Priče iz 1001 noći

401. noć
Kada nastupi četiri stotine i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Mesrur rekao:
- Zapovjedniče pravovjernih, dosta mi je jedna trećina, daj njemu dvije.
Halifa se nasmija obojici i naredi da svakom daju po hiljadu dinara, te oni odoše radosni.
PRIČA O CAREVIĆU ASKETI, SINU HARUNA ARREŠIDA
Priča se da je zapovjednik pravovjernih, Harun ar-Rešid, imao sina koji je bio napunio šesnaest godina, a već se klonio dunjaluka postavši asketa i pobožan čovjek. Odlazio je na mezarje i govorio:
- Imali ste dunjalučka dobra, ali vas to nije spasilo, pa ste dospjeli u grobove. Da mije samo znati šta ste rekli i šta je vama rečeno!”{110}
Zatim je mladić prestravljen i užasnut plakao i recitirao:

Dženaze se plašim za sva vremena I rastužuje me kuknjava žena.

Slučaj htjede da pored mladića naiđe njegov otac u svečanoj povorci, okružen vezirima, državnim velikodostojnicima i drugim podanicima. Oni ugledaše sina zapovjednika pravovjernih. Mladić je imao na sebi vuneni kaftan, a na glavi vunenu kapu. Halifini pratioci su govorili jedan drugom:
- Taj mladić bruka zapovjednika pravovjernih među carevima. Kad bi ga halifa izgrdio, on bi se sigurno promijenio.
Halifa je čuo o čemu razgovaraju, te povede razgovor sa sinom i reče:
- Sine, obrukao si me svojim postupcima.
Sin ga je gledao ne odgovarajući, a onda pogleda jednu pticu koja je stajala na balkonu dvorca i reče:
- Ptico, tako ti Onoga ko te je stvorio, padni na moju ruku!
Ptica se spusti na dječakovu ruku, a on reče:
- Vrati se na svoje mjesto.
Ptica se vrati na svoje mjesto, a mladić reče:
- Spusti se na ruku zapovjednika pravovjernih!
Ona se ne htjede spustiti na halifinu ruku, te se dječak obrati ocu:
- Zapovjedniče pravovjernih, ti si me obrukao među evlijama{111} svojom privrženošću dunjaluku. Zato sam odlučio da se s tobom rastanem, tako da ću ti se vratiti tek na onome svijetu.
Zatim mladić otputova u Basru i poče mijesiti glinu. Zarađivao je svakog dana po jedan dirhem i jedan danik.{112} Danikom se prehranjivao, a dirhem je dijelio kao sadaku.
Abu Anir iz Basre je pričao:
- U kući mi se sruši jedan zid, pa pođem na mjesto gdje se okupljaju radnici da nađem jednog radnika za se. Pade mi pogled na jednog lijepog mladića svijetloga lica. Priđem mu, pozdravim ga i velim:
- Dragi moj, hoćeš li posao?
- Hoću - odgovori mladić, a ja mu velim:
- Pođi sa mnom da podigneš jedan zid.
- Pod jednim uvjetom koji ću ti postaviti - reče mladić.
- Koji je to uvjet, dragi moj?
- Da mi platiš dirhem i jedan danik, a kada bude učio mujezin da me pustiš da klanjam u džematu.{113}
- Dobro - velim mu ja i povedoh ga kući.
Radio je tako dobro kako to nikada nisam vidio. Podsjetim ga na ručak, a on odbije, te pomislih da posti. Kada je mujezin oglašavao molitvu, reče mi:
- Znaš li kako smo se pogodili?
- Znam - rekoh, a mladić olabavi pojas i poče uzimati abdest. Nisam vidio ništa boljeod njega. Zatim mladić ode da klanja i obavi namaz u džematu, te se vrati svome poslu.
Kada bijaše vrijeme ikindiji namazu, mladić ode da klanja, pa se opet vrati na posao i ja mu rekoh:
- Dragi moj, isteklo je radno vrijeme, jer radnici rade do ikindije.
- Bože dragi! - uzviknu mladić. - Ja radim do noći.
Zaista nije prestajao raditi do noći, te mu zato ponudih dva dirhema i kad ih mladić ugleda, upita:
- Šta je to?
- Bogami, to je dio nagrade za tvoj valjan rad.
- Neću više od onoga što smo se dogovorili - reče mladić i dobaci mi novac.
Nagovarao sam ga, ali nisam uspio, te mu dadoh jedan dirhem i jedan danik i mladić ode.
Kad osvanu jutro, ja poranih na ono mjesto gdje se okupljaju radnici, ali ne nađoh mladića. Raspitah se o njemu, pa mi rekoše da on tu dolazi samo subotom.
Naredne subote odoh na to mjesto, nađoh ga i rekoh mu:
- Allaha ti, pođi da radiš kod mene.
- Pod uvjetima koji su ti poznati.
- Dobro - složih se, pa pođoh s mladićem svojoj kući i počeh ga posmatrati tako da on mene ne vidi. Mladić uze malo gline i stavi je na zid, te se kamenje odjednom poče redati jedno iznad drugog.
- Takvi su Allahovi prijatelji! - uskliknuh.
Mladić toga dana uradi više nego što je uradio ranije, a kada pade mrak, ja mu isplatih dnevnicu koju mladić uze i ode.
Treće subote odoh na ono mjesto, ali ne nađoh mladića, pa se počeh raspitivati i rekoše mi:
- Bolestan je. Leži u kolibi te i te žene.
A ta žena bijaše jedna starica poznata po vrlinama. Imala je kolibu od trske na groblju. Pođoh do kolibe i uđoh, te ugledah mladića kako leži na zemlji. Ispod njega nije bilo ničega, pod glavu je stavio ciglu, a lice mu je zračilo svjetlošću. Kada ga selamih i mladić uzvrati selam, sjedoh kraj uzglavlja plačući nad njegovom mladošću, i zbog toga što je u tuđini i što se tako sretno predao svome Gospodaru.
- Treba li ti nešto? - upitah ga.
- Da - odgovori.
- Šta?
- Dođi mi sutra prije podne i naći ćeš me mrtva. Okupaj me i iskopaj mi mezar, ali daniko ne zna. Zamotaj me u ovaj kaftan što je na meni, a prije toga rasparaj ga i vidi šta ima u njemu. Izvadi to i čuvaj. Kada mi klanjaš dženazu i zakopaš me, pođi u Bagdad i čekaj dok halifa Harun ar-Rešid izađe iz dvora. Tada mu daj ono što ćeš naći u kaftanu i prenesi mu moje selame.
Zatim mladić prouči kelime šehadet, biranim riječima se zahvali svome Gospodaru, pa izgovori stihove:

Prenesi amanet onog što će umrijeti Ar-Rešidu, pa ćeš nagradu dobiti.

Reci da sam tuđin koji ga je želio vidjeti,
Al' je daleko, pa te želi poselamiti

Premda u daljini, ne mrzi te, niti žudi; Jer kao da je kraj tebe i desnicu ti ljubi.

Oče, daleko sam od tebe otišao, Jer dunjaluk mi dušu nije zadovoljio.

Potom se mladić poče moliti Allahu da mu oprosti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

402. noć
Kada nastupi četiri stotine druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se poslije toga mladić počeo moliti Allahu da mu oprosti.Učio je salavate,{114} zatim je učio Kur'an i najzad poče kazivati stihove:

Oče moj, ne daj sreći da te obmane, Jer život kraj ima, a i sreća nestane.

Saznaš li da u svijetu nesretnika ima, Znaj da ćeš biti pitan i o njima.

Na mezarje kad pođeš mrtvaca nositi, Znaj da i tebe će tako odnijeti.

Zatim je Abu Amir iz Basre kazivao:
- Kada mladić izgovori oporuku i pošto izgovorio stihove, ja pođoh od njega i uputih se svojoj kući. Sutradan odem k njemu u rano prijepodne i zatekoh ga mrtva, neka mu se Allah smiluje. Okupah ga pa rasporih kaftan i nađoh u njemu rubin vrijedan nekoliko hiljada dinara. Mislio sam: “Allaha mi, ovaj mladić je bio pravi asketa na ovome svijetu.”
Kada ga ukopah, pođoh u Bagdad i stigoh do halifinog dvora. Čekao sam da halifa izađe i čim se pojavi, presretoh ga na putu i dadoh mu onaj rubin. Halifa odmah prepozna rubin i pade bez svijesti. Njegove sluge me zgrabiše, a kad halifa dođe k sebi, reče im:
- Pustite ga i s najvećom pažnjom ga odvedite u dvorac.
Sluge izvršiše naređenje, a kad stiže u dvorac, halifa me potraži i uvede u svoju odaju, pa me upita:
- Šta je radio vlasnik ovoga rubina?
- Umro je - rekoh i opisah mu stanje u kome je mladić bio, te halifa zaplaka govoreći:
- To je sinu bilo od koristi, a otac je iznevjerio.
Onda pozva neku ženu. Kad me vidje, žena se htjede vratiti, ali joj halifa reče:
- Dođi ovamo, nemoj se plašiti!
Žena uđe i pozdravi, a halifa joj dobaci rubin, te žena vrisnu iz sveg glasa kada ga vidje i onesvijesti se. Pošto dođe k sebi, žena reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, šta je Allah učinio s mojim djetetom?
- Reci joj šta je bilo s njim - reče halifa gušeći se u suzama, te ja ženi sve ispričah, aona poče plakati i reče jedva čujnim glasom:
- Kako sam te poželjela, oko moje! Ah, da sam te ja mogla napajati kada nikog nijebilo! Da sam te mogla zabavljati kada nikog nije bilo da te zabavlja! Lijući suze, žena je zatim recitirala:

Plačem za tuđincem koga smrt samotnog zateče, A prijatelja kome bi se požalio on ne nađe.

Ugled je i drage uza se nekada imao, Ali je sam, bez igdje ikoga svoga ostao.

Šta sudbina krije ljudi bi morali znati Jer smrt neće nikog od nas ostaviti.

Izgnanik! Allah mu dosudi da tuđin bude I nakon bliskosti daleko od mene da ode.

Sine, smrt mi ne da nade da ću te sresti, Al' ćemo se ipak na Sudnjem danu vidjeti.

Onda sam ja rekao:
- Zapovjedniče pravovjernih, je li to tvoj sin?
- Jest - odgovori halifa. - Prije nego što sam došao na vlast, posjećivao je učene ljudei družio se s pravednicima. Kada sam stupio na vlast, izbjegavao me je i tuđio se od mene. Njegovoj majci sam govorio: “Ovo dijete je potpuno predano uzvišenom Allahu. Možda će ga zbog toga snaći nevolja i tuga i može se naći na iskušenjima. Daj mu taj rubin, neka mu se nađe kad mu ustreba." Mati mu je dala rubin insistirajući da ga uzme. Poslušao je majku i uzeo ga, a onda nama ostavi nas dunjaluk i ode od nas. Nije se više pojavljivao dok se nije preselio uzvišenom i slavnome Allahu. Hajde, pokaži mi njegov mezar - reče halifa, te pođoh s njim ne zaustavljajući se dok mu ne pokazah mladićev mezar.
Halifa poče plakati i tužiti dok se ne obeznani. Kada dođe k sebi, zamoli Allaha za oprost, pa reče:
- Allahu pripadamo i njemu se vračamo.
Zatim prouči sinu dovu moleći me da budem s njim.
- Zapovjedniče pravovjernih - rekoh - tvoj sin mi je dao najveću pouku.
Onda izgovorih stihove:

Izgnanik sam, nigdje se ne mogu skloniti
Izgnanik ću i u rodnom gradu ostati;

Izgnanik sam koji porodicu i poroda nema, Nemam nikog da mi utočište sprema.

Premda tu ne živim, u džamije ću se sklanjati I moje ih srce nikad neće ostaviti.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova Čijom zaslugom u tijelu duša obitava.


PRIČA O NASTRANOJ LJUBAVI JEDNOG UČITELJA

Priča se da je jedan vrli čovjek kazivao:
- Prolazio sam pored jednog učitelja koji je u školi učio djecu da čitaju. Primjetio sam da je lijep i uredno obučen. Priđoh mu, a on ustade i posadi me pored sebe. Počeh ga ispitivati kako zna učiti Kur'an, gramatiku, poeziju i jezik, i vidjeh da svim tim vlada odlično, kako se samo poželjeti može. Zato mu rekoh.
- Neka ti Allah da snage da istraješ, jer ti znaš sve što se traži od tebe.
Nakon toga sam se družio s učiteljem otkrivajući u njemu svakog dana ponešto lijepo. Mislio sam: “To je pravo čudo od dječijeg učitelja, iako su umni ljudi saglasni u tome da dječiji učitelji nisu baš pametni.” Zatim sam se rastao s njim, ali sam ga posjećivao svakih nekoliko dana.
Jednog dana, pođem da ga posjetim kao i obično, ali naiđoh na zaključanu školu, te upitah za njega komšije koji mi odgovoriše da mu je neko umro. Pomislih: “Treba da mu odem na žalost.” Pođem do njegove kapije i pokucam, te izađe jedna djevojka i upita me:
- Šta tražiš?
- Tražim tvoga gospodina - odgovorih.
- Moj gospodar sjedi i tuguje - odgovori djevojka.
- Reci mu da ga traži taj i taj prijatelj.
Djevojka ode i obavijesti ga, a on joj reče:
- Pusti ga da uđe.
Djevojka me pusti da uđem i ja zatekoh učitelja kako sjedi sam, povezane glave, pa ga oslovih:
- Neka te Allah nagradi. Tim putem svi moramo poći. Izdrži. A ko ti je umro?
- Najdraže i najmilije biće - odgovori on.
- Možda tvoj otac.
- Nije.
- Onda majka?
- Ni ona.
- Brat?
- Ni brat.
- Neko od prijatelja?
- Nije.
- U kakvom si srodstvu s njim?
- To je moja draga.
Onda ja pomislih: “Ovo je prvi dokaz njegove manjkave pameti.” - Možda ćeš naći neku drugu, ljepšu od nje - rekoh.
- Nisam je ni vidio da bih mogao znati da li ima neka ljepša od nje.
“Ovo je drugi dokaz”, mislio sam, a onda upitah:
- Kako možeš voljeti nekoga koga ne vidiš?
- Znaj - odgovori učitelj - da sam jednom sjedio pored prozora kad naiđe prolaznik pjevajući:

Um Amra, neka ti Allah plati, Ma gdje bila, dušu mi vrati...

Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

403. noć
Kada nastupi četiri stotine i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je učitelj kazivao:
Kada prolaznik otpjeva te stihove koje sam čuo, pomislih: “Da ta Um Amra nije jedinstvena na svijetu, ne bi pjesnici o njoj pjevali!” I tako me obuze ljubav prema njoj. Nakon dva dana, opet prođe taj čovjek recitirajući:

Ode magarac i Um Amru odnese, Te ni ona ni magarac ne vrati se.

Tako sam saznao da je umrla, pa mi je žao. Evo, već tri dana sam u žalosti.
Ja ostavih učitelja i odoh, pošto sam se uvjerio da je malouman.
PRIČA O MALOUMNOM UČITELJU
Ima jedna priča o maloumnom dječijem učitelju. Naime, bio je jedan učitelj u školi i dođe mu nekakav otmjeni čovjek koji sjedne kraj njega i počne ga ispitivati, pa utvrdi da je dobar učitelj i poznavalac jezika, poezije i književnosti, da je oštrouman i prijazan. Čovjek je bio zadovoljan, te reče:
- Oni koji uče djecu u školama nisu baš pametni.
Kad prolaznik htjede poći, učitelj mu reče:
- Hoćeš li noćas biti moj gost?
Čovjek prihvati gostoprimstvo i ode s učiteljem njegovoj kući. Učitelj mu ukaza poštovanje i donese mu jelo, te jedoše i popiše piće, a onda sjedoše da razgovaraju prvu trećinu noći. Nakon toga, domaćin mu pripremi postelju, pa ode u svoj harem. Gost leže želeći da zaspi, kad se u haremu razliježe krik, te gost upita o čemu se radi, a ljudi mu rekoše:
- Šejhu se dogodilo nešto krupno i sada je na izdisaju.
- Odvedite me njemu - reče gost.
Povedoše ga i kada gost uđe, zateče domaćina bez svijesti dok mu je krv tekla. On ga poprska vodom po licu i čim domaćin dođe k sebi, čovjek upita:
- Šta se događa? Otišao si da bolje ne može biti i sasvim zdrav, pa šta se onda dogodilo?
- Brate - na to će učitelj - kada sam otišao od tebe počeo sam se prisjećati djelauzvišenog Allaha i mislio sam: “Čovjeku koristi sve što mu je Allah stvorio, jer On, slava Mu, stvorio je čovjeku ruke da njima hvata, noge da hoda, oči da gleda, uši da sluša. Sjetio sam se svega, ali nisam vidio kakvu korist ima od dvoje jaja. Zato sam uzeo britvu koju sam imao i odsjekao sam jaja. Eto šta mi se dogodilo!
Čovjek ode od učitelja govoreći:
- Pravo veli onaj ko reče da nijedan dječiji učitelj nije sasvim pri zdravoj pameti,makar poznavao sve nauke.
PRIČA O NEPISMENOM UČITELJU
Također se priča da jedan poslužitelj u džamiji nije znao pisati ni čitati, ali je ljude nadmudrivao dobijajući od njih hljeb lukavstvom. Jednoga dana, padne mu na um da otvori školu i da u njoj uči djecu pisati. Sakupi on ploče i ispisane listove koje objesi na jedno mjesto, te sjede pred školu zamotavši oko glave povelik turban. Ljudi su prolazili pored njega, zagledali mu turban, ploče i papire, misleći da je to dobar učitelj, te mu počeše dovoditi djecu. Jednom djetetu je govorio da piše, a drugome da čita, pa su tako djeca učila jedno od drugoga.
Dok je tako jednog dana, po običaju, sjedio pred vratima škole, vidje jednu ženu kako mu izdaleka dolazi noseći pismo, te pomisli: “Sigurno mi ova žena dolazi da joj pročitam pismo koje ima. Šta da radim s njom kad ne znam čitati ni pisati?” On htjede da pobjegne od žene, ali mu ona priđe prije nego što je uspio otići i reče mu:
- Kuda si pošao?
- Želim da klanjam podne, pa ću se vratiti - odgovori čovjek, a žena mu reče:
- Podne je daleko, pročitaj mi ovo pismo.
Učitelj uze pismo, ali naopako, pa ga poče gledati zaklimavši jednom turbanom i povremeno mičući obrvama, pokazujući tako da je ljutit.
Muž te žene bio je odsutan i pismo je stiglo od njega. Vidjevši učitelja u takvoj pozi, žena pomisli: “Sigurno je moj muž umro, a ovom učitelju je neprijatno da mi kaže da je umro”! Onda ona reče učitelju:
- Gospodine, ako je umro, reci mi.
Učitelj je šuteći klimao glavom, te žena reče:
- Da li da se počnem busati?
- Busaj se - na to će učitelj, a žena upita:
- Da li da se udaram po licu?
- Udaraj se.
Žena mu uze pismo iz ruke, pa se vrati kući i poče plakati zajedno sa djecom. Neki susjedi su čuli plač, pa upitaše šta joj je, a neko odgovori:
- Došlo joj je pismo s viješću o muževljevoj smrti.
- To je laž - reče jedan čovjek - jer mi je njen muž jučer poslao pismo u kome meobavještava da je dobro i zdravo i da će za deset dana biti kod nje.
Taj čovjek istog časa ustade pa ode onoj ženi i reče joj:
- Gdje je pismo koje si dobila?
Žena mu donese pismo, te ga on uze i pročita: “Ja sam dobro i zdravo. Za deset dana bit ću kod vas. Poslao sam vam jorgan i mangale.” Žena uze pismo, vrati se učitelju i reče mu:
- Zašto si mi to učinio?
Ona mu kaza kako je komšija rekao da je njen muž dobro, te da joj je poslao jorgan i mangale.
- Istina je to što kažeš - reče učitelj - ali mi oprosti, ženo, jer sam u tom času bio ljut...Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

404. noć
Kada nastupi četiri stotine i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je žena otišla učitelju i pitala ga šta ga je nagnalo da takopostupi s njom, a on joj dogovori:
- Bio sam u tom času ljut i zabrinut, te mi se učinilo da piše: “Mangala je zavijena u pokrivač”, pa sam mislio da je umro i da je zamotan u kefine.
Žena nije prozrela njegovo lukavstvo, pa mu reče:
- Oprošteno ti je - i ona uze pismo, pa ode od učitelja.

PRIČA O CARU I DOVITLJIVOJ ŽENI
Priča se da je neki car krišom izašao iz dvora da vidi kako žive njegovi podanici, pa stiže do jednog velikog naselja i sam uđe u njega. Kako je bio žedan, zaustavi se pred vratima jedne kuće i zatraži vode. Izađe lijepa žena s bokalom vode i pruži mu ga, te se car napije, a kada pogleda ženu, bio je očaran njome, te je poče navoditi na grijeh.
Žena je znala ko je on, pa ga uvede u kuću, posadi ga, izvadi jednu knjigu i reče:
- Gledaj tu knjigu dok se ne pripremim i ne dođem.
Car je sjedio i čitao knjigu, kad naiđe na mjesto u kome se ljudi opominju da ne čine blud, te se nabrajaju muke na koje će Allah staviti bludnike. Njemu se koža naježi, pa se pokaja Allahu, dozva ženu, dade joj knjigu i ode.
Muž te žene bio je odsutan, pa kad dođe ona mu ispriča šta se dogodilo. Čovjek se nađe u nedoumici misleći: “Bojim se da ju je car poželio!”
Poslije toga muž se nije usuđivao da joj priđe. Nakon izvjesnog vremena, žena kaza svojim bližnjima šta joj se događa s mužem, te ga oni povedoše caru. Kad stigoše pred cara, ženini rođaci rekoše:
- Neka Allah da moć caru! Ovaj čovjek je iznajmio od nas zemlju da je obrađuje.Jedno vrijeme je obrađivao, a onda je prekinuo. Ne ostavlja je da bismo je drugom mogli iznajmiti za obrađivanje, niti je pak on sam obrađuje. Tako se zemlji nanosi šteta, pa se bojimo da se ne pokvari zbog njegovog nemara, jer zemlja se kvari ako se ne obrađuje.
Onda car reče:
- Šta te sprječava da obrađuješ svoju zemlju?
- Slavni care - odgovori čovjek - čuo sam da je lav ušao na zemlju, te sam se njegauplašio i nisam se ni usudio prići zemlji. Ja se ne mogu nositi s lavom i strah me njega.
Car shvati priču, pa reče čovjeku:
- Čovječe, lav nije gazio tvoju zemlju i ona je dobra za obradu. Obrađuj ti nju, sBožijim blagoslovom. Lav neće zakoračiti na nju.
Potom car naredi da se mužu i njegovoj ženi da lijep poklon i pusti ih da odu.
PRIČA O MOREPLOVCIMA KOJI SU RAZBILI JAJE PTICE RUH*
*Nagovještaj Sindabadovih putovanja na kojima se pojavljuje ista ptica.

Priča se da je jedan čovjek iz Magreba putovao po svijetu, prevaljivao pustinje i plovio morima. Sudbina ga baci na jedan otok na kome dugo ostade, a onda se vrati u svoju zemlju i donese pero iz krila ptice ruh dok je još bila u jajetu i na svijet nije bila izašla. U šupljinu toga pera mogla je stati mješina vode, a vele da je dužina krila ptice ruh u vrijeme kada izlazi iz jajeta hiljadu hvati.
Ljudi su bili zapanjeni kada su vidjeli pero. Čovjek o kome je riječ zvao se Abdurrahman al-Magribi, a bio je poznat pod nadimkom Kinez zbog toga što je često boravio tamo. Pričao je o čudima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

405. noć
Kada nastupi četiri stotine peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abdurrahman al-Magribi - Kinez pričao o čudima. Između ostalog, pričao je o tome kako je sa svojim ljudima plovio kineskim morem, te je u daljini ugledao jedan otok. Lađa ih donese do toga otoka i vidješe da je velik. Ljudi koji su plovili na lađi iskrcaju se da uzmu vode i drva. Ponesoše sjekire, užad i mješine, a s njima pođe i Abdurrahman.
Na otoku ugledaše jednu veliku, bijelu i sjajnu kupolu dugu stotinu lakata. Čim je spaziše, odlučiše da pođu do nje, te priđoše kupoli i vidješe da je to jaje ruh ptice. Počeše ga udarati sjekirama, kamenjem i motkama dok se ne razbi i ukaza se mladunče ruh ptice. Izgledalo je kao kakvo masivno brdo. Oni iščupaše jedno pero iz njegovog krila. Uspjeli su samo zahvaljujući tome što su pomagali jedni drugima, premda se pero još nije bilo sasvim razvilo. Onda uzeše mesa mladunčeta koliko su mogli i ponesoše ga. Šuplji dio pera odsjekoše.
Nakon toga, razapeše jedra i otisnuše se ploveći cijelu noć, sve do izlaska sunca. Povoljan vjetar je nosio lađu. I dok su tako plovili, pojavi se ptica ruh kao ogroman oblak noseći u kandžama stijenu kao veliko brdo, veću od lađe. Kad dostiže lađu, ptica iz zraka baci kamen na nju i na putnike, a kako je lađa brzo plovila, ona izmače i stijena pade u more. Njen pad je bio strahovit, ali Allah dade sreće putnicima, te se spasiše propasti. Oni skuhaše ptičije meso i pojedoše ga. Među putnicima je bilo staraca s bijelim bradama, a ujutro vidješe da su im brade pocrnjele. Ni jedan od tih ljudi koji su jeli ptičije meso nije više sijedio. Pričali su da im se mladost vratila, i da
više nisu sijedili zato što su meso miješali drvenim dijelom strijele, a neki vele da je to zbog ptičijeg mesa. To je čudo nad čudima.

PRIČA O ADI IBN ZEJDU I HINDI
Priča se da je an-Numan ibn al-Munzir, arabljanski car, imao kćer po imenu Hinda. Jednog dana, na praznik Pashe, Hinda pođe da se pričesti u Bijeloj crkvi. Imala je jedanaest godina i bila je najljepša djevojčica svoga vremena. Toga dana je u al-Hiru stigao Adi ibn Zejd{115} koji je od Hosroja donosio darove an-Numanu, te i on uđe u Bijelu crkvu da se pričesti. Ibn Zejd je bio visok, dostojanstven, lijepih očiju i svijetlih obraza. S njim je bila grupa njegovih ljudi, a uz an-Numanovu kćer Hindu bila je jedna robinja po imenu Marija koja je voljela Adija, ali nije uspjevala približiti mu se. Kada ga ugleda u crkvi, ona reče Hindi:
- Pogledaj onog mladića! Bogami ljepši je od bilo koga!
- Ko je on? - upita Hinda, a djevojka odgovori:
- Adi ibn Zejd.
- Bojim se da će me prepoznati ako priđem bliže da ga pogledam.
- Kako te može prepoznati kada te nikad nije vidio? - upita Marija.
Hinda priđe Adiju koji se šalio s mladićima iz svoje pratnje plijeneći ih ljepotom, rječitošću i gizdavom odjećom.
Čim mu priđe, Hinda je bila očarana njime i zadivljena njegovom pameću, tako da joj se promjeni boja lica. Kad Marija vidje kako mu postaje naklonjena, reče joj:
- Porazgovaraj s njim!
Hinda povede razgovor s pjesnikom, pa ode. Međutim, kada je Adi vidje i povede razgovor s njom, bio je očaran Hindom i zadivljen njenom pameću. Srce mu zatreperi i boja lica mu se promijeni, tako da se neugodno osjećao. On prišapnu jednom svom pratiocu da je prati i da otkrije ko je. Čovjek pođe za Hindom, a kasnije se vrati Adiju i reče mu da je to Hinda, kćer an-Numana. Adi izađe iz crkve ne znajući zbog silne ljubavi kuda ide, pa izgovori stihove:

Prijatelji, u pomoć mi pritecite I sa mnom u tuđi svijet pođite.

U kraj plemenite Hinde idite I dobre vijesti o meni joj odnesite.

Kad Adi izgovori te stihove, on ode kući i nemirno provede noć ne trepnuvši... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

406. noć
Kada nastupi četiri stotine šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Adi, pošto je izrecitirao stihove, otišao svojoj kući iproveo nemirnu noć ne trepnuvši. Kad osvanu jutro, dođe mu Marija kojoj ljubazno priđe čim je ugleda, premda ranije nije mario za nju, i upita je:
- Šta želiš?
- Potreban si mi - odgovori Marija.
- Zašto? Bogami, dao bih ti sve što bi zatražila.
Marija mu saopći da ga voli i da to što joj treba jest da bude nasamo s njim. On prihvati pod uvjetom da se posluži lukavstvom i da ga sastavi s Hindom. Onda mladić odvede Mariju u dućan nekog trgovca vinom u jednome kvartu al-Hire i obljubi je. Marija nakon toga ode do Hinde i reče joj:
- Želiš li vidjeti Adija?
- Kako je to moguće izvesti? Strast prema njemu toliko me je uznemirila da od jučernemam spokoja.
- Ja ću ga dovesti na to i to mjesto, pa ćeš ga moći vidjeti iz dvora - odgovori djevojka.
- Radi kako hoćeš - na to će Hinda, te se one dogovoriše o određenome mjestu.
Kad Adi stiže, Hinda ga vidje i zamalo da padne odozgo, a onda reče:
- Marija, ako mi ga noćas ne dovedeš, propast ću!
Onda se Hinda onesvijesti, te je dvorkinje unesoše u dvor, a Marija pohita an-Numanu kazavši mu sve kako se uistinu zbilo. Reče mu da je Hinda šenula pameću zbog Adija, pa naglasi da će Hinda, ako je ne uda za Adija, napraviti bruku i umrijet će od ljubavi. Bit će to velika sramota za njega pred Arabljanima. Nikakvo lukavstvo mu tu neće pomoći osim udaje za njega.
An-Numan obori glavu razmišljajući neko vrijeme o tom slučaju, a onda nekoliko puta povika:
- Teško tebi! Kako da je udam za njega kad ne želim prvi započeti razgovor o tome?! - On je zaljubljen više od nje i više je želi, te ću ja nešto smisliti kako mladić ne bi doznao da je cijela stvar tebi poznata, da se ti, care, ne bi osramotio.
Potom Marija ode Adiju kome sve ispriča i reče:
- Pripremi hranu, pa pozovi cara. Kada ga uhvati piće, zaprosi Hindu, neće te odbiti.
- Bojim se da ga to ne naljuti i da to ne bude povod za neprijateljstvo među nama.
- Ne bih ti dolazila da nisam obavila razgovor s njim.
Zatim se Marija vrati an-Numanu i reče mu:
- Traži da te ugosti u svojoj kući!
- Nema ničeg lošeg u tome - reče an-Numan koji tri dana kasnije zatraži da on sasvojom pratnjom ruča kod Adija. Mladić pristade.
Tako an-Numan ode Adiju i kada ga uhvati piće, Adi ustade pa zaprosi Hindu. Car pristade i udade je za Adija i tri dana kasnije dade mu je.
Hinda provede kod Adija tri godine živeći sretno i lagodno...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

407. noć
Kada nastupi četiri stotine sedma noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da je Adi proveo tri godine s Hindom, kćerkom an-Numana ibn al-Munzira, živeći sretno i lagodno. Onda se an-Numan naljuti na Adija i ubi ga, a Hinda je neutješno tugovala za njim. Potom sagradi manastir pored al-Hire i zamonaši se. Sjedjela je tugujući i oplakujući Adija dok nije umrla, a njen manastir u blizini alHire i danas je poznat.

PRIČA O DVOJICI PJESNIKA I JEDNOJ LJEPOTICI
Priča se da je Dibil al-Huzai{116} kazivao:
- Sjedio sam pred bagdadskom kapijom, kad pored mene naiđe djevojka od koje nisam vidio ljepše i vitkije. Hodala je vrckajući tako da je plijenila poglede. Čim sam je vidio, očarala me je i srce mi je zatreperilo. Činilo mi se kako će poletjeti iz mojih grudi, te sam, misleći na nju, izgovorio stihove:

Suze mi iz očiju ne prestaju liti I ne mogu ni trena zaspati.

Djevojka me pogleda, pa se okrenu i brzo mi odgovori stihovima:

Malo je to za one koje pogled mami, Zaziva ih pogled umorni.

Bio sam začuđen kako mi je brzo uzvratila i kako je to lijepo kazala, pa ponovo izgovorih:

Hoće li se, gospodari, srce smilovati Nad onim što suze ne prestaje liti?

Djevojka mi hitro, bez stanke, odgovori:

Ako mi hoćeš ljubav izmamiti, Moramo se uzajamno voljeti.

Do mojih ušiju nije nikad doprlo nešto ugodnije, niti sam vidio ljepšeg lica od njenoga. Promijenih rimu u pjesmi iskušavajući je i zadivljen njenim stihovima, te rekoh:

Hoće li nas sudba obradovati susretom I spojiti nas neizmjernom čežnjom?

Djevojka se osmjehnu tako da nisam vidio ljepša ni slađa od njenih usta, te mi istog časa uzvrati:

Reci mi: “Ne marimo za sudbinom!”{117} Ti si sudba - obraduj me susretom!

Ja hitro ustadoh, pa joj počeh ljubit ruke, govoreći:
- Nisam se nadao da će mi sudbina pružiti takvu priliku. Pođi za mnom i za me bez naredbe i prinude, drage volje i otvorena srca.
Kada se osvrnuh, vidjeh da ide za mnom, a u to vrijeme nisam imao kuću u koju bi sa zadovoljstvom mogao odvesti takvu ženu. Moj prijatelj Muslim ibn al-Velid imao je lijepu kuću, te pođoh njemu. Kad pokucah na prijateljeva vrata, on izađe, pa ga pozdravih i rekoh:
- U ovakvim prilikama pomažu prijatelji.
- Drage volje - odgovori on. - Uđite!
Mi uđosmo i primjetismo da ima novčanih problema. Muslim mi dade jednu mahramu, govoreći:
- Ponesi je na trg i prodaj, pa kupi hrane i ostalo što ti treba.
Požurih, prodadoh mahramu, pa kupih potrebnu hranu i ostalo. Kad se vratih, zatekoh Muslima koji se već bio osamio s djevojkom u jednoj zaklonjenoj prostoriji. On osjeti da dolazim, pa skoči i reče mi:
- Neka te Allah nagradi za ljepotu koju si mi priredio, neka ti u sevap upiše i neka ti toprizna kao dobro djelo na Sudnjem danu!
Zatim uze od mene hranu i piće i zatvori mi vrata pred nosom. Njegove riječi me naljutiše toliko da nisam znao šta da radim, dok je on bio iza vrata trepereći od radosti. Kad vidje u kakvom sam ja stanju, reče:
- Života ti, Abu Ali, ko je kazao ove stihove:

Spavah s njom, a prijatelj podalje spavaše Tijela nevinoga, ali srca grješna bijaše?

Ljuteći se još više, upitah ga:
- A ko je kazao ove stihove:

To je onaj što hiljadu je rogova imao Kojima se nad Menafom{118} uzdigao.

Onda ga počeh grditi i psovati zbog ružnog djela i nečovječnosti, a on je šutio, ne govoreći ni riječi. Kada sam ga ispsovao, on se osmjehnu i reče:
- Teško tebi, glupače jedan! Ušao si u moju kuću, prodao si moju mahramu i potrošiomoj novac! Na koga se onda ljutiš, podvodaču jedan?!
Muslim me napusti i pođe djevojci, dok sam mu govorio:
- Tako mi Boga, imaš pravo što me ubrajaš u budale i podvodače!
Tako ja odoh s njegovih vrata osjećajući veliki bijes koji mi ni do danas nije iščilio iz srca. Tu ženu nisam imao, niti sam o njoj više išta čuo.

PRIČA O ISHAKU MOSULSKOM I PJEVAČICI
Priča se da je Ishak ibn Ibrahim Mosulski{119} kazivao:
- Jednom mi je bilo dosadilo da stalno boravim i služim u halifinom dvoru, pa sam uzjahao konja i rano ujutro izašao odlučivši da prohodam pustinjom. Svojim slugama sam rekao:
- Ako dođe halifin glasnik, recite mu da sam rano otišao obaviti neki važan posao, teda ne znate kamo sam otišao.
Onda sam se zaputio sam i obiđoh grad. Dan je bio vreo te se zaustavih u ulici alHarem...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

408. noć
Kada nastupi četiri stotine osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ishak ibn Ibrahim Mosulski kazivao:
- Pošto je dan bio vreo, zaustavih se u ulici al-Harem da se sklonim od sunčeve jare istadoh pored jedne kuće koja je čeonom stranom gledala na ulicu. Tek što sam stao, naiđe jedan crni sluga vodeći magarca na kome je jahala djevojka a ispod nje je bila mahrama obrubljena dijamantima. Na djevojci je bila odjeća da gizdavija ne može biti. Vidjeh da ima divan stas, zanosne oči, otmjen izgled, te upitah neke prolaznike ko je ona i odgovoriše mi da je to pjevačica. Pade mi odmah na srce čim sam je ugledao, tako da više nisam mogao ostati na životinji koju sam jahao. Žena uđe u kuću kraj čije kapije sam stajao, te ja počeh smišljati kako da je se domognem.
I dok sam tako stajao, naiđoše dva lijepa mladića koji zamoliše da ih puste u kuću. Domaćin im dopusti, te oni uđoše, a i ja s njima. Mladići s kojima sam ušao mislili su da me je domaćin pozvao. Sjedjeli smo jedno vrijeme, kad donesoše hranu, te se najedosmo, a onda staviše piće pred nas. Pojavi se i jedna djevojka s lutnjom u rukama i dok smo mi pili, poče pjevati. Ja ustadoh da obavim nuždu, a domaćin upita dvojicu mladića ko sam. Rekoše mu da me ne poznaju. Domaćin će na to:
- To je neki samozvanac, ali je otmjen, pa se lijepo ponašajte prema njemu. Pošto se vratih, sjedoh na svoje mjesto, a djevojka zapjeva nježnu pjesmu:

Reci gazelici koja baš gazelica nije I janjetu našminkanom koje janje nije:

Muškarac samo sa ženom u halvat smije,
Ako poput djevojke ide muško zbilja nije.

Djevojka je pjevala veoma lijepo, te muškarci ispiše piće očarani pjesmom. Onda ona otpjeva nekoliko neobičnih melodija, među njima i jednu koju sam ja sastavio:

Ni tragova od šatora nema Nit spomena milima:

Ona je bez dragog ostala Kao pustinja je ona opustjela.

Djevojka otpjeva tu pjesmu bolje nego prethodnu, a onda otpjeva nekoliko čudesnih starih pjesama, među kojima i jednu moju:

Reci onom što je gradeći otišao Što je tebe uvijek izbjegavao:

“Postigao si to što si postigao
Premda si se samo poigravao!”

Zamolih djevojku da ponovi pjesmu da bih je malo dotjerao, a jedan od onih mladića mi reče:
- Nismo vidjeli bezobraznijeg parazita od tebe! Nije ti dosta što si nezvan došao, veći predlažeš koješta! Pravo veli poslovica: “Parazit dosađuje - prijedloge daje!” Ja se postidjeh, ali nisam odgovarao. Njegov drug ga je obuzdavao, ali on nije odustajao. Onda ustadoše da klanjaju, a ja malo ostadoh, uzeh lutnju zategnuh strune i naštimah je, pa se vratih na svoje mjesto. Klanjao sam s njima i kada završismo namaz, onaj čovjek mi ponovo poče prigovarati i ljutiti se dok je u meni nešto kuhalo, ali sam šutio. Djevojka uze lutnju da je naštima, pa joj se učini da nije kao što je bila, te upita:
- Ko je štimao moju lutnju?
- Niko od nas - odgovoriše:
- Tako mi Boga, neki pravi majstor je naštimao, jer je vrlo znalački zategao strune iudesio je.
- Ja sam je naštimao - rekoh.
- Tako ti Boga, uzmi je i odsviraj nešto.
Uzeh lutnju i odsvirah jednu neobičnu i tešku pjesmu koja je, zapravo, obarala žive, a
oživljavala mrtve. Pjevao sam:

Imao sam srce s kojim sam živio,
Ali je izgorjelo jer sam vatrom plamtio.

Njena ljubav mi nije pripala Jer takva dobit i nije za robova.

Ako je ljubav takva brana koju sam kušao, Okusio ju je svaki ko se zaljubljivao...

Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

409. noć
Kada nastupi četiri stotine deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ishak ibn Ibrahim Mosulski kazivao:
- Kada sam završio pjesmu, svi skočiše sa svojih mjesta, pa posjedaše ispred mene,govoreći:
- Tako ti Boga, gospodine, otpjevaj nam još jednu pjesmu!
- Sa zadovoljstvom - odgovorih, pa zasvirah i zapjevah:

Ko će pomoć srcu što u nevolji kopni I tuge ga sačekaju na svakoj strani?

Onima što mi na dušu strijele bacaju Zabranjena je krv koju iz srca prolijevaju.

Jasno mi je bilo već na dan rastanka
Da se varam očekujuć' s njime čas sastanka.

Da nije ljubavi, on bi prestao krvariti Da li će neko tu krv osvetiti?

Nakon te pjesme, svi ustadoše na noge, a onda polegoše po zemlji od silnog uzbuđenja. Ja odbacih lutnju, a oni povikaše:
- Ne čini to, tako ti Alkjia, nego nam još pjevaj, pa će te uzvišeni Allah nagraditi!
- Ljudi, vi hoćete da vam pjevam pjesmu za pjesmom. Reći ću vam ko sam. Ja sam Ishak ibn Ibrahim Mosulski. Ohol sam čak i kada me halifa traži, a vi me danas tjerate da slušam grubosti koje ne volim. Neću više, Allaha mi, ni riječi progovoriti, niti ću s vama sjedjeti dok ne izbacite ovog kavgadžiju!
- Upozoravao sam te i bojao sam se toga - reče mu drug, a onda ga uzeše za ruku iizvedoše, te ja uzeh lutnju i otpjevah najbolje što mogu pjesme koje je pjevala djevojka.
Zatim prišapnuh domaćinu da mi je djevojka prirasla za srce i da ne mogu bez nje, a domaćin reče:
- Dobit ćeš je pod jednim uvjetom.
- Pod kojim? - upitah.
- Da ostaneš kod mene mjesec dana, pa će djevojka, njen nakit i haljine pripasti tebi.- Pristajem. Bit će tako - rekoh, te ostadoh kod njega mjesec dana, tako da niko nije znao gdje sam. Halifa me je posvuda tražio ne znajući ništa o meni.
Kada prođe mjesec dana, domaćin mi predade robinju zajedno s njenim stvarima i dragocjenostima, a dade mi i jednog slugu, te ja sa svim tim odoh kući. Radovao sam se kao da sam dobio cijeli dunjaluk. Potom istog časa odjahah al-Memunu i kad stigoh k njemu, reče mi:
- Teško tebi, Ishače! Gdje si bio?
Ispričah mu sve što mi se dogodilo, a on reče:
- Odmah mi dovedi toga čovjeka.
Uputih ljude na njegovu kuću, te halifa posla po čovjeka koji dođe i halifa ga upita šta je sve bilo. Čovjek mu kaza šta se sve zbilo, a halifa uzviknu:
- Ti si velikodušan čovjek i mislim da bi bilo dobro da pomognem tvoju velikodušnost.
Halifa naredi da mu daju stotinu hiljada dirhema i reče mi:
- Dovedi tu djevojku!
Dovedoh djevojku i ona mu zapjeva ushićujući ga i veseleći. Silno se radujući, halifa reče:
- Ona će nastupati svakog četvrtka. Neka tada dolazi i pjeva iza paravana.
Zatim naredi da joj daju pedeset hiljada dirhema. Tako sam, bogami, na tome izletu zaradio i ja i djevojka.
PRIČA O TROJE NESRETNIH LJUBAVNIKA
Priča se da je al-Utbi{120} kazivao:
- Jednog dana se u mojoj kući okupila grupa obrazovanih ljudi. Pričale su se drevnepredaje i zametnu se priča o ljubavnicima. Svaki od nas reče ponešto, a u društvu bijaše i jedan šejh koji je šutio. Kada smo ispričali sve što je ko imao, šejh reče: - Hoćete li da vam ja ispričam nešto što nikada niste čuli?
- Hoćemo - odgovorismo.
- Imao sam kćer koja je voljela jednog mladića, a da mi nismo znali za to. Taj mladićje volio neku pjevačicu, a pjevačica je opet voljela moju kćer. Jednog dana, nađoh se na nekom sijelu na kome je bio taj mladić...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

410. noć
Kada nastupi četiri stotine deseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je šejh pričao:
- Jednog dana nađoh se na nekom sijelu na kome je bio taj mladić i pjevačica. Tapjevačica otpjeva:

Znak je poniženja u ljubavi Kada cvili zaljubljeni.

Naročito se ne da utješiti
Onaj što se nema kome požaliti.

- Allaha mi, gospođice - reče joj mladić - tako si lijepo pjevala da bih mogao umrijeti, ako mi dopustiš.
- Hoću ako si zaljubljen - reče pjevačica iza paravana.
Mladić položi glavu na jastuk i sklopi oči, a kada čaša stiže do njega, počesmo ga drmati, ali on bijaše mrtav. Okupismo se oko njega. Radost nam je bila pomućena, te se tužno razidosmo. Kad stigoh kući, mojima bi sumnjivo što se vraćam u vrijeme kada obično ne dolazim, te im ispričah šta se zbilo s mladićem u namjeri da ih iznenadim.
Saslušavši me, moja kćer ustade i ode da sjedi na drugom mjestu, a ja pođoh za njom i zatekoh je naslonjenu na jastuk isto onako kao što sam opisao mladića. Prodrmah je i vidjeh da je mrtva.
Poslije smo je opremili, a sutradan ukopah i nju i mladića. Dok smo išli na mezarje,
sretosmo i treću dženazu i upitasmo čija je to dženaza, pa nam rekoše da je umrla ona pjevačica. Naime, kada je čula da je umrla moja kćer, ona je postupila isto onako kao i moja kćer i preminula je. Tako ukopasmo sve troje u jednome danu. To je najčudesnije što sam čuo o ljubavnicima.

PRIČA O LJUBAVNICIMA IZ PLEMENA TAJ
Priča se da je al-Kasim ibn Adi pričao šta je čuo od jednog čovjeka iz plemena Benu Tamim. Taj čovjek je kazivao:
- Jednom sam pošao da tražim odlutalu devu i dođoh do vode plemena Benu Taj. Ugledah dvije grupe ljudi, jednu nedaleko od druge. Čuo sam da se u jednoj grupi vodi isti razgovor kao i u drugoj. Pogledah malo pažljivije i uočih u jednoj grupi mladića koga je bila iznurila bolest tako da je izgledao kao olinjali pas. Dok sam ga posmatrao, mladić je recitirao:

Ah, zašto li ljepotica ne dolazi Da l' zato što je škrta il me zaobilazi?

Razboljeh se i svi su me obišli; Posjeti me i ti, hoćeš li?

Da si ti bolesna, ja bih pohitao I niko me prijetnjama ne bi odagnao.

Bez tebe, među njima sam sam ostao A teško onom ko je prijatelja izgubio.

Djevojka koja je bila u drugoj grupi čula je mladićeve riječi pa mu pohrli. Njeni rođaci pođoše za njom, ali ih djevojka poče tući otimajući se. Mladić osjeti njeno prisustvo, pa skoči prema djevojci, ali rođaci iz njegove grupe pohrliše k njemu zadržavajući ga. Mladić se otimao dok se otimala i djevojka, te se oslobodiše oboje i pođoše jedno prema drugom, pa se sretoše između dvije grupe. Zagrliše se i oboje mrtvi padoše na zemlju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

411. noć
Kada nastupi četiri stotine jedanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su se mladić i djevojka za grlili našavši se između dvijegrupe i pali su mrtvi na zemlju. Onda ispod šatora izađe jedan čovjek i stade iznad dvoje mladih, pa se vrati gorko plačući i govoreći:
- Neka vam se uzvišeni Allah smiluje! Kad već niste bili zajedno u ovome životu, jaću vas sjediniti nakon smrti!
Potom naredi da ih opreme, okupaše ih i umotaše u jedan pokrov, iskopaše im jedan mezar, pa se pomoliše nad njima i ukopaše ih u tome grobu. Ni u jednoj grupi nije bilo muškarca ni žene a da nisu zaplakali za njima i da se nisu busali po licu.
Upitah šejha ko su to dvoje, a on reče:
- To je moja kćer, a mladić moj bratić. Ljubav ih je dovela do onoga što si vidio.
- Neka te Allah uputi na pravi put! Zašto ih nisi vjenčao?
- Bojao sam se bruke i sramote, a sada sam se i obrukao i osramotio.
To je jedna od čudesnih priča o ljubavnicima.

PRIČA O AL-MUBERREDU I JEDNOM LUDAKU
Priča se da je Abu-l-Abbas al-Muberred{121} kazivao:
- Uputih se s nekoliko ljudi u al-Berid radi nekog posla, pa naiđosmo pored manastiraEraklio i sklonismo se u njegovu hladovinu. Priđe nam jedan čovjek i reče:
- U manastiru su luđaci među kojima je i jedan što kazuje mudre izreke. Da ga vidite,začudili biste se njegovim riječima.
Mi svi ustadosmo i uđosmo u manastir, te vidjesmo jednog čovjeka koji je sjedio u ćeliji na kožnoj prostirci. Bio je gologlav i buljio je u zid. Pozdravismo ga, a on nam uzvrati pozdrav i ne pogledavši nas, a neko reče:
- Izrecitiraj mu nešto, jer kad čuje poeziju, on progovori.I ja izgovorih stihove:

O, najbolji čovječe koga Hava rodi, Da te nema, ni svijet lijep bio ne bi!

Kome bi Allah tvoj svijetli lik pokazao Ne bi oronuo niti bi ikad osijedio.

Kada me je čuo, čovjek se okrenu prema nama i izgovori stihove.

Bogu je znano da sam ružan, I kazati ne mogu šta osjećam.

Jednu dušu mi grad grli
A drugu ima grad drugi,

I daleka duša bliskoj nalikuje I osjećam sve što nju dodiruje.

- Jesam li loše ili dobro ovo rekao? - upita čovjek.
- Nije loše, već baš dobro i lijepo - odgovorih.
Čovjek posegnu rukom prema kamenu koji je bio pored njega i dohvati ga, te mi pomislismo da će nas gađati i pobjegosmo, ali on poče sebe snažno tući kamenom, govoreći:
- Ne bojte se, već priđite i poslušajte šta ću vam reći! Primite to od mene!
Kada mu priđosmo, čovjek izgovori stihove:

U cik zore riđe deve da kleknu natjeraše, Posadiše moju dragu i ljubav mi odvedoše.

Oči su mi dragu u daljini vidjele, Te rekoh sjetan dok su mi suze lile:

“Vođo svjetloriđih,{122} htio bih se oprostiti Jer će pri rastanku i oprostu s njom sudba biti!

Zavjeta se držim, ljubav nisam pogazio;
Šta je s tim zavjetom učinila, kad bih dokučio!”

Potom me čovjek pogleda i upita:
- Znate li šta su učinili?
- Znam - rekoh. - Umrli su, neka im se smiluje uzvišeni Allah.
Njegovo lice se izmijeni i on uzviknu skočivši na noge:
- Kako znaš da su umrli?
- Da su živi, ne bi te ovako ostavili - rekoh, a on će na to: - Pravo veliš! Bogami, ni meni se ne mili živjeti bez njih!
Koljena mu zaklecaše i on pade ničice, a mi pohrlismo k njemu, prodrmusasmo ga i ustanovismo da je mrtav, neka mu se smiluje uzvišeni Allah. Nađosmo se u čudu i bi nam ga veoma žao. Poslije ga opremismo i ukopasmo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

412. noć
Kada nastupi, četiri stotine dvanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Muberred kazivao:
- Kada čovjek pade mrtav, bijaše nam veoma žao, te ga opremismo i ukopasmo. Popovratku u Bagdad, odoh halifi al-Mutevekkilu koji vidje tragove suza na mom licu i upita me:
- Šta je to?
Ispričah mu cijelu priču i njemu bi žao, pa mi reče:
- Šta te je podstaklo na to? Allaha mi, kada ne bih znao da ga žališ, pozvao bih te naodgovornost.
Halifa je tugovao za njim do kraja toga dana.



PRIČA O MONASIMA KOJI SU PRIMILI ISLAM
Priča se da je Abu Bekr ibn Muhammed al-Anbari{123} kazivao:
- Pošao sam iz al-Anbara koji se nalazi na bizantijskoj teritoriji na jedno od svojih putovanja u Amoriju. Usput sam se zadržao u Manastiru svjetlosti koji se nalazi u jednom naselju kraj Amorijuma. Izađe preda me starješina manastira i glavni monah koji se zvao Abdumesih, pa me uvede u manastir u kome vidjeh četrdeset monaha. Te noći mi ukazaše počasti i lijepo me ugostiše, a sutradan odoh od njih. Primjetio sam da su monasi veoma marljivi i pobožni, kao što to nisam vidio kod drugih. Nakon obavljenog posla u Amoriji, vratih se u al-Anbar, a naredne godine odoh na hadž u Meku. Dok sam obavljao tavaf oko Kabe, ugledah monaha Abdumesiha kako također obilazi Kabu zajedno s petočlanom grupom svojih prijatelja monaha. Kada se uvjerih da je to on, priđoh mu i rekoh:
- Jesi li ti monah Abdumesih Strašljivi?
- Ne, nego sam Abdullah Ustremljeni.{124} Počeh mu ljubiti sijede vlasi plačući, a onda ga uzeh za ruku i odvedoh u jedan ugao hrama, te mu rekoh:
- Kaži mi zašto si primio islam.
- To je pravo čudo - odgovori Abdullah. - Naime, jedna grupa muslimanskih asketanaišli su pored naselja u kome je naš manastir i poslaše jednog mladića da im kupi hrane. Taj mladić ugleda na trgu djevojku kršćanku koja je prodavala hljeb i bila je to jedna od najljepših žena. Čim ju je vidio, mladić je bio očaran njome i naprosto je obeznanjen pao. Kad je došao k sebi, mladić se vrati prijateljima i reče im šta mu se dogodilo, te dodade:
- Idite vi svojim poslom, a ja neću poći s vama.
Drugovi ga počeše koriti i savjetovati, ali on nije mario. Oni odoše, a mladić uđe u naselje, pa sjede pred vrata dućana one žene koja ga upita šta mu treba, a mladić reče da je zaljubljen u nju. Žena mu okrenu leđa. Mladić ostade na tome mjestu tri dana ne okusivši ništa, već je samo piljio u njeno lice. Kad žena vidje da on ne odlazi od nje, ode svojim rođacima i sve im kaza, te oni nahuškaju na njega djecu koja ga počeše gađati kamenjem tako da mu polomiše rebra i razbiše glavu. Uprkos tome, mladić nije odlazio, pa mještani odlučiše da ga ubiju. Jedan od njih mi dođe i reče u kakvom stanju je mladić, te ja pođoh k njemu i vidjeh ga kako leži. Obrisah mu krv s lica i odnesoh ga u manastir gdje sam mu viđao rane. Ostao je kod mene četrnaest dana i kad je bio u stanju hodati, ode iz manastira...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

413. noć
Kada nastupi četiri stotine trinaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abdullah pričao:
- Odnesoh ga u manastir gdje sam mu viđao rane. Ostao je kod mene četrnaest dana ikada je bio u stanju hodati, ode iz manastira na vrata onoga dućana, pa sjede da posmatra djevojku. Djevojka ga vidje, pa pođe prema njemu i reče mu:
- Bogami, meni te je žao. Hoćeš li da primiš moju vjeru, pa ću se udati za tebe?
- Ne dao Bog da ostavim jednobožačku vjeru i da primim mnogobožačku!
- Ustani i pođi sa mnom mojoj kući, zadovolji se mnome i idi kući.
- Ne, ja ne mogu dati dvanaest godina bogosluženja za jedan tren strasti.
- Idi od mene, ako je tako - reče žena.
- Srce mi se ne pokorava.
Žena se okrenu od njega. Poslije se djeca dosjetiše gdje se on nalazi, pa mu priđoše gađajući ga kamenjem, tako da mladić pade na lice govoreći:
- Moj zaštitnik je Allah koji je objavio Knjigu i on čuva dobre ljude.
Ja izađoh iz manastira, otjerah djecu od mladića i podigoh mu glavu sa zemlje slušajući kako govori:
- Bože moj, daj mi da budem s njom u Džennetu!
Ponesoh mladića u manastir i on umrije prije nego što sam stigao do manastira. Onda ga iznesoh iz naselja, iskopah mu grob i ukopah ga.
Kada pade noć i kad nastupi ponoć, ona žena vrisnu u postelji, te se oko nje okupiše mještani pitajući je šta se događa, a ona reče:
- Dok sam spavala, dođe mi onaj musliman, uze me za ruku i povede u Džennet. Kad me dovede do džennetskih vrata, stražar mi ne dade da uđem, govoreći:
- Džennet je zabranjen nevjernicima!
Ja sam onda pred njim primila islam i ušla s mladićem u Džennet u kome sam vidjela dvorce i drveće da to nisam u stanju ni opisati. Mladić me uvede u jedan dvorac od dragog kamenja i reče mi: “Ovo je moj i tvoj dvorac. Neću ući bez tebe, a za pet noći ti ćeš biti sa mnom u dvorcu, ako Bog da.” Potom pruži ruku prema jednom drvetu na kapiji dvorca, pa ubra dvije jabuke, dade mi ih i reče: “Pojedi ovu, a drugu sačuvaj da je vide monasi.” Ja pojedoh tu jabuku kakvu nikada nisam vidjela...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

414. noć
Kada nastupi četiri stotine četrnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka kazivala:
- Mladić ubra dvije jabuke, dade mi ih i reče: “Pojedi ovu, a drugu sačuvaj da je videmonasi.” Pojedoh tu jabuku kakvu nikada nisam vidjela. Potom me mladić uze za ruku,
izvede me i dovede do kuće. Kad se probudih, osjetih okus one jabuke, a druga jabuka je kod mene.
Onda djevojka izvadi jabuku koja u noćnoj tmini zasja kao sjajna zvijezda. Dovedoše djevojku u manastir i ona donese jabuku, te nam ispriča snoviđenje. Pokaza nam i jabuku kakvoj nismo vidjeli ništa ravno među ovozemnim voćem. Žena uze nož i isiječe je na onoliko dijelova koliko je bilo mojih drugova. Nismo okusili ništa slađe, niti smo osjetili ugodnijeg mirisa. Govorili smo: “Možda joj se to đavo pojavljuje da bi je odvratio od vjere.”
Njena porodica je odvede. Nakon toga, djevojka odbi da jede i pije. Pete noći, ustade iz postelje, izađe iz kuće i uputi se prema mezaru onog muslimana. Baci se po njemu i umre, a da njena porodica nije ni znala gdje je. Ujutro, u selo dođoše dva muslimanska šejha u odjeći od kostrijeti, a s njima su bile i dvije žene isto tako obučene. Ti muškarci rekoše:
- Mještani, kod vas je jedna Bogu draga žena koja je umrla kao muslimanka. Za nju ćemo se mi pobrinuti, a ne vi.
Mještani potražiše tu ženu i nađoše je mrtvu na mezaru, te rekoše:
- To je naša žena koja je umrla u vjeri i mi ćemo se za nju pobrinuti.
- Ne, ona je umrla kao muslimanka i mi ćemo je preuzeti - rekoše dva šejha.
Prepirka i svađa se rasplamsavala, kad jedan šejh reče:
- Evo šta će biti znak da je primila islam: neka se sakupi svih četrdeset manastirskih monaha i neka je povuku s groba. Ako je uspiju podići sa zemlje, onda je kršćanka. Ako ne budu mogli, izaći će jedan od nas i povući je i ukoliko uspije, muslimanka je. Mještani se složiše s tim, te se okupi četrdeset monaha koji su bodrili jedan drugoga, pa priđoše djevojci da je podignu, ali nisu mogli. Onda joj mi oko pasa svezasmo debelo uže i povukosmo je. Uže se prekide, ali se ona ne pomjeri. Priđoše i mještani i pokušaše, ali je ne pomjeriše s mjesta. Kada smo vidjeli da je nikako ne možemo pomaknuti, rekosmo jednom šejhu:
- Izađi ti i podigni je.
Jedan šejh priđe, umota je u svoj ogrtač i reče:
- U ime Allaha dobročinitelja samilosnog i za narod Božijeg Poslanika, Bog mu sesmilovao i spasio ga!
Zatim uze djevojku u naručje. Muslimani odoše s njom u jednu pećinu koja se tu nalazila i staviše je tamo. Onda dođoše one dvije žene koje je okupaše, zaviše je u kefine, pa je dva šejha iznesoše i klanjaše joj dženazu. Pošto je ukopaše kraj mladićevog mezara, odoše.
Mi smo sve to posmatrali i kad ostadosmo sami, govorili smo jedan drugome:
- Za Istinu je najvažnije da je slijedimo. Istina nam se očigledno ukazala. Zato za nas
nema jasnijeg dokaza da je islam prava vjera od onoga što smo svojim očima vidjeli. Zatim sam primio islam ja i svi monasi u manastiru, kao i mještani toga naselja, te poslasmo ljude stanovnicima al-Ðezire{125} tražeći teologa da nas poučava Šerijatu i mudrostima vjere. Dođe nam jedan dobri učitelj koji nas nauči učenju i suštini islama, pa smo danas presretni. Hvala Allahu za to.

PRIČA O ABU ISI I KURRETULAJN
Priča se da je vezir Omer ibn Musad kazivao:
- Abu Isa, sin Haruna ar-Rešida i brat al-Memuna, bio je zaljubljen u Kurretulajn,robinju Ali ibn Hišama,{126} a i ona je bila zaljubljena u njega. Međutim, Abu Isa je skrivao svoju ljubav ne odajući je i ne žaleći se nikome, jer je bio ponosan i častan čovjek. Trudio se da kupi djevojku od njenoga gospodara dovijajući se na razne načine, ali nije uspijevao. Kada mu je strpljenje već bilo na izmaku i kada ga je ljubav sasvim savladala, a nije mogao ništa smisliti, on ode al-Memunu na jedan praznični dan, kada su ljudi već bili otišli od njega, te reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, kako bi bilo da danas iskušaš svoje upravnike, a da onito ne osjete, s namjerom da upoznaš njihovu čestitost, koji položaj svaki od njih zaslužuje i koliko je koji prilježan?
Abu Isa je imao namjeru da se nađe s Kurretulajn u kući njenog gospodara. Al-Memun mu odgovori:
- Tvoje mišljenje je na mjestu!
Halifa naredi da mu pripreme malu lađu, te mu je dovezoše. S njim se ukrca grupa ljudi iz njegove svite i prvi dvor u koji uđe bio je dvor Hamida al-Tavila at-Tusije.
Uđoše, dakle, u njegov dvor u vrijeme kada se nije nadao i zatekoše ga kako sjedi... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

415. noć
Kada nastupi četiri stotine petnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se al-Memun ukrcao na lađicu sa svojom svitom, te da su išli dok ne stigoše do dvora Hamida at-Tavila at-Tusija. Uđoše u njegov dvor u vrijeme kada se nije nadao i zatekoše ga kako sjedi na hasuri, a ispred njega su bili muzičari sa instrumentima u rukama - lutnjama, flautama i ostalim. Al-Memun posjedi nakratko, a onda ga poslužiše mesom od tegleće stoke i jelom u kome nije bilo ptičijeg mesa. Al-Memun i ne pogleda jelo, a Abu Isa reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, ušli smo ovamo kada nas vlasnik dvora nije očekivao.Domaćin nije znao da ćeš doći. Pođimo na mjesto koje je pripremljeno za te i koje ti priliči.
Halifa ustade, a s njim Abu Isa i ostali članovi pratnje, pa se uputiše u kuću Ali ibn Hišama. Čim saznade da dolaze, Ali ih dočeka na najljepši način. Pokloni se pred halifom, pa ih povede u dvor i otvori odaju u kojoj su bili najljepši pod, stupovi i zidovi, obloženi raznobojnim mramorom išaranim bizantskim crtežima. Pod je bio zastrt hasurama iz Sinda,{127} a preko toga su bili basranski ćilimi izrađeni prema
širini i dužini odaje.
Al-Memun posjedi jedno vrijeme razgledajući dvoranu, pod, zidove, a onda reče:
- Daj nam nešto da jedemo!
Istog časa postaviše sofru na kojoj je bilo kokošijeg mesa, ptičijeg, te toplih i osvježavajućih čorbica. Kada pojede, halifa reče:
- Daj nam da popijemo nešto!
Donesoše mu trostrukog vina skuhanog s voćem i ugodnim začinima u zlatnim, srebrenim i kristalnim posudama. Vino poslužiše mladići koji su izgledali poput mjeseca, u aleksandrijskim odijelima izvezenim zlatom, a na grudima su imali kristalne bočice s đulsijom i mošusom.
Al-Memun se zadivi svemu tome što je vidio i reče:
- Abu-l-Hasane!
Abu-l-Hasan priskoči njegovom ćilimu, poljubi ga, pa stade pred halifu:
- Evo me, zapovjedniče pravovjernih!
- Da čujemo kakve uzbudljive pjesme!
- Slušam i pokoravam se, zapovjedniče pravovjernih! - reče Abu-l-Hasan, pa se obrati jednome svom čovjeku: - Dovedi robinje pjevačice!
- Slušam i pokoravam se - na to će čovjek koga nestade zakratko, a onda se pojavi sadeset sluga koji su nosili deset zlatnih stolica. Postaviše stolice, a onda se pojavi deset djevojaka nalik na sjajne mjesece ili na cvjetne vrtove. Na sebi su imale crnu svilu, na glavama zlatne krune. One dođoše do stolica i sjedoše na njih, pa zapjevaše različite melodije. Halifa pogleda jednu djevojku koja ga očara svojim držanjem i lijepim izgledom, pa upita:
- Kako se zoveš, djevojko?
- Zovem se Sedžah, zapovjedniče pravovjernih.
- Pjevaj nam, Sedžah - reče halifa, a djevojka zapjeva:

Hodam, a razgovor s dragom me prestravio, Kao kukavica koji se dva lava uplašio.

Pokornost je moje oružje i srce zaljubljeno, Dušmanima i uhodama prestravljeno.

I dolazim toj djevojci što je nježna Kao košuta bez mladunčeta ostavljena.

Al-Memun reče:
- Lijepo pjevaš, djevojko. Čija je to pjesma?
- Amra ibn Madi Kariba az-Zubejda,{128} a melodija je Mabedova.
Al-Memun, Abu Isa i Ali Ibn Hišam popiše piće, te djevojke odoše, a dođe deset drugih robinja i svaka je na sebi imala haljine od jemenske svile izvezene zlatom. Djevojke posjedoše na stolice, pa zapjevaše razne vrste pjesama. Al-Memun baci pogled na jednu djevojku koja je bila poput košute iz pješčane pustinje. Halifa je upita:
- Kako se zoveš, djevojko?
- Zovem se Zabija,{129} zapovjedniče pravovjernih.
- Pjevaj nam, Zabija - reče halifa, a djevojka zacvrkuta usnama i otpjeva:

Djeve bajne što ne znaju ružno misliti Kao gazele u Meki zabranjeno je loviti.

Smatraju ih rospijama jer zanosno pričaju, Al' zahvaljujuć islamu bludnice ne postaju.

Kada završi pjesmu, al-Memun uskliknu:
- Divna li je...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

416. noć
Kada nastupi četiri stotine šesnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka otpjevala pjesmu, a halifa joj je rekao:
- Divna je! A čija je ta pjesma?
- Džerirova,{130} a melodija je al-Surejdžova.{131} Al-Memun sa svojim pratiocima popi piće, pa djevojke odoše, a za njima se pojavi drugih deset robinja nalik na rubine. Nosile su crvenu svilu izvezenu zlatom, optočenu biserjem i draguljima, i bile su gologlave. One sjedoše na stolice pa zapjevaše razne pjesme. Halifa pogleda jednu koja mu je ličila na jarko sunce, pa je upita:
- Kako se zoveš, djevojko?
- Zovem se Fatin,{132} zapovjedniče pravovjernih.
- Pjevaj nam, Fatin - reče halifa, a djevojka zapjeva:

Daruj me susretom - vrijeme mu je; Rastanak sam kušala - dosta mi je.

Ti si taj na čijem se licu sva ljepota sakupila, Za njime sam strpljenje izgubila.

Život protraćih svoj tebe voleći, Daj mi barem da ti mogu prići!

- Divna li si, Fatin! - uskliknu halifa. - Čija je to pjesma?
- Adi ibn Zejda, a i melodija je stara - odgovori djevojka.
Onda al-Memun, Abu Isa i Ali Ibn Hišam popiše piće, a djevojke odoše, pa za njima dođe deset drugih djevojaka nalik na biserje. Nosile su haljine izvezene žeženim zlatom i pojaseve ukrašene dijamantima. One sjedoše na stolice i zapjevaše razne vrste pjesama, a halifa se obrati jednoj djevojci koja je podsjećala na vitu jelu:
- Kako se zoveš, djevojko?
- Zovem se Raša,{133} zapovjedniče pravovjernih.
- Pjevaj nam, Raša - reče halifa, a djevojka zasvira i zapjeva:

Kao grana je tamnooki što mi tugu liječi Na gazelu kad pogleda podsjećajući.

Ispijam vino poput obraza njegovih I vino mu davah dok ga ne omamih.

Zatim je sa mnom u postelji istoj spavao
Dok sam govorila: “San mi se ostvario!”

- Lijepo pjevaš, djevojko! Otpjevaj nam još nešto! - reče halifa, a djevojka se dubokonakloni i otpjeva:

Polahko je išla da bi pir vidjela U košulji što je na ambru mirisala.

Al-Memuna ushitiše ti stihovi, a kada djevojka primjeti njegovo uzbuđenje, poče ponavljati te stihove u raznim melodijama. Najzad halifa reče:
- Dovezite lađu “Krilaticu”!
Htjede se ukrcati i poći, ali ustade Ali ibn Hišam i reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, imam jednu djevojku koju sam kupio za deset hiljadadinara i koja mi je cijelo srce uzela. Hoću da je pokažem zapovjedniku pravovjernih. Ako mu se dopadne i ako bude zadovoljan njome, njegova je, a ako mu se ne dopadne, neka sasluša neku njenu pjesmu.
- Dovedi je! - reče halifa, te izađe djevojka nalik na vitu jelu, zanosnih očiju i sobrvama dva luka. Na glavi je nosila krunu od žeženog zlata, optočenu biserjem i dijamantima, a ispod krune bijaše jedna traka na kojoj je topazom bilo ispisano:

Ovo je džin-žena koju uče džini vješti Kako s luka bez tetive srce pogoditi.

Ta djevojka se kretala kao gazela dovodeći u iskušenje i pobožnog čovjeka, dok ne dođe do stolice na koju sjede...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

417. noć
Kada nastupi četiri stotine sedamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se djevojka kretala kao gazela dovodeći u iskušenje i pobožnog čovjeka, dok ne dođe do stolice na koju sjede. Kada je vidje al-Memun, zadivi se njenoj ljepoti i ljupkosti, dok Abu Isa cijelim bićem zatreperi, problijedi i sav se izobliči.
- Šta ti je, Abu Isa? - upita al-Memun. - Sav si se izmijenio!
- Zapovjedniče pravovjernih - na to će Abu Isa - to je zbog bolesti koja me povremeno spopada.
- Poznaješ li ovu djevojku od ranije? - upita ga halifa.
- Da, zapovjedniče pravovjernih. Zar je moguće da se mjesec sakrije?
- Kako se zoveš? - upita halifa djevojku.
- Zovem se Kurretulajn,{134} zapovjedniče pravovjernih.
- Otpjevaj nam nešto, Kurretulajn - na to će halifa, a djevojka zapjeva:

Gle, kako dragi noću odoše, U cik zore s hadžijama pođoše!

Svoje slavne šatore podigoše
I zlatotkanom zavjesom se zakloniše.

- Bravo! - uskliknu halifa. - Čija je ta pjesma?
- Pjesma je Dibila al-Huzaije, a melodija Zarzure Mlađega.
Abu Isa je pogleda suznih očiju, tako da su mu se čudili prisutni na sijelu. Djevojka se obrati al-Memunu:
- Zapovjedniče pravovjernih, dopuštaš li mi da promijenim riječi?
- Pjevaj šta hoćeš - na to će halifa, a djevojka zapjeva:

Ako si ti po volji i ako te prijatelj javno voli,
Ti mu u potaji budi još vjerniji,

I riječi klevetnika valja ti objasniti
Jer oni uglavnom žele ljubavnike rastaviti.

Vele: Kad je dragi blizu, u dosadu će preći, A daljina ljubav zasigurno liječi.

Svime sam se vidala, al se nisam izliječila Ah, kad bih kuću toj daljini približiti mogla!

Blizina kuće ipak ništa ne koristi
Ako voljenog s ljubavlju ne možeš upoznati.

Kada djevojka otpjeva pjesmu, Abu Isa reče:
- Zapovjedniče pravovjernih...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

418. noć
Kada nastupi četiri stotine osamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kurretulajn otpjevala pjesmu, a onda je Abu Isa rekao: - Zapovjedniče pravovjernih, kada se otkrijemo, rasteretimo se. Dopuštaš li da joj odgovorim?
- Da. Reci joj šta hoćeš - odgovori halifa, a Abu Isa izgovori stihove zadržavajućisuze u očima:

Šutih ne govoreći da volim te, Već krijući ljubav od duše vlastite.

Ako vide kako mi u oku suza svjetluca, To je zbog blizine sjajnoga mjeseca.

Onda Kurretulajn uze lutnju i zapjeva:

Sve što tvrdiš kad bi bilo istinito,
Nadama se ni ti ne bi zasitio,

Niti bi bez drage svoje izdržao,
Bez ljepote njene i ljupkosti ne bi mogao.

Ali to što si mi kazao sada
Tek u prazne, šuplje riječi spada.

Kada Kurretulajn otpjeva pjesmu, Abu Isa pusti suze i zacvili, poče se grčiti i drhtati, a onda podiže pogled prema njoj, pa duboko uzdahnu i poče kazivati:

Pod odjećom mi je tijelo iznureno, Srce mi briga opsjeda uporno.

Moje srce vječni bol boluje I bujica mi suza iz očiju lije.

Kad god me pametan čovjek susretne, Zbog ljubavi mi uputi riječi pogrdne.

Gospode, sve to ne mogu podnijeti Il' ćeš me ubiti, ili mi olakšati!

Pošto Abu Isa završi pjesmu, Ali ibn Hišam priskoči njegovoj nozi i reče:
- Gospodine moj, Allah ti je uslišio dovu, čuo je tvoju tajnu besjedu i udovoljio ti, jermožeš je uzeti sa svim njenim stvarima i dragocjenostima, ukoliko je zapovjednik pravovjernih ne želi.
- I da mi je stalo do nje - reče halifa - prednost bih dao Abu lsi i pomogao bih mu dapostigne to što želi.
Nakon toga, al-Memun se ukrca na “Krilaticu”, a Abu Isa ostade da uzme Kurretulajn
koju odvede svojoj kući sav razdragan.
Pogledajte, dakle, kako je bio plemenit Ali ibn Hišam.

PRIČA O HALIFI AL-AMINU I ROBINJI
Priča se da je al-Amin, al-Memunov brat, došao kući svoga amidže Ibrahima ibn alMehdija i vidio tamo jednu robinju koja je svirala na lutnju. Bila je to jedna od najljepših žena, tako da mu je odmah pala na srce. To je njegov amidža Ibrahim primjetio, te mu posla djevojku zajedno s raskošnom odjećom i dragocjenostima. Kad je al-Amin vidje, pomisli kako ju je amidža Ibrahim obljubio, te mu zbog toga bi neprijatno da ostaje nasamo s njom. On uze darove koji su bili s njom, a djevojku vrati amidži. Ibrahim čuje za to od jednog sluge, pa uze izvezenu haljinu i na njenom rubu zlatom ispisa stihove:

Ne, tako mi Onog pred kojim ničice padamo, Šta pod skutima ima nije mi znano.

Ni usta joj ne poznajem, niti sam ih ljubio, Već sam je samo gledao i s njome besjedio.

Zatim reče da djevojka obuče haljinu, dade joj lutnju i posla je al-Aminu po drugi put. Kada djevojka uđe, poljubi tlo pred njim, naštima lutnju i zapjeva mu:

Vraćajući darove, dušu si osramotio I gađenje svoje prema meni si iskazao.

Ako mrziš ono što se dogodilo, Halifi daruj ono što je minulo.

Kada djevojka izgovori stihove, al-Amin je pogleda i vidjevši ono što je napisano na haljini, nije se mogao suzdržati...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

419. noć
Kada nastupi četiri stotine devetnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Amin pogledao djevojku i vidio ono što je napisano na njenoj haljini, te se nije mogao suzdržati, već je privukao sebi i poljubio je. Zatim joj dade zasebnu odaju i zahvali svome amidži Ibrahimu nagradivši ga tako što mu dade da bude valija er-Reja.



PRIČA O HALIFI AL-MUTEVEKKILU I ROBINJI
Priča se da je halifa al-Mutevekkil pio neki lijek, pa su mu ljudi počeli donositi dragocjenosti i svakojake darove. Al-Fattah ibn Hakan posla mu na dar nevinu i prsatu djevojku koja bijaše jedna od najljepših žena svoga vremena. Uz nju posla i kristalnu posudu punu crvenog napitka i jednu crvenu čašu na kojoj su bili ispisani stihovi:

Da se imam potpuno izliječi,
Da se zdravlja domogne i bolest spriječi

Najbolji lijek bit će za njega
Da iz ove čaše pije vina rumenoga.

Pečat na ovom daru neka tada slomi Radi liječenja - tako se to radi.

Kada djevojka dođe i donese darove halifi, kod njega se zatekao liječnik Juhanna.
Ugledavši stihove, liječnik se osmjehnu i reče:
- Allaha mi, zapovjedniče pravovjernih, al-Fattah zna liječiti bolje nego ja.
Halifa se nije opirao onome što mu je propisano. On prihvati liječnikovo mišljenje i poče koristiti lijek onako kako mu je propisano u stihovima, te mu Allah dade zdravlje i ispuni nadanja.
PRIČA O UČENOJ ŽENI
Priča se da je jedan vrli čovjek kazivao:
- Nikada nisam vidio ženu oštroumniju, pronicljiviju, učeniju, talentiraniju i moralniju nego što je jedna Bagdađanka savjetodavka po imenu Sejjidetu-l-Mešajih. Ta žena dođe u grad Hanvu 561. godine i sjedeći na stolici, davala je ljudima savjete kako da se liječe, te su joj u kuću navraćale grupe pravnika, učeni i obrazovani ljudi da bi raspravljali s njom o pravnim pitanjima i da bi s njom diskutirali.
Jednom pođoh k njoj u pratnji obrazovanog prijatelja i tek što sjedosmo, ona nam donese voća na poslužavniku, pa sjede iza paravana. Imala je lijepoga brata koji je stajao iznad nas dvoredi nas.
Kada malo posjedismo, zapodjenusmo raspravu o pravu, te postavih ženi jedno pravno pitanje o kome se razilaze vodeći pravnici. Ona mi poče odgovarati dok sam ja slušao, a moj brat je posmatrao lice njenoga brata proučavajući mladićevu ljepotu i ne slušajući ženu koja ga je vidjela iza paravana.
Pošto prestade govoriti, žena mu se obrati:
- Mislim da si ti od onih koji više vole muškarce nego žene.
- Tako je - odgovori čovjek.
- Zašto? - upita žena.
- Zato što je Allah dao prednost muškarcu nad ženom...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

420. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je šejh odgovorio ženi:
- Zato što je Allah dao prednost muškarcu nad ženom. Ja volim ono što je nadređeno,a ne volim što je podređeno.
Žena se nasmija:
- Hoćeš li se korektno ponašati prema meni ako s tobom započnem raspravu o ovojtemi?
- Hoću - odgovori on.
- Čime dokazuješ da muškarac ima prednost nad ženom?
- Onim što je prije nas rečeno o tome i onim što sami znamo. Što se tiče ranije rečenoga, to je Kur'an i Muhammedov sunnet. U Kur'anu su riječi Uzvišenoga: "Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima”. {135} Također Uzvišeni veli: "I ako nema dvojice muškaraca, onda jedan muškarac”.
{136} Zatim Uzvišeni kaže o nasljedstvu: “A ako su oni braća i sestre, onda će muškarcu
pripasti dio koliko dvjema ženskima.”{137} Tako je uzvišeni Allah dao prednost muškarcu nad ženom u tim situacijama, ukazujući da žena vrijedi upola koliko muškarac, jer je on superioran. Što se tiče Poslanikovog sunneta, prenosi se, između ostalog, da je Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, odredio da žena plaća upola manju kaznu od muškarca. Najzad, po onome što se samo po sebi razumije, znamo da je muškarac subjekt, a žena objekt, a subjekt je vrijedniji od objekta.
Žena mu na to reče:
- Lijepo govoriš, gospodine. Međutim, sam si naveo moje argumente protiv svogaiskaza. Naveo si argumente protiv sebe, a ne u svoju korist. Uzvišeni Allah dao je prednost muškarcu nad ženom samo po svojstvima njegove muževnosti, i u tome nema spora između mene i tebe. Međutim, po tim svojstvima mogli bi se izjednačiti dijete, dječak, mladić, zreo čovjek i starac, jer među njima nema nikakve razlike u tom pogledu. Ako im je data prednost samo zahvaljujući svojstvima muškog spola, onda ti treba da si sklon i da uživaš u starcu kao što uživaš u dječaku, jer među njima u tom pogledu nema razlike. Spor između mene i tebe je nastao zbog željenih osobina, zbog prijateljstva i uživanja. Međutim, ti nisi naveo argument o prednosti dječaka nad ženom u tom pogledu.
- Gospođo - reče čovjek - zar ne znaš da se mladić odlikuje skladnim stasom, rumenim obrazima, zanosnim osmjehom i slatkim riječima? Muškarci u tom pogledu imaju prednost nad ženama. U prilog tome govori i hadis Poslanika, Bog mu se smilovao i spasio ga, koji kaže: “Ne gledajte stalno u golobrade, jer gledati njih je kao da gledate krupnooke hurije.” Pretpostavljanje dječaka djevojci nije ni za koga tajna. Kako je divno rekao Abu Nuvas:

Najmanja je njihova vrlina Što im krv nije opasna, a ni težina.

Drugi pjesnik je rekao:

Predvodnik Abu Nuvas je rekao
Dok je za sobom sladostrasnike vukao:

“O, vi što golobrade mladiće volite Uživajte jer ni u Džennetu tako nećete!”

Uostalom, kada neko opisuje djevojku želeći je udati, on njenu ljepotu opisuje
poredeći je s mladićem...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

421. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je šejh rekao:
- Uostalom, kada neko opisuje djevojku želeći je udati, on njenu ljepotu opisuje poredeći je s mladićem, s obzirom na njegove prednosti, kao što pjesnik reče:

U mladosti drhte mladićka bedra
Kao trska pod naletima sjevernog vjetra!

Da mladići nisu bolji i da nisu ljepši, ne bi se s njima poredila djevojka. Treba da znaš, neka te Allah sačuva, da se mladić lahko vodi, da izlazi u susret željama, da je druželjubiv i častan, od opiranja lahko prelazi na pristanak, naročito u vrijeme kada mu počnu izbijati malje, kada mu se zazelene brkovi i rumenilo mladosti udari mu u obraze, te postane poput punog mjeseca. Divno reče pjesnik Abu Tammam:{138}

Zlobnici vele: “Malja mu iz obraza bije!”
Velim: “Ne pretjerujte - još to mu mahana nije!”

Njegova teška bedra ga vuku,
A nad bisernim peharom divim se tome brku.

I ruža nam tvrdu zakletvu izusti
Da neće čudesni obraz da mu napusti.

Bez riječi sam s njime očima govorio, A on mi je obrvama svojim odgovorio.

Sve ljepote na njemu su obećane
I kovrdže ga štite od onih što ga progone.

Najslađe su i najdivnije ljepote njegove Kad mu rastu malje i dobija brkove.

I kada ga neko hoće ogovarati “To mu je prijatelj”, za me će kazati.

Drugi pjesnik je rekao:

Zlobnici vele: “Zašto ga strastveno voli?
Na licu mu dlake rastu, ne vidi li?”

Odgovaram: “Onaj što nas kudi uspije li vidjeti Pravi put mu u očima i sam će se ushititi!

Onaj što je u zemlji bez rastinja boravio
Kako će je napustiti kad proljeće je dočekao?”

Treći pjesnik veli:

Zlobnici lažu o meni da sam se utješio Jer koga je strast kosnula, nije zaboravio.

Ružičaste obraze mu ne mogu zaboraviti, A kako ću tek miris rejhana potisnuti?

Četvrti pjesnik je rekao:

Vitak li je! A oči mu i malje što izbijaju Zajedno mnoge ljude života koštaju.

Mačem od narcisa on je krv prolivao Dok je remen korica od mirte povezivao.

Peti pjesnik veli:

Ja se nisam njegovim vinom opio, Već se kovrdžama njegovim mnogi omamio.

Sve ljepote njegove jedna drugoj su zavidne
A svaka bi htjela maljama da postane.

- To su vrline mladića koje nisu date ženama, i to je dovoljno da budu ponosniji iljepši od djevojaka.
Onda žena reče:
- Neka ti uzvišeni Allah da zdravlja! Sam sebe obavezuješ na raspravu. Govorio sinaširoko i naveo si dokaze koje si naveo. Međutim, sada se otkriva istina i nemoj vrdati s njenog puta. Ako nisi zadovoljan općim dokazima, ja ću ti ih izložiti u detaljima. Allaha ti, gdje je mladić prema djevojci i ko može uporediti janje sa gazelom! Djevojka lijepo govori, ima divan stas, nalik je na struk bosiljka, usta su joj poput cvijeta, a kosa kao purpur, obrazi joj kao divni anemoni, lice kao jabuka, usne kao vino, grudi kao narovi, udovi kao grane, ima vitak stas i nježno tijelo, nos kao sjajna oštrica sablje, čelo svijetlo, obrve sastavljene, oči surmom namazane. Kad govori, iz očiju joj se prosipa svježe biserje i srca mami svojom nježnošću. Osmjehne li se, čini ti se da je mjesec zablistao između njenih usana, a kada pogleda - oči joj kao oštrice sijevaju. Sve ljepote u sebi je sabrala, za njom čezne i beduin i građanin.
Njene rumene usne nježnije su od maslaca i slađe od meda...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

422. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je žena savjetnica, opisujući djevojku, govorila:
- Njene rumene usne su nježnije od maslaca i slađe od meda. Grudi su joj kao širok put između dvije dojke koje su nalik na kutije od slonovače; nježni trbuh joj je poput mehkog cvijeta, s naborima koji se zaklanjaju jedan iza drugog; bedra joj kao izvajani stupovi, a zadnjica se talasa kao kristalno more, ili kao bregovi svjetlosti. Noge su joj tanahne, ruke kao od zlata salivene. Jadniče, koliko ljudi zaostaju za džinima! Zar ne znaš da su carevi-vojskovođe i plemeniti uglednici uvijek potčinjeni ženama, prepuštaju im se u nasladama, dok one govore: “Mi smo srca zaplijenile i razum opile!” Koliko bogatih su žene odvele u bijedu, koliko su znamenitih ponizile, uglednih u sluge pretvorile! Žene očaravaju obrazovane, sramote bogobojazne, osiromašuju bogate, upropaštavaju imućne. I pored svega toga, pametni ih ništa manje ne vole i poštuju i sve to ne smatraju nevoljom i poniženjem. Koliko se robova zbog njih ogriješilo o svoga gospodara i rasrdilo oca i majku, i sve to stoga što je ljubav prema njima nadvladavala srca! Zar ne znaš, jadniče, da se za njih podižu dvorci, da se ispred njih spuštaju zavjese, da se za njih kupuju robinje, zbog njih se suze liju, za njih se mošus uzima, nakit i ambra. Zbog njih se vojske okupljaju, podižu palače, blaga sakupljaju, glave skidaju. Pravo je imao onaj ko je rekao: “Dunjaluk su žene!” Što se tiče časnoga hadisa koji si navodio, to je dokaz protiv tebe, a ne u tvoju korist, jer je Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao: “Ne gledajte stalno u golobrade, jer gledati njih je kao da gledate krupnooke hurije.” Uporedio je golobrade sa krupnookim hurijama, a nema nikakve sumnje da je ono s čim se nešto upoređuje bolje od onog što se upoređuje. Da žene nisu vrednije i ljepše, ne bi s njima nešto poredio. Što se tiče tvojih riječi da djevojku upoređuju s mladićem, to nije tačno, već mladića porede s djevojkom, govoreći: “Ovaj dječak je kao djevojka." Što se tiče tvoje argumentacije pomoću poezije, ona potiče od nastranosti u tom smislu. Kada su u pitanju raspusnici među Lutovim potomcima i neposlušni razvratnici koje je Allah ponizio u svojoj Časnoj Knjizi i koje je omrznuo, oni su odvratni. Allah je rekao: “Zašto vi, mimo sav svijet, sa muškarcima općite, a žene svoje, koje je za vas Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji svaku granicu zla prelazite.”{139} Oni koji djevojku porede s dječakom utonuli su u razvrat i griješenje, u pohotu, i povode se za đavolom, tako da govore kako je žena podesna za obje stvari istovremeno, i tako se klone puta istine koji je za ljude, kao što je rekao njihov uzor Abu Nuvas:

Tanahna je i kao dječačkog struka Dobra je za Lutova sina i Bludnika.{140}

Što se tiče tvojih riječi o ljepoti malja koje rastu i brkova kada izbijaju, te da zahvaljujući njima dječaci postaju još dražesniji i ljepši, nema sumnje da si na pogrešnom putu i kazao si nešto što nije tačno, jer malje samo umanjuju mladićku ljepotu.
I žena izgovori stihove:

Malje mu na licu ružno izbijaju I onom što ga voli zlo pričinjavaju.

Kad god sam mu lice, kao zadimljeno, pogledao Kovrdže sam mu crne kao ugljen vidio.

I kada pergament pocrni potpuno, Gdje bi pero moglo biti uhođeno?

Ako njega drugima pretpostavljaju, To je samo dokaz neznanja za sudiju.

Nakon stihova, žena reče tome čovjeku:
- Slava velikome Allahu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

423. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je žena koja daje pouke izrecitirala pjesmu i rekla onomečovjeku:
- Slava velikome Allahu! Kako ti nije poznato da se potpuno može uživati samo saženama i da trajna blagodat može biti samo s njima?! Uostalom, uzvišeni i slavni Allah je obećao poslanicima i dobrim ljudima u Džennetu krupnooke hurije kao nagradu za njihova dobra djela. Kada bi uzvišeni Allah mislio da se ne uživa u njima nego u drugima, On bi im zasigurno to odredio i obećao kao nagradu. Poslanik je, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao: “Najmilije su mi tri stvari na dunjaluku: žene, mirisi i uživanje u molitvi.” Allah je odredio da dječaci budu samo sluge poslanicima i dobrim ljudima u Džennetu, jer je Džennet mjesto blagodati i užitaka, a to ne može biti potpuno bez dvorenja mladića. Što se tiče njihove upotrebe za nešto drugo - to je bezumlje i propast. Kako je lijepo rekao pjesnik:

Ružno je kada muškarac muškarca želi I kad slobodan slobodnome stremi!

Koliko uglednih uz mladićku guzu prilegne
A ujutro kao trgovac parfemima osvane

Oblačeći na se odjeću šarenu
I pokazujuć svoju prirodu sramotnu!

On nije u stanju ružno djelo poricati, Jer će mu se tragovi na koži vidjeti.

Razlika je između tih i onih što spavaju
Sa ždrebicama što pogledima očaravaju,

Jer dok s nje ustaje, mirisom ga daruje, Te mu cijelu kuću njime zapahnjuje.

Dječak nije dostojan da se mjeri s njome:
Može li bit' slično čisto prljavome?

Nakon toga žena reče:
- Ljudi, izveli ste me iz okvira pristojnosti i kruga plemenitih žena i naveli ste me na lupetanje i nepristojnosti nedostojne učenih ljudi. Međutim, srca plemenitih ljudi predstavljaju grob za tajne i sastanci ostaju u tajnosti. Djela se prosuđuju prema namjerama.{141} Molim velikog Allaha da oprosti meni i vama, kao i svim muslimanima, jer On prašta i milostiv je.
Potom žena ušuti i ne reče nam više ništa, te mi odosmo od nje radosni zbog koristi koju smo imali od rasprave i tužni zbog rastanka s tom ženom.

PRIČA O LJUBAZNOJ STARICI
Priča se da je Abu Suvejd kazivao:
- Jednom se zaputih s grupom prijatelja i uđosmo u jedan vrt da kupimo malo voća, teu uglu vrta ugledasmo staricu koja je imala lijepo lice, a kosa joj bijaše sijeda. Češljala ju je češljem od slonovače.
Zaustavismo se pored starice koja ne obrati pažnju na nas, niti pokri glavu, te joj rekoh:
- Nano, da si sijedu kosu obojila u crno, bila bi ljepša od djevojke! Šta te sprječavada to uradiš?
Ona podiže glavu prema meni...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

424. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Suvejd kazivao:
- Kad ono rekoh starici, ona podiže glavu prema meni, osmotri me i izgovori stihove:

Ono što vrijeme boji ja sam obojila,
Ali moja boja nije, već je boja vremena ostala.

U vrijeme dok sam se mladošću ogrtala, I starijim i mlađim sam se dopadala.

Ja joj na to rekoh:
- Divna si ti starica! Kako si istinoljubiva kada govoriš o onom što je zabranjeno, a kako lažeš kada tvrdiš da se kaješ za svoje grijehe!
ANEGDOTA O IBN TAHIRU I ROBINJI
Priča se da su Ali ibn Muhammedu ibn Abdullahu ibn Tahiru{142} pokazivali jednu robinju po imenu Munisa koja se mogla kupiti. Bila je izvrsna, obrazovana, pjesnikinja. Ibn Tahir je upita:
- Kako se zoveš?
- Neka Allah da moć emiru! Zovem se Munisa - odgovori djevojka.
Ibn Tahir je otprije znao njeno ime. On obori pogled nakratko, a onda podiže glavu i izgovori stihove:

Šta veliš za onog kog je bolest iznurila
Zbog ljubavi prema tebi, pa mu se pamet pomutila?

- Neka Allah da moć emiru - odgovori djevojka i kaza stihove:

Kad vidim da je ljubavnika bolest zadesila
Zbog ljubavi, lijek bih mu ponudila.{143}

Ibn Tahiru se svidje djevojka, pa je kupi za sedamdeset hiljada dirhema i ona mu rodi Abdullaha ibn Muhammeda, čovjeka punog vrlina.
PRIČA O DVJEMA ZALJUBLJENIM ŽENAMA
Abu-l-Ajna je kazivao:
- U našoj ulici bile su dvije žene. Jedna je voljela zrelog muškarca, a druga golobradog mladića. Jedne noći, žene se sastadoše na verandi kuće jedne od njih, koja bješe uz moju kuću, a nisu znale za me. Tada žena zaljubljena u mladića reče onoj drugoj:
- Sestro moja, kako možeš podnijeti njegovu grubu bradu kada ti padne po grudima dabi te ljubio, pa mu brkovi padaju po tvojim usnama i obrazima?!
- Budalice jedna! - odgovori joj žena. - Da li drvo ukrašava nešto drugo osim lišća, ikrastavac osim malja na njemu? Jesi li vidjela na svijetu nešto ružnije od onoga što je ćelavo i očerupano? Zar ne znaš da je brada kod muškarca isto što uvojci kod žene, a kakva je razlika između uvojaka i brade? Ne znaš li da je uzvišeni Allah stvorio na nebu meleka koji govori: “Slava Onome koji je muškarce ukrasio bradom, a žene uvojcima”? Da brada po ljepoti nije ravna uvojcima, On ih ne bi ni sjedinio, budalice. Zašto bih se ja podastirala mladiću koji svršava prije nego što sam ja i počela, koji prije mene gotov biva, a da ostavim zrelog muškarca koji kad namiriše, ščepa; kad ga utjera, ne srlja; kad jednom svrši, opet bi da jaši; kada se šali ozbiljno misli; kad ode, opet dođe?!
Žena zaljubljena u mladića shvati njene riječi kao pouku, pa reče:
- Tako mi Gospodara Kabe, zaboravit ću svoga dragog!
PRIČA O TRGOVCU ALIJU EGIPATSKOM, SINU HASANA ZLATARA BAGDADSKOGA
Priča se da je u gradu Kairu bio jedan trgovac koji je imao mnogo novaca, dragulja i drugog nakita, te nebrojena imanja. Zvao se Hasan Zlatar Bagdadski. Allah mu dade sina divnoga lica, vitkog stasa, rumenih obraza, lijepog, savršenog. Otac mu nadjenu ime Ali al-Misri. Nauči ga da uči Kur'an, pouči ga obredoslovlju i govorništvu, tako da je u svim znanostima bio izvrstan, a pomagao je ocu i u trgovini.
Desi se da se Hasanov otac razboli i stanje mu se pogoršavalo. Pošto je otac bio siguran da će umrijeti, on pozva sina...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

425. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i peta noć, ona reče:
Čula sam, sretni care, da se trgovac Zlatar Bagdadski razbolio i bio je siguran da će umrijeti, pa pozva sina po imenu Ali Egipatski i reče:
- Sine moj, ovaj svijet je prolazan, a onaj svijet je vječan. Svaka duša okusit će smrt.Sine, meni se smrt približila pa želim da ti nešto ostavim u amanet, i ako se budeš toga pridržavao, bit ćeš uvijek siguran i sretan, sve dok ne pođeš na susret s velikim Allahom. Ako se ne budeš pridržavao, imat ćeš velikih nevolja i kajat ćeš se što si pogazio moj amanet.
- Babo - reče sin - kako bih mogao ne slušati i ne pridržavati se tvoga amaneta kadami je pokornost tebi sveta dužnost i kada mi je naređeno da slušam tvoje riječi?!
- Sine, ostavljam ti imanja i spahiluke, robu i nebrojeno mnogo novca, toliko da, akobi trošio svakog dana pet stotina dinara, ne bi ga mnogo umanjio. Međutim, sinko, treba da budeš bogobojazan, da izvršavaš Božije zapovijesti i slijediš Odabranog, Bog mu se smilovao i spasio ga, u onome što je on, prema predaji, naredio i zabranio. Budi prilježan u činjenju dobrih djela, obasipaj ljude dobročinstvima, druži se s dobrima i učenima. Ostavljam ti u amanet siromašne i bijedne, čuvaj se gramzivosti i škrtosti, ne druži se sa zlima i s ljudima koji čine sumnjiva djela. Prema svojim slugama i porodici budi pažljiv, kao i prema svojoj ženi, jer ona je kćer uglednog čovjeka i u drugom je stanju - možda će ti Allah dati valjano potomstvo s njom.
Savjetovao je tako sina i govorio mu:
- Sine moj, moli se predobrome Allahu, Gospodaru svega, da te izvuče iz svake nevolje koja te može zadesiti i da ti brzo pritekne u pomoć.
Sin gorko zaplaka:
- Tako mi Boga, babo, naprosto kopnim zbog tvojih riječi jer govoriš kao neko ko se
oprašta.
- Tako je, sine. Ja znam kako mi je, a ti ne zaboravljaj moj amanet.
Potom čovjek izgovori kelime šehadet i poče učiti Kur'an, dok ne nastupi određeni trenutak kada reče sinu:
- Priđi mi, sine.
On priđe, a otac ga poljubi, pa jeknu i duša mu napusti tijelo, te se preseli u milost uzvišenoga Allaha. Njegovog sina obuze velika tuga, a u kući se podiže buka. Okupiše se očevi prijatelji i mladić poče pripremati oca. Prirediše veliku dženazu koju klanjaše, pa odnesoše umrlog na mezarje gdje učaše iz Kur'ana časnoga. Potom se vratiše kući i na žalost njegovom sinu nakon čega svi odoše svojim putem. Sin je učio tevhide i hatmu dok se ne navrši četrdeset dana od očeve smrti. Za sve to vrijeme boravio je u kući ne izlazeći nigdje osim na mjesto gdje se obavlja molitva, i od petka do petka odlazio je na očev mezar. Neprestano je klanjao, učio Kur'an i Bogu se molio, dok mu najzad ne dođoše njegovi vršnjaci, trgovački sinovi. Selamiše ga i rekoše mu:
- Dokle će ta tvoja tuga, taj prekid poslova i izbjegavanje prijatelja? Dugo to već trajei može naškoditi tvome zdravlju.
Kad su mladići došli u njegovu kuću, s njima je bio i prokleti Iblis koji im je prišaptavao, te prijatelji počeše nagovarati mladića da pođe s njima na trg. Iblis je podsticao Alija sve dok ne pristade da izađe s mladićima iz kuće...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

426. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su trgovački sinovi došli u kuću Alija Egipatskog, sinatrgovca Hasana, te su ga nagovarali da pođe s njima na trg. On pristade na to po volji uzvišenoga Allaha i pođe s njima iz kuće, a prijatelji mu rekoše:
- Uzjaši mazgu i pođi s nama u vrt toga i toga čovjeka da tamo prošetamo, da te minetuga i zamišljenost.
Ali uzjaha mazgu, povede roba i pođe s prijateljima u vrt o kome su govorili. Kad stigoše u vrt, jedan ode i pripremi ručak koji donese, pa ručaše, opustiše se i prepustiše razgovoru do kraja dana. Onda uzjahaše i svaki ode svojoj kući. Prespavaše tu noć, a ujutro opet dođoše Aliju i rekoše mu:
- Pođi s nama.
- Kamo? - upita Ali, a oni odgovoriše:
- U vrt toga i toga čovjeka. On je ljepši od prvoga i ugodniji je od njega.
Ali uzjaha i pođe s njima u vrt o kome je bilo riječi. Kad stigoše, jedan od mladića
ode i pripremi ručak koji donese u vrt. Donese i vino, pa čim se najedoše, serviraše piće, a mladić ih upita:
- Šta je ovo?
- To je ono što rastjeruje tugu i pribavlja radost.
Nisu prestajali nagovarati ga dok ga ne nagovoriše, te Ali poče piti s njima. Razgovarali su i pili do kraja dana, a onda pođoše svojim kućama. Ali je osjećao vrtoglavicu od pića, te u takvom stanju uđe svojoj ženi koja ga upita:
- Zašto si se promijenio?
- Danas smo se veselili i zabavljali, i jedan prijatelj donese nekakvu vodu koju su pilimoji prijatelji. Pio sam i ja s njima, pa me uhvati vrtoglavica.
- Gospodine moj - reče mu žena - zar si zaboravio amanet svoga oca i učinio ono što tije zabranio kao druženje sa sumnjivim ljudima?
- To su trgovački sinovi - odgovori Ali. - Nisu oni sumnjivi ljudi, već ljudi od radostii veselja!
Svakodnevno je izlazio sa svojim prijateljima na isti način. Odlazili sad na jedno, sad na drugo mjesto, jeli su i pili, dok mu prijatelji najzad ne rekoše:
- Mi smo svoje uradili, sad je na tebi red.
- Dobro mi došli! - odgovori Ali.
Sutradan, Ali pripremi sve što mu je bilo potrebno od jela do pića, i to dva puta više nego što su oni pripremili. Povede kuhare, sluge, kahvedžije, te odoše na otok arRavdu i ostadoše tamo cijeli mjesec dana jedući i pijući, slušajući muziku i veseleći se. Kada prođe mjesec dana, Ali vidje da je potrošio veliku sumu novca. Prokleti Iblis ga je navodio, govoreći mu:
- Kada bi svakog dana trošio toliko koliko si danas potrošio, ne bi se smanjila tvojaimovina.
Ali poslije nije ni razmišljao o trošenju novca, već je nastavio da živi tim životom tri godine.
Žena ga je savjetovala i podsjećala na očev amanet, ali je on nije slušao dok nije proćerdao svu imovinu. Onda poče uzimati dijamante, prodavati ih i trošiti novac dok i to nije potrošio. Zatim poče prodavati kuće i druge nekretnine, te ostade bez nekretnina. Tada poče prodavati farme i vrtove, sve jedan po jedan, dok ne odoše svi i dok mu ne ostade samo kuća u kojoj je živio. Poče skidati mramor i grede pustošeći kuću i sve trošeći. Najzad se presabra i ne nađe ništa šta bi mogao unovčiti. Prodade kuću i potroši novac dobiven za nju. Onda dođe čovjek koji je kupio od njega kuću i reče:
- Gledaj da nađeš neko mjesto za se, jer meni kuća treba.
Ali razmisli i utvrdi da kuća više nije ni potrebna nikome osim njegovoj ženi koja mu je bila rodila sina i kćer. Nije više imao slugu, već je ostao sam s porodicom, te zakupi jednu prostoriju u dvorištu i nastani se u njoj nemajući hrane ni za jedan dan da se prehrani, iako je nekada bio moćan i ugledan, iako je imao mnoštvo slugu i novca. - Upozoravala sam te na to - reče mu žena - i govorila sam ti: Drži se amaneta svoga oca, ali me nisi slušao. Nema moći ni sile nad Božijom moći! Kako ćeš prehraniti nejaku djecu? Nego, ustani i obiđi svoje prijatelje, trgovačke sinove, možda će ti oni nešto dati da se danas prehranimo.
Ali ustade, pa pođe prijateljima, jednom po jednom, ali su se svi kojima je dolazio skrivali primoravajući ga da sluša bolne riječi. Nijedan mu nije dao ništa, te se Ali vrati ženi i reče joj: - Nisu mi dali ništa.
Žena pođe susjedima da potraži nešto...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

427. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je žena Alija, sina trgovca Hasana, pošto joj se muž vratiopraznih šaka, pošla susjedima da zatraži nešto kako bi se prehranili toga dana. Dođe jednoj ženi koju je od ranije poznavala. Vidjevši u kakvom je stanju, komšinica ustade i lijepo je primi, pa zaplaka govoreći:
- Šta vas je to snašlo?
Žena joj ispriča sve što se zbilo s njenim mužem, a komšinica joj reče:
- Dobro mi došla i sve što ti treba traži od mene, bez ikakve nadoknade.
- Bog ti dobro dao - na to će žena, a komšinica joj dade svega što je bilo dovoljno zanju i njenu porodicu za cijeli mjesec dana. Alijeva žena to uze i ode kući, a kada je muž vidje, zaplaka pitajući:
- Odakle ti to?
- Od te i te žene - odgovori ona. - Kada sam joj ispričala šta nas je snašlo, ona ništanije propustila da nam da. Rekla mi je: “Sve što ti treba traži od mene.”
- Kad si već dobila to, ja ću poći na jedno mjesto ne bi li uzvišeni Allah pogledao nanas - reče muž, pa se oprosti sa ženom, poljubi djecu i izađe ni sam ne znajući kamo će. Išao je bez prestanka dok nije stigao u Bulak. Tu vidje lađu koja je polazila u Damijet. Primjeti ga jedan čovjek koji je bio prijatelj njegovog oca, pa ga pozdravi i upita:
- Kamo želiš?
- Hoću u Damijet. Tamo imam prijatelje za koje ću se raspitati i posjetiti ih, a onda ću se vratiti.
Čovjek povede Alija kući, počasti ga, pripremi mu rezerve hrane, dade mu nešto novaca i ukrca ga na lađu koja je plovila u Damijet. Kad stigoše tamo, Ali se iskrca ne znajući kamo da krene. I dok je on tako išao, ugleda ga neki trgovac, sažali se na njega i povede ga kući. Ali ostade kod njega neko vrijeme, a onda pomisli: “Dokle ću ja ovako sjediti po tuđim kućama?!” Zato izađe iz kuće toga trgovca i vidje lađu koja se spremala za put u Siriju. Čovjek kod koga je bio odsjeo dade mu zalihe hrane i ukrca ga na tu lađu kojom je plovio do sirijske obale. Tu se iskrca i krenu na put dok ne stiže do Damaska.
Dok je hodao ulicama Damaska, primjeti ga jedan dobri čovjek koji ga povede svojoj kući, te Ali ostade kod njega neko vrijeme. Onda izađe i vidje karavan koji je polazio u Bagdad, te mu pade na um da otputuje s njim. Vrati se trgovcu kod koga je boravio, oprosti se i ode s karavanom. Uzvišeni Allah, neka Mu je slava, ganu srce jednog trgovca prema njemu i taj ga trgovac uze k sebi, te je jeo i pio s njim dok ne ostade još jedan dan putovanja do Bagdada. Tada karavan napadoše drumski razbojnici koji im sve opljačkaše. Tek nekoliko putnika iz karavana spasilo se i svi se skloniše na jedno mjesto.
Što se tiče Alija Egipatskog, on uvečer stiže u Bagdad. Naime, tek što je stigao do gradske kapije, vidje kako vratari hoće da je zatvore i on im reče:
- Pustite me da uđem.
Vratari ga pustiše da uđe k njima i upitaše ga:
- Odakle si i kamo putuješ?
- Ja sam iz grada Kaira. Imam robe, mazgi, robova i slugu, pa sam pošao ispred njih da vidim neko mjesto gdje ću istovariti robu. I dok sam išao ispred njih jašući mazgu, presrete me grupa drumskih razbojnika koji mi oteše mazge i stvari. Spasih se od njih tek kada sam smrti u oči pogledao.
Vratari mu ukazaše počasti, govoreći:
- Dobro došao! Ostani kod nas do jutra, a onda ćemo ti naći odgovarajuće mjesto.Ali pretraži džepove i nađe jedan dinar koji je preostao od onih što mu je dao trgovac u Bulaku. On dade taj dinar jednom vrataru rekavši:
- Uzmi ovo i donesi nam nešto za jelo.
Vratar uze dinar, ode na trg i donese hljeba i kuhanog mesa. Ali se prihvati jela s čuvarima i provede noć kod njih. Sutradan ga povede jedan vratar do nekog trgovca u Bagdadu i ispriča mu sve o njemu. Taj čovjek povjerova i pomisli da je Ali trgovac i da zaista ima robu. Zato ga odvede u svoj dućan, ukaza mu poštovanje i posla slugu svojoj kući da donese za Alija jedno od njegovih divnih odijela, a onda ga odvede u hamam.
- Uđem ja s njim u hamam - kazivao je Ali, sin trgovca Hasana - a kada izađosmo,povede me svojoj kući. Donese nam ručak, te se najedosmo i veselismo, a onda trgovac reče jednome robu:
- Mesude, povedi svoga gospodara i pokaži mu dvije kuće na tome i tome mjestu. Dajmu ključeve od one koja mu se dopadne i vrati se.
Pođosmo ja i Mesud i stigosmo u ulicu u kojoj su bile tri nove kuće, zaključane, jedna pored druge. Mesud otvori prvu kuću, razgledah je, a onda izađosmo i uputismo se u drugu. Sluga je otvori, te razgledah i nju.
- Od koje ću ti dati ključeve? - upita sluga.
- A čija je ova velika kuća?
- Naša - odgovori Mesud.
- Otvori i nju da je pogledam.
- Ona ti ne treba.
- Zašto? - upitah.
- Zato što je useljena. Niko u njoj nije stanovao, a da nije mrtav osvanuo. Ne otvaramo je osim kada umrlog valja iznijeti iz nje. Tada se penjemo na terasu onih dviju kuća i izvlačimo ga preko terase. Zato je moj gospodar napustio kuću rekavši:
“Neću je davati više nikome.”
- Otvori je za me, da je pogledam - rekoh, a mislio sam: “To je ono što tražim! Zanoćit ću u njoj i osvanuti mrtav. Tako ću se spasiti ovog položaja u kome se nalazim.” Ja otvorih kuću, uđoh i vidjeh da je to velika kuća kakve nigdje nema. Rekoh Mesudu:
- Odabrao sam upravo ovu kuću. Daj mi njene ključeve.
- Ne dam ti ključeve dok se ne posavjetujem s gospodarom...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

428. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je rob rekao Aliju:
- Ne dam ti ključeve dok se ne posavjetujem s gospodarom.
Zatim se uputi svome gospodaru i reče:
- Trgovac Ali kaže da neće stanovati nigdje osim u velikoj kući.
Trgovac ustade, pa ode Aliju i reče mu:
- Gospodine, ne treba ti ta kuća.
- Neću boraviti nigdje nego u njoj - reče Ali. - Na vaše riječi neću ni obraćati pažnju.- Napiši da smo se tako pogodili, kako ja ne bih imao nikakve veze s tim ako ti se nešto dogodi.
- Neka bude tako - složi se Ali.
Trgovac dovede dva svjedoka iz suda, te napisa pogodbu s Alijem i zadrža je, a njemu dade ključ. Ali preuze ključ i uđe u kuću, a trgovac mu po jednom robu posla posteljinu. Rob mu je prostre na klupu koja se nalazila iza vrata i vrati se. Poslije toga Ali uđe u kuću i u dvorištu primjeti bunar nad kojim je bilo vedro. On spusti vedro u bunar, napuni ga vodom, pa uze abdest i klanja namaz. Malo posjedi, kad se pojavi rob noseći večeru iz kuće svoga gospodara. Donese mu lampu i svijeću, svijećnjak, lavor, ibrik i čašu, pa ostavi Alija i pođe kući svoga gospodara.
Ali upali svijeću i večera, govoreći sam sebi: “Ustani i popni se. Ponesi posteljinu i spavaj gore, ljepše će ti biti nego ovdje!” On uze posteljinu i odnese je na sprat gdje ugleda veliku odaju čiji strop je bio zlatan, dok su pod i zidovi bili ukrašeni raznobojnim mramorom. Ali pripremi posteljinu i sjede da uči časni Kur'an. Nije stigao ni da se pribere, kad ču kako ga neko doziva. - O Ali, sine Hasanov! Hoćeš li da ti spustim zlata?
- Gdje je zlato koje ćeš spustiti? - upita mladić, ali mu onaj ne odgovori, već ga počeobasipati zlatom kao iz neke brzometne naprave. Zlato je neprestano sipalo dok ne napuni odaju, a kada prestade sipati zlato, onaj glas reče:
- Oslobodi me da idem svojim putem! Ja sam obavio svoju dužnost.
- Zaklinjem te velikim Bogom - na to će Ali - da mi kažeš čemu ovo zlato!
- To je zlato od davnina bilo začarano tvojim imenom. Svakome ko je dolazio u kuću obraćao sam se: “O Ali, sine Hasanov! Hoćeš li da ti spustim zlata?” Oni bi se uplašili mojih riječi, pa bi povikali, a ja sam silazio, vrat im lomio i zatim sam odlazio. Kada si ti došao i kada sam te pozvao tvojim i očevim imenom, rekao sam: “Hoćeš li da ti spustim zlata?”, a ti si odgovorio: “A gdje je zlato?” Tako sam znao da si ti vlasnik zlata, te sam ga spustio. Ostalo ti je još blago u Jemenu. Kad otputuješ tamo, uzet ćeš ga i doći ćeš natrag. Od tebe tražim samo da me oslobodiš da mogu poći svojim putem.
- Tako mi Boga - reče Ali - oslobodit ću te samo kada mi doneseš blago iz Jemena.
- Ako ti ga donesem, hoćeš li osloboditi mene i slugu koji čuva to blago?
- Hoću.
- Zakuni se! - reče glas, a Ali se zakle, te onaj što se oglasio htjede poći, ali mu Alireče:
- Treba mi još nešto.
- Šta to?
- Imam ženu i djecu u Kairu, na tome i tome mjestu. Treba da mi ih dovedeš sigurno,da im se ništa ne desi.
- Donijet ću ti ih na nosiljkama, sa slugama, zajedno s blagom iz Jemena, ako Bog da.
Potom uze od Alija odobrenje za tri dana da bi mu za to vrijeme sve donio, te ode.
Ujutro Ali poče obilaziti kuću tražeći mjesto gdje bi mogao sakriti zlato, pa ugleda jednu mramornu ploču sa zavrtnjem, a nalazila se u vrhu odaje. On okrenu zavrtanj i ploča se pomaknu, te se ukazaše neka vrata. Ali otvori vrata, pa uđe i vidje da je to velika ostava u kojoj su se nalazile vreće sašivene od platna. On poče uzimati vreće, puniti ih zlatom i stavljati u ostavu dok ne prenese sve zlato u ostavu. Zatim zatvori vrata i okrenu zavrtanj, pa vrati mramornu ploču na njeno mjesto. Nakon toga siđe u donji dio kuće, sjede na klupicu iza vrata i dok je sjedio, neko pokuca na vrata. Ali ustade, otvori vrata i ugleda roba vlasnika kuće, a kada rob vidje njega kako sjedi, odjuri gospodaru...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

429. noć
Kada nastupi četiri stotine dvadeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je rob vlasnika kuće došao, pokucao na vrata gdje je bioAli, sin trgovca Hasana, i da mu je ovaj otvorio vrata. Ugledavši Alija kako sjedi, rob se brzo vrati gospodaru da mu odnese radosnu vijest:
- Gospodaru, trgovac što se nastanio u onoj kući dobro je i zdravo i eno ga sjedi naklupi iza vrata.
Trgovac skoči razdragan, pa pođe ka toj kući noseći doručak. Čim ugleda Alija, zagrli ga i poljubi među oči, pa reče:
- Šta je to Allah učinio s tobom?
- Dobro - odgovori Ali. - Spavao sam upravo gore u mramornoj odaji.
- Da li ti je neko dolazio, ili si možda nešto vidio?
- Ne, nego sam učio Kur'an i prespavao do jutra. Onda sam ustao, uzeo abdest i klanjao, pa sam sišao i sjeo na ovu klupu.
- Hvala Allahu što si dobro! - uskliknu trgovac, pa ode od njega. Kasnije mu poslacrne i bijele robove, robinje, posla mu prostirku, te oni očistiše kuću s vrha do dna i zastrše je prelijepim ćilimima. Kod Alija ostadoše tri roba i četiri djevojke da ga dvore, a ostali odoše u gospodarevu kuću.
Pošto su trgovci čuli šta se dogodilo, poslaše mu svakojake skupocjene poklone, čak jelo, piće, odjeću. Onda ga dovedoše na svoj trg i upitaše:
- Kada će ti stići roba?
- Stići će za tri dana - odgovori Ali.
Nakon tri dana, dođe mu čuvar prvog blaga, onaj koji ga je obasuo zlatom u kući, i reče mu:
- Ustaj da primiš blago koje sam ti donio iz Jemena, a i svoju porodicu s kojom jestiglo blago u veličanstvenom tovaru. Mazge, konji, deve, bijeli i crni robovi - sve su to džini.
Taj džin-čuvar bijaše otišao u Kairo i vidje da su Alijeva žena i djeca za vrijeme njegovog odsustva ogoljeli i izgladnjeli, te ih na nosiljkama iznese iz Kaira i obuče im gizdavu odjeću koja se nalazila s jemenskim blagom.
Kad stiže Aliju i obavijesti ga o tome, Ali ustade pa se zaputi trgovcima i reče im:
- Pođite sa mnom izvan grada u susret karavanu s mojom robom. Počastite me prisustvom svojih porodica na dočeku moje porodice.
- Drage volje - odgovoriše trgovci koji poslaše po svoje porodice, te svi pođoše isjedoše u jedan od gradskih vrtova.
I dok su oni sjedili i razgovarali, podiže se usred pustinje prašina, te oni ustadoše da vide zbog čega se digla. Prašina se raziđe i oni ugledaše mazge, ljude, goniče, sluge, lučonoše koji su dolazili pjevajući i igrajući dok ne priđoše sasvim blizu. Tada starješina goniča priđe Aliju, poljubi mu ruku i reče:
- Gospodine, zadržali smo se na putu. Htjeli smo jučer ući u grad, ali smo se plašili drumskih razbojnika pa smo četiri dana ostali u jednom mjestu čekajući dok ih uzvišeni Allah nije odvratio od nas.
Onda trgovci ustadoše, pa uzjahaše mazge i pođoše s karavanom. Žene ostadoše za njima, s Alijevom ženom. Najzad svi ujahaše u grad u veličanstvenoj povorci. Trgovci su se divili mazgama natovarenim sanducima, a žene su bile očarane odjećom koju su imali trgovčeva žena i djeca. Govorili su: “Takvu odjeću nema ni car Bagdada, niti bilo koji drugi car, bio velikaš ili trgovac”.
I tako su trgovci išli u povorci s Alijem, a žene s njegovom ženom, dok ne stigoše kući...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

430. noć
Kada nastupi četiri stotine trideseta noć ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su trgovci išli u povorci s Alijem, a njihove žene išle su snjegovom ženom dok ne stigoše kući. Tada sjahaše i uvedoše sve mazge usred dvorišta, skinuše tovare i pohraniše ih u magaze, a žene pođoše s Alijevom ženom u odaju koja je bila poput bujne bašče, divno prostrta. Sjedjeli su radujući se i veseleći sve do podneva, kada se servira ručak sastavljen od najljepših jela i slatkiša. Jeli su i pili divna pića, zatim su se mirisali đulsijom i kadivima, pa se oprostiše s trgovcem i odoše i muškarci i žene. Pošto stigoše svojim kućama, trgovci mu počeše slati darove prema svojim mogućnostima, a žene su darivale njegovu ženu, tako da se kod njih sjati mnoštvo robinja, bijelih i crnih robova, sakupi se svih vrsta žitarica, šećera i ostalog čemu ni broja nema.
Što se tiče bagdadskog trgovca, vlasnika kuće u kojoj je boravio Ali, on ostade s
Alijem i reče mu:
- Neka sada robovi odvedu mazge i ostale životinje nekoj kući da se odmore.
- Oni će noćas otići na to i to mjesto - reče Ali dopustivši im da odu izvan grada te daotputuju kad padne noć. Džini povjeravaše da im je dao dozvolu tek kada se oprostiše s njim i odoše izvan grada, pa poslije odletješe u svoja mjesta.
Ali je sjedio s domaćinom trećinu noći, a onda se razidoše. Domaćin se zaputi svojoj kući, a Ali ode porodici, pozdravi ih i reče:
- Šta se s vama zbivalo za sve ovo vrijeme?
Žena mu ispriča kako su patili od gladi i bijede, a Ali će na to:
- Hvala Allahu što se sve dobro svršilo. Kako ste došli?
- Sinoć sam spavala s djecom - odgovori žena - i nisam ni osjetila kad je mene i djecu nešto podiglo sa zemlje, te smo poletjeli. Međutim, nije nam se dogodilo ništa loše, već smo neprestano letjeli dok se nismo spustili na jedno mjesto koje je izgledalo kao beduinski logor. Tu smo vidjeli natovarene mazge, a nas staviše na nosiljke na dvjema velikim mazgama. Okolo su bile sluge i momci. “Ko ste vi? Kakvi su ovo tovari i gdje se nalazimo?”, pitala sam, a oni mi odgovoriše: “Mi smo sluge trgovca Alija, sina trgovca Hasana. Poslao nas je da vas uzmemo i dovedemo njemu u Bagdad.” “Jesmo li mi daleko ili blizu Bagdada?” “Blizu smo”, odgovoriše, “ne razdvaja nas više od jedne noći hoda.” Posadiše nas, dakle, u nosiljke i tek što je zora svanula, bili smo kod vas. Nije nam se dogodilo ništa loše.
- Ko vam je dao tu odjeću?
- Vođa karavana otvorio je jedan od onih sanduka na mazgama, izvadio iz njega ovuodjeću, obukao mene i svako dijete ponaosob. Onda je zatvorio sanduk iz koga je izvadio odjeću i dao mi ključeve od njega rekavši: “Čuvaj ključ dok ga ne predaš svome mužu”, i evo sam ga sačuvala.
Žena izvadi ključ, a muž je upita:
- Možeš li prepoznati taj sanduk?
- Mogu, poznat ću ga - reče žena, pa muž pođe s njom u magazu i pokaza joj sanduke.
- Ovo je taj sanduk iz koga je uzeo odjeću.
Ali uze od nje ključ, stavi ga u bravu i otvori sanduk u kome ugleda mnoštvo odjeće. U tome sanduku nađe ključeve od svih ostalih sanduka. Uze ih i poče otvarati jedan po jedan sanduk razgledajući dijamante, plemenite metale i nakit u njima. Tako nešto nije imao nijedan car. Zatim zatvori sanduke, pa uze ključeve i kada se sa ženom pope u odaju, reče joj:
- To nam je dao uzvišeni Allah.
Zatim je povede do mramorne ploče na kojoj je bio zavrtanj. Okrenu zavrtanj, otvori vrata one ostave, te uđe sa ženom i pokaza joj zlato koje je tu ostavio.
- Odakle ti sve ovo? - upita žena, a on odgovori:
- To je milost moga Gospodara. Ostavio sam te i otišao iz Kaira...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.