Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:21 am

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford 1373_b10

Godina je 1986. Na ulazu u Japansku četvrt grada Seattlea nalazi se hotel Panama. Više od četrdeset godina zatvoren je daskama. Zatvoren je ne samo hotel, nego i mnoge uspomene, sjecanja i dragi predmeti skriveni u podrumu. U kutijama i sanducima nalaze se stvari japanskih obitelji koje su tijekom Drugoga svjetskog rata otjerane u prognaništvo. Nova vlasnica hotela sve ih želi pokazati, možda im čak i pronaći vlasnike. Kad izvuče i rastvori jedan japanski suncobran, Henryju Leeju, američkom Kinezu, navrijet će uspomene. Sjetit će se vlasnice suncobrana, žene koju nikada nije uspio zaboraviti. Bila je to Keiko Okabe, njegova prva ljubav, žena kojoj nije ispunio dano obećanje. No, suncobran nije jedini predmet koji mu mnogo znači. Četrdeset godina poslije Henry će ući u podrum hotela Panama i potražiti stvari obitelji Okabe. Ta će ga potraga odvesti na putovanje koje će ga podsjetiti na žrtve koje je podnio za svoju obitelj, ljubav i domovinu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:21 am


Not made of wood

I got it bad and that ain't good.


- Duke Ellington, 1941.



HOTEL PANAMA

(1986.)


Stari Henry Lee stajao je kao ukopan u vrevi ispred Hotela Panama. Nekoliko znatiželjnih prolaznika koji su promatrali televizijsku ekipu sada se pretvorilo u pristojnu gomilu kupaca, turista i nekoliko djece s ulice nalik pankerima, koji su se pitali čemu takvo komešanje. Usred gomile stajao je Henry, držeći vrečice. Imao je osjećaj da se budi iz davno zaboravljenog sna. Iz sna koji je sanjao dok je bio dječak.
Staru znamenitost Seattlea posjetio je dvaput u životu. Prvi put je bilo kada je imao samo dvanaest godina, davne 1942., tijekom »ratnih godina«, kako ih je volio zvati. Čak je i tada stari hotel za samce stajao kao razdjelnica između Kineske četvrti Seattlea i Nihonmachija, Japanske četvrti. Dva uporišta tradicionalnog sukoba, gdje su kineski i japanski useljenici rijetko razgovarali, dok su njihova djeca, rođena u Americi, često zajedno šutala limenke na ulici. Hotel je uvijek bio savršen biljeg. Savršeno sastajalište – gdje se nekoć sastao s ljubavi svog života.
Drugi put bilo je danas. Bila je 1986. godina, dakle, koliko – četrdeset i nešto godina poslije? Prestao je brojiti godine koje su odlazile u prošlost. Na kraju krajeva, između ta dva posjeta odigrao se cijeli njegov život. Brak. Rođenje nezahvalnog sina. Rak i pokop. Nedostajala mu je supruga, Ethel. Već je prošlo šest mjeseci od njezine smrti. Ali nije mu toliko nedostajala kako bi se očekivalo, koliko god to strašno zvučalo. Bilo je to više kao olakšanje.
Zdravstveno stanje bilo joj je loše – ne, još gore od toga. Rak u njezinim kostima potpuno ih je onesposobio – oboje – pomislio je.
Posljednjih sedam godina, Henry ju je hranio, kupao, pomagao joj je da ode na zahod kad je morala i vratiti se kad je bila gotova. Brinuo se o njoj danonoćno, sedam dana u tjednu. Marty, njegov sin, smatrao je da bi majku trebalo smjestiti u dom, ali Henry nije htio ni čuti za to. – Ne dok sam ja živ – rekao je Henry, opirući se. I to ne samo zato što je bio Kinez (iako je to pridonijelo njegovu opiranju). Konfučijev ideal poštovanja prema roditeljima bio je kulturološki ostatak koji Henryjeva generacija nije mogla lako odbaciti. Odgajali su ga da se osobno brine o voljenim osobama, a smjestiti nekoga u dom bilo je neprihvatljivo. Ono što njegov sin Marty nikad posve nije mogao razumjeti jest da u Henryjevu životu postoji praznina u obliku Ethel i da je bez nje osjećao samo usamljenost, hladnu i prodornu, dok su godine tekle kao krv iz rane koja nikad ne zacjeljuje.
Sada je zauvijek otišla. Morali smo je pokopati, pomislio je Henry, na tradicionalan kineski način, s prinošenjem hrane, posmrtnom odjećom i molitvama koje su trajale nekoliko dana – unatoč Martyjevu ustrajanju da je kremiraju. Bio je tako moderan. Išao je na savjetovanje i s majčinom se smrću suočio u nekoj grupi potpore. Razgovarati sa strancima zvučalo je isto kao razgovarati ni s kim, što je Henry znao iz prve ruke, iz vlastitog života. To je bilo tako samotno. Gotovo kao groblje Lake View, gdje je pokopao Ethel. Sada je imala prekrasan pogled na jezero Washington te je bila pokopana zajedno s ostalim kineskim uglednicima, poput Brucea Leeja. Ali, na kraju krajeva, ipak se svatko od njih nalazi u samotnom grobu. Sam zauvijek. Nije bilo važno tko su ti susjedi. Jer nikada nisu odgovarali.
Kad je pala noć, što se događalo, Henry je čavrljao sa svojom suprugom, ispitujući je kako joj je prošao dan. Naravno, nikad nije odgovarala. – Nisam lud ili nešto slično – rekao bi Henry nikome posebno – samo sam otvoren. Nikad ne znaš tko sve sluša. – Zatim bi se zaokupio podrezivanjem kineske palme i zimzelenog bilja – sobnih biljaka čije je smeđe lišće bilo dokaz mjeseci zanemarivanja. Ali sada je ponovno imao vremena. Imao je vremena brinuti se za nešto što će, za promjenu, ojačati.
Međutim, s vremena na vrijeme, zamarao se statistikom. Ne stopom smrtnosti od raka koji je pokosio njegovu dragu Ethel, Umjesto toga, mislio je na sebe i na njegovo preostalo vrijeme života izmjereno u nekoj aktuarskoj tablici životnog osiguranja. Imao je samo pedeset šest godina – bio je mlad čovjek po vlastitim mjerilima. No u Newsweeku je pročitao kako neizbježno dolazi do narušavanja zdravstvenog stanja u njegovim godinama nakon smrti partnera. Možda je sat ipak otkucavao? Nije bio siguran, jer kad je Ethel preminula, vrijeme je počelo teći jako sporo, bez obzira na sat.
Pristao je na prijevremenu mirovinu u Boeing Fieldu i sada je imao sve vrijeme svijeta na raspolaganju, ali nije ga imao s kime podijeliti. U hladnim jesenskim večerima nije imao s kime otići do pekarnice Mon Hei po yuet beng, mjesečeve kolačiće od mrkve.
Umjesto toga, nalazio se ovdje, sam u gomili stranaca. Čovjek između dva životna razdoblja, ponovno je stajao u podnožju Hotela Panama. Penjao se napuklim stubama od bijela mramora zbog kojih je hotel više nalikovao na prenoćište u art deco stilu. Zdanje se, kao i Henry, činilo zarobljenim između dvaju svjetova. Svejedno, svaki put kad bi prošao pokraj njega, Henry je bio nervozan i uzbuđen, kao i kad je bio dječak. Na tržnici je čuo neke glasine te je došetao iz videoteke u Ulici South Jackson. Isprva je mislio da se dogodila kakva nesreća zbog sve većeg broja ljudi. Ali nije ništa ni vidio ni čuo, sirene nisu zavijale, a svjetla nisu svijetlila.
Samo su se ljudi slijevali prema hotelu, kao da ih nosi plima i tjera ih naprijed, korak po korak.
Dok je Henry prilazio, vidio je kako stiže televizijska ekipa te je pošao za njom unutra. Gomila se razdvojila, znatiželjnici koji se stide kamera uljudno su se odmaknuli i oslobodili prolaz. Henry je išao za njima, oprezno koračajući kako nikoga ne bi nagazio ili pak kako netko njega ne bi nagazio, dok je osjećao kako se gomila ponovno naguravala iza njega. Na vrhu stuba, u predvorju, nova vlasnica hotela je izjavila: – Pronašli smo nešto u podrumu.
Što su pronašli? Možda neko tijelo? Ili kakav laboratorij za proizvodnju droge? Ma ne, da je hotel poprište kakva zločina, policajci bi to područje oblijepili trakom.
Prije nego što ga je preuzela nova vlasnica, hotel je od 1950. godine bio zakucan daskama, a u tim je godinama Kineska četvrt postala geto za tonge – bande iz Hong Konga i Makaa. Gradski blokovi južno od Ulice King danju su odisali šarmantnom otrcanošću, turisti se nisu obazirali na smeće i sluzave tragove na pločniku dok su promatrali ovule i zupce klasične arhitekture proteklih razdoblja. Djeca na ekskurzijama, odjevena u šarolike kapute i šešire, držala su se za ruke slijedeći miris hrane dok nisu došla do slasnog prizora patki s roštilja koje su visjele u izlogu, poput žarkih boja što se tope na suncu. Ali noću su se po ulicama i uličicama okupljali dileri i koščate sredovječne kurve koje su radile za malo trave. Pri pomisli kako se taj simbol njegova djetinjstva pretvara u improvizirano boravište narkomana ispunila ga je melankolija koju nije osjetio otkako je držao Ethelinu ruku i gledao je kako dugo i polako izdiše posljednji put.
Dragocjenosti kao da odlaze i nikad se ne vraćaju.
Kad je skinuo šešir i počeo se hladiti izlizanim obodom, gomila je krenula naprijed. Zabljesnule su bljeskalice. Stao je na vrhove prstiju i provirio preko ramena visokog izvjestitelja koji je stajao ispred njega.
Nova vlasnica hotela, mršava bjelkinja, malo mlađa od Henryja, popela se stubama držeći... kišobran? Otvorila ga je, a Henryjevo srce brže je zakucalo kad je shvatio što je to. Bio je to japanski suncobran, žarko crvene i bijele boje – s narandžastim koijem, šaranom koji je nalikovao na ogromnu zlatnu ribicu. Sa suncobrana su se raspršile čestice prašine, koje su letjele u zraku dok je vlasnica hotela pred fotoaparatima vrtjela krhki predmet. Još su dva muškarca donijela putni sanduk s naljepnicama iz stranih luka: Admiral Oriental Lines koji je plovio između Seattlea i Yokohame, Tokija. Na sanduku je velikim bijelim slovima pisalo prezime Shimizu. Otvorili su ga pred očima znatiželjne gomile. U njemu se nalazila odjeća, albumi i staro električno kuhalo za rižu.
Nova vlasnica hotela objasnila je da je u podrumu pronašla stvari trideset sedam japanskih obitelji koje su, pretpostavila je, prognane. Njihove su stvari skrivene i nikad im nisu vraćene – bila je to vremenska kapsula iz ratnih godina.
Henry je u tišini zurio dok se gore dovlačila mala parada drvenih sanduka i kožnatih kofera, a gomila ljudi čudila se nekoć dragocjenim stvarima koje su se u njima nalazile: bijela haljina za prvu pričest, potamnjeli srebrni svijećnjaci, košara za piknik – predmeti koji su skupljali prašinu, netaknuti četrdeset i nešto godina. Čuvani za sretnija vremena koja nikad nisu došla.
Što je više Henry razmišljao o pohabanim starim sitnicama, o zaboravljenom blagu, to se više pitao bi li ondje mogao pronaći svoje slomljeno srce, skriveno među nepreuzetim stvarima iz drugog vremena. Zabijeno daskama u podrumu oronulog hotela. Izgubljeno, ali nikad zaboravljeno.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:31 am



My poor heart is sentimental


MARTY LEE

(1986.)


Henry je napustio gomilu kod Hotela Panama i odšetao do svojega doma na Beacon Hillu. Dom mu nije bio toliko daleko da bi imao slikovit pogled na Aveniju Rainier, nego se nalazio u malo razumnijoj četvrti ulicu dalje od Kineske četvrti. Bio je to skroman četverosobni dom s podrumom – još uvijek nedovršen. Namjeravao ga je dovršiti kad njegov sin Marty ode na fakultet, ali Ethelino stanje se pogoršalo i novac koji su štedjeli za crne dane potrošen je na bujicu računa za liječenje, što je trajalo gotovo cijelo desetljeće. Zdravstveno osiguranje uskočilo je pri kraju, baš na vrijeme, te bi pokrilo i dom, ali Henry nije htio odstupiti od svog zavjeta: brinut će se za svoju suprugu u dobru i zlu. Osim toga, tko bi posljednje dane svog života htio provesti u nekoj državnoj ustanovi koja izgleda kao zatvor u kojem su svi osuđeni na smrt?
Prije nego što si je Henry uspio odgovoriti na pitanje, Marty je dvaput pokucao na ulazna vrata i odmah ušao, pozdravivši ga usputno s: – Kak' si, tata – i smjesta pošao prema kuhinji. – Odmah ću doći, nemoj se dizati, samo idem po piće... hodao sam cijelim putem od Capitol Hilla. Malo vježbe, znaš, što ni tebi ne bi škodilo, mislim da si se malo udebljao otkako je mama umrla.
Henry je pogledao u trbuh i malo utišao televizor. Gledao je vijesti kako bi čuo štogod o današnjem otkriću u Hotelu Panama, ali nije ništa doznao. Sigurno je bilo mnogo drugih vijesti. U krilu mu je bila hrpa starih albuma i nekoliko školskih godišnjaka, umrljanih, s mirisom po plijesni od vlažnog zraka u Seattleu koji je hladio betonske ploče u Henryjevu vječito nedovršenom podrumu.
On i Marty nisu mnogo razgovarali od pokopa. Marty je bio zaokupljen studijem kemije na Sveučilištu u Seattleu, što je bilo dobro, jer zbog toga nije upadao u nevolje. Ali zbog studija je i manje bio prisutan u Henryjevu životu, što je bilo prihvatljivo dok je Ethel bila živa, no sada je zbog toga praznina u Henryjevu životu bila još veća – kao da stoji na jednoj strani kanjona, viče i neprestano čeka da mu se vrati jeka koja se nikad ne vraća. Kad bi Marty i svratio, činilo se kao da ga posjećuje samo kako bi oprao rublje, ulaštio auto ili izmuzao novac od oca – a Henry mu ga je uvijek davao, nikada ne pokazavši uznemirenost.
Pomaganje Martyju da plati studij bila je druga crta bojišnice za Henryja, ako je briga o Ethel bila prva. Unatoč maloj stipendiji, Marty je i dalje trebao studentski kredit kako bi si platio školovanje, no Henry je izabrao prijevremeni odlazak u mirovinu iz Boeinga kako bi se stalno mogao brinuti o Ethel – na papiru, na svoje ime imao je mnogo novca. Činilo se da je uistinu imućan. Zajmodavci su smatrali da Marty dolazi iz obitelji s pristojnim bankovnim računom, ali oni nisu plaćali račune za liječenje. Kad mu je majka preminula, još je bilo dovoljno da se pokriju troškovi pristojnog pokopa, troškovi koje je Marty smatrao nepotrebnima.
Henry također nije htio reći Martyju za drugi hipotekarni kredit – koji je podigao nakon što je studentski kredit presušio, kako bi ga mogao iškolovati. Zašto da se brine? Zašto da bude pod takvim pritiskom? Škola je sama po sebi vrlo teška. Kao bilo koji dobar otac, za svog je sina želio samo najbolje, čak i ako nisu baš mnogo razgovarali.
Henry je i dalje zurio u albume, izblijedjeli podsjetnik na njegove školske dane, tražeći nekoga koga nikad neće pronaći.
Pokušavam ne živjeti u prošlosti, pomislio je, no, tko zna, ponekad prošlost živi u meni. Skinuo je pogled sa slika kako bi gledao Martyja kako ležerno dolazi s visokom čašom ledenoga zelenog čaja. Na trenutak je sjeo na kauč, ali onda se premjestio u majčin izlizani naslonjač od umjetne kože koji je stajao točno nasuprot Henryju, koji se osjećao bolje što vidi nekoga... bilo koga na Ethelinu mjestu.
– Zar više nema ledenog čaja? – upitao je Henry.
– Nema – odgovorio je Marty – a posljednju čašu ostavio sam tebi, tata. – Stavio ju je pokraj Henryja, na podmetač od žada. Henry je shvatio koliko je u mjesecima nakon pokopa sebi dopustio da postane star i ciničan. Nije bio problem u Martyju. Bio je problem u njemu – trebao bi više izlaziti. Danas je bio dobar početak.
Čak i shvativši to, Henry je uspio samo promrmljati: – Hvala.
– Oprosti što nisam baš svraćao u posljednje vrijeme, ispiti su me ubijali, a osim toga nisam htio trošiti uzalud sav taj teško zarađen novac koji ste mi ti i mama dali kako biste mi uopće omogućili školovanje.
Sada je Henry osjećao kako mu se lice crveni od krivnje dok se bučna stara peć gasila kako bi se kuća malo rashladila.
– U stvari, donio sam ti mali znak zahvalnosti. – Marty mu je dao malu omotnicu lai see, žarko crvenu, sa sjajnom zlatnom naljepnicom sprijeda.
Henry je uzeo dar objema rukama. – Omotnica s novcem za sreću... ti to meni vraćaš novac?
Sin mu se nasmiješio i podigao obrve. – Na neki način.
Nije bilo bitno što se nalazilo unutra. Henry je bio dirnut sinovom pažljivošću. Dodirnuo je zlatni pečat. Na njemu se nalazio kantonski znak za blagostanje. Unutra se nalazio preklopljen komad papira, Martyjeva svjedodžba. Prošao je s 4,0.
– Diplomirao sam summa cum laude, što znači s najvećom pohvalom.
Nastupila je tišina, čulo se samo brujanje prigušenog televizora. – Jesi li dobro, tata?
Henry je obrisao kutak oka žuljevitom rukom. – Možda ću sljedeći put ja od tebe posuditi novac – odgovorio je.
– Ako ikad budeš htio završiti faks, drage volje ću ti dati lovu, tata... imat ćeš stipendiju.
Stipendija. Ta je riječ imala posebno značenje za Henryja, i to ne samo zato što nikad nije završio fakultet – iako bi i to mogao biti razlog. Godine 1949. odustao je od studija na Sveučilištu Washington kako bi izučio za tehničkog crtača. Program koji se nudio u Boeingu bila je izvrsna prilika, ali duboko u duši, Henry je znao pravi razlog za odustajanje – onaj bolni. Teško mu je bilo uklopiti se. Osjećaj izoliranosti koji ga je pratio sve te godine. Nije se baš radilo o pritisku vršnjaka. Više o odbacivanju.
Dok je gledao godišnjak iz šestog razreda, prisjetio se svega što je mrzio i volio u školi. Čudna lica neprestano su mu se vrtjela mislima, poput kakvoga starog filmskog žurnala. Neljubazni pogledi neprijatelja sa školskog dvorišta, u velikom kontrastu s njihovim nevinim osmijesima na slikama iz godišnjaka. U jednom stupcu pokraj ogromne slike razreda nalazio se popis imena onih koji »nisu bili na slici«. Henry je svoje ime pronašao na tom popisu: da, uistinu ga nije bilo u tim nizovima nasmiješene djece. No bio je ondje tog dana. Cijeli dan.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:32 am



JA SAM KINEZ

(1942.)


Mladi Henry Lee prestao je razgovarati s roditeljima kad je imao dvanaest godina. Ne zbog nekog djetinjastog inata, nego zbog toga što su mu oni tako rekli. Ili je barem tako izgledalo. Zamolili su ga – ne, rekli su mu – da prestane govoriti kineskim, njihovim materinskim jezikom. Bilo je to 1942. godine, a oni su silno željeli da on nauči engleski. A zbog toga je Henry bio još zbunjeniji kad mu je otac na košulju koju je nosio u školi pričvrstio dugme s natpisom: »Ja sam Kinez.« To je bilo apsurdno. To nije imalo smisla, pomislio je. Mog je oca napokon nadvladao ponos.
– M-ming bak? – pitao je Henry na savršenom kantonskom. – Ne razumijem.
Otac ga je ošamario. U stvari, to je bio blag udarac, kako bi mu usmjerio pozornost. – Nema više. Samo pričaš svoj američki. – To je izgovorio na kineskom engleskom.
– Ne razumijem – rekao je Henry na engleskom.
– Što? – upitao ga je otac.
– Ako ne smijem govoriti kineski, zašto moram nositi ovo dugme?
– Što kaže? – Otac se okrenuo prema majci, koja je virila iz kuhinje. Zbunjeno ga je pogledala i samo slegnula ramenima te se vratila kuhanju – mirisalo je na kolač od vodenog kestena. Otac se ponovno okrenuo prema Henryju te mu odmahnuo da ode u školu.
Kako Henry nije ništa smio pitati na kantonskom, a njegovi roditelji gotovo da nisu razumjeli engleski, nije ništa pitao, uzeo je ručak i školsku torbu te se spustio u Kinesku četvrt, na slani zrak Seattlea koji je mirisao po ribi.
Ujutro je cio grad oživio. Muškarci u majicama prljavim od ribe vukli su sanduke s bakalarom i kante sa školjkama, napola prekrivenim ledom. Henry je prolazio, slušajući kako se muškarci svađaju na nekom kineskom dijalektu koji čak ni on nije razumio.
Ulicom Jackson nastavio je hodati prema zapadu, pokraj štanda s cvijećem i gatare koja je prodavala srećke, umjesto da je išao prema istoku u smjeru kineske škole, koja je bila samo tri bloka dalje od stana na drugom katu u kojem je živio s roditeljima. Tijekom njegove uobičajene jutarnje šetnje, izravno se susretao s nekoliko desetaka djece svojih godina, koja su išla u suprotnom smjeru.
– Baak gwai! Baak gwai! – vikali bi, iako su neki samo pokazivali prstom i smijali se. To je značilo »bijeli vrag« – izraz koji se inače koristio za bijelce, i to sam ako su stvarno zaslužili da ih se vrijeđa. Međutim, neka djeca su se sažalila nad njim, obično ona s kojom je prije išao u razred i koja su mu nekoć bili prijatelji. Djeca koju je poznavao od prvog razreda, poput Francisa Lunga i Harolda Chewa. Oni su ga samo zvali Casper, po dobrom duhu. Barem ga nisu zvali Herman i Katnip\'7b1\'7d.
Možda to tome služi, pomislio je Henry, dok je gledao smiješno dugme na kojem je pisalo: »Ja sam Kinez.« Hvala, tata, zašto mi jednostavno na leđa nisi stavio natpis »Udari me«?
Henry je ubrzao korak te je napokon skrenuo iza ugla i krenuo prema sjeveru. Na pola puta do škole, uvijek je zastao pokraj željeznih vrata u Ulici South King, gdje je dao svoj ručak Sheldonu, saksofonistu koji je bio dvostruko stariji od Henryja i koji je na uglu svirao za turiste i sitniš. Unatoč dobrom poslovanju Boeing Fielda, blagostanje nije zahvatilo lokalne umjetnike poput Sheldona. Bio je profinjeni svirač džeza, čije siromaštvo nije imalo toliko veze s njegovim glazbenim sposobnostima koliko s bojom njegove kože. Henryju se odmah svidio. Ne zato što su obojica bili izopćeni, iako bi, kad bi bolje razmislio o tome, i tu moglo biti malo istine – ne, svidio mu se zbog glazbe koju je svirao. Henry nije znao što je to džez, znao je samo da je to nešto što njegovi roditelji ne slušaju i zato mu se još više sviđao.
– Lijepo ti je to dugme, mladiću – rekao je Sheldon dok je postavljao kovčeg za svoj jutarnji nastup. – To je vraški dobra ideja, s obzirom na Pearl Harbor i to.
Henry je pogledao u dugme na košulji; već ga je zaboravio. – Očeva ideja – promrmljao je. Njegov je otac mrzio Japance. Ne zbog toga što su potopili USS Arizonu – mrzio ih je zato što su posljednje četiri godine neprestano bombardirali Chongqing. Henryjev otac nikad nije bio ondje, ali je znao da je privremeni glavni grad Čang Kai-šeka već postao najbombardiraniji grad u povijesti.
Sheldon je kimnuo i lupnuo po metalnoj posudi koja je virila iz Henryjeve školske torbe. – Što ima danas za ručak?
Henry mu je predao posudu s ručkom. – Isto kao i uvijek. – Sendvič s jajima i maslinama, mrkva i nashi kruška. Barem mu je majka bila dovoljno ljubazna da mu spakira američki ručak.
Sheldon se nasmiješio i pokazao svoj veliki zlatan zub. – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim.
Od drugog dana u Osnovnoj školi Rainier, Henry je svoj ručak davao Sheldonu. Tako je bilo sigurnije. Henryjev otac bio je naočigled uzbuđen kad mu je sin prihvaćen u bjelačku školu na drugom kraju Yesler Waya. Bio je to trenutak ponosa u životu Henryjevih roditelja. Neprestano su o tome pričali prijateljima na ulici, na tržnici te u Dobrotvornoj udruzi Bing Kung, gdje su subotom išli igrati bingo i mah-jongg. – Dobio je stipendiju – bilo je sve što je ikad od svojih roditelja čuo na engleskom.
Ali Henry nije bio ni izbliza tako ponosan. Njegov osjećaj straha pretvorio se u puku borbu za preživljavanjem. Zbog toga je Henry, nakon što ga je prvog dana škole Chaz Preston pretukao zbog ručka, svaki dan davao ručak Sheldonu. Osim toga, ostvario je i malu dobit na toj transakciji, jer je s dna Sheldonova kovčega na putu kući uvijek uzeo pet centa. Henry je jednom na tjedan od novozarađenog novca za ručak majci kupovao crveni ljiljan, njezin najdraži cvijet, jer se malo osjećao krivim zato što nije pojeo ono što je ona pripremila s puno ljubavi, ali uvijek je to nadoknadio cvijetom. Od čega si kupio cvijet? – pitala bi na kineskom. - Sve je na rasprodaji, danas je posebna ponuda. – Smislio bi neku ispriku na engleskom, pokušavajući objasniti odakle cvijet i dodatni sitniš koji je uvijek donosio nakon što je obavio kupnju na tržnici. Rekao bi to brzo te je bio prilično siguran da ga neće razumjeti. Njezin zbunjen izraz lica prerastao bi u zadovoljno prihvaćanje dok bi kimala i stavljala sitniš u torbu. Engleski nije mnogo razumjela, ali Henry je vidio da cijeni njegove navodne sposobnosti cjenkanja.
Kad bi mu se barem problemi u školi riješili tako lako. U Henryjevu slučaju, stipendija nije imala mnogo veze s naukom, ali je zato bila usko povezana uz rad. Srećom, naučio je brzo raditi. Morao je. Osobito poslove neposredno prije ručka – jer su ga uvijek puštali deset minuta ranije. Dovoljno da dođe do kantine, gdje bi navukao uštirkanu bijelu pregaču koja mu je prekrivala koljena te bi posluživao ručak drugoj djeci. Tijekom nekoliko prošlih mjeseci, naučio je začepiti usta i ne obazirati se na izazivanje – osobito od nasilnika poput Willa Whitwortha, Carla Parksa i Chaza Prestona.
A gospođa Beatty, kuharica, nije mu mnogo pomagala. Bila je naduvena, nosila je mrežicu za kosu i bila je živi primjer značenja jedne od Henryjevih najdražih američkih riječi: ženska. Kuhala je doslovno od ruke, sve je mjerila svojim prljavim, naboranim ručerdama. Njezine debele podlaktice samo su bile dokaz da nikad nije koristila električni mikser. No, kao pas u kućici koji ne želi obaviti nuždu na istome mjestu gdje spava, tako ni ona nikad nije jela svojih ruku djelo. Umjesto toga, uvijek je donosila ručak. Čim bi Henry povezao pregaču, ona bi skinula mrežicu i nestala s posudom s ručkom i kutijom Lucky Strikea.
Stipendija u kantini značila je da Henry nikad nije izašao tijekom odmora. Nakon što je zadnji učenik pojeo, Henry bi u skladištu pojeo breskve iz limenke, sam, okružen nagomilanim zalihama umaka od rajčice i voćnih salata.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:33 am



ZASTAVNICI

(1942.)


Henry nije znao što je više frustrirajuće – neprestano zadirkivanje u školskoj kantini ili neugodna tišina u malom stanu u Canton Alleyju, gdje je živio s roditeljima. Svejedno, kad je došlo jutro, Henry je jezičnu barijeru pokušao iskoristiti što bolje dok je obavljao uobičajenu rutinu.
– Jou san. – Roditelji su ga pozdravili rekavši »dobro jutro« na kantonskom.
Henry se nasmiješio i na najboljem engleskom rekao: – Otvorit ću si kišobran u hlačama. – Otac je ozbiljno kimnuo u znak odobrenja, kao da je citirao neku dubokoumnu mudrost zapadnjačke filozofije. Savršeno, pomislio je Henry, eto što se događa kad sina pošalješ na stipendiju. Prigušivši smijeh, pojeo je doručak – malu piramidu ljepljive riže sa svinjetinom i gljivama Judino uho. Majka ga je pažljivo promatrala, kao da zna što namjerava, iako nije razumjela što je rekao.
Kad je Henry tog jutra zašao za ugao i krenuo prema glavnim stubama Osnovne škole Rainier, primijetio je da su dva poznata lica iz njegova razreda imala dužnost postaviti zastavu. Na toj su dužnosti zavidjeli svi dječaci iz šestog razreda, ali i nekoliko djevojčica, kojima nije bilo dopušteno postavljati zastavu, iz nekih razloga koji Henryju nisu bili poznati.
Prije prvog zvona, dvojica dječaka uzeli bi zastavu s trokutastog stalka iz tajništva i krenuli prema jarbolu ispred škole. Ondje bi je pažljivo odmotali, pazeći da nijedan dio ne dodirne tlo, jer se zastava koja je na taj način bila oskvrnuta odmah morala zapaliti. Tako se barem govorkalo; ni Henry ni bilo koje drugo dijete nije se sjećalo da se takvo što ikada dogodilo. No prijetnja je bila legendarna. Zamišljao je zamjenika ravnatelja Silverwooda, zdepastoga, hroptavog starog medvjeda kako na parkiralištu pali zastavu dok zapanjeni profesori promatraju – a potom račun šalje nespretnom dječaku odgovornom za incident. Roditelji bi mu sigurno bili toliko posramljeni da bi se preselili u neko predgrađe i promijenili si prezime zato da ih nitko više nikada ne pronađe.
Nažalost, Chaz Preston i Denny Brown, kojima je dodijeljena dužnost postavljanja zastave, najvjerojatnije se neće tako skoro nikamo maknuti, bez obzira na to što naprave. Obojica su bili iz istaknutih lokalnih obitelji. Dennyjev otac bio je odvjetnik ih sudac ili takvo što, dok je Chazova obitelj posjedovala nekoliko stambenih zgrada u centru. Za Dennyja se nije moglo reći da je Henryjev prijatelj, ali Chaz je bio prava prijetnja. Henry je uvijek mislio kako će Chaz završiti kao utjerivač dugova njegove obitelji. Volio je zastrašivati druge. Toliko je bio opak, da su ga se drugi nasilnici bojali.
– Hej, Tojo, zaboravio si odati počast zastavi - viknuo je Chaz.
Henry je nastavio hodati prema stubama, pretvarajući se da nije čuo. Zašto je njegov otac mislio da je pohađanje ove škole tako dobra ideja, Henryju nikad neće biti jasno. Krajičkom oka gledao je kako Chaz pričvršćuje zastavu i vuče se prema njemu. Henry je ubrzao korak, kako bi došao u zaklon škole, ali Chaz mu je prepriječio put.
– Ah, pa da, vi Japanci ne odajete počast američkoj zastavi, zar ne?
Henry nije znao što je gore, to što su se namjerili na njega zato što je Kinez ili to što ga napadaju da je Japanac. Iako je Tojo, premijer Japana, bio poznat kao »Žilet« zbog oštrih legalističkih stajališta, Henry je samo poželio da je dovoljno oštar da izostane iz škole kad su učenici iz njegova razreda govorili o žutoj opasnosti. Njegova učiteljica, gospođa Walker, koja se rijetko obraćala Henryju, nije prekidala neprimjerene i neprikladne primjedbe. I ni jednom ga nije pozvala na ploču da riješi matematički zadatak, misleći da ne razumije engleski – iako su joj njegove sve bolje ocjene trebale to pokazati, barem malo.
– Neće se tući s tobom, on je žuta kukavica. Osim toga, samo što nije zvonilo. – Denny se rugao Henryju i ušao unutra.
Chaz se nije pomaknuo.
Henry je pogledao nasilnika koji mu je prepriječio put, ali nije ništa rekao. Naučio je da treba začepiti usta. Većina učenika iz njegova razreda ga je ignorirala, no onima koji su ga počeli naguravati postalo bi dosadno kad on ne bi odgovarao. Onda se sjetio dugmeta koje mu je otac stavio te ga je pokazao Chazu.
– »Ja sam Kinez« – naglas je pročitao Chaz. – Meni je to isto, ništarijo, svejedno ne slavite Božić, zar ne?
Zvonilo je.
– Ho-ho-ho – odgovorio je Henry. Toliko o držanju jezika za zubima, pomislio je. Mi slavimo Božić, kao i Cheun Jit, lunarnu Novu godinu. Ali ne, dan napada na Pearl Harbor nije praznik.
– Imaš sreće što ne smijem zakasniti jer bi mi oduzeli dužnost podizanja zastave – rekao je Chaz prije nego što je zakoračio prema Henryju, koji se nije ni pomaknuo. Zatim je Henry promatrao nasilnika kako se povlači i ulazi u zgradu. Napokon je izdahnuo i praznim hodnikom krenuo prema učionici gospođe Walker, koja ga je, kad je došao, prekorila zbog kašnjenja i kaznila ga sa sat vremena školskog zatvora. Henry je bez riječi prihvatio kaznu. Nije ni trepnuo.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:33 am



KEIKO

(1942.)


Kad je Henry tog poslijepodneva stigao u školsku kuhinju, ugledao je novo lice, no kako je bilo okrenuto prema hrpi poslužavnika umrljanih flekama od cikle, nije mogao mnogo vidjeti. No očito je bilo riječ o djevojčici, vjerojatno njegova godišta, njegove visine. Skrila se iza dugačkih šiški i crnih pramenova kose koji su joj uokvirivali lice. Špricala je poslužavnike vrućom, kipućom vodom te ih slagala na stalak za posuđe, jedan po jedan. Dok se polako okretala prema Henryju, on je primijetio njezine uske jagodične kosti, savršenu kožu, glatku, bez pjegica kojima su bila prošarana lica drugih djevojčica u školi. Ali najupečatljivije od svega bile su njezine nježne oči boje kestena. Na trenutak, Henry se mogao zakleti da je osjetio miris poput jasmina, slatki i tajanstveni miris izgubljen u masnom vonju kuhinje.
– Henry, ovo je Keiko, upravo je premještena u Rainier, ali dolazi iz tvog dijela grada. – Gospođa Beatty, kuharica, kao da je novu djevojčicu smatrala još jednim dijelom kuhinjske mašinerije pa joj je bacila pregaču i gurnula je pokraj Henryja, iza pulta za posluživanje. – Do đavola, kladim se da ste vas dvoje u rodu, zar ne? – Koliko je to već puta čuo?
Gospođa Beatty nije tratila ni sekundu te je izvadila upaljač Zippo, jednom rukom zapalila cigaretu i odlutala sa svojim ručkom. – Zovite me kad budete gotovi – rekla je.
Kao većina dječaka njegovih godina, Henryju su se sviđale cure mnogo više nego što si je mogao priznati – ili, bolje rečeno, nego što je to mogao pokazati, osobito pred drugim dječacima koji su pokušavali biti kul, kao da su djevojke neka nova, neobična vrsta. I dok je radio ono što mu je prirodno došlo – trudio se koliko je mogao biti ravnodušan, u sebi je bio ushićen što u kuhinji ima jedno ljubazno lice. – Ja sam Henry Lee. Iz Ulice South King.
Neobična je djevojčica prošaptala: – Ja sam Keiko.
Henry se pitao kako to da je prije nije vidio u svojoj četvrti. Možda je njezina obitelj tek došla. – Kakvo je to ime Kay-Ko?
Uslijedila je stanka. Zatim je zazvonilo zvono za ručak. Počela su udarati vrata niz hodnik.
Skupila je dugačku crnu kosu i povezala je vrpcom. – Keiko Okabe – rekla je, vežući pregaču i čekajući reakciju.
Henry je bio zaprepašten. Ona je bila Japanka. Kad je sklonila kosu s lica, jasno je to vidio. I izgledalo je kao da joj je neugodno. Što je radila ovdje?
Ukupan zbroj Henryjevih prijatelja Japanaca rimovao se s riječju mula. Njegov otac to ne bi dopustio. On je bio kineski nacionalist i to prilično gorljiv u mlađim danima, kako je rekla Henryjeva majka. U ranim tinejdžerskim godinama, njegov je otac bio domaćin slavnom revolucionaru Sun Jat-senu kada je došao u posjet Seattleu kako bi prikupio novac za pomoć mladoj vojsci Kuomintanga u borbi protiv Mandžuraca. Prvo im je pomogao ratnim obveznicama, a kasnije dajući im potporu da otvore pravi ured. Zamisli samo, ured za kinesku vojsku, malo dalje u ulici. Ondje je Henryjev otac bio zaokupljen skupljanjem tisuća dolara za borbu protiv Japanaca u domovini. Njegovoj domovini, ne mojoj, pomislio je Henry. Napad na Pearl Harbor bio je strašan i neprihvatljiv, naravno, ali nije bio ništa u usporedbi s bombardiranjem Šangaja i pokoljem u Nanjingu – barem je tako govorio njegov otac. Henry, pak, nije znao ni pronaći Nanjing na karti.
No svejedno nije imao ni jednoga jedinog prijatelja Japanca, iako je japanske djece njegove dobi bilo dvostruko više nego kineske i živjeli su samo nekoliko ulica dalje. Henry se uhvatio kako zuri u Keiko, a njezine nervozne oči kao da su prepoznale njegovu reakciju.
– Ja sam Amerikanka – rekla je u svoju obranu.
Nije znao što da kaže pa se usredotočio na hordu gladne djece koja je dolazila. – Bolje da se prihvatimo posla.
Skinuli su poklopce s toplih kupki, zgrozili se nad smradom i užasnuto se pogledali. Unutra je bila smeđa masa nalik špagetima. Keiko je izgledala kao da će povratiti. Henry, koji je bio naviknuo na odvratan smrad, nije se ni pomaknuo. Jednostavno joj je pokazao kako da izvadi masu pomoću stare grabilice za sladoled, dok su pjegavi, kratko ošišani dječaci, čak i oni mlađi, govorili: – Gle, kosooki si je doveo curu... Još chop sueyja, molim!
U najgorem slučaju su im se izrugivali, a u najboljem su se podsmjehivali i sumnjičavo ih gledali. Henry je šutio, ljutit i osramoćen kao i uvijek, pretvarajući se da ne razumije. Bila je to laž u koju je htio vjerovati – barem samo u svrhu samoobrane. Keiko je slijedila njegov primjer. Trideset minuta stajali su jedno pokraj drugoga, povremeno se pogledavali i smijuljili se dok su posluživali velike porcije splačine gospođe Beatty dječacima koji su ih najviše zadirkivali ili pak crvenokosoj djevojčici koja je kutke očiju povukla prema gore i iskesila zube.
– Gle, ni ne govore engleski! – zacičala je.
On i Keiko smješkali su se jedno drugome dok nisu poslužili posljednjeg učenika pa oprali i spremili sve poslužavnike i posuđe. Zatim su zajedno ručali, podijelivši limenku krušaka u skladištu.
Henryju su tog dana kruške bile osobito ukusne.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:34 am




ŠETNJA KUĆI

(1942.)


