Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Engleski putnici - Metju Nil

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 10:16 am

First topic message reminder :

Godina je 1857. Iz londonske luke isplovljava jedrenjak Sinseriti. Od kapetana do putnika, svako to putovanje želi da iskoristi da ostvari svoje ciljeve...

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 P0327610

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:17 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54695


KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, listopada 1857.


Loše vijesti čuli smo i prije nego što smo stupili na kopno. Kad se peljar popeo i stao nas voditi prema luci Cape Colony ― živopisnom mjestu koje vreba iza široke gore, ravne poput klavira ― odlučio sam se oprezno malo propitati.
»Kako ovdje stoje stvari s novcem? Hoćemo li ovdje biti bogataši ili siromasi u usporedbi s mjestom iz kojega samo došli?«
Slegnuo je ramenima. »Ovisi o tome što želite.«
»Pa, recimo prenoćište. Ili možda bocu francuskog konjaka.«
»Prenoćište neće biti jeftino«, veselo je odvratio, »ali s konjakom ćete dobro proći. Po tome znate da ste u slobodnoj luci.«
E, ali nisam to znao. Slobodna luka? No, to je bila nepoželjna, trula vijest. Doista, nitko ne zna bolje od Engleza čovjeku prevarom oteti zalogaj iz usta. Pitam ja vas. Kakvog smisla ima gnjaviti svijet carinicima, kuterima Obalne straže i drugim glupostima ako u svemu tome ostaviš toliku rupu, gdje se ne traži ni peni carine na bilo što? Ne kažem da su mi nedostajali oni financi, ali ako nas već moraju gnjaviti, onda bi nas i ovdje morali gnjaviti, kao što smo se nadali. Bila je to pravo sramota. Nakon sveg truda koji smo uložili da onako nadogradimo Sincerity i nakrcamo je onim stanovitim tajnim teretom, ovdje sve to nije vrijedilo više nego da smo svaki sanduk ukrcali u glavnu štivu, naočigled sviju, kao bilo kakav obični trgovčić. Gdje je tu pravda?
To nas je dosta pogodilo. Bio sam uvjeren da ćemo Sincerity neopazice odvesti u neku skrivenu dragu gdje će potiho iznjedriti svoja blaga i ubrati nagradu. Računao sam i da će ovo biti povoljno mjesto za to, vidjevši da se radi o dosta živahnom kutku na kugli zemaljskoj, dok bi taj engleski Hobart, sudeći po tome kako je izgledao na našoj karti svijeta, mogao biti i više nego beskoristan, onakva mrljica nadomak ničega. I onda ustanovim da su nas prevarom iskrcali u zemlji jeftinog poroka.
No, kako mudrac kaže ― ne vrijedi plakali za sleđem kojeg ni vidio nisi ― pa sam nastojao što manje misliti na to, obavljajući razne poslovi u luci, kojih je bilo dovoljno da me zaokupe. Najprije je valjalo srediti ispravu, a zatim sam morao naručiti nove bačve s vodom i potrebnu hranu, na koju je trebalo čekati dobrih nekoliko dana. Čitavo to vrijeme momci su cviljeli i gnjavili da im dam plaču i pustim ih na obalu da prave nevolje. Odbijao sam ih dokle god sam mogao, ali sam na kraju morao popustiti, podijelivši im nešto sitniša i pustivši ih da onako pohlepni odjure preko mostića. Nekolicinu sam zadržao, pa tako i Chinu Clucasa, čija je ruka nakon onoga sa svinjom dosta dobro zarasla, da ukrcaju zadnju bačve s vodom i živine koje sam kupio kako bismo se prehranili daljnji komad puta. Radili su to sporije od
puževa, onako srditi što su morali ostati.
Nisam se ni sam više zadržavao. Ostavio sam Kinviga da se izdere na njih tu i tamo, a Brew i ja smo otišli potražiti neke pristojne karte, tek toliko da znamo koji dio Australije gledamo. Barem smo tu imali sreće. Prve koje smo ugledali koštale su toliko da je to bila čista pljačka, skupe kao da su zlatom crtane, ali tada smo naišli na neki brlog od dučana, gdje sam pronašao lijepu malu kartu Van Diemenove zemlje ― ili Tasmanije, kako je sada nazivaju ― za četvrt cijene onih dr ugih. Bila je trunku zastarjela istinabog, s godinom 1830. otisnutom na vrhu, ali što to smeta. Obalna linija bila je dovoljno jasno naznačena, dok bi oznake novih cesta ili gradova koji su nastali u unutrašnjosti samo zbunjivale Manjane na brodu. Prodavač je imao još jednu, s cijelom Australijom, također trunku zastarjelu, koja će također dobro doći makar da se zabunom ne nasučemoo na nju jedne mračne noći, i uspio sam ga lijepo smotati da nam spusti cijenu za obje karte.
Dobra pogodba zna razveseliti čovjeka, pa mi se popravilo raspoloženje koje je bilo prilično loše nakon ona prevare o slobodnoj luci. Čak nam mislio da bismo mogli i malo razgledali tu Afriku, kad smo već ovdje, i tako smo krenuli u šetnju gradom. Bilo je to, kako sam primijetio, svadljivo neko mjestašce. Netom što smo stigli, bilo je hladno da hladnije nije moglo biti, uz ledeni povjetarac kojeg se ne bi sramio ni siječanj u Ramaeyju ― što dosta iznenađuje za tu Afriku kad je poznato da je tamo vruće kao u pećnici ― no tada je vjetar okrenuo na sjever i nagio je došlo ljeto, sunčano i toplo, da se bolje poželjeti ne može, a zatim je opet zahladilo. Druga zanimljivost ja debljina domaćih ljudi Doista još nikad nisam vidio mjesto gdje ljudi moraju nositi toliko vlastitog sala. Najprije sam se pitao nije li to zgodan način da se zaštite od onog hladnog vjetra, kao da su uzgojili kapute iznutra, ali tada hitio otišli u krčmu da kušamo afričku hranu i pronašli odgovor. Naručili smo ribu, ali sirotice mu plivale u čistoj masti. Kad sam pitao krčmara ― jednog od onih afričkih Nizozemaca, jednako zadriglog kao i svi oni ― s ponos nam nam je rekao da je to najbolji loj iz ovčjeg repa. Nekoliko mjeseci toga čovjeka fino zaokrugli.
Indijci i kažnjenici u Africi zocijelo jedu nešto drugo, jer su uglavnom žgoljavi kao grablje. I tihi su, kao da ne žele svraćati pažnju na sebe. Moram reći da to ni ne ćudi s obzirom na to da se Englezi i Nizozemci prema njima ponašaju kao da su obična gamad, sikču i deru se na njih da jo to ružno i gledati. Ima i otok Man svoje prdonje ― večinom Engleze i Škote koje je upropastio neki blesavi plemićki naslov ispred imena ― ali ovo je bilo deset puta gore. Ovdje nije bila šačica umišljenih veličina, već se činilo da jedna polovica grada ismijava i ugnjetava drugu.
Brewa su više zanimali dućani. »Ma jeste li vidjeli kakvu samo rudarsku opremu nude«, pitao je kad smo zašli u jedan dućan, premda nisam mogao a da je ne vidim jer je pola sobe bilo nakrcano stvarima, od mijehova i kanti do šatora i prijenosnih kovačnica. Visoko na zidu u pozadini bio je velik natpis: TRAGAČI ZLATA NA PUTU ZA VIKTORIJU, KUPUJTE OVDJE! NAŠE SU CIJENE NIŽE NEGO U ČITAVOJ AUSTRALIJI
»I što s tim?«
Brew poprimi jedan od onih mudrijaških, znalačkih izraza. »Možda bismo se trebali natovariti. Moglo bi nam to donijeti priličnu svoticu. Osim toga, čini mi se traćenjem vremena jedriti tako daleko s običnim balastom u skladištu.«
»Jedino«, odgovorio sam iznenađen njegovom lakomislenošću, »što nemamo novaca da to platimo, a i ne idemo u Viktoriju, nego na Tasmaniju.«
Radi se o tome da je Brew momak koji zrelo razmišlja i teško ga je uloviti nespremna. »A zašto ne bismo otišli u Viktoriju? Možemo Englezima ispričati bilo kakvu izmišljotinu; njima će ionako biti svejedno. Kažu da u Viktoriji zlato niče kao gljive poslije kiše, pa bismo tamo mogli dobro prodati naš teret.«
»A odakle nam novac? Nakon dućana i lučkih pristojbi i kojeg penija za posadu ne ostaje ništa za tu rudarsku opremu.«
»To je bar lako. Trebamo samo rasparčati one vilice i što li već, kojih smo se nagrabili u Maldonu. Trebale bi dobro ići u ovakvom gradu.«
Što je najgore, nije to bila ni tako loša zamisao. Malo sam izvodio sliježući ramenima i odmahujući glavom, tek toliko da se suviše ne umisli, ali sam se naposljetku složio. Tako smo se vratili na brod po koji komad srebrnine za uzorak i stali tražiti dućan. Ako smo kod karata išli na jeftinoću, sada smo tražili skupoću i odlučili smo se za dućan kojem je izlog bio pun srebrnih svijećnjaka i zgodnih stolića, i s nekim bahatim čovom za tezgom. Roba ga je vidno zanimala kad sam mu je pokazao, premda se pretvarao kao da pretjerano ne mari.
»Ne znam, možda bi mi dobro došle«, rekao je zureći u žlicu i vilicu koje sam mu pružio. »Imate čitav komplet?«
»Možda nedostaje jedna ili dvije«, odgovorio sam, misleći na one što su nam pale u mulj Blackwatera kad je njihov vlasnik počeo pucati na nas. Imamo ih valjda pola sanduka na brodu.«
»Stvarno?« Bolje je promotrio pribor i tada malko zaškilji. »Odakle vam?«
Ako Manjana išta čini opreznim, onda su to pitanja. »S jedne od londonskih tržnica.«
»Koje?«
Slegnuo sam ramenima kao da se nisam ni trudio upamtiti. »Zar je važno?«
»Moglo bi biti.« Oči mu poprime pohlepan, lucidan sjaj. »Možda se radi o pukoj podudarnosti, ali neki dan sam u engleskim novinama čitao nešto o nesretnom gospodinu kojem je opljačkana srebrnina. Ako se ne varam, zvao se Howarth, admiral Henry Howarth.« Podigao je žlicu pokazujući prstom na inicijale HH. »Ne živi daleko od Londona, mislim, negdje na obali.«
Uspio sam zadržati širok osmijeh na licu. »Ma nemojte.« Bio sam sav smeten. Kako je to već mogao pročitati? Onda mi je sinulo jasno kao dan. Parobrodi. Nisam li ih i sam vidio, nagomilane u luci, kako rigaju onaj kužni dim u zrak? Svih ovih tjedana jurili su pored nas noseći poštu, novine i nevolje. »Naravno, momaka kojima ime i prezime počinju sa H ima valjda na tisuće i milijune.«
»Ima ih, svakako.« Prodavač nas je pažljivo mjerkao. »Bio je to vrlo nezgodan slučaj, koliko pamtim. Kako piše Times, zapovijedao je u posljednjem ratu s Kinezima, a pribor za jelo koji mu je otet izliven je od srebra sa zarobljenog kineskog broda. Bio je to za njega velik gubitak.«
Kao da nas već nije dovoljno pratila nesreća, sad je još ispalo da smo zabunom opljačkali nekog junaka.
»Imate li kakav dokaz o prethodnom vlasništvu? Možda dokument o kupnji?«
Ima trenutaka kada se može oklijevati, ali ovo nije bio jedan od tih. Dobacio sam pogled Brewu. »Imamo li?«
Brew je bio pun prijekora prema samom sebi zbog vlastite rastresenosti. »Jao, potpuno sam ga zaboravio.«
Velikodušno sam mu oprostio. »Onda je najbolje da se vratimo po njega.« Dobacio sam prodavaču širok manski osmijeh i posegnuo za našom vilicom i žlicom. »Začas se vraćamo.« Samo na trenutak, i to ružan trenutak, izgledao je kao da će ih pokušati zadržati, ali ih napokon pusti.
»To je bilo jako pametno«, dobacio sam Brewu kad smo se našli na ulici.
Malo kad se događalo da se Brew posrami, onako lukav kakav već jest, ali sada sam na njemu ipak vidio neke naznake. »Naprosto nismo imali sreće«, zacvilio je. »Osim toga, neće ništa poduzeti.«
Iz znatiželje sam se osvrnuo, premda bih radije da nisam. Tamo je na ulaznim vratima, poput uhode, stajao prodavač dobrano nas odmjeravajući. Odglumio sam da gledam mimo njega, u nešto sasvim deseto, premda slučajno dalje niz ulicu nije bilo ničega, osim nekog os tarjelog psa koji je digao nogu i mokrio po ogradi.
Sada smo nastavili hodati, i to žustrim korakom. »Čak i da nekome kaže, ne mogu nam ništa«, nije se dao Brew, usporivši malo. »Ta ni ne zna tko smo.«
Znao je sasvim dovoljno. »Ali, rekli smo mu da imamo brod i da je srebro na njemu.«
Brew na to obori glavu. »Ali ne zna mu ime. Nijedan policajac neće pretraživati svaki usidreni brod samo zbog tako mršave vjerojatnosti.«
Doista? Prodavač im može reći kako izgledamo, a neće nam olakšati stvar ni to što se oko te priče podigla prašina u novinama, sa svim tim junačkim admiralima i ratovima i Kinezima što zapinju za oko. Takve gluposti bi lako mogle dovesti u iskušenje policajca, čak i afričkog. Začas sam počeo razmišljali samo o ruži vjetrova. Baš je toga dana vjetar okrenuo na jug i pružio nam priliku da se nosimo odande. Kad bi se vratio topli sjeverac, što bi se, koliko ja znam, moglo dogoditi svaki čas, ulovili bi nas prije nego medvjeda koji se pokušao uzverati na dimnjak. Ta, morali bismo ovdje ostati danima i tjednima. Dok smo se vraćali na brod, donio sam odluku:
»Neću riskirati.« Kinvigu sam dobacio: »Još danas dižemo sidro.«
Nevolja je u tome što to ne ide tako lako. Za početak, na obali je stajalo dvadesetak buradi s vodom, koju je još trebalo ukrcati, kao i omanji zoološki vrt stoke i peradi. Dok sam promatrao, China Clucas i još dvojica dizali su pomoću koloturnika svezano prase, i to hitro poput puževa, još uvijek nadureni što su morali ostati. Nadalje, a što je bilo mnogo gore, trebalo je naći vlastitu posadu.
»Vjerojatno piju«, rekao je Brew.
»Ili se kurvaju«, dodao je Kinvig.
»Ili oboje.«
Sumnjao sam da su imali dovoljno novaca za oboje. No, dođe na isto. »Bolje bi bilo da ih odeš potražiti«, rekao sam Kinvigu. »Ne mogu biti previše raštrkani.«
Već je krenuo kad se Brew sjetio još jedne nevolje. »A putnici?«
Da, što s njima? Odsjeli su u konačištu odmah nasuprot pristaništa i toga jutra sam ih vidio kako su se nekamo odgegali. A kao Englezi, neće ti učiniti nešto predvidivo, kao, recimo, naći zgodne kurve da im odagnaju brige, nego se bave bogtepitaj kakvom ludošću. Odmahnuo sam rukom. »Poslat ću Kinviga da se raspita za njih u konačištu. Ako ih ne bude, možda ćemo morati njihovu robu ostaviti na obali i otići bez njih.« To im se, dakako, ne bi nimalo svidjelo i sigurno bi bilo mnogo strke i galame i psovanja po nama, ali mi je to i dalje bilo draže nego riskirati da ostatak života provedem truleći u nekoj afričkoj tamnici. »Bolje da sada platim lučke pristojbe ili nas nikad više neće pustiti van.«
Baš sam se spremao stupiti na mol kad se China Clucas oglasio: »Čuo sam vas. Hoćete kidnuti bez Engleza.«
Nema goreg nego kad čovjek pilećeg mozga krene pametovati. Uputio mi je tvrdoglav, znalački pogled. Strogo sam ga promatrao. »Nisam li ti rekao da preneseš one bačve? Na posao.«
U očima mu se pojavi ranjen izraz. »Nije pošteno otići i ostaviti doktora. Jednostavno nije pošteno.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:17 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54694



VELEČASNI GEOFFREY WILSON, listopada 1857.


Čekao sam već gotovo jedan sat da me pukovnik Rider primi. Premda me je to prilično ljutilo, barem sam imao prilike u mislima uvježbati razgovor koji sam namjeravao obaviti s njim. Najprije ću se potruditi da ga pridobijem na taj način što ću mu reći da se utječem njegovoj golemoj stručnosti u vođenju ljudi. Potom ću se zabrinuti izlažući svoje sumnje u pogledu duševnog zdravlja dr. Pottera, i opisujući njegove nevjerojatne osvetoljubive poteze na putu iz Londona, s osobitim osvrtom na pokušaj hipnotiziranja krmka. Napokon ću mu povjeriti kako se bojim da je doktor povrijeđen time što nije postavljen za vođu ekspedicije. Potom ne bih dalje izražavao svoje mišljenje nego naprosto zatražio pukovnikov savjet. Premda inače, naravno, ne provodim vrijeme baveći se takvim strategijama nadmudrivanja, imam već dovoljno godina da bih uvidio kako je važno iznijeti svoje mišljenje u takvom obliku kojim ćeš sugovornika pridobiti za sebe.
Čuvši korake i glasove, pretpostavio sam da ću napokon biti uveden k pukovniku. Nažalost, to nije bio slučaj. »Gospodine Brew? Kakvo iznenađenje.«
»Ah, hvala nebesima, velečasni. Vaša gazdarica rekla je da bih vas mogao ovdje zateći. Kapetan kaže da moramo danas isploviti. Morate smjesta doći.«
Taj je zahtjev bio jednako nerazuman koliko i neočekivan. Još prethodnog jutra kapetan je rekao da ćemo u Cape Colonyju ostati barem još nekoliko dana. »Ali zašto?«
»Ne možemo propustiti ovakav vjetar«, tvrdio je Brew. »Ako opet promijeni smjer, morali bismo ovdje ostati tjednima ili mjesecima, pa čak dulje. Ne biste valjda htjeli ovdje dočekati Božić, velečasni?«
»Kapetan nikad ranije nije ukazao na takvu mogućnost."
»Da, samo to je bilo prije nego što je vjetar promijenio smjer.«
Uza sav bijes koji sam osjetio, malo se što tu moglo učiniti. Ispričavši se naredniku koji je vani stajao, izašao sam iz dvorca kajući se što sam tog jutra uopće obavijestio gazdaricu o svome kretanju. To sam doista učinio samo zato što sam vjerovao kako će je veseliti spoznaja da kod nje odsjedaju istaknuti ljudi.
Brewa je čekala kočija. Tek kad je vozilo zabrundalo i krenulo, postavio mi je sljedeće pitanje: »Znate li kojim slučajem gdje bi mogla biti druga dvojica?«
No, to je bilo stvarno previše. Odvukao me, dakle, od mojeg važnog zadatka premda mu još nije bilo znano gdje se nalaze Renshaw i doktor. Možda ću još satima morati čekati na njihov povratak, a sve to vrijeme mogao sam razgovarati s pukovnikom Riderom. »Nemam ni najblažeg pojma«, odgovorio sam hladno.
Lice mu se oduljilo. »To nije dobro.«
Na kraju je položaj jednog od mojih kolega lako ustanovljen. Kad je kočija skrenula prema luci, ugledao sam pred nama raštrkanu grupicu ljudi i u njima prepoznao članove naše posade. Na taj način je postalo jasno da je brod još sasvim nespreman za isplovljavanje, usprkos Brewovim tvrdnjama. Ljudi su izgledali potpuno nesposobni za obavljanje svojih dužnosti. Kosa im je bila raščupana, a odjeća izgužvana kao da su netom poustajali iz kreveta, dok su neki teturali pri hodu, vidljivo pijani. Sve u svemu, imat ću štošta reći kapetanu o ovoj zgodi. Tek kad je kočija došla u ravninu s ljudima, primijetio sam, na svoje veliko iznenađene, Renshawa kako mrzovoljno korača uz njih. Na trenutak sam pomislio da je nekako povrijedio nogu jer je šepao, ali sam tada shvatio da mu nedostaje jedna cipela.
»Što vam se, zaboga, dogodilo, Renshaw?« ― doviknuo sam s prozora kočije.
Samo je slegnuo ramenima, ali me jedan od članova posade značajno pogledao i viknuo: »Pecao je, župniče, i to na istoj ubavoj rječici gdje i mi. U njoj je i izgubio čizmu.«
Nisam imao pojma o čemu govori, a ni želje da shvatim, jer me više zaokupljao grub način na koji se prema meni postupalo. Stigavši u konačište, vidio sam da su sve naše stvari već spakirane i odložene u hodnik i čim sam podmirio račun, pozvao sam kočijaša da me odveze preko puta do Sincerity. Kewley je stajao na glavnoj palubi.
»Kapetane, mislim da mi dugujete objašnjenje u vezi s tako neočekivanim, naglim, da ne kažem nepravodobnim odlaskom.«
Kakvog li drznika. Nije ni odgovorio, već se okrenuo od mene i gledao luku zaklonivši rukom oči. »A, eno ga. Bio je već krajnji čas.«
Slijedeći njegov pogled, ugledao sam još jednu kočiju kako se primiče, a na prozoru se vidjelo mrko lice dr. Pottera. Nakon njegovog posljednjeg ispada ne bi me previše pogodilo da se uspio izgubiti. Vidjevši mahnite znakove koje mu je davala posada, usmjerio je kočijaša na mol do broda, gdje je začas sišao i uz pomoć kočijaša i brodskog snagatora Clucasa, koji se sjurio da ga pozdravi, stao istovarivati veliku količinu drvenih kovčega. Razljutio sam se kad sam vidio kako Kewley pokušava iskoristiti to komešanje da umakne, povlačeći se na komandni most. Nisam mu imao namjeru popustiti i krenuo sam za njim.
»Kapetane, još mi niste objasnili čemu ovako iznenadan odlazak.«
Sreća nije bila na mojoj strani. Upravo mi je upravljao svoj mrzovoljni pogled kad je uslijedio novi prekid, ovaj put neki urnebesni lavež. Luka je bila omiljeno stjecište pasa lutalica, koje se često moglo vidjeti kako prekopavaju po smeću u potrazi za hranom, i sada je čopor njih pokazao zanimanje za Potterovu novu prtljagu.
»Nosite se«, ljutito je vikao Potter vitlajući štapom. Životinje su se povukle tek nekoliko koraka i nastavile oštro lajati na sanduke.
»Što vam je to unutra, doktore?« ― prozove ga Renshaw kad je prvi kovčeg donesen na palubu.
Potter ga hladno pogleda. »Uzorci. Uzorci za proučavanje.«
»Nisu valjda mačke?« ― poviknuo je netko od posade na opći smijeh.
Ponovo sam se obratio Kewleyju: »Kapetane, smijem li vas ponovo zamoliti da objasnite...«
Jedna je od nepravdi ovoga svijeta što snaga svakog prosvjeda, koliko god opravdan bio, slabi ukoliko ga ponavljate. Kewley kao da je izgubio svaki osjećaj neugodnosti, potpuno otklanjajući moje pritužbe. »Ne sada, župniče. Moram se pobrinuti za brod. Ispričajte me, ali moram vas zamoliti da se ne zadržavate na komandnom mostu.«
Uvelike razdražen, svejedno sam morao sići na glavnu palubu i čekati da se brod otisne. Sjedio sam na smotanom užetu, da bi me već sljedećeg trenutka udaljio drugi časnik, Kinvig. Još nikad nisam vidio Manjane, inače najsporiju čeljad koju možete zamisliti, da se kreću takvom žustrinom. Neki su već bili na jarbolima i odvezivali jedra, dok su drugi spustili čamac da okrenu brod. Za tili časak Sincerity je oslobođena svog veza i okrenuta u smjeru vjetra. Nedugo zatim čamac je dignut na palubu, a tri vršna jedra razvijena i pričvršćena, našto se brod trznuo i krenuo. Posada je okretala križeve jarbola dok nisu bili pod najboljim kutem za hvatanje vjetra, i uskoro smo zaplovili prema pučini. Tek sam tada zapazio zagonetan prizor iza nas. Na molu, upravo tamo gdje je Sincerity maločas bila privezana, stajala su dva čovjeka i uzbuđeno mahala pokazujući u našem pravcu.
I Potter ih je vidio. »Tko su pak oni tamo?« ― doviknuo je Kewleyju.
»Ono?« ― kapetan je rukom protrljao bradu, škiljeći prema onoj dvojici. »A, bit će neki dobronamjernici što nam žele sretan put.«
Nešto u njihovom mahanju nije bilo kako treba. »Jeste li sigurni?«
Umjesto da odgovori, okrenuo se uz glasan povik: »Idemo momci, mahnimo ljudima što nas pozdravljaju.« Nakon trunke oklijevanja, čitav brod, od palube do najviših jarbola, prekrile su razmahane ruke. Začudo, oduševljenje onih na obali je splasnulo umjesto da poraste.
I tako smo krenuli na istok, preko Južnoga oceana*, prema Tasmaniji. (*Southern Ocean, sada u nas: Mora oko Antarktike.)

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:23 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54693


OSMO POGLAVLJE




NATHANIEL STEBBINGS, učitelj u Bristolu


Nathaniel Stebbings, Johnu Harrisu, doseljeniku i zemljoposjedniku na Van Diemenovoj zemlji
Rose House, Bristol, 12. prosinca 1832,
Gospodine Harris,
S više nego trunkom žalosti moram se oprostiti od maloga Georgea koji se vraća u svoju domovinu. Teško je povjerovati da su prošle pune dvije godine otkad je s majkom i sa mnom, tako je brzo proteklo vrijeme.
Kad je g. Grigson prvi put došao u Rose House i natuknuo nešto o vašem dogovoru, priznajem da sam se našao pomalo u nevjerici. Uza sve učiteljsko iskustvo, nisam se mogao pohvaliti nikakvom stručnošću u pogledu poučavanja divljih crnačkih dječaka koji žive na najudaljenijim antipodima i ne poričem da mi je malo nedostajalo da otklonim tako neobičan prijedlog. Na kraju sam više nego zadovoljan što sam donio pozitivnu odluku, jer se ishod pokazao boljim nego što sam očekivao. Istina, s dječakom je u početku bilo poteškoća. Nije pristajao mirno sjediti, što je bilo teško prevladati, i katkad bi skočio na noge čak i usred objeda, a ta se navika mogla izliječiti samo neprestanim prijekorima. Također, bio je nemiran noću, često je izvikivao čudne divlje riječi na svojem jeziku, dok nije čitavo kućanstvo digao na noge svojim misterioznim noćnim morama. S vremenom se međutim privikao na novi dom i sada je pristojno, drago dijete. Osobito je postao privržen majčinoj služavci, gđi. Cleghorn ― brižnoj Velšanki ― kojoj se držao oko struka kao za neko stablo u oluji, pri čemu je tako neskriveno odbijao odvojiti se od nje da ju je ometao u obavljanju dužnosti.
Što se dječakova učenja tiče, i ovdje sam bio iznenađen jer je dobrano prionuo i brzo napredovao. Uvjerit ćete se da sada prilično tečno govori engleski, premda mu prijedlozi i neka prošla vremena još uvijek zadaju poteškoće. Također piše čitkim i urednim rukopisom, premda još treba uvježbati pravopis. Uopće dobro pamti i vrlo je dobro savladao psalme.
Najveću mi je radost, međutim, pričinjala njegova vještina u računanju. Dok je u drugim predmetima dobar, premda ne odskače, na ovom je području pokazao iznimnu sposobnost. Tablicu množenja naučio je gotovo s većom lakoćom nego abecedu, što je vrlo neobično, i tako je brzo savladao množenje i dijeljenje da sam ga uveo i u geometriju. Čini se da je posve očaran brojevima, kao da su igračke stvorene njemu za zabavu. U više navrata zatekao sam ga kako samostalno ispisuje jednadžbe, gotovo potajno, kao da mu je to osobno zadovoljstvo. Ta njegova vještina me utoliko više iznenadila što se upravo na tom području, više nego na ikojem drugom, moglo očekivati da će imati poteškoća.
Nisam bez razloga ovako opširno opisao Georgeov dar za matematiku. Želja mi je, naime, da vam ukažem na važnost njegovog eventualnog daljnjeg školovanja. Nadam se da nećete smatrati neumjesnim ako vas upitam ne biste li ipak preispitali svoju odluku, o kojoj me je g. Grigson obavijestio, da zaposlite dječaka na nekom običnom poslu na posjedu. Strahujem da bi družeći se s osobama daleko nižeg obrazovanja mogao zaboraviti ono što je naučio. S obzirom na golem napredak koji je postigao, bila bi to silna šteta. Uz malo ohrabrenja i daljnju poduku, vjerujem da bi George bio prikladniji za kakvu javnu službu, možda u administraciji kolonijalne vlade. Zaposlenje u uredu također bi mu bolje pogodovalo zbog zdravlja, jer primijetio sam da nije odviše čvrste građe. Opskrbio sam ga svim slovnicama i računicama kojima može jasno pokazati sadašnju razinu znanja za koje bi, vjerujem, guverner otoka imao interesa.
Preostaje mi samo nada da ćete katkad smoći vremena da nam napišete pismo kako bismo štogod čuli o dječakovu napretku. Bojim se da gđa Cleghorn neće dati mira majci i meni ne bude li doznavala novosti o »svome Georgeu«, kako ga zove. Isto tako, ako biste pronašli još takvih nesretnika koji bi imali koristi od redovne poduke, bio bih, razumije se, spreman ponovo ponuditi svoje usluge.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:23 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54692



JACK HARP, 1830. - 37.


Nas osamnaestorica čučali smo u onom smrdljivom brodskom skladištu i osluškivali zveket lanca kojima se spuštalo sidro, što je bio siguran znak da smo nekamo stigli. Bilo je prilično ugodno stupiti na palubu i osjetiti struju vjetra budući da je dolje bilo ubitačno. Vidio sam da smo se zaustavili u uskom zaljevu; na obali samo divlje raslinje, ljudima ni traga. To me i nije suviše začudilo jer mi smo bili ti sretnici koji će ovdje začeti novu selendru. Zaljev su štitila brda i imao je žuti mali žal, te sam pomislio kako je to mjesto na svoj način lijepo, taj Port Arthur, kako će se zvati. O toj ću ljepoti još imati vremena razmišljati, kao što se naravno pokazalo.
Već tijekom nekoliko dana izgradili smo kolibe i skladište i stvorili zgodno zatvoreničko naselje. Potom smo počeli s radom koji se sastojao od obaranja golemih stabala i piljenja na komade, ili tegljenja preko luke ― u kojoj je voda bila hladna kao led ― a uskoro su stigli i drugi jadnici da s nama podijele užitak. Nikad prije nisam bio zatočen u kažnjeničkoj koloniji, ali sam čuo priče o tome što se događa u Macquarie Harbouru ― priče od kojih bi se i sam vrag naježio ― i nisam imao namjeru čekati da me zadesi ista sudbina. Računao sam da ću nevolji najlakše stati na kraj upravo tako da je izazovem, i bacio sam se na posao da steknem glas, što je značilo dobacivati okolo oštre poglede i razbiti glavu svakome tko bi mi uzvratio. Morao sam se paziti čuvara jer bičuju svakoga koga uhvate, ali dalo se to obaviti negdje u tišini šume ili navečer u kolibama, pa i premda su me uhvatili i izbičevali jedanput ili dvaput, cijena mi se nije činila prevelikom. Pazio sam da ne zaboravim nijednu bezobraštinu, tako da mi ime ostane neokaljano, i na kraju nikad nisam ostao dužan, pa makar to sredio i koji tjedan kasnije. To me je i spašavalo, barem prvih godinu i nešto dana, dok nisu nagrnuli momci iz Macquarie Harboura.
Dobili smo ih svu silu, jer Macquarie Harbour se zauvijek zatvarao. Bit će da je neko uredsko piskaralo računalo da bi naš Port Arthur mogao postati još gori. Ti nitkovi, ubojita pogleda, bih su stvarno teški slučajevi, od one vrste koja bi prije stupila na vješala nego otrpjela podrugljiv osmijeh ih omalovažavanje i, stigavši u naselje ― koje se do tada već pretvorilo u gradić od koliba i pilana ― od prvog su časa nakanili pretvoriti mjesto u vlastitu igračku. To su u velikoj mjeri i postigli, jer su ih se upravitelj i njegovi ljigavi vojnici bojali isto kao i svi drugi, pa se jedva išta i poduzimalo kad bi ovi nekog jadnika premlatili na mrtvo ime, i to doslovno. Činio sam što sam mogao. Nastojao sam im se micati s puta i čak izigravao luđaka, kojeg nije vrijedno izazivati, no od toga nije bilo neke koristi jer su me već obilježili kao nekoga koga treba srezati. Uostalom, nije mi baš ni stalo do toga da se prisjećam tih vremena.
Jedina korist od tih momaka iz Macquarieja bila je da smo smjeli loviti ribu. Nakon nekog vremena ponestalo je zaliha iz skladišta i obroci su nam smanjeni, na što su se oni pošteno raspalili, te su prijetili svim zgodnim sredstvima ako im se ne da više jela, sve dok se upravitelj nije uplašio i rekao nam da se možemo sami pobrinuti za hranu. Skraćeno nam je radno vrijeme i rekli su nam neka idemo loviti ribu i počnemo uzgajati povrće. To je bilo dosta zgodno, jer sve postaje ljepše kad sjediš na obali s udicom u ruci ili okopavaš krumpir. Nisam samo ja tako mislio, nego su se čak i oni momci iz Macquarieja fino primirili. Zapravo, došlo je do toga da je upravitelj morao pustiti i vojsku u ribolov jer su postajali ljubomorni na zatvorenike.
Svemu lijepome dođe kraj, kako kažu, a s Port Arthurorn ono lijepo je završilo božičnim poklonom koji smo dobili u vidu posjeta guvernera Van Diemenove zemlje, Georgea Aldera glavom. O tom sam prijanu dosta toga čuo od drugih jer je često bio tema noćnih razgovora u kaznioničkim kolibama, kad su se smišljale raznorazne teške nezgode kojih bi se tako velika zvjerka trebala čuvati, a sada je, evo, silazio s čamca okružen manjim odredom stražara i ulizica. Lice mu je bilo beskrvno, gotovo kao da je bolestan, a oči bez trunke osmijeha podsjetile me na nekog od onih župnika čistunaca ili na zmiju dok vreba miša. Nije se doimao suviše zadovoljan onim što vidi dok je njuškao uokolo, onakav sav namrgođen, kao da smo ga nešto razočarali.
Nakon tog ljupkog posjeta brzo su uslijedile promjene. Dobili smo novog upravitelja, jednog od onih ratobornih Iraca koje topovske kugle nasmijavaju, i taj je stao na kraj našem ribolovu i vrtovima. Sve naše biljke su povađene i sakupljene na jedno veliko polje, što je imalo značiti da više nisu naše, i samo je nekoliko puzavaca imalo sreću da radi na njemu. Zatim su uvedene nove odore, različite s obzirom na to koliko se tko popravio. Svatko za koga se smatralo da je na putu spasa nosio je sivo, a mi ostali koji nismo, nosili smo živahno žutu boju. Oni bijednici koji su nekako uspjeli postati još gori izgledali su opet drugačije jer su na žutim odijelima imah divan natpis koji se sastojao od riječi »zločinac«, a dodatni ukras bili su još prekrasni okovi za noge.
Druga promjena bilo je ukidanje duhana To je zapravo izazvalo više bure nego sve ostalo jer je napola izludilo momke iz Macquarieja, pa su stalno tražili nekoga na kome će se iživljavati. Ako si uzvraćao ― što ja jesam ― to je kod upravitelja i njegovih crvenokaputaša nailazilo na negodovanje jer je dokazivalo da se još uvijek nisi popravio, tako da sam stalno morao nositi kanarinsku odjeću. To je bilo nezgodno, jer sam se s vremenom silno umarao od sječe drveća i dobivanja bičem po leđima i stalno sam zurio u onaj žuti mali žal. Osim toga, nisam se ništa pomlađivao i strahovao sam da se, zaglavim li ondje još četiri godine, neću moći izboriti za svoj kutak, i svaki od mojih mnogobrojnih neprijatelja lako bi od mene napravio kosani odrezak.
I Port Arthur je postajao sve stariji. Sada su tu bile stotine robijaša i novi jadnici su stalno pristizali, a od nekolicine koliba uz obalu postao je pravi Manchester u čijim su se radionicama proizvodile svakovrsne potrepštine, od čizama do stupova za svjetiljke. Postojao je škver na kojem su se gradili brodovi, i to pod strogim nadzorom, dok je sjeverno bio mali rudnik ugljena s podzemnim ćelijama, za koji se govorilo da je tako zgodan da su ga čak i momci iz Macquarieja nastojali izbjeći. Ako bi iz nekog razloga čovjek odlučio svu tu sreću staviti na kocku i malko se sam prošetati kroz šikaru, na brijegu iza upraviteljeve kuće se nalazio lijepi novi signalizator tako da bi začas za tu šetnju znala čitava Van Diemenova zemlja. Ako bi bjegunca uhvatili ― a u pravilu i bi ― i ako bi bio iscrpljen svojim podvigom ili je dobio metak u trbuh, dopremili bi ga natrag malom željeznicom čije su vagone pogonili robijaši, a ne para, jer je njih bilo veće obilje. Ako ga je pustolovina suviše uzbudila, imali smo za nesretnika čak i otok mrtvih gdje je mogao biti pokopan u pravom portarturovskom sanduku, možda i vlastoručne izrade.
Možda to već samo po sebi zvuči dovoljno velebno, ali naš ratoborni irski upravitelj zamišljao je još velebnije stvari, nesretan što je cijelo njegovo malo carstvo bilo načinjeno od samog drva, koje je slabo odolijevalo momcima našega soja. Tako se neočekivano javila potreba za svakim tko je imao sreće da se razumije u kamen, kao naprimjer netko tko se svojedobno zabavljao gradnjom mosta. Nisam nikad pomislio da će mi biti drago ponovo tucati kamenje, ali nakon svih onih godina piljenja drveća s mustrama kakvi su momci iz Macquarieja bio je to melem za dušu. Najprije sam određen za gradnju stražarnice u sklopu vojarne koja je bila okrugla kao neki vražji dvorac, a nakon toga je na red došla nova crkva koju smo morali imati zato da nam svake nedjelje neki župnik može govoriti kako smo pokvareni, e da to kojim slučajem ne bismo zaboravili. Na toj je crkvi bilo vraškog posla, pa smo godinu dana rintali dok nije bila gotova. Tada sam se počeo nadati da ću se ubrzo moći oprostiti od Port Arthura. Kamenoresci su uglavnom bili gmizavci koje sam mogao uplašiti kojom riječju i pogledom, tako da sam se lako mogao popravljati, i nakon svega nekoliko mjeseci prvi put sam svoju kanarinsku odoru zamijenio sivom. Budem li miran i pustim da vrijeme prolazi, računao sam da ću uskoro prijeći na gradnju cesta i slično, što bi nakon ovoga bilo med i mlijeko.
U usporedbi s crkvom moj naredni posao bio je oličenje mira, naime vodoskok i druge besmislice za ukrasni vrt koji je bio igračka supruge našeg irskog upravitelja. Tek je nekoliko mjeseci bila u braku sa starim divljakom i bila je sočna ženska, tako svježa i zrela, s nekim izrazom sjete u očima, valjda zato što je zaglavila ovdje, Bogu iza leđa, u društvu samih vojnika i robijaša okovanih lancima. Naklapalo se da ju je tim cvjetnjakom muž nastojao udobrovoljiti, i to, izgleda uspješno, jer gotovo bi svaki dan izašla i zaokupila se nekom novom sitnicom koju je trebalo promijeniti jer je ona to tako zamislila No, nama nije smetalo primati zapovjedi od takve zgodne male. Nije nikamo išla sama, nego je uvijek uz nju bio manji odred vojnika koji su stražarili, u slučaju da nekome padne štogod na pamet, kao što je uostalom i moglo. Teško je bilo ne buljiti u taj njezin fini izazovni struk, čak ispod tolike odjeće, a za sparnih dana siguran sam da sam uhvatio dašak njezinog mošusa, tako slatkog i podatnog. Nakon sveg tog vremena zatočeništva malo mi se pomutilo u glavi dok sam zamišljao ostatak slike i kako bi stenjala dok bih je pošteno obrađivao. Svejedno, upućivao sam samo oprezne poglede, jer mi je bilo stalo da zadržim to svoje sivo odijelo.
Slabo je razgovarala s nama kamenorescima, štedeći riječi za nekog Shepparda koji je izrađivao kerubine. Sheppard nije bio odviše vješt u tome, jer su ga zapravo uzeli zato što je nekoć klesao nadgrobne spomenike ― što baš i nije isto ― i nisu bili nalik na dječje letače nego više na debeljke s nečim gadnim na leđima. Upraviteljeva žena je to međutim shvaćala vrlo ozbiljno i neprestano ih je promatrala i dijelila savjete, kako god malo koristi od njih bilo. Ti su kerubini na neki način i prozuročili sve moje nevolje. Tada smo već zašli u mjesec siječanj i bilo je vruće kao u pećnici, a tucanje kamenja je žedan posao. Stajao sam na suncu dobranih nekoliko sati, odvaljujući kamene gromade za ljetnikovac koji je tada bio na redu, i baš sam otpio nekoliko dobrih gutljaja vode iz kante da rashladim grlo. Voda kao voda, a oko mene mir i potjeralo me u šetnju do obližnjeg grmlja.
Taman sam se mislio olakšati kad sam začuo nekakav dubok uzdah. Bila je to ona, upraviteljevo zlato, vruća i znojna onako u stezniku i sličnome, odmah s druge strane tog grma. Bit će da se odmakla da iz daljine pogleda kerubine. Oči su joj bile razrogačene kao da nikad nije vidjela nešto slično. Ja nisam ništa smjerao. Naprosto me iznenadila i, umjesto da ga hitro pospremim, kao što sam možda i trebao, samo sam zurio u nju. To je bila pogreška. Začas je ispustila vrisak dovoljno glasan da se čuje do Hobarta i nato su vojnici dotrčali.
Da kažem po pravdi, nikad nije tražila da budem kažnjen. Čak sam čuo da je tražila od supruga da me poštedi. Nije mi to puno pomoglo. Vjerojatno mu se nije sviđala pomisao da je vidjela ičiji osim njegovog, da joj se kojim slučajem ne pobudi znatiželja. U tren oka sam sivu odoru opet zamijenio žutom na kojoj je pisalo »zločinac«, i prekrasnim parom nožnih okova u skladu. Ni tu nije bio kraj upraviteljevom zahvaljivanju. Posebno me usrećio radnom skupinom u koju me je ubacio, a ponajviše nadzornikom skupine, Fergusonom, koji je bio poznat kao najrevniji bičevalac u Van Diemenovoj zemlji.
Ferguson je bio majstor u tome da ti nađe slabu točku, a zatim bi dan za danom čačkao po njoj sve dok te ne bi toliko izludio da počiniš neku glupost i tako se izboriš za termin na trokutastom okviru. Omiljena igra bila mu je postavljanje pitanja. »Izgledaš umorno«, rekao bi sav tužan, tako da si na trenutak pomislio da je zbilja zabrinut za tebe. »Možda bi se htio malo odmoriti?« Pravilo u radnim skupinama bila je stroga šutnja Ako si bio dovoljno lud da odgovoriš, osmijeh bi mu nestao s lica kao da ga nikad nije ni bilo, lupio bi nogom o tlo, stao ti dobacivati sve moguće uvrede kojih se uspio sjetiti, a zatim bi pozvao vojnike da te za nagradu odvuku na trokute. No, ako si i šutio, nisi prošao ništa bolje. Tada bi gad zatresao glavom, kao da je iznenađen. »No dobro, kad nisi umoran, onda imam pravi posao za tebe.« To bi pak bilo nešto najgore što je mogao smisliti, kao recimo tegljenje dvostruko većih klada, ili bi te poslao da stojiš u luci do struka u vodi i odguravaš daske prema brodu. Čak ni tada te ne bi ostavio na miru. Kad si već bio napola mrtav od tog posla, opet bi ti obzirno pristupio. »Nešto te muči, ha?« ― pitao bi brižno. »Ma znam. Brine te da ćeš jednoga dana morati otići iz ovog mjestanca i vratiti se u okrutni svijet pun raznih iskušenja Sav onaj rum koji treba popiti i duhan koji treba popušiti, pa ženskice što dižu suknjice.« Zatim bi ti se toliko približio da bi mu lice postalo mutno klupko blizine i zadaha. »Ne brini, Jack. Tvoj prijatelj Ferguson će te čuvati. Tako ću te lijepo udesiti da nećeš ni otići odavde dok se ne osušiš od starosti, tako da te žene više ni neće opterećivati.« Nakon toga bi te potapšao po ramenu kao da ti je stvarno prijatelj, što je bilo još i najgore. »Tvoj stari pajdaš Ferguson će sve srediti.«
Uz takav postupak nakon nekog vremena nije u skupini bilo čovjeka kojeg ne bi svrbjela šaka. A kad je tkogod što poduzeo, bio je spreman ― Ferguson je, naime, dobro pazio ― i obično bi se stigao izmaknuti i proći bez ogrebotine, što i nije teško kad te pokušava dohvatiti netko s okovima oko gležnjeva. Potom bi dozvao vojnike i dao da te odvuku, široko se osmjehujući, kao da za njega nema veće sreće nego kad neki njegov momak zasluži grebanje portarturske mačke.
Ali tu se moram načas zadržati, jer to nije bila kakva god sprava za bičevanje. Od svih onih na Van Diemenovoj zemlji, upravo je ova grozota imala i ime, i to zasluženo. Imala je devet repova i osamdeset i jedan čvor, a svaki je bio natopljen slanom vodom i osušen na suncu, dok nisu postali čista žica. Stotinu udaraca time bilo je dovoljno da svačija leđa pretvori u paštetu. Svejedno, odgovorno tvrdim ― a doista sam mjerodavan ― da u cijelom tom bičevanju nisu sami udarci zadavali toliko boli, već nešto sasvim drugo. Radi se o tom osećaju bespomoćnosti. Ništa se ne može usporediti s osjećajem koji proživljavaš dok, čvrsto zavezan za drveni trokut, mirno čekaš da bičevalac predahne ― pri čemu nikad ne vole žuriti ― i zada sljedeći udarac, a istovremeno ne možeš učiniti baš ništa da ga u tomu sprijčiš. Čak i nekoliko tjedana kasnije od same pomisli na tu divotu kažnjeniku bi mogao proključati mozak, poput mlijeka u loncu, te je spreman udarati i mlatiti i za najmanje sitnice, recimo, da mu neki glupan stane na put.
Ferguson je upravo i htio ― da mu grupa bude takva, jer tada su kao ovce srljali na sljedeće batinjanje, i tako sve u krug, poput zmije što se sama ujeda za rep. Pokazao je za mene posebno zanimanje ― rekao bih da je volio ugoditi svojem pretpostavljenom ― i nakon nekoliko mjeseci i nekoliko boravaka na trokutima htio sam iskočiti iz kože. Nisam se baš imao prilike pogledati u neko zgodno ogledalo, jer ih nije bilo na raspolaganju, ali kladim se da mi je pogled bio mnogo luđi nego ranije, kad sam se pravio da sam lud.
Jedva bi koji sat prošao a da nisam smišljao načine za bijeg, i ubrzo mi je prestalo biti važno koliko su uopće izvedivi. Netko tko ne poznaje Van Diemenovu zemlju mogao bi pomisliti kako nema baš mnogo načina da se ode iz Port Arthura, ali bilo ih je više nego što se činilo. Prvi, a zapravo i najčešći, bio je da budeš miran i izgledaš bezopasno, mjesecima i godinama, dok te napokon ne puste. Naravno, neprilika je bila u tome što mi to nije uspjelo ni nakon što sam se prilično potrudio, a sada sam imao premalo strpljenja za tako polagani rad. Drugi način bio je da se popraviš nekim smjelim činom, recimo tako da odaš neku malu tajnu svojih supatnika u zatočeništvu. Nezgoda je u tome što je otkucavanje bilo tako uobičajena stvar u Port Arthuru da je bilo teško doznati je li netko pravio nevolje, a ako bi, opet, izmislio neku priču i prikačio je nekom jadniku, što se također često činilo, postojala je mogućnost da će te otkriti i izbičevati, umjesto da te puste na slobodu. Treći i bolji put bio je izigravati junaka, tuko da naprimjer spasiš nekog glupavog crvenokaputaša od utapljanja ili pada posječenog stabla. To ja znalo lijepo završiti, i bilo je priča u slučajevima gdje su ljudi jednim potezom lance zamijenili pomilovanjem, ali u takvo se što nisi mogao pouzdali, osim ako sam ne namjestiš utapanje ili padanje drveta, što ne bi bilo lako izvesti. K tome me je upravitelj obilježio kao svojeg posebnog neprijatelja, tako da bih morao izvesti čitavo brdo čudesa da zaslužim njegov oprost.
Time sam došao do četvrtog načina ― o kojem se vječito razgovaralo ispod glasa ― a taj je bio da naprosto potrčiš prema guštari. U tome su se mnogi redovito i okušavali, iako s malo uspjeha s obzirom na brojne poteškoće. Čak i ako bi netko uspio presjeći lance sjekirom i umaknuti najbližim vojnicima, upraviteljev signalizator bi to začas javio i krenule bi potjere, a zbog oceana ne bi ni dospio daleko. Blatnjavi komad zemljišta na kojem se smjestio Port Arthur bio je skoro pa otok, spojen s ostatkom Van Diemenove zemlje prevlakom zvanom Eaglehawk Neck, širokom tek nekoliko lakata, i premda taj potez još nikad nisam vidio, bilo je opće poznato da ga nadziru čak i strože negoli tajne koje skriva podsuknja upraviteljeve žene. Tamo je bila postavljenu čitava četa crvenokaputaša, zajedno s čoporom golemih psina na lancima, a čuo sam i da se u more sa strane baca napoj da se namame morski psi. Da se neki jadnik čak i uspiju provući, prije nego što bi došao do nekog gospodarstva, našao bi se suočen s miljama šikare pred sobom, s trnjem i blatom i ničim jestivim. Bjegunci su se često predavali bez otpora jer bi im se već nakon nekoliko dana lutanja Port Arthur činio udobnim mjestom. Svejedno, upravo me taj način zanimao, uglavnom zato što je za njega uvijek postojala mogućnost, tako izazovna, a tada sam već bio suviše izluđen da bi mario je l’ će uspjeti. U to vrijeme radili amo blizu pruge i kad sam gledao one vugončiće kako se kotrljaju dok ih robijaši vuku, pažljivo sam motrio jesu li vojnici u blizini i zabavljao se razmišljajući što bih mogao učiniti.
Ali, izostavio sam peti i zadnji način da sa ode iz Port Arthura, na koji sam također rado pomišljao. Moglo je i tu nešto poći krivo, naravno, ali taj je makar pružao užitak nečega sto posto sigurnog. Vidio sam već nekoliko jadnika koji su odabrali taj put, kako mašu opruštajući se od svih u naselju, obijesno se veseleći skorašnjoj vožnji kolima kroz Hobart i dimu cigare. Provedbu je bila vrlo jednostavna. Samo oduboroš nekoga ― bilo koga, iako bi se ja opredijelio za prijatelja Fergusona ― i pri čekaš da mu pažnja popusti. Nakon toga mu se tiho prikrađeš, zamahneš kamenom ili sjekirom, ako je imaš, i nježno mu rascopaš glavurdu. Za samo koji dan zauvijek ćeš se oprostiti s Port Arthurom i krenuti na veliko putovanje sve do Hobarta, da nakratko uživaš u tamošnjim ćelijama i sudnicama, i najposlije omastiš konopac. Priznajem da to baš i nije najsretniji izlaz, ali nakon nekoliko mjeseci hodanja amo-tamo između Fergusonove skupine i trokuta prestao sam biti izbirljiv i bio sam spreman ugrabiti prvu priliku koja se ukaže.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:24 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54691


JULIUS CRANE - gostujući inspektor iz Londonskog kaznioničkog povjerenstva, 1837.


Valovi su bacakali lađu poput lista na vjetru i kad sam iz sigurnosti kabine nakratko izašao na palubu, do mene su kroz otvore doprli prigušeni vapaji i jecaji, kao i grozan smrad. Bio je to vonj ljudske životinje u kojoj je malo što ljudsko preostalo. Pomisao na svezane osuđenike u potpalublju silno me uznemiravala, ne samo zbog fizičkih muka koje su zacijelo proživljavali. Kao što mi je bilo dobro poznato, to što su toliko zbijeni u tako skučenom prostoru omogućavalo je užasan proces ― neizbježan kao i kemijska osmoza ― budući da se opačina širila od najokorjelijih do onih koji još uvijek posjeduju trunak nevinosti. Dovoljan im je još koji dan, pa da svi budu jednako zaraženi opačinom.
»Treba ih izvesti na palubu da udahnu malo zraka«, rekao sam.
Knowles, moj neželjeni suputnik, nije ni trepnuo. »Draže mi je da budu u okovima, profesore.«
Zabavljalo ga je da me oslovljava tom titulom, premda sam nekoliko puta rekao da je ne posjedujem. Knowles, koji je putovao u Port Arthur da pregleda opskrbu vodom tamošnjeg kažnjeničkog logora, jedan je od onih što njeguju bešćutni stav prema čovječanstvu, na koje je gledao otprilike na isti način kao i na pokvaren vodovodni sistem. Otkad smo krenuli iz Hobarta, naučio sam ne obazirati se suviše na njegove primjedbe, jer je pokazivanje osjećaja samo raspirivalo njegov sarkazam. »Nemate osjećaja samilosti prema ostalim ljudskim bićima«, rekao sam mu više zato da ga ukorim nego što bih očekivao da će se na nj obazirati.
»Ali naprotiv, profesore.« Veselo se potapšao po grudima kao da pokazuje gdje se točno taj osjećaj nalazi. »Evo ga ovdje, odmah ispod moje želje da mi grkljan ostane neprerezan.«
Bilo je to tipično za njega. »Da vas čuju kako govorite«, rekoh mu, »ne bih im mogao ni predbacivati što vam to žele učiniti.«
Druga Knowlesova neobičnost bile su njegove oči. Držao ih je tako stisnute da si katkada samo po tome što se micao mogao znati da nije u dubokom snu. To mu je, u kombinaciji s uobičajenim nedostatkom izraza na licu, pridavalo izgled bahatog škiljavog medvjeda. U najboljem slučaju, kao tog jutra na palubi, licem bi mu preletio jedva vidljiv trzaj, nešto poput grča, koji sam uskoro naučio protumačiti kao osmijeh. »Nemojte misliti da bi se zadovoljili mnome«, nastavio je vedro. »Nisu vam oni čitali iste knjige kao i vi, profesore, nego neke vlastite u kojima se najviše veliča rezanje grkljana takvog kršćanskog filantropa kao što ste vi sami.«
Još četiri dana morao sam podnositi njegovo društvo, kad smo se morali skloniti od žestokih zapuha u Gusarskom zaljevu. Mogao sam ta četiri dana provesti u inspekciji naselja Port Arthur, umjesto da trpim Knowlesovo nesnosno podbadanje. Već je i putovanje iz Engleske predugo trajalo, a još me nakon ovoga čekao obilazak kažnjeničkih naselja u Australiji. Da stvari budu gore, čitavo to vrijeme bili smo smiješno blizu našeg odredišta. Brod je stajao nadomak Eaglehawk Necka, uske prevlake koja povezuje Port Arthur s glavninom Van Diemenove zemlje. Kako je vrijeme prolazilo, nevoljko sam usvajao prizor stražarnice i čitavog čopora krvoločnih pasa na lancu, od kojih je jedan bio nekoliko lakata od kopna, na zanimljivoj platformi s psećom kućicom, valjda da kažnjenicima ne bi palo na pamet da se šuljaju po plićaku. Znao sam da se nalazimo samo koji sat kopnenog puta od glavnog kažnjeničkog naselja, i strašno je opterećivalo živce gledati ga iz takve blizine da se mogao čuti lavež pasa, a ostati nasukan.
Poteškoće je stvarao kapetan broda. »Po ovakvom vremenu ne može se prići čamcima«, tvrdio je kad god sam ga upitao, i bio pri tome jednako nepopustljiv kao i kad je odbijao pustiti jadne zatočenike da izađu iz potpalublja. Čak i kad je vjetar napokon okrenuo u prihvatljivijem smjeru, svejedno nije htio pristati, ovaj put tvrdeći da bi spuštanjem čamca u more mogao propustiti priliku da uhvati povoljan vjetar. Zbog njegove tvrdoglavosti još smo dva dana i dvije noći izgubili krstareći oko obale pred nama, dok mi se napokon kroz jutarnju izmaglicu nije ukazao moj cilj, kamenolom Port Arthura.
Nisam ni slutio koliko je zapravo veliko to naselje. Iz daljine su nagurane kolibice ostavljale dojam bijednog industrijskog mjesta, dok su mu zvuci vojničke trube i uzvikivanje zapovijedi pridavali vojničku nijansu. Kako se brod primicao, svrha ustanove bivala je sve žalosnije očita: sve su se jasnije razlučivale kažnjeničke skupine kako u lancima klipšu amo-tamo. Knowles je odjurio za svojim vodoopskrbnim poslovima i priznajem da sam bio sasvim zadovoljan što sam ga se riješio. Mene su pak odveli k jednom od službenika te ustanove koji se, moram to istaknuti, prema meni ponašao uglađeno i susretljivo, što nije čest slučaj kad netko izvana dolazi u nadzor ustanovi koju bi kasnije možda morao kritizirati. Smjestili su me u sobu i predstavili mi drugog službenika koji će mi biti vodič i koji mi je čak donio poziv na večeru s upraviteljem i njegovom suprugom. Nakon takvih priprema napokon sam mogao započeti s poslom.
Jedina je korist od velikog kašnjenja u tome što je čovjek sav na iglama od nestrpljenja i želje, tako da sam taj prvi dan obavio više nego što bih očekivao. Obišao sam gotovo svaku zgradu u kojoj kažnjenici obitavaju: svaku radionicu i spavaonicu, svaku kuhinju i kaznenu prostoriju. Također sam pratio skupinu koja je u lancima išla u sječu u obližnju šumu. Najviše mi je, međutim, značila mogućnost da razgovaram s nekim kažnjenicima i doznam kakav utjecaj na njih ima njihova kazna. Večinom su bili suviše tvrdokorni da bi surađivali, i na pitanja su odgovarali jednom riječju, no neki su se pokazali razgovorljivijima i premda su im odgovori bili oprezni, oni svejedno predstavljaju vrijedno svjedočanstvo.
Moji dojmovi o upravljanju naseljem bili su povoljni i nisu ih narušile ni spoznaje o okrutnim osvetama koje su često ružna pojava u takvim ustanovama. Nedostajao mu je međutim temeljni element: sustav moralnog prosvjećivanja. Malena škola nudila je svega nekoliko predavanja svakoga tjedna, dok je bijednu knjižnicu posjećivala samo nekolicina zatvorenika koji su već bili obrazovani, te im je učenje bilo najmanje potrebno. Što se crkve tiče, usprkos impresivnom izgledu tog kamenog zdanja, kroz razgovor s kažnjenicima stekao sam dojam da je utjecaj propovjednika bio zabrinjavajuće neznatan, pri čemu se mnogi od njih nisu ni trudili sakriti prezir prema tom čovjeku kojeg su nazivali »bogognjavatorom.«
S obzirom na to da ih se nisu primili odgojni utjecaji, zločinci su se ravnali samo po prijetnji od oštrih kazni koje su se dobivale i za najmanji prijestup. Takvom okrutnom sustavu bilo je bolno i svjedočiti jer se nije radilo o mehanizmu koji bi ljude preobražavao, nego vrsti surove dresure kakva bi se mogla primijeniti na divljim psima. Sliku nimalo nije popravljala relativna sloboda koja je samo omogućavala da se pogubni utjecaji prenose među prijestupnicima. Jedino se u radnim skupinama najstrože primjenjivao pravilo šutnje, dok kreveti u spavaćim kolibama kaznionice nisu čak bili ni razdvojeni paravanima, što je urađalo pokvarenim razgovorima i radnjama za mraka.
Bilo je to uistinu daleko od suvremenog poimanja kaznioničkog sustava kakvo se sada širi Engleskom i Sjedinjenim Državama. Ta nova i divljenja vrijedna razmišljanja ne oslanjaju se na lance i bičeve, već se koriste blagodatima tereta šutnje. Kažnjenike treba uvijek držati razdvojenima i tako ih spriječiti da se izlažu utjecajima, osim kad je u pitanju težak rad i kršćanski nauk, sve dok ti plemeniti pojmovi ne prevladaju u njihovom umu. Kaznioničko nasele kao što je Port Arthur, gdje se zločinci slobodno miješaju ne bi se mogao smatrati mjestom povratka ćudoređu, već prije školom zločina u kojoj džepari uče od provalnika, a provalnici od ubojica, dok se svi ne natope zločinom.
Takve su misli bile daleko od savršene pripreme za pristojno društveno okupljanje ― naročito u domu čovjeka kojeg sam smatrao najodgovornijim, upravitelja ustanove ― i dok sam se umivao i odijevao, bio bih rado predstojeću večeru zamijenio i za najskromniji obrok. No, ljudska je ćud nepredvidljiva i dok sam se blatnjavim stazama naselja probijao prema njegovoj kući ― vrlo ljupkoj zgradi s dugačkom verandom koja je gledala na more ― osjetio sam na vlastito iznenađenje kako mi raspoloženje raste. Nakon toliko vremena na brodu i u nezdravom društvu kažnjenika, možda mi je godila pomisao na malo domaće udobnosti. Naravno, kad su me uveli u kuću, bilo je teško odoljeti čarima čistog i urednog doma, urešenog ženskim ukusom.
Domaćini su bili vrlo gostoljubivi. Upraviteljeva supruga ― mlada i dražesna ― iskazivala je simpatično uzbuđenje zbog ovog malog društvenog događaja u njezinoj kući. Slutio sam da joj život u ovome dalekom surovom kraju nije baš zabavan. Njezin suprug ― za kojeg sam očekivao da je strog vojnik, jednako sirov kao i njegovi nazori ― također se pokazao gostoljubivim na svoj osoran način, upravo mi utisnuvši u dlan veliku čašu punča kad su me uveli u salon. Jedino razočaranje doživio sam kad sam ugledao Knowlesa kako stisnutih očiju stoji u kutu, odakle mi je uputio jedva zamjetan mig. Mogao sam i misliti da će i njega pozvati.
Ne trebam ni reći da me je Knowles svojim podbadanjem uspio natjerati na razgovor koji sam imao namjeru izbjeći: o mojem viđenju kažnjeničke kolonije. Tada smo već bili prešli za stol, gdje su tri kažnjenika ― jedan od njih ljudeskara s licem kao da je iz kamena isklesano ― bezuspješno pokušavali izigravali poslugu.
»I, kako vam se sviđa Port Arthur?« ― upitao je Knowles gledajući me onim izazivačkim pogledom kroz gotovo zatvorene oči. »Jesu li razbojnici i banditi dovoljno razmaženi za vaš ukus?«
Smatrao sam da je najmudrije reći što manje. »Jedva sam imao vremena razmisliti o svemu što sam vidio.«
Na moje iznenađenje, upravo me upraviteljeva žena potakla da nastavim. »Ali živo nas zanimaju važe primjedbe, g. Crane. Valjda ste već došli do nekih zaključaka.«
Bilo je nečega u pogledu koji je dobacila mužu što me natjeralo na pomisao da sam zašao na neko područje neslaganja među njima. U svakom slučaju napetost je bila vrlo primjetna. Ne želeći suditi svojem domaćinu u njegovu domu, pažljivo sam birao riječi. »Učinkovitost ustanove ostavila je na mene silan dojam. Priznat ću, međutim, da me iznenadilo što se ne pridaje više pozornosti moralnom napretku kažnjenika."
Upravitelj se oprezno nasmiješio. »A kako bi se to po vašem mišljenju provalo?«
»Budite otvoreni, g. Crane«, nadodala je njegova supruga, osmjehujući se. »Tako bismo rado čuli vaše mišljenje.«
Zacijelo su me tištale neizrečene misli što su se tijekom dana nakupile, tražeći da budu izrečene, jer njezine riječi bile su mi dovoljne da zanemarim svaki oprez i stanem predano iznositi neka od posljednjih dostignuća na tom području. Govorio sam o onim vizionarima kojima sam se divio, i u Engleskoj i u Americi. Potrudio sam se objasniti prednosti odvajanja pred tjelesnim kažnjavanjem i tišine pred lancima. Sve vrijeme Knowles jo podrugljivo promatrao svoj ubrus. Što se upravitelja tiče, on je strpljivo slušao, premda vrlo sumnjičavo. No zanimljivo je da se njegova supruga sva ozarila.
»Ali to je čudesno«, primijetila je, ošinuvši supruga pogledom. »To se zacijelo može provesti i ovdje.«
»Bojim se da to ne ide tako lako, draga«, nije se dao upravitelj. »Kao prvo, nije na meni da se bavim takvim pitanjima, već više na guverneru i Ministarstvu kolonija u Londonu. Trenutno obje strane zahtijevaju da još više otežam život kažnjenicima kako bi Port Arthur ostao na zlu glasu.«
To je potaknulo Knowlesa da se uključi u prepirku. »Ono što naš blagonakloni prijatelj, g. Crane, ne razumije jest da kolonija Njegova veličanstva, Van Diemenova zemlja, nije namijenjena preobrazbi kriminalaca, već naprosto njihovoj pohrani, poput smeća na smetištu, tako da se Engleska jednom zauvijek oslobodi izazivača nereda.« Naslonio se, zadovoljan svojim oštrim nazorima. »Ne tvrdim da je to rješenje lijepo, ali to je trenutno rješenje i ja, recimo, ne vidim puno koristi od toga da tratimo vrijeme i novac brinući se sa moral nekakve hrpe gnojiva.«
Zapovjednik ga je zainteresirano pogledao. Ja mu, međutim, nisam znao odgovoriti s takvom lakoćom. »Ako je jedina svrha sistema u tome da se Engleska, kako kažete, oslobodi izazivača nereda, onda to vrlo slabo uspijeva. Nakon svih tih desetljeća izgona ljudi u najudaljenije krajeve svijeta, mogućnost da vas okradu u Londonu ili Glasgowu ista je kao i prije. Što se toga tiče, ovdje u Van Diemenovpj zemlji osjećam se znatno sigurnijim. Stvar je u tome, Knowles, da vi čitav problem razmatrate iz potpuno pogrešnog kuta. Ne radi se ovdje o izgonu ljudi, nego o pronalaženju načina da ih se reformira. Ne posjeduje li svatko sposobnost da se iskupi?«
»Lako je to reći«, veselo je odgovorio Knowles. »Samo, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.«
Upraviteljeva žena kimnula je glavom, »Ja se sasvim slažem s g. Craneom. Sigurna sam da ovdje ima kažnjenika koji su kadri činiti dobra djela.«
Bilo mi je drago što nisam sam. Knowles, međutim, nije nimalo bio u neprilici zbog oporbe koja se stezala oko njega. »Možda bismo trebali načiniti mali pokus«, izjavio je okrenuvši se onom golemom kažnjeniku s licem kao od kamena, koji je upravo na stol polagao pladanj punjenih gljiva poredanih u obliku cvijeta. »Hej ti,možeš li nam reći kako si ovdje završio?«
Čovjek je bio vidljivo uplašen, pogledavajući prisutne za stolom u nadi da će otkriti kakve opasnosti leže u tom pitanju. Upraviteljev mig odagnao mu je sumnje. »Uhvaćen sam u pljački pekare u High Streetu u Great Yarmouthu.«
Knowles se zavalio u stolicu poput suca. »I bi li to ponovio?«
Kažnjenik se na trenutak namrštio birajući riječi. Napokon je odmahnuo glavom. »Ne bih mogao. Ne više. Odavde se više nikad neću vratiti u Yarmouth.«
Njegov je odgovor bio potpuno promašen. Tako je bio daleko od poante razgovora da je išao na ruku Knowlesovom gledištu, premda na smiješan način. Čak ni moja nova saveznica, upraviteljeva žena, nije mogla prikriti osmijeh, dok je njezin suprug umirao od smijeha. Knowles je, naravno, postao nepodnošljiv.
»Nisam li vam rekao, g. Crane?« ― grohotom se smijao.
Pitanje je zapravo bilo nepošteno formulirano. Kažnjenika je trebalo pitati uviđa li sada da je pogriješio što je to učinio, a ne bi li opet počinio isti zločin. Nažalost, malo što guši logičku raspravu tako kao smijeh, i premda sam se trudio, pokazalo se nemogućim vratiti razgovor na ozbiljan kolosijek. Kad sam se te večeri vraćao na stan, ostao mi je dojam krajnjeg nezadovoljstva. Imao sam priliku predstaviti zamisli od najveće važnosti, da bi me u tome spriječila obična budalaština.
Kao da to nije bilo dovoljno, sljedeći dan sam doznao da ću na povratku u Hobart morati trpjeti društvo svojeg progonitelja. Čini se da je Knowles svoj posao obavio jednako brzo kao i ja svoj, i pretpostavljalo se da želimo putovati zajedno. Vrijeme se opet pogoršalo i upravitelj je smatrao sigurnijim da se u Hobart vratimo kopnom.
»Možete putovati našim vlakom«, rekao je i ponosno nadodao: »Kako doznajem, to je jedina željeznica na južnoj polutki.«
Sumnjam da mi je riječ vlak pala na pamet kada sam sljedećeg jutra stajao na kiši nošenoj vjetrom i promatrao to sredstvo. Premda je vozilo po tračnicama, nalikovalo je prije kompoziciji kakva se koristi u rudnicima, sa samo dva sjedišta, jednim iza drugoga. Što se pogona tiče, nije imalo čak ni dostojanstvenost teretnog ponija, već su ga gurala četiri kažnjenika zastrašujućeg izgleda, koji su upirali o šipke sa strane.
»Onda, zbog čega si ti ovdje?« ― upitao je Knowles jednog od kažnjenika dok se uspinjao na sjedište, provokativno mi namignuvši. »Govorio si usred mise, ha?«
Čovjek, sasvim prirodno, nije odgovorio nego se samo malko namrštio. Začas su on i njegovi drugovi počeli gurati vagon po tračnicama, prvo korakom, zatim kasom i napokon trkom, tako da se brzo kotrljao. Vozilo nije imalo nikakva krova pa nam je bilo suđeno da skroz pokisnemo na putu. Više me je, međutim, zabrinjavala sigurnost vozila. U nekoliko sam navrata putovao parnim vlakovima ne iskusivši ni najmanji strah, ali ovdje nije bilo masivnosti i sigurnosti tih strojeva. Drvene tračnice bile su grubo istesane, pa se vagon silno tresao i poskakivao, dok je na nizbrdicama jurio zabrinjavajućom brzinom. Na jednom zavoju umalo nismo ispali.
»Mislite da je sigurno?« ― dobacio sam Knowlesu koji je uživao prednosti stražnjeg sjedala.
Nisam trebao ni očekivati ozbiljan odgovor od njega. »Sigurno?« ― upitao je spreman na podbadanje. »Kako bi drugačije i bilo kad nas guraju ovakvi anđeli?« Pogledao je četvoricu muškaraca koji su, zadihani od napora, upirali gurajući nas uz blagu strminu. »Što mislite o njima, profesore?« ― pitao je kao da nas ne čuju. »Učitelji, zar ne? I svaki od njih žrtva zabune?«
Nije mi se činilo mudrim izazivati ljude o kojima smo ovisili, i baš sam razmišljao da mu to kažem kad sam primijetio da smo došli do vrha uspona. Pred nama se tlo naglo obrušavalo u dugačku strminu, a u daljini se vidjela skupina kažnjenika, okovanih lancima, koja je pored pruge sjekla drva. Gurači su pokrenuli kola tako da su se zanjihala i začas smo stali brzati. Njih četvorica svejedno su uporno prianjala o šipke sve dok više nisu mogli držati korak, te su se u zadnji čas bacili na vozilo sa strane i svojom težinom, izgleda, doprinijeli našoj bezglavoj jurnjavi. U tom trenutku bio sam uvjeren da nam predstoji nesreća.
»Kočnica!« ― poviknuo sam.
Jedan od kažnjenika, čije je lice bilo obilježenom brazgotinom posred čela, mrgodno je pokazao na neku vrstu drvene poluge iznad kotača, premda se nije potrudio da je dosegne, već je naprosto okrenuo glavu. Bez sumnje je bio i dalje bijesan zbog Knowlesovog podrugljivog blebetanja. Doista nisam namjeravao da, od svega na svijetu, izgubim glavu baš zbog njegova okrutnog cinizma, a budući da nitko nije imao namjeru djelovati, učinio sam to sam. Osovivši se na noge, nagnuo sam se i posegnuo za polugom kočnice. Čini se da sam nažalost podcijenio učinak svojeg kretanja na ravnotežu vagončića, koji se začas stao naginjati. Vjerujem da bi sve dobro završilo da su svi drugi ostali mirni. Knowles je kratko vrisnuo, dok su lica kažnjenika, dotad tako tvrda, naglo problijedila, i svi su se stali naginjati u suprotnome smjeru. Premda je to itekako imalo smisla, učinak njihovog pokreta bio je pretjeran i vagon se još više nagnuo na suprotnu stranu. Koji trenutak njihao se s jedne na drugu stranu sve dok se nije dogodilo ono neizbježno.
Neću nikada znati je li se vozilo prevrnulo na stranu, odletjelo u zrak ili izvrnulo preko prednjih kotača, ili sve troje. Sjećam se da su kotači zastrugali očajničkim zvukom, nakon čega je uslijedilo samo prevrtanje i padanje. Zacijelo sam načas izgubio svijest. Došavši k sebi, vidio sam da ležim pokraj korijenja golemog stabla, i jedino što sam čuo bio je vjetar u krošnjama, bubnjanje kiše po lišću i zujanje kotača prevrnutog vagona. Do mene je bio ugruvani Knowles, koji se isprepleo s nekim nepoznatim koji je ležao potrbuške. Činilo se da je Knowles naletio ravno na toga čovjeka, ošamutivši obojicu. Obojica su krvarila, no sa zadovoljstvom sam ustanovio da još uvijek dišu. Kad sam pokušao sjesti, ustanovio sam da mi je lijeva noga ozlijeđena i vjerojatno slomljena. Tek tada sam se osvrnuo i primijetio da nismo sami. Skupina kažnjenika, vjerojatno drvosječa koje smo ranjje vidjeli stajali su uokolo i zurili.
Činilo mi se nužnim izboriti autoritet nad njima. »Gdje vam je nadzornik?« ― upitao sam odlučno.
»Tamo«, odgovorio je krupni momak goleme, ćelave glave, s debelom brazgotinom preko jednog obraza i uznemirujućeg, luđačkog pogleda, s tamnim kolobarima oko očiju. Kako sam vidio, pokazivao je prstom na čovjeka isprepletenog s Knowlesom. To saznanje nije bilo nimalo ugodno. Više mi je nade ulio prizor naše četvorice vozača koji su se izvalili s druge strane drvenih tračnica. Činilo se da nisu suviše ozlijeđeni, i barem su mi bili poznati. »Ove ljude treba smjesta odnijeti u naselje«, poviknuo sam. »Trebaju pomoć.«
»Ne trebamo li svi«, odazvao se jedan od njih. Ostali su se potiho ali zlurado nasmijali.
Kao da situacija nije bila dovoljno ozbiljna, još je i onaj plješivi drvosječa zastrašujućeg izgleda stupio na ravnu stijenu i preko nje položio lanac kojim su mu bile vezane noge. Odjedanput je podigao sjekiru i nekoliko puta zviznuo njome, tako da je odzvanjala cijela šuma. Lanac se ubrzo raskinuo. Zveckajući potrganim lancima, polako nam se stao približavati.
Pomislio sam da će biti najbolje ako mu se izravno obratim. »Poštedite nas, molim vas. Nismo vam ništa učinili. Trebamo pomoć.«
Činilo se da me ne čuje. Dok su njegovi drugovi pratili svaki njegov pokret, prošao je pored mene dok nije stao pred Knowlesa i nadglednika. Zatim je zamahnuo sjekirom. Užasnuo sam se i okrenuo sam glavu. Prošlo je nekoliko trenutaka u tišini i kad sam napokon pogledao ponovo, stajao je kao i prije, poput nekakvog demonskog kipa, mršteći se na one dvije prilike pred sobom. Pogledao je i vagon, premda je bio potpuno beskoristan i uništen. Zatim je, na moje zaprepaštenje i nevjerojatno olakšanje, zavitlao sjekiru među drveće. Potom se sagnuo i podigao Knowlesa lako poput pera.
»Ne brinite, pomoći ću ja njemu.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:24 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54690



JACK HARP, 1837.


Dobro sam se nahodan natrag do Port Arthura, naročito s tim debelim gadom na rukama. Na kraju ga nisam uspio donijeti dotamo jer me nadomak naselja zaustavio jedan odred vojnika, koji su samo pogledali moje raskinute okove i krvavu glavu klipana kojeg sam nosio i oborili me ravno na tlo. Nakon toga našao sam se u ćeliji, pitajući se jesam li dobro izveo stvar ili sam ispao najveća budala u Van Diemenovoj zemlji. Napokon je ipak došao jedan časnik i rekao da moram u bolnicu.
Bio sam ispunjen nadom od trenutka kada sam ušao. U krevetu je ležao debeli gad kojeg sam nosio. Bio je tu i upravitelj glavom, i glupi mekušac koji me je zvao da pomognem. Taj me je srdačno pozdravio i uspravio se u krevetu da mi pruži ruku, mada nisam siguran da se to smjelo.
Nisam mogao dobiti boljeg zagovornika sve da sam ga i sam birao, jer nije prestajao svima govoriti kakav sam junak i kako ne bih trebao biti u lancima nego dobiti nagradu. Upravitelj nije bio baš najsretniji, a ni debeli kojeg sam nosio ― eto, što ti je zahvalnost ― ali sve to nije bilo važno dok me moj novi prijatelj kovao u zvijezde. Da čovjek ne povjeruje, navalio je na upravitelja da mi da otpusnicu na licu mjesta. Tako je sve išlo dobro, premda mi je bilo krivo što Fergusonu nisam rascopao glavu.
Otpusnica naravno nije puni oprost, ali je slično. Dotle dok se klonim nevolja i držim Van Diemenove zemlje, mogu raditi što hoću. Nakon svih tih godina bilo je teško u to povjerovati, pogotovo što je došlo tako naglo. Svejedno, nije mi dugo trebalo da se odlučim što ću i kako ću. Nisam nikad volio gradove, a baš ni posjede, dok mi je tucanja kamenja i rezanja drveća bila puna kapa. Ne, vratit ću se na jedan od onih malih otoka na kojima sam se prije skrivao. Tamo mi nije bilo tako loše dok sam derao tuljane i žvakao zovoje, a da mi nitko ne sjedi za vratom i određuje što da radim. Možda bih si čak mogao opet priuštiti neku crnkinjicu, ako uopće ima još koja.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:25 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54689



DEVETO POGLAVLJE




Dr.THOMAS POTTER, listopada 1857.


29. listopada
Napokon danas kopno na vidiku nakon četrdeset i šest dana putovanja + velikog nevremena. Glasni poklici, pjevanje itd. posade. Wilson sve natjerao na molitvu zahvale.
Nažalost, ustanovljeno: radi se o posve drugoi zemlji. Kapetan i časnik promatrali sunce sekstantima i objavili obala ne Van Diemenova zemlja nego Australija: Sincerity skrenula s kursa na sjever za nekoliko stotina milia. Kewley objasnio razlog = nepovoljne morske struje (osobno ne znao da struje toliko komplicirane). Rekao da moramo uploviti u Melbourne, Zaljev Port Phillip po još vode (srećom v. blizu). Wilson v. pogođen jer žuri početi ekspediciju: mrštenje + pogledavanje na mene kao da ja = krivac, tj. očitovanje svih značajki normanskog poremećaja. Zapravo promjena plana = meni korisna s obz. na prikupljanje daljnjih uzoraka. Također vjerujem stari kolega dr. G. sada u Melbourneu: od potencijalne koristi. I potrebni dodatni sanduci za pohranu.
Nažalost zapostavio dnevnik nakon Cape Colonyja zbog zaokupljenosti razradom ideja. Ovo zaista = produktivno vrijeme. Doista osjetio iskru nadahnuća: ideje se oblikuju i razjašnjavaju iz sata u sat. Osobni interes napreduje iz pukog opisnog u deduktivni. Napredak velikim dijelom zahvaljujući krajnje nenadanom i korisnom izvoru s obz. na studije, tj. manskoj posadi na Sincerity. Odjednom shvatio polje proučavanja = preda mnom sve vrijeme.
Počeo slučajnim otkrićem. Sjedio na palubi kad slučajno čuo prvog časnika, Brewa, grditi člana posade kao »Vikinga«. Osobno = znatiželjan, pitao zašto. Brew = tajnovit kao obično, nevoljko ipak odgovorio u davnoj prošlosti otok Man = pod vlašću Norvežana (saksonski tip). Slabo obaviješten, ali vjeruje vikinška vlast = nekoliko stotina godina uz mnogo naseljavanja. V. zanimljivo. Osobno počeo ispitivati ostalu posadu o otoku. Odgovori često oprezni ili neozbiljni, svejedno donose spoznaje. Postalo jasno da otok, iako v. malen razdiru velike regionalne sile. Konkretno, posada broda (čitava iz Peela), svisoka gleda na one iz drugih područja. Primjeri:
Stanovnici Ramseya zvani »Boasters« jer tvrde = drski.
Stanovnici Douglasa zvani »Govags« (man. za »morske pse«: razlog nepoznat)
Seljani Sulbyja zvani »Cossacks« (razlog v. nejasan)
Seljani Cregneisha zvani »Španjolci« tvrde (teško prihvatljivo) svi doplivali na obalu... I španjolske Ar made. Nb. selo Cregneish također zvano China (razlog nepoznat) + divovski član posade »China« Clucas prozvan tako jer tvrde da jednom imao (debelu) draganu iz sela Cregneish/China (odlučno poriče).
Zaključak: situacija se možda čini zbrkana no zapravo = v. jednostavna: Manjani ne jedna nacija nego dvije: keltski tip i saksonski tip (Vikinzi). Povijesna zbivanja + norveški jezik Saksonaca doduše = zaboravljeni ali, začudo, duhovna podjela ostaje snažna - iako je oni nisu prepoznali. Manski Kelti i Saksonci nastavljaju međusobni rat nesvjesni toga. Sada kada = svjestan toga, uočio mnoge primjere neprijateljstva između dvije rase Manjana, npr. česte svađe među članovima posade, neslaganje kapetana (lukav - indolentan, tj. keltski tip)
+ Chine Clucasa (snažan + otvoren, tj. saksonski tip).
Ovo = od veliko važnosti. U tome = moćni dokaz da različite rase ne mogu niti će se međusobno miješati. Otkriće = od temeljne važnosti s obz. na ideje. Osobno sve više uvjerenja da tipovi ne samo važni za razumijevanje s obz. na čovječanstvo već zapravo = ključ shvaćanja čitave liudske povjiesti + buduće sudbine ljudi. Nacionalna revolucija od 1848. = jasna naznaka neminovnog slijeda događaja. Predviđam veliku konflagraciju nacija (vlastiti termin) uplitanjem Svijeta u godine sukoba, rata + uništavanja itd., itd. Strpljenje postojanog Saksonca napokon će presahnuti. Normanska slabost i parazitiranje izaći će na vidjelo i biti oštro kažnjeni. Slabije će nacije (npr. crna, indijska, orijentalna, normanska itd., itd.) biti izbrisane. Nova era će započeti. Moguće čak u bliskoj budućnosti.
Odlučio objediniti bilješke u potpun rukopis s namjero, da ga objavim. Radni naslov: Sudbina nacija: razmatranje različitih odnosa snaga i karakteristika mnogobrojnih ljudskih rasa i tipova te vjerojatnih posljedica njihovih budućih stremljenja. Zaključio da bi se djelo moglo pokazati značajnim doprinosom razumijevanju čovječanstva uopće.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:25 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54688


KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, studeni - prosinac 1857.


Zaljev Port Phillip neobično je mjesto, po širini toliki da nismo mogli ni vidjeti drugu obalu, premda se čitav, do posljednje kapi, nagurao iza uskog grla na ulazu. Bilo je to upravo onakvo mjesto gdje bi čovjek očekivao dokone pecare ili štogod gore, i doista, Čim smo prošli između dva rta, primijetio sam jednu kućicu, zgodno skrivenu od pogleda s mora. No još zanimljiviji od kućice bio je kuter. Već je razvio jedra nešto niže u zaljevu i lijepo je napredovao prema točki na kojoj smo se uskoro trebali naći. Bio je to lijepo opremljen brod, s parom topova na pramcu i šest vojnika odjevenih u zagasito crveno na palubi, a k tome i uniformiranim Englezom iz Port Phillipa koji se, čim smo se dovoljno približili, počeo na sav glas pitati bi li nam predstavljalo smetnju da smjesta zaustavimo brod, kako bi se mogao popeti i poželjeti nam dobrodošlicu.
No, stvarno čovjek ne treba završiti škole da bi shvatio o kome se radi. Nevjerojatno je to kako možeš prejodriti pola svijeta da bi se otarasio onoga skrivenog ispod sve one morske trave i lupara što su se nakupili na koritu tvojeg broda tijekom četiriju mjeseci, a da svejedno naideš na isti onaj topli pozdrav s rodne polutke. Brinulo me jedino da nas je vijjest s Cape Colonyja prestigla. Padalo mi je već na pamet da za svaki slučaj pobacamo u more onu srebrninu s Maldona, ali opet je šteta da ocean proguta toliki novac, tako da smo je ostavili. Sada je bilo kasno.
»Vaše isprave, kapetane?« ― oglasio se uljez, g. Robins, carinski službenik Kolonije Viktorija, onom krajnjom prijaznošću kakvu sam već po navici očekivao od podanika Njezina Veličanstva i koja s prijaznošću nije imala nikakve veze. Bio je to mrgodan momak ― vjerojatno zbog te službe Bogu iza leđa ― a mrštio se kao da smo čitav put od otoka Mana prevalili samo zato da mu pokvarimo poslijepodne.
»Nemamo u štivi ništa osim zaliha i balasta«, rekao sam. »Brod su unajmila ova gospoda za svoju ekspediciju.« Pritom sam pokazao na velečasnog ― ozarenog poput pravog pustolovnog župnika ― i dr. Pottera. Bit će da mi je palo u oči da službenik ima isto ono uštogljeno, umišljeno držanje kao i naši putnici ― čak sam se pitao što li je skrivio da su ga ovamo bacili ― ali ne bih nikad pomislio da će se tako promijeniti kada ugleda nekoga svoje vrste. Napokon da i ja jedanput budem zadovoljan što imam te Engleze na brodu. Robinsovo lice zasjalo je poput fenjera i začas se s velečasnim upustio u redanje daljih rođaka koji bi mogli biti susjedi ili su se prisjećali nekog sjajnog momka kojeg su obojica jedva poznavali. Potom je uslijedilo pravo raspredanje, onako u engleskom stilu ― a uključio se i dr. Potter ― o najnovijim brigama što su spopale sve one sirote vojvode i prinčeve što drmaju Engleskom. Činilo se kao da se znaju godinama.
»Hoćete li dakle razgledati brod?« ― upitao sam kad su načas zastali, jer mi se činilo da nije na odmet barem ponuditi. Nisam se zapravo ni trebao truditi. Naš uljez, g. Robins, bacio je tek površan pogled kroz jedan od skladišnih otvora da se što prije vrati onom blebetalu. Kad se napokon do sita napričao, nevoljko se pozdravio s novim prijateljima, opozvao onu šestoricu vojnika i ostavio nas na miru. Na takvu bih se vrstu carine lako navikao.
Ostavio nam je poljara, što je zapravo bilo dobro jer karta koju sam jeftino kupio u Cape Colonyju nije imala označeno nijedno mjesto ni naselje. Moj jedini zaključak bio bi da tu ničega nije bilo kada je nacrtana, prije nekih dvadeset pet godina. Kad smo napokon koji dan kasnije stigli nadomak Melbournea, iznenadila me veličina grada, kad se uzme u obzir da je tek nedavno sagrađen. Velik je to bio grad, protezao se onim ravnim ništavilom kao da ga je netko prosuo po njemu, s pokojim zvonikom i tome sličnim što su virili zarad boljeg dojma. Činio se nekoliko puta većim od Peela, što sam smatrao nepravednim kad je Peel od pamtivijeka mirno i strpljivo ležao tamo pored Otoka sv. Patricka. S druge strane, bilo je to dobro za nas. Ako je bilo dovoljno novaca da se u tren oka ni iz čega napravi grad, onda bismo trebali postići dobru cijenu za onaj naš stanoviti tovar.
Brodove sam primijetio tek kad smo se približili. Bilo ih je mnoštvo, poredanih uz obalu male riječne luke i ostavljenih da trunu, i predstavljali su tužnu zagonetku, onako izguljeni, labavih konopa i pripona. No, kako se ispostavilo, čak je i tu bilo u zraku neke ustrajne nade. Dok su naši putnici stenjući prelazili olupinu o koju smo se privezali ― u potrazi za kupaonicama i kadama o kojima su vječno trabunjali ― primjetio sam na obali nekog starkelju kako navaljuje bačve na kola. Upitao sam ga kako to da su brodovi napušteni.
»Zbog zlata«, graknuo je. »Ili snova o zlatu.« Ispričao mi je kako su čitave posade, pa i čak i njihovi časnici, otišle s brodova i odjurile u rovove da okušaju sreću. »No to je bilo na vrhuncu zlatne groznice, kad je pola grada već bilo otišlo. Došlo je do toga da bogataši nisu mogli naći poslugu, pa su si sami morali kuhati i prati rublje. To im se nijo nimalo svidjelo.«
»Može li se još naći zlata?« ― upitao je Brew.
Stari je slegnuo ramenima. »Nalazišta su odavno raspodijeljena, no to ne znači da se ne bi moglo nešto otkriti na drugom mjestu Stalno kruže glasine.«
Kimnuo sam Brewu ― oblizujući usne kao znak pohlepe ― a on mi je na isti način uzvratio. Zemlja zlata. Bilo mi je sada čak i drago što se Cape Colony pokazao neupotrebljivom, lažnom slobodnom lukom jer to je značilo da i dalje imamo robe za prodaju. Ovdje bi se mogli domoći nekoliko tovara zlata.
No, najprije su nas čekale obveze. Nova luka znači nove poslove, kako kažu, a to je vrijedilo i za taj Melbourne. Dao sam posadi da izvuče iz štive prazne bačve za vodu, da ih nečim zaokupim tako da mi ne cvile za novcem i ne troše ga u gradu, a sebe sam zaposlio lučkim ispravama što je, dakako, značilo još jedan mili susret s carinom. Taj se, srećom, pokazao jednako bezopasnim kao i onaj prvi, ovaj put u liku lijenog debeljka po imenu Bowles koji se većim dijelom sastojao od brade, crne i guste, u koju mu je lice sasvim zaraslo, gotovo do očiju, pa je ostavljao dojam kao da viri iz crne živice. Bowles nas gotovo nije ni uznemirio, osim što nas je pitao jesmo li s Mana ― što sam teško mogao poreći ― i jesmo li štogod kupili u Cape Colonyju, o čemu nisam imao potrebe naširoko razgovarati, jer ionako nismo. Kad je to obavljeno, ostavio nas je lijepo na miru. Sve u svemu, počeli su mi se sviđati ti lokalni momci iz carine i smatrao sam da bi neke od njih trebalo vratiti u Englesku da pouče kapetana Clarkea i njegove prijatelje lijepom ponašanju.
Nedugo pošto je Bowles otišao, dobili smo još jednog posjetitelja. Bio je to mali zgureni čovječuljak, malo previše nasmiješen. Često ti se neka lučka varalica uspne na brod da ti ponudi sobe pune buha ili alkohol i žene po povoljnim cijenama, tako da sam se jedva obazirao na njega. »Harry Fields«, pružio je ruku, začuđujuće veliku s obzirom na ostalo, kao da je sav u nju izrastao. »Tek pristigli, ha? S Capea, kladim se.«
»Pa što onda?«
Kao da je bio zadovoljan zbog moje sumnjičavosti. »Ja dogovaram trgovinu. Ako imate bilo što prodati, našli ste pravog čovjeka.«
»Kakvu vrstu bilo čega?«
Pogledao me znalački i prodorno. »Tko će ga znati.« Moglo bi od toga nešto biti. Istina, trebali smo pravoga kupca. Dotada sam namjeravao tražiti Manjane po Port Phillipu ― što je bila mogućnost budući da su Manjani smioni putnici ― u slučaju da je tu u Melbourneu nečiji rođak koji bi nam mogao pokazati pravi put. Ali to bi iziskivalo vremena, a k tome nismo mogli biti sigurni da ćemo ikoga pronaći. S tim čovječuljkom Fieldsom, dakako, izlagali smo se opasnosti, no to ne znači da nije upravo onaj kakvog smo trebali. Pogledao sam Brewa, i on mene. Zgodno je to kad si Manjanin pa ne moraš brinuti da te netko prisluškuje kad imaš štogod reći što nije za svačije uši. Dok se Englez mora gnjaviti da izađe iz sobe ili da šapuće poput urotnika, Manjanin vam naprosto razveže na svom slatkorječivom jeziku, siguran da na svijetu nema žive duše, osim drugog Manjanina, koja bi razumjela ijedne riječi. Irci i škotski gorštaci mogu doduše uhvatiti pokoju, ali uz dosta muke, dok vam je to za Engleza čisti kineski. Stoga se Brew i ja nismo trudili spustiti glas nego smo razgovarali o ćovi, onako pred njim.
»Čini mi se da je neki pokvareni ljigavi prevarant«, rekao sam uputivši prijanu osmijeh koji mi je toplo uzvratio.
»Pa zar ne tražimo upravo takvog?« ― odgovorio je Brew.
»A što ako njuška za carinu?«
Brew ulegne ramenima. »Kao i bilo tko drugi na koga naletimo.«
U tome je bilo istine. Sve u svemu, zaključio sam da je Fields vrijedan barem toga da ga se uhodi. »Još je prerano da bismo išta nudili na prodaju, ta tek smo stigli«, rekao sam, »no možemo li vas negdje pronaći, u slučaju da se predomislimo?«
Bio je, izgleda, sasvim zadovoljan time taj mali Harry Fields i dao nam ime krčme gdje je provodio večeri. Pošto je otcupkao, pozvao sam Kinviga ― koji će se najbolje utopiti u gomili, i sam isti takav prcoljak ― i poslao ga da prati Fieldsa.
Kasnije tog popodneva otputili smo se i Brew i ja, i tako prvi put pravo pogledali australski grad. Zamoran je bio taj Melbourne, s onim dugim ravnim ulicama i blagim zadahom ludila u zraku, jedno od onih mjesta koja iscijede sav sok iz čovjeka i ostave ga žedna i željna tučnjave. Bio je čudno neravnomjeran, kao da je nebo podarilo zlato u ograničenim mlazovima, natapajući jedno mjesto a drugo ostavljajući suho do kosti. Našla bi se tu zgrada veličine dvorca Rushen, sva od najfinijeg kamena, tako fino isklesanog da bi se čovjek pri samom pogledu na nj osjetio prljavim, a odmah do nje stajala bi tek stara ograda s koje su se gulili plakati ili gomila smeća što se usmrdilo na suncu. Jedna četvrt u koju smo zašli ― premda ne zadugo ― bila je sasvim lišena zlata, same daščare od sanduka i kartona ili čak samo šarenog papira, te se jasno moglo vidjeti svakoga unutra ― obično neku ženu s djetetom ― koja bi se okrenula i mrko te pogledala što viriš.
Zlato je, izgleda, bilo izbirijivo ne samo što se tiče zgrada nego i građana. Bila je nekolicina sretnika, pretpostavljao sam da se radi o kopačima, divljega izgleda, duge kose i sa zlatnim prstenjem na svakome prstu, kao da nose boksere. Sudeći po govoru, dolazili su odasvud, pa sam čuo irski, američki i sve vrste europskih naglasaka, pa čak i Kineze s perčinima. Jedini koje nisam vidio bili su australski kažnjenici, što me iznenadilo. Očekivao sam da će ih biti mnoštvo budući da odavde potječu.
Masa je prijateljica noći čekala na svoju kap zlata. Vidjelo se da im posao ide, nekima od njih, jer su se prešetavale okolo kao da je grad njihov i tako su fino bile odjevene da su gotovo mogle biti i prave dame da nije tog vucaranja i mamećih pogleda. Pored njih su ugledne dame izgledale zlovoljno. Kako se spuštala noć, vidio sam kako se te povlače u svoje domove, ostavljajući ove druge u njihovu poslu, i grad je začas stao grcati u piću i dreci kao da se nada obeznaniti do zore. Bilo je to gadno mjesto, u to nema sumnje, i bilo mi je itekako drago kad smo ugledali krčmu koju smo tražili ― golemu trokatnu palaču drvenog pročelja ― i Kinviga kako čeka na uglu nasuprot nje.
»Držao sam Fieldsa na oku čitav dan«, izjavio je ponosno.
»I?«
»Nisam primijetio da je razgovarao s bilo kim u uniformi. Uglavnom je bio po krčmama i prodavaonicama alkohola. Jedanput sam se pokušao raspitati o njemu kod nekog starog s kojim sam ga vidio razgovarati, ali taj mi je odgovorio režanjem i prijetnjama i »što te briga?« To je zvučalo dosta dobro. »Jesi li otkrio ima li kakvih Manjana?«
»Jedan čovjek mi je rekao da je upoznao neke takve, premda nije bio siguran da nisu ipak Irci. Kako bilo da bilo, otišli su kopati zlato.«
Od toga nije bilo neke koristi jer je odavde do rudnika dobar komad puta. Pogledao sam kroz prozor krčme i prepoznao Fieldsov lik u kutu. Nije izgledao kao miljenik carine. »No dobro. Da vidimo kakvu cijenu nudi.«
Pokazalo se da je cijena vrlo povoljna. Jedva sam mogao vjerovati svojim ušima. Fields je i sam rekao da za francuskim konjakom vlada prava žeđ u koloniji, gdje su kopači razvili prilično skup ukus, no svejedno sam se morao suzdržavati da mi se usta ne razvuku u širok osmijeh. Nije se tu govorilo o drobišu, nego o zasljepljujuće blistavom novcu, u potocima i dovoljnim količinama da prekine Ealisadino jednogodišnje durenje. Preostalo mi je jedino da se saberem i zatražim dodatak koji sam dobio s takvom lakoćom da sam se korio što nisam tražio više. Još malo čavrljanja, čašica-dvije lokalnog napitka i sve je bilo sređeno.
»Bila je to pametna odluka«, rekao je Brew kad smo se opet našli okruženi uličnom vrevom, ozaren kao da je pronašao zlatnik na podu. »Bez sumnje.«
Sasvim sam se slagao s njim. No, ima nećeg u manskome duhu što mu priječi da se previše prepusti oduševljenju. »Premda još nismo vidjeli ni novčića«, upozorio sam ga, »i, kako kažu, svašta se priječi između djela i riječi.«
Brew je zastao, poprimivši oprezan izraz, spreman na odgovor. »A, to je istina. Kako stari kažu: zelen brijeg je izdaleka, ogolio sav izbliza.«
Tada se ubacio i Kinvig: »Nakon plime oseka slijedi.«
Mislim da smo se od toga svi osjećali malo bolje. »Ali fina je to cijena, zar ne?« ― rekao sam da nas ipak malčice obodrim.
»Fina, bogme«, ponovo se osmjehnuo Brew.
»Bogovska«, složi se i Kinvig.
»Imate nešto sitno?« Ovo zadnje, moram naglasiti, nije rekao nijedan od nas, već neka ljudeskara prislonjena uza zid pred nama. Nije bilo sumnje odakle je ― naglasak je odavao dablinskog probisvijeta ― i k tome je bio pijan. Trebao sam mu možda naprosto dati paricu i riješiti ga se, ali nisam bio raspoložen za prosjake.
»Ne, nemamo«, odgovorio sam, dobacivši mu u prolazu preziran pogled.
Taj ga je pogled vjerojatno i izazvao. »Manksići, ha?« ― dreknuo je. »Poznam ja to manksi blebetanje. I iz kojeg ste manksi grada?«
Kinvig se išao budaliti. »Peel City«, odgovorio je, sav ponosan.
»Peel!« ― uskliknuo je pobjedonosno. »Bio sam tamo. Sve sami ušljivci i k tome trulež i siromasi, jedva da imaju koji novčić da ukradu jedni od drugih. I zaudaralo je također, sve na lanjsku ribu.« Pogled mu se lukavo zašilji. »Ili su to bile manksi žene?«
Kinvigov se pogled na to zaoštri. Taj je pak, onakav malešan, uvijek bio spreman na tučnjavu. »Ohladit ću ja malo njega zbog ovoga. No, kapetane, dajte da ga sredim.«
Zadne što čovjeku treba kada posluje na rubu zakona jest upasti u ovakvu nevolju. »Neka ga«, rekao sam, »nema smisla da prljaš ruke zbog nekog yernee yeirka.« Ovo posljednje je manski izraz za irskog prosjaka, nimalo pohvalan, pa sam se potrudio da budem dovoljno jasan odgovarajući na onu uvredu o smradu po ribi. »Osim toga, bolje da se vratimo na brod.«
Da sam barem šutio. »Manksiji sa broda, dakle«, zagalamio je tada naš Dablinac, uživajući u novoj spoznaji. »A kamo plovite, ha? Kladim se da idete malo na neki mirni dio Zaljeva Port Phillip usred noći.«
Irac će uvijek pogoditi ono što najviše želiš sakriti. Sva sreća da smo bili na periferiji pa nije bilo nikoga u blizini. Svi smo šutjeli, ali to nam nije ništa koristilo, jer je prosjak ispustio poklik zadovoljstva, znajući da naša šutnja znači priznanje. »Idite i prodajte svoj prljavi, razvodnjeni prošvercani rum, baš mene briga«, vikao je što je glasnije mogao. Kao da bismo mi razvodnjavali! »Pazite da vam te prevarantske glave ne probuši metak iz puške nekog hajduka ili robijaša ili divljaka jer duž obale ih ima mali milijun i pojest će male prištave Manksiće za doručak.«
Hajduci? Nisam znao što je to, ali nije zvučalo dobro. Zapravo, nisu ni robijaši, ni divljaci, kad smo već kod toga.
»Samo laže da nas uplaši«, progunđao je Brew kad nas prosjak više nije mogao čuti.
Nevolja je u tome što takve riječi stave čovjeku bubu u uhu. Kad smo se napokon otputili u tamu, koju večer kasnije, svi smo bili zabrinuti, a Kinvig je čak išao vježbati na glavnoj palubi, stojeći poput boksača i trzajući pesnicom kroz mrak. Naš novi prijatelj Harry Fields nadrljao je malu kartu mjesta kamo smo trebali otići, a bio je to obližnji žal, nekoliko milja od grada. Dat će nam signal svjetlom. Zanjišu li svjetiljku, znači da je sve u redu, no budu li je dizali i spuštali, tada je nevolja na pomolu i odjedriti nam je što brže. Priznajem da mi je to mahanje svjetiljkom malo uzburkalo krv, jer tako se to radilo u zlatno doba otoka Mana, pa kad smo iz rijeke prešli u Zaljev Port Phillip pri blijedoj mjesečini, nisam se mogao oteti razmišljanju o tome koliko je puta moj pradjed, Veliki Juan Kewley, upravo ovako brodio noću. Zanosio sam se mišlju da je čak i tada gledao odozgo, pun ponosa na svoga tvrdokornog praunuka koji je odlučio poći njegovim stopama.
Povjetarac je bio lagan ali stalan i trebalo nam je tek koji sat dok nismo ugledali sjaj svjetiljke na obali, gdje se ziba postrance kako je i valjalo. Zapovjedio sam momcima da bace sidro i spuste čamac, i bili smo spremni. Brewa sam ostavio da čuva brod i za svaki slučaj pripremi one engleske puške, a Kinviga sam poveo s još dvojicom veslača. Noć nije bila baš svijetla, mlađaku su bila tek dva dana, a dodatno su ga zastirale krpice oblaka, no ipak dovoljno da se vidi pjena valova što su se razbijali o obalu i blijede sjene onih što su čekali. Bila su dvojica, uključujući onog što je držao svjetiljku. Nije ih bilo dovoljno za neku razbojničku družinu. Kad sam se ispentrao iz čamca, jedan od njih istupio je u svjetlo fenjera i pokazalo se da je to Harry Fields. »Kapetane Kewley, brzo ste stigli.«
»Bogme, da.« Pružio sam mu bačvu konjaka koju sam pripremio. Odvalivši čep, ponjušio je, a zatim potegnuo.
»Okus je sasvim u redu.« Manje je zadovoljan bio duhanom ― tužio se da se osjeti trunka vlage ― ali svejedno će ga uzeti. »A ostatak je na brodu?«
»Tako je.«
»Kamo ste ga sakrili?«
Postoje razne vrste pitanja, a ovo je bilo zabadanje na koje još nije imao pravo. Uzeo sam mu rakiju i duhan i ubacio ih natrag u čamac. »A gdje je to vaše zlato?«
»Tu odmah iza.« Na to je krenuo natrag preko plaže. Njegov je pomoćnik fenjerom osvjetljavao pijesak do njihovih nogu tako da su hodali po mrklom mraku.
To mi se baš nije sviđalo. »Bilo bi mi draže da ga donesete ovamo.«
Glas mu je postao sumnjičav. »Želite li vi to zlato ili ne?«
Kakvo pitanje. Nije mi preostalo drugo nego da na manskom doviknem Kinvigu, koji je još uvijek sjedio u čamcu da dobro dobro otvori oči, a zatim sam otklipsao za njima propadajući u pjesak. Njihova se svjetiljka zanjihala prema gore,jedanput,dvaput,osvjetlivši dugi niz stabala koje sam čuo kako fijuču na,a pod njima sam primjetio neku vrst skrovišta.Ispred njega stajao je nekakav grubijan,držeći vreću prebačenu preko ramena tako da se sav nakrivio. To mi je naravno izgledalo sasvim u redu pa sam produžio. No, tek kad sam se sasvim približio,ugledao sam jednoga,koji je iskrsnuo između drveća. Ne bi mi to smetalo, ali na mjesečini se fino vidjela cijev pištolja uperena ravno u moje grudi. Nije to bilo ono najgore. Izgledalo je kao da čovjek uopče nema glave, no uvidio sam da je to samo varka u mraku jer mu je lice zapravo bilo prekriveno crnom bradom, gotovo do očiju.
»Ma nije li to kapetan Kewley«, rekao je službenik Bowles , melbournski carinik, »koji nosi samo balast i zalihe.«
Zlehudu je to bila sreča. Gotovo bi mi druži bili hajduci i divljaci nego ovi podmuklice iz carine, tako samodopadno pametni, kakvi vam samo Englezi mogu biti. Zacijelo nas je sumnjičio čim stupio na palubu, poslavši svog malog uhodu Fieldsa da nas upeca, što je učinio bez greške. Svi ti mjeseci i sve te milje putovanja,da bismo sada ovako završili! Onda bi nam bilo bolje da nas je kapetan Clarke bio uhvatio još tamo u Engleskom kanalu, nego da se uzalud gnjavimo i prelazimo pola svijeta..
Ili to ipak nije bilo uzalud? Ono što mi je prvo upalo u oči bio je sam Bowles. Iskočivši iz šumarka, nije izvadio par lisičina,ni izgovorio riječi kakve bih očekivao, kao hapšenje ili pljenidba. Ne,samo je onako stajao i gledao. »Nitko ne krijumčari meni pod nosom a da se samo tako izvuče,tako da znate«, napokon je zarežao. To mi baš nije zvučalo kao da razgovaram sa carinikom. Priznajem, ništa drugo neće tako potaknuti čovjeka da vreba svoju priliku kao strah da će izgubiti sve do posljenjeg novčića, ali to je i logočno. Kada sam ga bolje promotrio, Bowles nije čak ni nosio uniformu, nego samo neku iznošenu jaketu. Nije li Kinvig slijedio Harryja Fieldsa i vidio ga u društvu protuha i ništarija svake vrste? Stoga je trebalo biti pažljiv. On je trebao povesti igru.
»Sad nas imete u šaci,gospodine Bowles«, rekao sam tužno.
»Trebao bih vam zaplijenili brod i tovar, baš bih trebao, kao vlasništvo Njezina Veličanstva.«
Uzu svu strogoću njegovu glasa, najbolje sam čuo riječ »trebao«, i zvučala je ugodno. »Imate potpuno pravo«, složio sam se. »Premda, šteta je to kad sam siguran da Njezino Veličanstvo ima dovoljne zalihe konjaka i duhana.«
Zbog toga se samo smekšao. »Prvi put ste u Port Phillipu?«
»Jesmo.«
»Hmmm.« Cijev njegova pištolja spustila se i ciljala nekamo u pijesak, dok se pretvarao da razmišlja u sebi. »Trebao bih vas smjesta zatvoriti, baš bih trebao. Ali ne volim biti okrutan zbog samo jedne pogreške. još bi se vas dalo preodgojiti.«
Poveo sam se za njim. »Točno zborite gospodine Bowles. Ta nitko od nas ne bi ni u snu takvo što činio, da nam obitelji nisu gotovo nasmrt izgladnjele.« Zar je ganjao novac? Nadam se da nije, jer smo imali jedva još koji novčić.
»No, čak i ako budem popustljiv, još uvijek je tu pitanje vašeg tovara i što s njime činiti. Ja moram izvršiti svoju dužnost.«
Znači to je htio. S tim će ipak ići lakše. »Ma znamo, nije vam lako.«
»Prekasno je da se sad prijavi, jer izvještaji su već sastavljeni i potpisani.« Namrštio se. »No svejedno bih vam pomogao ukoliko to mogu.«
»Naši kod kuće bi vam bili tako zahvalni. Plakali bi od sreće svi do najmanjeg djeteta.«
Sada je odmahivao glavurdom i razbijao tu svoju lažljivu englesku glavu, tobože razmišljajući. »Mislim da znam baš pravoga koji bi bio dovoljno ljubazan da vam pomogne potiho se riješiti tereta, tako da vas spasi zatvora. Premda, radi se o velikoj usluzi, a i bilo bi to više nego opasno za mene.«
Cijene. Govorio je o cijenama. Začas smo iz kaljuže stupili na čvrsto tlo. Nije mu dugo trebalo da izbaci brojku koja je ― pukim slučajem ― iznosila upravo onoliko koliko je pritiskalo našeg prijatelja s vrećom. Ta cifra bila je dosta jadna u usporedbi sa sjajnom svotom kojom nas je Fields namamio, ali opet nije bilo tako strašno, čak nešto više nego što sam očekivao u Maldonu i daleko više od potpuno prazne vreće koja je preda mnom zjapila još prije nekoliko trenutaka. Konjak i duhan zacijelo donose prilične svote u ovome dijelu svijeta.
»No, moram vas upozoriti da se taj neće cjenkati«, progunđao je Bowles.
Nisam bio pohlepno raspoložen. »Kako god vi kažete, gospodine Bowles.« Time smo završili. Dok smo se nas petorica vraćali prema čamcu, a svjetlo fenjera poigravalo na pijesku ispred naših nogu, kopkale su me misli o budućnosti i razmišljao sam o toj količini zlata ― premda oskudnoj ― koju ćemo dobiti, nastojeći pogoditi koliko će nam potrajati. Omogućit će da naš brod još dugo plovi i posada bude sita, u to nema sumnje, a k tome će nam ostati nešto sa strane. Naravno, od broda baš nema neke koristi bez tereta. To me navelo na razmišljanje o vrsti robe, čak i legalne, koju bi se isplatilo prevesti iz Viktorije ili Tasmanije onamo odakle smo došli. Možda žito? Naravno, trebat će otplatiti dugove, ali kad pribrojim i drugi dio najma koji nam duguju Englezi, stvari nisu stajale tako loše.
Nisam dalje dospio razmišljati. Bez ikakva upozorenja, iz tame odjednom iskočiše neki ljudi i nešto dugačko ― veslo ― prozuji desno od mene, dohvativši Bowlesa po glavi, tako da mu je pištolj ispao iz ruke. Istovremeno je Fields oboren slijeva. Znam samo da je nakon toga fenjer bačen na tlo, zavivši sve u gotovo posvemašnju tamu, i da sam čuo korake kako se udaljavahu.
»Jeste li dobro, kapetane?« Ne može se promašiti Kinvigov cvilež koji je zvučao zadovoljno, koliko već to glas može.
No, nije se dugo cerio. »Ništarijo glupava. Što ti je to trebalo?«
Ostao je zapanjen, poput psa udarenog nakon što je gazdi donio štap. »To su bili carinici, zar ne? Onaj s bradom što je k tome imao i pištolj?«
Kakva je to bila budala! Zagledao sam se kroz polumrak. »Kamo su otišla ona druga dvojica?«
Vartin Clague, koji je bio Kinvigov pomagač u ovoj krasnoj mudroliji, samo je slegnuo ramenima. »Pobjegli su.«
Kakvu smo sreću imali. »Aha«, odgovorio sam kao da se radi o zgodnoj šali. »Ma nemoj, pobjegli su. Onaj sa svjetiljkom, a i onaj s vrećom do vrha punom zlata?«
To je za Kinviga bila novost. »Zlata?«
»Tako je. Zlatom koje nam je naš prijatelj Bowles htio dati dok se niste pametno dosjetili da ga opalite po glavi.« Podigavši lampu, na brzinu sam se ogledao po žalu, ali nijednome nije bilo ni traga. Do tada su već dobro odmakli.
»Htio sam nas spasiti.« Kinvig je zvučao povrijeđeno, poput dječaka optuženog za štetu koju je načinilo drugo dijete. »Niste li rekli da dobro otvorimo oči?«
Pogledao sam Bowlesa i Fieldsa. Obojica su disala ― hajde, barem nešto ― premda su bili u nesvijesti. Čak i kad bi sada došli k sebi, sumnjam da bi bili raspoloženi za trgovinu. Svejedno, smatrao sam da bi im trebalo reći da njihov novac nije kod nas. »Donesite vode.«
Kinvig je napunio sić morskom vodom i polio ih. Nije pomoglo. Bili su kao i prije, samo mokri.
»Možemo pričekati«, rekao je Clague.
Što sam ih više promatrao, sve više sam slutio nevolju. Što ako Bowles postane gadan ― kao što bi i mogao ― i pokuša nas uhapsiti? Morali bismo ga opet oboriti.
»Možda da naprosto odemo.« Kinvig je izgledao uplašeno.. »Dignemo sidro i kupimo se odavde.«
Ni to nije bilo samo tako. »A što ćemo s gospodinom Robinsom, spremnim na svojem kuteru, i njegovim vojnicima i topom na Headsu? Neće li mu biti čudno kad vidi da odlazimo bez naših Engleza na brodu? Dovoljno čudno da nas zadrži, pretrese i možda upita pretpostavljenog što da radi?«
Malome klipanu to, dakako, nije palo na pamet. Što sam više o tome razmišljao, sve mi se manje sviđalo. Što god učinili, loše nam se piše, ali ovdje nismo mogli ostati, to nikako. Kad bismo se mogli vratiti u Melbourne i pokupiti Engleze, to bi već bilo nešto. No, i za to bi trebalo vremena. »Donesite užad«, rekao sam.
Za tren oka bili su lijepo svezani. Nisam htio Bowlesa dodatno bespotrebno izazivati te sam ih dao odvući do skrovišta i nasloniti na zid, da ne budu na suncu. No, ni to mi se nije činilo dovoljnim. »Donesite im iz čamca bačvu vode i brodskih dvopeka.« To smo sve uredno poslagali pred njih, poput siromaškog teferiča. Napokon, napisao sam poruku ― nepotpisanu ― u kojoj sam objasnio da nismo mi uzeli njihovo zlato nego čovo koji je pobjegao, i stavio je Bowlesu u džep. Zatim smo se uspeli natrag u čamac i veslali iz sve snage. Brew i ostali naginjali su se preko palube s puškama u ruci kad smo se primakli.
»Tako vas dugo nije bilo, kapetane. Što se, zaboga, dogodilo?«
»Dižemo sidro.«
Nadao sam se da Bowles neće dizati prašinu, budući da je i sam bio varalica. Bojao sam se da će biti toliko bijesan na nas da će postati neoprezan (poželio sam da se barem nismo sjetili da ga onako namočimo morskom vodom). Kako god bilo, ne bi nam škodilo da između njega i sebe ostavimo koju stotinu milja, i to što je prije moguće. Rekao bih da se putovanje ne može činiti sporijim nego kad znaš da pokoja minuta znači razliku između zatvora i slobode, a opet izgleda da se sve urotilo da nas uspori. Vađenje sidra zna biti težak posao i u najboljim uvjetima, ali ovaj put kao da smo ga bacili u neku rupetinu na pola puta do pakla, pa smo potrošili cijelu vječnost na dovikivanje i upiranje o vitlo dok napokon nismo odsidrili Sincerity. Zatim, trebalo se boriti protiv vjetra koji nam je bio manje sklon sada kada smo se kretali u suprotnom pravcu. Naposljetku nam je čak i mjesec okrenuo leđa, pritajivši se iza oblaka, i toliko se smračilo da smo se morali koristiti konopcima da se ne nasučemo. Već je skoro svanulo kad su nas čamci dovukli rijekom uzvodno. Srećom, Melbourne je još uvijek spavao i nisam vidio da nas itko gleda kad smo se privezali na isto mjesto kao i dan ranije. A gotovo sam očekivao da nam gomila carinika i policije ondje priređuje dobrodošlicu.
Pozvao sam Kinviga. Nakon one krasne mudrolije s veslima nije mu ginuo nijedan prljavi posao koji se nađe, od traženja naših putnika do laštenja svinjskih stražnjica. »Idi u hotel Englezima i dovuci ih natrag ovamo. Digni ih iz kreveta ako treba.«
Odgmizao je da nije mogao skrušenije.
Nakon toga preostalo nam je jedino da čekamo. Kako sam bio budan čitavu noć, namjeravao sam sići u potpalublje i uhvatiti koji trenutak sna. Nije to bilo samo tako. Sunce je već izašlo i stvaralo toliku vlagu u zraku da mi se odjeća lijepila za kožu, a nema toga što lakše odagna san nego neispavanost. Uglavnom sam samo ležao, prevrtao se i bacakao poput sleđa bačenog na palubu. Zacijelo me san naposljetku ipak savladao jer me probudila glasna lupa, kao da netko vuče neki predmet po prednjim stepenicama. S palube je dopirao priličan žagor. U prvi čas sam bio zadovoljan, misleći da to Englezi i njihova prtljaga stižu na brod. Tek kad sam ustao i kreveta i protegnuo se, stala su me mučiti pitanja. Naime, lupa nije smjela dolaziti sprijeda, tamo je bio kaštel. Bolje je bilo da pogledam pa sam to i učinio. Kad sam se uspeo na palubu, odmah sam ugledao jedrara Ritchieja Moorea i još tri člana posade kako stoje na olupini za koju smo bili privezani ― sa svojim škrinjama pokraj nogu, spremni na odlazak. Nije potrebno izučiti škole da bi se pogodilo što je bilo posrijedi. Bili su kao i drugi štakori koji napuštaju brod, bježeći zbog ove sitne nevolje na koju smo naišli. Što je najgore, pozvali su ostale da ih slijede.
»Ne bojte se. Haj’te s nama. Zašto se ne bi obogatili kopanjem zlata?«
»Vraćajte se amo«, zaurlao sam.
Ritchie Moore se samo zacerekao.
Tada me dočekalo još jedno iznenađenje, a bio je to prvi časnik Brew. Stajao je na komandnom mostu, uglađen i miran kao da je carev stric, i nije poduzimao ništa da pomogne. »Zašto me, za ime božje, nisi probudio?« ― viknuo sam.
Nije se čak ni posramio. »Baš sam se spremao, kapetane.«
Do tada mi je, uostalom, bilo već jasno što misli. Mali prepredenjak vagao je da li da se pridruži ostalima i utekne. Krasno mi se pisalo. Ne budem li oprezan, izgubit ću ih dobar dio i ostati na suhom, da trunem u zatvoru australskih Engleza, dok će Sincerity trunuti zajedno s ovim drugim brodovima.
Nisam imao namjeru predati se bez borbe.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:26 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54687



VELEČASNI GEOFFREY WILSON, prosinca 1857.


Kapetan je stekao vrlo neugodnu naviku da nas o odlasku iz svake luke obavještava u posljednji trenutak. Ovom je prilikom glasnik bio njegov drugi časnik, Kinvig, i to krajnje neuljudan glasnik koji je grubo lupao na vrata da nas probudi. Možda je to bio nužan postupak s obzirom na Pottera ― i nesumnjivo na Renshawa ― ali meni takvo što nije trebalo budući da sam, kao vječni ranoranilac, bio već odjeven i čak unosio bilješke u dnevnik.
»Pretpostavljam da se opet radi o vjetru koji ne smijemo propustiti«, rekao sam mu pomalo ledeno, odgovarajući na njegov žučljivi zahtjev da se pripremim za odlazak.
»Tako je. Morate svi doći iz ovih stopa.«
»A doručak?«
»Nema sad vremena za to.«
Bez obzira na to što sam čovjek krotak, ima stvari u kojima se jednostavno ne dam tiranizirati, a tu spada i doručak, naročito kad, kao u ovom slučaju, moram platiti puni obrok, konzumirao ga ili ne. Odupro sam se Kinvigu, priopćivši mu da ne namjeravam bacati novac zbog pukog pomorskog hira, a kad je nastavio prosvjedovati, pitanje sam riješio ― prilično elegantno, ako se mene pita ― naprosto zauzevši svoje mjesto za stolom, dajući mu do znanja da ću naručiti dodatnu porcjju jaja ne ostavi li me na miru.
Istinu govoreći, pomisao na skorašnji odlazak, usprkos tome što je bio neočekivan, nije mi bila sasvim mrska. Premda smo u luci bili tek tri dana, nestrpljivo sam žudio otići. Zaobilazni put koji su prouzročile nepogodne morske struje nije bio neznatan i, s obzirom na spletkarenja dr. Pottera, zabrinjavala me pomisao na to koliko smo dana ili čak tjedana propustili. Nije u našem slučajnom pristaništu bilo ni suviše čara. Ne vjerujem da sam se ikada našao na mjestu toliko lišenom duhovnosti kao što je to slučaj u gradu Melbourneu, gdje je, po svemu sudeći, samo jedna tema privlačila muškarce. Kada sam u konačištu gdje smo se smjestili mislio da bi ostale goste za večerom moglo zanimati da čuju štogod
o našoj ekspediciji, jedini odgovor na koji sam naišao bilo je čuđenje što nisam ostao u Viktoriji da svoje znanje iz geologije primijenim u potrazi za zlatom. Kao da nema većega bogatstva od pronalaska pukoga minerala. Kada sam se upeo objasniti da mi je cilj daleko uzvišenije naravi, bili su gotovo pa neugodni, okrenuvši se jedni drugima da nastave raspravljati o cijenama i nalazištima.
Na moje veliko zaprepaštenje, grad se svidio dvojici mojih kolega. Renshaw je, kao i uvijek, nestao prve večeri, sljedeće također (pokušao sam s njime porazgovarati, no uporno je tvrdio da uživa u razgledavanju grada, a ja mu ništa nisam mogao dokazati). Što se Pottera tiče i njega se rijetko moglo vidjeti, osim kad je užurbano izlazio ili ulazio. Nisam imao mnogo uvida u to čime je ovaj put zaokupljen, sve do tog jutra kad je drugi časnik Kinvig došao lupati na naša vrata, zahtijevajući da se smjesta vratim na brod. Upravo mi je stigao doručak kad su Potter i Renshaw teška koraka doteturali niza stepenice, obojica blijedi i mrzovoljni što su morali ustati iz kreveta (dočim sam se ja osjećao vrlo budno i poletno). Doktor se prepirao s Kinvigom kad mu je ovaj prišao.
»Ali to nije moguće. Moram pokupiti još šest sanduka, unaprijed plaćenih. Tu je još i Hooper, moj sluga. Trebat će mi barem sat vremena da ga dovedem.«
»Vaš što?« ― moram priznati da sam bio prilično razjaren. Bilo je tipično za Pottera da takvo što uradi i ne pitajući mene koji sam bio vođa ove ekspedicije. Još smo se u Londonu dogovorili da ćemo se svi odreći posluge za vrijeme ovog pomorskog putovanja, budući da ni veličina broda ni sredstva koja su nam bila na raspolaganju nisu takvo što dopuštali, no kad sam ga na to podsjetio, nije bio nimalo postiđen.
»Ta došli smo do Australije, zar ne? Putovanje morem je skoro gotovo. Ne berite brigu, župniče. Hoopera ću plaćati iz vlastitog džepa.«
Da sam znao da takvo što ima na umu, svakako bih i sam uzeo slugu, makar da sačuvam dostojanstvo svoga položaja kao vođe. Sada za to nije bilo vremena. »Kako bilo da bilo«, odgovorio sam mu odlučno, »možda neće za njega biti smještaja na brodu. Ne, morat ću svakako ovo pitanje raspraviti s kapetanom Kewleyjem.«
Doktor se na to namrštio, ali nije tu ništa mogao kad je tako očito imao krivo. U međuvremenu je po dotičnog poslao kola, kao i po svoje sanduke, što je sve skupa trajalo dosta dugo i na što se g. Kinvig silno uzvrpoljio. Uzeo sam zdravo za gotovo da će ti sanduci služiti za nošenje doktorove prtljage da mu olakšaju put, ali se pojavilo šest drvenih kutija povelikih dimenzija.
»Čemu to zaboga služi?« ― pitao sam.
»To su moji medicinski uzorci.«
Ponestajalo mi je strpljenja. »Trebali ste me pitati za dopuštenje prije nego ste ih krenuli nabavljati. Možda je brodska štiva puna.«
Zamislite, čak je i lupio nogom o pod. Naprosto nije imao nikakva osjećaja poštovanja. »Ali svi dobro znamo da je prazna.«
Nisam se dao zastrašiti njegovom drskošću. »U to ćemo se tek morati uvjeriti.«
Nedugo potom njegov novi sluga Hooper napokon je stigao. Premda ga je Potter nastojao kovati u zvijezde, tvrdeći da je bio u službi njegovog istaknutog kolege, doktora koji živi u Melbourneu, nije mi baš bio simpatičan. Nosio je traljavu odjeću, bio je sirov i neugodan i nekako uvrijeđeno nezadovoljan, što me je navelo na pomisao da ga je u Melbourne namamilo zlato s kojim nije imao sreće. Pronašao sam nam kola da nas prevezu do broda, no s onim pozamašnim sanducima nisu dostajala za naše potrebe. Hooper, vozač i drugi časnik Kinvig upinjali su se da sve natovare, ali se bojim da su to loše izveli te sam morao izdržati vrlo neudobnu vožnju pri kojoj me je jedna kutija bolno bola u leđa. Na kraju sam bio više nego blago ukočen dok se napokon nismo primakli Sincerity.
Brod je, na moje iznenađenje, bio potpuno spreman za polazak, s dva čamca već u vodi, što su čekala da nas izvuku iz sidrišta. Zanimljivo je da vjetar, za koji je Kinvig rekao da je tako dragocjen, nije bio nimalo snažan, već je nailazio u blagim zapusima. Mogao sam jedino zaključiti kako kapetana brine da bi ga moglo potpuno nestati. U svakom slučaju, bio je vrlo nestrpljiv i smeten. Kad sam htio potegnuti pitanje Potterovog sluge i sanduka i izraziti svoju ozbiljnu rezervu, činilo se da me jedva čuje. Naprosto je odmahnuo rukom i zapovjedio ljudima da natovare sanduke, što mi nije izgledalo sasvim u redu. Ne trebam ni reći da se Potter na to prilično razvedrio.
Bilo je to, sve u svemu, zamorno jutro. Kako je Sincerity nastavila sporo napredovati niz rijeku, nisam osjećao potrebu da se zadržavam na palubi gdje je Potter i to posve nepotrebno razmetljivo, davao upute novome sluzi u vezi s brodskim rasporedom, te sam se povukao na odmor u kabinu. Kad sam se vratio na palubu, brod je već bio zašao nekoliko milja na otvoreno more, a grad se pretvorio u običnu zbrku na obali. Dok sam tako stajao razmišljajući koliko će nam biti potrebno da dođemo do Tasmanije, primijetio sam nešto vrlo neobično. Posada je bila zaokupljena nekim uobičajenim podešavanjem jedara, samo što je način na koji su to izvodili bio daleko od uobičajenog. Gledajući gore prema konopima i jedrima, vidio sam ne više od petorice tamo gdje bih očekivao desetoricu ili više njih, a jedan od njih bio je prvi časnik Brew koji se inače nikad nije penjao. Kad sam pogledao prema komandnom mostu, još me više iznenadilo to što kormilom nije upravljao netko od posade, nego kapetan glavom.
»Što se, zaboga, dogodilo?« ― upitao sam ga. »Zar su se neki od vaših ljudi razboljeli?«
»Nisu« ― smrknuo se Kewley, očito ne sasvim staložen. »Ostavili smo ih na obali.«
Bila je to sasvim neočekivana izjava, i nimalo primjerena. »Kako to mislite?«
Zagledao se mimo mene prema obzoru. »Nisu nam trebali.«
»Zašto, zaboga?«
Kapetan je slegnuo ramenima. »Ha, brod nosi dodatne konope i drvo i platno, zar ne? E, pa oni su bili dodatno ljudstvo.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:26 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54686



DESETO POGLAVLJE




PEEVAY, 1831. - 35.


Prvi put sam čuo za bjelačko božanstvo koje se zove BOG onda kad smo hodali kroz šumu s Robsonom. O, bilo je zanimljivo imati ovdje nekog bijelca, tako blizu da sam ga mogao čak dodirnuti prstom, a prije toga su jedini num koje sam ugledao bili oni koje smo proboli ili koji su nas ubijali. Robson je bio tu i vodio nas je. Bio je pomalo debeo i prljav u svojoj bjelačkoj odjeći od mrtve kože, ali se smijao dok nas je vodio amo-tamo, sve dalje, brzo kao da ne može čekati. Čitavim putem pričao nam je o Bogu.
»Tko te je stvorio?« ― pitao bi i gledao nas posebnim pogledom. Kad nisam odgovorio, on bi to rekao umjesto mene, pomalo tužan, tako da sam se osjećao kao da sam zločest ili pokvaren. »Bog te je stvorio.« Čak ni tada njje bilo gotovo. Još nekoliko koraka, i opet bi počeo iz početka: »Tko te je stvorio, Peevay?« Ovaj put odgovorio sam i to brzo, samo da se opet ne ozlovojji.
»Bog me je stvorio.«
Od toga bi se nasmješio.
Naravno, ja sam znao da nas nije stvorio taj prijan Bog, nego oni drugi koji su tajna, kao što svi dobro znaju. Ali to nisam nikad rekao Robsonu jer ga nisam htio žalostiti kad nas je htio tako ljubazno spasiti. Osim toga, to nijo za uši nekog nepoznatog stranca. Doista, Robsonov je Bog bio nerazmrsiva zagonetka. Svi su znali gdje su naši pravi jer ih se svaku noć moglo vidjeti kako sjaje na nebu, ali kad sam pitao Robsona gdje je Bog, on je samo odgovorio, »On je svugdje.« Rekao je čak da je on tri čovjeka, što mi se činilo tegobnom nerazmrsivom zagonetkom. Rekao mi je također da kad ne bismo vjerovali da je Bog svugdje, Bog bi se onda jako naljutio i poslao nas na neko gadno mjesto da gorimo, što sam gonetao da mora biti grozomorno. Naši pravi nikada nisu marili da li ti znaš da su oni na nebu. Naprosto su bili na nebu.
No, s iznimkom Boga, bili su to bolji dani. Troje ih je umrlo od bolesti kašljanja, što je bilo omražena stvar, ali poslije su prestala ta umiranja, tako da je većina još bila živa, Majka također, što je bilo najbolje, premda je bila još uvijek slaba i katkad trebala druge da se o njih oslanja pri hodu, tako da smo morali ići polako. Majka je još uvijek mrzila Robsona, što je bilo tužno, i stalno je htjela da ga probodemo kopljima, i to je tražila isto tako često kao i vode za piće. O, vjerojatno bi ga i sama ubila da je bila jača i da mi drugi nismo dobro pazili da ne dobije nikad koplja.
Nama drugima bilo je drago što je s nama jer je on jedva bio kao num bijelci. Da, imao je čudan miris, kao i njegova odjeća od mrtve kože i njegove priče »tko vas je stvorio«, ali inače je bio kao jedan od nas. Govorio je pravim jezikom, i premda je pravio glupe pogreške tako da je bilo teško ne smijati mu se, bio je to prvi bijeli govnar kojeg smo upoznali koji je pokušavao. Čak nam se pridruživao u noćnim plesovima i svirao svoju zviždaljku koju je zvao frula. Rekao nam je da je čitava dva ljeta pješačio da nađe naše i spasi ih, i već ih je mnogo doveo u to lijepo mjesto gdje su bili na sigurnom. Što je još čudnije, kad je govorio o num, često je bio ljut kao žuč, kao da to uopće nisu njegovi, nego najljući neprijatelji. Rekao je da su surovi i puni mržnje i želje za ubijanjem ― što je istina ― i ja sam razmišljao da to mora značiti da je on naš.
Da, volio sam Robsona tih dana hoda prema moru, čak i više nego Heedeeka, premda mi je bio kao stari brat. Robson bi me potapšao po glavi ― tada sam bio još dosta mali ― i rekao: »Zdravo mališa!« ― i s vremenom sam počeo razmišljati da je nekad ranije došlo do neke velike pogreške i da je on moj pravi otac, što je bila blažena pomisao. Čak sam sanjario da će ga jednoga dana Majka prestati htjeti ubiti i da će stati jedno uz drugo i pružiti mi zajedno nježnost.
Dok smo hodali, čas nam je govorio: »Idemo brže«, čas zapitkivao: »Kako zovete ovo drvo?«, čas se smijao na sav glas kad se poskliznuo na neko blato da pokaže da mu to ništa ne smeta. Sve to da bi nas spasio. Bila je stvarno blagovijest. Katkad sam bio tako zadovoljan da sam htio reći drugima da sam ja taj koji je to omogućio kad sam zapalio šumu tako da nas on može pronaći.
Sva je sreća, naravno, da nisam.
Prve su nevolje počele u gradu bijelaca. Nitko od nas nije bio u nečem takvome do tada, osim onih koji su bili otprije s Robsonom, kao Cordeveova sestra, a čak su i oni izgledali uplašeni dok smo stajali na jednom brežuljku i gledali odozgo velike kuće bijelih ljudi, mnoštvo njih.
»A što ako te se ne sjećaju?« ― upitao je Heedeek.
Robson se nasmijao kao da je to nešto jako smiješno. »Sjetit će me se.«
I tako smo ušli. No, ako su ti bijeli govnari i poznavali Robsona ― nas nisu, i stajali su ispred svojih kuća i gledali nas kao da smo neka grozomorna blesavoća, premda to uistinu nismo bili mi, nego oni, praznih očiju ispunjenih mržnjom i piskutavih glasova nalik ptičjima. Čak je i Robson tada izgledao uplašeno, kako sam primijetio i bilo mi je drago kad smo ušli u veliku kuću napravljenu od kamenja čije ime je bilo zatvor, gdje smo bili dalje od izbuljenih pogleda onih nitkova. Robson nije ostao, nego nas je ostavio s drugim num koje nismo poznavali, ali se uskoro vratio zadovoljnog izgleda i tada nam je rekao nešto najčudnije.
»Morate ovdje ostati još nekoliko dana, žao mi je, jer brod još njje spreman.«
Najčudnije je, kako smo svi primijetili, bilo ono morate. Što se dogodilo s moramo, pitao sam se. Heedeek je odmah postavio pitanje: »Zar ti nećeš s nama?«
»Ta ne mogu, naravno.« Robson nas je gledao kao da smo neka nerazmrsiva zagonetka što to već ne shvaćamo. »Vani su još sva vaša braća i sestre koje treba spasiti, mnoštvo njih.« Tada nam je uputio ljubazan pogled. »Ne brinite. Vratit ću se čim budem mogao. Onda ćemo imati radosne vijesti.«
I tako je otišao, što je zabrinjavalo, pogotovo u tom num gradu. No nismo ništa mogli jer je naša soba koja je imala zidove poput uskih štapova bila čvrsta i vrata se nisu mogla otvoriti. K tome je to mjesto s onim izbuljenim govnarima bilo suviše strašno da bi se tamo išlo bez spremnoga koplja. I tako smo ostali nekoliko dana u toj kući koja se zvala zatvor, jeli neku grozomornu bjelačku hranu koja se sastojala od tvrdog dvopeka i staroga mesa koje je bilo slano kao morska voda, i uskoro smo razmišljali da nas nije Robson sve prevario, pripremio nas da nas ubiju, premda je ta pomisao bila tako užasna da je nije izrekao nitko osim Majke koja ju je često izricala.
Napokon su došli drugi bijelci koji su se zvali VOJNICI, svi u crvenoj boji i s po jednom puškom u ruci, i oni su nas proveli kroz graju bijelih govnara do velikog bjelačkog čamca, kakve sam ponekad viđao daleko na moru, koji je imao velike bijele kože za hvatanje vjetra. Bio je brz taj čamac i uskoro smo bili tako daleko od kopna da smo ga još jedva mogli i vidjeti. Bijelci na čamcu su imali puške, mnogo njih i zurili su u nas kao neprijatelji, pa smo se pitali da nije ovo i dalje neka smicalica i da nam se ne bi prišuljali po noći da nas ubiju i zatim pobacaju u more tako da nitko nikad ne dozna. Bili smo na oprezu. Na kraju taj brod, naravno, nije bio nikakva smicalica i nitko nije došao po noći. Ti bijelci nam nikad nisu učinili nikakvo ubijanje, samo su se penjali visoko gore da naprave velike kože veće ili manje. Ne, prevara je bio taj OTOK na koji smo išli.
To je bilo nešto stvarno žalosno, ružno za oči. Znao sam da su većina numa gadni govnari koje je bolje probosti kopljem, da, ali nisam nikad mislio da će nam Robson naprićati takve bijedne laži. Robson koji je rekao da je naš prijatelj i koji nam se čak obraćao našim vlastitim govorom da nas navede da ga volimo. Zar nije rekao da idemo na dobru zemlju? Čim sam ugledao otok, razabrao sam da je premalen, sa samo jednini brežuljkom, kao da ga uopće i nema. Nije bilo tamo mjesta za klokana i za lov, ni rijeka da se prelazi, kako mi se činilo, niti čak za hodanje koje je gotovo osnovna stvar za život. Kako je brod zaokružio, vidio sam mjesto s kolibama koje je bilo pretrpano našima, više nego što sam ih ikada ranije vidio. Zatim su nas stavili u mali čamac s motkama za odgurivanje, i kad smo stupili na tlo, naši su nas gledali kao da smo nešto najzanimljivije, a pogledi su im bili prazni, dok su nas čak i oni koji su nas znali od ranije samo tiho pozdravili. Tako sam naslutio cijelu istinu. Ovo je bilo nekakvo umiralište.
Vojnici su nas vodili preko, dok mi je uskovitlani pijesak upadao u oči, da upoznamo njihovog vođu koji se zvao NAREDNIK WILKES. Izgledao je staro i pun mržnje kao da njegovim žilama teče otrov, i držao je jednu pasju životinju, vrlo malenu kao da je neki štakor. Narednik Wilkes nije nas ni pozdravio, nego samo rekao vojnicima neka nas povedu u kolibe smrdljivog zadaha. Sve vrijeme vojnici su zurili u naše žene kao da je to svježa nova hrana koju treba probati.
Stvarno nema ničega goreg od osjećaja da si nasmrt prevaren. Najgore od svega je to što sam ja omogućio Robsonu da nas pronađe u šumi, i ja sam ga obožavao, čak toliko da sam sanjao da mi je otac. Robson, čije je ime postalo debeli govnar robson. Robson, koji je sad ponovo u svijetu gdje traži još naših da ih uhvati i dovede u ovo grozomorno umiralište. Robson, kojemu čak ne mogu ni reći: robsone, koji SI TI lažljivi nitkov.
Svatko od nas iz Majčinog plemena htio je istoga dana otići, istoga sata, jer čak i da te proganjaju i ubiju je mnogo bolje od ovoga mjesta gdje se nema što raditi, osim sjediti i čekati još grozomorne bjelačke hrane ili promatrati druge i pogađati tko će sljedeći dobiti bolest kašlja.
»Rekla sam vam da ga smo trebali probosti«, rekla je Majka koja je bila zadovoljna zbog našeg žalopoja jer je to značilo da je bila u pravu. Majka je uvijek voljela biti u pravu. »Trebali ste me slušati dok ste imali prilike.«
Ono što je velika sreća kod Majke jest da se ona nikad nije prepuštala očaju. Ne, ova naša propast kao da ju je ojačala. Kad smo bili žalosni i kajali se, vidio sam joj po očima da već smišlja nešto novo. Doista, čim je ponovo bila jaka, počela je ulaziti u kolibe drugih koji su govorili naš jezik, na tajne razgovore. Nekoliko puta pitao sam je kakav ima naum, no ne bi mi rekla ni riječi.
» Bijeli govnari su tvoji prijatelji«, rugala se. »Idi i razgovaraj s njima.«
Ali ja sam žudio da se pridružim jer nakon Robsonovih lažljivih prevara bila mi je iskrena želja u dubini grudi da probodem onoga narednika Wilkesa s otrovnim pogledom i k tome svakog drugog bijeloga govnara. Da, sanjao sam, srediti te pišljivce i maknuti se s ovoga mjesta.
Heedeek ju je nagovorio da me pusti da im se ipak pridružim. »Trebam Peevayja da mi pomaže«, rekao je, premda tek onako.
Majka se namrštila i rekla: »Ako nas upropasti, ti ćeš biti kriv«, ali mi je dopustila. Tako sam doznao tko je uz Majku od naših ― ili PALAWA, kako smo nazvali sve naše ― jer skoro se svatko koga je pitala pridružio. Neki su mrzili ovo umiralište, drugi su bili bijesni na vojnike i njihovu pohotu jer su uvijek hranom mamili naše žene u svoje kolibe, ili ih naprosto odvukli kad narednik Wilkes nije gledao. To je bilo grozomorno.
Sljedeći dan Heedeek je mene i još neke poveo na drugu stranu otoka i ja sam vidio kako će se Majčina zamisao odvijati. Neki drugi su već bili tamo, pravili koplja poredani oko tajne vatre gdje je vjetar puhao na suprotnu stranu od vojnika i narednika Wilkesa, tako da nisu mogli nanjušiti dim. Tako sam i ja počeo praviti koplja. Kasnije, kad se sunce spustilo, prekrili smo pepeo pijeskom tako da ne ostane traga i vratili se natrag u naselje s kopljima sasvim uz nogu tako da bijeli govnari ne vide. Zatim smo ih ostavili na tajnom mjestu koje je skrivalo grmlje, gdje su već bila druga, mnogo njih. Heedeek je rekao kad dođe sljedeći čamac b još grozomorne nam hrane, imat ćemo spremno dovoljno kopalja i moći ćemo se odšuljati u mrak i ubiti one bijele pišljivce, sve njih. Zatim bismo uzeli njihov čamac i vratili se natrag u svijet.
Naravno, nevolja sa skrivenom namjerom je ta d aje krhka kao stari nagoreni štap i svaka ga malenkost može slomiti.
Sljedeće popodne bilo je vruće. Vojnici su bili u svojim kolibama, igrali se šarenim karticama zbog kojih su glasno vikali. Neki od naših bili su na drugoj strani i pravili tajna koplja kao i obično, ali Majka jer rekla da nas ne smije ići previše odjedanput jer će nas opaziti, i taj dan ja sam trebao ostati. Tako sam sjedio u onoj prljavoj kolibi i bacao neki kamenčić u zid ili sanjario o sebi kao hrabrom junaku koji je spasio Majku od dvadesetorice bijelih govnara s puškama. Muhe su zujale i u letu pravile oblike nalik na štapove. Uskoro sam izgubio kamen koji sam bacao i čak su mi se i maštanja umorila, tako da bi me nekad na kraju nastrijelili ili bi me Majka probola. Na kraju sam se razbjesnio na tu kolibu pa sam izašao i popeo se po onom brežuljku otraga tako da budem bliže vatri za pravljenje kopalja, o čemu je bilo uzbudljivo razmišljati. Još uvijek sam stajao na tom mjestu kad je narednik Wilkes prošao jer je šetao sa svojom pasjom životinjom.
To nije bilo neobično jer je šetao s tim psom mnogo puta svaki dan. On je volio tu pasju životinju koju je zvao FERNANDO i sva njegova nježnost je odlazila na nju, jer nas je mrzio kao što je mrzio i svoje vojnike i često je vikao na njih. Zašto je tog psa volio, bila je nerazmrsiva zagonetka jer bio je suviše malen poput štakora i stalno se pretvarao da je opasan ili lajao, makar i na vrata što lupaju na vjetru. Mi Palawe nikad ga nismo zvali Fernando, nego MIŠJI BRABONJAK, i mi bismo ga i ritnuli, samo što bi nas narednik Wilkes mogao vidjeti. Gledao sam ga tako s brežuljka kako trčkara amo-tamo, naprijed i natrag i laje na cvijeće.
To me nije zabrinjavalo. Ne, ali jest kamo je to amo-tamo vodilo. Odjedanput se našao vrlo blizu tajnome mjestu, a narednik Wikes je hodao za njim. To je stvaralo brige. Čas je stao odmah blizu i podigao nogu da se popiša. Čas je trčao nekamo drugamo da reži na pijesak što je bilo sasvim dobro, ali radosna vijest je kratko trajala, jer je sada trčao natrag da ponjuši gdje je malo prije pišao. Još gore, sada je išao i dalje, ravno u samo tajno grmlje. Srce mi je tuklo u grudima i jedva sam mogao gledati. Narednik Wilkes je stajao i čekao, vrlo strpljivo, dok je mišji brabonjak obavio svoje sranje baš na tom mjestu, na naša čista koplja. Čak i to bi bio u redu da je tu stao, ali poslije je zabio guzicu u lišće da se počeše. Onda sam odjednom čuo ono zavijanje, a narednik Wil kes se saginjao, zurio i uzimao nešto. Odjedanput je pobjesnio, požurio natrag prema kolibama i dovikivao vojnicima.
Imao sam vremena tek da odem do onih pored vatre i mahnem im da se maknu. Svejedno je to bila žalosna nesreća. Narednik Wilkes nas je natjerao da mirno stojimo pred kolibama beskrajno dugo, s vojničkim puškama uperenima u nas, i zvao nas je DIVLJAČKIM ubojicama ili prljavim prijetvornim crncima. Nakon toga smo morali gledati kako su sva koplja koja smo tako pažljivo izradili stavljena na hrpu i spaljena. Tada je narednik Wilkes hodao vrlo blizu, dugo zurio u naša lica i pitao: »Koji od vas je vođa svega ovoga?«
Valjda je mislio da nitko neće ništa reći, ali se varao. Majka je istupila ravno pred njega, kao da joj je sasvim svejedno, i rekla: »Ja, huljo«, riječima njegovog vlastitog bjelačkog jezika.
Na to je još više pocrvenio od mržnje i zapovjedio četvorici vojnika da je odvedu na obalu tako da su je dirali po sisama i guzovima dok su hodali, pa ih je pokušala udariti, i gurnuli su je u mali čamac, vrlo grubo, te sam vidio da joj je noga ozlijeđena, premda nije ni pisnula. To je bio stravično i poželio sam da mogu istrčati i probosti svakog od tih govnara, na smrt, smrt, smrt, kao u mojim maštanjima u kolibi. Potom je narednik Wilkes izabrao drugu četvoricu naših da ih stavi s njom. premda jedan nije uopće spadao u Majčin naum nego je samo katkad s njom razgovarao. Bilo je tužno gledati kako taj čamac odlazi i gonetati da će je ustrijeliti i baciti u more. Ono što su učinili bilo je skoro užasnije. Kada je čamac odmaknuo, tako da je njegova koža za hvatanje vjetra izgledala kao neki mali list, došao je do velike stijene koju sam primijetio katkad ranije i koja je bila samotna, bez drveća ili ičega Tamo su ostavili Majku i druge. Bilo je najžalosnije vidjeti ih tamo nakon što ih je brod ostavio, nalik na najsitnija gmizava stvorenja, gotovo predaleko da vide naše mahanje, premda smo svejedno mahali. To me je ozlovoljilo i ostavilo duboko u grudima žalosne osjećaje.
Drugi dan Narednik Wilkes ponašao se kao da je zaboravio na njih. Nije nijedanput pogledao prema moru, nego je samo vikao na svoje vojnike i tjerao ih da hodaju i stoje i stalno trzaju puškama. Sve vrijeme mi smo gledali onu stijenu kako se prži na suncu. Napokon su Heedeek i još neki išli pitati narednika Wilkesa da ih vrati natrag, ali on se samo naljutio i rekao im neka odlaze jer će i njih staviti na stijenu. Tako je prošao čitav taj jadni dan. Sada sam znao da ih narednik Wilkes samo želi ubiti na taj spori, mrski način. O da, bolje je da te ustrijele, to sam uviđao. I bili bi umrli da nije sljedećeg jutra iz svijeta došao brod s još grozomorne bjelačke hrane. Zastao je kod Majčine stijene, valjda jer su mislili da je bila neka nesreća, i spustili su čamac da ih uzmu. Kad je došao do nas i kad su se Majka i ostali vratili, narednik Wikes nije ništa rekao, ali je bio pun mržnje. Jadna Majka i oni ostali jedva su mogli hodati i bili su puni posjekotina kao da su pali niz neke stijene, natečenih kapaka i zatvorenih očiju, kože ispucale od sunca, a usta grozomornih od bijele tvari od nemanja vode.
To je mnogo što promijenilo. Heedeek i ja i ostali stavili smo Majku u najbolju kolibu da budemo ljubazni, i premda se uskoro oporavila, i još uvijek jako mrzila bijele govnare, sada je postala tiša. Ponekad je samo sjedila i nije uopće govorila, a kada je govorila o ubijanju num bijelih govnara i o tome kako će njihovim rukama i nogama nahraniti pse, činila je to tankim glasićem. Da, izgubila je nešto borilačko tada, i nakon toga se počela debljati dok nije postala jako krupna. I ja sam se promijenio, naučivši nešto od tih dana. Sada sam znao da se
protiv bijelih pišljivaca ne može boriti samo kopcima jer bi oni pobijedili baš svaki put, a mi bismo samo brže poginuli. Ne, uviđao sam, ako mislim izdržati, onda to moram na neki drugi način.
Katkad se čini da je teško i prepoznati neku nerazmrsivu zagonetku, a kad je jednom znaš, odgovor na nju tada stiže da brže ne može. Tako je i bilo. Jednoga jutra, nekoliko tjedana kasnije, stigao je čamac s novim vojnicima i novim vođom. Narednik Wilkes je čekao dok su veslali prema obali, i primijetio sam da mu je osmijeh ukočen, kao da se ljuti, što je bilo čudno. Što je još zanimljivije, taj novi vođa vojnika jedva ga je i pozdravio, nego ga je poveo u kolibu, tako da smo znali da je on veći od Wilkesa. Zato sam obišao kolibu s još nekima od naših da gledamo kroz malu rupu u daskama za koju smo znali. No, tu smo doživjeli iznenađenje. Novi je čovjek razgovarao s Narednikom Wilkesom glasno i vikao je na njega kao da je neki niži govnar a ne vođa otoka, govorio mu da je razriješen i druge takve riječi. Sljedeći dan stari otrov u žilama uzeo je Mišjeg Brabonjka, odšetao do obale odakle su ga odveslali da se više nikad ne vrati, a novi čovjek čije ime je bilo KOMANDANT DARLING, postao je umjesto njega naš bjelački vođa.
Najzanimljivije od svega bilo je nakon toga. Uskoro je Heedeek koji je naučio neke bjelačke riječi, kao što smo i svi dotad, pitao Komandanta Darlinga zašto su maknuli otrova u žilama, a Komandant Darling nam je rekao da je to stoga što je pokušao ubiti Majku NA pogrešan naČin. Naime, nije smio učiniti ono što je učinio, već ju je morao poslati drugim bijelim govnarima na puno razgovora. Čak ni tada ne mogu je naprosto staviti na stijenu na suncu, nego je moraju objesiti užetom jer to je bio za bijelce pravilan način ubijanja. Razmišljao sam malo o tome i iz toga shvatio mnogo toga. Tako sam shvatio da bijeli govnari imaju pravila koja moraju slijediti, baš kao i mi, premda su ona tako sakrivena njihovim varljivim lažima da sve do tada nisam uopće pomislio da postoje. No, mislio sam, ako naučim njihov način razmišljanja, tada bih znao kako da se borim s njima, njihovim vlastitim sranjem. To mi je bila najbolja namjera, odlučio sam, jer borba s njima na naš način njje nikada uspjela.
Uskoro nas je Komandant Darling odveo čamcem na drugi otok koji se zvao FLINDERS, koji je bio u blizini. Taj je bio mnogo veći i trebalo je dva dana hoda s jednoga kraja na drugi, imao divljači za lov i manje planine koje se moglo gledati i jednu koja je bila oštra poput koplja. Svejedno, bilo je to neko grozomorno vjetrovito mjesto gdje nam je pijesak upadao u oči, i nije bilo kao pravi svijet, gdje smo poznavali svaki kamen kao stare prijatelje. Komandant Darling trudio se biti ljubazan, čak je ponekad i nas Palawe zvao u svoju kolibu da jedemo s njim grozomornu hranu. Rekao je da moramo nositi odjeću kao bijelci, što je bilo mrsko, ali nam je pokazao i kako da uzgajamo jestive trave i grmlje, što je bilo zanimljivo i s vremenom smo u tome postajali vješti. Zato smo ga gotovo zavoljeli i jedanput smo mu dali papigicu koju smo uhvatili i koju je držao u kolibi i zvao SHAKESPEARE. Prošlo je ljeto, i tako još jedno i ništa se naročito nije dogodilo, nego smo bili na Flindersu i još ih je umrlo od bolesti kašljanja, mnogo njih. Uskoro je naše mjesto, koje se zvalo WYBALENNA, poraslo, s novim kolibama za nas i skladištima, i više numa koji su nas dolazili nadzirati.
Jedan od njih zvao se SMITH, koji je rekao da djeca Palawa moraju dolaziti u njegovu kolibu da slušaju o BOGU. Smith je bio malen, ravne kose i vrebao je pogledom, tako da su ga neka djeca mrzila i samo pobjegla od njega, ali ja sam išao jer sam htio naučiti običaje i riječi numa i sva ostala bjelačka sranja tako da se mogu boriti protiv njih. Smith je bio zadovoljan i rekao mi ako budem znao za Boga bit ću spašen. Nisam mu nimalo vjerovao, ne, ali sam svejedno htio ići svaki put dok ne saznam više. Katkad sam razgovarao i s vojnicima jer su mi govorili čarobne riječi koje je majka već znala, kao PIŠLJIVAC, GOVNAR, SRANJE, HULJA, JEBENO, PIZDA, PIČKA i sve takve. Jednom sam ih izgovorio pred Smithom, tek da isprobam njihov čarobni učinak, a taj je bio silan jer me on jako zamrzio zbog njih, te me istjero van iz kolibe na tjedan dana.
Majku je izluđivalo moje učenje. »Zašto ideš?« ― pitala me. »Zar voliš bijele govnare?«
»Želim ih upoznati tako da se mogu boriti protiv njih.«
»Bolje ih je samo ubiti«, odgovorila bi. »Upoznaš li ih previše još ćeš postati kao oni.«
Nisam je previše slušao. Već sam smišljao vlastitu osnovu da nas sve vratim u svijet, tako da budem neki junak čak i u Majčinim očima. To je bila moja tajna žudnja.
Tako je prošlo još jedno ljeto, pa još jedno i uskoro sam narastao i dobio požudu, tako da sam drugim očima gledao na žene, njihove cice i dlačice bile su radosne vijesti i punile su me nekom nepoznatom gladnom potrebom. Čak su i neke od bijelih žena mogle proći, premda bile su sakrivene pod debelim mrtvim kožama koje su se zvale ODJEĆA, pogledi su im bili suludi, tužni i tvrdi poput kamena, tako da su mi draže bile naše. Ni naše me nisu puštale blizu jer sam još uvijek bio premlad, ali bi mi dale da ih poljubim u usne i diram im meke oble cice ako nije bilo svjedoka. Tu sam imao puno sreće.
No, to su uglavnom bili dani umiranja. Ljudi su uskoro sve brže postajali bolesni dok nismo, počeli tražiti znakove po sebi. To je bilo grozomorno jer prestrašno je umrijeti u vrućici i kašlju i jedva sposoban da dišeš. Bijeli govnari su, naravno, jedva uopće umirali, i kad bi nam se pogoršalo, gledali su nas kao da je to samo nešto uobičajeno za CRNCE ― kako su nas nazivali ― što mi je bilo najmrže. Najgore je bilo kad je umro moj prijatelj Heedeek, i bio je to jedan od najtužnijih žalosnih dana kad smo ga odnijeli na obalu i spalili na pogrebnoj vatri. To je bilo prežalosno.
Bilo je dakle teško tih davnih grozomornih dana, i razni su ljudi pokušavali na razne načine prebroditi dane. Neki su prestali bilo što raditi, samo su ležali u očaju, kao da se odmaraju. Ti su brzo umrli. Drugi su prešli na drugu stranu otoka, u lov i tome slično kao da sve ide kao i prije i da se ništa sramotno ne događa. Ti su živjeli dulje. Ponekad bi Majčini noću otišli u grmlje i plesali bi i razgovarali po starom običaju. To je bilo najbolje, barem dok nije svanulo. Neki, pogotovo žene, govorili su o Robsonu i kako će se uskoro vratiti i spasiti nas kao što je rekao onog dana u kući zvanoj zatvor. Nikad, naravno, nisam u to povjerovao jer da nas je toliko volio, ne bi nas stavio na te smrtonosne otoke.
Druge žene pronašle su drugačijeg prijatelja da ih spasi. Bio je to Wraggeowrapper, koji je prije bio mrzak i koji bi noću vrebao iz drveća da nas izludi. Sada su napravile novi ples, samo za njega, i to su izvodile po noći i pjevale su pjesme samo da mu udovolje. Čak su i lijegale s njim da bi se jebale, govorili su neki. Zašto ne? ― gonetao sam. Ako je čitav svijet samo smrt i umiranje iz neobjašnjivih razloga, onda je možda najbolje tražiti pomoć od svojeg neprijatelja. To je još uvijek bolje od nekakvog lažnog prijatelja, kao što je Robson.
Katkad je bilo nevolja. Ljudi bi se razbjesnili zbog tog grozomornog čekanja i prisjetili bi se stare mržnje, borbi iz davnina. Sada su uglavnom bila četiri naroda, jer su se manji izmiješali, i obično su se držali svaki za sebe, ali onda bi se napravila koplja i ja sam nagađao da će uskoro biti krvavi rat. Jednom su nam pripadnici naroda TONENWEENER, koji nam je sad bio neprijateljski, došli s kopljima dok smo noću plesali i poredali se oko nas, i sve nas gledali i urlali da će nas pobiti. No, na kraju nije došlo do borbe. Valjda zato jer je smrt ionako bila prečesta pojava.
Ponekad bi brodom došli novi Palawe koje je poslao Robson, što je nama bilo zanimljivo ali njima grozomorno. Jedan dan su došli Mongana i njegova majka Pagerly. Bilo je čudno vidjeti ih, da, jer se činilo kao da je prošao čitav život od vremena kad smo živjeli svi zajedno i kad su me mrzili i ujedali. Sada više nisu bili ljuti, nego samo uplašeni. Donijeli su loše vijesti, većina onih koje sam poznavao tih davnih dana bili su sada mrtvi, od bolesti kašlja ili su ih ubili bijeli govnari. Što je najgore, nije više bilo Tartoyena ni Bake. To je bilo tužno. Do tada sam se stalno nadao da su negdje na sigurnom, baš kao i prije, i da Tartoyen priča svoje lijepe priče, a Baka sjedi pored mora, dugih koščatih prstiju. To mi je uvijek davalo malo nade, čak i kad smo bili na onim otocima, i bilo je žalosno znati da ti je oduzeta.
Čak je i u to grozomorno vrijeme bilo nečega dobrog. Mongana se vrlo uplašio kad je vidio taj otok Flinders i molio me da mu pomognem, što je bilo ugodno jer sam se zbog toga osjećao najpametniji, tako da sam mu pokazao gdje čekamo našu grozomornu hranu, i rekao mu tko je tko i koji su bijeli num govnari mrski, a koji su bolji. I tako je Mongana, moj najtegobniji neprijatelj od ranije, postao moj dobar prijatelj. Još jedno iznenađenje bilo je da se njegova majka Pagerly sprijateljila s Majkom. Često bi sjedila s Majkom, slušala o tome kako mrzi bijele hulje i kako im treba svima razbiti glave i slično, o čemu je voljela pričati. Ona je zapravo bila Majčin jedini prijatelj. Bilo ih je koji bi joj se nasmiješili kad bi prošli pokraj nje i nekad bi joj čak donijeli grozomorne hrane, ali u dubini grudi suviše su je se bojali da bi je stvarno voljeli. Majka je uvijek ulijevala strah.
Tako su dani prolazili, ništa se osobito nije događalo, odlazio sam u Smithovu kolibu na učenje i svaki dan si govorio da moram izdržati. Tako je bilo sve dok se nije počelo govoriti o tome da Komandant Darling odlazi i da dobivamo novog komandanta. No, to nije bio neznanac, nego netko koga smo poznavali.
Dolazio je Robson.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:27 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54685




GĐA CATHERINE PRICE


Gđa Catherine Price, supruga vlasnika dućana, Wybalenna, urođeničko naselje, otok Flinders 1835. - 38.
Odmah sam shvatila da se na vidiku zacijelo pojavio brod iz Launcestona, koji smo očekivali već nekoliko dana. Kroz zavjese na prozoru prednje sobe ugledala sam prvo nadzornika vrtova, potom kapelana i njegovu suprugu, zatim krojača, pekara, g. Dunna, i druge kako brzaju prema pristaništu, dok im se u očima moglo čitati da očekuju pisma. Uskoro im se priključio i moj suprug Louis. Ja sam, međutim, radije ostala kod kuće jer me opet pomalo boljela glava, pa nisam bila suviše raspoložena za gužvu.
Nešto kasnije začula sam kako se vanjska vrata zatvaraju i Louisa kako me zove: »Catherine, jesi čula što ima novo?«
Nisam, naravno da nisam.
»Novi guverner Van Diemenove zemlje doći će nam u posjet, i to sa suprugom.« Premda još nije ušao u prednju sobu, već izvana razgovarao sa mnom, glas mu je zvučao meko kako već dugo nije. A opet, oduvijek je u Louisovoj prirodi postojala želja za poznanstvom s utjecajnim ličnostima. Otkad sam ga upoznala volio je govoriti o »vezama« i prednostima koje bi mu one mogle priskrbiti, premda, istinu govoreći, do sada nisam vidjela nijednu. »Pomisli samo«, oglasio se iz hodnika, »novi guverner prelazi čitav taj put da bi nas posjetio. Jesi li znala da je bio istraživač u Arktičkom oceanu?«
Znala sam. To se stalno o njemu govorilo, prepričavalo i ponavljalo. Valjda u nedostatku ičega drugog. Shvatila sam da je njegov posjet velika čast ― pogotovo s obzirom na to da prethodnom guverneru to nikad nije palo na pamet ― ali ipak priznajem da me to oduševljavalo daleko manje nego mojega muža. Nije se dugo zadržavao jer je dolazak broda značio mnogo posla u dućanu, te sam jutro provela poučavajući djecu pisanju. Kroz zavjese sam gledala supruge naseljenika kako jurcaju po kiši amo-tamo, jedne drugima u posjet, zacijelo da po stoti put pretresu skorašnji uzbudljiv događaj i možda, razbijaju glavu oko toga što bi za tu prigodu mogle odjenuti. I sama sam razmišljala o tome da obavim koji posjet, no neugodno vrijeme me je natjeralo da se predomislim.
Iste večeri g. Robson sve nas je sazvao u kapelu i dok smo tako stajali, uz tiho pucketanje uljanica, on nam je iznio što je sve smislio za guvernerov posjet. Tada sam ga vidjela prvi put nakon gotovo tjedan dana i učinio mi se nekako tužno umoran. Govorio je dobro, kao i uvijek, počevši s priznanjem da ga je vijest iznenadila kao i sve ostale, moleći nas da se silno potrudimo i kao naselje ostavimo dobar dojam. Ti su mi njegovi planovi djelovali sasvim razumno. Čini se da je guverner, osim što je polarni istraživač, na glasu po tome što o svijetu sudi prema izgledu, tako da smo u ta dva tjedna koliko nam preostaje trebali predano očistiti svaku zgradu, od koliba urođenika do trgovine i kapele. Naš visoki gost dobit će priliku da obiđe i razgleda čitavo naselje dok će se navečer održati gozba njemu u čast, vani bude li vrijeme povoljno, uz prisustvovanje svih urođenika. Dan će biti zaključen službom božjom u kapeli.
G. Dunn, pekar ― koji nikada ne propušta priliku da izrekne kakvu duhovitu primjedbu ― upitao je hoće li namjesnik dobiti »uobičajene prepelice i odojka« ili »samo pečenog labuda«, a budući da smo se svi hranili neukusnim jelima otkad smo stigli na Flinders, na to se prolomio smijeh. G. Robson smijao se jednako glasno kao i ostali, odgovorivši: »Imajući u vidu njegovo istraživanje Arktika, vjerujem da će mu naš skromni obrok dostajati«, za što je dobio lijep aplauz pa se nasmiješio, kao što to često čini. No, kad je sastanak završio i kad smo izišli na mjesečinu, izloženi pogledima urođenika iz koliba, bila sam sigurna da je na licu imao izraz zabrinutosti, što me nije ni suviše čudilo. Guvernerov posjet je zasigurno velika čast, ali nije posve bezopasan. Ponajprije, bilo je tu goruće pitanje što su mu sve napričali.
Činilo se da je prošla već čitava vječnost otkad je g. Robson preuzeo dužnost našeg zapovjednika, prije gotovo tri godine. Stigao je, sjećam se, u vrijeme kada mi je život na Flindersu bio sve samo ne lak. Položaj naselja, na zapadnoj strani otoka, nudio je prekrasne zalaske sunca, ali nas i izlagao punoj silini zapadnih vjetrova, što može biti priličan napor za živce kad neumorno zavijaju kroz grane i bacaju pijesak u oči ili iznenada zalupe vrata. Daljnji nemir u meni poticalo je naše neugodno zaduženje: crnci. Premda su ti nesretnici zavređivali samo žaljenje, klonulo se prepuštajući bolesti koja ih je kosila u sve većem broju, ipak je bilo teško zaboraviti njihovu krvavu prošlost i zvjerstva koja su počinili nad nedužnim naseljenicima. Ta stvorenja su tek nedavno naučena na odjeću, premda su njome tako nehajno pokrivali tijelo ― jedva u granicama pristojnosti ― da čovjek nije mogao biti siguran što im je na umu. Kada bi ih promatrala kako dangube pored svojih koliba ili odlaze u lov u skupinama, lica bi im odjedanput poprimila tako divlji, nedokučiv izraz da je to, naravno, izazivao nelagodu. Kad bih pomislila na to kako mi blizu stanuju, često noću ne bih mogla dugo zaspati.
Od pomoći nije bila ni oskudnost sadržaja na otoku. Opskrbni brod došao bi jedanput u tri mjeseca, čime su vijesti i pisma bili rijetka zadovoljstva, a dani su protjecali uistinu sporo. Dokonost izaziva vraga u čovjeku, a u našem slučaju očitovala se u svađama i glasinama. Louis i ja trudili smo se, naravno, koliko smo god mogli da se distanciramo od takvog ponašanja, no to nije uvijek bilo lako. Vrlo često bi vas razgovor s nekim uvukao u nepoželjno povjeravanje, a uzdići se iznad toga značilo je pak potpunu prešutnu isključenost. Jedan od tih što su posebno uživali u traču bio je vjeroučitelj, g. Smith, živahan čovjek, kako se govorilo, krivo usmjerenih težnji. Premda ga nikad nismo pozivali u goste, u tako malom mjestu nije nimalo zgodno ― ni mudro ― braniti ljudima da ti dolaze, a znao je on biti i jako zabavan kad bi prepričavao kojekakve novosti, te ga je čak i Louis, koji je općenito naginjao ozbiljnosti, smatrao vrlo duhovitim. Nakon nekog vremena njegovi posjeti našem domu postali su uobičajeni.
Naravno, silno nas je pogodilo kad smo doznali da će zapovjednik našeg otoka biti premješten, što je uvelike bilo posljedica kritičkih pisama upućenih vladi u Hobartu. Još je gore bilo otkriće da je pošiljalac bio g. Smith. Znala sam da su njihovi odnosi zahladili još otkako je zapovjednik optužio Smitha za rasipnost u pogledu zaliha naseobine, ali je njegov čin svejedno bio sasvim neopravdan. Koliko sam shvatila, g. Smith je optužio g. Darlinga da zanemaruje vjersku poduku urođenika, što je predstavljalo opasnu optužbu, tim više što je bila donekle istinita jer odrasle urođenike jedva da je ičemu poučavao, osim u najsvjetovnijim stvarima, kao što je zemljoradnja. Zapovjedniku je to sve teško palo i jedne nedjelje sukobio se sa svojim tužiteljem pred kapelom, nazvavši ga Judom pred svima. Bio je to vrlo neugodan ispad.
Instinkt mi je govorio da treba pustiti da se stvar slegne, ali Louis to nije mogao. Bio je uzrujan zbog zapovjednikova premještaja, uvjeren da ga je g. Darling namjeravao unaprijediti, i jasno je dao do znanja g. Smithu da ga više ne želi vidjeti u svojoj kući. Vjeroučitelj se pak vladao kao da smo se mi, a ne on, nerazumno ponijeli, pogledavajući nas naduto i povrijeđeno kad god bismo se mimoišli. Što je najčudnije, osobito se hladno držao ne prema Louisu već prema meni. Kad bih mu dolazila u susret negdje u naselju, izveo bi čitavu sramotnu predstavu okrećući glavu na drugu stranu, a kad bih ga kojom nesrećom zatekla u nečijoj kući, zurio bi nekamo preko moje glave. Čitav slučaj postao je doista mučan.
Naposljetku je izdajničko vladanje g. Smitha ipak imalo jednu dobru stranu, dolazak g. Robsona na mjesto g. Darlinga. Čula sam već nešto o tom čovjeku, i od obožavatelja i onih drugih: slavni Robson koji je jednom prilikom mjesecima išao kroz divljinu Van Diemenove zemlje samo u pratnji crnaca, sve u nastojanju da spasi tu nesretnu rasu. Iz nekog razloga zamišljala sam ga kao goru od čovjeka, vojnički uštogljenog. Kako sam se samo prevarila! Čovjek kojeg sam ugledala u čamcu na putu s opskrbnog broda ka našem molu, bio je sasvim obična izgleda, zaokrugljen i trapav, a govor mu je, dok je davao upute kormilaru, odavao skromno porijeklo. Tek mu se iz živahnog pogleda dala naslutiti snaga volje koju je posjedovao. Što se obitelji tiče, palo mi je u oči da supruga koja je sjedila do njega promatra otok s izrazom na licu koji bi se moglo opisati kao gađenje, dok su mu sinovi bili čudno rastreseni, bez imalo očeve glasovite odlučnosti.
»Ima fino lice«, dobacila sam Louisu.
Moj suprug, koji se gurao da bude među prvima koji će mu poželjeti dobrodošlicu, kimnuo je u znak slaganja. I crnci su bili podjednako uzbuđeni kad su ugledali ovoga došljaka. Doveo je sa sobom i dosta njihovih sunarodnjaka koje je pronašao na Van Diemenovoj zemlji, pa je došlo do vrlo dirljivih prizora jer su braća i sestre, razdvojeni svih tih godina, u suzama sada prepoznavali jedni druge, a majke su vrištale od sreće vidjevši djecu koju su zacijelo smatrale zauvijek izgubljenom. Začas su mu urođenici stali nešto uzbuđeno klepetati na svojem neobičnom jeziku. Čula sam da umije govoriti njihov jezik i veselila sam se što ću ga čuti kako im odgovara na isti način, no samo je odmahnuo rukom pogledavši ih veselo ali odlučno. »E, sada morate govoriti engleski«, blago je zahtijevao, »samo engleski.« Tako je pokazao, još tada, čvrstu riješenost da donese boljitak tim nesretnicima.
Bio je naročito ponosan na jednoga od tih koje je doveo, dječarca nemirne čudi po imenu George Vandiemen, koji se nekako slatko nastojao sakriti iza leđa svojeg zapovjednika. Dok se naša brojna skupina kretala natrag prema naselju, Robson je tumačio da su zalutalo dijete pronašli nedaleko Devonporta neki farmeri koji su ga zatim poslali na školovanje u Bristol, gdje je ostao dovoljno dugo da stekne više od osnovnog obrazovanja. Robson ga je otkrio gdje radi kao sluga u kući tih farmera pa ih je nekako uspio nagovoriti da ga puste na slobodu. Ovako prikazan, mali George nam je bio silno zanimljiv, i kad smo došli do mjesta gdje su bile domorodačke kolibe, g. Robson ga je stao nagovarati da nam malo pokaže što je naučio. To nije bilo lako uza svu onu sramežljivost, ali je napokon uspio iz njega izvući nekoliko pozdrava koje je ovaj izrekao uistinu nevjerojatno tečnim jezikom, koji je premašivao sposobnosti bilo kojeg od našib urođenika, za što su ga nasmiješeni slušatelji nagradili pljeskom, a i smijehom kad je g. Dunn, pekar, primijetio da dječak čak govori i čujnim zapadnjačkim naglaskom.
Zgoda je, nažalost, bila kratkoga vijeka. Tek što je dijete steklo malo više sigurnosti u izvedbi, stalo je zamuckivati. Ispustilo je potom nerazgovijetan uzvik na svojem urođeničkom jeziku, i na naše silno iznenađenje, stalo se probijati između nas i otrčalo prema jednoj od koliba. Ondje je, zureći u nj na vrlo neobičan način, stenjala Walyerie: to čudovišno stvorenje koje nije ni zasluživalo da se zove ženom, o kojoj su kružile tako stravične priče i koja na najprijaznjji osmijeh odgovara drskim mrgođenjem. Bilo je teško povjerovati, ali prema uzbuđenim povicima maloga Georgea nametala se jedino pomisao da je ta grozna žena njegova majka. Premda sam znala da je pokvarena do srži, svejedno me osupnula njezina reakcija. Dok je jurio prema njoj i zvao je, ona je naprosto ustala i prilijepila mu vruću zaušnicu ― iako joj je on bio jedino dijete koje nije vidjela godinama ― i bezosjećajno otišla. Jadni George bio je potpuno izvan sebe, grcajući od plača, i premda smo ga zvali da nam se vrati, otrčao je dalje sam.
Nije dugo trebalo da i prisutnost g. Robsona ― koji se uvijek energično kretao uokolo ― u našem krugu počne mijenjati ozračje u naselju, i to na kudikamo bolje. Ubrzo su svi živnuli, začas odbacivši sva zla dosade. Od Louisa se tražilo da premjesti svu robu iz pretrpane prodavaonice, jer je na njezino mjesto trebala doći nova i bolja zgrada, što je bio tek dio velike akcije izgradnje. Tesar i zidar imali su pune ruke posla, a ni njihovi lijeni robijaši više nisu ljenčarili, pa su čak i neki urođenici pružili pomoć. Plodovi ovoga rada ubrzo su postali vidljivi budući da su nove drvene kolibe stale nicati gotovo poput gljiva poslije kiše, a pravo pročelje od opeke sagrađeno je na jednoj ovećoj kolibi koja je trebala biti preuređena u novu školsku kapelu, što je i bio krajnji cilj g. Robsona ― crnce udomiti i predvoditi u molitvi u zgradama potpuno izrađenima od opeke.
Uskoro je postalo jasno da je najviše zaokupljen vođenjem nečega ravnog križarskoj vojni kako bi crnce priveo uljudbi. Louis, kojeg se novi zapovjednik veoma dojmio, objasnio je kako će se svakome urođeniku dodijeliti obrt, od postolarskog do uzgoja stoke, koji će odgovorno dalje sami razvijati. Svi su imali raditi, premda se od onih čije su sposobnosti umanjene očekivalo da obavljaju tek jednostavnije poslove, kao što je kopanje krumpira ili grobova za svoje nesretne drugove. Oboje smo to smatrali plemenitom zamisli koja bi ih s vremenom mogla preobraziti u nešto poput vesele družbe engleskih seljaka. Što je još genijalnije, g. Robson je tvrdio da svatko od njih treba dobivati plaću za svoj trud, i najavio da će se svakog tjedna održavati sajam, gdje će sirota stvorenja svoje bogatstvo moći iskoristiti za nabavu neke potrepštine, kao što je duhan ili novi slamnati šešir. Namjera mu je bila vrlo jasna: vješto ih je upoznavao s kamenom temeljcem civiliziranog svijeta: trgovinom. Uvijek ima gunđala, naravno, i supruge nekih od časnika su se na čaju tužile da je od sajma ― koji je prvog tjedna bio slabo posjećen ― slabe vajde. Ja sam se, međutim, oštro usprotivila takvom pesimizmu, ističući da je vrijednost sajma u davanju primjera urođenicima, a to je neprocjenjivo.
Još nadobudnija bila je objava da će otok odsada imati svoj list, -Flinders Island Journal- za koji će ― uz pomoć g. Robsona ― pisati čak i sami urođenici. List je dakako bio vrlo ograničen budući da na otoku nije bilo tiskare, zbog čega je sve tekstove ručno prepisivala ona nekolicina urođenika koja se izvještila u pisanju, a vidjela sam samo jedno izdanje čije su se oskudne stranice odnosile uglavnom na jednostavna svakodnevna zbivanja na otoku. Istini za volju, bilo je malo vijesti o kojima bi se pisalo, osim smrti urođenika koje nisu bile poželjna tema. Svejedno smo i Louis i ja pothvat smatrali vrijednim pokušajem oplemenjivanja života zajednice u naselju. Koliko se sjećam, čak je dobio i pohvale od Colonial Timesa u Hobartu ― kad je g. Robson pisao tim novinama da izvijesti o našim nastojanjima da donesemo progres ― koji je tiskao vrlo pozitivan prilog o svim njegovim inovacijama.
Nije mi, naravno, nijedanput palo na pamet da bih se i sama mogla uključiti u sjajne kampanje g. Robsona, ali tako je na kraju bilo. To je posljedica posljednjeg našeg susreta kad sam jednog jutra slučajno prolazila pored nove prodavaonice upravo kad mu je moj suprug pokazivao napredak gradnje.
»Catharine«, zazvao me Louis, sav sretan. “Pogledaj tko je ovdje.«
G. Robson počastio me ljubaznim osmijehom. »Vaš suprug ovdje obavija sjajan posao.«
Louis je bio ozaren.
»Čini se da ćete promijeniti svaki pedalj našega naselja«, rekla sam g. Robsonu blago prijekornim tonom. »Što nas dalje deka, pitam se. Željeznica? Tvornica?«
Oduševljeno se nasmijao, »Bojim se da ću vas razočarati, gospođo Price. Od sada ću se manje baviti gradnjom, a više poučavanjem domorodaca. Osobito se premalo pažnje posvećivalo njihovoj vjerskoj naobrazbi.« Nije spominjao nikakva imena, no nisam uopće dvojila da aludira na svojeg prethodnika, g. Darlinga. »Namjera mi je da svatko, uključujući odrasle, dobije potpunu poduku. To neće biti lako postići, naravno, ali uspjet ćemo.«
Louis je prvi iznio prijedlog. »Ali, Catharine, pa ti si poučavala, zar ne? Možda bi mogla pomoći.«
Nisam nikad ni pomislila na to. »Jedva da bi se to moglo zvati podučavanjem«, branila sam se. »Učila sam djecu čitati, pisati i računati.«
»Onda ste pravi stručnjak.« Smijeh g. Robsona sasvim je zarazan. »Radi se o tome, gospodo Price, da ćemo trebati svaku pomoć. Namjeravam i sam držati satove.«
»No daj, Catharine«, nagovarao me Louis. »Nećeš im morati objašnjavati ništa teško.«
G. Robson uputio mi je osmjjeh. »Bit ćete nam vrlo dragocjeni.«
Počela sam tjedan dana kasnije. Kakav je to strašan trenutak bio, ta spoznaja da ću zakratko stajati pred punim razredom tih neobičnih lica koja očekuju moje riječi. G. Robson me utješio. »Ne zaboravite«, rekao je, »da njima učenje leži mnogo slabije nego vama predavanje. Započnite naprosto tako da jednoga pitate deset božjih zapovjedi i poslije će sve ići samo od sebe.«
Učinila sam kako mi je rekao i to se pokazalo vrlo korisnim savjetom. Tada sam opazila i kakvo zadivljujuće razumijevanje urođenika posjeduje g. Robson, s obzirom na to da je bio pun zamisli kako im neko gramatičko ili teološko pitanje protumačiti na jednostavan, njima razumljiv način. Uz njegovu nesebičnu pomoć ubrzo sam se privikla na novi posao, i čak otkrila da mi pričinja zadovoljstvo. Nakon toliko vremena pukog čamljenja na otoku bila sam, zacijelo, i više nego orna za posao, pa su to postali dani velikih očekivanja budući da u samom procesu učenja postoji nešto što u svakome budi oduševljenje i vedrinu. Učitelji su doduše bili mješovita skupina koja je uključivala starijeg sina g. Robsona, supruge dvaju časnika i, dakako, g. Smitha, dok je školovano urođeničko dijete, George Vandiemen, također preuzelo neke satove, ali smo imali toliko posla da su nesuglasice bile rijetkost, a odnos između g. Smitha i mene bio je korektan. Što se crnaca tiče, premda su mi i dalje djelovali neobično, postupno sam stala gubiti početnu nervozu koju su ta stvorenja izazivala.
Napokon jedne večeri, dok sam djecu u razredu poučavala psalmima, otvorila su se vrata i, na moje prilično iznenađenje, ušao je g. Robson te tiho sjeo u zadnju klupu, prateći moja bijedna nastojanja. Već je nastupila jesen, noći su bile duge, i dobro pamtim zavijanje vjetra na krovu učionice i treperenje uljanica dok sam se upirala da nastavim, osjećajući da je svaka moja riječ glupa i neprilična. Kako sam se samo iznenadila kad je, nakon što su učenici otišli, g. Robson ustao i nježno me potapšao po ruci, rekavši: »Nisam li rekao da ćete nam biti zlata vrijedni!«
Bio je to trenutak istinskog ponosa.
Jedna od draži Robsonova vodstva jest da se nikad nije znalo što će biti sljedeći korak. Tako je bilo i s imenima urođenika. Primijetila sam da je već nekoliko dana posvećivao slobodno vrijeme prilično dugačkom popisu, ali sam svejedno bila zatečena kad je najednom pozvao sve crnce i časnike u naselju da se okupe na otvorenom prostoru ispred škole gdje je objavio ― na opće zaprepaštenje ― da će se svi urođenici preimenovati. Činilo se to vrlo smionom nakanom i dok sam gledala kako proziva urođenike, jednog po jednog, da prime svoje novo ime ― baš poput kakvog generala koji uručuje medalje svojim vojnicima ― bila sam ispunjena divljenjem. Potpuno sam uviđala značenje te zamisli. Htio je da urođenici počnu iznova, da se ponovo rode kao civilizirana, kršćanska bića.
Što se samih imena tiče, bila su sasvim zgodna. Neki stariji i istaknutiji domoroci počašćeni su naslovima drevnih veličina, kao Kralj Alpha, Kraljica Adelaide, ili Princeza Kleopatra. Drugima su dodijeljena čisto romantična imena: od Neptuna i Semiramide do Ahila. Primijetila sam i da se g, Robson katkad upuštao u zgodne, crncima nepoznate doskočice, poigravajući se pojedinim odlikama njihove ličnonti. Tako je momak vječno ozbiljna izraza lica sada bio Katon, dok je vječito zamišljena i nujna djevojka postala Ofelija. Ne Harno da je to bilo duhovito nego su sada imena bila lakša za pamćenje naročito u usporedbi s onim dugim i zamršenim, koja tu zamijenila.
Zabavljalo me što sam opazila da pojedina imena u sebi kriju neki žalac. Walyerie je, recimo postala Mary, i premda se to čini sasvim nevinim, gotovo sam sigurna na koju je krvoločnu vladaricu g. Robson mislio. Njezin sin mješanac, Peevay, koji je nad crnim licem imao tako zanimljivu četku plave kose, i koji te je uporno promatrao tako ozbiljno da ti je bilo neugodno, sada je bio Cromwell, taj najmračniji vladar. Njegova prijatelja, Monganu, koji se vječito upuštao u postavljanje teških pitanja, duhovito je prekrstio u Voltairea, a Monganinu majku Pagerly, koja je često bila u nekoj vrsti pobune zajedno sa strašnom Walyerie, prozvao Boadieea.
Bio je to veseo dan, ali ubrzo je ipak uslijedilo razočaranje. G. Robson se temeljito trudio da se svatko brzo navikne na nova imena, tražeći da svi učitelji i službenici ubuduće oslovljavaju urođenike isključivo njima, i neko se vrijeme činilo da su ih urođenici (uz nekoliko iznimaka, kao što je nepopravljiva Mary) sasvim spremno prihvatili. Međutim, kako su tjedni prolazili, postajala sam sve više uvjerena da se, kada međusobno razgovaraju na onom čudnom jeziku koji su izmislili ― dijelom engleski, dijelom urođenički ― potajno i dalje obraćaju jedni drugima onim starim domorodačkim imenima. Možda to izgleda nevažno, ali me je silno uzrujalo jer mi se činilo ništa manje nego izdajom toga čovjeka, i to od strane onih koje je toliko nastojao spasiti.
Kad se danas osvrnem na taj trenutak, vjerujem da je bio neka vrst prekretnice, jer su me svaki daljnji tjedan i mjesec sve više razdirale sumnje u uspjeh naše velike akcije poučavanja. Problem je djelimice ležao u samim učiteljima jer, ako ćemo pravo, jadni g. Robson nije imao pomoćnike kakve je zaslužio. G, Smith pokazao se jednako nemaran prema posla kao što je bio neprijatan na riječima, sve dok g, Robson nije bio prisiljen da ga javno ukori i izazove time silno ogorčenje. Ništa sposobnijim nije se pokazao ni sin g, Robsona, dok je njegova supruga, koja se doimala upravo onako nezadovoljna životom na Flindersu kako je i najavila izrazom lica kad je prvi put pogledala obalu, odbija pružiti ikakvu pomoć. Što ne tiče supruga dvojice službenika, od njih je bilo malo koristi kad su vjećno dangubile u krugu škole ― premda je prostor skućen ― i svojim prenemaganjem samo ometale g. Robsona u poslu.
Vlasti u Hobartu priuštile su nam jednako razočaranje, Premda je guverner Van Diemenove zemlje začas podržao naše napore, nikakvu opipljivu potporu nismo dobili, a zahtjev g. Robsona za dodatnim knjigama i učiteljirna dočekan je nizom izgovora. Slijedilo je nešto još gore, a ticalo se lovaca na tuljane. Bili su to, da pojasnim, Europljani okrutne čudi koji su živjeli na drugim otocima Bassovog tjesnaca, i koji su često otimali urođeničke žene, iskorištavajući ih bezobzirnom surovošću. Neki su živjeli u blizini i čak bi dolazili u naselje kupovati robu u Louisovoj radnji, razmećući se i kunući najprostijim riječima. Naši su crnci odavno već znali da su njihove žene zarobljene kod tih zlotvora i bili su vrlo zadovoljni kad je g. Robson objavio da će ih izbaviti. Poduzeo je sve da to postigne, šaljući pismo za pismom u Hobart, no kako god mi je mrsko prisjetiti se toga, kolonijalna vlada glatko je odbila sudjelovati u rješavanju toga problema, tvrdeći da su žene svojim mučiteljima donijele na svijet toliku djecu da je prekasno sada ih razdvajati. Odluka je bila ne samo bešćutna i nepravedna nego je i poslužila da potkopa ugled g. Robsona u očima urođenika.
No, najveći uzrok nevoljaina nije ležao u bijelcima, nego nažalost upravo u crncima. Može se učiniti grubim, ali ne mogu a da ne spomenem kako su pokazivali sve više nevoljkosti da porade na svojoj preobrazbi. Bila ih je uvijek šačica, poput čudovišne Mary, koji su odbijali pohađati nastavu, ali s vremenom je broj takvih rastao, gotovo kao da je većina crnaca dolazila samo iz radoznalosti, ili dosade, i sada su se umorili od te novosti. Čak i oni koji su nastavili s učenjem odjedanput bi iščezli zbog nekog glupog lovačkog pohoda. To je znatno otežalo poučavanje, pogotovo kod starijih čija je moć pamćenja bila slabija. Kako je obeshrabrujuće bilo kad bi nakon tjedan dana vježbanja deset zapovijedi, naprimjer, polovica razreda naglo nestala da bi se vratila nekoliko dana kasnije, uzbuđeno noseći probodene valabije, ne sjećajući se više nijedne zapovijedi.
Iskreno rečeno, među njima nije bilo nijednog koji je pokazivao punu i željnu predanost učenju. I sam George Vandiemen, najbolji učenik u školi, koji je znao tako dobro govoriti psalme, često bi odlutao u neku svoju brigu ili se pak hirovito žalio da želi učiti aritmetiku, i to nakon što mu je toliko puta ponovljeno, da mu to nije ni korisno ni potrebno. Njegov polubrat Cromwell nije bio ništa bolji. Istina, pokazivao je dara za engleski, zadivljujući ljude time kako je ovladao neobičnim i težim riječima, ali bilo je u njemu neke stalne mrzovolje tako da čak i kad je točno izgovarao deset zapovijedi, teško je bilo vjerovati da prihvaća to što govori.
U tome je i ležao osnovni problem. Premda su neki od crnaca zadovoljavajuće naučili dijelove Svetog pisma, doimali su se tvrdokorno otpornima na to da osjete svjetlo vjere. Za vrijeme nedjeljne službe božje neki bi čak oko čela vezali rupce da sakriju oči kako se ne bi primijetilo da spavaju, i to u trenutku kad im se naviještala Božja riječ! Činilo se kao da ne vide neku povezanost kršćanske vjere sa svojim životima. Žalosno je reći da u tome nije moglo biti manje istine. Kako je vrijeme odmicalo, broj crnaca smanjivao se vrtoglavom brzinom. Zaraza koja je naizgled jenjala u trenutku dolaska g. Robsona, sada se razbuktala više nego ikad, ponekad s nekoliko smrtnih slučajeva u jednom tjednu. Domoroci kojih je bilo jedva dvjestotinjak čak i u samom početku, sada su svedeni na manje od polovice tog broja, a njihove kolibe, čija je prenapučenost u početku zadavala g. Robsonu silne brige, sada su bile žalosno dostatne. Malo-pomalo naselje je tonulo u gluhu napuštenost, a groblje se sve više punilo.
Mnogo se govorkalo o razlozima koji su do toga doveli, što je bilo neizbježno. Vojni liječnik ― čovjek koji je uvelike zanemarivao svoje vjerske dužnosti, toliko da su neki i sumnjali u njegovo kršćansko opredjeljenje ― redao je uzroke praktične naravi, kao što je nenaviklost crnaca na europske bolesti i ograničenost kretanja na jedno mjesto dok su po prirodi oduvijek bili lutalački narod. Ja sam, kao i drugi, vidjela u tome višu silu. Da su urođenici pokazali više poštovanja prema Svetom pismu, uopće ne dvojim da bi Gospodin Bog stao na kraj njihovim patnjama. Možda se čini bešćutnim, ali ne mogu se oteti dojmu da zapravo žanju plodove svoje izdaje prema g. Robsonu. Nije li vlastiti život i zdravlje stavio na kocku da ih izbavi iz divljine? Nije li svaki sat kad je bilo moguće posvetio njihovu napretku, poklanjajući im nova znanja, pa čak i nova imena? Na njegova nastojanja uzvratili su samo ravnodušnošću i nemarom.
Jadnoga g. Robsona pogađalo je, dakako, opadanje broja urođenika, i sa svakom novom smrću njegova je ožalošćenost bivala sve naglašenija. Unatoč tome, nikad si nije dopuštao da poklekne u svojoj odlučnosti. »Ako ih ne možemo spasiti na ovaj način«, sjećam se kako mi se povjerio onog strašnog dana kad su nam za samo nekoliko sati umrla dvojica, »onda moramo poduzeti sve da to učinimo na drugi.«
Itekako sam dobro razumjela što je s time htio reći. I doista, nedugo potom započeo je svoju posljednju akciju koja se nije toliko ticala obrazovanja urođenika koliko potrebe da ih se odvrati od njihovih poganskih običaja. Ubrzano su zaredale objave, među kojima i zabrana nji hovih povremenih noćnih pijanki uz pjesmu i ples, kao i lovačkih pohoda koji su doista bili tek nešto više od izlike da se izbjegnu kontrole koje su provodili službenici. Od crnaca se nadalje tražilo da odbace amulete za očuvanje zdravlja koje su praznovjerno nosili oko vrata, a sadržavali su, kako sam čula, kosti njihovih pokojnih predaka, što je bilo tako barbarski da nije moglo dalje zastraniti od kršćanskih običaja.
Nažalost se pokazalo da ove plemenite namjere nije lako provesti. Premda je g. Robson imao nešto uspjeha s talismanima, lovačke pohode poduzimali su tako nenajavljeno da ih je bilo gotovo nemoguće spriječiti. Neko vrijeme je izgledalo da je učinio korak naprijed glede noćnih pijanki ― u nekoliko navrata strogo je zašao u obližnju šikaru i jednu takvu prekinuo — ali nedugo potom su pepeo i otisci stopala otkriveni jedva nešto dalje, izvan dometa čujnosti iz naselja. Ne promijenivši se i ne pokajavši se, crnci su, po svoj prilici, bili uporni u odbijanju spasa. Tako je život u naselju tekao tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, premda je svaki bio obilježen tugom.
Zatim, jednog četvrtka poslijepodne stigao je opskrbni brod, kao i obično, i potresao nas novošću. Već su neko vrijeme bio poznati planovi da se podigne još jedno naselje na australskom kopnu, u Zaljevu Port Phillip, s druge strane tjesnaca Bass, točno nasuprot Flindersu, a sada smo doznali da se razmišlja ― i to ozbiljno ― o imenovanju g. Robsona vladinim zaštitnikom urođenika u tom novom naselju. Ako dobije to mjesto, što je bilo vrlo izvjesno, i ako bi ga prihvatio, što nije bilo ništa manje vjerojatno, preuzeo bi dužnost za koji mjesec.
Bilo mi je, naravno, drago zbog njega. Nakon tako bliske suradnje s njim vjerujem da sam ga razumjela bolje od drugih. Rekla bih čak da je u njemu bilo neke veličine. Smatrala sam da itekako zaslužuje nagradu za svoj silni trud. Usto, žalosna je istina bila da je njegov posao tijekom svih tih godina na Flindersu priveden kraju kad mu je broj štićenika tako opao, a budućnost im je bila tako žalosno očita. Daleko je prikladnije za njega da prijeđe u novu zemlju gdje se još štošta moglo učiniti. Bila sam, dakako, ožalošćena zbog onih urođenika koji su ostajali i kojima će, znala sam, bolno nedostajati. Navikli su, pretpostavljala sam, računati na njegovu prisutnost i uzdati se u njegovu prijaznu blagonaklonost. Nisam ni sumnjala da će se vrlo teško odvojiti od njega. No, smatrala sam da moraju skupiti snage da ostanu pribrani.
Što se tiče Europljana u naselju, na njih je vijest o Robsonovom skorašnjem odlasku imala, bojim se, najjadniji učinak. Otrovno i pakosno ozračje koje sam smatrala davno nestalim sada nas je opet obavijalo, kao što sam se i sama uvjerila. Jednog kasnog zimskog poslijepodneva, tek koji dan nakon što je opskrbni brod donio tu vijest, na putu u školu, gdje sam namjeravala pripremiti gradivo za sljedeći dan, prolazila sam pored liječnika i nadglednika vrtova koji su stajali uz trgovinu zaklonivši se od ledenog vjetra.
»Pa to je uostalom i htio«, čula sam liječnika. »Finu si je karijeru napravio s tim crncima.«
Stala sam. »Na trenutak mi se, doktore«, rekla sam mu povišenim tonom, »gotovo učinilo da govorite o g. Robsonu, ali to ne može odgovarati opisu takvog hrabrog čovjeka koji je i vlastiti život stavio na kocku da spasi domoroce.«
Liječnik je poprimio podrugljiv izraz. »I dobro je prošao s tim spašavanjem, pet funti po glavi, koliko se sjećam.«
Nisam mogla prečuti tako podlu optužbu. »To je bila časna plaća za plemenit i opasan posao«, uzvratila sam hladno, »i ne služi vam na čast što pokušavate omalovažiti čovjeka čija su djela veća od vaših«. Nakon toga sam produžila. Čitav ispad me je, međutim, i dalje uzrujavao i kad sam došla do škole koja je bila prazna, kao što je često bio slučaj tih dana kad su se razredi smanjivali, sjela sam za jedan stol, s netaknutim pripremama ispred sebe, očiju punih suza. Ostala sam tako ne znam ni sama kako dugo. Naposljetku sam, na svoj užas, čula kako se uz škripu otvaraju vrata. Po batu koraka prepoznala sam g. Robsona. Premda sam pognula glavu u nastojanju da sakrijem svoju bol, nisam time, bojim se, ništa postigla.
»Gospođo Price, što vas muči?« ― pitao je duboko zabrinut.
Nisam mu mogla reći. Kako i bih kad je razlog bio upravo on i otrovne primjedbe na njegov račun? »Ma, nije ništa«, tvrdila sam. »Sve je u redu.« Gospodin kao i uvijek, dobri g. Robson ponudio se da mi donese vode, ali iz nekog meni neobjašnjivog razloga to me je samo još više rastužilo. Ustala sam. »Ispričavam se. Moram ići.«
»Još uvijek mi niste rekli što vam je.«
Požurila sam prema vratima.
»Ali, gospođo Price«, g. Robson je doviknuo za mnom, »niste ponijeli šal. Ne možete van tako.«
Doista sam se u onakvom stanju zaboravila ogrnuti, ali mi se sada činilo da je prekasno da se okrenem i vratim po šal. Zapravo sam bila toliko uzrujana da mi nije bilo ni stalo. Zakoračivši u sumrak koji se spuštao, osjetila sam neodoljivu potrebu da pronađem neko samotno mjesto, daleko od svega, da saberem misli. Okrenula sam se prema moru.
»Gospođo Price«, čula sam Robsona kako viče za mnom, »vaš šal.«
Trebala sam možda stati, ali se naprosto nisam na to mogla natjerati. Produžila sam prema obali koju su tukli sivi valovi, dok je vjetar ujedao, sve dok nisam dospjela do tih neobičnih kuglastih stijena što leže u blizini mola, na kojima su crvene oznake i djeluju tako uznemirujuće, gotovo poput očiju. Osjetivši odjednom studen, shvatila sam da ne mogu dalje. Zastala sam potraživši iza jedne gromade zaklon od vjetra. Zamislite, dobri siroti g. Robson slijedio me cijelim putem. Žurno me ogrnuo mojim šalom oko ramena.
»Gospođo Price, dovodite zdravlje u opasnost. Što vam je, zaboga?«
Što sam mogla reći? »Nakon tolikog truda koji smo ovdje uložili, svih nada koje smo u to polagali, osjećam se...«, tragala sam za riječima, »toliko žalosna.«
Oštro me pogledao. »Ne smijete očajavati, gospođo Price. Naša nastojanja nisu bila uzaludna. Možda je položaj crnaca doista žalostan, ali pomislite koliko je gore moglo biti. Zamislite da su ostali u Van Diemenovoj zemlji, izvan dosega kršćanskog nauka, na milost i nemilost zlikovcima. Čak i ako izumru ovdje do zadnjeg čovjeka, barem će imati priliku da ih Gospodin prigrli.«
Njegove utješne riječi natjerale su mi, bojim se, još više suza na oči. »Osjećam da sam doživjela neuspjeh.«
»Ne smijete si dopustiti da takvo što i pomislite. Naprotiv, pobijedili ste«, izjavio je sa smionim osmijehom na licu. »Ta, ako bi itko trebao snositi krivnju, onda sam to samo ja, kao zapovjednik.«
Na trenutak se činilo kao da mu samopouzdanje slabi i licem mu je prešao izraz sumnje. »Katkad je znalo biti teško...«
Jedina želja bila mi je da utješim ovu plemenitu nevoljnu dušu. Samo to, ništa drugo, natjeralo me da mu položim ruke na ramena i potom ga blago poljubim u obraz, kao što bi sestra svojeg utučenog brata. Ništa više. Kako li samo okrutan zna biti čovjek. Kako se samo prljavom u zloći može prikazati nevinost. Začas sam postala svjesna prigušenog lupkanja, sporog i ujednačenog, poput udaranja žuninog kljuna o deblo. Osvrnuvši se, ugledala sam na određenoj udaljenosti g. Smitha kako lupka lulom o jednu od golemih stijena i šutke gleda prema moru.
Prošli su tjedni, tjedni grozote. Ne može se spriječiti skandal, koliko god bio nepravičan, kad jednom izbije. Ružno su me gledali, a od svih najgore supruga g. Robsona. Nisam pojma imala da u ljudskom pogledu može biti toliko zloće. Jednom sam joj se pokušala obratiti i objasniti joj o kakvom se groznom nesporazumu radi, ali bez uspjeha: samo me ledeno pogledala i okrenula se na peti. Što je bilo još gore, činilo se da ona i njezin suprug više ne govore. Bio je strašno opterećenje pomisliti da sam nesvjesno uzrokovala takvu nesreću. Što se Louisa tiče, nije mi dopustio da se opravdam, nego se prema meni odnosio mrsko i hladno. Tražio je, naravno, da prestanem predavati u školi. Kao da sam i pomišljala da nastavim.
Sve vrijeme g. Robson je prema meni osjećao strahovitu neugodu i kad god je to bilo moguće, nastojao me izbjeći. Nisam ga krivila. Povremeno, kad sam hodala naseljem, vidjela bih ga kako se udaljava s izrazom tužne zabrinutosti na onom plemenitom licu. Najviše sam se, dakako, bojala da će taj nesretni događaj na neki način ugroziti njegove izglede da preuzme mjesto u Port Phillip Bayu. Strašno je bilo i pomisliti da bi mu ta prilika ― koju je itekako zaslužio ― mogla biti uskraćena i da bi morao ostati s nama na Flindersu.
Prošlo je mjesec dana i još uvijek smo čekali da g. Robsona pozovu u Hobart na razgovor o novome mjestu. Međutim, kada je opskrbni brod napokon stigao, donio je potpuno drugačiju vijest. Tako smo doznali da nam u posjet stiže guverner Van Diemenove zemlje.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:28 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54684



PEEVAY, 1838.


Bilo je ružno gledati Debelog Robsona kako izlazi iz čamca onoga dana kad je stigao na otok Flinders, onako nasmiješen i samodopadan, ali najgore je bilo vidjeti koga je doveo sa sobom. Tayaleaha. Mislio sam da je moj skoro pa brat zauvijek nestao, i da barem je, a sada je odjednom opet bio tu. Što je još gore, govorio je num jezikom kao nekakav bijelac ― puno bolje nego ja ― tako da su se Debeli Robson i drugi smijali od iznenađenja i hvalili ga što je pametan. To je bilo pravo izazivanje jer je mali smrad oduvijek htio biti bolji od mene, kao da mu je to neki tajni plan. Zato je bilo lijepo gledati kad je otrčao Majci i primio bolan udarac. Aha, razmišljao sam, kako ti se to sviđa?
Uskoro je on postao Robsonov omiljeni crnac, i ako je trebalo učiniti nešto novo, on je to činio. Radio je obrte i bio je RATAR. Onda je radio DAVANJE STVARI ZA NOVČIĆE što se zvalo SAJAM i dobio šešir zvani SLAMNATI. Kada je sajam prestao ― što je bilo vrlo skoro ― radio je novine koje su se zvale FLINDERS ISLAND JOURNAL i koje su prestale čak i brže nego SAJAM. Najviše je međutim bio učitelj. Valjda je bio zadovoljan zbog te silne veličine, ali to nikad nije pokazivao i uglavnom je bio samo tužan kao da je neka nerazmrsiva zagonetka. U jednom trenutku bio je gladan za pohvalama Debelog Robsona, kao da ništa drugo na svijetu ne želi, ali onda bi se ozlovoljio i opet bi otišao Majci, premda mu je uvijek uzvraćala mržnjom. I onda bi se opet zaželio Robsona, i postao kao more, i išao amo-tamo, amo-tamo, bez prestanka.
Debeli Robson je stalno vikao i šetkao tamo-amo da nabavi nove stvari. Napravljena je nova trgovina i nova kuća za boga koji se zvao bog, koja se zvala kapela , koja je bila od OPEKE. Kasnije smo dobili nove kućice koje su također bile od opeke, i bile su malene i mračne s našima sabijenima unutra i njihovim neprestanim noćnim kašljanjem. Bili su u školi i dodatni satovi o BOGU, mnogo njih. Ali sve drugo je uglavnom bilo isto, jer smo mi Palawe umirali baš kao i prije. Bila su to grozomorna vremena, sjećam se, jer nas je bilo sve manje, poput dana nakon ljeta, dok čak i oni koji su rekli da nam je Robson prijatelj nisu počeli gonetati da nas uopće nije spasio kako je obećao. Robson je rekao da, on je naš prijatelj i izgledao je tužno kad smo mi umirali, ali nam nije dopuštao da mrtve spaljujemo, kako je bilo ispravno, nego je rekao da BOG najviše voli zakapanje. Zbog toga sam ga mrzio još više.
Uskoro smo razmišljali samo o bolesti i o umiranju. Katkad je teško bilo i dalje se nadati i ne nagađati da ćemo uskoro svi biti mrtvi pa je ionako svejedno. Čak sam se pobojao da ću zaboraviti truditi se da izdržim, što mi je oduvijek posebno dobro išlo. Kad bi došlo do toga, mislio bih samo na svoj naum i ponavljao bih ga u sebi, kao jednu od Robsonovih molitvi koje nas je natjerao da znamo.
Naučiti bjelačke govnarije
Otići odavde
Boriti se i boriti se s njima
Zauvijek i vječno
Kako ćemo se s njima boriti nisam znao, i jedva sam se time i zaokupljao jer mi je za početak i odlazak bio dovojjan. Već sam pokušavao, da, pisao pisma guverneru koji je bio glavni bijeli govnar i slao ih u njegovo mjesto, u hobart. Trebala mi je pomoć da zvuče ispravno tako da sam otišao jedinome numu koji mi je ikad bio simpatičan na otoku Flinders, kqji se zvao LIJEČNIK JONES koji je bio ljubazan i nikad nas nije ni na što tjerao. On mi je rekao da se piše vaša ekscelencijo i pomogao mi s pravopisom, i tako sam napisao pismo svaki put kada je došao brod. Ništa se nije dogodilo, ne, ali bio sam uporan i dalje i dalje. Tada je napokon jednoga jutra došao brod kao i uvijek, i premda po običaju za mene nije bilo pisma, liječnik Jones je dotrčao u moju kućicu da mi kaže da guverner, koji je bio novi, dolazi u posjet otoku. To je bilo zanimljivo i velika sreća jer sam mislio da ću moći razgovarati s njim i reći mu da nas mora pustiti natrag u svijet, jer morat će me slušati kad stanem tamo pred njega.
Dani su prolazili i bijelci su se ustrčali na sve strane da sve očiste za guvernera, i pravili su stolove, mnoštvo njih, tako da svi dođemo na večeru s guvernerom. Onda sam jednoga jutra sjedio na obali, pored velikih kamena sličnih očnim jabučicama, kada se dogodilo iznenađenje. To mi je bilo omiljeno mjesto jer sam mogao promatrati mol i maštati kako se svi penjemo na brod za odlazak u svijet, i tako sam ostao tamo, gledao ptice kako krstare na nebu, a valovi se lome i lome o žal, i dok sam gledao vidio sam mali brod kako jedri s jednim bijelim čovjekom unutra. Ubrzo je došao do mola, svezao brod i prošao pored mene na putu za naselje. Bio je baš ružan, kako sam primijetio, smrdio na sol i zovoje i bjelački vonj, s velikim ožiljkom preko jednog obraza i bez kose, tako da mu je glava bila kao neki ružičasti kamen. Svejedno, nije bio neka nerazmrsiva zagonetka jer takvi čudni poput njega ponekad su dolazili po čaj i brašno iz dućana.
Doista, uskoro sam ga vidio kako se vraća s dvije vreće koje su bile tako teške da su mu se ruke sasvim izduljile. Onda, kad je već došao blizu, dogodilo se nešto vrlo zanimljivo. Prvo sam čuo trčanje, i znao sam da je to ljutito trčanje bosih stopala. Kad sam se osvrnuo, ugledao sam Majku kako juri s toljagom u ruci i lice joj je bilo iskrivljeno od mržnje, kako ga već dugo nisam vidio, još od njezinih davnih ratničkih dana. I bijelac je vidio i uputio joj je vrlo čudan pogled, tako upitan, a zatim brzo ispustio one dvije vreće. To je bilo pametno, da, jer kad je Majka zamahnula toljagom da mu bolnim udarcem razmrska glavu, mogao se izmaknuti tako da je promašila svoj plijen. Zatim je i on uhvatio tu toljagu i oboje su je držali i borili se. Bijeli govnar je bio jači i gurnuo ju je na tlo tako da se dočepao njezine toljage, što je bilo zabrinjavajuće, pa sam sada ja skočio da je pokušam spasiti. Ali umjesto da je dokrajči, kako sam pretpostavljao, on je odbacio toljagu, zatim pokupio vreće i otrčao, što je brže mogao, ušao u čamac i odveslao.
Majka je stvarno bila prestara za borbu. Sjedila je tamo ljutita i trljala se na mjestu koje ju je boljelo od pada. »Tko je to bio?« ― pitao sam. Ali samo je ustala bez ijedne riječi i otišla.
To je bila nerazmrsiva zagonetka, da, jer prošlo je nekoliko godina otkad je pokušala nekoga ubiti, premda sam ubrzo doznao odgovor. Kasnije, kad sam išao u naselje, moj prijatelj Mongana koji je sjedio pored koliba pogledao me i uputio mi pogled pun mržnje, baš kao i onih davnih dana kad mi je bio neprijatelj iz djetinjstva.
»Što je?« ― upitao sam.
Odgovorio je ljutito kao da pljuje. »Moja majka kaže da je vidjela tvojeg oca kako ide u dućan.« Zatim je izgledao posramljeno, kao da ne zna što da kaže. »Ne bi smio ovamo dolaziti.«
I tako sam ondje, jednog običnog jutra, baš kao što je i svako drugo, ugledao Oca, kojeg nikada ranije nisam vidio. Zvuči čudno da ga nisam prepoznao, nego sam samo pomislio eno još jednog ružnog bijelog govnara. No, kako bih ga mogao prepoznati? Kada sam maštao kako ga upoznajem, što još uvijek ponekad činim, zamišljao sam ga kao prijaznog čovjeka lijepe kose i lica, a ne nekog pišljivca što smrdi na sol i zovoje i bjelački vonj. Svejedno, zanimljivo je bilo znati da ga ipak imam. Možda ću ga ponovo sresti, gonetao sam, ako se vrati. Sada nisam bio siguran želim li to ili ne.
Druga čudna stvar dogodila se kasnije tog dana kad sam išao u školu. Danas smo imali Smitha i ponovo KNJIGU POSTANKA. U POČETKU BOG STVORI NEBO I ZEMLJU i sve tako i tako i tako. Naime, dobro sam to naučio. Ali kad sam ušao u razred, Smith nije bio spreman nego je samo sjedio, čekao, a bio je tamo i Debeli Robson sav unezvjeren.
»Hvala bogu da si došao, Cromwelle. Jesi li vidio Georgea? Trebao je jutros održati dva sata, ali se nije pojavio. To je malo neobično jer još nijedanput nije izostao. Svugdje sam ga tražio, ali ga nitko nije vidio.«
george je bilo ime kojim je Debeli Robson nazivao Tayaleaha i da, bilo je zanimljivo što ga nema. Nije to bila samo nerazmrsiva zagonetka, ne, bilo je to nešto nemoguće, jer Tayaleah je uvijek išao u školu. Kad su ostali išli u lov i čak i kad bi bio bolestan, svejedno bi išao.
»Nisam ga vidio«, rekao sam.
To je Robsona silno zabrinulo. Znao sam i zašto. Glavni num koji se zvao guverner uskoro je stizao, i uviđao sam da mu je Debeli Robson htio pokazati Tayaleahovu pamet i time pokušati postići da ga taj čovjek zavoli. No, ja nisam namjeravao biti ljubazan prema Debelom Robsonu, jer on mi je bio omraženi neprijatelj, ali me zanimao odgovor, pogotovo jer je to bila već druga čudna stvar toga dana. Prema mojim shvaćanjima dvije čudne stvari istovremeno obično su samo jedna čudna stvar, poput dva kraja štapa zakopanog u pijesku.
»Mogu ga potražiti.«
»Hvala ti, Cromwelle.« Debeli Robson mi je uputio onaj pogled, nasmiješen i dodvoran jer trebao je moju pomoć, ali bio je i pomalo ljut. No, vidite, Robson mi je uvijek pokazivao malo mržnje, jer sam mu izrazom lica i pokazivao da nisam zaboravio kako nas je izdao. Izgleda da nije mogao podnijeti moje shvaćanje da ipak nije dobar čovjek nego obični lažljivi, prevarantski grozomorni govnar, što je i bio.
I tako sam krenuo tražiti. Nikad nisam volio Tayaleaha, ali sam ga poznavao i znao sam kamo je odlazio. Ponekad, kad bi ga Majka prezrela, gledao sam ga kako bi odgmizao uz brdo pored naselja pa sam tamo sada išao i ja. Tlo je tamo bilo rahlo i dobro za otiske, i uskoro sam primijetio neke koji su bili maleni i uski, baš kao i Tayaleahova slabačka stopala. Nakon toga sam nastavio oprezno, uz lovačko lukavstvo u praćenju, dok konačno tragovi nisu ušli u šumu i zaustavili se podno velikog stabla. Visoko odozgo, kroz lišće, začuo sam neki prigušeni zvuk nalik jecanju, te sam se stao verati. Tayaleah je bio visoko gore gdje je drvo tanje i malo se micalo na vjetru kad sam došao do njega.
»Što hoćeš?« ― dreknuo je, ljut što sam otkrio njegovo tajno mjesto.
No, bilo je ovdje zanimljivo. Drvo se granalo na tri strane tako da je mogao sjediti, a granje, lišće i slično rasporedio je okolo tako da su bili kao neko tlo, i gonetao sam da tamo može čak i spavati ako je dovoljno pažljiv. Imao je komadiće kruha, bocu s vodom i šalicu, malo napuklu, za držanje šećera. Bio je tu također i njegov čovjek na konju napravljen od metala koji se zvao olovni vojnik kojeg sam vidio i ranije i kojeg je dobio iz zemlje bijelaca. Vidio sam da je urezivao num brojeve u koru drveta, i dok su neki bili mali, kao osam ili dvanaest, drugi su bili preveliki da bi se mogli čitati, tako da su išli uokrug do pola stabla.
»Zašto nisi u školi?« ― odvratio sam. »Robson je ljut na tebe.«
»Ostavi me.«
Riječi su mu bile ratoborne, ali glas ga je izdavao, slab kako neki stari suhi štap i u očima sam mu vidio da želi da ga volim. No, Tayaleah je oduvijek bio takav. Otkad pamtim, mali smrad je htio da budemo prijatelji, što je nerazmrsiva zagonetka jer mu nikad nisam pružio ništa osim mržnje: »Što ti je?« ― malo sam ublažio glas, premda sam se samo pretvarao. »Meni možeš reći, Tayaleah.«
To je bilo dovoljno, da. Slomio se, gledajući me molećivo kao da sam mu najbolji prijatelj. »Ne znam što da radim. Jutros je došla majka i rekla da je vidjela tvojeg oca. Rekla je da ga mora ubiti, kao i sve druge bijelce, i da to moramo učiniti sada jer ćemo uskoro svi poumirati, a tada će biti prekasno. Rekla je da joj moram pomoći i da je to posljednja prilika da zadobijem njezin oprost.«
Znači, to je bio taj štap skriven u pijesku.
Možda sam si to i mislio, da, jer sam nagađao da bi uživala ubiti oca. »Kako ih misli ubiti?«
Tayaleah je pogledao u stranu. »Rekla je da ne smijem nikome reći.«
»Meni možeš. Ja sam ti brat.«
Stvarno je išlo suviše lako s njim. Protrljao je prstima lice sakrivši oči. »Rekla je da ih moramo probosti kopljima kad dođe guverner u posjet, na kraju večere kad svi budu umorni. Nakon toga moramo uzeti guvernerov čamac i otići na otok tvojeg oca i ubiti i njega. Onda je rekla da se možemo vratiti u svijet. Rekla je da ako želim ponovo biti njezin sin, moram probosti gospodina Robsona.« Šmrcnuo je. »Ali on mi je prijatelj.«
To je bila Majčina šala. Ali uglavnom je to bila bolno nerazmrsiva zagonetka. Da, bila bi blagovijest vidjeti Debelog Robsona probodenog, što je i zaslužio. No prvi put u toliko godina imao sam nade da nas mogu spasiti.
»Tko je još u tome?«
»Pagerly i još troje s njom, a pokušavali su nagovoriti još njih. Zatim su otišli praviti koplja.«
To je bilo premalo. Čak i da ih je više, nešto je moralo poći po zlu. Vjerojatno bi nas primijetili i prije nego počnemo s ubijanjem i onda bi vojnici pucali na nas. Čak i da smo imah puno sreće i domogli se tog čamca, svejedno ga nismo znali pokretati s onim kožama za vjetar i vjerojatno bismo se samo utopili. Zapravo sam čisto sumnjao da je Majku previše briga hoćemo li preživjeti. Ona je samo htjela priliku da probode Oca i druge bijele govnare. Jedno je bilo sigurno. Ako pokušamo probosti bijelce, sve moje učenje i pisanje pisama postat će obična glupost i nikada nećemo otići s ovog užasnog mjesta. Ne, gonetao sam, samo nas ja mogu spasiti i vratiti nas žive. Bilo je grozomorno pokušavati se suprotstaviti Majčinim namjerama i ponovo joj stati na put, ali takva je bila moja odluka.
Počeo sam silaziti s Tayaleahovog drveta.
»Čekaj«, poviknuo je za mnom. »Što da ja radim?«
»Ništa.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:29 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54683



WILLAM FRAMPTON, guverner Van Diemenove zemlje, 1838.


Bila je to zamisao moje supruge da poduzmem mali obilazak Van Diemenove zemlje kako bih stekao bolje razumijevanje ovog mojeg novoga lena. Htjela je da posjetimo Port Arthur, najveće gradove i naselja i možda pokoje imanje tako da pokušam uspostaviti prijateljske odnose s nekim stanovnicima otoka, ali mene su zanimale sve strane života u koloniji, pa me to potaklo da u raspored uključim i urođeničku ustanovu na otoku Flinders. Čuo sam ponešto o nesretnoj povijesti domorodaca i prije nego sam se otisnuo od engleske obale, a interes mi je porastao kad sam napokon stigao u Hobart i namjerio se na izvještaje koje je slao zapovjednik naselja, g. Robson. Taj je službenik postizao prava čuda u tom zabačenom kraju, smjelo se boreći za preobrazbu crnaca i trudeći se da ih privede uljudbi. Moj je prethodnik, kako sam primijetio, predložio g. Robsona na mjesto zaštitnika urođenika u novome naselju Port Phillip Bay i premda ne sumnjam da bi se pokazao više nego podoban za takvu dužnost, činilo mi se žalosnim da digne ruke od posla koji tako mnogo obećava. Uvelike sam se radovao poznanstvu s tim čovjekom.
Obilazak je odlično počeo. Posrećilo nam se prekrasno vrijeme, toplo i sunčano ― što je, kako su me neprestano uvjeravali, vrlo neobično za proljeće na Van Diemenovoj zemlji ― i dok smo putovali na sjever preko zelenog otočkog krajolika, kroz Oatlands, Ross, Cambell Town i Launceston, primani smo s oduševljenjem. Sve vrijeme sam, uz par iznimki, bio zadovoljan čistoćom i redom među službenicima i u vojarnama koje smo posjetili, kao i u domovima i konačištima u kojima smo noćili. U George Townu ukrcali smo se na škunu i zaplovili Bassovim tjesnacem. Vjetar je bio blag, te smo se kretali sporo, no kad smo se sljedećeg jutra probudili, otok Flinders bio je pred nama. Bio je uglavnom ravan, ali se iz njega neočekivano izdizalo nekoliko skupina kamenitih brežuljaka, uključujući jedan vrhunac, strm i šiljast gotovo poput obeliska. Nije prošlo ni sat vremena, a već su nas čamcem prebacivali na obalu.
Što se tiče prvih dojmova o urođeničkom naselju, priznajem da sam bio pomalo razočaran. U svojem je izvještaju g. Robson podrobno opisivao mnogobrojne tradicionalne zanate koje je potaknuo među urođenicima, i činilo mi se prirodnim očekivati da će urođenici biti odjeveni u skladu s tim novim vještinama. Koliko se sjećam, nadao sam se nekoj vrsti seoske idile, kakva bi se ― samo bez crnačkih lica ― mogla naći u nekom engleskom selu s oračima u dugim košuljama, s kovačem opasanim vjernom pregačom i ženicama u veselim pamučnim nošnjama. Žalim što to moram izjaviti, ali takav opis nije mogao manje odgovarati istini. Kad smo moja supruga i ja stupili na mol, primijetio sam da crnci koji su se okupili na obali imaju na sebi tako bijednu odjeću, kakvu ne bi nosili ni najsiromašniji bijeli naseljenici. Ugledavši te nesretnike ― pri čemu je držanje nekih žena bilo jedva u granicama pristojnosti ― doista me nije previše čudilo što je njihov narod pretrpio tako strašne gubitke.
Što se g. Robsona tiče, bio je to očito divan čovjek. Veoma nas je srdačno dočekao. Bio je mrvicu nervozan kad nas je upoznavao s raznim vojnim službenicima i njihovim suprugama ― vjerojatno stoga što se u ovoj zabiti posve odvikao od finesa društvenog života ― ali je živnuo od poduzetnosti kad nas je poveo u obilazak kompleksa. Tek što smo odmakli od mola, već nas je sustigao jedan od njegovih vojnika.
»Svuda smo tražili, gospodine, no bojim se da nema traga nijednome od njih.«
Činilo se da je našeg domaćina ova zagonetna vijest uznemirila. »Tražite ponovo.«
Nisam mogao odoljeti znatiželji. »Tko nam se to zagubio?«
»Samo nekolicina urođenika, Vaša Ekscelencijo. Znaju biti tako zločesti. Siguran sam da će ih začas pronaći.«
Bilo mi je drago vidjeti da se naselje dobro održava, kad to već nije bio slućqj s njegovim žiteljima. Obilazak smo započeli od pekare, odakle je dopirao zamaman miris bražna i svježeg kruha i bilo mi je drago vidjeti da je unutra pod pometen, a pekarske potrepštine dobro ulaštene.
»Kako često pečete?« ― raspitivala se moja supruga.
»Jedanput tjedno«, odgovorio je pekar, čovjek priglupog osmijeha, po imenu Dunn. »Katkad dvaput.«
»Zacijelo se kruh stvrdne?«
G. Dunn je pomalo nervozno slegnuo ramenima. »Dobro se drži, gospojo.«
Razgovor je bio tipičan za moju suprugu koja, da pojasnim, posjeduje nevjerojatan dar da nabasa na istinu. Neka samo na trenutak zagleda neku nepoznatu osobu i sa sigurnošću će reći je li čovjek dobar i od povjerenja ili pak prevarantska hulja, i tako često bude u pravu da sam se gotovo počeo pitati nije li joj pokoja čarobnica bila među precima. Ne tajim da katkad njezino mišljenje smatram korisnim, premda moram nadodati da znam kad treba biti čvrst i pouzdati se u vlastito.
Pošto smo pogledali pekaru, poveli su nas do prazne travnate površine u samom središtu naselja koja je s jedne strane bila omeđena kapelom, a s druge nizom kućica u obliku slova L koje su, kako je’objasnio g. Robson, nastambe za urođenike. Zgrade su izgledale lijepo, ali su se crnci, od kojih su neki stajali i dangubili pred svojim domovima, doimali uistinu turobno, pogledavajući nas mrgodnom radoznalošću. Ponovo sam bio razočaran. Što se dogodilo s njihovom odlučnošću, željom da poboljšaju svoj život?
»Ovo je Trg urođenika«, protumači g. Robson. »Nadao sam se da će jednoga dana biti popločen, u maniri talijanskih trgova.«
Učinilo mi se to lijepom zamisli.
»Baš divno«, nadovezala se moja supruga. »Rekla bih da se ovdje održava sajam?«
Robson je vedro kimnuo.
»Ali ne danas?«
Primjetio sam da je zapovjedniku trunčicu neugodno. »Privremeno smo, eto, obustavili sajam, ali se nadam da ćemo ga vrlo skoro opet uspostaviti.«
»A, tako.« I opet je pogodila, i opet mi je ostala potpuna zagonetka što ju je moglo navesti na to pitanje. Mogao sam jedino nagađati da je ona, dok smo mi ostali tromo kročili stazama logike, išla nošena hitrim ― koliko i nepouzdanim ― krilima ženske intuicije.
G. Robson nas je sada uveo u jednu kućicu: sasvim urednu nastambu, izuzevši neugodan vonj stare odjeće. Najupadljivija je međutim bila praznina, budući da nije bilo pregradnih zidova nego samo jedna soba bez prozora u kojoj, osim nekoliko grubih pokrivača složenih u kutu, nije bilo ničega. »Urođenici više vole spavati na tlu«, objasnio je. »Takav im je običaj.«
»Još uvijek nam niste predstavili nijednog od njih«, primijetila je moja supruga dok smo se ogledavali po mračnoj prostoriji.
»To je najlakše riješiti«, odgovorio joj je g. Robson uz vedar osmijeh. »Naprosto mi pokažite koga biste željeli upoznati i uredit ćemo to.«
Moja supruga se na trenutak zamislila. »Onda bih, naprimjer, voljela upoznati urednika Flinders Island Journala.«
»E da, vaš list«, složio sam se, zadovoljan što me podsjetila na to. Na povratku s Arktika jedanput sam posjetio londonske novine i bio je to vrlo uzbudljiv prizor: izvjestitelji i slagari jurili su se uokolo punom parom, a tiskarski strojevi u podrumu žestoko lupali. Ovdje bi, slutio sam, čitav pogon bio znatno skromniji, no moja znatiželja nije time bila umanjena. »Volio bih svakako to vidjeti.«
G. Robson ponovo se snuždio. »Malo je nezgodan trenutak za to, bojim se.«
Moja ga je supruga značajno pogledala. »Također privremeno obustavljen?«
I opet je pogodila. G. Robson bio je tako izbačen iz sedla da mi ga je, jadnika, bilo upravo žao. Bilo je trenutaka kada sam čak i ja osjetio oštrinu jezika svoje supruge, a naš se vodič napokon samo svojski trudio biti ugodan i susretljiv.
»Možda bi vas zanimalo vidjeti našu školu?« ― predložio je tada Robson. »Odmah je u blizini. Napredak koji smo postigli glede vjerske poduke domorodaca ulijeva mi nade.«
Pristao sam, dakako, i ubrzo je naša nevelika skupina kročila u učionicu pristojne veličine, sve u tišini, jer sat je već počeo. Držao ga je pomalo nesiguran mladić koji je, kako nam je g. Robson došapnuo, bio njegov sin. Učenici su mu bila urođenička djeca različite dobi, i doista bi predstavljali privlačan prizor, onako poredani u klupe sa svojim crnim lišcima, da su samo malo više pažnje polagali na izgled. Tek je pokoji, ako ijedan, mario za odjeću, dok je jedan u zadnjem redu vrlo prostački kašljao i pljuvao.
»Ofelija«, prozvao je Robson mlađi jednu djevojčicu tužnoga lica, »kako glasi prva zapovjed?«.
Početak je obećavao kad je rekla »nemaj drugih bogova osim mene«.
»A druga?«
Tu je koncentracija stala popuštati. No, budimo pravični, prisutnost tolikih nepoznatih osoba zacijelo je predstavljala silnu smetnju. Mlađi Robson učinio je još dva pokušaja ne bi li iz nje izmamio odgovor, ali bez uspjeha. Tada je njegov otac, koji je pokazivao znakove nestrpljivosti, stao do njega.
»Sinko dragi, da li bi ti smetalo da mi samo načas prepustiš riječ?«
Sin mu nije izgledao suviše zadovoljno, ali je krotko prihvatio, pa njegov otac preuzme sat, promatrajući djecu s ustrajnim osmijehom. »Katone«, prozvao je glasom punim autoriteta, »zašto nas je Bog stvorio?«
Činilo se da je dječaku pitanje dobro poznato jer je, ozbiljnošću koja je pristajala njegovom imenu, odgovorio bez imalo oklijevanja »Za svoju svrhu.«
G. Robson je kimnuo. »Upravo tako. A zašto ti voliš Boga?«
»Bog mi daje sve.«
»Odlično. Kakvo je to mjesto ― pakao?«
»Na kojem vječno goriš.«
Baš kad je sat lijepo krenuo, sićušno djetešce oglasi se straga, premda ga nitko nije prozvao: »Da li Bog jede klokane?«
Na trenutak se učinilo da je g. Robson zatečen ovim neobičnim pitanjem, ali ubrzo se snašao, nakratko se nasmijavši. »Mora ti biti jasno, Napoleone, da Bog nije poput nas. On je svugdje u istom trenutku. Cijelo vrijeme nas promatra.«
Napoleon je bio uporan u skladu sa svojim imenom. »Da li on jede nighi«
Prije nego što sam stigao upitati o kakvom se to jelu radi, djevojčica žalosnog lika, Ofelija, obratila se Napoleonu: »Bog nikad ne jede nighi. Bog je bijelac.«
»Nije«, poviknuo je drugi dječačić. »Bog je duh.«
G Robson je očito osjetio da toj maloj teološkoj raspravi treba stati na kraj, ma koliko bila zabavna. Pljesnuo je rukama veselo povikavši: »Tišina! Tišina! Idemo iz početka.« Okrenuo se zatim ozbiljnom dječaku koji se ranije pokazao onako sposobnim. »Katone, tko je stvorio Zemlju?«
Dječak je munjevito ispalio odgovor: »Bog.«
»Odlično.« Obratio se Ofeliji: »Tko je stvorio nebo?«
»Bog.«
»Omega, tko je stvorio drveće?«
»Bog.«
Sada je g. Robson zašao među učenike, hvatajući im u prolazu poglede. Ne može se poreći da je bio vrlo dojmljiv učitelj. »Napoleone, tko je stvorio krumpir u polju?«
»Bog.«
»Leander, tko je stvorio Sunce?«
»Bog.«
» Betay, tko je stvorio tebe?«
»Bog.«
Tako je došao i do posljednjeg reda gdje je sjedio dječak pomalo neprijatna izraza lica. »Voltaire, tko je mene stvorio?«
»Vrag.«
Bio je to vrlo neugodan trenutak. Neki stariji Voltaireovi kolege čak su se i nasmijali, a pokušao je i g. Robson, premda se doimao prilično povrijeđen. Nemoguće je, naravno, reći zasigurno je li dječak namjerno tako odgovorio da ga uvrijedi ― napokon, njegovi su drugovi već dali vrlo neobične izjave ― a ipak, uzevši u obzir jednostavnost jednog te istog odgovora koju je g. Robson tako lukavo osmislio, točan odgovor bio je suviše očigledan. Što god bilo posrijedi, primjedba je imala porazan učinak na sat. G. Robson se potrudio što je bolje mogao da nastavi s podukom, veselo stavljajući na test upoznatost malenih štićenika s Očenašem, no nije ih uspio vratiti u prijašnju kolotečinu.
»Velika je šteta, Vaša Eskcelencijo«, povjerio mi je pošto je sat napokon okončao, »što su nam dva najsposobnija učenika odsutna. Uvjeravam vas da bi vas zapanjile sposobnosti te dvojice mladića.«
»To su ona dvojica što su nestala?« ― upitala je moja supruga. »Da mi je znati kamo su mogli otići.«
»Igraju se negdje, pretpostavljam. Siguran sam da će ih pronaći na vrijeme da prisustvuju našoj skromnoj gozbi.«
Silno sam se radovao tom događaju koji je zvučao kao da bi mogao biti vrlo zabavan. G. Robson nam je rekao da je slično slavlje upriličeno prije tri godine kad je on preuzimao zapovjedništvo, i pripovijedao nam je kako su crnci tijekom čitave večeri bili živahni, što bi i ovoga puta i više nego dobro došlo jer su se dosele pokazali tako turobnom rasom. Trebalo se održati na otvorenom, na Trgu urođenika, koji je do trenutka kad je naš obilazak završio bio već pun priprostih stolova. Bili su poredani u obliku duge i uske potkove i ukrašeni vrčevima proljetnoga cvijeća koje je uvelike pridonijelo veselom ugođaju. Sunce je sada bilo nisko na nebu i kad su se urođenici pojavili, jedan ili dvojica s motikom i drugim ratarskim alatkama u rukama, njihove siluete na pozadini nebeskog rumenila naposljetku su me ipak podsjetile na neki engleski seoski prizor. Kad smo sjeli na svoja mjesta, moj dotad klonuli duh sada je živnuo. Mi stariji, uključujući mene, moju suprugu i Robsone, zauzeli smo mjesta na gornjem kraju stola, tako da su se pred nama prostirale dvije strane potkove, pa nisam mogao odoljeti a da sa suprugom ne podijelim dojam kako je to slično rasporedu High Tablea na Oxford Collegeu.
»Nadajmo se«, uzvratila je po običaju, »da se i hrana može mjeriti s onom.«
To, nažalost, i nije bio slučaj. Mrzovoljni robijaši kojima je dopala uloga konobara razdijelili su tanjure nekakvog variva i premda je uložen silan trud da mu prida pristojan izgled, s listovima peršina sa strane, bilo je očito da su glavni sastojci proklijali krumpir i vrlo tvrda ovčetina. Čini se da čak ni crnci nisu bili zadovoljni tim obrokom, i s iznenađenjem sam primijetio da su neki od njih okusili samo koji zalogaj prije nego što su ustali i tiho se iskrali.
To je moju suprugu potaklo da me pita: »Misliš li da im nešto nije po volji?«
G. Robson se doimalo isto tako iznenađen njihovim odlaskom kao i ona. »Miltone? Leonido?« ― zazvao ih je veselo. »Kamo ćete?«
Pravili su se da ne čuju i nastavili hodati prema drveću. »Vjerojatno zov prirode«, primijetio je g. Robson, smijući se od srca tom jednostavnom objašnjenju. »Siguran sam da će se ubrzo vratiti.«
No kako se pokazalo, nisu. Kako se mračilo pa su donesene svijeće ― pridajući sceni vrlo romantičan ton ― činilo se da broj praznih mjesta za potkovom sve više raste. G. Robsona brinula su, međutim, druga pitanja. Nekoliko sam puta primijetio kako pogledava prema puteljcima što vode na trg, dok napokon nije ustao.
»Nadam se da ćete me ispričati, naime sin mi se, znate, vratio. Pomagao je vojnicima tražiti onu dvojicu o kojima sam vam govorio.«
Do tada su naši tanjuri bili sakupljeni i pred nama su ležale zdjele s nekakvim grudvastim pudingom koji je blago vonjao na brašno i sirup. Upravo kad sam se spremao kušati to jelo, osjetio sam lagani pritisak na ramenu, kao da si je netko iza mene probijao put. To me nije odviše iznenadilo ― robijaši-konobari i ostali gurali su se amo-tamo čitavu večer ― ali zato jest presavijeni komad papira koji mi se zatim stvorio u krilu. Osvrnuo sam se, no čije god je to bilo djelo, taj je već iščezao u mraku. Znatiželjno sam prinio ceduljicu svijeći i pročitao:
Vaša Ekscelencijo,
veoma mi je žao što vas moram, omesti na ovaj način, ali ima nešto što bezuvjetno morate znati za vlastito dobro. Čekat ću vas iza urođeničkih kuća.
Više nego blago zainteresiran, pružio sam papir supruzi. Bila je vrlo odiješita. »Moraš poći.«
»Misliš? Ne bih htio sudjelovati u nekoj vrsti širenja glasina.«
Moja se supruga osmjehnula. Ona je, da pravo kažem, pomalo slaba na intrige. »Ali, tvoja je dužnost da budeš obaviješten o svim vidovima života u koloniji.«
To je, pretpostavljam, bilo sasvim točno. Osim toga, nije ni predstavljalo neki napor, i tako sam, ispričavši se, ustao i posvjetljavajući si put svijećom, osmjelio se naprijed u smjeru Robsonove kuće, kao da sam nakanio na zahod. Tlo iza urođeničkih kućica bilo je silno zaraslo, pa iz gustiša od granja i sjena začuh šuštanje, a potom i šapat.
»Vaša Ekscelencijo, mnogo vam hvala što ste došli. Znam da vas nisam trebala uznemiravati.«
Kad sam prišao bliže, moja je svijeća obasjala lice jedne od onih koje nam je g. Robson tog jutra predstavio: lijepa žena, na svoj način, tamne kose i zabrinuta lica. Mislim da je to bila supruga vlasnika trgovine, premda nisam upamtio njegovo ime, ni kako izgleda. Uopće mi nije palo na pamet da bi tajanstveni dojavljivač mogla biti žena pa sam bio pomalo zatečen, a nimalo me nije umirilo to što je gotovo odmah počela plakati. Baš sam požalio što sam poslušao ženin savjet, ne želeći uistinu biti upleten u neku histeričnu scenu.
»Tako mi je žao, Vaša Ekscelencijo«, prozborila je, nastojeći se sabrati. »Htjela sam samo s vama razgovarati o gospodinu Robsonu. Vidite, ima nešto što naprosto morate znati o njemu. On je, dakako, u svakom pogledu dobar čovjek, ali bila bi velika pogreška pustiti ga da preuzme ono novo mjesto u Port Phillipu.«
»Ali zbog čega?«
»Bio je...« načas su je izdale riječi. »Bio je nevjeran supruzi. Štoviše, učinio je to sa suprugom jednog od službenika. Ne mogu vam reći o kome se radi, ali morate mi vjerovati da je tako bilo...«
Bila je to vrlo ozbiljna tvrdnja. Nisam točno znao što da kažem. »Imate li za to dokaza?«
»Dovoljno da uklone svaku sumnju.« Uputila mi je molećiv pogled. »Nećete ga slati u Port Phillip?«
»Razmotrit ću pomno to pitanje.«
Čini se da joj je moj odgovor bio dovoljan i bez riječi je iščezla u mraku.
Gospodin Robson mi se učinio otvorenom i izravnom osobom te je bio zadnji koga bih smatrao ženskarom. Nije li možda čitava stvar tek posljedica nekakvog nesporazuma? Napokon, prodavačeva supruga odbila mi je otkriti identitet tajanstvene žene s kojom je on navodno napravio skandal. Kako god bilo, problem je bio krajnje neugodan i tim me više zanimalo da čujem mišljenje svoje supruge o tome. No pokazalo se da je to trenutačno nemoguće. Kad sam se vratio za stol, vidio sam da me gospodin Robson očekuje.
»Sreća nam se napokon nasmiješila, Vaša Ekscelencijo. Sa zadovoljstvom vam mogu javiti da je moj sin pronašao jednog od svojih zalutalih učenika. Dozvolite da vas upoznam s gospodinom Cromwellom.«
Ispred stola, u svjetlu svjetiljke stajao je mladić zanimljive pojave. Bio je mješanac i premda mu je lice bilo tamno kao i ona njegovih drugova, kosa mu je bila najsvjetlije plave boje. Usprkos načinu na koji ga je zapovjednik predstavio, nije me se suviše dojmio i primijetio sam da mu je košulja prljava i izderana i duž jednog rukava pocrnjela, kao da je stajao preblizu vatri.
Gospodin Robson pogledao ga je razdragano ali i pomalo prijekorno. »Sada kada si se napokon udostojio da nam se pridružiš, Cromwelle, nadam se da ćeš guverneru udovoljiti jednim Očenašem.«
Jednom ranijom zgodom naišao sam na ilustrirani članak u nekoj znanstvenoj knjizi koji je opisivao nešto što se zvalo »preljubničke uši«, i ako nisam obraćao suviše pažnje na mladićeve riječi, bilo je to zato što sam pokušao prizvati u sjećanje njihove glavne značajke i ustanoviti jesu li prisutne u g. Robsona. Pogledao sam ga oprezno nekoliko puta a da nisam postao ništa pametniji, i onda shvatim da Cromvvell ne recitira Očenaš kako su ga učili, nego se obraća meni.
»Trebamo, vašu pomoć, guverneru, ja vas molim.« Govorio je sporo i pažljivo, zbog čega sam posumnjao da je riječi pripremio unaprijed, baš kao da drži službeni govor. »Mi ovdje umiremo i ako nas ne spasite ovoga grozomornog uništenja skoro ćemo nestati.«
Na trenutak sam se upitao je li ovaj incident namjerno izveden, ali g. Robson nije bio ništa manje iznenađen nego ja. »Ovo baš nije trenutak za to, Cromwelle«, prekinuo ga je. »Guverner očekuje tvoj Očenaš.«
Mješanac se držao kao da nije ni čuo. »Molim vas da nas vratite na Van Diemenovu zemlju budući da je to jedini način da nas spasite ovoga umiranja.« Gledao me pun nade. »Molim vas, guverneru, hoćete li?«
Nisam pravo znao što da mu kažem. Bilo je to vrlo nezgodno i već sam se pomalo počeo ljutiti na Robsona što je dopustio da se takvo što dogodi. »Možete biti sigurni da se poduzima sve kako bi vam se pomoglo«, umirivao sam ga toplim tonom. »Gospodin Robson čini sve što je u njegovoj moći da sačuva vaš narod.«
Na to je pristupio stolu, zureći u nas. »Morate nas pustiti natrag«, zahtijevao je glasom koji je zvučao gotovo prijeteće. »Ako nas ostavite ovdje, ubit ćete nas.«
Priznajem da sam se počeo brinuti jesmo li sigurni ili bi ovaj naglo mogao posegnuti za nekim nožem ili vilicom i divlje nasmuti na nas. U tom sam trenutku zacijelo počeo shvaćati strah koji su mi ljudi često izražavali dok sam putovao Van Diemenovom zemljom, a ostavština je onih strašnih godina, nazvanih »Crnačkim ratom«, kad su se momci kao taj Cromwell, izazvani ili ne, odavali najsurovijim oblicima nasilja. Čak sam dobacio pogled g. Robsonu, pitajući se ne bih li trebao zatražiti da pozove vojnike.
Srećom, to se pokazalo nepotebnim jer je uzbuna bila kratkoga vijeka. Pomoć nam je pritekla sa sasvim neočekivane strane. Odjedanput je neka krupna urođenica žustro promarširala između stolova postavljenih u obliku potkove. Ne znam gdje se skrivala, jer je do tog trenutka još nisam bio vidio, no pokazala je da itekako razumije položaj u kojem smo se našli. Prišavši mladome Cromwellu s još jednom zastrašujućom ženom do sebe, zgrabila ga je za rame i sasvim ga zavrtjela, opalivši mu takvu žestoku pljusku da je pao na zemlju. Potom se okrenula k nama koji smo u čudu ostali sjediti i pogledala nas neobično, gotovo prkosno, kao da kaže: »Tako, to je sređeno!« ― i začas su ona i njezina pratilja nestale.
»Sada možeš ići«, reče g. Robson Cromwellu opominjućim tonom.
Mladić nas je na trenutak gledao, ali njegova je sklonost izazivanju iščezla od udarca. Nezadovoljno je stresao glavom i udaljio se.
»Tko je bila ta žena?« — upitao sam.
»Dječakova majka.«
»Zbilja zadivljujuće strog roditelj.«
G. Robson se nelagodno osmjehnuo. »Potpuno točno, Vaša Ekscelencijo.« Moja se supruga bavila drugim stvarima. »Ne čini li vam se da negdje nešto gori?« ― pitala je. »Uvjerena sam da osjećam dim.«
Kao i uvijek, bila je potpuno u pravu. Nedugo zatim doznali smo da se negdje sjeverno od naselja zapalila šikara, premda bi uzrok požara mogao ostati nerazjašnjen budući da se radilo o području kojim rijetko tko prolazi. Kako god bilo, taj je događaj poslužio okončanju mojih službenih dužnosti u naselju. Premda je požar još uvijek bio dovoljno daleko, g. Robson se zabrinuo za sigurnost naselja, tako da se odustalo od službe božje u kapeli. I sam sam se pridružio skupini koja je otišla pogledati vatru i naišao na vrlo dojmljiv prizor: plamenovi su blještali tolikom silinom da su rastjerali tamu, ispunjajući noćni zrak uskovitlanim pepelom, a neka su se stabla palila uz prasak. Srećom, vjetar je ubrzo okrenuo na jug, čime je neposredna prijetnja posve otklonjena, i bilo mi je drago kad sam vidio da se požar do jutra uvelike ugasio sam od sebe.
Tek kad je škuna krenula na put natrag u Launceston i kad smo supruga i ja otpočinuli u privatnosti naše kabine, imao sam prilike ispričati joj o neobičnim tvrdnjama koje je prodavačeva supruga navela u vezi s g. Robsonom. Na moje iznenađenje, ona je smatrala kako je optužba vjerojatno opravdana »Zašto ne«, rekla je jednostavno.
»Ali, to je nešto strašno«, uskliknuo sam. »Ta ne mogu zatvarati oči pred time. Čovjek takvog karaktera ne može preuzeti tako odgovoran položaj u novome naselju.«
Uputila mi je vrlo zagonetan osmijeh. »Ne može? Ja bih baš rekla da je to prava stvar za njega«
Nije to prvi put da su me njezine riječi zbunile. »Što, zaboga, želiš reći, draga?«
»Ako je g. Robson u Port Phillipu, onda njegovi postupci više neće padati na dušu guvernera Van Diemenove zemlje.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:29 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54682


PEEVAY, 1838. - 47.


Tog dana kad je guverner otišao, vojnici su pronašli Tayaleaha na tlu ispod drveća, slomljenog od pada. Debeli govnar Robson bio je žalostan zbog toga, iako je opet lagao, čak i tada. Kada je vidio Tayaleahovo skrovište među granama, rekao je da je pao nesretnim slučajem. ali ja sam znao da nije bio tako. Znao sam da je namjerno skočio. Još otkad je stigao na otok Flinders na Robsonovom čamcu, vidio sam da je Tayaleah kao neki momak uhvaćen u zamku između budnog i sanjanja tako da ga trza oboje, sve jače i jače a da nikad ne zna što je pravo, sve dok se ne podere kao papir. Rascjep je postao prevelik i on je skočio.
Nisam nikad pomislio da će mi Tayaleahovo umiranje biti žalosno ali da, bilo je. Valjda sada, kada ga više nije bilo, nisam mogao osjećati mržnju, a on mi je ipak bio brat i to jedini. Osim toga, možda sam se pomalo i navikao na maloga smrada. Majka je bila izvan sebe od žalosti, pri čemu je zaboravila da ga je potkraj mrzila. Ja bih joj vjerojatno ionako bio odvratan, zbog vatre u kojoj su izgorjela sva njezina ubojita koplja ― što je mislila da je moje djelo ― ali zbog Tayaleahovog pogibanja bila je još gora. I tako, od toga dana, više nije sa mnom progovorila ni riječi, čak ni da izrazi mržnju, a kad bih se ja približio, ona bi ustala i otišla, hladna kao zimski vjetar. Što je još gore, ona i Pagerly natjerale su i ostale da me mrze, tako što su im govorile da sam im upropastio posljednju priliku da odu s ovog umirališta. Tada me napustio čak i moj dobri prijatelj Mongana, što je bilo loše, sjećam se, jer sam bio previše sam. Tako nisam ni izlazio iz prazne kuće, nego samo gledao kako svjetlo prodire kroz rupe u krovu ili kišu kako kaplje, tap tap tap tap i osluškivao suviše glasne misli u svojoj glavi.
Uskoro je Debeli Robson otišao na svoje lijepo novo mjesto, koje se zvalo PORT phillip, i premda nam je govorio o svojem osjećaju tuge i tronutosti u grudima što nas ostavlja, primijetio sam da se kreće veselo i po tome sam znao da je to samo još malo mrskog grozomornog bijednog laganja. Jedino je od njegovog odlaženja bilo dobro to što su Palawe koji su ga prije toga voljeli sada vidjeli da je on samo neka podla namjerna prevara, kao što sam uvijek i govorio. To ipak nije ništa mijenjalo na stvari, jer Majka je rekla svima da sam ja prijatelj s bijelcima.
Dani su nakon toga prolazili presporo, kao da imaš neku grozomornu bol, a vrijeme ne želi prolaziti nego samo stoji kao veliki kamen. Ti su tjedni i mjeseci bili najgori i činilo se da nikad neće prestati, pa je čak i sada žalosno prisjećati ih se. I dalje sam pisao pisma guverneru u Hobartu svaki čas, za svaki čamac, ali sam dobio samo jedno kao odgovor, a to je bilo kratko, i tvrdilo da moja želja nije izvediva, bez objašnjenja zašto. To je bila tegoba koju je trebalo izdržati, da, jer sam se nadao da je guverner čuo moje riječi one večeri, tako da se ipak pokažem kao junak na kraju.
Došlo je ljeto i prošlo, a zatim i drugo. Kuće su bile sve starije i praznije, i činilo se da je taj otok sve za što sam ikad znao, kao da je tumaranje svijetom s Majčinim plemenom bilo tako davno, kao da se to nije događalo meni, nego nekome drugome. Polako su se Mongana i Pagerly i ostali umorili od toga da me mrze, što je bilo ugodno jer sam opet mogao spavati u njihovoj kući, no Majka nikad nije zaboravila, i ako bih se previše približio, ošinula bi me hladnim pogledom i okrenula se, što je bilo grozomorno. Do tada sam prestao rasti i u meni više nije bilo djeteta. Bio sam i jak i bio bih dobar ratnik u ratu kopljima, samo što ih više nije bilo. Odraslost je ovdje bila čista besmislica jer se nije imalo što raditi, osim sjediti i požurivati vrijeme još dalje ili gonetati koliko dugo još treba dok se ne razbolim kao drugi. Smrti su se naime nastavile i ako su bile manje česte, to je bilo samo zato što nas je bilo manje. Jednoga dana umro je Mongana, što je bilo užasno. Njegova majka Pagerly oplakivala ga je danima i ja sam ga oplakivao s njom.
Ostario sam, tako da sam se navikao na to što sam odrastao i to mi više nije bilo čudno. Dobivali smo nove zapovjednike, no nisu bili zanimljivi. Sve vrijeme je i numova bilo sve manje, ne zato što su umirali, što jedva ikad i jesu, nego zato što nas je bilo tako malo da nas je bilo lako nadgledati. Polako su nas čak i prestali učiti o Bogu, sjećam se. Valjda zato što se činilo glupo jer smo ionako i dalje umirali. Ljeta su prošla, i još ljeta, a ja sam još uvijek bio živ, iako nisam mogao shvatiti zašto. Onda, pravo iznenađenje, dogodilo mi se nešto divno. Bila je to Dray, koju je Debeli Robson zvao Ofelija, koja je bila mlađa od mene, tako da sam je prije jedva primjećivao. Sada je odjedanput toliko narasla, draga i lijepa, da sam je katkad volio gledati, i ako bi me ugledala, skrenula bi pogled na poseban način.
Jednoga dana u jesen hodao sam šumom nedaleko Tayaleahovog drveta i tamo je zatekao, i naprosto smo legli, gotovo bez riječi, kao da je sve već rečeno, što je bilo neobično. I počelo je nešto novo, kad sam već mislio da nema ništa novo. Grlio sam i kušao i osjećao posvuda, i osjećao slabost i užitak. Kasnije sam dobio još, što je bila blagodat i blagovijest i uskoro smo često išli u šumu, brda i slično, ležali u mekoj travi i stjecali sreću. Bila je draga i meka, i bilo nam je slatko dok je vjetar šumio u granama nad nama. Bio je to prvi put da sam imao nekoga koga moram sačuvati od grozomornih stvari, a to je značilo da moram biti živ, na što sam do tada skoro već zaboravio. Da, tih dana mogao sam vjerovati da sam napokon pronašao veliku sreću jer sam nagađao da je Dray moja trajnost, tako da čak ni biti na tom usranom Flindersu nije previše značilo.
Ali teško je voljeti se na takvom umiralištu jer ponekad osjećaš da si nemoguć i jedva se usudiš prepustiti užitku. Osim toga, nije se ni smjelo prepustiti. Kad je zahladilo, Dray se malo razboljela i počela kašljati, tako da smo se oboje počeli bojati. Pokušao sam sve, doveo liječnika Jonesa da je pogleda i onda još jedanput, što je ljubazno radio, ali to je bilo kao da želiš rukama spriječiti da valovi narastu. Sasvim iznenada jednoga popodneva ona je umrla.
Nakon toga sam zaboravio na svoju nadarenost da izdržim, jer mi nije imalo smisla. Htio sam i ja umrijeti, sjećam se, baš kao i cijelo ono vrijeme prije toga kad sam otrčao u šumu i legao kraj one klade. Ali ne može se izabrati umiranje. Umiranje bira tebe.
U to mi je vrijeme Smith dao svoju knjigu. Sjedio sam pred kućicama i nisam radio ništa, a nastojao sam ništa i ne razmišljati jer je to bolje nego nešto razmišljati, kad mi se prišuljao. »Mislio sam da će te ovo utješiti.«
Nikada prije nisam pročitao cijelu knjigu jer mi je nitko prije nije dao. Nisam previše htio ni ovu pročitati, ne, ali nisam imao što drugo raditi tako da sam počeo, i premda sam u početku bio jak spor, polako je išlo sve brže. Zvala se Dvoje siročadi i bila je vrlo tužna.
Neka obitelj zaglavi na konjima u rijeci koja je porasla nakon jakih kiša, i majka i otac se utope dok pokušavaju spasiti dva sina, vrlo mala, koji su sada siročići. Majčino utapanje bilo je sporo i zadnje što je učinila prije umiranja bilo je da je stavila neki zgodni križ oko vrata starijeg siročića. Kasnije siročići idu u drugu kuću punu drugih siročića, puno njih, i tamo moraju teško raditi jer im je zapovjednik grub i mrzak, i viče i daje im neku pišljivu hranu. Jednoga dana zapovjednik jako istuče nekog siročića i dok mu naš manji siročić pokušava pomoći, zapovjednik udari i njega, i to s toliko bolnih udaraca da je skoro mrtav. Te noći oba siročića pobjegnu u neki veliki grad gdje nemaju što jesti osim ako im prolaznici dobace novčiće.
To je žalosno vrijeme za siročiće, da, jer vrijeme postaje hladno i mrazovito i manji se razboli. Onda jednoga dana neki ljubazni čovjek dođe i da im novac i kad je ljubazni čovjek pogledao, vidio je isti onaj križ koji je majka dala većem siročiću, što mu je bilo zanimljivo. Ljubazni čovjek kaže da moraju ostati čekati dok se on ne sjeti nečeg boljeg, ali će se skoro vratiti. Nažalost, odmah nakon njega dolaze zli dječaci i pokušaju oteti onaj zgodni križ, tako da siročići moraju bježati i više nikad ne mogu pronaći ljubaznog čovjeka. Zatim vrijeme postane još hladnije i mali siročić umire, vrlo sporo, na groblju pored neke kapele. Veliki siročić ga ostavi pred vratima kapele tako da ga pokopaju župnici.
Nakon toga je veliki siročić tako žalostan zbog umiranja maloga siročića da se i on razboli, i čini se kao da će i on umrijeti i onda će svi biti mrtvi. Ali onda po noći ima neke snove, i u njima mu dođe mali siročić i kaže mu da mora izdržati, i zamislite, isti dan dolazi onaj ljubazni čovjek i pronađe ga. Veliko iznenađenje je zapravo da je on siročićev rođeni ujak i on ima neku veliku kuću, iako nikad nije upoznao siročićevu majku ― koja mu je bila sestra ― iz drugih razloga. I tako stariji siročić dobije dobru hranu, i to mnogo, i ljubav, i čak pokazuje novome ujaku mjesto gdje su župnici pokopali malog siročića, i oni daju malome siročiću veliki kamen na kojem je lijepo bilo urezano njegovo ime. Napokon, na kraju, veliki siročić opet sanja po noći, no sada je mali siročić na nebu, Bogu na koljenima sa svim onim anđelima, i sada se smiješi kao da je sretan.
Moram reći da mi je neko vrijeme knjiga bila zadovoljstvo. Najtužnije dijelove čitao sam ponovo ispočetka i htio sam da to bude istina. Ponekad sam razmišljao: da! Ja sam ta dva siročića, i plakao sam od gladne tuge.
Tada se jednoga dana sve promijenilo. Brod je stigao kao i obično, s grozomornom hranom i pismima za bijelce, ali ovoga puta imao je nešto i za nas. Novosti! Novosti koje sam jedva mogao povjerovati. Guverner koji nas je bio posjetio sada je napokon otišao, i umjesto njega je došao drugi guverner. Što je najbolje, ovaj guverner je vidio moja pisma i rekao da se možemo vratiti u svijet.
Taj dan je bio velika sreća. Bio nas je samo još četrdeset i devet Palawa na životu, ali nas je ipak bilo i vjerovao sam da bismo se mogli opet oporaviti kad se vratimo. Da, samo pomišljanje na odlazak s tog grozomornog mrskog otoka i vraćanje u naše šume i planine i tajna mjesta kojih se još sjećamo, to nas je ispunjavalo zadovoljstvom. To je također značilo da sam bio u pravu i moja namjera da se borim protiv bijelih govnara s njihovom vlastitom pameti bila je ipak uspješna. Svi ― osim Majke ― su mi čestitali tog dana kao nekakvom junaku.
Odlazak je bio brz, da, jer smo se morali popeti na onaj isti brod, ali sam svejedno imao vremena za ono važno. Prvo sam otišao na groblje da se pozdravim sa svojom sirotom Dray, a također s Monganom i Heedeekom i svim onim mnogim drugima tamo koji su mi bili prijatelji, što je bilo tako žalosno i poticalo najnježnije osjećaje u dubini mojih grudi. Zatim sam otišao u Smithovu kuću. Naime, sada kada smo bili spašeni, odjedanput sam uvidio što se zapravo želi reći u Smithova Dva siročića. Ne, nije to bila nikakva ljubaznost, nego samo lukava zamka da me uhvati kad sam bio očajan i ranjiv. Sramio sam se, da, što sam se dao tako uhvatiti. Ono što je poručivala njegova knjiga bilo je, hajde crnče mali, LIJEPO TI UMRI, UMRI TIHO, S OSMIJEHOM I ZADOVOLJAN, JER TO JE ZADNJE ŠTO ĆEŠ JOŠ UČINITI ZA NAS.
Smith je vjerojatno po mojem licu pogodio što mislim jer nije ni izašao nego je samo provirio kroz zavjesu, a zatim se pravio da je suviše zauzet pripremama za brod. Ali znam da je potajno gledao dok sam trgao one stranice i to svaku, i stavljao ih na kup. Tako sam spalio te siročiće, baš kao što sam prije toga spalio i Majčina koplja.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:30 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54681


JEDANAESTO POGLAVLJE




Dr. THOMAS POTTER, prosinca 1857.


Sudbina nacija (ulomak)
Ovo postojano i sve veće carstvo koje se naziva Britanskim, kako nam takozvani teoretičari politike tvrde, nije drugo doli stjecaj okolnosti. Ono je, kako kažu, puki zbroj pripojenih manjih teritorija koje su ugrabili trgovci i pustolovi radi vlastitog bogaćenja; neka vrsta spoja naoružanja i pohlepe; nekakav golemi stroj bez kormilara, čije se moćne ruke prostiru širom globusa; dok jedna razmješta vojnike, kažnjenike i svećenike, druga izvlači zlato.
Rijetko što može tako zavesti u bludnju kao ovakvo pogrešno gledanje. Nema, naprotiv, sjajnijeg očitovanja prirodnog prava naroda da se širi od ove moćne institucije imperijalnog osvajanja. Tu je na djelu ustrajnost i neustrašivost saksonskog tipa, koja se sada razotkriva više nego ikada ranije dok on kroči u veliki pohod, pokoravajući i raspršujući inferiorne narode ― Hinduse, američke Indijance, urođeničku australsku rasu — i nadomještajući ih svojim vrlim sinovima. Hrabar, no nesvjestan, on ne uviđa nepromjenljivu sudbinu koju slijedi: svemoćne zakone ljudskoga roda. Ukorak s njime kroče i drugi, premda njihov korak odaje da s manje odlučnosti streme svome cilju. Romanski tip prisutan u Francuskoj paradnim korakom napreduje prema jugu, preko pustinjskih prostranstava, svladavajući nekoć ponosne arapske glavešine. Slavenski tip u Rusiji turobno se povlači ledenim istokom, savladavajući Azijate na svakom koraku. Iberski tip prisutan u Južnoj Americi jaše njezinim pampama, savladavajući bez mnogo truda divlje Indijance. Belgijsko-keltski tip teškom mukom potiskuje otočke istočnjake, povećavajući polako svoje nesigurno područje. Svi će se nesvjesno naći u ulozi zatornika pokorenih neprijatelja, sve dok podjarmljene rase, bila ona afrička, američka, australska ili azijska, jedva još preostane.
Tek u trenutku dovršenja tog posla, kad preostanu samo najsnažniji tipovi, započinje druga faza povijesnog razvoja koja navješćuje novu strahovitu konflagraciju: konačnu bitku nacija, kada će se vrli Saksonac morati upustiti u novu borbu; sukob titana, bitku superiornih tipova u kojoj...

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:31 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54680



KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, prosinca 1857.


Nisam se mogao domisliti što dr. Potter vidi baš u tom otoku budući da se meni činio prilično žalosnim mjestom. Ravan i suh kao brodski dvopek, eto takav je bio; ako se ne računa onih par planinskih batrljaka što su se tu i tamo promolili, pusti i šiljasti kao da bi mogli ozlijediti neke neoprezne anđele u prolazu. Na mojoj karti koja, kako sam već rekao, nije bila baš najnovijeg datuma, nije bilo prikazano ništa osim obale i nekoliko vrhunaca, dok je ostatak bio djevičanski bijel, bez ijednog imanja, ikakvog naselja. Morao sam podesiti kurs prema maloj skici koju je nacrtao neki doktor, Potterov prijatelj, tako da nam odredište bude križić na zapadnoj obali koji je označavao »napušteno naselje«. No, to mora da je bilo dosta jadno naselje kad je tako brzo nestalo.
Velečasni se sav nadurio zato što tu pristajemo ― ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je to bila Potterova volja ― i predbacivao je da smo ionako već u zakašnjenju. Zapravo mi je kratko zaustavljanje na takvome mjestu savršeno odgovaralo.
Kao prvo, zbog napuštanja Port Phillipa onako navrat-nanos nisam imao vremena pravo provjeriti zalihe vode. Što se tiče jednoga drugog razloga, taj je opet bio drugačije prirode, i ne bih se baš trudio time zamarati Engleze.
Naime, zgodno je spustiti sidro na nekom pustom, zabačenom otoku već i zato što tamo nema straha da će ti netko pobjeći s broda, osim ako mu se baš ne igra pustinjaka. Sad nas je bilo samo deset Manjana ― i to bez jedrara ― a još koji dan ranije bilo nas je četrnaest, što je već bilo dosta knap nakon one dvojice što su prebjegli u londonskoj zapečaćenoj luci. Nije baš bilo veselo, ne poričem. Bilo nas je, istinabog, dovoljno za lijepo vedro vrijeme, ali ako uletimo u pravu oluju, ili ako bismo na brzinu trebali iskrcati stanoviti teret, lijepo bismo se proveli. Morao sam čak poslati onog starog glupana Quaylea, kuhara, i Mylchreesta, poslužitelja, da se popnu na jarbole jedanput ili dvaput, iako su već postali prestari za takav posao. No, moglo je biti i mrvicu gore. Trebao nam je čitav dan i noć da prijeđemo Zaljev Port Phillip i cijelim putem sam se pitao ne putuje li možda i kopnom glasnik, i neće li možda naš prijatelj na Headsu, Robins, nasrnuti na nas svojim kuterom, pucajući sveudilj iz topova i huškajući vojnike s bajunetama na nas. Ali ne, bio je on utjelovljenje uljudnosti i, nakon još jednog ugodnog razgovora s Englezima, otpravio nas je pokretom ruke, ne spomenuvši nijednom riječju nekakav žal ili vesla, ih da se netko probudio svezan i mokar do gole kože. Možda smo imah sreće pa je Bowles odlučio ipak šutjeti.
Potterova žvrljotina od karte bila je neupotrebljiva za navigaciju, ali kad smo u cik zore prošli pored obale otoka, ugledah smo mali mol kako se pomalja na obali, što nije moglo biti slučajno, te smo bacili sidro i spustili čamac. Gledao sam kako Engleze odvoze i još pričekao dok ne stignu na obalu ― za svaki slučaj, da se ne predomisle, jer nikad kraja njihovim glupostima ― a zatim sišao potražiti Mylchreesta. Sišli smo u smočnicu, gdje sam uhvatio izvjesno uže i blago ga potegnuo. Zatim je na redu bilo skladište s onom pomičnom zidnom pločom i one dvije stanovite žice otraga, koje sam povukao. Konačno još blagovaonica i vratašca podno poprsja kraljice Viktorije i Alberta, koja su se lako otvorila. Razmišljao sam o tome što je onaj nesretni čovječuljak Harry Fields bio rekao one noći na žalu kod Port Phillipa ― prije nego što se Kinvig sjajno dosjetio da ga odalami veslom ― kad se požalio da nam je duhan vlažan. Bojao sam se da nam se čitav tovar kvari. Nisam imao namjeru blago ― koje je Sincerity sve ovo vrijeme tako lijepo krila od ljubopitljivih carinika ― prepustiti propadanju iz pustog nemara. Nasreću, kad smo ga razgledali, pokazalo se da i nije tako strašno kako smo mislili. Mylchreest je na brzinu malo pregledao i na kraju izvukao samo jedan zavežljaj koji je trebalo baciti.
»Bilo bi inače dobro ostaviti sve neko vrijeme otvoreno«, predlagao je, »i pustiti da se suši.«
To je bilo lako provesti, budući da su svi putnici bili na sigurnoj udaljenosti i mogli su se vratiti jedino brodskim čamcem. Ostavio sam ploče širom otvorene, koliko se dalo, a isto tako i vrata kabine, tako da se napravi propuh. Kad sam se popeo na palubu, vidio sam da se čamac vraća s obale, pun bačava s vodom, kako je i trebalo, i uskoro se prvi časnik Brew verao na brod, glupo se smijuljeći. »Je, pronašli smo vodu, ali i još nešto priđe.«
Dobacio je pogled prema nečemu umotanom u ceradu koju su ostali teglili na brod. Sudeći po njihovim grimasama, bilo je nešto teško.
»Što je sad to? Kamenje?« ― pitao je Mylchreest kad su to donijeli pred nas na palubu. No, tek što je to rekao, već je zazvučalo glupo jer se cerada trznula.
»Tako nekako«, sa smiješkom mu je odgovorio Brew. »To jest, ako kamenje ima krzno.« Sagnuo se da odveže konop i začas se veliki fmtasti nos počeo gurati prema van, i to svom silinom. Brew je zagonetku morao primiti za ramena da je zadrži.
»Što je to, dakle?« ― upitao sam.
»Nemam pojma. Onaj mali Renshaw kaže da bi to mogao biti nekakav vombat.«
Vombat? To mi se uopće nije činilo imenom dostojnim jednog stvorenja. Što god bio, nije bio mačkica, što je bilo jasno kao dan iz svega onog bacakanja i ritanja. Bila su potrebna trojica da ga utrpaju u čamac gdje držimo prasad, pri čemu su svi gazili jedni po drugima i spoticali se o ceradu. Tada smo tek dobro pogledali naše prvo australsko čudovište. Ne bi se mogao nazvati divom i imao je preglupe zdepaste noge, ali je nešto u njegovoj građi odavalo čistu snagu, kao da je zapravo nekakav pogrbljeni kamen. K tome se i ponašao poput kamena. Čak i dok smo ga samo gledali, mlatio je glavom o stijenke čamca, i to bez prestanka, kao da uživa u tome.
»Bit će neki jazavac, je li?« ― upitao sam kad se čamac još jedanput zatresao. Veličina je otprilike i odgovarala, samo mu je glava bila kao u manjeg medvjeda.
»Tako nešto«, složio se Brew. »Htio je šmugnuti u jazbinu kad sam ga zaskočio.«
Što god to bilo, dobro će nam doći budući da u Port Phillipu nismo imali vremena nabaviti nikakve živine. »Quayle će nam ga prirediti s brodskim dvopekom, da vidimo kakav ima okus.«
Potom sam odlučio da i sam bacim pogled na taj otok Flinders i pogledam kako momci napreduju s utovarom. Mylchreestu sam prepustio čuvanje broda.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:31 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54679


VELEČASNI GEOFFREY WILSON, prosinca 1857.


Uzevši u obzir da dr. Potter do sada nije pokazao ni najmanji interes za taj otok, teško je bilo odoljeti znatiželji glede njegovog naglog interesa za to mjesto. Tvrdio je da je bilo utočište za tasmanske urođenike te da bi se među ostacima naselja mogli pronaći upotrebljivi uzorci. Međutim, nisam mogao odagnati sumnje kako je to tek izlika da nas još više zadrži. Strahovao sam da će nas doista nastojati natjerati da bacimo sidro kod svake puste stijene i u svakom zaljevu od Port Phillipa do Hobarta. Posebno je zabrinjavalo to što se Kewley gotovo nije ni osvrtao na moje primjedbe, kako god bile opravdane, te nisam mogao a da ne posumnjam da ga je Potter na neki način pridobio na svoju stranu. Sumnja nije toliko neosnovana s obzirom na mansku ljubav prema zlatu.
Doktor je vrlo neumorno izvodio svoju točku tobožnjeg istraživača i kad je čamac spušten u more, zapovjedio je svojem slugi Hooperu da iznese jedan od praznih drvenih sanduka iz štive radi mogućih »artefakata« koje je mislio pronaći. To je stvarno bilo već previše. A onda, dok su nas čamcem prebacivali na obalu, rodila se ideja. Što kad bih uspio dokazati da nam doktor samo nastoji oduzeti vrijeme? To bi njegovo oružje okrenulo protiv njega, a kapetana lišilo daljnjih izlika za bespotrebna zadržavanja. Ta, možda bih time čak i stekao opravdanje da ga potpuno isključim iz pothvata, što sam ― naprosto radi dobrobiti ekspedicije ― sve više priželjkivao što mu je ponašanje postajalo pakosnije. Uviđao sam da to ne bi bilo lako izvesti, budući da je znatno teže dokazati da netko nešto ne radi nego da radi, no nisam se kolebao oko toga treba li barem pokušati.
Smatrao sam korisnim pridobiti Renshawa za pomagača i svjedoka u ovome odgovornom zadatku i, čim se posada razišla u potrazi za vodom, a Potter i njegov sluga se našli dovoljno daleko da nas ne mogu čuti, potrudio sam se objasniti kako stvari stoje. Botaničar, koji se prilično glupo nasadio na jednu od nekoliko oblih stijena neobična izgleda, nalik na divovske oči, pokazao se tvrdoglavo nespremnim za suradnju.
»Neću ja ni za koga špijunirati«, izjavio je sumornim glasom, kao da je njegovo odbijanje odraz neke vrline.
Budući da su moja uvjeravanja bila uzaludna, nisam imao drugog izbora nego da onu dvojicu slijedim sam. Do tog su trenutka već nestali iz vidokruga, ali ih je bilo sasvim lako pratiti jer se vidjela samo jedna staza: stari put uvelike zarastao u korov. Nakon nekoliko stotina koračaja ugledao sam skupinu zgrada od opeke i našao se usred napuštenog naselja. Izgleda da se uglavnom radilo o siromašnom mjestu. U sredini je bio poredan niz nastambi, kojekako sklepanih i nalik na one u sirotinjskim četvrtima, pa mi je palo na pamet da ako je to bilo utočište za urođenike, kako je Potter tvrdio, onda su zacijelo ovdje stanovali. Zavirio sam u jednu, ali sam pronašao samo ptičji izmet i nekoliko starih krpa. Nije bilo znaka doktorovim »artefaktima«.
Zanimljivijom mi se činila zgrada nasuprot nje. Bila je poveća i čvrste gradnje, pa su joj zidovi i krov ponosno stajali, odolijevajući zubu vremena. Samo su vrata odavala zapuštenost, viseći labavo na šarkama tako da su jednolično lupala na vjetru. Čim sam stupio unutra, shvatio sam da se zacijelo nalazim u kapeli naselja, s obzirom na osvijetljenost i dostojanstvo kojima je značajno odudarala od turobnih nastambi nasuprot njoj. U svjetlu činjenice da su urođenici Tasmanije uvelike iščezli, bila je ugodna pomisao da su, koliko god patili, neki od njih našli utjehu u svjetlu vjere.
Ne bih rekao da je puka slučajnost to što sam, našavši se opet na danjem svjetlu, još uvijek ispunjen tom radosnom mišlju, najprije ugledao otiske dva para stopala, vrlo jasno utisnuta u blatno tlo. Bili su nesumnjivo svježi. Sa zadovoljstvom sam nastavio dalje, ali oprezno, jer se nisam želio odati prije nego što uspijem osmotriti plijen. Tragovi su vodili izvan naselja, u šumoviti predio s druge strane. Ondje ih je, međutim, zbog tankog sloja lišća palog sa srebrnkastog drveća bilo sve teže razabirati, te sam morao pribjeći nagađanju tražeći gola mjesta među drvećem, koja bi mogla otkriti kakav otisak. Ubrzo potom pomirio sam se i gubitkom traga, ali sam se svejedno probijao i dalje. Tada sam već počeo osjećati vrućinu, a dodatno me uznemiravao jedan izluđujući oblak muha i komaraca koji su mi uporno zujali oko glave, ne obazirući se na moje neprestano mahanje rukom.
Ta naporna stvorenja su mi uvelike i priskrbila nevolju koja je zatim uslijedila. Bio sam na polovici obronka od mekog tla, čak i dosta strmog obronka, što se i nije činilo presudnim. Kad sam i opet zamahnuo u nastojanju da odbijem krilatu gamad, osjetio sam kako gubim uporište i počinjem kliziti. Sva nastojanja da se uhvatim za bilje bila su uzaludna i kad sam vidio da ću proći pored povećeg panja, učinilo mi se prirodnim ispružiti nogu da se zaustavim. Taj se manevar pokazao vrlo uspješnim, ali uz određene posljedice. Moja noga, sada bosa, nije toliko udarila o panj, koliko potonula u njega, izgubivši se, koliko sam razabrao, u nekakvoj šupljini. Koliko god to bilo neugodno, još uvijek nije bilo usporedivo s onim što je uslijedilo. Baš kad sam se, neugodno svjestan zadobivenih modrica, naumio osoviti i izvući nogu, odjednom sam osjetio, negdje u blizini nožnog palca, strahovit, prodorno bolan ubod.
Premda sam tek prispio u Tasmaniju, bio sam iz literature dobro upoznat sa grozovitim i smrtonosnim stvorovima koji slobodno tumaraju čitavim tim područjem, te se činilo da gotovo i nema pauka, školjke ili zmije koji nisu kadri izazvati smrt. Nisam nimalo sumnjao da sam maločas doživio napad otrovom koji upravo u tom trenutku prodire u moje krhko tijelo. Čak sam osjećao i jezivo drvenilo kako se velikom brzinom širi kroz stopalo, nogu, sve do trupa. Dok mi je srce divlje lupalo, oslobodio sam nogu iz panja i zavirio unutra, ali bilo je suviše mračno da bih naslutio obrise svojeg napadača'. Čuvši tiho šuštanje, povukao sam se ne želeći doživjeti ponovni napad. Pokušao sam ustati, ali sam osjetio kako me prožima val mučnine od kojeg sam klonuo na zemlju, gdje sam se borio s nesvjesticom.
U tim sam se strašnim trenucima, uhvativši se u koštac sa samom smrću, na svoje veliko iznenađenje, odjednom osjetio ispunjen potpunim spokojem. Tako sam, ležeći uz onaj panj stao tonuti u neko stanje snatrenja, nešto što nije bilo ni san ni budnost, nego bih ga mogao opisati jedino kao vizionarski san. Našao sam se pred zborom anđela koji su tako lijepo mahali krilašcima i svaki mi se tako toplo smiješio mašući punašnim ručicama. Dok sam ih, opčinjen promatrao, primijetio sam da su se odjedanput rastužili, a lica im se smrknula.
Prateći njihov pogled, ugledao sam svoju dragu odanu suprugu kako sjedi u zamračenoj sobi, lica okupanog nijemim suzama. Do nje je ležalo otvoreno pismo. Prizor se opet izmijenio. Kakva je to neobična zemlja koja mi se tada ukazala, ograđena blistavim kamenom, i tako zasljepljujućeg zelenila? Shvatio sam da gledam Eden! Ovoga puta nisam međutim čuo glasove iz paprati i cvijeća kako me dozivaju, a tim zaboravljenim mjestom zavijao je hladan vjetar. Nije to bilo ono najgore. Začas sam ugledao golemu učionicu, klupe prepunih nevinih lica, željnih da ih se vodi. Za govornicom su sjedili ništa manje nego moji neprijatelji, znanstveni neistomišljenici: čitav red ateističkih geologa, s pobjedonosnih izrazom na licu.
Osjetih kako dolazim sebi, kao da sam bio u nesvjesti. Na trenutak sam ostao nedaleko panja tiho se moleći i, na neki način koji ne umijem ni pokušati objasniti, naprosto sam znao da su moje molitve uslišane. Ponovo sam upro da se osovim na noge. Ovog sam puta, pravim čudom, uspio, baš kao da mi je neka višnja ruka pritekla u pomoć. Načinio sam malen korak. Zastao sam. Načinio sam još jedan. Osjetio sam bol. Osim rane, taban mojeg bosog stopala bio je izložen svakom oštrom kamenu i svakoj bodljikavoj biljci koja mi se našla na putu. Svejedno sam se tjerao dalje. Dok sam tako šepesao, shvatio sam da mi se prikrada mrak, neodoljivo me obavijajući i uljuljkujući. Opirao sam mu se. Malo-pomalo, prevaljivao sam lakat po lakat, zatim i više. Nadao sam se da ću barem smoći dovoljno snage da dođem do naselja gdje će me moći pronaći i kršćanski ukopati, umjesto da nestanem i da me možda progutaju zvijeri. Činilo se da je protekla već čitava vječnost, ali sam napokon doista kroz drveće počeo razabirati kuće u naselju. Tada sam se bjesomučno prepustio nadi da ću možda izdržati i do mola gdje ću naći ostale. Ustrajao sam. Iznova me spopadao očaj i iznova sam ga suzbijao. Sa svakim daljnjim osvojenim metrom molio sam u znak zahvalnosti, te molio da smognem snage da prevalim i sljedeći. Tada sam se naglo i razdragano zatekao kako gledam u more.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:31 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54678


TIMOTHY RENSHAW, prosinca 1857.


Nije se imalo baš bogzna što raditi na onoj obali, dok je sunce peklo, tako da je i po vjetrovitu danu bilo toplo, i nakon nekog vremena što sam promatrao valove i morske ptice, osjetio sam kako me spopada zijevanje. Prilegao sam tamo na molu, ali od toga je bilo slabe vajde jer su Manjani neprestano prolazili, tegleći bačve s vodom, a onda digli silnu graju zbog vombata kojeg je Brew ulovio ― stvorenja glupavog izgleda i praznog pogleda ― tako da sam se napokon odvukao do žala. Taj je opet bio šljunkovit, ali su kamenčići bili dovoljno glatki i suhi, te sam se dao na kopanje, sve dok nisam iskopao lijepu jamu i fini jastuk. Kamenje je nezgodno i trebalo je puno podešavanja, no na kraju sam ga dotjerao koliko sam mogao, pa mi je bilo udobno sve dok nisam osjetio potrebu da promijenim položaj. Zapravo sam baš lijepo zaspao, kad začuh korake i odjednom se Wilson stane tako derati da ga je ugrizla zmija, da bi i mrtve probudio. Moram priznati da je loše izgledao. Nije imao jedne cipele, zbog čega je gadno šepao, nogavica mu je bila oderana, a cijelo tijelo umazano prljavštinom i blatom. Lice mu je bilo smrtno blijedo.
»Neću još dugo živjeti«, zamucao je.
To me, začudo, tim više pogodilo što sam ga oduvijek smatrao dosadnim starim tupanom. Ništa te, valjda, ne može natjerati da pomisliš kako si trebao prema nekome osjećati naklonost, nego kad ti taj dođe i kaže da umire.
»Gdje je doktor?«
»Ne bih znao«, odmahnuo je rukom. »Bojim se da je ionako prekasno. Samo me vratite na brod da nađem mir.«
Zahtjev je zvučao sasvim jednostavno, ali bio je daleko od toga. Pomogao sam Wilsonu doći do mola gdje je Kewley izdavao zapovijedi svojim ljudima, no premda je izgledao užasnut novošću, kapetan nije pokazao suviše razumijevanja.
»Ali ne možemo sada nikamo«, usprotivio se. »Još nismo gotovi s vodom.«
Primjedba nije zvučala nimalo milosrdno, niti je bila na mjestu, koliko god mu župnik bio naporan. Wilsona je to silno pogodilo.
»Bojim se da mi ne preostaje još mnogo«, prostenjao je, uputivši mu pogled pun prijekora.
Tako ukoren, kapetan je, doduše nevoljko, pristao prebaciti nas na brod. Tu još nije bio kraj njegovim bešćutnostima. Kad smo bili na pola puta, dok sam ja ranjeniku nastojao pomoći da zauzme neki udobniji položaj, odjedanput se morao ići verati pored nas na predaji dio čamca da može mahnuti nekome tko se još nalazio na Sincerity, urlajući sve nestrpljivije dok mu napokon poslužitelj Mylchreest nije nešto doviknuo u znak odgovora. Čak i kad smo pristali uz brod, nije se ponudio da pomogne Wilsonu da se prebaci s čamca, nego je sam požurio, mrmljajući nešto o traženju nekakvih lijekova, premda nije pronašao ništa osim nekoliko prljavih krpa koje je vrlo maštovito opisao kao zavoje.
Iako sam nesretnom svećeniku ponudio da ga odvedem u kabinu, tražio je da ostane na palubi da može »promatrati nebo«. Učinio sam što sam mogao, donijevši mu par jastuka da mu bude koliko-toliko udobno, te olovku i papir koje je tražio da ispiše konačne upute za ekspediciju, i uskoro se podbočio o glavni jarbol, sasvim u maniri Nelsona kod Trafalgara. U lice mu se dotad već vratilo nešto boje, pa sam mu to i rekao u nadi da će ga okuražiti.
»Možda se tama malo povukla«, prostenjao je uz hrabri osmijeh, »ali uskoro će se, bojim se, vratiti. Ravno je čudu da već i ovako dugo odolijevam. Tumačim to jedino skrbi odozgo.«
Smatrao sam da nešto treba poduzeti i počeo razbijati glavu nastojeći se sjetiti kako se sprečavaju posljedice zmijskoga ugriza. »Čuo sam da meso oko ugriza treba odstraniti.«
Wilson je odmahnuo glavom. »Bojim se da je otrov već otišao dalje.«
»Možda biste ga trebali isisati«, dobacio je kuhar Quayle.
Župnik je bio skloniji ovoj mogućnosti. »Možda bi to bilo vrijedno pokušaja«, protisnuo je, otirući rupčićem čelo.
Prvo je trebalo očistiti stopalo, koje je bilo tako prljavo da nisam mogao ni vidjeti ozljedu, te sam Qualylea poslao da napuni kanticu običnom vodom i donese čisti komad tkanine. Dao sam se vrlo pažljivo na posao, ali se Wilson ― premda mu je pogled bio neustrašiv ― lecao i ispuštao neki cvilež na svaki moj pokret. Stanje su još više pogoršavala druga zbivanja na palubi. Iako je sam zapovjedio svima da budu tiho kako bi župnik imao mira, kapetan je sada uzeo na sav glas prekoravati Mylchreesta, na mješavini engleskog i manskog, što je zaspao kad je trebao držati oči otvorene. Tek što je završio s tom tiradom, već je započeo sve ispočetka, grdeći ga sada zbog onog ulovljenog vombata koji si je, izgleda, probio put kroz drvenu građu čamca u kojem se nalazio te je nestao, vjerojatno otplivao natrag na obalu.
»Čuo sam ga kako mlatara«, priznao je Mylchreest, »ali kako sam mogao znati da će ga uspjeti uništiti?«
»Ovlada li mnome tama«, oglasio se župnik, vidljivo ojađen zbog neprestane galame, »hoćete li mi obećati dvoje?«
»Svakako.« Do tada sam mu već očistio stopalo i jasno su se vidjele rane. Zapravo me iznenadilo da nisu teže, nego niz manjih posjekotina uzrokovanih valjda kamenjem na koje je nailazio u hodu. Stopalo mu je bilo, neuobičajeno meko, gotovo kao u žene, pa ga je zbilja mogao lako ozlijediti. Sam ugriz činio se vrlo malenim, no pretpostavljao sam da je to stoga što zmija ima male zube.
»Kao prvo, htio bih da potražite moju suprugu i predate joj ovo pismo.«
Upravo sam krenuo isisavati otrov iz rane kad je jedan od Manjana povikao: »Tamo na molu, eno doktora i njegovog sluge.«
Činilo mi se mudrim pričekati liječnika. Smjesta je poslan čamac i nedugo zatim Potter se uspinjao na palubu, dok se sluga vukao za njim. »Ugriz zmije?« ― rekao je, pomalo začuđen. »Ne mogu reći da mi je to dobro znano područje, ali učinit ću sve što mogu.« Ustupio sam mu svoje mjesto uz Wilsonovu nogu. »Osjećate li još nogu?»
»Jedva.«
Odgovor me pomalo iznenadio kad se uzme u obzir koliko se trzao i zdvajao na svaki dodir.
»Da vidimo.« Na to je doktor započeo s nizom uštipa, najprije za koljeno, potom list i gležanj, i napokon za samo stopalo, izmamivši svaki put tihi cijuk iz pacijenta. Potter je bio začuđen. »Jeste li vidjeli o kakvoj se zmiji radi?«
»Nisam je uopće vidio«, odgovorio je pacijent pomalo uzrujano, »Stvorenje je bilo skriveno u panju. Koliko ja znam, možda se radilo i o otrovnom pauku. Ravno je čudu da sam ovoliko poživio.«
»Da, jasno.« Potter promotri stopalo. »Nema otekline, koliko vidim, osim nekoliko neznatnih modrica. Što se same rane tiče...« Podigao je nogu da je bolje promotri. »Tu se nipošto ne radi o tragovima zmijskih zubi.«
Sada se već čitava posada okupila oko nas.
»Nego o čemu?« ― upitao sam.
Potter je na trenutak razmislio. »Neki tip glodavca?« Zagledaosje ponovo u stopalo. »Možda neka vrsta miša.«
Među posadom se začuo nečiji prigušeni cerek. Možda bih se i sam pridružio da nisam osjećao ogorčenost što sam natjeran na pokazivanje onakvog suosjećanja. S onim njegovim zapomaganjem i traženjem jastuka imao sam osjećaj da sam prevaren. Ta malo je nedostajalo da još i isišem tobožnji otrov.
Ne trebam ni reći da je Wilson uporno tvrdio kako je Potter potpuno u krivu. »Bol je bila tolika da se moglo raditi jedino o otrovu«, izjavio je gordo. »Čovjeku je jasno kad mu se život gasi.«
Držao se toga čitav dan. Nekoliko sati, dok se brod pripremao za polazak, kad je već dignuto sidro, te smo nastavili put, ostao je shrvan ležati na jastucima pored glavnog jarbola. Zatim se okomio na stolara da mu načini štap pomoću kojeg se osavio na noge ― vrlo dramatično ― i počeo okolo šepesati i bacati prijekorne poglede. Već sljedećeg popodneva primijetio sam da opet hoda bez dodatnih pomagala. Koliko pamtim, nakon toga više nije spominjao pauke i zmije.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:32 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54677


KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, prosinca 1857.


Nakon Flindersa puhao je stabilni sjeverac i fino nas tjerao, te smo još iste večeri ugledali Van Diemenovu zemlju, ili Tasmaniju, ili kako se već sada zove. Turobnog li mjesta, s onom dugačkom ravnom planinom poput kakva zida. Sva tri Engleza popela su se na palubu da dobro napasu oči, dr. Potter sve u šali pokazujući prstom, dok je velečasni jedva prozborio koju riječ, još uvijek naduren, valjda zbog štete koju mu je nanio onaj njegov miš. Bio sam zapravo zahvalan tome stvoru jer je to prvi veseli događaj koji smo imali otkad je pola posade preko ograde prebjeglo u Port Phillip. Jedva bi prošao koji sat a da se na manskom nije spominjao lonnag ― što je ispravan pomorski naziv za miša ― pogotovo kad je velečasni bio u blizini, jer smo si to mogli priuštiti njemu pred nosom.
Rano ujutro tog dana zaobišli smo rt na sjeveroistočnom kraju Tasmanije i odatle nam se na jug otvorio slobodan put. Puhao je fini vjetar kakav još od Maldona nismo imali, ne prejak nego stalan, i to gotovo ravno s leđa, ugodno topao nakon sve one Australije koju je propuhao i, vidjevši da bi momcima dobro došlo nešto zabave, odlučio sam da malo isprobamo što brod može. Vršna i sošna jedra bila su već razapeta, i flokovi i sve to, ali još je uvijek ostalo dosta toga, pa sam im zapovjedio da razviju i košnjače i šljemna jedra, što nas je fino potjeralo. I tada sam još uvijek imao osjećaj da može on i bolje i, raspoložen za pokuse, rekao sam momcima da počnu odmatati i pobočna jedra. Pobočna jedra su i u najboljim uvjetima nezgodna stvar, pa se znadu objesiti za druga jedra kao što se siromasi hvataju za poštansku kočiju radi prijevoza, i dok je brod ionako već jurio silnom brzinom, a svuda oko nas zaredali nervozni pogledi, jedra s pripadajućim deblenjacima su se, jedno za drugim, dizala i zauzimala položaj. Premda Brew i Kinvig nisu rekli ni riječi, obojica su izgledali kao da svaki čas očekuju da će jedra prsnuti i razderati se u krpe, a jarboli se slomiti poput šibica. Međutim, dobro sam procijenio vjetar i premda su se rožnice napinjale, gotovo poput drveća u oluji, sve je izdržalo. Posada je čak u jednom trenutku zaklicala.
Bio je to prvi put da Sincerity plovi punim jedrima, i predstavljala je lijep prizor. Usprkos svome podignutom nosu, poskakivala je s vala na val gotovo kao da će se vinuti u zrak, dok joj je more bjesnilo s bokova i zapljuskivalo kaštel kao prava rijeka. Postavio sam dvojicu za kormilo da je vode pravocrtno, a svejedno se jedan od njih gotovo opružio po palubi kad ga je zanijelo. Kako je vjetar ostao nepromijenjen, tako ni ja nisam mijenjao raspored jedara čitav dan, ni čitave te noći, i jurili smo brže od ikojeg smrdljivog parobroda. Sljedeće jutro vjetar je počeo trunku skretati na zapad, te sam smatrao pametnijim da nastavimo polakše, spustivši pobočna jedra. Zapravo, baš dok su momci to provodili, Potter je stupio na palubu s onim svojim upitnim izrazom na licu.
»Vjerojatno nije ništa važno, kapetane, ali u kabini se čuje neki neobičan zvuk. Možda zvuči čudno, ali čini se kao da dopire iz drvenog korita.«
Čim sam čuo riječi »drveno korito«, nanjušio sam nevolju. Začas sam požalio što sam tako potjerao Sincerity i zamišljao sam bačve ispale iz hrpe, kako se kotrljaju i stružu. »Sigurno nije ništa«, rekao sam što sam vedrije mogao, domahnuvši Brewu da silazim dolje. »Ali, bolje da pogledam.«
Dolje u kabini velečasni je sjedio na ležaju i čitao neku teološku knjigu, suviše uzvišen da bi ga ometali zvukovi, i jedva mi je dobacio pogled, još uvijek uvrijeđen zbog onog miša. Renshawa je međutim zagonetka zaokupila i čučao je pored zida osluškujući.
»Maloprije se nešto čulo.«
Smjestio sam se do njega. Brod je još uvijek dosta divlje poskakivao i hvatao me strah da ću čuti bačve kako fino stružu, ali nisam čuo ništa. Počeo sam se već nadati da je u pitanju samo neka engleska izmišljotina.
»Evo ga opet«, kazao je Renshaw s ponosom. »Bez sumnje je ispod nas, i to odmah uz korito.«
Čuo sam ga tek nakon pažljivog osluškivanja. Zbilja neobičan šum, najbliži, recimo, blagom grebenju.
»Da to nije neki tropski kukac koji nam ždere drvo?« ― pitao se Potter.
»To bi me začudilo.« Bio sam jednako zbunjen kao i on. Nisam znao mnogo o crvotočinama u ovim predjelima, no drvo je bilo besprijekorno čisto i bez ijedne rupe. Vidjeli bi se tragovi crva.
Renshaw se nasmijao. »Zvuči skoro kao da se nekakvo stvorenje unutra češe zbog buha.«
Smijao sam se zajedno s njim, tobože od sveg srca, kad mi je na um pala strašna pomisao. »Siguran sam da nije ništa oko čega bismo se trebali uzrujavati«, rekao sam što sam mirnije mogao. »Vjerojatno dolazi od protoka mora uz brodski bok.«
»Nepogodne struje?« ― upitao je Potter.
Na trenutak, i to dosta neugodan, pomislio sam da je sve prozreo ali, bio je ozbiljan. Čovjek stvarno koji put ne može vjerovati koliko su Englezi glupi, naročito ovakvi pametni. Trebalo je suspregnuti dah i biti zahvalan. »Točno. Te struje«, priklopio sam, i obojica kimnu, pitomi kao mačići.
Nakon toga mogao sam samo čekati što je mirnije moguće. Popodne sam nekako pregurao, nastojeći ne plašiti samog sebe mislima o tome kako će se odjedanput iz boka broda začuti životinjsko zavijanje. Za večerom sam se potrudio da se Englezi ne zadrže, tako što sam ih izmorio dosadom, brbljajući s Brewom o tome koliko što košta u Peelu dok i sam nisam gotovo zaspao. Čak i onda se činilo da je protekla cijela vječnosti prjje nego što su otišli. Čekao sam dok nisam začuo hrkanje i onda se dao na posao. Brew je ostao na palubi pazeći na brod, a ja sam poveo Mylchreesta i Kinviga da mi pomognu. Povukao sam dakle onaj stanovati konopac iznad vrata smočnice, udarajući pritom u neke vrčeve da prikrijem zvukove. Sljedeće je na redu bila ona posebna ploča sa stražnje strane skladišta i konopci iza nje. Nakon toga sam Kinviga postavio na stepenice da pripazi, za slučaj da neki od putnika počne lutati. Napokon, otvorio sam vratašca ispod poprsja Viktorije i Alberta, uzeo svjetiljku i zavirio unutra.
I tamo je, doista, desetak koraka od mene bilo ono stvorenje, vombat, žmirkajući očima zbog svjetla. Vjerojatno se odsmucao dolje dok je Mylchreest hrkao, pa pomislio da su otvorena vrata nova udobna jazbina. Načinio si je nekakvo leglo od bala duhana, a činilo se da je čak i jeo duhan. Što se tiče mjesta gdje se nalazio, nije mogao bolje procijeniti jer, koliko sam mogao prosuditi, bio je točno ispod ležaja velečasnog. Preplašen svjetlošću, povukao se natrag u leglo, zastrugavši pritom skandalozno glasno. To mi je bilo dovoljno da brzo opet zaklopim ploču.
Bio je to zgodan problemčić. Ako ga ostavimo unutra, onda je samo pitanje vremena kad će početi dizati buku radi koje će oni engleski gnjavatori početi postavljati pitanja. Ako uđemo i pokušamo ga uloviti, nastat će takva galama da smo isto tako mogli i pozvati putnike u moju kabinu da sami pogledaju.
»Mogli bismo ga možda istjerati po danu, kad svi Englezi budu na palubi«, predložio je Kinvig.
To je bilo opasno. »Ne možemo biti sigurni da bi tamo i ostali, pogotovo ako stvorenje počne cviliti i slično.«
»Možda da pričekamo dok ne stignemo u Hobart«, rekao je Mylchreest. »Sada smo već blizu.«
To je zvučalo još gore. »A što je s carinom? Sigurno će nas pretraživati, a ako kroz drvo čuju grebenje, to će nam biti kraj.« Njihovi su prijedlozi, međutim, bili u neku ruku korisni jer kad saslušate tuđe gluposti, lakše ćete znati što vam je činiti. »Treba nam mirno mjestašce gdje možemo baciti sidro na dan-dva i poslati Engleze na kopno, kao što je bilo na Flindersu.«
Kinvig je i dalje bio zabrinut. »To im se neće svidjeti. Wilson se već bunio i što smo tamo stali.«
»Šutjet će on ako ga uvjerimo da bi brod mogao početi tonuti«, odgovorio sam. Potter misli da imamo crvotočine u drvu. Znate, mislim da bi mogao biti i u pravu i to vrlo opasne crvotočine. Da, čini mi se da je najbolje baciti sidro i pregledati stvar.«
Poslao sam Mylchreesta po kartu, rasprostro je na stolu i zagledavši se u nju, nisam mogao odoljeti pomisli da nam se sreća napokon nasmiješila. Tek koju milju izvan našeg kursa nalazila se lučica, po svemu sudeći dobro zaklonjena. Što se naselja tiče, nadaleko nije bilo označeno nijedno, budući da se rečena lučica nalazila daleko od svega, na kraju dugačkog poluotoka nalik na golemu ruku u zamahu.
»Odlično, kao stvorena! Idem postaviti kurs.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:32 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54676




TIMOTHY RENSHAW, prosinca 1857.


U neki rani jutarnji sat probudio me glasan udarac čamca koji je išao uz Sincerity, a zatim je uslijedio topot čizama po daskama palube. Kao da to već samo po sebi nije bilo dovoljno, nego je još navelo Pottera i Wilsona da se stušte iz kreveta i stanu bučno nabacivati odjeću na sebe. Čak i tada sam ostao hladnokrvan, ne dopuštajući radoznalosti da me zarobi, jer sam računao da ako se radi o nečemu važnome, uskoro ću doznati što je posrijedi, a ako je u pitanju nešto strašno ― recimo, neka banda tasmanskih gusara ― onda je bolje da živim u neznanju, i to što dulje. Pažljivo sam navukao jastuk preko glave, tako da oba uha budu prekrivena, ali da svejedno mogu disati ― što nije lako postići ― i baš sam fino počeo spavati kad je bačeno sidro. Ne postoji, naime, na Sincerity ništa iritantnije čime bi se nedužnom čovjeku moglo napakostiti, nego taj bučni zveket od kojeg je sve podrhtavalo i škripalo, te sam se sada, potpuno i prisilno razbuđen, pomirio s preranim ustajanjem.
Kad sam izašao na palubu, dočekao me nesvakidašnji prizor. Dvanaest vojnika u crvenim kaputima postavljeni su uokolo, oslonjeni na muškete na vojnički način, dok se njihov zapovjednik unio u razgovor s kapetanom Kewleyjem ili, bolje rečeno, dernjao se na njegu. »Teško mogu u to povjerovati.«
Kewley nije izgledao nimalo razdragano, premda se trudio prisiliti se na smiješak. »Ali kad je bilo točno tako, poručniče, kad vam kažem,«
Pogledavši prema obali, na trenutak sam se pitao jesmo li dospjeli do Hobarta, premda bi to zapravo bilo prerano. Nasuprot nas, s druge strane malene uvale, bilo je naselje, i to pozamašno. Premda je bilo dovoljno veliko da bi se komotno moglo smatrati gradom, nešto ipak nije tu bilo u redu i, kad sam malo bolje pogledao, shvatio sam da gotovo nema kuća, nego samo deseci spremišta i radionica. U sredini se nalazila velika zgrada od kamena s mnogobrojnim redovima golemih četvrtastih prozora, nalik na kakvu tvornicu tekstila. Čitavo to mjesto najviše je zapravo podsjećalo na neki vojni tvornički grad.
»Gdje smo to?« ― upitao sam Kinviga, koji je stajao nedaleko mene. Izgledao je dotučeno.
»U Port Arthuru.«
Trebao sam se tome i sam domisliti. Sada sam razabrao vojnike kako se vrzmaju po obali i skupine pogurenih kažnjenika u bijednim odorama. S novim sam zanimanjem gledao to mjesto čije je ime bilo nadaleko znano po zlu, i slagalo se s opisom strogoće i odmazde. Port Arthur: dvije riječi kojima su se majke na drugoj strani svijeta redom koristile da zaprijete nestašnoj djeci.
Sad sam primijetio da kapetan Kewley u ruci drži kartu, rekao bih, Tasmanije. »Evo nas ovdje«, rekao je, pokazujući neki dio mape koja je lepetala na vjetru. »Vidite? Nema ničeg označenog.«
Na časnika to nije ostavilo dojam. »Želite reći da ste se navodili prema ovome?«
»Do sada nam je dobro služilo.« Kewley je djelovao dosta ljutito.
Časnik ga je pogledao s omalovažavanjem. »Mislim da će biti najbolje da dođete na obalu i sve lijepo objasnite komandantu.«
To je Wilsona natjeralo da se oglasi. »Ne vjerujem da je to doista potrebno, poručniče. Smijem li vas podsjetiti da je ova ekspedicija od kretnje važnosti, a vremena nam ponestaje?«
Kapetan Kewley bio je zadovoljan. Zahtjev je međutim polučio učinak suprotan od željenoga. »U redu onda«, rekao je časnik. »Možete i vi s nama.«
Ustanovio sam da se taj poziv tiče i mene. Ne radi se o tome da sam u nečemu zgriješio, a svejedno se nisam mogao oteti stanovitoj nelagodi dok su nas čamcem prebacivali na obalu, gdje se nalazio taj golemi kažnjenički stroj, u pratnji budnih stražara. Premda nismo bili uhapšeni, niti išta slično, ne bi se baš reklo ni da smo slobodni dok su nas upravo provodili duž žute obale. Doista, nisam mogao a da ne osjetim neku samilost prema onim zločincima koje su odjednom zgrabili za šiju i bacili na ovo jezivo mjesto.
Zapovjednik ustanove bio je bradonja sa isukanim vojničkim brkom. »U pravilu, naime, rijetko kad imamo čast ugostiti nenajavljene posjetitelje«, objasnio je suho. »Sada kad ste mi potakli znatiželju, nadam se da nećete imati ništa protiv da malko pretražim vaš brod.«
Kapetan Kewley imao je nešto protiv. »Ah čemu to? Pa ne bi valjda netko pokušao nešto prokrijumčariti u ovakav kažnjenički grad.«
Zapovjednik ga je upitno pogledao. »Ne brine nas to što biste mogli unijeti, koliko ono što biste mogli iznijeti. Ili radije: koga.« Promatrao nas je ravnodušno, a ipak nekako opominjuće. »Za pretres će nam biti dovoljno sat ili dva. Osim, naravno, ako ne pronađemo štogod zanimljivo.«
No, umjesto da nas pusti na miru dok čekamo, dogovorio je da nas trojicu ― jer Kewley je bio zaokupljen nadgledanjem pretresa ― provedu po naselju, a vodič nam je bio momak poletnog izgleda, s naočalama na nosu, kapetan James. Načas me ponijela mogućnost da vidim tu bijedu izbliza, ali mi je radoznalost brzo splasnula. Ustanova je bila naprosto suviše čudovišna. Dok su nas vodili između spremišta i vojarni, imao sam prilike gledati jedan jeziv prizor za drugim: prvo skupina kažnjenika, pogleda otvrdnulih od mržnje, čak i naoko objesnih, gležanja izranjavanih okovima; potom čovjek koji se unio u čišćenje kanti, na čijim se leđima kroz poderanu košulju, jasno vidio silan splet ožiljaka.
Kapetan James nije zvučao nimalo utješno. Sudeći po njegovom klepetanju, vodio je razne radne skupine po naselju i, po svoj prilici, uživao u svojoj ulozi. Pojedinosti o svakoj zgradi, o svakom postupku kažnjavanja, navodio je s onim istim zadovoljstvom kojim bi sakupljač pokazivao kolekciju leptira, od kojih je svaki priboden na svojem mjestu. »Tamo je kaznionica«, deklamirao je monotonim glasom. »Donedavno je bila hambar, i to je najveća zgrada u Port Arthuru koja je k tome i od kamena. S desne strane vidimo trokute koji služe za sputavanje kažnjenika tijekom izvršenja kazne, dok je iza njih...«
Začudo, moju dvojicu kolega iz ekspedicije te okrutnosti nisu toliko pogađale kao mene. S vremena na vrijeme Wilson bi promrmljao: »Kako žalosno«, i druge pobožne izraze, ali uglavnom nije pokazivao suviše zanimanja. Što se Pottera tiče, on se očito zabavljao, slušajući opise kapetana Jamesa s budnim interesom i često postavljajući pitanja.
»Je li bilo pokušaja da se prouči fizičke osobitosti ovdašnjih kriminalaca? Ili njihovo porijeklo?«
»Nije, koliko je meni poznato.« Kapetan James više se volio držati svojeg ustaljenog govora. Ukazao nam je na nisku zgradu kojoj smo se približavah. »Ovo je odvojeni zatvor koji je posjetiteljima često zanimljiv.«
Potter se nije dao samo tako smesti. »Možda ste i sami primijetili neke značajke. Ima li, primjerice, određenih zločina posebno prirođenih Škotima? Ili Ircima? Ili strancima, možda?«
»Bojim se da pitate pogrešnu osobu«, vješto je odrezao kapetan. Stigavši do niske kamene zgrade elegantne izvedbe, otvorio je vrata i poveo nas dugim hodnikom. Unutra je bilo tiho ako se izuzme nešto nalik jecanju, što je dopiralo s drugoga kraja. »U odvojenom zatvoru«, objašnjavao je naš vodič prigušenim glasom, kao da je u crkvi, »smješteni su kažnjenici koje je potrebno dodatno kažnjavanje. On je, ako ćemo pravo, zatvor u zatvoru. To je najsuvremenija ustanova i primjenjuje najnovije metode moralne preobrazbe. Ovdje se ne nanosi nikakva fizička bol.«
Bilo je olakšanje čuti takvo što nakon svega što smo vidjeli. Nametalo mi se jedino pitanje zašto se zatvorenici ovamo ne utječu da izbjegnu bičevanje.
»To nikad nije predstavljalo poteškoću.« Kapetana Jamesa kao da je moje pitanje pomalo iznenadilo. »Zapravo, odvojenog zatvora se silno boje.«
Ubrzo sam počeo uviđati zašto. Kad nas je poveo dalje, pojavila su se, naglo i sasvim nečujno, dva službenika. Shvatio sam da ne nose cipele, već nešto nalik papučama, gotovo kao da uživaju u mirnom nedjeljnom jutru. Stali su da otključaju jedna od masivnih metalnih vrata uz rub hodnika i, pogledavši unutra, jedan od njih, na moje iznenađenje prozove, ne ime nego broj.
»Sedamnaest?«
Iz ćelije se promoli čovjek u sivoj odori na čijem je gornjem dijelu bila prišivena velika metalna značka s brojem kojim je maločas bio prozvan. Jednako neobično bilo je pokrivalo koje je imao preko lica, a koje mu je tako potpuno sakrivalo crte lica da se nije vidjelo ništa osim očiju. Te su se pak neobično trzale, gledajući nas dok su ga vodili.
»Vode ga na jedno od radnih polja«, zadovoljno je prošaptao kapetan. »Ima ih četiri, a po veličini su...«
Počeo sam zazirati od zvuka njegova glasa koji me podsjećao na vozni red vlakova. »Čemu služi maska?« ― prekinuo sam ga.
Pogledao me s nekom mrzovoljom. »Upravo sam se spremao objasniti, gospodine Renshaw.« Okrenuo se dr. Potteru, koji je dotad već postao njegov neprijeporno omiljeni slušatelj. »Maska sprečava zatvorenike da se međusobno prepoznaju. Na taj način svaki je pojedinac potpuno izoliran od vanjskih utjecaja, tako da njihova prethodna zločinačka priroda postupno iščezne. Kao što ste zacijelo primijetili, izostavljaju se i imena i oslovljava ih se samo prema broju ćelije. Držeći ih u stalnoj samoći i tišini, omogućujemo im da budu izloženi samim pozitivnim utjecajima.«
To je, zapravo, značilo neprekidno živjeti u samici. Nakon nekoliko tjedana ovdje, zamišljao sam da bi čak i batine bile pozdravljene kao društveni događaj.
»Kažnjemcima se posao daje u ćelijama tako da steknu radne navike, dok kapelan i učitelj katkad navrate da pruže duhovnost i znanje.« Kapetan James otvori teška vrata. »K tome, svakoga od njih dovode ovamo pet puta tjedno radi izgradnje vjerskog osječka.«
Nije bilo nalik nijednoj kapeli koju sam dotad vidio. Prostor za pastvu strmo se penjao, kao u kakvom amfiteatru, a svaki red se sastojao od malih drvenih odjeljaka, dostatnih za po jednog uspravnog čovjeka, međusobno razdvojenih vratima.
»Odjeljci služe tome da nijedan vjernik ne vidi nikoga osim kapelana, dok on može vidjeti sve«, zadovoljno je objasnio kapetan James.
»Zbilja domišljato.« Wilsona je to mjesto sasvim zanijelo, i sada je zamišljeno promatrao govornicu. »Propovjednik tako zacijelo ima vrlo pomne slušatelje.«
Potter je bio konkretniji. »Je li se sustav pokazao uspješnim u preobrazbi?«
»Još je prerano reći. Neki zatvorenici su pokazali žaljenja vrijednu tvrdoglavost.«
»Ali vjerojatno nije bilo pokušaja bijega.«
»Bio je jedan«, priznao je kapetan James, na iznenađenje sviju nas. »Osmišljen je, kako se čini, upravo u ovoj prostoriji, i to tako što su si zatvorenici prenosili planove pjevajući ih u obliku himni. Naposljetku su, naravno, svi pohvatani te su poduzete mjere da se ubuduće spriječi tako nešto.«
Bilo je zanimljivo zamišljati te ljude, koji si nisu mogli vidjeti lica tjednima ni mjesecima, kako svoju nakanu pjevaju nevidljivim susjedima. Unatoč svim opačinama koje su moguće počinili, teško je bilo ne osjetiti naklonost prema njihovoj želji za bijegom iz ovakve okrutne samoće.
»Kako su bili kažnjeni?« ― zanimalo je Pottera.
»Imamo nekoliko prostorna zvanih nijemim ćelijama«, spremno je odgovorio naš vodič. »Imaju vrlo debele zidove i niz metalnih vrata tako da u njih ne može prodrijeti ni svjetlo ni zvuk. Kažnjenik može vrištati i vikati do mile volje ako misli da od toga ima neke koristi. Već nekoliko dana provedenih unutra ima značajno djelovanje i na najtvrdokornije.« Poveo nas je natrag u hodnik gdje se čulo ono jecanje.
»Kakvo je to zapomaganje?« ― upitao sam.
»To će biti jedan od umno poremećenih.« Kapetanovim licem preleti izraz nekog nezadovoljstva. »Stvarno ih ne bi trebalo ovdje držati, jer samo narušavaju tišinu, ali negdje valjda moraju biti. U zadnje vrijeme im je broj toliko narastao.«
»Odakle su?« ― upitao sam.
»Slučajno su to u velikoj većini bivši kažnjenici odvojenog zatvora.« Kapetan James poveo nas je hodnikom prema mjestu odakle su dopirali oni jecaji koji su, kako sam sada razabirao, bili popraćeni učestalim tihim grebenjem, škljocanjem i gunđanjem, a sve to prigušeno zbog debelih metalnih vrata. »Katkad znadu biti još bučniji. Sramotno, doista.«
Najedanput se župnik, koji je virio kroz jednu luknju na vratima ćelije, razdragano nasmije. »Renshaw, dođite pogledati ovo.«
Bio je to prvi put da se oraspoložio nakon onoga s mišjim ugrizom i ja sam potaknut njegovim pozivom radoznalo zavirio. U kutu ćelije sjedio je zdepast čovjek veoma prodornih i izbečenih očiju, premda nije gledao ništa osim gologa zida nasuprot. Dok sam ga promatrao, podigao je ruku i bez najave pljesnuo o žbuku do sebe, kao da je to namijenio nekoj gmizavoj napasti ― premda ništa živo nisam vidio ― te se vratio u potpunu smirenost. No, nije to kod čovjeka bilo ono najuočljivije.
»Doktore Potter«, zazvao je Wilson. »Čini mi se da smo pronašli vašeg izgubljenog brata blizanca.«
Bio je sasvim u pravu. I pored tamne kože i crne glatke kose, njegova sličnost s liječnikom bila je gotovo nevjerojatna: lice mu je bilo istog oblika, a i držanje jednako pogrbljeno. Čekinjama na licu kao da je oponašao doktorovu bradu te je čak i u onom upijenom pogledu bilo sličnosti s njegovim.
Pottera se otkriće nije pretjerano dojmilo. »Nije mi nimalo nalik«, tvrdio je uvrijeđeno.
Wilson ga nije mislio samo tako pustiti. »Tko je taj čovjek?«
»Poznat je kao Crni O’Donnell«, rekao mu je kapetan James uobičajenim jednoličnim glasom. »Koliko se sjećam, porijeklo mu je prilično neobično. Dijelom je Irac, a dijelom maorski urođenik. Neko vrijeme je boravio u odvojenom sustavu dok nije proglašen umobolnim.«
»Kakav je zločin počinio?«
»Morao bih pogledati u dosje da budem siguran, ali mislim da je oca i strica premlatio gotovo nasmrt.«
Župnik se zadovoljno smijuljio. »Morate priznati, doktore, da postoji velika sličnost. Jeste li sigurni da vam to nije neki zaboravljeni rođak?«
Potter ga je hladno odmjerio. »Ako samo pažljivije promotrite, župniče, primijetit ćete da nema stvarne sličnosti, već samo površne ili varljive. K tome, nemam nijednog rođaka među Ircima, a kamoli među Maorima.«
Wilsonovo se oko zacaklilo. »Naravno, čovjek se može prevariti u pogledu svojeg porijekla.«
Bila je to krajnje otrovna primjedba, tim više što je izrečena onako nevino. Da ju je bijesno ispljunuo, mislim da bi gotovo zvučala pristojnije. Na trenutak sam se pitao neće li Potter nasrnuti na njega, ali samo se okrenuo dišući nešto ubrzanije. Nakon što se, izleda, pri- brao, okrenuo se opet svojem sugovorniku.
»Smatram da bi bilo korisnije razmotriti slučaj s gledišta znanosti, umjesto da gubimo vrijeme na besmislene površne primjedbe.« Odlučno je koraknuo natrag prema ćeliji. »Uz vaše dopuštenje, župniče, izložit ću vam malu studiju o obliku lubanje ovoga čovjeka. Kasnije ćemo isto učiniti na mojem slučaju i također...«, licem mu je preletio zamišljen izraz, »na vašem.«
Mislio sam da će uslijediti neki oblik razrađenijeg vrijeđanja župnika ― što sam, moram priznati, znatiželjno iščekivao ― ali do toga nije došlo. Potter je neko vrijeme držao oko prislonjeno uz luknju, a potom razdraženo rekao: »Kamo li je nestao?«
»Mislim da bi«, zabrzao je kapetan James, »bilo uputno da se odmaknete od vrata.«
»Zašto bih?« ― htio je znati doktor, i dalje ljutito vireći u ćeliju.
Pokazalo se da je odgovor na dohvat ruke. Potter je odskočio uz urlik, držeći se za oko. »Ubo me je prstom.«
Kapetan James je požurio da mu pomogne. »Za ovo će dobiti nijemu ćeliju, pa bio-nebio lud«, obećao je naš vodič, ispričavajući se.
Iz ćelije se začuo još jedan tromi pljesak po zidu. Nagađao sam da je Crnom O’Donnellu dojadilo da bude predmet rasprave nepoznatih ljudi. Uistinu mu to nisam mogao predbaciti.
Kapetan James je natjerao Pottera da svrati u zatvorsku bolnicu, no srećom je kratki pregled oka bio dovoljan da se utvrdi kako nije došlo do trajne ozljede. Dobio je, međutim, gusarski povez. Tada je na moje olakšanje glasnik donio vijest da je pretres Sincerity završen, brod se spremao na polazak te je naš obilazak okončan.
»Moram naglasiti da mi je ovaj posjet bio vrlo zanimljiv«, izjavio je župnik izazovnim tonom dok smo se vraćali žutom pješčanom uvalom. Potter se mrgodio iza onog poveza. Kad bi se jedan od njih oraspoložio, drugi bi se začas smrknuo, baš kao da su povezani, poput dva kraka klackalice. Dok smo stajali na obali čekajući čamac sa Sincerity, zatekao sam se u razmišljanjima o tome jesu li takvi otrovni sukobi uobičajeni kod istraživačkih ekspedicija i je li razlog možda oskudnost prostora, ili pak naravi ljudi koje takvi pothvati privlače. Je li kapetan Cook bio čangrizav i razdražljiv? Je li Kolumbo stalno prigovarao svojim Španjolcima zbog vladanja za stolom? Odjedanput su mi postale razumljive pobune, i počelo me čuditi da se nisu neprestano događale.
»Ma što li samo rade?« ― ljutito se potužio Potter, dajući oduška nakupljenom nezadovoljstvu. »Valjda su nas već mogli vidjeti.«
Istina je da smo čekali već neko vrijeme, premda smo jasno mogli vidjeti neke članove posade na palubi koji su sigurno već primijetili da mašemo i dozivamo ih.
»Hej, vi tamo!« ― zavikne ponovo Potter.
Pomoć je došla i druge strane. Barka s nekoliko vojnika išla je, dok smo čekali, od obale do broda i natrag ― valjda da spriječe kažnjenike da otplivaju na slobodu ― i njihov se zapovjednik zauzeo za nas, obasipajući one na Sincerity nimalo biranim riječima. To im je bio dobar poticaj i začas su neki Manjani sišli u brodski čamac i stali lijeno veslati prema nama.
»Zašto zaboga niste prije došli?« ― htio je znati Potter kad su stigli do obale.
»Ta nismo vas vidjeli«, odgovorio je prvi časnik Brew na onaj naročit manski način, istovremeno vrdav, a opet nekako povjerljiv, kao da ti netko povjerava laži. Kad smo se smjestili i krenuli, veslači su tako traljavo umakali vesla kao da nas ne namjeravaju pokrenuti, već samo podraškati morsko dno.
»Idem ja prvi da vam pružim ruku«, ponudio se Brew kad smo stali uz brod, premda nam je upravo odmogao silnim petljanjem. Kad sam napokon stao do njega na palubu, začas sam postao svjestan vrlo neobične buke koja je dopirala iz potpalublja, kao da se netko luđački naganja po kabinama.
»Što je to?«
Brew je slegnuo ramenima. »Možda kapetan traži kukce u drvu, kako ste i htjeli.«
Objašnjenje se nije nimalo podudaralo sa zvukom. Međutim, prije nego što sam uspio dalje razmisliti o tome, buka se naglo pojačala a na palubu je iskočio vombat ― baš kao onaj ulovljen na Flindersu ― s kapetanom Kewleyjem i još nešto posade za petama. Nastojali su uhvatiti životinju, premda se to, usprkos njezinim kratkim nogama, pokazalo vrlo teškom zadaćom jer je stvorenje začudnom vještinom umicalo progoniteljima, čas mijenjajući smjer, čas se sklanjajući iza kobilice kojeg od čamaca. Kad se već činilo da je konačno u klopci, probio se između dvaju Manjana i uz čudan roktav zvuk bacio u more. Nahrupivši prema ogradi, vidjeli smo ga kako predano vesla ka pustijem dijelu obale.
»Odakle se samo stvorio?« ― Potter je tražio objašnjenje.
»Mislite, stvorenje? ― polako je odgovarao kapetan, kao da bi Potter mogao misliti na nešto sasvim deseto. »Ne bih znao.« Okrenuo se i zapovjedio posadi da počne dizati sidro.
»Ali morali ste nešto vidjeti«, sad sam ja preuzeo.
»Ah, vjerojatno se negdje krio«, mudro je nagađao Brew. »Vjerojatno ga je naše traženje crvotočina probudilo.«
»Čudno da ga vojnici nisu pronašli«, primijetio je Potter.
Kewley je naprosto slegnuo ramenima »Takva su vam to stvorenja.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:33 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54675



DVANAESTO POGLAVLJE




ELDr.DGE, NADZORNIK UROĐENIČKOG NASELJA OYSTER COVE


Eldridge, nadzornik urođeničkog naselja Oyster Cove, Geraldu Dentonu, guverneru Tasmanije, rujna 1857.
Vaša Ekscelencijo,
kao ponizni sluga Vaše vlade, nadam se da Vam mogu poželjeti dobrodošlicu u koloniju Njezinog Veličanstva, Tasmaniju. Naglasio bih, ako smijem, da Vas je pretekao glas o vašoj sposobnosti i pravičnosti.
Pišem Vam iz urođeničkog naselja Oyster Cove, gdje me zapala sreća da budem postavljen nadzornikom. U ovo malo vremena od Vašeg dolaska iz Engleske, zacijelo ste bili suviše zauzeti dužnostima da biste se stigli upoznati s našim nevelikim naseljem, te se nadam da ovu prigodu smijem iskoristiti da Vam ga predstavim, kao i da izložim pokoje mišljenje glede njegove budućnosti.
Naselje Oyster Cove ustanovljeno je prije gotovo deset godina, od kojih sam osam imao čast obnašati dužnost nadzornika, dočim sam prethodno služio kao konačar u hobartskoj vojarni. Naselje je izgrađeno kako bi se udomio preživjeli ostatak otočkih urođeničkih crnaca koji su nedavno vraćeni s otoka Flinders u Tjesnacu Bass. U to vrijeme, prije jednog desetljeća, broj preživjelih iznosio je gotovo pedeset, ali na veliku žalost, kako su godine prolazile, malo-pomalo gubili smo te nesretnike. Prošle je zime preminulo još troje, Princeza Kleopatra, Diogenes i Kolumbo. Uz četvrtog, Cromwella, koji je mješanac, i kojemu je nedavno dopušteno preseljenje u vlastitu kolibu, ukupan broj urođenika koji ovdje žive spao je na jedanaest, od čega osam ženskih i tri muška, svi relativno poodmakle dobi.
Upravo s obzirom na ovu nesretnu okolnost želim i uputiti zahtjev Vašoj Ekscelenciji. Prema mojem skromnom mišljenju, uistinu je od životne važnosti da se naselje premjesti, i to bez odgađanja, na neko pogodnije mjesto, makar za dobro sirotih crnaca. Oyster Cove zapravo je od početka bio loš izbor, podložan vlazi, te je čak i za ljetnih mjeseci moguće vidjeti urođenike kako čuče uz vatru, prekriveni svim slojevima odjeće koju posjeduju. I sam sam prilično stradao. Ništa manje nepogodan nije položaj otoka. Povezanost s Hobartom je slaba i put je dug, osobito zimi kada jedva ikome pada na pamet da dođe u posjet. Ta je izoliranost također učinila crnce lakim plijenom zločinačkim bijelcima koji se ― usprkos svim mojim naporima da ih otjeram ― vrzmaju oko naselja, nastojeći dovesti urođenike u iskušenje da svoju skromnu imovinu mijenjaju za alkoholna pića (zbog takvog stanja stvari bio sam primoran upućivati zahtjeve za dodatnim pokrivačima).
Moj je prijedlog da se naselje preseli u Hobart. Građani se ne trebaju bojati takvog koraka budući da je crnaca, čak i ne uzevši u obzir krotkost njihovog karaktera, premalo, i preslabi su da bi predstavljali ikakvu opasnost. Stali bi u cjelini u jednu veću hobartsku kuću, a okolica Battery Pointa bila bi osobito prikladna zbog zadivne tišine i lijepog pogleda na rijeku. Takva promjena položaja olakšala bi dopremu hrane i pokrivača ― i time uštedjela državnoj blagajni ― kao što bi i meni blizina Hobarta olakšala vršenje dužnosti.
Ako takav dogovor nije moguć, nadam se da će Vaša Ekscelencija razmotriti moj osobni zahtjev, a taj je da mi se u koloniji dodijeli druga služba. Pošto se g. Willis, vlasnik trgovine, prošle godine povukao iz naselja, ja sam ostao trenutno jedini Europljanin ― što katkad znade obeshrabriti čovjeka ― i koliko god se ponosio svojim radom u Oyster Cave, rekao bih da je osam godina ovdje dovoljno. Bio bih sasvim zadovoljan povratkom na dužnost konačara u vojarni i čak bih, što pokazuje kako gorljivo želim biti od koristi kolonijalnoj vladi, bio pripravan prihvatiti službu nižeg ranga od one ranije.
Žalim što moram dodati da ima nekih u Hobartu koji bi mogli nastojati okrenuti Vašu Ekscelenciju protiv mene glasinama o nekim zalihama u vojarni koje su se smatrale nestalima. Takve su pripovijesti, neka Vaša Ekscelencija bude upoznata, potpuno neistinite, i nikada ni na koji način nisu potkrijepljene dokazima, što i sami možete provjeriti u dosjeima. Pozivam Vas da se ne obazirete na zlonamjerne tvrdnje ljudi koji su si, iz meni neznanih razloga, odavno uzeli u zadatak da okaljaju moj dobar glas. Ako smijem biti tako smion da Vam udijelim savjet, onda je to da na svijetu ne postoji društvo sklonije ljubomori i kleveti nego što je to na ovoj udaljenoj otočnoj koloniji, i neka Vaša Ekscelencija pomno bira kome će pokloniti povjerenje.
Nadam se da ćete ove zahtjeve pažljivo razmotriti, za dobrobit sirotih crnaca.
Još jedanput, želim Vam sve najbolje kao našem novome guverneru.
Vaš ponizni sluga, nadzornik Eldridge

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:33 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54674




PAGERLY, prosinca 1857.


Jednog ranog jutra probudio me krik izvana, prekratak, kao da ga je nešto prekinulo. Drugi nisu ništa čuli i nastavili su spavati, ali ja sam bila znatiželjna. Vani sam vidjela kako se dan pruža s otoka Bruney poput velikih žutih ruku, i daje mi dovoljno svjetla da vidim Walyeric kako leži sasvim nepomična. Pretpostavljala sam da je išla po još drva za vatru jer su na zemlji do nje bile neke cjepanice. Podigla sam joj glavu i oči su joj bile otvorene i gledale, tek malo, tako da sam znala da nije mrtva, čega sam se silno bojala, premda je loše izgledala. Lice joj je bilo ljutito i povrijeđeno, a disanje brzo kao da pokušava doći do previše zraka. Ali dok smo tako čekale ona se pomalo oporavljala i sve sporije disala, i govorila da se bol u njezinim grudima smanjuje.
Kasnije tog jutra ponovo joj je bilo dobro i čak je išla plivati u more po puzlatke i nešto ih je i izvadila. Svejedno, mislila sam o tome kako je klonula i nakon nekog vremena otišla sam do nje.
"Walyeric, mislim da bi trebala potražiti Peevaya. Moraš mu dati svoje opraštanje.«
Uvijek je mrzila kad joj se govorilo da nešto mora. »A zašto?«
N ije imalo smisla biti blag s Walyeric jer je shvaćala jedino borbu. Bila je takva. »Loše je što toliko mrziš rođeno dijete. Što ako umreš? Želiš da misli da ga stalno mrziš?«
Na trenutak se činilo da razmišlja i osjetila sam nadu, ali samo za taj trenutak. »Ne idem ja u njegovu bjelačku kuću sa svim onim bjelačkim govnarijama.«
Bila je u pravu za kuću, da, jer vidjela sam je, i imao je svaku num stvar, baš kao u kolibi nadzornika Eldridgea: stol, stolice, kamin s okvirom, pa još svijeće, čajnik i police s knjigom, čak mu je i odjeća bila takva, kao frak, i cipele i visoki šešir odložen na stolu. Čudno je to da što je više num stvari imao, to je manje bio kao bijelac. Njegova kosa, koja je prije bila žuta, sada je postala sijeda, kao bilo kakvom ostarjelom Palawi. Također, sve više je mrzio bijelce i sada je o njima govorio još oštrije od svoje majke. A ona opet, nije više ni marila za njih nego je živjela povučenije, kao neka dobra starica. Ona ih je valjda ubijala dokle god je mogla i to joj je bio lijepo, ali on nikada nije. Osim toga, kad se pretvoriš u hrpu trulih kostiju teže je zamarati se nekadašnjom mržnjom.
Još nešto zbog čega su se num zamjerili Peevayu bila je njegova nova kuća. On je naime nije htio jer želja mu je bila da se svi smjestimo na neko veliko mjesto. Toliko je pisama napisao bijelim ljudima i onda nas je tražio da potpišemo da pokažemo da hoćemo zemlju, puno zemlje, i također kažnjenike da nam uzgajaju hranu kao što su dobili drugi bijelci, što je rekao da su nam dužni nakon svih prevara i mržnji. Onda bismo bili divno dobro društvo, tako je rekao. Peevay je uvijek bio pametan s tim pisanjem i mislila sam da može dobiti što god zaželi. Međutim, na krcgu su bijelci dali samo malu kolibu, samo za njega, bez zemlje i bez kažryenika. Bio je tako ljut da je rekao da neće tamo živjeti. Ali na krau je pristao tako da može ići na neko mjesto u blizinu i rezati kitovo meso da zaradi bjelačke novčiće, jer rekao je da će pomoću novca pametnije zadavati nevolje bijelcima, dok ne dobijemo što nam pripada.
»Izborit ću nam to mjesto, učinit ću to«, rekao je. »Natjerat ću ih da nam ga daju.«
Katkad sam razmišljala da je ipak sličan majci. Nijedno naime nije odustajalo. Mislim da ih je zato bilo tako teško pomiriti. Da, bili su kao dvije stijene zaglavljene u blatu koje se ne daju spojiti, a ako pokušaš, samo još dublje utonu. Svejedno, moram smisliti neki način dok ne postane prekasno. Ne mogu ih gledati tako uhvaćene u toj mržnji bez kraja i konca.


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:33 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54673


GĐA GERALD DENTON - supruga guvernera Tasmanije, rujan - prosinac 1857.


Isječak iz Na dalekim obalama: Sjećanja supruge kolonijalnog guvernera, dvadeset i sedmo poglavlje: Božić koji se pamti.
U djetinjstvu sam, jednoga vedrog proljetnog dana pokrenula s drugovima u igri malo društvance posvećeno spašavanju ptića koji su slučajno ispali iz gnijezda. Premda su se naši djetinji napori nažalost pokazali više maštovitim nego djelotvornima., uviđam sada da me osjećaj koji ih je potaknuo nije nikada napustio, a radi se o dubokom razumijevanju onih kojima život nije bio sklon. Naprosto nije u mojoj prirodi ostati neosjetljivom na priče o nesretnicima svijeta, bila to siromašna dječica, onemoćali djedovi i bake koje su nezahvalni potomci napustili, ili bespomoćne životinje nad kojima se okrutni gospodar iživljava. Zbog svega toga bilo mi je suđeno da mi po dolasku u ovu daleku koloniju Tasmaniju pažnju privuče pretužna priča o ljudima što su nastavali otok -ab origine-.
I prije dolaska u Hobart znala sam da su propali jezivo naglo, premda mi je bila poznata tek pokoja pojedinost. Čim smo se smjestili u guvernerovoj palači, znatiželja mi je porasla i počela sam se raspitivati o tome, prvo kod domaćice, gđe Murray, zatim kod nekih novostečenih prijateljica među gospođama, suprugama Geraldovih službenika. Na svoje iznenađenje ustanovila sam da moja pitanja izazivaju skanjivanje, čak i izbjegavanje, kao da se ta tema smatrala neukusnom. Interes mi, međutim, nije splasnuo nego upravo porastao pa sam onda pitala Geralda. Kako sam se samo zaprepastila kad mi je rekao da je jedva dvanaestak sirotih stvorenja još uvijek živo. Čini se da su zaraza i nasilje koje su počinili odbjegli kažnjenici ugrabili sve njihove drugove, a ta nekolicina preživjelih tako su poodmakle dobi da nije bilo nade da se taj narod održi.
Duboko ganuta ovim užasnim otkrićem, pokušala sam smisliti na koji bi se sve način tim nesretnicima mogla pružiti utjeha u ovim, njima odbrojenim danima. Jedna mi se zamisao osobito svidjela: posjetiti ih u njihovom mjestu stanovanja i odnijeti im darove. I dragi Gerald se njome zanio, premda u tom trenutku od silnih dužnosti nije raspolagao s dovoljno vremena za taj pothvat, budući da je urođeničko nasejje udaljeno dvadeset milja od Hobarta, a ceste takve, da gore ne mogu biti. No, već nekoliko tjedana kasnije predložio je da na Božić priredimo svečano primanje u guvernerovoj palači, tako da se pobliže upoznamo s viđenijim ljudima u koloniji. Odjednom sam shvatila kakva je to sjajna prilika.
»Mogli bismo pozvati i sirote urođenike.«
Gerald, koliko god oduševljen tim prijedlogom, izrazio je zabrinutost da bi crnce mogao uznemiriti tako golem skup, s obzirom na to da su navikli na život u osami i tišini. Nadalje je bio zabrinut da bi jedan od njih mogao praviti izgrede. Radi se, naime, o urođeniku, mješancu, po imenu Cromwell, ozloglašenom izazivaču nereda, koji je naučio oponašati engleske manire taman toliko da postane gnjavator (Gerald je tog prijana vrlo zgodno opisao, kako baulja gradom u neprikladnom fraku i cilindru, premda mu je lice crno kao ugjjen). Čini se da je želio živjeti u aristokratskoj dokolici, zbog čega je vječno slao žalopojna pisma vladinim službenicima, u kojima je tražio da mu se dade zemlja, pa čak i kažnjenici, da mu budu sluge. Kako je Gerald istaknuo, jedva je mogao biti veći kontrast između takvog jednog koji je pokušavao iskoristiti nesreću svoje subraće da izvuče osobnu korist (premda se jedva može smatrati jednim od njih) i pravih urođenika koji su se tako dirljivo pomirili sa svojom žalosnom sudbinom.
»Radi se o tome da ih ne možemo pozvati bez njega jer ga oduvijek smatraju jednim od svojih, usprkos miješanoj krvi«, žalosno je zaključivao Gerald. »A pozvati takvog čovjeka na službeno primanje bilo bi, bojim se, povlačenje vraga za rep.«
Pala mi je na pamet jedna ideja. »Kako bi bilo da urođenike odvojimo od ostalih uzvanika? To bi nas zacijelo riješilo brige. Njih ne bi mnoštvo uznemirilo, a taj Cromwell ne bi imao prilike da napravi scenu.«
Gerald se svejedno nećkao, ali je zahvaljujući mojem žarkom uvjeravanju napokon pristao. Još istoga dana uputila sam sva oduševljena poziv nadzorniku urođeničkog naselja, izvjesnom g. Eldridgeu (za kojeg mi je Gerald rekao da nema baš besprijekornu prošlost). Uputila sam daljnji zahtjev g. Eldridgeu da njegovi crnci po mogućnosti ponesu predmete koje su sami izradili, recimo, ogrlice od kuglica, drvene figurice ili koplja, od kojih bi se pristali odvojiti u zamjenu za jednostavne darove. Da pojasnim, nadala sam se sakupiti malenu a ipak značajnu zbirku predmeta koji će predstavljati tu rasu u nestajanju. Mogla sam sasvim lijepo zamisliti salon naše kuće u Londonu negdje u budućnosti, zidova ukrašenih kopljima i štapovima, uz svu silu primitivnih kipića na polici iznad kamina, kako tvori lijepu i vrlo dirljivu uspomenu na vrijeme koje smo proveli u ovom dalekom podneblju.
Za nekoliko dana stigao je odgovor od g. Eldridgea koji je, na moje zadovoljstvo, glasio da će on i njegovi crnci rado prisustvovati svečanosti. Manje me je obradovao potvrdan odgovor od mješanca Cromwella, koji je stigao nedugo zatim i bio sročen krajnje neobičnim stilom koji je vrlo jasno ukazivao na poremećen um. Tada sam bila već uvelike zauzeta pripremama za predstojeći događaj, što se nije pokazalo malenkošću. Naročito složeno bilo je pitanje hrane, jer sam imala najbolju namjeru svakoga gosta ponuditi čajem, a naumila sam im i ponuditi isto jelo kakvo bi se u vrijeme Božića našlo u Engleskoj. S obzirom na obrat godišnjih doba, ubrzo se pokazalo da to nije nimalo lako, osobito glede kolača. Nije bilo šljiva za puding od šljiva, ni krušaka ni jabuka, a kamoli kestena. Bilo je to kao kad bi netko u Engleskoj pokušao u lipnju prirediti svetkovinu u čast žetve.
Mojim nevoljama nije tu bio kraj. Trebalo je riješiti i pitanje drvca. Od lokalnih vrsta nijedna nije odgovarala izgledom ni mirisom ― a pronaći primjereni nakit u hobartskim dućanima bilo je ravno nemogućem. Tek što sam uspjela sastaviti zbor koji će pjevati božične pjesme, već sam naišla na novu prepreku u postavljanju božićnog prikazanja, budući da je tolike mlade ljude zlatna groznica odvukla u Viktoriju, te je bilo gotovo nemoguće naći novorođenče ― barem ne iz ugledne obitelji ― za ulogu Isusa. Pri raspodjeli ostalih uloga imala sam upravo suprotne poteškoće, jer se pokazalo da dobar dio hobartskog društva naginje glumi, te je svaka moja odluka izazivala silno razočaranje na drugoj strani. Morala sam se zapravo nekoliko puta posavjetovati s Geraldom da kakvom nesmotrenošću ne priskrbim opasne neprijatelje Vladi Njezinog Veličanstva!
Kako su međutim dani protjeeali, poteškoće su prebrođene i sve je došlo na svoje mjesto. Preuredila sam kućno predvorje, uklonivši turobne boje naših prethodnika, i sve je temeljito počišćeno. Zatim sam počela skrbiti oko vrta. Upravo sam izabrala kut u kojem bismo mogli smjestiti naše crnačke goste ― morala bih lončanice pred stajom premjestiti da ih zaklone od ostalih gostiju ― kad mi je na um pala krasna zamisao. Mogla bih urediti da se ovjekovječe. Bila je to zamisao, začas sam shvatila, jednako ugodna koliko i značajna za očuvanje ― makar kao uspomene ― ove nesretne rase. Budu li rezultati zadovoljavajući, svakako će zauzeti istaknuto mjesto u našem londonskom domu.
Stala sam se raspitivati istog tog popodneva i ubrzo došla do imena odgovarajućeg stručnjaka.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:34 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54672


VELEČASNI GEOFFREY WILSON, prosinca 1857.


Stigli smo! Nakon toliko mjeseci neudobnosti i briga, tegoba i odricanja, napokon smo put priveli kraju. Kako li sam samo bio radostan kad je Sincerity lagano uplovila u ušće rijeke Derwent, a pred nama se ukazao grad Hobart, koji se lijepo ugnijezdio podno namrštenog gorja Mount Wellington. Otkad smo otišli iz Port Arthura, svakog sam se sata pribojavao da ćemo na Fotterov zahtjev bacati sidro kraj pustih grebena i uvala, da nas dodatno zadrži, ali je na moje olakšanje bio miran. Nagađam da je događaj s Crnim O’Donnellom poslužio da klone duhom. U tom slučaju, nadao sam se da će učinak biti dugotrajan.
Prizor našega odredišta razvedrio je svakoga na Sincerity. Manjani su se osmjehivali i pjevali dok su obavljali svoje završne zadatke na jarbolima, smotavajući jedra kako bismo nastavili polakše prema luci, a i Renshaw je nenadano živnuo podbočivši se na ogradu broda i promatrajući obalu. Čak je i doktor postao donekle uljudan ― osobina koju nisam dosad kod njega primijetio ― i na trenutak sam se čak počeo pitati nisam li ga možda malo preoštro ocijenio. Što se mene pak tiče, kakvo li sam samo uzbuđenje osjećao kada sam ugledao tu zemlju koja mi je tako dugo opsjedala misli. Mrki vrhunac Mount Wellingtona prizivao je u sjećanje neko zabačeno područje Škotske, ali miris raslinja koji je dopirao s kopna odisao je egzotičnom nepoznanicom i obećanjima. Bilo je to dakako puko utvaranje, no dok sam slušao vjetar kako prebirući po brodskoj užadi svira svoje neobične melodije, gotovo sam bio siguran da čujem daleko komešanje glasova, poput pjeva anđela što šapuću i zovu iz miljama udaljene divljine: »Dobro došao, župniče mili, dobro došao.«
Hobart se nije predugo skrivao od nas. Tek što je Sincerity privezana u njegovoj luci, lijepo uređenoj, s velikim kamenim skladištima duž obale, već je na palubu stupio čovjek ugodne vanjštine sa slamnatim šeširom na glavi, koji se predstavio kao izvjestitelj jednog od otočkih listova, Colonial Timesa, i objasnio da traži informacije za pomorske vijesti. Kapetan Kewley je čovjeka dočekao pomalo hladno, ali ja nisam vidio potrebe za takvu suzdržanost, smatrajući da nam se pruža itekako korisna prilika. Zahvaljujući naporima Jonaha Childsa, neki su već očekivali naš dolazak — uključujući i samoga guvernera ― no svejedno sam smatrao da ništa manje značajan ne bi trebao biti ni manje istaknutom dijelu ovdašnjeg stanovništva. Potrudio sam se stoga izvjestitelju reći nekoliko riječi o našoj ekspediciji. Na moju radost, pokazao je silan interes, upravo me obasuvši pitanjima i upisujući moje odgovore u bilježnicu, U potragu za smještajem otišao sam s osjećajem dobro obavljena posla.
Moja radost, moram sa žaljenjem reći, nije bila dugoga vijeka. Sljedećeg jutra kupio sam primjerak Colonial Timesa gdje sam ustanovio da je izvjestitelj ispod onog prijateljskog držanja bio pravi pravcati Juda. Tik do pomorske rubrike ubacio je kratki članak u kojem opisuje naš pothvat, i to takvim tonom da ga nažalost moram nazvati ciljano posprdnim. Osporavao je moju tvrdnju da se Rajski vrt nalazi na Tasmaniji, no umjesto da, kao čovjek, za to ponudi dokaze, čitavu je priču obradio kroz prezrive doskočice. Velik dio članka sastojao se zapravo od drugih biblijskih prizora za koje je također tvrdio da se mogu pripisati antipodima, a sve ih je odabrao po ključu apsurda, kao da su, primjerice, Izraelćani svoje ropstvo izdržali u Port Arthuru, a da ih je Mojsije poveo u slobodu između razdvojenih voda sydneyjske luke.
No, nije trebalo dugo da mi se vrati vedar duh. Sutradan smo nas trojica obišli guvernerovu palaču (s obzirom da nije imalo smisla ni pokušati odgovoriti Pottera da ne ide) gdje su nas Njegova Ekscelencija guverner Denton i njegova dražesna supruga primili krajnje srdačno. Guverner se pokazao vrlo naobraženim čovjekom, iz dobre obitelji, oduševljen našim pothvatom i nije spominjao Colonial Times. Ljubazno nas je pozvao na svečanost koju su on i njegova supruga namjeravali upriličiti uoči Božića, te mi ostavio imena raznih trgovaca koje je smatrao potencijalno korisnima za završne pripreme naše ekspedicije.
Što sam se više bavio tim pripremama, postajalo je sve očitije da ružni novinarski sarkazam nije imao odjeka drugdje u hobartskom društvu. Svakome s kim sam razgovarao godila je pomisao da je njihov otok mogao imati toliko biblijsko značenje, i kamo god sam išao, pobuđivao sam veliko zanimanje. Začas je kućom u koju smo se smjestili stala prolaziti prava mala povorka posjetitelja, među koje su se ubrajali i vodeći trgovci i vlasnici dućana, svi željni razgovora u vezi s našim pothvatom i mogućim potrebama za robom koju su nudili.
S druge strane, što sam bolje upoznavao grad, više me iznenađivao svojom produhovljonošću. Bilo je teško povjerovati da su prvi doseljenici ovamo stigli prije jedva pola stoljeća budući da je već posjedovao ozračje otmjenosti, podsjećajući na neki usnuli primorski grad u Sussexu, koji je možda vidio i boljih dana. Ulice su bile tihe, a stanovnici ugodno ljubazni, većinom sredovječni ljudi jer su mnogi mladi, zahvaćeni zlatnom groznicom, otišli okušati sreću u Viktoriji. Poneki su doduše naginjali turobnosti, i čuo sam mnoge pritužbe da posao stoji, pogotovo što se tiče industrije povezane s lovom na kitove (po svemu sudeći, ta glupa stvorenja, koja su se donedavno hrpimice okupljala na obalama Tasmanije, odlučila su naprosto nestati). No, u suštini, Hobarćani su se pokazali jednako tako ugodnim ljudima kakav im je i grad. Kako je lijepo bilo pronaći mjesto, makar i na najdaljem kraju Zemlje, gdje je sve ― od konačišta i prodavaonica do govora žitelja, čak i ukrasa na kočijama ― bilo besprijekorno englesko. Štoviše, ta engleština bila je ona fina staromodna koja me sasvim vraćala u dane djetinjstva, prije nego što su željeznice natjerale sve nas u jurnjavu. Koliko je ovdje bilo ljepše nego u Melbourneu, onako prepunom neumorne galame i pohlepe! Osim po imenu, Melbourne se ni po čemu nije doimao engleski, posve nalik na neko nabacano novo naselje Sjeverne Amerike.
Nisam gubio vrijeme, nego sam se odmah latio priprema za veliki zadatak pred nama. Prvo je trebalo riješiti odabir etapa, što je brzo učinjeno. Razmišljao sam o tome da nas Sincerity odveze skroz do zapadne obale, no to bi međutim značilo borbu s premoćnim vjetrovima, što bi nam moglo oduzeti tjedne i tjedne dragocjenog vremena, te sam zaključio da je najbolji pristup kopnom. Raspitivao sam se među trgovcima koji su dolazili u konaćište, te se dao u proučavanje najnovijih karata kolonije, i premda su u zapadnom području bile tek blago naznačene konture krajolika, zborile su vrlo jasno. Jedna od četiriju rijeka koje sam poistovjetio s onima u Knjizi Postanka bila je Derwent (urođenički rtaziv Ghe Pyrrene: Eufrat), dakle upravo ona koja je tekla pokraj Hobarta. Ima li nešto lakše? Pratimo li rijeku sve do izvora, naposljetku ćemo se zateći u Rajskom vrtu.
Rješavanje praktične strane pothvata pokazalo se znatno težim, tim više što mi moja dvojica kolega nisu pružila gotovo nikakvu pomoć. Nastojanja da se Renshawa pokrene iz ustaljenog mu mrtvila bila su više gubitak vremena nego što je od njih bilo koristi, dok Pottera nikad nije ni bilo. Pokušao sam mu ostavljati poruke s podrobnim uputama za jednostavne zadatke, koje nisam imao vremena sam obaviti ― primjerice, pobrinuti se da se ukloni balega mazgi ― ali bez ikakva rezultata. Čak ni od Manjana nije bilo nikakve koristi. Nekoliko puta svraćao sam na brod kako bih zatražio da nam se neki dio naše opreme dostavi u konačište, ali nisam zaticao ni kapetana Kewleya, ni prvoga časnika Brewa, ni drugoga, Kinviga. Napokon sam, izgubivši strpljenje, natjerao diva China Clucasa da mi kaže gdje se kriju. Nevoljko mi je odgovorio da se sastaju u nekoj krčmi sa službenikom carine i trošarine po imenu Quine. Malo me je čudilo da bi Kewley htio provoditi vrijeme s carinikom koji je već davno trebao obaviti svoj dio posla, no ubrzo se sve razjasnilo. Ušavši u to svratiste, uz dozu gađenja, zatekao sam ih sve, uključujući Quinea i čovječuljka lasičjeg lica koji je stajao oslonivši se sav na jednu nogu, dok je druga zagonetno cupkala po tlu kao dio nekog tajnovitog plesa ― kako razgovaraju ne na engleskom, nego manskom. Nisam bio oduševljen. Premda nisam imao ništa protiv toga da se časnici Sincerity opuštaju uz razgovore o dalekoj domovini, to nije smio biti razlog da zanemaruju dužnosti, te sam bio primoran da najoštrije ukorim Kewleya zbog vječitog izbivanja s broda. Bilo mi je drago kad sam opazio da mu je prilično neugodno.
Usprkos takvim preprekama, uspio sam odmaknuti s pripremama. Nabavio sam hrane da nadopunim zalihe donesene iz Engleske, uključujući određene količine riže, brašna, suhoga voća i povrća. Pronašao sam i mazge, što nije bilo lako. Sada smo imali toliko zaliha da sam morao pročešljati Hobart u potrazi za dostatnim brojem životinja koji bi udovoljio našim potrebama, a vlasnici su pokazali neočekivanu skeptičnost i bili toliko uplašeni da nas ne zadesi kakva nesreća da nisu pristali dati nam životinje u najam, nego tražili da svaku otkupimo. Taj besmisleni zahtjev silno je opteretio proračun ekspedicije, što me naročito pogodilo jer mi je onemogućilo unajmiti osobnog slugu, kako sam bio namjeravao. Moram objasniti da to nisam želio radi samoga sebe, već naprosto radi dobrobiti ekspedicije, jer bilo bi sasvim neprilično da je skrb za vođu pohoda manja od one koju ima član skupine niži po rangu. Uvidjevši da je nemoguće unajmiti novoga slugu, nadao sam se da bi doktor mogao jedanput staviti interes pothvata ispred vlastite sebične sitničavosti te sam mu ostavio poruku u kojoj tražim da mi prepusti svojeg Hoopera. Žalim što moram izvijestiti da je njegov odgovor bio nepristojno kratak i odrješit.
Ni tada nisam zdvajao i dosjetio sam se da bih mogao jednoga goniča mazgi uposliti u tom svojstvu. Pokazalo se međutim da nije nimalo lako pronaći nekoga tko bi umio uopće upravljati životinjama, a kamoli da bi uz to znao još i posluživati. Dao sam oglas u lokalnim novinama, ali od onih koji su se javljali jedan bi bio star i slab, drugi bestidno pijan, a nijedan nije posjedovao ni trunka pobožnosti to sam sumnjao da su velikim dijelom bivši kažnjenici. Od šestorice koju sam naposljetku odabrao, samo jedan, po imenu Skeggs, imao je iskustva u poslu koji je pred nama budući da je kao gonič mazgi sudjelovao u jednoj neuspjeloj ekspediciji u potrazi za zlatom u Australiji, i premda je bio osorna vladanja, držao sam da je to cijena vrijedna njegova znanja o mazgama. Ostala petorica nisu imala drugih preporuka osim poznavanja konja. Budući da mi nijedan nije ulijevao povjerenje, uzeo sam trojicu da mi budu sluge, što mi se činilo jedinim donekle prihvatljivim rješenjem.
Više glavobolje zadavalo mi je još uvijek pitanje vodiča. Od početka sam bio svjestan da će tu biti muke, budući da je unutrašnjost otoka sasvim nepoznata, ali sam ipak gajio nadu da postoji netko tko je, ako već ne proputovao zapadnu divljinu, barem zalazio na njezina rubna područja. Ali ništa od toga. Nekolicina ljudi koji su se javili na moj oglas pokazala se redom šarlatanima, a novostečeni prijatelji među trgovcima obavijestili su me da je jedino ozbiljnije istraživanje tog mjesta poduzeto dvadesetak godina ranije, i da vladin službenik koji ga je proveo ― čovjek po imenu Robson ― sada lagodno živi u Engleskoj, a čak se i on rijetko udaljavao od obale. Bila je to po svemu sudeći istinska Terra Incognita. Uvidjevši da se malo što još moglo učiniti glede toga, odlučio sam da se više time neću baviti, već se osloniti na Njegovu naklonost, čijoj je volji ekspedicija i imala poslužiti. Ako nas nema tko voditi, tada ću voditi samoga sebe.
Dani su protjecati i nekoliko puta mi se dogodilo da sam ostao zatečen ugledavši krićave natpise u izlozima dućana ili kad bih načuo nečiji razgovor o načinima pripreme guske, što bi me podsjetilo da je zapravo mjesec prosinac. Od neuobičajene vrućine koja je zahvatila Hobart, ulice su se ljeskale na suncu, a ljudi i životinje koji su njima prometali s mukom su se vukli i trpjeli, te je bilo teško vjerovati da tisuće milja daleko ― i to pod mojim nogama ― Englezi tavore u zimskoj noći, nastojeći se zaštititi od nevremena dok su obavljali blagdansku kupovinu. Nisam opet bio toliko smeten da zaboravim guvemerovu zabavu koja se bližila. Bio je to događaj kojem sam se doista uvelike radovao, barem kao prilici da poradim u korist ekspedicije.
Još dok smo se približavali guvernerovoj palači, prema silnome broju gostiju koji su pristizali, shvatio sam da se radi o krupnome događaju i doista, kada sam ušao u vrt učinilo mi se da pred sobom imam hobartsko društvo u cijelosti, a svaki je pojedinac bio u krasnoj odjeći, usprkos dnevnoj vrućini. U sredini među okupljenima stajala je skupina zajapurenih pjevača što su postojano prkosili suncu ugađajući gostima božičnim pjesmama, dok je iza njih bilo golemo stablo neke čudne lokalne vrste, zgodno ukrašeno svjećicama i crvenim anđelčićima. Čaja je bilo u izobilju, kao i ukusnih kolača. Jedina komponenta koja je nedostajala bilo je duhovno ozračje. Iako nas je još koji dan dijelio od Božića, ipak smo se njegovom prigodom ovako okupili i, premda sam doznao da će se uprizoriti božično prikazanje, bilo bi ugodno čuti koju riječ da nas podsjeti na važnost skorašnjeg blagdana. Uzevši u obzir da svrha naše ekspedicije i jest ustanoviti kršćanski značaj ovo neistražene zemlje, bio bih i osobno spreman održati kratku propovijed da se od mene to tražilo.
Takve me opservacije dakako nisu omele u vedrom pristupu čitavom događaju. Nisam gubio vrijeme, već sam se strpljivom ustrajnošću nastojao progurati kroz gomilu koja je okruživala guvernera, kako bih mu izručio pozdrave. On je pak izrazio uobičajenu milostivost upoznavši me s nekoliko uglednih Tasmanaca, prije nego što je otišao dalje posvećivati se dužnostima domaćina. Zatekao sam se tako u razgovoru s vladinim službenikom zaduženim za sakupljanje poreza, vlasnikom vodećeg hobartskog dobavljača ženskog donjeg rublja i glavnog trgovca iznutricama u koloniji. Svi su, na moju radost, pokazali golem interes za moju ekspediciju.
»To je upravo ono što je koloniji potrebno«, proročanski je tvrdio trgovac iznutricama. »Moramo smjesta privući pozornost, da se izvučemo iz ovoga mrtvila.«
»Odnosno, ako nešto uopće i nađete«, nadovezao se opreznije vlasnik dućana.
»U to možete biti sigurni«, veselo sam mu odvratio. »Ne bih se ni trudio prijeći čitav ovaj put da nisam vjerovao u uspjeh.«
U tom sam trenutku uhvatio pogledom vrlo neobičnu skupinu ljudi iza njih kako prolazi rubom travnjaka. Povorka, na čijem je čelu bila upravo guvernerova dražesna supruga, sastojala se od crnih urođenika, dvanaestak njih. Njihova prisutnost doimala se utoliko čudnijom što se činilo da nemaju mnogo veze s društvenim događajem sred kojeg su se zatekli. Gledao sam za njima dok nisu nestali iza stabljika visokih biljaka posađenih u loncima. Čuo sam da je svega nekolicina pripadnika domorodačke rase još na životu, ali se njihova prisutnost činila svejedno vrlo zagonetnom.
»Bit ćc sva sila posjetitelja, to je sigurno«, nastavljao je trgovac iznutricama. »Još ćemo postati meta hodočasnika! Nova Sveta zemlja. To će sasvim sigurno pomoći trgovini,«
Odjedanput mi je pala na um krasna zamisao. Trebao nam je vodič. Kako bi bilo da uzmemo nekog od tih urođenika? Počeo sam se prisjećati kako su Europljani uzimali američke Indijance da im pomognu u istraživanju tog golemog kontinenta. Zapravo me čudilo da mi to ranije njje palo na pamet. Premda se većina onih koje sam vidio činila neprikladnom za posao, budući da su u urođeničkoj grupi uglavnom bile žene zrelije dobi, uočio sam barem jednoga tjelesno zdravog muškarca.
Počeo sam se ispričavati trojici novih poznanika. Baš dok sam se probijao kroz masu, primijetio sam na svoj jad da Potter ― koji je bio vodio glasan razgovor s nekoliko doktora ― čini to isto.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:35 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54671



PEEVAY, prosinca 1857.


Dvije KOČIJE došle su u Oyster Cave po naše, i stale kod moje kolibe po mene također. Na krovu su imale KOČIJAŠA kao i nadzornika eldridgea s onim lažljivim očima. Te dvije kočije bile su premale za nas, da, tako da sam jedva uspio ući i bilo je to grozomorno putovanje. Napokon smo stigli i mogao sam opet disati i dojurila je guvernerova žena, s preširokim osmijehom i rekla: »Ah, Eldridge, najdraži, ah dragi naši crni prijatelji, kako vas je lijepo vidjeti.« Zatim je pogledala pored nas u kočiju da nešto vidi. »Jeste li donijeli rukotvorine i koplja, kako smo se dogovorili?«
Pagerly mi je rekla da je Eldridge naredio da joj se to napravi, ali svejedno nitko nije, pa sam odgovorio: »Više ne pravimo takve stvari.«
Osmijeh joj je tada splasnuo kao da me mrzi. »Baš šteta.« Onda nas je dugo ostavila da čekamo pred vratima dok sluge nisu otišle po nekog drugog bijelog govnara po imenu JABLONG, koji je kako nam je rekla naše radosno iznenađenje, ali ga sluge nisu uspjeli pronaći pa su joj se usta stanjila kao da je nešto gadno pojela i rekla je da moramo ići u vrt. Nikada prije nisam bio na nurn zabavi i bilo je malo zanimljivo. To je bilo zbog Isusa što se rodio i zvalo se BOŽIĆ i bilo je pjevača ― koji su izgledali crveno i bolesno na suncu ― i također BOŽIĆNO Dr.CE koje je imalo svjećice i svjetlucave predmete kao da nosi odjeću. No, uglavnom je zabava bila od bijelih ljudi, i to mnogo njih, koji su svi glasno razgovarali i znojili se u previše košulja i jakni i golemih haljina i slično, a neki su pili čaj ako su uspjeli doći do njega. Kad su nas vidjeli, pogledi su im bili kao i uvijek, neki s mržnjom, neki sa smijehom, neki su samo zurili. Da, već sam poželio da me Pagerly nije nagovorila da dođem. Osim toga, nije bilo koristi jer moja mržnja s Majkom nikad neće prestati, kako je mislila. Majka je naime bila u mojoj kočiji kad sam došao i primijetio sam da me nije ni pogledala u znak pozdrava, nego samo nastavila gledati kroz prozor u bilo što drugo.
Svejedno, sada je bilo prekasno. Guvernerova žena i Eldridge poveli su nas do stola koji je bio zaklonjen iza biljaka, i to je stvarno bilo bolje jer je značilo da nas bijeli govnari neće više moći onako gledati. KLUPE su postavljene za sjedenje, a na stolu kolači i ŠALICE. Guvernerova žena ostala je stajati i izgledala kao da u tom trenutku želi samo biti negdje drugdje pa je poslala drugoga slugu da traži naše iznenađenje, Jablonga. Sjeli smo i Majka je počela pohlepno jesti, pa sam gonetao da je to razlog zašto je došla a ne, kako je rekla Pagerly, zbog kraja mržnje sa mnom. Majka je naime jako voljela kolače i rekla je da su oni jedino dobro kod bijelih govnara. Tada, upravo kad su drugi sluge lica sivih poput mutne vode donijeli čaj u ČAJNICIMA, grmlje se pomaklo i pojavio se visoki mršavi bijelac kojega nikad prije nisam vidio, s malom glavom i prevelikim osmijehom.
»Gospodine Wilson«, rekla je guvernerova žena, baš kao da mu želi reći zbogom. »Kakvo divno iznenađenje.« |
Dok sam gledao tog Wilsona koji je bio ŽUPNIK, prisjetio sam se Smitha i Robsona s našeg otoka gdje smo polako umirali. Da, ljubazno je glumio očima, kao i svi oni. Prema tome kako se trzao, nagađao sam da ima neku pohlepnu želju od nas, premda je teško bilo zamisliti što bi to bilo, osim ako je htio koplja i te stvari, kao guvernerova žena. Onda je došao još jedan koji se zvao Potter, a bio je teži, kao ratnik, crvene kose i brade.
»Smijem li se upoznati s vašim dragim gostima«, bila ja Wilsonova želja. Tako mu je Eldridge morao reći sva naša bjelačka imena da nam Wilson svakome može uputiti kratki osmijeh, kao da smo mala djeca, što mi je bilo jako mrsko. »Radi se o tome da imam za vas nekoliko pitanja.«
Sada se uključio i crvenobradi Potter. »Ja također.«
Guvernerova žena je imala onaj osmijeh mržnje. »Ali znajte da svakoga trenutka očekujem gospodina Jablonga.«
Sada je ispalo da nas svi ti bijeli govnari hoće, što je bila nerazmrsiva zagonetka jer su nas godinama htjeli samo zaboraviti. Župnik Wilson pitao je da li dolazimo iz svijeta, što je zvučalo kao neka glupost, a ne skrivena tajna jer odakle bismo drugamo dolazili? Kad sam odgovorio: »Da, naravno«, bio je tako sretan kao da je to najveća sreća i pljesnuo je rukama kao da hoće ubiti neku mušicu, a to se molio, kao što su često radili Robson i Smith. »Hvala ti Gospode za ovu blagovijest«, rekao je Bogu, sav blažen. »Gospodine Cromwell, moram vam reći da mi idemo upravo u tu zapadnu divljinu. Želim naime tamo pronaći Rajski vrt.«
To je bilo najzanimljivije. Da, nema te sumanutosti koju num neće izmisliti ako požele, znao sam to, ali ovo je svejedno bila nerazumljiva zagonetka. Znao sam Knjigu postanka, u početku bog stvori nebo i zemlju i sve tako, ali to nije imalo veze s nama.
Od naših se za to zanimala Majka, što je bilo čudno. »Tko je taj Rajski?« ― pitala je. Majka nije znala ništa biblijsko jer nije nikada išla u Robsonovu školu.
Župnik Wilson pogledao ju je kao da je jako smiješna i spremao se dati odgovor, ali sam ga mrzio što od nje pravi ruganje pa sam bio brži: »Raj nije čovjek. Raj je mjesto. Rajski vrt je bjelački Bog davno napravio da unutra stavi dvoje bijelaca, dok ih nije zamrzio, natjerao ih da pojedu posebno voće i istjerao van.«
Župnik Wilson osmjehnuo mi se kao da sam mu ja sada najbolja šala. »To je vrlo neobično tumačenje.«
Sada se majka grohotom smijala. »Ali to ne može biti. Kažete da je Bog davno napravio Rajski vrt? Ta svi znaju da Boga nije ovdje bilo dok vi bijelci niste došli i dovezli ga na svojim čamcima.«
»Bog je postojao prije nas«, odgovorio joj je Wilson, sav pametan. »Bog je, vidite, svugdje i oduvijek je bio.«
Bila je nerazmrsiva zagonetka zašto se Majka toliko zanimala. Uzela je tada lulu i duhan iz džepa da puši, što je za nju značilo razmišljanje. »On je svugdje?«
Wilsona je iznenadila njezina lula, ali se i dalje smiješio. Vidio sam da mu Majka uopće nije jasna. »Svugdje. Bog je na nebu i u najdubljem dijelu mora. On je u planinama i drveću. U pticama i životinjama i ribama također. Prije svega, on je u nama.«
Majka je zapalila lulu. »Onda je i u vama?«
Ovo mu se svidjelo. »Naravno, i u svakome od vas također«
Majka je počela izgledati opasno. Mislim da sam gonetao da se sprema nešto grozomorno. »I on je svugdje u vama?«
Wilson je kimnuo. »Dakako.«
»Onda je i u tvojoj smrdljivoj usranoj guzici, ha župniče? Jadnik stari, taj Bog, zarobljen tamo unutra, zar ne?«
»Mary!« ― dreknuo je Nadzornik Eldridge, ali bilo je prekasno. Župnik Wilson izgledao je čudno. Prvo se izbuljio i izbečio oči kao da će mu ispasti, ali je onda podigao bradu i pokušao se nasmiješiti, kao da Majka nije ni rekla ništa ružno, nego samo pristojne riječi. Naravno, njegovo brzo brzo brzo treptanje odavalo je sve. Guvernerova žena je samo problijedila kao da će se uskoro razboljeti. Zapravo su oni bili smješniji nego Majčine čarobne riječi, i oni su me tjerali u smijeh.
I dogodilo se nešto čudno. Majka je čula moje smijanje i tada me pogledala, što je bilo prvi put toga dana. Tada se ona nasmiješila. To je bilo iznenada, kao da joj je nehotice pobjeglo, ali mi je svejedno bilo zanimljivo jer to je bio prvi njezin osmijeh koji mi je uputila svih tih mnogih godina. Rekao bih da je to prvi otkad sam spalio ona koplja koja je napravila du ubije Robsona, prije onih mnogih ljeta kad je guverner došao na otok na kojem smo umirali. Toliko sam se iznenadio da sam se i ja nasmiješio. I tako sam se osjećao kao da napokon prestaje neka mrska bol.
Jedini num koji kao da nije mario za Majčine riječi bio je crvenobradi Potter, koji je izgledao kao da je vrlo zadovoljan. »Može li mi netko od vas reći«, pitao je osorno, »koliko dugo vaše žene nose djecu u trbuhu? I znate li što je to broj?«
Bila su to najgluplja moguća pitanja, a i besramna. No, nije dobio nikakve odgovore, pa čak ni mrgođenje jer je tada naišao još jedan novi num. Ovaj je izgledao ljuto, kao da su ga mravi izjeli, i nosio je nešto što nikad prije nisam vidio, a to je bila kutija od drva pokrivena pokrivačem. Položio ju je na tlo tako da je stajala na dugim nogama kao štapovima.
»Napokon«, rekla je guvernerova žena kao da joj je netko dao da jede nakon što je bila gladna danima i danima. »Gospodin Jablong je donio poseban stroj da napravi lijepe slike svih vas. Nije li to krasno?«
Slike? Nisam bio siguran je li to uopće krasno. No, Majka, je bila najbrža. »Niste nam rekli ništa o tome.«
»Ali kako sam i mogla«, odgovorila je guvernerova žena s onim smijehom, »kad sam vas tek danas upoznala?«
Bila je to samo igra. Začas sam pred sobom vidio put, i bio je to fini put. Digao sam se zato s klupe i sjeo pored Majke. Tako nas je bilo dvoje. »Zašto želite naše slike?« ― upitao sam.
Guvernerova žena me pogledala s mržnjom i smiješila se. »Mislila sam da će vam biti drago. Čekajte i vidjet ćete. Uživat ćete kad vidite kako su lijepe.«
Majka je vrlo žestoko udarila lulom o stol. »Ne pristajem na to.«
»Ni ja«, ponovio sam za njom. Zatim smo pogledali Pagerly i druge naše da im kažemo NE SMIJETE NI VI. To je jako razljutilo guvernerovu ženu i rekla je da nam Jablongova kutija neće nauditi, tuko da moramo. Eldridge joj je pomogao, da joj bude u milosti, da, i na kraju je uspjela troje naših natjerati da kažu da, što je tužno, ali barem nije bilo mnogo. I Jabong, koji je čudno govorio num riječi kao da mu izlaze iz nosa, nabavio je stolice za to troje da sjednu na njih i postavio ih ispred kipa koji je predstavljao bijelu govnarsku bebu kako skače i drži MAČ.
»Ali nisam još dovršio razgovor s vama, Cromwelle«, rekao je tada župnik Wilson. Vidjelo se da još uvijek bjesni zbog Majčinih čarobnih riječi, ali se pretvarao da je veseo, tako da sam pretpostavio da je rastrzan na dvije strane, kao pasja životinja kad hoće ukrasti meso iz vatre, iako je još uvijek prevruće da bi se diralo. »Gledajte, ja naime gajim nadu da biste pristali pridružiti se našoj ekspediciji kao vodič.« Znači to je on htio. Htio je da im pokažem svijet. I mogao sam misliti kako će im trebati kad su obični num stranci koji bi se izgubili ili bi ih izjele crne zmije. Da, zato je tako požurio k nama.
Crvenobradi mu je dobacio podrugljiv pogled kao da su neprijatelji. »Mislite li da je to stvarno pametno, župniče?«
Wilson ga nije ni pogledao. »Dakle, Cromwelle?«
Zašto bih? Oni ne bi nikad smjeli onamo otići, u svijet, koji je naš, a ne njihov. Bilo je stvarno odvratno misliti na to kako tamo gaze svojim čizmetinama i pohlepnim pogledima po našim mjestima s tajnim imenima i pričama. »Ne, neću.«
I Majka mi se ponovo nasmiješila, što je bilo mnogo za taj dan.
Župnik Wilson djelovao je iznenađeno jer nije mogao nešto takvo pojmiti. »Platili bismo vam. Imali biste hrane, obilje hrane, i udobno mjesto za spavanje.«
»Svejedno neću.«
Nije odustajao. »Molim vas, razmislite još o tome, recite mi još nešto. Sjećate li se da ste ikada vidjeli kakve neobične stijene ili planine, različite od ostalih? Moguće je da su sasvim blijede ili blistave.«
Ne bih mu rekao ni da sam znao. »Ne, ništa takvo.
»Dajte, Cromwelle. Razmislite pažljivo.«
No, tada je Jablong već bio gotov sa svojom kutijom za slike koja je bila naperena na naše tri koje su sjedile na stolicama i držale u krilu lule, što je guvernerova žena rekla da moraju jer izgleda tako lijepo. »Spremne«, rekao je i glava mu je nestala ispod pokrivača kutije. U tom sam trenutku spazio nešto čudno. Majka je stajala odmah do njega, i gledala s velikim zanimanjem, premda je maloprije rekla da mrzi njegov zanat.
»A sada osmijeh«, začuo se Jablong ispod pokrivača.
U tom trenutku Majka je ispružila ruku prema kutiji za pravljenje slika. Naslutio sam njezine namjere koje su bile tako smjele. No, nije mi palo na pamet ono drugo što će se dogoditi, a to je bilo najžalosnije, grozomornije i najstrašnije od svega.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:35 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54670



GĐA GERALD DENTON - supruga guvernera Tasmanije, prosinca 1857.


Kako je samo Gerald bio u pravu! Od trenutka kad je stigao, polutan Cromwell počeo je zloćudno utjecati na okupljene. Da stvari budu gore, ostatak skupine ― istinski prastanovnici ― bio je povodljiv, njegova majka Mary ništa manje. Tek što su sjeli da uzmu čaja, već ju je naveo da uvrijedi sirotog g. Wilsona, putujućeg svećenika, koji se samo došao lijepo pozdraviti. Kao da već to nije bilo dovoljno, kada je napokon stigao g. Jablon, dagerotiper, (i ne nastojeći se ispričati za zakašnjenje osim što je iritantno, onako galski slegnuo ramenima), Cromwell je začas gledao da zastraši druge crnce i nagovori ih da ne pristanu na ovjekovječenje svojega lika. Sve vrijeme optuživao me pogledima kao da ja iz toga nastojim izvući neku korist, a jedina želja bila mi je da malko ugodim tom društvu: kad je tako jasno vidljivo da su im dani odbrojeni, smatrala sam ništa manje nego svojom dužnošću da nastojim sačuvati nešto dirljivog sjećanja na taj nesretni narod, prije nego što postane prekasno.
Zahvaljujući Cromwellovim naporima uspjela sam nagovoriti samo tri dame da prevladaju stid i puste da im se snime dagerotipije¹, a čak je i to iziskivalo dosta uvjeravanja. Priznajem da sam bila razočarana što nisu nosile neku lijepu plemensku nošnju (što bi mi bilo razumljivo) jer im je odjeća bila uistinu jeziva, zapravo, bile su odjevene kao siromasi u bijelaca. Međutim, duge glinene lule pridodale su tome prizoru neobičnost i teško je bilo zamisliti manje ženstvenu naviku ― i kad su zauzele mjesta, rekla sam im da ih drže u krilu tako da se dobro vide. Nadalje sam predložila da Jablon snimi još i svaku posebno, tako da se uspomena što cjelovitije sačuva.
Kada sam se za to gotovo potpuno pobrinula, nisam se mogla dalje zadržavati jer sam osjećala da uvelike zapostavljam dužnosti domaćice. Već sam naime mogla čuti glasove koji su dopirali s druge strane zaslona od lončanica, po kojima sam znala da je božićno prikazanje počelo. Nisam željela ostaviti loš dojam svojim izostankom, te sam se diskretno povukla zaobišavši ukrasno bilje. Kad sam pogledala, vidjela sam da su odvjetnik Phelps, zapovjednik lučke kapetanije Carey i kapetan Dacre upravo izašli na pozornicu, i dosta su krasno svi izgledali, iako pomalo pogođeni vrućinom, u prostim pastirskim odijelima ― gdje ih je pozdravio g. Henderson iz Hobartske banke, koji nam je bio Josip. Smještala sam se u stražnjem dijelu gledališta kada sam začula nekakvu lomljavu iza sebe. Gotovo trenutačno uslijedio je iznenadni vrisak. Nešto je u njemu dalo naslutiti da se događa nešto teže od puke nezgode te sam se, prilično uzrujana, vratila istim putem.
Kakav me strašan i tužan prizor dočekao! Ona žena, Mary, ležala je ukočeno na tlu, njezini prijatelji okupili su se oko nje, a na licima im se jasno ocrtavala prestravljenost. Do nje je također čučao dr. Potter, kolega g. Wilsona. Primijetivši moj upitni pogled, kratko je kimnuo glavom. »Rekao bih da ju je izdalo srce.«
¹ Prvi fotografski postupak, što ga je izumio franc. slikar Daguerre, kao i snimka (pozitiv) dobivena tim postupkom.
G. Eldridge odmahnuo je glavom na ovaj nesretni događaj, a s takvima se posljednjih godina zacijelo i prečesto susretao. Začas su me obuzele tužne misli. Kako li nas samo iznenada pogađa ruka sudbine! Dok mi zatvorenih očiju prolazimo kroz život, uljuljani u udobnost rutine, iz blizine, i svakoga trena ― vreba ledeni stisak smrti! U jednome tenutku ta jadna žena stajala je među nama puna života, u sljedećem je okrutno ugrabljena. Srce mi se kidalo zbog sirotih crnaca, pa sam čak pomalo sažalijevala i mrskoga Cromwella, koji je sjedio do majke, ispuštajući neki nevjerojatan jauk, i svako malo je vukao za ruku, kao da vjeruje kako bi je ipak mogao probuditi.
Ne bi se reklo da su svi prisutni bih ispunjeni boli. Teško je vjerovati, ali čak i sada, usred ovakve nesreće, našao se netko čija je jedina pomisao bila da se potuži, i čak da krivnju baci na jadno stvorenje bez kojega smo ostali.
»Polomljen je« ― cvilio je Jablon, razgledavajući svoju dosadnu napravu koja je ležala na tlu do sirote Mary. »Ona je to učinila.«
Jedva sam mogla vjerovati njegovim riječima. »Kako se usuđujete reći takvo što?«
»Vidio sam je kroz leću. Nagnula se da ga gurne i onda paf, pala je.«
»Vaša primjedba je neukusna i neistinita«, rekla sam odrješito, no čak ni tada nije pokazivao znakove kajanja, već se sav predao ispitivanju uređaja. Urođenici su stali žalovati na vrlo dirljiv način, premda sam bila pomalo iznenađena da nisu svoju bol izražavali glasno, kao što to čine neki sredozemni narodi, nego su se nekako zatvorili u sebe, poprimivši izraz tuge i povučenosti. Njihov plač je svejedno privukao pažnju glavnoga skupa, jer sam postala svjesna da su glumci umuknuli, a kroz grmlje su virila lica znatiželjnika. Među prvima sam na svoju radost ugledala Geraldovo. Kimnuo je ozbiljno kad sam mu opisala što se dogodilo.
»Kakva strašna nesreća.«
»Pozovite kočjje, molim vas«, zatražio je polutan odjedanput se vrativši lošem vladanju. »Moramo natrag. Vodimo je sa sobom.«
Liječnik, kolega g. Wilsona, koji je Maryno lice prekrio njezinim šalom, pobunio se: »Ali zar nije ispravnije odvesti je u bolnicu?«
Gerald je kimnuo glavom. »Rekao bih da jest.«
Mješanac je, po običaju, uporno otežavao stvari. »Ona je naša. Dajte nam je.«
»Ništa vi ne brinite«, rekao mu je Eldridge, uputivši Geraldu pogled ohrabrenja. »Svakako će vam brzo biti vraćena.« Usprkos njegovom okaljanom ugledu, rekla bih da sam mu bila vrlo zahvalna.
Ne obraćajući više pažnju na Cromvvella, na sve sam načine nastojala nagovoriti crnce da još ostanu, kako bismo ih utješili koliko je god moguće u tim trenucima bola, ali nisam uspjela; bili su silno nestrpljivi da odu s tog žalosnog poprišta. Nevoljko sam naložila da se dovezu kočije i začas je to neveliko društvo otišlo. Bilo je nemoguće odoljeti najdubljim i najnježnijim osjećajima gledajući na stolu nedovršene kolače i čaj što ga nisu dospjeli popiti.
Svejedno je ostala činjenica da veći skup još uvijek nije bilo gotov. Božično prikazanje se nastavilo i pobralo topao pljesak te su naši gosti, usprkos onome stravičnom događaju, kroz razgovore i jelo hrabro odolijevali osjećajima. I sama sam se pridružila, uvjerena da sirota Mary ― koja je djelovala kao vrlo odvažno stvorenje ― drugačije ne bi ni htjela. Prošlo je neko vrijeme dok se nismo oprostili i od posljednjeg gosta, i sa zadovoljstvom mogu reći da, s iznimkom sirote Mary, svečanost nije bila neuspjela. Bila sam toliko zauzeta da nisam stigla doznati što je oko nje na kraju odlučeno.
»Ostavili smo je u skladištu«, tumačila je domaćicA gđa Murray. »Iznijeli smo je kroz vrt tako da nitko ne vidi.«
To mi se činilo razumnom odlukom, jer je ondje bilo prostrano i svježe. »Jeste li obavijestili bolnicu?«
»Svaki čas očekujemo kola.«
U tom trenutku sam se nečega dosjetila. »Je li monsieur Jablon još uvijek ovdje?«
Gđa Murray rekla je da misli da ga je vidjela za stolom gdje su sjedili crnci, i tamo sam ga i našla kako još uvijek petlja oko svojeg uređaja. Nastojala sam zaboraviti njegovo ranije sramotno vladanje, držeći ga jednostavno posljedicom uzrujanosti što mu je stroj oštećen.
»Je li upotrebljiv?«
Samo je slegnuo ramenima. Povela sam ga u skladište. Ako je Mary i bila stidljiva pa nije dopustila da je se slika, bila sam uvjerena da bi, vidjevši portrete svojih prijateljica, tražila da joj se i samoj načini jedan takav. Smatrala sam da mi je upravo dužnost pobrinuti se za trajnu uspomenu na ovo nesretno biće koje nam je tako naprasno oduzeto: ovjekovječiti tu veliku staricu, makar i u trenutku dok napušta ovaj svijet. Na stravičan način, to je postajalo i sve žalosnije uputno, s obzirom na to kako se smrt prikrada sve bliže i bliže svakome članu njezina nesretnog roda.
»Pokušat ću«, pristao je monsieur Jablon, »premda ne znam hoće li htjeti raditi.«
Noga stalka uređaja bila je polomljena, ali ga je uspio podbočiti vrećom krumpira i začas se unio u obred svojega poziva: otvarao širom vrata da uđe dovoljno svjetla, zatim petljao s raznim plosnatim drvenim kutijama i komadima stakla, nestajući ispod tkanine prekrivača. U međuvremenu sam pozvala dva vrtlara da sirotu Mary namjeste u sjedeći položaj, što sam zamislila tako da je se nasloni na kutiju jabuka, koja se neće vidjeti. Međutim, čim su to pokušali učiniti, pojavila se nova poteškoća.
»Ne možemo je pomaknuti. Tvrda je kao kamen.«
Gotovo istovremeno ispod zavjese zagonetne kutije doprla je sva sila galskih psovki. »Potpuno je pokvareno«, mrko je izjavio Jablon kad je izronio natrag u svijet.
Bilo mi je to, priznajem, silno razočaranje, prije svega zato što se nisam mogla oteti osjećaju da sam iznevjerila jadnu Mary.


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:36 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54669


GĐA EMILY SEATON, prosinca 1857.


Iznenadilo me kada sam začula Nicholasov korak u hodniku. Očekivala sam da će ostati u bolnici do večeri.
»Ne mogu se zadržavati, Emily«, objasnio je, pomalo zadihan. »Radi se o tome da te moram zamoliti za veliku uslugu. Sjećaš li se doktora kojeg smo sreli na primanju u guvernerovoj palači? Onoga kojeg poznajem iz studentskih dana? Pottera.« Na licu mu se pojavio osmijeh, no on se uvijek s užitkom prisjećao studija u Londonu: prijatelja, mnogobrojnih psina ― od kojih su neke bile više nego obijesne ― koje su jedni drugima priređivali. »Jutros je svratio u bolnicu i rekao da bi nas volio ponovo vidjeti. Nezgoda je u tome što zakratko odlazi te sam mislio da je jedino rješenje da ga danas pozovemo na večeru. Bilo bi sramota da ode a da nismo imali prilike porazgovarati i prisjetiti se starih vremena.« Nicho las se tada uzvrpoljio. »Znam da sam ti ostavio premalo vremena za pripreme.«
Nisam se mogla ljutiti na Nicholasa. »Ništa se ti ne brini. Snaći ću se nekako«.
I dalje je bio nervozan. »Zapravo sam se nadao da bi mogla natjerati kuharicu da se stvarno potrudi. Volio bih ostaviti dobar dojam. Radi se o tome da je Potter postao dosta istaknut čovjek.«
Svakako je izabrao nezgodno vrijeme: Božić nam je takorekuć pred vratima, novca za domaćinstvo premalo. Nisam međutim imala namjeru ostaviti gosta u uvjerenju da smo sirotinja. »Neće biti lako«, rekla sam mu, da baš ne shvati moj trud kao nešto samo po sebi razumljivo, »no vidjet ću što se može učiniti.«
Lice mu se sasvim ozarilo na ove moje riječi. Nicholasu se uvijek na neki drag način može na licu pročitati što osjeća. »Idem reći Dobbsu da dobro očisti kočiju. Razmišljam o tome da sam odem do njegova prenoćišta i dovezem ga ovamo, tako da mu usput malo pokažem grad i možda ukažem na koju znamenitost. Još će se iznenaditi kada vidi da imamo više duha nego što je očekivao.«
Veselo sam se dala u pripreme, iako su morale biti užurbane. Djeca su, dakako, morala biti lijepo dotjerana, što mi je zadalo mnogo muke, od pritužbi na češljanje do suza kad bi nešto pikalo. Nicholasovo kašnjenje još više je doprinijelo napetosti jer su zbog tog odgađanja postala nemirna, a sve vrijeme trebalo je i držati na oku kuharicu koja je, prepuštena sama sebi, znala odlutati u čudne metode. Mala Frances uspjela je umočiti rukav u umak od jabuke ― premda se, srećom, nakon što smo ga dobro otrli nije više poznalo ― dok je Toby umalo izazvao katastrofu gurnuvši Louisu tako da je gotovo srušila kuharicu upravo dok je prenosila pečenu ribu iz pećnice, i to točno u trenutku kad sam začula kočiju kako se zaustavlja pred kućom. Jedva sam imala vremena da ga ukorim te da ih zatim izguram u salon i postrojim u što ravnijoj liniji, dok je kuharica odbacila pregaču umrljanu ribom, izravnala kapu i potrčala k vratima.
Nicholas je sav cvao kad je uveo dr. Pottera u sobu. Moram priznati međutim da sam osobno osjetila manje topline prema našemu gostu. Još na primanju u Guvernerovoj palači, primijetila sam njegovu zagonetnu šutljivost koja je sada više dolazila do izražaja, tako da su mu ljubazni pozdravi zvučali malko usiljeno. I komplimentima se suviše razmetao dok je onim svojim prigušenim glasom najprije hvalio djecu, potom mene, pa naš salon i namještaj, te napokon, kad su djeca poslana na spavanje, a mi sjeli za stol, svako jelo koje je stavljeno pred njega, uključujući i kuharičin -souffle- koji je tako jadno nabujao. Koliko god mi te riječi nisu godile, toliko mi je milo bilo gledati njihov učinak na Nicholasa koji je uživao u svakoj od njih.
Razgovor je ubrzo skrenuo na studentske dane, kako sam i očekivala, i stali su spominjati na sve strane kojekakve nadimke. Velik dio rečenog mi je malo što značio, a svejedno nisam mogla a da ne primijetim kako se njih dvojica, premda su bez sumnje imali zajedničkih
poznanika, ipak nisu poznavali onako dobro kao što sam mislila, i to sudeći po velikom broju potpitanja ― koji dom, koji predavači, koji prijatelji. Nisu, međutim, nalazili ništa manje užitka u prisjećanju i večer je bila vrlo uspješna, ili barem do trenutka kad je dr. Potter pokvario raspoloženje.
»Sjećaš li se staroga Edwardsa?« ― upitao je. »Ljudoždera.«
Nicholas se nasmijao, poprimivši škriputav glas kojim je valjda oponašao spomenutog. »To nije odgovor, to je nanošenje sramote Hipokratovom imenu.«
Potter se grohotom smijao, mada, bilo je nečega u tom smijehu ― kao i u mnogočemu drugome kod tog čovjeka ― što mi se nije činilo do kraja iskrenim. »Vidio sam ga nedugo prije nego što smo otišli iz Londona. Siguran sam da te je spomenuo i govorio kako si bio sposoban.«
Nicholas je sav živnuo.
»Naravno da ga je začudilo što si nas napustio i nestao iz Londona. I nije bio u tome usamljen.«
Zašto naprosto nije mogao šutjeti? Nicholas je tako bio uživao, a sada je poprimio tužan izraz. Rijetko je govorio o danima koji su uslijedili po okončanju njegovih studija, no znala sam da su bili bolni. Druge, na čijoj strani su bili naslijeđeni novac ili obiteljske veze, ne bi toliko pogodilo da nisu uspjeh naći namještenje jer bi otvorili privatnu praksu, ali jadni Nicholas ne samo da nije imao tih pogodnosti nego se čak morao trsiti i da dotjera studij do kraja. Bio je upravo primoran da preuzme položaj liječnika na transportnom brodu. Sve je naposljetku ispalo u najboljem redu, no ta je tema i dalje pekla. Hladno sam pogledala našeg gosta.
Nije ništa primjećivao. »Ali bilo je to pametno s tvoje strane. Napokon, da si ostao u Londonu, zar bi ikada upoznao krasnu Emily?« Promotrio je ribu i pažljivo iščeprkao koščicu. »Ali, da se sada vratiš, siguran sam da ovaj put ne bi tako lako umaknuo.«
Nicholas ga je zamišljeno gledao. »Misliš?«
»Znam. Došli smo na svjjet u najteže vrijeme. Pa, ako si ikad razmišljao o povratku, bio bih sretan da ti pomognem.« Zatim se meni obratio. »Što vi mislite, gospodo Seaton? Kako bi se vama svidjelo postati supruga gospodina londonskog doktora?«
Počeo me zamarati zvuk njegova glasa. »Doista, doktore Potter, sasvim sam zadovoljna ovim stanjem. Ovdje mi je dom.«
»Bez sumnje, bez sumnje«, smijao se i kratko mi zapljeskao, da bi nas odmah potom stao gnjaviti opširnim opisom Londona i kako se promijenio ― odnosno popravio ― od Nicholasovih studentskih dana. Čuli smo sve o novim kazališnim predstavama, novim dućanima, restauracijama i kolodvorima, o parkovima kojima šeće otmjen svijet i utrkama na kojima se kladi. Prije svega, ćuli smo o velikim ljudima koje je dr. Potter upoznao, od glumaca i liječnika te članova parlamenta pa do nižih članova kraljevske obitelji. Sve vrijeme gledala sam Nicholasa kako zaneseno sluša. Osjećala sam kako u meni raste nemir. Nisam imala ni najmanju želju ići u London. Najedanput je sada taj Potter, koji mi se od početka nije sviđao i koji je jeo našu hranu, stvarao među nama podjelu, distancu zapravo, koje ranije nikad nije bilo.
Bilo mi je, sve u svemu, drago kad je kuharica odnijela zdjelice za desert, a naš gost napokon pokazao namjeru da ode.
»Gospođo Seaton, vaš sam dužnik. Uistinu ugodna večer.«
»Odvest ću te do konačišta«, ponudio se Nicholas.
»Moraš rano ustati«, podsjetila sam ga, ne želeći da provede ni minute više s tim čovjekom. »Možda bih trebala pozvati Dobbsa.«
»Dobbs, bit će, već čvrsto spava. Osim toga, možemo putem još porazgovarati.«
Dr. Potter očito nije imao ništa protiv takve ponude. »Jesi li siguran? To je doista lijepo od tebe.«
Nisam se dalje zadržavala nego se odmah povukla na spavanje. Znala sam da put do Potterovog konačišta koje je blizu luke, ne traje dulje od četvrt sata te sam se, ležeći u postelji i nastojeći zaspati ― glave pune turobnih misli o obiteljskoj neslozi i brodovima u oluji ― začudila kad je prošao skoro čitav sat, a Nicholasa još nije bilo. Čuđenje je ubrzo preraslo u uzbunu te se uskoro nisam uspijevala osloboditi misli o konju, koji je znao biti plah, kako se trza unatrag i prevrće kočiju ostavljajući sirotog Nicholasa da leži zaboravljen u nekoj mračnoj grabi. Još je nekoliko trenutaka prošlo a on se nije pojavljivao, pa su me stali moriti novi strahovi. Nisam vjerovala tom Potteru. Što ako je Nicholasa nagovorio na kakvu strahovitu glupost; nekakav pokušaj da osvježe izgrede iz studentskih dana? Nedaleko luke bilo je nekoliko krčmi na lošem glasu, gdje su nasilje i pijančevanje bih uobičajena stvar. Nije to bilo ono najgore. Vidjela sam žene kako čekaju na vratima čak i za dnevnog svjetla, odjevene onako prostački, u jeftinu čipku i čarape, nastojeći namamiti čestite ljude. Nicholas ne bi ni pogledao takve žene, govorila sam si, no svejedno nije bilo lako sačuvati mir, pogotovo kad se uzme u obzir s kakvim je strahopoštovanjem promatrao Pottera.
Sve u svemu, više mi je nego laknulo kad sam napokon začula konja kako se zaustavlja pred kućom. Olakšanje je međutim bilo kratkoga vijeka jer se, umjesto prisnog škljocanja ključa u bravi, začulo snažno kucanje. Strčavši dolje, stigla sam do vrata prije kuharice i ugledala čovjeka grube vanjštine.
»Gospođa Seaton? Imam poruku za vas.«
Rukopis, premda je izgledao kao Nicholasov, bio je više črčkanje nego uobičajeno uredan i trebao mi je trenutak da odgonetnem riječi. Napisao je da se netko u konačištu dr. Pottera naglo razbolio i da će se morati neko vrijeme zadržati. Vrativši se u postelju, bila sam još uznemirenija nego prije. Kako to, pitala sam se, da je kod te bolesti, koju se nije potrudio imenovati, trebalo tako dugo pružati pomoć? I zašto je to zahtijevalo ne jednog nego dvojicu liječnika? Proklinjala sam se što nisam zadržala glasnika da ga bolje propitam. Tako su prolazili sati, a san mi nije dolazio na oči dok sam se meškoljila i prevrtala po krevetu. Zora je svanula, a ja sam još uvijek bila sasvim budna, kad začuh poznato kloparanje kočije kako se vraća.
Nicholas je bio blijed kao krpa kada je ušao u sobu. »Oprosti mi, Emily. Nisam pojma imao da će toliko potrajati.«
Poznajem dobro svaki njegov pogled, svako njegovo raspoloženje i sada, dok sam ga promatrala, užasna me jeza stala prožimati. Vidjela sam mu u očima, jasno kao da ju je naglas izrekao: laž. Najedanput, u tom neznatnom djeliću sekunde, činilo mi se da se čitav svijet iskvario, a nisam čak ni bila sigurna zašto je i kako je do toga došlo. Na vlastito iznenađenje, glas mi je i dalje bio miran. »Tko se to razbolio?«
»Neka žena što je odsjela ondje gdje i Potter.«
»O čemu se radilo?«
»Nekakva infekcija.«
I pacijentica i bolest bili su suviše općeniti. »Zašto je to tako dugo trajalo?«
Sada je naslutio moju sumnju i u očima mu se javio oprezan pogled. »Morali smo izvesti mali zahvat.«
»Kakav zahvat?« ― lovila sam ga na detaljima, makar i samu sebe time uništavala.
»Zar je to važno?« Glas mu je postajao ljutit. »Oprosti Emily, jako sam umoran. Idem se okupati.«
Otišao je iz sobe, ali nije umaknuo. Navukla sam kućni ogrtač i pošla za njim. Vrata kupaone bila su već zatvorena i iznutra se čulo pljuskanje. Kuharica je vjerojatno prisluškivala nakon takve čudnovate noći, no jedva da mi je bilo stalo. »Reci mi gdje si bio«, zahtijevala sam nešto tišim glasom.
»Već sam ti rekao«, odgovorio je.
»Lažeš!«
»Za Boga miloga!«
Nisam ga puštala na miru. Brava nikada nije dobro radila i podigavši malko vrata, bez poteškoća sam ih otvorila. Ušavši unutra, vidjela sam da je Nicholas skinuo košulju, stajao pored korita za rublje i iznenađeno zurio u mene. Odjeća mu je bila smotana u ruci i očito ju je namjeravao baciti u vodu. Zgrabila sam je bacivši se na nju. Neko vrijeme smo se natezali, ali tada je popuštao i ja sam izborila pobjedu.
»Emily,što to radiš?«
Očekivala sam crvenilo i puder. Očekivala sam miris jeftinog parfema, jeftine puti, puti prostitutke. Povrh svega, očekivala sam miris prevare.
Začudo, nije bilo ničega. Rukavi košulje bili su malko umrljani nečim smeđkastim, nalik zgrušanoj krvi. Što se mirisa tiče, mogla sam osjetiti tek blagi vonj kirurškog zahvata.


Colonial Times, prosinac 1857.
SRAMOTAN INCIDENT U HOBARTSKOJ BOLNICI ― UKRADENI POSMRTNI OSTACI UROĐENICE
Grozan i jezovit događaj zbio se tijekom ranih jutarnjih sati u utorak kada su trojica muškaraca iz hobartske bolnice odnijela leš jedne urođenice. Sumnje su se javile kad je prolaznik, g. Thomas Perch, koji se vraćao kući iz krčme »Sidro«, primijetio pred bolnicom dva maškarca kako u stražnji dio kola uguravaju nešto što je bilo ljudskog oblika. Kad im je viknuo neka stanu, nisu se osvrtali nego uskoćili u vozilo, dok je treći čovjek, u svojstvu njihova kočijaša, trznuo uzdama te su se odvezli velikom brzinom.
Silno uzbunjen, g. Perch obavijestio je hobartsko redarstvo i policijski službenik Richards brzo je stigao na mjesto događaja. Pregledavši prozore u prizemlju, otkrio je da je jedan od njih djelomice otvoren, a na zidu oko njega krvave mrlje. Ušavši kroz prozor a prostoriju, ugledao je grozan prizor, komadi kože i ostaci tijela lržali su razbacani po tlu, ukazujući na neku strahovito smrtonosnu borbu koja se ondje odvijala. Međutim, kada je upravitelj bolnice, dr. Lionel Gifford stigao, objasnio je da te prostorija koristi za pohranu leševa, te da su jezivi ostaci sasvim sigurno pripadali urođenici po imenu Mary, koja je onamo donesena tek prije dva dana. Daljnja je istraga pokazala da sa provalnici vjerojatno uspjeli samo djelomično otvoriti prozor prostorije jer se zaglavio te su iskasapili leš ― koji je bio povećeg obujma ― kako bi ga mogli odnijeti iz sobe. Što se tiče motiva ove bizarne i užasne krađe, za pretpostaviti je da su se kradljivci htjeli domoći ženina kostura. S obzirom na krajnje smanjen broj urođenika u koloniji, njihove kosti privlače pažnju muzeja i znanstvenih institucija u Europi.
Gđa Gerald Denton, guvernerova supruga, koja je zabavljala sve preživjele urođenike u trenutku kad je ta žena po imenu Mary preminula i koja se izjašnjava kao velika prijateljica nesretnih crnaca ― izrazila je potresenost i ogorčenost zbog ovoga zločina, a njezin suprug zatražio je da se počinitelji pronađu i kazne. Budući da nije poznato gdje se leš nalazi, postoje nagađanja da su članovi bolničkog osoblja umiješani, i premda dr. Gifford tvrdi da je to sasvim neprihvatljivo, izjavio je da će se sa svakim liječnikom čija se umiješanost utvrdi postupiti vrlo strogo.
Viši inspektor hobartske policije McBride obećao je cjelovitu istragu. Svjedok, g. Perch, premda je samo nakratko vidio otmičare, opisao je vozača kao niskog ali zbijenog, dok je jedan od onih koji su nosili tijelo bio viši i imao bradu. Trećega nije jasno vidio.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:36 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54668




Dr. THOMAS POTTER, prosinca 1857.


19. prosinca
S.= više nego beskoristan. Uspaničio se u ključnom trenutku. Osobno uspio stišati ga snažnom pljuskom po obrazu.. Osobno bez sumnje da spašeni od katastrofe samo
Hooperovim brzim djelovanjem na kočiji. Krajnje alarmantno. Posljedice s. obz. na otkriće = v. ozbiljne s obzirom na vlastitu budućnost + također s obz. na budućnost ideja. Jedina nada = uljez predaleko da bi nas jasno vidio.
Potrudio se ne zaokupljati takvim brigama. Izvezao se iz Hobarta (ulice srećom prazne) do mirnog područja na obali. Od nanesenih grana zapalio vatru za grijanje vode, zatim počeo bacati otpad u more. Posao = zamoran + mnogo sporiti nego osobno pretpostavljao (bez S.-ove pomoći = samo cendrao) te se osobno pobrinuo poslati Hoopera gđi S. da s obz. na njegovo izbivanje spriječim njezinu paniku, te raspitivanje itd., itd. Kad se Hooper vratio, osobno ga upotrijebio za pomoć u zadatku. Pokazao se odličnim pomagačem + krajem noći on = pravi pravcati kirurg (+ općenito mnogo korisniji od S.) Osobno sve više zadivljen s obz. na njegov karakter. On = neobrazovan no ne glup + pokazuje velik interes za ideje, koje sasvim dobro razumije.
Napokon završili u zoru. Osobno zadovoljan uzorkom = odličan + mnogo bolji od onih s Flindersa koji svi = oštećeni ili necjeloviti. Osobno čak uočio blage no primjetne karakteristike (nedostatak čvrstine + pravoga vlakna itd., itd.: usp. otporan saksonski tip). Također pronašao talisman oko vrata lešine, načinjen od životinjske kože + sadrži neke vrste kostiju. Dobar primjer divljačkog praznovjerja. Stoga nadam se = ipak vrijedno truda. Donio pohranjene materijale + smjestio novi uzorak pomno među njih. Prvo veće uzorke umotao u tkaninu. Potom sve ovio s nekoliko pokrivača radi umekšanja. Zatim stavio sve u pamučnu vreću na kojoj osobno napisao tip, ime, spol itd., itd. Svezao talisman o vrat vreće. Napokon sve spakirao u sanduk.
Dobro uplašio S.-a prije otpravljanja kući (v. lako): upozorio da ne smije reći nikome o pohodu, uključujući i šašavu suprugu, jer = sigurno mu navaliti nesreću. Nadam se + vjerujem da će učiniti kako mu rečeno. Došli u luku u 7 ujutro. Manjani pokazali slab interes jer = v. zauzeti s obz. na vlastite poslove + osobno bez poteškoća ukrcao uzorak na Sincerity. Vratio se u sobu, oprao + prepustio se zasluženom odmoru.
20. prosinca
Vrijeme i dalje lijepo i toplo. Kupio primjerak lokalnih novina, Colonial Times. Zabrinut da je incident = silno zabrinuo sentimentalne budale itd., itd, neke čak i na najvišim položajima.Vrlo zabrinjavajuće. Ako osobno jednom unesem uzorak u Englesku, sigurno nitko neće pitati odakle mi. Ovdje, međutim, pitanje predstavlja stvarnu poteškoću. Srećom, uljezov opis = nedostatan.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:37 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54667



PEEVAY, prosinca 1857.


Ujutro je bijelac G. FORBES dojahao, kao što nekad čini, da pita ako hoću opet rezati kita tog dana za novac, i kad sam mu rekao ne, Majka je naime sada mrtva, izgledao je iznenađeno i rekao da, on suosjeća sa mnom, čitao je o tome u novinama. Tada je pogledao dolje i silno se mrštio i rekao nešto što je bilo zanimljivo: »Nisam shvatio da ti je bila majka. Vrlo mi je žao. Nadam se da će uhvatiti krivca tko god bio.«
To je bila nerazmrsiva zagonetka. Zato sam ga pitao: »Koga moraju uhvatiti?«
Na ovo se posramio, primijetio sam, ali sam ga natjerao da mi kaže tako što sam pitao svako pitanje, i skakao s jednoga na drugo dok nije sve ispričao, svaki grozomorni dio. Doznao sam tako za prostoriju u bolnici, o čovjeku koji je vidio, o lopovima kojih je bilo tri i njihovim KOLIMA. Doznao sam o prozoru koji se nije dao otvoriti i o koži koja je bila izrezana. To je bilo pravo otkriće. I tako se sve na svijetu promijenilo. Sva ona pucanja i gonjenja i mala djeca bačena u vatru, sve ono čekanje smrti na otocima smrti gdje ti pijesak puše u oči, i prevare od Boga, sve to naime nije bilo tako strašno kao ovo što su učinili Majci. Ubijanje je bilo bolje, da, jer to znači da te mrze i da te se boje što je neka čast, dok je ovo rezanje i igranje samo nešto za prezir, odvratno da ne može gore. Od toga je bila mala, ništa, čak ni prah. Mislio sam da sam stvarno poznavao do kraja zlobu bijelih govnara ali ne, nema kraja, sada sam uviđao.
Forbes je otišao zabrinutog izgleda kao da misli da ga sada mrzim samo zato što je bijel kao i oni drugi koji su ono učinili Majci, a malo i jesam, da. I tako sam ostao sam i boljela me je krv te nisam znao kamo da odem ni što da radim jer je sve postalo loše. Počeo sam hodati, ići prema Oyster Caveu da možda vidim Pagerly i ostale i razgovaram s njima, ali ono-što-su-učinili-Majci mi je svakim korakom naviralo dok se nisam posramio da je to sve moja krivnja jer sam im pustio da odvedu jadnu Majku. I onda na kraju nisam mogao jer sam se bojao njihovih pogleda, nego sam se okrenuo natrag prema kolibi. Sjedio sam vani i promatrao rijeku i sunce kako se spušta, gladan nečega što smiruje, ali ne, nije dolazilo jer je ono-što-su-učinili-Majci sjedilo odmah pored, tako da sam jedva primjećivao nekakvu rijeku. Kada je zahladilo i počeli su zujati kukci što ujedaju, ušao sam unutra, ali ono-što-su-učinili-Majci je ušlo brže. Još uvijek je bilo tamo kad sam legao i usred te noći, kada je sve bilo tiho osim miševa koji su trčkarali amo-tamo, ono me odjedanput probudilo i reklo evo me, kao da je opet novo.
Upravo u tom mraku došla mi je prva misao. Ona je bila TO BIJELI GOVNARI MISLE O NAŠIMA. To razmišljanje bilo je samo malo, da, i trebalo mu je vrlo malo da se uobliči, ali male stvari mogu narasti, kao kad vjetar napravi malenu rupu na krovu kolibe i zatim neprestano puše sve dok se rupa ne proširi sve više i odjedanput krov odleti. Tako je i bilo. Dok sam tako ležao usred noći, moja sljedeća misao bila je BIO SAM GLUP ŠTO SAM IŠAO UČITI RIJEČI I BOGA BIJELIH GOVNARA JER OD TOGA NIJE BILO NIKAKVE KORISTI U BORENJU S njima. Nakon toga je slijedilo trebao sam ih naprosto NEKOLIKO PROBOSTI I POGINUTI DOK SAM IMAO PRILIKU. Najgora je bila zadnja, a ta je bila MAJKA JE BILA U PRAVU, JA SAM BIO U KRIVU, I ZBOG MENE SMO OVAKVI KAKVI JESMO.
Nakon svih tih različitih misli ustao sam i dao se na posao. Prvo sam upalio svijeće tako da mogu vidjeti. Zatim sam uzeo ČAJNIK i bacio ga da odleti kao ptica u zid i ode u mnogo malenih smeđih djelića. Zatim sam polomio noge stolica i stola i njima udarao po policama, tako da su se srušile, vrlo glasno. Nakon toga sam stavio zajedno komade stola i stolica, zajedno s knjigom i cilindrom sve na veliku hrpu, baš pokraj zavjesa, tako da je planula vatra, vrlo lijepa, koja je spalila KOLIBU.
Kada je koliba prestala gorjeti bilo je jutro. Sjedio sam tako, njušio miris pepela i gledao kako se mali dimovi dižu i gonetao što da sada radim. Bilo bi divno paliti još ― zapravo sve ― ali je po noći pala kiša tako da sam nagađao da se ne bi previše uhvatilo. Onda sam pomislio da ubijem nekoliko govnara ― svejedno koje ― i premda sam to jedva stvarno mislio, svejedno sam otišao u grad Hobart kao da bi to ipak moglo biti stvarno.
Ulice su bile vruće i prašnjave tog dana, sjećam se, i bilo je zanimljivo hodati amo-tamo, samo ja među svim tim bijelcima, tisućama i stotinama, i svi su užurbano hodali ili me pogledavali kao da sam pogriješio i da to nije moje mjesto. I pokušao sam se prisjetiti kojeg je dana svijet postao njihov, i mislio sam da je to vjerojatno bilo onda kad se majka razboljela u šumi, i kad sam zapalio ono drvo i pokazao Robsonu gdje smo. Da, da, trebao sam ga samo ubiti kopljem, i druge također jer bilo bi to lako. Sada je bilo prekasno. I da sam ih ubio nekoliko, bila bi pišljiva razlika od prije, gonetao sam, jer bi ih toliko ostalo.
I odlučio sam piti rum. Nikada to nisam dotad pio, ne, jer znao sam da će me to upropastiti i prekinuti sve moje izdržavanje. Naime vidio sam Palawe koji su pili i izgledalo je kao da im se život umorio i da je otišao spavati dok sve što je u njima ostalo nije poludjelo i počelo posrtati i htjeti još ruma. Ali sada nisam mario za izdržavanje jer sam se samo htio brzo dokrajčiti, pa sam smatrao da je rum u redu. Tako sam otišao u GOSTIONICU. I to je bilo zanimljivo jer nikad nisam još vidio jednu od tih iznutra. Sunce je sjalo, od čega je dim duhana iz lula lijepo izgledao, pod je bio drven i škripav, a na zidovima je bilo toliko boca, vrlo lijepih, a sve različitih boja. Bijeli govnari koji su tamo sjedili gledali su me kao da sam jako zabavan, ali me nije bilo briga, i kad je čovjek ispred boca bio nepovjerljiv, ja sam mu pokazao novac koji sam dobio od rezanja kitova tako da mi je dao rum kako sam i tražio, u maloj teškoj čaši.
Rum me iznenadio. Mislio sam da će biti kao sok od gumovca ali ne, nije imao boje i malo slatkoće i imao je okus na metal ili nešto što gori. Od toga sam kašljao tako da su se bijeli govnari smijali, a jedan od njih s debelim trbuhom doviknuo mi je: »Malo prejako, ha kume?«, ali nisam odgovarao nego još otpio jer iako je bilo mrsko, htio sam naučiti, kao i ranije Smithova SLOVA I BROJEVE I BOGA. Tako sam počeo shvaćati rum. Pretpostavljao sam da ću od toga biti veseo ali ne, nije tako uopće bilo. Nisam osječao NIŠTA, što je bila i velika sreća jer NIŠTA sam upravo i tražio. Uskoro sam naručio još jedan i još jedan jer sam htio osjetiti sve ništa na svijetu. No tada sam shvatio da je taj rum teži nego što sam mislio jer mi se odjednom počelo vrtjeti i postao sam smlavljen, pa sam morao otići i noge su mi se ljuljale kao da sam na nekom brodu i bijeli govnari su se smijali. Kad sam se našao vani bilo mi je mučno i sve moje lijepo ništa je nestalo.
Posije toga mi je bilo tako loše i malo sam sjedio uza zid. Tada sam se počeo stidjeti i odjednom mi se umiranje činilo jadnom strahotom, kao bježanje u strahu, što nikad ranije nisam uradio. Kako sam mogao to učiniti kad je ono-što-su-učinili-Majci bilo još uvijek ovdje? Ne, promišljao sam, nije umiranje meni namijenjeno. Na meni je da pronađem jadnu Majku i dobro se s njom oprostim, kako i treba. I tako je to postala moja namjera Nije to naravno bilo lako. Bijeli num govnari su je odnijeli pa je jedini način da je pronađem bio tako da mi pomognu drugi bijeli govnari, a nisam nijednoga poznavao, osim pokojeg, kao Forbesa i ljude koji režu kitove, koji su bili vrlo prijazni ali bez koristi. Tako sam gonetao da mi trebaju neznanci.
Prvo sam oprao lice i očistio kaput tamo gdje se zaprljao od zida i onda sam otišao u guvernerovu palaču da potražim guvernera za kojeg sam mislio da je najbolji, jer je on poglavar bijelaca. Sluga mi je rekao da je guverner zauzet, ali guvernerova žena će me primiti, što sam uviđao da je dovoljno dobro. Poveo me u nekakvu sobu u kojoj je sve naokolo bilo cvijeće, a guvernerova žena je sjedila na naslonjaču, crvenom i lijepom. Rekla je služavki da donese čaja i počela roniti suze i rekla kako je žalosna što su tako ukrali Majku. To mi je dalo nade, da, ali samo nakratko jer kad sam pitao hoće li guverner tražiti kradljivce Majke, ona se kroz suze naljutila i rekla: »Dragi Gerald čini sve što može«, kao da sam ja tvrdio da ne radi mnogo, iako ja to uopće nisam rekao. Onda je rekla kako je žalosna zbog Majke i da joj je teško tako da nije dobro spavala po noći, pa sam naslutio da suze guvernerove žene ipak nisu zbog Majke, nego su zbog guvernerove žene i kako je čudno bilo gledati da je tako tužna. Sada je naime skrenula pogled kroz prozor i rekla: »Žao mi je, g. Cromwell, ali ovaj užasan događaj je jeziviji nego što sam ja u stanju podnijeti«, kao da je to bila njezina majka, a ne moja koju su odnijeli i izrezali. Onda je rekla da moram ići i potražiti nekog gospodina koji se zove policajac mcbridE i ja sam znao da to znači nosi SE SADA CRNČE JER IMAM Dr.GOG POSLA.
Svejedno sam otišao do policajca McBridea, za svaki slučaj. Mogao sam promisliti da od toga neće biti koristi već po dugom čekanju na klupi pred vratima, dok je drugi policajac zijevao ili gledao kao da sam neka dobra šala i stvarno, kad sam napokon ušao u njegovu sobu, više ga je zanimao zid iza mene nego moja pitanja. »Ne prepuštajte se očaju, gospodine Cromwell«, rekao je »činimo sve što možemo«, ali njegov je smiješak govorio TI SI OBIČNI KLIPAN ŠTO IZAZIVA NEVOLJE i ŠTO ME BRIGA ZA KOSTI NEKAKVE STARE CRNKINJE. Rekao je da je policajac koji je traži nevjerojatno pametan, ali kad sam upitao što je taj nevjerojatni policajac dosad pronašao rekao je da je »još uvijek prerano«, što sam nagađao da mu znači ništa. Napokon je rekao da bih trebao potražiti upravitelja bolnice koji se zvao dr. gifford, što mu je značilo ODLAZI CRNČE, baš kao i guvernerovoj ženi prije.
Gifford je bio starac, vrlo mršav, i ponekad se dirao po glavi na kojoj nije bilo kose kao da je htio znati ako se slučajno pojavi nova kosa. Bio je začas ljut, kao da sam mu rekao čarobne riječi ― što uopće nisam ― i rekao da premda je ono-što-su-učinili-Majci bilo za svako žaljenje, to svejedno nema nikakve veze s njim, nego je samo neka žalosna opačina koju su počinila trojica neznanca. No, rekao je Gifford, njegova je bolnica silna sreća i svi num u njoj su prava blagovijest, tako da neka budem sretan. No, ja nisam bio sretan. Zapravo sam postajao previše umoran od tih bijelih govnara i njihovih priča kako su svi tako pametni i ispravni. Nisu me oni zanimali, zanimala me Majka.
To je bio žalostan trenutak. Kad sam izašao, sunce je bilo nisko ali još uvijek toplo i ja sam hodao bez cilja i osjećao se kao neki glupi propalica. Zar nisam ništa naučio? Bijelac nikada neće ići protiv drugoga bijelca da pomogne nekom crncu. Nisu nikad prije niti će ikada Kada su uostalom imali čitav svijet, i mogli mu sačuvati svaku nerazmrsivu zagonetku, postaviti se kao zid, dijelom od mržnje, dijelom od lijenosti, ali glavno da skrivaju grozovitoet drugih bijelih govnara. Čak mi ni ljubazniji, kao Forbes i ljudi koji režu kitove, ne bi pomogli protiv drugih svojih.
Kad sam se sjetio Forbesa počeo sam gonetati. I sjetio sam ga se prijašnjeg jutra kako dolazi u moju kolibu da me pita hoću li raditi i kako mi iznosi grozomorne vijesti. Zar nije rekao da o tome zna iz NOVINA? Samo sam jedanput vidio novine i činilo mi se da su to sve neke bjelačke stvari, ali sada sam shvatio da su i moje. Također, novina je bilo puno tako da se nisu mogle sakriti, a i nagađao sam da je bijelim govnarima bilo svejedno što je u njima jer nisu mislili da će ih naši ikad gledati. 1 pitao sam dakle prolaznike num dok mi nisu pokazali kuću COLONIAL TIMESA.
Tamo su bile samo sobe, dosta prašine, s toliko polica visoko po zidovima. Bio je tamo samo jedan čovjek i gledao me u čudu, ali je napokon otišao u drugu sobu po novine da mi pokaže stranicu koja je pričala Majčinu žalosnost. 1 gledao je i čudom se čudio kad sam sjeo i počeo čitati što su num mislili da je previfie pametno za naše. Stranica je bila grozna, da, jer vidio sam da novine nisu uopće marile za Majku, kao da je njezino rezanje neka šala, no svejedno je bilo korisno i bolje nego što sam se nadao. Urodilo je sljedećim. Prvo, skoro je sigurno da je to učinio neki DOKTOR. Drugo, čovjek koji je gledao, THOMAS PERCH i ljudi koje je vidio, a to su kočijaš, nizak ali zbijen i drugi, visoki s bradom. To me je navelo na gonetanje, da, ali to još uvijek nije bilo dovoljno. Zato sam odlučio pogledati u njegovo svratište, iz novina sam doznao da se zove GOSTIONICA SIDr..
Gostionica Sidro bila je glasna zbog pjevanja bijelaca jer sutradan je bio BOŽIĆ, ali iako je gostioničar bio sumnjičav, na kraju je rekao, da je očevidac Thomas Perch ovdje, i pokazao je malenog čovjeka glupog izgleda koji je sjedio do prozora. I pitao sam ga je li vidio nešto što NOVINE nisu rekle, Počešao se po ruci kao da nije siguran da li da odgovori, ali onda je rekao da ima još nekih stvari. Prvo jo rekao da su kola bila žuta, što mi je bilo sasvim svejedno. Zatim mi je rekao nešto zanimljivo. Zapravo već sam to bio pomislio. Napokon, tko je bio prisutan kad je jadna Majka umrla i rekao da je treba nositi u bolnicu?
Thomas Perch rekao je da je brada onog višega bila CRVENA BRADA.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:37 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Xyz54666


Dr. THOMAH POTTER, prosinca 1857.


25, prosinca
Osobno se upravo oblačio za Badnju večeru u konačištu kada čuo Wilsona kako viče »hvala ti budi Bože«, »Zahvalimo gospodu« itd., itd. Osobno pretpostavio to samo kliče s obz. na Božić, ali kada ušao u dnevni boravak, on = s urođenikom miešancem (ime: Cromwell) koji = na guvern. čajanki. Osobno začas naslutio nevolju. Wilson naravno uzbuđeno objašnjavao da se mješanac predomislio + sada pristao da nam bude vodić.
Osobno shvatio to = sasvim besmisleno. On čak ni čisti urođenik, tj. primitivne prirode dodatno iskvarene sukobljenim utjecajem suprotnih tipova (procjena zastoja razvoja u maternici nakon cca. dvadeset i osam tjedana, odn. jedanaest prije nego saksonski, dva manje nego čak drugi crnci). Analitičke sposobnosti = potpuno odsutne. Izvan svake pameti staviti nas u njegove ruke. Prije nego osobno reagirao, mješanac pitao (v. primitivnim engleskim) da li osobno znam išta s obz. na krađu tijela urođenice Mary, rekavši da = njegova rnajka. Gledao me vrlo čudno: prodorno + zloćudno. Priznajem to uzrokovalo trenutačnu nelagodnost. Osobno čvrsto odbacio svaku upućenost u događaj, zatim uzvratio upitavši Wilsona da li = mudro uzeti vodiča u ovako kasnoj fazi, podsječajući da bi to moglo = veliko opterećenje za zalihe itd , itd. (mješanac se mrštio). Wilson = potpuno oglušio na razloge kao i obično tvrdeći = od naročite važnosti da se mješanac pojavio na Božić jer to znači »božji dar«, »znak višnjeg blagoslova« itd , itd
Kasnije, međutim, osobno promijenio stav. Shvatio moj strah s obz. na miešančev prodoran pogled = sasvim iracionalan jer = sasvim nemoguće da posjeduje sposobnost logičkog rasuđivanja potrebnu za takav zaključak. Zacijelo samo = neki nasumičan slučaj njegovog barbarskog vladanja. Ako njegovo vođenje = jadno (kao što osobno = siguran da će biti) to = loše odraziti na Wilsona, ne mene.
Osobno sada vidim njegovo upošljavanje = od neke koristi jer on = sigurno znači zanimljiv doprinos s obz. na ideje. Može čak dovesti do novih uzoraka u divljini.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 2 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu