Metju Perl

First topic message reminder :



Evropski bestseler! Knjiga koja spaja umetnost, misteriju, zločin i lepotu! Prefinjeno, uzbudljivo delo u kojem se vrhunski artizam sudara s brutalnom silom! Grupa pesnika, pisaca i izdavača bori se sa uticajnim, nevidljivim neprijateljima, koji svim silama sprečavaju objavljivanje prevoda Božanske komedije, a probuđeni duh italijanskog pisca i njegovog Pakla, dotiču živote sukobljenih strana... Dobrodošli u Danteov klub!

U raskošnome Wide Oaksu, koji je već tri naraštaja bio u posjedu obitelji Healey, Nell Ranney vodila je dva posjetitelja kroz dugačko predvorje. Bili su neobično povučeni, držanje im je bilo usiljeno službeno, ali oči su im bile pokretne i hitre. U služavkinim očima još su se više isticali zbog načina na koji su bili odjeveni, jer dva tako neobično suprotstavljena stila rijetko se moglo vidjeti.
James Russell Lowell, kratke brade i obješenih brkova, nosio je prilično otrcani sako s dvorednim kopčanjem, neočetkani svileni šešir koji je izgledao smiješno uz ležerno dnevno odijelo, a u svojoj kravati, vezanoj u mornarski čvor, iglu kakva u Bostonu više nije bila u modi. Drugi muškarac, čija je bujnariđa brada padala u slapovima gustih žičastih uvojaka, skine svoje upadljivo kričave rukavice i stavi ih u džep besprijekorno skrojenoga geroka od škotskog tvida, pod kojim je, čvrsto napet preko trbuha u zelenome prsluku, poput božičnog ukrasa svjetlucao zlatni satni lanac.
Nell je oklijevala izaći iz sobe čak i dok je Richard Sullivan Healey, najstariji sin suca Vrhovnog suda, pozdravljao svoja dva literarna gosta.
„Oprostite zbog sobaričina ponašanja," reče Healey nakon što je otpravio Nell Ranney. ,,Ona je pronašla očevo tijelo i unijela ga u kuću, i otada svakoga pomno promatra kao da bi mogao biti krivac. Bojimo se da ovih dana zamišlja isto toliko demonskih prizora kao i majka."
,,Nadali smo se da ćemo jutros vidjeti dragu gospođu Healey, ako bi bio ljubazan, Richarde," reče Lowell veoma uljudno. „Gospodin Fields bi htio s njom porazgovarati o knjizi posvećenoj uspomeni na vrhovnoga suca, koju bi objavio Ticknor i Fields." Bilo je uobičajeno da rođaci, pa čak i daleki, osobno posjete pokojnikovu obitelj, ali izdavač je htio da imaju izgovor.
Richard Healey skupi svoje mesnate usne i ljubazno odgovori. ,,Bojim se da posjet majci neće biti moguć, rođače Lowell. Danas joj je jedan od loših dana. Prikovana je za krevet."
,,Zaista! Nemoj mi reći da je bolesna." Lowell se nagne naprijed s tračkom morbidne znatiželje.
Richard Healey oklijevao je s odgovorom, uz naglašeno treptanje očima. ,,Nije fizički bolesna, ili barem tako kažu liječnici. Nažalost, manija koja ju je obuzela proteklih se tjedana pogoršala pa kao da i jest fizički bolesna. Osjeća neprestanu prisutnost na sebi. Oprostite mi na vulgarnosti, gospodo, ali osjeća gmizanje po koži zbog čega uporno tvrdi da se mora češati i grepsti, ma koliko mnogo ljudi tvrdi da je za to kriva mašta."
,,Možemo li joj ikako pomoći, dragi moj Healey?" upita Fields.
„Pronađite očeva ubojicu." Healey se osmjehnu tužno. Opazio je, s nekom nelagodom, da su dvojica muškaraca na to reagirala čeličnim pogledima.
Lowell poželi vidjeti gdje je pronađeno tijelo Artemusa Healeyja. Richard Healey ustukne na taj neobičan zahtjev, ali, pripisujući Lowellovu ekscentričnost njegovu pjesničkom senzibilitetu, isprati dvojicu posjetitelja. Izašli su kroz stražnja vrata velike kuće, prošli pokraj cvjetnjaka i izašli na livade koje su vodile prema obali rijeke. Healey primijeti da James Russell Lowell hoda iznenađujuće brzim, atletskim korakom za jednog pjesnika.
Jak je vjetar raznosio čestice sitnoga pijeska u Lowellovu bradu i usta. S oporim okusom na jeziku, stisnuta grla i prizorom Healeyjeve smrti u mislima, Lowella zaokupi jedna živopisna pomisao.
Mlitavci iz Danteova trećeg pjevanja nisu se opredijelili ni za dobro ni za zlo, pa ih zato i Nebo i Pakao preziru jednako. Zbog toga su smješteni u predvorju, nisu čak ni u pravome Paklu, i tamo ove kukavičke gole sjenke lebde, slijedeći bijelu zastavu, zato što su za života odbili poduzeti što su trebali. Neprestano ih bodu obadi i ose, njihova se krv miješa sa solju njihovih suza, asve to podno njihovih nogu kupe odurni crvi. To smradno meso privlači još više muha i crva. Muhe, ose i crvi bili su tri vrste kukaca pronađenih na tijelu Artemusa Healeyja.
Ta je spoznaja Lowellu rekla nešto o njihovu ubojici što ga je učinilo stvarnim.

,,Naš je Lucifer znao kako transportirati te kukce," rekao je Lowell.
Okupili su se u Craigie Houseu prvoga jutra njihove istrage. Mala je radna soba bila preplavljena novinama, a prsti su im bili umrljani tintom i krvlju od okretanja prevelikog broja stranica. Pregledavajući bilješke koje je Longfellow skupljao u obliku dnevnika, Fields se zapita zašto bi Lucifer, kako je Lowell nazvao njihova protivnika, odabrao Healeyja da ga svrsta među Mlitavce.
Lowell je zamišljeno povlačio jednu od svojih morževskih kljova. Kad su mu prijatelji bili publika, njegova bi se predavačka strana posve razmahala. ,,Dakle, Fieldse, jedina sjena u ovoj skupini Mlakih, ili 'Mlitavaca' koju Dante izdvaja jest sjena onoga koji se odrekao najveće odgovornosti. To mora biti Poncije Pilat, jer on se odrekao najveće od svih odgovornosti - počinivši najgori čin neutralnosti u povijesti kršćanstva - kada nije niti odobrio niti spriječio raspeće Spasitelja. Od suca Healeyja su, slično tome, tražili da zada težak udarac Zakonu o odbjeglim robovima ali on nije učinio ama baš ništa. Poslao je odbjegloga roba Thomasa Simsa, još dječaka, natrag u Savannu, gdje su ga izbičevali do krvi, a zatim s njime paradirali po gradu pokazujući njegove rane. A stari je Healey neprestano gunđao kako nije na njemu da sudi protivno zakonu koji je donesen u Kongresu. Ne! Za ime Boga, to je bilo na svima nama."
,,Nema poznatog rješenja zagonetke koju predstavlja ovaj gran rifiuto. Dante ne navodi nijedno ime," Longfellow ih prekine, tjerajući rukom gusti trag dima iz Lowellove cigare.
,,Dante ne može imenovati grešnika," inzistirao je Lowell strastveno. ,,Te sjenke koje su ignorirale život, 'koje nikada nisu bile žive', kao što kaže Vergilije, moraju i u smrti ostati zanemarene, dok ih bez prestanka muče najbeznačajniji i bijedni stvorovi. To je njihov contrapasso, njihova vječna kazna."
,,Jedan je nizozemski učenjak izrazio mišljenje da ovaj lik nije Poncije Pilat, dragi moj Lowelle, nego mladić koji se spominje u Evanđelju po Mateju 19:22, kojemu je ponuđen vječan život, a on ga je odbio," reče Longfellow. „Gospodin Greene i ja obojica se priklanjamo tumačenju prema kojem je onaj što 'iz svojih ruku visok čin je dao' papa Celestin V., još jedan čovjek koji je krenuo neutralnim putem odbijajući papinski tron, omogućivši tako uspon pokvarenog pape Bonifacija, koji je naposljetku izazvao Danteovo progonstvo."
,,To bi značilo Danteovu poemu previše ograničiti na Italiju!" usprotivi se Lowell. „Tipično za našega dragog Greenea. Ovo je Pilat. Gotovo da ga vidim kako se mršti pred nama, isto kao što ga je zacijelo Dante vidio."
Fields i Holmes šutjeli su za vrijeme toga razgovora. Sada je Fields rekao ljubazno, ali prijekorno, da se njihov posao ne smije pretvoriti u sastanak kluba. Morali su pronaći bolji način da shvate ova ubojstva, a da bi to učinili neće im biti dovoljno samo čitati pjevanja iz kojih su te smrti proizašle, nego će morati proniknuti u njih.
U tom trenutku, Lowell se prvi put prestrašio zbog toga kako bi se sve to moglo završiti. ,,Dobro, što predlažeš?"
,,Moramo iz prve ruke vidjeti," reče Fields, ,,gdje su Danteove vizije oživjele."

Sada, dok je hodao preko Healeyjeva posjeda, Lowell čvrsto uhvati ruku svog izdavača. ,,' Come la rena quando turbo spira,'" prošapta.
Fields nije razumio. ,,Što si rekao, Lowelle?"
Lowell požuri naprijed i zaustavi se na mjestu gdje je tamni zemljani obrub prepuštao mjesto krugu glatkog, svijetlog pijeska. Sagne se. ,,Evo, ovdje!" reče pobjedonosno.
Richard Healey, koji ih je slijedio na kratkoj udaljenosti reče, ,,Da, tako je." Kad je shvatio što je Lowell rekao, izgledao je zaprepašteno. ,,Kako si to znao, rođače? Kako si znao da je tu pronađeno očevo tijelo?"
,,O," reče Lowell neiskreno. ,,To je bilo pitanje. Učinilo mi se da si usporio korak, pa sam upitao, 'Je li to ovdje?' Zar nije usporio?" obrati se Fieldsu za pomoć.
,,Mislim da jeste, gospodine Healey." Fields, hvatajući zrak, revno kimne glavom.
Richard Healey nije mislio da je usporio korak. ,,No dobro, odgovor je da," reče, namjerno ne skrivajući da je bio impresioniran i zastrašen Lowellovom intuicijom. ,,Upravo se tu dogodilo, rođače. I k tome još u apsolutno najružnijem dijelu vrta," reče s gorčinom. To je bilo jedino mjesto na livadi gdje baš ništa nije moglo rasti.
Lowell prođe prstom po pijesku. ,,To je bilo ovdje," reče kao zahvaćen transom. Prvi put, Lowell osjeti stvarno i živo suosjećanje prema Healeyju. Na ovom je mjestu bio gol izvaljen i ostavljen da ga proždru. Najgore je bilo to što je skončao na način koji nikada neće razumjeti, čak ni na onoj strani, kao što ga neće razumjeti ni njegova supruga ili sinovi.
Richard Healey pomisli da je Lowell na rubu suza. ,,Uvijek je za tebe čuvao jedan topao kutak u srcu, rođače," reče i klekne pokraj Lowella.
,,Što?" upita Lowell, a suosjećanje mu se rasprši.
Healey ustukne na tu otresitu reakciju. ,,Sudac. Bio si jedan od njegovih najdražih rođaka. O, čitao je tvoju poeziju s velikom hvalom i divljenjem. A kad god bi izašao novi broj The North American Reviewa, napunio bi lulu i pročitao ga od početka do kraja. Govorio je da osjeća kako imaš uzvišen smisao za istinito."
,,Doista?" Lowell upita pomalo zbunjeno.
Lowell je izbjegavao nasmiješeni pogled svog izdavača i promrmljao usiljeni kompliment o dobroj sučevoj sposobnosti prosuđivanja.
Kada su se vratili u kuću, pojavio se jedan od radnika s imanja noseći zavežljaj iz pošte. Richard Healey se ispriča.
Fields brzo povuče Lowella na stranu. ,,Kako si, dovraga, znao gdje je Healey ubijen, Lowelle? Nismo o tome razgovarali na sastancima."
,,Pa, svaki bi pošteni danteovac cijenio blizinu rijeke Charles vrtu Healeyjevih. Sjeti se, Mlitavci su samo nekoliko desetaka metara od Aheronta, prve rijeke u Paklu."
,,Da. Ali u novinama nigdje nije precizno rečeno gdje u vrtu je pronađen."
,,Novine nisu dobre ni da njima pripališ cigaru." Lowell je odugovlačio, odgađajući odgovor kako bi uživao u Fieldsovu iščekivanju. ,,Pijesak je bio taj koji me doveo do zaključka."
,,Pijesak?"
,,Da, da. 'Come la rena quando turbo spira.' Zaboravljaš Danteove stihove," prekori on Fieldsa. ,,Zamisli da ulazimo u krug Mlitavaca. Što vidimo kad pogledamo na mase grešnika?"
Fields je bio tip čitača koji je obraćao pozornost i na opipljivu stranu čitanja. Citate je obično pamtio po brojevima stranica, težini papira, prijelomu teksta, mirisu uveza od teleće kože. Mogao je pod prstima osjetiti hrapave pozlaćene kutove svog Dantea. ,, 'Riječi boli, '" Fields je pažljivo izgovarao stihove dok je u mislima prevodio, ,, 'uzvici gnjeva, oštra, mukla glasa...'" Nije se mogao sjetiti. Što bi dao da se može sjetiti što slijedi, da shvati što god je to Lowell znao i što je situaciju činilo manje nekontroliranom. Ponio je sa sobom džepno izdanje Dantea na talijanskom i sada ga je počeo listati.
Lowel mu ga oduzme. ,,Još naprijed, Fieldse! 'Facevano un tumulto, il qual s 'aggira sempre in quell' aura sanza tempo tinta, come la rena quando turbo spira': 'Sve to buku stvara, što svuda kruži ne stajući časa / u zraku, gdje je bezvremena sjena, / ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa.'"
,,Tako..." Fields pričeka da mu to sjedne.
Lowell nestrpljivo izdahne. ,,Livade iza kuće uglavnom se sastoje od visoke trave ili od zemlje i stijena. Ali vrlo različit od toga, sitan i rahli pijesak puhao nam je u lice, pa sam ga slijedio. Kažnjavanje Mlitavaca provodi se u Danteovu Paklu popraćeno bukom koja zvuči kao pijesak kad ga vjetar ustalasa. Ta metafora o rahlom pijesku nije izrečena samo tako, Fieldse!" To je simbol promjenjivih i nestabilnih umova tih grešnika koji su odlučili ne učiniti ništa kada su imali moć da djeluju pa zato u Paklu gube tu moć!"
,,Kvragu, Jamey!" reče Fields suviše glasno. Sobarica je pernatom pajalicom brisala susjedni zid. Fields nije to zapazio. ,,Kvragu sve! Pijesak ustalasan vjetrom! Tri vrste kukaca, zastava, obližnja rijeka, to je već dosta. Ali pijesak? Ako naš zlikovac može u svojim zlodjelima uprizoriti čak i tako sitnu Danteovu metaforu..."
Lowell kimnu smrknuto. „Istinski je danteovac," reče s tračkom divljenja.
,,Gospodo?" Nell Ranney pojavi se pred dvojicom pjesnika i oni oboje poskočiše.
Lowell je bijesno zahtijevao da mu odgovori je li slušala njihov razgovor. Ona s protivljenjem odmahne svojom krupnom glavom. ,,Nisam, dobri gospodine, kunem se. Ali pitam se biste li..." Nervozno se osvrnula preko jednog, zatim preko drugog ramena. ,,Vi niste poput druge gospode koji su došli izraziti sućut. Kako ste gledali po kući... i po vrtu gdje... Biste li došli drugi put? Moram... "
Richard Healey se vrati, a sobarica usred rečenica prijeđe na drugu stranu golemoga predvorja, prava majstorica među ukućanima u umijeću nestajanja.
On duboko uzdahne, ispuhujući polovicu obujma svojih velikih izbočenih prsa. ,,Otkada smo raspisali nagradu, svakog jutra me obuzima glupa, ponovno probuđena nada. Naglavce se bacam na pisma, istinski vjerujući da se tamo negdje krije istina." Pođe do kamina i ubaci unutra najnoviju hrpu. ,,Ne znam jesu li ljudi okrutni ili jednostavno ludi."
,,Nego, dragi moj rođače," reče Lowell. ,,Zar policija nema nikakve podatke koji bi mogli pomoći?"
,,Vrla bostonska policija. Što bih ti sve mogao ispričati, rođače Lowell. Doveli su u postaju svakog vražjeg kriminalca kojeg su mogli naći, i znaš li što je od svega toga bilo?"
Richard je doslovce očekivao odgovor. Lowell odgovori, promukao od neizvjesnosti, da ne zna.
,,E, pa reći ću ti onda. Jedan se od njih kroz prozor bacio u smrt. Možeš li zamisliti? Policajac mulat koji ga je navodno pokušao spasiti rekao je nešto kao da mu je prije toga prišapnuo riječi koje nije mogao razumjeti."
Lowell skoči naprijed i zgrabi Healeyja kao da želi iz njega istresti još toga. Fields povuče Lowella za kaput. „Policajac mulat, kažeš?" Lowell je tražio odgovor.
,,Vrla bostonska policija," ponovi Richard sa suzdržanom gorčinom. ,,Unajmili bismo privatnog istražitelja," reče Healey mršteći se, ,,ali i oni su prokleto korumpirani, gotovo jednako kao i policijski."
Iz sobe na gornjem katu začu se stenjanje i Roland Healey sjuri se do polovice stubišta. Reče Richardu da je njihova majka dobila još jedan napadaj.
Richard se otrgne od njih. Nell Ranney krene prema Lowellu i Fieldsu, ali krenuvši gore, Richard Healey to opazi. Nagne se preko široke ograde i zapovjedi joj, ,,Nell, dovrši posao u podrumu, molim te." Pričekao je da ona siđe prije nego što je nastavio.
,,Znači da je pozornik Rey istraživao Healeyjevo ubojstvo kada je čuo taj šapat," reče Fields kada su on i Lowell ostali nasamo.
,,A sada znamo i tko mu je to prišapnuo - onaj koji je toga dana poginuo u policijskoj postaji." Lowell se zamisli na trenutak. ,,Moramo otkriti što je tako uplašilo onu sobaricu."
,,Oprezno, Lowelle. Navući ćeš joj nevolju na vrat ako te vidi mali Healey." Fieldsova je zabrinutost zadržala Lowella na mjestu. ,,U svakom slučaju, rekao je da joj se svašta priviđa."
Upravo u tom trenutku, iz obližnje se kuhinje začu snažan tresak. Lowell provjeri jesu li još sami, a zatim krene prema kuhinjskim vratima. Lagano pokuca. Nije bilo odgovora. Otvorivši vrata, još je čuo kako odzvanja pokraj štednjaka. Vibracije kuhinjskog dizala za hranu. Netko ga je upravo poslao gore iz podruma. On otvori drvena vratašca. U dizalu nije bilo ničeg osim jednog komada papira.
Žurno prođe pokraj Fieldsa.
,,Što je? Što je bilo?" upita Fields.
,,Ovo je više od dizala za hranu. Moram pronaći radnu sobu. Ti ostani i čuvaj stražu, pobrini se za to da se mali Healey još ne vrati," reče Lowell.
,,Ali, Lowelle!" reče Fields. ,,Što da radim ako dođe?"
Lowell ne odgovori. Doda poruku izdavaču.
Pjesnik pojuri kroz hodnike, zavirujući kroz otvorena vrata, sve dok nije naišao na jedna koja su bila prepriječena sofom. Gurnuvši je s puta, lagano zakorači unutra. Soba je bila očišćena, ali samo površno, kao da je za Nell Ranney ili za neku od mlađih služavki usred posla odjednom postalo previše bolno tamo boraviti. I to ne samo zato što je Healey umro u toj sobi, nego i zbog sjećanja na njega koja su još živjela i trajala u mirisu starih, u kožu uvezenih knjiga.
Odozgo, Lowell je čuo kako se stenjanje Edne Healey penje u užasnom krešendu, i pokušao je zanemariti da je posvud oko njih kuća žalosti.
Ostavši stajati u hodniku, Fields pročita poruku koju je napisala Nell Ranney: Kažu da to moram zadržati za sebe ali ne mogu, i ne znam kome da kažem. Kada sam unijela suca Healeyja u radnu sobu, zastenjao mi je na rukama prije nego što je umro. Hoće li mi netko pomoći?
,,O, za Boga miloga!" Fields je nesvjesno zgužvao poruku. ,,Još je bio živ!"
U radnoj sobi, Lowell klekne i položi glavu na pod. ,,Još si bio živ," prošapta. ,,Ti koji si se odrekao najveće odgovornosti. Zato si ubijen." Pažljivo je to priopćio Artemusu Healeyju. ,,Što ti je Lucifer rekao? Pokušavao si svojoj služavki nešto reći kada te je pronašla. Ili si pokušavao nešto upitati?" Vidio je mrljice krvi na podu. Vidio je još nešto uz rubove saga: zgnječene crvolike ličinke, neobične dijelove muha koje nije prepoznao, krila i trupove nekoliko vatrookih kukaca koje je Nell Ranney raskomadala nad tijelom suca Healeyja. Prekapao je po prepunom pisaćem stolu sve dok nije našao povećalo i prešao njime iznad tih ostataka. I na njima je, također, bilo tragova njegove krvi.
Odjednom, s dna hrpe papira iza pisaćeg stola, četiri ili pet vatrookih muha naglo izleti i u vrsti jurne prema Lowellu.
Zatečen, ostane bez daha i spotakne se o teški naslonjač, jako udari nogom u stalak za kišobrane od lijevanog željeza i padne preko njega.
Lowell, žedan osvete, glomaznom se pravnom knjigom zdušno obori na svaku pojedinu muhu. ,,Nemojte misliti da možete zastrašiti jednoga Lowella." Zatim osjeti blage trnce iznad gležnja. Jedna od njih zavukla se unutra, a kada je Lowell podigao nogavicu hlača, dezorijentirana muha se otrgne i pokuša pobjeći. Lowell je s djetinjastim užitkom zgnječi na tepihu petom svoje čizme. Tada opazi crvenu ogreblinu malo iznad gležnja, na mjestu gdje je udario u stalak za kišobrane.
,,Proklete bile," reče on mrtvoj četi muha. Zaustavi se na mjestu, primjećujući kako njihove glave podsjećaju na izraz mrtvaca.
Fields je vani mrmljao neka se požuri. Lowell, dišući isprekidano, zanemario je upozorenja sve dok se odozgo nisu začuli koraci i glasovi.
Lowell izvadi svoj rubac, na kojem je Fanny Lowell izvezla inicijale JRL, te skupi njime kukce koje je upravo ubio, te druge dijelove kukaca koje je mogao naći. Strpavši taj teret u svoj kaput, istrči iz radne sobe. Fields mu je pomogao dogurati sofu natrag na mjesto dok su se glasovi njegovih rođaka pogođenih nevoljom približavali.
Izdavač je umirao od znatiželje. ,,Onda? Onda, Lowelle? Jesi li išta našao?"
Lowell potapše rubac u svom džepu. „Svjedoke, dragi moj Fieldse."

9


TJEDAN DANA NAKON SPROVODA ELISHE TALBOTA, NIJE BILO SVEĆENIKA U Novoj Engleskoj koji nije održao strastven posmrtni govor svom palom bratu. Sljedeće nedjelje, propovijedi su se usredotočile na zapovijed 'ne ubij'. Kada se ni Talbotovo ni Healeyjevo ubojstvo nije činilo bliže rješenju, bostonski su svećenici propovijedali o svakome grijehu počinjenom od vremena prije rata. Vrhunac propovijedi bile su tirade na račun jalovosti policijskog posla - silovite poput Posljednjega suda i prožete takvim hipnotizirajućim porukama da bi Talbot stari tiranin cambridgeske propovjedaonice, pucao od ponosa da ih je mogao čuti.
Novinari su se pitali kako su ubojstva dvojice vodećih građana mogla proći bez posljedica. Kamo je otišao novac koje je gradsko vijeće izglasalo za povećanje policijske učinkovitosti? Na napadne srebrne brojeve na policijskim odorama, pisale su cinično jedne novine. Zašto je grad udovoljio Kurtzovoj molbi da se policajcima dopusti nošenje vatrenog oružja ako nisu mogli pronaći kriminalce na kojima će ih upotrijebiti?
Nicholas Rey za svojim je stolom u Glavnoj policijskoj postaji sa zanimanjem čitao te i druge kritike. U policiju su se zapravo uvodila neka stvarna poboljšanja. Protupožarni alarmi bili su ustrojeni tako da pozovu cjelokupne policijske snage, ili samo dio, u bilo koji dio grada. Načelnik je također naredio da stražari i izviđači redovito podnose izvješća u Glavnu postaju i da svi policajci budu spremni za pokret na najmanji znak neke opasnosti.
Kurtz je privatno zatražio od pozornika Reya njegovu procjenu ubojstava. Rey promisli o situaciji. Imao je rijedak dar da prvo neko vrijeme šuti prije nego što progovori, tako da može reći točno ono što misli. ,,Kada bi uhvatili vojnika koji je pokušao dezertirati, cijeloj bi diviziji naredili da skrene u polje, gdje je bio otvoreni grob, a pokraj njega kovčeg. Dezertera bi doveli pred nas u pratnji kapelana i zapovijedili bi mu da sjedne na kovčeg, gdje bi mu stavili povez preko očiju i svezali mu ruke i noge. Streljački odred od njegovih suboraca postavio bi se u vrstu i čekao zapovijed. Spremni, nišani... Na pali, pao bi mrtav u kovčeg i na mjestu bi ga pokopali, bez oznake na grobu. S puškama na ramenima vratili bismo se u logor."
,,Healey i Talbot su ubijeni kao nekakav primjer?" Kurtz se doimao sumnjičavim.
,,Dezertera su lako mogli strijeljati u šatoru brigadnoga generala ili u šumi, ili su ga mogli poslati na prijeki sud. Javna izvedba služila je tome da nam pokaže kako će dezerter biti napušten, baš kao što je i on napustio naše redove. Vlasnici robova sličnom su se taktikom služili da za primjer drugima kazne robove koji bi pokušali pobjeći. Činjenica da su Healey i Talbot bili umoreni mogla bi biti manje važna. Ovdje je prvenstveno riječ o kažnjavanju ovih ljudi. Mi bismo trebali stati u vrstu i promatrati."
Kurtz je bio fasciniran, ali ne i uvjeren. ,,Upravo tako. Ali tko ih kažnjava, pozorniče. I za kakve grijehe? Ako netko doista želi da nešto naučimo iz ovih djela, zar ne bi imalo smisla da to učini tako da to shvatimo? Golo tijelo ostavljeno pod zastavom. Zapaljena stopala. U tome nema nikakvog smisla!"
Za nekoga moraju imati smisla, pomisli Rey. Rey i Kurtz možda nisu oni kojima se obraća.
,,Što znate o Oliveru Wendellu Holmesu?" upitao je Rey Kurtza tijekom njihova drugog razgovora, dok je pratio načelnika policije niz stubište Zastupničkog doma prema kočiji koja je čekala.
,,Holmes." Kurtz slegne ramenima, ravnodušan. ,,Pjesnik i doktor. O svemu ima mišljenje. Bio je prijatelj starog profesora Webstera prije nego što su ovoga objesili. Jedan od posljednjih koji je prihvatio činjenicu da je Webster kriv. Nije bio baš od prevelike pomoći u istrazi Talbotova ubojstva."
,,Ne, nije," reče Rey, razmišljajući o Holmesovoj nervozi kada je ugledao Talbotova stopala. ,,Mislim da mu nije bilo dobro, da pati od astme."
,,Da - od astme u glavi," reče Kurtz.
Nakon što je Talbotovo tijelo otkriveno, Rey je pokazao načelniku Kurtzu dvadesetak komadića papira koje je pokupio s tla pokraj Talbotova okomita groba. Bili su to sićušni kvadratići, ne veći od tapetarskih čavlića. Na svakome je bilo barem jedno tiskano slovo, a na nekima od njih jedva se razaznavao tisak i s druge strane. Neki su bili umrljani do neprepoznatljivosti zbog trajne vlage u grobnici. Kurtza je čudilo Reyevo zanimanje za te otpatke. Njegovo je čuđenje načinilo općenitu pukotinu u povjerenju koje je imao u svog pozornika mulata.
Ali Rey ih je pažljivo položio na stol. Ti su papirići zračili važnošću, i bio je siguran da nešto znače, siguran kao i u šapat samoubojice. Mogao je razabrati sadržaj na petnaest komadića: M, do, g, ja, U, ok, r, po, ne, e, ti, rij, mo, u i još jedno m. Na jednome od umrljanih papirića bilo je slovo g, premda je, istini za volju, to lako moglo biti i q.
Kada Rey nije vozio načelnika Kurtza na razgovore s onima koji su poznavali pokojnike ili na sastanke sa zapovjednicima drugih postaja, ukrao bi nekoliko slobodnih minuta da izvadi papiriće iz džepa svojih hlača i raširi slova po stolu. Katkada ih je mogao složiti u riječi, a fraze koje bi se pojavile zapisivao je u bilježnicu. Čvrsto bi zatvorio svoje oči zlatne nijanse pa ih dvostruko šire otvarao, nesvjesno očekujući da će se slova sama posložiti i objasniti mu što se dogodilo ili što valja učiniti, poput ploča sa slovima kakvima su se koristili spiritisti i koje su, kažu, slovkale riječi pokojnika kada je njima upravljao dovoljno darovit medij. Jednog poslijepodneva, Rey je zadnje riječi čovjeka koji se bacio kroz prozor policijske postaje, barem onako kako ih je pozornik zapisao, stavio usred nove zbrke slova, nadajući se da će dva izgubljena glasa nekako komunicirati.
Imao je svoju najdražu kombinaciju rasutih slova: Mrijeti ne mogu dok... Rey bi uvijek zapeo nakon toga, ali zar nije bilo nečeg u tome? Pokušao je jošjednu: U porok dok ja... Što da čini s onim otkinutim komadićem na kojem je bilo g ili q?
Glavnu policijsku postaju svaki su dan preplavljivala pisma puna neizmjerne uvjerenosti. Da je u njima bilo i tračka vjerodostojnosti, čovjek je mogao pomisliti da će razjasniti sva neriješena pitanja. Načelnik Kurtz zadužio je pozornika Reya da pregleda ta pisma, dijelom i zato da ga odvoji od "otpadaka".
Petero je ljudi tvrdilo da je vidjelo suca Vrhovnog suda Healeyja u Koncertnoj dvorani tjedan dana nakon otkrića njegova opustošenog tijela. Dotičnom zaprepaštenom čovjeku Rey je ušao u trag po broju sjedala na sezonskoj karti: bila je riječ o ličiocu kočija iz Roxburyja s bujnom i neukrotivom kovrčavom kosom koja je donekle podsjećala na sučevu. U jednom je anonimnom pismu policija dobila obavijest da se ubojica velečasnog Talbota, inače poznanik i daljnji rođak pošiljatelja pisma, ukrcao na brod za Liverpool odjeven u gerok koji je posudio bez vlasnikova pristanka, da je tamo postao žrtvom neke podmukle igre te da poslije toga više nitko nije za njega čuo (niti je kaput, po svemu sudeći, ikada više ponovno združen sa svojim zakonitim vlasnikom). U drugom se pismu tvrdilo da je jedna žena u nekoj krojačkoj radionici spontano priznala da je u napadu bijesa od ljubomore ubila suca Healeyja te da je zatim pobjegla vlakom u New York, gdje ju je moguće pronaći u jednom od četiri navedena hotela.
Kada je, međutim, Rey otvorio jedno anonimno pismo koje se sastojalo od dviju rečenica, osjetio je uzbuđenje otkrića: Radilo se o papiru visoke kakvoće, a poruka je bila ispisana krupnim, isprekidanim rukopisom koji je blago prikrivao pošiljateljev stvaran rukopis:
Kopajte dublje ispod rupe velečasnog. Nešto ste previdjeli ispod njegove glave.
U potpisu je stajalo: ,,Sa štovanjem, građanin našega grada."
,,Nešto smo previdjeli?" odgovori Kurtz podrugljivo.
,,Ovdje nitko ne želi ništa dokazati, niti izmisliti neku priču," reče Rey s entuzijazmom nesvojstvenim za njega. „Pošiljatelj jednostavno ima nešto reći. I, ne zaboravite: Novine su objavile veoma različite priče o tome što se dogodilo Talbotu. Sada to moramo okrenuti u svoju korist. Ova osoba zna stvarne okolnosti, ili barem zna da je Talbot bio zakopan u rupu, i to naglavačke. Pogledajte, Načelniče." Rey pročita naglas i pokaže prstom: ,, 'Ispod njegove glave.'"
,,Rey, znaš li koliko već imam problema! Transcript je pronašao nekoga u gradskoj vijećnici tko im je potvrdio da je pokraj Talbota pronađena složena hrpa njegove odjeće, baš kao i uz Healeyja. Sutra će to objaviti, pa će cijeli prokleti grad znati da imamo posla s jednim ubojicom. Ljudi tada više neće kriviti 'kriminal' - tražit će nečije ime." Kurtz se opet vrati na pismo. ,,Dobro, zašto se u pismu ne kaže što je to 'nešto' što bismo mogli pronaći u Talbotovoj rupi? I zašto ne bi taj tvoj građanin došao ovamo u policijsku postaju i rekao mi u lice što zna?"
Rey ne odgovori. ,,Molim vas, načelniče Kurtz, dopustite mi da pogledam u grobnicu."
Kurtz odmahne glavom. ,,Čuo si kako su se okomili na nas iz svake proklete propovjedaonice u državi. Ne možemo prekapati grobnicu Druge crkve u potrazi za zamišljenim podsjetnicima!"
,,Ostavili smo rupu netaknutu ako bude potrebno daljnje istraživanje," ustvrdi Rey.
,,Upravo tako. Ne želim više čuti ni riječi o tome, pozorniče."
Rey kimne, ali izraz sigurnosti nije izblijedio s njegova lica. Tvrdoglavo odbijanje načelnika Kurtza nije se moglo mjeriti s Reyevim nepokolebljivim nijemim neodobravanjem. Poslije toga popodneva, Kurtz zgrabi svoj kaput. Prođe mimo Reyeva stola i zapovjedi, ,,Pozorniče: Druga unitaristička crkva u Cambridgeu."
Novi crkvenjak, gospodin crvenih brkova koji je podsjećao na trgovca, uvede ih unutra. Objasnio im je da je njegov prethodnik, crkvenjak Gregg, bio sve potreseniji nakon što je otkrio Talbotovo tijelo te da je dao otkaz kako bi se više starao o svome zdravlju. Crkvenjak je nespretno tražio ključeve podzemne grobnice.
,,Bit će bolje da nešto bude iz ovoga," upozori Kurtz Reya kada je smrad iz grobnice dopro do njih.
I bilo je.
Nakon samo nekoliko poteza lopatom duge drške, Rey je iskopao platnenu vreću s novcem točno na mjestu na koje su je Longfellow i Holmes ponovno zakopali.
,,Jedna tisuća. Točno jedna tisuća, načelniče Kurtz." Rey izbroji novac pod svjetlom plinske svjetiljke. ,,Načelniče," reče Rey, shvativši nešto izvanredno. ,,Načelniče Kurtz, u policijskoj postaji u Cambridgeu - one večeri kada smo našli Talbotovo tijelo. Sjećate li se što su nam rekli? Velečasni je samo dan prije ubojstva prijavio pljačku svog sefa?"
,,Koliko je novaca ukradeno iz sefa?"
Rey kimnu prema novcu.

,,Jedna tisuća." Kurtz uzdahne u nevjerici. ,,E pa ne znam pomaže li nam ovo ili unosi još veću zbrku u cijeli slučaj. Neka sam proklet ako bi čak i Langdon W. Peaslee ili Willard Burndy jedne večeri digli u zrak svećenikov sef, druge ga večeri ubili, a sve i da jesu, da bi ostavili novac da ga Talbot uživa iz groba!"
Upravo tada je Rey gotovo ugazio na buket cvijeća, spomen koji je za sobom ostavio Longfellow. Podigne ga i pokaže Kurtzu.
,,Ne, ne, nikoga drugog nisam pustio u grobnicu," uvjeravao ih je novi crkvenjak kad su se vratili natrag u sakristiju. ,,Bila je zatvorena sve od... događaja."
,,Onda je možda vaš prethodnik to učinio. Znate li gdje možemo pronaći gospodina Gregga?" upita načelnik Kurtz.
,,Upravo ovdje. Dolazi svake nedjelje, točan kao sat," odgovori crkvenjak.
,,Kada dođe sljedeći put, kažite mu da smjesta dođe k nama. Evo moje posjetnice. Ako je nekoga pustio unutra, moramo to znati."
Kada su se vratili natrag u postaju, morali su mnogo toga obaviti. Trebalo je ponovno ispitati cambridgeskoga pozornika kojemu je velečasni Talbot prijavio krađu; trebali su u bankama ući u trag novčanicama kako bi potvrdili da su došle iz Talbotova sefa; trebat će pročešljati Talbotovo susjedstvo u Cambridgeu da pokušaju pronaći bilo kakav podatak koji se tiče one noći kada je provaljeno u sef, a stručnjak za rukopis analizirat će poruku u kojoj su dobili informaciju.
Rey je vidio da je Kurtz istinski optimističan, vjerojatno prvi put otkada su ga obavijestili o Healeyjevoj smrti. Bio je gotovo smeten. ,,To je ono što treba da bi netko bio dobar policajac, Rey - tračak instinkta. To je katkada sve što imamo. No bojim se da blijedi sa svakim razočaranjem u životu i poslu. Ja bih bio bacio ono pismo zajedno s drugim smećem, ali ne i ti. Zato mi reci. Što još nismo učinili, a trebali bismo?"
Rey se zahvalno osmjehne.
,,Mora biti nešto. Hajde, reci."
,,Neće vam se svidjeti to što ću vam reći, načelniče," odgovori Rey.
Kurtz slegne ramenima. ,,Dokle god nije opet riječ o tvojim vražjim papirićima."
Rey je uglavnom odbijao usluge, ali postojalo je nešto za čim je žudio. Prišao je prozoru koji je uokvirivao drveće ispred postaje i pogledao van. ,,Tamo postoji opasnost koju ne vidimo, načelniče, i koju je netko koga su doveli u našu postaju osjećao jače od vlastita života. Želim znati tko je umro u našem dvorištu."
*  *  *
Oliver Wendell Holmes bio je sretan što mu je povjeren zadatak koji mu je odgovarao. Nije bio ni entomolog ni prirodoslovac, a znanstveno istraživanje životinja zanimalo ga je samo onoliko koliko je otkrivalo više o unutarnjem ustroju čovjeka, osobito njegovu. Ali u dva dana nakon što mu je Lowell ostavio onaj miš-maš od zgnječenih kukaca i ličinaka, doktor Holmes je iz najboljih bostonskih znanstvenih knjižnica sakupio sve knjige o kukcima koje je mogao naći i počeo temeljito istraživanje.
U međuvremenu, Lowell je dogovorio sastanak s Healeyjevom služavkom Nell, u domu njezine sestre u predgrađu Cambridgea. Rekla mu je kako joj je bilo kada je pronašla suca Healeyja, kako se činilo da želi nešto reći, ali je bio u stanju samo nešto progrgljati prije nego što je umro. Pala je na koljena čuvši Healeyjev glas, kao da ju je dotaknula neka božanska sila, a zatim je otpuzala odatle.
Što se tiče otkrića u Talbotovoj crkvi, u Klubu Dante odlučili su da policija sama mora otkriti novac zakopan u grobnici. Holmes i Lowell obojica su bili protiv toga: Holmes iz straha, a Lowell iz osjećaja posesivnosti. Longfellow je pozivao svoje prijatelje da u policiji ne gledaju neprijatelja, premda bi bilo opasno kada bi policija doznala za njihove aktivnosti. Svi su nastojali doći do istog cilja: zaustaviti ubojstva. Razlika je bila samo u tome što je Klub Dante radio prvenstveno s književnim, a policija s fizičkim dokazima. I zato je, nakon što su zakopali platnenu vreću s neprocjenjivih tisuću dolara, Longfellow napisao jednostavnu poruku naslovljenu na ured načelnika policije: Kopajte dublje... Nadali su se da će netko u policiji imati oštro oko da uoči i shvati taman koliko je dovoljno, pa možda i otkrije nešto više o ubojstvu.
Kada je Holmes završio s proučavanjem kukaca, Longfellow, Fields i Lowell sastali su se u njegovoj kući. Premda je Holmes mogao kroz prozor radne sobe vidjeti sve svoje goste kako stižu u Charles Street 21, sviđala mu se formalnost kada bi njegova irska služavka smjestila posjetitelje u malu gostinsku sobu, a zatim mu donijela ime. Holmes bi zatim doskakutao niza stube.
,,Longfellowe? Fieldse? Lowelle? Jeste li ovdje? Dođite, dođite! Dajte da vam pokažem na čemu sam radio."
Elegantna je radna soba bila urednija od većine soba pisaca, s knjigama koje su se protezale od poda do stropa i od kojih su mnoge - s obzirom na Holmesovu visinu - bile pristupačne samo uz pomoć kliznih ljestava koje je izradio. Holmes im pokaže svoj najnoviji izum - policu za knjige pričvršćenu za kut njegova radnog stola, tako da ne treba ustajati da nešto dosegne.
,,Vrlo dobro, Holmese," reče Lowell, koji je gledao prema mikroskopima.
Holmes pripremi stakalce. ,,Sve do današnje generacije, priroda je na vratima svih svojih unutarnjih radionica držala mrski natpis ZABRANJEN ULAZ. Ako bi se bilo koji nametljiv promatrač usudio špijunirati tajne njezinih žlijezda, kanala i tekućina, prikrila bi svoje djelo zasljepljujućom maglom i zbunjujućim aureolama, poput drevnih božanstava."
Objasnio je da se radi o muhama koje na svijet donose ličinke, baš kao što je Barnicoat, gradski mrtvozornik, utvrdio onoga dana kada je tijelo pronađeno. Ova vrsta muha polaže jajašca u mrtvo tkivo. Iz jajašaca se zatim izlegnu ličinke koje se hrane raspadajućim mesom, kako bi se razvile u muhe i ponovno počele isti ciklus.
Fields, ljuljajući se u jednom od Holmesovih stolaca, reče. ,,Ali Healey je nešto uzviknuo prije nego što je umro, prema riječima one služavke. To znači da je još bio živ! Premda pretpostavljam da se jedva držao o niti života. Četiri dana nakon što je napadnut... i svaki mu je otvor na tijelu bilo ispunjen ličinkama."
Holmes bi se zgrozio na spomen tolike patnje da zamisao nije bila tako nevjerojatna. Odmahnuo je glavom. ,,Na sreću po suca Healeyja i čovječanstvo, to nije moguće. Ili je bilo samo nekoliko ličinaka, možda četiri ili pet, na površini rane na glavi, gdje bi bilo nešto mrtvoga tkiva, ili nije bio živ. S obzirom na golemu količinu ličinaka koje su se hranile njime iznutra, kako je utvrđeno, sve bi tkivo bilo mrtvo. On bi bio mrtav."
,,Možda je služavka sklona priviđenjima," pretpostavi Longfellow, vidjevši Lowellow poraženi izraz lica.
,,Da si je samo vidio, Longfellowe," reče Lowell. ,,Da si vidio bljesak u njezinim očima, Holmese. Fieldse, ti si bio tamo!"
Fields kimne, premda je sada bio manje siguran. ,,Vidjela je nešto strašno, ili je pomislila da jest."
Lowell prekriži ruke s neodobravanjem, ,,Ona je jedina koja zna, za Boga miloga. Ja joj vjerujem. Mi joj moramo vjerovati."
Holmes progovori autoritativno. Njegova su otkrića barem davala nekakav red - nekakav razlog - njihovim aktivnostima. ,,Žao mi je, Lowelle. Sigurno je vidjela nešto strašno: Healeyjevo stanje. Ali ovo - ovo je znanost."

Poslije, Lowell se kočijom odvezao natrag u Cambridge. Tumarao je pod grimiznim svodom javora, frustriran svojom nesposobnošću da spriječi odbacivanje sobaričine priče, kada je raskošna plišem podstavljena kočija bostonskog kralja trgovine Phineasa Jennisona, proklizila pokraj njega. Lowell se namršti. Nije bio raspoložen za društvo, premda je dio njega žudio za tim da mu nešto odvuče misli.
,,Pozdrav! Daj da se rukujemo!" Jennison pruži svoj dobro skrojeni rukav kroz prozor, dok su njegovi elegantni riđani usporavali u lagani korak.
,,Dragi moj Jennisone," reče Lowell.
,,O, kako je to dobar osjećaj! Stisak ruke staroga prijatelja," reče Jennison s dotjeranom iskrenošću. Premda nije imao Lowellov željezni stisak, Jennison se rukovao na prilično pohlepan način svojstven bostonskom biznismenu, otprilike kao da mućka bocu. Iskrcao se i pokucao na zelena vrata srebrom okovanih kola, dajući znak kočijašu da ga pričeka.
Jennisonov blistavobijeli kaput bio je labavo zakopčan, otkrivajući tamnogrimizni gerok iznad prsluka od zelenog baršuna. Uhvatio je Lowella pod ruku. ,,Krenuo si u Elmwood?"
,,Kriv sam, milorde," odgovori Lowell.
,,Reci mi, je li te kleti Izvršni odbor već jednom pustio na miru zbog onog kolegija o Danteu?" upita Jennison, dok mu je ozbiljna zabrinutost zasijecala izražajno snažno čelo.
,,Rekao bih da su malo popustili, na svu sreću," reče Lowell, uzdahnuvši. ,,Nadam se samo da neće kao svoju pobjedu shvatiti to što sam seminar privremeno prekinuo."
Jennison zastane nasred ulice, problijedivši u licu. Progovori tankim glasom, držeći u dlanu svoju bradu s jamicom. ,,Lowelle? Jesi li ti isti onaj Jemmy Lowell kojega su zbog neposluha potjerali u Concord dok je bio na Harvardu? Što se dogodilo sa suprotstavljanjem Manningu i Izvršnome odboru, uime budućih genija Amerike? Moraš, ili će oni... "
,,To nema nikakve veze s vražjim članovima odbora," uvjeravao ga je Lowell. ,,U ovom trenutku moram riješiti nešto što zahtijeva moju potpunu pozornost, i ne mogu se baviti seminarima. Držim samo predavanja."
,,Kad čovjek želi bengalskog tigra, domaća mačka mu nije dovoljno dobra!" Jennison stisne šaku. Bio je zadovoljan tom, prilično pjesničkom slikom.
,,Nisam ja za to, Jennisone. Ne znam kako samo izlaziš na kraj s ljudima kao što su oni iz odbora. Na svakom koraku imaš posla s lijenčinama i glupanima."
,,Ima li uopće drugačijih ljudi u poslu?" Jennison bljesnu svojim širokim osmijehom. ,,Evo u čemu je tajna, Lowelle. Prizoveš svađu, dok ne dobiješ ono što želiš - tako se to radi. Trebaš znati što je važno, što se mora učiniti, a sve drugo može ići kvragu!" dodao je gorljivo. ,,A sada, ako ti mogu pomoći u tvojoj borbi, ako ti mogu biti od bilo kakve pomoći..."
Lowell je na trenutak bio u iskušenju da Jennisonu sve ispriča i zamoli ga za pomoć, premda nije točno znao zašto. Pjesniku su novčana pitanja išla jako loše, uvijek je vrludao od jednog do drugog nerazumnog ulaganja, pa mu se činilo da uspješni poslovni ljudi imaju neke nadnaravne moći.
,,Ne, ne, uključio sam u svoju borbu više pomagača nego što bi nalagala čista savjest, ali svejedno ti zahvaljujem." Lowell potapša skupi londonski štof na milijunaševu ramenu. ,,Osim toga, mali Mead će biti zahvalan na prigodi da se odmori od Dantea."
,,Svaka dobra bitka traži snažnog saveznika," reče Jennison, razočaran. Zatim se činilo kao da želi otkriti nešto što ne smije. ,,Motrio sam doktora Manninga. Neće obustaviti svoju kampanju, pa i ti ne smiješ ni na trenutak odustati. Ne vjeruj onome što ti govore. Upamti da sam to rekao."
Nakon razgovora o kolegiju koji je nastojao očuvati tolike godine, nad Lowella se nadvije crni oblak ironije. Poslije tog dana, dok je prolazio kroz bijela drvena vrata Elmwooda, uputivši se k Longfellowu, osjetio je istu nelagodnu zbunjenost.
„Profesore!"
Lowell se okrene i ugleda mladića odjevenog u studentski crni gerok, kako trči, podignutih šaka, spuštenih lakata, smrknuta izraza lica.
„Gospodine Sheldon? Što radite ovdje?"
,,Moram smjesta razgovarati s vama." Brucoš je bio zadihan od napora.
Longfellow i Lowell proveli su prošli tjedan sastavljajući popis svih bivših studenata koji su bili na predavanjima o Danteu. Nisu se mogli poslužiti službenim podacima s Harvarda, jer je postojala opasnost da skrenu pozornost na sebe. To je najviše uzrujavalo Lowella, jer njegove su bilješke bile neuredne i mogao se sjetiti samo nekoliko imena odjednom. Čak i student kojemu je predavao prije samo nekoliko godina mogao je doživjeti da ga Lowell pri susretu najtoplije pozdravi s ,,Dragi momče!" a zatim reče, ,,Kako se ono zoveš?"
Na sreću, njegova dva sadašnja studenta, Edward Sheldon i Pliny Mead odmah su stavljena izvan svake sumnje, jer su u vrijeme ubojstva velečasnog Talbota (prema njihovoj najboljoj procjeni) bili u Elmwoodu, na Lowellovu seminaru.
„Profesore Lowell. Našao sam ovu poruku u svojem sandučiću!" Sheldon gurne list papira Lowellu u ruke. ,,Je li to neka zabuna?"
Lowell ravnodušno pogleda papir. ,,Nema zabune. Moram se pobrinuti za neke stvari zbog kojih moram osloboditi svoj raspored, nadam se samo na tjedan ili dva. Ne sumnjam da ste dovoljno zauzeti da načas ostavite Dantea po strani."
Sheldon poče u očaju odmahivati glavom. ,,Ali što je s onim što nam svi vi uvijek govorite? Što je s novim krugom štovatelja koji se konačno širi da olakša Danteovo lutanje? Niste valjda popustili Izvršnome odboru? Niste se valjda umorili od proučavanja Dantea, profesore?" navaljivao je student.
Lowell je osjetio kako je zadrhtao na to pitanje. ,,Ne znam ni jednog razumnog čovjeka koji bi se mogao umoriti od Dantea, mladi moj Sheldone! Malo je ljudi koji u sebi imaju dovoljno pameti da bi proniknuli u život i djelo takve dubine. Svakoga dana sve više ga cijenim kao čovjeka, pjesnika i učitelja. On u najcrnjem trenutku pruža nadu u drugu mogućnost. I sve dok samoga Dantea ne sretnem tamo gore, u prvom krugu Čistilišta, časti mi moje, nikada neću ni za pedalj popustiti prokletim tiranima iz Izvršnog odbora!"
Sheldon proguta knedlu. ,,Znači da ćete imati na umu moju veliku želju da nastavim proučavati Komediju?"
Lowell stavi ruku na Sheldonovo rame i poče koračati uza nj. ,,Znaš li, momče, za priču koju je pripovijedao Boccaccio, o ženi koja je prošla pokraj jednih vrata u Veroni, gdje je Dante boravio za vrijeme svog progonstva. Ugledala je Dantea na suprotnoj strani ulice i pokazala ga jednoj drugoj ženi, rekavši. 'Ono je Alighieri, čovjek koji ide u Pakao kad god mu se prohtije i donosi vijesti o mrtvima.' A druga žena odgovori, 'Vrlo moguće. Zar ne vidiš kako mu je brada kovrčava i kako mu je lice tamno? Rekla bih da je to zbog vrućine i dima!'"
Student se nasmije naglas.
,,Ovaj je razgovor, kažu," nastavi Lowell, „nasmijao Dantea. Znaš li zašto sumnjam u istinitost ove priče, dragi momče?"
Sheldon promisli o tom pitanju jednako ozbiljnog izraza lica kakav je imao na seminarima o Danteu. ,,Možda zato, profesore, što ta žena iz Verone najvjerojatnije ne bi poznavala sadržaj Danteove poeme," pretpostavi on, ,,zato što bi samo rijetki i odabrani ljudi u to vrijeme, prvenstveno njegovi zaštitnici, vidjeli rukopis za njegova života, a čak i tada samo u kratkim odlomcima."
,,Ni na trenutak ne vjerujem da se Dante smijao," odgovori Lowell s užitkom.
Sheldon počne odgovarati, ali Lowell podigne šešir i nastavi svojim putem prema Craigie Houseu.
,,Ne zaboravite moju veliku želju, molim vas!" vikne Sheldon za njim.
Doktor Holmes, sjedeći u Longfellowovoj knjižnici, opazi zanimljivu gravuru čije je tiskanje u novinama uredio Nicholas Rey. Ilustracija je prikazivala čovjeka koji je umro u dvorištu Glavne policijske postaje. U novinskome oglasu nije pisalo ništa o tom događaju. Pokraj neurednog, upalog lica samoubojice, onakvog kako je izgledalo nedugo prije privođenja, stajao je poziv da se bilo kakva informacija o obitelji čovjeka na slici prenese uredu načelnika policije.
,,Kada se nadaš da ćeš pronaći čovjekovu obitelj umjesto čovjeka samoga?" upita Holmes ostale. ,,Onda kada je čovjek mrtav," sam je odgovorio.
Lowell promotri sliku. ,,Mislim da žalosnijeg čovjeka u životu nisam vidio. A to je pitanje dovoljno važno da uključi policijskog načelnika. Wendelle, mislim da imaš pravo. Mali je Healey rekao da policija još nije identificirala čovjeka koji je prišapnuo nešto pozorniku Reyu prije nego što se bacio kroz prozor. Posve je logično da objave oglas u novinama."
Novinski izdavač dugovao je Fieldsu uslugu. Zato je Fields navratio u njegov ured u središtu grada. Tamo je doznao da je oglas dao policajac mulat.
,,Nicholas Rey." Fieldsu je to bilo čudno. ,,Uza sve što se događa u vezi s Fieldsom i Talbotom, čini mi se pomalo neobično da bi bilo koji policajac trošio energiju na mrtvoga skitnicu." Bili su za večerom u Longfellowovoj kući. ,,Je li moguće da znaju da ima neke veze s ubojstvima? Je li moguće da onaj pozornik naslućuje što je čovjek prošaptao?"
,,Sumnjam," reče Lowell. ,,Jednom kad to shvati, to bi ga lako moglo dovesti do nas."
Holmesa to uznemiri. ,,Onda moramo otkriti identitet toga čovjeka prije pozornika Reya!"
,,Onda, šest puta hura za Richarda Healeyja. Sada znamo kako se dogodilo da je Rey došao k nama s onim hijeroglifima," reče Fields. ,,Toga su samoubojicu priveli u policijsku postaju zajedno s hordom drugih prosjaka i lopova. Policajci bi ga bili ispitali o Healeyjevu ubojstvu. Možemo zaključiti da je ovaj jadnik prepoznao Dantea, prestrašio se, prenio Reyu na uho nekoliko stihova na talijanskom upravo iz onog pjevanja koje je nadahnulo ubojstvo, i otrčao - trkom koji je završio njegovim padom kroz prozor."
,,Čega se mogao tako bojati?" pitao se Holmes.
,,Možemo biti sigurni da on nije bio ubojica, jer je bio mrtav dva tjedna prije nego što je ubijen velečasni Talbot," reče Fields.
Lowell je zamišljeno čupkao brkove. ,,Da, ali mogao je poznavati ubojicu i prestrašiti se zbog svoje veze s njim. Ako je to bio slučaj, vjerojatno ga je dobro poznavao."
„Prestrašio se onoga što je znao, baš kao i mi. I kako ćemo onda prije policije otkriti tko je on bio?" upita Holmes.
Longfellow je za vrijeme ovog razgovora uglavnom šutio. Sada reče, „Prijatelji, kad je riječ o otkrivanju identiteta toga čovjeka, imamo dvijeprirodne prednosti u odnosu prema policiji. Znamo da je u strašnim pojedinostima ubojstva prepoznao danteovsko nadahnuće i da su mu, u trenutku krize Danteovi stihovi došli ravno na jezik. Stoga možemo pretpostaviti da je to vrlo vjerojatno bio talijanski prosjak, dobro načitan. I da je bio katolik."

Muškarac s grubom trodnevnom bradom na licu i šeširom nabijenim preko očiju i ušiju ležao je podno Sv. Križa, jedne od najstarijih katoličkih crkava u Bostonu, nepomično poput svetoga kipa. Bio je ispružen u najkomotnijem položaju što ga ljudske kosti dopuštaju zauzeti na pločniku i jeo je večeru iz posude od pečene gline. Jedan ga je pješak u prolazu nešto upitao. Nije okrenuo glavu niti odgovorio.
„Gospodine." Nicholas Rey klekne pokraj njega, primaknuvši mu bliže novinsku sliku samoubojice. „Prepoznajete li ovog čovjeka, gospodine?"
Nato skitnica okrene očima taman dovoljno da pogleda.
Rey izvadi značku iz kaputa. „Gospodine, zovem se Nicholas Rey. Gradski sam policajac. Važno je da doznam ime ovog čovjeka. Umro je. Nije ni u kakvoj nevolji. Molim vas, poznajete li ga ili nekoga tko bi ga mogao poznavati?"
Čovjek zabode prstima u zdjelu, iščupa zalogaj palcem i kažiprstom te ga ispusti u usta. Nakon toga, kratkim odmahivanjem glave, dade mu ravnodušan niječni odgovor.
Pozornik Rey uputi se niz ulicu ispunjenu bučnim nizom kola za kojima su stajali mesari i prodavači mješovite robe.
Samo deset minuta poslije toga, iz jednog su tramvaja na obližnju postaju izašli putnici i druga su dvojica muškaraca prišla nepomičnom skitnici. Jedan od njih pokazao mu je iste novine presavijene na istoj slici.
,,Dobri momče, možete li nam reći poznajete li ovog čovjeka?" upita Oliver Wendell Holmes ljubazno.
To je ponavljanje bilo gotovo dovoljno da razbije skitničino snatrenje, iako ne posve.
Lowell se nagne naprijed. „Gospodine?"
Holmes ponovno gurne novine prema njemu. ,,Molim vas, recite nam izgleda li vam imalo poznato i rado ćemo krenuti svojim putem, dragi momče."
Ništa.
Lowell vikne, ,,Jeste li gluhi?"
To ih nije odvelo daleko. Čovjek iščeprka komad neprepoznatljive hrane iz svoje zdjele i pusti ga da mu sklizne niz grlo, po svemu sudeći ne zamarajući se žvakanjem.
„Zamisli to," reče Lowell Holmesu koji je stajao sa strane. ,,Već tri dana ovako, i ništa nismo doznali. Ovaj čovjek nije imao mnogo prijatelja."
,,Već smo prošli kroz Heraklove stupove otmjenog dijela grada. Nemojmo se još predati." Holmes je vidio nešto u skitničinu pogledu kada su mu pokazalinovine. Zapazio je i medaljon oko njegova vrata: sv. Paolino, svetac zaštitnik toskanskoga grada Lucce. Lowell je slijedio Holmesov pogled.
,,Odakle ste, signore?" upita Lowell na talijanskom.
Ispitanik je još neumoljivo zurio preda se, ali usta mu se otvoriše. ,,Da Lucca, signore ."
Lowell pohvali ljepote navedenog kraja. Talijan nije pokazao nikakvo iznenađenje što čuje svoj jezik. Ovaj je čovjek, kao i svi ponosni Talijani, rođen u čvrstom uvjerenju da bi svi morali govoriti njegovim jezikom; onaj koji ga nije govorio nije bio vrijedan razgovora. Lowell tada ponovi pitanje o čovjeku na slici u novinama. Bilo je važno, objasni pjesnik, doznati njegovo ime, tako da mogu pronaći njegovu obitelj i organizirati dostojan ukop. „Vjerujemo da je i ovaj jadnik bio iz Lucce," reče sa žaljenjem na talijanskom. „Zaslužuje da bude pokopan na crkvenome groblju - među svojim ljudima."
Lukez se na neko vrijeme duboko zamisli nad time prije nego što s naporom namjesti lakte u drugi položaj, kako bi prstom, kojim je čeprkao po hrani, mogao pokazati prema masivnim vratima crkve točno iza sebe.

Premda je bio krupna stasa, katolički prelat koji je slušao njihova pitanja imao je dostojanstveno držanje.
,,Lonza," rekao je, vraćajući im novine. ,,Da, bio je ovdje. Mislim da se zvao Lonza. Da - Grifone Lonza."
,,Znači, osobno ste ga poznavali?" Lowell upita, ispunjen nadom.
,,On je poznavao crkvu, gospodine Lowell," odgovori prelat dobroćudno. ,,Vatikan nam je povjerio zakladu za pomoć useljenicima. Dajemo zajmove i nešto novaca za put onima koji trebaju za povratak u domovinu. Naravno, možemo pomoći samo malobrojnima." Htio je još nešto reći, ali se zaustavi. ,,Kojim poslom ga tražite, gospodo? Zašto je njegova slika objavljena u novinama?"
„Nažalost, umro je, oče. Vjerujemo da ga policija nastoji identificirati," reče doktor Holmes.
,,Ah, bojim se da ćete ustanoviti kako vjernici u ovdašnjoj crkvi i stanovnici ovog dijela grada nisu veoma željni razgovora o bilo kojoj temi. Upravo je policija bila ta, sjetite se, koja nije učinila ništa da potraži pravdu kada je samostan uršulinki izgorio do temelja. A kada se dogodi zločin, upravo siromašne, irske katolike maltretiraju," reče on, čeljusti stisnute u svećeničkom bijesu. ,,Irce su slali u rat da ginu za crnce koji im sada otimaju posao, dok su bogati ostajali kod kuće za malu novčanu naknadu."
Holmes je htio reći: Ne i moj Wendell mlađi, dobri moj oče. Ali Holmes je zapravo pokušao Juniora nagovoriti da učini upravo to.
,,Je li se gospodin Lonza htio vratiti u Italiju?" upita Lowell.
,,Ono što netko u srcu želi, to ja ne mogu znati. Ovaj je čovjek dolazio po hranu, koju smo mu redovito davali, i nekoliko malih zajmova tek toliko dapreživi, ako se dobro sjećam. Da sam ja Talijan, vjerojatno bih se želio vratiti svom narodu. Većina naših članova su Irci. Bojim se da se Talijani među njima ne osjećaju tako dobrodošli. U cijelom Bostonu i u okolici, prema našoj procjeni ima manje od tri stotine Talijana. Siromašna je to čeljad, koja treba naše suosjećanje i dobrotvorstvo. Ali što je više useljenika iz drugih zemalja, to je manje posla za one koji su već ovdje - shvaćate u čemu je potencijalna nevolja?"
,,Oče, znate lije li gospodin Lonza imao obitelj?" upita Holmes.
Prelat odmahne glavom zamišljeno, a zatim reče, ,,Pa da, bio je jedan gospodin koji mu je povremeno pravio društvo. Nažalost, Lonza je bio pijanac i trebalo ga je nadgledati. Da, kako se ono zvao? Imao je tipično talijansko ime." Prelat priđe svom stolu ,,Trebali bismo imati papire o njemu, jer je i on primio nekoliko zajmova. Ah, evo ga - učitelj jezika. Primio je od nas pedesetak dolara tijekom prošle godine i pol. Sjećam se da je tvrdio kako je nekada radio na Harvardu, premda sam sklon sumnjati u to. Evo." Izgovorio je ime napisano na papiru. ,,Pietro Baki."

Nicholas Rey, ispitujući neku odrpanu djecu koja su se prskala vodom iz korita za konje, ugleda kako dva cilindra lebdeći izlaze iz katedrale Sv. Križa i nestaju iza ugla. Čak i izdaleka, odudarali su od otrcane napučenosti toga dijela grada. Rey pođe do crkve i potraži prelata. Prelat, čuvši da je Rey policajac koji traži neidentificiranog čovjeka, prouči sliku iz novina, pogleda preko, a zatim kroz svoje teške naočale zlatnih okvira, prije nego što se mirno ispriča. ,,Bojim se da nikada u životu nisam vidio tog čovjeka, pozorniče."
Rey, imajući na umu dvije figure u cilindrima, upita je li još netko dolazio raspitivati se o nepoznatom čovjeku. Prelat, vraćajući spis o Bachiju u ladicu, blago se nasmiješi i reče da nije.
Nakon toga, pozornik Rey otišao je u Cambridge. U Glavnu policijsku postaju stigao je brzojav u kojem su se iznosile pojedinosti o nečijem pokušaju da tijekom noći ukrade posmrtne ostatke Artemusa Healeyja iz njegova lijesa.
,,Rekao sam im što će se dogoditi kad javnost dozna," reče načelnik Kurtz o obitelji Healey s neprimjerenim zadovoljstvom. Na groblju Mount Auburn sada su tijelo stavili u čelični lijes i uposlili još jednog noćnog čuvara, a ovoga su i naoružali sačmaricom. Na obronku nedaleko od Healeyjeva nadgrobnog kamena, iznad groba velečasnog Talbota, stajao je kip koji su podigli vjernici. Imao je krajnje milosrdan izraz koji je uljepšavao stvaran izgled svećenikova lica. U jednoj je ruci mramorni propovjednik držao Bibliju, a u drugoj naočale; time su iskazali počast jednoj od njegovih osebujnosti iz propovjedaonice, neobičnoj navici da skida svoje velike naočale dok je čitao i ponovno ih stavlja dok je slobodno propovijedao - poučno sugerirajući da je čovjeku potreban oštriji vid kako bi čitao iz duha Božjega.
Dok je bio na putu prema Mount Auburnu da potraži načelnika Kurtza, Reya zaustavi nekakvo komešanje. Rečeno mu je da je jedan starac, koji jestanovao na drugome katu obližnje zgrade, odsutan već više od tjedan dana - što nije neobično, s obzirom na to da je katkada putovao. No stanari su zahtijevali da se nešto učini u vezi s neugodnim mirisom koji se širio iz njegove sobe. Rey pokuca i razmotri mogućnost da provali kroz zakračunata vrata, a zatim posudi ljestve i postavi ih s vanjske strane. Popevši se, otvori prozor sobe, ali od užasnoga smrada iznutra gotovo se stropoštao natrag.
Kada se soba provjetrila dovoljno da može ući, Rey se morao pridržavati o zid. Trebalo mu je nekoliko sekunda da prihvati činjenicu kako se ništa ne može učiniti. Jedan je muškarac uspravno stajao, noge su mu visjele malo iznad poda, a uže oko njegova vrata bilo je zakvačeno iznad njega. Prema njegovu ukočenom i raspadnutom licu nije ga bilo moguće prepoznati, no Rey je znao, po njegovoj odjeći i očima koje su još bile panično izbuljene, da je to bivši crkvenjak obližnje unitarističke crkve. Na stolcu je poslije pronađena posjetnica. Bila je to posjetnica koju je načelnik Kurtz ostavio u crkvi za Gregga. Na poleđini, crkvenjak je napisao poruku policiji, ustrajući u tvrdnji da bi on bio vidio svakoga tko bi ušao u grobnicu da ubije velečasnog Talbota. Negdje u Bostonu, upozorio je, skriva se neka demonska duša, a on ne može dalje živjeti u strahu od trenutka kada će se vratiti po njih ostale.

Pietro Bachi, talijanski gospodin s diplomom Sveučilišta u Padovi, mrzovoljno je njegovao sve mogućnosti koje su mu kao privatnom učitelju bile otvorene, premda su bile oskudne i odbojne. Pokušao se zaposliti na nekom drugom sveučilištu, nakon što je dobio otkaz na Harvardu. ,,Možda bi se moglo naći mjesta za običnog učitelja francuskog ili njemačkog," rekao je dekan novoga koledža u Philadelphiji, smijući se, ,,ali talijanskog! Dragi prijatelju, ne očekujemo od naših mladića da postanu operni pjevači." Na koledžima duž cijele atlantske obale očekivali su jednako malo opernih pjevača. A upravni odbori visokih škola bili su dovoljno zauzeti (hvala gospodine Bakey) izlazeći na kraj s grčkim i latinskim da bi uzeli u obzir poduku nepotrebnog, nedoličnog, papističkog, priprostog živog jezika.
Nasreću, do kraja rata, u određenim bostonskim krugovima nastala je umjerena potražnja. Nekolicina sjevernjačkih trgovaca željela je kupiti što je moguće više jezičnih vještina koje će im pomoći u poslovanju s inozemstvom. Isto tako, pripadnici nove klase istaknutih obitelji koje su se obogatile ratnim profitima i profiterstvom, iznad svega su željeli da im kćeri budu obrazovane. Neki su smatrali kako bi bilo mudro da mlade dame, uz francuski, steknu i temeljno znanje talijanskog, u slučaju da postane društveno poželjno poslati ih u Rim kada dođe njihovo vrijeme da putuju (što je bila nova moda među propupalim bostonskim ljepoticama). I tako je Pietro Bachi, nakon što mu je mjesto na Harvardu bezobzirno oduzeto, bio u potrazi za poduzetnim trgovcima i razmaženim damicama. Ove zadnje je trebalo često nadomještati, jer su učitelji pjevanja, crtanja i plesanja za njih bili previše privlačni da bi Bachi mogao polagati trajno pravo na sat i petnaest minuta duge odsječke njihova vremena.
Pietro Bachi zgražao se nad takvim životom.
Nisu ga toliko mučili privatni satovi, koliko to što je morao tražiti svoj honorar. Bostonski americani izgradili su za sebe Kartagu, zemlju pretrpanu novcem ali lišenu kulture, kojoj je bilo suđeno da nestane ne ostavljajući traga o svojem postojanju. Što je ono Platon rekao o građanima Agrigenta? Ovi ljudi grade kao da su besmrtni i jedu kao da će svaki čas umrijeti.
Prije otprilike dvadeset pet godina, u prelijepom sicilijanskom krajoliku, Pietro Batalo, kao mnogi Talijani prije njega, zaljubio se u opasnu ženu. Njezina je obitelj pripadala politički protivnom taboru od Batalovih, koji su se žestoko borili protiv papinske kontrole nad državom. Kada je žena optužila Pietra da joj je nanio nepravdu, njezina je obitelj spremno isposlovala njegovu ekskomunikaciju i izgon. Nakon niza pustolovina u raznim vojskama, Pietro i njegov brat, trgovac koji se želio osloboditi destruktivne političke i vjerske sredine, promijenili su prezime u Bachi i pobjegli preko oceana. Godine 1843. Pietro je pronašao Boston, slikoviti grad pun prijateljskih lica, različit od grada u koji će se pretvoriti do 1865., kada su pripadnici pokreta protiv doseljenika svjedočili ostvarenju svojih strahova o rastu broja stranaca, a prozori se ispunili podsjetnicima STRANCI SE NE TREBAJU PRIJAVLJIVATI ZA POSAO. Bachi je s dobrodošlicom primljen u Harvard i neko je vrijeme, kao i mladi profesor Henry Longfellow, živio kao podstanar u otmjenom dijelu Brattle Streeta. Zatim je Pietro Bachi upoznao strast različitu od bilo koje prijašnje, u ljubavi prema jednoj irskoj djevojci. I ona je postala njegova žena. No uskoro nakon udaje za učitelja, pronašla je dodatne strasti. Napustila ga je, kako su govorili Bachijevi studenti, ostavivši mu samo košulje u kovčegu, a u grlu svoju pozamašnu strast za pićem. I tako je za Pietra Bachija počelo razdoblje naglog i stalnog klonuća duhom...

,,Shvaćam da je ona, da je, recimo to tako..." Njegov je sugovornik tragao za obzirnom riječju dok je žurnim korakom išao za Bachijem: ,,... teška."
,,Teška?" Bachi nije prestao silaziti stubama. ,,Ha! Ne vjeruje da sam Talijan," reče Bachi. ,,Kaže da ne izgledam kao Talijan!"
Djevojčica se pojavila na vrhu stubišta i mrko gledala svog oca kako tetura za sitnim učiteljem.
,,O, siguran sam da dijete nije mislilo ozbiljno," pompozno će on, što je ozbiljnije moguće.
,,E, baš jesam!" djevojčica je zakričala sa svoje mezaninske pozornice na odmorištu, naginjući se tako daleko preko ograde od orahovine da se činilo da bi mogla pasti na pleteni šešir Pietra Bachija. ,,Uopće ne izgleda kao Talijan, oče! Previše je nizak!"
,,Arabella!" vikne čovjek, a zatim se opet okrene, s ozbiljnim, žuto umrljanim osmijehom - kao da je usta isprao zlatom - prema predvorju osvijetljenom treperavim svjetlom svijeća. ,,Čujte, pričekajte još trenutak, dragi gospodine! Iskoristimo ovu prigodu da porazgovaramo o vašem honoraru, štokažete, signor Bachi?" predloži on, čela zategnutog unatrag, čvrsto poput drhtave strijele koja čeka na napetu luku.
Bachi se okrene prema njemu na trenutak, zažaren u licu, sve čvršće stišćući svoju torbu dok je nastojao zatomiti bijes. Mreža bora na njegovu licu umnogostručila se u posljednjih nekoliko godina, i svaka ga je zapreka na koju je nailazio navodila na sumnju u vrijednost vlastita postojanja. ,,Amari Cani!" bilo je sve što je Bachi rekao. Arabella se zbunjeno zabulji u njega. Nije ju naučio dovoljno da bi shvatila njegovu igru talijanskom riječi za Amerikance - americani - koja bi, prevedena, glasila "gorki psi".
Konjski je tramvaj u ovaj sat, na putu prema unutrašnjosti grada, trpao u sebe ljude poput stoke na putu za klaonicu. Tramvaji koji su vozili u Bostonu i njegovim predgrađima sastojali su se od jednih zatvorenih, dvije tone teških kola u kojima je bilo mjesta za petnaestak putnika. Njihovi željezni kotači bili su položeni u ravne tračnice, a vukao ih je par konja. Oni koji su uspjeli osigurati sjedala s odsutnim su zanimanjem promatrali kako se tridesetak ostalih putnika, među kojima je bio i Bachi, nastoji uvući u se, kako se međusobno sudara tijelima i zglobovima, posežući za kožnatim remenima koji su visjeli sa stropa. Kada se kondukter probio da naplati karte, postaja je vani već bila puna ljudi koji su čekali druga kola. Dva pijanca usred pregrijanih, zagušljivih kola bazdjela su poput hrpe pepela, trseći se skladno pjevati pjesmu čije riječi nisu znali. Bachi prisloni ruku na usta te vidjevši da ga nitko ne gleda, udahne u nju i na trenutak raširi nosnice.
Stigavši u svoju ulicu, Bachi s pločnika zaroni u podrumski splet sjena u stambenoj zgradi zvanoj Half Moon Place, unaprijed se veseleći osami koja ga je tamo čekala. Ali dolje, na posljednjoj stubi, izvan svog elementa bez naslonjača na raspolaganju, sjedili su James Russell Lowell i doktor Oliver Wendell Holmes.
,,Novčić za vaše misli, signore." Lowell se šarmantno osmjehivao dok je posezao za Bachijevom rukom.
,,Od vas bi to bio ukradeni bakrenjak, professore," reče Bachi, dok mu je ruka mlitavo poput mokre krpe visjela u Lowellovu čvrstom stisku. „Izgubili ste se na putu u Cambridge?" Sumnjičavo je gledao u Holmesa, no više je zvučao nego što je izgledao iznenađen njihovim posjetom.
„Nipošto," reče Lowell skidajući šešir, otkrivajući svoje visoko bijelo čelo.
,,Ne poznajete li već doktor Holmesa? Obojica bismo htjeli nakratko porazgovarati s vama, ako se slažete."
Bachi se namršti i otvori vrata svoga stana gdje ih s dobrodošlicom dočeka zveket lonaca obješenih o kuke točno iza vrata. Bila je to podrumska soba u koju je kvadrat danjeg svjetla curio s jednog poluprozora koji je dopirao do iznad ulice. Pljesnivi se miris dizao s odjeće koja je visjela u svim kutovima i koja se nikada ne bi do kraja osušila u toj vlazi, utiskujući u Bachijeva odijela nabore neuspjeha. Dok je Lowell premještao lonce na vratima kako bi objesio šešir, Bachi je nehajno ubacio hrpu papira sa stola u torbu. Holmes je dao sve od sebe da pohvali otužni dekor.
Bachi zatim stavi čajnik s vodom na rešetku u kaminu. ,,Kojim poslom, gospodo?" upita kratko
,,Došli smo vas zamoliti za pomoć, signor Bachi," reče Lowell.
Ironičan podsmijeh prijeđe preko Bachijeva lica dok je točio čaj, i on se razvedri. ,,Što želite dodati u čaj?" pokaže prema bifeu. Tamo je bilo šest prljavih čaša i tri brušene boce. Na njima je pisalo RUM,DŽIN I VISKI.
,,Samo čaj, hvala," reče Holmes. Lowell se složi s njim.
,,Ma, dajte, molim vas!" ustrajao je Bachi, donoseći Holmesu jednu od boca. Da umiri domaćina, Holmes ulije u šalicu što je mogao manje kapljica viskija, ali Bachi podigne doktorov lakat. ,,Mislim da bi nas oštra klima Nove Engleske sve dokrajčila, doktore," reče, ,,da ne popijemo tu i tamo kapljicu nečeg toplog."
Bachi se pretvarao da razmišlja o tome da i sebi natoči čaj, ali zatim se odluči za punu čašu ruma. Gosti primaknuše stolce, shvativši u tom času da su u njima već sjedili.
,,Iz University Halla!" reče Lowell.
„Fakultet mi je dugovao toliko, ne mislite?" reče Bachi ukočeno ljubazno. ,,Osim toga, gdje bih drugdje mogao naći sjedalicu tako jedinstveno neudobnu, ha? Oni na Harvardu mogu govoriti kao unitaristi koliko im drago, ali uvijek će ostati kalvinisti od glave do pete - uživaju u vlastitoj patnji, i tuđoj. Recite mi, gospodo, kako ste me pronašli ovdje u Half Moonu. Mislim da u krugu od nekoliko četvornih milja jedino ja nisam iz Dublina."
Lowell odmota primjerak Daily Couriera i otvori ih na stranici s oglasima. Jedan je bio zaokružen.
Talijanski gospodin, s diplomom Sveučilišta u Padovi, visoko kvalificiran svojim mnogostrukim postignućima, s velikim iskustvom u poučavanju španjolskog i talijanskog jezika, drži satove u domovima učenika te u razredima škola za dječake i djevojčice etc. Preporuke: Njegova Ekscelencija John Andrew, Henry Wadsworth Longfellow i James Russell Lowell, profesori na Sveučilištu Harvard. Adresa: Half Moon Place br. 2, Broad Street.
Bachi se nasmije u sebi. ,,U nas Talijana vrlina se voli zaklonit od oka javnosti. Kod kuće imamo poslovicu 'Dobrom vinu ne treba posuda.' Ali u Americi bi morali reći 'In bocca chiusa non entran mosche': U zatvorena usta ne ulijeću muhe. Kako mogu očekivati da ljudi dođu i kupe nešto ako ne znaju da imam što prodati? I tako otvaram usta i pušem u trubu."
Holmes se trgne od gutljaja jakoga čaja. ,,John Andrew je jedan od vaših preporuka, signore?" upita.
,,Recite mi, doktore Holmes, koji će učenik u potrazi za satovima talijanskog jezika otići u posjet guverneru da se raspita o meni? U svakom slučaju, slutim da nitko nikada nije poslao ni po profesora Lowella."
Lowell potvrdi. Nagnuo se bliže prema međusobno preklopljenim hrpama Danteovih tekstova i komentara na Bachijevu neurednom stolu potpunoprekrivenom knjigama i papirima. Iznad pisaćeg stola visio je mali portret Bachijeve otuđene žene, na kojem je obzirna mekoća slikareva kista prikrivala njezine hladne oči.
,,Onda, kako vam mogu pomoći, iako sam nekoć ja trebao vašu pomoć, professore?" upita Bachi.
Lowell izvadi iz kaputa druge novine, otvorene na stranici s Lonzinom slikom. „Poznajete li ovog čovjeka, signor Bachi? Ili bolje rečeno, jeste li ga poznavali?"
Pogledavši mrtvački blijedo lice na bezbojnoj stranici, Bachija obuze tuga. No kada je podignuo pogled, bio je ljutit. „Mislite li vi da ja poznajem svakog takvog odrpanog propalicu?"
,,Biskup u Sv. Križu je tako mislio," reče Lowell važno.
Bachi se doimao zapanjen te se okrene prema Holmesu kao da je opkoljen.
,,Mislim da ste tamo posudili ne baš zanemarive svote, signore," reče Lowell.
Osjećaj srama naveo je Bachija na iskrenost. Oborio je pogled smeteno se smijuljeći. ,,Ti američki svećenici - nisu poput talijanskih. Imaju dublju kesu nego sam papa. Da ste na mome mjestu, ni svećenikov novac ne bi vam smrdio u nosnicama." Iskapi rum, zabaci glavu i poče zviždati. Ponovno pogleda u novine. ,,Znači, hoćete doznati nešto o Grifoneu Lonzi."
Načini stanku a zatim palcem pokaže na hrpu tekstova o Danteu na svom stolu. ,,Poput vas, literarne gospode, i ja sam uvijek pronalazio najugodnije družbenike među mrtvima, umjesto među živima. Prednost je u tome što nekom autoru, kada postane dosadan ili nejasan ili jednostavno prestane biti zabavan, uvijek možete reći da ušuti." Ove zadnje riječi izrekao je otvoreno kritizirajućim tonom.
Bachi ustane i nalije čašu džina. Potegne veliki gutljaj, napola grgljajući riječi isprane alkoholom. „Osamljeno je u Americi. Većina moje braće koji su bili prisiljeni doći ovamo jedva mogu pročitati novine, a kamoli La Commedia di Dante, koja prodire u samu dušu čovjeka, kako u svom očaju, tako i u svojoj radosti. Ovdje u Bostonu bila nas je nekolicina, prije mnogo godina, učenih i umnih ljudi: Antonio Gallenga, Grifone Lonza, Pietro D'Alessandro." Nije mogao a da ne podijeli s njima osmijeh sjećanja, kao da su i njegovi sadašnji posjetitelji bili među njima. „Sjedili bismo u našim sobama i zajedno naglas čitali Dantea, prvo jedan pa drugi, napredujući tako kroz cijelu poemu koja bilježi sve tajne. Lonza i ja bili smo zadnji iz te skupine koji se nisu odselili ili umrli. Sada sam ja jedini."
,,Dajte, nemojte prezirati Boston," reče Holmes.
„Rijetki su zaslužili cijeli svoj život provesti u Bostonu," reče Bachi s ciničnom iskrenošću.
,,Jeste li znali, signor Bachi, da je Lonza umro u policijskoj postaji?" upita Holmes blago.
Bachi kimnu. ,,Načuo sam nešto o tome."
Gledajući u Danteove knjige na stolu, Lowell reče, ,,Signor Bachi, što biste mi odgovorili ako bih vam rekao da je Lonza, prije nego što je skočio u smrt, jednom policajcu prišapnuo stih iz trećeg pjevanja Pakla?"
Bachi se nije doimao nimalo iznenađen. Umjesto toga, nehajno se nasmije. Većina političkih prognanika iz Italije postajala je sve žučljivija u svojoj pravičnosti te su čak i vlastite grijehe pretvarali u znakove svetosti; s druge strane, papa je, prema njihovu mišljenju, bio samo bijedno pseto. Ali Grifone Lonza uvjerio je sam sebe da je nekako izdao svoju vjeru i morao je naći načina da u Božjim očima okaje svoje grijehe. Jednom kad se smjestio u Bostonu, Lonza je pomagao proširenje katoličke misije povezane sa samostanom uršulinki, siguran da će o njegovoj pobožnosti biti obaviješten papa i da će tako zaraditi pravo na povratak. A onda je u neredima samostan izgorio do temelja.
,,Umjesto da bude zgrožen, Lonza je, što je za njega bilo tipično, bio slomljen - uvjeren da je u nekom trenutku svog života učinio nešto istinski pogrešno da zasluži takve najgore moguće Božje kazne. Njegovo mjesto u Americi, u izgnanstvu, postalo je za njega izvor zbunjenosti. Gotovo da je prestao govoriti engleski. Vjerujem da ga je dio njega zaboravio govoriti i da je znao samo svoj izvorni, talijanski jezik."
,,Ali zašto bi signor Lonza izrecitirao Danteov stih prije nego što je skočio kroz prozor, signore?" upita Holmes.
,,Kod kuće sam imao jednog prijatelja, doktore Holmes, veseljaka koji je vodio restoran i koji je na sva pitanja u vezi s njegovom hranom odgovarao citatima iz Dantea. Dakle, to je bilo zabavno. No Lonza je poludio. Dante je za njega postao način ispaštanja grijeha koje je umislio da je počinio. Na kraju je vjerovao da je kriv za koju god sitnicu bi mu netko spomenuo. Posljednjih nekoliko godina zapravo nikada nije čitao Dantea, nije bilo potrebe. Svaki stih i svaka riječ bili su mu trajno urezani u pamćenje, i to na njegov vlastiti užas. Nikada ih nije namjerno naučio napamet, ali dolazili su mu kao što Božja upozorenja dolaze prorocima. I najusputnija slika ili riječ mogla ga je navesti da sklizne u svijet Danteove poeme - katkada bi prošli dani prije nego što bi se ponovno vratio, prije nego što bi izgovorio bilo što drugo."
,,Znači, ne iznenađuje vas to što je počinio samoubojstvo,, primijeti Lowell.
,,Ne znam je li to bilo samoubojstvo, professore," odbrusi Bachi. ,,Ali nije ni važno kako to zovete. Njegov je život bio samoubojstvo. Odrekao se svoje duše iz straha, malo pomalo, dok mu više nije preostalo nijedno mjesto u svemiru osim Pakla. U svojim je mislima stajao na rubu provalije vječnih muka. Ne iznenađuje me što je pao preko toga ruba." Zastane. „Razlikuje li se to toliko od vašeg prijatelja Longfellowa?"
Lowell skoči na noge. Holmes ga blago pokuša umiriti.
Bachi je ustrajao: ,,Koliko sam shvatio, profesor Longfellow je utopio svoju patnju u Danteu za - koliko je to? - Tri ili četiri godine. "
,,Što vi možete znati o čovjeku poput Henryja Longfellowa, Bachi?" oštro će Lowell. ,,Sudeći prema vašem radnom stolu, čini se da je Dante u posljednjevrijeme i vas potpuno obuzeo. Što točno vi tražite unutra? Dante je u svom pisanju tragao za mirom. Usudio bih se reći da vi ne tragate za nečim tako plemenitim!" Grubo prelista knjigu.
Bachi udarcem istrgne knjigu iz Lowellove ruke.
,,Ne dirajte mog Dantea! Možda živim u socijalnom stanu, ali svoje čitanje ne moram nikome opravdavati, ni bogatom ni siromašnom, professore!"
Lowell se zarumeni od neugode. ,,To nije... ako vam treba pozajmica, signor Bachi..."
Bachi podrugljivo zahihoće. ,,O, vi amari cani! Mislite li da bih trebao uzeti milostinju od vas, čovjeka koji je stajao skrštenih ruku kada me Harvard bacio vukovima?"
Lowell je bio zaprepašten. ,,Čekajte malo, Bachi! Borio sam se svim silama za vaš posao!"
,,Poslali ste pismo Harvardu tražeći da mi plate otpremninu. Gdje ste bili kada se nisam imao kome obratiti? Gdje je bio veliki Longfellow? Nikad se u životu niste ni za što borili. Pišete pjesme i članke o ropstvu i ubijanju Indijanaca i nadate se da će se nešto promijeniti. Borite se protiv onoga što ne dolazi na vaš prag, professore." Svoju je grdnju proširio okrećući se prema smetenome doktoru Holmesu, kao da bi bilo pristojno i njega uključiti. ,,Sve što imate naslijedili ste, i ne znate što to znači plakati za kruhom! No, što sam drugo očekivao došavši u ovu zemlju? Na što se imam žaliti? Ni najveći bard nije imao drugog doma do izgnanstva. Možda ću jednom u budućnosti opet koračati svojim obalama, još jedanput u društvu istinskih prijatelja, prije nego što napustim ovaj svijet."
U sljedećih trideset sekunda, Bachi je popio dvije pune čaše viskija i utonuo u stolac za svojim stolom, snažno drhteći.
„Intervencija jednoga stranca, Charlesa od Valoisa, prouzročila je Danteov izgon. On je naša posljednja imovina, posljednji pepeo duše Italije. Neću vam pljeskati dok vi i vaš obožavani gospodin Longfellow nastojite istrgnuti Dantea s mjesta koje mu pripada i učiniti ga Amerikancem! Samo zapamtite, on će se uvijek vraćati k nama! Danteov je duh opstanka previše moćan da bi se pokorio bilo kojem čovjeku!"
Holmes je pokušao pitati o Bachijevim satovima talijanskog. Lowell se raspitao o čovjeku u polucilindru i kariranom prsluku kojemu je vidio da Bachi nervozno prilazi u Harvard Yardu. No već su bili izvukli iz Pietra Bachija sve što su mogli. Kada su izašli iz podrumskoga stana, vani je bilo strahovito hladno. Sagnuli su se ispod rasklimanoga vanjskog stubišta, poznatog među stanarima pod imenom Jakovljeve ljestve, jer je vodilo u ponešto bolje opremljenu stambenu zgradu Humphrey's Place.
Bachi, crven u licu, gurne glavu kroz svoj poluprozor, tako da je izgledao kao da je izrastao iz poda. Izmigoljio je do visine vrata i pijano ih dozvao.
,,Želite razgovarati o Danteu, professori? Držite na oku svoj seminar!"
Dovikujući, Lowell ga upita što želi reći.
Ali dvije drhtave ruke već su neumjereno snažno zalupile prozorskim staklom.

10


GOSPODIN HENRY OSCAR HAUGHTON, VISOK I POBOŽAN ČOVJEK S BRADOM U kvekerskom stilu, pregledavao je račune za uredno pretrpanim stolom u svom uredu, obasjanim mutnim svjetlom petrolejke. Zbog njegove neumorne predanosti pojedinostima, njegovo je poduzeće Riverside Press, smješteno na cambridgeskoj obali rijeke Charles, postalo vodeća tiskarska tvrtka za mnoge poznate nakladnike, uključujući i najistaknutije među njima, Ticknora i Fieldsa. Jedan od Houghtonovih dostavljača pokuca na otvorena vrata.
Houghton se nije niti pomaknuo dok nije tintom zapisao i bugačicom osušio brojku u troškovniku. Bio je dostojan nasljednik svojih marljivih puritanskih predaka.
,,Uđi, dječače," Houghton napokon reče, podignuvši pogled s posla.
Dječak preda kartu Oscaru Houghtonu u ruku. Čak i prije nego što ju je pročitao, tiskar je bio zadivljen teškim, nesavitljivim papirom. Čitajući rukopis pod svjetlom lampe, Houghton se ukoči. Njegov strogo čuvani mir sada je bio iz temelja narušen.

Policijska kočija zamjenika načelnika Savagea dokotrlja se i izbaci načelnika Kurtza. On i Rey susretnu se na stubama Glavne policijske postaje.
,,Onda?" upita Kurtz.
,,Doznao sam da je samoubojici ime bilo Grifone, prema riječima još jednog skitnice, koji tvrdi da ga je katkad viđao uz prugu," reče Rey.
,,Bar nešto," reče Kurtz. ,,Znate, razmišljao sam o onome što ste rekli, Rey. Ono da su ova ubojstva neki oblik kazne." Rey je očekivao da će uslijediti nešto čime će odbaciti tu mogućnost, ali umjesto toga Kurtz uzdahne. „Razmišljao sam u sucu Healeyju."
Rey kimne.
,,Svi mi katkad činimo stvari koje poslije požalimo, Rey. Naše su policijske snage palicama tjerale svjetinu sa stubišta pred sudom za vrijeme Simsova suđenja. Mi smo ulovili Toma Simsa kao psa i nakon suđenja ga premjestili u luku da ga pošalju natrag njegovu vlasniku. Shvaćate me? Bio je to jedan od naših najmračnijih trenutaka, sve od odluke suca Healeyja, ili njezina izostanka, da zakon donesen u Kongresu proglasi nevažećim."
,,Da, načelniče Kurtz."
Činilo se da su Kurtza njegove misli ražalostile. ,,Nađite najuglednije ljude u bostonskome društvu, pozorniče, i reći ću vam da postoje veliki izgledi da oni nisu sveci - ne u današnje vrijeme. Kolebali su se, dali svoju potporu pogrešnoj strani u ratu, dopustili da oprez nadvlada hrabrost, i još gore od toga."
Kurtz otvori vrata svog ureda, spreman da nastavi. Ali trojica muškaraca u crnim kaputima stajala su nad njegovim stolom.
,,Što se ovdje događa?" Kurtz im dovikne, a zatim pogledom potraži svog tajnika.
Muškarci se razdvoje, otkrivajući Fredericka Walkera Lincolna kako sjedi za Kurtzovim stolom.
Kurtz skine šešir i lagano se nakloni. ,,Vaša Ekscelencijo."
Gradonačelnik Lincoln još je jedanput lijeno pogladio cigaru iza širokih ploha Kurtzova kutnog stola od mahagonija. ,,Nadam se da ne zamjerate što smo ušli u vaš ured da vas pričekamo." Pokraj njega sjedio je vijećnik Jonas Fitch. Licemjerni smiješak kao da mu je barem već nekoliko sati bio isklesan na licu. Vijećnik otpravi dvojicu u kaputima, članove detektivskog odjela. Jedan je ostao.
„Ostanite u predsoblju, molim vas, pozorniče Rey," reče Kurtz.
Kurtz oprezno sjedne sa suprotne strane svog stola. Pričekao je da se vrata zatvore. ,,O čemu je, dakle, riječ? Zašto ste okupili te nitkove ovdje?"
Jedan preostali nitkov, detektiv Henshaw, nije se doimao osobito uvrijeđenim.
Gradonačelnik Lincoln reče, „Siguran sam da ima drugih policijskih poslova koji su ostali zanemareni u zadnje vrijeme, načelniče Kurtz. Odlučili smo da će rješavanje ovih ubojstava preuzeti vaši detektivi."
,,Neću to dopustiti!" reče Kurtz.
„Omogućite detektivima da nesmetano obavljaju svoj posao, načelniče. Osposobljeni su za to da ovakve stvari rješavaju brzo i odlučno," reče Lincoln.
„Osobito kada se nude takve nagrade," reče vijećnik Fitch.
Lincoln se namršti na vijećnika.
Kurtz suzi oči. „Nagrade? Detektivi ne smiju prihvaćati nagrade, prema vašem vlastitom zakonu. Kakve nagrade, gradonačelniče?"
Gradonačelnik ugasi cigaru, pretvarajući se da razmišlja o Kurtzovu komentaru. „Gradsko vijeće Bostona upravo sada donosi odluku o prijedlogu vijećnika Fitcha, ukidajući ograničenje primanja nagrada za članove detektivskog odjela. Nagrada će se također lagano povećati."
„Povećati koliko?" upita Kurtz.
„Načelniče Kurtz..." poče gradonačelnik.
,,Koliko?"
Kurtzu se učinilo da je vidio osmijeh na licu vijećnika Fitcha prije nego što je odgovorio. „Nagrada će sada iznositi trideset pet tisuća za uhićenje ubojice."
„Sačuvaj bože!" uzvikne Kurtz. ,,Ljudi će sami počiniti ubojstvo da bi se domogli tolikog novca! Osobito naš prokleti Detektivski odjel!"
,,Radimo ono što se mora, načelniče Kurtz," ustvrdi detektiv Henshaw, ,,kada nitko drugi to ne čini."
Gradonačelnik Lincoln uzdahne, a cijelo mu se lice ispuše. Premda gradonačelnik nije baš sličio na svog drugog rođaka, pokojnoga predsjednika Lincolna, imao je isti koščati izgled neumorne krhkosti. ,,Želim se povući nakon još jednog mandata, Johne," reče gradonačelnik blago. ,,I želim znati da će me moj grad pamtiti kao časnog gradonačelnika. Ubojica se mora što prije zanjihati s užeta ili će biti gužve, kako ne shvaćate? Što zbog rata, što zbog atentata, Bog zna da su se novine četiri godine hranile krvlju, a časna riječ da su danas žednije no ikada. Healey i ja zajedno smo studirali. Uvjeren sam kako se od mene praktički očekuje da izađem na ulicu i da sam nađem tog luđaka, ili, u protivnom, da me daju objesiti u Bostonskome parku! Molim vas, pustite da detektivi riješe slučaj i ne miješajte crnca u ovo. Ne bismo mogli podnijeti još jednu sramotu."
,,Kako, molim, gradonačelniče?" Kurtz se uspravi u stolcu. ,,Kakve veze pozornik Rey ima sa svim ovim?"
,,Neredi koji su zamalo počeli kad ste privodili sumnjivce nakon ubojstva suca Healeyja." Vijećnik Fitch rado je pristao objasniti.? ,,Onaj prosjak koji se bacio kroz prozor vaše postaje. Prekinite me kad vam počne zvučati poznato, načelniče."
,,Rey nije imao nikakve veze s tim," reče Kurtz, usprotivivši se.
Lincoln suosjećajno odmahnu glavom. „Vijećnici su zatražili da se istraži njegova uloga u tome. Primili smo pritužbe od nekoliko policajaca da je upravo prisutnost vašega vozača izazvala gužvu. Rečeno nam je da je prosjaka čuvao mulat u trenutku kada je skočio, načelniče, i neki misle, bolje reći pretpostavljaju, da ga je možda gurnuo kroz prozor. Vjerojatno slučajno..."
„Proklete laži!" Kurtz se zajapuri. „Pokušavao je smiriti situaciju, kao i svi mi! Taj je samoubojica bio neki luđak! Detektivi pokušavaju zaustaviti našu istragu tako da se mogu domoći vaše nagrade! Henshawe, što ti znaš o ovome?"
,,Znam da crnac ne može spasiti Boston od onoga što nas čeka, načelniče."
,,Možda će guverner, kada čuje da je njegov izabranik među imenovanima poremetio rad čitave policije, učiniti što je pravedno i preispitati mudrost tog imenovanja," reče vijećnik.
„Pozornik Rey je jedan od najboljih policajaca koje sam ikad upoznao."
,,Što nas dovodi do još jednog problema, kada smo već tu. Čuli smo također da vas po cijelom gradu viđaju s njim, načelniče." Gradonačelnik se još jače namršti. „Uključujući i mjesto ubojstva velečasnog Talbota. Ne samo u svojstvu vašeg vozača, nego kao ravnopravnog partnera u vašim aktivnostima."
,,Pravo je čudo da gomila ne prati crnju s ciglama u rukama u nakani da ga linčuje svaki put kad izađe na ulicu!" Vijećnik Finch se nasmije.
„Proveli smo sva ograničenja koje je gradsko vijeće predložilo i... Ne vidim kako njegov položaj ima bilo kakve veze s ovim!"
,,Ovi su zločini zgrozili cijeli grad," reče gradonačelnik Lincoln, strogo upirući prstom u Kurtza. ,,A policija je u rasulu - eto zašto to ima veze. Neću dopustiti da Nicholas Rey bude upleten u ovaj slučaj u bilo kakvom svojstvu. Još jedna pogreška i dobit će otkaz. Neki državni senatori danas su bili kod mene, Johne. Imenovat će novi odbor koji će predložiti ukinuće svih gradskih policija diljem zemlje i osnutak policijskih snaga pod državnom upravom, ako ne riješimo ovo. Nepopustljivi su. Neću dopustiti da se to dogodi za vrijeme mog mandata - shvati to! Neću gledati kako netko uništava policiju u mojem gradu."
Vijećnik Jonas Fitch mogao je vidjeti da je Kurtz previše zapanjen da bi išta rekao. Vijećnik se nagne naprijed i zagleda se u njega. ,,Da ste provodili naše zakone o suzbijanju alkoholizma i poroka, načelniče Kurtz, možda bi svi lopovi i hulje dosad već pobjegli u New York!"

Rano ujutro, uredi izdavačke kuće Ticknor i Fields vrvjeli su od mnoštva činovnika kao i anonimnih trgovačkih pomoćnika - od kojih neki nisu bili stariji od dječaka, a drugi su već bili sjedokosi. Doktor Holmes je bio prvi član Kluba Dante koji je stigao. Koračajući hodnikom ne bi li istrošio vrijeme preuranjenog dolaska, Holmes odluči sjesti u privatni ured J. T. Fieldsa.
,,O, oprostite, dobri moj gospodine," reče ugledavši nekoga unutra i poče zatvarati vrata.
Jedno je uglato lice u sjeni bilo okrenuto prema prozoru. Holmesu je trebala sekunda da ga prepozna.
,,Pa to si ti, dragi moj Emersone!" Holmes se široko nasmiješi.
Ralph Waldo Emerson, orlovskoga profila i visoka stasa, u plavom plaštu i s crnim šalom, trgne se iz snatrenja i pozdravi Holmesa. Bila je rijetkost sresti Emersona, pjesnika i predavača, izvan Concorda, malenog sela koje je neko vrijeme konkuriralo Bostonu po svojoj zbirci književnih talenata, osobito nakon što mu je Harvard zabranio držati predavanja u krugu Sveučilišta. Svojedobno je, naime, držeći predavanje na teološkom fakultetu, unitarističku crkvu proglasio mrtvom. Emerson je bio jedini pisac u Americi koji se mogao mjeriti sa slavom Longfellowa, a čak i Holmes, čovjek u središtu svih literarnih zbivanja, bio je polaskan kada bi bio u piščevu društvu. ,,Upravo sam došao s godišnje turneje predavanja po višim školama, u organizaciji naših Mecena za suvremene pjesnike." Emerson podigne ruku iznad Fieldsova stola kao da daje blagoslov, gestom preostalom od dana kada je bio svećenik. ,,Čuvar i zaštitnik svih nas. Došao sam mu samo ostaviti neke papire."
,,No, bilo je i vrijeme da se vratiš Boston. Nedostajao si nam na sastanku Subotnjeg kluba. Gotovo su organizirali prosvjedni skup kako bi te pozvali na sudjelovanje!" reče Holmes.
,,Nasreću, nikada neću biti tako omiljen." Emerson se osmjehne. ,,Znaš, nikada nemamo vremena pisati bogovima ili prijateljima, samo odvjetnicima,koji žele naplatiti dug, i radniku koji nam treba postaviti crijep." Emerson ga zatim upita što je s njim.
Holmes je odgovarao okolišajući, u dugim anegdotama. ,,I razmišljam o tome da napišem još jedan roman." Svoj je cilj prikazao očekivanim, jer bio je zastrašen snagom i hitrinom kojom je Emerson izražavao svoja stajališta, pa su se uz njih sva druga mišljenja često doimala pogrešnima.
,,O, svakako to učini, dragi Holmese," reče Emerson iskreno. ,,Tvoj glas uvijek godi. A kako je naočiti kapetan? Je li još budući odvjetnik?"
Holmes se nervozno nasmije na spomen Juniora, kao da je razgovor o njegovu sinu sam po sebi komičan; to baš i nije bila istina, s obzirom na to da je Junior bio potpuno lišen smisla za humor. ,,Jednom sam se i ja okušao u pravu, pa sam ustanovio da je previše slično jedenju piljevine bez maslaca. Junior je pisao dobre stihove, također - ne tako dobre kao što su moji, ali dobre. Sad kad ponovno živi kod kuće, doima se poput bijelog Otela, sjedi u knjižnici u stolcu za ljuljanje, impresionirajući mlade Dezdemone oko sebe pričama o ranama koje je zadobio u ratu. Katkada, pomislim da me prezire. Osjećaš li ti ikada isto od svog sina, Emersone?"
Emerson ne reče ništa punih nekoliko sekunda. ,,Nema mira za sinove velikih ljudi, Holmese."
Gledati Emersonove izraze lica dok govori bilo je kao gledati odraslog čovjeka koji prelazi potok preskačući s kamena na kamen, i sebičan oprez toga prizora odvukao je Holmesu pozornost od briga. Htio je da se razgovor nastavi, ali je znao da susreti s Emersonom mogu završiti bez mnogo upozorenja.
,,Dragi moj Waldo, smijem li te nešto upitati?" Holmes je uistinu želio zatražiti savjet, ali Emerson ih nikada nije davao. ,,Što si mislio o nama - Fieldsu, Lowellu i meni, hoću reći - o tome što pomažemo Longfellowu na prijevodu Dantea?"
Emerson podigne jednu injavu obrvu. ,,Da je Sokrat ovdje, Holmese, mogli bismo izaći na ulicu i razgovarati s njime. Ali ne možemo poći k našem dragom Longfellowu i razgovarati s njim. Tu je palača i posluga i niz boca s vinom različitih boja, čaša i elegantnih kaputa." Emerson zamišljeno sagne glavu. ,,Katkada razmišljam o vremenu kada sam, kao i ti, čitao Dantea pod vodstvom profesora Ticknora, pa ipak ne mogu a da ne pomislim kako je Dante kuriozitet, poput mastodonta - relikt koji treba staviti u muzej, a ne u svoj dom."
,,Ali jednom si mi rekao da će predstavljanje Dantea Americi biti jedno od najvažnijih postignuća našeg stoljeća!" ustrajao je Holmes.
,,Da." Emerson promisli o tome. Volio je, kad god je moguće, razmotriti problem sa svih strana. ,,I to je također istina. Ipak, Wendelle, draže mi je društvo jedne vjerne osobe od skupine ljudi koji brzo govore, koji više od ičeg drugog traže uzajamno divljenje."
,,Ali što bi bila književnost bez udruživanja?" osmjehnu se Holmes. Na njemu je bilo da brani cjelovitost Danteova kluba. ,,Tko može reći što dugujemo uzajamnom divljenju Shakespearu i druženju Bena Jonsona s Beaumontom i Fletcherom? Ili onome druženju kad su se Johnson i Goldsmith, Burke i
Reynolds te Beauclerc i Boswell, osjećajući najveće moguće divljenje, sastajali oko kamina u jednome salonu?"
Emerson ispravi papire koje je donio Fieldsu kako bi pokazao da je svrha njegova posjeta ispunjena. ,,Ne zaboravi, tek onda kada se genij iz prošlosti pretoči u snagu sadašnjosti, susrest ćemo prvog istinski američkog pjesnika. A negdje, rođenog na ulicama, umjesto u knjižnicama, naići ćemo na prvog istinskog čitatelja. Duh Amerikanca smatra se sramežljivim, oponašateljskim, pitomim - a američki učenjak pristojnim, nehajnim, uslužnim. Um našeg stoljeća, naučen težiti niskim ciljevima, sam sebe izjeda. Bez akcije, učenjak još nije čovjek. Ideje moraju pronaći put kroz um i tijela dobrih ljudi ili nisu ništa bolje od snova. Kad čitam Longfellowa, osjećam se vrlo ugodno - na sigurnom sam. To nije put do budućnosti."
Kada je Emerson otišao, Holmes je imao osjećaj da mu je povjerena sfingina zagonetka na koju je samo on mogao pronaći odgovor. Osjećao se krajnje posesivno prema njihovu razgovoru; nije ga htio podijeliti s drugima kada su stigli.
,,Je li to doista moguće?" upitao je Fields svoje prijatelje nakon što su porazgovarali o Bachiju. ,,Je li taj prosjak Lonza mogao biti toliko pod utjecajem poeme da u njegovim očima obuhvati svaki oblik života?"
,,Ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da književnost svlada oslabljeni um. Sjetite se Johna Wilkesa Bootha," reče Holmes. ,,Kada je pucao na Lincolna, uzviknuo je na latinskom, 'Tiranima uvijek tako.' To je Brut rekao ubijajući Julija Cezara. Booth je vjerovao da Lincoln jest rimski car. Booth je, sjetite se, bio šekspirijanac. Baš kao što je naš Lucifer majstorski danteovac. Čitanje, razumijevanje, analiziranje koje svaki dan činimo, učinilo je ono čemu se i mi potajno u sebi nadamo - pronašlo je put kroz um i tijelo ovoga čovjeka."
Longfellow nato podigne obrve. ,,Samo, čini se da se to u slučaju Bootha i Lonze dogodilo mimo njihove volje."
,,Bachi zacijelo krije nešto o Lonzi!" reče Lowell frustrirano. ,,Vidio si kako je nevoljko govorio, Holmese. Što ti kažeš?"
,,Bilo je to kao da miluješ ježa," prizna Holmes. ,,Kad čovjek počne napadati Boston, kad počne s gorčinom govoriti o Frog Pondu ili Zastupničkom domu, možeš biti siguran da od njega nije mnogo ostalo. Jadni Edgar Allan Poe umro je u bolnici nedugo nakon što je počeo tako govoriti. Čim vidiš da je netko na to spao, bolje ti je da mu prestaneš posuđivati novac - jer samo što nije umro."
,,Čovjek-rima," promrmlja Lowell na spomen Poea.
,,Bachi je uvijek imao mračnu stranu," reče Longfellow. ,,Jadni Bachi. Kad je izgubio posao, samo je postao još jadniji, i bez sumnje ne gleda blagonaklono na našu ulogu u svom očaju."
Lowell nije pogledao Longfellowa u oči. Namjerno nije ispričao pojedinosti Bachijeve tirade na račun Longfellowa. ,,Mislim da je na ovome svijetu istinska zahvalnost rjeđa nego dobri stihovi, Longfellowe. Bachi nema osjećaja koliko ni korijen hrena. Može biti da se Lonza tako bojao u policijskojpostaji zato što je znao tko je ubio Healeyja. Znao je da je Bachi krivac - ili je možda čak pomogao Bachiju da ubije Healeyja."
,,Na spomen Longfellowova prijevoda doista se zapalio k'o šibica," reče Holmes, ali bio je sumnjičav. ,,Ubojica mora biti čovjek velike snage, kada je mogao Healeyja nositi od spavaće sobe do vrta. Bachi se jedva može spoticati od svega tog pića. Osim toga, nismo našli nikakvu vezu između Bachija i žrtava."
,,I ne treba nam veza!" reče Lowell. ,,Ne zaboravi, Dante u pakao smješta mnoge ljude koje nikada nije sreo. Ser Bachi ima dva sastojka jača od osobne povezanosti s Healeyjem ili Talbotom. Prvo: vrhunski poznaje Dantea. On je jedini izvan našega kluba, osim, pretpostavljam, staroga Ticknora, s razinom razumijevanja koja se može uspoređivati s našom."
,,Slažem se," reče Holmes.
,,Drugo, motiv," nastavi Lowell. „Siromašan je k'o crkveni miš. Naš ga je grad napustio i utjehu pronalazi samo u piću. Povremeno poučavanje talijanskog jedino je što ga drži iznad površine. Ogorčen je na nas jer vjeruje da smo Longfellow i ja sjedili skrštenih ruku kada je dobio otkaz. A Bachi bi radije vidio Dantea upropaštenog nego da ga spase izdajnički Amerikanci."
,,Doista, dragi moj Lowelle, no bi li Bachi odabrao Healeyja i Talbota?" upita Fields.
,,Mogao je odabrati koga mu drago, dokle god se uklapaju u grijehe koje je odlučio kazniti, i da se Dantea naposljetku može razotkriti kao izvor. Tako bi mogao okaljati Danteovo ime u Americi prije nego što njegova poezija pusti korijenje."
,,Bi li Bachi mogao biti naš Lucifer?" upita Fields.
,,Mora li biti naš Lucifer?" reče Lowell i bolno se trgne uhvativši se za gležanj.
,,Lowelle?" reče Longfellow. Spusti pogled niz Lowellovu nogu.
,,O, nema brige, hvala. Moguće da sam se udario o željezni stalak onaj dan u Wide Oaksu, sad kad se sjetim."
Doktor Holmes se nagne naprijed, dajući znak Lowellu da zavrne nogavicu hlača. ,,Je li to naraslo otada, Lowelle?" Crvena ogrebotina povećala se od veličine penija na veličinu kovanice od jednog dolara.
,,Odakle da znam?" Nikada nije svoje ozljede uzimao ozbiljno.
,,Možda bi sebi trebao pridati onoliko pozornosti koliko pridaješ Bachiju," prekori ga Holmes. ,,Ne izgleda kao rana koja zarasta. Posve suprotno. Samo si se udario, kažeš? Ne izgleda upaljena. Smeta li ti ikako, Lowelle?"
Odjednom, učini mu se da mu je gležanj mnogo gore. ,,Tu i tamo." Zatim se nečega sjeti. ,Moguće je da mi se jedna od onih muha, dok sam bio u Healeyjevoj kući, zavukla pod nogavicu. Može li to biti od toga?"
Holmes reče, ,,Koliko ja znam, ne. Nikada nisam čuo da ta vrsta muhe može ubosti. Možda je to bio neki drugi kukac?"
,,Ne, znao bih. Zgnječio sam je ko kamenicu izvan sezone." Lowell se nasmije. ,,Bila je to jedna od onih koje sam ti donio, Holmese."
Holmes promisli. ,,Longfellowe, je li se profesor Agassiz vratio iz Brazila?"
Longfellow reče, ,,Baš ovaj tjedan, mislim."
,,Predlažem da uzorke kukaca koje si pronašao pošaljemo u Agassizov muzej," reče Holmes Lowellu. ,,Nema toga što on ne zna o zvjerkama iz prirode."
Lowellu je bilo više nego dosta razgovora o njegovu zdravlju. ,,Ako moraš. A sada predlažem da slijedimo Bachija nekoliko dana - pod pretpostavkom da nije već pao mrtav od pića. Da vidimo hoće li nas to odvesti do nečeg znakovitog. Dvojica bi trebala čekati pred njegovim stanom u kočiji dok drugi čekaju ovdje. Ako nema prigovora, ja ću voditi tim koji će nadgledati Bachija. Tko će sa mnom?"
Nitko se ne ponudi. Fields nehajno izvuče satni lanac.
,,O, ma dajte!" reče Lowell. Pljesne svog izdavača po ramenu, ,,Fieldse, ti ćeš doći."
,,Žao mi je, Lowelle. Morao sam obećati Oscaru Houghtonu da ćemo danas poslijepodne Longfellow i ja ručati s njime. Jučer navečer je primio poruku od Augustusa Manninga u kojoj ga upozorava da prestane tiskati Longfellowov prijevod, inače bi mogao izgubiti ugovor s Harvardom. Moramo brzo nešto učiniti ili će Houghton popustiti."
,,A ja imam dogovoreno predavanje u Odeonu, o najnovijim Otkrićima u homeopatiji i alopatiji koje se ne može otkazati bez ozbiljnih financijskih gubitaka za organizatora," reče doktor Holmes preventivno. ,,Svi ste dobrodošli, naravno!"
,,Ali možda smo upravo nešto otkrili!" reče Lowell.
,,Lowelle," reče Fields. „Dopustimo li doktoru Manningu da se dočepa Dantea dok smo mi zauzeti s ovime, sve naše prevođenje, sve čemu smo se nadali, bit će uzaludno. Trebat ćemo samo sat vremena da umirimo Houghtona, a zatim možemo učiniti kako kažeš."

Tog poslijepodneva, intenzivan miris odrezaka i prigušen zvuk zadovoljnog objedovanja dopirao je do Longfellowa dok je stajao ispred kamenoga grčkoga pročelja Revere Housea. Ručak s Oscarom Houghtonom značit će barem jedan sat poštede od razgovora o ubojstvima i kukcima. Fields, naslonjen na vozačevu kabinu svoje kočije, davao je upute kočijašu da se vrati u Charles Street - Annie Fields morala je stići u svoj ženski klub u Cambridgeu. Fields je bio jedini član Longfellowova kruga koji je posjedovao privatnu kočiju, ne samo zato što je izdavač posjedovao najveće bogatstvo, nego i zato što je više cijenio luksuz od glavobolja prouzročenih ćudljivim kočijašima i boležljivim konjima.
Longfellow opazi zamišljenu gospođu s crnim velom kako prelazi preko Trga Bowdoin. U ruci je držala knjigu i koračala je lagano i sporo, spuštena pogleda. Sjetio se dana kada je sretao Fanny Appleton u Beacon Streetu, kako bi mu uljudno kimnula, nikada se ne zaustavljajući da porazgovara s njim. Upoznao ju je u Europi gdje je boravio udubljen u učenje stranih jezika kako bi se pripremio za profesuru, a ona je bila ljubazna prema profesoru, prijatelju svojega brata. Ali kada su se vratili u Boston, bilo je kao da joj je Vergilije šapnuo u uho savjet koji je ponudio hodočasniku u krugu Mlitavaca: ,,O njima dosta: pogledaj i idi." Prikraćen za razgovor s lijepom mladom ženom, Longfellow se zatekao kako prema uzoru na nju oblikuje lik prekrasne djeve u svojoj knjizi Hyperion.
No prošli su mjeseci a da mlada žena nije odgovorila na tu gestu čovjeka kojeg je zvala profesorom, premda je bilo sigurno da je, ako ju je pročitala, prepoznala sebe u tom liku. Kada je naposljetku ipak ponovno sreo Fanny, jasno mu je stavila na znanje da ne uživa u tome što je zarobljena u profesorovoj knjizi, izložena svačijim pogledima. Nije se sjetio ispričati, ali idućih mjeseci otvorio se kao nikada prije toga, pa ni prema Mary Potter, svojoj mladoj nevjesti koja je umrla za vrijeme spontanog pobačaja samo nekoliko godina nakon što su se ona i Longfellow vjenčali. Gospođica Appleton i profesor Longfellow počeli su se redovito sastajati. U svibnju 1843., Longfellow je napisao pismo u kojem ju je zaprosio. Istoga dana, primio je njezin pismeni pristanak. O, zauvijek blažen bio dan koji najavio je da će doći ova Vita Nuova, taj sretni Novi život!. Ponavljao je te riječi stalno, sve dok nisu poprimile oblik, dobile težinu, sve dok ih nije mogao zagrliti i zaštititi kao djecu.
,,Gdje li je samo Houghton?" upita Fields dok je njegova kočija odlazila. ,,Bolje mu je da nije zaboravio ručak."
,,Možda su ga zadržali u Riversideu. Gospođo." Longfellow skine šešir pozdravljajući krupnu ženu koja je prošla pločnikom pokraj njih i koja se zauzvrat sramežljivo nasmiješila. Kad god bi se Longfellow obratio nekoj ženi, ma kako kratko, bilo je to kao da nudi buket cvijeća.
,,Tko je to bio?" Fields skupi obrve.
,,To je," odgovori Longfellow, ,,dama koja nas je prije dvije zime posluživala za večerom u Copelandu."
,,O, da. U svakom slučaju, ako su ga zadržali u Riversideu, bolje mu je da radi na klišejima za Pakao koji trebamo poslati u Firencu."
,,Fieldse," reče Longfellow, čvrsto skupljenih usnica.
,,Oprosti, Longfellowe," reče Fields. ,,Kad je sljedeći put vidim, obećavam da ću skinuti šešir."
Longfellow odmahne glavom. ,,Ne. Onamo." Fields pogleda u smjeru prema kojem je Longfellow zurio u neobično pogrbljena čovjeka sa sjajnom torbom od voštanog platna, koji je na suprotnoj strani ulice hodao pločnikom malo previše žustro.
,,Ono je Bachi."
,,On je nekoć poučavao na Harvardu?" odgovori izdavač. ,,Nos mu je crveniji od jesenskog zalaska sunca." Gledali su kako talijanski učitelj ubrzava svoj hitri korak, a zatim naglo uskače u jednu trgovinu na uglu, s niskim krovom prekrivenim šindrom i neuglednim natpisom u izlogu na kojem je pisalo WADE, SIN I ORTACI.
,,Znaš li kakva je to trgovina?" upita Longfellow.
Fields nije znao. ,,Čini se da mu se žuri nekim važnim poslom, zar ne."
„Gospodinu Houghtonu neće smetati da pričeka nekoliko minuta." Longfellow uhvati Fieldsa pod ruku. ,,Dođi, možda doznamo nešto više od njega ako ga zateknemo nespremna."
Kad su se uputili prema uglu da prijeđu ulicu, obojica ugledaše Georgea Washingtona Greenea kako opreznim korakom izlazi iz Metcalfove ljekarne s naramkom robe; čovjek s mnogim tegobama častio se novim lijekovima kao što bi se netko drugi počastio sladoledom. Longfellowovi prijatelji često su se žalili da Metcalfovi napici protiv neuralgije, dizenterije i slično - prodavani pod firmom čiji je znak bio mudra figura s pretjerano velikim nosom - uvelike pridonose Greeneovim nastupima spavanja na njihovim prevoditeljskim sastancima.
,,Dobri Bože, pa to je Greene," reče Longfellow svom izdavaču. ,,Od presudne je važnosti, Fieldse, da ga spriječimo da razgovara s Bachijem."
,,Zašto?" upita Fields.
Ali Greenovo približavanje onemogućilo im je daljnju raspravu. ,,Dragi moj Fieldse. I Longfellowe! Što vas je to danas navelo na izlazak?"
,,Dragi moj prijatelju," reče Longfellow, zabrinuto pogledavajući prema tendom zasjenjenim vratima trgovine Wadea i sina s druge strane ulice, tražeći neki Bachijev trag. ,,Samo smo došli na ručak u Revere House. Ali zar nisi trebao na ovaj dan u tjednu biti u Greenwichu?"
Greene kimne i uzdahne u isto vrijeme. ,,Shelly se želi brinuti o meni dok mi se zdravlje ne poboljša. Ali neću ostati cijeli dan u krevetu, iako to zahtijeva njezin liječnik! Bol nikada nikoga nije ubila, no veoma je neugodno društvo u krevetu." Potanko je opisivao svoje najnovije simptome. Longfellow i Fields prikovali su pogled na drugu stranu ulice dok je Greene i dalje brbljao. ,,Ali ne bih smio svima dosađivati s dosadnim pričama o svojim zdravstvenim tegobama. Sve bi se nezadovoljstvo isplatilo za jedan sastanak Kluba Dante - a već tjednima ni riječi o tome! Počinjem se brinuti da je projekt napušten. Molim te, Longfellowe, reci mi da nije tako."
,,Samo smo napravili kratku stanku," reče Longfellow, istežući vrat da pogleda na drugu stranu ulice, gdje se Bachija moglo vidjeti kroz izlog. Energično je gestikulirao.
,,Uskoro ćemo nastaviti, nema sumnje u to," doda Fields. Kočija se zaustavi na uglu s druge strane ulice, zaklanjajući pogled na ulaz u trgovinu i na Bachija. ,,Bojim se da sada moramo krenuti, gospodine Greene," reče Fields s prizvukom hitnosti, stišćući Longfellowa za lakat i vodeći ga naprijed.
,,Ali, gospodo, zabunili ste se! Revere House je u drugom smjeru!" nasmije se Greene.
,,Da, ali..." Fields je tragao za zadovoljavajućom isprikom dok su čekali da dvije kočije prijeđu prometno raskrižje.
,,Greene," prekine Longfellow. ,,Moramo prvo nakratko nekamo svratiti. Zašto ne pođeš u restoran i ručaš zajedno s nama i gospodinom Houghtonom?"
,,Bojim se da će se moja kći naljutiti kao terijer ako se ne budem vratio," brinuo se Greene. O, gledajte tko upravo dolazi!" Greene zakorači unatrag i odgega s uskoga pločnika. „Gospodin Houghton!"
„Najdublje se ispričavam, gospodo." Nezgrapan čovjek u pogrebnički crnom odijelu stvorio se pokraj njih i ispružio svoju nevjerojatno dugu ruku onome tko je prvi prihvati, a to je slučajno bio George Washington Greene. „Spremao sam se ući u Revere House kada sam krajičkom oka vidio vas trojicu. Nadam se da niste dugo čekali. Gospodine Greene, dragi gospodine, hoćete li nam se pridružiti? I kako ste mi, dobri moj čovječe?"
„Prilično pothranjeno," odgovori Greene, sada potpuno obuzet patosom, ,,u životu u kojem su naši sastanci srijedom navečer bili moja prva i posljednja okrepa."
Longfellow i Fields su se u smjenama po petnaest sekunda izmjenjivali u nadgledanju trgovine. Ulaz u trgovinu Wadea i sina još je bio zaklonjen nametljivom kočijom, čiji je vozač strpljivo sjedio kao da je njegov posebni zadatak onemogućiti pogled gospodi Longfellowu i Fieldsu.
,,Rekli ste bili!", Houghton iznenađeno reče Greenu. ,,Fieldse, ima li to kakve veze s doktorom Manningom? Ali što je s proslavom u Firenci, gdje čekaju posebno tiskanje prvoga primjerka? Moram znati ako su datumi objave pomaknuti. Nužno je da budem upućen!"
„Naravno da nisu, Houghtone," reče Fields. ,,Samo smo malo popustili uzde."
,,A što da čovjek, naviknut na zadovoljstvo toga tjednog komadića raja, u međuvremenu radi sa sobom, pitam ja vas?" lamentirao je Greene dramatično.
,,Ne znam," odgovori Hougthon. ,,No brinem se, uz visoku cijenu tiskanja ovakve knjige... Moram pitati, može li vaš Dante prevladati sve zapreke koje Manning i Harvard postave preda nj?"
Greeneove su ruke drhtale kada ih je podigao u vis. ,,Kada bi Danteovu ideju bilo moguće izraziti jednom jedinom riječju, gospodine Houghton, ta bi riječ bila snaga. Krajolik tog njegova svijeta zauvijek pronalazi mjesto u čovjekovu sjećanju, rame uz rame s njegovim stvarnim svijetom. Čak i zvukovi koje je opisao ostaju u uhu kao tonovi oštrine, glasnoće ili milozvučnosti, i u trenu se vraćaju kad god slušate hučanje mora, zavijanje vjetra ili pjev ptica."
Bachi izađe iz trgovine, i sada su mogli vidjeti kako s velikim uzbuđenjem pregledava sadržaj svoje torbe.
Greene se zaustavi. ,,Fieldse? Što ti je? Kao da čekaš da se nešto dogodi na drugoj strani ulice."
Longfellow je trzajem zapešća dao znak Fieldsu da zabavi njihova sugovornika. Kao što partneri u krizi nekako uspijevaju međusobno prenijeti složene strategije najmanjim pokretom, Fields je odvratio pozornost njihovu starom prijatelju, prebacivši mu lagano ruku preko ramena. ,,Vidite, Greene, otkad je završio rat, na polju izdavaštva dogodilo se nekoliko promjena..."
Longfellow povuče Houghtona u stranu i reče mu ispod glasa, ,,Bojim se da ćemo morati odgoditi ručak za neki drugi dan. Tramvaj bi trebao krenuti u Back Bay za deset minuta. Molim te da do tamo otpratiš gospodina Greenea. Ukrcaj ga i nemoj otići dok tramvaj ne krene. Pazi da ne siđe," reče Longfellow lagano podignutih obrva koje su primjereno izražavale osjećaj hitnosti.
Hougton uzvrati vojničkim kimanjem glave ne tražeći daljnje objašnjenje. Je li Henry Longfellow ikada zatražio osobnu uslugu od njega, ili od ikoga koga je poznavao? Vlasnik Riverside Pressa provukao je svoju ruku ispod Greeneove. „Gospodine Greene, da vas otpratim do tramvaja? Mislim da će idući ubrzo krenuti, a nije dobro dugo stajati na ovoj hladnoći."
Pozdravivši se na brzinu, Longfellow i Fields pričekali su dok su dva masivna omnibusa odštropotala niz ulicu, zvoneći u znak upozorenja. Dvojica pjesnika uputiše se preko ceste, samo da bi istodobno vidjeli kako talijanski učitelj više nije na uglu. Pogledali su jednu ulicu naprijed i jednu ulicu natrag, ali nije ga bilo nigdje na vidiku.
,,Gdje se dovraga..." upita Fields.
Longfellow pokaže prstom, a Fields pogleda na vrijeme da vidi Bachija kako se udobno smjestio na stražnje sjedalo iste one kočije koja im je zaklanjala pogled pri nadgledanju. Konji otklopotaše, ne doimajući se kao da dijele nestrpljenje svoga putnika.
,,A druge kočije nigdje na vidiku!" reče Longfellow.
,,Možda ga uspijemo uloviti," reče Fields. Pikeova fijakernica je nekoliko ulica odavde. Lupež traži četvrt dolara za mjesto u svojoj kočiji, a pola dolara kada je osobito iznuđivački raspoložen. Nitko ga u ovom dijelu grada ne podnosi osim Holmesa, a on ne podnosi nikoga osim doktora."
Fields i Longfellow, hodajući žustrim korakom, pronašli su Pikea, ali ne u njegovoj fijakernici, nego tvrdoglavo usidrenog ispred velike ciglene kuće u Charles Streetu 21. Dvojac zamoli Pikea da im ustupi svoje usluge. Fields ispruži pune šake gotova novca.
,,Ne mogu vam pomoći, gospodo, za sav novac u zemlji," reče Pike otresito. „Angažirao me doktor Holmes."
„Poslušaj nas pozorno, Pike." Fields je izrazito naglasio prirodan zapovjedni ton svog glasa. ,,Mi smo veoma bliski suradnici doktora Holmesa. On bi ti sam rekao da nas povezeš."
,,Vi ste doktorovi prijatelji?" upita Pike.
,,Da!" uzvikne Fields s olakšanjem.
,,Ako ste mu prijatelji nećete mu uzet' kočiju. Angažirao me doktor Holmes," ponovi Pike spokojno, i nasloni se kako bi zubima rezbario ostatak čačkalice od slonovače.
,,Dakle!" Oliver Wendell Holmes sav je blistao, šepireći se na Stubama ispred svoje kuće. U ruci je nosio torbu, a bio je odjeven u tamno vuneno odijelo s bijelim svilenim rupcem lijepo vezanim u kravatu. Za kraj, stavio je lijepu bijelu ružu u zapučak. ,,Fieldse, Longfellowe. Znači ipak ste došli čuti nešto o alopatiji!"

Pikeovi konji pojuriše prema kvrgavim ulicama u središtu grada, okrzavajući ulične svjetiljke i sijekući put gnjevnim vozačima konjskih tramvaja. Pike je vozio trošni rockway u kojem je bilo taman toliko mjesta da četvero putnika mogu sjediti a da se ne udaraju koljenima. Doktor Holmes kočijašu je dao uputu da dođe točno u četvrt do jedan kako bi ga odvezao u Odeon, ali sada se odredište promijenilo - protiv doktorove volje, činilo se kočijašu - a broj putnika se utrostručio. Pike se bavio mišlju da ih ipak odvede u Odeon.
,,Što je s mojim predavanjem?" upita Holmes Fieldsa u kočiji. ,,Rasprodano je, znaš!"
,,Pike te može začas tamo odvesti čim pronađemo Bachija i upitamo ga dva-tri pitanja," reče Fields. ,,A ja ću se pobrinuti da u novinama ne objave da si kasnio. Da barem nisam poslao svoju kočiju po Annie, ne bismo tako zaostali!"
,,Ali što misliš da ćeš postići ako ga i nađeš?" upita Holmes.
Longfellow objasni. ,,Očito je da je Bachi danas uznemiren. Budemo li razgovarali s njim podalje od njegova doma - i od pića - možda se neće tako opirati. Da Greene nije nabasao na nas, vjerojatno bismo bili stigli Bachija bez ovolike žurbe. Dio mene bi želio da možemo jednostavno reći jadnome Greeneu sve što se dogodilo, ali istina bi bila pravi šok za tako slabu konstituciju. Sve su ga moguće nevolje zadesile i uvjerenje da se svijet okrenuo protiv njega. Nedostaje mu još samo da ga udari grom."
,,Eno je!" uzvikne Fields. Pokaže na kočiju udaljenu dvjestotinjak metara ispred njih. ,,Longfellowe, nije li to ona kočija?"
Longfellow protegne vrat kroz prozor, osjećajući kako mu vjetar zahvaća bradu, i dade znak pristanka.
,,Kočijašu, vozi ravno naprijed!" dovikne Fields.
Pike pucne uzdama, sjurivši se niz ulicu brzinom mnogo većom od dopuštene - koju je bostonski Odbor za sigurnost nedavno odredio kao "umjereni kas". ,,Idemo prilično daleko prema istoku!" vikne Pike, nadglasavajući udarce kopita po popločanoj ulici. „Prilično daleko od Odeona, znate, doktore Holmes!"
Fields upita Longfellowa, ,,Zašto smo morali skrivati Bachija od Greenea? Nisam znao da su se upoznali."
,,Jednom davno," kimnu Longfellow. „Gospodin Greene upoznao je Bachija u Rimu, prije nego što su se počele manifestirati najgore od njegovih boljki. Bojao sam se da bi Greene, da smo Bachiju pristupili u njegovoj nazočnosti, počeo previše govoriti o našem projektu - kao što to čini pred svakim tko je voljan slušati! - i da će to utjecati na Bachijevu spremnost da išta kaže, jer bi se samo osjećao još bjednije u vlastitoj situaciji."
Pike je nekoliko puta izgubio iz vida njihovu metu, ali uz pomoć brzih skretanja, iznimno dobro tempiranih galopa i strpljivih usporavanja, ponovno ju je sustigao. Činilo se da se i drugom kočijašu žuri, ali da je potpuno nesvjestan potjere. Kad su se približili suženim ulicama lučkog područja, njihova im je lovina ponovno kliznula. Zatim se opet pojavila, natjeravši Pikea da prokune božje ime, a zatim se ispriča zbog toga. Na kraju se zaustavi na mjestu, tako da je u kočiji Holmes poletio naprijed, Longfellowu u krilo.
,,Eno je tamo!" izvikne Pike dok je njegov pandan vozio svoju kočiju prema njima, udaljavajući se od luke. No putničko je mjesto u njoj bilo prazno.
,,Zacijelo je otišao u luku!" reče Fields.
Pike još jedanput ubrza pa iskrca svoje putnike. Trojac se probijao protiv struje mnoštva ljudi koji su pozdravljali i mahali, gledajući kako razni brodovi nestaju u magli dok im oni lepršavim rupcima žele sretan put.
,,Većina brodova u ovo doba dana ide prema Dugom doku," reče Longfellow. Prijašnjih je godina često šetnjom odlazio na dokove da vidi kako pristaju brodovi iz Njemačke ili Španjolske i da čuje kako muškarci i žene govore svojim materinskim jezicima. U Bostonu nije bilo većeg Babilona različitih jezika i boja kože.
Fieldsu nije bilo lako držati korak. ,,Wendelle?"
,,Ovamo, Fieldse!" vikne Holmes iz gomile.
Holmes nađe Longfellowa kako opisuje Bachija jednom crnom lučkom radniku koji je tovario bačve.
Fields se odluči raspitati među putnicima koji su išli u suprotnom smjeru, ali uskoro je zastao da se odmori na rubu jednog mola.
,,Vi tamo u finom odijelu." Golem lučki upravitelj masne brade zgrabi Fieldsovu ruku i grubo ga odgurne. „Maknite se od ovih što idu na brod ako nemate kartu."
,,Dobri gospodine," reče Fields. ,,Hitno trebam pomoć. Čovjek niska stasa u zgužvanom plavom fraku, krvlju podlivenih očiju - jeste li ga vidjeli?"
Lučki ga je upravitelj ignorirao, zaokupljen organiziranjem kolone putnika prema razredima i palubama. Fields je gledao kako čovjek skida kapu (premalenu za njegovu golemu glavu) i naglim pokretom provlači prste kroz svoju zamršenu kosu.
Fields sklopi oči kao u transu, slušajući čovjekove čudne, razdražene zapovijedi. U mislima ugleda polumračnu sobu u kojoj na polici iznad kamina nemirnom svjetlošću gori malena svijeća. ,,Hawthorne," uzdahne Fields, gotovo protiv svoje volje.
Lučki upravitelj zastane i okrene se prema Fieldsu. ,,Molim?"
,,Hawthorne." Fields se osmjehne, znajući da je imao pravo. ,,Vi ste oduševljeni štovatelj romana gospodina Hawthornea.
,,Tako mi svih..." lučki upravitelj pomolio se ili opsovao ispod glasa. ,,Kako ste to znali? Smjesta mi recite!"
Putnici koje je razvrstavao u kategorije također su zastali da poslušaju.
,,Nije važno." Fields osjeti navalu ushita na pomisao da je zadržao vještinu čitanja ljudi koja mu je bila od koristi toliko godina prije, dok je kao mladi službenik radio u knjižari. „Napišite mi svoju adresu na ovaj komad papira i poslat ću vam novu Plavo-zlatnu zbirku svih Hawthorneovih najboljih djela, s autorizacijom njegove udovice." Fields pruži papir, a zatim ga povuče u dlan. ,,Ako mi danas pomognete, gospodine."
Čovjek, kojega je odjednom obuzelo praznovjerje u Fieldsove moći, pristane.
Fields se podigne na prste i ugleda Longfellowa i Holmesa kako mu se približavaju. „Pogledajte na onome molu!" dovikne im.
Holmes i Longfellow rukom dozovu lučkog upravitelja. Opišu mu Bachija.
,,A tko ste vi, molim lijepo?"
,,Mi smo njegovi dobri prijatelji," vikne Holmes. ,,Molim vas, recite nam kamo je otišao?" Fields ih je sada već sustigao.
,,Pa, vidio sam ga kako dolazi u luku," čovjek odgovori s okolišanjem koje je frustriralo. ,,Mislim da se ukrcao ondje. Bio je jako nervozan," reče, pokazujući prema malome čamcu na moru u koji nije moglo stati više od pet putnika.
,,Dobro, ta orahova ljuska zacijelo neće daleko. Kamo ide?" upita Fields.
,,To? To je samo čamac, gospodine. Anonimo je previše velik da bi pristao na ovaj mol. Zato čeka dolje nizvodno. Vidite ga?"
Obris mu je bio jedva vidljiv u magli, nestajući a zatim se ponovno pojavljujući, no bio je to golemi parobrod, da nije mogao biti veći.
,,O, rekao bih da se vašem prijatelju veoma žurilo da se ukrca. Onaj mali čamac upravo prevozi posljednje putnike koji su kasno došli. Zatim će otploviti."
,,Otploviti kamo?" upita Fields, obeshrabren.
,,Pa, preko Atlantika, gospodine." Lučki kapetan baci pogled na svoju tablicu s plovidbenim redom. „Zaustavljanje u Marseillesu pa onda, ah, evo ga, pa nakon toga u Italiju!"

Doktor Holmes stigao je u Odeon više nego na vrijeme da održi predavanje koje je u potpunosti bilo dobro primljeno. Zato što je bio spriječen stići na vrijeme, njegova ga je publika smatrala još važnijim predavačem. Longfellow i Fields sjedili su pozorno slušajući u drugom redu, pokraj Holmesova mlađeg sina
Neddieja, dvije Amelije i Holmesova brata Johna. Za drugo u nizu od tri rasprodana predavanja koje je dogovorio Fields, Holmes se bavio medicinskim metodama u vezi s ratom.
Iscjeljivanje je živi proces, rekao je Holmes svojoj publici, i uvelike je pod utjecajem duševnoga stanja. Rekao im je kako je mnogo puta utvrđeno da će ista rana zadobivena u bitki dobro zarasti u vojnika koji su pobijedili, ali će se pokazati kobnom u onih koji su upravo poraženi.
,,I tako dolazimo do onog područja između znanosti i poezije u koje se razboriti ljudi, kako ih zovemo, nisu skloni miješati."
Holmes pogleda prema redu u kojem su sjedili članovi njegove obitelji i prijatelji i u prazno mjesto rezervirano za Wendella mlađeg ako se pojavi.
,,Moj najstariji sin zadobio je više od jedne takve rane za vrijeme rata, a Ujak Sam poslao ga je kući s nekoliko novih zapučaka u njegovu duhovnome prsluku." Smijeh. ,,A i mnogo je srdaca prostrijeljeno u ovome ratu, a koja nemaju vidljiv ožiljak od metka."
Nakon predavanja i potrebne količine hvale udijeljene doktoru Holmesu, Longfellow i Holmes otpratiše svog izdavača natrag u Corner, u Salon pisaca, da pričekaju Lowella. Tamo je odlučeno da za sljedeću srijedu treba organizirati sastanak njihova prevoditeljskog kluba u Longfellowovu domu.
Dogovoreni sastanak poslužit će dvojakoj svrsi. Kao prvo, ublažit će bilo kakvu Greeneovu zabrinutost što se tiče situacije s prijevodom ili izazvanu neobičnim ponašanjem kojemu su on i Houghton svjedočili. Tako će umanjiti rizik od daljnjih upletanja, kao prošli put, kada su ostali bez podataka koje su mogli dobiti od Bachija. Kao drugo i možda još važnije, omogućit će daljnji napredak Longfellowova prijevoda. Longfellow je kanio održati obećanje da će Pakao biti gotov na vrijeme da ga pošalje u Firencu na završnu proslavu šestote obljetnice pjesnikova rođenja 1265. godine.
Longfellow nije htio priznati kako je malo vjerojatno da će dovršiti prijevod do kraja 1865. ako se u njihovoj istrazi ne bude postigao neki čudesni napredak. Ipak, počeo je raditi na svojim prijevodima noću, sam, usrdno u sebi moleći Dantea da mu podari mudrost kako bi uspio shvatiti zbunjujući kraj Healeyja i Talbota.
,,Je li gospodin Lowell ovdje negdje?" reče tihi glas, popraćen kucanjem na vrata Salona pisaca.
Pjesnici su bili iscrpljeni. „Nažalost nije," dovikne Fields s neskrivenom zlovoljom prema nevidljivom postavljaču pitanja.
„Izvrsno!"
Bostonski kralj trgovine, Phineas Jennison, kao i uvijek dotjeran u bijelom odijelu i šeširu, ukliže unutra i zalupi za sobom vrata, nimalo ne dovodeći u pitanje svoju eleganciju. ,,Jedan od vaših službenika rekao mi je da ću vas ovdje naći, gospodine Fields. Želio bih slobodno razgovarati o Lowellu i radije bih da stari momak nije ovdje." Dobaci svoj svileni šešir na Fieldsov željezni stalak,tako da mu je sjajna kosa pala na lijevu stranu u krasnom kružnom zamahu, poput rukohvata balustrade.
„Gospodin Lowell je u nevolji."

Posjetitelj ostane bez daha opazivši dvojicu pjesnika. Gotovo da je kleknuo na jedno koljeno dok se rukovao s Holmesom i Longfellowom, postupajući s njima kao s bocama vina najrjeđih i najosjetljivijih berbi.
Jennison je uživao rasipati svoje veliko bogatstvo djelujući kao pokrovitelj umjetnika i oplemenjujući svoju svijest o vrijednostima lijepe književnosti; i nikada ga nisu prestali impresionirati geniji koje je poznavao samo zbog svoga bogatstva. Jennison sjedne. „Gospodine Fields, gospodine Longfellow, doktore Holmes," reče, imenujući ih pretjerano svečano. ,,Vi ste svi dobri Lowellovi prijatelji, bolji nego što je meni čast biti, jer samo će jedan genij prepoznati drugoga."
Holmes ga nervozno prekinu. „Gospodine Jennison, je li se nešto dogodilo Jameyu?"
,,Ja znam, doktore." Jennison duboko uzdahne na to što je morao objasniti. ,,Znam za ove vražje događaje povezane s Danteom, i došao sam vam pomoći da učinite što je potrebno za preokret njihova učinka."
„Događaji povezani s Danteom?" Fields ponovi promuklo.
Jennison ozbiljno kimne.
,,Prokleti Izvršni odbor i njihov trud da ukinu Lowellov seminar. I njihov pokušaj da zaustave vaš rad na prijevodu, draga gospodo! Lowell mi je rekao sve o tome, iako je preponosan da bi tražio pomoć."
Nakon Jennisonova objašnjenja, tri prigušena uzdaha pobjegoše iz triju prsluka.
,,Dakle, kako zacijelo znate, Lowell je privremeno otkazao svoj seminar," reče Jennison, pokazujući frustriranost njihovom očitom neupućenosti u vlastite poslove. ,,E, pa ne može tako, kažem ja. To nije dostojno genija Lowellova kova i ne smije se dopustiti bez borbe. Bojim se da je Lowell u neposrednoj opasnosti od sloma ako ne odluči za pomirbu! A tamo na Fakultetu, čujem da se Manning veseli." Ovo je rekao s turobnom zabrinutošću.
,,Što želite da učinimo, dragi moj gospodine Jennison?" upita Fields, preko volje mu udovoljavajući.
„Potaknite ga da skupi svu odvažnost," Jennison prikaže svoje stujalište stavivši šaku u dlan. „Spasite ga od kukavištva, ili će naš rad izgubiti jedno od svojih najjačih srca. A sinula mi je još jedna ideja. Stvorite trajnu organizaciju radi proučavanja Dantea - ja bih lično počeo učiti talijanski kako bih vam pomogao!" Jennisonov blistav osmijeh pojavi se na njegovu licu, a u njegovim rukama kožni pojas s novcem, iz kojeg je sada brojio krupne novčanice. ,,Neku vrstu Danteova društva za zaštitu njegova djela koje je vama, gospodo, takodrago. Što kažete? Nitko ne mora znati za moje sudjelovanje, a vi ćete se moći uhvatiti ukoštac s moćnicima."
Prije nego što je itko mogao odgovoriti, vrata Salona pisaca naglo se otvoriše. Lowell je stajao pred njima tmurna izraza na licu.
,,Lowelle, što nije u redu?" upita Fields.
Lowell poče govoriti ali zatim ga ugleda. ,,Phinny? Što ti radiš ovdje?"
Jennison pogleda prema Fieldsu tražeći pomoć. „Gospodin Jennison i ja morali smo sklopiti jedan posao," reče Fields, trpajući pojas s novcem u biznismenove ruke i gurajući ga kroz vrata. ,,Ali upravo je bio na odlasku."
,,Nadam se da se nije ništa dogodilo, Lowelle. Uskoro ću te posjetiti, prijatelju!"
Fields je u dnu hodnika pronašao Teala, trgovačkog pomoćnika iz noćne smjene i zamolio ga da otprati Jennisona. Zatim stavi zasun na vrata Salona pisaca.
Lowell natoči piće na pultu. „Prijatelji, da ne povjerujete kakve sam sreće. Gotovo sam iščašio vrat tražeći Bachija u Half Moon Placeu, a da na kraju nisam znao ništa više nego na početku! Nigdje ga nije bilo, i nitko nije znao gdje ga se može naći - mislim da lokalni Dublinci ne bi razgovarali s Talijanom ni da ih stavite zajedno na tonuću splav, a da Talijan drži čep. Slobodno sam mogao dokoličariti danas poslijepodne kao i svi vi."
Fields, Holmes i Longfellow ništa ne rekoše.
,,Što? Što je?" upita Lowell.
Longfellow predloži da pođu na večeru u Craigie House, te su putem objasnili Lowellu što se dogodilo s Bachijem. Za večerom, Fields im je ispričao kako se vratio k lučkom upravitelju i uvjerio ga, uz pomoć jednog zlatnika, da provjeri popis putnika i otkrije im podatke o Bachijevu putovanju. Pokraj Bachijeva imena pisalo je da je kupio povratnu kartu po sniženoj cijeni koja mu ne dopušta da se vrati prije siječnja 1867.
U Longfellowovu salonu, Lowell se baci u naslonjač, zapanjen. ,,Znao je da smo ga otkrili. Pa naravno - rekli smo mu da znamo za Lonzu! Naš Lucifer nam je skliznuo kroz prste kao šaka pijeska!"
,,Onda bismo trebali slaviti," reče Holmes nasmijavši se. ,,Zar ne vidite što to znači, ako jesi imao pravo. Daj, ti prema svemu što ohrabruje okrećeš suprotan kraj kazališnog dalekozora."
Fields se nagne naprijed. ,,Jamey, ako je Bachi ubojica..."
Holmes dovrši misao vedrim osmijehom: ,,Onda smo na sigurnom. I grad je na sigurnom. I Dante! Ako smo ga otjerali svojim znanjem, znači da ga jesmo porazili, Lowelle."
Fields ustane, blistajući. ,,O, gospodo, priredit ću večeru Danteu u čast koja će posramiti Subotnji klub. Neka ovčetina bude meka poput Longfellowova stiha! I neka se Moet iskri poput Holmesove duhovitosti, a noževi za pečenje budu oštri poput Lowellove satire!"
Triput hura odgovori Fieldsu.
Sve je to donekle umirilo Lowella, kao i vijest o sastanku Kluba Dante - ponovni početak normalnog života, povratak čistom uživanju koje im je pružala njihova učenost. Nadao se da nisu proigrali to zadovoljstvo primjenjujući svoje znanje o Danteu na tako odbojne stvari.
Činilo se da Longfellow zna što muči Lowella. ,,U Washingtonovo doba," reče on, ,,talili su cijevi crkvenih orgulja za metke, dragi moj Lowelle. Nisu imali izbora. A sada, Lowelle, Holmese, biste li me otpratili dolje u vinski podrum dok Fields ide provjeriti kako napreduje posao u kuhinji?" upita podižući svijeću sa stola.
,,Ah, istinski temelj svake kuće!" Lowell iskoči iz naslonjača. ,,Imaš li kakvu dobru berbu, Longfellowe?"
,,Znaš koje je moje pravilo, gospodine Lowell:
'Kadprijatelj se s tobom druži,
najboljeg mu vina služi.
Ali kad dva ti kane doći
lošija će berba proć.'"
Cijelo se društvo zvonko nasmije, to jače zbog olakšanja koje su osjećali.
,,Ali moramo utažiti četiri žeđi!" prigovori Holmes.
,,Onda se suzdržimo od velikih očekivanja, dragi moj doktore," glasio je Longfellowov savjet. Holmes i Lowell slijedili su ga u podrum pod srebrnim svjetlom svijeće. Lowell je iskoristio smijeh i razgovor da odvrati pozornost od oštrog bola koji mu se širio nogom, tukao u njezinoj unutrašnjosti i širio se uvis od crvenoga kruga koji mu je prekrivao gležanj.

Phineas Jennison, u bijelome kaputu, žutome prsluku i obaveznom bijelom šeširu široka oboda, sišao je niza stube svoje raskošne kuće u Back Bayu. Hodao je i zviždukao. Vrtio je svojim zlatom urešenim štapom. Od srca se nasmijao, kao da je u mislima upravo čuo dobar vic. Phineas Jennison često se tako sam sa sobom smijao, dok je svake večeri šetao Bostonom, gradom koji je osvojio. Preostao je još jedan svijet koji je trebalo osvojiti, svijet u kojem je novac imao velika ograničenja, u kojem se nečiji status uvelike određivao krvnim srodstvom, i upravo mu je ta pobjeda bila nadohvat, unatoč nedavnim zaprekama.
Od trenutka kada je za sobom ostavio svoju vilu, s druge strane ulice netko ga je motrio i pratio svaki njegov korak. Sljedeća sjenka koju treba kazniti. Pogledaj kako hoda, zvižduče i smije se, kao da ne zna za zlo i nikada ga nije upoznao. Korak po korak. Sramota grada koji više nije mogao upravljati smjerom budućnosti. Grada koji je izgubio dušu. Čovjek koji je žrtvovao jednog i jedinog koji ih je sve mogao ponovno ujediniti. Motritelj zazove.
Jennison se zaustavi, trljajući svoju poznatu bradu s jamicom. Škiljeći je gledao u noć. ,,Je li to mene netko zove?"
Nije bilo odgovora.
Jennison prijeđe ulicu i s blagim olakšanjem prepozna osobu koja je pred njim nepokretna stajala pokraj crkve. ,,Ah, to ste vi. Sjećam vas se. Što ste trebali?"
Jennison osjeti kako mu je čovjek naglo došao sleđa, a zatim se nešto zabilo u leđa kralja trgovine.
,,Uzmite moj novac, gospodine, uzmite sve! Molim vas. Možete uzeti novac i otići svojim putem. Koliko želite? Samo recite? Što kažete?"
,,Kroz mene se ide do propala puka. Kroz mene."

Posljednje što je J. T. Fields očekivao kada je idućeg jutra izašao u svojoj kočiji, bilo je mrtvo tijelo.
,,Samo ravno naprijed," rekao je Fields svom kočijašu. Fields i Lowell sišli su i pločnikom krenuli do trgovine Wadea i sina. ,,Ovamo je Bachi ušao prije nego što je požurio u luku," pokaže Fields Lowellu.
Trgovinu nisu našli navedenu ni u jednom od gradskih imenika.
,,Nek' me vrag odnese ako Bachi nije ovdje radio nešto sumnjivo," reče Lowell.
Lagano su pokucali, no nisu dobili odgovor. Zatim, nakon nekog vremena, vrata se otvore i čovjek u dugom plavom policijskom kaputu sa svijetlim gumbima provuče se pokraj njih. U rukama je nosio kutiju prepunu raznovrsna tereta.
„Oprostite, molim," reče Fields. No u taj čas prišla su im druga dvojica policajaca. Šire su otvorili vrata Wadea i sina te gotovo ugurali Lowella i Fieldsa unutra. A tamo je stariji čovjek upala lica klonulo ležao preko pulta, još uvijek držeći pero u ruci, kao da su ga prekinuli u pola rečenice. Zidovi i police bili su goli. Lowell se polako približi. Telegrafska žica još je bila omotana oko mrtvačeva vrata. Pjesnik je zurio, fasciniran koliko se životnim čovjek doimao.
Fields pohita k njemu i povuče mu ruku prema vratima. ,,Mrtav je, Lowelle!"
,,Mrtav kao jedna od Holmesovih lešina na Medicinskom fakultetu," složi se Lowell. ,,Bojim se da ovako prizemno ubojstvo nije mogao počiniti naš danteovac."
,,Lowelle, dođi!" Fieldsa obuze panika zbog sve više policajaca zauzetih proučavanjem prostorije, još ne opažajući dvojicu uljeza.
,,Fieldse, uz njega je kovčeg. Spremao se pobjeći, baš kao i Bachi." Ponovno je pogledao u pero u pokojnikovoj ruci. „Pokušavao je obaviti nedovršene poslove, prije bih rekao."
,,Lowelle, molim te!" uzvikne Fields.
,,U redu, Fieldse." Ali Lowell je kružio prema truplu i zaustavio se na pladnju za poštu koji je bio na stolu, pa ubacio omotnicu s vrha u džep svog kaputa. ,,Pođimo onda." Lowell krene prema vratima. Fields požuri naprijed ali zaustavi se i okrene kada je osjetio da Lowell nije iza njega. Lowell je zastao nasred sobe sa zastrašujućim, bolnim izrazom na licu.
,,Što je, Lowelle?"
,,Moj prokleti gležanj."
Kada se Fields ponovno okrenuo prema vratima, policajac je čekao sa znatiželjnim izrazom na licu. ,,Samo smo tražili našeg prijatelja, gospodine Policajče, kojega smo posljednji put vidjeli jučer kako ulazi u ovu trgovinu."
Nakon što je poslušao njihovu priču, policajac odluči da će je zapisati u svoju bilježnicu. ,,Kako se ono zove taj vaš prijatelj, gospodine? Talijan?"
,,Bachi. B-a-c-h-i."

Kada su Lowellu i Fieldsu dopustili da odu, detektiv Henshaw i još dvojica iz detektivskog odjela stigli su s mrtvozornikom, gospodinom Barnicoatom, i otpravili većinu policajaca. „Zakopajte ga na prosjačkom groblju zajedno s drugim smećem," reče Henshaw kad je vidio tijelo. ,,Ichabod Ross. Samo gubim dragocjeno vrijeme. Mogao sam još doručkovati." Fields se zadržao dok mu se pogled nije susreo s Henshawom koji se budnim pogledom zapiljio u njega.
U večernjim je novinama izašao mali članak o ubojstvu sitnog trgovca Ichaboda Rossa, počinjenog za vrijeme pljačke dućana.

Na omotnici koju je Lowell prisvojio pisalo je VANEOVI SATOVI. Bila je to zalagaonica u jednoj od manje poželjnih ulica istočnog Bostona.
Kada su Lowell i Fields idućeg jutra ušli u prednji dio radnje bez izloga, zatekli su golema čovjeka, teškog barem sto pedeset kilograma, lica crvenog poput najzrelije rajčice i pepeljaste brade koja mu je ispunjavala donji dio lica. Golemi komplet ključeva visio mu je na užetu oko vrata i zveckao kad god bi se pomaknuo. „Gospodin Vane?"
„Uhvatili ste me," odgovori on, no osmijeh mu se zaledi na licu kad je podignuo pogled i vidio kako su odjeveni ljudi koji su postavili pitanje. ,,Već sam rekao onim njujorškim detektivima da nisam pustio u optjecaj one lažne novčanice!"
,,Nismo detektivi," reče Lowell. „Vjerujemo da ovo pripada vama." Stavi omotnicu na pult. ,,Šalje Ichabod Ross."
Golemi osmijeh sklizne na svoje mjesto. ,,Dakle, nije li to divno. Uh, ljudi moji! Mislio sam da će stari zaglaviti a da ne sredi račun sa mnom!"
„Gospodine Vane, naša sućut zbog gubitka vašeg prijatelja. Znate li zašto bi netko to učinio gospodinu Rossu?" upita Fields.
,,O? Znatiželjnici, je li? E pa na pravoj ste adresi. Koliko možete platiti?"
,,Upravo smo vam donijeli novac koji vam je dugovao gospodin Ross," podsjeti ga Fields.
,,Koji mi s pravom pripada!" reče Vane. „Poričete li to?"
,,Mora li se sve činiti zbog novca?" usprotivi se Lowell.
,,Lowelle, molim te," šapnu Fields.
Vaneov se osmijeh ponovno zaledi, a on se zabulji preda se. Oči mu se udvostručiše. ,,Lowell? Pjesnik Lowell!"
,,Pa, da..." prizna Lowell, pomalo zatečen.
,,'Što je tako rijetko kao u lipnju dan?'" reče čovjek i obuze ga smijeh prije nego što nastavi.
,,'Što je tako rijetko kao u lipnju dan?
Pa ako ikad stigne savršen i bogomdan;
Tad će Nebesa Prirodu saslušat, jesu li u suglasju,
I preko nje meko će toplo uho položit Nebesa ista.
Gledamo li je ili gdjekad slušamo nju,
Čujemo gdje život mrmori ili je vidimo kako blista..'"
,,Točna riječ u četvrtom stihu je nježno," ispravi ga Lowell pomalo uvrijeđeno. ,,Vidite, 'preko nje nježno će toplo uho položit...',,
,,Ne recite mi da ne postoji veliki američki pjesnik! O, svih mi svetih i prokletih, imam vašu kuću, također!" objavi Vane i izvadi u kožu uvezani primjerak knjige Gdje žive i kamo zalaze naši pjesnici koja je bila ispod pulta. Počne je prekapati do poglavlja o Elmwoodu. ,,O, imam čak i vaš autogram u katalogu. Uz Longfellowa, Emersona i Whittiera, vi se najbolje prodajete. I onaj vrag Oliver Holmes je tu negdje, a bio bi i više da ne stavlja svoj potpis na toliko stvari."
Čovjek, kojega je od uzbuđenja oblilo rumenilo, otključa ladicu jednim od visećih ključeva i izvuče komad papira na kojemu je bilo potpisano ime Jamesa Russella Lowella.
,,Ali to uopće nije moj potpis!" reče Lowell. ,,Tko je god to napisao, uopće ne zna pisati! Zahtijevam da smjesta predate sve lažne autograme pisaca koje imate u svom posjedu, gospodine, ili ćete imati posla s gospodinom Hillardom, mojim odvjetnikom, i to već danas!"
,,Lowelle!" Fields ga odvuče od pulta.
,,Kako ću večeras mirno zaspati znajući da tako ugledan građanin ima u toj knjizi dovoljno slika da napravi plan mojega doma!" uzvikne Lowell.
,,Trebamo pomoć ovog čovjeka!"
,,Da." Lowell popravi sako. ,,U krčmi, vele, na grešnike gledaj, u crkvi na svete."
,,Molim lijepo, gospodine Vane." Fields se opet okrene prema vlasniku i uz škljocaj otvori lisnicu. ,,Želimo čuti nešto o gospodinu Rossu, a zatim ćemo vasostaviti na miru. Koliku svotu ćete prihvatiti da biste nam prenijeli svoje znanje?"
,,Neću se odvojiti od njega ni za jedan novčić!" Vane se od srca nasmije, tako da se činilo kao da su mu se oči zavukle duboko u mozak. ,,Mora li se sve činiti zbog novca?"
Vane je predložio četrdeset Lowellovih autograma kao dovoljnu naplatu. Fields podigne obrvu upozoravajući Lowella, koji se kiselo složi. Dok je Lowell potpisivao svoje ime u dva stupca na listu bloka - „Vrhunska roba," izjavio je Vane s odobravanjem - Vane je rekao Fieldsu da je Ross bio bivši tiskar novina koji je prešao na tiskanje krivotvorenog novca. Ross je napravio pogrešku i proslijedio novac lokalnome krugu kockara koji su se lažnim novčanicama koristili da prevare ovdašnje ilegalne kockarnice. Čak su se koristili i nekim zalagaonicama, protiv njihove volje, kao paravan za robu kupljenu novcem dobivenim iz te operacije (riječi protiv njihove volje gospodin je izgovorio krajnje iskrivivši usta, tako da mu je jezik posegnuo iznad i preko usana, gotovo mu smočivši nos). Bilo je samo pitanje vremena kada će mu se spletke obiti o glavu.
Vrativši se u Corner, Fields i Lowell sve su to ponovili Longfellowu i Holmesu. ,,Mislim da možemo pretpostaviti što je bilo u Bachijevoj torbi kada je izašao iz Rossove trgovine," reče Fields. ,,Torba lažnih novčanica kao neko očajničko rješenje. Ali kako mu je palo na um da se uplete u krivotvorenje?"
,,Ako ne možeš zaraditi novac, valjda ga moraš izraditi," reče Holmes.
,,Kako god da se upleo," reče Longfellow, ,,čini se da se signor Bachi izvukao u zadnji čas."

Kad je došla srijeda navečer, Longfellow je na stari način zaželio dobrodošlicu svojim gostima s praga Craigie Housea. Ulazeći, dobili su još jedan izraz dobrodošlice u obliku Trapova laveža. George Washington Greene priznao je koliko mu je zdravlje krepkije otkada je primio vijest o sastanku i da se nada kako će odsad nastaviti prema uobičajenom rasporedu. Bio je marljivo kao i uvijek pripremljen za dogovorena pjevanja.
Longfellow predloži da počnu sa sastankom i učenjaci zauzeše svaki svoje mjesto. Domaćin je podijelio Danteovo pjevanje na talijanskom i odgovarajuće probne otiske engleskog prijevoda. Trap je gledao proceduru s velikim zanimanjem. Zadovoljan što svi sjede uobičajeno uredno i što mu je gospodaru udobno, pseći se stražar smjestio u udubinu ispod Greeneova prostrana naslonjača. Trap je znao da starac prema njemu osjeća osobitu naklonost, koja se manifestirala u obliku hrane sa stola za vrijeme večere, a osim toga, Greeneova je baršunasta fotelja bila najbliže intenzivnoj toplini kamina radne sobe.
,,Straga je vrag, što ljut je poput more, sijekuć nas mačem..."
Nakon što je otišao iz Glavne policijske postaje, Nicholas Rey vozio se tramvajem pokušavajući se othrvati snu. Tek je sada osjećao koliko se malo odmarao svake noći, iako je prema zapovjedi gradonačelnika bio praktički prikovan za uredski stol i nije imao toliko posla da bi mu dan bio ispunjen. Kurtz je pronašao novog vozača, pozornika žutokljunca iz Watertowna. U Reyevu kratkom snu potaknutom grubim kotrljanjem kola, neki mu se zvjerski čovjek približio i prišapnuo mu: ,,Mrijeti ne mogu dok sam ovdje," no čak i dok je sanjao, Rey je znao da ovdje nije dio slagalice ostavljene na mjestu smrti Elishe Talbota. Mrijeti ne mogu dok sam. Probudila su ga dva muškarca, obješena o kožnate rukohvate, koja su se prepirala o tome treba li ženama dati pravo glasa, a zatim je kroz pospanost zaključio - i shvatio: da je zvjerski lik u njegovu snu imao lice samoubojice, samo što je bilo tri ili četiri puta veće. Uskoro se oglasilo zvonce, a kondukter je uzviknuo, ,,Mount Auburn! Mount Auburn!"

Nakon što je pričekala da njezin otac krene na sastanak Kluba Dante, Mabel Lowell, koja je nedavno navršila osamnaest, stajala je nad njegovim francuskim pisaćim stolom od mahagonija. Otac ga je degradirao u spremište papira, jer mu je bilo draže pisati na jednom starom kartonskom podlošku dok je sjedio u svojem naslonjaču u kutu.
U Elmwoodu joj je nedostajalo očevo dobro raspoloženje. Mabel Lowell nije zanimalo trčanje za harvardskim momcima, niti je htjela sjediti u klubu za šivanje male Amelije Holmes i razgovarati o tome koga će primiti ili odbiti (ako nije bila riječ o strankinjama, koje su bile odbijene bez rasprave) kao da cijeli civilizirani svijet čeka da uđe u klub za šivanje. Mabel je željela čitati i putovati po svijetu, vidjeti u životu ono o čemu je čitala u knjigama svog oca i drugih vizionarskih pisaca.
Očevi su papiri bili u uobičajenom neredu koji je smanjivao rizik od budućeg pronalaženja i istodobno iziskivao osobito pažljivo rukovanje, jer su se nezgrapne hrpe odjednom mogle prevrnuti. Pronašla je pera istrošena do patrljaka i mnoge napola dovršene pjesme, koje su završavale s frustrirajućim mrljama tinte na mjestima gdje je željela dalje čitati. Otac ju je često upozoravao da nikada ne piše stihove, zato što ih većina ispada loše, a one dobre nemoguće je dovršiti kao i lijepu osobu.
Tamo je bio i jedan čudan crtež - skica olovkom na iscrtanom papiru. Bila je narisana sa svečanom pozornošću koju bi čovjek pridao, mislila je, izradi zemljovida kada se izgubi u šumi ili, također je pomislila, kad kopira hijeroglife - s ozbiljnošću kako bi odgonetnuo neko značenje ili upute. Kada je bila dijete i kada je otac putovao, uvijek je oslikavao rubove svojih pisama s grubo nacrtanim figurama organizatora predavanja ili stranih dostojanstvenika s kojima je večerao. Sada, sjećajući se kako su je te duhovite ilustracije nasmijavale, isprva je zaključila da crtež prikazuje čovjekove noge obuvene u prevelike klizaljke i nekakvu ravnu ploču na mjestu gdje bi inače počinjaonjegov struk. Nezadovoljna tim tumačenjem, Mabel okrene papir postrance, a zatim naopačke. Opazila je da bi nazubljene linije na njegovim stopalima mogle značiti vatrene jezike, a ne klizaljke.

Longfellow je čitao iz svog prijevoda Dvadeset osmog pjevanja, nastavljajući s mjesta na koje su došli za prošlog sastanka. Bit će mu drago kada bude odnio konačnu verziju ovog pjevanja Houghtonu i prekrižio ga s popisa u Riverside Pressu. Bilo je to fizički najneugodnije pjevanje Pakla. U njemu, Vergilije dovodi Dantea u deveti krug jednog velikog dijela Pakla znanog po imenu Malebolge ili Zle jaruge. Tu su Sijači nesloge, oni koji su tijekom života dijelili narode, vjere i obitelji, a sada su u Paklu i sami podijeljeni - tjelesno - osakaćeni i sasječeni.
,,'... ne zja ko jedan.'" pročita Longfellow svoju verziju Danteovih riječi, ,,kojem ondje zijeva truplo od brade donle, gdje se prdi."
Longfellow duboko uzdahne prije nego što nastavi.
,,'Između nogu ispala mu crijeva,
i vidi mu se drob i gadna vreća,
gdje govnom biva, što se u nju slijeva.'"
Dante je prije ovoga bio suzdržan. Ovo je pjevanje pokazivalo Danteovu istinsku vjeru u Boga. Samo netko s najjačom vjerom u besmrtnu dušu mogao bi zamisliti ovako gnusno mučenje smrtnoga tijela.
„Prljavost nekih od ovih redaka," reče Fields, „posramila bi i najpijanijeg trgovca konjima."
,,'Drugi, kom grlo probušeno zjaše,
a nos odsječen, do vjeđa otkriven, i
samo jedno uho imađaše,
stavši da gleda s drugima snebiven,
otvori prije od svojih drugara grkljan sav
krvlju izvana obliven..'"
A to su bili ljudi koje je Dante poznavao! Ova sjenka s odsječenim nosom i uhom, Pier da Medicina iz Bologne, nije osobno naudio Danteu, iako je posijao neslogu među građane Danteove Firence. Dante nikada nije mogao prestati razmišljati o Firenci dok je pisao o svom putovanju drugim svijetom. Imao je potrebu vidjeti svoje junake iskupljene u Čistilištu i nagrađene u Raju; žudio je za susretom s iskvarenima u podzemnim paklenim krugovima. Pjesnik nije samo zamislio Pakao kao mogućnost, osjećao je njegovu stvarnost. Dante je čak međusasječenima ugledao svoga rođaka Alighierija i pokazao prstom na njega, tražeći osvetu za njegovu smrt.

U Craigie Houseu, mala se Annie Allegra uvukla iz hodnika u podrumsku kuhinju, nastojeći trljanjem otjerati pospanost iz očiju.
Peter je u kuhinji razbuktavao vatru u štednjaku ugljenom iz kante. „Gospođice Annie, nije li vas gos'n Longfellow već stavio na spavanje?"
Trudila se oči održati otvorenima. ,,Želim popiti šalicu mlijeka, Peter."
,,Odmah ću vam donijeti, gospođice Annie," jedna od kuharica reče pijevnim glasom, provirujući u pećnicu u kojoj se pekao kruh. ,,Vrlo rado, dušo, vrlo rado."
Lagani zvuk kucanja dopre s ulaznih vrata. Annie uzbuđeno zatraži za sebe povlasticu da ih otvori, uvijek voljna obavljati zadatke namijenjene posluzi, a osobito je voljela pozdravljati posjetitelje. Malena djevojčica žurno se popne do predvorja i povuče masivna ulazna vrata.
,,Šššš!" prošapta Annie Allegra Longfellow prije nego što je uopće mogla vidjeti naočito lice posjetitelja. On se sagne. ,,Danas je srijeda," objasni ona u povjerenju, kroz skupljene dlanove. ,,Ako ste došli vidjeti tatu, morate pričekati dok ne bude gotov s gospodinom Lowellom i ostalima. Takva su pravila, znate. Možete ostati ovdje ili u salonu, ako želite," doda, iznoseći mu mogućnosti.
,,Veoma se ispričavam na smetnji, gospođice Longfellow," reče Nicholas Rey.
Annie Allegra ljupko kimnu i, boreći se ponovno s teškim kapcima, sporim se korakom uspne uza stube, zaboravljajući zašto se upustila u dugačak silazak.
Nicholas Ray stajao je u predvorju Craigie Housea među portretima Georgea Washingtona. Izvadio je komadiće papira iz džepa. Još jednom će ih zamoliti za pomoć. Ovaj put će im pokazati papiriće koje je pokupio s mjesta Talbotove smrti, u nadi da će oni uočiti neku vezu koju on ne vidi. Pronašao je nekoliko stranaca u okolici dokova koji su prepoznali lice samoubojice; stoga je Rey još čvršće vjerovao da je samoubojica bio stranac, da je njegov šapat bio na nekom drugom jeziku. A to uvjerenje nije moglo a da ne podsjeti Reya na to da doktor Holmes i ostali znaju više nego što mu mogu reći.
Rey krene prema salonu, ali zaustavi se prije nego što je izašao iz predvorja. Zapanjeno se okrene. Nešto mu je zapelo za uho. Što je to upravo čuo? Vrati se natrag nekoliko koraka, zatim se približi vratima radne sobe.
,,' Che le ferrite son richiuseprima ch 'altri dinanzi li rivada...'"
Reya prođe jeza. Izbrojio je još tri nečujna koraka do vrata radne sobe. ,,'Dinanzi li rivada.'" Istrgne papir iz svog prsluka i pronađe riječ: Dinansi. Ta mu riječ nije dala mira otkada je prosjak uz lom proletio kroz prozor policijske postaje, neprestano mu se ispisujući u snovima i otkucajima njegova srca. Rey se nasloni na vrata radne sobe i nasloni uho u ravnini s hladnim bijelim drvetom.
,,Ovdje Bertrand de Born, koji je prekinuo vezu između sina i oca potaknuvši rat među njima, drži vlastitu odsječenu glavu visoko poput svjetiljke, obraćajući se firentinskom hodočasniku iz usta svoje odvojene glave." To je bio umirujući Longfellowov glas.
,,Poput Irvingova Bezglavog jahača." Jedinstveni Lowellow nasmijani bariton.
Rey okrene papir i zapiše ono što je čuo.
Razdvojiv tako ljudske sveze prije,
sad imam mozak razdvojen, o kuku,
od korijena, što ovaj trup ga krije,
i zato trpim odmazdu i muku.
Odmazdu i muku. Contrapasso? Meki nazalni monotoni glas. Hrkanje. Nervozan, Rey smiri vlastito disanje. Čuo je simfoniju guščjih pera koja su grebala po papiru.
„Danteova najsavršenija kazna," reče Lowell.
,,I sam Dante bi se mogao s tim složiti," odgovori netko drugi.
Reyu su misli bile previše zbrkane da bi mogao i dalje razabirati glasove, i dijalog preraste u zbor.
,,...To je jedini put kada Dante tako izravno skreće pozornost na pojam contrapasso - riječ koja se ne može točno prevesti niti precizno definirati, jer je sama riječ vlastita definicija... Dakle, dragi moj Longfellowe, ja bih rekao protupatnja... ideja da svaki grešnik mora biti kažnjen tako da se njegov grijeh okrene protiv njega... baš kao što su Sijači nesloge razrezani..."
Rey zakorači natrag, sve do ulaznih vrata.
,,Nastava je gotova, gospodo."
Knjige se naglo zatvore, papiri zašuškaše, a Trap poče lajati, neopažen, kroz zatvoreni prozor.
,,A mi smo svojim radom zaradili večeru..."

*  *  *
,,Kakav li je to debeli fazan!" James Russell Lowell s uzbuđenim je žarom gurkao široko tijelo neobična kostura i preveliku plosnatu glavu.
,,Nema te životinje čiju unutrašnjost nije rastavio i ponovno sastavio," doda doktor Holmes kroz smijeh i, pomisli Lowell, pomalo prijezirno.
Bilo je rano jutro nakon sastanka njihova kluba, a Lowell i Holmes bili su u laboratoriju profesora Louisa Agassiza u harvardskom Muzeju komparativne zoologije. Agassiz ih je pozdravio i bacio pogled na Lowellovu ranu prije nego što se vratio u svoj privatni ured da dovrši neke poslove.
,,Agassiz je barem zvučao zainteresirano za uzorke kukaca." Lowell je nastojao zvučati nezainteresirano. Sada je već bio siguran da ga je kukac iz Healeyjeve radne sobe uistinu ugrizao, i bio je duboko zabrinut zbog onoga što će Agassiz reći o strašnim učincima tog ugriza: ,,Ah, nema nade, jadni Lowell, kakva šteta." Lowell nije vjerovao Holmesovoj tvrdnji da ova vrsta kukaca ne može ubosti. Koji kukac koji vrijedi pišljiva boba ne bode? Lowell je čekao kobnu prognozu; bit će gotovo olakšanje čuti je izgovorenu naglas. Nije rekao Holmesu koliko se rana povećala u proteklih nekoliko dana, kako često je osjećao žestoko pulsiranje u unutrašnjosti njegove noge, i kako je mogao slijediti bol koja je sat za satom prožimala sve njegove živce. Neće biti tako slab pred Holmesom.
,,Ah, sviđa vam se ovo, Lowelle?" Louis Agassiz uđe noseći uzorke kukaca u svojim mesnatim rukama, koje su uvijek mirisale na ulje, ribu i alkohol, čak i nakon temeljita pranja. Lowell je bio zaboravio da stoji pokraj izložena kostura koji je izgledao poput hiperbolične kokoši.
Agassiz ponosno reče. ,,Konzul na Mauricijusu donio mi je dva kostura ptice dodo dok sam bio na putu! Pravi biser, zar ne?"
,,Mislite li da je bila dobra za jelo, Agassize?" upita Holmes.
,,O, da. Kakva šteta što nismo mogli jesti doda za večeru u našem Subotnjem klubu! Dobra večera oduvijek je bila najveći blagoslov čovječanstva. Kakva šteta. U redu, onda. Jesmo li spremni?"
Lowell i Holmes slijedili su ga do stola i sjeli. Agassiz je pažljivo izvadio kukce iz bočica s alkoholnom otopinom. ,,Prvo posao, recite mi. Gdje ste pronašli ova zanimljiva stvorenjca, doktore Holmes?"
,,Zapravo ih je Lowell našao," odgovori Holmes pažljivo. ,,U blizini Beacon Hilla."
,,Beacon Hill," ponovi Agassiz, iako su te riječi zvučale potpuno drugačije s njegovim tvrdim švicarsko-njemačkim naglaskom. ,,Recite mi, doktore Holmes, što vi mislite o njima?"
Holmesu se nije sviđalo postavljati pitanja da bi se dobili pogrešni odgovori. ,,To nije moje područje. Ali to su muhe zunzare, zar ne, Agassize?"
,,O da. Rod?" upita Agassiz.
,,Cochliomyia," reče Holmes.
,,Vrsta?"
,,Macellaria."
,,A-a! nasmije se Agassiz. „Izgledaju tako ako knjige uzimate zdravo za gotovo, zar ne, dragi Holmese?"
,,Znači nisu... te?" upita Lowell. Činilo se kao da mu je sva krv istekla iz lica. Ako Holmes nije imao pravo, onda muhe možda nisu bezopasne.
,,Te su dvije vrste muha izgledom gotovo jednake," reče Agassiz, a zatim uzdahne onemogućavajući bilo kakav odgovor. ,,Gotovo." Agassiz pođe do svojih polica s knjigama. Zbog široka lica i popunjenosti doimao se više poput uspješnog političara nego poput biologa i botaničara. Novi Muzej komparativnezoologije bio je vrhunac cijele njegove karijere, jer konačno će imati novca da dovrši klasificiranje mnogobrojnih neimenovanih vrsta životinja i biljaka svijeta. ,,Pokazat ću vam nešto. Postoji oko dvije i pol tisuće vrsta sjevernoameričkih muha koje znamo imenovati. Ipak, prema mojoj procjeni, postoji deset tisuća vrsta muha koje žive među nama."
Izložio je neke crteže. Bili su to grubi, prilično groteskni prikazi ljudskih lica čiji su nosovi bili zamijenjeni bizarnim, crno išaranim rupama.
Agassiz objasni. ,,Prije nekoliko godina, jednoga su kirurga iz francuske carske mornarice, doktora Coquerela, pozvali u koloniju na Vražji otok u Francuskoj Gvajani. To je u Južnoj Americi, sjeverno od Brazila. Petorica naseljenika završila su u bolnici s ozbiljnim i nepoznatim simptomima. Jedan od njih umro je nedugo nakon što je doktor Coquerel stigao. Kada je vodom isprao sinuse na njegovu tijelu, unutra je našao tri stotine ličinki muhe zunzare."
Holmes je bio zbunjen. ,,Crvi su bili u čovjeku - u živom čovjeku'?"
,,Ne prekidaj, Holmese!" vikne Lowell.
Agassiz bremenitom tišinom potvrdno odgovori na Holmesovo pitanje.
,,Ali Cochliomyia macellaria može probaviti samo mrtvo tkivo," usprotivi se Holmes. ,,Ni jedna ličinka nije sposobna za nametništvo."
,,Ne zaboravite onih osam tisuća neotkrivenih muha o kojima sam maloprije govorio, Holmese!" prekori ga Agassiz. ,,Ovo nije bila Cochliomyia macellaria. Ovo je bila posve druga vrsta, prijatelji. Vrsta kakvu prije nismo vidjeli - ili nismo htjeli vjerovati da postoji. Ženka ove vrste muhe položila je jaja u pacijentove nosnice, gdje su se izlegle ličinke koje su se razvile u crve, izjedajući unutrašnjost njegove glave. Još dvojica muškaraca umrla su na Vražjem otoku od iste zaraze. Doktor je spasio druge tek kada je izvadio crve iz njihovih nosova. Crvi Macellaria mogu živjeti samo na mrtvom tkivu - oni najviše vole trupla. Ali ličinke ove vrste muhe, Holmese, mogu preživjeti samo na živome tkivu."
Agassiz je pričekao da reakcija postane vidljiva na njihovim licima. Zatim nastavi.
,,Ženka se pari samo jedanput, ali može položiti golem broj jaja svaka tri dana, deset ili jedanaest puta u mjesec dana, koliko traje njezin životni ciklus. Jedna jedina muha može položiti do četiri stotine jaja odjednom. Na tijelima životinja ili ljudi pronađu tople rane za gniježđenje. Iz jaja se izlegu crvi koji se pužući zavuku u ranu i proždiru put kroz tijelo. Što je meso zaraženije crvima, to jače privlači druge odrasle muhe. Crvi se neko vrijeme hrane živim tkivom, zatim izađu i nakon nekoliko dana postanu muhe. Moj prijatelj Coquerel nazvao je ovu vrstu Cochliomyia hominivorax."
,,Homini... vorax," ponovi Lowell. Promuklim glasom prevede, gledajući u Holmesa: ,,Ljudožderka."
,,Upravo tako," reče Agassiz s nevoljkim oduševljenjem znanstvenika koji treba objaviti neko užasno otkriće. ,,Coquerel je to javio znanstvenim časopisima, premda su malobrojni povjerovali njegovim dokazima."
,,Ali vi jeste?" upita Holmes.
,,Svakako da jesam," reče Agassiz ozbiljno. ,,Otkada mi je Coquerel poslao ove crteže, proučavao sam povijesti bolesti i podatke u zadnjih trideset godina, u potrazi za podacima o sličnim iskustvima ljudi koji nisu znali te pojedinosti. Isidore Sainte-Hilaire zabilježio je slučaj ličinke pronađene pod kožom jednog djeteta. Doktor Livingston, prema Cobboldu, pronašao je nekoliko ličinki diptera u ramenu jednog ozlijeđenog crnca. U Brazilu sam, na svojim putovanjima, otkrio da te muhe zovu Warega, i da su poznate kao gamad koja napada i ljude i životinje. A u Meksičkome ratu zabilježeno je da su takozvane "mesne muhe" polagale jaja u rane vojnika koji bi preko noći ostali na bojnome polju. Katkada crvi ne bi počinili nikakvu štetu, jer su se hranili samo mrtvim tkivom. To su bile obične zunzare, obični crvi macellaria kakvi su i vama poznati, doktore Holmes. Ali katkad bi tijelo bilo razoreno, prepuno oteklina i ne bi bilo načina da se spasi ono što je ostalo od života tih vojnika. Bili bi izdubljeni iznutra. Shvaćate? To su bile hominivorax. Te muhe moraju vrebati bespomoćne - ljude i životinje: to je jedini način da njihovo potomstvo preživi. Život im ovisi o proždiranju. Istraživanje je tek počelo, prijatelji moji, i veoma je uzbudljivo. Evo, svoje prve primjerke hominivoraxa skupio sam putujući Brazilom. Na prvi pogled, te dvije vrste muha gotovo su jednake. Treba obratiti pozornost na intenzitet boje; treba obaviti mjerenja s najpreciznijim instrumentima. Zbog toga sam jučer mogao prepoznati vaše primjerke."
Agassiz privuče bliže još jedan stolac. ,,A sada, Lowelle, da vidimo vašu jadnu nogu, molim vas?"
Lowell pokuša progovoriti, ali usne su mu previše drhtale.
,,O, ne brinite se ništa, Lowelle!" prasne Agassiz u smijeh. ,,Onda, Lowelle, osjetili ste malog kukca na nozi, a zatim ste ga otresli?"
,,I ubio sam ga!" podsjeti ga Lowell.
Agassiz izvadi skalpel iz jedne ladice. ,,Dobro. Doktore Holmes, želim da zarežete time u sredini rane, i izvadite ga."
,,Jeste li sigurni, Agassize?" upita Lowell nervozno.
Holmes proguta knedlu i klekne. Namjesti skalpel na Lowellov gležanj, a zatim digne pogled prema prijateljevu licu. Lowell je zurio, opuštene čeljusti. ,,Nećeš ovo niti osjetiti, Jamey," obeća Holmes tiho, povjerljivo ga umirujući. Agassiz, iako je bio samo nekoliko centimetara dalje, ljubazno se pretvarao da nije čuo.
Lowell kimne i čvrsto se uhvati za stranice svog stolca. Holmes učini kako mu je Agassiz rekao i umetne vrh skalpela u središte otekline na Lowellovu gležnju. Kada je izvadio skalpel, na njegovu vrhu se migoljio tvrdi bijeli crv, dug najviše četiri milimetra: živ.
,,Evo ga, to je to! Prekrasni hominivorax!" Agassiz se nasmije pobjedonosno. Pregledao je Lowellovu ranu da vidi ima li ih još, a zatim previo gležanj. Nježno je stavio crva na dlan. ,,Vidite, Lowelle, jadna muhica koju ste vidjeli imala je samo nekoliko sekunda prije nego što ste je ubili, tako da je imala vremena položiti samo jedno jaje. Vaša rana nije duboka i potpuno ćezacijeliti, a vi ćete biti posve dobro. No vidite kako je lezija na vašoj koži rasla dok je ispod bio samo jedan crv, kako vas je boljelo dok je prodirao kroz tkivo. Zamislite stotine takvih crva. A sada zamislite stotine tisuća - kako se rasprostiru u vama svakih nekoliko minuta."
Lowell se nasmije dovoljno široko da kljove svojih brkova pošalje na suprotne strane lica. ,,Čuješ li to, Holmese? Bit ću dobro!" Nasmije se i zagrli Agassiza, a zatim Holmesa. A zatim počne shvaćati što sve to znači - za Artemusa Healeyja, za Klub Dante.
Agassiz se također uozbilji, dok je ruke brisao o ručnik. ,,Ima još nešto, prijatelji. Nešto veoma neobično, zapravo. Ova stvorenjca - ona ne pripadaju ovamo, nije im mjesto u Novoj Engleskoj ni igdje u našoj blizini. Postojbina im je na našoj polutki, to se čini sigurno. Ali samo u vrućim, močvarnijim podnebljima. Upravo sam vidio rojeve tih muha u Brazilu, ali nikada ih nećemo vidjeti u Bostonu. Nikada nisu bili zabilježeni, pod svojim točnim imenom ni ijednim drugim. Kako su dospjele ovamo, ne mogu pretpostaviti. Možda slučajno, zajedno s pošiljkom stoke ili..." Agassiz je sada suzdržano gledao na sve to. ,,Nije važno. Sva je sreća što ove životinje ne mogu živjeti u sjevernom podneblju kao što je naše, ne na ovakvom vremenu i okružju. Ovi Waregasi nisu dobri susjedi. Srećom, oni koji su stigli ovamo do sada su zacijelo već uginuli od hladnoće."
Kako strah ima to svojstvo da se lako preobrazi, Lowell je potpuno zaboravio svoju uvjerenost u vlastitu neizbježnu propast, i njegova je prethodna muka sada bila izvor zadovoljstva zato što je preživio. Ali dok se zajedno s Holmesom u tišini udaljavao od muzeja, mogao je razmišljati samo o jednome.
Holmes je prvi progovorio. ,,Bio sam slijep što sam slušao Barnicoatove zaključke u novinama. Healey nije umro od udarca u glavu! Kukci nisu bili samo danteovski tableau vivant, dekoracija koja nas je trebala navesti da prepoznamo Danteovu kaznu. Pušteni su na njega kako bi prouzročili bol," Holmes je govorio rafalnom brzinom. ,,Kukci nisu bili ukras, nego njegovo oružje!"
,,Naš Lucifer ne želi samo da njegove žrtve umru, nego da pate, kao što pate sjenke u Paklu. Da budu u onom stanju između života i smrti koje sadržava oboje, a nije nijedno." Lowell se okrene prema Holmesu i uhvati ga pod ruku.
,,Znam točno što te muči, Wendelle. Ja sam osjećao kako me to stvorenje izjeda iznutra. Kako me guta. Iako je crv vjerojatno prezalogajio samo malenu količinu tkiva, osjećao sam kao da mi prolazi ravno kroz krv i prodire mi u dušu. Sobarica je govorila istinu."
,,Zaboga, tako je," reče Holmes, užasnut. ,,Što znači da je Healey..." Nijedan od njih dvojice nije mogao govoriti o patnji koju je Healey podnio. Sudac je trebao krenuti u svoju ladanjsku kuću u subotu ujutro, a tijelo mu nije pronađeno do utorka. Bio je živ četiri dana, dok su se o njemu brinuli deseci tisuća hominivoraxa, proždirući mu utrobu... mozak... centimetar po centimetar, sat za satom.
Holmes pogleda u staklenku s uzorcima kukaca koju su ponijeli sa sobom od Agassiza. ,,Lowelle, moram ti nešto reći. Ali ne želim izazvati svađu."
,,Pietro Bachi."
Holmes kimne nesigurno.
,,Čini se da se ovo ne uklapa u ono što znamo o njemu, zar ne?" upita Lowell. ,,Ovo sve naše teorije baca u vjetar!"
„Promisli: Bachi je bio ogorčen; Bachi je bio nagle naravi; Bachi je bio pijan. Ali takva metodična, duboka okrutnost. Možeš li ga zamisliti takvog? Iskreno? Bachi je mogao pokušati nešto inscenirati da pokaže kako je pogrešno Dantea dovoditi u Ameriku. Ali ponovno uprizoriti njegove kazne, tako temeljito i dosljedno? Lowelle, otkada je ovo počelo, naših je zabluda zacijelo bilo koliko i daždevnjaka poslije kiše. A kako okrenemo neki list, tako ispuže još jedan." Holmes je mahnito mahao rukama.
,,Što radiš?" upita Lowell. Longfellowova je kuća bila udaljena samo nekoliko minuta hoda i bilo je vrijeme da se vrate.
,,Vidim slobodnu kočiju tamo naprijed. Želim ponovno pogledati neke od ovih uzoraka pod mikroskopom. Volio bih da Agassiz nije ubio ovog crva - priroda bi nam više istine otkrila da nije usmrćen. Ne vjerujem njegovu zaključku da su ovi kukci već pougibali. Možda od ovih stvorenja doznamo nešto više o ubojstvu. Agassiz ne želi čuti Darwinovu teoriju, i zato mu je pogled ograničen."
,,Wendelle, to je čovjekov poziv."
Holmes se nije obazirao na Lowellowu sumnjičavost. ,,Veliki znanstvenici katkada znaju biti smetnja na putu znanosti, Lowelle. Revoluciju ne pokreću ljudi kojima trebaju naočale, a prvi šapat nove istine ne čuju oni kojima treba truba za uho. Još prošlog mjeseca čitao sam knjigu o Otočju Sandwich i jednom starcu s Fidžija kojega su odveli među strance ali se ovaj molio da ga odvedu natrag kući, da mu vlastiti sin može na miru prosuti mozak, kako je običaj u tim krajevima. Zar nije Danteov sin Pietro svima nakon očeve smrti govorio kako pjesnik nije ozbiljno htio reći da je bio u Paklu i u Raju? Naši sinovi prilično redovito prosipaju mozak svojim očevima."
Nekim očevima više nego drugima, reče Lowell u sebi, razmišljajući o Oliveru Wendellu Holmesu mlađem dok je gledao kako se Holmes penje u fijaker.
Lowell se žurno uputi prema Craigie Houseu, žaleći što nije na konju. Prelazeći ulicu, ugleda nešto što ga je navelo da se naglo trgne i zatetura korak unatrag.
Visoki čovjek izmorena lica, s polucilindrom i u kariranom prsluku - isti čovjek kojega je Lowell vidio da ga pozorno motri naslonjen na brijest u Harvard Yardu, isti čovjek kojega je vidio da prilazi Bachiju ispred fakulteta - upao mu je u oči na užurbanoj tržnici. To možda ne bi bilo dovoljno da zadrži Lowellovu pozornost nakon Agassizovih otkrića, ali čovjek je razgovarao s Edwardom Sheldonom, Lowellovim studentom. Zapravo, Sheldon nije samorazgovarao, nego je vikao na čovjeka, kao da zapovijeda neposlušnom slugi da obavi neki zanemareni posao.
Sheldon je zatim uvrijeđeno otišao, čvrsto se umotavši u svoj crni ogrtač. Lowell isprva nije mogao odlučiti koga da slijedi. Sheldona? Njega je uvijek mogao naći na fakultetu. Lowell odluči da treba ići za nepoznatim čovjekom, koji je napredovao prema čvoru pješaka i kočija koje su vozile obilaznicom.
Lowell protrči između nekoliko štandova. Jedan mu trgovac gurne jastoga u lice. Lowell ga odgurne zamahnuvši rukom. Djevojčica koja je dijelila letke strpa jedan u vanjski džep Lowellova kaputa. ,,Letak, gospodine?"
,,Ne sada!" vikne Lowell. U drugom trenutku, pjesnik uoči fantomapreko puta. Ulazio je u pretrpani tramvaj i čekao da mu kondukter vrati ostatak novca.
Lowell potrči prema stražnjem ulazu dok je kondukter zvonio, a vozilo se uputilo prugom prema mostu. Lowell je bez teškoća dostigao štropotava kola trčeći uz tramvajsku prugu. Upravo se bio čvrsto uhvatio za ogradu stuba na stražnjem ulazu kada se kondukter okrenuo.
,,Leany Miller?"
„Gospodine, zovem se Lowell. Moram razgovarati s jednim od vaših putnika." Lowell stavi jednu nogu na povišene stražnje stube, dok su konji ubrzavali.
,,Leany Miller? Opet izvodiš psine?" Kondukter izvadi štap i poče udarati po Lowellovoj ruci u rukavici. ,,Nećeš opet uništavati naša lijepa kola, Leany. Ne u mojoj smjeni!"
,,Ne! Gospodine, ja se ne zovem Leany!" Ali kondukterovi udarci natjerali su Lowella da popusti stisak. To je pjesnika prisililo da se nogama prizemlji na tračnice.
Lowell se nadvikivao s udarcima kopita i zvonjavom zvona kako bi bijesnoga konduktera uvjerio u svoju nevinost. No zatim mu sine da zvuk zvona dopire straga, odakle se približavao drugi tramvaj. Kako se okrenuo da pogleda, Lowell uspori korak, a tramvaj ispred njega se udalji. Nemajući drugog izbora, ako nije htio da mu pete izgaze konji koji su se približavali, Lowell iskoči s tračnica.
U tom trenutku, u Craigie Houseu, Longfellow je u svoj salon uveo nekog Roberta Todda Lincolna, sina pokojnog Predsjednika i jednoga od trojice studenata koji su pohađali Lowellova predavanja o Danteu u semestru 1864. Lowell je obećao da će se sastati s njima u kući nakon posjeta Agassizu, ali kasnio je, pa će Longfellow sam početi razgovor s Lincolnom.
,,O, dragi tatice!" reče Annie Allegra doskakutavši u sobu i prekinuvši ih. ,,Gotovo smo završili najnoviji broj Tajne, tatice! Bi li ga volio unaprijed pogledati?"
,,Bih, dušo, ali bojim se da sam u ovom trenutku zauzet."
,,Molim vas, gospodine Longfellow," reče mladić. ,,Ne žuri mi se."
Longfellow uzme rukom napisani časopis, koji su njegove tri djevojčice "objavljivale" u nastavcima. ,,O, čini mi se da je ovaj najbolji koji ste dosadnapravile. Jako dobro, Panzie. Večeras ću ga pročitati od početka do kraja. Je li ovo stranica koju si ti sastavila?"
,,Jest!" odgovori Annie Allegra. ,,Ovaj stupac, i ovaj. I ovu zagonetku. Možeš li pogoditi rješenje?"
,,Jezero u Americi veliko kao tri države." Longfellow se osmjehne i prijeđe preko ostatka stranice. Rebus i poseban prilog - članak s osvrtom na ,,Moj uzbudljiv jučerašnji dan" (od doručka do večernjih sati) iz pera A. A. Longfellow.
,,O, krasno je, srce moje." Longfellow sumnjičavo zastane na jednoj od posljednjih točaka na popisu. ,,Panzie, ovdje piše da si jučer pustila posjetitelja u kuću malo prije odlaska na spavanje."
,,O, da. Sišla sam po malo mlijeka, zar ne. Je li rekao da sam bila dobra domaćica, tata?"
,,Kada je to bilo, Panzie?"
,,Za vrijeme sastanka tvog kluba, naravno. Kažeš da ti nitko ne smije smetati za vrijeme sastanka tvog kluba."
,,Annie Allegra!" Edith zazove sa stubišta. ,,Alice želi izmijeniti sadržaj. Moraš smjesta donijeti gore svoj primjerak!"
,,Uvijek je ona urednica," požali se Annie Allegra, tražeći natrag časopis od Longfellowa. Slijedio je Annie u hodnik i dozvao je sa stuba prije nego što je stigla do privatnog ureda Tajne - spavaće sobe jednog od njihove starije braće. ,,Panzie, draga, tko je bio posjetitelj kojega spominješ?"
,,Kako, tata? Nikada ga prije nisam vidjela."
,,Možeš li se sjetiti kako je izgledao? Možda bi to trebalo dodati u Tajnu. Možda bi ga mogla sama intervjuirati i pitati za njegovo iskustvo."
,,Kako bi to bilo lijepo! Visoki crnac, i baš je divno izgledao u vunenome plaštu. Rekla sam mu da te pričeka, tatice - jesam. Zar nije učinio kako sam rekla? Mora da mu je dosadilo samo stajati tamo, pa je otišao kući. Znaš li kako mu je ime, tatice?"
Longfellow kimne.
,,Reci mi, tatice! Tako da ga mogu intervjuirati kao što kažeš."
„Pozornik Nicholas Rey, iz bostonske policije."
Lowell upadne kroz ulazrta vrata. ,,Longfellowe, imam mnogo toga za ispričati..." zaustavi se kad uoči bljedilo na susjedovu licu. ,,Longfellowe, što se dogodilo?"

*  *  *
Prije toga dana, pozornika Reya uveli su u kruto uređeni salon i ostavili ga da gleda u gajeve vjetrom šibanih brijestova koji su zasjenjivali Harvard Yard. Skupina prosijedih muškaraca poče se redati hodnikom, u cilindrima i crnim frakovima do koljena koji su svi bili jednaki poput redovničkih halja.
Rey uđe u sobu za sastanke Izvršnoga odbora iz koje su svi oni izlazili. Kada se predstavio dekanu Thomasu Hillu, dekan je bio usred razgovora s jednim članom uprave fakulteta koji se dulje zadržao. Taj se drugi čovjek ukipi kada je Rey spomenuo policiju.
,,Tiče li se to nekog od naših studenata, gospodine?" Doktor Manning prekine svoj razgovor s Hillom. Stao je tako da je njegova mramorno-bijela brada bila okrenuta prema policajcu mulatu.
,,Imam nekoliko pitanja za dekana Hilla. Zapravo se tiču profesora Jamesa Russella Lowella."
Manningove se žute oči raširiše, te on odlučno zatraži da ostane. Zatvori dvostruka vrata prostorije i sjedne pokraj dekana Hilla za okrugli stol od mahagonija, preko puta policajca. Rey je odmah uočio da je Hill nevoljko dopustio drugom čovjeku da preuzme kontrolu nad situacijom.
,,Pitam se koliko znate o projektu na kojem radi gospodin Lowell, dekane Hill," započe Rey.
„Gospodin Lowell? On je jedan od najboljih pjesnika i satiričara u cijeloj Novoj Engleskoj, razumije se," odgovori Hill s osmijehom olakšanja. ,,'Biglowovi spisi'. 'Vizija gospodina Launfala.' 'Bajka za kritičare' - ta mi je omiljena, moram priznati. Osim njegovih dužnosti u North American Reviewu. Znate li da je bio prvi urednik Atlantica? No, siguran sam da naš trubadur radi na mnogim pothvatima."
Nicholas Rey izvadi listić papira iz džepa svog prsluka i smota ga među prstima. „Posebice mislim na poemu koju pomaže prevesti sa stranog jezika."
Manning skupi svoje krive prste u oštar luk i zapilji se, spustivši pogled na presavijeni papir u pozornikovoj ruci. ,,Dragi moj pozorniče," reče Manning. ,,Ima li bilo kakvih problema?" Izgledao je kao da žarko želi da odgovor bude potvrdan.
Dinanzi. Rey je pozorno motrio Manningovo lice i elastične kutove učenjakovih usta koji kao da su trzali od iščekivanja.
Manning prijeđe rukom preko svog ulaštenog tjemena. Dinanzi a me.
,,Ono što želim pitati..." poče Manning, pokušavajući na drugi način - sada je bio manje znatiželjan. ,,Je li bilo ikakvih nevolja? Ikakvih pritužbi?"
Dekan Hill uštipne svoju meko podloženu bradu, žaleći što Manning nije otišao s ostalim članovima Izvršnog odbora. ,,Pitam se bismo li trebali poslati po samog profesora Lowella da porazgovaramo o tome."
Dinanzi a me non fuor cose create
Se non etteme, e io etterno duro.
Što to znači? Ako su Longfellow i njegovi pjesnici prepoznali te riječi, zašto bi se trudili sakriti to od njega?
„Glupost, dekane," otresito će Manning. ,,Ne možemo profesora Lowella gnjaviti zbog svake sitnice. Pozorniče, moram inzistirati da nas, ako je biloikakvih nevolja, odmah na njih upozorite, i mi ćemo ih prevladati svom potrebnom brzinom i diskrecijom. Shvatite, pozorniče," reče Manning ljubazno se naginjući naprijed. ,,Profesor Lowell i nekoliko njegovih kolega književnika nastoje u naš grad dovesti literaturu koja ne pripada ovamo. Ono što ta literatura poučava ugrozit će mir milijuna nježnih duša. Kao član Izvršnog odbora, dužnost mi je braniti ugled sveučilišta od takvog kaljanja. Krilatica fakulteta je 'Christo et ecclesiae', gospodine, i na nama je da budemo dorasli kršćanskome duhu tog ideala."
„Krilatica je, doduše, nekoć bila 'Veritas'," reče dekan Hill mirno. ,,Istina."
Manning mu dobaci oštar pogled.
Pozornik Rey oklijevao je još jedan trenutak, a zatim vrati listić papira u džep. „Izrazio sam određeno zanimanje za poeziju koju gospodin Lowell prevodi. Mislio je da ćete me vi, gospodo, moći uputiti na pravo mjesto da je proučavam."
Obrazi doktora Manninga obliše se crvenilom. ,,Želite reći da je ovo čisto književni posjet?" upita s gađenjem. Kada Rey ne odgovori, Manning poče uvjeravati policajca da je Lowell htio napraviti budalu od njega - i od fakulteta - iz zabave. Ako Rey želi proučavati Vražju poeziju, može to činiti Vragu pod nogama.
Rey prijeđe preko Harvard Yarda, gdje su hladni vjetrovi zviždali oko starih ciglenih zgrada. U glavi mu je vladala zbrka i nije znao što bi dalje. Zatim se začuje požarno zvono, i činilo se kao da zvoni iz svakog kutka svemira. I Rey potrči.

11


OLIVER WENDELL HOLMES, PJESNIK I DOKTOR, OSVIJETLI STAKALCE S UZORCIMA kukaca svijećom postavljenom pokraj jednog od svojih mikroskopa.
Sagne se i kroz leću pogleda u muhu, preciznije namještajući predmet promatranja. Kukac je skakao i vrpoljio se kao da je ispunjen velikim bijesom prema svom promatraču.
Ne. Nije to bio kukac.
To je stakalce drhtalo. Vani su zatutnjala konjska kopita a zatim se začu prasak naglog zaustavljanja. Holmes pojuri prema prozoru i razmakne zavjese. Amelia uđe iz hodnika. Smrtno ozbiljan, Holmes joj zapovjedi da ostane gdje jest, ali ona krene za njim prema ulaznim vratima. Tamnoplavi lik krupnog policajca isticao se u kontrastu s bojom neba dok je svom snagom povlačio uzde kako bi zaustavio vatrene bijelosive kobile upregnute u kočiju.
,,Doktore Holmes?" Pozove policajac s kočijaševa mjesta. ,,Morate smjesta poći sa mnom."
Amelia zakorači naprijed. ,,Wendelle? O čemu je riječ?"
Holmes je već hripao. ,,'Melia, pošalji poruku u Craigie House. Reci im da je nešto iskrsnulo i da dođu za sat vremena u Corner. Žao mi je što ovako odlazim - ne može se izbjeći."
Prije nego što se stigla usprotiviti, Holmes se uspne u policijsku kočiju, a konji nagnuše u buran galop, ostavljajući za sobom oblak mrtvog lišća i prašine. Oliver Wendell Holmes mlađi proviri kroz zastore salona na trećem katu i zapita se kakvu li sad besmislicu izvodi njegov otac.
Siva hladnoća prožimala je zrak. Samo što nije počelo sniježiti. Druga kočija zaustavi se iz galopa točno na mjestu koje je ona druga upravo prepustila. Bio je to Fieldsov dvosjed. James Russell Lowell naglo otvori vrata i bujicom riječi zamoli gospođu Holmes da pozove doktora Holmesa. Ona se nagne naprijed taman dovoljno da razabere obrise Henryja Longfellowa i J. T. Fieldsa. ,,Ne znam kamo je otišao, doista, gospodin Lowell. Ali odvela ga je policija. Uputio me da pošaljem poruku u Craigie House da se nađete s njime u Corneru. Jamese Lowelle, želim znati o čemu se ovdje radi!"
Lowell se bespomoćno ogleda po kočiji. Na uglu Charles Streeta, dvojica dječaka dijelila su letke, izvikujući: ,,Nestao! Nestao! Uzmite letak, molim vas, gospodine. Gospođo."
Lowell zavuče ruku u džep svoga kaputa, dok mu se grlo sušilo od duboke strepnje. Izvuče zgužvani letak koji su mu gurnuli u džep na tržnici u Cambridgeu nakon što je vidio onog tajanstvenog čovjeka s Edwardom Sheldonom. Izravna ga na svom rukavu. ,,Za Boga miloga." Lowellova usta zadrhtaše.
*  *  *
,,Postavili smo pozornike i stražare po cijelom gradu od ubojstva velečasnog Talbota. Ali nitko nije vidio ama baš ništa!" vikao je narednik Stoneweather s kočijaškog mjesta dok su dva buhama izjedena konja jurila niz Charles Street tako da su im mišići poigravali. Svakih nekoliko minuta vadio bi svoju čegrtaljku i zavrtio njome.
Holmesove su misli svim silama pokušavale pronaći objašnjenje dok ih je nadjačavao zvuk ustrajnoga kasanja i šljunka što je prštao pod njihovim kotačima. Jedino razumljivo što mu je vozač rekao, ili barem jedino što je preplašeni putnik probavio, bilo je to da ga je pozornik Rey poslao po Holmesa. Kočija se naglo zaustavila u luci. Odatle je policijski čamac odvezao Holmesa na jedan od pospanih lučkih otoka, gdje je neiskorištena, izgrađena iz glomaznih blokova quincyjskoga granita, stajala tvrđava bez prozora kojom su sada vladali štakori; napušteni bedemi i pognuti topovi pokraj klonulih američkih zastava. Išli su u Fort Warren, a doktor je slijedio policajca mimo niza smrtno blijedih drugih policajaca koji su već bili na mjestu događaja: kroz labirint prostorija; dolje u hladan kameni tunel, gdje je bilo mračno kao u rogu; i konačno u izdubljeno skladište.
Maleni se doktor spotakne i gotovo padne. U mislima se nađe u prošlosti. Dok je studirao na Ecole de Medecine u Parizu, mladi Holmes vidio je combats des animaux, barbarsku predstavu borbe buldoga, koje bi zatim pustili na vuka, medvjeda, vepra, bika i magarca vezane za stup. Holmes je čak i za smione mladosti znao da nikada neće moći iz svoje duše posve otjerati krutost kalvinizma, bez obzira na to koliko pjesama bude napisao. Još uvijek je bio u napasti da povjeruje kako je svijet samo zamka za čovječji grijeh. Ali grijeh, kako ga je on shvaćao, bio je samo neuspjeh nesavršenog bića da se drži savršenog zakona. Za njegove pretke, velika životna tajna bio je taj grijeh; za doktora Holmesa, to je bila patnja. Nikada nije slutio da će je vidjeti u tolikim količinama. Mračna uspomena na neljudsko klicanje i smijeh nagrnula je u Holmesov ošamućeni um sada, dok je gledao preda se.
Sa sredine prostorije, obješeno o kuku namijenjenu za skladištenje soli ili sličnih zaliha u vrećama, u njega je zurilo lice. Ili točnije, nešto što je nekada bilo lice. Nos je bio precizno odsječen, sve od hrpta do brkova iznad gornje usne, tako da se koža preklopila preko toga. Jedno od čovjekovih ušiju visjelo je nesigurno pričvršćeno s jedne strane lica, zapravo dovoljno nisko da dotakne kruto oblo rame. Oba obraza bila su mu rasječena, tako da je čeljust visjela zauvijek otvorena, kao da bi svaki čas mogla progovoriti; ali umjesto toga, crna krv tekla mu je iz usta. Ravna krvava linija bila je povučena od duboke jamice na bradi do muškog reproduktivnog organa - a taj organ, jedina preostala potvrda spola te strahote, bio je jezivo presječen napola, na način nepojmljiv čak i doktoru. Mišići, živci i krvne žile razotkrivali su se u dosljednom anatomskom skladu i zbunjujućem neredu. Ruke su bespomoćno visjele niz tijelo,završavajući s tamnom kašastom masom omotanom u natopljene, čvrsto stegnute zavoje. Šaka nije bilo.
Prošao je trenutak prije nego što je Holmes shvatio da je već vidio to opustošeno lice, i još jedan prije nego što je prepoznao izmrcvarenu žrtvu, po istaknutoj jamici koja se uporno zadržavala na njegovoj bradi. O, ne. Između ta dva svjesna trenutka bilo je ništavilo.
Holmes napravi korak unatrag, a cipela mu se posklizne o bljuvotinu čovjeka koji je prvi otkrio prizorište, skitnice u potrazi za zaklonom. Holmes se naglo okrene i sjedne u obližnji stolac, zauzimajući položaj kao da želi sve to promotriti. Nekontrolirano je hripao pa nije niti opazio da je s jedne strane pokraj njegovih nogu jedan uočljivo svijetli prsluk bio uredno složen na rukom šivane bijele hlače i da je na podu bilo razbacanih komadića papira.
Čuo je kako netko izgovara njegovo ime. Pozornik Rey stajao je u blizini. Činilo se kao da čak i zrak u prostoriji drhti, kao da će se sve oko njega okrenuti naglavačke.
Holmes posrćući stane na noge i zbunjeno odmahne glavom.
Jedan detektiv u civilu, širokih ramena i guste brade, domaršira do Reya i počne vikati kako njemu nije mjesto tamo. Zatim se upleo načelnik Kurtz i odvukao detektiva.
Doktorov napad hripanja izazvan mučninom zadržao ga je bliže tom izopačenom masakriranom tijelu više nego što bi bio poželio, ali prije nego što mu je palo na um da se odmakne, osjeti kako mu se o ruku očešalo nešto mokro. Činilo se poput druge ruke, ali zapravo je bila riječ o krvavome batrljku omotanom u zavoj. Pa ipak, Holmes se nije pomaknuo ni centimetar - bio je siguran u to. Bio je previše šokiran da bi se pomaknuo. Osjećao se kao u jednoj od onih noćnih mora kada se čovjek može samo moliti da doista sanja.
,,Bog nam pomogao, ovo je živo!" vrisne detektiv i otrči, glasa ugušenog čvrstim grčenjem, nastojeći zaustaviti rastuću plimu iz želuca. I načelnik Kurtz je nestao, vičući.
Okrenuvši se, Holmes je pogledao ravno u prazno izbuljene oči osakaćenoga, golog tijela Phineasa Jennisona i vidio kako njegovi ubogi udovi lamataju i trzaju zrakom. Bilo je to samo na trenutak, zapravo - samo na djelić desetinke stotinke sekunde - dok se tijelo nije ukočilo tako da se nikada više ne pomakne, pa ipak Holmes nimalo nije sumnjao u to što je upravo vidio. Doktor je stajao ukočen poput mrtvaca, dok su mu se sitna, osušena usta trzala, oči nekontrolirano treptale od neželjene vlage, a prsti očajnički izvijali. Doktor Oliver Wendell Holmes znao je da pokreti Phineasa Jennisona nisu bili svjesne kretnje živoga bića, voljni čin čovjeka koji nešto osjeća. Bili su to zakašnjeli, refleksni grčevi neizrecive smrti. Ali zbog te mu spoznaje nije bilo nimalo lakše.
Nakon što mu se od mrtvačeva dodira sledila krv u žilama, Holmes je jedva bio svjestan plovidbe lukom natrag prema gradu ili policijske kočije, zvane Crna Marija, u kojoj su se vozili zajedno s Jennisonovim tijelom prema Medicinskom fakultetu. Tamo su mu objasnili da je patolog Barnicoat prikovan za krevet zbog teške upale pluća, zadobivene u borbi za veću plaću, a da profesora Haywoodatrenutačno ne mogu naći. Holmes kimne kao da sluša. Haywoodov asistent ponudi Holmesu pomoć pri obdukciji. Holmes je jedva registrirao te užurbane razmjene riječi, jedva je osjećao svoje ruke kako zarezuju već nemoguće razrezano tijelo u mračnoj gornjoj dvorani Medicinskog fakulteta.
,,I zato trpim odmazdu i muku." Contrapasso.
Holmes naglo podigne glavu, kao da je neko dijete upravo pozvalo u pomoć. Reynolds, asistent, okrene se iza sebe, a isto učiniše Rey, Kurtz i još dvojica policajaca koje Holmes nije opazio kad su ušli u dvoranu. Holmes ponovno pogleda u Phineasa Jennisona, kojemu su usta otvorena visjela zbog presječene čeljusti.
,,Doktore Holmes? Upita asistent. ,,Jeste li dobro?"
Tek proplamsaj mašte, glas koji je čuo, šapat, zapovijed. Ali Holmesove su ruke drhtale toliko da ne bi bio u stanju rasjeći ni puricu. Ostatak operacije morao je prepustiti Haywoodovu asistentu, a on se ispričao. Zađe u jednu uličicu blizu Grove Streeta, isprekidano i s mukom hvatajući dah. Čuo je kako mu se netko približava. Rey stjera doktora dublje u uličicu.
,,Molim vas, trenutačno ne mogu razgovarati," reče Holmes, očiju uprtih u tlo.
,,Tko je iskasapio Phineasa Jennisona?"
,,Odakle da znam!" vikne Holmes. Izgubi ravnotežu, kao pijan od vizija sakaćenja u glavi.
,,Prevedite mi ovo, doktore Holmes." Rey otvori Holmesovu šaku i stavi u nju papir.
,,Molim vas, pozorniče Rey. Već smo..." Holmesova se ruka nekontrolirano tresla dok je nespretno petljao s papirom.
,,'Razdvojiv tako ljudske sveze prije'," Rey je recitirao iz onoga što je čuo večer prije, ,,'sad imam mozak razdvojen. I zato trpim odmazdu i muku. Contrapasso.' To je ono što smo vidjeli, zar ne? Kako ono prevodite contrapasso, doktore Holmes? Protupatnja?"
,,Ne postoji točan... kako ste..." Holmes skine svoju svilenu kravatu i pokuša disati u nju. ,,Ja ništa ne znam."
Rey nastavi: ,,Čitali ste o ovom ubojstvu u pjesmi. Vidjeli ste ga prije nego što se dogodilo i niste ništa učinili da ga spriječite."
,,Ne! Učinili smo sve što smo mogli. Pokušali smo. Molim vas, pozorniče Rey, ne mogu... "
„Poznajete li ovog čovjeka?" Rey iz džepa izvadi sliku Grifonea Lonze iz novina i dade je doktoru. ,,Skočio je kroz prozor policijske postaje."
,,Molim vas!" Holmes se gušio. ,,Ne više! Otiđite sada!"
,,Hej tamo!" Trojica studenata medicine, seoskih momaka koje je Holmes nazivao mladim barbarima, prolazila su uličicom uživajući u jeftinim cigarama. ,,Hej ti, crnjo. Miči se od profesora Holmesa!"
Holmes im pokuša nešto doviknuti, ali ništa nije uspijevalo izaći iz njegova stisnuta grla.
Najbrži barbar udari Reya stisnutom šakom naciljavši policajčev želudac. Rey zgrabi mladićevu drugu ruku i sruši ga na tlo što je moguće nježnije. Druga dvojica skoče na njega upravo u trenutku kada se Holmesu vratio glas. ,,Ne! Ne, momci! Smirite se! Smjesta otiđite odavde! Ovo je prijatelj! Bježite!" Krotko su se povukli.
Holmes pomogne Reyu da ustane. Trebao se iskupiti. Uzme novine i pokaže mu stranicu na kojoj je bila slika. ,,Grifone Lonza," otkrije.
Sjaj u Reyevim očima odavao je zadivljenost i olakšanje. ,,Prevedite mi sada to što piše, molim vas, doktore Holmes. Lonza je izgovorio te riječi prije nego što je umro. Recite mi koji je to jezik."
„Talijanski. Toskanski dijalekt. Doduše, nedostaje vam nekoliko riječi, ali za nekoga tko ne zna jezik, ovo je vrlo dobra transkripcija. Dinansi amen... 'Dinanzi a me... Dinanzi a me non fuor cose create se non etterne, e io ettemo duro': Što god stvorenja prije nas imade, vječno je, pa smo i mi vječna vijeka. Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate': tko uđe, nek' se kani svake nade."
,,Nek' se kani svake nade. Htio me upozoriti," reče Rey.
,,Ne... ne vjerujem. Vjerojatno je mislio da to vidi napisano iznad vrata Pakla, prema onome što znamo o njegovu duševnom stanju."
„Trebali ste reći policiji da nešto znate," uzviknu Rey.
„Nastala bi još veća zbrka da jesmo!" uzviknu Holmes. ,,Ne razumijete - ne možete razumjeti, pozorniče. Mi smo jedini koji ga možemo naći! Mislili smo da smo ga našli - mislili smo da je pobjegao. Sve što policija zna, puka je zabluda! Ovo nikada neće prestati bez nas." Holmes okusi snijeg dok je govorio. Obrisao je čelo i vrat, okupane vrućim znojem što mu je tekao iz svake pore. Holmes upita Reya bi li imao išta protiv da uđu. Htio mu je ispričati priču u koju Rey možda neće povjerovati.
Oliver Wendell Holmes i Nicholas Rey sjedili su u Holmesovoj praznoj predavaonici.
,,Godina je bila 1300. Na sredini svoga životnoga puta, pjesnik po imenu Dante probudio se u mračnoj šumi, otkrivši da je njegov život krenuo pogrešnim smjerom. James Russell Lowell voli reći, pozorniče, da svi uđemo u mračnu šumu dvaput - otprilike na sredini svog života i ponovno, kada se osvrnemo na nj... "

Masivna vrata Salona pisaca otvoriše se nekoliko centimetara, a trojica muškaraca poskočiše na svojim mjestima. Jedna crna čizma uvuče se unutra kao da istražuje teren. Holmes nije više mogao razmišljati o tome što bi još moglo razoriti njegov osjećaj sigurnosti iza zatvorenih vrata. Upala i siva lica, sjeo je na sofu pokraj Longfellowa, preko puta Lowella i Fieldsa, nadajući se da će jedno kimanje glavom biti dovoljno da odgovori na pozdrave svih.
,,Svratio sam kući prije nego što sam došao ovamo. 'Melia me zamalo nije pustila da ponovno izađem iz kuće, kad je vidjela kako izgledam." Holmes se nervozno nasmije, a kapljica vlage zatitra u kutu njegova oka. ,,Jeste li znali, gospodo, da se mišići kojima se smijemo i kojima plačemo nalaze jedni uz druge? Moje mlade barbare taj podatak uvijek impresionira."
Čekali su da Holmes počne. Lowell mu pruži zgužvani letak u kojem se objavljuje da je Phineas Jennison nestao, i nudi mnogo tisuća kao nagradu za njegov povratak. ,,Znači da već znate," reče Holmes. ,,Jennison je mrtav."
Počeo je zbrkano i isprekidano pripovijedati, od iznenadnog dolaska policijske kočije u Charles Street 21.
Lowell, nalijevajući treću čašu porta, reče, ,,Fort Warren."
,,Veoma dosjetljiv izbor našeg Lucifera," reče Longfellow. ,,Bojim se da pjevanje o Sijačima nesloge ne može biti svježije u našem pamćenju. Teško je povjerovati da je samo jučer bilo među pjevanjima koje smo prevodili. Zle jaruge široko su polje puno kamenja - a Dante ih opisuje kao tvrđavu."
Lowell reče, ,,Još jedanput se možemo uvjeriti da smo suočeni s jedinstveno briljantnim umom učenjaka, koji ima izvanrednu sposobnost prenijeti odabrane pojedinosti ugođaja Danteova djela. Naš Lucifer cijeni preciznost Danteova pjesništva. U Miltonovu Paklu sve je konfuzno, ali Danteov je podijeljen na krugove, opisane pomoću preciznih kompasa. Stvaran je poput našega svijeta."
,,Sada jest," reče Holmes drhtavo.
Fields u tom trenutku nije htio slušati literarnu raspravu. ,,Wendelle, kažeš da su policajci bili razmješteni po cijelom gradu u vrijeme ubojstva? Kako to da nitko nije vidio Lucifera?
,,Trebalo bi sto Argusovih očiju i divovske Brijarejeve ruke da ga vide ili dotaknu," reče Longfellow mirno.
Holmes im ispriča još toga. ,,Jennisona je pronašao pijanac koji katkad prespava u tvrđavi otkad ova više nije u uporabi. Skitnica je tamo bio u ponedjeljak, i sve je bilo uobičajeno. Zatim se vratio u srijedu i zatekao zastrašujući prizor. Bio je previše uplašen da to prijavi do sljedećeg dana - to jest do danas. Jennison je posljednji put viđen u utorak poslijepodne, i te noći nije prespavao u svojem krevetu. Policija je razgovarala sa svima koje je mogla naći. Prostitutka u luci kaže da je u utorak navečer vidjela nekoga kako izlazi iz magle. Pokušala ga je slijediti, kako joj valjda nalaže njezina profesija, ali nije stigla dalje od crkve, i nije vidjela u kojem je smjeru krenuo."
,,Znači da je Jennison ubijen u utorak navečer. Ali policija nije otkrila tijelo do četvrtka," reče Fields. ,,Ali Holmese, rekao si da je Jennison još bio... je li moguće da je toliko vremena...?"
,,Da to... on... da je ubijen u utorak, a da ipak bude živ danas ujutro? Da se ljudsko tijelo natjera na takvo grčenje da nikada neću biti u stanju, pa makar ispio cijelu Letu do posljednje kapi, zaboraviti taj prizor?" upita Holmes očajno. ,,Jadni je Jennison bio tako osakaćen da za njega nije bilo nade da preživi - to jesigurno - ali bio je posječen i previjen taman toliko da mu krv otječe polako, a s njome i život. Dok sam ga pregledavao, bilo je kao da petoga srpnja prebirem po ostacima vatrometa, ali vidjelo se da nijedan vitalni organ nije bio oštećen. Nazirala se neka pažljiva vještina usred tog divljeg pokolja, a netko tko se razumije u unutarnje ozljede - možda liječnik," reče muklo, ,,učinio je to pomoću velikog i oštrog noža. Naš je Lucifer na primjeru Jennisona usavršio prokletstvo kroz patnju, svoj najsavršeniji contrapasso. Pokreti koje sam vidio nisu bili život, dragi moj Fieldse, nego jednostavno živci koji su odumirali uz zadnji grč. Bio je to trenutak groteskan kao bilo koji što ga je Dante mogao zamisliti. Smrt bi bila dar."
,,Ali živjeti još dva dana nakon napada," ustrajao je Fields. ,,Hoću reći... medicinski govoreći... za Boga miloga, to nije moguće!"
,,Živjeti u ovom slučaju jednostavno znači nepotpunu smrt, a ne djelomičan život - biti zarobljen u procjepu između živih i mrtvih. Da znam tisuću jezika, ne bih mogao ni izdaleka opisati toliku agoniju!"
,,Zašto je kaznio Phineasa kao Sijača nesloge?" Lowell se trudio koliko je god mogao da zvuči distancirano, znanstveno. ,,Koga Dante nalazi kažnjena u tom krugu pakla? Muhameda, Bertranda de Borna - zlobnog savjetnika koji je razdvojio kralja i kraljevića, oca i sina, kao što je jednom učinjeno Abšalomu i Davidu - one koji su stvorili trajan razdor unutar vjera, obitelji. Zašto Phineas Jennison?"
,,Nakon sveg truda, nismo odgovorili na to pitanje ni u vezi s Elishom Talbotom, dragi moj Lowelle," reče Longfellow. ,,Njegova simonija od tisuću dolara - za što? Dva contrapasso, za dva nevidljiva grijeha. Dante ima tu prednost da same grešnike pita što ih je dovelo u Pakao."
,,Zar nisi bio blizak s Jennisonom?" upita Fields Lowella. ,,Pa ipak ti ništa ne pada na um?"
,,Bio mi je prijatelj; nisam tragao za njegovim nedjelima! Bio je netko komu sam se mogao požaliti na vrijednosti dionica, na predavanja, na doktora Manninga i vražji Izvršni odbor. Bio je parna lokomotiva na dvjema nogama, i priznajem da je katkada bio i previše poduzetan - imao je, tijekom godina, prste valjda u svakom važnijem poslovnom pothvatu, a tamo se nije uvijek okretao čist novac. Željeznica, tvornice, čeličane - takvi su poslovi meni posve nerazumljivi, znaš, Fieldse." Lowell pogne glavu.
Holmes duboko uzdahne. „Pozornik Rey veoma je bistra glava, i vjerojatno je cijelo vrijeme sumnjao da nešto znamo. Prepoznao je način na koji je Jennison ubijen iz onoga što je čuo na našem sastanku kluba. Logiku contrapassa, Sijače nesloge - povezao je to s Jennisonom, a kada sam mu više toga objasnio, odmah je shvatio i da su smrti suca Healeyja i velečasnog Talbota danteovske."
,,Kao i Grifone Lonza, kada se ubio u policijskoj postaji," reče Lowell. ,,Jadnik je u svemu vidio Dantea. Ovaj put je slučajno imao pravo. Često sam razmišljao, slično tome, o Danteovoj preobrazbi. Što bi se zbivalo u duši pjesnika kojega su neprijatelji učinili beskućnikom na ovome svijetu, pa on svojdom sve više i više nalazi na tom strašnom, drugom. Nije li prirodno da bi se on, prognan od svega što je u životu volio, sav prepustio tmurnim mislima o sljedećem životu? Obasipamo ga hvalom zbog njegove vještine, ali Dante Alighieri nije imao izbora doli napisati poemu koju je napisao, i to krvlju poteklom iz njegova srca. Nije ni čudo da je umro tako brzo nakon što ju je dovršio."
,,Što će pozornik Rey učiniti s onim što zna o našoj umiješanosti?" upita Longfellow.
Holmes slegne ramenima. „Uskratili smo mu podatke. Ometali smo istragu dvaju najužasnijih ubojstava koja je Boston ikada vidio, a koja su se sada pretvorila u tri! Rey bi lako mogao već u ovom trenutku prijavljivati i nas i Dantea! Kakvu odanost on osjeća prema knjizi poezije? Koliko bismo joj mi trebali biti odani?"
Holmes se odgurne rukama, ustane, te povukavši pojas svojih vrećastih hlača, poče nervozno koračati. Shvativši da Holmes uzima svoj šešir i kaput, Fields podigne glavu iz ruku.
,,Htio sam vam reći što sam otkrio," reče Holmes tihim, beživotnim glasom. ,,Ne mogu nastaviti s ovim."
,,Sad se odmori," poče Fields.
Holmes odmahne glavom. ,,Ne, dragi moj Fieldse, ne samo večeras."
,,Molim?" vikne Lowell.
,,Holmese," reče Longfellow. ,,Znam da se ovo čini bezizlazno, ali na nama je da se borimo."
,,Bilo kako bilo, ne možeš samo sve ostaviti!" vikne Lowell. Čuvši kako mu glas ispunjava prostor, opet se osjetio snažnim. ,,Otišli smo predaleko, Holmese!"
,,Otišli smo predaleko od početka, predaleko od mjesta kojem pripadamo - tako je, Jamey. Žao mi je," reče Holmes mirno. ,,Ne znam što će pozornik Rey odlučiti, ali surađivat ću kako god on bude želio i isto očekujem od vas. Nadam se samo da nas neće privesti zbog ometanja istrage - ili gore - zbog sudioništva. Nismo li upravo to radili? Svatko od nas pridonio je tome da se ubojstva nastave."
,,Onda nas nisi smio odati Reyu!" Lowell skoči na noge.
,,Što bi ti učinio na mom mjestu, profesore?" upita Holmes.
„Odlazak ne dolazi u obzir, Wendelle! Ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom. Zakleo si se da ćeš štititi Dantea, kao i svi mi, pod Longfellowovim krovom, pa makar se nebesa otvorila!" Ali Holmes namjesti šešir i zakopča kaput. ,,' Qui a bu boira\" reče Lowell. ,,Onaj koji je jednom pio, opet će piti."
,,Vi to niste vidjeli!" Svaka zatomljena emocija provalila je iz Holmesa kad se okomio na Lowella. ,,Zašto sam ja bio taj koji je vidio dva jezivo unakažena tijela umjesto vas, hrabrih učenjaka! Ja sam sišao u Talbotovu vatrenu rupu sa smrtnim smradom u nosnicama! Ja sam morao cijelo vrijeme prolaziti kroz sveto, dok vi možete sve proučavati udobno smješteni uz kamin i do mile volje raspredati!"
,,Udobno? Napali su me rijetki ljudožderski kukci tako da sam jedva izvukao živu glavu, nemoj to zaboraviti!" vikao je Lowell.
Holmes se podrugljivo nasmije. ,,Pristao bih na deset tisuća muha u zamjenu za ono što sam vidio!"
,,Holmese," molio ga je Longfellow. ,,Ne zaboravi, Vergilije kaže hodočasniku da je strah najveća zapreka na njegovu putovanju."
,,Ne dam ni pišljiva boba za to! Ne više, Longfellowe! Prepuštam svoje mjesto! Nismo prvi koji pokušavaju osloboditi Danteovu poeziju i možda ćemo uvijek izvlačiti kraći kraj! Zar nikada niste pomislili da je Voltaire imao pravo - da je Dante samo luđak, a njegovo djelo čudovišno. Dante je izgubio život u Firenci, pa se osvetio tako što je stvorio djelo u kojem se drznuo sebe pretvoriti u Boga. A sada smo ga oslobodili i pustili u grad koji kažemo da volimo, i za to ćemo još platiti!"
,,Dosta je bilo, Wendelle! Dosta!" drekne Lowell, stojeći ispred Longfellowa kao da ga tako može zaštititi od riječi.
,,Čak je i Danteov sin vjerovao da mu otac pati od halucinacija kad vjeruje da je putovao kroz Pakao, i cijeli je život proveo nastojeći se odreći očevih riječi!" nastavi Holmes. ,,Zašto bismo mi morali žrtvovati vlastitu sigurnost da bismo ga spasili? Commedia nije bila nikakvo ljubavno pismo. Dante nije mario za Beatrice, za Firencu! Prosipao je žuč svojeg progonstva, zamišljajući kako se njegovi neprijatelji previjaju od bolova i mole za spas! Spominje li ikada svoju ženu, ijedan jedini put? Tako se on osvetio za svoja razočaranja! Želim nas samo spasiti od toga da ne izgubimo sve ono do čega nam je stalo! To je sve što sam htio od početka!"
,,Ne želiš otkriti da je itko kriv," reče Lowell, ,,baš kao što nikada nisi htio pomisliti da je Bachi kriv, baš kao što si zamišljao da je profesor Webster nevin, čak i dok je visio obješen!"
,,Nije istina!" vikne Holmes.
,,O, divno je to što nam činiš, Holmese. Divno!" viknu Lowell. ,,Ostao si jednako čvrst kao i tvoji najnesuvisliji stihovi! Možda smo još na početku trebali Wendella mlađeg primiti u klub umjesto tebe. Barem bismo imali nekakve izglede za pobjedu!" Bio je spreman reći još toga, ali Longfellow ga obuzda nježno ga povukavši za ruku, no uz stisak čvrst kao da nosi željeznu rukavicu.
,,Ne bismo stigli ovako daleko bez tebe, dragi moj prijatelju. Molim te, odmori se malo i pozdravi gospođu Holmes u naše ime," reče Longfellow blago.
Holmes izađe iz Salona pisaca. Kada ga je Longfellow pustio, Lowell bijesno krene za njim do vrata. Holmes požuri u hodnik, osvrćući se preko ramena prema prijatelju koji ga je slijedio ledena pogleda. Stigavši do ugla, Holmes se zabije u kolica puna papira koja je gurao Teal, trgovački pomoćnik dodijeljen Fieldsovim uredima, koji kao da je neprestano nešto grizao ili žvakao u ustima. Holmes poleti na pod, kolica se prevrnu a papiri se prospu po hodnikui po srušenome doktoru. Teal nogom odgurne neke papire i s izrazom velikog suosjećanja pokuša pomoći Oliveru Wendellu Holmesu da se uspravi na noge. I Lowell žurno priđe Holmesu, ali se zaustavi, ponovno ljutit zato što se sramio svog trenutka slabosti.
,,Eto, sad si valjda zadovoljan, Holmese. Longfellow nas je trebao! Napokon si ga izdao! Izdao si Klub Dante!"
Teal, zastrašeno zureći dok je Lowell ponavljao svoju optužbu, podigne Holmesa na noge. ,,Duboko se ispričavam," prošapta Holmesu u uho. Iako je krivnja bila isključivo doktorova, Holmes nije mogao uzvratiti isprikom. Više nije osjećao onu astmu od koje je hripao i koja mu je izazivala mučninu. Sada je to bila astma koja bi ga čvrsto zgrabila i od koje se grčio. I dok je kod one druge osjećao da mu treba sve više i više zraka da ga ispuni, ova je sav zrak pretvarala u otrov.
Lowell se vrati u Salon pisaca i zalupi za sobom vrata. Našao se suočen s nedokučivim izrazom na Longfellowovu licu. Na prvi znak oluje, Longfellow bi pozatvarao sve kapke na svojoj kući, objašnjavajući kako ne voli takve srazove. Sada je imao isti takav, povučen izraz. Longfellow je očito rekao nešto Fieldsu, jer je izdavač stajao nagnut naprijed, iščekujući da čuje više.
,,Dakle," molećivo će Lowell, ,,reci mi kako nam je mogao ovo učiniti, Longfellowe. Kako nam je Holmes mogao ovo učiniti sada?"
Fields odmahnu glavom. ,,Lowelle, Longfellow misli da je nešto shvatio," reče, tumačeći pjesnikov izraz lica. ,,Sjećaš se kako smo tek sinoć uzeli pjevanje o Sijačima nesloge?"
,,Da. I što s time, Longfellowe?" upita Lowell.
Longfellow poče uzimati svoj kaput, zagledan kroz prozor. ,,Fieldse, hoće li gospodin Houghton još biti u Riversideu?"
,,Houghton je uvijek u Riversideu, barem onda kada nije u crkvi. Što on može učiniti za nas, Longfellowe?"
,,Moramo smjesta poći onamo," reče Longfellow.
,,Shvatio si nešto što će nam pomoći, dragi moj Longfellowe?" Lowella ispuni nada.
Mislio je da Longfellow razmišlja o tom pitanju, ali pjesnik nije ništa odgovorio dok su se preko rijeke vozili u Cambridge.

U golemoj zgradi od cigala u kojoj je bila smještena izdavačka kuća Riverside Press, Longfellow je zatražio da mu H. O. Houghton predoči cjelovit raspored tiskanja prijevoda Danteova Pakla. Unatoč još neiskušanoj temi, taj prijevod koji je prekidao dugogodišnju šutnju najomiljenijega pjesnika u povijesti njihove zemlje, književni je svijet očekivao s nestrpljenjem. Uz velika zvona i fanfare koje mu je Fields pripremao, prva naklada od pet tisuća primjeraka rasprodat će se za mjesec dana. Očekujući to, Oscar Houghton pripremao jeklišeje od Longfellowovih probnih otisaka onako kako ih je pjesnik donosio, vodeći opsežan, besprijekorno precizno datiran dnevnik.
Tri učenjaka zaposjela su tiskarov privatni ured.
,,Ne razumijem," reče Lowell, kojemu nije bilo svojstveno da ostane usredotočen ni na nijanse vlastitih izdavačkih projekata, a kamoli nečijih tuđih.
Fields mu pokaže raspored. ,,Longfellow prilaže svoje probne otiske s ispravcima tjedan dana nakon što ih obradimo na sastanku kluba. Znači da je, koji god datum nađemo zabilježen kao datum kada je Houghton primio probne otiske, u srijedu prethodnoga tjedna; održan sastanak našeg kluba."
Prevođenje Trećeg pjevanja, o Mlitavcima, održalo se tri ili četiri dana poslije ubojstva suca Healeyja. Ubojstvo velečasnog Talbota dogodilo se tri dana prije srijede određene za prevođenje Sedamnaestog, Osamnaestog i Devetnaestog pjevanja - a posljednje od njih sadržava kažnjavanje simonista.
,,Ali tada smo doznali za ubojstvo!" reče Lowell.
,,Da, a ja sam u posljednji trenutak izmijenio raspored ubacivši pjevanje o Odiseju, tako da vratimo snagu, i sam sam radio na preskočenim pjevanjima. E sad, najnovije ubojstvo - masakriranje Phineasa Jennisona, po svemu sudeći, dogodilo se ovoga utorka - dan prije jučerašnjeg prevođenja istih onih stihova koji su bili povod tom gnusnom zločinu."
Lowell problijedi, a zatim se zajapuri.
,,Sad shvaćam, Longfellowe!" vikne Fields.
,,Svako se ubojstvo događa točno prije nego što naš klub prevede pjevanje na kojem se ubojstvo temelji," reče Longfellow. ,,Kako to prije nismo uočili?" vikne Fields.
,,Netko se poigrava s nama!" zagrmi Lowell. Zatim brzo stiša glas u šapat. ,,Netko nas cijelo vrijeme promatra, Longfellowe! To mora biti netko tko poznaje naš klub! Tko god bio, tempirao je svako ubojstvo prema našem prijevodu!"
,,Samo trenutak. To bi mogla biti samo užasna slučajnost." Fields ponovno pogleda na tablicu. „Pogledajte. Preveli smo gotovo dvadeset četiri pjevanja Pakla, a dogodila su se samo tri ubojstva."
,,Tri smrtonosne slučajnosti," reče Longfellow.
,,Nije to slučajnost," ustrajao je Lowell. ,,Naš se Lucifer utrkivao s nama da vidi što će se prije dogoditi - prijevod u tinti ili u krvi! Svaki smo put izgubili utrku za dvije ili tri duljine!"
Fields se usprotivi. ,,Ali kako bi itko mogao unaprijed znati naš raspored? I to dovoljno da ima vremena isplanirati tako razrađene zločine? Ništa ne zapisujemo. Katkada preskočimo tjedan. Katkada Longfellow preskoči pjevanje ili dva za koje misli da nismo spremni i ide preko reda."
,,Ni moja Fanny ne bi znala na kojim pjevanjima radimo, a još bi manje marila," prizna Lowell.
,,Tko bi samo mogao znati takve pojedinosti, Longfellowe?" upita Fields.
,,Ako je sve ovo istina," prekine Lowell, ,,znači da mi na neki način izravno imamo veze s tim što su se ubojstva uopće počela događati!"
Zavlada tišina. Fields zaštitnički pogleda Longfellowa. ,,Glupost!" reče. ,,Glupost, Lowelle!" To je bio jedini argument kojeg se mogao sjetiti.
,,Ne tvrdim da razumijem ovaj čudni uzorak," reče Longfellow ustajući od Houghtonova stola. ,,Ali ne možemo zaobići implikacije. Što god da pozornik Rey odluči poduzeti, ne možemo više svoju umiješanost smatrati svojim isključivim pravom. Prošlo je trideset godina od onoga dana kada sam, u sretnijim vremenima, prvi put sjeo za stol kako bih prevodio Komediju. Prihvatio sam se toga s tako dubokim poštovanjem da je ono katkad graničilo s oklijevanjem. Ali došlo je vrijeme da požurimo, da dovršimo ovaj posao, ili riskiramo još gubitaka."

Nakon što se Fields u svojoj kočiji uputio u Boston, Lowell i Longfellow pješice su po snijegu krenuli svojim kućama. Vijest o ubojstvu Phineasa Jennisona pronijela se njihovim društvom poput požara. Brestovita tišina cambridgeske ulice bila je zaglušujuća. Pramenovi snježnobijelog dima uzdizali su se iz dimnjaka i nestajali poput duhova. Prozori koji nisu bili prekriveni kapcima iznutra su bili zakriveni odjećom, obješenim košuljama i bluzama koje se zbog prevelike hladnoće nisu mogle sušiti na otvorenom. Na svim su vratima bili spušteni zasuni. Kuće, na kojima su nedavno bili ugrađeni željezni lokoti i metalni lanci, prema savjetu mjesnih pozornika, bile su čvrsto zatvorene; neki su stanovnici čak smislili neku vrstu alarma za svoja vrata, koristeći se sustavom električne struje koji su od vrata do vrata prodavali trgovački putnici sa Zapada. Na plišanim snježnim nanosima nije se igralo nijedno dijete. Nakon tih triju ubojstava, nije bilo moguće sakriti da ih je počinila jedna te ista ruka. Novinski članci uskoro su uključili podatak da je pokraj svake žrtve na mjestu zločina pronađena hrpa uredno složene odjeće i odjednom se cijeli grad osjećao kao gol. Užas koji je počeo sa smrću Artemusa Healeyja sada se spustio na Beacon Hill, krenuo niz Charles Street, stigao onkraj Back Baya i preko mosta prešao u Cambridge. Odjednom se činilo da postoje iracionalni ali opipljivi razlozi da se povjeruje u pokoru, u apokalipsu.
Longfellow zastane jednu ulicu prije Craigie Housea. ,,Je li moguće da smo mi odgovorni?" Vlastiti mu je glas zvučao zastrašujuće slabo.
,,Ne daj tom crvu sumnje da ti izjeda mozak. Nisam promislio kad sam to rekao, Longfellowe."
,,Moraš biti iskren prema meni, Lowelle. Misliš li..."
Riječi mu se raskoliše. Krik djevojčice vinu se u zrak i potrese same temelje Brattle Streeta.
Longfellowu koljena popuste dok je u mislima slijedio trag toga zvuka natrag do svoje kuće. Znao je da mora ludo pojuriti ulicom preko djevičanskoga snježnog pokrivača. Ali na trenutak su ga misli prikovale na mjestu, uhvatile ga u stupicu straha od mogućih razloga toga krika i bio je poput čovjeka koji se probudi iz strašne noćne more pa u miru sobe koja ga okružuje traži znakove krvave nesreće. Pred očima mu se stvore vizije sjećanja. Zašto te nisam mogao spasiti, ljubavi moja?
,,Da odem po pušku?" vikne Lowell mahnito.
Longfellow potrči naprijed.
Dvojica su muškaraca stigla do ulaznih stuba u Craigie House otprilike u isto vrijeme, što je bio izniman pothvat za Longfellowa koji, za razliku od svog susjeda, nije bio vičan tjelesnim naporima. Rame uz rame utrčali su u predvorje. U salonu, pronašli su Charleya Longfellowa kako kleči nastojeći umiriti uzbuđenu Annie Allegru, koja je vikala i radosno vriskala zbog darova koje im je donio njezin brat. Trap je veselo režao i mahao svojim zdepastim repom, pokazujući sve zube s izrazom koji se mogao usporediti s ljudskim smiješkom. Alice Mary uđe u hodnik da ih pozdravi.
,,O, tata," vikne ona. ,,Charley je upravo stigao kući za Dan zahvalnosti! I donio nam je francuske jakne, na crvene i crne pruge!" Alice stane pozirati Longfellowu i Lowellu u svojoj jakni.
,,Ma kako si samo elegantna!" zaplješće Charley. Zagrlio je svog oca. ,,Tata, što ti je, blijed si kao krpa? Jesi li dobro? Htio sam vam samo prirediti malo iznenađenje! Možda si nam previše ostario za to," nasmije se.
Kad je povukao Lowella na stranu, Longfellowu se već bila vratila boja u svjetloputo lice. ,,Moj se Charley vratio kući," reče s povjerenjem, kao da Lowell nije mogao i sam vidjeti.
Kasnije te večeri, nakon što su djeca na gornjem katu zaspala a Lowell otišao, Longfellow osjeti duboku smirenost. Nagnuo se nad svoj pisaći stol i prešao rukom preko glatkog drveta na kojem je pisao većinu svojih prijevoda. Kada je prvi put čitao Danteovu poemu, morao je sam sebi priznati, nije imao povjerenja u velikog pjesnika. Strepio je od toga kako će završiti, nakon što je počela tako veličanstveno. Ali Dante se cijelim putem držao tako hrabro da Longfellow nije mogao a da se ne čudi sve više i više, ne samo veličini, nego i trajnosti njegove snage. Što je tema bila uzvišenija, to je bio uzvišeniji i stil - bujao je poput plime, a na kraju je ta bujica odnosila sa sobom i čitatelja, opterećenog sumnjama i strahovima. Najčešće se činilo kao da Longfellow služi Firentincu, ali Dante ga je katkada zadirkivao, a značenje njegovih stihova izmicalo je tumačenju bilo kakvim riječima, bilo kojim jezikom. Longfellow se u tim trenucima osjećao poput kipara koji se, nesposoban u hladnom mramoru prikazati živuću ljepotu ljudskog oka, može poslužiti nekim drugim trikovima, pa oko smjestiti dublje a obrvu učiniti istaknutijom nego što je na živome modelu.
No Dante se opirao mehaničkim upletanjima i povlačio se, zahtijevajući strpljivost. Kad god bi prevoditelj i pjesnik došli u tu slijepu ulicu, Longfellow bi zastao i pomislio: Ovdje je Dante odložio pero - sve što slijedi još je bila praznina. Kako će je ispuniti? Koje će nove likove uvesti. Koja će nova imena napisati? Zatim bi ponovno uzeo pero u ruku - i s izrazom radosti ili ogorčenostina licu, nastavio pisati u svoju knjigu - a Longfellow ga je sada slijedio bez bojazni.
Neko tiho struganje, poput zvuka prstiju na školskoj ploči, privuče pozornost Trapovih trokutastih ušiju dok je ležao sklupčan pokraj Longfellowovih nogu. Zvučalo je kao da led nošen vjetrom grebe po prozoru.
Longfellow je u dva sata ujutro još prevodio. Čak i uz peć u kojoj je svom silinom gorjela vatra, nije mogao natjerati živu da se po svojim malenim ljestvama popne dalje od petnaeste prečke kada bi, obeshrabrena, ponovno pala. Stavio je voštanicu na jedan prozor, a kroz drugi pogledao u lijepa stabla, sva prekrivena snježnim perjem. Zrak je bio nepomičan, a tako osvijetljena, izgledala su poput velikoga prozračnog božičnog drvca. Dok je zatvarao prozorske kapke, opazio je neke neobične tragove na jednome od prozora. Ponovno otvori kapke. Ono što je zvučalo kao struganje leda bilo je nešto drugo: zvuk noža koji reže po staklu. I bio je manje od metra udaljen od njihova protivnika. Isprva su riječi urezane u prozorsko staklo bile nerazumljive: ENOIZUDART AIM AL. Longfellow ih je mogao gotovo odmah odgonetnuti, ali ipak je stavio šešir, šal i kaput, te izašao van, odakle je prijetnju mogao jasno pročitati dok je prstima pratio oštre rubove riječi.
ENOIZUDART AIM AL - "MOJ PRIJEVOD."

12


NAČELNIK KURTZ OBJAVIO JE NA GLAVNOJ OGLASNOJ PLOČI DA ĆE ZA NEKOLIKO sati vlakom krenuti na turneju diljem Nove Engleske, kako bi u gradskim vijećima i na tribinama držao predavanja o novim metodama policijskog rada. Kurtz objasni Reyu. ,,Kako bismo spasili ugled grada, rekoše vijećnici. Lažljivci." ,,Zašto onda?"
,,Kako bi me poslali daleko, što dalje od detektiva. Prema službenoj odluci, ja sam jedini policijski službenik koji je nadležan za detektivski odjel. Te će hulje moći raditi što ih bude volja. Cijela istraga sada ostaje prepuštena njima. Više ih nitko neće moći zaustaviti."
,,Ali, načelniče Kurtz, oni traže na krivome mjestu. Žele samo uhititi nekoga reda radi."
Kurtz podigne pogled i zagleda se u Reya. ,,A vi, pozorniče, morate ostati ovdje kao što su vam zapovjedili. Znate to. Dok se ovo potpuno ne razjasni. A to može itekako potrajati."
Rey trenu. ,,Ali imam mnogo toga za reći, načelniče..."
,,Znate da vas moram uputiti da s detektivom Henshawom i njegovim ljudima podijelite sve što znate ili mislite da znate."
,,Načelniče Kurtz..."
,,Sve, Rey! Da vas sam odvedem k Henshawu?"
Rey je kratko oklijevao, a zatim odmahne glavom.
Kurtz ispruži ruku do Reyeve miške. ,,Katkada se jedino zadovoljstvo može pronaći u spoznaji da ne možemo ništa više učiniti, Rey."
Te večeri, dok je Rey pješačio kući, priđe mu osoba ogrnuta plaštem. Spusti kapuljaču, ubrzano dišući, dok se para iz njezina daha probijala kroz tamni veo. Mabel Lowell zbaci veo i otvoreno se zagleda u pozornika Reya.
,,Pozorniče. Sjećate li se da smo se sreli kada ste došli tražiti profesora Lowella? Imam nešto što mislim da biste trebali pogledati," reče, izvadivši debeo omot iz plašta.
,,Kako ste me pronašli, gospođice Lowell?"
,,Zovite me Mabel. Mislite li da je teško pronaći jedinog policajca mulata u Bostonu?" To pitanje zaključi ironičnim osmijehom.
Rey zastane i pogleda omot. Skine nekoliko listova papira. ,,Mislim da ovo neću uzeti. Pripada li vašem ocu?"
,,Da," reče ona. To su bili probni otisci Longfellowova prijevoda, prepuni Lowellovih bilježaka na marginama. ,,Mislim da je moj otac otkrio neke aspekte Danteove poezije u onim neobičnim ubojstvima. Ne znam pojedinosti koje vi zacijelo znate, i nikada ne bih mogla s njime razgovarati o tome a da se on jako ne naljuti, zato vas molim da mu ne kažete da smo se sreli. Trebalo je uložiti mnogo truda, pozorniče, u šuljanje po očevoj radnoj sobi u nadi da neće uočiti."
,,Molim vas, gospođice Lowell," uzdahnu Rey.
,,Mabel." Suočena sa sjajem poštenja u Reyevim očima, nije imala srca pokazati vlastiti očaj. ,,Molim vas, pozorniče. Otac malo toga govori gospođi Lowell, a meni još i manje. Ali ovo znam: njegove su knjige o Danteu rasute na sve strane. Kad god ga u zadnje vrijeme vidim s njegovim prijateljima, ni o čemu drugom ne razgovaraju - i to s prizvukom opterećenja i tjeskobe kakva nimalo ne dolikuje ljudima u prevoditeljskom klubu. Zatim sam pronašla crtež čovjeka sa zapaljenim stopalima i isječke iz novina o velečasnom Talbotu: Njegova su stopala, govore neki, bila pougljenjena kada je pronađen. Nisam li prije samo nekoliko mjeseci slušala oca kako s Meadom i Sheldonom obrađuje pjevanje o pokvarenim klericima?"
Rey je doprati do dvorišta obližnje zgrade, gdje su pronašli slobodnu klupu. ,,Mabel, nikome drugome ne smijete reći da znate sve to," reče joj pozornik. ,,To bi samo unijelo dodatnu zbrku i bacilo opasnu sjenu na vašeg oca i njegove prijatelje - i, bojim se, na vas. U igri su neki interesi koji bi iskoristili ovaj podatak."
,,Već ste znali za ovo, zar ne? Onda svakako kanite učiniti nešto da zaustavite ovu ludost."
,,Da budem iskren, ne znam."
,,Ne možete stajati sa strane i gledati, ne dok moj otac... molim vas." Opet mu je u ruke stavila omot s probnim otiscima. Iako je pokušala to spriječiti, oči joj se napuniše suzama. ,,Uzmite ovo. Pročitajte dok nije vidio da nedostaju. Vaš odlazak u Craigie House onoga dana zacijelo je imao nekakve veze sa svim ovim, i ja znam da možete pomoći."
Rey pobliže pogleda omot. Nije pročitao nijednu knjigu još od prije rata. Nekada je gutao književnost sa zabrinjavajućom pohlepom, osobito nakon smrti sestre i roditelja koji su ga posvojili: čitao je povijesne knjige i biografije, pa čak i popularne romane. No sada mu se i sama pomisao na knjigu činila uvredljivo suzdržanom i bahatom. Više je volio novine, koje mu nisu mogle zaokupiti misli.
,,Moj je otac katkada težak - znam kakvim se može doimati," nastavi Mabel. ,,Ali u životu je prošao mnoge kušnje, u svakom smislu. Živi u strahu da će izgubiti sposobnost pisanja, ali ja nikada o njemu nisam razmišljala kao o pjesniku, nego samo kao o svome ocu."
,,Ne morate se brinuti za gospodina Lowella."
,,Znači da ćete mu pomoći?" upita ona, stavivši ruku na njegovu mišku. ,,Mogu li ja učiniti nešto da pomognem? Kako bih se mogla pobrinuti da otac bude siguran, pozorniče?"
Rey ne reče ništa. Prolaznici su zurili u njih, te on odvrati pogled.
Mabel se tužno nasmiješi i povuče se na kraj klupe. „Razumijem. I vi ste baš kao moj otac. Meni se ne mogu povjeriti ozbiljne stvari, pretpostavljam. Iz nekog sam razloga vjerovala da ćete misliti drugačije."
Na trenutak je Rey previše suosjećao s njom da bi odgovorio.
„Gospođice Lowell, ovo nije stvar u koju se treba miješati, ako čovjek može birati."
,,Ali ja nemam izbora," reče ona i namjesti veo, odlazeći prema stajalištu tramvaja.

Profesor George Ticknor, star i onemoćao čovjek, reče svojoj ženi da pošalje posjetitelja k njemu. Njegova je uputa bila popraćena neobičnim osmijehom na krupnom i neobičnom licu. Ticknorova nekada crna kosa bila je prosijeda na potiljku i zaliscima, te otužno rijetka ispod pletene kapice koju je nosio na glavi. Hawthorne je jednom za Ticknorov nos rekao da nije baš prćast, ali je suprotan od orlovskog.
Profesor nikada nije bio osobito maštovit i na tome je bio zahvalan - ta ga je osobina štitila od hirova koji su opsjedali njegove sugrađane Bostonce, osobito kolege pisce, u razdobljima kada bi pomislili da će se stvari promijeniti. Ipak, Ticknor nije mogao a da ne zamišlja kako je sluga koji ga je sada podizao i pomagao mu da ustane iz naslonjača, savršena slika i prilika Georgea mlađeg, koji je umro u dobi od pet godina. Ticknor je i dan danas, trideset godina poslije, bio žalostan zbog smrti Georgea mlađeg, i to veoma žalostan, jer nije više ni u mislima mogao vidjeti njegov vedri osmijeh niti čuti njegov veseli glas; jer bi okrenuo glavu u smjeru nekog poznatoga zvuka, a dječaka ne bi bilo tamo; jer bi osluškivao lagani korak svoga sina, koji nije dolazio.
Longfellow uđe u knjižnicu, sramežljivo noseći dar. Bila je to manja torba u obliku vreće, ukrašena zlatnom resom i zatvorena kopčom. ,,Molim vas, nemojte ustajati, profesore Ticknor," požuri reći.
Ticknor ponudi cigare koje su, sudeći po ispucalim omotima, vjerojatno bile mnogo puta tijekom godina ponuđene neredovitim gostima koji su ih odbijali. ,,Dragi moj gospodine Longfellow, što mi to donosite?"
Longfellow položi torbu na Ticknorov stol. ,,Nešto što sam mislio da ćete, više nego itko drugi, rado pogledati."
Ticknor ga pogleda s iščekivanjem. Njegove su crne oči bile nedokučive. ,,To je jutros stiglo iz Italije. Pročitajte pismo koje je bilo priloženo." Longfellow ga pruži Ticknoru. Bilo je od Georgea Marsha, iz Odbora za proslavu šestote obljetnice Danteova rođenja u Firenci. Marsh je pisao s namjerom da Longfellowa uvjeri kako se ne treba brinuti zbog toga hoće li firentinski odbor prihvatiti njegov prijevod Pakla.
Ticknor poče čitati: ,,'Vojvoda Caietani i Odbor će sa zahvalnošću primiti prvi američki prijevod velike poeme, kao krajnje doličan doprinos svečanosti proslave šestote obljetnice i istodobno dostojno priznanje iz Novoga svijetajednom od najvećih velikana zemlje iz koje je potekao Kolumbo, čovjek koji ga je otkrio.'Zašto biste bili zabrinuti?" upita Ticknor smeteno.
Longfellow se nasmiješi. ,,Mislim da me na svoj ljubazan način gospodin Marsh moli da požurim. No ne kažu li da je Kolumbo bio sve samo ne točan?"
,,'Molimo primite uime našega Odbora'," nastavi Ticknor čitati, ,,'kao znak zahvalnosti za vaš skorašnji doprinos, jednu od sedam vreća koje sadržavaju pepeo Dantea Alighierija, nedavno izvađen iz njegova groba u Raveni.'"
To je izazvalo blago grimizno oduševljenje u Ticknorovim obrazima, a pogled mu odluta prema vreći. Obrazi mu više nisu bili one žarkocrvene nijanse koja je, u dosluhu s njegovom crnom kosom, u mladosti navodila ljude na pomisao da je Španjolac. Ticknor otkvači kopču, otvori vreću i zagleda se u ono što je mogla biti ugljena prašina. Ali Ticknor pusti da mu jedan dio prođe kroz prste, poput umornog hodočasnika koji je konačno stigao do svete vode.
,,Koliko se mnogo godina činilo da cijelim svijetom tragam za drugim Danteovim poznavateljima, a bez imalo uspjeha," reče Ticknor. S naporom proguta, razmišljajući. Koliko godina? ,,Tolikim sam članovima svoje obitelji pokušao objasniti kako me Dante učinio boljim čovjekom, ali nisam naišao na mnogo razumijevanja. Jeste li opazili, Longfellowe, da prošle godine nije bilo ni jednog kluba ili društva koje nije održalo proslavu u povodu tristote obljetnice Shakespeareova rođenja? A koliko ljudi izvan Italije smatra da je ova godina, šestota obljetnica Danteova rođenja, vrijedna proslave? Shakespeare nas navodi da upoznamo sami sebe. Dante, secirajući druge, tjera nas da se upoznamo međusobno. Recite mi, kakva sreća prati vaš prijevod?"
Longfellow duboko uzdahne. Zatim ispriča priču o ubojstvu; o tome kako je sudac Healey kažnjen kao Mlitavac, Elisha Talbot kao Simonist a Phineas Jennison kao Sijač nesloge. Objasnio je kako je Klub Dante gradom slijedio Luciferov trag i kako su shvatili da svoj tempo određuje prema napredovanju njihova prijevoda.
,,Vi nam možete pomoći," reče Longfellow. ,,Danas počinje nova faza u našoj borbi."
,,Pomoći." Ticknor se doimao kao da kuša tu riječ, slično kao što bi kušao neku novu vrstu vina, prije nego što bi ga s gađenjem ispljunuo.
Longfellow se nasloni, iznenađen.
,,Glupo je pokušavati zaustaviti nešto takvo," reče Ticknor bez suosjećanja. ,,Jeste li znali, Longfellowe, da sam počeo darovati svoje knjige?" Svojim štapom od ebanovine pokaže na police koje su okruživale cijelu sobu. ,,Već sam dao gotovo tri tisuće svezaka novoj gradskoj knjižnici, komad po komad."
,,Lijepa gesta, profesore," reče Longfellow iskreno.
,,Komad po komad dok, bojim se, ne ostane više ništa od mene." Pritiskao je plišani sag svojim sjajnim crnim žezlom. Ironičan, napola nasmiješen, napola namršten izraz pomakne mu umorna usta. ,,Prvo čega se sjećam u životu je Washingtonova smrt. Kada je moj otac tog dana došao kući, nije mogao govoriti, tako ga je pogodila ta vijest; bio sam užasnut što je on tako pogođen imolio sam majku da pošalje po liječnika. Nekoliko su tjedana svi, čak i mala djeca, nosili crni krep na rukavu. Jeste li ikada stali i zapitali se zašto, ako čovjek ubije jednu osobu, onda je ubojica, a ako ubije tisuću ljudi, onda je junak, kao što je bio Washington? Nekoć sam mislio da ću osigurati budućnost naših književnih arena učenjem i poučavanjem, poštovanjem prema tradiciji. Dante se zauzimao za to da njegova poezija nastavi nakon njega živjeti u novome domu, i četrdeset sam godina mukotrpno radio za njega. Sudbina književnosti kakvu je prorekao gospodin Emerson zaživjela je u događajima koje opisujete - književnost koja udahnjuje život i smrt, koja može kazniti i odriješiti od grijeha."
,,Siguran sam da ne odobravate ono što se dogodilo, profesore Ticknor," reče Longfellow zamišljeno. ,,Da je Dante unakažen kao sredstvo ubojstva i osobne osvete."
Ticknoru su drhtale ruke. ,,Konačno je jedan stoljećima stari tekst pretvoren u sadašnju moć, moć suda koji se događa pred našim očima! Ne, ako je ono što ste otkrili istina, kada svijet dozna što se u Bostonu dogodilo - pa makar to bilo i za deset stoljeća - Dante neće biti unakažen, neće biti okaljan ni upropašten. Duboko će ga štovati kao prvo istinsko djelo američkoga genija, prvoga pjesnika koji je oslobodio i pustio veličanstvenu moć cjelokupne književnosti na nevjernike!"
,,Dante je pisao da bi nas odmaknuo od vremena kada je smrt bila nerazumljiva. Pisao je kako bi nam dao nadu za život, profesore, onda kada nam nade više ne preostane, da znamo kako su naši životi, naše molitve, važni Bogu."
Ticknor bespomoćno uzdahne i gurne prema naprijed vreću sa zlatnim resama. ,,Ne zaboravite svoj dar, gospodine Longfellow."
Longfellow se nasmiješi. ,,Vi ste prvi povjerovali da je sve to moguće." Longfellow stavi vreću s pepelom u Ticknorove stare ruke, koje je pohlepno ščepaju,
,,Previše sam star da bih ikome mogao pomoći, Longfellowe," ispriča se Ticknor. ,,Ali hoćete li da vam dam savjet? Nije Lucifer onaj kojeg tražite - to nije krivac kakvog opisujete. Kada se Dante napokon s njime susreće u zaleđenom Kocitu, Lucifer je čista tupost, jecav i nijem. Vidite, u tome je Danteov trijumf nad Miltonom - mi čeznemo za tim da nas Lucifer zapanji, da bude lukav, tako da ga možemo poraziti, ali Dante to otežava. Ne. Dante je onaj kojeg tražite - Dante je onaj koji odlučuje tko treba biti kažnjen i kamo ga treba poslati, koje muke treba podnijeti. Pjesnik je taj koji donosi i provodi mjere, pa ipak, učinivši sebe putnikom, nastoji nas navesti da to zaboravimo: mislimo da je i on samo još jedan nevini svjedok Božjega djela."

U međuvremenu, u Cambridgeu, James Russel Lowell vidio je duhove.

Sjedeći u naslonjaču obasjan zimskom svjetlosti, imao je jasnu viziju Marijina lica, lica svoje prve ljubavi, i ta ga je slika privukla. ,,Uskoro,"ponavljao je. ,,Uskoro." Sjedila je s Walterom na koljenu i umirujućim tonom rekla Lowellu, ,,Vidiš li u kakvog je krasnog, snažnog dječaka izrastao."
Fanny Lowell rekla mu je da se doimao kao u transu, i zahtijevala da pode u krevet. Ona će pozvati liječnika, ili doktora Holmesa, ako želi. No Lowell se nije obazirao na nju jer je bio ispunjen srećom; izašao je iz Elmwooda na stražnji izlaz. Pomislio je kako ga je njegova jadna majka, dok je bila u umobolnici, običavala uvjeravati da je bila najsretnija dok bi trajao jedan od njezinih napadaja. Dante je rekao da je izvor najveće žalosti sjećanje na prošlu sreću, ali prevario se u tom sudu - smrtno se prevario, pomisli Lowell. Nema veće sreće do naše tužne sreće, ispunjene žaljenjem. Sreća i tuga su sestre, i to veoma slične, kao što reče Holmes, inače ne bi obje tjerale suze na oči, što u jednakoj mjeri čine. Lowellow jadni sinčić, Walter, Marijino posljednje mrtvo dijete, njegov nasljednik, doimao mu se opipljivim dok je hodao ulicama nastojeći razmišljati o bilo čemu, bilo čemu drugom osim mile Marije, bilo čemu. Ali Walterov duh sada više nije bio prisutan kao slika pred očima, nego kao neki žuboreći osjećaj koji ga je slijedio poput sjene, koji ga je prožeo, kao što trudna žena osjeća život koji raste u njezinoj utrobi. Također mu se učinilo da je ulicom pokraj njega prošao Pietro Bachi i pozdravio ga, rugajući mu se, kao da želi reći, ,,Uvijek ću biti ovdje da te podsjećam na neuspjeh." Nikada se ni za što nisi borio, Lowelle.
,,Ti nisi ovdje!" promrmlja Lowell, a u mislima mu poče odzvanjati misao: Da ispočetka nije bio tako siguran u Bachijevu krivnju, da je imao u sebi barem malo Holmesove nervozne sumnjičavosti, možda bi bili otkrili ubojicu i Phineas Jennison bio bi živ. A zatim, prije nego što je stigao zamoliti za čašu vode jednog od vlasnika trgovina u ulici, vidio je kako ispred njega blista bijeli kaput, a veliki se bijeli svileni cilindar udaljava veselo klizeći, nošen zamasima štapa ukrašena zlatom.
Phineas Jennison.
Lowell protrlja oči, dovoljno svjestan vlastita stanja svijesti da ne povjeruje svojim očima, ali mogao je vidjeti kako se Jennison ramenima sudara s nekim prolaznicima dok su ga drugi izbjegavali dobacujući mu čudne poglede. Bio je stvaran. Od krvi i mesa.
Bio je živ...
Jennisone! Lowell pokuša viknuti, ali grlo mu je bilo previše suho. Prizor mu je govorio da potrči, a istodobno mu je vezao noge. ,,O, Jennisone!" U isto vrijeme kada je pronašao svoj snažni glas, iz očiju mu počnu teći suze. ,,Phinny, Phinny, ovdje sam, ovdje sam! Jemmy Lowell, vidiš li? Još te nisam izgubio!"
Lowell pojuri između prolaznika i okrene Jennisona uhvativši ga za rame. Ali spodoba koju je ugledao pred sobom bila je okrutna. Bili su to kaput i šešir Phineasa Jennisona skrojeni po mjeri, njegov sjajni štap, ali utrpan u njih bio je starac u dronjcima, prljava lica, neobrijan i izobličen. Drhtao je u Lowellowu stisku.
,,Jennisone," reče Lowell.
,,Nemojte me prijaviti, gospodine. Morao sam se ugrijati..." Čovjek objasni: on je bio skitnica koja je otkrila Jennisonovo tijelo doplovivši do napuštene utvrde s obližnjeg otoka na kojem je bila ubožnica. Pronašao je hrpu lijepe uredno složene odjeće na podu skladišta u kojem je visjelo Jennisonovo tijelo i uzeo nekoliko stvari.
Lowell se sjeti i oštro osjeti onog jednog crva, sada izvađenog iz njega, osamljenog na svom strmom, okrutnom putu, kako mu proždire unutrašnjost. Osjećao je da je za njim ostala rupa, oslobađajući sve što mu je zapelo u utrobi.
Harvard Yard grcao je pod snijegom. Bezuspješno, Lowell je po cijelom sveučilištu tražio Edwarda Sheldona. U četvrtak navečer, nakon što je Sheldona vidio s fantomom, poslao mu je pismo u kojem je zahtijevao da student smjesta dođe u Elmwood. Ali Sheldon nije odgovorio. Nekolicina studenata koji su ga poznavali rekli su da ga nisu vidjeli nekoliko dana. Nekoliko drugih studenata, prošavši pokraj Lowella, podsjetili su ga da kasni na predavanje. Kada je ušao u svoju predavaonicu u University Hallu, veliku prostoriju u kojoj je nekada bila smještena kapelica, pozdravio je kao i uvijek. ,,Gospodo i braćo učenici..." Nakon toga uslijedio je uobičajen smijeh studenata naviknutih na taj pozdrav. Braćo i sestre grešnici -tako su kongregacionalistički svećenici iz njegova djetinjstva običavali počinjati službu. Njegov otac, za njega kao dijete, glas Božji. Holmesov otac također. Braćo i sestre grešnici. Ništa nije moglo poljuljati iskrenu pobožnost Lowellowa oca, njegovo povjerenje u Boga koji je dijelio njegovu snagu.
,,Jesam li ja pravi čovjek za ulogu vođe neiskvarenoj mladeži? Nikako!" Lowell je sam sebe čuo kako izgovara te riječi na trećini predavanja o Don Quijoteu. ,,S druge strane, međutim," umovao je, ,,to što sam profesor nije dobro za mene - to vlaži moj barut, da se tako izrazim, pa se moj um, kad uopće zapuca, preko volje rasprši i otpuže dalje umjesto da poskoči ususret prvoj iskri."
Dvojica zabrinutih studenata pokušali su ga uhvatiti pod ruku kada se zamalo srušio. Lowell dotetura do prozora i ispruži kroz njega glavu, zatvorenih očiju. Umjesto da osjeti blag dodir svježega zraka kojemu se nadao, osjetio je neočekivani udar vrućine, kao da mu Pakao škaklja nos i obraze. Protrljao je slapove svojih brkova, koji su također bili topli i vlažni. Otvorivši oči, dolje ugleda plameni trokut. Lowell istrči iz predavaonice i sjuri se niz kameno stubište University Halla. Vani, u Harvard Yardu, lomača je pohlepno pucketala.
Oko nje u polukrugu stajali su dostojanstveni muškarci i veoma pozorno zurili u plamen. Bacali su u vatru knjige s velike hrpe. Bilo je tu mjesnih unitarističkih i kongregacionalističkih svećenika, članova Izvršnog odbora, te nekoliko predstavnika Nadzornog odbora. Jedan od njih podigne knjižicu, zgužva je i baci kao loptu. Svi su klicali kada je upala u vatru. Pojurivši naprijed, Lowell klekne na jedno koljeno i izvadi je. Korice su bile previše izgorjele da bi se moglo išta pročitati, pa je otvorio oprženu naslovnu stranicu: U obranu Charlesa Darwina i njegove Teorije evolucije.
Lowell je nije više mogao držati. Profesor Louis Agassiz stajao mu je preko puta, s druge strane vatre, lica zamagljena i iskrivljena od dima. Znanstvenik mu prijateljski mahne objema rukama. ,,Kako vaša noga, gospodine Lowell? Ah, ovo - ovo se mora, gospodine Lowell, iako je šteta dobroga papira."
Sa zamagljenog prozora groteskno gotičke granitne zgrade Gore Halla, fakultetske knjižnice, doktor Augustus Manning, rizničar Izvršnog odbora, gledao je na taj prizor. Lowell pojuri prema masivnom ulazu i prođe brodom, zahvalan na prisebnosti i razumu koji mu se vraćao sa svakim golemim korakom. U Gore Hallu nisu bile dopuštene svijeće ni plinske svjetiljke zbog opasnosti od vatre, pa su niše u knjižnici i knjige bile u polumraku poput zimskog.
,,Manning!" zaurla Lowell, izazivajući knjižničarov prijekor.
Manning se pritajio na platformi iznad čitaonice, skupljajući nekoliko knjiga. „Predavanje vam traje, profesore Lowell. Harvardski Izvršni odbor neće smatrati prihvatljivim ponašanjem to što ste studente ostavili bez nadzora."
Lowell je morao rupcem obrisati lice prije nego što se uspeo na platformu. ,,Usuđujete se spaljivati knjige u instituciji znanja!" Iz bakrenih cijevi, preteče centralnog grijanja u Gore Hallu uvijek je sukljala para i knjižnicu ispunjavala lepršavom maglicom koja se kondenzirala u vruće kapljice na prozorima, knjigama i studentima.
,,Pobožni svijet ima prema nama, a osobito prema vašem prijatelju profesoru Agassizu, dug zahvalnosti zato što smo izvojevali trijumfalnu pobjedu nad tim čudovišnim učenjem da čovjek potječe od majmuna. Vaš bi se otac nedvojbeno s time složio."
,,Agassiz je prepametan," reče Lowell stigavši na vrh platforme, probijajući se kroz paru. ,,Još će vas on napustiti - računajte na to! Ni jedna stvar koja ne dopušta pristup idejama neće od ideja nikada biti sigurna!"
Manning se nasmiješi, i činilo se kao da se njegov smiješak zasijeca u unutrašnjost njegove glave. ,,Znate li da sam preko Izvršnoga odbora prikupio stotinu tisuća dolara za Agassizov muzej. Rekao bih da će Agassiz poći točno onamo kamo mu ja kažem da pođe."
,,Što je vama? Zbog čega tako mrzite ideje drugih ljudi?"
Manning pogleda Lowella iskosa. Dok je odgovarao, nije više potpuno kontrolirao glas. ,,Bili smo plemenita zemlja, vođena jednostavnim moralom i pravdom, posljednje siroče velike rimske republike. Naš svijet guše i razaraju uljezi, novotarsko poimanje nemoralnosti koje ovamo prodire sa svakim strancem i svakom novom idejom protiv načela na kojima je Amerika izgrađena. Vidite i sami, profesore. Mislite da bismo prije dvadeset godina mogli ratovati sami protiv sebe? Zatrovani smo. Rat, naš rat, daleko je od svršetka. On tek počinje. Oslobodili smo demone u sam zrak koji udišemo. Revolucije, ubojstva i lupeštvo počinju u našim dušama, a onda se sele na ulice i u naše domove." To je bilo najbliže emotivnom što je Lowell ikada vidio u Manningu. ,,Sudac Healey i ja diplomirali smo iste godine, Lowelle - on je bio jedan od naših najboljih nadglednika - a sada ga je ubila neka zvijer koja ne zna za ništa drugoosim za smrt! Bostonska je duša neprestano izvrgnuta napadima. Harvard je posljednji bedem obrane naše uzvišenosti. A ovdje ja odlučujem!"
Manning zaključi misao: ,,Vi, profesore, sebi možete priuštiti pobunu samo u odsustvu odgovornosti. Vi ste uistinu pjesnik."
Lowell osjeti kako prvi put od smrti Phineasa Jennisona stoji uspravno. Nato osjeti u sebi naviranje nove snage. ,,Prije stotinu godina stavili smo cijeli jedan narod u okove i tada je rat počeo. Amerika će i dalje rasti, bez obzira na to koliko umova sada stavite u okove. Znam da ste prijetili Oscaru Houghtonu da će biti posljedica bude li objavio Longfellowov prijevod."
Manning je ponovno stao uz prozor i pogledao u narančastu vatru. ,,I bit će ih, profesore Lowell. Italija je svijet u kojem vladaju nemoral i najniže strasti. Pozivam vas da slobodno nekoliko primjeraka Dantea darujete Gore Hallu, kao što je neka budala od znanstvenika učinila s onim knjigama o Darwinu. Ona će ih vatra progutati - za primjer svima koji pokušaju našu visokoškolsku ustanovu pretvoriti u pribježište ideja prljavoga nasilja."
,,Nikada vam neću to dopustiti," odgovori Lowell. ,,Dante je prvi kršćanski pjesnik, prvi čiji je cijeli sustav misli obojen čisto kršćanskom teologijom. Ali njegova nam se poema približava još i više. To je stvarna povijest jednoga subrata, jedne duše koja se našla na kušnji, koja biva pročišćena i koja na kraju pobjeđuje; poučava nas krotkom pouzdanju u Boga. Njegov je brod prvi koji se ikada odvažio na šutljivo more ljudske svijesti kako bi pronašao svijet jedne nove poezije. Dvadeset godina branio se od duboke boli i nije sebi dopustio da umre dok nije obavio zadatak. Neće ni Longfellow. Neću ni ja."
Lowell se okrene i počne silaziti.
,,Triput hura, profesore." S platforme, Manning je ravnodušno zurio. ,,No možda ne dijele svi vaše mišljenje. Primio sam neobičan posjet jednog policajca, pozornika Reya. Raspitivao se o vašem radu na Danteu. Nije objasnio zašto i naglo je otišao. Možete li mi reći zašto vaš rad privlači policiju u našu cijenjenu 'instituciju znanja'?"
Lowell zastane i pogleda natrag prema Manningu.
Manning sastavi svoje duge prste u luk visoko na prsima. ,,Neki će se razboriti ljudi izdignuti iz vašega kruga i izdati vas, Lowelle - obećavam to. Ni jedan skup pobunjenika ne može dugo ostati na okupu. Ne bude li gospodin Houghton surađivao u tome da vas zaustavi, netko drugi hoće. Doktor Holmes, na primjer."
Lowell je htio otići, ali čekao je da čuje još.
,,Prije mnogo mjeseci upozorio sam ga da se treba odmaknuti od vašeg prevoditeljskog projekta ili će njegov ugled pretrpjeti veliku štetu. Što mislite da je učinio?"
Lowell odmahne glavom.
„Posjetio me kod kuće i povjerio mi da se slaže s mojom procjenom."
,,Lažete, Manning!"
,,O, znači doktor Holmes je ostao posvećen vašoj stvari?" upita, kao da zna mnogo više nego što Lowell može zamisliti.
Lowell se ugrize za drhtavu usnu.
Manning odmahne glavom i nasmiješi se. ,,Bijedni mali čovječuljak izdajica je među vama i samo čeka upute, profesore Lowell."
,,Znajte da kada jednom postanem nečiji prijatelj, ostajem to zauvijek - i nije me teško na to navesti. I premda netko može uživati u tome što mi je neprijatelj, ne može me učiniti svojim neprijateljem dulje nego što ja to želim. Ugodan vam dan." Lowell je znao kako prekinuti razgovor tako da druga osoba poželi čuti još.
Manning je slijedio Lowella do čitaonice i uhvatio ga za mišku. ,,Ne razumijem kako možete svoj ugled, sve za što ste cijeli život radili, staviti na kocku zbog nečeg ovakvog, profesore."
Lowell se istrgne. ,,Ali dali biste sve na svijetu da možete to razumjeti, zar ne?"
Vratio se u predavaonicu na vrijeme da pusti studente.

Ako je ubojica nekako nadgledao Longfellowov prijevod i utrkivao se s njima, Klub Dante nije imao izbora nego dovršiti preostalih trinaest pjevanja Pakla što je moguće brže. Složili su se da će se podijeliti u dva manja tabora: družinu istražitelja i družinu prevoditelja.
Lowell i Fields pregledavat će dokaze, a Longfellow i George Washington Greene u radnoj će sobi raditi na prijevodu. Fields je obavijestio Greenea, na veliku radost staroga svećenika, da je za prevođenje zadan strogi raspored, radi njegova skorog dovršetka: preostalo je još devet nepregledanih pjevanja, jedno djelomično prevedeno, i dva s kojima Longfellow nije bio potpuno zadovoljan. Longfellowov sluga Peter dostavljat će probne otiske u Riverside Press kako ih Longfellow bude dovršavao i usput će izvoditi Trapa da obavi svoje potrebe.
,,To nema smisla!"
,,Onda pusti to, Lowelle," reče Fields iz svoje duboke fotelje u knjižnici, koja je nekoć pripadala Longfellowovu djedu, znamenitom generalu iz Rata za nezavisnost. Pozorno je motrio Lowella. ,,Sjedni. Lice ti je svijetlocrveno. Spavaš li uopće u zadnje vrijeme?"
Lowell se nije obazirao na njega. ,,Zbog čega bi Jennisona svrstao u Sijače nesloge? Upravo u tom rovu Pakla svaka sjenka koju je Dante odlučio izdvojiti nedvojbeno simbolizira taj grijeh."
,,Dok ne otkrijemo zašto bi Lucifer odabrao Jennisona, moramo probrati što možemo iz pojedinosti ubojstva," reče Fields.
,,Pa, potvrđuje Luciferovu snagu. Jennison je planinario s klubom Adirondack. Bio je sportaš i lovac, pa ipak ga je naš Lucifer zgrabio i sasjekao s lakoćom."
,,Bez sumnje mu je prijetio nekim oružjem," reče Fields. ,,I najjači čovjek na svijetu može podleći strahu pred oružjem, Lowelle. Znamo također da je naš ubojica neuhvatljiv. Pozornici su bili postavljeni u svaku ulicu na tom području, u svako doba dana, još od noći Talbotova ubojstva. I velika pozornost koju Lucifer posvećuje pojedinostima Danteova pjevanja - i to je sigurno."
,,U svakom trenutku dok mi ovdje razgovaramo," reče Lowell odsutno, ,,u svakom trenutku dok Longfellow u susjednoj sobi prevodi novi stih, možda se događa novo ubojstvo, a mi bismo bili nemoćni da ga spriječimo."
,,Tri ubojstva, a nijednog svjedoka. Precizno usklađeno s našim prijevodima. Što da radimo, da lutamo ulicama i čekamo? Da sam manje obrazovan, počeo bih vjerovati da se na nas okomio pravi zao duh."
,,Moramo se usredotočiti na vezu ubojice s našim klubom," reče Lowell. ,,Usredotočimo se na traženje svih onih koji bi mogli nekako znati naš raspored prevođenja." Dok je Lowell listao njihovu bilježnicu istraživanja, odsutno je gladio jedan od predmeta iz zbirke izložene u knjižnici, topovsku kuglu koju su Britanci ispalili na Boston i na postrojbe generala Washingtona.
Opet su čuli kako netko kuca na vrata, no nisu se obazirali.
,,Poslao sam poruku Hougthonu tražeći da se uvjeri kako nijedan probni otisak nije bio odnesen iz Riversidea," Fields reče Lowellu. ,,Znamo da su sva ubojstva preuzeta iz pjevanja koja naš klub u to vrijeme još nije bio preveo. Longfellow mora i dalje slati probne otiske u tiskaru kao da je sve normalno. U međuvremenu, što ćemo s malim Sheldonom?"
Lowell se namršti. ,,Još nije odgovorio i nisu ga vidjeli u krugu sveučilišta. On nam jedini može nešto reći o fantomu jer sam ga vidio da s njim razgovara, sad kad nema Bachija."
Fields ustane i sagne se pokraj Lowella. ,,Jesi li posve siguran da si jučer vidio tog 'fantoma', Jamey?" upita.
Lowell je bio iznenađen. ,,Kako to misliš, Fieldse? Već sam ti rekao - vidio sam ga u Harvard Yardu kako me promatra, i još jedanput kako čeka Bachija. A onda opet u žustrom razgovoru s Edwardom Sheldonom."
Fields je morao uzmaknuti. ,,Želim reći samo da smo svi veoma zabrinuti i tjeskobni, dragi moj Lowelle. I moje su noći nemirne, a san isprekidan."
Lowell lupi bilježnicom koju je pregledavao. ,,Želiš reći da mi se pričinilo?"
,,Sam si mi rekao da ti se danas učinilo da vidiš Jennisona, Bachija, svoju prvu ženu, a zatim svoga pokojnog sina. Za Boga miloga!" viknu Fields.
Lowellove usne zadrhtaše. ,,Čuj, Fieldse. To je doista okrutno..."
,,Molim te, smiri se, Lowelle. Nisam htio povisiti glas. Nisam tako mislio."
,,Ti valjda znaš bolje od nas što bismo trebali činiti. Mi smo ipak samo puki pjesnici! Ti valjda točno znaš kako je netko otkrio naš raspored prevođenja!"
,,Što sad time želiš reći, gospodine Lowell?"
,,Samo ovo: tko je osim nas blisko obaviješten o aktivnostima našega kluba? Tiskarski naučnici, izrađivači klišeja, knjigoveže - svi redom iz Ticknora i Fieldsa."
,,Hej!" Fields je bio zaprepašten. ,,Nemoj sve svaljivati na mene!"
Otvoriše se vrata koja su povezivala knjižnicu i radnu sobu.
,,Gospodo, bojim se da vas moram prekinuti," reče Longfellow uvodeći Nicholasa Reya.
Izraz užasa prijeđe preko Lowellova i Fieldsova lica. Lowell prospe cijelu litaniju razloga zašto ih Rey ne može privesti.
Longfellow se samo nasmiješi.
„Profesore Lowell," reče Rey. ,,Molim vas, došao sam vas zamoliti da prihvatite moju pomoć."
Lowell i Fields istoga trenutka zaborave svoju svađu i uzbuđeno pozdrave Reya.
„Shvatite da to činim kako bih zaustavio ubojstva," razjasni Rey. ,,To je jedini razlog."
,,To nije naš jedini cilj," reče Lowell nakon duge stanke. ,,Ali ne možemo ovo dovršiti bez pomoći, a ne možete ni vi. Ovaj nitkov ostavlja Danteov potpis na svemu što dotakne, i za vas može biti doslovce pogubno ako mu se približite bez prevoditelja uza se."
Ostavivši ih u knjižnici, Longfellow se vrati u radnu sobu. On i Greene bili su na trećem pjevanju toga dana, a počeli su u šest u jutro i radili kroz podnevni zenit. Longfellow je napisao poruku Holmesu, zamolivši ga da pomogne u prevođenju, ali s njegove adrese nije stigao nikakav odgovor. Longfellow je upitao Fieldsa bi li bilo moguće nagovoriti Lowella da se pomiri s Holmesom, ali Fields je preporučio da obojici ostave vremena da se smire.
Cijeloga dana, Longfellow je morao odbiti neumjereno velik broj neobičnih molbi uobičajene galerije posjetitelja. Jedan je Zapadnjak donio "narudžbu" za pjesmu o pticama koju je htio da Longfellow napiše i za koju bi propisno platio. Jedna žena, koja je redovito dolazila, donijela je prtljagu pred vrata, objašnjavajući da je ona Longfellowova supruga koja se vratila kući. Jedan, navodno ranjeni vojnik došao je moliti za pomoć: Longfellow se sažalio i dao mu malu svotu.
,,Ali, Longfellowe, 'batrljak' toga čovjeka bila je samo ruka zavučena pod košulju!" reče Greene nakon što je Longfellow zatvorio vrata.
,,Da, znam," odgovori Longfellow dok se vraćao sjesti. ,,Ali, dragi moj Greene, tko će biti ljubazan prema njemu ako ja nisam?"
Longfellow ponovno otvori svoj materijal na Petom pjevanju Pakla, čije je dovršenje odgađao mnogo mjeseci. To je bio krug Grešnih ljubavnika, u kojem neprestani vjetrovi besciljno raznose grešnike, baš kao što ih je njihova nesuzdržana pohota bez cilja tjerala kroz život. Hodočasnik želi razgovarati s Francescom, prelijepom mladom ženom ubijenom nakon što ju je muž zatekaokako grli njegova brata Paola. Ona, zajedno sa šutljivim duhom svog zabranjenog ljubavnika, dolebdi do Dantea.
,,Francesca se ne želi zadovoljiti time da kaže kako su se ona i Paolo jednostavno prepustili strasti, dok plačući pripovijeda svoju priču Danteu," doda Greene.
,,Tako je," reče Longfellow. ,,Ona Danteu kaže da su čitali o poljupcu Guinevere i Lancelota kada su im se pogledi susreli nad knjigom, i sramežljivo dodaje, 'Toga dana nismo dalje čitali'. Paolo ju je uzeo u naručje i poljubio, pa ipak Francesca za njihov grijeh ne optužuje njega, nego knjigu koja ih je približila. Pisac romana njihov je izdajnik."
Greene zatvori oči, ali ne zato što je zaspao, kako se često događalo za vrijeme njihovih sastanaka. Greene je vjerovao da se prevoditelj mora izgubiti u autorovu djelu, i upravo je to činio dok je pokušavao pomoći Longfellowu. ,,I tako ih je zadesila savršena kazna - da zauvijek budu zajedno, ali da se više nikada ne poljube niti osjete uzbuđenost udvaranja, samo da jedno uz drugo trpe muke."
Dok su razgovarali, Longfellow ugleda zlatne kovrče i ozbiljno lice Edith koja je provirila u radnu sobu. Nakon što ju je otac pogledao, šmugnula je u hodnik. Longfellow predloži Greeneu da naprave stanku.
I u knjižnici su prekinuli raspravu kako bi Rey mogao pregledati dnevnik istraživanja koji je vodio Longfellow. Greene je pošao u vrt protegnuti noge.
Dok je Longfellow spremao neke knjige, misli mu odlutaše u neko drugo vrijeme, prije njegova. U ovoj radnoj sobi, general Nathaniel Greene, djed njihova Greenea, raspravljao je o strategiji s generalom Georgeom Washingtonom kada je stigla vijest o dolasku Britanaca i sve prisutne generale poslala u žurnu potragu za perikama. Također u ovoj radnoj sobi, prema jednoj od Greeneovih povijesnih knjiga, Benedict Arnold kleknuo je i zakleo se na odanost. Zaboravljajući ovu zadnju epizodu iz povijesti svoje kuće, Longfellow pođe u salon, gdje je pronašao svoju kćer Edith sklupčanu u naslonjaču Louisa XVI. Naslonjač je privukla blizu mramorna poprsja svoje majke, uz Fannyno mliječno-bijelo lice koje je uvijek bilo tu kad ga je djevojčica trebala. Longfellow nikada nije mogao pogledati u sliku svoje žene a da ne zatreperi od zadovoljstva koje ga je obuzimalo još od najranijih dana njihova nespretnog udvaranja. Kad god bi Fanny izašla iz prostorije, u njemu bi izazvala osjećaj da je i dio svjetla otišao s njom.
Edith je savila vrat poput labuda, skrivajući lice. ,,Onda, srce moje," nasmiješi se Longfellow blago. ,,Kako je moja dušica danas?"
,,Žao mi je što sam prisluškivala, tata. Htjela sam te nešto pitati i nisam mogla a da ne poslušam. Ta pjesma," reče, sramežljivo ali upitno, ,,govori o tako tužnim stvarima."
,,Da. Katkada muza tako hoće. Pjesnikova je dužnost da o najtežim vremenima govori jednako iskreno kao što govorimo i o veselima, Edie, jer put do svjetla ponekad možemo pronaći samo tako da prođemo kroz najmračnije trenutke. Tako čini Dante."
,,Onaj muškarac i žena iz pjesme, zašto ih moraš tako kazniti zato što se vole?" jedna suza zamagli njezine nebeskoplave oči.
Longfellow sjedne na stolac, posjedne je na koljena i načini joj prijestolje od svojih ruku. ,,Pjesnik toga djela bio je jedan gospodin kršten imenom Durante, ali koje je u djetinjoj razigranosti promijenjeno u Dante. Živio je prije šest stotina godina. I sam je osjećao veliku ljubav - zato tako piše. Jesi li vidjela mramorni kipić iznad zrcala u mojoj radnoj sobi?"
Edith kimne.
,,E, pa, to je signor Dante."
,,Onaj čovjek? Izgleda kao da ga muče sve brige ovoga svijeta."
,,Da," nasmiješi se Longfellow. ,,I duboko je zaljubljen u djevojku koju je sreo mnogo godina prije, kada je bila, o, kada nije bila mnogo mlađa od tebe, dušo moja - imala je godina koliko i mala Panzie - zvala se Beatrice Portinari. Bilo joj je devet godina kada ju je prvi put vidio, na jednoj proslavi u Firenci."
,,Beatrice," reče Edith, zamišljajući kako se ta riječ piše i uzimajući u obzir lutke kojima još nije pronašla imena.
,,Bice - tako su je zvali prijatelji. Ali nikada Dante. On ju je zvao samo njezinim punim imenom, Beatrice. Kada bi mu se približila, takva bi skromnost obuzela njegovo srce da nije mogao podignuti pogled ili uzvratiti joj pozdrav. Katkada bi se pak spremio progovoriti, a ona bi samo prošla pokraj njega, jedva ga primjećujući. Čuo bi kako u gradu šapuću o njoj, 'Ona nije obična smrtnica. Jedna je od onih koje je Bog blagoslovio.'"
,,Govorili su to o njoj?"
Longfellow se lagano nasmije. ,,Pa, tako je Dante čuo, jer bio je duboko zaljubljen, a kada je čovjek zaljubljen, čuje kako i drugi hvale onu koju on hvali."
,,Je li Dante zaprosio njezinu ruku?" upita Edith s nadom.
,,Ne. Obratila mu se samo jednom, da bi ga pozdravila. Beatrice se udala za drugog Firentinca. Zatim se razboljela, dobila groznicu i umrla. Dante se oženio drugom ženom i zasnovao s njom obitelj. Ali nikada nije zaboravio svoju ljubav. Čak je i svojoj kćeri dao ime Beatrice."
,,Zar se njegova žena nije naljutila?" upita djevojčica s negodovanjem.
Longfellow posegne za jednom od Fannyinih mekih četki i prijeđe njome kroz Edithinu kosu. ,,Ne znamo mnogo toga o Donni Gemmi. No znamo da je pjesnik, kada se polovicom svog života suočio s nekim teškoćama, imao viziju da je Beatrice iz svojeg doma na Nebu poslala vodiča da mu pomogne proći kroz veoma mračno mjesto, kako bi ponovno stigao do nje. Kada Dante strahuje od pomisli na svoju kušnju, njegov ga vodič podsjeća: 'Kad ponovno ugledaš njezine lijepe oči, spoznat ćeš još jedanput svoj životni put.' Shvaćaš li, dušo?"
,,Ali zašto je toliko volio Beatrice ako nikada nije s njom razgovarao?"
Longfellow joj nastavi četkati kosu, iznenađen težinom pitanja. ,,Jednom je rekao, dušo, da u njemu pobuđuje takve osjećaje da ne može pronaći riječikojima bi ih opisao. Za Dantea, pjesnika kakav je bio, što ga je moglo osvojiti više nego osjećaj koji prkosi njegovim rimama?"
Zatim nježno izrecitira, milujući joj kosu četkom, ,,'Ti moja mala curice, bolja si od svih balada / koje su se ikad pjevale, / jer ti si pjesma koja živi, / dok su druge već sve minule.'"
Pjesma je izazvala uobičajeni osmijeh one kojoj je bila upućena, i koja je zatim prepustila oca njegovim mislima. Slijedeći zvuk Edithinih koraka uza stube, Longfellow ostane u toploj sjeni mliječno-bijela mramorna poprsja, prožet kćerinom tugom.
,,Ah, tu si." Greene se pojavi u salonu, raširenih ruku. ,,Mislim da sam zadrijemao na klupi u tvom vrtu. Nije važno, sad sam posve spreman vratiti se našim pjevanjima! Nego, kamo su nestali Lowell i Fields?"
,,Mislim da su izašli u šetnju." Lowell se ispričao Fieldsu što se onako uzrujao i otišli su zajedno udahnuti malo zraka.
Longfellow shvati koliko je dugo sjedio. Zglobovi mu čujno zapucketaše dok je ustajao.
,,Zapravo," reče, gledajući na sat koji je izvadio iz prsluka, ,,već ih dugo nema."

Fields je nastojao pratiti Lowellove dugačke korake dok su žurili niz Brattle Street.
,,Možda bismo se sada trebali vratiti, Lowelle."
Fields osjeti zahvalnost kada se Lowell naglo zaustavio. Ali pjesnik je samo ukočeno zurio, sa strašnim pogledom u očima. Bez upozorenja, naglo povuče Fieldsa iza debla jednog brijesta. Prošapta mu da pogleda naprijed. Na drugoj strani ceste, Fields ugleda visok lik u polucilindru i kariranom prsluku kako skreće iza ugla.
,,Lowelle, smiri se! Tko je to?" upita Fields.
,,Samo čovjek kojega sam vidio da me motri u Harvard Yardu! I zatim kako se sastaje s Bachijem! A zatim ponovno kako se prepire s Edwardom Sheldonom!"
,,Tvoj fantom?"
Lowell pobjednički kimne.
Slijedili su ga kradomice, a Lowell je svojem izdavaču davao upute da se ne približava previše neznancu koji je skretao u sporednu ulicu.
,,Ne mogu vjerovati! Uputio se prema tvojoj kući!" reče Fields. Neznanac prođe kroz bijelu ogradu Elmwooda. ,,Lowelle, moramo razgovarati s njime."
,,I dopustiti mu da stekne prednost? Imam mnogo bolji plan za tog nitkova," reče Lowell, vodeći Fieldsa oko spremišta za kočiju i suše pa kroz stražnji ulaz u Elmwood. Lowell naredi sobarici da primi gosta koji se sprema pozvoniti na ulazna vrata. Trebala ga je dovesti u određenu sobu na drugom katukuće, a zatim zatvoriti vrata. Lowell zgrabi svoju lovačku pušku iz knjižnice, provjeri je i povede Fieldsa uz usko stubište za poslugu na stražnjoj strani.
,,Jamey! Što, za ime Boga, kaniš napraviti?"
„Pobrinut ću se za to da ovaj fantom ovaj put ne zbriše - barem dok ne budem zadovoljan onim što doznamo," reče Lowell.
,,Jesu li ti sve na broju? Poslat ćemo po Reya."
Lowellove svijetlo-smeđe oči bljesnu sivim sjajem. ,,Jennison mi je bio prijatelj. Večerao je u ovoj kući - tamo, u mojoj blagovaonici, gdje je mojim ubrusima brisao usta i pio iz mojih čaša za vino. A sada je sasječen na komade! Odbijam i dalje sramežljivo kružiti oko istine, Fieldse!"
Soba na vrhu stubišta, Lowellova dječačka soba, nije se koristila niti grijala. Kroz prozor tavana njegova djetinjstva zimi se pružao širok pogled koji je obuhvaćao čak i dio Bostona. Lowell je sada pogledao van i vidio onaj poznati dugački zavoj rijeke Charles i široka polja između Elmwooda i Cambridgea, močvarnu ravnicu s onu stranu rijeke, glatke i tihe pod svjetlucavim snijegom.
,,Lowelle, ubit ćeš nekoga s time! Kao tvoj izdavač, naređujem ti da smjesta odložiš tu pušku!"
Lowell stavi ruku Fieldsu preko usta i dade mu znak da motri na svaki pokret iza zatvorenih vrata. Prošlo je nekoliko minuta tišine prije nego što su dva učenjaka, čučeći iza kauča, čula sobaričin korak kako vodi gosta uz prednje stubište. Učinila je kako joj je bilo rečeno, uvela posjetitelja u sobu i odmah zatvorila za njim vrata.
,,Ima li koga?" reče čovjek praznoj, nezdravo hladnoj sobi. ,,Kakav je ovo salon? Što ovo znači?"
Lowell se uspravi na svome mjestu iza kauča, ciljajući puškom ravno u karirani prsluk.
Neznanac ostane bez daha. Gurne ruku pod svoj gerok, izvadi revolver i uperi ga prema cijevi Lowellove puške.
Pjesnik nije niti trepnuo.
Neznančeva se ruka poče tresti, dok je višak kože na njegovu prstu u rukavici trljao obarač revolvera.
Lowell, na suprotnoj strani sobe, podigne pušku iznad svojih kljovastih brkova, koji su pod nedostatnim svjetlom izgledali intenzivno crni, i zatvori jedno oko, s drugim gledajući ravno preko nišana puške. Progovori kroz stisnute zube. „Iskušaj me, i što god da se dogodi, ti ćeš izgubiti. Ili ćeš ti nas poslati na Nebo," doda dok je napinjao pušku, ,,ili ćemo mi tebe poslati u Pakao."

13


NEZNANAC JE JOŠ JEDAN TRENUTAK DRŽAO REVOLVER, A ZATIM GA BACI NA SAG. ,,Ovaj posao nije vrijedan takve gluparije!"
,,Pokupite njegov pištolj, molim vas, gospodine Fields," reče Lowell svom izdavaču, kao da im je to svakodnevno zanimanje. ,,A sada, nitkove, govori tko si i zašto si došao ovamo. Reci kakve veze imaš s Pietrom Bachijem i zašto ti je gospodin Sheldon izdavao naredbe na ulici. I govori zašto si došao u moju kuću!"
Fields podigne revolver s poda.
„Sklonite oružje, profesore, inače ništa neću reći," reče čovjek.
,,Daj ga poslušaj, Lowelle," prošapta Fields, na zadovoljstvo treće strane.
Lowell spusti pušku. ,,U redu, ali molim te za tvoje dobro da budeš iskren prema nama." Prinese stolac za njihova taoca, koji je čitavu scenu neprestano proglašavao "gluparijom".
,,Mislim da nismo imali prigode upoznati se prije nego što ste mi puškom naciljali glavu," reče posjetitelj. ,,Ja sam Simon Camp, detektiv iz Pinkertonove agencije. Zaposlio me doktor Augustus Manning s harvardskog sveučilišta."
,,Doktor Manning!" uzvikne Lowell. ,,U koju svrhu?"
,,Htio je da istražim predavanja koja se održavaju o tom Danteu, da vidim može li se dokazati mogućnost 'štetnog učinka' na studente. Trebam ispitati stvar i izvijestiti ga o onome što otkrijem."
,,I što ste otkrili?"
,,Pinkerton me zadužio za područje Bostona. Ovaj tričavi slučaj nije mi bio najpreča zadaća, profesore, ali pošteno sam obavio posao. Pozvao sam jednog od bivših nastavnika, nekog gospodina Bakija, da se sastanemo negdje u krugu sveučilišta," reče Camp. „Razgovarao sam i s nekoliko studenata, također. Onaj bezobrazni mladić gospodin Sheldon nije mi davao naredbe, profesore. Govorio mi je kamo mogu otići sa svojim pitanjima, a njegove su riječi bile malčice preoštre da bih ih ponovio u društvu tako fine gospode."
,,Što su drugi rekli?" htio je znati Lowell.
,,Moj je posao povjerljive prirode, profesore," podrugljivo će Camp. ,,Ali pomislio sam kako je vrijeme da porazgovaram s vama licem u lice, da pitam za vaše mišljenje o tom Danteu. Zato sam danas došao u vašu kuću. I kakav doček ste mi priredili!"
Fields zbunjeno suzi pogled. ,,Je li vas Manning poslao da razgovarate izravno s Lowellom?"
,,Ne govori mi on što da radim, gospodine. Ovo je moj slučaj. Sam donosim prosudbe," odgovori Camp umišljeno. ,,Imate sreće što nisam više tako brz na okidaču, profesore Lowell."
,,O, kakvu ću samo galamu dići na Manninga!" Lowell skoči na noge i nagne sa nad Simona Campa. ,,Došli ste ovamo da čujete što ja kažem, zar ne, gospodine? Smjesta ćete prestati s tim lovom na vještice! Eto što ja kažem!"
,,Za to me ni najmanje nije briga, profesore!" Camp mu se nasmije u lice. ,,Ovaj mi je slučaj dodijeljen i neću ni zbog koga odstupiti - ni zbog onog harvardskog kicoša, ni zbog starog svata ko što ste vi! Možete i pucati u mene ako želite, ali ja svoje slučajeve dotjerujem do kraja!" Zastane, a zatim doda. ,,Ja sam profesionalac."
Zbog toga kako je nemarno Camp izrekao tu zadnju riječ, činilo se da je Fields smjesta shvatio zašto je došao. ,,Možda se možemo nekako drugačije dogovoriti," reče izdavač, vadeći nekoliko zlatnika iz lisnice. ,,Što kažete na to da predahnete od ovog slučaja na neodređeno vrijeme, gospodine Camp?"
Fields ispusti nekoliko kovanica u otvoreni Campov dlan. Detektiv je strpljivo čekao, pa Fields ubaci još dva, nagnavši ga na ukočen osmijeh.
,,A moj pištolj?"
Fields mu vrati oružje.
,,Rekao bih, gospodo, da se katkada slučaj riješi na zadovoljstvo svih sudionika." Simon Camp se nakloni i uputi prema ulaznom stubištu.
„Neviđeno, da moramo plaćati takvome čovjeku!" reče Lowell. ,,Nego, Fieldse, kako si znao da će primiti novac?"
,,Bill Ticknor uvijek je govorio da ljudi vole osjetiti zlato u rukama," reče Fields.
Lica prislonjenog o prozor potkrovlja, Lowell je s nesmanjenom ljutnjom gledao kako Simon Camp korača stazom od opeka prema ulaznim vratima imanja, bezbrižan da bezbrižniji nije mogao biti, zveckajući zlatnicima, kaljajući Elmwood svojim tragovima u snijegu.
Te je večeri Lowell, svladan od iscrpljenosti, sjedio mirno poput kipa u svojoj sobi za sviranje. Prije nego što je ušao, oklijevao je na vratima, kao da očekuje da će naći pravog vlasnika sobe kako sjedi u naslonjaču ispred vatre.
Mabel proviri unutra kroz nadsvođeni prolaz u drugu sobu. ,,Oče? Nešto nije u redu. Voljela bih kad bi razgovarao sa mnom o tome."
Bess, štene newfounlanda, utrči i poliže Lowella po ruci. On se nasmiješi, no neizmjerno ga rastuži sjećanje na letargične pozdrave Argusa, njihova starog newfoundlanda koji je pojeo smrtonosni otrov na susjednoj farmi.
Mabel odvuče Bess nastojeći zadržati ozbiljnost. ,,Oče," reče, ,,Tako smo malo zajedno u zadnje vrijeme. Znam da..." Suzdržala se od toga da dovrši misao.
,,Što kažeš?" upita Lowell. ,,Što znaš, Mab?"
,,Znam da te nešto muči i neda ti mira."
On je s ljubavlju uzme za ruku. ,,Umoran sam, draga moja Hopkins." Lowell ju je oduvijek zvao tim imenom. ,,Poći ću u krevet pa će mi biti bolje. Ti si jako dobra djevojka, dušo. A sad, pozdravi svog oca."
Poslušala ga je dajući mu mehanički poljubac u obraz.
Gore u spavaćoj sobi, Lowell zarije lice u svoj jastuk u obliku lotosova lista, ne gledajući u svoju ženu. No uskoro je zavukao glavu u krilo. Fanny Lowell i plakao bez prestanka gotovo pola sata, dok mu je svaki osjećaj koji je ikada poznavao protjecao mislima i izlijevao se u mozak; na zatvorenim vjeđama mogao je vidjeti projiciranu sliku Holmesa, potpuno slomljenog, strovaljenog na podu hodnika u Corneru, i razrezanog Phineasa Jennisona kako viče, dozivajući u pomoć Lowella da ga spasi, da ga izbavi od Dantea.
Fanny je znala da njezin muž neće govoriti o tome što ga je uzrujalo, zato je samo prešla rukom preko njegove tople crvenkasto-smeđe kose i pričekala da sam sebe uspava jecajući.
,,Lowelle. Lowelle. Probudi se. Probudi se ."
Čim je Lowell zaškiljio, zaslijepila ga je sunčeva svjetlost. ,,Što, što je? Fieldse?"
Fields je sjedio na rubu kreveta, držeći preklopljene novine na prsima.
,,Sve u redu, Fieldse?"
,,Ništa nije u redu. Podne je, Jamey. Fanny kaže da spavaš ko top cijeli dan - samo se okrećeš s jedne na drugu stranu. Jesi li bolestan?"
,,Osjećam se mnogo bolje." Lowell se smjesta usredotoči na predmet koji su Fieldsove ruke naizgled nastojale skriti od njegova pogleda.
,,Nešto se dogodilo, zar ne?"
Fields turobno reče, ,,Nekoć sam vjerovao da znam kako izaći na kraj s bilo kojom situacijom. Sada sam hrđav poput starog čavla, Lowelle. No, pogledaj me. Tako sam se strahovito udebljao da bi me i moji najstariji vjerovnici jedva prepoznali."
,,Fieldse, molim te..."
,,Moraš biti jači od mene, Lowelle. Zbog Longfellowa, moramo..."
,,Još jedno ubojstvo?"
Fields mu pruži novine. ,,Ne još. Uhitili su Lucifera."

*  *  *
"Inkubator" u Glavnoj policijskoj postaji bio je dva metra dug i metar širok. Unutrašnja vrata bila su željezna. S vanjske strane bila su još jedna vrata, od masivne hrastovine. Kada bi se ta druga vrata zatvorila, ćelija bi se pretvarala u tamnicu, lišenu i najmanjeg tračka ili nade u svjetlost. Zatvorenika su mogli držati unutra danima, sve dok više ne bi mogao podnijeti mrak, spreman učiniti što god bi tražili od njega.
Willard Burndy, poslije Langdona W. Peasleeja drugi najbolji obijač sefova u Bostonu, čuo je kako se okreće ključ u hrastovim vratima i zasljepljujuća ploha svjetlosti plinskih svjetiljaka ga omami. ,,Mož'š me držat 'nutra deset godina, svinjo! Nisam nikog ubio i neću priznati da jesam!"
,,Briši odavde, Burndy," otresito će čuvar.
,,Kunem se, časti mi..."
,,Čega'?" nasmije se čuvar.
,,Tako mi gospodske časti!"
Willarda Burndyja u okovima su sproveli kroz hodnik. Budne oči zatvorenika u drugim ćelijama poznavale su Burndyja po glasinama, ako ne po izgledu. Južnjak koji je otišao u New York kako bi požeo ratnodopsko obilje na Sjeveru, Burndy se preselio u Boston nakon dugog razdoblja provedenog u njujorškome zatvoru. Postupno je shvatio da je u krugovima podzemlja došao na glas po tome što je lovio udovice imućnih brahmana, a taj uzorak ni sam nije zapažao. Nije baš želio biti poznat kao lovac na bogate babe. Nikada nije sebe smatrao ništarijom. Burndy je prilično dobro surađivao kad god je bila ponuđena nagrada za povratak ukradenih obiteljskih dragocjenosti i nakita, i vraćao bi dio robe nekom pravednom detektivu u zamjenu za dio novca.
Sada, čuvar naglo okrene i povuče Burndyja u jednu prostoriju a zatim ga gurne na stolac. Bio je crven i raščupan, a lice mu je bilo tako naborano da je podsjećao na karikaturu s potpisom Thomasa Nasta.
,,Šta ti hoćeš?" Burndy se s južnjačkim otezanjem obrati čovjeku koji mu je sjedio prekoputa. ,,Pružio bih ruku, ali vidiš da sam sputan. Čekaj... čitao sam o tebi. Prvi crni policajac. Ratni junak. Bio si na privođenju kada je onaj skitnica skočio kroz prozor!" Burndy se nasmije sjetivši se skršenoga samoubojice.
,,Javni tužitelj želi da visite," reče Rey mirno, otrgnuvši osmijeh s Burndyjeva lica. ,,Kocka je bačena. Ako znate zašto ste ovdje, recite mi."
,,Ja obijam sefove. Najbolji sam u Bostonu, da znaš. Bolji sam od onog šteneta Langdona Peasleeja u svako doba dana! Ali niti sam ubio nikakvoga suca, niti sam posadio mantijaša u zemlju! Gospodin Howe dolazi ovamo iz New Yorka i kažem ti, ovo neće proći na sudu!"
,,Zašto ste ovdje, Burndy?" upita Rey.
,,Oni prevaranti detektivi podmeću dokaze na svakom koraku!"
Rey je znao da je to vjerojatno istina. ,,Dva svjedoka su vas vidjela one noći kada je Talbotova kuća opljačkana, dan prije nego što je ubijen, kako motrite kuću velečasnog. Imaju pravo, zar ne? Zato vas je detektiv Henshaw odabrao. Grešni ste taman dovoljno da preuzmete krivnju."
Burndy je htio to poreći, ali oklijevao je. ,,Zašto da vjerujem crnčugi?"
,,Želim vam nešto pokazati," reče Rey, pozorno ga gledajući. ,,Moglo bi vam biti od pomoći, ako razumijete što piše." Pruži zapečaćenu omotnicu preko stola.
Unatoč okovima, Burndyju je pošlo za rukom zubima otvoriti omotnicu i izvaditi tri puta presavijeni list visokokvalitetnog papira. Pažljivo se zagleda u njna nekoliko sekunda, a zatim ga divljački raspara na dva dijela, bijesno lupajući nogama i naizmjence udarajući glavom u zid i u stol.

Oliver Wendell Holmes gledao je kako se novinski papir kovrča na rubovima, isprva polagano prepuštajući rubove prije negoli se preda plamenu.
...udac Vrhovnog suda u Massachussettsu pronađen gol prekriven kukcima i c...
Doktor baci u vatru još jedan članak. Plamen se zahvalno uzdigne.
Razmišljao je o Lowellovu ispadu, i o tome kako baš nije imao posve pravo kada je govorio o Holmesovoj slijepoj vjeri u profesora Webstera prije petnaest godina. Istina, Boston je postupno izgubio povjerenje u osramoćenog profesora medicine, ali Holmes nije imao razloga za to. Vidio je Webstera dan nakon što je George Parkman nestao i razgovarao je s njim o tom tajanstvenom nestanku. Nije bilo ni najmanjeg traga prijetvornosti na Websterovu ljubaznom licu. A Websterova priča, kako je poslije izašla na vidjelo, bila je činjenično dosljedna: Parkman je došao ubrati svoj dug, koji je bio veoma visok, Webster mu je platio, Parkman je poništio priznanicu i otišao. Holmes je slao priloge da pomogne platiti Websterov odvjetnički tim, umatajući novac u ohrabrujuća pisma naslovljena na gospođu Webster. Svjedočio je o Websterovu čvrstom karakteru i izrazio krajnju sumnju u njegovu upletenost u takav zločin. Također je objasnio poroti kako se ne može sa sigurnošću dokazati pripadaju li ljudski ostaci pronađeni u Websterovim prostorijama doktoru Parkmanu - moguće je da su njegovi, da, ali isto je tako moguće da nisu.
Nije da Holmes nije suosjećao s Parkmanovima. Na kraju krajeva, George je bio najveći pokrovitelj Medicinskog fakulteta, financirajući opremu na North Groveu, pa čak je i darovao zakladu Katedri za anatomiju i fiziologiju, istoj onoj koju je držao doktor Holmes. Ali Parkman je lako mogao poludjeti, odlutati u napadu zbunjenosti. Čovjek je mogao još biti živ, a oni su bili spremni objesiti jednoga od svojih ljudi na temelju krajnje ishitrenih indicija! Zar nije mogao domar, u strahu od gubitka posla, nakon što ga je jadni Webster zatekao u kockanju, nabaviti dijelove kostiju iz velike zalihe Medicinskog fakulteta i razmjestiti ih po Websterovim sobama da se doimaju kao skrivene?
I Webster je, kao i Holmes, odrastao u ugodnom okružju prije nego što je došao na Harvard. Dvojica medicinara nikada nisu bila osobito bliska. Pa ipak, od dana kada je Webster uhićen, kada je jadnik pokušao progutati otrov zbog sramote nanesene njegovoj obitelji, nije bilo nikoga s kime bi se Holmes osjećao čvršće povezan. Nije li se jednako tako i on mogao zateći u spletu štetnih okolnosti? Uz njihov nizak stas, guste zaliske i glatko izbrijana lica, dvojica profesora fizički su međusobno sličila. Holmes je bio siguran da će on još odigrati neku malu ali važnu ulogu u neizbježnom oslobođenju svoga kolege predavača.
No ubrzo su svi već bili pred vješalima. Taj se dan činio tako dalekim, tako nemogućim, tako izbježivim dok su mjesecima trajala svjedočenja i žalbe.
Većina uglednih građana Bostona ostala je kod kuće, posramljena zbog svog susjeda. Foringaši, lučki radnici, tvornički radnici i pralje: oni su bili najotvorenije oduševljeni propašću i poniženjem jednoga brahmana.
Obilno oznojeni J. T. Fields provukao se kroz krug ovih promatrača da dođe do Holmesa.
,,Moj kočijaš čeka, Wendelle," reče Fields. ,,Pođi kući Ameliji, sjedni s djecom."
,,Fieldse, zar ne vidiš na što se ovo svelo?"
,,Wendelle," rekao je Fields, stavivši ruke na ramena svoga pisca. ,,Na dokaze."
Policija je pokušala zatvoriti područje, ali nisu donijeli dovoljno užadi. Svi krovovi i prozori na zgradama koje su okruživale zatvorsko dvorište bili su preplavljeni jednodušnom gomilom. Holmes je u tom trenutku osjetio krajnje paralizirajuću potrebu da učini nešto više od gledanja. Obratit će se svjetini. Da, improvizirat će pjesmu u kojoj će ovaj događaj proglasiti velikim bezumljem grada. Na kraju krajeva, nije li upravo Wendell Holmes najslavniji stoloravnatelj u Bostonu? Stihovi u kojima su se veličale vrline doktora Webstera počeli su se malo po malo sretati u njegovoj glavi. U isto vrijeme, Holmes se podizao na prste, motreći kolni put iza Fieldsa, da prvi ugleda kako stižu papiri o pomilovanju ili kako George Parkman, navodna žrtva ubojstva, laganim korakom ulazi u vidokrug.
,,Ako Webster danas mora umrijeti," rekao je Holmes svome izdavaču, ,,neće umrijeti bez pohvale." Počeo se probijati prema vješalima. Ali ugledavši krvnikovu omču, ukipi se na mjestu, gušeći se od napadaja hripanja. To je bio prvi put nakon djetinjstva da mu je na vidiku bila ta nestvarna petlja, još otkada je kriomice odveo svog mlađeg brata u Cambridge na Gallows Hill, taman dok se optuženi čovjek grčio u svojoj zadnjoj muci. Upravo taj prizor, Holmes je oduvijek vjerovao, učinio je od njega i doktora i pjesnika.
Gomila je zanijemila. Holmesov pogled susreo se s Websterovim, dok se ovaj nesigurnim korakom uspinjao do platforme, uz tamničara koji ga je čvrsto držao za nadlakticu.
Holmes napravi korak unatrag, a uto se jedna od Websterovih kćeri pojavi pred njim držeći omotnicu na grudima.
,,O, Marianne!" reče Holmes i čvrsto zagrli malenoga anđela. ,,Od guvernera?"
Marianne Webster ispruži ruku s pošiljkom. ,,Otac je htio da pročitate ovo prije nego što ga više ne bude, doktore Holmes."
Holmes se okrene prema vješalima. Websteru su preko glave namještali crnu kapuljaču. Holmes otvori preklop omotnice.
Dragi moj Wendelle,
Kako da se usudim pukim rečenicama izraziti svoju zahvalnost za sve što si učinio? Vjerovao si u mene bez i najmanjeg tračka sumnje, i taj će osjećaj uvijek biti sa mnom da mi dade potporu. Samo si ti ostao vjeran mom značaju od trenutka kada me policija istrgnula iz doma, dok su me drugi jedan po jedan napuštali. Zamisli kakav je to osjećaj kada ljudi iz tvoga društva, s kojima si zajedno sjedio na proslavama i molio se u crkvi, zure u tebe s užasnim strahom.
Kada čak i pogled mojih dragih kćeri nevoljko otkriva sumnju u čast njihova jadnog tate.
Ipak, zbog svega toga dugujem ti reći, dragi Holmese, da sam to učinio.
Ubio sam Parkmana i raskomadao njegovo tijelo, a zatim ga spalio u peći svog laboratorija. Shvati, bio sam jedinac, veoma razmažen, i nikada nisam stekao kontrolu nad svojim strastima kao što sam odavno trebao; a posljedica toga je - sve ovo! Cijeli je postupak u mom slučaju bio pravedan, kao što je pravedno da umrem na vješalima u skladu s tom presudom. Svi drugi imaju pravo, a ja krivo.
Jutros sam poslao potpun i istinit prikaz ubojstva nekolicini novina i hrabrome domaru kojega sam tako sramotno optužio. Ako ću se predajom svog života zakonu, o koji sam se ogriješio, barem djelomice iskupiti, to mi je utjeha.
Odmah poderi ovo pismo i zaboravi ga. Došao si vidjeti kako u miru završava moje vrijeme, stoga ne razmišljaj o onome što pišem ovako drhteći, jer živio sam s laži na jeziku.
U trenutku kada je pismo odlepršalo iz Holmesovih ruku, metalna platforma koja je držala čovjeka s crnom kapuljačom na glavi izmaknula se i uz zveket udarila u vješala. U tom trenutku nije ga toliko pogodila spoznaja što više nije vjerovao u Websterovu nevinost, koliko spoznaja da bi svatko od njih mogao biti kriv da se zatekao u istoj očajničkoj situaciji. Kao liječnik, Holmes je trajno bio svjestan od kakvog je manjkavog materijala sazdano čovječanstvo.
Osim toga, zar nije mogao postojati zločin koji nije grijeh?
Amelia uđe u sobu ravnajući haljinu. Pozove svoga muža. ,,Wendelle Holmese! Tebi govorim. Nije mi jasno što se s tobom događa u zadnje vrijeme."
,,Znaš li u kakve sam sve stvari vjerovao kao dječak, 'Melio?" reče Holmes bacajući u vatru komplet probnih otisaka koje je sačuvao sa sastanaka Kluba Dante.
Zadržao je kutiju sa svim papirima koji su imali veze s klubom: Longfellowove probne otiske, vlastite bilješke, Longfellowove podsjetnike na to da treba doći u srijedu navečer. Holmes je mislio da bi jednoga dana mogao napisati memoare o njihovim sastancima. Jednom je to usput spomenuo Fieldsu, koji je smjesta počeo planirati tko bi mogao napisati reklamni oglas za to Holmesovo djelo. Jednom izdavač, uvijek izdavač. Holmes baci još jedan snop u vatru. „Kuhinjske služavke, sve odrasle na selu, govorile su mi da je naša šupa puna demona i crnih vragova. Jedan drugi, također bukolički mladac rekao mi je pak da će, ako vlastitom krvlju napišem svoje ime, po njega doći lutajući Sotonin poslanik, ako ne i sam Princ Tame - da će ga staviti u džep, i da ću od toga dana nadalje biti njegov sluga." Holmes se neveselo podsmjehne. ,,Koliko god nastojali obrazovanjem izliječiti čovjeka od praznovjerja, uvijek će razmišljati kao što je Francuskinja razmišljala o duhovima: Je n y croispas, mais je les crains - ne vjerujem u njih, ali ipak ih se bojim."
,,Rekao si da su ljudi tetovirani svojim posebnim vjerovanjima, kao otočani s Južnog mora."

,,Doista sam to rekao, 'Melio?" upita Holmes, a zatim ponovi u sebi. „Slikovita rečenica. Zacijelo jesam. Ne doima se nimalo kao rečenica kakvu bi žena izmislila."
,,Wendelle." Amelia nogom udari u sag ispred svoga muža, koji je bio otprilike njezine visine kada bi skinuo šešir i čizme. ,,Kada bi mi barem htio objasniti što te uzrujalo, mogla bih ti pomoći. Reci mi, dragi Wendelle."
Holmes se uzvrpolji. Nije odgovorio.
,,Onda, jesi li napisao ijedan novi stih? Znaš da očekujem od tebe da mi napišeš nešto novo za čitanje uvečer."
,,Uza sve knjige na našim policama," odgovori Holmes. ,,Uz Miltona, Donnea i Keatsa u svoj njihovoj punoći, zašto čekaš da ja išta napišem, draga moja 'Melio?"
Ona se nagne naprijed i nasmiješi. ,,Draži su mi živi nego mrtvi pjesnici, Wendelle." Uzme njegovu ruku u obje svoje. ,,Hoćeš li mi reći što te muči? Molim te."
„Oprostite na smetnji, gospođo." Holmesova crvenokosa služavka priđe vratima. Najavi gosta koji je došao u posjet doktoru Holmesu. Holmes oklijevajući kimne. Služavka ode i dovede pridošlicu.
,,Cijeli dan je u svom brlogu. Eto, sada je u vašim rukama, gospodine!" Amelia Holmes podigne ruke i zatvori za sobom vrata radne sobe.
„Profesore Lowell."
„Doktore Holmes." James Russell Lowell skine šešir. ,,Ne mogu se dugo zadržati. Htio sam ti samo zahvaliti na svoj pomoći koju si nam pružio. Ispričavam se, Holmese, što sam se naljutio na tebe. I zato što ti nisam pomogao da ustaneš kada si pao na pod. I zato što sam rekao ono što sam rekao..."
,,Nema potrebe, nema potrebe."
Doktor baci još jedan snop probnih otisaka u vatru.
Lowell je gledao kako Danteovi papiri plešu i bore se protiv plamena, pijuckajući iskre koje su od stihova pravile pepeo.
Holmes je preko volje čekao da Lowell počne vikati zbog toga prizora, ali nije. ,,Ako nešto znam, Wendelle," reče Lowell, i sagne glavu prema lomači, ,,Znam da me je upravo Komedija namamila na ono malo učenosti što je posjedujem. Dante je bio prvi pjesnik koji se ikada sjetio stvoriti poemu isključivo od tkanja vlastitog bića - prvi koji je pomislio da nije samo priča o nekom junaku ta koja može biti epska, nego o bilo kojem čovjeku, i da put prema Nebesima ne prolazi izvan svijeta, nego kroz svijet. Wendelle, ima nešto što sam uvijek htio reći otkada smo počeli pomagati Longfellowu."
Holmes podigne svoje kuštrave obrve.
,,Kada sam te upoznao, prije toliko mnogo godina, možda je moja prva pomisao bila ta koliko me podsjećaš na Dantea."
,,Ja?" Upita Holmes, podrugljivo skromno. ,,Ja i Dante?" Ali vidio je da je Lowell posve ozbiljan.
,,Da, Wendelle. Dante je bio školovan na svakom polju znanosti svoga doba, bio je majstor u astronomiji, filozofiji, pravu, teologiji i poeziji. Neki su čak govorili da je pohađao medicinski fakultet i da je zato mogao smisliti toliko načina na koje ljudsko tijelo može patiti. Poput tebe, u svemu je bio dobar. I predobar, u očima drugih ljudi."
,,Uvijek sam mislio da sam izvukao dobitnu srećku, barem onu od pet dolara, u intelektualnoj lutriji života." Holmes okrene leđa ognjištu i stavi neke od probnih otisaka na policu s knjigama, osjećajući težinu zadatka koji je Lowell došao ispuniti. ,,Možda sam lijen, Jamey, ravnodušan ili sramežljiv, ali nikako nisam jedan od onih ljudi... jednostavno vjerujem da trenutačno ne možemo ništa spriječiti."
,,Miris avanture isprva tako obuzme maštu," reče Lowell i nasmije se s laganom sjetom. ,,Valjda sam na nekoliko blaženih sati u svemu ovome zaboravio da sam profesor i osjećao se kao da sam nešto stvarno. Priznajem da je pravilo 'postupaj ispravno pa makar se nebo srušilo' divljenja vrijedno sve dok te nebo ne uhvati za riječ. Znam što znači sumnjati, najdraži moj prijatelju. Ali ako ti odustaneš od Dantea, to znači da svi mi moramo učiniti isto."
,,Kad bi samo znao kako jasno još vidim Phineasa Jennisona pred očima... onako sasječena i slomljena i... posljedice ako ne uspije ovo..."
,,To bi mogla biti najveća nesreća od svih, osim jedne, Wendelle. A to je život u strahu od istoga," reče Lowell i svečano se uputi prema vratima radne sobe. ,,Dakle, uglavnom sam se htio ispričati i Fields je, naravno, rekao da moram to učiniti. Ono što me veseli jest misao da uza sve nedostatke mog temperamenta, tek trebam izgubiti pravoga prijatelja." Stigavši do vrata, Lowell zastane i okrene se. ,,I sviđaju mi se tvoje pjesme. Znaš to, dragi moj Holmese."
,,Da? E pa hvala ti, ali možda u njima ima nečeg previše nestalnog. Valjda je u mojoj prirodi da zgrabim svaki plod znanja i dobro ga zagrizem sa sunčane strane - a nakon toga, da ga prepustim svinjama. Ja sam njihalo s veoma kratkim dometom titraja." Holmesov pogled susretne se s krupnim otvorenim očima njegova prijatelja. ,,Kako si ti ovih dana, Lowelle?"
Lowell odgovori napola slegnuvši ramenima.
Holmes nije htio prijeći preko toga pitanja. ,,Neću ti reći: 'čvrsto nek' bude srce tvoje', jer ljudi od ideja ne daju se obeshrabriti nesrećama od jednog dana ili jedne godine."
,,Rekao bih da se svi mi okrećemo oko Boga u većim ili manjim orbitama, Wendelle. Katkada je osvijetljena jedna naša polovica, a katkad druga, no neki ljudi kao da su uvijek u sjeni. Ti si jedan od rijetkih kojima mogu otvoriti srce... No, dobro." Pjesnik naglo pročisti grlo i spusti glas. ,,Moram poći na važan sastanak u Dvor Craigie."
,,Da? A uhićenje Willarda Burndyja?" upita Holmes oprezno, s hinjenom nezainteresiranošću, taman prije nego što je Lowell stigao izaći.
„Pozornik Rey upravo je požurio tamo da to ispita. Misliš da je to farsa?"
,,Potpuna besmislica, nema sumnje!" izjavi Holmes. ,,Pa ipak novine pišu da će tužitelj tražiti da ga objese."
Lowell ugura svoju neposlušnu valovitu kosu pod svileni šešir. ,,Znači da moramo spasiti još jednog grešnika."
Holmes je ostao sjediti sa svojom Danteovom kutijom dugo nakon što je zvuk Lowellovih koraka na stubištu utihnuo. Nastavio je ubacivati probne otiske u vatru, odlučan da do kraja obavi taj bolan zadatak, pa ipak za to vrijeme nije mogao prestati čitati Danteove riječi. Isprva je čitao ravnodušno, kako se čovjek postavlja kad čita probne otiske, zapažajući pojedinosti koje nisu budile emocije. Zatim ih je čitao brzo i pohlepno, upijajući odlomke čak i dok su crnjeli na putu prema nestanku. Njegov osjećaj za otkriće prizvao mu je u pamćenje ono vrijeme kada je prvi put čuo profesora Ticknora da ustvrđuje, s tako ozbiljnom vidovitošću, kako će Danteovo putovanje jednoga dana uvelike utjecati na Ameriku.
Danteu i Vergiliju prilaze demoni iz Zlih jaruga... Dante se sjeća, "Tako se, vidjeh, bojahu vojnici, kad na vjeru se predade Caprona, a svud oko njih mnogi protivnici."
Dante se prisjećao bitke između Caprone i Pise, u kojoj je sudjelovao. Holmes se sjeti nečega što je Lowell ispustio iz svog popisa Danteovih talenata: Dante je bio vojnik. Poput tebe, u svemu je bio dobar. I za razliku od mene, također, pomisli Holmes. Vojnik mora svoju krivnju potvrđivati na svakom koraku, šutljivo i bez razmišljanja. Pitao se je li Dantea učinilo boljim pjesnikom to što je gledao kako njegovi prijatelji pokraj njega umiru za dušu Firence, za puki guelfski stijeg. Na dodjeli harvardskih diploma, Wendell mlađi predstavljao je svoj naraštaj kao pjesnik - mnogi su govorili da je to samo zbog imena koje je dijelio s ocem - ali sada se Holmes pitao je li nakon rata Junior još mogao poznavati poeziju. U bitki je Junior vidio nešto što Dante nije, i što je poeziju - i pjesnika - istjeralo iz njega, prepuštajući je samo doktoru Holmesu.
Holmes je sat vremena listao probne otiske i čitao ih. Čeznuo je pročitati Drugo pjevanje Pakla, u kojem Vergilije uvjerava Dantea da počne svoje hodočašće, ali na površinu izbijaju Danteovi strahovi za vlastitu sigurnost. Vrhunski trenutak hrabrosti: suočiti se s mukom tuđih smrti i jasno razmišljati o tome kakav bi osjećaj svaka pobudila. Ali Holmes je već bio spalio Longfellowov probni otisak toga pjevanja. Pronašao je svoje talijansko izdanje Commedije i pročitao: ,,Lo giorno se n'andava" - Već umiraše dan... Dante razmišlja smirenije dok se sprema prvi put ući u kraljevstvo pakla: ,,... e io sol uno" - i samo ja sam... - kako li se samo osamljenim osjećao! Mora to reći tri puta! io, sol, uno..." - ,,m 'apparecchiava a sostener la guerra, si del cammino e si de la pietate" Holmes se nije mogao sjetiti kako je Longfellow preveo ovaj stih, pa je sam to učinio, nagnut prema kaminu, slušajući u rasplamsanoj vatri savjetodavne komentare Lowella, Greenea, Fieldsa i Longfellowa - kako ga ohrabruju.
,,A ja sam sam" - Holmes ustanovi da mora govoriti naglas da bi preveo - ,,spremao se izdržati tegobe... putovanja i udjele u jadu." ,,Samo malo... guerra - to znači rat..."
Holmes iskoči iz naslonjača i pojuri uza stubište na treći kat. ,,I ja sam, samo ja," ponavljao je dok se penjao.

Wendell mlađi raspravljao je o korisnosti metafizike s Williamom Jamesom, Johnom Grayem i Minny Temple uz gin toddyje i cigare. Upravo dok je slušao jedno od Jamesovih glagoljivih raspredanja Junior je začuo, isprva tiho, klopot koraka svog oca koji se s naporom uspinjao stubama. Junior se lecne. Otac se u zadnje vrijeme doista doimao zaokupljen nečim drugim osim samim sobom - moguće nečim ozbiljnim. James Lowell nije više često dolazio na Pravni fakultet, vjerojatno, mislio je Junior, zato što je bio umiješan u isto ono što je uznemiravalo oca. Isprva je Junior pomislio da je otac zapovjedio Lowellu da se kloni Juniora, ali Junior je znao da Lowell ne bi poslušao njegova oca. Niti bi otac imao petlje naređivati Lowellu.
Junior nije trebao ništa reći o svojem druženju s Lowellom. Naravno, držao je za sebe iznenadne i nesuvisle provale pohvala na račun Holmesa koje bi ga katkada iznenada obuzimale. ,,Ne samo da je dao ime Atlanticu, Juniore," rekao je Lowell, pripovijedajući kako je svojedobno otac predložio ime za Atlantic Monthly, ,,nego je postigao uspjeh s Autokratom." Očev dar za imenovanje nije čudio - bio je stručnjak za površinsko kategoriziranje. Koliko je puta Junior pred gostima bio prisiljen slušati priču o tome kako je otac pronašao ime anestezija za zubara koji ju je izumio? Unatoč svemu tome, Junior se pitao zašto doktor Holmes za njega nije mogao smisliti nešto bolje od imena Wendell mlađi.
Doktor Holmes pokuca reda radi, a zatim izbezumljeno uleti unutra sjajnih očiju.
,,Oče. Pomalo smo zauzeti."
Junior je ostao ravnodušna izraza lica dok su njegovi prijatelji pretjerano smjerno pozdravljali njegova oca. Holmes uzvikne, ,,Wendy, moram smjesta nešto doznati! Moram znati razumiješ li se imalo u crve." Govorio je tako brzo da je zvučao poput zujeće pčele.
Junior pućne cigaru. Zar se nikada neće naviknuti na svog oca? Promislivši malo, Junior se naglas nasmije, a njegovi mu se prijatelji pridružiše. ,,Jesi li rekao crve, oče?"

,,Što ako to jest naš Lucifer koji sjedi u ćeliji i pravi se glup?" upita Fields zabrinuto.
,,Nije razumio talijanski - vidio sam mu to u očima," umirivao ga je Nicholas Rey. ,,I to ga je razbjesnilo." Okupili su se u radnoj sobi Craigie
Housea. Greenea, koji je cijelo popodne pomagao u prevođenju, uvečer su vratili u Boston, u kuću njegove kćerke.
Kratka poruka koju je Rey dao Willardu Burndyju da pročita - ,,a te convien tenere altro viaggio se vuo' campar d'esto loco selvaggio" - mogla bi se prevesti kao ,,valja ti drugom stazom poći, ako želiš s ovog divljeg mjesta uteći". To su riječi koje je Vergilije uputio izgubljenome Danteu, kojemu su zvijeri prijetile u mračnoj divljini.
,,Poruka je bila samo zadnja mjera opreza. Ništa iz njegove prošlosti ne slaže se ni sa čim što smo otkrili u našem profilu ubojice," reče Lowell otresajući cigaru kroz Longfellowov prozor. ,,Burndy nije obrazovan. I nismo u našim istraživanjima pronašli nikakvih drugih veza ni s jednom drugom žrtvom."
,,Novine prikazuju situaciju kao da gomilaju dokaze," reče Fields.
Rey kimne. ,,Imaju svjedoke koji su vidjeli Burndyja kako vreba oko kuće velečasnog Talbota večer prije nego što je ubijen, iste večeri kada je iz Talbotova sefa opljačkano tisuću dolara. Te su svjedoke ispitali dobri pozornici. Burndy nije htio mnogo razgovarati sa mnom. Ali to se uklapa u detektivsku praksu: pronađu neku indiciju na kojoj mogu izgraditi svoj lažni slučaj. Ne sumnjam da ih Langdon Peaslee vuče za nos. On se riješi glavnog suparnika u obijanju bostonskih sefova, a detektivi mu tutnu velik dio nagradnog novca. I meni je pokušao predložiti nešto slično kada su raspisane nagrade."
,,Ali što ako nam je nešto promaknuto?" jadikovao je Fields.
„Vjeruješ li da bi taj gospodin Burndy mogao biti odgovoran za ubojstva?" upita Longfellow.
Fields napući svoje pune usne i odmahne glavom. ,,Valjda samo želim dobiti odgovore na pitanja, tako da se možemo vratiti svojim životima."
Longfellowov sluga najavi nekoga gospodina Edwarda Sheldona iz Cambridgea koji traži profesora Lowella.
Lowell žurno pođe u predvorje i uvede Sheldona u Longfellowovu knjižnicu.
Šešir mu je bio tijesno nabijen na glavu. „Ispričavam se što vas ovdje smetam, profesore. Ali vaša je poruka zvučala hitno, a u Elmwoodu su mi rekli da vas mogu ovdje naći. Recite mi, jesmo li spremni ponovno početi s Danteovim seminarom?" upita s prostodušnim osmijehom.
,,Poslao sam tu poruku prije gotovo tjedan dana!" vikne Lowell.
,,Ah, da, vidite... Nisam je primio do danas." Spusti pogled prema tlu.
,,Kako da ne! I skini šešir kad si u gospodskoj kući, Sheldone!" Lowell zbaci Sheldonov šešir. Oko jednog njegova oka vidjela se ljubičasta oteklina, a i čeljust mu je bila otečena.
Lowell odmah požali. ,,Zaboga, Sheldone. Što ti se dogodilo?"
,,Hrpa toga, gospodine. Htio sam vam objasniti da me otac poslao k bliskim rođacima u Salem da se oporavim. Možda i za kaznu, da dobro promislim o svojim postupcima," reče Sheldon sa smjernim osmijehom. ,,Zato nisam primiovašu poruku." Sheldon zakorači na svjetlo da podigne svoj šešir, a zatim opazi užasnut izraz na Lowellovu licu. ,,O, već je gotovo prošlo, profesore. Oko jedva da me boli."
Lowell sjedne. ,,Reci mi kako se to dogodilo, Sheldone."
Sheldon pogleda u pod. ,,Nisam si mogao pomoći! Zacijelo znate za onog užasnog Simona Campa koji tumara naokolo. A ako ne znate, ja ću vam ispričati. Zaustavio me na ulici. Rekao mi je da istražuje uime harvardskog fakulteta bi li vaš kolegij o Danteu mogao izazvati negativne posljedice na značaj njegovih studenata. Zamalo sam ga udario šakom u glavu, da znate, zbog takvih insinuacija."
,,Je li ti Camp to učinio?" upita Lowell sa snažnom očinskom strepnjom.
,,Ne, ne, on je ispario, kako i priliči njemu sličnima. Vidite, idućeg jutra slučajno sam naišao na Plinyja Meada. Ako je itko izdajnik, onda je to on!"
,,Kako to?"
,,Rekao je sa zadovoljstvom kako je sjeo s Campom i govorio mu o "strahotama" Danteove žučljivosti. Brinem se, profesore Lowell, da bi bilo kakav tračak skandala bio opasan za vaša predavanja. Posve je jasno da Izvršni odbor nije popustio u svojoj borbi. Rekao sam Meadu kako bi bilo najbolje da posjeti Campa i povuče svoje užasne komentare, ali odbio je i bijesno me opsovao i, znate, prokleo vaše ime, profesore, i to me strašno razbjesnilo! I tako smo se potukli tamo na starom groblju."
Lowell se ponosno osmjehne. ,,Potukli ste se s njim, gospodine Sheldon?"
,,Ja sam počeo tučnjavu, gospodine," reče Sheldon. Namršti se, gladeći čeljust rukom. ,,Ali on ju je završio."
Nakon što je ispratio Sheldona, uz mnoga obećanja da će uskoro opet nastaviti sa seminarima, Lowell požuri natrag u radnu sobu, ali začuje se još jedno brzo kucanje na vratima.
,,Dovraga, Sheldone, rekao sam da ćemo se vidjeti na seminaru za koji dan!" Lowell širom otvori vrata.
Doktor Holmes je od uzbuđenja stajao na prstima.
,,Holmese?" Lowellov je smijeh odjeknuo takvim neobuzdanim veseljem da je Longfellow trčeći došao u predvorje. ,,Vratio si se u klub, Wendelle! Vraški si nam nedostajao! Lowell dovikne drugima u radnoj sobi, ,,Holmes se vratio!"
,,Ne samo to, prijatelji," reče Holmes ulazeći, ,,već i mislim da znam gdje ćemo naći našeg ubojicu."

14


ZBOG SVOG PRAVOKUTNOG OBLIKA, LONGFELLOWOVA JE KNJIŽNICA SVOJEDOBNO bila idealna časnička blagovaonica za osoblje generala Washingtona, a u kasnijim godinama služila je gospođi Craigie kao dvorana za bankete. Sada su Longfellow, Lowell, Fields i Nicholas Rey sjedili za dobro ulaštenim stolom, dok je Holmes kružio oko njih i objašnjavao.
,,Misli mi naviru prebrzo da bih mogao njima upravljati. Samo saslušajte sve moje razloge prije nego što se navrat-nanos složite ili usprotivite," rekao je to uglavnom obraćajući se Lowellu, i svi su osim Lowella shvatili da je to bilo namijenjeno njemu, ,,jer vjerujem da nam je Dante cijelo vrijeme govorio istinu. Opisuje što osjeća dok se priprema učiniti prve korake u Pakao, drhtave i nesigurne. 'Eio sol', i tako dalje. Dragi moj Longfellowe, kako si to preveo?"
,,'A ja sam sam tegobe iščekivo / putovanja i učešća u jadu,/ što sve će pričat pamćenje mi živo.'"
,,Tako je!" reče Holmes ponosno, sjećajući se vlastitog sličnog prijevoda. Ovo nije bilo vrijeme da se bavi vlastitim talentima, no pitao se što bi Longfellow mislio o njegovu prijevodu. ,,Pjesnik to naziva ratom - to je guerra - na dvije bojišnice. Tu su tegobe fizičkog silaska niz Pakao, ali i izazov koji za pjesnika znači poniranje u vlastito pamćenje kako bi iskustvo pretvorio u poeziju. Prizori iz Danteova svijeta samo mi se roje u mislima, neobuzdano."
Nicholas Rey pozorno je slušao i otvorio notes.
,,Danteu nisu bile strane tjelesne tegobe i ratni napori, dragi moj pozorniče," reče Lowell. ,,U dvadesetpetoj godini, kada je bio iste dobi kao i mnogi od naših mladića u plavom, borio se s Guelfima kod Campaldina, i iste te godine u Caproni. Kroz cijeli Pakao, Dante crpi nadahnuće iz tih iskustava kako bi opisao strahovite paklene muke. Na kraju, Dantea nisu protjerali njegovi suparnici Ghibellini, nego se to dogodilo zbog unutarnjeg razdora među Guelfima."
,,Razdoblje nakon firentinskih građanskih ratova nadahnjuje njegovu viziju Pakla i njegovu potragu za iskupljenjem," reče Holmes. ,,Sjetite se također kako se Lucifer dignuo na oružje protiv Boga i kako je pad iz raja tog nekoć najblistavijeg anđela postao izvorom svih zala od Adama nadalje. Upravo je fizički Luciferov pad na zemlju, nakon što je protjeran odozgo, izdubio onaj bezdan, onaj zemaljski podrum za koji Dante otkriva da je Pakao. I tako je rat stvorio Sotonu. Rat je stvorio Pakao: guerra. Danteov izbor riječi nikada nije slučajan. Rekao bih da okolnosti ovih naših događaja uvelike upućuju na jednu jedinu pretpostavku: Naš ubojica je ratni veteran."
,,Vojnik! Sudac državnoga vrhovnog suda, istaknuti unitaristički propovjednik, bogati trgovac," reče Lowell. ,,Osveta poraženoga pobunjeničkog vojnika na instrumentima našeg sjevernjačkog sustava! Naravno! Kako smo glupi!"
,,Dante nije mehanički odan ni jednoj političkoj etiketi. Možda se najviše zgraža nad onima koji su imali jednaka stajališta kao on, ali su iznevjerili vlastite dužnosti - nad izdajicama - baš kao što bi mogao biti zgrožen unionistički veteran. Sjetite se da je svako ubojstvo pokazalo veliko i prirodno Luciferovo poznavanje plana Bostona."
,,Da," reče Holmes nestrpljivo. ,,Upravo zato mislim da nije riječ o bilo kakvom vojniku, nego o Jenkiju. Sjetite se naših vojnika koji još nose odore po ulicama i trgovima. Često sam zbunjen kad vidim te iznimne pojedince: Vratio se kući, a ipak nosi vojničku odjeću? U čijem ratu sada služi?"
,,No uklapa li se to u ono što znamo o ubojstvima, Wendelle?" upita Fields.
,,Vrlo precizno, mislim. Počnimo s Jennisonovim ubojstvom. U ovom novom svjetlu točno mi pada na um oružje koje je moglo biti upotrijebljeno."
Rey kinine. „Vojnička sablja."
,,Tako je!" reče Holmes. ,,Upravo se takva oštrica podudara s ozljedama. A tko je uvježban za takvo rukovanje sabljom? Vojnik. A Fort Warren, mjesto odabrano za to ubojstvo - vojnik koji je tamo bio na obuci ili je tamo bio smješten dobro bi je poznavao! I to nije sve: smrtonosni crvi hominivorax koji su se gostili sucem Healeyjem - potječu s nekog mjesta izvan Massachussettsa, s nekog močvarnog mjesta gdje vladaju vrućine, tvrdi profesor Agassiz. Možda ih je vojnik donio kao suvenire iz najdubljih močvara na Jugu. Wendell mlađi kaže da su muhe i crvi neprestano bili na bojnom polju i među tisućama ranjenika koji bi tamo ostali ležati preko dana ili noći."
„Katkada crvi ne bi imali nikakva učinka na ranjenika," reče Rey. ,,No katkada bi se činilo da razaraju čovjeka, a liječnici bi bili bespomoćni."
,,To su bili hominivorax, premda ih vojni liječnici ne bi znali razlikovati od porodice kornjaša. Netko tko poznaje njihovo djelovanje na ranjenike, donio ih je s Juga i upotrijebio ih na Healeyju," nastavio je Holmes. ,,E sad, mi smo se neprestano čudili Luciferovoj velikoj tjelesnoj snazi koja mu je bila potrebna da odnese krupnoga suca Healeyja do rijeke. Ali koliko je suboraca na svojim rukama vojnik zacijelo nosio iz bitke, bez razmišljanja! Svjedočili smo i tome kako je Luciferova snaga lako svladala velečasnog Talbota i s očitom lakoćom sasjekla robusnog Jennisona."
Lowell uzvikne, ,,Možda si pronašao naše čarobne riječi!"
Holmes nastavi, ,,Sva je ubojstva počinio netko tko poznaje značajke opsade i ubijanja - rane i patnje bitke."
,,Ali zašto bi sjevernjački momak ciljao vlastite ljude? Zašto bi ciljao Boston?" upita Fields, koji je osjećao da nedostaje netko tko bi igrao ulogu sumnjičavca. ,,Mi smo pobijedili. I to boreći se za pravednu stvar."
,,Ovaj rat izazvao je toliku zbrku osjećaja koliko nijedan drugi, još od Revolucije," reče Nicholas Rey.
Longfellow doda: ,,Nije to bilo poput borbe naše zemlje protiv Indijanaca ili Meksikanaca, što je bilo malo bolje od osvajanja. Onim vojnicima koji su uopće razmišljali o tome zašto se bore nudila se ideja o časti Unije, o slobodi porobljenog naroda, o povratku reda u svemir. Pa ipak, što su vojnici zatekli kada su se vratili kući? Profitere, koji su nekoć prodavali jeftine puške i odore, a sada se u privatnim kočijama voze našim ulicama i napreduju u vilama na Beacon Hillu s pogledom na hrastove drvorede."
,,Dante," reče Lowell, ,,koji je protjeran iz svoga doma, nastanio je Pakao s ljudima iz vlastitoga grada, pa čak i iz vlastite obitelji. Mnoge smo vojnike prepustili sudbini, i nismo im ostavili ništa osim budnica o moralnosti i okrvavljenih odora. Svi su prognanici iz svojih prijašnjih života - i poput Dantea, svatko od njih postaje svijet za sebe. Obratite pozornost kako skoro nakon svršetka rata su počela ova ubojstva. Samo nekoliko mjeseci! Da, čini se da se sve slaže, gospodo. Rat je postavio apstraktan moralni cilj - slobodu - pa ipak su se vojnici borili na veoma konkretnim poljima i bojišnicama, organizirani u pukovnije, satnije i bataljune. I sama metrička struktura Danteove poezije u svojoj prirodi ima nešto brzo, odlučno, gotovo vojničko." On ustane i zagrli Holmesa. ,,Ta vizija, dragi moj Wendelle, došla je s Neba."
U prostoriji se osjeti sve snažniji dojam skupnog postignuća, i svi su čekali da Longfellow kimne, što je on i učinio uz miran osmijeh.
,,Triput hura za Holmesa!" uzvikne Lowell.
,,Zašto mi ne dadete tri puta tri?" upita Holmes, zauzevši vragolastu pozu. ,,Mogu to podnijeti!"

Augustus Manning nagne se nad stol svog tajnika, lupkajući prstima po rubu. ,,Onaj Simon Camp još nije odgovorio na moj poziv da dođe na razgovor?"
Tajnik odmahne glavom, ,,Nije, gospodine. A u Hotelu Marlboro kažu da više nije kod njih. Nije ostavio drugu adresu."
Manning je bio izvan sebe od bijesa. Nije potpuno vjerovao Pinkertonovu detektivu, ali nije mislio ni da je potpuni prevarant. ,,Ne mislite li da je čudno što se prvo policajac dolazi ovamo raspitivati o Lowellovu seminaru, a da nakon toga Pinkertonov čovjek kojemu sam platio za više podataka o Danteu prestane odgovarati na moje pozive?"
Tajnik ništa ne odgovori, ali zatim, shvativši da se odgovor očekuje, revnosno se složi.
Manning se okrene prema prozoru s kojeg se vidio cijeli Harvard Hall. ,,Lowell nešto smjera u svemu ovome, rekao bih. Recite mi ponovno, gospodine Cripps, tko je upisan u Lowellov seminar? Edward Sheldon i... Pliny Mead, zar ne?"
Tajnik pronađe odgovor u hrpi papira. ,,Edward Sheldon i Pliny Mead, upravo tako."
,,Pliny Mead. Izniman student," reče Manning, gladeći svoju krutu bradu.
,,Pa, bio je, gospodine. Ali u zadnje vrijeme je popustio."
Manning se okrene prema njemu s velikim zanimanjem.
,,Da, pao je za dvadesetak mjesta na rang-ljestvici," objasni tajnik, pronalazeći dokumentaciju i ponosno dokazujući tu činjenicu. ,,O, da, prilično se strmoglavio, doktore Manning! Uglavnom, čini se, zbog slabe ocjene koju mu je profesor Lowell dao prošlog semestra iz francuskoga kolegija."
Manning uzme papire od svog tajnika i pročita ih. ,,Kakva šteta za našega gospodina Meada," reče Manning, osmjehujući se u sebi. ,,Velika, velika šteta."

Kasno navečer u Bostonu, J. T. Fields posjetio je ured grbavoga odvjetnika Johna Codmana Ropesa koji je pobunjenički rat pretvorio u svoju specijalnost nakon što mu je brat poginuo u borbi. Pričalo se da o bitkama zna više nego generali koji su se u njima borili. Kako i priliči istinskome stručnjaku, skromno je odgovarao na Fieldsova pitanja. Ropes je nabrojio mnoga prihvatilišta za vojnike - dobrotvorne organizacije koje su djelovale u crkvama ili napuštenim zgradama i skladištima, nastojeći nahraniti i odjenuti veterane koji nisu imali novaca ili su se nastojali vratiti civilnome životu. Ako je netko tražio traumatizirane vojnike, to je bilo pravo mjesto.
,,Ne postoji ništa slično popisu njihovih imena, naravno, i rekao bih da te uboge duše nije moguće otkriti ako oni to ne žele, gospodine Fields," reče Ropes na kraju njihova sastanka.
Fields je žustro koračao niz Tremont Street prema Corneru. Tjednima je već svojem poslu posvećivao samo djelić uobičajenog vremena i strahovao je da će se njegov brod nasukati bude li mnogo dulje izbivao s kormila.
„Gospodine Fields?"