Tim

1
Tog petka ujutro Harry Markham i njegova ekipa stigli su na gradilište točno u sedam sati; Harry i njegov predradnik Jim Irvine sjedili su u kabini kamiona a trojica radnika na karoseriji, smjestivši se tamo gdje su mogli naći ravnu plohu da sjednu. Kuća koju su renovirali nalazila se na Sjevernoj obali Sydneyja, u predgrađu Artarmon, neposredno uz prostrane, napuštene kopove ciglane. Nije se radilo o nekom velikom poslu, čak ni sa stanovišta malog poduzetnika kakav je bio Harry - trebalo je samo ožbukati prizemnu zgradu od crvenih opeka i dograditi prostor za spavanje na stražnjoj verandi. Harry je, međutim, volio povremeno uzimati i takve poslove jer je njima popunjavao praznine između većih ugovora.
Ako se moglo suditi o jutarnjim satima u petak, vrijeme preko vikenda obećavalo je mnogo vrućine i sunca; ljudi su se iskrcali iz kamiona gunđajući, zavukli se u sjenoviti, drvećem zaklonjeni bočni prolaz i tu zbacili sa sebe odjeću, sasvim prirodno i bez trunka stida.
Nakon što su navukli kratke hlače u kojima su radili, pojavili su se iza stražnjeg ugla zgrade upravo u trenutku kad je Stara Cura vukući noge krenula preko dvorišta, u svom starom, izblijedjelom ružičastom kupaćem ogrtaču - s početka pedesetih godina - pažljivo noseći objema rukama porculansku noćnu posudu ukrašenu veselim cvjetnim motivom. Na glavi su joj svjetlucali bezbrojni limeni vikleri, također iz pedesetih godina. Gospođa Emily Parker nije htjela da se navikava na nove nazu- pčane viklere, hvala lijepo. Dvorište je postupno prelazilo u kanjon od ilovače sa šljunkovitim dnom koji je dao dobar dio opeka od kojih je sagrađen Sydney. Sad je to bilo tek zgodno mjesto da Stara Cura u njemu svakog jutra prazni svoju noćnu posudu. Tvrdoglavo se držala navika stečenih u mladosti provedenoj na selu i nije mogla bez svoje posude preko noći.
Kad je sadržaj posude odletio u obliku debelog mlaza blijedojantarne boje prema dnu iskopa, okrenula se i mrzovoljno odmjerila polugole muškarce.
’Bar dan, gospođo Parker! - viknuo je Harry. - Mislim da
bismo danas mogli završiti pos’o.
Pa i krajnje je vrijeme, proklete lijenčine! - prosiktala je Stara Cura polako se uspinjući natrag prema kući, nimalo zbunjena. - Zbog vas imam same neprilike! Gospođica Horton mi se sinoć požalila da su joj nagrađeni ružičasti geraniji pokriveni cementnom prašinom, a grm gospinog vlaska potpuno je zgnječen kad je jučer neka nerazumna hulja bacila ciglu preko ograde.
Ako je gospođica Horton ona stroga stara usidjelica iz susjedstva - promrmljao je Mick Devine obraćajući se Billu Naismithu - onda sam siguran da grm njene gospe nije jučer zgnječen ciglom nego se osušio već odavno, jer nikad nije bio nagnojen!
I dalje glasno prigovarajući, Stara Cura nestala je u kući sa svojom praznom noćnom posudom, a nekoliko sekundi kasnije muškarci su čuli kako gospođa Emily Parker energičnim pokretima pere noćnu posudu u zahodu pokraj stražnje verande. Nakon toga su čuli šum vode iz zahodskog kotlića i zveket porculana kad je objesila posudu o kuku iznad mnogo konvencionalnijeg uređaja za odvođenje suvišnih proizvoda ljudskog organizma.
Bogami, bit će da je trava na dnu onog prokletog iskopa vraški zelena - rekao je Harry svojim ljudima i nasmijao ih.
Ĉudim se što ta jama nije već odavno poplavljena - rekao je Bili, cereći se.
E pa, ako mene pitate, ona nije sasvim čitava - rekao je Mick. - U ovo današnje vrijeme, sa dva propisna zahoda u kući, ona još piša u držispod.
Držispod? - ponovio je kao jeka Tim Melville.
Da, prijatelju, držispod. Držispod je posuda koja se noću drži ispod kreveta i u koju uvijek staneš kad ujutro 8 ustaješ, još bunovan - objasnio je Harry. Pogledao je na sat. - Mješalica sa cementom treba da stigne svakog trenutka, mislim. Time, otiđi pred kuću i pričekaj ga. Skini s kamiona one velike tačke i počni nam dovoziti masu čim se tip pojavi, okej?
Tim Melville se osmjehnuo, klimnuo glavom i otrčao.
Mick Devine, koji ga je rastreseno promatrao kako odlazi, još razmišljajući o nastranostima starih cura, iznenada se nasmijao.
- Oh, bogamu! Upravo sam smislio nešto sjajno ! Ĉujte, momci, danas na pauzi samo me podržite u onome što radim, pa ćemo možda naučiti Tima ponešto o držispodima i tim stvarima.

2
Mary Horton je smotala dugu, bujnu kosu u uobičajenu punđu na zatiljku, probola je s nekoliko ukosnica i pogledala svoj odraz u ogledalu bez neke posebne radosti ili tuge, pa moglo bi se reći - i bez mnogo zanimanja. Ogledalo je bilo dobro i vraćalo joj je sliku bez uljepša- vanja i deformacija; da su joj oči uzele malo pažljivije proučavati tu sliku, vidjele bi nisku, prilično čvrstu ženu u ranim srednjim godinama, sasvim svijetle kose, bezbojne kao kristal, energično začešljane tako da je otkrivala četvrtasto lice pravilnih crta. Nije se šminkala, smatrajući to podilaženje taštini samo gubitkom vremena i novca. Oči su joj bile tamnosmeđe i neobično žive, ozbiljne oči koje su odražavale odlučan, pomalo strog izraz lica. Odjeću koju je imala na sebi, njeni suradnici već su odavno bili proglasili za neku vrstu uniforme ili redovničke halje, a sastojala se od uškrob- ljene bijele košulje zakopčane visoko uz vrat preko koje je glatko padao gornji dio klasično skrojenog sivog lanenog kostima. Rub suknje bio je uvijek pristojno spušten ispod koljena, a sama suknja skrojena prilično bogato, tako da se ne zadiže kad sjedne. Uvijek je nosila čarape srednje debljine, a na nogama crne cipele s vezicama i debelom poluvisokom petom.
Cipele su bile ulaštene tako da su blistale, na bijelim površinama bluze nije bilo ni najsitnije mrlje, niti je i najmanji nabor kvario savršenstvo lanenog kostima. Sačuvati besprijekornu vanjštinu u svako doba bijaše opsesija Mary Horton; jedna njena mlađa pomoćnica u uredu klela se da je vidjela gospođicu Horton kako pažljivo skida haljinu i vješa je na vješalicu, da je ne bi zgužvala kad sjedne na zahodsku školjku.
Kad se uvjerila da je sve u skladu s njenim krutim standardima, Mary Horton namjestila je crni slamni šešir iznad gornjeg ruba punđe, spretnim pokretom provukla kroz njega iglu, navukla tanke crne rukavice i podigla svoju veliku torbicu na rub toaletnog stolića. Otvorila je torbicu i metodički provjerila da li se u njoj nalazi sve što joj je potrebno - ključevi, novac, rupčić, rezervni »Kotex« uložak, pero i bilježnica, rokovnik, osobna karta, kreditne kartice, vozačka dozvola, katica za mjesto na parkingu, sigurnosne pribadače, obične
pribadače, kutijica s iglama i koncima, škarice, turpijica za nokte, dva rezervna dugmeta od košulje, odvijač, kliješta, kliješta za žicu, džepna baterija, čelični metar s podjelom na inče i centimetre, kutija metaka kalibra 0,38 inča i službeni policijski revolver.
Bila je vrstan strijelac. U njene dužnosti spadali su i bankovni poslovi za Constable Steel & Mining Co, a od vremena kad je hladnokrvno ustrijelila pljačkaša dok je odmicao s plaćom radnika Constable Steel & Mining Co. pod rukom, u Sydneyju se više nije našao kriminalac dovoljno hrabar da nasrne na gospođicu Horton dok se vraća iz banke. Dopustila je, smireno, pribrano i naoko bez suprotstavljanja da joj otme torbu, tako da je lopov pomislio kako mu nikakva opasnost ne prijeti; a onda, kad se okrenuo da pobjegne, otvorila je torbicu, izvukla revolver, podigla ga, nanišanila i povukla okidač. Narednik Hopkins sa streljane policijskih snaga New South Walesa tvrdio je da brže poteže revolver nego Sammy Daviš, junior.
Prepuštena sama sebi kad je imala samo četrnaest godina, dijelila je sobu u domu YWCA sa još pet djevojaka i radila kao prodavačica kod Davida Jonesa dok nije završila večernju školu za sekretarice. Sa petnaest godina počela je raditi u daktilografskom uredu kompanije Constable Steel & Mining. Bila je tako siromašna da je svakog dana nosila istu brižljivo opranu bluzu i suknju, a pamučne je čarape krpala dok na njima nije bilo više zakrpljenih mjesta nego originalnog materijala.
Za pet godina njena radna efikasnost, nenametljivost, smirenost i izuzetna inteligencija uzdigli su je iz daktilo- biroa do mjesta osobne sekretarice Archibalda John-
sona, generalnog direktora, ali je u toku prvih deset godina što ih je provela u firmi nastavila stanovati u domu YWCA i stalno iznova krpati čarape, štedeći mnogo više nego što je trošila.
Kad je napunila dvadeset pet godina, obratila se Archieju Johnsonu s molbom da je uputi kako da investira svoju ušteđevinu, pa je do tridesetog rođendana mnogo, mnogo puta uvećala svoj početni ulog. Posljedica toga bila je da je sa četrdeset tri godine bila vlasnica kuće u Artarmonu, tihom predgrađu naseljenom pripa- dnicima srednje klase, vozila konzervativan ali i vrlo skup britanski Bentley tapeciran pravom kožom, s prednjom pločom od prave
orahovine, da je posjedovala vikendicu na obali sjeverno od Sydneyja, sa dvadeset jutara zemlje, i da je kostime šila kod krojača koji je šio i za suprugu generalnog guvernera Australije.
Bila je sasvim zadovoljna sobom i svojim životom; uživala je u sitnom luksuzu koji joj je novac mogao pružiti, i bila je potpuno dovoljna sama sebi i na poslu i kod kuće. Nije imala prijatelja osim pet tisuća knjiga što su prekrivale zidove njene radne sobe i nekoliko stotina LP ploča, uglavnom s djelima Bacha, Brahmsa, Beetho- vena i Handela. Voljela je raditi u vrtu i pospremati kuću, nikad nije gledala televiziju niti je išla u kino, i nikad nije išla niti je željela ići s nekim muškarcem.
Kad je izašla kroz prednja vrata, nekoliko je trenutaka ostala stajati na stepenici, žmirkajući na suncu i provjeravajući stanje svog prednjeg vrta. Travu je već odavno trebalo pokositi; gdje je onaj prokleti tip koga je unajmila da je kosi svakog drugog četvrtka? Nije se pojavio već mjesec dana i kratko podšišana zelena sam- tena površina počela se zbijati u busenje. Zaista nezgodno, pomislila je, zaista vrlo nezgodno.
Zrak je bio ispunjen nekim čudnim brujanjem koje je bilo pola zvuk, pola osjećaj, nešto kao jedva čujno buuum, buuum, buuum što je prodiralo do kostiju i govorilo svakom iskusnijem stanovniku Sydneyja da će danas biti vrlo vruć dan i da će temperatura premašiti 100 °F. Lišće dvaju zapadnoaustralskih cvjetnih gumo- vaca sa svake strane prednje kapije, plavičasto i srpastog oblika, sad je visilo opušteno, protestirajući tako protiv valova vrućine, a japanske bube vrijedno su cvrčale i šuškale među gustim skupinama žutih cvjetova na grmovima kasije. Redovi veličanstvenih crvenih oleandara uzdizali su se sa svake strane kamenom popločane staze što je vodila od ulaznih vrata do garaže. Mary Horton stegla je usne i krenula stazom.
I tada je počeo dvoboj, borba što se ponavljala svakog ljetnog jutra i večeri. Kad je prišla prvom prekrasnom, cvjetnom grmu, započela je galama i dernjava, toliko nevjerojatno snažna i prodorna da bi joj pritisak na uši izazvao vrtoglavicu.
Odbacivši torbicu i rukavice, Mary Horton otišla je do uredno smotanog zelenog crijeva za zalijevanje vrta, otvorila slavinu do kraja i počela škropiti oleandre. Kako se voda cijedila niz lišće, tako
se i buka stišavala dok nije ostao samo jedan duboki bas koji je iz grma najbližeg kući uporno ponavljao svoje »Briiik!« Mary mu je zaprijetila šakom.
Uhvatit ću te jednog dana, stara huljo - rekla je kroz stisnute zube.
Briiiiik! - odgovorio je zborovođa cvrčaka prezirno.
Mary je navukla rukavice, podigla torbicu i u miru i tišini otišla do garaže.
S prilazne staze mogla je vidjeti krš i lom na mjestu gdje je nekad stajao lijepi bungalov gospođe Emily Parker, sav obložen crvenom opekom. Mary je nezadovoljno promatrala nered dok je podizala vrata garaže, a onda je skrenula pogled na pločnik.
Pločnici u Walton Streetu bili su prekrasni; sastojali su se od uske betonske staze i brižljivo održavanog, širokog travnjaka od staze do rubnog kamena kolovoza. Na svakih deset metara niz ulicu bio je zasađen po jedan veliki oleandar, bijeli, ružičasti, crveni, pa opet bijeli, ružičasti i tako redom. Ti oleandri bili su ponos stanovnika Walton Streeta i jedan od glavnih razloga što je Walton Street svake godine odnosio nagradu Heralda za vrtlarski najljepše uređenu ulicu.
Uz jedan od oleandara ispred kuće Emily Parker bio je parkiran velik kamion-mješalica s bubnjem koji se polako okretao, a iz žljeba je tekao na travu potok ljepljive, sive betonske mase. Betonska masa kapala je i s tužnih, okamenjenih grana drveta skupljajući se u barice na mjestima gdje je travnjak bio ulegnut i presipa- jući se na pločnik. Usta Mary Horton pretvorila su se od gnjeva u tanku bijelu crtu. Što je kog vraga trebalo Emily Parker da lijepe crvene zidove svoje kuće obloži tom odvratnom materijom? O ukusu, ili bolje rečeno o nedostatku ukusa, ne može se raspravljati, pomislila je.
Jedan je mladić gologlav stajao na suncu i ravnodušno promatrao to oskvrnuće Walton Streeta; s mjesta gdje je stajala, sedam-osam metara dalje od njega, Mary Horton zbunjeno se zagledala u mladića.
Da je živio prije dvije i pol tisuće godina, Fidija i Praksitel bi ga pozvali da im pozira za najljepši kip Apolona svih vremena; tada bi, umjesto da bez imalo samouvjerenosti stoji u zabačenoj sydneyskoj ulici i kao smrtnik nestane, zaboravljen, živio vječno u
hladnim, satenski glatkim oblinama bijelog mramora, a njegove bi kamene oči ravnodušno gledale preko glava pognutih od divljenja generacija i generacija ljudi.
Ali on je stajao tu, usred ljepljivog betona rasutog po Walton Streetu, očigledno jedan od pripadnika građevinske ekipe Harryja Markhama jer je na sebi imao zidarsku uniformu - kratke hlače kaki boje s nogavi- cama zavrnutim tako da su se vidjele donje obline stražnjice dok mu je pojas bio spušten na same bokove. Osim tih hlača i debelih vunenih čarapa spuštenih preko sarica teških i glomaznih radničkih cokula, nije na sebi imao ništa - ni košulju, ni kaput, ni šešir.
Trenutno okrenut bokom prema njoj, blistao je na suncu kao da je od živog, topljenog zlata; noge su mu bile tako lijepo oblikovane da su u njoj izazvale predodžbu trkača na duge pruge. Tako mu je, u stvari, bilo građeno čitavo tijelo, izduženo, vitko, graciozno, a rav- nine njegovih prsa, kad se okrenuo njoj, postupno su se sužavale, od širokih ramena do neobično uskih bokova.
A njegovo l i c e . . . oh, to lice! Bilo je bez i najmanje mane. Nos mu je bio kratak i ravan, jagodice visoke i oštro izražene, usta blago zakrivljena. S lijeve strane, na mjestu gdje mu se obraz spuštao prema kutu usta, formirao se jedva vidljiv nabor, i ta mu je tanka brazda 14 davala tužan izraz, izraz izgubljenog, nevinog djeteta. Njegova kosa, obrve i trepavice bile su boje zrelog žita, prekrasne pod oštrim zrakama sunca, a krupne oči bile su jasno, intenzivno plave, kao različak.
Kad je primijetio da ga promatra, veselo joj se osmjehnuo, a taj osmijeh istjerao je Mary dah iz grudi tako da se zagrcnula. Nikad dotad u životu nije tako ostala bez daha i, užasnuta zbog opčinjenosti tom neobičnom ljepotom, potrčala je kao bez duše da potraži sklonište u kolima.
Njegova slika ostala joj je pred očima cijelim putem dok se polako vozila do trgovačkog centra u sjevernom Sydneyju, gdje je kompanija Constable Steel & Mining imala poslovnu zgradu sa četrdeset katova. Ma koliko da je nastojala da se koncentrira na promet i poslove koji su je čekali tog dana, nikako nije mogla da ga istisne iz misli. Da su mu crte bile feminizirane, da mu je lice bilo naprosto lijepo, ili da je iz njega zračilo nešto što bi se moglo
definirati kao sirovo i animalno, bila bi ga lako zaboravila, kako je već bila disciplinirano izvježbala sebe da zaboravlja sve što je nepoželjno ili neugodno. Oh, bože, kako je lijep, kako je cjelovito, zanosno lijep! Zatim se sjetila kako je Emily Parker rekla da će zidari danas završiti posao. I dok se uporno probijala kroz gusti promet, sve u treperavoj, drhtavoj, vreloj izmaglici oko nje kao da je pomalo izgubilo sjaj.

3
Kad je Mary Horton otišla i crijevo za polijevanje postalo opet bezopasno, zborovođa cvrčaka u svom grmu oleandra javio se svojim dubokim i prodornim »Briiik!« na što mu je odmah odgovorila primadona sopran iz trećeg grma u nizu. I tako su se javljali jedan za drugim, tenori, altovi, baritoni i soprani, a moćno sunce nabijalo je njihova mala, zelena, kao zlatnim prahom posuta tijela takvom snagom da je na udaljenosti od metar-dva od grmlja bilo nemoguće razgovarati. Zaglušna buka zbora širila se preko vrhova šuštavih nasada kasija do rascvjetalih gumovaca, pa preko ograde do oleandara duž pločnika Walton Streeta i do niza kamfornih lovora između stražnjih vrtova Mary Horton i Emily Parker.
Dok su radili zidari, gotovo nisu ni primjećivali cvrčke, iako su morali vikati da bi čuli jedan drugog dok su grabili kantama beton s velike gomile, koju je Tim Melville neprestano dopunjavao, i nabacivali ga - pljus! - na crvenom opekom obložene zidove bungalova Stare Cure. Prostor za spavanje bio je završen, trebalo je još samo nabacati završni sloj žbuke; gola su se leđa savijala i uspravljala u zamahu i ritmu teškog rada dok su se graditelji pomicali duž zidova oko cijele kuće; kosti su im upijale divnu toplinu ljeta, znoj se sušio prije nego što je stizao da se skupi u kapljice na njihovim glatkim, preplanulim tijelima. Bili Naismith nabacivao je vlažni beton na opeke, Mick Devine poravnavao je nabačenu masu tako da je iza njega ostajala grubo zrnata, zelenkasta površina, dok se iza njega Jim Irvine polako pomicao na klimavoj skeli pokrećući ploču za završno ravnanje naprijed-natrag blagim, krivudavim pokretima, iza kojih su na površini zida ostajali fini isprepleteni lukovi.
Budno prateći svaku sitnicu, Harry Markham pogledao je na sat i počeo dozivati Tima.
Hej, momče, idi u kuću i pitaj Staru Curu smiješ li pristaviti čajnik! - viknuo je kad je konačno uspio privući Timovu pažnju.
Tim je ostavio tačke u bočnom prolazu, uzeo limeni čajnik zapremnine jednog galona i kutiju s potrepštinama i pokucao na
stražnja vrata.
Trenutak nakon toga pojavila se gospođa Parker kao bezoblična sjena iza guste neprozirne mreže za zaštitu od muha.
Oh, to si ti, ti si, dušo? - rekla je, otvarajući vrata. - Uđi, samo uđi! Sigurno želiš da pristavim čajnik za one grozne tipove tamo vani, zar ne? - nastavila je pripaljujući cigaretu i prijazno ga odmjeravajući dok je stajao trepćući u polumraku, zaslijepljen od naglog prelaska sa svjetla u tamu.
Da, molio bih vas, gospođo Parker - rekao je Tim uljudno, osmjehujući se.
E pa, neka ti bude, mislim da ionako nemam drugog izbora, zar ne, ako želim da kuća bude završena do kraja tjedna? Sjedi tu dok voda ne uzavri, dušo.
Kretala se po kuhinji, neuredna, prosijeda kosa pretvorila joj se nakon skidanja viklera u nemoguć splet kovrča, a njena neutegnuta figura razlijevala se u pamučnoj kućnoj haljini sa crvenim i žutim cvjetovima.
Uzmi keks, dušo - rekla je, pružajući mu kutiju s keksima. - Ima ih zaista dobrih, sa čokoladom.
Hoću, hvala, gospođo Parker - rekao je Tim osmjehnuvši se, a zatim uzeo da prebire po kutiji dok nije našao keks sav preljeven čokoladom.
Sjedio je šutke na stolici dok je Stara Cura otvarala kutiju s potrepštinama i žlicom ubacivala dobrih četvrt funte čaja u čajnik. Kad je kotao prokuhao, napunila je čajnik do polovine, a zatim ponovo pristavila kotao dok je Tim redao olupane emajlirane vrčeve po kuhinjskom stolu i\iz njih postavio bocu punu mlijeka i kutiju sa šećerom.
Evo, mili, obriši ruke ručnikom kao dobar dečko, hoćeš li? - rekla je Stara Cura kad je primijetila kako Tim ostavlja po stolu tamne mrlje od čokolade.
Zatim je otišla do stražnjih vrata, promolila glavu i što je mogla glasnije viknula:
Ĉik pauza!
Tim je natočio sebi pun vrč kao ugljen crnog čaja bez mlijeka, a zatim u njega nasuo toliko šećera da se čaj prelio preko ruba na stol. To je Staroj Curi dalo priliku da se ponovo javi.
Bože, kako si nespretan! - ukorila ga je i odmah mu osmijehom dala do znanja da mu je oprošteno. - Od drugih to ne bih trpjela, ali ti tu ništa ne možeš, zar ne, dušo?
Tim joj se toplo osmjehnuo, uzeo svoj vrč i odnio ga napolje. U kuhinju su počeli ulaziti i ostali radnici.
Jeli su iza kuće, iza zakrivljenog zida novopodignutog prostora za spavanje ljeti. Bilo je to sjenovito mjesto, dovoljno udaljeno od kanti za smeće da im muhe ne smetaju previše, pa su tu podigli nisku, ravnu klupu od opeka da imaju na što sjesti dok jedu. Kamforni lovori između stražnjeg vrta gospođice Horton i vrta gospođe Parker širili su svoje guste krošnje iznad njihovih glava i bacali sjenu u kojoj je bilo zadovoljstvo odmarati se nakon rada na vrelom suncu. Svi su sjedili s vrčem čaja u jednoj i vrećicom od smeđeg papira u drugoj ruci, s uzdahom protežući noge i frktanjem tjerajući muhe.
Kako su raditi počinjali u sedam a završavali u tri sata, ta jutarnja pauza počinjala je u devet; nakon nje slijedila je pauza za ručak u pola dvanaest. Po tradiciji pauza u devet sati nazivana je
»čik pauza« i trajala je oko pola sata. Obavljajući težak fizički rad jeli su s velikim apetitom, iako se to nije vidjelo na njihovim mršavim, mišićavim tijelima. Svaki od njih počinjao je dan oko pola šest doručkom koji se sastojao od zdjele vrućih zobenih pahuljica, prženih kotleta ili kobasica sa dva-tri jajeta, nekoliko šalica čaja i tosta; za čik pauze jeli su sendviče priređene kod kuće i kolače, a za ručak to isto, samo dvostruko veće količine. Poslije podne nije bilo pauze; u tri sata su odlazili, ponovo u košuljama s otvorenim ovratnikom i tankim pamučnim hlačama, s radnom odjećom spremljenom u smeđe kožne torbe koje su neobično podsjećale na liječničke. Tada su odlazili ravno u krčmu. Tako je neumitno završavao svaki radni dan, bio je to njegov vrhunac, kulminacija; u žagorom ispunjenoj, na javni nužnik sličnoj sali krčme mogli su se opustiti stojeći, s nogom podignutom na šinu bara i držeći u ruci polulitarske krigle piva, naklapati s kolegama i stalnim gostima krčme i uzalud očijukati s konobaricama strogih lica. Povratak kući bio je nakon toga pravi antiklimaks, sumorno pokoravanje namet- ljivo sitničavim ženama i dosadnim potomcima.
Tog jutra, kad su sjeli da uživaju u čik pauzi, ljudi su se držali
pomalo napeto, kao da nešto iščekuju. Mick Devine i njegov kompanjon Bili Naismith sjedili su jedan pored drugog uz visoku ogradu, s vrčevima čaja pored nogu i s jelom u krilu. Harry Markham i Jim Irvine sjedili su nasuprot njima, a Tim je zauzeo mjesto uz sama stražnja vrata kuće kako bi mogao poslužiti ostale i donijeti im nešto ako zatraže. Kao najmlađi član ekipe, morao je obavljati dužnosti poslužitelja i potrkala; u Harryjevim knjigama njegovo radno mjesto bilo je službeno navedeno kao »pomoćni građevinski radnik«, a od svojih dvadeset pet godina kod Harryja je proveo deset, bez unapređenja.
Hej, Time, kakve sendviče imaš danas? - upitao je Mick upadljivo namigujući ostalima.
Znaš već, Mick, kao i uvijek, sa džemom - odgovorio je Tim držeći u ruci dvije nemarno odrezane kriške bijelog kruha sa čijih je rubova kapao gust žutonaranča- sti džem.
Sa kakvim džemom? - navaljivao je dalje Mick, gledajući bez mnogo oduševljenja u vlastiti sendvič.
Od kajsija, mislim.
Hoćeš da se mijenjamo? Ja imam sendvič sa salamom. Timu se lice ozarilo.
Sa salamom! Oh, baš volim sendviče sa salamom! Da se mijenjamo!
Razmjena je brzo izvršena; Mick je tromo žvakao sendvič sa džemom od kajsija dok je Tim, potpuno nesvjestan da ga ostali gledaju cereći se, u nekoliko zalogaja likvidirao Mickov sendvič sa salamom. Kad je prinio ustima posljednji komadić, Mick je ispružio ruku i uhvatio ga za podlakticu dok su mu se ramena tresla od prigušenog smijeha.
Plave oči podigle su se prema Mickovom licu, nemoćno, djetinjski začuđene i ispunjene strahom; tužna su se usta spustila i otvorila.
Šta je sad, Mick? - upitao je.
Taj vražji sendvič sa salamom nije ti ni dodirnuo nepce, momče. Kakvog je bio okusa? Ili ga možda nisi držao dovoljno dugo u ustima da mu osjetiš okus, je li?
Tanka bora s lijeve strane Timovih usta ponovo se drhteći pojavila kad je stisnuo usne i upitno, začuđeno pogledao Micka.
Sendvič je bio sasvim u redu, Mick - rekao je polako. - Imao je malo drukčiji okus, ali je bio u redu.
Mick je prasnuo u smijeh i trenutak nakon toga svi su se previjali zahvaćeni napadom ludog smijeha. Suze su im tekle niz lica i rukama su se udarali po bokovima, hvatajući dah.
Oh, bože, Time, baš si ograničen! Harry misli da si čitav bar šezdeset posto, a ja sam rekao da nisi ni deset posto, a nakon ovoga danas siguran sam da sam u pravu. Nikako nisi čitav više od deset posto, momče!
U čemu je stvar? - pitao je Tim, zbunjen. - Šta sam uradio? Znam da nisam sasvim čitav, Mick, na časnu riječ znam!
Ako sendvič nije imao okus po salami, Time, kakav je okus imao? - upitao je Mick, cereći se.
Pa sad, ne z n a m . . . - Timove zlatne obrve skupile su se, pokazujući krajnju koncentraciju. - Ne znam! Jednostavno je imao neki drukčiji okus, eto!
Zašto ne otvoriš taj preostali komadić i dobro ne pogledaš šta si pojeo?
Timove čvrste, prekrasno oblikovane ruke razdvojile su, pomalo nespretno, dva komada kruha. Posljednji komadić salame bio je zgnječen, bezobličan, a ivice su mu izgledale vlažne i ljepljive.
Pomiriši ga! - naredio je Mick gledajući u krug od smijeha paraliziranih ljudi i brišući suze nadlanicom.
Tim je prinio sendvič nosu; nosnice su mu se skupljale i širile, a onda je ponovo spustio kruh i ostao sjediti, gledajući ih začuđeno.
Ne znam šta je to - rekao je patetično.
To je drek, budalo velika! - odgovorio je Mick s gađenjem. - Bože, kako si blesav! Ne znaš šta je ni nakon što si ga pomirisao?
Drek? - ponovio je Tim, zureći u Micka. - A šta je to drek, Mick?
Svi su popadali od nove navale smijeha, dok je Tim .sjedio s ostatkom sendviča u ruci, promatrao ih i strpljivo čekao da netko dođe k sebi i odgovori mu na pitanje.
Drek, Time, mladiću moj, to je obično debelo govno! - jeknuo je Mick.
Tim je zadrhtao, zagrcnuo se, užasnut odbacio ostatak sendviča i ostao sjediti kršeći ruke, sav uvučen u sebe. Svi su se žurno
sklonili dalje od njega očekujući da će povraćati, ali nije; samo je zurio u njih, skrhan bolom.
Opet se dogodila ista stvar. Svi su mu se smijali zato što je uradio nešto glupo, a on nije znao što je uradio, ni zašto je to toliko smiješno. Otac bi mu rekao kako je trebalo da bude »budan«, ma šta to značilo, ali on nije budan već je zadovoljno pojeo sendvič sa salamom. U njemu je bilo govno, rekli su mu, ali otkud bi on mogao znati kakav okus ima govno kad ga nikad ranije nije probao! I šta je u tome toliko smiješno? želio je da to sazna, čeznuo je da to sazna, da shvati i smije se zajedno s njima. To ga je uvijek najviše žalostilo, to što nikad nije mogao shvatiti u čemu je vic.
Krupne plave oči napunile mu se suzama, lice mu se iskrivilo od bola i zaplakao je kao malo dijete, glasno jecajući, neprestano kršeći ruke i odmičući se od njih.
Isuse Kriste, kakav ste vi čopor prljavih gadova! - dreknula je Stara Cura istrčavši na stražnja vrata kao furija, u kovitlacu žutih i crvenih cvjetova. Prišla je Timu, uhvatila ga za ruke i povukla da ustane, bijesno zureći u ljude koji su polako dolazili k sebi. - Dođi, dušo, dođi na trenutak sa mnom u kuću, da ti dam nešto dobro, nešto što će ti odagnati taj gadni okus - tješila ga je, tapšući ga po rukama i milujući po glavi. - A što se vas tiče - prosiktala je, unoseći se Micku u lice tako ljutito da je morao ustuknuti - nadam se da ćete, kad budete padali u pakao, ravno guzicom naletjeti na lijep čelični' ražanj! Za ovo što ste uradili trebalo bi vas izbičevati, proklete ćorave hulje! Bolje gledajte da danas završite posao, Harry Markhame, ili ga uopće nećete završiti! Ne želim više nikad da vas vidim!
Mrmljajući i tepajući mu nešto, odvela je Tima u kuću, a muškarci su ostali stajati, gledajući jedan u drugog.
Mick je slegnuo ramenima.
Proklete žene! - rekao je. - Još nikad nisam sreo ženu koja ima smisla za humor. Hajde, dajte da danas završimo posao, i ja sam ga već sit.
Gospođa Parker odvela je Tima u kuhinju i natjerala ga da sjedne.
Jadnice moj mali, siroti - rekla je, odlazeći do frižidera. - Ne znam zašto muškaci misle da je strašno smiješno iživljavati se na
duševno zaostalim ljudima i psima. Slušaj ih samo kako se cerekaju i kese, zbilja smiješno! Dođe mi da im ispečem velik kolač od čokolade i prelijem ga govnima, kad misle da je to tako smiješno! A ti, jadniče mali, nisi čak ni povratio ono što su ti dali, dok bi oni bljuvali dva sata, naši veliki junaci! - Okrenula se i pogledala ga, raznježena zato što je još plakao; krupne suze tekle su mu niz obraze, štucao je i šmrcao, ojađen. - Eh, sad je dosta, čuješ li me? - rekla je izvlačeći iz kutije papirni rupčić i podižući mu rukom bradu. - A sad ispuši nos, mišiću!
Uradio je kako mu je rekla, a zatim strpljivo dopustio da mu s nekoliko nimalo nježnih pokreta obriše lice.
Bože, kakva šteta! - rekla je više za se, promatrajući mu lice, a onda bacila papirni rupčić u kantu za otpatke i slegla ramenima. - Ah, šta se tu može, tako to već ide, vjerojatno. Ne možemo imati sve, ni oni najveći ni najbolji među nama, zar ne, dušo? - Pomilovala ga je naboranom staračkom rukom po obrazu. - A sad, šta bi najviše volio, dušo, sladoled preljeven sirupom od čokolade ili velik komad pudinga sa džemom i hladnom kremom od banane?
Prestao je jecati koliko je bilo potrebno da se osmjehne, sav ozaren.
Oh, puding sa džemom, molim vas, gospođo Parker! Volim puding sa džemom i hladnu kremu od banana, to volim najviše od svega!
Sjedila je nasuprot njemu za kuhinjskim stolom i gledala kako ubacuje u usta žlicu za žlicom pudinga, upozoravajući ga usput da ne jede tako brzo i da pazi na ponašanje za stolom.
- žvači zatvorenih usta, dragi, strašno je gledati kad netko premeće hranu po otvorenim ustima! I podigni laktove sa stola, budi dobar dečko.

4
Te večeri Mary Horton ostavila je kola u garaži u pola sedam, toliko umorna da je jedva bila kadra načiniti nekoliko koraka do ulaznih vrata a da joj koljena ne zaklecaju. Tjerala je nemilosrdno sama sebe cijelog dana i uspjela je da u sebi umrtvi sve osjećaje osim umora. Kuća gospođe Parker bila je očigledno završena; vanjskih zidova od crvenih opeka više nije bilo, zamijenila ih je još vlažna, sivkastozelena žbuka. Telefon je zazvonio čim je zatvorila ulazna vrata, pa je potrčala da se javi.
Jeste li to vi, gospođice Horton? - javio se oštar glas njene susjede. - Ovdje Emily Parker, draga. Ĉujte, možete li učiniti nešto za mene?
Naravno.
Moram izaći, sin mi se upravo javio sa Centralnog kolodvora pa moram otići po njega. Zidari su danas završili rad ali je u dvorištu ostalo još mnogo njihovih stvari, pa je Harry rekao da će se vratiti da to pokupi. Hoćete li malo pripaziti na kuću dok se ne vratim?
Hoću, naravno, gospođo Parker.
Hvala, draga! Onda ’đenja, vidjet ćemo se sutra!
Mary je razočarano uzdahnula. Sve što je željela bilo
je da sjedne u naslonjač ispred panoramskog prozora sa čašicom šerija, koji je voljela popiti prije večere, podigne noge i, kao svaku večer, prelista Sydney Mor- ning Herald. Otišla je u dnevnu sobu i umorno otvorila ormarić s pićem. Sva njena staklarija bila je Waterfor- dove proizvodnje, profinjenih, elegantnih oblika; uzela je jednu čašicu za šeri, s visokom, tankom nožicom, sa blistavo uglačane police. Najviše je voljela poluslatki šeri koji je sama miješala tako što bi natočila pola čaše suhog Amontillada i dopunila je vrlo slatkim šerijem. Kad je obavila taj obred, odnijela je čašu kroz kuhinju na stražnju terasu.
Njena kuća bila je bolje projektirana od kuće gospođe Parker - umjesto stražnje verande imala je visoko, prostrano unutarnje dvorište od blokova pješčenjaka oko koga se sa tri strane spuštao terasast, stjenovit vrt do travnjaka pet metara niže. Bio je vrlo lijep i
za ljetnih vrućina vrlo hladan, jer je pergola bila do polovice prekrivena lozom i glicinijom. Ljeti je mogla sjediti ispod debelog zelenog krova, zaštićena od sunca, a zimi je mogla sjediti ispod golih isprepletenih grana i grijati se na suncu. U proljeće, ljubičasti cvjetovi glicinije davali su tom prostoru začudnu ljepotu, a u kasno ljeto i u jesen s pergole su visili teški grozdovi stolnog grožđa, žuti, crveni tamnoljubičasti.
Prešla je bešumno preko blokova pješčenjaka u svojim elegantnim crnim cipelama, jer je bila osoba mačjeg hoda i uvijek je voljela ljudima prilaziti nečujno kako bi ih vidjela prije nego što oni vide nju. Bilo je ponekad vrlo korisno uhvatiti tako ljude, kad se ne nadaju.
Na samom kraju dvorišta nalazila se balustrada od bijelo obojenog kovanog željeza, savijenog u obliku grozdova, tek oko metar sa svake strane stepenica što su se spuštale do prostranog travnjaka. Bešumno kao uvijek, stajala je sa čašom u ruci kraj balustrade i gledala dolje, u dvorište gospođe Parker.
Sunce je zalazilo za horizont na zapadnom nebu, prema kome je stajala okrenuta, i da je bila osoba koju ljepota može dirnuti, prizor koji je gledala ispunio bi je divljenjem. Između njene stražnje terase i plavih planina udaljenih dvadesetak milja nije bilo nikakve uzvišice; čak ni brda Ryde nisu kvarila vidik već su ga, naprotiv, uljepšavala dajući mu dubinu. U toku popodneva temperatura je bila znatno iznad sto stupnjeve Fahrenheita, pa ni sad nije bila mnogo niža, tako da na nebu nije bilo oblaka da uljepšaju kraj dana. Ipak, i sama sjetlost bila je prekrasna, tamnožuta, gotovo brončana, koja je svemu što je zeleno davala još intenzivniju zelenu boju, a ostalim objektima boju jantara. Mary je zaklonila oči dlanom i promotrila dvorište gospođe Parker.
Mladić koga je vidjela tog jutra gurao je metlom hrpu cementnog praha prema gomili svakojakih otpadaka i ostataka materijala, dižući oblake prašine. Sagnute zlatne glave, bio je sav obuzet tim jednostavnim poslom, kao da želi svemu, pa i tome, posvetiti punu pažnju. Bio je još uvijek polunag, još uvijek jednako lijep, možda još ljepši na tom posljednjem svjetlu nego što je bio pod prvim oštrim zrakama sunca. Zaboravivši na svoje piće, Mary je stajala sama, kao
izgubljena, i promatrala ga, ne znajući za sebe, ne shvaćajući da je obuzeta emocijama stranim čitavom njenom biću, ne osjećajući ni krivnju ni zbunjenost. Jednostavno je stajala i promatrala ga.
Kad je završio čišćenje, podigao je glavu i ugledao je; veselo je mahnuo u njenom pravcu, a zatim nestao. Mary je skočila, s dušom u nosu, i prije nego što je mogla zaustaviti i samu sebe, prošla je kroz red kamfor- nih lovora između stražnjih vrtova jedne i druge kuće i provukla se kroz otvor na ogradi.
On je očigledno bio završio ono što je trebalo da uradi, jer je u ruci držao svoju radničku torbu i iz nje izvlačio odjeću za ulicu.
Zdravo - rekao je osmjehnuvši se bez najmanjeg traga umišljenosti, kao da uopće nije svjestan svoje ljepote i njenog neizbježnog utjecaja na druge.
Zdravo - odgovorila je Mary, bez osmijeha; osjetila je na ruci nešto vlažno, spustila pogled i vidjela kako joj se šeri prelijeva preko ruba zaboravljene čaše.
Prolili ste piće - primijetio je.
Da, zar to nije glupo od mene? - osmjelila se, nastojeći da namjesti crte lica u prijazan izraz.
Na to nije imao šta da kaže; samo je stajao i promatrao je na svoj vedri, zainteresirani način, osmjehujući se.
Da li biste željeli zaraditi nešto novca pored plaće? - upitala ga je Mary konačno, znatiželjno ga odmjeravajući.
Pogledao ju je začuđeno.
Šta?
Zacrvenjela se, a njene tamne oči sad su ga promatrale pomalo ironično.
Travu u mom vrtu treba podšišati, krajnje je vrijeme, a čovjek koga sam unajmila nije se pojavio već mjesec dana. Sumnjam da ću ga ikad više vidjeti. Ponosim se svojim vrtom, i teško mi je da ga gledam u ovakvom stanju, a strašno je teško pronaći nekoga tko bi se prihvatio košenja trave. Zato sam pomislila, kad sam vas vidjela kako radite prekovremeno u petak, da bi vam dobro došla nuzgredna zarada. Da li biste mogli doći sutra da pokosite travu? Imam motornu kosačicu, tako da je u pitanju više vrijeme nego napor.
Da? - rekao je, i dalje se osmjehujući, ali ne tako široko. Načinila je nervozan pokret ramenima.
Oh, za ime božje! Ako ne želite raditi, recite da ne želite! Samo sam htjela znati možete li doći sutra i pokositi travu. Platit ću vam više nego što vam plaća gospodin Markham.
Prošao je kroz otvor na ogradi i radoznalo pogledao njen vrt, a zatim klimnuo glavom.
Da, zaista je treba podšišati, zar ne? Uradit ću vam to.
Provukla se kroz ogradu natrag na svoju stranu i okrenula se njemu.
Hvala vam. Bit ću vam zahvalna i uvjeravam vas da nećete uzalud izgubiti vrijeme. Samo pokucajte na zadnja vrata sutra ujutro pa ću vam dati potrebne upute.
U redu, gospođo - odgovorio je ozbiljno.
Zar ne želite znati moje ime? - upitala ga je.
Mislim da bi trebalo da ga znam - rekao je i osmjehnuo se.
Njegovo držanje kao da mu je sve smiješno, neugodno je se dojmilo, pa se ponovo zacrvenjela.
Ja sam gospođica Horton! - rekla je oštro. - A kako se vi zovete, mladiću?
Tim Melville.
Onda, vidjet ćemo se sutra ujutro, gospodine Melville. Do viđenja, i hvala vam.
Baj-baj - rekao je, osmjehujući se.
Kad se na vrhu stepenica do unutarnjeg dvorišta okrenula i pogledala u dvorište gospođe Parker, njega više nije bilo. Nije bilo ni šerija, posljednje su se kapi prolile kad je rastreseno okrenula čašu žureći se da pobjegne od onog nevinog pogleda plavih očiju.

5
Hotel »Seaside« bio je mjesto kamo su građani Randwicka rado svraćali na čašicu. Dolazili su tu iz svih dijelova velikog, prostranog predgrađa, i iz samog Randwicka; i iz Coogeeja, Clovellyja, pa čak i iz Maroubre. Tu se točila odlična vrsta piva, izvanredno ohlađenog, a bilo je i dovoljno mjesta za svakoga, ali ma kakav bio uzrok njegovoj popularnosti, od dana kada je lokal otvoren nije bilo trenutka koji nije bio ispunjen veselim žagorom zadovoljnih pivopija. Zidovi te višekatnice bili su pokriveni čistom bijelom žbukom i zbog toga, kao i zbog niza lukova na fasadi u stilu Alhambre, čitava je zgrada podsjećala na veliku haciendu. Podignut sedamdesetak metara iznad oceana koji se prostirao pred njim udaljen nepunih pola milje, pružao je prekrasan pogled na plažu Coogee, jednu od manjih plaža za daskanje u istočnim predgrađima. Najveći broj pivopija stajao je izvan bara na dugačkoj crvenoj verandi, na kojoj je od tri sata poslije podne vladala debela hladovina. Bilo je to upravo savršeno mjesto za piće u tople večeri jer je sunce zalazilo za brdo iza hotela, a s beskrajnog, svjetlucavog, plavog Pacifika uvijek je dopirao povjetarac jer mu ništa nije stajalo na putu.
Ron Melville stajao je na verandi sa dvojicom najboljih pivskih drugova i gledao čas na sat, čas na plažu u dubini. Tim je kasnio; bilo je već skoro osam sati, a trebalo je da dođe najkasnije u pola sedam. Ron je bio više ljut nego zabrinut, jer gaje dugo iskustvo naučilo da je brinuti se za Tima najbolji način pripreme organizma za infarkt.
Kratki sidnejski sumrak bio je pri kraju i borovi na Norfolk Islandu s obje strane pješčenjakom popločanog šetališta duž obale više nisu bili tamnozeleni nego crni.
Nadolazila je plima i valovi su s grmljavinom udarali o obalu, šireći se kao pokrov od mjehurića daleko preko kose plaže od bijelog pijeska, dok su sjene puzile sve dalje i dalje preko vode. Autobusi su se spuštali niz brdo duž obalnog parka, a autobusna stanica nalazila se na uglu, duboko ispod hotela. Ron je promatrao autobus kako se sa škripom zaustavlja na stanici i pažljivo gledao
putnike koji su silazili, tražeći pogledom Timovu jedinstvenu žutu glavu. Bila je tu, pa se Ron smjesta okrenuo na drugu stranu.
Tim je stigao onim autobusom pa idem da mu donesem pivo. Jeste li za još jednu rundu? - upitao je kao uzgred.
Kad se ponovo pojavio, ulična su se svjetla već bila upalila a Tim je, osmjehujući se, stajao s Ronovim pajdašima.
Zdravo, tata - rekao je Ronu, osmjehujući se.
Zdravo, momče, gdje si se zadržao? - upitao ga je otac strogo.
Morao sam završiti posao. Harry nije htio da ostavi stvar za ponedjeljak.
Pa sad, koji sat prekovremeno dobro će nam doći.
Našao sam još jedan posao - rekao je Tim držeći se neobično važno kad je uzeo pivo od oca i iskapio ga dugim gutljajem. - Ovo je bilo odlično! Mogu li dobiti još jedno, tata?
Odmah će stići. Kakav to posao?
Oh, za posao pitaš! Gospođa iz susjedne kuće zamolila me da joj sutra pokosim travu u vrtu.
Iz susjedne kuće ... gdje?
Iz kuće do one gdje smo danas radili. Curly Campbell se zakikotao.
Jesi li je pitao gdje želi da joj pokosiš travu? Unutra ili napolju?
Zaveži, Curly, prostačino! - zarežao je Ron ljutito. - Znaš da Tim ne razumije takav govor!
Trava je previše izrasla i treba je podšišati - objasnio je Tim.
Jesi li rekao da ćeš to uraditi, Time? - upitao gaje Ron.
Jesam, sutra ujutro. Rekla je da će mi platiti, pa sam mislio da nećeš imati ništa protiv.
Ron je cinički promatrao prelijepo lice svog sina. Ako dotična dama ima neke namjere, pet minuta provedenih s Timom bit će dovoljno da odustane. Ništa nije tako brzo gasilo njihove želje kao otkriće da Tim nije sasvim čitav. Uostalom, kad ih to ne bi odbilo, ubrzo bi uvidjele da je svaki pokušaj zavođenja Tima unaprijed propala stvar, jer on nije imao nikakve predodžbe o tome što su žene i što se s njima radi. Ron je naučio sina da pobjegne čim se
žena previše uzbudi ili pokuša neki seksi trik; Timu je bilo vrlo lako sugerirati strah i naučiti ga da se boji bilo čega.
Mogu li dobiti još jedno pivo, tata? - upitao je Tim ponovo.
Naravno, sine. Idi i zatraži od Florrie da ti natoči jednu kriglu. Zaradio si je, mislim.
Curly Campbell i Dave O'Brien promatrali su kako njegov visoki, vitki lik nestaje pod lukovima.
Poznajem te već dobrih dvadeset godina, Rone - rekao je Curly - ali još nisam odgonetnuo od koga je Tim naslijedio svoj izgled.
Ron se iscerio.
Ne znam to ni ja, prijatelju. Tima nam je ostavio u nasljeđe netko za koga nikad nismo čuli, mislim.
Melvilleovi, pere et fils, napustili su »Seaside« nešto prije devet sati i brzim koracima sišli pored Coogee Ovala do niza blistavo osvijetljenih mliječnih barova, lokala s automatima za igru i prodavaonica vina na samom kraju obalnog parka. Ron je prisilio sina da brzo prođu pored njih kad su skrenuli iz Arden Streeta prema Surf Streetu, pazeći da gladni pogledi što ih je Tim bacao prema tortama i kolačima u izlozima ostanu samo pogledi.
Kuća Melvilleovih nalazila se u Surf Streetu, ali ne u onom bogataškom dijelu na vrhu brda gdje je stanovao Nobby Clark, poznati džokej. Uz nevjerojatno strmo brdo penjali su se lako, ni jedan od njih nije se čak ni zadihao jer su obojica radili u građevinarstvu i bili su u izvanrednoj fizičkoj kondiciji. Na pola puta s druge strane brda, u udolini što se pružala između elitnog naselja na vrhu i udaljene izbočine Clovelly Roada, skrenuli su u bočnu vežu sasvim obične kuće od opeke, jedne od niza sličnih.
ženski dio obitelji Melville bio je već odavno večerao, ali kad su Ron i Tim ušli na zadnja vrata, Esme Melville izišla je iz dnevne sobe i dočekala ih u kuhinji.
Vaša je večera upropaštena - rekla je bez neke primjetne ljutnje.
Hajde, Es. uvijek tako kažeš - nasmijao se Ron sjedajući za kuhinjski stol na kome je sve bilo postavljeno za njega i Tima. - Šta ima za jelo?
Reklo bi se da vam nije svejedno, tako punim piva - odbrusila je Esme. - Danas je petak, ispičuture! A šta jedete svakog petka, je li? Donijela sam vam ribu s prženim krumpirom, od onog Digića, kao obično.
Oh, fino! Riba s prženim krumpirom! - uzviknuo je Tim, ozaren. - Oh, mama, što ja volim ribu s prženim krumpirom!
Majka ga je nježno pogledala i zamrsila mu gustu kosu - bio je to jedini način na koji bi ga ponekad pomilovala.
Potpuno je svejedno šta ti dajem, dragi, za tebe je to uvijek omiljeno jelo. Evo, izvolite.
Spustila je pune tanjure masne, u tijestu pržene ribe i mekanog, naoko raskuhanog pomfrita pred muškarce i vratila se u dnevnu sobu, gdje se na ekranu televizora odvijala n-ta repriza Coronation Streeta. Bio je to fascinantan prikaz života engleske radničke klase i ona je voljela tu seriju; sjedila je i mislila na svoju lijepu, veliku kuću s vrtom, na lijepo vrijeme i tenis na plaži, i iz dubine duše žalila stanovnike Coronation Streeta. Ako čovjek već mora biti pripadnik radničke klase, onda je australska radnička klasa jedina prava.
Tim nije ispričao ocu i majci kako je pojeo sendvič s drekom, jer je na to bio potpuno zaboravio. Kad su pojeli ribu i krumpir, Tim i njegov otac ostavili su prazne tanjure na stolu i otišli u dnevnu sobu.
Oprosti, Es, vrijeme je za pregled rezultata u kri- ketu - rekao je Ron, prebacujući kanale.
Njegova supruga je uzdahnula.
Da bar ostanete vani malo duže pa da mogu gledati
neki film sa Joan Crawford ili nešto slično, a ne samo sport, sport, sport.
E pa, ako Tim bude dobivao više prekovremenih poslova, draga, kupit ću ti poseban televizor, samo za tebe - odgovorio je Ron zbacujući cipele da se koliko je dug ispruži na kauču. - Gdje je Dawnie?
Izišla je s nekim momkom, valjda.
S kojim sad?
Kako bih, do vraga, mogla to znati, dragi? Ne treba da brinem za nju, previše je pametna da bi se uvalila u neku nevolju.
Ron je pogledao u sina.
Zar nije pravo čudo, Es, kako ovaj život ispremiješa stvari? Imamo najljepšeg mladića u Sydneyju koji jedva ako je trideset posto čitav, a onda dobijiemo Dawnie. Evo ga, jedva se može potpisati i brojiti do deset, a Dawnie je tako bistra da bi mogla bez učenja pokupiti sve zlatne medalje na sveučilištu.
Esme je uzela pletivo i tužno pogledala Rona. To ga boli, jadnog starog Rona, ali se na svoj način zaista lijepo odnosi prema Timu, pazi na njega ne vrijeđajući ga i ne postupajući s njim kao s malom bebom. Zar ne dopušta dečku da pije s njim, zar nije inzistirao na tome da Tim zarađuje svoj kruh kao svaki normalan dječak? I to je dobro, jer više nisu mladi kad nekad. Ron ima već gotovo sedamdeset, a ona je samo šest mjeseci mlađa od njega. Zato je Tim i rođen duševno zaostao, rekli su joj liječnici. Sad ima dvadeset pet godina, i njihovo je prvo dijete. Bili su dobro zagazili u četrdesete godine, ona i Ron, kad se rodio; liječnici su govorili kako je to posljedica zamorenosti i nedovoljne razrađenosti njenih jajnika. Onda je, godinu dana kasnije, rođena Dawnie, posve normalna; tako to već ide, rekli su liječnici. Kad žena počne rađati djecu poslije četrdesete godine, s prvim je djetetom najteže.
Zadržala je pogled na Timu koji je sjedio u svojem naslonjaču kraj zida, bliže televizoru nego ostali - volio je, kao malo dijete, da gleda sliku iz neposredne blizine. Sjedio je tu, najljepši, najslađi dječak, blistavih očiju dok je aplaudirao uspješnom potezu u kriketu; uzdahnula je, pitajući se po milijunti put što će biti s njim kad ona i Ron umru. Dawnie će morati da se brine za njega, naravno. Bila je neobično privržena bratu, ali ako se sve bude normalno odvijalo, jednog dana bit će joj dosta studiranja i poželjet će da se uda; hoće li tada njen suprug htjeti da drži u kući nekoga kao što je Tim? Esme je sumnjala u to. Tko bi htio živjeti s odraslim petogodišnjim djetetom ako nije u pitanju rođeno meso i krv?

6
Subota je bila vedra i vruća kao i petak, pa je Tim krenuo u Artarmon u šest ujutro; na sebi je imao sportsku košulju s kratkim rukavima, po mjeri šivene kratke hlače i dokoljenice. Majka je uvijek pazila na to što će obući, pripremala mu doručak, pakirala hranu koju će ponijeti sa sobom, brinula se da u torbi uvijek ima čiste radne hlače i da ima dovoljno novca za svaku eventualnost.
Kad je Tim pokucao na vrata Mary Horton, bilo je tek sedam sati i ona je čvrsto spavala. Otišla je da mu otvori teturajući kroz kuću, bosa, omotavajući tamno- sivu kućnu haljinu oko konzervativne bijele pamučne pidžame i nestrpljivo sklanjajući s lice zalutale pramenove kose.
Gospode Bože, zar uvijek dolazite u sedam ujutro? - promrmljala je tjerajući treptanjem san iz očiju.
To je vrijeme kad počinjem raditi - odgovorio je, osmjehujući se.
Pa dobro, kad ste već ovdje, bit će najbolje da vam pokažem što treba da radite - zaključila je Mary i povela ga niz stepenice unutarnjeg dvorišta i dalje preko travnjaka do kućice iza paprati. Paprat je bila tu da prikrije činjenicu da se radi o običnom spremištu za vrtlarsku opremu, alat i gnojivo. Minijaturni traktor gradskog izgleda bio je uredno parkiran iza vrata, pokriven nepromočivom tkaninom za slučaj da krov počne propuštati, što se, naravno, nikad nije dogodilo jer je pripadao Mary Horton.
Tu je traktor, a kosilica je već pričvršćena straga. Znate li rukovati traktorom?
Tim je podigao prekrivač i nježno potapšao blistavi lim traktora.
Uh, baš je gala!
Mary je jedva savladala nestrpljenje.
Gala ili ne, znate li rukovati tim strojem ili ne, gospodine Melville?
Oh, naravno! Tata kaže da sam vrlo vješt sa strojevima.
Baš lijepo! - primijetila je oporo. - Hoće li vam biti potrebno još nešto, gospodine Melville?
Plave su je oči promatrale upitno i začuđeno.
Zašto me stalno nazivate gospodin Melville? - upitao je. - Gospodin Melville je moj otac! Ja sam naprosto Tim.
»Bože«, pomislila je, »pa, on je pravo dijete!« Glasno je, međutim, rekla:
U redu, sad sve prepuštam vama. Ako vam bude što potrebno, samo pokucajte na zadnja vrata.
Važi, gospođo! - rekao je veselo, osmjehujući se.
Nisam ja nikakva gospođa - odbrusila mu je. - Zovem se Horton, gospođica Horton.
Važi, gospođice Horton - popravio se veselo, nimalo zbunjen.
Kad se vratila u kuću, bila je već potpuno budna i digla je ruke od pomisli da se vrati u krevet na još dva-tri sata. Za koji trenutak on će pokrenuti traktor, i to će biti kraj. Kuća je imala centralni uređaj za klimatizaciju i u njoj je bilo hladno i suho, bez obzira na vanjsku temperaturu i vlažnost, ali kad je priredila tost i čaj, Mary je zaključila kako bi bilo ugodno doručkovati na terasi, odakle bi mogla i držati na oku novog vrtlara.
Kad je iznijela doručak na pladnju, bila je već u svojoj kućnoj uniformi za vikend, to jest u jednostavnoj tamno-sivoj pamučnoj haljini, savršeno skrojenoj i bez ijednog nabora, kao sve što je nosila. Njena kosa, koju je prije počinka plela u dugačku pletenicu, sad je bila smotana u dnevnu punđu. Mary nikad nije nosila papuče ni sandale, čak ni na plaži svoje vikendice kod Gosforda. Oblačila se čim bi ustala iz kreveta, što je obuhvaćalo i čarape s halterima i čvrste crne cipele.
Kosilica je ravnomjerno prela u vrtu već dvadesetak minuta kad je sjela za bijelo obojeni stol od kovanog željeza kraj balustrade i natočila sebi šalicu čaja. Tim je radio na samom kraju vrta gdje je počinjao iskop ciglane; svoj zadatak obavljao je polako i metodično, kao što je radio kod Harryja Markhama, silazeći s traktora kad god bi završio jednu traku da provjeri hoće li se nova preklapati za završenom. Sjedila je grickajući tost i pijuckajući čaj, a njen se pogled ni na trenutak nije odvajao od njegovog lika u daljini. Kako nije bila sklona samoanalizi, pa čak ni površnom proučavanju same sebe, nije joj padalo na pamet da se upita zašto ga tako uporno
promatra; bila je svjesna da je fascinira, i to je bilo dovoljno. Ni na trenutak nije pomislila da tu fasciniranost protumači tako da je on, u stvari, privlači.
’Bar dan, gospođice Horton! - javio se iznenada prodorni glas gospođe Parker i već sljedećeg trenutka Stara Cura spustila je svoje živim bojama odjenuto tijelo na drugu stolicu.
Dobro jutro, gospođo Parker. Jeste li za šalicu čaja? - upitala je Mary, pomalo hladno.
Hvala, draga, baš će mi prijati. Ne, nemojte ustajati, mogu sama pronaći šalicu.
Nemojte, molim vas. Ionako treba da donesem svjež čaj. Kad se vratila na dvorište sa čajnikom svježeg čaja i tostom,
zatekla je gospođu Parker kako, podbočivši bradu, promatra Tima.
To je bila dobra ideja, što ste pozvali Tima da vam uredi travnjak. Primijetila sam da momak koga ste unajmili već dosta dugo ne dolazi. U tome ja imam više sreće. Jedan od mojih sinova uvijek dođe da pokosi travu, ali vi nemate nikoga, je l' tako?
Pa sad, ovaj, učinila sam kako ste me jučer zamolili i otišla sam da provjerim je li sve kako treba, jesu li zidari doveli sve u red, i tad sam srela Tima koga su, izgleda, bili ostavili da sam sve raščisti. Bio je zadovoljan kad sam mu ponudila mogućnost da zaradi nešto uz plaću, mislim.
Gospođa Parker prešla je preko posljednje rečenice.
Tipično za te hulje pokvarene - promrmljala je. - Nije im dovoljno da jadniku malom zagorčavaju život u toku dana već otpraše u krčmu, a njega ostave da obavi njihov posao! I još su imali obraza da mi kažu kako će se svi vratiti da počiste za sobom! Dođe mi da odbijem nekoliko stotina kad mi gospodin Harry Markham podnese račun!
Mary je spustila šalicu i začuđeno se zagledala u gospođu Parker. - Zbog čega ste tako ljuti, gospođo Parker?
žuti i crveni cvjetovi koji su prekrivali krupno poprsje gospođe Parker zanjihali su se.
- A zar se vi ne biste naljutili? Oh, zaboravila sam, nisam vas sinoć vidjela pa vam nisam ispričala što su te bijedne hulje uradile jadnom momku. Ĉasna riječ, ponekad mi se čini da bih mogla
ubijati ljude, kakvi su! Izgleda da u njima nema ni traga sućuti i razumijevanja za one prikraćene, naravno ukoliko nisu pijanci ili beznadne propalice kao i oni sami. Ali prema nekome kao Tim, koji pošteno radi cijelog dana i pristojno se ponaša, prema njemu su nemilosrdni. On im služi da ga zezaju, da se na njemu iživljavaju, a jadnik je previše ograničen da bi toga bio svjestan! Nije kriv što je rođen zaostao, zar ne? A to je zbilja strašna šteta, nije li tako? Zamislite, momak takve vanjštine a nije sasvim čitav! Dođe mi da zaplačem! Pa sad, bilo kako bilo, čekajte samo da vam ispričam što su mu uradili jučer ujutro na pauzi...
Nazalni, monotoni glas gospođe Parker nastavio je pričati Mary strašnu anegdotu, ali Mary ju je samo napola slušala. Njen pogled bio je prikovan za sagnutu zlatnu glavu u dnu njenog vrta.
Sinoć, prije nego što će poći na počinak, pročešljala je police svoje biblioteke tražeći lice koje ju podsjeća na njegovo. »Botticelli?« upitala se, ali kad je u jednoj knjizi pronašla neke reprodukcije, prezirno ih je odbacila. Ta lica bila su previše mekana, previše ženstvena, s previše suptilno izraženim karakterom, mačkasta. Na kraju je digla ruke od traženja, nezadovoljna. Samo kod starih grčkih i rimskih kipova pronašla je stanovitu daleku sličnost s Timom, možda zato što je njegovu vrstu ljepote bilo lakše prikazati u kamenu nego na platnu. Bio je trodimenzionalno stvorenje. Gorko je žalila što u rukama nema dara ni vještine da tu ljepotu sama ovjekovječi.
Bila je svjesna strašnog, poraznog razočaranja i osjećala je želju da zaplače; prisutnost gospođe Parker registrirala je tek u posljednjem planu misli. Bio je to ironičan antiklimaks, otkriti da Timova tužna usta i živahne, začuđene oči ne odražavaju nikakav unutrašnji život, da je njegova iskra ugašena mnogo prije nego što je to bilo moguće osjetiti kao tragediju ili gubitak. Nije bio ništa bolji od psa ili mačke koje ljudi drže zato što ih vole gledati i što su im slijepo, odano vjerni. Ne mogu, međutim, misliti, ne mogu inteligentno odgovarati na pitanja i izazivati treperave odraze u mozgu drugog bića. Takva životinja može samo sjediti i odano, s ljubavlju gledati čovjeka. Kao Tim, duševno zaostali Tim. Obma- nom naveden da jede izmet, nije ga povratio, kako bi to moralo
učiniti svako biće koje misli; umjesto toga je zaplakao, kao što bi pas počeo zavijati, a obećanje da će dobiti nešto dobro za jelo, odmah ga je utješilo i vratilo mu osmijeh.
živeći bez djece, bez ljubavi, lišena svakog utjecaja koji bi je humanizirao, Mary Horton nije raspolagala emocionalnim mjerilima kojima bi mogla odrediti razmjere te nove, strašne predodžbe razuma lišenogTima. Zaostala emocionalno kao on intelektualno, nije znala da se Tim može voljeti zbog njegovog ograničenog duhovnog razvoja, a pogotovo usprkos tome. Mislila je o njemu kao što je Sokrat vjerojatno mislio o Alkibi- jadu, stari i ružni filozof suočen s mladićem nedostižne tjelesne i intelektualne ljepote. Zamišljala je sebe kako ga upoznaje s Beethovenom i Proustom, kako proširuje njegov mladi, bezbrižni um da obuhvati glazbu, literaturu i umjetnost, da postane lijep iznutra kao što je lijep izvana. Ali on je duševno zaostao mladić, jadni, bijedni poluidiot!
Postojao je slikovit, sugestivan način da se to izrazi, način koji je mirisao na ovozemaljsku praktičnost, tipičnu za Australce. Otkrili su da je novac zgodan model za prikazivanje i stupnjevanje inteligencije, pa duhovno slabo razvijen čovjek za njih naprosto
»nije čitav« dok se njegova intelektualna snaga može izraziti u procentima ili kroz cente u dolaru. Ĉovjek koji »nije čitav« može to biti devedeset ili samo devet posto, ili vrijedan devedeset ili samo devet centi u odnosu na »čitav« dolar.
Gospođa Parker nije bila svjesna da privlači samo mali dio pažnje Mary Horton, pa je veselo čavrljala o bezosjećajnosti prosječnog muškarca, popila nekoliko šalica čaja i sama odgovarala na vlastita pitanja kad nije mogla dočekati odgovor od Mary. Na kraju je s naporom ustala, odlučivši da digne sidro.
Zdravo i 'đenja, draga, i hvala za čaj. Ako nemate u frižideru ništa što mu se sviđa, pošaljite ga k meni da ga nahranim.
Mary je rastreseno klimnula glavom. Njena gošća udaljila se niz stepenice a ona se vratila svojim mislima o Timu. Kad je pogledala na sat, primijetila je da će ubrzo biti devet, i sjetila se da fizički radnici vole piti čaj oko devet sati. Otišla je u kuhinju i skuhala svjež čaj, otopila zamrznuti kolač od čokolade i pokrila ga svježe
tučenim slatkim vrhnjem.
Time! - viknula je spuštajući pladanj na stol pod lozom; sunce je već provirivalo preko sljemena krova i za stolom pored stepenica bilo je prevruće.
Podigao je glavu, mahnuo joj i smjesta ugasio motor traktora, da čuje što će mu reći.
Time, dođi da popiješ šalicu čaja!
Lice mu se ozarilo; nestrpljivo kao štene, skočio je s traktora i odjurio preko travnjaka u kućicu iza paprati, da bi se odmah pojavio s vrećicom od smeđeg papira u ruci i ustrčao na terasu preskačući po dvije stepenice.
Baš vam hvala što ste me pozvali, gospođice Horton, nisam znao koliko je sati - rekao je veselo sjedajući na stolicu koju mu je pokazala i poslušno čekajući da mu kaže da može početi.
A znaš li očitati vrijeme sa sata, Tim? - upitala gaje nježno, čudeći se sama sebi kako je kadra nježno postavljati pitanja.
Oh, ne, u stvari ne znam. Znam samo kad je vrijeme da se ide kući, kad velika kazaljka pokazuje ravno uvis a mala je kazaljka tri znaka iza nje. Tada je tri sata. Samo, nemam svoj sat jer tata kaže da bih ga izgubio. Ali ja se ne brinem zbog toga, uvijek mi netko kaže koliko je sati, kad je vrijeme da pristavim vodu za čaj, kad je pauza, kad je ručak i kad treba ići kući. Ja nisam čitav ali svi znaju da nisam, pa to, u stvari, i nije važno.
Da, mislim da nije važno - rekla je tužno. - Jedi, Time. Kolač je samo za tebe.
Oh, divno! Volim kolače sa čokoladom, naročito kad su sa mnogo šlaga kao ovaj. Hvala, gospođice Horton!
Kakav čaj voliš, Time?
Bez mlijeka i sa mnogo šećera.
Sa mnogo šećera? Koliko?
Podigao je pogled i namrštio se, sav ulijepljen vrhnjem.
Uh, ne bih znao reći. Ja samo sipam šećer dok se čaj ne izlije na tanjurić, onda znam da je dosta.
Jesi li ikad išao u školu, Time? - pokušala je, ponovo zainteresirana za njega.
Samo kratko vrijeme. Nisam mogao učiti, pa me nisu tjerali
da nastavim. Ostao sam kod kuće i pomagao mami.
Ali shvaćaš sve što ti se kaže, i sam si se snašao s traktorom...
Neke mi stvari idu lako, ali naučiti čitanje i pisanje, to je strašno teško, gospođice Horton.
Iznenađena vlastitim ponašanjem, potapšala ga je po glavi dok je stajala i miješala žlicom čaj.
U redu, Time, to uopće nije važno.
Tako kaže i moja mama.
Pojeo je kolač, a onda se sjetio da je od kuće donio sendvič pa je pojeo i njega, zalivši obrok sa tri velike šalice čaja.
Stvarno, gospođice Horton, bilo je super! - uzdahnuo je, osmjehujući se radosno.
Ja se zovem Mary, i mislim da je mnogo lakše reći Mary nego gospođica Horton, ne čini ti se? Zašto me ne bi zvao jednostavno Mary?
Pogledao ju je sumnjičavo.
Jeste li sigurni da bi to bilo u redu? Tata kaže da se nikome ne smijem obraćati bez gospodine, gospođo ili gospođice.
Ponekad je to dopušteno, među prijateljima.
Da?

