Izet-Kiko Sarajlić

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this image.]


Izet Sarajlić je rođen 1930. godine u Doboju, Bosna i Hercegovina. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila “statusni simbol”, kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. godine se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. godine. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Pojedinačno i u širim izborima, pjesme Izeta Sarajlića prevedene su na brojne svjetske jezike, a zasebna izdanja njegove poezije objavljena su na makedonskom (1965, 1980), slovenačkom, ruskom (1972, 1985), turskom (1974, 1990), engleskom, albanskom, litvanskom, španskom, njemačkom i drugim jezicima. Poljski pjesnik Marian Gženščak u predgovoru svom izboru iz Sarajlićeve poezije, objavljenom u varšavskom časopisu “Svjetska književnost”, kaže da je “Sarajlić narodni pjesnik koji sve zna i koji je u stanju da od svega sačini pjesmu”. Visoko mišljenje o poeziji Izeta Sarajlića iskazali su i mnogi drugi poznati pjesnici – Evgenij Jevtušenko, Melih Dževdet, nobelovac Josif Brodski, Alfonso Gato i drugi. Blaže Koneski, prvo ime makedonske poezije, govoreći o Izetu Sarajliću kao o jednom od onih rijetkih pjesnika današnjice koji su uspjeli da “stvore svoj sopstveni model pjesme”, kaže: ” u krugu moje lektire ja ne vidim, osim Sandberga, drugog pjesnika koji se toliko približio proznom iskazu a pritom djelovao takvom poetskom neposrednošću.”
Iz književne Sarajlićeve biografije vrijedi pomenuti i dva podatka: njegovo isključenje is Saveza pisaca Jugoslavije 1953. godine i njegov izbor za predsjednika Udruženja književnika BiH (1970), na kojoj je funkciji ostao samo SEDAMNAEST DANA. Zanimljiv je i podatak da je Izet Sarajlić bosanskohercegovački najzastupljeniji pjesnik kad su u pitanju svjetske antologije poezije, ali i to da u jednoj sarajevskoj antologiji iz sedamdesetih godina nema nijedne pjesme. Nagradu Udruženja književnika BiH za 1964. godinu odbio je da primi.
srceVjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. godine i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U “Volim puno” pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.
Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bosanskohercegovačkih pjesnika. Niko nije toliko uticao na savremeno bosanskohercegovačko pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.
izet2Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Kad sam daleko od tebe
Kad sam daleko od tebe
ti misliš dobro mu je
Okružen opštom pažnjom
može opet da bude pjesnik
Ponekad ga zadesi kiša
kiša drugih država
tada uđe u kafanu i kiša
sačeka pred vratima da o njoj
napiše pjesmu
Kad sam daleko od tebe
ti i ne slutiš koliko postaje važan
svaki tvoj pokret
o kome me niko ne obavještava
Zbog službe čovjeku
izmislili su avion telefon poštu
a u vazduhu samo loše vijesti
Koliko para da bi specijalni dopisnici
pisali o smaku svijeta
Kad sam daleko od tebe
svaki čas neko među nas
može baciti bombu.

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Lagano s tugom
U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na
rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim
gradom.
Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala, i biće.
Ja odlazim ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče
sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im na raspolaganju.
Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim
imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!
Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa,
koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni
dvadeset pet.
Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što sam želio da kažem.
Ja idem. Ja sam još tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3
častiću vas čajem i uspomenama.
Ja sam još tu. Minutu ćutanja za mene!

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Miting na Trgu konstitucije
U senci tolikih grobova možda je zaista deplasirano govoriti o poeziji.
Deplasirano? Koješta. Baš tu je važno to ko smo i šta smo.
Pretplatnici na popodnevnu votku u “Kameralnoj” ili nešto više?
Zagovornici mutnog ili borci za jasno?
Nadrealistima je lako, oni će ionako izmisliti da su oni najzaslužniji.
Najzaslužniji što je voz literature stigao u 8, ne u 10.
Najzaslužniji što se stihovi čitaju i u klozetima.
Najzaslužniji za pomeranje granica senzualnosti.
Sve je to, međutim, samo teorija, a ja vam govorim kao praktik,
koji je obišao prilično sveta, iako nikad ne skoknu na Arktik.
Sa stažom od trinaest godina i hiljadu i jednim poljupcem.
Sa suncem u glavi, pa makar to bilo i neko jesenje sunce.
Pesnici Varšave, koliko mi je o vama govorio Petar Vujičić.
Pesnici Varšave, neka stihovi ponovo budu bataljoni.
Pesnici Sarajeva, kada pevate neka sve zvoni.
Pesnici Moskve, Havane. Pa ja vam ovo ne govorim kao neki Konfucije.
Ja prosto moli, slučajno ovde, na trgu Konstitucije,
molim da u takmičejnu sa životom unapred ne predajemo bitku,
u takmičenju s topolama, u takmičenju sa samim sobom.
Pre pesme uostalom bila je samo duša.
Ista i kod Ženje i kod Izeta i kod Tadeuša.
Pre pesme i posle nje išli su pariški i čiji sve ne komunari,
arhitekte su imale pune ruke posla i zato su možda njihovi honorari
u odnosu na pesničke bili basnoslovni.
Trebalo je ponovo izgraditi stanove za drugove i panove.
Trebalo je ponovo u život ljudi uneti zavese i lustere.
Trebalo je ponovo naviknuti ljude na ormare i stolove,
na banje i holove.
Sad šta lakše nego biti i avangardist i kontra,
mek kao noć ili gorak kao otrov,
ali kad se ginulo zar se pitalo ko je Maks Žakob ko Ljermontov,
ginulo se i tačka. Govornici su došli posle.
Ja i sam evo u ovoj varšavskoj noći
zaželeh da budem jedan od njih.
U ovoj noći na izmaku sebtembra.
A poslednji dani leta kao poslednji dani Pompeje.
I laste, uostalom, ako su to bile one, nisu li jutros čekale taksi za jug?
Da se razumemo, zbog njihove nadmenosti, ja im nikad baš nisam bio poseban prijatelj ni drug.
Od sto preostalih zlota, svejedno, dao bih im pedeset, za popunu garderobe.
To je ipak jednostavnije nego da im posvećujem posebne ode
i da ih zamišljam kako u nekom ptičijem lokalu igraju striptiz
i na pauzi, za šankom, piju rum i džinfis.
Nažalost, pisati je postalo isto tako teško kao i umirati.
Na svu sreću, pisati je postalo isto tako neizbežno kao i disati.
Kao uskočiti u neki voz za Tuzlu ili Krakov
i ponovo biti sentimentalan i lakom.
Sve ovo, mili moji domaćini, pa i to o lastama, neka vam prevede matori Pjotr.
Od poljskih reči, nažalost, ja znam samo desetak njih kao “bardzo” i “dobrze”.
Ovde zvezde uostalom ionako nisu studirale lingvistiku.
Kome to govorim? Njima, vama ili sebi?
Vama ili sebi ili onoj koja sada spava
s knjigom mojih neizdatih rima kraj uzglavlja?

[You must be registered and logged in to see this link.]

 
________________________________      
       
Mala noćna muzika    
Ivanu Foglu    
Sad dvoržakovski elegično u parkovima koncertrira jesen.
Ponoć je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljećni, spavajte svi moji čovječni.
Spavajte.
Laku vam noć.    
Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok još jedan dan nam nježnosti odlazi pod giljotinu prošlosti
spavajte.
Laku vam noć.    
Sad umiruća bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noć.    
Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i šta će tu naši soneti?
Spavajte.
Laku vam noć.

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Naši ljubavni sastanci kod Lava
Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.
A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.
Užasno volim da kisnemo zajedno!

Država je također pokazala izvjesno razumijevanje
za moju nevolju,
ali kad god bih pokucao na njena vrata,
ona je bila odsutna -
ili u Ženevi
ili u Njujorku.

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Na sve spremna budi
Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao devojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćes misliti da je zauvek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih
redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina posle naše, posle tvoje
i moje ere.
Pa, ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je
i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad udješ
s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam
“Snežanu” i “Crvenkapicu”
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri
beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem, kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Neka nam oproste trave
Trave će nas moliti da ih gazimo svojom mladošću.
Trave će nas moliti da ih darujemo nježnim sonetima.
Mi ćemo ih gaziti zakašnjeli i gorki i pjevat ćemo i
o nepovratnim odlascima, o uskraćenim uspomenama.
i molit ćemo trave da nam oproste za mnoge riječi,
za mnoge gorke riječi koje nećemo znati prećutati.

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Ne znam zašto
Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto.
Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zašto usta moraju da proplaču Zbogom
kad je ljepša, manje bolna riječ Doviđenja.
Ne znamo zašto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za požar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke,ako se već rastati mora
Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto,
čekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane žene
jeseni prolaze, prolaze…

[You must be registered and logged in to see this link.]



________________________________        
Piši mi na zelenu adresu ljeta    
Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.
O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.
Koga se tiče to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i popreko.
Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”
Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.
Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

[You must be registered and logged in to see this link.]
________________________________
Posveta
Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?
Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje se moraju nastaviti.
Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.
Kraj mojih očiju ostani.
Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.
Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite naše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.

[You must be registered and logged in to see this link.]

 
________________________________      
Po Latiću      
Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.
Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.
Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.
Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!

[You must be registered and logged in to see this link.]

 
________________________________          
Pokušaj romanse    
Još si članica hora,
još hraniš mačke ptice,
još nikom sem tati s mora
ne pišeš razglednice.    
Još ne dijeliš svijet na svjetove,
još se ne predaješ sjeti,
još nije odslušan Betoven,
još je u ušima Doniceti.    
Još skupljaš glumce, pjevače,
još se oduševljavaš Dučićem,
jos ne znaš kako se plače.
Naučićeš.    
Naučićes, a uskoro,uskoro,
javiće se i prva bora,
ali sada još ljetuješ pod šatorom,
jos si članica hora.

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Sarajevo

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrečniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Sutra će se ljudi…

Sutra će se ljudi sastajati ispod plastičnih lipa,
iz upotrebe možda će izaći i mrtvačka kola.
A mi smo imali sreću: ovo prava mjesečina za nesretne sipa
svoju svjetlost preko našeg bola.
Mi smo imali sreću. Nas još uvijek može da obraduje maslačak u polju,
a u sutrašnjim rječnicima jedva ako riječi maslačak uopšte bude.
Progres se toliko rašepurio da se ja bojim da je na pomolu
vrijeme u kome ćemo dobiti i prve umjetne ljude.
Oni će imati sve kao i mi, svoje klubove, svoja svetilišta.
Imaće svoje pjesnike, poneki od njih možda će i vaseljensko ime steći.
Igraće golf, skupljati marke, organizovati festivale, posjećivati pozorišta.
Imaće sve kao i mi, samo što “Ja te volim” neće znati reći.

[You must be registered and logged in to see this link.]



________________________________
Sestre
Kod Jesenjina se bile
Šura i Kaća.
Kod Majakovskog
Ljudmila i Olja.
Kod mene
Nina i Raza.
I – sve su umrle.
Raza i Nina
u razmaku od pedeset dana.
Umrle
ili ubijene bez metka?
Moram negdje potražiti
novu sestru.
Ja jednostavno ne umijem
da ne budem brat

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Strašno je i pomisliti
Dervišu Imamoviću
Koliko krvi
da bi svijet postao bolji.
A kakva mržnja
svuda oko nas.
Strašni je i pomisliti
ali
da bi ljubav ponovo stala na čelo života
možda je zaista neophodno
da ponovo prorade peći Aušvica?!

[You must be registered and logged in to see this link.]




________________________________        
Sem smrti    
Sem smrti
meni se već sve dogodilo.    
Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.    
To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.

[You must be registered and logged in to see this link.]

   
________________________________          
Sjećate li se čuda u Milanu?    
Sjećate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?
Sjećate li se “Najljepših godina našeg života”?
Sjećate li se Simon Sinjore u” Zlatnoj kacigi”?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim “Ždralovima”?
Sjećate li se Modunja
i njegove kiše?
Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?
Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?
Sjećate li se književnih večeri
Slobodana Markovića,
Evgenija Jevtušenka,
Tadeuša Ruževiča
Hansa Magnusa Encensbergera?
Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?
Sjećate li se svoje ošamućenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davičove “Pesme”?
Sjećate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kiša,
Jožefa Škvoreckog?
Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Više ste voljeli Belove priče?
Sjećate li se “Putniče, kad dođeš u Špa…”?
Sjećate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iščekivali novi broj “Novog svijeta”?
s nastavkom Erenburgovih memoara?
Sjećate li se
kako ste nakon čitanja “Strogo kontrolisanih vozova”
htjeli da se javite lično autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?
Sjećate li se izložbi
Marija Mikulića
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovića
Emira Dragulja?
Sjećate li se Mencelovog “Sela mog malog”?
Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?
Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.
Nikada više
One strasti stvaranja.
One radosti druženja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je prošlo.
Ja sam
barem
u njemu živio!

[You must be registered and logged in to see this link.]

   
________________________________          
Tog dana je umro pjesnik    
…čuveni autor gazela,
prijatelj ljudi,
daleko od svoje domovine
u kojoj je pamtio samo zidove tamnica,
a, ipak, njoj se uvijek vraćao,
kao ja tebi;
tog dana umro je pjesnik,
nismo se nikad vidjeli,
spavali smo u istim hotelima,
jeli u istim restoranima,
poznavali iste konobare,
šetali istim bulevarima,
uostalom, tko zna,
koji put možda smo se i sreli
na pisaćem stolu nekog čitaoca;
tog dana umro je pjesnik,
studenti su se pripremali za ljetne ispite,
novine su pisale o avionskim nesrećama
i o tome tko će biti sljedeći papa,
između redaka mogla se pročitati poneka riječ
o mojoj tuzi;
tog dana umro je pjesnik,
prijatelj zaljubljenih,
daleko od svoje domovine
u kojoj je pamtio samo zidove tamnica;
moj stih sa zastavom srca spuštenom na pola koplja
ostao je da tješi zvijezde
i mene pomalo;
bilo je to između jednog maja i juna
kad nitko tako čovječanstvu nije potreban
kao pjesnici.

[You must be registered and logged in to see this link.]
________________________________        
Tražim ulicu za tvoje ime    
Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.Velike, bučne ulice -
njih prepuštam velikanima istorije.
Šta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo i prošetati poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreća.
Drugi put bih znao
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

[You must be registered and logged in to see this link.]

   
________________________________          
Tek sada    
Tek sada kad je po glavi popadalo inje,
kad strahujem da i za mene to ne zvone zvona,
tek sada kad su sve dalje violine
znam ko je pjesnik. Pjesnik je onaj,
onaj koji uvijek iznova počnje.

[You must be registered and logged in to see this link.]

   
________________________________          
U vašem životu    
U vašem životu,
kažete,
nije bilo ni suza ni čežnje pod brijestovima.    
Nikada u njemu niste napisali nijedno ljubavno pismo
niti ste ikada i pomislili na samoubistvo.    
Po čemu onda znate da ste uopšte živjeli?!

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
U predvečerje
Na igralištu
jedan mladić
svira na gitari
a iznad njega
prolijeće granata s Poljina.
Budući sarajevski Bulat Okudžava?
Mladiću,
samo mi ostaj živ,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevažna!

[You must be registered and logged in to see this link.]




________________________________          
Već naglas    
“Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.”

[You must be registered and logged in to see this link.]


________________________________
Vilsonovo šetalište
Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.
Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.
Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.
Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.
Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.
Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.
Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu – Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.
I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.
Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom – od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.