Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Hanin telohranitelj - Miha Macini

Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 10:56 am

First topic message reminder :

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Delfi_23

Rođen je kao nakaza. Natprosečno inteligentan, ubrzo shvata da njegovo telo, željno uništavanja, nije za život među drugim ljudima. Jedini koji može da mu pomogne je mafijaški kum, koji ima dovoljno novca da izoluje monstruma. Međutim, ništa nije besplatno. Došao je trenutak kada nakaza mora da uzvrati uslugu. Mora da se vrati među ljude i da nedelju dana bude telohranitelj žene po imenu Hana.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:09 am


Sinula je. Zbog obične plastike!
„Znaš, još niko do sada mi nije poklonio igračke iz „Mekdonaldsa". Hoću reći, dugo mi nije. Hoću reći, još nikada do sada tri iste odjednom!"
Pokupila ih je i poredala na policu na kojoj je već stajao dugi red kamenova, pomalo neobičnih, ali ne posebno interesantnog oblika. Izgledalo je kao da su zečevi upali u zasedu.
„Hvala", rekla je.
Pojeo sam sadržinu drugog paketa i prihvatio se trećeg. Hana je ostavila svoju čorbu.
„Oprosti za ono “, počela je. „Moram da ti objasnim."
Spustio sam hamburger i čekao.
„Moja mama... Kako da kažem... Jesi li video kako te je gledala?"
„Da."
„Tako... Moram da objasnim..."
Setio sam se da je Hana većinu vremena stajala iza majčinih leđa tako da nije mogla da vidi njene oči. Nisam se usuđivao da joj smetam pitanjima.
„... tu pohotu", završila je rečenicu.
Duga pauza. Oprostio sam se od hamburgera i pite od jabuka koju sam naručio za desert. Jednom sam već pokušao da oboje pojedem hladno i bilo je potpuno neukusno. Očigledno su hemikalije od kojih mese taj obrok dobre samo dok su tople.
„Moja mama... voli... seks — kako mi je teško da o tome pričam!
- Ona... je zbiračica seksa. Ali... kako da objasnim... ne interesuje je toliko kvantitet, koliko različitost. Kako da kažem... Spavala je sa crnokosima i plavokosima, indijancima, crncima, azijatima, obradila je sve rase. Onda i debele i mršave, visoke i niske. Jednoruke, jednonoge, bezruke, hrome. Spavala je i sa patuljcima i sa džinovima. Da o raznim profesijama ne govorim, znaš li koliko ih ima na ovom svetu? Ni bolesti ne smem da zaboravim. Sećam se, jednom je saznala da komšija ima rak prostate pa je odmah otrčala kod njega. Do tada nikada nije bila ni sa kim ko ima tu bolest. Razumeš? Zato te je tako gledala. Zato, jer..."
Rukama je lovila reči.
„Znam“, rekao sam „razumem."
„... jer si telohranitelj, i još imaš tako izražajne crte lica. Bolje da počnem od početka. Od kada pamtim, odrastala sam kod bake. Ili ovde, u ovom stanu, kod tetke u poseti. Baka je živela na selu... Kako sam samo bila nesrečna tamo! Babica nije znala čime je zaslužila takvu ćerku, a ja sam imala osećaj da je za sve okrivljavala svog muža koji nije učinio drugo do umro veoma brzo nakon što se rodila moja mama. A sigurno je želela da čvrstim vaspitanjem spreči da njena unuka, koja je takođe rasla bez oca, krene sličnim putem. Mame ionako nikada nije bilo u blizini. Nije se pojavljivala čak ni nekoliko prethodnih godina, kada joj se, zaboga, dešavalo toliko toga: San Francisko, cveće u kosi, Vudstok, svuda slobodna ljubav. Usput je jednom prilikom začela i mene, odnela me u selo, dala baki, i opet nestala. Mislim da sam je prvi put videla kada sam imala jedanaest godina. Baba nije imala ni njene slike. Uopšte nije govorila o čerci. Ni reči.
I, tako je mama došla, i baka, i one su imale strašnu svađu. Zatvorila sam se u sobu i sva sam se tresla. Mama je pobedila, odvukla me napolje, zajedno smo posetile nekoliko lokala u obližnjem gradu. Trebalo bi da mogu da se setim svega što sam tada doživela sa svojih jedanaest, ali se ne sećam. Pamtim samo to da sam želela da se vratim kući, da spavam. Kunjala sam za stolom dok se moja mama kikotala sa nekim čudnim tipovima. Sećam se samo jednog, trbušastog motoriste. Ujutru me je odvela kući i opet nestala na nekoliko godina. Neću da kažem, sledeči put sam rado izašla sa njom, ali još uvek su mi bili odvratni svi muškarci oko nje.
Dolazila je svakih nekoliko godina, ili svake godine, da prenoći. Moja mama neprestano putuje i, bilo gde da se nalazi, boravi samo usput. Dovela me je ovde kada mi je bilo sedamnaest. Imala je strasnu romansu sa Ervinom, onim koga si video u ponedeljak. Zaposlio me je kao šegrta. Stanovala sam kod tetke koja je nakon godinu dana umrla i ostavila mi stan. Moja mama je već bila negde drugde. Svrati ponekad, kao što si je i sam čuo, kada ode da se frizira.
Svaki put viče - Hana, Hanice, oh, kako mi to ide na živce! Kao da u nama ima stvarno poljske krvi! Da, imam krštenicu i znam očevo ime, Leopold Vojčik, ali nikada ga nisam videla. Po pričama slutim da je moja mama pred sopstvenom majkom imala napad griže savesti i da je iskoristila priliku kada je tuda prolazio poljski iseljenik, novajlija, koji nije znao jezik i nije dobro znao šta potpisuje. Jesam li zlobna? Jesam, a? Samo prema sebi, ponekad. Šta mogu, tako je bilo. Mama i ja smo dobile prezime, a ja još i zvaničnog oca.
Znaš šta joj zaista zameram? Opravdanje, traženje razloga za sve! Umesto da kaže: volim seks, ona kaže: upravo proučavam tantra jogu sa najvećim učiteljem našeg doba. Ili nešto slično. Zašto ne može da kaže, vau, uživam u seksu, lepo mi je.“
Vrhom drške kašike je kucnula po stolu.
„Tantra joga! Grupno osećanje aure! Slobodna ljubav! Pretakanje kosmičkih energija! A zašto ne jednostavno, samo - tucanje?"
Zaustavila se.
„Oprosti, zanela sam se. Govorim ružne reči. Neću više. Ti samo jedi.“
Pretvarao sam se da žvaćem hamburger. Pod pokrovom dlana me nije mogla dobro videti.
„Svestan sam da sam opsednuta svojom majkom. Ma, ne. Više dokazivanjem da joj nisam slična, što sam morala da radim celog detinjstva. Baka me je neprestano pratila pogledom. Kada sam bila sasvim mala, mislila sam, ona brine o meni, pazi da se ne spotaknem, udarim, šta znam šta sve ne. Kasnije sam shvatila. Čekala je kada će se pojaviti prvi znaci, kao i kod njene ćerke. Umrla je pre pet godina, i čak, ni na kraju, u bolnici, nije želela da me vidi. Nije mi verovala. Išla sam sa mamom, postala sam ista kao ona. Za nju nisam više postojala. Njen pogled... kako ga se sećam! Neko, kome su poturili novorođenog tigra, a sada gleda kako mu raste pred očima i čeka kada će odrasti u zver i proždrati ga. To da sam drugačija morala sam da dokazujem svima redom. Priče o mojoj majci su došle i u selo, naravno. Niko nije znao i nikoga nije interesovalo koje priče su izmišljene, a koje nisu. A sa Kristinom Vojčik ionako nikada ne znaš, to sam već bila naučila. U školi su mi dečaci prilazili drugačije nego drugim devojčicama, u smislu: ova je laka. Zato sam verovatno bila jedina koja od svih svojih vršnjakinja još uvek nije bila izgubila nevinost. To sam obavila tek ovde, u gradu. Nakon udaje. Da. Tako sam bila srečna što sam se otarasila tog sela. Zaista. Bila sam jedina devica u razredu i istovremeno jedina na lošem glasu."
Ustala je i otišla u kuhinju. Opet je kuvala jedan od svojih čajeva. Vratila se sa šoljom iz koje se pušilo.
„Jednom, kada sam sedela tu gde sada sediš ti i gledala tu zvezdu na peteljci kako se vrti, tetka je več bila mrtva. Vlasnik salona me je ostavio na miru, rekla sam sebi. To je to. Odrasla si. U gradu si, niko te ne poznaje, šta sad?
Da, zaista, šta sad?
Nisam više morala da se borim sa maminim renomeom. Dolazila je u posetu jednom u godinu ili dve, svaki put na pet minuta, sva zanesena i procvetala. Pomenula bi nekoliko poslednjih ostvarenja svoje sakupljačke strasti i otišla. Da, skoro da zaboravim: još pretprošle godine mi je pomenula da se više ne nada mnogo novim primercima u zbirci. Jednostavno, već je uhvatila sve što se može uhvatiti. Preorijentisala se na sakupljanje prostora, rekla je. Opisala mi je seks u pletenoj osmatračnici na jarbolu turističke imitacije gusarskog broda."
Srknula je čaj.
„Kopriva", rekla je potpuno van konteksta, „čisti krv."
Zar se zbog toga ispoveda?, pitao sam se.
Novi srk.
„Da, sedela sam tamo i pitala se, je li to sve što preostaje?"
Probolo me je kraj srca. Kako živo sam se sećao istog pitanja koje sam postavljao samome sebi!
„Bila sam svesna da mi nešto nedostaje. Ne nešto, toliko toga da me uopšte nema. Počela sam da razmišljam."
Dunula je u površinu.
„Najpre sam se razvela. Od prvog muža. One ostale uopšte ne računam, jer su to bili muževi samo na papiru.
Bilo mi je malo bolje, ali ne toliko koliko sam mislila da će biti.
Našla sam ljubavnika: jednog, pa drugog, nije bilo nikakve razlike među njima. Dakle, nisu bili muškarci ono što mi nedostaje. To pitanje me je opsedalo. Po čitave dane sam gledala u mercedesovu zvezdu i mozgala. Da upišem studije? Napustim frizeraj? Nisam imala hrabrosti. Tamo ionako ne treba ništa posebno da radim, a platu dobijam; očigledno sam kukavica, ziheraš. Verovatno bi mi bila potrebna poštena čuška, pre nego što se zaista trgnem. A ovako... Počela sam da pravim figurice od gline.
Nije pomoglo. Sve više sam razmišljala o veri. Zar vernici nisu neka vrsta porodice, zajednica kojoj pripadaš da ne bi bio sam? Ne smej se!“
Nisam pokazao ni najmanju nameru da to činim.
„U crkvu, mislim ovu hrišćansku, nisam htela da odem. Pratila me je senka moje majke - morala je da ode iz sela jer su nju i sveštenika uhvatili u ispovedaonici. On se kasnije obesio. Koleginica Meri je posećivala neku debatnu grupu, kako su se već zvali. Još od prvog dana me je pozivala i nagovarala me da joj se pridružim. Opirala sam se iz sve snage. Ima još nešto što mi je mama ostavila u amanet. Svaki put, pred svaku odluku, pomislim šta bi ona učinila i onda postupim drugačije. Mama je stara veteranka svih mogućih debatnih grupa, sekti i čega sve ne. U novoj duhovnosti uvek ima dobrog seksa, rekla mi je jednom prilikom. Odluka da se uključim u Merinu grupu za mene je predstavljala kretanje maminim tragovima. A sa druge strane, bilo me je sve manje, bila sam sve praznija. Ujutru me je mrzelo i da se očešljam, hodala sam naokolo neuredna, kao neka kokoška. Ni danas ne mogu da podnesem da sedim na toj stolici, veruj mi. Nema ničeg tužnijeg nego zuriti u mercedesovu zvezdu koja te ne odvodi nikuda.
Otišla sam sa Meri u njenu grupu. Držali smo se za ruke i razmenjivali energiju. Vođa je bio pljunuti Ervin, vlasnik frizerskog salona, i pitala sam se zašto Meri dolazi ovamo. Ervina može da gleda po čitav dan na poslu. Uveče smo zajedno otišli u restoran i svi, odani zdravom životu i duhovnosti, naručili sojine klice. Samo je vođa grupe naručio dupli tartar-biftek. Mljackao je i mljackao, a mi smo ga gledale. Da, zaboravila sam da kažem, bio je jedini muškarac u grupi. A onda sam ga upitala, hm, izvinite, kako sad to? Toliko ste nam pričali o očiščenju, a onda mi grickamo klice, a vi jedete gomile mesa. Rekao je da se očistio več u prošlom životu i da sada ne treba više da vodi računa. Mi smo još početnice u večnom procesu reinkarnacije. I onda je nastavio da jede. Ustala sam i otišla. Prošle godine sam pročitala knjigu neke žene koje se maglovito sećam sa tog susreta. U svojoj knjizi pominje mene i moje pitanje kao dokaz zbog čega moramo da se potrudimo i očistimo - da bismo u sledečem životu mogli da činimo sve šta hoćemo! Da jedemo šnicle ili šta već! Moj odlazak je navela kao primer otpada nevernika, koji nisu umno sposobni da shvate tajne mistike. Zamisli!
Meri me je onda dugo ružno gledala. Nisam prošla čak ni inicijaciju, izbrbljala se jednom prilikom. „A šta je to?“, pitala sam. Okolišala je, a onda mi je konačno priznala da duhovni vođa spava sa svakom novom preobraženicom. Nakon toga sam na frizeraj i na Ervina počela da gledam potpuno drugim očima - kao na sektu. I tu je vlasnik morao da spava sa svakom. Rekla sam to Meri i ona je dugo razmišljala. Očigledno ranije nije videla u tome neku vezu. Sledećeg dana mi je pružila ruku: hajde da se pomirimo i da ne govorimo više o tome. I zaista nismo.
Rekla sam sebi: katolički sveštenik sa mojom majkom, u ispovedaonici, ezoterični učitelj sa svakom nakon večere, nemam sreće. Mora da negde postoji ta duhovnost, nije valjda sve u seksu. Gnjavim te?“
Odmahnuo sam glavom.
„Brzo ću završiti. Čula sam za sektu zvanu Šumsko bratstvo. Odustala sam, jer nisam mogla da nateram sebe da pijem sveštenikov urin. Kod njih je to bilo rezervisano za početnice. One sa dužim stažom mogle su da posegnu za samim svetilištem, odakle je dolazio čarobni sok i koji se zvao Isusova skrinjica. Opet seks. Nisam više išla. Za tantra jogu sam čula još iz maminih priča i postajala sam sve očajnija. Zgadili su mi se ti krugovi, ti sastanci po pustim fiskulturnim salama u školama i vrtićima, i po sobicama u dnu biblioteka. Na svakom sastanku sam viđala uvek jedna i ista lica, ne lica istih ljudi, već iste tipove. Tačnije, jedan jedini tip — sredovečnu domaćicu. Gde su muškarci? — pitala sam se. Zar oni ne osećaju prazninu u sebi? Muškarci su uvek bili učitelji i uvek su vodili učenice do seksa. Pitala sam se, zar su svi kao moja mama, zar je svima potrebno neko opravdanje? Zašto ne odu u krevet tek tako, ako im je do toga? Zbog čega sredovečna domaćica mora da prihvati ulogu učenice na putu do prosvetljenja a on majstora Velikog duha da bi mogli da imaju seks? A ni seks nije ono što su moje oči videle, već razmena kosmičke energije. Shvatila sam da ionako svi znaju na šta misle pod tim, samo nedužne ovčice poput mene ispadaju glupave. Jebi ga.“
Klimnuo sam glavom u nameri da joj oprostim na izrazu, još pre nego što je uspela da izgovori opravdanje.
„Otišla sam u biblioteku i donela kući ovako veliku i debelu knjigu."
Pokazala je dimenzije. Impresivno.
„Istorija sekti. Odem, tako, da čitam, i šta zaključim? Uvek su muškarci bili oni koji su izmišljali sekte, a žene bi odmah dotrčale. Kažem ti, u većini slučajeva osnivač sekte je bio krojač. Zamišljala sam ga kako po čitave dane ubada iglu, gleda oko sebe, zaključi kako bi bilo lepo ubadati i u nešto drugo, i samog sebe proglasi za proroka. Iz sopstvenog i tuđeg iskustva znam da proroci uvek pokušavaju da se popnu na tebe. Uprkos tome, ili zbog toga, svaka budala uvek nađe čitavo krdo pratioca. Uglavnom su u pitanju gospođe srednjih godina. Ne znam zašto. Možda zbog te praznine u nama."
Srknula je čaj i postavila usne, kako da kažem, nekako u oblik kocke — nikada još nisam video nešto slično tome.
„Kao da takvu prazninu može da ispuni samo kurac", rekla je.
Usta postavljena u obliku kocke su se raspala i Hana me je zbunjeno pogledala.
„Oprosti, ovo je bilo vulgarno. Htela sam da kažem da većina žena na ta okupljanja zaista dolazi sa ciljem da zapušava organske rupe. Dobijaju tačno ono po šta su došle. Problem je u nekoliko njih, meni sličnih, koje imaju rupe u duši."
Zaćutala je i brzo se okrenula ka prozoru. Naoblačilo se, zvezda je več izgubila kontakt sa zracima.
„I, tako sam raskrstila sa duhovnošću."
Ćutali smo.
„A što se tiče moje praznine... Još uvek je tu, nije se smanjila, samo je izbledela."
Dodala je više sebi u bradu:
„Srela sam mnogo proroka, ali nijednog sveca."
Ustala je i odnela šolju u sudoperu. Krenuo sam za njom noseči u rukama praznu ambalažu. Čudno, okružavala nas je tužna atmosfera, urpkos troduplom „srečnom obroku". Hana je delovala utučeno i razočarano. Samo Dugoušci su se smejali iza kamenčića.
Pažljivo sam rasporedio đubre po kantama, a papir posebno; u „organske otpatke", kao što je pisalo na poklopcu, bacio sam treći hamburger i pitu od jabuka, a u „ostalo" upravo ono što se podrazumeva pod tim.
Izvadio sam kese iz svih kanti i krenuo ka vratima. Hanin pogled je izražavao čuđenje nad mojom vrednoćom, jer jedva da je bilo čega što je trebalo da ponesem, ali nije rekla ništa.
U hodniku sam brzo i na prstima otrčao do brojača, izvukao smrdljivu mačju crkotinu iz skrovišta i gurnuo je na dno najbliže kese. Pekla me je savest. Pružio sam ruku, zgrabio mačji leš i premestio ga u kesu sa organskim otpacima.
18.02

Hana je imala u sebi nešto što sam nekada već bio sreo i upotrebio. Nakon što sam svom kolegi, slepcu, progutao prste, strpali su me u ludnicu među debile. Najpre mi se jedan popišao na knjigu. Morao je da je iscepa da bi mogao da je stavi da se suši na radijator. Pitanje - je li to sve, sve što jeste i što će biti - postalo je još aktuelnije. Da li ću zaista morati da ostanem ovde?
Odlazak iz ludnice u punoletstvu nisam mogao u potpunosti da zamislim. Nisam imao nikakve planove. Ostali su odlazak zamišljali kao prelazak u svet velikih finansija, dobro, barem dobrih zarada. Svako je imao svoje planove kako da dođe do novca, od napadno jednostavnih do lukavo trgovačkih. Nisam jedino naišao ni na koga ko bi zaista želeo da postane električar.
Za mene je odlazak predstavljao nešto što, kako zamišljam, za hrišćane predstavlja život posle smrti. Prelazak u neopipljivo, bolje postojanje, za koje uvek postoji barem senka sumnje u to da uopšte postoji. Niko se nikada nije vratio iz posmrtnog života i isto je važilo za odlazak iz sirotišta. Nisu se vraćali, dakle, mora da je bilo bolje tamo napolju.
Ludnica je za mene, sa mojim izgledom, bila doživotna. Pokušao sam da pobegnem u čitanje. Međutim, onaj kreten je popišao, pocepao i osušio svaku knjigu koju bi ugledao. Štivo je smrdelo na urin, što mi nije smetalo. Odvratnije su mi bile pogrešno složene i izgubljene stranice.
A onda sam otkrio spavanje. Obuzme te više od knjige i još je zaraznije. Čim se neko od čuvara ne bi neposredno bavio mnome, ja bih već spavao. Stojeći, sedeći, ležeći. Nije važno.
Spas je došao iznenada. Zaposlili su novog psihijatra, ženu koja je na početku svoje karijere želela da porazgovara sa svakim bolesnikom. Dobar znak — svedočio je o njenom idealizmu i zagriženosti. I njen izgled je bio obećavajući. Sedeo sam nasuprot nje i počeo da se nadam. Ne bih smeo sebi to da dozvolim, morao bih odmah da zaspim kao što sam već izdresirao samog sebe, ali ta žena je izgledala kao vredna devojčica. Upravo završila školovanje. Sigurno njen prvi posao. A povrh svega još i ovo: oko vrata je nosila tanki zlatni lančić koji je nestajao u minimalnom dekolteu. Pre nego što sam uspeo da odlučim šta da kažem, morao sam da primetim šta visi na kraju sitnih, prepletenih delića. Proveravala je podatke i postavljala mi pitanja za zagrevanje, a ja sam vrteo glavom, ustajao i dovijao se kako da joj pogledam u izrez. Privezak sam ugledao tek kada sam privukao ka sebi kartoteku, tako da je morala da se sagne po nju. Da, zlatni krstić na zlatnom lančiću. Bio sam spasen.
Smirio sam se i pogledao je. Odagnao sam sa svog lica uobičajeni goveđi izraz. Pribrano sam odgovarao na pitanja.
„Opišite mi šta se dogodilo da su vas doveli ovamo", rekla je.
Pognuo sam glavu, gledao u ruke i grickao usne.
„Ružan sam“, odgovorio sam.
„To nije razlog, pacijente ne hospitalizujemo zbog njihovog izgleda."
Nisam podigao pogled:
„Uvek sam bio ružan. Od kada pamtim, upirali su prstom u mene i podsmevali mi se. Uvek sam bio ponižavan i vređan. Uvek poslednji. Uvek...“
Zastao sam.
Progovorila je blagim glasom, u nameri da mi pomogne:
„I?“
„Ne“, odmahnuo sam glavom, „ne, to ne smem da vam kažem. To je greh.“
„Samo recite. Niko neće saznati."
Pustio sam da me još malo moli.
„Ponekad... ponekad zamerim Bogu: zašto si me stvorio takvog? Opirem se i neću da se molim. Brzo me prođe, uplašim se i molim ga za oproštaj. Molitva je moja jedina uteha.“
Dozvolio sam sebi kratak pogled odozdo, pun očajanja. Morao sam da proverim da slučajno ne serem previše. Upotrebljavam mnogo biblijskih izraza, jesam li totalno zasuzio? Nisam, uopšte ne. Suprotno tome. Ohrabrilo me je. Podigao sam glavu, dopustio da me dobro pogleda i nahranio njenu maštu pre nego što sam je opet pognuo.
„Ono... tamo u centrali... i danas me proganja... to mi je sam došapnuo..."
Zamalo da napravim grešku. Hteo sam da pomenem đavola, ali sam se u poslednjem trenutku setio da rečima pokušavam da se izborim za otpuštanje iz ludnice. U tom slučaju moraću da što više puta pomenem Boga, a đavola nikako. Između dva izmišljena večna bića važi sledeća razlika: oni koji se povinuju prvom jesu zdravi, a oni drugi su umobolni. Razlika je dostignuće dvadesetog veka. Na svu sreću, pravila se redovno menjaju i svi mogu da dođu na red, samo se moraju roditi u pravo vreme. Imao sam kolegu iz sirotišta, koji je bio verski opsednut. Jednoga dana se - iako je bio slabe ruke - upisao kao jedini član u amaterske bičevaoce. Drugi kolega je bio fanatik slične vrste, jedino što je verovao u nauku. Neprestano je nešto naklapao o epruvetama i kroz teleskop pružao pogled ka zvezdama. Prvog su odveli u ludnicu, a drugoga su nam dali za ugled i čak mu našli stipendiju pomoću koje nas je napustio. Pre nekoliko vekova njihova sudbina bila bi potpuno drugačija.
Uspeo sam nekako da sastavim:
„...došapnula sama prikrivena zloba koja se nakupila u meni. O, kako je grozno bilo! I danas me proganja u snovima! Svake noći! A onda spavam u delovima preko dana. Svi oni slepci u centrali su želeli da se odjednom uvere da li sam zaista tako ružan. Kako da vam opišem... sateran u ugao, trideset ruku se pružaju ka meni... pipaju me... grabe, a ja u ćošku, uvek u ćošku...“
Malo sam zajecao. Uviđajno je ćutala.
„Zagrizao sam. Kako se samo kajem! Kako molim Gospoda za oproštaj! Ali, ono što sam uradio ne može da se popravi. Zagrizao sam.“
Ućutao sam. Malo sačekao. Dodao:
„To je ono što je najgore u životu. To da ono što je učinjeno više ne možemo promeniti."
Možda će gospođa psihijatar nakon mnogo godina upotrebiti iste reći, kajući se zbog svojih studija i ideala koji su je doveli do toga da pomaže drugima. Tako vam i treba, kopilad u belim mantilima. Gledajte svoja posla.
Nije progovorila. Čekao sam pognute glave. Čuo sam kako piše. Dugo. Dvaput je, odlučnim pokretom, podvukla nešto.
Mora da je to bila otpusna lista, jer sam sledeće nedelje već bio među električarima. Žena psihijatar me nije pitala zašto sam progutao prste, iako je o tome, nesumnjivo, mogla da pročita u izveštaju. Kada je o meni stvorila sliku, više joj nisu smetale sitne nepravilnosti okvira. Jednostavno, ignorisala ih je. Ljude uvek doživljavaju po tom modelu, bez obzira na struku i obrazovanje. Koliko teže bi živeli ako bi videli ono što jeste umesto onoga što žele!
Električari su čuli za napad i nisu me ostavljali na miru. Nisu više pružali ruke u mojoj blizini, već su mlatarali njima, slično kao onih nekoliko debilčića koje sam video u ludnici, savijenih dlanova. Čitanju sam se vratio samo delimično, ostalo vreme sam posvećivao spavanju. Ukoliko oduzmem nekoliko pokušaja da pobegnem.
Više me nisu terali da idem kod zubara. Priče o nasilnom brušenju i vađenju očnjaka su uskoro utihnule — očigledno su i vaspitači brojali preostale dane do mog odlaska i taj broj više nije bio tako dalek i nedostižan.
18.20

Nisam više mogao da podnesem svrab. Očne duplje su mi bile pokrivene šmirgl papirom i kad god bi se oči pomakle, hrapavo bi protrljale po njemu. Kad god bih trepnuo, morao sam da učinim natčovečanski napor da razdvojim kapke. Klank! Zatvorili su se kao giljotina i istog trenutka me je opeklo i zasvrbelo. Suze su mi brizgale kroz trepavice.
Prvi put sam ozbiljno pomislio na Hanin predlog da odem kod lekara. Nakon sirotišta nisam posetio nijednog i iznenada se sručio na mene odron praktičnih pitanja na koja nisam imao odgovor: kod koga sam i gde zvanično zaposlen, dakle i osiguran? Bez veze, Hanu ne smem da ostavim samu, a posebno ne zbog čekanja po čekaonicama.
Stezao sam rub lavaboa i gurao glavu pod mlaz ledene vode. Samo jednom sam učinio grešku i počeo da gnječim oči. Zaneo sam se, grebao ih: ma, došlo mi je da ih iskopam, ali svrab se nije smirivao. Izvukao sam nauk iz toga. Ruke moram da držim što dalje od lica. Izduvao sam nos i vratio se u sobu gde je Hana gledala kasete. U trenutku sam dobio napad rafalnog kijanja, koji me je bacao po prostoru kao Indijanca oko totema. Uvideo sam da i prilikom takvog napada pomaže polivanje hladnom vodom. Na svu sreću, od kada sam se vratio na normalnu ishranu, nisam više imao proliv i prestalo je i nadimanje.
Začulo se kucanje na vratima.
Zatvorio sam vodu.
Hanin glas:
„Komšija želi da porazgovara sa tobom", rekla je. Brzo sam se obrisao i pogledao napolje. Pred vratima je stajao vlasnik „be-em-vea", u sintetičkoj plavoj trenerci, sa izbledelim duplim žutim linijama po rukavima, na laktovima prošivenim somotskim zakrpama. Bilo je nečega čudnog na Haninom licu, bio je to jedan od onih pogleda koje još nismo imali na meniju. Učinilo mi se kao da će istovremeno da se nasmeje i da zaplače.
Palo mi je na pamet da nisam čuo zvono jer sam držao glavu pod slavinom. Hana nije htela da mi smeta i otišla je sama da otvori.
A šta ako...
Opet me je obuzela slutnja: ovo se neće dobro završiti. Nisam bio rođen za telohranitelja. Sve više se bavim samim sobom i jedva da mi preostaje vremena za nekog drugog.
Komšija nije hteo da uđe, ostao je u hodniku. Hana i ja smo ga gledali sa iščekivanjem, stojeći jedno pored drugog.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:10 am


Pozvao nas je da izađemo u hodnik i zatvorimo vrata za sobom jer treba štedeti struju. Hana ga je pozvala da uđe. Više će se uštedeti ako se i on ugreje, nego ako se i nas dvoje smrznemo. Odmah je poslušao. Belo sam ga gledao. Jesu li se dogovorili da igraju nekakvu glupavu igru ili šta?
„Ovako", počeo je komšija, „gospođi sam već ukratko objasnio, ali ću ponoviti, ako vam ne smeta", okrenuo se ka Hani, a zapravo je govorio nekuda između nas. Izgledalo je kao da je taj govor pripremao duže vreme, sastavljao ga do detalja i sada ne želi nikakve smetnje.
Nastavio je:
„Od kada se gospodin uselio, što me se ne tiče jer vaše je pravo da u svom stanu o sopstvenom trošku gostite koga hoćete, bio sam prinuđen da primetim kako je potrošnja vode kod vas povećana. Razumem, to me se ne tiče, jer svako od stanara ima svoj brojač i svako plaća za sebe. A ipak, neprestano tuširanje prevazilazi sve granice! Ponavljam - to me se neposredno ne tiče, ali prinuđen sam da vas upozorim da negativno utičete na naše susedske odnose."
Još uvek nisam shvatao o čemu to on priča. Polako ću već nekako pohvatati niti. Komšija je još dvaput, više-manje, ponovio isto.
Uzimao je zalet, govorio sve brže i glasnije, vatrenije, sve više se uživljavao. Čekao sam da poleti.
„Kako, molim vas, zamišljate da se troši toliko vode? Tačnije, toliko tople vode! Pošto sumnjam, i molim vas nemojte me dezinformisati da se tuširate i umivate ledenom vodom. Kako, molim vas, da to objasnim svojoj deci, svojoj ženi? Kako? To je kamenčić koji može da povuče za sobom pravi odron, za ime sveta, budite svesni toga! Stojim ovde i osećam kako iz glavne prostorije dopire toplotni talas, što znači da preterano grejete. Naš termostat je uvek uključen na 14 stepeni celzijusa i radije oblačimo tople džempere umesto da bespotrebno pregrejavamo stan. Vaša temperatura je vaša stvar! Ali, upotreba tople vode nije!“
Visoko je podigao desni kažiprst i pomahao njim.
„Zato što se upotreba vode čuje! Zato što po čitav dan moramo da slušamo kako se topla voda rasipa! Uznemirili ste moju porodicu! Kako da im objasnim zbog čega se mi kupamo samo jednom nedeljno i u tu svrhu zagrevamo samo jednu kadu vode, u kojoj se potom svi okupamo, jedno za drugim. I da, molim vas, zbog čega uključujemo grejač samo jednom dnevno, na 40 stepeni, da bismo prali sudove po čitav dan? Moja porodica dobro zna da moramo da štedimo, a ja sam joj ispričao kakvi ste vi to ljudi: bez automobila, bez ikakvih obaveza."
„A za auto štedite?" izletelo je Hani.
„Naravno, gospođo. Šta mislite, koliko košta takav auto?"
„Ali, vi se ionako nikuda ne vozite. Nikada."
Sused je razrogačio oči:
„Kako, zar ne znate koliko je skupo osiguranje? A ko može da ga priušti sebi? I kakvi luđaci su danas na ulicama, svakakva bagra polaže vozački ispit!"
Gledali smo se.
Progovorio sam:
„Imam konjuktivitis, ispiram oči hladnom vodom."
Komšija se nagnuo ka meni, zabuljio se u mene bledikastim staračkim očima, i uverio se.
„Hladnom?", upitao je.
„Ledenom", potvrdio sam.
„Onda oprostite, greška", sav se smanjio.
„Nema na čemu, ne brinite", rekla je Hana, „do viđenja."
„Do viđenja."
Zatvorila je vrata. Pogledali smo se. Uzdahnula je i otišla u sobu. Ogledao sam se u velikom zidnom ogledalu. Susreo sam se sa potpuno istim pogledom kakav sam malopre video na Hani. Učim se, nema šta.
Hana je stajala kraj prozora, spustivši dlanove na radijator.
„14 stepeni", rekla je.
Prišao sam joj i pogledao napolje.
„Kladim se da se on prvi okupa."
Oboje smo zurili u auto.
„Najradije bih pljunula na tu gomilu metala", počela je da gunđa.
A nakon nekog vremena dodala:
„Doduše, razumem, to ispunjava njegovu prazninu, ali žena i deca? Kako mu je pošlo za rukom da i njih pretvori u svoje robove?"
Sećam se slagalica. Možda svako od nas nosi u sebi svoju prazninu, rupe različitih oblika. Pre ili kasnije, delovi koji idu jedan uz drugi se lepo slože. Klinci su, po Haninoj priči, dovoljno stari da bi mogli da odu od kuće. A žena, setio sam se obične gumice kojom je povezala kosu i namrštio se, neka joj. Neki svoj način crkavanja izaberu, a drugi, jednostavno, skliznu u njega. Prvi mogu da zavređuju osudu, a drugi uvek samo prezir.
19.27

Namazao sam oči debelim slojem kreme, tako da me je polako popustilo. Tako sam mogao da misli posvetim više glavobolji i, pre svega, kijanju. Pažljivo sam peškirom potapkao lice, jer sam se plašio da ću ih opet razdražiti. Ušao sam u sobu. Gorela je samo mala kuhinjska sijalica, a nameštaj se svetlucao pod svetlošću televizora.
Zastao sam.
Preko naslona stolice od trske virila je Hanina glava. Pre svega njen vrat. Jasno vidljiv pod svetlošću televizora iza njega. Tako tanak vrat. Tako dug. Moja desna ruka je blago krenula napred. Sama od sebe, bez razloga. Zgrabio sam je.
Bilo bi dovoljno samo da obuhvati Hanino lice, prisloniti presavijenu levicu uz njen potiljak i povuče unazad. Puf, i vrat bi se slomio. Potpuno mi je bilo jasno da bi tog trenutka došao kraj mojoj bolesti, mukama, zarobljeništvu. Mogao bih da odem. Zatvorio sam oči. Još jednom zamislio kako bi izgledalo ubiti je.
Prošaputao sam:
„Kraj."
Na svu sreću, nije me čula.
Ruke su polako počele da se podižu same od sebe. Kada god doživim napad ne gospodarim sobom, i potpuno sam izgubljen — sada sam sa jezom posmatrao ruke koje su se pobunile i krenule svojim putem.
Prsti su se pružili.
Hana će umreti.
Sad.
Uplašio sam se za nju. Morao sam da preusmerim i oslobodim svu snagu i bes koji su se nakupili u meni.
Skočio sam do čiviluka po kaput, viknuo da moram da se javim u firmi, naredio joj da ne otvara nikome i izjurio napolje.
Nisam se zaustavio, jer me je njen vrat neprestano pratio. Pukao bih kao grana, komadić leda, puf, i kraj. Moje ruke... Hana... Gde god da sam pogledao, video sam nju. Kako je samo krhka! Bilo bi dovoljno... Slike iz prošlosti, slatka sećanja! Puf, paf, i kraj. Krc, crk.
19.55

Rekao sam taksisti da me ostavi nekoliko ulica ispred Maestrovog kafića. Tokom čitave vožnje i dugog čekanja na poslednjoj raskrsnici, birao sam između stotinu mogućih početaka: „Ne mogu, hteo bih, molim vas...“ Odbacivao sam rečenicu po rečenicu, svaka mi je zvučala prazno i plitko. Još juče sam se ljutio na inspektora Kurta koji je svoje rečenice neprestano završavao trima tačkicama, a danas...
Evo...
Dugo sam oklevao stojeći na uglu, premeštao se sa noge na nogu i šapatom upoređivao svoje govore. Nisu zvučali ništa bolje nego malopre, u glavi.
Konačno sam ušao, pošto me je spopao neobjašnjivi napad optimizma maskiran u logiku: Maestro će razumeti. Kao i uvek.
Toni je stajao iza šanka i sitničavo gnjavio dva konobara, prikazujući im svoj talenat za brisanje čaša. Aleksandar je za svojim stolom čitao modni časopis. Na sredini kafića se nalazio jedan sto koji su zauzeli penzioneri, a drugi sa ženama koje su neprestano gledale na sat. Maestro je sedeo na svom uobičajenom mestu i čitao novine. Polako sam mu prišao. Nije podigao pogled, ali zato su budno na mene motrili svi ostali. Aleksandar je prvi vratio pogled na bleštave slike iz časopisa. Toni je nešto progunđao, spustio čašu, bacio krpu ispred sebe i izašao kroz zadnja vrata u magacin. Čuo sam premeštanje sanduka sa flašama. Jedino Maestro me nije pogledao. Zastao sam kraj stola. Penzioneri i žene su i dalje buljili u mene. Uplašio sam se da Maestra dovodim u neprijatnu situaciju, zato sam skupio hrabrost, izvukao ispod stola stolicu i seo. Izgledalo je kao da sam zauzeo sveto mesto. Gosti su se vratili svojim razgovorima.
Nikada još nisam video da neko čita na takav način. Maestro je svaki red u novinama pratio prstom i pri tom blago pokretao usne. Polako, sasvim polako, kažiprst je klizio do kraja stupca, usne su se zaustavile, prst je prešao na drugu kolumnu, usne su nastavile da se pokreću. Znao sam koliko je sposoban za brzo razmišljanje i zato me je šokirao pogled na to nesigurno čitanje. Prvi put sam ga video sa naočarima, koje su činila polovična, prilično debela stakla u rožnatom okviru privezanom tankim srebrnim lančićem oko vrata.
Gledao sam u proređenu kosu na njegovom temenu i čekao. Setio se šta bi bilo dobro da kažem. Sve mi je isparilo. Ništa.
Žene su ustale, obukle kapute i otišle. Jedan od penzionera je zevao, podigavši ruke visoko u vazduh. Tonija nigde nije bilo, Aleksandar se malo odmaknuo od časopisa, blago se namrštio, a onda okrenuo list. Konobari su se bez stručnog vodstva prihvatili čaša.
Pratio sam pogledom ravnomerno kretanje njegovog prsta, duboko udahnuo i počeo da govorim, iako nisam imao jasnu predstavu o tome kako da sve svoje muke sažmem u reči. Maestrov prst se zaustavio usred reda i malo podigao. Polako sam zatvorio usta i oprezno uzdahnuo da se ne bi čulo. Prst je nastavio sa svojom šetnjom. Pratio sam ga pogledom i čekao na znak kada ću doći na red.
Trajalo je celu večnost. Penzioneri su se pokupili i otišli, Aleksandar je počeo da čisti kafić. Sa izrazom gađenja na licu držao je krpu između palca i kažiprsta i obrisao svaki sto pre nego što je na njega podigao stolice. Strčeće noge su ispunile prostor.
Maestro je podigao prst, ali ga je samo ovlažio pljuvačkom i okrenuo stranicu. Nastavili smo da zajedno čitamo.
U magacinu se začula neka lupa i Toni se vratio za šank sa izrazom strašnog neraspoloženja na licu. Nastavio je da maltretira konobare udvojivši zakeranje.
Maestro ga je samo okrznuo pogledom i vratio se čitanju. Kada je konačno pročitao do kraja, zastao je. Prst je mirovao, ali pogled nije ni podigao. Rizikovao sam.
„Nekoga drugoga, gospodine, nekoga drugoga", bilo je sve što sam uspeo da izustim u jednom dahu.
Toni i Aleksandar su me pogledali i čekali. Maestrov prst je polako pokazao ka šanku, tačno na Tonija. Pogledao sam ga. Zurio je u mene ne skrivajući mržnju. Nisam razumeo šta Maestro želi da mi kaže. Panično sam skretao pogled na Tonijev stomak, brkove, izraz na licu i shvatio da me je podsećao na vodoinstalatera. Zamišljao sam ga u Haninom stanu po čitav dan, i noću. Klimnuo sam glavom. Maestrov prst se diskretno usmerio ka drugom sinu. Aleksandar je opet bio udubljen u časopis. Gledao sam pravilnu liniju grebena njegovog nosa, glatki razdeljak bez stranputica, i bilo mi je jasno da je kao telohranitelj još manje vredan od mene.
Ipak sam se usudio. Hoće li, makar s neba, pasti neko drugo rešenje? Nakon nekog vremena, Maestro je progovorio. Jednu jedinu rečenicu koju sam čuo te večeri, ali ni ona nije bila namenjena meni. Prekorno, ali veoma mirno, rekao je sinu:
„Aleksandre, jedna stolica nije tamo gde bi trebalo da bude."
Maneken je polako ustao i prišao mi. Ustao sam, odmakao se i pustio ga da stolicu na kojoj sam do malopre sedeo postavi ispred Maestra. On je uzdahnuo, sklopio novine i posvetlo se sklanjanju naočara.
Hteo sam da kažem, izvinjavam se, vraćam se, ali sam samo otišao.
Sve vreme susreta me nijednom nije pogledao; kako me je samo nagrizalo njegovo ignorisanje!
21.41