Pokušala je ponovo, u mislima čisteći rečenice od svih višesložnih riječi:
Ja uopće nisam tako stara, Time, izgledam starija nego što jesam samo zbog ove moje bijele kose. Ne vjerujem da bi tvoj tata imao nešto protiv toga da me zoveš Mary.
Zar bijela kosa ne znači da ste stari, Mary? Uvijek sam mislio da znači. Tata ima bijelu kosu, pa i mama, a oni su stari, znam.
»Ima dvadeset pet godina,« pomislila je, »što znači da su njegov otac i majka vjerojatno tek nešto stariji od mene.« Glasno je, međutim, rekla:
E pa, mlađa sam od njih, što znači da još nisam tako stara. Tim je ustao.
Vrijeme je da se vratim na posao. Imate vrlo velik travnjak, Mary. Nadam se da ću ga završiti na vrijeme.
Pa sad, ako ga ne završiš, ima još dana. Možeš doći drugi put i završiti posao, ako želiš.
Ozbiljno se zamislio nad tim problemom.
Mislim da bih volio da opet dođem, ako tata kaže da mogu.
Osmjehnuo se. - Sviđate mi se, Mary, draži ste mi nego Mick i Harry, i Jim, i Bili, i Curly, i Dave. Draži ste mi nego itko drugi osim mame i tate i moje Dawnie. Lijepi ste, imate tako divnu bijelu kosu.
Mary se borila sa stotinu nedefiniranih emocija što su navaljivale na nju sa svih strana, i uspjela je da se osmjehne. - Hvala, Time, to je zaista lijepo od tebe.
Ah, nije to ništa - rekao je nonšalantno i odskaku- tao niz stepenice isturene stražnjice i mašući rukama podignutim uz glavu.
To vam je moja specijalna imitacija kunića - doviknuo joj je sa travnjaka.
Bilo je odlično, Time, znala sam da si kunić od trenutka kad si počeo skakutati - odgovorila je. Pokupila je pribor za čaj i odnijela ga u kuću.
Bilo joj je strašno naporno prilagođavati razgovor dječjem uzrastu, jer Mary Horton nije imala nikakvog posla s djecom od vremena kad je sama prestala biti dijete, a uistinu mlada ionako nikad nije bila. Bila je, međutim, dovoljno pronicava da osjeti kako je Tima lako povrijediti, da mora dobro paziti što mu govori i kontrolirati svoj temperament i osjećaje, da će, ako dopusti da osjeti oštrinu njenog jezika, to sasvim izmijeniti poruku njene izjave, ako ne i same riječi. Sjetivši se kako se obrecnula na njega prethodnog dana, kad je mislila da je u pitanju smišljena drskost, užasnula se. Jadni Tim nije mogao biti svjestan nijansi i skrivenih tokova konverzacije odraslih ljudi, i bio je tako ranjiv! Bila mu je draga; rekao je da je lijepa zato što ima bijelu kosu kao njegova majka i otac.
Otkud mu samo taj tužni izraz oko usta kad zna tako malo o životu, a djelovanje mu je tako ograničeno?
Izvukla je kola iz garaže i otišla u supermarket da kupi potrebne stvari prije ručka, jer se pokazalo da u kući nema ničega što on voli. Kolač od čokolade čuvala je kao rezervu za slučaj da netko dođe, a šlag je mljekar ostavio zabunom - na sreću. Znala je da je Tim donio
sa sobom ručak, ali mu to možda neće biti dovoljno, a vjerojatno bi se obradovao kad bi ga ponudila nečim što djeca vole, hamburgerima ili kobasicama.
Jesi li ikad išao u ribolov, Time? - upitala ga je za ručkom.
Oh, jesam, volim ići u ribolov - odgovorio je jedući već treću kobasicu. - Tata me ponekad vodi u ribolov, kad nije previše zauzet.
A je li često zauzet?
Pa sad, ide na konjske trke, kriket, nogometne utakmice i takve stvari. Ja ne idem s njim zato što mi bude mučno od gomile i buke, od svih onih ljudi zaboli me glava a želudac mi se okrene.
Onda ću te ja jednom povesti u ribolov - rekla je, i na tome je ostalo.
Sredinom popodneva završio je stražnji vrt i došao da pita za prednji. Pogledala je na sat.
Mislim da se nećemo natezati s prednjim vrtom danas, Time, već je gotovo vrijeme da pođeš kući. Kako bi bilo da dođeš sljedeće subote pa da završiš prednji vrt, ako te tata pusti?
Zadovoljno je klimnuo glavom.
U redu, Mary.
Idi donesi svoju torbu iz kućice za alat, Time.
Možeš se presvući u kupaonici, tamo imaš ogledalo da provjeriš jesi li se obukao kako treba.
Unutrašnjost njene kuće, jednostavno, spartanski uređena, oduševila ga je. Prošetao se bos kroz dnevnu sobu u sivim tonovima, zavlačeći nožne prste u debeli vuneni tepih gotovo s izrazom zanosa na licu i prolazio rukom po namještaju tapeciranom bisernosivim plišem.
Uh, Mary, sviđa mi se vaša kuća - ponavljao je oduševljeno.
Sve je u njoj tako mekano i nekako hladno!
Dođi da vidiš moju biblioteku - rekla je, toliko željna da mu pokaže svoj ponos i radost da ga je uhvatila za ruku.
Biblioteka ga, međutim, nije ni najmanje impresionirala; uplašila ga je i gotovo natjerala da zaplače.
Koliko knjiga! - rekao je i stresao se. Nije htio ostati u toj prostoriji ni kad je primijetio da ju je njegova reakcija razočarala.
Trebalo joj je nekoliko minuta da ga smiri poslije tog čudnog napadaja straha što ga je izazvala biblioteka, i nakon toga je dobro pazila da ne ponovi pogrešku pokazujući mu bilo što intelektualnog karaktera.
Kad je došao k sebi nakon prvobitnog oduševljenja i zbunjenosti, pokazao je da može biti i kritičan - zamjerio joj je što u kući nema boja.
Sve je tako divno na dodir, Mary, ali sve je iste boje! - pobunio se. - Zašto nema ničega crvenog? Ja volim crvenu boju!
Možeš li mi reći koje je ovo boje? - upitala ga je, podižući oznaku za knjige od crvene svile.
Crvene, naravno - odgovorio je prezirno.
Onda ću pogledati što se može uraditi - obećala je.
Dala mu je kuvertu sa trideset dolara, što je bila
mnogo veća nadnica od one koju je ikoji fizički radnik mogao dobiti u Sydneyju.
Moja adresa i broj telefona napisani su na komadu papira u kuverti - objasnila mu je - i htjela bih da ga daš svom ocu kad se vratiš kući, kako bi znao tko sam i na koji način može stupiti u vezu sa mnom. Nemoj zaboraviti da mu to predaš, molim te.
Zurio je u nju, uvrijeđen.
Nikad ništa ne zaboravljam, kad mi se jasno kaže - rekao je.
Oprosti, Time, nisam htjela da te uvrijedim - rekla je Mary Horton, koja nikad do tada nije vodila računa o tome vrijeđaju li njene riječi koga. Ne može se reći da je imala običaj da govori uvredljive stvari, ali Mary Horton izbjegavala je vrijeđanje zbog takta, dobrog odgoja i iz diplomatskih razloga, a ne zato što je nastojala da drugima ne zadaje bol.
Mahnula mu je u znak pozdrava s ulaznih vrata, nakon što je odbio njenu ponudu da ga odveze do željezničke stanice. Kad je malo odmakao niz ulicu, sišla je do donje kapije i, naslonjena na nju, promatrala ga dok nije nestao iza ugla.
Svatko tko bi ga sreo na ulici pomislio bi da je nevjerojatno lijep mladić koji ide svojim putem na vrhuncu zdravlja i snage, uvjeren da je čitav svijet njegov. Sve to izgleda kao neki božanski hir, pomislila je, jedna od onih šala kakve su grčki bogovi voljeli zbijati
sa svojom tvorevinom, čovjekom, kad god bi čovjek postao previše umišljen ili zaboravio što im duguje. Kakav samo gargantuanski smijeh izaziva svojom pojavom Tim Melville!

7
Ron je, kao i uvijek, u »Seasideu«, ali je došao nešto ranije nego što je imao običaj dolaziti subotom. Napunio je prenosivi frižider pivom i otišao na utakmicu kriketa; na sebi je imao kratke hlače, sandale i košulju raskopčanu od ovratnika do ruba da mu povjetarac hladi tijelo. Curly i Dave se, međutim, nisu pojavili, a zadovoljstvo što ga pruža ležanje na travom obraslom brežuljku pokraj sydneyskog igrališta za kriket i drijemanje na suncu nekako nije bilo potpuno kad je bio sam. Zadržao se nekoliko sati, ali kriket se igrao uobičajenim puževim korakom, a konji na koje se kladio na Warwick Farmi stigli su posljednji, pa je oko tri sata pokupio svoj hladnjak s pivom i radio i otišao u »Seaside«, vođen nepogrešivim instinktom rasnog lovačkog psa. Nikad mu ne bi palo na pamet da se vrati kući; Es je subotom poslije podne igrala tenis sa svojim prijateljicama, u mjesnom Pogodi-loptu-i-kikoći-se klubu, kako ga je nazivala, a kako je Tim bio na poslu, kuća je bila pusta. Dawnie je bila negdje s nekim od njenih momaka sveznalica.
Kad se Tim pojavio nešto poslije četiri, Ron je bio vrlo zadovoljan što ga vidi i donio mu je kriglu piva.
Kako je bilo, momče? - upitao je sina kad su se naslonili leđima na stup i zagledali u more.
Fantastično, tata! Mary je zaista prava dama.
Mary? - Ron se zagledao u Timovo lice, iznenađen i zabrinut.
Gospođica Horton. Rekla mi je da je zovem Mary. Malo sam se nećkao, ali je rekla da je to u redu. U redu je, tata, zar ne? - upitao je sa strepnjom jer je u očevom reagiranju osjetio nešto neobično.
Ne znam, momče. Kako izgleda ta gospođica Mary Horton?
Divna je, tata. Dala mi je da jedem gomilu dobrih stvari i pokazala mi svoju kuću. Ima klima-uređaj, tata! I namještaj je lijep, i tepih, ali sve je sivo pa sam je upitao zašto u stanu nema nešto crvene boje, a ona je rekla da će vidjeti što može učiniti u vezi s tim.
Je li te dirala, momče? Tim je bijelo pogledao Rona.
Je li me dirala? Pa sad, ovaj, ne znam. Mislim da jest.
Uhvatila me za ruku kad me je povela da mi pokaže knjige. - Načinio je grimasu. - Knjige mi se nisu svidjele, ima ih previše.
Je li lijepa?
Oh, da, jest! Ima prekrasnu bijelu kosu, tata, kao ti i mama, samo još bjelju. Zato i nisam znao je li u redu da je nazivam Mary, jer ste mi ti i mama uvijek govorili da nije pristojno nazivati stare ljude imenom.
Ron je odahnuo.
Oh! - rekao je i veselo potapšao sina po ruci. - E, zaista si me uplašio, mogu ti reći. To je, znači, starija dama?
Jest.
Je li ti platila kao što je obećala?
Da, novac je ovdje, u kuverti. Unutra je i njeno ime i adresa. Rekla je da ti to dam ako slučajno budeš htio razgovarati s njom. A zašto bi ti razgovarao s njom, tata? Ne vidim zašto bi ti razgovarao s njom.
Ron je uzeo kuvertu koju mu je Tim pružio.
Ja i ne želim razgovarati s njom, momče. Jesi li završio posao?
Nisam, travnjak je prevelik. Ako se slažeš, pozvala me je da sljedeće subote pokosim prednji vrt.
U kuverti su bile tri nove, šuštave novčanice od po deset dolara; Ron je zurio čas u njih, čas u rukopis Mary Horton koji je odavao autoritet i obrazovanost. Šašave mlade djevojke i osamljene kućanice nemaju takav rukopis, zaključio je. Trideset komada za jedan dan rada u vrtu! Spremio je novčanice u svoju novčarku i potapšao Tima po leđima.
Dobro si radio, momče, možeš otići sljedeće subote i završiti košenje, ako želiš. U stvari, kako plaća, možeš raditi za nju kad god zatraži.
Hvala, tata! - Sugestivno je nagnuo praznu čašu na jednu i drugu stranu. - Mogu li dobiti još jedno pivo?
Kad ćeš konačno naučiti da ga piješ polako, Time? Na Timovom licu pojavio se izraz najveće tuge.
Uh, opet sam zaboravio! A zaista sam namjeravao da ga pijem polako, tata, ali tako mi je prijalo da sam zaboravio i nisam
mogao stati.
Ron se smjesta pokajao zbog te trenutne nepromišljenosti.
Nema veze, momče, neka te to ne brine. Idi zatraži od Florrie da ti natoči kriglu Olda.
Pivo, vrlo snažno kakva već jesu australska piva, kao da uopće nije djelovalo na Tima. Neki duševno zaostali ljudi polude čim pomirišu alkohol, razmišljao je Ron, čudeći se, a Tim bi, kad bi se pokušao natjecati u piću, ubrzo oborio svog oca pod stol i odnio ga kući. Na njega kao da nije uopće utjecalo.
Tko je ta Mary Horton? - upitala je Es te večeri, nakon što je otpremila Tima u krevet.
Neki bakutaner iz Artarmona.
Tim je prilično očaran njome, ne čini ti se?
Ron je pomislio na trideset dolara u svom novčaniku i uzvratio praznim pogledom.
Da, mislim da jest. Dobra mu je, a rad u njenom vrtu subotom neće mu dati da krene lošim putem.
Omogućit će ti da se vučeš po krčmama i hipodromima sa svojim pajdašima, to želiš reći - protumačila je Es njegove riječi, zahvaljujući mnogogodišnjem iskustvu.
Gospode Bože, Es, kako možeš govoriti mužu takve stvari?
Ha! - uzvratila je oštro, spuštajući pletivo. - Istina peče, zar ne? Je li mu bar platila?
Nekoliko dolara.
Koje si ti strpao u svoj džep, naravno.
Pa sad, nije u pitanju neki veći iznos. Šta misliš koliko je mogao dobiti za košenje travnjaka strojem, ti sumnjičavo staro gunđalo? Nije baš neko bogatstvo, to ti mogu reći.
Dok god dobivam novac potreban za kućanstvo, sve mi je ravno do mora koliko mu je platila, dragi moj! - Ustala je i protegnula se. - Jesi li za šalicu čaja?
Oh, hvala, prijat će mi. Gdje je Dawnie?
Otkud bih ja to mogla znati? Ima dvadeset četiri godine i sama je svoj gospodar.
Ukoliko nije pronašla nekoga kome će služiti! Es je slegla ramenima.
Djeca danas ne misle kao mi nekad, dragi moj, i tu se ne može ništa učiniti. Osim toga, imaš li tri čiste da upitaš Dawnie gdje je bila, i nije li se spetljala s nekim tipom?
Ron je pošao za Es u kuhinju i nježno je potapšao po stražnjici.
Bože sačuvaj! Samo bi me pogledala niz onaj svoj prokleti nos i zasula me bujicom riječi koje ne razumijem. Na kraju bih se zbog svega osjećao kao idiot.
Zao mi je što Bog nije pravednije podijelio pamet našoj djeci, Rone dragi - uzdahnula je Es pristavljajući čajnik. - Da je sastavio njihovu pamet i onda dao svakome po pola, oboje bi dobro prošli.
Ne vrijedi plakati nad proljevenim mlijekom, stara moja. Ima li kolača?
želiš li voćni ili sa kimom?
Sa kimom.
Sjeli su za kuhinjski stol jedno nasuprot drugome i smazali po pola kolača sa kimom, zalivši ga sa po tri šalice čaja.

8
Samodisciplina je omogućila Mary Horton da izdrži tjedan dana u kompaniji Constable Steel & Mining kao da Tim Melville nije stupio u njen život. Skidala je haljinu prije nego što će ući u zahod kao i obično, vodila poslove Archieja Johnsona pedantno kao i uvijek i budnim okom bdjela nad radom sedamnaest daktilografkinja, uredskih momaka i službenika. Uvečer, međutim, kad bi se našla kod kuće, knjige je više nisu držale već je umjesto toga provodila vrijeme u kuhinji, proučavajući recepte i eksperimentirajući kolačima, kremama i pudinzima. Pažljivim ispitivanjem Emily Parker stekla je malo jasniju predodžbu o Timovom ukusu, pa je htjela da mu pripremi širi izbor kad dođe u subotu.
Za jedne pauze za ručak otišla je u prodavaonicu pokućstva u sjevernom Sydneyju i kupila vrlo skup stolić za kavu s pločom od stakla boje rubina, a onda je pronašla i kauč presvučen plišem prikladne boje. Ti akcenti tople, jarke boje u početku su je uznemiravali, ali kad se navikla na njih, morala je priznati da je s njima njena ledena dnevna soba mnogo dobila. Goli, biserno- sivi zidovi iznenada su postali topliji i morala se upitati ne raspolaže li Tim, kao i mnoga djeca prirode, razvijenim instinktom za umjetnost. Možda bi ga jednog dana mogla povesti u neku galeriju, da vidi što će njegove oči otkriti.
U petak uvečer otišla je na počinak vrlo kasno jer je svakog trenutka očekivala da se javi Timov otac i obavijesti je kako ne želi da njegov sin upropaštava dragocjene vikende radeći kao vrtlar. Telefon, međutim, nije zazvonio i sljedećeg jutra, točno u sedam sati, Tim je pokucao na vrata i probudio je iz dubokog sna. Ovog puta odmah ga je uvela u kuću i upitala da li želi popiti šalicu čaja dok se ona obuče.
Ne, hvala, ništa mi ne treba - odgovorio je, a plave su mu oči zablistale.
Onda se možeš poslužiti zahodom pokraj praonice da se presvučeš, dok se ja obučem. Htjela bih ti pokazati što treba uraditi u prednjem vrtu.
Vratila se u kuhinju nešto kasnije, po običaju tiho kao mačka.
Nije ju čuo kad je ušla, pa je ostala šutke stajati na vratima i promatrala ga, ponovo zapanjena potpu- nošću njegove ljepote. Kako je to strašno, kako je to nepravedno, pomislila je, što u takvoj prekrasnoj ljušturi boravi tako bezvrijedan stanovnik - i odmah se postidjela. Možda je upravo to raisoti d'etre njegove ljepote, što je njegovo kretanje prema grešnom i nečasnom zaustavljeno u nevinosti ranog djetinjstva. Da je normalno odrastao, možda bi izgledao drukčije, onako kako je slikao Botticelli - na usnama bi imao lukav osmijeh, a u dubini bistrih plavih očiju odražavalo bi se rano poznavanje života. Tim uopće nije pripadnik svijeta odraslih ljudi, osim najpovršnije gledano.
Hajde, Time, da ti pokažem što treba raditi u prednjem vrtu
rekla je konačno, razbijajući čaroliju.
Cvrčci su cvrčali i strugali u svakom grmu, na svakom drvetu; Mary je pritisnula uši dlanovima, načinila grimasu i otišla po svoje jedino oružje, crijevo za zalije- vanje.
Ne sjećam se da su cvrčci ikad bili takva napast kao ove godine - rekla je kad je buka donekle utihnula, dok je voda s gustih oleandara kapala na stazu.
Briiiik! - javio se bas zborovođa kad su svi ostali utihnuli.
Evo ga, opet počinje, stara hulja! - rekla je Mary prilazeći oleandru kraj ulaznih vrata, razgrćući nak- vašene grane i uzalud pretražujući pogledom unutrašnjost grma sličnu katedrali. - Nikako da ga pronađem - objasnila je čučnuvši i okrećući glavu da se osmjehne Timu koji je stajao iza nje.
želite ga uhvatiti? - upitao ju je Tim ozbiljno.
Naravno da želim! On uvijek počinje galamu, bez njega ostali kao da su nijemi.
Uhvatit ću vam ga.
S lakoćom je uvukao goli gornji dio tijela među lišće i granje tako da je od pasa naviše bio potpuno nevidljiv. Tog jutra nije na nogama imao cipele ni čarape, jer nije radio s betonom od koga nastaju mjehuri i pukotine na koži, pa mu se vlažna crnica lijepila za stopala.
Briiiik! - oglasio se u basu cvrčak, osušivši se dovoljno da počne s probama.
Moj si! - viknuo je Tim i izvukao se iz grma, držeći nešto u
stisnutoj desnoj ruci.
Mary je, u stvari, od cvrčaka do tada vidjela samo njihove odbačene smeđe oklope u travi pa je reagirala pomalo sa strahom, jer se kao sve žene bojala pauka, kukaca i svih takvih gmizavih i puzavih stvorenja.
Evo ga, pogledajte ga! - rekao je Tim ponosno, polako otvarajući prste dok cvrčak nije postao potpuno vidljiv. Tim ga je pridržavao za vrhove krila lijevim palcem i kažiprstom.
Uh! - stresla se Mary i ustuknula a da nije dobro ni pogledala cvrčka.
Ah, ne bojte ga se, Mary! - rekao je Tim molećivo, osmjehujući joj se i nježno gladeći cvrčka. - Gledajte, zar nije lijep, tako zelen i kitnjast, kao leptir?
Zlatna glava naginjala se iznad cvrčka; Mary ih je promatrala, jednog i drugog, iznenada obuzeta zasljep- ljujućim sažaljenjem. Tim je, izgleda, bio uspostavio neki poseban odnos s tim stvorenjem jer je ležalo na njegovom dlanu bez imalo straha i panike, i bilo je zaista lijepo, ako čovjek zaboravi na marsijanske antene i oklop kao kod jastoga. Cvrčak je imao debelo tijelo jarkozelene boje, dugo oko pet centimetara, kao poprskano zlatnim prahom, a oči su mu blistale i svjetlucale kao dva velika topaza. Nježna, prozračna krila bila su* mu sad složena na leđima, prošarana svijetložutim i zlatnim žilicama kao list i prelijevajući se u svim duginim bojama. A iznad cvrčka naginjao se Tim, isto tako stran i isto tako lijep, živ i blistav.
Ne želite da ga ubijem, valjda? - rekao je molećivo Tim podižući prema njoj tužni pogled.
Ne - odgovorila je, okrećući se. - Vrati ga u njegov grm.
Do ručka, Tim je završio prednji travnjak. Mary mu je dala dva hamburgera i hrpu prženih krumpira, a zatim je preostali prostor popunila vrućim kuhanim pudingom sa džemom i vrućim preljevom od banana.
Mislim da sam gotov, Mary - rekao je Tim nakon što je iskapio treću šalicu čaja. - Samo mi je žao što nema još posla za mene. - Njegove krupne oči bile su kao zamagljene kad ju je pogledao. - Sviđate mi se, Mary, draži ste mi nego Mick, i Harry, i Jim, i Bili, i Curly, i Dave, draži ste mi nego itko drugi osim mame i
tate i moje Dawnie.
Potapšala ga je po ruci i srdačno mu se osmjehnula.
Vrlo je lijepo od tebe što to kažeš, Tim, ali ne vjerujem da je to zaista istina, jer me ne poznaješ dovoljno dugo.
Nema više trave za košenje - uzdahnuo je, ne obraćajući pažnju na njeno odbijanje da primi njegov kompliment.
Trava će porasti, Time.
Da?
Ta kratka upitna rječca bila je njegov znak da uspori, da je urađeno ili rečeno nešto što on ne razumije.
Znaš li čistiti korov isto tako kao što znaš kositi?
Mislim da znam. Cijelo vrijeme to radim kod kuće.
Da li bi onda htio da dolaziš svake subote i brineš se o mom vrtu, kosiš travu kad je to potrebno, sadiš cvijeće, čistiš korov, prskaš žbunje, podrezuješ živicu i razbacuješ umjetno gnojivo?
Uhvatio ju je za ruku i stresao je, radosno se osmjehujući.
Oh. Mary, vi mi se zaista sviđate. Dolazit ću svake subote i brinuti se za vaš vrt, obećavam da ću se pošteno brinuti za vaš vrt!
U kuverti, kad je poslije podne krenuo kući, opet je ponio trideset dolara.

9
Tim je dolazio već pet tjedana kad je Mary Horton, u četvrtak kasno uvečer, nazvala preko telefona njegovog oca.
Ron se sam javio.
Da? - upitao je.
Dobar večer, gospodine Melville. Ovdje Mary Horton, Timova subotnja prijateljica.
Ron je smjesta naćulio uši i dao znak Es da dođe i sluša razgovor.
Oh, drago mi je što ste se javili, gospođice Horton. Jeste li zadovoljni Timovim radom?
Vrlo je ugodno biti s njim, gospodine Melville. Uživam u njegovom društvu.
Ron se samouvjereno zakikotao.
Prema onome što priča kod kuće, imam dojam da će vam pojesti kuću i sve što imate u njoj, gospođice Horton.
Neće, ne brinite. Pravo je zadovoljstvo gledati ga kako jede, gospodine Melville.
Zavladala je pomalo neugodna stanka, koju je Ron konačno prekinuo pitanjem:
O čemu se radi, gospođice Horton? Tim vam nije potreban ovog tjedna?
Pa sad, i jest i nije, gospodine Melville. Stvar je u tome što ovog vikenda moram otići u Gosford da vidim kako izgleda moja vikendica. Potpuno sam je zanemarila, posvetila sam se samo vrtu kod kuće. Bilo kako bilo, pitala sam se da li biste imali nešto protiv toga da povedem sa sobom Tima, da mi pomogne? Pomoć mi je potrebna, a Tim je kao zmaj. Moja vikendica je u tihom kraju i dajem vam riječ da Tim tamo neće biti izložen nikakvim psihičkim pritiscima, stranim osobama i takvim stvarima. Rekao mi je da voli pecati ribu, a vikendica se nalazi na upravo idealnom mjestu za pecanje, pa sam mislila da bi mu možda... da bi mu taj izlet možda prijao. On, izgleda, rado dolazi k meni, a ja volim njegovo društvo.
Ron je skupio obrve pogledavši u Es, ali ona je energično klimnula glavom i uzela slušalicu.
Dobar dan, gospođice Horton, ovdje Timova majka ... Da,
dobro sam, hvala, a kako ste vi? ... Oh, drago mi je što to čujem ... Gospođice Horton, zaista je lijepo od vas što ste se sjetili da pozovete Tima da pođe s vama preko vikenda... Da, on je prilično osamljen, teško je to za jadnika kao što je on, znate ... Zaista ne vidim nikakvog razloga zašto Tim ne bi pošao s vama, mislim da će mu promjena dobro doći... Da, on vas zaista mnogo voli... A sad ću vam opet dati svog supruga, gospođice Horton, i mnogo, mnogo vam hvala.
Gospođice Horton? - javio se Ron, uzimajući slušalicu od žene. - E pa, čuli ste što kaže stara, ona se slaže, a ako se ona slaže, bit će najbolje da se složim i ja, ha- ha-ha! Da, potpuno ste u pravu! Okej, pobrinut ću se da spakira svoje stvari i da bude kod vas u subotu u sedam ujutro... U redu, gospođice Horton, i mnogo, mnogo vam hvala ... A sad baj-baj, i hvala vam još jednom.
Mary je isplanirala vožnju od šezdeset milja kao piknik i napunila prtljažnik automobila namirnicama, predmetima za zabavu i svim udobnostima koje bi im u vikendici mogle nedostajati. Tim je stigao u subotu ujutro, točno u sedam sati. Dan je bio lijep i sunčan; bio je to drugi vikend za redom koji, činilo se, kiša neće pokvariti. Mary je odvela Tima ravno u garažu.
Upadaj i udobno se smjesti, Time. Jesi li dobro?
Dobro sam — odgovorio je.
Moja kuća nije u samom Gosfordu - rekla je kad su kola izbila na Pacifički auto-put u smjeru Nevvcastlea. - Kako živim i radim u gradu, nisam htjela da mi vikendica bude opet usred gomile ljudi, pa sam kupila zemljište dosta daleko od mjesta, na Hawkesburyju, u blizini Broken Baya. Ali moramo proći kroz Gosford jer tu počinje jedini put do mog posjeda, razumiješ? Bogme, kako se Gosford proširio! Sjećam se kad se sastojao od jedne krčme, jedne automehaničke radionice, dvojice ljudi i jednog psa. A sad je prepun izletnika i vlasnika vikendica, okupi se tu i po šezdeset tisuća ljudi, mislim.. .
Bacila je iskosa pogled prema njemu i zastala usred rečenice, iznenada zbunjena. Sjedila je pored njega i pokušavala voditi konverzaciju kao da»je on osoba kakvom je zamišljala njegovu majku. On je sa svoje strane nastojao da je zainteresirano sluša, odvajajući svaki čas pogled od predjela što su prolazili da bi
zadržao blistave, odane oči na njenom profilu.
Jadni Time - uzdahnula je. - Ne obaziri se na mene, samo se opusti i gledaj kroz prozor.
Dugo nakon toga vladala je tišina. Tim je očigledno uživao u vožnji, sjedio je okrenut na stranu, s nosom gotovo priljubljenim uz prozor, ne propuštajući ništa. To ju je natjeralo da se upita koliko raznolikosti ima u njegovom životu i koliko mu se često događa da se uzdigne iznad, po svemu sudeći, vrlo monotonog življenja.
Ima li tvoj otac kola, Time?
Ovog puta nije se potrudio da se okrene njoj već je i dalje gledao kroz prozor.
Ne, kaže da su u gradu kola čist gubitak vremena i novca. Kaže da je mnogo zdravije hodati i da je mnogo jednostavnije sjesti u autobus ako čovjek već mora nekamo da se vozi.
A pozove li te tko ponekad na vožnju?
- Ne baš često. Od vožnje me hvata mučnina. Okrenula je glavu i pogledala ga, uznemirena.
Kako se sad osjećaš? Je li ti muka?
Ne, osjećam se sasvim dobro. Ova kola ne tresu i ne bacaju me tamo-amo kao druga kola, a uz to sjedim naprijed, a ne straga, gdje više trese, zar ne?
Vrlo dobro, Time! U pravu si. Ali ako osjetiš mučninu, reci mi na vrijeme, hoćeš? Nije baš lijepo ako netko napravi nered u kolima.
Obećavam da ću vam reći, Mary, zato što nikad ne vičete na mene i ne prigovarate mi.
Nasmijala se.
Slušaj, Time, nemoj se praviti mučenik! Sigurna sam da nitko ne viče na tebe i ne prigovara ti baš previše često, pa i to samo kad zaslužiš.
Pa sad, tako je - rekao je i nasmijao se. - Ali mama se propisno razbjesni kad povraćam po stvarima.
Nimalo joj ne zamjeram. I ja bih se propisno razbjesnila, zato dobro pazi da me upozoriš ako osjetiš mučninu, i savladaj se dok ne izađeš iz kola. U redu?
U redu, Mary.
Nakon nekog vremena Mary se nakašljala i ponovo progovorila.

Jesi li ikad bio izvan grada, Tim? Zavrtio je glavom.
Zašto nisi?
Ne znam. Ne vjerujem da su mama i tata ikad poželjeli da vide nešto izvan grada.
A Davvijie?
Moja Dawnie ide svuda, bila je čak i u Engleskoj. - Rekao je to tako kao da je Engleska tu odmah iza ugla.
A za praznike, kad si bio još mali?
Uvijek smo ostajali kod kuće. Mama i tata ne vole divljinu, vole samo grad.
E pa, Time, ja često odlazim u svoju vikendicu pa možeš uvijek poći sa mnom. A možda ću te jednom odvesti u pustinju, ili na Veliki zaštitni greben, na pravo putovanje.
On, međutim, nije obraćao pažnju na nju jer su se približavali rijeci Hawkesbury, pa je pogled bio prekrasan.
Oh, zar nije divno? - klicao je vrteći se na sjedalu i grčevito kršeći ruke, kako je uvijek radio kad je bio nečim dirnut ili uznemiren.
Mary nije bila svjesna ničega osim iznenadnog bola, bola tako novog i stranog da nije imala pravu predodžbu o tome zašto ga osjeća. Jadni, tužni mladić! Događaji su se nekako urotili da blokiraju svaki pravac koji mu je mogao proširiti horizonte i osigurati duhovni razvitak. Njegovi su se roditelji brinuli o njemu, ali njihov život bio je skučen a vidici ograničeni na obrise Sydneyja. Da bude pravedna, nije u srcu mogla naći snage da im zamjeri što nisu shvatili kako nema nade da Tim ikad izvuče iz njihovog načina života ono što u njemu nalaze oni. Jednostavno im nikad nije palo na pamet da se upitaju je li on uistinu sretan ili nije, jer je bio sretan. Samo, je li mogao možda biti i sretniji? Kako bi izgledao kad bi se oslobodio lanca njihove svakodnevice, kad bi mu dopustili da malo protegne noge?
Bilo je tako teško pohvatati sve konce njenih osjećaja prema njemu - jednog je trenutka mislila o njemu kao o malom djetetu, a već sljedećeg trenutka njegova fizička ljepota podsjetila bi je da je on odrastao muškarac. Osim toga, bilo joj je teško uopće nešto osjećati kad je prošlo toliko godina od vremena kada joj je život bio
nešto više od običnog postojanja. Nije imala ugrađen emocionalni indikator s pomoću koga bi mogla razlikovati sažaljenje od ljubavi, pravi gnjev od nastojanja da zaštiti svoj mir. Ona i Tim bili su kao Svengali i Trilby, samo u zlosretno izmijenjenim ulogama: onaj bez razuma hipnotizirao je razumnog.
Otkako je prvi put vidjela Tima prije nekoliko tjedana, potpuno se posvetila akciji i radeći održavala svoje misli isključene. Nikad nije dopustila sebi da sjedne i u samoći o svemu mirno razmisli, jer po prirodi nije bila sklona ispitivanju kako i zašto nešto osjeća. Ĉak ni sad nije htjela to učiniti, nije namjeravala da se dovoljno odvoji od središta svog bola kako bi se uhvatila ukoštac s njegovim uzrocima.
Najbliži susjedi bili su udaljeni dvije milje od vikendice jer to područje još nije bilo »razvijeno«. Jedini prilazni put bio je strašan, obična staza prokrčena kroz šumu eukaliptusa, neprohodna kad bi pala kiša i raskva- sila je, a kad nije bilo kiše, iza automobila su se dizali ogromni, gusti oblaci prašine koja je padala na raslinje kraj puta i pretvarala ga u smeđe, okamenjene kosture. Jarci, izbočine i udarne rupe na cesti predstavljali su opasnost i za najsolidnija kola, tako da je bilo malo ljudi spremnih da se radi izdvojenosti od svijeta izlažu takvim rizicima i neugodnostima.
Posjed Mary Horton bio je relativno velik, oko dvadeset jutara; kupila ga je misleći na budućnost, svjesna da će kancerozno širenje grada konačno dovesti do razvoja te oblasti i fantastičnih profita. Do tog vremena mjesto je potpuno odgovaralo njenoj ljubavi prema samoći.
Staza koja je nestajala u grmlju označavala je početak njenog imanja. Skrenula je s ceste i nastavila vožnju stazom što je vodila nekih pola milje kroz prekrasnu šikaru, nedirnutu, djevičansku. Staza je izbijala na prostranu čistinu, koja je na jednom kraju završavala malom plažom; iza nje, slana i još pod utjecajem plime, tekla je rijeka Hawkesbury svojim vijugavim, širokim koritom, između strmih obala od pješčenjaka. Plaža Mary Horton bila je duga svega oko sto metara, a na oba njena kraja uzdizale su se visoke žute stijene.
Sama kuća bila je građena bez velikih pretenzija - bijaše to niska četvrtasta zgrada rešetkaste konstrukcije, s krovom od valovitog
lima i širokom, otvorenom verandom unaokolo. Mary je uvijek nastojala da bude obojena zato što nije podnosila nered i zapuštenost, ali mutnosmeđa boja koju je izabrala nije popravljala izgled kuće. Dva velika rezervoara za vodu od pocinčanog lima bila su postavljena na visoke tornjeve na jednom kraju zadnje strane kuće, koja je bila okrenuta stazi. Na čistini bilo je mjestimice posađeno drveće, koje je već bilo dovoljno poraslo da bar dijelom razbije dojam praznine. Mary nije ni pokušala da tu uredi nešto kao vrt i trava je slobodno rasla, ali usprkos svemu mjesto je posjedovalo stanovit, teško objašnjiv šarm.
Mary je utrošila dosta novca na svoju vikendicu otkako je kupila posjed prije petnaestak godine. Podigla je velike rezervoare da ima dovoljno čiste vode potrebne suvremenom kućanstvu, i uvela struju da se riješi fenjera i petrolejki. Mary nije nalazila ništa privlačno u ognjištima, kaminima, svijećama i toaletnim prostorijama izvan kuće; sve je to samo zahtijevalo dodatne napore i neugodnosti.
Kad joj se prilazilo kolima, kuća je pokazivala svoju najružniju stranu, ali Tim je bio sav izvan sebe. Mary ga je jedva digla sa sjedala i nekako namamila da uđe u kuću na stražnja vrata.
- Ovo je tvoja soba, Time - rekla je pokazujući mu skromno namještenu, ali veliku spavaću sobu sa bijelim zidovima i bijelo obojenim pokućstvom; podsjećala je pomalo na samostansku ćeliju.
Mislim da bi mogao, ako ti se svidi da dolaziš ovamo, razmisliti kojom bi bojom želio da obojim zidove i kakav bi ti namještaj najviše odgovarao. Mogli bismo jednog dana otići da sve to kupimo u gradu.
Nije mogao ništa odgovoriti, previše uzbuđen i opijen čitavim dotadašnjim iskustvom da bi mogao apsorbirati i tu novu radost. Pomogla mu je da raspakira svoj kofer i složi stvari u prazne ladice i ormar. Zatim ga je uhvatila za ruku i odvela u dnevnu sobu.
Upravo tu bila je izvela najveće promjene u kući, koja je nekad imala mračnu, loše osvijetljenu dnevnu sobu po čitavoj dužini prednje verande. Dala je da se sruši čitav prednji zid, komad po komad, i zamijenila ga klizećim staklenim vratima duž čitave fasade, visokim od poda do stropa, tako da po lijepom vremenu između dnevne sobe i otvorenog prostora nije bilo ničega.
Pogled iz sobe bio je takav da je čovjeku zastajao dah. Travnata
površina blago se spuštala do svijetložutog pijeska na sunčanoj, čistoj maloj plaži čije je rubove blago zapljuskivala plava voda Hawkesburyja, dok su se na drugoj obali široke rijeke prekrasne stijene, raskošno okrunjene šumom, dizale u susret svijetlom, prozračnom nebu. Jedini zvuci ljudskog porijekla dopirali su s rijeke - pućkanje izvanbrodskih motora, brektanje izletničkih brodova, brujanje glisera što su vukli skijaše na vodi. Ali ptice su kreštale i cvrkutale sa svakog drveta, cvrčci su dizali zaglušnu buku, a vjetar je tiho zavijao provlačeći se kroz šuštave grane.
Mary još nikad nije dijelila s nekim to svoje utočište, ali je mnogo puta u sebi ponavljala zamišljeni razgovor što će ga voditi sa svojim prvim gostima. Oni će se glasno oduševljavati i diviti pogledu i u beskraj komentirati svaku sitnicu. Tim, međutim, nije rekao ništa; nije imala predodžbu o tome kakve su njegove mogućnosti procjene i usporedbe. Bilo je očigledno kako misli da je sve »divno«, ali za njega je bilo »divno« sve što ga nije činilo nesretnim. Je li Tim sposoban da doživljava gradaciju sreće? Može li uživati u nekim stvarima više nego u drugima?
Kad je raspakirala svoje stvari i napunila kuhinju, pozvala ga je na ručak. U toku objeda govorio je vrlo malo i polako žvačući pojeo sve što je stavila pred njega. Ukoliko nije bio uzbuđen ili pregladnio, njegovom ponašanju za stolom nije se imalo što zamjeriti.
Znaš li plivati? - upitala ga je nakon što je uz njegovu pomoć oprala tanjure.
Lice mu se ozarilo.
Znam, oh, znam!
Onda će biti najbolje da obučeš kupaće gaćice dok ja ovdje ne pospremim, pa ćemo otići na plažu. Vrijedi?
Smjesta je nestao i vratio se toliko brzo da mu je morala reći neka je pričeka dok ne obavi ostale sitne poslove po kuhinji. Ponijeli su dvije platnene ležaljke, suncobran, ručnike i ostali pribor za plažu i, tako natovareni, oteturali do pijeska.
Mary se već bila smjestila u ležaljku i otvorila knjigu kad je primijetila da on još stoji i gleda u nju, zbunjen i očigledno u neprilici.
Zatvorila je knjigu.
U čemu je stvar, Time? Što se dogodilo? On je bespomoćno kršio ruke.
Učinilo mi se da ste rekli da ćemo plivati!
Nisam rekla mi, Time - ispravila ga je blago. - Ti samo plivaj koliko ti srce želi, ali ja nikad ne idem u vodu.
Kleknuo je pored njene ležaljke i položio obje ruke na njenu podlakticu, strašno uzrujan.
Ali to nije isto, Mary! Ja ne želim plivati sam! - Suze su mu zablistale na dugačkim plavim trepavicama kao kapljice vode na kristalu. - Molim vas, Mary, molim vas, nemojte me ostavljati da plivam sam!
Pružila je ruku da ga dodirne, ali ju je brzo povukla.
Ali ja nisam ponijela kupaći kostim, Time! Ne mogu ići u vodu, sve kad bih i htjela.
On je klatio glavom naprijed-nazad, sve žalosniji i žalosniji.
Ne vjerujem da volite biti sa mnom, ne vjerujem da sam vam drag! Uvijek ste obučeni kao da se spremate za izlazak u grad, nikad ne nosite hlače ni šore, nikad ne idete bez čarapa kao moja mama!
- Oh, Time, što da radim s tobom? To što sam uvijek obučena kao za izlazak nikako ne znači da ne volim tvoje društvo! Ja se ne osjećam ugodno ukoliko nisam tpuno obučena, to je sve! Ne volim nositi hlače i šorc i hodati naokolo bez čarapa.
On joj, međutim, nije odgovorio, samo je okrenuo glavu.
Da vam je zabavno, nosili biste odjeću kakvu nosi moja mama kad se zabavlja - ostao je tvrdoglavo pri svome.
Zavladala je duža šutnja koja je sadržavala, a da Mary toga nije bila svjesna, njihov prvi sukob volje. Na kraju je uzdahnula i spustila knjigu.
U redu, idem u kuću da vidim mogu li nešto pronaći, ali mi moraš čvrsto obećati da nećeš izvoditi nikakve trikove u vodi, da me nećeš gnjurati i nestajati pod vodom. Ja ne znam plivati, što znači da moraš paziti na mene sve vrijeme dok sam u vodi. Obećavaš li?
Lice mu se smjesta razvuklo u osmijeh.
Obećavam, obećavam! Ali nemojte se dugo zadržati, Mary, molim vas, nemojte se dugo zadržati!
Radeći protiv svoje čistunske naravi, Mary je na kraju obukla čist komplet svog uobičajenog bijelog pamučnog rublja, a preko toga jednu od svojih sivih lanenih haljina s kopčanjem sprijeda, koju je na brzinu, s pomoću škara, skratila. Odrezala je suknju do polovice bedara, otkinula rukave i proširila izrez, tako da su joj se vidjele ključne kosti. Svaki rez bio je, naravno, izveden uredno, ali nije imala vremena da podvrne i opšije rukave, što ju je ljutilo i kvarilo joj raspoloženje.
Odlazeći natrag na plažu, osjećala se neugodno gola, bez čarapa, bez podrške steznika, s rukama i nogama bijelim kao riblji trbuh. Taj osjećaj nije imao nikakve veze s Timom; i kad je danima živjela potpuno sama, uvijek se kompletno oblačila, ne propuštajući ni jedan sloj.
Tim, potpuno nekritična publika otkako je progurao svoje, veselo je skakutao oko nje.
Oh, tako je mnogo bolje, Mary! Sad možemo zajedno plivati! Idemo! Idemo!
Mary je ušla u vodu drhteći, ispunjena nelagodnošću.
Izbirljivoj kao kakva razmažena mačka, bio joj je potreban krajnji napor volje da nastavi gaziti sve dublje, kad je sve što je željela bilo da se okrene i pobjegne u svoju udobnu, suhu ležaljku. Pokazujući neobičnu zrelost, pažnju tipičnu za mladog čovjeka kome je povjerena briga o skupocjenom blagu, Tim je nije puštao da ide dalje od mjesta gdje joj je voda dopirala do pasa. Kružio je oko nje kao uporna mala muha, zbunjen i brižan. Sve je bilo uzalud; on je osjećao da je njoj nelagodno, a ona je znala da mu time kvari veselje. Zato se svladala da ne zadrhti od groze, a umjesto toga se potopila do vrata, ciknuvši od šoka i nehotice se nasmijavši.
Smijeh je, izgleda, bio jedino što je želio čuti; počeo je ludovati oko nje kao dupin, slobodan i siguran u vodi kao riba. Prisilivši se da se osmjehne, i udarajući dlanovima po površini vode - vjerovala je da tako najbolje imitira ponašanje nekoga tko uživa u kupanju - Mary je nespretno krenula za njim.
Voda je bila potpuno bistra i čista, njene deformirane noge teturale su, bijele kao sir, po pješčanom dnu kad god bi pogledala dolje, a sunce ju je milovalo po potiljku kao neka topla, prijateljska ruka. Nakon nekog vremena počela je uživati u blagom peckanju
slane vode; to ju je poticalo i uzbuđivalo, činilo joj se da je doista čudesno potapati se do ramena, bez težine, u divnu hladnu vodu i naglo oduzimati sunčevim zrakama njihovu snagu. Osjećaj ranjivosti zbog nedostatka odjeće izgubio se, i sve se više prepuštala zanosnom osjećaju da joj je tijelo oslobođeno svih stega.
Nije, međutim, potpuno izgubila zdrav razum pa je nakon dvadesetak minuta pozvala Tima.
Moram izaći. Time, nisam naviknuta na sunce - rekla mu je.
Pogledaj kako sam ja bijela, a kako si ti crn! Jednog dana bit ću crna kao ti, ali do toga moram stići postepeno jer koža bijela kao moja na suncu izgori i mogla bih se ozbiljno razboljeti. Nemoj, molim te, pomisliti da mi nije lijepo, zaista se divno osjećam, ali sad se moram skloniti u hladovinu.
Primio je to sasvim mirno.
Znam, još sam kao mali dečko jednom tako izgorio od sunca da su me morali odvesti u bolnicu. Tako me je boljelo da sam plakao cijeli dan i cijelu noć. Ne bih htio da vi plačete cijeli dan i cijelu noć, Mary.
Reći ću ti što ću uraditi, Time. Sjest ću pod suncobran i promatrati te. Obećavam da neću čitati, nego da ću te neprestano promatrati. Slažeš li se?
Slažem se, slažem, slažem! - otpjevao je igrajući se podmornice, ali se plemenito suzdržavajući od pokušaja da je torpedira.
Pazeći da bude potpuno zaštićena suncobranom, Mary je ispružila mokro tijelo na ležaljku i obrisala ručnikom lice. Iz punđe na zatiljku tekla joj je voda niz kičmu na vrlo neugodan način, pa je izvukla igle i prebacila rasutu kosu preko naslona ležaljke da se suši. Morala je sama sebi priznati da se divno osjeća, gotovo kao da je slana voda imala neke ljekovite kvalitete. Koža joj je bridjela, mišići su bili opušteni a udovi teški ...
... Bila je u jednoj od rijetkih posjeta frizerskom salonu i frizerka joj je ritmički četkala kosu jedan-dva- tri, jedan-dva-tri, zatežući joj kožu na tjemenu svaki put kad bi četka zašla u kosu i ugodno je otpuštajući dok se četka kretala prema krajevima vlasi. Osmjehujući se od uživanja, otvorila je oči i postala svjesna da se ne nalazi u frizerskom salonu nego u ležaljci na plaži, i da se sunce već spustilo
tako nisko iznad drveća da su sjene potpuno prekrile pijesak.
Tim je stajao iza nje, glave nagnute iznad njenog lica, i igrao se s njenom kosom. Obuzela ju je panika; odskočila je da se otme njegovim dodirima, savladana nekim neobjašnjivim strahom, pokupila rasutu kosu i počela grozničavo pretraživati džepove na skraćenoj haljini, tražeći igle. Kad se našla na sigurnoj udaljenosti i malo bolje probudila, okrenula se da ga pogleda, očiju razrogačenih od straha, dok joj je srce snažno udaralo.
Stajao je nepomično na istom mjestu i gledao u nju onim svojim nevjerojatnim očima, lica iskrivljenog u onaj posebno bespomoćni, bolni izraz koji je primjećivala kod njega kad je znao da je pogriješio, ali nije shvaćao u čemu je pogreška. Htio je da se ispriča, htio je svim srcem da shvati kakav je to grijeh nesvjesno počinio; činilo se da u tim trenucima najjače osjeća svoju izdvojenost od ljudi, pomislila je kao pas koji ne zna zašto gaje gospodar udario. Potpuno izgubljen, stajao je i kršio ruke, opuštenih krajeva usta.
Ispružila je ruke prema njemu gestom koja je izražavala kajanje i žaljenje.
Oh, mili moj! Nisam htjela da te povrijedim! Spavala sam i uplašio si me, eto, to je sve! Ne gledaj me tako! Ne bih te povrijedila ni za šta na svijetu, Time, zaista ne bih! Oh, molim te ne gledaj me tako!
Izbjegavao je njene ruke, držeći se izvan njenog dosega zato što nije bio siguran misli li ona to ozbiljno ili ne, ne nastoji li samo da ga nekako umiri.
Bila je tako lijepa - objasnio je bojažljivo. - Samo sam htio da je dodirnem, Mary.
Gledala ga je zapanjeno. Je li rekao »lijepa«? Da, rekao je! I rekao je to kao da zaista zna što ta riječ znači, kao da shvaća po čemu je drukčija od riječi »fino«, »divno«, »super« ili »gala«, jedinih izraza priznanja koje je do tada čula od njega. Tim je počeo učiti! Skupljao je ponešto od onog što je govorila, i to pravilno primjenjivao.
Nježno mu se nasmijala, prišla mu, uzela njegove neodlučne ruke u svoje i čvrsto ih stegla.
Tako mi svega, Time, draži si mi od svih ljudi koje poznajem. Ne ljuti se na mene, nisam te htjela uvrijediti, zaista nisam.
Njegov se osmijeh pojavio kao sunce a bol je nestala iz njegovih očiju.
I ti si meni draga, Mary, draža od svih osim tate i mame i Dawnie. - Zastao je i zamislio se. - Mislim, u stvari, da si mi draža nego Dawnie.
Eto ga ponovo! Rekao je »u stvari« na isti način kao ona! Naravno, bilo je to u velikoj mjeri samo oponašanje, ali ne sasvim; u upotrebi tih riječi bilo je stanovite sigurnosti.
Hajde, Time, idemo u kuću dok ne zahladi. Kad puhne večernji vjetar s rijeke, strašno brzo ohladi zrak, čak i usred ljeta. Što bi želio za večeru?
Poslije večere, kad su tanjuri bili oprani i spremljeni Mary je natjerala Tima da sjedne u njen udobni naslonjač , a onda je počela pretraživati svoju diskoteku,
Voliš li glazbu, Time?
Ponekad - odgovorio je oprezno, izvijajući vrat da je vidi, jer je stajala iza njega.
Što bi mu se moglo svidjeti? Vikendica je, u stvari, bila bolje opskrbljena pločama s glazbom koja bi mu se mogla svidjeti nego kuća u Artarmonu, jer je ovamo prenijela sve što je prerasla u svom muzičkom obrazovanju. Ravelov Bolero, Goundova Ave Maria, Handelov Largo, trijumfalna koračnica iz Aide, Sullivanov Izgub- ljeni akord, Švedska rapsodija, Sibeliusova Finlandia, melodija Gilberta i Sullivana, Elgarova Svečana koračnica - sve je to bilo tu, uz velik broj sličnih izabranih djela bogatih melodijom i atmosferom. »Da ga iskušam na nečemu takvom«, pomislila je, »da vidim kako će ići. Njemu sigurno neće smetati ako izaberem nešto već otrcano.«
Opčinjen, sjedio je kao u transu, gotovo se fizički stapajući s glazbom. Mary je čitala ponešto o mentalno zaostalim osobama i sjetila se, dok ga je promatrala, da mnogi duševno zaostali ljudi strastveno vole glazbu relativno visokog nivoa i složenosti. Promatrajući to živo, znatiželjno lice na kome se odražavala svaka promjena raspoloženja, srce ju je zaboljelo. Kako je lijep, kako je nevjerojatno lijep!
Oko ponoći vjetar što je puhao uz rijeku od mora postao je još hladniji i tako silovito nadirao kroz otvorena staklena vrata da ih je
Mary morala zatvoriti. Tim je otišao u krevet oko deset, premoren uzbuđenjem i dugim plivanjem poslije podne. Pomislila je da mu je možda hladno, pa je prekopala plakar u hodniku i izvukla perinu da ga pokrije. Pored njegovog kreveta gorjela je mala petrolejka; povjerio joj je, nakon mnogo oklijevanja, da se boji mraka i zatražio neku malu svjetiljku koju bi mogao držati upaljenu. Koračajući nečujno po golom bijelom podu, pažljivo stežući perinu uz grudi da ne zakvači za nešto i ne načinu buku, Mary je prišla uskom krevetu.
Ležao je sklupčan, vjerojatno zato što mu je bilo hladno, s rukama obavijenim oko grudi, dok su mu koljena gotovo dodirivala bradu. Pokrivači su bili gotovo pali s kreveta tako da su mu gola leđa bila okrenuta otvorenom prozoru.
Mary ga je gledala, stežući ruke pod mekanim naborima perine, otvorenih usta. Usnulo lice bilo je posve smireno, svjetlucave trepavice lepezasto raširene prema ravnim obrazima, prekrasna zlatna masa kose nakovrčana na pravilno obikovanoj glavi. Usne su mu bile blago povijene naviše, a tužni nabor s lijeve strane davao je osmijehu nešto što je podsjećalo na Pierrota iz francuske pantomime. Grudi su mu se podizale i spuštale tako tiho da je na trenutak pomislila da je mrtav.
Ne bi znala reći koliko je dugo ostala tako zureći u njega, ali na kraju je zadrhtala i povukla se, odmotavajući perinu. Nije ni pokušala da ga umota u pokrivače, već se zadovoljila time da ih poravna i navuče preko njega, a onda mu je prebacila perinu preko ramena i namjestila je da ne sklizne. On je uzdahnuo i pokrenuo se, meškoljeći se u toplini, ali je već sljedećeg trenutka ponovo utonuo u svijet snova. O čemu sanja takav duševno zaostao mlad čovjek, upitala se; je li u svojim noćnim lutanjima sputan kao u budnom stanju, ili se događa neko čudo koje ga oslobađa svih lanaca? Nije bilo načina da to sazna.
Kad je izišla iz njegove sobe, Mary je osjetila da u kući neće izdržati pa je, tiho zatvorivši staklena vrata, prešla preko verande i sišla niz stepenice na stazu koja je vodila do plaže. Grane drveća nemirno su se klatile pod naletima vjetra, a na jednoj grani što se nadvijala nisko iznad staze sjedila je australska sova, treptala u polutami krupnim očima i ponavljala svoje »mao-pao, mao-pao«,
po čemu je i dobila ime. Mary je gledala u pticu a da je, u stvari, nije vidjela i sljedećeg trenutka naletjela na nešto mekano i ljepljivo. Kad je osjetila dodir na licu, ciknula je od straha, a onda je shvatila da je to paukova mreža. Oprezno je prešla rukama po cijelom tijelu ježeći se od same pomisli da je vlasnik mreže negdje na njenoj haljini, ali na tkanini nije bilo ničega.
Na rubovima plaže bilo je mnogo suhog granja; Mary ga je počela skupljati dok nije skupila dovoljno da naloži vatru, a onda je spustila granje nasred pijeska, pokraj jednog zgodnog kamena, i prinijela šibicu šačici sitnih grančica koja je gurnula ispod hrpe. Hladni noćni povjetarac bio je pravi blagoslov i spas za istočnu obalu Australije, ali je bio surov prema ljudskom tijelu koje se preko dana preznojavalo i kuhalo, da bi noću promrzlo do kostiju. Mogla se vratiti u kuću po sviter, ali vatra je u sebi imala nešto prijateljsko, a Mary je upravo očajnički čeznula za toplinom i utjehom. Kad se vatra razbuktala i rasplamsala, sjela je na kamen i ispružila ruke da ih zagrije.
Lijeno se ljuljajući naprijed-nazad i gore-dolje, obješen za rep, s obližnjeg drveta promatrao ju je svojim pametnim očima oposum, a njegova simpatična njuškica izražavala je znatiželju. Kakvo je to čudno stvorenje što čuči kraj blještave stvari koju on poznaje samo kao opasnost, dok svjetlost baca na nju čudne i svakog trenutka drukčije sjene? Zatim je zijevnuo, ubrao plod lokvata sa grane iznad sebe i počeo ga glasno žvakati. Bila je potpuno bezopasna, obična žena, zgrčena, s licem iskrivljenim od bola, ni mlada ni lijepa ni privlačna.
Prošlo je mnogo vremena od dana kada je bol bio sastavni dio njenog života, razmišljala je Mary, podupirući rukom bradu; morala bi se vratiti čak do djevojčice u spavaonici sirotišta koja je svake večeri zaspala jecajući. Kako je osamljena tada bila, tako osamljena da je bilo trenutaka kada je čeznula za blaženim ništavilom smrti. Ljudi kažu da dječji razum ne može shvatiti smrt i da dijete ne može čeznuti za njom, ali Mary Horton je znala da nije tako. Nije imala uspomena na dom, na nježne ruke, na to da je netko voli i želi; očajavala je zbog čiste praznine i gubitka za koji nije znala u čemu je, jer nije mogla čeznuti za nečim za što nije znala da postoji. Vjerovala je da uzroci njene nesreće leže u njenoj
neprivlačnosti, i uvijek bi je zaboljelo kad bi njena obožavana odgojiteljica, sestra Thomas, kao i obično, dala prednost nekom ljepšem i privlačnijem djetetu.
Ali ako joj geni nisu donijeli u nasljedstvo osobnu privlačnost, sadržavali su kodeks snage - Mary je, rastući, sve više disciplinirala samu sebe dok nije naučila, sa četrnaest godina, kada je došao trenutak da napusti sirotište, da svladava i lomi u sebi osjećaj nesreće. Nakon toga je prestala osjećati na ljudskom, emocionalnom nivou i zadovoljavala se uživanjem koje joj je pružao dobro obavljen posao i stalan porast ušteđevine. Ne bi se moglo reći da je to bilo isprazno zadovoljstvo, ali je nije smekšavalo ni grijalo. Ne, njen život nije bio prazan i bez stimulansa, ali je bio potpuno lišen ljubavi.
Kako nikad nije doživjela buđenje materinskog osjećaja niti potrebu da potraži partnera, Mary nije bila sposobna procijeniti kvalitetu svoje ljubavi prema Timu. Nije čak ni znala može li se to što osjeća za Tima uopće nazvati ljubavlju. On se samo pretvorio u osovinu oko koje se okreće njen život. U svakom budnom trenutku bila je svjesna Timova postojanja, javljao joj se u mislima po tisuću puta dnevno, i kad god bi pomislila: »Tim«, hvatala je sebe kako se osmjehuje ili osjeća nešto što bi se moglo definirati samo kao bol. Bilo je to gotovo kao da živi u njenoj svijesti, i to kao entitet sasvim odvojen od njegovog stvarnog bića.
Kad je sjedila u svojoj diskretno osvijetljenoj dnevnoj sobi i slušala nadzemaljsko traganje neke violine, u duhu je posezala za nepoznatim, ali zadržavajući određenu rezervu osjećaja; kad je, međutim, sjedila u svojoj diskretno osvijetljenoj dnevnoj sobi i gledala u Tima, nije ostajalo ništa što bi trebalo tražiti, sve za čime je ikad žudjela bilo je utjelovljeno u njemu. Ako je možda i očekivala nešto od njega u onim prvim satima između prvog viđenja i spoznaje da je duševno zaostao, od trenutka kad je shvatila istinu, prestala je očekivati od njega išta osim puke činjenice da postoji. Očaravao ju je; to je bila jedina riječ koje se mogla sjetiti a da bar djelomično odgovara stvarnosti.
Sve gladi i čežnje godina što ih je proživjela kao zrela žena nemilosrdno je ugušila; nikad nisu uspostavile vlast nad njom, jer je uvijek pažljivo izbjegavala sve situacije koje bi ih mogle potaći. Kad
bi zaključila da je neki muškarac privlačan, sistematski ga je ignorirala, kad bi neko dijete svojim smijehom počelo pronalaziti put do njenog srca, činila je sve da ga više nikad ne vidi. Izbjegavala je fizičku stranu svog bića kao kugu, zatvarala je u neki mračni i uspavani kutak svijesti i odbijala znati da uopće postoji. Pazi da se ne uvališ u nevolju, govorile su redovnice u sirotištu i Mary Horton se dobro čuvala svake nevolje.
U samom početku Timova ljepota i bespomoćnost potpuno su je razoružale - Mary se našla nabodena na iglu dvadeset devet u samoći provedenih godina. Ĉinilo se da mu je istinski potrebna, da on u njoj vidi nešto za Sto se ona sama pokazala slijepom. Nitko je nikad nije stavljao iznad ostalih, dok nije došao Tim. Što je to u njenoj suhoparnoj, poslovnoj ličnosti tako fasciniralo Tima? Odgovornost je strašna stvar, i onaj tko je slabo verziran u emocijama teško izlazi s njom na kraj. Ima majku, prema tome nije to ono što traži, a previše je dijete i ona je previše stara frajla da bi stvar mogla imati seksualnu osnovu. U životu je sigurno sreo mnogo, mnogo ljudi koji su bili okrutni prema njemu, ali isto tako i mnogo, mnogo onih koji su bili ljubezni, pa i više od toga. Onaj tko posjeduje Timovu vanjštinu i narav ne može ostati bez ljubavi. Zašto je, onda, nju stavio ispred ostalih?
Vatra se gasila. Mary je otišla da donese još granja, a onda je odlučila da je ne raspaljuje. Sjedila je još neko vrijeme i zurila u treperava svjetla između ugljevlja, ne koncentrirajući pogled. Glista je promolila glavu iz pijeska i pogledala je; toplina vatre polako je prodirala kroz tlo i prisiljavala stotine sićušnih stanovnika da bježe kako se ne bi ispekli. Potpuno nesvjesna gužve koju je prouzrokovao njen izvor topline, Mary je ugasila žar pijeskom umjesto vodom. Bilo je to dovoljno sigurno sa stanovišta zaštite od požara, ali nije rashladilo pijesak i njegove stanovnike.

10
Mary je vodila Tima u Gosford u toku cijelog ljeta. Do travnja, koji je sa sobom donio jesen, Timov otac i majka bili su je već dobro upoznali, ali samo preko telefona. Nikad nije pozvala Rona i Es Melville u Artar- mon, a oni nisu imali mnogo volje da je zovu u posjet. Nikome od njih četvoro nije palo na pamet da se upita imaju li svi isti dojam o Mary Horton.
Namjeravam ove zime provesti odmor na Velikom zaštitnom grebenu, možda u srpnju ili kolovozu, i voljela bih povesti Tima sa sobom, ako se slažete - rekla je Ronu Melvilleu jedne nedjelje uvečer.
Zaboga, gospođice Horton, vi ste i previše dobri prema Timu! Može poći s vama, naravno, ali samo pod uvjetom da sam plati put za sebe.
Ako baš želite da bude tako, gospodine Melville, u redu, ali uvjeravam vas da bi mi bilo zadovoljstvo da Tim pođe sa mnom kao moj gost.
To je zaista vrlo, vrlo lijepo od vas, gospođice Horton, ali mislim da bi za Tima bilo bolje da sam sebi plati put. Mi to sebi možemo priuštiti. Poveli bismo ga tamo i sami da nam je to palo na pamet, ali Es i ja, ne znam zašto, nikad ne odlazimo iz Sydneyja. Nikad ne idemo dalje od Avalona ili Wattamolle.
Razumijem, gospodine Melville. Do viđenja.
Ron je spustio slušalicu, zataknuo palčeve pod remen na hlačama i zviždučući otišao u dnevnu sobu.
Ĉuj, Es, gospođica Horton želi povesti Tima na Veliki zaštitni greben u srpnju ili kolovozu - objavio je ispruživši se udobno na kauču, tako da su mu noge bile na većoj visini nego glava.
Lijepo od nje - rekla je Es.
Nekoliko minuta kasnije ispred prozora je odjeknulo klop-klop visokih potpetica, a onda se čulo kako se zatvaraju stražnja vrata. U sobu je ušla mlada žena, kimnula im glavom i s uzdahom sjela, istodobno odbacujući cipele. Bila je i nije bila slična Timu; visina i plava kosa bili su tu, ali joj je nedostajalo ono apsolutno savršenstvo
njegove građe, a oči su joj bile smeđe.
Mislim da sam upravo vidjela neuhvatljivu gospođicu Horton - promrmljala je zijevajući i privlačeći otoman da može na njega podići noge.
Es je odmah pustila pletivo.
Pa kako izgleda stara dama?
Nisam mogla vidjeti baš sve pojedinosti, ali izgleda pomalo zdepasta i ima srebrnastu kosu smotanu u punđu na potiljku. Tipična usidjelica. Ima oko šezdeset pet godina, rekla bih, iako joj nisam dobro vidjela lice. Ali kakva kola, ljudi moji! Veliki crni Bentley, sličan automobilu u kakvom se vozi stara kraljica Lizzie. Uh! Lova do krova, rekla bih.
O tome ništa ne znam, draga, ali mislim da stoji prilično dobro, kad posjeduje toliko toga.
Nego šta! Pitam se samo šta nalazi u Timu ... to me ponekad zabrinjava ... A on je tako oduševljen njome.
Oh, Dawnie, ja mislim da je to baš lijepo - rekla je Es. - Ti si previše sumnjičava u vezi s Timom i gospođicom Horton.
Šta bi sad to trebalo da znači, previše sumnjičava? - upitala je Dawnie oštro. - Do vraga, ta brat mi je! Ne sviđa mi se to njegovo novo prijateljstvo, i to je sve! Što mi u stvari znamo o toj gospođici Mary Horton?
Znamo sve što je potrebno da znamo, Dawnie - rekla je Es blago. - Dobra je Timu.
Ali on je sav obuzet njome, mama! Samo Mary ovo, Mary ono, dođe mi ponekad da ga zadavim!
Ah, nemoj, Dawnie, ne budi takva sitna duša! Govoriš kao da si ljubomorna - odbrusila joj je Es.
Ron je mršteći se pogledao Dawnie.
S kim ste bili večeras, gospođice? - upitao je, mijenjajući temu.
Njena je mrzovolja nestala, a njene živahne, neobično inteligentne oči nasmijale su se, gledajući ga.
S generalnim direktorom jedne velike međunarodne farmaceutske firme. Razmišljam nešto o tome da se bacim na industriju.
Ma šta mi reče? Prije će biti da industrija razmišlja kako da
se baci na tebe. Kako uspijevaš držati toliko muškaraca na uzici, Dawnie? Šta oni, zaboga, nalaze na tebi?
Otkud ja znam! - Zijevnula je, a zatim oslušnula. - Evo dolazi Tim.
Trenutak kasnije ušao je, umoran i sretan.
Zdravo, momče! - pozdravio ga je otac veselo. - Jesi li lijepo proveo vikend?
Super, tata. Pravimo cvjetnjak oko čitave kuće, a na obali zidamo ložište od cigli s roštiljem.
Reklo bi se da ćete napraviti kućicu iz bajke, zar ne, Es?
Ali Es nije ništa odgovorila; naglo se uspravila i uhvatila Rona za ruku.
Slušaj, Rone, kako je gospođica Horton mogla maloprije razgovarati s tobom preko telefona, a sljedećeg trenutka dovesti Tima kući?
Sto mu gromova! Time, je li nam gospođica Horton telefonirala prije nekoliko minuta, prije nego što će te odvesti do kuće?
Jest, tata. Ima telefon u kolima.
Ama, kome ti to? Da ovog puta nisi malo pretjerao, momče?
Mora imati telefon u kolima! - odgovorio je Tim ogorčeno. - Rekla mi je da njen šef, gospodin Johnson, ponekad mora hitno razgovarati s njom.
A zar nije mogla na trenutak svratiti i porazgovarati s nama osobno, kad je već bila tu pred kućom? - prezirno je dobacila Dawnie.
Timove su se obrve skupile.
To ne znam, Dawnie. Mislim da je to zato što je pomalo stidljiva, kako ti to kažeš za mene.
Ron je zurio u njega, začuđen, ali nije rekao ništa sve dok Tim nije otišao u krevet. Tada je spustio noge s kauča i sjeo tako da može dobro vidjeti suprugu i kćerku.
Je li to moja mašta, cure, ili se Timovo stanje pomalo popravlja? Primijetio sam prije nekoliko dana da se služi malo finijim izrazima nego ranije, manje prizemnim, rekao bih.
Es je klimnula glavom.
Da, i ja sam to primijetila.
I ja, tata. Gospođica Horton očigledno provodi dio svog vremena s Timom podučavajući ga.
Svaka joj čast i nek’ joj je sretno! - rekla je Es. - Ja nikad nisam imala dovoljno strpljenja za to, a nisu ga imali ni učitelji u školi, ali uvijek sam vjerovala da Tim ima sposobnosti da uči.
Oh, prekini s tim, mama! - uzvratila je oštro Dawnie. - Još malo pa ćeš tražiti od nas da je nazivamo sveticom ! - Naglo je ustala. - Budući da niste u stanju da nađete neku bolju temu za razgovor nego što je utjecaj te žene na Tima, ja idem u krevet!
Ron i Es su ostali zureći za njom, iznenađeni i uznemireni.
Znaš, Rone, mislim da je Dawnie malčice ljubomorna na gospođicu Horton - rekala je Es konačno.
A zašto bi, zaboga, bila ljubomorna?
Ah, nemam pojma, dragi. žene su ponekad izrazito posesivne. Imam osjećaj da Dawnie šizi zato što se Tim ne mota toliko oko nje kao nekad.
Ali trebalo bi da bude sretna! Uvijek se žalila kako se svaki čas spotiče o njega, a osim toga, što je starija, sve više vodi svoj vlastiti život.
Ali je ona ipak samo čovjek, dragi, i ne gleda tako na te stvari. Znaš kako se ono kaže, neću al’ drugima ne dam!
E pa, morat će malo popustiti, to je sve. Ja sam zbilja sretan što Tim ima gospođicu Horton, umjesto da čuči u kući i čeka da se Dawnie vrati.
Sutradan Ron se, kao i obično, sastao sa svojim sinom u
»Seasideu«, pa su zajedno otišli kući kroz sve gušću tamu jer su dani postali kraći.
Kad su stigli do kuće, na zadnjim ih je vratima čekala Es, s nekim neobičnim izrazom na licu. U ruci je držala tanku, šarenu knjižicu i uzbuđeno mahala njome, obraćajući se Timu.
Time dragi, je li ovo tvoje? - zacvrkutala je, a oči su joj zablistale.
Tim je pogledao knjižicu i osmjehnuo se, kao da se sjetio nečeg ugodnog.
Jest, mama. Dobio sam je od Mary.
Ron je uzeo knjižicu, okrenuo je i pogledao naslov. - »Mačkica koja je mislila da je miš« - pročitao je polako.
Mary me uči čitati - objasnio je Tim, pitajući se čemu toliko uzbuđenje.
Pa znaš li već što pročitati?
Nešto malo. To je strašno teško naučiti, ali nije tako teško kao pisanje. Ali Mary se ne ljuti kad nešto zaboravim.
Uči te i da pišeš, momče? - upitao je Ron, gotovo ne vjerujući svojim ušima.
Da. Ona napiše riječ, a ja je precrtavam tako da izgleda kao njena. Ali još ne mogu sam pisati riječi. - Uzdahnuo je. - To je mnogo teže od čitanja.
U tom trenutku Dawnie se vratila kući, sva uskiptjela od potisnutog uzbuđenja, s riječima na vrhu jezika, ali se prvi put našla prisiljena da u stvarima duha dade prednost Timu; njeni roditelji nisu se ni potrudili da je upitaju zbog čega je tako uzbuđena, samo su rekli »Pssst!« i uvukli je u polukrug oko Tima.
Pročitao je jednu stranicu iz sredine knjige ne zapi- njući previše oko pojedinih riječi i slova, a kad je završio, svi su klicali i veselili se, tapšali ga po ramenima i mrsili mu kosu. Isprsivši se kao golub gušan, odskaku- tao je u svoju sobu pobožno držeći knjižicu u rukama i osmjehujući se; nikad do tada nije doživio trenutak takvog ponosa. Obradovao ih je, zaista ih je obradovao, učinio je da budu ponosni na njega kao što su ponosni na Dawnie.
Ĉim je Tim otišao u krevet, Es je podigla glavu, obustavljajući na trenutak svoje beskrajno pletenje.
Jesi li za šalicu čaja, dragi? - upitala je Rona.
Rekao bih da je to odlična ideja, stara moja. Hajde, Dawnie, pođi u kuhinju s nama, budi dobra djevojčica, hoćeš li? Nešto si tiha cijele večeri.
Imam komadić finog tamnog voćnog kolača s glazurom od naranče i roladu s kremom što sam je danas po podne kupila kod Jungoa - objavila je Es spuštajući šalice i tanjuriće na kuhinjski stol.
Roladu s kremom! - uskliknuli su Ron i Dawnie jednoglasno.
Zrak je bio ugodno svjež, jer je bio već kraj travnja i najgore vrućine bile su prošle. Ron je ustao i zatvorio gadnja vrata, a onda je počeo sa savijenim novinama u juci loviti velikog noćnog leptira i ubio ga dok je ovaj Slijepo udarao u sjenilo svjetiljke. Pao je na
zemlju uz pravu kišu zlatnog praha s krila; podigao ga je i, ne Obazirući se na ludo lepršanje, odnio u kupaonicu, bacio U zahodsku školjku i povukao vodu.
Hvala, tata - rekla je Dawnie, ponovo se opustivši.
Uh, kako mrzim ta prokleta stvorenja koja mi se
stalno zalijeću u lice. Uvijek se bojim da će mi se upetljati u kosu. Ron se iscerio.
Vi žene! Bojite se svega što leti, mili i puzi. - Uzeo je veliku krišku kolača i nabio je gotovo čitavu u usta. - U čemu je stvar, Dawnie draga? - promrmljao je jedva razumljivo, ližući kremu oko nosa.
Ništa, ništa! - odgovorila je vedro režući svoju krišku kolača i prinoseći gracioznim pokretom komadić ustima, naboden na malu viljušku.
Hajde, draga, svog starog ne možeš prevariti! - rekao je nešto razgovjetnije. - Na sunce stvar! Šta te to ždere, je li?
Dawnie je spustila viljušku, namrštila se i zatim podigla krupne, svjetlucave oči prema njemu. Dok ga je gledala, njen se pogled smekšao, jer mu je bila iskreno privržena.
Ako baš moraš znati mračne pojedinosti, stidim se. Kad sam večeras došla, htjela sam vam saopćiti jednu novost, a onda sam vidjela da je u središtu pažnje Tim i bila sam malo uvrijeđena. To je zaista odvratno, da znate. Jadni dečko! Cijelog života je u mojoj sjeni i večeras, kad mu se pružila prilika da nam pokaže nešto na što ćemo biti ponosni, ja se ljutim jer mi je pokvario senzaciju.
Es je ispružila ruku i potapšala je po ramenu.
Ne žderi se zbog toga, draga. Tim nije primijetio da nešto nije u redu, a to je glavno, zar ne? Ti si dobra djevojka, Dawnie, srce ti je na pravom mjestu.
Dawnie se osmjehnula; iznenada je postala slična Timu, pa je bilo lako shvatiti zašto ima toliko udvarača.
Hvala, mama. Ti zaista znaš čovjeka utješiti. Uvijek nadeš nešto lijepo da kažeš, nešto što će izvući žalac.
Ron se nasmijao.
Osim kad uzme da se otresa na mene. Onda si prava otrovnica, Es!
A što drugo takva pijana hulja zaslužuje?
Svi su se nasmijali. Es ih je poslužila, najprije je nalila malo mlijeka na dno svake šalice, a onda preko njega čaj, crn i jak kao kava. Tako dobiveni napitak, tamno- smeđe boje, mutan od mlijeka, obilno su zašećerili i iskapili vrelu tekućinu gotovo jednim gutljajem. Nastavili su razgovor tek kad su šalice ponovo napunjene.
Što si nam to htjela reći, Dawnie? - upitala ju je majka.
Udajem se.
Iznenađenje je bilo potpuno; tišinu je prekinuo Ron, bučno spustivši šalicu na tanjurić.
E, to je prava bomba! - rekao je. - Gospode Bože i svi sveci, kakva bomba! Nikad nisam razmišljao o tome da ćeš se jednom udati i otići, Dawnie. Do vraga, kuća će biti prazna bez tebe!
Es je nježno pogledala kćerku.
E pa, draga, ja sam znala da ćeš ovih dana presjeći čvor, a ako je to ono što želiš, drago mi je, zaista mi je drago. A tko je mladoženja?
Mick Harrington-Smythe, moj šef. Pogledali su je zapanjeno.
Pa, nije li to momak s kojim se nikad nisi slagala, jer je, po njegovom mišljenju, ženama mjesto u kuhinji, a ne u istraživačkom laboratoriju?
Da, to je on, to je moj Mick! - odgovorila je Dawnie veselo i nasmijala se. - Mislim da je zaključio kako je vjenčanje sa mnom jedini način da me makne iz laboratorija i vrati u kuhinju, gdje mi je mjesto.
Malo je teško izaći s njim na kraj, zar ne? - raspitivao se Ron.
Ponekad, ali nije ako znaš kako treba postupati s njim. Najveća mu je mana što je snob. Znate već na kakve ljude mislim, školovane u King’s Collegeu, s kućom na Point Piperu, s precima koji su došli ovamo im brodovima... samo što nisu bili kažnjenici, Naravno. ili ako su i bili, obitelj to više ne spominje. Ali ja ću ga brzo odvojiti od svega toga.
Kako to, onda, da se ženi tobom? - upitala ju je Es jetko. - Mi ne znamo tko su nam bili preci, osim da su vjerojatno bili lopovi i razbojnici, a Surf Street Coogee nije baš najelitniji dio Sydneyja, kao što ni Randvvick High nije najelitnija djevojačka škola.
Dawnie je uzdahnula.
Ah, mama, ne brini ti za takve stvari! Važno je da me želi oženiti, a njemu je dobro poznato tko sam, što sam i odakle sam.
Nemamo novaca za veliku, raskošnu svadbu, draga
rekla je Es tužno.
Ja imam nešto ušteđevine, dovoljno da platim kakvu god svadbu njegovi roditelji požele. Osobno se nadam da će se odlučiti za tihu svadbu, ali ako žele veliku buku i paradu, dobit će veliku buku i paradu.
Postidjet ćeš se svojih roditelja - procviljela je Es, suznih očiju.
Dawnie se nasmijala i raširila ruke tako da su joj mišići ispod prekrasne smeđe kože zaigrali.
Ni za što na svijetu, stari moji! Zašto bih vas se stidjela, za ime božje? Pružili ste mi najljepši i najsretniji život što ga djevojka može imati, učinili ste da odrastem bez stresova, neuroza i problema što ih imaju, izgleda, svi pripadnici moje generacije. U stvari, odgojili ste me mnogo bolje nego Mickovi roditelji njega, dozvolite da vam kažem! Ili će voljeti mene i moju obitelj, ili neka nas ostavi na miru, to je sve. Mora da je uzrok u privlačenju suprotnosti - nastavila je, sad već zamišljeno - jer u stvari nemamo pod bogom ništa zajedničko, osim pameti. Bilo kako bilo, ima trideset pet godina i mogao je birati među svim plavokrvnim nasljednicama što ih je Sydney mogao ponuditi u posljednjih petnaest godina, a na kraju je izabrao dobru i običnu Dawnie Melville iz radničkog predgrađa.
Što mu ide u prilog, mislim - rekao je Ron polako. Uzdahnuo je. - Ne vjerujem da će poželjeti da izađe sa mnom i Timom u »Seaside« na kriglu-dvije piva. Škotski viski s vodom u nekom pomodnom kafiću bilo bi više u njegovom stilu.
Trenutno možda, ali on ne zna šta u stvari gubi. Samo pričekaj! Do kraja godine odlazit će s tobom u »Seaside«.
Es je naglo ustala.
Ostavite sve tako kako jest, ja ću pospremiti ujutro. Idem u krevet, umorna sam.
Jadna stara Dawnie, neće joj biti lako kad se uda za takvog pajaca - rekla je Es Ronu kad su se uvukli u svoj udobni, starinski
krevet.
Ne vrijedi iskakati iz svoje klase, Es - odgovorio je Ron strogo. - Volio bih da nije tako pametna, onda bi se udala za nekog običnog momka tu iza ugla i smjestila se u nekoj od onih montažnih kuća što ih gradi Komisija za stambenu izgradnju u Blacktownu. Ali Dawnie se ne sviđaju obični momci.
Pa sad, nadam se da će sve ispasti kako treba, ali ne vjerujem da će tako biti ukoliko ne prekine sve veze s nama, Rone. To joj se neće svidjeti, ali mislim da se moramo malo-pomalo izvući iz njenog života, nakon što se uda. Neka sama sebi stvori mjesto u njihovom svijetu, jer to je svijet u kome će morati podizati djecu, zar ne?
Potpuno si u pravu, stara moja. - Zurio je u strop, trepćući. - Najviše će nedostajati Timu. Jadni dečko, on to nikako neće moći shvatiti.
Neće, ali on je kao malo dijete, Rone, njegovo je sjećanje kratko. Znaš već kakav je, jadnik mali! Nedo- stajat će mu, u početku će patiti za njom kao malo dijete, a onda će je jednostavno zaboraviti. Dobro je što ima tu gospođicu Horton, mislim. Ni ona neće biti dovijeka s njim, ali se nadam da će ostati dovoljno dugo da mu pomogne prebroditi udaju Dawnie. - Potapšala ga je po ruci. - U životu nikad ne ispadne onako kako se čovjek nada, zar ne? Jedno sam vrijeme zamišljala kako se Dawnie uopće neće udati, da će ona i Tim do kraja svojih dana zajedno živjeti u ovoj staroj kući, kad nas više ne bude. Ona ga toliko voli! Ipak mi je drago što je odlučila drukčije, Rone. Mnogo puta sam joj govorila kako od nje ne očekujemo da žrtvuje svoj život za Tima. To bi bilo nepravedno. Pa ipak ... još uvijek mislim da je pomalo ljubomorna na gospođicu Horton. Ove su zaruke došle nekako prebrzo. Tim nalazi prijateljicu, Dawnie se osjeća povrijeđena Što je gospođica Horton našla vremena da ga nauči čitati, a njoj, Dawnie, to nikad nije pošlo za rukom, i što se događa: bum! Ona ponosi odluku da se uda!
Ron je ispružio ruku i ugasio svjetlo.
- Ali zašto upravo za tog čovjeka, Es? Nikad nisam Bi sanjao da joj se sviđa.
- Oh, dosta je stariji od nje, a laska joj što je odabrao Uju, uza sve one dame koje je mogao imati. Vjerojatno ga se pomalo i
pribojava, a i zaslijepljena je njegovim porijeklom i činjenicom da joj je šef. Možeš imati pamet cijelog svijeta a da ipak ne budeš mudriji od najšašavijeg Stanovnika Callan Parka.
Ron se vrtio dok nije pronašao prirodni položaj glave na jastuku.
- Pa sad, ljubavi, mi tu više ništa ne možemo učiniti, zar ne? Punoljetna je, a ionako se nikad nije mnogo obazirala na naše mišljenje. Da se nikad nije uvalila u nevolju, možemo zahvaliti samo tome što je tako prokleto promućurna, vraški promućarna, rekao bih. - Poljubio je Es. - Laku noć, draga! Umoran sam, a i ti si sigurno. Sve ovo vraško uzbuđenje...
- U pravu si - rekla je i zijevnula. - Laku noć, dragi!

11
Kad je sljedeće subote Tim stigao u kuću Mary Horton u Artarmonu, bio je šutljiv i nekako zamišljen. Mary ga nije pitala zašto je neraspoložen, već ga je strpala u Bentley i smjesta krenula. Trebalo je da svrate u rasadnik u Hornsbyju i podignu sadnice drveća i grmlja što ih je Mary bila naručila u toku tjedna, a utovar svega toga u kola toliko je zaokupio Tima da mu je rekla neka ostane na zadnjem sjedalu, kad su ponovo krenuli, da pazi na biljke i vodi računa o tome da se ni jedna ne prevrne i ne uprlja kožna sjedala.
U vikendici ga je ostavila da istovari biljke i otišla u njegovu sobu noseći njegov kofer, da ga raspakira iako je on već ostavljao u ormaru nešto od svoje garderobe. Soba je izmijenila svoj izgled; više nije bila prazna i bijela, već zastrta debelim narančastim tepihom, zidovi su bili obojeni svijetložuto a zastori su bili tamnožuti, dok je namještaj bio moderan, danski. Kad je ispraznila Timov kofer, otišla je u svoju sobu i dotjerala se, da bi se nakon toga vratila do kola da vidi što radi Tim.
Nešto s njim nije bilo u redu, bio je potpuno rastrojen. Namrštivši se, pažljivo ga je promatrala kako izvlači posljednju sadnicu iz prtljažnika. Bila je uvjerena da ono što ga muči nije fizičke naravi, jer mu je lice bilo uobičajene, zdrave zlatne boje a oči bistre i svjetlucave. Ono što ga je uznemiravalo događalo se očigledno u njegovoj osobnoj sferi, ali nije vjerovala da bi to moglo imati neke veze s njom, osim, naravno, ako njegovi roditelji nisu o njoj rekli nešto što ga je začudilo ili zabrinulo. Ali nije, sigurno nije to! Neku večer je dugo razgovarala s Ronom Melvilleom i on je sav kipio od oduševljenja Timovim napretkom u čitanju i računanju.
— Vi ste strašno dobri prema njemu, gospođice Horton - rekao joj je Ron. - Ma šta radili, nemojte dići ruke od njega. Volio bih da vas je davno upoznao, zaista
Ručali su šuteći i otišli u vrt a da Timov problem, ma on bio, nisu spomenuli. Reći će joj kad za to dođe možda je bolje da se ponaša kao da ništa ne primjećuje, da radi što je naumila i pozove ga da joj pomogne zasaditi nove biljke. Prošlog vikenda izvanredno su se
zabavljali radeći u vrtu, svađajući se oko toga bolje da u jednu gredicu zasade samo crvene šeboje da ih pomiješaju sa kokotićima i zijevalicama. Tim znao naziv ni jednog cvijeta, pa je izvukla knjige i pokazala mu ih na slikama. On je učio s uživanjem i hodao naokolo neprestano ponavljajući u sebi naučena imena.
Radili su šutke cijelo popodne sve dok se sjene nisu Izdužile a iz riječne doline dunuo morski povjetarac, Upozoravajući ih da se spušta večer.
Hajde da naložimo vatru u ognjištu i pripremimo večeru na plaži - predložila je Mary, već očajna. - Možemo se i okupati dok se vatra dobro ne razgori, a onda možemo naložiti još jednu vatru na pijesku da se osušimo i da nas grije dok jedemo. Kako ti se to čini, Tim?
Pokušao je da se osmjehne.
Divno, Mary.
Mary je već bila naučila da uživa u vodi pa čak i pomalo da pliva, dovoljno da se usudi otisnuti do mjesta gdje je Tim najradije vragovao. Kupila je i crni jedno- djelni kupaći kostim s prilično dugom suknjicom, da savlada stidljivost; Tim je izjavio da je prekrasan. Izložena suncu, koža joj je potamnjela i zbog toga je izgledala mlađa i zdravija.
Tim ni u vodi nije bio razigran kao obično; mirno je plivao naokolo, zaboravljajući na ronjenje i podvodne napade na nju, a kad je predložila da se vrate na obalu, pošao je za njom bez riječi. Inače je bila prava muka izvući ga iz vode, jer bi ostao do ponoći kad bi mu dopustila.
Pripremila je fine janjeće kotlete i velike, debele kobasice za pečenje na roštilju, njegova omiljena jela, ali on je bezvoljno prevrtao kotlet po tanjuru, gotovo i ne okusivši ga, a onda je s uzdahom odgurnuo jelo i umorno zavrtio glavom.
Nisam gladan, Mary - rekao je tužno.
Sjedili su jedno pored drugog na raširenom ručniku kraj druge vatre i grijali se, prkoseći zimskom vjetru. Sunce je zašlo i sve oko njih bilo je u onom polumraku koji bojama predmeta oduzima živost, ali ih ne svodi na bijelo-crno-sive tonove. Iznad njih, na vedrom, prostranom nebu blistala je večernjača na blijedozelenom horizontu, a neke veće zvijezde borile su se da svladaju svjetlost,
pojavljujući se na trenutak i ponovo nestajući. Svuda naokolo cvrkutale su i kreštale ptice, svađalački se pripremajući za noć, a grmlje je bilo puno tajanstvenih cijuka i šumova.
Mary nikad ranije nije primjećivala takve stvari, bila je ravnodušna prema svijetu oko sebe, osim kad joj se on sam nametao, ali sad je odjednom ustanovila da je intenzivno svjesna okolice, neba, zemlje i vode, životinja i biljaka, čudesnih i prekrasnih. To ju je naučio Tim, od trenutka kad joj je pokazao zborovođu cvrčaka u njenim oleandrima. Svaki čas je dolazio da joj pokaže neko malo prirodno čudo što ga je pronašao, pauka, divlju orhideju ili neku čupavu životinjicu, i malo- pomalo je naučila da se ne trza od gađenja, nego da ih gleda kao on, da ih vidi onakve kakvi jesu, savršeni, funkcionalni dio planeta Zemlje koliko je to i ona sama, čak možda i više, jer je ponekad ono što joj je donosio bila prava rijetkost.
Zabrinuta i uznemirena, Mary se vrtjela na ručniku dok nije sjela tako da je gledala u njegov profil što se ocrtavao prema bisernoj površini neba. Obraz okrenut njoj mogao se jedva nazreti, oko utonulo u mračnu duplju bilo je nevidljivo, usta opuštena u najtužniji izraz. Onda se malo pomakao i ono malo svjetlosti što je preostalo skupilo se u svjetlucav niz sitnih kapi na njegovim trepavicama; blistav niz spuštao mu se i niz čitav obraz.
- Oh, Time! - uzviknula je, pružajući ruke prema njemu. - Nemoj plakati, dragi moj dečko, nemoj plakati! Što se dogodilo, u čemu je stvar? Zar mi ne možeš reći, a tako smo dobri prijatelji?
Sjetila se kako joj je Ron rekao da je nekad mnogo pakao, i to kao malo dijete, glasno, jecajući kao da Jtuca, ali da u posljednje vrijeme više tako ne plače. U rijetkim prilikama, kad bi bio dirnut do suza, plakao je više kao odrastao čovjek, rekao je Ron, tiho i u sebi.
Upravo kao što plače sada, pomislila je, pitajući se koliko je puta tog dana zaplakao a da ona to nije primijetila, kad nije bila kraj njega ili kad je bila previše zauzeta nečim drugim.
Previše uzrujana da bi se upitala je li njen postupak pravilan, položila je ruku na njegovo rame i nježno ga potapšala, nastojeći ga nekako smiriti. Smjesta se okrenuo njoj i, prije nego što je stigla da se izmakne, spustio glavu na njene grudi, privijajući se uz nju kao
životinjica koja traži mjesto da se sakrije, obgrlivši je rukama. Njene ruke, činilo se, pronašle su prirodan oslonac na njegovim leđima, a onda je spustila glavu dok mu obrazom nije dodirnula kosu.
- Ne plači. Time - šapnula je, sklonila mu pramen s čela i poljubila ga iznad obrve.
Ĉučala je na petama i držala ga u naručju zaboravljajući sve ostalo osim realne činjenice da mu može pružiti utjehu. Bila mu je potrebna, obratio se njoj sakrivajući lice, kao da vjeruje kako ona ima moć da ga zaštiti od svijeta. Ništa je nije moglo pripremiti za takvu situaciju; nije ni sanjala da bi joj život mogao pružiti takve trenutke - beskrajno slatke i tako povezane s bolom. Njegova leđa pod njenom rukom bila su glatka i hladna, kao saten; neobrijani obraz naslonjen tik iznad njenih grudi grebuckao joj je kožu kao fini brusni papir.
U početku nespretno i neodlučno privukla ga je bliže, držeći ga jednom rukom nježno ali čvrsto preko leđa, a drugu položivši zaštitnički iznad njegove glave, s prstima zavučenim u gustu, pomalo od soli slijepljenu kosu. Ĉetrdeset tri puste godine njenog života, godine bez ljubavi, zbrisane su kao da nikad nisu postojale, a nadoknadu za njih pruža joj ova pahuljica vremena. S njom na kraju postale su potpuno nevažne, a kad bi morala izdržati još četrdeset tri, podjednako puste, i one bi bile beznačajne. Bile bi, nakon ovoga.
Poslije nekog vremena prestao je plakati i ostao je potpuno nepomičan u njenom zagrljaju, samo lagano podizanje i spuštanje kože pod njenom rukom govorilo joj je da je živ. Nije se pokrenula ni ona; užasavala ju je sama pomisao da se pomakne, jer joj je instinkt govorio da će, kad se netko od njih makar malo pomakne, to biti znak za njega da se povuče ili da će se morati povući ona. Još čvršće je pritisnula usta uz njegovu kosu i zatvorila oči, potpuno sretna.
Uzdahnuo je, gotovo zajecao, iz dubine i pokrenuo se malo da se udobnije namjesti, ali za Mary to je bio signal da je njen trenutak minuo; blago se odmaknula od njega tako da je i dalje ostao u njenom naručju, ali je mogao, podići glavu da je pogleda. Njena ruka u njegovoj kosi polako ga je vukla dok nije bio prisiljen da
podigne lice. U tom trenutku dah joj je zastao. Pri slaboj svjetlosti njegova ljepota postala je nekako natprirodna, nestvarna, nadzemaljska, bio je Oberon ili Morfej. U oči mu se uvukla mjesečina i dala im prevlaku od plavičastog srebra; slijepo su zurile u nju, kao da je gledaju kroz tanku, prozračnu zavjesu. Možda je tako zaista i bilo, jer ono što je on vidio u njoj nitko nikad nije vidio, pomislila je.
Zar mi nećeš reći zbog čega si tako nesretan, Time?
Zbog moje Dawnie, Mary. Uskoro odlazi i više je nećemo često viđati. A ja ne želim da moja Dawnie ode, hoću da i dalje živi s nama!
Razumijem. — Pogledala je ravno u širom otvorene, nepomične, mjesečinom okamenjene oči. - Je li to.zato što se udaje, Tim? Udaje se i zato odlazi?
Da, ali ja neću da se ona uda i ode! — zajecao je prkosno.
Time, s vremenom ćeš uvidjeti da se život sastoji od sastanaka, upoznavanja i rastanaka. Ponekad volimo ljude koje susrećemo, ponekad ih ne volimo, ali upoznavanje tih ljudi najvažnija je stvar u životu, to je ono što nas čini ljudskim bićima. Vidiš, ja sam godinama odbijala da to priznam, i nisam bila baš naročito dobro ljudsko biće. Onda sam srela tebe i upoznavanje s tobom prilično je promijenilo moj život. Postala sam bolje ljudsko biće. Eh, ali tu su i rastanci, Time. Oni donose najviše gorčine, njih je najteže prihvatiti, pootovo ako volimo osobu s kojom se rastajemo. Rastanak znači da nakon toga više neće biti kao prije; nešto je otišlo iz našeg života, djelić nas se izgubio i ne možemo ga više naći i vratiti na njegovo mjesto. Ali ustanaka ima mnogo, Time, jer su oni sastavni dio života, kao i sastanci i upoznavanje. Što treba da radiš, treba da zapamtiš da si poznavao Dawnie, a ne da gubiš prijeme žaleći zbog rastanka s njom zato što je rastanak nemoguće izbjeći, on jednom mora doći. Ako budeš mislio o tome kako si je poznavao, umjesto da tuguješ što je gubiš, neće te sve to toliko boljeti. Ali, sve je ovo bilo predugo i prekomplicirano tako da nisi ni riječi shvatio, zar ne, dragi?
Mislim da sam ipak ponešto shvatio, Mary - odgovorio je ozbiljno.
Nasmijala se, razbivši i posljednje ostatke čarolije minulih
trenutaka, i ujedno ga polako oslobodila svog zagrljaja. Kad je ustala, ispružala je ruke prema njemu i podigla ga na noge.
Mary, prema onome što si rekla, znači li to da ćeš jednog dana i ti otići?
Ne, ukoliko ne poželiš da odem, ili ukoliko me ne odnese smrt.
Vatre su zaljevene vodom, između zrnaca pijeska kovitlale su se tanke pruge pare, i na plaži je odjednom postalo vrlo hladno. Mary je zadrhtala i obgrlila ramena rukama.
Hajde, idemo u kuću, Time, tamo je toplo, tamo je svjetlost.
Zadržao ju je, zagledavši joj se u oči sa strastvenom znatiželjom koja mu je inače bila potpuno strana.
Mary, oduvijek sam to htio znati, a nitko neće da mi kaže! Šta je to smrt, šta znači umrijeti i biti mrtav? Je li to sve jedno te isto?
Sve se te riječi odnose na istu stvar, da. - Uhvatila ga je za ruku i podigla je tako da mu se dlan našao na lijevoj strani prsnoga koša. - Osjećaš' li kako ti srce kuca, Time? Osjećaš li ono tup-tup, tup-tup, tup-tup ispod dlana, uvijek prisutno, te udarce koji ni na trenutak ne prestaju?
Klimnuo je glavom, fasciniran.
Da, osjećam! Zaista osjećam!
E pa, dok srce kuca tup-tup, tup-tup, ti vidiš i čuješ, možeš hodati, smijati se i plakati, jesti, piti i buditi se ujutro, osjećati sunce i vjetar. Kad govorim o životu, ja u stvari mislim na to, na gledanje, slušanje, hodanje, smijanje i plakanje. Ali i sam si vidio kako stvari stare, troše se i kvare. Tačke ili betonska mješalica, na primjer? E pa, svi mi, svi mi kojima srce kuca ispod rebara... a to znači svi, Time, svi bez iznimke!... starimo, trošimo se, postajemo umorni od života. Na kraju prestanemo funkcionirati i organ čije kucanje osjećaš zaustavi se kao nenavijen sat. To će se dogoditi svakom od nas, kad dođe vrijeme. Neki se od nas troše brže nego drugi, nekima se srce zaustavi nesretnim slučajem, prilikom avionskih nesreća i takvih stvari. Nitko od nas ne zna kad će mu se srce zaustaviti, to nije nešto što možemo kontrolirati ili predvidjeti. To će se naprosto dogoditi jednog dana, kad budemo potpuno istrošeni i previše umorni da bismo išli dalje. Kad se srce zaustavi, Time, zaustavlja se čitav organizam. Ne možemo više ni gledati ni čuti, ne možemo
hodati, ne možemo jesti, smijati se ni plakati. Mrtvi smo, Time, ne postojimo više, zaustavili smo se i treba nas skloniti na mjesto gdje možemo mimo ležati i počivati, zauvijek. Pod zemlju. To se događa svima, i to nije nešto čega se treba bojati. Smrt ne boli. To je kao kad čovjek zaspi i više se nikad ne probudi, a kad spavamo, ništa nas ne boli, zar ne? Lijepo je spavati, bilo u krevetu, bilo pod zemljom. Sto treba da radimo, treba da uživamo u životu dok smo živi, i da se ne bojimo smrti kad dođe vrijeme da se zaustavimo.
Znači, ja mogu umrijeti kao i ti, Mary? - rekao je vatreno, unoseći joj se u lice.
Da, možeš, ali ja sam stara a ti si mlad, pa ako bude kako obično biva, ja bih se morala zaustaviti prije tebe. Istrošenija sam nego ti, razumiješ?
On samo što nije ponovo zaplakao.
Ne, ne, ne! Neću da umreš prije mene, neću da bude tako! Brzo ga je uhvatila za obje ruke i počela ih trljati da ih zagrije.
Hajde, hajde, Time, ne žalosti se! O čemu sam ti upravo pričala? Treba uživati u svakom trenutku, dok još živi! Smrt je daleko u budućnosti, zbog nje ne treba brinuti, ne treba čak ni misliti na nju! Smrt je konačni rastanak, Time, rastanak koji je najteže podnijeti zato što je to rastanak zauvijek. Ali to čeka svakog od nas, i zato je to nešto pred čim ne smijemo zatvarati i pretvarati se da ne postoji. Ako smo odrasli i razumni, ako smo dobri i čvrsti, onda shvaćamo smrt, to za nju ali ne dopuštamo da nas ona zabrinjava. Ja znam da si ti odrastao i razuman, znam da si dobar i št mladić, i zato želim da mi obećaš da nećeš brinuti :g smrti', da se nećeš bojati da ne zadesi mene ili tebe. I želim još da mi obećaš da ćeš pokušati da se kod rastanaka držiš muški, da nećeš svojim tugovanjem učiniti da bude nesretna i jadna Dawnie. Dawnie je živo 6iće, ima pravo da pronađe svoj način na koji će uživati u životu, isto kao ti, i ne smiješ joj otežavati situaciju dopuštajući da primijeti koliko ti je sve to teško.
Uhvatila ga je za bradu i zagledala mu se u zamagljene oči.
Sad znam da si dobar, čvrst i osjećajan, Time, i zato želim da budeš takav i prema Dawnie i prema svemu što će se još dogoditi i rastužiti te, jer ne treba da budeš tužan ni minute duže nego što je potrebno da skupiš snagu i rastjeraš tugu. Obećavaš li mi to?
Ozbiljno je klimnuo glavom.
Obećavam, Mary.
Onda idemo u kuću. Hladno mi je.
Mary je uključila veliku grijalicu u dnevnoj sobi da je zagrije, i pustila ploče za koje je znala da će ga raspoložiti. Terapija je djelovala - ubrzo se smijao i razgovarao kao da se nije dogodilo ništa što bi moglo ugroziti njegov svijet. Zatražio je sat čitanja, u čemu mu je spremno izišla u susret, a nakon toga je odbio svaku vrstu zabave, već se umjesto toga sklupčao do njenih nogu, naslonivši glavu na stranicu njena naslonjača.
Mary? - upitao ju je nakon prilično dugog vremena, trenutak prije nego što će mu reći kako je vrijeme da ide u krevet.
Da?
Iskrenuo se tako da joj može vidjeti lice.
Kad sam počeo plakati i kad si me ti zagrlila, kako se to zove?
Osmjehnula se i potapšala ga po ramenu.
Ne znam da za to postoji neki poseban naziv. Tješenje, možda. Da, mislim da je tješenje pravi izraz. Zašto?
Bilo mi je lijepo. Mama je tako radila nekad, davno, davno, dok sam još bio sasvim mali klinac, ali onda mi je rekla da sam prevelik, i više to nikad nije učinila. Zašto ti nisi mislila da sam prevelik?
Jedna njena ruka podigla se da joj sakrije oči i ostala je tako nekoliko trenutaka, da bi se zatim spustila u krilo i čvrsto stegla drugu ruku.
Mislim da uopće nisam bila svjesna da si velik, učinilo mi se da si mali klinac. Mislim, međutim, da uopće nije važno je li netko velik ili nije, mnogo je važnije koliko je velika nevolja koja muči čovjeka. Ti si sad već velik momak, ali tvoje muke bile su mnogo veće, zar ne? Je li ti pomoglo, to tješenje?
Okrenuo se, zadovoljan.
Oh, jest, mnogo mi je pomoglo. Bilo je zaista lijepo. Volio bih da me tješiš svakog dana.
Nasmijala se.
Možda bi i volio da te tješim svakog dana, ali to se neće dogoditi. Ako se nešto prečesto ponavlja, gubi privlačnost, ne čini ti
se? Kad bih te tješila svakog dana, bez obzira je li ti potrebno ili nije, ubrzo bi ti dosadilo. Ne bi više bilo lijepo kao prije.
Ali meni je potrebno da me tješiš sve vrijeme, Mary, potrebno mi je da me tješiš svakog dana!
Bah! Gluposti! Ti si jedan mali prefriganac, prijatelju, eto što si ti! A sad mislim da je vrijeme za krevet, što kažeš?
Ustao je.
Laku noć, Mary. Draža si mi nego itko drugi osim mame i tate, draga si mi koliko mama i tata.
Oh, Time! A šta je sa sirotom Dawnie?
Pa sad, draga mi je i Dawnie, naravno, ali ti si mi draža od nje, draža si mi nego itko drugi osim mame i tate. Zvat ću te odsad moja Mary, a Dawnie više neću zvati moja Dawnie.
- Time, ne budi tako nepopustljiv! Oh, to je tako okrutno i neuviđavno! Molim te, nemoj da Dawnie pomisli kako sam ja zauzela njeno mjesto u tvojim osjećajima. Bila bi strašno nesretna zbog toga!
Ali kad si mi ti draga, Mary, kad si mi draža nego Dawnie! Ja tu ne mogu ništa, naprosto je tako!
- I ti si meni drag, Time, sasvim sigurno si mi draži od ikoga na svijetu jer ja nemam mame ni tate.

12
Pokazalo se da Dawnie želi da se uda za Michaela Harrington- Smythea već potkraj svibnja, što je ostavilo malo vremena za pripreme. Kad su se upoznali s porijeklom svoje buduće snahe, Mickovi roditelji izrazili su želju, baš kao i Dawnie, da se vjenčanje svede na najnužniji minimum.
Roditelji jedne i druge strane i budući bračni par sastali su se na neutralnom terenu da isplaniraju svadbu - taj neutralni teren bio je apartman u hotelu »Wentworth«, gdje je trebalo da se održi i primanje. Svi su se osjećali nelagodno. Stegnuti krutim ovratnikom, kravatom i nedjeljnim korzetom, Ron i Es sjedili su na rubovima stolica odbijajući da se uključe u konverzaciju iz pristojnosti dok su Mickovi roditelji, za koje su ovratnik, kravata i korzet bili svakodnevne stvari, ćaskali ne skrivajući dosadu, a glasovi su im zvučali kao da govore sa šljivom u ustima. Mick i Dawnie su očajnički nastojali ublažiti tu ukočenost, ali bez mnogo uspjeha.
Davvn će, naravno, na vjenčanju nositi dugu bijelu haljinu i imat će bar jednu pratilju - rekla je gospođa Harrington-Smythe prkosno.
Es ju je zabezeknuto pogledala; bila je potpuno zaboravila da je pravo ime Dawnie Davvn i bilo joj je neugodno što je netko tako podsjeća da je obitelj Melville izabrala deminutiv po ukusu niže klase.
Hm - odgovorila je, što je gospođa Harrington- -Smythe protumačila kao suglasnost.
Bit će najbolje da muškarci pozvani na vjenčanje budu u tamnim odijelima s običnim plavim kravatama od sateha - nastavila je gospođa Harrington-Smythe. - Kako se radi o intimnom vjenčanju u najužem krug prij atelja, smoking ili frak s bijelom kravatom nikako ne bi odgovarali.
Hm - rekla je Es pipajući naslijepo pod stolom dok nije pronašla Ronovu ruku i zahvalno je stegla.
Dat ću vam popis onih koje treba pozvati po želji mladoženje, gospođo Melville.
I tako je to išlo dalje, dok gospođa Harrington-Smythe nije primijetila:
Ĉujem da Dawn ima starijeg brata, gospođo Melville, ali Michael mi ništa nije rekao o tome kakvu će ulogu on igrati na vjenčanju. Naravno, jasno vam je da ne može biti kum, jer će tu ulogu dobiti Michaelov najbolji drug Hilary Arbuckle-Heath, a ne vidim kakvu bi drugu dužnost mogao vršiti na tako malom vjenčanju. Ukoliko, naravno, Đavvn ne promijeni mišljenje i uzme ga za djevera.
To je u redu, gospođo - rekao je Ron s naporom, stežući ruku Es. - Tim i ne očekuje da budu pozvan na vjenčanje. Mislili smo, u stvari, da ga tog dana pošaljemo gospođici Mary Horton.
Dawnie je zastao dah. - Oh, tata, ne možeš učiniti takvo nešto!
Tim mi je jedini brat i htjela bih da bude na mojoj udaji!
Ali, Dawnie draga, znaš da Tim ne voli gužvu! - usprotivio se njen otac. - Zamisli samo kakav bi urnebes nastao kad bi počeo povraćati po čitavoj prostoriji! Sveta muda Isusova, kakvo bi to bilo veselje! Ne, mislim da će biti u svakom pogledu bolje ako Tim ode gospođici Horton.
Oči Dawnie bile su pune suza.
Svi će misliti.da ga se stidiš, tata! A ja ga se ne stidim, htjela bih da ga svi upoznaju i zavole kao što ga ja volim!
Dawnie draga, mislim da je tvoj stari u pravu što se tiče Tima - uključila se u razgovor Es. - Znaš da ne voli gužvu, pa čak i kad ne bi povraćao, sigurno mu ne bi bilo drago što mora sjediti mirno u toku obreda.
Harrington-Smytheovi su se zgledali, potpuno zbunjeni.
Mislila sam da je on stariji od Davvn - rekla je gospođa Harrington-Smythe. - Oprostite, nisam znala da je još dijete.
E pa, da znate da nije dijete! - planula je Dawnie, a po obrazima su joj izbile crvene mrlje. Godinu je dana stariji od mene ali je duševno zaostao, i to je ono što žele sakriti od svakoga!
Zavladala je šutnja, ispunjena zaprepaštenjem. Gospodin Harrington-Smythe bubnjao je prstima po stolu, a Mick je, iznenađen, zurio u Dawnie.
Nisi mi rekla da je Tim duševno zaostao - rekao joj je.
Ne, nisam, jer mi jednostavno nikad nije palo na pamet da bi to moglo biti važno! Provela sam uz Tima čitav život i on je dio mog života, vrlo značajan dio života! Kad govorim o njemu, nikad
se ne sjetim da je zaostao, eto, to je sve!
Ne ljuti se, Dawn - molio ju je Mick. - To zaista nije važno, u tom pogledu potpuno si u pravu. Bio sam samo malo iznanađen.
E pa, ljutim se! Nikad nisam pokušavala sakriti činjenicu da je moj jedini brat duševno zaostao, ali moji roditelji su očigledno imali takvu namjeru. Kako si mogao, tata?
Ron ju je zbunjeno pogledao.
Pa, ovaj, Dawnie, ne bih mogao reći da smo pokušavali to sakriti, samo smo mislili da bi za tebe bilo zgodnije kad ne bi prisustvovao vjenčanju. Tim ne voli biti među mnogo ljudi, to ti je poznato. Svi uvijek tako zure u njega da se zbog toga potpuno izbezumi.
Oh, draga, zar je tako teško gledati ga? - upitala je gospođa Harrington-Smythe promatrajući Dawnie s izvjesnom sumnjom u očima. Možda je stvar nasljedna? Kakav je idiot taj Michael, da izabere ovakvu djevojku iz niže klase, nakon svih onih divnih djevojaka koje nije htio ni pogledati! Naravno, svi kažu da je ona izuzetno inteligentna, ali inteligencija ne može zamijeniti dobro porijeklo, ne može zasjeniti primitivizam, a ta je čitava prokleta obitelj primitivna, primitivna, primitivna! Djevojka je bez ikakvog šlifa, nema pojma kako se treba ponašati u pristojnom društvu.
Tim je najljepši muškarac što sam ga ikad vidjela - odbrusila je Dawnie gnjevno. - Ljudi zure u njega zato što mu se dive, a ne zato što im je odvratan, ali on ne osjeća razliku. On samo zna da svi gledaju u njega, i taj osjećaj mu se ne sviđa.
Oh, vanjština mu je prekrasna - javila se Es. - Izgleda kao grčki bog, kaže gospođica Horton.
Gospođica Horton? - upitao je Mick nadajući se da će nekako promijeniti temu razgovora.
Gospođica Horton je stara dama kod koje Tim subotom radi u vrtu.
Oh, zaista? Tim je, znači, vrtlar?
Ne, kakav vražji vrtlar! - odgovorila je ljutito Dawnie, razdražena tonom pitanja. - U toku tjedna radi kao građevinski radnik, a preko vikenda zaradi poneki dolar radeći u vrtu te bogate stare dame.
Objašnjenje što ga je dala Dawnie, samo je pogoršalo stvari;
Harrington-Smytheovi vrtjeli su se na stolicama nastojeći da ne gledaju jedno u drugo, ni u Melvilleove.
Tim ima kvocijent inteligencije negdje oko 75 - nastavila je Dawnie nešto mirnije. - Kao takav nije podoban za zaposlenje, ali moji su roditelji izvanredno postupali s njim, od samog početka. Bili su svjesni da ga neće moći izdržavati dok je živ, pa su ga odgojili tako da bude nezavisan i da se može sam brinuti za sebe koliko je to u danim okolnostima moguće. Tim zarađuje za život od dana kada je navršio petnaest godina, kao nekvalificirani radnik, što je jedino za što je sposoban. Mogla bih dodati da još radi kod istog čovjeka koji ga je zaposlio kad je imao petnaest godina, što će vam možda pomoći da shvatite koliko je vrijedan i omiljen kao radnik. Tata plaća za njega policu osiguranja od vremena kad je ustanovljeno da je Tim zaostao, tako da nikad neće imati financijskih briga, uvijek će imati dovoljno za život. Otkako sam počela raditi, i ja sam pomagala da se povećaju iznosi premija, a u to odlazi i dio Timove zarade? Tim je najbogatiji član naše obitelji, ha-ha-ha! Donedavno nije znao čitati ni pisati, niti bilo kakve računske radnje, ali mama i tata naučili su ga one najvažnije stvari, kao na primjer kako da se kreće po gradu s posla na poso, ili s jednog mjesta na drugo, sam, bez ikakve pratnje. Naučili su ga da broji novac iako ništa drugo ne zna izbrojiti, što je čudno; čovjek bi pomislio da će ono što radi novcem povezati s drugim vrstama računanja, ali on to ne može. To je jedna od onih sumornih šala zaostalog uma. U stanju je, među- tim, sebi kupiti kartu za autobus ili vlak, može kupovati hranu i odjeću. Danas više nije nikakav teret za nas. Ja mnogo volim svog brata i mnogo mi je stalo do njega. Ne postoji bolje, draže i simpatičnije stvorenje. I da znaš, Mick - dodala je, okrećući se zaručniku - kad Tim ostane sam i bude mu potreban dom, ja ću ga uzeti k sebi. Ako ti to ne odgovara, onda žalim slučaj, bit će najbolje da odmah digneš ruke od svega!
Draga moja, draga Dawn - rekao je Mick nepokolebljivo - ja sam čvrsto odlučio da se oženim tobom, pa makar imala desetoricu mentalno zaostale, ako hoćeš i sasvim lude, braće.
Odgovor joj se nije svidio, ali je bila previše uzbuđena da bi analizirala zašto joj se ne sviđa, a poslije je potpuno zaboravila na to.
To nije nasljedna stvar - objasnila je Es pomalo patetično. - Krivnja je do mojih jajnika, rekli su doktori. Imala sam preko četrdeset godina kad sam se udala za Rona, a prije toga nisam imala djece. Zato se Tim nije rodio čitav, znate. Dawnie je u redu zato što su mi se do nje jajnici uhodali. Njihovo stanje utjecalo je samo na prvo dijete, Tima. Ali sve je onako kako Dawnie kaže, nema simpatičnijeg momka od njega.
Razumijem - rekla je gospođa Harrington-Smythe, jer naprosto nije znala što drugo da kaže. - E pa, sigurna sam da samo gospodin i gospođa Melville mogu donijeti odluku o tome hoće li njihov sin prisustvovati vjenčanju ili neće.
Mi smo već odlučili - rekla je Es čvrsto. - Tim ne voli gužvu, i zato Tim neće prisustvovati vjenčanju. Gospođica Horton rado će ga uzeti k sebi preko vikenda.
Dawnie je briznula u plač i otrčala u prostoriju za dame, gdje ju je majka pronašla nakon nekoliko minuta.
Nemoj plakati, draga - tješila ju je, tapšući je po ramenu.
Ali sve je krenulo naopako, mama! Tebi i tati se ne sviđaju Harrington-Smytheovi, njima se opet ne sviđate vi a ja ne znam šta nakon svega toga Mick misli! Uh, sve će to biti grozno!
Pričam ti priču! Ron i ja smo iz jednog svijeta, Harrington- Smytheovi iz drugog, i to je sve. Oni se formalno ne druže s ljudima kao što smo mi, pa kako v«oda možeš očekivati da će znati šta da rade kad se prilika nađu u takvom društvu? A isto to vrijedi i aa drugu stranu, draga. Harrington-Smytheovi nisu ljudi kakvima utorkom, četvrtkom i subotom igram tenis ili s kakvima se Ron sastaje u »Seasideu« i Leagues Clubu. Ti si odrasla djevojka, Dawnie, i još k tome izuzetno pametna. Treba da znaš da mi i oni nikad ne možemo biti prijatelji. Zaboga, čak se i ne smijemo istim stvarima! Ali nismo ni neprijatelji, ne možemo ni biti kad nam se djeca žene. Poslije vjenčanja jednostavno se nećemo više sastajati, osim možda na krštenjima i u sličnim prilikama. I to tako i treba da bude. Zar je potrebno da se namećemo jedni drugima samo zato što su nam djeca muž i žena? Valjda si dovoljno razumna da to shvatiš, šta kažeš?
Dawnie je obrisala suze.
Da, mislim da je tako. Ali, mama, ja sam htjela da sve bude
savršeno!
Znam da jesi, draga, ali život nije takav, bar nije često. Ti si izabrala Micka a on tebe, nismo ga izabrali mi niti tebe Harrington- Smytheovi. Da smo mi odlučivali, mi te nikad ne bismo udali za Micka, a ni uobraženi Harrington-Smytheovi ne bi odabrali tebe za snahu. Dvostruko prezime, ma šta ne kažeš! Obična prokleta prepotencija, ako mene pitaš. Svi mi, međutim, želimo da sve ispadne najbolje, draga, i zato nemoj praviti veliku galamu oko jadnog Tima, za ime božje! Tima ne treba uvlačiti u sve to i nisi u pravu kad želiš da ga uvučeš. Pusti jadnika neka živi svoj život i ne guraj ga u grlo Harrington-Smytheovima. Oni ga ne poznaju kao mi, pa kako možeš očekivati neko razumijevanje?
Hvala ti, mama, ne znam što bih radila bez tebe! Trebalo bi da ja budem pametni izdanak obitelji Melville, ali ponekad imam čudan osjećaj da ste pametni, u stvari, ti i tata. Otkud vam sva ta mudrost?
Otkud bi bila? život nas čini mudrim, što duže živimo, to smo mudriji. Kad budeš imala djecu staru kao ti sada, ona će se diviti tebi, a ja ću tada već biti hrana za cvijeće.
Na kraju je Ron telefonirao Mary Horton i zamolio je da ona riješi problem treba li Tim da prisustvuje vjenčanju ili ne. Iako se nikad nisu sreli, i iako je bio svjestan da gospođica Horton pripada više krugu Harrington- Smytheovih nego Melvilleovih, Ron je zbog nečega mogao sasvim ležerno razgovarati s njom; znao je da će ona shvatiti njegovu dilemu i odmah ponuditi razumno rješenje.
Gadna stvar, gospođice Horton - rekao je, dišući bučno u slušalicu. - Harrington-Smytheovi nisu previše zadovoljni suprugom koju je izabrao njihov voljeni sinčić, i ne bih mogao reći da im to zamjeram. Boje se da se ona neće uklopiti, a kad Dawnie ne bi bila tako vraški pametna, i ja bih se bojao kao i oni. Kako stvari stoje, siguran sam da će on učiti brže nego što je oni stignu podučavati, i nitko nikad neće imati prilike da se postidi zbog nečega što je uradila ili rekla.
Ne poznajem Dawnie osobno, gospodine Melville, ali na osnovi onoga što sam čula, sigurna sam da ste u pravu - odgovorila je Mary s razumijevanjem. - Ja se na vašem mjestu ne bih brinula za nju.
Oh, pa ja se i ne brinem! - odgovorio je. - Dawnie je kao čelik, s njom će biti sve u redu. Mene zabrinjava Tim.
Tim? Zašto?
Pa sad, zato što je drukčiji, mislim. On nikad neće sasvim odrasti pa ne zna kad griješi i ne zna učiti na pogreškama. Što će biti s jadnikom kad nas više ne bude?
Mislim da ste za Tima uradili vrlo mnogo - rekla je Mary, a grlo joj se zbog nečega steglo. - Odgojili ste ga da bude izvanredno samostalan i da se zna sam brinuti za sebe.
Ah, sve ja to znam! - odgovorio je Ron, pomalo nestrpljivo. - Kad bi se radilo samo o tome hoće li se znati sam brinuti za sebe, ne bih se bojao za njega, znate, ali nije u tome stvar. Timu su potrebni majka i otac radi ljubavi i mira u duši, jer nije dovoljno odrastao bi našao nekoga tko će nas zamijeniti, ženu i vlastitu obitelj, mislim, kako to muškarci obično čine.
Ali imat će vas još mnogo godina, gospodine Melville! Vi ste još mladi, vi i vaša supruga.
E, tu se varate, gospođice Horton, jer Es i ja nismo više mladi. Razlika između nas je šest mjeseci, i oboje smo ove godine proslavili sedamdeseti rođendan.
- Oh! - Nekoliko trenutaka vladala je tišina ispunjena zbunjenošću, a onda se javila Mary, pomalo nesigurnim glasom. - Nisam znala da ste vi i gospođa Melville tako stari.
- E pa, jesmo. Kažem vam, gospođice Horton, sad kad se Dawnie udaje za čovjeka koji sasvim sigurno neće htjeti da mu se ženin duševno zaostali brat mota po kući, Es i ja smo i sami već pomalo šenuli od brige za Tima. Ponekad noću čujem kako sirota Es plače, i znam da plače zbog Tima. Neće živjeti još dugo poslije nas, mislim. Kad ustanovi da je ostao potpuno sam, naprosto će mu srce prepući od tuge, zapamtite što sam vam rekao.
Ljudi ne umiru od prepuklog srca, gospodine Melville - rekla je Mary blago, izražavajući uvjerenje do koga je došla u svom emocionalno siromašnom životu.
Vraga ne umiru! - prasnuo je Ron. - Oh, oprostite, gospođice Horton! Znam da se ne bih trebao grubo izražavati, ali nemojte misliti da ljudi ne umiru od slomljenog srca! Vidio sam takve slučajeve, i to ne jednom! Tako će se dogoditi i s Timom,
jednostavno će uvenuti. Draga gospođice Horton, čovjeku je volja za životom potrebna koliko i zdravlje. A kad više ne bude nikoga tko će se brinuti za njega, Tim će umrijeti. Sjedit će, plakat će, zaboravit će da jede, i tako će ostati dok ne umre.
Pa sad, dok sam ja ovdje, brinut ću se da ima nekoga tko će ga paziti - rekla je Mary, skupivši hrabrost.
Ali ni vi više niste mladi, gospođice Horton! Ja sam sve nade polagao u Dawnie, ali sad više ne... - Uzdahnuo je. - Oh, šta se može, nema vajde plakati nad proljevenim mlijekom, zar ne?
Mary je bilo navrh jezika da mu kaže kako ona nema sedamdeset godina, ali prije nego što je stigla išta reći, javio se ponovo Ron.
U stvari, nazvao sam vas da se posavjetujem s vama oko Timovog prisustvovanja vjenčanju. Ja bih želio da mu prisustvuje, ali znam da će se bijedno osjećati, da će mu biti teško da mirno sjedi za vrijeme obreda i poslije na primanju. Dawnie se ražalostila kad sam rekao kako mislim da Tim ne bi trebalo da prisustvuje vjenčanju, ali sam bez obzira na to ostao pri svom uvjerenju. Pitam se samo da li biste vi imali nešto protiv toga da Tim taj vikend provede kod vas?
Naravno da nemam ništa protiv, gospodine Melville, ali mislim da je velika šteta što Tim neće biti kod kuće da vidi kako se Dawnie sprema, i što neće prisustvovati vjenčanju. . . Reći ću vam nešto, zašto ga ne biste poveli u crkvu na vjenčanje, a ja ću ga pokupiti ispred crkve čim obred bude završen, tako da ne mora ići na primanje.
Hej, to je odlična ideja, gospođice Horton! Vrag neka ga nosi, kako se sam nisam toga sjetio? Na taj bi način svi problemi bili riješeni, zar ne?
Da, mislim da bi bili. Nazovite me čim utvrdite sve pojedinosti oko mjesta, vremena i tako dalje, a ja vam dajem riječ da ću paziti na Tima nakon obreda.
Gospođice Horton, vi ste srce, zaista jeste!

13
Za Tima, pripreme za vjenčanje bile su vrlo uzbudljive. Dawnie je bila posebno obzirna i nježna u toku čitavog tjedna prije tog događaja, koji je u sebi nazvala dezertiranjem, i sve svoje vrijeme posvećivala je obitelji.
Ujutro na dan vjenčanja, u subotu, bio je sav izbezumljen od strke i panike kojoj se činilo da će svi svakog trenutka podleći, i motao se naokolo smetajući svima, pun korisnih prijedloga. Kupili su mu novo, tamnoplavo odijelo sa zvonastim hlačama i podugačkim, strukiranim sakoom a la Cardin, i bio je oduševljen. Obukao ga je čim je ustao, i trčkarao je u njemu praveći se važan i nastojeći da uhvati svoj odraz u svakom ogledalu.
Kad je ugledao Dawnie u vjenčanoj haljini, ostao je zapanjen.
Oh, Dawnie, izgledaš kao princeza iz bajke! - rekao je hvatajući dah, zureći u nju izbuljenim plavim očima.
Silovito ga je privukla u zagrljaj, trepćući da rastjera suze.
Oh, Time, ako ikad budem imala sina, nadam se da će biti dobar kao ti - šapnula je, ljubeći ga u obraz.
Bio je presretan, ne toliko zbog primjedbe o sinu, koju nije razumio, već zbog zagrljaja.
Utješila si me! - pjevušio je radosno. - Utješila si me, Dawnie! A ja volim kad me tješe, to je nešto najljepše na svijetu!
Hajde, Time, otiđi do prednjeg ulaza, pogledaj jesu li stigli automobili, budi dobar dečko - uputila ga je Es pitajući se hoće li ikad naći duševni mir i nastojeći zaboraviti glupi, potmuli bol s lijeve strane koji je u posljednje vrijeme ponekad osjećala.
Dawnie je ušla u prvu limuzinu, s ocem, u drugu je sjela njena djeveruša, a Es i Tim sjeli su u treću.
A sad samo mirno sjedi, Time, i trudi se da budeš dobar dečko - rekla je s uzdahom zavaljujući se u raskošno tapecirano zadnje sjedalo.
Izgledaš divno, mama - rekao je Tim, koji je više nego majka bio naviknut na vožnju u skupim automobilima i smatrao ih nečim sasvim običnim.
Hvala ti, dragi, željela bih da se tako i osjećam - odgovorila
je Es.
Nastojala je da ne pretjera u oblačenju naslutivši da rodbina njenog zeta ne bi bila impresionirana načinom na koji su se dotjerivale majke nevjesta u krugu Melvilleovih. Zato je s uzdahom žaljenja odustala od svog sna da se pojavi u haljini od čipke plavičaste boje, novom kaputu i cipelama i šeširu s ukrasom od umjetnih ljiljana obojenih istom plavičastom bojom. Umjesto toga, odabrala je haljinu i ogrtač od blijedoplavog šantunga, a kao jedini ukras dvije skromne bijele ruže.
Crkva je bila već prepuna kad su ona i Tim zauzeli svoja mjesta u prednjoj klupi na nevjestinoj strani. Sve vrijeme dok su išli kroz prolaz, Es je bila svjesna kako svi na mladoženjinoj strani zure u Tima, zure otvorenih usta, govorila je u sebi, kao posljednji bijednici iz najniže klase. Gospodin i gospođa Harringtom-Smythe gledali su ga kao da ne vjeruju rođenim očima, dok su se sve žene mlađe od dvadeset godina na prvi pogled ludo zaljubile u njega. Es je zahvaljivala Bogu što Tim neće biti na primanju.
Ponašao se izvanredno u toku čitavog obreda, koji nije dugo potrajao. Poslije obreda, dok su fotografske kamere bljeskale i dok su obavljana uobičajena čestitanja, Es i Ron su neprimjetno odveli Tima do zida u blizini glavnog ulaza u crkvu, i rekli mu neka tu sjedne.
Pričekaj ovdje Mary, budi dobar dečko, i da se nisi usudio odlutati nekamo, jesi li me čuo? - naredila mu je Es oštro.
Klimnuo je glavom.
U redu, mama, čekat ću je ovdje. A smijem li se okrenuti da gledam Dawnie kad bude išla niz stepenice?
- Smiješ, naravno. Samo nemoj nikamo otići, a ako netko dođe i pokuša razgovarati s tobom, pristojno odgovaraj na pitanja, ali ne govori ništa drugo. Tata i ja moramo se vratiti u crkvu zato što žele da se zajedno slikamo, neka im je Bog na pomoći. Vidjet ćemo se sutra uvečer, kad te gospođica Horton doveze kući.
Deset minuta nakon što su se mladenci i gosti odvezli, stigla je pred crkvu Mary Horton. Bila je bijesna na samu sebe jer je bila zalutala u spletu uskih ulica oko Darling Pointa, uvjerena da je crkva sv. Marka jedna druga crkva, nešto bliže New South Head Roadu.
Tim je još sjedio na niskom kamenom zidu ispred crkve dok se jesensko sunce probijalo kroz lisnate krošnje u obliku nježnih zlatnih pruga u kojima su poigravale sićušne čestice prašine. Izgledao je kao izgubljen, tako napušten i sam dok je bespomoćno gledao niz ulicu pitajući se što se dogodilo s njom. Novo odijelo savršeno mu je pristajalo, ali u njemu je izgledao kao neki stranac, neobično privlačan i profinjen. Samo poza u kojoj je sjedio bila je prava Timova - sjedio je tiho i poslušno, kao dobro odgojen dječak. Ili kao pas, pomislila je; on bi kao pas tu sjedio dok ne umre od gladi, a ne bi se pokrenuo da se spasi, jer su mu njegovi najmiliji rekli neka tu sjedi i ne udaljava se.
Ronove riječi, izgovorene preko telefona, o tome kako će Tim umrijeti slomljena srca, još su je progonile; Ron je očigledno vjerovao da ona spada u njegovu starosnu grupu, da joj je blizu sedamdeset godina, a ona ga nije razuvjerila. Bilo je neobično to njeno oklijevanje da oda svoje godine. Zašto sam tako postupila, pitala je samu sebe; bilo je to nepotrebno i glupo.
Može li se zaista umrijeti od slomljenog srca? žene su tako umirale u onim starim romantičnim pričama koje su već odavno izišle iz mode; uvijek je vjerovala da je smrt junakinje rezultat grozničave mašte pisca, kao i ostatak priglupog zapleta. Ali možda se to zaista događalo - što bi ona sama učinila kad bi Tim zauvijek otišao iz njenog života, kad bi joj ga oteli ljutiti roditelji ili, ne daj bože, smrt? Kako bi siv i prazan bio život bez njega, koliko bi uzaludno i beskorisno bilo dalje živjeti u svijetu bez Tima! Postao je jezgra njenog cjelokupnog postojanja, i tu je činjenicu primijetilo već nekoliko ljudi.
Gospođa Emily Parker nedavno je pozvala sama sebe u njenu kuću, objašnjavajući to riječima:
Više nemam prilike da vas vidim preko vikenda kao prije. Mary je promrmljala nešto o tome kako je zauzeta.
Ha ha ha! - iscerila se gospođa Parker. - Baš ste zauzeti, mogu zamisliti! - Namignula je Mary i dobroćudno je munula u rebra. - Moram primijetiti da ste se, izgleda, propisno zagrijali za mladog Tima. Stara njuškala iz naše ulice bruse na vama jezike da je to strašno.
Da, mladi Tim zaista je predmet moje pažnje - odgovorila je
Mary mirno, polako hvatajući ravnotežu. - To je tako fin momak, uvijek spreman da posluša, i tako osamljen! U početku sam mu davala da radi u vrtu zato što mi se činilo da mu je potreban novac, a zatim, kad sam ga bolje upoznala, postao mi je drag takav kakav jest, bez obzira na to što nije čitav, kako se to kaže. Iskren je, srdačan i nesposoban za prevaru bilo koje vrste. Pravo je osvježenje naići na tako nekoga tko nema ama baš nikakvih zadnjih misli, zar ne? - Zastala je, čvrsto zagledana u gospođu Parker.
Gospođa Parker joj je uzvratila pogled, nadmudrena.
Hm, ovaj, bit će da je tako. A kako ste i vi stalno sami, on vam je dobrodošlo društvo, zar ne?
Naravno! Tim i ja se zajedno odlično zabavljamo. Radimo u vrtu, slušamo glazbu, plivamo, idemo na piknike, bavimo se mnogim stvarima. Ima jednostavan ukus i uči me da cijenim jednostavnost. Ja sam pomalo teška osoba, ali druženje s Timom nekako mi odgovara. On izvlači iz mene ono najbolje.
Uza svu svoju goropadnost, Stara Cura bila je dobrog srca i općenito tolerantna. Potapšala je Mary po ruci, kao da je želi ohrabriti. - E pa, zaista mi je drago zbog vas, mila moja, mislim da je lijepo što ste našli nekoga da vam pravi društvo, kad ste već tako osamljeni, i sve. Moram vas uzeti u zaštitu kod onih zlobnih starih naklapala iz ulice. Rekla sam im da niste tip žene, koja bi sebi kupila ljubavnika. A sad, kako bi bilo da me ponudite šalicom čaja! Htjela bih da čujem sve o mladom Timu, kako je i kako se snalazi.
Mary se, međutim, nekoliko trenutaka nije ni pomakla, ostala je sjediti čudno bezizražajnog lica. Zatim je začuđeno pogledala gospođu Parker.
To, znači, oni misle! - rekla je tužno. - Zar zaista tako misle? Kako je to odvratno, kako sramno od njih! U svemu tome nije mi mnogo stalo do mene, ali kad pomislim na Tima... Oh, bože, kako je to gadno!
Šef Mary Horton, Archie Johnson, bio je također među onima koji su primijetili promjenu na Mary, premda nije znao njen uzrok. Ručali su na brzinu u službeničkoj kantini kad je Archie iznenada pokrenuo to pitanje.
Znaš, Mary, to nisu moje stvari i spreman sam da mi kažeš gdje mi je mjesto, ali mi se čini da si u posljednje vrijeme nekako
procvjetala. Što se događa?
Gledala ga je, zbunjena, uhvaćena na prepad.
Oprostite, gospodine?
Oh, mani se toga, Mary! I ne zovi me »gospodine« ni
»gospodin Johnson«! Na ručku smo.
Spustila je nož i viljušku i mirno ga pogledala. Radili su zajedno toliko godina da ih više nisu brojali, ali njihovi odnosi ostali su uvijek strogo ograničeni na posao i još joj je bilo teško da se opusti prilikom rijetkih ali obaveznih susreta u društvu.
Ako želiš reći da sam se u posljednje vrijeme promijenila, Archie, zašto to i ne kažeš? Neću se uvrijediti.
Pa sad, upravo sam na to mislio. Promijenila si se. Oh, još uvijek si strašna stara kučka i još utjeruješ strah u kosti mladim daktilografkinjama, ali promijenila si se. Bože, kako si se promijenila! Ĉak su i drugi stanovnici našeg malog svijeta to primijetili. Kao prvo, izgledaš bolje nego nekad, kao da si izašla na sunce i prestala živjeti pod kamenom kao crv. A neki dan sam te čak čuo kako se smiješ, kad je onaj idiot Caleste izvodio svoje klovnovske štosove.
Jedva primjetno se osmjehnula.
Pa sad, Archie, mislim da bi se sve to moglo najbolje sažeti u jednu rečenicu: »Konačno sam se i ja pridružila ljudskoj rasi.« Zar to nije divna rečenica?
Solidan i dostojanstven kliše, kakav bi čovjek mogao samo poželjeti.
A što je, zaboga, natjeralo staru curu kakva si ti da se nakon toliko godina pridruži ljudskoj rasi? Jesi li našla ljubavnika?
Pa i jesam, na neki način, iako se ne radi o onome što svi sigurno misle. Ponekad se, dragi Archie, u životu nađu stvari koje za usidjelicu kakva sam ja znače mnogo više od pukog seksualnog zadovoljenja.
Oh, slažem se! Ĉuda stvara osjećaj da je čovjek voljen. Zar to nije divan osjećaj, Mary, znati da si nekome potreban, da si voljen i cijenjen? Seksualna strana dolazi samo kao glazura na kolaču.
Kakvo oštroumno zapažanje, zaista! Nije nikakvo čudo što već toliko godina tako dobro surađujemo. Razumniji si i osjećajniji od prosječnog biznismena, Archie.
Možeš govoriti što hoćeš, Mary, ali promijenila si se! I to nabolje, mogao bih dodati. Ako se budeš i dalje popravljala, mogao bih te izvesti na večeru.
Prihvaćam unaprijed. Voljela bih da opet vidim Triciju.
Tko je rekao da sam pozvao i Triciju? - iscerio se. - Ali mogao sam pretpostaviti da se toliko nisi promijenila. A sad ozbiljno, mislim da bi Triciji bilo drago da sama vidi tu promjenu na tebi, pa zašto ne bi došla jednom na večeru k nama?
Rado ću doći. Reci Triciji neka me nazove, pa ćemo se dogovoriti.
U redu, a sad dosta izvrdavanja! Sto je prouzrokovalo tu novu volju za životom kod tebe, draga?
Mislim da će biti najpreciznije ako kažem dijete, samo što se radi o sasvim posebnoj vrsti djeteta.
Dijete! - Zavalio se na stolić, zadovoljan tom spoznajom. - Mogao sam se i sam domisliti da se radi o djetetu. Tako'nesavitljiva osoba kao ti lakše popušta pod utjecajem djeteta nego muškarca.
Nije baš sve tako jednostavno - odgovorila je polako, i sama zapanjena što je tako opuštena, oslobođena svih obzira; nikad prije nije se uz Archieja osjećala tako ugodno. - Zove se Tim Melville. ima dvadeset pet godina, ali u svemu je drugom pravo dijete. Duševno zaostalo dijete.
Sto mu svetih žaba! - uzviknuo je Archie, zureći u nju; imao je običaj da sastavlja neobične, premda dobroćudne uzvike. - Kako si se, zaboga, uvalila u to?
Došlo je nekako samo od sebe, mislim. Teško je biti odbojan prema nekome tko ne zna što je to odbojnost, a još je teže vrijeđati osjećaje nekoga tko ne shvaća zašto ga vrijeđaju.
Da, tako je.
E pa, vodim ga preko vikenda sa sobom u Gosford i nadam se da ću ga ove zime povesti na Veliki zaštitni greben. Ĉini se da voli moje društvo više od ikoga drugog, osim roditelja. To su vrlo fini ljudi.
Pa zašto i ne bi volio tvoje društvo, stari zmaju? Uh, sto mu šupljih kanti, pogledaj koliko je sati! Reći ću Triciji da se dogovori s tobom da dođeš na večeru, pa ćeš mi pričati detaljno o svemu. U međuvremenu, stara kućo, natrag na posao! Je li se javio
McNaughton u vezi s koncesijom za istraživanje Dindange?
Bilo joj je drago što su i gospođa Parker i Archie prihvatili njeno prijateljstvo s Timom kao nešto sasvim obično, što se raduju zajedno s njom. Do obećane večere s Archiejem i njegovom podjednako temperamentnom ženom nije još bilo došlo, ali prvi put u dvadeset godina radosno je očekivala taj susret.
Kad je Tim ugledao Bentleyja kako stiže niz ulicu, lice mu se ozarilo od radosti. Smjesta je skočio s niskog kamenog zida.
Oh, Mary, kako sam sretan što te vidim! - uzviknuo je, namještajući se na prednjem sjedalu. - Već sam pomislio da si zaboravila.
Uhvatila ga je za ruku i na trenutak je pritisnula uz svoj obraz; bila je žalosna i grizla ju je savjest zbog zakašnjenja, pa je potpuno zaboravila kako se zarekla da ga nikad neće dodirivati.
Nikad ne bih učinila nešto takvo. Time. Zalutala sam. Zamijenila sam crkvu sv. Marka s jednom drugom crkvom i zalutala sam, eto, to je sve. A sad sjedi mirno i raduj se, jer sam upravo odlučila da idemo u Gosford.
Oh, fino! Mislio sam da ćemo ostati u Artarmonu, jer je već kasno.
Svejedno, nema razloga da ne pođemo. Kad stignemo, ostat će nam dovoljno vremena da se okupamo, ako voda ne bude previše hladna, a večeru možemo prirediti na plaži, bez obzira na hladnoću. - Pogledala ga je iskosa, uživajući u razlici između njega, tako nasmijanog i sretnog, i onako očajnog i osamljenog kakav je bio prije nekoliko minuta. - Kako je prošlo vjenčanje?
Bilo je prekrasno - odgovorio je ozbiljno. - Dawnie je izgledala kao princeza iz bajke a mama kao dobra vila. Imala je na sebi lijepu svijetloplavu haljinu, a Dawnie je bila u dugoj bijeloj haljini s volanima, u rukama je držala velik buket cvijeća dok je na glavi imala dugačak bijeli veo, kao oblak.
Izvanredno! Jesu li svi bili veseli!
Mislim da jesu - rekao je sumnjičavo - iako je mama plakala, pa i tata, samo što je on rekao da mu oči suze od vjetra i naljutio se na mene kad sam rekao kako u crkvi nema vjetra. Mama je rekla da plače zato što je sretna zbog Dawnie. Nisam znao da ljudi plaču i kad su sretni, Mary. Ja ne plačem kad sam sretan, samo kad sam
tužan. Zašto bi čovjek plakao ako je sretan?
Osmjehnula se, iznenada tako sretna da zamalo i sama nije zaplakala.
Ne znam, Time, osim da se ponekad zaista tako događa. Ali kad čovjek plače od sreće, to je drukčiji osjećaj, vrlo lijep osjećaj.
Eh, onda bih htio da budem tako sretan da zaplačem! Zašto nikad nisam tako sretan da zaplačem, Mary?
Pa sad, mislim da za to čovjek mora biti već u godinama. Jednog dana to će se dogoditi i tebi, kad budeš dovoljno star i sijed.
Potpuno zadovoljan tim objašnjenjem, Tim se zavalio na sjedalu i promatrao predjele kroz koje su prolazili, čega mu, izgleda, nikad nije bilo dosta. Posjedovao je onu nezasitnu radoznalost sasvim mladih stvorenja i sposobnost da ponavlja jedno te isto mnogo puta a da mu ne dosadi. Svaki put kad su išli u Gosford, ponašao se kao da mu je to prvi put, bio je podjednako oduševljen pejzažima i bogatstvom prirode, sav izbezumljen bi ugledao vikendicu na kraju staze, željan da otkrije što je od prošlog dolaska poraslo, procvjetalo ili uvenulo.
Te noći, kad je Tim otišao u krevet, Mary je uradila nešto što nikad nije učinila - ušla je u njegovu sobu, zašuškala pokrivače oko njega i poljubila ga u čelo.
Laku noć, Time, dragi, dobro spavaj - rekla je.
’Ku noć, Mary, hoću - odgovorio je sanjivo; bio je uvijek već u polusnu čim bi mu glava dodirnula jastuk.
A onda, dok je tiho zatvarala vrata, ponovo se javio.
Mary?
Da, Time, što je? - Okrenula se i prišla njegovom krevetu.
Mary, ti nećeš jednog dana otići i udati se kao moja Dawnie, zar ne?
Uzdahnula je.
Ne, Time, obećavam da to neću uraditi. Dok god ti budeš želio da budem uz tebe, bit ću uz tebe. A sad lijepo spavaj i ne brini se zbog takvih stvari!

14
Na kraju, posao nije dopustio Mary da povede Tima na obećano putovanje. Tvrtka Constable Steel & Mining kupila je rudom bogato područje na krajnjem sjeverozapadu kontinenta i, umjesto da otputuje s Timom na Veliki zaštitni greben, Mary je morala pratiti svog šefa na inspekcijskom putovanju. Putovanje je trebalo da traje tjedan dana, ali se proteglo na više od jednog mjeseca.
Obično je uživala u tim, ne baš čestim ekskurzijama - Archie je bio ugodno društvo, a njegov stil putovanja bio je prilično luksuzan. Ovog puta, su, međutim, boravili u oblasti u kojoj nije bilo ni cesta, ni gradova, ni ljudi. U posljednjoj fazi putovanja morali su se poslužiti helikopterom jer se do nekih krajeva kopnom uopće nije moglo stići. Ĉitava ekspedicija logorovala je na kiši neuobičajenoj za to doba godine, u stalnoj vlazi i boreći se sa vrućinom, muhama, blatom i epidemijom dizenterije.
Od svega, Mary je najviše nedostajao Tim. Nije bilo mogućnosti da mu pošalje pismo, a radio-telefonska veza bila je ograničena na strogo poslovne i hitne razgovore. Sjedeći pod mokrim šatorom i nastojeći ostrugati ljepljivo crno blato s nogu i odjeće, pored gustog oblaka insekata okupljenih oko jedne slabe petrolejke i lica natečenog od mnogobrojnih ugriza komaraca, Mary je čeznula za svojim domom i Timom. Bilo joj je teško slušati Archiejevo likovanje nad rezultatima istraživanja rudnih nalazišta, i morala je napregnuti svu snagu da pokaže oduševljenje, bar koliko je to pristojnost zahtijevala.
Bilo nas je dvanaest u ekspediciji - rekao je Archie Triciji kad su se sretno vratili u Sydney.
Samo dvanaest? - rekla je Mary sumnjičavo, namigujući Archiejevoj ženi. - Bilo je trenutka kad bih se bila zaklela da nas ima bar pedeset.
Slušaj, ti odvratna stara vrećo, zaveži i dozvoli mi da pričam priču! Vratili smo se kući nakon najgorih mjesec dana što sam ih u životu proveo, a ti mi već kočiš zalet. Nisam te morao pozvati da provedeš prvu večer u civilizaciji pod mojim krovom, ali pozvao sam te pa je najmanje od svega što možeš uraditi da lijepo i tiho
sjediš, suzdržljiva kao nekad, dok ne ispričam svojoj ženi što smo doživjeli.
Natoči mu još jedan viski, Tricija, prije nego što dobije srčani napad. Sigurna sam da je to razlog zašto je tako čangrizav prve večeri nakon povratka. Posljednja dva tjedna, otkako je likvidirao posljednju kap iz posljednje boce viskija što smo je ponijeli sa sobom, naprosto je nepodnošljiv.
Dobro, a kako bi se ti ponašala, draga? - obratio se Archie svojoj supruzi. - Stalno mokar do kože, živ pojeden od legija svih mogućih insekata, slijepljen blatom i bez ženskog stvora u krugu od tisuću milja osim ove strašne stare aždaje! 1 kako bi ti se sviđalo da nemaš što pojesti osim konzerviranog gulaša, i da ti onda još ponestane i pića? Sto mu slatkih Bartlettovih krušaka, kakva zabit! Bio bih dao polovicu prokletih rudnih ležišta što smo ih pronašli, za jedan jedini veliki odrezak i čašu Gleti Granta da ga zalijem!
Ne treba da nam pričaš - nasmijala se Mary i impulzivno se okrenula Triciji. - Samo što nisam poludjela od njega! Znaš već kakav je kad ne može dobiti svoja omiljena jela, dvanaest godina stari viski i havan- ske cigare.
Ne, ne znam kakav je kad ostane bez tih svojih sitnih zadovoljstava, draga, ali nakon trideset godina braka s njim mogu samo zadrhtati na pomisao što si sve morala izdržati.
Uvjeravam te da nisam dugo trpjela - odgovorila je Mary s uživanjem pijuckajući šeri. - Nakon što sam ga nekoliko dana slušala kako cvili, odšetala sam se malo dalje od logora i ustrijelila nekoliko ptica što su se gnijezdile u močvari, pa smo imali malu promjenu poslije onog vječnog gulaša.
Što se to dogodilo s vašom opskrbom, Archie? - upitala je Tricija znatiželjno. - Nešto mi nije slično tebi da se nisi pobrinuo za neki bolji zalogaj u slučaju nužde!
Za to je kriv onaj naš slavni vodič po divljini. Približno polovica ekspedicije bili su ljudi iz direkcije u Sydneyju, a tehničare geologe angažirao sam u Wynd- hamu, i s njima spomenutog vodiča, gospodina Jima Bartona, vrag ga odnio! On je sebi uvrtio u glavu da nam pokaže od kakvog su čvrstog materijala napravljeni ljudi iz busha, pa je, nakon što me je uvjerio da će se za sve
pobrinuti, nakupovao samo ono što obično sam jede... gulaš, gulaš i opet gulaš!
Ne sudi prestrogo jadnog čovjeka, Archie - pobunila se Mary. - Mi smo, konačno, svi bili došljaci, a on je bio u svom elementu. Kad bi on došao u grad, zar se ti ne bi potrudio da ga zabljesneš našim urbanim dostignućima?
Kakve to gluposti govoriš, Mary! Ti si mu, u stvari, natrljala nos, a ne ja! - Okrenuo se svojoj supruzi. - Da si je samo vidjela kad se vratila u logor, draga ! Mirno se došetala, u onoj svojoj jezivoj uniformi engleske usidjelice, ulijepljene do pasa smrdljivim crnim blatom, vukući za sobom desetak velikih krvavih ptica. Vezala im je vratove komadom špage i vukla ih po zemlji za sobom, za tu špagu. Mislio sam da će naš junački Jim Barton dobiti srčani napad, tako je bio bijesan!
Bio je bijesan, zar ne? - potvrdila je Mary zadovoljno.
Naravno, jer, kao prvo, on uopće nije htio da Mary ide s nama. Stari je ženomrzac mislio da će nas ona zadržavati, da će nam biti samo na teret, da ćemo zbog nje imati samo neugodnosti i tome slično. A ona nam je donijela spas tom kulinarskom promjenom upravo u trenutku kad je bio siguran da će nam konačno pokazati kakvi smo mekušci mi gradski ljudi. Ha! Ali moja ga je Mary lijepo spustila na zemlju. Opasna si ti zmija, draga!
A kakve su to bile ptice? - upitala je Tricija nastojeći se držati ozbiljno.
Bogme, nemam pojma! - odgovorila je Mary. - Obične ptice, velike zdepaste tropske ptice. Bile su debele, a mene je samo to zanimalo.
Ali mogle su biti i otrovne! Mary je prasnula u smijeh.
Gluposti! Koliko je meni poznato, vrlo mali dio onoga što nazivamo živom materijom uistinu je otrovno, i kad bi izračunali na nekom velikom računaru kakva je vjerojatnost da se otrujemo, ustanovili bismo da je sreća praktično uvijek na našoj strani.
Barton bushman rekao je nešto slično, sjećam se - nasmijao se Archie vraćajući se u mislima u divljinu. - Mary je odlučila prirediti ptice s umakom iz konzervi i nekim lišćem što ga je
nabrala s nekog grma, jer joj se činilo da ugodno miriše. Barton je nato počeo skakati i vikati kako bi to lišće moglo biti otrovno, ali Mary ga je samo odmjerila onim svojim ledenim pogledom i rekla mu da je, po njenom mišljenju, nos namijenjen za to da čovjek može odrediti što je jestivo a što nije, i da njoj njen nos govori kako je to lišće potpuno u redu. I bilo je, naravno, ne treba ni spominjati. Zatim mu je održala dugo predavanje o nečemu što se zove Clostridium botulinum i što, po svemu sudeći, živi u konzerviranom gulašu i deset puta je otrovnije od svega što se može ubrati u divljini. Bože mili, samo što nisam pukao od smijeha!
Jesu li bili zadovoljni tvojom kuhinjom, Mary? - upitala je Tricija.
Njeno jelo imalo je okus nektara i ambrozije u isti mah - upao je Archie prije nego što je Mary stigla odgovoriti. - Sto mu bijesnih bodljikavih raža, kako smo se najeli! žderali smo, a ne jeli, dok je Mary sjedila otmjeno grickajući krilce, ozbiljna kao i uvijek, a svaka vlas na njoj bila je na svom mjestu. Već sam ti rekao, Mary, o tebi se u Wyndhamu već sigurno pričaju legende, mogu samo zamisliti s kakvim su se dojmovima vratili kući oni tehničari- geolozi. A Barton bushman dobro je splasnuo, što jest, jest!
Tricija se gušila od smijeha.
Mary, trebalo bi da budem ludo ljubomorna na tebe, ali to, hvala bogu, ne moram biti. I reci mi, koja druga žena ne samo da ne mora biti ni najmanje ljubomorna na sekretaricu svog muža, već se može pouzdati da će joj ga vratiti živog i zdravog kući iz svake gužve u koju se uvali?
Kad se sve uzme u obzir, mnogo se više isplati vraćati ga kući, Tricija - rekla je Mary svečano. - Ako postoji nešto što mrzim, onda je to pomisao da bih morala pripitomljavati novog šefa.
Tricija je brzo skočila i dohvatila šeri.
Natoči sebi još jednu čašicu, Mary, molim te! Nikad nisam ni pomislila kako ću jednom reći da uživam u tvom društvu, ali se ne sjećam kad sam se ovako zabavljala! - Zastala je i pokajnički pokrila usta rukom. - Oh, bože! Grozno je to što sam rekla, zar ne? Nisam tako mislila. Htjela sam reći da si se promijenila, da si se nekako otvorila, eto, to je sve!
Sad si samo pokvarila stvar, draga - rekao je Archie slavodobitno. - Sirota Mary!
Nisam ja za tebe nikakva sirota Mary, Archie Johnsone! Dobro znam što je Tricija htjela reći, i potpuno se slažem s njom?

15
Kad je prve subote poslije povratka Mary Horton u Sydney Tim pokucao na stražnja vrata, pošla je pomalo neodlučno da mu otvori. Kako će to izgledati kad ga ponovo vidi nakon tog prvog rastanka? Naglo je otvorila vrata a riječi su joj bile već na usnama, samo što ih nikad nije izgovorila; u grlu joj je bila zapela velika knedla i nikako nije bila kadra da je se oslobodi i progovori. On je stajao na pragu i osmjehivao se, a u njegovim lijepim plavim očima blistala je ljubav i dobrodošlica. Posegnula je i bez riječi ga uhvatila za ruke, čvrsto ih stežući prstima, dok su joj suze tekle niz lice. Ovog puta on je obavio ruke oko nje i privukao joj glavu na svoja prsa, milujući je po kosi.
Ne plači, Mary - gukao je, trljajući joj nespretno dlanom glavu. - Ja ću te utješiti, da ne plačeš. Evo ovako, ovako, ovako!
Ali već sljedećeg trenutka ona se izvukla iz njegovog zagrljaja i počela tražiti u džepovima rupčić.
Sve će biti dobro, Time, ne uzbuđuj se! - šapnula je kad je konačno pronašla rupčić i obrisala oči. Osmjehnula mu se i nježno mu dodirnula obraz, nesposobna da se odupre iskušenju. - Tako si mi nedostajao da sam zaplakala od radosti kad sam te ugledala, eto, to je sve.
Strašno mi je drago što te opet vidim, ali nisam zaplakao. A kako si mi nedostajala, Marv! Mama kaže da sam bio neposlušan sve vrijeme otkako si otišla.
Jesi li doručkovao? - upitala je, nastojeći uspostaviti duševnu ravnotežu.
Još nisam.
Onda uđi i sjedi dok ti nešto ne pripremim. - Gladno je zurila u njega, jedva u stanju da povjeruje kako je zaista tu, da je nije zaboravio. - Oh, Time, kako je lijepo vidjeti te!
Sjeo je za stol, ni na trenutak ne prestajući je pratiti pogledom dok se kretala po kuhinji.
Osjećao sam se nekako bolestan sve vrijeme dok si bila na putu, Mary. Bilo je to zaista čudno! Nisam imao mnogo volje za jelo, a od televizije me boljela glava. Ni u »Seasideu« se nisam dobro osjećao, a pivo nije imalo onaj poznati okus. Tata mi je rekao
da sam dosadan, jer nisam mogao mirovati niti ostati na jednom mjestu.
Pa sad, nedostajala ti je i Dawnie, znaš. Sigurno si se osjećao strašno osamljen, bez Dawnie i bez mene.
Dawnie? - Izgovorio je to ime polako, kao da razmišlja o njegovom značenju. - Pa, ovaj, ne znam. Mislim da sam na Dawnie sasvim zaboravio. Ali tebe nisam zaboravio. Mislio sam na tebe sve vrijeme, sve vrijeme!
E pa, vratila sam se, što znači da je sve prošlo i da je za nama - rekla je veselo. - Što ćemo raditi ovog vikenda? Kako bi bilo da odemo do vikendice, iako je previše hladno za kupanje?
Lice mu se ozarilo od radosti.
Oh, Mary, to je zbilja divna ideja! Hajdemo u Gosford, smjesta!
Okrenula se i pogledala ga, osmjehujući se tako nježno da je Archie Johnson ne bi prepoznao.
Tek poslije doručka, mladi moj prijatelju. Smršavio si za moje odsutnosti, pa treba malo da te uhranim.
žvačući posljednji zalogaj drugog kotleta, Tim je namršteno, kao u čudu, zurio u nju.
Što se događa? - upitala ga je, pažljivo ga promatrajući.
Ne znam. . . Maloprije, dok sam te tješio, nekako sam se čudno osjećao ... - Bilo mu je očigledno teško da se izrazi, tražio je riječi koje nisu postojale u njegovom rječniku. - Bilo je to zaista čudno - zaključio je nespretno, nesposoban da smisli drugi način da kaže ono što je osjećao, i svjestan da nije uspio prenijeti to Mary.
Možda si se osjećao kao odrastao čovjek, kao tvoj tata, šta misliš? Tješiti nekoga, to je nešto što rade samo odrasli.
Izraz bespomoćnosti smjesta je nestao s njegovog lica.
Osmjehnuo se.
Upravo tako, Mary! Osjećao sam se kao odrastao čovjek.
Jesi li se najeo? Ako jesi, da pokupimo stvari i da krenemo, jer se ovih dana rano smrkava, a htjela bih da u vrtu obavimo što više posla.
U oblastima oko Sydneyja ta zima jedva da je zaslužili vala svoje ime, osjećali su je samo oni najzimogrožljiviji stanovnici. Šume eukaliptusa zadržale su lišće, sunčeve zrake bile su tople preko
cijelog dana, biljke nisu prestajale pupati i cvjetati i, uopće, život nije prelazio u ono neobično smireno, sanjivo stanje kao u predjelima s hladnijom klimom.
Vrt u vikendici bio je sav u cvijeću — cvjetali su šeboji, dalije i gastrolobije; na sto metara uokrug zrak je bio zasićen mirisom. Travnjak je bio u mnogo boljem stanju i zeleniji zimi nego u ikoje drugo doba godine. Mary je dala da se zidovi kuće oboje u bijelo, s crnim rubovima, a limeni krov premazan je srebrnom zaštitnom bojom.
Kad su se dovezli na čistinu na kojoj je stajala zgrada, nije mogla a da ne ostane zadivljena. Kakva razlika između njenog sadašnjeg izgleda i onog prije svega šest mjeseci! Okrenula se Timu.
Znaš li, Time, da si ti izvanredan kritičar? Gledaj koliko je zgrada sad ljepša, a samo zato što si rekao da ti se ne sviđa smeđa boja i što si me natjerao da malo uredimo vrt! Bio si u pravu, sad sve izgleda mnogo ljepše nego prije. Zadovoljstvo je doći ovamo ovih dana. Moramo smisliti još nešto, da proces uljepšavanja ne prestane.
Sav je zablistao od neočekivane pohvale.
Volim da ti pomažem, Mary, zato što kraj tebe uvijek imam osjećaj da sam sasvim čitav. Vodiš računa o onome što govorim. Zbog toga ponekad pomislim da sam kao tata, potpuno odrastao čovjek.
Isključila je motor i blago ga pogledala.
Ali ti i jesi odrastao čovjek, Time. Ne mogu misliti o tebi na drugi način. A zašto ne bih vodila računa o onome što kažeš? Tvoje sugestije i kritike bile su sasvim na mjestu, i mnogo su mi pomogle. Nije važno što drugi govore, Time, ja ću uvijek misliti o tebi da si sto posto čitav.
Zabacio je glavu i nasmijao se, a onda je iskrenuo tako da je ugledala oči napunjene blistavim suzama.
Oh, Mary, toliko sam sretan da sam gotovo zaplakao! Pogledaj! Gotovo sam zaplakao!
Iskočila je iz kola.
Miči se, lijenčino, i na posao, dosta te plačljive sentimentalnosti! Jutros smo već pretjerali s tim stvarima! Skidaj to lijepo odijelo i obuci vrtlarski kombinezon, čeka nas mnogo posla do ručka.

16
Jedne večeri, ubrzo nakon povratka sa Johnsonove ekspedicije, Mary je u Sydney Morning Heraldu pročitala članak pod naslovom
»Učitelj godine«. U članku se govorilo o izvanrednim uspjesima nekog mladog učitelja u radu s mentalno zaostalom djecom, i to ju je potaklo da o toj temi počne čitati više nego do tada. Kad god bi u mjesnoj biblioteci pronašla nešto o mentalnoj zaostalosti djece, uzimala je knjigu i čitala je, ali dok nije pročitala članak u novinama, nije joj palo na pamet da se tome malo dublje posveti.
Bio je to težak pothvat; bila je prisiljena čitati s medicinskim rječnikom pri ruci, iako se pokazalo da ni u njemu nestručnjak ne može lako pronaći objašnjenje dugih, stručnih izraza kao što su
»porencefalija«, »lipi- doza«, »fenilketonurija« i »hepatolentikularna degeneracija«. I zaista, bilo je takvih strogo stručnih izraza da ih nije mogla naći ni u medicinskom rječniku. S mukom se probijala kroz guštaru takvih izraza, svjesna da sve više gubi tlo pod nogama i da sve manje zna. Na kraju je odlučila potražiti mladog učitelja, kome je bio posvećen novinski članak. Zvao se John Martinson.
- Bio sam običan učitelj u osnovnoj školi dok nisam otišao u Englesku i tamo slučajno dobio mjesto u školi za mentalno zaostalu djecu rekao joj je John Martinson vodeći je u školu. - Posao me fascinirao od samog početka, ali nisam bio prošao nikakvu formalnu obuku iz tehnike i teorije, pa sam naprosto morao obučavati tu djecu kao da su normalna. Govorim samo o djeci s blagim formama zaostalosti, naravno; ima mnogo djece koju je nemoguće ičemu naučiti. Bilo kako bilo, bio sam zapanjen koliko su toga naučila, i kako su izvanredno reagirala na to da se s njima postupa kao s normalnom djecom. Bio je to strašno težak posao, naravno, pa sam morao prikupiti ogromnu rezervu strpljenja, ali sam izdržao, nisam htio odustati, a nisam ni njima htio dati da odustanu. Uz to sam počeo učiti. I sam sam se vratio u školu, bavio se istraživanjima i putovao širom zemlje proučavajući metode drugih ljudi. Bio je to rad koji mi je donio mnogo zadovoljstva.
Duboko usađene temnoplave oči ljubezno su je promatrale za sve vrijeme dok je govorio, ali bez imalo radoznalosti; činilo se da
njenu prisutnost shvaća kao fenomen koji će ona sama objasniti kad za to dođe vrijeme.
I tako, vi smatrate da umjereno zaostali ljudi mogu učiti? - rekla je Mary zamišljeno.
O tom nema sumnje. Mnogi i mnogi neobaviješteni ljudi odnose se prema blago zaostalom djetetu kao da je zaostalije nego što u stvari jest, zato što je na kraju krajeva mnogo komotnije zauzeti takav stav nego trošiti ogromno vrijeme nužno da se iz djeteta izvuče normalna reakcija.
Možda mnogi misle da ne raspolažu potrebnim specijalnim kvalifikacijama - rekla je Mary misleći na Timove roditelje.
Možda. Ta djeca čeznu za priznanjem, pohvalom i uključivanjem u normalan obiteljski život, ali i previše često bivaju ostavljena na nekom vanjskom rubu, voljena ali napol zanemarena. Ljubav nije potpun odgovor ni na koji problem; ona je integralni dio svega, ali treba je kombinirati sa strpljenjem, razumijevanjem, mudrošću i sposobnošću za predviđanje kad je u pitanju nešto tako složeno kao duševno zaostalo dijete.
Vi nastojite stopiti ljubav sa svim tim drugim stvarima?
Da. Bude i promašaja, naravno, i to ne malo, ali imamo veći procent uspjeha od većine sličnih škola. Cesto je gotovo nemoguće točno procijeniti dijete, bilo s neurološke, bilo sa psihološke strane. Morate shvatiti da je, kao prvo, i najvažnije, to dijete žrtva organskog poremećaja, bez obzira na to kakvi psihološki problemi još mogu biti prisutni. Jednostavno, nešto gore u mozgu ne funkcionira kako bi trebalo.
'Slegao je ramenima i nasmijao se sam sebi.
- Oprostite, gospođice Horton! Nisam vam dao prilike ni da progovorite, zar ne? To je već takav moj loš običaj da ugnjavim posjetioca svojim pričama a da nemam ni pojma zašto je u stvari došao k meni.
Mary se nakašljala.
Pa sad, gospodine Martinsone, nije u pitanju nikakav osobni problem već više radoznalost zainteresiranog promatrača. To je ono što me je potaknulo da vam se obratim. Poznajem jednog mladog čovjeka od dvadeset pet godina, blago duševno zaostalog, i htjela bih saznati nešto više o njegovom stanju. Pokušala sam s
knjigama, ali ne razumijem najbolje stručni medicinski žargon.
Znam. Autoritativnih knjižurina ima bezbroj, ali teško je naći dobru fundamentalnu knjigu za laike.
Stvar je u tome što je on, otkako sam se počela zanimati za njega prije otprilike devet mjeseci, počeo pokazivati znakove poboljšanja. Dugo je to trajalo, ali čak sam ga naučila pomalo čitati i obavljati najjednostavnije računske radnje. Njegovi su roditelji primijetili tu promjenu i oduševljeni su. Ja, međutim, ne znam kakav napredak mogu očekivati, i koliko ga smijem opteretiti.
Potapšao ju je po ruci i uhvatio ispod lakta, dajući joj znak da je vrijeme da pođu dalje.
Povest ću vas da vidite neke naše razrede, i zamolio bih vas da pažljivo promatrate djecu. Pokušajte pronaći dijete koje vas po držanju podsjeća na tog vašeg mladića. Ne dopuštamo posjetiocima da ometaju rad u razredima, pa ćemo promatranje vršiti kroz jednosmjerne prozore. Pođite sa mnom, da vidimo kakav ćete dojam steći o našoj djeci.
Mary nije nikad obraćala posebnu pažnju na ono nekoliko zaostale djece što ih je imala prilike vidjeti u životu, jer se, kao i većina ljudi, osjećala neugodno kad bi bila zatečena kako zuri u njih. Sad je ostala zapanjena kad je otkrila koliko su različita po fizičkoj konstituciji, a o mentalnim kapacitetima da se i ne govori; bilo je tu djece koja su izgledala potpuno normalna, ali i tako strašno deformiranih da je bilo teško ne okrenuti glavu od njih.
Imao sam priliku držati nastavu u razredu intelektualnih divova - rekao je John Martinson pomalo sanjarski dok je stajao pored nje. - Ni jedno dijete u razredu nije imalo kvocijent inteligencije manji od 150, po staroj skali. Ipak, moram vam reći da mi je veće zadovoljstvo podučavati mjesec dana jedno od ove djece da veže vezice na cipelama. Ova se djeca nikad ne zamaraju i nikad se ne zasite učenja novog, možda zato što moraju toliko raditi da bi nešto postigla. Što je teže čovjeku da nešto postigne, to više on to cijeni, i nema razloga zašto to ne bi vrijedilo i za zaostala ljudska bića.
Nakon obilaska John Martinson odveo ju je u svoj mali ured i ponudio kavom.
E pa, jeste li vidjeli neko dijete koje vas podsjeća na Tima? -
upitao je.
Vidjela sam ih nekoliko - rekla je i opisala ih. - Ima trenutaka kad mi dođe da zaplačem nad Timom, toliko ga žalim - rekla je. - On je sasvim svjestan svoje ograničenosti, znate. Strašno je slušati jadnika kako se ispričava što »nije čitav«, kako on to kaže.
»Znam da nisa čitav, Mary,« kaže mi, a meni se čini da će mi srce pući.
Imam dojam da bi on mogao učiti. Radi li?
Da, kao nekvalificirani građevinski radnik. Mislim da se ljudi s kojima radi odnose prema njemu na svoj način ljubezno, ali da su ponekad i nepromišljeno okrutni. Najveće im je zadovoljstvo zbijati neslane šale na njegov račun, kao na primjer kad su ga na prevaru navukli da jede izmet. Tog je dana plakao, ne zato što je bio žrtva šale nego zato što je nije shvatio. Htio je da i on sudjeluje u šali! - Lice joj se iskrivilo, pa je morala ušutjeti.
John Martinson je sa simpatijama, hrabreći je, klimao glavom.
Oh, to je prilično čista situacija - rekao je. - A što je s njegovim ocem i majkom, kako se oni odnose prema njemu?
Vrlo dobro, kad se sve uzme u obzir. - Objasnila mu je okolnosti u kojima Tim živi, iznenađena vlastitom rječitošću. - Ipak, zabrinuti su za njega - završila je tužno - naročito kad se upitaju što će biti s njim poslije njihove smrti. Njegov otac tvrdi da će Tim umrijeti od slomljenog srca. Ja u to u početku nisam vjerovala, ali kako vrijeme prolazi, sve više uviđam da je nešto takvo sasvim vjerojatno.
Oh, slažem se, to je vrlo vjerojatno. Ima mnogo takvih slučajeva, znate. Ljudima kao što je vaš Tim potreban je dom i roditeljska ljubav mnogo više nego normalnim ljudima, zato što nisu u stanju da se bez njih prilagode životu, ako ih jednom upoznaju. Strašno im je teško nositi se s ovim svijetom, ovim našim svijetom. - Pogledao ju je zamišljeno. - Pretpostavljam, na osnovi vašeg izbora djece koja vas podsjećaju na Tima, da on izgleda sasvim normalno?
Da izgleda normalno? - Uzdahnula je. - Kad bi bar izgledao normalno! Ne, Tim uopće ne izgleda normalno. On je nesumnjivo najljepši mladić što sam ga ikad vidjela... Izgleda kao kakav grčki bog, kad već nemam usporedbe koje bi zvučala originalnije.
Oh! - John Martinson oborio je pogled i na trenutak se zagledao u svoje skrštene ruke, a zatim uzdahnuo. — E pa, u redu, gospođice Horton, napisat ću vam naslove knjiga koje ćete, vjerujem, bez poteškoća razumjeti. Pomoći će vam, vidjet ćete.
Ustao je, otpratio je do predvorja i tu joj se uglađeno poklonio.
Nadam se da ćete mi ubrzo dovesti Tima, da ga vidim. Zaista bih želio da ga upoznam. Možda bi najbolje bilo da mi prethodno telefonirate, jer mislim da bi za njega bilo bolje da ne dolazi u školu nego u moj stan.
Mary mu je pružila ruku.
Prihvaćam vrlo rado. Do viđenja, gospodine Martinsone, i mnogo vam hvala na ljubeznom prijemu.
Otišla je zamišljena i ožalošćena, svjesna da su najteže rješivi problemi oni kod kojih, već po samoj njihovoj naravi, nema mjesta za snove.

17
Proljeće u Sydneyju nije blještava, bujna eksplozija novog života, buđenja i rasta kao na sjevernoj hemisferi. Sve drveće, osim nekoliko uvezenih vrsta, zadržava svoje lišće, u toku kratke, blage zime, a u sydneyskim vrtovima uvijek nešto cvjeta, preko cijele godine. Najveća promjena osjeća se u zraku, koji je kristalno čist i blag i nekako ispunjava srce novom nadom i radošću.
Vikendica Mary Horton ubrzo bi postala oblasna znamenitost da je netko imao prilike da je vidi. Ona i Tim vrijedno su radili u vrtu cijele zime, čak su išli tako daleko da su kupili već izraslo drveće i doveli stručnjaka da ga posadi. I tako je, kad je došao listopad, sve bilo puno cvijeća, od velikih gredica duž-čitave verande do kružnih nasada oko svakog drveta. Bilo je tu islandskih makova, karanfila, zvjezdana, maćuhica, plamenki, gra- hovica, tulipana, glicinija, narcisa, zumbula, azaleja i gladiola; cvjetovi svih mogućih boja, veličina i oblika podizali su svoje gusto zbijene glave formirajući prave sagove neviđene ljepote, a vjetar im je nosio miris kroz divlju šumu i preko rijeke.
Ĉetiri neobično tužne trešnje spuštale su svoje pretovarene ružičaste grane iznad ružičastih zumbula i tulipana što su rasli u travi ispod njih, a šest rascvjetanih badema lomili su se pod težinom bijelih cvjetova; trava ispod njih bila je prošarana ljiljanima i narcisima.
Prvog vikenda, kad su sve zatekli u punom cvatu, Tim je naprosto podivljao od radosti. Trčkarao je od trešnje do badema i natrag diveći se ideji Mary da oko trešnje zasadi samo ružičasto cvijeće, a oko badema bijelo i žuto. Posebno ga je oduševljavalo što izgleda kao da samo, divlje, raste iz trave. Mary ga je promatrala, osmjehujući se, bez obzira na sve odluke da ostane ozbiljna, ma kako on reagirao. Njegova radost bila je tako prozirna, nježna, krhka, sva u znaku pokusa; bio je Paris koji luta po proljetnim cvijećem pokrivenim obroncima Ide prije nego što će se vratiti u urbanu svakodnevnicu Troje. Vrt je zaista prekrasan, pomislila je Mary, prateći pogledom Tima dok je plesao naokolo, ali kako ga on vidi, koliko je drukčiji u njegovim očima kad ga tako uzbuđuje i oduševljava? Insekti, pa i neke životinje višeg reda, navodno vide
drukčiji svijet zbog drukčije građenih očiju, vide boje i oblike koje ljudsko oko ne vidi; kakva je nijansa crvene boje infracrvena boja, kako izgleda ultraljubičasta? Možda i Tim vidi stvari izvan njenog dijapazona; možda zbog poremećenih električnih kola u mozgu vidi drukčiji spektar boja i čuje drukčiji raspon frekvencije? Ĉuje li on glazbu sfera, može li vidjeti oblik duha i boju mjeseca? Kad bi to bar mogla nekako saznati! Ali njegov je svijet zauvijek zatvoren, ona ne može ući u njega, a on joj ne može reći kako izgleda.
Time - rekla je te večeri dok su sjedili u zamračenoj dnevnoj sobi u koju je kroz otvorena staklena vrata prodirao mirisom zasićeni vjetar - što sad osjećaš, ovog trenutka? Kako miriše cvijeće, kako izgleda moje lice?
Oklijevajući, otrgao se od glazbe koju su slušali, okrenuo prema njoj zamagljen, snovima zastrt pogled i osmjehnuo se na onaj svoj blagi, čudni, neuhvatljivi način. Srce bi joj uvijek zadrhtalo i topilo se pod tim pogledom, u njoj se skupljalo nešto što nije mogla identificirati, ali je bilo tako okruženo tugom da je morala treptanjem rastjerati suze.
Namršten, tražio je odgovor na pitanje, i konačno je odgovorio, polako, nesigurno:
Što osjećam? Osjećam? Bogami, nemam pojma! Sretan sam, lijepo mi je. Lijepo se osjećam, tako je!
A kako miriše cvijeće?
Osmjehnuo se, uvjeren da se ona šali.
Kako bi mirisalo? Miriše kao cvijeće, naravno!
A moje lice?
Tvoje lice je lijepo, kao lice moje mame i Dawnie. Izgleda kao lice svete Tereze na svetoj sličici.
Uzdahnula je.
To si lijepo rekao, Time. Sigurna sam da nikad nisam pomislila da imam lice kao sveta Tereza.
E pa, imaš - nastavio ju je uvjeravati. - Visi na zidu iznad mog kreveta kod kuće, mama ju je tamo objesila zato što mi se sviđa, zaista sviđa. Gleda u mene svake večeri i svakog jutra kao da misli kako sam sasvim čitav, a i ti me isto tako gledaš, Mary. - Zadrhtao je, obuzet nekom bolnom radošću. - Draga si mi, Mary, više nego Dawnie, draga si mi kao mama, kao tata. - Prekrasno
oblikovane ruke pokrenule su se, govoreći svojim pokretom više nego što je mogao izraziti svojim siromašnim, ograničenim rječnikom. - Ali to je nekako drukčije, Mary, drukčije nego kad mislim na mamu i tatu. Ponekad su mi oni draži nego ti, a ponekad si mi ti draža od njih.
Naglo je ustala i otišla do vrata.
Idem malo da se prošetam. Time, ali htjela bih da ti ostaneš ovdje, kao dobar momak, i slušaš glazbu. Brzo ću se vratiti.
Klimnuo je glavom i okrenuo se gramofonu, uporno ga promatrajući, kao da mu to pomaže da čuje glazbu.
Miris vrta bio je gotovo nepodnošljiv, pa je prošla između narcisa kao sjena i uputila se prema plaži. Na samom kraju iz pijeska je izvirivao kamen, dovoljno velik da posluži kao oslonac za leđa, ali se Mary, kad je kleknula na pijesak, okrenula njemu, položila na njega ruke i sakrila lice dlanovima. Ramena su joj se skupila a tijelo joj se previjalo u grču razornoga bola, tako žestokog i strašnog da je na trenutak jedan dio nje ustuknuo, užasnut, odbijajući da sudjeluje u njemu. Ali taj bol bilo je nemoguće potisnuti, više nije mogla bježati od njega; plakala je i jecala, skršena.
Bili su kao noćni leptir i blještava, vruća svjetlost, ona i Tim; ona leptir, svjesna smisla i dostojanstva života, a on svjetlost koja čitav njen svijet ispunjava sjajnom, vrelom vatrom. Nije znao kako se ona očajnički baca na zidove njegove izolacije, nikad neće moći shvatiti dubinu i silovitost njene želje da izgori u plamenu koji je opčinjava. Boreći se s uzaludnošću svoje gladi, i svjesna da je izvan njegovih mogućnosti da je utaži, škripala je zubima od bijesa i bola i neutješno plakala.
' Tko zna nakon koliko vremena osjetila je njegovu ruku na svom ramenu.
Mary, je li ti dobro? - U glasu mu se osjećao strah.
Da nisi bolesna? Oh, Mary, molim te, reci da si dobro, molim te, reci da je sve u redu!
S najvećim naporom volje pritisnula je drhtave ruke uz bokove.
Dobro sam, Time - odgovorila je umorno, obarajući glavu, da joj ne vidi lice iako je bilo prilično mračno.
Samo sam na trenutak osjetila nešto kao mučninu, pa sam
izašla da udahnem malo svježeg zraka. Nisam htjela da se zabrineš, eto, to je sve.
Osjećaš li još mučninu? - Ĉučnuo je pored nje pokušavajući joj zaviriti u lice, nespretno joj drmajući ramenom. - Jesi li povraćala?
Zavrtjela je glavom i blago se oslobodila njegovog stiska.
Nisam, i sad mi je sasvim dobro, Tim, zaista. Sve je prošlo. - Oslanjajući se jednom rukom na kamen radi ravnoteže, pokušala je da se podigne na noge, ali nije mogla, onako dotučena i izmučena. - Oh, Time, kako sam stara i umorna - šapnula je. - Kako sam stara i umorna!
Ustao je i znatiželjno je pogledao, nervozan i usplahiren .
Jednom je mama bila tako bolesna, pa mi je tata rekao da je odnesem u krevet. Odnijet ću i tebe u krevet, Mary.
Sagnuo se i lako je podigao, a onda je rasporedio njenu težinu na rukama tako da mu je konačno jedna ruka ostala savijena ispod njenih koljena a druga joj pridržavala leđa. Previše iscrpljena da se buni, pustila ga je da je odnese stazom, i tek kad je stupio na verandu, okrenula je glavu prema njegovom ramenu jer nije željela da je vidi. Zastao je, trepćući na svjetlu, i s ljubavlju naslonio obraz na njenu glavu.
Kako si sitna, Mary - rekao je trljajući obraz o njenu kosu. - Kako si malena i topla, kao mačkica. - Zatim je uzdahnuo i unio je u dnevnu sobu.
Nije mogao naći prekidač za svjetlo u njenoj sobi, pa kad je počeo pipati po zidu tražeći ga, zaustavila ga je pritisnuvši mu blago rukom vrat.
Nije važno svjetlo, Time, vidiš toliko da me možeš spustiti na krevet. Htjela bih samo da neko vrijeme ležim u mraku, pa će biti sve u redu.
Pažljivo ju je spustio na krevet, nadnoseći se nad nju u mraku.
Osjetila je njegovu zabrinutost i neodlučnost.
Time, ti znaš da ti nikad ne bih lagala, zar ne? Klimnuo je glavom.
Da, znam.
Onda te molim da mi vjeruješ kad ti kažem da se ne trebaš nimalo brinuti za mene, da mi je već sasvim dobro. Zar se tebi
nikad nije dogodilo da osjetiš mučninu, recimo kad pojedeš nešto što ti ne odgovara?
Da, dogodilo mi se jednom kad sam se najeo kandi- ranog voća - odgovorio je ozbiljno.
Onda razumiješ kako sam se osjećala, zar ne? A sad lijepo prestani da se brineš za mene i idi u krevet, pa spavaj, spavaj! Osjećam se mnogo bolje, meni je sad potreban samo san, ali neću moći zaspati ako budem mislila kako si uznemiren i zabrinut. Obećaj mi da ćeš otići ravno u krevet i da se nećeš brinuti.
Hoću, Mary - rekao je, već umiren.
Laku noć, Time, i hvala ti što si mi ovako pomogao. Lijepo je kad na nas netko pazi, a ti zaista divno paziš na mene. Ne treba da se brinem za sebe dok imam tebe, zar ne?
Uvijek ću paziti na tebe, Mary. - Sagnuo se i poljubio je u čelo, kako je ona ponekad radila nakon što bi ga poslala u krevet. - ’Ku noć, Mary!

18
Kad je Esme Melville, poslije tenisa četvrtkom po podne, otvorila zadnja vrata, sve što je mogla uraditi je načiniti još nekoliko koraka do dnevne sobe i njenog udobnog naslonjača. Noge su joj se tresle; bio je strahovit napor, vratiti se kući a da nitko ne primijetio kako se loše osjeća. Mučnina je bila tako žestoka da je on nekoliko trenutaka provedenih u naslonjaču morala ustati i otići u kupaonicu, ali ni klečanje s glavom iznad zahodske školjke nije uklonilo mučninu. Zbog nečega nije mogla povraćati, a bol ispod lijeve lopatice činio je svaki pokušaj da podrigne neizdrživim. Ostala je tako nekoliko minuta, teško dišući, a onda se malo-pomalo uspravila, držeći se za plakar u kupaonici i vrata tuša. S užasom je ustanovila da je uplašeno lice u ogledalu njeno vlastito, prljavosive boje i orošeno znojem. Pogled na to lice uplašio ju je više nego išta u životu, pa je smjesta skrenula pogled s ogledala. Uspjela je nekako oteturati u dnevnu sobu i skljokati se u naslonjač, dašćući i nemoćno mlatarajući rukama.
Zatim ju je svladao bol i kidao je kao neka ogromna, podivljala zvijer; nagnula se naprijed, ruku skrštenih preko grudi i uvlačeći šake duboko pod pazuha. Tiho, otegnuto bi zaječala kad god bi kao nož oštri bol dostigao vrhunac, i nije mogla misliti ni na što drugo osim na taj bol.
Nakon čitave vječnosti, bolovi su popustili. Zavalila se u naslonjač, iscrpljena, a čitavo joj se tijelo treslo. Imala je osjećaj da joj nešto sjedi na prsima, istiskuje sav zrak iz pluća i ne da joj da udahne novi. Bila je potpuno mokra; bijela haljina za tenis bila je natopljena znojem, lice mokro od suza, a sjedalo naslonjača od mokraće što ju je ispustila za najtežih muka. Jecajući i gušeći se, uzalud hvatajući dah pomodrelim usnama, sjedila je i molila se da Ron svrati kući prije nego što ode u »Seaside«. Telefon u hodniku kao da je bio mnogo svjetlosnih godina udaljen od nje, apsolutno izvan dosega.
Bilo je sedam uvečer kad su Ron i Tim ušli na zadnja vrata kuće u Surf Streetu. Sve je bilo nekako čudno tiho i nepomično; na stolu u blagovaonici nisu stajali tanjuri i nije se osjećao blagotvoran miris jela.
Hej, mama, gdje si? - upitao je Ron veselo ulazeći s Timom u kuhinju. - Es, ljubavi, gdje si se sakrila? - viknuo je, a onda je slegao ramenima. - Bit će da je mama odlučila odigrati koju ekstra partiju u svom Pogodi-loptu-i-kikoći-se klubu - rekao je.
Tim je otišao u dnevnu sobu a Ron je upalio svjetla u kuhinji i blagovaonici. Iznenada, kroz kuću je odjeknuo strašan vrisak; Ron je ispustio čajnik iz ruke i otrčao u dnevnu sobu, dok mu je srce snažno udaralo. Tim je stajao, kršeći ruke i plačući, i zurio u Esme koja je gotovo ležala u naslonjaču, čudno nepokretna, skrštenih ruku i sa šakama stegnutim u pesnice.
Oh, bože!
Suze su navrle Ronu na oči dok je prilazio naslonjaču i naginjao se iznad žene, pružajući drhtavu ruku da je dodirne. Koža joj je bila topla; gotovo ne vjerujući svojim očima, primijetio je kako joj se grudi polako dižu i spuštaju. Smjesta se uspravio.
A sad, Time, nemoj plakati - rekao je dok su mu zubi cvokotali. - Nazvat ću doktora Perkinsa i Dawnie, i odmah ću se vratiti. Ti ostani ovdje, a ako se mama pokrene, viči! Jesmo li se razumjeli, momče?
Doktor Perkins bio je kod kuće, za večerom; rekao je Ronu da će pozvati kola za hitnu pomoć i pričekati ih u prostoriji za primanje pacijenata bolnice »Prince of Wales«. Brišući suze nadlanicom, Ron je okrenuo telefonski broj Dawnie.
Javio se Mick; u glasu mu se osjećalo nezadovoljstvo. Bilo je vrijeme večere i nije podnosio da ga netko tad uznemirava.
Slušaj, Mick, ovdje Ron - rekao je Ron, pažljivo naglašavajući svaku riječ. - Nemoj uplašiti Dawnie, ali radi se o njenoj mami. Mislim da je dobila srčani napad, samo nisam siguran. Smjesta ćemo je prebaciti u »Prince ofWales«, tako da nema smisla da dolazite ovamo. Bilo bi najbolje da i ti i Dawnie dođete u bolnicu, što možete brže.
Strašno mi je žao, Rone - promucao je Mick. - Naravno, Davvn i ja doći ćemo odmah. Nastojte da ne brinete previše.
Kad se Ron vratio u dnevnu sobu, Tim je još stajao zagledan u majku, plačući neutješno; Es se nije ni pokrenula. Ron je prebacio ruku preko Timovih ramena i privukao ga u zagrljaj, ne znajući što drugo da uradi.
Hajde, ne plači, Time, dječače - promrmljao je. - Mama će biti dobro, kola hitne pomoći uskoro će doći pa ćemo je prebaciti u bolnicu, a tamo će doktori za tili čas sve srediti. A ti sad moraš biti dobar momak i smiriti se, mame radi. Ne bi joj se nimalo svidjelo da se probudi i ugleda te kako stojiš i cmizdriš kao neka velika glupa beba, razumiješ?
Šmrcajući i štucajući, Tim je pokušavao da prestane plakati dok je otac prišao Esme, kleknuo do naslonjača, uzeo njene stisnute šake među dlanove i polako ih spustio tako da ostanu ležati u njenom krilu.
Es! - pozvao ju je; lice mu je odjednom postalo staro i izborano. - Es, draga, čuješ li me! Ja sam, Ron, draga, Ron!
Lice joj je bilo sivo, ostala je sva skupljena, ali je otvorila oči. Zasvjetlucale su kad su ga ugledale kako kleči kraj nje, i zahvalno mu je uzvratila stisak.
Rone... Bože, kako sam sretna što si se vratio kući... Gdje je Tim?
Ovdje je, draga. Ne brini se sad za Tima i ne uzbuđuj se ni zbog čega. Stižu kola hitne pomoći pa ćemo te odmah prebaciti u
»Prince of Wales«. Kako se osjećaš?
Kao nešto što je.. . mačka dovukla.. . Oh, bože, Rone ... taj bol... bio je strašan . .. Ĉak sam se pomokrila .. . naslonjač je potpuno mokar ...
- Ne brini se sad za taj prokleti namještaj, Es, osušit će se. Šta tu stari prijatelji ima da zamjeraju jedno drugom? - Pokušao je da se osmjehne, ali mu se lice iskrivilo. Iako je uvijek znao da se svlada, zaplakao je. - Oh, Es, ne daj da ti se nešto dogodi, draga! Bože, šta ću i kako ću ja bez tebe? Drži se, Es, drži se dok te ne prebacimo u bolnicu!
- Držat... ću se ... Ne mogu... ostaviti Tima ... potpuno samog... Ne mogu... ostaviti Tima... samog...
Pet minuta nakon što je Ron nazvao doktora Per- kinsa, kola hitne pomoći bila su pred kućom. Ron je uputio osoblje na zadnja vrata jer se s prednje strane u kuću ulazilo preko dvadeset stepenica. Bili su to krupni, tihi i veseli ljudi, temeljito školovani profesionalci u hitnoj medicinskoj pomoći; svjestan njihove stručnosti kao i svi stanovnici Sydneyja, Ron nije nimalo zamjerio
doktoru Perkinsu što je odlučio da ih pričeka u bolnici. Brzo su obavili osnovnu kontrolu stanja u kome se nalazila Es i položili je na nosila. Ron i Tim slijedili su njihove tamnoplave uniforme kroz zadnja vrata ispunjeni osjećajem da su potpuno beskorisni i nepotrebni.
Ron je smjestio Tima na prednje sjedalo do jednog od bolničara, a sam je sjeo straga s drugim. Ĉinilo se da su smjesta primijetili da je Tim mentalno zaostao, jer je onaj koji je upravljao kolima pozvao Tima da sjedne do njega s nekoliko vedrih riječi, koje su na Tima djelovale efikasnije od ičega što je Ron mogao smisliti.
Nisu uključili sirenu; bolničar koji se vozio otraga s Ronom gurnuo je Es u usta plastičnu cijev i priključio je na dovod kisika, a onda se smjestio uz nosila, neprestano joj kontrolirajući puls.
Zašto ne uključite sirenu? - upitao je Ron osvrćući se izbezumljeno; cijev i kisik strašno su ga uplašili.
Širom otvorene, ohrabrujuće mirne oči gledale su ravno u njega; bolničar ga je prijateljski potapšao po plećima.
Samo mirno, prijatelju - rekao je smireno. - Sirenu uključujemo samo kad idemo na hitan poziv, vrlo rijetko kad je pacijent već u kolima. Sirena plaši bolesnika i donosi više štete nego koristi, znate. Ona je sad dobro, a u ovo doba noći stići ćemo jednako brzo i bez sirene. To je samo nekoliko milja.
Kola hitne pomoći brzo su se probijala kroz rijetki promet i stigla pred blještavo osvijetljeni prijemni odjel za hitne slučajeve bolnice
»Prince of Wales« pet minuta nakon što su bila krenula iz Surf Streeta. U trenutku kad su se elegantna velika kola zaustavila, Es je otvorila oči i nakašljala se, izbacivši cijev za dovod kisika. Bolničar ju je na brzinu pregledao i odlučio da joj ne stavlja cijev natrag ukoliko ponovo ne nastupe grčevi. Možda želi reći nešto, a to je neobično važno; najbolje je pustiti pacijenta da sam odabere, ne uznemiravati ga...
Rone ...
Ovdje sam, ljubavi. Stigli smo u bolnicu, ubrzo će se sve srediti.
Ne znam ... Rone ...
Da, draga? - Suze su mu ponovo potekle niz lice.
Mislim ... na Tima... Kako smo se ... uvijek brinuli ... što će se
... dogoditi... s Timom ... kad mene ... ne bude... Rone ...
Ovdje sam, draga.
Pazi na . .. Tima? . . . Učini... za njega . .. sve što ... treba ... Tim ... Jadni Tim ... Jadni... Tim ...
To su bile njene posljednje riječi. Dok su se Ron i Tim beskorisno motali oko ulaza u prijemni odjel za hitne slučajeve, osoblje je nestalo s nosilima negdje u unutrašnjosti zgrade. Melvilleovi su stajali i promatrali kako se bijela vrata klate i polako zaustavljaju, a onda ih je jedan bolničar obzirno ali odlučno uputio u čekaonicu. Ubrzo zatim došao je drugi i donio im čaj i slatke kekse, ali je s osmijehom odbio da im saopći što se zbiva.
Dawnie i njen suprug stigli su pola sata kasnije. Dawnie je već bila u poodmaklom stadiju trudnoće i njen muž bio je očigledno zabrinut za nju. Prišla je ocu i sjela na klupu između njega i Tima, neprestano plačući.
Hajde, hajde, draga, ne plači - tješio ju je Ron. - Stara cura opet će biti dobro, dovezli smo je u redu. Odnijeli su je nekamo, a kad bude kakvih novosti, reći će nam. Samo sjedi i nemoj plakati. Pomisli na svoju bebu, draga, u ovom stadiju ne bi se smjela sekirati.
Što se dogodilo? - upitao je Mick paleći cigaretu i nastojeći da ne gleda u Tima.
Ne znam. Kad smo se Tim i ja vratili kući, ležala je bez svijesti u naslonjaču u dnevnoj sobi. Nemam pojma koliko je dugo tako ležala. Bogamu, zašto nisam otišao s posla ravno kući, zašto sam išao u »Seaside«? Mogao sam otići ravno kući!
Dawnie je ispuhala nos.
Tata, nemaš šta sebi predbacivati. Svi znamo da preko tjedna uvijek dolaziš kući u isto vrijeme, otkud si danas mogao znati da si joj potreban? Znaš da ona nikad nije imala ništa protiv tvojih navika! Bilo joj je, naprotiv, drago što uživaš u svojoj kapljici poslije posla, i to joj je, uzgred, omogućavalo da živi vlastitim životom. Toliko sam je puta čula kako kaže koliko joj olakšava život spoznaja da se nećeš vratiti kući iz »Seasidea« prije sedam, jer je tako mogla igrati tenis do šest i još stići da priredi večeru za tebe i Tima.
Trebalo je da vidim da se ne osjeća dobro, trebalo je da to
sam primijetim!
Tata, nema nikakvog smisla da predbacuješ sebi bilo šta! Što se dogodilo, dogodilo se. Mama ne bi željela da mijenja išta u svom i tvom životu, i ti to znaš. Ne gubi vrijeme žderući se zbog stvari koje ne možeš promijeniti, misli umjesto toga na nju i Tima.
Oh, bože, pa i mislim! - rekao je, sav očajan.
Okrenuli su se i pogledali u Tima koji je tiho sjedio na
klupi stisnutih šaka i pogrbljenih ramena, u pozi koju je uvijek zauzimao kad bi bio skrhan bolom. Prestao je bio plakati, a oči su mu bile uprte u nešto što nije mogao vidjeti. Dawnie se pomaknula bliže bratu.
Time! - rekla je tiho, tapšući ga svojom sitnom šakom po ruci.
Trgnuo se, i kao da je tek tada postao svjestan njene prisutnosti. Plave oči prenijele su pogled iz beskonačnosti na njeno lice i promatrale je tužno.
Dawnie! - rekao je kao da se pita što ona tu radi.
Tu sam, Time. Ne brini za mamu, ona će biti dobro, obećavam ti.
Zavrtio je glavom.
Mary kaže da ne treba obećavati ono što ne možeš ispuniti. Lice Dawnie se smrklo i ukočilo; smjesta se ponovo okrenula
Ronu, ne obraćajući više pažnju na Tima.
Bilo je već kasno doba noći kad je u čekaonicu ušao doktor Perkins, ozbiljnog, umornog lica. Svi su smjesta ustali, kao osuđenici prije izricanja presude.
Rone, možete li na trenutak izaći? - upitao je mirno.
Hodnik je bio pust a svjetiljke postavljene po sredini visokog stropa bacale su oštru svjetlost na pod od keramičkih pločica. Doktor Perkins prebacio je ruku preko Ronovih ramena.
Nema je više, prijatelju.
Ron je na trenutak osjetio strahovitu, nesavladivu težinu u prsima; tužno je pogledao starog liječnika ravno u oči.
To ne može biti...!
Ništa nismo mogli učiniti. Doživjela je težak infarkt, a zatim i drugi, nekoliko minuta nakon što je stigla ovamo. Srce joj se zaustavilo. Pokušali smo ga ponovo pokrenuti, ali sve je bilo
uzalud, uzalud. Mislim da je i prije morala osjećati teškoće, a iznenadni dolazak hladnog vala i tenis nisu joj nimalo pomogli.
Nikad mi nije rekla da je bolesna, a ja ništa nisam primijetio. Ali takva je bila Es, nikad se ne bi požalila. - Ron je već sasvim dobro vladao sobom, s njim više nije bilo problema. - Oh, doktore, ne znam što da radim! Tamo su Tim i Dawnie, uvjereni da im je majka dobro!
želite li da im ja kažem, Rone? Ron je zavrtio glavom.
Ne, ja ću im reći. Dajte mi samo minutu vremena. Mogu li je vidjeti?
Možete, ali bez Dawnie i Tima.
Onda me odvedite k njoj odmah, doktore, prije nego što im kažem.
Es su bili već iznijeli s odjela za intenzivnu njegu i smjestili je u jednu malu prostoriju namijenjenu za takve slučajeve. Svi tragovi liječničke intervencije, cijevi i kablovi, bili su uklonjeni, a preko glave bila je pokrivena plahtom. Dok je stajao na vratima i promatrao nepomičnu konturu ispod tkanine, Ron je imao osjećaj da ga je pogodila neka divovska šaka. To je Es, tamo ispod plahte, i nikad se više neće pokrenuti; za nju je sve završeno, sunce i smijeh, suze i kiša. Gotovo je, gotovo. Njen je dio životnog slavlja okončan, ovdje, u ovoj mutno osvijetljenoj sobici, ispod snježnobijele plahte. Bez fanfara, bez upozorenja. Bez mogućnosti da se za to pripremi, čak i bez prilike za posljednji pozdrav. Jednostavno, sve se završilo, gotovo je, kraj. Prišao je postelji, iznenada svjestan otužno slatkastog mirisa narcisa u velikoj vazi na stolu u blizini. Nikad poslije toga neće moći podnijeti miris narcisa.
Doktor Perkins prišao je uskom krevetu s druge strane i naglim pokretom ruke povukao plahtu, a onda okrenuo glavu; može li se čovjek ikad naviknuti na bol na licu drugog čovjeka, može li ikad naučiti da se pomiri sa smrću?
Sklopili su joj oči i skrstili ruke na grudima; Ron ju je promatrao nekoliko dugih trenutaka, a onda se sagnuo i poljubio je u usta. Ali to nije bilo ni slično poljupcu. Te blijede, hladne usne nisu mu pružile ni najmanji osjećaj da je to Es. Uzdahnuo je i okrenuo se.
U čekaonici, tri para očiju zagledala su se u njegovo lice kad je
ušao. Stajao je i gledao u njih spuštenih ramena.
Nema je više - rekao je.
Dawnie je vrisnula i pustila da je Mick privuče u zagrljaj; Tim je samo sjedio i zurio u oca kao zbunjeno, izgubljeno dijete. Ron je prišao i nježno uhvatio sina za ruku.
Hajde da se malo prošetamo, momče - rekao je.
Izašli su iz čekaonice i hodnika, na svježi zrak. Napolju je već svitalo i istočno obzorje bilo je biserne boje, s prvim tragovima zlatne i ružičaste. Blagi jutarnji povjetarac nježno im je zapuhnuo lica, i opet je zavladao mir.
Time, nema nikakvog smisla da te pustim da vjeruješ kako će se mama jednom vratiti - rekao je Ron umorno. - Mama je maloprije umrla. Otišla je, prijatelju, otišla. Ne može se više vratiti, otišla je od nas u bolji život, u kome nema bola ni tuge. Morat ćemo naučiti živjeti bez nje, i to će biti teško, strašno teško.. . Ali ona je htjela da živimo dalje bez nje, bilo je to posljednje što mi je rekla, da živimo i da previše ne tugujemo za njom. U početku ćemo tugovati, ali nakon nekog vremena, kad se naviknemo, neće više biti tako grozno.
Mogu li je vidjeti prije nego što ode, tata? - upitao je Tim očajno.
Otac je zavrtio glavom i jedva progutao pljuvačku.
Ne možeš, momče. Ne možeš je vidjeti, nikad više. Ali ne treba da joj predbacuješ zbog toga, ona nije željela da bude tako, nije željela otići tako naglo, bez prilike da se pozdravimo. Stvari nekad krenu tako da ih ne možemo kontrolirati, događaji se odvijaju prebrzo da bismo ih mogli stići, a onda je odjednom prekasno. Mama je tako umrla, prebrzo, prebrzo... Njeno je vrijeme došlo i nije mogla uraditi ništa da taj trenutak odgodi, razumiješ li, momče?
Je li zaista mrtva, sasvim mrtva, tata?
Da, mrtva je, sasvim mrtva, Time.
Tim je podigao glavu prema nebu bez ijednog oblačka; visoko iznad njih kružio je, krešteći, galeb, naglo se spustio prema stranom kopnu, a onda ponovo uzdigao i odletio da potraži svoj vodeni dom.
Mary mi je pričala što znači biti mrtav, tata. Znam šta to
znači. Mama je zaspala, i spavat će pod zemljom, pod pokrivačem od trave, i spavat će tamo dok joj se i mi ne pridružimo, je li tako?
Tako otprilike, momče.
Kad su se vratili u čekaonicu, doktor Perkins ih je čekao. Poslao je Tima da bude s Dawnie i Mickom, ali je zadržao Rona.
Rone, treba se dogovoriti o mnogim stvarima. Ron je zadrhtao.
Oh, bože! Doktore, što da radim? Nemam pojma što treba poduzeti!
Doktor Perkins mu je rekao da se treba obratiti pogrebnicima, i ponudio se da nazove jednog koga osobno poznaje.
Dobar je i osjećajan čovjek - objasnio je doktor. - Neće vam naplatiti više nego što možete podnijeti, a sve obavlja vrlo diskretno, uz minimum gužve i pompe. Morate je sahraniti sutra, znate, zato što je preksutra nedjelja, a sahranu treba obaviti u roku od četrdeset osam sati, zbog ovdašnje klime. Nemojte je balzamirati, kakvog to ima smisla? Jednostavno je ostavite na miru. Reći ću Mortimeru da sam već dugo vaš obiteljski liječnik, pa će se on pobrinuti za sve. A sad, zašto ne biste pozvali taksi i odveli svoje kući?
Kad su ušli u pustu kuću, Dawnie kao da je malo živnula i bacila se na pripremanje doručka. Ron je otišao do telefona i nazvao Mary Horton. Javila se smjesta, što mu je olakšalo situaciju; bojao se da će je zateći još mamurnu od sna.
- Gospođice Horton, ovdje Ron Melville. Ĉujte, znam da tražim od vas previše, ali očajan sam. žena mi je jutros umrla, sve se odigralo neočekivano... Da, mnogo vam hvala, gospođice Horton... Da, sav sam kao oduzet. .. Da, da, nastojat ću da se malo odmorim ... Nazvao sam vas radi Tima... da, on sve zna, nisam vidio nikakvog razloga da nešto krijem od njega, jednom bi ionako morao saznati, pa zašto ne bi odmah? ... Hvala vam, gospođice Horton, zaista mi je drago što mislite da sam pravilno postupio kad sam mu to rekao. I vrlo sam vam zahvalan što ste mu objasnili šta je to smrt.. . Da znate, to mi je mnogo pomoglo, zaista ... Ne, nije uopće bilo teško objasniti mu, mislio sam đa će biti mnogo teže. Mislio sam da će mi biti potreban čitav dan da mu objasnim te stvari, a on je sve primio kao nešto sasvim normalno. .. Da, dobro je,
sve je sasvim lijepo podnio, bez suza i živčanih napada. On ju je u stvari i našao, što je strašno. Gospođice Horton, poznato mi je da radite cijelog tjedna, ali znam i to da iskreno volite Tima, pa ću skupiti hrabrost i upitati vas da li biste mogli doći danas da porazgovaramo, što prije, i da eventualno uzmete Tima k sebi do nedjelje. Sprovod će biti sutra, ne možemo čekati do preksutra jer je nedjelja. Ne bih želio da prisustvuje pogrebu ... U redu, gospođice Horton, bit ću ovdje, a bit će i Tim... Mnogo, mnogo vam hvala, zaista ste me zadužili... Da, pokušat ću, gospođice Horton. Onda, ubrzo ćemo se vidjeti. Do viđenja, i još jednom vam hvala!
Dawnie je odvela Tima u vrt dok je Ron razgovarao s gospodinom Mortimerom, pogrebnikom, koji je zaista bio onakav kako ga je doktor Perkins opisao. Smrt u australskoj radničkoj obitelji nije praćena ceremonijama i velikim novčanim troškovima, a strogi zakoni otežavaju izrabljivanje ožalošćenih. Jednostavni, trezveni ljudi, ne smatraju se obaveznim da se nad lešom kaju za ono čime su se stvarno ili tek u mašti ogriješili o njega za života; nema raskošnih lijesova, nema bdjenja, nema izlaganja mrtvaca. Sve se obavlja brzo i tiho, toliko diskretno da prijatelji i susjedi često ne bi saznali mnogo o događaju kad ne bi bilo ogovaranja i prepričavanja.
Ubrzo nakon što je pogrebnik otišao, Mary Horton parkirala je svoj Bentley pred kućom Melvilleovih i popela se uz stepenice do prednjih vrata. Vijest se u toku jutra bila pronijela kroz susjedstvo pa kad je Mary stupila na prednju verandu da pričeka da joj otvore, na mnogim prozorima vidjele su se upadljivo razmaknute zavjese.
Vrata je otvorio Mick, suprug Dawnie, i ostao zapanjen zureći u Mary. Na trenutak je pomislio da je pred njim netko od pogrebnikovog osoblja, pa je rekao:
Oh, gospodin Mortimer je upravo otišao, nema ni pet minuta.
Mary ga je mirno odmjerila.
Vi ste sigurno suprug Davvn Melville. Ja sam Mary Horton, i došla sam da odvedem Tima. Hoćete li, molim vas, tiho saopćiti gospodinu Melvilleu da sam došla, ne govoreći ništa Timu! Pričekat ću ovdje.
Mick je zatvorio vrata i otišao niz dugački hodnik, potpuno
zbunjen. Prema onome što su Melvilleovi pričali, bio je stekao dojam da je gospođica Horton stara dama, a žena na verandi, premda bijele kose, nije uopće bila stara. Ron je nastojao zainteresirati Tima za televizijski program; Mick mu je bez riječi, pogledom, dao znak da ga netko čeka na prednjim vratima i Ron je smjesta izašao, zatvorivši za sobom vrata između hodnika i dnevne sobe.
Dawn, došla je gospođica Horton - šapnuo je Mick sjedajući do svoje žene.
Pogledala ga je znatiželjno.
Pa?
Ona uopće nije stara, Davvn! Zašto svi uvijek govorite o njoj kao da je Ronovih godina? Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam joj otvorio vrata! Ne može joj biti više od četrdeset pet godina, ako ima i toliko!
Zaboga, Mick, što je s tobom? Stara je, znam! Priznajem da je nisam baš najbolje vidjela one večeri dok je sjedila vani u svojim kolima, ali ipak dovoljno jasno da joj mogu procijeniti godine. A kosa joj je potpuno bijela, ni našem tati nije takva!
Ljudi posijede i sa dvadeset godina, to ti je poznato. Kažem ti da se radi o relativno mladoj ženi!
Dawnie je nekoliko trenutaka šutke sjedila, a onda je zavrtjela glavom i ironično se osmjehnula.
Lukava stara vještica! U tome je znači, njena igra!
U čemu je njena igra?
U toj brizi za Tima, naravno! Ona spava s njim! Mick je zazviždao.
Pa, naravno! Samo, kako to da tvoji roditelji nisu posumnjali u nešto tako? Oni tako paze na njega, Dawn!
Mama nije dozvoljavala da se kaže i jedna riječ protiv njene zlatne gospođice Horton, a tata se ponaša kao mačak koji je progutao kanarinca otkako je Tim počeo donositi kući novac koji mu gospođica Horton daje za obrađivanje vrta. Ha! Za obrađivanje vrta, ma nemoj!
Mick je bacio brz pogled na Tima.
Govori malo tiše, Dawn!
Oh, dođe mi da ubijem tatu što je tako okrenuo glavu od
svega! - rekla je Dawnie kroz stisnute zube. - Od samog početka mi se činilo da u vezi s tom ženom postoji nešto sumnjivo, ali tata nije htio ni da čuje o tome! U redu, shvaćam da mama nije ništa posumnjala, ali tata je trebalo da me posluša! Ali on je mislio samo na taj dodatni prihod!
Ron je, sa svoje strane, zurio u Mary Horton, šokom potpuno izbačen iz dotadašnjeg napola oduzetog stanja.
Vi ste Mary Horton? - zagraktao je, glasom prepu- klim od dugih sati napetosti.
Da, jesam. - Ipak se dovoljno pribrao da joj širom otvori vrata. - Molim vas, uđite, gospođice Horton. Nadam se da nećete imati ništa protiv toga da porazgovaramo u spavaćoj sobi prije nego što vas odvedem do Tima.
Nemam ništa protiv, naravno. - Otišla je za Ronom u spavaću sobu, s osjećajem nelagodnosti. Soba je izgledala kao spavaća soba domaćina, i pitala se kako će Ron podnijeti razgovor u prostoriji u kojoj je godinama spavao sa svojom ženom. Ĉinilo se, međutim, da on uopće nije svjestan okoline; nije mogao odvojiti pogleda od njenog lica. Nije bila nimalo slična osobi koju je zamišljao, a s druge strane bila je baš onakva kako ju je zamišljao. Lice joj je bilo mlado i bez bora, nije mogla imati više od četrdeset pet godina, ako i toliko, ali to nije bilo pohotno, senzualno žensko lice, već ljubezno, pomalo strogo lice, s jedva primjetnom primjesom patnje u pogledu prkosnih smeđih očiju i crtama oko oštro skrojenih usta. Kosa joj je bila potpuno bijela, bezbojna kao kristal. Iako šokiran otkrićem da je mnogo mlađa nego što je zamišljao, Ron je osjetio povjerenje u to lice i njegova vlasnika. Dostojanstvena lijepa fasada, zaključio je, vanjština koja potpuno odgovara Mary Horton, koju je uvijek smatrao za jednu od najljubezni- jih, najplemenitijih i najširokogrudnijih osoba što ih je sreo u životu.
Gospodine Melville, ostala sam bez riječi. Toliko mi je žao zbog svega što se dogodilo, i zaista suosjećam s vama, Timom i Dawnie ...
Znam, gospođice Horton. Ne govorite ništa, razumijem vas. To je strašan udarac, ali podnijet ćemo ga. žalim samo što vas Es nikad nije upoznala. Izgleda da nikad nismo dobili zgodnu priliku
za to, zar ne?
Nismo, i meni je također žao zbog toga. Kako je jadni Tim?
Kao da je pomalo ošamućen. Njemu nije sasvim jasno što se događa, osim da je mama mrtva. Strašno mi je žao što sam vas morao uvući u sve ovo, ali naprosto nisam znao što drugo da uradim. Ne mogu pustiti Tima da prisustvuje pogrebu, a ne smijem ga ostaviti samog dok smo mi ostali na groblju.
Potpuno se slažem s vama. Drago mi je što ste odlučili da pozovete mene, gospodine Melville, i možete biti sigurni da ću dobro paziti na Tima. Mislila sam da bih u nedjelju uvečer mogla odvesti vas i Tima u moju vikendicu, da tamo ostanete neko vrijeme; promjena sredine dobro bi vam činila. Neka Tim ostane kod mene u Sydneyju danas, sutra i u nedjelju, a onda ću u nedjelju uvečer doći ovamo po vas i odvesti vas zajedno s Timom u moju vikendicu. Odgovara li vam to?
Ronovo se lice na trenutak iskrivilo, ali brzo se savladao.
To je zaista obzirno od vas, gospođice Horton, i radi Tima ću prihvatiti. Njegov šef i moj šef neće imati ništa protiv toga da uzmemo tjedan dana odmora.
Onda smo se dogovorili. Za Dawnie će biti bolje da bude sa svojim mužem, što mislite? A bit će mnogo mirnija znajući da vi i Tim ne sjedite sami u ovoj kući.
Tako je, bit će mnogo mirnija. Već je otprilike u osmom mjesecu trudnoće.
Oh, nisam znala! - Mary je okvasila usta, nastojeći da ne gleda u starinski dvostruki krevet kraj zida. - Da pođemo i pozdravimo se s Timom?
U dnevnoj sobi zatekli su čudnu skupinicu ljudi. Mick i Dawnie sjedili su stisnuti jedno uz drugo na kauču, a Tim je sjedio u svojem specijalnom naslonjaču, zgrbljen i nagnut naprijed. Pogled njegovih plavih očiju, koje očigledno ništa nisu vidjele, bio je kao prikovan za televizijski ekran. Mary je šutke zastala na vratima hodnika, promatrajući ga; izgledao je potpuno izgubljen, bespomoćan i zbunjen.
Zdravo, Time - rekla je.
Skočio je na noge, dijelom presretan a dijelom previše tužan da bi osjetio radost, i ostao je stajati iskrivljenog lica i ruku ispruženih
prema njoj. Prišla mu je, uhvatila ga za ruke i nježno se osmjehnula.
Došla sam da te odvedem k sebi na neko vrijeme, Time - rekla je tiho.
Naglim pokretom istrgao je ruke iz njenih, sav crven; prvi put otkako ga je upoznala, Mary je primijetila da mu je neugodno, a da je pri tome potpuno svjestan svojih postupaka. Pogled mu je, protiv volje, skrenuo prema Dawnie; primijetio je na njenom licu gnjev i neslaganje, a nešto u njemu bilo je dovoljno zrelo i razvijeno da osjeti kako Dawnie misli da je učinio nešto neoprostivo, da se ljuti na njega što drži tu voljenu ženu za ruke. Spustio je uzdrhtale ruke niz bokove, ponovo sam i prazan, i ostao tako stajati molećivo gledajući u sestru. Ona je pak stegnutih usana skočila kao bijesna mačka, a oči su joj ljutito sijevale čas prema Timu, čas prema Mary.
Mary joj je prišla ispružene ruke. - Zdravo, Dawnie, ja sam Mary Horton - rekla je srdačno.
Dawnie se pretvarala da ne vidi njenu ruku.
Šta tražite ovdje? - prosiktala je.
Mary se držala kao da ne primjećuje njen ton.
Došla sam po Tima - objasnila je.
Oh, to sam mogla i misliti! - obrecnula se Dawnie. - Dosta je da vas pogledam! Majka se nije još ni ohladila a vi ste već dojurili, isplaženog jezika, da zgrabite jadnog, ludog Tima! I kakav je to način, obmanuti nas sve tako da mislimo da ste stari? Lijepe ste budale napravili od nas, i sve to još pred mojim mužem!
Oh, Dawnie, zaboga, zaveži! - prekinuo ju je Ron, sav očajan.
Dawnie se bijesno okrenula njemu.
Zavezat ću kad kažem sve što namjeravam reći, ti prokleta gramzljiva huljo! Prodaješ rođenog maloumnog sina svakog vikenda za nekoliko prljavih dolara! Je li ti prijalo da svakog dana ločeš u »Seasideu« po jedno pivo više? Jesi li ikad pomislio kakva je to sramota? Pogledaj je samo, kako pokušava prikazati svoje zanimanje za Tima kao nešto čisto, produhovljeno, lišeno svakog interesa s njene strane! E pa, gospođice Mary Horton - prosiktala je, ponovo se okrećući Mary - ja sam prozrela tu vašu igru! Naveli ste nas da pomislimo kako imate bar devedeset godina! Pitam se koliko ljudi u Surf Streetu ovog trenutka puca od smijeha, jer im se upravo
pružila prilika da lijepo i po danu vide s kim to Tim provodi vikende! Učinili ste da nam se smije čitava četvrt, vi frustrirana stara kravo! Ako vam je već bio potreban muškarac, zašto, k vragu, niste za svoje pare nabavili pravog ljubavnika, umjesto da se iživljavate na duševnom invalidu kakav je moj jadni, glupi brat? Vi ste jedna odvratna, gadna i pokvarena žena! Zašto ne nosite to odurno truplo odavde i ne ostavite nas na miru?
Mary je stajala usred dnevne sobe ruku opuštenih niz bokove, a na obrazima su joj se pojavile dvije jarkocr- vene mrlje. Suze su joj tekle niz lice u nijemom protestu zbog tako čudovišnih optužbi; bila je tako zaprepaštena i dotučena tim optužbama da nije mogla učiniti ništa da se obrani; nije imala ni snage ni volje da pruži otpor. Ron se počeo tresti, stežući šake tako čvrsto da su mu se zglavci pretvorili u bijele mrlje. Tim je oteturao do svoga naslonjača i samo se skljokao u nj, okrećući lice čas prema tužiocu, čas prema optuženom. Bio je zbunjen, izbezumljen i nekako čudno posramljen, ali nikako nije mogao dokučiti zbog čega, razlozi su bili izvan njegove mogućnosti shvaćanja. Dawnie je, izgleda, mislila kako nije u redu što je u prijateljskim odnosima s Mary, ali zašto to nije u redu, kako je moguće da to nije u redu? Što je to Mary skrivila? Ĉinilo mu se da Dawnie nije u pravu kad tako viče na Mary, ali nije znao što da poduzme jer nije razumio o čemu se, u stvari, radi. I zašto se u njemu javlja želja da pobjegne i sakrije se u nekom mračnom kutu, kao onda kad je ukrao kolač što ga je mama htjela ponijeti u svoj teniski klub?
Ron je drhtao, nastojeći savladati gnjev.
Dawnie, ne želim više nikad čuti takve riječi od tebe, jesi li me razumjela? Koji ti je vrag, djevojko, zaboga? Reći nešto tako pristojnoj ženi kao što je gospođica Horton! Sto mu gromova i sitnih jabuka, ona zaista nije zaslužila da ovdje sluša takve gadosti! Osra- motila si me, osramotila si Tima, osramotila si i svoju sirotu mrtvu majku, i to upravo u ovakvom trenutku! Oh, bože, Dawnie, što te je navelo da govoriš takve stvari?
Sve što sam rekla, rekla sam zato što vjerujem da je to istina
odbrusila je Dawnie, privijajući se na sofi uz Micka. - Dozvolio si da te njen prljavi novac potpuno zaslijepi!
Mary je prešla drhtavom rukom preko lica i obrisala suze.
Pogledala je ravno u Dawnie i njenog muža.
Varate se, grdno se varate, draga - uspjela je izgovoriti. - Shvaćam da ste potreseni i uzrujani zbog svega što se dogodilo u posljednjih nekoliko sati, i sigurna sam da ne mislite ozbiljno ništa od onoga što ste upravo rekli. - Duboko je uzdahnula i stresla se. -
Nisam namjerno krila svoje godine, naprosto nikad nisam pomislila da bi to moglo biti važno, ni na trenutak nisam pomislila da bi netko mogao tako protumačiti odnose između mene i Tima. Za Tima me vezuju duboki osjećaji, ali ne onako kako ste vi to prikazali. To baš nije bio kompliment za mene, dovoljno sam stara da budem majka i vama i Timu, ako želite znati. Ali u jednom ste bili u pravu: da sam htjela muškarca, mogla sam bez problema kupiti mladog ljubavnika. Zašto bi mi za takvu stvar bio potreban Tim? Možete li, ruku na srce, reći da ste primijetili kod Tima neke znakove seksualnog buđenja otkako je upoznao mene? Da se to dogodilo, vi biste to odmah primijetili jer je Tim i previše prozirna ličnost da bi mogao sakriti nešto što zadire tako duboko u čovjeka. Oprostite što ću se poslužiti tako banalnim izrazima, ali Tim i ja smo se zabavljali na način koji je potpuno čist i nevin. Tim jest čist i nevin, to je dio njegove privlačnosti. Ja to ne bih željela promijeniti ni kad bi me neprestano opsjedalo deset tisuća putenih demona. A sad ste vi sve to pokvarili, pokvarili i njemu i meni, jer ako Tim možda i ne razumije, može sigurno osjetiti promjenu. Sve je bilo na svoj način upravo savršeno, namjerno govorim u prošlom vremenu. Više nikad neće biti kao što je bilo. Učinili ste da postanem svjesna nečega na što uopće nisam pomišljala, učinili ste da se Tim osjeća nelagodno zbog sasvim normalnih znakova privrženosti.
Mick se nakašljao.
Zaboga, gospođice Horton, pa morali ste imati neku predodžbu o tome što će ljudi pomisliti. Teško mi je povjerovati da vi, zrela i odgovorna žena, možete mjesecima provoditi sve svoje slobodno vrijeme s mladim i neobično privlačnim muškarcem a da i ne pomislite što o svemu tome misle drugi!
U tome je, dakle, stvar! - zaurlao je Ron i podigao Micka s kauča držeći ga za revere. - Mogao sam i pomisliti da moja mala Dawnie nije mogla smisliti sve ono odvratno sranje bez tvoje pomoći! Vidim da brzo radiš, prijatelju! Od trenutka kad si otvorio
vrata gospođici Horton do njenog dolaska u ovu sobu deset minuta kasnije, uspio si da usadiš svoje prljave pretpostavke mojoj kćeri tako temeljito da nas je sve osramotila i ponizila! Ti prokleti koktelski govnaru! Bože, zašto se Dawnie nije udala za nekog običnog čestitog momka, već je izabrala takvu izvještačenu, umišljenu budalu kakva si ti? Trebalo bi da ti razbijem zube, ti bijedna, odvratna, jebena guzicol
Tata! - jeknula je Dawnie, hvatajući se za struk. - Oh, tata! - Zaplakala je, udarajući potpeticama o pod.
U tom trenutku pokrenuo se Tim, tako naglo da je ostalima bilo potrebno nekoliko sekundi da shvate što se događa. Rastavio je Rona i Micka, vratio Micka na sofu a Dawnie i Rona gurnuo u naslonjače, sve bez riječi. Zatim je okrenuo leđa Micku i lagano dodirnuo očevo rame.
Tata, nemoj dozvoliti da te naljuti - rekao je otvoreno. - Ni ja ga ne volim, ali mama je rekla da moramo biti fini prema njemu, čak i ako nam se ne sviđa. Jer Dawnie sad pripada njemu, tako je mama rekla.
Mary se počela smijati, tresući se i grcajući; Tim joj je prišao i zagrlio je jednom rukom.
Da li ti to plačeš ili se smiješ, Mary? - upitao ju je, nastojeći da je pogleda ravno u oči. - Ne obaziri se na Dawnie i Micka, oni su uzrujani. Hoćemo li sad poći? Da spakiram svoj kofer?
Ron je zurio u svog sina zapanjeno i sa sve većim divljenjem.
Idi spakiraj svoj kofer, momče, idi spakiraj ga smjesta. Mary će odmah doći da ti pomogne. I znaš što ću ti reći, momče? Pravi si laf, momak kako treba, momak i pol!
Lijepe Timove oči zasvjetlucale su a osmijeh mu je obasjao lice prvi put otkako su se vratili i pronašli Es.
I ja tako mislim o tebi, tata - rekao je, nasmijao se i otišao da spakira svoje stvari.
Kad je izašao, u sobi je zavladala napeta šutnja. Dawnie je sjedila i gledala na sve strane, samo ne u Mary Horton, a Mary je i dalje stajala nasred sobe ne znajući što bi trebalo da se uradi.
Mislim da bi se trebala ispričati gospođici Horton, Dawnie - rekao je Ron oštro promatrajući svoju kćerku.
Ukočila se, a prsti su joj se zgrčili kao pandže.
- Neka me vrag odnese ako se ispričam! - odgovorila je oštro.
Poslije onog što smo ovdje doživjeli, netko bi trebalo da se ispriča Micku i meni. Tako maltretirati mog muža!
Ron ju je tužno promatrao.
Zaista mi je drago što mama nije ovdje s nama - rekao je. - Uvijek je govorila da ćeš se promijeniti, da ćemo biti prisiljeni otići iz tvog života, ali sam siguran da nikad nije pomislila da ćeš se ovako izopačiti. Udarilo ti je u glavu, djevojčice moja, ali mogla bi od gospođice Horton naučiti nešto o pristojnom ponašanju, a o tvom finom mužu da i ne govorimo!
Oh, zaboga! - uzviknula je Mary ojađeno. - Strašno mi je žao što sam prouzrokovala sve ove neugodnosti. Da sam znala što će se dogoditi, uvjeravam vas da mi ne bi palo na pamet da dolazim. Molim vas, nemojte se svađati zbog mene, pomisao da sam prouzrokovala trajan raskid u Timovoj obitelji, veoma mi je teška. Da nisam uvjerena da sam upravo sad potrebna Timu, ne bih nimalo oklijevala da se izgubim iz vaših života, ne izuzimajući njegov, i dajem vam riječ da ću to uraditi čim Tim preboli gubitak majke. Pobrinut ću se da ga nikad više ne vidim i da vas sve poštedim daljnjih nesporazuma i neugodnosti.
Ron je ustao iz naslonjača u koji ga je Tim bio gurnuo, ispružene ruke.
Gluposti! Baš je dobro što je sve ovo izbilo na površinu, to se jednom moralo dogoditi. Što se tiče mene i mame, nama je bio važan samo Tim, a Timu ćete uvijek biti potrebni vi, gospođice Horton. Posljednje riječi koje je mama izgovorila, bile su »Jadni Tim, učini za njega sve što treba, jadni Tim, jadni Tim.« I to ću i učiniti, gospođice Horton, a ako ono dvoje pametnjakovića tamo na kauču ne vide stvari kao ja, onda žalim slučaj. Dužan sam voditi računa o maminim željama, zato što nje više nema. - Glas mu je zapeo u grlu, ali je podigao glavu prema stropu i nekoliko puta naprazno progutao, pa je uspio nastaviti. - Mama i ja nismo se odnosili jedno prema drugom uvijek s mnogo takta, znate, ali smo bez obzira na to veoma poštovali jedno drugo. Proživjeli smo zajedno mnogo lijepih godina i uvijek ću ih se sjećati s osmijehom i podignutom kriglom piva. On to ne razumije - rekao je s trzanjem glave prema sofi - ali mama bi bila razočarana kad joj ne bih
nazdravio kriglom piva svakog dana u »Seasideu«.
Mary se jedva suzdržala da ne priđe hrabrom, plemenitom starcu i ne zagrli ga, ali je znala koliko mu je važno da održi kontrolu nad sobom, pa je ostala stajati spuštenih ruku i samo od suza zamagljenim očima i iskrivljenim osmijehom pokušavala mu kazati kako ga potuno razumije.

19
Tim je šutke sjedio u kolima sve do Artarmona. Rijetko je ostajao spavati u njenoj kući u Sydneyju, pa nije imao osjećaj da mu soba koju mu je Mary dodijelila pripada onako kao soba u vikendici. Kad je htjela da ga ostavi da se presvuče i odmori, nije, učinilo joj se, znao što da radi; stajao je usred sobe kršeći ruke i molećivo je gledajući. Mary, koja nikad nije bila kadra da se odupre tom izrazu, uzdahnula je i prišla mu.
Zašto ne obučeš pidžamu i ne pokušaš malo odspavati, Time? - upitala ga je.
Pa, nije noć, bijeli je dan! - pobunio se, glasom u kome se osjećao pretrpljeni bol i strah.
To ne treba da te smeta, dušo - odgovorila je, svladavajući bol u grlu. - Ako zatvorim kapke i zamračim sobu, sigurno ćeš zaspati.
Muka mi je - rekao je, gutajući naprazno, što je bio loš znak.
Oh, jadni stari Time! - reagirala je smjesta, sjetivši se koliko se uvijek bojao da ne bude ukoren što je napravio nered. - Dođi, pridržat ću ti glavu.
Počeo je povraćati kad su stigli do vrata kupaonice. Pridržavala mu je čelo dlanom, tapšala ga po leđima i nježno hrabrila dok je grcao i previjao se, sav nesretan.
- Je li gotovo? - upitala ga je tiho, a kad je klimnuo glavom, odvela ga je da sjedne na plastikom tapeciranu stolicu koju je držala u kupaonici i pustila toplu vodu u kadu. - Lijepo si se udesio, šta kažeš? Mislim da bi bilo najbolje da se sad svučeš i uskočiš u kadu. Ĉim se nađeš u toploj vodi, bolje ćeš se osjećati. Izvukla je krpu za čišćenje i obrisala ono najgore s njegovog lica i ruku, svukla mu košulju i smotala je pažljivo, a onda njome i očistila pod. Promatrao ju je apatično, drhteći, blijed kao kreč.
ža-ža-žao mi je, Mary - promucao je. - Uprljao sam ku-ku- kupaonicu i sad ćeš se lju-ljutiti na mene!
Klečeći na pločicama pokrivenom podu, uputila mu je topao osmijeh.
Neću, Time, neću! Ti tu ništa nisi mogao učiniti, a nastojao si svim snagama da stigneš u kupaonicu na vrijeme, zar ne? Samo je to važno, dušo.
Zabrinjavali su je njegovo bljedilo i slabost; nije se oporavljao dovoljno brzo, pa se nije mnogo iznenadila kad je pao na koljena ispred zahodske školjke i ponovo počeo povraćati.
Mislim da je to bilo sve - rekla je kad je ponovo došao k sebi.
Šta kažeš sad za kupanje?
Tako sam umoran, Mary - šapnuo je, grčevito stežući sjedište stolice.
Nije se usuđivala da ga ostavi; stolica je imala ravan naslon bez stranica, pa ako se onesvijesti, odmah će pasti s nje. Najbolje bi mu odgovarala topla kupka u kojoj bi se mogao ispružiti i zagrijati do kostiju. Nastojeći istisnuti iz glave gorke optužbe Dawnie i moleći se da to nikad ne spomene kod kuće, svukla ga je i pomogla mu da uđe u kadu držeći ga jednom rukom čvrsto oko pasa i prebacivši njegovu ruku preko svojih ramena. Spustio se u vodu s uzdahom olakšanja; odlanulo joj je kad je primijetila kako mu se vraća boja. Dok se odmarao, očistila je pod i sanitarije. Kiselkasti zadah povraćene hrane bio je nesnosan, pa je otvorila vrata i prozor da jesenski vjetar prozrači kuću. Tek nakon toga vratila se do kade i pogledala ga.
Sjedio je kao dijete, povijen unaprijed, i s jedva primjetnim osmijehom promatrao pramenove pare kako se odvajaju od površine vode. Gusta zlatna kosa bila mu je i mokra kovrčava.
»Kako je lijep, kako je lijep! Gledaj u njemu samo dijete,« rekla je sama sebi uzimajući sapun. »Gledaj u njemu samo dijete, što i jest, ne gledaj ga kao muškarca!« Ipak, govoreći to, nije mogla otrgnuti pogled od njegovog tijela ispruženog u bistroj vodi, jer se on iznenada protegnuo svom dužinom uz zadovoljno, gotovo pohotno mrmljanje. Golo tijelo na slici bilo je, konačno, nešto vrlo daleko od onoga što je Tim predstavljao u stvarnosti; golotinja u knjigama nikad je nije mogla dirnuti ni uzbuditi. Prisilila je samu sebe da gleda na drugu stranu, ali joj se pogled protiv volje vraćao, krišom, dok nije primijetila da je zatvorio oči, a onda s nekom, sa čuđenjem pomiješanom ali upornom požudom, ne toliko tjelesnom koliko zbrkanom i smušenom.
Neka promjena na njemu natjerala ju je da ga pogleda u lice, pa je ustanovila da je on umorno ali znatiželjno promatra; krv joj je tako navrla u lice da je gotovo očekivala njegov komentar, ali on nije ništa rekao. Krećući se kao rak, sjela je na rub kade i nasapunala mu grudi i leđa, a njeni kliski prsti prelazili su mu preko posve glatke kože koja je bila kao svila natopljena uljem, samo ponekad tobože slučajno skrećući do ručnog zgloba da mu provjere puls. Ipak, činilo se da mu je bolje, iako se još nije bio potpuno smirio. Ĉak se i nasmijao kad mu je pustila vodu na glavu i natjerala ga da se sagne naprijed, kako bi mu oprala kosu. Nije mu dopustila da dugo leži u vodi, već ga je natjerala da ustane čim ga je nasapunala, ispustila vodu iz kade i otvorila tuš. Bilo je zabavno promatrati ga kako djetinjasto uživa u velikom ručniku koji mu je pružila kad je izašao iz kade, ali je uspjela da ozbiljnog lica sasluša njegovo uvjeravanje kako nikad ranije nije vidio tako velik ručnik, i kako je ugodno potpuno se umotati u njega, kao beba.
Ovo je bilo divno, Mary - povjerio joj je ležeći u krevetu pokriven do brade. - Mislim da me je mama tako kupala kad sam bio klinac, ali ne sjećam se toga. Sviđa mi se kad me netko kupa, to je mnogo ljepše nego kupati se sam.
To mi je drago - rekla je osmjehujući se. - A sad se lijepo okreni na bok i malo odspavaj, vrijedi?
Vrijedi. - Nasmijao se. - Ne mogu ti reći laku noć, Mary, jer je bijeli dan.
Kako se sad osjećaš, Time? - upitala je zatvarajući kapke tako da je u sobi zavladala polutama.
Osjećam se dobro, samo sam strašno umoran.
Onda spavaj, dušo! Kad se probudiš, dođi u sobu, bit ću tamo.
Vikend je prošao manje-više bez ikakvih događaja. Tim je bio šutljiv, fizički se još nije bio potpuno oporavio, ali Mary nije na njemu primijetila ništa iz čega bi se vidjelo da otvoreno pati zbog majčine smrti. U nedjelju poslije podne smjestila ga je na prednje sjedalo velikog Bentleyja, pa su se odvezli u Surf Street po Rona. Ĉekao ih je na prednjoj verandi, a kad je ugledao automobil, potrčao je preskačući po dvije stepenice, s koferom u ruci. Kako je
star, pomislila je Mary okrećući se da mu otvori zadnja vrata. Iako se fizički dobro držao i kretao kao mladić, bio je već pravi starac. Pogled na njega uznemirio ju je; stalno joj se nametala pomisao kako će Tim ostati potpuno sam, bez majke i bez oca. Nakon ispada Dawnie u petak, bilo je malo vjerojatno da bi ona mogla ili htjela da mu nadomjesti roditelje; njen je muž uspostavio potpunu vlast nad njom. To je možda bilo dobro za Dawnie, ali nikako za njenu najbližu rodbinu. A kako bi ona, Mary Horton, mogla uzeti Tima k sebi ako se Ronu nešto dogodi? Ĉinilo se da o njoj svi misle sve najgore, a što bi tek mislili i radili kad bi Tim stalno živio kod nje? Zgrozila se na samu tu pomisao. Samo Ron, Archie Johnson, stara susjeda Emily Parker i sam Tim vjeruju kako je ta veza dobra stvar. Nije se usuđivala ni da pomisli što bi na to rekla Dawnie, i što bi mogla uraditi. Došlo bi, naravno, do skandala, možda i do suda. Ipak, ma šta se dogodilo, mora zaštititi Tima od zlobe i ruganja. Što će biti s njom, s Dawnie i njihovim životima, bilo je sporedna stvar. Važan je samo Tim.
Ma koliko bio potresen i žalostan, Ron se morao smijati Timovom ponašanju dok su se vozili u Gosford, kako pritišće nos uz staklo i kao očaran zuri u pejzaže što su se smjenjivali. Mary je, pogledavši u retrovizor, primijetila da promatra svog sina i osmjehnula se.
Uvijek je isto tako, gospodine Melville. Zar nije divan osjećaj znati da on uživa u svakoj vožnji kao da ovuda prolazi prvi put?
Ron je klimnuo glavom.
U pravu ste, gospođice Horton. Nisam imao pojma da tako uživa u putovanju. Koliko se sjećam, nekoliko smo puta pokušali da se s njim izvezemo malo kolima, ali uvijek je sve ispovraćao. Kakvo je samo čudo napravio! Bilo nam je strašno neugodno, jer kola nisu bila naša. Da sam znao da će to s vremenom prestati, kupio bih automobil i maloga provozao naokolo. Ljut sam na samog sebe što nisam poslije ponovo pokušao, kad ga ovako vidim.
Pa sad, gospodine Melville, ja se ne bih previše sekirala zbog toga. Tim je uvijek sretan kad nešto ide kako treba. Za njega je to samo drukčiji oblik sreće, to je sve.
Ron na to nije ništa rekao; oči su mu se napunile suzama, pa je morao okrenuti glavu i pretvarati se da promatra predio kroz
prozor sa strane.
Kad ih je smjestila u vikendicu, Mary se spremila za povratak u Sydney. Ron ju je pogledao zbunjeno.
Sto mu muka, gospođice Horton, zar vi odlazite? Mislio sam da ćete ostati ovdje s nama.
Zavrtjela je glavom. - Na žalost, ne mogu. Sutra moram biti na poslu; moj šef ima preko cijelog tjedna važne sastanke i moram biti tamo da mu pomognem. Mislim da ćete u kući naći sve što vam je potrebno. Tim zna gdje se što nalazi, pa će vam pomoći ako bude kakvih problema u kuhinji ili oko kuće. željela bih da se osjećate sasvim kao kod kuće i da radite što vam se svidi i kad vam se svidi. Hrane ima svih vrsta, neće vam ponestati. Ako bude potrebe da odete do Gosforda, broj mjesne taksi-službe je u bloku kraj telefona, i molim vas da to bude na moj račun.
Ron je ustao jer je već bila počela navlačiti rukavice, spremna da krene. Srdačno se rukovao s njom i osmjehnuo se.
Zašto me ne zovete po imenu, Ron, gospođice Horton? Onda bih i ja mogao zvati vas Mary. Postaje pomalo smiješno da se jedno drugome obraćamo sa »gospodine« i »gospođice«.
Nasmiješila se i na trenutak mu prijateljski položila ruku na rame.
U redu, slažem se. Rone. Neka odsad bude Ron i Mary.
Kad ćemo te onda vidjeti, Mary? - upitao je Ron ne znajući da li kao gost treba da je isprati ili da se naprosto vrati u svoj naslonjač.
U petak uvečer, ali ne čekajte na mene s večerom. Možda ću se zadržati u gradu i večerati sa šefom.
Do automobila ju je otpratio Tim; Ron je iznenađeno primijetio kako se njegov sin ubacuje između njih kao pas, sav nakostriješen od ljutnje što je zaboravljen. Shvatio je mig i sjeo s raširenim novinama pred sobom dok je Tim krenuo s Mary u vrt.
Radije bih da se ne vraćaš u grad, Mary - rekao je zureći u nju s izrazom koji nikad ranije nije primijetila na njegovom licu, pa ga nije znala ni protumačiti.
Osmjehnula mu se i potapšala ga po ruci.
Moram ići, Time, zaista moram. To, međutim, znači da se moram osloniti na tebe da se brineš za tatu. On se ne snalazi u kući
i okolici, a ti sve to dobro poznaješ. Budi pažljiv prema njemu, hoćeš li?
Klimnuo je glavom. Njegove ruke, spuštene niz bokove, pokrenule su se i stisnule jedna drugu.
- Pazit ću na njega, Mary, obećavam ti da ću paziti na njega.
Stajao je i promatrao stazu sve dok se kola nisu izgubila između drveća, a onda se okrenuo i vratio u kuću.

20
Taj je tjedan za Mary bio naporan, kako je i pretpostavljala. Od nekoliko sastanaka Poslovodnog odbora kompanije Constable Steel & Mining održanih u toku godine, ovaj je bio najvažniji. Trojica predstavnika centrale firme u Sjedinjenim Državama doletjela su iz New Yorka da mu prisustvuju. Pojavili su se uobičajeni sekretarski problemi u vezi s neodgovarajućim hotelima, neodgovarajućom hranom, suprugama što se dosađuju, zakašnjenjima u realizaciji programa i slično. U petak uvečer Mary je odahnula s podjednakim osjećajem olakšanja kao i Archie Johnson. Sjedili su u njegovom kabinetu na najvišem katu nebodera kompanije Constable, s nogama podignutim na stolić, i s uživanjem promatrali more svjetlosti što se širilo u svim smjerovima sve do zvijezdama okićenog obzorja.
Tako mi Isusovog bicikla, Mary, sretan sam što je sve prošlo, protutnjalo! - uzviknuo je Archie gurajući u stranu prazan tanjurić. - Bila je to sjajna ideja, da nam pošalju ovamo večeru iz kineskog restorana, zaista.
Bila sam uvjerena da će nam prijati - rekla je, s uživanjem vrteći nožnim prstima. - Noge su mi kao da nosim cipele broj četrdeset pet, i cijelog dana jedva sam čekala da se izujem. Mislila sam da gospođa Hirama P. Schvvartza neće pronaći svoj pasoš na vrijeme da bi mogla stići na avion, i već su me bile počele proganjati sablasne vizije kako joj pravim društvo preko vikenda.
Archie se nasmijao. Cipele njegove uvijek besprijekorno uredne sekretarice ležale su odbačene u najdaljem kutu sobe, bila je gotovo sva utonula u golemi naslonjač, a njene noge u svilenim čarapama počivale su ispružene na kauču.
Znaš, Mary, trebalo je već davno da usvojiš jedno mentalno zaostalo dijete. Sto mu svetih muha s plavim dupetom, jesi li uopće svjesna koliko si drukčija? Nikad nisam mogao bez tebe, ali priznajem da je sad neusporedivo zabavnije raditi s tobom. Nikad nisam ni sanjao da ću doživjeti dan kada ću priznati da iskreno uživam u tvom društvu, prokleta stara prznice, ali uživam, zaista uživam! Kad samo pomislim da je sve to godinama živjelo u tebi,
ali se nijednom nisi otvorila. To je, draga moja, strašna šteta.
Uzdahnula je, s jedva primjetnim osmijehom.
Možda je tako, ali znaš, Archie, ništa se nikad ne događa dok ne nastupi pravi trenutak. Da sam srela Tima prije nekoliko godina, on me ne bi zainteresirao. Nekima od nas treba pola života da se probude.
Pripalio je cigaru i zadovoljno odbijao dimove.
Imali smo toliko posla da te nisam stigao ni upitati što se u stvari dogodilo prošlog petka. Umrla mu je majka?
Da. Bilo je to grozno. - Stresla se od jeze. - U nedjelju sam odvezla Tima i njegovog oca u vikendicu, i ostavila ih tamo. Večeras ću im se pridružiti. Nadam se da su dobro, jer bi se vjerojatno javili da su imali kakvih problema. Tim, mislim, još nije potpuno svjestan što se dogodilo. Oh, zna on da mu je majka umrla, i zna šta to znači, ali konkretna realnost njenog odlaska još nije doprla do njegove svijesti, kad sam odlazila, još nije bio počeo tugovati za njom. Ron kaže da će se on brzo pomiriti s tim gubitkom, i ja se nadam da hoće. Baš mi je žao Rona. Kad sam otišla po Tima u petak, njegova je kći napravila strašnu scenu.
Da?
Da. - Mary je ustala i otišla do bara. - želiš li konjak ili nešto slično?
Poslije kineske večere? Ne, hvala. Ali rado bih popio šalicu čaja. - Promatrao ju je kao se kreće iza bara gdje se nalazio mali štednjak i sudoper. - Kakvu to scenu?
Stajala je nagnuta iznad čajnika.
Malo mi je neugodno da ti pričam o tom događaju. Bila je to ružna scena, i neka ostane na tome. Ona je . .. ah, nije važno! - Ĉuo se zveket šalica.
Ona je šta? Hajde, Mary, reci što te muči!
Oči koje su ga promatrale blistale su od prkosa i povrijeđenog ponosa.
Optužila me da iskorištavam Tima, kao ljubavnika.
Kakvo nemoguće sranje! - Zabacio je glavu i nasmijao se. - Daleko od mete, daleko! Ja sam joj mogao reći da me je pitala. - Polako se podigao iz naslonjača, otišao do bara i naslonio se na pult.
Neka te to ne sekira, Mary. Kakva je to uskogrudna malo-
građanka, ta djevojka!
Ne, nije malograđanka, ali se udala za uskogrudnog tipa koji čini sve što može da od nje načini malo- građanku. Uvjerena sam, sasvim iskreno, da je sve što je izgovorila bilo samo papagajsko ponavljanje onoga što joj je muž šaptao u uho. Ona mnogo voli Tima i ima snažne zaštitničke sklonosti. - Glava joj je nestala ispod bara, i riječi što su dopirale do njega bile su prigušene.
Znaš, svi su oni mislili da sam ja mnogo starija nego što jesam, pa su bili prilično šokirani kad su me ugledali.
Kako su stekli takav dojam?
Tim im je rekao da sam potpuno sijeda, i zbog te moje kose on je sam vjerovao da sam stara, jako stara. Pa im je i rekao da sam jako stara.
Ali kako to da se niste upoznali prije smrti njegove majke? To nije slično tebi, Mary, da se prikradaš mračnim stazama. Zašto nisi ranije ispravila taj nesporazum?
Zacrvenjela se, bolno pogođena.
Na časnu riječ, ne bih ti mogla reći zašto se nisam prije osobno predstavila Timovim roditeljima. Ako je u meni i postojao neki strah da bi oni, kad saznaju koliko zaista imam godina, mogli zabraniti Timu da se viđa sa mnom, taj strah bio je, vjeruj mi, sasvim nesvjestan. Znala sam da se Timu sa mnom ništa ne može dogoditi. Voljela sam ga slušati kako priča o svojoj obitelji i mislim da sam nekako odgađala susret s njima, uvjerena da neće biti nimalo slični ljudima o kojima Tim priča.
Ispružio je ruku preko pulta i potapšao je po ramenu.
Sve je u redu, nema razloga da se brineš. Nastavi, rekla si da sestra mnogo voli Tima?
Da, i Tim je volio nju kao što je ona voljela njega sve dok se nije udala, nakon čega se on prilično otuđio od nje. Ĉinilo se da misli kako ga je ona ostavila, iako sam radila sve što sam mogla da ga razuvjerim. Iz onoga što je pričao o njoj, zaključila sam da je razumna, pametna djevojka dobrog srca. I izuzetno inteligentna. Zar to nije čudno?
Misliš da je čudno? Ne znam. A što si ti uradila? Glava je ponovo nestala ispod šanka.
Bila sam potpuno dotučena. Mislim da sam zaplakala.
Zamisli mene da plačem! - Podigla je pogled i pokušala se osmjehnuti. - Teško je zamisliti tako nešto, zar ne? - Zatim je uzdahnula, tužna i zamišljena. - Mogu ti, međutim, reći, Archie, da sam u posljednje vrijeme dosta plakala. Plakala sam i isplakala se.
To je zaista teško zamisliti, ali vjerujem ti. Mislim da bismo svi morali ponekad zaplakati. Plakao sam i ja - priznao je velikodušno.
Nasmijala se, i baš kao da joj je kamen pao sa srca.
Ti si, da upotrijebim tvoj izraz, baš nemoguć tip, Archie.
Promatrao ju je kako toči čaj, a u njegovom pogledu pojavilo se nešto blisko sažaljenju. Bio je to sigurno strašan udarac njenom ponosu, pomislio je, slušati kako njene dragocjene i ljubomorno čuvane osjećaje netko svodi na tako vulgaran nivo. Za nju je, naime, i sama pomisao na fizičku komponentu značila obezvređenje tih osjećaja; gledala je na život kao redovnica, i treba li se čuditi tome? Kakav je čudan, izoliran, od cijelog svijeta odvojen život vodila! Uvijek smo ono što jesmo, pomislio je, i ne možemo biti ništa više od onoga što od nas stvore okolnosti.
Hvala ti, draga - rekao je, uzimajući šalicu. Kad je ponovo sjeo u svoj naslonjač, rekao je, zagledan kroz prozor: Rado bih jednom upoznao Tima ako nemaš ništa protiv, Mary.
Zavladala je duga šutnja, a onda se javio njen tihi, prigušeni glas.
Možda ovih dana - rekla je. Zvučalo je to kao daleka budućnost.

21
Kad je Mary parkirala svoj Bentley pred vikendicom, bila je već prošla ponoć. U dnevnoj sobi još je gorjelo svjetlo i Tim je istrčao da joj otvori vrata kola. Sav je drhtao od radosti što je vidi, samo što je nije podigao i ugušio svojim zagrljajem. Bilo je to prvi put da su njegove emocije pri susretu s njom savladale brane podignute dugogodišnjim odgojem, i one su joj rekle - više nego išta drugo - koliko mu je bilo teško u toku cijelog tjedna, i koliko je tugovao za svojom majkom.
Oh, Mary, kako sam sretan što te vidim! Oslobodila se njegovog zagrljaja.
Gospode Bože, Time, ti ni sam nisi svjestan kako si snažan! Mislila sam da ćeš u ovo doba biti već u krevetu.
Nisam htio leći dok ne dođeš. Morao sam te dočekati. Oh, Mary, kako sam sretan što te vidim! Draga si mi, znaš li koliko si mi draga?
I ti si meni drag i radujem se što te vidim. Gdje ti je tata?
U kući je. Nisam mu dao da izađe, htio sam da te prvi vidim, sasvim sam. - Igrao je oko nje, ali ona je osjećala da je njegovo oduševljenje dijelom splasnulo, kao da ga je nečim razočarala. Kad bi samo znala čime! - Ovdje nije lijepo bez tebe, Mary - nastavio je. - Lijepo je samo kad si ti ovdje.
Dok su stigli do kuće, bio se već smirio, i Mary je pošla ispruženih ruku prema Ronu da ga pozdravi.
Kako se osjećaš? - upitala ga je nježno.
Dobro sam, Mary. Drago mi je što te vidim.
I meni je drago što sam ovdje.
Jesi li večerala?
Jesam, večerala sam, ali bih rado popila šalicu čaja. Hoćeš li i ti?
Hvala, hoću.
Mary se okrenula Timu koji je stajao nekoliko koraka od njih. Lice mu je imalo onaj izgubljeni izraz. »Ĉime sam ga to razočarala?« upitala se ponovo. »Što sam uradila da sad tako izgleda, što sam propustila učiniti?«
Što se dogodilo, Time? - upitala ga je, prilazeći mu. Zavrtio je glavom.
Ništa.
Sigurno?
Sigurno, ništa.
Bojim se da je vrijeme za krevet, prijatelju. Apatično je klimnuo glavom.
Znam - rekao je. Na vratima se osvrnuo, s nijemom molbom u očima. - Hoćeš li doći da me pokriješ?
To ne bih propustila ni za što na svijetu, samo požuri, požuri! Doći ću k tebi za pet minuta.
Kad je izašao, pogledala je u Rona.
Kako je bilo?
I dobro i loše. Mnogo je plakao za majkom. Nije mi bilo lako, jer više ne plače kao nekad, otvoreno. Sad samo sjedi a suze mu se kotrljaju niz lice, i nemoguće je natjerati ga da prestane, ma šta mu čovjek gurnuo pod nos.
Pođi sa mnom u kuhinju. Sigurno ti je bilo teško, i strašno mi je žao što nisam mogla biti ovdje da preuzmem na sebe bar dio tereta. - Napunila je čajnik a onda zabrinuto pogledala na sat. - Moram otići da kažem laku noć Timu. Odmah ću se vratiti.
Tim je već ležao u krevetu, ukočeno zureći u vrata. Prišla mu je, povukla pokrivač dok mu nije bio čvrsto utisnut ispod brade i ušuškala ga sa svih strana, a onda se sagnula i poljubila ga u čelo. On se, međutim, počeo vrtjeti dok nije oslobodio ruke ispod pokrivača, zagrlio je oko vrata i povukao naniže tako da je bila prisiljena da sjedne na rub kreveta.
Oh, Mary, da si bar bila ovdje - rekao je prigušeno jer su mu usta bila priljubljena uz njen obraz.
I ja bih voljela da sam bila ovdje, Tim, ali sad je sve u redu. Ovdje sam i ti znaš da ću uvijek biti s tobom koliko budem mogla. Volim biti ovdje s tobom više od ičega na svijetu. Tugovao si za majkom, zar ne?
Ruke su se oko njenog vrata stegle.
Jesam. Oh, Mary, strašno je i pomisliti da se ona više nikad neće vratiti! Ja na to zaboravim a onda se ponovo sjetim, strašno želim da se vrati a znam da se ne može vratiti, i sve je to strašno
zbrkano. Ali želim da se vrati, kako samo želim da se vrati!
Znam, znam... Ali bit će ti lakše nakon nekog vremena, dušo. Neće ti uvijek biti tako teško, bol će s vremenom popustiti. Ona će biti sve dalje i dalje od tebe i ti ćeš se na to priviknuti, neće te više toliko boljeti.
Ali boli me kad plačem, Mary! Strašno me boli, i taj bol ne prolazi!
Da, znam. I ja se nekad tako osjećam. Kao da su ti odsjekli velik komad grudi, je li tako?
Tako je, upravo tako se osjećam! - Prešao je nespretno rukama preko njenih leđa. - Oh, Mary, kako sam sretan što si ovdje! Ti uvijek znaš kako šta izgleda, kažeš mi i odmah se bolje osjećam. Bilo je strašno bez tebe!
Mary je osjetila bolan grč u mišićima noge pritisnute uz stranicu kreveta, pa je oslobodila glavu njegovog stiska.
Sad sam ovdje, Time, i bit ću ovdje preko cijelog vikenda, a onda ćemo se svi zajedno vratiti u Sydney, neću te ostaviti ovdje samog. A sad se lijepo okreni na bok i spavaj, jer nas sutra čeka mnogo posla u vrtu.
Poslušno se okrenuo na bok.
Laku noć, Mary. Draža si mi od ikoga na svijetu, osim tate. Ron je skuhao čaj i izrezao na kriške komad voćnog kolača.
Sjedili su u kuhinji za stolom, jedno prema drugom. Iako je vidjela Rona prvi put nakon smrti njegove supruge, Mary je instinktivno osjećala da je u toku proteklog tjedna ostario i zatvorio se u sebe. Ruka kojom je prinosio šalicu ustima podrhtavala je, a život kao da je bio izbrisan s njegovog lica. Kao da je postao nekako prozračan, kao da je neka eterična materija počela zamjenjivati građu njegovog tijela. Ispružila je ruku i položila je na njegovu.
Kako ti je teško moralo biti, tako skrivati vlastiti bol da bi pazio na Tima! Oh, Rone, tako bih željela da mogu učiniti nešto! Zašto ljudi moraju umirati?
Zavrtio je glavom.
Ne znam. To je najteže od svih pitanja na ovom svijetu, zar ne? Nikad nisam pronašao odgovor koji bi me mogao zadovoljiti. Okrutno je od Boga što nam je dao ljude koje volimo, što nas je stvorio prema svojoj slici i prilici i učinio da ih volimo, a onda nam
ih oduzima. Trebao je smisliti neki bolji način na koji će to izvesti, ne čini li ti se? Znam da nismo anđeli i da u njegovim očima izgledamo kao crvi, ali većina među nama trudi se koliko može i sve to nije tako loš svijet. Zašto je onda potrebno da tako patimo? Teško mi je, Mary, strašno, strašno mi je teško.
Ruka koju je dodirivala podigla se da pokrije oči. Zaplakao je. Mary je bespomoćno sjedila, pateći s njim. Kad bi samo postojalo nešto što bi mogla učiniti! Kako je to strašno, sjediti tako i promatrati bol drugog čovjeka bez i najmanje mogućnosti da ga ublažiš! Plakao je dugo, u grčevima koji kao da su mu kidali dušu, iz kakvih su dubina dopirali. Kad više nije mogao plakati, obrisao je oči i ispuhao nos.
Ne bi li popio još jednu šalicu čaja? - upitala ga je Mary. Nekoliko sablasnih trenutaka na njegovim usnama lebdio je
Timov osmijeh.
Hvala, mogao bih. - Uzdahnuo je. - Nikad nisam ni pomislio da će biti ovako, Mary. Možda je to zato što sam već star, ne znam. Nisam ni sanjao da će njen odlazak ostaviti takvu ogromnu prazninu. Kao da mi više ni Tim nije toliko važan, mislim samo na nju, na to da sam je izgubio. Nije više kao što je bilo, bez nje, da me grdi i psuje što ostajem predugo u »Seasideu« i ločem pivo, kako je govorila. Imali smo zaista lijep život, Es i ja. U tome i jest nevolja, ljudi s godinama nekako srastu dok ne postanu par starih papuča, toplih i udobnih. A onda odjednom sve to nestane! Osjećam se kao da je polovica mene nestala, kao čovjek koji je izgubio ruku ili nogu, znaš već na što mislim. Još uvijek misliš da je ruka ili noga tu, i doživljavaš strašan šok kad poželiš da se počešeš i ustanoviš da se nemaš gdje počešati. Stalno mislim na ono što sam joj trebao reći, i zabranjujem sam sebi da kažem na sav glas kako će joj se svidjeti ovaj ili onaj vic, kako ćemo se slatko nasmijati. Teško mi je, Mary, i ne znam vrijedi li uopće pokušavati da se pomirim s tim da je nema.
Da, mislim da te razumijem - rekla je Mary polako. - Duhovna amputacija...
Spustio je šalicu.
Mary, ako se meni što dogodi, hoćeš li se brinuti za Tima? Nije pokušavala da se prepire s njim, nije ni pokušala da mu
kaže kako je patetičan ili šašav. Samo je klimnula glavom i rekla:
Hoću, naravno da ću se brinuti. Ne misli sad na Tima.

22
U toku duge i sumorne zime što je uslijedila nakon majčine smrti, Tim se promijenio. Ponašao se kao životinja koja tuguje - lutao je od mjesta do mjesta tražeći nešto čega tamo nema, oči bi mu nemirno zablistale kad bi ugledao neki predmet, a onda se ugasile, razočarane i zbunjene. Ĉinilo se da neprestano očekuje da će se dogoditi nešto nemoguće, i da ne shvaća zašto se to ne događa. Ĉak ni Harry Markham i njegova ekipa nisu mogli izići na kraj s njim, rekao je Ron Mary, sav očajan; odlazio je na posao svakog dana, redovito, ali njihove nepromišljene, zlobne, neslane šale odbijale su se od njega kao da udaraju o kamen; podnosio je torturu njihovog humora strpljivo, kao i sve ostalo. Bilo je to kao da se povukao iz stvarnog svijeta, mislila je Mary, otišao u neke svoje vlastite sfere i zauvijek onemogućio pristup svim uljezima.
Mary i Ron su se u beskraj ali bezuspješno savjetovali o njemu, sjedeći do kasnih sati u kišnim noćima dok je vjetar zavijao u krošnjama oko vikendice, a Tim sjedio povučen u sebe ili odlazio na počinak. Od smrti Esme, Mary je inzistirala da Ron provodi svaki vikend s njima, jer nije mogla ni zamisliti da se u petak uvečer odveze s Timom i ostavi starca da sam sjedi kraj ugašenog kamina.
Sve ih je pritiskala stalno prisutna, olovna tuga. Za Mary više nije bilo kao nekada, jer nije sve svoje slobodno vrijeme mogla posvećivati samo Timu; Rona ništa nije naročito zanimalo, znao je samo za prazninu u kojoj se našao, a što se događalo s Timom, to nitko nije znao. Bio je to za Mary prvi bliski dodir s tugovanjem, i nije mogla ni zamisliti da to tako izgleda. Ono što ju je najviše grizlo, bila je njena bespomoćnost, nesposobnost da vrati stvari na njihovo mjesto; ništa od onoga što je mogla reći ili učiniti nije dovodilo ni do najmanje promjene. Morala je izdržati duge šutnje i povlačenje svojih štićenika u samoću da bi se prepustili provalama bola i sasvim beskorisnog plača.
Došlo je dotle da se morala brinuti i za Rona zato što je Timov otac, zato što je tako osamljen i zato što se nikad ne žali, i kako je vrijeme prolazilo, sve je više i više mislila na njega. Kako se približavao kraj najhladnijeg godišnjeg doba, počela je primjećivati
da nekako postaje sve krhkiji. Ponekad, dok su sjedili na slabom ali ugodnom toplom suncu, i kad bi on podigao ruku prema svjetlosti, činilo joj se da venama i pjegama pokrivena šaka propušta svjetlo i da mu se vide obrisi kostiju. Sav se tresao i njegov nekada čvrsti korak postajao je nesiguran i onda kad na putu nije bilo nikakvih prepreka. Ma kako pokušavala da ga hrani, neprestano je gubio na težini. Jednostavno joj je kopnio pred očima.
Nevolje su se okomile na nju kao neki nevidljivi napadač; činilo joj se da provodi dane hodajući po jednoličnoj ravnici bez orijentira i putokaza, samo rad s Archiejem Johnsonom bio je nešto realno. U firmi Constable Steel & Mining mogla je biti ono što jest, otrgnuti misli od Rona i Tima i posvetiti se konkretnim stvarima. Bilo je to jedino u čemu je nalazila smirenje. Počela je sa strahom pomišljati na petak a radovati se ponedjeljku; Ron i Tim postali su mora, teret vezan lancem za njen vrat, jer nije znala što da poduzme kako bi odvratila katastofu koja se, osjećala je, neumitno približava.
Jedne subote ujutro, u rano proljeće, sjedila je na prednjoj verandi vikendice i gledala prema obali, gdje je Tim stajao pored same vode i gledao na suprotnu stranu široke rijeke. Što je vidio tamo? Je li tražio majku ili odgovore koje mu ona, Mary, ne daje? Taj njen neuspjeh s Timom zabrinjavao je Mary najviše od svega, jer je osjećala da je ona sama jedan od najvažnijih razloga njegovog čudnog povlačeja u sebe. Od one noći kad se vratila u vikendicu nakon tjedna što su ga Ron i Tim sami proveli, Mary je bila svjesna da Tim misli kako ga je ona izdala. Razgovarati o tome s njim bilo je, međutim, kao razgovarati s kamenim zidom; činilo se da uopće ne želi da je čuje. Pokušala je više puta nego što je bila kadra nabrojati, pokretala je razgovor o tome bacajući prethodno nekad apsolutno sigurne mamce, ali se on na njih nije obazirao, držeći se gotovo prezirno. Sve to skupa bilo je prilično neuhvatljivo - bio je pristojan kao i uvijek, radio je s mnogo volje u vrtu i oko kuće, ničim nije pokazivao svoje nezadovoljstvo. Samo se odbio od nje.
Ron je izašao na verandu donoseći na pladnju jutarnji čaj i spustio ga na stolić do njene ležaljke. Pogled mu se, prateći njezin, zaustavio na nepomičnoj figuri koja kao da je stražarila na plaži, i
uzdahnuo je.
Popij šalicu čaja, Mary. Uopće nisi doručkovala. Ispekao sam jučer zaista fin kolač s kimom, zašto ne bi sad pojela komadić uz čaj, je li?
Otrgla se u mislima od Tima i osmjehnula se.
Na časnu riječ, Rone, u ovih nekoliko mjeseci postao si izvanredan kuhar.
Zagrizao je donju usnu da mu se ne trese.
Es je voljela kolače s kimom, najviše od svih kolača. Ĉitao sam u Heraldu da u Americi jedu kruh s kimom, ali da ga ne stavljaju u kolače. Kakva glupost! Ne mogu zamisliti ništa gore od kima u kruhu, ali u finom, slatkom, žutom tijestu, to je nešto sasvim drugo.
Ukusi su različiti, Rone. Oni bi vjerojatno rekli upravo suprotno kad bi u svojim novinama pročitali da Australci ne stavljaju kim u kruh nego u kolače. Iako, mogu ti reći, u evropskim pekarnama u Sydneyu već prodaju raženi kruh s kimom.
Tko bi izišao na kraj s tim prokletim novim Australcima - rekao je s prezirom domoroca prema novim doseljenicima iz Evrope. - Uostalom, nije važno. Uzmi komadić kolača, Mary, posluži se.
Mary je pojela pola kriške kolača i spustila tanjur.
Sto je to s njim, Rone?
Sto mu gromova i kiselih jabuka, Mary, iz te smo teme već davno iscijedili i posljednju kap soka! - pobunio se, a onda joj pokajnički stegnuo ruku. - Oprosti, dušo, nisam htio biti grub. Znam da si zabrinuta za njega, i znam da samo zato pitaš stalno jedno te isto.
Nemam pojma, dušo, nemam pojma. Nisam ni sanjao da će se tako ponašati poslije majčine smrti, nisam ni sanjao da će to kod njega tako dugo trajati. Ali to je da čovjeku srce pukne, zar ne?
Moje će prepući. Ne znam što da radim, a moram poduzeti nešto, i to što prije! Sve se više otuđuje od nas, Rone, i ako ga ne vratimo, zauvijek ćemo ga izgubiti.
Prišao je i sjeo na stranicu njene ležaljke, privukao joj glavu na svoje mršave grudi i zadržao tako.
Volio bih da znam što da uradimo, Mary, dušo, ali ne znam.
Najgore je od svega to što ne mogu samog sebe natjerati da se brinem kao nekad, nekako mi se čini da Tim više nije moj sin, pa da nemam razloga da se sekiram. Zvuči grozno, ali imam svoje razloge. Pričekaj malo.
Naglo se pokrenuo i nestao u kući, da bi se nekoliko trenutaka kasnije pojavio s mapom punom dokumenata pod rukom. Bacio je mapu na stolić pokraj pladnja sa šalicama. Mary ga je pogledala, zbunjena i uznemirena. Ron je privukao stolicu i namjestio je tako da može sjesti ravno nasuprot njoj. Sjeo je i zagledao joj se ravno u zjenice, očima koje su čudno svjetlucale.
Ovdje su svi dokumenti koji se odnose na Tima - rekao je. - Tu je moja oporuka, bankovne knjižice, police osiguranja i potvrde o uplatama. Sve što je potrebno da Tim bude financijski osiguran do kraja života. - Okrenuo se i pogledao prema plaži, tako da mu Mary nije mogla vidjeti lice. - Ja umirem, Mary - nastavio je polako. - Ne želim više živjeti i čini mi se da ne mogu vratiti sebi volju za život. Krećem se kao oni majmunčići s oprugom. . . znaš one igračke, marširaju gore-dolje udarajući u mali bubanj, a onda se odjednom počnu kretati sve sporije i odjednom stanu. . . noge im se zaustave, ruke prestanu udarati u bubanj. E pa, to sam ti ja. Polako se zaustavljam i ne mogu ništa učiniti da to spriječim. I da znaš, Mary, drago mi je! Da sam mlad, ne bih ovako patio zbog njenog odlaska, ali godine činje svoje i sad je sve sasvim drukčije. Iza nje je ostao ogroman prazan prostor koji ne mogu ničim ispuniti, čak ga ni Tim ne može ispuniti. Sve što želim jest da ležim tamo pored nje, pod zemljom. Neprestano mislim kako joj je sigurno hladno i kako je osamljena. Ne može biti drukčije nakon što je toliko godina spavala uz mene. - Lice mu je bilo još okrenuto plaži. - Ne podnosim pomisao da joj je hladno i da je sama, ne mogu je podnijeti. Sad kad je ona otišla, nije mi ostalo ništa, pa ne mogu sebe čak ni natjerati da se brinem za Tima. Zato sam ovog tjedna otišao do advokata i zatražio da sredi sve što je potrebno. Ne ostavljam ti ništa osim neugodnosti, mislim, ali nekako sam od samog početka osjećao da si naklonjena Timu i da ti to neće biti velik teret. To je sebično s moje strane ali ne mogu drukčije. Ostavljam Tima tebi, Mary, i sve njegove papire. Uzmi ih. Dao sam ti punomoć da do kraja života vodiš Timove financijske poslove. Ne vjerujem da će Dawnie
praviti oko toga probleme, jer Mick ne želi da primi Tima k sebi, ali sam za svaki slučaj napisao nekoliko pisama, jedno Dawnie a drugo onom uobraženom govnaru Micku. Na poslu sam dao otkaz, rekao sam šefu da odlazim u penziju. Jednostavno ću sjediti kod kuće i čekati svoj trenutak, osim što bih rado dolazio ovamo preko vikenda s vama, ako nemaš ništa protiv. To ionako neće još dugo trajati.
- Oh, Rone! Oh, Rone! - gotovo je zaplakala Mary. Vitka figura na obali rasplinula se u izmaglici suza, pa je ispružila ruke prema Timovom ocu.
Ustali su i pali jedno drugome u zagrljaj, oboje savladani bolom iako svako drukčijim. Nakon nekog vremena Mary je ustanovila da on mnogo više tješi nju nego što ona tješi njega, da je prepuštanje njegovom zagrljaju, njegovoj nježnosti i suosjećanju, njegovoj izrazito muškoj zaštiti, savršeno smiruje i okrepljuje. Zagrlila ga je još čvršće, pritišćući lice uz naboranu kožu njegovog mršavog vrata, i zatvorila oči.
Odjednom, u taj savršeni mir umiješalo se nešto strano; val jeze prostrujao joj je duž kičme i, trgnuvši se od straha, otvorila je oči. Tim je stajao nekoliko koraka od njih i promatrao ih, i prvi put u toku dugih mjeseci njihovog prijateljstva vidjela je da je ljut. Tresao se od bijesa, gnjev mu je plamsao u očima tako da su postale tamne kao safiri, a kroz tijelo mu je prolazio drhtaj za drhtajem, kao grč. Uplašena, spustila je ruke i odmaknula se od Rona tako naglo da je zateturao i morao se uhvatiti za stup verande. Kad se okrenuo, i on je ugledao Tima; zurili su jedan u drugog možda punu minutu, ne govoreći ni riječi, a onda se Tim okrenuo i otrčao stazom prema obali.
Koji mu je vrag? - šapnuo je Ron, zaprepašten. Načinio je pokret kao da će potrčati za sinom, ali ga je Mary zadržala i povukla natrag.
Ne, nemoj!
Ali moram vidjeti što je to s njim, Mary! Što je uradio? Što te je natjeralo da onako odskočiš i da onako uplašeno gledaš u njega? Pusti me!
Ne, Rone, molim te! Pusti mene da pođem za njim, a ti ostani ovdje, molim te! Oh, Rone, ne pitaj me zašto, samo pusti da
ga sama nađem!
Popustio je, oklijevajući, i odmaknuo se od ruba verande.
Dobro, u redu, dušo. Ti znaš s njim, i možda mu je potrebniji ženski pristup nego muški. Da je mama živa, prepustio bih to njoj, pa zašto ne bih tebi?
Dok je brzo koračala stazom, Mary je primijetila da ga nema na plaži; zastala je na rubu pijeska i, zaklonivši oči dlanom, prešla pogledom duž čitavog zaljeva, ali ga nije bilo. Skrenula je prema drveću i uputila se prema malom proplanku na kome je, znala je, u posljednje vrijeme rado boravio sam. Tu ga je i našla; odahnuvši, Mary se naslonila na drvo i šutke ga promatrala. Beskrajna tuga i bol koji ga je razdirao, pogodili su je kao udarac divovskog čekića; svaka duga, neizdrživo lijepa linija njegovog tijela govorila je o neopisivim patnjama, čak mu je i sam obris profila bio spleten u žestok bol. Nije mogla izdržati da stoji daleko od njega, ali mu je prišla tako tiho da nije bio svjestan njene prisutnosti sve dok mu nije dodirnula ruku. Trgnuo se kao da su ga njeni prsti opekli, pa joj je ruka spala niz bok kao nešto nepotrebno.
Time, što se dogodilo? Što sam uradila?
Ništa, ništa!
Nemoj skrivati ništa od mene, Time! Što sam uradila?
Ništa! - Riječ je zazvučala kao vrisak.
Nešto jesam, sigurno! Oh, Time, znam već mjesecima da sam te u nečemu razočarala, ali ne znam gdje sam pogriješila! Reci mi, reci!
Odlazi!
Neću, neću otići! Neću otići, dok mi ne kažeš u čemu je stvar! Tvoj tata i ja smo već potpuno izbezumljeni od brige, a tamo na verandi gledao si nas kao da nas mrziš. Kao da nas mrziš, Time!
Stala je sučelice njemu i položila mu ruke na ramena tako da su joj se prsti žarili u njegovu kožu.
Ne dodiruj me! - Istrgao se i okrenuo joj leđa.
Zašto, Time? Što sam učinila da te više ne smijem ni dodirnuti?
Ništa!
Ne vjerujem ti, Time! Nikad nisam pomislila da ćeš mi lagati, a sad mi lažeš! Molim te, reci mi u čemu je stvar, molim te!
Ne mogu! - šapnuo je očajno.
Možeš, znam da možeš! Uvijek si bio u stanju da mi sve kažeš! Oh, Time, ne otuđuj se više od mene, ne isključuj me iz svog života! Kidaš me na komade, već sam sva potpuno izbezumljena od brige i straha za tebe, i ne znam što da radim! - Zaplakala je, a onda obrisala suze dlanom.
Ne mogu, ne mogu! Ne znam! Osjećam toliko toga da se nikako ne mogu snaći, ne znam što sve to znači!
Okrenuo se njoj, izmučen tolikim navaljivanjem i već gubeći strpljenje, tako da se Mary morala povući; u nju je zurio neznanac, ničeg poznatog za što bi se mogla uhvatiti nije bilo u njega.
Znam samo da ti više nisam drag, to je sve! Sad ti je draži tata od mene, mene više ne gledaš! Nisam ti drag otkako si se upoznala s tatom, a ja sam znao da će se to dogoditi, znao sam da će se to dogoditi! Zašto bih ti ja bio draži kad je on sasvim čitav, a ja nisam? Pa i meni je draži nego što sam ja sam sebi!
Ispružila je ruke.
Oh, Time! Oh, Time! Kako možeš i pomisliti tako nešto! To nije istina! Drag si mi kao što si uvijek bio, nisam ni na trenutak prestala tako misliti o tebi! Zar bi se moglo dogoditi da mi više ne budeš drag?
Nisam ti drag otkako si upoznala tatu!
Ne, ne! To nije istina, Time! Molim te, vjeruj mi, to jednostavno nije istina! Tvoj je tata drag čovjek, ali mi nikad ne može biti drag kao ti, nikad! Ako već moraš znati, tvoj mi je tata drag najviše zbog toga što je tvoj tata; ti si njegov sin. - Nastojala je da joj glas zvuči smireno, nadajući da će tako i njega smiriti.
Ti lažeš, Mary, a ne ja! Ja osjećam neke stvari. Uvijek sam vjerovao da ti misliš kako sam ja potpuno odrastao čovjek, ali sad znam da tako ne misliš, sad znam, sad kad sam vidio tebe i tatu! Ja ti više nisam drag, sad ti je drag tata! Ne smeta ti kad te tata zagrli! Vidio sam te kako ga grliš i tješiš sve vrijeme, a meni ne dopuštaš da te zagrlim, mene nećeš da tješiš! Mene samo otpremiš u krevet i kažeš mi laku noć, a ja bih htio da me grliš i tješiš! Ali ti to nećeš! Ti tješiš samo tatu! Sto meni fali, zašto ti više nisam drag? Zašto si se promijenila kad je tata počeo dolaziti ovamo s nama? Zašto mene uvijek ostavljaš po strani? Osjećam da ti nisam drag, osjećam da ti je
tata draži!
Mary je stajala nepomično, rastrzana čežnjom da odgovori na taj očajnički, osamljenički vapaj za ljubavlju i istodobno zaprepaštena, jer je došao tako neočekivano. Pa, on je ljubomoran! On je žestoko, posjednički ljubomoran! U rođenom ocu vidi suparnika koji mu otima ljubav, i to više nije dječja ljubomora! U toj ljubomori javio se muškarac - primitivan, posesivan, seksualan. A riječi da ga razuvjeri nije bilo; nije znala što da mu kaže.
Stajali su i zurili jedno u drugo, ukočeni, nakostri- ješeni, a onda je Mary osjetila da joj se noge tresu i da se jedva drži na njima. Potražila je rukom humak ispred koga je stajala i sjela, ne skidajući pogled s njegovog lica.
Time - rekla je oklijevajući, nastojeći što pažljivije birati riječi
Time, ti znaš da ti nikad nisam lagala. Nikad! Tebi ne bih mogla lagati, previše si mi drag. Ovo što ću ti sad reći jest nešto što ne bih mogla reći djetetu, nešto što mogu reći samo odraslom muškarcu. Ti si me uvjerio da si odrastao muškarac, i zato se sad moraš pomiriti sa svim onim teškim i bolnim stvarima s kojima se odrastao muškarac mora nositi. Ne mogu ti sasvim točno objasniti zašto dopuštam tvom ocu da me grli, a tebi ne dopuštam, ali to nije zato što tebe smatram djetetom. Ne, to je zato što je on starac. Ti si sasvim naopako protumačio stvar, shvaćaš li? Time, moraš se pripremiti da izdržiš još jedan udarac sličan onome kakav je bila smrt tvoje majke. Moraš biti čvrst. I moraš biti dovoljno odrastao da ovo što ću ti sad reći čuvaš kao najveću tajnu, osobito pred tatom. On ne smije saznati da sam ti to rekla. Sjećaš li se kako sam ti, još davno, objašnjavala što se događa s ljudima kad umru, i zašto umiru, da naprosto postaju previše stari i umorni da bi se dalje kretali, da se zaustave kao kakav zaboravljeni sat kad im srce prestane kucati? E pa, ponekad se dogodi nešto što znatno ubrza taj proces zamaranja, i to se dogodilo tvojem ocu. Kad je tvoja majka umrla, počeo se sve brže i brže trošiti, postajao je sve umorniji svakog dana što ga je morao provesti bez nje.
On je još stajao iznad nje, drhteći dok ju je slušao, ali nije znala je li to drhtanje posljedica prohujalog bijesa ili reakcija na ono što mu je rekla. Zato je s mukom ali uporno nastavila.
Znam da ti mama strašno nedostaje, Time, ali ona tebi ne
nedostaje na isti način kao njemu, jer si ti mlad, a on star. Tvoj tata želi da umre, želi da leži i spava pod zemljom pored tvoje mame kao što su spavali svake noći dok je bila živa. želi da ponovo bude s njom. Oni pripadaju jedno drugom, razumiješ, on ne može živjeti bez nje. I upravo maloprije, kad si me zatekao kako ga tješim na verandi, on mi je rekao kako zna da će umrijeti. Ne želi više hodati naokolo i pričati, star je i ne može naučiti da živi bez nje. I zato sam ga zagrlila. Bila sam tužna i plakala sam nad njim; ustvari, tvoj je tata tješio mene, a ne ja njega. Ti si sve sasvim pogrešno protumačio.
Njegov nagli pokret natjerao ju je da podigne pogled, a onda mu je zapovjednički dala znak rukom.
Ne, Time, ne smiješ plakati! Priberi se, moraš biti hrabar i jak, ne smiješ dopustiti da primijeti da si plakao. Znam da sam tvom tati posvetila dosta vremena za koje si smatrao da po pravu pripada tebi, ali njemu je ostalo još tako malo vremena, a pred tobom je čitav život! Jesam li pogriješila što sam poželjela da mu pružim malo sreće i olakšam dane koji su mu preostali? Pokloni mu te dane, Time, ne budi sebičan! On je tako osamljen! Strašno mu nedostaje tvoja mama, dušo, nedostaje mu kao što bi ti nedostajao meni kad bi umro. On sad živi u nekom polumračnom svijetu.
Tim nikad nije naučio vladati svojim licem, da se na njemu ne vidi što osjeća, pa su emocije smjenjivale jedna drugu na njegovom licu dok je stajao i gledao je; bilo je, međutim, očigledno da je shvatio dovoljno od onog što mu je rekla. Objasniti nešto Timu bilo je u velikoj mjeri ovisno o uzajamnom poznavanju, a on je sad nju poznavao već dovoljno dugo da se navikao na riječi i fraze koje je upotrebljavala. Nijanse su mu bile nedostupne ali osnovna istina nije.
Umorno je uzdahnula.
- Nije mi bilo baš lako ovih mjeseci, brinuti se za dvojicu umjesto samo za tebe. Mnogo, mnogo puta sam čeznula da budem opet sama s tobom, ali kad bih uhvatila sebe kako mislim na to, postidjela bih se, Time. Vidiš, ne može uvijek sve biti onako kako mi to želimo. život je malokad idealan i jednostavno moramo naučiti da se prilagođavamo. Zasad, moramo u prvom redu misliti na tvog oca. Znaš kakav je to dobar i mio čovjek, i ako si fer, priznat
ćeš da se prema tebi nikad nije odnosio kao prema djetetu, je li tako? Pustio te je da sam kreneš u svijet, da sam praviš greške, rado provodi vrijeme s tobom u »Seasideu«, najbolji ti je i najiskreniji drug što si ga ikad imao; ispunio je mjesto drugova tvog uzrasta koje nisi imao mogućnosti da pronađeš. Ali uza sve to vodio je svoj život, i to ne zato što je sebičan; uvijek je mislio na tebe, mamu i Dawnie, toplo i s ljubavlju, i to mu je nekako činilo život zaokruženim. Doista si sretan, Time, što imaš oca kakav je Ron. Zar ti se ne čini da bismo morali pokušati da mu vratimo nešto od onoga što ti je tako nesebično pružao sve ove godine? Od ovog trenutka, Time, želim da budeš posebno pažljiv prema ocu, i dobar prema meni. Ne smiješ ga zabrinjavati povlačenjem u sebe, kako si to radio u posljednje vrijeme, i ne smiješ mu nikad odati da sam ti rekla u čemu je stvar. Kad je tata u blizini, želim da pričaš, pjevaš i smiješ se kao da si sretan, uistinu sretan. Znam da ti je teško sve ovo razumjeti, ali ostat ću ovdje i ponavljat ću ti dok sve ne shvatiš.
Kao kiša, vjetar i sunce, bol i radost miješali su se u njegovim očima, a onda su se smirile pa je položio glavu u njeno krilo. Sjedila je, milovala mu kosu i tiho mu govorila, prelazeći vrhom prsta nježno po rubu njegovog uha i po vratu, i tako ukrug.
Konačno je podigao glavu i pogledao je, pokušavajući se nasmijati, ali bez uspjeha. A onda se izraz njegovog lica promijenio, vratio mu se onaj izgubljeni pogled, a zbunjene oči ponovo su se povukle iza vela tužne izdvojenosti. Bora duž lijeve strane njegovih usta postala je izraženija; bio je tragični klaun iz komedije, bio je neželjeni ljubavnik, bio je kukavica u ševinom gnijezdu.
Oh, Time, ne gledaj me tako! - molila ga je.
Na poslu me zovu Tupi Tim - rekao je - ali ako se dobro potrudim, mogu malo i misliti. Otkako je mama otišla, pokušavao sam smisliti nešto čime bih ti pokazao koliko si mi draga, zato što mi se činilo da ti je tata draži od mene. Ne znam kako ti to djeluješ na mene, Mary, ja to samo osjećam, ali ne znam ti reći zato što ne znam koje bih riječi morao upotrijebiti. Nikad ne mogu naći prave riječi... Ali u filmovima koje gledam na televiziji, vidim kako muškarac grli djevojku i ljubi je, i ona po tome zna koliko mu je draga. Oh, Mary, kako si mi draga! Bila si mi draga i kad sam mislio da ti više nisam drag, draga si mi, draga si mi!
Uhvatio ju je za ramena i natjerao je da ustane, prejako i nespretno je stežući dok je pokušavao da je zagrli; glava joj se podigla, jedva je hvatala zrak. Ne znajući kako da pronađe njena usta, pritisnuo je obraz uz njen obraz i pomicao ga dok nije naišao na usne. Zatečena i nespremna, jer su njegove posljednje riječi i postupci došli prebrzo i previše neočekivano da bi se mogla snaći, Mary je napregla sve snage da se oslobodi. A onda zbog nečega to više uopće nije bilo važno, osjećala je samo blizinu tog prekrasnog mladog tijela i usta što znatiželjno istražuju. Neiskusna kao i on, ali intelektualno mnogo bolje pripremljena, Mary je osjetila koliko mu je potrebna pomoć i koliko mu nedostaje sigurnost. Nije ga smjela i ovog puta razočarati, nije imala snage da slomi njegov ponos, nije ga mogla odbiti i na taj način poniziti. Njegov je stisak popustio, što joj je omogućilo da oslobodi ruke, i one su se odmah podigle prema njegovoj glavi - milovale su mu obraze, zatvorile otvorene oči, ispitivale svilastu mekoću njegovih trepavica i glatke obline njegovih upalih obraza. Poljubio ju je onako kako je mislio da se to radi, čvrsto stisnutih usana, i osjetila je da nije zadovoljan; na trenu- tak se izmaknula i palcem mu nježno povukla donju usnu, tako da su mu usta ostala poluotvorena, a onda su joj se prsti zavukli u njegovu kosu i privukli mu glavu bliže. Ovog puta nije bio nezadovoljan, i drhtaj koji je posvjedočio o uživanju, prenio se i na nju.
I prije ga je držala u zagrljaju ali kao dijete, nikad kao muškarca, i šok otkrića muškarca u njemu ostavio ju je zapanjenu. Izgubiti se u njegovom naručju, osjetiti njegova usta, dopustiti svojim rukama da slijede površine njegovog vrata sve do glatkih mišićavih prsa, bilo je u stvari otkriti u sebi potrebu za svim tim i za ludim uživanjem u njegovim rukama na njenom tijelu. Bez posebnog vođenja, pronašao je tkaninom zaštićene obrise njenih dojki, a onda mu je ruka kliznula kroz izrez na njenoj haljini i savila se oko golog ramena.
Mary! Time! Mary! Time! Gdje ste, čujete li me? Ja sam, Ron! Javite se!
Istrgla se iz njegovog zagrljaja, uhvatila ga za ruku i ovukla za sobom među drveće, u zaklon. Trčali su dok se Ronov glas nije potpuno izgubio u daljini, a onda su stali. Srce joj je udaralo tako
snažno da je jedva hvatala dah, i na trenutak joj se učinilo da će se onesvijestiti. Grcajući i teško dišući, držala se za Timovu ruku sve dok nije došla k sebi, a onda se pomalo snebivljivo odmaknula od njega.
Pred sobom vidiš glupu staru ludu - rekla je, okrećući se njemu.
Osmjehivao joj se na stari način, potpunom odano, ali na njegovom licu primjećivalo se i nešto novo, neka dodatna opčinjenost, divljenje, kao da je u njegovim očima zadobila još jednu, novu dimenziju. To ju je otrijeznilo kao što ništa drugo ne bi moglo; položila je ruku na čelo, pokušavajući da porazmisli. Kako se to dogodilo? Kako da sad postupi, kako da ih vrati gdje su bili, na stare odnose, a da ga ne povrijedi?
Nismo to smjeli uraditi, Time - rekla je polako.
Zašto? - Njegovo lice bilo je ozareno od sreće. - Oh, Mary, nisam znao da se pri tom čovjek tako osjeća! Svidjelo mi se, svidjelo mi se mnogo više nego kad me grliš ili kad me tješiš!
Odlučno je zavrtjela glavom.
To nije važno, Time! Nismo to smjeli uraditi. Ima nekih stvari koje nije dopušteno raditi, a to je jedna od njih. Nije dobro što nam se svidjelo, jer se to više ne smije ponoviti, ne smije se više nikad dogoditi, ne zato što se meni nije svidjelo koliko i tebi, nego zato što to nije dopušteno. Moraš mi vjerovati, Time, jednostavno nije dopušteno! Ja odgovaram za tebe, moram se brinuti za tebe kako bi to tvoja mama i tvoj tata željeli, a to znači da se ne smijemo ljubiti, jednostavno ne smijemo.
Ali zašto ne smijemo, Mary? Ĉega ima lošeg u tome? Meni se svidjelo! - Sva svjetlost kao da mu je nestala s lica.
Samo po sebi, Time, u tome nema ničega lošeg. Ali meni i tebi to je zabranjeno, za nas je to grijeh. Znaš li što je to grijeh?
Naravno da znam! To je kad radimo nešto što se Bogu ne sviđa.
E pa, Bogu se ne sviđa da se mi ljubimo.
Ali zašto bi to Bogu smetalo? Oh, Mary, nikad se nisam tako osjećao! Osjećao sam se kao da sam gotovo potpuno čitav! Zašto bi to Bogu smetalo? Nije pravo da to Bogu smeta, to zaista nije pravo!
Uzdahnula je.
Tako je, Time, nije pravo, ali ponekad nam je teško shvatiti Božje razloge. Ima mnogo prilično glupih stvari kojih se čovjek mora pridržavati da ni sam ne zna zašto, zar nije tako?
Da, mislim da je tako - odgovorio je sumorno.
E pa, kad se radi o razumijevanju Božjih razloga, nitko od nas nije potpuno čitav ... ti nisi potpuno čitav, ja nisam potpuno čitava, ni tvoj otac nije potpuno čitav, 1 74 ni predsjednik australske vlade nije potpuno čitav, nije ni kraljica. Moraš mi vjerovati, Time! - molila ga je. - Moraš mi vjerovati, jer ako mi ne budeš vjerovao, nećemo moći ostati prijatelji; morat ćemo prestati da se viđamo. Nije nam dopušteno da se grlimo i ljubimo, to je grijeh u Božjim očima. Ti si još mladić i nisi sasvim čitav, a ja sam već stara i apsolutno sam čitava. Dovoljno sam stara da ti budem majka, Time!
Kakve to ima veze?
Bog ne voli da se grlimo i ljubimo kad postoji takva razlika između nas, u godinama i duševno, Time, to je sve. Drag si mi, volim te više od ikoga na svijetu, ali ne smijem se grliti i ljubiti s tobom. To nije dopušteno. Ako pokušaš da me ponovo poljubiš, Bog će me prisiliti da se prestanem viđati s tobom, a ja ne želim da se prestanem viđati s tobom.
Tužno je razmišljao o onome što mu je rekla, a onda je, poražen, uzdahnuo.
U redu, Mary, meni se to strašno svidjelo, ali više volim da se viđam s tobom, nego da te ljubim i da te više ne vidim.
Pljesnula je rukama, oduševljena.
Oh, Time, kako se ponosim tobom! To si rekao kao pravi muškarac, pravi pravcati, potpuno čitav muškarac. Baš se ponosim tobom!
Zadrhtao je i nasmijao se.
Još uvijek mislim da to nije pravo, ali drago mi je što si ponosna na mene.
Jesi li sretniji sada, kad sve znaš?
Mnogo sretniji? - Sjeo je pod jedno drvo i udario dlanom po zemlji kraj sebe. - Sjedi, Mary. Obećavam ti da te neću ljubiti.
Ĉučnula je do njega i uhvatila ga za ruku, s ljubavlju mu šireći prste.
Ovo je otprilike sve što smijemo raditi kad se dodirujemo. Time. Znam da me nećeš poljubiti, nimalo se ne bojim da ćeš prekršiti obećanje. Ali moraš mi obećati još nešto.
Što? - Slobodnom rukom čupkao je rijetku, prašnu travu pod svojim bedrom.
Ono što se dogodilo, mislim na poljubac, treba da ostane naša mala tajna. Ne smijemo nikome pričati o tome, Time.
U redu - odgovorio je poslušno. Ponovo se, malo-pomalo, pretvarao u dijete, prihvaćajući svoju ulogu s onom posebnom dobroćudnošću i spremnošću da učini drugome po volji kojima se uvijek odlikovao. Nakon nekog vremena okrenuo je glavu da je pogleda, a krupne plave oči bile su mu tako ispunjene ljubavlju da je Mary zastao dah od gnjeva i želje za protestom. Dobro je rekao - to nije pravo, nije i nije pravo!
Mary, znam što si mi htjela reći kad si mi pričala o tati, kako želi da spava uz mamu pod zemljom. Kad bi ti umrla, i ja bih želio umrijeti, ne bih želio da hodam i pričam i smijem se i plačem, časna riječ, htio bih da budem s tobom, da spavam pod zemljom. Nedostajat će mi tata, kad ga ne bude, ali znam zašto želi otići.
Podigla je ruku i zadržala je na njegovom obrazu.
Uvijek je lakše razumjeti nešto kad se možeš uživjeti u nečiji položaj, zar ne? Slušaj, tata nas zove, čujem ga. Jesi li siguran da možeš razgovarati s njim a da ne zaplačeš?
Mirno je klimnuo glavom.
Oh, naravno, sve će biti u redu. Tata mi je strašno drag, uz tebe mi je on najdraži na svijetu, ali on nekako pripada mami, zar ne? Ja pripadam tebi, i zato se sad više ne brinem kao prije. Ja sad pripadam tebi. A pripadati nekome nije grijeh, zar ne, Mary?
Zavrtjela je glavom.
Ne, Time, nije grijeh.
Ronov glas sve se više približavao. Mary mu je odgovorila, kako bi znao gdje se nalaze, i ustala da ga pričeka.
Mary!
Da?
Još je ležao ispružen na zemlji i gledao je na način koji je pokazivao kako počinje nešto razumijevati.
Upravo sam se sjetio nečega! Sjećaš li se dana kad je mama
umrla, i kad si došla k nama po mene?
Sjećam se, naravno da se sjećam.
E pa, Dawnie ti je tada rekla neke grozne, ružne stvari, ali ja nisam shvatio zbog čega se ona toliko uzbuđuje. Pokušavao sam i pokušavao, ali nikako nisam mogao shvatiti u čemu je stvar. Kad je vikala na tebe, osjećao sam se nekako čudno, jer mi se činilo da ona misli da smo uradili nešto sramno. Sad, mislim, shvaćam! Je li mislila da se mi ljubimo?
Nešto slično tome, Time.
Oh! - Razmišljao je nekoliko trenutaka. - Onda ti vjerujem, Mary, vjerujem ti da nam nije dopušteno ljubiti se. Nikad prije nisam vidio Dawnie takvu, i od tog vremena ne drži se nimalo prijateljski prema meni i tati. Strašno se posvađala s tatom kad je trebalo da ostanem nekoliko tjedana kod tebe, i sad više ne dolazi k nama. Zato vjerujem da je to grijeh, sigurno je grijeh, čim se Dawnie tako ponaša. Samo, zašto je mislila da ćeš ti dopustiti da se sve vrijeme ljubimo? Trebalo je da te bolje poznaje, Mary. Ti nikad ne bi dopustila da uradimo nešto ružno.
Da, to je trebalo znati, slažem se, ali ljudi se ponekad tako uzrujaju da ne mogu razmišljati. Uostalom, ona me ne poznaje ni približno tako dobro kao ti i tata.
Gledao je u nju, reagirajući neobično razumno.
Ali tata je stao na tvoju stranu, a ni on te tada još nije poznavao.
Ron se pojavio između drveća, sav zadihan.
Je li sve u redu, Mary draga? Osmjehnula se i namignula Timu.
Da, Rone, sve je u najboljem redu. Tim i ja smo porazgovarali i raščistili sve nesporazume. Nije bio velikih problema, mogu ti reći, sve je bio puki nesporazum.

23
Sve, međutim, ipak nije bilo u redu; probudili su se zaspali psi. Mary je imala mnogo razloga da bude zahvalna sudbini što Ron gubi zanimanje za stvari oko sebe, jer bi, da je bio fizički i duhovno u snazi kao obično, smjesta primijetio promjenu na Timu. Ovako, radost i dobro raspoloženje koje se vratilo u njihov mali kolektiv, bili su mu dovoljni i nije tražio ništa više. Samo je Mary bila svjesna da Tim pati. Po desetak puta dnevno podigla bi pogled i otkrila kako je gleda gladnim, buntovnim očima, a kad bi ga uhvatila kako je tako promatra, on je smjesta odlazio iz sobe, postiđen i zbunjen.
»Zašto se stvari moraju mijenjati?« pitala je sama sebe. »Zašto nešto što je savršeno ne može ostati savršeno?« »Zato što smo svi ljudska biča,« odgovarao joj je vlastiti razum, »zato što smo tako komplicirani i puni mana, zato što se sve što nam se dogodi mora ponovo pojaviti u mislima i, pojavljujući se tako, mijenja oblik i bit onoga što se stvarno dogodilo.« Nije bilo povratka u prvu fazu njihovog prijateljstva, pa su im, prema tome, preostale samo dvije alternative: ići naprijed ili zadržati postojeće stanje stvari. Ni jedna od tih alternativa nije, međutim, izgledala moguća i ostvariva. Da je Tim bio u mentalnom pogledu normalan, ona bi pokušala uraditi nešto, ali ponovo se upuštati u objašnjavanja samo bi ga zbunilo i učinilo još nesretnijim. Pat pozicija, pomislila je, a onda je zabrinuto zavrtjela glavom; situacija je bila previše eksplozivna da bi se mogla nazvati patom. Ćorsokak, znači.
U početku je pomišljala da porazgovara s Archiejem Johnsonom, ali je odbacila tu ideju. To je izvanredno inteligentan i suosjećajan čovjek, ali ne bi mogao shvatiti sve finese situacije. Emily Parker? To je dobra stara cura i od samog početka je s razumijevanjem i zainteresirano pratila njene odnose sa Timom, ali nešto je prisiljavalo Mary da se suzdrži od povjeravanja svojih dilema tom slikovitom utjelovljenju ženskog duha njihovog predgrađa. Na kraju je nazvala Johna Martinsona, učitelja zaostale djece. Smjesta se sjetio tko ga zove.
Ĉesto sam se pitao što je s vama - rekao je. - Kako stoje stvari, gospođice Horton?
Ne baš naročito, gospodine Martinsone. Osjećam očajničku potrebu da porazgovaram s nekim, a vi ste jedina osoba koja dolazi u obzir. Strašno mi je žao što vas opterećujem svojim problemima, ali naprosto ne znam što da radim, i potrebna mi je pomoć stručnjaka. Pitala sam se mogu li dovesti Tima da ga vidite.
Možete, naravno. Kako bi bilo da sutra uvečer dođete k meni?
Mary je zapisala adresu, a onda je nazvala stan Mel- villeovih.
Ovdje Mary, Rone.
Oh, dobar dan, dušo. Što ima novo?
Ništa posebno. Htjela sam pitati mogu li sutra uvečer, poslije večere, povesti Tima u jedan posjet.
Ne vidim razloga zašto ne bi mogla. O kome se radi?
O jednom učitelju koji radi s duševno zaostalom djecom, divnom čovjeku. Mislila sam da bi mogao ocijeniti Timovo stanje i dati nam upute kojom brzinom smijemo ići u njegovom općem obrazovanju.
Kako god želiš, Mary. Vidjet ćemo se sutra uvečer.
Fino. Uzgred, molila bih te da Timu ne pričaš mnogo o svemu tome, željela bih da tog čovjeka upozna sasvim nepripremljen.
Naravno. ’Đenja, dušo!
John Martinson stanovao je u blizini svoje škole koja se nalazila u satelitskom naselju Penrith, u samom podnožju Plavih planina. Tim, naviknut na vožnje na sjever, uživao je u vožnji u suprotnom smjeru. Sličnost Post Roada s Velikim zapadnim auto-putom navela ga je da drži nos stalno priljubljen uz staklo i broji blještavo osvijetljene prodavaonice automobila, preko cijele noći otvorene restorane i kina za automobiliste.
Kuća Martinsonovih bila je velika ali sasvim nepre- tencioznog izgleda, sagrađena od fiber-ploča obojenih blijedoružičastom bojom, i odzvanjala je od prodornog dječjeg smijeha.
Najbolje da odemo na stražnju verandu - rekao je John Martinson kad im je otvorio vrata. - Pretvorio sam je u svoju radnu sobu, tamo nas bar neće nitko uznemi- ravati.
Na brzinu su se upoznali s njegovom suprugom i troje najstarije djece, a onda su otišli ravno u zadnji dio kuće.
John Martinson znatiželjno je i s neskrivenim divljenjem promatrao Tima. Iznio je dvije boce piva i podijelio ih s Timom dok su razgovarali, udobno sjedeći u velikim naslonjačima pored njegovog radnog stola. Pola sata Mary nije rekla ništa dok su muškarci veselo ćaskali uz pivo. Učitelj se svidio Timu tako da se Tim odmah opustio i raspričao o vikendici, o vrtu i o svom radu kod Harryja Markhama, potpuno nesvjestan da ga ispituje stručnjak.
Voliš li gledati kaubojske filmove na televiziji, Time? - upitao ga je John Martinson konačno.
Oh, volim, obožavam ih!
Fino, ja sad moram porazgovarati s Mary Horton o nekim poslovima koji te, siguran sam, ne bi mnogo zanimali. Kako bi bilo da te odvedem da s mojom djecom pogledaš odličan vestern koji počinje za nekoliko minuta?
Tim je sretan otišao s njim, a kad se njen domaćin vratio u radnu sobu, Mary je čula kako se Tim smije negdje u kući.
Sve će biti u redu, gospođice Horton. Moja je obitelj naviknuta na ljude kao što je Tim.
Nisam zabrinuta.
U čemu je problem, gospođice Horton? Mogu li vas zvati Mary?
Možete, naravno.
Lijepo. I vi mene zovite John. Uzgred, sasvim mi je jasno što ste mislili kad ste mi rekli da je Tim vrlo naočit mladić. Mislim da nikad nisam vidio ljepšeg muškarca, čak ni na filmu. - Nasmijao se, prelazeći pogledom preko svog previše mršavog tijela. - Pored njega se ^osjećam kao slabić od četrdeset kila.
Mislila sam da ćete reći kakva je šteta što je netko tko tako izgleda mentalno zaostao.
Ĉinilo se da je iznenađen.
Otkud vam to? Svatko je od nas rođen s nečim lijepim i s nečim nepoželjnim u sebi. Priznajem da Tim ima savršeno tijelo i crte lica, ali zar vam se ne čini da velik dio te apsolutno zapanjujuće ljepote izvire iz duše?
Da - rekla mu je Mary zahvalno. Razumio ju je, bila je u pravu što se obratila njemu.
On je drag momak, odmah sam to osjetio. Jedan od najsimpatičnijih ... želite li da udesim da ga pregledaju stručnjaci?
Ne, nisam radi toga došla k vama. Došla sam zato što su me okolnosti dovele u stanje potpune neizvjesnosti, ne znam što da učinim. To je strašno jer će Tim, ma šta ja odlučila, biti povrijeđen, možda teško.
Pogled tamnoplavih očiju nije se ni na trenutak odvojio od njenog lica.
Ne zvuči baš dobro. Što se dogodilo?
Pa sad, sve je počelo kad mu je prije devet mjeseci umrla majka. Ne znam jesam li vam to rekla, imala je sedamdeset godina. Ron, Timov otac, otprilike je isto toliko star.
Razumijem, ili bar mislim da razumijem. Tim pati za njom?
Ne, u stvari ne pati. Pati Timov otac, i to toliko da ne očekujem da će još dugo poživjeti. To je divan starac, ali smrću njegove žene kao da se sva svjetlost ugasila u njemu. Gledam kako kopni pred mojim očima. On to zna; neki dan mi je rekao da to zna.
I kad umre, Tim će ostati potpuno sam.
Da.
Zna li Tim što o tome?
Zna, morala sam mu reći. On je to izvanredno primio.
Je li osiguran s financijske strane?
Potpuno. Sve što je imala, obitelj je ulagala da osigura Tima, da nikad ne ostane bez novca.
I gdje se sad vi tu pojavljujete, Mary?
Ron ... Timov otac ... zamolio me da uzmem Tima k sebi kad on umre, i ja sam rekla da hoću.
Je li vam jasno u što se upuštate?
Oh, jasno mi je. Došlo je, međutim, do nepredviđenih komplikacija. - Oborila je pogled i zagledala se u svoje ruke. - Kako da ga uzmem k sebi, Johne?
Mislite na to što će ljudi reći?
Djelomično, iako bih, kad bi se radilo samo o tome, bila spremna da se suočim s posljedicama. Ne mogu ga usvojiti, davno je postao punoljetan, ali Ron mi je dao punomoć da vodim poslove u Timovo ime. Uostalom, sama imam dovoljno novaca, nije mi potreban Timov.
Pa u čemu je onda stvar?
Tim mi je od samog početka bio neobično privržen, ne znam zašto . . . Bilo je to čudno. Volio me od samog početka kao da u meni vidi nešto što ja sama ne vidim. Prošle su gotovo dvije godine otkako sam ga upoznala ... U tim prvim danima sve je bilo jednostavno. Bili smo prijatelji, dobri prijatelji. A onda, kad mu je majka urmla, otišla sam u njegov stan i Timova sestra Dawnie, koja je vrlo inteligentna djevojka i mnogo voli Tima, obasula me strašnim i sasvim neistinitim optužbama. Optužila me da sam Timova ljubavnica i da koristim njegovu mentalnu ograničenost kako bih ga na najpokvareniji način iskorištavala.
Razumijem. Bio je to šok, zar ne?
Da. Bila sam užasnuta jer ništa od toga nije bilo istina. Tim je bio prisutan kad je sve to izgovorila, ali na sreću nije shvatio što je htjela reći. Ipak, stvar je bila pokvarena za mene, pa i za njega. Bila sam postiđena. Bio je tu i Timov otac, ali on je stao na moju stranu. Zar to nije neobično? Nije povjerovao ni riječi od onoga što je rekla, tako da sve skupa nije trebalo dovesti do bitnih promjena u mom prijateljstvu s Timom. Ipak, došlo je do promjene, možda nesvjesno, možda i svjesno, ne znam. Bilo mi je sve teže da se prema Timu odnosim ležerno, a uz to mi je bilo žao Rona, pa sam ga počela voditi preko vikenda s nama. To je potrajalo nekih šest mjeseci, i za to vrijeme Tim se promijenio. Postajao je sve šutljiviji i povučeniji, nije htio razgovarati ni sa mnom ni s ocem. Strašno smo se zabrinuli. A onda jednog jutra došlo do strašne scene između Tima i mene, sve je izbilo na javu. Tim je bio ljubomoran na oca, mislio je da je on zauzeo njegovo mjesto u mojim osjećajima. Zato sam mu i morala reći da mu otac umire.
I onda? - John Martinson poticao ju je kad god bi zastala. Sjedio je nagnut naprijed i netremice je promatrao.
Ĉudno, sam intenzitet tog njegovog zanimanja dao joj je snage da nastavi.
Tim je bio sav izbezumljen od sreće kad je shvatio da se moji osjećaji prema njemu nisu promijenili, da mi je još uvijek drag. To drag je njegova posebna riječ: reći će da voli kolače, kaubojske filmove na televiziji ili puding sa džemom, ali kad govori o ljudima koje voli, uvijek kaže da su mu dragi, nikad da ih voli. Ĉudno, zar
ne? Njegov je um tako čist i neposredan da je počeo upotrebljavati te riječi u njihovom doslovnom značenju; čuo je kako ljudi govore da vole jesti i provoditi se, ali je primijetio i to da, govoreći o drugim ljudima, upotrebljavaju riječ drag. I zato tako govori, siguran da je u pravu. A možda i jest.
Ruke su joj se tresle, pa ih je smirivala tako što ih je stezala u krilu.
Po svemu sudeći, u tom razdoblju kad je mislio da više volim Rona nego njega, bio je tako uznemiren da je sjeo i razradio način na koji će mi pokazati da je njegova ljubav prema meni iskrena i nepokolebljiva. Odgovor je našao na televiziji; sam je došao do zaključka da muškarac pokazuje ženi da mu je draga tako što je grli i ljubi. Sigurno je primijetio i to da na filmu takva akcija obično rezultira hepi-endom. - Jedva je primjetno zadrhtala. - U stvari, ja sam kriva. Da sam bila na oprezu, mogla sam to spriječiti, ali bila sam previše tupa i nisam primijetila stvar na vrijeme. Idiot! Došlo je do zaista strašne scene u kojoj me optužio da više volim Rona nego njega, i tako dalje. Morala sam mu objasniti zašto Ronu posvećujem toliko pažnje, da Ron u stvari umire. Kao što možete i zamisliti, bio je duboko potresen. Ni ja ni on nismo bili sasvim pri sebi, bili smo uzbuđeni i strašno napeti. Kad je šok što ga je izazvala spoznaja o očevom stanju malo minulo, sinulo mu je da ga ja, dakle, više volim nego Rona. Naglo je skočio na noge i zgrabio me tako brzo da nisam shvatila što radi sve dok nije bilo prekasno.
Zurila je molećivo u Johna Martinsona.
Nisam znala što bi bilo najbolje učiniti, ali nikako nisam mogla natjerati samu sebe da ga ponizim, odbijajući ga.
To je sasvim razumljivo, Mary - rekao je blago. - Pretpostavljam da ste uzvratili na isti način?
Zacrvenjela se, zbunjena, ali je uspjela smireno odgovoriti.
Jesam. U tom mi se trenutku činilo da je to najbolje što mogu učiniti, da je važnije osigurati da ne pati zbog odbijanja nego ga odgurnuti. Osim toga, ja sam ... bila sam i sama obuzeta.. . bilo je to jače od mene. Poljubio me je, i na sreću nisam se morala boriti ni s čim ozbiljnijim od toga, jer smo čuli kako nas Ron doziva, što mi je poslužilo kao odličan izgovor da se otrgnem od njega.
Kako je Tim reagirao na poljubac?
Drukčije nego što sam mislila. Svidjelo mu se, uzbudio ga je, i od tog trenutka sigurna sam da me gleda drukčije, da bi želio još takvog novog uživanja. Objasnila sam mu da je to nešto loše, da je zabranjeno, da do toga dolazi između ljudi, ali da mi to sebi ne možemo dopustiti, i razumio me je, bar izvana gledano. U potpu- nosti je shvatio činjenicu da je to zabranjeno, i poštiva tu zabranu. To se više ni jednom nije dogodilo, a neće ni ubuduće.
Iz kuće je iznenada do njih doprla prava eksplozija smijeha; Mary je uplašeno poskočila, na trenutak zaboravivši o čemu je govorila. Sjedila je nijema i blijeda, poigravajući se drškom torbice.
Nastavite. Nije se dogodilo, i neće se se dogoditi ni ubuduće.
Pretpostavljam da je to za Tima bilo kao otvaranje vrata u potpuno nov svijet, da bi nakon toga ustanovio da u taj svijet ne smije ući. I za sve vrijeme dok je svjestan toga, vrata stoje otvorena, a novi svijet iza njih je lijep i zelen. Strašno ga žalim, a ništa ne mogu učiniti da mu pomognem. Ja sam uzrok njegovoj nesreći. On to neće ponovo učiniti, ali ne može ni zaboraviti ono što se dogodilo. Ron je pazio da apsolutno ništa ne sazna o stvarima fizičke prirode, i kako Tim za njih nikad nije čuo pa ih, naravno, nije ni upoznao, nisu mu nedostajale. Sad je osjetio, barem malim dijelom, kako to izgleda, i to ga izjeda, nemilosrdno.
Naravno. - Uzdahnuo je. - To je bilo neizbježno, Mary.
Pogledala je pored njegove glave i zadržala pogled na sićušnom pauku koji je puzio niza zid; nije imala snage da ga pogleda u oči.
Nisam, naravno, mogla reći Ronu što se dogodilo, a ipak se tog trenutka sve promijenilo. Kako sad da ga uzmem k sebi poslije Ronove smrti? Kad bi Ron saznao, sigurna sam da to više ne bi tražio od mene. A sad ga ne mogu uzeti, poludjela bih kad bih ga uzela! Trenutno se nekako snalazim, u stanju sam da zaposlim Tima tako da bude sretan dva dana tjedno, osobito dok je Ron tu. Ali kako bi bilo kad bismo sve vrijeme morali živjeti u istoj kući? Oh, Johne, jednostavno ne znam što da radim! Kad bih vjerovala da postoji mogućnost da Tim zaboravi što se dogodilo, sve bi bilo drukčije, nekako bih prikupila snagu. Znam, međutim, da neće zaboraviti, a kad ga uhvatim kako me gleda. .. Tim nije jedan od onih maloumnih ljudi koji sve zaboravljaju, sposoban je da formira i
zadržava uspomene ako nešto ostavi dovoljno snažan dojam na njega, ili ako se često ponavlja. Svaki put kad me pogleda, on se sjeti, a nije dovoljno lukav da to sakrije. Ljut je, uvrijeđen i prkosan, i premda shvaća da se to više nikad ne smije ponoviti, nikad neće potpuno shvatiti zašto.
Jeste li pronašli neko rješenje, Mary?
Ne, nisam. Možda postoji nešto kao dom gdje bi ljudi kao Tim, fizički odrasli ali psihički djeca, mogli stanovati kad ostanu sami, bez obitelji? Kad bi živio u takvom nekom domu, mogla bih ga preko vikenda uzimati k sebi. To bih mogla.
Ništa vam drugo nije palo na pamet?
Da ga više nikad ne vidim. Samo, kako da to uradim, Johne? Ne bi mu nimalo pomoglo kad bih ga predala Dawnie... ili je to samo sebičnost s moje strane? Jesam li ja njemu zaista tako važna kao što mislim, ili je to samoobmana? Moguće je, pretpostavljam, da bi me jednog dana zaboravio kad bi otišao da živi s Dawnie, ali nikako ne mogu zamisliti nju i njenog muža kako žive s Timom. Ona ima važnijih obaveza i ne bi mu se mogla posvetiti kao što ja mogu.
Postoji još jedno rješenje, znate.
Postoji? - Obradovana, naglo se nagnula prema njemu. - Oh, kad biste samo znali koliko sam čeznula da od vas čujem tako nešto!
Zašto se ne biste udali za Tima?
Mary je zurila u njega, tako zaprepaštena da joj je trebalo nekoliko sekundi da kaže:
Šalite se! - Naslonjač pod njom postao je odjednom tvrd i tijesan; ustala je i otišla do kraja sobe, a onda se vratila i okrenula opet njemu. - Šalili ste se? - ponovila je tužno, pretvarajući uzvik u pitanje.
Na radnom stolu ležala je lula; uzeo ju je i počeo puniti, polako i vrlo pažljivo nabijajući duhan, kao da mu to pomaže da se koncentrira i ostane miran.
Ne, nisam se šalio, Mary. To je jedino logično rješenje.
Logično rješenje? Nebesa, Johne, pa to nije nikakvo rješenje! Kako bih se mogla udati za mentalno zaostalog dječaka koji bi mi mogao biti sin? To bi bio zločin!
Ne lupetajte gluposti! - Bijesno je potezao dimove iz lule, grizući je istodobno. - Budite razumni, ženo! Što biste drugo mogli uraditi nego udati se za njega? Potpuno shvaćam zašto niste i sami došli na tu misao, ali sad kad je ideja tu, bilo bi neoprostivo odbaciti je! To bi tek bio zločin, ako vam se toliko sviđa ta riječ. Udajte se za njega, Mary Horton, udajte se!
Ne dolazi u obzir! - Bila je potpuno ukočena od gnjeva.
U čemu je stvar, bojite se što će reći drugi ljudi?
Znate da se toga ne bojim! Ali ne mogu se nikako udati za Tima! Sama je ta ideja ravno iz zemlje Budalije!
Kakve gluposti! Možete se udati za Tima, zašto ne biste mogli?
Ne, ne mogu! Dovoljno sam stara da mu budem majka. Ja sam mrzovoljna i ružna usidjelica i nikako ne mogu biti partnerica Timu!
Ustao je, prišao joj, uhvatio je za ramena i stresao tako da joj se zavrtjelo u glavi.
A sad me slušajte, gospođice Mary Horton! Ako vi niste prava partnerica Timu, nije ni on partner vama! Šta je to, neko plemenito žrtvovanje? Nisam protiv plemenitosti, njeno je da čini ljude sretnim. Rekao sam da biste se trebali udati za njega, i mislim to sasvim ozbiljno. želite li da čujete zašto?
Oh, svakako!
Zato što vas dvoje ne možete živjeti jedno bez drugog, eto zašto! Bože, ženo, pa iz aviona se može vidjeti koliko ste ludi za njim, a on za vama! To nije nikakvo platonsko prijateljstvo, i nikad nije bilo! Što bi se dogodilo kad biste izabrali drugu od vaših alternativa i prestali se viđati s njim? Tim ne bi nadživio oca više od šest mjeseci, to vam je poznato, a vi biste vjerojatno živjeli do kraja svojih dana kao vlastita sjena, u svijetu tako sivom i punom suza da biste svakog dana po tisuću puta poželjeli da ste mrtvi. Što se tiče vaše prve alternative, dom kakav ste zamislili ne postoji, a u institucijama koje postoje potrebno je godinama čekati na mjesto. Tim ne bi doživio da prođe na njihova vrata. A je li to ono što želite, da ubijete Tima?
Ne, ne! - Počela je smušeno tražiti rupčić.
Slušajte me sada! Morate prestati misliti o sebi kao o
mrzovoljnoj, ružnoj usidjelici, pa makar zaista bili takvi. Nitko nije u stanju, tvrdim, objasniti što jedna osoba vidi u drugoj, a što se vas tiče, vi se uopće ne biste smjeli upuštati u to. Ma šta vi mislili o sebi, Tim je uvjeren da ste nešto sasvim drugo, nešto mnogo poželjnije. Rekli ste da nemate pojma kog vraga on vidi u vama, da sigurno niste ono što on misli da jeste. Budite sretni zbog toga! Ĉemu odbacivati tako nešto zbog neke neumjerene želje za žrtvovanjem sebe i zbog pretjeranog ponosa? Ta žrtva bila bi sasvim beskorisna, sasvim nepotrebna! Možda mislite da će se promijeniti, da će vas se zasititi? Budite pametni! Ta ne radi se o izvanredno lijepom i inteligentnom svjetskom čovjeku, radi se o jadnom i ograničenom stvorenju, jednostavnom i vjernom kao pas! Oh, ne sviđa vam se kad govorim takve stvari, je li? E pa, u ovom trenutku eufemizmima i iluzijama nema mjesta, Mary Horton; ima mjesta samo za istinu, grubu i nelakiranu kakva istina već jest. Mene ne zanima zašto je Tim usmjerio svoju ljubav na vas, zanima me samo činjenica da je tako. Voli vas, to je sasvim jednostavno. Voli vas! To može zvučati nevjerojatno, neizvedivo, neobjašnjivo, kako god hoćete, ali on vas voli. Zašto, to ne znam, kao što ne znate ni vi, ali to je konkretna činjenica. I šta je to uopće s vama, zar možete i pomisliti da odbacite tu ljubav?
Vi to ne razumijete! - zaplakala je Mary držeći se rukama za glavu i mrseći prstima uredno začešljanu kosu.
Oh, razumijem bolje nego što mislite - rekao je, sad već blago. - Tim vas voli, voli vas svakim djelićem svog bića. Iz nekog razloga, od svih ljudi što ih je upoznao, usmjerio je svoju ljubav upravo na vas, i tako će i ostati. Nećete mu dosaditi, neće vas se zasititi, neće vas za deset godina dobaciti radi neke mlađe, ljepše žene, ne ide za vašim novcem, kao ni njegov otac. Sad više ionako niste neka ljepotica, pa nemate što izgubiti, zar ne? Osim toga, on ima više nego dovoljno ljepote za vas oboje.
Podigla je glavu i pokušala se osmjehnuti.
Vi ste, ako ništa drugo, bar iskreni.
Jesam, zato što moram biti. Ali to je tek polovica istine, zar ne? Nemojte mi reći kako nikad niste priznali sebi da ga volite, ništa manje nego što on voli vas?
Oh, priznala sam, priznala - odgovorila je protiv volje.
Kada? Nedavno?
Još davno, prije nego što mu je majka umrla. Rekao mi je jedne večeri da izgledam kao slika svete Tereze u njegovoj sobi, i iz nekog razloga ta me njegova izjava oborila. Voljela sam ga od trenutka kad sam ga prvi put ugledala, ali priznala sam to sebi tek tada.
I mislite da ćete ga se zasititi?
Da ću se zasititi Tima? Oh, ne, nikada!
Zašto se onda ne možete udati za njega?
Zato što sam dovoljno stara da mu budem majka, i zato što je tako lijep.
To nisu dovoljno jaki razlozi, Mary. Sve te priče o vanjštini obično su sranje, pa se neću potruditi ni da raspravljam o tome s vama. Što se tiče primjedbe o godinama, mislim da o njoj vrijedi porazgovarati. Vi niste njegova majka, Mary! Ne osjećate se kao da ste mu majka, a on u vama ne gleda majku. Ovdje se ne radi o uobičajenoj situaciji, znate; ne radi se o dvoje tjelesno i duhovno potpuno odraslih ljudi kod kojih razlika u godinama dovodi u sumnju iskrenost emocionalnih veza među njima. Vi i Tim ste jedinstven slučaj u analima čovječanstva. Ne želim reći da se usidjelica od preko četrdeset godina još nikad nije udala za mladića koji bi joj mogao biti sin, pa čak i za duševno zaostalog mladića, hoću da kažem da ste potpuno neskladan par bilo s kojeg stanovišta, pa se mirno možete pomiriti s tom jedinstvenom situacijom. Ništa vas ne povezuje osim ljubavi što je osjećate jedno prema drugom, zar ne? Postoji razlika u godinama, u ljepoti, u inteligenciji, u bogatstvu, u društvenom položaju, u porijeklu, u temperamentu - mogao bih i dalje nabrajati, zar ne? Emocionalna veza između vas i Tima jest iskrena, i u toj mjeri stvarna da je nadvladala sve te urođene razlike. Mislim da nitko na svijetu, pa ni vi sami, neće nikad biti kadar otkriti zašto vas dvoje tako odgovarate jedno drugome. Naprosto, odgovarate. Zato se udajte za njega, Mary Horton, udajte se! Morat ćete izdržati bezbroj prezirnih pogleda, uperenih kažiprsta i ogovaranja, ali to vama nije važno, zar ne? Bilo je dosta toga i dosad, mislim. Zašto ne biste starim tračibabama pružili nešto o čemu zaista vrijedi naklapati? Udajte se!
To bi bilo ... nepristojno, gotovo sablažnjivo!
Siguran sam da će svi to reći. Podigla je bradu.
Nije mi stalo do toga što će ljudi reći, važno mi je samo kako će to djelovati na Tima, kako će se ljudi odnositi prema njemu ako se oženi mnome.
John Martinson slegao je ramenima.
Izdržat će ta ogovaranja mnogo lakše nego rastanak s vama, uvjeravam vas.
Ruke su joj ležale grčevito stisnute u krilu. Položio je svoju ruku preko njih, čvrsto, a oči su mu zablistale.
Razmislite malo o ovome, Mary. Zašto se Tim ne bi oženio! Što ima tako posebno kod njega? Možete tvrditi koliko hoćete da mislite o njemu kao o muškarcu, neću vam povjerovati. Kad vam se dogodilo da mislite o njemu kao o muškarcu, samo što niste umrli od užasa, je li tako? To je zato što činite istu grešku kao i svi drugi kad se radi o odnosu prema mentalno zaostalim ljudima. U vašoj svijesti Tim je upisan kao dijete, a Tim nije dijete, Mary! Kao i normalni ljudi, zaostali rastu i mijenjaju se kako to već ide s razvijanjem; tako oni, premda ograničeni u psihičkom razvoju, prestaju biti djeca. Tim je odrastao muškarac, sa svim fizičkim atributima odraslog muškarca, i ima sasvim normalan hormonalni metabolizam. Da mu je ozlijeđena noga, šepao bi, ali kako je kod njega ozljeda u mozgu, šepa mentalno. Takav hendikep ne smeta mu da bude muškarac, kao što mu ne bi smetala ni rana na nozi. Zašto bi Tim morao ići kroz život lišen mogućnosti da zadovolji jednu od najprečih potreba za koju znaju njegovo tijelo i duh? Zašto bi mu bila uskraćena muškost! Zašto bi ostao zaštićen i izoliran od vlastitog tijela? Oh, Mary, pa njemu je već ionako uskraćeno toliko toga! Toliko toga! Zašto mu oduzimate još više? Zar on, kao muškarac, nema prava da bude muškarac? Poštujte muškarca u njemu, Mary Horton! Udajte se za njega!
Da, razumijem. - Sjedila je šutke neko vrijeme, razmišljajući. Onda je podigla glavu. - U redu, ako mislite da je to najbolje rješenje, s obzirom na okolnosti, udat ću se za njega.
Tako govori dobra djevojčica! - Lice mu je poprimilo blaži izraz. - I da znate, oboje ćete time dobiti više nego što očekujete.
Namrštila se.
Ali sve je to povezano s toliko problema!
Mislite na njegovog oca?
Ne, ne mislim na njega. Ne, mislim da će Ron u stvari biti zadovoljan, možda jedini. Ali Tim i ja smo i on podjednako neiskusni u tim stvarima, i nisam sigurna da ću biti kadra nositi se sa svim problemima do kojih može doći.
Brinete se bez ikakvog razloga. Nevolja je u tome što ste skloni razmišljanju, što pokušavate smisliti rješenje problema koji se normalno, u svoje vrijeme, rješavaju sami od sebe. Ali mislim da reagirate sasvim dobro kad sc o Timovim potrebama radi.
Boreći se protiv želje da se zgrči, Mary je nastojala bar djelovati pribrano.
Djece ne bih smjela imati, je li tako?
Tako je. djeca nisu poželjna. Ne zato što bi defekt kod Tima bio nasljedan, tako nešto nije baš vjerojatno. Vi ste, međutim, u godinama kad morate računati s tim da nećete stići izvesti svoje potomke na put, a Timovo je stanje takvo da on ne bi mogao zauzeti vaše mjesto kad bi vam se nešto dogodilo. Osim toga, dovoljno ste stari da vam se dogodi isto što i Timovoj majci, a kad bi se to ponovilo, bila bi zaista strašna ironija. Statistički govoreći, ako počnete rađati djecu poslije trideset pete godine života, šanse da rodite normalno dijete naglo se smanjuju, i što kasnije počnete, te su šanse sve manje.
Znam.
Mislite da će vam biti žao što nemate djece! Da će to unijeti u vaš život trajno razočaranje?
Ne mislim! Kako bih mogla misliti tako nešto? Nisam očekivala da ću se udati, i nikad nisam čeznula za tim da se udam. Tim mi je više nego dovoljan!
Neće vam biti lako.
Znam.
John je spustio lulu i uzdahnuo.
E pa, Mary, želim vam svaku sreću i svako dobro. Sad sve zavisi od vas.
Ustala je i uzela svoju torbicu i rukavice.
Hvala vam, mnogo vam hvala, Johne. Mnogo ste me
zadužili i dajem vam riječ da ću uvijek nastojati da pomognem vašoj stvari, kad god budem mogla.
Ne dugujete mi ništa. Zadovoljstvo koje će mi pružiti pomisao da je Tim sretan, za mene će biti najveća nagrada. Dođite i posjetite me s vremena na vrijeme.
Umjesto da jednostavno iskrca Tima u Surf Streetu,
Izdržat će ta ogovaranja mnogo lakše nego rastanak s vama, uvjeravam vas.
Ruke su joj ležale grčevito stisnute u krilu. Položio je svoju ruku preko njih, čvrsto, a oči su mu zablistale.
Razmislite malo o ovome, Mary. Zašto se Tim ne bi oženio! Što ima tako posebno kod njega? Možete tvrditi koliko hoćete da mislite o njemu kao o muškarcu, neću vam povjerovati. Kad vam se dogodilo da mislite o njemu kao o muškarcu, samo što niste umrli od užasa, je li tako? To je zato što činite istu grešku kao i svi drugi kad se radi o odnosu prema mentalno zaostalim ljudima. U vašoj svijesti Tim je upisan kao dijete, a Tim nije dijete, Mary! Kao i normalni ljudi, zaostali rastu i mijenjaju se kako to već ide s razvijanjem; tako oni, premda ograničeni u psihičkom razvoju, prestaju biti djeca. Tim je odrastao muškarac, sa svim fizičkim atributima odraslog muškarca, i ima sasvim normalan hormonalni metabolizam. Da mu je ozlijeđena noga, šepao bi, ali kako je kod njega ozljeda u mozgu, šepa mentalno. Takav hendikep ne smeta mu da bude muškarac, kao što mu ne bi smetala ni rana na nozi. Zašto bi Tim morao ići kroz život lišen mogućnosti da zadovolji jednu od najprečih potreba za koju znaju njegovo tijelo i duh? Zašto bi mu bila uskraćena muškost! Zašto bi ostao zaštićen i izoliran od vlastitog tijela? Oh, Mary, pa njemu je već ionako uskraćeno toliko toga! Toliko toga! Zašto mu oduzimate još više? Zar on, kao muškarac, nema prava da bude muškarac? Poštujte muškarca u njemu, Mary Horton! Udajte se za njega!
Da, razumijem. - Sjedila je šutke neko vrijeme, razmišljajući. Onda je podigla glavu. - U redu, ako mislite da je to najbolje rješenje, s obzirom na okolnosti, udat ću se za njega.
Tako govori dobra djevojčica! - Lice mu je poprimilo blaži izraz. - I da znate, oboje ćete time dobiti više nego što očekujete.
Namrštila se.
Ali sve je to povezano s toliko problema!
Mislite na njegovog oca?
Ne, ne mislim na njega. Ne, mislim da će Ron u stvari biti zadovoljan, možda jedini. Ali Tim i ja smo 190 podjednako neiskusni u tim stvarima, i nisam sigurna da ću biti kadra nositi se sa svim problemima do kojih može doći.
Brinete se bez ikakvog razloga. Nevolja je u tome što St.' skloni razmišljanju, što pokušavate smisliti rješenje problema koji se normalno, u svoje vrijeme, rješavaju sami od sebe. Ali mislim da reagirate sasvim dobro kad sc o Timovim potrebama radi.
Boreći se protiv želje da se zgrči, Mary je nastojala bar djelovati pribrano.
Djece ne bih smjela imati, je li tako?
Tako je, djeca nisu poželjna. Ne zato što bi defekt kod Tima bio nasljedan, tako nešto nije baš vjerojatno. Vi ste. međutim, u godinama kad morate računati s tim da nećete stići izvesti svoje potomke na put, a Timovo je stanje takvo da on ne bi mogao zauzeti vaše mjesto kad bi vam se nešto dogodilo. Osim toga, dovoljno ste stari da vam se dogodi isto što i Timovoj majci, a kad bi se to ponovilo, bila bi zaista strašna ironija. Statistički govoreći, ako počnete rađati djecu poslije trideset pete godine života, šanse da rodite normalno dijete naglo se smanjuju, i što kasnije počnete, te su šanse sve manje.
Znam.
Mislite da će vam biti žao što nemate djece! Da će to unijeti u vaš život trajno razočaranje?
Ne mislim! Kako bih mogla misliti tako nešto? Nisam očekivala da ću se udati, i nikad nisam čeznula za tim da se udam. Tim mi je više nego dovoljan!
Neće vam biti lako.
Znam.
John je spustio lulu i uzdahnuo.
E pa, Mary, želim vam svaku sreću i svako dobro. Sad sve zavisi od vas.
Ustala je i uzela svoju torbicu i rukavice.
Hvala vam, mnogo vam hvala, Johne. Mnogo ste me zadužili i dajem vam riječ da ću uvijek nastojati da pomognem
vašoj stvari, kad god budem mogla.
Ne dugujete mi ništa. Zadovoljstvo koje će mi pružiti pomisao da je Tim sretan, za mene će biti najveća nagrada. Dođite i posjetite me s vremena na vrijeme.
Umjesto da jednostavno iskrca Tima u Surf Streetu,
Mary je ušla u kuću s njim. Ron je sjedio u dnevnoj sobi i gledao kasni televizijski sportski pregled.
’Bar večer, Mary! Nisam očekivao da ćeš svratiti ovako kasno.
Sjela je na kauč, a Tim je spremio njene rukavice i torbicu.
Htjela sam porazgovarati s tobom. Rone. Vrlo je važno, i željela bih da obavim tu stvar dok još imam hrabrosti.
U pravu si, draga. Jesi li za šalicu čaja i za komadić svježe rolade sa kremom?
Zvuči privlačno. - Pogledala je Tima i osmjehnula se. - Radiš li sutra. Time?
Klimnuo je glavom.
Nemoj misliti da te tjeram, ali čini mi se da je za tebe vrijeme da pođeš na spavanje. Tvoj tata i ja treba da porazgovaramo o nekim stvarima, ali obećavam ti da to neće ostati tajna za tebe. O svemu ću ti pričati ovog vikenda. Vrijedi?
Vrijedi. Laku noć, Mary. - U kući svoje majke nikad nije tražio da dođe da ga pokrije.
Dok se voda grijala, Ron je postavio šalice, tanjure i tanjuriće na kuhinjski stol, krajičkom oka znatiželjno promatrajući Mary.
Izgledaš prilično iscrpljena, dušo - primijetio je.
I jesam, zaista. Bila je to naporna večer.
Što je onaj učitelj rekao za Tima?
Njena šalica bila je okrnjena; sjedila je i prelazila jagodicom prsta po neravnom rubu, preglavljujući u glavi razne pristupe temi. Kad je podigla pogled prema Ronu, izgledala je stara i umorna.
Rone, nisam ti rekla svu istinu o tome zašto sam večeras vodila Tima k Johnu Martinsonu.
Nisi?
Nisam. - Prst joj se sad kretao ukrug po cijelom rubu šalice; oborila je pogled, nesposobna da govori gledajući u te krupne plave oči po obliku tako slične Timovim, a tako različite od Timovih po
izrazu. - Ovo mi je strašno teško, jer ne vjerujem da imaš neku predodžbu o ovome što ću ti reći. Jesi li ikad pomislio, Rone, kako će mi teško biti da uzmem Tima k sebi ako se tebi nešto dogodi?
Ruka koja je držala čajnik zdrhtala je i malo se čaja prolilo po stolu.
Predomislila si se, je li?
. - Nisam, Rone, i neću se predomisliti, osim ako se ti suprotstaviš mom rješenju problema. - Sastavila je ruke ispred šalice i konačno gaje uspjela smireno pogledati. - Između mene i Tima oduvijek je postojao neki sasvim poseban odnos, to ti je poznato. Od svih ljudi koje je ikad upoznao, meni je najprivrženiji. Ne znam zašto, i već sam se prestala čuditi tome. Ne bih mnogo pogriješila kad bih rekla da me voli.
Ne, ne bih pogriješila. On te zaista voli, Mary. Zato sam i htio da se ti brineš o njemu kad mene ne bude.
I ja njega volim. Volim ga od prvog trenutka kad sam ga ugledala kako stoji na suncu i gleda kako beton iz mješalice na kamionu teče po oleandrima Emily Parker. Tada još nisam znala da je zaostao, ali kad sam to saznala, ništa se nije promijenilo, u stvari, samo sam ga još više zavoljela. Dugo vremena nisam pridavala nikakvo značenje činjenici da smo različitog spola, sve dok me najprije Emily Parker, a zatim tvoja kći, nisu otrijeznile na prilično grub način. A ti si oduvijek nastojao da zaštitiš Tima od tih stvari, zar ne?
- Morao sam, Mary. Es i ja bili smo već stari i znali smo da se može lako dogoditi da ne budemo više uz Tima kad odraste, pa smo se počeli dogovarati što da radimo dok je još bio klinac. Bilo nam je jasno da će se, lijep kakav jest, bez našeg nadzora ubrzo naći u velikim nevoljama ako sazna čemu služe žene dok je još mlad i dok su nagoni u njemu još snažni. Sve je bilo lako dok nije bio dovoljno odrastao da može raditi, ali mi je bilo jasno da će, kad krene s Harryjem Markhamom, biti problema. Zato sam otišao da porazgovaram s Harryjem i objasnim mu kako ne želim da njegovi momci uvale Tima u kakvu nevolju, ili da mu pokušaju razjasniti stvari pričama o pticama i bubama. Upozorio sam Harryja da ću ih, ako pokušaju nešto slično, prijaviti policiji zbog poticanja maloljetne osobe na prestupničko ponašanje, i to maloljetne osobe koja uz to
nije sasvim čitava. Bilo je to jedino što sam tražio od njih, i pretpo- stavljam da su se zabavljali na njegov račun mučeči ga na razne načine, s tim što su, moram priznati, bili uviđavni kad se radilo o seksu, čak su i pazili na njega i čuvali ga od žena. Bili Naismith obično se vraća s njim s posla dobar komad puta, jer stanuje na vrhu Coogee Bay Roada. I tako je, zahvaljujući ovome i onome, sve išlo sasvim dobro. Imali smo i sreće, naravno. Uvijek je postojala mogućnost da se nešto dogodi, ali nije se ništa dogodilo.
Mary je osjetila kako joj krv, peckajući je, navire u lice.
Zašto si bio tako tvrd u vezi s tim, Rone? - upitala ga je, očajnički nastojeći da odgodi trenutak priznanja.
Pa sad, Mary, čovjek uvijek mora odmjeravati . zadovoljstvo u odnosu na bol, nije li tako? A Es i ja smo nekako zaključili da bi jadni stari Tim, igrajući se sa ženama, seksom i tim stvarima, na kraju izvukao mnogo više bola nego zadovoljstva. Mama i ja smo mislili da je za njega bolje da ništa ne zna. Strašna je istina da čovjeku ne nedostaje ono za što ne zna, a kako je uvijek teško radio, to neznanje nije se nikad pretvorilo u teret. Možda sve to, gledano izvana, izgleda okrutno, ali mi smo bili uvjereni da postupamo ispravno. Što ti misliš o tome, Mary?
Sigurna sam da ste radili u Timovom interesu, Rone. U svemu, pa i u tome.
On je, međutim, protumačio njen odgovor kao neodređen, jer se požurio da joj pruži dodatna objašnjenja.
Na našu sreću, imali smo dobar primjer pod samim nosom, dok je Tim rastao. U našoj ulici stanovala je jedna mentalno zaostala djevojka, i njena majka imala je strašnih muka s njom. Njeno stanje bilo je mnogo gore od Timovog, nije bila čitava ni četiri posto, mislim, a bila je i ružna. Neka prokleta hulja počeo se motati oko nje kad je imala petnaest godina, bez obzira na bubuljice, debljinu, slinjenje i ostalo. Ima ljudi koji bi skočili na bilo šta. I od tada je bila neprestano u drugom stanju, sirota luda, i rađala jedno za drugim razroku, kretensku djecu dok je nisu otpremili u neku ustanovu za slaboumnike. U tom pogledu zakon teško griješi, Mary, morao bi u takvim slučajevima dozvoljavati abortus. Pa čak su i u onoj državnoj ustanovi ljudi nasrtali na nju, tako da su joj na kraju morali podvezati jajovode. Upravo nam je njena majka rekla da
radimo što znamo, samo da se Timu ne uvuku bube u glavu.
Ne obazirući se na umirljivo mrmljanje Mary, ustao je i počeo nemirno koračati po sobi; bilo je i previše očigledno da ga odluka donesena prije toliko godina, još uvijek zabrinjava.
- Postoje muškarci i ženske kojima je potpuno svejedno što je dijete slaboumno. Oni idu samo za svojom zabavom i čak im sasvim odgovara činjenica što ne moraju previše voditi računa o nesretnom stvorenju jer nema dovoljno pameti da juri za njima i zagorčava im život kad ga se zasite. A zašto bi se uopće brinuli? Uvjereni su da je dijete previše ograničeno i da ne može osjećati ono što osjećaju normalni ljudi. Šutnut će ga kao što bi šutnuli psa, i još se prezirno naceriti što se jadni ludi stvor vraća tražeći još, puzeći i mašući repom. Samo, slaboumna stvorenja kao Tim i djevojka iz naše ulice osjećaju, Mary, ona nisu tako daleko od potpuno čitavih ljudi, osobito Tim. Bože, pa i životinja osjeća! Nikad neću zaboraviti, kad je Tim bio sasvim mali klinac, kad je imao sedam ili osam godina... Bio je upavo počeo govoriti kao da zna što riječi znače... Jednog dana donio je kući neku jadnu mačkicu i Es je rekla da je može zadržati. E pa, nije prošlo mnogo vremena i mačkica se pretvorila u mačku, a onda je mačka počela da se napuhuje kao balon, i dok smo shvatili što se događa, došli su mačići. Bio sam izvan sebe od bijesa, ali, na sreću, pomislio sam, donijela ih je na svijet iza kamina od cigle u našoj sobi, pa sam odlučio da ih likvidiram prije nego što Tim sazna za njih. Morao sam srušiti pola kamina da bih došao do nje, uopće ne znam kako je uspjela da se tamo zavuče. Ali bila je tu, sva posuta čađom, mačići također, a Es mi je disala za vratom i pucala od smijeha, sreća što je mačka ionako crna, govorila je, pa se čađa neće vidjeti. Bilo kako bilo, pokupio sam sve mačiće, odnio ih u zadnje dvorište i utopio u kanti vode. I nikad nisam ništa tako požalio u životu. Ona jadna mačka, nesretnica, danima je hodala po kući, cvileći i jadikujući, tražila je svoje mačiće i gledala u mene onim svojim krupnim zelenim očima punim povjerenja, kao da misli kako joj ih ja mogu vratiti. I plakala je, Mary, tekle su joj prave suze, kapale su joj iz očiju kao da je ljudsko biće. Nisam imao pojma da životinje mogu roniti prave suze! Isuse Kriste! Neko vrijeme dolazilo mi je da gurnem glavu u plinsku peć. Es zbog toga nije govorila sa mnom tjedan dana, a ni Tim, čim bi mačka zacviljela.
Privukao je stolicu bliže stolu i sjeo, raširenih ruku. »Stara je kuća tako tiha,« razmišljala je Mary čekajući da se Ron pribere. Ĉulo se samo kucanje starinskog kuhinjskog sata i Ronovo teško disanje. Nije nikakvo čudo što mrzi ovu kuću kad je pamti sasvim drukčiju.
I tako, Mary, vidiš - nastavio je Ron - ako mačka ima osjećaje, ima ih i zaostala osoba kao što je Tim, i to mnogo više jer Timovo stanje, konačno, i nije tako strašno. On, možda, neće svojim idejama podići svijet na noge, ali on ima srce, Mary, veliko, divno, toplo srce puno ljubavi. Kad bi se upustio s nekom ženom, on bi je volio, ali vjeruješ li da bi i ona voljela njega? On bi za nju bio tek igračka, to je sve, dok bi on sav kipio od osjećaja prema njoj. Ja to ne bih mogao podnijeti. Tim ima zaista lijepo lice, i vrlo lijepo tijelo, i bilo je žena - a našlo se i muškaraca! - koji su jurili za njim još kad je imao dvanaest godina. I šta misliš, što bi se dogodilo s Timom da je bio odbačen? Gledao bi u mene kao što me je gledala ona jadna mačka, kao da očekuje od mene da mu vratim njegovu djevojku, ne shvaćajući zašto uopće ne pokušavam.
Zavladala je tišina. Odnekud iz kuće začuo se tresak vrata; Ron je podigao pogled i kao da se tek tada sjetio da je Tim u kući.
Oprosti na trenutak, Mary.
Sjedila je i slušala glasne, monotone otkucaje sata dok se nije vratio, osmjehujući se zbog nečega.
Pravi je Australac, taj momak. Možeš ga natjerati da obuče samo ono najnužnije, ali čim mu se pruži prilika, hodat će naokolo kao od majke rođen. Ima loš običaj da izlazi iz kupaonice poslije tuširanja i da hoda po stanu bez ijedne krpice na sebi, pa sam pomislio kako će biti bolje da se pobrinem da se takav ne pojavi ovdje. - Oštro ju je pogledao. - Nadam se da se u tvojoj kući pristojno ponaša. Nemaš primjedbi?
Ponaša se uzorno - odgovorila je s osjećajem nelagodnosti. Ron je ponovo sjeo.
Znaš, pravi je blagoslov što smo pripadnici radničke klase, Mary. Bilo nam je mnogo lakše zaštititi Tima nego da smo iz krugova kojima pripada Mick naše Dawnie. Te snobove iz viših krugova teže je uočiti, lukaviji su, i muškarci i žene, ali muškarci posebno, mislim. Umjesto da pije sa svojim pajdašima u pivnici
»Seasidea«, sjedio bi u nekom pederskom klubu okružen svim
besposlenim ženama i muškim zavodnicima ovog svijeta. U našoj klasi stvari su bolje organizirane, i to je velika sreća. Crno je crno, a bijelo je bijelo, i nema toliko sivog između njih. Nadam se da sad razumiješ, Mary, zašto smo tako postupili.
Razumijem, zaista razumijem. Samo, nevolja je u tome što se Tim probudio, uglavnom zahvaljujući televiziji. Gledao je ljubavne scene i zaključio kako je to dobar način da mi pokaže koliko sam mu draga.
Oh, bože! - Ron je poskočio na stolcu. - Bio sam siguran da smo ga dovoljno zaplašili, bio sam siguran da smo mu utjerali takav strah u kosti da to nikad neće pokušati.
Vjerojatno ste ga dovoljno uplašili, ali vidiš, on to što je uradio nije povezao s onim na što ste ga upozoravali. Stvar se nije začela u njegovom mozgu kao nešto tjelesne prirode. On je samo htio da mi pokaže koliko sam mu draga. U čitavom tom procesu on je, na nesreću, otkrio i koliko se njemu samom to sviđa.
Ron je ostao užasnut.
želiš reći da te je silovao? Ne mogu povjerovati u to!
Ni govora! Poljubio me je, to je sve, ali mu se svidjelo i ta ga stvar od tog trenutka progoni. Uspjela sam ga uvjeriti kako je to između nas zabranjeno, ali on se probudio, Rone, probudio se! To se dogodilo samo jednom, nikad ne bih dopustila da se ponovi, ali kako bismo ti i ja mogli izbrisati to iz njegovih misli? Što se dogodilo, dogodilo se? Dok nije bilo nimalo istine u onome što Dawnie, Emily Parker i ostali misle, ništa nije bilo važno, ali otkako me je Tim poljubio, samo što nisam izludjela pitajući se šta, zaboga, da radim s njim ako se tebi nešto dogodi.
Ron je odahnuo.
Znam što želiš reći.
Pa sad, nisam znala na koju stranu da se okrenem, s kim da porazgovaram o tome. Zato sam večeras odvela Tima k Johnu Martinsonu. Htjela sam da upozna Tima i da mi da svoje iskreno mišljenje o nastaloj situaciji.
A zašto nisi porazgovarala sa mnom, Mary? - upitao ju je Ron, povrijeđen.
Kako bih mogla razgovarati s tobom, Rone? Ti si mu otac, previše si blizu svemu ovome da bi mogao nepristrano suditi. Da
sam razgovarala najprije s tobom, sad ti ne bih mogla ponuditi ništa osim golih činjenica, ne bih znala kojim pravcem krenuti, ne bih imala rješenja. Da sam najprije razgovarala s tobom, vjerojatno bismo došli do zaključka kako ne možemo ništa učiniti osim odvojiti Tima od mene. Otišla sam k Johnu Martinsonu zato što raspolaže bogatim iskustvom u radu s duševno zaostalim osobama i iskreno, svim srcem, radi za njihovo dobro. Bila sam uvjerena da je od svih ljudi koje poznajem on jedini sposoban da najprije misli na Tima, a to sam i tražila, nekoga tko je u stanju misliti samo na Tima.
Okej, Mary, shvaćam tvoje razloge. I što je rekao?
Predložio mi je rješenje, a način na koji je to učinio, uvjerio me da je to nesumnjivo najmudriji potez koji se može povući. Rekla sam mu kako mislim da ćeš se suglasiti kad čuješ o čemu se radi, ali priznajem da sad nisam sigurna u to kao što je bilo kad sam to rekla Johnu Martinsonu. Ma šta kažeš ili pomisliš o tome, ja sam to, uvjeravam te, već rekla ili pomislila, tako da me ništa od onoga što mi saopćiš ne može iznenaditi ni uvrijediti. - Pružila je šalicu tražeći još čaja, naprosto iz potrebe da radi nešto. - Imam četrdeset pet godina, Rone, dovoljno sam stara da budem Timu majka, a uz to sam ružna, neugledna žena, fizički nimalo privlačna za muškarce. Što Tim nalazi na meni, potpuno mi je neshvtljivo, ali on to nalazi, bez obzira na sve. John Martinson kaže da bih se trebala udati za Tima.
Stvarno? - Ronovo lice bilo je čudno bezizražajno.
Da, stvarno.
Zašto?
Najviše zato što me Tim voli, i zato što je Tim muškarac, a ne dijete. Kad mi je rekao što bih, po njegovom mišljenju, trebala učiniti, bila sam zaprepaštena, i vjeruj mi da sam mu se ogorčeno suprotstavila. To je kao sparivati rasnu životinju s mješancem, spari- vati Timovu mladost i ljepotu sa mnom, rekla sam mu. Oprosti što to kažem, ali on je odgovorio kako se na tu stvar može gledati sa dvije strane, da je sparivati moju inteligenciju s Timovom ograničenošću podjednako loše. Nije to rekao baš tim riječima, rekao je: »Ako vi niste prava partnerica za Tima, nije ni on partner vama!« Njegovo je stanovište da ni Tim ni ja ne predstavljamo neki naročit dobitak, pa što onda ima u tome tako strašno? Ja sam se i
dalje suprotstavljala njegovoj ideji, prvenstveno na osnovi velike razlike u godinama, ali on je i to odbacio. Tim voli mene, a ne neku djevojku iz susjedstva ili kćerku nekog od svojih drugova radnika. Ali ono što me je uvjerilo da je John Martinson u pravu, bilo je nešto što mi nikad prije nije palo na pamet, a sigurna sam da nije ni tebi. Oboje smo previše blizu Tima da bismo to mogli vidjeti. - Zavrtjela je glavom. - Tim je odrastao muškarac, Rone, i u tom pogledu on je potpuno normalan. John je, govoreći o tome, bio pomalo brutalno iskren, uhvatio me za ramena i tresao me tako da su mi zubi cvokotali... toliko je bio ljut što sam tako slijepa i neuviđavna prema Timu. Koji mi je vrag, pitao me je, otkud mi pravo da uskraćujem Timu pravo da bude muškarac na jednini način na koji uopće može biti muškarac? Zašto Tim ne bi izvukao iz života što je više moguće? Nikad prije nisam gledala na tu stvar na taj način, previše sam mislila na to što će drugi reći, kako će mu se smijati, rugati mu se i mučiti ga zbog toga što se oženio bogatom usidjelicom, dovoljno starom da mu bude majka. A potpuno mi je promakla činjenica da ima pravo izvući iz života sve što može.
Ponovo je počela prelaziti jagodicom prsta po okrnjenom rubu šalice; Ron je dobro prikrivao svoje reakcije. Nije imala pojma što misli i, kao da je želi još više zbuniti, podigao je čajnik da joj napuni šalicu.
Svi znamo za suprotne slučajeve. Sjećam se kako sam jednom bila strašno ljuta, jer se jedna od djevojaka iz našeg ureda zaljubila u paraplegičara, a on je odbio da se oženi njome. Archie je dobro poznavao tu djevojku i znao je da za nju postoji samo jedan muškarac u životu, samo taj paraplegičar, i da nikad neće postojati nitko drugi. Otišao je da porazgovara s momkom i rekao mu neka ne odbacuje njihovu sreću samo zato što nije muškarac u jednom ograničenom smislu. Svi smo se suglasili da je Archie dobro postupio, da nema nikakvog razloga zašto se djevojka ne bi udala za svog momka u invalidskim kolicima. život nije samo ta jedna stvar, rekao mu je Archie. Rone, ali kako stoje stvari s Timom? Koliko toga ima u Timovom životu, i koliko bogat on uopće može biti? I sad, kad se prilika sama nametnula, imamo li pravo uskraćivati Timu ono na što ima pravo kao ljudsko biće? U tome je težište argumenata Johna Martinsona.
On je to zaista postavio kako treba, zar ne? - rekao je Ron umorno provlačeći ruke kroz kosu. - Nikad nisam o toj stvari razmišljao na taj način.
Pa sad, priznala sam snagu njegovih argumenata, morala sam. Ali zašto ja, upitala sam. Tim bi sigurno mogao naći nekog boljeg od mene. Samo, bi li mogao? Bi li zaista mogao? Kakva sam da sam, Tim me voli. I ma kakav da je Tim, ja volim njega. Sa mnom će biti siguran, Rone, i ako udajom za njega mogu zaokružiti njegov život koliko uopće može biti zaokružen, onda ću se udati za njega usprkos svima, i tebi ako treba.
Njen osjećaj da stoji na rubu ponora potpuno je nestao dok je govorila; Ron ju je znatiželjno promatrao. Već ju je nekoliko puta vidio izbačenu iz uobičajene, svakodnevne ravnoteže i mira, ali nikad ovako; nikad nije bila tako ustreptalo živa. Ne bi se moglo reći da je bezizražajna, ma kako bila raspoložena, ali njeno obično, čestito lice odražavalo je uglavnom čvrstinu karaktera. Sad je izgledalo kao obasjano prolaznom ljepotom koja će nestati u trenutku kad zanos mine; morao se upitati što će brak s Timom donijeti njoj. Stariji i neusporedivo iskusniji u ovozemaljskim stva- rima nego Mary, znao je da na takvo pitanje nikad nije lako odgovoriti.
žene normalno žive dulje nego muškarci - nastavila je temperamentno - tako da je vrlo vjerojatno da ću biti uz njega još mnogo godina. Nisam toliko stara da bi mogućnost da umrem prije njega trebala predstavljati razlog za zabrinutost. On, sa svoje strane, neće krenuti da traži nešto mlađe i ljepše zato što mu je žena stara i uvela. Ja sam stara i uvela već sada, Rone, ali to njemu nimalo ne smeta. Razmišljala sam o tome da jednostavno živim s njim, jer bi u očima većine ljudi to bio manji grijeh. Ali John Martinson ima pravo. Brak je bolje rješenje. Ako se udam za njega, imat ću zakonsko pravo i dužnost da se brinem za njega; Dawnie mi ga neće moći oduzeti. Vidiš, Dawnie me od nekog vremena sve više zabrinjava. Ne vjerujem da si ikad pomislio na to kako bi mi lako mogla oduzeti Tima kad bi se tebi nešto dogodilo. Ti na tako nešto nisi, naravno, mogao ni pomisliti, ona je tvoja kći i ti je mnogo voliš. Ona, međutim, nimalo ne voli mene, i neće nikad priznati sama sebi da je Timu bolje sa mnom nego s njom. Tvoja pisma njoj i Micku,
tvoja punomoć meni, sve to ne bi vrijedilo ništa kad bi Dawnie odlučila da se umiješa. Nakon tvoje smrti, Dawnie bi postala Timova zakonska skrbnica u očima svakog suda u ovoj zemlji, bez obzira na upute koje si joj ostavio. Ja vam nisam nikakav rod, čak i ne poznajem Tima osobito dugo, a veza između nas krajnje je sumnjiva. Kad si prvi put zatražio od mene da uzmem Tima k sebi, nisam mnogo razmišljala, dovoljna mi je bila činjenica što imaš tako veliko povjerenje u mene. Mislim, međutim, da je već dovoljno vremena prošlo da vidiš Dawnie u pravom svjetlu. Ona mnogo voli Tima, ali zato još više mrzi mene, a Tim bi se pretvorio u žrtvu na njenom oltaru. John Martinson nije imao pojma o intenzitetu njene mržnje, ali je pronašao jedino moguće rješenje. Ja se moram udati za Tima.
Ron se sumorno nasmijao.
Nije li ovaj život smiješan? U jednome si u pravu, Mary. Kad biste jednostavno zajedno živjeli, ljudi bi to shvatili mnogo brže nego kad biste se vjenčali. To je jedna od onih čudnih situacija kada brak predstavlja zločin, zar ne?
Tu sam riječ upotrijebila u razgovoru sa Johnom Martinsonom. Zločin.
Ron je ustao, obišao oko stola i položio joj ruke na ramena, a onda se sagnuo i poljubio je.
Ti si divan čovjek, Mary. Bit ću zaista sretan kad se udaš za mog sina. Ja i Es ne bismo mogli poželjeti bolje rješenje, i mislim da ona sad na nebu kliče od radosti. Bit će, međutim, bolje da se požurimo, Mary, da to bude što prije. Kad ja izjavim i potpišem dokument da sam suglasan, Dawnie neće moći praktično ništa učiniti. Ako budeš čekala da umrem, ostat ćeš bez nužne podrške. Trebalo je da se sam toga sjetim, ali čovjek je uvijek pomalo slijep kad se radi o rođenoj djeci.
Zato sam ti i morala izložiti sve to još večeras. Moram otići u bolnicu na nekoliko dana kako bih se osigurala da neću imati djece, ali mislim da bi se vjenčanje moglo održati prije toga.
Imaš pravo! Otići ćemo, u ponedjeljak u grad da podignemo potrebne dokumente, a onda se već potkraj tjedna možete vjenčati, mislim.
Pomilovala ga je s ljubavlju po bodljikavom obrazu.
Nisam mogla poželjeti boljeg svekra od tebe, Rone. Hvala ti za takvo razumijevanje i za suglasnost.

24
Na kraju su odlučili da ne obavještavaju Dawnie o vjenčanju dok se vjenčanje ne obavi. Mary je, međutim, već sutradan sve ispričala Archieju Johnsonu.
Sto mu svetih mučenica kamenica, ti se valjda šališ!
Trebalo joj je vremena da ga uvjeri kako govori
ozbiljno, ali nakon što je šok prvog iznenađenja prošao, brzo se pribrao i čestitao joj od sveg srca.
Mary draga, ne mogu ti reći koliko mi je drago. Bit će to, doduše, najčudniji brak poslije Chopina i George Sandove, ali ako itko na ovoj staroj kugli od blata zna što radi, onda si to ti. Neću ti zagorčavati život potežući sve moguće primjedbe zato što sam potpuno siguran da si već razmislila o njima. Jedino čega mi je žao, to je što ću te izgubiti, nakon toliko godina uvjerenja da mi takva opasnost ne prijeti. Samo bih zbog toga zaplakao.
Zašto bi me, zaboga, izgubio?
Pa sad, zar nećeš biti previše zauzeta svojim Timom i napustiti ovaj posao ovdje?
Bože dragi, ni slučajno! Potrebna su mi tri mjeseca dopusta gotovo odmah, bez prethodne najave, što mi je vrlo žao, ali neću napustiti posao, kao ni Tim svoj. Mislim da će nam biti bolje ako se budemo normalno družili s običnim ljudima. Kad bismo prestali raditi i samo gledali jedno u drugo, ubrzo bismo zaostali za svijetom.
Volio bih doći na tvoje vjenčanje, Mary. Mnogo te volim, a volim i Tima, iako ga još nisam upoznao. Zato što je unio takvu promjenu u tvoj život.
Voljela bih da ti i Tricija dođete na vjenčanje.
A kad će to biti?
U petak poslije podne u Centralnom matičnom uredu. Zašto onda ne bi stupila na dopust ovog istog trenutka! Kad sam već osuđen da se tri mjeseca natežem sa Celeste Murphy, onda je bolje da se s tim suočim što prije.
Bog te blagoslovio, ali ne, hvala! Uzet ću Celeste da radi pod mojim nadzorom do srijede. Srijeda nije tako daleko.
Emily Parker oduševljeno je primila vijest. Mary ju je pozvala k
sebi poslije večere i rekla joj.
Bože moj, draga, to je upravo ono što je vama potrebno! Potpuno sam izvan sebe, zaista! Neka vas zdravlje služi, pa da sretno poživite mnogo godina!
Hoćete li doći na vjenčanje?
Hvala, hoću, ne bih to propustila ni za što na svijetu. Neka vam je sretno, gospođice Horton, zaista sam ponosna na vas!
Mary je uvečer otišla i do Harryja Markhama, nakon što je uspjela odgurati Emily Parker na suprotnu stranu reda kamfornih lovora.
Harry je radoznalo zurio u gošću, siguran da ju je negdje već vidio, ali uzalud pokušavajući da se sjeti gdje.
Sjećate li se kad ste renovirali kuću Emily Parker u Artarmonu prije, otprilike, dvije godine, gospodine Markhame?
Da, naravno.
Ja sam Mary Horton, prva susjeda Emily Parker. Lice mu se razvedrilo.
Oh, tako je, tako je! Bio sam siguran da vas odnekud poznajem.
Nisam došla k vama radi posla, gospodine Markhame. Došla sam da porazgovaramo o Timu Melvilleu.
O Timu Melvilleu?
Tako je, o Timu Melvilleu. Možda će ova vijest predstavljati stanovit šok za vas, gospodine Markhame, ali ja se u petak udajem za Tima.
Jadni Harry je stenjući i grcajući hvatao dah više od jedne minute dok mu se nije vratio glas da procijedi:
Udajete se za Tupog Tima?
Tako je, u petak. U normalnim okolnostima, nakon što sam čula od gospođe Parker kakve neslane šale izvodite na njegov račun, došla bih u iskušenje da ga nagovorim da potraži drugog poslodavca, ali on voli raditi s vama i s vašim ljudima tako da bi mi bilo drago da ostane kod vas.
Harryjev pogled skrenuo je pored nje i zadržao se na velikom Bentleyju parkiranom uz pločnik. Sjetio se da se o njoj govorilo kao o najbogatijoj ženi u Artarmonu, i zaključio kako neće biti zgoreg da joj malo podiđe.
E pa, kao da ste me mlatnuli čekićem, gospođice Horton! To se zove novost, zar ne!
Sigurna sam da je tako, gospodine Markhame. Nemam, na žalost, mnogo vremena pa ću nastojati da budem što kraća. Postoji nekoliko stvari o kojima se moramo odmah dogovoriti. Kao prvo, hoćete li zadržati Tima u svojoj službi ako uzme tri mjeseca dopusta počevši od srijede? Drugo, ako odlučite da ga zadržite, jeste li spremni da obuzdate svoje ljude, da se suzdržavaju od primjedbi na račun Timovog braka?
Još uvijek zbunjen, Harry je stresao glavom da mu se razbistri.
Bogamu, gospođice Horton, ne znam što da kažem?
Onda vam predlažem da se brzo odlučite, gospodine Markhame. Ne mogu sjediti ovdje cijele noći.
Razmišljao je nekoliko trenutaka.
Bit ću iskren s vama, gospođice Horton. Volim Tima, i svi ga moji ljudi vole. Ako treba da ostanem bez njega tri mjeseca, sad je najbolje vrijeme jer dolazi ljeto i mogu uvijek naći po nekog studenta kao pomoćnika, iako će biti potrebna dvojica-trojica da zamijene Tima, kakva je to lijena bagra. Tim je kod mene već dvanaest godina i odličan je radnik. Morao bih tražiti mnogo više od tri mjeseca da pronađem radnika tako veselog, vrijednog i pouzdanog kao što je Tim, pa bih, ako vam to odgovara, rado zadržao momka.
Lijepo. Što se tiče mog drugog zahtjeva, nadam se da vam neće biti teško shvatiti kako bi bilo loše za Tima kad bi ga netko zadirkivao zbog njegovog braka. Naravno, očekujem da ćete nastaviti s neslanim šalama i zabavom na njegov račun, što je za Tima nešto sasvim normalno. Njemu to, u stvari, ne smeta. Ali pitanje njegovog braka mora biti apsolutni tabu, i dajem vam časnu riječ da ću, ako saznam da ste ga zadirkivali i ponižavali zbog toga što se oženio bogatom usidjelicom, smlaviti i vas i vaše ljude, moralno i financijski. Ne mogu vam zabraniti da o tome razgovarate među sobom, to mi u stvari nikad ne bi palo na pamet, jer će to sigurno biti zanimljiv i poticajan materijal za ogovaranje. Ukoliko se, međutim, Tim nađe u blizini, zahtijevam od vas da se suzdržite od svih komentara, osim normalnih čestitki. Jesmo li se razumjeli?
Harry Markham nije nikako bio dorastao Mary Horton, pa se predao bez borbe.
Da, naravno, gospođice Horton. Bit će kako želite, gospođice Horton.
Mary mu je pružila ruku.
Mnogo vam hvala, gospodine Markhame. Cijenim vašu spremnost da mi pomognete. Do viđenja.
Sljedeći na spisku Mary Horton bio je ginekolog. Nakon što je donijela odluku, Mary je sistematski uklanjala jednu prepreku za drugom i pri tome se zabavljala mnogo više nego što je očekivala. To je bila njena specijalnost, obavljati poslove; kad se odlučila, u njoj nije ostao ni najmanji trag sumnje, ni na trenutak nije se pokolebala.
U ordinaciji je mirno objasnila situaciju ginekologu.
Ne mogu riskirati trudnoću, gospodine, sigurno i sami shvaćate zašto. Pretpostavljam da ćete me poslati u bolnicu da mi podvežu jajovode, pa sam nešto mislila, kad sam već tamo i kad se već morate natezati sa mnom, da poduzmete nešto u vezi s činjenicom da sam virgo Intacta. Ne bih željela ugroziti svoju vezu otvorenim pokazivanjem bola, a čula sam da je za ženu vrlo bolno započeti seksualnu aktivnost u mojim godinama.
Ginekolog je žurno podigao ruku do čela da sakrije osmijeh koji mu se protiv volje pojavio na licu; poznavao je, bolje nego većina ljudi, vrstu žena kojoj je pripadala Mary Horton, jer ih je mnogo radilo u australskim bolnicama. Proklete stare frajle, pomislio je, sve su iste. Odlučne, efikasne u poslu, gotovo neugodno urav- notežene, a ipak, zbog onog ženskog u njima, ponosne, osjetljive i čudno blage. Kad je ponovo uspostavio kontrolu nad sobom, počeo je kuckati perom o ploču stola, promrmljao nešto i pucnuo prstima.
Mislim da se slažem s vama, gospođice Horton. A sad vas molim da odete tamo iza paravana i potpuno se svučete. Sestra će odmah doći da vam donese ogrtač.
U subotu ujutro trebalo je obavijestiti još samo Tima. Zamolila je Rona da mu ništa ne govori, ali je odbila da pođe u vikendicu sama s Timom.
Poći ćeš s nama, Rone - rekla je odlučno. - Što se promijenilo? Još nismo vjenčani, kao što ti je poznato. Lako ću
uhvatiti Tima nasamo i reći mu.
Prilika joj se pružila istog dana poslije podne; Ron je otišao da prilegne, namignuvši Mary prije nego što se povukao u svoju sobu.
Time, kako bi bio da odemo na plažu i posjedimo malo na suncu?
Smjesta je skočio, sav ozaren.
Oh, to će biti divno, Mary. Je li dovoljno toplo za kupanje?
Mislim da nije, ali nije važno. želim da porazgova- ram s tobom, a ne da se kupamo.
Volim razgovarati s tobom, Mary - priznao joj je. - Već odavno nismo razgovarali.
Nasmijala se.
Laskavče! Pričamo sve vrijeme!
Ali ne onako kao kad kažeš: »Time, hoću da poraz - govaram s tobom!« To su najbolji razgovori, to znači da imaš nešto zaista važno da mi kažeš.
Pogledala ga je, širom otvorenim očima.
Kakva pronicavost! A sad idemo, prijatelju, nema odugovlačenja!
Bilo je teško osloboditi se krajnje poslovnog rasplože- nja u kome je djelovala posljednjih nekoliko dana, pa je neko vrijeme šutke sjedila na pijesku nastojeći da se spusti s platforme poslovne oštrine. Usvojiti takvo držanje bilo je od bitne važnosti za njeno mentalno zdravlje; bez njega nikako ne bi uspjela kazati i uraditi sve što je potrebno, jer bi svaki znak ranjivosti rezultirao katastro- fom. Sad joj taj tvrdi stav više nije bio potreban, trebalo ga je odbaciti.
Time, imaš li neku predodžbu o tome što je to brak?
Mislim da. imam. U braku su bili mama i tata, u braku je moja Dawnie.
Možeš li mi reći o tome nešto više?
Uh, ne znam! - Prošao je prstima kroz gustu zlatnu kosu i načinio grimasu. - To znači da čovjek živi s nekim s kim nije oduvijek živio je li tako?
Djelomično. - Okrenula se njemu. - Kad čovjek odraste i nije više malo dijete, obično upozna nekoga tko mu se toliko sviđa da poželi živjeti s njim, umjesto s majkom i ocem. Pa ako osoba koja
mu se sviđa uzvraća te osjećaje, odlaze zajedno do svećenika, pastora ili suca i vjenčaju se. Oboje se potpišu na komad papira, a kad se potpišu, to znači da su vjenčani, da mogu živjeti zajedno do kraja života ne kršeći Božji zakon.
To zaista znači da mogu živjeti zajedno do kraja života?
Da.
Zašto se onda nas dvoje ne vjenčamo, Mary? Ja bih želio da se vjenčam s tobom, volio bih da te vidim dotjeranu kao princezu iz bajke, u dugoj bijeloj haljini kakvu je imala Dawnie, i u kakvoj je mama na fotografiji s vjenčanja koja stoji na toaletnom stoliću u njenoj spavaćoj sobi.
Mnoge djevojke zaista nose duge bijele haljine kad se udaju, ali nije duga bijela haljina bitna za vjenčanje, nego onaj komad papira.
Ali mama i Dawnie imale su duge bijele haljine! - ostao je tvrdoglavo pri svome, zaljubljen u tu ideju.
Da li zaista želiš da se vjenčamo. Time? - upitala ga je Mary, nastojeći da ga odvuče od duge bijele haljine.
Energično je klimnuo glavom i osmjehnuo se.
Ah, naravno, zaista bih želio da se vjenčamo, Mary. Onda bih mogao stalno živjeti s tobom, ne bi u nedjelju uvečer morao ići kući.
Rijeka je tekla svojim tokom prema moru, zadovoljno žuboreći i pljuskajući. Mary je otjerala nametljivu muhu s lica.
Da li bi više volio živjeti sa mnom nego s tatom?
Bih. Tata pripada mami, on samo čeka da ode i 208 spava kraj nje pod zemljom, zar ne? Ja pripadam tebi, Mary.
E pa, tvoj tata i ja razgovarali smo o tome one večeri nakon što smo se vratili iz posjeta gospodinu Martinsonu, i zaključili smo da bi bilo dobro kad bismo se nas dvoje vjenčali. Mnogo se brinemo što će biti s tobom, Time, jer nema nikoga na svijetu tko bi nam bio draži od tebe.
U plavim očima zablistalo je svjetlo što se odbijalo od rijeke.
Oh, Mary, govoriš ozbiljno? Zaista govoriš ozbiljno? Udat ćeš se za mene?
Hoću, Time, udat ću se za tebe.
I nakon toga moći ću živjeti s tobom, zaista ću pripadati
tebi?
Da.
Možemo li se vjenčati još danas?
Pogledala je, trepćući, u rijeku, odjednom rastužena.
Ne možemo danas, dušo, ali bit će to vrlo brzo. U petak.
Zna li tata kad će to biti?
Da, zna da će to biti u petak. Sve je već dogovoreno.
1 imat ćeš dugu bijelu haljinu kao mama i moja Dawnie?
Zavrtjela je glavom. - Ne, Time, neću moći. željela bih da budem u dugoj bijeloj haljini, tebe radi, ali potrebno je mnogo vremena da se takva haljina sašije, a tvoj tata i ja ne želimo toliko čekati.
Razočaranje mu je na trenutak ugasilo osmijeh, ali ubrzo je opet procvjetao na njegovom licu.
I poslije toga neću se morati vraćati kući?
Kratko vrijeme bit ćeš kod kuće, jer ja moram otići na nekoliko dana u bolnicu.
Oh, Mary, nemoj! Ne smiješ ići u bolnicu! Molim te, molim te, nemoj ići u bolnicu! - Oči su mu se napunile suzama. - Umrijet ćeš, Mary, otići ćeš od mene da spavaš pod zemljom i nikad te više neću vidjeti!
Pružila je ruke prema njemu i čvrsto mu stegla šake, smirujući ga.
Zaboga, Time, zaboga! Ako netko ide u bolnicu, to ne znači da će tamo umrijeti! To što je tvoja mama umrla kad su je odvezli u bolnicu, još ne znači da ću tako umrijeti i ja, znaš. Mnogo, mnogo, mnogo ljudi odlazi u bolnicu i izlazi iz nje. Bolnica je mjesto kamo ljudi odlaze kad su bolesni i žele da ozdrave. Događa se, naravno, da su ponekad tako bolesni da ne mogu ozdraviti, ali ja nisam bolesna kao tvoja mama, nije li tako? Nisam slaba i ništa me ne boli, zar ne? Bila sam, međutim, kod doktora i on hoće da popravi jedan djelić mog tijela koji nije u redu, i želi da to uradi prije nego što dođeš da živiš sa mnom, tako da nam bude lijepo zajedno.
Bilo je prilično teško navesti ga da joj povjeruje, ali nakon nekog se vremena smirio i, činilo se, prihvatio činjenicu da ona neće otići u bolnicu da umre.
Sigurna si da nećeš umrijeti, potpuno sigurna?
Jesam, Time, sigurna sam da neću umrijeti. Ne mogu još
umrijeti. Neću dopustiti da umrem.
A vjenčat ćemo se prije nego što odeš u bolnicu?
Da, sve je dogovoreno za petak.
Naslonio se na ruke i, sretan, uzdahnuo, a onda se počeo kotrljati niz pješčanu padinu dok nije stigao do vode, neprestano se smijući.
Vjenčat ću se s Mary, vjenčat ću se s Mary! - pjevao je, prskajući je vodom kad je došla za njim do obale rijeke.

25
Za tu svečanu priliku Mary je obukla kostim od svilenog tusora boje breskve, sa šeširićem od svile iste boje, a kao jedini ukras imala je nekoliko tamnožutih ruža na posuvratku. Uzvanici su se dogovorili da se sastanu na Victoria Squareu, na strani prema Hyde Parku, točno preko puta Centralnog matičnog ureda. Mary je parkirala automobil u podzemnom parkiralištu Domaina, izašla pokretnim stubama od parkirališta do College Streeta, a onda produžila pješice kroz park. Archie je htio da je on doveze, ali je odbila.
Moram ravno sa vjenčanja u bolnicu, pa mislim da će biti bolje da dođem svojim kolima.
Ali upravo mi zato moraš dopustiti da te vozim, dušo! - protestirao je. - Kako ti to zamišljaš, da se sama odvezeš kući iz bolnice kad te otpuste?
Naravno. To je velika privatna bolnica organizirana kao hotel i ostat ću tamo mnogo dulje nego što je stvarno potrebno, tako da budem potpuno zdrava i u punoj formi kad dođem kući. Ne želim razočarati Tima na taj način da se vratim kući i ne dopustim mu da odmah dođe k meni.
Pogledao ju je, pomalo zbunjen.
Pa sad, pretpostavljam da znaš što radiš, jer to uvijek znaš. Srdačno mu je prodrmala ruku.
Dobro stari Archie, tvoja vjera u mene zaista je dirljiva.
I tako se sama odvezla na svoje vjenčanje, i stigla je prva na ugao kod parka. Odmah za njom stigli su Tricia i Archie. Zatim je dašćući stigla gospođa Parker u neobičnoj haljini od šifona boje trešnje kombinirane s dreča- voplavom, i konačno su iz obližnjeg ulaza u stanicu podzemne željeznice izronili Ron i Tim. Tim je bio u odijelu koje je nosio na vjenčanju Dawnie, Ron u odijelu što ga je imao na sebi na pogrebu Esme. Stajali su na ugodnom, oštrom suncu i ćaskali, a onda joj je Tim dao jednu kutijicu, brzo, krišom, kad nitko nije gledao. Bio je očigledno nervozan i ne baš siguran u sebe; sakrivši kutijicu u ruci, Mary ga je odvela nekoliko koraka dalje od ostalih i zastala, okrenuvši im leđa, da odmota nespretno umotani paketić.
Tata mi je pomogao da to odaberem, jer sam htio da ti poklonim nešto, a tata je rekao da je to u redu. Otišli smo u banku, podigli dvije tisuće dolara i svratili u veliku draguljarnicu u Castlereagh Streetu, u blizini hotela »Australia«.
U kutijici se nalazio mali broš s prekrasnim crnim opalom u sredini optočenim dijamantima; dijamanti su bili raspoređeni u obliku cvjetnih latica.
Podsjetio me je na tvoj vrt u vikendici, Mary, sa cvijećem svih boja obasjanim suncem.
Otkvačila je žute ruže; pale su na vrući asfalt i ostale ležati, zaboravljene. Izvukla je broš iz samtom obložene kutijice i pružila ga Timu, osmjehujući se kroz izmaglicu suza.
To više nije moj vrt, Time, to je sad naš vrt. To je jedna od divnih stvari u braku, sve što posjedujemo postaje naše zajedničko, i tako će moja kuća, moj automobil, moja vikendica i moj vrt, kad se vjenčamo, pripadati tebi koliko i meni. Hoćeš li mi prikvačiti broš?
Ruke su mu uvijek bile brze i spretne, kao da duševna zaostalost na njih nije nimalo utjecala. Uzeo je među prste rub posuvratka njene jakne, lako provukao oštru iglu kroz tkaninu, zakvačio osigurač i pričvrstio sigurnosni lančić.
Da li ti se sviđa, Mary? - upitao ju je pomalo zabrinuto.
Oh, Time, strašno mi se sviđa! Nikad u životu nisam imala nešto tako lijepo, i nitko mi dosad nije poklonio broš. Ĉuvat ću ga kao najveće blago dok sam živa. Ali imam i ja poklon za tebe.
Bio je to vrlo skup, težak zlatni sat. Tim je bio oduševljen.
Oh, Mary, obećavam ti da ću paziti da ga ne izgubim, zaista hoću. Sad kad sam naučio koliko je sati, divno je imati svoj sat. I to još tako lijep!
Ako ga izgubiš, kupit ćemo novi. Ne smiješ se stalno brinuti da ćeš ga izgubiti, Time!
Neću ga izgubiti, Mary. Svaki put kad ga pogledam, sjetit ću se da sam ga dobio od tebe.
A sad idemo, Time, vrijeme je.
Archie ju je uhvatio ispod ruke dok su prelazili preko ulice.
Mary, nisi mi rekla da je Tim tako fantastično lijep mladić.
Znam da nisam. Neugodno mi je zbog toga. Osjećam se kao jedna od onih debelo našminkanih starih žena koje se motaju po
turističkim mjestima ne bi li ulovile kakvog skupog ali naočitog mladog muškarca.
Ruka koju je Archie pridržavao iznenada je zadrhtala.
Sve mi je ovo strašno teško, Archie. Prvi put se izlažem znatiželjnim pogledima javnosti. Možeš li ti sebi predočiti što će svi oni ljudi tamo pomisliti kad shvate tko se kim ženi? Više bi mi kao suprug odgovarao Ron nego Tim.
Neka te to ne zabrinjava, Mary. Mi smo ovdje zato da ti pružimo podršku, i to ćemo i učiniti. Sviđa mi se Stara Cura, tvoja susjeda, uzgred budi rečeno. Moram sjesti do nje kad odemo na večeru, tako bogat rječnik nisam čuo tko zna koliko godina. Pogledaj samo nju i Triciju kako naklapaju, kao dvije stare prijateljice!
Mary ga je zahvalno pogledala.
Hvala, Archie. žao mi je što neću prisustvovati večeri poslije vlastitog vjenčanja, ali želim da čitavu tu gužvu s bolnicom obavim što prije. Ako stignem tek poslije večere, doktor me neće staviti na program operacija za sutra, što bi značilo da moram čekati tjedan dana jer on operira samo subotom.
To je u redu, dušo, popit ćemo šampanjac umjesto tebe i pojesti tvoju porciju šatobrijana.
Kako je bilo više uzvanika nego što je potrebno svjedoka, čudni par privukao je pogled samo jednog para zapanjenih očiju, očiju koje su pripadale službenom predstavniku Njenog Veličanstva. Sve se završilo neobično brzo jer je u čitavom postupku bilo žalosno malo ceremonijalnog i svečanog. Tim je spremno odgovarao na pitanje, za što je bio najzaslužniji njegov otac, koji ga je pripremio; zamuckivala je Mary. Potpisali su potrebne dokumente i otišli a da uopće nisu bili svjesni da postariji gospodin, koji ih je vjenčao, nije primijetio da je Tim mentalno zaostao. Sve u svemu, njemu taj brak nije izgledao naročito neobičan; često se događa da lijepi mladi muškarci stupaju u brak sa ženama dovoljno starim da im budu majke. Najčudnije mu je bilo što se mladenci nisu poljubili.
Mary se rastala s društvom na istom uglu na kome su se sastali.
Zabrinuto je povukla Tima za rukav kaputa.
A sad, strpljivo ćeš me čekati i nećeš se brinuti za mene, obećavaš li mi to? Sa mnom će biti sve u redu.
Bio je tako sretan da Tricija Johnson i Emily Parker samo što nisu zaplakale promatrajući njegovo lice; jedina sjena koja je kvarila dan bio je taj nagli odlazak Mary, ali ni to ga nije moglo na dulje vrijeme baciti u potištenost. Potpisao se na onom papiru, Mary također, sad pripadaju jedno drugom i bio je spreman da čeka koliko treba na dan kad će početi da žive zajedno.
Mary je poslije operacije nekoliko dana osjećala bolove i nelagodnost, ali je sve vrlo dobro podnijela. U stvari, podnijela je operaciju bolje nego što je ginekolog očekivao.
Vi ste čvrsta stara cura - saopćio joj je dok joj je vadio šavove. - Trebalo je da znam da će to za vas biti šala. Stare cure kakva ste vi možeš ubiti samo sjekirom. Što se mene tiče, možete ići kući već sutra, ali ostanite koliko vam drago. Ovo nije bolnica, kao što znate, ovo je pravi dvorac. Potpisat ću vam otpusnicu prije nego što pođem kući, tako da možete otići kad vam se svidi, ovog tjedna ili sljedećeg, ili još kasnije. Svratit ću da vas vidim, ako budete tu.

26
Mary je na kraju ostala pet tjedana, jer je uživala u tišini i miru koji joj je pružala stara zgrada na obali Rose Baya, i jer je strepila od same pomisli na sastanak s Timom. Nije rekla nikome kamo ide na operaciju, osim šutljivom čovječuljuku koji je vodio njene pravne poslove. Brižljivo ispisane razglednice što ih je svakog dana dobivala od Tima stizale su također posredstvom ureda šutljivog čovječuljka. Ron mu je sigurno mnogo pomagao ali rukopis je bio Timov, rječnik također. Pažljivo ih je slagala u jednu malu aktovku, kako ih je dobivala. U posljednja dva tjedna boravka plivala je u bolničkom bazenu i igrala tenis na bolničkom igralištu, svjesno se privikavajući na kretanje i fizički napor. Kad je konačno napustila bolnicu, činilo joj se da se ništa nije dogodilo, i vožnja kući nije joj bila nimalo zamorna.
Kuća u Artarmonu kupala se u svjetlosti kad je ostavila automobil u garaži i ušla na prednja vrata. Emily Parker može čovjek vjerovati, pomislila je Mary, zadovoljna; Stara Cura bila je obećala da će kuća stalno izgledati kao da u njoj netko stanuje. Spustila je kofer, svukla rukavice, bacila ih na stol u predvorju zajedno s torbicom, a onda je otišla u dnevnu sobu. Telefon se ispriječio pred njom, velik kao neko čudovište, ali nije nazvala Rona da mu javi da se vratila kući. Za to ima vremena, sutra ili prekosutra, ili za tri dana.
U dnevnoj sobi još je prevladavala siva boja ali zidovi su sad bili ukrašeni mnogobrojnim slikama, a predmeti boje rubina svjetlucali su po cijeloj sobi kao žar razvijane vatre. Na jednostavnom kaminu stajala je vaza iz Švedske od tamnocrvenog stakla, a tamnocrveni sag od obojenog krzna ležao je preko bisernosivog saga kao bara krvi. Lijepo je opet biti kod kuće, pomislila je, promatrajući te beživotne svjedoke bogatstva i dobrog ukusa. Ubrzo će sve to dijeliti s Timom, koji je sudjelovao u stvaranju atmosfere njenog doma; ubrzo, ubrzo... »Samo, želim li ja da to dijelim s njim?« upitala se, koračajući nemirno gore-dolje. Kako je to čudno - što se njegov dolazak više približavao, sve je manje željela da se to dogodi.
Sunce je bilo zašlo sat ranije i zapadno nebo bilo je tamno kao i
ostali dijelovi obzorja; samo crveni odraz gradskih svjetala pulsirao je pod slojem niskih, teških oblaka. Kiša je, međutim, pala dalje na zapadu i ostavila Artarmon pokriven ljetnom prašinom. »Baš šteta,« pomislila je, »kiša bi nam dobro došla, vrt je žedan.« Otišla je u neosvijetljenu kuhinju i ostala stajati gledajući kroz stražnji prozor, ne paleći svjetla ni u kuhinji ni u unutarnjem dvorištu, pokušavajući da vidi jesu li prozori kuće Emily Parker još osvijetljeni. Skrivale su ih, međutim, krošnje kamfornih lovora; morat će izaći na dvorište da bi ih mogla vidjeti.
Oči su joj bile već potpuno priviknute na tamu kad je bešumno izišla kroz zadnja vrata, koračajući, kao i uvijek, tiho kao mačka, i zastala na trenutak da, očarana, udahne miris ranog ljetnog cvijeća i dalek miris kiše. Bilo je divno naći se opet kod kuće, ili bi bar bilo da se u pozadini svih njenih misli nije neprestano javljao Timov duh.
Gotovo kao da je u mislima stvorila njegov lik, obris njegove glave i tijela iznenada se pojavio kao nacrtan na dalekom, vlažnom nebu. Sjedio je na rukohvatu balu- strade, gol i još poprskan kapima vode poslije večernjeg tuširanja, lice podignutog prema nebu bez zvijezda, kao da zanesen sluša svemirsku glazbu nedostupnu njenim ovozemaljskim ušima. Sva ostala svjetlost kao da se zgusnula u njegovoj sjajnoj kosi i tankim, bisernim linijama duž obrisa njegovog lica i tijela, na kome je svjetlucava koža bila čvrsto zategnuta preko nepomičnih, kao zaspalih mišića. Ĉak je bila vidljiva i oblina njegovih očnih kapaka, potpuno spuštenih da mu zaštite misli od noći.
»Mjesec dana, više od mjesec dana,« pomislila je. »Prošlo je više od mjesec dana otkako sam ga posljednji put vidjela, i on je sad tu kao vizija iz moje mašte, Narcis koji se naginje nad izvor obavijen svojim snovima. Zašto me svaki put kad vidim poslije dužeg vremena njegova ljepota tako silovito potrese?«
Prešla je šutke preko ploča od pješčenjaka i stala iza njega promatrajući kako mu napete vratne žile svjetlucaju kao ledeni stupovi, sve dok iskušenje da ga dodirne nije postalo neizdrživo. Njeni prsti blago su mu stegli golo rame, a onda se nagnula naprijed i naslonila obraz na njegovu vlažnu kosu, usnama mu dodirujući uho.
- Oh, Time, kako je divno što si ovdje, i što me čekaš - šapnula je. Njen dolazak nije ga iznenadio, nije se ni pokrenuo; bilo je to gotovo kao da je osjetio njenu prisutnost u tišini, kao da je znao da stoji iza njega u noći. Nakon nekog vremena malo se nagnuo unazad i naslonio na nju; ruka koja je počivala na njegovom rapienu kliznula je preko njegovih grudi do drugog ramena i tako mu zarobila glavu. Njena slobodna ruka provukla mu se ispod lakta i dlanom pritisnula trbuh, prisiljavajući ga da se jače nasloni na nju. Njegovi trbušni mišići trzali su se kako je njena ruka nježno prelazila preko njih, a onda se potpuno ukočili, kao da je prestao disati. Okrenuo je glavu da bi joj mogao vidjeti lice. Bio je sav kao ispunjen nekim neuhvatljivim mirom, a oči koje su tako ozbiljno tražile njezine bile su kao pokrivene velom, onom srebrnastom opnom koja joj nije davala da prodre u njih, a istodobno je zarobljavala u njima, kao da je vidi ali ne vidi Mary Horton. Kad su mu usta dodirnula njena, podigao je ruke, uhvatio i stegao joj ruku što se pružala preko njegovih prsa. Poljubac je bio drukčiji nego onaj prvi, bio je pun neke trome čulnosti koja se Mary činila čarobnom i čudesnom, kao da stvorenje koje je iznenadila dok je sanjarilo nije uopće Tim, već utjelovljenje blage ljetne noći. Ustao je s ograde bez imalo straha i oklijevanja, privukao je u zagrljaj i
podigao.
Odnio ju je niza stube u vrt, podšišana trava šuštala je pod njegovim bosim nogama. Već sklona da se pobuni i natjera ga da se vrati u kuću, Mary je zarila lice u njegov vrat i prisilila se da šuti, pokoravajući se njegovim čudnim, neizgovorenim namjerama. Spustio ju je u travu, u dubokoj sjeni kamfornih lovora, i kleknuo do nje, prstima joj nježno dodirujući lice. Bila je tako ispunjena ljubavlju prema njemu da nije ništa ni čula ni vidjela, i nagnula se naprijed kao krpena lutka povučena nemirnim pokretom prsta, raširenih ruku i glave spuštene na grudi. Zadržao ju je tako, prstima prolazeći kroz njenu kosu dok se nije rasula, a njene su ruke počivale nemoćno skrštene na njegovim bedrima. S kose je prešao na odjeću, svlačeći s nje dio po dio, polako i sigurno, kao dijete kad svlači lutku, uredno ih slažući i spuštajući na hrpu sa strane. Mary se bojažljivo grčila, zatvorenih očiju. Njihove su se uloge odjednom promijenile; on je, na neki neobjašnjiv način,
preuzeo vodstvo.
Kad je završio sa svlačenjem, uhvatio ju je za ruke, položio ih na svoja ramena i privukao je k sebi. Mary je, otvorenih očiju, jedva hvatala dah; prvi put u životu osjetila je golo tijelo priljubljeno uz svoje, i nekako joj se činilo da ništa ne može učiniti osim prepustiti se tom dodiru, toplom, stranom i živom. Trans u kome je bila, pretapao se u san oštriji i stvarniji od čitavog svijeta izvan tame pod kamfornim lovorima; svilena koža ispod njenih dlanova odjednom je dobila formu i sadržaj - bila je to .Timova koža, omotač Timovog tijela. Ništa osim toga nije postojalo pod suncem, život joj na svom tanjuru nije mogao ponuditi više ništa osim osjećaja da drži Tima u naručju i da je on sad polako spušta na zemlju. Timova joj je brada na mahove bolno pritiskala vrat, Timove su joj ruke stezale ramena, Timov je znoj kapao niz njenu kožu. Postala je svjesna da on drhti, da je opojni zanos koji ga je obuzeo njeno djelo, da uopće nije važno je li joj koža koža mlade djevojke ili sredovječne žene sve dok je Tim tu, u njenom zagrljaju i u njenom tijelu, sve dok je ona, Mary, tu da mu pruži to zadovoljstvo, tako čisto i prirodno da mu se prepustio sasvim nesputano, oslobođen lanaca koji će nju, s njenim razmišljanjem, uvijek vezivati.
Kad je noć poodmakla a kišni oblaci na zapadu nestali iza planina, otrgla se od njega, pokupila odjeću, privukla je na grudi i klekla iznad njega.
Moramo poći u kuću, najdraži moj - šapnula mu je 218 dok joj je kosa padala na njegovu ispruženu ruku, na kojoj je do tada počivala njena glava. - Samo što nije svanulo, moramo u kuću.
Podigao ju je i odnio u kuću. U dnevnoj sobi još su gorjela svjetla, pa je ispružila ruku preko njegovog ramena i gasila ih jedno po jedno dok ju je nosio prema spavaćoj sobi. Spustio ju je na krevet i ostavio bi je samu da ga nije zadržala rukom.
Kamo si pošao, Time? - upitala je i pomaknula se da mu načini mjesta. - Ovo je sad i tvoj krevet.
Ispružio se do nje, zavukavši joj ruku pod leđa. Položila je glavu na njegovo rame a ruku na njegova prsa, milujući ga sanjivo. Iznenada je taj sitni, nježni pokret prestao i ostala je ležati kraj njega ukočena, očiju raširenih i ispunjenih strahom. Postalo je neizdrživo; podigla se na lakat i posegnula preko njega da upali svjetiljku na
noćnom ormariću.
Od njihovog tihog sastanka na dvorištu nije progovorio ni jedne riječi; odjednom, njegov glas bio je jedino što je željela čuti. Ako ne progovori, znat će da zbog nečega Tim uopće nije s njom.
Ležao je širom otvorenih očiju i gledao je netremice, usprkos naglom, oštrom svjetlu. Lice mu je bilo tužno i nekako ozbiljno; takav izraz na njemu nikad do tada nije bila vidjela, održavao je zrelost koju nikad ranije nije bila primijetila. Jesu li njene oči bile slijepe, ili se njegovo lice promijenilo? Njegovo tijelo više za nju nije bilo strano ni zabranjeno, mogla ga je slobodno promatrati, s ljubavlju i divljenjem, jer je u njemu boravilo biće živo i cjelovito kao što je i sama. Kako su mu plave oči, kako su mu divno oblikovana usta, kako je tragična tanka bora s lijeve strane usana! I kako je mlad, kako je mlad!
Zatreptao je i prebacio fokus svog pogleda iz neke samo njegove beskonačnosti na njeno lice u neposrednoj blizini; pogled mu se zadržao na borama koje su govorile o umoru i zabrinutosti, a zatim na ravnim, energičnim ustima koja je tako bio obasuo poljupcima da su im sad usne bile natečene. Podigao je utrnulu ruku i prešao prstima preko njene čvrste, okrugle dojke.
Time, zašto ništa ne govoriš? - rekla je. - Što sam uradila? Jesam li te razočarala?
Oči su mu se ispunile suzama; potekle su mu niz obraze i kapale na jastuk, ali na licu mu je procvjetao blag, ljubavlju ispunjen osmijeh, a ruka mu je čvršće stegla dojku.
Rekla si mi da ću jednog dana biti tako sretan da ću plakati, i gledaj! Oh, Mary, ja plačem! Tako sam sretan, da plačem!
Pala mu je na prsa, odahnuvši, bez trunka snage.
Mislila sam da se ljutiš na mene!
Na tebe? - Položio joj je ruku na zatiljak, provlačeći prste kroz njenu kosu. - Nikad se ne bih mogao ljutiti na tebe, Mary. Nisam se ljutio na tebe ni kad sam mislio da ti nisam drag.
Zašto onda noćas ni riječi nisi progovorio? Iznenadio se.
Je li trebalo da govorim? Mislio sam da ništa ne treba da govorim. Kad si došla, nisam mogao smisliti ništa što bih ti mogao reći. Htio sam samo da radim sve ono o čemu mi je tata pričao dok
si bila u bolnici, a kad sam počeo, nisam više mogao prestati.
Tata ti je pričao?
Da. Pitao sam ga hoće li i dalje biti grijeh da te ljubim, sad kad smo vjenčani, a on mi je rekao da sad kad smo vjenčani to više nije grijeh. Pričao mi je i o drugim stvarima koje možemo raditi. Rekao je da moram znati što treba da radim, jer bih te uvrijedio ako to ne bih radio, i ti bi plakala. A ja ne želim da te vrijeđam i da plačeš, Mary. Nisam te uvrijedio i nećeš plakati, je li, Mary?
Nasmijala se i čvrsto ga stegla.
Nisi, Time, nisi me uvrijedio i neću plakati. A ja sam bila sva skamenjena od straha jer sam mislila da će te stvari zavisiti od moje inicijative, i nisam znala kako ću se snaći.
Nisam te povrijedio, Mary? Zaboravio sam da mi je tata rekao i to, da pazim kako te ne bih povrijedio.
Sve si obavio izvanredno, Time. Bili smo u dobrim rukama, u tvojim zelenim rukama. Koliko te samo volim!
To je bolja riječ nego »drag«, zar ne?
Jest, kada se upotrebljava kako treba.
Ja ću je čuvati samo za tebe, Mary. Svima ću ostalim govoriti samo da su mi dragi.
Upravo tako i treba da bude, Time.
Kad se novi dan uvukao u sobu i osvijetlio je jasnom, nježnom jutarnjom svjetlošću, Mary je već čvrsto spavala. Tim je ležao i budan zurio u prozor, pazeći da se ne pomakne i da je ne probudi. Bila je tako sitna i mekana, tako je lijepo mirisala... mogao bi vječno ležati tako zagrljen s njom. Nekad je tako ležao i grlio medvjedića, ali Mary je bila živa i mogla je zagrliti njega, pa je to bilo mnogo ljepše. Kad su mu oduzeli medvjedića, tvrdeći kako je već velik i da ne treba više da spava s medvjedićem, plakao je tjednima stežući praznim rukama bolne grudi, žaleći za odlaskom dobrog prijatelja. Znao je, nekako, da mama nije htjela da mu oduzmu medvjedića, ali nakon što se vratio kući s posla sav u suzama i ispričao joj kako su mu se Mick i Bili rugali što još spava s medvjedićem, prisilila je samu sebe da to uradi i medvjedić je još iste večeri otišao u kantu za smeće. Oh, ta je noć bila tako strašna, tako mračna i puna sjena što su se misteriozno pokretale i savijale u kandže, kljunove i duge, oštre zube! Dok je imao kraj sebe medvjedića i mogao iza njega
sakriti lice, te se sjene nisu usuđivale prići bliže od suprotnog zida, ali mu je trebalo dugo vremena da se navikne na njih kad mu se prikradu, kad se počnu motati oko njega, pritiskati mu nebranjeno lice i hvatati ga za nos. Nakon što mu je mama dala veću noćnu svjetiljku, bilo je bolje, ali je odbojnost prema tami ostala u njemu do današnjeg dana; uvijek je bila ispunjena opasnim prijetnjama, puna pritajenih neprijatelja.
Zaboravivši odluku da se ne miče kako je ne bi probudio, okretao je glavu tako da je može vidjeti, a onda se podizao na jastuku dok se nije našao visoko iznad nje. Opčinjen, promatrao ju je dugo, dugo, pri sve jačoj svjetlosti, upijajući njen dotad nepoznati izgled. Njene su ga dojke očaravale; nije mogao otrgnuti pogleda od njih. Već sama pomisao na njih uzbuđivala ga je, a ono što je osjećao kad su bile pritisnute uza nj, bilo je neopisivo. Kao da je ono po čemu se razlikuje od njega stvoreno upravo za njega; nije bio svjestan da je ona u tom pogledu kao i sve druge žene. Bila je Mary, i njeno je tijelo pripadalo njemu kao nekada medvjedić; bilo je njegovo, samo njegovo, i branit će ga od noćnih nasrtaja, rastjerivati strah i osamljenost.
Tata mu je rekao da je nitko nikad nije dodirnuo, da je ono što joj donosi za nju strano i nepoznato, i on je veličinu svoje odgovornosti shvatio bolje nego neki duševno potpuno zdrav muškarac, jer je posjedovao malo toga i bio cijenjen od malog broja ljudi. U divljoj vrelini slijepih nagona svoga tijela nije uspio zapamtiti sve što mu je otac rekao, ali sad, dok se u mislima vraćao u protekle sate, bio je potpuno siguran da će se sljedeći put sjetiti više tih uputa. Njegova odanost njoj bila je potpuno čista od misli na samog sebe, kao da je dolazila odnekud izvan njega, sastavljena od zahvalnosti, ljubavi i potpune, smirene sigurnosti. Pored nje nikad nije osjećao da je stavljen na vagu, pa da je ona pokazala što mu nedostaje. Kako je lijepa, razmišljao je, promatrajući njene bore i opuštenu kožu i ne smatrajući ih ružnim i neprivlačnim. Promatrao ju je očima totalne, neograničene ljubavi i tako nalazio da je sve na njoj prekrasno.
U početku, kad mu je tata rekao da mora otići u kuću u Artarmonu i tamo sam čekati da se Mary vrati, nije mu se išlo. Tata ga je, međutim, natjerao i nije mu dopuštao da se vrati u Surf Street. Ĉekao je čitav tjedan, koseći travu, plijeveći cvjetne gredice i
podrezujući grmlje preko dana, a noću lutajući po praznoj kući dok ga umor ne bi savladao tako da bi zaspao uz upaljena svjetla koja su rastjerivala demone bezoblične tame. On više ne spada u Surf Street, rekao mu je tata, a kad je molio tatu da pođe s njim, tata je to kategorički odbio. Razmišljajući o tome dok je sunce izlazilo, zaključio je kako je tata točno znao što će se dogoditi; tata uvijek zna.
Te noći sa zapada se javila grmljavina, a zrak je bio zasićen prodornim, blatnim mirisom kiše. Kad je bio mali dječak, strašno se bojao oluja, sve dok mu tata nije pokazao kakvom brzinom strah nestaje ako izađe napolje i promatra tu ljepotu, munje što paraju kao tinta plavo nebo dok grmljavina tutnji kao mamut, kao neki nevidljivi bik. Zato se uvečer istuširao i izišao gol na unutarnje dvorište da promatra oluju, uznemiren, nemiran. U kući, sablasti bi nagrnule na njega iz svih šupljina u zidovima, ali na dvorištu, gdje mu je vlažni vjetar milovao golu kožu, nisu imale vlasti nad njim. Malo- -pomalo, noć koja sve stapa u jedno apsorbirala je i njega; nesvjesno, postao je jedno sa svim stvorenjima oslobođenim razmišljanja na zemlji. Ĉinilo mu se da može vidjeti svaku laticu svakog u tami skrivenog cvijeta, da mu pjesma svih ptica na svijetu ispunjava biće nečujnom glazbom.
S početka je samo kao kroz maglu postao svjestan njene prisutnosti, sve dok mu voljena ruka nije stegla rame i ispunila ga bolom, koji ipak nije bio bol. Nije mu bio potreban razum da bi osjetio promjenu kod nje, njeno priznanje samoj sebi da ga voli dodirivati koliko je i on čeznuo da dodirne nju. Nagnuo se unazad da osjeti dodir njenih dojki; njena ruka na njegovom trbuhu omamljivala ga je i elektrizirala, nije mogao disati od straha da je ne povuče. Njihov prvi poljubac prije toliko mjeseci ostavio ga je uzdrhtalog od požude koju nije znao kako da zadovolji, a ovaj drugi poljubac ispunio ga je neobičnom, pobjedonosnom snagom, jer je bio naoružan onim što mu je tata pričao. Htio je da osjeti njenu kožu, ali je pronašao samo njen mali dio, smetala mu je njena odjeća. Ipak je uspio da se kontrolira koliko je bilo potrebno da uradi što je morao uraditi, da nježno svuče s nje dio po dio odjeće, tako da je ne uplaši.
Koraci su ga sami odveli u vrt zato što nije volio kuću u
Artarmonu; nije bila njegova na način kako je to bila vikendica, pa nije znao kamo da je odnese. Samo u vrtu bio je kod kuće, pa je i otišao u vrt. I tu u vrtu konačno je osjetio dodir njenih dojki; u vrtu je bio samo jedno od bezbroj stvorenja u njemu i mogao je zaboraviti da nije sasvim čitav, mogao se izgubiti u mednoj, prodornoj toplini njenog tijela. I ostao je tako izgubljen satima, ispunjen nepodnošljivim uživanjem u svakom dodiru i svjestan da je ona sve vrijeme s njim, svakim djelićem svog tijela.
Tuga ga je obuzela kad ga je otjerala u kuću i kad je shvatio da se moraju rastati. Privijao se uz nju koliko je mogao, noseći njeno sitno tijelo na rukama i strepeći od pomisli da će je morati pustiti; koliko će morati čekati, pitao se, da se to još jednom dogodi. Bilo je to strašno, položiti je na krevet i okrenuti se da ode u svoj krevet, pa kad ga je povukla nazad i natjerala da legne kraj nje, učinio je to s nekim tupim zaprepaštenjem; nije se bio sjetio da pita tatu hoće li biti isto kao kod njegove majke i oca, hoće li zajedno spavati svake noći.
A onda je došao trenutak kada je znao da joj zaista pripada, da sad na kraju može slobodno otići pod zemlju i spavati u beskraj, siguran i bez straha, jer će ona u toj vječnoj tami biti stalno uz njega. Ništa ga više nikad neće uplašiti, otkrićem da više nikad neće biti sam, pobijedio je i posljednji strah. U životu je dosad bio tako osamljen, uvijek isključen iz svijeta koji misli, uvijek u nekom vanjskom krugu ostavljen da promatra i čezne za tim da uđe u taj svijet, ali uzalud. To mu nije uspjelo, nikad. Sad to više nije važno. Mary je konačno stala na njegovu stranu, na najutješniji način. A on je voli, voli, voli...
Spustivši se ponovo na krevet, položio je lice među njene dojke samo da osjeti njihovu mekoću, a vrhovima je prstiju jedne ruke pratio obris tvrde, čarobne bradavice. Probudila se predući kao mačka, a ruke su joj se savile oko njega. Htio je da je ponovo poljubi, strašno je želio da je ponovo poljubi, ali se umjesto toga nasmijao.
Što je to tako smiješno? - upitala ga je pospano, protežući se ne bi li se potpuno probudila.
Oh, Mary, mnogo si slađa od mog medvjedića! - rekao je, smijući se.

27
Kad je Mary nazvala Rona da mu javi da je stigla kući i da je Tim dobro i zdravo, učinio joj se da mu glas zvuči umorno.
Zašto ne bi došao k nama na nekoliko dana? - upitala ga je.
Ne, hvala, dušo, radije ne bih. Bit će vam bolje bez mene, samo bih se nepotrebno motao naokolo.
To nije točno, i ti to znaš. Brinemo se za tebe, nedostaješ nam i želimo te vidjeti. Molim te, dođi, Rone, ili da ja dođem po tebe kolima?
Ne, neću - rekao je tvrdoglavo, odlučan da bude po njegovom.
Kad ponovo počnete raditi možete svratiti jedne večeri, ali prije toga ne želim da vas vidim, je li jasno?
Ne, nije jasno, ali ako ti to želiš, ja tu ništa ne mogu učiniti. Sigurna sam da si uvjeren kako postupaš ispravno, da nas treba ostaviti same, ali tu se varaš, znaš. Tim i ja bismo zaista željeli da te vidimo.
Kad ponovo krenete na posao, ne ranije. - Nastupila je kratka pauza, a onda se ponovo javio njegov glas, sve slabiji i slabiji u daljini. - Kako je Tim, dušo? Je li dobro? Je li zaista sretan? Jesmo li postupili ispravno i učinili da se bar malo osjeća kao potpuno čitav? Je li gospodin Martinson bio u pravu?
Jest, Rone, bio je u pravu. Tim je vrlo sretan. Nije se nimalo promijenio, a istodobno se na njemu vidi velika promjena. Kao da je postao cjelovitiji, sigurniji u sebe, zadovoljniji, manje autsajder.
To je sve što sam želio čuti. - Glas mu se pretvorio u šapat. - Hvala, Mary. Vidjet ćem'o se.
Tim je bio u vrtu i presađivao mladu paprat u rasadniku. Gipko se uvijajući u hodu, što je kod nje bilo nešto novo, Mary je prešla preko travnjaka do njega, osmjehujući se. Iskrenuo je glavu i uzvratio joj osmijeh, a onda se ponovo posvetio nježnim biljkama, odsijecajući crne, krhke peteljke listova koji su izgledali blijedi i bolesni. Sjela je do njega na travu, položila mu obraz na rame i uzdahnula.
Upravo sam razgovarala s tatom.
Oh, fino! Kad će doći?
Kaže da neće doći sve dok ponovo ne krenemo na posao. Pokušala sam ga nagovoriti da se vidimo ranije, ali on to odbija. Misli da ovo vrijeme treba da pripada samo nama, i to je vrlo lijepo od njega.
Vjerojatno jest, ali nije potrebno, zar ne? Nama ne smetaju posjetioci. Gospođa Parker svraća svaki čas pa nam ne smeta, je li tako?
Začudo, Time, ne smeta nam. To je dobra stara ptica.
Draga mi je. - Spustio je paprat na zemlju i uhvatio je rukom oko pasa. - Kako to da si ovih dana tako lijepa, Mary?
To je zato što imam tebe.
A ja mislim da je to zato što se ne oblačiš kao da se spremaš za izlazak u grad. Više mi se sviđaš kad nosiš čarape i cipele, i kad ti je kosa raspuštena.
Time, bi li volio da odemo u vikendicu na tjedan-dva? Ovdje je lijepo, ali tamo je još ljepše.
Oh, da, volio bih! Prije nisam baš volio ovu kuću, ali se pokazalo da je u njoj sasvim lijepo nakon što si se vratila iz bolnice. Sad se osjećam kao da joj pripadam, ali vikendicu volim najviše od svih kuća na svijetu.
Da, znam da je voliš. Krenimo odmah, Time, ovdje nas ništa ne zadržava. Ĉekala sam samo da vidim što će tata odlučiti, ali on nas zasad ostavlja da budemo sami. Prema tome, možemo ići.
Nikad nisu ni pomislili da idu nekamo dalje od vikendice; veliki planovi Mary da povede Tima na Veliki zaštitni greben ili u pustinju, odgođeni su za daleku budućnost.
Preselili su se te večeri u vikendicu i divno se zabavljali donoseći odluku gdje će spavati. Na kraju su prenijeli veliki dvostruki krevet Mary u njegovu sobu, a vrata njene strogo bijele ćelije zatvorili dok ne odu u Gosford i kupe boju za njeno preuređenje. U rascvjetanom vrtu bilo je malo posla, u kući još manje, pa su satima šetali kroz šikaru istražujući čudesne kutke u koje nikad nije stupila ljudska noga, ležeći glavu uz glavu nad uskomešanim mravinjakom ili sjedeći potpuno nepomično dok je mužjak ptice-lire izvodio komplicirane figure svog ceremonijalnog udvaranja. Kad bi odlutali predaleko da se vrate u vikendicu prije mraka, ostajali su gdje bi se zatekli, prostrli pokrivač preko lišća
velike paprati i spavali pod zvijezdama. Ponekad bi spavali danju i budili se kad bi zašlo sunce, a onda po mraku odlazili na plažu i palili vatru, očarani novostečenom slobodom u svijetu koji pripada samo njima, bez zapreka koje bi ih sputavale. Odbacivali su odjeću, sigurni da ih u mraku nitko s rijeke ne može vidjeti, i plivali goli u tihoj, crnoj vodi dok se vatra pretvarala u gomilu pepelom pokrive- nog žara. On ju je poslije nosio na pokrivač prostrt na pijesku, tjeran ljubavlju previše silovitom da bi joj se mogao i na trenutak suprotstaviti, a ona bi podizala ruke vukla ga da legne kraj nje, sretnija nego što je ikad vjerovala da je moguće biti.
Jedne noći Mary se probudila iz dubokog sna na pijesku i ostala ležati nekoliko trenutaka pitajući se gdje se nalazi. Sljedeća misao donijela joj je odgovor, jer se morala priviknuti na to da spava u Timovom zagrljaju. On je nije puštao ni na trenutak. Svaki njen pokušaj da se malo odmakne, smjesta bi ga probudio; ispružio bi ruke dok je ne bi pronašao i, s uzdahom u kome su se miješali strah i olakšanje, privukao je ponovo k sebi. Kao da je mislio kako će mu je nešto iz tame oteti, ali nikad nije govorio o tome, a ona nije pitala, sigurna da će joj on to sam reći kad dođe vrijeme.
Ljeto je bilo na vrhuncu i vrijeme prekrasno, dani topli i suhi a noći ugodno svježe zahvaljujući povjetarcu s mora. Mary je zurila u nebo, jedva dišući od čuđenja i divljenja. Veličanstveni pojas Mliječne staze pružao se preko svoda od horizonta do horizonta, tako zasićen svjetlošću zvijezda da se činilo da su i dijelovi neba na kojima ih nije bilo posuti sitnim svjetlucavim prahom. Nije bilo izmaglice da ih zastre, a mutna svjetlost grada bila je daleko na jugu. Južni je križ širio svoja četiri blistava kraka prema vjetru, peta zvijezda bila je krupna i blistava, a Veliki medvjed odvlačio je njen pogled od nepomične, voštane kugle punog Mjeseca. Sve je bilo preljeveno srebrnastom svjetlošću, rijeka je plesala i poskakivala kao hladna, pokretna vatra, a pijesak se pretvorio u more sićušnih dijamanata.
Iznenada, Mary se učinilo da je u jednom trenutku čula nešto, ili možda samo osjetila; bilo je to nešto neobično, strano i neuhvatljivo, kao krik što treperi na rubu ničega. Ma šta to bilo, nosilo je u sebi konačnost i smirenje. Osluškivala je još dugo, ali se nije ponovilo, pa je pomislila kako se možda u noćima kao što je ova duša svijeta
oslobađa da bi se prebacila kao veo preko glava svega što je živo.
S Timom je često govorila o Bogu jer je pojam bio jednostavan, a sam Tim dovoljno priprost da može vjerovati u nedodirljivo, ali Mary osobno nije vjerovala u Boga; nimalo sklona filozofiranju, bila je uvjerena da joj je dan samo jedan život. A zar to nije najvažnije, i sasvim nezavisno od postojanja nekog višeg bića? Zar je uopće važno da li Bog postoji ili ne ako je duša smrtna, ako na rubu groba prestaje svaki život? Kad je razmišljala o Bogu, Mary se spuštala na nivo Tima i male djece - Bog je dobar i pravedan. Njen je život sve što je natprirodno otjerao toliko daleko od nje da joj se činilo kako postoje dva različita vjerovanja, jedno za dječje doba a drugo za kasniji život. Ipak ju je ono što je napola čula a napola osjetila u noći uznemirilo, u tome je bilo nečeg s drugog svijeta, i odjednom se sjetila stare legende prema kojoj, kad duša nekoga tko je upravo umro preleti preko neba, psi zavijaju, podižu njuške prema mjesecu i drhte, kao da tuguju. Sjela je i obuhvatila rukama koljena.
Tim je smjesta osjetio da se udaljila, a kad je pipajući naslijepo nije mogao pronaći, probudio se.
Što se dogodilo, Mary?
Ne znam ... Imam osjećaj da se nešto dogodilo. To je sve vrlo čudno. Jesi li ti što osjetio?
Nisam, samo da si se udaljila od mene.
Htio je da vode ljubav, a ona se pokušala odvojiti od iznenadne zabrinutosti bar koliko je potrebno da zadovolji njegovu želju, ali joj to nije uspjelo. Nešto se uvuklo u njenu podsvijest kao podmukla zvijer, nešto prijeteće i neizbrisivo. Njeno bezvoljno sudjelovanje nije uznemirilo Tima; odustao je od pokušaja da je uzbudi i zadovoljio se time da je privuče u zagrljaj na način koji ju je uvijek podsjećao na zagrljaj medvjedića. Bio joj je, naime, ispričao nešto o svom medvjediću, iako joj se činilo da o tome još nije doznala sve pojedinosti.
Imaš li što protiv toga da se odvezemo natrag u grad, Time?
Nemam, ako ti to želiš, Mary. Nikad neću biti protiv nečega što ti želiš.
Onda pođimo smjesta, ovog trenutka. želim da vidim tatu. Imam neki osjećaj da smo mu potrebni.
Tim je smjesta ustao, otresao pijesak s pokrivača i uredno ga
složio preko ruke.
Kad se Bentley zaustavio pred kućom u Surf Streetu, bilo je već šest ujutro; sunce je već davno bilo izašlo. U kući je vladala tišina i izgledala je nekako čudno pusta, iako je Tim uvjeravao Mary da je otac unutra. Zadnja vrata bila su otključana.
Kako bi bilo da ostaneš nekoliko trenutaka ovdje, Time, a da ja uđem i vidim što se događa? Ne bih željela da te uplašim ili uznemirim, ali čini mi se da će biti bolje ako uđem sama.
Ne, Mary, poći ću s tobom. Neću se ni uplašiti ni uzrujati. Ron je ležao u starinskom dvostrukom krevetu koji je dijelio s Es,
zatvorenih očiju i ruku prekriženih na grudima kao da se u posljednjim trenucima sjetio kako je Es ležala kad ju je posljednji put vidio. Mary nije bilo potrebno da mu opipa hladnu kožu ni da oslušne otkucaje srca; smjesta je znala da je mrtav.
Spava li on to, Mary? - upitao ju je Tim prilazeći krevetu s druge strane. Neko je vrijeme promatrao oca, a onda je ispružio ruku i dodirnuo mu upali obraz. - Kako je hladan!
Mrtav je, Time!
Oh, kako mi je žao što nije malo pričekao! Koliko sam želio da mu ispričam kako je lijepo živjeti s tobom! Htio sam i da ga pitam neke stvari, a htio sam i da mi pomogne izabrati nov poklon za tebe. Nisam se ni pozdravio s njim! Nisam se pozdravio s njim i sad se više ne sjećam kako je izgledao kad su mu bile oči otvorene, kad je bio sretan i pokretan!
Mislim da više nije mogao čekati, dušo. Tako je žarko želio da ode, ovdje se osjećao tako osamljen, a kad je saznao da si ti sretan, nije više imao šta čekati. Ne tuguj, Time, jer sve to nije tužno. Sad može opet spavati uz tvoju mamu.
Mary je odjednom shvatila zašto mu je glas preko telefona zvučao kao da dopire iz daljine; bio je započeo svoj samrtni post u trenutku kad je Tim definitivno otišao iz kuće u Surf Streetu, pa je u vrijeme kad se Mary vratila iz bolnice bio već vrlo slab. Ipak, je li bilo moguće nazvati to samoubojstvom? Mary je mislila da nije. Palice su prestale udarati u bubanj a noge su se prestale kretati, to je sve.
Tim je sjeo na rub kreveta, provukao ruke ispod očevih leđa i nježno podigao u zagrljaj ukočeno, ispijeno tijelo.
Oh, kako će mi nedostajati, Mary! Tata mi je bio drag, bio mi je draži od svih na svijetu osim tebe.
Znam, dušo. Nedostajat će i meni.
»Je li to bio onaj glas u noći?« pitala se. Ĉudnije stvari od toga događale su se čvršćim ateistima od nje a da nisu pokolebale njihov ateizam... Zašto živi konopci koji povezuju biće u jednu cjelinu ne bi mogli nježno dodirnuti voljenu osobu u trenutku kad se odmotaju? Bio je potpuno sam kad se to dogodilo, a ipak nije bio sam; pozvao ju je, a ona se prenula da mu odgovori. Ponekad kilometarske udaljenosti ne predstavljaju ništa, pomislila je, ponekad se zbiju u kratkom trenutku tišine između dva otkucaja srca.

28
Mary se na Ronovom pogrebu osjećala grozno i bila je sretna što je nagovorila Tima da mu ne prisustvuje. Dawnie i njen suprug preuzeli su organizaciju na sebe, što je bilo sasvim u redu, a ona je morala doći u ime Tima da prisustvuje sprovodu kao jedan od malobrojnih žalobnika. Njena prisutnost bila je očigledno nepo- željna; Dawnie i Mick pretvarali su se da je ne vide. Sto li se dogodilo kad im je Ron rekao da su se ona i Tim vjenčali, pitala se. Od vjenčanja je samo jednom razgovarala s Ronom, a on tada nije spomenuo svoju kćerku.
Kad je Ronov lijes zasut zemljom i Dawnie i Mick se počeli polako udaljavati od groba, Mary je položila ruku na rame Dawnie.
Strašno mi je žao, dušo. Znam da ste ga mnogo voljeli. Voljela sam ga i ja.
Dawnie je pogledala Mary očima koje su mnogo podsjećale na oči njenog brata, ali takav izraz, pun gorčine i jetkosti, Mary nikad nije vidjela kod Tima.
Nije mi potrebna vaša sućut, snaho! Zašto naprosto ne odete i ne ostavite me na miru?
Zašto mi ne možete oprostiti što volim Tima, Dawnie? Zar vam otac nije objasnio situaciju?
Oh, pokušao je! Vi ste zaista lukava žena, moram priznati. Nije vam trebalo mnogo da ga zaludite, kao što ste zaludili Tima! Jeste li sad sretni, sad kad ste udesili da vaš kućni mezimac-idiot bude stalno i zakonski s vama?
Tim nije nikakav kućni mezimac-idiot, i vama je to dobro poznato. Bilo kako bilo, je li to uopće važno, ako je sretan!
Otkud ja znam je li sretan! Jedini je dokaz za to vaša riječ, a vaša riječ ne vrijedi ni dva centa!
Zašto ne dođete da ga obiđete i sami ustanovite istinu?
Ne želim prljati cipele ulazeći u vašu kuću, gospođo Melville! Uostalom, dobili ste što ste željeli, dobili ste Tima samo za sebe, sredili ste sve konvencionalnosti i sklonili s puta oba roditelja!
Mary je problijedjela.
Što želite time reći, Dawn!
Otjerali ste moju majku u grob, gospođo Melville, a sad ste to isto uradili s mojim ocem!
To nije istina!
Oh, nije istina? Što se mene tiče, sad kad su majka i otac mrtvi, za mene je mrtav i moj brat. Ne želim nikad više da ga vidim niti da čujem za njega. A ako vas oboje želite da zabavljate javnost razmećući se svojim niskim strastima društvu ispod nosa, ja o tome ne želim ništa da znam!
Mary se okrenula na peti i otišla.
Kad se vratila s groblja Botany kući u Artarmon, osjećala se malo bolje i mogla je razgovarati s Timom koliko-toliko pribrano.
Je li tata sad kraj mame! - upitao ju je znatiželjno, kršeći ruke.
Jest. Gledala sam kad su ga spustili u zemlju do nje. Za njih dvoje više ne treba da se brineš, zajedno su i počivaju u miru.
U Timovom ponašanju osjećalo se nešto neobično; sjela je i pozorno se zagledala u njega, više začuđena nego uznemirena.
Što je to s tobom, Time? Ne osjećaš se dobro? Apatično je zvrtio glavom.
Osjećam se sasvim dobro, Mary. Samo malo neobično, to je sve. Neobično se osjećam kad pomislim da više nemam ni mame ni tate.
Znam, znam ... Jesi li jeo što?
Nisam. Nisam baš gladan.
Mary mu je prišla i podigla ga iz naslonjača, zabrinuto ga promatrajući.
Hajde sa mnom u kuhinju, napravit ću ti sendviče. Možda ćeš dobiti apetit kad vidiš kako su lijepi i ukusni.
Oni mali-mali, bez kore?
Tanki kao papir, trokutići s kojih je uklonjena sva kora, obećavam. Dođi.
Bilo joj je na vrhu jezika da doda »ljubavi moja, dragi moj, srce moje«, ali nikako se nije mogla prisiliti da izgovori te strašću ispunjene riječi koje su se javljale u njenim mislima kad god je, kao sada, izgledao uznemiren i izgubljen. Hoće li se ikad moći prema njemu odnositi kao prema ljubavniku, hoće li ikad uspjeti da se oslobodi krutog, uskogrudnog straha da ne napravi budalu od
sebe! Zašto se uz njega mogla opustiti samo kad bi se našli odvojeni od svijeta u vikendici ili u krevetu? Pekla ju je gorčina Dawnie a radoznali, ispitivački pogledi što su ih ona i Tim privlačili dok su išli Walton Streetom, još su imali snagu da u njoj izazovu osjećaj nelagodnosti.
Hrabrost Mary nije bila nekog iznimnog karaktera; kako bi mogla i biti? Rođena bez igdje ičega, do susreta s Timom usmjeravala je svoj život samo na stjecanje materijalnih dobara, na borbu za mjesto među onima koji su krenuli u život s mnogo jačim zaleđem. Sad joj nije bilo nimalo lako da postupa nasuprot konvencijama, iako je njena veza s Timom bila potpuno zakonita.
V dok je strastveno nastojala zaboraviti na to, obasuti ga poljupcima i nježnostima kad god za tim osjeti potrebu, njegova nesposobnost da je na zreo način ohrabri onemogućavala joj je da djeluje ukoliko je postojala i najmanja mogućnost da netko naiđe. Njen strah od ruganja i podsmijeha čak ju je natjerao da zamoli Tima da ne priča o svom braku nikome osim onima koji već znaju za njega; bilo je to u trenutku slabosti koju će poslije požaliti. Ne, nije joj bilo lako.
Tim je, kao i obično, htio da se aktivno uključi u pripremu sendviča, donio kruh i maslac i bučno zveckao posuđem dok je izvlačio tanjuriće.
Hoćeš li potražiti onaj veliki mesarski nož, Time? Samo je taj nož dovoljno oštar za skidanje kore s kruha.
Gdje je taj riož, Mary?
U gornjoj ladici - odgovorila je rastreseno, premazujući kriške kruha maslacem.
Ooooohh! Mary! Mary!
Brzo se okrenula jer ju je nešto u njegovom kriku ispunilo strahom od koga joj je zastalo srce.
Oh, bože!
Nekoliko strašnih sekundi izgledalo je da je čitava prostorija zaljevena krvlju; Tim je stajao nepokretno pored šanka i izbezumljeno zurio u svoju lijevu ruku. Niz nju su, od bicepsa do vrhova prstiju, tekli pulsirajući potoci krvi, a izvor im je bio na pregibu ispod lakta. U pravilnim razmacima, kao da je regulirana satom, krv bi izbila u snažnom mlazu koji bi dosegao do polovice
prostorije, zastala i onda ponovo šiknula. Kraj njegove lijeve noge već se bila formirala lokva krvi, a čitava lijeva strana njegovog tijela mokro je svjetlucala, kako je krv s nje kapala na pod.
Pokraj štednjaka stajao je kalem sa čvrstom špagom za pakiranje, a pored njega, na vrpci, visila su škare; gotovo u istom trenutku kad se okrenula, Mary je potrčala prema štednjaku, odrezala dug komad špage i počela je udvostručavati i učetverostručavati, da bude deblja.
Ne boj se, dragi, ne boj se! Ja sam tu, dolazim! - govorila je gušeći se i dohvatila vilicu.
On je, međutim, nije čuo; iz usta mu je izbio prodoran urlik i potrčao je kao oslijepljena životinja - udario je u frižider a onda u zid, mlatarajući krvovom rukom kao da je pokušava odbaciti, otkinuti, da više ne bude dio njega. Njeni su se krici stopili s njegovim; bacila se prema njemu i promašila, zastala i pokušala ponovo. Okrećući se, lud od straha, ukrug, ugledao je vrata i potrčao prema njima, držeći se za ruku i prodorno vrišteći. Bosim nogama zagazio je u lokvu na podu, okliznuo se i pao svom dužinom. Prije nego što je stigao da ustane, Mary se našla na njemu i zadržala ga, ne pokušavajući ga više smiriti i nastojeći samo zaustaviti krv što je šikljala iz ruke prije nego što bude kasno. Napola sjedeći, napola ležeći na njegovim prsima, uhvatila ga je za ruku, omotala mu špagu čvrsto iznad lakta, svezala u čvor i onda provukla ispod špage vilicu i počela je uvrtati dok špage gotovo nije nestala od kožom.
Samo mirno lezi, Time! Oh, Time, molim te, 234 molim te, lezi mirno! Ja sam tu, neću dopustiti da ti se išta dogodi, samo moraš mirno ležati! Ĉuješ li me?
Strah i gubitak krvi potpuno su ga savladali; ležao je pod njom, jecajući, a prsa su mu se nadimala kao mijeh. Spustila je glavu dok mu nije obrazom dodirnula obraz, misleći samo na trenutke kada je zabranjivala sebe da mirno sjedi nasuprot njemu, iako je izgarala od čežnje da ga zagrli i ljubi dok ne ostane bez daha.
Odjeknuli su udarci u stražnja vrata i glas Stare Cure; Mary je podigla glavu i vrisnula.
Ĉula sam jezive krike čak tamo u svojoj kući - rekla je gospođa Parker upadajući u kuću, a kad je vidjela krvlju zaljevenu
kuhinju, iz grla joj je izbio neki čudan glas, nešto između uzdaha i podriga. - Isuse Kriste!
Pozovite hitnu pomoć! - rekla je Mary teško dišući, bojeći se da oslobodi Tima, za slučaj da ga ponovo obuzme panika.
Ništa od svega što je gospođa Parker govorila nije moglo uvjeriti Mary da ustane; kad su za manje od pet minuta stigla kola hitne pomoći, još je ležala na podu preko Tima, lica priljubljenog uz njegovo, tako da su je dvojica bolničara morali silom podići.
Emily Parker otišla je s njom do bolnice, nastojeći da je utješi dok su se vozili u zadnjem dijelu kola s Timom i jednim bolničarem.
Ne brini za njega, dušo, bit će sve u redu. Na prvi pogled činilo se da je u pitanju velika količina krvi, ali čula sam od ljudi da pola litra proljevene krvi izgleda kao dvadeset litara.
Oblasna bolnica bila je blizu, na suprotnoj strani iskopa ciglane, i kola hitne pomoći stigla su tamo tako brzo da se Mary još nije bio vratio dar govora kad su Tima na kolicima odvezli u ambulantu. Ĉinilo se da je poslije pada utonuo u neku vrstu obamrlosti, da nije svjestan ni njene prisutnosti ni okoline. Nije ni jednom otvorio oči, gotovo kao da se boji što će ugledati ako ih otvori, da će ugledati onu strašnu stvar koja je nekad bila njegova ruka.
Gospođa Parker odvela je Mary do stolca u elegantnoj čekaonici, čavrljajući sve vrijeme.
Zar nije lijepo ovdje? - upitala je, nastojeći da joj odvuče misli od Tima. - Sjećam se kad se prijemni odjel sastojao od nekoliko sobičaka stisnutih između rendgena i kartoteke. A sad imaju ovu raskošnu zgradu, zaista lijepo uređenu. Ove biljke u sanducima i sve ostalo čine da se čovjek uopće ne osjeća kao u bolnici! Bila sam u skupim hotelima koji nisu imali ovakva predvorja, zaista ! A sad samo lijepo i mirno sjedi ovdje dok ne dođe doktor, a ja idem da potražim svoju staru prijateljicu sestru Kelly, možda može udesiti da dobijem šalicu vrućeg čaja i nekoliko keksa za tebe.
Liječnik iz prijemnog odjela došao je čim je gospođa Parker otišla u svoju dobrotvornu misiju. Mary je nekako uspjela da ustane, neprestano ližući usne u nastojanju da progovori; još nije progovorila ni jednu riječ.
Gospođa Melville? Upravo sam razgovarao s ljudima iz kola hitne pomoći i oni su mi rekli vaše ime.
Tih . .. Tih ... Tim? - uspjela je da promuca, tresući se tako da je morala ponovo sjesti.
S Timom će biti sve u redu, gospođo Melville, vjerujte mi da hoće! Upravo smo ga otpremili u operacionu salu da mu srede ruku, i nema nikakvog razloga za zabrinutost, na časnu riječ. Dali smo mu infuziju, a vjerojatno će dobiti jednu ili dvije boce krvi čim odrede krvnu grupu, ali on je već sasvim dobro, pomalo u šoku od gubitka krvi, to je sve. Rana na ruci nije tako teška, osobno sam se uvjerio u to. Jednostavan, čist rez. Što se dogodilo!
Vjerojatno mu je nož nekako iskliznuo, ne znam. Gledala sam na drugu stranu kad se to dogodilo, okrenula sam se tek kad me je počeo dozivati. - Zabrinuto je podigla pogled. - Je li pri svijesti? Molim vas, dajte mu nekako do znanja da sam ovdje, da nisam otišla i ostavila ga samog. Strašno se uzruja kad pomisli da sam ga ostavila, još uvijek.
Trenutno je pod lakom anestezijom, gospođo Melville, ali pobrinut ću se da sazna da ste ovdje čim se probudi. Ne brinite za njega, to je već odrastao čovjek.
Upravo u tome i jest stvar što nije! Što nije odrastao čovjek, mislim. Tim je mentalno zaostao i ja sam jedina osoba koju ima na svijetu. Strašno je važno da sazna da sam ovdje! Samo mu recite da je Mary ovdje, sasvim blizu.
Mary?
Uvijek me zove Mary- rekla je djetinjasto. - Nikad me ne zove drukčije, samo Mary.
Liječik iz prijemnog odjela spremio se da krene.
Poslat ću jednog stažista da uzme podatke za bolničku kartoteku, gospođo Melville, ali neće vas gnjaviti. Radi se o jednostavnoj nezgodi tako da neće biti potrebno ići u detalje, naravno ukoliko osim mentalne zaostalosti nema drugih zdravstvenih problema.
Nema, potpuno je zdrav.
Vratila se gospođa Parker, a za njom je došla sestra Kelly noseći čaj na pladnju.
Popijte čaj dok je vruć, gospođo Melville - rekla je sestra Kelly. - Poslije toga bih vas molila da odete hodnikom do kupaonice, da svučete sa sebe svu odjeću i lijepo se okupate u što
toplijoj vodi. Gospođa Parker je rekla da će otići do vaše kuće i donijeti vam čistu odjeću, a u međuvremenu možete obući bolesnički ogrtač. Tim je dobro, a vi ćete se mnogo bolje osjećati poslije dobre vruće kupke. Poslat ću jednu sestru da vas odvede tamo.
Mary je pogledala samu sebe i tek tada postala svjesna da je sva pokrivena Timovom krvlju, koliko je bio i on sam.
Najprije popijte čaj i dajte potrebne podatke doktoru Fisheru.
Dva sata kasnije Mary se ponovo našla u čekaonici s gospođom Parker, presvučena i već gotovo potpuno pribrana. Doktor Minster, kirurg iz odjela za hitne slučajeve, došao je da je umiri.
Možete slobodno otići kući, draga gospođo, on je sasvim dobro. Operaciju je izdržao odlično i sad spava kao beba. Ostavit ćemo ga još neko vrijeme u sobi za intenzivnu njegu, a onda ćemo ga prebaciti na odjel. Zadržat ćemo ga dva dana na promatranju, a onda može kući.
Hoću da mu pružite sve najbolje, zasebnu sobu i sve što bi mogao poželjeti!
Onda ćemo ga prebaciti u posebni odjel - rekao je uslužno doktor Minster. - Ne brinite za njega, gospođo
Melville. To je prekrasno građen mlad čovjek, zaista prekrasno građen.
Mogu li ga vidjeti prije nego što odem? - zamolila ga je Mary.
Ako želite, ali nemojte se zadržavati. Sad je pod sedativima i volio bih kad ne biste pokušavali da ga razbudite.
Tim je ležao u velikom, krevetu sličom vagonu, iza paravana, u kutu sobe ispunjene čudnovatim asortimanom aparata i uređaja koji su prigušeno klepetali, šištali i pištali. U sobi je bilo još sedam pacijenata, u tako teškom stanju da je Mary na trenutak uhvatila panika. Uz Tima je stajala mlada medicinska sestra i odmotavala traku aparata za mjerenje krvnog tlaka s Timove zdrave ruke. Pogled joj je bio prikovan na lice pacijenta, uopće nije gledala ono što je radila, i Mary je nekoliko trenutaka stajala promatrajući to neskriveno divljenje. A onda je sestra podigla pogled, ugledala Mary i osmjehnula se.
Dobar dan, gospođo Melville. Spava, to je sve, ne treba da brinete za njega. Krvni mu je tlak odličan, a i šok je prošao.
Voštano je bljedilo nestalo s njegovog lica tako da je ono sad, usnulo i glatko, bilo pokriveno blagim rumenilom. Mary je pružila ruku da mu skloni zamršeni čuperak sa čela.
Upravo se spremamo da ga prebacimo na posebni odjel, gospođo Melville. Hoćete li poći sa mnom da vidite kako ga smještamo u krevet prije nego što odete kući?
Rekli su joj da ga ne posjećuje do sutradan poslije podne, jer je neprestano spavao, i Mary je znala da bi njena prisutnost bila tek stražarenje. Kad je došla, nije ga našla u sobi, bio je otišao na pretrage. Sjela je i strpljivo ga čekala, pristojno i s usiljenim osmijehom odbijajući ponude da joj donesu čaj i sendviče.
Je li svjestan gdje se nalazi i što se dogodilo? - upitala je odjelnu sestru. - Je li se uplašio kad se probudio i ustanovio da ja nisam tu?
Nije, sve je dobro prošlo, gospođo Melville. Vrlo se brzo smirio i čini se da je zadovoljan. Zaista, to je tako 238 vedar i simpatičan mladić da je odmah postao ljubimac čitavog odjela.
Kad ju je Tim ugledao kako sjedi i čeka na njega, morali su ga silom zadržati da ne skoči iz kolice da je zagrli.
Oh, Mary, kako sam sretan što si ovdje! Mislio sam da te dugo neću vidjeti.
Jesi li dobro, Time? - upitala ga je, brzo ga ljubeći u čelo jer su dvije medicinske sestre stajale i promatrale ih.
Opet se osjećam odlično, Mary! Doktor mi je sredio ruku, sašio ju je tamo gdje ju je nož rasjekao, i nema više krvi ni bilo čega drugog.
Boli li te?
Ne mnogo. Manje nego onda kad mi je tovar cigala pao na nogu i slomio je.
Rano sutradan ujutro iz bolnice su telefonirali Mary da može doći i odvesti Tima kući. Svrativši samo na trenutak do gospođe Parker da joj javi radosnu vijest, Mary je otrčala do automobila noseći u jednoj ruci kofer s Timovom odjećom, a u drugoj komadić tosta od doručka. Na vratima odjela dočekala ju je sestra, uzela kofer i odvela je u čekaonicu, da tamo pričeka Tima.
Bila je upravo počela gubiti strpljenje kad su ušli doktor Minster i liječik iz prijemnog odjela.
Dobro jutro, gospođo Melville. Sestra mi je rekla da ste došli.Tim će za koji trenutak biti spreman, ništa ne brinite. Odavde nikoga ne puštaju bez kupanja, brijanja, dotjerivanja i sam bog zna čega sve ne.
Je li Tim dobro? - raspitivala se Mary zabrinuto.
Apsolutno! Ostat će mu ožiljak da ga podsjeće da ubuduće bude pažljiviji kad se služi oštrim nožem, ali svi su živci u ruci netaknuti tako da će moći normalno upotrebljavati ruku. Dovedite ga k meni za tjedan dana, da vidimo kako se oporavlja. Možda će mu tom prilikom povaditi konce, a možda će ih ostaviti još neko vrijeme, zavisno od stanja rane.
Znači da je zaista dobro?
Doktor Minster zabacio je glavu i nasmijao se.
Oh, vi majke! Sve ste vi iste, uvijek nepovjerljive i zabrinute! Zaista, morate mi obećati da ćete prestati da tako pazite na njega, jer će mu, ako primijeti u kakvom ste stanju, bube udariti u glavu pa će početi misliti na tu svoju ruku više nego što treba. Znam da vam je sin i da su vaši majčinski osjećaji posebno snažni, jer je izuzetno ovisan o vama, ali morate savladati taj poriv da bez potrebe bdite nad njim.
Mary je osjećala kako joj krv navire u lice, ali je stegla usne i ponosno podigla glavu.
- Niste dobro razumjeli, doktore Minstere. Ĉudno je što to prije nisam primijetila, ali izgleda da ste svi pogrešno razumjeli. Tim mi nije sin, on mi je suprug.
Doktor Minster i liječnik iz prijemnog odjela zgledali su se, zaprepašteni. Ma šta pokušali reći, zvučalo bi lažno, pa na kraju nisu rekli ništa, samo su se pokupili i nestali. A što bi čovjek i mogao reći nakon takvog gafa? Baš grozno, i više nego grozno, i tako neugodno! Sirota, sirota žena, sigurno se osjećala užasno!
Mary je sjedila kao u izmaglici, boreći se sa suzama i osjećajem da će se s njima proliti i sva snaga koja joj je još bila preostala. Ma šta osjećala, Tim ne smije vidjeti njene krvlju podljevene oči, a ne smiju ih vidjeti ni ove lijepe mlade sestre. Nije nikakvo čudo što su se pred njom sve tako otvoreno divile Timu! Jedno se govori
majkama, a nešto sasvim drugo suprugama, i razmišljajući o tome postala je svjesna da su se prema njoj zaista odnosile kao prema majci, a ne kao prema supruzi.
U redu, sve je to njena vlastita glupa pogreška. Da je bila kao uvijek smirena, da se potpuno pribrala za onih mučnih sati čekanja i postavljanja pitanja samoj sebi, nikako ne bi propustila primijetiti kako svi misle da je ona Timova majka. Ĉak je moguće i da su je pitali i da je odgovorila potvrdno. Sjetila se mladog stažista koji ju je pitao je li ona Timu zakonski najbliži rod, ali se nije mogla sjetiti što je odgovorila. A zašto i ne bi pretpostavili da mu je majka? I kad je najbolje izgledala, njen je izgled odgovarao njenim godinama, a šokirana i pritisnuta brigom za ishod nezgode, sigurno je izgledala kao da ima najmanje šezdeset. Zašto se govoreći o Timu nije poslužila zamjenicom »on«, što im je moglo pružiti ključ? Kako se sudbina igra s ljudima; govorila je i postupala na način koji je samo učvršćivao nesporazum, a nije činila ništa da ga razbije. Gospođa Parker vjerojatno je činila to isto, a Tim, jadni Tim, uvijek željan da joj udovolji, previše je dobro zapamtio njenu lekciju o tome kako se ne treba hvaliti svojim brakom. Vjerojatno su mislili da je to što je zove Mary tek neki hir. I nitko joj nikad nije postavio pitanje je li Tim oženjen ili nije; kad su čuli da nije čitav, svi su automatski zaključili da je neoženjen. Duševno se zaostali ljudi ne žene. Oni žive kod kuće s roditeljima dok ne ostanu siročad, a onda odlaze u neku ustanovu, da tamo umru.
Tim ju je čekao u svojoj sobi, potpuno obučen i nestrpljiv, da što prije krenu. Natjeravši samu sebe da se drži smireno i pribrano, uhvatila ga je za ruku i nježno mu se osmjehula.
- Hajde, Time, idemo kući - rekla je.