Tjedan nakon što je došla Keiko, Henry je uplovio u novu rutinu. Zajedno bi ručali, a zatim bi se poslije škole sastali pokraj domarova ormara kako bi obavili drugi dio radnih dužnosti. Jedno pokraj drugoga brisali bi ploče, praznili koševe i prašili krpe za brisanje ploča udarajući ih o stari panj iza škole, Nije bilo loše. Keiko mu je upola smanjila posao koji je prije radio sam, a i uživao je u njezinu društvu – iako je bila Japanka. Osim toga, dok je on obavljao razne dužnosti poslije škole, ostala djeca imala su dovoljno vremena da sjednu na bicikl ili u autobus i krenu kući mnogo prije nego što je on zakoračio u školsko dvorište. Barem je tako trebalo biti.
Ali danas, dok je držao vrata da Keiko prođe kad su izlazili iz zgrade, Chaz je stajao na dnu stuba. Sigurno je propustio autobus, pomislio je Henry. Ili je možda osjetio tračak sreće otkako je Keiko stigla. Možda je uočio značajan pogled ili osmijeh. Čak i ako je došao ovamo da mi pokaže svoje, pomislio je Henry, to je u redu, samo da ne naudi njoj.
On i Keiko počeli su silaziti i prolaziti pokraj Chaza, a Henry je išao prvi kako bi stao između nje i nasilnika. Dok su silazili, Henry je i te kako shvatio da je njegov suparnik za glavu viši od njih dvoje. – A kamo si ti krenuo?
Chaz je trebao biti u višem razredu, ali pao je – dvaput. Henry je dugo mislio da je namjerno pao kako bi i dalje mogao vladati svojim kraljevstvom šestog razreda. Zašto da se odrekne toga i bude nitko i ništa u osmom razredu?
– Pitao sam: »Kamo si ti krenuo, ljubitelju Japanaca?«
Keiko je baš htjela nešto reći, ali Henry ju je prostrijelio pogledom, zagrlio je i natjerao da hoda.
Chaz je stao ispred njih. – Znam da razumiješ sve što kažem, vidio sam vas kako razgovarate poslije škole.
– I? – rekao je Henry.
– I. – Chaz ga je uhvatio za ovratnik i privukao ga prsima, tako blizu da je Henry mogao osjetiti što je ručao – luk i mlijeko u prahu, još prisutni u njegovu dahu. – A kako bi bilo da te ja onesposobim za razgovor? Kako bi ti se to sviđalo?
– Prestani! – povikala je Keiko. – Pusti ga!
– Ostavi malog na miru, Charlie – umiješala se gospođa Beatty dok je silazila stubama i palila cigaretu. Sudeći po njezinoj nonšalantnosti, Henry je zaključio da je već navikla na Chazove poremećaje u ponašanju.
– Ja se zovem Chaz.
– E pa Chaz, dušo, ako naudiš tom malom, preuzet ćeš njegovo mjesto u kuhinji, shvaćaš? – To je rekla na takav način da je gotovo zvučalo da joj je stalo. Gotovo. Oštar pogled na njezinu licu pokolebao je Chaza. Pustio je Henryja, srušivši ga na tlo – no prije toga je s Henryjeve košulje otrgnuo dugme s natpisom »Ja sam Kinez« i ostavio poderani trag. Chaz ga je pričvrstio na svoj ovratnik i iskesio se Henryju prije nego što je napokon otišao, vjerojatno u potrazi za novom žrtvom.
Keiko je pomogla Henryju ustati pa mu dala njegove knjige. Kad se okrenuo zahvaliti gospodi Beatty, ona je već bila otišla. Nije se čak ni pozdravila. Svejedno hvala. Zar joj je bilo stalo do nasilja na školskom igralištu ili je samo štitila svoju ispomoć u kuhinji? Henry nije bio siguran. Obrisao je hlače i potisnuo tu pomisao.
Nakon zajedničkog tjedna u kuhinji, nije mogao zamisliti da bude još frustriraniji ili osramoćeniji. Kakvo iznenađenje. Ali ako ga je Keiko i smatrala manje vrijednim nakon njihova okršaja s Chazom, to ničim nije pokazala. Čak mu je dodirnula ruku, misleći da će je uhvatiti dok su šetali, ali on je to zanemario. Inače se nije stidio djevojčica. No Japanka, to je bila prava opasnost – crvena zastava. Ili možda bijela zastava s velikim crvenim suncem. Moj bi otac pao mrtav, pomislio je. A u gradu bi nas netko mogao vidjeti. - Otpočetka ideš u Rainier? – upitala je. Primijetio je kako joj je glas staložen. Rekla je to jasno i jednostavno. Engleski je govorila mnogo bolje nego većina kineskih djevojčica koje je poznavao.
Odmahnuo je glavom. – Ne, tek od rujna. Moji roditelji mi žele omogućiti zapadnjačko školovanje, fakultet, umjesto odlaska u Kanton na kinesko školovanje, kamo odlaze sva ostala djeca iz moje četvrti. – Zašto?
Nije znao kako da to kaže. – Zbog ljudi poput tebe. – im je to rekao, osjećajući se loše zbog toga što je na taj način ispuhao svoje frustracije toga dana. Ali to je djelomično bila istina, zar ne? Krajičkom oka je promatrao kako odvezuje vrpcu u kosi. Dugački crni pramenovi spustili su joj se niz lice, a šiške su joj gotovo prekrile kestenjaste oči.
– Žao mi je. Nisi ti kriva. Radi se o tome da je japanska vojska napala provincije na sjeveroistoku. Bore se daleko od Kantona, no svejedno mi neće dati da idem. Većina djece iz mog dijela grada ide u kinesku školu, a zatim u Kinu. To je moj otac oduvijek planirao za mene. Uglavnom, do prošle jeseni. – Henry nije znao što bi još rekao.
– Znači, nisi rođen u Kini?
Ponovno je odmahnuo glavom i pokazao na First Hill, gdje se na rubu Kineske četvrti nalazila bolnica Columbus. – Ondje sam rođen.
Nasmiješila se. – I ja sam ondje rođena. Ja sam Japanka. Ali na prvome mjestu Amerikanka.
– Jesu li te roditelji naučili da to govoriš? – Ponovno je požalio kad je to izgovorio, bojeći se da je ponovno ne povrijedi. Na kraju krajeva, i njemu su njegovi roditelji rekli da govori isto to.
– Da. Jesu. Moj je djed došao odmah nakon velikog požara 1889. godine. Ja sam druga generacija.
– Jesu li te zato poslali u Rainier?
Prošli su pokraj crnih željeznih vrata Kineske četvrti i stigli u Nihonmachi. Henry je živio sedam blokova dalje i tu je bio samo jednom, kad se njegov otac trebao sastati s nekim na ručku u Hotelu Northern Pacific, na rubu japanske tržnice. Čak i tada, njegov je otac ustrajao da odu čim je doznao da je zgradu izgradio Niroku »Frank« Shitamae, lokalni japanski biznismen. Otišli su prije nego što je stigla hrana.
– Ne. – Stala je i pogledala oko sebe. – Evo zašto su me poslali.
Kamo god se okrenuo, svuda su bile američke zastave, u svakom izlogu, visjele su na svim vratima. Ali puno više izloga bilo je razbijeno, a na nekima su bile pribijene daske. Ispred njih, tri parkirna mjesta zauzelaje narančasta dizalica za javne radove. Bradati muškarac koji je stajao u košari skidao je znak s natpisom Ulica Mikado i postavljao novi s natpisom »Ulica Dearborn«.
Henry se prisjetio dugmeta koje mu je otac dao i dodirnuo poderan materijal iznad srca gdje se dugme nalazilo. Pogledao je Keiko i prvi puta toga dana, prvi puta u cijelom tjednu, izgledala je uplašeno.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:34 am



NIHONMACHI

(1942.)


Subote su za Henryja imale posebno značenje. Dok su druga djeca palila radio slušati Supermanove pustolovine na MBS-u, Henryje svoje poslove obavljao najbrže što je mogao i odjurio na ugao Ulice Jackson i Avenije Maynard. Da, naravno, i on je volio Čovjeka od čelika – koji dvanaestogodišnjak nije? Ali tijekom ratnih godina, pustolovine su bile, pa recimo, ne toliko pustolovne, Umjesto da se bori s robotima s drugih planeta, dijete s Kriptona provodilo je dane u razotkrivanju petokolonaša i japanskih špijuna, što Henryja baš i nije zanimalo.
No svejedno si je postavljao pitanja u vezi sa Supermanom. Godine 1942. glumac koji je dao glas Supermanu bio je tajna. Nitko nije znao tko je on. Nitko. A djeca su posvuda bila opsjednuta otkriti njegov pravi identitet. I tako, dok je Henry jurio niz ulicu, promatrao je ljude blage naravi koji su nosili odjela i naočale, kao Clark Kent, i pitao se posuđuje li netko od njih glas Supermanu.
Čak je promatrao i Kineze i Japance – nikad se ne zna.
Pitao se sluša li i Keiko Supermana subotom ujutro. Razmišljao je o tome da ode do Nihonmachija, kako bi ga malo istražio. Možda će naletjeti na nju. Četvrt sigurno nije tako velika?
Potom je čuo Sheldona kako svira u daljini te je pratio zvuk glazbe.
Subota je bila jedini dan u tjednu kad je mogao slušati Sheldona kako svira. Većinu dana kad bi Henry svratio poslije škole, u Sheldonovom kovčegu bilo bi oko dva ili tri dolara sitniša i tada bi se on već počeo pakirati. No subotom je bilo drukčije. Zbog svih turista koje je lako oduševiti, pomoraca, pa čak i mnoštva mještana koji su se slijevali niz Ulicu Jackson, subota je bila »dan isplate«, kako bi rekao Sheldon.
Tog jutra, kad je Henry stigao, stvorila se publika od možda dvadesetak ljudi, koji su se njihali i smiješili dok je njegov prijatelj svirao neki lagani džez-komad. Henry se progurao naprijed i sjeo na pločnik, uživajući u nevjerojatno sunčanom vremenu. Sheldon ga je vidio i namignuo mu, odsviravši bez greške.
Kad je završio, čuo se pljesak koji je potom iščeznuo, a mnoštvo ljudi se raspršilo i ostavilo za sobom gotovo tri dolara sitniša. Sheldon je na svoj kovčeg stavio malu rukom pisanu poruku na kojoj je pisalo: »Sljedeća izvedba za petnaest minuta«, te je uzeo kratak predah. Kako je duboko udahnuo, njegova široka prsa kao da su testirala mogućnosti njegove satenske majice. Na dnu je već nedostajalo jedno dugme.
– Dobra publika – rekao je Henry.
– Nije loše, uopće nije loše. Ali, vidi ti to samo, koliko klubova danas ima... konkurencija je jaka. – Sheldon je saksofonom pokazao niz znakova i reklama za noćne klubove koji su se nalazili s obje strane Ulice Jackson.
Henry je jednom prošao cijelim tim područjem i izbrojio ukupno trideset četiri kluba - uključujući Black & Tan, Rocking Chair, Ubangi, Colony Club i Jungle Temple. A to su bili tek službeni klubovi – oni koji su imali svjetleće neonske znakove da ih svi vide. No bilo je još bezbroj drugih skrivenih u podrumima i nusprostorijama. Njegov otac stalno se žalio na buku koja je dopirala iz njih.
Subotom navečer, Henry bi gledao kroz prozor i promatrao kako se mijenja slika ljudi koji prolaze. Danju su se svugdje mogla vidjeti azijska lica. Ali noću, broj ljudi se udvostručio i bili su to uglavnom bijelci odjeveni u najbolju odjeću za izlazak, koji su namjeravali provesti večer slušajući džez ili plešući. Ponekad bi subotom Henry čuo tihu glazbu iz daljine, ali majka mu nije voljela da spava uz otvoren prozor, kako se ne bi smrtno razbolio od prehlade ili upale pluća.
– Kako idu audicije? – upitao je Henry, znajući da Sheldon traži stalan posao navečer. Sheldon mu je dao iskaznicu. Na njoj je pisalo »Negro Local 493«.
– Što je to?
– Možeš li vjerovati? Učlanio sam se u sindikat. Bijeli glazbenici osnovali su svoj sindikat kako bi se pokušali domoći više posla, ali i svirači crnci osnovali su svoj i sad imamo više gaža nego što možemo odsvirati.
Henry baš nije shvatio što predstavlja ta članska iskaznica, ali Sheldon je izgledao ushićen pa je znao da su to sigurno dobre vijesti.
– Čak sam dobio i gažu zbog otkazivanja jednog svirača u Black Elks Clubu. To je večeras. Saksofonist koji tamo stalno svira završio je zbog nečega u zatvoru pa su nazvali sindikat koji je nazvao mene. Možeš li vjerovati? Ja da sviram u Black Elksu...
– S Oscarom Holdenom! – dovršio je Henry. Nikad ga nije čuo kako svira, ali vidio je njegove plakate svuda po gradu, a Sheldon je o njemu uvijek govorio ushićenim glasom kakvim se obično govori o junacima i legendama.
– S Oscarom Holdenom. – Sheldon je kimnuo, a potom odsvirao nekoliko sretnih taktova na saksofonu. – To je samo večeras, ali čuj, dobra je to gaža, s pravim čovjekom.
– Tako sam uzbuđen! – nasmiješio se Henry. – To su doista velike vijesti.
– Kad smo kod velikih vijesti, tko je ona djevojčica s kojom sam te vidio kako ideš kući, ha? Možda bih trebao znati nešto o tome?
Henry je osjetio kako mu se crvene obrazi. – Ona je... samo prijateljica iz škole.
– Aha. Nije li ti možda cura?
Henry se odmah počeo braniti. – Ne, ona je prijateljica Japanka. Roditelji bi me ubili kad bi doznali. – Pokazao je dugme na košulji, novo dugme koje ga je otac natjerao da nosi nakon što mu je ono otrgnuo Chaz.
– Ja sam Kinez. Ja sam Englez. Ja sam bilmez. Ja sam jedan pekmez. – Sheldon je odmahnuo glavom. – E pa, sljedeći put kad vidiš svoju prijateljicu Japanku, reci joj oai deki te ureshii desu.
– O aj deki tej u re ši dej su – oponašao je Henry.
– Blizu – to je kompliment na japanskom, a znači: »Kako si danas, ljepotice?«
– Ne mogu to reći – prekinuo ga je Henry.
– Ma reci, svidjet će joj se. Ja to govorim svim gejšama ovdje i one to uvijek dobro shvate, a osim toga bit će joj drago da si to rekao na njezinu materinskom jeziku. To je vrlo sofisticirano. Tajanstveno.
Henry je još nekoliko puta naglas ponovio tu rečenicu. I još nekoliko puta u sebi. Oai deki te ureshii desu.
– Zašto sad lijepo ne produžiš u Japansku četvrt i pokušaš to izreći... danas ionako ranije završavam – rekao je Sheldon. – Još jedan nastup i onda moram čuvati dah za večeras, za svoju veliku gažu pod reflektorima s Oscarom.
Henry je poželio da može gledati i slušati Sheldona kako svira sa slavnim džez-pijanistom. Poželio je vidjeti kako iznutra izgleda pravi džez-klub. Sheldon mu je rekao da se u većini klubova pleše, ali kad Oscar svira, onda ljudi samo sjede i slušaju. Toliko je bio dobar. Henry je volio zamišljati mračnu prostoriju u kojoj ljudi odjeveni u elegantna odjela i haljine drže čaše na nozi i slušaju glazbu koja dopire s osvijetljene pozornice, a hladna magla nadire sa studene crne vode.
– Znam da ćeš dobro svirati večeras – rekao je Henry okrećući se prema jugu u smjeru Japanske četvrti umjesto prema istoku u smjeru obiteljskoga stana.
Sheldon mu se nasmiješio i pokazao zlatan zub. – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim – rekao je i krenuo na sljedeću izvedbu.
Henry je vježbao rečenicu na japanskom, neprestano je ponavljajući dok je hodao – sve dok se lica na ulici od crnih i bijelih nisu pretvorila u japanska.
Japanska četvrt bila je veća nego što je Henry mislio – barem četiri puta veća od Kineske četvrti, a što je dalje šetao napučenim ulicama, to je bio svjesniji da bi moglo biti nemoguće pronaći Keiko. Naravno, otpratio ju je jednim dijelom od škole do kuće, ali to je bilo do ruba četvrti. Hodali bi do Plesne škole Hatsunekai, potom bi se pozdravili, a on bi gledao kako ona odlazi u smjeru Hotela Mount Fuji. Odande bi presjekao put do Ulice Jackson i South King prema svojemu domu. Dok je šetao po Aveniji Maynard, osjećao se kao da ga je netko smjestio u neki drugi svijet. Prolazio je pokraj japanskih banaka, brijača, krojača, pa čak i zubara i novinskih izdavača. Blještave neonske reklame svijetlile su i danju, a lampioni su visjeli na trijemu svake zgrade dok su se djeca igrala sličicama njihovih najdražih japanskih bejzbolskih momčadi.
Henry se smjestio na klupi i prolistao primjerak Japanese Daily Newsa od prethodnoga dana, a novine su, na njegovo iznenađenje, većinom bile napisane na engleskom. Knjižara Taishodo imala je rasprodaju zbog zatvaranja, a novije vlasnik preuzeo zlatarnicu Nakamura. Gledajući oko sebe, Henryju se učinilo da se puno lokala prodaje, a drugi su bili zatvoreni usred dana, što je imalo smisla, s obzirom na brojne članke u novinama koji su govorili o teškom stanju u Nihonmachiju. Navodno, posao nije dobro išao, čak i prije nego što se dogodio napad na Pearl Harbor – loše poslovanje potječe još od japanskog napada na Mandžuriju iz 1931. godine. Henry je tu godinu zapamtio samo zato što mu je otac toliko često spominjao rat u Kini. Kako je pisalo u jednom članku iz novina, Dobrotvorna udruga Chong Wa pozivala je na bojkot cijele japanske zajednice. Henry nije znao što je točno Chong Wa, bila je to neka vrsta odbora u Kineskoj četvrti poput Udruge Bing Kung – čiji je član bila njegova obitelj – ali veća i više politički orijentirana te nije obuhvaćala samo njegovu četvrt, nego cijelo područje i sve tonge – društvene mreže koje su ponekad sličile bandama. Njegov otac bio je njihov član.
Dok je Henry promatrao mnoštvo ljudi kako mili po ulicama, kupuje i igra se, njihova mnogobrojnost nijekala je postojanje teških vremena, bojkota i izloga zatvorenih daskama i prekrivenih zastavama. Dok se probijao ulicama, većina mještana nije se obazirala na njega, iako su neka japanska djeca pokazivala prstom na njega dok je prolazio i nešto govorila, ali ušutkali su ih roditelji. Neka crna lica prošarala su gomilu, ali bijela lica nisu se mogla uočiti.
A onda je Henry iznenada stao kad je napokon ugledao Keiko – ili barem njezinu sliku – u izlogu fotografskog studija Ochi. Na tamnoj slici u sepiji nalazila se djevojčica odjevena u najbolju nedjeljnu odjeću, koja je sjedila u prevelikom kožnom naslonjaču i držala ukrasni japanski kišobran, odnosno suncobran od bambusa s naslikanim koijem.
– Konichi—wa – na ulazu ga je pozdravio jedan Japanac, koji je izgledao prilično mlado. – Konichi– wa, Ototo– san?
Kako ga je zbunio pozdrav na japanskom, Henry je rastvorio kaput i pokazao dugme s natpisom »Ja sam Kinez«.
Mladi se fotograf nasmiješio. – Pa, ne govorim kineski, ali svejedno vas pitam kako ste... želite se fotografirati? Pozirati za portret? Ili samo tražite nekoga?
Sad je pak Henry bio iznenađen. Engleski kojim je govorio mladi fotograf bio je gotovo savršen kad se usporedi s Henryjevim poznavanjem tog jezika.
Idem u školu s ovom djevojčicom.
– Obitelj Okabe? Šalju svoju kćer u kinesku školu?
Henry je odmahnuo glavom i mahnuo rukom. – Da, Keiko Okabe. Oboje idemo u Osnovnu školu Rainier... školu za bijelce preko puta Yesler Waya.
Trenutak tišine nestao je zbog buke motora automobila koji su brujali pokraj njih. Henry je pažljivo gledao fotografa dok je on promatrao Keikinu sliku.
– Onda ste oboje sigurno posebni učenici.
Kad je biti poseban postalo takav teret? Čak prokletstvo. Nije bilo ništa posebno u stipendiji u Rainieru. Uopće. Ali s druge strane, on je ovdje tražio nekoga. Možda je ona bila posebna. Znate li gdje živi?
– Ne znam. Žao mi je. Ali često ih vidim u blizini Kazališta Nippon Kan. Ondje se nalazi jedan park pa je možeš tamo potražiti.
– Domo – rekao je Henry. Bila je to jedina riječ na japanskom koju je znao, osim onoga što ga je Sheldon maloprije naučio.
– Nema na čemu. Vrati se, slikat ću te! – vikao je fotograf.
Ali Henry je već krenuo niz ulicu.
Henry i Keiko svaki su dan prolazili kroz Park Kobe na putu iz škole pa je poznavao brežuljkasti park po brojnim trešnjama uz staze. Preko puta parka nalazilo se Kazalište Nippon Kan, što je u stvari bilo kazalište kabuki, s raznim plakatima za predstave koje on nikada nije gledao, a nije čak ni čuo za njih – predstave poput O Some Hisamatsu i Yuku No Ichiya – napisano kanjijem i na engleskom. Kao i u Kineskoj četvrti, i ovdje je cijelo područje oko parka očito oživljavalo subotom. Henry je slijedio mnoštvo ljudi, a zatim glazbu. Ispred Nippon Kana nalazili su se ulični zabavljači, odjeveni u tradicionalne kostime, te su se borili svjetlucavim mačevima koji su se pregibali i savijali dok su njima mahali po zraku. Iza njih, svirači su svirali na nekim čudnim instrumentima koji su nalikovali na gitaru s tri žice. Uopće nisu nalikovali na yuehu ili gao wu, violine s dvije žice koje je navikao slušati kad su se u Pekinškoj operi izvodila borbena djela.
Uz svu tu glazbu i ples, Henry je zaboravio da zapravo traži Keiko, iako je s vremena na vrijeme znao promrmljati frazu koju ga je Sheldon naučio – Oaj deki tej u re ši dej su – uglavnom zbog toga što je bio nervozan.
– Henry!
Unatoč glazbi, znao je da je to njezin glas. Pogledao je uokolo po mnoštvu ljudi, na trenutak izgubljen prije nego što je opazio kako sjedi na brežuljku, najvišoj točki Parka Kobe, te je gledala ulične zabavljače i mahala. Henry se popeo na brežuljak, a dlanovi su mu bili znojni. O aj deki tej u re ši dej su. Oaj deki tej u re ši dej su.
Odložila je malu bilježnicu i podigla pogled, smiješeći se. – Henry? Što radiš ovdje?
– Oaj deki tej... – Izgovarao je riječi teškom mukom. Osjetio je kako mu na čelo navire znoj. Riječi? Kako ide dalje? – U re ši dej... su.
Na Keikinu licu pojavio se osmijeh iznenađenja te je samo povremeno trepnula širokim očima. – Što si to rekao? Diši, Henry. Duboko udahni. Još jednom.
– Oai deki te ureshii desu! – Savršeno je to izgovorio. Uspio sam! Tišina.
– Henry, ja ne znam japanski.
– Molim?...
– Ja. Ne znam. Japanski. – Keiko je prasnula u smijeh. – ak ga više ni ne poučavaju u japanskoj školi. Prestali su prošle jeseni. Moji mama i tata ga govore, ali su htjeli da ja učim samo engleski, Jedina riječ na japanskom koju ja znam je wakarimasen.
Henry je sjeo pokraj nje i zurio u ulične zabavljače. – Što znači?
Keiko ga je potapšala po ruci. – Znači »ne razumijem«... razumiješ?
Legao je na brežuljak, a trava mu je hladila leda. Svugdje se osjetio miris sićušnih japanskih ruža, razasutih po brežuljku poput žutih zvijezda.
– Što god da to znači, Henry, prekrasno si to izrekao. A što to znači?
– Ništa. Znači: »Koliko je sati?«
Henry je blesavo pogledao Keiko i u očima joj vidio sumnju. – Došao si ovamo da me pitaš koliko je sati?
Henry je slegnuo ramenima. – Jedan me prijatelj to upravo naučio, mislio sam da će te se dojmiti, ali prevario sam se. Kakva ti je to bilježnica?
– To je crtanka. I dojmilo me se, samim tim što si uopće došao ovamo. Tvoj otac bi pobjesnio da zna. Zna li uopće?
Henry je odmahnuo glavom. Ovo je zadnje mjesto na kojem bi njegov otac očekivao da ga može pronaći. Henry je subotom vrijeme obično provodio na doku, s drugim dječacima iz kineske škole, s kojima je posjećivao mjesta poput dućana strave na doku Coleman – gdje su gledali prave mumije i skalpove te jedan drugoga izazivali da ih dodirnu. Ali otkako je krenuo u Rainier, svi su se prema njemu počeli drukčije ponašati. Nije se promijenio, no u njihovim je očima bio nekako drukčiji. Više nije bio jedan od njih. Kao i Keiko, bio je poseban.
– Ma nije to ništa strašno, ionako sam bio u susjedstvu.
– Stvarno? A koji te to susjed naučio japanski?
– Sheldon, saksofonist koji svira na South Kingu. – Henryjev pogled spustio se na crtanku. – Smijem li pogledati tvoje crteže?
Dala mu je malu crnu crtanku. U njoj su se nalazili crteži cvijeća i biljaka nacrtani olovkom te pokoji crtež plesača. Posljednji crtež bila je skica mnoštva ljudi, plesača i Henryjev profil među njima. – To sam ja! Koliko si dugo znala da sam dolje? Sve vrijeme si me promatrala. Zašto nisi ništa rekla?
Keiko se pretvarala da ne razumije. – Wakarimasen. Žao mi je, ne govorim engleski. – Šaleći se, uzela mu je crtanku. – Vidimo se u ponedjeljak, Henry.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:36 am



BUDOVE DŽEZ-PLOČE

(1986.)


Henry je zatvorio godišnjak koji je držao u krilu i odložio ga na izrezbareni stolić od trešnjeva drva, pokraj uramljene fotografije na kojoj su bili on i Ethel, slikani na tridesetu godišnjicu braka. Henryju se njezino nasmiješeno lice činilo mršavim te je graciozno skrivalo određenu tugu.
Na fotografiji je bila u ranoj fazi remisije, no još uvijek nije imala većinu kose koju je izgubila tijekom zračenja. Kosa joj nije ispala odjednom kao što se može vidjeti u filmovima. Raspadala se u neravnomjernim pramenovima, koji su ponekad bili gusti, a ponekad rijetki. Zamolila je Henryja da joj obrije glavu, što je nevoljko i učinio. To je bio jedan od mnogih osobnih trenutaka koje su zajedno proživjeli. Polagan početak svakodnevne brige o njoj, dio mehanike umiranja. Učinio je sve što je mogao. Ali njegov izbor da pažljivo brine o njoj bilo je kao da usmjerava zrakoplov prema planini, što nježnije moguće. Sudar je neizbježan, bitno je samo kako provodiš vrijeme dok padaš.
Razmišljao je o tome kako bi trebao nastaviti dalje, ali nije znao ni odakle početi. Tako je otišao onamo gdje je uvijek odlazio potaknuti osjetila, čak i dok je bio dječak – na mjesto gdje je uvijek nalazio malo utjehe. Uzeo je šešir i jaknu i našao se među prašnjavim policama dućana »Budove džez– ploče«.
Budov dućan nalazio se u Ulici South Jackson, u blizini Trga Pioneer, otkako je Henry znao za sebe. Naravno, prvotni vlasnik Bud Long više nije bio vlasnik tog dućana. Ali novi tip, prosijed muškarac obješenih obraza koji su izgledali kao napola ispuhani obrazi Dizzyja Gillespieja, bio je njegova dostojna zamjena. Nalazio se za pultom s pločama i spremno se odazivao na ime Bud.
– Tebe nisam dugo vidio, Henry.
– Bio sam u blizini – rekao je Henry i pretraživao stare ploče na stalku s pločama na 78 okretaja, u nadi da će pronaći nešto Oscara Holdena – sveti gral džez– ploča u Seattleu. Pričalo se da je Oscar originalnu ploču na 78 okretaja u minuti još u tridesetim godinama snimio na vinilu, ne na vosku. Ali od navodnog broja od tristo primjeraka, nijedan nije ostao. Barem nitko nije znao da postoji. No kad se malo bolje razmisli, gotovo nitko nije znao tko je bio Oscar Holden. Velikani Seattlea poput Raya Charlesa i Quincyja Jonesa proslavili su se i obogatili. Ipak, Henry je sanjario da će jednoga dana pronaći vinilnu ploču. A sada kad su se CD– ovi počeli bolje prodavati od ploča, kutija s rabljenim pločama svakog se dana punila novim primjercima.
Ako je ploča još uvijek postojala, netko će je sigurno ostaviti ili zamijeniti, ne znajući što stara prašnjava ploča znači zanesenim kolekcionarima poput Henryja. Na kraju krajeva, tko je bio Oscar?
Bud je malo stišao glazbu. – Nisi bio ovdje, jer bih te vidio da si bio u blizini. – Sviralo je nešto moderno, Overton Berry, pretpostavio je Henry, po dubokom sjetnom zvuku klavira.
Henry je razmišljao o svojoj odsutnosti. Redovito je dolazio na to mjesto većinu svoga odraslog života, ali i jedan dio svoje mladosti. – Gramofon mi je bio pokvaren. – I jest, tako da nije lagao. Osim toga, kako da mu kažem da mi je žena umrla prije šest mjeseci – nema smisla da Budove džez-ploče pretvorim u Budove blues ploče.
– Čuo si za Hotel Panamu? – upitao je stari prodavač.
Henry je kimnuo, i dalje pretražujući po policama, a nos ga je svrbio od prašine koja su uvijek nakupljala u podrumskom dućanu. – Stajao sam ondje kad su počeli iznositi sve te stvari.
– Ma nemoj? – Bud se počešao po proćelavoj crnoj glavi. – Znam što svaki put tražiš ovdje. Ah, ja sam odustao od potrage za Oscarom. Ali to te stvarno natjera na razmišljanje, zar ne? Mislim, tu su građevinu zatvorili daskama, kad, oko 1950.? I onda je kupi nova vlasnica, malo pretraži i pronađe sve te zapečaćene stvari. U novinama piše da nema ništa vrijedno. Nema zlatnih poluga i slično. Ali te natjera na razmišljanje...
Henry je neprestano razmišljao o tome otkako je vidio kako iznose prvi sanduk. Otkako je vlasnica zavrtjela japanskim suncobranom.
Henry je izvadio LP Webba Colemana, džez– bubnjara iz Seattlea, i stavio je na blagajnu. – Valjda je to to.
Bud je gurnuo staru ploču u rabljenu papirnatu vrećicu dućana Uwajimaya pa mu je dao. – Ja častim, Henry... Žao mi je zbog tvoje žene. – Budove oči izgledale su kao da su se nagledale patnje u svoje vrijeme. – Ethel je bila dobra žena. Znam da si ispravno postupio prema njoj.
Henry se uspio slabašno nasmiješiti i zahvaliti mu. Neki ljudi čitaju osmrtnice svaki dan, čak i u nabujalom gradu kao što je Smaragdni Grad\'7b2\'7d – no Međunarodni okrug ipak je bio gradić. Svi su znali sve o svima. I baš kao u drugim gradićima, kad netko ode, nikad se više ne vrati.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:36 am



DIM SUM

(1986.)


Kad je došao vikend, Henry je prolazio pokraj Kazališta Nippon Kan ili onoga što je od njega ostalo, a pod nogama mu se mrvilo razbijeno staklo i razmrskane žarulje. Živopisan natkriveni ulaz koji je nekoć osvjetljavao mračne ulice sad je bio prošaran pokidanim utičnicama i praznim grlima – ono što je nekoć bio topao sjaj, odraz Henryjevih nada koje je gajio kao dječak, sad je bilo prekriveno desetljećima hrđe i zanemarivanja. Obnova ili rušenje? Henry nije znao što ima više smisla. Nippon Kan napušten je desetljećima prije, kao i Hotel Panama. Ali kao i hotel, nedavno ga je kupio novi vlasnik pa je prolazio kroz proces prenamjene. Posljednje što je čuo bilo je da će nekadašnja žila kucavica kulturnog središta Japanske četvrti uskoro postati autobusni kolodvor.
Sve ove godine nikad nije ušao unutra i iako se održala mala zabava povodom ponovnog otvorenja, četiri desetljeća kasnije, nije se mogao natjerati da ode. Zastavši da ga bolje promotri, gledao je kako građevinski radnici kroz prozor s drugoga kata na smeće bacaju stare tapecirane stolice boje lavande. Sigurno s balkona, pomislio je Henry. Nije mnogo ostalo, ovo mi je možda posljednji put da prolazim pokraj stare blagajne gdje su se prodavale ulaznice i vidim staro kazalište kabuki kakvo je bilo. Kakvo iskušenje. Ali gotovo je kasnio na sastanak s Martyjem u restoranu Sea Fortune za ručak, a Henry nije volio kasniti.
Stari restoran ustajalog mirisa Henry je smatrao najboljim u Kineskoj četvrti. U stvari, odlazio je tamo godinama, još od djetinjstva. Iako, prvi put kad je došao, to je bio japanski dućan s rezancima. Otada je prošao cio niz kineskih vlasnika. Pametni vlasnici uvijek bi zadržali kuhare, zbog čega je hrana bila dosljedna. To je bio ključ uspjeha u životu, pomislio je Henry – dosljednost.
S druge strane, Marty nije bio lud za dim sumom. – Previše je tradicionalan – žalio se – preblag. – Puno više sviđali su mu se noviji restorani, poput House of Hong ili Top Gun Seafood. Henryju se nisu sviđali ti pomodni restorani koji su odstupali od tradicije te su posluživali dim sum modernim mladim bogatašima daleko iza ponoći. Nije mario ni za pomodnu euroazijsku kuhinju – sastojci poput dimljenog lososa ili brašnatih banana nisu imali što tražiti u dim sumu, barem ne prema Henryjevim okusnim pupoljcima.
Kad su se otac i sin smjestili na grudaste, napukle jastuke žarko crvenog separea, Henry je otvorio čajnik i njušio čaj, kao da isprobava vrhunsko vino. Bio je star. Samo smeđa voda boje čaja s gotovo nikakvom aromom. Odgurnuo je cijeli čajnik, otklopljen, i pozvao staru konobaricu koja je u njihovu smjeru gurala kolica s kuhanim okruglicama.
Pregledavajući uzorke jastučića sa škampima, kolača od jaja i kuhanih okruglica poznatih kao hum bau, Henry je pokazao što želi i kimnuo, ni ne pitajući Martyja što želi – ionako je znao što Marty voli.
– Zašto imam osjećaj da te muči nešto novo? – upitao je Marty.
– Čaj?
– Ne, to si samo ti kad misliš da si sommelier za sušeno lišće u vrećici. Drukčije se ponašaš u posljednje vrijeme. Ima nešto što bih trebao znati, tata?
Henry je izvadio jeftine drvene štapiće i protrljao ih kako bi ih očistio od komadića drva. – Moj je sin diplomirao, soma com lode...
– Summa cum laude – ispravio ga je Marty.
– To sam i rekao. Moj sin je diplomirao s najvećom pohvalom. – Henry je u usta stavio vruć jastučić sa škampima shui mai i žvakao dok je govorio. – Što ne bi bilo dobro?
– Pa, za početak, mama je umrla. I sad si već neko vrijeme u mirovini. Ne radiš. Ne brineš se o njoj. Samo sam zabrinut za tebe. Što radiš da skratiš dane u posljednje vrijeme?
Henry je sinu ponudio bau od svinjetine, a Marty ga je uzeo štapićima i odstranio voštani papir s dna prije nego što je zagrizao.
– Upravo sam bio u Budovu dućanu. Nešto sam si uzeo. Izlazim – rekao je Henry. Kako bi potkrijepio svoju izjavu, podigao je vrećicu iz dućana s pločama. Vidiš, to je nepobitan dokaz da sam dobro.
Henry je gledao kako mu sin odmata lotosov list i jede ljepljivu gnjecavu rižu koja se u njemu nalazila. Po brizi u glasu svoga sina mogao je zaključiti da Marty nije bio razuvjeren. – Idem u Hotel Panamu. Mislio sam ih zamoliti da me puste da malo pogledam što ima unutra. Našli su mnogo starih stvari u podrumu. Stvari iz ratnih godina.
Marty je prestao žvakati. – Tražiš možda neku davno izgubljenu džez– ploču?
Henry je izbjegao odgovoriti na pitanje, jer nije htio lagati sinu koji je znao da ga stare džez– ploče zanimaju od djetinjstva. Ali to je bilo približno sve što je Marty znao o očevu djetinjstvu, iako je znao da je ocu bilo teško dok je bio dijete. Zašto? Nikad nije pitao, to se nekako činilo svetim, a Henry je rijetko govorio o tome. Kao posljedica toga, sin mu je vjerojatno mislio da je prilično dosadan. Muškarac koji se brinuo o svakoj pojedinosti posljednjih godina života njegove supruge, ali u sebi nije krio nikakva iznenađenja. Gospodin Pouzdani. Bez trunke osjećaja za pobunu ili spontanost. – Tražim nešto – rekao je Henry.
Marty je odložio štapiće na rub tanjura, gledajući oca. – Nešto što bih ja trebao znati? Tko zna, tata, možda mogu pomoći.
Henry je pojeo zalogaj kolača od jaja, odložio ga i odgurnuo tanjur. – Ako pronađem nešto vrijedno, obavijestit ću te o tome. – Tko zna, možda te i iznenadim. Čekajmo pa ćemo vidjeti. Čekajmo pa ćemo vidjeti.
Marty nije izgledao razuvjereno.
– Muči li tebe nešto? Ti si taj koji izgleda kao da ga nešto muči... osim studiranja i ocjena. – Henry je mislio da će mu sin nešto reći, ali Marty je šutio. Odabiranje pravog trenutka uvijek je bilo ključno u Henryjevoj obitelji. Uvijek je postojao pravi ili pogrešan trenutak kad su Henry i njegov otac o nečemu trebali raspraviti. Možda je njegov sin imao isti osjećaj.
– On će se sam suočiti s tim, kad mu bude odgovaralo – rekla je Ethel nedugo nakon što je doznala da ima rak. – On je tvoj sin, ali on nije proizvod tvojega djetinjstva, tako da to ne mora biti isto.
Ethel je odvela Henryja na Green Lake, na brod, i pod suncem kolovoza priopćila mu loše vijesti. – Ah, neću otići tako brzo – rekla je. – Ali ako ništa drugo, kad odem, nadam se da će to zbližiti vas dvojicu.
Nikad nije prestala brinuti o svom sinu pa ni o Henryju. Dok nije počelo liječenje, kad se sve preokrenulo. A čini se da je tako i ostalo.
Sad su otac i sin čekali u tišini, ne obraćajući pozornost na kolica s dim sumom koja su prolazila pokraj njih. Neugodna tišina prekinuta je zvukom razbijenih tanjura koji je dopirao iz kuhinje, pojačan psovanjem ljudi jednih na druge na kineskom i engleskom. Bilo je mnogo toga što bi se moglo reći i pitati, ali ni Henry ni Marty nisu se približili toj temi. Samo su čekali konobaricu, koja će uskoro donijeti još čaja i krišaka naranče.
Henry je tiho pjevušio melodiju jedne stare pjesme – nije se više sjećao riječi, ali melodiju nije nikada zaboravio. I što je više pjevušio, to mu je više ponovno nadolazilo da se smije.
Za razliku od njega, Marty je samo uzdisao i čekao konobaricu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:36 am




LAKE VIEW

(1986.)


Henry je platio račun i gledao sina kako mu maše i stavlja ogromnu vrećicu hrane za van na suvozačevo sjedalo srebrne Honde Accord. Henry je ustrajao na dodatnoj hrani. Znao je da mu sin dobro stoji s hranom u studentskom restoranu, ali nisu imali ništa što bi se moglo usporediti s desetak svježih hum bau – a osim toga, kuhane okruglice od svinjetine lako su se mogle ugrijati u mikrovalnoj pećnici u Martyjevoj sobi u domu.
Zadovoljan što mu je sin otpremljen na put, Henry je stao pokraj kioska s cvijećem, a potom pričekao na najbližem autobusnom stajalištu i ušao u autobus broj 10 koji je vozio na drugu stranu Capitol Hilla, blizu groblja Lake View.
Kad je Ethel umrla, Henry se zakleo da će odlaziti na njezin grob jednom tjedno. No već je prošlo šest mjeseci, a on je bio ondje samo jedanput – na njihovu trideset osmu godišnjicu braka.
Svježe ubrane crvene ljiljane kakvi su rasli u njihovu cvijetnjaku stavio je na mali nadgrobni kamen od granita, koji je bio jedini podsjetnik svijetu da je Ethel nekoć živjela. Odao joj je počast, pomeo suho lišće i očistio mahovinu s groba, na koji je stavio još jedan svežanj cvijeća.
Odloživši kišobran i zanemarivši sumaglicu Seattlea, otvorio je novčanik i izvadio malu bijelu omotnicu. Sprijeda se nalazio kineski znak za Lee – Ethelino prezime posljednjih trideset sedam i nešto godina. Unutra se nekoć nalazio tvrdi bombon i kovanica od 25 centa. Male omotnice dijelile su se kad je odlazio iz mrtvačnice Bonney– Watson, gdje je održana komemoracija za Ethel. Bombon je služio tome da svi koji odlaze okuse slatkoću – ne gorčinu. Dvadeset pet centa bilo je namijenjeno da se kupi još bombona na putu kući – tradicionalan simbol duga života i trajne sreće.
Henry se prisjetio da je okusio bombon, mali pepermint. Ali nije imao volje stati u dućanu na putu kući. Ironično, Marty ga je uvjeravao da trebaju poštivati taj običaj, no Henry nije htio.
– Vodi me kući – bilo je sve što je rekao kad je Marty usporio pokraj dućana South Gate.
Henry nije mogao podnijeti pomisao da potroši tih dvadeset pet centa. To je sve što mu je ostalo od Ethel. Njegova trajna sreća morat će pričekati. Sačuvat će ih – i uvijek držati uza se.
Razmišljao je o toj sreći dok je otvarao malu omotnicu koju je nosio svaki dan i vadio kovanicu od dvadeset pet centa. Bila je neugledna – obična kovanica koju bi svatko potrošio na telefonski poziv ili šalicu loše kave. Ali Henryju je ona značila obećanje da dolazi nešto bolje.
Henry se sjetio dana kad je održana komemoracija za Ethel. Stigao je rano kako bi se sastao s Clarenceom Maom, pogrebnikom koji je dodijeljen njegovoj obitelji. Dobronamjeran čovjek šezdesetih godina, sklon pričanju o svojim tjelesnim boljkama, Clarence je bio svetac zaštitnik svega u vezi s pogrebom u Kineskoj četvrti. Svaka četvrt imala je svojega zaštitnika. Monumentalni zidovi mrtvačnice Bonney-Watson bili su prekriveni njihovim uramljenim fotografijama – Ujedinjeni narodi pogrebnika različita podrijetla.
– Henry, došao si ranije, mogu li nešto učiniti za tebe? – rekao jc Clarence, podigavši pogled sa stola, za kojim je u omotnice stavljao kovanice i bombone dok je Henry prolazio.
– Samo sam htio provjeriti kako izgleda cvijeće – odgovorio je Henry i uputio se prema kapelici gdje se nalazio portret Ethel, okružen cvjetnim aranžmanima različitih veličina.
Clarence ga je sustigao i stavio mu ruku na rame. – Prekrasno, zar ne?
Henry je kimnuo.
– Pobrinuli smo se da tvoje cvijeće stavimo odmah pokraj slike... Ona je bila prekrasna žena, Henry. Siguran sam da je otišla na sretnije mjesto, ali ne na ljepše. – Clarence je dao Henryju malu bijelu omotnicu. – U slučaju da se ne sjetiš nakon obreda... uzmi je, za svaki slučaj.
Henry je opipao novčić unutra. Prinio je omotnicu nosu i osjetio miris peperminta medu svim tim vlažnim, opojnim mirisima sobe ispunjene cvijećem. – Hvala – bilo je sve što je mogao reći.
Sada, dok je stajao na sitnoj kiši na groblju Lake View, Henry je ponovno prinio omotnicu nosu. Ništa nije osjetio.
– Žao mi je što nisam dolazio onoliko često koliko sam trebao – ispričao se. Novčić je držao u ruci, a omotnicu je spremio u džep. Osluškivao je vjetar kako puše kroz drveće – nikad zapravo nije očekivao odgovor, ali uvijek je bio spreman na tu mogućnost.
– Moram obaviti neke stvari. I, ovaj, samo sam htio svratiti i reći to prvo tebi. Ali, ti to vjerojatno već znaš. – Henry je skrenuo pozornost na nadgrobni spomenik pokraj Ethelina: pripadao je njegovim roditeljima. Zatim je ponovno pogledao mjesto gdje je ležala Ethel. – Oduvijek si me tako dobro poznavala.
Henry je sa sljepoočnica sklonio prosijedu kosu, koja je bila mokra od lagane kiše.
– Snalazim se. Ali zabrinut sam zbog Martyja. Uvijek sam bio zabrinut za njega. Mislim da bih te htio zamoliti da paziš na njega... na sebe mogu sam paziti. Bit ću dobro.
Henry je pogledao oko sebe da vidi gleda li ga možda netko dok vodi taj čudni, jednosmjerni razgovor. Bio je posve sam – nije bio siguran ni sluša li ga Ethel. Jedno je bilo razgovarati s njom kod kuće, gdje je prije živjela. Ali tu, u hladnoj zemlji pokraj njegovih roditelja, sigurno je nije bilo. No svejedno, morao je doći da se pozdravi.
Poljubio je novčić i stavio ga na vrh Ethelina nadgrobnog kamena. Ovo je bilo naše obećanje za sreću, pomislio je Henry. To je jedino što još mogu dati. To je zato da možeš biti sretna bez mene.
Zakoračio je unatrag, stavio ruke uz tijelo i tri puta se duboko naklonio kako bi odao poštovanje.
– Sada moram ići – rekao je Henry.
Prije nego što je otišao, izvukao je jedan ljiljan iz Ethelina svežnja cvijeća i stavio ga na majčin grob. Čak je i odstranio lišće s očeva groba prije nego što je otvorio kišobran i krenuo natrag nizbrdo u smjeru Parka dragovoljaca.
Išao je dužim putem, krivudavom stazom koja je vodila do gotovo praznog parkirališta. Groblje Lake View bilo je prekrasno mjesto, unatoč mračnim grobovima koji su stajali kao hladni podsjetnici na veliki gubitak i čežnju. Posljednje počivalište kćeri Poglavice Seattlea i ostalih uglednika poput Ase Mercera i Henryja Yeslera, groblje je nudilo šetnju po zaboravljenoj povijesti Seattlea. Slično kao i Ratni memorijalni spomenik Nisei u sjeveroistočnom kutu. Bio je to manji spomenik, manji od nadgrobnih kamena obitelji Nordstrom, posvećen američkim Japancima koji su poginuli u borbi protiv Nijemaca. Ovih dana bio je gotovo neprimijećen – što nije vrijedilo za Henryja, koji je dotaknuo šešir dok je polako prolazio pokraj njega.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:37 am



GOVORI SVOJ AMERIČKI

(1942.)


Henry je stajao pred ogledalom i gledao svoju odjeću za školu. Zamolio je majku da mu je izglača, no svejedno je izgledala zgužvano. Probao je staviti staru bejzbolsku kapu Seattle Indiansa, potom se predomislio i ponovno se počešljao. Nervoza zbog ponedjeljka ujutro nije bila ništa novo. U stvari, započela bi još u nedjelju poslije podne. Iako je navikao na rutinu u Osnovnoj školi Rainier, želudac bi mu se grčio kako bi sati prolazili i kako bi svake minute bio sve bliži povratku u školu za bijelce – kao i nasilnicima, zadirkivanju i obvezama za ručak u kantini s gospođom Beatty. Međutim, ovog ponedjeljka ujutro, njegov ritual posluživanja druge djece činio se baš uzbudljivim. Tih četrdeset dragocjenih minuta provedenih u kuhinji pretvorili su se u dobro iskorišteno vrijeme, budući da može vidjeti Keiko. Sreća u nesreći? Doista.
– Ti si danas jako nasmiješen, Henry – primijetio je njegov otac na kineskom, dok je srkao jook, gustu juhu od riže s narezanim ukiseljenim kupusom. To nije bilo Henryjevo najdraže jelo, ali pristojno ga je jeo.
Henry je iz svoje zdjelice izvadio konzervirano pačje jaje i stavio ga u majčinu zdjelicu, prije nego što se vratila iz kuhinje. Volio je slane komade, ali znao je da ih ona obožava, a ona ionako gotovo nikad sebi ništa nije ostavljala. Na njihovu tamnom stolu od trešnjeva drva nalazio se pomični poslužavnik. On ga je okrenuo u prvobitni položaj upravo kad se majka vraćala, a njezina zdjelica bila je ponovno ispred njezina mjesta.
Otac je provirio preko novina. Na naslovnici je pisalo: BRITANCI EVAKUIRAJU RANGOON. – Sada voliš tu školu? Ha? – rekao je otac dok je okretao stranicu.
Henry je, znajući da kod kuće ne smije govoriti kantonski, odgovorio kimanjem.
– Popravili su stube, ha? One gdje si pao? – Henry je ponovno kimnuo, složivši se s očevim riječima na kantonskom te je nastavio jesti gustu juhu za doručak. Slušao je oca tijekom takvih jednostranih, jednosmjernih razgovora, ali nikada nije odgovarao. U stvari, Henry je rijetko što govorio, osim na engleskom kako bi pokazao da napreduje. Ali budući da je njegov otac razumio samo kantonski i malo mandarinskog, ti su razgovori nadolazili kao valovi, krećući se natrag i naprijed, bili su to plimni valovi različitih oceana.
Istina je bila da je Henryja prvi dan škole pretukao Chaz Preston. Ali njegovi roditelji toliko su silno htjeli da ide u tu školu, da bi bila strašna uvreda kad bi pokazao nezahvalnost. Zato je Henry smislio neku izliku, govoreći svoj američki. Naravno, njegovi roditelji nisu razumjeli, samo su ga molili da sljedeći put bude oprezniji. Henry se jako trudio poštovati i cijeniti svoje roditelje. Svaki je dan šetao do škole, u suprotnom smjeru od mnoštva kineske djece koja su ga zvala »bijeli vrag«. Radio je u školskoj kuhinji dok su ga bijeli vragovi zvali »žuti«. Ali to je bilo u redu. Učinit ću ono što moram, pomislio je Henry. Ali mislim da mi je već dosta biti oprezan.
Kad je doručkovao, zahvalio je majci i uzeo knjige za školu. Svaka je imala novi omot – koji je napravio od letaka za džez– klubove.
Poslije škole te srijede, Henry i Keiko obavljali su svoje radne dužnosti. Praznili su koševe za smeće u učionicama. Prašili su krpe za brisanje ploče. Potom su čekali da prođe opasnost. Chaz i Denny
Brown bili su zaduženi svaki dan skidati zastavu, zbog čega su se zadržali malo duže nego obično. Prošlo je trideset minuta od posljednjeg zvona, a nigdje ih nije bilo. Henry je Keiko dao znak da je zrak čist – ona se skrivala u ženskom zahodu dok je Henry izvidio stanje na parkiralištu.
Osim uobičajenoga domarskog osoblja, on i Keiko obično bi odlazili posljednji. Tako je bilo i danas. Hodali su jedno pokraj drugoga, niz stube i pokraj ogoljelog jarbola, mlatarajući školskom torbom.
Henry je u Keikinoj torbi primijetio crtanku, onu koju je imala u parku. – Tko te naučio crtati? – upitao je. I to tako dobro, pomislio je Henry uz tračak ljubomore, dok se potajno divio njezinu talentu.
Keiko je slegnula ramenima. – Moja majka, valjda... uglavnom. Ona je bila umjetnica kad je bila mojih godina. Sanjala je o tome da ode u New York i radi u galeriji. Ali sada je bole ruke pa više ne crta i ne slika toliko kao prije te mi je dala svoj pribor. Htjela bi da idem na Institut Cornish na Capitol Hillu... znaš, to je umjetnički fakultet.
Henry je čuo za Cornish, četverogodišnju akademiju za likovnu umjetnost, glazbu i ples. Bilo je to otmjeno mjesto. Prestižno. Bio je zadivljen. Nikad nije upoznao pravog umjetnika, osim možda Sheldona, ali svejedno... – Neće te primiti.
Keiko je iznenada stala i okrenula se prema Henryju. – Zašto? Zato što sam žensko?
Ponekad je Henry imao predugačak jezik. Nije znao nešto reći na lijep način, nego je rekao izravno ono što misli. – Neće te primiti zato što si Japanka.
– Zato mama i želi da se prijavim ondje. Da budem prva. – Keiko je nastavila hodati, ostavivši Henryja nekoliko koraka iza sebe.
– Kad smo već kod moje majke, pitala sam je što znači Oai deki te ureshii desu – rekla je Keiko.
Henry je hodao korak iza nje i nervozno gledao oko sebe. Primijetio je Keikinu haljinu s cvjetnim uzorkom. Za nekoga tko se čini tako dražesnim, uistinu je znala kako ga podbosti. – To je bila Sheldonova glupa ideja – rekao je.
– Lijepo da si to rekao. – Keiko je zastala, kao da gleda jato galebova kako joj leti iznad glave, a potom je ponovno pogledala Henryja, koji je uhvatio tračak nestašnosti u njezinim očima. – Hvala tebi i Sheldonu. – Nasmiješila se i nastavila hodati.
Kad su se približili Sheldonovu uobičajenom mjestu na uglu, nisu čuli glazbu, nisu vidjeli gužvu i nigdje nije bilo traga saksofonistu. Obično je svirao preko puta toplane Rainier, čiji je ulaz još uvijek bio zaštićen vrećama pijeska zbog opasnosti od bombardiranja početkom godine. Turisti su prolazili kao da nikad nije ni postojao. Henry i Keiko su se pogledali, pitajući se što se događa.
– Jutros je bio ovdje – rekao je Henry. – Spomenuo je da je proba u Black Elks Clubu dobro prošla. Možda su ga pozvali da svira? – Možda je dobio stalnu svirku s Oscarom Holdenom, koji je, kako je Sheldon rekao, ponedjeljkom i srijedom navečer redovito improvizirao s drugim glazbenicima. Ulaz je bio slobodan, tako da je dosta ljudi svraćalo i sviralo ili samo uživalo u glazbi.
Henry je stajao na uglu, gledajući u neonske znakove džez– klubova uz obje strane Ulice Jackson.
– Do koliko ti sati roditelji daju da se igraš vani? – pitao je gledajući u horizont, kao da pokušava naći sunce skriveno iza guste magle koja se nadvila nad lukom Seattlea.
– Ne znam, obično uzmem crtanku pa mi valjda daju dok se ne smrači.
Henry je pogledao prema Black Elks Clubu i pitao se kad bi Sheldon mogao svirati. – I meni moji. Majka opere suđe i onda se odmara, a otac čita novine i sluša vijesti na radiju.
Što znači da je Henry imao nekoliko sati na raspolaganju. Svejedno, navečer je moglo biti opasno šetati ulicama. Budući da su mnogi vozači prednja svjetla obojili plavom bojom ili ih prekrili celofanom kako bi se prilagodili propisu zamračenja, bilo je sve više nesreća – ili izravnih sudara ili bi automobili jednostavno pregazili pješake koji noću prelaze ulicu. Gusta magla Seattlea, koja je usporavala promet ulicom i onemogućavala uplovljavanje i isplovljavanje brodova u Elliot Bayu, postala je veo sigurnosti, skrivajući kuće i zgrade od fantomskih japanskih bombardera ili artiljerije od navodnih japanskih podmornica. Kao da je opasnost vrebala posvuda, od pijanih pomoraca za upravljačem, japanskih sabotera i, najgore od svega, od njegovih roditelja ako ga uhvate.
– Želim ići – Keiko je ustrajala. Pogledala je Henryja, a onda u niz džez-klubova u ulici. Sklonila je kosu s očiju i izgledala kao da je već odlučila, iako je Henry nije ništa pitao.
– Ni ne znaš što mislim.
– Ako ga ti budeš išao slušati, ja idem s tobom.
Henry je razmišljao o tome. Već je prekršio pravila time što je provodio vrijeme u Nihonmachiju pa zašto se onda ne bi uputio u Ulicu Jackson vidjeti njezine znamenitosti, možda i čuti koju pjesmu? Bit će to dobro, samo da ih ne vide i samo da se vrate kući prije mraka. – Nikamo ne idemo zajedno. Tata bi me ubio. Ali ako želiš da se nađemo ispred Black Elks Cluba u šest sati, nakon večere, bit ću ondje.
– Nemoj kasniti – odgovorila je Keiko.
Šetao je s njom kroz Nihonmachi, putem kojim su uvijek išli. Henry nije imao pojma kako će zapravo ući u Black Elks Club. Kao prvo, nisu bili crnci. Čak i kad bi svoje dugme zamijenio dugmetom na kojem bi pisalo »Ja sam crnac«, ne bi prošlo. I kao drugo, vjerojatno nisu bili dovoljno stari, iako se prisjetio da je vidio razne obitelji – uključujući i djecu – kako ulaze. No to je bilo samo određenih večeri. Kao na primjer kad je bila večer binga u Dobrotvornoj udruzi Bing Kung. Samo je znao da će nešto smisliti. Slušat će s ulice ako bude bilo potrebno. To je udaljeno samo nekoliko blokova, malo dalje za Keiko, ali ne predaleko. Blizu kuće – ali udaljeno svjetlosnim godinama – barem od njegovih roditelja.
– Kako to da toliko voliš džez? – upitala je Keiko.
– Ne znam – rekao je Henry. I nije znao, uistinu. – Možda zato što je tako drukčiji, no ljudi ga posvuda svejedno vole, prihvaćaju glazbenike, bez obzira na boju kože. A osim toga, moj ga otac mrzi.
– Zašto ga mrzi?
– Valjda zato što je previše drukčiji.
Kad su stigli do Keikina stana, Henry je mahnuo i krenuo kući Dok je odlazio, pogledao je Keikin odraz u retrovizoru jednoga parkiranog auta. Ona se osvrnula i nasmiješila. Kako ga je uhvatila da viri, okrenuo je glavu i presjekao put preko praznog zemljišta iza nakladništva Nichibei i pokraj Naruto– Yua – japanskog senta— kupelji. Henry nije mogao zamisliti da se kupa sa svojim roditeljima kao što je to bio slučaj u nekim japanskim obiteljima. Nije mogao zamisliti da puno toga radi sa svojim roditeljima. Razmišljao je o Keikinoj obitelji – što bi oni mogli misliti o tome što se ona iskrada u džez-klub, a kamoli o tome što se sastaje s Henryjem. Osjetio je kako mu se želudac malo okreće. Srce mu je počelo brže kucati kad je pomislio na Keiko, no istodobno mu se utroba stegnula.
U daljinije čuo tih zvuk džez—glazbenika koji su se zagrijavali.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:37 am




JAMAJČANSKI ÐUMBIR

(1942.)


Kad je Keiko stigla pred Black Elks Club, Henry je odmah shvatio da se nije dovoljno dotjerao. U stvari je nosio istu odjeću kao ranije toga dana, a dugme »Ja sam Kinez« i dalje mu je bilo pričvršćeno na košulji. Međutim, Keiko se prikladno odjenula – nosila je žarko ružičastu haljinu i lakirane smeđe kožne cipele. Kosa joj je sa strane bila pričvršćena ukosnicama, a uvojci načinjeni vrućim viklerima padali su joj na ramena. Ogrnula se bijelom vestom koju joj je, kako je rekla, isplela majka. Crtanku je uredno zataknula pod ruku.
Zapanjen, Henry je rekao prvo što mu je palo na pamet: – Izgledaš prekrasno. – Rekao je to na engleskom, gledajući kako Keiko blista, začuđen time kako izgleda drukčije i samo malo nalikuje smiješnoj djevojčici s pregačom iz školske kuhinje.
– Nećeš to reći na japanskom? Ništa od oai deki te ureshii desu? – zadirkivala ga je.
– Ostao sam bez teksta.
Keiko mu je uzvratila smiješak. – Samo ćemo ući unutra?
– Ne možemo. – Henry je odmahnuo glavom i pokazao natpis: »Maloljetnicima nije dopušten ulaz poslije 18 sati.« – Poslužuju alkohol. Mi smo premladi. Ali imam ideju. Hajde za mnom. – Pokazao je na uličicu u koju su on i Keiko skrenuli i pronašli stražnji ulaz. Bio je uokviren debelim staklenim opekama, ali glazba je svejedno dopirala kroz vrata s mrežicom, koja su bila odškrinuta.
– Hoćemo li se ušuljati? – pitala je Keiko, zabrinuta.
Henry je odmahnuo glavom. – Sigurno će nas vidjeti i izbaciti. – Umjesto toga dohvatio je dva drvena sanduka za mlijeko na koje su oboje sjeli i slušali glazbu, ne obraćajući pozornost na prodoran smrad piva i plijesni u uličici. Ne mogu vjerovati da sam ovdje, pomislio je Henry. Još uvijek je sjalo sunce, a glazba je bila poletna i živahna.
Nakon prvoga seta od petnaest minuta, otvorila su se vrata i izašao je stari crnac zapaliti cigaretu. Prestrašeni, Henry i Keiko skočili su pobjeći – bili su sigurni da će ih otjerati zato što se vucaraju oko kluba.
– Što radite ovdje, djeco, pokušavate na smrt preplašiti jadnoga starca? – Potapšao se iznad srca, a potom sjeo na mjesto gdje je sjedio Henry. Neuredan starac nosio je dugačke hlače koje su pridržavali sivi tregeri i zgužvanu košulju zasukanih rukava. Henryju je izgledao kao nepospremljen krevet.
– Oprostite – započela je Keiko, izravnavajući nabore na haljini. – Samo smo slušali glazbu, baš smo htjeli otići...
Henry ju je prekinuo. – Svira li Sheldon večeras s bendom?
– Koji Sheldon? Dječače, večeras imamo mnogo novih lica.
– On svira saksofon.
Starac je obrisao znojne ruke o hlače i zapalio cigaretu. Hropčući i kašljući, pušio je kao da je na natjecanju, a njegova momčad gubi te pokušava izbiti na prvo mjesto. Henry je slušao dok je starac hvatao zrak prije nego što je ponovno povukao dim. – Unutra je, dobro mu ide... Jesi li ti njegov obožavatelj ili što?
– Ja sam samo njegov prijatelj... htio sam doći poslušati Oscara Holdena. Ja sam Oscarov obožavatelj.
– I ja – dodala je Keiko, koju je ponio trenutak te se približila Henryju.
Starac je ugasio cigaretu istrošenom petom cipele, a potom bacio opušak u najbližu kantu za smeće. – Oscarovi obožavatelji, ha? – Pokazao je na Henryjevo dugme. – Zar Oscar danas ima kineski klub obožavatelja?
Henry je kaputom pokrio dugme. – To je samo... moj otac...
– Dobro je, dečko, ponekad i ja poželim biti Kinez. – Starac se nasmijao hrapavim pušačkim smijehom koji se pretvorio u kašalj, a potom je zahroptao i pljunuo na pod. – E pa, ako ste prijatelji Sheldona saksofonista i obožavatelji Oscara klavirista, mislim da Oscaru vjerojatno neće smetati dvoje djece iz njegova kluba obožavatelja večeras. Nikome nećete reći za ovo, zar ne?
Henry je pogledao Keiko – nije bio siguran šali li se starac ili ne. Ona se samo smiješila; njezin ozaren osmijeh bio je veći od njegova. Oboje su odmahnuli glavom. – Nećemo reći nikom živom – obećala je Keiko.
– Odlično. Ako želite da vas večeras pustimo u klub, vas dvoje malih obožavatelja morate mi učiniti malu uslugu.
Henry se malo oneraspoložio dok je gledao kako starac vadi neke odreske papira iz džepa košulje i svakome da je po jedan. Usporedio je svoj papirić s Keikinim. Bili su gotovo identični. Nešto našvrljano i liječnikov potpis.
– Odnesite ovo u ljekarnu u Ulici Weller... recite da ide na naš račun, donesite to i upadate unutra.
– Mislim da ne razumijem – rekao je Henry. – Ovo je lijek...
– To je recept za jamajčanski đumbir, tajni sastojak ovdje. Tako funkcionira ovaj svijet, dječače. U ratuje sve racionirano: šećer, benzin, gume... cuga. Osim toga, obojenim klubovima ne žele izdati dozvolu za prodaju alkohola pa radimo ono što su oni radili prije nekoliko godina, tijekom prohibicije. Pripremamo i miješamo. – Starac je pokazao na neonsko svjetlo u obliku čaše za martini koje se nalazilo iznad ulaza. – U medicinske svrhe, znate... Pođite sad.
Henry je pogledao Keiko, nije bio siguran što da radi i u što da vjeruje. To se nije činilo prezahtjevnim. U ljekarnu je sigurno išao već stotinu puta kad je nešto trebalo majci. Osim toga, Henry je volio grickati sušeni đumbir. Možda je to bilo nešto slično.
– Odmah se vraćamo. – Keiko je Henryja povukla za kaput i izvela ga iz uličice na Ulicu Jackson. Ulica Weller bila je udaljena jedan blok.
– Znači li ovo da smo krijumčari? – upitao je Henry kad je ugledao niz boca kroz izlog ljekarne. Bio je i nervozan i uzbuđen zbog tog prizora. Na radiju je slušao emisiju Ovdje vaš FBI, kako su agenti razbili krijumčarske krugove iz Kanade. Navijao si za dobre dečke, ali kad si se sutradan vani igrao policajaca i lopova, uvijek si htio biti onaj zločesti.
– Mislim da ne. Više nije nezakonito. Osim toga, samo obavljamo zadatak. Kao što je rekao, oni to prodaju, ali ne mogu kupiti od bijelaca pa sami spravljaju.
Henry se prestao brinuti o tome radi li nešto loše pa je krenuo u ljekarnu Owl, koja je radila do osam sati, što im je odgovaralo. Krijumčari alkohola ne idu u ljekarne, rekao je samome sebi. Ne možeš otići u zatvor zbog podizanja narudžbe, zar ne?
Ako je mršavi stari ljekarnik i pomislio da je čudno što dvoje malih Azijaca uzimaju bocu u kojoj je osamdesetpostotni alkohol, nije rekao ni riječ o tome. Istini za volju, kako je žmirkao u recepte i etikete pomoću ogromnog povećala koje je držao u ruci, vjerojatno nije ništa ni vidio. Ali mladi crnac na blagajni samo im je namignuo i nasmiješio se kao da mu je sve jasno dok je stavljao boce u odvojene vrećice. – Ne morate ništa platiti – rekao je.
Kad su izlazili, Henry i Keiko nisu ni zastali nad staklenkama sa slatkišima. Umjesto toga, nonšalantno su se pogledali, osjećajući se malo starije, dok su koračali ulicom i mahali bocama od tri decilitra alkohola. Mali pobjednici kao u igri potrage za blagom za odrasle.
– Što rade s ovim, piju to? – pitao je Henry gledajući u svoju bocu.
– Tata mi je pričao kako su ljudi to nekada koristili da naprave vlastiti džin.
Henry je zamišljao pomorce koji su bili poznati po tome što su posrtali ulicom i tukli se kasno noću. Spoticali su se kao da noge nisu njihove. – Paraliza – govorili su ljudi – od lošeg džina. Pomorcima i vojnicima Paine Army Air Fielda zbog izazivanja tučnjave bilo je zabranjeno ulaziti u neke klubove u središtu grada pa su lutali džez– uličicama uz South Jackson ili čak povremeno po Kineskoj četvrti, u potrazi za kafićem u kojem će ih poslužiti. Henry nije mogao vjerovati da ljudi to još uvijek piju. Ali kad je vidio publiku koja se okupila ispred Black Elks Cluba, znao je da su došli iz istog razloga kao i on. Došli su uživati u nečemu bogatom, opojnom, gotovo zabranjenom – došli su uživati u glazbi. A večeras je nekima ispred kluba, gdje su u redu za ulaz čekali gosti koji su zakasnili, rečeno da više nema mjesta. Velik broj ljudi za jednu večer preko tjedna. Oscar ih je bogme nagurao u klub.
U uličici iza kluba, Henry je čuo kako se glazbenici uštimavaju za sljedeći set. Učinilo mu se da čuje Sheldona kako se zagrijava.
Na stubi stražnjih vrata čekao ih je mladi muškarac u bijeloj pregači i s crnom leptir– mašnom. Otvorio je vrata i progurao ih kroz improviziranu kuhinju, gdje su boce jamajčanskog đumbira odložili u vjedro s ledom u kojem su se nalazile druge boce čudna oblika i tajanstvena sadržaja.
U glavnoj prostoriji, blizu istrošenoga drvenog plesnog podija, njihov im je pratitelj pokazao stolice u blizini kuhinjskih vrata, pokraj mjesta na kojemu je pomoćnik konobara slagao platnene ubruse u savršene male bijele trokute. – Sjednite tamo i ne izazivajte nevolje, a ja idem vidjeti je li Oscar spreman – rekao im je. Henry i Keiko sa strahopoštovanjem su gledali mračnu, zadimljenu prostoriju, prošaranu visokim čašama na tamnocrvenim stolnjacima i nakitom koji je svjetlucao na gostima zbijenih oko malih stolova osvijetljenih svijećama.
Žamor je utihnuo kad je jedan starac došao do šanka, gdje si je natočio čašu vode s ledom, brišući znoj s čela. Bio je to isti onaj starac kojeg su susreli iza kluba, onaj koji je pušio u uličici. Henryju se objesila vilica kad je starac krenuo prema pozornici, savinuo zglobove i škljocnuo prstima prije nego što je uspravno sjeo za klavir ispred velikog džez– sastava. Sheldon je bio smješten iza stalka s ostalim puhačima.
Starac je skinuo tregere s ramena i na taj način oslobodio gornji dio tijela, a prsti su mu klizili po klavijaturi dok je ostatak benda hvatao ritam. Henryju se činilo da je publici zastao dah. Starac za klavirom progovorio je kad je počeo svirati uvod. – Ovo je za dvoje mojih novih prijatelja... zove se »Alley Cats«. Malo je drukčije, ali mislim da će vam se svidjeti.
Henry je jednom ili dvaput na radiju slušao Woodyja Hermana i Counta Basieja, ali slušanje orkestra od dvanaest članova uživo bilo je posve novo iskustvo za njega. Većinu glazbe koju je čuo kako navire iz klubova u Ulici South Jackson izvodio je mali sastav, u jednostavnom, isprekidanom ritmu. Nekoliko glazbenika koji sviraju u slobodnom stilu. Ovo je, za usporedbu, bio jureći teretni vlak. Kontrabas i bubnjevi nosili su melodiju dok čarobno nisu prepustili Oscaru glavnu ulogu s istaknutim klavirskim solažama.
Henry se okrenuo prema Keiko, koja je otvorila svoju crtanku i trudila se nacrtati prizor. – To je sving džez – rekla je. – To slušaju moji roditelji. Moja mama kaže da tako ne sviraju u klubovima za bijelce, nekim ljudima to je previše ludo.
Kad je Keiko spomenula svoje roditelje, Henry je počeo primjećivati sastav publike. Gotovo svi su bili crnci. Neki su sjedili i njihali se, dok su se drugi šepurili na podiju, spontano plešući na buran ritam benda. U publici se isticalo nekoliko japanskih obitelji, koji su pijuckali piće i upijali glazbu, kao cvijeće okrenuto prema suncu. Henry je tražio kineska lice. Ali nije ih bilo.
Keiko je pokazala na jedan od malih stolova gdje su sjedila tri japanska para koji su pijuckali piće i smijali se. – To je gospodin Toyama. On mi je jedno tromjesečje u japanskoj školi predavao engleski jezik. To mu je sigurno žena. Mislim da su i ostalo dvoje učitelji.
Henry je promatrao japanske parove i pomislio na svoje roditelje. Na majku koja je zaokupljena kućanskim poslovima i dobrotvornim radom u Dobrotvornoj udruzi Bing Kung, gdje bi bonove za gorivo mijenjala za bonove za namirnice – crveni bonovi za meso, mast i ulje, a plavi za grah, rižu i hranu u limenci. Na oca koji je stalno imao uho prislonjeno na radio te je slušao najnovije vijesti o ratu u Rusiji. O ratu na Pacifiku. O ratu u Kini. Koji je dane provodio predvodeći kampanje za prikupljanje sredstava za potporu Kuomintangu – nacionalističkoj vojsci koja se borila protiv Japanaca u sjevernim pokrajinama Kine. Čak je bio spreman i otići u rat onamo; već je dragovoljno radio kao redar u Kineskoj četvrti. On je bio jedan od rijetkih civila koji je dobio zaštitnu masku kao mjeru predostrožnosti u slučaju japanske invazije.
Rat je utjecao na sve. Čak i u Black Elks Clubu, zastori za zamračenje bili su navučeni, čime su, kako se Henryju činilo, stvorili tajnovito ozračje. Kao kakvo mjesto skriveno od nedaća koje se događaju u svijetu. Možda su zato svi došli ovamo. Da pobjegnu – da pobjegnu s martinijem načinjenim od jamajčanskog đumbira, uz Holdenovu izvedbu pjesme »I Got It Bad and That Ain't Good«.
Henry je mogao ostati cijelu noć. I Keiko, vjerojatno. Ali kad je zavirio iza teškog zastora, sunce se spuštalo iznad Puget Sounda i Olimpijskih planina u daljini. Pogledao je kroz prozor dok su tinejdžeri, stariji od njega i Keiko, trčali pločnikom vičući: – Ugasite svjetla! Ugasite svjetla!
Unutra si je Oscar uzeo još jednu stanku.
– Već je gotovo mrak, trebali bismo ići – rekao je Henry.
Keiko je pogledala Henryja kao da ju je probudio iz prekrasnog sna. Mahnuli su Sheldonu, koji ih je napokon vidio te im je mahnuo zauzvrat, izgledajući sretno i iznenađeno što ih vidi. Susreli su se pokraj kuhinjskih vrata.
– Henry! A ovo je sigurno... – Sheldon ga je gledao razrogačenih očiju. Henry je primijetio izraz njegova lica: bio je više zadivljen nego iznenađen.
– Ovo je Keiko. Ona je moja prijateljica iz škole. I ona je na stipendiji.
Keiko se rukovala sa Sheldonom. – Drago mi je. Ovo je bila Henryjeva ideja, smucali smo se iza kluba, a onda...
– A onda vas je Oscar zaposlio, tako se to dogodilo, zar ne? On je takav, uvijek se brine o svojemu klubu. Brine se o svojemu bendu. Kako vam se sviđa?
– Najbolji je. Trebao bi izdati ploču – zanijela se Keiko.
– Polako, polako, korak po korak, moraju se platiti računi, znaš. Dobro, ponovno ćemo zasvirati u osam pa vas dvoje bolje krenite sad. Gotovo je mrak i ne znam za vas gospođice, ali znam da Henry ne smije biti vani tako kasno. Mali nema brata, tako da sam mu je stariji brat, moram paziti na njega. U stvari, slični smo, zar ne? – Sheldon je prislonio lice uz Henryjevo. – To je jedini razlog zbog kojeg nosi to dugme, da nas ne bi pomiješali.
Keiko se nasmiješila, a potom i nasmijala. Dlanom je dodirnula Sheldonov obraz, a oči su joj zasjale kad je pogledala Henryja.
– Koliko dugo ćeš svirati ovdje? – upitao je Henry.
– Samo tijekom vikenda, a Oscar je rekao da ćemo onda razgovarati.
– Obori ih s nogu – rekao je Henry dok su on i Keiko krenuli prema kuhinjskim krilnim vratima.
Sheldon se nasmiješio i podigao saksofon. – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim.
Henry i Keiko provlačili su se kroz kuhinju, između velikoga mesarskog stola na kotačima i polica s posuđem, čašama i priborom za jelo. Neki članovi kuhinjskog osoblja izgledali su zbunjeno dok su se njih dvoje smiješili i prolazili, krećući se prema stražnjem izlazu koji je vodio na uličicu.
Večer je bila nevjerojatna. Henry je poželio da može sve prepričati svojim roditeljima. Možda će to i učiniti sutradan za doručkom, ali na engleskom.
Vrata koja su vodila na uličicu bila su zatvorena i zaključana. Gotovo je već nastupilo zamračenje. Kad je Henry podigao teški drveni zasun, na vratima su se pojavila dva bijela lica u običnim crnim odijelima koja su zaklanjala to malo svjetlosti koja je preostala u mračnom sutonu. Henry je prestao disati i ukočio se kad je prvi put u životu čuo kako se hladni metalni revolver repetira. Obojica su imala oružje u ruci. Kratke, prodorne cijevi bile su uperene izravno u njegovu omalenu dvanaestogodišnju figuru dok je, nadvladavši svoju paraliziranost, uspio stati ispred Keiko i zaštititi je najbolje što je mogao. Na sakoima su im bile pričvršćene značke. Bili su federalni agenti. Glazba u Black Elks Clubu je utihnula. Jedini zvukovi koje je Henry čuo bili su otkucaji njegova srca i povici muškaraca: – FBI!
Henry je odmah znao. Hvatali su ih zbog krijumčarenja alkohola. Zbog toga što su boce jamajčanskog đumbira donijeli u neku gostionicu gdje se proizvodi džin. Ali koliko god on bio šokiran, odnosno zaprepašten, Keiko je izgledala prestravljeno.
Henry je osjetio teške ruke dvojice federalnih agenata dok su ih vodili kroz kuhinju, ne obazirući se na radnike u ostavi, koji su, kako je Henry vidio, bili zaokupljeni istakanjem viskija i džina u odvod. Agenti nisu obraćali pozornost na njih. To nema smisla, pomislio je Henry.
Kad su došli u veliku prostoriju, agenti su im naredili da sjednu na iste stolice na kojima su sjedili do maloprije. Odande je Henry izbrojio barem još šestoricu drugih agenata, od kojih su neki imali sačmarice, koje su uperili u publiku te su na neke goste vikali, a druge gurali s puta.
Henry i Keiko tražili su Sheldona, koji je bio izgubljen u metežu agenata i članova džez– orkestra, koji su tiho i pažljivo odlagali svoje instrumente, štiteći vrednoste kojima su zarađivali za život.
Gosti su uzimali svoje kapute i šešire ako su im bili u blizini, ostali su ih ostavljali i uputili se prema izlazu.
Henry i Keiko gledali su kako Oscar Holden stoji na rubu pozornice s mikrofonom u ruci i moli sve da budu mirni. Prestao je biti smiren kad ga je jedan FBI– ov agent pokušao ušutkati uperivši pištolj u njega. Oscar je nastavio vikati: – Oni samo slušaju glazbu. Zašto ih odvodite? – Starac u bijeloj košulji umrljanoj znojem podigao je svoje tregere i zbog reflektora koji su se nalazili iza njega bacio veliku sjenu po plesnom podiju – kao Bog koji viče s planine. U njegovoj su sjeni ležali japanski gosti, muškarci i žene, lica na plesnom podiju, dok im je pištolj bio uperen u glavu.
Henry je pogledao Keiko, koja se ukočila zureći u Japanca ispruženog na podu. – Gospodin Toyama? – šapnuo je Henry. Keiko je polagano kimnula.
Oscar je i dalje vikao kad se Sheldon probio kroz gužvu i odvukao ga od FBI– ova agenta koji je stajao ispod njega. Držeći saksofon u ruci, dao je sve od sebe da smiri vođu benda i agenta koji je upravo napunio sačmaricu.
Klub se činio praznim bez glazbe, koju je zamijenilo urlanje federalnih agenata i povremeno zveckanje lisica. U slabo osvijetljenoj plesnoj dvorani povremeno bi zabljesnula koja svijeća što bi na praznim stolovima osvijetlila poluprazne čaše martinija.
Agenti su stavili lisice na ruke šestero japanskih gostiju i odveli ih do vrata, dok su žene šmrcale, a muškarci na engleskom ispitivali: »Zašto?« Henry je čuo kako posljednji uhićeni Japanac viče: »Ja sam Amerikanac!« dok su ga izvodili van.
– A što ćemo, pobogu, s ovo dvoje? – agent koji je stajao pokraj njih viknuo je krupnom čovjeku u tamnosmeđem odijelu. Izgledao je starije od ostalih.
– Što to... imamo ovdje? – Muškarac u smeđem odijelu opasao je pištolj i skinuo šešir te se počešao po proćelavoj glavi. – Rekao bih da su malo premladi za špijune.
Henry je polako rastvorio kaput i pokazao svoje dugme. – Ja sam Kinez.
– Isuse, Ray, greškom si ulovio dvoje Kineza. Vjerojatno su samo radili u kuhinji. Dobar posao. Dobro da nisi morao biti grub, inače bi oni tebi pokazali.
– Ostavite djecu na miru, oni rade za mene! – Oscar se otrgnuo od Sheldona i počeo teturati kroz preostale goste, u smjeru agenata pokraj Henryja. – Nisam otišao s Juga kako bih došao ovamo i gledao da tako postupate s ljudima!
Svi su mu se sklonili s puta. Svi osim dvojice mlađih agenta, koji su opasali pištolje i oslobodili ruke kako bi svladali krupnog muškarca. Treći agent uspio se probiti s lisicama. Oscar se oslobodio i ramenom se zabio u jednog agenta, gotovo ga srušivši preko stola – čaše martinija poletjele su na pod, gdje su se razbile uz oštar, prodoran zvuk i prošarale podne daske komadićima stakla koje se zdrobilo pod njihovim nogama.
Sheldon je dao sve od sebe da stvari još više ne izmaknu kontroli. Uspio se ubaciti između agenata i Oscara – i spasiti Oscara od agenata ili agente od ljutitog crnca, Henry nije bio siguran što od tog dvoje. Sheldon je još jednom odvukao vođu benda dok su agenti izvikivali upozorenja, ali su ga pustili. Već su uhitili Japance po koje su došli. Činilo se da baš nisu zainteresirani za zatvaranje birtije ili njezina vlasnika.
– Zašto odvodite te ljude? – Henry je čuo kako Keiko nježno pita usred galame. Vrata kroz koja je izveden gospodin Toyama zalupila su se i prekinula dotok svjetlosti iz vanjskoga svijeta. Muškarac u smeđem odijelu ponovno je stavio šešir na glavu, kao da je završio svoj posao i spremanje otići: – Kolaboracionisti, dijete. Ministar mornarice kaže da su na Havajima djelovali japanski špijuni, sve sami mještani. To se neće dogoditi ovdje. Previše je brodova u Bremertonu, jednako kao i kod nas. – Pokazao je palcem prema Puget Soundu.
Henry je zurio u Keiko, poželjevši da mu može pročitati misli, da mu u očima može vidjeti što misli. Molim te, nemoj to reći. Nemoj reći da je taj čovjek, gospodin Toyama, bio tvoj učitelj.
– Što će se dogoditi s njima? – upitala je Keiko, a u njezinu slabašnom glasiću čula se zabrinutost.
– Mogu dobiti smrtnu kaznu ako ih osude za izdaju, ali vjerojatno će samo provesti nekoliko godina u lijepom sigurnom okruženju zatvorske ćelije.
– Ali on nije špijun, on je bio...
– Samo što se ne smrači, moramo ići – rekao je Henry i prekinuo i nju i agenta te povukao Keiko za lakat. Ne smijemo zakasniti, sjećaš se?
Lice joj je bilo naborano od zbunjenosti i crveno od ljutnje. – Ali...
– Moramo ići. Odmah. – Henry ju je povukao prema najbližem izlazu. – Molim te...
Krupni agent stao je u stranu i pustio ih prema ulaznim vratima. Henry se osvrnuo i vidio kako Sheldon čuva Oscara u blizini pozornice i trudi se ušutkati ga. Sheldon se osvrnuo i mahnuo, pokazujući im da idu kući.
Iza niza tamnih policijskih automobila, Henry i Keiko stajali su na trijemu zgrade koja se nalazila preko puta kluba. Promatrali su kako policajci u uniformama tjeraju gomilu ljudi. Izvjestitelj The Seattle Timesa, bijelac, pisao je bilješke i slikao, a bljeskalica njegova fotoaparata povremeno je osvjetljavala pročelje Black Elks Cluba. Izvadio je maramicu da promijeni vruću žarulju pa staru žarulju bacio na pod, zgazio je i razmrskao na pločniku. Izvjestitelj je izvikivao pitanja najbližem policajcu, ali on je samo odgovorio: – Nemam komentara.
– Ne mogu više ovo gledati – rekla je Keiko, odmičući se.
– Žao mi je što sam te doveo ovamo – rekao je Henry dok su hodali do početka Ulice South Main, gdje će se razići svatko na svoju stranu. – Žao mi je što je naša velika večer uništena.
Keiko je zastala i pogledala Henryja. Pogledala je njegovo dugme, ono koje ga je otac natjerao da nosi. – Ti jesi Kinez, zar ne, Henry?
Kimnuo je, ne znajući što da odgovori.
– Dobro. Budi što jesi – rekla je okrećući se, razočarana pogleda. – Ali ja sam Amerikanka.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:37 am



JA SAM JAPANAC

(1986.)


Henryja je probudio zvuk policijskog auta, čija je sirena zavijala u daljini. Malo je zadrijemao, sanjareći, tijekom duge vožnje autobusom od groblja Lake View sve do Međunarodnog okruga – M. O., kako ga je zvao Marty. Henry je usta prekrio rukom dok je zijevao i pogledao kroz prozor. Njemu je područje sjeveroistočno od Kingdomea jednostavno bila Kineska četvrt. Tako ga je nazivao kad je odrastao i nije to sada kanio promijeniti – unatoč najezdi vijetnamskih karaoke klubova, korejskih videoteka i pokojeg sushi bara, koje su uglavnom posjećivali bijelci za ručak.
Marty nije znao mnogo o Henryjevu djetinjstvu. Henry je samo neizravno govorio o svojoj mladosti dok je pričao priče o roditeljima, uglavnom o Martyjevoj baki. Ili ponekad o djedu kojeg Marty nikad nije upoznao. Nedostatak smislene komunikacije između oca i sina temeljio se na životu provedenom u izolaciji. Henry je bio sin jedinac, nije imao braću i sestre s kojima bi morao razgovarati i stalno sve dijeliti. A s Martyjem je bio isti slučaj. Nespretne metode koje je Henry koristio u komunikaciji sa svojim ocem kao da su prešle na Martyja i njega. Tijekom godina, obojica su koristili Ethel da premosti taj procjep, ali sad će ga Henry sam morati prijeći. Samo nije bio siguran što da kaže sinu i kad. Kad odrastaš kao Kinez, prikladnost i odabiranje pravog trenutka bili su sve. Ipak, Henry tijekom rata tri godine nije razgovarao ni s vlastitim roditeljima, barem ne mnogo.
Ali sada, duboko u duši, Henry je htio svojemu sinu reći sve. Kako je kada se osvrneš život naočigled nepravedan i kako bi bilo divno da su svi samo prihvatili ono što imaju i napravili od toga najbolje što su mogli. Želio je sinu reći za Keiko – i za Hotel Panamu. No Ethel nije bilo tek šest mjeseci. U stvari, nije je bilo već sedam godina i šest mjeseci, ali Marty to vjerojatno neće razumjeti. Bilo je još prerano reći mu to. Osim toga, što mu je mogao reći? Henry nije bio baš siguran.
Misleći na oslikani suncobran od bambusa, Henry je dao sve od sebe da sredi svoje osjećaje – u vezi s gubitkom Ethel i mogućnosti da pronađe nešto u podrumu onog oronulog hotela. Razmišljao je o tome što se još moglo nalaziti ondje, pod njegovim nosom sve te godine, te se pitao čemu se sve smije nadati, koliko mu srce može podnijeti. Ali nije više mogao čekati. Prošlo je nekoliko dana, vijesti su dolazile i odlazile. Bilo je vrijeme da nešto dozna.
I tako je Henry izišao iz autobusa tri stanice prije pa prošetao do Hotela Panama, mjesta između dvaju različitih svjetova dok je bio dijete, mjesta između dvaju različitih vremena sada, kad je odrastao. Do mjesta koje je godinama izbjegavao, ali sada više nije mogao.
Unutra su se nalazili prašnjavi radnici sa zaštitnim kacigama gdje god je Henry pogledao. Mijenjali su pločice na stropu kroz koje je probila voda. Pod su brusili do originalne površine. Pjeskarili su zidove u hodniku gornjeg kata. Zbog buke koju je proizvodio kompresor, Henry je morao prekriti uši, dok je gledao kako se prašina i sitan pijesak talože na vrhu stubišta.
Osim pokojega gosta na proputovanju koji je provalio kroz stražnji prozor i jata golubova koji su se gnijezdili u sobama na katu, nitko nije odsjedao u hotelu od 1949. godine. Čak i kad je Henry bio dječak, hotel je bio slabo popunjen i poluprazan, posebice nakon i tijekom rata, otprilike od 1942. godine do dana pobjede nad Japanom. Otada je napušten.
– Je li gospodin Pettison tu? – Henry se nadvikivao s prodornim zvukovima bušilica i uređaja za pjeskarenje kako bi ga čuo najbliži građevinski radnik. Muškarac je podigao pogled i maknuo zaštitu za uši.
– Tko?
– Tražim Palmera Pettisona.
Radnik je pokazao prema garderobi koja je, kako se činilo, bila prenamijenjena u privremeni ured dok je trajala obnova zgrade. Po raznim nacrtima i građevinskoj dokumentaciji pričvršćenim na plutenu ploču ispred prostorije, izgledalo je kao da će se hotel vratiti svojim nekadašnjim slavnim danima.
Henry je skinuo šešir i zavirio unutra. – Dobar dan, tražim gospodina Pettisona.
– Ja sam gospođa Pettison... Palmyra Pettison. Ja sam vlasnica, ako to tražite. S kim razgovaram?
Henry se nervozno predstavio, govoreći brže nego inače. Srce mu je ubrzano kucalo samo zbog toga što se nalazi u starom hotelu – to ga je mjesto strašilo i uzbuđivalo. Bilo je to zabranjeno mjesto, prema pravilima njegova oca, tajanstveno i prekrasno mjesto. Unatoč zapuštenosti i šteti prouzročenoj vodom, hotel je iznutra bio još uvijek zapanjujuće lijep.
Zanimaju me osobne stvari pronađene u podrumu... spremljene stvari.
Stvarno? Bilo je to nevjerojatno otkriće. Kupila sam ovu zgradu prije pet godina, ali trebalo mi je toliko vremena da priskrbim sredstva i dozvole za obnovu. Prije nego što smo počeli rušiti iznutra, otišla sam u podrum pregledati peć i ugledala sve to. Sanduci i kovčezi, naslagani u nizovima jedni iza drugih, na nekim mjestima čak i do stropa. Želite kupiti nešto?
– Ne, ja...
– Iz nekog ste muzeja? – Ne...
– Kako vam onda mogu pomoći, gospodine Lee?
Henry se počešao po čelu, malo se uskomešao. Nije navikao razgovarati s poslovnim ljudima koji brzo pričaju. – Ne znam kako da to kažem... jednostavno tražim nešto, ne znam točno što, no znat ću kad to ugledam.
Gospođa Pettison zatvorila je glavnu knjigu koja se nalazila na stolu. Izraz njezina lica nekako je govorio Henryju da ga razumije. – Onda ste sigurno rođak?
Henry se iznenadio da nakon četrdeset i nešto godina ljudi i dalje povremeno misle da je Japanac. Prisjetio se dugmeta koje ga je otac tjerao da nosi svaki dan – sve one dane u školi, čak i ljeti. Kako su ga roditelji učili da bude zagriženi Kinez, da je dobrobit njihove obitelji ovisila o toj etničkoj razlici. Kako je mrzio kad su ga u školi nazivali Japancem. No život je uistinu ironičan.
– Da! Ja sam Japanac. – Henry je kimnuo. – Naravno da jesam. I doista bih volio pogledati ako mogu. – Ako je to uvjet da uđem u podrum, bit ću Japanac. Bit ću polumarsovac plave krvi koji dolazi iz Kanade, ako treba, pomislio je.
– Samo napišite prezime na popis – rekla je i dala Henryju podložak za pisanje. – Možete otići i pogledati. Samo bih vas zamolila da ništa ne mičete, ne sada. Nadamo se da ćemo pronaći još rođaka obitelji koje su ovdje ostavile svoje stvari.
Henry se iznenadio. Na popisu su se nalazila još samo tri prezimena. Veliko otkriće dospjelo je u lokalne vijesti, ali malo je ljudi došlo i zatražilo ono što su ostavili.
– Nitko nije došao po stvari?
– To je bilo davno. Puno toga se može dogoditi u četrdeset i nešto godina. Ljudi nastavljaju sa svojim životom. – Henry je promatrao kako bira riječi. Glas joj je odisao poštovanjem koje se kosilo s njezinom ambicioznom poslovnom prirodom. – Ponekad ljudi i preminu. Vrlo je vjerojatno da je većina vlasnika preminula.
– Što je s njihovim rođacima? Netko je sigurno čuo, zar ne bi nazvali...
– I ja sam to isprva pomislila, no mislim da se mnogo ljudi ne želi vraćati u to vrijeme. Ponekad je tako najbolje, živjeti u sadašnjosti.
Henry je shvatio. Iskreno, shvatio je. Znao je kako je to kad nešto ostaviš. Kad kreneš dalje i živiš u budućnosti, a ne proživljavaš ponovno prošlost.
Ali njegove dražesne Ethel više nije bilo, a to je značilo da više nije imao nikakvu odgovornost prema njoj.
Henry je zahvalio gospodi Pettison pa napisao jedno prezime na papir: Okabe.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:38 am



PODRUM

(1986.)


Henry se spustio stubištem na kojem je boja bila oguljena i otvorio teška drvena vrata koja su pritom zaškripala. Iza vrata nalazilo se prostranstvo podruma ispod starog hotela. Jedino osvjetljenje davalo je nekoliko žarulja, koje su visjele kao svjetiljke božićnog drvca, pričvršćene na strop velikim spajalicama. Dugačak žarkonarančasti produžni kabel pokazivao je put.
Zakoračivši unutra, Henry je nekoliko puta duboko udahnuo, nakon što je osjetio da ga od klaustrofobije steže u prsima. Skladište pod zemljom bilo je prepuno. Jedva je mogao pojmiti količinu osobnih stvari pohranjenih ondje. Uzak prolaz, širine ljudskih ramena, krivudao je kroz šumu škrinja, kovčega i sanduka koji su bili naslagani sve do stropa, u mnogo redova. Neki su bili žuti. Neki plavi. Veliki i mali. Tanak sloj prašine prekrivao je sve. Stvari su ovdje desetljećima stajale netaknute.
Na prvi pogled, prostorija je izgledala kao trgovina rabljenom robom. Tu je bio stari bicikl kakav je Henry htio imati kad je bio dijete. Bile su tu i velike metalne kante, ispunjene papirima i nečim što je nalikovalo na grafike. Narudžbenica iz 1941. godine za Sears & Roebuck stršila je iz kutije pokraj koje se nalazilo staro izdanje časopisa Tjelesna kultura. Precizno izrađene mramorne figurice za šah nalazile su se u drvenoj zdjelici za rižu.
Osim suncobrana koji je iznesen prvi dan, ništa se nije činilo ni približno poznato, ali nije mogao biti siguran nije li kišobran od bambusa bio Keikin ili nije. Vidio ga je samo na staroj crno-bijeloj fotografiji dok je bila dijete, prije koliko, četrdeset godina? Ipak, iako je htio to opisati kao čistu slučajnost, srce mu je govorilo suprotno. Bio je njezin. Stvari njezine obitelji bile su tu. Neke od njezinih najdragocjenijih stvari nalazile su se tu. A on će ih pronaći. Ili barem ono što je od njih ostalo.
Henry je spustio mali kovčeg, otvorio zahrđale kopče i rastvorio ga, osjećajući se kao uljez u nečijoj kući. U kožnoj kutiji nalazio se pribor za brijanje, stara bočica kolonjske vode i spetljane stare svilene kravate. Na unutarnjoj strani kovčega pisalo je »F. Arakawa«. Tko god on bio.
Sljedeći kovčeg, veliki kožni komad s prozirnom plastičnom ručkom, gotovo se raspao dok ga je Henry otvarao. Tkanina je bila vlažna i pljesniva zbog desetljeća izloženosti vlazi. Kad je malo bolje pogledao, Henry je vidio o čemu je riječ. Biserna ogrlica. Dugmeta presvučena svilom. Podigavši je iz kovčega, Henry je shvatio da je tanahna bijela tkanina u stvari nečija vjenčanica. U kovčegu su se nalazile i odgovarajuće bijele štikle i čipkasta podvezica. U maloj kutiji za šešire zataknutoj ispod haljine nalazio se osušeni vjenčani buket, krhak i osjetljiv. U kovčegu nije bilo fotografija ni bilo kakvih drugih identifikacijskih oznaka.
Nakon toga, Henry je skinuo stari sanduk za jabuke iz doline Wenatchee, koja je bila prepuna dječjih stvari. Dječje cipelice u bronci stajale su na ploči, a ime Yuki bilo je ugravirano na njoj. Za sanduk je bio zataknut par majušnih crvenih gumenih čizama. Tu se nalazilo i nekoliko stvari koje su imale i veću vrijednost od osobne – srebrna zvečka, srebrni servis za čaj američkog tipa te dobro umotan pozlaćeni pribor za jelo. Ispod vilica i žlica nalazio se album za slike. Henry je sjeo na kožnu stolicu i na krilu otvorio prašnjave korice. Unutra su se nalazile slike japanske obitelji koju nije poznavao – slike roditelja, male djece, od kojih su mnoge snimljene u južnom Seattleu i njegovoj okolici. Tu su bile čak i slike kako se kupaju na plaži Alki. Na slikama su svi izgledali vrlo ozbiljno. Dok je Henry prelistavao album, vidio je da su neki dijelovi prazni. Ponekad su cijele stranice bile prazne. Nedostajalo je više od polovine slika. Uklonjene su, a iza njih su ostali bijeli kvadratni oblici na skrivenim stranicama koje nisu požutjele od vlažnoga zraka Seattlea.
Henry je malo oklijevao, a potom prislonio nos na stranicu i udahnuo. Mislio je kako mu se isprva učinilo da osjeti taj miris, ali onda je udahnuo još jedanput. Prvi put je bio u pravu – stranice su mirisale po dimu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:38 am




IZVRŠNE NAREDBE

(1942.)


Henryja je sutradan ujutro probudio prekrasan miris siu ben—ga, pečenog peciva sa sezamom – najdraži doručak njegova oca i prava poslastica budući da bonova za šećer nije bilo mnogo. Njegov je otac sjedio za stolom, odjeven u najbolje odijelo, u stvari, u jedino odijelo. Tamnosivo odijelo po mjeri sašio mu je jedan krojač koji se upravo doselio iz Hong Konga.
Henry je sjedio i slušao kako otac čita vijesti iz dnevnih novina, navodeći svako novo uhićenje lokalnih Japanaca. Svi su sada bili na putu za federalni zatvor. Henry to nije mogao shvatiti. Odvodili su učitelje i poslovne ljude. Liječnike i trgovce ribom. Uhićenja su se činila nasumična, a optužbe nejasne. Otac mu je zvučao zadovoljno – dobivena je mala bitka u velikom sukobu.
Henry je puhao u svoje svijetlosmeđe pecivo sa sezamom koje je izašlo ravno iz pećnice te ga je pokušao ohladiti najbolje što je mogao. Promatrao je oca, koji se činio udubljenim u neki članak, te razmišljao o Keiko i uhićenjima u Black Elks Clubu. Otac se okrenuo pokazati priču Henryju – no Henry je samo vidio da je pisana na kineskom, poruka Dobrotvorne udruge Bing Kung. Njihov chop, pečat s njihovim znakom, bio je prepoznatljiv na dnu.
– Ovo su važne vijesti za nas, Henry – objasnio je njegov otac na kantonskom.
Henry je napokon zagrizao i kimnuo, slušajući i žvačući pecivo.
– Znaš li što je to izvršna naredba?
Henry je imao maglovitu predodžbu o tome, ali kako mu je bilo zabranjeno odgovoriti na očevu materinskom jeziku, samo je odmahnuo glavom. No ti ćeš mi reći, zar ne?
– To je vrlo važan proglas. Kao kad je Sun Jat-sen 1. siječnja 1912. godine proglasio prvim danom prve godine Republike Kine.
Henry je čuo mnogo puta kako mu otac priča o Republici Kini, iako njegov otac nije kročio na kinesko tlo otkako je bio mladić. Bilo je to davno, kad je bio star kao Henry i kad su ga poslali da kinesko školovanje završi u Kantonu.
Otac mu je glasom punim poštovanja i divljenja govorio o pokojnom doktoru Sun Jat-senu, revolucionaru koji je uspostavio vladavinu naroda. Henry je zamislio to ime: Doktor Sun. Zvučalo je kao netko s kim bi se borio Superman.
Otac mu je većinu života posvetio nacionalističkim ciljevima, usmjerenim promicanju Triju narodnih načela koja je proglasio pokojni kineski predsjednik. Pa kad je Henry napokon shvatio bit očeva entuzijazma u malim mjesnim sukobima s američkim Japancima, obuzeli su ga osjećaji zbunjenosti i proturječnosti. Otac je vjerovao u vladavinu naroda, ali je bio nepovjerljiv prema tom narodu.
– Predsjednik Roosevelt upravo je potpisao Izvršnu naredbu 9102, kojom se osniva Ratno tijelo za premještaj. Ovo je dodatak Izvršnoj naredbi 9066, koja omogućuje Sjedinjenim Američkim Državama proglašavanje novih vojnih zona.
Kao nova baza ili vojna utvrda, pomislio je Henry, pogledavajući na sat kako bi bio siguran da neće zakasniti u školu.
– Henry, cijela Zapadna obala proglašena je vojnom zonom. – Henry je slušao, ne shvaćajući što to znači. – Pola Washingtona, pola Oregona i većina Kalifornije sada su pod vojnim nadzorom.
– Zašto? – upitao je Henry, na engleskom.
Otac je sigurno razumio tu riječ ili je možda samo osjećao potrebnim da Henry to treba znati. – Kaže ovako: »Ovim putem ovlašćujem ministra rata i vojne zapovjednike« – Henryjev je otac zastao, trudeći se točno pročitati na kantonskom – »da mogu proglasiti vojne zone na takvim mjestima i u takvim razmjerima kakve on ili odgovarajući vojni zapovjednik odredi, a s kojih sve osobe mogu biti protjerane te u odnosu na koje pravo bilo koje osobe da ude, zadrži se ili napusti tu zonu ovisi o restrikcijama koje nalaže prosudba ministra rata.«
Henry je progutao posljednji zalogaj peciva sa sezamom. Što se njega tiče, izvršna naredba mogla je biti napisana i na njemačkom. Rat je bio posvuda. Odrastao je s njim. Predsjednički memorandum uopće se nije činio neuobičajenim.
– Mogu protjerati bilo koga. Mogu protjerati nas. Ili njemačke imigrante. – Otac je pogledao Henryja, odloživši pismo. – Ili Japance.
Taj je dio zabrinuo Henryja – zbog Keiko i njezine obitelji. Pogledao je kroz prozor, gotovo ni ne primijetivši majku. Ušla je s kuhinjskim škarama i odrezala jednu stabljiku crvenog ljiljana koji joj je kupio prije nekoliko dana pa je stavila u vazu na njihovu kuhinjskom stoliću.
– Ne mogu ih sve otjerati. Što bi se dogodilo s farmama jagoda na Vashon Islandu i pilanom na Bainbridgeu? Što je s ribarima? – rekla je. Henry je njihov razgovor na kantonskom slušao kao da je dolazio s radija u daljini.
– Ha? Ima mnogo kineskih radnika, mnogo obojenih radnika. Toliko im nedostaje radne snage da čak i Boeing sad zapošljava Kineze. Todd Shipyards plaća koliko i bijelcima – rekao je njegov otac, smiješeći se.
Henry je uzeo torbu s knjigama i krenuo prema vratima, pitajući se što bi se moglo dogoditi Keiko ako joj uhite oca. Nije znao ni što joj otac radi, ali sada to nije bilo važno.
– Henry, zaboravio si ručak? – rekla mu je majka. Na engleskom joj je rekao da nije gladan. Ona je pogledala supruga, zbunjena. Nije razumjela. Nitko od njih dvoje nije razumio.
Henry je prošao pokraj ugla na Ulici South Jackson: bilo je tiho i prazno kad nije bilo Sheldona da ga isprati. Henry je bio sretan što je njegov prijatelj pronašao posao u toj ulici, ali kad je Sheldon bio vani, to je bilo kao da ima policu osiguranja. Nijedan nasilnik koji je slijedio Henryja kući nije prošao dalje od Sheldonova ugla i njegova zaštitničkog oka.
Na nastavi toga dana, gospođa Walker rekla je svima da njihov prijatelj iz razreda Will Whitworth neće prisustvovati nastavi do kraja tjedna. Otac mu je poginuo na dužnosti na brodu USS Marblehead. Japanski bombarderi pogodili su njegov konvoj u blizini Bornea, u prolazu Makassaru. Henry nije znao gdje je to, ali zvučalo je kao da je neko toplo, tropsko mjesto, daleko od njega. Poželio je da je ondje kad je osjetio kako djeca iz razreda pogledom u njega zabadaju sićušne, oštre optužujuće strjelice.
Henry je s Willom imao samo jedan okršaj i to je bilo na početku godine. Will je umišljao da je ratni junak koji se bori protiv žute opasnosti na domaćoj fronti, čak i ako se to događalo samo na igralištu poslije škole. Unatoč tome što je od Willa zaradio šljivu na oku, Henryju je iskreno bilo žao kad je čuo vijesti. Kako mu ne bi bilo žao? Očevi nisu bili savršeni, ali čak i loš otac bio je bolji od nikakva oca – barem je to tako bilo u Henryjevu slučaju.
Kad se milostivo bližilo vrijeme ručka, Henry se ispričao. Trčao je niz hodnik, potom hodao, zatim ponovno trčao, dok nije došao do kuhinje u kantini.
Keiko nije bila ondje.
Umjesto nje ondje je stajao Denny Brown, Chazov prijatelj, noseći pregaču i držeći kuhaču. Podsmjehivao se Henryju kao štakor uhvaćen u zamci. – Što gledaš?
Gospođa Beatty teškim je koracima hodala po kuhinji – tapšala se po džepovima, pokušavajući pronaći šibice. – Henry, ovo je Denny. Mijenjat će Kay-Ko. Uhvatili su ga u krađi u školskoj trgovini pa zamjenik ravnatelja Silverwood želi da ga stavim da radi. – Henry je gledao, preneražen. Keiko nije bilo. U njegovu utočištu u kuhinji sad se nalazio jedan od njegovih mučitelja. Gospođa Beatty odustala je od potrage za kutijom šibica i zapalila cigaretu na plinskom plameniku, potom promrmljala nešto u stilu ne izazivajte nevolju i odšetala pojesti ručak.
U početku je Henry morao slušati Dennyja kako gunđa o tome kako su ga uhvatili, kako su mu oduzeli dužnost postavljanja zastave i natjerali ga da radi u kuhinju – prisilili ga da obavlja posao jedne Japanke. Ali kad se oglasilo zvono za ručak i kad su se sva gladna djeca sjatila, Dennyjev stav se promijenio kad su se oni počeli smiješiti i brbljati s njim. Svi su htjeli da ih on posluži te odmicali poslužavnike i sumnjičavo škiljili u Henryja dok su prolazili pokraj njega.
Oni misle, pomislio je Henry, da smo mi u ratu i da sam ja neprijatelj.
Nije čekao da se vrati gospođa Beatty. Odložio je svoju grabilicu, skinuo pregaču i otišao. Čak se nije vratio ni u razred. Ostavio je svoje knjige i zadaću, prolazeći hodnikom do ulaznih vrata.
U daljini, u smjeru Nihonmachija, zapazio je kako mali oblaci dima nestaju u sivom popodnevnom nebu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:39 am



PALEŽ

(1942.)


Trčeći prema dimu, Henry je posve zaobišao Kinesku četvrt. Ne zbog toga što se bojao da će ga roditelji vidjeti dok bi trebao biti u školi, iako dijelom i zato, nego zbog redara. U dijelu grada iz kojeg je bio Henry bilo je gotovo nemoguće pobjeći iz škole. Redari su nadzirali ulice i parkove, čak i male tvornice rezanaca i konzervi, tražeći djecu iz imigrantskih obitelji, koju su roditelji često slali da rade puno radno vrijeme umjesto da idu u školu. Obiteljima je vjerojatno trebao dodatni novac, ali lokalni stanovnici poput Henryjeva oca vjerovali su da obrazovana djeca jamče manje kriminala. Možda su bili u pravu. Međunarodni okrug obično je bio prilično mirna četvrt, osim povremenog nasilja suparničkih bandi ili novaka koji su zalutali, potom oteturali natrag, pijani i spremni na izazivanje nevolje. Osim toga, svaki policajac koji bi vidio azijsko dijete na ulici dok bi ono trebalo biti u školi obično bi ga priveo. Poslali bi jadno dijete kući, gdje bi ga roditelji vjerojatno toliko kaznili, da bi jadničak žalio što nije završio u zatvoru.
I tako se Henry oprezno kretao po Yesler Wayu, na strani Nihonmachija, sve do Parka Kobe, koji je sada bio napušten. Hodajući ulicama Japanske četvrti, vidio je vrlo malo ljudi vani. Kao u nedjelju ujutro u središtu Seattlea, kad su trgovine i radnje bile zatvorene, a one koje su bile otvorene imale su malo kupaca.
Što radim ovdje? – upitao se, pogledavajući s opustošenih ulica prema hladnom nebu, dok su se crni oblaci dima izvijali uvis s mjesta koje nije mogao vidjeti. Nikad je neću pronaći. No svejedno, i dalje je lutao od zgrade do zgrade. I izbjegavao čudne poglede malobrojnih muškaraca i žena koji su prolazili pokraj njega.
U srcu Japanske četvrti, Henry je ponovno pronašao fotografski studio Ochi. Nije mogao promašiti mladoga vlasnika, koji je stajao vani na sanduku za mlijeko i gledao kroz veliki fotoaparat na drvenom stalku. Slikao je u uličici koja je bila paralelna s Avenijom Maynard, odakle je dolazio palež, kako je Henry vidio. Nije bila riječ o japanskim kućama ili radnjama, kao što se pribojavao. Bila je riječ o velikim bačvama i kantama za smeće koje su gorjele u uličici, dok su se vatra i dim dizali iznad zgrada s obje strane.
– Zašto slikate paljenje smeća? – upitao je Henry, ne znajući je li ga fotograf uopće prepoznao.
Muškarac je gledao kroz Henryja. Potom je trepnuo u trenutku kada je izgledalo da ga se prisjetio. Sigurno je to bilo zbog dugmeta koje je Henry nosio. Fotograf se ponovno okrenuo prema svom fotoaparatu, a ruke su mu drhtale. – Ne pale smeće.
Henry je stajao na početku uličice, pokraj fotografa koji je bio na sanduku za mlijeko i držao fotoaparat i bljeskalice. Gledajući niz uličicu, vidio je ljude kako dolaze iz svojih stanova i vraćaju se u njih, bacajući stvari u goruće bačve. Jedna je žena s prozora na trećem katu vikala nešto muškarcu koji se nalazio dolje te mu bacila kimono boje šljive, koji se zapetljao i zakovitlao pa poput snijega prizemljio na prljavom, sluzavom pločniku uličice. Muškarac koji je stajao dolje ga je podigao, malo ga pogledao, oklijevao i onda ga bacio u vatru. Svilenkasta se tkanina zapalila, a Upaljeni komadići izletjeli su iz vatre kao leptiri čija je krila zahvatio plamen te su lepršali u zraku, ugasili se i spustili u obliku crne, pepeljaste prašine.
Jedna je starija žena okrznula Henryja noseći pune ruke papira te ih je bacila u vatru, pri čemu su zašuštali. Henry je osjećao kako mu vrućina dopire do obraza pa se odmaknuo. Čak i iz daljine vidio je da je riječ o svicima, o umjetničkim djelima napisanim i nacrtanim rukom. Veliki japanski znakovi nestajali su u srcu vatre.
– Zašto to rade? – upitao je Henry, ne shvaćajući posve ono što je vidio vlastitim očima.
– Sinoć su uhitili još ljudi. Japanaca, po cijelom gradu. Po cijelom Puget Soundu. Možda i po cijeloj državi – rekao mu je fotograf. – Ljudi se rješavaju svih stvari koje bi ih mogle povezati s ratom protiv Japana. Pisma iz Nippona. Odjeće. Svega se moraju riješiti. Previše je opasno zadržati te stvari. Čak i stare fotografije. Ljudi pale slike svojih roditelja, svojih obitelji.
Henry je gledao kako stariji muškarac u najbližu goruću bačvu umorno stavlja uredno složenu japansku zastavu i odaje joj počast dok gori.
Fotograf je pritisnuo dugme okidača na svom fotoaparatu i uhvatio prizor.
– Ja sam sinoć spalio sve svoje stare fotografije. – Okrenuo se Henryju, a stalak se tresao dok ga je držao. Drugom je rukom uzeo maramicu i obrisao usta. – Spalio sam svoje slike s vjenčanja.
Henryja su počele peći oči dok su se punile dimom i čađom. Čuo je kako neka žena viče nešto na japanskom, negdje u daljini. Više je zvučalo kao plakanje.
– Imali smo tradicionalno vjenčanje ovdje u Nihonmachiju. Potom smo se slikali u Arboretumu Parka Washington, ispred magnolija i bušina. Nosili smo kimono, šintoističku odjeću koja je u našoj obitelji bila već tri generacije. – Fotograf kao da se nije mogao otrgnuti od prizora pred sobom. Od uništenja dodirljivih, opipljivih uspomena na život. – Sve sam spalio.
Henry više nije mogao gledati. Okrenuo se i otrčao kući, još uvijek osjećajući okus dima.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:39 am



STARE VIJESTI

(1986.)


Henry je, kišući i kašljući, prašnjav podrum Hotela Panama pretraživao gotovo tri sata. Za to vrijeme našao je bezbroj albuma sa slikama djece i izblijedjele crno-bijele spontane snimke obitelji kako slave Božić i Novu godinu. Također je pronašao mnogo kutija sa skupocjenim posuđem i priborom, kao i toliko odjeće koliko bi bilo dovoljno da se napuni manja robna kuća. Stvari su bile tako nasumično odabrane. Bilo je lako zaboraviti da su ljudi nekoć toliko držali do njih, da su ih sakrili u nadi da će ih jednom ponovno preuzeti – po svoj prilici nakon završetka rata.
Bolni podsjetnici bila su prezimena – poput Inada, Watanabe, Suguro i Hori. Na većini kutija i sanduka visjele su ceduljice s prezimenima. Na ostalima su prezimena bila napisana izravno na bočnoj strani kovčega ili na njihovu vrhu. Tihe uspomene na živote onih koji su odavno odvedeni.
Henry je istegnuo svoja bolna leđa i spazio trošnu aluminijsku kosilicu za koju je pretpostavio da je vidjela bolje dane na roštiljima i piknicima u dvorištu. Zaškripala je kad ju je rasklopio, u suglasju s njegovim koljenima, koja su kvrcnula kad je sjeo – tijelo mu je bilo umorno od nagnutog položaja nad kutijama i sanducima.
Odmarajući se od napora, izvadio je jedne novine iz obližnjeg svežnja. Bio je to stari primjerak Hokubei Jijia – The North American Times, lokalnih novina koje su još uvijek izlazile. Datum je bio 12. ožujka 1942. godine.
Henry je pregledao članke pisane staromodnim stilom, na engleskom jeziku u urednim okomitim stupcima. Naslove o ratu u Europi i na Pacifiku. Naprežući se pročitati sitna slova u slabo osvijetljenom podrumu, primijetio je uvodni članak na naslovnici. Naslov je bio: POSLJEDNJE IZDANJE. »Izražavamo žaljenje što je ovaj broj do daljnjega posljednje izdanje, ali također želimo izraziti najdublju odanost i podršku Sjedinjenim Američkim Državama, njezinim saveznicima i borbi za slobodu...« Bile su to posljednje novine tiskane u Nihonmachiju prije internacije, prije nego što su ih sve odveli, pomislio je Henry. Bili su tu i drugi članci – o mogućnostima premještaja dublje u unutrašnjost – na primjer u Montanu ili Sjevernu Dakotu. I policijsko izvješće o muškarcu koji se dvjema Japankama predstavio kao federalni agent i potom ih napao u njihovu stanu.
– Jeste li pronašli štogod? – Gospođa Pettison sa svjetiljkom u ruci spustila se u podrum i prestrašila Henryja, koji se navikao na samotnu tišinu podruma.
Odložio je novine i ustao, malo se očistio i obrisao ruke o hlače, ostavivši prašnjave tragove dlanova na njima. – Pa, nisam baš pronašao ono što tražim. Jednostavno je toliko puno... svega.
– Ništa ne brinite, za danas moramo zatvoriti, ali više ste nego dobrodošli sljedeći tjedan. Prašina se mora slegnuti da možemo počistiti, sutra saniramo zid od opeke, ali kad to sve bude gotovo, slobodno se možete vratiti i nastaviti s potragom.
Henry joj je zahvalio, razočaran što nije pronašao ništa što je pripadalo Keiko i njezinoj obitelji. Ali nije se prestao nadati. Godinama je prolazio pokraj hotela. Čak desetljećima – i nikada nije mislio da je unutra ostalo nešto vrijedno. Pretpostavio je da je sve iz ratnih godina odavno preuzeto, prihvatio je tu činjenicu i pokušao živjeti dalje. No dok je gledao hrpe kutija koje je još trebao pretražiti, osjetio je Keikinu prisutnost. Nešto od nje je ostalo.
Unutra. Naprezao se čuti njezin glas. Izgubljen u njegovim mislima. Unutra je. Znam to.
Pomislio je i na Ethel. Što bi ona mislila o ovome? Zar bi podržala njegovo njuškanje po podrumu i kopanje po prošlosti? Što je više razmišljao o tome, to je bio svjesniji onoga što je sve vrijeme znao. Ethel bi uvijek podržala ono što Henryja čini sretnim. Čak i sada. Osobito sada.
– Vratit ću se u isto vrijeme sljedeći tjedan, ako se slažete? – upitao je Henry.
Gospođa Pettison je kimnula i krenula gore.
Henry je zaškiljio kako bi mu se osjetila prilagodila na danje svjetlo i hladno, sivo nebo Seattlea koje je ispunjavalo velike prozore Hotela Panama. Činilo se da je sve – grad, nebo – svjetlije i življe nego prije. I tako moderno, za razliku od vremenske kapsule u podrumu. Dok je izlazio iz hotela, Henry je pogledao prema zapadu gdje je sunce zalazilo i vidio kako ugašena žuta boja preplavljuje horizont. To ga je podsjetilo na prolaznost vremena, ali i na prekrasne završetke koji se svejedno mogu doživjeti nakon hladnih, turobnih dana.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:39 am



MARTYJEVA DJEVOJKA

(1986.)


Sutradan poslijepodne Henry je proveo u Kineskoj četvrti, u brijačnici, u pekarnici – trebala mu je bilo kakva izlika da prođe pokraj Hotela Panama. Provirio je kroz otvorene prozore, ali svaki je put vidio samo građevinske radnike i oblake dima koji su posvuda letjeli. Kad je napokon krenuo kući, na pragu ga je čekao Marty. Imao je ključ, ali činilo mu se da su se vrata zaključala, a ključevi ostali unutra. Ispružen na betonskim stubama, Marty je lupkao nogom, prekriženih ruku, i djelovao nervozno i nestrpljivo.
Henry je osjetio da Martyja nešto muči dok su dan prije bili na ručku, ali dopustio si je da mu pozornost odvrati pomisao da će u podrumu Hotela Panama pronaći nešto – bilo što – što je pripadalo Keiko. Sada je bio ovdje. Došao je raspraviti to sa mnom. Reći mi da sam se pogrešno brinuo o njegovoj majci, pomislio je Henry.
Zadnja godina Ethelina života bila je teška. Kad je bila toliko lucidna da ih obojicu nečim zaokupi, on i Marty kao da su se odlično slagali. Ali čim joj se zdravstveno stanje pogoršalo te bi se spomenula riječ dom, počinjale su razmirice.
– Tata, ne možeš mamu ostaviti ovdje... sve smrdi po starcima – govorio je Marty.
Henry je protrljao oči, umoran od rasprava. – Mi jesmo starci.
– Jesi li uopće posjetio dom Mir? Izgleda poput odmarališta! Zar ne želiš da mama svoje posljednje dane provede na nekom lijepom mjestu? – Dok je Marty to govorio, pogledao je prema stropu, koji je bio prljavo žut od godina i godina Ethelina pušenja. – Ovo mjesto je rupčaga! Ne želim da mi mama bude ovdje ako može biti u najmodernijem objektu.
– Ovo je njezin dom – uzvratio je Henry, ustajući iz svog naslonjača. – Ona želi biti ovdje. Ne želi umrijeti na nekom nepoznatom mjestu, bez obzira na to koliko lijepo bilo.
– Ti želiš da bude ovdje. Ti ne možeš živjeti bez nje... da sve ne kontroliraš! – Marty je gotovo briznuo u plač. – Oni će se pobrinuti da dobiva lijekove, tata, imaju medicinske sestre...
Henry je bio ljut, ali nije htio pogoršati stanje još jednom partijom vikanja, osobito zato što je Ethel spavala u susjednoj sobi.
Osoblje iz djelatnosti za kućnu njegu donijelo je sve kako bi joj olakšali nekoliko posljednjih mjeseci života – donijeli su joj bolnički krevet i dovoljno morfija, atropina i Ativana da bude smirena i ne trpi bolove. Zvali su svaki dan, a netko od zdravstvenog osoblja navratio bi ukoliko je to bilo potrebno, ali ne toliko često koliko se Henry nadao.
– Henry... – I on i Marty ukočili su se kad su čuli slabašan Ethelin glas. Nijedan ni drugi nisu je čuli kako govori najmanje tjedan dana.
Henry je pošao u njihovu spavaću sobu. U njihovu spavaću sobu. Još uvijek ju je tako zvao, iako je posljednjih šest mjeseci spavao na kauču ili povremeno u naslonjaču pokraj Ethelina kreveta. No samo noćima kad je bila nemirna ili uplašena.
– Ovdje sam. Budi mirna. Ovdje sam... – rekao je i sjeo na rub kreveta, držeći krhku ruku svoje supruge te se nagnuo bliže kako bi joj odvratio pozornost.
– Henry...
Pogledao je Ethel, koja je razrogačenih očiju zurila kroz prozor njihove spavaće sobe. – Dobro je... ovdje sam. – Kad je to rekao, izravnao joj je spavaćicu i navukao prekrivač preko njezinih ruku.
– Vodi me kući, Henry – preklinjala ga je Ethel, uhvativši ga za ruku. – Dosta mi je ovog mjesta, vodi me kući...
Henry je pogledao svog sina, koji je stajao na ulazu u sobu, bez riječi.
Nakon tog dana, prestali su se svađati. Ali i razgovarati.
– Tata, mislim da bismo trebali razgovarati.
Martyjev glas probudio je Henryja iz njegove melankolije. Penjao se stubama i zastao na pola puta, kad se sa sinom gledao oči u oči. – Zar ne bismo trebali ući unutra, sjesti i razgovarati o tome što te muči? – upitao je.
– Radije bih da razgovaramo ovdje.
Henry je primijetio kako mu sin zuri u odjeću prekrivenu prašinom od promatranja obnove hotela. – Je li sve u redu? Što je bilo, igrao si bejzbol i uklizao u treću bazu?
– Ti imaš svoju dugačku priču, ja imam svoju. – Henry je sjeo pokraj sina i promatrao dugačku, tamnu sjenu Beacon Hilla kako pada iza drveća i pruža se uzduž avenije. Ulične svjetiljke iznad drveća su zatreperile i zazujale.
– Tata, nismo baš mnogo razgovarali otkako je mama umrla, znaš?
Henry je stoički kimnuo, psihički se pripremajući za verbalni napad.
– Naravno, ubijao sam se od učenja, pokušavao sam biti sin kakvog si želio.
Henry ga je slušao, a grižnja savjesti ga je izjedala. Možda sam previše vremena potrošio na brigu o Ethel – možda sam ga zanemario, pomislio je. Ako jesam, nije bilo namjerno. – Ne moraš se ni zbog čega ispričavati. Silno sam ponosan na tebe – rekao je.
– Znam da jesi, tata. Vidim to, znam da jesi. I zbog toga sam izbjegavao razgovor o ovome. Kao prvo, zbog svega onoga što se događalo s mamom, a kao drugo, ovaj... zbog toga što jednostavno nisam znao kako ćeš reagirati.
Henry se namrštio; sada je bio zabrinut. U mislima je nabrajao sve što bi mu sin mogao reći: drogira se, izbacili su ga s fakulteta, razbio je auto, pridružio se nekoj bandi, počinio zločin, ide u zatvor, homoseksualac je...
– Tata, zaručen sam.
– S djevojkom?
Henry je to posve ozbiljno pitao. Marty se nasmijao. – Naravno, s djevojkom.
– I bojao si se reći mi to? – Henry je promatrao sina ne bi li pročitao nešto na njegovu licu, u njegovim očima, govoru tijela.
– Trudna je. – Henry je to izrekao više kao tvrdnju nego kao pitanje. Isto kao kad bi netko rekao »predajemo se« ili »izgubili smo u produžetku«.
– Tata! Nije. Ništa slično tome.
– Zašto onda razgovaramo ovdje?...
– Zato što je ona unutra, tata. Želim da je upoznaš.
Henry se oraspoložio. Naravno, nije pokazao da ga je probola bol zato što je tajio postojanje te tajanstvene djevojke, ali sin mu je imao puno posla. Bio je siguran da je Marty imao dobar razlog.
– Radi se o tome, ovaj... da znam koliko su uvrnuti bili tvoji roditelji. Mislim, nisu bili samo Kinezi, bili su turbo Kinezi, ako shvaćaš što mislim. Bili su kao kocke leda u američkom loncu za topljenje, znaš, sve su vidjeli na svoj način. – Marty je pokušao pronaći prave riječi. – I znaš, oženio si se mamom i imali ste tradicionalno vjenčanje. I poslao si me u kinesku školu, kako je tebe tvoj stari poslao... i uvijek si govorio o tome kako trebam naći neku dobru Kineskinju da se skrasim s njom, kao ti s mamom.
Nastupila je stanka, trenutak tišine. Henry je promatrao sina, čekajući da nastavi. Ništa se nije pomaknulo osim sjene koju su na stube bacale jele što su se njihale na povjetarcu.
– Ja nisam kao Yay Yay... kao tvoj djed – rekao je Henry kad je shvatio kamo to vodi, zaprepašten što ga stavlja u isti koš s njegovim ocem. U dubini duše volio je oca, koji sin ne voli svojega oca? Želio mu je samo najbolje. Ali nakon svega što je Henry doživio, nakon svega što je vidio i učinio, zar se toliko malo promijenio? Zar je toliko bio sličan ocu? Čuo je škljocanje kad su se iza njih otvorila vrata. Kroz njih je provirila mlada žena, a potom je izašla, nasmiješena. Imala je dugu plavu kosu i hladne plave oči – onakve kakve je Henry zvao »irske oči«.
– Vi ste sigurno Henryjev otac! Ne mogu vjerovati da ste sve vrijeme bili vani. Marty, zašto mi nisi ništa rekao? – Henry se nasmiješio i promatrao kako iznenađeno gleda njegova sina, koji je djelovao nervozno, kao da je uhvaćen kako radi nešto loše.
Henry je pružio ruku svojoj budućoj snahi.
Zračila je kao sunce. – Ja sam Samantha, jedva sam čekala da vas upoznam. – Prošla je pokraj njegove ruke i bacila mu se u zagrljaj. Henry ju je potapšao, pokušavajući uhvatiti dah, a potom je popustio i zagrlio je. Gledajući preko njezina ramena – nasmiješen – Henry je podigao palčeve prema Martyju.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:39 am



UME

(1986.)


Henry je u dvorištu navukao vrtne rukavice i obrezivao suhe grane na starom stablu šljive – koje je bilo prošarano malim zelenim plodovima što su se koristili za kinesko vino. Drvo je bilo staro koliko i njegov sin.
Marty i njegova zaručnica sjedili su na stubama i promatrali ga dok su pijuckali ledeni zeleni čaj s đumbirom. Henry je pokušao spraviti ledeni čaj od Darjeelinga ili pekoea, ali on bi uvijek bi previše gorak, bez obzira na to koliko šećera ili meda stavio.
– Marty mi je rekao da je ovo trebalo biti iznenađenje, nadam se da ga nisam posve pokvarila... Ispričao mi je sve o vama i jedva sam čekala da vas upoznam.
– Ah, ma nema se mnogo toga reći – pristojno je rekao Henry.
– Pa, za početak, rekao mi je da je to vaše najdraže drvo – kazala je Samantha, trudeći se ispuniti neugodnu tišinu koja je vladala između oca i sina – i da ste ga posadili kad se Marty rodio.
Henry je nastavio s obrezivanjem i odrezao grančicu s nježnim bijelim cvjetovima. – To je drvo ume – rekao je, izgovarajući polako »u– me«. – Cvate i po najgorem vremenu, čak i po najhladnijoj zimi.
– Evo ga, počinje... – Marty je šapnuo Samanthi, dovoljno glasno da ga otac čuje. – Viva la revolution... – šalio se.
– Hej, što bi to trebalo značiti? – upitao je Henry, prestavši s radom.
– Bez uvrede, tata, ali...
Samantha ga je prekinula. – Marty mi je rekao da to drvo ima posebno značenje za vas. Da je ono simbol nečega.
– I jest – odvratio je Henry, dodirujući šljivin cvjetić s pet latica. – Cvjetovi ume drveta koriste se za dekoraciju tijekom kineske Nove godine. Također je simbol drevnoga grada Nanjinga, a sada je i nacionalni cvijet cijele Kine.
Marty je napola ustao i zadirkujući salutirao.
– Čemu to? – upitala je Samantha.
– Reci joj, tata.
Henry je i dalje obrezivao, pokušavajući zanemariti sinovo zadirkivanje. – To je bio i najdraži cvijet mojega oca. – Mučio se škarama prije nego što je napokon odrezao veliku suhu granu. – On simbolizira otpor protiv neprijateljskih napada... to je revolucionarski simbol.
– Vaš je otac bio revolucionar? – upitala je Samantha.
– Ha! – Henry se nasmijao pri toj pomisli. – Nije, nije, bio je nacionalist. Uvijek se bojao komunista. No svejedno je vjerovao u ujedinjenu Kinu. Drvo ume bilo mu je posebno u tom smislu, razumiješ?
Samantha se nasmiješila i kimnula, pijuckajući čaj. – Marty mi je rekao da je to drvo izraslo iz grančice drveta vašega oca, da ste je ovdje posadili kad je on umro.
Henry je pogledao svojega sina, potom odmahnuo glavom i odrezao još jednu granu. – To mu je majka rekla.
Henry se osjećao loše zato što je spomenuo Ethel. Zato što je dozvao tugu u tako sretan dan.
– Jako mi je žao – rekla je Samantha. – Da sam je barem upoznala.
Henry se samo tugaljivo nasmiješio i kimnuo, a Marty je zagrlio zaručnicu i poljubio je u sljepoočicu.
Samantha je promijenila temu. – Marty kaže da ste izvanredan inženjer, da su vam čak dopustili da odete u prijevremenu mirovinu.
Henry je Samanthu gledao krajičkom oka dok je obrezivao drvo; kao da je nabrajala natuknice sa zamišljenog popisa. – Odličan ste kuhar, volite obrađivati vrt i najbolji ste ribar kojeg on zna. Pričao mi je koliko ste ga puta vodili na jezero Washington loviti pacifičkog lososa.
– Ma stvarno... – rekao je Henry, gledajući sina i pitajući se zašto to nikada njemu nije rekao. Potom je pomislio na komunikacijski jaz, odnosno više na ponor između njega i njegova oca i odmah je znao odgovor na to pitanje.
Samantha je pijuckala ledeni čaj, prstima miješajući kocke leda. – Kaže da volite džez.
Henry ju je pogledao, zaintrigiran. Ovo postaje zanimljivo.
– I to ne bilo koji džez. Nego korijene džeza i svinga na zapadnoj obali, poput Floyda Standifera i Buddyja Catletta... i da ste veliki obožavatelj Davea Holdena, a posebno njegova oca, Oscara Holdena.
Henry je odsjekao jednu grančicu i bacio je u bijelu kantu. – Sviđa mi se – rekao je Martyju, dovoljno glasno da ga i ona čuje. - Dobro si izabrao.
– Drago mi je da ti se sviđa, tata. Znaš, iznenađuješ me. Henry je dao sve od sebe da komunicira bez riječi. Da podari sinu onaj osmijeh, onaj znakoviti pogled odobravanja. Bio je siguran da je Marty shvatio svaki dio njihove neverbalne komunikacije. Nakon cijeloga života kimanja, mrštenja i stoičkog osmjehivanja, obojica su tečno koristili emocionalne kratice. Smiješili su se jedan drugome dok se Samantha razbacivala poznavanjem bogate predratne glazbene povijesti Seattlea. Što je više Henry slušao, to je više razmišljao o povratku u Hotel Panama sljedeći tjedan. O pregledavanju podruma. Svih onih sanduka, kutija i kovčega. I o tome koliko bi mu samo bilo lakše da ima pomoć.
Henry je najviše mrzio da ga uspoređuju s ocem. U Martyjevim očima, šljiva nije pala daleko od stabla. Ako ništa drugo, tvrdoglavo se priljubila za grane. To je naučio iz mog primjera, pomislio je Henry, shvativši da mu Martyjeva pomoć u podrumu ne bi olakšala samo fizički teret.
Henry je skinuo vrtne rukavice i stavio ih na trijem. – Drvo ume uistinu je bilo najdraže drvo mojega oca, ali mladica koju sam posadio nije potekla od njega. Potekla je s drveta u Parku Kobe...
– Ali nije li to bio dio Japanske četvrti? – upitao je Marty.
Henry je kimnuo.
One noći kad je rođen Marty, Henry je urezao granu stabla šljive – najednom od mnogo stabala koje je raslo u parku – stavio čačkalicu u zasjeklinu pa oko nje omotao komadić tkanine. Vratio se nakon nekoliko tjedana i uzeo granu – izraslo je novo korijenje. Zasadio ju je u dvorištu. I uvijek se brinuo o tom stablu.
Henry je razmišljao o cijepu stabla trešnje. Ali cvjetovi su bili previše lijepi – a sjećanja previše bolna. Ali sada više nije bilo Ethel. Henryjeva oca već odavno nije bilo. Čak nije bilo ni Japanske četvrti. Ostali su samo dani ispunjeni dugačkim, beskonačnim satima i stablo šljive o kojem se brinuo u dvorištu. Kalemljeno one noći kad se rodio njegov sin, s kineskog stabla u japanskom vrtu, prije toliko mnogo godina.
Drvo je zaraslo tijekom godina kad je Ethel bila bolesna. Henry je imao manje vremena brinuti se o masivnim granama koje su izrasle i popunile mali omeđeni prostor njihova dvorišta. Ali kad je Ethel preminula, Henry se ponovno počeo brinuti o drvetu, koje je opet davalo plod.
– Što radite sljedeći četvrtak? – upitao je Henry. Gledao je kako su se pogledali i slegnuli ramenima. Lice njegova sina naboralo se od zbunjenosti. – Nemamo nikakvih planova - rekla je Samantha.
– Nađemo se u čajani Hotela Panama.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:40 am




IZMEÐU DVIJE VATRE

(1942.)


Henry je uletio kroz ulazna vrata, došavši iz škole petnaest minuta prije nego inače. Nije ga bilo briga zbog toga, no čini se ni njegove roditelje. Morao je razgovarati s nekim. Morao je reći roditeljima što se događa. Oni će znati što treba učiniti, zar ne? Nije li tako? Henry je morao učiniti nešto. Ali što? Što je mogao učiniti? Imao je samo dvanaest godina.
– Mama, moram ti nešto reći! – povikao je, pokušavajući doći do daha.
– Henry, nadali smo se da ćeš uskoro doći kući! Došli su nam gosti na čaj. – uo je majku kako u kuhinji priča na kantonskom.
Izašla je, govoreći na lošem engleskom, ušutkavajući ga i požurujući da ode u skroman dnevni boravak. – Hajde, hajde.
Henryju se ukazao strašan prizor. Keiko je pobjegla, bila je tu, na sigurnom. Možda joj je cijela obitelj pobjegla, neposredno prije nego što su im agenti FBI-a upali kroz vrata i zatekli prazne sobe – otvoren prozor i zastore kako lepršaju na vjetru. Nikad ih nije vidio, ali mogao ih je jasno zamisliti kako trče niz ulicu, ostavivši za sobom zatečene i zbunjene agente FBI-a.
Prišao je garnituri za sjedenje i osjetio kako mu želudac propada, kao da je udario o pod, otkotrljao se pod kauč i negdje izgubio.
– Ti si sigurno Henry. Čekali smo te. – Stariji bijelac u elegantnom svijetlom odijelu sjedio je nasuprot Henryjevu ocu. Pokraj tog muškarca sjedio je Chaz.
– Sjedi. Sjedi. – Henryjev tata pokazivao je rukom, govoreći kinesko-engleski.
– Henryja sam Charles Preston, građevinski poduzetnik. Mislim da mojega sina poznaješ... u našoj kući zovemo ga Chaz. Ti ga možeš zvati kako god želiš. – Henry je imao nekoliko nadimaka na umu. Čak i na dva jezika. Mahnuo je Chazu, koji se toliko dražesno nasmiješio, da je Henry po prvi put primijetio da ima jamice.
No svejedno, nije shvaćao što se događa – i to ni manje ni više nego u njegovu domu. – Što... – Što ti radiš ovdje? To je pomislio, ali riječi su mu zapele u grlu kad je shvatio zašto je njegov otac toga jutra obukao odijelo, i to ono koje uvijek nosi na važnim sastancima.
– Tvoj otac i ja pokušali smo razgovarati o jednoj poslovnoj temi, a on je ukazao na to da bi ti bio savršen prevoditelj. Kaže da učiš engleski u Osnovnoj školi Rainier.
– Bok, Henry. – Chaz mu je namignuo, a onda se obratio svome ocu. – Henry je jedan od najpametnijih u razredu. Može prevesti bilo što. I to čak i s japanskog, kladim se. – Ove posljednje riječi Chaz je promrmljao kao da u ustima ima kocke leda te se ponovno od uha do uha nasmiješio Henryju. Henry je vidio da ni Chazu nije bilo ništa draže što je tu, no zadovoljilo ga je to što se može igrati mačke i miša s Henryjem dok nevino sjedi uz gospodina Prestona.
– Henry, gospodin Preston posjeduje nekoliko stambenih zgrada u okolici. Zanima ga pokretanje novih poslova na Aveniji Maynard, u Japanskoj četvrti – otac je Henryju objasnio na kantonskom. – Budući da sam ja član uprave Chong Wa, potrebna mu je moja potpora i potpora kineske zajednice u Međunarodnom okrugu. Naša mu je potpora potrebna kako bi dobio odobrenje gradskoga vijeća. – To je rekao na takav način, takvim tonom, pogledom i gestama, da je Henry shvatio kako je riječ o nečemu vrlo važnom. Bio je vrlo ozbiljan, ali i vrlo ushićen. Njegov otac nije se često uzbuđivao zbog nečega. S takvim snažnim zanosom govorio je jedino o kineskim pobjedama nad japanskom vojskom, kojih je bilo vrlo malo, i o Henryjevoj stipendiji u Rainieru. Sve do sada.
Henry je sjeo na klupicu između njih, osjećajući se maleno i nevažno. Između dviju stijena, dvaju ogromnih komada granita isklesanih u obliku odraslih osoba.
– Što trebam raditi? – pitao je na engleskom, a potom na kantonskom.
– Samo prevodi ono što govorimo, najbolje što možeš – rekao je gospodin Preston. Henryjev otac je kimnuo, pokušavajući slijediti engleske riječi koje je Chazov otac polako izgovarao.
Henry je obrisao pijesak i čađu iz kutova očiju, razmišljajući o Keiko i njezinoj obitelji. Pomislio je na ona tri japanska para kako leže licima okrenutim prema prljavom podu Black Elks Cluba, u najboljoj odjeći za izlazak. Kako su ih izvukli i negdje zatvorili. Ponovno je pogledao gospodina Prestona, čovjeka koji je namjeravao otkupiti zemlju od obitelji koje su sada palile svoje najdragocjenije stvari kako ih ne bi prozvali izdajnicima i špijunima.
Prvi je put Henry shvatio gdje se nalazi, da stoji s druge strane nevidljive crte između njega i njegova oca i svega ostalog što je poznavao. Nije se mogao prisjetiti kad je prešao tu crtu i nije mogao zamisliti lagan povratak.
Pogledao je gospodina Prestona i Chaza, potom svojega oca i kimnuo. Počnite, ja ću prevoditi. Najbolje što mogu, pomislio je.
– Henry, možeš li, molim te, reći ocu da želim kupiti prazno zemljište iza nakladništva Nichibei? Ako možemo ugasiti japanske novine, hoće li nam odobriti da kupimo to zemljište?
Henry je pozorno slušao. Potom se obratio ocu, govoreći na kantonskom. – Želi kupiti zemlju iza japanskog nakladništva, kao i samu zgradu.
Njegov je otac očito jako dobro poznavao to područje pa je odgovorio: – Taj posjed je u vlasništvu obitelji Shitame, ali glava obitelji uhićena je prije nekoliko tjedana. Neka dade ponudu banci, a oni će mu ga prodati. – Polako je izgovorio te riječi, vjerojatno zato da Henry ništa ne ispusti u prijevodu.
Henry je bio zaprepašten kad je to čuo. Pogledom je tražio majku. Nigdje ju nije mogao vidjeti – vjerojatno je dolje prala rublje ili je spravljala čaj za goste. Na trenutak je oklijevao, a potom pogledao gospodina Prestona i posve ozbiljno rekao: – Moj otac neće pristati na prodaju. Tamo se nekoć nalazilo japansko groblje i gradnja na tom mjestu donijela bi nesreću. Zato je to zemljište prazno. – Henry je zamislio bombarder krcat bombama kako se obrušava prema meti.
Gospodin Preston se nasmijao. – Šali se, zar ne? Pitaj ga šali li se.
Henry gotovo nije mogao vjerovati da prvi put u nekoliko mjeseci zapravo razgovara sa svojim ocem – i da mu laže. Ali to je nužno, pomislio je. Pogledao je Chaza, koji je samo zurio u strop, naizgled iz dosade.
Henryjev otac pozorno je slušao svaku riječ izrečenu na kantonskom. – Gospodin Preston kaže da želi prenamijeniti zgradu u džez-klub. Takva vrsta glazbe vrlo je popularna i donosi iznimno veliku zaradu. – Henry je zamišljao kako bombarder ispušta svoj teret, a bombe pljušte... bum...
Otac mu je više izgledao uvrijeđen nego zbunjen. Pogodak u sridu. Bombe su eksplodirale pri udaru. U Međunarodnom okrugu bilo je potrebno mnogo toga, njegov je otac objašnjavao, ali još noćnih klubova i pijanih pomoraca očito nisu stajali vrlo visoko na popisu Henryjeva oca za progresivan razvoj zajednice, čak i ako je to značilo protjerivanje nekih Japanaca iz Nihonmachija.
Od tog trenutka razgovor je nedvojbeno krenuo nizbrdo.
Gospodin Preston se naljutio, optužujući Henryjeva oca da je podložan utjecaju japanskog praznovjerja. Henryjev je otac pak optužio gospodina Prestona da je i te kako podložan utjecaju alkoholnih pića koje je namjeravao prodavati u svojemu zamišljenom džez-klubu.
Nakon još Henryjeva unakrsnog prevođenja, završili su sa svojom dvojezičnom raspravom, suglasivši se da se ne slažu te su oprezno promatrali jedan drugoga.
Ali i dalje su se svađali, potpuno zanemarivši Henryja, a da jedan drugoga nisu razumjeli ni riječi. Chaz je zurio u Henryja, ne trepćući. Rastvorio je kaput i pokazao Henryju dugme koje mu je ukrao. Nijedan od očeva nije to primijetio, ali Henry ga je vidio. Chaz mu je iskesio zube, potom ponovno zatvorio kaput i poput anđela se nasmiješio ocu koji je rekao: – Završili smo razgovor o ovome. Vidim da je dolazak ovamo bila pogreška. Vi ionako nikad nećete biti sposobni za vođenje pravoga posla.
Henryjeva majka ušetala je s čajnikom svježe pripremljenog čaja od krizantema upravo u trenutku kad su Chaz i gospodin Preston ustali i izjurili van, izgledajući kao kockari koji su izgubili posljednji dolar.
Henry je uzeo šalicu čaja i ljubazno zahvalio majci – na engleskom. Naravno, nije razumjela ni riječi, ali izgledalo je kao da cijeni ton kojim ih je izgovorio.
Nakon što je popio čaj, Henry se ispričao i otišao u svoju sobu. Još je bilo rano, ah bio je umoran. Legao je, zažmirio i razmišljao o gospodinu Prestonu, odrasloj verziji Chaza, kako pohlepno dijeli zemljište Japanske četvrti te o svojemu ocu, koji je bio toliko spreman pomoći u tim važnim poslovnim pitanjima. Henry je jednim dijelom očekivao da će biti sretan što im je pomutio planove, ali samo je bio iscrpljen i osjećao se krivim. Nikad se nije tako očito usprotivio ocu. Ali morao je. Vidio je palež u Nihonmachiju i ljude kako pale svoje dragocjene stvari koje se pretvaraju u pepeljave podsjetnike onoga što su nekoć bili, onoga što još uvijek jesu. Daske pribijene na izloge obložene američkim zastavama. Nije se baš razumio u poslovanje, ali znao je da su vremena teška i da će biti još gore. Morao je pronaći Keiko, morao ju je vidjeti. Kako se smračivalo, zamišljao ju je na nekoj obiteljskoj fotografiji, na portretu u vatri, koji se savijao, izgarao i pretvarao u pepeo.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:40 am


HALO, HALO

(1942.)


Kad je Henry napokon ponovno otvorio oči, vidio je samo tamu. Koliko je sati? Koji je dan? Koliko sam dugo spavao? Misli su mu jurile sto na sat dok je trljao oči i treptao, trudeći se da se probudi. Tračak mjesečine prodirao je kroz zastore na prozoru njegove sobe.
Nešto ga je probudilo. Što je to bilo? Neki zvuk? Potom je to ponovno čuo – bila je to zvonjava koja je dopirala iz kuhinje.
Protegnuo se, prilagođavajući se na vrijeme i prostor, a potom je stavio stopala na hladan drveni pod i sjeo. Dok su mu se oči prilagođavale na tamu, Henry je razaznao obrise poslužavnika u svojoj sobi. Majka mu je brižno ostavila večeru. Na poslužavnik je čak stavila i vazu s crvenim ljiljanom, dekoracije radi.
Ponovno se oglasio – nepogrešiv zvuk zvonjave njihova telefona. Henry se još uvijek nije posve navikao na to glasno, prodorno zvono. Manje od pola kućanstava u Seattleu imalo je telefon, a još manje u Kineskoj četvrti. Ali njegov otac ustrajao je da si priključe telefon kad su Sjedinjene Američke Države objavile rat silama Osovine. Bio je redar četvrti, a njegova dužnost bila je održavati kontakt – s kim točno, Henry nije znao.
Telefon je ponovno zazvonio, zvekećući poput budilice na navijanje.
Henry je počeo zijevati, ali brzo se zaustavio kad je pomislio na Chaza. On zna gdje živim. Sada bi mogao biti vani i čekati me.
Čekati me da nehotice izađem, iznoseći smeće ili unoseći rublje. Potom bi me napao, da mi se osveti, dok nema učitelja ni čuvara školskog dvorišta koji ga u tome mogu spriječiti.
Provirio je kroz teške zastore ustajalog mirisa, ali ulica je – dva kata niže – djelovala hladno i prazno, vlažno od nedavne oluje.
Čuo je kako majka u kuhinji govori: – Wei, wei? – Halo, halo.
Henry je otvorio vrata i tapkao niz hodnik do kupaonice. Majka je na telefon mumljala nešto u smislu da ne govori engleski. Mahnula je Henryju i pokazala na telefon. Poziv je bio za njega. Valjda.
– Halo? – rekao je. Henry je navikao rješavati pozive na pogrešan broj. Obično su bili na engleskom ili je pak bila riječ o popisivačima stanovništva zaduženim za azijsku zajednicu. Čudne žene ispitivale su Henryja koliko je star i je li on glava obitelji.
– Henry, potrebna mi je tvoja pomoć. – To je bila Keiko. Zvučala je smireno, ali bila je izravna.
Oklijevao je, ne očekujući Keikin nježan glas. Počeo je govoriti prigušenim glasom, ali onda se sjetio da njegovi roditelji ionako ne znaju engleski. – Jesi li dobro? Nisi bila u školi. Je li tvoja obitelj dobro?
– Možemo li se naći u parku, tamo gdje smo se našli prošli put?
Nije bila određena. Namjerno. Henry je mogao slobodno razgovarati, ali ona očito nije. Pomislio je na telefonske operatere koji su često prisluškivali i odmah mu je bilo jasno. – Kad? Sad? Večeras?
Možemo li se naći za sat vremena? Sat vremena? Henryjev mozak radio je sto na sat. Već je mrak. Što ću reći roditeljima? Na kraju je pristao. – Potrudit ću se doći za jedan sat. – Snaći ću se.
– Hvala, bok. – Na trenutak je zastala. Baš kad je Henry mislio da će nešto reći, poklopila je.
Začuo se prodoran, živahan ženski glas. – Druga strana je prekinula, želite li da vam pomognem pri drugom pozivu?
Henry je smjesta poklopio slušalicu, kao da je uhvaćen u krađi.
Majka je stajala iza njega kad se okrenuo. Henry nije mogao razaznati vidi li joj se u pogledu znatiželja ili zabrinutost. – Što? Imaš djevojku možda? – upitala je.
Henry je slegnuo ramenima i na engleskom rekao: – Ne znam. – I, iskreno rečeno, nije znao. Ako je njegova majka smatrala čudnim što djevojčica koja ga je zvala ne govori kineski, nije ništa rekla. Možda je mislila da svi roditelji svoju djecu tjeraju da govore svoj američki. Tko bi znao? Možda su ih i tjerali.
Henry je razmišljao o tome kako će doći do Parka Kobe, po mraku, nakon što je nastupilo zamračenje. Bilo mu je drago što je malo odspavao. Čini se da će to biti jako duga noć.
Henry je većinu sata čekao u svojoj sobi. Već je bilo gotovo devet kad je Keiko nazvala. Njegovi roditelji lijegali su oko devet i trideset, ne zato što su bili osobito umorni, nego zato što je bilo razborito leći rano. Štednja struje za ratne potrebe Henryjevu ocu kao da je bila svetinja.
Nakon kratkog osluškivanja, Henry nije čuo nikakve zvukove svojih roditelja pa je otvorio prozor sobe i spustio se niz požarne ljestve. Ljestve su samo napola dosezale tlo, no u blizini se nalazio zatvoren kontejner za reciklirane gume. Henry je skinuo cipele i skočio na kontejner, koji je prigušeno zazvečao kad su njegove noge u čarapama sletjele na teški metalni poklopac. Pentranje natrag bit će malo teže, ali izvedivo, pomislio je te ponovno obuo cipele.
Dok je hodao vlažnim pločnicima, dah mu se pretvorio u uskovitlanu maglu, zajedno sa sumaglicom koja se izdizala nad vodom. Pokušavao je ostati u sjeni, unatoč strahu koji mu se uvukao u misli i od kojeg mu se grčio želudac. Henry nikada tako kasno nije bio vani sam. Iako uz svu tu gomilu ljudi koja se kretala avenijama i nije imao osjećaj da je sam.
Cijela Ulica South King bila je obojena neonskim svjetlima koja su prkosila zamračenju. Znakovi na barovima i noćnim klubovima imali su zeleni i crveni odraz u svakoj bari koju je preskočio. S vremena na vrijeme prošao bi auto i okupao ulicu prigušenim plavim svjetlima, osvjetljavajući muškarce i žene, Kineze i bijelce koji uživaju u noćnom životu – unatoč redukcijama.
Prelazak Sedme avenije i ulaz u Nihonmachi bio je kao da je zakoračio na tamnu stranu Mjeseca. Nije bilo svjetla. Auti nisu vozili. Sve je bilo zatvoreno. Čak su i preko prozora restorana Manila bile pribijene daske, kako bi se zaštitili od vandala, unatoč tome što su vlasnici Filipinci, a ne Japanci. Ulice uz Aveniju Maynard bile su prazne. Od trgovine Janagi do Kazališta Nippon Kan, Henry nije vidio nikoga osim Keiko.
U parku Kobe, preko puta kazališta kabuki, mahnuo joj je kad ju je ugledao kako sjedi na brežuljku, kao i posljednji put, okružena stablima trešanja koje su upravo propupale. Nakon što se popeo strmim brežuljkom terasastog parka, Henry je uhvatio dah i sjeo na kamen pokraj nje. Izgledala je blijedo na mjesečini i drhtala na hladnom zraku Seattlea.
– Roditelji su mi rekli da ostanem kod kuće i ne idem u školu, bojali su se da bi se nešto moglo dogoditi, da će nam razdvojiti obitelj – rekla je. Henry je gledao kako dugačku kosu sklanja s lica. Bio je iznenađen time koliko je djelovala smireno, spokojno.
– Došla je policija i FBI... Uzeli su nam radiouređaje, fotoaparate i odveli nekoliko ljudi iz naše zgrade. Otada ih nismo vidjeli.
– Žao mi je. – Samo se to sjetio reći; što drugo da kaže?
– U prosincu su uhitili nekoliko ljudi, odmah nakon napada na Pearl Harbor, no već mjesecima vlada zatišje. Preveliko zatišje, mislim. Tata je rekao da se mornarica više ne brine o invaziji i da su sada zabrinutiji za sabotažu, znaš, da će ljudi raznijeti mostove, elektrane i takve stvari. I tako su opet poharali ovo područje i uhitili još Japanaca.
Henry je razmišljao o riječi sabotaža. On je sabotirao planove gospodina Prestona da kupi dio Japanske četvrti. I nije se osjećao loše zbog toga. Ali nisu li ti ljudi koje su odvodili u stvari Amerikanci? Japanci podrijetlom, no rođenjem Amerikanci? Na kraju krajeva, Keikin otac je rođen ovdje.
– Sad imamo i policijski sat.
– Policijski sat?
Keiko je polagano kimnula, razmišljajući o njegovim posljedicama dok je promatrala puste ulice oko sebe. – Japancima nije dopušteno kretati se izvan četvrti od osam navečer do šest ujutro. Noću smo zatvorenici.
Henry je odmahnuo glavom i nije mogao vjerovati da je istina to što ona govori, ali znao je da jest. Od uhićenja u Black Elks Clubu do pobjedonosnog osmijeha na licu njegova oca, znao je da se to doista događa. Osjećao se loše zbog Keiko i njezine obitelji, zbog nepravde koja je snašla sve stanovnike Nihonmachija. No ipak je bio tako sebično zahvalan što je s njom – osjećao se krivim zbog vlastite sreće.
– Danas sam pobjegao s nastave i pošao te tražiti – rekao je. – Bio sam zabrinut...
Pogledala ga je, a na licu joj se pojavio osmijeh. Postao je nervozan te se zbunio.
– Bio sam zabrinut zbog škole – rekao je Henry. – Ne smijemo zaostajati, osobito zbog toga što nastavnici ionako previše ne obraćaju pozornost na nas...
Na trenutak je zavladala tišina, a zatim su oboje čuli sirenu za promjenu smjene – koja je dopirala čak od Boeing Fielda. Tisuće radnika krenut će kući. A još tisuće počet će s poslom u deset navečer i graditi zrakoplove koji će se koristiti u ratu.
– Lijepo od tebe što se toliko brineš o mom školovanju, Henry. U očima joj je vidio razočaranje. Bio je to isti onaj pogled koji je imala sinoć kad su se rastali, nakon uhićenja u Black Elks Clubu. – Nisam bio zabrinut samo zbog škole – priznao je. – Nije samo to u pitanju. Bio sam zabrinut zbog...
– U redu je, Henry. Ne želim te uvući u nevolje. Ni u školi ni kod kuće s tvojim ocem.
– Nisam zabrinut zbog svojih nevolja...
Pogledala ga je i duboko udahnula. – Dobro, jer trebam uslugu, Henry. Veliku uslugu. – Keiko je ustala, a Henry ju je slijedio niz brežuljak, do klupe iza koje su djelomično bila skrivena crvena kolica. U njima se nalazila hrpa albuma za slike i kutija s fotografijama. – To pripada mojoj obitelji. Majka mi je rekla da ih odnesem u uličicu i spalim. Ona to nije mogla učiniti. Otac joj je bio član japanske mornarice. Htjela je da spalim sve njezine stare slike iz Japana. – Keiko je tužnim očima pogledala Henryja. – Ne mogu to učiniti, Henry. Nadala sam se da bi ih ti mogao skriti. Samo na neko vrijeme. Možeš li to učiniti za mene?
Henry se prisjetio strašnog prizora iz Japanske četvrti tog poslijepodneva, fotografa iz studija Ochi koji je bio vidno potresen, ali odlučan.
– Mogu ih skriti u svojoj sobi. Imaš li još čega?
– Ovo su važne stvari. Mamine uspomene, sjećanja na njezinu obitelj. Stvari koje imamo iz vremena kad sam bila beba možemo ostaviti, mislim, a neke obitelji iz naše četvrti pokušavaju naći mjesto na koje možemo skriti druge stvari. Velike stvari. Vjerovatno ćemo ondje ostaviti druge stvari ako budemo morali.
– Ovo će biti na sigurnom, obećavam.
Keiko je nakratko zagrlila Henryja. I on je zagrlio nju. Dodirnuo joj je kosu. Bila je toplija nego što je zamišljao.
– Moram se vratiti prije nego što doznaju da me nema – rekla je Keiko. – Onda se vidimo sutra u školi?
Henry je kimnuo, dohvatio ručku malih crvenih kolica pa krenuo u smjeru svojega doma, mračnim, praznim ulicama Japanske četvrti. I za sobom vukao životne uspomene. Uspomene koje će skriti i tajnu koju će čuvati negdje u svom domu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:40 am



NIZBRDICA

(1942.)


Henry je točno znao gdje će skriti albume sa slikama kad stigne u svoj stan u Canton Alleyju – u onom plitkom praznom prostoru između donjih ladica komode i poda. Bilo je baš dovoljno mjesta da skrije sve Keikine dragocjene obiteljske slike, ako ih dobro rasporedi.
Popet će se požarnim stubama i vratiti se s jastučnicom. Vjerojatno će morati ići dva puta kako bi sve donio, ali to uopće ne bi trebao biti problem. Moj otac hrče, pomislio je Henry, a moja majka to nadoknađuje čvrstim snom. Dok god ne uzrokujem buku, trebao bih to izvesti bez ikakvih teškoća.
Trudeći se ostati u sjeni dok je krivudao mračnim uličicama, Henry se šuljao prema Kineskoj četvrti. Dječak koji sam hoda noću inače ne bi privukao mnogo pozornosti, ali kad se uzme u obzir zamračenje i novi policijski sat nametnut Japancima, sigurno će ga zaustaviti svaki policajac koji patrolira ulicama.
Henry je kroz tamu vukao mala crvena kolica niz Aveniju Maynard – slijedeći put kojim je išao ranije. Ulice Japanske četvrti bile su puste. Bile su prazne, ali sigurne. Stražnji kotači kolica s vremena na vrijeme bi zaškripali i zacviljeli, probadajući tišinu mirne večeri. Još samo nekoliko blokova, onda će moći krenuti prema sjeveru i nizbrdo, prema središtu Kineske četvrti i u smjeru doma.
I dalje se brinući za Keiko, Henry je prošao pokraj izdavačke kuće Rodo-Sha i krojačnice za žene Yada, u čijem su izlogu bile izložene lutke zapadnjačke veličine i američkog izgleda. Potom je prošao pokraj zubne ordinacije Eureka, pred kojom je visio ogroman model zuba, blijed, gotovo proziran na mjesečini. Kad bi barem nekako mogao prekriti američke zastave i slogane koji su visjeli u svakom izlogu – ili koji su bili zalijepljeni na svaki izlog zakucan daskama – gotovo bi mogao zamijeniti taj dio grada s Kineskom četvrti, samo što je bio veći. I razvijeniji.
Dok je Henry napuštao mirno utočište Japanske četvrti i oprezno se uputio prema South Kingu, u smjeru doma, ugledao je nekoga – jednoga dječaka. Jedva je mogao razaznati njegovu sjenu na mjesečini, osvijetljenu uličnim svjetiljkama koje su zujale i brujale, okružene noćnim leptirima koji su se odbijali o staklo. Kad se Henry približio, vidio je da dječak premazuje plakat s američkom zastavom koji je postavljen preko prozora trgovine namirnicama Janagi. Na vratima se nalazila šperploča koja je prekrivala staklo blizu kvake, ali veliki prozori bili su netaknuti. Vjerojatno su tek postavljeni, pomislio je Henry. Prekriveni zastavama, koje su služile kao zaštita.
Henryju se činilo da dječak liči, dok je pomicao četku preko površine papira. Vani je noću, pomislio je Henry, i da je sve od sebe da pokaže svoju nacionalnu pripadnost. Pokušava zaštititi obiteljsku imovinu. Henry se na trenutak opustio, utješen time što su i druga djeca njegovih godina vani u to doba.
Mladi je dječak čuo škripanje kolica i ukočio se. Prestao je s ručnim radom pa izašao iz sjene na mjesto gdje ga je Henry mogao vidjeti i gdje je on također mogao vidjeti Henryja.
Bio je to Denny Brown.
U ruci je držao kist za bojenje s kojeg je po pločniku kapala crvena boja, ostavljajući za njim trag u obliku suze.
– Što ti radiš ovdje? – rekao je. Henry je u Dennyjevim očima vidio tračak straha. Bio je uplašen, uhvaćen na djelu. Potom je Henry primijetio kako se njegov zatečeni, razrogačeni pogled mijenja u bijes i oči mu se sužavaju, pune iščekivanja. Henry je bio posve sam, nije bilo nikoga drugog. A Denny kao da je bio svjestan toga dok se primicao – i to dok je Henry izgledao zapanjeno, držeći ručku Keikinih malih crvenih kolica.
– Što to radiš? – upitao je Henry, znajući odgovor, ali morao ga je čuti od Dennyja. Bio je to uzaludan pokušaj razumijevanja. Razumio je tko, gdje i što. Ali nikako nije mogao odgonetnuti zašto. Zbog straha? Mržnje? Ili samo zbog mladenačke dosade koja je Dennyja dovela u Japansku četvrt, gdje su se obitelji skrivale i zaključavale vrata, krijući svoje dragocjene stvari u strahu od uhićenja, dok je Denny stajao na uglu, pišući »Vratite se kući, Japanci!« preko američkih zastava postavljenih na izlozima.
– Rekao sam ti da je u duši Japanac!
Henry je prepoznao taj glas. Okrenuvši se, vidio je Chaza. U jednoj je ruci držao željeznu polugu, a u drugoj smotan plakat američke zastave. Malo drukčija dužnost postavljanja zastave, pomislio je Henry. Drvena vrata iza Chaza imala su dugačke usjeke na mjestima s kojih je otrgnuo plakat. Iza Chaza stajao je Carl Parks, još jedan nasilnik iz škole. Trojac je krenuo na Henryja.
Pogledavši oko sebe, Henry nije vidio nikoga drugog. Nije bilo ni žive duše. Iz obližnjih stanova nije dopiralo ni svjetlo.
Chaz se nasmiješio. – Izveo si kolica u šetnju, Henry? Što to imaš unutra? Dostavljaš japanske novine? Ili je to nešto što dostavljaju japanski špijuni?
Henry je pogledao Keikine stvari. Albume sa slikama. Vjenčani album. Stvari koje je obećao zaštititi. Jedva da se mogao suprotstaviti jednom, a kamoli trojici. Bez razmišljanja, Henry je gurnuo ručku natrag u kolica i počeo trčati, gurajući kolica odostraga.
Cijelim se tijelom naslonio na njih dok je trčao, a nogama ih je gurao do vrha brda i niz strmu padinu – niz South King.
– Uhvatite ga! Nemojte dopustiti da ljubitelj Japanaca pobjegne! – vikao je Chaz.
– Dolazimo po tebe, Henry! – čuo je Dennyja kako viče, kako mu stopala udaraju o pločnik. Henry se nije osvrtao.
Dok su kolica jurila niz strmu padinu, Henry je mislio da će licem udariti u pločnik dok ona jure dalje. No onda je skočio, kao da preskače kozlić na pomičnom igralištu. Raširio je noge, isturio koljena, a stražnjicom je sletio na stražnji dio kolica, točno na vrh Keikina albuma – noge su mu bile raširene, svaka s jedne strane kolica, a gumeni potplati lebdjeli su nad zemljom dok je letio.
Henry je uhvatio ručku i upravljao najbolje što je mogao. Kolica, teret, sve zajedno, krivudali su niz South King, klepećući po napuklom pločniku. Henry je čuo povike dječaka koji su ga sustizali. Na trenutak je osjetio nečiju ruku na košulji, kako ga hvata za ovratnik. Henry se nagnuo nad ručkom kolica i premjestio težinu. Osvrnuvši se na trenutak, vidio je kako njegovi progonitelji zaostaju za njim dok je on jurio niz brdo brže nego saonice zimi. Škripa kotača sada se pretvorila u isprekidano brujanje, a osovine su počele zvrčati.
– Mjesta! Pazite! Mičite se! – Henry je vikao dok su mu se s puta micali gosti iz kafića koji su tumarali ulicama. Gotovo je pokosio muškarca u radnom odijelu, ali buka je bila tako glasna, a prizor ispred njega tako histeričan, da su mu se ljudi sklanjali s puta mnogo prije nego što je prošao. Jedna je žena uskočila kroz otvoren prozor parkiranog auta. Henry se nagnuo natrag, jedva prošavši ispod njezinih nogu u čarapama koje su se uvlačile unutra.
Čuo je lupu i vapaj pa se osvrnuo i ugledao kako Chaz i Carl koče i staju jer je Denny naglavce zaronio na pločnik. Odustali su od potjere, daleko, na brdu.
Henry se okrenuo upravo na vrijeme i samo okrznuo parkirni automat. Povukavši ručku natrag, izgubio je ono malo kontrole što je imao i udario u stražnji kotač auta koji je polagano prolazio raskrižjem South Kinga i Sedme avenije. Policijski auto. Zabio se u kotač i stražnji branik, crni komad metala na bijeloj karoseriji auta.
Cipele su mu ostavile crne tragove kočenja na pločniku kad se pokušavao zaustaviti – ljuljajući se i poskakujući dok nije imao osjećaj da su mu koljena dvije neispravne opruge. Leteći naprijed, Henry se okrenuo preko ručke i bočnom stranom prvo udario u bijelu gumu, a potom se odbio o nju. Kolica su se prevrnula, a njezin teret rasuo se pokraj i ispod auta u lepezu pojedinačnih slika i poderanih stranica.
Ležeći ondje u bolovima, Henry je čuo kako se auto zaustavlja. Pločnik je bio hladan i tvrd. Ozlijeđeno tijelo ga je boljelo. Noge su mu drhtale, a stopala su mu bila vruća i natečena.
Ljudi na ulici ponovno su došli k sebi, jedni su vikali, a drugi klicali tijekom, kako je Henry pomislio, pijanog slavlja. Nasilnici iz škole su nestali. Henry se podigao na ruke i noge i polako počeo skupljati slike koliko mu je stalo u ruke i bacati ih natrag u kolica.
Podigao je pogled i ugledao znak u obliku zvijezde na vratima auta. Kroz njih je izašao patrolni policajac u uniformi. – Pobogu! Ubit ćeš se u takvoj vratolomiji, i to noću. Da si imao malo više konjskih snaga u tome, mogao sam te pregaziti. – Henryju je više zvučao zabrinuto nego ljuto zbog projektila u obliku djeteta koji se zabio u njegov patrolni auto.
Ali bio bih gotov da sam ostao, pomislio je Henry, dok je posljednje slike i albume pokušavao neprimjetno utovariti natrag u kolica. Pogledao je auto. Koliko je mogao razabrati u prigušenom osvjetIjenju, nije bilo štete. Silinu udarca ublažio je vlastitim tijelom kad se prevrnuo preko prednjeg dijela kolica. Zaradio je niz masnica i kvrgu na glavi, ali bit će dobro.
– Žao mi je, samo sam pokušavao stići kući...
Policajac je podigao sliku koja je dijelom skliznula pod patrolni auto. Pogledao ju je osvijetlivši je svjetiljkom, a potom je pokazao Henryju – bila je to zgužvana slika japanskog časnika koji pozira ispod bijele zastave s crvenim suncem, s mačem o boku. – A gdje je točno tvoja kuća? Znaš da te mogu odvesti u zatvor zato što si vani nakon policijskog sata?
Henry se potapšao po košulji, kako bi našao dugme i pokazao ga časniku. – Ja sam Kinez... prijateljica iz škole me zamolila... – Nije mogao smisliti što da kaže, morat će reći istinu. – Prijateljica me zamolila da joj ih pričuvam. To je obitelj američkih Japanaca.
Špijuni i izdajnici pojavljuju se u svakakvim oblicima i izdanjima, molio se Henry, ali ne kao učenici šestog razreda koji se jako kasno zateknu vani s kolicima punim slika.
Policajac je letimice pregledao zbrku od fotografija i prelistao albume. Nije bilo tajnih izviđačkih snimaka zrakoplovnih hangara ni detaljnih fotografija brodogradilišta. Samo slike s vjenčanja. Slike s praznika, iako se na mnogima nalazila tradicionalna japanska odjeća.
Henry je zaškiljio, zaslijepljen svjetlom koje je policajac uperio u njegovo dugme, a zatim izravno u Henryja. Nije mogao vidjeti policajca, vidio je samo crni obris sa srebrnom značkom.
– Gdje živiš?
Henry je pokazao u smjeru Kineske četvrti. – U South Kingu.
– Bio je zabrinutiji zbog toga kako će reagirati njegov otac ako ga policajac dovede kući s kolicima punim japanskih fotografija nego zbog toga da će završiti u zatvoru. Zatvor je naspram toga mila majka.
Policajac je više izgledao uzrujano nego uvrijeđeno. Bila je gužva te noći, sigurno je imao pametnijeg posla nego naletjeti na dvanaestogodišnjeg Kineza koji je nepažljivo vozio kolica. – Pođi kući, mali, i uzmi ove stvari sa sobom. I nemoj da te opet uhvatim nakon što se smrači! Dobro?
Revno kimajući, Henry je krenuo vukući za sobom kolica, dok mu je srce još brzo kucalo. Bio je samo jedan blok udaljen od kuće. Nije se osvrtao.
Za petnaest minuta Henry se nalazio u svojoj sobi i vraćao na mjesto donje ladice komode. Albumi sa slikama obitelji Okabe bili su na sigurnom. Fotografije je stavio na svoja mjesta najbolje što je mogao. Poslije će ih rasporediti. Keikina kolica udomljena su ispod stuba u uličici iza Henryjeve stambene zgrade.
Popeo se na krevet i gurnuo pokrivač. Dok se češao po glavi, osjetio je da mu se pojavila kvrga. Kako mu je još bilo vruće i kako je još bio znojan od trčanja i pentranja, Henry je prozor ostavio otvoren i osjetio kako hladan zrak navire iz vode. Osjetio je miris kiše koja je nadolazila i čuo sirene i zvona trajekata uz luku koji su davali znak za posljednju noćnu vožnju. A u daljini je čuo kako negdje svira sving džez, možda čak i u Black Elks Clubu.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:40 am


ČAJ

(1986.)


Henry je podigao pogled s novina, nasmiješivši se kad je ugledao Martyja i njegovu zaručnicu Samanthu kako mašu ispred izloga. Ušli su u mali kafić u izlogu, koji se nalazio u dnu Hotela Panama, a pri njihovu ulazu oglasila su se budistička zvona koja su zveckala na žici na ulaznim vratima.
– Otkad ti to zalaziš u japanske čajane? – upitao je Marty, pri– maknuvši Samanthi crnu pletenu stolicu.
Henry je nemarno smotao novine. – Ja sam ovdje redovit gost.
– Otkad to? – upitao je Marty i više nego iznenađen.
– Od prošloga tjedna.
– Onda sigurno okrećeš novi list u svojemu životu. Ovo mi je sve novo. – Marty se obratio Samanthi: – Tata ni u ludilu ne bi zašao ovamo. U stvari, mrzio je dolaziti u ovaj dio grada, i to odavde do Parka Kobe, ispred onoga novog kazališta, Nippo Con...
– Kazalište Nippon Kan – ispravio ga je Henry.
– Da, tamo. Nekoć sam optuživao tatu da je japanofob, da ga je strah od svega japanskoga. – Dok je to govorio, Marty je mahao rukama kao da ga je strah.
– Zašto? – upitala je Samantha na takav način kao da misli da se Marty šali ili ga zadirkuje.
Konobarica je donijela čajnik svježega čaja, a Marty je ponovno napunio očevu šalicu i natočio čaj Samanthi. Henry je zauzvrat napunio Martyjevu šalicu. Bila je to tradicija koju je Henry njegovao – nikad si nemoj sam natočiti, uvijek natoči čaj drugome, tko će ti uzvratiti uslugu.
– Tatin tata, moj djed, bio je ludi tradicionalist. Kao kineski Farrakhan. No bio je poznat ovdje. Skupljao je novac za borbu protiv Japanaca u Kini. Kužiš, tijekom rata na Pacifiku, pomagao je prikupiti sredstva za ratne sukobe u sjevernoj Kini. To je tada bila velika stvar, je 1' tako, tata?
– Blago... rečeno... – rekao je Henry dok je srkao čaj, držeći malu šalicu objema rukama.
– Dok je odrastao, tata nikad nije smio ići u Japansku četvrt. Bilo mu je zabranjeno. Ako je došao kući i mirisao na wasabi, izbacili bi ga iz kuće ili napravili neku sličnu ludost.
Samantha je djelovala zaintrigirano. – Zato nikada niste dolazili ovamo ili u Japansku četvrt... zbog oca?
Henry je kimnuo. – Tada su bila drukčija vremena. Oko 1882. godine, Kongres je donio Zakon o zabrani imigracije Kineza... bilo im je zabranjeno imigrirati u Sjedinjene Američke Države, To je bilo u vrijeme kad je konkurencija za dobivanje posla bila žestoka. Kineski radnici poput mojega oca naviknuli su na težak rad za malo novca, u toj mjeri da su, kad su se u mjesnim ribnjacima pojavili strojevi za konzerviranje, ti strojevi nazvani »željezni Kinezi«. No svejedno, lokalnim poduzećima trebala je jeftina radna snaga pa su zaobišli zakon o zabrani i dopustili radnicima iz Japana da dođu. Ne samo radnicima nego i njihovim budućim ženama koje su vidjeli samo na fotografijama. Japanska četvrt je bujala, dok je Kineska stagnirala. Moj otac to nije podnosio, a kad je Japan napao Kinu...
– Ali što se dogodilo poslije? – upitala je. – Kad ste odrasli... nakon što je on umro? Jeste li imali osjećaj da su sve karte otvorene, da ste pušteni s lanca i da možete raditi što hoćete? Čovječe, ja bih imala taj osjećaj. Da mi netko kaže da nešto ne mogu imati, to bi me izludilo čak i da ne znam što uopće učiniti s tim.
Henry je pogledao sina – koji je čekao odgovor na pitanje koje ni on nikad nije postavio.
– Kad sam bio dječak, većina Međunarodnog okruga bila je Japanska četvrt ili Nihonmachi, kako su je tada zvali. Dakle, otac mi je zabranio da zalazim u prilično veliko područje. Bilo je – Henry je tražio pravi izraz – obavijeno mistikom. A tijekom godina mnogo toga se promijenilo. U to vrijeme bilo je nezakonito prodavati nekretnine ljudima koji nisu bijele boje kože, osim u određenim područjima. Postojale su četvrti za talijanske imigrante, za Židove, za crnce, tako je to bilo. Tako su se svi oni ovamo doselili nakon što su odveli Japance. Bilo je to kao da želiš otići u određeni kafić popiti piće, ali kad napuniš dvadeset jednu godinu, taj se bar već pretvorio u cvjećarnicu. To jednostavno nije bilo isto.
– Znači, nisi htio ići? – upitao je Marty. – Nakon svih tih godina kad ti je bilo zabranjeno. Kad si napokon imao priliku, nisi poželio odšetati, tek toliko da vidiš što ima?
Henry je natočio još čaja Samanthi, mršteći se. – Ah, nisam to rekao.
– Ali rekao si da se promijenilo...
– I jest. Ali i dalje sam želio ići.
– Pa zašto onda niste? Zašto ste se sada odlučili na to? – upitala je Samantha.
Henry je napokon odgurnuo šalicu čaja, lupkajući prstima po staklenoj površini stola. Duboko je uzdahnuo, a uzdah kao da je otkrivao dio njega poput zastora koji se povlači na mračnoj pozornici što polako oživljava. – Razlog zašto nikad nisam odlazio u Nihonmachi bio je taj... što mi je to bilo prebolno. – Henry je osjetio kako mu se oči vlaže, ali to nisu bile suze.
Nastupila je tišina. Još je jedan gost otišao iz čajane, a zvona na ulazu ponovno su se oglasila i prekinula znakovitu tišinu.
– Ne kužim. Zašto bi vam to bilo bolno ako nikad ondje niste ni bili, kad vam je otac branio? – upitala je Samantha prije nego što je Marty došao do riječi.
Henry ih je pogledao. Bili su tako mladi. Tako zgodni zajedno. Ali toliko toga još nisu znali.
– Da, otac mi je branio. – Uzdahnuo je, čeznutljivo promatrajući uokvirene fotografije Nihonmachija koje su visjele na zidovima. – Žestoko se protivio svemu što je japansko. Čak i prije napada na Pearl Harbor, rat u Kini trajao je već gotovo deset godina. Da mu sin zalazi u onaj drugi dio grada, u Japansku četvrt, bilo bi vrlo neprikladno. Sramotno za njega... Ali, kako sam samo išao... ipak sam išao. Unatoč njegovoj zabrani. Odlazio sam duboko u središte Nihonmachija. Ovdje, gdje sad sjedimo, to je sve bila Japanska četvrt. Odlazio sam i vidio puno toga. U ovoj sam ulici u svakom pogledu proveo najbolje i najgore trenutke svoga života.
Henry je vidio zbunjenost u očima svoga sina, u stvari više šok. Marty je sve te godine odrastao uvjeren da je Henry isti poput njegova djeda. Revan čovjek, pun strasti prema tradiciji i staroj domovini. Netko tko je gajio mržnju prema susjedima, osobito prema Japancima. Bio je predan starim osjećajima iz ratnih godina. Njegovu sinu nikad nije palo na pamet da njegova duboka strast prema tradiciji, njegove staromodne navike možda proizlaze iz nečega drugog.
– Jesi li nas zato pozvao ovamo na čaj? – upitao je Marty. Nestrpljenje u njegovu glasu kao da je iščezavalo. – Da nam ispričaš o Japanskoj četvrti?
Henry je prvo kimnuo, ali onda je rekao: – Ne – ispravivši se.
– U stvari, drago mi je da je Samantha pitala, jer će tako svakako biti lakše objasniti ostatak.
– Ostatak čega? – upitao je Marty. Henry je prepoznao pogled u očima svoga sina. Podsjetio ga je na one suzdržane, napola izrečene razgovore koje je vodio sa svojim ocem prije toliko puno godina.
– Trebala bi mi vaša pomoć... u podrumu. – Henry je ustao i izvadio novčanik. Na stol je stavio novčanicu od deset dolara kako bi platio čaj, a potom je krenuo uz stube što su povezivale čajanu i predvorje hotela, koje se još uvijek obnavljalo. – Idete li?
– Idemo li kamo? – upitao je Marty. Samantha ga je uhvatila za ruku i povukla ga, a koliko god on bio zbunjen, toliko je ona bila oduševljena i puna iščekivanja.
– Objasnit ću vam kad stignemo – rekao je Henry, suzdržano se nasmiješivši.
Zajedno su prošli kroz zamagljena vrata u art deco stilu i ušli u blistavo predvorje Hotela Panama. Osjetio se miris prašine i plijesni, ali Henry je imao osjećaj da je novo dok je dodirivao opeku na mjestima na kojima su skinuti slojevi boje i prašine stari nekoliko desetljeća. Obrisano i očišćeno, a potom ponovno obrisano. Izgledao je isto kakvim ga se Henry sjećao kad je bio dječak, kad je provirivao kroz ukrašeni prozor. Hotel je ponovno bio isti, kao da se ništa nije promijenilo. A možda se ni on nije mnogo promijenio.
Henry, Marty i Samantha zaustavili su se kod privremenog ureda Hotela Panama i mahnuli gospođi Pettison, koja je razgovarala na telefon i pregovarala s građevinskim poduzetnikom ili s dobavljačem. Na stolu ispred nje bili su rašireni nacrti te je govorila o pojedinostima obnove. O nečemu što ne želi promijeniti. O tome kako želi obnoviti hotel da bude onakav kakav je bio. Očito su građevine poput te bile ili srušene ili pretvorene u skupocjene stanove.
Iz nekoliko razgovora koje je Henry vodio s gospođom Pettison zaključio je da ona nema ništa od toga. Željela je Hotelu Panama vratiti staru slavu. I zadržati što je više moguće prvobitnu arhitekturu. Mramorne sento kupelji. Jednostavne sobe. Na isti način na koji je obnovila čajanu.
Henry se upisao, šapćući: – Bit ćemo u podrumu. Ovaj put sam doveo pomoć... – pokazao je na sina i buduću snahu.
Kimnula je i pokazala da prođu dok je razgovarala na telefon.
Uputivši se niz staro stubište, Marty je ponovno postao nestrpljiv. – Ovaj, a kamo točno idemo, tata?
Henry mu je stalno govorio: – Čekaj i vidjet ćeš. Čekaj i vidjet ćeš.
Kroz teška, zahrđala vrata, Henry ih je uveo u podrumsko skladište. Pritisnuo je prekidač, a improvizirana žica sa žaruljama je oživjela.
– Što je ovo? – upitala je Samantha, rukom prelazeći preko prašnjave hrpe kovčega i starih kutija.
– Ovo je muzej, mislim. Samo toga još nije svjestan. Trenutačno je ovo neka vrsta vremenske kapsule nastale prije vašeg rođenja – rekao je Henry. – Tijekom rata, japanska zajednica je evakuirana, navodno zbog vlastite sigurnosti. Obaviješteni su samo nekoliko dana prije te su protjerani u unutrašnjost u sabirne logore. Tadašnji senator, mislim da je bio iz Idaha, nazvao ih je »koncentracijskim logorima«. Nisu bili tako loši, ali boravak ondje mnogima je promijenio život. Ljudi su morali sve ostaviti, svatko je smio ponijeti dva kovčega i jednu malu vreću, platnenu vreću za osobne stvari.
Henry je rukama pokazao približnu veličinu. – Zato su vrijedne stvari pohranili na mjestima kao što je ovaj hotel, u podrumima crkava ili kod prijatelja. Ono što je ostalo u njihovim domovima nestalo je davno prije nego što su se oni vratili: pljačkaši su sve odnijeli. Ali mnogi se ionako nisu vratili.
– I ti si to sve vidio, zar ne, kad si bio dječak? – upitao je Marty.
– Ja sam to proživio – rekao je Henry. – Moj je otac bio za evakuaciju. Bio je uzbuđen zbog »E-dana«, kako su ga mnogi zvali. Ja to nisam posve razumio, ali našao sam se usred toga. Svemu sam svjedočio.
– Znači, zato se više nikada nisi vratio u Japansku četvrt... zbog previše loših uspomena? – upitao je Marty.
– Tako nešto – rekao je Henry. – Na neki način, nisam se imao čemu vratiti. Ničega više nije bilo.
– Ali ne shvaćam... zašto su te sve stvari još uvijek ovdje? – upitala je Samantha.
– Na hotelu su bile pribijene daske kao i na ostalim zgradama Japanske četvrti. I vlasnik je odveden. Ljudi su izgubili sve. Japanske banke su se zatvorile. Većina ljudi nije se vraćala. Mislim da je hotel promijenio vlasnike nekoliko puta, ali i dalje je bio zatvoren daskama tijekom svih tih godina, u stvari, desetljeća. Gospođa Pettison ga je kupila i pronašla sve ovo. Nepreuzeto. Pokušava pronaći vlasnike. Ja pretpostavljam da se ovdje nalaze stvari trideset do četrdeset obitelji. Čeka kontakte, da netko dođe i preuzme stvari, ali do sada je malo tko to učinio.
– Zar nitko više nije živ?
– Četrdeset godina je dugačko razdoblje – objasnio je Henry. – Ljudi su okrenuli novi list u svojim životima. Ili preminuli, bojim se.
U tišini su gledali brdo prtljage. Samantha je dodirnula debeli omotač prašine na ispucalom kožnom sanduku.
– Tata, ovo je zapanjujuće, ali zašto nam to pokazuješ? – Marty je i dalje izgledao malo zbunjeno dok je promatrao sve te nizove kutija naslaganih do stropa. – Zar si nas stvarno doveo zbog toga?
Henryju je to bilo kao da je nabasao na tajnu prostoriju kuće u kojoj je odrastao, otkrivajući dio svoje prošlosti za koji Marty nije znao da postoji. – Pa, pozvao sam vas da dođete zato što bi mi dobro došla vaša pomoć da nešto pronađem.
Henry je pogledao Martyja i vidio kako prigušeno svjetlo sa stropa svjetluca u očima njegova sina.
– Da pogodim, tražiš staru, zaboravljenu ploču Oscara Holdena? Onu koja navodno više ne postoji. Misliš da ćeš je pronaći ovdje, među svim tim stvarima otprije, koliko, četrdeset pet godina?
– Možda.
– Nisam znala da je Oscar Holden snimio album – rekla je Samantha.
– To je tatin sveti gral... priča se da je snimio nekoliko primjeraka u četrdesetima, ali da ih danas više nema – objasnio je Marty. – Neki ne vjeruju ni da je ploča ikada postojala, jer kad je Oscar umro, bio je toliko star da se čak ni on nije mogao sjetiti da ju je snimio. Sjećali su se samo neki njegovi svirači iz benda i, naravno, tata...
– Ja sam je kupio. Ja znam da je postojala – prekinuo ga je Henry.
Ali nije se mogla slušati na staroj Victroli mojih roditelja.
– I gdje je sada ta ploča koju ste kupili? – upitala je Samantha dok je skidala poklopac kutije za šešir, nakon čega je naborala nos od ustajalog mirisa.
– Ah, dao sam je nekome. Davno. Čak je nikad nisam ni poslušao.
– To je tako tužno – rekla je.
Henry je samo slegnuo ramenima.
– Misliš da bi se mogla nalaziti ovdje? Među svim tim kutijama? Da je jedna ploča mogla preživjeti nakon toliko godina?
– Zato sam i došao ovamo, da to doznam – rekao je Henry.
– A ako i postoji, kome je pripadala? – prekinuo ga je Marty, razmišljajući. – Nekome koga si poznavao, tata? Nekome s kime tvoj otac nije želio da se družiš na pogrešnoj strani grada?
– Možda – odgovorio je Henry. – Pronađite je pa ću vam reći.
Marty je pogledao oca i brdo kutija, sanduka i kovčega. Samantha je na trenutak stisnula Martyjevu ruku, smiješeći se. – Onda bolje da odmah počnemo – rekla je.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:41 am


PLOČE

(1942.)


Kad je Henry ispričao Keiko o svojoj ludoj vožnji po South Kingu, ona je prasnula u smijeh. Promatrala je učenike u redu za ručak i gotovo istom silinom zahihotala kad je ugledala Dennyja Browna. Poraženo se namrgodio, kao ljuti, pretučeni pas mješanac. Obrazi i nos bili su prekriveni krastama na mjestima na kojima mu je lice klizilo po pločniku nakon pada.
Denny se izgubio u hordi gladne djece. Jurili su pokraj njih praveći uobičajene nakreveljene face Henryju i Keiko dok su oni posluživali sivu masu hrane koju je gospođa Beatty svečano nazvala »svinjetina à la king«. Umak s mjehurićima bio je prošaran nijansom zelene, gotovo metalik sjaja, koji je svjetlucao poput ribljeg oka.
Cijeli tjedan strugali su prazne lonce i bacali ostatke u smeće. Gospođa Beatty nije vjerovala u čuvanje ostataka. Inače je govorila Henryju i Keiko da ostatke hrane bacaju u odvojene kante, kako bi ih uzeli lokalni uzgajivači svinja, koji su taj talog svake noći koristili za napoj. Međutim, ovaj put ostaci su otišli u normalnu kantu za smeće. Čak i svinje imaju određene kriterije.
Do ponedjeljka ručak se opet vratio u uobičajenu rutinu. U skladištu su Henry i Keiko sjedili na preokrenutim sanducima za mlijeko, podijelili limenku bresaka i razgovarali o onome što se dogodilo u Black Elks Clubu one noći kad su uhićeni Keikini učitelji engleskoga te o tome kako policijski sat utječe na sve. U novinama nije mnogo pisalo o tome. I ono malo što je pisalo o uhićenjima izgubilo se u velikom naslovu tjedna – da je general MacArthur čudesno pobjegao s Filipina, izjavivši: »Otišao sam iz Bataana, ali ću se vratiti.« Zakopan medu tim vijestima nalazio se mali stupac o uhićenju osumnjičenih neprijateljskih agenata. Možda je o tome govorio Henryjev otac. Sukob koji se činio tako daleko iznenada je izgledao bliže nego ikad.
Osobito dok su nasilnici poput Chaza, Carla Parksa i Dennyja Browna vodili rat na igralištu. Iako nitko nikad nije htio glumiti Japanca ili Švabu, obično bi natjerali kakvoga malca da glumi neprijatelja i onda ga nemilosrdno zlostavljali. Ako im je takva zabava ikada i dosadila, Henry to nikada nije primijetio. Ali tu, u maloj prašnjavoj ostavi, nalazilo se utočište i društvo.
Keiko se nasmiješila Henryju. – Imam jedno iznenađenje za tebe – rekla je.
Pogledao ju je nestrpljivo, nudeći joj posljednju breskvu, koju je nabola vilicom i pojela u dva velika zalogaja. Podijelili su slatki sirupasti sok koji je ostao.
– To je iznenađenje, ali pokazat ću ti ga tek poslije škole.
Nije mu bio rođendan, a Božić je prošao prije nekoliko mjeseci, no svejedno, iznenađenje je iznenađenje. – Je li to zato što ti čuvam fotografije? Ako je zbog toga, stvarno nema potrebe, meni je drago da...
Keiko ga je presjekla. – Ne, nego zato što si me poveo u Black Elks Club.
– Gdje smo gotovo završili u zatvoru – sramežljivo je promrmljao Henry.
Gledao je kako je napućila usne i razmišljala o toj primjedbi, a potom mu je odagnala razloge za brigu, ozarivši se: – Bilo je vrijedno toga.
Uživali su u trenutku tišine koja je prekinuta kucanjem na poluotvorena vrata. Znanstveni dokaz da vrijeme ponekad prebrzo prolazi.
– Idemo, iš. – Na taj im je način gospođa Beatty govorila da krenu. Vrijeme da se vrate u razred. Nakon ručka obično bi uletjela u kuhinju, čisteći zube novom čačkalicom i ponekad držeći primjerak časopisa Life – smotanog poput pendreka ili bejzbolske palice. Njime je ubijala muhe, koje je ostavila da leže ondje, a njihove zgnječene utrobe bile su razmazane na metalnim radnim plohama kuhinje.
Henry je pridržao vrata Keiko, koja je raspustila kosu i krenula prema svojemu razredu. Potom je pošao za njom, osvrnuvši se dok se gospođa Beatty udobno smještala s časopisom u rukama. Bilo je to prošlo-tjedno izdanje. Na naslovnici je pisalo: »Kupaći kostimi u modi.«
Nakon škole prašili su krpe za brisanje ploče, brisali stolove, prali zahode. Henry je stalno ispitivao Keiko o iznenađenju. Ona je sramežljivo odgovarala: – Kasnije. Pokazat ću ti ga na putu kući.
Umjesto da su išli na jug prema Nihonmachiju, Keiko ga je povela prema sjeveru, u središte Seattlea. Svaki put kad bi je Henry pitao kamo idu, ona bi samo pokazala na ogromnu robnu kuću Rhodes na Drugoj aveniji. Henry je bio ondje nekoliko puta s roditeljima – ali samo u posebnim prilikama, kad su trebali nešto važno ili nešto čega nije bilo u Kineskoj četvrti.
Robna kuća Rhodes bilo je omiljeno odredište mještana. Nalazila se u velikoj šesterokatnici, a hod njezinim odjelima nalikovao je na izlet u katalog Sears u prirodnoj veličini. Odisala je šarmom i uzvišenošću, već i zbog masivnih orgulja koje su svirale tijekom ručka i večere. Bili su to posebni koncerti za gladne kupce, barem do prije nekoliko mjeseci, kad su orgulje rastavljene i premještene u novu Ledenu arenu u Ulici Mercer.
Henry je pošao za Keiko u audioodjel na drugome katu, gdje su se nalazili i radiouređaji i fonografi. Tu je bio prolaz s dugačkim policama od cedra s vinilnim gramofonskim pločama – koje su se Henryju činile lakšim i lomljivijim od ploča od šelaka. Zalihe šelaka bile su ograničene, navodno zbog rata pa se sada koristio vinil za najnovije hitove, poput »String of Pearls« Glenna Millera i »Stardust« Artieja Shawa. Henry je obožavao glazbu. Ali njegovi su roditelji imali samo stari fonograf marke Victrola. Mislim da se na njemu uopće ne mogu slušati ove novije ploče, pomislio je Henry.
Keiko se zaustavila ispred jednog reda s pločama. – Zažmiri – rekla je, uzimajući Henryjeve ruke i stavljajući mu ih na oči.
Henry je prvo pogledao oko sebe, a onda je poslušao. Bilo mu je malo neugodno, no svejedno je prekrio oči i stajao nasred prolaza s policama. Čuo je kako Keiko nešto premeće po njima i nije mogao izdržati da ne proviri kroz prste te ju je na trenutak gledao s leđa kako pretražuje nizove gramofonskih ploča. Čvrsto je zatvorio oči kad se ona okrenula i držala nešto.
– Otvori oči!
Pred očima mu se nalazila sjajna vinilna ploča u omotu od bijelog papira. Na jednostavnoj naljepnici pisalo je: »Oscar Holden & the Midnight Blue, The Alley Cat Strut.«
Henry je ostao bez riječi. Vilica mu se objesila, ali nikakav glas nije izlazio iz usta.
– Možeš li vjerovati? – Prštala je od ponosa. – To je naša pjesma, ona koju je nama odsvirao!
Dok je držao ploču u rukama, nije mogao vjerovati. Nikad nije upoznao pravog umjetnika koji je snimio neku ploču – nikad takvu osobu nije vidio uživo. Jedina poznata osoba koju je ikad Vidio bio je Leonard Coatsworth, posljednji čovjek koji je bio na mostu Tacoma prije nego što se iskrivio, savio i pao u vodu. Coasworth je bio u filmskim žurnalu, prikazan kako šeće posred mosta koji se izvrće. Henry ga je vidio u prolazu na Seafair paradi i pomislio da izgleda kao obična budala. Ne kao izvođač Oscar Holden.
Naravno, Oscar je bio slavan u South Jacksonu, ali ovo je bila prava slava. Slava koju si mogao kupiti i držati u ruci. Dok je okretao savršenu ploču, promatrao je brazde i pokušao ponovno čuti tu glazbu, zanosni zvuk puhačke sekcije. Sheldona na saksofonu.
Ne mogu vjerovati. – Henry je to rekao sa strahopoštovanjem.
– Upravo je izašla. Štedjela sam novac da je kupim. Tebi.
– Nama – ispravio ju je Henry. – Osim toga, ja je ne mogu slušati, mi nemamo gramofon.
– Onda dođi k meni. Moji roditelji bi te ionako htjeli upoznati.
Pri pomisli da ga njezini roditelji žele upoznati, bio je polaskan i zaprepašten. Kao boksač amater koji dobiva priliku za meč s profesionalcem. Uzbuđenje, prožeto sumnjom i nervozom. I strahom. Njegovi roditelji vjerojatno ne bi htjeli imati išta s Keiko. Jesu li njezini roditelji bili toliko drukčiji? Što bi oni mogli misliti o njemu?
Henry i Keiko odnijeli su ploču na blagajnu. Žena srednjih godina dugačke plave kose podignute ispod službene kape bila je zaokupljena brojenjem sitniša na blagajni, koji je razmještala u jednu veću ladicu.
Keiko je podigla ruku i stavila ploču na pult, a potom otvorila malu torbicu i izvadila dva dolara – kolika je bila cijena nove ploče.
Plavuša za blagajnom i dalje je brojila.
Henry i Keiko strpljivo su čekali da blagajnica završi brojiti sadržaj kase. Detaljno je bilježila iznose na listu papira.
Dok su on i Keiko čekali, jedna im je žena prišla s leda, držeći mali zidni sat na navijanje. Henry je zbunjeno gledao kako blagajnica njemu i Keiko preko glave uzima sat i naplaćuje. Blagajnica je uzela novac i vratila ostatak te stavila sat u veliku zelenu vrećicu Rhodes.
– Je li ova blagajna otvorena? – upitala je Keiko.
Blagajnica je samo pogledom tražila ostale kupce.
– Oprostite, gospođo, htjela bih kupiti ovu ploču.
Henry je postajao nervozniji od blagajnice, koja je, odlučna izraza lica, izbacila kuk na jednu stranu. Sagnula se i šapnula im: – Pa zašto se onda ne vratite u svoju četvrt i kupite je ondje?
Henryja su i prije prezirno gledali, ali nikada nije doživio ništa slično. Čuo je da se takvo što događa na jugu. U Arkansasu ili Alabami, ali ne u Seattleu. Ne na pacifičkom sjeverozapadu.
Blagajnica je stajala ondje, šake zabijene u kuk. – Ne poslužujemo ljude kao što si ti, a osim toga, moj muž se bori...
– Ja ću je kupiti – rekao je Henry i stavio svoje dugme s natpisom »Ja sam Kinez« na pult, pokraj Keikina dva dolara. – Rekao sam da ću je ja kupiti, molim vas.
Keiko je izgledala kao da će se rasplakati ili izjuriti van. Šake su joj ležale na pultu, čvrsto stisnute od bijesa i razočaranja.
Henry je zurio u blagajnicu, koja je djelovala zbunjeno, a potom uzrujano. Popustila je, zgrabila dva dolara i gurnula njegovo dugme u stranu. Dala mu je ploču, bez vrećice i računa. Henry je ustrajao da dobije i jedno i drugo, bojeći se da će ona pozvati osiguranje i prijaviti ih da su ukrali ploču. Našvrljala je cijenu na žuti račun i udarila žig »plaćeno« pa ga gurnula Henryju. On ga je uzeo i svejedno joj zahvalio.
Dugme je stavio u džep, zajedno s komadićem papira. – Hajde, idemo – rekao je Keiko.
Tijekom dugačke šetnje kući, Keiko je odsutno gledala ispred sebe. Radost zbog njezina iznenađenja rasplinula se poput probušena balona napunjena helijem, glasno i prodorno, ostavivši za sobom samo ogoljeli konop. Svejedno, Henry je držao ploču i pokušao je smiriti. – Hvala ti, ovo je predivno iznenađenje. Ovo je najbolji dar koji mi je itko ikada darovao.
– Ne osjećam se darežljivo ni zahvalno. Samo ljutito – rekla je Keiko. – Rođena sam ovdje. Čak ni ne govorim japanski. Ali svejedno, svi ti ljudi mrze me, kamo god da odem...
Henry se uspio nasmiješiti te je mahao pločom ispred nje, dajući joj je. Kad ju je vidjela, uspjela je malo zaboraviti. – Hvala ti rekla je.
Gledala je ploču dok su šetali. – Mislim da sam se navikla na zadirkivanje u školi. Na kraju krajeva, moj tata kaže da su to samo glupa djeca koja se obruše na slabe dječake i male djevojčice bez obzira na to iz kojeg dijela grada dolazili. To što su Japanci ili Kinezi samo im olakšava provociranje: mi smo laka meta. Ali ovako daleko od kuće, u dijelu grada gdje žive odrasli...
– Čovjek bi mislio da će se odrasli ponašati drukčije – Henry je dovršio njezinu rečenicu, znajući iz vlastitog iskustva da odrasli ponekad mogu biti i gori. Puno gori.
Barem imamo ploču, pomislio je Henry. Uspomenu na mjesto na kojemu ljudi nisu marili kako izgledaš, gdje si rođen ili odakle ti dolazi obitelj. Kad svira glazba, nije bilo nimalo važno prezivaš li se Abernathy ili Anjou, Kung ili Kobayashi. Na kraju krajeva, ploča je to dokazivala.
Na putu kući, Henry i Keiko raspravljali su o tome tko bi trebao zadržati ploču.
– To je moj dar tebi. Ti bi je trebao zadržati, bez obzira na to što je ne možeš slušati. Jednog dana ćeš moći – bila je uporna.
Henry je mislio da je Keiko treba zadržati zato što ima gramofon na kojem se mogu slušati nove vinilne ploče.
– Osim toga – uvjeravao ju je – moja majka je uvijek kod kuće i nisam siguran da će mi dopustiti da to slušam, jer moj otac ne voli modernu glazbu.
Na kraju, Keiko je popustila i prihvatila uzeti ploču. Zbog toga što njezini roditelji vole džez, ali i zbog toga što je shvatila koliko će zakasniti kući ako ne požure.
Hodali su što su brže mogli uz slikovitu luku, gazeći ostatke školjki razasute po pločniku. Morske ptice kružile su iznad pločnika, ispuštajući cijele školjke, koje bi se razbile na pločniku te bi se ptice onda obrušile na njih i pogostile se mekanim, mesnatim sadržajem. Razmrljane školjke Henryju su izgledale odvratno. Oprezno je koračao neurednim pločnikom i to ga je toliko zaokupljalo da gotovo nije ni primijetio veliku skupinu vojnika blizu pristaništa trajekta.
On i Keiko morali su stati na sjevernoj strani pristaništa, zajedno s nekoliko desetaka automobila i šačicom ljudi koji su se vrzmali po pločniku. Većina ih je više izgledala znatiželjno nego uzrujano. Neki su izgledali sretno, ali Henry nije shvatio otkud taj metež.
– Sigurno je neka parada, mislim. Nadam se – rekao je Henry. – Ja obožavam parade. Seafair parada bila je još bolja od parade za kinesku Novu godinu na Ulici Main.
– Koji je danas dan? – upitala je Keiko, dajući Henryju ploču, vadeći crtanku iz torbe s knjigama.
Sjela je na rub pločnika i olovkom počela crtati prizor. Niz vojnika u uniformi, s puškom s bajunetom obješenom preko ramena. Svi su djelovali poletno, uljudno i pristojno. Čak i učinkovito, pomislio je Henry. Trajekt Keholoken bio je usidren u pozadini, gotovo neprimjetno se pomičući nošen strujama tamnozelene vode hladnog Puget Sounda.
Henry je razmislio. – Danas je 13. ožujka... koliko ja znam, nije nikakav praznik.
– Zašto su ovdje? To je trajekt koji dolazi s Bainbridge Islanda, zar ne? – Keiko je zbunjeno tapkala olovkom po obrazu.
Henry se složio. Pogledavši Keikin crtež, bio je zadivljen više nego ikada prije. Bila je dobra. I više nego dobra, bila je baš talentirana.
A onda su čuli zvižduk.
– Sigurno kreće – rekao je Henry. Pogledavši oko sebe, vidio je još više ljudi na ulici kako ukočeno što je, kao da čekaju da se crveno svjetlo na neispravnom semaforu pretvori u zeleno.
Još jedan zvižduk i dugačak red ljudi počeo se iskrcavati s trajekta. Henry je čuo ritmično udaranje kožnih cipela po metalnoj rampi. U urednom redu polagano su prešli ulicu i krenuli prema jugu, ali kamo – Henry nije mogao zaključiti. Najbolje što je mogao smisliti jest da idu u smjeru Kineske četvrti ili pak Nihonmachija.
Red je bio beskonačno dugačak. Tu su bile majke s malom djecom. Stariji ljudi, koji su se nesigurnim koracima kretali kamo i svi ostali. Tinejdžeri su trčali, a onda bi usporili kad su posvuda vidjeli vojnike. Svi su nosili kovčege, a na sebi su imali šešire i kapute. Tada je Henry shvatio ono što je Keiko već znala. Po govoru je shvatio da su svi Japanci. Bainbridge Island sigurno je proglašen vojnom zonom, pomislio je Henry. Sve evakuiraju. Stotine. Nad svakom skupinom nadvila se sjena vojnika koji je brojio glave kao što kokoš broji piliće.
Pogledavši oko sebe, Henry je vidio da je većina ljudi koji promatraju prizor gotovo iznenađena koliko i on. Gotovo. No dosta ih je djelovalo uzrujano, kao da kasne negdje te su se našli iza dugačkog vlaka koji nema kraja. Drugi su djelovali zadovoljno. Neki su pljeskali. Pogledao je Keiko, čiji je crtež bio napola dovršen: iznad crteža držala je olovku slomljena vrha, a ruka joj je bila ukočena kao u kipa.
– Hajde, idemo. Trebali bismo poći kući – rekao je. Iz ruku joj je uzeo crtanku i olovku pa ih spremio, pomogavši joj ustati. Okrenuo ju je od tog prizora, zagrlivši je oko ramena i trudeći se nježno je povesti kući. – Ne želimo biti ovdje.
Prešli su ulicu, prolazeći pokraj automobila koji su stajali i čekali da završi parada Japanaca. Ne možemo biti ovdje. Moramo ići kući. Henry je shvatio da su oni jedini Azijci na ulici koji ne nose kovčege te nije htio da ih pokupe vojnici koji su se stalno kretali tamo– amo.
– Kamo idu? – pitala je Keiko prigušenim šapatom. – Kamo ih odvode?
Henry je odmahnuo glavom. – Ne znam. – Ali znao je. Kretali su se prema željezničkom kolodvoru. Vojnici su ih odvodili. Nije znao kamo, ali nekamo su ih slali. Možda zato što je Bainbridge bio preblizu brodogradilišta u Bremertonu ili zato što je to bio otok pa ih je bilo lakše ondje okupiti nego u mjestu poput Seattlea, gdje bi zbog meteža, zbog pukog broja ljudi, sličan poduhvat bio nemoguć. To se ne može dogoditi ovdje, pomislio je Henry. Previše ih je. Previše nas je.
Henry i Keiko probijali su se kroz gomilu ljudi sve do Sedme avenije, neutralne zone između Nihonmachija i Kineske četvrti. Vijest o evakuaciji bila je brža od njih. Ljudi različite boje kože okupili su se na ulicama i u vrevi razgovarali, pokazujući u smjeru željezničkog kolodvora. U ovom dijelu grada nije bilo vojnika. Nije bilo nevolja.
Henry je pronašao Sheldona koji je stajao u gomili promatrača, sa saksofonom u kovčegu o ramenu. – Što radiš ovdje? – rekao je Henry, povlačeći ga za rukav.
Shedlon je spustio pogled, na trenutak zatečen, ali zatim se nasmiješio, otkrivši zlatan zub. – Upravo sam završio za danas... Oscarov klub privremeno je zatvoren nakon racije pa dok ga ponovno ne otvore, što će, nadam se, biti uskoro, opet sviram na ulici da zaradim za život. A ovo baš ne pomaže.
Henry mu je ispružio vrećicu s pločom iz Rhodesa. Sheldon se nasmiješio i namignuo mu. – I ja imam svoj primjerak.
Sheldon je stavio ruku na Henryjevo rame dok su promatrali prizor. Ni jednom ni drugom nije se razgovaralo o glazbi. – Evakuirali su cijeli otok. Rekli su da je to zbog njihove sigurnosti. Možeš li vjerovati... koja glupost? – rekao je Sheldon.
Keiko je sklonila kosu s očiju, pridržavajući se za Henryjevu ruku. – Kamo ih odvode? – upitala je.
Henry se bojao za Keiko, nije htio znati odgovor. Nagnuo je glavu dok nije sljepoočnicu prislonio na njezinu te ju je zamotao svojim kaputom.
– Ne znam, gospođice – rekao je Sheldon. – Ne znam. U Kaliforniju, pretpostavljam. Čuo sam da grade nekakve logore za ratne zarobljenike u blizini Nevade. Donijeli su odluku da mogu zatvoriti sve Japance, Nijemce i Talijane... Ali vidite li kojeg Nijemca u gomili? Jeste li vidjeli da odvode Joea DiMaggia?
Henry je pogledao oko sebe. Ono malo Japanaca što je bilo u gomili na ulici uputilo se kući, a neki su trčali. – Bolje da kreneš, roditelji ti vjerojatno umiru od brige. – Dao joj je ploču.
Sheldon se suglasio i pogledao Henryja. – I tebi je bolje da kreneš, mladiću. I tvoja obitelj će se jednako zabrinuti. Bez obzira na to imao dugme ili ne.
Keiko je zagrlila Henryja i nije ga dugo puštala. Kad ju je pogledao, Henry joj je vidio strah u očima. Ne samo da se bojala za sebe – bojala se za cijelu obitelj. I on se bojao. Pozdravili su se bez riječi prije nego što su se razišli pa je svatko otrčao u drugom smjeru prema kući.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:41 am


RODITELJI

(1942.)


Za tjedan dana, evakuacija Bainbridge Islanda već je bila stara vijest. Za mjesec dana to se već zaboravilo, barem naizgled – svi su se trudili nastaviti sa svojim poslom kao inače. Čak je i Henry bio relativno smiren kad su se Keiko i on dogovarali za ručak u subotu. Iznenadila ga je nazvavši ga kući. Javio se Henryjev otac. Čim je progovorila na engleskom, dao je slušalicu Henryju. Otac ga nije pitao tko je to, samo je pitao je li riječ o djevojčici – jako dobro znajući odgovor.
Valjda je to samo htio čuti iz mojih usta, pomislio je Henry. – Da, riječ je o djevojčici – bilo je sve što je izgovorio. Riječi je izustio na besmislenom engleskom, ali potom je kimnuo i objasnio: – Ona mi je prijateljica. – Otac mu je djelovao zbunjeno, no kao da se pomirio s činjenicom da mu je sin već gotovo tinejdžer. U Kini, u staroj domovini, brakovi su se sklapali već s trinaest ili četrnaest godina. Ponekad su bili dogovoreni po rođenju, ali samo u slučaju vrlo siromašnih ili bogatih obitelji.
Njegov otac vjerojatno bi bio zabrinutiji da zna svrhu poziva – dogovor za upoznavanje Keikine obitelji. Ne, Henry je shvatio: zabrinut je preblaga riječ, njegov otac bio bi bijesan.
Henry je pak bio manje zabrinut dok nije shvatio da bi se taj ručak mogao okarakterizirati kao spoj. Pri toj pomisli stegnuo mu se želudac, a dlanovi su mu se počeli znojiti. Smirivao se uvjeravajući se da se ne radi ni o čemu otmjenom, to je samo ručak s obitelji Okabe.
U školi se sve činilo neuobičajeno uobičajenim – tako tiho i mirno, da on i Keiko nisu znali što bi mislili. Ostala djeca, čak i nastavnici, kao da nisu bili svjesni egzodusa Japanaca s Bainbridge Islanda. Dan je došao i prošao prilično mirno. Kao da se to nikada nije ni dogodilo. Izgubljeno u ratnim vijestima – da američka i filipinska vojska gube u Bataanu i da je japanska podmornica bombardirala rafineriju negdje u Kaliforniji.
Henryjev otac bio je ustrajniji nego ikad da Henry nosi svoje dugme. – Nosi ga s vanjske strane, gdje ga svi mogu vidjeti! – zahtijevao je na kantonskom dok je Henry izlazio iz kuće.
Henry je otkopčao kaput i ostavio ga raskopčanim tako da je dugme bilo jasno vidljivo, pognuvši ramena u očekivanju očeva odlučnog odobrenja. Oca nikada prije nije vidio tako ozbiljna. Njegovi roditelji otišli su čak korak dalje – i oni su nosili isto dugme. Neka vrsta kolektivnog napora, obrazložio si je Henry. Razumio je da se roditelji brinu za njegovo dobro, ali nema šanse da bi njih zamijenili za Japance – jer su rijetko izlazili iz Kineske četvrti. A kad bi i izašli, u Seattleu je jednostavno bilo previše ljudi da ih odvedu. Tisuće.
Plan Henryja i Keiko bio je da se nadu ispred Hotela Panama. Sagradio ga je prije trideset godina Sabro Ozasa – arhitekt kojeg je Henryjev otac spomenuo jednom ili dvaput. Japanac, ali ugledan, barem kako je rekao Henryjev otac, koji je rijetko u pozitivnom svjetlu govorio o nečemu iz japanske zajednice. Ovo je bila iznimka.
Hotel je bio najdojmljivija građevina u Nihonmachiju ili, u stvari, u cijeloj četvrti. Stajao je kao stražarnica između dviju različitih zajednica i pružio udoban dom ljudima koji su upravo stigli s broda i ondje odsjeli tjedan ili mjesec dana, ili koliko god je bilo potrebno da pronađu posao, uštede malo novca i postanu Amerikanci. Henry se pitao koliko je samo useljenika odmorilo umornu glavu u Hotelu Panama, sanjajući o novom životu koji je počeo onoga dana kad su sišli s parnog broda iz Kantona ili Okinawe, odbrojavajući dane kad će moći poslati po svoju obitelj. Dani su se obično pretvarali u godine.
Sada je hotel stajao kao blijedi odsjaj stare slave. Useljenici, ribari, radnici u tvornici za konzerviranje hrane, koji nisu smjeli dovesti obitelj iz stare domovine, koristili su ga kao trajno mjesto boravka za samce.
Henry je oduvijek želio posjetiti donju razinu, vidjeti mramorne kupelji, sento, kako ih je Keiko zvala. To su navodno bile najveće i najluksuznije kupelji na zapadnoj obali. No previše se bojao.
Gotovo jednako kao što se bojao reći roditeljima da se sastaje s Keiko. Majci je natuknuo – naravno, na engleskom – da ima prijateljicu Japanku, a majka ga je odmah opako prostrijelila pogledom, izgledajući toliko zaprepašteno da je smjesta promijenio temu. Većina kineskih roditelja bila je ravnodušna prema Japancima ili Filipincima koji su svakodnevno dolazili bježeći od rata u potrazi za boljom budućnosti u Americi. Neki Kinezi gajili su negativne osjećaje prema njima, ali većina ih je to zadržala za sebe. Njegovi su roditelji bili drukčiji – svaki put kad je izlazio, provjeravali su nalazi li mu se na košulji dugme »Ja sam Kinez«. Očev nacionalistički ponos, njegov zaštitni omotač, samo je rastao.
Kad je pratio Keiko kući, Henry bi pristojno mahnuo njezinim roditeljima ili im povremeno rekao: »Dobar dan.« No to je najdalje do čega je došao. Bio je siguran da će njegov otac nekako doznati pa je svoje posjete sveo na minimum. S druge strane, Keiko je sve pričala svojim roditeljima. O svojemu prijatelju Henryju, njegovim glazbenim interesima i o tome kako želi da se nađu na ručku.
– Henry! – Sjedila je na trijemu i mahala. Rano proljeće pokazivalo je prve znakove života, a počeli su cvasti trešnjini cvjetovi.
Ulice su, prošarane ružičastim i bijelim cvjetovima, napokon počele mirisati na nešto što nije morska trava, slana riba ili oseka.
– I ja mogu biti Kinez – zadirkivala ga je, pokazujući na Henryjevo dugme. – Hou noi mou gin. – To je na kantonskom značilo: »Kako si danas, ljepotice?«
– Gdje si to naučila?
Keiko se nasmiješila. – Potražila sam to u knjižnici.
– Oai deki te ureshii desu – uzvratio je Henry.
U jednom neobičnom trenutku, samo su se gledali, smiješeći se jedno drugome, ne znajući što da kažu ili na kojem jeziku da se izraze. Zatim je Keiko prekinula tišinu. – Moja obitelj kupuje na tržnici, naći ćemo se s njima na ručku.
Trčali su kroz japansku tržnicu da se sastanu s njezinim roditeljima. On joj je pustio da pobijedi, bila je to ljubazna gesta koju bi njegov otac očekivao od njega. I naravno, Henry ionako nije znao kamo ide. Slijedio ju je do predvorja trgovine japanskim rezancima – koja je nedavno preimenovana u Američki vrt.
– Henry, drago mi je da se ponovno vidimo. – Gospodin Okabe nosio je sive hlače od flanela i šešir u kojem je izgledao kao Cary Grant. Kao i Keiko, i on je engleski govorio prekrasno.
Upravitelj ih je posjeo za okrugli stol pokraj prozora. Keiko je sjela nasuprot Henryju, a njezina majka uzela je sjedalicu za Keikina maloga brata. Henry je pretpostavio da nema više od tri ili četiri godine. Igrao se crnim lakiranim štapićima, a majka ga je nježno korila govoreći mu da to donosi nesreću.
– Hvala što svaki dan pratiš Keiko kući, Henry. Cijenimo što si tako savjestan prijatelj.
Henry nije bio posve siguran što znači savjestan prijatelj, ali rekavši to, gospodin Okabe mu je natočio šalicu zelenog čaja pa je to shvatio kao kompliment. Henry je uzeo šalicu čaja objema rukama, kao znak poštovanja kako ga je naučila majka te se ponudio natočiti šalicu gospodinu Okabeu, ali Keikin otac si je već sam počeo točiti, koristeći mramorni pomični poslužavnik da bi došao do onoga što želi.
– Hvala vama što ste me pozvali. – Henryju je bilo žao što nije bio pažljiviji na satovima engleskoga. Do dvanaeste godine bilo mu je zabranjeno govoriti engleski u vlastitom domu. Otac mu je htio da bude odgojen kao Kinez, kao što je i on bio odgajan. Sad se sve preokrenulo. No kadenca njegovih riječi kao da je bila sličnija onoj ribara koji su dolazili iz Kine nego engleskom koji su Keiko i njezina obitelj tako tečno govorili.
– Zanimljivo ti je to dugme koje nosiš, Henry – primijetila je Keikina majka dražesnim, zaštitničkim glasom. – Gdje si ga nabavio?
Henry je podigao ruku i prekrio ga. Htio ga je skinuti na putu tlo njih, ali zaboravio je dok su trčali prema restoranu. – Otac mi ga je dao... rekao mi je da ga stalno moram nositi... baš sramotno.
– Ne, tvoj je otac u pravu. On je vrlo mudar čovjek – rekao je gospodin Okabe.
Ne biste to mislili o njemu da ga upoznate.
– Ne bi se trebao stidjeti onoga što jesi, pogotovo ne sad.
Henry je pogledao Keiko, pitajući se što ona misli o tom razgovoru. Ona se samo nasmiješila i udarila ga pod stolom, očito se osjećajući ugodnije nego u školskoj kantini.
– Ovdje je lako biti ono što jesi, ali u školi je teže – rekao je Henry. – Hoću reći, u Rainieru. – Što to govorim? Teško je biti ono što jesam u vlastitoj kući, s vlastitom obitelji, pomislio je.
Gospodin Okabe pijuckao je čaj, podsjetivši Henryja da i on to učini. Bio je blaži, okus je bio profinjeniji, a čaj prozirniji nego crni oolong čaj koji je volio njegov otac.
– Znao sam da će pohađanje škole za bijelce predstavljati određen izazov za Keiko – rekao je gospodin Okabe. – Ali mi joj govorimo: budi ono što jesi, bez obzira na sve. Upozorio sam je da je možda nikada neće voljeti, neki bi je čak mogli i mrziti, no s vremenom će je poštivati, kao Amerikanku.
Henryju se sviđalo u kojem se smjeru razvija razgovor, ali pomalo se osjećao krivim, razmišljajući o svojoj obitelji. Zašto njemu to nitko nije objasnio na taj način? Umjesto toga, dobio je dugme i bio je prisiljen govoriti svoj američki.
– Večeras se održava besplatan džez-koncert na otvorenom u Ulici Jackson. Svirat će Oscar Holden – rekla je Keikina majka. – Mogao bi pozvati svoju obitelj da nam se pridruži?
Henry je pogledao Keiko, koja se nasmiješila i podigla obrve. Nije mogao vjerovati što čuje. Oscara Holdena vidio je samo jedanput, onaj put s Keiko. Čuo ga je nekoliko puta prije toga, no samo tako što je prislonio uho na stražnja vrata Black Elks Cluba, gdje je legendarni džez-klavirist slučajno vježbao. Ponuda je bila primamljiva. Osobito zato što je vrlo malo viđao Sheldona otkako je mijenjao Oscarova stalnog saksofonista – »svirka koja se događa jednom u životu«, kako ju je nazvao Sheldon. Upravo tako.
No, za razliku od Keikinih roditelja, Henryjevi nisu marili za glazbu obojenih. U stvari, više kao da uopće nisu slušali glazbu. Ni klasičnu ni modernu. Ni crnu ni bijelu. Jedino što su tih dana slušali na radiju bile su vijesti.
Bila je to vrlo ljubazna ponuda obitelji Okabe, ali morat će je odbiti. Henry je zamislio taj prizor kao matineju jeftinog horor-filma u Kinu Atlas – s kineskim titlovima. Počinje mračna tragedija dok objašnjava da ne samo da ima prijateljicu Japanku nego još k tome njezina cijela obitelj želi njegovu odvesti na džez-koncert.
Prije nego što je uspio smisliti pristojan odgovor gospodinu Okabeu, poluprazna boca shoyua počela je skakutati po stolu. Henry ju je uhvatio i osjetio kako tlo podrhtava.
Kroz prozor koji je zveckao ugledao je ogroman vojni kamion koji je rigao crne ispušne plinove dizela dok je tutnjio prema trgu. Njegov metalni okvir prodorno je škripao nadglasavajući gromoglasnu buku teškog motora. Čak i prije nego što su kočnice zaškripale, ljudi s ulice razbježali su se u svim smjerovima. Samo su oni jako stari ili jako mladi ostali promatrati kamion pun vojnika koji su mirno sjedili u stražnjem dijelu ogromnog kamiona.
Neprestano je dolazilo još kamiona, jedan za drugim, iz kojih su se iskrcavali američki vojnici i vojna policija s puškama te su počeli obljepljivati četvrt, pribijajući male plakate na vrata, izloge i telefonske stupove. I trgovci i kupci slijevali su se na ulice vidjeti kakav je to metež. Henry i obitelj Okabe izašli su na pločnik dok su vojnici prilazili, dijeleći letke s natpisom »Javni proglas 1« na engleskom i japanskom.
Henry je pogledao papirić u Keikinoj ruci. Masna slova kao da su vrištala: UPUTE SVIM OSOBAMA JAPANSKOG PODRIJETLA. Sve se odnosilo na to da su japanske obitelji prisiljene na evakuaciju, zbog vlastite sigurnosti. Imali su samo nekoliko dana da se spreme i nisu mogli ponijeti gotovo ništa – samo ono što mogu nositi. Na dnu se nalazio potpis predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i ministra rata. Ostatak letka bio je nepoznanica Henryju, ali ne i Keikinoj obitelji. Njezina je majka odmah počela plakati. Njezin je otac izgledao uzrujano, ali ostao je smiren. Keiko je prstom dodirnula srce i pokazala na Henryja. On je dodirnuo svoje i osjetio dugme koje je nosila njegova obitelj. »Ja sam Kinez.«

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:41 am



BOLJE NJIH NEGO NAS

(1942.)


Henry je uletio u stančić u kojem je živio sa svojim roditeljima. Otac mu je sjedio u naslonjaču smireno čitajući Hsi Hua Pao, kineske novine iz Seattlea. Majka mu je bila u kuhinji i po zvuku je mogao zaključiti da reže povrće – nož je u istom ritmu udarao o dasku za rezanje.
Henry je, pokušavajući doći do daha, ocu dao primjerak proglasa. Uhvatio se za trbuh na mjestu gdje ga je boljelo zato što je pretrčao deset gradskih blokova. Otac je bacio pogled na proglas, a Henry mu je u pogledu vidio da čeka objašnjenje, na američkom, i kaže mu zašto je toliko uzrujan. Ne, ne opet. Ne sada. Samo razgovaraj sa mnom – bilo je sve što je Henry htio. To je i rekao na kineskom.
Otac je odlučno odmahnuo glavom i prekinuo Henryja dok mu je pokušavao objasniti.
– Ne! Ne možeš me ignorirati. Više ne – Henry se prepirao s njim na engleskom pa se opet prebacio na kineski. – Sve odvode. Sve Japance. Vojska sve odvodi!
Otac mu je vratio proglas. – Bolje njih nego nas. Majka je došla iz kuhinje i govorila kineski, tražeći objašnjenje. – Henry, zašto je to važno? U ratu smo. I mi pripadamo drugoj zajednici. Brinemo se jedni o drugima. Ti to jako dobro znaš.
Henry nije znao što da kaže – ili na kojem jeziku. Pogledao je roditelje i riječi su same izašle. – Meni je važno – rekao je na kineskom. Zatim se ponovno prebacio na engleski. – Važno mi je jer je ona Japanka.
Izjurio je i otišao u svoju sobu, zalupivši vratima. Slika njegovih roditelja zabezeknutih lica bila mu je još pred očima. Kroz vrata je čuo kako se počinju svađati.
Henry je otvorio prozor svoje sobe, izašao na požarne stube i naslonio se na krutu metalnu ogradu, očajan. U daljini je čuo tutnjavu vojnih kamiona. Iza uličice, u ulicama Kineske četvrti, ljudi su jednostavno živjeli svoj život: neki su gledali, razgovarali ili pokazivali u smjeru Nihonmachija, ali uglavnom su svi bili smireni.
Henry je gledao kako se pokraj stražnjih vrata restorana Kau Kau zaustavlja automobil pun kutija. Na njegovo iznenađenje, iz auta je izašao mladi japanski par, a ljudi iz restorana sjatili su se u uličicu i počeli unutra odvlačiti kutije za koje je Henry pretpostavio da su osobne stvari. Stvari koje nisu bile upakirane odale su o čemu je riječ. Podna svjetiljka. Dugačak tepih, smotan i povezan uz krov zahrđale zelene limuzine. Sve su unijeli unutra, sve osim četiri kovčega, koje je par još mogao nositi. Japanski par srdačno se zagrlio sa svojim kineskim prijateljima. Potom su pošli ulicom, djelujući kao da su ih odvlačili prema željezničkom kolodvoru. Henry je još jedanput pogledao niz uličicu, razmišljajući o Keiko i njezinoj obitelji. O tome kako su napustili restoran Američki vrt da bi uspjeli spakirati svoje stvari.
Henry se vratio u sobu i ispružio na krevetu, kad je ušla majka. Prelistavao je stripove, a potom ugledao naslovnicu stripa Marvel Mystery, broj 30, zadnji koji je kupio. Na naslovnici se nalazio prikaz kako se Human Torch bori protiv japanske podmornice. Rat je posvuda, pomislio je Henry i gurnuo strip pod krevet, dok mu je majka na noćni ormarić stavljala kekse s maslacem i bademima.
– Želiš li razgovarati, Henry? Ako želiš, molim te, razgovaraj sa mnom. – Obratila mu se na kantonskom, a u očima joj se jasno vidjelo da je zabrinuta za njega.
Pogledao je kroz otvoren prozor. Zastori za zamračenje visjeli su kruto i teško, jedva se pomičući na povjetarcu. Nije mogao razumjeti žamor ljudi na ulici. Dolazio je i odlazio kao i njegova želja da razumije što se događa oko njega.
– Zašto ne želi razgovarati sa mnom? – Henry je upitao majku na kantonskom, i dalje gledajući kroz otvoren prozor.
– Tko? Tvoj otac?
Nakon duge stanke, Henry je pogledao u nju i kimnuo.
– Razgovara s tobom svaki dan. Kako to misliš, zašto ne želi razgovarati?
– Razgovara, ali me ne sluša.
Henry je sjedio dok ga je milovala po ruci, po trbuhu, tražeći prave riječi kako bi je sin razumio.
– Ne znam kako bih ti to smisleno objasnila. Ti si rođen ovdje. Ti si Amerikanac. Mjesto iz kojeg dolazi tvoj otac poznaje samo rat. Rat s Japanom. Japanci su napali sjevernu Kinu i ubili mnogo, mnogo ljudi. Ne vojnike, nego žene i djecu, stare i bolesne. Tvoj je otac odrastao u takvim okolnostima. Gledao je kako se to događa njegovoj obitelji. – Iz rukava je izvadila pletenu maramicu i obrisala oči, iako nije plakala. Možda više nije mogla plakati, pomislio je Henry. Možda je to sada samo bila navika.
– Tvoj je otac došao ovamo kao siroče, ali nikad nije zaboravio tko je, odakle dolazi. Nikad nije zaboravio svoj dom.
– Sada je ovo njegov dom – usprotivio se Henry.
Majka mu je ustala i pogledala kroz prozor prije nego što ga je zatvorila. – Ovdje živi, ali ovo nikada neće biti njegov dom. Pogledaj što se događa u Japanskoj četvrti. Tvoj se otac boji da bi se to jednog dana moglo dogoditi i nama. I zbog toga – bez obzira na to koliko voli Kinu – želi da ovo bude tvoj dom. Da ti budeš prihvaćen ovdje.
– Ali ima obitelji...
– Znam. Ima nekih obitelji. Kineskih. Američkih. Obitelji koje sada, dok mi razgovaramo, skrivaju Japance. Njihove stvari. To je vrlo opasno. Ti, ja, svi možemo završiti u zatvoru ako im pomognemo. Znam da imaš prijateljicu. Onu koja zove na telefon. Djevojčica iz škole Rainier? Ona je Japanka?
Henry je više nije gledao kao Japanku. – Ona mi je samo prijateljica – rekao je na engleskom. I nedostaje mi.
– Ha? – rekla je njegova majka, jer ga nije razumjela.
Henry se ponovno prebacio na kantonski, razmišljajući o tome što da kaže, koliko toga da otkrije. Pogledao je majku u oči. – Ona mi je najbolja prijateljica.
Majka mu je pogledala u strop i duboko uzdahnula. Kao da prihvaća da se dogodilo nešto loše. Kao kad umre neki rođak pa kažeš: »Barem je dugo živio.« Ili kad ti kuća izgori do temelja i pomisliš: »Barem smo zdravi.« Uzdah rezigniranog razočaranja. Utjeha, kao kad si drugi i nemaš ništa od toga. Ili kad ti nešto ne uspije, a protratio si svoje vrijeme, jer na kraju, ono što radiš, ono što jesi, nije ni najmanje bitno. Kao ni išta drugo.
Ostatak vikenda Henryjev otac nije htio razgovarati o tome što se događa u Japanskoj četvrti. Henry je htio raspravljati o tome, ali otac bi ga prekinuo svaki put kad mu se Henry obratio na kantonskom. Majka je malo omekšala, samo da mu bude lakše. Svađala se s Henryjevim ocem – što je bio rijedak slučaj – zbog Keiko, zbog Henryjeve prijateljice – no sada je bilo vrijeme da se nastavi dalje pa ni ona nije držala vrijednim da se o tome više raspravlja. Kada su mu na kantonskom rekli da će sve to shvatiti kad bude stariji, samo se razbjesnio. A jedino što je Henry mogao bilo je gunđati o tome na engleskom, nikome posebno.
Čak je pokušao nazvati Keiko u nedjelju ujutro, prije nego što su mu se roditelji probudili, ali nitko mu se nije javljao. Telefonski operater rekao mu je da je telefon isključen. Odlazak u školu u ponedjeljak nije ga umirio. Keiko nije bila ni ondje. Svi u Japanskoj četvrti bili su zaokupljeni pakiranjem – ili prodavanjem onoga što nisu mogli ponijeti.
Tako je u utorak ujutro, umjesto da pođe u školu, Henry otrčao prema kolodvoru Union, koji je postao središnje okupljalište stanovnika Japanske četvrti. Trčeći niz South Jackson, vidio je niz vagona Pullman ispruženih na tračnicama, koji su vodili do glavne kolodvorske zgrade. Ondje su se nalazili i autobusi Greyhound, koji su škripali i tutnjali, krcati vojnicima, koji su sa svojim puškama na ramenima izgledali kao da ne pripadaju ovamo.
Odvode ih, pomislio je Henry. Sve ih odvode. Sigurno ima pet tisuća Japanaca. Kako ih sve mogu odvesti? Kamo će ići?
Nekoliko blokova dalje od kolodvora, ulice su bile krcate ljudima. Bila je to mješavina uplakane djece, vuče kovčega i vojnika koji su provjeravali dokumente mještana – što su uglavnom bili odjeveni u najbolju odjeću, a kovčeg ili dva koliko su smjeli ponijeti bili su toliko puni da su se gotovo raspuknuli. Svakoj je osobi s dugmeta kaputa visjela obična bijela ceduljica, kakva se može vidjeti na komadu namještaja.
U Javnom proglasu 1 pisalo je da se svi građani japanskog podrijetla, koji su rođeni u Japanu ili pak pripadnici druge generacije rođenih u Americi, poput Keiko, moraju okupiti na željezničkom kolodvoru do devet sati. Odlazit će u skupinama, prema četvrti u kojoj žive, dok svi ne odu. Henry nije znao kamo će otići. Japance s Bainbridge Islanda poslali su u Manzanar – mjesto u Kaliforniji blizu granice s Nevadom. No jedan logor nikako nije mogao primiti gomilu ljudi koja je bila potjerana prema željezničkom kolodvoru.
Tražeći Keiko, Henry je pokušavao ne obazirati se na gomilu ljutitih bijelaca koji su stajali iza barikada i vikali na obitelji koje su prolazile. Cio most koji je vodio do pristaništa trajekta bio je krcat, nitko se nije ni pomaknuo i svi su se naginjali, zureći u vojnu zonu okruženu barikadama. Kao da su se ljudske oči nalazile posvuda. Muškarci i žene gledali su s otvorenih uredskih prozora visoko iznad ulice i zviždali.
Henry nije razgovarao s Keiko otkako su otišli iz restorana. Ponovno ju je nazvao, s telefonske govornice, no telefon je samo zvonio i zvonio dok se nije ubacio operater s pitanjem ima li kakvih problema. Henry je spustio slušalicu. Ako ih misli pronaći, ovo je pravo mjesto. Ali što ako su već otišli? Morao ju je pronaći. Užasavao se pomisli da će se morati vratiti u školu bez nje i iznenadio se zbog toga koliko mu je već nedostajala.
Tu i tamo ugledao je nekoliko Kineza, uglavnom željezničkih radnika. No Henry nikoga nije poznavao. Razaznao ih je u gomili zbog dugmadi koje su nosili, isto kao i njegovo. Nakon što je stigla vojska i vojna policija, mala tiskara koja ih je izrađivala sve je prodala. Takvo je zlato, pomislio je Henry dok je dodirivao svoje dugme. Malo i dragocjeno.
Stojeći na crveno-bijelo-plavom poštanskom sandučiću, mahnito je pregledavao gomilu ljudi koja se polako kretala prema željezničkom kolodvoru. Henry je ugledao kako još jedan veliki vojni kamion nemilosrdno tutnji i staje, ali iz njega nisu izašli vojnici, nego su pod ceradom sjedili stari Japanci. Neki su hodali kao da su invalidi. Vojnici su im pomogli da siđu, a neke su, neuredne i raščupane kose, stavljali u invalidska kolica. S njima je bio i japanski liječnik. Henry je shvatio što se događa. Ispraznili su bolnicu. Odvodili su i stare i nemoćne. Mnogi su izgledali zbunjeno, očigledno ne znajući što ih je snašlo i zašto.
Henry je spazio kako se jedan bijelac drži za ruku s Japankom. Morao se zapitati što se događa s obiteljima gdje se bijelac oženio Japankom. Miješani brakovi nisu bili dopušteni. A onda opet, možda će ih ipak poštedjeti internacije. No shvatio je da nije tako kad je ugledao dječja kolica i kovčeg u ženinoj ruci.
Dok je gledao kako se gomila polako kreće, čuo je kako u udaljenom Boeing Fieldu odjekuje zvono za devet sati. Već je pretraživao gomilu koliko – četrdeset minuta? Henry je znao da vrijeme izmiče te je počeo paničariti. – Keiko! – vikao je s vrha poštanskog sandučića. Osjetio je kako ga ljudi gledaju dok prolaze pokraj njega. Sigurno misle da sam lud. Možda i jesam. Možda je u redu biti lud. – Keiko! Keiko Okabe! – vikao je sve dok ga jedan vojnik nije pogledao, kao da ometa jutarnji spokoj. A onda je ugledao nešto. Poznati prizor.
Eno ih! Šešir gospodina Okabea u stilu Caryja Granta izgledao je veličanstveno čak i dok je gospodin Okabe prelazio ulicu noseći jedine stvari koje su mu ostale. Henry je prepoznao njegovo dostojanstveno držanje, ali njegovu gracioznost zamijenio je odsutan pogled. Hodao je polako, držeći ženu za ruku. Ona je pak držala Keiko za ruku. Keikin mlađi brat hodao je ispred njih i igrao se drvenim zrakoplovom, okretao njegov propeler, ne znajući da dan nije poput ostalih.
Henry je mahao rukama i vikao. Ali to nije pomoglo, nisu ga primijetili. Možda ne bi primijetili da pada kiša ili da građevine oko njih gore. Kao i većina ostalih japanskih obitelji, i oni su pognuli glavu, gledajući ispred sebe ili su pazili da ne izgube jedno drugo.
Međutim, netko je ipak primijetio Henryja.
Bio je to Chaz. Čak i s mjesta na kojem je Henry stajao, prepoznao je crveno prištavo lice tog nasilnika. Chaz je stajao iza barikada i smijao se, mahnuo Henryju i još mu se jednom nasmiješio prije nego što je nastavio vikati na djecu i njihove uplakane majke, koji su prolazili.
Henry je opazio dugme koje je Chaz nosio pa skočio sa sandučića i počeo se probijati kroz gomilu, ne ispuštajući iz vida njegovu jež frizuru i slijedeći zvuk njegova cerekanja. Ubit će me, pomislio je Henry. Krupniji je, brži. Ali više me nije briga. Henry je kipio od bijesa.
Chaz se podsmjehnuo kad se Henry provukao ispod barikade i stao ravno pred njega. – Znao sam da ću te ovdje pronaći, Henry, stari prijatelju. Kako ti je tatica?
– Što ti radiš ovdje? – upitao je Henry.
– Uživam u prizoru kao svi ostali. Htio sam došetati ovamo vidjeti tko ne ide. Ali čini se da svi idu. Izgleda da ću morati paziti na njihove stvari dok ih nema. – Chaz je isturio donju usnu, pretvarajući se da se duri.
Henry je čuo o pljačkanju koje je sinoć započelo u nekim četvrtima. Obitelji još nisu ni otišle, a ljudi bi im se ušetali u stan, uzeli svjetiljke, namještaj, sve što nije bilo učvršćeno. A u slučaju da je bilo, poslužili bi se čekićem za vađenje čavala koji su nosili sa sobom.
– Budući da je vojska ogradila Japansku četvrt, tamo se nema što vidjeti. Pa sam pomislio kako je bolje doći ovamo i reći sayonara. To što sam naletio na tebe samo je bonus. – Kad je to izgovorio, Chaz je zgrabio Henryja za ovratnik.
Henry mu se pokušao otrgnuti. Chaz je bio viši od njega za glavu i prijeteći se nadvio nad njim. Henry je u gomili ljudi tražio neko ljubazno lice, ali nitko ga nije primijetio. Nikoga nije bilo briga. Tko sam ja u svemu ovome? Kao da sam ja važan.
Tada je ugledao dugme na Chazovoj košulji. Ono koje je ukrao Henryju. Trofej, pričvršćen na njegovoj jakni poput ordena dodijeljenog za okrutnost. Još zlata.
Henry je stisnuo šake tako čvrsto da su mu se nokti u mekano meso dlanova urezali u obliku malih polumjeseca. Udario je Chaza svom snagom te je jačinu zadanog udarca osjetio čak u ramenu. Htio ga je tresnuti u nos, ali zahvatio je jagodičnu kost. Prije nego što mu je Henry uspio uputiti još jedan udarac, leđa su mu lupila o pod. Glava mu je udarila o beton i samo je vidio kako se mesnate šake obrušavaju na njega.
Braneći se najbolje što je mogao, Henry je ispružio ruku da uhvati Chaza i osjetio samo probadajuću bol u ruci. Unatoč udarcima koje je primao u glavu, probadanje ruke bila je jedina bol koju je osjetio. Jedina bol koja je bila važna.
Dok se Henry kotrljao izmičući udarcima i podižući ruke, Chaz kao da je odletio. Gomila se razišla. Čini se da nikoga nije bilo briga što mali bijelac na mrtvo ime prebija kineskog dječaka. Nikoga nije bilo briga osim Sheldona – koji ga je vidio i maknuo većeg dečka s njega.
Chaz se otrgnuo crncu. – Miči s mene svoje prljave ruke! – Očistio je prašinu s košulje, djelujući osramoćeno i poniženo, kao mačak umočen u ledenu vodu. Promatrao je ljude oko sebe, tražeći ljubazno lice, ali nekoliko promatrača koji su ga spazili samo su zakolutali očima zbog buke koju je prouzročio. – Zaboravio sam da ti je ovaj crnjo prijatelj – promrmljao je Chaz, gotovo u suzama. Kukavno se odmičući, dodao je: – Vidimo se sutra, Henry. Sljedeći put ću te još više isprebijati.
– Jesi li dobro, mali? – upitao je Sheldon.
Henry se okrenuo na bok i sjeo pa rukavom obrisao krv koja mu je curila iz nosa. Imao je osjećaj da su mu oči natečene i da će sutra sigurno biti ljubičaste. Jezikom je prešao preko zubi, da vidi jesu li svi na broju. Ništa nije bilo slomljeno. Ništa nije nedostajalo.
Rastvorio je šaku i pogledao u dugme, a igla mu se dijelom zabila u dlan. Henry se nasmiješio i na najboljem engleskom rekao: – Bolje nego ikad.
Henry je brzo trčao kroz mnoštvo ljudi, neprimijećen u tom kaosu – u potrazi za Keikinom obitelji, zabrinut da tučnjava s Chazom nije upropastila priliku da je vidi. Znao je u kojem su smjeru išli, ali na kolodvoru će biti bezbroj vlakova u koji se mogu ukrcati. Pomislio je na ljude iz restorana Kau Kau. One koji su preuzeli stvari japanskoga para. Čuo je kad je majka rekla da ima još takvih obitelji. Kineskih obitelji koji su primali ljude k sebi da ih sakriju – moralo je postajati rješenje.
Svakim korakom, Henry je smišljao način na koji bi mogao uvjeriti svoje roditelje. Bi li oni primili Keiko? Njihova prva pomisao bila je da zaštite sebe, a onda druge u svojoj zajednici. Morat će ih nekako natjerati da shvate. Kako ne bi shvatili? Otac je bio zadrt, ali kada dozna da vojnici tisuće ljudi tjeraju na nepoznato odredište, u nepoznatu sudbinu, to će sve promijeniti. Kako bi mogli mirno sjediti i ništa ne poduzeti kad se toliko ljudi odvodi – kad bi oni mogli biti sljedeći?
Henry je protrčao pokraj brda prtljage. Sanduci, torbe i kovčezi bili su naslagani toliko visoko da su gotovo dosezali krov srebrnastih autobusa koji su prolazili. Obitelji su raspravljale o tome koliko toga smiju ponijeti. Višak stvari našao bi se na vrhu sve veće hrpe. Do nje je stajao brijeg načinjen od zaplijenjenih radiouređaja. Ogromni radiouređaji Philco i mali prijenosni Zenith uređaji savijenih antena bili su nabacani straga kao stare cipele. S druge strane ulice nalazio se željeznički kolodvor Union, masa od opeke pristojna izgleda, a masivnu željeznu nadstrešnicu uz zgradu pridržavali su ogromni nizovi crnog lanca. Iznad nje nalazio se ogroman sat. Devet i petnaest. Vrijeme je izmicalo.
Sa strmih mramornih kolodvorskih stuba, Henry je promatrao uzburkano more ljudi, grupe obitelji i voljenih koji su očajnički htjeli ostati zajedno. Poneko izgubljeno dijete plakalo je usamljeno dok su vojnici marširali. Ostali su bili okupljeni kao stoka, grupu po grupu ukrcavali su u velike putničke vlakove – koji su išli kamo? U Crystal City, u Teksas? U Winnemucu, u Nevadu? Toliko je bilo glasina. Posljednja koju je čuo bila je da su ih slali u nekadašnji indijanski rezervat.
Henry je ponovno uočio šešir. Bio je to, dakako, jedan od mnogih, ali taj hod, to držanje, podsjećali su na njezina oca. Hitajući niz stube do prizemlja, očekivao je da će ga neki vojnik zaustaviti, ali događalo se previše toga. Trebalo ih je ukrcati. Pobrinuti se da odu. Sada. Samo je to bilo važno ovima u uniformi.
Henry se vrzmao oko odraslih – neki su stajali, dok su drugi sjedili na prtljazi i djelovali uplašeno i zbunjeno. Jedan je svećenik molio krunicu s mladom Japankom. Drugi parovi su se slikali, smiješeći se najbolje što su mogli, prije nego što su se zagrlili i pristojno rukovali.
Evo ga.
– Gospodine Okabe! – Ozlijeđen i bez daha, Henry je osjetio kako ga glava počinje boljeti.
Snuždeni stari gospodin koji se okrenuo imao je guste brkove. Henryjevo razočaranje još je više naglasio zvižduk željezničara. Po prvi put tog jutra, Henry je prestao s potragom te je pao na koljena i počeo zuriti u prljavi popločeni pod. Otišla je, zar ne?
– Henry?
Okrenuo se i ugledao ih. Keiko i njezinu obitelj. Njezin mali brat oponašao je zvukove zrakoplova. Nasmiješili su se, a svatko je imao istu ceduljicu na kojoj je pisalo »Obitelj 10281«. Kao da su bili oduševljeni što su ugledali lice koje ne ide na neko nepoznato mjesto zajedno s njima.
Henry je ustao. – Mislio sam da ste otišli. – Pogledao je Keiko pa njezinu obitelj, ne želeći da odu.
– Donio sam ovo. Stavi ga i pustit će te da odeš odavde – rekao je i u Keikinu ruku stavio dugme koje je uzeo Chazu, moleći gospodina Okabea: – Može ostati kod nas ili kod moje tete. Pronaći ću neko mjesto za nju. Nabavit ću još dugmadi. Vratit ću se i nabaviti ih još za sve vas. Uzmite moje. Uzmite ga i ja ću se vratiti i nabaviti još.
Henryjevo srce brzo je tuklo dok je pokušavao skinuti svoje dugme.
Gospodin Okabe pogledao je svoju suprugu, a potom stavio ruku na Henryjevo rame. Henry je vidio tračak nade u njihovim očima. Samo tračak. Ali onda je nestao. Otići će. Kao i ostali. I oni će otići.
– Upravo si mi dao nadu, Henry. – Gospodin Okabe rukovao se s Henryjem i pogledao ga u oči. – A ponekad je nada dovoljna da ti pomogne preživjeti sve nedaće.
Henry je duboko uzdahnuo, a ramena su mu se spustila kad je odustao od skidanja dugmeta.
– Što ti je s obrazom? – upitala je Keikina majka.
– Ma ništa – rekao je Henry, prisjetivši se da ima ogrebotine i modrice od tučnjave.
Gospodin Okabe uhvatio je ceduljicu koja mu je visjela s kaputa. – Bez obzira na to što nam se dogodi, Henry, i dalje ćemo biti Amerikanci. I moramo se držati zajedno, kamo god da nas odvedu. Ali ponosan sam na tebe. Sigurno su i tvoji roditelji ponosni.
Henryju je zastala knedla u grlu pri toj pomisli te je pogledao Keiko, koja ga je uhvatila za ruku. Ruka joj je bila mekša i toplija nego što je zamišljao. Dodirnula je Henryjevu košulju na mjestu gdje se nalazilo dugme, iznad njegova srca. Nasmiješila se, a oči su joj zaiskrile. – Hvala ti. Ali mogu li svejedno ovo zadržati? – upitala je, podigavši dugme koje joj je dao.
Henry je kimnuo. – Kamo vas odvode?
Keikin otac pogledao je u vlak koji je bio gotovo pun. – Samo znamo da nas vode u privremeni logor po imenu Harmony.
Nalazi se na sajmištu u Puyallupu, oko dva sata južno odavde A odande... ne znamo, nisu nam rekli. Ali rat ne može trajati vječno.
Henry nije bio siguran u to. Rat traje otkako zna za sebe.
Keiko ga je zagrlila i šapnula mu na uho: – Neću te zaboravti. – Dugme s natpisom »Ja sam Kinez« pričvrstila je na koricu dnevnika s unutarnje strane i privila ga na grudi.
– Bit ću ovdje.
Henry ih je gledao kako se ukrcavaju u vlak, zajedno s desecima drugih obitelji. Vojnici u bijelim rukavicama, s pendrekom u ruci, zviždali su i podigli ruke kad su se vrata zatvorila. Henry se zadržao uz rub prostora za ukrcavanje i mahao dok je vlak odlazio s postaje i nestajao s vidika. S obraza je obrisao tople suze, a tuga mu se raspršila u moru obitelji koje su čekale sljedeći vlak. Stotine obitelji. Tisuće.
Izbjegavao je pogledati u oči vojnike dok je odlazio, razmišljajući o tome što će reći roditeljima i na kojem jeziku. Možda ako bude govorio svoj američki neće uopće ništa ni morati reći.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:42 am


PRAZNE ULICE

(1942.)


Henry je hodao u suprotnom smjeru od bujice japanskih obitelji koje su se slijevale prema željezničkom kolodvoru Union. Gotovo svi su išli pješke, a neki su gurali kolica opterećena njihovom prtljagom. Prošlo je i nekoliko automobila i kamiona s kovčezima i torbama pričvršćenim na haubi, ukrasnoj masci, krovu – bilo koja ravna površina poslužila je kao mjesto za stavljanje tereta dok su obitelji ukrcavale rođake i njihove stvari i vozili ih prema logoru za premještaj – Harmony, kako je rekao gospodin Okabe.
Henry je gledao u beskonačan niz ljudi. Nije znao kamo bi otišao. Samo je htio otići nekamo, kamo god.
Škola taj dan nije dolazila u obzir. Pomisao na to da kasni i da će ga zbog toga drugi učenici ismijavati bila je jednako užasna kao i pomisao da će morati trpjeti njihovu sreću – njihovo veselje i zadovoljstvo zbog toga što je Keikina obitelj i cijela njezina četvrt odvedena. Svi ti osmijesi. Pobjednici u bitki na domaćem terenu protiv omraženog neprijatelja. Iako taj neprijatelj govori isti jezik kao i oni i iako je položio zakletvu zastavi Sjedinjenih Američkih Država kao i oni.
Naravno, Henry zapravo nije ni znao jesu li škole otvorene ovog trenutka. Metež u centru kao da je stvorio praznično ozračje – zastrašujuće slavlje nalik na karneval. S gramofona se negdje orio marš »Stars and Stripes Forever« – oštar kontrast s melankolijom Japanaca i njihovom tihom tugom.
Kako je Henry odmicao od željezničkog kolodvora, mogućnost da ga uhvate redari koji traže djecu što bježe iz škole bila je vrlo mala. Toliko toga se događalo, bila je prevelika gužva na ulicama. Radnje su bile zatvorene jer su službenici u centru gledali metež. Ljudi koji odlaze. Ljudi koji ih promatraju. A vojnici na ulicama činili su se zaokupljeni svojim zadatkom: tjerati skupine ljudi s ceduljicama koje su im visjele s kaputa. Vikali su na ljude da ostanu u redu, povremeno zazviždali kako bi privukli pozornost onima koji su vrlo malo ili ni malo govorili engleski.
Henry je lutao i zatekao se na Aveniji Maynard koja ga je vukla prema rubu Nihonmachija. Ondje je ugledao Sheldona kako sjedi na autobusnom stajalištu te pijucka crnu kavu iz šalice od termos boce, dok mu kovčeg sa saksofonom stoji između nogu. Pogledao je Henryja i odmahnuo glavom dok su preostali stanovnici Nihonmachija odlazili.
– Žao mi je, Henry – rekao je Sheldon dok je puhao u kavu da je ohladi.
– Nisi ti kriv – odgovorio je Henry i sjeo pokraj svojega prijatelja.
– Svejedno mi je žao. Nisi ništa mogao učiniti. Nitko ništa nije mogao učiniti. Ali bit će sve u redu s njima. Rat će se brzo završiti, vratit će se oni, vidjet ćeš.
Henry se nije mogao natjerati da kimne i složi s time. – Što ako ih pošalju natrag u Japan? Keiko čak ni ne zna japanski. Što će se onda dogoditi s njom? Više je neprijatelj ondje nego ovdje.
Sheldon je ponudio kavu Henryju, ali Henry je samo odmahnuo glavom. – Ne znam, Henry. Ništa ne mogu reći u vezi toga. Samo znam da svi ratovi završe. Ovome će doći kraj. A onda će sve doći na svoje. – Sheldon je ponovno zatvorio termosicu. – Da te otpratim do škole? Henry je zurio u prazno.
– Ideš kući?
– Kasnije ću ići kući – rekao je Henry odmahujući glavom. Sheldon je pogledao niz ulicu, kao da čeka autobus koji kasni i koji možda nikad neće doći. – Onda pođi sa mnom.
Henry nije ništa pitao. Pošao je za Sheldonom sredinom Avenije Maynard, hodajući po isprekidanoj bijeloj crti u središte Japanske četvrti, u ulicu po kojoj su bili razbacani primjerci Javnog proglasa 1 i male papirnate američke zastave, koje su se zalijepile za mokar pločnik. Ulice su bile puste, pločnici ogoljeli. Henry se okretao i gledao Aveniju – nigdje traga automobilima ni kamionima. Nije bilo bicikala ni dječaka koji raznose novine. Nije bilo prodavača voća ni ljudi koji su kupovali ribu. Nije bilo štandova s cvijećem ni s rezancima. Ulice su bile prazne, puste – baš onako kako se on osjećao. Nikoga nije bilo.
Vojska je maknula barikade s ulica, osim s onih koje su vodile prema željezničkom kolodvoru. Na svim zgradama bile su zakucane daske. Prozori su bili prekriveni šperpločom, kao da su stanovnici čekali tajfun koji ih nikada nije zahvatio. Transparenti s natpisima »Ja sam Amerikanac« još su visjeli preko brijačnice Sakoda i Istočnjačke trgovačke kompanije. Zajedno s natpisima »Zatvoreno«.
U ulicama je bilo toliko tiho da je Henry čuo kliktanje galebova koji su mu letjeli iznad glave. Čuo je i zvižduk željezničara sa željezničkog kolodvora, nekoliko blokova dalje prema jugu. Čak je čuo svoje cipele kako tapkaju po vlažnom pločniku Seattlea, no taj se zvuk brzo utišao kad je vojni džip skrenuo u Aveniju Maynard. On i Sheldon premjestili su se na pločnik i gledali vojnike koji su prolazili, zureći u njih dvojicu. Na trenutak je Henry mislio da će ga uhititi, kao ostale Japance u Seattleu. Pogledao je dolje i dodirnuo dugme na kaputu. To i ne bi bilo toliko loše, zar ne? Možda ga pošalju i isti logor kao i Keiko i njezinu obitelj. Međutim, nedostajao bi majci, a možda i ocu. Džip je prošao pokraj njih. Vojnici se nisu zaustavili. Možda su znali da je Kinez. Možda su imali važnijih obaveza nego uhititi izgubljenog malca i crnoga nezaposlenog saksofonista iz South Jacksona.
On i Sheldon hodali su sve do stuba kazališta Nippon Kan, preko puta parka Kobe, u sjeni Hotela Astor japanskoga vlasnika, hotela koji je stajao pust kao prazan lijes. Najljepši dio Japanske četvrti, čak i tako pust, poslije podne je izgledao prekrasno. Trešnjini cvjetovi prekrivali su pločnike, a ulice su mirisale po životu.
– Što radimo ovdje? – upitao je Henry, promatrajući kako Sheldon otvara kovčeg i vadi saksofon.
Prislonio je usnik ustima. – Živimo.
Henry je promatrao napuštene ulice oko sebe, prisjećajući se ljudi, glumaca, plesača, staraca kako brbljaju i kartaju se. Djece kako trče i igraju se. Keiko kako sjedi na brežuljku i crta u svoju crtanku. Kako se smije Henryju. Zadirkuje ga. Sjećanja su ga razgalila, ali samo nakratko. Možda je postojao život koji treba proživjeti.
Naćulio je uši kad je Sheldon duboko udahnuo i potom polagano počeo zavijati na saksofonu. Bila je to tužna, melankolična melodija, kakvu Henry još nikada nije čuo da svira na ulici ili u klubovima. Bila je dirljiva, ali samo nakratko. Potom je prešao na nešto veselo – nešto življe, s dušom i srcem. Nije svirao ni za koga, ali Henry je shvatio da istodobno svira za sve.
Henry mu je mahnuo i krenuo kući, dok je Sheldon i dalje svirao u daljini. Na pola puta do kuće, ušao je u Kinesku četvrt. Bio je daleko od vojnika na željezničkom kolodvoru pa je skinuo dugme i stavio ga u džep, ne želeći razmišljati o tome.
Potom je zastao i kupio majci još jedan crveni ljiljan.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:42 am




CRTANKA

(1986.)


U poluosvijetljenom podrumu Hotela Panama, Samantha je duboko udahnula i otpuhnula prašinu s jedne knjižice. – Pogledajte ovo! – rekla je.
Ona i Marty nisu baš bili od velike pomoći, kako je Henry očekivao. Zaokupih su ih detalji svakog predmeta koji su našli te su pokušali pronaći neko značenje – odrediti povijesnu vrijednost ili barem shvatiti zašto bi netko takav predmet pohranio ovamo, bez obzira je li riječ o važnom dokumentu ili samo o buketu suhog cvijeća.
Henry im je objasnio da je većina dragocjenih stvari koje su obitelji čuvale prodana ispod cijene u žurbi prije dolaska vojnika koji su ih odveli. Bilo je teško pronaći mjesto gdje bi sve mogli pohraniti, a nitko nije mogao znati hoće li te stvari ondje biti na sigurnom. Na kraju krajeva, nitko nije znao kad bi se mogli vratiti. Svejedno, mnogo toga što su Henry, Marty i Samantha pronašli očito je vlasnicima mnogo vrijedilo – bili su to albumi sa slikama, rodni i vjenčani listovi, kopije dokumenata o dobivanju državljanstva. Čak i uredno uokvirene diplome sa Sveučilišta Washington, kao i nekoliko doktorata.
Henry je prvog dana zastao pogledati neke albume sa slikama, no zbog obima stvari morao se usredotočiti samo na ono što je tražio. Ako ne zanemari sve ostalo, zadržat će se tjednima.
– Ovo je nevjerojatno! Pogledaj ove knjige – rekao je Marty s druge strane prašnjavog podruma. – Tata, dođi vidjeti ovo.
Henry i njegova improvizirana posada prekopavali su prtljagu u potrazi za pločom već dva sata. U tom razdoblju pozivali su Henryja da se divi hrpi bižuterije, japanskom maču koji nekim čudom nije zaplijenjen i kutiji sa starim kirurškim priborom od mjedi. Već je bio umoran od novih otkrića.
– Je li to ploča? – promrmljao je.
– Pa recimo da je u njoj nešto pohranjeno... to je crtanka. U stvari, cijela kutija crtanki. Dođi pogledati.
Henry je ispustio lonac od bambusa koji je vadio iz starog sanduka i provukao se kroz kutije i kovčege što je brže mogao.
– Da vidim, da vidim...
– Polako, ima za svakoga nešto – rekao je Marty. Henry je držao malu crtanku – prašnjave crne korice bile su stare i krhke. U njoj su se nalazili crteži Kineske i Japanske četvrti. Crteži dokova u Elliott Bayu. Crteži tvorničkih radnika, trajekata i cvijeća na tržnici.
Crteži su bili nedovršeni i nepotpuni, a gdje-gdje je bilo naznačeno vrijeme ili mjesto. Nije bilo nikakvog imena ili ga barem on nije mogao pronaći.
Marty i Samantha sjedili su na kovčezima ispod jedinog izvora svjetlosti koje je dopiralo iz jedne žarulje i prelistavali crtanke. Henry nije mogao sjediti. Nije mogao ni mirno stajati.
– Gdje ste to pronašli? Na kojoj hrpi?
Marty mu je pokazao, a Henry je počeo kopati po kutiji sa starim kartama, nedovršenim slikama i staklenkama sa starim priborom za slikanje.
– Tata?
Henry se okrenuo i vidio kako ga sin zbunjeno gleda. Marty je pogledao u list papira koji je držao ispred sebe, potom u oca, a onda opet u list papira. Samantha je samo djelovala zbunjeno.
– Tata? – Marty je u prigušenom svjetlu zurio u oca. – Jesi li to ti?
Marty je ispružio istrgnuti, zgužvani list papira. Bio je to crtež olovkom mladića koji sjedi na stubama jedne građevine. Izgledao je pomalo tužno i usamljeno.
Henry je imao osjećaj da je vidio duha. Stajao je i zurio u sliku.
Marty je okrenuo stranicu. Tu su bila još dva crteža, manje detaljno nacrtana, ali to je očito bio isti dječak. Zadnji crtež bio je prikaz mladog, lijepog lica. Ispod njega pisalo je »Henry«.
– To si ti, zar ne? Prepoznajem te sa slika i fotografija kad si bio mali.
Henry je gutnuo slinu i uhvatio dah te više nije bio svjestan podrumske prašine koja mu je škakljala nos i nadraživala oči. Više nije osjećao suhoću. Dodirnuo je crte na listu papira i osjetio trag olovke, teksturu razmazanoga grafita koji je dočaravao svjetlo i sjenu. Uzeo je malu crtanku iz ruku svojega sina i okrenuo stranicu. Na njoj su bili isprešani cvjetovi trešnje, stari i osušeni, smeđi i krhki. Komadići nečega što je nekoć bilo tako živo.
Godine su bile nemilosrdne.
Henry je zatvorio crtanku i pogledao sina, kimajući.
– Pronašla sam nešto! – Samantha se vratila na posao i pretraživala kutije u kojoj su pronašli crtanke. – Ploču! – Izvukla je prljavi bijeli omot s pločom; veličina je bila neobična u usporedbi sa suvremenim pločama. Bila je to stara ploča na 78 okretaja. Samantha ju je dala Henryju. Ploča je bila dvostruko teža od današnjih, no svejedno, osjetio je da popušta. Nije morao ni izvaditi staru ploču da bi znao da je slomljena na pola. Henry je otvorio omot i vidio kako se dvije polovice savijaju, pričvršćene naljepnicom. Nekoliko komadića smjestilo se u dnu omota. Henry je pažljivo izvadio ploču, koja je inače bila sjajna i izgledala je posve novo. Nije bilo grebotina na površini, a u dubokim brazdama nije bilo prašine. Položio ju je, pomalo savijenu, na dlan. Na svjetlosti je uspio razaznati otiske prstiju na rubu vinilne ploče. Male otiske. Henry je stavio prste na njih, uspoređujući njihovu veličinu, a potom rukom prešao preko naljepnice na kojoj je pisalo »Oscar Holden & the Midnight Blue, The Alley Cat Strut«.
Henry je odahnuo i sjeo na stari sanduk. Kao i toliko toga što je želio u životu, i ovo je bilo oštećeno. Nesavršeno, poput njegova oca, braka, života. Ali nije ga bilo briga, samo je to htio. Nešto što će mu pružiti nadu, i to je i pronašao. Nije bilo važno u kakvom je stanju.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra Čet Jan 24, 2019 11:42 am


UWAJIMAYA

(1986.)


Henry i Marty naslonili su se na haubu Martyjeve Honde na parkiralištu trgovine Uwajimaya. Samantha je otišla kupiti nekoliko stvari – htjela im je napraviti večeru, kinesku večeru. Zašto, ili što pokušava dokazati, Henry nije mogao utvrditi, a iskreno, nije ni mario. Mogla je napraviti i huevos rancheros ili coq au vin i njemu bi to bilo dobro. Toliko je bio nestrpljiv u vezi s tim što će pronaći u podrumu Hotela Panama, da je preskočio ručak. Sada se već bližilo vrijeme večere, a on je bio uzbuđen i emocionalno iscrpljen... i izgladnio.
– Žao mi je što si svoj sveti gral pronašao u takvom oštećenom stanju. – Marty se trudio utješiti oca, koji je inače bio odlično raspoložen, unatoč tome kako mu je sin doživio današnji dan.
– Pronašao sam je i to mi je jedino bilo važno. Nije mi bitno u kakvom je stanju...
– Da, ali ne možeš je slušati – prekinuo ga je Marty. – A u takvom stanju ništa ne vrijedi, kolekcionarska vrijednost joj je nikakva.
Henry je nakratko razmislio o tome i ležerno pogledao na sat dok su čekali da se vrati Samantha. – Vrijednost određuje tržište, a tržište nikad to neće moći odrediti, jer je nikada ne bih prodao, čak i da je u savršenom stanju. Ovo sam želio pronaći godinama. Desetljećima. I sada to imam. Bolje da sam je pronašao slomljenu nego da sam je zauvijek izgubio.
Marty se usiljeno nasmiješio. – Nešto kao: »Bolje da sam volio i izgubio ljubav nego da nikad nisam...«
– Volio – dovršio je Henry. – Tako nešto. Nije tako srcedrapajuće kako si dočarao, ali blizu si.
On i Marty pretražili su ostatak sanduka i kutija u blizini pronađenih crtanki i stare ploče, ali ništa nije bilo jasno označeno. Pronašao je nekoliko razbacanih ceduljica s prezimenima, uključujući i onu na kojoj je pisalo »Okabe«, ali ona se nalazila na vrhu hrpe s časopisima. Neki miš ili štakor vjerojatno je odavno zaplijenio trakice na kojima su visjele ceduljice. U većini obližnjih kutija nalazio se pribor za slikanje i crtanje. Vjerojatno su pripadale Keiko ili njezinoj majci. Kad bude imao više vremena, Henry je namjeravao vratiti se i vidjeti što bi još mogao pronaći. Ali za sada, pronašao je upravo ono što je tražio.
– I, hoćeš li objasniti što je u kutiji? – upitao je Marty, pokazujući na malu drvenu kutiju s crtankama na stražnjem sjedalu njegove Honde Accord.
Gospođa Pettison dopustila je Henryju da uzme kolekciju Keikinih crtanki i crteža, ali privremeno, nakon što joj je pokazao crteže na kojima je pisalo njegovo ime. Samo ga je zamolila da ih kasnije još jednom donese kako bi se s ostalim stvarima zavele u katalog i kako bi ih povjesničar fotografirao. Stara vinilka na 78 okretaja Oscara Holdena također se našla u toj kutiji, nekako neprimijećeno. Ali stara džez-ploča bila je slomljena i ionako nije ništa vrijedila, zar ne? No Henry se svejedno osjećao krivim, iako ga je Marty uvjerio da se neka pravila trebaju kršiti.
Henry se naslonio na haubu auta, pobrinuvši se da se ne udubi ili ne izboči, a onda se udobno smjestio. – Te crtanke pripadale su nekome s kime sam se družio... kad sam bio dječak, tijekom ratnih godina.
– Nekome iz Japana, pretpostavljam? – upitao je Marty, više činjenično.
Henry je podigao obrve i kimnuo, primijetivši znakovit pogled u očima svojega sina. U Martyjevim očima zasjao je tračak tuge i žalosti. Henry nije bio siguran zbog čega.
– Yay Yay je sigurno poludio kad je doznao – rekao je Marty. Henry se uvijek divio svome sinu što živi u ravnoteži između dvaju svjetova. Jedan je bio tradicionalni, kineski, a drugi suvremeni, američki. Moderni. Vodio je elektroničku oglasnu ploču za studij kemije na Sveučilištu u Seattleu, ali je svejedno djeda oslovljavao na tradicionalan kineski način, s počasnim Yay Yay (a baku s Yin Yin). A s druge strane, baka je Martyju slala pisma na fakultet oslovljavajući ga s »Gospodin Martin Lee«, tako da su formalnosti dolazile s obje strane.
– Ah, tvoj djed bio je zaokupljen drugim stvarima u to vrijeme: vodio je rat na dvije fronte, u Americi i Kini. – Ali istina je, ne znaš pola toga.
– Kakav je bio... tvoj prijatelj? Kako ste se upoznali?
– Prijateljica.
– Tko?
– Prijateljica. Zvala se Keiko. Upoznali smo se u osnovnoj školi za bijelce, u kojoj smo bili jedini Azijci... to je bilo na vrhuncu rata, znaš. I moji i njezini roditelji htjeli su da odrastemo u Amerikance i to što prije moguće.
Henry se nasmiješio, doduše u sebi, a sin mu je skočio s haube, okrenuo se, pokušao nešto reći i potom se ponovno okrenuo. – Samo malo. Tvoja najbolja, prijateljica bila je Japanka dok si ti živio pod režimom Yay Yayeve Kulturne revolucije? Mislim... – Henry je promatrao kako mu sin zamuckuje, zaprepašten, obješene vilice zbog očeva otkrića. – Je li ti ona bila... djevojka? Mislim, ovo baš nije najugodnija rasprava koju možeš voditi s ocem, ali moram znati. Mislim, nisi li ti već, tako reći, imao dogovoren brak? Barem je tako zvučalo kad god si spominjao kako ste se ti i mama upoznali.
Henry je pogledao oko sebe, niz South King. Ljudi različitih profesija, različitih rasa, šetali su avenijom. Kinezi i Japanci, ali i Vijetnamci, Laošani, Korejci i, naravno, mnogo bijelaca. Bilo je tu i mješavine hapa, kako kažu na Pacifičkom otočju, a hapa znači »pola«. Ljudi koji su u sebi imali od svega pomalo. – Bili smo vrlo mladi – rekao je. – Hodanje tada nije bilo isto što i danas.
– Dakle, ona je bila... posebna...
Henry nije odgovorio. Toliko je vremena prošlo, a on nije znao kako objasniti to sinu da ga razumije. Osobito sada kad je upoznao Samanthu. U Henryjevo vrijeme, bilo je uobičajeno upoznati djevojčine roditelje prije nego što počneš hodati s njom, a ne obrnuto. Hodanje je bilo više kao udvaranje, a udvaranje vodi k...
– Je li mama znala za to?
Henry je osjetio kako praznina u obliku Ethel u njegovu srcu postaje još praznija, još hladnija. Jako mu je nedostajala. – Znala je nešto. Ali kad sam se oženio tvojom majkom, nikad se nisam osvrtao na prošlost.
– Tata, pun si iznenađenja u posljednje vrijeme. Mislim, velikih iznenađenja koji mijenjaju pogled na tebe. Zatečen sam. Mislim, sve ovo vrijeme... dok smo tražili ploču. Zar je stvarno bila bitna ploča ili si tražio uspomenu na Keiko, na davno izgubljenu prijateljicu?
Henry se osjećao malo čudno kad je njegov sin izgovorio riječ prijateljica tako da zvuči kao da je bila više od toga. Ali i bila je više od prijateljice, zar ne?
– Započelo je s pločom, koju sam oduvijek htio pronaći – rekao je Henry, ali nije bio siguran je li to posve istinito. – Želio sam je dati nekome. Kao neka vrsta posljednje želje da vidiš davno izgubljenog brata. Kao u magli se sjećam da su njezine stvari sklonjene onamo, ali pretpostavio sam da su preuzete još prije nekoliko desetljeća. Nisam ni sanjao da bi još mogle biti ondje, ispred mog nosa. Šetao sam pokraj tog hotela godinama, a nikad nisam znao da su ondje. A onda su počeli iznositi sve te stvari... onaj suncobran od bambusa. Sve one predmete koji su davno ostavljeni ondje. Nisam imao pojma što ću pronaći. Ali zahvalan sam što sam pronašao crtanke. Uspomene.
– Samo malo – zaustavio ga je Marty. – Kao prvo, ti si jedinac, a kao drugo, maloprije si rekao da nikada nećeš prodati tu ploču, bez obzira na to u kakvom stanju bila.
– Nisam rekao da je neću nikome dati, pogotovo starom prijatelju...
– Vratila sam se. – Pojavila se Samantha, a u svakoj ruci držala je teške plastične vrećice. Henry je uzeo nekoliko vrećica, a Marty je prihvatio ostatak. – Danas vas čeka prava poslastica. Napravit ću račiće u umaku od crnoga graha. – Iz vrećice je izvadila zamotan svežanj u kojem su se, sudeći po obliku, nalazili svježi račići. – Napravit ću i choy sum sa začinjenim umakom od kamenica.
Dva Henryjeva najdraža jela. Bio je izgladnio – a sada je bio izgladnio i zadivljen.
– Čak sam kupila i malo sladoleda s okusom zelenog čaja za desert.
Na Martyjevu licu zadržao se izraz usiljene pristojnosti. Henry se nasmiješio i bio je zahvalan na takvoj ljubaznoj i brižnoj budućoj snahi, čak i ako nije znala da je taj sladoled japanski. Nije bilo bitno. Odavno je već naučio: u obitelji nije najvažnije savršenstvo.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu