Antun Branko Šimić

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this image.]

Šimić (1898-1925) bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom “Der Sturm”, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom (“Vijavica”, 1917.), a zatim i drugim (“Juriš”, 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis “Književnik” (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. A.B.Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

_____________________________  
Žene, mladići, ljeto
O podne se na šetalište slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela
O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!
Al korak žena zvoni tuđ i dalek
Sve žene opet odu
ko jata tica
što išćeznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam korača

[You must be registered and logged in to see this image.]

_____________________________  
Život
Ja nemam žene
Ja sam sam -
Svako veče padnem nadno svoga sna
San je kao plavo more.
Ležim spašen nadno mora.
Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.
Kroz vrtove dođe ko zvuk harfe
tijelo moje drage.
Ja se s njime dugo sjedinim
u me
u San
u beskrajnost.
Ujutro se moje svijetle noći rasprsnu
ko kristalne plave čaše
Moji snovi padnu prijeđu nestanu
u zvuk prvog gradskog tramvaja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

_____________________________  
Žuta sjenka
Mojoj majci
žuto lice: umiranje jeseni.
Ruke mole pred mojom sudbinom.
Oči mene gledaju,
zagonetku svojom krvi hranjenu.
U očima dugog bola odbljesci
mene svrate s mojih cesta
k njoj.
Ja sam opet dijete
žutom licu kosi očima.
Večeri što idu mirno kroza čula!
Sni duboki ko jezera!
Jutra i blizina njena pored mene!
Ona dođe k meni tiha kao stvar.
Budi tamnu šumu mojih snova.
Ja se smiješim:
ponad njene glave stoji i sja meni
jedno veliko crveno sunce.