Taksi me je ostavio ispred parkiranog „be-em-vea“. U stanu zaboravne starice još uvek je gorelo svetlo, pod kojim su ljubitelji luksuznih automobila verovatno sedeli u tami i računali na prste koliko uspevaju da u svakom trenutku uštede. Iza vodoinstalaterovih prozora bio je mrak, iako je „vartburg" bio na svom mestu. U Haninom stanu je treperio televizor. Roletne nisu bile spuštene i to mi je bilo čudno. Rekao sam joj da ću ih spuštati sam, mada od Hane ne bih mogao da očekujem toliku poslušnost.
Brzo sam pojurio uz stepenice i pozvonio.
Niko se nije javio.
Još nekoliko puta sam pritisnuo na zvono. Ptičice nisi mogao da prevariš. Novu narudžbinu su uzimale u obzir tek kada bi otpevale prvu.
Pokucao sam na vrata. Razmišljao sam da li da provalim unutra.
Povikao:
„Ja sam, Hana, otvori!"
„Ko je?" odgovorila je.
„Ja, otvori."
Špijunka se zatamnila. Polako je odškrinula vrata, najpre pogledala levo i desno, a onda duboko odahnula:
„Konačno si stigao!"
Lice joj je bilo voštano bledo i figurica Bude joj se tresla u ruci.
„Oh, kako sam se samo uplašila", rekla je, „još uvek sva drhtim."
Ušli smo u sobu.
„Je li otišao?", upitala je.
„Ko?“
„Ooooo..."
Pogledao sam kroz prozor i sačekao da pogleda i ona. Nije bilo nikoga, samo mraz.
„Šta je bilo?", upitao sam.
„Ma, gledala sam video. Dok sam menjala kasetu, setila sam se da pre nego što si otišao nisi spustio roletne. Znam, znam šta si mi rekao. Krenula sam ka prozoru kada mi se sopstveni odraz u staklu učinio nekako čudan. Bilo ga je previše. Pod njim se nalazilo još nešto drugo, možeš li da zamisliš, nešto tamno i crno, kao da je bilo u meni. Prišla sam bliže. Napolju je stajao maskirani muškarac, lica priljubljenog uz staklo, sa najlonskom čarapom navučenom na glavu. Ako me tog trenutka nije strefila kap, neće me nikada. Ne znam da li sam vrisnula. Otrčala sam u sobu i zaključala se. Zahvaljivala sam Bogu jer su u mojoj spavaćoj sobi spuštene roletne, i onda sam, držeći ovaj glupavi kip u rukama, stražarila kraj njih. Setila sam se da bi trebalo da pozovem policiju, ali nisam smela da izađem iz spavaće sobe. Na svu sreću, imam dobru bravu. Nabavila sam je onda kada je morao da prespava kod mene prvi od mojih muževa na papiru, pošto smo očekivali nenajavljeni dolazak komisije za utvrđivanje stanja. Čekala sam i čekala. Koliko dugo te nije bilo? A o čemu ste raspravljali? O povišici?"
„Stajao je napolju?", upitao sam.
„Da. Znam da glupavo zvuči, ali nisam zaboravila da stanujem na prvom spratu. Ne gledaj me tako. Zaista je stajao ispred prozora."
„Idem da vidim, ne...“ počeo sam.
Pogledala me je takvim pogledom da mi je konačno postalo jasno: neće otvarati nikome.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:10 am


U predsoblju me je sustigao njen preplašeni povik:
„Možda je još uvek negde u stanu?"
Brzo sam je utešio, otkrivši joj prednost malih stanova. Pootvarao sam pred njom i najmanje ormane, pa još i korpe za đubre, i iz ormana u kupatilu izvukao duboku korpu za veš.
Napolju nije bilo posebnih tragova. Sneg nije padao čitav dan, ostaci su se smrzli. Samo je uski put pod Haninim prozorom vodio u „Bavariju". Za čudo, u prodavnici je još uvek gorelo svetlo. Provirio sam kroz izlog i među bavarskim suvenirima ugledao figuru za pultom. Vrata su bila otključana.
„Dobro veče", otpozdravio mi je muškarac. Hana ga je odlično opisala. Zaista je izgledao kao SS oficir, zdepast i ogroman pruski tip. Oči su mu bile mutno sive i veoma prodorne. Najpre sam pomislio da u prostoriji zuji nekakva čudna mašina, mešavina frižidera i ventilatora, nakon čega mi se učinilo da se iza vrata možda krije kakav slon koji se priprema na prvi školski čas iz sviranja u škotske gajde i sada duva u njih da bi se zagrejao. A onda sam konačno taj zvuk povezao sa muškarcem koji je stajao preda mnom. Simfonija zvukova, pre svega piskutavih, koji su se širili preko krkljanja pluća u bas tonu.
„Oprostite", zaustio sam, „jeste li možda videli nekog čoveka, koji..."
Prekinuo me je:
„Ne vidim."
Najpre sam obratio pažnju na njegov izrazito grleni ton, da bi mi tek onda značenje te njegove izjave doprlo do svesti.
„Molim?"
„Slep sam", rekao je. „Katarakta, kažu lekari. Čekam sina da me odveze kući. Da nije njega... Nikada nije toliko kasnio."
„Oprostite, neću više da vam smetam."
„Ne smetate mi. Volim da razgovaram, ali retko imam mogućnost za to.“
Duga rečenica mu je iscrpla svu zalihu vazduha, i zato je morao da se napne da bi duboko udahnuo. Do poslednjeg trenutka nije bilo sasvim jasno da li će uspeti da preživi do kraja.
Već sam se pozdravio i krenuo da zatvaram vrata za sobom, kada sam ga još jednom pogledao.
„Khhhhhhhhh...“, zapevala su njegova pluća.
Zatvorio sam staklena vrata. Gledao je u njih osmehujući se.
Na njegovom mestu bih se ubio.
Neko bi morao da kaže Hani da izgled ponekad vara. Međutim, sada sam imao važnija posla.
Sredina pločnika je bila previše izlizana za bilo kakve izviđačke podvige. Osvrnuo sam se oko sebe. Merdevine na „vartburgu". Opipao sam gornju. Nije bila pričvrščena. Na njoj je, dakle, uljez stajao ispred prozora. I imao još dovoljno vremena da sve vrati na svoje mesto, skot.
Podigao sam pogled ka prozoru vlasnika „be-em-vea“. Opis provalnika bi mi baš dobro došao.
Polako sam prišao parkiranom lepotanu. Prozor se odmah otvorio. Hteo je da vikne: gledamo vas, ili nešto tome slično. Preduhitrio sam ga:
„Kakav je bio?“
„Ko?“, blefirao je.
„Tip, koji je napao Hanu."
„Nisam ga video."
Išao mi je na živce, totalno. Tip pojma nije imao koliko ima sreće što je tamo gore, na prozoru, van domašaja mojih zuba. Nekoliko puta sam zaškrgutao vilicom. Ne, ne sme tako da se završi. Ali, živcirao me je. Zaista. Počeo sam da brzo hodam po pločniku, gore-dole.
„Kakav je bio? Opis?“
„Ko?“
U majčinu, kako me je živcirao.
Setio sam se legitimacije, izvukao je iz džepa, mahao njom uperivši je ka njegovom prozoru. Razdaljina je sigurno prevelika da bi mogao da razazna njenu sadržinu.
„Policija! Opirete se službenom licu?“
„Ne, gospodine, a o kome vi govorite?"
Grrrrr...
Morao sam da prekinem tu glupost. Osećao sam bes, trzanje vilice. Neću dugo moći da izdržim.
Rešenje se pojavilo u poslednjem trenutku. Odjednom sam obratio pažnju na melodiju njegovog glasa. Dok sam se udaljavao, njegov glas je postajao sve dublji i prodorniji, a kada sam se približavao, sve nesigurniji i piskutaviji. Udaljen od njega, stajao sam kraj „vartburga". A kada sam bio blizu...
Prišao sam „be-em-veu“ i odozdo zgrabio retrovizor. Napregnuo se, više u šali, da bi video šta mu spremam.
Bio je potpuno van sebe.
„Ne možete to da učinite."
„Samo gledajte. Kakav je bio?"
„Maskiran, sa čarapom na glavi, u kaputu. Samo to sam video. Došao je u 20.21. Mislio sam da namerava da mi ukrade auto, a onda sam video kako uzima merdevine sa tog... tog... tamo. Prislonio ih je uza zid, uspuzao se gore i četrnaest minuta gledao kroz prozor. A onda je delimično pospremio merdevine jer ih nije privezao, a u 20.55 je otišao. A sada moram da sačekam komšiju da ga opomenem da priveže merdevine."
Pustio sam retrovizor. Klimnuo glavom.
Morao sam da priredim sebi radoznalo veče. Zatražio sam mu dodatno objašnjenje:
„Maskirani tip se šeta vašim komšilukom, a vi ne zovete policiju. Zašto?"
„Aaaa...“, promrmljao je.
Spustio sam ruku na retrovizor. Odmah je priznao:
„Molim vas gospodine, razumite, ne želim nikakve neprijatnosti. Mi se uvek držimo po strani."
Razumeo sam. Nije bilo ničega što bih mogao da dodam na to.
Pre nego što sam se vratio u stan, telefonirao sam i ćutanju sa druge strane žice ukratko saopštio da je sve u redu. Bilo me je previše stid da objašnjavam u kakvoj opasnosti se našla Hana zbog moje slabosti. Grozno sam se osećao, prvi put sam nešto prećutao Maestru.
Do ponedeljka u 9:00 Hanu neću više ostavljati samu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:10 am




Četvrtak


5.06

Prvi snovi kojih se sećam: nešto ogromno i teško me je stezalo oko vrata i pritiskalo mi grudi. Probudio sam se i najpre proverio mogu li da otvorim oči. Kroz rupice na roletnama dopirao je sjaj ulične rasvete, iskidan odsjajima reflektora. Debeo sloj kreme kojom sam pre spavanja zaštitio kapke je delovao. Osećaj pritiska nikako nije hteo da popusti. Duboko sam udahnuo. Na putu kroz mene dah je čudno protrljao grlo i — tako mi se barem učinilo — kičmu.
8.22

Više sam žmirio nego što sam gledao. To je bilo zbog nove doze kreme, a još više zbog toga što mi je uspelo da ponovo na trenutak zaspim, barem tako mi se učinilo pre nego što je Hana ustala i na putu u kupatilo trapavo pokušala da me preskoči. Nešto je promrmljala o oblacima koji su prekrili grad.
Duboko sam udahnuo. Pritisak je nestao. Zdrav sam, prošlo mi je kroz glavu i nisam mogao da verujem. Usredsredio sam se, redom, najpre na nos, pa na oči, i na kraju na pluća. Još uvek nisam smeo da se pomerim. Šta god da je bilo, prošlo je!
A onda... Možda sam napravio mali pokret, ne znam. Odjednom su se sve tegobe vratile. Istovremeno. Odlučno. Napad kijanja me je naterao da se uspravim. Pratio ga je divlji svrab, koji je iz nosa otpuzao u glavu i susreo se sa usplamtelim tačkicama glavobolje moje, sada već stalne pratilje.
Čekao sam pred vratima kupatila i kijao. Shvatio da uopšte nemam pri sebi nikakvu maramicu, jer mi do tada nikada nije bila potrebna. Stezao sam nos prstima, grebao ga, ali nikako nije bilo bolje. Proziran iscedak na pogled i dodir, sličan običnoj vodi, nezaustavljivo se slivao između prstiju. Na kraju sam išmrkao nos u platnenu kuhinjsku krpu, nakon upotrebe je složio i ćušnuo u džep. U đubre više nisam imao poverenja. Radije ću je kasnije gurnuti na dno korpe sa prljavim vešom.
9.56

Pevanje ptica je u stanu postalo nešto potpuno uobičajeno. Odlučio sam da se držim svog jučerašnjeg obećanja i najpre sam pozvao prodavnicu koja je dostavljala robu na dom. Prethodno sam proverio da li imaju marmeladu od đumbira i papirnate maramice. Imaju dosta, i jednog i drugog. Kada je bubuljičasti debeljko dostavio paket, obećao sam mu bakšiš ako ode i u apoteku. Pristao je. Vratio se nakon petnaest minuta, usledio je novi talas ptičijeg pevanja.
Dan još nije bio ni počeo, a već sam zaključio koliko mi nedostaje izlazak. Prodavnica, koja je nekada za mene predstavljala pravu moru, za samo nekoliko dana zarobljeništva postala je središte dana. Ne zgrada prodavnice i kupovina, već sam odlazak, zatvaranje vrata, hodanje kroz slobodan prostor. Polako sam počeo da shvatam na kakvo obećanje sam se obavezao. Uz malo varanja u brojanju dana bio sam nekako usred dužnosti. Pri tome sam prethodnih dana neprestano trčao naokolo, barem tako mi se činilo. Posle ću biti među zidovima, veći deo dana provoditi kraj prozora.
Tu sam i bio, kada se opet začulo zvono.
Okrenuo sam se. Hana je podigla pogled sa knjige i pogledali smo se.
Zavrtela je glavom.
Bilo je prerano za posetu iz „Mekdonaldsa".
Ustala je. Preduhitrio sam je i provirio kroz špijunku.
Sitan, koščati tip je na brzinu vukao poslednje dimove iz cigarete, pljunuo je i zgazio. I nestao.
„Ko je to?“ prošaputao sam.
Hana je stala na moje mesto. Malo sačekala, verovatno se posetilac još nije bio vratio u domet špijunke.
„Moj prvi muž“, nevoljno je rekla i počela da otvara vrata. Na trenutak sam pokušao da je sprečim, a onda sam odustao.
„Zdravo", kezio se posetilac pretvarajući se da je ludo veseo. Nije bilo zarazno, ili je Hana već bila imuna na to.
Ugledao me je i nastup mu se srušio.
„A...“, zastenjao je.
Raščupana tanka kosa mu je padala do ramena u pramenovima. Neki su se samovoljno vijugali, a svi već dugo nisu bili oprani. Nije puštao bradu jer, naime, nije imao dovoljno dlaka za takav podvig. Ono što je izraslo u dugim i usamljenim ostrvcima uvijalo se u skladu sa strujanjem vazduha. Kroz stenjanje sam primetio crne rubove oko zuba, tragove karijesa koji su polako nadomeštali žutu gled. Spustio sam pogled na njegove prste. Bili su užeglo žuti od duvana. Podigao sam pogled na njegova ramena. Video sam tragove peruti na izlizanoj vijetnamki, prilično prljave farmerke i iskidane platnene starke. Mora da je otporan, kada se po ovoj zimi šeta u takvoj obući. Možda je prljavština bolji izolator nego što sam mislio?
Hana je govorila mirno, redajući samo činjenice:
„To je moj telohranitelj. U ponedeljak moram da svedočim na sudu i u opasnosti sam. On me čuva."
Tip je široko otvorio usta.
„U opasnosti...", ponovio je.
„Da", odbrusila je Hana i zaćutala.
„A u opasnosti... U suštini, u opasnosti?"
Oboje smo klimnuli glavom.
„Nećeš da uđeš?" rekla je Hana, slatkim i stišanim glasom.
„Aaa... u suštini... u suštini sam anarhista i ne mogu da budem u istoj prostoriji sa predstavnikom reda", rekao je, zatim dodao „Zdravo!", i već ga više nije bilo.
Zatvorila je vrata.
„To je bio Leonid; za prijatelje i bivšu ženu - jednostavno Leo. Anarhista", dodala je sa izgrazom gađenja.
„U suštini."
10.04

Opet smo sedeli za stolom, na starom mestu rezervisanom za priče i ispovesti. Hana je grejala dlanove na šolji, okrenuvši leđa simbolu nemačkog automobilizma.
Zurio sam u vijuge pare koja se dizala iz čaja od koprive. Kako nedužno su izgledale! Sada sam več dobro poznavao posledice tog napitka i razmišljao da bi morali da ga zabrane, jer očigledno tera ljude na ispovedanje do iznemoglosti.
„Moj prvi muž, moja prva velika ljubav, moj prvi i poslednji anarhista."
Na trenutak sam očekivao da će pljunuti u čaj. Nije. Samo je srknula gutljaj.
„Tako lepo je pričao, toliko toga je znao, studirao je afričku književnost. Putovao je; svakih nekoliko meseci su anarhisti imali kongres ili susret i on je uvek bio prisutan. Uglavnom u Amsterdamu. Amsterdam, kako to lepo zvuči! Svet je kriv, treba ga potpuno rastaviti na delove i ponovo izgraditi. Pa da, kako uzvišene reči gode frizerki koja tek što je pobegla sa sela. Koja oseća da svet zaista nije najbolji. O, sastavljaćemo ga i rastavljati! Zatreskala sam se do ušiju. Nisam mogla da se pogledam u ogledalu, a da negde pored ne vidim njegovo lice. Kada sam mislila na njega srce me je stvarno bolelo a kolena su mi postajala mekša — bili su to simptomi za koje sam verovala da postoje samo u jeftinim romanima. Venčali smo se. Mada, nije hteo, ne i ne. Anarhisti se ne venčavaju. Ubedila sam ga. Pomalo sumnjam da je tome doprineo i moj stan. Možda i to što nisam želela... mislim, pre venčanja. Ili samo laskam sebi. Bio je u fazi kada nije imao gde da živi. Kao što se izrazio, prolazio je kroz težak period. I, uselio se. Tri godine, tri godine sam ga gledala, divila mu se, a sada kada ga vidim samo se pitam kako sam mogla da budem takva ćurka. Već sam ti pričala o praznini koja je tih godina narasla u meni. Razvela sam se. Ne pričam o tome zbog toga... doduše, uopšte ne znam zbog čega pričam... jebi ga... oprosti, neću više da psujem... Anarhista. Bio je anarhista. Svakim danom zajedničkog života bio je sve veći i ubeđeniji pristalica anarhizma. Neće da se zaposli, anarhisti to ne rade. Ne odlaze ni u prodavnicu. Ne kuvaju, ne peru sudove, ne čiste. Studiraju samo ono za šta imaju volju i kada imaju volju. Ispite ionako ne priznaju kao legitiman oblik ocenjivanja znanja. Fuj. Anarhisti ništa ne urade do kraja. I, kada sam sedela tu gde sada sediš ti i negovala svoju prazninu, shvatila sam da živim sa majkom. Da, vidi. Udala sam se za čoveka koji ne može da kaže za sebe — lenj sam kao trut, već svoju lenjost mora da opravdava uzvišenim razlozima. Kao što moja mama nema seks, već studira tantra jogu, tako Leo ne radi ništa, ne zbog lenjosti, već iz svog dubokog ubeđenja. Rekla sam sebi, kakva bi bila svetska istorija kada bismo je oslobodili lažnih izgovora? Da li bi uopšte išta ostalo? Video si i sam, neće da prizna da se plaši, već iz ideoloških razloga ne može da bude u istoj prostoriji sa tobom. Izgovori, samo izgovori. Isto tako, navodno, nije došao da žicka novac, već prilog za svoj pokret. Lopov!"
Ljuljala je čaj među dlanovima. Odmahnula glavom. Dodala:
„Danas sam barem nešto uspela da uštedim."
Začudio sam se:
„Daješ mu novac? Uprkos svemu tome što si rekla?"
Belo me je pogledala:
„Da, inače bi umro od gladi, zar ne?"
Ništa mi nije bilo jasno. Mislim... Neću ništa da kažem. Što sam duže bio u njenom društvu, to sam manje shvatao. Izdaleka gledano, iz samoće mog stana, teorijski, tako reći, razumevanje ljudi je bilo jednostavno. A ovako...
Pokušao sam da se setim da li mi se nešto slično dogodilo barem sa nekim iz sirotišta. Nikada nisam bio više dana zaredom ni sa kim, a mogao bih da se zakunem... Sigurno ne. Svi su bili, kako da kažem, više... jednostavni. Plitki. Hana je bila očigledno nešto posebno. Možda su joj sve žene slične?
Otišla je u kuhinju. Mislio sam da je ispovesti kraj, ali vratila se sa novom šoljom čaja.
„Jesi ga video, kakav je?“
Klimnuo sam potvrdno.
„Kada sam ga upoznala bio je malo manje zapušten. Znaš, anarhisti se ne češljaju, ne umivaju, ne briju. Kako sam bila mlada i zelena! Bila sam čvrsto uverena da sam jedna od retkih kojima izgled nije važan. Time sam se čak i dičila! Kakva maštarija!"
Zaćutala je na trenutak, posmatrala me i na kraju se zagledala u čaj. Prstima desne ruke sam kliznuo između levog srednjeg prsta i do malog i počeo da se češem.
„Molim te, nastavi", rekao sam nakon duže tišine, kada se učinilo da će potpuno zaćutati.
„Mislim... je li ti odvratno, kada toliko pričam?"
„Ne."
„Sigurno nije?"
„Nije."
Češao sam se između srednjeg prsta i kažiprsta.
Uzdahnula je. Nastavila:
„Nije mi smetao njegov izgled. Ni njegovi zubi i činjenica da ih nikada nije prao. Da, ljubila sam se sa njim. Tek malo pre razvoda, shvatila sam da postoje dve vrste izgleda. Prvi je stvar prirode, a drugi stvar volje. Svakome može da se dogodi da se rodi kao... kao..."
Pogledala je napolje.
„Znam", rekao sam. Sada sam već uplitao prste i trzajući se pokušavao da smirim svrab. Vaspitači su pričali da su me kao dete vodili kod plastičnog hirurga. Samo je odmahnuo glavom, želeći da kaže kako je brijanje najjeftinije rešenje za maljavost, a da menjanje oblika kostiju ne dolazi u obzir. Da su me doveli bogati roditelji, sigurno bi mi se obradovao i u meni odmah otkrio rudnik zlata, prema kojem bi se upravo tako i ophodio: presađivao kožu, strugao, deljao i kopao po meni.
„Da, naravno. Ali, svako može da se ošiša i umije. Koliko truda zahteva tako jednostavan posao?"
Trgla se, pogledala me, rekla: „Nemoj misliti da ti to pričam zato što sam frizerka", i odmah se vratila u prethodno raspoloženje. Nastavila je:
„Hej, pa i ja sam u pubertetu išla naokolo sva poderana. I danas se osmehnem kada prođe klinka u dugoj indijskoj haljini, u džins ili kožnoj hard-varijanti, sva raščupana i zanemarena. Ona ima opravdanje - mladost. Možeš li narednih deset godina biti takav? Odjednom si samo još jedan zapušteni klošar, koji je izabrao najlakši put, najlakša opravdanja."
A onda je naglo ustala.
„Dosta je bilo, zanela sam se, oprosti", rekla je i konačno odnela šolju.
10.34

Buljio sam u zategnutu kožu među prstima i pokušao da shvatim od čega taj nesnosni svrab. Nije imalo puno toga da se vidi. Osećaj je bio sličan paradi vojnika sa četkama za ribanje na đonovima, koji se zaustavljaju svake sekunde i brišu stopala o moju kožu sa unutrašnje strane.
Na svu sreću, Hana je čitala u sobi. Plašio sam se da je moje meškoljenje izmamilo iz stolice preglasnu škripu, i zato sam ustao i otišao u kupatilo. Svukao sam se i dugo se tuširao, pružajući dlanove pod mlaz ledene vode. Pomoglo je, ali samo na nekoliko minuta. Svrab se vratio, mada prigušeno, izazivački. Sa naporom sam ukrotio prste koji su već posezali za žarištem. Ako pokleknem i počnem da se češem, biće sve gore. Očigledno ću morati da obuzdam udove.
11.41

Iz kupatila sam izašao dobro pripremljen. Pribran, smiren, gledajući u svoje ruke i nečujno ubeđujući sebe da uspevam da ih savladam. Deo mene su, mogu da ih kontrolišem, neću se češati.
„Hej", pozdravila me je Hana sa osmehom na licu i odmah se vratila seckanju kupusa; dugački nož je bljesnuo pod svetlošću kuhinjske lampe. Zurio sam u nju i potpuno zaboravio na to da treba da obratim pažnju na ruke. Bila je udubljena u posao i prilikom svakog reza trgnula bi bradu napred. Slične pokrete prave psi što klimaju glavama iza zadnjih stakala poluraspadnutih automobila, ili smešne imitacije kornjača. Levom rukom je držala svežanj listova kupusa i usput, milimetar po milimetar, odmicala prste pre nego što bi nož odsekao novo parče. Počeo sam da razmišljam o sopstvenim rukama. Šta bi sve mogle da urade sa nožem i Hanom, kada ih ne bih obuzdavao. A ipak... Šta ako Hana svojim rukama ne gospodari tako dobro kao ja mojim? Mogla bi da zabode sebi nož u trbuh! Umrla bi mi u naručju! Kako da je zaštitim od nje same? Šta ako se ubije? Komadić razuma mi je stalno davao do znanja da Hana nikada ne bi učinila nešto poput toga, jer nema razloga - nikada nije nešto tako pokušala i nikada neće. Seče kupus! Seče kupus! Ne ludi ona, ti si lud!
Svaki put kada bi podigla nož i bradu, očekivao sam da neće zaustaviti sečivo pri kraju prstiju leve ruke, već da će ga podići visoko u vazduh i zariti ga u sebe. Reći ću Maestru da nisam kriv. Ništa nisam mogao da učinim. Mislim, sama je to uradila... Zaista.
Prikovao sam pogled za nož koji se podizao.
Sada - gore. Hoće li?
Ne, dole.
Hana je isekla svežanj do kraja, posegla za tri nova lista i savila ih u rolnu. Pramen kose joj je skliznuo preko lica, sklonila ga je i povratila se iz zanosa. Pogledala me je i uplašio sam se da može da mi čita misli. Sigurno sam izgledao kao imbecil, paralizovan u svom očekivanju; barem joj mora biti jasno da je već dugo posmatram.
Brzo sam joj prišao i istrgnuo joj nož iz ruku. Zblanuto me je pogledala.
„Opasno je...“, zaustio sam.
„Seći kupus?
„Ne, mislim, ja ću... Bolje da ja to radim!"
„Šta?" upitala me je, još uvek je bila začuđena.
Šta je bolje da ja uradim, pitao sam se. Zar sumnja u nešto? Kako bi mogla da prepozna misli koje me obuzimaju? Setio sam se jučerašnjeg trenutka i konture njenog vrata nad stolicom. Želje da ga slomim. Noža u svojoj ruci. Još uvek bih mogao da kažem Maestru da je to sama učinila. Ionako je prava osoba za to, takva... nesrećna, recimo.
„Kupus", uzdahnuo sam, „da sečem kupus."
I zaista sam ga sekao, i bilo mi je lakše. Prošla je opasnost. Hana me je još nekoliko puta čudno pogledala, mada nije načinjala temu. U ritmičnom sečenju kupusa bilo je nečega što me je smirilo. Postao sam svestan da pored onih od kojih je čuvam i sam predstavljam veliku opasnost za nju. Obuzeo me je strah. Kako če biti sledeći put, hoću li izdržati?
13.12

„U pravu si“, rekla je Hana posle ručka, „najviše nesreća se dogodi u domaćinstvu. Čitala sam o tome. Doduše, pre si malo preterao. Ako ćeš paziti i na sečenje kupusa, u čemu je onda razlika između telohranitelja i pomoćnika u domaćinstvu?"
Zastala je i neko vreme me gledala. Zatim nastavila:
„Priznaj, prvi put si nečiji telohranitelj."
Priznao sam.
„Reci mi, koliko saradnika imaš?"
Malo sam zamuckivao i okolišao:
„Pre godinu dana ih je bilo mnogo, a sada..."
Klimnula je.
„Tako mi se i učinilo, da. Reci mi pošteno, jesi li sam?"
„Da."
„Kada mi je još Huan rekao da ću imati jednog telohranitelja i da se neće menjati ni sa kim, nije mi bilo čudno; a sada vidim šta to znači. Ne možeš da odeš ni kod lekara ako te boli glava. Sa druge strane, odakle Huanu novac za neku nobel-agenciju. Jesam li u pravu?"
Složio sam se.
„Znaš, ništa mi ne smeta. Ako ti budeš izdržao, izdržaću i ja."
Trgnuo sam se i pogrbio se. Pogledao sam je. Nije izgledalo da je svoju poslednju rečenicu opteretila nekim posebnim podtekstom.
Nalila je sebi još čaja od koprive. Počela je da ga kuva na litre i da ga sipa u veliki stakleni vrč, odakle ga je prelivala u čašu ili lonče, kao sada. Šećer uopšte nije upotrebljavala.
Pospremio sam prazne pakete svog ručka. Ovog puta sam pozvao „Dairy Queen" i unapred im rekao da ne dodaju u njega igračke. Pristali su. Sva tri balona je Hana već bila zakačila za ivicu kuhinjskog ormarića.
Ponovo sam seo i predano čekao da vidim o čemu će ovog puta biti reči. Ispostavilo se da ima nekakvu pauzu u ispovedanju ili joj možda čaj od koprive više nije prijao. Pila je već drugu šolju i još uvek je ćutala. Pogledala je kroz prozor. Sa svoje stolice nisam mogao da vidim da li joj zenice prate okretanje zvezde.
Uzdahnula je, uzela novine, otišla u sobu i zaključala vrata za sobom. Nisam imao pojma šta nije u redu. Otišao sam da operem sudove.
13.34

„Kakve ruke!", rekao sam sebi posmatrajući ih kako izranjaju iz pene tokom ribanja tanjira i escajga. Nisam smeo da pomislim više ni na šta dok nisam našao pravi izraz:
„Moćne!"
Zaista.
Deterdžent je nagrizao izgrebanu kožu među prstima, ali sam ga ignorisao. Čak je proizvodio nekakav slatki bol. Posvetio sam se razgledanju mišića i vena na rukama. Nisu bile stvorene za to, već za...
STOP!
Zaustavio sam misao.
Za pranje suđa, rekao sam sebi. Pokušao sam da oslušnem televizor ili radio, ali oboje su bili već predugo sa mnom tako da sam postao imun na njih - izmicali su mi se. U prostor su mogli da odašilju bilo šta, ali ništa nisam mogao da uhvatim. Čim bih počeo da gledam ili slušam, misli bi mi odlutale.
I vratile se rukama.
Koje su bile stvorene za...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:11 am


Podigao sam tanjir ka očima. Držao sam ga na raširenom dlanu i gledao kako pena kopni, pretvara se u kapljice koje se preko ruba slivaju na moje zglobove. Klize između dlaka, ka laktu, a odatle na pod. Sačekao sam, dok na porcelanu nisu ostali samo tragovi praška. Polako i pažljivo sam počeo da pružam dlan, dok jagodice prstiju nisu provirile preko ruba.
Tim rukama mogu da uradim bilo šta.
Bilo šta.
Zaustavio sam prste.
Zaustavio dah.
Posmatrao rub tanjira, koji nije ni zadrhtao.
Brzo sam ga stisnuo. Rub se zdrobio, a preko porcelana se razvukla pukotina. Preduhitrio sam je zubima i zagrizao. Drugom rukom sam zamahnuo po raspalom tanjiru i stisnuo ga. Kada sam raširio dlanove, u sudoperu su se istresle samo sitne krhotine. Pof pof pof, popadale su kroz penu u vodu. Otvorio sam usta i ispljunuo na njih još i ostatak porcelana.
Takve ruke, a peru jebeno suđe.
Zgrabio sam svežanj pribora za jelo, koji sam već bio ostavio da se cedi na stalku i stisnuo. Zažmurio sam. Stiskajući ga nisam zamišljao ništa konkretno, nikakav vrat koji viri preko ruba stolice, samo sam opet bio onaj stari ja - bez glavobolje, bez svrabeža, bez... da, bez tela. Samo ja.
Spustio sam pribor. Bio je sav iskrivljen i čudno izuvijan. Bio mi je potreban skoro čitav sat da ga, koliko toliko, vratim u prethodno stanje.
17.21

Radio sam ovo i ono, ali sve je izgledalo kao kruženje pred njenim zaključanim vratima. Otišao sam do prozora, gledao kroz njega. Zavideo sam čak i jebenim ljubiteljima pasa; oni su mogli da se pognuti probijaju kroz sitan sneg koji je vetar kupio sa ulica i u povremenim i dugim zamasima ga nanosio na staklo. Menjao bih se čak i sa babom koja je nosila psa neodređene rase umotavši ga u svoj kaput i tako se šetala s njim - hteo sam napolje. Ranije sam danima mogao da budem u svom stanu i nije mi padalo na pamet da ga napustim. A sada bih mogao, sada sam privezan. Suštinska razlika, koja me je izbacivala iz takta. Prepušten razmišljanju, nekoliko puta sam zaboravio da kontrolišem ruke, i uhvatio sebe kako se češem, drugi put kako kijam. Nekoliko puta sam u očajanju zažmurio i priljubio čelo uz staklo. Na trenutak sam uspeo da pronađem spasenje, ali odmah su počele užarene eksplozije u mojoj glavi i vratile me u stvarnost. Oči sam smeo da zatvorim samo da bih kratko trepnuo. Grebalo me je i bolelo; upaljene beonjače su me pekle pri svakom i najmanjem pokretu.
Tako.
Otišao sam u toalet, ni sam nisam znao zašto. Malo sam se ispirao ledenom vodom, seo na šolju i odustao. Bio sam svestan da već drugi dan nisam imao stolicu. Duh je bio voljan, ali mišić mog anusa nije. Ništa. Ustao sam, setio se da odavno nisam ni drkao i zabrinuo se što ne vodim dovoljno računa o svojim izlučevinama. Pokušao sam da nešto učinim sa nekoliko trzaja, međutim, njegov izgled nije obećavao. Sve žustrije sam trljao, na kraju i udarao po njemu.
Nije imalo smisla.
Natrag, ka prozoru.
Vetar je prebacio u veću brzinu, ulice su bile potpuno puste. Ovog puta je tokom mog dežuranja prošao jedan jedini kučkar, bradonja sa skijaškom kapom nabijenom na oči. Trčao je i vukao za sobom psa. Kada je životinja htela da onjuši kantu za đubre, ogrlica ju je povukla takvom snagom da je samo zakevtala, a šape su same od sebe zaplesale po smrznutom tlu. Trkaču su iz usta izletali oblačići pare. Učinilo mi se da ih ne izdiše, već psuje. Krenuo je ulicom i na kraju privezao psa za oluk i šmugnuo u ulaz pod neonskim natpisom „Bar“. Pas se savio u klupko i zasuo ga je sitan sneg.
Krenuo sam ka vratima Hanine spavaće sobe. Zaključala ih je, jasno sam čuo. Došunjao sam se na prstima i detaljno razgledao njihov okvir. Sa dobrim zaletom bih...
Šta?
Unutra je bila potpuna tišina, sigurno je spavala.
Udaljavao sam se natraške, dok bubrežnim delom leda nisam udario o rub stola. Zastao sam, nikako ne mogavši da odvojim pogled od vrata. Polako sam pružio dlanove iza sebe i uhvatio se za drvo. Stisnuo i zažmurio. Uspelo mi je da ponovim stanje mira i spokoja, stanje u kojem sam bio malopre - bilo je dovoljno samo to da uposlim ruke odmeravanjem snage.
Pre ili kasnije sam morao da popustim stisak. Otvorim oči. Na trenutak nisam znao gde se nalazim. Osvrnuo sam se oko sebe, setio se, i odmah poželeo da zaboravim. Brzo sam ponovo zažmurio i stegnuo sto. Ruke su bile previše iscrpljene od prethodnog stiska, prsti nisu mogli da prate volju, skliznuli su.
Šta da učinim?
Pogledao sam na sat. Kako daleko je bio ponedeljak ujutru!
Kada bi barem neko došao. Njena majka ili bivši jebač... Bilo ko!
Sinulo mi je: O, kada bi došao ubica! Razvukao sam usta u osmeh, ali odmah se opet sneveselio. Nekako, nisam mogao da verujem da bi mi doletela takva sreća. Tip bi ušao sada kada Hane nema na vidiku, a ja bih ga mogao rastaviti na delove. Prepustio sam se sanjarenju, ali snovi su ubrzo počeli da blede i čile, i opet sam tugovao.
Spustio sam zadnjicu na stolicu. Pogledao sam kroz prozor samo na trenutak, a onda se okrenuo ka vratima spavaće sobe. Postao sam svestan i naterao sebe da pogledam ka prednjim vratima pored kuhinjske radne površine gde se sušilo suđe: nož, prislonjen uz tanjire.
Koji bi mogao da padne.
Dok bi Hana prolazila tuda.
Odskočio bi, zario joj se u gležanj. Prerezao venu. Da nisam u blizini, mogla bi da iskrvari.
Glupost, rekao sam sebi, o kakvim glupostima razmišljam!
Ipak sam ustao i uzeo nož. Nisam baš znao šta da uradim s njim. Drvena drška je još uvek bila vlažna, kap se razvukla preko sečiva i skliznula na tlo. Dugo sam gledao u nju.
Spustio sam sečivo na radnu površinu. Sa naporom sam odvojio ruku, ali oči nikako, sve dok ga nisam stavio u fioku. Primetio sam da je u pitanju jedan od onih jeftinih, lepljenih ormana, čije fioke nemaju sigurnosne tiplove. Ako ih naglo izvučeš, one se potpuno odglave i sadržina se prospe po podu. Pala mi je na pamet slika gomile noževa i viljušaka, koji odskaču sa poda i seku Hanine noge.
Krenuo sam da slažem viljuške i noževe tako da stoje okrenuti na istu stranu. Usput sam otkrio još nekoliko kuhinjskih alatki zašiljenog vrha, ali nisam znao čemu služe, samo su izgledale opasno. Zar ne bi bilo dobro da ih sakrijem?
Brzo sam zatvorio fioku. Šta to, kog đavola, radim? Opipao sam se po čelu i pogledao svoj oznojeni dlan.
Prozor, opet. Iako više nisam mogao da gledam na ulicu. Isuviše opasnosti je vrebalo za mojim leđima, tako da nije imalo nikakvog smisla da se neprestano okrećem i motrim na njih. Buda, koga je Hana zgrabila u samoodbrani prilikom onog napada u sredu, stajao je sumnjivo blizu ivice ormana. Mogao bi da padne i da mojoj štićenici razbije čelo. Pomerio sam ga. A onda sam primetio nogu stolice na kojoj je obično sedela gledajući televiziju; bila je iskošenija od drugih. Kleknuo sam i savio je. Zaista, malo je falilo da se Hana prevrne. Mogla bi da se povredi!
Klečeći, opipao sam sve stolice i stolove i proverio svaku nogu. Proverio sam i sve police i ormane i predmete pomerio sa ruba. Onda sam zatim pregledao ventil na odvodu za gas, dugo oklevao nad zgnječenom gumicom i konačno procenio da je nepouzdana i zamenio je novom koju sam našao u fioci.
Prošlo je dosta vremena, pre nego što sam sav oznojen i zadihan stao nasred stana ne mogavši više da se setim nijedne neposredne opasnosti. Dobro, utičnice su bile nezaštićene i ako bi Hana... a zašto bi Hana gurala prste u njih, rekao sam sebi — što dokazuje da sam još uvek umeo da logično razmišljam, samo nekako, kako da kažem, zagrejao sam se.
Ovog puta nisam seo na stolicu, već sam se sručio na nju. Još uvek sam teško disao i tu i tamo bi mi zapištalo u plućima. Pokušao sam da se tiho iskašljem, ali nije bilo nimalo bolje.
Zapovedio sam sebi da moram da mirujem. Usredsredio sam pogled na sat i prepustio se pomeranju kazaljki, što me je polako smirilo.
17.22

Trgao sam se i pogledao oko sebe. Pokušao da otkrijem šta je to što me je uznemirilo. Ništa se nije čulo. Očigledno me je probudila sopstvena glava koja mi je pala na grudi kada sam utonuo u san. Imao sam osećaj da sam upravo sklopio oči, a sat mi je to potvrdio - naravno, nisam mogao da se setim kada sam zaspao, ali sigurno nije prošlo više od nekoliko minuta od tada.
Osećao sam se kao drugi čovek koji nema nikakve veze sa onim prethodnim, koji sumanuto sklanja oštre i opasne predmete.
Zadrhtao sam od hladnoće.
Opipao sam radijator. Grejao je kao lud, ali je u stanu ipak bilo hladno. Možda sam bio previše znojav i to mi se samo učinilo?
Ulica je bila potpuno pusta, čak je i saobraćaj sa one strane ograde bio redak. Onog psa nije bilo više pred barom.
Seo sam na radijator, pazeći da ga ne opteretim celom svojom težinom. Više da bih ugrejao zadnjicu nego da bih se oslonio.
Šta Hana radi tamo? Možda bih morao da provalim unutra i da se uverim da je sa njom sve u redu?
Skoro da zaplačem. Zaista, imao sam osećaj da će suze svakog trenutka krenuti da mi se slivaju niz obraze. Zar opet počinje? Zar opet nov napad ludila? Bilo mi je žao samoga sebe, odavno se, od detinjstva, nisam tako osećao. Prvih godina u sirotištu, koje su istovremeno i prve godine koje pamtim, uvek sam čučao u uglu i plakao. Istresali su se na mene, izazivali me i činili mi uslugu. Mogao sam da još više plačem i sažaljevam sebe kao velikog jadnika. Sećanja su ionako beskorisna stvar, i ne znam zašto bi iko želeo da tu starudiju opremi i datumima. Ali, sledeći prizor je jedan od retkih za koji sam nekako siguran, da sam tada, kada se dogodio, imao šest godina. Ustao sam iz onog ćoška, uspravio se. Svi u sobi su začuđeno stajali i gledali me. Očekivanje se širilo postepeno. Sačekao sam da se i poslednji par očiju zaustavi na meni. A onda sam krenuo i sve ih premlatio. Nakon toga mi nikada više nije bilo žao samoga sebe i zato više nisam morao da plačem.
Tada, u Haninom stanu, usred odvratnog osećaja za koji sam mislio da sam ga davno prevazišao i ostavio za sobom, imao sam jedan jedini problem. Nije bilo nikoga koga bih mogao da pretučem.
Nekoliko puta sam se svom snagom udario u želudac. Nije bogzna koliko pomoglo.
S nadom sam se zagledao u ulazna vrata: dođi! Spasi me.
18.41

Hana je izašla iz sobe, kada se već odavno bilo smračilo. Malo čudno me je pogledala jer sam sedeo u tami. Pružila je ruku ka prekidaču, predomislila se i upalila samo svetlo iznad radne površine u kuhinji. U sobi inako nije bilo mračno, jer ju je osvetljavala televizija.
Oljuštila je bananu, odsekla vrhove, ispasirala ju je i pomešala sa jogurtom. Zadržavši dah, posmatrao sam kako rukuje nožem. Sve je dobro prošlo, spustila ga je u sudoperu. Sa police je uzela živopisnu kutiju za koju sam znao da skriva u sebi nekakvo ptičije zrnevlje. Istresla ga je u kašicu i još malo promešala.
Mogao bih i ja da nešto pojedem.
U imeniku sam potražio najbliži KFC i naručio tri njihova srečna paketa.
„Mogu li da upalim svetlo?", upitala je Hana na prelazu iz kuhinje u sobu.
Sačekala je da spustim roletnu, pre nego što je osvetlila put do stola. Spustila je tanjir i otišla po šolju čaja. Opet me je zasvrbelo među prstima. Nisam smeo da se češem i zato sam samo gnječio i trljao kožu.
„Tako sam ja skidala tragove venčanog prstena", dobacila mi je preko ramena.
19.11

„Hej, vidi, ovo dvoje su isti kao mi!“, uskliknula je Hana pokazujući na televizor. Približio sam se i neko vreme pratio razgovor dva muškarca obučena u crne trikoe, sa cilindrima na glavi. Učinilo mi se poznatim.
„Čekaju nekog Godoa, koga nigde nema“, objasnila je Hana, „idem da vidim u programu koji je naslov."
Setio sam se da sam tu dramu pročitao u vreme kada sam gutao knjige iz biblioteke, a traženje veze između Hane i mene i one dvojice mi se nije učinilo bogzna kako duhovito.
„Čekajući Godoa", razočarano je pročitala Hana, „kako nemaštovit naslov!"
19.18

U KFC-u zaista nisu dodavali figurice ili balone, a zastavice je Hana zabola u čudno prozirnu kocku na televizoru, u kojoj su sudnji dan već čekala dva osušena cveta i nešto malo slame.
Jedva da sam završio sa prvim paketom, kada se sa ulice začuo prduckavi dolazak „vartburga". Ne razumem se dovoljno u automobilsku psihologiju, ali ovaj je garantovano bio one tvrdoglave sorte. Vodoinstalater je isključio motor, koji nikako nije hteo da crkne. Oživeo je još nekoliko puta i izbacio iz sebe hrapavi kašalj.
Hana je zatvorila oči i duboko udahnula. Njen „Oooooooooo" je bio isuviše gorak da bih mogao da mu pripišem samo saosećanje sa zavijanjem mašine na samrti.
„Zaboravila sam, danas je četvrtak", rekla je više samoj sebi u bradu, ponovo umočivši kašiku u čorbicu, malo plovila po njoj, nikako ne smogavši hrabrosti za nov zahvat.
Na stepenicama su se začuli koraci. Mnogo stepenica, a između njih visoke potpetice. Cviljenje, kikot, nekoliko nerazgovetnih muških glasova.
Pred vratima:
„Psssssssssssst!"
„Ššššššš..."
Izveli su pravu parodiju veranja. Očigledno su bili previše pijani i nisu mogli da savladaju zvuke koje su ispuštali na sve strane. Ma, rasipali su se njima, od topotanja nogu, preko udaraca tela o ogradu do povremenog podrigivanja. Kada su se udaljili na nekoliko metara, jednog je spopalo štucanje. Iz želuca mu se oteo visok, prodoran zvuk, koji je odmah izazvao talas kikota i ženskog cviljenja. Onaj „Psssssssssssst!“ se izgubio u buci. Prošlo je dosta, pre nego što su se popeli na sprat iznad. Čuli smo otvaranje vrata, ulaženje, a onda su okrenuli ključ i buka se u trenutku utrostručila. Očigledno je vodoinstalater jadni furnir svojih vrata doživljavao kao tvrđavu unutar koje je bezbedan. Krevet je odmah udario o pod, flaša se preturila, svi su nešto urlikali, štucanje je utihnulo.
Postao sam svestan da oboje zurimo u tavanicu. Spustio sam pogled i načeo novi paket. A onda se i Hana odvojila od svetiljke na plafonu, ali nije nastavila sa jelom.
Gore je, iznenada, zavladala potpuna tišina. Oboje smo odmah podigli glave.
Ženski glas je razgovetno ječao:
„O! O! O! Kakav si samo jebač! O! O! O! Kako ti je veliki! O! O! 0!“
A onda je, za nijansu tiše, dodao:
„Šta da još kažem, a?“
A onda se začuo pljesak. To je verovatno bio šamar. Tip više nije morao da se suzdržava, tako da je štucnuo još dvaput pre nego što se vratio prethodnom ritmu.
„Oh“, uzdahnula je Hana, „opet isti scenario i opet katastrofa na premijeri. Je li to uopšte moguće?"
Žena je nešto cvilela, a onda se začulo lupanje; o tavanicu iznad nas je počeo da udara krevet. Bumf-bumf-bumf. Čulo se prigušeno dahtanje i glasno štucanje.
Hana je prkosno napućila usne i počela da jede. Primetio sam da je izgubila apetit, ali da će ipak, u inat, pojesti svoj ptičiji obrok u znak protesta. Tako reći, štrajk u jelu.
Polako sam sažvakao sve. Gore su se i dalje tucali i štucali.
Hana je odnela tanjir u sudoperu i vratila se da pije čaj. Ovog puta je izbegavala moj pogled. Kada se opet začulo divlje cičanje, na trenutak je nehotice pogledala ka plafonu:
„Već sam ti rekla da svakog četvrtka imaju svoju žurku. Ovog puta se barem nisu usudili da mi lupaju na vrata!"
Zavrtela je glavom.
„Ma, kako je samo taj tip ograničen. Plaća za ono što ceo svet dobija džabe, samo pod pravim izgovorom. Trebalo bi da osnuje svoju sektu, takvu, vodoinstalatersku. Lakše bi došao do... toga, i to još besplatno."
Još malo klimanja glavom.
„Muškarci se... dele na one koji plaćaju novcem i na one koji plaćaju izgovorom."
Odlučno je ustala i prosula čaj od koprive u sudoperu. Nikad do sada nije uradila nešto slično.
Nisam se usuđivao da dokažem svoju neuznemirenost time što ću pojesti i treći obrok, tako da sam ostao da sedim. Hana se svom dužinom zavalila u stolicu — ipak je bilo pametno što sam popravio nogu! - i počela da menja kanale.
Dugo sam gledao ka prozoru i shvatio da posmatrajući treperenje odsjaja raznih kanala na roletni takođe mogu da otplovim mislima, kao i kada bih gledao samu televiziju. Na spratu iznad na red je očigledno bio došao onaj štucavac, koji je nekako teško usklađivao svoju živahnost u krevetu sa zahtevima naglog ispuštanja vazduha.
Hana je progovorila sasvim tiho. Pre nego što sam to primetio, sigurno sam prečuo barem jednu rečenicu. Nije odvojila pogled od televizije i nije prestajala da odlučno menja kanale.
„... koliko očajna mora da bude žena da bi otišla sa vodoinstalaterom."
Novi kanal.
„Ti četvrtci su me zadržali u frizerskom salonu. Da nije njih, davno bih otišla. Ali, ovde sam imala primer kako bih mogla da završim, ukoliko bi došlo do onog najgoreg. I tako sam ostala tamo."
Novi kanal.
Naglo je zaustavila prst u vazduhu. Dodala:
„Hoću da ostanem žena koju plaćaju rečima, a ne novcem."
A onda je još više pomerila prst, udarila po dugmetu za gašenje, brzo ustala i otišla u kupatilo.
I dalje sam nepomično sedeo i gledao u vrata kada su se otvorila i na njima se pojavila Hana, uvijena u bade-mantil. Ne znam zašto je pokrivala oči dok je prolazila pored; promuklim glasom mi je poželela laku noč i zaključala vrata za sobom.
Iznad nas krevet se nije više ljuljao. Sada su na sav glas, više svako za sebe, pevali neku sladunjavu pesmu, pomešanu sa štucanjem.
Okrenuo sam broj telefona, a onda sam otišao da se obrijem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:11 am




Petak


2.06

„Sanjam", rekao sam sebi i osetio se tako sićušan u svom zaprepašćenju. Kakve boje! Bilo je predivno: dugačka, snegom prekrivena padina, škripa smrznute pokorice pod čizmama. Mogao sam razgovetno da čujem svako krc, jedini zvuk koji se prostirao unaokolo. Video sam samoga sebe, iako nisam imao osećaj da sam odvojen od svog tela. Osvrtao sam se; levo i desno se širila kolona uniformisanih tela. Vermaht, Drugi svetski rat. Odsjaj sunca na njihovim šlemovima. Tanki oblačići daha, koje su, odmah nakon što bi nastali, probijala i raspršivala bezoblična, i učinilo mi se, potpuno ista lica. I sam sam bio isti. Pripadao sam nečemu. Prešli smo na drugu stranu brda. Ukazalo se isto takvo brdašce, a između njih, daleko u dolini, jezero. Samo sneg i voda, nikakve kuće ni drveta u okolini. Ničega što bi narušilo belo svetlucanje. Spuštali smo se niz padinu. Škrip, škrip, škrip. Stigli smo do jezera i zakoračili u njega. Nisam osećao hladnoću na nogama, ništa, samo škripa je utihnula, kako je ne bi, pri tom, nadomestilo šljapkanje. Ušli smo u vodu u potpunoj tišini. Prelila nam je glave, tela, moje podignute oči. Zurio sam u tamu u koju smo se spuštali. Nisam više mogao da nazrem ostale, iako sam bio čvrsto uveren da me još uvek prate. Jedino što se promenilo - pored tišine — bilo je disanje. Shvatio sam da vodu udišem mnogo teže nego vazduh. Bila je gusta, opirala se mojim plućima i morao sam da napregnem mišiće da bih je uneo u sebe.
Još teže sam je izdahnuo. Svaki put sam morao da podignem ramena i da ih naglo stegnem, kako bih mogao da ispustim mlaz tečnosti. Nije mi bilo čudno ili neprijatno i tama me nije plašila. Podigao sam glavu i pogledao uvis. Zraci sunca su sjaktali i u hiljadu nijansi se prelamali na površini vode. Razigrano su skakali približavajući se i udaljavajući. Ramena su mi se ukočila usred izdaha. Morao sam da spustim glavu, napregnem vrat, celo telo, zaječim — probudio sam se i pogledao oko sebe. Potpuna tišina. Sećanje na snove je još uvek lepršalo oko mene, brzo sam okretao glavu. Napolju je prolazio automobil; nekoliko zrakova farova se probilo kroz roletne i pogodilo tavanicu. Pogledao sam na sat: pri prolasku sledećeg automobila zasijale su fosforoscentne kazaljke. Prerano sam otišao na spavanje, pomislio sam, a onda postao svestan kako sam još uvek, boreći se za izdah, sav sklupčan i zgrčen. Tog trenutka se sve obrušilo na mene, kao da je vreme do malopre bilo zaustavljeno, a sada je ponovo počelo da teče. Ispustivši dug, piskutavi izdah, klonuo sam napred. Polako sam udahnuo i morao da se borim sa težinom koja mi je pritiskala grudi, kao da još uvek hodam duboko pod vodom. Seo sam i otro oznojeno čelo. Postalo mi je hladno. Nakašljao sam se. Nisam mogao da prestanem, nikako nisam mogao da probijem tu težinu i da oslobodim pluća. U samo tri duga koraka stvorio sam se u kupatilu. Naslonio sam čelo na ogledalo trudeći se da sačuvam dodir sa hladnom površinom. Ali, kašalj me je drmao i odvajao od nje. Pustio sam vodu i gurnuo glavu pod slavinu. Ponovo sam pokušao da savladam kašalj. Bezuspešno.
3.22

Malo olakšanje sam osećao samo dok sam stajao potpuno miran, pazeći na svaki dah. Napade kašlja sam mogao da suzbijem samo u zamecima, u kratkim, naglim i plitkim erupcijama, koje su mi kh kh kh izbijale iz grla.
Setio sam se prodavca iz „Bavarije" i njegovog disanja. Tačno tako sam disao i sam. Pošto se kašalj smirio, polako i krišom sam seo na vece-šolju.
8.22

„Joj, oprosti, ali stvarno je hitno!" začulo se kucanje na vratima.
Trgnuo sam se. Ustao, zavrteo se oko svoje ose. Nisam baš dobro znao gde se nalazim, slike nekih novih snova nikako nisu htele da mi se izbrišu iz glave, ali istovremeno su bile previše magličaste da bih mogao da ih uhvatim i zapamtim.
Hana, pomislio sam i pogledao u vrata.
Još jednom me je pozvala.
„Da, evo, idem", rekao sam i brzo se obrisao pred ogledalom.
Otvorio sam vrata.
„O, danas si nešto zgodan", rekla je. Bila je raspoloženija nego juče. Nešto sam promrmljao i brzo joj ustupio mesto.
Jebi ga, pola noći sam proveo u veceu. Bilo ko bi mogao... Setio sam se problema sa disanjem i oprezno se pripremio na dubok udisaj. Dobro mi je išlo. Moguće da je negde na dnu pluća nešto zapucketalo i zagrgoljalo. Kao da pucaju majušni baloni. Još nekoliko puta sam oprezno udahnuo i otkrio pištanje i u gornjem delu. Shvatio sam da je bolje da prekinem i otišao da podignem roletnu. Barem više nisam osećao svrab a ni oči me nisu više preterano pekle.
10.04

Ovog puta je opet bio na redu „Mekdonalds". Tokom mog neverstva su zamenili maskotu i Hana je mogla da na polici pored zečeva poreda i Miki Mause, njihovu plastičnu braću.
„Izvini za ono juče", rekla je Hana.
Pogledao sam je i klimnuo glavom. Upravo je odmakla šolju od usta.
„Spopala me je depresija", dodala je.
Na trenutak je zaćutala, mada, nekako rasejano. Zaista je bila loše volje.
Nastavila je: „Jednom sam gledala neki ruski film. Mali bioskop, poslednja predstava, nesinhronizovana. Kada smo izašli napolje, pred vratima su nas dočekali klošari. Valjda čekajući da ih vlasnici puste unutra, u hodnik, jer je napolju veliki mraz. Lepo. Odlutala sam... Da, film. Radnja se dešavala u ludnici gde je bilo i depresivnih. Tako sam saznala kako se na ruskom kaže depresija. Slušaj to: černjoha. Uopšte nisam više mogla da pratim. Zažmurila sam, možeš li da zamisliš, i u sebi ponavljala, černjoha, černjoha, černjoha, černjoha. Kakva reč! Samo te obuzme, zgrabi i uguši! “
Novi gutljaj čaja.
„Umaram te?“, upitala je.
Odmahnuo sam glavom.
„Stalno pričam... gluposti... koje te ne interesuju. Ti si telohranitelj, moraš da čuvaš moje telo, ali tako je to, tela ne idu sama, uvek uz njih dobijaš i gomilu priča, sećanja i slične starudije."
Klimnuo sam glavom, u nameri da kažem da je sve u redu.
„Daj, ispričaj mi jednu svoju tužnu priču."
Klimnuo sam i počeo da slažem ostatke u karton.
„Hej, čuješ li? Probudi se!"
Zastao sam i čekao.
„Rekoh, ispričaj mi jednu svoju tužnu priču."
„Ja?“
„A ko drugi? Što se čudiš! Valjda imaš negde..."
Zastala je. Oprezno dodala:
„...ženu?"
Odmahnuo sam glavom.
„...devojku?"
Taman sam hteo da opet odmahnem glavom, ali sam postao svestan da je već moj negativan odgovor na ta dva pitanja, sam po sebi, u njenim očima tužna priča. Zaustavio sam pokret svog vrata.
„...bilo koga, kome si ikada pričao svoje tužne priče? Mi ljudi smo takvi, moramo da ih razmenjujemo."
Nisam se slagao sa tim, a ipak sam u tom trenutku želeo samo mir. Nos je počeo da me svrbi i nisam bio sasvim siguran da li sprema novi napad kašlja - hteo sam da budem sam. S-A-M.
„I?“, meko je dodala.
I, šta? Da se ispovedam? Čudna ideja. Setio sam se Maestra i svog dugog monologa prilikom našeg prvog susreta. U taj govor sam natrpao više reči nego što sam ih upotrebio u celom svom životu, i više nego što ću ih upotrebiti ikada u budućnosti. Rečenice su preticale jedna drugu, sudarale se pri svakom izdahu.
Predao sam se i klimnuo glavom.
Da, očigledno smo svi tako napravljeni.
„Eto, vidiš", rekla je Hana zadovoljno i srknula čaj. „Ionako od tebe ne očekujem da mi otvaraš svoje srce. Želela bih samo jednu sitnicu. Barem nešto u zamenu, jer se već baš grozno osećam. Šta ti sve nisam ispričala!"
Zavrtela je glavom, namrštila se i uglom usana oduvala pramen kose koji joj je pao preko očiju.
„Huan mi je, za ta tri dana koliko je proveo ovde, otvorio dušu govoreći na španskom, jer je to, kako je rekao, jezik za stvari srca; pričao je od jutra do večeri, pa i noću, u snu. Mogla sam da ga čujem kroz zaključana vrata koliko je bio glasan. Otkrio mi je svaku svoju tajnu. Kako lepo je zvučala njegova ispovest, kao jedna sama duga pesma.“
Ustala je.
Na putu ka sudoperi je dodala, više sebi u bradu:
„Šteta što skoro uopšte ne znam španski."
11.41

Pogled na nož, kojim je Hana opet sekla kupus, nije probudio strah u meni. Šta mogu ako se ubode? Takođe, nisam poželeo da joj ga sam zabijem u trbuh. Barem to je prošlo, na svu sreću.
Pogledao sam kroz prozor. Svuda mraz. Gde god da sam bacio pogled, svuda je bilo isto: siv pločnik, sivi sneg na krovovima, čak su i delići automobila na autoputu bili uglavnom sivi.
Iza svojih leđa začuo sam Hanu, koja je zatvorila za sobom vrata kupatila. Ubrzo je usledio šum vode, prigušeni koraci.
Nisam prepoznavao samo njene zvuke, sada sam, na primer, već dobro poznavao i sve njene gaćice. Ne samo one sa vrha, na polici u kupatilu, već sam pregledao celu gomilu. Kada sam se iskašljavao prethodne noći na vrhu su bile bele, sa sitnim crvenim cvetićima; prilikom sledeće posete kupatilu nisam ih više video. Hana nije nosila grudnjak, iako sam na polici primetio nekoliko njih. Svi su bili jednostavni, pamučni, bez ukrasa ili čipke. Postao sam svestan da se u erekciji tarem o radijator.
Izašla je napolje i čudno me pogledala. Opet mi je palo na pamet da može da mi čita misli, pocrveneo sam, došlo mi je da prepadnem u zemlju, ali Hana je već trčala. Uzela je posudu sa šporeta i pomerila je. Podigla je poklopac, brzo se izmakla naletu pare, a onda tužno napućila usta.
„Kako nisi osetio miris, sve je izgorelo?!", rekla je.
Onjušio sam. Pa stvarno jeste. Ali možda samo malo, možda na dnu. Otišao sam u kupatilo i pomirisao sapun. Još juče je mirisao na jabuke. Danas više nije. Pomirisao sam i šampon, nekoliko pomada i parfem, ali bezuspešno. Onda sam tek tako zgrabio još i njene gaćice sa gomile i prineo ih nozdrvama. Naravno, nisu mirisale, kao ni sve ostalo. Brzo sam ih vratio na mesto. Šta mi je?
Pustio sam tuš.
Pokušao da masturbiram, ali nije išlo.
Možda bi išlo, ako bih obavio njene gaćice oko patke? Na kraju krajeva, dok sam malopre razmišljao o njenom vešu...
Nije pomoglo.
Zatvorio sam tuš i već nameravao da izađem napolje, kada mi se pogled zaustavio na gomili rublja koje je čekalo. Hoće li nanjušiti nešto? Sutra ujutru, kada bude posegnula za crvenom tkaninom sa žutim leptirićima? Sagnuo sam se i duboko udahnuo. Ništa nisam mogao da osetim. Možda zaista nije bilo ničega, ali kako da presudim; očigledno je moj nos bio potpuno otpisan. Učinilo mi se da su gaćice zgužvane, zato sam ih ispravio dlanovima. Još jednom očajnički pomirisao. A šta ako bih ih naparfemisao? Ludost! Oblila me je jeza. Pokušao sam da raščlanim da li je Hana zbog mog zadržavanja sperme u opasnosti. Nije! NIJE! Opet sam pustio vodu i divlje se trljao. Kada mi je desnica skoro otpala, odmah sam upotrebio levicu, opet zamenio, opet zamenio, i tako u krug. Na kraju sam osetio da se mlaz približava. Zurio sam u otvor, video kako se ud trza u erekciji, ali napolje nije izašlo ništa, ni jedna jedina kap.
Oprao sam se ledenom vodom.
Što se tiče gaćica, šta bude biće. Do sutra može da se dogodi sve moguće.
13.12

Za ručak sam pojeo konzervu gulaša koju sam zajedno sa ostalom robom naručio iz prodavnice. Bolje rečeno, pojeo sam 10% belančevina, 9% masti, 3,4% ugljenih hidrata i 1,4% soli, kao što je pisalo na nalepnici.
Hana je srkala supu, u kojoj su plivali rezanci kupusa. Svaku kašiku je posrkala, pustila da se polako slije niz grlo, sačekala, a onda ponovo krenula.
Očigledno ju je obuzela pomisao na moje tajne.
„Neću insistirati da mi pričaš o sebi“, rekla je.
Nakon kratke pauze je dodala:
„Mada, bilo bi lepo...“
Ništa nisam želeo da čujem.
Nakon dugog, nekako prekornog ćutanja je uzdahnula i promenila temu.
„Dobro, onda nemoj."
Pogledala je kroz prozor.
„Tako nestvaran mi se čini onaj napad", rekla je, „kao da sam ga sanjala. Tada sam mislila da više nikada neću moći da pogledam kroz prozor, a da u oknu ne ugledam nepoznatog maskiranog čoveka. A sada, sećam se svega, ali nekako kao u magli, kao da je pitanju nečije tuđe sećanje."
Zagrizla je usnu.
Konačno izgovorila.
„Mogli bismo malo napolje?"
Brzo je dodala:
„Mislim, zajedno?"
„Ne."
„Samo na kratko, ovde, po okolini? Ili da odemo na vožnju taksijem? Kružnu vožnju?"
„Ne."
Duboko je uzdahnula.
„Znala sam."
Primetio sam njene bradavice kako su se napele i protresle. Stvarno bih morao da se olakšam. Da odem u kupatilo i pokušam još jednom?
Hana se nagnula napred i pritisla dojke uz sto. Napele su belu tkaninu i prevalile se preko ruba. Brzo sam ustao i okrenuo joj leđa.
13.34

Hana je pratila televizijski program na uobičajeni način, pri kojem je češće upotrebljavala palac nego oči. Prao sam šerpu, i upravo se kroz zagoreli kupus dokopao prvih svetlucavih tragova metala, kada se menjanje kanala odjednom zaustavilo. I ja sam se zaustavio i pogledao. Na ekranu su bili neki klinci koji su se spuštali niz tobogan, a roditelji su ih lovili. Glas je prosipao laži o prednostima jedne metode odgoja u odnosu na drugu. Prišao sam korak bliže, nagnuo se i proverio da Hana slučajno nije zaspala. Nije. Čudno, jer nije imala dečurliju na kojoj bi mogla da praktikuje televizijsko znanje.
Zatekla me je u tom položaju i rekla:
„Čudno ti je što gledam emisiju o vaspitanju, iako nemam dece? Ono što sam rekla o inspektoru Kurtu... Dan nakon što me je spopala depresija pomislila sam: da imam decu, sve bi bilo drugačije. A onda sam se ljutila na samu sebe. Poznajem nekoliko žena koje su imale decu jer su u njima videle lek za sopstvene probleme. Ne želim to, iako je njima to čak i pomoglo. Mada, njihova deca pate. Toliko sam bila zaljubljena u Lea, ali se nisam usudila da imam dete sa njim. On je, naravno, bio oštro protiv toga. Anarhisti, u suštini, nemaju decu. On sam je bio veliko dete, tako da bih u tom slučaju imala dvoje dece; možda me je baš to sprečilo. Uprkos zaljubljenosti, delić mozga mi je ipak funkcionisao. A sada ionako nema pravog kandidata na vidiku. Još uvek imam vremena, barem još nekoliko godina, kažem sebi. Sa druge strane, sećam se nekoliko svojih prijateljica — govorim o onima koje su tek tako rađale decu, ne zbog problema, greške ili puknutih kondoma. Jedna, Vera, po čitave dane lista knjige o odgoju. Pošto je ćerke ometaju u čitanju, ona ih otera napolje, na ulicu. Tako su te dve male prepuštene same sebi. Jednom sam je pitala o tome, onako, izokola. Rekla je da deca dobro znaju kada misli na njih, i da je to dovoljno. Ma, ne znam. Zaista ne znam. A sa druge strane, većina žena mojih godina ima decu i iznenada sam shvatila da nemamo više o čemu da razgovaramo. Dođem u posetu, sedim, pohvalim njihov stan, slušam izveštaj o tome kako deca napreduju, a onda, odjednom, tišina. Sigurno među njima ima i onih koje rađaju decu samo zato da im ne bi ponestalo materijala za razgovor."
Hana je ustala i otišla do prozora.
„Stvarno ne smemo napolje?"
Složio sam se. Uzdahnuo.
„Poludeću ovde unutra. Moram da izađem."
Vratila se pred televizor. Pola minute je gledala ćelavog debeljka, koji je nešto objašnjavao o holizmu, šta god da je to, a onda se opet okrenula k meni.
„Možda i zbog toga nisam imala dete sa Leom, jer sam u to vreme često čuvala sina prijateljice Tanje. A on je bio pravi đavo. Kod mene bi boravio dva sata, nakon čega bi još toliko čistila i spremala za njim, i onda, potpuno iscrpljena, odlazila na spavanje. Sve je želeo da proba, sve da preturi, sve da rastavi na delove. Kada je Tanja jednom prilikom upitala lekara za to, odmah je dobila uput za psihijatra. Malog su pregledali i rekli da je bolestan, hiperaktivan. Dali su mu lekove i onda je po čitave dane ležao kod kuće i buljio u televizor. Iako je Tanji bilo svega preko glave, iznenada je počeo da joj nedostaje divljak koga je rodila. Možda se, da kažem, malo odmorila. Prestala je da mu daje lekove i mali je imao apstinentsku krizu. Otišla je da pita psihijatra. Ljubazno i uvijeno ju je prekorio, a onda rekao da ako ne želi da daje detetu lekove, moraće da se strpi. Hiperaktivnost je bolest koja prolazi s godinama, sama od sebe. Prošle nedelje sam bila kod Tanje, njen sin je sada već u petom razredu. Tokom moje posete sve vreme je sedeo ispred televizora i jeo grisine. Jednom sam je krišom upitala da li mu ponovo daje lekove, i ona je rekla da mu ne daje. Ionako je postao isti njegov otac, rekla je, bez pomoći medicine. U kartoteci su mu, u rubrici za primedbe, napisali da je izlečen."
Opet je ustala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:12 am


„Ma, zašto ti sve to pričam! Uuuu, hiperaktivna sam. Moram napolje!"
Nije bilo potrebno ni da odmahnem glavom, kada je sama dodala:
„Znam, znam, znam", i vratila se ispred televizora. Očigledno je prestala da razmišlja o potomstvu. Opet je krenula da menja kanale.
15.12

Cupkala je oko telefona, vrteći među prstima Kurtovu vizitku.
„Misliš li da bi bilo nepristojno da ga pozovem i pitam kako stoje stvari sa porođajem?"
Još pre nego što sam odgovorio, naglo je ukucala broj i prislonila slušalicu uz uho.
Inspektora nije bilo. Sekretarica nije znala gde je. Za davanje ličnih podataka nije bila ovlašćena.
17.21

Hana je zaspala pred televizorom. Došunjao sam se do nje na prstima i posmatrao treperenje kose prilikom udaha, blago njihanje glave i dojki. Bradavice su se jedva nazirale. Desnu nogu je savila u kolenu i na čudan način je privukla ka sebi. Na televiziji je nešto eksplodiralo i spasioci su trčali naokolo, noseći okrvavljena tela.
Utišao sam zvuk i ponovo otišao do prozora. Mercedesov znak je bio sličan burgiji, koja bezuspešno pokušava da probuši oblake.
Sivilo je počelo da se meša sa tamom i pretvara u bezobličnu pustoš. Čak ni ptice nisu više čučale oko dimnjaka.
Ponovo sam pogledao svoju štićenicu. Pomislio sam na dete, koje, kao i njegovi roditelji, po čitav dan gleda televiziju, i tiho ponovio reč, koju su zapisali u njegov karton:
„Izlečen.“
Vratio sam pogled na svetla koja su se palila sa druge strane ograde. Na hiljade stanova je na sve strane emitovalo svoju večernju svetlost zbog koje u gradu nikada nije mrak. Jebem li ga, rekoh u sebi, koliko miliona ljudi živi tu, naokolo?! Kada bi svaki čovek hteo da sve preturi, sazna, rastavi, pretraži, odmah bi se svi poklali. A to je cilj i suština, sveti zadatak dvadesetog veka: vaspitanje nevidljivog čoveka. Čoveka koji se neće smejati naglas, koji neće plakati, skakati, biti hiperaktivan, već će sedeti u ćošku koji mu je dodeljen i mirovati. Što nepomičniji i što kontrolisaniji, koliko je to moguće. To zovu: kultivisan, savladan čovek sa manirima. Ničim ne sme da se izdvaja. Ni načinom oblačenja. I on mora da bude nevidljiv. Siv. Fabrički. A onda sa gnušanjem gledaju na cigane i slična plemena koja žive drugačije, prepuštajući se živim bojama i pokretima. Ne moraju da budu civilizovani, jer ih nema ni toliko da bi pregazili jedan drugoga kada se pomere s mesta. Jedino putem odgoja nevidljivog čoveka na površinu zemlje će moći da se nagomila još više ljudi. Poslušno će sedeti ispred televizora, kompjutera, ispred bilo kakve kutije koju će im dati kao igračku, kao što se veverici daje točak po kojem brzo trči, kako se, pri tom, ne bi pomerila s mesta.
Pomislio sam na sebe i, zgrozivši se, shvatio da sam im naseo. Dok sam u svom stanu čekao na smrt, bio sam pravi prototip nevidljivog čoveka, vrhunski oblikovane i odgajene osobe koja pripada ovom veku. Ni igračke mi nisu bile potrebne, ništa. Samo sam sedeo i zurio u prazno. Pitao sam se, kako sam mogao onda? Sada je tek drugi dan kako sam zatvoren, a zarobljeništvo jedva podnosim. Po prvi put sam se, sasvim tiho i na brzinu, upitao: šta će biti kada dođe kraj mom zadatku? Kako ću moći da se vratim na svoju domaću stolicu? Ali, koliko mi je sopstvena nepomična prošlost u tom trenutku bila tuđa, toliko mi je bila tuđa i budućnost. Nisam mogao da zamislim da će nakon nekoliko dana biti drugačije. Nisam mogao da zamislim svoj put, ni napred ni nazad. Počeo sam da se osećam kao da sam zarobljen ne samo u prostoru, nego i u trenutku.
Vratio sam se za sto, dok mi je pogled lutao između Hanine glave i upaljenih gradskih svetiljki. Shvatio sam još nešto: da ne znam ko su oni o kojima govorim. Kada sam rekao da sam im naseo, mislio sam, u stvari, na sve druge ljude. A onda, ta glava, ta Hana - kada bih je sreo na ulici, video bih je kao jednu od njih, a zatvoren sa njom u stanu shvatam da je puna problema, nesigurnosti.
O nekim stvarima čak razmišlja isto kao i ja. Da li bih nešto slično doživeo sa svakim čovekom koga bih slučajno izvukao iz mase? Je li nešto tako uopšte moguće? Morao sam da ubedim sebe da je Hana nešto posebno, izuzetak koji je sličan meni, inače bi mi se srušili temelji sveta. Na sve što sam radio i kako sam radio, podsticali su me mržnja i prkos. A sada, kada njih nema, kada postoje samo izgubljeni i uništeni pojedinci, pomešani sa bizarnim budalama tipa „be-em-ve“-komšija i vodoinstalatera, šta mi još preostaje? Šta je ono što će me pokrenuti, ako izgubim mržnju? Osećao sam se strašno prazan, šupalj. Pogledao sam u svoje ruke i razmišljao - da li je uopšte ostalo iole snage u njima? A noge? Celo telo? Čak i vilice koje su nekada lako lomile kosti? Jedva sam ih pomerao. Bilo me je strah, bio sam sam, stalno mi je dolazilo da zaplačem.
17.35

Morao sam da nehotice padnem u san, ali samo na trenutak. Kada sam otvorio oči, najpre sam ugledao pred sobom Hanino lice. Učinilo mi se da je ogromno - sad, baš sad će me prekriti i ugušiti. Na njemu nisam mogao da nađem ništa zastrašujuće, nego suprotno tome — uprkos svojoj veličini izgledalo je zabrinuto i blago.
„Molim te, idi kod lekara", rekla je. „Tvoje disanje... Probudilo me je. Možda imaš zapaljenje pluća. Moraš na pregled."
Umesto da odgovorim, zašištao sam. Iako to nisam želeo, složio sam se sa njom, dolio ulje na vatru. Morao sam da se priberem, pre nego što sam uspeo da odmahnem glavom.
Primetio sam tanke boriće u uglovima njenih očiju i tragove pega na obrazima. Još nešto, što mi se učinilo zaista čudno: oči nisu bile smeđebele, več su obe boje sadržale još mnogo nijansi. Smeđa boja očiju bila je duboko u sebi posuta koncentričnim linijama, kao napola prepolovljena smokva; okolna belina je bila razređena sitnim smeđim tačkicama i crvenim crticama.
Brzo sam ustao.
„Ne.“
„Neću da te teram“, predala se. „Obećaj mi barem to: u ponedeljak, kada me budeš ostavio na sudu, odmah ćeš otići kod doktora."
Složio sam se.
17.42

Otišao sam u kupatilo da se iskašljem. Kada sam se vratio u sobu, na mojoj strani stola me je pored čaja čekala i kutija sirupa za iskašljavanje. Hana nije ni morala da progovori; poslušno sam otišao u kuhinju i popio veliku kašiku. Krišom sam povukao još jedan dug gutljaj, za svaki slučaj.
Seo sam i vraćao flašicu natrag u kutiju, kada je progovorila:
„Reci mi.“
Belo sam je pogledao.
„Reci mi barem nešto. Nikada još nisam srela takvog čoveka. Ovde si već šesti dan, a nisi progovorio više od da i ne. Zar me prezireš? Jesam li ti odvratna?"
Odmahnuo sam glavom.
„Uvek tako malo pričaš?"
Klimnuo sam.
„O, kako samo možeš da izdržiš! Ako već nećeš da pričaš o sebi, ispričaj mi barem nešto što se dogodilo nekome drugome i ostalo ti je u sećanju. Čak će i to reći dosta o tebi."
Gledao sam u površinu stola.
„Ispričaj mi.“
Nagnula se napred. Uplašio sam se da će opet postati onako prostrana i velika, kao što sam je video malopre dok sam se budio. Sklonio sam pogled ka vratima kupatila. Samo nekoliko koraka i bio bih na sigurnom, u zatišju. Živo sam zamišljao pločice, vagu gurnutu pod orman, u ormanu police... gaćice... hoće li me otkriti sutra?
Vratio sam pogled natrag i opet upao u zamku. Shvatio sam da će Hana ovog puta insistirati.
„O sirotom Jakovu...", rekao sam, ni sam ne znam zašto.
Pomislio sam da uopšte nije čula moj šapat, a ipak je uspela da ga odgonetne.
„Siroti Jakov? Ko je to?“
Njene već tako meke i saosećajne crte postale su još mekše i još više mamile na ispovest. Oči su joj se raširile, nozdrve takođe, zubi su se nežno zablistali na usni.
„Tvoj rođak?"
Odmahnuo sam glavom.
„Prijatelj?"
Opet sam odmahnuo.
„Školski drug?"
Klimnuo sam. Čutao.
„Reci mi, biće ti lakše ako ispričaš. Jesi li ikada pričao o sirotom Jakovu?"
Odmahnuo sam glavom.
Njen ton je sa svakim trenutkom postajao sve okruglastiji, kao da dobija nekakve meke, somotske i nejasne rubove. Uhvatila me je pogledom, očekivanjem, a reči su me oblivale i ublažavale klizanje, tako da sam bez bola padao u njeno slušanje.
„Kako tragično zvuči: siroti Jakov. Slično svetom pismu, parabola o sirotom Jakovu. Ispričaj, molim te."
„Jakov", počeo sam, prilično oklevajući, a onda izgovorio u jednom dahu: „Počeo je da slabi, polako su mu otkazivale noge, a onda i ruke; ležao je, hranili su ga na kašičicu, nije više mogao da govori, na kraju je još jedva i masturbirao."
Tako. Ispričao sam. Odjednom sam se osećao potpuno iscrpljeno. Jebi ga, teško je ispovedati se.
Gledala me je netremice.
Nisam znao šta nije u redu, ali čelo joj se namrštilo i obrve se nakostrešile.
„To je sve?“, upitala je. „To je najintimnija priča koju skrivaš u sebi? Sečanje koje te najviše muči?"
U stvari, ne. Video sam sebe, onako kao što me je ona morala videti, kao totalnu budalu. Zašto sam se setio nekog kurčevog Jakova, kada ga se nikada ranije nisam setio? Zašto sam ispričao tu glupost, očigledno prvu koja mi je pala na pamet? Bacio sam pogled na vrata kupatila. Biće da je to. Pošto se nisam pravovremeno olakšao, počinjem da ludim. U reči mi se upliće davno crknuti Jakov, kome na samrtnoj postelji nisu nedostajali ni razgovor ni pomeranje, već samo drkanje.
Hana se naslonila natrag i povukla dug gutljaj iz šolje. Sakrila je svoj pogled iza ruba. Kada je spustila šolju sa čajem, njen pogled je postao nekako oštriji i razočaran.
„U redu", rekla je „tako mi i treba. Šta ima da se mešam u tuđe stvari. Mogao bi da mi daš do znanja na lep način, a ne da me tako grubo povrediš."
Za kaznu sam na iskap popio lekoviti čaj. Nije pomoglo, iako je ukus, nesumnjivo, bio previše oštar za moju krivicu.
Hana je odlučno ustala.
„Hajdemo napolje", naredila je. Pozvao sam taksi, obukao kaput i krenuo za njom. Sve je bilo bezbednije nego nastaviti razgovor.
18.06

Sedeli smo u taksiju i vozili se u nepoznatom pravcu. Hana je vozaču rekla naziv nekakvog trga, na kojem još nikada nisam bio. Nije mi postavljala pitanja, nije me ni pogledala. Osećao sam se suvišnim, ali nekako drugačije nego obično. Odvratnije. Kao da sam učinio nešto što više ne mogu da popravim i što će zauvek ostati.
18.32

Shvatio sam gde su nestali ljudi sa ulica na koje se pružao pogled sa Haninog prozora. Prolazili su u gužvi tim trgom, oko davno zaleđene fontane. Valjali su se između ogromnih poslovnih zgrada, koje su sa svih strana zatvarale trg potpuno ga opkolivši. Uski prilazi su inače bili prekriveni tezgama prodavača sve moguće robe, a najduži redovi su se stvorili ispred prodavača brze hrane, pre svega kobasica. Nigde se nije mogla videti ni najmanja slobodna površina, svuda same sijalice i ukrasi. Čitavo nebo je bilo prekriveno neonskim zvezdama repaticama, užarenim kuglama i trakama od jelki.
„Potpuno sam zaboravila na Božić", izjavila je Hana izlazeći iz taksija, a onda odlučno i tako snažno zaplovila među ljude da sam jedva uspevao da je pratim.
Trčali smo uz i niz stepenice. Zgrada je bila džinovska i po širini i po visini, sastavljena od saća butika koji su se do u beskraj gurali jedan pored drugog. Najpre smo razgledali sve izloge, vraćali se do nekih da bi ih pogledali još jednom, a onda opet otišli. Na sreću, većina spratova su bili povezani pokretnim stepenicama, na kojima sam mogao da lovim zaostali dah i da hrabrim telo da još malo izdrži. Osećao sam se kao da me je neko isprebijao. Vazduh u prostorijama me je gušio i stezao mi grlo, a povrh svega terao i na kijanje. U hodnicima se na stotine tela stiskalo uz mene, a da me pri tom nisu primećivala. Orali su pogledima uperenim ispred sebe grozničavim očima, zaštitivši tela oklopom od paketa i kesa. To nisu više bili isti ljudi; činilo mi se da više nisu besciljni, bezvoljni i letargični. Imali su cilj i volju, ono što ih pokreće i moć. Pomisao da će se prodavnice zatvoriti za nekoliko sati, a da moraju da nakupuju još čitav spisak robe, dovela je njihovu energiju do tačke ključanja.
Prikupio sam snagu i pretekao Hanu za pola koraka. Pogledao je sa strane. Dobila je pogled, odlučnost i zagrejanost okoline.
U nekim buticima smo bili potpuno sami. Sačekale su nas samo prodavačice, svuda isti tip žena koje su upravnici zgrade očigledno skupljali na gomile što im je spuštalo cenu. Sve iste, dobro izdresirane, ljubazne, živopisno našminkane, zaleđenih osmeha.
Uskoro su stigli paketi. Najpre cipele, onda mini suknja, crveni šal. Odano sam nosio svaki koji mi je tutnula u ruke. Prelazili su mi preko glave i morao sam da istežem vrat da bih gledao preko njih. Ubica bi mogao da bude potpuni amater i najsporiji na svetu, ali ne bih mogao da sprečim napad. Povrh svega, počeo je jako da me svrbi nos, oči su mi se ispunile suzama, iskrivio sam glavu i trljao nos o rame. Pod usnama sam osetio tkaninu, slutnju tela. Mogao bih samo da se ugrizem i svemu bi bio kraj. Raskomadao bih sebe, ni za šta više ne bih odgovarao, sve bi bilo izvan moje kontrole, bio bih slobodan.
Najgroznije u svemu je bilo to što sam potpuno bio svestan toga kako samo izazivam samoga sebe. Ništa neću učiniti, barem ne u masi ljudi. Samo bih klonuo i dozvolio da me pregaze.
20.59

Sedeli smo u kafani, na vrhu visoke zgrade. Za svakim stolom su se iza poredanih paketa i kesa mogli naslutiti ljudi, barem po šuškanju nerazgovetnih razgovora. I nas dvoje smo spustili robu na susedne stolice i zauzeli njom čitavu desnu polovinu stola; tako smo podigli nekakav bezbednosni zid preko kojeg je provirila samo konobarova glava, a nakon nekoliko minuta i ruka sa poslužavnikom; na njemu zeleni čaj bez šećera i koka-kola.
Kroz stakleni zid sa leve strane blistala su svetla grada, raspršena ravnomerno u svim pravcima kuda je sezao pogled.
„Već se bolje osećam", Hana je spustila ramena u znak umora i opuštanja. „Nema boljeg leka za depresiju od malog šopinga."
Koka-kola je bila iz automata, slatkasta i bez mehurića. Možda bih morao da ih posebno naručim i doplatim? Uprkos tome bio sam zadovoljan i miran, kao retko kad te nedelje. Zid kupljene robe sa jedne, bezoblični grad sa druge strane. Možda je tome doprineo izraz na Haninom licu; opet bez oštrih rubova, vraćen svojoj uobičajenoj mekoći.
„Vidi ono“, rekla je i diskretno uperila prst. Pošto nisam odmah shvatio na šta misli, morala je da pokaže odlučnije.
Na krajnjoj levoj strani stajala je samo nekoliko spratova niža zgrada, prekrivena velikim tablama i obećanjima popusta. Gornji sprat, koji je imao staklene zidove, bio je sličniji kafani u kojoj smo sedeli. Sva površina je bila prekrivena gomilama robe, između koje su se gurale horde ljudi, pružajući ruke ka proizvodima. Bilo je slično milenju klupka crva uglavnom belih glava, koji se zarivaju u džinovske kupe govana. Sa te udaljenosti nisam mogao u potpunosti da razaznam nijednu jedinu figuru, a kamoli lice. Jednostavno, bili su zalepljeni jedno za drugo. Još više sam počeo da cenim našu trenutnu izolovanost.
„Robna kuća", objasnila je Hana.
Pogledao sam je jer nisam znao zbog čega mi objašnjava ono što je očigledno. Robne kuće su ionako zazidale čitav trg i mogli smo da vidimo preko njih samo zato što smo se nalazili u najvišoj.
„I zbog toga nikada nisam imala hrabrosti da napustim frizerski salon i da pokušam nešto novo. Oprosti, očigledno ne mogu da budem u društvu, a da ne pričam. Smeta ti?“
„Ne."
„Ako ne želiš, reci. Da ne pričam?"
„Da."
„Da, šta? Da ispričam?"
„Da."
„Kupovina je uteha, lek. Svima koje poznajem pomaže da ostanu pri zdravoj pameti. Ovo, ti butici u kojima smo malopre bili, jesu privatno zdravstvo. Dođeš, uopšte ne moraš da čekaš, ljubazni su prema tebi, kažu ti dobar dan, otprate te do izlaza, znaš i sam. Ono, tamo preko..."
Diskretno je pokazala prstom.
Shvatio sam još pre nego što je izgovorila. Opet zavist.
„...e, to je socijalno zdravstvo. Robna kuća. Sve je nabacano na gomilu, svi stoje u redovima, guraju se. Tačno je da je jeftinije, ali radije platim više, samo zbog osećaja prijatnosti. Zato nisam napustila posao, jer mi plata ipak omogućava lečenje u privatnom zdravstvu umesto u socijalnom. Pored toga, Ervin uvek Meri i mene časti trinaestom platom. Na svu sreću, nisam često bolesna. Radije nakon dužeg vremena priuštim sebi jedno dobro lečenje nego svakodnevne, male lekove. Kada bih ostala bez novca, morala bih da se lečim tamo preko, među onima..."
Opet prst.
„...i zato radije puštam da sve ostane onako kako jeste."
21.16

„Je li ti smeta da se malo provozamo, mislim, ako izuzmemo finansije? Platiću svoj deo.“
Učinilo mi se da je sve u redu sa tim, i nisam hteo da primim novac od nje. Taksista je bio stari i koščati Turčin, požutelog pušačkog lica. Veliki brkovi su mu štrčali; obrazi očigledno nisu imali poverenja u njegovu vožnju pa su načinili sopstveni zašitni jastuk od nosa. Slušao je razgovore koji su se vodili na radio-stanici i ponekad, kada bi se javio neki muški glas, nakostrešeno bi dunuo kroz zube, kao da hoće da ga oduva iz kabine. U autu je bilo ustajalo toplo ali, nakon one gužve, klima uređaja i sjaja tržnog centra, baš prijatno. Hana se naslonila skoro uz samo staklo i zurila napolje. Rekla je vozaču da vozi do drugog gradskog areodroma, a onda gore, natrag ka centru. Prolazili smo preko Babine teritorije i spustio sam ruku na pištolj. Vozač je polako prolazio kroz pijacu i mrmljajući terao retke prodavce koji su čistili poslednje tezge. Većina njih je već bila prazna, neke su bile prevrnute. Prešli smo preko trga i Hanini uglovi usana su zaigrali. Pratio sam njen pogled i ugledao klošara koji je odlazio na spavanje smeštajući se u uski trougao u podnožju stepenica. Od papira i starih jogi dušeka je napravio nekakav bunker. Setio sam se kako sam kao klinac dopuzao iz podzemne železnice, koja je bila nedaleko odatle, i izbuljio oči. Preko pročelja svih kuća oko trga bile su razapete ogromne crvene zastave i na njima lica Lenjina, Staljina, Mao Cedunga i Će Gevare. Stariji muškarac, koji je u uskoj kabini prodavao baklave, primetio je moju začudenost i očigledno nije imao druga posla, tako da je krenuo da mi priča. Možda je mislio da sam izgubljeni potomak Turaka? I u sirotištu su imali slično mišljenje dok se neki učitelj nije vratio sa letovanja na jugu Italije i rekao da je i na tamošnjim ostrvima video nekoliko ljudi sličnih meni.
No, prodavač baklava je pričao sledeče: četvrt je bila slepo črevo grada, sa tri strane opkoljena zidom i minama koje su postavili komunisti u nameri da uguše grad. Niko nije želeo da živi u tom stešnjenom prostoru pa su zato vlasti uvozile turske doseljenike. U velikoj količini su mogli da dobiju samo komuniste, koji su upravo bežali od vojne hunte. Ukratko, nemački kapitalisti su uvozili turske komuniste i naselili ih u gradskoj četvrti gde su stražarili nemački komunisti. Ili nešto slično tome. Okolina me je potpuno obuzela. Ogromna lica na plakatima, u poređenju sa kojima je naš Isus razapet na krstu delovao izgubljeno, a pre svega nemoćno. Gledao sam i nisam mogao da odvojim pogled. Poslastičar je verovatno mislio da sam se prilepio uz njega zbog hrane i poklonio mi je baklavu. Uvio ju je u papir premazan voskom, na trenutak ju je prislonio uz desnu stranu grudi, rekao da mi je daje od srca i pružio mi je. Zahvalio sam mu se i u tom trenutku se na trg dovezao „mercedes". Šetači su počeli da viču, prozori su se otvarali i auto je počelo da zasipa kamenje, prazne konzerve, đubre i otpaci. „Kapitalisti!", objasnio mi poslastičar ogorčeno. Snažno je pljunuo na tlo. Auto se skoro prevrnuo izvodeći rikverc u pokušaju da pobegne. Polako sam zagrizao u slatkiš, nikako ne mogavši da odvojim pogled sa ogromnih lica. Krajičkom oka sam primetio i drugi „mercedes" koji je stizao, ovog puta zatamnjenih stakala. Već sam počeo da gledam po tlu u nameri da i sam bacim kamen ili dva, ali, ljudi su ovog puta ostali mirni. Još i više: smeškali su se i pozdravljali zajedno sa prodavcem baklava. Ništa mi nije bilo jasno: pre je „mercedes" označavao kapitalistu, a sada...
„Taj je naš", objasnio je čovek, „Baba."
Tada sam prvi put začuo njegovo ime, odnosno nadimak. Ali, nikada ga nisam video.
Taksi je napravio krug oko stanice podzemne železnice, kada se otvorio pogled na trg. Više nije bilo ogromnih zastava. Počeo sam da pažljivo razgledam izloge i nekoliko puta čak rekao taksisti da sporije vozi. Hteo sam da se uverim. Na pročeljima zgrada ugledao sam lica koja sam tražio, ali na malim crvenim listovima hartije, izbledele od tolikog fotokopiranja. Kroz izloge uglavnom zatvorenih prodavnica, na pultovima i ormanima ugledao sam još koju, mada manju i neprimetniju, crvenu zastavicu. Nostalgični suveniri, ništa više. I taj deo grada je umro. Ili, bolje reći, odumro — nije ga ubilo nasilje, već je vreme učinilo svoje. Mladi revolucionari su se poženili, otvorili prodavnice, otpočeli svoje poslove i polako postali sredovečni službenici. Svuda su bili parkirani sve sami „mercedesi". Rekao sam vozaču da opet vozi normalnom brzinom. Hana nije pitala zbog čega.
21.44

Kese sam najpre spustio ispred vrata, otpratio Hanu u stan, proverio sva moguća skrovišta i rekao joj da se zaključa i za onaj minut vremena, koliko mi je bilo potrebno da se vratim po kupljenu robu. Na stepenicama sam zbog stezanja u plućima morao da zastanem i odmorim se. Tešila me je činjenica da je „Bavaria" bila već zatvorena, tako da stari neće moći da pomisli da je pored nje prošao njegov vršnjak i kolega po zdravlju.
22.06

Hana je bila izuzetno dobre volje. Prvu šolju čaja od koprive popila je u tišini. Sva je blistala i neprestano ustajala, isprobavala cipele, minić (u kupatilu), šal, čak i neki pulover za koji uopšte nisam znao kada ga je kupila. Neprestano sam morao da klimanjem glave potvrđujem uspešno obavljenu kupovinu, odnosno lečenje. Glava mi je polako narasla pokazujući prve znake eksplozije. Užarene kuglice su jurile sa svih strana i probijale mi lobanju; više nije bilo potrebno ni da zatvaram oči.
22.44

Konačno se primirila i nastavila polako da srče čaj. Priuštila je sebi čak i večeru — bananu odsečenih vrhova. Sedeli smo jedno nasuprot drugoga, oboje umorni, ali zbog različitih stvari.
Iznenada je napolju, na pločniku, nežan ženski glas uzviknuo moje ime.
Hana me je iznenađeno pogledala.
Odmahnuo sam glavom.
Ženski glas je ponovio ime beskrajno nežno, pevajući.
„Zove psa“, rekao sam.
„Kako znaš?“ začudila se Hana, možda iznenađena opširnošću moje rečenice. U znak potvrde, začuo se lavež. Žena je nešto zagugutala, a onda su se glasovi udaljili.
Hana je prišla prozoru, provirila kroz prozor na roletni i namrštila se. Ponovo je sela.
„U pravu si“, složila se, „dozivala je psa. Dakle, primetio si? I ti si primetio da ljudi imaju potpuno poseban glas kada dozivaju životinje? Nikada nisu sposobni za takvu nežnost i ljubav kada dozivaju druge ljude, uključujući i sopstvenu decu.“
Klimnuo sam glavom. Naravno da sam znao.
Pridružila se klimanju.
„Da“, rekla je, „i sama sam želela da kupim psa ili mačku. Tada kad mi je bilo najgore sa tom mojom prazninom, kada sam samo sedela i jela samu sebe. Skoro da sam bila već potpuno klonula, ali rekoh sebi: zar nisam sposobna ni za šta više i bolje? Je li to ljubav? To, da ga držiš zaključanog u kući po čitav dan i da ga izvodiš napolje samo onda kada ti je do toga? Ne može da se pobuni, mora da bude zahvalan za sve, možeš i da ga izmlatiš ako ti to paše. Kada ostari i postane nemoćan, odvedeš ga da ga ubiju. Pod takvim uslovima mogu da živim sa bilo kim, čak i sa Leom. Za takvu ljubav je svako sposoban, sačekaću bolju. Ako nisam sposobna za bolju, radije neću imati nijednu, makar nemala ni psa ni mačku." Ugrizla se za usnu.
Bilo mi je beskrajno žao što sam pomenuo pse, jer sam očigledno uništio sve dobre efekte današnjeg lečenja.
Savladala je suze. Malo sam se okrenuo, uperivši pogled u vrata kupatila.
23.09

„Znaš, u stvari, sasvim mi odgovara što si ovde. Iako nikada ni o čemu ne pričaš, ali te ponekad gledam, tako, krišom, i pomislim: on ionako sve razume. U stvari, naravno, to ne mogu da znam. Malopre, kada se začulo ono dozivanje pasa, mogla bih da se zakunem... Ne, neću da te gnjavim. Reci mi samo iskreno da li ti je odvratno što si ovde?“
„Ne.“
„OK, htela sam samo da kažem da se osećam kao da u stanu imam jednog od svojih bivših muževa, onih za radnu vizu. Ukratko, ne smeta mi.“
Zastala je i začuđeno me pogledala.
Zurili smo jedno u drugo i učinilo mi se kao da je tog trenutka između nas nastala neka čudna veza, nekakav kanal kojim mogu da se prelivaju misli. Stresao sam se od straha i odmah pognuo glavu. Nisam znao šta je uspela da izvuče iz mene, a sam sam od nje dobio misao koja se porodila i šokirala je. Pomislila je na doseljenike koji su živeli kod nje: nisu baš u pitanju domaće životinje, a istovremeno nisu bili stvarni i neophodni.
Počeo sam da se osećam trulo i tupo. Jebi ga, zar je važno kakvi su njeni razlozi za dobra dela koja čini? Šta me briga? I šta briga te doseljenike koji dođu do dozvole za boravak? Morao bih da joj kažem da je važan efekat, a ne motiv, i da su njena dela beskrajno plemenitija od onih malih Hitlera tamo napolju, koji se šepure sa svojim psima ili mačkama i miluju ih, zato da bi na taj način ubedili sebe i okolinu u to koliko vole sve ljude na svetu. Morao bih da joj kažem...
„Bolje da odem na spavanje", rekla je i otišla.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:12 am




Subota


2.41

Jednim udarcem sam razbio vrata. Hana se naglo uspravila u krevetu. Pri slaboj svetlosti nisam mogao da razaznam detalje njenog lica, ali izgledalo je kao da misli da sam došao po ono. Greška. Zgrabio sam je za kosu i zabacio joj glavu. Zagrizao u vrat i smrskao ga zubima. Bacio sam je natrag na krevet. Dok sam zauvek odlazio iz te sobe i tog jebenog stana, okrenuo sam se još jednom. Razaznao sam samo senku čudno savijene desne noge i belinu članaka, koji su se otkrivali pri treperenju farova automobila koji su prolazili ulicom. Osetio sam olakšanje jer sam konačno dao sebi oduška, a istovremeno i zato što sam sve vreme znao da to samo sanjam.
Zaista?
Sedeo sam u vreći za spavanje i pokušao da dišem između dugih pisaka. Nesumnjivo, sve sam samo sanjao. Prikupio sam hrabrost i pogledao ka vratima. Bila su zatvorena. Dokaz u moju korist. Jesam li u snu zatvorio vrata za sobom ili ne? Opipao sam se oko usta; u uglu i dole, na bradi, osetio sam nešto mokro i lepljivo. O, ne! Skočio sam, otrčao u kupatilo, upalio svetlo i skoro pao u ogledalo. Pljuvačka, samo skorela pljuvačka koja se već bila zgusnula u sluz. Nigde nikakve krvi. Sanjao sam. Poslednji i krunski dokaz je bio to kako sam se osećao: u lažnom prizoru sam bio potpuno zdrav, bez kijanja, svraba i nije mi bilo potrebno da se borim za udah.
3.23

Zurio sam u tavanicu i trudio se da ne brojim odsjaje reflektora. Brojanje uspavljuje, pročitao sam jednom. Plašio sam se da zaspim. Šta ako ustanem i učinim ono što inače sanjam?
4.07

Zašto sam budan? Osetio sam hladnoću na ramenima, zadrhtao sam. Postao sam svestan da stojim nasred prostorije. Odmah sam pogledao ka vratima spavaće sobe. Bila su zatvorena i na njima nije bilo nikakvih tragova provale. Zašto sam ustao? Jesam li opet sanjao? Jesam li ovog puta želeo da prenesem san u stvarnost? Zašto sam onda bio okrenut ka prozoru?
Koliko je sati? Jesu li zvonila crkvena zvona? Jesu li prestala, jesam li zaspao?
4.41

Već je subota. Sigurno mogu da izdržim bez spavanja do ponedeljka ujutru? Trebalo bi da hodam, da se pomeram. Ležanje me uspavljuje. Hoće li Hana začuti korake i izaći napolje, početi da me ispituje? Hoću li uopšte moći da je razlikujem od one iz sna, koja se lomi sa primamljivom lakoćom?
6.56

Jurnula je na mene i protresla me. O, iskrivljeni snovi. Ovog puta ona napada mene. Uspevao sam da vladam sobom. Rekao sam sebi da ne smem da posegnem za njenom kosom, da moram da se obuzdam — iako je u pitanju mašta — pa će mi budnome biti lakše. Hana nije htela da prestane, namerno me je izazivala. Šta sam joj to učinio? Ležao sam u vreći za spavanje; klečala je nada mnom i širom otvarala usta. Mamila su me da ih zapušim pesnicom, smrvim i smirim. Nešto je vikala, da li je ja to davim? Pogledao sam svoje ruke, ne, mahale su u vazduhu između nas, nisu želele da je dodirnu. Sve je u redu, kontrolišem se.
Posmatrao sam pomeranje usana i polako razabrao značenje, iako je još uvek nisam mogao čuti. Nije prestajala da me trese.
„PROBUDI SE! PROBUDI SE! PROBUDI SE!“
Kako čudno se snovi poigravaju mnome - jesam li ovog puta ogluveo? Ne sasvim, taj zvuk, izlaženje same pare? Visoko zavijanje u kratkim, odsečnim naletima. Tog trenutka mi je sve postalo jasno.
Kričao sam. Iz sve snage, koliko mi je to još dozvoljavao dah. Do kraja, do iscrpljenosti, hteo sam da ispljunem i poslednji trag strašne težine koja mi je pritiskala grudi i sa svakim krikom uzmicala samo na trenutak. Okrenuo sam ruke k sebi, počeo da se udaram po grudima, nagnuo se napred i ispljunuo šačicu jetko smrdljive sluzi. Kričanje se pretvorilo u nemoćni kropac. Priljubio sam se uza zid; dočekao me je sa hladnoćom, jedinom mogućom utehom.
„Jesi li sanjao nešto strašno?", zabrinuto me je upitala Hana. Pogledao sam je sa strane, ne odvojivši do kraja lice od blagotvornog maltera. Njene ruke su imitirale moje pokrete od malopre - mahala je njima po vazduhu, kao da ne zna za šta da se uhvati, šta da učini.
„Pozvaću doktora!", konačno se odlučila i skočila na noge.
„NE!“
„Bolestan si", rekla je i već bila kraj telefona. Podigla je slušalicu i ukucala tri broja.
Nakon svakog sam povikao NE! Grubim, divljim glasom koji bi morao da je uplaši i da je zaustavi. Nije pomoglo. Spopao me je kašalj. Malo je falilo da ponovo počnem da pljujem.
„Molim", uspeo sam da zacvilim.
Spustila je slušalicu, ali veoma polako i oklevajući.
„Već mi je bolje."
„Ne znam baš."
„Stvarno."
Hteo sam da joj to i dokažem i zato sam ustao. Gledala me je sa nepoverenjem, a onda načinila korak u stranu i zgrabila rolnu papirnatih ubrusa sa držača. Otkinula je svežanj u nameri da me obriše, ali sam joj ga istrgao iz ruku i to obavio sam. Obrisao sam i bljuvotine sa poda. Pogledao sam je i onako zanemoćao poželeo da je mrtva. Videla me je svog satrvenog, takvog kakvog ne bi smeo da me vidi niko. Slabog. I da ne ispriča nikome, slika moje bede će zauvek biti sačuvana u njenoj glavi.
Zgužvao sam nakvašen papir i bacio ga u korpu. Na putu do nje sam se zateturao, ali sam odmah povratio ravnotežu. Hana me je neprestano posmatrala, za svaki slučaj držeći ruku blizu telefona. Hteo sam da sednem na stolicu, ali me je primamila hladnoća maltera. Vratio sam se na vreću za spavanje i ponovo priljubio leđa uza zid.
Hana mi se polako približila i čučnula. Brisao sam znoj dlanom. Ovog puta je pažljivo otkinula jedan jedini list iz rolne i pružila mi ga. Pokušao sam da je pogledam u lice, ali me je svetlo iznad njene glave zaslepilo. Izmakao sam pogled i zadržao ga na bedru koje se skoro celo, do samog pojasa, pomolilo kroz razrez duge majice. Nisam mogao da odvojim oči od mladeža pod desnim bokom.
Noću nije nosila gaćice. Setio sam se kupatila i sklopio oči.
Preplašeno me je pozvala po imenu.
Pogledao sam je.
„Uplašila sam se. Jesi li zaista u redu?“
Klimnuo sam.
„Idem da se obučem, vraćam se odmah."
Pomislio sam, moram da je sprečim, ali, već je bila u kupatilu. I zaista, nije se zadržala više od minut-dva. Očekujući je da se vrati nisam se usuđivao ni da trepnem. Šta ću čuti? Usklik gađenja, ili će doći i ošamariti me? Složiti novu sliku u svojoj glavi, novu predstavu o meni? Na kraju krajeva, baš me briga šta misli o meni — od iduće nedelje se na svu sreću nikada više nećemo videti.
Vrata su se otvorila. Izlazeći, Hana je zakopčavala farmerke. Na trenutak sam uspeo da uočim pomeranje crvenih gaćica ili mi se to samo učinilo. Nije imala vremena, očigledno je sve obavila ekspresno. Odjednom mi je bilo neuporedivo bolje.
7.34

Nisam mogao da jedem. Još gore od toga, nisam mogao da se setim da nikada u životu nisam mogao da jedem. Nikada se nisam posebno oduševljavao hranom i baš zato sam je do sada uzimao slično kao što sam malopre disao - kao nešto što se podrazumeva. U poslednjih šest dana automatske radnje su me napuštale jedna za drugom i svaka je za sobom ostavljala prostor za toliko pažnje i suzdržavanja, tako da je već počelo da mi ponestaje snage.
Hana mi je neumorno kuvala čaj koji sam pio ne buneći se. Tip iz „Mekdonaldsa" je usput doneo iz apoteke i sve moguće sirupe za smirivanje kašlja koje je mogao da dobije bez recepta. Povrh svega, Hana mu je naručila još i dug spisak biljnih, homeo i drugih pomagala. Na kraju je, siromah, ispod sve te robe iskopao još i tri „srečna obroka", koje ionako nisam mogao pojesti.
Pokrila mi je glavu peškirom i gurnula me nad posudu sa nekim pekućim isparenjima. A onda je pripremila novu šerpu, za njom još nekoliko šolja čudno smrdljive mešavine lekovitih biljaka.
Svom snagom sam zadržavao povremene napade kašlja i zahvaljivao se buci sa televizora i radija, koja je pokrila glasni ton mog disanja. Kada je Hana konačno sva iscrpljena sela na svoje mesto držeći u ruci šolju čaja od koprive, upitala me je ono što sam znao da neću izbeći, ali nisam mogao da se setim nikakvog izgovora.
„Zašto se toliko trudiš?"
Nisam imao šta da odgovorim.
„Jesi li možda..." Nije znala kako da nastavi, i za promenu je pažljivo birala reči. „Kako da kažem, napravio grešku i sada imaš popravni ispit? Poslednju mogućnost?"
Klimnuo sam.
Objašnjenje ju je zadovoljilo.
Začudio sam se odakle je pokupila to objašnjenje, a onda sam se setio svih scena iz filmova i serija. Zašto bi me ona gledala sa divljenjem? O, ne — uvrstila me među romantične detektive u žanr ružnog otpadnika sa strašnim grehom na duši, koji pored nje, bolestan na smrt, ispašta svoje grehe? Još 49 sati i po. Hoću li izdržati?
10.01

Glavu sam morao da zabacim unazad i da na čelu držim u ravnoteži vruće obloge sa senom.
„Još dvadeset i osam minuta."
Hana je odvojila pogled sa sata i otišla u kuhinju po nove posude sa lekovitim čajevima. Pod bradu mi je tutnula posudu iz koje se parilo, preko mene prebacila peškir. Krkljao sam okružen parom i nisam smeo da otvorim oči. Iznenada sam začuo nešto čudno, neuobičajeno. Brzo sam podigao frotirski krak.
Nasmejala se.
Stan je ionako već čitave nedelje bio pun smeha, ali ipak uvek onog sa televizije, plastičnog, na koji bi naletala prilikom izleta kroz programe.
Podigla je ruke, pokazala mi raširene dlanove, pokušala da se suzdrži ali nije mogla, pa je opet prsnula u smeh.
„Oprostite, gospodine telohranitelju", rekla je tokom sledećeg predaha, „vi biste morali da čuvate mene a ne ja vas. O, još si tako smešan!"
A onda ju je smeh konačno savladao ne dopuštajući joj više da izgovori ni reč. Nisam razumeo zašto mi čas persira a čas prelazi na ti, a pre svega nisam više mogao da mislim; svu moju pažnju je privuklo njeno lice.
Bilo je tako lepo.
Poželeo sam da nikada ne prestane da se smeje. Da taj smeh traje i traje. Hana se nije smejala, već je zračila - još i više od toga; zamenila je lice. Kao one jebene reklame za mršavljenje — levo pre, desno posle. A između — smeh. Još nikada nisam doživeo nešto slično. Pomislio sam na trik, magiju, varku, fatamorganu sa palmama. O, o, o!
Možda bih čak i sam mogao da dodam nešto čime bih produžio taj trenutak? Brzo sam se pokrio preko glave. U lekovitoj tami sam se još dugo sećao blještanja njenih zuba i sjaja u očima, iako je, u međuvremenu, već rekla:
„Opa, kako smo osetljivi", rekla je i prestala da se smeje, sela ispred televizora i prepustila mu svoju radost. Navodno program te aparate priprema čitava industrija koja se zove zabavna. Zašto mu se onda niko ne smeje? I više od toga, očigledno je u televiziji zabava dosegla svoj vrhunac — izumeli su aparat koji se smeje sopstvenim štosevima. Svi izbegavaju ljude koji pričaju viceve, tako da su smešni samo njima samima; ali, aparat koji ih imitira, doživljavaju kao nužni sastavni deo nameštaja.
12.34

Hana je očigledno želela da me odobrovolji, pa mi je za ručak spremila ribu. Bila je to greška jer hrana mora biti uteha, a ne zamka. Pretraživao sam sitne komadiće i u njima tražio koščice poput mina na frontu.
Dok smo ručali, Hana se odjednom zagledala u nož i zavrtela glavom. Rekla je:
„Pribor je takav, kao da njime jede Uri Geler.“
Na svu sreću nije mi dala detaljno objašnjenje o sudbini tog svog prijatelja, ili ko god da je on bio. Krišom sam pogledao među prste. Viljuška je bila potpuno iskrivljena, a nož skoro prav. Onog dana sam morao da se više potrudim. Očigledno je Uri meni sličan snagator.
15.11

„Nakon svega ovoga otići ću na putovanje", odlučno je izjavila Hana. Stala je uz rub prozora tako kao što sam je posavetovao još prvog dana i virila napolje. Vreme se nije promenilo, samo su oblaci bili za nijansu viši. Mraz je i dalje štipao svom snagom.
„Kada sam svojevoljno bila zatvorena u ovoj sobi i prepuštala se depresiji, pomislila sam na druge zemlje. I rekla sam sebi: gde god da odem, nosim samu sebe sa sobom, i nikuda nisam otišla. U utorak idem da uplatim aranžman za neku egzotičnu zemlju, makar potrošila i poslednju ušteđevinu!"
Setio sam se svog putovanja. Pitao sam se hoće li biti razočarana. Pogledao sam sve moguće stvari po stanu i rekao sebi: eh neće ići. A onda sam opomenuo samog sebe; opet se mešam u tuđe stvari!
16.30

Hana je nestala u sobi. Rekla je da je otišla da spava. Naslonjen na stolicu razmišljao sam da li da lekovitim čajevima zalijem cveće ili da ih popijem. Biljke su, nesumnjivo, osetljivije od mene, zato sam potegao dug gutljaj. Čajevi su koristili samo Hani. Odjednom je bila mnogo zadovoljnija. Nije više tumarala po stanu, već se odlučno kretala između kuhinje i mene. Zračila je izgledom nepogrešivog stručnjaka koji se u pravom trenutku našao na pravom mestu i koji će ispuniti svoj zadatak. Izdržao bih i nešto gore, samo da me opet ne gnjavi pitanjima vezanim za moju intimu ili da zahteva ispovesti. Sa onim sirotim Jakovom sam zaista udario o zid i lično bih ga zadavio na samrtnoj postelji kada bih tada znao u kako pogrešnom trenutku će mi se vratiti u sećanje. Školski drugovi treba da se zaborave, a ne da budu prtljag koji vučeš sa sobom do smrti.
17.53

Vrata su se otvorila i Hana je duboko zevala između ragastova. Postavši toga svesna, rekla je:
„Oprosti", pokrila je usta dlanom i polako otišla ka kupatilu. Majica joj je na leđima bila sva zgužvana, a gaće je tokom odmora očigledno svukla, barem se tragovi od ležanja nisu videli. Džins je glatko prijanjao uz guzove i bedra.
Setio sam se crvenih gaćica koje nosi i osećaja koji su mi proizvele na koži, uvijanja i trenja pamuka.
Ono što sam juče imao među nogama, danas ima ona; bilo je nečega primamljivog u toj misli, čak i lepljivog, od čega nisam mogao da se odvojim.
Izašla je iz kupatila i otišla da sipa čaj od koprive. Ostalo je samo još za trećinu šolje; pristavila je posudu i, čekajući da provri, nekoliko puta zevnula. Nisam mogao da otrgnem pogled od njene zadnjice. Deo mene je, tako reći, još uvek bio na njoj. Je li se sva moja sluz osušila, nestala? Sigurno da su je upile i osušile pore pamuka. U ovom trenutku moji tragovi se mešaju sa njenim izlučevinama. Obuzimala me je ta pomisao i vodila u sanjarenje.
Hana je krpom obuhvatila dršku posude, drugom rukom ubacila filter vrećicu u stakleni vrč i, na kraju, sipala još i vrelu vodu. Vrč je pukao, prepolovio se, i voda je pljusnula po tlu. Hana je odskočila u pravom trenutku, u levoj ruci je još uvek držala pola vrča, a u desnoj metalnu posudu sa vrelom vodom.
„Pomozi mi!“, povikala je. „Gde su ti oči?“
Ostao sam da sedim. Da sam ustao, sigurno bi primetila kakvu erekciju imam.
„Eh“, odustala je, „i ti si mi neka pomoć!“
Bacila je ostatak vrča u sudoperu, okrenula se zaobišavši baru, prišla radnoj površini i spustila posudu. Iskoristio sam trenutak kada je počela da traži krpu u ormanu i u tri koraka otrčao u kupatilo.
Pustio sam tuš. Ovog puta sam uspeo da se olakšam. Konačno! Umio sam se ledenom vodom — komšiju bemvejca bi njena hladnoća sigurno usrećila - i nikako nisam mogao da prestanem da uživam u olakšanju.
18.21

„Današnji dan je baš brzo prošao", rekla je Hana umesto uvoda, kada je konačno sela ispred nove doze ohlađenog čaja. Zar i ona broji dane i čeka, sigurno ne nestrpljivije nego ja?
Srkala je napitak kada mi je proletelo kroz glavu da ona nešto smišlja. Hoće li opet početi da me gnjavi?
Na kraju me je zaista pogledala i rekla:
„Ne moraš da pričaš o sebi."
Još pre nego što sam stigao da se uplašim, izgovorila je nešto potpuno besmisleno — mogao sam samo da široko otvaram usta i da buljim u nju.
Predložila je:
„Odvedi me u svoj stan. Samo ću da pogledam i odmah ćemo se vratiti. Ništa neću da te pitam. Obećavam. Vidiš sve to..."
Pokretom dlana u zapešću je pokazala po okolini.
„Odmah možeš da saznaš gomilu stvari o meni. Priznaj, sve si već razgledao, već zbog svoje profesije. Nije fer jer sam u podređenom položaju. Hoću da vidim tvoj stan. Onda više nećeš biti zagonetka za mene. Ionako si rekao da nisi oženjen."
Odmahnuo sam glavom.
„Živiš sam?"
Klimnuo sam i stegao pesnice. Trebalo je da je slažem. A istovremeno mi je bilo jasno kakvu bi tek provalu radoznalosti probudio izmišljeni partner.
„Ne smemo da izlazimo napolje", rekao sam.
„A juče smo smeli?"
Nisam mogao da se suprotstavim.
„Možemo da sedimo ovde i da mi pričaš. Odluči se šta bi više voleo."
19.09

U moje okruženje taksiji ne svraćaju baš često. Uprkos mrazu, brzo se skupila gomila klinaca u prljavim krznenim jaknama na kojima je iz poderanih rukava i ivica džepova virila bela postava. Svima redom su pod nosom visile sline, a nekima su se prelile preko usta i ostale da stoje smrznute na bradi.
Bili smo obasuti salvama prezrivih pogleda. Mene su videli već sto puta. Nisam mogao da ih izbegnem iako sam stan napuštao uglavnom samo noću. Obično su me ignorisali, a ovog puta sam se dovezao taksijem i ispao izdajnik. Bogato kopile. Hana ionako nije spadala tu, ali njoj je bilo laške jer je bila žensko. Na njoj je bilo manje onoga što bi imali da razgledaju - samo sise i guza, da bi se potom opet zagledali nekuda ispred sebe, u brojne prozore na zgradama. Prešli smo preko utabane i smrznute zemlje, koja je, zbog oguljenih i zarđalih ostataka nekadašnjeg igrališta, koji su još uvek štrčali iz zemlje, bila slična sibirskom frontu. Arhitekta sigurno nije bio rođen u takvom okruženju, nikada u njemu nije živeo i nikada se nije vratio da pogleda svoje delo. Šta god da je bio zamislio, ostale su samo šipke zakopane u tlo. Neke od njih nepoznati snagatori su iščupali iz zemlje zajedno sa betonom i ostavili ih da stoje naslonjene na ostale. Nije bilo ni traga od trave. Od kada pamtim, na tom mestu je nije ni bilo. Zima nije imala ništa sa tim.
Hana se zaustavila pred ulazom zgrade. U stvari, samo pred aluminijumskim okvirom; ostaci stakla su ležali na tlu, zdrobljeni i ćušnuti u ugao. Stanari su ulazili unutra kroz okvir. Nisam hteo da joj objašnjavam lokalne običaje, te sam zato morao da upotrebim svu snagu da bih otvorio vrata. Okvir je bio prilično iskrivljen i nevoljno i sporo vukao se po pločicama.
Hana je pažljivo vodila računa o svakom svom koraku, plešući među krhotinama, đubretom i brabonjcima. Video sam izraz gađenja kojim je posmatrala svu tu svinjariju i zidove, tavanicu i vrata išarane grafitima. Poveo sam je do vrata svog stana u prizemlju.
„Tu smo?", upitala je.
Učinilo mi se kao da joj je žao što me je naterala da je povedem.
Tokom vožnje sam razmišljao da li u stanu imam bilo šta što bi joj bilo sumnjivo. Ničega se nisam setio.
Izvukao sam ključ iz džepa, vrhom cipele skinuo staklo sa ragastova i otvorio vrata. Ušao sam prvi, upalio svetlo.
Hana je stajala u predsoblju i kroz otvorena vrata gledala u glavnu sobu. A onda je ušla u nju, stala na sredinu prostorije i osvrnula se oko sebe. Pogledala me je sa nevericom.
„Ali, ovde ionako niko ne živi?“
Nisam razumeo.
„Sam beton. U uglu daska za spavanje, pored nje ormarić, a nasred stana drvena stolica."
Zaboravila je da pomene i golu sijalicu, koja je svetlela na tavanici.
„Hoćeš da kažeš da je ovo tvoj stan?“
„Da.“
„Ne verujem ti. To vam je neko skrovište ili zatvor ili šta već. Niko ne bi mogao da izdrži u ovom prostoru da nije prisiljen na to. Svaki stan je slika i prilika njegovog vlasnika. Hoćeš li mi pokazati svoj stan ili ne?“
„To je moj stan."
Opet sam je uvredio.
„Dobro. Onda ništa", rekla je i krenula da izađe. Nije sačekala da zaključam, već je sama izmarširala napolje i video sam kako se brzo prilagođava — izašla je kroz okvir vrata.
20.34

Nikako nismo uspevali da nađemo taksi. Hana je koračala ka centru grada. Kada su počeli da nas obleću „mercedesi" krem boje, ignorisala ih je bez objašnjenja.
Potrajalo je čitav sat pre nego što smo stigli u centar. Hodao sam pored nje i uverio se koliko sam je uvredio: retko se osvrtala na izloge.
Sa vrha solitera vetar se spuštao u oštrim naletima i odnosio sa sobom ostatke već sto puta uskovitlanog sitnog snega. Oboje smo podigli kragne kaputa i pognuli glave. Mermerna pročelja su bila potpuno opustela, sreli smo samo nekoliko ljubitelja pasa, a u prolazima bih povremeno ugledao klošara koji se šunjao oko kanti za đubre. Zlatni kip na vrhu solitera je na podignutom dlanu dobio beli šeširić i bio je sličan lokalnom dileru kokaina. Skrenuli smo sa širokih avenija, načinjenih za parade velikog carstva, i prolazili pored izloga punih riba duginih boja, koje su nas gledale sa strane i treperile ustima. Turčin je sekao kebab, pogledao nas kroz staklo, poželeo nešto da kaže, ali potom odustao. Stigao je taksi i iskrcao džinovsku debeljucu umotanu u krzneni kaput, za koji drevni rod lisica nije pretrpeo samo pomor, nego i genocid. Ne čudi što uživo još nisam video nijednu.
Pomislio sam ono što je Hana izjavila pre nekoliko sati:
„Današnji dan je brzo prošao."
Učinilo mi se da sve ipak nije grozno. Ledeni vetar mi je zaista probadao pluća i teško sam disao dok sam pokušavao da sustignem Hanu. A ipak je bila subota veče, i ostao je još samo sutrašnji, poslednji dan, i — kraj.
22.37

Iz centra smo, ne zastajući, krenuli u njeno predgrađe. Hana se zaustavila samo ispred male galerije, jedva nekoliko ulica udaljene od stana. Uprkos kasnom satu, tablica na ulaznim vratima je još uvek pozivala na ulazak. Posetilaca nije bilo. U uglu je sedela penzionerka i plela. Nije joj se dalo da podigne pogled ili nije osetila da je neko posmatra sa ulice.
„Nikada nikoga ne vidim ovde“, rekla je Hana. Dužina rečenice je nesumnjivo svedočila da ju je najveća ljutnja već prošla - upili su je hodanje i mraz, verovatno.
Nakon tog buđenja sećanja krenuli smo dalje. Ništa nisam rekao, iako nisam razumeo njenu začudenost. Sam bih belo gledao kada bi bilo drugačije i kada bi one žvrljotine nekoga interesovale. Umetnost imitira život, kažu, a iz sopstvenog iskustva vidim da život sigurno imitira televiziju. Ko bi, dakle, gledao imitaciju nečega što ionako svakodnevno ima kod kuće?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:13 am



Nedelja


1.00

Ležao sam budan i ovog puta me nije morila misao da Hani mogu da učinim što nažao. Nisam mogao da spavam tek tako, a ni zdravstveni problemi nisu bili krivi. Tog trenutka mi nije bilo loše, čak i disanje sam uspešno izvodio. Pritiskala me je samo slutnja da više neće biti dugo tako. Nešto će se desiti — subota, koja je brzo prošla u zajedničkom konsenzusu, bila je samo zatišje pred buru. Hoću li uveče moći da javim telefonom da je sve u redu? Poslednje čega sam se bojao bio je ubica. Više sam razmišljao o sebi i brinuo se zbog svih čudnih stvari koje su mi se dešavale poslednjih dana. Od snova o ubijanju Hane do opsednutosti njenim gaćicama, koje sada već leže na vrhu gomile u korpi za prljav veš — znam, pogledao sam pre nego što sam otišao na spavanje — a još najviše me je plašila uteha koju mi je pružilo savijanje kašika. Božanski mir, odvojenost od svega što me okružuje, blažena izolacija u trenutku kada sam upotrebio silu. To je ionako poslednji dan, pretposlednje jutro. Još da je u ponedeljak otpratim do suda i — kraj. Moći ću da se vratim na svoju stolicu okruženu golim betonskim zidovima. Juče popodne sam ih prvi put jasno video, ali još uvek ne onako kako ih je videla Hana. Pre ih uopšte nisam primećivao. Pokušao sam da se setim barem jednog detalja na njima, ogrebotine ili mrlje - ništa. Ne bih znao da opišem ni tu stolicu — predmet koji mi je, naime, bio potreban za sedenje. Zatim ćebe kojim sam se pokrivao. Ja ili neki drugi čovek? Nisam mogao da zamislim da ću se, već za dobrih trideset sati, vratiti na to mesto. Učinilo mi se to kao prelazak u neki drugi život. Nije čudno da neki ljudi haluciniraju maštajući o ponovnim rođenjima, a svi ljudi o novim počecima.
Osluškivao sam okolinu i nadao se da će me uspavati. Autoput, udaljen zvuk aviona — poletanja ili sletanja, ponekad sirena. Nikada nisam pravio razliku između sirene ambulantnih i vatrogasnih kola, ako uopšte ima neke razlike između njih. Grad je uglavnom spavao. Iz kuće nisam čuo nikakav zvuk. Nakon one orgije, vodoinstalater se više nije javljao, izuzmem li teturanje komatoznih koraka njegovih kolega i iznajmljene zabavljačice sledećeg jutra. Očigledno je preko vikenda nekuda nestao zajedno sa svojim „vartburgom“. Senilna starica je svakog dana odlazila u prodavnicu i na putu do nje još mac-macakala dozivajući mačku. Vlasnici „be-em-vea“, kao i obično, nisu davali glasa od sebe. Obe prodavnice pod Haninim stanom juče su bile otvorene samo pre podne, do dvanaest. Danas neće biti nikoga. Pitao sam se, zar mogu da se uspavam prevrćući po glavi same banalnosti? Nije delovalo.
7.00

Noč sam proveo u nekakvoj mešavini polusna i jave, između kojih sam se neprestano njihao; u jednom trenutku su mi ruke puzile oko vreće i po stoti put opipavale svaku nit tepiha, u drugom sam ih podizao i pitao se šta to, do đavola, radim, da bih, potom, opet utonuo u nesvesticu. Zgrčio sam prste u kandže i mahnuo nadole. Probudio sam se i sa strahom se upitao da nisam možda rasparao tepih. Sada sam već pipao oko sebe u budnom deliću noći i sa olakšanjem zaključio da je tkanina ostala čitava. Pred jutro prsti su pronašli utičnicu i stisnuli je. Pukla je — učinilo mi se da je bilo veoma glasno. Sav pretrnuvši, čekao sam da se otvore vrata i dotrči Hana. Nakon dužeg vremena polako sam opustio napeto telo i raširio dlan. Nekoliko komadića plastike prosulo se niz kožu. To će primetiti. Opet sam svalio sebi na grbaču nov strah od dana.
Hana je došla ubrzo nakon što je svanulo. Zevala je kao i obično.
Sva slepa i još uvek sanjiva oteturala se u kupatilo. Preskočila me je, i, da sam ležao samo desetak centimetara niže, mogao bih da joj provirim pod...
Dosta!
Ovo je poslednje jutro: „Ne seri!“, rekoh sebi. Dobro sam znao da nešto nije u redu u mojoj računici, a ipak sam se još tokom protekle nedelje pripremio za nedeljni dan pridev „poslednji" i nikako nisam hteo da ga se odreknem. Povrh svega, dobro je počeo. Vladao sam sobom tako da se ni na utičnici nisu primećivale bogzna kakve posledice. Bila je prepolovljena po kosoj crti i gore je nedostajao izduženi trougao. Još uvek je mogla da stoji u zidu, tako da Hana sigurno neće primetiti štetu. Uvek mogu da kažem da sam je slučajno udario nogom, možda tokom jučerašnje more. Za svaki slučaj sam povukao tepih do samog zida, a onda ga čak podvio preko utičnice. A onda sam se predomislio, jer je ovako sve izgledalo mnogo sumnjivije.
Hana se vratila. Mimoišli smo se nasred sobe. Spustio sam ruku na kvaku vrata od kupatila, voda se glasno skupljala u vodokotliću, a iza mojih leđa Hana se prepustila svojim prvim jutarnjim ritualima. Kao i obično, uključila je radio i televizor.
Samo, ovog puta zvuk je eksplodirao u mojoj glavi, rasuvši se u hiljadu svetlečih kuglica. Brzo sam zatvorio vrata za sobom. Odjednom se sve skupilo nada mnom. Od užarenog peska u očima do svraba u nosu i kijanja. Da o pištanju umesto disanja i ne govorim. Ledena voda nije pomogla. Mogao sam samo da mokrim, a na izlučivanje bilo čega drugog nisam smeo ni da pomislim. Gnječio sam nos prstima, ali nije pomagalo. Rafalno sam kijao u lavabo posuvši keramiku sitnim kapljicama prozirne sluzi.
„Poslednji dan, poslednji dan, poslednji dan..." ponavljao sam i želeo da tešim sebe još glasnije, sakriven od Hane šumom tuša. Napolje je izašlo samo nekakvo krkljanje i besplodno grgoljanje vazduha.
Hoću li moći da izdržim još jedan dan prepun tegoba? Zašto su jutra uvek tako... bez bolesti... bez tela?
Zgrabio sam kutiju sa lekovima i progutao sve, namazao se svim kremama, prskao u nos preparate koji su mi pekli sluznicu. Ništa nije pomoglo. Oslonio sam se rukom na zid i gledao ogromnu kartonsku apoteku koja je zauzimala dobar deo desnog ugla u kupatilu. Uselio sam u nju samo svoju pastu za zube i četkicu.
Desnom pesnicom sam počeo da se udaram iznad pleksusa. Još više sam odvrnuo tuš, pustio vodu i iz slavine. Još snažnije se udarao. Pogledao se u ruke: imam li uopšte još iole snage? Zažmurio sam i suzni kanali su krenuli u akciju. Kada sam se ponovo nagnuo nad lavaboom, ovog puta savladan napadom kašlja, pored kapljica sluzi svuda naokolo su prštale i suze.
9.12

„Ne želim da zvučim kao onaj moj komšija, ali u veceu si proveo skoro dva sata. Uplašila sam se za tebe. Na svu sreću, čula sam te kako kašlješ i kijaš, barem sam znala da si još uvek živ.“
Hana me je zabrinuto gledala i odmeravala me.
„Više-manje,“ dodala je.
Nije zvučalo kao uspešno obavljen lekarski pregled.
Odmakla mi je stolicu i iza naslona sačekala da sednem. Ni sam nisam znao zašto sam uopšte izašao iz kupatila. Mirne duše bih mogao da se i dalje bavim samim sobom.
Iznenadila me je donevši ogromni lavor sa nekom vrelom crnom tečnošću i spustila ga ispred mene. Poslušno sam sagnuo glavu i počeo da udišem paru. Po plućima mi je plesala kolonija cvilečih miševa.
„Popij sve to“, rekla je Hana, „to je posebna mešavina. Čaj nad čajevima. Superčaj! Nigde još nisam čitala o tome, sama sam je se setila. Pomoći će ti.“
Pokušao sam da se usredsredim na površinu pod sobom. Sudeći po njenom izgledu, Hana je pomešala sve svoje lekovite biljke dodavši im i sadržinu đubrovnika ostalu nakon nedeljnog čišćenja. Popio sam sve, do poslednje kapi. Napitak je bio odvratno sladak, ali više nisam imao snage za raspravu i opiranje.
„Siguran si da ipak nećeš da odustaneš?“ rekla je oprezno.
„Poslednji dan“, zakrkljao sam.
„Da, zaista izgledaš tako. Ne zaboravi šta si mi obećao. Sutra ideš kod doktora."
Klimao sam glavom. Klimnuo bih bilo čemu, samo za malo mira i tišine. Kada bi barem glavobolja ostala u sadašnjim granicama!
9.41

Otkrio sam utehu. Bolje reći, setio sam se kašika. Najpre sam otišao do prozora i naslonio se na radijator. Hana je gledala jedan od onih srceparajućih španskih filmova, što je značilo da će me ređe kontrolisati svojim sažaljivim pogledom.
Obuhvatio sam rukom jedan od tri gornja nosača radijatora. Stegao sam metal i počeo da ga vučem. Iz zida se osipao beli prah. Usmerio sam pritisak ka gore. Nakon nekog vremena je blago puklo — što Hana inače nije primetila — i pažljivo sam spustio iščupani nosač, tako da je ostao da visi prikačen još samo za radijator. Vrhom cipele sklonio sam prah izvan vidnog polja. Sa opuštanjem mišića istovremeno su se vratile i tegobe. Dok sam upotrebljavao ono za šta sam bio rođen — snagu, moć - imao sam mir!
Počeo sam da se osvrćem po stanu u potrazi za ostalim skrivenim predmetima koje bih mogao da polomim.
Brzo sam sklonio pogled sa Haninog vrata.
Znam.
Polako, trudeći se da joj ne budem sumnjiv, otišao sam u kuhinju. Hana je već bila primetila moj uticaj na kašike, i zato se nisam usuđivao da ih ponovo dodirnem. Iznad ulaznih vrata ugledao sam žute plinske cevi i samo malo ih iskrivio. Neprimerno. U blagi luk. Nešto radikalnije se nisam usuđivao da učinim zbog onoga što su sadržale.
Vratio sam se u sobu.
Imao sam osećaj da Hanin vrat zrači belom bojom. Kako je to moguće? Ima dovoljno dugu kosu koja bi joj sakrila kožu kada bi glavu držala uspravno. Obuzeo me je bes. Je li me to ona namerno izaziva? Morao bih da joj pokažem šta je pravilno držanje. Stegao sam ruku i jedva se suzdržao. Brzo sam se vratio da ispravim plinske cevi. Stajao sam naslonjen na zid, ne znajući šta da učinim. Ako se vratim u sobu opet ću ugledati taj prokleti vrat. Ne mogu da ostanem ovde. Nož na radnoj površini. Opet ga je nemarno ostavila. Vratio sam ga u fioku.
Gurnuo sam vrh desnog kažiprsta u usta. Napregnuo se i polako spustio ruku. Ne, to nikako ne smem. Griženje noktiju mi nikada do sada nije palo na pamet, iako sam to često primećivao kod drugih. Ruke mogu da obuzdam, do sada sam uvek uspevao, ali zube ne. I, ako počnem da grizem, makar i jedan jedini nedužni nokat, nikako ne mogu da znam na čemu će se čeljust zaustaviti.
Lažem.
Prikupio sam snagu i napola pognut otrčao kroz sobu u kupatilo, pri čemu sam glavu okretao od Haninog vrata toliko snažno, da su mi podrhtavale istegnute žile i tetive na levoj strani vrata.
Možda postajem tako agresivan zbog toga što sam zaboravio da radim meditativne sklekove?
Pokušao sam, ali nisam dugo izdržao. Pluća su mi zacvilela i jedva sam ulovio dah.
12.22

Hana je otišla da priprema ručak i pratio sam je pogledom. Upravo sam pesnicom pokušavao da izbijem desni nosač radijatora. Zaustavila se u kuhinji i video sam kako je blago otvorila usta, nekoliko puta brzo trepnula, zabacila glavu unazad i zurila u nešto. A onda je zavrtela glavom i krenula da pretura po frižideru. Možda ipak nisam dovoljno dobro ispravio plinske cevi, slavine i brojač na zidu?
13.38

Nisam mogao da jedem. Hana nije insistirala. Skuvala mi je nov lonac lekovitog čaja po sostvenom receptu. Popio sam ga na brzinu i vratio se u kupatilo da kijam.
14.31

Pokucala je na vrata. Zatvorio sam vodu.
„Idem malo da odspavam", povikala je, „jesi li u redu?“
„Da.“
„Sigurno? Mislim, hoćeš li izdržati?"
„Da.“
„Okej, čaj ti je na stolu.“
15.43

Leva strana radijatora je klonula uz duboki uzdah. Na svu sreću, vrata Hanine spavaće sobe bila su zaključana, a cev je izdržala. Podmetnuo sam pod radijator jedan od iščupanih nosača. Nekako je stajao, iako se nisam usuđivao da ga ponovo dodirnem.
Još gore je to što mi savijanje čelika više nije pomagalo. Gledao sam dlanove i prsti su se sami od sebe mrdali, grčili se, tražili nešto za šta bi se mogli uhvatiti. Crvi, crvi. Crvi! Nekoliko puta sam ih prineo ustima i uspelo mi je nekako da obuzdam zube. Barem privremeno.
Pojavila se nova zdravstvena tegoba — odjednom mi se potpuno zapušio nos. Svaki udah je bio poput šamara po ušima. Nešto je puklo unutra, a ja sam široko otvarao usta i dahtao.
Opipao sam čelo, ali nisam mogao da procenim da li je vruće. Morao bih da prikupim snagu da se obrijem. Stajao sam na metar od prozora i nisam video ništa. Pred očima su mi lebdele nekakve iskrivljene slike, snovi o ubijanju Hane, zaboravljena sećanja, mrtva lica. Udario sam jednom vilicom o drugu. Mukli i plitak zvuk. Plenk. Ponovio sam. Plenk — plenk. Zaustavio se. Ne smem to da učinim. Ne! Ne poslednjeg dana. Nogom bih rascepio vrata spavaće sobe, rukama bi je lomio i grizao. Ona više nije bila Hana, već nešto što me je morilo, davilo, zarobljavalo, okovalo me bedom i patnjom. Satrem i idem. Pokušao sam da se što više udaljim. Pet koraka. Je li to najviše što mogu?
Otišao sam u kupatilo i prvi put zaključao vrata za sobom. Opipao ivericu, slagao sebe da može da me zadrži.
17.38

Sve se izmešalo. Kašljanje sa kijanjem, slivanje iz nosa sa pištanjem pluća. Klokotao sam i hrskao, pustio tuš, odvrnuo i slavinu, kleknuo ispred lavaboa, naslonio lice na keramičku ivicu, suzio, služio i lutao mislima. Podizao sam i spuštao ruke. Hvatao se za glavu, čupao kosu, hteo da osetim bol. Iščupao sam pramen dlaka. Ništa. Samo čežnja za prelepim osećajem slobode, potpune neodgovornosti kada me vode zubi. Prislonio sam ih uz keramiku. Jedva da sam napravio pokret, pa su već odgrizli deo lavaboa. Suzdržao sam se. Koliko još dugo? Hana će se probuditi, pokucati, dozvati me da izađem napolje. Poslednji je dan i ja ću je ubiti. Izdržao sam čitavih nedelju dana pa šta je tih nekoliko sati u poređenju sa celom nedeljom! Još jutros sam sav veseo skoro zapevao u telefonsku slušalicu da je sve u redu, i još lagao nisam.
A sada nisam mogao više. Nisam mogao.
„Zašto, zašto si me stavio u iskušenje? Na te muke? Zašto, zašto moram da toliko trpim?"
Postao sam svestan da te reči ne izgovaram u sebi, već da ih šištim. Preplašeno sam pogledao naokolo. Mlaz vode i prskanje tuša su ih sigurno prigušili.
Onda mi je tek postalo jasno. Kako čudne reči — nikada nisam progovorio nešto slično. Kome to uopšte govorim?
Bogu?
Je li sam otkačio?
„Poklekni pred ocem i moli se“, rekao je kapelan i ja sam to učinio.
O, jesam! Bio sam mali bogomoljac, uvek na kolenima. Pred očima mi je živo stajao krst i na njemu krunisani Isus pognute glave. Svaka senka, svaka čestica prašine bila je na svom mestu. Bio sam najpredaniji klinac u sirotištu - nepomično sam ga gledao i molio se bez predaha. I drugi su ga zvali otac, ali ja sam znao da se varaju. Isus je bio samo moj otac, tačno onakav kakvog sam očekivao: krvav, sjeban, a istovremeno tužan i potrt. Setio sam se tadašnje spavaće sobe i daščanih kreveta, kako sam razgovarao sa njim, stisnutih očiju i sa živom slikom iza kapaka. Okrenut ka zidu, svake večeri bih mu poslao poljubac. O čemu sam mu govorio, više ne znam. A zvuk te reči: oče. Oče! A onda, jednoga dana, sve je prošlo. Klečao sam, misao je zastala, namrštio sam obrve i dobro pogledao. Ionako je bio samo običan kip. Jeftin gips, ponegde odlomljen. Tako bi trebalo da izgleda moj otac? Možda mi je ponestalo mašte. Ustao sam i nikada se više nisam molio. Kasnije bih uvek zaspao okrenut leđima ka zidu.
Nakon toliko godina opet mi je nedostajao.
Kako da trpim, a nemam nikoga koga bih psovao, krivio, i molio ga?
Pokušao sam da probudim sećanje na kip, ali...
Ugledao sam nešto drugo: izduženo Maestrovo lice, njegovo listanje novina, njegov pogled. Shvatio sam. Sve to radim zbog njega, jer on je taj kome činim uslugu. Nije me prisilio, nije mi naredio, nikakve moći nema nada mnom. Nekada mi je pomogao i ja mu sada vraćam. Zaista, previše za moje sposobnosti, a sam sam bio obećao... Ispunilo me je osećanje koje do tada nisam poznavao. Klečao sam pred lavaboom, dlanovima se oslanjao na rub, pogledao preko njega, u slavinu, pločice iza njih. Nalazio sam se previše nisko da bih mogao dopreti do ogledala. Video sam samo Maestrovo lice i shvatio šta je ljubav. To nije imalo veze sa polnošću; opet više nisam bio telo. Pločice mi više nisu žuljale kolena, bolesti me nisu više napadale. Predao sam se Maestru, sam od sebe, prvi put u životu sam pripadao nekome, prvi put sam se nekome davao, prvi put sam voleo. Setio sam se prastarih romansi, kada su kraljevi čupali brade od očajanja nad umrlim vitezom, kada su muškarci još uvek mogli da izjave ljubav i da osećaju ono što sam imao sreću da osetim i ja, a ne ono što propisuje kurčevi televizor, tamo u sobi. Po prvi put sam zaista osećao. Prvi put sam bio sav tu. Plakao sam. Grlio lavabo i suze su mi same od sebe lile. Jecao sam. Plakao sam za svaki protekli dan kada sam se savladao i gušio suze, za sve te godine od kada pamtim. Osećao sam se kao da me je taj trenutak učinio celim, kao da sam do sada samo životario kao goli patrljak. Gde god da sam pogledao, Maestrovo lice je uvek bilo sa mnom. Ljubio bih svaku boru na njemu, zalivao ga suzama, a istovremeno sam znao da nikada ne bih imao hrabrosti da ga dodirnem. Vodenim pogledom se osvrtao oko sebe, pokušavao da otkrijem izvor svetlosti, i više od toga, izvor žarenja. Sijalica je još uvek bila ista, nevažna. Ja sam bio uzrok i pokretač; sam sam sijao, lebdeo. Voleo sam, davao iz ljubavi. Bio sam svestan da sam godine proveo u mržnji i za mržnju. Prvi put sam otkrio još nešto drugo, suprotno tome - moć ljubavi. Da umrem ne spoznavši je, da li bih uopšte živeo? Je li moguće da to osećanje nad osećanjima poznaju i drugi ljudi i da je ostalo skriveno samo meni, izopštenom čoveku? Nemoguće, onda ne bi bili tako svakidašnji; niko ne može doživeti slično iskustvo i ostati isti.
Shvatio sam kako ništavna je snaga bez pripadnosti. Snaga kao moja mora služiti nekome, inače je rasuta u vetru. Biti snažan i istovremeno služiti, to je blaženstvo! Mrtav je onaj koji ne služi, i ništavan je onaj ko ne daje. Maestrova senka se spustila na mene i prekrila me kao blagotvorni kaput; odeven u njega, kretaću se među prostacima i više neće moći da me povrede.
Sada sam razumeo i to zbog čega onda nisam više želeo da se molim pred Isusovim kipom. Sve zajedno je bila dupla greška. Pod jedan, rekli su da se molim ocu koji je na nebesima i odveli me kod sina. Mrtvog i uništenog, koji je već prilikom začeća bio podmetnut i oca nikada nije video, iako je ceo život proveo tražeći ga. Morao je da umre pre nego što je otišao kod njega. Ako je uopšte otišao? Pod dva, bila mi je potrebna svest o tome da nekome pripadam i nema većeg dokaza o pripadanju nego što je zadatak: uzalud sam klečao pred Isusom, on ništa nije želeo od mene. Maestro je bio prvi koji mi je poverio zadatak. Inspektor Kurt je govorio o tome kako je teško postati otac; setio sam se okrvavljenog Isusovog lica i rekao sebi: „O, kako je tek teško postati sin!“
Misao mi je odlutala ka Hani i njenoj unutrašnjoj praznini, njenom traganju za ljubavlju koju sam našao ja, tu, nekoliko metara dalje od stolice na kojoj ju je tako dugo čekala. U pravu je bila njena mama — i te kako u pravu — kada je rekla da će telohranitelj naći ljubav. Kada bi samo mogla da zamisli kako se njena opaska ostvarila! Hana, o Hana! Najradije bih ustao i otišao da je zagrlim. Da joj kažem da je na sigurnom, da nema čega više da se boji. Svemu je kraj. Braniču je, ništa više neće moći da joj se dogodi. Sutra ću je ostaviti u sudu i onda ću otrčati ka Maestru.
Hana je na sigurnom jer nije važna, osim kao moj ključ do ljubavi. Prave ljubavi. Setio sam se pasa o kojima je pričala i kako sam se složio sa njom. Još tada, dakle pre svog otkrića. Kako se slažem tek sada!
Isplakao sam svoju mladost, opraštao se od svih lica koja su mi se javljala poslednjih dana. Ljubav me je odvojila, očistila me. Šokirala me je moć osećanja za koje sam sposoban, i sjaj koji može da me ispuni. Koliko uopšte mogu da izdržim, a da ne puknem od sreće?
Polako sam ustao, pogledao se u ogledalu i nekako očekivao da ugledam sasvim drugo, anđeosko lice. Ugledao sam sebe, starog. Ne drugačijeg izgleda, samo pomirenog sa njim. Po prvi put. Koliko puta sam se pitao - ako sam već spolja drugačiji, da li se možda zbog toga razlikujem i iznutra. Da li sam uopšte sposoban da osećam? Sada sam znao. Još i više bilo mi je dato ono za šta sam opravdano sumnjao da imaju sreću da dožive samo retki.
Gledao sam se i najpre primetio da ne treba više da otvaram usta kao riba. Disao sam kroz nos. Duboko i mirno. Poslednje pištanje je crkavalo u uglovima pluća. Oči me više nisu pekle, koža među prstima me nije svrbela. Bio sam izlečen. Pogledao sam kutiju sa lekovima u uglu; nije bilo vredno čak ni pljunuti na nju. Bedni surogati, kako sam im samo naseo!
18.07

Umio sam se, obrijao, popravio kragnu, poravnao košulju, osmehnuo se u ogledalu, a potom zatvorio tuš i slavinu. Pogledao sam oko sebe da nisam možda zaboravio da uklonim neki trag.
Otvorio sam vrata.
Očekivao sam da ugledam Haninu glavu iznad naslona. Nije je bilo. Prostor su osvetljavah jedino televizor i svetla sa ulice. Zar još uvek spava, iako se već smračilo?
Stupio sam dva koraka napred.
Vrata spavaće sobe su bila otvorena.
Srce mi se zaustavilo u munjevitom grču, zgužvano u grudvu.
Hanine noge. Leva, pružena, desna čudno podavijena.
Tako kao u mojim snovima.
Tako kao što niko živ ne podavija noge.
Tako kao što se podavija noga lešu, bačenom na krevet.
Pogledao sam na ulazna vrata. Zatvorena. Brava je bila vraćena u ležište.
Došao je, ubio je i otišao.
Plašio sam se da otkrijem istinu. Prvi put u životu me je strah oblio celog i napravio me drvenog, nespremnog i krhkog. Zastao sam između ragastova spavaće sobe i spustio levi dlan na iznutra otvorena vrata.
Nisam ispunio zadatak. Nikada više neću moći da izađem Maestru na oči.
Nikada više.
Od furnira nisam mogao videti Hanino lice. Telo se nije pomeralo. Izgledalo je previše mrtvo.
Načinio sam još onaj poslednji, dug korak. Glava je bila okrenuta u stranu, usta i oči široko otvorene.
Mrtva.
Čeljust mi se pomerila. Trgla. Znao sam šta će nastupiti. Onda me je obuzelo olakšanje. Bežao sam od krivice, od neuspeha, od činjenica. Počeo sam da trzam glavu. Levi ugao usana je najpre krenuo ka ramenu, a onda cela čeljust. Zubi su snažno udarali jedan o drugi. Pritisak koji sam osećao bio je strašan, mrvio me je pod sobom, gužvao me i usisavao u sebe.
Prepustio sam se divljanju zuba.
Učinilo mi se da mi se telo promenilo, da je poraslo. Gledao sam sebe iznad glave. Obuzeo me je mir, ali ovog puta sam po prvi put znao da je to mir mrtvaca, i prvi put mi je sopstveno divljanje bilo odvratno i nije moglo da me spase. Nakon mira kojim me je bila ispunila ljubav, plovio sam usred blede zamene, koje sam se do sada toliko plašio zbog posledica kojima sam morao da ga platim, a istovremeno me je nezaustavivo mamio, jer nisam znao za bolje.
Hteo sam da zagrizem u svoje levo rame.
Međutim, dogodilo se nešto čudno. Prepoznao sam to, ali nisam imao uticaja. Zagrizao sam u nešto crno što se pojavilo niotkuda.
Drobio sam kosti, ali i nešto između njih, drvo. Puzao sam zubima po kostima, žvakao meso, a ništa nisam osetio. Iznenada sam ugledao crno lice, počeo da udaram u njega čelom, zagrizao u njega, proglodao tkaninu maske, otkinuo nos, verovatno obraz. Opet sam udarao čelom. Nikakvog osećaja. Pognuvši mu crnu glavu, zgrabio sam ga rukom za vrat i rastrgnuo ga. Osečao sam ono što mi je nekada bilo zastrašujuće najlepše: poslednji izdah iz tuđih pluća, koji sam presreo na pola puta i udahnuo ga sam.
A onda, mrak.
Kao i uvek.
Otvorio sam oči. Sedeo sam pod kraj kreveta, a preda mnom prava klanica na tepihu. U polumraku sam razaznao konture muškog tela, glava je visila sa strane, očigledno se jedva držala na trupu. Dug, taman mlaz krvi na zidu.
Šta se dogodilo?
Pogledao sam na pritvorena vrata kroz koja sam ušao. Ubica je stajao iza njih i čekao. A onda? Pogledao sam u pod. Nož je ležao usred tračka svetlosti koji je dopirao sa televizora. Nedostajalo je skoro pola drške.
Ubica je bio izašao iz svog skrovišta u nameri da mi prereže vrat. U tom trenutku sam doživljavao napad i hteo da se ugrizem u rame. Naleteo sam na njegovu ruku, sažvakao je zajedno sa drškom. Zubima sam se šetao po provalnikovoj ruci, sve do njegovog lica, i tako dalje.
Obavio sam svoj zadatak kada je već bilo prekasno.
Mrtva Hana!
Maestro!
18.15

Pustio sam glavu da klone na grudi. Tuđa krv mi je zalepila vrat za košulju. Više nije imalo smisla. Neću se više pomeriti.
Njuh, koji me je tokom svih onih muka od protekle nedelje na kraju napustio, sada mi se, kao poslednji, vratio. Učinilo mi se kao da mi je neko skinuo poklopce sa nozdrva. Opet sam mogao da osetim miris Haninog stana, miris na stotine predmeta pomešan sa plamtečim mirisom elektronike u upotrebi, negde na dnu njen parfem, sladunjav, ali ne toliko koliko miris krvi. A iznad svega intenzivan vonj plina. Morao sam da se priberem pre nego što sam tokom retkih prekida buke koja je dopirala sa televizora čuo šumenje otvorenog ventila. Provalnik je hteo da prikrije svoje tragove. Možda bi mu se čak posrećila nesreća u domaćinstvu. Čuo me je u kupatilu, i, da sam tamo ostao još malo duže, dokusurila bi me eksplozija i uopšte više ne bi morao da se trudi.
Nisam ustao i zatvorio plin.
Polako, nespremno sam razmišljao o tome šta će prouzrkovati prasak. Nije me bilo briga, ali mozak je mleo i mleo. Nije više znao da se isključi i smiri. Teško se opet privikavao na zurenje u prazno.
Možda se koncentracija dovoljno povisi ili će svoje doprineti televizor?
Nije me više bilo briga. Zajebao sam stvar. Izabrao sam kratku liniju mrlje na zidu i buljio u nju. Gubila se u tami pa se opet pojavila u odsjaju svetlijeg prizora ili automobilskih farova. Približavala mi se i udaljavala se od mene. Mozak mi se smirivao. Polako sam se vraćao u stanje utrnulosti, kojim sam do te nedelje tako dobro vladao.
18.21

„Oooooooooooooooooooo."
18.22

Trgao sam se.
Nešto me je uznemirilo. Pasji lavež? Buka sa ulice?
„Oooooooooooooooo", ponovo se oglasilo nada mnom.
Hana?
Skočio sam.
Hana je blago pomerala glavu tamo-amo.
Živa! Živa!
Opet je zastenjala.
Pružio sam ruke ka njoj, mutno su se zasvetlele. Sklonio sam ih. Pogledao sam na tepih. Ne sme se probuditi u ovome.
Moram da se otarasim trupla.
„Aaaa, boli...“ jauknula je Hana i prebacila ruku preko glave.
Nisam imao još mnogo vremena.
Prišao sam, stegao desnicu i donjim delom pesnice je udario po čelu. Klonula je, i ruka joj se oklembesila preko ruba kreveta.
Zgrabio sam telo, povukao ga, a onda se predomislio, ponovo ga ispustio na pod i uhvatio krajeve tepiha. Sve zajedno sam povukao u sobu. Na ekranu je opkoljena porodica farmera pucala na Indijance. Puf, razletali su se plamenovi iz pištolja. Puf!
Plin!
Jebem ti sunce, plin!
Hteo sam da bacim nosila na pod, ali sam se pravovremeno setio da ne smem da usvinjim još jedan tepih. Vrata kupatila su još uvek bila otvorena, ubacio sam zavežljaj kroz njih.
Tresnuo je o pločice.
Otrčao sam u kuhinju i pokleknuo pred otvorenim vratancima ormarića. Brzo sam zatvorio ventil.
Oslušnuo sam. Iz spavaće sobe se nije čulo stenjanje.
Bio sam već kraj prozora i široko sam ga otvorio. Ledeni vazduh je pohlepno prodro unutra.
Pa natrag u spavaću sobu. Hana ne sme upaliti svetlo, barem danas ne, a sutra me baš briga. Počela bi da se pita, možda bi čak pozvala policiju. Popeo sam se na krevet i pružio ruku ka kugli od papirusa. Stegao sam sijalicu i zdrobio ju je.
Vratio sam se u kuhinju. Rezervne sijalice, koje su se nalazile u kutijama u fijoci satro sam redom i bacio u korpu za otpatke.
Vratio sam se natrag u spavaću sobu. Hana je pomerila ruku. A možda mi se to samo učinilo?
Prerano sam uništio izvor svetlosti i nisam mogao da proverim kakvi tragovi su ostali na podu. Spustio sam se na kolena i pipao. Ruke su mi se lepile za svaki predmet koji sam dodirnuo. Trajalo je neko vreme, pre nego što sam shvatio da sam sam kriv; krvavim dlanovima sam puštao tragove. Izvukao sam tepih ispod kreveta i na slepo pokušavao da što više toga prekrijem.
Pogledao sam mrlju na zidu. Ništa. Ne mogu da je odstranim dovoljno brzo.
Otrčao sam natrag, na hladno. Više nisam osećao plin. Na trenutak sam oklevao, proklinjao, a onda upalio svetlo. Na podu nije bilo tragova.
Nogom sam podigao truplo, tako da sam mogao da zatvorim i zaključam vrata kupatila za sobom. Šta sada? Nikuda ga ne mogu odneti, „be-em-ve“-komšija uvek vreba. Zaista ne želi da se meša u tuđe stvari, ali mala osveta čoveku koji je pretio retrovizoru njegovog ljubimca bi ga možda namamila? A da o pogledu uperenom na mene ne govorim. Lice mi je bilo potpuno krvavo, uključujući i ruke i gornji deo tela koji sam mogao videti u ogledalu.
Okretao sam se u mestu i osvrtao se oko sebe. Kupatilo mi se nikada nije učinilo baš velikim, ali ovog puta sam se osećao kao da sam zarobljen malo širom odećom. Krvavom odećom. Iz pokrivača je curilo po pločicama. Opet sam pogledao u ogledalo. Video sve crveno.
Setio sam se Haninih gaćica.
Skoknuo sam do ormana i otvorio donji deo. Izvukao sam korpu za prljav veš. Bila je skoro prazna, ali gaćice su bile na vrhu. Okrenuo sam ga, istresao krpe u ugao i vratio ga natrag. Ići će nekako. Podigao sam telo sa tepiha i svom snagom ga nabio dupetom u korpu. Morao sam da ga savijem, puklo je, ali uspeo sam da ga gurnem skoro sasvim do dna. Glavu sam zgrabio za kosu i ćušnuo je sa strane. Od lica nije puno ostalo osim oglodane lobanje pomešane sa ostacima mesa, kože i materijala maske koju je nosio. Pizda zajebana.
Bio je sav unutra, osim nogu. Zgrabio sam stopala i vrteo mu noge u kolenu, dok nisu popucale tako da sam mogao da ih sabijem uz bokove. Đonom sam nabio leš u korpu. Pokupio tepih, savio ga, postavio na vrh i još malo gazio svom snagom. Na kraju sam dodao još i Hanin veš i pokušao da vratim korpu natrag u orman. Zakačio se već na početku. Provirio sam sa strane i video prste kako vire iz mreže. Polomio sam ih i nabio unutra. Gurnuo. Ovog puta je korpa lepo skliznula u svoje ležište.
Vrata ormana su bila umrljana stopama, na podu su se svetlucali tragovi vučenja iz bare u sredini. Svukao sam se do gole kože i savio pantalone i košulju u zavežljaj. Da li bih mogao da ga naguram medu ostale otpatke? Oklevao sam pred ormanom sa korpom, a onda se predomislio i popeo se na stolicu. Otvorio sam gornju fioku, ugledao u njoj složene čiste peškire i preko njih sam natrpao odeću u poslednji red. Dobro. Ako Hana bude posegla za peškirom i povukla ga, neće videti šta je iza njega. Iako je viša od mene, morala bi da podmetne stolicu. Zar? Poskočio sam i uverio se.
Istuširao sam se i oprao glavu. Još uvek nag, žrtvovao sam dva peškira i potro pod i obrisao orman. Pogledao sam naokolo, ugledao krvav otisak na vratima, uklonio ga, a onda peškire ugurao na dno moje kutije sa lekovima. Obukao sam rezervnu odeću koja je stajala u torbi i pripremio se na povratak u sobu.
Iznenada mi je sinulo: „A šta ako je Hana već pozvala policiju?"
Zgrabio sam ključ i okrenuo ga. Teško sam se odvojio od njega, jer se zalepio za palac i kažiprst. Pogledao sam se. Ključ je bio jedan od onih predmeta sa kojih sam zaboravio da obrišem krv. Koliko ih još ima?
Hana je sedela na rubu kreveta i jecala. Prišao sam joj i pozvao je po imenu.
Pogledala me je komirana, jedva svesna, ukratko onako kao i svakog jutra. Nisam imao osećaj da sasvim dobro zna šta se dešava. Osvestio ju je tek pogled na mene.
„O“, uzviknula je i odmah se namrštila od bola, „provalnik!"
„Sve je u redu, nema ga više."
„Otišao je? Oterao si ga?“
„Da.“
Nepoverljivo je pogledala oko sebe.
„Stvarno?"
„Da."
„Spavala sam i neko je pozvonio na vrata. Otišla sam da otvorim, pitala sam ko je. „Mekdonalds", rekao je, i ja sam otvorila. Znam, nisam pogledala kroz špijunku. Poklopio mi je šakom lice i gurnuo me unazad. A onda se više ničega ne sećam."
Otišao sam po peškir, nakvasio ga ledenom vodom i vratio se. Sa zahvalnošću je pokrila zadnji deo glave.
„Kakvu čvorugu imam", uzdahnula je, „ali čudno, boli me sa obe strane."
Premestila je oblogu.
Uplašio sam se da će želeti da ode kod doktora. Ipak, nije to predložila. Pokušala je da ustane. Morao sam da je poduprem. Polako smo napravili nekoliko koraka po sobi. Okrenula se ka prozoru i duboko udahnula hladan vazduh. U sobi je već bilo ledeno. Zato sam je otpratio do kupatila, a onda zatvorio prozor. Za sve vreme koje je provela u susednoj prostoriji očekivao sam da začujem njen krik. Nije ga bilo.
19.45

Skuvao sam joj čaj od koprive i zamenio joj peškir pun kockica leda. Nekako čudno me je gledala, kao da treba da odluči o nečemu. Verovatno su bile u pitanju posledice udarca.
20.12

Hana je otišla u sobu. Pritisla je na prekidač.
„Svetlo ne radi", rekla je.
„Uništio je sve sijalice. Čak i one rezervne."
Okrenula se ka sobi i uzaludno pritiskala na prekidač.
„Vidim. Ionako nije važno."
Zatvorila je vrata za sobom, ne zaključavši ih. Bez ikakvih misli u glavi gledao sam u njih, dok se nisu veoma brzo opet otvorila. Hana se došunjala u sobu. Imala je za nijansu istaknutije bledilo koje ju je držalo od napada.
Pokazala je rukom iza sebe:
„Na zidu..."
„Tukli smo se", objasnio sam.
„Toliko krvi. Jesi li pozvao policiju? Zašto nisu došli?"
„Jesam. Pričao sam sa Kurtom. Rekao je da pazim na tebe i da je sve pod kontrolom", ladno sam lagao.
„Kurt? Žena mu se već porodila?"
„Da.“
„Koliko je beba teška? Mere?"
„Zaboravio sam da pitam."
„Muškarci!"
Duboko je udahnula i krenula natrag. Ovog puta je samo pritvorila vrata.
Mrvicu slasti zbog obavljenog zadatka mogu da već unapred ukradem. Otišao sam do kaputa, izvukao iz njega mobilni telefon i javio se. Klik.
Hana je izašla iz spavaće sobe u dugoj crnoj večernjoj haljini do poda sa ovalnim dekolteom, koji je delio početak kanala među njenim dojkama. Strčale su nekako čudno, verovatno zbog grudnjaka čiji sam obris mogao da nazrem kroz svilu. Haljina se sjajila pod svetlošću koja je dopirala sa televizora.
„Idemo na večeru", rekla je.
Glad mi se vratila zajedno sa čulima, a ipak mi se nije činila važnom. Sa takvim nevažnostima bih mogao da zaustavljam vreme, koje je nakon otkrića u kupatilu i spasavanja Hane proticalo neometano ka jednom jedinom cilju - susretu sa Maestrom. Neće biti potrebno da govorim. Ući ću, i on će znati da sam obavio zadatak. Živeću samo za onaj sitni, jedva vidljivi izraz zadovoljstva sa kojim će me pozdraviti.
Hana je stala i upitno me pogledala.
„Ovde unutra nešto smrdi. Sutra, posle suđenja ću pospremiti, a sada hoću napolje."
Zaista — večera? Još malo manje od trinaest sati. Koliko vremena im je potrebno pre nego što pošalju sledećeg ubicu? On će, nesumnjivo, doći sam. Dakle, bolje je ukoliko smo negde napolju na večeri u kakvom „Mekdonaldsu", na drugom kraju grada. Tamo, doduše, nećemo biti baš dugo, ali bolje išta nego ništa.
Složio sam se.
„Dobro", osmehnula se. „Još da ovo bacim da se pere, pa idemo."
Podigla je zavežljaj načinjen od farmerki i majice i krenula ka kupatilu.
Zatvorio sam oči.
Opet čekao na krik.
Umesto toga, pozvala me je.
Panično sam razmišljao o zvuku njenog glasa i pokušao da u njemu pronađem nešto neuobičajeno. Naišao sam samo na umornu nemoč.
„Molim te, pomozi mi. Korpa se zaglavila", objasnila je.
Otišao sam u kupatilo, nagnuo se i kao bajagi se strašno trudio. Triput sam morao da zamumlam, pre nego što je odustala:
„Pusti, sutra ću pozvati majstore!"
Rešenje koje bih predložio i sam.
Bacila je odeću na pod ispred ormana i osmehnula mi se. I dalje sam stajao pored nje i morala je da mi otvoreno stavi do znanja da bi volela da je ostavim samu da se sredi.
20.31

Pre nego što smo otišli, gurnula mi je u ruke nekoliko novčanica. Insistirala je da večeru plati ona, u znak zahvalnosti. Novac da ponesem ja, jer ne želi da nosi sa sobom tašnu. I još idemo u onu vrstu restorana, gde moraju da plaćaju muškarci. Stavio sam novac u džep bez primedbi.
Zaključavajući vrata uhvatio sam njen pogled pun divljenja. Naime, ponašao sam se kao ono pravi detektivi sa televizije. Iz pantalona sam izvukao rub košulje, iščupao iz nje končič i zavukao ga između praga i vrata.
21.33

Sedeli smo u staji. Barem su o tome svedočile ograde od debelih drvenih balvana, koje su sa tri strane ograđivale svaki sto. Na grede su obesili veze osušenog kukuruza, a po golim betonskim zidovima su okačili tepihe, slične onome koji se sada sušio u Haninoj korpi za prljav veš. Osvetljenje je bilo slabo, i zato se nisam čudio kada nam je prišao konobar maskiran u Meksikanca i upalio sveću. I atmosfera je bila više mrtvačka. Na sredini izduženog prostora ležerno su šetkala tri debeljka, ogrnuta tepisima i sa sombrerima na glavi, i svirala sentimentalne pesmice. Najpre sam pomislio da ćemo jesti na račun nekog od njenih bivših muževa, ali niko nije dotrčao da izrazi svoju zahvalnost. Za razliku od situacije u „Mekdonaldsu", ovde je trajala čitava večnost dok ne bi uspeo da naručiš hranu, a da ne govorim o tome koliko je trebalo da prođe dok ne budeš poslužen. Pokazujući prstom na jelovnik, Hana je naručivala jela čiji su mi nazivi bili poznati, ali ih nikada nisam okusio. Ona su za mene jednostavno postojala samo kao nazivi. Ja sam naručio hamburger, pomfrit i kečap.
Restoran je izabrala Hana, a ipak sam zahtevao od nje da prethodno triput promenimo taksi i da u međuvremenu prepešačimo nekoliko ulica. Niko nas nije pratio.
Svirači su nekoliko puta krenuli ka nama, ali bi ih Hana uvek zaustavila znakom ruke. Dobro su bili izdresirani, nikada nisu zakoračili u naš deo staje.
Nakon uvodnog obreda naručivanja, Hana me je čudno i nepomično gledala u oči, sve dok nisam više mogao da izdržim i sklonio pogled.
Dobili smo svako svoju čašicu tekile.
U njenom stanu nisam otkrio ni kap alkohola, i zato me je iznenadio uvežbani pokret, kojim je sipala so na jamicu između palca i kažiprsta, kanula na nju kap limuna, obliznula je i isplaknula pićem. Pošto svoje piće nisam ni dodirnuo, nakon nekog vremena, osetivši blagu neprijatnost, Hana je upitala da li može da popije i njega.
Odgovorio sam joj da može.
21.58

Veče nije bilo odvratno, pošto uopšte nismo pričali. Samo jednom me je zamolila da naručim celu flašu tekile. Poslušao sam je, iako mi nije bilo jasno zbog čega ne bi mogla da sama razgovara sa konobarom.
22.06

Pre nego što je stigla hrana, već je bila ispila trećinu flaše. Oči su joj se tako sjajile, kao da će svakog trenutka ispasti i razbiti se na sitne kristale.
Većinu vremena je potrošila na bavljenje solju, limunovima i tekilom, te sam imao dovoljno vremena za posmatranje. Kada je podigla glavu, udostojila me je neverovatno čudnog pogleda, zbog koga bih se prethodnih dana potpuno smrznuo. Nekako me je stavila na pravo mesto, uključila me u plan, nepoznat ali neizbežan, zbog koga je morala da smogne snage i volje i da pobedi tremu pre svoje velike predstave.
Konobar je spustio ispred nas tanjire i dodao Hani još dve posudice; iz prve se dimilo, a u drugoj je mirovala blatnjava smeđa masa. Nije odmah počela da jede. Hamburger je bio nikakav, suv — hleb su umesili od piljevine i pekli ga u Sahari.
„Čini li ti se da sam glupa?", upitala je.
Prestao sam da žvačem i pogledao ju je.
„Ne znam, mada, većini se činim takva. Barem trapava. Dugo sam razmišljala da nešto nije u redu sa mnom. Na kraju sam shvatila da su takva vremena. Ne znam, možda su uvek i bila. Ako hoćeš da pomogneš nekome, da učiniš dobro delo, da saslušaš nekoga i da ne napadaš svakoga zajedljivošću i cinizmom, svi te smatraju za budalu. Za čoveka koji je bestidan, koji drugima želi loše, i koji je zajedljiv prema svakome u svakoj svojoj rečenici, uključujući i osobu kojoj se prvoj obratio, govore da je pametan! Zar razum ima ikakve veze sa zlobom? Još gore: ukoliko čovek ume da svoju zlobu pokaže barem malo uvijenijim rečima, hvale još i njegovu duhovitost. Zar ljubazan i prijatan čovek ne može istovremeno da bude i pametan? Kakav je to vek, jebi ga!? O, koliko puta sam obećala sebi da neću više da psujem. Ni ja nisam bez zlobe, ali pre nego što bih zaista postala zlobna, morala bih da budem totalno uništena, slomljena i satrvena. Priznajem..."
Odjednom je počela da govori sasvim tiho. Pogledao sam naokolo. Izgledalo je da nas niko nije prisluškivao.
„Jednom sam klonula, a onda se ofarbala u svetloplavu boju. Naime, sve je lakše. Muškarci bi učinili sve umesto glupe plavuše; naravno, žele i da im se vrati usluga, ali od toga pobegneš. Jednom sam na železničkoj stanici čak imitirala glas Merilin Monro, pa mi je neka gnjida odmah ponela kofere uz stepenice."
Nadlanicom je obrisala delič čela i očiju.
„Danas više volim da sama nosim kofere. Zato, molim te, nemoj me doživljavati kao glupaču. U redu?"
Klimnuo sam glavom, ovoga puta iskreno. Setio sam se našeg prvog susreta. Očekivao sam podsmeh, a umesto njega dobio sam pomoč, koju sam odmah stavio u fioku.
Zvučaće čudno: tog trenutka sam je pažljivo pogledao. Gledao sam je čitave protekle nedelje, a sada sam ipak raširio kapke kako bih je bolje video. Setio sam se sopstvenog recepta koji mi je pomogao da preživim školu. Kako sam izbegao predstave o sopstvenom izgledu? Koliko godina — a ni jednom nisam smogao hrabrosti za otpor, i, kao što je rekla Hana, za nošenje sopstvenih kofera! Odvratno, dovela me je do toga da se sećam i precenjujem sopstvene nekadašnje postupke! A ipak, nisam osećao prema njoj nikakvu ljutnju ili bilo šta drugo. I više od toga, gledao sam je sa unutrašnjim osmehom, koji mi je ponekad probio i na usne. Zagledan u nju, video sam je, razumeo je, a istovremeno mi nije bila važna, i zato nisam hteo da je uvredim. Oslobodio sam se Hane onog trenutka kada sam shvatio svoje poslanstvo i kada me je ispunila ljubav. Trag otkrića u kupatilu je ostao za mnom, ne toliko koliko sećanje nego više kao čežnja da se još koji put to ponovi. Sumnjao sam da hoće. Bilo mi je dato nešto jedinstveno i retko, namenjeno samo izabranima. Doživeo sam prosvetljenje, trenutak nebeske lepote, čija je glavna karakteristika upravo neponovljivost - nikada više neću moći da je doživim istim osećanjima i jačinom. Nikada više neću moći da doživim kao prvi put. Razumeo sam mistike koji su se u deliću sekunde spojili sa Bogom i ostatak života potrošili na pokušaj da ga na silu vrate, na uporan trud da povrate taj trenutak: od gladi, preko bičevanja, pa sve do stigmata. Postali su zavisnici u neprestanoj krizi i borbi za novu dozu prosvetljenja: mistični džankiji. Možda ja zapravo nisam nikad bio pametniji od njih, već sam još uvek bio na tripu, a prava kriza tek če uslediti.
Čekao sam i beležio prelaženje vremena. Svaki put kada bi nagnula čašicu sa tekilom, bacio bih pogled na njen sat i izmerio koliko je još ostalo do jutra. Meksička staja je sa svojom usporenošču bila dobar izbor za večeru.
Hana još uvek nije počela da jede, već je i dalje pričala:
„Nakon svega toga, šta ja imam od dobrih dela? Četiri puta udata: šta imam od tih muškaraca? Šta su mi dali? Nakon Lea su mi bile potrebne tri godine da prestanem da skoro u svakoj rečenici upotrebljavam frazu ’u suštini’. I znaš šta sam se najčešće pitala u tim satima dok sam ljuljuškala u sebi prazninu: „Jesam li puna gorčine?" Ono čega se najviše plašim je trenutak kada ću morati da priznam sebi: da, puna sam gorčine. I ako tako bude i dalje, neće me mimoići."
Popila je još dve čašice, dugo gledajući u crno lakirano drvo ili kukuruz na njemu, a onda se okrenula ka meni i osmehnula:
„Ne želim da ti pokvarim večeru, neću više o tome. To nije tvoja stvar. Ti si Fenomen. Čovek koga nema. O kojem ništa ne znam, osim njegovog imena, prezimena i profesije. Potpuni stranac. Pustinjak... ma... sve..."
Zaćutala je usred reči i dugo me gledala.
Verovatno bi nastavila da joj glava nije nemoćno klonula ka desnom ramenu. Morala je da prikupi svu snagu da bi je uspravila.
„Nisam ništa jela, a nisam ni navikla na piće. Oprosti!"
Polako je počela da jede, tako da sam mogao da se vratim žvakanju hamburgera.
Do kraja večere je samo još jednom progovorila, ovog puta blago, čak i veselo:
„Oprosti, previše se bavim samom sobom. Reci mi, da li se varam ili ti više nemaš problema sa zdravljem? Više ne kijaš, a ne čujem ni ono pištanje u plućima. Je li te još nešto guši? Ne? A oči?"
Odmahnuo sam glavom.
Baš se razveselila:
„Pravo čudo, zaista. Kakav jadničak si bio još danas pre podne. Već sam htela da krišom pozovem doktora. A sada - čudo! Je li moguće da je toliko pomogao čaj koji sam sama napravila?"
U tom trenutku sam za svaki delić svog vrata i glave znao gde se nalazi, šta radi i šta namerava. Najpre sam hteo da odmahnem, brada se pomerila za milimetar udesno, leva strana vratnih mišica se napregnula, desna popustila. A onda se u međuvremenu umešao mozak i zaustavio pokret - zašto? Možda zbog toga što se nekada ofarbala u plavo? Možda zbog slepaca u onoj prastaroj centrali? Sirotog Jakova, anarhiste Lea? Klinca sa koferima? Njenog šefa, mojih nepoznatih roditelja? Ili zbog čitave protekle nedelje, svih iskušenja koja sam imao i svih opasnosti koje je uspela da izbegne? Ali, najverovatnije zbog Maestra i ljubavi koju sam osetio. Tog trenutka mi je mozak naredio da učinim dobro delo, koje se, naravno, kao što je to uobičajeno za većinu dobrih dela, izražavalo kroz laž — brada se spustila, glava je klimala.
Da, Hana, izlečio me je tvoj čaj.
Procvetala je.
„Vau, moram da ga patentiram. Šalim se, šalim! Jesi li stvarno dobro? Nepopraviva guska sam, ali kako sam samo srečna što je moja briga konačno nekome pomogla!"
Shvatio sam značenje fraze „ulepšati dan".
Sijajući od radosti vratila se hrani i konačno sam mogao da na miru dovršim hamburger. Bio je već hladan i potpuno sličan hladnim kolegama iz „Mekdonaldsa".
22.55

Već je bila ispraznila pola flaše. Glava joj je sve češće davala znak, koliko slabo je pričvršćena.
„Treba da krenemo", rekla je, „dok još mogu da hodam."
Poslušno sam počeo da ustajem. Zadržala me je pokretom ruke.
„Ne, molim te, još samo nešto."
Debeli muzičar koji je stajao u sredini sve češće je bacao pogled ka nama. Mogao bih da kažem da što je više nivo rakije u flaši opadao, to su njegovi pogledi bili češći.
Hana je dala znak prstom i sva trojica su odmah blokirala izlaz iz staje.
Šef se uslužno poklonio, Hana je progutala pljuvačku i izgovorila jednu jedinu reč, koja je zvučala kao „reloh“. Muzičar je odmah klimnuo glavom, ponovio je svojim kolegama i polako su skliznuli u ritam, sumnjivo sličan tiktakanju sata. Hana se naslonila na sto, poduprevši lice dlanovima. Još uvek je nešto odmeravala u sebi i nekoliko puta čak teško uzdahnula.
Kada su estradni umetnici završili, blago me je ćušnula nogom u cevanicu. Pogledao sam je iznenađeno. Protrljala je palac i kažiprst, pevači su se sladunjavo smeškali, shvatio sam i vođi ansambla tutnuo veliku novčanicu u dlan.
Kada sam se osvrnuo, Hana je već bila na nogama. Doduše, nekako snažno se držala za naslon stolice.
„Ponesi flašu,“ rekla je.
23.38

Većinu vožnje Hana je provela gledajući kroz prozor. Jednom je zakunjala i udarila glavom o staklo. Začuo se tup zvuk. Jauknula je od bola i spustila ruku na čelo, a onda na čvorugu na temenu, koju se pri tom nije usudila da dodirne. Taksista nas je na moj zahtev ostavio ispred crkve. Hana se napola naslanjala na mene dok sam posmatrao ulicu i ulaz u njenu zgradu. Sve pusto. Svetlo je gorelo samo kod senilne komšinice. Mraz nije prestajao i Hana je nekoliko puta zadrhtala, uvijena samo u kaput prebačen preko tanke večernje haljine. Cupkala je u mestu; pogledao sam njene elegantne cipele kroz koje je sigurno prodro ledeni vazduh.
Shvatio sam da sam se zajebao. Trebalo je da odemo u hotel. Odmah nakon napada, morala bi jednu noč provesti na sigurnom, što dalje odavde. Još uvek nije bilo prekasno.
Hanini zubi su počeli da škrguću. Ništa nije rekla, strpljivo je čekala da pregledam teren.
Levicom sam držao Hanu ispod pazuha i odveo je što bliže zidu, daleko od njenog stana. Shvatila je tek na uglu.
„Kuda idemo?" upitala me je šapatom.
„U hotel."
Osetio sam kako se napela, skoro zaustavila, a onda popustila poslušno krenula za mnom.
Na uglu sam pozvao taksi. Vozaču sam rekao da nas vozi do dežurne pošte na železničkoj stanici.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:14 am




Ponedeljak


0.00

Hotel je imao jedva metar širok ulaz, koji se nakon uskog hodnika nastavljao na mermerno-drvenu kombinaciju. Na recepciji je dremao mršuljavi student. Sav se protresao, i najpre sam pomislio da je epileptičar, a onda sam ugledao žice koje su mu visile iz ušiju. Kada nas je ugledao, brzo je izvukao slušalice i gurnuo ih pod sto. Namestio je osmeh na lice, kao što su mu naredili šefovi, mada, očigledno, nije dovoljno vežbao. Ili nije baš bio rođeni talenat, ko zna.
„Kako mogu da vam pomognem, gospodo?" pitao je. Nisam više znao da li je kupio udžbenike u nekoj starinarnici ili se, verovatnije, zajebava. Posmatrao me je sa superiornim zanimanjem. Hana je stajala preterano ukočeno, tako da telo nije izdržalo pokret, zbog čega je nekoliko puta morala da poklekne. Takvo ponašanje je recepcioneru svaki put izmamilo brz trzaj usnama, verovatno početak prigušenog osmeha.
Uredio je sve formalnosti, dao nam ključ i čak mi namignuo dok mi ga je uručivao. Pretvarao sam se da to nisam primetio i otišao do lifta pridržavajući Hanu.
0.09

Odmah je otišla u kupatilo i pustila vodu. Ovog puta sam mogao da čujem sve njene zvukove, jer su televizor i radio u sobi bili ugašeni. Najpre cepanje zaštitne trake preko vece-šolje, onda podizanje poklopca, šum spuštanja najlonki niz bedra, meko žuborenje ženske mokrače za razliku od glasnog pada muškog mlaza sa visine, nekoliko okreta rolne vece-papira, rezak zvuk njegovog cepanja, čak i zvuk njegovog trljanja po stidnim dlakama. A onda, blagi udarac daske koja se na trenutak zalepila za kožu, pokušala da se zajedno sa njom podigne i pala natrag na keramiku, zatim meko šuštanje gaćica, koje je, zbog žurbe prilikom svlačenja, bilo pridruženo šumu najlonki i prigušeno njime.
Zavese su bile spuštene i nisam ih dirao. Odatle ćemo sutra otići u sud. Opet me je spopala misao zašto se još ranije nisam setio tog jednostavnog rešenja. Tako bismo se neprestano selili iz hotela u hotel i skrivali se. Novca sam imao dovoljno. Maestro nikada nije bio škrt. Možda ni sam nisam dovoljno ozbiljno shvatio pretnju jer nikako nisam mogao da je zamislim? Jesam li se previše bavio samim sobom i premalo mislio na zadatak? Ili su hoteli, kao i taksi-vozila, bili izvan okvira mog svakodnevnog sveta? Nešto što upotrebljavaš na putovanju i za susrete sa ženskom, a ne za celonedeljno čuvanje Hane Vojčik.
Hana je prala ruke. Svukao sam kaput, okačio ga pored njenog i seo na jednu od dve stolice kraj minijaturnog stola. Stolica nije imala noge, nego je bila prišrafljena za zid čitavom gomilom eksera, kao da se uprava hotela od svega na svetu najviše plašila krađe komada lakirane iverice. Na stočiću je bilo prostora samo za dlan, sve ostalo je zapremao mali frižider sa nalepnicom „mini-bife“. Otvorio sam ga i izvukao koka-kolu. Vrhom donjeg sekutića odvalio sam zapušač i naiskap otpio dug gutljaj.
Hana je izašla iz kupatila. Kretala se u širokim lukovima, koji su se nekako spojili u pravu liniju. Otišla je do kreveta i sela na njega.
„Molim te, možeš li da ugasiš svetlo" rekla je.
Poslušao sam.
Prostorija je u početku bila potpuno mračna, ali oči su mi se polako navikle na svetlost koja je krišom dopirala iza zavese. Skromna svetlost, jer bili smo na šestom spratu. U okolini nije bilo visokih zgrada. Hotel sam izabrao na slepo, prelistavši telefonski imenik koji sam našao u jednoj od govornica na železničkoj stanici. Jedini kriterijum je bio udaljenost od Haninog stana. Za svaki slučaj, na putu ka njemu smo opet promenili nekoliko taksija. Polako sam postajao obazriv, što je trebalo da budem od samog početka.
Hana je upalila lampu na noćnom stočiću.
„Molim te, daj mi tekilu“, rekla je.
Izvukao sam flašu iz kaputa i pružio joj je. Vratio sam se na stolicu.
Povukla je dva duga gutljaja. Stresla se. Rekla:
„Sa solju i limunom je barem slatka."
Ponudila mi je flašu, ali sam je ipak odbio. Nisam je iznenadio.
Nepomično me je gledala. Mora da je to bilo zbog alkohola: oči su joj se sjajile i izgledale su sasvim okrugle, a iznad svega velike. Ne ružno izbuljene ili nešto poput toga, već samo tužne; da, upravo takve.
„Spremna sam", rekla je.
Nisam imao pojma o čemu govori. Dakle, ćutao sam. Čekao sam na njenu sledeću rečenicu. Nikako nije htela da nastupi. Hana nije odvajala oči od mene. Zgrabila je flašu i nagnula je.
„Slobodno", dodala je nakon nekog vremena.
„Ne pijem."
Sumnjičavo me je pogledala i imao sam osećaj kao da joj nije sasvim jasno da li je možda pravim ludom.
„Možeš..." rekla je polako, „možeš da me uzmeš."
Nepomično smo sedeli. Hana je polako, nežno izgovorila nešto što je po svojoj sadržini bilo pitanje, ali osećao sam da je sasvim sigurna u to kakav će biti odgovor:
„Još uvek si nevin?"
Klimnuo sam glavom. I bio sam, hoću da kažem, u tom smislu kako to obično misle.
„I zaista živiš u onom stanu?"
Opet sam klimnuo glavom.
„Taj tvoj posao, taj zadatak, to je sve što imaš?"
Složio sam se.
„Tvoj stan je nešto najtužnije što sam ikada videla. Ranije sam mislila da je najtužniji prostor sportska dvorana kada svi odu i ostanu samo stolice i smeće pod njima. A onda sam videla to. Nemaš nikoga, znam. Zašto? Zašto ne potražiš nekoga? Znam da mi nećeš odgovoriti. Već sam se navikla."
Zaćutala je, a onda dodala:
„Neću više da pričam."
Konačno sam razumeo. Njenu veliku žrtvu, njeno najveće dobro delo. U njoj mora da se skriva neka mana ili greška. Hana u sebi ima duh zlatne ribice, koji hoće da ispunjava želje. Ne može da prođe pored nekoga za koga zaključi da je nesrećan — a takvih ima mali milion — a da ne pokuša da mu pomogne. Možda je žrtvi, koju mi je ponudila, doprinela i zahvalnost, ne znam. Sedela je tamo, na rubu kreveta, u slaboj svetlosti, i više je sva izgledala nekako jadno nego poželjno. Čak i da su me takve stvari uopšte interesovale.
Čekala me je sa mešavinom tupog pijanstva, tuge, užasa i uzvišenog poslanstva.
„Spavaj", rekao sam.
„Nećeš?"
„Ne."
Najpre joj je pao kamen sa srca - sigurno nisam pogrešio u proceni, a onda su joj se oči ispunile suzama. Navrle su kao voda iz bušotine i skliznule niz obraze. Uhvatila ih je dlanovima i nagnula se nad kolena.
„Šta ćeš sad da misliš o meni! O, šta ćeš sigurno da misliš o meni!" neprestano je ponavljala kroz plač. Gola leđa su joj se tresla u naletima, kičma se ispupčila kao bledunjavi greben koji je podelio na dva dela. Čipkasta tkanina grudnjaka se nazrla ispod haljine. Gde li ga je samo skrivala, u kupatilu ga nisam primetio?
Na njenom vratu više nije bilo ničega sudbonosnog. Budila je u meni još samo čudnu mešavinu osećanja obaveze da joj pomognem i saznanja da nikada neću. To verovatno zovu saučešće.
Plač se polako pretvorio u nemoćno jecanje. Naglo je podigla glavu. U mene su se zagledale podbule crvene oči, šminka razmazana po koži i dug, svetao luk sluzi, koja se iz nosa razvlačila do prstiju.
„Zašto si onda izabrao hotel? Cele večeri sam razmišljala o tome da ili ne. A onda si izabrao hotel i odlučio i u moje ime. Zašto? Zašto? Vodi me kuči!“
Gledali smo se.
„Vodi me kuči!“, ponovila je očajnički, glasom iskidanim od plača. Nisam više mogao da izdržim. Svega je bilo previše, od zavese, preko mini-bara, do bezoblične, uokvirene žvrljotine na zidu. Svega.
„Da“, rekao sam.
0.54

Tokom vožnje Hana je posegla za flašom koja je virila iz džepa mog kaputa i jednim gutljajem je izručila u sebe do kraja. Ne pogledavši me, spustila je praznu flašu između nogu. I dalje je zurila kroz prozor.
1.12

Kada se taksi zaustavio iza crkve, Hana se nije ni pomerila. Platio sam i izašao napolje. Nije krenula za mnom. Prišao sam njenoj strani kola i otvorio joj vrata. Sručila se i uspeo sam da je uhvatim tik iznad asfalta. Flaša se skotrljala niz pločnik, ne razbivši se. Prebacio sam Hanu preko ramena. Pogled vozača, debeljka sedih brkova, govorio mi je o tome koliko takvih prizora se nagleda svake noći.
Stao sam u zaklon kraj crkve i bacio pogled na ulicu koja je vodila ka Haninom stanu. Sve je bilo pusto. Opet sam bio na istom mestu kao i pre nekoliko sati. A da je odvedem u drugi hotel? Hana može da se probudi i da počne da gunđa. Još gore od toga: zamišljao sam kako prilazim recepciji noseći je na ramenu. Ako naletim na savesnog recepcionera, počeće da me ispituje — oprostite, poštovani gospodine, šta radite sa ženom koja je u nesvesti? Setio sam se onog studenta sa vokmenom koji je buljio u nas prateći nas pogledom!
Dah mi je bio sve ledeniji. Napolju nikako nismo mogli da provedemo noč. Svetlo u staričinom stanu na gornjem spratu je i dalje gorelo.
Kretao sam se uza sam zid. Ispred ulaza sam izvukao pištolj iz džepa, pripremio ga za pucanj i milimetar po milimetar, što tiše, otvorio vrata. Nisam upalio svetlo. Opipavajući nogama kroz potpuni mrak odneo sam Hanu do vrha. Svuda tišina.
Osluškivao sam u tami. Razmišljao šta da učinim. Pre ili kasnije ću, nema sumnje, morati da uđem. Priljubivši levi bok uza zid, polako sam se došunjao do prekidača. Hanin kaput se prigušeno trljao o maler. Zgrčio sam noge u kolenima i upalio svetlo.
Kada me je prošla zaslepljenost, video sam da je hodnik prazan. Prošao sam kroz njega i pogledao sa strane u donji ugao Haninih vrata. Končiča nije bilo. Ne samo da više nije bio zataknut za vrata, već je nestao. Sigurno je neko ušao. Je li još uvek unutra? Čeka? Koliko ih ima? Možda su se odlučili za drastičnije metode i minirali vrata? Sklonio sam se ka stepeništu. Možda je kuća opkoljena? Jesu li nas pustili unutra, a napolje više nećemo izaći? Jesam li opet zajebao stvar? Hana je zastenjala. Zazvučalo je veoma glasno u tišini hodnika.
Nije bilo nikakve reakcije. Niko nije izjurio kroz ulazna vrata, i vrata njenog stana su i dalje bila zatvorena.
Automat je ugasio svetlo.
Koliko dugo mogu da izdržim nasred hodnika sa Hanom na ramenima? Ako treba, do jutra. Ali, ubice neće izdržati. Pre ili kasnije će ući, verovatno istovremeno sa svih strana. Nemam gde da se sakrijem. Povrh svega, Hanu nisam mogao da nosim na drugi način osim prebačenu preko ramena, što znači da me je štitila svojim telom; mene, telohranitelja.
Što pre smo morali napolje iz hodnika, iz zamke. Bio sam besan na sebe. Kakav sam idiot! Zar zaista ne mogu ništa da unapred isplaniram i ne povinujem se željama pijane žene?
Da pozovem inspektora Kurta, možda je već postao otac? Setio sam se mrlja krvi i tela u Haninom kupatilu i shvatio da policija nije rešenje. Mada... Policijske sirene bi mi dobro došle. Bila mi je potrebna buka, zbrka, gužva. Iz džepa kaputa sam izvukao telefon, ali sam ga, nakon kraćeg oklevanja, vratio unutra. Pozvao bih i polako bi se doklatila dvojica. To nije to. Potrebno mi je mnogo ljudi, mnogo svetla, poziva, da bi došlo mnogo policajaca.
U mraku sam načinio tri koraka do stana vlasnika „be-em-vea“. Hteo sam da nađem zvonce, onda odustao i udario o vrata drškom pištolja. Odmah sam ga vratio u džep. Još pre nego što sam stigao da izvučem ruku, komšija je otvorio. Očigledno je vrebao u mraku iza vrata. Nad glavom mu je treperela ekonomična sijalica u čijoj svetlosti smo jedva uspevali da razaznamo jedan drugoga.
„Dosta je bilo! Zašto neki ljudi ne mogu da žive civilizovano?" počeo je odlučno. Možda zbog metalne palice - metar dugačkog ostatka cevi - koju je držao u desnoj ruci.
Pokazao sam mu legitimaciju:
„Pozovite policiju! Odmah!"
„Imate nalog?" nije popuštao ni za milimetar.
Jesam li nešto začuo za svojim leđima? Ili mi se to samo učinilo?
Pogledao sam tog čoveka koji je hvatao zalet za dug govor. Njime bi mi oštetio sluh, a na kraju ionako ne bi pozvao policiju. Jednim pokretom sam ćušnuo legitimaciju natrag u džep, posegnuo za palicom i istrgao mu je iz ruke. Nije imao vremena ni da se uplaši. Kada sam visoko podigao cev, preneraženo se smrznuo usred pretpropovedničkog udaha. Morao sam da opet spustim čelik, da ga njime odgurnem u stranu, uza zid, a onda da podignem palicu i zafrljačim je u stan. Obojica smo pogledali za njom. Letela je preko predsoblja, a onda kroz sobu, tresnula o prozor i povukla sa sobom u noč i spuštenu zavesu. Tkanina je ublažila snagu, skrenula pravac udarca i usmerila cev ka zemlji. Nestala je pred očima, trenutak kasnije udarila o metal, a onda o nešto što se raspalo na hiljadu sitnih komadića.
Automobilsko staklo.
Komšija je shvatio još pre nego što je izdahnuo vazduh. Urliknuo je i jurnuo ka meni. Pružio sam desnicu da se zaštitim, ali je on samo zalupio vrata i zaključao ih. Čuo sam kako telefonira i dere se u slušalicu.
Ljubaznost uvek upali.
U mraku sam krenuo ka stepeništu, opipao ogradu i spustio Hanu na pod. Neprestano sam se okretao u pravcu glavnog ulaza i stana.
Komšija se još uvek drao.
Nakon nekoliko minuta učinilo mi se da buka jenjava, i zato sam dvaput opalio iz pištolja. Jednom duž hodnika, drugi put nadole, niz stepenice. Pisak i pucanj su podstakli komšiju na novo dranje. Ako ikoga ima napolju, pomisliče da je sukob počeo pa će dotrčati. Sada, dok ga čekam, a ne onda kada bi mogao da me iznenadi.
Nije bilo nikoga.
Kada je prestalo da mi odjekuje u ušima, začuo sam policijske sirene.
Vreme je.
Hanu ipak nisam poneo na leđima. Zgrabio sam je oko struka i vukao je po stepenicama nadole. Zaplela se u peševe kaputa i skoro pala. Spustio sam je, svukao kaput i premestio telefon u levi džep sakoa — desni je bio zauzet jer je u njemu bio pištolj. Moraću da trčim i brzo reagujem, a kaput bi me previše sputavao u tome. Zastao sam u hodniku zgrade i čekao. Gledao sam u vrata i razmišljao - hoću li biti dovoljno brz? Kako se ono otvaraju? Moram da ih povučem ka sebi, a onda da potrčim. Desno su nanizane kuće, sve do crkve, daleko. Levo je raskrsnica, odmah iza nje kante za đubre i uske uličice u blizini. Učinilo mi se da je raskrsnica previše prazna, široka i otvorena, tako da na njoj nismo bili bezbedni, a blizu crkve je ipak mračnije.
Kroz staklo sam mogao da vidim tamni obris „be-em-veovog“ prtljažnika.
Sirene su bile već sasvim blizu.
Otvorio sam vrata i potrčao.
Udarili smo o „be-em-ve“, ja ramenom a Hana glavom. Zaječala je. Gurnuo sam je ka zadnjem točku, izvukao pištolj i gledao naokolo. Niko nije pucao. Jesam li bezrazložno paničio?
Na prozoru se u slaboj svetlosti pojavio komšija i nagnuo se kroz okvir. Nije me odmah ugledao, ali kada me je spazio, počeo je da se dere:
„Ovde je! U pomoć! Uhvatite ga! Moj auto je sam! Potrebna mu je pomoć!“
Iznad njega se otvorio prozor i starica je promolila glavu uvijenu u pleteni ogrtač.
„Mac... mac... Maco! MACO!“ vikala je tankim, drhtavim glasom.
U ulici su se upalila svetla. Ne dovoljno brzo. Hteo sam da opalim u vazduh, ali sam se u poslednjem trenutku predomislio i gađao u prednju gumu. PffflfF, izgovorila je, a vlasnik je još više zapištao, kao da sam mu razneo muda.
Hana je počela da ječi sve glasnije. Pogledao sam je. Otvarala je oči, htela je nešto da kaže.
Komšija se pribrao i prikupivši novu snagu se drao upirući u nas prstom:
„Ovde su! Kriminalci! Gangsteri! U pomoć!“
Podigao sam se u visinu stakla. Iza ograde nije bilo nikoga. Kada je prošao auto, njegovi farovi su u pravilnim pravougaonim mrljama probijali razmak među daskama.
Iza crkve, iz pravca raskrsnice su zasvetlucala plavičasta svetla policijskog automobila. Tako je vlast odredila pravac bekstva. Nekoliko radoznalih tipova je stajalo pred kućnim vratima pokušavajući da nadglasaju jedni druge. Krenite napred, tako, napravite živi zid.
Vratio sam pištolj u džep, zgrabio Hanu, prebacio je preko ramena i spremio se da ustanem i potrčim.
„Ooooooo", jauknula je. Najpre sam pomislio da ju je zaboleo udarac trbuha o moje rame, ali je zastenjala:
„Povraća... POVRAĆA MI SE!“
Zgrabio sam je za kosu i podigao joj glavu. Policija je već bila sasvim blizu.
Hana je najpre povratila tanak mlaz nečega što je valjda bila tekila. Davila se. A onda još jedan. Jebi ga, trajaće čitavu večnost. Nisam imao vremena za finese.
Ustao sam, snažno joj pesnicom pritisnuo trbuh i u velikom luku je kroz razbijeno zadnje staklo automobila ispljunula u njega čitavu svoju večeru. Usput sam pogledao njegovu unutrašnjost. Preko dela cevi, skrivene iza menjača, i po zadnjim sedištima, prosula su se zrna kukuruza, rastopljena u alkoholu i umaku.
Krajičkom oka sam uspeo da uhvatim autobus koji se pojavio na ulici iza raskrsnice.
Već sam trčao.
Sirene su zavijale, komšija je urlao. Retka svetla su ostala pogašena.
Pokušao sam da se što više sagnem, a da istovremeno telom zaštitim Hanu. Na ulici sam se upleo u njene noge i sručio se na tlo. Vozač autobusa je ugledao dva tela kako se valjaju po zaleđenom putu pa je svom snagom pritisnuo na kočnicu. Začuo sam škripanje i podigao glavu. Pokupio sam se. Ugledao sam autobus koji je jurio ka nama. Potrčao sam kao neki divljak, a većinu snage sam potrošio na raspršivanje peska kojim je bio posut led i na klizanje u mestu. Nešto je zazviždalo, nešto je palo. Autobus je već bio sasvim blizu, šofer je okretao volan, vozilo se zaustavljalo i polako ispravljalo. Tresnulo je o semafor. Staklo se rasulo po tlu. Pogledao sam iza sebe i ugledao svoj telefon. Kotrljao se nasred raskrsnice.
Potrčao sam noseći Hanu pod pazuhom u uzak prelaz između autobusa koji se zaleteo i zida, a onda iza kanti za đubre do prve ulice levo. Opet levo, opet desno, levo, desno. Previše vremena. Tamni kutci, na koje sam toliko bio navikao. Isti, u svim ulicama, verovatno i u svim gradovima. U njima skriveni otpaci, vonj ustajalosti, zadnja vrata restorana, kafića.
1.41

Nismo bili toliko daleko od Haninog stana, a ipak sam se osećao bezbedno. Nad nama se raspadala stara zgrada, nekada davno podignuta za socijalne stanove. Hanu sam sakrio među kartone pune smrdljivih otpadaka, i pridružio joj se. Barem je manje bilo hladno. Ako bude potrebno, tu, unutra možemo da sačekamo jutro. Zviždanje koje sam začuo prelazeći raskrsnicu, nikako nisam mogao da izbacim iz glave. Pokušao sam da raščlanim zvuke i na kraju ostao potpuno zbunjen — bilo je previše mogućih izvora.
Osetio sam kako mi se polako hladi znoj na leđima. Najpre su se zaustavile kapi koje su kliznule među moje guzove, a onda je počelo da mi bude hladno. Posmatrao sam Hanu, koliko sam uopšte mogao da je vidim pod svetlošću udaljene ulične svetiljke. Smrdela je slično kao i cela okolina. Izgubila je levu cipelu i pocepala najlonke. Zavio sam joj noge u bačene novine.
2.32

Pred nama je stajao mačak i gledao nas.
Mjauknuo je dugo i razvučeno. Nije hteo da se skloni.
Polako sam izvukao ruku iz skrovišta i pružio je. Čekao.
Mačak je još malo vrteo svoju sirenu, a onda se približio.
Zamahnuo sam rukom, ali je bio previše brz.
Malo sam se ipak razvedrio.
2.41

Tešio sam se mišlju na jutro, na sastanak u kafani. Nisam znao koliko je sati. Još uvek nije svitalo. A to zimi ne znači baš mnogo. Setio sam se Haninog sata i počeo da ga tražim pipanjem. Najpre sam naleteo na prste, ledene, a onda krenuo više. Pogrešna ruka... Našao sam drugu, takođe hladnu. U tom trenutku me je minula volja za traženjem sata. Uplašio sam se da je Hana mrtva. Pokušao sam da joj opipam vrat, da osetim puls. Da se uverim da još uvek diše. Na kraju mi se učinilo da je još uvek živa, ali, nisam bio potpuno siguran. Rizikovao sam i podigao je iz skrovišta. Trgao se pogledavši njene oči koje su bile široko otvorene i potpuno bele. Bez zenica. Zaista je disala i nije bila toliko hladna. Setio sam se tekile. Popila je celu flašu. Koliko stane u nju? Sedam deci? Litar? Je li dovoljno za trovanje alkoholom, s obzirom na Haninu težinu, ili nije? Nisam smeo da je odvedem kod doktora. Osvetljena predvorja bolnica, čekaonice, sobe. Bila bi isuviše laka meta. Povraćala je, dobro, ali koliko meksičke radosti je još plivalo po njenoj krvi?
Gurnuo sam joj prst u usta i priljubio joj leđa čvrsto uz sebe. Ništa nije izašlo napolje, osim sluzi. Nekoliko puta je slabašno zastenjala.
Pogledao sam niz ulicu. Moraćemo da se pomerimo, pravimo preveliku buku. Uprtio sam Hanu na leđa i krenuo. Trudio sam se da se što više držim mraka. Tu i tamo su se u mene zagledale žute oči mačke ili pacova, nije me bilo briga.
3.02

Sve više me je opsedala pomisao da Hana umire zbog trovanja alkoholom. Pokušao sam da se prisetim svega što sam ikada čitao o tome, ali, ipak nisam mogao da se setim ničega upotrebljivog. Tipično. Odjednom mi je pala na pamet misao za koju mi se učinilo da je ona prava. Možda nije bila, ali je bila jedina, i zbog toga sam je odmah video kao spasonosnu: mora da hoda. Mora da se kreće, da sagori alkohol. Na kraju krajeva, kretanje joj neće škoditi i zbog hladnoće.
3.08

Zgrabio sam je za desnu ruku i prebacio je preko ramena. Obuhvatio sam je oko pojasa i počeli smo da koračamo.
Hanine noge su se mrtvo vukle po tlu, na jednoj je još uvek bila cipela. Šutnuo sam je i prsti na njenim nogama su se onda ravnomerno vukli po asfaltu.
„Hodaj! Hodaj!" neprestano sam joj šaputao na uho, i nakon svake reči pogledao u oba pravca i pokušavao da se što više sklonim u senku. Ulica ionako nije bila dovoljno osvetljena. Gorelo je samo čudno plavičasto svetlo iznad usamljenih metalnih vrata, izukrštanih čeličnim polugama. Sa strane je stajala čitava hrpa sanduka sa praznim flašama. Sa leve i sa desne strane sve je bilo pusto i nigde nije bilo prozora. Samo dugačak ciglani zid koji me je ispunio neprijatnošću. Tu smo isuviše laka meta. Na nekoliko minuta sam pustio vežbe iz hodanja i potrčao preko čistine. Sledeća ulica je bila bezbednija, sa velikim gomilama smeća i otpadaka iza kojih smo mogli da se sakrijemo.
Strana mog tela uz koju je bila priljubljena Hana bila je oblivena znojem, drugu mi je nagrizao mraz. Dva osećaja su se srela na sredini, poput talasa, i tukla jedan o drugoga, lomila se i savijala, sve dok više nisam mogao da prestanem da drhtim.
3.31

Učinilo mi se da sam u njenim pokretima naslutio nešto volje.
Trenutak kasnije nisam više znao da li je u pitanju prazna nada. Duga suknja joj se uplitala oko nogu i sakrivala mi ih od pogleda. Podigao sam je i video da joj je asfalt potpuno poderao najlonke. Izgledalo je kao da ih je sama odsekla u gležnju - kroz iskrzani rub virile su gole noge. Nisu me zabrinjavala modna pitanja, već modra boja njenih prstiju. Koliko već dugo hoda bosa? Spustio sam je na prvo primereno đubrište. Masirao sam joj stopala i duvao u njih, postao svestan koliko buke proizvodim, a povrh svega, Hana je opet bila nepomična i prepuštena trovanju. Obuzelo me je očajanje. Šta da učinim? Smem li da je odvedem u svoj stan? Koliko provalnici znaju o meni? Čeka li me neko tamo? Šta ako pozovem taksi i vozimo se tako do jutra? Da! Sjajna pomisao, sve dok se nisam setio da Hana mora da se kreće. A da se vozimo barem pola sata? Da se malo ugreje. Hoće li izdržati?
Najpre moram za nju pronaći negde toplu obuću.
3.43

Opet sam je nosio prebačenu preko ramena. Trčao sam ulicama, približio se onim većim, osvetljenijim samo toliko da bih bacio pogled i video ima li gde kakva prodavnica sa cipelama.
3.46

Nije bilo nijedne.
3.52

Još uvek ništa.
Nisam smeo da skrenem ka centru grada, jer tamo su ulice još šire i osvetljenije, tako da sam morao da se držim prigradskog pojasa između autoputa i reke.
Našao sam je. Prva, a odmah je odgovarala. Iz sporedne ulice sam mogao da je vidim na onoj strani, bila je udaljena ne više od pet metara. Hanu sam spustio iza dva kontejnera, posuo je sadržinom trećeg i tako je istovremeno i pokrio i sakrio.
Pomerio sam se do ruba senke i pogledao naokolo. Pokušao sam da izaberem odgovarajuće cipele za Hanu. Shvatio sam da, čak i da imam vremena na pretek, ne znam koji broj nosi. Trebalo mi je nešto najtoplije. Tačno tu reč sam ugledao na papiriću zataknutom u ogromne papuče u obliku dva tigra. Prednji deo njuška i oči, sa strane oklembešene uši, svuda duge, prugaste dlake.
Nikoga nije bilo na vidiku. Vratio sam se do Hane, uzeo praznu kantu, pritisnuo je uz grudi, još jednom proverio stanje, a onda, zaletevši se, otrčao do izloga, svom snagom udario o njega, pustio kantu da se otkotrlja u unutrašnjost, zgrabio tigraste papuče i trčao, a alarm za mnom.
Iskopao sam Hanu iz đubreta i pobegao sa njom.
4.08

Papuče su joj bile velike. Prazninu sam ispunio starim novinama. Ponovo smo počeli da učimo da hodamo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:14 am


4.34

„Stoj!“ povikao je za mnom neki muški glas.
Kako ga nisam ranije primetio? Kako? Vilice su mi trznule. Pištolj? Polako sam spuštao ruku ispred sebe, skoro dodirnuo džep.
„Šta to radite?“
Okrenuo sam se. Iza mene je stajao sitan, osušeni, ćelavi starac, nad ušima su mu ispod kapice štrčale potpuno bele dlake. Na povocu je vodio sitnog psa, obučenog u vunenu benkicu. Uperio je u mene desni kažiprst a ne pištolj, i zato sam polako spustio ruku.
Je li moguće da je jutro blizu i da su na ulice izmileli prvi ljubitelji pasa? Kada uopšte izlaze napolje? Ništa nisam znao o njima i do tog trenutka me nikada nije ni zanimalo.
„Pozvaću policiju, samo da znate!" mahnuo je prstom.
Hanina glava je bila naslonjena na moje levo rame. Tipa pred sobom bih mogao da polomim samo desnicom, nema problema, a usput bih zgazio i psa, koji je stajao pored noge svog vlasnika i dvaput sitno, cvileče zakevtao.
„Imam dugme za poziv u slučaju nužde, srčani sam bolesnik", objasnio je i spustio ruku na neko crveno dugme zakačeno za kragnu kaputa.
Našao sam se u položaju iz kojeg nisam mogao da se spasem silom. Šetač je postajao nestrpljiv, znao sam da nemam više mnogo vremena. U nekoliko sekundi sam morao da se setim izgovora koji bi sve objasnio i smirio ga. Sinulo mi je i rekao sam bez razmišljanja:
„Nastupate u skrivenoj kameri."
Pokazao sam ka prozorima u pozadini.
„A“, lupio se po čelu i počeo da se piskutavo smeje, „dobro ste me prešli, čestitam!"
„Nema na čemu, molim."
„A kada će biti na programu? Ove nedelje?"
„Da, gledajte se“, rekao sam, „a sada moramo da nastavimo sa snimanjem."
Klimnuo je sa razumevanjem.
Brzo sam odvukao Hanu i skrenuo u prvi odsek. Na brzinu sam bacio pogled unazad. Tip je i dalje stajao nasred prazne ulice, smeškao se, osvrtao se naokolo i slobodnom rukom zalizivao kosu.
4.47

Hana se vraćala u život. Još uvek nije bila sposobna da načini ceo korak i bila je nesvesna, ali nesnosna mlohavost je polako nestajala.
„Hodaj! Hodaj!"
5.07

Oblivao me je znoj. Koliko dugo već nosim Hanu? Promenio sam ruku, ali ipak mi je znoj skliznuo do dlana. Počela je da mi klizi iz ruku, morao sam da se zaustavim i odmorim. Možda već mogu da pozovem taksi i da krenemo u vožnju? Opipao sam prazan džep sakoa, iako sam se dobro sećao kada sam izgubio telefon. Krenuli smo ka raskrsnici sa širom ulicom. Tigraste patike su se tiho vukle po asfaltu.
5.21

Posmatrao sam trg sa fontanom na sredini; veliku okruglu posudu u kojoj su na postamentu stajali kipovi podignutih ruku. Iza trga sam ugledao betonski zid ograde, a iza njega drveće koje je raslo na obronku iznad reke. Na desnoj strani su se granitne kocke asfalta završavale mermernim obrubom, koji je odvajao trg od nekakvog poluostrva posađenog smrekama. Skoro dodirujući krajeve njihovih najnižih grana stajala je telefonska govornica, u najtamnijem delu celog prostora. Bolje mesto ne bih mogao da zamislim.
Spustio sam Hanu na tlo, jer u blizini nije bilo nikakvog kontejnera. Još jednom sam razmislio. Broj taksi službe sam već znao napamet, pripremio sam novčiće stavivši ih u levu ruku, a u desnoj stegao pištolj.
Je’n, dva, tri.
Pognuvši se otrčao sam do govornice, neprestano se osvrćući oko sebe — nikoga na vidiku. Otvorio sam vrata i uskočio unutra.
U trenutku sam postao svestan koliko sam glup. Kada sam otvorio vrata, upalilo se svetlo na plafonu govornice i našao sam se usred osvetljenog stuba. Samo što je levi đon moje cipele dodirnuo tlo, a već sam izjurio napolje. Zazviždalo je i staklo koje se sa obe strane razbilo. Skočio sam među smreke.
Pucanj nisam čuo, dakle, pucaju sa prigušivačem. To zviždanje na raskrsnici ispred Hanine kuće, dakle, nije mi se samo učinilo. Jedan pucanj — jedan ubica?
Trg je bio pust i nigde se ništa nije pomeralo.
Vrata govornice su se polako zatvorila, svetlo se ugasilo. Tišina. Prozori velike zgrade na suprotnoj strani su bili zatvoreni i iza njih je bio mrak. U uličici u kojoj sam ostavio Hanu nisam uspevao ništa da razaznam. Pogledao sam po krovovima, čak i iza stubova saobračajnih znakova i uličnih svetiljki kraj ulice koja je vodila do trga i iza fontane skretala nekuda u daljinu. Čekao sam i vrebao.
Gde je? Gde su? Misli, rekao sam sebi, zamisli. Na govornici je i na levoj i na desnoj strani razbijeno staklo. Sa leve strane je smreka, a iza nje šumica. Dakle, pucao je sa leve strane. Sa ulice? Iz pravca fontane? Otpuzao sam još dublje pod smreku i provirio ka govornici gde sam mogao da vidim fontanu u celini. Izdužene figure od tamnog kamena, na njima je svetlucao led. Je li se između njih nešto pomerilo?
Vrebao sam i čekao. Ispred trga je žutom svetlošću treperio semafor i obasjavao kamene figure. Jesam li među njima ugledao nešto svetlo ili je opet bio u pitanju odsjaj leda?
Hana je — nadao sam se — još uvek spavala s one strane ulice, na sigurnom, ali nisam mogao da budem sasvim siguran u to. Morao sam da se vratim do nje. Dok sam se ja izležavao, mogli su već sto puta da joj prerežu vrat; može da se probudi i da sva komatozna zakorači na svetlost. Setio sam se njenih jutarnjih dolazaka u sobu. Čista meta.
Pažljivo sam razgledao svaku figuru na fontani. Bile su poredane u krug, i ruke i noge su im se preplitale i tonule u senku. Na sredini bi na mestu ugašenih mlazeva vode mogla da se krije cela grupa, a ne samo jedan ubica.
Odlučio sam. Otrčaću do Hane. Pognuto, ispod smreka, došunjao sam se do trga, polako prešao još metar razdaljine, sve dok mi govornica nije sakrila pogled na fontanu. Potom sam dvaput opalio iz pištolja u pravcu kipova i potrčao. Jesam li krajičkom oka ulovio neko kretanje među senkama? Je li neko legao na tlo?
Skočio sam ka Hani, zgrabio je, prebacio preko ramena i potrčao ulicom.
5.43

Bio sam iscrpljen. Ovog puta sam morao da se odmaram već nakon nekoliko skretanja unutar lavirinta. Udaljavao sam se od centra. Sada su umesto zgrada bile dugačke, ciglane barake, sve više prozora je bilo prekriveno paučinom i sve manje je bilo onih koji nisu napukli. Nije mi se dopalo sve to. Manje stanovnika je podrazumevalo manje đubreta, manje skrovišta, više dugih, ravnih površina koje sam morao da pređem. Zbog tereta i umora nisam više bio tako brz. S vremena na vreme bih se sapleo, zaroptao, opet se pribrao, potrčao. Podigao sam Haninu ruku i pogledao na sat. Još dobra tri sata. Daleko iza sebe čuo sam policijske sirene. Moram da se sklonim.
5.57

Zaustavljao sam se na svakom ćošku i pažljivo provirio. Dugačak, uzak prolaz između dva betonska zida. Nikakvog udubljenja, prozora, nikakvog skloništa. Smem li da protrčim kroz njega? Da dva minuta budem bespomoćna meta, pokriven Hanom, koju bi prvu pogodio metak?
„Da piškim", rekla je.
„Šta?“ panično sam prošaputao.
„Pi...škim“ ponovila je.
Čučnuo sam i spustio je ispred sebe, priljubio leđima uz svoje grudi. Zadigao sam joj suknju, spustio najlonke, hteo još i gaćice, i shvatio da ne ide. Malo sam opipavao, osetio dupli sloj pamuka. Preko gaća je imala na sebi još nešto. Opipao sam gore, nije se naslućivao kraj. Pogledao sam sa strane i nisam ništa video. Opet sam pipao. Nekakvi driheri u međunožju. Trudio sam se da ih otkopčam, ali bezuspešno.
„Da piiiii... škim“, opet je zacvilela, ovog puta tonom koji je govorio da je zaista hitno. Povukao sam i iščupao drihere. Spustio gaće do kolena i podigao joj noge. Zašumelo je. Osetio sam vlagu na levoj nozi. Pomerio sam je u stranu, skoro izgubio ravnotežu.
Kada se šum mokraće više nije čuo, instinktivno sam je, bez razmišljanja, protresao, prislonio je uza zid i obukao. Pogledao naokolo. Sve je bilo tiho.
6.02

Ne mogu da do u beskraj čučim na tom mestu. Setio sam se smreka iza govornice. U poredenju sa golim zidovima izgledale su kao idealno rešenje. Da odvučem Hanu do reke? Središnji deo betonske ograde istovremeno je bio i rub rečnog toka, gde se nasip, obrastao drvečem, polako spuštao ka dubokom betonskom koritu po kojem je tekla voda. Pokušao sam da se setim koliko gusto je posađeno drveće i koliko širok je rečni nasip. Kad god sam prelazio preko mostova, zbog svog straha od vode nisam smeo da gledam okolo, nego sam radije gledao ispred sebe, u tlo, i hitao napred.
6.14

Čučao sam u senci i tražio najbolji prelaz preko ulice. Sa one strane reke zid nije bio visok. Zajedno sa Hanom mogao bih da ga preskočim jednim jedinim potezom. I da, reka nije proticala odmah iza njega, jer sam video i debla drveća, a ne samo njihove krošnje. Prvih nekoliko je bilo potpuno golo, a između su rasle nekakve smreke sa dugim, srebrnim granama i gusto se zbijale jedna uz drugu.
Na desnoj strani, daleko dole, ugledao sam veliki oblak pare, koji je kuljao na ulicu dopirući do zida na suprotnoj strani. Fabrika?
6.18

Još pre nego što sam uspeo da pročitam natpis, nos mi je čežnjivo saopštio gde smo se zaustavili. Pekara. Osećao se nepodnošljivo jak miris hleba. Iako do tog trenutka nisam ni pomislio na hranu, već nakon prvog udaha nisam mogao da mislim ni na šta drugo. Hana je zaječala. Pogledao sam je sa strahom. Mnogo više bi mi odgovaralo da je ostala bez svesti, u snu, ukratko, tiha.
Stigao je kamion. Imao je po sebi nacrtane kroasane i šoljicu kafe iz koje se naglašeno pušilo. Veliki ventil za vazduh je i dalje šištao ispuštajući paru sa naše leve strane. Kamion je krenuo u rikverc, parkirao se kraj samih vrata i blokirao ulicu. Pošto nije bilo nikakvog saobraćaja, mogli su to da priušte sebi. Šofer je uključio poziciona svetla i otišao u pekaru.
Uzeo sam Hanu u naručje i već sam trčao uz kamion probijajući se kroz oblak. Učinilo mi se da sam začuo zvižduk i pucanj. Nisam se zaustavljao. U dugom skoku sam preskočio ogradu, udario se o bedra, pao kroz granje koje nas je odmah pokrilo. Puzao sam što dalje i vukao Hanu za sobom.
Čuo sam glasove sa ulice, verovatno šofera i pekara:
„Ej, šta je to bilo? Nešto je puklo na kamionu?"
„Ma, hladno je pa sve puca, ’ajd, ’ajmo da utovarujemo."
Smirio sam se i šćućurio. Ubica mora da je blizu, na ulici. Smestio sam Hanu pod najgušću smreku u blizini, pripremio pištolj i čekao.
6.32 ^

Kamion je krenuo, a onda je usledilo nekoliko minuta tišine presecane topotanjem poklopca nad vazdušnim ventilom. Onda je krenuo i drugi kamion. Ne, čak dva istovremeno. Hučanje, koje nikada ne prestaje, napuštalo je svoju najnižu tačku i polako postajalo sve jače. Grad se budio. Pri dnevnom svetlu ubica će nas lakše naći, ali će, zbog mogućnosti da ga primeti neko od prolaznika, teže moći da puca. Nisam više sumnjao u to da je sam. Po prvi put sam pokušao da se uživim u razmišljanje drugog čoveka. A onda sam rekao sebi: ma, do đavola, šta ja znam o tome. Ipak sam mislio svojom glavom, samo što sam svaku misao počeo sa kada bih ja bio... - ne bih znao u kom pravcu se begunci kreću iznad reke. Morao bi da preskoči ogradu i da nas potraži. A mi bismo morali da pobegnemo što dalje.
Zgrabio sam Hanu za kragnu kaputa i počeo da je što je moguće tiše vučem natrag ka centru. Smreke su bile odlično skrovište, ali uskoro ih više nije bilo. Počinjao je pojas ogolelog drveća, među koje se nisam usuđivao da krenem. Verovatno sa zida zaista nije moguće razgovetno videti rečni nasip, ali odatle... Nisam smeo da rizikujem.
Krenuo sam natrag, u drugom pravcu. Zaustavljao sam se nakon svakog koraka i osluškivao. Nekoliko puta sam morao da preskočim odvodne jarke, koji su se spuštali nadole i bili puni leda. Na svu sreću, grane smreka su se skoro spajale i skrivale nas. Opet sam osluškivao. Nikakvog pucketanja granja, šuštanja iglica. Još jedan korak. Opet osluškivanje. Je li već tu, medu stablima?
Ovog puta smreke nije smenilo listopadno drveče, već praznina. Više od sto metara su skoro sasvim gole padine, pretvorene u snežni odron, sa žičanom ogradom na vrhu. Očigledno su ovde kamionom dovozili sneg i istovarivali ga u reku. Ostaci snega su svetlucali ledenim sjajem, tako da sam, uprkos prljavštini koja se spustila na površinu, mogao da razaznam svaki kamen. Predaleko, previše vidljivo.
Bili smo zarobljeni u najužem delu šumice. Ubica može mirno da ga pretražuje sve do jutra.
Preskočiće ogradu čim pregleda teren na obe strane šume. Možda je već tu?
Grad je postajao sve bučniji; uskoro više neću moći da razaznam pritajene korake.
6.41

Odvukao sam Hanu na sredinu šumice, smestio je pod nisku smreku i posuo je svim iglicama i trulim lišćem koje sam mogao da iskopam sa smrznutog tla.
Sa ulice su već dopirali glasovi prolaznika.
Polako sam se uspuzao gore, neprestano vrebajući sa repetiranim pištoljem. Kada sam iznenada ugledao figuru koja je stajala na manje od deset metara iznad mene, prizor je bio tako neverovatan da sam morao dvaput da trepnem, pre nego što sam poverovao svojim očima. Čovek je stajao na mojoj strani ograde i češao se po grudima — čudni pokreti, slični sviranju na nevidljivoj gitari. Najpre sam se setio kipa; glupava pomisao: kao da se sa fontane na trgu otkinuo deo granitnog kipa i pratio me. Na sebi je imao sasvim usku, crnu odeću a lice mu je bilo zaslepljujuće belo, poput posmrtne maske. U desnoj ruci je držao pištolj, a levom je počeo da se trlja po bedru. Shvatio sam. Mora da očisti odeću koju je uprljao prilikom prelaska preko betonske ograde. Dok sam je sam preskakao, otkinuo mi se donji deo desne nogavice i povukao za sobom i široko parče kože, pa šta! A ubica skida tragove prašine!
A onda: jesam li idiot? Kakva meta! Uperio sam pištolj. Grane su se njihale preda mnom i skrivale mi pogled. Tip se polako uspravio i počeo da se osvrće. Nešto je čuo, naslutio? Pomerio se udesno. U mraku je izgledao plašljivo; samo bela maska koja lebdi kroz noč.
Krajičkom oka sam uspeo da primetim da na desnoj strani ima više čistog prostora. Pomerio sam se, još uvek nije bilo dobro. Sigurno me je čuo, počeo je da se okreće na sve strane. A onda je pogledao u mom pravcu i počeo da podiže pištolj.
Sad! Sad! Bilo mi je potrebno više prostora, jasniji pogled na metu. Skočio sam udesno, zabio nogu u tlo, a ona se i dalje istezala. Mišići u međunožju su me zaboleli, pao sam i počeo da klizim. Stao sam na jedan od smrznutih odvodnih kanala. Već sam jurio po ledenom toboganu. Pokušao da zarijem prste u bilo šta, izgubio pištolj, hteo da pokušam da se zaustavim i pomoću zuba.
Leteo sam kroz vazduh.
Pomislio sam na ledenu, gustu i tamnu vodu koja me čeka.
„To je kraj.“
Video sam još samo Maestrovo lice, na kojem je razočaranje polako brisalo svaku nežnost.
6.51

Bio sam u Haninom stanu i po glavi su mi ponovo pucale eksplozivne kuglice i udarale mi o lobanju? Ovog puta sijalice su bile mnogo dalje, visoko nada mnom, crvene i treperave, ne na crnoj pozadini, već tamnosivoj, obrubljene žućkastim sjajem. Osećao sam hladnoću, mada mi nije bilo baš hladno. Najradije bih i dalje ležao i posmatrao to treperenje nad sobom.
Poziciona svetla aviona.
O, oblaci su se raspršili. Biće sunčano.
Promrdao sam prste na pruženim rukama.
Nešto tvrdo. Podigao sam tešku glavu.
Ležao sam nasred reke i gledao rubove korita nad sobom, kao i svetlost grada koja se prelivala preko krošnji drveča.
Setio sam se.
Hana - u šumi, sama.
Led, reka je zamrznuta. Naravno.
Imam još šanse. Koliko dugo sam bio bez svesti? Je li uspeo da je pronađe i ubije? Ili još uvek leži nepomična i tiha u skrovištu?
6.52

Jedva sam ustao. Najpre sam se više kotrljao nego hodao, potom šepao, da bih se na kraju prepustio grozničavom kretanju. Tu, dole, nije se mnogo toga videlo. Nije bilo potrebe da tražim pištolj. Plašio sam se pukotina u ledu koje bi mogle da me progutaju, a istovremeno mi se žurilo da izađem napolje. Konačno sam opipao čelične merdevine i počeo da se penjem. Metal je bio tako leden, da mi se koža dlanova lepila za njega a nešto nje je i ostalo na njemu.
6.53

Provirio sam preko ruba. Šumica je bila tiha i nepomična. Uzverao sam se što je moguće tiše i šćućurio se ispod prve smreke na koju sam naišao. Stisnuo sam pesnice. Moram da mu priđem dovoljno blizu da bih mogao da ga rastrgnem golim rukama. Pokušao sam da barem približno odredim pod kojom smrekom sam ostavio Hanu. Neprestano vrebajući, oprezno sam joj se približavao. Na ulici je neko počeo divlje da trubi, a onda se odvezao dalje uz cviljenje guma. Ta smreka ili sledeča? Nisam bio siguran. Ugledao sam među granjem nešto belo i pretrnuo.
Ubica se polako kretao i, kao i ja, vrebao i osluškivao. Krenuo je u pravcu gde se nalazila Hana. Nakon nekoliko koraka više neće moći da je ne primeti, bilo da leži pod levom ili desnom smrekom.
Krećući se natraške polako sam se spuštao nazad. Zabio sam se u masu igličastog granja i ogolelog grmlja. Stegao sam grlo i zastenjao:
„Oooooo!“
Napeto sam zurio ispred sebe. Primetio je pomeranje. Naseo je i promenio pravac. Znao sam koliko malo šanse imam da ga zgrabim pre nego što bude pucao.
Čekao sam.
Približavao se nepodnošljivo polako. Ionako je video kako sam pao preko ruba u dubinu — čega se onda plaši? Jedva sam se suzdržavao. Svi mišići su mi se trzali, želeći da se pokrenu.
Pružio je ruku i ispalio metak.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:15 am


Flop.
Kugla je zazviždala kroz granje, koji metar dalje od mene. Pomerio je ruku malo više ka meni i opet ju je pružio u nameri da puca. Pucketanje granja, još bliže. Moram da se sklonim ali onda će primetiti kretanje. Pripremao se za sledeči pucanj.
„Naravno", jasno i razgovetno se začuo Hanin glas iza njegovih leđa i dodao: „Banane treba podrezati."
Ubica se okrenuo i pucao. Flop, udarac o stablo, tišina. Hana nije više progovarala.
Neka ne doda još i svoje iskustvo sa rupicama na vrhu kore! Ćuti, molim te!
Tip je brzo zakoračio ka Haninom skrovištu.
Već sam skočio. Srušio ga na tlo, spljoštio pod sobom. Nisam se prepustio svojim čeljustima. Nije bilo potrebe. Osetio sam pod sobom koščato i sitno telo. Iznenadivši se, na trenutak se skoro zaustavio, a onda zgrabio nadlanicu sa pištoljem pod sobom i podigao je visoko uvis. Savio je u levu stranu, tako da je ruka pukla u ramenu. Tip je počeo da rastegnuto cvili. Slomio sam mu i drugu ruku, njegov glas mi je išao na živce, savladao sam ga tako što sam ga kolenom pritisnuo među lopatice i povukao mu glavu unazad. Puklo je, a onda je ućutao. Ustao sam, podigao ga i zafrljačio ga kroz granje ka reci. Tresnuo je na tlo i otkotrljao se dole. Glava i ruke su se klatili, svako na svoju stranu. Stao sam kraj njega i snažno ga šutnuo. To ga je u trenutku podiglo, pao je na betonsku ivicu, maska se pocepala, telo se strovalilo u dubinu. Pokupio sam ostatak maske i bacio je u tamu.
7.14

„Policija!"
Brzo sam gurnuo legitimaciju konobaru pod nos i još brže je vratio u džep, pre nego što je uspeo da pročita šta piše na njoj. Gurnuo sam ga u prostoriju, zalupio vrata za sobom i zaključao ih. Okrenuo sam natpis na njima i tako zvanično zatvorio kafić.
Kafić sam primetio tokom jedne od svojih izvidnica preko ograde. Trebalo je samo da pređemo ulicu. U unutrašnjosti, što je bilo najvažnije, nisam video nikoga osim prilike u beloj kecelji, koja je čistila đubre izbacujući ga kroz otvorena vrata na ulicu. Hanu sam nosio kroz šumicu kraj reke i pitao se kada će se pojaviti sledeći ubica. U džepu sam imao zaplenjen pištolj sa prigušivačem, koji mi je ulivao malo više poverenja — skoro toliko koliko i dan koji je polako i lenjo počinjao. Još manje od dva sata. A pored svega, Hana je dolazila sebi, barem povremeno bi otvorila belo oko i izgovorila kakvu mudrost, najčešće o anarhistima. U takvom stanju ne mogu da je vodim na sud, moram da je osvestim.
Konobar je više izgledao kao kakav šegrt, koščat, konjsko mršavog lica i čupave kose koja mu je štrčala uvis. Naočari sa debelim staklima su mu neprestano klizile sa nosa. Nije želeo da troši ruke na popravljanje, pa je zato krotio okvir mršteći nos. Izgledao je kao da neprestano njuši nešto krajnje odvratno.
„Kafu!“ naručio sam mu. Nije se bunio. Ostavio je metlu i otišao do automata za espreso.
„Moram da ga sastavim, gospodine", rekao je malo hrapavim basom, kakav mu ne bih pripisao. Klimnuo sam i pogledao oko sebe. Smestio sam Hanu na stolicu i gornji deo tela joj spustio na sto. Otvorio sam vrata toaleta i proverio obe kabine, mušku i žensku. Vrata sa natpisom Privatno su vodila u hodnik oblepljen belim pločicama i zatrpan starudijom. Zaključao sam ih i otišao da još jednom proverim ulazna vrata. Ugasio sam svetlo i pogledao na ulicu. Izlog kafića je bio prepun fudbalskih pehara, sudeći po slikama kluba. Ispred njega je bio parkiran veliki plavi kombi, koji ga je skoro u potpunosti zaklonio. Deličem ulice koji sam mogao videti, i tu i tamo je prošao auto, a jednom i gradski autobus. Povremeno bi prošla i kakva ljudska figura. Redom su bile pognute, štiteći se od hladnoće, visoko podignutih okovratnika ili umotane u šalove.
7.21

Nagurao sam stolice i stolove uza zid i oslobodio sredinu prostora. Zgrabio sam Hanu, otvorio joj usta i sipao unutra kafu. Čudno je zaječala. Možda nisam sačekao dovoljno dugo da se ohladi?
Levom rukom sam je obuhvatio oko pojasa, a desnom joj ispravljao glavu koja joj se neprestano klatila.
„Hodaj! Hodaj!" ponovo sam počeo da ponavljam čarobnu reč; preko noći sam je izgovorio već hiljadu puta. Vodio sam je u krug po kafiću i pokušao da je nateram da potrči. Nekoliko puta skoro da sam pao, jer sam se spotakao o njene papuče.
Konobar se polako pojavio ispred šanka, uhvatio metlu i gledao u nas.
„Kafu!" ponovo sam naručio.
7.37

Klateči se, plesali smo po prostoru. S vremena na vreme, Hana bi izgubila ravnotežu i krenula da pada unazad. Morao sam da joj postavim ruku pod leđa, a onda da joj ublažavam dremež, podmećući joj glavu da se na nju nasloni.
Konobaru više nije bilo potrebno naređivati. Stajao je nagnut nad mašinom i blistao. Toliko se zagrejao da je već bio počeo da kuva zalihe kafe brže nego što je Hana mogla da ih popije. Dvaput je povratila, svaki put najavivši to sa „povraaaaaa..." i davljenjem. Uspeo sam da je pravovremeno naslonim na šank, tako da joj glava bude iznad sudopere, koja je bila puna čaša još od prethodnog radnog dana.
Konobar je to razbuđivanje Hane doživljavao sasvim lično. Povremeno je priuštio sebi stručnu opasku ili komentar. Recimo:
„Ova je kratka, a jaka", rekao je i spustio šoljicu na pult. Ili: „A sada jedna blaga, za predah, da se želudac odmori."
Nisam mu odgovarao. Blago sam ošamario Hanu i nekoliko puta je pljusnuo ledenom vodom iz slavine.
Posetioci su pokucali na staklo. Uzeo sam pištolj i priljubio Hanu uza zid. Konobar je povikao:
„Popis!“
Njegov glas je zračio iskrenim negodovanjem zbog uljeza koji su se usudili da nas ometaju.
7.46

Otvorila je oči, prvi put slučajno i na duže vreme. Vrtela je glavu pokušavajući da usredsredi pogled. Pogledao sam na sat iznad šanka. Još uvek imamo vremena.
„Napila sam se“, bilo je prvo što je zaključila. Opet su joj klecnula kolena, a onda se u grču uspravila, zastala i pogledala me.
„Šta se dogodilo?"
„Ništa", rekao sam.
„Ništa?" upitala me je sumnjičavo. „Baš ništa?"
„Ništa."
Smirivši se opet je zatvorila oči.
„Sećam se večere, a onda - mrak."
Napravili smo još dva kruga i konačno je sama popila kafu.
„Šta radimo ovde?" upitala me je.
„Moraš da svedočiš."
Pogledala je na ručni sat. Spuštanje glave ju je ponovo izbacilo iz ravnoteže, tako da sam jedva uspeo da je uhvatim.
„Ooooo, pa stvarno. Potpuno sam zaboravila. Tako me boli glava. Sve me boli. Ovako mamurna nikada nisam bila. Osećam se kao da me je neko pretukao."
Novi krug. Nova kafa.
„Mogu i sama, biće sve u redu. Svedočiću, već mi je mnogo bolje. I broj one registracije mi je na vrhu jezika, setiću ga se već nekako. Videćeš, nisi me džabe čuvao ovih nedelju dana."
Polako i oprezno sam je pustio. Zadržao sam ruke sasvim blizu da bih mogao da je uhvatim ako krene da pada. Zanjihala se, ali je ipak izdržala.
„U redu sam“, rekla je, „možeš da imaš poverenja u mene. Samo mi srce malo tuče i drhtim... Vidi ovo!“
Polako je pomakla desnu nogu, kliznula papučom po tlu. Nije pogledala nadole, skoncentrisala se na tačku pred sobom, negde između šanka i izloga. Pomerila je i levu nogu. Još jedan korak. Pa još jedan.
Prišla je izlogu, okrenula se i vratila.
„Vidiš?" rekla je. ,
Konobar se blaženo smeškao i tapšao dlanovima iz sve snage.
7.55

Hana je pokušala da se sama osposobi za hodanje, pomogavši se naslonima stolica i stolova koji su joj se našli pod nespretnim rukama. Konobar je motrio na svaki njen pokret i izraz na licu mu je padao iz tragedije u olakšanje i obratno. Svaki put kada bi se zateturala, stisnuo je zube i zažmurio, a nakon svakog dobro izvedenog koraka, napućio usne i uzdahnuo sa olakšanjem. Kada bi Hana napravila nekoliko pogrešnih koraka zaredom, odmah bi postavio na pult novu šoljicu.
Kafa.
Pogledao sam ka stolu kraj prozora. Na drugom kraju grada Maestro počinje svoj jutarnji obred.
Već je bilo vreme za poziv.
Konobaru sam morao dvaput da ponovim šta želim, ali se nikako nije dao omesti u svom poslu - usputnim mahanjem dlana uputio me je na pravo mesto.
Viljuška telefona je teško zaječala kada sam podigao slušalicu. Odavno nisam video telefon sa brojčanikom. Nisam mogao da se setim da li je uvek tako odzvanjao tokom okretanja brojeva.
Pustio sam da zvoni do kraja.
Ponovio poziv.
Opet niko nije podigao slušalicu.
Sitnim korakom strah je ušao u mene.
Nešto nije u redu? Je li Baba udario? Toni i Aleksandar sigurno nisu odbrana vredna pomena. Možda sam potreban Maestru, dok gubim vreme sa nevažnom ženom?
Još jednom sam okrenuo broj. Ništa.
Držao sam slušalicu u ruci, telefon se pištavo gunđao i nisam znao šta da učinim. Moj zadatak je bila Hana, a ipak... Ako... Slušalica je počela da se trese, kao da hoće da mi se istrgne iz ruke. Tresenje se prenelo na moju ruku i obuhvatilo rame. Udario sam se po nadlaktici. Pomoglo je samo na trenutak. Moram da odlučim, i to odmah. Odmah.
Okrenuo sam broj sa poderane nalepnice koju je još davno neko zalepio na furnir pored telefonskog kućišta.
8.01

Zaspala je odmah nakon što smo seli u taksi. Kroz zadnje staklo sam pogledao konobara. Stajao je na vratima i mahao nam. Zaboravio sam da platim. Mahnuo sam i ja njemu.
8.05

Hteo sam da kažem taksisti da brže vozi, ali sam se suzdržao. Možda me je belo gledao i zbog toga što sam bio jedina stranka kojoj je uspelo da nakon ulaska preskoči čuveno uputstvo. Vozač je izgledao kao jedan od onih tipova koji iznad svega cene svoj muževni izgled. Bujni brkovi, razbarušene obrve, dlake koje ponosno štrče iz ušiju. Svoju moć je istakao nošenjem masivnog venčanog prstena sa ogromnim crnim kamenom koji je sigurno bio težak tonu ili dve. Takav baja nikada ne bi priznao da se nekoga plaši ili da nešto ne zna. Zato nas je vozio ne pitajući nas ništa. Mada je tokom vožnje neprestano buljio u unutrašnje ogledalo i Hana i ja smo nekoliko puta skoro pali sa sedišta, kada mu se u poslednjem trenutku ipak posrećilo da pogleda u pravcu vožnje i da panično pritisne na kočnicu.
8.12

Prepoznao sam tu četvrt i nešto me je steglo oko srca. Briga se pomešala sa milinom. Znao sam da će se, nakon nekoliko trenutaka, ulica saviti u nekakvo u, na dnu kojeg će se odvojiti stepenice i odvesti nas dole, u ulicu zatvorenu za saobraćaj. Sa pete stepenice se već video rub izloga Maestrovog kafića.
Kao što sam mu i rekao, šofer je usporio, skrenuo na pločnik i uključio sva četiri žmigavca. Zavalio se dublje u sedište i zalepio pogled za ogledalo. Uglovi su mu bili nekako žućkasti.
Hana je spavala.
Bacio sam pogled na taksistin mobilni telefon, koji se kotrljao u pregradi ispod armature. A onda na radio, iz koga su tokom cele vožnje žuborili glasovi. Da pokušam da još jednom pozovem?
8.15

Pomogao sam Hani da izađe iz kola.
„Već smo tu?“ promrmljala je i htela da se osvrne oko sebe, ali joj oči to nisu dopuštale; neprestano je morala da žmirka.
„Kako je hladno", promrmljala je i uvila se u okovratnik kaputa. Rubovi su bili zakopčani samo još jednim dugmetom.
Taksista nas je čekao, ne ugasivši motor.
Umesto Hane, osmotrio sam okolinu. Nigde nije bilo nikoga.
Samo u dubini stepenica — nikada ih nisam prebrajao - i možda dvadeset metara za uglom.
8.17

Nekako je uspevala da hoda po ravnom, ali na stepenicama sam morao da je pridržim. Još pre nego što sam ugledao kafić, Hana se naglo zaustavila:
„Hej, a gde smo to?“
U stvari, nisam znao šta da kažem. Zato sam odlučio da joj kažem istinu.
„Idemo kod šefa.“
„Šefa?"
Kroz žmirkanje njenih očiju sam uspeo da primetim zainteresovanost.
„Onda, ipak, nisi sam svoja firma?"
Odmahnuo sam glavom.
Osmehnula se.
„Nakon svih stvari koje sam želela da saznam o tvom privatnom životu, sada ću videti tvog šefa. No, dobro..."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:15 am


8.22

Provirio sam kroz izlog, spreman da odmah sklonim glavu.
Kafić je bio prazan.
Ledena potvrda mog straha: nešto nije u redu.
A onda, cigareta. Na Maestrovom stolu se dimila cigareta, oslonjena na prepunu pepeljaru. Već je bila dogorela do samog filtera i stubić pepela je bio prelomljen na nekoliko delova. Kakva sitnica i kako veliko olakšanje - Maestro je bio tu, barem pre nekoliko minuta.
Na čiviluku je visio njegov kaput.
8.26

Stajali smo na ulaznim vratima. Hana je nekako uspevala da obuzda svoje kapke i mršteći se osvrtala se po prostoriji. Naborala je nos osetivši kiseo vonj ustajalih cigareta. Ugledavši automat za kafu, prigušeno je podrignula i napravila izraz gađenja na licu.
Čudan pogled — nije trajao dugo, ali tih nekoliko sekundi mi se činilo kao da gledam njenim očima. Stare stolice, oguljena farba, prašnjavi trofeji nepoznatog fudbalskog kluba. Već dugo vremena neokrečeni zidovi prekriveni mrljama. Zgužvana krpa bačena na pult pred vratima koja vode u zadnju prostoriju. Mutan sjaj metala, tu i tamo prekrivenog tamnim herpesom rđe. Neko je malopre prestao da potire pod — plastična ručka je, oslonjena na zid, štrčala iz vedra.
Zažmurio sam i sačekao trenutak. Otvorio oči. Prošlo je.
Pepeljara na Maestrovom stolu je izgledala kao vulkan koji se upravo bio smirio nakon dugog bljuvanja pikavaca i zgužvanih kutija cigareta. Sivilo pepela je prekrilo tri šoljice za kafu, veliki termos, i naopako otvorene novine koje su prekrivale ostatak stola. Njihov rub se uzdizao u greben, ne dostižući svojom visinom hrpu pikavaca.
„To je, znači, to?“ rekla je Hana.
Pogledala me je nekako tužno.
Trebalo je da joj kažem da je potpuno drugačije kada ima puno ljudi, i da je ta prostorija samo ljuštura kojoj je dao smisao tek Maestro.
Puštanje vode u toaletu i klokotavi gutljaji kanalizacione cevi.
Začuli su se užasno spori koraci koji su se vukli po podu. Kao da je neko stao na krpu i želeo da detaljno obriše svaki centimetar pločica. Zvuci slavine i lavaboa nisu se čuli. Nadao sam se da će Hani promaći to da Maestro ne pere ruke.
Pokušao sam da uhvatim ritam vučenja leve i desne noge, ali je bio isuviše ujednačen i spor. Hana se primakla mom ramenu.
Je li joj se zvuk učinio zastrašujući? Poput zvuka gusenice?
Trajalo je do u nedogled.
Spustio sam ruku na pištolj u džepu.
Posmatrali smo tamni procep vrata i potom zaustavili dah kada su polako počela da se otvaraju.
Iz mraka se pomolio Maestro.
Hana je uzdahnula.
Izvukao sam ruku iz džepa.
Jedva sam se suzdržao da ne pojurim ka njemu, uzmem ga u naručje i odnesem ga do stolice. Nisam se usudio: činilo se kao da nam se približava samo odelo okačeno na nekakav slabašni kostur sa sedom kosom na vrhu. Podočnjaci su mu visili skoro do sredine lica. Onaj nos, obrazi sa sitnim grančicama kapilara, blago podrhtavajući brkovi - sve je bilo sivo. Sigurno je pušio cele noći. Na trenutak sam se ponadao da je svo to sivilo na njemu od pepela i ostataka dima u prostoriji. Šta se dogodilo sa njim tih dana koliko ga nisam viđao? Nisam mogao da odvojim pogled od njega. Palo mi je na pamet da smo obojica šuplji i prazni - ja razjeden napadima straha, a on... Sve je bilo na svom mestu a istovremeno sve naopako.
Hana se okrenula ka meni i upitno me pogledala. Video sam osudu u njenim očima. Opet me je optužila za još jednu prevaru, kakvom joj se učinio i moj stan.
Maestro je podigao glavu ne okrznuvši me pogledom. Gledao je u Hanu i polako se kretao napred. U desnoj ruci je stezao mobilni telefon pružajući ga ispred sebe kao što slepac drži dršku svog štapa.
Sitno i izgubljeno telo se vuklo preko prostranstva keramičkih pločica. Tek tog trenutka sam postao svestan kako teško diše. I da ti zvuci ne dolaze samo ispod njegovih đonova, već i iz njegovih pluća. Koliko truda je potrebno da pređeš preko svih tih pločica. Čitavo more kvadrata.
Hana je već krenula ka njemu. Uhvatila ga je pod ruku. Maestro se na trenutak zaustavio, pogledom skoro utonuo u njeno lice, a onda joj se prepustio.
„Hvala, gospođice", više je prošaputao nego što je izgovorio, „hoćete li mi pomoći do stolice?"
Uhvatio sam ga sa druge strane. Pod odelom nije imao drugo osim kože i kostiju. Spustili smo ga na njegovo mesto.
„U ponedeljak me još uvek nije brinulo", rekao je. Suv, promukao glas. Nije se nakašljao ili progutao pljuvačku. Govorio je skoro ne pomerajući usne. „Ali, u utorak jeste. O, da, u utorak i te kako."
Spustio je telefon na pepeljastu površinu.
„Je li taj jadan čovek pri sebi?", Hana mi se nagnula do samog uha, pre nego što je šapnula. Zasmrdelo je na alkohol, kafu i povraćku.
„Zakasnili ste, gospođice, juče bi mi bilo lakše. Ali, potrudiću se."
Hana je saosećajno zakovrnula očima.
Maestro je udisao zalihe vazduha i govorio plitko i zadihano, pritom nas ne udostojivši pogleda. Zurio je nekuda kroz izlog na praznu ulicu. Hana mu je tu i tamo zaklonila pogled, ali on nije načinio ni najmanji pokret. Odmakao sam ruke i stao sa strane iza njega.
„U sredu sam prvi put osetio šta je strah", dodao je.
„Gospodine", Hana ga je nežno uhvatila za nadlakticu, „da pozovemo doktora?"
Maestro je počeo nekako čudno da odmahuje glavom. Više je ličilo na nekontrolisano drhtanje. Hana je čekala, ali ono nije prestajalo. Pogledala me je očajnički.
„Jeste li primetili, gospođice, da je većina ljudi poput pasa. Srećni su samo ako ih neko upotrebi."
Hana je zavrtela glavom i napravila grimasu. Obratila se Maestru progovorivši polako i razgovetno, kao da se obraća detetu.
„Gospodine, možemo li da na trenutak pozajmimo vaš telefon? Platićemo."
Maestrova glava se i ranije tresla. Nije izgledalo da je čuo pitanje, ali ni da ima nešto protiv. Pauza za disanje je ovog puta bila strašno duga, i Hana je mislila da je izgubio nit:
„Gospodine, govorili ste o psima..."
Maestro je uhvatio dah:
„Ako ti ne upotrebiš tog psa, upotrebiće ga neko drugi. Baba, recimo. Gospođice, jeste li već čuli za Babu?"
Hana je upravo uzimala telefon sa stola i otresala pepeo sa njega.
„Je li to neki turski gangster?"
Maestro nije čekao na njen odgovor:
„Najpre sam mislio da se kod mene zatekao jedan od njegovih pobeglih pasa. Bio je takav. Pun nagomilanog gneva, samopomilovanja i samoprezira. Kakav je samo bio! Kao da je sam đavo iz pakla."
Maestrova ruka je polako počela da se pomera unapred. Klizila je po stolu i prsti su prolazili kroz pepeo.
Hana je podigla poklopac telefona nekako izgubljeno zureći u brojčanik. Gurnula ga je ka meni. Prošaputala je: „Ti pozovi hitnu. Ja sam za tu tehniku... uuuu!"
„Bio je ružan", nastavio je Maestro, „ali ni ne toliko. Rekao mi je da obično grize sebi rame i pokazao mi ožiljke."
Nisam se setio! Toga se nisam setio! Glava mi se užarila i mora da sam bio sav crven u licu. Nadao sam se da me Hana neće pogledati, a ukoliko to ipak učini, da su mi dlake dovoljno porasle od poslednjeg brijanja.
Maestrov srednji prst je dopro do ruba novina i polako zaronio ispod njega. Nisam hteo da više buljim, ali sam ga neprestano pratio krajičkom oka. Sve je bilo čudno. Ta nemoćna ljuštura, ta priča. Šta namerava?
„Kakvo preterivanje, utapanje u sopstvenu nesreću i nagone. Koliko mržnje prema ljudima! A istovremeno, neverovatna i duboka želja da se služi gospodaru, da se puzi po prašini; kakav pas!“
Hana mi se približila i munula me levom rukom.
„Šta čekaš? Daj, pozovi, zar ne vidiš da nije pri sebi!"
Naslepo sam ukucao nekoliko brojeva i prislonio telefon uz uho. Ženski glas se zaustavio u jednoj jedinoj kratkoj rečenici: birate nepostojeći broj.
„Gospodine, smirite se, sve će biti u redu", Hana je tešila Maestra.
„Ne znam", okrenuo je glavu ka njoj i polako, sasvim polako usredsredio pogled na nju, upitavši je začuđeno: „Kako ste samo uspeli da ga namamite?! Nikada mi ne bi palo na pamet da će promeniti gospodara... Nikada!"
„Ko?" upitala je Hana, brzo me pogledavši.
Primetivši kako joj se nabira koža među obrvama, shvatio sam koliko se trudi da razmišlja. Pulsirajuće stezanje uglova kapaka je najavilo sumnju. U sledečem trenutku je već bila na mojoj strani.
Maestrov dlan je potpuno skliznuo pod papir.
„Nemoj mu zameriti", šapnula je, „on o tebi, tako... Ti starci, ponekad... Jednom sam pročitala neku sasvim kratku, ali strašnu priču. Neka kći dođe na božičnu večeru kod ostarelih roditelja, a otac pomisli da je ona ljubavnica koju je čitav niz godina krio od žene. Kako znaju da poremete pameću, ti starci! Stvarno, nemoj mu zameriti iako je malo preterao s tim psima. Videćeš, još malo pa će početi da priča o svojoj deci, kao da su još mala i tome slično. Hoće li hitna brzo doći?"
Odmakla se u nameri da me bolje vidi. Potapšala me je po ramenu. Blago je savila kolena da bi izjednačila nivo očiju, ali je izgubila ravnotežu i malo je falilo da padne. Hteo sam da je uhvatim a onda shvatio da ne mogu da se pomerim. Telo mi se skamenilo. Ispunio me je grozan osećaj da ne bih smeo da budem tu, terajući me da izađem napolje. Prikovala me je utrnulost. Bilo je neizbežno, dogodiće se. Nisam znao šta. O, kako bih želeo da odem!
Hana se sama zadržala uhvativši se dlanom za sto. Zatresla je šoljice i pomerila novine koje su polako skliznule na pod, otkrivši ono što je Maestro držao u ruci.
Starinski revolver sa cilindrom. Siv kao i svi predmeti oko njega.
Hana ga nije primetila, slobodnom rukom je pokrila oči, očigledno pokušavajući da zaustavi napad vrtoglavice. Ispustila je nekakav ggggg zvuk i uspravila se poput sveće.
Maestro više nije dahtao.
Od napora je stisnuo usne.
Revolver je polako počeo da se podiže. Nekoliko puta se naglo zatresao, pre nego što je kažiprst pronašao svoje mesto između štitnika i okidača.
Cev se okrenula ka Hani. Zaustavila se, uperena u njen trbuh.
Maestro je i dalje zadržavao dah. Lice mu je počelo da prekriva crvenilo.
Novi napor, novo podizanje cevi, u Hanine grudi.
Nisam mogao da se mrdnem. Mogao sam još samo da gledam.
Hana je raširila prste i uplašeno pogledala Maestra. Shvatio sam da se ne boji oružja, već da ju je uznemirila ta tišina koja je nastupila. Pošto je Maestro prestao da hropće, uplašila se za njega, posebno zbog onoga što je videla na njegovom licu.
Stupila je korak napred. Vene na Maestrovom dlanu su se ispupčile probijajući sivilo i mogao sam da vidim kako pulsiraju i pomeraju se. Sledeće pumpanje krvi će ispuniti mišiće kažiprsta sa dovoljno snage, da se saviju i povuku obarač.
Hana se zaustavila pre nego što je stigla do svog cilja. Zaustavila ju je cev uperenog pištolja. Pogledala je nadole. Nekako uzgred i na brzinu, zgrabila je pištolj i istrgla ga Maestru iz ruke.
„Malo ste prestari za te stvari", rekla je.
Maestro se sručio natrag na naslon. Dah je hteo da provali iz njega, ali je naišao na otpor, i mukli kašalj ga je bacao u naletima tamo-amo na stolici.
Hana je spustila pištolj na suprotni kraj stola.
Dugo je trajalo pre nego što je Maestro prestao da kašlje:
„Sada sam još i ja nesposoban kao i moji sinovi. Kako neko može da toliko voli takvog čoveka?"
Glava mu se još više tresla.
Hana je uzdahnula i zakolutala očima. Želela je da kaže: eto, bila sam u pravu, sada su na redu deca.
Maestro je konačno došao do daha: „Nisu za taj posao. Nisu. Toni to nikada ne bi priznao. Ali zna, duboko u sebi zna. Dogovorio sam se sa Babom da ih ostavi na miru, ukoliko mu prepustim sve poslove. Baš tako.“
Hana je uperila pogled ka zidnom satu iznad šanka. Očekujući ambulantna kola, slušala je Maestra sa pola uha.
„Je li vas deca ikada posećuju?" upitala je.
Maestro ju je pogledao i ovog puta nije mogao da odvoji pogled.
„Pas nije rekao. Pas ne zna“, prošaputao je i na duže vremena ućutao.
„Daj, pozovi još jednom", nestrpljivo mi je šapnula Hana, „opet pominje te pse."
Nisam mogao da podignem ruku. Osećao sam plastiku u levom dlanu i to je bilo sve. Udovi me nisu slušali.
Maestro je pustio dug i piskutav izdah.
„Toni, moj stariji sin je kupio sebi crnu limuzinu, kao oni gangsteri u filmovima. Aleksandar, moj mlađi, imao je ljubavnika koji je bio sa njim samo zato jer je mislio da ulazi u svet TV-krimića. Kakva ludost! Kakva beda! I taj ljubavnik, idiot, otišao je da opljačka banku. A onda je zvao Aleksandra i drao se u slušalicu, u pomoć, u pomoć. Tu je bio samo Toni i otišao je sa bratom. O, kakva ludost! Tek tako, sopstvenim autom. Tom crnom limuzinom. Sa tom glupavom tablicom, koju je Toni svojeručno namontirao: MAESTRO2."
Hana se trgla, kao da joj je neko opalio šamar.
Prvi put je zaista pogledala svog sagovornika. Tog trenutka je za nju prestao da bude samo brbljivi starac. Nagnula se ka njemu.
„MAESTRO2?"
„Toniju sam naredio da ubije Aleksandrovog ljubavnika i da ga baci u reku. To je bilo to. Ostala je bila još samo Hana Vojčik."
Začuvši svoje ime, ustuknula je i priljubila pesnicu uz usta.
„O, moj bože", zgroženo je dahnula medu prste, „MAESTRO2, te jebene tablice nisam mogla da se setim!"
Maestrova glava se opet tresla u naletima.
Nastavio je: „Da ste se setili, obojica bi zaglavila u zatvoru. Moji sinovi, moji nesposobnjakovići, moja ljubav. To nisam smeo da dozvolim. Dobro je što su me pustili iz bolnice kući, da umrem. Sve sam već otpustio, sve prepustio Babi, bili smo sami. Samo još jedan pas nam je ostao."
Hana se naglo okrenula ka meni.
„On?"
Pognuo sam glavu.
Maestrov glas: „Bilo bi šteta pustiti takvog psa."
„On nije pas!" oštro je dobacila Hana.
„Jeste, jeste", mirno je insistirao Maestro.
„Kako možete reći nešto tako o njemu? Kako možete o bilo kome da govorite takve podlosti?"
Maestrov glas je ispunio ton blage začudenosti — prvo osećanje, koje sam danas primetio na njemu.
„On je takav. Stvoren je da služi nekome. Iako je divalj."
„A?“
„Služi nam da bi prebijao ljude, i tako. Divalj je, ne može da izdrži dugo sa čovekom. Zato smo vam ga dali da vam bude telohranitelj."
Hanine ruke su se spustile uz bokove. Prsti su joj podrhtavali, kao da su na njena bedra spuštene nevidljive dirke.
„Da ne bi izdržao, i da bi vas ubio. Kada bi došla policija, zatekla bi samo psa koji je izneverio svog gospodara. Ništa ne bi mogli da dokažu. Izabrali smo, naime, pogrešnog čoveka. Dešava se."
Hanine papuče-tigrići su počele da se okreću ka meni. Uplašio sam se da će se pomeriti, približiti mi se. Ne, desni tigrić se podigao i lupnuo nekoliko puta o pod.
Hana je vikala: „Ali nije! Nije me ubio! NIJE! Valjda ti je jasno, ti, zlobna stara pizdo! Jasno li ti je! Zajebao si se! Tako ti i treba! Takvi ljudi kao što si ti nikada ne bi smeli da budu stari! Morali bi da budu mladi i snažni da bih mogla da im iskopam oči!“
Vika se pretvorila u dug, razvučeni krik, koji me je naterao da podignem glavu. Nisam mogao da zamislim da je Hana sposobna za takav bes. Ruke su joj zadrhtale u vazduhu, na trenutak krenule ka Maestru, zadržale se, a onda zgrabile pištolj sa stola, podigle ga visoko i zafrljačile ka izlogu. Bumf, oružje je tresnulo o staklo, napravilo u njemu pukotinu i odbilo se tik ispred Hanine noge. Ljutito ga je šutnula, samo okrznula, i pištolj se zakotrljao preko pločica i tresnuo o šank.
„A možda se i nisam zajebao", ponovio je Maestro, kao daleki odjek.
„O, jesi, i tako ti i treba", zarežala je Hana.
„Moja profesija je takva da moram da znam kako sa ljudima."
„Da, zato vas i zovu gangsteri", sa zlobom u glasu je zasiktala Hana.
Stisla je usne i iznenada joj je došlo da zaplače.
„Ne bih verovala da nisam čula", odmahivala je glavom. Skočila je ka Maestru i opet se zaustavila pred njim. „Pa ko sam ja? Zašto baš on? Mogli ste naći sto lakših načina da me ubijete! Zašto on? ZAŠTO?"
Čutali smo.
Dugo.
Maestro je disao plitko, u dugim zamasima. Podvio je donju usnu i zažmirkao. Još više zatvorivši oči, rekao je:
„Nakon svega što sam učinio, nakon svega što sam uspeo — zar nije čudno — najviše mi znači kada se smejem sa svojim sinovima."
Opet tišina.
Neverica u Haninom glasu: „Smejali ste se?"
„Kladili smo se", objasnio je Maestro.
U šoku, sva ogorčena, Hana se borila za dah.
„Koliko će izdržati?"
Začuo sam zvuk sličan padu vreće pune nečega mekog. Postao sam svestan da sedim. Pre nego što su me izdale noge, nekako sam se doteturao do stolice. Pogledao sam ih. Opipao. Činilo mi se da su normalno čvrste i mišičaste. Možda bi trebalo da im se više posvetim? Da ih opipam cele, proverim svaku tetivu, venu, vlakno?
„Oooooo!“, kriknula je Hana. Gornjom površinom dlana je sručila šoljice sa stola. Tresnule su o pod i razletele se. Termos se zavrteo, zaljuljao na ivici i pridružio im se.
Maestrov glas je nežno prekinuo Haninu ljutnju.
„Gospođice, jeste li vi ikada nekoga zaista voleli?"
Hana se namrštila.
„Kakve veze ljubav ima sa tim?“
„U sredu nije imala nikakve. Pas čuvar nije izdržao, pobegao je. Morali smo da ga privežemo za žrtvu. Poslao sam Tonija da vas malo uplaši. Dogovorili smo se još ranije. Ali, sinoć...“
Morao je da prebrodi prigušeni napad kašlja.
„Kakva mora! Prokleti trenutak koji nije smeo da doživi! Nedelja je, opklade su izgubljene i strah se pretvara u jezu. Čuvar se javi. Kaže, Hana je još uvek živa. Gledam osobe koje volim i moram da se odlučim koga da pošaljem. Prokleti trenutak! Izaberem Tonija. Pre nego što ode, zamolim ga samo da mi namesti telefon tako da primi poziv samo od njega, Aleksandra ili od psa. Baš tako se ispiše na ekranu, kada on zovne: PAS. Kako Toni voli sve te igračke! Nisam hteo da me u toj vražjoj noći zove bilo ko drugi. Moj prvi sin ode. Čekam, strepim, molim se. Gledam u ekran, čekam da zazvoni i da se pojavi natpis. Ništa. Moram da pošaljem i drugog sina. Gledam kako stavlja na lice venecijansku masku, kao da ide u pozorište. Dam mu da ponese sa sobom moju amajliju. Da ga štiti. Blagoslovim ga. I on ode. Nema ga. Čekam. Pušim. Molim se. Gledam u telefon. Dođe jutro. Znam da je sve uzalud, da sam izgubio obojicu koju sam voleo. Da je sve prazno i besmisleno. Da su svi otišli da ubiju neku ženu koja je još uvek živa. Takva uopšte ne bi smela da rađa.“
Sada je Hana gledala nekuda kroz prozor.
Posvetlo sam se opipavanju bedara. Kandžastim vrhovima prstiju ubadao sam u meso. Sve brže i brže.
Mek Maestrov glas. Nisam mogao da verujem. Obratio mi se po imenu. Po prvi put.
Zaustavio sam u vazduhu zgrčene prste i pogledao ga.
Opet je bio onaj stari — ni traga od one prazne vreće oko kostura; ni traga više od starca na samrti. Njegove oči su opet bile pune snage, istraživale su me, ogolile me i prodrle do duše. Zagrlile me i rekle mi da je sve u redu. Da je sve onako kako je bilo ranije. Kakve oči! Pa usta, progovorila su! Njegov glas! Opet me je prepoznao, opet mi je govorio, opet sam bio njegov!
„Ubij je“, rekao je.
Osećao sam kako mi noge polako prestaju da budu drvene. Mogao sam da stegnem prste, još malo, pa ću moći da ustanem. Snaga u nogama, telu, moja stara snaga. Đonovi koji se pritiskaju o tlo, još trenutak i telo će se podići. Usne su mi se razvukle preko zuba i ispustio sam dug, zadovoljan izdah. Ponovo sam postojao. Pogledao sam svoje levo rame. Hladno, smireno, kontrolisano.
Odjednom se na njega spustila izgrebana ruka, bele kože i dugih prstiju.
U neverici sam pratio rukav.
Levicom sam je zgrabio malo ispod lakta. Tu ću početi da lomim.
Pogled mi je skrenuo nagore, i ugledao sam lice.
Hana.
„Ubij je!“ siknuo je Maestro.
Nisam mogao da verujem. Nisam mogao da primetim ni najmanji trag straha na njoj. Čula je Maestra i saznala sve o meni, ali nije se plašila. Nije bilo u pitanju samo to da ima poverenja u mene — u pitanju je bila apsolutna i nepobediva nedužnost koja me je potpuno razoružala. Kada bih osetio da racionalno razmišlja kako da mi pristupi i na kraju se odlučuje za poverenje, rastrgao bih je. Ideja da bih mogao da je ubijem, bila je sasvim izvan okvira njenih misli; sasvim i sigurno.
Pomerila je ruku. Osetio sam je na licu. Čudan položaj — dlan gore, prsti dole; preko uha ka čekinjastoj bradi.
„Idemo", rekla je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:15 am


8.55

Pomogla mi je da siđem niz stepenice i smestila me u taksi.
Vrteo sam glavom, ali siktavi Maestrov glas koji nas je otpratio na ulicu nisam mogao da izbacim.
Bilo je to više nemoćno ispuštanje vazduha koje se probijalo kroz slomljeno telo. Još strašniji je bio bes koji ga je izbacivao na površinu i terao telo na ono slabašno kretanje, za šta je još uvek bilo sposobno. Maestro je nadlanicama lupao po stolu. Pucalo je poput suvog granja, kloparalo kao gole kosti. Tomp-tomp-tomp-tomp. A povrh svega, krkljanje sluzi i promuklo režanje:
„Crknite! Crknite! Crknite! Crknite! Crknite!"
9.07

„Ovde je zabranjeno parkiranje", mrzovoljno je promrmljao taksista.
Taksi je stajao ispred zgrade suda. Deset metara mermernih stepenica na čijem vrhu su stajala dva uniformisana stražara.
Tokom čitave vožnje sedeli smo šćućureni svako u svom uglu. I kožna rupa između nas je zevala netaknuta. Priljubljivao sam čelo uz hladno staklo i nisam smeo da se pomerim. Sada je bilo sve u redu. Nisam razmišljao ni o čemu i hteo sam da tako i ostane.
Dok je taksista gunđao, krišom sam se okrenuo ka Hani i brzo sklonio pogled sa suza koje su joj klizile kroz stisnute kapke.
Možda je osetila moj pogled ili je bila u pitanju samo slučajnost. Čudna rečenica:
„Starost je nekakva opšta amnestija."
Pauza nakon nje je bila isuviše kratka da bih je shvatio.
„Kako da sada idem po ulici i pogledam bilo kog starca ili staricu? Da pomislim, ovaj je ubijao, onaj drugi silovao, ona stara žena tamo je trovačica, ili šta? Kao što za bebu nikada ne pomislimo da će od nje ikada postati ubica, tako ne pomislimo ni za nemoćnog starca."
Okrznula me je krajičkom oka. Sumnjam da je mogla da me dobro vidi kroz suze.
„Jebi ga“, dodala je, a onda ućutala.
Stražari ispred suda su počeli da razmenjuju poglede. Prvi je nešto govorio u mobilni telefon, a onda mahnuo taksisti. Drugi je otkopčao futrolu pištolja i polako krenuo ka nama. Video sam kako okreće glavu na levu stranu. Pogledao sam kroz zadnje staklo. Ka nama je jurio ogroman, crn auto. Skočio sam na Hanu i pokrio je svojim telom.
„Šta, a u pizdu..." počeo je taksista, a onda samo još otvorenih usta zevao u retrovizor.
Nije se začuo pucanj. Gume nisu zacvilele. Tama? Žmurim! Panično sam otvorio oči, video čoveka koji je, izašavši iz auta, potrčao ka nama, hteo da pripremim pištolj, zgrabio ga za cev, premeštao u ruci, režao. Vrata su se otvorila i Hana i ja smo se napola izvalili napolje.
Pred nama je stajao inspektor Kurt. Njegov „be-em-ve“ se zaustavio nekoliko centimetara iza taksija. Najpre sam pomislio da Kurt izgleda... kao ona lica sa zastava nasred turskog trga... Glupost! Gledao sam ga odozdo nagore, je li to! Izgledao je moćan, i više od toga - da izgovorim! Da: savršen — sitni komadić slagalice, za koji sam, prilikom našeg prvog susreta, mislio da mu nedostaje, vratio se na svoje mesto. Iz njega je izbijala snaga i moć. Uprkos izgledu: ogromnim podočnjacima, izbuljenim i zapaljenim očima, raščupanoj kosi.
„Sinoć sam postao otac", rekao je.
A ja sin, već sam hteo da dodam, i išlo mi je tako lako sa jezika da sam se jedva zaustavio i samo promrmljao nešto nerazumljivo. Postao sam svestan besmislenosti svog odgovora i setio se Maestra. Mozak je hteo da krene, da melje, da me uništi, zato sam se brzo postavio na noge i misli potisnuo kretanjem.
Dodao je:
„Hajdemo unutra."
Preko ramena mu je provirio policajac i već otvarao usta u nameri da progovori. Kurt je izvukao legitimaciju, usputno mahnuo njom ispred njegovog lica i tip se prikovao za tlo i salutirao.
Dotrčala su još tri policajca i opkolila nas. Pomogli su Hani da stane na noge i potom smo odjurili u predvorje zgrade. Nisam imao snage da objašnjavam kako ta žurba nema nikakvog smisla. Teška bronzana vrata su se zatvorila za nama.
Policajci su preuzeli Hanu koja je opet počela da se klati. Kurt je brzo istresao uputstva. Sve je znao, od broja sobe do imena sudije. Hana je koračala sama, uz povremenu pomoć pratnje.
Okrenuo se ka meni:
„Malopre sam bio u njenom stanu. Video sam tragove krvi. Pomislio sam da sam možda..."
Zaćutao je.
„Pogrešio?" dodao sam. Blago je klimnuo glavom.
„Neću vas ništa pitati", dodao je. „Hteo sam da Hanu imam ovde i vi ste obavili svoj posao. To je sve."
Na trenutak sam pomislio: zna? Kako je bolelo!
Kurt je počeo da se okreće.
Povorka je stigla do vrha stepenica i zaustavila se između dva kipa slepe pravde. Hana se okrenula i pokušala da me pogleda. Nije joj išlo. Glava joj se zanela i video sam da je uspela da uoči buljenje policajca koji je stajao sa njene desne strane i gledao nekuda u pravcu poda. Pratila je njegov pogled i prvi put postala svesna svog izgleda.
Razgledala se i klizila dlanovima po poderotinama. A onda joj je nešto privuklo pažnju. Polako je spustila ruke ka parčetu crne tkanine, koje je, kao nekakva uska slina, virilo između nogu, iz poderane suknje. Obuhvatila je tkaninu dlanovima i posmatrala je. Još jednom se snažno zaljuljala, tako da je policija morala da je pridrži.
Polako je podigla glavu.
Kakve su joj samo bile oči!
Kurt je naslutio da se nešto dešava i neprestano gledao čas u mene čas u nju. Glavu je vrteo brzinom navijene mehaničke igračke.
Po prvi put sam dobro znao da pročitam Hanine misli. Još uvek je držala u ruci parče donjeg veša koje sam pocepao u žurbi dok sam je vodio da piša. Mislila je da sam ga prethodne noći nestrpljivo pocepao, pre nego što sam je silovao pijanu i bez svesti.
Nikada još nisam video oči čije rožnjače bi se tako napele u bolu i razočaranju, pre nego što su polako počele da, ispunjene odvratnošću i mržnjom, postaju sive. Ruka joj se trgnula, samo na trenutak, pre nego što se opet vratila onom bezvrednom parčetu pamuka.
Rekla mi je:
„U stvari, bio je u pravu. Ti si obično pseto."
Policajci su, skamenjeni, čekali moj odgovor.
Gledao sam je na vrhu stepenica, kosa joj je bila razbarušena, puna prljavštine, trulog lišća, iglica i pramenova ulepljenih grumenčićima smole. Naduvene oči, razmazana šminka, ogrebotine po licu. Prljavi kaput rastegnute kragnom, pomalo poderane od vučenja kroz šumu. Kroz kaput su se nazirali ostaci svilene haljine, na nogama delovi najlonki poput tragova paukove mreže. Goli gležnjevi, na stopalima nasmejani dlakavi tigrovi.
Hana se brzo okrenula i zarila glavu u Kurtove grudi kao da želi da prođe kroz njega i da sa druge strane pogleda napolje. Inspektor se jedva održao ravnotežu, oslonivši se na kip slepe pravde. Hana je razvučeno zavijala, prebacivši preko glave krila Kurtovog kaputa.
Setio sam se brave i reze na vratima njene spavaće sobe. Odbrana koju je instalirala da bi se odbranila od svojih lažnih muževa. Plašimo se samo onoga što smo sposobni da zamislimo. Verujemo samo u ono što možemo da shvatimo. Hani se činilo nemogućim da mogu da je ubijem, kao i to da bih mogao da je silujem. Otvorio sam usta i postao svestan da ne mogu da joj objasnim. Mogao bih, ali zvučalo bi banalno, kao na brzinu smišljen izgovor. Mogao bih da joj pričam do u beskraj, da izručim pred nju čitave vagone reči, ali sumnja bi uvek ostala. Izgubila je veru u mene.
Dakle, neću reći ništa.
9.14

Trčao sam i zavijao visokim, razvučenim glasom. Sudarao sam se sa ljudima, odbijao se od njih, bežao na ulicu, skakao natrag na pločnik izbegavajući automobilske gume koje su htele da me nadglasaju svojim civljenjem. Ništa nisam video, ništa nisam osećao.
Spuštao sam glavu i cvileo.
Zavijao.
Režao.
Kao pas.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:16 am





O piscu


Miha Macini (Miha Mazzini) je roden 1961. godine u Kranju. Dosad je objavio 12 knjiga, koje su prevedene na 8 jezika. Pored književnoumetničkog rada, Macini je, kao informatičar po obrazovanju, napisao 8 priručnika iz oblasti kompjuteristike. Dobitnik je brojnih nagrada. Zaposlen je kao kompjuterski savetnik u firmi „Planet 9“. Njegova dela su uvrštena u više antologija. Takođe, Macini se ogledao i u filmskoj umetnosti. Naime, Macini je bio autor scenarija za dva nagrađena dugometražna filma i režiser dva kratka filma. Predaje u oblasti filmskog scenarija - između ostalog, bio je predavač i u školi za scenario „Pokaži jezik" (1999—2005), zatim gostujući predavač na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (2001), kao i predavač u radionici scenarija „Palunko" (2004—2005) i „Northwest Film Forum", Sijetl, SAD (2004). Završio je postdiplomske studije scenaristike na univerzitetu Sefild u Engleskoj. Redovni je član Evropske filmske akademije. Živi u Ljubljani.
Objavio je sledeča književna dela:
„Drobtinice" („Mrvice"), roman, „Prešernova družba", Ljubljana, Slovenija, 1987.
„Godbe" („Muzike"), zbrirka priča, autorsko izdanje, Ljubljana, Slovenija, 1989.
„Zbiralec imen“ („Sakupljač imena“), roman, „Sklad Vladimir Slejko“, Slovenija, 1993.
„Satanova krona" („Satanina kruna"), roman, „Wieser", Ljubljana, Slovenija, 1993.
„Telesni čuvaj" („Hanin telohranitelj"), roman, „Študentska založba", edicija „Beletrina", Ljubljana, Slovenija, 2000.
„Kralj ropotajočih duhov" („Kralj zveckavih duhova") roman, „Študentska založba", edicija „Beletrina", Ljubljana, Slovenija, 2003.
„Dostava na dom" („Dostava na dom"), eseji, „Založba Goga", Novo Mesto, Slovenija, 2002.
„Drevo glasov" („Drvo glasova"), omladinski roman, „Grlica", Ljubljana, Slovenija, 2005.
„Trenutki spoznanja" („Trenuci spoznaje"), zbirka priča, „Študentska založba", edicija „Beletrina", Ljubljana, 2007.
Knjige su mu prevedene na engleski, češki, ruski, italijanski, poljski, srpski i hrvatski jezik.
Američko izdanje romana „Hanin telohranitelj" („Guarding Hanna") bilo je nominovano za nagradu IMPAC Dublin Literary Award.
Roman „Drobtinice" („Mrvice") dobio je nagradu za „Slovenački roman godine" i nagradu „Zlata ptica", a američki časopis „Detroit Free Press" ga je uvrstio među najbolje romane 2005. godine.
Autor je scenarija za filmove:
„Operacija Cartier" („Operacija Kartije"), TV film, 1991. (po romanu „Drobtinice").
„Svobodna si. Odloči se" („Slobodna si. Odluči se"), kratki film, (scenario i režija), 1999.
„Sladke sanje" („Slatki snovi"), dugometražni film, 2001.
„Piccolo Willy. Sirota s čudežnim glasom" („Pikolo Vili. Sirotica sa čudesnim glasom"), kratki film, (scenario i režija), 2003.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hanin telohranitelj - Miha Macini - Page 2 Empty Re: Hanin telohranitelj - Miha Macini

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu