na kojoj piše Volim te.
O, da, Helene je nekada maštala o djetetu. I obiteljskoj idili. I još mnogočemu što je poslije sažvakano i ispljunuto u vašingtonskoj političkoj mašineriji.
Sad više ne bi imala srca uvući nevino dijete u sve to skupa.
“Mogu li vam barem donijeti piće?” upita je mlađahna konobarica. Bila je nervozna i nalikovala na nekoga tko je tek dobio posao pa želi učiniti sve kako treba, iako nema pojma što bi to trebalo biti. Helene je to prepoznala. Prije petnaest godina je i sama bila takva.
“Ne, hvala, u redu je. Pričekat ću svoju...”
“Gospođice!” drekne pripiti biznismen nekoliko stolova dalje. Pucne prstima kao da doziva psa. “Koliko puta moram tražiti prokletu irsku kavu prije nego što mi je donesete?”
Konobarica nesigurno skrene pogled s Helene na čovjeka, a zatim opet natrag, dok su joj se suze stvarale u očima.
“Oprostite, gospodine, provjerila sam, ali kava još nije gotova.”
“Za kvalitetu je potrebno vrijeme”, uzvrati Helene svojim najšarmantnijim osmijehom. Kreten nije zaslužio nikakvo ugađanje, ali ako se netko ne uplete, koštat će ovo jadno djevojče posla.
“I mnogo je nas koji danas želimo nešto naručiti. Nije njezina krivnja.”
Kao što je i predvidjela, muškarac se nasmijao, pritom otkrivši ružne žute zube. Helene bi se okladila na posljednji dolar da je tip osobe koja puši cigare. “Ti si vatrena damica. Daj da te počastim jednom rundom.”
Helene se ponovo nasmiješila, kao da je apsolutno polaskana pažnjom ovog komada. “Još jedno piće i neću se moći odvesti kući”, slagala je.
“Ova draga djevojka je već toliko puta otrčala do bara i natrag da joj se već sigurno vrti u glavi.” Nadoda konobarici: “Ne trebam ništa sad. Hvala.”
Djevojka je djelovala zbunjeno, ali duboko zahvalno, dok se okretala da ode.
“Hej, što kažeš na to da se ti i ja nađemo negdje poslije”, stari je počeo predlagati, ali ga je prekinuo dolazak Heleninog društva za ručak.
“Helene, draga, tako mi je žao što kasnim. U Georgetownu je bila takva gužva jutros.”
Helene je ustala, a Nancy Cabot je poljubila zrak s jedne i s druge strane njezina obraza, odišući teškim staromodnim parfemom Shalimar. Okrznula je pogledom žutozubog starca koji je očigledno prepoznao Nancy, jer je potom složio grimasu i namignuo Helene.
“Ma nije problem uopće”, reče Helene Nancy, te obje sjednu. “Sjedila sam ovdje i jednostavno uživala u okruženju.”
“Ovo je predivno mjesto, nije li?” Nancy nakratko pogleda kroz prozor odakle se u daljini pod vedrim plavim nebom mogao nazreti Washingtonov spomenik2.
Na trenutak se Helene učinilo da bi Nancy mogla reći nešto filozofski duboko o veličanstvu grada, pa je skupa s njom uprla pogled u daljinu.
Međutim, ovaj put nije bilo tako. “Stvarno bih voljela kad bismo mogli maknuti one dotrajale zgrade tamo.” Pokazala je na jug, na siromašnu četvrt u kojoj su se svi stanovnici trudili kako bi poboljšali njezin izgled.
“Daj im vremena”, odgovori Helene, tonom koji nije odavao koliko joj je doista stalo, da ne bi došla u sukob s ovotjednim prijedlozima svog supruga. “Program gradskog poboljšanja napreduje iznenađujuće dobro.”
Nancy se nasmijala, iz čega se dalo zaključiti kako zapravo misli da je Helene samo sarkastična. “Usput, htjela sam ti reći.
Mislim da smo napokon pronašli prikladno mjesto za DAR večeru na kojoj ćemo prikupljati dobrovoljne priloge.”
“O?” Helene se pokušala doimati zainteresiranom, iako je osjećala kao da bi svaki čas mogla zaspati. Bila je zainteresirana za to jednako kao i Nancy za gradsku obnovu. Jedina razlika bila je u tome što je Helene primorana glumiti zainteresiranost, iako bi se najradije grleno i iz srca nasmijala, baš kao i Nancy maloprije.
“Što imaš na umu?”
“Kuću Hutchinson u Georgetownu. Znaš li na što mislim? Na križanju Galwaya i M-a.”
“O, da, to je prekrasno.” Nije znala ništa o kući, ali je znala da će, ako prizna svoje neznanje, uslijediti dugo predavanje o povijesti kuće Hutchinson, njezinu pokućstvu, ljudima koji su živjeli tamo i, naravno, njezinoj cijeni. Iskreno, Helene nije bila sigurna koliko će još uspjeti zadržati ljubaznu mirnoću u svom izrazu.
“A sad, što se tiče tihe aukcije”, Nancy počne, ali je prekine dolazak konobarice.
“Ja ću Manhattan”, Nancy će, te podigne obrve u smjeru Helene, na način kojim da je nagovijestiti kako nema u planu piti sama.
“Šampanjac koktel”, odvrati Helene, pomislivši kako je to posljednja stvar na svijetu koju sada želi. “I čašu vode”, nadoda, s namjerom usredotočivanja na vodu, umjesto na koktel. “Hvala ti.”
Dok je prolazio pokraj njihova stola, jedan konobar na trenutak je širom otvorenih očiju pogledao u Helene.
“Muškarci te primjećuju”, Nancy prokomentira, jasno neodobravajućim tonom.
Tihi zvuci udaraca pribora za jelo o fino porculansko posuđe i prigušeni glasovi koji su mrmljali posljednje sočne tračeve američkog političkog kruga na trenutak ispune zrak, postavši glasniji nego maloprije.
“Naručila sam šampanjac”, Helene će veselo. “Zbog toga se ljudi uvijek pitaju koji je povod. To je sve što primjećuju.”
Čini se da je taj odgovor zadovoljio Nancy. “Vratimo se onome o čemu smo pričale. Slavimo činjenicu da smo pronašle savršeno mjesto za prikupljanje dobrotvornih priloga. Dakle. Porazgovarajmo sad o tvojoj ulozi u svemu tome, može?”
Helene nije bila raspoložena za ono što je slijedilo. Uvijek je mrzila ovakve vrste razgovora koji su se svodili na neku dobrotvornu svrhu koju nije podupirala, ali je ipak morala biti na raspolaganju. Nije imala izbora nego ponuditi najviše što je mogla, kako ne bi osramotila ili bilo kako naudila imenu Zaharis.
Zbog toga je ponekad sve to skupa mrzila još više.
Konobarica im je donijela pića, a Helene je podigla svoju čašu kako bi nazdravila Nancy kao trenutačnoj predsjednici DAR-a — žabolikoj ženi koja je jednom izjavila pred nekoliko ljudi da je Helene “jednom prodavačica, uvijek prodavačica” — i progutala ako se nju pita, jedini gutljaj.
Nakon dvadeset minuta Nancyna monologa na temu bivših predsjednika DAR-a, Helene je odustala i ispila koktel dokraja.
Zašto ne? To joj je bila prilika da radi nešto drugo osim da glupavo kima u Nancynu smjeru i tu i tamo se lažno smije na njezine dosadne šale.
Iznenađujuće je koliko je često Helene morala voditi ovakve razgovore, s obzirom na to koliko su joj neugode donosili. No ono što ju je još više iznenađivalo, bilo je to kako su svi bili nesvjesni koliko se dosađuje. Usprkos tome, čavrljanja su bila ogroman dio njezina života, a kako je Jim nastavljao svoju putanju prema sve višim političkim položajima, činilo se da svemu tome neće tako skoro doći kraj.
Stoga je Helene prihvatila svoju sudbinu što je mirnije mogla. Ljudi iz Jimova kruga povodili su se za vlastitim interesima. Bila je prava rijetkost susresti nekoga — bez obzira na starost, spol, rasu ili seksualno opredjeljenje — tko ne bi pregazio vlastitu baku samo da bi stigao do cilja.
Svatko tko bi rekao da Helene ne plaća cijenu života kućanice bio je totalno lud.
Nancy je nastavila govoriti.
Helene se nastavila smješkati i mahnula konobarici da joj donese još jedan koktel.
Poslije su je čekale paklene muke zato što je isključila mobilni telefon.
Helene se naslonila u krutom stolcu od umjetne kože koji se nalazio u odjelu za cipele robne kuće Ormond — što je bila njezina nagrada za dvosatnu ulogu slušateljice Nancy Cabot — i premetala pomisao na ljutnju svog muža poput komada nakita o kojem razmišlja da li da ga kupi.
Mrzio je kad je nije mogao dobiti na telefon.
S druge strane, ona je naučila mrziti svaku situaciju kad je uspije dobiti. A to mu je, u posljednje vrijeme, uspijevalo sve više i više. Bez obzira na to gdje se nalazila ili što radila, činilo se da joj telefon uvijek zazvoni u najgore moguće vrijeme.
Jednom prilikom, dok je vozila konzerve hrane u grkokatoličku crkvu za pomoć javnoj kuhinji, zastala je na trenutak kako bi se divila smirujućoj ljepoti u obliku novog vitraja, s okruglom ikonom koja je prikazivala Bogojavljenje, kad joj je zazvonio mobitel.
Dok je balansirala s četiri papirne vrećice organske hrane — sve što je tih dana Jim htio jesti, iako je to tek trebao postati najnoviji trend prehrane — skupa sa svojom torbicom i ključevima, mučeći se na dugoj, ciglom popločanoj stazi koja je vodila od prilaznog puta do ulaznih vrata, zazvonio joj je mobitel, međutim bio je namješten na vibru pa ju je neočekivana vibracija tako zastrašila da je ispustila vrećice s jajima.
A drugi put, dok je nosila domaću pileću juhu s rezancima ljudima prikovanim za krevet, u dom Holy Transformation, taman je dodavala u mikrovalnoj ugrijanu juhu jednom starijem pacijentu s dijabetesom kad je mobitel opet zazvonio, prepavši je, zbog čega je vruću juhu prolila po pacijentu, i po svojim — što je u tom trenutku bilo manje važno, ali ipak otežavajuće — Ballyjevim salonkama.
Čak je i danas nazvao dok je bila na ručku s Nancy, pretvorivši jedan besmisleni razgovor u dva, govoreći joj da ima kasni sastanak te da će doći kući tek iza večere, pa da ga stoga ne čeka i večera bez njega.
Nancy je mislila — ali jednako tako i neprestano govorila — kako je drag jer je nazvao, premda Nancy uopće ne govori Jimovim jezikom. Nije znala da “kasni sastanak” znači doći kući bazdeći na miris nečijeg tuđeg parfema i martinije.
To licemjerje je čak bilo vrijedno psihološke studije.
Jim Zaharis (pravo ime mu je Demetrius, ali je odlučio da je ono previše etno za američku politiku) karizmatski je mlađi senator iz Marylanda, koji se spremao na napadački sprint do višeg položaja. U gradu kao što je Washington, sve što javna ličnost — što uključuje i njihove supruge — učini može postati predmet izrugivanja, a on nipošto nije želio da ga Helene osramoti na bilo koji način.
Ipak, kao mnogi sjajni ali glupi muškarci prije njega, vjerovao je da su njegove indiskrecije nevidljive, dok je istovremeno bio veoma zabrinut oko toga što Helene radi dok je u javnosti.
Nikada, nikada nije učinila ništa što bi makar upućivalo na skandal, otkako se udala za njega. Nije ga varala s čistačima bazena, nije imala nijednu lezbijsku aferu, nije trgovala informacijama... ništa.
Premda, to nije značilo da nema baš nikakvih tajni. Ali barem ih je zakopala.
Međutim, donijela je odluku kad se udala za njega, iako je tada bila previše naivna da bi to u potpunosti razumjela. Nije to bila odluka da će biti fina kućanica, nego nešto još gore. Trofejna supruga, što je značilo da mora izgledati dobro; povremeno odraditi koju dobro vidljivu dobrotvornu aktivnost; povremeno se priključiti damama koje ručaju u country klubovima; sponzorirati lokalno sirotište; i, što je najvažnije od svega, šutjeti dok se komadići njezine duše raspadaju.
Helene je naučila biti strahovito dobra u svim tim stvarima.
“Helene!”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:58 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9823


Trgne je iz sanjarenja vedar, razdragan glas. Okrene se i ugleda Suzy Howell, okružnu vijećnicu, i njezinu kćer tinejdžericu.
“Suzy.”
“Sjećaš se Lucy, zar ne?” odvrati Suzy, pokazujući na zlovoljnu tinejdžericu, spuštene crne kose, previše izblijedjele od tretmana svim tim modernim bojama koje prodaju u današnje vrijeme.
Djevojka je izgledala posve neprikladno u ovakvom butiku cipela, a što je još gore, činilo se da je i sama toga svjesna.
“Da, sjećam se.” Helene je bila zaboravila djevojčino ime pa joj je bilo drago što ga je Suzy spomenula. “Kako si Lucy?”
“Dob...”
“Sjajno je”, Suzy je prekine, zabljesnuvši kćer pogledom koji bi imao više učinka da joj lice nije bilo zamrznuto Botoxom. “Zapravo, prijavila se na Sveučilište Miami, Ohio. Ti si studirala ondje, zar ne?”
O, ne. Ovo nipošto nije razgovor koji bi Helene željela voditi. Posebice ne sad dok je još uvijek omamljena od ručka s Nancy.
“Da, jesam”, Helene će polagano, nadajući se da se neće osjetiti šampanjac u njezinu zadahu. Zatim, zato što su Suzy i Lucy izgledale kao da znaju mnogo više o mjestu nego ona, nadoda: “Neko vrijeme.”
“O, nisi diplomirala tamo?”
“Ne, pohađala sam ondje samo prvu godinu. Davno je to bilo.”
“Ah.” Suzy se doimala razočaranom. “Gdje si onda diplomirala?”
Helene je znala da je trebala napraviti bilješke za svoju izmišljenu prošlost. “Sveučilište Marshall”, reče, zbog toga što je David Price studirao ondje, a ona ga je posjetila dovoljan broj puta da bi poznavala izgled kampusa.
David Price bio je ljubav njezina života sve dok nije odlučila da će joj biti bolje bez njega, pa je otišla.
Nema sumnje da je na kraju dobila ono što je i zaslužila.
“U Zapadnoj Virginiji”, Helene dovrši, osjetivši melankoliju u vlastitom glasu.
“Zapadna Virginia!” Suzy je izgledala kao da joj je Helene upravo rekla da se školovala u jednoj od zemalja Trećeg svijeta. “Moj Bože, kako je kraljica maturalne večeri iz Ohija završila ondje?”
Helene se nasmiješila bez trunke iskrenosti. “To je vrlo dobro pitanje.”
“Ne želim ići u Zapadnu Virginiju”, Lucy je frktala na mamu, bez naznake isprike za Helene koju je možda time uvrijedila.
To je ovdje bilo uvriježeno mišljenje o Zapadnoj Virginiji. Luđačka predodžba da je Zapadna Virginia ispunjena bezubim seljačinama koji se žene svojim sestričnama.
Suzy se nasmijala na kćerkinu primjedbu, bolno dajući do znanja da dijeli Lucyno zaprepaštenje u pogledu te ideje. “Ne brini, dušo, nećeš morati.” Uzvratila je Helene pretjerano blještavim osmijehom. “Bi li mogla napisati pismo preporuke za Lucy? Miami, Ohio, mislim.”
“Bit će mi drago.” Što je drugo mogla reći? Ništa. Posao joj je bio da govori da. “Ali,” na brzinu se sjetila, “možda bi Jimova preporuka mogla biti značajnija.”
Tračak svjetlosti pojavio se u Suzynu oku. “Misliš li da će biti voljan to nam učiniti?” Očigledno joj je to bilo na umu cijelo ovo vrijeme.
Helene se uopće nije morala brinuti ni za što.
“Ma sigurna sam.” Sve će učiniti samo da se čuje za njegovo ime. Uvijek se potpisivao u stvarima do kojih mu uopće nije bilo stalo. Kao što je njihov bračni ugovor, primjerice.
“Reći ću njegovoj tajnici da te nazove”, Helene je obećala.
“Hvala ti puno, Helene.” Suzy laktom gurne kćer u rebra. “Je li tako? Nije li lijepo to što će gđa Zaharis učiniti?”
“Hvala”, Lucy će tupo.
“Nema problema.” Helene joj uputi svoj najljubazniji osmijeh. Promatrala ih je dok su odlazile, razmišljajući kako joj je ovih dana život pun ovakvih izvještačenih susreta. Ljudi su je samo htjeli iskoristiti kao vezu jer je imala utjecaja, ali to je u redu, jer je njezin suprug jednako tako iskorištavao te prilike u vlastitu korist. A Helene je jako, jako davno sklopila sporazum sa svemirom da će sudjelovati u igri, u zamjenu za financijsku sigurnost.
Tako su svi bili zadovoljni. Zapravo, kako je ispalo, svi osim Helene. Da joj je prije deset godina netko rekao kako će joj život izgledati danas, nikada mu ne bi povjerovala. Ali on se mijenjao u malenim, jedva vidljivim koracima, sve dok se jednog dana nije probudila i shvatila da živi u nekoj ludoj, uvrnutoj bajci.
Bilo je to loše, ali alternativa — život koji je živjela prije Jima — bila je još uvijek strašno bistra u njezinim mislima.
Možda je to bila njezina slabost, ali nema te cijene koju ne bi platila da izbjegne povratak u taj život. A da je Jim znao istinu o tome, nema cijene koju on ne bi platio.
Zauzvrat, Helene je mogla kupiti što god bi joj se svidjelo. A to je ono što ju je i dovelo ovdje, u odjel cipela robne kuće Ormond, gdje bi nekako završila barem triput tjedno.
Zadovoljstvo koje je dobivala ovdje bilo je prolazno — ponekad ne bi trajalo dulje od vožnje kući s novim kutijama i vrećicama — ali početno uzbuđenje je nikad ne bi iznevjerilo.
Predugo je živjela bez toga da bi sve uzimala zdravo za gotovo.
Sad, dok je sjedila i čekala tamnokosog prodavača — kako mu je ono ime, Louis? — da joj donese hrpu cipela koje je zatražila u veličini 38, pitala se je li život vrijedan toga.
Mogućnost kupovanja svega što želiš definitivno ima svojih prednosti, osobito nakon svih onih godina patnje kroz koje je prošla. Sad je sve lako. I to je utješno.
Ne kupuje samo stvari. Čak je i ovako ošamućena šampanjcem to mogla razumjeti. Kupovala je lijepe uspomene. U životu lišenom emocionalne topline činila je sve što je mogla kako bi doživjela trenutke kojih se poslije mogla prisjećati kao ugodnih.
Kao nečeg više od pukog trošenja vremena između rođenja i smrti.
Toliko su je puta znali primamiti mirisi određenih parfema, prirodni losion za tijelo, odjeća u kojoj izgleda ubojito fantastično, ili — većinu vremena — par cipela koji bi je podignuo, doslovno i figurativno, u nebeske visine.
“Oprostite, gđo Zaharis”, glas je prekine u razmišljanju.
Louis. Ili Luis. Dovraga, možda je skroz pogriješila. Možda je Bob.
“Da?” upitala je pažljivo, pazeći da mu se ne obrati imenom, jer je šansa da će pogriješiti ipak bila velika.
“Bojim se da vam je kartica odbijena.” Držao je oprezno njezinu American Express karticu kao da drži mrtvog pauka kojeg je upravo pronašao na salati Cezar. Odbijena? To je nemoguće.
“Mora da se radi o pogrešci”, rekla je. “Pokušajte ponovno.”
“Provukao sam je tri puta, gospođo.” Nasmiješio se, očito se ispričavajući, na što je ona primijetila da mu je jedan od kutnjaka izrazito tamnosive boje. “Autorizacija je odbijena.”
“Račun od šesto dolara?” pitala je u nevjerici. Kartica čak nema ni limit!
Potvrdio je kimanjem. “Možda je kartica prijavljena kao izgubljena, a vi nemate zamjensku?”
“Ne.” Posegnula je u torbicu i izvukla novčanik. Bio je prepun novčanica od jednog i pet dolara — stara navika iz vremena kad se, imajući te novčanice, osjećala bogatom — i kreditnih kartica. Izvukla je srebrni MasterCard i predala ga prodavaču.
“Poslije ću se pozabaviti time. Pokušajte s ovom. Ne bi trebalo biti nikakvih problema.” U glasu joj se osjećao prizvuk osornosti za koju nije pamtila kad ju je stekla. Zapravo, njezin je glas često odjekivao nestrpljivošću, premda ni sama nije točno znala zašto, iako joj je padala na pamet nezgodna teorija da bi to mogao biti odraz njezine osobne nesreće, umjesto nezadovoljstva uslugom koju je primala.
Tamnokosi prodavač — zašto ovdje ne nose pločice s imenom? — veselo je odlepršao s njezinom kreditnom karticom, a Helene se u međuvremenu naslonila u stolcu uvjerena da će se svaki čas vratiti s malenim računom za potpis, nakon čega će moći otići skupa sa svojim stvarima.
Ili možda, bolje rečeno plijenom, kako je to nazvala njezina terapeutkinja dr. Dana Kolobner. A i činjenica jest da se tako osjećala. Mogla je to slobodno priznati. Isprva bi samo željela zadovoljiti potrebu. Ali, nekoliko sati poslije, zadovoljstvo je počelo jenjavati i trebala je više. Zapravo... ne. Nije ona ništa trebala. Helene je bila dovoljno realistična da zna kako nije u pitanju potreba nego želja.
Ponekad je čak razmišljala o tome kako bi mogla sve odbaciti i jednostavno se pridružiti mirovnim snagama. Ali možda je u trideset osmoj godini ipak bila prestara za takvo što. Možda je to tek još jedna od mnogobrojnih prilika koje je propustila dok je trošila najbolje godine života na muškarca koji je nije volio. Kojeg ni ona nije voljela. Barem ne više.
Prodavač se vratio, opet je prekinuvši u razmišljanju. Ali nešto se promijenilo u njegovu izrazu. Kao da je izgubio jedan sloj ljubaznosti. “Bojim se da ni ova ne prolazi”, rekao je držeći karticu između kažiprsta i palca dok joj ju je predavao natrag.
“To ne može biti”, odgovorila je, dok joj se stari ali dobro poznat osjećaj pojavio u želucu. Iskopala je još jednu karticu, onu koja je služila samo za hitne slučajeve.
Jasno da je ovo bio hitan slučaj.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:59 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9822


Dvije minute poslije prodavač se opet vratio; ovaj put na licu mu se očitovala prezriva distanciranost. Predao joj je karticu... koja je bila izrezana na četiri savršeno jednaka dijela.
“Naredili su mi da je prerežem”, rekao je grubo.
“Tko?”
Slegnuo je uskim koščatim ramenima pod jaknom koja mu uopće nije pristajala. “Banka. Rekli su da je kartica ukradena.”
“Ukradena!”
Kimnuo je i podignuo pretjerano počupanu obrvu. “Tako su rekli.”
“Mislim da bih znala da mi je netko ukrao karticu.”
“I ja to mislim, gospođo Zaharis. U svakom slučaju, to je poruka koju sam primio, i morao sam sukladno s njom djelovati.”
Nesrazmjerno je zamjerala njegovu snishodljivom tonu, pa je pokušala zadržati ljutnju na licu. “Znate, mogli ste mi se obratiti prije rezanja kartice.”
Odmahnuo je glavom. “Bojim se da nisam. Morao sam to učiniti na licu mjesta, inače bi trgovina bila sankcionirana.”
Sranje. Sigurna je da je uživao u rezanju njezine kartice, a posebno u trenutku kad joj je morao predati sve te dijelove. Ovakav tip ljudi poznavala je još otprije.
Prostrijelila ga je poraženim pogledom pa izvadila mobitel iz torbice. “Ispričajte me, molim vas. Moram obaviti jedan poziv.”
“Naravno.”
Promatrala ga je dok je odlazio, u strahu da će brojiti do pet i vratiti se natrag kako bi je oblijetao i osuđivao. Ali dok je išao sve dalje, djevojka je izvirila glavom kroz vrata i rekla: “Javier te zove, Luis. Kaže da ti je pukla cijev i da ti curi voda.”
Luis. Helene je ovaj put zapamtila to ime, kako bi znala koga će imenovati kad bude pisala žalbu voditelju odjela.
Izvadila je iz novčanika jednu od odbijenih kreditnih kartica i birala broj s poleđine kartice, nervozno unoseći brojeve dok napokon nije dobila ljudsko biće na liniji.
“Wendy Noelle pri telefonu, kako vam mogu pomoći?”
“Nadam se da možeš Wendy”, Helene je rekla najnježnijim tonom kojim je mogla, s obzirom na okolnosti. “Iz nekog razloga danas su mi odbijene kartice, a ne mogu shvatiti zašto.”
“Vrlo rado ću vam pomoći oko toga, gospođo. Možete li pričekati trenutak?”
“U redu.”
Helene je čekala dok joj je srce udaralo, a glazba za čekanje na telefonskoj liniji bubnjala po glavi skupa s glazbom u robnoj kući.
“Gospođo Zaharis?” Bankovna službenica javila se nakon što je prošlo pola pjesme Barryja Manilowa, koja se natjecala s glazbenom podlogom pjesme “Love will keep us together” iz zvučnika robne kuće.
“Da?”
“Gospođo, ta kartica je prijavljena kao ukradena.” Djevojka je bila ljubazna. Zvučala je kao da joj je iskreno žao. “Deaktivirana je.”
“Alija nisam nazvala i prijavila krađu”, Helene je prigovorila. “I upravo se nalazim u trgovini u kojoj mi ne žele prihvatiti karticu.”
“Ne možete je koristiti ako je prijavljena kao ukradena.”
Helene je odmahnula glavom, iako je žena na drugom kraju linije nije mogla vidjeti. “Možda se radi o nekakvoj vrsti krađe identiteta.” Bilo je to jedino objašnjenje koje joj je imalo smisla. “Tko je nazvao i prijavio krađu?”
“Deme... Deme-et-tris...”
“Demetrius?” Helene je upitala u nevjerici.
“Da, Demeter’s Zaharis”, žena je mumljala. “Nazvao je da bi prijavio krađu kartice.”
“Zašto?” Helene je upitala prije nego što se uspjela zaustaviti, iako je znala da ne postoji odgovor na to pitanje. Barem ne onaj koji bi je zadovoljio.
“Bojim se da ne znam.”
“Je li zamjenska kartica poslana preko noći?” Počela je pomalo osjećati paniku. “Možete li odobriti kupnju s novim brojem kartice?”
“Gospodin Zaharis je zatražio da zasad ne šaljemo drugu karticu.”
Helene je oklijevala, posve zapanjena. Htjela je prigovoriti, reći da je došlo do pogreške i da se netko predstavio kao Jim i nazvao da bi otkazao karticu, ali je duboko u sebi znala da nije tako. Jim joj je to namjerno učinio. Zahvalila je ženi, poklopila slušalicu i smjesta birala Jimov osobni broj. Javio se nakon što je četvrti put odzvonilo.
“Zašto si prijavio krađu moje kreditne kartice?”
“Tko je to?”
Mogla je zamisliti njegovo samozadovoljno lice dok joj se podsmjehivao. “Zašto si”, ponovila je grubljim glasom, “otkazao sve moje kreditne kartice?”
Čula je kako mu stolac škripi dok je prebacivao težinu. “Daj da te pitam nešto”, rekao je, glasa natopljenog sarkazmom. “Postoji li išta što bi željela izbaciti iz sebe? Skinuti kamen sa srca. Možda nešto što mi tajiš?”
Želudac joj se stisnuo u čvor. Što je saznao?
“Na što ciljaš, Jime?” O, Bože, toliko je toga što bi moglo biti u pitanju.
“O, pa mislim da znaš.”
Previše mogućnosti joj je dolazilo na um. “Ne, Jime, ne pada mi na pamet ništa što bi zasluživalo ovakvu kaznu i ponižavanje u javnosti. Misliš da bi ti moglo koristiti to što ti žena pokušava platiti ukradenom kreditnom karticom?”
“Ne kao što bi mi koristila — ne znam, čekaj — aha, obitelj.” Tišina se spustila između njih kao loptica za stolni tenis koja je skakutala taman izvan dohvata. Jim ju je prvi uhvatio.
“Zvuči li ti to poznato?” Stolac mu je opet zaškripao i mogla ga je zamisliti kako se ponovno premješta, sad već vidno uzrujan.
“Mislio sam da pokušavamo zatrudnjeti. Ispada da smo se samo” — gotovo je mogla vidjeti njegovo pokušavam-izgledati-ležerno-ali-zapravo-kipim-od-bijesa slijeganje ramenima — “ševili.”
Složila je grimasu zbog načina na koji je ispljunuo tu riječ. “Nisam stekla dojam da ti je loše.”
Nije se dao tako lako odvući s teme. “Lagala si mi, Helene.”
“O čemu to, točno?”
“Kao da ne znaš.”
“Lud si”, rekla je, najbolja obrana je dobra — ili barem snažno argumentirana — uvreda.
“Sumnjam.”
“Onda mi objasni o čemu govoriš.” Bila je na pola puta da mu kaže kako samo blefira, kad je rekao: “Saznao sam za tablete.”
Krivnja i bijes u isti su mah prostrujali njezinim venama. “Zašto si kopao po mom noćnom ormariću?”
“Ormariću? Išao sam danas predati recept u ljekarnu u G ulici kad su me upitali hoću li ti podignuti novu dozu tableta!”
O, sranje. Sranje, sranje, sranje. Otkrivena je. Mogla je i dalje nastaviti s laganjem, reći da se radi o starom receptu ili pogrešci ljekarnika, ali već je previše otkrila. Uhvaćena je i ne postoji način na koji bi se izvukla.
“Čekaj”, rekla je, već prekasno. “Koje tablete?”
“Kontracepcijske tablete. Uzimaš ih već mjesecima pa mi nemoj ni pokušati zanijekati.”
Bila je u dilemi. Da li da ipak pokuša zanijekati sve ili da jednostavno prizna istinu? “Bilo je to iz medicinskih razloga”, laž koju je izrekla zvučala joj je gotovo kao istina. “Morala sam izjednačiti razinu hormona kako bih mogla zatrudnjeti.”
Njegov smijeh je zvučao strašno. “Da je to istina, već bi mi rekla prije.”
“Da, zato što si ti tako topao i prijateljski raspoložen čovjek s kojom je tako lako razgovarati?” grubo je upitala.
“Lažljivice.”
“Ti kažeš. I sad me dakle kažnjavaš.”
“Možeš se kladiti u to.”
Naježila se od njegove hladnoće. Kako je dovraga završila u braku s ovakvim muškarcem?
“Koliko dugo?” upitala je.
“Koliko misliš da će ti trebati da zatrudniš?”
“Ti to mene zezaš? Uskratit ćeš mi novac sve dok ne zatrudnim?” Nema šanse da će to učiniti. Neće mijenjati djetetovu budućnost za užitak šopingiranja.
“Dat ću ti džeparac”, Jim je uzvratio. “Za osnovne potrebe. Recimo, sto dolara tjedno.”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:59 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9821


“Stotku.”
“Znam, to je velikodušno.”
Za brak s njim zarađivala bi znači otprilike šezdeset centi po satu.
“Prezirem te”, rekla je i zaklopila telefon. Pogledala je uokolo po trgovini, u bogate i skromne kupce koji su se muvali onuda, bezbrižni i zadovoljni, posve nesvjesni muke kroz koju je prošla u proteklih nekoliko godina. Iako su vjerojatno neki od njih bili u sličnom položaju.
Kao ona žena ondje, recimo. Ljepotica. Prelijepa da bi se rodila bogata. Kupljena je. Gotovo da joj piše na čelu. Tijekom godina, Helene je naučila razlikovati lažnjake od originala. Kao što je i sama bila. Kopije su uvijek nosile sjenu nesigurnosti preko svojih lijepih lica.
Poput Helene. Nekako, unatoč bankovnom računu koji je dijelila s Jimom, nikada nije u potpunosti uspjela dohvatiti taj opušteni osjećaj bezbrižnog trošenja koji je većina Ormondovih mušterija, čini se, uživala. Uvijek je nekakva vrsta prijetnje visjela nad njezinom glavom.
Prijetnja Jimova neodobravanja.
Ali nema veze. Nema namjeru živjeti od njegove milosti, niti će ovisiti o njegovom raspoloženju. I definitivno se neće držati njegovih zapovijedi.
Kao u snu, sagnula se i stavila svoje cipele Jimmy Choo u kutiju cipela marke Bruno Magli i zamijenila poklopac.
Ustala je, osjećajući se kao da pliva protiv struje Jimova neodobravanja učinivši jednu tako malenu gestu. Da, srušio ju je. Ponizio čak, a onda prepustio trgovačkom pomoćniku da joj objavi vijest. Ali neće dobiti ovu rundu. Neće joj staviti uzicu oko vrata rezanjem kreditnih kartica.
Zakoračila je, i dalje razmišljajući o simbolici iskoračenja izvan Jimove kontrole, umjesto o činjenici da i dalje nosi cipele koje tehnički nije platila. Ali vratit će se, govorila je samoj sebi dok je radila još jedan korak. Ormond neće ni primijetiti da je otišla; znala je iz vlastitog maloprodajnog iskustva trgovine odijelima Garfinkels — gdje je sasvim slučajno upoznala Jima — da su sigurnosni senzori kod vrata smješteni na polovici tjelesne razine jer je to mjesto blizu kojeg većina kradljivaca nosi svoja dobra.
Ali Helene nije bila kradljivica. Ona je bila redovna mušterija, koja je vjerojatno ostavila na desetke tisuća dolara u njihovoj blagajni. Kvragu, čak im je ostavila savršeno dobar par cipelica Jimmy Choo, dok je isprobavala njihove Maglice.
To je ono što je trebala učiniti. Cipele Bruno Maglis koje je nosila na sebi bile su tako prokleto udobne. Međutim, to pravilo nije vrijedilo za sve. Neki su ih ljudi smatrali neudobnima, ali oni s pravilno oblikovanim stopalima su ih obožavali. Pa tko onda ne bi htio nastaviti hodati u njima?
Možda je to bilo pomalo nategnuto. Nije hodala jer se dobro osjećala u cipelama; hodala je jer je osjećaj bijega bio dobar.
Kasnije će platiti te cipele, bez problema. Čim dođe kući i dokopa se nešto gotovine ili urazumi ludog Jima da joj opet dopusti koristiti kartice, vratit će se, objasniti im da je slučajno izašla u njihovim cipelama i jednostavno ih platiti.
Nema problema.
Nije da ih pokušava ukrasti, za ime Božje. Gotovo se zagrcnula na tu pomisao. Nije ništa ukrala već trideset godina, a iako je tada bila prilično dobra u tome, nema namjeru vratiti se lošoj staroj navici.
Srce joj je luđački udaralo i osjetila je navalu rumenila u obrazima. Jim neće pobijediti ovaj put. To je tako uzbudljivo. Trebala bi ući u auto, kupiti bocu šampanjca i otići na rt Haines popiti je, dok usput promatra polijetanje zrakoplova s Reaganova aerodroma. Tko ju je ono odveo na spoj da vidi sve to prije mnogo godina? Woody? Da, on. Bio je tako sladak. Vozio je Porsche 914 kad su takvi automobili još bili cool. Pitala se što se uopće s njim dogodilo...
Bila je već gotovo na izlazu, mogla je vidjeti zvijezdama ispunjen sumrak iznad narančasto-ružičastog horizonta, i gotovo je mogla osjetiti ljekoviti vjetar na koži kad je sirena alarma počela zavijati.
To ju je na sekundu izbacilo iz ravnoteže. Alarm je bio tako glasan. Zar je imao i rotirke?
Krivnja je zapljusnula Helene, zbog čega se ukočila, ali je ipak nastavila hodati. Hodala je, s mukom nastojeći ignorirati zvuk. Naposljetku, to je bio zvuk koji je većina stalno ignorirala — kako mušterije tako i zaposlenici — ponavlja se nebrojeno puta dnevno.
Ipak, sljedeći alarm nije mogla ignorirati: korake koji su joj se približavali i muški glas koji joj je rekao: “Oprostite, gospodo. Imamo problem. Možete li se vratiti natrag u trgovinu sa mnom, molim vas?”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 6:59 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9747



3.


Poglavlje



“Nosim crvene kožnate štikle...” Sandra Vanderslice tapkala je bosonoga po svom stanu u četvrti Adams Morgan, s telefonom prislonjenim uz uho, prema kuhinji gdje se i zaustavila. Posegne prema hladnjaku i vrlo tiho otvori vrata.
“Uuu, srce”, reče muškarac na drugoj strani telefonske linije. “Volim te u crvenom. Jesi obukla i one slatke male crvene tange?” Sandra je pažljivo izvadila sok iz hladnjaka i nastavila gugutati: “Da, srce, baš kako voliš.” Nagnula je čašu da je ne bi čuo dok ulijeva. Šezdeset mililitara soka. Toliko smije popiti. Ostatak čaše će napuniti vodom.
“Skidam ih s tebe zubima.”
Susretljivo zastenje odvijajući čep na boci narančina soka. “O, da, da, da!” Gutljaj. “Izluđuješ me!” Uputila se natrag u dnevnu sobu pred TV. “Mhmmm. Daaaa.”
“Sad te ližem.”
“Mmmm.”
“Sviđa ti se?”
“O, dušo, tako si dobar.” Tako je često izgovarala te riječi da su već automatski izlazile iz nje. Više nisu imale značenja. Bila je to samo mantra koju je ponavljala kako bi zaradila dolar i četrdeset pet centi za minutu kao operaterka na vrućoj liniji.
Vruće, baš.
Ponovno je zastenjala, nadajući se da će ovaj put zvučati kao da zaista za to ima razloga, pa sjela na kauč. “Ahhh... ahh.”
Uzela je daljinski upravljač, pritisnula dugme za isključivanje zvuka i započela s pretraživanjem programa, dok se nije zaustavila na reprizi sinoćnjeg Daily Showa.
“Savršeno”, rekla je, više sebi nego pozivatelju, nakon čega je nastavila s jecajima i uzdisajima koje su njezini pozivatelji toliko voljeli — i kopirali — dok je ona, čitajući s dna ekrana, gledala kako Jon Stewart intervjuira posljednjeg političara koji je bio optužen za prijevaru.
“Imaš tako dobar okus”, mumljao je sav zadihan. “Mogao... bih... ovako... cijeli prokleti dan.”
“Slobodno daj”, gugutala je, razmišljajući o onim čizmama Pliner koje je gledala na internetu. Stoje sto sedamdeset pet dolara. “Samo... nastavi...” Devina dlaka ili crne? Možda će ovaj frajer izdržati dovoljno da si kupi oba para. Ma ne, trebalo bi mu skoro dva sata da pokrije tek jedan par. Niti jedan njezin pozivatelj nije bio toliko izdržljiv. Pokušat će ga zadržati što je dulje moguće, nadajući se još kojem poduljem razgovoru, a nakon toga bi mogla isključiti telefon. “Daj... daj mi.” Zadahtala je malo jače, što je privuklo pažnju njezina perzijskog mačka Merlina, koji joj je skočio u krilo i prolio čašu soka.
“Sranje!” viknula je prije nego što se uspjela zaustaviti. Na sreću, to se svidjelo njezinu pozivatelju “Burtu”.
“Ooooo, da. Pričaj mi prostote”, graknuo je. “Hoćeš da te još malo ližem? Ha? Sviđa ti se to? Evo, sisam ti klitoris.”
Nekada davno Sandru bi ovakav način izražavanja ozbiljno uznemirio, jer je odrasla u strašno konzervativnoj obitelji, u kojoj je riječ prokletstvo bila najgora moguća psovka koja se čuvala samo za ozbiljne situacije.
Ali sad je to, kao i njezin telefonski dijalog, bilo samo buka. Buka koja joj je pomagala da sastavi kraj s krajem. Najamnina, hrana, komunalne usluge i mnogobrojne kataloške i internetske kupnje.
Nije to bio loš život.
“Ah!” cviljela je, skidajući sa sebe ljepljivu majicu natopljenu sokom. To je vjerojatno bilo prvi put da za vrijeme poziva skida išta sa sebe. “Ah! Aaaaahh!”
“Tako si vlažna!”
“Jesam”, složila se, gužvajući majicu kako bi se obrisala malenim dijelom koji je još bio suh. “Tako sam mokra. I imam okus na voće”, nadodala je, da zabavi malo samu sebe.
“Imaš.”
Uzdahnula je.
“Sad ću te ševiti. Sad ću te jako ševiti, kujo.”
Zakolutala je očima. Veliki, opaki dečko. Vjerojatno je u stvarnom životu manji od miša. Zapravo, zamišljala je da ima dominantnu ženu ili, još bolje, šeficu koja ga je uspjela pošteno zastrašiti pa se sad iskaljuje na drugima. A ona mu to dopušta. Za visoku cijenu.
“Ooo, Burte. Tako si velik, tako čvrst.”
“Reci to opet. ”
I rekla je, nadodavši još nekoliko pridjeva, a zatim na sekundu odložila telefon kako bi nešto obukla. Zgrabila je prvu stvar koja joj se našla pri ruci — usku bluzu koju je već neko vrijeme namjeravala baciti, ali ju je ipak zadržala, u nadi da će jednog dana opet moći stati u nju — odjenula je i zgurala telefon na mjesto između vrata i ramena dok se zakopčavala. Zapravo joj nije bilo jasno zašto se toliko trudila oko odijevanja jer je ionako bila sama. Uvijek je bila sama. Vjerojatno bi mogla provesti punih trideset šest sati gola a da se ne nađe u situaciji u kojoj bi joj zaista zatrebala odjeća.
Osim možda da bi izbjegla Merlinovo bockanje i grebanje.
Jedino bockanje koje je doista imala prilike osjetiti. O, Bože, nema smisla razmišljati o tome.
Burt je dosegao krešendo baš kad je zakopčala posljednji gumb koji je potom ostao stajati tako nekoliko trenutaka, nakon čega se otkopčao. Došlo joj je da zaplače. No umjesto toga odlučila je učiniti ono što inače čini u ovakvim situacijama da bi se osjećala bolje.
Odlučila je otići u kupnju.
Uključila je računalo, ponudivši još koji jecaj i uzdisaj, dok je strast njezina pozivatelja prelazila u smrtnu agoniju. Nakon što je “Burt” napokon svršio, bio je željan da poklopi što prije — zvučao je kao da je zabrinut da će ga netko uhvatiti, vjerojatno šefica koju je Sandra zamišljala maloprije — pa je zaustavila štopericu.
Dvadeset sedam minuta.
Nije sjajno, ali znala je imati i znatno manju minutažu; obično su to bili dečki u pubertetu, tako da je, sve u svemu, ipak bila zadovoljna.
Pogledala je u vrijeme na kompjutorskom ekranu. Bilo je dvanaest i četrdeset pet. Imala je zakazan dogovor tek u četiri sata, tako da će sljedeća tri sata moći potrošiti na pozive i narudžbu novih cipela prije nego što FedEx krene večeras.
Hvala Bogu na tako unosnom poslu. Muškarci su obožavali “Penelope” — kako im se predstavljala — a zašto i ne bi? Fotografija koju je dala objaviti za katalog bila je ubojita. Penelope je imala usne Angeline Jolie, nos Julije Roberts, oči i oblik lica isti kao i onaj Catherine Zete-Jones, frizuru iz srednjih osamdesetih, po uzoru na glumicu Farrah Fawcett (razbarušenu, ne raščupanu) i tijelo Cindy Crawford iz 1991.
Sandra je sama kreirala Penelope u Photoshopu, dodavši sitni detalj, tako što je zamijenila Catherininu ušnu školjku svojom. Samo da bi se na jedan maleni način mogla poistovjetiti s Penelope.
Bilo je tako zabavno biti visoka, mršava i prekrasna — makar samo u svojoj mašti i svim onim nebrojeno osamljenim, napaljenim muškarcima — jer je Sandra sama cijeli svoj život bila tek prosječne visine i daleko iznad prosječne težine.
Činjenica da su njezini roditelji bili veoma imućni te živjeli na jednom od posjeda u blizini prestižnog Potomac Easta3, Sandri nikada nije donijela dobrobit kad se radilo o društvenom prihvaćanju. U osnovnoj školi njezin fizički izgled inspirirao je nadimke kao što su Sandra Mraz, a nakon nezgodnog iskustva s izleta na farmu dobila je nadimak Muu.
Ljudi su je također često uspoređivali — neizbježno i s neodobravanjem — s njezinom starijom, vrlo privlačnom sestrom Tiffany. Tiffany, navijačica, kraljica maturalne večeri, prosječna učenica koju su svi nastavnici pamtili kao zvijezdu zbog njezina blještavog osmijeha i društvene osobnosti.
Dok je Sandrina kosa bila ispranosmeđe boje, poput poljskog miša, Tiffany je bila plavuša tamnozlatne kose, s finim prirodnim pramenovima koji su varirali od boje jagode do boje žita. Sandrin nos je bio ravan i ne osobito vrijedan pažnje, a Tiffanyn tanak, blago prćast, za kakav su žene odlazile na plastičnu operaciju. Sandra je imala tamnosmeđe oči, boje kave, a Tiffany? Zelene poput trave. Opet jedna od onih stvari koje većina žena može postići samo umjetnim putem.
Odrastanje sa sestrom bilo joj je kao da se našla uhvaćena u “prije i poslije” onih reklama za mršavljenje, s neuravnoteženim odnosom prema Tiffany, koji se protezao čak i na njihove roditelje. Govorili su joj da je u krivu, ali je ona mislila da to nitko ne može bolje vidjeti od tinejdžerice koja, željna pažnje, promatra kako svaki komadić odlazi njezinoj privlačnijoj sestri, umjesto njoj.
Tiffany je sad bila trudna pa se Sandra nadala da će se početi primjećivati do obiteljskih blagdana, tako da se barem jednom u životu ne mora osjećati vidljivo upadljivom zbog svoje zaobljenosti. Možda bi to čak i promijenilo njezin odnos s roditeljima, premda je i u to sumnjala, jer će zlatno dijete sad dobiti platinastu bebu.
Usprkos svemu, Sandra je u svemu tome vidjela savršenu priliku za pridruživanje Čuvarima težine, makar samo preko interneta. Dok se Tiffany bude debljala, Sandra će postajati sve tanja.
To bi bilo lijepo, za promjenu.
Razmišljala je o tome dok je pripremala jelo prema receptu Čuvara težine, njoke od indijskih krumpira s gorgonzolom i orasima. Bilo je tako ukusno. Jedini je problem u tome što je količina preporučena za serviranje tako mala.
Sandra je bila prilično sigurna da nije jedina čuvarica težine koja se tako osjećala. Čak i dok je nosila konfekcijski broj 36 (dok još nije bila trudna), Tiffany je mogla pojesti četiri puta više a da se ni grama ne udeblja.
Razlika je u tome što se Sandra mora držati određene veličine porcije, o čemu Tiffany nikada ne bi niti razmišljala.
Sandra je odavno shvatila kako život jednostavno nije uvijek pošten. I ako ima namjeru izgubiti koji kilogram, ili postići bilo što drugo u životu, morat će igrati po nekim glupim, pristranim, prevarantskim i krivo postavljenim životnim pravilima.
Telefon se oglasio karakteristično dvostrukom zvonjavom. Još jedna mušterija.
Sandra je zgrabila plastičnu vilicu — držala ih je pri ruci baš za ovakve prilike, s obzirom na to da su bile znatno tiše od onih od nehrđajućeg čelika koje bi zveckale u posudi — te požurila do mjesta gdje je ostavila telefon.
Udahnula je, brzo se psihički prebacila na ulogu Penelope i pritisnula gumb za razgovor.
“Ovdje Penelope”, zacičala je. Penelope je nekada bila takva. Bila je tako ushićena kad bi dobila poziv, gotovo kao Marilyn Monroe. “Kako se ti zoveš?”
“Hej, Penny”, rekao je poznati glas. “Ovdje Steve. Steve Fritz.” O, Steve. Rekla mu je već milijun puta da se ne bi trebao predstavljati svojim pravim imenom kad razgovara s ljudima koje ne poznaje preko telefona. Ali opet, možda mu to i nije bilo pravo ime.
“Hej, Steve”, odzdravila je toplo, s olakšanjem odbacivši seksi glas. Steve je bio govornik. Htio je suosjećanje, nikad seks. Bilo joj je drago kad bi nazvao, iako se ponekad osjećala loše zbog toga što je plaćao dva dolara i devedeset devet centi po minuti, kako bi predao svoj metaforički šešir i kaput glumici na kraju radnog dana.
“Još jedan od onih dana”, rekao je s uzdahom.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:00 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9746


“Žao mi je, srce”, Sandra će, namještajući se u stolcu. “Što se dogodilo?” Nije bila Penelope tijekom ovakvih poziva, ali nije bila niti Sandra. Bila je... pa, teško je reći tko točno. Nije baš glumila nečiju majku, ali se ponašala brižno i nekako u skladu s tim. Bila je samopouzdana. Kao netko tko je uspješno prebrodio sve životne poteškoće i izašao iz toga kao mudrija i vedrija osoba.
Definitivno ne Sandra.
“Sjećaš se onoga što sam ti rekao u vezi s Dwightom? Frajerom iz prostorije za pošiljke koji uvijek dobaci neki glupi komentar kad mi donese katalog s videoigricama?”
“Da, taj kreten.” Mrzila je takve ljude. Išla je u školu sa stotinama takvih. “Što se dogodilo?”
“Pa.” U glasu mu se osjećala napetost. “Mislim da je stavio moje ime na newsletter za transseksualce.”
“O, ne.” Budala. Prava budala. Frajeri poput Dwighta zagorčavali su život onima kao što je Steve, kako bi se sami osjećali bolje zbog svojih jadnih života.
Vjerojatno je i sama razgovarala s tim Dwightom.
Vjerojatno je bio jedan od onih koji su voljeli da ih se tuče po stražnjici jer su bili “zločesti”.
Steve još nije završio. “Napravio je cijelu predstavu kad mi je danas donio to pismo. To znači da ću biti na svim mogućim čudnim mail listama, a on će to objaviti svima čim nešto stigne.”
Jadan Steve. Najradije bi mu rekla da se upiše na tečaj borilačkih vještina i razbije zube tom bijedniku, ali pročitala je previše vijesti u crnoj kronici o ljudima koji su završili mrtvi zbog savjeta koje su dobili od ljudi kao što je ona. Steve se činio kao drag čovjek, ali nikako nije mogla smetnuti s uma činjenicu da zove operaterku vruće linije umjesto nekog prijatelja. “Moraš reći svom šefu.”
“Kažem li šefu, samo ću još više privući pažnju zbog činjenice da sam se uopće našao na toj mailing listi. Što ako ne povjeruje da Dwight stoji iza toga? Nije da to mogu dokazati.”
“Znam, ali ako si stvarno na tim listama i ako ti sumnjivi mailovi nastave dolaziti, tvoj šef će saznati za to bez obzira na to spomeneš li mu ti to ili ne. Zato bi bilo bolje da to čuje od tebe, zar ne?”
Uslijedila je tišina. Sandra je znala da je vjerojatno svjesnija od Stevea koliko će ga te sekunde tišine stajati. Ali nije se smjela petljati s mušterijama i, iako bi ponekad upozorila Stevea na novac, bila je zabrinuta da bi zbog toga mogla imati problema.
“Možda mi neće povjerovati.”
“Možda neće, ali veća je vjerojatnost da hoće ako to čuje od tebe. Razmisli malo: da pokušavaš to sakriti od njega, bi li mu onda ukazivao na to?”
Tišina.
“Steve?”
“Pretpostavljam da si u pravu...”
“I on će to uvidjeti.”
“Ne znam, Penny. Nije tako bistar.”
Uzdahnula je. Radio je u uredu prepunom Dwightova. Vječna srednja škola.
Bio je to jedan od glavnih razloga zbog kojeg je radila to što je radila, umjesto da se jednostavno pridružila ostatku štakora iz Beltwaya na njihovim radnim mjestima.
“Steve, jesi li ikada razmišljao o tome da se zaposliš negdje drugdje?”
Opet tišina. “Razmišljao sam.”
“Možda bi još malo trebao razmisliti o tome. Nema razloga da trpiš sve to. Radiš u tvrtki mrežne tehnologije, zar ne?”
“Postavljamo računalnu mrežu i bazu podataka, uglavnom velikim maloprodajnim i nabavnim pogonima.”
Nije bila sigurna što to točno znači, ali znala je da se radi o visokoj tehnologiji. “Onda se kladim da su tvoje vještine tražene. Osobito u ovom gradu.” Već su ustanovili da živi u Washingtonu, poput nje, ali mu nikad nije rekla gdje. “Izvuci se iz toga i nađi ljude koji će te zaposliti.”
“Ne izlazim baš puno.”
“Trebao bi”, rekla je s empatijom, iako je bila svjesna da je licemjerno. “To je važno. Nemoj se toliko zapetljati pa da se poslije ne znaš izvući. Važno je probiti se.”
Nekima. Drugima, poput Sandre, život se svodio na provođenje vremena u zatvorenom prostoru. Da nije imala ovaj posao, vjerojatno bi radila nešto što ne zahtijeva puno komunikacije i socijalne interakcije. Jednostavno je bila takva. Uvijek ju je čudilo kad bi joj roditelji pričali da je kao malena bila pravo društveno dijete, jer čim je krenula u školu — što su neka od njezinih najranijih sjećanja — nije htjela ništa više nego ostati u kući i skrivati se od druge djece. Više je voljela čitati nego igrati se vani s djecom.
Ali opet, možda problem nije bio toliko u njezinoj nedruštvenosti, koliko u tome što su je drugi ismijavali.
Sandra se nije mogla sjetiti situacije u kojoj se nije osjećala loše u društvu drugih ljudi. Je li to zbog ismijavanja njezine “guzaste guze” — i svih ostalih jednako nemaštovitih ali zvučnih imena — dok je pohađala nastavu ili zbog vlastitog unutarnjeg dijaloga, koji bi bio ljubazniji od onog njezinih školskih kolega, ali ipak dovoljno grub kad je bila u društvu svoje obitelji — nikad nije shvatila.
Neki su se ljudi sa svojim traumama iz djetinjstva nosili tako što bi se direktno suočili s njima, probili se kroz njih, pa potom isplivali na drugu stranu potpuno drukčiji od onog što su bili prije nego što su krenuli na put transformacije kojoj su se ljudi oduševljeno divili.
Drugi su se s time nosili potiho, normalno ako već ne zadivljujuće, pokušavajući ne razmišljati o problemima iz prošlosti.
A onda su tu bili i oni koji su ugazili u katran tako duboko da ga nisu mogli skinuti sa svojih cipela. U nekim okolnostima su se čak činili normalnima, ali tu je uvijek postojao nekakav problem s karakterom. U ekstremnim, ekstremnim slučajevima — kao što je Ted Bundy recimo — u pitanju su bila serijska ubojstva ili kanibalizam.
Ali svi ostali ekstremni slučajevi imali su svoje osobne demone s kojima su se morali boriti; obično nitko drugi ne bi nastradao. Možda se radilo o strahu od pasa (cinofobija); strahu od javnog nastupa (glosofobija); ili pak onesposobljavajućem strahu od vidri (lutrafobija).
Sandru nisu mučile vidre.
Ne, Sandrin strah bio je onaj od napuštanja sigurnosti svog doma.
Agorafobija.
Zapravo, zahvaljujući čudima internetskog šopinga i isporuke namirnica, stan nije napustila već tri mjeseca.
O, Sandra je imala problema. Nijedan od njih nije bio prevelik, preozbiljan, premračan, ali pridodaju li se tome problemi s težinom, samopouzdanjem, sramežljivošću i osjećajem da su roditelji oduvijek više voljeli njezinu sestru, sve zajedno rezultira neurotičnom osobom koja se nalazi u pravoj opasnosti da postane pustinjak promatrač.
Nije to željela.
Znala je da se mora promijeniti.
Samo nije znala točno kako će to postići.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:00 am


Anonimne ovisnice o cipelama  I-9745




4.


Poglavlje



Lorna je hodala kroz trgovački centar Montgomery s parom cipela koji će, kad se uzmu u obzir dva dolara glavnice i kamata koje već otplaćuje, otplaćivati nekih dvanaest godina.
Bilo je gadno.
U trgovačkom centru je bilo ugodno svježe i veselo, prenosio se zvuk ljudskih razgovora i glazbene podloge, uključujući mirise čokoladnih keksa, hamburgera, prženih krumpirića i kineske hrane. Obično bi ovakva atmosfera podigla Lornino raspoloženje, ali se ovaj put, dok je hodala prema odjelu cipela Ormond, osjećala kao da nosi ogroman teret na leđima.
Morala je vratiti Delmanice.
Nije imala izbora.
“Želim ih vratiti”, rekla je kad je stigla do pulta u trgovini. Tamo je stajao Luis, isti prodavač kod kojeg je i kupila cipele — visok, pomalo grub muškarac zgodnog lica, malenih očiju i tamne kose, s frizurom u stilu mafijaša iz 1940-ih.
Nekako joj nije djelovao tako prijeteće kad joj je nudio onih trideset posto popusta na Delmanice.
“Tek ste ih kupili.”
“Znam to.” Nasmiješila se u stilu a što se tu može? “Ali stvarno ih moram vratiti. Jednostavno nisu za mene.”
“Što nije u redu s njima?”
Bilo je jasno da Luis nije neki tinejdžer zaposlen u Wal-Martu koji je slijedio proceduru i ništa nije shvaćao osobno. Ne, Luis je namjeravao istjerati sve načistac; namjeravao je doći do korijena problema — vjerojatno na najneugodniji mogući način, otkopavajući sve njezine financijske dvojbe — prije nego što je pusti.
Iako njegov izazivajući stav nije bio iznenađujući — imala je dovoljno staža u šopingu da prepozna one koji rade na postotak — svejedno ju je iritirao. Ono što ju je nerviralo još više bio je osjećaj da mu mora ponuditi objašnjenje, tom sitnom licemjeru, samo da bi se zaštitila od osuđivanja.
“Ne pristaju mi uz kombinaciju odjeće za koju sam mislila da hoće.”
Podignuo je tamnu obrvu, a Lorna ga je u glavi zamislila kako stoji pred zrcalom za uvećavanje i čupka mjesto gdje mu se spajaju obrve. “To je crna koža.”
“Da,” prisilila se progutati sljedeće objašnjenje, “je.” Plava haljina, pomislila je, ali nije rekla. Kriva crna boja. Kopče su srebrne, a ja ću nositi zlatnu. Milijun bijednih laži joj je palo na pamet, ali je ipak odšutjela. Neće mu priuštiti zadovoljstvo detaljno razrađenog obrazloženja.
S pogledom neprikrivenog gađenja, Luis je ispružio ruku, našto mu je ona pružila račun i kreditnu karticu.
Lorna je stajala ondje i čekala, moleći Boga da ta transakcija što prije završi, kako bi se mogla pokupiti odande zauvijek. Što je uopće s tim Ormondom? Zašto je imala dojam kao da imaju jednog jedinog prodavača? Svaki put kad bi ušla unutra, nadala se da će naići na drugog prodavača, ali u devedeset posto slučajeva tu je bio samo Luis.
Uspio je izvršiti povrat novca na račun, predao je Lorni natrag karticu s računom te skinuo kutiju cipela s pulta, zabljesnuvši je pogledom koji je protumačila kao kaznu. Možda ju je to što je uopće morala vratiti cipele učinilo dodatno osjetljivom, ali što god da je bilo u pitanju, kad je izišla iz trgovine, osjećala se kao da će zaplakati.
Mrzila je samu sebe zbog toga što se uopće osjećala tako, kad je na svijetu bilo toliko ljudi s mnogo većim i ozbiljnijim problemima.
Ali Lorna nije bila blesava, iako je minus na njezinu računu pokazivao suprotno. Sad kad je znala gdje se nalazi i kakvu je užasnu pogrešku napravila, bila je apsolutno odlučna u namjeri da je ispravi. Prerezat će svaku karticu, raditi prekovremeno — jest će grah i rižu svaki dan, ako će joj to pomoći da sakupi novac i otplati dugove.
Jedina stvar koja ju je zabrinjavala, a znala je kako je jadno i sramotno da tako nešto uopće može i pomisliti, bila je činjenica da više uopće neće smjeti kupovati cipele.
One su je činile sretnom.
I nije se namjeravala ispričavati za to.
Neki su ljudi pili, neki su se drogirali, neki su pak bili ovisnici o seksu, a neki su činili zaista gnusne stvari jedni drugima, samo kako bi se osjećali bolje. Uspoređujući se sa svime time, novi par cipela s Ferragamo potpisom, tu i tamo još neke Uggsice... nije joj se činilo tako strašnim.
Neće proći puno vremena, a svaki par koji je dosad kupila bit će iznošen, i što će onda?
Jadna Lorna, bez cipela, presiromašna da bi obnovila đon svojih salonki.
Nakon što je stigla kući i provjerila sekretaricu, vidjela je da ima propušten poziv i poruku od kolegice s posla koja ju je molila da je večeras zamijeni u restoranu. Zahvalna za priliku što će odmah moći krenuti u akciju otplaćivanja duga, preuzela je smjenu.
Devet sati poslije posluživala je posljednju mušteriju, hvalisavca Ricka, koji je cijelu večer sjedio za stolom pokraj šanka naručujući svaki sat jedan sok i porciju prženih kolutića luka. Već ga je i prije posluživala. Mnogo puta, zapravo. Došao bi jednom tjedno i nekako uvijek završio u njezinu dijelu. Koji peh. Frajer je ostavljao bijedne napojnice.
Međutim, ono što je još gore jest da je volio pričati. Bla bla bla. Želio je znati sve o ljudima za šankom i u restoranu. Pretpostavljala je da pokušava naći curu, ali se nije činilo kao da ima puno sreće. Nije ni čudo. Lik sigurno nikad u životu nije platio piće nekom drugom.
I u tom trenutku Rick je bio jedino što je stajalo između nje i odmora, tako da ju je totalno iritirao. Laknulo joj je kad je napokon zatražio račun.
“Želite li možda još nešto?” upitala ga je, nadajući se da će reći ne.
I rekao je. “Samo račun.”
Izvukla ga je iz džepa, odložila na stol i rekla: “Pokupit ću kad budete spremni.”
“Dobro, slatkice, sad sam spreman.” Pogledao je račun, otvorio novčanik pa izvukao desetku i nekoliko novčanica od jednog dolara. “Zadrži ostatak.”
Mrzila je usiljenost, ali su je naučili da bude pristojna, bez obzira na cijenu. “Hvala puno.” Spremila je novac u džep.
Sasjeći će taj dug u komadićima, ako bude potrebno.
Kasnije te večeri Lorna je sjela za šank, natečenih, umornih nogu, kako bi prebrojila napojnice.
“Loša večer?” upita je, promatrajući je, barmen po imenu Boomer. Bio je mrga od čovjeka, oko 195 centimetara visine, stjenovitog lica, ali vodenoplavih očiju koje su nekako uvijek djelovale suosjećajno. Pričalo se da su ga Redskinsi odabrali prije nekoliko desetljeća, ali se ozlijedio u kampu za obuku pa od tada radi po različitim barovima.
Lorna nije znala je li to istina, jer Boomer nikad nije govorio o sebi ni svojoj prošlosti, ali s obzirom na njegovu veličinu, mogla je povjerovati.
“Da vidimo”, rekla je, tapšući malenu nakupinu novčanica na površini šanka. “Stol prepun umišljenih ljepotica koje su cijelu večer očijukale s glazbenicima i potrošile stotinu dolara na koktele Bellini ostavile su pet dolara, a onaj kujin sin Earl Joffrey” — Earl Joffrey je lokalni voditelj vijesti s reputacijom osobe koja da je najmanje napojnice — “doslovce je ostavio sitniš. Sedamdeset šest centi.”
“Jesi li mu vratila u novčanicama od jednog dolara?” Boomer upita, istovarujući hrpu krigla u sudoper. “Uzvratiš li mu na velike novčanice malima, stvarno se naljuti.”
“Znam. Dala sam mu sedamnaest novčanica od jednog dolara.”
Boomer je isuo napola praznu bocu piva i bacio je u koš za recikliranje uz odjek. “I sedamdeset šest centi.”
Suho se nasmiješila. “Da, i sedamdeset šest centi. Jeftini gad. Nemoj gledati vijesti na šestom kanalu.”
“Nikad i ne gledam.”
“Ni ja.” Tod, jedan od Lorninih kolega, zaustavio se i položio račun na šank. “Posljednji večeras. Trideset četiri posto napojnice. Vidio sam Earla kad je dolazio večeras i samo sam se molio da ne sjedne u moj dio.” Nježno je gurnuo Lornu. “Žao mi je, mala.”
Zakolutala je očima i stavila ruke oko njegova rokerski mršavog struka.
“Nije ti žao.”
“Dobro, nije.” Stisnuo ju je. “Zato što ja imam spoj večeras.”
“Sad? Kasno je!”
“Nije za sve nas ovdje, mama.” Tod se nasmijao.
Prisjetila se tog osjećaja uzbuđenja zbog odlaska na spoj. Sad joj se to činilo stotinama godina daleko.
“Upoznao sam savršenog frajera”, Tod je nastavio. “Naći ćemo se u Stetstonu u jedan i trideset. A onda... tko zna?”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:00 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9744

“Ja znam.”
“Skužila si me.” Ispalio je. Bio je tip čovjeka koji ništa ne skriva. “Hej, živi, voli, smij se i poševi, zar ne?”
U mislima je prekrižila stavke koje trenutačno za nju ne vrijede pa je, postavši još depresivnija, poljubila Toda na rastanku, rekavši mu da se zabavi i za nju. Nije ni sumnjala da hoće.
“Nisam baš siguran za tog momka”, Boomer će, nakon što je Tod otišao. “Nadam se da se pazi.”
“Ne brini se, razgovarala sam ja s njim. Drolja je, ali oprezna drolja. S druge strane ja sam umorna časna sestra.”
“Barem ćeš tako ostati zdrava.” Boomer joj se nježno nasmiješio.
“Da, hoću.” Uzdahnula je i spremila novac u torbicu. “Idem kući.” Ustala je. “Reci ljudima da se nudim za preuzimanje smjena, hoćeš li? Ako koga treba zamijeniti, samo im daj moj broj.”
Boomer, koji je brisao čašu za vino, zastao je i pogledao je. “Zar si u nekoj nevolji? Nešto što je gore od solo statusa i umora?”
Lorna se nasmiješila. “Ne, sve je u redu. Zaista.”
Boomer se nije doimao uvjerenim. “Odakle onda potreba za dodatnim radom? Ako trebaš zajam, mogu...”
“O, ne, Bože, ne.” Nasmijala se. “Boomeru, tako si drag, ali ne, hvala.” Zašto je bio tako financijski stabilan, Lorna nikada neće shvatiti. Vjerojatno ima više veze s njegovom nogometnom prošlošću nego s barmenskim radom, to je sigurno. “Radim više kako bih pokušala otplatiti neke dugove.”
“Ah.” Kimnuo je s razumijevanjem. “Dugovi na kreditnim karticama?”
“Aha.”
Napravio je stanku, a zatim rekao: “Ne želim se petljati tamo gdje mi nije mjesto, dušo, ali nedavno je ovdje bio jedan lik, prije nekoliko tjedana, koji radi kao kreditni savjetnik. Jesi ikad čula za to?”
Kreditni savjetnik. Zvuči kao nešto što stoji sto pedeset dolara po satu. I uzima kreditne kartice. “Što točno radi taj savjetnik?”
Boomer se nasmiješio. “Prije svega, pije puno Fuzzy Navelsa. Ali rekao mi je da njegova tvrtka pomaže ljudima s dugom, tako što ga stavlja pod kontrolu i omogućuje niže kamatne stope.”
Pomislila je na dvije kreditne kartice koje su imale dvadeset devet posto, pa sjela natrag. “Stvarno? Kako?”
“Sve mi je ispričao o tome.” Boomer umorno kimne. “Stvarno mislim sve. Dogovaraju se s tvrtkama. Pretpostavljam da su bankari shvatili da im se bolje naplatiti s pet posto kamata nego se ne naplatiti s petnaest i nešto posto.”
Petnaest posto. To bi joj sad došlo kao poklon. Ali pet posto? Lorna nije trebala kalkulator da bi izračunala kako manja kamatna stopa znači brže rješavanje problema.
“Znaš li možda kako se zove ta tvrtka?”
“Ostavio je posjetnicu. Imam je ovdje negdje.” Boomer je otišao do blagajne, otvorio je i izvukao posjetnicu iz jednog odjeljka. Dodao ju je Lorni preko bara.
PHIL CARSON, VIŠI KONZULTANT, METRO CREDIT SAVJETNIČKE USLUGE. Ispod toga je bilo naznačeno da je u pitanju NEPROFITNA TVRTKA.
“Zadrži je”, reče Boomer, gledajući je tako ozbiljno da nije mogla odbiti.
“OK. Hvala.” Spremila je posjetnicu u torbicu, skupa s mršavim napojnicama, svjesna toga da će sve zaboraviti prije nego što uopće stigne kući. “Zašto ti je uopće dao svoju posjetnicu?”
Boomer se zasmijuljio. “Htio je zapravo da je proslijedim Marcy. Mislim da se zapalio za nju.”
Naravno. A tko ne bi? Marcy je plavokosa seks-bomba koja redovno odlazi kući sa stotinama dolara napojnica, a povremeno i s imućnom starijom gospodom u potrazi za silikonski ispunjenim košaricama veličine 85 E i diskrecijom. Marcy je, po određenoj cijeni, nudila oboje.
A to nije cijena koju bi Phil Carson, neprofitni kreditni savjetnik, rado platio.
“Vjerojatno bi joj je trebao i dati”, kaže Lorna, posežući natrag za posjetnicom.
Boomer je podignuo ruku kako bi je zaustavio. “I jesam. Bacila je jedan pogled i rekla da nema šanse.” Zločesto se nasmiješio. “Mislim da ju je riječ neprofitna odbila.”
Lorna se nasmijala. “Pa, hvala. Možda u tome ima neke providnosti. Njezin gubitak bi mogao biti moj dobitak.” Razmislila je o tome na trenutak. “Ili moj gubitak, ovisno o tome s koje strane gledamo.” Uzdahnula je. “Idem. Ne zaboravi me imati na umu za dodatne smjene.”
“Neću”, reče Boomer, kimnuvši. Zatim je usredotočeno pogleda svojim plavim očima, zbog čega osjeti neki val brige. “A ti mene nećeš zaboraviti ako ti bude potrebna pomoć, zar ne? Gadan je ovo svijet, i užasava me pomisao da se netko tako drag sam suočava s njim.”
Lorna se nasmije, iako je osjećala nadolazak suza. Impulzivno se nagne preko šanka i zagrli Boomera. “Hvala ti, Boomeru. Najbolji si.” Kad se povukla natrag, primijetila je da mu je lice pocrvenjelo sve do ovratnika.
“Hajde.” Gestikulirao je čašom vina koju je brisao. “Bježi.”
Lorna je stigla kući u dva ujutro. Čim je uključila svjetla laknulo joj je što je struja došla — otišla je do računala te ga uključila, unatoč iscrpljenosti koju je osjećala.
Morala je povući narudžbu nekoliko pari cipela koje je nedavno naručila preko interneta.
Progutavši knedlu, kliknula je mišem na Shoezoo.com, stranicu na kojoj je provela tako mnogo lijepih sati u prošlosti. Kliknula je na svoj račun, nakon čega su se pojavile riječi DOBRO DOŠLA NATRAG, LORNA.
To bi je obično nasmijalo, ali noćas ju je samo rastuživalo. A sama tuga zbog nečega tako plitkog činila je da se osjeća još gore.
Kliknula je na svoju posljednju narudžbu — što nije bio lak zadatak, jer je imala oko dvadeset pet narudžbi — i potražila ikonu OTKAŽI.
Bila je tu. Premda malena, naravno. Kao da su dovoljno dobro poznavali svoje kupce da su znali kako će nerado kliknuti.
Lorna je kliknula na hiperlink koji joj je otvorio narudžbu. Ružičaste sandale Ferragamo s remenom za kopčanje na peti i mašnom. Već se mogla zamisliti kako ih nosi na nekoj prekrasnoj vrtnoj ljetnoj zabavi, gdje su muškarci roštiljali s pregačama na kojima je stajao natpis POLJUBI KUHARA, a žene pijuckale vino i smijale se svojim muškim kolegama dok su se djeca natjeravala uokolo po rubovima dvorišta, vrištala i smijala se, trčeći kroz prskalice za vodu ili se klizala po vlažnoj površini.
Nije to ništa glamurozno; to je pravi život. Stvarni pravi život.
Jednom u prošlosti i Lorna je vjerojatno bila jedno od te sretne djece, jer se osjećaj da tako izgleda biti odrastao toliko ukorijenio u nju da ga se više nije mogla otresti.
Sandale — koje su joj se odjednom činile važnije nego ikad — inače su stajale tristo osamdeset dolara, ali su snižene na sedamdeset pet. Samo toliko za ovo prekrasno bezvremensko nosivo umjetničko djelo! Određivale su vrijeme, mjesto u povijesti. Bez njih je osjećala neracionalnu sigurnost da će izgubiti nešto važno. Otkazivanje narudžbe bilo je kao odustajanje od sjajne investicije. Kao vratiti se u 1970. godinu i reći Billu Gatesu da su mu ideje prerizične.
Možda je trebala još malo razmisliti o svemu. Možda zaista nije bilo potrebno otkazati sve te narudžbe, s obzirom na to kako su povoljne. Umjesto toga, možda se samo mogla zakleti da više nikada neće razgledavati.
Ostavila je pokazivač da titra na ekranu, pa je ustala i počela koračati amo-tamo, kako bi razmislila o mogućnostima koje ima. Nije bilo nikakve sumnje: tih sedamdeset pet dolara bio bi stvarno dobro utrošen novac. Zapravo, mogla bi ih, teoretski, samo držati u kutiji i prodati jednog dana kao antikvitet. To bi zapravo imalo smisla.
Odlučila je da će provjeriti poštu kako bi vidjela postoji li nešto zbog čega bi se morala odreći ove sitne ugode. Račun za struju je plaćen. A prilično je sigurna da je platila i plin. A s obzirom na činjenicu da joj je kreditna kuća West Bethesda propustila nedavno plaćanje struje, po svoj prilici to bi značilo da su joj kreditne kartice — ili barem jedna od njih — još važeće.
Otišla je do malene hrpe pošte i počela prebirati po njoj.
Za oko joj je zapela jedna povratna adresa: CAPITAL AUTO LOANS.
Želudac joj se okrenuo.
Prošlo je mjesec ili dva otkako je uplatila auto. Capital Auto uvijek je bio tako labav u pogledu plaćanja da je jednostavno propustila platiti. S kamatnom stopom manjom od šest posto nije joj imalo smisla otplaćivati.
Poderala je omotnicu, pripremajući se na dvomjesečnu vrijednost isplate, u najgorem slučaju. Dvjesto sedamdeset osam puta dva. Petsto šezdeset šest dolara. Imat će toliko... uskoro.
Ali kad je otvorila pismo, podebljane riječi iskočile su pred nju kao u filmu. OZBILJAN PRIJESTUP. TREĆA OPOMENA. ZAPLJENA 22. LIPNJA.
Danas je bio 22. lipnja. Uzet će joj auto.
Lorna je zgužvala papir i zavitlala ga u zid, izvikujući riječi koje bi uzrokovale mjesečnu kaznu u katoličkoj školi.
Kako se dovraga to dogodilo? Dok joj je srce užurbano lupalo, počela je brže koračati, pokušavajući shvatiti što će sa sobom. Napokon se izvalila na kauč — onaj koji će joj vjerojatno uzeti sljedeći mjesec, ako je suditi po ovom mjesecu — i zabila glavu u ruke.
Što će poduzeti?
Nema šanse da ponovno ode k svojoj maćehi. Lucille je Lorni jasno dala do znanja da je onih deset tisuća dolara zajma koji joj je dala nakon očeve smrti sve. Sve što će Lorna ikada dobiti u nasljedstvo. A to je vjerojatno i pošteno, jer je bar dio novca od životnog osiguranja otišao na otplatu hipoteke na očevu kuću.
Prije sedam godina tih joj se deset tisuća dolara činilo kao pojas za spašavanje i, iako je Lorna mrzila to što će ih morati potrošiti na otplatu vlastitog lakomislenog duga, zaklela se da nikad više u životu neće kupiti nešto kreditnom karticom.
Kako je uspjela sve to ponoviti opet i opet i opet, nije joj bilo jasno. Ali bilo je tu nekoliko valjanih razloga — neki račun za lijek, kupovina hrane — taman dovoljno da bi se ponovno navukla. Dovoljno da počne razmišljati na način “pa nije da ću propasti za još samo nekoliko dolara”.
Financijska smrt u dolarima.
Lorna je, razmišljajući, tapkala prstima. I razmišljala. Morala je smisliti nešto. Bilo što. Možda bi mogla prodati nakit, zaposliti se na još nekim mjestima, opljačkati neke trgovine...
Ostat će bez auta!
Kako će se, pobogu, onda kretati uokolo?

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:01 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9704


Odgovor joj je došao tako brzo i jasno da je to bilo zastrašujuće: trebat će joj vraški udoban par cipela za hodanje.
Nakon te misli, neko je vrijeme uslijedila tišina; preplavio ju je taj užasan osjećaj spoznaje.
Ovo je bio pravi zajeb.
Imala je problem.
Počela je otkazivati jednu narudžbu za drugom, a da si nije dopustila da ponovno razmisli, pritom plačući kao malo dijete koje gleda kako mu odnose božićne darove.
Završila je s time pa uzela posjetnicu koju joj je Boomer dao ranije. Onu za koju je mislila da je nikad neće upotrijebiti.
Phil Carson, kreditni savjetnik.
Uz razuman oprez koji je koristila uvijek u životu, osim kad se radilo o kupovini cipela, potražila je njegovo ime na internetu, u potrazi za znakovima vjerodostojnosti, kao i prevare.
Tvrtka mu se nalazila na popisu Better Business Bureau4. To je bilo dobro. Još bolje, ime mu se nigdje ne pojavljuje u negativnom kontekstu. Čini se da je u poslovnom smislu išao samo prema gore, pa ga je odlučila nazvati odmah ujutro.
Nakon što nazove Capital Auto radi otplate zajma. I plati k reditnom karticom preko telefona.
A onda je, u mrklom mraku, dok se nije mogla osjećati jadnije, osim u slučaju smrtnog slučaja, Lorni sinula jedna ideja.
Prijavila se na lokalnu stranicu Greglist.biz, koji je služio kao oglasna ploča za sve, od osobnih usluga do usluga čuvanja djece, čišćenja ili prodaje upotrijebljenih madraca. Bilo je tu svega, od prodaje bizarnih predmeta nalik na smežurane glave, do grupe za potporu ljudima ovisnima o Twinkiejima. Ne o Ho Hosovima5.
Niti o Ding Dongsima6. Nikakvim Little Debbiesima7. Nitko ne šljivi ovisnike o sljezovim kolačićima. Samo ovisnike o Twinkijima8.
Lorna uopće nije sumnjala u to da negdje na stranici postoji i posebna grupa za podršku ljudima koji jedu samo narančaste dijelove bombona u obliku zrna kukuruza.
Upravo je to činilo Greglist savršenim mjestom za oglas koji je namjeravala ondje postaviti, a koji će, ako bude imala samo malo sreće, vratiti makar jedan dio njezina života natrag u kolosijek.

ANONIMNE OVISNICE O CIPELAMA — Jeste li kao i ja?
Volite cipele, ali ih više ne možete kupovati? Ako nosite broj 38 i zainteresirane ste za razmjenu svojih manolica za maglice ili neke druge, utorak navečer, područje Bethesde, e-mail Shoegirl2205@aol.com ili nazovite 301-555-5801.
Možda možemo pomoći jedna drugoj.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:01 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9702




5.


Poglavlje



Helene se tuširala gotovo sat vremena kad je stigla kući te večeri, pokušavajući saprati sjećanje — i miris — poslijepodneva u uredu zaštitarske službe u Ormondu. Smrdio je na jeftinu kavu, vrući stiropor, ljepilo za gipsane zidove i na nešto što je mirisalo poput urina.
Sjedila je kao ukopana dok je prištavi debeli mladi zaštitar tipkao izvješće, a riječi krađa i uhićenje iskakale su s njegova kompjutorskog ekrana.
Mogla je štošta reći. Da se zbunila zbog cijelog debakla s kreditnom karticom pa je slučajno zamijenila cipele, da je išla u auto po drugu karticu, ali se nije sjetila izuti cipele; mogla je čak reći i da se osjećala posramljeno i da joj je bilo potrebno malo svježeg zraka, pa je zato namjerno ostavila drugi par cipela kako bi znali da će se vratiti.
Ali Helene se nije htjela služiti tim isprikama. Možda poslije i hoće, ali u tom je trenutku odlučila samo sjediti mirno, ne priznajući niti odbacujući optužbe. Poslije se pitala zašto je tako postupila, ali u tim trenucima se osjećala tako dotučeno da nije imala snage učiniti ništa drugo osim čekati.
Nije se mogla ni pomaknuti, sve dok joj nije prišao voditelj trgovine koji ju je prepoznao. Znajući tko je njezin muž i kakvo bi mu javno poniženje sve ovo skupa donijelo, i njemu i prodajnom mjestu, odlučio ju je pustiti, mrmljajući da je sve to skupa samo neka vrsta nesporazuma.
Oboje su znali — jednako kao i zaštitari, jezivi prodavač i gomila drugih kupaca, te svi oni ljudi koji će slušati ovu priču iz druge ruke — i treće — da se nije radilo ni o kakvom nesporazumu.
Dom nije bio nikakvo utočište. Jima nije bilo, a Teresa, sluškinja, ponašala se uobičajeno hladno pristojno, nakon što je Helene ušla na glavni ulaz.
Otišla je na kat u svoju spavaću sobu. Jim je to zvao budoar, ali su oboje znali da je to njezin privatni prostor, jednako kao što je i on imao svoj.
Skinula je odjeću, složila je, ušla pod vrući tuš, nasapunala se, stavila regenerator, obrijala noge i pazuha, pa se temeljito isprala, dopustivši si kratak luksuz vruće vode da joj klizi po leđima.
Nakon toga je odjenula ogrtač, počešljala se i osušila kosu, presvukla se u spavaćicu, iščetkala zube i očistila ih koncem, stavila La Mer hidratantnu kremu na lice, pa pospremila sve prije nego što je napokon sjela na rub kreveta.
I zaplakala.
Dala si je dobrih deset minuta da sve to izbaci iz sebe i proživi onoliko duboko koliko je trebala prije nego što se umirila. Nakon deset minuta, uspravila se, ispljuskala lice hladnom vodom, ponovno nanijela kremu i nastavila se ponašati kao da se ništa nije dogodilo.
Uz malo sreće nitko neće saznati za ovo. Donijela je laptop na krevet, uključila ga i sjela ispred njega. Utipkala je adrese svih lokalnih stranica s vijestima, Washingtonpost.com, Gazette.net, UptownCityPaper.net, i tako dalje, unoseći svoje ime u svaku tražilicu da vidi hoće li se pojaviti neka nova vijest.
Srećom, nije ih bilo. Ni na jednom mjestu na kojem je mislila da bi se možda mogla pojaviti. Ni na onim najskrivenijim.
S velikim olakšanjem ušla je na web-stranicu Greglist.biz i započela svoju omiljenu on-line aktivnost: traženje stanova u njezinu omiljenom području grada. Često je maštala o svom vlastitom malom stanu, gdje bi mogla pobjeći od Jima i svojih dužnosti “nečije žene”. I možda se to nekako, jednog dana, i ostvari.
Možda kad bi bila malo inovativnija i poduzela nešto novo, nešto što bi joj donijelo novac bez kompromitiranja Jimova položaja u društvu.
Utipkala je “Adams Morgan”, jedno od njezinih najdražih susjedstva u Washingtonu; zatim “Tenleytown”; “Woodley Park”; i konačno “Bethesda”.
Pojavljivale su se uobičajene ponude stanova i kuća u tim područjima, a velik dio njih već je vidjela i prije, ali ovaj put, nakon što je utipkala “Bethesda”, pojavilo se nešto što nikad prije nije vidjela.
Anonimne ovisnice o cipelama.
Ironija toga odmah ju je pogodila, tako da joj je prvi impuls bio vratiti se natrag i opet provjeriti vijesti kako bi se uvjerila da nisu pokupili njezinu priču o krađi. Ali to je bilo smiješno. Ovo nema nikakve veze s time. To je samo slučajnost.
Helene je bila skeptična kad se radilo o vudu-magiji, proricanju budućnosti i znakovima, ali ovaj put to nije mogla zanijekati: ovo je sigurno bio znak.
A činjenica da ju je sam oglas prvi put iskreno nasmijao nakon tako mnogo vremena, ni sama nije znala točno koliko, navela ju je na pomisao da bi makar mogla zapisati informaciju prije nego što se izgubi negdje u mračnim prostranstvima arhive Greglista.
Nije se namjeravala priključiti. Helene je oduvijek bila samotnjak. Ali će ipak zadržati informaciju pri ruci.
Za svaki slučaj.
Helene je možda bila iznurena, ali dužnosti vezane uz Bijelu kuću oduvijek su joj bile dosadne. Međutim, nisu bile ništa u usporedbi s jednoličnim afterpartyjima koje su ona i Jim često morali obilaziti.
Bili su na putu na primanje koje je priredila Mimi Lindhofer u samom srcu Georgetowna kad se Helene poskliznula u svojoj staklenoj cipelici i pala ravno na dupe na svojem karmičkom nogostupu.
“Danas sam primio vrlo zanimljiv poziv”, rekao je Jim, kao da će je obavijestiti da njegov broker misli da treba uložiti u slaninu.
“Da?” upitala je odsutno, promatrajući neobičan krajolik Georgetowna kroz prozor auta. Često se pitala kako bi bilo živjeti u jednoj od ovih udobnih, medenih gradskih kućica.
Opet, nitko ne bi mogao živjeti u njima bez gomile novca, a ako je Helene išta naučila tijekom proteklog desetljeća, onda je to da ljudi koji imaju novac i nisu baš najugodnije društvo za život.
“Jesi li mi namjeravala reći za incident koji se dogodio u trgovini?” Jim je upitao, i dalje tako ležeran da se zapitala koliko uopće zna o svemu.
Helenino je srce panično udaralo u ritmu Morseova koda. “O, dragi Bože, stvarno sam zaboravila na to”, slagala je. “Možeš li vjerovati da su oni ljudi zaista mislili da pokušavam ukrasti par cipela?”
Okrznuo ju je pogledom iz profila od kojeg joj se sledila krv u žilama. “Je li se to dogodilo prije ili poslije našeg razgovora o kreditnim karticama?”
“Ma poslije”, rekla je, uzvraćajući na njegov hladni pogled frigidnim tonom. “Krenula sam u auto po gotovinu. Valjda sam bila tako rastrojena zbog suprugove igre da sam zaboravila da imam na sebi cipele.” Lice joj je gorjelo, kao i u trenutku kad se oglasio onaj alarm. Bila je zahvalna što je u autu mračno. “Ono što je još gluplje jest da sam ostavila skuplje cipele unutra, pa je trebalo biti očito da ću se vratiti.” Mrzila je nazivati osoblje trgovine glupim samo zbog toga što su je uhvatili, ali u ovom je životu vrijedilo pravilo — zgazi ili budi zgažen. “Kreten”, promrmljala je prezrivo.
“I mislio sam da postoji logično objašnjenje”, odvratio je Jim s olakšanjem. “Pobrinut ću se da moja tajnica iz odnosa s javnošću dobije činjenice, za svaki slučaj.” Lupkao je prstima po volanu. “Ali moram reći da sam se, kad sam prvo čuo za to, pobojao zbog tvoje prošlosti... Pa, znaš...”
Kujin sin. Da, znala je.
Bojao se da će svi ostali shvatiti ono što je on već odavno znao: da nije dovoljno dobra za njega.
Helene je primijetila da je fotograf — bilo ih je uvijek barem nekoliko tijekom događaja kao što je bio ovaj — koji se već bio pojavio na zabavi kod Rossijevih, sad ponovno ovdje kod Lindhofersa. Što je čudno, jer su ovakve zabave bile materijal za vijesti samo ako se ništa važnije nije događalo. Obično bi jednu ili dvije fotografije ugurali u “Style Watch” rubriku Washington Posta, a povremeno bi se, ako bi zabava bila dovoljno dobra ili kad bi se pojavila neka filmska zvijezda, fotografije pojavile u časopisu Vanity Fair.
Jednako tako, kad bi se pojavila mrtva stažistica u C&O Kanalu ili s tragovima DNK nekog političara na haljini, iskoristile bi se neke fotografije, ali, općenito govoreći, bile su zanimljive poput fotografija E-liste glumaca i na kraju bi jednostavno završile u smeću.
Zato je bilo čudno vidjeti istog fotografa na dvije zabave iste večeri. Još je neobičnija bila činjenica da je taj fotograf izgledao prilično dobro — plave kose, pristojan — na neki svoj poseban način, što se za većinu njih nikako nije moglo reći.
Stoga se Helene, kad joj je prišao nakon nekoliko sati dosade i još nekoliko čaša chardonnaya, na trenutak osjetila polaskanom.
“Gospođo Zaharis”, rekao je, kimnuvši.
Podignula je jednu obrvu. “Vi ste...?”
“Gerald Parks.”
“Gospodine Parks.” Pružila je ruku, svjesna toga da je pijana, ali dopustivši si trenutačni užitak laganog flerta.
“Vi ste fotograf.”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:01 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9701


“Da, jesam.” Podignuo je fotoaparat i usmjerivši ga prema njoj, pritisnuo gumb, zabljesnuvši je blicem.
Trepnula je, a njegova je silueta nekoliko trenutaka prijeteći lebdjela pred njom. Pitala se je li bio drzak, ili joj je samo laskao? S obzirom na užasan tjedan koji je imala iza sebe, odlučila se za ovo drugo. “Zar ne možete pronaći nešto zanimljivije što biste fotografirali, osim mene?”
“Zapravo, gospođo Zaharis, mislim da ste vi vrlo zanimljivi.”
Uzela je čašu šampanjca s poslužavnika konobara u prolazu. “Možda ne izlazite dovoljno.”
Ako je Gerald Parks i namjeravao nešto reći na to, Jimov dolazak ga je prekinuo.
Objesio je ruke oko Helene, kao da je njegova svojina. “Srce.” Poljubio ju je u obraz, grebući je bradom. U javnosti, oni su bili slika bračnog blaženstva.
“Tko je tvoj prijatelj?”
Htjela ga je pitati je li došao k njoj zbog toga što razgovara s drugim muškarcem ili zato što taj muškarac ima fotoaparat u rukama, kojim bi mogao, kad bi htio, zabilježiti Jimov skok na više dužnosti, ali se umjesto toga odlučila za pravi odgovor supruge političara i sa smiješkom rekla: “Ovo je Gerald Parks. On je fotograf.”
“To sam shvatio.” Jim je kimnuo u smjeru fotoaparata pa jače stisnuo Helene oko struka. “Fotografirate moćnike ili supruge?”
“Neki od tih moćnika i jesu žene”, Helene istakne, poželjevši još jednu čašu šampanjca, jer je ona koju je upravo uzela bila već prazna.
Jim se zasmijuljio. “U pravu si, jesi me.” Kimnuo je Geraldu kao muškarac muškarcu i dodao: “Kao što medicinske sestre i stjuardese mogu biti muškarci.”
“Stjuardi.”
Jimov se osmijeh sledio. “Što?”
“Ako su muškarci stjuardese,” Helene će, “onda su stjuardi.” Bila je svjesna nespretno strukturirane rečenice, ali jednom kad je izašla iz njezinih usta, nije više znala kako bi je ispravila.
Bilo je vrijeme za povratak kući i odlazak u krevet.
Jim se grleno nasmijao. “Touché, srce. Vatrena si večeras. Učini mi uslugu, može? Donesi mi viski.”
Razriješena je svoje dužnosti ljupke supruge. Za jednu ili dvije čaše vina prešla je granicu sramoćenja i Jim ju je želio udaljiti od svakoga pred kim bi ga slučajno mogla dovesti u nepriliku.
Nažalost, znala je da je u pravu. Bila je dvije čaše iznad uglađenog ignoriranja prdaca, a samo jednu od pjevanja karaoka. Budući da nije bilo načina za trenutačno otrežnjenje, složila se s (ime da je najbolje odmaknuti se.
“Naravno”, rekla je, odmičući njegovu ruku sa svog struka snažnije nego što je bilo potrebno. Okrenula se kako bi se nasmiješila Geraldu i uhvatila mu pogled, osjećajući gotovo kao da dijele tajni trenutak za koji nije željela da njezin suprug sazna. “Ispričajte me, gospodine Parks.”
Kimnuo je, a Helene je primijetila kako prstom prelazi po okidaču, iako ga nije pritisnuo.
Shvatila je to kao njihovu tajnu gestu.
Bože, stvarno je bila pijana.
Probila se do bara i zatražila čašu vina kako bi ublažila posljedice šampanjca koji je upravo iskapila. Jim nije želio viski. Dovraga, nije čak ni pio na ovakvim događajima. Samo je volio izgledati kao da pije, kako ga nitko ne bi optužio da je liječeni alkoholičar ili, još gore, da je nedovoljno muževan. Furanje na Johna Waynea savršeno je pristajalo Ronaldu Reaganu, pa zašto onda ne bi funkcioniralo i u slučaju Jima Zaharisa.
Otpila je gutljaj vina i pogledala naokolo ne bi li ugledala nekog dovoljno podnošljivog s kim bi razgovarala. U istom je času ugledala desetero ljudi koje je inače izbjegavala, pa je ščepala Jimovu mlađahnu upravnu asistenticu dok je prolazila pokraj nje.
“Pam!”
Pam se zaustavila, okrenula prema Helene i za nijansu problijedjela.
“Gospođo Zaharis.”
Helene je primila Pam za ruku i rekla: “Moraš me spasiti od ovih ljudi. Mislim, znam da radiš za mog supruga, ali kad bi me samo izvukla iz još jednog razgovora s Carterom Tarletom o tome kako je išao pecati u Maine, bila bih ti vječno zahvalna.”
Pam je nesigurno pogledala naokolo. “Hm. OK.”
Ta je djevojka posve bila lišena osobnosti. Da, bila je slatka, ali nije se činila suviše inteligentnom. Helene se često pitala zašto ju je držao, umjesto da je zaposlio nekoga sposobnijeg, više nalik na Betty Currie9 nego na Betty Boop.
“Dakle.” Helene je otpila još jedan gutljaj vina. Zapravo, razgovaranje s Pam bi moglo biti znatno složenije nego slušanje Carterova ribarskog pretjerivanja. “Kako je sve?”
Pam je jedva zamjetno zakoračila malo unatrag. Jedva zamjetno, osim ako si žena političara koja se svim srcem nada da ljudi neće primijetiti koliko je pijana. Stoga je Helenina prva pomisao bila da Pam uzmiče od njezina alkoholom ispunjenog zadaha.
No ubrzo nakon toga uslijedila je druga misao, a to je da Pam ima nešto među zubima.
“Imaš nešto...” Helene pokaže na njezine zube.
“Molim?” Pam je blijedo pogleda.
Helene je zaškiljila i sagnula se prema Pam kako bi pogledala izbliza, pa joj rekla: “Imaš nešto između prva dva zuba.”
Tijekom tog kratkog djelića sekunde dok je izgovarala riječ zubi Helene je shvatila što je to Pam zapelo među prednjim zubima.
Kovrčava crna dlaka.
I bez trunke čvrstog dokaza, Helene je bila sto posto uvjerena da je Jimova.
“Imam?” Pam je upitala, još uvijek nesvjesna toga da je osoba pred njom shvatila da joj je među zubima zapela stidna dlaka.
“To je...” Helene je oklijevala. Nije znala kako bi to rekla. A uz potpunu sigurnost da dlaka pripada njezinu suprugu, zaista nije imala nikakvog razloga da joj kaže. “Ma ništa”, nastavila je. “Igra svjetla.”
“Aha. U redu.” Pam se na silu nasmijala, jasno pokazujući dlaku među zubima.
Tako je, nema sumnje u to što je to. Čak bi i netko poput Nancy Cabot bio sposoban to shvatiti. A ovdje je takvih bilo mnogo večeras.
Helene je gotovo namjeravala uživati u tome.
“Znate li gdje mogu pronaći Ji... senatora Zaharisa?” Pam je sebi, a i Jimu, stavljala omču oko vrata svakom izgovorenom riječju.
Je li to zbog vina ili zbog proteklih deset godina, Helene nije mogla ustvrditi, ali je odgovorila: “Posljednji put kad sam ga vidjela bio je u hodniku i razgovarao je s nekim.” Moglo joj je biti stalo, ali nije. U ovom trenutku nije joj stalo ni do čega.
Pokušala je ukrasti.
I bila je uhvaćena.
A asistentica njezina supruga, koja ga je zvala po imenu — i koja je, kad malo bolje razmisli, nestala negdje, skupa s Jimom, nakon što su tek stigli na zabavu — imala je crnu stidnu dlaku među zubima.
Ovo nije baš bila dobra večer za Helene.
“Gospođo Zaharis, srećemo se opet.” Bio je to fotograf, Gerald.
Možda zbog nenadanog otkrivenja koje je doživjela pri susretu s upravnom asistenticom, ali odjednom joj Gerald Parks više nije bio tako privlačan, već nekako opasan.
“Tako je”, odvratila je što je šarmantnije mogla, već naviknuta na takvo ponašanje na ovakvim događanjima.
I jedino što joj je u tom trenutku padalo na pamet bilo je tako je.
“Žao mi je što su nas prekinuli ranije.”
Hvatalo ju je cinično raspoloženje. Nešto u vezi s ovim čovjekom, njegovom upornošću i činjenicom da je bio gdje god bi pogledala, uznemirivalo ju je. “A zašto?”
“Zato što nismo završili razgovor.”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:02 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9700


“Nismo?”
Pogledao ju je hladno. “Ne, htio sam vam ispričati o zanimljivoj fotosesiji koju sam nedavno imao priliku odraditi. Odnosno, jučerašnjoj.” Oklijevao je trenutak dulje nego što bi svatko ljubazan inače učinio. “Jeste li vi radili nešto zanimljivo jučer?”
Osim što je uhvaćena u krađi? “Ne, koliko se sjećam.” Alkoholna izmaglica je polako nestajala.
“To je čudno”, Gerald je nastavio. “Baš ste vi bili najzanimljiviji dio mog dana.”
Helene ga je pogledala. “Ja?” Imala je jako loš predosjećaj da će uslijediti odgovor koji joj se nimalo neće svidjeti.
Gerald je kimnuo. “Bio sam u Ormondu jučer. Imaju polugodišnju rasprodaju, znate.”
“Stvarno?”
Oboje su znali da blefira.
Kimnuo je, nastavivši s igrom. “Palo je i nekoliko dobrih šutova.”
“Fotografija, mislite.” Izvila je obrvu. “Ili ste pili tekilu u muškom zahodu?”
Prigušeno se zacerekao. “Dobro da nisam, jer bih u suprotnom propustio vraški dobru priču.”
“Ne doimate se kao netko tko bi pronašao išta zanimljivo u Ormondu!” Okrznula je pogledom njegovo odijelo iz Super Marta.
“Jeste li samo prolazili putem prema parkiralištu?”
“Zapravo, baš i jesam. Otišao sam po bateriju za fotoaparat u jednu od onih skupih trgovina nakitom. Uvijek me izluđivalo to što moram uzimati tu sitnu bateriju umjesto obične AA, ali ispalo je da je to jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila.”
“Ma nemojte mi reći.”
Kimnuo je entuzijastično. “Išao sam kroz Ormond kako bih došao do auta te usput petljao po fotoaparatu da se uvjerim kako je baterija ispravna, kad sam naišao na nevjerojatnu scenu. Nisam se uopće nadao da bih mogao naići na takvu priču, ali jesam.” Izvukao je omotnicu iz džepa. “Pogledajte. To je dobra roba.”
Namjeravao ju je večeras pronaći i stjerati u kut.
“Ne zanima me baš vaš rad, gospodine Parks.” Nije željela vidjeti što se nalazi u omotnici.
“Ma dajte, samo pogledajte.” Protresao je omotnicu pred njom, kao krotitelj lavova koji trese odrezak da bi privukao njihovu pažnju. “Mislim da će vam biti zaista zanimljive.”
Zurila je u njega bez riječi.
“Bolje da to saznate sad od mene nego sutra u vijestima.”
Helene je nevoljko uzela omotnicu. Igrala je ulogu u igri u kojoj nije imala drugog izbora nego igrati.
Nakon što je otvorila omotnicu, što se činilo kao da traje satima, izvukla je uredno složene, crnobijele fotografije veličine 12x18 cm.
Na prvoj je ona snimljena iz daljine dok razgovara s Luisom na odjelu obuće.
Druga prikazuje Luisa koji se vraća natrag i predaje joj kreditnu karticu.
Treća opet prikazuje Luisa koji joj vraća kreditnu karticu.
Četvrta je stvarno odlična makro snimka muke koja se očitovala na njezinu licu dok je razgovarala s operaterkom kreditne kompanije.
Peta... uglavnom, isto.
Šesta — e, ta je najgora. Prikazuje nju dok gleda ulijevo, što jasno naznačuje kako provjerava je li zrak čist.
Sedma prikazuje kako obuva jednu od novih cipela na desnu nogu, dok su stare cipele jasno vidljive u kutiji do njezinih nogu.
Osma je sjajna snimka unutrašnje borbe koju je proživljavala dok je gurala kutiju sa starim cipelama pod stolac na kojemu je bila sjedila.
Deveta, deseta i jedanaesta je prikazuju kako korača prema izlazu samopouzdanim hodom, ali s izrazom sumnje na licu.
Na dvanaestoj otvara vrata.
Trinaesta — pobjednička — zaštitar sa superozbiljnim policijskim izrazom kako se žuri za njom.
A četrnaesta je... povijest. Skupa s onima od petnaeste do dvadeset pete. Prikazivale su svaki trenutak Helenina strahovanja i uhićenja.
Pregledala je fotografije, složila ih uredno kao što su i bile složene, pa ih vratila Geraldu Parksu. “Nisam sigurna da razumijem zašto bi to ikome bilo zanimljivo”, rekla je, ali joj se u glasu osjetila tek trunčica kolebanja koja je bila dovoljna da bi uvjerila svakoga tko ju je pomno slušao da je ipak sigurna.
Bila je bolno sigurna.
“Pa možda zato što prikazuju slijed fotografija koje vas prikazuju — a iskreno, gotovo ne mogu vjerovati sreći — kako kradete par cipela, nakon čega vas uhvate i uhite zbog toga.” Objasnio je tako prijateljskim tonom da je mogao biti lokalni šumar koji upravo prepričava osnovnoškolskoj djeci situaciju u kojoj je u kadi pronašao bezopasnu crnu zmiju.
I snimio njezine fotografije.
Bio je to najsmješniji američki sramotni osobni trenutak uhvaćen na fotografiji, a Gerald Parks je osvojio glavnu nagradu.
“Bio je to nesporazum”, Helene reče hladno.
“Što bi značilo da niste krali?” Odmahnuo je glavom. “Moj izbor tvrdi drugačije.”
“A tko je vaš izvor?” Pokušavala je ostati smirena, ali je bilo očito, od samog pogleda na fotografije, da je itekako kriva — i nitko tko bi ih vidio ne bi povjerovao u priču koju je ispričala Jimu.
“Eh sad, gospođo Zaharis, kad bih vam to rekao, mogao bih ugroziti tu osobu. A što je još važnije, i cijelu priču.” Pucnuo je jezikom. “Mislim da bi novine platile priličnu svotu novca za ove fotografije.”
“Novinama uopće nisam zanimljiva.”
“Nemojte biti tako skromni.” Bože, kako je moguće da zvuči tako ljubazno, srdačno, dok istovremeno izgovara takvu prijetnju? “Udani ste za čovjeka za kojeg mnogi ljudi tvrde da je budući američki predsjednik. Vaše fotografije stalno su u ‘Style’ Postu i Washingtonianu. Vi jeste, da ukradem frazu iz kaznenog pravosuđa, osoba od interesa.”
Nakon što je završio, Helene ga je u tišini pogledala, zapanjena — gotovo impresionirana — njegovom nevjerojatnom sposobnošću da čini čisto zlo. Netko tko ne shvaća o čemu govori rekao bi, iz njegova tona, da je uglađen muškarac koji izražava krajnje divljenje prema Heleninoj ljepoti i postignućima.
“Vidim da sam vas iznenadio”, nastavio je Gerald. “Ispričavam se zbog toga. Vjerovali ili ne, razmišljao sam o ovome neko vrijeme i zaista mogu reći da jednostavno nema finog načina da se pristupi temi kao što je ova. Morate jednostavno napraviti bum!—”
Helene je ustuknula, preplašena.
“—i ravno u glavu.”
I sada mu je glas odisao toplinom i opuštenošću da više nije mogla shvatiti što smjera. Hoće li prodati fotografije? Ili je moguće da je samo nastoji upozoriti da ostane na pravom putu jer postoje nepristojni ljudi koji možda neće biti tako susretljivi kao on.
Helene se već dovoljno puta našla u sličnoj situaciji da bi znala kako se ne radi o ovom posljednjem, pa ga je zato i upitala direktno. “Što namjeravate učiniti s fotografijama i optužbama za krađu, obavijestiti gospodina Zaharisa?”
Malene tamne oči mu zasvjetlucaju, kao učitelju koji je ponosan na svoju učenicu jer je sama došla do zaključka. “To ovisi o vama.”
“O meni?” Da zaista ovisi o njoj, čovjek bi prestao pričati i nestao.
Kimnuo je. “To je moj posao, gospođo Zaharis. Moram nekako živjeti, kao i svi drugi.” Zastao je, a izdajnički izraz oholosti prostrujao mu je u očima. “Pa, kao većina ljudi, u svakom slučaju.”
Bila je u kušnji da mu kaže kako prokleto dobro zna kako je to u znoju se boriti da bi preživjela, ali nije namjeravala stvarati nikakvu povezanost s njim, čak ni tako površnu.
Osim toga, to se njega uopće nije ticalo.
A već je ionako previše znao o njoj.
Zato je, umjesto toga, Helene rekla: “Većina ljudi nastoji živjeti pošteno.”
“Apsolutno”, složio se. “Upravo se tako i sam trudim živjeti. I možete biti sigurni da nemam nikakvih namjera ikome lagati o vama.” Kimnuo je prema hrpi fotografija koje je još uvijek držala. “Te fotografije govore istinu, samo istinu i ništa osim istine. Nije im potrebno nikakvo uljepšavanje s moje strane.”
Helene odmahne glavom. “Što želite reći, gospodine Parks? Nemam vremena niti volje stajati ovdje, odgonetavajući vaše zagonetke.”
Uperio je prstima oblikovan revolver u nju. “Oštroumna ste vi dama, gospođo Zaharis. Sviđate mi se. Ovako ćemo: platit ćete mi iznos od dvadeset pet tisuća dolara.”
Zagrcnula se jer nije mogla doći do riječi, a zatim je pogledala naokolo da vidi je li privukla nečiju pažnju. “Dvadeset pet tisuća?!” Šapne promuklo. “Vi mora da se šalite.”
“O, ne. Uopće ne. Vidite, mnogo sam razmišljao o tome. Ne želimo podizati velike svote s bankovnog računa kako bismo svrnuli pozornost na vas. Lako ćete objasniti podizanje dvadeset pet tisuća dolara kao političku ili dobrotvornu donaciju, ali sve više od toga i vaš bi mužić mogao postati sumnjiv pa početi tražiti potvrde, i tako dalje.”
Nije on imao pojma. “Moj suprug pomno prati svoje financije”, reče.
“Svoje financije? To je čudno. To su i vaše financije, također. A i vi i ja znamo da ondje odakle dolazite deset tisuća dolara i plaća od, recimo, nekoliko tisuća dolara mjesečno, ne znači ništa.”
Nekoliko tisuća dolara mjesečno? I baš je sad, od svih pogodnih trenutaka, Gerald morao potegnuti temu o njezinu trošenju. “Ondje odakle ja dolazim”, rekla je ledenim tonom, “ljudi bi rekli da ucjenjivanje nije dobar način za stjecanje novca.”
“Ne sviđa mi se taj izraz, ucjenjivanje.”
“Ispravan je.”
“Da, je. Ali draže mi je gledati na to kao na čuvanje vas od vlastite istine.” Iscerio se. “Na način da sam ja vaša osobna tajna služba. U svakom slučaju, želim tih dvadeset pet tisuća, gotovinski ček, bez imena i adrese. Ispišite ček i imajte ga spremnog. Naći ćemo se kasnije tijekom tjedna.”
“Gdje? Kad?”
“Ne brinite se oko toga. Ja ću vas pronaći.”
Bijes prostruji Heleninim prsima. Radila je predugo i prenaporno za ovaj život da bi dopustila nekom balavom gadu kao što je on da joj sve to u trenu odnese, a ipak nije imala izbora. Evo ga ovdje, predlaže joj da mu plati dvadeset pet tisuća dolara, nakon čega će vjerojatno to isto morati ponavljati s vremena na vrijeme, u skladu s njegovim financijskim potrebama.
Osim, naravno, ako ne bude htio povišicu za svoj naporni posao.
To bi se tako moglo nastaviti unedogled, nagrizajući njezin život dolar po dolar, sve dok se na kraju ne raspadne.
Nema namjeru dopustiti da se to dogodi.
“Neću vam dati ni jedan prebijeni novčić. Nemate pojma što se dogodilo taj dan ni što ste uopće slikali.” Blic. Odjednom se sjetila. Dok je vani sirena alarma zavijala, pomislila je da ima i rotirke. Ali to nije bila rotirka; to je bio fleš bljeskalice fotoaparata Geralda Parksa.
Trebala je to već prije shvatiti. Mogla se ranije pripremiti za ovaj trenutak. Možda je čak mogla unaprijed razgovarati s odvjetnikom.
Osim što nije mogla razgovarati s odvjetnikom a da Jim za to ne sazna, a definitivno nije željela da Jim sazna, a sad joj još prijete i ucjenama.
Gerald Parks ju je uhvatio u mnogo nepovoljnijem položaju nego što je uopće mogao zamisliti.
Nije bilo važno. Znao je dovoljno. Čak i da je samo htjela sakriti fotografije od novinara, znao je dovoljno. Držao ju je u šaci.
I bio je svjestan toga.
“Platit ćete”, reče, s potpunim pouzdanjem. “Pripremite ček. Vidimo se uskoro.”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:05 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9582




6.


Poglavlje



Opet Steve.
Smiješno je kako uvijek nazove oko tri i trideset danima kad radi do četiri. Gotovo se mogla kladiti da će nazvati svaki put u isto vrijeme.
Uprla je pogled u sat.
Opet su razgovarali o njegovoj potrebi za društvenim aktivnostima. I opet je to značilo velike pare za Sandru, a mnogo više za Stevea kojemu bi bilo bolje da je taj novac potrošio na stvarnog prijatelja.
“Nismo li prošli put razgovarali o tome kako bi se mogao pridružiti nekoj grupi potpore ljudima sa sličnim problemima?” Sandra ga upita svojim profesionalnim glasom terapeuta.
Nije bio jedini pozivatelj kojem se sviđao taj njezin glas. Zapravo, vjerojatno je njemu bio manje potreban nego nekim drugim ljudima, ali to je već druga priča.
“Jesmo”, Steve je odvratio. “I pokušao sam. I nije išlo.”
“Što si učinio?”
“Kao prvo, otišao sam na stranice Greglista kako bih pronašao grupu ili nešto čemu bih se eventualno mogao priključiti.”
“I...”
“I grupa za potporu transseksualaca je puna.”
Sandra nije znala što bi mu rekla.
“Šalim se”, nastavio je Steve, našalivši se prvi put otkako razgovaraju. “Zvao sam kuharski klub i vrtlarski klub, ali čini se da moraš donijeti nešto na stol, da se tako izrazim. Ne možeš se pridružiti samo radi učenja.”
“Šteta.”
“Da, a onda sam nazvao Roditelje bez partnera, međutim nije dovoljno samo htjeti djecu — moraš i biti samohrani roditelj.”
Sandra je pričekala da opet kaže da se šali, ali nije, pa ju je neočekivano dirnula ideja da taj osamljeni muškarac zaista želi djecu.
“A onda sam naišao na oglas za ljude koji vole cipele. Pomislio sam, pa da, volim ja cipele.” Nasmijao se. “Volim ih više nego hodati bos.”
Sandra je bila zbunjena. “Sastanak ljudi koji vole cipele?” Zasigurno je nešto krivo pokopčao.
“Zaboravi. Grupa je za određene ljude. Moraš biti žena, kao prvo, ili barem transseksualac — pazi to — s uskim do normalnim stopalom. Ništa od širokih.”
“Molim? Steve, najozbiljnije, o čemu ti to pričaš? Grupa ljudi koji vole cipele, ali ne smiju imati široka stopala čak ni ako su transseksualci. Zašto je sve u vezi s njim moralo imati veze s transseksulanošću? Ne da će ga pitati, ali definitivno ju je zanimalo.
“Dobro, evo ga.” Čula ga je kako klika po računalu. “Anonimne ovisnice o cipelama—”
Sandra se uspravi.
Je li to stvarno istina? To je upravo ona vrsta bijega iz stana za kojom je čeznula. Čekala je i čekala na znak od Boga ili koga god, i on je upravo došao u najneobičnijem mogućem obliku. I sad kad se osjećala spremnijom za izlazak...
“—nalaze se u Bethesdi svaki utorak navečer—”
E sad, ovo je postajalo sve čudnije i čudnije. Sandra je utorkom navečer obično bila slobodna.
Svakako, slobodna je ona svaku večer. Izbriši to iz rubrike “čudno”.
“I mijenjaju se za cipele, valjda. Spominje nekakvu razmjenu maglice—”
Izgovorio je to kao maglica umjesto maglice, ali je svejedno shvatila na što misli. Upravo joj je jedan par takvih ležao pokraj sofe.
“O! I moraš nositi broj 38. Ženski 38. Ništa od 39. Ni 35. Ako si muško i nosiš broj 40, zaboravi!” Izrekao je to s glasnim gađenjem. “Eto što dobiješ kad pokušaš pronaći svoje mjesto pod suncem i nekoga tko će te prihvatiti takvog kakav jesi, pljusku u lice od skupine posebnih ljudi. Budale.”
S druge strane, Sandra se osjećala kao da je prvi put u životu pronašla grupu kojoj bi zaista mogla pripadati. Zvučalo joj je predobro da bi bilo istinito.
Je li možda on nekako saznao gdje živi pa joj je provalio u stan, prekopao ormar i saznao sve o cipelama i veličini koju nosi?
“A to si vidio na Greglistu”, rekla je sa sumnjom u glasu, pitajući se bi li možda trebala uzeti mobitel, nazvati policiju i zatražiti ih da lociraju Steveov broj, ili bi trebala uključiti računalo i sama pronaći tu grupu prije nego što se izgubi u svijetu bajki.
“Da”, Steve je odvratio, tako bezazleno da nije mogla povjerovati u moguću opravdanost svoje paranoje.
Nije moguće da ju je Steve pronašao. Tvrtka je doista pazila da svi pozivi prođu kroz nekoliko prijenosnih čvorišta prije nego što dođu do operaterki.
“Znači ta grupa baš i nije za tebe”, rekla je, i dalje na oprezu, premda se već osjećala malo bolje nego prije nekoliko minuta.
“Aha. Tako je to kad ideš na besplatne forume za oglašavanje. Možda bih trebao naći pravog psihologa.”
Psiholog! Sranje! Pogledala je na sat.
Pet do četiri.
“Mogao bi razmisliti o tome, Steve”, rekla je, glasom zaključujući razgovor, iako je to rijetko činila s obzirom na to da je plaćena po minuti. “To bi te barem izvuklo van i pomoglo ti da se povežeš s nekime licem u lice. Mogao bi to biti sjajan prvi korak za tebe.”
“Stvarno misliš tako?”
Kimnula je, iako je on nije mogao vidjeti. “Da, mislim.”
“Dobro, a što je s lijekovima? Psiholog mi ne može propisati lijek, a možda mi je baš to potrebno.”
“Psiholog bi ti mogao reći trebaš li zapravo psihijatra ili psihofarmake.”
“Što?”
“Antidepresive.”
“O.” Ponovno je zastao. To ga je vjerojatno stajalo dolar. “Stvarno to misliš?”
“Da, stvarno. Zapravo—” Pogledala je na sat i vidjela da ima još dvije minute prije svojeg termina u četiri. “Mislim da bi odmah trebao nekoga nazvati. Nije da nešto ne valja s tobom, Steve”, oklijevala je dodati. “Ali mislim da postoji netko tko bi mogao pomoći osjetljivim ljudima kao što si ti koji imaju poteškoća suočiti se s ovim ludim svijetom. Učini to sad prije nego što izgubiš žar.” Žar je možda bilo pretjerivanje, ali Sandra je iz iskustva znala da muškarci to vole.
“Možda si u pravu”, rekao je, zvučeći pun nade prvi put otkako ona pamti. “Mislim da ću obaviti nekoliko poziva.”
“Sjajno!” Rijetko kad su njezini pozivi završavali ovakvim krešendom s njezine strane.
“I ne zaboravi,” nadodala je, dajući mu savjet za koji je znala da bi ga i na samoj sebi morala primijeniti, “korak po korak. Nemoj pokušavati sve odjednom.”
“Penny,” zastao je, a ona ga je zamislila kako se smiješi i odmahuje glavom, “najbolja si.”
“I ti, Steve”, rekla je, pitajući se koristi li itko od njih dvoje svoje pravo ime, ili je ovo poznanstvo čista iluzija. “Javi mi kako stvari napreduju, može?”
“Nema problema.” Zvučao je samopouzdanije nego ikad. “Javit ću ti se.”
“Hvala, Steve.” Pritisnula je dugme za kraj i zastala, upitavši se po tisućiti put je li doista pogrešno kao što joj se činilo puštati tog jadnika da je zove i toliko plaća za minutu razgovora s prijateljem.
Znala je da to nije dobra stvar, ali izbor je njegov. Uvijek iznova je to radio. Iako ga je upozorila da će ga mnogo stajati.
Koliko je, na kraju krajeva, ona mogla biti odgovorna?
To nije bilo pitanje na koje je mogla odgovoriti pa ga je odlučila postaviti dr. Ratner, s kojom je imala dogovoren termin u četiri. I kojoj je plaćala sto trideset dolara po satu.
U usporedbi s cifrom koju je Steve plaćao, ovo je bila prava bagatela.
Razgovor s dr. Ratner odvijao se svaki put jednako.
“Zabrinuta sam da ne osjećaš dovoljno pouzdanja za dolazak u moj ured”, rekla je. “Samo je šest ulica dalje. Mogla bi došetati za deset ili petnaest minuta sa zadovoljstvom saznanja da si pobijedila jedan od svojih izazova.”
Izazovi. Baš. Bila je to fobija. Nije bilo nikakve sumnje. Sandra nije voljela napuštati stan. Znala je da se to zove agorafobija, znala je koliko je česta pojava, znala je da bi se mogla izliječiti određenim postupcima... za neke ljude. Znala je mnogo o tome.
Znala je da se mora probiti kroz taj strah od izlaska van. To su praktički bile osnove psihologije, i sad je došlo vrijeme da se suoči s time.
“Imala sam posla”, lagala je, upitavši se zašto toliko plaća psihoterapeutkinju kojoj laže.
“Sandra, morate posložiti prioritete.”
“Znam...”
“Govorite mi to svaki tjedan, gotovo godinu dana”, dr. Ratner bila je uporna. “Nisam baš sigurna da shvaćate. Možete sa mnom razgovarati koliko god želite, svaki tjedan, svaki dan, kako god vam odgovara. Ali neće vam biti bolje dok ne prođete kroz taj zid i ne izađete iz svog sigurnog okruženja.”
“Svaki put kad to kažete pomislim na to da svijet vani baš i nije tako siguran.”
“Možda je to zato što vi osjećate da nije siguran. Možda je to još jedan dodatni razlog zbog kojeg biste trebali izaći van i suočiti se sa svojim demonima.” Glas dr. Ratner bio je umirujući, ali ono što je rekla Sandri i dalje se činilo neostvarivim. “Dok to ne učinite, mislim da vam ni ja, ni itko drugi ne može zaista pomoći.”
“Što onda želite reći?” Dragi Bože, pokušava li to njezina psihoterapeutkinja prekinuti s njom?
“Samo vam govorim da morate izaći na sat vremena. Pola sata. Koliko god se možete natjerati. Gledajte, odvezli ste se već u trgovinu i u knjižnicu, a bili ste i u mom uredu nekoliko puta. Jasno vam je da ste sposobni učiniti sve to a da ne upadnete ni u kakvu vrstu opasnosti. Sve što vam sad pokušavam reći jest da sami sebe malo izazovete, kako biste mogli prevladati ovu fobiju.” Dr. Ratner je oklijevala na trenutak, možda nesvjesna da Sandra bezglasno jeca na drugom kraju telefonske linije.
“Ima li vam to smisla?”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:05 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9579


Sandra je kimnula, a zatim slabašnim glasom izgovorila. “Ima.”
“Odlično. Što kažete na odlazak u kino?”
Zatresla je glavom, iako je dr. Ratner nije mogla vidjeti. “Previše ljudi. A filmovi ionako traju predugo u današnje vrijeme.”
Znala je što mora pokušati učiniti. Ne otići na neki dosadan film u ljigavom mračnom kinu. Treba se naći s ljudima s kojima će se osjećati sigurno, s ljudima s kojima ima nešto zajedničko. Jedini način na koji bi mogla izaći i voditi donekle normalan život jest da bude s prijateljima, da razgovaraju o nečemu što će joj biti dovoljno zanimljivo — suprotnost zabavi prepunoj mršavih djevojaka i zgodnih dečki, dok ona mora raditi u kuhinji.
“Dobro, što vas onda zanima?” Upitala je dr. Ratner. “Što vam se čini ugodnim i privlačnim? Zaista nije bitno što ćete odabrati — samo odaberite nešto što možete ostvariti.”
“Ne znam!”
“U redu.” Glas dr. Ratner bio je nježan, ali je u njemu bilo određene čvrstoće koju je Sandra rijetko kad čula. “To je u redu, Sandra. Ali uzmimo onda to kao zadatak za sljedeći tjedan. Pronađite jednu stvar — samo jednu stvar, a imate cijeli tjedan pred sobom — radi koje biste mogli izaći van i potrošiti, recimo, više od sat vremena na nju. Šezdeset jedna minuta. Bitno je samo da bude više od sat vremena. I to će značiti napredak. Jeste li za?”
Jedan sat.
Mogla bi to.
Zar ne?
Htjela je to. Željela je da joj bude bolje. Stoga je upitala: “Mislite li, primjerice, na odlazak u kupnju? Ili nacionalnu katedralu? Zoološki vrt ili nešto tomu slično?
“Ne, Sandra. To su sve stvari koje možete sami obaviti—”
Bila je u pravu.
“—ono što predlažem je sat vremena stvarnog društvenog kontakta. Sastanak u gradu, sastanak udruženja kućevlasnika, čega god se možete sjetiti. Nije važno o čemu se radi; važno je samo da izađete van i obavite to.” Napravila je stanku na trenutak, ali Sandra nije rekla ništa, pa je nastavila: “Stvarno mislim da bi vam to koristilo.”
“OK”, rekla je Sandra, najednom se pretvorivši u mrzovoljno dijete. “Dobro. Učinit ću to.”
Dr. Ratner odvrati: “Sjajno. Sandra, vrlo sam ozbiljna u pogledu ovoga. Mislim da ćete otkriti da to uopće nije tako strašno kako se čini. To će vam promijeniti život.”
To će vam promijeniti život.
Ako je postojala stvar koju je Sandra trebala, onda je to promjena života. Gotovo da nije bilo bitno o kakvoj se promjeni radi; samo joj je trebao odmor od rutine u koju je zapala prije nego što je ona posve proždre.
Nakon što je završila razgovor s dr. Ratner, uključila je računalo i u tražilicu utipkala Greglist.biz. Ondje je samo trebala unijeti još “Ovisnice o cipelama, Bethesda”, i oglas o kojem joj je Steve Fritz govorio odmah se pojavio.

ANONIMNE OVISNICE O CIPELAMA — Jeste li kao i ja? Volite cipele, ali ih ne možete kupovati? Ako nosite broj 38 i zainteresirane ste za razmjenu svojih manolica za maglice i si, utorak navečer, područje Bethesde, e-mailShoegirl2205@aol.com ili nazovite 301-555-5801. Možda jedna drugoj možemo pomoći.
Dugo je zurila u oglas, pokušavajući uvjeriti samu sebe da nazove, ali to joj se činilo kao prevelik prvi korak. Uskočiti ravno na sastanak s ljudima koji bi bez sumnje očekivali od nje da bude društvena... Iako se grupa doimala tako savršenom, Sandra je ipak trebala laganiji početak.
Ipak, bila je zainteresirana. Stoga si je postavila nekoliko mini izazova.
Prvi je bio odlazak u restoran brze prehrane. Budući da ondje nije bilo ničega na meniju što bi Čuvari prehrane odobrili, nije se dugo zadržala. Ušla je, naručila dijetalnu Colu, sjela blizu ulaza, ispila piće, sileći se da ga pije što sporije kako bi upotrijebila trik koji joj je dr. Ratner dala i “preplivala” osjećaje nelagode.
Dvadeset minuta bilo je kao dva sata, ali kad je otišla, Sandra se osjećala kao da je doista nešto postigla.
Bila je to sitnica i svi ljudi na svijetu takve su stvari činili svakodnevno, a da uopće nisu morali razmišljati o tome, ali Sandra je ipak naučila prestati kažnjavati samu sebe zbog fobije koju je imala pa je, čim bi se pojavile nestrpljive misli, nastojala ih što prije odagnati.
Iako nije uvijek uspijevala u tome.
“Što se više budete trudili otjerati svoj strah, to će se on snažnije vraćati”, rekla joj je dr. Ratner kad ju je nazvala kasnije tog dana.
“Ali to je tako glupo”, uzvratila joj je Sandra pokislo. Htjela je sladoled. Pizzu. Onu ledenu kutiju prepunu tučenog vrhnja i slavnih Nabisco čokoladnih kolačića.
Htjela je nešto što će je zadovoljiti, jer ispijanje dijetalnih umjetno zaslađenih sokova u masnom restoranu brze prehrane nije funkcioniralo.
“Tako je kako je”, nastavi dr. Ratner. Ponekad bi ispaljivala te izluđujuće “filozofske” fraze koje joj nimalo nisu pomagale.
“To je”, Sandra će, “smiješno. Svi drugi mogu normalno hodati ulicom a da im se dlanovi ne oznoje, a noge ne počnu podrhtavati. Mrzim ovo.” Čovječe, stvarno se ponašala kao derište. Ali nije si mogla pomoći. Stvarno je to mrzila.
Samo je izražavala svoje osjećaje. Obično bi joj dr. Ratner aplaudirala.
“Sandra, izašli ste danas van na pola sata i to vas nije ubilo. Ne govori li vam to nešto?”
Sandri je navrh jezika bio duhovit odgovor kako joj govori da se ponaša kao kukavica jer bježi kući od velikih opakih stranaca, ali je odlučila da bi to bilo kontraproduktivno.
“Govori mi da bih trebala ponovno nekamo izaći”, rekla je.
“Super!” Dr. Ratner je zvučala istinski oduševljeno. Očito je ovo smatrala napretkom.
A možda je i bio.
“Koji je vaš sljedeći korak?” upitala je Sandru. “Muzej? Možda obrok u restoranu?”
“Dogovorila sam sastanak s hipnotizerom”, odgovorila joj je Sandra, napola očekujući da će dr. Ratner pokazati šok i neodobravanje. “Kako bi mi hipnozom pomogao da se riješim fobije.” Uslijedio je trenutak tišine pa je Sandra upitala: “Mislite li da je to glupo?”
“Ne, uopće”, dr. Ratner je odgovorila. “Samo mi je krivo što vam to nisam prije predložila.”
“Stvarno? Znači mislite da bi moglo upaliti?”
“Znam da kod nekih ljudi to savršeno funkcionira. Ako ste vi jedna od njih, to će biti sjajno.”
“A što ako nisam...?”
“Onda vam neće biti ništa gore nego što je sad. Zapravo, rekla bih da ćete se vratiti u još boljem stanju jer ćete naučiti neke nove trikove opuštanja koji će vam pomoći u stresnim situacijama. Odličan potez, Sandra. Vrlo sam ponosna na vas.”
Dva dana poslije, dok se Sandra pokušavala natjerati da izađe iz stana pet minuta prije nego što joj je trebao početi sastanak, sjetila se onoga što joj je dr. Ratner rekla.
Veoma je poštovala dr. Ratner. Previše, zapravo, da bi je zvala Jane, iako joj je ona nebrojeno puta rekla da može. Sandri je “dr. Ratner” bilo znatno ugodnije kad se radilo o otkrivanju sramotnih unutrašnjih misli. A poštovala ju je toliko da je nije željela nazvati i reći joj da se uspaničarila zbog sastanka zbog kojeg ju je dr. Ratner tako pohvalila.
Zato je duboko udahnula i izišla kroz vrata.
Kad je stigla do malene četvrtaste ciglaste zgrade u kojoj je hipnotizer imao svoj ured, već je deset minuta kasnila. Na putu do trećeg kata, dok se nalazila u malenoj željeznoj kutiji koju su nazivali dizalom, pokušavala je smisliti isprike koje će reći tajnici koju je očekivala da će prvu vidjeti. Ali kad je stigla do ureda, gore nije bilo nikakve tajnice. Zapravo, tu se nalazila tek skučena prostorija natrpana knjigama i pamfletima i privlačan sredovječan muškarac koji je izgledao upravo onako kako je zamišljala čovjeka u neurednom uredu ispunjenom hrpom knjiga.
“Sandra?” upitao je, toplo se smiješeći.
“Da, oprostite što kasnim. Gužva u prometu—”
“Ne brinite se zbog toga.” Mahnuo je rukom. “Mnogi se predomisle u posljednjem času pa se uopće i ne pojave. Nije lako suočiti se sa strahovima.”
A svakom je minutom sve teže. “Ima li još vremena za... Oprostite, ne znam kako to ide. Postoji li određeno vrijeme koje imamo na raspolaganju?”
“To ovisi o vama.” Otvorio je vrata glavne prostorije i pokazao joj da uđe. “Uvijek odredim sastanak na sat i pol, tako da se klijenti ne osjećaju kao da ih požurujem.”
Ušla je u sobu i shvatila da je manja verzija one u kojoj su upravo bili. Police s knjigama ispunjavale su svaki zid i sadržavale sve moguće knjige iz područja psihologije i hipnoze, skupa s različitim drugim knjigama o zdravlju i čovjekovoj dobrobiti, te — Sandra ju je primijetila sa strane na vrhu — knjigu o dresiranju štenaca.
“Sjednite.” Pokazao je na udoban naslonjač pa sjeo za stol nekoliko metara dalje.
Sandra je utonula u naslonjač i ispustila dah za koji nije ni znala da ga zadržava u sebi. “Vau. Ovo je stvarno udobno.”
“Zar ne?” Odmotavao je kasetu i pogledao u njezinu smjeru. “Star je dvadeset godina i krpan je toliko puta da više ne pamtim broj, ali još nigdje nisam uspio pronaći ni jedan koji bi bio približno tako udoban.”
Kimnula je. “Za što je kaseta?”
“Da snimimo sastanak. Smeta li vam?”
Smeta li joj? Nije bila sigurna. “Zašto?”
“Često klijenti vole uzeti snimku kako bi je slušali ponovno kod kuće i vježbali tehnike opuštanja kojima ih poučavam. Ali to ovisi o vama.”
“Znači, mogu uzeti kasetu?”
“Da. To je za vas. Dodana vrijednost, može se reći.”
“O. U redu.” Kimnula je. Imalo je smisla. A ako je ozbiljna u svojoj namjeri da se izliječi — a jest — bit će joj potrebno svako moguće sredstvo kojeg se može dočepati. “Sjajno.”
Stavio je kasetu u uređaj i pritisnuo gumb, nakon čega se uključila crvena lampica. “Sad, ako ste spremni započeti, naslonite se u fotelji i zatvorite oči.”
Učinila je kako joj je rekao.
“Slušajte zvuk mog glasa. Dopustite da vam budem vodič dok ulazite u novi svijet bezbrižnog postojanja...”
Imao je dobar glas za ovo. Ne predubok, ali ni previsok. Blag. Smirujući.
Poznat.
Pokušala ga je slijediti dok ju je kroz maštu vodio do mramornih stepenica, pa u mramorni hodnik ispunjen vratima, ali nije se nikako mogla koncentrirati na vježbu jer je cijelo vrijeme pokušavala smjestiti njegov glas.
“Kad pogledate u vrata, primijetit ćete da svaka na sebi imaju natpis. Riječi kao što su ljubav, mržnja, bijes, strah... što god vidite. Ovisi isključivo o vama.”
Sjetila se. Bio je jedan od njezinih pozivatelja. Nije često zvao, kao Steve, ali razgovarala je s njim više puta. Kad god bi ga pitala što želi, rekao bi joj: “Iznenadi me. To ovisi isključivo o tebi.”
“Uđite kroz vrata na kojima piše Opuštanje”, nastavio je, posve nesvjestan otkrivenja koje je Sandra doživjela. “Pogledajte što je na drugoj strani. Pronađite ono što vas najviše smiruje.”
Što god da je to bilo, bila je vraški sigurna da neće dopustiti muškarcu u mračnoj prostoriji koji joj je, prije samo nekoliko tjedana, rekao Udari me po stražnjici još jednom, bio sam jako zločest dečko, da je odvede u mračna prostranstva njezine psihe.
“Što vidite, Sandra?”
“Ja—” Nije znala što bi rekla. Htjela je samo otići. Ovo je bio čisti gubitak vremena. Nema šanse da se sad opusti i shvati sve ovo ozbiljno.
Ali s druge strane nije mogla reći jadniku da zna tko je i da zna da voli kad mu ližu jaja nakon što svrši.
Zato je učinila ono što i obično čini s njim.
Glumatala je dok nije završio.
“Vidim veliku zelenu livadu...”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:06 am


Anonimne ovisnice o cipelama  I-9577




7.


Poglavlje



“Prvo što trebate učiniti jest prerezati svoje kreditne kartice i predati ih meni.”
Lorna je pogledala u Phila Carsona — niskog, otprilike pedesetogodišnjeg, ćelavog muškarca — kao da joj je upravo predložio da ubaci mačića u mikser i pritisne gumb. “Kako, odmah?”
Nasmijao se. Bio je ljubazan, ali očito nije u potpunosti cijenio trud koji je ona morala uložiti u sve ovo. “Ne, ne.”
“O.” Olakšanje. “Dobro.”
“Prvo ćete mi pročitati brojeve i nazive banaka—” izvukao je škare iz ladice i gurnuo joj ih preko stola, “—a zatim ćete ih izrezati i predati mi komadiće.”
Pogledala ga je, u potrazi za nekakvom naznakom da se šali, ali njegovo majušno okruglo lice nije se micalo, a usne su mu bile stisnute u ravnu crtu.
Izvukao je kemijsku olovku i zadržao je iznad u kožu uvezanog bloka na svom stolu.
“Nakon toga ću nazvati vaše zajmodavce i dogovoriti s njima nižu kamatnu stopu i plan otplate”, nastavio je, zaslađujući djelomično pogodbu. “Tako ćete uštedjeti na stotine, možda tisuće dolara, dugoročno gledajući.”
“Ali...” Znala je da je ono što govori istina, te da mu nikako ne bi smjela prigovoriti. Ipak ju je kopkalo: “Što ako budem imala nekakav hitan slučaj? Hoću li onda ponovno moći upotrijebiti kartice?”
Bacio je pogled prema dolje i pogledao popis zajmodavaca i dugova koje mu je isprintala. “Hitni slučajevi...? Ne vidim ovdje ništa što bi nalikovalo na hitan slučaj.”
Naravno da nije shvaćao kako je jedna sitna maloprodajna terapija može osloboditi drugih dubokih emocionalnih problema. Pogledajte ga samo! Nosio je odijelo koje je očigledno jadno sašiveno — mogla je vidjeti šavove. A tek cipele! Dragi Bože, te cipele — vjerojatno ih je našao u Paylessu10, ili trgovini u kojoj prodaju sve za dolar. Bile su svijetle, neprirodne boje kože. Onakve za koje bi njezina majka uvijek govorila: “Trebalo im je na stotine plastičnih boca da to naprave”. (Iz nekog razloga takve su šale bile popularne u kućanstvu Rafferty.)
“Ne planiram nikakav hitan slučaj,” nastavila je Lorna, “ali što ako nešto iskrsne, nešto poput, ne znam—” Što bi on smatrao hitnim slučajem? “—da zapnem izvan grada. Ili da trebam platiti lijekove. Ili da imam problema s autom”, s pretpostavkom da će zadržati auto još mjesec dana, “ili što god.” Pitala se bi li mogla zadržati makar samo jednu karticu, u tajnosti. Onako, za svaki slučaj. Ali koju bi izabrala? Visu s kamatnom stopom od samo 9,8 posto, ali limitom od 4200 dolara, ili American Express sa 16 posto kamata i limitom od 10.000 dolara?
Pravi Sofijin izbor.
Phil Carson ju je pogledao preko stola. Iako je bio prilično nizak muškarac, imao je hidraulički stolac koji ga je podizao visoko, tako da je izgledao kao klinac u visokom stolcu, koji ju je pogledavao s visine. “Lorna, viđao sam ovakve slučajeve i prije. Navikli ste živjeti određenim načinom života i sad se bojite to promijeniti.”
Bio je u pravu. Uhvaćena je u klopku. “To je definitivno istina. Zar ne postoji ni jedan drugi način na koji bismo ovo mogli riješiti?”
Odmahnuo je glavom. “Ne u ovom trenutku.” Podignuo je jedan od papira. “Plaćate kamatne stope skoro trideset posto. Omjer vaše minimalne plaće i duga raste do stratosfere. Nisam psiholog, i, molim vas, nemojte to krivo shvatiti, ali mora da vam je teško ovako živjeti.”
Iz nekog ju je razloga ta posljednja rečenica, ili je to samo zbog načina na koji ju je on izgovorio, odjednom dovela do ruba. Vrele suze prijetile su pretvoriti se u potpuno sramotni slom. Obrisala je rukom oči, pogledala dolje na trenutak, kako bi se smirila, pa potom odvratila: “U pravu ste. Ne mogu više ovako nastaviti. Moram učiniti sve što je potrebno kako bih se riješila ovog duga jednom zauvijek.”
Phil se nasmiješio. “Rado ću vam pomoći. Imam nekoliko ideja i prijedloga koji bi vam mogli pomoći da što brže vratite dug.”
“Imate?” To joj je donijelo nadu. “Na primjer, što?”
“Jeste li ikada prodali nešto na eBay-u?”
Nikad nije ni bila na eBay-u, a kamoli nešto prodala ondje. Uvijek je internetske aukcije smatrala mjestom gdje odrasli, koji bi trebali imati druge interese, odlaze i kupuju plišane životinje, posude za ručak i razne figurice.
Ali možda je bila u krivu.
Ideja prodavanja stvari, umjesto pronalaženja dodatnog posla, zasigurno joj je bila primamljiva. “Što, na primjer? Što ljudi prodaju, ili kupuju tamo?”
“Bilo što. Razne kolekcije, posuđe, obične sitnice, odjeću, čak i cipele—”
Cipele!
O, ne, ne, ne. Ne može ona to. Dovoljno je loše što će se večeras susresti s ljudima samo kako bi razmijenila cipele. Nije ih nikako namjeravala prodati strancima za novac. Novac koji bi samo bacila u mračni, duboki bazen dugova.
Žrtvovat će se. Radit će dulje. Čuvati djecu u slobodno vrijeme, ako bude potrebno. Kositi travnjake, kao nekad u srednjoj školi.
Ali neće prodati cipele.
Nema šanse.
“Znate što, mislim da to nije za mene”, rekla mu je, prekinuvši ga.
Zastao je. “U redu. Nema problema. To je bio samo prijedlog.”
“Cijenim ga veoma, nemojte me krivo shvatiti.”
“Smislit ćete vi već nešto drugo ”, uzvratio je. “Svi drukčije reagiraju. I znam da može biti teško suočiti se s time.”
“Suočavam se ja”, Lorna će, možda preobrambeno. “Ravno u glavu. Ovo sam ja kako se suočavam s problemom.”
Pogledao ju je. “To je dobro.”
Osjećala se poput magarca. “Samo što...” Ostala je bez riječi. Govorila je previše a da uopće nije rekla što treba. Često se ponašala tako kad je bila nervozna. Bolje bi joj bilo da jednostavno zašuti. “Imam nekoliko vlastitih ideja kako povećati prihode”, lagala je.
Imala je barem dobru ideju kako nabaviti cipele koje ne može kupiti, ali nešto joj je govorilo da Phil Carson baš i ne bi bio impresioniran njezinim planom, a ni činjenicom da se pobrinula za cipele, umjesto da se pozabavila važnijim dijelom svog budžeta.
“Sjajno. A sad.” Nakašljao se i ispružio ruku. “Ako mi možete dodati svoje kartice, pa da počnemo...”
***

“Stavit ću vam malenu metalnu pločicu u hrskavicu uha, upravo ovdje.” Dr. Kelvin Lee je uštipnuo mjesto na Sandrinu uhu.
“Hoće li boljeti?” upitala je. Blesavo pitanje, s obzirom na to da se upravo nalazi na stolu za akupunkturu s oko četrdeset igala zabodenih u tijelo u ovom trenutku.
Ali Kelvin Lee je znao kako zaobići odgovor na pitanje. “Možda samo na trenutak kad je umetnem. Ali to će biti kao ubod komarca.”
“I koliko ću je dugo imati?” upitala je, dok je razmišljala je li već prošlo petnaest minuta za igle.
“Mjesec dana.”
“Mjesec dana!”
“Aurikularna terapija nije isto što i akupunktura”, objasnio je strpljivo. “Nastavlja djelovati dok je pločica unutra.”
Zbog načina na koji je to rekao, dok je pločica unutra, zamislila se kao jednu od onih plemenskih žena koje bi stavljale sve veće i veće cijevi u uši, sve dok im se konačno ne bi objesile niže od grudi. “Nisam baš sigurna—”
“Uvjeravam vas, neće boljeti.”
Progutala je knedlu. Kad bi joj to pomoglo da izađe iz stana tu i tamo, onda nije ni bitno boli li. “U redu.” Čvrsto je stisnula oči. “Može.” Pričekala je trenutak dok je pipkao oko hrskavice u potrazi za pogodnim mjestom. Otvorila je oči. “U redu je, možete.”
“Upravo jesam.” Nasmiješio se, zabljesnuvši je tihim samopouzdanjem zbog kojeg se upitala kako je uopće mogla sumnjati u njega.
Podignula je ruku prema uhu i osjetila malenu metalnu pločicu koja se doimala kao kopča za naušnicu. “To je to?”
Kimnuo je. “Da.”
Ostala je mirna još neko vrijeme, pokušavajući uvidjeti razliku, ali nije ništa osjećala. “Kad ću primijetiti razliku?”
“Ne mogu ustvrditi sa sigurnošću. Drukčije je kod svakoga. Prije ćete primijetiti ono što ne osjećate, kao što su panika i stres, nego što ćete primijetiti nešto novo.”
Tri sata poslije, Sandra je, unatoč zdravoj dozi skepticizma, počela vjerovati da je možda bio u pravu.
Teško je bilo odrediti u čemu točno je razlika. Nije da se odjednom osjećala kao da je spremna uskočiti u prepuni Metro, ali sama pomisao na izlazak, kupnju namirnica, primjerice, nije ju toliko prestrašila kao jučer na primjer.
Sljedeće jutro osjećala se jednako tako. Kao da bi mogla osvojiti svijet, iako je znala da u tome postoji doza lažnog samopouzdanja. Kad bi otišla van i uskočila u autobus, vjerojatno bi pobjegla natrag već na prvoj stanici.
Dakle autobus nije dolazio u obzir. Ali kupnja u obližnjoj trgovini se činila izvediva. Otišla je po preljev za salatu i Skinny Cow sladolede na štapiću. I, iako nije uživala, shvatila je da ne paničari toliko kao inače.
Vratila se u stan zadivljena i pitala se ima li taj maleni umetak u uhu doista moć da joj pomogne savladati agorafobiju.
Znala je dobar način na koji bi mogla isprobati tu teoriju.
Sutra je utorak. Dan kada se nalaze Anonimne ovisnice o cipelama. Može otići samo jednom, govorila si je. Ako upali, super. A ako ne, barem će moći reći da je pokušala i nastaviti dalje terapiju kod dr. Ratner.
Učinit će to.
Samo jednom.
Samo jednom.
Ponavljala si je tu pjesmicu dok je išla prema telefonu kako bi nazvala.
***

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:06 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9499


Ljudi su trebali doći za petnaest minuta, a Lorna se bavila ozbiljnim premišljanjem. Što ako nisu oni za koje se predstavljaju? Što ako uopće nisu žene? Što ako je jedan od njih poremećeni muškarac koji je namjerava zadaviti njezinim vlastitim gaćama, uzeti joj svu imovinu i ostaviti je da leži na krovu dok je lešinari kljucaju sve dok smrad ne privuče pozornost susjeda (što bi moglo potrajati, uzimajući u obzir koliko se kontejneri ponekad usmrde dok oni koji bi ih trebali prazniti štrajkaju po tko zna koji put).
Nije nemoguće. A što je s onim frajerom koji ju je nazvao? To je bilo užasno čudno. Inzistirao je na tome da “mora izaći” te da bi mogao kupiti ženske cipele veličine 38, pa tako sudjelovati u razmjeni. Kao da se radi o sličicama za bejzbol, naljepnicama Hello Kitty ili nečemu sličnom, pa će se svi skupa naći na igralištu da se mijenjaju. Stvarno ga je bilo teško uvjeriti u to da ne može doći. Možda je u pitanju samo neki ženskar koji je pomislio da bi tako mogao upoznati neku ženu, a s druge strane, možda je psihopat koji ju je nazvao i uvjerljivo odglumio ženski glas da bi dobio njezinu adresu i malo se zabavio večeras.
Bila je pažljiva pa stavila broj mobitela u oglas tako da je nitko ne može po tome pronaći — toliko o savjetu Phila Carsona da joj nije potreban mobitel kao dodatni trošak! — ali kad su Helene, Florence i Sandra nazvale, Lorna im je svojevoljno dala adresu tek nakon usputnog čavrljanja.
Možda jedna od njih... recimo Florence. Zar stvarno postoji netko tko se zove Florence, ili je Lorna pala na stvarno jeftin trik, koji je izveo neki poremećeni obožavatelj serije Brady Bunch11?
S grčem u želucu, Lorna je otišla do vrata kako bi se uvjerila da je stavila lanac. Mogla je viriti kroz špijunku i uvjeriti se jesu li oni koji dođu... pa, normalni.
Zatim je odlučila čekati.
Prva osoba pokucala je u tri minute do sedam. Lorna se požurila do vrata i provirila. Vani je stajala vrlo visoka, mršava žena crne kose s obojenim vrhovima, zbog čega ju je podsjećala na Zlicu od Opaka. Držala je u rukama tri velike vrećice za šoping i mrštila se.
Lorna je otvorila vrata. “Zdravo”, rekla je, odjednom svjesna da nije pripremila nikakav izraz dobrodošlice. “Dobro došli u klub anonimnih ovisnica o cipelama. Ja sam Lorna.”
“Florence Meyers”, uzvratila je žena, uletjevši kroz vrata i udarivši Lornu vrećicom dok je prolazila. “Prije svega, moramo promijeniti ime.”
“Promijeniti ime?” Lorna je ponovila.
“Svakako. Ovo zvuči kao da se radi o programu za odvikavanje od droge ili alkohola. A to ne želimo.”
Zapravo, Lorna je to baš tako i htjela. “Ne želimo?”
“Hm. A što drugi misle o tome?”
“Ne znam još.”
“Nisi razgovarala s njima?”
“Ne o tome.”
Florence se na trenutak doimala uzrujano, ali je potom samo slegnula ramenima. “Gdje da ih stavim?” Podignula je vrećice.
“Što je to?”
Florence je pogledala Lornu kao da ju je ova upravo upitala koja brojka dolazi poslije četiri. “Cipele, naravno.”
To je mnogo cipela. “Sve to?”
Florence je počela otvarati vrećice, izvlačiti cipele i slagati ih na pod. Neke su bile nagnječene, a nije pomoglo to što ih je ubacila u vrećicu s hrpom ostalih, ali većina... Pa, bile su jednostavno ružne. Neprepoznatljive, bez imalo stila.
“Vidiš ove?” Florence je podignula par koji je izgledao kao sandale od lakirane kože koje je Lorna obožavala kao dijete. Bile su obojene u ono što je Lorna danas nazivala biološki ružičasto.“Jimmy Choo. Limitirana serija.”
“Jimmy Choo?” Lorna je skeptično ponovila.
Florence je kimnula. Samozadovoljno. “On gotovo nikad ne radi cipele s ravnom petom.”
“E pa, radi...” Nema smisla prepirati se. Lorna je posegnula za jednom od cipela i stala je detaljno pregledavati. Oznaka je izgledala kao prava, ali je malo nejednako zalijepljena.
“Gdje si ih kupila?”
“U New Yorku.” Florence je uzela natrag cipelu. “Na uglu Četrdeset osme i Pete avenije.”
“Žao mi je, ne poznajem New York tako dobro. Kako se zove trgovina?”
“Nije to trgovina”, Florence će, kao da je Lorna upravo izrekla nešto nevjerojatno glupo. “Kupila sam ih kod čovjeka koji je imao hrpu cipela i torbica vrhunske kvalitete. Mnogo sam toga prodala preko interneta. I zaradila čitavo bogatstvo. Ali ove ovdje—” S divljenjem je pogledala u cipele. “Posebne su. Ako ih netko bude htio, morat će mi dati dva para za njih.”
“Znači, kupila si ih kod uličnog prodavača.”
Florence je slegnula ramenima. “Znam da su vjerojatno ukradene, ali to ih ne čini ništa manje vrijednima.”
Lorni je bilo navrh jezika da joj kaže da ih to što su imitacija čini znatno manje vrijednima, ali je ipak odlučila šutjeti. Odgojena je previše pristojno za vlastito dobro.
Na sreću, netko je pokucao i Lorna je morala ustati da otvori. Nestao je njezin strah od opasnog muškarca, ali ga je zamijenio sirah od provođenja večeri s hrpom luđakinja u vlastitom stanu, koje pokušavaju trampiti narančaste zatvorene salonke od umjetne kože za mekane kožnate Etienne Aigner.
Lorna nije ni pogledala tko je; samo je otvorila vrata i ugledala gracioznu crvenokosu ženu odjevenu u lanenu haljinu boje slonovače koja joj je savršeno pristajala i sjajne brokatne cipele Emilio Pucci s otvorenim petama. U jednoj je ruci držala malenu torbicu Fendi, a u drugoj vrećicu iz Nordstorma.
Bilo je očito da se u njoj nalazi kutija s cipelama.
Lorna bi tako nešto primijetila na kilometar udaljenosti.
Žena se nasmiješila blještavim osmijehom filmske zvijezde i rekla: “Jesam li na pravom mjestu? Ti si Lorna?”
Lorna je bila toliko zaslijepljena ženinom pojavom — a i cipelama! — da bi uopće progovorila. “Da”, rekla je naposljetku. “Oprosti, ti si?”
“Helene Zaharis.” Ispružila je bocu vina, otkrivši vitku, ujednačeno potamnjelu ruku. “Drago mi je. Nisam bila sigurna što mogu očekivati, ali pretpostavljam da je vino uvijek prikladno.”
“To je zaista lijepo od tebe.” Lorna se rukovala s njom i pomaknula u stranu kako bi Helene mogla ući. “Predivne su mi tvoje cipele. Mislim da takav uzorak još nigdje nisam vidjela.”
“Ni ja ih ovdje nigdje nisam vidjela. Kupila sam ih u Londonu. Helene se nasmiješila i pogledala u Florence. “Zdravo.”
“Florence Meyers”, Florence će žustro. “Ne misliš li ti da bismo trebale promijeniti ime?”
“Molim?” Helene je djelovala zbunjeno.
“Anonimne ovisnice o cipelama.” Florence je odmahnula glavom. “Jednostavno ne zvuči dobro.”
Lorna se othrvala porivu da zakoluta očima pred svojom gošćom. “Nemam ništa protiv toga da ga promijenimo. To je ionako bilo tek tako. Šala.”
“Slatko je”, Helene ju je uvjeravala. “Meni se sviđa. A ja jesam ovisna o cipelama. Bilo bi me sram ispričati vam do koje je to mjere otišlo.” Oklijevala je, a zatim se nasmiješila.
Djelovala joj je odnekud poznato, ali Lorna je nikamo nije mogla smjestiti.
“Što se mene tiče, mogu s njima, a mogu i bez njih”, Florence je odvratila, jednako hladnim glasom kao i dotad. “Ali mojim se mušterijama sviđaju.”
Lorna je skrenula pogled na zidni sat. Ovo će biti jako duga večer. Nije li još netko trebao doći? Sandra?
“Što ćete popiti?” Lorna je upitala. “Imam pivo, vino i sokove. Helene, možemo načeti ovu bocu koju si upravo donijela.”
“A Dubonnet12?” Florence će. “Imaš li ga?”
Dubonnet. Ajme, Lorna se toga nije sjetila godinama. Još od sedamdesetih, kad su konstantno prikazivali reklame za njega na TV-u.
“Žao mi je”, rekla je. “Nemam toga. Ali—” Što je uopće Dubonnet? Vino? Brendi? “—može nešto drugo?”
“Bijeli zin s mineralnom vodom”, Florence će, nastavivši vaditi jedan ružni, jeftini par cipela za drugim. “Kao špricer? Može to, pretpostavljam.”
Lorna je uhvatila Helenin pogled dok je išla u kuhinju pa upitala: “Hoćeš nešto?”
Helene joj se suosjećajno nasmiješila. “Neću trenutačno, hvala.”
U kuhinji je Lorna bacila pogled kroz prozor i primijetila, točno vani ispred, muškarca naslonjenog uz auto — malen, neupadljiv, gradski auto — kako gleda ravno u smjeru Lornina slana.
Ukočila se. Je li to onaj koji ju je zvao u vezi s večerašnjim sastankom ovisnica o cipelama? Zar ga je toliko razljutila da ju je sad došao uhoditi?
Ne, to je ludo. Ovo je poveliki kompleks stanova i mnogo ljudi ulazi i izlazi svaki dan. Dala je previše mašti na volju. Ipak je pokušala zapamtiti njegov opis, samo u slučaju ako joj zatreba poslije: pristojan, plavokos, srednje građe. To bi mogao biti bilo tko.
Posvetila se pretraživanju hladnjaka u potrazi za mineralnom vodom kako bi napravila piće Florence. Pomiješala ju je sa Chardonnayem, budući da nije imala bijeli Zinfandel, a iskreno je sumnjala da će Florence zamijetiti razliku.
Netko je pokucao na vrata, a Helene je povikala: “Hoćeš da ja to otvorim?”
“Ako možeš?” Lorna je odvratila, zahvalna. Već joj je bilo jasno da je Helene fantastična. Onaj tip osobe koji bi se, čim bi došao negdje, osjećao kao da je kod kuće, čineći sve što može kako bi olakšao život svom domaćinu.
Takve je goste Lorna voljela.
A Florence, s druge strane...
Lorna je otpila obilan gutljaj vina prije nego što ga je vratila u hladnjak. Mogla je čuti kako Helene razgovara s nekim u drugoj prostoriji.
Dobro. Ipak se radilo o ženi. Nema šanse da muškarac može i to imitirati. Bacila je ponovno pogled kroz prozor i vidjela da, iako je auto još uvijek bio tu, muškarac koji se naslanjao na njega je nestao. Vjerojatno je bio u posjetu nekome.
Lorna nije imala razloga brinuti se.
Barem ne ovaj put. Imala je vremena brinuti se poslije i gomilu razloga za to.


_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:07 am


Anonimne ovisnice o cipelama  I-9498


8.


Poglavlje



Lorna je odnijela špricer Florence i ugledala nisku, odeblju ženu, duge svijetlosmeđe kose koja joj je sezala do pola leđa. Nosila je naočale za bakice ispod gustih, tamnih obrva.
Lorna je pokušala sakriti iznenađenje, ali žena je izgledala u takvom neskladu sa svojim glasom da je gotovo ostala bez teksta. “Zdravo”, rekla je, nadomještajući zapanjenost širokim osmijehom. “Ja sam Lorna. Ti si sigurno Sandra.”
Sandra je dotaknula uho rukom koja kao da je lagano podrhtavala. “Da. Sandra Vanderslice. Nadam se da nisam zakasnila. Ili uranila?” Pogledala je u cipele koje je Florence izložila na parketu. “Ja nisam donijela toliko mnogo cipela.”
“I ja sam donijela samo jedan par”, Helene će brzo. “Zapravo dva, ako računamo ove koje upravo nosim.”
Lorni se bìlo ubrzalo. Zar je Helene stvarno bila voljna mijenjati te predivne Puccijeve cipele?
“Jesi li za piće, Sandra?” Lorna je upitala. Sama se odlučila za vino. Trebalo joj je. “Pivo, vino, sok?”
“Hm.” Glas joj je definitivno podrhtavao. Iz nekog razloga, bila je nervozna kao mačka. “Sok će biti u redu. Hvala.”
“Može Cola?”
Sandra je kimnula i duboko udahnula.
“Helene?” Lorna je upitala. “Jesi li sigurna da ne želiš baš ništa? Možda malo vina?”
“Zapravo, kad ponovno razmislim”, Helene će, skrenuvši na brzinu pogled prema dolje, tako da ga Lorna umalo nije ni primijetila. “Bijelo vino bit će sjajno.”
“O, i ja ću čašu vina,” Sandra je zacvrkutala, zatim dodala, “umjesto Cole. Ako je to u redu.” Ponovno je posegnula i dotaknula uho, a zatim je, uhvativši Lornin pogled, sva pocrvenjela, pomaknuvši naočale prema korijenu nosa.
“Može.” Lorna je natočila vino u čaše pa im ih donijela.
Helene je izvadila kutiju iz torbe, i Lorna je vidjela da se radi o ružičastom paru visokih potpetica.
“O, moj Bože”, Lorna je hvatala dah.
Helene je izgledala začuđeno. “Što nije u redu?”
“Jesu to Pradine?” Lorna je pokazala na cipele.
“O. Da. Imam ih već nekoliko godina, zapravo. Nisam bila sigurna što da donesem.”
Lorna je bila u raju. “Obožavam ih! Užasno sam ih htjela kupiti kad su tek bile puštene u prodaju, ali sam uganula gležanj” — jedna od mnogih sramotnih priča s cipelama koje će pričati kasnije ako postane pretiho — “ali moje jadno osiguranje mi to nije pokrilo, tako da si ih nisam mogla priuštiti.” Pogledala ih je izbliza. Činilo se da su u savršenom stanju. Kao da nikada nisu ni nošene.
“Ja imam takve crne”, Sandra će. “I jedne Kate Spades jako slične, ali mi peta ne odgovara.”
O, to je dobro.
Lorni je bilo jako teško odabrati koja će tri para staviti na razmjenu — znala je da kao domaćica mora imati barem jedan par za razmjenu, budući da je sve ionako bilo njezina ideja — ali sad joj se činilo da bi morala otići po još toga.
“Dakle.” Florence se pljesnula rukama po bedrima. “Kako ćemo to izvesti? Kao aukciju?” Uzela je u ruku lažne ljubičaste Jimmy Choice. “Ove su vrlo posebne, kao što sam maloprije rekla Lani. Mislim da će mi trebati dva para u zamjenu za ove, ali, budući da su svi donijeli samo jedan ili dva para, zadovoljit ću se jednim. Ovaj put.” Podignula ih je. “Itko?”
Nastupila je tišina.
Lorni je postalo neugodno. “Mogu ih pogledati?” upitala je, iako je te cipele uopće nisu zanimale.
Nakon što ih je uzela u ruku, njihova nekvaliteta je postala još evidentnija, ako je to uopće bilo moguće. Prozirno ljepilo osušilo se po rubovima potplata, a šavovi na umjetnoj koži bili su nejednaki. Lorna nije znala kako bi to rekla naglas a da previše ne uvrijedi svoju gošću. Na sreću, na potplatu je pisalo da su broj 42 — još jedan izdajnički trag — pa joj je to pružilo priliku za bijeg.
“Ove su broj 42”, rekla je. Zatim je, najednom nesigurna, upitala: “Nisam li u oglasu napisala broj 38?” O, Bože. Što ako je zabrljala i ukrala svima dragocjeno vrijeme?
“Da”, Helene je brzo odgovorila. “Jesi. To sam i donijela.”
“Ja isto”, Sandra se ubacila, dok je ispijala posljednji gutljaj vina. Čini se da joj je sad bilo malo ugodnije.
Naravno, vino je činilo svoje.
“O, ma dajte,” Florence će, “s obzirom na današnju ishranu, 42 je novi 38.” Pogledala je dolje u svoja dinosaurska stopala, za koja je bez sumnje morala naručivati cipele po mjeri.
Lorna je ustala i otišla u kuhinju po bocu, govoreći: “Oprosti ako nisam bila jasna, Florence. Ako smo svi 38 po starom, ne možemo se mijenjati za drugu veličinu.”
“Imam ja ovdje različitih brojeva”, Florence će, pomalo otresito. Počela je grubo kopati po cipelama. “Evo ove... da vidimo... 42. Jasno si rekla da te ne mogu. 35. Ah — 37,5.” Stavila ih je na stranu. “Te bi mogle proći. Možda je model malo veći.”
“Nikad nisam čula za Bagello”, Sandra će, piljeći u etiketu na cipelama.
“To je robna marka iz Super-Marta”, Helene odvrati, bez osuđivanja.
Florence je oštro pogleda. “Zar nešto ne valjda sa Super-Martom!”
“Naravno da ne.” Helene je izgledala kao da suspreže osmijeh.
“Ali sumnjam da će njihov broj 37,5 ikome biti dobar.” Pričekala je sekundu prije nego što je dodala: “Njihovi brojevi su prilično mali.”
Lorna je natočila još vina u Heleninu čašu, pitajući se kako tako elegantna i očito kulturna žena zna išta o modi Super-Marta.
“Pa”, Florence će pobjednički, izvlačeći par sivih flanelskih oksfordica. “Ralph Lauren će vam onda odgovarati.” Predala ih je Helene, samozadovoljno se osmjehujući. “Te bebice koštaju pravo bogatstvo.”
Helene je okrenula cipele u ruci i kimnula. “Jesu Ralph Lauren. Čak su i retro. Rekla bih da su iz 1993. ili 1994. godine.”
Florence je bila vrlo zadovoljna sobom.
Lorna je pogledala cipele dok je dolijevala još vina u Sandrinu čašu.
“Onda. Tko želi poslovati?” Florence je upitala.
Sandra, koja je već podigla čašu i otpila gutljaj, rekla je: “Preniska sam da bih nosila ravne cipele.”
Lorna je poraženo pogledala u cipele. Bile su otrcane. Ipak, bojala se da je njezina dužnost, kao domaćice ponuditi se da će ih uzeti.
Upravo je to i namjeravala učiniti kad je Helene rekla: “Dobro.” Jasno je da samo pokušava biti pristojna. I dalje joj se jasno ocrtavalo na licu koliko joj je sve to zabavno, da nije čak ni pogledala u Oksfordice. “Dat ću ti ove Puccijeve za njih.”
Lorna je osjetila istinsku bol u grudima. “O ne, ne Puccijeve! Čekajte — imam...” Grčevito je razmišljala. “Jedne Angiolinijeve koje bi ti se mogle više svidjeti.”
Florence je pogledavala od jedne do druge žene.
Helene je samo pogledala u Lornu. “O, ne. Ne Angiolinijeve. Te su puno skuplje od ovih.” Namignula je.
Znala je.
Sandra je, s druge strane, izgledala posve zbunjeno. Lorna se nastavila igrati s loptom koju joj je Helene dobacila. “Možda si u pravu...” Bila je sigurna da će Florence zgrabiti one skuplje.
Zato ih je šokiralo kad je Florence otresla glavom pa rekla: “Žao mi je, dame. Ove vrijede dva para. Dva dizajnerska para”, nadodala je, kao da svi ostali kupuju svoje cipele u mesnici.
Helene ju je žalosno pogledala. “Meni je to preskupo”, odvratila je. Stvarno je znala s ljudima. “Mislim da ti ne mogu pomoći.”
“Ni ja”, Sandra je brzo dobacila.
“Ja sama imam tek nekoliko parova”, Lorna je nastavila, nadajući se da joj nos nije narastao koji centimetar nakon izgvorene laži. “Mislila sam da ćemo se družiti i, znate, jednostavno pričati o cipelama.” Nadala se da su Helene i Sandra shvatile što želi reći jer ih nije htjela otjerati.
“U redu”, Sandra će. Malo se zarumenjela u licu, vjerojatno od vina, ali se uvelike i opustila. “Jeste li znale da je drevni čovjek izumio prve sandale tako što je otkinuo komad kore drveta i životinjske kože koju je povezao crijevima svog ulova?”
Uslijedio je trenutak tišine, nakon čega su svi iznenađeno pogledali u Sandru.
“Puno čitam”, uzvratila je, Slegnuvši ramenima, dok joj je lice pocrvenjelo kao živa u termometru.
Lorna se nasmiješila. “Ispričaj nam još.”
“Pa, poslije toga su se pojavile cipele, najprije za ljude u hladnijim predjelima svijeta. Samo su uzeli sandale i dodali na njih životinjsku kožu. Zapravo, ništa drukčije od onoga što danas nosimo, kad malo razmislite.”
“Dakle, sociološki”, Lorna je improvizirala, strašno loše, “nismo toliko evoluirali koliko mislimo da jesmo.”
“Točno tako!” Sandra će. “Imamo mnogo toga zajedničkog s pretpovijesnim precima.”
“Fascinantno. Tako—”
“O, čekaj.” Florence je podignula ruku. “Ispričavam se, ali morat ću krenuti.” Počela je ubacivati cipele natrag u vrećice bez ikakvog reda. “Nisam znala da će ovo biti nešto poput književnog kluba. Nije to za mene.”
Lornin prvi nagon bio je glumiti razočaranje i prigovoriti joj, ali se ipak suzdržala. “Žao mi je što se tako osjećaš”, odgovorila je Florence, prateći je do vrata kako bi je spriječila u slučaju da se predomisli u vezi s Heleninim Puccicama.
“Da, pa... ako budete htjele neke od mojih cipela, morat ćete ih naći na eBayu. Potražite pod imenom ‘Flors Fashions’. Smanjil ću vam troškove pošiljke, jer znam da živite ovdje.” Izjurila je iz stana. “Ne zaboravite, Flors Fashions.”
Lorna je zatvorila vrata za njom i duboko udahnula prije nego što će se vratiti drugim dvjema ženama i vidjeti njihovu reakciju.
Nastupio je trenutak napete tišine tijekom kojeg je Lorna zamišljala kako se svi međusobno odmjeravaju.
Napokon je Sandra, nakon četvrte čaše vina, rekla: “Jadne te cipele.”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:07 am


Anonimne ovisnice o cipelama  I-9497

“Ne brani cipele”, Lorna je ispalila, ponavljajući jednu od najsmješnijih izreka Tima Gunna iz emisije Project Runway.
Istog se trena sjetila da ne poznaje ni jednu od ovih žena, koje vjerojatno misle da je luda, pa im je krenula objasniti odakle joj šala koja joj se odjednom činila neopisivo jadnom. “To je iz emisije—”
“Project Runway!” Sandra će. “O, moj Bože, obožavam tu emisiju. A kad je Tim Gunn rekao ono o Wendy—”
“Čisto zlato”, Helene se ubacila. “I to je u potpunosti zaslužila, one cipele su bile tako otrcane...”
Svi su se nasmijali, a olakšanje je ispunilo prostoriju kao topla voda.
Baš u tom trenutku, dok su razgovarale o nečemu potpuno sporednom, kao što je ta emisija, Lorna je zaključila da bi ovo zaista moglo funkcionirati. Ovo je bio trenutak povezivanja. Cjelokupno raspoloženje u potpunosti se promijenilo i sve su se smijale i veselo čavrljale o dizajnerima i onima koji su to htjeli postati kroz emisiju, pa o trenutku kad su shvatile da vole cipele, i napokon, o Florence.
“Uspaničarila si se kad sam joj ponudila brokatne Puccijeve cipele, zar ne?” Helene će Lorni. “Vidjela sam ti u očima. Stvarno mi je žao zbog toga.” Izula je cipele i predala ih Lorni. “Evo, uzmi ih. Zaslužuješ ih nakon što si prošla sve to kako bi nas dovela ovdje.”
Lorna se opet našla kako govori ispravnu stvar, umjesto onog što doista misli. “Ne, stvarno. Hvala, ali jednostavno ih ne mogu uzeti. To nije svrha ovog sastanka.”
“Ali ja nemam ništa protiv.” Helene je pogledala u Sandru. A ti?”
Sandra je otresla glavom. “Ne, uopće. Ja sam ti spremna dati svoje, isto. Sigurno si bila jako iznenađena kad ti je Florence upala u stan i počela istovarivati cipele.”
Lorna se nasmijala. “Bila sam uzrujana zbog straha da nisam dobro sročila oglas.”
“Dušo, uvijek će postojati ljudi koji neće shvatiti”, Helene će, kao netko tko govori iz osobnog iskustva. “Mislim da si se snašla vrlo dobro. Radiš li kojim slučajem u prodaji?”
Lorna otrese glavom. “Konobarica sam. Radim u Jicou, na aveniji Wisconsin.”
Helene se nasmiješila. “Eto odakle ti vještine ophođenja s ljudima.”
“Čime se ti baviš?” Lorna je upitala, a zatim skrenula pogled na Sandru. “Obje, mislim.”
Helene je zašutjela pa se Sandra dobrovoljno ubacila: “Ja radim u telekomunikacijama.”
“Telekomunikacije?”
Sandra je kimnula, ali je djelovala kao da joj je neugodno. “Nije baš zanimljivo, ali plaća stanarinu.” Nasmijala se. “I račune za cipele.”
Lorna je kimnula. Činilo se da su sve tri u istom brodu, praktički. “A što je s tobom?” upitala je Helene.
I dalje je oklijevala. “Nekad sam radila kao prodavačica u Garfinkelsu. Prije nego što su propali.”
“Stvarno? Garfinkels?” Lorna je to uvijek smatrala mjestom za starije ljude, prijatelje svojih roditelja i slično. A to je bilo još i prije nego što su zatvorili, od čega ima već nekih deset godina?
Helene je kimnula. “Radila sam na odjelu muške odjeće. Konkretnije, na odijelima.” Nasmijala se, pa slegnula ramenima. “Ondje sam upoznala svog supruga, pa pretpostavljam da je sve ispalo kako je trebalo.”
“Tvoj suprug je Demetrius Zaharis, zar ne?” Sandra je upitala.
Helene je izgledala iznenađeno. “Da. Kako si znala?”
Sandra je slegnula ramenima. “Čitam puno. Stvarno puno.”
“I činila si mi se poznatom”, Lorna će. “Tvoja fotografija se ponekad pojavljuje u rubrici mode.” Vjerojatno se nađe i u drugim rubrikama, ali Lorna čita samo tu rubriku.
Helene je spustila pogled na trenutak, a zatim rekla, mnogo ležernijim glasom nego što joj je bio izraz lica: “Te fotografije su tako grozne da se uvijek nadam kako me nitko neće prepoznati.” Nasmijala se blago, premda je u tome bilo nečeg hladnog.
Lorna je sumnjala u to da je moguće snimiti lošu fotografiju Helene, ali je shvatila da joj nije ugodno razgovarati o tome, pa je u potpunosti promijenila temu. “Idem samo po one Angiolini cipele. I ogledalo. Pa neka razmjena počne!”
Razmjena cipela potrajala je svega nekoliko minuta, ali se razgovor nastavio još nekih sat vremena, a sve tri žene su se počele osjećati ugodnije u društvu jedna druge, dok je vrijeme — a i vino — nastavilo teći.
Kad se raspoloženje počelo stišavati, Lorna je upitala: “Recite mi, imate li kod kuće još cipela koje biste željele zamijeniti? Hoću reći, želite li da ovo ponovimo? Nisam baš sigurna da li da nastavimo.”
“Ja imam milijun pari”, javi se Helene. “I, da budem iskrena, lijepo je imati priliku za druženje koja ne uključuje napuhane političke humanitarne akcije i publicitet.”
“Sjajno.” Lorna je bila ushićena. Budući da se kod organiziranja zabava uvijek bojala da nitko neće doći na njih, formiranje ove grupe bio joj je pravi skok vjere za koji je ispalo da se isplatio. Okrenula se Sandri. “A ti?”
Sandri su se obrazi lagano zarumenjeli. “Ne izlazim baš puno”, rekla je, a zatim slegnula ramenima. “Ali isto imam mnogo cipela.” Brzo je udahnula pa kimnula. “Tako da... može. Ja za.”
“Fantastično. Još uvijek mi oglas stoji na Greglistu pa ću ga ostaviti tamo još neko vrijeme, da vidimo ima li nas još.”
Helene se nasmiješila. “Oh, ima nas još puno. Pitanje je koliko Ih je spremno izaći iz svojih prenatrpanih ormara.”
Odatle je razgovor postao još lakši, a žene su se na kraju večeri dogovorile da će se ponovno naći sljedeći tjedan te donijeti više cipela nego ovaj put.
Kad su Sandra i Helene napokon otišle, Lorna je bila vrlo optimistična u pogledu kluba anonimnih ovisnica o cipelama. Sve je išlo tako dobro. Odnijela je čaše vina u kuhinju s novom lakoćom u koraku — vjerojatno zahvaljujući svojim novim brokatnim Puccijevim cipelama — pa se zaustavila da bi pogledala kroz prozor dok su se Sandra i Helene rastajale kod ulične svjetiljke na parkiralištu.
Lorna se baš namjeravala okrenuti kad je primijetila da su se upalila stražnja svjetla automobila na koji je onaj muškarac ranije bio naslonjen.
Zanimljiva podudarnost.
Crni BMW se izvezao glatko s parkirališnog mjesta. Helenin, pretpostavljala je. Ali nakon toga, automobil koji je promatrala također je napustio parkiralište.
Lorna je cijeli prizor neko vrijeme promatrala, očekujući da će vidjeti Sandrin auto, ali nije. Baš se počela pitati je li onaj čovjek doveo Sandru pa je čekao cijelo vrijeme u autu, kad joj je netko pokucao na vrata.
Lorna je požurila prema vratima, stavila lanac, pa ih otvorila dovoljno kako bi vidjela da pred njima stoji Sandra.
“Ostavila sam torbicu”, rekla je.
“Oh, Pričekaj.” Lorna je zatvorila vrata, skinula lanac, pa ih ponovno otvorila. “Nisam ni primijetila. Uđi.”
Tako je i učinila. “Stvarno mi je žao što se vraćam ovako kasno.”
“Ma ne brini. Zapravo, da te pitam nešto. Jesi li primijetila muškarca u malom plavom autu dok si bila dolje na parkiralištu?”
Sandra je na trenutak razmislila o tome. “Mislim da nisam. Zašto?”
“Pa, nije ništa, zapravo.” Lorna je oklijevala. Sve što kaže zvučalo bi u najboljem slučaju paranoično, a u najgorem bi Sandru učinila ponovno nervoznom, a kakve je koristi imala od toga? Muškarac je otišao. Vidjela ga je kako se odvozi. “Učinilo mi se da sam vidjela svog bivšeg dečka dolje, ali vjerojatno sam to samo umislila.” Nasmijala se. “Nije baš da me uhodi.”
Sandra ju je sumnjičavo odmjerila. “Jesi sigurna?”
“O, ma da. Nije to ništa.”
“S uhođenjem se ne treba igrati”, Sandra je nastavila vrlo ozbiljno. “Ako imalo sumnjaš u opasnost tog tipa, najbolje je da nazovemo policiju.”
Lornu je to dirnulo. Nije imala bliskih prijateljica još od srednje škole i, iako se ovo baš i ne bi moglo nazvati “bliskim” niti čak pravim “prijateljstvom”, sviđale su joj se Sandra i Helene, i stvarno joj je bilo drago što će ih ponovno vidjeti sljedeći tjedan.
“Iskreno, nije ništa.” Lorna ju je uvjeravala. Zatim je, da bi stvari prikazala još bezazlenijima, dodala: “Samo puste želje, pretpostavljam.”
“Oh.” Sandra je kimnula, s razumijevanjem u očima. “Pa... žao mi je. Ali ako ste prekinuli, možda bolje da to i nije on.”
“Vjerojatno si u pravu.” Lorna se žalosno nasmiješila.
Sandra je uzela svoju torbicu pa rekla: “Onda, vidimo se drugi tjedan.”
“Jedva čekam.”
Sandra je oklijevala na vratima, a zatim se okrenula. “Želim ti zahvaliti na ovome.” Nasmiješila se. “Nisam bila sigurna da ću se htjeti vratiti. Kao što sam već rekla, ne izlazim baš puno. Ali ovo... pa, bilo mi je jako lijepo.”
Lorni je bilo toplo oko srca. “Stvarno mi je drago.”
Sandra je otišla, a Lorna se vratila natrag na kauč, razmišljajući o onome što je Sandra rekla. Više od svega, razmišljala je o tome kako je Sandra izgledala. Kao da je stvarno mislila ono što je rekla.
Lorna je ušla u ovo kako bi riješila vlastite probleme i kako bi se sama osjećala bolje. Nikada nije ni pomislila da bi njezina blesava ideja mijenjanja cipela mogla toliko značiti nekome.


_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:08 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9496

9.


Poglavlje



“Bart — Bart! Ne liži to!” Jocelyn Bowen jednom je rukom uhvatila dvanaestogodišnjeg Colina Olivera, dok je drugom posezala za desetogodišnjim Bartom Oliverom. Njihova majka priredila je koktel zabavu pa je prirodno da su se Colin i Bart odlučili iskrasti iz kreveta i spustiti dolje kako bi obilježili svoju prisutnost.
Colin je to pokušao učiniti pljuvanjem kroz srebrnu slamku u smjeru gostiju, a Bart lizanjem lisnatog sa sirom, vraćajući ga natrag na pladanj.
“Ispričajte me na trenutak”, njihova majka Deena Oliver, doajenka novih i drukčijih neotradicionalnih kućanica, požurila je prema svojoj djeci i Joss s mučnim izrazom koji se pokušavao probiti kroz lice tretirano botoxom. “Što radite ovdje dolje?” upitala je Joss kroz stisnute zube.
“Stavila sam ih na spavanje, ali su bili odlučni u namjeri da se spuste i vide tko je došao.”
“Pa si ih jednostavno pustila?”
Joss je htjela istaknuti kako im je ona samo dadilja, koja, tehnički gledajući, nije više na dužnosti jer je osam i trideset navečer, ali nije bila tip osobe koja se voli prepirati. “Pokušala sam ih zaustaviti, ali čim sam otišla u svoju sobu, sjurili su se dolje poput metaka.” Olabavila je stisak kojim je držala Colina, čije je vrpoljenje postalo još veće. “Zašto ne objasnite mami zašto ste došli dolje?”
“Htio sam ti poželjeti laku noć.”
“Već smo si to poželjeli, Coline”, Deena će, smrznutog izraza lica, ali s jasno vidljivom izritiranošću u očima. “Poslije večere. Rekla sam vam da mi dolaze gosti i da imam posla.”
U tom trenutku je prolazila jedna od poslužiteljica, zaustavivši se kako bi ponudila Deeni čašu vina. Uzela je jednu, nakon čega je konobarica svratila pogled na Joss.
Prije nego što je Joss stigla odbiti, Deena je uletjela: “Ona radi, nije gošća.”
Konobarica je, zacrvenjevši se, brzo nestala.
“Molim te, makni djecu odavde.” Deena je siktala na Joss. “A onda se vrati natrag. Trebam te da odeš do Talbota i doneseš još vina. Polako nam ga ponestaje.”
“Želimo reći laku noć”, Bart je cvilio.
Deena se na vrijeme zaustavila da ne zakoluta očima pa oprezno pogladi Colina, zatim Barta, po glavi i reče: “Laku noć dečki. Ne zaboravite da sutra idete u knjižnicu s Jocelyn.”
Bila je to novost za Joss, baš kao i nabavka vina. “Oprostite gospođo Oliver, ali sutra imam slobodan dan.”
“Oh, stvarno?” Deena je djelovala iznenađeno, kao da joj je bilo čudno to što Joss uopće ima pravo na slobodne dane. A s obzirom na način na koji se odnosila prema njoj, činilo se da toga nije ni svjesna, jer je konstantno tražila od Joss da čini razne druge stvari koje ne spadaju u okvir njezinih dužnosti kao dadilje, bez obzira na vrijeme i dan.
“Da, tako je”, rekla je Joss, ugrizavši se za jezik kako ne bi otišla predaleko, pa se još počela i ispričavati za to što ima slobodan dan.
Deena ju je skeptično promatrala. “Imaš li kakvih planova?”
Ah. Joss je već prije znala upasti u ovakvu zamku. Kad bi ostala u svojoj sobi na slobodan dan ili otkrila da nema nikakvih određenih planova, često bi završila zarobljena u dodatni rad (ali bez dodatne plaće). Bilo joj je teško, ali nastojala je ne upadati u istu zamku, pa makar to značilo da će provesti dan čitajući u knjižnici ili besciljno lutajući trgovačkim centrom.
Nije da se nije voljela brinuti za djecu. Bog zna da i nisu baš neki anđeli, ali opet, lakše je brinuti se o njima nego provesti osam sati u trgovačkom centru.
Tek je nedavno počela tražiti grupe koje se sastaju u vrijeme kad je slobodna. Felling, mali gradić u Južnoj Virginiji, odakle je inače dolazila, imao je Kiwanis klub, ali to je uglavnom bilo sve. Ovdje u D.C.-ju bilo je svih mogućih grupa — za obožavatelje odbojke, softbola, bicikliste, pisce, lutkare, što god vam padne na pamet. Nažalost, Joss nije bila neka sportašica, a grupe koje su tugovale zbog nečega deprimirale su je. Ipak, morala je pronaći neki način izlaska iz kuće jer će u suprotnom cijeli život provesti u ispunjavanju Deeninih mušica.
Bila je to stvar principa. Joss nije imala plaćeni prekovremeni rad pa će kuhanje i pranje boca ipak morati ostaviti nekome drugom.
Također ne bi trebala prati rublje, ribati podove, odlaziti po odjeću u kemijsku čistionicu, kupovati namirnice, ličiti kuhinjske zidove ili čupati korov u vrtu, ali uvijek je nekako, unatoč svim razlozima koje je imala da kaže ne, iz straha završila u tim poslovima.
“Imam planove”, Joss se natjerala da kaže. Ali definitivno će smisliti nešto što bi mogla raditi u slobodne dane, samo kako bi imala negdje otići. Možda u karaoke klub, premda, kad je zadnji put bila ondje, provela je cijelu noć slušajući nekog ljigavca kako joj pjeva stare hitove benda Air Supply. “Imam neki... sastanak Žao mi je.”
Prije nego što je Deena uopće stigla prigovoriti ili upitati za detalje, Joss se okrenula djeci. “Idemo gore dečki. Vrijeme je za spavanje!” Znala je da su te riječi kao najljepša melodija za njezine uši, što se pokazalo točnim, jer se Deena okrenula i vratila natrag na svoju zabavu.
Čim su djeca nestala s vidika, Joss se napokon malo opustila. “Niste trebali ići dolje”, rekla je dvojici crvenokosih, u pidžame odjevenih dječaka koji su se uspinjali pred njom stepenicama. Rekla vam je da je priredila zabavu i da ne želi da je prekidate.”
“Pa što onda? Uvijek radi nešto.” Rekao je Colin, stariji dječak, koji je već počeo shvaćati kakva im je majka.
“Netko je u kuhinji pušio travu”, Bart će pred njim, prekriživši ruke.
Joss je zastala u pola koraka. “Molim?”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:08 am


Anonimne ovisnice o cipelama  I-9418


Bart je potvrdno kimnuo, namrgođenog lica s izrazom neodobravanja. “Gospođa Pryor je pušila travu. Ona uvijek puši travu. Tako je glupa.”
Joss razmisli na trenutak da bi se sjetila tko je gđa Pryor. Jedna od starijih, bogatijih susjeda. Žena plave kose i strašno tanke kože lica. “Ma ne, Bart, dušo, ona je pušila cigaretu.”
“Koja je razlika?”
“Pa razlika je u tome...” Kako je k vrapcu znao sve o pušenju marihuane, a ništa o cigaretama? Očito su mu se pomiješale neke činjenice. Joss mu mora sa što je moguće manje informacija objasniti razliku a da mu ne otkrije previše. “To je duhan. Ljudi ga puše i nije ilegalan kao marihuana.”
Što znači ilegalno?”
“To znači—” Joss je krenula objasniti.
“Znači da će te policija zbog toga strpati u zatvor, budalo”, Colin će, savršeno gestikulirajući u maminu stilu, ako ne već riječima, onda sigurno majčinim nestrpljenjem.
“Ako je nešto ilegalno,” rekla je, prostrijelivši Colina pogledom kojim mu je naredila da se utiša, prije nego što je opet pogledala u Barta, “to znači da je protuzakonito. I da, ljudi koji čine stvari koje su protivne zakonu, odlaze u zatvor.”
“Je li ilegalno ubiti nekoga?”
“Da. Itekako.”
“A što je s krađom?”
“Da, krađa je isto ilegalna.”
“A zato je onda moj ujak Billy u zatvoru.”
“Začepi, blesane”, Colin se ubacio. “Nije zato.”
“Hm. Čuo sam mamu kad je rekla tati da je krao koku.” Bart je složio grimasu. “Zašto bi itko krao kokoši?”
Oh, to je bila sitnica za koju obitelj Oliver sigurno ne bi željela da drugi doznaju. “Idemo u krevet, dečki.” Joss je rekla prije nego što su uspjeli ponoviti nešto od ovoga, što bi prouzrokovalo značajne neugode Deeni i Kurtu. Oboje su se ponosili svojim položajem u društvu D.C.-ja — položajem koji je bio osiguran Kurtovim cvjetajućim poslom uvoza njemačkih automobila — a Joss je strahovala od pomisli što bi sve mogli učiniti da ušutkaju djecu kad bi ih čuli da govore o zatvorskoj kazni ujaka Billyja.
Joss je otpratila dječake u njihove sobe i rekla im da ne mogu više igrati kompjutorske igrice, a zatim ih nadgledala dok su se umivali i prali zube, pa im ponovno rekla da ne smiju igrali igrice, stavila ih na spavanje, ušuškala ih, a zatim stala pred njihova vrata i pomolila se da ovaj put ostanu u krevetu kako bi se i sama mogla malo odmoriti večeras.
Znala je da mora biti odlučna u pogledu svog radnog vremena Nije bilo važno, ili barem nije trebalo biti, to što živi u kući skupa s njima; trebala je imati slobodnu svaku večer od osam sati, a utorkom i nedjeljom cijeli dan i noć, ali ako bi se tad slučajno našla u kući, morala je neizbježno biti Deeni na usluzi.
Joss je desetak minuta sjedila ispred sobe dječaka, promatrajući otkucavanje zidnog sata i curenje njezina navodno slobodnog vremena. Kad se napokon uvjerila da će dječaci ostati u krevetu, otišla je u svoju majušnu sobu pa uzela gradske novine kako bi pročitala kako drugi dvadeset-i-neštogodišnjaci provode svoje živote.
Mogla se sa sigurnošću okladiti da većina njih ne provodi dane glumeći zatvorenike u kućama i stanovima u četvrti Chevy Chase.
Oko deset i trideset počelo joj je kruliti u želucu pa je shvatila da nije ništa pojela još od ručka, otkako je s dječacima jela sendvič s namazom od kikirikija i marmeladom. U prizemlju je zabava još uvijek bila u punom jeku pa je pomislila da bi se mogla ušuljati u kuhinju sa stražnje strane i prigristi nekoliko kanapea a da je Deena ne opazi i ne zatraži — recimo — da pokosi travu ili nešto.
“Koja kuja”, jedna od poslužiteljica, brineta srednjih godina koja se doimala kao da se nagledala svega i svačega, govorila je drugoj kad je Joss ušla u kuhinju. “Ona je jedna od onih luđakinja koje vole vikati na poslugu pred gostima kako bi ispale cool.”
“Trebale smo pripremiti lisnato sa špinatom, pa da joj ostane za zubima”, složila se druga žena, mlađa plavuša, ali s približno jednakim izgledom. “I što joj je s čelom? Jesi primijetila? Ima toliko kolagena u njemu da joj strši kao u kakvog neandertalca!”
Djevojke su se nasmijale. “Dakle, umjesto da izgleda deset godina mlađe, onda izgleda dva milijuna godina mlađe!”
Opet su se nasmijale.
“Stvar je u tome”, mlađa od njih dvije reče, “da se činila tako ljubaznom preko telefona, kad nas je unajmila.”
“Nije li uvijek tako?”
“Pa da, pretpostavljam. Moramo nekako steći ugled. Čak i ako to neki put znači trpjeti ovakva sranja.”
Brineta je gurnula plavušu i rekla joj da se stiša nakon što je ugledala Joss na vratima.
“Oprostite što vas prekidam”, Joss će. “Nadala sam se da ću moći nešto prigristi.”
“O, naravno, srce.” Brineta je otišla do pećnice i počela trpati na pladanj različite vrste kanapea, slatkih malih nabujaka i umaka. “Primijetila sam ranije da nisi ništa jela dok si bila dolje s djecom.”
Joss se nasmiješila. “Ako nije u pitanju maslac od kikirikija, pizza ili špagete, nemam baš priliku jesti.”
“Kraljica kuće te prilično upregnula, ha?” upita plavuša.
“Carrie!” vikne brineta, zaprepaštena otvorenošću kolegice. “Oprosti zbog toga — Carrie ponekad priča” — prostrijeli Carrie upozoravajućim pogledom — “bez razmišljanja. Usput, ja sam Stella.”
“O, dakle ti si vlasnica tvrtke”, Joss će, sjetivši se mini kombija s natpisom Povremeno vaši i potpisom STELLA ENGLISH, te brojem telefona ispod.
“Obje smo”, Carrie će, nježno pogledavajući Stellu. “To je neka vrsta obiteljskog posla.”
Nisu izgledale kao obitelj, ali Joss nije postavljala pitanja. Hrana je bila ukusna, a to je sve što joj je trenutačno bilo važno. Isprobala je sireve koje nikad nije ni vidjela, tanko narezano meso koje je imalo okus na slaninu, lisnato tijesto koje je izgledalo slatko, ali je bilo začinjeno. Dok je živjela u Fellingu, nikad nije imala prigodu isprobavati ovakvu hranu. Ako crtež nekog jela nije bio izložen na zidu restorana, Joss to onda sigurno nije probala.
Širom se otvore vrata onoga što je Deena nazivala velikom sobom pa u kuhinju stupi jedna od njezinih gošći, malena žena sjajne tamne kose i čvrste figure, odjevena u usku zelenu haljinu.
“Zdravo, dame”, razvukla je riječi oštrim južnjačkim naglaskom, na trenutak dulje pogledavajući Joss od druge dvije djevojke. “Napravile ste sjajan posao, stvarno sjajan posao po pitanju hrane. Fenomenodivno. Obožavam ove male pite od sira, kako ih zovete?”
“Quiche Lorraine?” Stella je sugerirala.
“A to je to? To sam probala samo u velikim komadima. Ali bili su fenomenodivni, stvarno.” Pogledala je ponovno u Joss, zadržavajući pogled. “A ti si bila isto odlična.”
Joss je bilo neugodno.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:09 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-9417

“Mislim s dječacima”, žena je nastavila. “Taj Bart stvarno zna biti naporan, znam to dobro. Ide u razred s mojom Katie i, dragi Bože, gospođica Hudson ga ponekad mora isključiti s nastave čitavo jutro.”
Joss uopće nije sumnjala u to. Bart je bio na putu da postane pravi nestaško. Joss ga je ponekad uspjela dovesti pod kontrolu, ali Deena bi neizbježno poništila sav njezin trud ignoriranjem svih njegovih nestašluka u njezinoj blizini. Kad bi ga Joss u takvim slučajevima pokušala disciplinirati, Deena bi odmah prigovorila. Više je voljela prešutjeti nego iskaliti bijes, i to pod svaku cijenu.
“Kako sam samo nepristojna?” žena nastavi. “Ja sam Lois Bradley.” Joss je čula Kurta Olivera dok je pričao o bazenu Portera Bradleyja i otvorenoj terasi pa je Joss pretpostavila da mu je Lois supruga. “Joss Bowen”, odvratila je. “Drago mi je.” Lois je stavila ruku na donji dio Jossinih leđa i odvela je podalje od Carrie i Stelle, u mračniji ugao kuhinje.
“Mogu li nešto učiniti za vas?” Joss je upitala s nelagodom. Nije imala pojma što Lois Bradley namjerava, ali ljudi u Fellingu nisu dirali ljude koje nisu poznavali.
Na sjeveru je sve skroz drukčije.
“Zapravo, možeš”, Lois će prigušenim glasom. “I mislim da postoji nešto što bih i ja mogla učiniti za tebe.”
Joss je nagonski pogledala naokolo u potrazi za izlazom, ili možda hitnom intervencijom Carrie i Stelle. Ali Carrie i Stella su se motale oko posuđa, ne pridajući pozornost Joss i Lois.
“Ne razumijem”, Joss odvrati, gledajući u Lois koja joj je prišla zabrinjavajuće blizu.
“Dođeš li raditi za mene, dat ću ti dvadeset posto povišice”, Lois je šapnula, pogledavajući oko sebe, baš kao i Joss maloprije. “I jamčim ti da je moja Katie neopisivo lakša od Barta i Colina Olivera.” Gotovo je ispljunula imena dječaka.
Joss se povukla. “Ajme, gospođo Bradley, stvarno mi laskate, ali sa svime čime se trenutačno bavim ovdje, jednostavno nemani mjesta gdje bih mogla ugurati drugi posao.”
“Ne bi više radila ovdje.”
Riječi su zvučale kao pjev anđela.
“—radila bi samo za nas. Imala bi slobodna dva dana u tjednu po vlastitom izboru, iako bi mi bilo draže da odabereš vikende—”
Slobodni vikendi! Joss bi možda čak mogla voditi i društveni život!
“—plus, naravno, imala bi vlastiti auto, i vlastitu garsonijeru u kući—”
Garsonijera!
“—koja ima vlastiti ulaz i kupaonicu.” Prestala je govoriti i s iščekivanjem pogledala u Joss. Nastupila je tišina kao u trenucima između uzvikivanja Jedan! i Sretna Nova godina!
“Hvala vam puno na ponudi, gospođo Bradley.” Ovo je bolno.
“Ali ne mogu napustiti Oliverove. Ugovor mi traje još godinu dana, a to je sve do idućeg lipnja.”
Lois ju je pogledala kao da je upravo izjavila da više voli vjevericu negoli filet mignon. “Želiš reći da ti se više sviđa radit i ovdje?”
O Bože, ne, Joss je htjela reći, ali znala je da ne smije biti tako iskrena kad su u pitanju njezini poslodavci. “Pa, pod ugovorom sam”, Joss će izbjegavajući odgovor. “Vezana sam sve do lipnja.”
“I ne postoji način na koji bih te mogla nagovoriti da odeš ranije?”
“Žao mi je, ne mogu.” I opet, po tko zna koji put, Joss bi dala sve da nije potpisala taj ugovor, ali bio je temeljit i uključivao klauzulu o radu za konkurenciju, što je značilo da ne može raditi ni za koga u okrugu od osamdeset kilometara, u sljedećih godinu dana.
Na izrazu Loisina lica vidjela se mješavina razočaranja i iritacije, ali i malen odsjaj divljenja u njezinim očima. “Šteta što te se nisam prva dočepala”, rekla je, pomalo zamišljeno. “Molim to, barem razmisli o svemu, može?”
Joss je sva ta čežnja koju je Lois gajila prema njoj bila strana. Čak je ni Joey McAllister nije gledao s tolikom željom, a s njim je izlazila čak dvije godine. Nije ni čula za pojam plava jaja, niti naučila išta o zdravstvenim posljedicama istoga sve dok je Joey nije preklinjao da se poseksaju na stražnjem sjedištu njegova automobila Chevy Impala iz ‘85., a čak ni tad je nije promatrao s tolikom napetošću.
To je jednostavno tako tužno.
“Stvarno mi je žao, gospođo Bradley.”
Lois Bradley je posegnula za malenom torbicom koju je objesila preko ramena i pružila Joss svoju posjetnicu. “Tu imaš moj broj telefona i e-mail adresu”, reče. “Ako se predomisliš, ili ako čak budeš samo htjela razgovarati o mogućnostima, molim to javi mi se. Bit ću vrlo diskretna.”
“Stvarno mislim da ne bih trebala—” Joss joj pokuša vratiti posjetnicu, ali se Lois nije dala.
“Šššš. Zadrži je. Za svaki slučaj.”
Umjesto da se svađa, Joss je odlučila kako je najbolje ipak zadržati posjetnicu koje će se poslije riješiti kako ne bi nikoga osramotila. “Cijenim vaš interes, gospođo Bradley”, reče, zvučeći kao operaterka koja pokušava prodati pretplatu na neki časopis ili nešto slično. “Hvala vam.”
Lois je otišla, krišom kako je i ušla, gestikulirajući dok je išla prema Joss da stavi posjetnicu u džep.
Nakon što je otišla, Joss je još neko vrijeme zurila u vrata, prilikom čega joj je prišla Carrie. “Zar te pokušala od-dadiljati?”
Joss se okrene. “Što?”
“Ta žena. Htjela te je ukrasti da dođeš raditi za nju, zar ne?”
“Kako si znala?”
“O, srce”, Stella će, prilazeći im s tri čaše šampanjca u rukama. “Viđamo to stalno. Na ovakvim zabavicama gdje se okupljaju bogataši sklopi se više poslova nego što možeš zamisliti.”
“I što si joj odgovorila?” Carrie je upitala.
“Rekla sam joj da imam sklopljen ugovor s Oliverovima.” Joss je uzdahnula uzimajući čašu koju joj je Stella ponudila. Nikada nije probala šampanjac, iako je uvijek željela. “Užasno je to, jer se čini baš ljubaznom.”
“Sve se one čine ljubaznima dok te ne dobiju”, Carrie će, a Stella kimne potvrđujući. “Sve se to promijeni jednom kada te se dočepaju. Dadilje su uvijek ljepše s druge strane ograde.”
U daljini, ali dovoljno glasno kao da je u susjednoj prostoriji, Joss je začula krik smijeha.
Colin!
Znala je — jednostavno je znala — da je Deena čula to isto te da je već na putu prema gore da ukori Joss zbog toga što je dopustila dječacima da budu tako glasni.
“Moram ići”, Joss će, odlažući čašu na stol, netaknutu. Nema sad vremena žaliti za propuštenim alkoholnim prilikama. “Hvala vam, dame, bile ste stvarno ljubazne.”
“Sretno, srce.” Stella je viknula dok je Joss trčala van iz prostorije.
“Što vas dvojica radite?” Joss je zahtijevala objašnjenje nakon što je pronašla dječake pred računalom u svojoj sobi.
Dva lišca, osvijetljena blagim zelenkastobijelim sjajem kompjutorskog ekrana okrenula su se, iznenađena.
“Ništa”, Colin je ratoborno odvratio.
“Aha, ništa”, Bart je nadodao, ne pomogavši bratu ni trunčicu.
“Dobro, dečki, pomaknite se.” Joss nije ni pričekala da joj odgovore, nego se ugurala između njih pred monitor prije nego što su stigli izaći s koje god stranice na koju su odlutali.
“Što je pobogu Greglist?” upitala je, više sebe nego dječake, jer joj oni očigledno nisu imali namjeru dati ispravan odgovor.
“Ja sam samo, hm, gledao korištene motokrosere koji su na prodaju”, Colin je prštao. “Moja mama misli da si glupa, znaš.”
“Ti isto, vjerojatno”, Joss je odgovorila, bolje pogledavajući popis na kompjutorskom ekranu. “Osim ako korišteni motokroser koji si htio nije plavooka plavuša—” pogledala je izbliza “—koja obožava promatrati zvijezde.”
Colin ju je pogledao vilice obješene do poda. “Ha?”
Svrnula je pogled na Barta. “Jesi li ti otpisao tom kroseru ili Colin”, pročitala je: Sviđaju mi se tvoje sise. Nađemo se kod Babes u petak u sedam’?” Pogledala je opet u Colina. “To zvuči kao vrlo zanimljiv motokroser.”
“Nemoj reći našoj mami”, Bart je ispalio impulzivno. Uvijek je prvi pucao u ovakvim situacijama.
Colin je zabljesnuo brata pogledom koji mu je naređivao da umukne, a zatim opet pogledao u Joss. “Da, zbilja bi se naljutila na nas kad bi saznala da si nas pustila za svoje računalo, zato joj bolje nemoj reći.”
“Znate vi itekako dobro da vas ja nisam pustila za to računalo”, Joss reče. “Trebali ste biti u krevetu. I, ako se ne varam, vaša je mama upravo na putu gore da provjeri zašto ste maloprije bili tako glasni.” Zastala je kako bi poslušala ono za što se iskreno nadala da su koraci na stubama, iako nije čula ništa. Ipak je rekla: “Mislim da je sad čujem.”
Colin je izgledao kao da je vidio duha. “Idem ja odavde!” Ostavio je brata za sobom i otperjao natrag u svoju sobu.
Bart je ostao na mjestu, i dalje sleđen od straha. “Nećeš joj reći, zar ne?”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:09 am


Anonimne ovisnice o cipelama  I-9366


Joss se već bila malo opustila. Jadni Bart bio je veća žrtva ponašanja svog brata nego ikoga drugog. Bart bi uvijek bio uhvaćen u pokušaju bijega.
“Ovaj put neću”, Joss će, nešto nježnije. “Ali sad moraš u krevet.”
“Hoćeš li mi čitati?” Refleksno je pogledao u vrata nadajući se da mu brat nije ondje kako bi ga prekoravao i podsmjehivao mu se zbog ovakve molbe.
“Naravno.” Joss se nasmiješila. Ovoj djeci tako mnogo treba — kad bi im ona uspjela dati samo malo od toga, vrijedilo hi pokušaja. Prilično je sigurna da je za Colina već kasno, još otkako je pronašla crnu zmiju privezanu za okvir kreveta kuhinjskim koncem, ali se nadala da Bart još ima šanse.
“Hajdemo.”
Odvela ga je u sobu gdje je s police izabrao jednu slikovnicu pod imenom A Day with Wilbur Robinson. Bila je to dječja knjiga, vjerojatno previše dječja za njegov uzrast, ali Joss je procijenila da ne treba zanemariti značenje njegova odabira.
Stoga je čitala.
Bart je zaspao prije nego što je stigla do kraja s drugim čitanjem pa mu je Joss povukla plahtu preko ramena, onako kako je volio, i spremila knjigu prije nego što je ugasila svjetla i otišla iz sobe s pravim osjećajem slobode prvi put toga dana.
Vratila se u svoju sobu za računalo i provjerila poštu. Imala je jednu poruku od mame u kojoj joj govori o tatinu novom projektu: Mustangu iz 1965. koji je odlučio popraviti kako bi se mogli provesti preko cijele države.
Tu je bila i poruka od Robbieja Blaira, dečka s kojim je izlazila od četvrtog srednje. Prekinula je s njim prošlog Božića, ali on se i dalje želio pomiriti s njom. Pročitala je njegovu poruku s kombinacijom strepnje i melankolije.

joss, tvoja mi je mama rekla da se ne zabavljaš baš nešto tamo dolje i žao mi je što to čujem možda bi trebala doći prije kući. brat i ja započinjemo vlastitu vodovodnu tvrtku tako da ću moći uzdržavati ženu ha ha. ozbiljno vrati se mala znaš da te još uvijek volim, robbie
Joss je uzdahnula. Robbie je bio drag dečko, pa je svaki njezin nadvladavajući osjećaj užasa pri samoj pomisli na ideju vraćanja u Felling i preuzimanja uloge Robbiejeve supruge koji je imala bio zaista zločest. Ali Robbie nije htio ništa više osim biti vodoinstalater u Fellingu, imati slatku ženicu i dvoje djece i gledati TV s bocom piva u ruci svaku večer i cijeli dan tijekom vikenda. Nije u tome bilo ničega lošeg, ali to nije bilo ono što je Joss htjela.
Ono što je Joss željela bilo je proputovati svijet, vidjeti stvari koje je imala prigodu vidjeti samo u starim školskim knjigama dok je živjela u Fellingu. Željela je voditi vlastiti posao i donijeti neke promjene u svijetu koji je namjeravala istražiti.
U njezinoj glavi, biti Robbiejeva supruga značilo je gotovo isto što i umrijeti, pa joj se želudac grčio već od samog prijedloga. Zatvorila je e-mail i gotovo isključila računalo kad je primijetila da je prozorčić s adresom Greglista na kojoj su se dječaci zabavljali još uvijek otvoren. Čini se da su to virtualno klasificirane web-stranice prepune trenutnih događanja u gradu.
Ovo bi možda čak moglo i dobro ispasti.
Otišla je na tražilicu i utipkala “Grupe za potporu koje se nalaze nedjeljom” pa dobila neiscrpan popis.
Ovo je sjajno!
Ali nakon što je nasumično pregledala popis, uvidjela je da su većina njih religijske skupine ili grupe kojekakvih ovisnika. Joss nije bila religiozna, niti je bila ovisnica — kvragu, nije čak uspjela ni otpiti gutljaj šampanjca večeras! — i bila je više nego sigurna da bi pridruživanje bilo kojoj od ovih grupa ispalo katastrofalno.
Kako god, bio je tu i jedan klub skijaša koji su se sastajali u okrugu Dupont u 3 poslijepodne svake nedjelje. Premda se čini da članovi neće tako skoro otići na skijanje. Na kraju krajeva, još uvijek je ljeto i vruće je kao u paklu.
Kliknula je na link i unijela svoju e-mail adresu kako hi dobila više informacija.
Zatim je isto pokušala s utorkom. Pojavio se uobičajeni izbor sportskih grupa — odbojka, badminton, softbol te kuglanje. Našla se i jedna skupina tugovatelja u episkopalnoj crkvi tu u blizini, ali Joss je takvo što već pokušala, što je ispalo daleko depresivnije od bavljenja mušicama Deene Oliver.
Tako je nastavila klikati sve dok nije naišla na najčudniju grupu, s najzanimljivijim nazivom dosad.
Anonimne ovisnice o cipelama
Sa zanimanjem je čitala oglas. Mogao bi biti problem što nosi broj 37, ali ideja da se radi o skupini žena koje samo sjede zajedno i razglabaju o nečemu što nije nimalo deprimirajuće, više je nego sjajna.
Stoga se Joss odlučila uvjeriti da veličina obuće neće biti problem. Po cijelom je gradu bilo retro dućana u kojima je mogla pronaći odgovarajuću veličinu cipela za malo novca. Sve što je trebala učiniti bilo je pripremiti se na malo surfanja internetom i hodanja gradom.
Na sreću, jedno i drugo je zahtijevalo odsutnost iz kuće Oliverovih, što je samo po sebi bilo više nego savršeno.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:09 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-10494



10.


Poglavlje



Gospođice Rafferty, ovdje Holden Bennington iz Montgomery Federal Savings&Loana. Opet. Postoji nešto važno o čemu bismo trebali razgovarati što prije, stoga vas molim da me nazovete na 202-555-2056, čim stignete. Cijenio bih to zaista.”
“Sumnjam”, Lorna je odvratila telefonskoj sekretarici prije nego što je pritisnula gumb BRIŠI. Holden Bennington ju je uvijek zvao kad joj je saldo bio nizak jer se bojao da ima čekove ili račune koji će potom biti odbijeni. Međutim, iako se činilo vrlo ljubaznim od strane bankovnog pomoćnika upravitelja da uzme vremena kako bi joj pomogao, Lorna je bila uvjerena da on samo nastoji upecati povišicu, time što je uzeo pod okrilje curu s velikim dugom.
Srela ga je nekoliko puta u banci, a on bi je svaki put zaskočio kao lopov. Vjerojatno je bio u kasnim dvadesetima, ali je imao u sebi dašak ozbiljnosti koji ga je činio starijim. Premda mu je lice bilo donekle lijepo, a i činilo se da je skladno građen, unatoč tim finim odijelima, ali na kraju, tko bi to mogao znati?
Lorna ga je lako mogla zamisliti za četrdeset godina; i dalje izgleda i zvuči gotovo jednako, te maše prstom u smjeru svakog klijenta koji se usudio zagrepsti u svoj bankovni račun dublje nego što je trebao.
Kao da je to njih stajalo više od novčića svaki put kad bi nekome bio odbijen ček.
Telefon je zazvonio.
Lorna, koja je uvijek bila slaba na javljanje, podignula je slušalicu i trenutačno zažalila.
“Gospođice Rafferty, baš mi je drago što sam vas uhvatio.”
Bio je to, naravno, Holden Bennington iz tvrtke Montgomery Federal Savings&Loan.
Uhvatio, doista. “Oprostite?” Lorna je upitala, i dalje nesigurna bi li trebala igrati na kartu krivog broja ili glumiti prijateljicu koja se javila umjesto nje, dok je ona negdje vani — ili će progutati metak i prihvatiti poziv.
“Ovdje Holden Bennington iz Montgomery Federal Savings&Loana u Bethesdi.”
U naletu jednog od najglupljih impulsa koji nije imala još od sedmog razreda, odlučila je igrati na kartu prijateljice. “Oh, oprostite, sigurno mislite na Lornu.” U pokušaju promjene glasa došla je do toga da priča naglaskom koji je nešto između između britanskog i onog iz New Jerseyja.
Uslijedila je duga tišina.
“Nećete me zaista pokušati prevariti tim lošim naglaskom, zar ne?” Holden je upitao.
Lornino lice je gorjelo, ali je i dalje nastavila svoju igru “Oprostite?” Što manje bude govorila to bolje. Povukla je majicu preko slušalice kao što to ljudi inače čine u filmovima kad pokušavaju zamaskirati svoj glas.
Ali poslije toga nije rekla ništa, pa je tako ostala stajati ondje kao idiot s podignutom majicom preko telefona, čekajući da Holden Bennington napravi sljedeći potez.
“Gospođice Rafferty, ma dajte. Čuo sam poruku na vašoj sekretarici dovoljan broj puta da mogu prepoznati svaki ton vašeg glasa.” Kratka tišina. “Nećete me nasamariti.”
“Nije ovdje”, Lorna je bila uporna i nastavila govoriti kroz majicu. “Želite li ostaviti poruku?”
Opet duža pauza.
“Da, ako možete, recite gospođici Rafferty da je zvao upravitelj iz njezine banke—”
Lorna se othrvala porivu da istakne kako je on tek pomoćnik Upravitelja.
“—i neka me nazove što je prije moguće, jer bih joj možda mogao uštedjeti priličnu svotu novca u naknadama nenaplaćenih vraćenih čekova.”
“Stvarno.”
“Da. Dakle, recite svojoj, uh, prijateljici, gospođici Rafferty, da ću, ako se ne pojavi kako bismo to riješili, morati vratiti čekove i naplatiti naknadu od trideset i pet dolara koju svi ostali inače plaćaju u ovakvim okolnostima.”
Lorna je znala da ne bi trebala riskirati i da jednostavno treba poklopiti slušalicu, ali nije mogla izdržati a da ne kaže: “Nije li to povjerljivo? Takve stvari vjerojatno ne biste smjeli govoriti nikome osim vlasniku računa.”
“Da su u pitanju neke druge okolnosti, sigurno ne bih”, uvjeravao ju je, a zatim poklopio slušalicu bez pozdrava.
Kreten.
Čvrsto je zatvorila oči, razmišljajući. Totalno ju je prokužio. Naravno da jest. Bio bi idiot da je nasjeo. Kako je samo mogla biti tako glupa da je uopće došla na ideju da promijeni naglasak kao par starih Uggs čizama, nadajući se da on neće primijetiti. Kriste, pa zaslužila je da joj naplate naknadu na nenaplaćene čekove.
Osim što si to stvarno, ali stvarno ne bi mogla priuštiti.
“Prenijet ću joj poruku”, Lorna je sarkastično odvratila samoj sebi, zvučeći si kao Dick Van Dyke iz filma Mary Poppins. Dobro da više nije na liniji.
Poklopila je slušalicu i razmislila sekundu, a zatim učinila ono što je znala da mora.
Požurila je u banku.
Otprilike sedam minuta poslije zaustavila se pred vratima zgrade Montgomery Federal, duboko udahnuvši, tako da izgleda kao da je ležerno došetala kako bi vidjela što Holden Bennington ustvari želi.
Očekivala je da će ga ugledati čim stupi unutra, ali nije, i to ju je iznenadilo. Bila je iznenađena još više kad je osjetila da je netko tapše po ramenu.
“Gospođice Rafferty?”
Okrenula se prema njemu. “Gospodine Bennington.”
“To je bilo brzo.”
Zarumenjela se. “Što to?”
Gledao ju je jednu dugu sekundu, a zatim rekao: “Možete li doći u moj ured da porazgovaramo?”
Slijedila ga je kroz papirom i tintom namirisano predvorje. Ni jedno mjesto nije stvaralo u njoj toliko tjeskobe još otkako je prije petnaest godina hodala hodnicima srednje škole. Budući da se ipak nije željela prepustiti tom raspoloženju, lepršavo je izjavila: “Kad sam poslušala poruke na sekretarici vidjela sam da ste zvali pa sam odlučila svratiti, jer sam bila u blizini.”
“Živite u susjedstvu, zar ne?”
Slegnula je ramenima. “Otprilike des... petnaest minuta hoda. Tako nekako.”
“Kladim se da možete doći i prije ako požurite.” Izgledao je kao da suspreže osmijeh.
Da nije maloprije razgovarala s njim, sad bi se vjerojatno pitala što time želi reći. S druge strane, da nije maloprije razgovarala s njim i da nije znala što pokušava reći, ne bi vjerojatno uopće razmišljala o tome što pokušava reći.
Mislila bi da samo čavrljaju. Odlučila se tako i nastaviti.
“Nisam ja baš za trčanje”, reče, pokazujući na bokove koji su bili malo previše zaobljeni da bi pripadali nekome tko inače redovito vježba. Naravno, nedostatak zraka koji je bio posljedica trčanja do banke također je išao tomu u prilog.
“Ne znam baš, izgledate kao netko tko bi brzo stigao negdje, kad bi to želio”, Holden će, i dalje s izrazom lica na kojem se jasno vidjelo koliko ga sve ovo zabavlja.
To je iritiralo Lornu. “Nemam mnogo vremena, gospodine Bennington, pa ako biste mi mogli reći zašto ste zvali—”
“Idemo u moj ured”, rekao je. “Ovo je povjerljivo.”
Slijedila ga je do ureda koji je bio tako uzak da su vrata, kad ih je otvorio, došla do pola prostorije. Lorna se namučila da ih zaobiđe i sjedne na stolac od kroma i mahagonija postavljen pred stolom, dok se Holden, mnogo savitljiviji od nje, jednim glatkim manevrom našao u svom naslonjaču.
“Dakle, o čemu se ovdje radi?” upitala je.
“Pričekajte da pronađem vaš račun.” Započeo je s tipkanjem, pažljivo motreći kompjutorski ekran.
Lorna je čekala u tišini, kao tinejdžerica koja čeka da joj ravnatelj očita bukvicu zbog lošeg ponašanja.
“Evo ga. Ček broj osam sedam jedan dva, pojavio se jučer na svotu od tristo sedamdeset šest dolara i devedeset pet centi.”
“Dobro, ali također sam položila i ček od četiristo pedeset i nešto.”
“To nije iz naše banke.”
Lorna ga je iznenađeno pogledala. “Pa što?”
“Potrajat će dva dana dok se to sve raščisti.”
“Novac drugih banaka vam nije dovoljno dobar?”
“Ne možemo smjesta odobriti sredstva jer moramo pričekati razrješenje od druge banke.” Naslonio se natrag i pogledao u Lornu kao da proučava sliku za koju je odlučio da je neće kupiti. “Zasigurno vam ovaj koncept nije nešto novo.”
“Znam da držite čekove i drugih banaka”, reče Lorna naposljetku. “A ta banka je pola ulice dalje. Sigurno ne parkirate auto ništa bliže ovoj zgradi nego onoj banci. Zapravo, vjerojatno svaki dan prolazite pokraj nje na putu ovamo.”
“To nema nikakve veze”, Holden će.
Zapravo, Holden Bennington III., jer je Lorna odmah zatim pogledala u pločicu na stolu i donijela zaključak, da je ni u kojem slučaju ne bi mogao razumjeti jer nema pojma kako je to ne imati dovoljno novca.
“Ali vi znate da je banka tamo. Znate da možete odobriti sredstva, što god trebate, u svakom trenutku. Zapravo, čula sam da ovih dana sve bude gotovo začas jer se obavlja elektronskim putem.” Postajala je sve uzrujanija. “Zapravo, cijela ova ideja čekanja da ček sjedne dolazi još iz doba neandertalaca.”
“Ali takva su pravila”, Holden će, na trenutak izgledajući kao da je spreman složiti se s tim što je Lorna rekla. “Složili ste se s njima kad ste otvarali račun.”
“Što je, usput budi rečeno, bilo prije petnaest godina.”
Holden je kimnuo glavom u znak slaganja. “Vi ste naša dugogodišnja klijentica. Zato se nastojimo s posebnom pažnjom pobrinuti za vas.”
“Ha”, Lorna će, zagledavši se u plave oči koje i nisu bile tako neprivlačne. To jest, da je nekoliko godina mlađa.
A on da je malo manje naporan u vezi s njezinim novcem.
“Ali mi vas ne možemo nastaviti pokrivati ako vi ne odlučite poštovati svoj dio dogovora”, nastavio je.
“Kad ja ne poštujem svoj dio dogovora”, ponovila je, u nevjerici. Frajer je, koliko, sedam, osam, možda i devet godina mlađi od nje i optužuje ju da ne poštuje svoj dio dogovora, kao da je profesor biologije u sedmom razredu koji je prekorava jer dopušta Kevinu Singeru da sam rasiječe žabu.
“Upravo tako.” Holden se neiskreno nasmiješio, pritom pokazujući dva reda ravnih bijelih zubi i nekoliko brazda — gotovo rupica, ali ne tako samouvjerenih — koje Lorna prije nije primijetila.
Odjednom je shvatila da nema svrhe prepirati se oko toga. Tip je predobar u oponašanju roditeljskog načina neodobravanja. Nema šanse da će ga uspjeti šarmirati kako bi prekršio pokoje pravilo banke.
“Dobro, dobro, shvaćam što želite reći”, Lorna je priznala. “Zaista. Ali možete li samo ovaj put opravdati ček? Mislim, dajte.” Nasmijala se, nastojeći zvučati kao da joj je svejedno. “U pitanju je ček iz restorana Jico. Posjeduju ugled do kojeg moraju držati u gradu. Ne mislite stvarno da će im biti odbijen.”
“Ne možemo to nikako znati.” Lagao je. Sigurno.
Lorna je uzdahnula. “Onda im dajte samo dan. Jedan dan? Sigurno će se razriješiti do tada.”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:10 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-10406


Holden ju je neodređeno pogledao, a zatim rekao: “Ali problem je u tome što postoje još tri druga čeka.” Opet škljocanje po tipkovnici. U ovako malenoj sobi takvo tipkanje može biti uznemirujuće glasno.
Lorna se malčice uvukla u sebe. Još tri čeka? Za što? S mukom se pokušavala sjetiti. Obično je upotrebljavala kreditnu karticu — zna to jer se svaki put poslije osjeća tako prokleto krivom — pa kako je onda mogla ispisati još tri čeka i to sve prošlog tjedna?
Macy’s. Tamo je ostavila jedan. Ali to je učinila kako bi otplatila preostalih četrdeset dolara na njihovu računu, tako da je to zasigurno... pa, možda ne baš plemenito, ali je barem vrijedilo.
I... gdje još? Ah da, kad je kupovala namirnice. Potrošila je doslovno dva dolara i deset centi. Doslovno. Uzela je mlijeko i žvakaće.
Ali nikako se nije mogla sjetiti trećeg čeka.
“... ovaj od dva dolara i deset centi će vas na kraju stajati trideset sedam dolara i deset centi”, Holden je govorio. Zatim je pogledao u nju tim svojim plavim očima i rekao: “Zar ne vidite koliko je to apsurdno?”
“Ne vidim li ja koliko je to apsurdno?” On mora da se šali! “Da, vidim. Naravno da vidim. Trogodišnje dijete bi to vidjelo. Pitanje je, zašto nam to radite?”
“Takva su pravila—”
“Prestanite svaljivati svu krivnju na neka glupa pravila s kojima sam se složila prije tisuću godina.” Čula se kako izgovara, prigodno osramoćena, pa je malo umanjila histeriju u glasu. “Jako dobro znate da se na tim papirima nalaze milijuni riječi napisanih u Arielu veličine deset.”
Opet je na brzinu kimnuo, što je bila gesta za koju je počela smatrati da njome odaje priznanje činjenici da banka totalno želi samo zeznuti svoje klijente. “Ja ne mogu promijeniti pravila.”
“A ja ne mogu promijeniti činjenice”, rekla je, mašući rukom u smjeru računala. “Vidite moju situaciju. Ne želim plaćati hrpetinu zaostalih troškova i ne želim da mi vraćate čekove, ali što mogu? Jeste me pozvali ovdje samo da me posramite?”
Holden Bennington III. isprva se doimao iskreno iznenađenim, a zatim povrijeđenim njezinom optužbom. “Pokušavam vam pomoći.”
“Cijenim to”, rekla je, što je i mislila, iako je samoj sebi zazvučala sarkastično. “Ne, uistinu. Cijenim to.”
“Možete li mi samo obećati da ćete od sada provjeravati imate li dovoljno sredstava na računu prije nego što ispišete ček?” upitao je. Odjednom je izgledao kao umorni srednjoškolac koji se igra tatice.
Međutim, ipak ju je to dirnulo. Stalo mu je. Stvarno joj je pokušavao pomoći. A ona se ponašala kao kuja prema njemu.
“Hoću”, prisegnula je. “Obećavam.” Bilo joj na vrh jezika da mu kaže za Phila Carsona, ali time bi otišla predaleko. Nije morala izložiti svoje probleme svima da ih vide kao lutke u predstavi, osobito kad nije imala dovoljno vremena da pogleda cijeli program. Ne, najbolje je ostaviti sve na ovome i biti zahvalna što će on ovaj put odustati od pritiska da plati troškove vraćenih čekova.
“Dobro”, rekao je, te još nekoliko puta kliknuo po tipkovnici. “Uspio sam riješiti dva zaostatka”, dodao je trijumfalno.
Lorna je njegovo oduševljenje smatrala preuranjenim. “Samo dva? Znači li to da ću druga dva ipak morati platiti?”
“Bojim se da je tako.”
“Sedamdeset dolara?”
Kimnuo je. “Ne mogu ih sve povući.”
Htjela je zaplakati. Zašto ne? Ali nije bilo važno jer on doslovce nije mogao ili nije htio-mogao; očigledno se nije namjeravao predomisliti.
I jasno je da je mislio kako i ne zaslužuje da se izvuče samo tako.
Morala mu je biti zahvalna. Sve manje od toga bilo bi skroz djetinjasto.
“Hvala vam puno na pomoći”, rekla je, ustala i pružila mu ruku.
Pogledao ju je na trenutak, zatim se čudno rukovao s njom. “Nema na čemu, gospođice Rafferty. Drago mi je da sam vam barem nekako mogao pomoći.”
Ako želiš pomoći, prebaci mi milijun ili dva na račun i prestani mi naplaćivati sedam dolara mjesečno zbog toga što imam otvoren beskamatni račun ovdje, pomislila je. Ali ono što je rekla bilo je: “Pa, teško je pratiti sve to kad radiš u tri smjene kao ja.
Tu i tamo jednostavno zaboravim uplatiti plaću na račun.” Koja glupa laž. Vjerojatno je mogao samo pogledati u računalo i prvo što bi vidio bilo bi da je točna kao sat, kad je u pitanju polaganje novca zarađenog u restoranu na račun, što je bilo svaki drugi petak.
“Znači tako.”
Sigurna je da je to i napravio. “Ali sada ću se potruditi to ispraviti.”
Mučila se kako bi izišla pokraj kosog puta uz njegov stol. svoju stolicu i otvorena vrata. “Hvala vam još jednom, gospodine Bennington”, reče, stišavajući se jer su se nalazili u predvorju banke, a nikako nije željela da itko sazna kakvih novčanih problema ima, umjesto da je, recimo, odlučila otvoriti još koji račun kako bi se potpuno osigurala.
Usiljeno je kimnuo. “Gospođice Rafferty. Nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti. Ili, zapravo, nadam se da se nećemo više vidjeti.” Šala je imala dvostruki nedostatak; previše očita, a uz to uopće nije bila na mjestu.
Lorna ga je zbog toga mogla zadaviti. Ali da bude iskrena, nije u položaju da ikoga davi samo zbog toga što joj ukazuje na probleme koje ima s dugovima.
Što prije preuzme odgovornost za njih, prije će ih ostavili iza sebe.
Ili tako barem kaže Phil Carson.
Mnogo reklama deterdženta za rublje govori o uklanjanju krvi čokolade i mrlja od vina, ali nitko nikad ne spominje povraćanje.
Joss je pažljivo skinula bljuvotinom natopljenu majicu preko glave i smotala je tako da je sadržaj ostao unutra. Zatim je odjenula drugu majicu, zgrabila kantu za smeće i požurila natrag u Bartovu sobu, gdje je dječak ležao u krevetu sa želučanom virozom.
“Kako si, kompa?” nježno je upitala, na trenutak odloživši majicu u kantu za smeće, dok je sjedala na rub kreveta.
“Išta bolje?”
“Ne”, potišteno je cvilio. “Ali mogu li dobiti malo Cole?”
Najednom joj se učinio tako malenim. Tako nevinim i ranjivim. Podsjetio ju je na to zašto se uopće odlučila baviti ovim poslom — jer je voljela djecu. Nije bila luda za nestašlucima i definitivno se nije mogla odlučiti je li za Colina već kasno ili nije, ali Bart je uspio dotaknuti njezino srce.
“Naravno”, reče Joss, sjetivši se gustog sirupa Cole koji joj je mama znala preliti preko leda i dati joj kad bi joj bilo mučno. “Idem skočiti dolje staviti rublje u perilicu pa ću ti donijeti.”
“Možeš mi donijeti i čokoladne pahuljice”, Bart je nadodao.
Nisu to bile pahuljice bez okusa koje im je Deena inače nastojala proturiti, ali Deene ionako nije bilo, a Joss je bila spremna učiniti sve kako bi se mali osjećao bolje. “U redu, ali samo malo.”
Izvukla je majicu iz smeća i odnijela je dolje u praonicu rublja, da bi stavila prati jednu manju količinu odjeće.
Stoga se iznenadila kad je ispred perilice ugledala dvije velike hrpe rublja s komadom papira na vrhu svake, na kojima je debelim crnim markerom bilo ispisano njezino ime.
Užasavajući se onoga za što je znala da slijedi, Joss je podignula papir.
Joss, odvoji bijelo i šareno rublje i operi sve samo u hladnoj vodi.
Nema molim, Joss je primijetila. Premda, ne može se reći da bi se zbog toga osjećala bolje. Na trenutak je razmislila o tome da se okrene i ode iz prostorije kao da nije ni bila u njoj i kao da nije ni vidjela poruku, ali ne bi se čudila da je Deena Oliver postavila kamere po cijeloj kući kako bi mogla pratiti svaki njezin korak.
Najbolje je da obavi ono što mora dok je na dužnosti, a kad ne bude, onda će se jednostavno izgubiti iz kuće.
Duboko je uzdahnula, uzela obje košare i istresla sadržaj na pod, stvarajući hrpe šarenog i bijelog rublja. Ili onoga što je trebalo biti bijelo, u glavi se ispravila, jer je naišla na bokserice gospodina Olivera koje su imale nesretan dokaz da Bart nije jedini u kući koji ima problema sa želucem.
Dadilja je bio jedan opis posla. Sluškinja je bilo nešto posve drugo. Joss nije potpisala da će biti sluškinja. Pa zašto je onda ovdje u podrumu u Marylandu i čisti tuđe biološke mrlje za dva dolara i pedeset centi na sat?
U ovakvim trenucima Robbie Blair se činio daleko boljom prilikom.
Pa opet, u ovakvim trenucima čak se i samostan činio privlačnijim.
Kasnije te večeri, dok je Joss uživala u trenutku tišine u pauzi između Bartove viroze i Colinova povratka s treninga borilačkih vještina, Deena Oliver ju je pozvala u ono što je nazivala “sobom za primanje”, a što bi Joss u svojoj kući nazvala “luksuznom dnevnom sobom s pokućstvom koje ne smijete koristiti”.
“Joss”, Deena će bez uvoda. “Želiš li mi možda nešto reći?”
Ah, bilo je tu mnogo toga što bi Joss mogla reći svojoj šefici, ali iskreno je sumnjala da Deena cilja na iste stvari o kojima je ona razmišljala. “Nisam sigurna na što mislite”, reče Joss.
“Nisi?” Deena je podignula obrvu i u tišini nastavila čekati.
Osjećaj krivnje s kojim nije imala nikakve veze najednom je obuzeo Joss. Isti onaj osjećaj koji se pojavljivao kad bi prolazila pokraj onih sigurnosnih senzora u Gradskoj knjižnici — nadajući se da je neće “uhvatiti”, iako nije učinila ništa zbog čega bi je trebali “uhvatiti”. “Ne”, odgovorila joj je, pretvarajući odgovor u pitanje.
“Što kad bih sada spomenula riječ donje rublje?”
Da Deenin izraz, na tom umjetno potamnjelom licu pod lomljivim oblakom izbijeljene kose, nije bio tako prijeteći, Joss bi se nasmijala. “Oprostite, gospođo Oliver”, rekla je, s grčem u želucu. “I dalje ne znam na što mislite.” Osim ako Deena nema posebne moći kojima može vidjeti koliko su se Joss gadile gaće gospodina Olivera kad ih je stavljala na pranje ranije, ali opet, komu se to ne bi gadilo?
Deena ju je neko vrijeme hladno odmjeravala, a zatim se nagnula naprijed i izvukla iza sebe zgužvanu tkaninu tigrastog uzorka. Bacila ju je na Joss, pa iako je letjela brzinom papirnate maramice, Joss je ipak poskočila.
“To”, reče Deena. “O tome govorim. Možeš li mi objasniti?”
Objasniti? Joss nije htjela ni podignuti tkaninu da bi saznala o čemu se radi. “Što je to?” upitala je.
Deena je ustala i počela dramatizirati u stilu Bette Davis u jednom od onih filmova u kojima je glumila gaduru. Jedino što je Deeni nedostajalo bio je dim cigarete u zraku. “Znaš ti jako dobro da su to muške tange!”
Joss je bila izgubljena. “Nisam čak ni znala da muškarci nose tange!”
Na djelić sekunde Deena se doimala iznenađenom. Zatim zbunjenom. Poslije toga ljutnja se vratila i usidrila na njezinu licu. “Pronašla sam to pod svojim krevetom, Joss. Pod svojim krevetom.”
“Ja — ja to ne mogu objasniti”, Joss je zamuckivala. “Nisam čak ni sigurna što me uopće pitate.”
“Ne pitam ja tebe ništa. Govorim ti da to odmah mora prestati. I ako samo još jednom posumnjam da dovodiš muškarce u moj dom i da ih odvodiš u moj krevet, ne samo da ću te otpustiti, nego ću te tužiti dok mi ne vratiš svaki novčić koji sam ti platila, razumiješ li?”
Joss je bila prestravljena. Osjećala se kao da joj je sva krv iscurila kroz nožne prste, ostavljajući iza sebe hladan trag u njezinim prsima i ustima. “Gospođo Oliver, kunem vam se da nikad dosad nisam vidjela — tu stvar, i da nisam nikoga dovodila ovamo.”
Evo ga opet, izraz na Deeninu licu koji je jasno pokazivao da bi bila sretnija da je Joss priznala krivnju. “Zar nisam bila jasna?” zahtijevala je.
“Jeste, ali—”
“Zar nisam bila jasna?” Kao da je sakupila svu energiju koju je imala pa je sad izbacivala gnjevom glavnih Disneyjevih zlikovaca.
Joss nije bila glupa. Bolje joj je da se povuče i nestane odatle nego da se prepire. “Da, gospođo.”
Deena zadovoljno kimne. “To je sve.”
Joss je otišla, poželjevši da Deena nije spomenula onaj dio o tužbi zbog vraćanja novca, jer joj taj otkaz sad i nije zvučao tako loše.
“Jesu li to cipele Max Azria?” Hvala Bogu na ovim sastancima utorkom navečer. To je bio jedini način na koji je Lorna mogla steći bar malo materijalnog zadovoljstva.
Naravno, bilo je tu i zadovoljstvo otplaćivanja duga, ali možeš li obuti smanjeni dug i potom se osjećati bolje? Naravno da ne.
Zato je Lorna trebala cipele.
Helene je kimnula i predala Lorni cipele marke Max Azria, “Znaš, stvarno su prekrasne, ali mi jednostavno nikako ne pristaju. Isprobaj ih.”
Lorna je uskočila u cipelu s lakoćom, kao da je navukla rukavice.
“O, moj Bože. Jesu ovo masažne cipele?” Napravila je nekoliko koraka.
“Sjajne su.” Palo joj je na pamet da bi to moglo biti bezobrazno, budući da joj je Helene maloprije rekla kako njoj nisu udobne. “Ja se sjajno osjećam u njima”, razjasnila je. “Možda zato što imam čudno oblikovanu nogu.”
“Prije će biti da ja imam.” Helene se nasmiješila. “Sad mi dodaj te Miu Miu.” Uzela je kutiju. “Usput, gdje je Sandra?”
“Nazvala je prije sat vremena i rekla da večeras neće uspjeti doći”, reče Lorna. “Malo mi je to bilo čudno. Najprije je rekla da ima dogovor, a na kraju razgovora je rekla da je bolesna. Tako da nisam sigurna o čemu se točno radi. Nadam se da nisam učinila ništa čime bih je otjerala.”
“Sigurna sam da nisi.” Helene je posegnula do stolića za kavu pa si natočila još vina. “Vjerojatno samo ima previše obveza.”
Lorna je kimnula, iako nije bila sigurna u to.
“Dolazi li još netko?” Helene je upitala.
Lorna je sumnjala u to, s obzirom na to da je već prošlo osam sati, premda je bila nazvala jedna osoba. “Neka Paula”, reče, pokušavajući se sjetiti prezimena. Bilo je neobično. Kao neki praznik. Ali nije bilo Paula Christmas. “Valentine”, sjetila se napokon. “Paula Valentine.”
“Smiješno je sve to skupa. U početku sam mislila da će nas biti mnogo više, ali čini mi se da većina žena svoju ovisnost čuva zaključanu u ormaru.” Nasmijala se. “Takoreći.”
“A opet, ima žena čija se ovisnost razlijeva iz ormara u okolne prostorije. Doslovno govoreći.”
Začulo se kucanje na vratima, tako snažno da su se pomaknule slike koje su bile obješene na tom zidu.
Helene i Lorna razmijene poglede.
“Očekuješ nekog zaljubljenog?” Helene će, procijedivši osmijeh.
Lorna se nasmijala i oklijevajući prošetala do vrata da bi provirila kroz špijunku.
Ta glupa stvar nikad nije bila dovoljna, a nikad joj se nije činila važnijom nego sada. Sve što je mogla vidjeti bila je visoka punašna figura u hodniku, obasjana slabim svjetlom odozgo.
“Pretpostavljam da je ona”, Lorna je šapnula.
“Hoćeš li je pustiti unutra?” Helene je odvratila kazališnim šaptom, a zatim se počela smijati.
Lorna joj se pridružila. “Postajem paranoična”, reče, a zatim duboko udahne i otvori vrata.
Osoba pred njom je zaista bila visoka, barem 192 cm. Perika ne bi bila očitija ni da je napravljena od šećerne vune. Šminka je bila vrlo izražena, kao i Adamova jabučica na vratu. Haljina je, s druge strane, izvanredna — u stilu retro Chanela, iako je malo vjerojatno da su ih proizvodili u tim veličinama. Međutim, naušnice i Chanelovi biseri bili su pravi, a ilustrirali su riječ ironija bolje nego išta što je Lorna dosad vidjela.
Na trenutak se uspaničarila i pitala što joj je činiti. Nije uopće bila protiv transvestita, ali ovaj je imao stopala dvostruko veća od njezinih. Što god da je donio u toj ogromnoj Chanelovoj vrećici, zasigurno nije bilo broj 38.
“Zdravo”, Lorna će, glasom oštrijim od nesigurnosti koju je trenutačno osjećala. “Paula Valentine?”
Muškarac je — ma dajte, nema uopće sumnje! — širom otvorio oči, pogledao je na trenutak u zapanjenoj tišini, a zatim pogledu pokraj nje prema Helene koja je sjedila u naslonjaču. Izgledalo je kao da procjenjuje grupu koja mu nije odgovarala.
Tišina je već postala neugodna.
“Paula?” Lorna je ponovila. Njegove oči nisu bile poput očiju jelena koji se susreće s farovima auta. Bile su više slične očima čovjeka koji sjedi iza volana automobila koji se najednom našao pred jelenom obasjanim svjetlom farova. “Paula Valentine?”
Čovjekove oči su se još više raširile dok je ubrzano kimao.
Bilo je potrebno nekoliko sekundi da se ovo pretvori u totalno bizaran susret i Lorna je nesigurno opet pogledala u Helene, koja je brzo izvukla mobitel kao da izvlači pištolj. Otvorila ga je i već počela birati broj.
Što je bilo dobro, jer se Lorna bojala da će joj nekako morati signalizirati da nazove 911.
Ali prije nego što je došlo do toga, Paula Valentine se okrenula i pobjegla, gromko kloparajući cipelama niz hodnik do stubišta.
Lorna je cijeli prizor promatrala u zapanjenoj tišini sve dok nije čula otvaranje i zatvaranje vrata.
Okrenula se ponovno prema Helene. “Mislim da joj se ne sviđa naš stil”, reče. Obje su se na to počele smijati.
Helene i Lorna provele su dugu večer u razgovoru i smijanju, usput popivši dvije boce vina i cijeli lonac kave za dvanaest šalica. Helene je otišla tek oko jedan ujutro.
Zaključujući na temelju vlastite opijenosti, Lorna je pretpostavila da je popila mnogo više od Helene, jer je ona zadnjih sat vremena pila isključivo vodu.
Pa tako ispočetka nije obraćala pažnju na auto koji je slijedio Helene kad se izvezla s parkirališta, a koji je vidjela s kuhinjskog prozora.
Ali zatim joj je palo na pamet da bi to mogao biti isti onaj auto koji je vidjela ovdje u isto vrijeme prošli tjedan, pa je pomislila da je počela umišljati stvari.
No ta ju je misao progonila satima i nije joj dala spavati. Napokon, nešto poslije dva ujutro, nakon što ju je savjest upozorila da je bolje ispasti budala i upozoriti Helene na prijetnju koja možda nije postojala, nego ignorirati nešto što bi moglo biti doista ozbiljno, nazvala je Helene pa joj rekla kako misli da je netko možda prati.


_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:11 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-10326


11.


Poglavlje



Helene se probudila na zvonjavu melodije iz serije Čarobnice. Bio je to njezin mobitel, koji je postavila da joj tako zvoni svaki put kad je nazove netko od poznatih. Zabavno. A politički dolazni pozivi započinjali su zloslutnim uvodom Beethovenove Pete simfonije.
Brzo je otvorila mobitel kako bi zaustavila buku, a zatim pogledala u Jima, koji je čvrsto spavao do nje. Od njegova hrkanja bi se i prozori mogli početi tresti. Hvala Bogu da u normalnim okolnostima spava u svojoj sobi. Noćas je imala bračni posjet, cijenu koju je morala platiti za materijalno zadovoljstvo, neovisnio o tome jesu li se ona i Jim uopće slagali.
Međutim, dok ju je razodijevao prvo se morao uvjeriti da je prestala uzimati pilule, na što mu je ona potvrdno odgovorila. Naravno, lagala je. Ali barem se sjetila maknuti ih iz ladice i sakriti u poklopac kutije za cipele u svom ormaru. Zapravo je bila iznenađena što ih Jim nije već pronašao. Prošla su puna dva dana od njezina uhićenja pa se sad prisjetila svega onoga što je uopće potaknulo cijeli taj događaj.
Izvukla se ispod pokrivača udaljivši se od njega, osjećajući mješavinu emocionalne otuđenosti i zaostalog peckanja od njegovih seksualnih vještina. Barem je dobila neku nagradu za ispunjavanje svojih dužnosti.
“Halo?”
“Helene?” Bila je to neka žena. Iz te jedne riječi nije mogla ustvrditi tko je, premda joj je nekako zvučala poznato.
Naravno, poznato ne znači uvijek dobro.
“Tko je to?” Helene je brzo šapnula, potiho tapkajući preko sohe bosih nogu kako ne bi probudila Jima.
Bog zna što bi pomislio da je vidi kako prima pozive usred noći.
Zapravo, ni ona nije znala kako da ovo shvati. “Tko je to?” upitala je prije nego što je pozivatelj stigao išta još odgovoriti.
“Lorna Rafferty”, žena je na brzinu odgovorila i misteriozni glas je napokon našao svoje mjesto. “Stvarno mi je žao što zovem ovako kasno”, nastavila je.
Helene je opustila ramena s olakšanjem. Ali čega se bojala? Što je mislila, tko ju zove? Mama? Tata? Netko iz robne kuće Ormond? Možda...
Gerald Parks?
Bingo!
Trudila se ne biti opsjednuta njime, ali sama pomisao na njegovo ime proizvodila je u njoj mučne trnce.
“Lorna”, reče s olakšanjem, ali i dalje uznemirena zbog Geralda Parksa. “Je li sve u redu?”
“Nadam se da je. To jest, mislim da je. Bože, vjerojatno ćeš misliti da sam najveća budala jer te zovem.” Zvučala je usplahireno i mučila se riječima. “Vjerojatno sam trebala pričekati do jutra. Ili sljedećeg tjedna—”
“Što se događa, Lorna?”
“U redu.” Lorna je duboko uzdahnula, što je kroz telefonsku liniju zazvučalo kao siktaj. “Samo ću izbaciti to, premda mislim da vjerojatno ne znači ništa.”
Helene je sad već postajala nervozna. “Lorna, o čemu se radi?”
“Mislim da te možda... mislim da te netko prati. Imaš li zaštitare ili tako nešto?”
“Ne. Zašto?”
“Pa, mislila sam da možda imaš zato što ti je suprug javna ličnost, političar i sve to skupa, da su te možda stavili pod zaštitu tajne službe—”
“Ne, želim reći, zašto misliš da me netko prati?” Helene je znala da zvuči oštro, što nije željela, ali je i sama imala sličan predosjećaj, pa joj je bilo iznenađujuće čuti da netko koga je tek upoznala misli to isto.
“Prošli sam tjedan, dok si bila ovdje, primijetila jednog muškarca na parkiralištu kako se naslanja na neki ofucani automobil i gleda u smjeru mog stana. Zato sam bila tako nervozna svaki put kad mi je netko pokucao na vrata.”
Helene se sjeti toga. Lorna je pogledala kroz prozor jedno dvadeset puta. Helene je mislila da očekuje dečka ili nekog drugog nakon njihovog druženja.
“U svakom slučaju”, Lorna nastavi, “gledala sam van da vidim je li tamo — ne znam zašto — i primijetila sam da se odvezao za tobom nakon što si izašla s parkirališta. Najprije sam pomislila da je Sandra—”
“A nije bila?”
“Ne, zaboravila je torbicu pa se vratila natrag u stan nakon što si ti otišla.”
Strepnja se usidrila u dubini Helenina trbuha. “To je sve?” Imala je loš predosjećaj da nije.
I bila je u pravu. “Pa, isto se dogodilo i noćas”, Lorna će “Isti auto i sve. Naravno, možda je samo puka slučajnost. Štoviše, možda još netko u zgradi ima nekakve sastanke utorkom, a ja zapravo samo pretjerujem. A možda čak nije u pitanju ni isti auto.”
Helene je sumnjala u to. “Kako je muškarac izgledao?”
“Plavokos. Ništa posebno. Stvarno. Srednje visine i težine, srednje građe.”
Gerald Parks. “Je li imao fotoaparat sa sobom, ako si uspjela vidjeti?”
“Ne.” Lorna je bila sigurna, barem što se toga tiče. “Samo je stajao ondje kod stražnjeg dijela auta prekriženih ruku. Ne trebaš se brinuti oko fotografija. Iskreno sumnjam.” Oklijevala je, a zatim dodala: “Nisi radila nešto što bi te dovelo u kompromitirajući položaj.”
Ne ovaj put. “Hvala ti što si mi javila”, odvratila je, razmišljajući kako je ovo morala biti slučajnost. Gerald Parks nije sramežljiv; da ju je slijedio, sasvim sigurno bi se suočio s njom. Naposljetku, još uvijek je želio novac.
Njezina paranoja je vjerojatno toliko zarazna da je prešla na Lornu. Helene će zasigurno obratiti više pažnje na to u budućnosti, jer nije željela unijeti ikakvu nelagodu u svoje novo prijateljstvo. “Ponekad me lokalni fotografi slijede reda radi, ne bi li naišli na kakvu zanimljivu priču, jer nemaju ništa drugo čime bi se bavili.” A ponekad je i pronađu. “Istina je da je to iritantno, ali nije ništa oko čega bi se trebalo brinuti.”
Lorna ispusti uzdah na drugoj strani linije. “Sad mi je lakše. Stvarno mi je žao što sam te gnjavila time u ovo doba. Sigurno misliš da sam prava blesača.”
Helene se nasmijala. “Ni slučajno! Smatram te prijateljicom koja je svoju zabrinutost odlučila podijeliti sa mnom, a to zaista cijenim.”
Nakon što su prekinule vezu, Helene je dugo ostala ležati u krevetu promatrajući sjaj ulaznih svjetala na stropu. Otišla je u svoju sobu, svoje svetište. Jedino mjesto na kojemu se približno osjećala svojom.
Ali kad bi se Jim našao u blizini, to bi se potpuno promijenilo.
Još jedan loš znak njihova braka.
Ustala je iz kreveta i tiho prošetala preko hladnog drvenog poda do prednjeg prozora. Htjela ga je otvoriti i pustiti unutra svjež ljetni zrak, možda miris jasmina za koji je znala da cvate vani jer ga je sama posadila.
Ali nije mogla, jer bi se onda uključio alarm.
Umjesto toga se naslonila na usku klupicu do prozora i pogledala van u duboko purpurno nebo, raspršene zvijezde iznad sebe i maglovit sjaj grada koji se širio u visinu.
U ovakvim je trenucima obično čeznula za ogromnim nebom svog djetinjstva, toliko ispunjenim zvijezdama noću, koje je izgledalo kao da je netko prosipao šećer po tamnoj površini stolnjaka. Gotovo je mogla osjetiti snažan zeleni miris Zapadne Virginije, i napola se našla u kušnji da uskoči u auto i odveze se na sjever, samo kako bi uživala u prizoru.
Ali naravno da to nije mogla učiniti. Helene nije imala razloga biti tamo, a čak i da je otišla — i da su krivi ljudi za to saznali — podigla bi prašinu pitanja na koja nije željela odgovarati.
Tako se vratila natrag u krevet, otvorila ladicu noćnog ormarića kako bi izvadila bočicu tableta za spavanje koju joj je liječnik propisao tijekom Jimove posljednje političke utrke, pa progutala dvije.
Na taj je način mogla, barem na nekoliko sati, blokirati sadašnjost, budućnost i prošlost.
Žena na kutiji je imala dugu, sjajnu, tamnoplavu kosu s finim pramenovima koji su vizualno utjecali na bujnost kose i zbog koje su njezine plave oči bile tako blistave, kao obojeno staklo. Ime boje bilo je Deep Palomino.
Ali ono što je Sandra dobila bila je tamna sivkastozelena nijansa i suhi paperjasti vrhovi.
Međutim, oči joj jesu bile svijetloplave. Uvijek su bile takve nakon dobrog plača. A dosad je Sandra proplakala serije Izazov!, Preživjeli i Zakon i red. Upravo su slijedile večernje vijesti i, ako cijela tegla majoneze — odnosno, čudotvorne maske — koju je nanijela i pokrila prozirnom plastičnom folijom ne pomogne, vjerojatno će nastaviti tako sve do Tonight Showa.
Nije imala nikakve koristi od pozivanja broja koji je došao s uputama na kutiji boje za kosu.
“Nažalost, morat ćete pričekati mjesec dana prije nego što bilo što drugo pokušate”, kazala joj je žena, nakon što je Sandra provela neko vrijeme na čekanju, slušajući instrumentalne verzije pjesama Henryja Mancinija oko pola sata. Nesumnjivo su već imali na stotine drugih zelenokosih pozivateljica, jer je točno slijedila upute koje je dobila.
“Mjesec dana? Zašto moram čekati mjesec dana?”
“Jer ste upotrebom proizvoda oštetili epidermu i ako nastavite dalje s tretmanima, s obzirom na stanje u kojem vam se kosa sada nalazi, mogli biste zadobiti opekotine.”
Sandra se zamislila s upola kraćom ispucanom kosom i ostacima koji su polagano otpadali. Bilo joj je jasno zašto mora čekati.
“A što ako stavim malo tamnije boje, tamnosmeđe na primjer. Bi li to pomoglo?”
“Ne, jer vam je kosa izbijeljena pa bi se boja na nekim dijelovima uhvatila više, a na nekima manje, nakon čega biste izgledali kao papagaj.”
Sandra je odmah zamislila kako bi to izgledalo i nije bila sigurna što bi bilo gore, to ili ova ružna zelena koju sada ima.
“Što ako odem u frizerski salon?” upitala je, mada je cijeli smisao kupovanja boje i bio taj da ne mora ići frizeru. “Mogu li oni to popraviti?”
“Možda će vam reći da mogu, ali njihovi su proizvodi jednako štetni za kosu kao i oni koje sami kupujete. Stoga vam to ne bih preporučila. Ako pričekate mjesec dana, korijen kose će vam se oporaviti pa ćete onda moći otići u salon na korekciju boje.”
“I to je to? To je sve što mi možete predložiti?”
“Žao mi je, gospođo.”

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:11 am


Anonimne ovisnice o cipelama  I-10325


“Kupila sam vaš proizvod jer sam vam vjerovala. Kako se možete izvući nakon što ofarbate ljude u zeleno i onda im jednostavno kažete da nemaju druge nego živjeti s time?”
“U uputama stoji da boju ne smijete koristiti na izbijeljenoj kosi.”
“Ma gdje? Gdje to piše?” Sandra je pročitala upute riječ po riječ.
“Pogledajte malenu oznaku na dnu kutije.”
Sandra je sad već bila prilično razdražena. “Nitko to ne čita!”
“Nažalost, odvjetnici čitaju”, odvratila je žena, na trenutak zvučeći suosjećajno.
Ovo je poražavajuće. Napokon se odvažila da počne izlaziti i onda joj se ovo moralo dogoditi. “Pa, hvala svejedno. Pretpostavljam.”
“Svakako, gospođo. I kao izraz dobre volje, rado ćemo vam poslati kupon za novu kutiju, ako nam date svoju adresu.”
Je l’ se oni to šale? Kupon za novu kutiju? Sandra je pomislila kako će joj trebati nakon što se uz puno sreće vrati svojoj prirodnoj boji, a onda iznenada dobije želju da izgleda poput Grincha.
S gađenjem je poklopila slušalicu pa započela pretraživati internet u potrazi za prirodnim rješenjima. Najpopularniji savjet bio je nanijeti jaki šampon protiv prhuti i ostaviti ga da stoji tako otprilike sat vremena, kako bi se boja poslije mogla isprati. Ali to ne samo da je zahtijevalo izlazak iz stana nego izlazak s frizurom koja je izgledala kao da je netko izvadio nešto iz kanalizacije i zalijepio joj na glavu.
Majoneza joj se činila boljim rješenjem, barem za večeras. Ocat navodno izvlači boju, a jaje hrani kosu. Na sreću, ta čudotvorna maska ima ista čarobna svojstva obnavljanja. Posljednju pažljivo izmjerenu žličicu majoneze stavila je u sendvič od purećih prsa koji si je složila za ručak.
To je bilo stvarno glupo. Mogla si je priuštiti odlazak u salon; ali ta prokleta fobija morala se ispriječiti. Nakon stvarno dobrog tjedna — koji je započeo odlaskom na sastanak anonimnih ovisnica o cipelama — odjednom ju je, kao grom iz vedra neba, ponovno uhvatila panika kad se počela spremati za odlazak kod Lorne.
To joj nije bilo jasno jer se činilo da aurikularna terapija stvarno djeluje. Panika je nalikovala na ogromnu prepreku koju je netko postavio pred nju. Umjesto odlaska k Lorni, ostala je u stanu, nervozno preplećući ruke i hvatajući dah, moleći Boga da je barem netko drugi.
Tad joj je pala na pamet ideja o bojenju kose. Kupila je boju prije nekoliko mjeseci kad se nalazila u istom raspoloženju kao i sad, samo što ju je to onda prošlo — na sreću, sad je shvatila — tako da je nikad nije upotrijebila. Ali večeras, dok je gledala Kolo sreće i divila se kosi Vanne White, prisjetila se dviju kutija boje Deep Palomino koje je spremila u ormar s posteljinom (kupila ih je prethodno u lošem raspoloženju), pa odlučila malo promijeniti svoj izgled, a tako i život, nabolje.
Nije joj ni palo na pamet pogledati unutar bočice i provjeriti jesu li obje “Palomino” a ne “Tamnopepeljasta plava”, a čak i da jest, ne bi se sjetila da će tamnopepeljasta uhvatiti njezine ranije izbijeljene pramenove kose i pretvoriti ih u trule šparoge.
Boja joj je savršeno pristajala uz salatni preljev.
Pitanje je što će sad? Obojiti u zeleno kosu osobe koja na svoj dobar dan nije htjela izaći iz kuće, činilo se neuobičajeno okrutnim. Ali Sandra je bila jedna od onih koji su uvijek tražili znakove, pa je možda i ovo bio jedan od njih.
Možda je trebala učiniti baš onu stvar koje se najviše bojala — možda je samo trebala izaći van i... zaroniti u val srama.
U psihologiji su to nazivali potapanje.
Razmislila je o tome na trenutak. Sad je četvrtak, malo poslije jedanaest. Ulice su pune ljudi — kao i uvijek u četvrti Adams Morgan — ali opet ne onoliko koliko će biti sutra navečer. To nije bilo važno, jer kad bi sada odlučila čekati sutra, onda bi to sutra uvijek bilo jedan dan dalje.
Učinit će to.
Teško je reći što ju je obuzelo, i odakle joj petlja da uopće izađe — i to bez šešira — i bude viđena, ali dvadeset minuta poslije bilo joj je drago što je to učinila.
“Sandra?”
Na trenutak joj se učinilo da je ono što slijedi ostvarenje noćne more.
Okrenula se i ugledala zgodnog, blago mišićavog muškarca, savršene, valovite smeđe kose, čokoladnosmeđih očiju i tako glatke kože koja je vrištala piling!
“Sandra Vanderslice?” Ime su joj izgovorile prekrasno obli kovane usne filmske zvijezde.
Međutim, glas mu je bio za oktavu viši. Ne baš muževan. Ali nije da to sad nešto znači. Vjerojatno je samo glas u pitanju.
No ono što je još čudnije jest to što on uopće zna kako se ona zove.
Mislim, kako je to moguće?
“Oprostite...” Refleksno je podignula ruku do glave i odmah se sjetila da je zelena, što je bilo u potpunom kontrastu s njezinim crvenim obrazima.
Ovaj izlazak nije bio dobra ideja.
“Ja sam”, reče čovjek, podigavši obrve i pogledavši je s iščekivanjem.
Nema pojma tko je to. U glavi joj je praznina i mogla je osjetiti da joj isto piše na licu. “Ja—”
Zakolutao je očima. “Mike Lemmington?” Stanka. “Iz srednje škole?”
Padne joj vilica. Mike Lemmington! Zar je moguće? Mike Lemmington je u srednjoj školi bio jedini pokraj kojeg se osjećala, ¡ako ne vitkom, onda barem manje debelom.
“Mike!” Njezino samopoštovanje istopilo se pred ovom transformacijom. “Ti to ozbiljno? O, moj Bože, što—?” Zatresla je glavom u nevjerici. “Moram te pitati, što si učinio?”
Nasmijao se, otkrivajući savršeno ravne bijele zube. “Izgubio sam par kilograma.”
“Mike.” Ako bi se itko trebao prestati preseravati u pogledu tjelesne težine, to su onda njih dvoje. “Izgubio si mnogo kilograma. Kako?”
Slegnuo je ramenima. “Weight Watchers.”
“Stvarno?” Sjetila se svog članstva i upitala bi li, kad bi počela pridavati samo malo više pažnje njihovu programu, uspjela ovako drastično smršavjeti.
“Svakog četvrtka poslijepodne.” Nasmijao se. “Ali pogledaj sebe! Vidi ti tu kosu!”
Kako je samo uspjela zaboraviti na to u ovih nekoliko trenutaka, nije joj bilo jasno, ali se osjećaj srama ponovno vratio. “Ah, to je—”
“Zeleno!” Posegnuo je prema njoj i promrsio joj kosu.
“Da, to je zato što—”
“To je hrabro”, nastavio je, gledajući je s izrazom koji je nalikovao na divljenje. “Mala, mislio sam da nikada nećeš izaći iz svog oklopa.”
Namrštila se. Zar je tako dugo nosila oklop oko sebe?
Ma koga ona zavarava? Rođena je s oklopom. Praktički je Botticellijeva Venera, samo bez onako bujnog tijela i anđeoskog renesansnog lica.
“Bravo za tebe što si se odlučila izraziti na taj način. Tako ističe tvoje plave oči!”
“Stvarno?” Ovo joj je bilo potrebno. Ovo joj je stvarno bilo potrebno.
“Totalno.”
Sandra je odlučila biti cura koja je obojila kosu u zeleno kao izraz samopouzdanja, a ne nesigurnosti koju je osjećala jer je izabrala krivi dan za bojenje. “Hvala ti, Mike. Pa”, nastavila je igrati ulogu žene koja bi namjerno obojila kosu u zeleno, kako bi svima dala do znanja da je hrabra i sigurna u sebe.
“Što ćeš ti u ovom dijelu grada? Posjećuješ nekoga? Ili živiš ovdje?”
“Imam stan ovdje u Dupontu”, reče, ponovno se veličanstveno nasmijavši. Vjerojatno se i time pozabavio ili mu, zbog gubitka težine, zubi stvarno toliko dolaze do izražaja?
“Ali često dolazim ovdje u Stetson. Moj frend ima bar tamo.”
“Ah. Čula sam sjajne stvari o tom mjestu.” Nikada nije bila ondje. Bio je na glasu kao bar za homiće, iako nije bila u potpunosti sigurna koliko je to točno. U svakom slučaju, čula je da je lijepo.
Mike je napućio usne i pogledao je. “Baš sam sad krenuo tamo — želiš li poći sa mnom?”
Srce joj je preskočilo. Zar je ovaj prekrasni muškarac stvarno poziva da izađe na piće s njim? Možda je ova zelena kosa najbolje što joj se dogodilo ove godine.
Ali opet, pa zelena je, pobogu. I visi joj s glave. I bez obzira na to koliko bi se voljela pomiriti s time, ne može.
“Ajme, Mike, ne želim ti pokvariti večer.”
“Ma zar se šališ? Volio bih da pođeš. Osim toga, ima tamo nekih zanimljivih ljudi. Možda upoznaš nekoga. Osim—” Izgledao je kao da je upravo ugazio u nešto. “—ako već nisi u vezi s nekim?... Ne mogu vjerovati da te nisam ni pitao.”
“U redu je”, uvjeravala ga je. “Nisam. Tako da — naravno, može, idemo.”
“Sjajno, svidjet će ti se Stetson. I jedva čekam da upoznaš moju frendicu Debbie. Mislim da ćete se vas dvije stvarno naći.”
Frendica Debbie. OK. Da mu je ona cura, onda ne bi pozvao Sandru van. “Jedva čekam da čujem čime si se sve bavio u proteklih—” Računala je. “—trinaest godina. Kriste, zar je stvarno toliko prošlo?”
“Kao cijeli jedan život, ako mene pitaš”, Mike će lepršavo, zabacujući ruku preko Sandrinih leđa. “Da ti priznam nešto, moja je mama nekad htjela da se nas dvoje spetljamo. Naravno, mrzi moj sadašnji način života.”
Sandra je poželjela da je mršavica pa da je zagrli i privuče bliže k sebi, kao što bi to učinio svaki junak na kraju romantičnog filma, ali se ipak nije imala namjeru sada baviti tim mislima.
Raskalašeni neženja?” upita, nadajući se da će iz njegova odgovora saznati je li trenutačno u kakvoj romantičnoj vezi ili nije.
“Baš.” Nasmijao se, zatim stao i ponovno pogledao u Sandru. “Stvarno je dobro ponovno te vidjeti. Razmišljao sam puno o tebi posljednjih godina.”
“Jesi?” Sandra bi voljela da može reći isto, ali je istina da se zapravo svim silama nastojala riješiti svih sjećanja na srednju kolu.
“Lijepo je to čuti.”
“Kad je istina.” Ponovno su počeli hodati. “Od sada ćemo se mnogo češće viđati, jednostavno znam da hoćemo.”
Sandra je blistala. Ovo je, službeno, genijalna večer. Morat i c se sjetiti toga kad sljedeći put sve krene po krivu. Nikad ne znaš kakvo te iznenađenje očekuje negdje iza ugla.
Kad smo već kod toga, možda nikad ne možemo stvarno luli sigurni ni u ono što ostavljamo iza sebe. Sandra u Mikeu definitivno nikad nije vidjela ovakvog komada.
Nije čak vjerovala ni da ima potencijala to postati.
Možda je tako i sa životom. Poneki put jednostavno ne prepoznaješ potencijal koji možda leži u lošem danu.
Prije tri sata bila je sva utučena, sigurna u to da se pretvorila u ogromnu neurotičnu masu te da nikad neće stvarno postati mršava niti sretna. Dovraga, bojala se da nikada više neće htjeti izaći iz stana i da će postati dio onih morbidnih priča koje se povremeno pojavljuju u novinama, o tome kako je pronađen leš dva tjedna poslije smrti, nakon što su susjedi napokon shvatili da smrad ne dolazi od onog užasnog restorana Hunan niže u ulici.
A evo je sad ovdje, ruku pod ruku s tako zgodnim muškarcem za kojim su se okretale glave — i muške i ženske — dok su zajedno išli niz ulicu. Išla je na spoj, mada je vrlo moguće da zapravo samo odlazi u gay bar s jako zgodnim frajerom. Frajerom koji je poznaje već godinama i svejedno je prihvaća baš takvu kakva je.
Na obzoru se definitivno nazirala duga.
“Trebam još jednu pločicu protiv panike”, rekla je Sandra dr. Leeju. “Ovaj put u lijevo uho.”
“Gospođice Vanderslice, ne ide to tako. Postoji samo jedno mjesto za takvu vrstu tjeskobe, a za koje smo se mi dobro pobrinuli. Uvjeravam vas da vam je jedna pločica dovoljna.”
“Mislim da sam počela uočavati razliku”, željno se složila “Zato želim još jednu. Jer se još nisam u potpunosti riješila panike, shvaćate? Ali možda bi me ta dodatna pločica prebacila preko ruba.” Učini me potpuno normalnom, mislila je u sebi, ali nije mogla izustiti nešto tako patetično.
Dr. Lee ju je sumnjivo pogledavao, nakon čega se sjetila svoje zelene kose. Treba li mu to objasniti. Ma ne. Vjerojatno je svakodnevno viđao daleko čudnije stvari.
“Gospođice Vanderslice, možemo napraviti još jednu terapiju akupunkturom, budući da ste ovdje, ali što se tiče aurikularne terapije, zaista nije potrebno.”
Kimnula je. “Dobro, razumijem. Samo sam užasno uzbuđena zbog načina na koji to djeluje, pa sam jednostavno htjela još.”
Kimnuo je i nježno se nasmiješio. “Postajat će sve bolje.”
Nastavio je kako bi izveo još jedan tretman akupunkture, a ona se osjećala ravno kao milijun dolara. Nije mogla dočekati da sve to ispriča dr. Ratner. Prošlo je jako, jako puno vremena otkako ju je zadnji put iznenadila nekim dobrim vijestima.
Ali sad ih napokon ima.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Mustra Čet Nov 22, 2018 7:12 am

Anonimne ovisnice o cipelama  I-10245


12.


Poglavlje



Na sreću da je Joss, kad je pronašla prazni omot kondoma na podu, ispod ruba kuhinjskog ormarića, bila sama.
Sad, ono što je radila na podu pred kuhinjskim ormarićem zapravo je imalo smisla — Deena Oliver je, kao i obično, ostavila hrpu posuđa u sudoperu s detaljnim uputama kako ručno oprati svaki komad, pa kad joj je ispala srebrna žličica za senf, nije imala izbora nego pronaći je — međutim, nije ni sanjala na kakav će kontraceptivni dokaz ondje naići.
Bila joj je apsurdna pomisao da bi to moglo imati ikakve veze s dvjema sluškinjama koje su dolazile dvaput tjedno čistiti, pa je Joss odbacila tu misao čim se pojavila. A dječaci su joj otkrili da je Kurt Oliver bio na vazektomiji. To joj je dakle ostavilo samo jednu mogućnost, jer je znala kako sama nema veze s time; Deena Oliver ima ljubavnika.
A kad je postala neoprezna i ostavila dokaz svoje prevare pod krevetom — ili na vozilu za safari, ako ćemo tange gledati kao indikator — najbolji način obrane bio joj je okriviti dadilju. Ravno u glavu.
U slučaju da itko drugi nekako za to dozna.
Bog zna što bi Kurt Oliver, nedostižan, ali ipak pomalo zastrašujući vladar kuće, pomislio da ih je pronašao; vjerojatno da se Joss ševi s nekim muškarcem kad oni nisu prisutni.
A možda bi pomislio i da tange pripadaju Joss.
Sama ideja bila je sasvim ponižavajuća.
Ali, kao svaki drugi ponižavajući aspekt njezina posla, ni ovaj joj ne bi dao priliku da tek tako razvrgne svoj ugovor. A kad bi dobila otkaz, u isto bi vrijeme bila i tužena, Deena joj je to jasno dala do znanja, pa je Joss samo mogla zamisliti kako bi zamjeranje Deeni i prekidanje sklopljenog ugovora dovelo do istog rezultata.
Tako nije imala izbora.
A sve što je Deena činila podsjećalo ju je još više na tu neugodnu činjenicu.
“Ne želim da razgovaraš s mojim prijateljima. Naporno im je gubiti vrijeme na ljubaznost samo kako bi razgovarali s poslugom”, izgrdila ju je neki dan nakon što ju je jedna od majki na Colinovoj pretjerano dotjeranoj rođendanskoj zabavi upitala gdje se nalazi toalet.
“Hoćeš li otići po Kurtovu odjeću u kemijsku čistionicu? Ne mogu pronaći karticu, ali ne brini se, znaju oni što je njegovo.” Na kraju je ispalo da ipak ne znaju točno što je njegovo, a što nije, pa čak ni tko je on uopće, pa je tek nakon šest poziva Joss uspjela pronaći smeđe Armanijevo odijelo... samo što se nije radilo o smeđem Armanijevu odijelu, nego sivom Pradinu kaputu.
“Čistačice su danas otkazale dolazak zbog vremenskih neprilika ili nekih drugih gluposti, ne znam. Kad završiš s pripremanjem večere, možeš li molim te očistiti kupaonice? S obzirom na ovu gripu koja kola uokolo, sigurno su u neredu.”
Zatim, tu je bila i Jossina omiljena upadica:
“Jesi li skoro gotova?” Deena je vikala ispred kupaonice jednog dana dok je Joss mijenjala tampon. “Dečki te čekaju.”
Živi pakao.
Stoga se Joss, uvijek iznova, vraćala potrazi za nečime što bi mogla činiti u svoje slobodno vrijeme, a da to ne uključuje čišćenje, pranje i kuhanje, pa se zato, od svih događanja na koje je naišla utorkom, odlučila za klub anonimnih ovisnica o cipelama.
Što je značilo da mora izaći i baciti se na svoju prvu pravu potragu za dizajnerskom obućom.
Joss je polagano lutala butikom Something Old u Georgetownu, koji se bavio prodajom korištene i retro odjeće. Vožnja autobusom do tamo trajala je skoro sat vremena, tako da se sada neće žuriti. Uostalom, imala je cijeli dan za ubiti prije odlaska u Bethesdu na sastanak anonimnih ovisnica o cipelama. Mislila je da će, ako se tamo zadrži najdulje do deset, uspjeti uhvatiti autobus za aveniju Connecticut u Chevy Chaseu, dok će ostatak puta proći pješice do kuće Oliverovih.
Dotad će Deena vjerojatno već biti u krevetu pa teško da će zahtijevati od nje da obavi kakav dodatni posao. Osim ako, naravno, ne mjesečari. Što, kad uzmemo u obzir količinu njezinih zahtjeva, i nije tako nemoguće.
“Mogu li vam nekako pomoći?”
Joss se okrenula i ugledala mršavu djevojku duge ravne kose u širokoj, lepršavoj majici i suknji, kakve je Joss nekada nazivala “ciganskom odjećom” kad bi se igrala ili spremala maskirati za Noć vještica.
“Hvala”, Joss će. “Samo razgledavam, ali nadam se da ću pronaći neke cipele. Primjerice, dizajnerske? Veličine 38?”
“Dizajnerske?” Djevojka je izgledala bezizrazno, baš kao što se Joss osjećala. “Ne znam kakve sve cipele imamo, ali sve one stoje ovdje.”
Joss je slijedila djevojku, namirisavši blagi dašak marihuane koji je ostajao iza nje dok je hodala.
Zaustavila se pred zidom punim polica s cipelama poslaganim kao knjige. “To je sve što imamo.”
“Hvala”, Joss reče, primijetivši oznaku s cijenom od sedamdeset pet dolara koja se nalazila na cipelama koje su izgledale kao da ih je odbacila njezina baka.
“Nema na čemu”, djevojka neprimjetno odgovori pa nestane odakle je i došla.
Čim je otišla, Joss je počela prekapati po cipelama u potrazi za nečim jeftinijim — najprije mora pronaći odgovarajuću cijenu, a onda će pogledati kako cipele izgledaju — međutim, nije bilo ni jednog para ispod pedeset dolara. Prepoznala je imena na nekima od njih jer ih je već vidjela na internetu: Chanel, Gucci, Lindor. Napokon je pronašla neznatno potrošene cipele marke Salvatore Ferragamo — ime koje joj se konstantno pojavljivalo u tražilici na internetu — pa ih je odnijela na blagajnu i dala za njih pedeset dolara plus porez.
Bila je to visoka cijena koju je morala platiti za učlanjenje u klub, ali više nije imala vremena za razgledavanje. Mislila je da je lako pronaći jeftine dizajnerske cipele. Pogriješila je u tome što je izabrala retro butik u najskupljem dijelu grada. Sljedeći put otići će nekamo izvan grada, možda u Zapadnu Virginiju, pa pronaći trgovinu s umjerenim cijenama.
Rila je na putu prema autobusu kad joj je zazvonio mobitel.
“Gdje si ti dovraga?” Deena je ispalila s druge strane linije, lako glasno da se žena koja je stajala u autobusu pokraj Joss okrenula i blijedo je pogledala.
“U autobusu sam u Georgetownu”, reče Joss što je tiše mogla, pokušavajući uspostaviti protutežu Deeninoj glasnoći.
Međutim, nije upalilo. “Što?”
“Ja sam u Georgetownu”, Joss je ponovila, ovaj put malo glasnije.
“Georgetown! A što je s tvojim poslom?”
Iako je ljudi sa strane nisu gledali, Joss je osjećala da svi čuju što Deena govori, stoje za nju bilo krajnje sramotno. “Dečki su u školi”, rekla je.
“Zar to znači da imaš pravo na slobodan dan?”
Joss je bila zbunjena. Što je Deena htjela od nje? Da sjedi skupa s njima na nastavi? Ako je tako, što je onda očekivala, da će u isto vrijeme biti prisutna na satu jednog i drugog? “Ne, pokupit ću Barta za sat i pol, a onda—”
“Vraćaj se ovamo, odmah!”
Joss je lice gorjelo. Autobus se zaustavio na stanici pokraj trgovinica na aveniji Wisconsin pa je izišla, previše ponižena da bi nastavila razgovor pred svima u autobusu.
“Ne razumijem”, Joss će, strahujući iznutra jer je znala da će je izbičevati zbog ovoga. “Dječaka nema, pa—”
“Ali ima rublja! Eno hrpe do stropa u Colinovoj sobi!”
Laž. Joss je oprala njihovu odjeću jučer i od sinoć nisu bacili na pranje ništa osim onoga što su nosili taj dan. “Vjerojatno je izvukao odjeću iz ormara pa je bacio na pod kad se odijevao za školu, umjesto da ju je spremio natrag.” A vjerojatno je to učinio namjerno.
Uslijedila je očekivana tišina; nakon čega je Deena rekla: “Kližeš na vrlo tankom ledu, znaš li to?”
Ali zašto? Joss je htjela vrištati mada je znala da to ionako ne bi ništa promijenilo. Logika i Deena Oliver nisu imale veze jedna s drugom. “Žao mi je, gospođo Oliver. Dolazim odmah.”
“Imaš petnaest minuta.”
To nije bilo moguće; čak i kad bi uzela taksi, Joss bi debelo kasnila. Ipak je uzvratila, “Doći ću.”
Vozač se zaustavio na rubu, a Joss je taman otvarala vrata kad joj je mobitel opet zazvonio. Bila je u iskušenju da se ne javi, ali to je mogao biti bilo tko.
Možda nekakav hitan slučaj.
Ali nije. “Navrati u Safeway”, Deena je zalajala prije nego što je Joss uopće uspjela izreći riječ. “Kupi mlijeko i onu smrznutu tjesteninu za večeru koju volim. Tako taj tvoj izletić ipak neće hiti gubitak vremena.”
Kad se vratila natrag u udobno sjedalo taksija i bacila pogled na taksimetar, shvatila je da će u ovih sat vremena, koliko je provela izvan kuće Oliverovih, kad se sve zbroji, ostati bez sedamdeset pet dolara.
Prilično pozamašna svotica za grupu za koju čak nije bila previše ni zainteresirana. Mogla se samo nadati da će se isplatiti.
Shoeho927.
Zvučalo je dobro. Lorna je unijela posve novu lozinku na eBay, koja joj je savršeno pristajala uz novo korisničko ime, pričekala potvrdu e-mailom, kliknula na hiperlink i primila poruku koja je glasila: ŠTO BISTE ŽELJELI PRONAĆI?
Može li jednostavnije od ovog?
Utipkala je riječi Marc Jacobs.
Pogodak, četiristo pronalazaka isključivo ženskih cipela! Preletjela je stranicom u potrazi za brojem 38 i odmah zamijetila natpis Seks i kožnate čizme NYC Marc Jacobs. Kliknula je na link i pročitala opis:
Potpuno nove, zapakirane. Seksi kožnate čizme zaobljenog vrha s modernim detaljem vezica koje idu sa strane prema gore, imaju patentni zatvarač i punu stabilnu petu. Kožnati obrub i potplat. Veličina 38. Visina pete 10 cm, visina čizme 45 cm.
Ajoj.

_________________
Anonimne ovisnice o cipelama  Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anonimne ovisnice o cipelama  Empty Re: Anonimne ovisnice o cipelama

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu