Anđelika

First topic message reminder :



Po povratku u Francusku, Anđeliku su, pod nadzorom kapetana Montadura, poslali u njen zamak u Plesiju, gde će ostati sve dok ne pristane na pokornost kralju i ne prihvati da mu opet postane naložnica. Premda su uslovi takve nagodbe krajnje ponižavajući, Anđelika odlučuje da pristane zarad dobrobiti svoje dece. Ali, kad pruži pribežište progonjenim protestantima, zamak joj zapale dragoni. Njen sin Šarl-Anri tada je ubijen, a ona napastvovana. Florimon jedva uspeva da se spase. Ozlojeđena i puna mržnje, Anđelika podiže na noge seljake i sve seoske plemiće, i katoličke i protestantske, protiv kraljeve vojske. Vodiće očajničku pobunu, tokom koje će na svet doneti malu Onorinu, skrivaće se kako zna i ume, ali da li će uspeti da pobegne kralju i njegovim vojnicima…

28.
ZASJEDA TRGOVACA OBILJEŽENA LJILJANOVIM CVIJETOM
Sutradan je stigla u Mailleazis, veličanstvenu opatiju sagrađenu na otoku, između ustajalih voda i vrba. U noći ti se činilo da čuješ šum valova, koji su u XII stoljeću udarali u temelje opatije. Fratri su provodili miran, pastirski život loveći žabe i jegulje, vodili manje računa o brevijaru, negoli o podnevnom počinku i čuvajući Rabelaisovu tradiciju, koji je među ovim zidovima napisao svog Gargantua. Tu nije bilo traga onoj pobožnoj atmosferi što je vladala u Nieulu. Fratri su se bojali protestanata. Jer je taj kraj sve do obale bio nastanjen uglavnom protestantima.
Kraljeve su trupe malo-pomalo uspostavljale red. Preporučena od nielskog opata - zaista svet čovjek, govorio je prior Maillezaisa uzdišući - Anđeliku su dobro primili i dali su joj vodiča, koji ju je odveo do okolice Sables d'Olonne.
Noseći na leđima Honorinu, ona se sada spuštala pjeskovitim i blatnim putom pod svodom patuljastih hrastova i lijeska. Pala je kiša. Pročišćen zrak imao je čudan okus. Ona se zaustavi da nabere lješnjaka za Hononnu i da joj ih zubima lomi. Latice šipka, mokre od kiše, napadale su na njezinu ruku.
Neobičan šum dopirao je iza živice To je bila zadnja etapa njezina puta.
Šum je bivao sve jači. Anđelika je išla dalje, poput vuka oprezno; napokon opazi more. To nije bio Mediteran, plavi i zlatni, već ocean, more tmina, provalija Atlanata…
Ono se penjalo sivo, plavo, zeleno na horizontu, koji se u magli spajao s nebom. Idući dalje, Anđelika spazi ljubičasti žal razdijeljen srebrnastim spletom barica, zatim četvrtasta polja solana, bijele čunjeve nagomilane soli, koje je nagli sumrak obojio nježnom ružičastom bojom.
Ni lijevoj strani nalazila se trošna kućica
Tu se Anđelika imala sastati sa Ponce-le-Paludom, potestantskim krijumčarom, koji je postao njezin sljedbenik odmah na početku ustanka.
Ali Ponce-le-Palud je bio uhvaćen dan prije toga, i pogubljen zbog dvostruke krivice: kao krijumčar i kao pobunjenik protiv kralja.
Preživjeli drugovi životarili su od pljačke, sakriveni u malim obalnim šumama. Anđelika je stupila s njima u pregovore, da joj omoguće da se brodom prebaci u Bretanju: tamo bi se možda mogla dugo kriti. Najvažnije je bilo izbjeći patrolama. Stanovnici obale, koji su ostali vjerni kralju ili su mu se ponovo pokorili, nisu se ustručavali da izdaju sad ovog sad onog samo da steknu milost svojom revnošću. Pobijeđeni nemaju saveznika. Osjećajući se neugodno među ovim žučljivim protestantima, koji su znali za veličinu njezina poraza i njezine bijede, Anđelika je bila uznemirena. Bilo joj je do toga da što prije otplovi odatle. Samo more joj se činilo sigurno, samo ono će je prijazno primiti.
Trećeg dana ispijeni i odrpani ljudi dotrčali su u šumu vičući da se skupina trgovaca približuje. Dolazili su iz Maransa i prevozili žito i vino. Već mjesecima se nije vidjelo ni čulo za takav događaj. Ostali se odmah okupiše i stadoše skupljati svoje oružje: duge šiljaste mačeve, obične mačeve, štapove. Nisu imali više baruta, ni kugli za svoje muškete.
Ne činite to, zaklinjem vas - molila ih je Anđelika. - Navući ćete na sebe žandarmeriju, pa će doći da pretraže ovu šumu...
Treba ipak od nečega živjeti - progunđa vođa.
Među rijetkim stablima već se čula zvonjava praporaca na mazgama i škripanje teretnih kola. Zatim se začu vika i zveket oružja.
Anđelika više nije znala kome svecu da se prikloni. Trebalo je, međutim, spriječiti ove progonjene ljude da izvrše razbojničko djelo koje će na njih navući vojnike i finance. Na žalost, ona ih je malo vremena poznavala i nije mogla na njih utjecati.
Nije čak razumjela ni njihova narječja. Ona priveže Honorinu za stablo i potrči prema bojnom polju. Možda će spasiti ljudske živote, sporazumjeti se s trgovcima. Ali ovi, umjesto da se prestraše, odlučili su već na početku napada da se brane. Imali su pištolje i pucali su zaklonjeni svojim kolima. Mnogobrojni ranjenici pokrili su cestu.
Anđelika se dovuče do vođe krijumčara, koji je stajao iza jednog grma.
Povucite se - zaklinjala ga je.
Prekasno je sada. Treba nam njihova roba, a naročito njihovi životi, da nas ne bi odali.
On skoči na jedna kola. Hitac iz pištolja smjesta ga zaustavi i on se sruši. Nakon toga nastade potpuna pometnja. Sluteći da su razbojnici demoralizirani, četvorica trgovaca iskoće iz zaklona i bace se na njih. Udarajući štapovima snagom kojoj se čovjek nikad ne bi nadao od mirnih trgovaca, nekima su polomili udove a nekima lubanje. Anđelika primi žestok udarac pri dnu zatiljka. Sve joj se zavrtjelo, ali imala je još vremena da vidi onoga koji ju je udario. Bio je obučen u crno, bez dvojbe protestant, vrlo krupan, bistrih očiju, ne baš ljutitih, ali zato odlučnih. Sveti Honore, trgovac, mora da mu je bio sličan. Drugi udarac je primila po sljepoočici i onesvijestila se. Došla je k sebi pod uticajem daleke i užasne uspomene. Florimond je bio u rukama Velikog Coesrea, a Cantora su ugrabili Cigani. Anđelika je trčala za njima zajedno sa Poljakinjom po prašnoj cesti Charentona, nakon što je utekla iz strašne tamnice Chateleta. Ona otvori oči.
Bila je u zatvoru. Sama, ispružena na truloj slamnjači.
Udarac koji je primila bio je jači od njezinih osjećaja. Nije više imala snage ni da proklinje neoprezne krijumčare, kobnu sudbinu, svoju nesreću. Za nekoliko sati bila bi se ukrcala u brod jer se već bila sporazumjela da je prevezu do bretonske obale. Prepustila se nekom pasivnom snatrenju, ni ne misleći u koji gradić su je odvukli. Les Sables ili Talmont? Ni da li su je prepoznali, ni kakva je kazna očekuje. Zatiljak ju je jako bolio, osjećala se umornom i bolesnom. Ležala je tako satrvena, kadli je odjednom munjevita misao probode i ona poskoči na svom ležaju: Honorina!
Strava joj ukoči tijelo.
Što se dogodilo s djetetom nakon one kobne strke?
Anđelika ju je ostavila privezanu za stablo. Da li su je krijumčari, koji su pobjegli, opazili? Da li su se oni pobrinuli za nju? Ali ako nitko nije primijetio dijete? Ako se djevojčica još nalazi tamo sama u šumi? Čistina je bila podalje od ceste. Da li će čuti njezine krikove?
Hladan znoj oblije Anđeliku. Večer se spuštala. Iza rešetaka podrumskog prozora crvenkasta svjetlost najavljivala je sumrak. Anđelika je udarala po vratima podruma, ali nitko se nije pojavio, a ni odgovorio na njezine dozive. Vrati se k prozoru i grčevito se uhvati za rešetke. Otvor je bio u razini sa zemljom. Nejasni šum joj je dopirao do ušiju: more nije daleko. Zvala je i zvala, ali uzalud. Noć se bližila ravnodušna prema zatvorenicima, koji živi zazidani, nisu mogli do jutra ništa očekivati od svojih bližnjih.
Neko vrijeme bila je izvan sebe, vrtila se u krugu i vikala kao bjesomučna. Lagani šum dovede je k svijesti. Vani je začula korake. Anđelika se ponovo grčevito primi hladnog željeza prozorskih rešetki. Koraci su se približavali. Dvije se cipele pojave na drugoj strani otvora.
Za ljubav Božju, vi koji prolazite, zaustavite se! Slušajte me - poviče Anđelika. Prolaznik se zaustavi.
Za ljubav Božju - ponovi ona živo - smilujte se mojoj molbi. Nitko nije odgovarao, ali prolaznik se nije udaljavao.
Moja djevojčica je ostala u šumi - nastavi ona. - Nastradati će ako joj nitko ne pomogne. Umrijet će od zime i gladi. Proždrijet će je lisice. Prolazniče, smilujte joj se!
Trebalo je označiti mjesto. Ona nije znala imena mjesta u tom tuđem kraju.
Nedaleko ceste, gdje su razbojnici napali trgovce, koji su prevozili žito...
Da li je to bilo jučer ili danas, pitala se dok joj se u glavi sve vrtjelo.
Od ceste se odvaja jedna staza... tamo se nalazi miljokaz (sjetila se te pojedinosti). Da, ako pođete tamo stazom doći ćete do jedne čistine... Ona je tu privezana za jedno stablo... To je moja djevojčica. Nema joj ni dvije pune godine. Noge prolaznika se pomakoše. Otišao je. Da li je bar čuo buncanje što je izlazilo iz dubine zatvora? Možda je smatrao da to trabunja okovana luđakinja; ima svakakvih žena po tamnicama.
Ona se trgne iz groznog sna, u kom je neprestano čula plač svog djeteta. Ugleda pred sobom tamničara i dva naoružana stražara, koji su joj surovo naredili da ustane i da ih slijedi.
Vodili su je preko nekih kamenitih, zavojitih stepenica, a onda su je uveli u zasvođenu dvoranu, čiji su zidovi bili vlažni i nagrizeni od soli. Na mangali je tinjala vatra, ali je vrlo slabo grijala prostoriju. Uostalom, mangala nije bila tu samo da ublaži temperaturu srednjevjekovne kripte. Anđelika je to shvatila, čim je opazila snažnog čovjeka, golih ruku, u kratkoj crvenoj majici. Nagnut nad mangalom pažljivo je okretao među ugljevljem dugu gvozdenu šipku.
U dnu dvorane, pod nekom vrsti plavog baldahina u obliku vrlo izblijedjelog ljiljanovog cvijeta, stajao je sudac u dugoj, crnoj togi i vlasulji s uvojcima i razgovarao s jednim od onih trgovaca, i to baš s onim koji je Anđeliku udario štapom po glavi. Mirno su razgovarali. Nisu čak smatrali potrebnim da prekinu razgovor kad su oružani ljudi dovukli Anđeliku, bacili je na koljena pred krvnika i htjeli joj skinuti suknju i prslučac.
Anđelika je vikala, otimala se poput samog nečastivog. Ali jake su je šake zadržale. Odjednom začuje kako su joj razderali haljinu na leđima. Cveno svjetlo zatitra pred njezinim očima i dolazilo sve bliže.
Ona zaurla kao bjesomučna.
Miris izgorenog mesa dopre joj do nozdrva. Obuzeta željom da se osiobodi ruku koje su je čvrsto držale, ona u prvi mah nije ništa ni osjetila. Tek kad su je pustili osjeti groznu opeklinu na svojim leđima.
Dobro prijatelju - promrmlja stražar – trebalo bi puk vojske da se ova svlada. Prava furija.
Iz opekline bol joj se širila u glavu, u lijevu ruku sve do vrhova noktiju. Još je klečala i tiho jecala. Krvnik je spremao natrag na njezino mjesto spravu za mučenje, tu dugu ručku na čijem kraju bijaše iskovan žig u obliku ljiljana, žig sav pocrnio od mnogobrojne upotrebe.
Sudac i trgovac i daije su razgovarali... Njihove riječi odjekivale su visoko pod svodom.
Ja ne dijelim vaš pesimizan - govorio je sudac. - Naše stanje je još vrlo dobro i nije istina da kralj želi istrijebiti protestante u svom kraljevstvu. On, naprotiv, cijeni poštenje i skromnost naših istovjernika. Vidite li, ovdje, u Sablesu katolici su tako malobrojni da na tri reformirana suca dolazi samo po jedan katolički. Kako je on stalno u lovu na patke, najčesće mi rješavamo sporove među katolicima.
Trebalo bi da ste bili u Poitouu. Vidio sam neke stvari koje su ostavile vrlo snažan dojam na mene.
Događaji u Poitouu? To je jednostavna, premda žalosna provokacija, priznajem. Još jednom su se naša braća dala zavesti od ambicioznih, razdraženih velikaša, kao što su La Moriniereovi.
Sudac se spusti sa podija po stepenicama i približi Anđeliki, koja je još uvijek stajala na koljenima.
Pa dobro, djevojko, jeste li izvukli pouku iz svega ovoga što vam se dogodilo? Osobe dobrog glasa se ne skiću po šumama s razbojnicima i krijumčarima. Odsada, gdjegod pošli pripadate kraljevoj pravdi. Žigosani ste ljiljanovim cvijetom. Po tome će svatko znati da ste bili u rukama krvnika, da ne spadate u čestite osobe. Nadam se da će sve ovo utjecati na vas i da ćete biti oprezniji i razboritiji trgujući sa svojim dražima.
Ona je uporno gledala u pod. Pošto je nisu prepoznali, nije im htjela dati prilike da je izbližeg promotre. Od svega onog što je sudac govorio ona je čula jedino: "Vi ste žigosani ljiljanovim cvijetom."
Na svom je tijelu osjećala sramotan žig, koji ju je učinio doživotnim zločincem... Odsada će pripadati krdu izgubljenih žena, bludnicama, kradljivkama, skitnicama... Ali sad je sve to nju malo zanimalo. Njoj je bilo jedino do toga da iziđe iz tamnice i da dozna što se dogodilo s Honorinom.
Pustila je da je sudac opominje i kori što je donekle sličilo na dušobrižničke propovijedi. Tek na kraju napela je uši da čuje njegov zaključak.
Smatram da moram biti blag prema vama, jer pripadate reformiranoj vjeroispovijesti, te vas neću ni zadržavati među ovim zidovima... Ali ja sam dužan da bdijem nad vašim duševnim zdravljem i da vam stvorim mogućnost da ne upadnete ponovo u svoje greške. Najbolje što mogu za vas učiniti jest da vas povjerim obitelji, čiji će vas odgojni primjeri dovesti na put dobra i do upoznavanja vaših dužnosti prema Bogu. Ovdje prisutni gazda Gabriel Berne rekao mi je da traži služavku koja će se baviti njegovom kućom i djecom. On vam predlaže da stupite u njegovu službu i time on na uvrede odvraća oproštenjem, kako nam je i preporučio Krist. Dignite se, obucite se i pođite s njim.
Anđelika nije pustila da joj se to dvaput kaže.

U uličici gde su se gurali ribari, prodavačice školjki, radnici solana, koji su se svojim ogromnim grabljama na leđima vraćali sa žala, Anđelika je vrebala zgodu da pobjegne trgovcu kojemu je dugovala svoje oslobođenje. Njoj nije bilo ni na kraju pameti da poslušno pođe s njim, kako joj je to bio preporučio sudac.
Gazda Gabriel je vjerojatno pogađao njezine misli, jer ju je držao za ruku. Sjetila se da on ima čvrstu šaku i da dobro tuče štapom. Na licu mu se u isto vrijeme odražavao i blag i oštar izraz.
U gostionici "K lijepoj soli", pokaže joj njezinu sobu.
Otputovat ćemo zarana sutra ujutro. Stanujem u La Rochelleu, ali putem moram obići neke mušterije, tako da mojoj kući nećemo stići prije večeri. Ali moram biti siguran da li ste voljni ostati u mojoj službi, jer sam sucu jamčio da nećete pobjeći iz moje kuće i da nećete opet nastaviti sa svojim neurednim životom.
Čekao je da mu odgovori. Znala je da će ga vrlo brzo smiriti s par riječi o svojoj dobroj volji. Ali spazivši njegov slobodan, pošten pogled, nije našla hrabrosti za to. Naprotiv, njezin zao duh ju je natjerao da mu se odmah suprostavi.
Ne računajte na to. Ništa me ne bi moglo zadržati u vašoj službi.
Pa zar ni ovo?
V on joj pokaže krevet, visoko postavljen po seljački, na pomičnom sanduku. Anđelika nije shvatila što je time htio kazati.
Približite mu se - reče gazda Gabriel.
Ona napravi par koraka i ukoči se. Na jastuku je spazila riđu kosu. Pokrivena do podbratka, držeći palac u ustima, Honorina je spavala dubokim snom.
Anđeliki se činilo da sanja i da je i ovo jedno u beskrajnom nizu luđačkih priviđenja koja su je mučila. Zagledala se u gazdu Gabriela s nevjericom. Zatim spusti oči i uze promatrati trgovčeve cipele.
To ste vi bili! - šapne.
Da, bio sam ja. Pošto sam završio razgovor sa sucem, uputio sam se napolje preko tamničkog dvorišta. Uto me neki glas zaustavi. Neka žena me zaklinjala da joj spasim dijete. Uzjahao sam konja. Mada mi se nije mililo da ponovo obiđem mjesto, gdje su nas napali, ipak sam otišao. Imao sam sreću, stigao sam prije noći. Našao sam djevojčicu u podnožju stabla. Spavala je, vjerojatno izmorena od plača i vike. Nije joj bilo hladno. Uvio sam je u svoj ogrtač i donio je ovamo. Na moje traženje jedna je služavka pristala da je okrijepi.
Anđeliki se učini da nikad nije osjetila zanosniji osjećaj olakšanja. Sav joj se život činio jednostavnim sad kad je skinula taj užasni teret sa svog srca. Sva su
čudesa, dakle, moguća, kad se ovako čudo dogodilo. Ljudi su dobri, svijet je lijep...
Budite blagosloveni - reče ona slomljenim glasom. - Gazda Gabriele, nikad neću zaboraviti što ste učinili za mene i moju kćer. Možete računati na moju privrženost. Vaša sam služavka.

TREĆI DIO
PROTESTANTI LA ROCHELLEA
29.
DOLAZAK U LA ROCHELLE OSAMLJENI DJEČAK
Večer se spuštala, kad su kola gazde Gabriela Bernea ulazila u La Rochelle. Nebo zagasito tamnoplave boje, još prožeto danjom svjetlošću, širilo se nad izbušenim zvonicima i napola porušenim bedemima, ostacima utvrđenja koja je razorio Richelieu.
Ulične svjetiljke gorjele su na svakom uglu. Grad je ostavljao dojam čistoće i sigurnosti. Nije bilo vidjeti ni pijanaca, ni prolaznika ispaćenih lica. Svijet se šetao, premda je već bilo kasno. Gazda se Gabriel najprije zaustavio pred nekim otvorenim predvorjem.
Tu su moja skladišta. Okrenuta su prema licu. Ali ja više volim da vreće istovarim otraga, daleko od radoznalih pogleda.
Propustio je ispred sebe mazge i dvoja teretna kola, pa pošto je izdao naredbe pomoćnicima koji su dotrčali, ponovo se popne u kola koja krenuše poskakujući po okrugloj kaldrmi kojom je uličica bila popločana i na kojoj je katkad konj poskliznuo, pa bi frknule iskre ispod njegovih kopita.
Naša četvrt oko bedema je vrlo mirna - objašnjavao je trgovac, na kome se vidjelo, da je vrlo zadovoljan što se vratio kući. - A ipak smo samo par koraka udaljeni od pristaništa i...
Htio je da objasni još nešto, hvaleći bez dvojbe prednost što mu je kuća i blizu prometne luke, a opet zaštićena od njezine buke, kadli na zaokretu ulice opazi jaka svjetla i začuje bučne glasove, koji su opovrgli njegove prijašnje tvrdnje.
Stražari naoružani kopljima i bakljama stalno su dolazili i odlazili. Njihove baklje su oštro osvjetljivale bijelu fasadu visoke kuće. Na sredini kuće nalazio se kolni ulaz na kojemu su vrata bila širom otvorena.
Stražari u mom dvorištu - gunđao je gazda Gabriel. - Što se tu događa? Ipak, siđe s kola bez uzbuđenja.
Slijedite me, vi i vaša kćerkica. Nema nikakvog razloga da ostanete vani - reče on kad je vidio da Anđelika oklijeva da uđe.
Ona je, naprotiv, imala i previše dobrih razloga da ne pođe za njim. Ali iz bojazni da nekome ne upadne u oko, ukoliko se pokuša udaljiti, bila je prisiljena da pođe za svojim novim gospodarom.
Stražari su ukrstili svoja koplja.
Susjedi ne mogu ulaziti. Naređeno je da rasturimo svako sakupljanje.
Ja nisam susjed, ja sam gospodar ove kuće.
Ah, dobro! Onda uđite!
Pošto je prešao dvorište, gazda Gabriel se popne nekoliko stepenica i uđe u tamno predsoblje niskog stropa po čijim su zidovima visili teški sagovi i slike. Svijećnjak sa šest krakova gorio je na stolu.
Neki mladić žurno je silazio niza stubište, preskačući po dvije stepenice odjednom.
Brzo, oče, dođite! Papisti hoće da odvedu strica na misu.
Osamdeset i šest mu je godina i ne može hodati. Pa to je sigurno neka šala - reče gazda Gabriel mirnim glasom.
Na vrhu stubišta stajao je čovjek otmjeno obučen u odijelo od smeđeg baršuna. Orukvice, kravata i vrlo dotjerana vlasulja odavali su čovjeka visokog položaja. On se nehajnim korakom približi, nabadajući visokim petama po podu.
Moj dragi Berne, radujem se od srca što ste stigli. Bilo mi je žao što me zapala nemila dužnost da provalim u vašu kuću u vašoj odsutnosti, ali radilo se o izvanrednom slučaju...
Gospodine namjesniče, vrlo sam počašćen vašim posjetom - reče trgovac duboko se klanjajući - ali mogu li vas zamoliti da mi objasnite o čemu se, u stvari, radi?
Vi znate da nove naredbe, kojih se moramo pridržavati, određuju da svakog čovjeka na samrti, koji je pripadao takozvanoj reformiranoj vjeri, mora posjetiti katolički svećenik da bi, ukoliko je to moguće, napustio ovaj svijet u pravoj vjeri, a ne u otpadničkoj koja ga lišava vječnog spasenja. Neki gorljiv kapucin, otac Germain, čuo je da je vaš stric, gospodin Lazar Berne, na samrti, pa je smatrao svojom svetom dužnošću da potraži i obavijesti župnika najbliže župe, koji je došao u pratnji sudskog službenika. Ovu gospodu su žene u vašoj kući vrlo loše dočekale - ah, te žene, dragi moj prijatelju - tako da oni nisu mogli izvršiti svoj zadatak. Ali znajući za moju sklonost prema vama, zamolili su me za pomoć, zamolili su me da umirim vaše žene. Obradovao sam se tome, jer vaš jadni stric prije smrti...
Zar je umro?
Preostalo mu je malo života. Pred približavanjem vječnosti vašeg je strica napokon obasjala božja milost i on je zatražio da primi svete sakramente...
Odjednom neka djevojčica zaurla piskavim, histeričnim glasom:
Ne, to ne u kući naših predaka!
Namjesnik zgrabi malu mršavu djevojčicu i rukom punom prstenja joj začepi usta.
Gazda Berne, je li to vaša kći? - zapita vrlo hladno. Odjednom zaurla: - Ova me djevojčura ugrizla!
Nastade paklena larma i vika u kući:
U! U! Napolje odavde!
Neka sitna starica slična vještici pojavi se na hodniku i uze gađati stražare glavicama luka, koje su joj se našle pod rukom. Neki od slugu su svojim teškim cipelama lupali po pločicama trijema. Samo je gazda Gabriel sačuvao hladnokrvnost. Vrlo čvrstim glasom naredi kćeri da šuti.
Međutim, namjesnik priđe prozoru i mahne rukom nekome vani. Odmah se potom pojavi nekoliko vojnika. Njihova pojava smiri razdražene ukućane, koji se, radoznali što će dalje biti, okupe na vratima jedne sobe.
Anđelika nejasno opazi glavu nekog starca položenu na jastuk. Izgledalo je da starac, zaista, umire, ukoliko već nije bio mrtav.
Svećenik je pristupio starcu i rekao:
Sine moj, donosim vam našeg gospodina Isusa Krista! Te riječi proizvedoše neobičan učinak.
Starac naglo otvori oštro i živo oko, a njegova se glava uspravi na kraju dugog i mršavog vrata.
Ne vjerujem da je to u vašoj moći.
Maloprije ste drugačije zborili.
Ne sjećam se toga.
Nije se moglo drukčije protumačiti micanje vaših usana.
Bio sam žedan, to je sve. Ali sjetite se, gospodine župniče, da sam za vrijeme opsade La Rochellea jeo kuhanu kožu i juhu od strička. Neću valjda pedeset godina poslije toga zanijekati vjeru za koju je položilo svoje živote dvadeset i tri tisuće od dvadeset osam tisuća stanovnika moga grada.
Vi bulaznite!
Možda, ali vi me nećete prisiliti da bulaznim drugačije.
Vi ćete brzo umrijeti...
Baš neću!
I starac poviče neobičnim, napuklim, ali veselim glasom:
Neka mi donesu čašu vina iz Borderiesa! Kućna čeljad prasne u grohotan smijeh.
Stric je oživio. Razjareni kapucin je zahtijevao da šute. Vikao je da bi trebalo kazniti ove bezobrazne heretike. Kad bi okusili zatvor, bili bi pristojniji, a nije važno da li iskreno ili samo prividno. Uostalom, donijeta ja posebna uredba protiv onih koji svojim vanjskim držanjem potiču na sablazan.
Uto miris zagorenog jela dopre do Anđelikinog nosa i natjera je da napusti tu raspru, koja nije mogla donijeti ništa dobro ni njoj, ni drugima, te se uputi u kuhinju.
Našla se u širokoj prostoriji, toploj, dobro namještenoj, koja joj je odmah postala simpatična. Ona žurno položi Honorinu u naslonjač blizu ognjišta, podigne poklopac s jednog lonca i opazi da su čičoke zagorile, ali da ih se još može spasiti. Ona baci u lonac kutlaču vode, smanji vatru, pa ogledavši se oko sebe, odluči prostrijeti dugi stol što se nalazio u sredini kuhinje.
Svađa će ipak završiti, a ona je bila služavka i dužnost joj je spremiti večeru.
Bila je zbunjena i neobično uzbuđena zbog čudnog prizora pri dolasku. Protestantska kuća možda nije idealno sklonište. Ali ovaj je trgovac s njom čovječno postupao i čini se da ga uopće nisu mučile sumnje u pogledu njezine ličnosti. Zametnut će joj se trag. Tko da posumnja u služavku hugenotskog trgovca u La Rochelleu? Ona otvori vrata tamne i hladne smočnice i nađe u njoj što je tražila. Namirnice su bile pomnjivo razvrstane i obilježene.
Da li je ovo vaša služavka? - zapita namjesnik.
Da, vaša visosti.
Pripada li i ona reformiranoj vjeroispovijesti?
Pripada.
A dijete? Njena kći? Bez dvojbe nezakonita. U tom slučaju ona mora biti odgojena u katoličkoj vjeri. Da li je krštena?
Anđelika je bila stalno okrenuta leđima. Pravila se da stavlja u red jabuke. Srce joj je jako udaralo. Čula je kako gazda Gabriel odgovara da je nedavno zaposlio tu služavku, ali da će se nedvojbeno raspitati za njezin položaj i položaj njezine kćerke, te će je uputiti što joj je raditi u vezi sa zakonskim propisima.
A vaša kćerka, gospodine Berne, koliko ima godina?
Dvanaest.
Točno. Nedavno donesena uredba ovlašćuje djevojčice odgojene u reformiranoj vjeri da mogu čim navrše dvanaest godina izabrati same vjeru, kojoj žele pripadati.
Mislim da je moja kći već izabrala - prošapta gazda Gabriel - vi ste se i sami malo prije mogli u to uvjeriti.
Moj dragi prijatelju - reče namjesnik oporim glasom - žalim što vi moje upute primate s nekom duhovitošću, ponešto zajedljivom da ne kažem podrugljivom. Žao mi je što moram i dalje da vas uvjeravam. Sve ovo je vrlo ozbiljno. Mogu vam dati samo jedan savjet: odrecite se vjere, odrecite se, vjerujte mi, prije nego bude prekasno, zaštedit ćete sebi tisuću jada, tisuću neugodnosti.
Anđelika bi bila sretna da je gospodin de Bardagne otišao na neko drugo mjesto da uvjerava i opominje. Umorila se držeći stalno okrenuta leđa i potičući vatru, kako bi izgledalo da je prezaposlena.
Napokon se namjesnikov glas izgubi na stubištu. Malo potom čula se buka cipela i konjskih kopita, zatim škripanje dvorišnih i kućnih vrata, a onda su članovi obitelji počeli jedan za drugim ulaziti u kuhinju da se poredaju oko stola. Stara služavka, koja je bacala glavice luka, dovuče se poput miša do ognjišta i olakšano uzdahne kad je opazila da večera, na koju je ona bila potpuno zaboravila u groznici događaja, nije upropaštena.
Hvala, ljepotice moja - šapne joj ona. - Da nije vas bilo, naš bi me gospodar sad gadno izgrdio.
Pošto je položila zdjelu na stol, stara služavka Rebeka sjedne na vrh stola, a pastor Beaucaire održi kratak govor, a možda je to bila i neka molitva, sazivljući Gospoda da blagoslovi skromnu večeru. Zatim svi posjedaše. Anđelika se osjećala neugodno stojeći kraj ognjišta. Gazda Gabriel joj se obrati:
Gospođo Anđeliko, približite se i zauzmite mjesto. Naša služinčad je bila uvijek sastavni dio obitelji. I vaše dijete će nas počastiti svojim prisustvom. Nevinost privlači Božji blagoslov na kuću. Treba naći stolicu prema njezinu uzrastu.
Mladić Martial, skoči i vrati se naskoro noseći stoličicu, koju su pohranili na tavan, otkad je mezimac kuće, dječačić od sedam godina, obukao prvi put hlače do koljena. Anđelika posadi na nju Honorinu, koja povede po prisutnima svojim ponosnim očima.
Pri žutoj svjetlosti lojanih svijeća, kao da je s najvećom pažnjom promatrala gradska lica koja su se pojavila iz tame, okružena ubrusima i čistim ovratnicima. Crna boja njihove odjeće gubila se u sjeni. Bijela krila ženskih kapa, kao nesigurne ptice, okretala su se prema njoj. Zatim se njezin pogled zaustavi na pastoru Beaucaireu koji je sjedio na drugom kraju stola i vrlo mu se dražesno nasmiješi izražajnom mimikom, pa izreče nekoliko nerazumljivih riječi kojih je namjena očito bila ljubazna. Taj osjećaj koji ju je naveo da se obrati najuvaženijoj ličnosti u društvu, očara sve prisutne.
Gospode, kako je lijepa! - usklikne mlada Abigaela, pastorova kćerka.
Kako je mila! - reče Severina.
Kosa joj je crvena kao bakar naših tava - poviče Martial.
Svi su se smijali, bili su ushićeni, sretni, dok je Honorina i dalje promatrala pastora, nekim smjernim divljenjem. Starac je bio dirnut, a i polaskan što je uspio nadahnuti takav poseban osjećaj toj djevojčici te zamoli da je prvu posluže.
Djeca su kao kraljevi među nama. Gospodin ih je rado zvao k sebi.
Pastor im zatim ispriča zgodu o djetetu što ga je Isus stavio među odrasle naprasna i nemirna duha i rekao im: "Ako ne postanete kao ovo malo dijete, nećete ući u kraljevstvo nebesko."
Lica svih prisutnih postadoše ozbiljna, a najstariji sin digne se i poče posluživati, prema običaju u građanskim kućama.
Oče - upita Severina, kćerka od dvanaest godina, strastvenim glasom - što biste bili učinili, da su papisti prisilili strica Lazara da se pričesti? Što biste bili učinili?
Ne može se nekog silom prisiliti da se pričesti, kćerko. I sami papisti bi to smatrali svetogrđem bezvrijednim pred Bogom.
Ali da su to ipak pokušali, što biste bili vi uradili? Da li biste ih ubili?
Imala je crne, plamene oči, koje su se isticale na malom blijedom licu, kome je njezina kapica, slična kapicama seljanki, davala stariji izgled.
Nasilje, kćeri moja... - započne gazda Gabriel. Ona se naceri svojim velikim, ružnim ustima.
Naravno, vi biste ih pustili da to učine, a sramota bi pala na našu kuću.
Djeca ne mogu suditi o takvim stvarima - zagrmi gazda Gabriel, kojega njezine riječi naljute.
On je bio naizgled vrlo miran čovjek i svatko ga je smatrao dobričinom vesele ćudi. Međutim, usprkos svojoj gojaznosti i blagosti svojih plavih očiju, on baš nimalo nije bio blag. Kad ga je bolje upoznala, Anđelika je primijetila da i on i ostali građani La Rochellea pod opnom mlakog egoizma kriju ledenu krutost. Tada bi se munjevito sjetila kako ju je on sam izudarao štapom na cesti blizu Sablesa d'Olonnesa. Mada bi bilo priličnije vidjeti ga da se za stolom gosti slasnim mesom pečenim na ražnju, on se ipak zadovoljavao s komadom kruha i glavicom bijelog luka kao dobri kralj Henrik, koji je dugo vremena živio kao gost u La Rochelleu, prije nego je otišao u Pariz da sluša misu.
Kad se obitelj povukla u drugu sobu da čita bibliju, Anđelika je ostala sama sa starom služavkom i osjećala se duboko potištenom.
Ne znam da li je vama, uistinu, dovoljna ova večera - reče ona - ali moja djevojčica nije dovoljno jela. Čak i u šumi se bolje hranila nego u ovoj kući, čiji su gospodari, izgleda, bogati građani. Zar se glad i bijeda Poitoua čak dovde protegla?
Što to vi pričate - javi se stara uvrijeđeno. - La Rochelle je najbogatiji grad u čitavu kraljevstvu. Međutim, mi se vrlo dobro sjećamo onog što je bilo. Poslije opsade ne biste bili u Rochelleu ni rotkvicu našli. A pođite sada i povirite u skladišta po pristaništima. Svega ima u izobilju: robe, vina, soli, namirnica.
Pa zašto onda ovako škrtare?
Ah! Vidi se da niste iz našeg kraja. Treba da znate da je nakon opsade kod nas ostao običaj da se jedna haringa dijeli na četiri dijela i da brojimo krumpire. Trebalo bi da ste vidjeli oca gospodina Gabriela. Ah, divnog li čovjeka! Mogla sam staviti preda nj tanjur pun šljuka a da to ne bi opazio. Ali što se tiče vina, s njim je bilo poteškoća. Tu dolje u našem podrumu uvijek je bilo u izobilju najboljih vina iz Charentesa - nadoda ona udarajući cipelom po pločicama kuhinje.
Tako u razgovoru ona je pokupila suđe i počela ga prati u zdjeli punoj tople vode. Anđelika ju je promatrala opustivši ruke niz tijelo. Osjećala se kukavnom služavkom, i uz to još gladnom. Hladni srsi su joj prolazili tijelom, kao da će se razboljeti. Opekotina na leđima joj se ognojila i lijepila se za prslučić. Svaki pokret ju je sjećao sramotnog trenutka, straha, muke, tjeskobe, tih nedavnih zgoda i čustava koja je osjećala na sebi kao ledenu sjenu.
Ona podiže Honorinu u naručaj. Mala nije ništa tražila. Ona nikada ništa nije tražila. Kao da joj je utočište u majčinom naručju bilo dovoljno. Ona je možda bila kao i ovi protestanti: zadovoljavaju se s bitnim, za drugo ih nije briga. Kako su se maloprije smiješili djetetu... Prokletom djetetu...! Treba li da ostane i dalje pod ovim krovom? Treba li da otiđe odavde? Ali gdje da nađe drugo sklonište?
Evo kiselog mlijeka i kruha za malu - reče stara služavka stavljajući ogroman obrok na kraj stola.
Ali, ako vaši gospodari...
Ništa neće reći, osobito ako se radi o djevojčici. Poznam ih dobro. Poslije ćete je spremiti na spavanje tamo.
Stara pokaže prostran, vrlo visok krevet, pokriven perinama smješten u kutu kuhinje.
A nije li to krevet na kojemu obično vi spavate?
Ne, ja spavam na naslonjaču, dolje, blizu skladišta. Spavam tamo, jer moram paziti na lopove.
Kad je Anđelika nahranila i legla dijete, vrati se k ognjištu. Nije imala hrabrosti da legne i pokuša usnuti. Radije će se zadržati sa starom Rebekom koja je rado brbljala. Možda će joj stara dati neki savjet koji će joj biti od koristi u toj kući. Starica žaračem podjari ugljevlje.
Sjednite ovdje, ljepotice - reče pokazavši na klupicu prema sebi. - Skinut ćemo sada jednu rakovicu, a onda ćemo je zaliti sa malo vina iz Saint-Martin de Re. To će vas okrijepiti te će te se poslije osjećati kao kod svoje kuće.
Rakovica što ju je izvukla iz malog ribnjaka napravljenog u smočnici bila je poput pladnja velika. Dok se micala, njezina ljubičasta boja prelazila je u ružičastu, a onda u crvenu. Rebeka ju je vješto okretala žaračem. Onda je spretno prelomi i dade polovicu Anđeliki.
Radite kao što ja radim, držite nož ovako. Ništa ne ostavljajte. Sve je na rakovici dobro, sve osim oklopa.
Meso izvađeno iz štipaljki, imalo je okus mora, sasvim različit od okusa što ga imaju proizvodi zemlje i polja. Taj okus pobuđuje čežnju za dalekim krajevima, za morskom obalom.
Kušajte ovo vino - navaljivala je Rebeka. - Miriše na haluge. Odjednom uznemireno napne uši.
Vjere mi da gospa Ana dođe ovamo zinula bi u čudu.
Međutim, u velikoj je kući vladao mir. Poslije pjevanja psalama svi su pošli na spavanje. Uljenica je gorjela blizu bolesnog starca. U prizemlju je gazda Gabriel sređivao svoje račune. U kuhinji je pucketala vatra. Iza zatvorenih prozorskih kapaka dopirao je slabi šum mora.
Ne, sigurno niste iz našeg kraja - prihvati opet starica. - S takvim očima, možda dolazite iz Bretanje?
Ne, nisam. Dolazim iz Poitoua - reče Anđelika i odmah se pokaja što je to rekla. Kad će već jednom naučiti da ovaj svijet smatra neprijateljskom utvrdom punom zamki?
Tamo su se događale gadne stvari - reče starica značajno. - Pričajte mi o tome nešto.
Njezine su oči sjale radoznalošću. Budući da je Anđelika i dalje šutjela, ona nastavi:
Ah! Shvaćam u čemu je stvar. Vi ste toliko toga vidjeli, da se ne usuđujete o tome govoriti. Vi ste kao Jeanne ili kao Madelaine, rođakinje pekara ili kao ova debela Sarah iz sela Vernon, koja umalo nije poludjela. Dakle, ne gledajte me tako, ništa nisam rekla. Radije jedite. Sve opet dođe na svoje mjesto, hajde! Svaka se smatra najnesretnijom, ali uvijek se nađe neka koja će vam još strašnije nevolje ispričati. Rat, opsade, glad što vam mogu donijeti, kad jednom navale na svijet? Samo nesreću. A zašto bi baš vas te nesreće mimoišle. Nema razloga. "Kad vojska dojaše, djevojka gubi čast", kaže poslovica. Ja sam proživjela opsadu i troje mi je djece umrlo od gladi. Već ću vam pričati o tome...
Ponešto uvrijeđena njenim jednostavnim zaključivanjem. Anđelika je mislia: "Da, ali ja sam bila markiza du Plessis-Belliere."
Pod visokom kapom u obliku stošca i širokim obodima staroj su se Rebeki smijuljile oči na naboranom licu. Pa čak i onda kad je ozbiljna izgleda pričala o tragičnim zbivanjima, iz očiju joj je izbijao nasmješljiv sjaj.
Ja sam - reče Anđelika tako glasno da se sama začudila - držala na rukama svoje zaklano dijete. - I pri tom zadrhta.
Da, shvaćam vas, ljepotice moja. Kad majka izgubi dijete, počinje živjeti u drugom nekom svijetu. Više nije slična drugima. Ja sam izgubila troje, kažem, troje nevine djece, koje sam položila u grob za vrijeme opsade. Proživjela sam opsadu, da moja kćerko, imala sam tada dvadeset i pet godina, bila sam majka troje djece, od kojih je najstarije imalo sedam godina. Prvi je umro; mislila sam da spava i nisam ga htjela buditi, jer sam smatrala kad spava da manje osjeća glad. Ali uvečer kad sam vidjela da se ne miče, osjetih nelagodu. Što sam se više približavala njegovu krevetu, to sam bila sigurnija u groznu istinu. Umro je još tog jutra. Umro je od gladi! Rekla sam vam već da ratovi i opsade ne donose sreću.
Ali zašto niste pokušali izići iz grada? - reče ozlojeđeno Anđelika. - Zar je to bilo nemoguće?
Van grada su bili vojnici gospodina de Richelieua. Svakog dana očekivalo se Engleze. Ali Englezi su došli i otišli, a gospodin Richelieu je sagradio jedan nasip. Svakog dana smo se nadali da će se nešto dogoditi? Ali šta se zapravo moglo dogoditi? Vojnici su umirali od gladi na bedemima. Moj je čovjek odlazio protiv volje. On nije imao više snage ni da drži koplje i vidjela sam kako se naslanja na zid. Kad se jedne večeri više nije vratio, shvatila sam. Od nemoći je umro na bedemima i bacili su ga u zajedničku jamu. Nisu htjeli bacati lešine preko bedema, kako kraljevi vojnici ne bi vidjeli da naskoro više neće biti nikoga da brani grad. Glad se ne može opisati, niti može znati što o njoj onaj, tko je sam nije osjetio. Osobito ako dugo traje. Kad smo izlazili na ulicu, nadali smo se svaki put da ćemo nešto naći. Nešto se mora naći. Tražili smo posvuda, iza svakog kamena, ispod svake stepenice, na svakom zidu, kao da se među kamenjem može nešto naći za jelo. Malo trave. Kad bih čula da se miš miče ispod poda, kakva li je to sreća bila! Čitave sate bih protratila u lovu na nj, a moj stariji sin ih je vrlo vješto hvatao. Neki flamanski trgovac prodao je kože stare šest ili sedam godina. To je za grad bila prava blagodat. Grad je kupio 800 komada tih koža i razdijelio ih za hranu vojnicima i stanovnicima sposobnim za borbu. Od njihove juhe su pravili dobru hladetinu. Uspjela sam nešto dobiti za svoje dvoje još žive djece. Ništa se nije zbilo, samo smo svakog dana osjećali sve veću nemoć. Po ulicama su se vidjeli samo kosturi zemljane boje, nepokopana tjelesa ljudi, koja i jesu i nisu odvlačili na groblje. Muž je nosio na leđima ženu, kao komad slanine. Dvije djevojčice su nosile na nosiljkama starog oca, majka je nosila na rukama sina, kao da ga nosi na krštenje...
Zar niste mogli napustiti grad? Spasiti se od gladi?
Izvan bedema čekali su nas kraljevi vojnici. Muškarce su vješali, sa ženama su činili što ih je bilo volja, a s djecom? Tko može znati što su radili s djecom? A ostaviti grad se nije moglo. To bi značilo priznati se pobijeđenim. Ima stvari koje se ne mogu učiniti. Ne zna se zašto... Trebalo je umrijeti s gradom ili... Ne sjećam se više kad mi je drugi sin umro. Sjećam se samo da je još bio živ moj najmlađi sin kad su izaslanici pošli da padnu na koljena pred kraljem Lujem XIII noseći mu na jastuku ključeve La Rochellea. Ljudi su hitali, vikali: "Pred vratima su kola s kruhom!" I ja sam trčala... to jest, mislila sam da trčim, a u stvari vukla sam se kao i ostali kao utvara, idući od jednog od drugog zida. Svi su izgledali kao utvare. Gledala sam malog, njegove crne velike oči na ispijenom licu i mislila: "Gotovo je, zastupnici su ponudili predaju. Kralj ulazi u grad, kruh ulazi u grad! Svršeno je, grad je položio oružje, ali će ti bar ovo dijete ostati. Barem ovo." Predaja je uslijedila baš u posljednji čas za mog mališana! Još koji dan ostala bi potpuno sama na svijetu. Slava Bogu! Tako sam mislila, a znate li što se potom dogodilo?
Ne - odgovori Anđelika, gledajući je prestravljenim očima i ne misleći da stara služavka priča o opsadi koja se zbila prije četrdeset i četiri godine.
Pa dobro! Otpijte malko, prije no što se ugrije. Vino s otoka Re treba piti hladno. Eh dobro! Pred gradskim su vratima vojnici dijelili još vrući kruh dovučen iz vojničkih pekara. Imali su naredbu da dobro postupaju s hrabrim Rošeljanima. I vojnici su, kad ih se ne huška, ljudi kao i drugi; vidjela sam: neki su plakali gledajući nas... Dobila sam kruha i počela jesti. I mališan je moj jeo držeći kruh objema rukama poput vjeverice. A zatim je odjednom umro. Umro je zato što je isuviše brzo jeo. Glava mu je klonula na rame, bio je gotov. Zakopala sam ga kao i prvu dvojicu. Što mislite, što se poslije sa mnom dogodilo? Jasno, bila sam luda, gotovo luda. Eh, kćeri moja, upamtite što ću vam reći. Ma što proživjeti, ma što pretrpjeti, život je kao pauk, on ponovo obnavlja sve prekinute niti, brže nego što se i misli i ništa ga u tome ne može spriječiti...
Ona se načas zaustavi da bi nožem okretno ostrugala koru rakovice.
U početku sam nalazila utjehu u jelu. Sve ono u čemu smo tako dugo oskudijevali sad mi je bilo pred nosom, i to je za mene predstavljalo veliko zadovoljstvo. U tim sam trenucima na sve zaboravljala. Poslije sam utjehu nalazila promatrajući more. Odlazila sam na morsku obalu i dugo se na njoj zadržavala. Slušala sam udaranje pijuka, koji su rušili bedeme i kule La Rochellea - našeg ponosnog grada. Ali more je bilo tu i nitko mi ga nije mogao oteti. Evo što me tješilo, kćeri moja... A zatim zaljubio se u me neki čovjek, papist. Tada ih je bilo mnogo u La Rochelleu. činilo se da iz zemlje niču. Ali ovaj je znao tako lijepo govoriti o ljubavi, a to je sve što sam tražila od njega. Mogli smo se vjenčati, ali ja nisam htjela napustiti svoju vjeru. Otputovao je brodom u Saint-Malo, gdje su mu živjeli roditelji i gdje je imao baštinu. Nisam ga nikad više vidjela... Pa što sam mogla? S njim sam začela, dobila sam sinčića... I eto, morala sam opet živjeti, zar ne...? Djeca nam daju snage.
Kad je završila svoju priču, Rebeka ustane i strese sa svoje pregače komadiće ljuske rakovice. Odjednom pažljivo napne uši.
Ne slušam more kako huči. Čini mi se da se ljuti. Hajde da ga gledamo.
Na kraju kuhinje, gdje se nalazio krevet, ona potegne prozorsko krilo i otvori prozor obrubljen olovom. Vjetar nahrupi unutra prožet opojnim mirisom algi i soli; šum valova odbijao se o bedeme; trebalo je glasno govoriti. Oblaci su jurili nebom. Prelijevali su se u neobičnim tonovima dok su prolazili ispod mjeseca: u tonovima rastaljenom olova, dima što suklja iz vulkana, tkanica tmastih kao mastilo. U polutami oluje noći, nazirala se nepomična, crna masa bedema. Na lijevoj strani crnila se kula, koju je nadvisivala visoka, gotska piramida na čijem je vrhu gorio fenjer. To je bio svjetionik za brodove koji su plovili morske struje Pertuisa, između otoka. Na kuli se nazirao obris stražara s kopljem. On je pognutih ramena hodao protiv vjetra. Pošto je oživio plamen, koji je poigravao između šiljaka tornjića vojnik siđe niza zavojite stepenice i skloni se u stražarnicu.
Kuću gazde Gabriela dijelila je od bedema samo uska uličica. Okretan bi dječak kao od šale skočio s prozora na bedem. Rebeka ispriča Anđeliki da pozna sve vojnike koji stražare danju i noću na svjetioniku. Ona je pri otvorenom prozoru ljuštila grašak ili krpala čarape ukućana, a vojnici su prolazili zijevajući te su rado s njom čavrljali. Ona bi prva zapazila svaku promjenu u luci, jer su stražari na tornju-svjetioniku morali signalizirati dolazak brodova sa solju ili vinom, koji su stizali iz Holandrje, Flandrije, Španjolske, Engleske ili Amerike, ili pak dolazak svakog ratnog ili trgovačkog broda, stranog ili domaćeg. Čim bi se pojavilo bijelo jedro na horizontu, ispod otoka Oberon ili Re, stražar bi prinosio k ustima trubu. Zatim bi na ulazu luke zvono dugo zvonilo. Tada bi zavladalo uzbuđenje među mešetarima, trgovcima i brodovlasnicima. U La Rochelleu nikad nije bilo dosadno jer su svakog dana mnogobrojni brodovi iskrcavali na njegovu pristaništu proizvode iz svih strana svijeta.
Nekada je dolazak brodova objavljivan s tornja svetog Nikole, ali otkad je taj tako lijepi toranj skoro napola srušen, čast je pripala svjetioniku.
To je bila sreća za kuću gazde Gabriela. Rebeka je mogla zahvaliti Gospodu što ju je odveo u tu kuću da služi.
Ona ponovo zatvori prozor i potegne drvene kapke. Pošto su se naslušale buke olujne noći, učini im se da u kuhinji sad vlada još veća tišina. Anđelika prijeđe jezikom preko usana: Bile su svježe i slane.
Opazila je da se Honorina probudila. Uspravljena na krevetu, sa sjajnom kosom rasutom po sitnim i golim ramenima, bila je nalik maloj sireni koja je čula dozive valova. Oči su joj bile pune nekog čudnog snivanja. Anđelika je nanovo legne i pokrije. Pri tom se sjetila da je Honorina obilježena Neptunovim znakom.
Sedmogodišnji momčić sjedio je na zadnjoj stepenici stubišta što je vodilo na gornje katove. Sakriven u polumraku sigurno je željno slušao priče stare služavke. Ona prođe ispred njega klimajući više puta glavom.
Došavši na svijet, svojoj je majci oduzeo život. Nitko ga ne mazi! Ona stane silaziti, mrmljajući:
Siročad što pati, majke što plaču, tako je... Neće tako brzo presahnuti suze, ja vam to kažem...
Njena bijela kapa nestane u mraku.
Treba da legneš - reče Anđelika dječaku.
On poslušno ustane. Imao je boležljivo lice. Iz nosa mu je curilo. Čekinjava kosa još više je isticala njegov kukavni izgled.
Kako se zoveš - zapita ga ona.
Nije odgovorio, već se stao penjati uza stube tarući se uza zid. Sličio je bojažljivom mišu. Kad je već bio na gornjem katu, Ađelika primijeti da nije ponio svijeću, pa živo poleti za njim.
Mali, počekaj, tu se ništa ne vidi, mogao bi pasti.
Ona ga uhvati za ruku, hladnu i slabašnu šapicu, i osjeti kao da ju je nešto ubolo u srce. To ju je sjetilo neizmjerno nježne kretnje kojoj je nekad bila vična.
On se stalno penjao, a ona je išla za njim. Njegov joj se sitan lik što ju je za sobom vukao činio kao bestjelesna tajanstvena sjena. Reklo bi se da je on sada nju držao za ruku.
Da li ovdje spavaš?
On potvrdi klimanjem brade; gledao ju je kao da ne vjeruje da je ona tu kraj njega. Na tavanu je naišla na krevet, koji je više sličio na neki bijedni ležaj. Slamaricu, sigurno, već odavna nije nitko protreso, plahte su bile prljave, a pokrivač previše lagan za to godišnje doba. Bit će da je tu zimi bilo hladno kao u ledari. Kroz okruglu tavansku vidjelicu mjesec je katkad pokazivao svoje blijedo lice i osvjetljavao, pod ukrštenim debelim gredama čitave gomile raznovrsnih predmeta, sanduke, rashodovano pokućstvo.
Točno nasuprot krevetu nalazilo se napuknuto, veliko ogledalo.
Da li ti se sviđa ovdje? - zapita ona dijete. - Nije li ti hladno? Da li te strah čega? Miče li se ovdje štogod?
Ona opazi njegov prestravljeni pogled.
"Sigurno ima štakora", pomisli ona, "i strah ga je."
Stane ga svlačiti. Njegova mršava ramena sjetila su je slabašnog tijela Florimondova kad je bio malen, njegove zatvorene usne na Cantorove, koji je malo govorio, ali je u samoći pjevao, nostalgija u njegovu pogledu na malog Charlesa Henrija, kad je snatrio o svojoj majci.
Kao da se čudio što mu ona pomaže da se svuče. Htio se sam svući. Najvećom pažnjom složio je odjeću na jednu klupu. U svojoj bijeloj košulji izgledao je još mršaviji.
"Ovo dijete umire od gladi."
Ona ga zagrli i snažno ga privine k sebi. Iz očiju su joj tekle suze, a da nije ni primijetila. Predbacivala je sebi da je bila vrlo loša majka. Ona je štitila svoj porod kao divlja zvijer od hladnoće i gladi, ali nikad nije upoznala niti se trudila da upozna radost da ih stisne na svoje srce, da oči ispuni njihovim likovima, da živi njihovim životom. Postala je svjesna veza što su je vezivale za njezine nestale sinove tek onda kad ih je strašna sudbina otrgla od nje. Živa rana je i dalje krvarila, a bol ju je razdirala pri pomisli što je mogla biti za njih, a što je ona propustila da bude.
"O sinovi moji! Sinovi moji!"
Došli su previše rano. Život su joj učinili teškim. Ponekad je bila bijesna na njih zato što su je prisiljavali da briga o njima umjesto da se za svoju vlastitu sudbinu brine. Nije u to vrijeme još bila kadra da osjeti radost te vrste. Žena treba da sazrije prije no što će postati majkom.
Ona dobro pokrije dječaka u krevetu i nasmiješi mu se da se ne bi čudio njezinim suzama. Pošto ga je poljubila ona ponovo siđe.
U sobi do kuhinje svuče prslučac, a zatim stane dugo četkati kosu. Ne, sad više neće otići. Kuća pored bedema, ispred mora, postala je za nju kuća nade i pružit će joj zaštitu.

30.
ANĐELIKA SLUŽAVKA
LICE NJEZINA GOSPODARA NIJE JOJ NEPOZNATO
Sutradan joj je gospođa Ana, ponešto svečano i sa nekoliko biranih riječi, predala Bibliju uvezanu u crnu kožu.
Opazila sam, moja kćerko, da ne dolazite na molitve. Nema sumnje, vi ste pustili da vam vjera oslabi. Evo vam knjige nad knjigama iz koje se svaka žena koja vjeruje, može učiti pokornosti, vjernosti i požrtvovnosti što sve i spada u njezine dužnosti.
Kad je Anđelika ostala sama, uze okretati Bibliju među rukama, a onda odluči da potraži gazdu Gabriela. Jedan od slugu joj reče da se nalazi u prizemlju, u skladištu u kome je držao svoje računske knjige.
Preko dvorišta se dolazilo do dvije ili tri velike prostorije gdje trgovac bijaše uskladištio svoju najskuplju robu, a među tom robom bilo je uzorka vina iz Charentesa i uzoraka rakije kojom je on naveliko snabdijevao Holandiju i Englesku. Upravo se neki engleski kapetan opraštao od gazde pošto je predao narudžbu i vjerojatno kušao robu. Osjećao se miris rakije, a mušice su se vrzle oko staklenih čaša iz kojih su pili.
Engleski kapetan prođe ukočeno kraj Anđelike, ali ipak iskoristi tu priliku da svojim pustenim šeširom pozdravi "charming wife"3 gazde Gabrijela, našto ga ovaj ne dignuvši očiju sa svojih knjiga suho ispravi:
Not my wife: servant…?4

3 Krasna žena (engleski)
Aoh! Yes - reče Englez, pozdravivši je ponovo sav očaran.
Anđelika nije znala engleski pa nije pratila razgovor, a niti je nastojala da ga shvati. Bila je zabrinuta. Bojala se da gazda Gabriel ne reagira grubo na njezino priznanje. Skupivši svu hrabrost reče:
Gazda Gabrijele, moram vam objasniti jedan nesporazum. Morala sam to ranije učiniti. Ne pripadam reformiranoj vjeri, kako izgleda da ste vi i vaši mislili. Ja... ja sam katolikinja.
Trgovac se trgnuo i kao da mu nije bilo baš po volji to što čuje.
Ali zašto ste onda pustili da vas žigošu ljiljanovim cvijetom? - uzviknu on. - Vi ste to morali odmah priznati. Bili biste sebi uštedjeli ono grozno mučenje. Zakon je jasan: "Svaka žena koja pripada reformiranoj vjeri, ako je kriva za bilo koji zločin, mora biti žigosana ljiljanovim cvijetom i išibana." Zahvaljujući sucu protestantu kojeg smo zatekli u Sablesu, spasio sam vas šiba. Ali nije mogao preći preko drugog dijela kazne, jer ste uhvaćeni u društvu opasnih zločinaca. Znate li da su trojica obješena, a ostali osuđeni na robiju na galijama?
To nisam znala. Jadna čeljad!
Izgleda da vas njihova sudbina nije previše ganula! A ipak, bili su vam drugovi...
Jedva sam ih poznavala.
Gazda Gabriel jako mahne rukom, a velika mrlja crnila padne na njegove račune.
Zašto, dakle, sve to niste blagovremeno iznijeli, nesretnice? On pomnjivo osuši mrlju i otare pero.
Kad katolikinju žigošu ljiljanovim cvijetom, to znači da je počinila neki grozan zločin: ubojstvo, prostituciju, krađe. Ako vas otkriju, mogli bi vas zatvoriti ili vas poslati kao "djevojku za koloniste" u Kanadu. Zašto niste govorili na vrijeme?
On ju je pažljivo promatrao, a zatim će tiho:
Možda niste željeli da vam postavljaju mnoga pitanja!
Pogodili ste, gazda Gabriele. Nisam željela da me previše ispituju. U onom sam trenutku mislila samo na svoju kćer. Nisam znala da ste je vi bili već spasili. Nisam ništa poduzimala jer nisam shvaćala što će mi se dogoditi. Sad je prekasno. Žigosana sam za cijeli ži vot. Ali to samo vi znate, gazda Gabriele, i ako me ne izdate...
Primio sam vas u svoju kuću. Možete biti sigurni da vas nitko neće dirati dok budete pod mojim krovom. Takav je stari zakon gostoprimstva.
Vi me, dakle, ne tjerate?
Zašto bih vas tjerao?
Nastojat ću da zaslužim vaše povjerenje, gazda Gabriele, međutim, moram vam odmah reći...
Znam što mi želite reći - progunđa on. - Da ne mislite mijenjati svoju vjeru. Međutim, ništa vas ne priječi da čitate Bibliju. Otvorite je svakog dana na bilo kojoj stranici. Svaki put ćete naći odgovor koji vam je potreban. Čitajući je, sjetit ćete se zaboravljene zemlje i srce će vam postati plemenitije.
I pređade joj Bibliju. Sunce, južno sunce blistalo je u dvorištu, usred kojeg je rasla palma dlakavog debla, raširivši svoje šiljaste grane u obliku kotača prema plavom i jasnom nebu.
Uzduž zida, blizu klupe, rasli su španjolski jorgovani, zatim lijeha sljeza velikih kao kupus, a u starinskim ćupovima grmići smeđih šeboja.
U jednom kutu, pod svodom u obliku školjke, smjestio se bazen sa vodoskokom, čiji šum kao da je još više isticao egzotičan izgled tog dvorišta, napola dvorišta, a napola vrta. Visoka su vrata sve štitila svojim zaštitničkim krilima.
Anđelika pažljivo pokupi čaše sa stola da ih opere u kuhinji.
Gazda Gabriele, oprostite što vam ponovo smetam. Da li je gospođa Ana odgovorna za kuću? Da li se njoj moram obraćati za naredbe?
Moja tetka nije nikad znala razlikovati lonac od šešira - progunđa on. - Kad se ona u što umiješa, sve krene naopačke, a, uostalom, nju sve to i ne zanima.

4 Ona nije moja žena, već služavka (engleski)
Pa tko onda da upravlja kućanstvom?
Vi, zašto da ne - reče on, gledajući je iznad naočala. - Imam dojam da ste vi iskusna žena. Glavno je da se nešto kuha u loncu i da nema prašine po pokućstvu; to je sve što tražim. Za potrebne nabavke novac ćete dobiti od mene. Držite, evo vam već sada nešto sitniša.
I on joj dade kesu s novcem. Kao i većina muškaraca ni on nije volio voditi brigu o kućnim sitnicama.
Pazite, ja tražim točne račune. Znate li pisati i računati?
Da, gospođine - odgovori Anđelika.
Uvečer pošto je pod zbunjenim pogledom tetke Ane, Anđelika poslužila ukućane juhom od kupusa pojačanu slaninom, ribom pečenom na roštilju začinjenu mirodijama i maslacem, raznom salatom i kolačem od jabuka i pošto je osvjetlala bakrene kuhinjske lonce, skinula prašinu s lijepog sobnog pokućstva, pošto je izmamila osmijeh malom Laurieru ispričavši mu priču o Pepeljugi, Anđelika se osjećala slomljenom, ali i smirenom, svjesna da je sklopila novi ugovor sa životom. Važno pitanje da li će umaći gonjenju kraljevih žbira potisnula je u pozadinu. Više ju je sad mučila briga da li će dječak mirno prespavati noć.
Više se puta popela na tavan da ga vidi. Mazila ga je, pričala mu priče, malo ga karala, ali svaki put kad bi se tiho došuljala u nadi da će ga naći kako spava, sjedio je u krevetiću i bacao bojažljivi pogled na svoj lik u ogledalu.
Popevši se četvrti put na tavan, zatekla je mališana u istom položaju. Sad je i njoj bilo dosta. Već vrlo dugo, možda već godinama, taj dječak nije spavao kako treba. Spavao je na mahove, trzao se iza sna kad bi štakori grebli, promatrao sjene nagomilanih predmeta na tavanu i pri tom mislio na sve ono što nije shvaćao: na tužne psalme koje je morao pjevati, na riječi što su ih ukućani izgovarali dok bi ga gledali: "Ovo je dijete majci oduzelo život..."
Mora da je svaka noć za nj bila prava i beskonačna muka, mora da je za nj onako samog i prezrenog svaka noć bila strašno i hladno putovanje koje se završavalo tek u zoru, kad bi se svjetlo kroz vidjelicu uvuklo u njegovo tavansko prebivalište. Tek onda bi smireno zaspao. Ali spavati nije mogao dugo, jer je tetka Ana budila sve ukućane najkasnije u pet sati.
Anđelika je otvorila ormar, uzela par plahti i pošla u nekakav sobičak u kojemu, čini se, nitko nije prebivao. Tu će Laurier spokojno spavati, smiren blizinom kuhinje, noćnim kašljem strica Lazara što će za nj biti znak da se nalazi blizu živih ljudi, te tiktakanjem zidnog sata u trijemu. Anđelika će nekoliko prvih noći ostaviti u sobi uljenicu da mu gori.
Ona brzo napravi krevet, napola navuče zastore od lijepe, izvezene holandske svile. Odmah je uočila vrijednost svega što se nalazilo u toj kući, sigurno bolje od njezinih domaćina koji kao da su istodobno i cijenili i prezirali to bogatstvo.
U kuhinji skine sa zida grijalicu, otvori je i baci u nju nešto žerave. Kad se vratila, primijetila je da su vrata što su povezivala sobičak sa sobom gazde Bernea, bila otvorena.
On je stajao na pragu i držao prst među stranicama molitvenika.
Što tražite još ovdje, gospođo Anđelika? Ponoć je već prošla. Vaša služba ne traži da bdijete do tako kasnog sata.
Pod uglađenim tonom osjećala se izvjesna ljutnja. Kad bi gazda Berne završio svoje račune, povukao bi se u svoju sobu da razmišlja o Svetom pismu. Tada je želio da oko njega vlada tišina, a ne da se žene vrzmaju amo-tamo po kući.
Anđelika više puta prođe grijalicom između hladnih plahti.
Oprostite mi, gazda Gabriele, zapamtit ću vašu primjedbu i nastojat ću da je se držim. Ali htjela sam ovaj krevet u kojemu nitko ne spava pripremiti za malog Lauriera koji ima gore na tavanu vrlo loš smještaj.
Osjetila je, vidjeti nije mogla zato što mu je bila okrenuta leđima, kako je ljutnja bljesnula u sivim, trgovčevim očima.
U ovoj sobi ne smije nitko spavati. Ovo je soba moje pokojne supruge.
Ona se okrene, Gazda Berne je izgledao iznenađen, čak bijesan. Ona umiljato reče:
Shvaćam, ali nisam mogla naći drugu sobu da ga smjestim. Gazda Gabriel kao da je tražio rješenje mučnog problema.
Koga to?
Lauriera.
A zašto ga želite smjestiti ovdje?
Spava na tavanu potpuno sam. Strah ga je te ne može usnuti. Pomislila sam, ako ga smjestim ovdje, bit će mnogo mirniji.
Kakva je to ludost! Treba da otvrdne. Vi biste od njega stvorili slabića. I ja sam spavao na tavanu kad sam bio dijete.
I niste se bojali štakora?
Dakako da sam se bojao. Ali sam se navikao.
Ali on se nikako ne može naviknuti. Svake noći slabo spava, malo ili nikako. I to je jedan od uzroka što je tako mršav i bolešljiv.
Nikad se nije žalio.
Djeca se rijetko žale, naročito ako ih nitko neće da čuje - reče hladno Anđelika.
Dječak mora otvrdnuti. Vi govorite kao žena.
Ne, nego kao majka - reče ona gledajući ga ozbiljno. Njegov se pogled zamagli. Iz grudi mu se ote dubok uzdah.
Zarekao sam se da nikad nijedna druga osoba neće spavati u krevetu u kojemu je ona izdahnula.
Postojanost vaših osjećaja služi vam na čast, gazda Gabriele. Ne mislite li da bi se od srca radovala kad bi njezino dijete spavalo u njezinu krevetu?
Trgovac ponovo uzdahne:
Ah! Ne znam više... Vi ste cijelu kuću naglavce postavili. Mislio sam da mali spava sa starijim bratom. Istina, tavan je... i ja o njemu imam loših uspomena, priznajem. Neka! Učinite što ste naumili.
Anđelika je dobro poznavala put do tavana, pa joj nije bila potrebna svijeća. Preskakivala je po četiri stepenice odjednom.
Došla sam po tebe - reče Laurieru, koji je sjedio budan poput sove.
Kamo me vodite?
Tamo gdje će ti biti dobro. Spavat ćeš blizu svog oca.
Ona siđe oprezno ga noseći. Laurier je zaneseno gledao toplu sobu, svog oca, osjećao je prisni miris kuće. Iz svog kreveta, mogao je promatrati, s druge strane trijema, odsjev vatre u velikoj kuhinji. Toliko je bio iznenađen da je čak razgovorljiv postao.
Spavat ću ovdje? Svake večeri?
Da, tvoj je otac promislio, da si sada velik pa ti je i velik krevet potreban.
Oh! Hvala, oče!
Anđelika se udalji da pripremi uljenicu. Kad se vratila noseći crvenu, staklenu čašu, Laurier je već spavao. Njegova sitna glava počivala je na jastuku. Gotovo ga nije bilo vidjeti na prostranom krevetu.
Stojeći uz njegovo uzglavlje, gazda Gabriel ga je zamišljeno promatrao. Anđelika se nagne i blago pomiluje dijete po blijedom čelu.
Mali čovjek! - reče nježno. Zatim pogleda trgovca.
Nemojte mi zamjeriti. Nisam mogla podnijeti, videći ga da pati.
Ne brinite se, gospođo Anđeliko. Mislim da je sad sve u redu. Nakon kratkog oklijevanja, nastavi:
Pa ipak nije. Večeras dok sam čitao Sveto pismo i razmišljao o onom što sam pročitao, prekorio sam sebe što sam bio nepravedan. Naime, morao sam vam dati predujam na vašu plaću.
Vi niste dužni to učiniti, gazda Gabriele; znam da služavka mora čekati mjesec dana i zadovoljiti svoje gospodare prije nego primi plaću.
Ali vi ste došli u moju kuću bez ičega. A u Bibliji piše: "Ne smiješ ugnjetavati siromašnog najamnika, pa bio on jedan od tvoje braće ili stranaca, koji živi u
tvojoj zemlji, u tvojoj kući. Dat ćeš mu zaradu za taj dan prije zalaska sunca, jer je on siromašan i teško mu je čekati. Evo vam, dakle, ono što sam bio odlučio da vam dam.
Iz džepa izvadi kesu i dade joj je.
Doduše, već je zašlo sunce - reče on. Ponekad bi duhovita riječ razbila ozbiljnost njegova lika. Anđelika pomisli kako bi taj čovjek da je kojim slučajem bio druge vjere i da je živio u drugom gradu bio duhovit epikurejac, kao na primer vitez de Mere.
Ja se ne osjećam potlačenom u vašoj kući, gazda Gabriele - reče osmjehujući se.
Budite mirni, neću zazivati Svevišnjega protiv vas. Nikad neću zaboraviti vašu dobrotu!
Udaljujući se, Anđelika je počela shvaćati zašto se odmah između nje i trgovca stvorila neka vrst prisnosti, razumijevanja, koja nastaje među osobama, koje su se već susrele u drugim prilikama. Ali gdje? Kada? Kojom zgodom ju je on prvi put pogledao mirnim i plemenitim pogledom, koji se katkad pojavljivao na njegovu hladnom i zatvorenom licu?

31.
ANĐELIKA I HONORINA
Pomisao da ju je gazda Gabriel negdje susreo u prošlosti dugo ju je mučila. Na kraju je prestala misliti o tome.
Uvečer, kad bi se tetka Ana i ostali ukućani, nakon molitve, povlačili na spavanje, gazda Gabriel se prepuštao dobroćudnim navikama. Otišao bi u svoju sobu, izabrao na zidu dugu holandsku lulu, kojih je imao čitavu zbirku. Brižljivo bi ju napunio duhanom, pa bi se vratio u kuhinju i zapalio je žeravom.
Tada se naslanjao na dovratak, pušio bi i poluzatvorenim očima pomatrao kroz dim veliku obiteljsku dvoranu, dolaženje i odlaženje služavki, djece i dvije kućne mačke. Tih večeri djeca su znala da je on izvrsne volje, pa su se usuđivala da mu postavljaju pitanja i da razgovaraju s njim o svojim poslovima. Od nekog vremena sudjelovao je u tome i Laurier. On se promijenio, dobio prepreden izgled i parirao Martialovim zajedljivim šalama.
Jedne večeri dok je Laurier sjedio na Anđelikinim koljenima i dok ga je ona nježno milovala po kosi, ona spazi kroz plave kolutove dima zamišljen trgovčev pogled. Osjećajući da će je obasuti prekorima, ona ga preduhitri.
Smatrate li da ga previše mazim budući da je dječak? Međutim, pogledajte kako je ojačao. Obrazi su mu postali ružičastiji. Djeci su potrebna milovanja da bi mogla rasti, kao što je cvijeću potrebna voda...
Ja vam to ne zamjeram, gospođo Anđeliko. Vidim da će vaša briga stvoriti lijepo dijete od ovog malog kržljavca, koga sam prije poprijeko gledao, priznajem. Griješio sam jer sam bio nepravedan, ali i iz neznanja. Mnogo sam vještiji da po mirisu ocijenim kakvoću neke dobre rakije ili nekog krzna iz Kanade, nego da znam što je sve potrebno djetetu. Ali me zabrinjava to što malo ljubavi pokazujete prema svojoj djevojčici. Ne kažem da se vi ne brinete za nju, ali nikad vas nisam vidio da ste je zagrlili, da ste joj se osmjehnuli, da ste je stisli na svoja prsa.
Ja? Zar sam to činila? - uzvikne pocrvenivši u licu.
Pažljivo se zagleda u Honorinu, koja je sjedila uza stol, dok je pred njom bio tanjur kaše. Ostavili su je samu za stolom zato što je vrlo polako jela. On nekog vremena čitave sate je držala žlicu u ruci i stalno je zurila u prazno. Anđelika je smatrala da je djevojčica izgubila apetit, zato što je sada živjela uvijek u kući, a bila je naučena da živi slobodno u prirodi.
Da li je Honorina patila što ju je majka zanemarila? Kakvim se usporedbama prepuštala iza svojih malih, oštroumnih i sjajnih očiju? Često bi se razljutila, što je Anđeliki išlo prilično na živce. Anđelika se čudila i ljutila otkrivši da Honorina ima
svoju volju i da se ta volja stalno sukobljavala s njezinom. "Zločesta!" vikala bi joj mrgodna Honorina. Anđelika bi je tada legla ili predala Rebeki, kojoj je mala bila neobično privržena. Anđelika je zavoljela Lauriera. U njemu je ona opet našla svoje dječake, svoju pravu djecu. Honorina još nije bila njezino pravo dijete. "Gazda Gabriel ima pravo," mislila je Anđelika. "Svoju sam kćerku uvela u svoj život, ali ne mogu reći da je ljubim. On ne smije to znati. To je nemoguće. Kad bi znao, shvatio bi..."
Vi ste prvrženi mome sinu - govorio je gazda Gabfiel osmjehujući se - a ja vašoj kćeri. Neću nikad zaboraviti malo napušteno stvorenje što je spavalo podno stabla i pružilo prema meni ruku kad sam ga probudio. Odmah mi je otcvrkutalo svoju žalosnu priču.
Anđelikino lice stegne tako potresan izraz da je gazda Gabriel prokleo sebe što joj je to rekao. Postiđen, uzbuđen i zbunjen, on kašljucne, pa kao da se sjetio nekog važnog posla, izađe napolje. Laurier pođe za njim. Gazda Gabriel mu je dopustio da navečer švrlja među robom po skladištima.

Anđelika je ostala sama s Honorinom. Ona je proživljavala neobičan, odlučan trenutak. Tjeskoba ju je pritisla kao da će ono što će sad učiniti, ili neće učiniti, odlučiti o njezinu životu. čudno joj je bilo da je uzrok njezina stanja bio "mali stvor", kako se izrazio gazda Gabriel, što je sad sjedio s izrazom zanosa i ponosa na sitnom lišcu. Činilo joj se da ponovo vidi svoju sestru Hortenziju, nesnosnu brbljavicu, koja se, usprkos svojoj ružnoći i zloći, uvijek držala kao da je princeza. Sjedeći u svojoj visokoj stolici, uspravna i ne žaleći se ni na šta, Honorina je oživljavala izblijedjeli lik svoje tetke. Isto kretanje vratom, isto gordo držanje glave. Hortenzija je uvijek, i kao dijete, bila mršava. Honorina je, naprotiv, bila okrugla, plećata, dobro građena. Ali u držanju jedne i druge, u pogledu istih crnih očiju, razvučenih i oštrih, srodstvo je bilo očito. Ali mjesto da je to naljuti, Anđelika osjeti u sebi olakšanje. Pruži ruke prema Honorini:
Dođi!
Honorina se trgne iz svojih snatrenja, zamišljeno pogleda majku, a zatim joj osmijeh razvuče usta do ušiju.
Neću - reče i sakrije se pod stol.
Dođi, hajde, dođi ovamo!
Neću.
Anđelika ju je morala izvući iz njezina skrovišta i podigne je s dosta muke.
Teška si kao olovo, vjere mi...
Promatrala je kćerkino lice nekom bolnom napregnutošću.
Ti si riđokosa, ali si lijepa... dijete moje...! Htjela ja ili ne, ja sam te ipak rodila. Ti si tu! Vezana si za mene onim istim užasom što sam ga osjećala dok sam te nosila, vezana si za me našim zajedničkim slabostima, koje su se svim snagama borile da se otmu svom ogromnom udesu, neumoljivoj, slijepoj sudbini koja je htjela da budemo majka i kći. Srce moje!
Anđelika pritisne svoje usne na Honorinin svježi obraz. Djetetov ju je miris podsjećao na miris šume za vrijeme ustanka u Poitouu. Taj se miris pretočio u nju da bi rastvorio snagu njezine mržnje. Za onih pokolja i zasjeda imala je uza se Honorinu i njezine male noge koje je grijala uz ognjište. Honorinu koja je otvarala svoje pametne oči na rukama opata Lesdiguieresa, Honorinu koja ju je iz šume dozivala i tako je istrgla, zaprepaštenu i opčinjenu s čistine na kojoj su visili njezini drugovi.
Vezivala ih je bijeda spilje u kojoj je Honorina prvi put kriknula i škripanje "ormarića za nahočad" koji ju je odvukao u mrak sirotišta.
"Oh! Sva ta djeca napuštena na pragu tuđih vrata, koje je kupio gospodin Vincent! Kako se može napustiti svoje dijete? Ja sam napustila svoju vlastitu kćerku. Neka je blagoslovljena Providnost koja mi ju je vratila. Ima li teže boli nego osjećati u dubini svog srca žalosni teret zbog izgubljenog djeteta? Gdje si, meso mojeg mesa? Kamo si krenula sa svojim malim ispruženim rukama, kao
slijepa, u nepoznato, u koje sam te survala? Kako bih te prepoznala u smrti? Da li bih imala pravo da te vidim na drugom svijetu, ja, tvoja majka, koja te je napustila... ?"
Anđelika se trgne kao da se probudila iza sna. Ona se nalazila u kuhinji gazde Gabriela u La Rochelleu, sjedila je blizu vatre koja se već gasila s Honorinom na koljenima i žestoko je stiskala na svoja prsa.
"Moj živote!"
Val ljubavi dugo potiskivan, gotovo nepoznat, izbije snagom izvora koji se napokon probio pročišćen iz zemljine tame.
Nisam znala da te toliko ljubim... Za što te ne bih ljubila, zašto?
Njezin razum je tražio uzroke, ali više ih nije nalazio. Uistinu, ništa joj nije ostalo od prohujalog života. Sve se srušilo u neki mračni ponor. Honorinina nevina ljupkost, životna snaga što je zračila s njezina okruglog lišća, blaženstvo njezina osmijeha u času kad bi vidjela da se saginje nad nju da je poljubi ona koja je predstavljala sav njezin svijet, te osjećaj Anđelikin da joj Honorina tjelesno pripada: "Ti imaš samo mene, ja imam samo tebe", sve je to brisalo, kao iza nekog neprozirnog zastora razloge zbog kojih je ona u početku mrzila ovo malo biće.
Kako duh brzo zaboravlja! Tijelo sporije zaboravlja.
Anđelika je katkad u svojim tlapnjama čula rog Isaka Rambourga, osjećala je također na svojim zglavcima i na gležnjevima gvozdeni stisak surovih ruku, koje su je prikovale na zemlju.
Ali kad bi se probudila, vidjela bi kako na zidu ispred nje pleše svjetlost vatre, zapaljene na vrhu svjetionika, koji je pokazivao put brodovima. Honorina je spavala pored nje. Anđelika bi je dugo promatrala, pa bi se smirila i divila blagu koje joj je ostalo i u kojem je nalazila opravdanje za svoj jadan, uništen i progonjen život.
Spavaj, srce malo, spavaj, dijete moje, moj živote... Ti si kod svoje majke. Ničega se više ne boj...

Otkad je saznala da je Anđelika papistkinja, Severina ju je promatrala nekim svetim užasom...
Ovu je služavku smjestila kod nas Družba svetog sakramenta da nas špijunira, sigurna sam u to - tvrdila je na sva usta.
Tetka Ana je odobravala.
Doista, moglo bi to biti vrlo lako, jadno moje dijete. Molimo Gospoda da nas sačuva od njezinih pothvata.
"Čangrizavih li žena", mislila je Anđelika, čije je strpljenje došlo u tešku kušnju. Severina ju je nadzirala ne bi li je zatekla u krivnji. Pravila se pretjerano strogom, u čemu ju je njezina tetka oponašala, a ponekad bi podrugljivim glasom pjevala:
"Pokvarenom čovjeku, nepravednom čovjeku Laž je u ustima
Škilji očima, govori nogom Dogovara se prstima..."
Nije li tako, tetko?
Tako je Anđelika doznala da joj te žene zamjeraju što je živa i neposredna.
Da si bila na kraljevom dvoru, Severino - reče joj jednog dana - ti bi znala da valja biti ukočen poput štapa kao što si ti, znala bi da se ukočene kretnje kao u lutaka smatra znakom slabog odgoja. Trebalo bi da stekneš prirodno držanje.
Dvor je mjesto propasti - odgovori Severina uvrijeđena.
Anđelika prasne u smijeh. Velika djevojčica se udalji crvena od ljutine.
Međutim, i ona je bila ranjiva. Privlačila su je djeca kao i sve mlade djevojke njezine dobi. Željela je steći Honorininu naklonost, stoga je stalno pokušavala da je uzme u naručje, svuda je za njom išla, trudila se da joj pomogne pri jelu i oblačenju.
Pusti! Pusti! - bijesno je vikala Honorina kao uvrijeđena carica.
Anđeliki je bilo žao Severine koja bi se ponizno udaljila, a nikako nije mogla nagovoriti svoju razdražljivu kćer da bude ljubaznija. Honorina je svoje simpatije i antipatije jasno izražavala. Općenito, svi predstavnici muškog spola uživali su njezinu naklonost. Prema Laurieru je bila vrlo obzirna i u svemu mu se pokoravala. Gazda Gabriel bio je njezin idol kome se divila i koga je poštivala. Pastor Beaucaire je i nadalje bio glavna ličnost svaki put kad bi se pojavio. Ali nadasve je voljela Martiala. On joj je svojim nožem napravio malu škrinjicu u koju je ona pohranjivala svoje dragocjenosti: puceta, bisere, kamenčiće i pijevčevo perje. Djevojčica je imala majčinu maniju. Gledajući kako se šeta svojom škrinjicom ispod pazuha i s malom mačkom ispod drugog, Anđelika se sjeti svoje škrinje obložene sedefom, u kojoj je nekada držala svoje uspomene, koje bijaše sakupila u toku svog mučnog života.
Odnosi Honorine sa ženskim spolom bili su kompliciraniji. One koje su prešle četrdesetu ona je obasipala nježnošću. Rebeki i svima bakama se uvijek osmjehivala. Prema ženama srednje dobi držala se stroge neutralnosti. Živjela je u sasvim lošim odnosima s djevojkama i djevojčicama svoje dobi. Vjerojatno ih je smatrala suparnicama, stoga ih je od sveg srca mrzila. Maloj Rut, djevojčici od tri godine, najmlađoj kćeri advokata Carrerea umalo nije iskopala oči. Sve u svemu, ova okrugla lutka, Honorina, koja se odlučnog izgleda gegala po kući, unosila je veliku živost u kuću gazde Gabriela.
Često bi neobično kriknula. Na kraju je Anđelika uspjela odgonetnuti značenje njezinih krikova. To je, u stvari, značilo da je Honorini dojadilo biti u kući i da je poželjela da vidi more. Na morskom žalu čitav se svijet za nju sveo na igru valova, na morske trave i divne školjke. Slična bundevi, svojom zadignutom suknjom gacala je po žalu. Anđelika je išla za njom, izmjenjujući koju riječ sa sakupljačicama dagnji. Za vrijeme oseke voda se daleko povlačila ostavljajući za sobom gradske zidine i bezbrojne hridi prekrivene algama, rupama punim čiste vode u kojoj su se skrivali sitni morski račići. Čitava četa derana navalila bi na njih zajedno s galebovima. Među njima nalazio se češće nego što je bilo potrebno mladi Martial, koji bi tih dana izostajao iz škole. Martial je zadavao mnogo brige svome ocu. Iako je volio školu, još više je volio da se skita sa klapom svojih prijatelja, među kojima su se nalazili vjetrogonje četvrti, kao što su bili dva starija sina advokata Carrerea, Ivan i Toma i liječnikov sin Josip.
Gazda Gabriel je želio da mladić upozna strogu zavodsku disciplinu stoga je odlučio da ga pošalje u Holandiju. Barem će tamo naučiti kako se dobro vodi trgovina.
Anđelika se žalostila sve više što se više približavao dan kobnog odlaska. Martial ju je mnogim svojim osobinama podsjećao na Florimonda. Ona je iza mladićeve nasmijane neusiljenosti primijetila njegov nemir. On je osjećao da stupa po nesigurnom tlu, a uz to je još otkrio da u svijetu u kojemu je bio prisiljen živjeti nema više mjesta za nj. Baš to strašno otkriće potaklo je Florimonda da napusti svoju majku, da pobjegne i da potraži neki kut na zemlji, gdje će moći slobodno živjeti, ne osjećajući na sebi teret dvostrukog prokletstva svojih roditelja.
I Martial će jednog dana pobjeći, i svi ovi mladići koje je nevjerojatna sljepoća njihovih starijih još zadržavala na osuđenoj obali.

Jednoga dana sjedili su na jednoj hridini, nagnuti jedni prema drugima i toliko zadubljeni da nisu čuli kako im se ona približuje. Vjetar im je mrsio dugu kosu i igrao se s razdrljenim košuljama što su im pokrivale mlade grudi. Spopadne je tjeskoba pri pomisli da je stroj, koji će ih smrviti već bio smješten poput neke nemani u srcu samog grada.
Martial je čitao pažljivim glasom:
"Američki otoci ne znaju za hladnoću. Led je potpuno nepoznat i desilo bi se čudo kad bi se pojavio. Nema četiri različitih doba kao u Europi, već samo dva. Jedno traje od travnja do studenog: tada kiše padaju vrlo često, a drugo je doba velike
suše. Uza sve to zemlja je pokrivena ugodnim zelenilom i gotovo preko čitave godine cvijeće cvjeta i voće zrije..."
A ima li tamo vinove loze? - prekine ga deran koje je imao kosu slamnate boje - jer moj je otac izbjeglica iz Charentesa, vinogradar. Ta šta bismo mi radili u zemlji, u kojoj nema vinove loze?
Da, ima vinove loze - slavodobitno potvrdi Martial. - Slušaj nastavak: "Loza raste vrlo dobro na ovim otocima; osim neke vrste divlje loze, koja, naravno, raste u šumama i koja daje lijepe i velike grozdove, vidjeti je na mnogim mjestima vinograde, koji se obrađuju kao u Francuskoj, ali rode dvaput godišnje, a katkad i češće..."
U tom geografskom traktatu govorilo se zatim o krušnom stablu, a stablima papaje, na čijim granama raste neka vrst dinja, o kokosovu orahu sa ukusnim biljnim mlijekom...
"Sapunar pravi tekući sapun, koji pere i bijeli rublje, kotlar pravi suđe i kuhinjsko posuđe..."
A kakve su boje stanovnici tih toplih otoka? Crveni sa perjem, kao oni u Novoj Francuskoj?
Martial prolista malu knjigu i izjavi da ne može naći podatke za to.
Svi su se sporazumno obratili Anđeliki koja je sjedila blizu njih, s Honorinom na koljenima.
Znate li vi koje su boje ovi otočani, gospođo Anđeliko?
Mislim da su crne - odgovori ona - jer već odavno na ove otoke dovode robove iz Afrike.
Ali stanovnici Karipskih otoka nisu crnci - primijeti mladi Toma Carrere, koji je slušao pričanja mornara u luci...
Martial prekine raspravu:
Pitat ćemo to pastora Rocheforta, kad ga budemo vidjeli.
Pastora Rocheforta, kažeš? Anđelika se trgnula.
Govoriš li ti o onom velikom putopiscu koji je napisao knjigu o američkim otocima?
Evo baš je čitam svojim drugovima. Pogledajte! - I pokaže novo izdanje, nedavno uvezano i nastavi poluglasno:
Ako knjigu pronađu kod vas, mogu vas kazniti s pedeset livara globe i zatvorom, jer izgleda da potiče protestante na iseljavanje. Moramo, dakle, biti vrlo oprezni... Anđelika je okretala stranice na kojima su priprosti crteži prikazivali stabla i životinje dalekih krajeva.
Iz ništavila prošlosti iskrsla je zaboravljena vizija koja joj se oduvijek činila neobjašnjivom, ali je na sebi imala pečat sudbine: posjet pastora Rocheforta Monteloupu; njoj je tada bilo deset godina.
Osamljeni konjanik, koji je stigao u Monteloup jedne olujne noći, pričao je o nepoznatim i neobičnim stvarima, o crvenim ljudima sa perima u kosi, o krajevima koji nikad nisu bili obrađivani i u kojima žive drevne nemani...
Ali u ono doba - prošlo je odonda više od dvadeset godina - neobičnost njegova posjeta nije bila ni u njegovoj čudnoj pojavi, ni u egzotici njegovog pričanja. Ne. Pastor je bio glasnik Sudbine, strašne i slabo razumljive, kao što je bio i poziv što ga je on donio iz daljine. Na taj poziv, koji je stigao s drugog kraja svijeta, njegov stariji brat Josselin odmah je odgovorio. Napustio je svoju obitelj i svoju zemlju i nitko nije nikad doznao što se s njim dogodilo.
Ali taj je pastor sigurno već umro! - reče nečiji glas koji se njoj učini slabim i nesigurnim.
Nije! On je vrlo star, ali još uvijek putuje. Mlađi momak nastavi tiše:
Sada se nalazi u La Rochelleu. Nitko ne smije znati gdje se sakriva, jer bi ga inače smjesta uhapsili. Da li biste ga htjeli vidjeti i čuti, gospođo Anđeliko?
Budući da je potvrdno kimnula glavom, dječak joj turnu neku stvarcu u ruku.
S ovom "ulaznicom" možete prisustvovati sastanku koji će se održati kod zaseoka Jouvex - objasni joj Martial. - Tamo ćete vidjeti i čuti pastora Rocheforta.
On će održati govor, jer je taj sastanak i sazvan zbog njega. Prisustvovat će više od deset tisuća naših…

32.
SASTANAK U PUSTOŠI
Mladić bijaše pretjerao kad je rekao da će na "sastanku u pustoši" prisustvovati deset tisuća gorljivih pristaša. I Anđelika je odlučila da pođe na taj sastanak.
Mnoge je strah zadržao, a na terenu osušene solane, okružene branama, na kome su bile nagomilane još znatne hrpe soli, teško da se moglo smjestiti više od par tisuća osoba. Na solanu je pao izbor jer se smjestila u usjeklini zatvorenoj sa dva krševita grebena, koja su je sakrivala pogledu onih koji su putovali močvarnom ravnicom oko La Rochellea. More je bilo blizu, pa se njegov šum miješao s bukom glasova. Kako bi tko stigao, pozdravljao bi susjede, smještao se i upuštao u razgovor s njima.
U sredini polukruga, sličnog jednostavnom amfiteatru, bio je postavljen mali stol. Stojeći ispred njega, propovjednik je imao održati govor.
Ovo je govornica, a stol što ga upravo donose, to je stol za pričest - razjašnjavao joj je Martial.
Htio ju je pratiti, ponosan što ju je "zavrbovao". Anđelika je došla s njim u pekarovim kolima. Pekarov sin bio je prijatelj mladog Bernea.
Tetka Ana i Severina došle su u drugim kolima. Osim njih u tim su se kolima dovezli na sastanak trgovac papirom, njegova žena i kćer. Kad su tetka Ana i Severina opazile "papistkinju" iznenađeno su se trgnule. Vidjelo se izdaleka kako raspravljaju sa gazdom Gabrielom, koji ih je pratio jašući na konju. Sigurno su mu dokazivale kako njezina prisutnost može biti opasna. Trgovac je samo slijegao ramenima. Mnoštvo navali i zakrili skupinu. Donesen je kositreni pladanj, pokriven bijelim platnom, pod kojim se nazirala glava kruha i dva kositrena pehara. Podno stola je odložen ćup pješčenjak, također prekriven platnom.
Anđelika se dugo dvoumila bi li pošla ili ne na sastanak. Izlagala se strašnoj kazni, ako bi se što doznalo o tome. Ali svakoj od prisutnih osoba je nešto prijetilo: nekome visoka globa, nekome zatvor, nekome čak i smrt, kao na primjer onim "obraćenicima" što su se, tužni i postiđeni, dovukli među svoje nekadašnje istovjernike, jer ih je mučila savjest poslije njihova obraćenja.
Sva ta progonjena čeljad bila je obučena u odijelo crne ili tamne boje. Jedan od najvećih brodovlasnika u La Rochelleu, Manigault, pojavio se, naprotiv, u vrlo lijepom odijelu šljivine boje, u crnim čarapama i cipelama sa srebrnim kopčama. Taj brodovlasnik je bio, po općem sudu, vrlo lijep čovjek; pratio ga je njegov crnac Siriki.
Držao je za ruku sina Jeremiju. Otac se mnogo ponosio tim dražesnim anđelčićem dugih, plavih uvojaka, kojemu su njegove četiri sestre i majka laskale kao kakvom kraljeviću.
Obitelj odvjetnika Carerea došla je također u punom broju. Obujam tijela gospođe Carrere odavao je njezinu bremenitost, jedanaestu po redu. Nekoliko pravih plemića moglo se raspoznati po njihovim mačevima. Oni su tvorili poseban skup i međusobno su nešto vijećali.
Mjesta, mjesta za gospođu de Rohan!
Sluge su nosile u prvi red naslonjač obložen sagovima, u kome je sjedila stara, autoritativna gospođa. Njezini su prsti slični kandžama stare sove, stiskali srebrnu jabučicu štapa.
Navala mnoštva dosegla je vrhunac, ali sve se odvijalo u redu. Neki mladići išli su okolo noseći platnenu kesu, u koju su prisutni stavljali doprinos za uzdržavanje svećenika. Velika većina ljudi posjedala je na tlo, na prljave ostatke morske soli.
Najbogatiji ili najdalekovidniji donijeli su jastuke, vreće, a neki i grijalice na ugljen, jer je vrijeme bilo vrlo svježe i vjetrovito.
Dječaci su čuvali konje, magarce i mazge, privezane za krhke tamarise. Njima je također povjeren zadatak da stražare i jave ako bi se slučajno pojavili kraljevi draguni. Kola su sa dignutim rukunicama čekala da svečanost završi.
Naskoro odjekne crkvena pjesma, koju mnoštvo prihvati muklo i snažno.
Tri ličnosti u crnim odijelima i ogromnim crnim šeširima upute se prema sredini gdje su bili postavljeni stolovi.
Jedan od njih bio je pastor Beaucaire. Anđelika se pohlepno zagleda u najvišeg i najstarijeg među njima. Usprkos sijedoj kosi, koja je tvorila okvir oko pocrnjelog i naboranog lica, ona je prepoznala "crnog čovjeka", legendarnog putnika iz njezina djetinjstva. Njegov nemiran život, opasnosti kojima se izlagao na svojim mnogobrojnim putovanjima, kao da su održali uspravnim njegovo suho i mršavo tijelo.
Treći pastor bio je zdepasta tijela i rumena lica, živog i odlučnog pogleda. On uze govoriti jakim glasom koji je daleko odjekivao.
Braćo moja, Gospod me je oslobodio lanaca i ja sam neizmjerno sretan što vam se mogu ponovo obratiti. Moja osoba nije ni od kakve važnosti. Ja sam samo Božji sluga i mene satire ogroman zadatak: briga za moje stado, to jest, briga o svima reformiranim u La Rochelleu, koji traže put spasenja među svakim danom, sve opasnijim zasjedama.
Iz njegova govora, Anđelika je shvatila da je to pastor Tavenaz, odgovorno lice za Kolokvij La Rochellea, to jest za udruženja protestantskih crkava toga grada. Nedavno je izašao iz zatvora, u kome je odležao šest mjeseci.
Neki od vas bili su kod mene i pitali: "Moramo li se i mi prihvatiti oružja kao što su to nekada učinili naši očevi?" To pitanje možda postavljaju potajno i mnogi drugi, prepuštajući se tako opasnom iskušenju mržnje, koja nije uvijek tako dobar savjetnik kao što je opreznost. Ja ću vam odmah iznijeti svoj sud: ja nisam za upotrebu sile. Daleko je od mene pomisao da umanjim junaštvo naših otaca koji su proživjeli strahovitu opsadu 1628. godine. Ali da li je taj ogroman i gordi ustanak uspio ojačati našu vjeru? Na žalost, nije! Malo je falilo tada da hugenoti La Rochellea i njihova vjera nisu zauvijek izbrisani s lica zemlje.
Pastor Tavenaz je dugo govorio u tom smislu. On je podsjetio prisutne na narodni crkveni sabor koji će se održati slijedeće godine u Montelimaru, na kome će biti sastavljena predstavka o proganjanju francuskih hugenota sa strane upravnih i drugih vlasti, da bi potom bila osobno kralju uručena. Završio je govor pozivajući sve da imaju povjerenja i da sačuvaju mir, ugledajući se na nj i pastora Beaucairea.
U toku tog dugog govora stara je vojvotkinja Rohan u više navrata pokazivala svoje nestrpljenje. Odmahivala je glavom, tuckala štapom u tlo. Sigurno joj se nisu sviđali ti miroljubivi savjeti. Ali možda je smatrala da je previše stara da se buni stoga je samo duboko uzdahnula.
Šapat odobravanja začuje se među prisutnima. Samo se jedan čovjek digao, neki seljak s kosom popalom po čelu, sa šeširom koji je objema rukama pritisnuo u bijelu košulju. On reče:
Ja sam iz mjesta Jarans u Gatineu. Kraljevi su draguni upali u naše seoce. Zapalili su nam hram. Zatim su mi oduzeli pršute, kruh, dvije krave, magarca i ženu. Stoga vjerujem da bi mi poprilično laknulo pri duši kad bih mogao dograbiti sjekiru i sve ih pobiti s njom!
Dok je taj bijednik nabrajao sve što je izgubio negdje se začuje smijeh, ali i odmah splasne.
Seljak je zvjerao oko sebe. Njegov pogled kao da je tražio objašnjenje.
Moju su ženu odvukli za kosu na cestu... Ono što su joj učinili ne mogu tako lako zaboraviti. Zatim su je bacili u bunar...
Njegov se glas izgubi u pjevanju nekog psalma koji se vinuo u nebo iz tisuću grla. Zatim je uzeo riječ pastor Roskefort. On je podsjetio vjernike na priču o Iseljenju.
Reče kako su Židovi kad su vidjeli da ih Egipćani gone, zaklinjali Mojsija: "Pusti nas radije da služimo Egipćanima, nego da poginemo u pustinji." Ali Svevišnji je pokazao svoju moć podavivši faraonovu vojsku u valovima Crvenog mora te su Židovi najzad stigli u zemlju Kanaan. Bili bi i ranije u nju stigli da nisu posumnjali u dobrotu Svevišnjega, koji ih je poveo u pustinju zato da bi ih otrgnuo od sramotnog ropstva, u kome im je prijetila opasnost da zaborave vjeru svojih otaca.
Pastor Rochefort započne oduševljeno pjevati Mojsijevu pjesmu:
"Pjevat ću Svevišnjem. On je pokazao svoju slavu, Survao je u more konja i njegova konjanika
Svevišnji je moja snaga i njega neka uznose moja usta. Jer on me je spasio..."
Njegov glas, ponešto oslabljen starošću, bio je još krepak. Ali je pjevao skoro sam. Umorni, ukočeni od hladnoće, prisutni su mlitavo prihvaćali psalam koji kao da nisu dobro ni poznavali.
Zbunjen time starac prestane pjevati i pogledavši začuđeno prisutne, nastavi kao da mu je hitnja:
Moja braćo, zar niste shvatili smisao priče? Ako svijeću stavite pod lonac ona će se ugasiti. Da su dalje živjeli u ropstvu, Židovi bi na kraju počeli obožavati egipatske bogove. Ta vam opasnost svima prijeti. Maloprije su vas pitali, želite li uzeti oružje i braniti se ili želite krotko podnositi proganjanja. Uzeo sam riječ da vam predložim treće rješenje: iseljenje! Nove, ogromne zemlje nude vam utočište. To su još netaknute zemlje. Mogli biste ih unaprijediti na slavu Božju i razgaliti dušu svoju ispovijedajući slobodno svoju vjeru...
Njegove su se riječi gubile u graji koja obično nastaje na kraju sastanka. Oko Anđelike neki su poluglasno govorili:
Dakle, što je s vašom trgovinom broćikom u Languedocu?
Kad bismo solili svježu morsku ribu, kao što rade u Portugalu, mogli bismo prodati dvostruko više ribe, ali eto poreske vlasti to zabranjuju...
Za ovako veliku svečanost mogao si ipak obući novo odijelo, Josiase Merlute.
Kako da ne! I doći u ovo blato...!
Prijedlozi pastora Rocheforta, čini se da ni koga nisu zanimali. Neki mladi sluga čegrtaljkom uspostavi tišinu.
Pastor Tavenaz se zagleda u svog kolegu pogledom kojim kao da mu je želio reći: "A što sam vam ja govorio?" i ponovo uze riječ.
Ljudi se nisu mogli razići prije nego se dizanjem ruku ne izglasa odluka koja je imala utvrditi njihovo držanje u budućnosti.
Tko je za oružani otpor? Nitko se nije ni pomaknuo.
Tko je za iseljenje?
Ja! Ja! - poviče desetak derana, koji su sjedili u prvom redu.
Ja - zaurliče Martial, uspravivši se blizu Anđelike.
Prosvjedi razljućenih roditelja ugušiše mladenačke glasove, a odvjetnik Carrere opali šamar najbližem sinu.
Gospodin Manigualt se uspravi u svoj svojoj visini i veličanstvenosti te pruži ruku da smiri graju.
Gospodine pastore - reče on obraćajući se s velikim poštovanjem starom i glasovitom putniku - nama je bila velika čast, da vas čujemo, ali nemojte se čuditi što u La Rochelietf ideja o iseljenju ima malo pristaša...
Stavivši ruku na srce, jakim glasom nastavi:
La Rochelle je naša tvrđava, grad koga su osnovali naši očevi i za koga su dali svoje živote. Nijedan od nas ne može ga napustiti.
Zar je bolje napustiti svoju vjeru? - vikne stari pastor dršćućim glasom.
Niti u snu nam to ne pada na pamet. La Rochelle pripada hugenotima i uvijek će ostati u njihovim rukama. Njegovu je dušu stvorila reforma. Ne može se izmijeniti duša jednog grada.
Te rijeći sakupljeni pozdrave pljeskom odobravanja. Manigualt je govorio jezikom koji je lako prodirao do srca njegovih sugrađana.
Što mogu protiv nas? - šaptali su. - U našim je rukama novac.
Očito je, sve bi otišlo do vraga bez nas.
Izgleda da gospodin Colbert misli zatražiti pomoć protestanata da bi podigao proizvodnju.
Andelika je odsutno zurila u dio sivog oceana, poprskanog bjelinom, koji se nazirao među pješčanim nanosima.
Nekoliko koraka dalje od nje, pastor Rochefort je također promatrao more. Čula je kako mrmlja:
Imaju oči, a ne vide. Imaju uši, a ne čuju...
Što je on nazirao svojim vidovitim pogledom? Da nije u toj gomili što se udaljavala prebrojavao mučenike, otpadnike...? Da nije vidio kako su već svi osuđeni...!
Strah koji ju je bio privremeno napustio, opet se uvukao u Anđelikino srce. "Treba otputovati." Obala nije sigurna. Plima će se sve više dizati i jednog dana će je zahvatiti zajedno s Honorinom. Kad bi bila sama, i uz to umorna možda bi joj bilo svejedno. Ali ona mora spasiti Honorinu. Znoj joj probije čelo pri samoj pomisli da bi je kraljevi draguni mogli jednog dana uhvatiti, mučiti je svojim prostačkim smijehom... baciti je kroz prozor na koplja.
Stade žurno hodati da pronađe kćerku. Kiša je padala. U lokvama na cesti odražavalo se blijedo nebo. Neki konjanik je prestigne i upola se okrene u sedlu. Bijaše to gazda Gabriel.
Hoćete li da vas primim na konjske sapi, gospođo?
Ona osta načas kao ukopana! Učini joj se da vidi cestu punu rupa, da vidi konjanika koji se okrenuo prema njoj a u tog je konjanika osmijeh sličan osmijehu gazde Gabriela.
Ne - odgovori nakon poduže stanke. - Ja sam samo vaša služavka, gazda Gabriele. Svijet bi počeo koješta govorkati...
Istina je, ovdje nismo na prilazima Pariza, na cesti za Charenton.
Zastor se raskinuo. Poljakinja je stajala blizu nje. Imala je promrzle noge, baš kao i danas. Kao i danas mučila ju je tjeskoba: sin joj je bio u opasnosti. Cantora su bili ugrabili Cigani. Neki su se konjanici zaustavili. Jedan od njih uzeo ju je na konja i poveo u Pariz. To je bio mladi protestant, sin nekog trgovca iz La Rochellea.
Prepoznajete li me sada? - upita je trgovac.
Jest, vi ste onaj konjanik, koji mi je pritekao u pomoć jedne zimske večeri prije mnogo godina.
Stajala je kao skamenjena na kiši. Dvanaest je godina prohujalo. Dva su prizora bila srodna, skoro ista. Imali su isti okus opasnosti, neizmjerne osamljenosti. U potpunoj napuštenosti, lice stranog čovjeka, osmijeh sažaljenja, donosio joj je prolaznu utjehu.
Ono što ju je sad najviše pogodilo bila je nevjerojatna sličnost dviju situacija, a među njima vrtoglavi usponi u časti i bogastvu na francuskom dvoru.
"Tako" pomisli, "dvaput se morao oko tebe stegnuti pakleni obruč da shvatiš! Da shvatiš da za tebe nema mjesta u ovom kraljevstvu i da ti valja putovati... preći preko mora..."
S nekom mješavinom olakšanja i poniženja ona promisli: "Srećom, gazda Gabriel me poznaje samo kao bijedno stvorenje."
Prvi put ju je sreo kao bijednicu sirotinjske pariške četvrti, a drugi put kao drumsku razbojnicu. Te činjenice sigurno nisu ulijevale mnogo povjerenja. Stoga je još vrednija divljenja bila plemenitost kojom ju je primio pod svoj krov. To se slabo slagalo s njegovim do krajnosti opreznim karakterom.
Zašto ste to učinili? - reče ona u jednom dahu. - Htjela sam reći, kako ste mogli imati povjerenja u mene i otvoriti mi svoju kuću.
On je bez muke slijedio tok njezinih neizrečenih misli, stoga je odmah shvatio suštinu njezina pitanja.
Vjerujem u važnost nekih znakova - odgovorio je. - Lice, koje sam nazreo jedne zimske večeri, kao čaroban i ganutljiv simbol okrutnog velikog grada, stalno me proganjalo i u toku godina sam se uvjerio, da to lice nije samo jednostavna uspomena, već da ima neki drugi smisao, da je ovaj susret bio kao neka opomena, kao udarac mrtvačkog zvona koje zvoni negdje u vječnoj sudbini, udarac zvona čiji se odjek gubi... Ali nešto se dogodi i mi se sjetimo da smo već bili upozoreni... Kad sam vas prepoznao za onog napada, nisam se mnogo začudio. Valjda je bilo suđeno. Nešto me tjeralo da se zauzmem za vas i za vaše dijete. Osjećao sam da mi je dužnost da poduzmem sve da vas izvučem iz zatvora prije no što bude prekasno. Iskoristio sam odsutnost katoličkog suca.
Pa sanjarski primijeti: - Zašto sam rekao: prije no što bude prekasno? Istina je, bio sam uvjeren da vrijeme steže, da je za vas bilo pitanje sati. Salijetale su me riječi Biblije:
"Oslobodi one koji su osuđeni na smrt. Spasi one, koje hoće da pogube..." Osjećam da vaša prisutnost među nama ima veliko značenje, ali koje?
Mislim da znam koje - reče Anđelika, sama potaknuta neobičnom atmosferom tih razgovora i ove tužne pustare na kojoj sad nije bilo nikoga.
To je, da ću ja jednog dana spasiti vas i vaše kao što ste vi spasili mene...

33.
SUSRET S GOSPODINOM ROCHATOM
Netko ju prestigne i reče:
Evo Francuskinje!
Anđelika se okrene. Neki se čovjek zaustavio i promatrao je razjapljenih usta. Imao je na sebi odijelo na kome je vezivo zlatne boje bilo izblijedilo, cipele s crvenim petama, na kojima se koža ogulila, i šešir s perom u jadnom stanju. Žmirkao je očima kao sova na suncu.
Francuskinja - ponovi on. - Francuskinja zelenih očiju.
Anđelika je istodobno željela da pobjegne i da dozna tko je taj čovjek. Nesvjesno pođe k njemu. On poskoči poput vjeverice.
Ovog puta nema dvojbe. Zbilja ste vi. Taj pogled! Ali...
Pažljivo je promatrao njezino skromno odijelo, njezinu kapu tijesno priljubljenu uz kosu.
Ali... vi niste, dakle, markiza? Međutim, to su tvrdili na Kreti... i vjerovao sam... Ipak sam vidio vaše isprave, do vraga! Što radite ovdje u tom odijelu?
Sada ga je prepoznala, osobito po njegovoj neobrijanoj bradi.
Gospođine Rochat...! Vi ste to... Je li moguće? Uspjeli ste, dakle, napustiti kolonije na Istoku, baš kao što ste željeli?
A vi ste, dakle, uspjeli umaknuti Muli Ismailu? Govorilo se da vas je pogubio na mukama.
Kao što vidite, to nije istina.
Neobično se radujem tome.
I ja! Ah, dragi gospodine Rochat, koliko mi je drago što vas opet vidim.
I ja osjećam to isto, draga gospođo. Oni se srdačno rukovaše.
Nikad Anđelika ne bi bila vjerovala, da će je susret sa smiješnom ličnošću beznačajnog kolonijalnog namještenika ushititi do te mjere. Bili su kao jedini preživljeli iz neke začarane zemlje.
Izražavajući zajedničko im osjećanje, Rochat uzvikne:
Ah! Napokon...! Kakvog li divnog užitka što ću u ovoj sjevernjačkoj luci, bez duše, bezbojnoj... porazgovarati s nekim tko je bio "tamo dolje"...
Ponovno joj čvrsto stisne ruku, zatim se natmuri.
Ali... vi, dakle, niste markiza...?
Pst! - reče ona ogledavši se oko sebe. - Potražimo neko mirno mjestance da malko pročavrljamo. Sve ću vam objasniti - prošapta Anđelika.
Rochat prezirno iskrivi usta i izjavi da na žalost ne poznaje u La Rochelleu nijedno mjesto gdje bi se mogla popiti prava turska kava. Postoji gostionica "Novoj Francuskoj", u kojoj poslužuju neko piće toga imena, ali to je "njihova" kava s otoka. Ona nema ništa zajedničkog sa zrnjem koje raste na visoravnima Etiopije, koje valja pržiti prema tamošnjim obredima i kojega se "tamo dolje" na Orijentu pije božanski sok. Ipak su pošli do spomenute kukavne gostionice i sjeli u uglu prema prozoru. Rochat odbije ponuđenu kavu.
Iskreno vam kažem, ne mogu vam je preporučiti. Rastopinu sladića pomiješanu s uvarkom žira, ovi ovdje nazivaju: kava.
Naručiše stoga lagano vino iz Charentesa, uvijek prvorazredne kakvoće i ugodna ukusa. Gazda ih uz to posluži punim tanjurom školjaka.
Jedino što se u ovoj tužnoj zemlji može jesti - reče Rochat - to su školjke, morski ježevi, ostrige... njih se najedem do guše...
Razočarana izraza se zagleda u križeve na brodskim jarbolima i konope koji su zamračivali svijetlo nebo.
Kako je ovdje sve tužno! Gdje su malteške galije sa svojim zastavama, ratne zastave kršćanskih gusarskih brodova, mali magarci s košarama punim naranči. Gdje je Simon Donsat i njegova crvena brada?
Anđelika mu htjede reći kako La Rochelle i nije baš na sjeveru, a ni tako bez života, kako je on vjerovao.
Zar se niste nekada žalili da propadate na Orijentu? Zar niste samo sanjali o tome kad ćete se vratiti u prijestolnicu?
Istina je. Zapeo sam bio i nogama i rukama da se vratim u Francusku. Sada kopam i nogama i rukama da se vratim tamo dolje... Kako li je dosadno u Parizu! Pronašao sam bio, doduše, malu birtiju tamo prema starom Templeu, gdje se mogla dobiti prava kava i susresti se s kojim malteškim vitezom ili pokojim Turčinom... Poslali su me ovamo sa zadatkom da oduzmem protestantima monopol na osiguranja. Iskoristio sam priliku da porazgovaram s nekim trgovcima... Ovaj svijet iz La Rochellea je pustio posvuda korijenje. Jedan od njih šalje me opet na Kretu. Odlazim u utorak - završi on sav radostan.
A vaša služba u kraljevoj administraciji? Rochat fatalistički odmahne i reče:
Što ćete! Dođe vrijeme kad pametan čovjek opazi da je pomalo budala, što služi drugima, to jest državi. Uvijek sam bio nadaren za trgovinu. Došlo je vrijeme da iskoristim svoju sposobnost na tom polju. Kad se obogatim, dovest ću svoju obitelj...
Kad je saznala da on odlazi, mlada se žena uvelike smirila. Sada je mogla s njim iskrenije govoriti.
Gospodine, obećavate li mi, da ćete sačuvati tajnu što ću vam je povjeriti?
Ona mu reče da je uistinu markiza du Plessis-Belliere. Kad se vratila u Francusku sukobila se s kraljem, koji je bio ljut na nju zato što je usprkos njegovoj zabrani ona ipak otputovala na Kretu. Pala je u nemilost, upropastila se i sada mora provoditi vrlo skroman život.
Šteta! Šteta! - reče Rochat. - Na Istoku ne bi dopustili da propadnu tako sjajne sposobnosti, kao što su vaše...
Odjednom on se nagne k njoj:
Je li vam poznato da je on napustio Sredozemlje?
Tko to?
Kako vi koja ste plovili onim morima možete pitati "tko"? Ta Rescator! Kako ga je ona uporno gledala, ne reagirajući, on ljutito nastavi:
Rescator! Onaj maskirani gusar, koji vas je kupio za trideset i pet tisuća pjastara u kretskom batistanu. Otkada je vijeka i svijeta nikad nitko nije onako grdno nekoga povukao za nos. Reklo bi se da se uopće ne sjećate da se sve to vama dogodilo!
Napustio Sredozemlje? - najzad će ona. - Pa, ipak, bio je vrlo moćan tamo. Je li se barem saznalo zašto?
Govorilo se zbog vas?
Zbog mene!
Ona se opet uznemiri, srce joj je neredovito kucalo.
Da ga nije možda moj bijeg izvrgao tolikom ruglu da nije više mogao trpjeti zajedljive šale svojih drugova gusara?
Ne, nije stvar u tome. Mada su njegovi marokanski tjelohranitelji proživjeli strahovite trenutke kad je doznao za vaš bijeg... Umalo ih nije sve do jednoga povješao. Ali to mu nije u običaju. Na kraju se zadovoljio time što ih je poslao natrag Muli Ismailu s porukom da su nesposobni psi. Kladim se da bi tim jadnicima bilo milije da ih je povješao. Ah! Možete se zbilja pohvaliti, zbog vas je proliveno more suza i krvi u Sredozemlju, gospođo! A na kraju evo vas u La Rochelleu!
Ali zašto zbog mene? - navaljivala je Anđelika.
To je već druga priča i tiče se Mezzo-Mortea, njegova najgoreg neprijatelja. Sjećate li se barem Mezzo-Mortea, alžirskog admirala?
Kako da ga se ne sjećam kad me i on poslije zarobio?
Pa dobro! Mezzo-Morte se hvalio da će zahvaljujući vama zauvijek istjerati Rescatora iz Sredozemlja. Čim ste mu pali šaka, poslao je jednog glasnika na Kretu... Ali prije toga vam moram ispričati nešto drugo. Par dana nakon vašeg bijega Rescator me pozvao k sebi.
Vas?
Da, mene. Zar sam, dakle, tako bijedna ličnost, da ne bi smio dolaziti u dodir sa gusarskim prinčevima? Ako nemate ništa protiv toga, mogu vam kazati da sam i prije posjećivao njegovu visost Rescatora. Ta on je jedan od najveselijih ljudi koje sam susreo u svom životu, ali moram priznati da se ovaj put njegovo duševno stanje, potpuno slagalo s njegovim mračnim izgledom. Sama njegova maska vrlo neugodno djeluje na sugovornika, a kad vas, osim toga, njegov oštar i bijesan pogled šiba kroz ona dva prozora, draže bi vam bilo da se nalazi na drugom mjestu. Bio se povukao u svoju palaču na Milosu. Divna je to palača, puna rijetkosti. Požar je oštetio njegov brod, te nije mogao krenuti u potjeru za vama. Osim toga, ako me sjećanje ne vara, na moru je baš u to vrijeme bjesnila strahovita oluja. Nijedan brod nije mogao izaći iz pristaništa... Rescator je doznao da vas poznajem. On me dugo ispitivao o vama.
O meni?
A što se zaboga čudite! Ne može čovjek izgubiti robinju za koju je platio trideset i pet tisuća pjastara i još se uz to smiješiti. Rekao sam mu što sam znao o vama. Ispričao sam mu da ste velika francuska gospođa u milosti kod Luja XIV, da ste neizmjerno bogati a da je to tako dokazuje činjenica da ste bili vlasnica zvanja konzula na Kreti. Zatim sam mu ispričao kako sam vas pronašao na brodu d'Escrainvillea, mog nekadašnjeg druga u školi za orijentalne jezike u Carigradu. Rekao sam mu, dakako, koliko sam se namučio dok sam uspio nagovoriti malteške vitezove da vas oni kupe. Vi ste svjedok, draga gospođo, da sam poduzeo sve što sam mogao. Uostalom, zaista sam primio pet stotina livara, koje ste mi poslali s Malte. Baš po tome se doznalo da niste poginuli u oluji, kako su svi pretpostavljali.
Rochat ispije gutljaj vina.
Hm! Pretpostavljam da mi ne zamjerate što sam smatrao potrebnim da o tome obavijestim monsinjora Rescatora... To je čovjek kome sam usprkos svemu, mnogo dugovao... On je neobično darežljiv i uopće ne mari za novac. A na kraju, bio je ipak vaš gospodar i normalno je da treba pomoći vlasniku da spasi svoje
dobro. Zašto se osmjehujete? Zato što me smatrate Orijentalcem iako tako ne izgledam, zar ne? Ali baš kad je htio brodom krenuti za Maltu, stigao je glasnik Mezzo-Mortea... Zašto ste odjednom postali tako utučeni?
Ako vam je išta poznato o Mezzo-Morteu, onda će vam biti namah jasno da me spomen njegova imena ne podsjeća na ugodna vremena - reče Anđelika koja je usprkos svom nastojanju da bude mirna bivala sve uzbuđenija.
Rescator je dakle otputovao za Alžir. Nikad mi nismo doznali što se tamo dogodilo. Kad kažem "mi", mislim sve one koji plove i trguju po Sredozemlju. Malo je pojedinosti izbilo na javu... Izgleda da se Mezzo-Morte poslužio nekom vrsti ucjene: ili Rescator neće nikad doznati što se s vama dogodilo ili će mu otkriti mjesto gdje ste se sklonili, ali uz uvjet da se zakune da će zauvijek napustiti Sredozemlje, kako bi on, Mezzo-Morte, alžirski admiral, sam vladao njime. Mnogi su govorili da je glupo i pretpostaviti da će Rescator svoju ogromnu moć, svoje još ogromnije bogatstvo, svoj povlašteni položaj prodavača srebra, staviti na vagu za običnu robinju, pa ma kako lijepa bila... Ali valja nam vjerovati da je Mezzo-Morte znao što radi, jer je taj ponosan i nepobjediv Rescator, najzad, prihvatio taj sramotni jaram.
Zar je pristao? - reče Anđelika jedva čujno.
Jest!
Ponešto kratkovidne oči nekadašnjeg kolonijalnog činovnika odsutno su zurile u daljinu.
Potpuno ludilo... Nitko ništa nije razumio. Mnogi pretpostavljaju da ste vi potaknuli u njemu nešto više nego žudnju.... a to je ljubav. Tko to može znati?
Anđelika je slušala kao bez daha. - I onda?
Onda? Sigurno mu je Mezzo-Morte povjerio da vas je prodao marokanskom sultanu i Rescator je doznao da vas je ovaj pogubio. Drugi su pričali da ste utekli, ali da ste umrli na putu. Sada vidim da ni prva, ni druga verzija nisu bile točne, jer evo vas vidim živu i zdravu u kraljevini Francuskoj!
Oči su mu se krijesile.
Divnu priču ću ispričati kad dođem na Kretu. Žena koja je uspjela uteći iz harema Mule Ismaila... zarobljenica koja je uspjela da se dovuče do kršćanske zemlje... Ja jedini to mogu posvjedočiti... Ja sam vas vidio!
Gospodine, niste li obećali da ćete sačuvati tajnu?
Istina je - odgovori Rochat vrlo razočarano.
Mrgodio je obrve dok je ispijao svoje vino. Već će naći načina da ispriča tu zgodu a da ne spominje ni La Rochelle, ni druga imena.
Zatim je Rescator - Rochat reče na kraju - napustio Sredozemlje. Mada vas nije mogao opet dobiti, morao je poštovati svečano obećanje, koje je dao Mezzo- Morteu, kao što je i ovaj poštovao svoje. Vukovi među sobom drže zadanu riječ. Ali prije toga pozvao je na dvoboj Mezzo-Mortea. Admiral je kidnuo pred njim i sakrio se u nekoj saharskoj oazi i čekao da njegov neprijatelj otputuje. Rescator je prešao Gibraltarski tjesnac. Otišao je na Atlantik. Nitko ne zna što se poslije dogodilo s njim - završi Rochat turobnim glasom. - Sumorne li priče! Kad se sjetim svega, dođe mi da zaplačem!
Anđelika ustane.
Gospodine moram poći. Mogu li biti si gurna da me nećete izdati i da nećete pričati o našem susretu nikome, barem dok budete u Francuskoj i u La Rochelleu?
Možete biti u to potpuno sigurni - obeća Rochat. - Uostalom, kome bih mogao o tome ovdje govoriti? Ta ovaj je svijet ovdje hladan kao mramor...
Na pragu joj poljubi ruku. Više nije bio činovnik. Započeo je novi život. Njegova nejasna pjesnička i pustolovna ličnost, dotada zatvorena u uskoj čahuri, počela se oslobađati.
Lijepa zarobljenice zelenih očiju, neka bog vjetrova odnese vaš čun daleko od nesretne sudbine koja vas sada proganja. Iako su vaše čari, kojima je nedavno cijela Kreta bila ushićena, sada brižno skrivene, ipak ne zaslužuju takav pad.
Znate li što vam želim? Da Rescator baci sidro ispred La Rochellea i da vas opet ugrabi.
Anđelika je osjetila želju da ga zagrli za te riječi, ali umjesto toga nehajno odgovori:
Veliki Bože, ne! Bojim se da bih skupo platila za sve one brige što sam mu ih zadala. Mora da me još i sad proklinje...
Da bi dobila na vremenu, pođe putem koji je vodio na bedeme. Sigurno se kod kuće čude što je još nema. Juha za večeru neće biti na vrijeme gotova. Sunce je skoro zapadalo, a hladan vjetar štipao joj je polugole ruke, jer je jesensko poslijepodne bilo dosta toplo, pa je izašla bez ogrtača. Pod svijetložutim nebom, more je imalo neku sivu, mutnu boju. Smirilo se, a valovi su duž žala valjali morsku travu. S vremena na vrijeme poveći bi talas udario u podnožje zida, pa bi se rasprsnuo u tisuće kapljica.
Zureći u horizont, Anđeliki se činilo da vidi kako se među ostalim pojavljuje i njegov brod.
"Otišao je na Atlantik..."
Baš je luda. Sanjari kao neka mlada djevojka. Uzbudila se zato što ju je odabrao tajanstveni morski princ, koji bi se za nju odrekao svega na svijetu.
Nije li ona razočarana žena, nije li ona proživjela dosta strahota? Nije li je muška grubost zauvijek ranila?
Kada, dakle, žena prestaje da se zanosi ludim snovima? Njena sklonost za divote i za velike nedostižne snove prestaje samo s njezinom smrću.
"Čar te priče me fascinira", snatrila je ona. Kako da zaboravi mekoću ogrtača od crnog baršuna kojim ju je umotao? Kako da zaboravi njegov prigušen, pomalo slomljen glas?
"U mojoj kući ima ruža... U mojoj kući vi ćete spavati..."
Toliko se bijaše zanijela da se sudarila sa vojnikom Anselmom Camisotom, koji joj je svojom kelebardom prepriječio put.
Lijepa gospođo, pošto ste stupili na moj teritorij, dužni ste mi poljubac.
Gospodine Camosite, molim vas - zaklinjala je Anđelika dražesno, ali odlučno.
Ah! Ako me kraljica moli, kako da joj se ne pokorim ja, kukavni stražar? On se odmakne i pusti je da prođe.
Naslonjen o svoju kelebardu, pratio je melankoličnim pogledom tužnog psa, njezin lik odjeven u bijednu haljinu i njezin kneževski hod, diveći se njenim okruglim oblicima, jakim leđima, pravilnom zatiljku i profilu njezina bijelog lica okrenutog prema moru.

34.
SMRT STRICA LAZARA
ANĐELIKA KOD GOSPODINA DE BARDAGNEA
Jednog jutra nađoše u krevetu strica Lazara mrtvog. S lica mu je zračila vedrina i spokojstvo. Gospođa Ana i Abigaela presvukoše i urediše mrtvaca i umotaše ga u bijele plahte. Pastor Beaucaire je već bio tu sa svojim nećakom. Trgovac papirom došao je nešto kasnije, a zatim su sve više i više dolazili susjedi.
Sredinom jutra zazvoni zvonce na dvorišnim vratima. Anđelika siđe u dvorište, otvori vrata i uvede nekog čovjeka, koji joj svojim strogim izgledom, crnim redingotom i bijelim ovratnikom nije ulijevao povjerenje i koji se predstavio kao gospodin Baumier, predsjednik Kraljevske komisije za vjerske poslove, pomoćnik gospodina Nikole de Bardagnea.
Anđelika već bijaše čula za nj. Ona se ugrize za usne. Nije se začudila kad je iza posjetitelja ugledala četiri naoružana čovjeka, koji su ušli gegajući i odlučnog držanja, kao i neku osobu vrlo sumnjivog izgleda, na čijoj kabanici su bili znakovi gradskog grba: brod sa dva jedra i tri ljiljanova cvijeta.
Prilagodivši svoje držanje situaciji, to jest držeći se tmurno, on se uputi prema stubištu, a za njim njegov pomoćnik i ostali sumnjivi pratitelji.
Kad su prisutni, koji su klečali, spazili došljake, poustajaše. Napetost je naglo porasla. Gospodin Baumier odmota jednu pergamenu i mrzovoljnim glasom stade čitati:
"Budući da je gospodin Berne Lazar, koji se obratio dana 16. svibnja, ponovo pao u zločinačke greške i time zanemario brigu o svom vječnom spasu, dao opasan primjer itd. - proglašuje se krivim za zločin vraćanja u herezu, pa će se kazna za isto izvršiti tako što će krvnik na jednoj ljesi vući njegovu lešinu kroz pojedine dijelove i raskrižja grada i baciti je na gradsko smetište; osim toga osuđuje se da plati globu od tri tisuće livara u korist kraljeve blagajne i još sto livara milodara u korist siromašnih zatvorenika u zatvoru Palače pravde..."
Gazda Gabriel se umiješa. Bio je vrlo blijed. Stajao je između Baumiera i kreveta, na kome je mrtvac, jedini od prisutnih, imao spokojno i ponešto ironično lice.
Gospodin de Bardagne nije mogao donijeti sličnu odluku što se tiče nas. On je osobno bio prisutan, kad je moj stric odbio da se obrati i predlažem da ga se potraži.
Baumier se cerio dok je savijao pergamenu.
U redu - reče on, potpuno siguran da ga nitko neće omesti u njegovu postupku - potražite ga, dakle, ali ja ostajem tu. Imam dovoljno vremena. Gospodin de Bardagne radi sada na svetoj stvari, koja će na kraju pridonijeti da se grad oslobodi opasnih zavjerenika. Jer kako postoji zavjera zlih anđela protiv dobrih, tako postoji i zavjera loših kraljevih podanika protiv dobrih, a u La Rochelleu se to dvoje često isprepleće...
Želite li time reći da smo mi izdajnici kraljevstva? - upita gradski sudac Legoult, stupivši naprijed stisnutih nozdrva i namrštenih obrva. Gazda se Gabriel umiješa između njih.
Tko će poći da potraži gospodina de Bardagnea?
Ja ostajem ovdje zajedno sa svojim ljudima - vikao je Baumier cinički se cereći.
Onda idem ja - reče Anđelika.
Ona prebaci ogrtač preko ramena i stane silaziti niza stepenice.
Trčite, samo trčite - podrugljivo se cerio Baumier.
Anđelika je tako jurila gradom da nije dospjela ni noge iskriviti po okruglom kamenju kaldrme. U stanu gospodina de Bardagnea rekli su joj: "Nalazi se u Palači pravde."
U Palači je dugo obilazila i na kraju ju je neki pisar obavijestio da se gospodin de Bardagne nalazi u posjeti kod velikog brodovlasnika Jeana Manigaulta.
Anđelika pojuri kao da je vjetar nosi. Bojala se da se u međuvremenu ne dogodi kakva nesreća u kući kod bedema koja je mogla, nabijena strastima, planuti strašnije od kakve barutane. Sarkazam Baumiera, prostakluk vojnika, negodovanje i srdžba protestanata, ništa lakše nego da vrcne iskra. A ona je tamo dolje zaboravila Honorinu! Koje li neopreznosti! Ona je već vidjela pred sobom pustu kuću, zapečaćena vrata, sve ukućane u zatvoru, tko zna gdje... Bila je više mrtva nego živa, kad je stigla pred divnu palaču Manigaultovu.
Gospodin de Bardagne je upravo bio za ručkom s obitelji Manigaulta, pod pažljivim očima čitave dinastije brodovlasnika La Rochellea čiji su portreti visili po zidovima. U sobi se osjećao ugodan miris paprene čokolade, koju je rob Siriki lijevao iz srebrnog pehara, dok se usred stola, u velikoj porculanskoj zdjeli dizalo čitavo brdo egzotičnog voća ananasa, indijskih naranči izmiješanih s viticama vinove loze iz okoline. Anđelika nije ni pogledala sve te divne stvari. Ona poleti sva zadihana prema kraljevom namjesniku.
Gospodine, zaklinjem vas, dođite brzo! Gazda Gabriel zove vas u pomoć! Vi ste mu jedina nada!
Gospodin de Bardagne se vrlo galantno digne impresioniran njezinom pojavom. Iz Anđelikinog lica rumenog od trčanja, iz njezinih sjajnih očiju, iz njezinih uzbibanih
grudi pod crnim prslučcom, izbijao je, iako ona toga nije bila svjesna, neki grozničavi nemir.
Njezino uzbuđenje, njezin zaklinjući izraz s najljepšim pogledom na svijetu, djelovali su odmah na gospodina de Bardagnea, inače vatrenog ljubitelja nježnog spola. A ovo je bas bila zgodna prilika za nj.
Gospođo, smirite se i objasnite mi sve bez straha - reče on nježnim tonom i ublažujujući sjaj svojih sivih očiju. - Vi ste mi nepoznati, ali ću vas uza sve to saslušati s najvećom pažnjom.
Anđelika se na brzinu pokloni gospodinu Mariigaultu i njegovoj debeloj gospođi i tako donekle popravi ono što je propustila učiniti čim je stupila u njihovu kuću. Zatim isprekidanim glasom ispriča zadnje događaje, koji su se dogodili u kući gazde Gabriela Bernea... Grozne se stvari mogu dogoditi, a možda su se već i dogodile... Ona stade jecati.
Ali čekajte, čekajte, smirite se - ponovi gospodin de Bardagne. - Zašto ova žena toliko to uzima k srcu? - reče on obraćajući se Manigaulteu kao svjedoku - zbog toga se ne vrijedi uzrujavati.
To je još jedan način gazde Gabriela da se uvali u nevolju - reče kiselo gospođa Manigault.
Ali, moja dobra Sarah, ta neće valjda dopustiti da mu strica vuku na ljesi - usprotivi se brodovlasnik.
Znam samo to da se ovakve stvari samo njemu događaju - reče odlučno debela žena. Zapljeska rukama i reče:
Kćeri moje, obucite svoje kukuljice od crnog baršuna, a Jeremija neka obuče svoje sukneno odijelo. Moramo poći do bijednog Lazara, da ga svojim molitvama otpratimo do vječnog boravišta.
Istina je, nisu me ni obavijestili o njegovoj smrti - reče Manigault koji se silno uzbudio.
Moram vas preteći - reče veselo gospodin de Bardagne - ovoj se gospođi mnogo žuri da osigura moju prisutnost, stoga ne smijem zakasniti.
Reče Anđeliki da se popne u njegovu vlastitu kočiju koja je čekala vani čuvana od dva redara.
Moj Bože, samo da ne stignemo prekasno - šaputala je Anđelika.
Gospodine, naredite da požure!
Kako ste nervozni, dijete moje. Okladio bih se da vi niste iz La Rochellea.
Ne, zaista nisam. Zašto?
Jer biste inače već bili naviknuli na ovakve događaje koji su, kako kaže gospođa Sarah, vrlo česti u našem građu. Na žalost, prisiljen sam katkad da strogo postupam. Veliku okorjelost u zlu treba kazniti. Međutim, priznajem da Lazar Berne nije dodao svojoj tvrdoglavosti kojoj je posvetio osamdeset godina kobnog vjerovanja, još i neoprostiv grijeh odricanja od svoje vjere...
Vi, dakle, nećete dopustiti onom groznom čiči da ga vuče po blatu?
Kraljev namjesnik prasne u smijeh, a pod njegovim kestenjastim brkovima bljesnuše vrlo bijeli i lijepi zubi.
Niste li time na Baumiera mislili? Priznajem da ste ga dobro opisali. On se odjednom natmuri.
Ne slažem se uvijek s njim o mjerama koje treba poduzeti... Ali, oprostite mi, načas mi se čini da vas prvi put vidim, a odmah potom kao da sam vas već viđao. Ako je tako, kako sam mogao zaboraviti ime tako dražesne osobe...?
Ja sam služavka gazde Gabriela Bernea.
On se odjednom sjeti. - Sad znam. Zaista sam vas vidio kod gazde Bernea one čuvene večeri kad su me kapucini iz samostana Minimes dovukli da obratimo jadnog Lazara, koji je tobože umirao. Tada se gazda Gabriel baš vratio s putovanja, a vi ste ga pratili...
Strogim glasom doda: - Vi imate dijete, koje prema zakonima mora biti odgojeno u katoličkoj vjeri.
Sjećam se, rekli ste tada, da je moja kćerka bez dvojbe kopile - reče Anđelika, koja je odmah odlučila da igra otvorenim kartama, kako se vlast ne bi počela previše baviti njom... - E pa znajte imali ste pravo, ona je zaista kopile.
Gospodin de Bardagne se trgne pred tim izljevom iskrenosti.
Oprostite mi ako sam vas uvrijedio, ali moja me dužnost u ovom gradu sili da vodim brigu o vjerskom stanju svih njegovih stanovnika.
Zaista je tako - reče Anđelika, slegnuvši ramenima.
Kad je netko lijep kao vi - reče kraljevski činovnik blago se osmjehujući, onda se može shvatiti da ljubav...
Anđelika ga prekine.
Htjela sam vam samo kazati da ne morate voditi brigu o njezinu krštenju a ni o njezinu vjerskom odgoju, jer je ona, u stvari, katolkinja kao što sam i ja sama.
Gospodin de Bardagne je baš razmišljao kako ta mlada žena mora da je ili obraćenica ili odgojena u nekom katoličkom samostanu. Bio je sretan što je imao tako dobar nos.
Sad je sve jasno, ja sam baš i sumnjao da bi to moglo biti kao što ste rekli. Ali kako ste se usudili stupiti u službu u protestantsku obitelj? To je vrlo opasno.
Anđelika je već imala spremljen odgovor. Sinula joj je jedna misao kojom ju je indirektno nadahnulo Severinino neprijateljstvo.
Gospodine - reče ona oborivši oči - ja nisam uvijek živjela primjernim životom. To ste i vi naslutili, na žalost, po priznanjima koje sam već učinila. Ali sam imala sreću da sretnem vrlo pobožnu osobu, koju ne mogu imenovati iako živi u ovom gradu. Ta je osoba tražila od mene da iskupim svoje grijehe, i objasnila mi kako ću to najbolje izvršiti. Tako sam stupila u službu obitelji Berne koju svi gorljivi pristaše katoličke vjere žele jednog dana ubrojiti među obraćenike La Rochellea.
Naravno, možete računati na moju pomoć.
Stao je razmišljati koja je gospođa iz Družbe svetog sakramenta mogla namjestiti ovu djevojku kao špijunku kod Berneovih. Gospođa de Berteville? Gospođa d'Armentieres? Neka! Svojoj radoznalosti ne može udovoljiti. Teško je prodrijeti u tajne družbe. Znao je to dobro, jer je i sam bio njezinim članom.
Anđelika pogleda kroz prozor. Spazivši ulicu koja vodi do bedema, ponovo oživi njezin nemir.
Gospodine, grozno mi je kad pomislim da se ta čeljad u našoj odsutnosti mogla već poklati. A ja sam tamo ostavila svoju kćerkicu...
Hajde, hajde, ne pretjerujmo!
Bila je vrlo lijepa onako blijeda i smetena, raskolačenih svijetlih zjenica koje su čitavu njezinom liku davale bolan i ganutljiv izgled. Čovjeka bi spopala želja, videći je takvu, da je zagrli i da joj se zakune kako će je uvijek štititi. Pruživši joj ljubazno ruku, de Bardagne joj pomogne da siđe s kočije. Luj XIV je tražio od svojih velikaša da budu obzirni prema bijednim sobaricama, pa su svi rado gubili iz vida njihov podređeni položaj.
Gospodin de Bardagne se veselio u sebi. Sad kad je znao da je ona obična služavka, bio je lud od veselja.
Njoj će nesumnjivo laskati što je privukla pažnju tako moćne ličnosti kao što je kraljev osobni namjesnik u La Rochelleu. Osim toga, neće morati da se bori s gotovo urođenom krepošću žena reformirane vjere, kojih je uzdržljivost uzalud pokušavao svladati. U tome je bio izgubio svaku nadu, čak i kod opore i pikantne Jenny, starije kćerke gazde Manigaulta.
Gledajući ovu divnu ženu, on je bio siguran da su grijesi što ih je ona željela okajati bili one vrste koje bi on, Nikola de Bardagne, rado odriješio, osobito ako bi ti grijesi bili počinjeni zajedno s njim.
Njena nezakonita kći stavljala ju je u potčinjeni položaj, što će on lako iskoristiti. Izvrstan posao, sjajan dan za njega!
Ulazeći u dvorište, on je pridrži za ruku. Anđelika je to jedva i primijetila, mada joj je pomoć bila potrebna jer se jedva držala na nogama.
Vidite li - reče gospodin de Bardagne umirujući je - sve je mirno!
U trijemu prizemlja ona četiri vojnika, krvnik i gospodin Baumier pili su vino, a posluživala ih je stara Rebeka. Baumier je stajao nešto postrance, jer bi mu kao plemiću bila sramota da bude zajedno s krvnikom.
Opazivši svog starješinu, on se digne, duboko se pokloni, ali inače nije izgledao zbunjen.
Čujete li? - reče i rezignirano podiže oči prema gornjim katovima.
Otegnut i žaloban psalam u kojem se spominjala smrt i tjeskoba duše, dopirao je iz sobe Lazara Bernea. Protestanti su čuvali, ugroženog mrtvaca, crpeći utjehu u molitvi.
Eto - ponovi gospodin de Bardagne Anđeliki - što sam vam maloprije rekao? U La Rochelleu smo u dobrom društvu. Sve se stvari uređuju same od sebe.
Ona nije mogla slušati to daleko pjevanje a da ne zadrhti. Čut će ga uvijek kako se otkida s ustiju njezine služančadi i Rambourgove djece okupljene oko majke u času kad su draguni sa isukanim mačevima prodrli u dvorac...
Kraljev namjesnik je u međuvremenu poluglasno nešto šaptao s predsjednikom Kraljevske komisije za vjerske poslove.
Bojim se da u ovom slučaju postoji neki nesporazum, gospodine Baumier. Nemoguće nam je optužiti spomenutog Lazara Bernea za zločin vraćanja u herezu, jer se on nikad nije ni obratio.
Vi sami ste mi kazali da mogu slobodno po svom nahođenju postupiti i voditi ovakve poslove - prosvjedovao je ukočeni Baumier.
Točno, ali sam također vjerovao da ćete povesti postupak na temelju sasvim točnih podataka. Najmanja greška u ovim osjetljivim pitanjima može nas uvaliti u velike poteškoće. Reformirani su vrlo osjetljivi i lako nas mogu optužiti da se ne držimo zadane riječi.
Na licu činovnika zaduženog za obraćenja pojavi se izraz koji je značio da mu se čini da su te psihološke finese pretjerane.
Gospodine namjesniče, vi dajete previše važnosti ovim bijednicima, u stvari, odmetnicima od prave vjere. Treba da se s njima postupi sa strogošću, koja se primjenjuje prema vojnicima koji su napustili bojno polje.
Uto stigne gospodin Manigault vodeći za ruku svog mlađeg sina Jeremiju, a za njim njegova žena i kćerke.
Kraljev namjesnik ga otprati gore. S mučeničkim osmijehom na svojim tankim usnama Baumier pođe za njim. Bio se navikao da guta gorke pilule. Ali uvjerenje da je na pravom putu, i duhovno i službeno, pomoglo mu je da podnosi prolazna poniženja. On je slušao, a da nije ni trepnuo okom, kako se Nikola de Bardagne skrušeno ispričava prisutnima zbog "nesporazuma" i kako čak uvjerava gazdu Gabriela da će gradska vrata biti otvorena kako bi se ukop mrtvaca mogao bez smetnji obaviti.
Time je spor bio izglađen.
Uto pred njih doskakuta malo okruglo stvorenje, s kapom zelene boje, uputi se prema gospodinu Baumieru mašući štapom i reče:
Ti, ti si zločest... Mnogo zločest... Ja ću te ubiti!
Honorina, na koju su svi bili zaboravili, odlučila je da se umiješa, te se uputila prema uzročniku te gužve. On je za nju bio zao duh, uklet čovjek u ovom uznemirenom mnoštvu. Trebalo ga je istući. Dosta je vremena izgubila dok je u drvarnici odabrala štap. Baumier je jedva izbjegao udarcu što ga sitne, ali snažne ruke male djevojčice bijahu njemu namijenile. Gospodin de Bardagne prepozna Anđelikinu kćerkicu i prasnu u grohotan smijeh.
To je dakle ono dražesrio dijete.
Ah, vama je to smiješno? - zaškripa zubima predsjednik ureda za obraćenja. I vi dopuštate da me ova mala krivovjerka vrijeđa?
Evo još jedne vaše greške, moj dragi. Ova mala je pravovaljana katolikinja, krštena u našoj svetoj materi crkvi.
On mu povjerljivo namigne.
Dođite, gospodine Baumier, ja ću vam razjasniti ono što vaše kratkovidne oči nisu kadre vidjeti.
Anđelika je zgrabila kćer jednom, a Lauriera drugom rukom, pa se s njima povukla u kuhinju. Honorina je bila grimizne boje, jer se strašno naljutila. Smatrala je da je bila isuviše strpljiva tog dana s obzirom da su odrasli manje marili za nju nego za kućnog mačka. Do mile volje se naigrala kablom punim vode, izvrnula zdjelu mlijeka, pokušavajući nasititi svoju gladnu mačku, i lakomo pojela pola boce ušećerenog voća. Odrasli su se i dalje mjerili prijekim pogledima i jedni drugima dobacivali zvonke riječi. Zatim su s vremena na vrijeme pjevali.
Svoju majku čitav dan nije vidjela te se već neugodno počela osjećati. Prišla je odraslima da ih izbliže promatra. Baumier joj je odmah postao antipatičan, jer je vidjela kako je iz džepa izvukao burmuticu, pa je dva-tri prstoveta duhana gurnuo u nos, a zatim je počeo bučno kihati. Te prostačke navike mala je naročito mrzila. Odlučila je da uništi tog odvratnog čičicu.
Ja ću ga ubiti - odlučno je ponavljala. Anđelika ju je čvrsto držala za ruku i pri tom primijetila, da se mala sva uprljala pekmezom. Uto mali, sedmogodišnji Laurier poče povraćati. To je bilo od uzbuđenja. Bojao se za svog oca mada nije bio svjestan opasnosti koja mu je prijetila. Anđelika napuni kotao od livenog željeza vodom i objesi ga za kuku povrh ognjišta. Zatim potpiri vatru. Ukućani su se morali oprati.
Severina uđe u pratnji tetke Ane. Ona je ponavljala razdraženim glasom:
I onda teto Ano? Bili bi ga vukli po raskrižjima grada...
Da, kćeri moja. Svjetina bi imala pravo da ga vrijeđa, da pljuje po njemu, da ga prekrije izmetom...
Smatrate li pametnim opisivati taj prizor koji se nije dogodio? - naglo upita Anđelika.
Iznenada Severina problijedi još više i samo klizne sa stolice na pod. Anđelika odmah digne djevojčicu i odnese je u njezinu sobu.
Pošto joj je izula cipele, stavi je u krevet. Severinine ruke bile su hladne kao led. Anđelika se vrati u kuhinju, uzme sud i napuni ga kipućom vodom. Spremila je također i grijalicu za krevet.
Tetka Ana primijeti gotovo uvrijeđenim glasom kako se čudi što je Severina tako malo hrabra. Ta uvijek je bila energična i čvrsta, bez nepotrebne osjetljivosti.
A ja se čudim vašem čuđenju - odvrati Anđelika. - Vi ste žena, čini mi se, i morali biste imati na umu da je Severini dvanaest godina i da u toj dobi svakoj djevojčici treba posvetiti potrebnu pažnju.
Ta primjedba kao da je povrijedila tetu Anu. Zaista te "papistkinje" nemaju ni najosnovnijeg stida.
Anđelika uspravi Severinu pomoću visokog jastuka i reče joj da uroni ruke u vrelu vodu i da ih drži sve dok ne osjeti da joj je bolje, a sama se vrati u kuhinju da uzme grijalicu, bočicu parfema i vrpce od bijelog baršuna, koje je kupila u ulici des Merciers. Sjedeći na rubu kreveta, Anđelika vješto splete djevojčici duge kose u dvije smeđe pletenice i veže ih vrpcama.
Tako, sad ćeš se bolje odmoriti.
Anđelika stavi nešto vode u umivaonik, izlije u nju nekoliko kapi parfema i s dlanom protrlja Severinino čelo i sljepoočice. Ova joj se prepuštala osjećajući se istodobno neugodno zbog svoje slabosti i ugodno jer više nije osjećala mučninu.
Tetka Ana neće biti zadovoljna - prošapta.
Ali zašto?
Ona nije nikad bolesna. Ona kaže da treba trapiti svoje tijelo.
Idi s milim Bogom! Naše se tijelo ionako muči po čemu da ga još i mi mučimo - reče Anđelika smijući se.
Naslonjeno na jastuku Severinino lice joj se odjednom učini novo. Plavkaste vjeđe davale su njezinu pogledu izraz žudnje, a pod još neizgrađenim i djetinjskim crtama njezina lica naziralo se lice buduće žene. Njezine će oči s vremenom dobiti dubinu noći, a njezina prevelika usta postat će izrazito strasna.
Severina je bila čvrsta, mnogo čvršća od ostale braće, ali i njezino će tijelo jednog dana upoznati iskonsku ranu, i ona će jednog dana nemoćno klonuti u zagrljaju muškarčevu. I ona će pokleknuti pred ljubavlju.
Anđelika je s njom nježno govorila da je smiri, kao što je nekada njezina majka s njom govorila.
Severini se malo-pomalo vraćala boja u lice i njezine su oči počele sijevati. Oduvijek je patila što je djevojčica, što nije muško kao njezina dva brata. Martialu se divila, a zaviđala Laurieru što je muško.
Neću da budem žensko - izjavi ona vatreno. - To je užasno, ponižavajuće stanje.
Kakve te to misli spopadaju? I ja sam žena. Izgledam li tako nesretna?
Oh! Vi ste nešto drugo - reče Severina. - Prvo, vi se uvijek smijete, a osim toga vi ste lijepi.
Ali i ti ćeš biti vrlo lijepa.
Ah! Ne, nije mi do toga. Tetka Ana kaže da ljepota žene zavodi muškarce na grijehe koje Bog mrzi!
Anđelika se nije mogla suzdržati a da se ne nasmije.
Muškarci griješe kadgod im se prohtije, vjeruj ti meni. Zašto bi ženska ljepota bila zamka, a ne slava Stvoritelju?
Vaše riječi su opasne? - izjavi Severina tonom tetke Ane.
Ali ona je već zijevala i njezine su se vjeđe sklapale. Anđelika je dobro pokrije i napusti; radosna opazivši na njezinu licu sretni djetinjski osmijeh, kao nedavno na usnulom Laurierovu licu.

35.
BERNEOVA DJECA U ZATVORU GOSPODIN DE BARDAGNE SE ZALJUBIO
Nekoliko dana potom Martial se po noći ukrcao na neki holandski brod. Ali brod su zaustavili i pregledali brodovi kraljevske mornarice u vodama otoka Re. Mladi je putnik uhapšen, odveden na kopno i zatvoren u tvrđavi Louis.
Ta je vijest djelovala kao grom iz vedra neba. Sin gazde Bernea u zatvoru! Jedna od najčasnijih porodica La Rochellea tako ponižena!
Gazda Berne pođe odmah i zatraži da ga primi gospodin de Bardagne, ali ga ovaj nije mogao primiti tog prijepodneva. Susreo je Baumiera, koji mu se neprijateljski i podrugljivo cerio, a zatim je pošao da o čitavu slučaju porazgovara s Manigaultom. Cijeli je dan izgubio u intervencijama, za koje je mislio svaki put da će biti odlučne. Gabriel Berne se vratio uvečer umoran i blijed. Anđelika se nije usudila obavijestiti ga da je ona raspravljala sa zamjenikom šefa zakupa za Charentes koji je tog poslijepodneva došao da odmah utjera dodatni porez nametnut reformiranim trgovcima. Jedna nesreća ne dolazi nikad sama!
Gazda Berne ispriča da je vidio Nikolu de Bardagnea, ali se taj, na žalost, pokazao vrlo suzđržljiv. Tvrdio je da je bijeg iz zemlje zločin koji pada pod udar drakonskih propisa. Zar nisu čak vješali po kratkom postupku neke protestante koji su se pokušali skloniti u Ženevu? A bijeg u Holandiju teško da će se smatrati manjim zločinom.
Gospodin de Bardagne reče da mora dobro razmisliti o tom slučaju s obzirom na dječakov visoki društveni položaj. Dodao je na kraju da mu je žao što se sve to slučilo.
Te večeri vladalo ju tužno raspoloženje u protestantskoj kući. Negodovanju i sramoti pridružio se još i strah. Odvjetnik Carrere žalosnim glasom ispriča da su neka protestantska djeca uhvaćena u sličnim okolnostima odvedena u nepoznatom pravcu. Poslije se govorkalo da su ih odveli na galije i da oni najsnažniji nisu ni godinu dana izdržali na njima...
Gazda Gabriel je slijedeća dva dana sasvim batalio svoje poslove. Trčao je od jednog do drugog trudeći se da oslobodi sina, ili da mu bar dozvole da ga vidi.
Trećeg dana Severina pođe k nekoj staroj gospođici u kvartu, koja ju je poučavala u sviranju na lutnji, ali se o podne nije vratila. Javili su im, da je kćerka gazde Bernea uhapšena za neka "sramotna djela" te je odvedena u samostan uršulinki.
Mora je pritisla kuću.
Anđelika nije čitavu noć oka sklopila.
Sutradan ujutro Lauriera i Honorinu povjeri staroj Rebeki, a ona pođe u Palaču pravde i zatraži sigurnim glasom da je primi kraljev namjesnik, grof de Bardagne. Ovome se lice razvedri kad ju je opazio na vratima. On se potajno nadao da će ga ona posjetiti. To joj i reče:
Da li vas vaš gospodar šalje? Treba da znate da je slučaj vrlo ozbiljan i da se ne može ništa poduzeti.
Nikako, došla sam iz vlastite pobude.
Tome se neobično radujem. Očekivao sam da ćete doći, jer ste vi vrlo oštroumni. Budući da se događaji odvijaju velikom brzinom, prijeko je potrebno da mi podnesete svoj izvještaj. A što vi mislite, je li Berne spreman da popusti?
Da popusti?
Mislim, da li je spreman da se obrati? Priznajem, postao sam strašno nestrpljiv. Zapisao sam ovdje nekoliko imena koje sam izdvojio nakon godine strpljivog promatranja. Desetak, ne više, ali sam uvjeren da će se bedemi hugenotskog grada sami od sebe srušiti, ako ove uspijem obratiti.
U sobi je bilo toplo.
Podjarena vjetrom koji je puhao olujnom snagom, vatra je praskala u kaminu ukrašenom krilatim životinjama i brodovima isklesanim u kamenu. Anđelikini su obrazi brzo poprimili boju sazrele breskve, a misli gospodina de Bardagnea prijatniji tok.
Radije skinite svoj ogrtač. Ovdje smo zaklonjeni od svake nepogode.
On pomogne Anđeliki da svuče teški ogrtač s ramena. Ona je to nesvjesno dopustila, misleći samo na to kako da otpočne svoj govor koji za tu priliku bijaše pripremila u glavi. Došla je kao ponizna moliteljica i bila je odlučila da padne na koljena pred kraljevim namjesnikom, ako to bude potrebno. No uvidjela je da bi time bilo počinila najveću grešku, jer su je smatrali suradnicom, saučesnicom na poslu prisilnog obraćivanja protestanata.
Sjednite, molim vas - reče joj kraljev predstavnik.
Naviknuta na mondenski život, ona sjedne dostojanstveno i neusiljeno. Još uvijek je razmišljala, pa nije ni primijetila da je Bardagne proždire očima.
"Ona je zaista vrlo lijepa", mislio je on u sebi.
Kad bi negdje ušla, kad bi je vidjeli onako skromno obučenu, s bijelom kapom na glavi, svatko ju je u prvi mah smatrao za ono što je u lom trenutku u stvari i bila: za služavku. Ali već nakon nekoliko časaka s njom se ophodio kao s pravom gospođom. Iz nje je zračila neka smirena sigurnost, neka lakoća u kretnjama i u govoru, neka nepatvorena razboritost spojena s jednostavnošću koja bi brzo osvojila njezina sugovornika.
Ona je zaista posjedovala izvanrednu draž. Tome je, nesumnjivo, bila uzrokom njezina neobična ljepota, ili pak…
Bilo je u njoj neke tajnovitosti. Grof je stajao pred njom na nogama. Tako je mogao da promatra u izrezu marame od bijelog platna prsa nalik mramoru, čiju oblinu nije mogao potpuno sakriti ni prsluk od parheta.
Vrat i nabubrele grudi ostavljali su dojam zdravlja. Njezin izgled čvrste seljanke je donekle bio u suprotnosti s nježnošću njezinih crta lica, njihovom čak malo tragičnom plemenitošću, kad bi se zamislila.
Gospodina de Bardagnea je neodoljivo vukao njezin vrat, uleknuća na glatkim i nježnim ramenima. Gorio je od želje da na njih pritisne svoje usne. Osjećao je da mu je grlo suho, a ruke vlažne. Anđeliki odjednom bi jasno zašto on šuti. Podigla
je oči prema njemu, ali ih odmah obori, jer je u njegovu pogledu primijetila iskreno divljenje njezinoj ljepoti.
Ne, molim vas, ne spuštajte oči. Ta divna svijetlozelena boja može se usporediti samo sa smaragdom. Njihovo sakrivanje je zločin.
Zamijenila bi je rado s drugom nekom bojom - reče Anđelika zlovoljno. - Ova mi boja samo nevolje nosi.
Vama kao da se ne sviđaju komplimenti? Vi kao da se plašite da vam se ljudi dive, dok sve druge žene za tim čeznu.
Ja ne, priznajem vam i zahvalna sam vam, gospodine de Bardagne, što ste sami pogodili moje raspoloženje.
Kraljev predstavnik primi tu pouku grizeći se u sebi. Vidio je da neće ništa postići, bude li naprečac postupao. Sjedne na svoje mjesto za stolom i okrene se šaliti:
Da li vas je druženje sa reformiranima tako zarazilo te tako zlovoljno primate moje vrlo iskreno divljenje što ga u meni izazivlje vaša ljepota? Zar nije normalno da se čovjek zaustavi ispred nekog cvijeta, remek-djela prirode, čije sjajne boje kao da su stvorene zato da razvesele naše oči?
Mi ne znamo što misli cvijeće - reče Anđelika blijedo se osmjehujući - i da li mu katkad naše divljenje ne smeta. Gospodine grofe, što ćete učiniti za djecu gazde Bernea... ?
Da, zbilja, gotovo zaboravih! - poviče de Bardagne udarivši se rukom po čelu. Slučaj u vezi s Barneovom djecom, koji mu već tri dana nije dao da spava, kao da je naglo ishlapio iz njegova pamćenja. Nikad, nikad nijedna žena nije u njemu izazvala tako silovito i naglo pohotne želje od kojih je njemu samom bilo neugodno. Nešto slično tome osjetio je i prije nekoliko dana kad se s njom vozio u kočiji. Zatim je to sjećanje malo-pomalo izblijedilo, a on je na to nastavio da misli s osjećanjem neke tihe sreće. Pri tom se zaricao da mu se valja uskoro pozabaviti s tom lijepom služavkom. Ali čim se opet pojavila, zahvatila ga je grozničava i neprilična strast. Obuzelo ga je pri tom izvjesno čuvstvo smućenosti, nemira, gotovo poniženja. U svakom slučaju bio je vrlo uzbuđen. Ovog je puta gospodin de Bardagne odlučio iskoristiti priliku što mu se pružala. Bilo mu je jasno da čovjek ne susreće u životu dvaput ženu koja je sposobna da ga zanese u tolikoj mjeri. Na nesreću morao je misliti na to kako da privede kraju sve poslove u toku, morao se nositi s tim žilavim protestantima, zavidnim kolegama koji su ga optuživali za slabost, visokim crkvenim činovnicima kojima spiskovi obraćenika nisu nikad dovoljno dugi. Zaokupljen svim tim poslovima i problemima, kako da još smogne vremena i za ljubavne užitke! Svijet više ne zna da živi.
Kao savjestan čovjek i u želji da uspije, on se trudio da vlada sobom i svojom strašću.
Gdje smo ono ostali? - ponovi on.
Da li moj gospodar spada među one ličnosti koje vi smatrate stupovima hugenotskog otpora?
Da li spada? - usklikne Bardagne ozlojeđeno, podignuvši ruke prema nebu. - Pa on je jedan od najgorih. Radi potajno, a to je štetnije nego da propovijeda javno na trgu. Pomaže nepriznate pastore, izbjeglice, bogapitaj koga sve ne pomaže! Vi ste mogli primijetiti ta sumnjiva dolaženja i odlaženja...
Vidim gazda Gabriela kako se samo bavi svojim računima, i čita Bibliju. Nije on nikakav zavjerenik.
Dok je to govorila, sjetila se čitavog niza dojmova: nepoznatih lica na brzinu primijećennih kako kradom prelaze iz kuće gazde Bernea u kuću trgovca papirom ili pastora Beaucaire, šaputanja na tajnim sastancima, korake u noći...
Na sreću, kraljevog predstavnika kao da je pokolebala njezina sigurnost.
To mi je čudno... ili pak vi slabo pazite. On udari rukom po debelom svežnju spisa.
Ovdje su izvještaji; nema nikakve sumnje da je njegova djelatnost opasna i štetna. Mnogo puta sam ga upozorio. Izgledalo je kao da shvaća i prijateljski me
slušao. Činilo mi se da je iskren, ali bijeg njegova sina me je upravo okrutno iznenadio.
Mladi Martial je htio otputovati u Holandiju da tamo izuči trgovinu s konopima.
Kako ste naivni! Njegov ga je otac poslao jer je osjećao da se mladić želi obratiti, a on ga je pošto-poto htio zadržati u svojoj vjeri.
I ja sam, doduše, to čula - odvrati Anđelika pritisnuta osjećajem tjeskobe. - Ja već mnoge mjesece živim u toj obitelji i mogu vam jamčiti da je namjera gazde Bernea bila da upotpuni naobrazbu svog sina. Vama je, osim toga, sigurno poznato da reformirani mnogo putuju.
I previše - reče hladno gospodin de Bardagne. - Dobro bi bilo da izgube taj običaj. Uostalom, naredbe su jasne u tom pogledu.
Ja sam vas zamišljala u ljubaznijem vidu.
Ta primjedba neobično pogodi kraljevog namjesnika.
Što ste htjeli time kazati... ? Ne odobravam nasilje i....
Htjela sam kazati da svi ti inkvizitorski pothvati nisu nimalo u skladu, meni se bar tako čini, s vašim karakterom... koji je, rekla bih, naročito naklonjen zemaljskim uživanjima.
On se veselo nasmije, polaskan njenim riječima.
Ona, znači, nije tako neosjetljiva i ravnodušna kao što izgleda.
Da se dobro razumijemo - nastavi on. - Kao svaki dobar kršćanin i ja želim steći svoj kutak u nebu, ali vam priznajem da me djelatnost o kojoj govorimo privlači nadasve po svojoj zemaljskoj strani. Bavljenje vjerskim pitanjima, pruža danas državnom službeniku mogućnost da brzo napreduje u službi. S druge strane, ja mnogo cijenim gazdu Bernea, htio bih mu pomoći, ali on je tvrdoglav i neće da shvati...
A šta bi morao shvatiti?
Da odgoj njegovo dvoje djece možemo povjeriti samo nekoj katoličkoj obitelji. Zlo je već duboko prodrlo u one dvije mlade duše.
Zašto su uhapsili njegovu kćer Severinu?
Jer je već vrijeme da se izjasni koju je vjeru odabrala.
Te odluke potkopavaju autoritet oca obitelji, koji je temelj našeg društva i zemlje.
Nije važno ako je taj autoritet štetan. Imam tu izvještaj koji...
On ponovo dohvati drugi svežanj spisa, ali je oklijevao da ga otvori.
Ali... vi ih branite - reče on promatrajući je s nepovjerenjem.
Anđelika sebe žestoko prekori. Bila je nespretna. Previše je otkrila svoje osobno mišljenje. Osjećala se nesposobnom da do kraja igra komediju, kao što je to nekada radila. Onda se svakim lukavstvom vješto služila, lagala je kao od šale. Možda je nekad bila manje osjetljiva.
Morala je ponovo zavladati situacijom.
Ja ih ne branim, već vam samo želim dokazati da znam što se događa u toj obitelji. Vidim da vi postupate na temelju kojekakvih naklapanja svojih doušnika što oni svečano nazivlju "izvještajima" dok mene nitko ništa ne pita.
Činjenica je da vi ništa ne javljate! Nadao sam se da ću vašim posredstvom doći do mnogih obavještenja. Međutim, uzalud sam čekao.
Nisam vam imala što javiti.
Međutim, pustili ste da Martial Berne pobjegne. Ništa mi niste javili o njegovoj namjeri da bježi mada o tome sigurno nešto znate.
Nije se radilo o bijegu, već o putovanju.
Prevarili su vas.
Znači da sam glupa!
Videći da se ona digla i da namjerava napustiti sobu, gospodin de Barđagne se vrlo uznemiri. Velikim koracima obiđe oko stola da bi je zadržao.
Ta nećemo se valjda radi toga svađati! Loše ste shvatili moje riječi. Vrlo mi je žao...
Pod izlikom da će je zadržati, rukama je uhvati za ramena. Pod platnenim rukavom osjetio je njezino tvrdo meso. Opijao ga je miris njezina zdravog tijela.
Anđelika je znala svoju moć. Osjećala se neugodno, ali je smatrala svojom dužnošću da iskoristi priliku, stoga se s mnogo obzira oslobodi njegovih ruku.
Vi ste me, zaista, uvrijedili!
Sasvim sam se smeo, kajem se.
Mogu vam reći da postupajući tako s gazdom Berneom, nećete nikad s njim izići na kraj. Prilično dobro sam ga upoznala. Postat će tvrdoglav i bit će još nepopustljiviji. Ako pak osjeti da ste prema njemu blagi i da mu zaista želite pomoći, to će ga ganuti, pa će biti pristupačniji za vaše dokaze.
Zaista?
Možda!
Kraljev predstavnik je opet bio na sto muka. Pogled mu je bludio po njezinu čarobnom vratu, pa se drugačije i nije mogao osjećati. Želio joj je vjerovati, imati u nju slijepo pouzdanje.
Ali ipak, ne mogu mu vratiti njegovu djecu - zastenja. - To je nemoguće. Uostalom, mogu vam priznati da je taj prokleti Baumier skuhao svu tu poparu. Sad se više ne mogu povući, jer je postupak u toku, jer je zločin bijega utvrđen, jer je djevojčica zadržana.
Što smjerate učiniti s njima?
Momka ćemo povjeriti jezuitima, a djevojčicu opaticama...
"I više ih nikad nećemo vidjeti", pomisli potresena Anđelika.
Došla sam ovamo u namjeri da vam predložim drugo rješenje, gospodine grofe. Gazda Berne neće imati pravo da se ljuti. On ima sestru koja se obratila. Udala se za oficira kraljevske mornarice i stanuje na otoku Re.
Potpuno točno, radi se o gospođi Demuris.
Djeca bi se, dakle, mogla njoj povjeriti. Rećeno mi je da se protestantska djeca, oduzeta njihovim roditeljima, povjeravaju na preodgajanje najbližoj katoličkoj rodbini. Uostalom, to je humana i potpuno razumna mjera.
Ali kako se ranije nisam toga sjetio...! - usklikne radosno kraljev predstavnik. - To je doista najbolje rješenje; ni sam Baumier neće moći ništa prigovoriti, a mislim da će mi i gazda Berne biti zahvalan. Vi ste divni. Vaša dovitljivost ne zaostaje za vašom ljepotom.
Ipak, čini mi se da ste vi u to bili posumnjali!
Što mi je učiniti da mi oprostite?
Ushićen, olakšan, očaran dražima koje je sve više otkrivao u toj neobičnoj ženi, de Bardagne nije više mogao odoliti svom zanosu. Obujmi Anđeliku oko pasa i pritisne svoje usne na njezin glatak vrat, čije nježne linije i kretnje pune dražesti nisu prestajale da ga zanose za cijelo vrijeme razgovora.
Anđelika odskoči kao oparena. Tako se naglo otrgla iz njegova zagrljaja da je jadnik ostao kao ukopan.
Je li moguće - promuca on - da sam vam toliko odvratan?
Oči su mu bile uznemirene, usne su mu drhtale. Iako kratak, taj mu je dodir dokazao da su njegove pretpostavke bile točne. Nikad ga nijedna žena nije tako uzbudila. "Proklestvo", pomisli, "da nije i ona pretjerano čedna, kao i sve one krivovjerke? Sretan sam kao pas u crkvi!"

36.
ANĐELIKA ODBIJA KRALJEVA NAMJESNIKA
Naslonjena o izrezbareni uredski stol, Anđelika nije znala kako da se vlada. U stvari, on joj se čak sviđao. Bio je ljubazan. Imao je lijepe oči i ruke, znalačke usne. Tko zna ne bi li u ono davno vrijeme, od kojega ju je dijelila crna i neprelazna ograda, bila odgovorila na njegovo udvaranje? Ona nije smjela
zaboraviti da je ona skromna služavka, a on kraljev predstavnik u La Rochelleu, to jest na društvenoj ljestvici najmoćniji čovjek u gradu.
Srećom, on nije bio umišljen. On je Anđelikino odbijanje primio prije kao bolan udarac sudbine, nego kao uvredu. Ona osjeti da ga mora utješiti.
Niste vi meni odvratni - odgovori ona… - Naprotiv. Smatram da ste vrlo ljubazni. Ali... kako da vam to objasnim... Obećala sam svojoj visokoj zaštitnici... toj osobi, koju ne mogu imenovati... da ću voditi krepostan život, kako bi iskupila grijehe svoje prošlosti.
Kuga podavila te bogomoljke! - vikne Nikola de Bardagne. - Kladim se da je ta bogomoljka ružnija od sedam smrtnih grijeha. Njoj nije jasno da tako lijepa žena ne može živjeti životom redovnice.
Ali ako ja sama želim ostati kreposna, gospodine grofe, zar me baš morate dovesti u napast?
Po mom mišljenju, to je dužnost svakog normalnog čovjeka, kad se nalazi u vašem društvu - odgovori on veselo. - Vi imate mnogo duha... i iskustva, siguran sam, pa ćete to shvatiti i oprostiti mi.
On joj pruži obje ruke.
Zaboravimo sve, gospođo Anđeliko, i pomirimo se.
Ne bi bilo ljubazno od nje ne odazvati se njegovu pozivu. On joj lako poljubi vrhove prstiju, a ona nagonski htjede povući ruku, hrapavu i grubu od kućanskih poslova.
Nije se protivila da joj prebaci ogrtač na ramena. Otpratio ju je do vrata i naklonio joj se smjernom nježnošću.
Gospođo Anđeliko, znajte da u meni imate prijatelja spremnog da vam pruži pomoć u svakoj prilici...
Okružio ju je pažnjom, a kako su već mnogi mjeseci prošli otkako je nijedan čovjek nije okupio udvaranjem, to su je počele salijetati uspomene. Toliki su se ljudi klanjali pred njom s istim vatrenim pogledom. Ona je poznavala njihov način približavanja, uvijek isti, u isto doba i ponizan i zapovjednički, njoj je bila znana dirljiva slabost u zamagljenim zjenicama, u drhtavom glasu, te pažljiva nježnost, pod kojom se, kao pod rukavicom od baršuna, krije grozno oružje osvajanja, koje kad stigne vrijeme, pretvara molitelja u gospodara, a nepristupačnu boginju u nemoćnu žrtvu.
Anđelika nije vjerovala da je još osjetljiva na suptilnosti te vječne igre koja ju je mučila i u isto doba zadržavala kao neko podsjećanje na atmosferu prisnosti.
Obrazi su joj se užarili, a glas joj je gotovo drhtao kad se opraštala s kraljevim predstavnikom, kojega je njezino držanje dovodilo u pomutnju, ali i srećom prožimalo.
Pomućenih misli, ne obazirući se na ubojite poglede ostalih molitelja, koji su čekali da budu primljeni, ona je gotovo protrčala kroz poluprazno predsoblje. Umorni od čekanja, neki su otišli na ručak. Bijaše prošlo podne. Na ulici Anđeliku zahvate žestoki udari vjetra; zaštićena svojim ogrtačem s mukom je išla naprijed. Nebo je bilo neobično modro. Činilo joj se da oluja razbija zimsku svjetlost dana u sitne plamenove koji su uz silnu buku izbijali iz dubina uskih uličica.
Anđelika je išla dalje ne obazirući se na razularene snage prirode jer joj je i duh bio sasvim zaokupljen sastankom s kraljevim predstavnikom. Njome je ovladao osjećaj smetenosti pri pomisli na svoju nespretnost i glupost. Ah! Prošlo je vrijeme, kad je nenadmašivim majstorstvom, zavela perzijskog poslanika Baštiari- bega i odvela ga kao kakvog psa k nogama Luja XIV. To je bila visoka ženska strategija! A pri tome nije izgubila ni uncu svoje kreposti...!
A danas se baš jadno ponijela... Drugo se i ne može reći. Mjesto da se poveseli što se taj čovjek, koji joj je mogao biti od velike koristi upalio i razmeketao oko nje kao jarac, njoj je to išlo na živce... Pogriješila je što ga je zauvijek odbila od sebe dočekavši njegove ponešto smione izjave ljutito poput kakve šiparice koja je tek napustila časne sestre. Za ženu njezinih godina to je čak bilo smiješno...!
Nekada bi ga ona bila stavila na svoje mjesto jednim osmijehom, jednom zajedljivom riječju...
Nepoznata služavka u odjeći od serža i parheta, izgubljena u ulicama La Rochellea, sjeti se s poštovanjem sjajne žene, kakva je ona sama bila prije nekoliko godina kad je s nenadmašivom vještinom rukovala oružjem svog spola.
Između onih vremena i sadašnjih dana zbila se ona strašna noć u Plessisu. Malo- pomalo ona je ponovo pustila korijenje, ona je ponovo počela živjeti. Samo jedno čuvstvo, mislila je, više nikad osjetiti neće. Ne postoji čovjek koji bi u njoj mogao izvršiti čudo, koji bi, naime, probudio u njoj nekadašnje ljubavno oduševljenje, vatrenu želju njezina tijela za drugim tijelom, tajanstveno buđenje strasti, slast izmorenog tijela.
"To bi mogao učiniti jedino neki čarobnjak", pomisli ona odjednom. I nesvijesno svrati pogled na tamno i nemirno more na kojemu nije bilo nijednog jedra.

37.
IZAZOV I DVOSTRUKO UBOJSTVO
Gospodin de Bardagne je održao svoju riječ. Veliki melem bijaše za ranjenu Anđelikinu dušu kad je vidjela da usprkos njezinoj nespretnosti zbog koje se grizla, da je on udovoljio njezinim željama poslušavši njezin savjet. Već sutradan su Martial i Severina bili prebačeni na otok Re k svojoj tetki.
Anđelika je imala posla napretek u svom malom svijetu. Kućanski poslovi nisu joj ostavljali vremena za razmišljanje.
Išla je isplahnuti rublje na gradsku česmu, veću no što je bila ona u dvorištu. Sa sobom bi obično povela Honorinu. Baš dok je jednog jutra slagala isplahnjeno rublje u košaru od pruća, začudi se opazivši da joj se kćerkica igra s nekim svijetlim predmetom.
Pokaži mi to - reče.
Honorina, koja je po prirodi bila nepovjerljiva, sakrije predmet iza leđa, ali je Anđelika ipak spazila vrlo lijepu igračku za grickanje5, rađenu u zlatu i sa drškom od slonove kosti. Prava dragocjenost.
Gdje si to našla? Honorino, ne smiješ zadržati ono što nije tvoje. Mala je grčevito stisnula igračku.
Dao mi ju je onaj ljubazni gospodin.
Koji ljubazni gospodin?
Onaj tamo - reče Honorina i pokaže neodređenom kretnjom ruke prema kraju trga.
Da bi izbjegla prodorno kričanje pralja okupljenih oko djeteta, Anđelika nije dalje navaljivala, već odluči da će tu stvar razjasniti kad se vrate kući. Stavi košaru pod ruku, drugom uze kćerinu ručicu i uputi se kući.
U uskoj, slabo prometnoj uličici, pristupi joj čovjek i ukloni skut ogrtača, kojim bijaše sakrio lice. Ona tiho krikne, a onda se smiri prepoznavši kraljevog predstavnika, Nikolu de Bardagnea.
Oh! Kako ste me prestrašili!
Baš mi je žao!
Izgledao je vrlo uzbuđen zbog svog galantnog nestašluka.
Usudio sam se zaći bez pratnje u ovu opasnu četvrt i bilo bi poželjno u svakom pogledu da me ne prepoznaju.
To je onaj ljubazni gospodin - reče Honorina.
Da, htio sam se pojaviti s jednim darom pred ovom dražesnom djevojčicom. Honorina ga je promatrala očima punim divljenja. Njoj se sviđala zlatna igračka i baš u tome se očitavala njezina ženska ćud.


5 Igračka koja se daje djeci kad im zubi počnu izbijati.
Ne mogu primiti ovaj dar - reče Anđelika - Ovaj predmet ima vrlo veliku vrijednost. Moram vam ga vratiti.
Ah! Vas nije lako raznježiti. Danju i noću sanjarim o vama i zamišljam vas s izrazom nježnosti i prepuštanja na licu. Ali čim sam se pojavio, vi ste između nas podigli branu svojim pogledom. Mogu li vas pratiti? Privezao sam konja za jedan kolut nedaleko odavde.
Polako se uputiše ulicom.. Gospodin de Bardagne je u očaju razmišljao kako ga je ova žena vukla k sebi nekim nepoznatim dražima. Strpljivi zaljubljenik, dok je u daljini snatrio o njoj, gubio je sasvim vlast nad sobom čim bi se našao kraj nje. Možda je to bila neka abnormalna pojava, ali bila je to činjenica koju je priznavao, koju je prihvaćao, kojoj se potčinjavao. Bio je kadar baciti se na koljena pred ovu ženu i da je preklinje...
Ona je imala snažne ruke služavke, crvene od hladne vode u kojoj je prala, trepavice kao u djevojčice, usne kao u kraljice, koje su sada bile zabrinute i lagano su podrhtavale.
Gospodine grofe, oprostite mi. Vi ste moćna ličnost, a ja sam bijedna žena, sama i bez branitelja. Nemojte se uvrijediti što ću vam reći, ali vi se ničemu ne nadajte od mene. Ja... to mi je nemoguće...
Ali zašto? - zastenje on. - Rekli ste mi da vam nisam odvratan. Sumnjate li u moju plemenitost? Samo se po sebi razumije da će se izmijeniti vaše sadašnje stanje. Ako želite, imat ćete udobnu kuću u kojoj ćete biti gospodarica, imat ćete sluge i kočiju, a život vaš i vaše kćerke bit će osiguran.
Šutite - reče ona oštro. - Sve to nije važno.
On je prisili da se zaustavi u dubini jednih vrata i netremice je uze promatrati.
Vi me možda, smatrate ludim, ali treba da vam kažem istinu. Nikad nijedna žena nije u meni pobudila tako silnu strast. Trideset i osam mi je godina. Moj život nije uvijek bio primjeran, priznajem. Doživio sam mnoge pustolovine, mnoge koje mi ne služe na čast. Ali otkad sam vas upoznao, shvatio sam da mi se dogodilo ono čega se svaki čovjek boji i što u isto vrijeme želi: poznanstvo sa ženom, koja je kadra da ga okuje, da ga unesreći svojim odbijanjem, da ga ushiti svojom sklonošću, a on se dobrovoljno podvrgava njezinu jarmu, njezinim hirovima, radije nego da je izgubi... Ja ne znam kako to da vi imate takvu moć nada mnom, ali počelo mi se činiti da prije vas nisam upoznao nijednu ženu. Sve mi je prije bilo bljutavo, bijedno zadovoljstvo. Samo bih uz vas mogao upoznati pravu ljubav. "Kad bi samo znao čije su mi još usne govorile slične riječi prije njega", mislila je ona. "One kraljeve..."
Zar ćete me odbiti? - navaljivao je on - Ta to bi bilo kao da me života lišavate! Njegovo ljubazno i blago lice vično uglađenom ponašanju bivalo je sve tvrđe. Njegove turobne oči požudno su je promatrale. Pitao se kakve li je boje njezina kosa, koju je ona tako pomnjivo krila pod svojom platnenom kapom: plave, kestenjaste, riđe kao u njezine kćeri, možda tamne, kao što joj je i put bila.
Usne su joj bile sedefne. Podsjećale su na neupadljiv sjaj školjaka.
Da nije bilo Honorine, koja ih je promatrala, bio bi je silom zagrlio i pokušao da i u njoj raspali želje.
Hajdemo - reče ona pristojno ga udaljujući. - Vi ste zaista ludi i ne vjerujem ni jednoj jedinoj riječi koju ste rekli. Vi ste nesumnjivo upoznali zamamnije žene nego što sam ja i vjerujem da se želite okoristiti mojom naivnošću, gospodine namjesniče.
Nikola de Bardagne je išao za njom slomljene duše, svjestan i sam bezumnosti svojih riječi. Ni on sam se nije mirio s tim, ali je vidio da je ipak tako. Ljubio ju je do te mjere da bi za nju bio žrtvovao svoj život, izložio se svakoj opasnosti, pa čak i svoju karijeru upropastio. Promatrajući malu djevojčicu, koju je majka vodila za ruku, sune mu druga misao.
Ako budete imali sina sa mnom - tvrdio je - kunem vam se da ću ga priznati i da ću voditi brigu o njegovu odgoju.
Anđelika se trgne. Nijedno drugo obećanje nije bilo prikladnije da ugasi njezine želje od ovog. On je to odmah primijetio.
Vrlo sam nespretan - uzdahne on.
Kad su stigli pred kuću gazde Bernea, Anđelika položi košaru na zemlju i iza pasa izvuče ključ koji je otvarao sporedna vrata.
Kraljev predstavnik je pratio njezine kretnje osjećajući pri tom i oštru bol i zanos. Ona je bila utjelovljenje dražesti. Ona bi bila ukras svake kuće.
Vaša stidljivost me dovodi do ludila. Kad bi bila prividna, ja bih vas već izliječio od nje, ali na žalost, osjećam da je iskrena... Slušajte me, mislim... da... mislim da ću se na kraju oženiti!
Ona usklikne:
Ali... Vi ste sigurno oženjeni!
Eh, ne, varate se. Neću vam kriti da mi već petnaest godina bacaju u naručje sve moguće bogate nasljednice, ali uvijek sam se uspio na vrijeme izvući i čvrsto sam bio odlučio, da svoj život završim kao neženja. Ali zbog vas bih bio kadar i u bračne okove svršiti. Ako je pomisao na život van božanskih zakona jedini razlog koji vas udaljuje od mene, onda ću srušiti i tu zapreku.
Savivši koljeno, on joj se duboko pokloni.
Gospođo Anđeliko, ne biste li mi ukazali čast i uzeli me za muža?
Bila je razoružana. Dakako, nije mogla tek tako prijeći preko njegove ponude, inače bi ga teško uvrijedila. Odgovorila je da je isuviše potresena, jer se ni u snu nije nadala takvoj časti, ali uvjerena je da će on, čim se nađe u svojem raskošnom domu, gorko požaliti svoj bezumni prijedlog koji, uostalom, ona ne može prihvatiti.
Zapreku koja ju je dijelila od njega nije se moglo baš tako lako ukloniti.
Shvatite me, gospodine de Bardagne. Teško mi je da vam objasnim uzroke onog što vi nazivljete mojom neosjetljivošću. Mnogo sam prepatila u svom životu... a tome su krivi muškarci. Njihova me surovost povrijedila i zauvijek mi ogadila ljubavne užitke... Plašim ih se i ne uživam u njima...
Zar je samo to? - uzvikne on, - razvedrivši se. - Ali, budalo mala, zbog čega biste se plašili mene...? Ja dobro poznam žene i ljubazno se odnosim prema njima. Nisam valjda lučki, radnik... Plemić vas moli da ga ljubite, lijepa gospođo... Pouzdajte se u mene, znat ću vas utješiti i vi ćete ubrzo promijeniti mišljenje o ljubavi i njezinim užicima...
Anđelika je uspjela otvoriti vrata, progurati Honorinu kroza njih i položiti košaru u dvorište. Željela je završiti taj razgovor.
Obećajte mi da ćete razmisliti o mojim prijedlozima - navaljivao je kraljev predstavnik, zadržavajući je. - Ja ću sva svoja obećanja izvršiti. Vi izaberite ona koja vam se najviše sviđaju...
Zahvaljujem vam, gospodine grofe. Razmislit ću o tome.
Kažite mi barem, koje je boje vaša kosa? - zaklinjao ju je još.
Bijele - odgovori ona i zatvori mu vrata pred nosom.

Gazda Gabriel je poslao Anđeliku s porukom do brodovlasnika Jeana Manigaulta. Kad se vraćala uličicom ispod bedema primijeti da je slijede dva čovjeka.
Udubljenja u svoje misli, nije do toga trenutka ni obraćala pažnju na svijet oko sebe. Ali u toj pustoj uličici, osjeti iza sebe nečije korake koji su odjekivali uvijek u istoj udaljenosti.
Bacivši pogled preko ramena, spazi dva tipa čiji joj se izgled nije svidio. Nisu to bili ni mornari što besposleni lunjaju gradom, a ni ribari. Bili su vrlo lijepo, gotovo elegantno obučeni, ali odijelo im je bilo u opreci s podmuklim i neobrijanim licima. Izgledalo je kao da su se prerušili.
Njezino prastaro iskustvo upozoravalo ju je da su to policajci... Požuri. Oni joj se odmah približe i jedan od njih joj se obrati:
Hej! Lijepa djevojko, nemojte bježati!
Ona još više ubrza korak, ali je oni brzo sustigoše. Jedan od njih je uhvati za ruku.
Molim vas, gospodo, pustite me - reče ona otrgnuvši se.
He! Zašto? čini se da niste baš dobro raspoloženi, pa će vam, možda, prijati naše društvo.
Njihovi podmukli osmijesi nisu obećavali ništa dobro. Ako je ti nametljivci prisile da ih dočeka šamarima, mogla bi svratiti na sebe pažnju. Kad bi to bili mladići iz bogatih građanskih obitelji, oni bi se možda pomirili sa svojim neuspjehom, ali je ona osjećala, ni sama nije znala zašto, da se sad pod lijepim odijelima kriju opasnije ličnosti.
Oči su joj tražile pomoć po pročeljima kuća, ali građani La Rochellea su imali običaj, kao uostalom svi južnjaci, da iza ručka zatvaraju prozorske kapke. Sunce je dobrano peklo, pa je tjeralo ljude na poslijepodnevni počinak. Nikoga nije bilo ni na prozorima, ni na pragovima kuća. Srećom, Anđelika opazi da nije daleko do skladišta gazde Bernea.
Umjesto da proslijedi do kuće, koja je još bila daleko i da trpi neugodnu pratnju, sklonit će se tu. Znala je da će tu naći gazdu Gabriela i da će trgovac dovesti razumu ove nametljivce.
Oni su nastavili da joj dobacuju komplimente i nepristojne šale. Možda su ti mladići samo malo više popili.
Ona skrenu nadesno i s olakšanjem prepozna ulazna vrata na kraju slijepog zida. One večeri kad su stigli u La Rochelle, pred njima je gazda Gabriel zaustavio kola da smjesti u skladište svoje žito. Još samo nekoliko koraka i bila je izvan opasnosti. Uto je od dvojice snažniji, onaj u ogrtaču plave boje, jednom rukom uhvati za ruku, a drugom je snažno obujmi oko pasa.
Sad je dosta, ljepotice! Ne smijete se srditi na dva zgodna mladića kao što smo mi. Ta nama je samo do osmijeha i vatrenog poljupca. Rekli su nam, da su djevojke La Rochellea umiljate i ljubazne sa strancima. Dokažite nam da je to istina!
Dok je govorio, on se saguno u nastojanju da svojim usnama dohvati njezine. Ona se izvije unazad i svom ga snagom odalami po gubici. On je ispusti i uhvati se rukom za obraz. Ona skoči naprijed, ali je drugi momak zgrabi oko pasa. Zloban i pobjedonosni osmijeh pojavi se na usnama ošamarenog mladića.
Bravo Jeannot - poviče on. - Drž dobro... ! Zadići ćemo suknje ovoj lijepoj hugenotkinji! Divan zalogajčić... Danas smo imali sreću!
Čvrsto su je držali između sebe. Udarac iza koljena i ona posrne. Anđelika zaurla. Udarac po ustima. Muške joj ruke zaderaše vrpce na prslučeu. Mislila je da će se onesvijestiti. Ipak smogne snage i stane se otimati kao luda. Grebla je i grizla.
Nekako joj je uspjelo da ih se oslobodi te kao da je vile nose poleti prema vratima, ali se spotakne o kamen i padne na koljena. Vukla se po zemlji i vikala:
U pomoć! U pomoć, gazda Gabriele...! U pomoć...!
Oni se nanovo oboriše na nju. Borila se kao u nekoj mori, kao što se borila protiv Montadourovih draguna, s istim osjećajem nemoći i užasa.
Odjednom joj se učini da njezini napadači lete. Jedan je poletio prema zidu kao da ga je odbacila neka nevidljiva sila. Oči mu dobiše staklasti sjaj. Zaljuljao se i potom srušio na Anđeliku mlitavo poput lutke. Crvena krv izbijala mu je na mahove iz sljepoočice. Ona je s užasom gurala od sebe to krvavo breme iz kojeg je krv liptala kao iz izvora. Anđelika se nikako nije mogla osloboditi njegova tijela koje ju je pritiskalo svojom težinom bez života. Izbezumljena, otimala se i mučila. Najzad ga odgurne u stranu. Tada spazi kako se čovjek u plavom redingotu bori sa gazdom Gabrielom. Trgovac je bio mnogo jači od svog protivnika i snagom i stasom. Njegove su šake nemilosrdno udarale. Čovjek u plavom ogrtaču je molio milost. Dvaput je oboren na tlo. Odijelo mu je bilo neuredno, puno prašine, u očima mu se opažao užas. Istrgnuta vlasulja poletjela je u jarak, a masna i prljava kosa pala mu na oči.
Dosta...! - reče dašćući. - Prestanite...!
Od žestokog udarca u želudac jaukne. Nasloni se o zid, dok mu se glava ljuljala na sve strane.
Prestanite, kažem vam... Pustite me...!
Gazda Gabriel mu se približi. Mora da je čovjek u modrom ogrtaču nešto stražno pročitao na njegovu licu, jer mu se oči najednom raskolačiše.
Ne! - reče prigušenim glasom. - Ne.... milost... ! Novi udarac sruši ga na koljena.
Ne ... Vi me nećete ubiti... Milost!
Trgovac se neumljivo nagne nad njim. Udario ga je još nekoliko puta, a onda ga je zgrabio za vrat.
Ne - hroptao je mladić.
On pokuša podići svoje pomodrele i nemoćne ruke da bi odstranio dvije čvorugave mišice, čvrste kao gvozdene šipke koje su ga zgrabile. Te njegove ruke načas grčevito mlatnuše po zraku, a onda nemoćno klonuše. Nerazgovjetno krkljanje izbijaše iz prekomjerno otvorenih usta čovjeka u plavom ogrtaču.
Palci gazde Gabriela zarili su mu se u vrat kao u komad gline. Izgledalo je da se više neće odvojiti od njega. Skamenjena od užasa, Anđelika je vidjela kako su se mišići na trgovčevim rukama napeli, dok su njegovi prsti poput kliješta sve više stezali mladićev vrat. Začuje se hropot u tišini punoj groze.
Anđelika je zagrizla usne da ne bi zaurlala. Treba da taj grozan trenutak svrši, svrši što prije. Neznančevo lice preplavi blijedomodra boja smrti.
Napokon prestane hropac. Raskolačenih očiju, jadnik je ležao s glavom prevaljenom preko pločnika. Prije no što ga je ispustio, gazda Gabriel ga pažljivo pogleda, a onda polako ustane.
Na njegovu licu, zgrčenom od napora, njegove svijetle oči sjale su providnim sjajem. Približivši se tijelu drugog mladića, prevrne ga, malo protrese, a onda ga ponovo spusti u lokvu krvi.
Umro je! Udario je u ovaj čavao u zidu. Tim bolje! - promrmlja. - Bar ga ja ne moram dokrajčiti... Gospođo Anđeliko... !
On podigne oči i zaustavi se namah. Neizrecivi mu nemir obuzeo dušu. Mlada se žena uspravila, ali je bila pri kraju svojih snaga te se naslonila o zid isto onako nemoćno kao maloprije čovjek u plavom ogrtaču kad mu je postalo jasno da će ga trgovac ubiti. Nije ju mogao prepoznati...
Anđelikine prestravljene oči zurile su u nepomična tijela dvojice napadača. Tragedija kojoj je ona bila uzročnikom, razbudila je u njoj nekadašnji strah i potpuno zagospodarila njenim progonjenim bićem. Njezino inače vedro i ponosno lice poprimilo je izraz djeteta nasmrt prestrašenog.
Obuzeta užasom, ona nije ni primijetila šta su sve od nje napravila ona dva bijednika. Prslučac joj je bio odriješen, košulja razderana. Razbarušena joj je kosa pala po ramenima i po polugolim grudima. Sunčane zrake su njenim dugim svijetlozlatnim pramenovima davale divan sjaj koji je još više isticao njezinu bijelu put na kojoj su se vidjeli tragovi krvi. Čak joj je i suknja od parheta bila umrljana krvlju.
Jeste li ranjeni?
Trgovčev glas bio je dubok i kao odsutan. On nije vidio samo tragove krvi na njoj. Bludni su prsti ostavili modrice na njezinoj sedefastoj puti, a možda su i besramne usne oskrvnule njezino tijelo? Pri toj pomisli trgovac ponovo osjeti ludu želju da ubija. To tijelo na koje nije htio misliti dok se ljupkim i neusiljenim pokretima kretalo po njegovoj kući, to tijelo koje se kretalo pod teškim suknjama, a prslučić mu skrivao zamamnu ljepotu, to tijelo su one svinje htjele oskrvnuti.
Učinili su ono što se on ne bi čak ni mišlju usudio učiniti.
Razgolili su je, razotkrili njezine divne zaobljene noge, kakve imaju samo boginje isklesane u mramoru.
Nikad neće zaboraviti prizor što ga je ugledao s praga ulaznih vrata. Jednim jedinim pogledom je obuhvatio taj prizor nasilja i pohote: ženu koje su se dočepala dva lupeža. A ta je žena bila baš ona!
Jeste li ranjeni?
Glas mu je bio tako tvrd da je Anđelika namah došla k sebi. Snažno tijelo gazde Gabriela u crnom odijelu ispriječilo se između nje i zasljepljujučeg sunca, između nje i groznog prizora.
Ona mu se baci na grudi, sakrije lice na njegovu ramenu, osjećajući neodoljivu potrebu za zaštitom i zaboravom.
Oh! Gazda Gabriele...! Vi ste ubili... Vi ste ubili dva čovjeka... zbog mene... što će se dogoditi? Što će s nama biti...?
On je čvrsto stisne.
Ne plačite, gospođo Anđelika.... Vi ne...
Ne plačem... Previše sam prestrašena da bih mogla plakati...
Nije ni osjećala da su joj suze same tekle iz očiju i kvasile ovratnik njezina tješitelja. Rukama i noktima se prilijepila uza nj.
On je ponovo upita:
Vi mi niste odgovorili... Niste mi rekli da li ste ranjeni?
Ne... ne vjerujem...
A ova krv?
Nije moja... To je... krv od onog onamo... Zubi su joj cvokotali.
Trgovčeva ruka je milovala mekanu kosu zlatnog i rumenog sjaja.
Hajde, hajde! Smirite se, prijateljice moja, najmilija moja...
Smirivao ju je kao što se malo dijete smiruje... Slušajući njegov strpljiv glas njom ovlada zaboravljen i divan osjećaj da je pod muškom zaštitom.
Netko se ipak postavio između nje i opasnosti, obranio ju je, ubio je zbog nje. Bez sustezanja i plačući klone na nepovrediv bedem koji ju je sjetio, ni sama nije znala zašto, ramena policajca Desgreza. Užas što ga je netom proživljavala polako se raščinjao. Tijelo joj nisu više potresali trzaji izazvani odvratnošću i strahom... Nestalo je osjećaja gušenja i disanje joj postane opet normalno.
Odjednom, ona pomisli:
"U naručju sam čovjeka i nije me strah."
Učini joj se da u tome vidi znak ozdravljenja kojemu se više nije nadala.

U istom trenutku napadne je osjećaj stida. Na svom golom tijelu osjeti toplinu njegovih ruku, i tek sada primijeti u kako je žalosnom stanju bila njezina odjeća.
Njezine vlažne oči podignu se kradom i sretnu s očima gazde Gabriela. Njegov izraz natjera joj krv u lice i ona se odvoji.
Oh! Oprostite mi - prošapta. - Ja sam luda. On je nježno pusti.
Anđelika se grozničavo trudila da komadima razderanog prslučca pokrije grudi i ramena, ali smućena svojim izgledom, nije uspijevala u tome, te joj je on morao priteći u pomoć. On joj je namjestio naramenice koje joj bijahu skliznule, te potrgane vrpce i vezove. Nju sasvim obli rumen stida.
Ne uzrujavajte se. One su vas životinje dozlaboga izmrcvarile - reče on. - Ovim se krpama ne možete pokriti. Bit će bolje da ovaj prslučac odbacite... A sad moramo požuriti...
Odjednom mu se glas sledi. Anđelika svrati oči u pravcu njegova pogleda i spazi vojnika Anselma, stražara na svjetioniku, koji ih je promatrao s visokog bedema. Nakon nekoliko trenutaka, dugih poput vječnosti, kao ukopani su očekivali što će sada biti. Na kraju se vojnik odlučio. Pokrenuo se i počeo je tromo silaziti niz kamene stepenice.
Njegova glava slična veprovoj, ljuljala se pod čeličnom kacigom. On se uputi prema njima. Udarajući cipelama i kopljem po kaldrmi, on im se bučno približi. Trgovac pogleda svoje gole ruke, kao da razmišlja hoće li biti još dovoljno jake da unište ovog novog, naoružanog neprijatelja.
Divan posao, prijatelju - gunđao je vojnik promuklim glasom. - Vidio sam kraj. Nije mi namjera da vam laskam, ako kažem da su u vas snažne šake, gazda Berne!
Vrhom svog koplja gurne lešine.
Poznajem dobro ova dva gada.... Baumier ih plaća da izazivaju protestantske žene i kćeri. Kad zatim muževi ili očevi posreduju, stvori se gungula i eto ti lijepe zgode, da se još nekolika protestanata nađe onakraj brave... Ali ja se ne bavim takvim poslom.
Naslonjen o svoje oružje u prijateljskom tonu nastavi: - A zar sam ja mogao učiniti nešto drugo nego odreći se vjere kad su me udarili na muke i do krvi izbičevali? Bijedan sam vojnik i ovisim od njihove milosti. Ali to nije razlog da izdam svoju nekadašnju braću. Hajde! Uklonite ove mrcine... ja nisam ništa vidio...
Okrene im leđa i sporim se koracima vrati na svoje stražarsko mjesto na bedemima.
Pogledajte ima li koga u dvorištu - naredi gazda Gabriel Anđeliki. - Važno je da moji namještenici ništa ne opaze. Ako nema nikoga, otvorite skladište na lijevoj strani.
Srećom je dvorište bilo pusto. Anđelika otvori vrata spremišta koje joj je on označio. Oštar miris salamure ujede je za grlo. Ona se vrati do gazde Gabriela. On bijaše skinuo kaput sa udavljenog čovjeka i njime umotao glavu onog drugog da bi upio krv što je ovome još uvijek curila iz glave. Mada su lešine dvojice nitkova nosili vrlo oprezno, opaze na svoj užas da im cipele uprljane krvlju, ostavljaju crvene tragove po dvorištu.
Zatrpat ćemo ih u sol - šapne trgovac - nije mi prvi put. - Sol je dobro skrovište, ona konzervira tjelesa. Poslije ćemo čekati bolju priliku da bi ih se oslobodilo.
Svuče svoj crni kaput, uzme lopatu i počne rušiti visoko bijelo brdo koje je svjetlucalo u polumraku.
Anđelika mu je pomagala, kopajući objema rukama. Gonjena željom da što prije nestanu ta dva lica, koja su se grozno cerekala, toliko je žurila da uopće nije osjećala sol što joj je izgrizala oguljenu kožu.
Lešine su pokopali ispod velike hrpe i pomnjivo ih pokrili. Anđelika i trgovac radili su tiho. Dok se trgovac trudio da skladište poprimi svoj uobičajeni izgled, Anđelika pođe s vedrom do česme, napuni ga vodom, i četkom uze čistiti krvave mrlje na dvorišnoj kaldrmi. Uto uđoše na druga vrata dva trgovčeva pomoćnika. Sa pristaništa su dovezli nekakvu burad. Izdaleka su je opazili, ali nisu se začudili, kad su vidjeli da služavka gazde Bernea temeljito pere dvorište, zato što je često dolazila u skladišta, pa iako se bavila računskim knjigama, ipak je radila i prostije poslove. Srećom, dva su momka znala da im je gospodar u blizini, pa joj se nisu ni približili, inače bi se s pravom čudili vidjevši je gotovo u dronjcima i s kosom rasutom u neredu po ramenima. Nestali su u skladištu vina i rakije.
Anđelika iziđe na ulicu. Muhe su već počele zujati oko lokvice krvi. Kanalić za otjecanje vode bio je crven sve do rupe na kraju uličice kroz koju je voda otjecala u more. Srećom, još nitko ne bijaše prošao onuda. Ona je prala i ispirala krv klečeći na koljenima, dok joj je kosa padala preko lica. Smirila se tek kad je bacila zadnje vedro vode i vidjela da u kanaliću teče voda nejasne ružičaste boje, koja više nije mogla pobuditi ničiju sumnju.
Tada pažljivo zatvori dvorišna vrata, koja sat ranije gazda Gabriel umalo nije iščupao iz šarki da bi joj pojurio u pomoć.
Dođite u moj ured - reče joj trgovac - sve je u redu, treba da se okrijepite. Anđelika je posrtala. On je obujmi oko pasa pridržavajući je, dovede je do polumračne sobe, u kojoj su osim računskih knjiga i vaga svih vrsta bile nagomilane kože iz Kanade, noževi iz Engleske i uzorci rakije iz Charentesa…
Iz opreznosti, povuče zasun na vratima.
Anđelika se sruši na klupu, nasloni glavu na stol i obujmi je rukama. Gazda Gabriel donese čašu vina.
Gospođo Anđeliko, pijte... Morate se okrijepiti.
Kako se ona nije micala, sjedne do nje, podigne joj glavu i silom joj prinese čašu usnama. Ona otpije nekoliko gutljaja i zakašlja. Boja joj se povrati na obraze.
Zašto se sve ovo dogodilo? - upita ona, gledajući oko sebe prestravljenim pogledom. - Vraćala sam se kući... Počeli su me pratiti... Pomislila sam, samo da mi je stići ovamo, da vas u pomoć zovnem. Bivali su sve drskiji... a zatim, najednom...
Pustite - reče on. - Nemate se više čega bojati. Njih više nema! Ona se grčevito strese.
Mrtvi? Nije li to užasno...? Sami mrtvaci na mom putu.
Mora biti i mrtvih - reče naglo Berne, čije su oči blistale neobičnim sjajem. - Smrt izazivlje smrt, zločini izazivlju zločine. U Svetom pismu piše: "Dat ćeš život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opeklinu za opeklinu, ranu za ranu, modricu za modricu..."
Anđelika se pomakne na klupi. Digne se i udalji od njega kao da je kraj sebe opazila neprijatelja.
Mrzim ljude - reče ona potmulim glasom. - Mrzim ih sve koliko ih god ima, a i samu sebe mrzim. Oh! Htjela bih da me nema! Vi me gledate kao da sam luda. Vi možda želite da budem mirna, ali ja se više umiriti ne mogu.
Kako odjednom izgledate mladi i djetinjasti! Vi uopće ne govorite kao razborita žena koju sam dosad u vama poznavao.
Vi, dakle, ne shvaćate, gazda Gabriele...? Demoni su prodrli u moj dvorac, zapalili ga, poubijali su služinčad, zadavili mog najmlađeg sina, a mene su... zbog te noći se i rodila Honorina... razumijete li? Dijete zločina i sramote... A vi ste se čudili što je nisam mogla voljeti...
Njemu se činilo da ona bulazni, a kad je shvatio da ona spominje prošle događaje, reče joj: - Pustite na miru uspomene. Bili ste ih već zaboravili.
V on se digne i zakorači preko klupe. Ona je sa strahom gledala kako joj se približuje. U isto vrijeme željela je da joj priđe blizu, sasvim blizu, željela se uvjeriti da li se uistinu dogodilo čudo da bi se mogla još osjećati sretnom u muškarčevom zagrljaju.
Nedavno ste na sve bili zaboravili - ponovi on tihim glasom. - Nedavno... stisnuta uz moje grudi.
Rukom je obujmi oko pasa, a kako se ona nije branila, privuče je k sebi. Od obostrane napetosti počeli su drhtati. Anđelika se nije opirala.
Bila je hladna i neosjetljiva kao djevica koju siluju, ali radoznalost je nadvladala. "Maloprije me nije bilo strah", pomisli. "Zaista... Ako me sada poljubi, što će se dogoditi?"
Njegovo smućeno lice što se nagnulo nad njom nije ju odbijalo, podnosila je bez ljutnje, što je svoje snažno tijelo, raspaljeno željom, privio uz nju. Ličnost onoga koji ju je tako stiskao sasvim se rasplinula. Zaboravila i tko je i što je. Za nju je sada on bio samo muškarac koji je drži u naručju i čiji je silovit zov ćutila ne osjećajući straha pri tom.
Osjeti neiskazano olakšanje. Tiho je disala na njegovim širokim prsima, kao utopljenica, koja opet dolazi do daha. Još je, dakle, bila živa!
Glava joj klone.
Njegove žedne usne koje se još nisu usudile dodirnuti njezine, gubile su se u njezinoj kosi. Osjećala je milovanje njegove ruke, koja je drhtala na njenim golim ramenima.

Jedna riječ čiji su opasni smisao samo oni mogli razumjeti, osvijesti Anđeliku.
Sol... Sol... - vikao je vani neki trgovčev pomoćnik, udarajući po zatvorenim vratima.
Anđelika se ukoči i naglo se istrgne iz svoje obamrlosti.
Slušajte - reče mu ona - govore o soli... Nešto su otkrili... ! Ne mičući se, napeto su slušali.
Treba li da krcamo sol, gospodaru? - zapita opet pomoćnik iza vrata.
Koju sol? - rikne gazda Gabriel i skoči. Ali mu se hladnokrvnost smjesta povrati. Letimično pogleda da li su odjeća i naprsnik u redu. Pomoćnik je objašnjavao:
Došli su zbog poreza. Traže vino i sol.
Kladim se da je to Baumierovo maslo - gunđao je trgovac. Otvori vrata.
Na pragu, iza preplašenog pomoćnika, stajali su porezni ovrhovoditelj, dva njegova pisara i četiri naoružana žandarma. Doveli su i dvoja prazna kola da ukrcaju porez u naturi.
Ja sam već platio sav porez - izjavi gazda Gabriel. - Mogu vam pokazati potvrdu.
Pripadate li protestantskoj ispovijesti?
Pripadam.
Dakle, prema novim propisima, vi ste dužni platiti naknadni porez koji odgovara ukupnom iznosu već uplaćenog poreza. Pogledajte radije što ovdje piše - nadoda pružajući mu jednu pergamenu.
Nova nepravda koja nema nikakva opravdanja!
Šta ćete, gazda Berne, vaši istovjernici koji su se obratili, oslobođeni su za godinu dana poreza, a za tri godine od ostalih nameta. Taj manjak moramo nekako nadoknaditi na drugoj strani. Tvrdoglavci, kao što ste vi, moraju platiti za druge. Uostalom, to vam iznosi svega dvanaest bačava vina, sto pedeset livara usoljene slanine i dvanaest mjerica soli. Pa to i nije mnogo za tako bogatog trgovca kao što ste vi.
Svaki put kad bi čula riječ "sol", Anđelika bi poblijedila. Poreznik ju je drskim pogledom motrio.
Vaša supruga? - upita on gazdu Gabriela.
Udubljen u čitanje poreske odluke, koju su mu predali, ne odgovori ništa.
Dođite gospodo - reče izlazeći iz sobe i uputivši se prema skladištima. Anđelika je čula kako ovrhovoditelj podrugljivo govori svojim pisarima:
I još nam ovi hugenoti sole pamet... A ipak im to ne smeta da imaju priležnice kao i svi drugi.

38.
OPASNOST PRIJETI ANĐELIKI I HUGENOTIMA TREBA OTPUTOVATI
Nastadoše za njih trenuci strpnje. Anđelika je svaki čas očekivala katastrofu. Vrebala što se događa u dvorištu, činilo joj se da će uskoro začuti viku i da će vidjeti kako žandari vode gazdu Gabriela. Iznenada odluči da bježi onakva kakva je bila, razbarušene kose, da potraži Honorinu i da zatim bježi s njom što je moguće dalje, uvijek sve dalje, dok se ne sruši od umora, negdje u polju.
Odlazak poreznika spasio ju je od tog luđačkog koraka. Iz dvorišta su izišla kola natovarena porezom u naturi. Vrata su se zatvorila za njima.
Prašina je lebdjela u ljubičastom zraku sutona. Gazda Berne prijeđe preko dvorišta da bi se pridružio Anđeliki. Lice mu je bilo zabrinuto, ali mirno. Ispije još jednu čašu rakije. Morao je paziti na svaki korak pisara, objasniti radnicima s koje će strane načeti hrpu soli, a u isto doba izigrati sumnjičavu pažnju ovrhovoditelja. Sve ga je to stavilo na ne baš malu kušnju.
Nisam vam mogla pomoći - reče Anđelika. - Bila bih se izdala. Trgovac uz umornu kretnju ponovi:
Ovo je Baumierovo maslo. Sad sam siguran da je on poslao za vama ona dva lupeža... Posjet ovrhovoditelja imao je uslijediti zato da bi se ustanovila svađa i otpor kraljevskoj vlasti. Za koji sat počet će se pitati što smo uradili s njihovim uhodama. Stoga sam otpremio pomoćnike i nosače i zatvorio dućan. Moramo što prije ukloniti lešine.
On pogleda prema pozlaćenom pravokutniku vratiju.
Uskoro će biti noć. Prihvatit ćemo se posla.
Čekali su u mraku, ne govoreći ni riječi, ne nastojeći da se približe jedno drugome. Predstojeća opasnost držala ih je na oprezu i zaokupila sve njihove
misli. Stajali su nepomični, poput ugroženih životinja koje dršću u dnu svoje jazbine, svom posljednjem skrovištu.
U okviru vratiju nebo je poprimalo boju sedefa, a do njih je, zajedno s dalekom bukom, dopirao i ritmički šum mora.
Spuštala se noć hladna, plava i tiha.
Hajdemo, vrijeme je - reče trgovac. Došli su do skladišta soli. Gazda Gabriel izvuče iz neke šupe drvene saonice. Ponovo su kopali sol koja im je izjedala ruke. Izvadili su lešine, natovarili ih na saonice, pokrili ih vrećama žita i svežnjevima krzna. Trgovac potegne za rukunice. Kad su izašli i bili iza kuće, on okrene nekoliko puta ključ.
Neću da itko ulazi ovamo dok se ja ne vratim da sve još jednom pregledam.
On prihvati jednu rukunicu saonica, a Anđelika drugu. Drvene klizaljke lagano su i bešumno klizile po sitnim kanadskim oblucima, kojima su bile popločane gradske ulice i uličice. Neki štedljivi načelnik, iskoristio je sitne oblutke iz Svetog Laurenta u Novoj Francuskoj, koji su nekada upotrebljavali kao balast za brodove bez tereta te je njim popločao ulice grada. Zahvaljujući tome saonice su bile najprikladnije sredstvo za prijevoz robe. Teretne dvokolice s kotačima obloženim gvožđem pravile bi paklensku buku. Vukući svoj jezoviti teret, Anđelika i njezin drug žurili su se poput dviju sjena.
Ovo je najpovoljnije vrijeme - šapne joj gazda Gabriel. - Ulične svjetiljke još nisu upaljene, a u četvrti gdje stanuju nepoćudni hugenoti pale ih kasnije da bi nas i na taj način kaznili... I to ponekad može čovjeku biti od koristi.
Rijetki prolaznici nisu ni vidjeli ni slutili što gazda Gabriel i njegova služavka tu rade i što voze, jer je bilo mračno kao u rogu.
Trgovac kao da je znao kuda ide. Skretao je u uske uličice, obilazeći naokolo vjerojatno s ciljem da izbjegne šire i posjećenije ulice.
Anđelika je imala dojam da njihov put traje već satima, pa se nemalo začudi kad je primijetila da se nalaze nedaleko kuće, pred vežom njihova susjeda, trgovca papirom Jonasa Mercelota.
Anđelikin gospodar triput podiže brončani zvekir. Sam knjižar dođe da im otvori. Bio je to čovjek sijede kose, prijazan, vrlo obrazovan. Donedavna je bio vlasnik gotovo svih radionica papira u Angounoisu. Porezi i zabrana da zapošljava protestantske zanatlije upropastile su ga sasvim te mu je od čitava bogatstva ostala samo vrlo lijepa kuća u La Rochelleu i vrlo mala trgovina finog papira tajnu o proizvodnji kojega je samo on znao.
Imam nešto za tvoj bunar - reče mu Berne.
Vrlo dobro! Uđite dakle, dragi prijatelji.
On im je veselo pomagao da saonice s njihovim groznim teretom doguraju do jednog podruma, u kome se osjećao miris svježih jabuka. On je visoko držao fenjer da bi osvijetlio put.
Trgovac je istovario krzna i žito. Pojave se lešine uprljane solju i krvlju. Ljubazan ih je trgovac papirom promatrao ne pokazujući nikakvo iznenađenje.
Kad bi gospođa Anđelika bila dobra da drži fenjer, ja bih ti pomogao pri prenošenju - reče on vrlo ljubazno. Berne odmahne glavom.
Ne, bolje je da nas ti vodiš? Ona ne poznaje put.
Točno!
Anđelika je ponovo morala nositi dvije ukočene noge, koje su joj se činile teške kao kamen. Obamrle su je ruke boljele. Trgovac papirom je hodao pred njima i osvjetljavao im put; siđoše niz tri kamenite stepenice, koje su vodile u neko skladište natrpano rizmama naslaganog papira, svežnjevima starih krpa i velikim demižanama kiselina. Na kraju skladišta gazda Mercelot s priličnim naporom odmakne ručni štamparski stroj starinskog oblika, koji je pokrivao mala, crvotočna vrata. Ključ je bio sakriven u jednoj udubini zida. Iza vrata nalazile su se zavojite stube, srećom vrlo kratke.
Ubrzo su se našli u velikoj podzemnoj dvorani vrlo niskog svoda poduprtog širokim romantičkim stupovima. Na sredini je bio bunar. Jonas Mercelot otključa
lokot na drvenom poklopcu. Začas potom šum valova koji su nadolazili i povlačili se, ispuni dvoranu.
Ovaj je bunar povezan s morem - objasni gazda Gabriel Anđeliki. Morao je pojačati glas da bi ga čula.
Sve što se baci u nj, sve se smrska na hridinama, a potom morska struja odvuče na pučinu.
More kao da se bijaše oslobodilo zatvora, te je sad ječalo beskonačnom rikom i grmljavinom. Zbog te silne huke njihovi su se pokreti doimali kao pokreti u kakvom grozomornom snu. Nije se uopće čulo padanje tjelesa u mračni bezdan. Činilo im se kao da su nestala, ishlapila, rasplinula se pred njihovim očima.
Stavili su opet poklopac i buka je prestala. Tada se Anđelika nasloni na bunarsku ogradu i zatvori oči.
Ovo, na žalost, nije prvi put - bijaše kazao gazda Gabriel.
Potmuli šum koji joj je i dalje odzvanjao u ušima govorio joj je o tajnama La Rochellea, tog grada u kome je odjekivala buka mora i pjevanje psalama kad su se u XVI stoljeću u ovim podzemnim podrumima sastajale prve pristaše kalvinističke sekte. To je bila jeka bespoštedne borbe koju su vodili među ovim zidovima dva protivnika, borbe koja bi se rasplamtila za vrijeme progona s istom žestinom i zločinima koje su opravdavali i jedna i druga strana.
Kako da čovjek umakne krvi i strahu!

Honorina je ležala na trbuhu, ispruženih ruku čelom prislonjenim o hladan pločnik, kao kakva životinjica koja je izgubila nadu i čeka na smrt.
Čitav dan vas je tražila - rekla joj je Abigaela. - Kao da ju je spopala neka neobična strepnja. Zavirivala je pod pokućstvo, tražila je da joj se otvore prozori i vrata. Nije vas zvala, ali bi ponekad tako kriknula da nam se srce cijepalo.
Davali smo joj slatkiša, ali ih nije htjela ni dirnuti.
Nudio sam joj svog drvenog konja - objašnjavao je Laurier - ali ga ona nije htjela.
Možda je bolesna?
Svi su zabrinuta lica okružili to malo satrveno biće. Njihovo se preneraženje čak i povećalo kad su opazili u kakvom se stanju nalazi Anđelika.
Što vam se dogodilo? - usklikne tetka Ana.
Ništa ozbiljno - odgovori Anđelika i podignuvši svoju kćerkicu u naručje čvrsto je privine na grudi. - Tu sam, srce moje malo.
"Honorina je osjetila da se nalazim u opasnosti", pomisli, "zato je i bila uznemirena."
Honorina se rodila u opasnosti. Njezin nagon joj je otkrivao približavanje goleme i tamne zvijeri koja se potajno šulja. Mora da ju je još osjećala u čeki iza prozorskih stakala.
Prilijepivši se uz majčin vrat ona je zapovjedničkim glasom zahtijevala da se povuku drveni kapci, i tako ih odvoje od tamne noći. Svi su žurno izvršili njezine želje. Tek tada je djevojčica olabavila stisak i malko se osmjehnula. Njezina je majka sada bila tu i u odrazu prozorskih stakala ona više nije vidjela kako se pojavljuje tamno i grozno lice nesreće.
Postavili su je na stolicu i donijeli joj njezinu kašu. Anđelika je pošla da promijeni haljinu, da stavi platnenu, štirkanu pregaču i da pod novom kapom sakrije svoju neurednu kosu.
Gazda Gabriel je poluglasno govorio s pastorom Beaucaireom i njegovim nećakom, također pastorom izbjeglicom iz Cevennesa. Stigao je jednog dana vodeći za ruku svog malog, četverogodišnjeg dječaka, Nathanaela.
Dječak je i sada bio tu, a tu su bile i dvije blizanke, kćerke jednog odvjetnika Carrerea kome se rodilo jedanaesto dijete te su susjedi zbog toga uzeli k sebi preostalu desetoricu. Razdragana što je postala središte tako brojnih udvarača, Honorina se na kraju raspričala.
Mama - reče ona kad se Anđelika vratila - gdje je onaj lijepi gospodin, koji mi je dao zlatnu igračku?
Koji lijepi gospodin? - upita gazda Gabriel.
Kakvu zlatnu igračku? - zapita sumnjičavo tetka Ana. Smatrajući da bi bilo smiješno pretvarati se, Anđelika reče:
Gospodin de Bardagne je bio ljubezan pa je djevojčici dao jedan poklon.
U neugodnoj tišini koja je nastala, Honorina je pažljivo žlicom grabila svoju kašu. Duboko se zamislila.
Željela bih imati takvog oca - reče napokon zanosno se osmjehnuvši.
Od nekog vremena očajnički je sebi tražila oca. Najprije je bacila oko na pastora Beaucairea, ali ju je on jako razočarao.
Moje drago dijete, volim te kao duhovnu kćerku, ali ne mogu da lažem i da ti kažem da sam tvoj otac.
Vodonoša, koga je također voljela, isto tako je odbio da primi na se tu odgovornost. Ona je sada očito ispitivala teren oko gospodina de Bardagnea, ali sadašnji trenutak kao da nije bio baš pogodan za to.
Anđelika ju je odvela u sobu do kuhinje i položila je u krevet. Ali je Honorina i dalje tjerala svoje:
On nije moj otac?
Ne, draga!
Gdje je onda moj otac?
Daleko, vrlo daleko.
Na moru?
Da, na moru.
Onda ću se ukrcati na brod - reče Honorina.
Njezini kapci se sklopiše pod vizijom bajoslovnog putovanja i ona zaspa, skrhana uzbuđenjima.
Anđelika pođe da spremi večeru. Prihvatila se dnevnih poslova da bi nekako prigušila osjećaj tjeskobe. Nije vidjela gospodina de Bardagnea od onog dana kad je bijaše zaprosio. U međuvremenu mu se bijaše javila jednim pisamcem, tek toliko da bi ga utješila.
Baš kad su posjedali za stol i počeli vaditi iz zdjele vrelu juhu od daganja, zazvoni zvonce na ulaznim vratima.
Pri svjetlosti voštanica, svi su se zgranuta pogledali. Zvonce ponovo zazvoni. Gazda Gabriel se digne.
Idem da vidim - reče. - Ako ne odgovorimo, moglo bi to pobuditi sumnju.
Ne, ja ću poći - usprotivi se Anđelika.
Pošaljimo slugu.
Ali se sluga bojao da pođe i sam ne znajući zašto.
Pustite da ja idem - navaljivala je Anđelika uhvativši trgovca za ruku.
Najnormalnije će biti da pođe otvoriti vaša služavka. Najprije ću kroz otvor na vratima vidjeti tko je, pa ću vas potom obavijestiti.
Neki glas upita kroz otvor: - Jeste li to vi, gospođo Anđeliko? Htio bih s vama govoriti.
Tko ste vi?
Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nikola de Bardagne, kraljev predstavnik.
Vi?
Anđeliki ponestane snage.
Što ste došli ovamo? Da me uhapsite...?
Da vas uhapsim? - ponovi grof prigušenim glasom.
Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je on došao sebi od iznenađenja.
Dakle, vi me smatrate sposobnim samo za to. Da samo hapsim ljude nasumce...? Mnogo sam vam zahvalan za mišljenje što ga o meni imate. Znam da me oni tvrdoglavci među kojima živite, rado predstavljaju kao vukodlaka, ali usprkos tome...
Gospodine, uvrijedila sam vas, oprostite mi. Jeste li sami?
Da li sam sam! Sigurno, drago moje dijete. I uz to maskiran. I umotan u ogrtač sivi poput zida. Čovjek mog položaja koji je tako lud da se upušta u galantne nestašluke voli da bude sam i da ne privlači pažnju na sebe. Kad bi me otkrili, bio bih zauvijek izvrgnut ruglu. Moram svakako govoriti s vama. Stvar je vrlo ozbiljna.
Što se dogodilo?
Zaboga, dozvolite mi da se sklonim u neki kut dvorišta ili vi iziđite na uličicu koja je vrlo slabo prometna i koju su tako mudro ostavili u tami. Boga mu, gospođo Anđeliko, od kakvog ste materijala napravljeni? Kraljev predstavnik, namjesnik La Rochellea dolazi potajno da vas odvoji od vaših peći i da vam ukaže svoje poštovanje, a vi ga dočekujete kao što psa dočekuju u kuglarnici.
Žao mi je, ali bili vi kraljev predstavnik ili ne, vaš tajni posjet dovodi u opasnost moj dobar glas.
Vi ste zaista tvrdoglavi, učinit ćete da poludim. U stvari, vama uopće nije stalo da me vidite!
U sadašnjem trenutku zaista se ne osjećam ugodno. Vi i sami znate da je moj položaj među ovim ljudima, koje moram slušati, vrlo opasan, a kad bi oni posumnjali…
Došao sam baš radi toga da vas istrgnem iz ovog gnijezda heretika u kome se izlažete najvećoj pogibli.
Što ste mislili time kazati?
Otvorite mi ona vrata, pa ćete doznati. Anđelika je oklijevala.
Dopustite da upozorim gazdu Gabriela.
Samo bi to još trebalo!
Neću vas uopće spomenuti, ali moram dati neko objašnjenje da opravdam svoje odsustvo, ma kako kratko bilo.
Sasvim točno. Ali požurite... Čuo sam zvuk vašeg glasa i udisao miris vašeg daha, i to mi je dovoljno da se osjećam u trećem nebu.
Anđelika se vraćala prema kući, baš kad je gazda Berne, uznemiren njenim izbivanjem, silazio niza stepenice.
Tko je, dakle, zvonio?
Ona ga na brzinu obavijesti o posjeti i o zahtjevu gospodina de Bardagnea. Trgovčeve zjenice opasno bljesnuše, isto onako opasno kao kad je navalio na Baumierove uhode.
Taj papistički brbljivac! Ja ću se s njim objasniti. Naučit ću ga ja kako se napastuju moje služavke pod mojim vlastitim krovom.
Ne, nemojte se miješati. Izgleda da mi ima priopćiti važne novosti.
A kakve bi vrste, dakle, po vašem mišljenju mogle biti te novosti? Razmišljanja vaše nevine kćerke su to iznijele na vidjelo. Javna je tajna da je bacio svoje oko na vas i da hoće da vas smjesti u gradu kao svoju ljubavnicu. O tome se na sva usta priča po čitavom La Rochelleu!
Anđelika je svom snagom zadržavala gazdu Gabriela, koji ju je mogao kao slamku odgurnuti.
Budite, dakle, mirni - zaklinjala ga je ona strogo. - Vlast se nalazi u rukama gospodina de Bardagnea. Nije vrijeme da prezremo njegovu pomoć, baš sada kad je naš ionako ozbiljan položaj postao još ozbiljniji i kad vašoj glavi prijete vješala. Više negoli riječi, nježan stisak njezine ruke smirio je ljutnju gazde Gabriela.
Tko zna što ste mu već dopustili? - gunđao je međutim. - Dosada sam imao u vas povjerenja, gospođo.
On ušuti jer mu je dušu ponovo grizao crv sumnje. Zbrkano su mu se pojavili u sjećanju mjeseci kućnog spokojstva, mjeseci provedeni pod okriljem spretne služavke koja nije nikad ni kretnjom ni nekim izrazom pokazala osobine žene namiguše. Bog mu je svjedok da bi on u tom slučaju bio neumoljiv! Ali njegovo nepovjerenje, u početku živo, tokom vremena se izgubilo.
A onda se dogodilo da mu se ona sva slomljena bacila u naručje, a on ju je onako nemoćnu i kao učaranu, lagano privukao k sebi. Da ga je onda odgurnula, on bi se bio na vrijeme osvijestio. U to je bio siguran. Ali Anđelikina nemoć je probudila u njemu demona putenosti s kojim se on nosio već od svoje mladosti. Sasvim je bio izgubio glavu. Tamo, u skladištu, bijaše zario lice u njezinu svilenu kosu i stavio ruku na njezina polugola prsa, pa mu se činilo, da još osjeća u šupljini dlana sladostrasnu toplinu.
Pogled mu se izmijenio. Anđelika se tužno osmjehne.
Kažete, da ste prije imali povjerenja u mene. A sada... smatrate me sposobnom za svako sramotno djelo, jer sam u času pomutnje dopustila da me uzbudite... Nije li to nepravedno?
Nikad prije nije primijetio koliko njezin glas bijaše čulan i nježan. To je bilo stoga što mu je ona govorila vrlo tiho, što mu je bila sasvim blizu i što je osjećao u ovom polumraku u kojem je nazirao kako joj se sjaje zjenice i usne.
Ah! Kako je bilo bolno i zanosno otkriti iza običnog lica tajnu putenosti. Govori li ona tako i u svojim ljubavnim noćima? Mrzio je sve ljude, koje je ona dotada ljubila.
Treba li da i ja vas osumnjičim za sve grijehe ovog svijeta, gazda Gabriele, zato što ste i vi u onom trenutku izgubili glavu?
On obori glavu kao krivac. I bio je sretan što se osjećao krivcem.
Zaboravimo sve, hoćete li? - reče ona dražesno. - Uostalom, i treba da zaboravimo. Onda to nismo bili mi, ni vi ni ja. Proživljavali smo strašne trenutke. Moramo opet biti kakvi smo prije bili.
Ona je, međutim, dobro znala da je to bilo nemoguće. Uvijek će ih vezivati saučesništvo u zločinu i onaj časak slabosti.
Usprkos tome ona je navaljivala:
Treba da sačuvamo svoje snage za borbu i za svoj spas. Pustite me da govorim s gospodinom de Bardagneom. Mogu vas uvjeriti da mu nisam nikad ništa dopustila.
Njemu se učinilo da je na to donekle podrugljivo dodala:
Svakako manje nego vama.
Dobro - reče on. - Pođite, ali požurite.
Anđelika se vrati k vratima iza kojih je gospodin de Bardagne, kraljev predstavnik, kopkao nogom od nestrpljenja.
Čim ih je otvorila, odmah je zgrabe dvije lakome ruke.
Napokon ste došli! Vi se sa mnom rugate! Što ste mu ispričali?
Moj gospodar je sumnjičav i...
On je vaš ljubavnik, zar ne? O tome nema nikakve sumnje. Vi mu dozvoljavate svake noći ono što meni uskraćujete.
Gospodine, vi me vrijeđate. -
Koga biste mogli uvjeriti da to nije tako? Udovac je. Živite već više mjeseci pod njegovim krovom. Vidi vas neprestano kako dolazite, odlazite, govorite, kako se smijete, pjevate... Nema sumnje, on je poludio za vama. To je nepodnosivo, to se protivi svakom moralu! To je skandal!
A zar mislite da nije nepodnosivo i skandalozno dolaziti ovamo da me snubite usred mračne noći?
To nije isto. Ja vas ljubim.
On je privuče bliže k sebi, u udubljenje u zidu. Noć je sprečavala Anđeliku da mu vidi lice. Osjećala je miris jorgovana njegova pudera, koji je upotrebljavao za kosu. Čitava je njegova pojava odisala profinjenošću. On je spadao u ispravne ljude. Ničega se nije morao bojati. On se nije nalazio s one strane ograde iza koje trpe prokletnici.
Zar se u naborima Anđelikine odjeće nije još osjećao miris soli i krvi?
Iako su je boljele od soli izgrižene ruke, ona se nije usuđivala da ih izvuče iz njegovih.
Vaš me lik dovodi do ludila - šaptao joj je gospodin de Bardagne. - čini mi se da ne biste bili tako okrutni sa mnom kad bih bio odvažniji u ovom mraku. Naposljetku, zar me nećete poljubiti?
Glas mu je bio ponizam. Anđelika pomisli kako se mora strpiti. Ne može se kraljevskog činovnika toliko poniziti, a da se katkad ne pruži neku utjehu njegovu samoljublju.
Bio je to dan iskustava. Da nije priroda, pošto je lišila Anđeliku njezina najboljeg oružja, odlučila, da joj ga vrati u ograničenoj mjeri?
Oh! dobro, neka bude, poljubite me - reče ona rezigniranim nimalo laskavim glasom.
Nikola de Bardagne nije zbog toga bio manje radostan.
Predraga moja! - mucao je - napokon ste moja.
Gospodine, govorili smo samo o jednom poljupcu!
Zaboga! Obećavam vam da ću biti vrlo pristojan.
Ali nije bilo baš lako održati obećanje. Ta teška pobjeda dala je neobičnu slast njezinim usnama, mada mu je bilo žao što su bile isuviše stisnute. Ali se ipak uspio suzdržati.
Ah! Kad biste mi se prepustili - uzdisao je on. - ja bih brzo otopio led vašeg srca!
Gospodine, jeste li gotovi s povjerljivim priopćenjima što ste mi željeli reći? Moram se vratiti kući.
Ne, nisam završio... Moram se, na žalost, dotaknuti manje ugodnih problema. Moja premila, nije me samo ljubavna žudnja dovukla ovamo večeras, nego i potreba da vas upozorim što se snuje protiv vas. Vaša sudbina me zabrinjava. Ah! Zašto sam toliko zaljubljen u vas! Upoznao sam nadu, zatim strepnju, a sada i bol. Jer vi ste mi lagali, vi ste me namjerno prevarili.
Ja...? To nije istina!
Rekli ste mi da vas je ovdje smjestila Družba svetog sakramenta. Ali to nije istina. Baumier je o vama vodio istragu i bez ikakve dvojbe je utvrdio da nijedna gospođa od Družbe svetog sakramenta nije bila u dodiru s vama, a niti vas bilo koja od njih pozna.
To samo dokazuje, da je gospodin Baumier slabo obaviješten...
Ne!
Glas kraljevog predstavnika bio je zlokoban.
To samo dokazuje da vi lažete. Naprotiv, onaj štakor Baumier je uvijek odlično obaviješten. On zauzimlje visoki položaj u toj Družbi, mnogo viši no što je moj. To me sili da često budem obziran prema njemu. Žao mi je što njuška oko vas, ali ja ga ne mogu spriječiti u tome. Jedan me moj žbir obavijestio da je zaintačio i hoće da zna tko ste i odakle ste ovamo stigli.
On joj se primakne i šapne:
Kažite mi, tko ste vi?
Pokušao ju je ponovo poljubiti; ali mu se ona opre. Bila je potištena.
Tko sam ja? Vaše pitanje je besmisleno. Ja sam obična...
Oh! Ne. Vi i dalje lažete. Smatrate li me glupanom? Znajte da u cijeloj Francuskoj ne postoji takva služavka, koja bi bila kadra napisati onako lijepo i vješto sastavljeno pismo kakvo ste mi vi nedavno napisali i poslali. To me pismo u isto vrijeme i zaprepastilo i radošću ispunilo, a uz to me utvrdilo u dojmu da vi krijete sebe pod lažnim imenom i ruhom... Čim vas je vidio, Baumier je posumnjao u vas. Osjećam da vam srce snažno kuca. Prestrašili ste se. Bi li vam mogao nauditi ukoliko nešto otkrije? Vidite, vi šutite... Zašto nemate povjerenja u mene, moj anđele? Učinit ću sve da vas spasim. Najprije ćete napustiti ove bijedne hugenote, čije društvo je štetno po vas. Ako vas, onog dana kad dođu da ih pohapse, nađu među njima, nećete izbjeći policijsku istragu.. Dakle, treba da se prije toga sklonite. Mogu vas odvesti s vašom kćerkom na svoje imanje, u Berryju. Kasnije, kad se sav taj vjerski metež smiri i kad se Baumier bude bavio drugim poslovima, ponovo ću vas dovesti u La Rochelle. Kao svoju ženu, dakako!
On je to posebice htio naglasiti jer se bojao da ona nije shvatila veličinu njegove privrženosti.
Ne znam tko ste, ali uza sve to ja se želim s vama oženiti.
Anđelika nije bila u stanju jednu jedinu riječ izustiti. Otkrića te večeri, probudila su u njoj užasan strah. Htjela se bez riječi udaljiti, ali je on načas zadrži.
Kamo ćete? Zaista, vi ste čudna žena. Niste mi čak ni odgovorili. Hoćete li porazmisliti o mome prijedlogu?
Dakako da ću porazmisliti.
Već ste mi to jedanput obećali. Ali ne premišljajte se predugo. Moram sutra u Pariz na nekoliko dana. Kraljevsko me vijeće pozvalo. Ako hoćete, povest ću vas sa sobom i smjestit ću vas u Berryju.
Ne mogu se odlučiti tako brzo.
A mogu li bar kad se vratim računati na vaš odgovor?
Mislim da možete.
Treba da vaš odgovor bude pozitivan! Baumier je vješt i uporan, bojim se za vas!
Pokušao ju je opet zagrliti, ali se ona otme i zatvori vrata. Stajala je časak nepomično u mračnom dvorištu, a onda poput luđakinje pojuri prema kući.
Pri tom naleti na gazdu Gabriela, koji je uhvati za lakat.
Što vam je rekao? Zašto ste se zadržali tako dugo? Nagovorio vas je da pođete s njim, zar ne?
Ona se grubo oslobodi i htjede se popeti uza stepenice, ali je on zadrži očajnom snagom:
Odgovorite!
Što da vam odgovorim? Ah! Vi ste svi ludi! Vi ljudi imate manje pameti od djece. A smrt na nas vreba. Možda će vam već sutra u posjete! Vaši neprijatelji već postavljaju zamke. Vi upadate u njih, koprcate se u zločinu i denuncijacijama, a šta se vama mota po glavi? Ljubomorni ste na suparnika, i mislite samo na to da zagrlite jednu ženu...
Da li vas je on zagrlio?
Pa da me je i zagrlio, zar je to važno? Sutra ćemo svi biti u zatvoru, bit ćemo manji od tjelesa što leže pod nadgrobnim spomenikom na kojemu su urezana njihova imena. Bit ćemo živi zakopani u nekom zatvoru. Vi ne znate što je zatvor... Ja, međutim, to dobro znam.
Htjela se opet osloboditi. Morao ju je ponovo ščepati, obujmiti svojim snažnim rukama da bi je zadržao.
Uljanica, koja je visila poviše njih, razlijevala je nejasnu svjetlost. U tom polumraku smućenost je Anđelikinoj ljepoti davala profinjeni plemeniti izraz te se činilo da je pobjegla iz nekog drugog, irealnog svijeta. Držao je u rukama lutajući avet, koja se pojavila pred ljudskim očima zahvaljujući čarolijama zlokobne noći. Ona više nije pripadala njima.
Kamo trčite? Sve ćete uznemiriti!
Idem po svoju kćer i Lauriera. Moram otputovati!
On je nije pitao kamo. Gledao ju je, kao da je dobro ne vidi, njezin napeti izraz, njezine oči, u čijim se raskolačenim zjenicama zrcalio strah. Slična je bila ženi koju je izudarao štapom na cesti kod Sablesa d'Olonnea i čije su ga zelene oči, prije nego su potamnile, tako žalosno gledale. Slična je bila bijednoj ženi, koja se naglo pojavila iza kišnog zastora na blatnoj cesti za Charenton, i bila utjelovljenje bolne ljepote, izrugane nevinosti, osuđene nemoći, onoj ženi koja se tako često pojavljivala u njegovim snovima u toku mnogih godina te ju je na kraju nazvao "žena sudbine" i pri pomisli na koju se sa zebnjom pitao, što će mu reći jednog dana, kad njezin glas dopre do njega. U stvari, vidio je kako miče usnama, ali nije čuo što mu je htjela reći.
I evo, večeras je progovorila. Čuo je neumoljive riječi koje je sudbina već odavna namijenila njegovim ušima: "Moram otputovati!"
Sada, u ovoj mračnoj noći? Pa vi ste ludi!
Mislite li da ću ovdje čekati kraljeve dragune da nas poubijaju? Da ću čekati da Baumier dođe po mene da bi me predao kraljevom sudu? Da ću čekati zato da bih vidjela kako zaplakanog Lauriera odvoze, ne zna se kamo, u jednim od onih kola u kojima hugenotska djeca svaki dan napuštaju grad...? Vidjela sam i previše djece kako plaču, viču i zovu u pomoć.. Upoznala sam mnoge zatvore i čuvare, čekanja, nepravde. Ako vam je do toga da ih i vi upoznate, na volju vam bilo! Ali ja odlazim s djecom... Ja, odlazim na more.
Na more?
Preko mora ima novih zemalja, zar ne? Kraljevi ljudi me tamo ne mogu uhvatiti. Samo tamo ću moći da gledam kako sjaji sunce i kako raste cvijeće. Pa makar ne postigla ni šta drugo, to mi bar neće usfaliti...
Vi bulaznite, jadno moje dijete...
Budući da se nije ljutio, a glas mu je bio pun nježnosti i Anđelikina napetost splasne. Osjećala se neizrecivo umorna, potpuno prazna.
Današnji je dan bio strašan - nastavi on. - Vi ste pri kraju svojih snaga.
Sigurno, sasvim pri kraju, - promrlja ona. - Ali to nas čini pronicljivim, treba da to znate, gazda Gabriele. Ja nisam luda. Naprosto vidim da sam pri kraju. Za mnom se natisnuo čitav čopor bijesnih pasa; već su blizu. Ispred mene je more. Moram otputovati. Moram spasiti djecu. Moram spasiti svoju kćer. Ne mogu podnijeti pomisao da će biti odvojena od mene, prepuštena neosjetljivim ljudima, da će plakati i zvati me iz svoje samoće kao kopile, ni od kog priznato. Shvaćate li zašto ne smijem dopustiti da me uhvate, zašto ja ne smijem umrijeti?
Ona nastavi, ponovo se otimajući:
Pustite me, pustite me, dakle. Moram otrčati do luke.
Do luke? Pa što ćete tamo?
Ukrcat ću se.
Mislite li da je to tako lako? Tko će vas primiti? A kako ćete platiti prevoz?
Ako bude potrebno, podat ću se kapetanu broda. On je bijesno prodrma.
Kako se usuđujete spomenuti tako besramne riječi?
Zar bi vam bilo draže da se podam gospodinu de Bardagneu? Ako već moram nekom da se podam, onda ću se radije podati nekome tko će me odvesti što je moguće dalje odavde.
Zabranjujem vam da to učinite, čujete li, ja vam to zabranjujem!
Učinit ću što bilo, ali ću otputovati.
Vikala je, a jeka njezina glasa odjekivala je u staroj kući po čijim su tapeciranim zidovima visili, u drvenim okvirima, portreti brodograditelja i trgovaca blijedih ili crvenih lica. Nikad ta lica nisu čula takvu viku ni tako proste riječi.
Pastor, Abigaela, gospođa Ana dotrče noseći u ruci voštanice i nagnu se nad stubišnu ogradu.
Neka bude - reče gazda Gabriel - otputovat ćete... Ali mi svi ćemo otputovati.
Svi? - ponovi Anđelika, ne vjerujući svojim očima. Trgovčevo je lice bilo mračno i odlučno.
Da, otputovat ćemo. Napustit ćemo kuću svojih predaka, plod svog rada, svoj grad.
Poći ćemo u daleku zemlju da u njoj steknemo pravo na život... Ne bojte se više, gospođo Anđeliko, moja predraga... moja prelijepa... Vi imate zaista pravo. Bezdan se razjapio ispod naših nogu, a mi smo podli i u nj vučemo svoju djecu koja tek počinju da žive... Uzalud smo pokušavali zatvoriti oči. Danas sam vidio otvoreni ponor... i uvidio da vas ne smijem izgubiti... Otputovat ćemo!

39.
PLAN O POTAJNOM ODLASKU
Dvadeset puta na dan Anđelika je promatrala more. Gledala je preko bedema kako se giba njegova siva površina.
Odvedi me! Odvedi me! - tiho mu je šaputala.
Ali je morala čekati. Ona je znala da tako mora biti. Dva su dana prošla otkad je zajedno s gazdom Gabrielom bacila u bunar trgovca Mercelota unakažene lešine Baumireovih uhoda. Život je naizgled tekao svojim običajnim tokom. Nijedan policajac nije zazvonio na ulaznim vratima, niti je učinio posjetu skladištima. Izgledalo je da se neće ništa dogoditi i da je dovoljno sebe uvjeriti da se neće ni dogoditi; da život mirno teče dalje, da se bez brige moglo lonac objesiti nad vatrom ognjišta i u sunčano poslijepodne mirno glačati rublje, koje je mirisalo na mažuranu. Uzalud je Honorina svake večeri zahtijevala da se zatvaraju drveni kapci na prozorima. Kući time nije prijetila manja opasnost. Osjećalo se, kao da je zajedno sa svim svojim stanovnicima obilježena nevidljivim žigom. Grad ih je okruživao poput zamke. Jer luka, to predvorje slobode, bila je pod strogom prismotrom. Isto tako su i brodovi pažljivo pretresani. Pa čak da je tko i uspio sa razvijenim jedrima isploviti iz luke između svjetionika de la Chaine i sv. Nikole, oploviti nasip Richelieu i bijele i strme litice, opet nije mogao slobodno dahnuti. Brodovi kraljevske mornarice krstarili su u vodama otoka Re da bi osuđene spriječili u bijegu.
Djeca su igrala kolo oko palmi. Njihovi oštri glasovi dopirali su do Anđelike zajedno s bukom što su je pravile njihove male drvene cipele po dvorišnom pločniku.
»U lov na dagnje:
Neću više da idem, majko Dječaci iz Marennesa
Su mi ukrali košaru, majko."
Tu se nalazila čitava jata malih susjeda, koje su doveli njihovi roditelji, pozvani na sastanak starih.
Vezene kapice djevojčica, pregače živih boja na njihovim teškim okruglim suknjama, bile su kao šaroliko cvijeće među tamnim odijelima dječaka.
Po njihovim ramenima padali su uvojci plave, crne ili riđe boje, obrazi su im bili ružičasti, a oči nalik na zvijezde.
Svakog časa Anđelika je ostavljala glačalo i naginjala se kroz prozor da pripazi na djecu.
Mislila je na to, kako se mogu svakog časa otvoriti ulazna vrata i ući ljudi u crnim odijelima ili vojnici, zgrabiti za ruke djecu i zauvijek ih odvesti nekamo.
Gospoda što bijahu došla na sastanak izađoše na potrjemak. Pridružiše im se i njihove žene, koje su dotada bile kod tetke Ane. Sišli su u grupicama razgovarajući šaptom, kao da je u kući mrtvac.
Malo kasnije uđe gazda Gabriel u kuhinju. Dohvati sjedalicu i sjedne. Ali nije svojom običajnom kretnjom posegao za dugom holandskom lulom da bi zatim, kao u mirnim trenucima, uživao ispuhujući dim. Uze govoriti i ne gledajući Anđeliku.
Otputovat ćemo u San Domingo - reče - Naša grupa se sastoji od desetak obitelji koju prate dva pastora: Beaucaire i njegov nećak. Svi su odlučni da se upuste u tu pustolovinu i da pokušaju sreću u novoj zemlji. Za neke pothvat neće biti lak: papirničar Mercelot i odvjetnik Carrere hoće da putuju sa čoporom svoje djece. Ali što bi oni radili tamo, na otocima? A ne znam da li će se ribari kao što su Gasserton i Malire moći baviti svojim zanatom, s obzirom na to da tamo svijet živi uglavnom od proizvoda s plantaža, a to znači od šećerne trske, duhana i kakaoa.
Kakao - reče živo Anđelika - to me zanima. Nekada sam se bavila pravljenjem čokolade i u stanju sam selekcionirati najbolje vrste.
Ona se prepuštala snovima. Već je vidjela sebe kako se slobodno kreće, sa velikim slamnatim šeširom na glavi, kako obilazi plantažu smaragdne boje, a za njom idu Honorina i Laurier hvatajući leptire safirnih i zlatnih krila.
Zelene joj se zjenice ispune blijeskom kao da su ih preplavili magični odrazi Karipskog mora.
Gazda Gabriel ju je kradom melankolično promatrao. U zadnje vrijeme je pustio na volju želji da uživa u njezinoj ljepoti koju on dotada nije htio ni da vidi ni da cijeni. Iako je sebe zbog toga prekoravao, očima je stalno navraćao na njezino lice s kojega je zračio život tajanstven i pun smisla. "Ušla je u naš život kao neka buktinja", mislio je u sebi. Svijetlila je, ali o njoj nije nitko ništa znao. Danas je ona pažljivo glačala poškrobljene kape. Vruća para što se dizala iz vlažnog rublja, zarumenila joj je obraze. Svoj posao, je obavljala žustro i vješto, ali u njenim su se velikim očima nazirali nedokučivi ponori i dok ju je on vrlo pažljivo promatrao nije ga k njoj vukla toliko želja, koliko njezina tajanstvena prošlost.
Riječi što ih je tu i tamo nehotice lanula, krčile su put u trgovčevu duhu i on se trudio da poveže dijelove vrlo različitih vizija. Nije li mu ona rekla da se bavila poslovima sa kakaom? U kojim prilikama? On je zapazio njezino poznavanje trgovačkih poslova, osobito onih koji su se odnosili na morsku trgovinu. Ali kako da dovede u vezu ovu ženu koju je vidio kako se pojavila, poput bijednog anđela, na blatnjavoj cesti što vodi za Charenton i one, koja mu je kao luda vikala: "Ušli su u moj dvorac i poklali moju služinčad?"
To je pustolovka - rekla je za nju kategorički gospođa Manigault dotaknuvši vrh svog nosa. - Moj me njuh nije nikad prevario!
Anđelika susretne pronicav pogled svog zaštitnika i osmjehnu mu se ponešto zbunjeno. Zajedno su bili odlučili da će "zaboraviti" i da će do odlaska jedan prema drugome zadržati prvobitne odnose. Ona mu je bila zahvalna što u tome uspijeva. Strogi hugenotski odgoj naučio je gazdu Gabriela da svladava svoje strasti. Iako je bio naprasite i strastvene prirode, zahvaljujući molitvi i snažnoj volji, on je od sebe stvorio čovjeka razborita, mirna i sklona asketskom životu, čovjeka koga su u la Rochelleu svi poštivali, a donekle ga se i bojali. On nije dopuštao da drugi u času pogibelji osjete posljedice krize koja ga je potresala. Imao je dovoljno zdravog razuma pa je uvidio da bi izgubili pamet i kao ovce zahvaćene paničnim strahom, pojurili u vlastitu propast ukoliko bi nastavili putem kojim se bijahu uputili. Zahvaljujući njemu i njegovu bešćutnom licu prividni je mir opet zavladao u kući. Anđelika se malo-pomalo smirila. Trgovčeva moralna snaga prenosila se na nju te je lakše podnosila trenutke tjeskobe. Ali katkad bi među njima zavladao težak muk.
Kako ćemo otputovati? - zapita ona. Trgovčevo lice se razvedri.
Zamislite, ovo izgleda kao neko čudo, kako vi to kažete, vi papisti. Brodovlasnik Jean Manigault, koji se uvijek najviše protivio svakom odlasku, odmah je pristao na naš prijedlog. Nevolja ga prisilila. Naime, ugrabili su mu sina Jeremiju; dječak je neoprezno zastajkivao promatrajući neku procesiju. U "tome" su papisti vidjeli njegovu želju da se obrati, a kako mali ima više od sedam godina odveli su ga u samostan male braće. Manigault je potrošio čitavo bogatstvo da bi oslobodio sina, i to samo privremeno. Iako je veliki bogataš, Manigault sada strepi za svog sina. I on, dakle, putuje. Njegovo pristajanje uz naš naum znatno će nam olakšati bijeg. U San Domingu on ima mnoge poslovnice, a otplovit ćemo baš jednim od njegovih brodova. Njegov mi se plan čini dobar. Jedan njegov brod koji prevozi robove, uskoro se vraća iz Afrike. Robovi će biti smješteni u lučka skladišta gdje će čekati odlazak za američke otoke. Manigault će ih upisati u brodski spisak, koji se predaje vlastima. Ali u posljednjem trenutku ukrcat ćemo se mi umjesto robova. Ako ne bude naknadnih pretraga na brodu od trenutka našeg odlaska sa pristaništa i prolaza kroz tjesnac Antioche, bit ćemo spašeni.
A što će biti s robovima?
Ostavit ćemo ih na kopnu zatvorene u skladištima: prethodno ćemo ih drogama uspavati, kako bi ih što kasnije otkrili.
Dakle, velika habrost gospodina Manigaulta sastoji se u tome da žrtvuje dobitak koji bi mu donio tako skupocjeni teret? - reče Anđelika.
Ima mnogo toga što moramo napustiti - odgovori zamišljeno Berne. - Manigaulta ne treba previše žaliti. On računa da će nastaviti trgovinu sa svojim nasljednikom ovdje. Ukratko, stanovat će u San Domingu umjesto u La Rochelleu, a to je za njegovo poslovanje sasvim svejedno. On je sebi osigurao leđa. Pa i ja sam nešto novca prebacio u Holandiju i u Englesku. Osim toga iskoristit ćemo dane koji nam još ostaju do odlaska da pretvorimo veći dio svojih dobara u vreće zlatnika koje ne zauzimlju mnogo prostora na brodu.
A neće li ti novčani poslovi pobuditi sumnju?
Mi radimo oprezno. Katolici s kojima radimo znaju da su protestanti prisiljeni na prodaju kako bi mogli platiti dvostruki porez.
Anđelika sad postavi pitanje koje joj je već odavno palilo usne.
Kad ćemo se ukrcati?
Za dva ili tri tjedna.
Tri tjedna! - usklikne ona. - O, Bože, kako je to dugo! Njezin se sugovornik trgne i gotovo je s mržnjom pogleda.
To izgleda vrlo kratko kad se napušta zemlja svojih predaka - reče on muklo. Udari šakom po stolu.
Prokleti da su oni koji nas na to sile!
Ona ga je htjela zamoliti za oproštenje, ali ne reče ništa, bojeći se da ga još više ne rasrdi.
Anđeliki, koja je sve izgubila, nije išlo u glavu što je protestante još moglo vezati uz taj mukotrpan, davljenički život.
Ali kao što se seljak priljepio uz neplodnu zemlju koju obrađuje i bez zavisti promatra tuđu plodnu dolinu, tako su se i protestanti priljepili za svoju nestalnu sudbinu. Sama pomisao na te američke otoke, na ono sunce, na obećavanu slobodu, rastužila bi ih.
Navika da plove po uzburkanom moru, da nakon svladane zapreke naiđu odmah na novu, da se usidre, stvorila je od njih rasu koja je odolijevala svim napadajima, koja se grčevito prilijepila za rođenu grudu. Već su dva vijeka živjeli u atmosferi vjerskih progona. Napustiti svoj grad i svoj kraj njima je sad izgledalo nesnosnije nego podmukla borba na koju bijahu navikli.
Zar da više ne žive pod zelenoplavim nebom La Rochellea! Zar se moglo zamisliti da njihova djeca neće više disati zrak njima drag i prožet mirisom mora, da svojim nogama neće gaziti po tragovima svojih predaka! Čitave generacije rošeljskih dječaka bosih nogu, gazile su po pijesku, trčale po žalu, vadile nožem školjke, otvarale kamenice i pile njihovu svježu i gorku vodu u sjeni svjetionika, dok bi rujna plima prodirala u luku i njihala amo-tamo bijela jedra trgovačkih brodova.
Sve to napustiti...
Tri tjedna predstavljaju kratak vremenski period - uzdahne trgovac - a međutim ja znam da se pogibelj sve više nadnosi nad naše glave. Ali treba iskoristiti svaku mogućnost koja nam se pruža, stoga vrijedi čekati tri tjedna i izložiti se opasnosti. Najviše za tri tjedna, holandska trgovačka mornarica pristat će u La Rochelleu. Vi znate kao i ja da ta čeljad ne voli plovit izolirano, kao Francuzi. Oni se grupiraju i dva puta godišnje čitava flota trgovačkih brodova, zaštićena ratnim brodovima, napušta Amsterdam ili Anvers. Uz to Manigault je osiguran u Holandiji. Od toga mu neke prednosti; među inim, ima pravo priključiti se njihovu konvoju i koristiti se njegovom zaštitom. Valja nam, dakle, čekati njihov dolazak. U luci će nastati ne samo život, već pravi metež što će ići na ruku našem pothvatu. Kad jednom dignemo jedra, izmiješani s holandskim brodovima, lakše ćemo izbjeći kontroli kraljevske mornarice koja bi imala previše posla kad bi htjela pregledati svaki brod. Zahvaljujući tome posljednji pregled osobnih podataka neće biti prestrog.
Kad jednom napustimo luku - kladim se da tih dana službenici admiraliteta neće biti sitničavi - mi ćemo biti sigurni od potjera.
Anđelika kimne glavom. Ovaj plan je izgledao razuman i vrlo vješto smišljen. Međutim, ona se i dalje bojala. Ti tjedni čekanja činili su joj se dugi kao čitava godina. Tko zna što Baumier sprema u potaji? Taj čovjek ne napušta svoju žrtvu. Možda će iskoristiti boravak gospodina de Bardagnea u Parizu i poduzeti korake s kojima se njegov starješina ne bi složio da je u La Rochelleu?
Anđeliki se grčevito steglo srce, ali ona hrabro podigne glavu i reče:
Neka vas Bog čuje, gazda Gabriele!

40.
GUSARI
ANĐELIKA OPAZILA RESCATORA
Put uz strmu morsku obalu vijugao je između trava, suhih i posoljenih. Uz izbočenu obalu vodio je od La Rochellea duž mnogobrojnih dražica, malih zaljeva i nazupčanih rtova sve do seoceta La Palice, sučelice otoku Re. Sivi pijesak otežavao je hod. Anđelika je sporo napredovala. To je nije mnogo uznemirivalo. Imala je dosta vremena, pa iako bi joj bilo milije da je već prevalila put i izvršila zadatak što ga je imala obaviti, ona je uživala u ovoj nenadanoj šetnji. Honorina je junački kaskala uz nju. Od ubojstva one dvojice uhoda, Anđelika je više nije ostavljala samu. Uostalom, i ona sama je vrlo malo izlazila, jer joj se nije mililo izlaziti iz kuće. Svuda je vidjela sumnjiva lica i činilo joj se da zapaža u očima prolaznika neku zagonetnu osudu. Zamka se sve više stiskala, ona je u to bila sigurna!
Dani su mirno prolazili, ali za Anđeliku su ti dani bili kao pijesak koji izmiče ispod čvrstih temelja. Pijesak će izmicati i odjednom će se sve srušiti.
Zavjerenici koji su se odlučili za bijeg, spremali su se brzo, ali isto tako i oprezno. Prividno se nije ništa izmijenilo u četvrti. Nikoga se nije moglo optužiti da se priprema za put. Međutim svake noći sumnjivi svežnjevi stizali su u luku. Najraznovrsnije dragocjenosti ulazile su u brodsko spremište "Svete Marije", broda koji je prevažao crnce, a nedavno se vratio s obala Afrike. I siromah i bogataš nastojao je ponijeti sa sobom ono što mu je bilo najdraže. Htjeli su otputovati, jest, ali su također htjeli da im se na brodu nađe jorgan od žutog satena, i lonac od livenog gvožđa, onaj u kojem su iskuhali mnoga slasna jela.
Brodovlasnik Manigault se naveliko prepirao sa svojom suprugom koja je htjela sa sobom ponijeti divnu porculansku zbirku koja je krasila njezine kredence, a izradio je bijaše glasovit hugenot, koji se nekad bio sklonio u La Rochelle: Bernard Palissy.
Brodovlasnik je psovao i nakon dugog natezanja dozvoljavao da se odnese na brod pokoji tanjur ili zdjela za juhu. Međutim, on sam nije se htio odreći svojih u zlatu izrađenih burmutica.
U lučkim se skladištima živinski miris crnih robova sa gvinejske obale, miješao s mirisima vanilije, papra i đumbira. Robovi su u svojim sjetnim pjesmama nalazili utjehu za svoje patnje. U unutrašnjosti broda "Sveta Marija" kovači su pregledavali i popravljali lance koji su imali poslužiti prigodom prijevoza robova do američkih otoka. Ništa nije pobuđivalo sumnju da će sasvim druga vrst putnika zauzeti njihova mjesta.
Pomisao da će putovati u spremištu za robove jako je mučila tetku Anu.
Tu se neće moći disati - govorila je ona - a osim toga sva će djeca pomrijeti od skorbuta.
Više puta na dan slagala je knjige koje je željela odnijeti: Bibliju, raspravu o matematici, o astronomiji... Hrpa je bila uvijek prevelika, pa je stara gospođica uzdisala.
Anđelika je u nekakvu dućančiću što ga je držao neki Levantinac kupila za djecu izvjesnu količinu suhih smokava i suhog grožđa. Jednom joj je prilikom Savary kazao da se tim voćem može izbjeći skorbut, to jest bolest od koje je oticalo tijelo, krvarile desni i najzad nastupala smrt.
Svi su bili zaokupljeni pripremama. Svi su se nadali da će im bijeg uspjeti. U stvari, činilo se da je sve u redu. Anđelika je čas osjećala mirno pouzdanje, a čas opet nemir i tjeskobu. Nagon je nije varao. Osjećala je da se opasnost prikrada. Ali kako da je primijeti? Nije li bila čudna činjenica da se gospodin de Bardagne još nije vratio iz Pariza, nije li još čudnija bila činjenica da nestanak dva čovjeka, koji su bili u službi policije nije izazvao nikakva govorkanja, a niti istragu u gradu? Nisu li, prema tome, to bili znakovi opasnosti? Nije li nedavna naredba predstojnika policije, da se zatvaraju gradska vrata i danju i noću i da se pomnjivo pretraže oni koji ulaze u grad ili iz njega izlaze, u stvari, predstavljala mjeru da se hugenoti još strože nadziru ili je, naprotiv, trebalo smatrati istinitim razlog koji je vlast navela, to jest da se ta mjera poduzimlje zato što neki gusari švrljaju obalom? U La Rochelleu se, međutim, nisu bojali iznenadnog gusarskog napada kakvi su se događali na Sredozemlju, ali su zato ovi dobri trgovci znali čega su se morali bojati. Gusari bi bacili sidro negdje u okolici, pa bi se u gradu pomiješali s prolaznicima te bi, s obzirom da nisu platili nikakvih poreza za pravo uvoza i prodaje u gradu, prodavali u bescjenje opljačkanu robu. Našao se uvijek poneki trgovac koji je kupovao pokradenu robu, jer je dobitak bio priličan baš zato što na tu robu nije plaćena dažbina. Je li istina da su zadnjih dana zapaženi neki tipovi zlikovačkog izgleda, koji su nudili na prodaju krzna iz Kanade? Da li je samo zbog njih čitav puk draguna došao u grad? Bilo kako bilo, vrata su odsada bila zatvorena i pod nadzorom.
S ovog razloga Anđeliku su zadužili da pođe po Martiala i Severinu na otok Re. Gazda Gabriel je u početku namjeravao sam poći po svoju stariju djecu i dovesti ih kući kad kucne čas određen za odlazak, ali protestantima više nije bilo lako izići iz grada. Bilježili su njihova imena, ispitivali ih nadugo i široko, nadzirali njihov povratak i broj.
S druge strane vrijeme je stezalo. Potajni odlazak se približavao. Već je najavljen dolazak nizozemske trgovačke flote. Koliko li je samo puta Anđelika provirila na prozor prema bedemima i pitala Anselma Camisota:
Da li su na pomolu Holanđani?
Čuvar na svjetioniku niječno je odmahivao glavom.
Nisu još. A što ste vi tako nestrpljivi, gospođo Anđeliko? Da nemate možda dragana među njima?
Pronosio se glas da su pristali u Brestu. Za dva-tri dana bit će ovdje. Horizont će se osuti jedrima. U nekoliko sati more će postati bijelo i živo, kao žal na koji su se slegle ptice. U luku će se iskrcati krupne ljudine puti kao šunka i hrapavih glasova. Potom će se u mrkloj noći hrpica progonjenih ljudi, žena i djece žurno ukrcati na brod; govorit će šaptom, a zaplakanu će djecu umirivati njihanjem.
Stajat će tu, poput tajanstvenih sjena, bježeći iz grada, svog grada, iz grada svojih predaka. U mrkloj noći ponosna protestantska La Rochelle pobrat će plodove svog poraza. Na dnu brodskog spremišta sa strepnjom će čekati odlazak, napeto će prisluškivati daleke naredbe, korake iznad svojih glava. Brod će zaškripati. Čut će kako se trese, kako se valjanje mora pojačava. Poslije će doći trenutak da iziđu iz smrdljivog skladišta. Oko sebe će spaziti morsku pustoš i žuđenu slobodu na golom obzorju.

Anđelika udahne duboko zrak zasićen mirisom soli i gorkog pelina. Sitno cvijeće tamno-žute boje raslo je u udubinama duna. Honorina ga je pažljivo brala.
Požuri, draga - reče joj Anđelika.
Umorna sam.
Eh! Dobro, ja ću te ponijeti.
Ona klekne da bi joj se dijete moglo popeti na leđa. Bilo joj je ugodno hodati po vjetru osjećajući na sebi pritisak lakog tereta. Svilena Honorinina kosa, mršena vjetrom, milovala ju je po obrazu. Slušala je kako se djevojčica smije. Uživale su u tišini pustare koja se sastojala od bezbroj šumova, od vjetra, od odbijanja valova o žalo u dnu hridina, uživale su u kriku ptice koja je izletjela iz ševara. Anđelika je opazila, i pri tom bila uvjerena da to mišljenje i Honorina dijeli, da one nisu stvorene za život u gradu. Izvan bedema, odjednom su ponovo našle svoju omiljenu sredinu: pustolinu, daleko obzorje i privlačnost što ju je krio kao kakvo obećanje.
Ovaj kraj je bio ravan, bez šume, gol, pod neopipljivim velom guste, zelenkaste magle, koja je toga dana produživala u beskonačnost ravnicu, sastavljenu od duna, močvara i neplodnih polja. U daljini, prema desnoj strani, okupile su se bijedne kolibe seoceta Saint-Maurice.
Prema moru se protezao središnji dio nasipa Richelieu, obrastao školjkama, a sa svake njegove strane istrunule grede su se rušile u more.
Anđelika sve to pogleda rastresenim pogledom. More Pertuis se otvaralo pred njom. Unutarnje more između otoka Oleron i otoka Re, more u kojem se već osjećala čežnja uzburkanog oceana.
Honorina stegne jače svoje ručice oko njezina vrata.
Jesi li sretna? - upita ona majku blagom nježnošću svojstvenom samo razmaženoj djeci.
Da, sretna sam - odgovori Anđelika. Bilo je to istina. Bližilo se vrijeme slobode. Gledajući ovaj još divlji kraj, neokaljan od ljudi i njihovih strasti, ona je bila uvjerena da je more neće izdati. Otvorit će se nova stranica u njezinu životu.
Ma na kakve patnje naišla u njemu, živjet će novim srcem, jer će se osloboditi jarma koji ju je pritiskao cijeloga života. Jedino blago što će ga ostaviti u ovoj staroj zemlji i za kojim će tugovati jest mali grob na ivici šume Nieula, blizu bijelog dvorca u ruševinama. Jedino blago što ga iznosi iz ove stare zemlje je njezina kći, milo dijete, njezina prijateljica.
Još samo nekoliko sati i ona će ući u područje tišine, u kojem ptice izmorene i pijane od oluje, puštaju da ih nose blage struje. Sreća se približavala.
Onda, ako si sretna, pjevaj mi neku pjesmu! - na kraju će Honorina.
Anđelika prasne u smijeh. Njezina će kći uvijek na brzinu iskoristiti dobru priliku. Uze pjevuckati omiljenu Florimondovu pjesmu o Zelenom mlinu. U njoj se govorilo o nekom mlinu pokrivenom smaragdima, o vragu koji ga se htio domoći, o gospodaru koji se branio. Priča je bila duga.
Pjevušeći tako, Anđelika se udaljila od ruba morske obale. Trebalo je sada presjeći pustolinu, kako bi došla do kolnog puta, koji je vodio do male luke La Palice čije su se trošne kuće već nazirale.
Pogledaj tamo - reče Honorina - vidim vraga iz Zelenog mlina.
Njena se mati nesvjesno okrene prema onoj strani, koju je Honorina pokazivala svojim malim prstom i dah joj zastane.
Gotovo na mjestu, gdje bi sada bila da je nastavila hodati stazom uz obalu, pojavi se ljudski lik. Anđelika je bila previše daleko da bi mu mogla razaznati crte lica. Vidjela je samo čovjeka visokog stasa, obučena u tamno odijelo, s ogromnim crnim plaštem koji je vjetar širio.
Mefisto!
U isti čas dopre s mora na obalu oblak magle i Anđelika se nađe usred irealnog sna u kome kao da je živjelo i treperilo samo crno krilo velikog plašta.
Ona pomisli da je prestala živjeti ili bar da ju je duša iznenada napustila i prešla u ovaj kraj, u kome se materijaliziraju tlapnje, gdje snovi postaju stvarni, dok se istinski život gasi.
Mora da se tako osjeća čovjek kad poludi.
Vjerojatno zbog toga što joj je često bila na misli izreka Rochata: "Želim da Rescator baci sidro ispred La Rochellea", ona ga sada stvarno vidi. Živjela je potpuno u srcu svoje vlastite fantazmagorije.
Mislila je da je sišla s uma i silno se prestraši.
Odjednom se vlažni dah magle raziđe. Boje mora ponovo poprime svoj puni živi sjaj. Sve je opet bilo čisto, oštro, kao odsječeno, pa i sama La Rochelle bi vidljiva u daljini, bijela, čipkasta, kao vijenac od čistog srebra. Neobičan čovjek podigne ruke i prinese očima dalekozor, pa stane promatrati grad. Sad je poprimio ljudsku priliku i njegov lik, crn poput mastila na rubu morske obale, iako se i dalje micao, nije više izgledao ni sablasno, ni đavolski.
Čvrsto se ustobočivši u kožnatim čizmama, on je nastavio da promatra grad i okolicu. Zatim spusti dalekozor i kao da je dao neki znak nevidljivim osobama na žalu.
Anđelika se pribere. Okrenut će se i opazit će je. Iznenada se u njoj javi dojam da taj čovjek i njegovi pratitelji ne žele biti viđeni. Ona se ogleda oko sebe i zajedno s kćerkom se žurno sakrije iza jednog tamarisa. Ispružena u pjeskovitoj udubini, slabo je razaznavala što se podalje događalo. Dva čovjeka priđoše prvome i upuste se s njim u razgovor.
Najednom ih nesta. Da nije priljubila uho uza zemlju i čula prigušene ljudske glasove i udarce koji su se čuli u neredovitim razmacima, kao da tesar čekinja, ona bi bila pomislila da sanja.
Zamah vjetra donese joj oštar i poznat miris rastopljene smole. S ruba obale, koja je na tom mjestu bila duboko ugnuta i tvorila neku vrst dražice, polako se dizao dim.
Ne miči se - reče Anđelika Honorini. Ali Honorini nije bilo ni na kraj pameti da se pomakne. Šćućuriti se u uleknutom terenu, poput zečića u čeki, odgovaralo je njezinoj divljoj ćudi i mora da ju je podsjećalo na prvo vrijeme njezina djetinjstva. Anđelika se izvuče iz udubljenja i pužući između trava dospije do ivice obale.
Tada usred uvale spazi usidren brod. Imao je tri jarbola, ali zato nije imao nikakve zastave, ni trgovačke, ni ratne. Dosta nizak i razmjerno širok mogao je biti nizozemski ili engleski, ali nikako francuski. Ni u kom slučaju nije pripadao rošeljskim ribarskim brodovima.
Ovi su imali najviše 180 tona, dok je ovaj imao najmanje 250 ako ne i više. Što je taj trgovački brod radio u uvalici udaljenoj jednu milju od La Rochellea i neprikladnoj za sidrenje, jer je poznato da strma morska obala sa kratkom uvalicom pruža loš zaklon, a dno joj je muljevito i plitko? U ovakve uvalice sklanjali su se jedino ribarski brodovi.
Uostalom, da li je to bio trgovački brod. Anđelika se navikla na Sredozemlju da prepozna kamuflirane brodove. Sada je bila sigurna da brod u uvalici ima dvostruku palubu i bateriju topova i da se u umetnute otvore gotovo nevidljive čak na maloj udaljenosti, mogu, ukoliko je potrebno, ubaciti crna ždrijela petnaestak topova.
Na palubi blizu ograde, koja je bila naročito debela i visoka, naslagane vreće nevinog izgleda bit će da su maskirale ručne topove. I po prisutnosti straža, blizu vreća, moglo se naslutiti vrst broda.
Druge hrpe pokrivene ceradama, sigurno su sakrivale duge palice, kuke, ljestve, koje služe na moru da se odbije napadaj drugog broda... ili da ga se izvede.
Čamac se odveže od broda i uputi se k obali. Anđelika ga izgubi iz vida kad je pristao. Ona se vrlo tiho došulja još bliže.
Do nje dopriješe jasni glasovi. Uza sve to nikako nije razabirala jezik kojim su govorili. Ispod sebe, na vatri, opazi kotao, u kome je polagano kuhala švedska smola i paklina, koja služi za popravak brodova. Uokolo vatre bile su neke bačvice. Neki mornari, kojima je ona vidjela samo leđa i glave u nekih čupave, a u nekih pokrivene vunenim kapama, umakali su komade kučine u paklinu, stavljali ih u košare i odnosili u čamac. Posada čamca je bila u najmanju ruku čudna. Reklo bi se da je svaki od četiri čovjeka, koji su sačinjavali posadu, bio druge rase i da su se okupili na nekoj pomorskoj svečanosti da prikažu plesove iz sve četiri strane svijeta. Jedan od njih, vitak i okretan, imao je tamnu put, velike oči sredozemne rase. Možda je bio Sicilijanac, Grk, ili Maltežanin. Drugi, zdepast
poput medvjeda, u krznenoj kapi, izgledao je da se ne može micati, toliko su ga stegli kaput i čizme od tuljanove kože. Treći je imao boju medenog kolača, a oči kose. Mišići na njegovim krupnim golim rukama napeli bi se, kad bi bez vidljivog napora dizao na glavu poveliku bačvu, u kojoj su bili komadi katrana. Nesumnjivo je bio Turčin. Zadnji, visok i ogroman Maurin, nije sudjelovao u prostim poslovima ostale posade, već je imao mušketu u rukama i nadzirao okolinu.
Gusari!
Prema tome, navodi šefa okružne policije u vezi sa zatvaranjem gradskih vrata nisu bili lažni. Gusari su stvarno postojali i nalazili su se tu! Njihova je drskost bila nepojmljiva. Samo nekoliko dužina brodskog konopa dijelio ih je od tvrđave svetog Luja, u La Rochelleu, a nešto više od svetog Martina de Re, baze kraljevske mornarice!
Jedra su bila tako skupljena da ih se u tili čas moglo razviti. To je značilo da se taj brod nalazi u zasjedi i da je mogao otploviti na prvi znak uzbune. Bilo je čudno da su u takvim prilikama popravljali brod. Nema sumnje, to je popravljanje trebalo prevariti one koji su iz daljine ili površno, bilo s kopna ili s drugog broda, promatrali usidrenu lađu.
Nekakav šum u blizini prisili Anđeliku da se još jače prilijepi uz zemlju. Začuje se neko čudno i neočekivano groktanje, a zatim bolni krikovi, koji su potjecali od dviju krupnih svinja, koje su njihovi vlasnici, seljaci iz seoceta Saint-Maurice, tjerali da se spuste k obali. Mornar u krznenoj kapi uputi se k seljacima i uze se sa njima pogađati o cijeni. Očito je da su seljaci sklapali dobre poslove s gusarima s broda usidrenog u njihovoj blizini. Uza sve to, ti su gusari bili skup pustolova spremnih na sve. Oni su zaista bili stvarni. Ona ih je gledala, slušala, skoro ticala. Ali čovjek s plaštem nije mogao biti pravi. Bilo je nemoguće da se baš on usidrio pred La Rochelleom. Baš on! Zašto baš on? Ona je sigurno sanjala. Uostalom, više ga nije vidjela. Osim nepomičnih stražara, na brodu kao da više nikoga nije bilo. Brod se lagano njihao, a pri svjetlosti sunca sjajile su se pozlaćene šare na krmenom kaštelu, koji je iznenađivao svojim raskošnim izgledom. S njegovom se krmom nije mogao takmičiti nijedan kraljev brod. Anđelika uspije pročitati čudno ime urezano zlatnim slovima: Gouldsboro.
Stisak malene ruke povrati je u stvarnost. Honorini je dojadilo to čekanje te se dovukla do nje oprezno poput mačkice.
Kad ju je ugledala, Anđelika je shvatila da nisu smjele još ostati tu.
Što bi s njima bilo da ih gusari tu iznenade? Ovi morski odmetnici ne uživaju glas ljudi mekanog srca. Zbog opasnosti koja im je prijetila oni bi se zasigurno pokazali nemilosrdni! A ako im je vođa zaista onaj Rescator, za koga joj se učinilo da ga je maloprije prepoznala, što bi ona dobila ako bi mu opet pala u šake?
Šuljajući se vrlo oprezno od jedne pješčane dune do druge, uspije se provući u unutrašnjost kopna. Kad je stigla do kolnog puta, ponovo uprti na leđa Honorinu i požuri prema seocetu La Palice. Kad je stigla, uđe u krčmu gdje su ribari dolazili na čašu vina, nakon što su izvukli svoje mreže.
Izgledate kao da ste vidjeli sotonu - reče joj krčmarica, donoseći joj vrč vina sa otoka Re.
A i jesmo, vidjeli smo ga - potvrdi Honorina.
Bistra djevojčica - reče žena smijući se.
Anđelika naruči mlijeka i krišku kruha s maslacem za Honorinu, a za sebe vruću juhu. Usprkos upornom nastojanju krčmarice, ona odbije vino, koje bi joj do kraja posjeklo noge. Nije smjela zaboraviti da je došla po Martiala i Severinu na otok Re.

Dva sata potom ona je sišla u Saint-Martin, glavno mjesto otoka, u kome su ukrašeni gajtanima, blistali plavi ili crveni ogrtači kraljevskih oficira.
Raspita se i bez poteškoća pronađe kuću gospođe Demuris, sestre gazde Bernea. Još blijeda i ponešto rastresenog izgleda Anđelika je bila u savršenoj formi da
odigra namijenjenu joj ulogu. Ona izjavi da se gazda Gabriel naglo razbolio, da se nalazi u vrlo teškom stanju i da želi vidjeti djecu prije smrti.
Gospođa Demuris nije imala srca da djecu zadrži. Uostalom, ona je izgledala najviše utučena tom viješću. Nije ona bila loša žena. Obratila se jer je bila ambiciozna i jer je bila dovoljno pametna da uvidi kako je kao pripadnica reformirane vjere u ovim vremenima mogla doživjeti samo poniženja i neugodnosti. Bila je najmlađa sestra gazde Gabriela i mnogo je trpjela što je morala prekinuti odnose s bratom, koga je obožavala. Misleći na predstojeću bratovu smrt, ona zaplače i pusti nećake što joj ih bijaše povjerio na odgajanje kraljev predstavnik, zaboravivši da nećaci nisu smjeli napustiti njezinu kuću bez posebnog ovlašćenja.
Vlasnik čamca koji ih je prevozio na kopno gledao je kako se nebo pokriva tamnim oblacima. Spremala se oluja. Čamac se počeo ljuljati na mrkim valovima išaranim bijelom pjenom. Kad su pristali, nalet sitne kiše ih dočeka. Anđelika pronađe i unajmi kola pokrivena ceradom. Nije imala odvažnosti da pješke popriječi preko pustoline. Kočijaš, hugenot, bio je sretan da može učiniti uslugu djeci gazde Bernea.
Vožnja je bila kratka. Brzo su stigli pod bedeme La Rochellea, blizu vrata svetog Nikole. Tu se nalazio jedan stražar zaštićen kabanicom od voštanog platna. On se ni ne pomače i pusti da prođu seljakova kola. Anđelika se već poveselila što se, zahvaljujući oluji, tako sretno izvukla, kadli dva redara izađu iz stražarnice.
Oni zaustave kola i povire u unutrašnjost kočije.
Tu je! - reče jedan od njih.
Anđelika prepozna onoga koji ju je pitao za ime i ostale podatke kad se jutros prijavila da dobije dozvolu za izlaz iz grada.
Jeste li vi gospođa Anđelika, služavka kod gazde Gabriela Bernea, sta stanom na uglu ulice Sous les Murs i trga La Marque au Beurre?
Jest, ja sam!
Dva su se čovjeka nešto dogovarala. Jedan od njih se popne na sjedište do kočijaša.
Dobili smo naređenje da vas sprovedemo u Palaču pravde, kad se vratite.

41.
U RUKAMA GOSPODINA BAUMIERA SVE JE IZGUBLJENO
Hugenot koji je vodio kola, problijedi. Nije bilo dobro za pripadnika reformirane vjere nalaziti se u društvu osoba koje odvede u Palaču pravde.
Ali je morao poći označenim mu putom. Izišavši iz kola ispred dugog srednjevjekovnog zida čiji su žljebovi za odvod izlijevali čitave potoke vode, Anđelika je vjerovala da je zovu u vezi s gusarima. Zatim pomisli da se Nikola de Bardagne vratio i da se htio sastati snjom.
Međutim, nisu je poveli velikim stubištem nad kojim je bio strop pozlaćenih šara koji joj je već otprije bio poznat. Nju i troje djece gurali su prema uredima, mračnim zbog ispupčenih svodova. Voštanice su bile već upaljene. U neredu papira, tintarnica i gušćjih pera radili su neki pisari, dok su drugi sjedili na malim stočićima. Izgledalo je da nemaju drugog posla nego da grickaju nokte. Tu je vladao sumoran miris loja i prašine izmiješan s vojničkim mirisom duhana i kože, koji je budio u Anđeliki uznemirujuće uspomene. Policijski miris. Neki čovjek ustane, uze je motriti drskošću policajca najnižeg ranga, a zatim otvori vrata iza sebe.
Uđi - reče joj gurajući je.
U istom je trenutku uhvati za ruku i odijeli je od Honorine.
Vi djeco, ostanite ovdje.
Ali oni mogu poći sa mnom - bunila se Anđelika.
To je nemoguće. Gospodin Baumier te mora preslušati!
Anđelika susretne poglede Martiala i Severine. Usne su im bile poluotvorene, a disanje ubrzano. Srca su im sigurno žestoko tukla. Oni su već jednom bili tu, kad su ih prvi put uhapsili. Umalo im nije viknula: "Ni riječi ne govorite... Naime, bila je vrlo neoprezna jer im je za vrijeme puta od otoka Re do Palicea potiho govorila o odlasku u Ameriku. Nije mogla učiniti drugo već preporučiti:
Pazite dobro na Honorinu. Objasnite joj da mora biti pametna i da mora šutjeti... Zadnje su se riječi izgubile u Honorininoj dernjavi. Pobjesnila je vidjeći da je rastavljaju od majke. Vrata se zatvore i Anđelika je stajala zabrinuta u sobi u koju su je uveli. Slušala je dernjavu svoje kćerke. Njeni su krikovi nadjačali glasove osornih službenika koji su, vjerojatno u dobroj namjeri, pokušavali da je umire. Galama se stišavala. Djevojčicu su udaljili. Čulo se kako se druga vrata zatvaraju, a onda opet zavlada tišina.
Približite se. Sjednite.
Anđelika se trgne. U prvi mah nije ni primijetila Baumiera koji je sjedio za svojim stolom. On joj pokaže malu stolicu s druge strane.
Sjednite, gospođo Anđeliko.
Njoj se učini da njezino ime izgovara nekim čudnim naglaskom.
Pretvarao se da je ne gleda dok je sjedala. Prelistavao je po hrpi spisa, češao se jednim prstom po lubanji ukrašenoj prorijeđenom kosom. Mrvice duhana su mu virile iz nosa. Progunđa više puta: "Dobro... dobro...", zatvori spise, pa se uvali na visoki naslon svog naslonjača na kome je postava bila izlizana.
Baumier je imao vrlo zbližene oči, pogled uperen u istu točku, ponešto škiljav, živahan i prodoran, tipičan pogled mučitelja. Koliko Nikola de Bardagne nije bio prikladan za položaj što ga je zauzimao, toliko je Baumier bio kao stvoren za tu službu.
Anđelika to osjeti. Znala je da joj predstoji borba. Muk se produžavao. To je bila Baumierova taktika. Na taj je način tjerao strah u kosti onima što ih je preslušavao. Međutim, Anđeliki je ta taktika dobro došla da pribere svoje snage. Nije znala gdje i kako će on izvršiti napad. Možda ni on sam to nije znao. Prelazio je jezikom preko svojih suhih usana, zadubljen u razmišljanje što mu je davalo izgled okrutnog lisca. Napokon se odluči i nagne se, sladunjavo joj se osmjehujući.
Kažite mi, ljepotice moja, što ste učinili s tjelesima?
S tjelesima? - ponovi Anđelika začuđeno.
Ne izigravajte nevinašce. Vi ne biste bili tako uzbuđeni, kad ne biste znali o čemu se radi. Nije vam se ugodno sjećati, zar ne, onih tjelesa koje je trebalo prenositi... sakriti... ha?
Anđelika se trudila da na licu zadrži masku istinskog zaprepašćenja. Baumier je gubio strpljenje.
Ne gubimo vrijeme uzalud... kako bilo da bilo na kraju ćete biti prisiljeni priznati. Ta tjelesa... ti ljudi... kako da ne znate? Jedan od njih je bio obučen u svijetlo- plavi ogrtač! I dlanom udari po pisaćem stolu.
... Nećete valjda ustvrditi da vam se prije mjesec dana nije na ulici približio čovjek u svijetloplavom ogrtaču i da vam nije dobacivao ljubavne riječi?
Oprostite mi, gospodine - ona će i pri tom se smeteno osmjehne - ne razumijem što ste htjeli reći. Nemojte se ljutiti...
Predstojnik za vjerske poslove pocrveni i njegova se usta zlobno skupe.
Zar se ne sjećate dvojice ljudi što sam ih spomenuo? Trećeg travnja, sasvim, točno, bio je sat poslije podne... Vi ste se vračali iz Manigaultovih skladišta u luci... Ovi su ljudi išli za vama... Ulicom La Perche, zatim ulicom la Soura. Zar se zbilja toga ne sjećate?
Glas mu je bio podrugljiv i siguran. Bojeći se da je ne ulovi u laži, ona promrmlja.
Moguće je.
Ah! Znači na pravom smo putu - reče on zadovoljno.
Smjestivši se udobno u svom naslonjaču, promatrao ju je kao plijen, koji mu više ne može umaći.
Pa onda, pričajte mi o tome!
Anđelika se usprotivi. Ako dopusti da je on svojom sotonskom sigurnošću zastraši, ona će se zaplesti u njegovu mrežu i onda joj nema spasa.
A što da pričam? - zapita ona namjerno grublje no što bi se pristojalo. - Kao da je malo onih koji mi pokušavaju prići na ulici. La Rochelle je grad koji postaje sve zloglasniji, budi uz put rečeno. Imam ja drugih briga, a ne da vodim računa o dangubama i o njihovim plavim ili crvenim ogrtačima.
Baumier pokretom ruke obezvrijedi njezin odgovor.
Ali ovih se, siguran sam, sjećate vrlo dobro. Da vidimo, napregnite malko mozak. Išli su za vama... a zatim?
Vjere mi - reče ona zajedljivo - budući da vi uporno tvrdite da su me slijedili, pretpostavljam da sam ih poslala do vraga.
I zatim ste nastavili svojim putem?
Sigurno.
Vraćajući se rečenog trećeg travnja od gospodina Manigualta, jeste li pošli ravno kući gazde Bernea u ulici Pod bedemima?
Ona osjeti zamku te se zamisli kao da tobože duboko razmišlja.
Trećeg travnja, kažete? Mislim da se tog dana nisam odmah vratila kući, nego da sam najprije pošla da u skladištima potražim svog gospodara što sam često činila kad sam mu imala isporučiti neku poruku gospodina Manigaulta.
Baumier je izgledao zadovoljan. Osmijeh otkrije njegove žutkaste zube.
Sreća za vas što ste se napokon sjetili gdje ste sve bili tog dana. Da ste mi tvrdili drugačije, odmah bi mi bilo jasno da lažete. Znajte da sam ja te udvarače poslao za vama. Iz jedne krčme u luci, gdje sam se nalazio kad ste napustili Manigualta, vidio sam kako su pojurili za vama. Drugi moj čovjek sa dva redara čekao vas je blizu kuće gazde Bernea, u ulici Pod bedemima. No taj tvrdi da čitav taj dan nije vidio ni vas ni vaše lažne udvarače s kojima se po mom nalogu imao sastati. A oni oni se više nisu nikad vratili.
Ah! - uzdahne Anđelika, kao da ne shvaća prikrivenu misao predstojnika, čiji se glas zloslutno snizio za čitav ton.
Kažem vam, ne igrajte se nevinašceta - poviče on, udarivši iznova rukom po stolu. Bijesno je škripao zubima.
Vi vrlo dobro znate zašto se nisu vratili. Zato što su ih ubili. Ali ja znam tko ih je ubio. Budući da vam je pamćenje slabo, ja ću vam sada ispričati kako su se događaji odvijali. Vi ste stigli do skladišta svog tobožnjeg gospodara. Moji ljudi su htjeli izvršiti nalog koji su rado prihvatili, priznajem, i pokušali od vas dobiti malu nagradu. Tada se umiješao gazda Gabriel sa svojim pomoćnicima.. Došlo je do tučnjave i moja su dva čovjeka podlegla jačoj sili i udarcima. Sada mi recite kamo su nestala njihova tjelesa, eto to bih htio znati.
Anđelika je slušala tu priču očiju raskolačenih od zaprepaštenja. Baumierov je prikaz imao jedno ranjivo mjesto, ono o pomoćnicima, što je za nju bilo dokazom da on nije bio potpuno siguran u taj svoj prikaz.
Veliki Bože! - poviče ona pretjerujući svoje zaprepaštenje - užasno je to što ste mi ispričali. Ne mogu vjerovati svojim ušima. Vi optužujete mog gospodara za ubojstvo.
Da, on je ubojica! - reče Baumier naglašavajući svoje riječi.
Ali to je nemoguće, gospodine. To je vrlo pobožan čovjek. Svaki dan čita Bibliju.
To ništa ne znači. Naprotiv, ovi su heretici sposobni za sve. Ja sam plaćen da to doznam, vjerujte mi.
Anđelikina zaprepaštenost i hinjena prostodušnost kao da su ipak pokolebali Baumiera. Ona nastavi:
On ne bi ni mravu nažao učinio. To je vrlo miran čovjek, vrlo dobar. Na inkvizitorevim se usnama pojavi opak osmijeh.
Ne sumnjam da vi znate cijeniti takva svojstva, ljepotice moja.
Moj gospodar nije...
Vaš gospodar! Vaš gospodar! - gunđao je Baumier. - Ne brkajmo uloge. On je mnogo manje vaš gospodar no što ste vi njegova gospodarica.
Anđelika poprimi uvrijeđen izraz prije no što će izigrati kartu, smišljenu odmah u početku, jedinu koja će je, možda, izvući iz gadnog položaja. Prostačka Baumierova aluzija pružila joj je izliku.
Gospodine - reče ona vrlo dostojanstveno oborivši stidljivo oči - vi znate da mi je gospodin de Bardagne ukazao čast time što me je zaprosio, usprkos mom skromnom položaju. Ne vjerujem da će on odobriti sumnjive i uvredljive optužbe koje iznosite protiv mene.
Izgledalo je da ga se njezina primjedba nije isuviše dojmila. Naprotiv, on se osmjehne onim svojim lisičjim osmijehom i napravi kretnju koja ispuni Anđeliku muklim užasom. Iz pisaćeg je stola izvukao guščje pero i stao ga zamišljeno vrtiti među prstima. Ta ju je njegova kretnja, upravo do odvratnosti, podsjećala na strah od saslušavanja, strah što joj ga je svojedobno utjerao u kosti strašan policajac Francois Desgrez. I on je imao običaj da se igra s guščijim perom kad se u potaji pripremao da je stavi na muke.
Anđelika nije bila kadra odvojiti očiju od njegove nesvjesne kretnje što ju je vršio njegov od duhana pocrnio palac.
Sigurno je - reče Baumier s hinjenom blagošču - da se gospodin de Bardagne neće više vratiti u La Rochelle. Na visokom mjestu smatraju da nije dovoljno energično provodio zadatak koji mu je bio povjeren.
Njegove se usne razvuku u prezriv osmijeh.
Potrebne su bile brojke, a ne samo obećanja. Međutim, pod njegovom blagom upravom, samo se povećala drskost hugenota, a za ono malo obraćenja što ih je u zadnje vrijeme bilo, treba u prvom redu zahvaliti mojoj revnosti...
I pruživši ruke ispred sebe, odjednom postane prisan, prava dobričina.
Dakle, situacija je jasna, curice. Nema više gospodina de Bardagnea da vas štiti i da ga hvatate u svoje mreže. Odsada se morate sa mnom sporazumijevati. Kladim se... da, da, da će nam to na kraju uspjeti!
I protiv njezine volje, Anđeliki zadrhtaju usne.
Neće se više vratiti... - prošapta ona iskreno rastužena.
Neće... Ali, koješta! Iako ste od njega imali ozbiljne koristi, ostaje vam ipak gazda Berne; on predstavlja sigurnu vrijednost, solidan ulog. Imali ste pravo što ste bacili udicu na tog udovca punog novaca...
Gospodine, ne dozvoljavam vam...
A ja vam ne dozvoljavam da me i nadalje vučete za nos, prljava mala licemjerko
derao se Baumier, pretvarajući se da je strašno srdit. - Kako... ? Vi niste njegova ljubavnica ... ? A što ste onda radili u uredu gazde Bernea, zloglasnog trećeg travnja, kad je ovrhovoditelj Grommaire došao u skladišta gazde Bernea zbog poreza? On vas je vidio. Prslučac vam je bio rastvoren, a kosa vam u neredu pala po ramenima. Morao je tući na vratima tko zna kako dugo dok mu onaj razvratni bezbožnik nije otvorio. I vi se još usuđujete kazati mi u oči da niste njegova ljubavnica... ? Vi ste lažljivica i mutikaša!
Naglo se zaustavio. Uživao je videći da su se Anđelikini obrazi zažarili
A ona je opet bila bijesna na sebe što je porumenila. Kako da porekne? Zahvaljujući mraku u skladištu ovrhovoditelj barem nije vidio, da joj je odjeća bila razderana i krvlju uprljana. Ni po jada što je nered u njezinoj odjeci pripisao ljubavnim nestašlucima. Njezin je položaj bio neodrživ pa da se našla pred najboljim čovjekom na svijetu.
Ah! Kao da vam je splasnuo ponos - dobaci joj njezin mučitelj.
Likovao je što ju je prisilio da ponikne očima. Drskost ovih žena nadmašuje sve što se da zamisliti. Još malo i uvjerila bi ga da govori gluposti.
Dakle, što mi imate reći?
Gospodine, svatko može doživjeti trenutke slabosti... Baumier nabra obrve. Na licu mu se javi sladunjav i opak izraz.
Oh! Svakako! Trenuci slabosti u žene kao što ste vi, koja privlači poglede ljudi i zna kako...! Rekao bih, vjere mi, da vam je to zanat. A što ste bacili oko na gazdu Bernea, to je, naposljetku, vaša stvar. AU vi ste mi drsko lagali i da vas nisam raskrinkao, vi biste i dalje branili svoju tobože obeščašćenu čast. A kad netko na tako bezočan način laže o jednoj stvari, lagat će i o svim drugim. Znam ja vas dobro, ljepotice! Izmjerio sam vas. Vi ste vrlo jaki, ali ja sam još jači!
Anđelika osjeti da je uvlače u neku vrlo gadnu petljaniju. Ovaj čovečuljak koji je živio samo za crkvu i za kancelarijske spise činio joj se, ukoliko ona nije izgubila svoju nekadašnju moć zaključivanja, pravim prepredenjakom. Plašila se njega više no što se nekad plašila Desgreza. Između Desgreza i nje, čak i onog dana kad joj je izvrnuo prste da bi je prisilo da prizna svoju krivicu u nekoj provali, postojalo je uvijek nešto, putena privlačnost, koja je zanosom ispunjala njihovu surovu borbu.
Ali sama pomisao da bi se morala poslužiti svojim dražima da bi neutralizirala zlobu ovog smrdljivog štakora izazivala je u njoj osjećaj gađenja. To je prelazilo ljudske snage, a svaki pothvat takve vrste sa Baumierom bio je osuđen na neuspjeh. On je čak za čitavu stepenicu bio niži od ljudi Solignaeova soja. Uživao je u tome da obavi neki osobito težak zadatak, da gleda slomljenog čovjeka kako moli milost, kako zaklinje pogledima, uživao je u svom osjećaju moći, da potezom pera može uništiti nečiji život.
Prekrižio je ruke na svom mršavom trbuhu. I taj položaj blaženstva, svojstvena obično gojaznim ljudima, još jače je isticao njegov kukavan izgled, pa je sličio nekoj staroj usidjelici,
Hajde, ljepotice, budimo prijatelji. Recite, zašto ste se, do vraga, vezali za te krivovjerce? U druga su vremena Berne i njegovi zlatnici mogli predstavljati neku prednost, to ne poričem. Ali vi ste dovoljno pametni da shvatite kako je danas bogatstvo nekog protestanta nestalno kao i vjetar. Dakako, ukoliko se ne obrati. Tada bi to bila druga stvar. Da ste bili lukaviji, mogli ste već odavno postići obraćenje Gabriela Bernea i njegove obitelji. A to bi za vas bio veliki uspjeh. Umjesto toga, uvalili ste ga u gadne neprilike: postali ste saučesnica u umorstvu, saučesnica u pothvatima hugenota, čime gubite sve prednosti, koje imate kao katolkinja. Moglo bi vas se optužiti da ste pristaša njihova krivovjerja, a to je već ozbiljan zločin.
On ponovo zaviri u komadić papira.
Župnik župe svetog Marcela, najbliže vašem mjestu službovanja, kaže da vas nije nikad vidio da prisustvujete službi božjoj, a niti vas je vidio u ispovijedaonici. Što to znači? Da se odvajate od katoličke vjere?
Ne, nikako ne - reče Anđelika trgnuvši se tako, da se odmah vidjelo da govori iskreno.
Baumier to osjeti i pomalo se zbuni. Stvari se nisu odvijale kako je on želio. Šmrkne malo duhana, bučno kihne, a da se uopće nije ispričao, a potom je dugo brisao nos upravo odvratnom pažljivošću.
Anđelika se sjeti prizora kad se Honorina pojavila crvena lica ispod zelene kapice, očiju koje su sijevale ođ mržnje, dižući svoj štap na Baumiera i vičući "Ovoga hoću ubiti!" Srce joj se ispuni ljubavlju prema malom, neukrotivom biću, koje se, kao i ona, dizalo protiv svega što je bilo podlo i nepošteno.
Mora izići odavde, mora ponovo uzeti Honorinu, iskoristiti ono nekoliko sati koji su ih dijelili od bijega.
A ovo - reče Baumier. - Što mislite o ovome?
I pruži joj neke listove. To je bio spisak imena. Na njemu je bilo ime Gabriela Bernea i članova njegove obitelji, imena obitelji Mercelot, Carrere, Manigault i drugih. Anđelika ga dvaput pročita, znatiželjna i uznemirena. Ona upitno pogleda Baumiera.
Sva će ova čeljad biti sutra uhapšena - reče široko se osmjehujući. A zatim iznenada doda: - Jer bi htjeli pobjeći.
Tada Anđelika prepozna spisak. To je bio prijepis spiska što ga je sastavio Manigault o potajnim putnicima Svete Marije; svi su bili na njemu čak i mali Rafael, najmlađi sin Carrereov, onaj što su ga nazvali "kopile po naredbi", jer pastori više nisu bili službenici, nisu imali pravo unašati osobne podatke u knjigu rođenih.
Njezino je ime takođe bilo upisano iza članova obitelji Berne: gospođa Anđelika, služavka.
Sveta Marija neće otploviti - nastavi Baumier - ona je pod najstrožim nadzorom. Najrazličitija rješenja i stavovi izmjenjivali su se u Anđelikinoj svijesti užasnom brzinom i isto tako ih je napuštala jednog za drugim, ali ona je istog trenutka shvaćala na koji će ih način Baumier iskoristiti protiv nje. Znao je mnoge stvari. Sve je znao, ali ona neće pustiti da je on smota. Mora nešto reći, ma što uradila, bit će bolje nego taj muk, koji će izgledati kao priznanje ako se još produži.
Pobjeći, a zašto? - upita ona.
Svi bi ovi hugenoti htjeli spasiti svoje bogatstvo. Radije će prijeći na stranu neprijatelja Francuske nego se pokoriti kralju.
Nikad nisam čula da o tome govore. A zašto sam ja na tom spisku? Ja ne moram bježati ni zato što mi prijeti obraćenje, a niti moram spašavati svoje bogatstvo.
Možda se bojite ostati u La Rochelleu. Naposljetku, saučesnica ste u umorstvu.
Ah, gospodine - uzviknu Anđelika hineći da je užasno prestravljena - zaklinjem vas, ne ponavljate te optužbe. Kunem vam se da nisu istinite. Mogla bih vam to i dokazati.
Znate li nešto?
Da, da. - Anđelika zarije lice u rubac. - Gospodine, reći ću vam istinu.
Ta već je i vrijeme - poviče Baumier, čije lice pobjedonosno zasja. - Govorite, dijete moje, ja vas slušam.
Oni... oni ljudi, o kojima ste govorili da ste ih poslali za mnom trećeg travnja, istina je, sjećam ih se vrlo dobro.
Mislio sam da je tako.
Osobito mladića u plavom ogrtaču. Kako da vam rastumačim, gospodine, sram me nekako. U stvari, protivno nego što vi mislite, moj je gospodar strog čovjek i u njegovoj kući život nije baš previše zabavan. Siromašna sam djevojka i uz to s djetetom na brizi. Pristala sam da služim kod tog hugenota, jer mi je ponudio dobru plaću. Ali on je vrlo strog. Treba samo raditi, raditi i čitati Bibliju, to je sve. Onog dana kad me je onaj ljubazan mladić oslovio u ulici La Perche, uživala sam u tome da slušam njegove riječi. Nemojte se ljutiti, gospodine.
Ne ljutim se - progunđa Baumier - to što kažete dokazuje da je dobro vršio zanat za kojim sam ga plaćao. A onda?
Onda smo nastavili put u ugodnom razgovoru i kad sam stigla do skladišta gazde Bernea, kamo me je put vodio, mislim da sam mu natuknula... da bih ga rado opet vidjela kasnije... u intimnijim prilikama. Sjećam se, on je nešto raspravljao sa svojim, drugom i rekao mu otprilike ovo: "Stari nam je majmun napunio džepove da obavimo ovaj posao..."
Stari majmun? - trgne se Baumier.
Ne znam o kome su govorili, gospodine, sada pretpostavljam da se to možda na... vas odnosilo.
Nastavite - reče on bijesno.
Da, čini mi se da su govorili kako imaju dosta novaca.
Ona se mnogo istrčala, jer joj ta pojedinost nije bila poznata. Ali je ona pretpostavljala da je predsjednik kraljevske komisije snabdio s dovoljno novca te svoje zavodnike da bi mogli po La Rochelleu napastovati žene. Njezin se zaključak pokazao ispravan, jer on nije ni okom trepnuo. Anđelika se osmjeli te nastavi:
Mladić u plavom ogrtaču zaista reče svom drugu: "Naišli smo na ljepoticu koja nas nije dočekala šamarima, treba, dakle, iskoristiti priliku. Čekaj me u krčmi Sveti Nikola i popij vrč vina na starkeljin račun... hm! A zatim ćemo razmisliti!
Što je time htio kazati? - zapita Baumier, koji je jedva zadržavao bijes.
Ne znam, gospodine. Priznajem da su mi se druge misli motale po glavi. Bio je to vrlo ljubazan mladić. Treba priznati, dobro ste odabrali. Bio je vrlo smion. To mi nije bilo krivo, uglavnom zato, kako sam vam već objasnila, što moj život kod ovih hugenota nije nimalo zabavan, i što već dugo nisam okusila neke... slasti. Uličica je bila pusta...
Gadila se sama sebi zato što je morala izmišljati tu prostačku priču, ali učinilo joj se da je Baumier zagrizao. Bio je zaprepašten, a to je davalo poticaja Anđelikinoj mašti.
Cijeli nam je plan pokvario moj gospodar, gospodin Berne. Iznenadio nas je. Naprasite je ćudi i strahovito se razjario. Inače je vrlo snažan i moj novi prijatelj nije bio u stanju da se s njim uhvati ukoštac. Milije mu je bilo podbrusiti pete, a to je najpametnije što je mogao učiniti, zar ne?
Kuga pomorila sve te vjetrogonje! Zašto su se razdvojili? Ako sam ih već poslao udvoje, znaći da sam imao razloga za to.
Mene je moj gospodar odvukao u svoj ured da me izgrdi. Bio je, rekla sam vam već, strahovito ljut.
Ljubomora!
Možda - reče Anđelika koketno se osmjehujući - i kad me već htio izudarati štapomn nadošao je ovrhovoditelj Grommaire, i to me spasilo batina.
Baumier se uzrujao. Bilo je očito da ga je prikaz događaja zbunio.
Je li to sve?
Ne, nije sve - šapne Anđelika, sagnuvši glavu.
Što još?
S onim mladićem u plavom ogrtaču ja... Ja sam se ponovno sastala.
Gdje? Kada?
Iste večeri. Nekako smo ipak uspjeli ugovoriti sastanak blizu bedema. Pa i sutradan smo se sastali...
Ona je nastavljala vrlo oprezno. U nastojanju da što uvjerljivijom prikaže svoju priču neće li time srušiti zgradu svojih laži?
A zatim ga više nisam vidjela. Pretpostavljala sam da je napustio grad, jer je o tome nešto bio natuknuo. Bilo kako bilo, razočarao me je.
Baumier slegne ramenima pokretom u kojem se osjećala gorčina.
Svi su isti! Ubije se čovjek dok ih nauči zanatu, dok uvježbavaju ulogu, povjerava im se zadatke od velike važnosti, a oni krišom pobjegnu, traže sreću na drugom mjestu. Ipak me čudi da je to učinio Justin Medard. U koga čovjek onda da se pouzda?
Anđelika mu nije dala vremena da se dugo čudi neshvatljivom postupku nesretnog Justina Medarda, koji je svršio kao hrana rakovima zato što se založio za pravednu stvar i što se pokazao savjestan u službi.
A sada, gospodine - stane ga preklinjati - s obzirom na to da sam vam sve priznala, ne budite nemilosrdni prema meni. Obećavam, već sutra ću napustiti ove hugenote. Služenje kod njih je vezano uz prevelike neugodnosti. Utoliko gore! Ne znam još gdje bih se djenula, ali napustit ću ih, vjerujte mi!
To nikako, vi ih nećete napustiti - usprotivi se on. - Naprotiv, morate ostati kod njih i obavještavati me o svemu što snuju. Da vidimo, znate li što o njihovu bijegu na brodu "Svetoj Mariji". I vi ste bili na spisku.
A što ja mogu? Ne znam o čemu se radi, gospodine. Kad bi moj gospodar smjerao otploviti, vjerujem da bi me o tome obavijestio ili bi pak poduzeo neke pripreme za to.
Zar niste ništa opazili?
Ne.
Nastojala je da zadrži što neviniji izgled. Baumier je vrtio među prstima izdajnički spisak.
A ipak, izgleda da su moja obavještenja točna.
Ako ovi što vam ih dostavljaju zarađuju svoj novac tako savjesno kao vaš Justin, Medard... - naruga se Anđelika i prasne u smijeh.
Umuknite, vi! - zaurla Baumier. - Zato što sam vas blagonaklono slušao, već ste digli glavu. Bezobraznice! Bestidnice! Zaslužili biste da vas zatvorim u zavod za propale djevojke, jer ste u stvari, kurva najgore vrste. Ali ako ste zaista to, onda ćete mi koristiti više vani, nego unutra.
Pošto se ponovo smirio, promatrao ju je zamišljenom pažnjom.
Ako ste zaista to - ponovi poluglasno. Digne se i obiđe stol. Anđelika se pitala sa zebnjom o čemu razmišlja. Nadala se da neće tražiti od nje da ga poljubi u zamjenu za njezino oslobođenje. Ali umjesto toga on se skakutavim korakom uputi k vratima.
Gospodine, gospodine - molila ga je sklopljenih ruku - recite mi da ćete me osloboditi i da ćete mi vratiti kćer. Nisam nikakvo zlo počinila.
Da, mislim da ću vas osloboditi - odluči on nekom veličanstvenom popustljivošću. Ovaj ćete put... pošto obavimo malo provjeravanje... biti slobodni. On izađe.
Da nije bila onako uznemirena, bila bi osjetila zabrinut prizvuk u njegovu glasu, kad je rekao "pošto obavimo malo provjeravanje". Ali ona je samo njegovo obećanje "biti ćete slobodni" imala pred očima. Njezin joj je položaj izgledao beznadan. Samo da joj vrate Berneovu djecu i Honorinu!
Ramena joj se saviše, a dvije neutješljive suze joj kliznuše niz obraze. Zatim se vrata otvore, a netko uđe u sobu.
To je bio policajac Francois Desgrez.

42.
GOSPOĐO BUDITE POZDRAVLJENI
Kad je spazila njegovu četvrtastu čeljust, mrk i uporan pogled, čvrsta ramena, kad ga je vidjela utegnuta u ogrtač od smeđeg sukna, opšiven pažljivo zlatom na zapučku, kad ga je vidjela sa vezanom kravatom i cipelama visokih peta i svim onim na njemu što je "odavalo" prijestolnicu, Pariz i njegove kočije i njegove plave noći, bilo je to za nju takvo iznenađenje da nije odmah shvatila šta sve za nju može značiti ova utvara iz njezine prošlosti. Ta će utvara otkriti identitet markize du Plessis-Belliere, identitet buntovnice Poitoua, izazvat će njezino hapšenje u kraljevo ime zbog zločina pobune, značit će zatvor, suđenje, Honorininu propast koja će kao i Florimond zauvijek nestati iz njezina života. Ta utvara će onemogućiti njezin bijeg za američke otoke.
Mozak joj je bio paraliziran, nesposoban da misli. Prepoznala ga je odmah i, u stvari, bila zadovoljna što ga opet vidi. Desgrez! Bio je tako daleko... a opet tako blizu!
On joj se nakloni, kao da ju je jučer napustio.
Gospođo, budite pozdravljeni. Kako ste?
Ona zadrhta, kad je čula njegov glas. koji joj je donosio daleki odjek njihovih prepiraka, mržnje i straha, što ih je proživjela njegovom krivnjom, odjek ljubavnih i brutalnih trenutaka doživljenih u njegovu zagrljaju.
Pratila ga je očima dok je prelazio preko sobe i sjeo za Baumierov pisaći stol. Nije nosio vlasulju, što je davalo nekadašnju prisnost njegovu licu, sjetilo je, usprkos njegovim oštrim crtama, lica siromašnog studenta bekrije, kojega je upoznala prije no što bijaše stupio u policiju. Naprotiv, njegovo otmjeno odijelo i njegove sigurne kretnje, način na koji se smjestio u fotelju, to jest kao čovjek naviknut na teške dužnosti, bili su joj strani.
Njegove crte lica bile su još markantnije, u uglovima očiju još se dublje urezala podrugljiva brazda, dok mu se s obje strane ustiju opažala neka polutužna i polunježna bora, koja se tu zadržala i kad se nije osmjehivao. On joj se odmah prijazno osmjehne svojim zubima deračima.
Onda, draga Markizo anđela, bilo je, dakle, suđeno da se opet vidimo usprkos vašoj žurbi pri našem zadnjem susretu. Kad je to, dakle, bilo...? Vrlo davno...
četiri... ne, pet godina! Već! Kako vrijeme prolazi! Za neke je bilo bogato događajima, za vas, na primjer. To je sastavni dio vašeg genija kojem nije suđeno da miruje. A za mene? Oh! Šta ćete, moj je život sigurno mirniji, kad vi ne upadnete u nj. Bavim se običnim, svakodnevnim poslovima. Nedavno sam uhapsio vašu susjedu... markizu de Brinvilliers. Ne znam da li je se sjećate; stanovala je nekoliko ulica podalje od vaše palače Beautreillis. Ona je otrovala svu svoju obitelj i još nekoliko desetaka osoba. Godinama sam slijedio njezin trag, a vi ste mi pomogli da je uhapsim. Pa da. Vi ste mi dali dragocjene podatke, zapravo ja sam vam ih prijazno iznudio, sjećate se ispitivanja u vezi s provalnom krađom koju su izvršili vaši dobri prijatelji pripadnici Dvora čudesa. Zar se više toga ne sjećate? Ne? Vidi se da su se poslije toga dogodile mnoge stvari. Ah! Draga moja, truje se mnogo danas u Parizu. Radim kao lud. I u Versaiilesu ima mnoga trovača. Ali tamo je istraživanje dosta teško... Pa dobro, vidim da vas sve ove brbljarije nimalo ne zanimaju. Govorimo radije o drugim stvarima. Dobio sam nalog da vas opet pronađem i da vas uhvatim. Mene uvijek zapadnu neprijatni zadaci. Uhvatiti buntovnicu Poitoua! Nimalo ugodan posao! A moja struka nije u tome da se skitam po provinciji kao što je vaša... Jadnoj provinciji, bez života, opustošenoj, a u kojoj su ljudi nalik životinjama i kojih se usta odmah zatvaraju čim se spomene vaše ime... Morao sam dignuti ruke i prepustiti stvar slučaju. Ovo njuškalo Baumier se, međutim, umiješao. Došao je u Pariz da podnese izvještaj o tim vječnim vjerskim problemima i u isto doba da traži obavještenja o nekoj ženi koja... o nekoj ženi što... Zašto sam utuvio sebi u glavu da ste ta žena vi? Ne znam ni sam. Nakon nedavnog razgovora sa ljubaznim namjesnikom La Rochelea, gospodinom de Bardagneom moje zadnje sumnje su otpale. Navrat-nanos sam pojurio da vas opet vidim, predraga moja. I stvarno ste vi. Moj zadatak je izvršen. Znate li da ste se pomladili... ? Pa da, iznenadio sam se čim sam vas vidio. Da li me ova vaša mala, skromna kapa podsjeća na služavku gazde Bourjusa, na vrijeme kad sam dolazio da popijem čašu bijelog vina iz Suresnesa u krčmi "Crvena krinka"? Poslije me je vaše lice kraljeve milosnice, okićeno draguljima, razočaralo. Vjerujte mi, na njemu sam počeo zapažati znakove kojima su obilježena lica mojih trovačica: lakomost, ambicija, strah, želja za osvetom. Sada, svega toga nema na vašem licu. Opet me gledaju nevine oči mlade žene, ali i još nešto uz to: duboko iskustvo. Što vas je tako očistilo, ispralo? Od čega su vam obrazi postali glatki i djevičanski, a oči ogromne i vapijuće za pomoću. Kad sam maloprije ušao u sobu, rekao sam sebi: Bože! kako je mlada! Vrlo ugodno iznenađenje, treba priznati, poslije pet godina što se ne vidimo. Možda su na mene djelovale suze na vašim obrazima...? Zar ih je taj stari štakor, Baumier, izazvao, draga? Zašto? Što ste još učiniili te ste ponovo dospjeli u crne kandže policije...? Kad ćete već jednom naučiti da budete oprezni...? Hoćete li mi napokon odgovoriti? Vaše su oči, doduše, rječite, kao što su uvijek bile, ali to mi nije dovoljno. Htio bih čuti zvuk vašeg glasa.
On se sagne naprijed, vrlo ozbiljan, uprijevši svoje zjenice u njezine. Ona je šutjela. Nije bila u stanju ni riječi progovoriti. Kao da je iz dubine svog očajanja zaklinjala: "Desgrez, prijatelju moj Desgrez, u pomoć!"
Ali nikakav zvuk nije prešao preko njezinih usana.
Desgrez ušuti. Dugo ju je promatrao. Crtu po crtu, pojedinost za pojedinošću. Kao da je ponovo htio upoznati lice i oblik žene koja je bezbroj puta uskomešala njegove snove.
On se nadao svemu, da će je vidjeti propalu, ostarjelu, drsku, žučljivu, ali nikako nije očekivao vedru bol, nijemu i ganutljivu molbu u zelenim joj zjenicama, koje su bile jasnije i bistrije no ikada.
"Vjerovao sam da si lijepa", mislio je, "ali ti si još ljepša...! Kakvim čudom?"
On osjeti iskreno poštovanje prema toj ženi koja je dala takav dokaz o svojoj snazi, zaštitila svoj duhovni integritet usprkos užasnim godinama, ratu, porazu, koja je sačuvala svoj život zvjeri progonjene i u neprestanoj opasnosti. Nagne se i uozbilji.
Gospođo, kako da vam pomognem?
Anđelika se strese kao da se probudila iz hipnotičkog sna.
Da mi pomognete! Vi biste pristali da mi pomognete, Desgrez?
A što sam drugo i radio otkad vas poznam. Da, čak i kad sam pokušao da vas zaustavim u Marselju, radio sam to samo zato da vam pomognem. Što ne bih bio dao da sam vas mogao spriječiti u onom kobnom bijegu koga ste tako skupo platili?
Ali... vi ste dobili naređenje da me uhapsite?
Jasno... i to ne samo jednom već dva put. Međutim, ja vas neću uhapsiti. On odmahne glavom.
Jer ovaj put... to bi bilo užasno za vas. Više se ne biste izvukli. Morao bih vas predati vezanih nogu i ruku, jagnje moje. Ne znam da li biste izvukli živu glavu, ali znam da bi ste slobodu zauvijek izgubili. Nikad više ne bi ste ugledali svjetlo dana.
Vi riskirate svoju karijeru, Desgrez.
Nije pametno s vaše strane da me na to podsjećate baš u času kad vam nudim svoju pomoć. Ne mogu vas zamisliti osuđenu na doživotni zatvor, vas koji ste stvoreni za velike prostore. Zbilja, je li istina da ste htjeli s tridesetak protestanata otploviti na američke otoke?
Nemarno je prelistavao spisak putnika "Svete Marije". Vidjela je kako na papiru plešu prezimena: Manigault, Berne, Carrere, Mercelot... i imena: Martial, Severina, Laurier, Rebeka, Jeremija, Abigaela, Rafael. Načas je oklijevala.
Svaki se policajac služi sa stotinu načina da iznudi priznanje. Da nisu njegov siguran glas, te zajedljive riječi s iznenadnim preljevima nježnosti imali za cilj nepovjerenje ili da se on s njom na neki način sporazumi? Ona bi mogla jednom jedinom riječju izdati svoje prijatelje, one koje je htjela na svaki način zaštititi. Njezine usne zadrhtaše. Odlučila je da igra otvorenim kartama.
Jest, istina je - reče.
Desgrez se opet odbaci natrag i čudno, lagano uzdahne.
Dobro je - reče - što niste posumnjali u mene. Da ste to učinili, bio bih vas možda uhapsio. Čudno je to u našem zanatu, da s godinama postajemo istodobno i tvrdi i osjećajniji, krvoločniji i nježniji. Odričemo se svega, osim nekih malih stvari, koje zlata vrijede. I što vrijeme više prolazi, sve nam dragocjenije izgledaju. Vaše prijateljstvo predstavlja za mene takvu skupocjenu sitnicu. Rijetko se prepuštam povjerljivostima, draga, a ovaj put to činim zato što znam da vas nikad više neću vidjeti ako vas ovaj puta pustim.
Vi ćete me, dakle pustiti?
Pustit ću vas, ali meni se čini da vas time nisam dovoljno zaštitio, jer se ovaj put nalazite u zaista gadnoj kaši. Što već prije niste otputovali za otoke? Bio je to najbolji izlaz. Ne bih vas bio nikad više vidio i bio bih odahnuo. Ovako se samo žderem. Ovaj Baumier vas je pretekao brzinom. Svi će vaši saučesnici biti odmah pohapšeni. Njihov brod je pod nadzorom. S te strane za vas ne mogu ništa poduzeti... Kako vam je palo na pamet, lijepa moja curice, da se uvučete među ove heretike baš u trenutku kad ste imali tisuću valjanih razloga da ne padnete nikome u oko? Danas se previše bave njima, a da bi njihove kuće mogle pružiti sigurno sklonište, a da i ne spominjem kako nisu nimalo zabavni. Hladni ljudi, koji čak ne znaju ni kako se ljubi. Razočarali ste me!
Kažete da će ih pohapsiti? - upita Anđelika, koja je od svega onog što je kazao samo to čula. - Kada?
Sutra ujutro.
Sutra ujutro! - ponovi ona problijedivši.
Nitko nije ni u snu pomišljao na takvu mogućnost. Sutra ujutro će ljudi u crnim odijelima provaliti u dvorište, u kome su procvjetali španjolski jorgovani i šeboji i naći će djecu kako igraju kolo oko palme. Uhvatit će ih za ruke i odvesti ih zauvijek. Zatim će okovati gazdu Bernea, gurat će staru Rebeku i tetku Anu, koja
će se buniti pritišćući Bibliju i matematičke knjige na svojim mršavim prsima. Oni će joj istrgnuti knjige i bacit će ih u kanal.
I u uskim uličicama četvrti pod bedemima prolazit će žene u bijelim kapama na glavi i na brzinu svezanim zamotuljcima u rukama, prolazit će muškarci s okovanim rukama, ustrašena će djeca trčati iza velikih vojnika u čizmama, koji će ih odvući tko zna kamo.
Desgreze, rekli ste da ćete mi pomoći...
A vi ćete to iskoristiti da upozorite one ljude...? E to ne može, čedo moje malo. Dosta je vaših gluposti? Dajem vam taman toliko vremena da pod mojim nadzorom pođete po svoje stvari, a onda ću vas izvući iz ovog opasnog kruga u koji ste se nepromišljeno uvalili. Vi vrlo brzo zaboravljate da i na vas čekaju vješala i da vam baš nikakve koristi ne bi bilo od toga što ste papistkinja, kad bi se netko drugi, umjesto mene, malo bolje pozabavio vašim slučajem i vašom ličnošću.
Desgrez, poslušajte me.
Ne.
Dvadeset i četiri sata... Tražim samo dvadeset i četiri sata odgode. Upotrijebite svoju moć, isposlujte odgodu njihova hapšenja do prekosutra ili u najgorem slučaju do sutra uvečer.
Do vraga, vi ste ludi - uzvikne Desgrez, koji se ozbiljno naljutio. - Vi sve više tražite. Muku mučim kako da spasim vašu glavu ucijenjenu na pet stotina livara, ali vama ni to nije dosta.
Dvadeset i četiri sata, Desgrez... dajte mi samo dvadeset i četiri sata i spasit ću i sebe i njih!
Vi tvrdite da ćete prije sutrašnje večeri uspjeti pedesetak osoba kojima prijeti hapšenje tako daleko odvesti da ih više neće biti moguće uhapsiti?
Jest, uspjet ću.
Desgrez ju je promatrao šutke nekoliko trenutaka.
Kakva vam se to zvijezda upalila u očima? - reče on potaknut nenadnom nježnošću.
Oh! Prepoznao sam je. Nitko vas neće izmijeniti, Markizo anđela. Eh! Neka bude. Dat ću vam odgodu koju ste tražili. Radi onog osmijeha kad ste rekli: "Jest, uspjet ću!"
Ona se htjede dignuti, ali je on zaustavi.
Znajte, samo dvadeset i četiri sata. Ni minuta više. Kad bih i htio, ne bi više mogao postići. Ovdje me uvažavaju, jer sam desna ruka gospodina Le Reyniea, namjesnika kraljevske policije. Ovamo sam došao zbog posebnog zadatka, zbog vas i ne bih se smio miješati u provincijske poslove. Baumieru sigurno neće biti pravo da se miješam u hapšenje "njegovih" protestanata. Međutim, naći ću neku izliku da se hapšenje odgodi do sutra uvečer. Ali duže od toga je nemoguće. On je lija. Zna da će uskoro nizozemska flota uploviti u La Rochelle. Metež koji nastaje u takvim prilikama mogao bi vrlo dobro doći onima na koje već dugo vrebaju. Prije dolaska flote svi moraju biti u zatvoru.
Shvaćam.
Prođite ovuda - reče on, dirnuvši je u lakat. Potom je povede k vratima što su se nalazila iza stola - Ne volim da vas vide kako izlazite. Izbjegnut ću tako radoznala pitanja.
Anđelika se zaustavi.
A djeca? Ne mogu ih ostaviti!
Već odavna sam ih poslao kući - progunđa on - Ona mala riđa đavolica, čini mi se da je vaša kćerka. Razbila nam je bubnjiće svojom dernjavom. Rekao sam starijem dječaku "Pođite k ocu, ne govorite nikome ništa i čekajte povratak gospođe Anđelike" U međuvremenu vas je Baumier preslušavao. Ali ja sam znao da ću i ja poslije doći na red.
Oh! Desgrez! - šapne - Kako ste dobri.
Prošli su uskim i tamnim hodnikom, a onda on otvori neka vrata. Vani je već pao gusti mrak. Sasvim blizu, iz jednog oluka, izlijevali su se čitavi potoci vode. Međutim, kiša je bila prestala, ali vlažan vjetar kao da je pobjesnio, na mahove je žestokim zapusima provaljivao u uličicu. Desgrez se zaustavi na pragu. On uzme Anđeliku u naručje na onaj svoj neusiljen i neodoljiv način kojemu se teško bilo oprijeti
Ljubim vas - reče - Mogu vam to slobodno reći, sad više nije važno.
Svojom čvrstom rukom pridrži njezinu zabačenu glavu. Njoj se učini da gubi svijest, ne zbog stiska, već što ga zbog mraka i vjetra nije više ni vidjela, ni ćula. Postao je nestvaran. U njoj je još živjela samo želja zarobljene ptice da zauvijek pobjegne.
On shvati da u rukama drži samo odsutne tijelo, duh koji je lutao daljinom. Za ovu progonjenu ženu on nije više bio on, živ i stvaran čovjek, već utvara iz njezine prošlosti koja se trudila da je povuče u svoj grob. Ona je jurila u susret svojoj sudbini, u kojoj njemu nije bilo mjesta.
"Stvorena za beskraj", pomisli on, "za slobodu". Nagnut nad njenim usnama, on ih ni ne dotakne:
Zbogom Markizo anđela! - šapne.
Vrlo nježno spusti svoje ruke. Ona se odmakne, učini nekoliko koraka, pa kao da se predomislila, okrene se, ali je on više nije vidio. Začuje njezin glas:
Zbogom Desgrez, prijatelju moj...! Hvala! Hvala!

Anđelika je u noći trčala gradom. Vjetar joj je usne prevukao solju. Mora da je tako trčala Lotova žena u ugroženoj Sodomi, dok su se povrh grada već gomilale smrtonosne čestice, koje će ga uništiti.
Stigla je kući bez daha.
Svi su bili na okupu: djeca, gazda Gabriel, stara Rebeka i tetka Ana, Abigaela, stari pastor sa sinom i njegovim siročetom.
Opkole je, a zatim je uzeše grliti i obasipati pitanjima:
Govorite - navaljivao je trgovac - zaustavili su vas. Zašto? Što se dogodilo?
Ništa opasno.
Čak je i tetka Ana ponavljala drhtavim glasom:
Grdnog smo se straha zbog vas naužili. Bojali smo se da su vas zatvorili.
Nije ništa bilo.
Ona se silom osmjehivala da bi ih umirila. Videći ih tu, na okupu, sada je bila sigurna da će ostvariti svoje planove i da će ih na kraju sve spasiti. Svi su za njom pošli u kuhinju. Morala je sjesti, a Rebeka joj donese vina. Pitala ju je koje najviše voli. Predlagala je da će otvoriti više boca. Ionako svu zalihu vina ne mogu prenijeti na brod.
Brod? - reče gazda Gabriel - zbog broda su vas, zar ne i zaustavili? Da štogod ne slute?
Nije ništa opasno.
Ponavljate da nije opasno, a međutim, blijedi ste kao krpa. Što je dakle? Govorite! Treba li upozoriti Manigaulta?
Njega nije bilo lako prevariti. On stavi, ruku na Anđelikino rame.
Već sam se spremao da potrčim do Palače pravde.
Bili biste učinili tešku pogrešku, gazda Gabriele. Uvjerila sam se da ona gospoda nešto sumnjaju, ali nemaju dokaza, a dok ih skupe, bit ćemo daleko. Pretpostavljam da Martial i Severina nisu ništa govorili.
Srećom nas nisu ništa ni pitali - reče Martial. - Neki nam je gospodin odmah prišao. Uzeo je Honorinu u naručje, da ne bi plakala i rekao nam: "Vratite se kući, gospođa Anđelika će doći poslije za vama." Drugima kao da to nije bilo pravo, ali on nas je sam odveo na ulicu.
Mislim da je došao iz Pariza - primijeti Severina sjajnih očiju. - Drugi su ga gledali s poštovanjem.
Anđelika potvrdi:
Taj je gospodin moj prijatelj i obećao mi je da noćas bez brige možemo spavati.
Zar imate prijatelje u pariškoj policiji, gospođo Anđeliko? - upita osorno gazda Gabriel.
Anđelika rukom pređe preko čela.
Da. Puki slučaj, ali istinit. I kao što vidite može nam biti od koristi. Sutra ću vam sve ispričati. Večeras sam umorna i mislim da bi valjalo djecu u krevet spremiti.
Međutim, kad su se svi povukli, ona reče Abigaeli da ostane.
Treba da s vama govorim.
Počekale su da se sve smiri u velikoj kući i da Honorina usne. Anđelika pođe u sobu do kuhinje, u jednom uglu potraži kovčeg i iz njega izvadi najtopliji ogrtač i vunenu maramu, koju čvrsto sveže pod bradu da joj drži kapu.
Nisam htjela gazdi Berneu govoriti o svom planu - reče Abigaeli, jer bi me on sigurno spriječio da ga izveden. Sad jedino ja mogu nešto poduzeti. Međutim treba da znate o čemu se radi.
Ona joj bez reda sve ispriča. Izdali su ih. Tko? Možda neki od Manigaultovih namještenika. Možda netko od njihovih. To u stvari i nije važno. Važno je da Baumier sve zna. Znao je njihova imena. Njegove uhode i redari nadziru ih, nadziru skladišta i "Svetu Mariju". Njihove su kuće obilježene. Crni anđeo propasti već je položio svoju nevidljivu ruku na pročelja lijepih kuća ili skromnih daščara u četvrti pod zidinama. Sutra će ih sve pohapsiti.
Abigaela je slušala bez riječi. Više nego ikad, bila je nalik nekoj flamanskoj gospi, s onim svojim dugim i nježnim licem, s blijedim obrvama i s bijelom kapom. Ostala je mirna. Ona je imala dovoljno duševne snage da se pomiri s onim što će se dogoditi, ali to joj je lako, mislila je Anđelika, jer Abigaela nije znala za nevolje. Ona nije znala što je zatvor, što znači biti progonjen kao divlja zvijer, što znači nemati ni kamena da se nasloni umorna glava, što znači uzalud zvati u pomoć.
Ostaje nam samo još jedna mogućnost - reče. - Moram pokušati. Baš zbog toga mo ram još večeras izaći.
Abigaela zadrhta.
Večeras? Po ovoj oluji! Slušajte...
Vjetar je drmao prozorske kapke i stakla. Kiša je opet počela padati i buka njezina padanja miješala se s muklim šumom mora.
Krajnji je čas - reče Anđelika. - Moramo do sutra svi biti na brodu, inače smo izgubljeni.
Na brodu? A kako? Sami ste rekli da je luka pod nadzorom. A nijedan brod neće na more po ovakvom vremenu.
Jedan je dovoljan - reče Anđelika uporno. - Treba iskoristiti posljednju mogućnost. Budite spremni, Abigaelo. Htjela bih da u mojoj odsutnosti pripremite prtljagu. Vrlo malo stvari. Ruho za presvući se i nešto rublja.
Kad ćete se vratiti?
Ne znam. Možda u zoru. Ali budite spremni... Nesumnjivo ću vam donijeti vijest da je brod spreman za polazak i da treba požuriti.
Ona pođe k vratima, ali je nova misao zaustavi.
Ako se ne vratim, Abigaelo, ma što se dogodilo, nastojte zaštititi moju kćer Honorinu. Kako sam glupa...! Moram se vratiti. Ne može drugačije biti!
Abigaela joj se primakne i rukom joj obujmi ramena.
Što ćete učiniti, Anđeliko?
Nešto vrlo jednostavno. Idem, potražit ću kapetana jednog broda. Poznam ga i zamolit ću ga da nas sve odvede.
Mlada je djevojka čvrsto privine k sebi i podigne oči. Anđeliku je iznenadio ozaren izraz njezina lica.
Naivna vizija iz njezina djetinjstva pomiješa se s utjehom što ju je osjetila otkrivši ovo prijateljstvo. Dok je bila mala, a oluja zavijala nad močvarama Monteloupa, ona je zamišljala da se nalazi u zagrljaju Djevice Marije i strah bi je odmah prošao. Ona nasloni svoje čelo na Abigaelino rame.
Ova joj poluglasno reče:
Zašto nastojite da nas svih odvedete? To će samo povećati vaše poteškoće. Mogli ste se sami spasiti, Anđeliko, osjećam to...
Ne. Ne bih to mogla - odgovori Anđelika, odmahnuvši glavom. - To bi bilo zaista iznad mojih snaga. Vi ne možete shvatiti, moja dobra Abigaelo, ali znam da nikada ne bih otkupila prolivenu krv, ni zablude svog života kad ne bih pomogla vama i vašoj protestantskoj braći da se spasite...
Na kraju gotovo veselo doda:
Večeras ili nikad! Evo, zato moram uspjeti!
Abigaela je otprati do velikih ulaznih vrata. Iznenadni zapuh ugasi svijeću. Dvije se žene zagrliše u mraku. Anđelika se pripije uza zid, da bi se bolje zaštitila od vjetra i klizne prema bedemima. Nije čula kad su se vrata opet zatvorila.
Dok se ona bude borila, Abigaela će bdjeti poput upaljene svijeće. Anđelika se neće osjećati usamljenom. Gotovo na koljenima se vukla po mokrim stepenicama koje su vodile do stražarnice. Stigavši na vrh zagluši je pobješljelo dahtanje mora. Čula je kako se o nasip razbijaju žestoki udarci razbješnjelih valova. Pjena je prskala uvis, plavila sve i razlijevala se po pločicama glatkim poput ogledala. Bila je već mokra kad je dospjela do stražarnice svjetionika.
Nekoliko je trenutaka stajala u zaklonu nekog stupa da bi došla do daha, a zatim se digne na vrhove prstiju i kroz priječnicu pogleda u stražarnicu. Spazi vojnika Anselma Camisota, koji je snuždeno sjedio blizu mangale, s koje je žerava bacala crvenkaste odsjeve na njegovo okruglo, neobrijano lice.
Srećom, Anđelika je poznavala bojažljivost svog čeznutljivog udvarača: nijedan prizor nije mogao biti neutješljivi od ovog osamljenog vojnika koga je spazila kroz dvije ukrštene šipke, kako sjedi pod svodom srednjevjekovne vježbaonice.
Ona, međutim, nije imala drugog izlaza. Stade udarati po prečki.
Vojnik podigne oči i na licu mu se pojavi silno zaprepaštenje ugledavši utvaru, koju mu je noćas poslao bog oluje. Protrlja više puta oči, skoči kao lud, noge mu se zapletu o koplje, spotakne se o kacigu, položenu na zemlju, od čega je odjeknuo cijeli svjetionik i napokon se dovuče do vrata i otvori ih.
Anđelika se već bijaše ušuljala unutra. Ona zabaci na leđa svoju mokru kukuljicu i odahne s olakšanjem.
Vi? Gospođo Anđeliko! - progovori Anselmo, Camisot zadihano, kao da je trčao. - Vi! Kod mene...!
Ovo "kod mene", što se odnosilo na mračnu i okruglu dvoranu, slamnjaču i skromnu večeru od rakova te crnog stražarskog kruha, zvučalo je vrlo ganutljivo.
Gospođine Camisote, došla sam vas moliti da mi učinite veliku uslugu. Treba da mi otvorite mala vrata na uglu, jer moram izići iz grada.
Vojnik je razmišljao o toj molbi i na licu mu se javi izraz razočaranja i strogosti.
Treba... Moram... Samo to! Ali to je zabranjeno, ljepotice moja.
Baš radi toga se i obraćam na vas. To je jedini prolaz. Znam da vi imate ključeve.
Jadni Camisot je sve više mrštio svoje obrve kao u gorile.
Ako je zato da biste se sastali s nekim ljubavnikom, ne računajte na mene. Ja nisam samo čuvar bedema, već i morala.
Anđelika slegne ramenima.
Mislite li da je ovo prikladno vrijeme za ljubavne sastanke na pustari? Vojnik je slušao kako kiša bije i vjetar zavija i nasrće na svjetionik.
Imate pravo - odgovori Camisot. - čak i ovdje je bolje nego vani. Ali zašto onda hoćete da iziđite iz grada?
Ona brzo smisli odgovor.
Moram odnijeti poruku nekomu tko se krije u zaseoku Saint-Maurice... Nekome kome prijeti smrt... jednom pastoru...
Razumijem - promrmlja Camisot - ali budete li se miješali u ovakve poslove, svršit ćete u zatvoru. A meni ne prijete samo muke, već vješala.
Nitko neće riječ zucnuti... Obećala sam da ću odnijeti poruku i odmah sam pomislila na vas. Nikome nisam govorila o svojoj namjeri, ali ako me vi odbijete, kome bih se mogla obratiti s istim povjerenjem?
Ona nježno položi svoju ruku na njegovu veliku, dlakavu šapu i molećivo ga pogleda. Jadni Anselmo Camisot se sasvim zbuni.
Iako joj je on ponekad, u prolazu, dobacio pokoju ljubaznu riječ, kao što će uraditi svaki vojnik koji nešto do sebe drži, ipak nikad, baš nikad se ne bi usudio čak ni pomisliti da će ga ona jednog dana gledati u lice, i to još na takav način. On prijeđe rukom preko svoje brade misleći pri tom na svoje čekinje i svoju ružnoću koja je oduvijek izazivala smijeh žena.
Bit ću vam vrlo zahvalna, gospodine Camisote - navaljivala je Anđelika - vrlo, vrlo zahvalna.
Vojnikova želja nije išla dalje od jednog poljupca, ali i sama pomisao da bi te usne mogle biti milostive prema njemu, najbjednijem vojniku u garnizonu, bila je dovoljna da mu pomuti pamet. Njegovi su drugovi često govorili o hladnoći lijepe služavke obitelji Berne.
Koliko li će se iznenaditi, ako jednog dana doznaju da je on, Anselmo, ruglo i metoda svačijeg smijeha, postigao ono što su najveći kicoši među njima smatrali nemogućom srećom! Ah! Imao bi i zašto da zapali svijeću u nekoj papističkoj crkvi! Tko zna što se još može dogoditi? Već unaprijed je bio užasnut.
Na kraju promuca muklim glasom:
Eh! Pa dobro! Na kraju krajeva nikome tim ne škodim, hm! Gospodar sam na bedemima i ako se ne izložim malo za takvu ženu kao što ste vi, za koga bih se onda izložio?
On skine s klina svežanj ključeva.
Kad se vratite, hoćete li se malo zadržati... kod mene?
Hoću, zadržat ću se - reče ona, spremna na svaki ustupak.
Ona mu se osmjehne, jer je pomislila kako taj vojnik i nije loš mladić, naime, nije bar zahtijevao, kao toliki drugi, da mu unaprijed plati. Anselmo Camisot je izračunao da će do njezina povratka imati dovoljno vremena da se obrije, pri čemu će mu oklop poslužiti kao ogledalo i da iz tajnog skrovišta svjetionika izvuče neke dragocjenosti za koje je jedino on znao: bocu bijelog vina i nešto pršuta... Upriličit će pravu gozbu!
Anđelika je drhtala od nestrpljenja dok je za njim išla prema uglu bedema, gdje je nekada, u malom podzemnom hodniku, stajala četa strijelaca koja je, u slučaju opsade, imala zadatak da strelicama obasipa napadače. Kroz drvena vrata izlazilo se na usko stubište kojim se stizalo do duna. Anđelika prekorači prag i počne silaziti po klizavim stepenicama, izlažući se opasnosti da slomi vrat.
Stražar joj je odozgo osvjetljavao put, ali mu je vjetar nekoliko puta utrnuo svijeću, pa je mlada žena morala čekati da se svijetlo pojavi priljubivši se uza zid s kojega kao da ju je pobješnjela oluja htjela otrgnuti i baciti u provaliju.
Napokon, osjeti pod nogama mekano i raskvašeno tlo. Bila je izvan grada.
Po buci razularenih valova, koji su se razbijali o žalo, ona nasluti put, koji je vodio strmom morskom obalom i uputi se njime. Nije ga vidjela, već se po pijesku kojim je put vodio ravnala pri hodu. Katkad bi zabasala u travu ili bi udarila u neki grm tamarisa. Tada bi, tapkajući nogom, opet tražila go i čist prolaz staze. Činilo joj se da se nikad prije nije probijala kroz tako gusti mrak.
Nigdje nijedne svijeće, nigdje neke svjetlosti po kojoj bi se mogla ravnati u ovom oceanu mraka. Hladna kiša neprestano je padala. Mokre su joj se trepavice lijepile. Ponekad je hodala zatvorenih očiju. S lijeve strane naslućivala je da se litica okomito ruši u ponor. Dovoljno je da malo posrne, pa da se sruši u nj i da se smrska u podnožju tog vapnenastog zida.
Strah ju je sve više hvatao; malo-pomalo toliko nabuja da se nije usudila hodati dalje. Uze puzati četveronoške, pipajući rukama i koljenima po blatu staze koju je kiša pretvorila u potok. Uskoro nije mogla dalje. Da bi se oslobodila tjeskobe koja ju je mučila, odluči da se spusti do obale i da onda nastavi žalom, jer i žalom je
mogla stići do cilja, ali se bar nije izlagala opasnosti da se negdje surva. Po drvenom križu na rubu staze, koji bijaše zapazila kad je s Honorinom prošla tuda, znala je gdje se nalazi. Nedaleko, između nagomilanih litica, nalazio se prolaz kojim se stizalo do žala.
Ona ga nađe i stane silaziti. Odjednom zemlja popusti i ona se, povučena golemom hrpom kamenja, oderana ali živa i zdrava, našla nešto niže. Mora da su joj ruke krvarile i da joj se haljina na koljenima razderala. Na sreću nije se uganula. Ponovo se digne i nastavi dalje pridržavajući se o liticu.
Sad joj je more prepriječilo put svom svojom žestinom. Anđelikine oči, navikle na mrak, spaziše bijele vrške valova i duge zapjenjene krakove koji su nasrtali na nju. Činilo joj se da je neka blijeda i prijeteća bića napadaju uz paklenu buku. Neki su se valovi razbijali podalje od nje, a drugi, naprotiv, kao da se ne mogu zaustaviti u svom naletu, dopirali su gipkom okrutnošću zmije do njezinih nogu.
U jednom trenutku, val koji je nadolazio pričini joj se tako visok da se Anđelika, prestravljena, pripila uz liticu kao da se htjela zarinuti u nju.
Talas se razbije nekoliko koraka podalje. U njegovu užasnom zapljuskivanju ona osjeti kako joj hladna voda obuhvata gležnjeve, a zatim koljena. Novi val doprijet će joj do pasa!
Povlačeći se, voda je povuče takvom silinom da je pala. Ona se grčevito hvatala svega čega je uzmogla.
Novi će je val odvući daleko u more. "Moram se popeti", pomisli.
Ali kako da se izvuče iz ove zamke. Stane trčati da bi izbjegla toj opasnosti, jurišu razbješnjelih valova. Noge su joj se svijale na oblucima. Na nekim mjestmia žalo se opasno sužavalo.
Samo jedna misao joj je bubnjala u mozgu: popeti se opet do pustoline. Bit će da je plima bila u porastu. Ostane li na žalu, sigurno će se udaviti. Ruke mlade žene zarivale su se u liticu nastojeći da se za nešto uhvate, ali na tom je mjestu litica bila gotovo okomita. Međutim, pužući dalje, otkri dražicu, gdje su katkad pristajali čamci, i na njezinu kraju strmu stazu kojom su se koristili ribari. Ona se popne i tako oslobodi paklenog obruča.
Kad se dohvatila ivice obale, sruši se koliko je duga i široka. Bila je iscrpljena te je dugo ležala s licem priljubljenim uz vlažnu zemlju.
Ovo putovanje na kraju noći mora da je bilo nalik na putovanje duše poslije smrti: sporo i tjeskobno traženje u nepoznatnoj zemlji.
Osman Ferađi, veliki crni vrač, govoraše: "Ne zamjećujemo uvijek smrt. Neki se nađu, a da i ne znaju zašto u nepoznatim tminama i moraju tražiti put služeći se svjetlom što su ga stekli za svog zemaljskog žitka. Ako nisu ništa naučili na zemlji, oni će još jednom zalutati u Svijetlu duhova... Tako govore mudraci s Istoka..."
Osman Ferađi! Vidjela ga je sada ispred sebe, crnog kao i noć. Govorio joj je: "Zašto si pobjegla od onog čovjeka? Tvoja se i njegova sudbina križaju i ponovo će se ukrstiti!"
Anđelika se podigne na ruke. "Budući da se njegova sudbina mora ukrižiti s mojom", promrsi ona kroza zube "onda moram uspjetil"
Samo slučaj nije mogao dovesti Rescatora na ovu obalu. To je nesumnjivo nešto značilo. To je značilo da Anđelika mora stići do njega. Usprkos vjetru, moru, noći ona će doprijeti do njega. Neki mukao, neobično blizak glas, šaptao joj je na uho: "U mojoj kući ćete spavati. U mojoj kući ima ruža." I čarolija s Kandije se ponovila, kao i onaj neobjašnjiv trenutak, kad je stojeći kraj zakrinkanog čovjeka, koji ju je kupio, osjetila želju da zauvijek ostane uza nj.
Anđelika se uspravi.
Opazi da je kiša prestala. Ali vjetar kao da je ojačao. Grabio ju je za ramena, bacao naprijed, zatim se postavljao ispred nje i ona se morala boriti, korak po korak, kao da je suzbija neka ljudska snaga.
Nakon nekoliko koraka se poboja da nije pošla krivim putem. Okrene se oko sebe poput lutke, ali ni sada nije bila u stanju ustanoviti gdje se nalazi. Napokon se
nebo razvedri. Odjednom spazi na istoku crveni plamen svjetionika. S druge strane drugo, manje svjetlo, blistalo je na kraju otoka Re. Anđelika se oslobodi neizvjesnosti.
Napokon je nazrela ravan oko sebe, ravan koju je vjetar brisao. Sad je jasno vidjela te je mogla brže hodati. Kad je stigla blizu uvale gdje je tog poslijepodneva ugledala usidreni brod, uspori korake.
"A ako je isplovio?" pomisli iznenada.
Zatim se smiri. Toliko se dramatičnih događaja zbilo - povratak djece, njihovo hapšenje, Baumierovo saslušanje, pa Desgrezovo - da je ona imala dojam da je u tih par sati proživjela čitave dane. Kad je opazila gusare, oni su šuperili brod. To znači da im je trebalo popraviti ga te nisu mogli otploviti u odmakloj noći i pred nadolazećom olujom.
Uostalom, sad vidi neko jače svjetlo, kao da se neka velika zvijezda nadvila nad njom. Bi joj jasno da je to fenjer na vrhu jarbola Gouldsboroa.
Usprkos svojoj želji da ostanu neprimjećeni, gusari su ipak više voljeli da bar donekle osvijetle uvalu u koju su se sklonili jer je ona bila slabo zaštićena i brod je na sidrištu žestoko navlačio lance. Na palubi su se razaznavali obrisi stražara koji su se nastojali zaštititi što su bolje mogli.
Anđelika je stajala duže vremena u iščekivanju na rubu obale.
Promatrala je, a da sama nije bila viđena, brod, koji se tek pojavio iz mraka, obrise sablasnog broda s njegovim jarbolima na kojima su jedra bila skupljena da ih ne bi vjetar zahvatio i koji se ljuljao na uskipjelom moru kao na dnu vještičinog lonca.
Kad je maloprije napustila La Rochelle, njoj se činilo da ne postoji nešto jednostavnije do da pojuri i trči k ovom mjestu, kao prema luci u kojoj ju je čekala jedina moguća pomoć.
Sad joj je njezina ludost izgledala očita: hotimično pasti u šake ovih ljudi izvan zakona, pojaviti se pred opasnim gusarom koga je uvrijedila i izvrgla ruglu, zatražiti od njega pomoć ništa ne nudeći zauzvrat! Sva su je ta bezumna djela mogla samo survati u propast. Ali propast se nalazila i iza nje. Osim toga, bila je daleko odmakla, natrag se više nije moglo.
Ona spazi kako dolje ispod litice titra vatra zaštićena izbočinom litice. Kraj vatre su mornari bili na straži.
Ona ista ruka, možda ruka Osmana Ferađija, koja ju je maloprije podigla sa zemlje, gurne je naprijed: "Pođi! Pođi! Tamo je tvoja sudbina!"
Nada i užas izmjenjivali su se u njezinu srcu. Ali ona više nije oklijevala. Pronašla je stazu kojom su tog poslijepodneva ribari iz Saint-Mauricea i njihova stoka, sišli do obale, pa se ona uputi njom.
Dovuče se do žala. Noge su joj upadale u sedefasti pijesak stvoren od milijuna smrvljenih školjki, te je jedva napredovala.
Odjednom je odostrag zgrabe nečije ruke oko struka i za mišice tako da se nije mogla maknuti. Lice joj bi osvijetljeno fenjerom. Gusari su oko nje govorili jezikom njoj nepoznatim. Spazila je njihova mrka lica pod svilenim rupcima kao krv crvenim, njihove krvoločne zube i svjetlucanje zlatnih koluta koje su neki nosili na ušima.
Tada ona poviče, izbacivši jedno ime ispred sebe poput štita: "Rescator"!
Hoću da vidim vašeg vođu, monsinjora Rescatora...!

43.
SASTANAK S RESCATOROM
Čekala je naslonjena o brodsku ogradu, dok se brod žestoko ljuljao.
Stražari koji su stajali na obali ukrcali su je u čamac, koga su valovi valjali kao orahovu ljusku i Anđelika ni sama nije znala odakle je smogla snage da se u mrkloj noći popne po ljestvama od konopa, koje su se ljuljale na boku broda.
Stigla je na cilj. Uveli su je u neku vrst smočnice, u kuharevo kraljevstvo, vjerojatno, jer se u njoj osjećao plesnivi miris masti.
Dva čovjeka su je čuvala. Uto uđe treći maskiran pustenim šeširom s pokislim perjem i ona odmah prepozna njegov zdepasti lik.
Jeste li vi kapetan Jason?
Činilo joj se da ga vidi na mostu galije "La Royale". Kapetan Jason, drugi oficir strašnog Rescatora, izdavao je naredbe vojvodi de Vivonneu, velikom admiralu flote Luja XIV. Danas je možda izgledao manje gord, ali je sačuvao sigurnost onoga, koji radi za gospodara čija je volja na kraju najjača.
Odakle me poznajete? - upita je nakon kraćeg iznenađenja.
Iza krinke, njegov zbunjen pogled promatrao je mokru seljakinju razbarušenu i u krpama.
Vidjela sam vas u Kandiji - odgovori ona.
Na licu mu se pojavi čuđenje. Bilo je očito da je nije prepoznao.
Kažite vašem vođi, monsinjoru Rescatoru da sam ja... ona žena, koju je kupio za trideset i pet tisuća pijastera u Kandiji, ima tome četiri godine... one noći kad je buknuo požar.
Kapetan Jason odskoči doslovce do stropa. Zapanjeno ju je promatrao par trenutaka. Zatim više puta opsuje na engleskom. Napokon, uzrujanošću koja mu nije bila svojstvena, jer je naizgled bio čovjek mirne ćudi, preporuči dvojici mornara na njihovu jeziku da strogo paze zarobljenicu. Potom je ona čula kako trči palubom.
Dva su čovjeka smatrala da moraju držati Anđeliku za mišice. Međutim, kako da sad pobjegne. Bila je u raljama vuka.
Dojam što ga je stvorila njezina izjava, uznemirio ju je. Reklo bi se da je nisu zaboravili. Sad će je suočiti s gospodarom. Uspomene je stanu salijetati. Kandija osvijetljena bljeskom plave rakete, Kandija u plamenu, Hermes gusara d'Escrainvillea se izdvojio, usijan kao spomenik od čistog zlata, njegovi se jarboli ruše u snopu iskara. Rescator trči u oblacima, dima koji obavijaju njegov brod, te onaj stari čarobnjak, Savary, koji pleše na pramcu grčkog čamca i viče: "Grčka vatra! Grčka vatra!"
Anđelika se stisne u svoj mokri ogrtač, koji je poput olova pritiskao njezina umorna leđa. U vatrenoj noći Kandije dvije su se sudbine bile spojile, a zatim su se munjevito udaljile, da bi se na sasvim drugom kraju zemlje opet našle ove noći, protivno svakoj logici i volji samih bogova. Da li je to ono što je Osman Ferađi pročitao u zvijedama na vrhu tornja Mozagreb?
Vani odjekne zvuk nečijih koraka. Anđelika se uspravi pripremivši se da ga vidi. Ali pojavio se ponovo kapetan Jason. Dao je kratak znak i Anđeliku povedoše. Prelazeći preko uskog mostića, zahvati je opet oštar zamah vjetra i čula je blisku riku valova. Morala se popeti uz drvene stepenice.
Iza stakala krmenog kaštela blistala su crvena svjetla. Podsjetiše je na nepomična, đavolska svjetla koja sijaju u retortama alkemičara, tih slugu sotone. Zašto je ta misao sinula u Anđelikinoj glavi dok su je pod zapuhom vjetra gurali u unutrašnjost broda? Možda se sjetila da su gospodara ovog broda nazivali čarobnjakom Sredozemnog mora!
Njezin prvi dojam bio je kao da je položila nogu u gredicu od mahovine i cvijeća, i dok su iza nje zatvarali vrata, ona je osjetila blagotvornu toplinu sobe. Poslije ledenih udara kiše i šibanja sjevernjaka, ona se gotovo nevoljko osjećala u njoj. Morala je napeti svu volju da ostane na nogama i da se ne onesvijesti.
Malo-pomalo počela se oporavljati. Njezine su se oči prilagodile neobičnoj svjetlosti. Ona spazi čovjeka koji je stajao na nogama i kao da je čitav salon ispunio svojom pojavom.
Bio je to čovjek koga je vidjela na pustolini: Rescator. Bio je viši no što je mislila. Glavom je dodirivao niski strop i uopće upadao u oči svojim impozantnim držanjem. Sad joj se činio tvrd. Možda zato što je onda u kretskom batistanu, dok
je prilazio nehajnim i mačjim korakom, okružen orijentalcima, ostavio na nju sasvim drugi dojam.
Činio joj se isklesan iz komada crne litice. Imao je kršna ramena, pas stegnut širokim opasačem od kože i čelika, o kome su visile futrole dvaju ukrašenih pištolja. Dugi i mršavi mišići bedara isticali su se pod kožnatim hlačama. Raskoračenih nogu, da bi tijelo prilagodio ljuljanju broda, s rukama iza leđa, ostavljao je dojam krvnika. Hladan promatrač, nepovjerljiv.
Zauzeo je stav iščekivanja. Mnogo se razlikovao od nekadašnjeg vladara Sredozemlja. Na njemu je prepoznala samo uspravnu glavu, okruženu rupcem od tamnog satena, vezanog na španjolski način, groznu kožnatu krinku s modeliranim nosom, koja mu je dopirala do usana, crnu, kovrčavu bradu, koja je produžavala njegovo mračno lice, a u otvorima krinke dva oka sjajna poput dijamanata čiji neodređen pogled nije mogla izdržati.
Bijaše to zaista on, Rescator, ali sada kao da je bio prožet nekom drugom magijom, oceanskom. I dok je ona dugo maštala o zagonetnoj ličnosti, kao o kakvom junaku iz tisuću i jedne noći, sada je primijetila, da pred sobom ima običnog gusara. Dva venecijanska fenjera, sa staklima crvene i zlatne boje, obasjavali su ga, ali uza sve to njegov izgled nije bio manje zastrašujući.
More zaljulja brod. Anđelika posrne i pri tom se pridrži za vrata. Tada crni kip oživi. Kamena su mu se grčevito tresla, dok je glavu zabacio unazad.
Ona opazi da se Rescator smije nekim posebnim prigušenim smijehom, koji je završavao napadom kašlja.
Francuskinja iz Kandije! - poviče.
Njegov promukao i prigušen glas, s donekle drečavom intonacijom, djelovao je na Anđelikine živce kao i nekada: ganutljivo i bolno. Bilo je u tom glasu nečega što se nije moglo podnijeti, ali je u isto vrijeme u čovjeku izazivao želju da ga opet čuje! Vidje kako joj se primiče odmjerenim korakom. Njegovi su zubi tvorili bijelu crtu u crnoj bradi.
Njegov ju je smijeh više dovodio u zabunu od njegovih uvreda.
Zašto se smijete? - upita ona bezbojnim glasom.
Jer se pitam, kakvo je to čudo pretvorilo najljepšu robinju Sredozemlja, za koju sam platio čitavo bogatstvo, u sadašnju ženu, za koju ne bih dao ni sto pijastera...!
Nije mogao biti uvredljiviji i drskiji. Anđelika baci pogled po sobi i vidje sebe mokru u poderanoj haljini, u tamnoj odjeći žene iz naroda, prljavog lica pod crnim i mokrim rupcem, s čupercima kose zalijepljenim za sljepoočice: prava vještica.
Ali umjesto da je utuku njegove riječi, one je podbodu i dadnu snage da reagira.
Oh! Uistinu - odgovori sarkastično. - Utoliko bolje. Bar nećete više žaliti, ukoliko ste ikad i žalili, što sam vam onako grdno podvalila u Kandiji.
Naslonjena o vrata, spuštena čela i sjajnih očiju, ona je promatrala zakrinkanog čovjeka. Osjeti odjednom da je on više ne ispunjava strahom.
Ona bijaše odlučila da će poduzeti sve da bi ih on spasio, jer su on i njegov brod predstavljali jedinu mogućnost da se spase. Trebalo ga je, dakle, nadmudriti, taknuti ga u dušu. Činio joj se nedokučiv i neprobojan, strahovito dalek i ne sasvim stran, pojava napola san, a napola java. Muk je još više pojačavao taj dojam.
Nadala se da će ponovo progovoriti. Zvuk njegova glasa pomagao joj je da se otme uplivu njegova magnetskog pogleda.
Vi ste poprilično drski, sjećajući me svojih podviga - reče on na kraju. - Kako ste me samo uspjeli pronaći?
Danas poslije podne sam vas vidjela dok sam prelazila preko pustoline. Nalazili ste se na rubu obale i motrili grad.
Opazila je kako se trgnuo, kao da ga je netko taknuo u živac.
Zaista se sudbina poigrava s nama - uzvikne on. - Još jednom ste prošli pored mene, a ja vas nisam vidio.
Odmah sam se sakrila u grmlje.
Pa ipak, morao sam vas vidjeti - reče nekako ljutito. - Vi imate neku nevjerojatnu sposobnost da se pojavite i iščeznete, da mi kliznete između prstiju! Ushoda se potom uzduž i poprijeko. Njoj je to bilo draže od njegove neprijateljske nepomičnosti.
Sigurno neću čestitati svojim ljudima na tako budnom stražarenju - doda. - Jeste li kome govorili da ste nas vidjeli, o tome da smo ovdje.
Ona odmahne glavom.
Bolje po vas... Dakle, opazili ste me i pobjegli od mene, a zatim u ponoć dolazite ovamo da me potražite. Zašto? Zašto ste došli?
Došla sam vas zamoliti da ukrcate na svoj brod neke osobe koje najkasnije sutra ujutro moraju napustiti La Rochelle i otputovati na američke otoke.
Radi li se o putnicima?
Rescator se zaustavi. Kretao se izvanrednom lakoćom, usprkos neprestanom ljuljanju broda. Anđelika se sjeti kako je on vješto poput akrobata sa pramca svog jedrenjaka bacio sidro, koje je spasilo galiju Dauphine. Tu, u tom brodskom salonu, jedan dio njezine duše oživljavao je događaje istrgnute iz prošlosti. To je bilo nalik na podzemno istraživanje, kojemu je meta bio ovaj crni, očaravajući čovjek. Kao i onda, kad joj se prvi put približio u prodajnoj dvorani batistana zaokupio je odmah svu njezinu snagu i pažnju.
Povjerljiva saopćenja Ellise, mlade grčke robinje, zalepršaju joj sad u sjećanju poput čudnih leptira: "Sve žene... ! Sve žene zavada... nijedna ne može umaći njegovoj moći, draga moja prijateljice..." U istom trenutku čula je svoj vlastiti glas kako jasno odgovara:
Jest, putnici su. Dobro će vam platiti.
Kakvog li su soja ti neobični putnici kojima je od velike potrebe gusarski brod. Sigurno žele pobjeći iz La Rochellea...
Pobjeći je prava riječ, monsinjore. Radi se o obiteljima koje pripadaju reformiranoj vjeri. Francuski kralj neće da ima heretika u svom kraljevstvu. Onima koji neće da se obrate, ne ostaje drugo do da napuste zemlju, ukoliko ne žele svršiti u zatvoru. Ali teško je kriomice izići iz luke jer je obala pod nadzorom.
Rekli ste da se radi o obiteljima? Ima li žena među njima?
Ima...
I djece... ?
Jest i djece, njih najviše - reče Anđelika bezbojnim glasom.
Ona ih je vidjela kako igraju kolo oko palme, ružičastih obraza i očiju punih zvijezda. Bilo joj je kao da iza tutnjave oluje, čuje ritmičko udaranje njihovih cipela.
Ona je znala da će njezino priznanje skoro sigurno izazvati njegovo odbijanje. Kapetan teretnog broda vrlo teško uzimlje putnike na brod. Što se tiče žena i djece, to je roba koja može da navuče razne neugodnosti. Oni se samo tuže, umiru, ljudi se na brodu tuku zbog žena.
Anđelika je dosta dugo živjela u La Rochelleu te je vrlo dobro znala kako je besmislen bio njezin zahtjev. Kako da se jednom gusaru govori o odvjetniku Carreneu i o jedanaestero njegove djece? Hrabrost ju je napuštala.
Sve bolje i bolje! - procijedi Rescator. Glas mu je bio podrugljiv.
A koliko ima tih vrlo zanimljivih pjevača psalama, kojima biste htjeli zakrčiti brodska skladišta?
Po prilici... četrdeset osoba. Desetak ih je zatajila.
Kako? Vi sa mnom tjerate šalu, ljepotice. No bilo bi vrijeme da se okanite toga. Ipak me nešto u svemu tome zanima. Kako to da se markiza du Plessis-Belliere, čini mi se da ste se tako zvali kad sam vas kupio, iznenada zanima za sudbinu jedne šake blijedih nevjernika? Da nemate slučajno među njima rođaka? Možda ljubavnika... premda mi se čini da takvo rješenje ne privlači nekadašnju odalisku... ili pak, tko to zna, niste li među tim hereticima, izabrali novog muža, jer bije vas glas da ih uveliko mijenjate...
U njegovu zlobnom ruganju ona osjeti snažan prizvuk radoznalosti.
Ništa od svega toga - odgovori ona.
Pa što vam je onda toliko do njih stalo?
Kako da mu objasni zašto želi spasiti svoje prijatelje protestante? Teško je bilo braniti taj stav pred gusarom, sigurno bezbožnikom, a možda i Španjolcem, kako se pričalo. U tom slučaju on bi svom bezboštvu dometnuo netrpeljivost svoje rase. Nju su donekle uznemirile riječi kojima se on doticao događaja iz njezina života. Sigurno je bio dobro obaviješten o njoj. Po Sredozemlju se šire vijesti vrlo brzo i točne, mada često dosta pretjerane.
On nastavi podrugljivo:
Udali ste se za nekog od ovih heretika, zar ne? Zaista ste vrlo nisko pali. Anđelika odmahne glavom. Podmukle aluzije, pune zlobe, nisu djelovale na nju. Bila je zabrinuta videći da pregovori ne teku onako kako je željela. Što da još kaže kakve razloge da iznese pa da ga uvjeri?
Ima među njima i brodovlasnika, koji su dio svog bogatstva prenijeli na američke otoke. Oni će vam se odužiti, ako im spasite život.
On prezirno odmahne rukom na njezin prijedlog.
Ma što mi oni ponudili ili dali ne bi izbrisali nelagodnost što bih je osjećao dok bi se nalazili na brodu. Osim toga, nema ni dovoljno mjesta na brodu za još četrdeset osoba, a nisam ni siguran da ću napustiti sidrište i proći kroz tjesnac bez neprilika. Lako se može desiti da se sukobimo s prokletom kraljevskom mornaricom, koja bi mi mogla zapriječiti put. Na kraju bih još dodao: američki otoci nisu na mom putu.
Ako ih ne uzmete na brod. sutra će svi biti u zatvoru.
Pa što! To je sudbina mnogih, mislim, u ovom divnom kraljevstvu.
Ne treba o takvim stvarima govoriti olako, gospodine - reče ona sklopivši ruke ponesena svojim očajem. - Kad biste znali, kako je strašno u zatvoru.
A tko vam kaže da ja to ne znam... ?
Ona pomisli da je on sigurno bio osuđen i odbačen od svoje zemlje čim živi na rubu zakona. Tko zna zbog čega?
U ovo naše vrijeme mnogi svršavaju u zatvoru. Bezbroj upropaštenih života! Neki više, neki manje... Jedino na moru još vlada sloboda i u nekim netaknutim predjelima Amerike... Ali vi mi niste još odgovorili na moje pitanje. Zašto se markiza du Plessis-Belliere toliko zanima za te heretike?
Jer neću da svrše u zatvoru.
Dakle radi se o uzvišenim osjećajima. Ne vjerujem da takvih može biti u ženi vašeg morala.
Oh! Vjerujte što hoćete - reče ona na kraju. - Samo jedan vam uzrok mogu iznijeti, a taj je: hoću da ih sve spasim!
Tog je dana izmjerila ponor što dijeli ženino srce od muškarčevog. Poslije Baumiera i Desgreza, Rescator! Ljudi puni svoje moći, kruti, neosjetljivi za plač žena ili za jecaje izmučene djece. Baumier bi uživao u tome. Desgrez je pristao da ih poštedi zbog nje jer ju je još ljubio. Ali pošto više nije bila zamamna u Rescatorovim očima, on joj neće uslišiti molbe!
Odmakao se od nje i sjeo na veliki istočnjački divan. Na licu mu se opažao izraz dosade, ili točnije rečeno izraz obeshrabrenja. On ispruži ispred sebe svoje duge noge uvučene u čizme.
Ženske su ludosti svake fele, ali moram priznati, da vi premašujete svaku mjeru u tome. Da ukratko ponovimo: kad sam vas susreo zadnji put, vi ste me napustili i za uspomenu mi ostavili brod u plamenu i trideset i pet tisuća pijastera duga. Četiri godine kasnije, vi smatrate kao nešto najprirodnije na svijetu da me potražite, ne bojeći se kazne, i da me zamolite da vas ukrcam na brod sa četrdeset vaših prijatelja. Vaš zahtjev prelazi svaku razumnu granicu, priznajte!
Oštrim udarcem prsta on pokrene pješčanu uru koja se nalazila na pomičnom stolu blizu njega. Zahvaljujući teškom, brončanom postolju, koji ju je držao na svom mjestu, ljuljanje broda nije utjecalo na ravnotežu sprave. Pijesak je tekao
poput malog, svijetlog i brzog potoka. Anđelika se netremice zagleda u nj. Satovi su tekli i noć je bila na izmaku.
Zaključimo - reče Rescator. - Vaš posao s prijevozom me nimalo ne zanima. A ni vi sami! A kad ste već bili tako neoprezni da sami uletite u šake gospodaru koji se stoput zarekao da ćete skupo platiti sve one brige što ste mu ih zadali, ja ću vas zadržati na brodu. U Americi su žene na manjoj cijeni nego u Sredozemlju, ali ću ipak nadoknaditi dio gubitka kad vas tamo prodam.
Iako je u sobi bilo toplo, Anđelika osjeti kako joj hladnoća steže srce. Mokra joj se odjeća lijepila za tijelo, ali obuzeta brigom i razgovorom, ona dosad nije na to obraćala pažnju.
Počela se tresti.
Vaš cinizam me ne impresionira - reče ona promuklim glasom - znam da... Napad kašlja je prekine u govoru. To je dokrajčilo njezin poraz. Njenu žalosnom izgledu pridružio se još bolestan izgled žene koja je gubila dah.
Videći da je napušta snaga, on učini pokret, kome se ona nije nadala. Priđe joj, rukom je uhvati za podbradak i prisili je da podigne glavu.
Evo što ste zaradili u olujnoj noći trčeći za gusarom po pustolini - prošapta. Približio je svoje maskirano lice njezinu; to nije bio dodir hladne, tvrde kože, nego neki drugi, čudniji, a sjaj njegovih plamenih očiju ju je paralizirao.
Što biste rekli o šalici dobre kave, gospođo? Anđelika smjesta oživi.
Kave? Prave turske kave?
Jest, turske kave, kakva se pije u Kandiji... Ali oslobodite se najprije ovog spužvastog ogrtača... Smočili ste mi sagove.
Ona sad primijeti jadno stanje mekanog istočnjačkog saga, po kome joj se činilo da hoda kao po mahovini i cvijeću.
Gusar joj svuče ogrtač i baci ga u jedan kut, kao kakvu krpu. S naslona naslonjače uze svoj ogrtač.
Jedan ogrtač mi već dugujete, onaj što ste ga odnijeli na svojim ramenima u noći požara. Ah! Nikad Rescator nije bio izvrgnut takvom ruglu.
Sad je osjećala kao i one noći na Orijentu, dvije tople ruke na svom ramenu, i tople i mirisave nabore raskošnog ogrtača od baršuna. Poveo ju je k divanu držeći je čvrsto uza se. Kad je sjela, on pođe u dno salona i ona začuje kako vani odjekuje cilik zvonceta. Oluja se očito smirila, jer se brod manje ljuljao.
Pijesak u lijepoj spravi za mjerenje vremena dalje je curio, svjetlucajući pri narančastom svjetlu venecijanskih svjetiljki.
Anđelika odjednom umakne iz stvarnosti. Nalazila se u spilji čarobnjaka...
Na njegov poziv ušao je Maur bosih nogu, u kratkom burnusu, u kratkim mornarskim crvenim hlačama. Gipkim kretnjama svojstvenim njegovoj rasi on klekne, gurne niski stolić prema divanu i položi na nj kožnu škrinjicu iz Kordove, ukrašenu srebrom. Dvije spuštene strane škrinjice pretvorile su se u dva pladnja, na kojima je bilo čvrsto pričvršćeno sve potrebno za spremanje i uživanje kave: srebrni samovar, pladanj od masivnog zlata sa dvije kineske šalice i mali kineski vrč pun vode na kojoj je plivao komad leda i tanjurić sa žutim šećerom.
Maurin izađe, pa se ponovo vrati noseći samovar vrele vode. Vrlo pažljivo i ne prolivši ni kapi on skuha istočnjačko piće, čiji miris pobudi u Anđeliki gotovo djetinju radost. Obrazi joj odmah poprime uobičajenu boju, dok je pružala ruku prema srebrnom ibriku koji se nalazio uz kineske šalice.
Sjedeći blizu nje, Rescator je zagonetnim pogledom promatrao kako ona sa dva prsta, prema muslimanskom običaju, uzimlje šalicu, ulijeva u nju par kapi ledene vode da bi se slegao talog a zatim je prinosi ustima.
Vidi se da ste bili gost u haremu Mule Ismaila - reče on. - Kakve li vještine! Čovjek bi pomislio da ste muslimanka. Usprkos svom sadašnjem položaju, vi ste sačuvali neke lijepe navade po kojima vas čovjek prepoznaje.
Maur je bio izišao. Anđelika odloži šalicu u udubljenje na staklu, napravljeno zato da se šalica ne izvrne i gusar se nagne, da bi je ponovo poslužio. Pri tome opazi tragove krvi na ibriku.
Odakle ova krv? Zar ste ranjeni? Anđelika pokaže svoje oguljene dlanove.
Nisam ni osjetila. Maloprije sam pala na hridinama obale. Koješta! Vidjela sam gorih stvari na putovima Rifa.
Govorite li o svom bijegu? Znate li da ste vi jedina robinja, kojoj je uspio takav podvig! Dugo sam bio uvjeren da vam kosti trunu na pustinjskoj stazi.
Raskolačenih očiju Anđelika je ponovo proživljavala mukotrpnu odisejadu.
Je li istina da ste me tražili u Meknesu? - zapita.
Istina je! Uostalom to je bilo lako: ostavili ste čitavu klanicu za sobom.
Umorni kapci mlade žene se zatvore. Na licu joj se pojavi užas. Zakrinkani čovjek je šaptao dvosmisleno se smješkajući:
Kuda prođe Francuskinja zelenih očiju, ostaju samo ruševine i leševi.
Da nisu te riječi postale novom poslovicom na Sredozemlju?
Tako nekako.
Potištena, Anđelika je promatrala krv na svojim rukama. On ponovo upita:
Desetorica su krenula iz Meknesa. Koliko ih je stiglo u Ceutu?
Dvoje.
Tko je bio drugi?
Colin Paturel, kralj zarobljenika.
Ponovo ju je pritisla tjeskoba, neka neodređena opasnost.
Da je suzbije, ona se silila da ponovo susretne pogled svog subjesednika.
Brojne nas uspomene vežu - reče ona vrlo tiho.
On se nenadano nasmije onim svojim promuklim smijehom koji ju je užasavao.
Brojnije no što i mislite. - Odjednom joj pruži svoj rubac. - Obrišite ruke.
Ona nesvjesno posluša. Bol koju dotada nije osjećala oživi, sol joj je pekla rane.
Spustila sam se na žalo da ne bih zalutala.
I ispriča mu kako je mislila da joj je kucnuo zadnji čas, kad je vidjela kako nadolazi plima. Ni sama ne zna kako joj je uspjelo da se popne uz strme morske litice.
Činilo mi se da se koprcam u krilu smrti... Ali na kraju sam ipak stigla do vas.
Pri izgovoru zadnjih riječi njezin glas poprimi neki sanjarski, nježni prizvuk. Ona ih je, uostalom, izgovorila nesvjesno "ipak sam stigla do vas". Pri tajanstvenom svjetlu, ona je vidjela samo crno i nepomično lice. Tu su se završavali svi njezini snovi.
Bilo je časova kad se Anđeliki
inilo da će se baciti na čvrsta gusareva prsa, i sakriti svoje lice u naborima njegova baršunastog kaputa. Taj baršun nije bio crn, kako je ona mislila, već zelene, vrlo zagasite boje, kao mahovina na stablima. Promatrala ga je i mislila: "Kako bi mi bilo ugodno tamo."
Rescator pruži ruku. Ticao ju je po obrazu, ticao po bradi. Neshvatljivo je, kako je on, čije su prodorne oči sve vidjele, imao kretnje nježne poput slijepca koji se trudi da opipom prepozna ono što očima ne vidi. A zatim joj prstom lagano odveže sirotinjsku maramu koju je Anđelika nosila na glavi i ukloni je. Kosa slijepljena i mrka od morske vode, padne po ramenima mlade žene. Sijedi pramenovi u njoj tvorili su svijetle pruge. Anđelika ih je htjela sakriti.
Zašto ste toliko željeli da stignete do mene?
Jer ste vi jedino biće, koje nas može spasiti.
Ah! Vi još mislite na onu čeljad tamo? - uzvikne on zlovoljno.
Kako da ih zaboravim?
Njezine oči ponovo svrnuše na pijesak u pješčanoj uri. Sprava se u određenim vremenskim razmacima izvrtala, a Rescator ju je nesvjesnom kretnjom vraćao u prijašnji položaj.
Honorina je spavala u velikom vandejskom krevetu u kuhinji, ali njezino spokojstvo kojemu se Anđelika toliko puta zanosno divila, bilo je narušeno.
Prevrtala se i plakala u snu. Tog su je dana okruživala prijeteća lica i ona je osjetila strah što je mučio njezinu majku. Abigaela ju je čuvala i sklopljenih se ruku molila za Anđeliku. Laurier je možda bio budan kao i u vrijeme kad je spavao na tavanu. Sad je vjerojatno slušao uznemiren hod svog oca u susjednoj sobi.
Kako da ih zaboravim? Vi ste mi malo prije rekli da iza sebe ostavljam samo ruševine... Pa onda pomozite mi barem da spasim njih, te ostatke.
Ti ljudi, ti hugenoti, a šta oni rade? Hoću reći, kojeg su zanimanja?
Postavljao joj je pitanja naprasito nervoznom rukom češući bradu. Spazivši zbunjenu kretnju tog čovjeka koga je u mnogim prilikama vidjela kako gospodari sobom, ona je shvatila da je dobila partiju.
Lice joj se razvedri.
Nemojte likovati - reče on - iako se čini da sam popustio vašim upornim molbama. Na kraju pobjednik nećete biti vi.
Baš me briga! Ako vi pristanete da ih ukrcate na svoj brod i da ih spasite od tamnice i smrti, sve drugo nije važno. Platit ću sto puta!
To su samo riječi! Vi ne znate cijenu koju ću zatražiti od vas. Vaše povjerenje u mene graniči s naivnošću. Ja sam morski gusar i vi biste morali imati na umu da moj zanat nije u tome da spašavam ljudske živote, već prije u tome da ih uništavam. Žene kao vi, trebalo bi da samo o ljubavi misle.
Pa u ovom se slučaju radi o ljubavi.
Ah! Nemojte filozofirati - uzvikne on - ili ću vas ukrcati na brod samo zato da vas utopim na pučini. Bili ste manje brbljivi u Kandiji i neizrecivo ugodniji! Odgovarajte na moja pitanja. Kakva je to vrst ljudi, za koje me molite da ih ukrcam, ne računajući pobožne žene - one najgore vrste - i djecu što kriče?
Među njima je veliki brodovlasnik iz La Rochellea, gospodin Manigault te nekoliko vještih trgovaca koji se bave prekomorskom trgovinom. Na američkim otocima posjeduju...
Ima li u toj grupi zanatlija?
Ima jedan tesar i njegov naučnik.
E, to je već bolje...
Jedan pekar, dva ribara. To su nekadašnji pomorci, koji su organizirali malu flotu, da bi tržište u La Rochelleu snabdjeli ribom. Oni se nadaju da će se na američkim otocima ponovo baviti trgovinom. Osim toga, tu su još i gospodin Merlot, tvorničar papira i gazda Jonas, urar...
Ti su beskorisni!
Meštar Carrere, odvjetnik.
Sve ljepše i ljepše!
Jedan liječnik...
Ah! Dosta... Budući da ih želite spasiti, sve ćemo ukrcati. Nisam još susreo tako upornu ženu. A sada, draga markizo, imate li neki plan koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi? Ne mislim vječno ostati u ovoj bari, u koju sam se tako glupo zavukao. Mislio sam dignuti sidra u zoru. Čekat ću najdalje do slijedeće plime, do kraja jutra.
Sastat ćemo se na obali - reče ona dižući se radosno. - Idem po njih

44.
BIJEG HUGENOTA RESCATOR SPAŠAVA HONORINU
Vojnik Anselmo Camisot, koji je proveo dio noći grijući se nadom i rajskim priviđenjima u podzemnom hodniku na kraju bedema, trgne se, kad je čuo lagano kucanje na vratima bedema. Njegova se nada gasila, kao i plamen goruće svijeće, jer je noć bila na izmaku i zora je naskoro morala zaruditi. S mukom je pokrenuo svoje veliko tijelo, ukočeno od hladnoće.
Jeste li vi to, gospođo Anđeliko? - šapne on.
Jesam.
On okrene ključ, koji zaškripi i Anđelika se ušulja kroz odškrinuta vrata.
Dugo ste ostali - uzdahne vojnik.
U isti čas čelični stisak ruke stegne mu vrat, dok je od udarca u bedro izgubio ravnotežu. Žestoki udarac točno u zatiljak, poslao ga je u zemlju snova da tamo snatri o svojim idiličnim planovima.
Jadan čovjek - promrmlja Anđelika promatrajući dugo, koščato tijelo Anselma Camisota, kojemu su gusari nabili krpu u usta i vezali ga kao komad salame.
Drukčije se nije mdglo, gospođo - reče mornar koji ju je pratio. Bilo ih je troje. Rescator ih je izabrao među posadom.
Naredio sam im da vas prate u stopu i da vas opet dovedu mrtvu ili živu.
U dvorištu Berneove kuće, gazda Gabriel je fenjerom osvijetlio Anđeliku i njezin ogrtač boje noći, optočen srebrom, te tri mornara razbojničkog izgleda kojima bi savršeno pristajao nož među zubima. Oni polože na pločnik ogroman omot, u kome trgovac prepozna, čvrsto vezanog stražara sa svjetionika.
Evo - reče Anđelika brzo - pronašla sam kapetana jedne lađe koji pristaje da nas sve ukrca. Otplovit će se za par sati. Ovi će me ljudi pratiti, naime ja idem obavijestiti druge. Treba im dati drugu odjeću, da manje upadaju u oči. Radi se o stranoj gusarskoj lađi..
Ona je stidljivo izvrtala pravi identitet gusara, koji nije pripadao nijednom vladaru ni dizao drugu zastavu, osim glasovite crne zastave s mrtvačkom glavom.
Usidren je u dražici blizu zaseoka Saint-Maurice. Na tom se mjestu moramo svi sastati. Svatko neka dođe tamo kako zna i može.
Što se tiče vas i vaše obitelji, gazda Berne, predlažem da izađete iz grada kroz mala vrata na bedemima. Pristup k njima je još čitava tri sata slobodan, jer smjena straže se vrši u sedam sati ujutro. Ako požure, i druge bi se obitelji mogle poslužiti tim prolazom.
Gazda Gabriel je bio dovoljno pametan da ne traži objašnjenja. Abigaela mu je sve ispričala. Budući da je pred njima bila sigurna propast, on je znao da treba brzo zgrabiti svaku priliku koja im se pruži da uzmognu izići iz grada i da se što brže otisnu na more. U još tamnoj noći ispunjenoj maglom, tekli su sati novog dana, koji će vidjeti ili njihovo iseljenje ili njihovu propast u kraljevim tamnicama. On pokaže gusarima podrum kazavši pri tom da u nj zatvore svezanog vojnika, zatim se iza Anđelike stane uspinjati stubištem govoreći da ide probuditi djecu i tetku Anu. Poslije će njega poprilično mučiti misao u vezi s Anđelikinim čudnim tjelesnim stražarima, puti nalik na koru izgorenog kruha, u sumnjivim krznenim kapama te sva ta zbivanja koja su je mogla pretvoriti u njemu nepoznatu ženu čije će naredbe morati da sluša.
Nejasno je osjećao da je trenutak isuviše ozbiljan a da bi Anđelika glumila ulogu važne ličnosti. Zora prožeta tjeskobom utjelovljavala ju je u ono što je u tom času zaista bila. Ona je brinula o njima hladnokrvno i nesebično kao što su velikaši nekad brinuli o svojim podanicima i jedini način da njezina žrtva ne bude uzaludna bio je u tome da joj se brzo pokoravaju u svemu.
Abigaela je pripremila njihovu oskudnu prtljagu, kako joj je ona bila preporučila. Pastor Beaucaire je već bio tu sa svojim unukom. Mali Nathanael je i dalje spavao pokraj Honorine.
Sad ću ih probuditi i obući - reče Abigaela ne postavljajući joj nikakva pitanja. - a u međuvremenu, Anđeliko, ugrijte se u ovom čabru vruće vode koju sam spremila za vas i preobucite se u suhu odjeću.
Vi ste zlatno stvorenje - reče Anđelika i ne gubeći ni časa zatvori vrata koja su vodila u kuhinju. Zatim se uvuče u sobičak u kojemu ju je čekala vruća voda, baci na pod Rescatorov ogrtač i svoje mokre prnje te uđe u vodu ježureći se od zadovoljstva. Bez ove okrepe bila bi se izložila opasnosti da sve upropasti, uza sve to što ju je podržavao velik zanos. Svoj zadatak još ne bijaše izvršila.
Čula je kako je Abigaela nježno probudila djecu pričajući im o čudesnoj zemlji punoj cvijeća i slatkiša, u koju će morem otploviti. Mlada ih je djevojka uspjela probuditi bez potresa, nastojeći da ne prenese na njih tjeskobu trenutka u kome je svaka sekunda bio teška kao olovo.
Divim vam se, Abigaelo - reče joj Anđelika iza svoga paravana. - Vi niste izgubili glavu!
To je najmanje što mogu učiniti za vas - odgovori joj ona tako mirno i brzo kao kad bi na preslici prela vunu. - Ali odakle dolazite? Izgledate kao preobraženi.
Ja?
Odjednom Anđelika spazi svoj goli lik u visokom čeličnom ogledalu, koje je visilo na zidu i u kojem se inače običavala pogledati na brzinu, kad bi uređivala svoju kosu i kapu.
U munjevitom hipu prepozna svoje bijelo tijelo, lik razvijene žene tanahne u pasu, visoke grudi, duga leđa, skladne noge "najljepše noge Versaillesa" crveni ožiljak koji je potjecao od noža kojim joj je Colin Paturel u Rifu odrezao komad mesa da bi je spasio od ujeda zmije.
Zaboravljeno tijelo!
U ušima joj odjekne uvredljiv glas: "Žena za koju danas ne bih dao ni sto pijastera." Ona slegnu ramenima, nehajno i podrugljivo.
"Što bi on htio? Utoliko gore za njega."
Anđelika obuče suhu košulju, koju joj je Abigaela stavila na sjedalicu na dohvat ruke. Izazovno zabaci svoje kose i ponovo one bljesnuše u svom osunčanog sjaju. "Kako da se to objasni? On je moj najgori neprijatelj i moj najbolji prijatelj.
Bio je s njom na mahove zloban, i ciničan. Rugao joj se. Nije uopće ozbiljno shvaćao njezinu neodrživu tjeskobu progonjene žene.
"A sada draga markizo, imate li neki plan, koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi?" Kao da njezina želja da spasi više ljudskih života nije drugo do besmisleno maštanje. Ali je ipak pristao da ih ukrca na svoj brod. Rizik koji na se ne bi preuzeo nijedan kapetan dobro snabdjeven i živežom i ostalim zalihama, on, čovjek van zakona, on ga je preuzeo.
Pa što da se onda obazire na njegove cinične riječi. Već je odavna oslabila njezina osjetljivost. Od nesreća joj je kičma postala savitljivija. Za nju su bila važna samo djela.
Njega je to iznenadilo i kad je odlazila s broda on joj je rekao:
Vi imate strašan karakter, draga, to je sigurno, a ipak se niste naljutili što sam bio bezobrazan prema vama.
Oh! Ima mnogo važnijih stvari od toga. Spasite nas, poslije se možete prema meni odnositi kako vam se svidi.
Tako ću i uraditi.
Anđelika se uzdrži od smijeha. Abigaela ne bi od svega toga ništa razumjela. Anđeliku je podržavala pri tom zajednička suradnja protivnika, koji osjećaju da su podjednake snage i odgovorom ne ostaju dužni jedan drugom.
Ona izađe iz sobička, sveže vrpce na svojoj suknji, splete kose i pokrije ih čistom kapom, pa se ogrne ogrtačem.
Spremna sam.
I mi smo svi spremni.
Ona baci pogled na lijepi zidni sat. Ni pola sata nije bilo prošlo od njezina povratka. Vrijeme je poprimilo elastične razmjere.
Odjevena u dvije suknje i umotana u ogrtač s kukuljicom, Honorina je spavala na nogama. Anđelika je uzme na ruke, onako tešku od sna.
Rebeka htjede isprazniti čabar vode, ali je Anđelika zadrži. Vrijeme je jurilo. Nakon toga htjela je pospremiti kuću. Trebalo je još samo utrnuti žeravu na ognjištu: Gazda Gabriel je pogasi gnječeći je petom.
Sišli su tiho osvjetljavajući put voštanicom. Svak je nosio u ruci košaru ili omot.
U dvorištu gazda Gabriel upita što da urade s vezanim vojnikom u podrumu. Ostaviti ga u kući, u koju se nitko ne misli vratiti značilo je možda prepustiti ga okrutnoj sudbini.
Anselmo Camisot im je nedavno pomogao. Stajao je neodlučan. Anđelika odgovori da će naoružani ljudi upasti navečer u kuću da uhapse čitavu obitelj, dakako ukoliko nitko prije večeri ne primijeti njihov bijeg. U tom slučaju će zateći praznu kuću, pretražit će je i oslobodit će bijednog vojnika, ako se u međuvremenu on sam ne oslobodi veza.
U redu. Pa pođimo onda - reče gazda Gabriel.
Noć je blijedila kad su prešli prag i zatvorili teška vrata za sobom.
Po gustoj magli došli su do bedema i naskoro stigoše do malih vrata. Anđelika predade Honorinu Abigaeli.
Ne mogu vas dalje pratiti. Treba da obavijestim druge. Vi sad pođite do zaseoka Saint-Maurice. Kad se tamo svi sakupimo, poći ćemo na mjesto gdje se moramo ukrcati. Ribari iz zaseoka ne smiju ništa znati o vašim namjerama. Kažite im da ste došli ukopati u pustolini nekog svog istovjernika.
Poznaješ li put, Martiale? - zapita gazda Gabriel svoga sina. - Vodi žene do zaseoka. Ja moram ostati sa gospođom Ađelikom.
Ne - usprotivi se ova.
Mislite li da ću vas ostaviti samu s ovim stranim mornarima?
Anđelika je nekako uspjela uvjeriti ga da ostane uz svoju obitelj. Ona se nije ničega bojala. Osjećala je da se sasvim oslobodila straha, htjela je da ih što više iziđe iz grada. To je bio prvi dio njezina plana.
Potreban je čovjek, kao što ste vi, da smiri čeljad, koju ću vam poslati u zaselak. Oni će napustiti svoje kuće a da uopće neće ni razmišljati što čine, te bi ih lako mogao spopasti strah kad stignu na mjesto sastanka.
Kad je napokon grupa koju su sačinjavali Berneovi, dva pastora i Abigaela, koja je nosila Horiorinu, zamakla, Anđelika ponovo preuzme žurno ulogu psa-pastira, koji sakuplja svoje stado.
Kod Mercelotovih se sve odvijalo mirno, njihova kćer Bertilla nije ni tražila objašnjenja. Anđelika im je rekla da treba smjesta otputovati ili će navečer spavati u zatvoru. Oni su se obukli. Gazda Mercelot uzme knjigu na kojoj je već dugi niz godina radio. Knjiga je bila pisana na papiru na kome je bio utisnut vodeni znak kraljevog grba. Knjiga je imala naslov "Ljetopisi o patnjama i žrtvama što su ih podnijeli građani La Rochellea ljeta gospodnjih od 1663. do 1676."
To je bilo njegovo životno djelo...
Bertilla upita što će biti sa stvarima koje su već smjestili na Svetoj Mariji.
Tim ćemo se pitanjem pozabaviti poslije.
Obitelj Mercelot uputi se prema bedemima, a Anđelika pođe da probudi urarovu obitelj. Malo potom pokucala je na vratima Carrereovih. Ovaj odvjetnik bez posla, otac jedanaestoro djece, predstavljao je za Rescatora najnekorisniji dio njegova brodskog tovara. On Anđeliku obaspe s bezbroj pitanja. Otputovati? Sada? A zašto? A zašto će doći da ih uhapse?
Kako je to ona doznala? Zar su joj rekli? Tko to? Ima li dokaza? Anđelika nije odgovarala, nego je išla od sobe do sobe i budila sve ukućane. Na sreću, majka je bila izvrsno odgojila djecu pa nisu pravila nikakvu buku i pomutnju. Stariji su oblačili mlađe, a ovi su sami sredili svoje male osobne stvari. U nekoliko minuta svi su bili spremni, sobe uređene i kreveti pospremljeni. Odvjetnik Carrere je još tražio dokaze budućem hapšenju u košulji i noćnoj kapici, dok su ga djeca čekala u trijemu, odjevena od glave do pete.
Mi želimo otputovati, oče - reče najstariji sin, mladić od šesnaest godina. - Mi ne želimo svršiti u zatvoru. - Urarove su sinove odveli i nikad se više nisu vratili.
Hajde, dođi, Mathieu - reče mu žena. - Budući da smo se odlučili za put, svejedno je da li ćemo krenuti sada ili kasnije.
Ona preda najmlađe dijete Anđeliki, da bi hlače mogla dodati mužu. Pošto ga je obukla kao da je dijete i izgrdila ga uz to, izgura ga napolje bez drugih formalnosti.
Gdje je moja burmutica?
Evo je.
Magla je postala prozirna. Dan koji se rađao ispunjavao ju je svjetlošću. Osjećalo se da se grad budi.
Anđelika i tri mornara njezine pratnje pomogli su odvjetnikovoj obitelji da dopru do malih vrata. - Kad ih je spazila kako zaštićeni maglom hodaju jedan za drugim po stazi na pustolini, Anđelika osjeti neiskazano olakšanje.
Još je morala obavijestiti tri ili četiri obitelji i Manigaultove, koji su stanovali u nešto udaljenijoj četvrti.
U gradu odjekne zvonjava prigušena maglom. Zvona su objavljivala "Zdravomariju" Počela se osjećati buka u gradu. Zanatlije su otvarali prozore na svojim dućančićima. Kad se s pekarovom obitelji uputila prema stepenicama što vode na bedeme, Anđelika stane kao ukopana.
Ugledala je ljude kako trče po bedemima i kako se dozivaju. Zatim se neki vojnik u crvenoj uniformi nagne nad uličicu.
Magla se još nije bila toliko razišla da bi vojnici opazili bjegunce. Oni se tiho povuku i pod susjednim ulaznim vratima stadoše vijećati što da rade.
Smjena je nastupila dužnost na stražarskom mjestu i opazili su da nema stražara - reče Anđelika. - Sigurno ga optužuju da je utekao kroz podzemni hodnik na uglu. Na svaki način ili će zatvoriti vrata ili će tamo postaviti stražara.
Sve se više i više danilo, a tamo gore se pojavilo mnogo vojnika u crvenim uniformama.
Crvene kabanice, draguni - šapne pekar. - Čemu tolika vojska?
Možda zbog dolaska nizozemske flote... Pekarova žena brižne u plač.
Baš smo sretni! Da si se malo više požurio, Antoine, bilo bismo prošli. Kako ćemo sad izići iz građa?
Kroz neka od gradskih vrata - umiri je Anđelika. - Bit će da su ih već otvorili. Ona im objasni da neće privući veću pažnju negoli drugi zanatlije ili trgovci, koji rano idu u La Palice ili na otok Re.
U gradu ne vlada opsadno stanje, a policija je za jedan dan odgodila naše hapšenje. Proći ćete noseći košare s kruhom. Ako vas pitaju, recite im svoja imena.
Ona ih smiri i oni se udaljiše i pomiješaše među ostale prolaznike. Gazda Romain se obilno snabdio zalihom kruha iz svoje peći u kojoj je posljednji put ispekao kruh. Imat će bar nešto za gristi dok budu čekali.
Toga jutra, za one koji su ga vidjeli kako prolazi ulicom, on je bio pekar iz La Rochellea među svojim sugrađanima, a on se, idući prema vratima Svetog Nikole, već smatrao prognanikom.
Nagli odlazak donekle je oslabio njegovu bol. On još nije potpuno u to vjerovao. Anđelika je našla Manigaultove okupljene u raskošnoj blagovaonici, dok im je Siriki lijevao vruću čokoladu u šalice.
Ona je bila zadihana kao i onda kad je došla u ovu kuću da traži gospodina de Bardagnea.
Sunce se bijaše već visoko diglo. Poslije noćne oluje, nastao je divan dan. Magla se sasvim raščinila. U gradu je vrvio život. Noć im više nije pomagala. Sad im je trebalo uhvatiti se u koštac s opasnostima pri danjem svjetlu.
Što je mogla kraće Anđelika ih obavijesti o zadnjim događajima. Njihova zavjera je otkrivena, predstoji im neminovno hapšenje, ostao im je samo jedan izlaz da se spase: smjesta se ukrcati na lađu koja je pristala da ih ukrca i nalazi se usidrena u okolici La Rochellea. Poteškoća je bila u tome, kako da iziđu iz grada, a da ne privuku pažnju. Manigaultovi su bili vrlo poznati i nesumnjivo su već izdane
naredbe u vezi s njima. Morat će izaći u odvojenim grupicama, pod lažnim imenima. Kad budu izvan grada, sastat će se u zaseoku Saint-Maurice.
Gazda Manigault, njegova žena, četiri kćerke, njegov zet i mladi sin bili su tako zaprepašteni da nisu ni uspjeli prinijeti šalicu do usta.
Ali ova djevojka je luda - uzvikne gospođa Manigault. - Kako? Ona hoće da mi ovako otputujemo u Ameriku? Da ostavimo čitavu imovinu?
Kako se zove brod? - upita strogo brodovlasnik.
Gouldsboro.
Ne poznajem ga. Ovi ljudi koji vas prate pripadaju li njegovoj posadi?
Pripadaju.
Ako je suditi po njihovim njuškama, to mora da je brod koji nije za preporuku, čak i gore, koji je vrlo sumnjiv.
Imate potpuno pravo, ali pristaje da ukrca nas, koji smo također sumnjivi. Gore za vas ako umjesto njušaka ovih ovdje više volite njuške Baumierovih stražara koji će vas večeras uhapsiti i baciti u tamnicu.
Iz zatvora se može izaći, ja sam vrlo uplivan.
Ne, gospodine Manigaulte, ovog puta nećete izaći iz njega. Jedan mornar iz pratnje povuče Anđeliku za ruku.
Gospođo - reče on na lošem francuskom jeziku - vođa nam je preporučio da se ne zadržavamo u gradu kad svane.
Anđelika je bijesno gledala kako ova obitelj mirno sjedi oko bogatog stola, jedući slatkiše, kao da se nebo ne sprema svakog časa da im se sruči na glavu.
Ostaviti Manigaulta značilo je lišiti se spretnog trgovca, koji je u svojim rukama držao najveći dio bogatstva male protestantske zajednice. Ona je obećala Rescatoru da će mu prijevoz biti plaćen. Osim toga, tu je bio i ovaj lijepi, plavokosi dječak, mali Jeremija, koji je sličio na Charlesa Henrija.
Utoliko gore po vas i vašeg sina - reče ona. - Žao mi je samo što sam stavila svoj život na kocku da bih vas obavijestila. Da nisam trčala k vama, bila bih već u zaseoku Saint-Maurice. Svaki minut umanjuje našu mogućnost bijega. U stvari, vi ste se odlučili za put, ali tu svoju odluku ne pretvarate u djelo. Očekujete čudo koje bi vam omogućilo da sačuvate sve što imate: položaj, novac, vjeru i svoj grad. Vi čitate Sveto pismo, te biste morali znati da je Gospod Židovima u egipatskom ropstvu preporučio da jedu pashu na nogama, opasani i sa štapom u ruci, spremni za odlazak, tako da mogu bježati čim dobiju znak... prije nego faraon promijeni odluku.
Brodovlasnik Manigault ju je netremice gledao. On najprije jako pocrveni, pa zatim postane skoro blijed.
Prije nego faraon promijeni odluku - mrmljao je. - Ove sam noći sanjao neobičan san. Opasnosti što nas okružuju poprimile su svoj oblik. Vidio sam kako se približuje ogromna zmija da udavi mene i moje. Njezina je glava bila…
On prekine izlaganje, ustane, i još uvijek ukočena pogleda otare polako usta svojim ubrusom, a zatim ga stavi blizu netaknute šalice čokolade.
Dođi Jeremija - reče sinu, uzevši ga za ruku.
Kamo ćete? - poviče gospođa Manigault.
Idemo se ukrcati.
Zar ste povjerovali ludoj priči ove žene?
Vjerujem joj jer znam da je istinita. Već nekoliko dana sumnjam da su nas izdali. - Obrativši se starom crncu, reče: - Donesi moj i Jeremijin ogrtač i šešir.
Ponesite zlata - šapne mu Anđelika - koliko god možete natrpati u džepove. Gospođa Manigault je udarila u kukanje:
Izgubio je glavu! Kćerke moje, što će s nama biti…?
Mlade djevojke gledale su čas oca, čas majku. Tada ustane oficir, brodovlasnikov zet.
Dođi, Jenny - reče, stavivši ruku na rame svoje mlade žene. Gledao ju je ozbiljno i nježno. - Moramo otputovati.
Kako to? Sada? - promuca ona izvan sebe.
Ona se već prije bojala predviđenog putovanja na Svetoj Mariji, jer je očekivala dijete.
Spremila si malu prtljagu za put. Uzmi je. Vrijeme je.
Moram ponijeti jednu vreću - reče Manigault. - Dosta je velika, ali Siriki će je ponijeti.
Bolje da Siriki ne ide s nama - savjetova ga Anđelika tihim glasom. - U gradu svi znaju da je on vaš crnac. Otkrili bi vas veoma brzo, jer ste pod strogom prismotrom.
Da napustim Sirikija! - usprotivi se brodovlasnik. - Ali to je nemoguće. Tko će se brinuti za njega?
Vaš poslovni drug, gospodin Tomas, čovjek koji će voditi vaše poslove nakon vašeg odlaska i koji će s vama održavati vezu, kad budete na američkim otocima.
Moj poslovni drug? A baš on nas je izdao. Sad sam u to siguran. Vjerojatno se želi domoći sve moje imovine.
A zatim će mračna lica:
Zmija koju sam vidio u snu, imala je njegovu glavu.
U trijemu on tužnim pogledom povede po čvrstom i ukrašenom svodovlju. Staklena vrata gledala su na drvorede velikog vrta. Kroz druga se izlazilo u dvorište u kojem je bila zasađena palma. Manigault opet uzme Jeremiju za ruku i popriječi preko dvorišta. Jedan je mornar išao za njim, noseći njegovu vreću.
Kamo ćete? - kriještala je gospođa Manigault. - Ja nisam još potpuno spremna. Moram još spakirati dva ili tri najskupocjenjija pladnja one zbirke...
Spakujte što hoćete, Sarah, i dođite za nama kad budete mogli, ali požurite već jedan put - odgovori mirno brodovlasnik.
Mladi bračni par pođe za njim.
Uto jedna od njegovih kćeri potrči i stigne oca, prije nego je zakoračio na ulicu.
Oče, i ja želim s vama poći.
Dođi, Deborah!
Ona je bila njegova miljenica, kao i Jeremija.
On hrabro prijeđe prag i ulicu, a da se uopće nije osvrnuo za sobom.
Blizu vrata Svetog Nikole grupa koju sačinjavahu brodovlasnik, njegov sin i kćerka, njegov zet sa ženom, te Anđelika i tri mornara s Gouldsboroa, odluči da se odijeli.
Prvi prođe oficir Joseph Garret sa Jenny i Jeremijom, a zatim gospodin Manigault, koji se umiješao među mornare. Na postavljeno pitanje jedan mornar sa gusarske lađe odgovori engleski. Stražar nije znao ni jedne jedine engleske riječi, ali je znao da je jedna engleska lađa stigla uoči toga dana i da se usidrila u luci. Kao da je sve razumio, on pusti strance da slobodno pođu u šetnju izvan grada. Anđeliku i Deborah je smatrao djevojkama koje su s njima u društvu. Čim su dobile odobrenje, one veselo prođu kroz vrata, ne potrudivši se da kažu svoje ime i podatke, a vojnici ih nisu ni pitali. Grupica se udalji praćena pogledima vojnika punim razumijevanja.
Najteže smo svladali - šapne Anđelika Manigaultu. - Nisu vas prepoznali.
Svrstali su se u red, jedan iza drugog, da bi mogli brže hodati. Vjetar je jako puhao. Oblaci su hitro letjeli, blistavi u svojoj bjelini, kao iščihano perje.
Uvala je još bila uzburkana, poslije razularene oluje od prošle noći.
A naša mati? - upita Deborah. - A moje sestre?
One će doći za nama ili pak neće doći.
Pogled im obuhvati ravnicu i već su se nazirale trošne kuće Saint-Mauricea. Dočekani su poklicima.
Napokon ste stigli!
Bjegunci su izlazili iz kuća, gdje su se bili smjestili blizu ognjišta i čekali. Gazda Berne imao je muke da ih smiruje i da im ulijeva povjerenje.
Govorili su im o nekakvom brodu! A gdje je taj brod? Svatko je zaboravio ponijeti nešto vrlo važno, neophodno.
Zaboravili smo Rafaelov šal!
A ja kesu i u njoj pet livara...!
Zahvaljujući strogosti gazde Bernea, red je nekako održan. Najprije su djeci dali mlijeka, a zatim je pastor Beaucaire otpočeo molitvu. Stanovnici sela su im se pridružili, jer su svi bili hugenoti, iako je katolički svetac bio zaštitnik njihova sela. Pri prozivanju svi su se odazvali osim gospođe Manigault i njezine dvije starije kćerke.
Hajdemo bez obzira na njih - odluči mornar s Gouldsboroa, koji je govorio neobičnim francuskim jezikom, a zvao se Nikola Perrot. - Naskoro će plima. Mi ćemo početi s ukrcavanjem putnika. Jedan će moj drug ostati ovdje da čeka; dovest će one koji će još stići.
Skupiše djecu koja su se u međuvremenu potpuno probudila i koja su se, oduševljena ovim nepredviđenim izletom u prirodu, već naveliko zabavljala raznim igrama.
Grupirani po obiteljima htjedoše se uputiti stazom koju im je mornar koji je govorio francuski pokazao, ali ih neki poziv što je dolazio iz pustoline naglo zaustavi.
Nekakav narančasti plamen vrtoglavom je brzinom skakao od grma do grma. Raspoznali su starog crnca Sirikija, koji je trčao poput gazele u svojoj livreji grimizne boje, ukrašene zlatnim trakama.
Moj gospodar? Gdje je moj gospodar?
Ah, sine moj! - uzvikne Manigault privukavši starog roba na svoja prsa.
Siriki je bio izuo cipele visokih peta da bi mogao brže trčati. Glava mu je bila pokrivena bijelom vunenom kapom. Klimao je glavom na sve strane, pa su mu se na ušima tresli zlatni koluti.
Ti nećeš otputovati bez mene, gospodaru moj! Inače ja umrijeti.
Što su ti rekli stražari pustivši te da prođeš? - upita ga Anđelika.
Stražari...? Ništa reći. Ja sam trčao, trčao! - I grohotom se nasmija pokazujući svoje bijele zube.
Požurimo! - preporuči Anđelika gurajući sad ovog sad onog na stazu koju im je mornar pokazivao.

Ona je opet uzela Honorinu na ruku. Prve grupe krenuše pustolinom. Do prvih duna prema moru prostirao se dug, ravan i nezaštićeni prostor. Ravan je izgledala ogromna i gola. Još su vrlo jasno mogli vidjeti La Rochelle, njegove kule i bedeme. Anđelika je blia uznemirena. Rob Siriki, trčeći za svojim gospodarom, sigurno je pobudio pažnju.
Dođite - reče ona Manigaultu. - Ne smijemo više ni časa izgubiti.
Ali on je zaostajao. Brodovlasnik je bio vidljivo razdiran između želje da se već jednom oslobodi žene koja mu već dvadeset i pet godina zagorčava život i tuge da je napusti zajedno sa dvije kćerke.
Ona će se izvući - tješio je sebe. - Ona bi čak bila sposobna da drži na uzdi mog nepoštenog poslovnog druga. Ali ako je bace u zatvor, jadna Sarah, ona voli dobru hranu, te će potpuno propasti.
Uto se začuje buka točkova na putu i gospođa Manigault se pojavi znojna i zadihana, upregnuta poput magarca u rukunice kolica, na kojima su bili nabačeni, bez reda, sagovi, brokati, odjeća, škrinjice, i, dakako, glasovito posuđe Bernarda Palissyja koje je cijenila više od svega. Njezine dvije kćeri i jedna služavka gurale su točkove.
Umor je nije slomio, naprotiv, čim je opazila muža stane ga žestoko grditi i prigovarati mu.
Sad je na vama red - reče ona, prepuštajući rukunice svome zetu. - A ti, lijenčino - vikala je Sirikiju - zar me nisi mogao čekati, umjesto što si poletio kao lastavica?
Zar ste prošli kroz vrata Svetog Nikole ovako opremljeni?
Pa što onda?
I nisu vam ništa rekli?
Jesu, rekli su mi, ali sam odmah ušutkala te prostake. Da su mi zapriječili prolaz, bili bi me zapamtili...!
Pošto ste napokon došli, maknite se i požurite! - reče joj Anđelika obuzeta očajem.
Bit će da je debela Manigaultova supruga napravila čitav rusvaj na gradskim vratima Svetog Nikole. I još uz to vukući kolica kao kakva ciganka! U svojoj ljutnji ona je bila kadra da im čak vikne da odlazi da se ukrca, da se nikad više neće vratiti da joj dodijao i La Rochelle i svi njezini stanovnici. To je i bila njezina omiljena tema, jer je bila rodom iz Angoulema i nikad se nije mogla naviknuti da živi u luci.
Noseći Honorinu na rukama, Anđelika je hodala putom koji je vodio uz strmu morsku obalu. S vremena na vrijeme okretala bi se i vikala Manigaultovima da požure. Oni su išli na začelju vukući kolica i prepirući se.
A zatim bi pogledala prema gradu.
La Rochelle, izdužen, sav u blistavoj bjelini iznad niskog i sivog zemljišta bio je nalik više no ikad kruni sa tisuću dragulja. Anđelika se odjednom uznemiri spazivši oblačić prašine u podnožju bedema u blizini vrata Svetog Nikole. Ona požuri i stigne pekarovu obitelj.
Manigaultovi su poveli kolica - reče kivno pekarova žena. - Da sam znala i ja bih natovarila svoja.
Manigaultovi bi sa tim svojim kolicima mogli biti krivi za našu propast - primijeti hladno Anđelika.
Trčećim korakom projuri pored kolone i stigne do gazde Bernea.
Pogledajte, tamo dolje, vidite li nešto? - upita ona zadihano.
Trgovac, koji je žurno hodao vodeći za ruku Lauriera, pogleda u pravcu koji mu je ona označila.
Vidim prašinu, koju je podigla grupa konjanika - odgovori on.
Pošto je još malo gledao, doda: - Konjanici u crvenoj uniformi. Dolaze ravno na nas.
Mornar koji je stupao na čelu kolone također ih je opazio. Svakom rukom zgrabi po jedno dijete i stane trčati požurujući uz to odrasle, da se što prije sklone iza duna. Anđelika se vrati i zaviče Manigaultovima: - Požurite! Ostavite kolica. Draguni nas gone!
Svi su trčali posrćući po pjeskovitom putu. Ženama su suknje zapinjale za bodljikave grmove. Začuje se muklo udaranje konjskih kopita.
Brzo! Brzo! Ostavite kolica, za ljubav Božju!
Manigault istrgne ženi rukunice iz ruku, a ona se borila da ih opet zgrabi.
Anđelika jednom rukom zgrabi Jeremiju, koji je, tjeran strahom, trčao svom snagom svojih malih nogu. Josip je podržavao Jenny. Ona je bila na izmaku snaga.
Ne mogu više - stenjala je ona.
Kad su opazili bjegunce, draguni divljački riknu. Rečeno im je da tamo dolje bježe hugenoti. To je bila samo pretpostavka, ali sad su ih spazili kako raštrkano bježe prema moru, kao izbezumljeni zečevi. Sto mu jada! Neće vala umaći, hugenotska bagra, njima "misionarima u čizmama"! Koliko su ih samo ucmekali u Poitouu u Cevennesu! Povadiše sablje, a poručnik izda naređenje za juriš.
U prolazu je neki konjanik sabljom izvrnuo kolica gospođe Manigault. Tkanine se rasuše po zemlji, dok se lijepo posuđe od porculana, uz sjajan blijesak lomilo pod konjskim kopitima.
Anđelika je čula taj strašan galop.
Ovaj put nam nema spasa - pomisli ona. Ovaj njezin ludi bijeg podsjetio ju je na bježanje sa Colinom Paturelom ispod zidina Ceute. Jeremija posrne, ona ga povuče za ruku i uspije ga uspraviti. Honorina se derala i smijala kao luda, oduševljena metežom.
Anđelika se dovuče do duna i zakloni se iza pjeskovitog uzvišenja.
Jadan je bio taj zaklon! Draguni su bili sasvim blizu. Još par koraka i sručit će se na dva bračna para Manigault, koja bijahu zaostala.
Odjednom kad je već mislila da će se na nju i na djecu spustiti smrtonosni udarci sabalja, začuje prasak iz mušketa. Miris baruta joj podraži nosnice. Opor dim se digne iznad njih.
Začuje se glas Nikole Perrota koji je vikao bjeguncima:
Nemojte ostati tu! Polako se povucite do ruba litice, potom ćemo vam pomoći da siđete na žalo.
Nečija joj ruka dotakne rame. To je bio onaj suncem opaljeni mornar, koji je ostao uz nju kao zaštitnica, nesumnjivo po naredbi mornara koji je govorio francuski. Čudno, sad joj je sinulo kojoj je rasi pripadao taj mornar, iako ju je taj problem mučio još od jučer.
Sad znam. On je s Malte!
Misao besmislena u tom trenutku. On joj je znakovima objašnjavao da i ona treba da se povuče.
Anđelika malo podigne glavu iznad grma. Kroz dim primijeti nekoliko konja, koji su rzali, a na zemlji nekoliko poginulih draguna u crvenim uniformama.
Zaustavljeni u svom jurišu od smrtonosne vatre gusarskih mušketa sakrivenih iza plitkih duna, draguni su uzmakli i sad su se nešto podalje ponovo prestrojavali.
Srce joj se ispuni oduševljenjem. Čak je mislio i na to da bi mogli biti progonjeni! Postavio je svoje gusare iza svakog grma da bi obranili pristup do mjesta ukrcanja.
Ona se počne povlačiti, hrabreći djecu da idu za njom. Kad se okrenula, spazila je brod u dražici s razapetim jedrima. Staza koja je vodila do žala bila je blizu.
Gospođo Anđeliko, da niste ranjeni? - Gazda Gabriel se dovuče do nje. U ruci je imao pištolj. - Zašto ste tako zaostali?
Radi onih tamo - reče ona, pokazujući ljutito na Manigaultove. Oni su jedva izvlačili noge iz sipkog pijeska.
Ranjena sam! Ranjena sam! - kukala je gospođa Manigault.
Možda je to bila istina. Ona je padala naprijed svom svojom težinom, a muž ju je vukao i pridržavao, psujući poput gusara.
Gdje je Laurier? - upita Anđelika.
Mornari su počeli krcati djecu u čamac. Ali ja sam bio u brizi zbog vas. Zato sam se i vratio. Hvala Bogu! Kapetan broda nas je zaštitio oružjem. On je dolje na žalu i upravlja ukrcavanjem.
On je tamo! - ponovi Anđelika. - Oh! To je izvanredan čovjek, zar ne?
O! Zakrinkan čovjek i po onom što sam vidio i vođa gusarske bande...
Odjekne prasak nove paljbe. Draguni, koji se u međuvremenu bijahu ponovo okupili pokušali su novi juriš, ali je njihov nalet i ovaj put potpuno slomljen.
Neki sjahaše s konja i počeše puzati prema dunama da bi se s protivnikom borili prsa o prsa.
Mornari sa Gouldsboroa koji su tvorili izvidnicu na obali pokušavali su se povući i pridružiti se svojima.
Dok su god stajali na obali i zaštićivali ukrcavanje protestantskih bjegunaca draguni su izvlačili kraći kraj, čim su pokušali prići bliže. Ali kad se gusari u zaštitnici povuku prema žalu, postojala je opasnost da ih kraljevi vojnici pobiju s visokih hridina.
Već su neki počeli izvoditi obuhvatni pokret i na prilazima žalu pojavile su se crvene uniforme. Na sreću, draguni su imali tek nekoliko mušketa, jer su najviše bili naoružani pištoljima. Po naredbi poručnika dva najmahnitija draguna skoče na žalo. Ali su pri tom polomili noge i njihovi bolni urlici ohladili su oduševljenje njihovih drugova, pa su odustali od daljnih pokušaja.
Jedini prilaz i dalje je čuvala i zaštićivala posada Gouldsboroa. Dotle su drugi mornari dodavali jedan drugome djecu i žene, trpali ih u čamac, a onda su mornari veslali svom snagom prema usidrenom brodu. Na križevima jarbola stajali su mornari držeći konope, spremni da odriješe jedra i da ih osposobe za plovidbu.
Gazda Gabriel i Anđelika, koja je držala Honorinu, lagano su se povlačili natrag. Maltežanin je vodio brigu o Jeremiji. I mušketiri s gusarske lađe su se puzeći povlačili. Poručnik se derao:
Ne bojte se ništa, draguni! Kad se ovi razbojnici spuste dolje, odavde ćemo ih lako postrijeljati. A vi tamo, pucajte na čamac!
To je vikao vojnicima na desnom krilu, koji su uspjeli da dopru do ivice obale, ali su ovi bili previše udaljeni da bi mogli gađati bjegunce i gusare, dok su god ovi stajali u zaklonu strmih hridina.. Ali kad se čamac udalji od obale i uputi k brodu, on će usprkos daljini postati meta vještim strijelcima.
I zaista tanad je zujila oko čamca, a iz grupe djece i žena prolome se krici užasa. Pastor Beaucaire se uspravi, usprkos opomenama gusara. U toj strašnoj buci, on svojim starim, promuklim glasom zapjeva neku crkvenu pjesmu.
Mornari u čamcu su se trudili da što prije napuste opasnu zonu. Uspjelo im je a da nitko u čamcu nije bio ranjen. Ali trebalo se vratiti po one što su ostali na žalu.
Draguni su imali vremena da isprave svoje gađanje.
Sad su naši! Hrabro! Drugi put ih nećemo promašiti! Spremite se, draguni! - urlao je poručnik.
Čulo se kako škljocaju kokoti na mušketama, zveket šipki, kojima su čistili cijevi i lančići privezani za rogove s barutom. Poneseni nadom u skori uspjeh, nekoliko vojnika jurne naprijed da bi zaustavili bjegunce koji su se još uvijek nalazili na litici.
Pred Anđeliku koja se već počela spuštati strmom stazom odjednom iskrsne brkati dragun s isukanom sabljom. Gazda Gabriel, skoči pred nju, opali, a dragun se složi po tlu. Ali ga je zato posljednjim grčevitim pokretom uspio dohvatiti sabljom. Rasječenog ramena i sljepoočice, trgovac posrne i bio bi se srušio niz hridinu da ga Anđelika nije zadržala u zadnji čas. Ali težina ogromnog i nepokretnog trgovčeva tijela vukla je Anđeliku prema ponoru. Ona stade dozivati pomoć. Neki mornar s Gouldsboroa, pocrnjelog lica od baruta, priskoči joj u pomoć. Pridržavajući ranjenika, spuštali su se kojekako po kozjoj stazi.
Nečiji glas je vikao sa žala na engleskom jeziku. Nesumnjivo, neka naredba o povlačenju; jer su nakon toga gusari još sakriveni u dunama, skočili poput majmuna i šmugnuli prema žalu da se spoje s ostalim drugovima.
Prolaz je slobodan! Naprijed naši - derali su se draguni skupljajući se.
Anđelika stiže najzad na žalo. Za njom se runio šljunak dok je podržavala okrvavljenu glavu gazde Bernea.
Umro je! Umro je! O moj jadni prijatelju!
Dvije ruke je zgrabe oko pasa i prisile da se okrene. Bio je to Rescator.
Napokon ste stigli! Naravno, posljednja! Luda, mahnita ženo!
Bila bi se zaklela da se on pod krinkom smijao. Kao da trenutak nije bio tragičan, kao da se on i njegovi mornari ne nalaze u očajnom položaju na žalu kome se čamac više nije mogao približiti, jer su draguni stajali povrh njihovih glava, kao da iz mnogobrojnih ranjenika nije tekla krv po žalu, kao da im se nije primicao posljednji trenutak...! On se, međutim, smijao i stiskao je k sebi kao da je zaljubljen u nju, robinju kupljenu u Kandiji, zaljubljen nekom divljom ljubavlju koju su uvrede i poteškoće još jače rasplamsale.
Ali Anđeliku trgne strašna misao. Otimala se, okretala glavu na sve strane kao da je poludjela.
Honorina! Gdje je Honorina? Ispustila sam je da bih pomogla gazdi Berneu kad je ranjezin... sigurno je ostala tamo gore...
Htjela je pojuriti nazad. On je silom zadrži.
Kamo ćete? Ostanite ovdje, nesretnice! Sad će topovi grunuti. Pretvorit će vas u kašu!
Sa boka Gouldsboroa skinuti su skriveni otvori i pojave se crna ždrijela desetak topova. Anđelika krikne muklo poput ranjene zvijeri. Opazila je Honoriniriu zelenu kapicu gore na litici. Djevojčica se nalazila na samom rubu hridine, na vrlo opasnom mjestu. Zbog velike buke nisu mogli čuti njezine dozive, ali se vidjelo da
plače strahom obuzeta, onako sitna pod plavim nebom, između draguna koji su joj se primicali i ponora, na čijem dnu je opazila svoju majku.
Kćeri moja! - poviče Anđelika izvan sebe. - Dijete moje! Spasite je! Ubit će je! Srušit će se u ponor!
Nesmiljeni stisak Rescatorove ruke priječio ju je da joj pojuri u pomoć.
Pustite me! Moja kćerka! Moje dijete! Honorina! Honorina!
Ostanite tu! Ne mičite se! Idem po nju.
Ukočena od užasa vidjela je kako je Rescator pojurio i kako se neobičnom lakoćom penje po strmoj stazi. Jedan se dragun približi djetetu. Rescator mu ispali pištolj u glavu, a slobodnom rukom zgrabi dijete kao kakav paket. Pogođeni čovjek zatetura, uz mukli se štropot sruči niz hridinu i smrska se, nekoliko koraka podalje od Anđelike.
U istom trenutku odjekne strašan prasak topova s Gouldsboroa.
Anđelika se bojala da je kiša zemlje i kamenja zauvijek pokopala Rescatora i Honorinu. Odjednom, ona primijeti visok gusarov lik kako se pojavljuje iz oblaka prašine i dima.
Evo vam vaše kćerke! Držite je dobro, sada!
Je li ranjena?
Ne vjerujem, a sada u čamac.

Iskoristivši zabunu što ju je plotun s Gouldsboroa unio među dragune, čamac se vrati k žalu. Mornari s Gouldsboroa prenijeli su nepomično tijelo gazde Bernea i jednog ranjenog mornara u čamac. Anđeliku su bezobzirno gurnuli u čamac i preporučili joj da se ispruži na dnu čamca.
Čamac više neće natrag - poviče Rescator. - Svi se moraju smjestiti u nj.
On se posljednji ukrca. Okrenuvši se prema bijelim hridinama šarantske obale, on teatralno zaokruži rukom i vikne:
Zbogom, negostoljubivi kraju!
Stojeći uspravno na zadnjem dijelu čamca, predstavljao je vrlo povoljan nišan. Srećom, vojnici demoralizirani nedavnim udarcem koji ih je obezglavio i nanio im ozbiljne gubitke, nisu ni pomišljali da dalje pucaju. Njihov poručnik je bio teško ranjen. Njegov pomoćnik je urličući izdavao protuslovne naredbe koje su nošene jekom dopirale do ušiju bjegunaca.
Neka netko u galopu odjuri i zatraži podršku baterije u Port-Luisu.
Obavijestite mornaricu u Saint-Martin de Reu i veliku tvrđavu na rtu Sablonceaux!
Ne smijemo dozvoliti da ovi razbojnici pobjegnu! Uz silan štropot lanaca Gouldsboro je dizao sidro.
Istodobno mornari na koševima jarbola razmotaše jedra, koje je vjetar odmah napuhnuo. Stojeći uspravno na kapetanskom mostu, kapetan Jason mirno je izdavao zapovijedi kao da svečano napušta luku, pod pogledima danguba s obale. Spretni mornari trčali su uzduž križeva i jarbola i stiskali sad ovdje sad ondje neki konop, neku škotu.
Brod je podrhtavao spreman da pojuri.

U međuvremenu je čamac, preopterećen bjeguncima, zaobišao brod. Sad se više nisu morali bojati napada i ukrcaj se mogao obaviti bez smetnje, dok je Gouldsboro polako napuštao uvalu.
Neki mornar uzme Honorinu u naručaj i s njom se popne na brod po ljestvama od konopa. Imao je crnu kožnu prevlaku na oku te je Anđeliku sjetio neljubaznog lica Coriana d'Escrainvilleovog pomoćnika. Svojim je izgledom sasvim očarao Honorinu te ga ona čvrsto stegne oko vrata ne izustivši ni riječi dok su se penjali po ljestvama od konopa.
S ukrcanjem ranjenika bilo je dosta muke.
Napokon su svi bili na palubi. Pomoću vitla čamac je dignut i čvrsto privezan uz brodsku ogradu.
Svi ti pokreti obavljeni su mirno i primjernom brzinom.
Osjetivši pod nogama čvrstu palubu, Anđelika podigne oči. Obala se udaljavala, a crveni draguni, koji su još bili na njoj, prijetili su im šakom.
Neodoljivo gonjen vjetrom Gouldsboro je napuštao svoj zaklon i ulazio u more Pertuis. S lijeve strane pojavio se La Rochelle, pruživši se uz more. Izgledao je nadohvat ruke. Na suncu su bljeskali njegovi razoreni, ali još uvijek veličanstveni bedemi: Sveti Nikola, Lanac, Svjetionik.
Brod je plovio prema gradu.

45.
RESCATOR PRED LA ROCHELLEOM SRETAN BIJEG U OCEAN
Rescator je posljednji stupio na palubu. Jednim pogledom obuhvatio je situaciju. Nikola Perrot koji je stajao blizu njega, klimao je glavom. Vjetar puše sa sjeverozapada! Loše po nas... Oho!
Andelika je odmah primijetila da ih vjetar nosi prema gradu. Na kapetanskom mostu kapetan Jason se usopio naređujući da se neka jedra razviju, a druga spuste, a sve sa ciljem da brod upravi prema kanalu La Pallice.
Jedan mornar se približi Rescatoru i pruži mu dalekozor. Gusar se dotakne svoje maske kao da će je skinuti. Ali se predomisli i baci brzi pogled oko sebe.
Ranjenici i putnici u brodsko spremište! Nitko na palubi, osim posade!
Podigavši svoj dogled, časkom je osmatrao predjel i napore što ih je činio
Gouldsboro da umakne usprkos protivnom vjetru.
Ne, vi ne... - reče Anđeliki ni ne okrenuvši se. Vjerojatno je primijetio da se ona spremala da poslušno krene za ostalima koji su se kroz bokaportu spuštali u unutrašnjost broda.
Rescator spusti dogled i okrene se prema mladoj ženi. Promatrao ju je.
Ona je stajala uspravno, izobličena lica i čvrsto, stiskajući u zagrljaju svoju kćerku. Vjetar je vijorio Honorininom kosom kao plamen purpurnom.
Vaša kćerka - reče on muklim glasom. - Tako... Slična vam je. Koji je od hugenota koje smo ukrcali njezin otac?
Zar je to bio trenutak da se postavlja takvo pitanje?
Anđeliki se činilo da plove prema gradu. Još malo pa će vidjeti znatiželjnike na prozorima i bedemima, kako se skupljaju da gledaju očajnički manevar nepoznatog broda.
Njezin otac... odgovori ona gledajući ga kao da je poludio - pa, dobro... otac joj je bog Neptun... zamislite. Jest, tako su mi rekli. A sad radije pogledajte gdje se nalazimo. Još malo pa ćemo biti nadohvat topova s tvrđave Saint-Louis. Ako je posada obaviještena, nema nam spasa.
Vjere mi, to je vrlo moguće, draga moja...
Brod nije uspio oploviti rt Vrh uvale. Još uvijek je bio nadohvat La Rochellea i tvrđave, na čijim se zidovima opažalo sumnjivo kretanje.
Dođite! Dođite ovamo - odluči naglo Rescator, dajući znak Anđeliki da ga slijedi. Velikim koracima prijeđe palubu, zatim stubište stražnjeg kaštela, a onda stubište krmnice.
Gospođo, sklonite se - reče Nikola Perrot u krznenoj kapi, pokazujući Anđeliki ulaz u Rescatorove odaje pod krmnicom. I doda osmjehujući se.
Naš je zapovjednik uzeo kormilo u ruke. Znači, izvući ćemo se.
Ovo povjerenje u vještinu onog koji je njima upravljao izgleda da je vladalo među svom posadom. Ljudi su bili potpuno mirni; nekoliko se gusara čak ljuljuškalo u visećim ležaljkama, a neki su se naveliko šalili, oponašajući u tome onoga koji ih je naučio da promatraju opasnost mirno se smješkajući.
Ali tvrđava Louis će otvoriti vatru - reče Anđelika bezbojnim glasom.
I to je moguće - odgovori svojim čudnim francuskim naglaskom Perrot, koji je stajao kraj nje, nesumnjivo zadužen da je čuva.
Najednom se kapetan Jason preko zvučnika javi bujicom zapovijedi koje su bile namijenjene mornarima na križevima. Velika živost zavlada odmah u zračnoj šumi konopa, jarbola i jedara gdje su ljudski likovi mijenjali položaj majmunskom hitrošću.
U času kad se dim iz zapaljenih topovskih fitilja podigao povrh tvrđave Saint- Louis, sva jedra Gouldsboroa promijene položaj.
Brod se skoro više nije micao, kao da se ukočio pred tvrđavom, i topovima uperenim u nj.
Spuštajte sidro!
Skoro odmah zatim začuje se buka lanaca i ključanje mora, gdje je palo sidro. Anđelika pogleda svog druga upitnim i uznemirenim pogledom.
Zar Rescator hoće da pregovara? - upita ona sa strahom u očima.
Nije to njegov običaj - promrmlja gusar. - Vjerojatno vam se čini da je u lovu na ulješure u zaljevu Svetog Lorenca.
Sidro je dodirnulo dno. Brod se zaustavio, okrećući se lagano u pravcu vjetra.
Uto s tvrđave odjekne grmljavina topova koji su u istom trenutku grunuli. Ali uslijed žestokog okretanja kormila, brod na koga su gađali, naglo se okrenuo.
Kiša tanadi proleti nekoliko palaca dalje i pljusne u bijelu pjenu točno na mjestu gdje se Gouldsboro nalazio par sekundi prije bokom okrenut prema tvrđavi. Kao vješt borac u dvoboju izmakao je udarcu.
Ali opasnost je bila samo odgođena.
Brod neće izvući sidro, prije nego sa tvrđave ispale na nj drugi plotun. Tek što je Anđelika to pomislila, kroz zvučnik padne nova naredba:
Napustiti sidro!
Kao nekom čarolijom na prednjem se kaštelu stvorio nakovanj i tri žestoka udarca malja raskinuše lanac.
Razviti sva jedra! Kurs sjeveroistok!
Oslobođeni se brod poslušno pokori jedrima. Brzina broda omela je topnike na tvrđavi Louis, koji su ga uzalud pokušavali dobiti na nišan. Tanad ponovo projuri blizu cilja, brod se žestoko strese, more ga poprska, ali je uza sve to nesmanjenom brzinom nastavio svoj put.
Hip, hip, hura! - vikao je Nikola Perrot. Povik je jednoglasno prihvatila sva posada. Perrot je objašnjavao.
Ti bi nam ušljivci bar desetak rupa izbušili da naš zapovjednik nije najvještiji pomorac na svijetu. Bili bismo već na dnu, časna riječ. Jeste li vidjeli onaj zaokret poluge na kormilu? Ali uđite u salon, gospođo. Mi se još nismo izvukli iz ovog osinjaka, malo je falilo.
Ne. Ostat ću ovdje do kraja, sve dok ne ugledam slobodno more pred nama.
Vjere mi! Na volju vam, gospođo. Ima ih koji vole gledati smrti u lice. Na kraju, to i nije tako loše, jer se katkad ona prestraši, pa se povuče.
Anđelika je počela osjećati prijateljstvo prema lovcu iz dalekog Svetog Lorenca. Nije baš sličio na gusara koji ne zna za vjeru i zakon iako je na glavi imao šubaru od životinjske kože, a ruke mu bile pune tetoviranih šara.
Poslije akrobatskog okreta, zahvaljujući kojemu je izmaknuo plotunu s tvrđave Louis, Gouldsboro se uspravio, nalik na bojnog konja koji zna što mu je raditi. Laki zaokret vjetra prema zapadu omogućio mu je da plovi ravno naprijed. Razvio je jedra da iskoristi prolaznu milost svog neprijatelja, sjeverozapadnjaka, i vrlo brzo se udalji od La Rochellea uspjevši oploviti rt Vrh uvale.
Da bi dopro do pučine valjalo mu je još prijeći tjesnace između otoka. Jaki vjetar sa sjevero-zapada, koji je puhao toga dana, branio mu je pristup u tjesnac Antioche na jugu, koji se nalazi između otoka Re, Aix i Oleron. Ali da bi se stiglo do bretonskog tjesnaca, kroz koji se također može isploviti na pučinu, koji je uži i zaklonjeniji i smješten između kopna i sjeverne strane otoka Re, trebalo je još proći kroz uski tjesnac između La Pallicea i rta Sablonceaux.
Izgleda da se Rescator odlučio za ovaj drugi prolaz. Kapetan Jason kroz zvučnik naredi:
Hej! Vi na jedrima! Savijte gornja jedra! Razvežite prednje jedro, brigantin i potporno jedro!
Uz pomoć samo donjih jedara Gouldsboro uđe u prolaz između dva rta.
Anđelika je teško disala. Ona je znala za podmuklu opasnost ovog prolaza punog podvodnih grebena i dosta plitkog o kome su pomorci u La Rochelleu sa strahom razgovarali. Vjetar koji je bok broda zapljuskivao sitnim i silovitim valovima mogao je brod svakog časa potisnuti s uskog prolaza izvan kojega bi se svaki brod veće tonaže neizbježno nasukao.
Jeste li već koji put prošli kroz ovaj kanal? - upita ona gusara.
Ne, ušli smo kroz južni kanal.
Onda vam je potreban pilot. Među mojim prijateljima nalazi se ribar Le Gali. On poznaje sva opasna mjesta u ovom tjesnacu.
Dobra ideja - odgovori čovjek u krznenoj šubari. On je ostavi i pođe o tome obavijestiti oba kapetana.
Malo potom pojavi se Le Gali u pratnji gusara u šubari. Anđelika nije mogla da ne pođe za njima na krmnicu.
Rescator je bio kod kormila, još uvijek maskiran. Bio je vrlo napet, kao da je sve svoje sile upregao da po najmanjem drhtaju broda nasluti kako da prođe kroz opasan prolaz. On izmijeni nekoliko riječi sa rošeljskim pilotom, a zatim mu ustupi kormilo.
Anđelika se naprosto ukipila, a isto tako i Honorina. Mada je djevojčica, čini se shvaćala, da mjesto jednoj ženi i djetetu nije na kapetanskom mostu za vrijeme opasnosti, ona nizašto na svijetu ne bi bila otišla s tog mjesta.
Gouldsboro je sad sigurnije napredovao.
A ako tvrđava na Velikom Sablonceauxu otvori paljbu na nas? - upita Le Gali zagledavši se u krajnju točku otoka Re, na kome se nazirala tvrđava.
Bit će po Božjoj volji! - odgovori Rescator.
Zrak se malko uzmutio. S danjom žegom dizala se zlatasta izmaglica koja je zasnjenjivala obalu.
Iz koša na jarbolu stražar zaviče:
Ratni brod prema pramcu. Dolazi nam u susret! Kapetan Jason opsuje. Čini se da ga je vijest porazila.
Sad smo u mišolovci kao štakori.
Ta tome smo se mogli i nadati - primijeti Rescator kao da je utvrdio najprirodniju stvar na svijetu. - Naredite da brod uspori vožnju.
Zašto?
Da dobijem vremena za razmišljanje.
Ratni brod koji se dotad još nije vidio odjednom se pojavio u visini rta Sablonceaux. Njegova razvijena jedra bila su bijela poput krede ističući se u magličastom nebu.
Budući da mu je vjetar puhao u krmu, brzo je napredovao. Rescator položi ruku na rame Corentina Le Galla.
Kažite mi nešto, gospodine. More počinje da opada. Ako je prolaz opasan za nas, neće li još opasniji biti za neprijatelja veće tonaže koji nam plovi u susret?
Andelikin pogled padne na ruku što je počivala na pomorcevom ramenu: ruku istodobno i snažnu i finu na čijem se prstenjaku kočio krupan prsten od srebra. Osjeti da blijedi. Bila joj je poznata ta ruka, ta čvrsta i nježna šaka. Gdje li ju je samo već vidjela? U Kandiji možda, kad je skinuo rukavice da je odvede do divana. Ali bilo je tu još nešto. Ta je ruka u njoj izazvala dojam neizrecive prisnosti. Pomisli uto da joj nije možda primicanje posljednjeg časa sasvim pomutilo pamet. U ovom dramatičnom trenutku kad se smrt približavala, ona je morala biti svjesna sudbine koju je Osman Ferađi pročitao u zvijezdama.
Ali u isto je vrijeme bila uvjerena da neće umrijeti, jer su bili Rescatoru na brizi. Njegova zagonetna ličnost je bila neranjiva kao klasični heroji. Ona je naivno, ludo
u to vjerovala i dosada još ništa nije opovrglo to njezino nevjerovatno uvjerenje. Pilotovo se lice razvedri.
Jest - usklikne on - vi imate tisuću puta pravo, gospodine! Mora da im je vraški stalo do toga da nas uhvate čim su tako pojurili u ovaj tjesnac i još k tome u ovo vrijeme. Oni sigurno imaju dobrog domaćeg pilota, no uza sve to njihov položaj je vrlo, vrlo škakljiv...
Učinit ćemo ga još škakljivijim. A osim toga, poslužit će nam kao štit ukoliko se i tvrđava umiješa. Prisilit ću ih da se postave između tvrđave i nas. Naprijed svom snagom! Pripremite se za bitku!
I dok su se mornari iz koševa hvatali križeva na jarbolima da bi sišli na palubu, ostali koji su se nalazili u predjelu pramčanog kaštela izbiše hitro iz bokaporte. Razdijeljene su sjekire i sablje, oružje koje su upotrebljavali pri pristajanju uz drugi brod. Skinute su cerade kojima su bili pokriveni topovi na ogradi broda.
Svatko je zauzeo svoje mjesto.
Neki mornari, naoružani mušketama, smjestili su se u koševima jarbola, a vukli su gore i sanduke lumbardi, koje će u slučaju sukoba gađati neprijateljsku palubu.
Treba li palubu posuti pijeskom? - upita kapetanov pomoćnik.
Ne vjerujem da će to biti potrebno - odgovori Rescator gledajući kroz dalekozor. I ponovi podrugljivo se smiješeći pod krinkom: - Palubu posuti pijeskom, hm!
Anđelika se sjeti Sredozemlja i tih krajnjih mjera. Most se unaprijed posipao pijeskom da bosi borci ne bi klizali po prolivenoj krvi.
Nasukat će se prije nego što će ijednu kuku baciti na naš brod - dometne Rescator, slegnuvši ramenima.
Izgledao je tako siguran u sebe da je znatno popustila napetost što je vladala u tim trenucima dok su dva broda neumoljivo jurila jedan prema drugome. Uostalom, lako se moglo opaziti da se ratni brod nalazi u lošem položaju. Brod ionako težak zbog svojih četrdeset topova, napravio je uz to i jednu neopreznost: razvio je sva jedra, pa je bilo vrlo teško održavati pravac. Valovi su ga potiskivali prema obali.
A ako raspali po nama? - upita Le Gali.

Previše su zbunjeni da bi se postavili u položaj prikladan za pucanje. Osim toga okrenuti smo mu pramcem, meta je, prema tome, vrlo uska.
Gouldsboro je smjelo dalje napredovao. Ratni brod se sve više naprezao da bi održavao pravac. Odjednom, neodoljivo potisnut na hridine, on se nagne i začuje se mukla lomljava.
Nasukao se! - povikaše u jedan glas mornari na krmnici Gouldsboroa. Posada je mahala kapama i klicala od radosti.
Samo da i nas ne zadesi ista sudbina - progunđa Rescator. - More opasno opada.
Poslao je odmah mornare na pramac da mjere dubinu.
Nastavljajući svoju vožnju, gusarski brod je prošao podalje od svog nemoćnog protivnika, s kojega su se razlijegale uvrede i proklinjanja.
A da ih za oproštaj pozdravimo jednim plotunom - upita kapetan Jason. - U dobrom smo položaju.
Ne! Nema smisla da za sobom ostavljamo previše loše uspomene. Osim toga, još se nismo sasvim izvukli iz škripca.
Anđelika je također mislila na to da bi se mogli pojaviti drugi brodovi i prepriječiti im put. Ipak su uspjeli bez zapreka izići iz tjesnaca i ući u bretonski tjesnac. Le Gali se uspravi držeći ruke na kormilu.
Najteže smo savladali, a sada, gospodine, predložio bih da dignemo i ostala jedra i da plovimo uz sjevernu obalu sve do izlaza, do rta Grouin du Gou.
Slažem se.
Sad su mogli lakše manevrirati. Pertus je bio zaštićeniji, vjetar je puhao manjom žestinom i u povoljnijem smjeru, te je bjeguncima bio saveznikom. Laka izmaglica je dopuštala da se razazna svinutost kopna i snježna čipka Slanih močvara. S druge strane se nalazio Saint-Martin de Re i uskoro se jedan za drugim, kao likovi
iz sna, brodovi kraljevske mornarice otcijepe od luke i upute prema njima. Lov je počinjao. Gusari su u napetoj tišini promatrali napredovanje brodova.
Tako blizu cilja - šaptao je Le Gali. - Prošli smo rt Arcay.
Pojačajmo brzinu. Vjetar je lagano zaokrenuo, pomaže nam.
I njima.
Međutim, mi smo u prednosti.
Kratkim rečenicama su govorili o položaju brodova, odmjeravali su svoje mogućnosti, nastojeći da im ni jedna ne promakne. Nakon što je izgledalo da se brodovi približuju uznemirujućom brzinom, brodovi na čelu kraljevske flote zadržali su istu udaljenost. Gouldsboro je još bio izvan dohvata njihovih topova.
Ponovo je Rescator položio ruku na Le Gallovo rame.
Domognimo se mi pučine, prijatelju, a tada časne mi riječi, plovit ćemo niz vjetar i nijedan brod njegova veličanstva neće nas dostići.
Uspjet ćemo u tome, gospodine - odgovori pilot kao da je odjednom oživio.
Očiju uprtih u pravac koji je morao slijediti, osluškivao je najmanji razvoj vjetra, najmanji lahor, da bi brodu kojim je upravljao povećao brzinu. Ah! Kako je dobro poznavao ovaj kraj, u kojem je toliko puta bacao svoje mreže i dizao svoje košare za jastoge, pjevajući i promatrajući s ljubavlju oko sebe vedre i pozlaćene obrise mora, kopna i otoka, koji su sačinjavali prisan krajolik njegova života. Porijeklom je bio iz Bretanje. Tri generacije njegove obitelji živjele su u La Rochelleu, i to je nešto po čemu možemo razumjeti zašto je bio hugenot i što je tako uporno bio vjeran svojoj vjeri, kao što je Bretonac katolik bio odan svojoj.
Razmišljao je kako danas plovi ovim krajem, gdje je nekad provađao sretne dane, a iz kojeg sad eto bježi, razmišljao je kako se u spremištu progonjenog broda nalaze njegova žena i djeca i kako bi bilo užasno da umre tu, u vodama svojih otoka i svog grada, potopljen topovima francuskog kralja.
Više se plašio takve izdajničke mogućnosti nego smrti s kojom se suočio mnogo puta u svom mornarskom životu.
"Oh, Gospode, obazri se na naše patnje, koje trpimo radi tvog imena...! Zašto? Zašto...?"
Anđelika pogleda unazad. Jedra gonitelja su se opet povećavala. Međutim, more se počelo jače talasati, kreste zapjenjenih valova kao da su najavljivale blizinu pučine. Obala je nestajala, smanjivala se. Vjetar je imao neki gorki ukus i postajao oštriji. Zamagljeni horizont kao da se sve više širio.
Pučina! Ali zar nije bilo prekasno.
Ona pogleda Rescatora i opazi da je on fiksira kroz otvore svoje krinke.
Odjednom pomisli da će joj on reći da odlazi, da njezino mjesto nije na krmnici. Otjerat će je onom zajedljivom podrugljivošću kojom se ponekad obraćao njoj.
On, međutim, ništa ne reče. Imala je dojam da je on tako gleda jer stvari idu rđavo i jer je trenutak postao tugaljiv. Nju, koja je dotad sačuvala svoje pouzdanje, spopadne strah.
Zar je kasno? - upita ona.
Uto se Honorina uspravi u njenim rukama i pokaže nekti točku na horizontu.
Tamo - reče veselo - vidim ptice. Ptice... su bile lađe.
Pomaljale su se na obzorju i zakrčile izlaz iz zaljeva. Za par trenutaka bilo ih je bezbroj na vidiku. Ukliješten između dolazećih brodova i kraljevske mornarice Gouldsboro je ličio na divljač, koju su natjerali u stupicu i opkolili i koja neće biti u stanju oduprijeti se svim tim protivnicima koji su se združili da ga unište. Uzvik nevjerice i zaprepaštenja javi se na usnama cijele posade, koja se nalazila u borbenom stanju. Ovo je bilo previše! Mogli su se boriti, ali ne i pobijediti. Nisu imali nikakva izgleda za bijeg. Gotovo odmah, Rescator nešto uzvikne i stane se smijati. Toliko se smijao da nije mogao doći do rijeći, gušio se od kašlja.
"Poludio je", pomisli skamenjena Anđelika. Ali je gusar napokon uspio reći:
Holanđani!
Zaprepaštenje se smjesta pretvori u mahnitu radost.
Podignite englesku trgovačku zastavu na glavni jarbol - zaurla kroz zvučnik kapetan Jason na engleskom.
Istu zapovijed ponovi i na francuskom jeziku. Zastave se podigoše i zalepršaše na vjetru.
Izmučena nedavnom olujom, ogromna trgovačka flota ulazila je dostojanstvenom sporošću u bretonski tjesnac. Dva velika linijska broda plovila su pred njom, svaki sa pet jarbola i sa tri palube, na kojima su bile baterije sa sedamdeset i dva topa. Za njima je plovilo mnoštvo od četiristo trgovačkih brodova svake tonaže, od kojih je najmanji brod imao bar tristo tona. Ovu veliku flotu pratilo je dvadeset ratnih brodova. Gouldsboro se uvuče između njih okretnošću zeca i izgubi se u toj gustoj šumi. Za nekoliko časaka desetak brodova ogromne flote našlo se između njega i kraljevske flote. Sad nije bilo moguće oficirima njegova veličanstva ispaliti ma i jedan topovski metak na gusare, a da pri tom ne pogode poštene trgovce, koji su dolazili da se usidre u francuskim vodama. Morali su odustati od svoje namjere da kazne smjelog gusara, koji ih je tako sjajno nadmudrio.
Po drugačijem talasanju mora, bjegunci zatvoreni u potpalublju, osjetili su da su doprli do pučine. Čitave su sate oni osluškivali svaki šum, škripanje broda u borbi s vjetrom. Onaj manevar kraj tvrđave Saint-Louis pobacao ih je jedne na druge. Kad su čuli mukle eksplozije topova, oni su mislili da im je kucnuo posljednji čas života. A zatim su s najvećom napetošću pratili ono polagano plavljenje kroz kanal, pa zastoje, pripreme za bitku, trčanje bosih nogu povrh svojih glava, očekivanje ishoda... čitave sate su molili, izgovarali pokoju riječ, da rastjeraju zebnju ili da smire uznemirenu djecu.
I kao u Arci "nije bilo prozora i nisu mogli znati što se vani događa"
Zatim se brod stao mirno valjati u pravilnim, velikim njihajima; oni osjetiše da su jedra najzad napeta i napuhana vjetrom, a ne uslijed manevriranja. Poletni zamah slobode prožimao je trup broda, tako da je podrhtavao od radosti poput rasnog konja kome su opustili uzde.
Le Gali se pojavi na bokaporti, iznemogao, s izrazom istodobno i pobjedonosnim i očajnim koji se odražavao u njegovim plavim, keltskim očima.
Pobjegli smo im - uzvikne. - Nalazimo se na pučini. Spašeni smo! Tada su svi osjetili kako im srce razdire strašan bol.
Zbogom, La Rochelle, naš grade! Zbogom, naša zemljo! Zbogom naš kralju! I padoše na koljena, očiju punih suza.

Kopno se još vidi - reče Rescator, približivši se Anđeliki i fiksirajući je oštro kroz otvore svoje krinke. - Zar se nećete okrenuti da bacite zadnji pogled na obale koje zauvijek napuštate, gospođo?
Ne - odgovori ona.
Niste baš previše osjećajni s obzirom na svoj spol. Ne bih želio navući na se vašu mržnju. Zar, dakle, ne ostavljate tamo nikoga za kim žalite, nikakvu uspomenu, nijedno drugo biće?
"Mrtvo dijete", pomisli ona "mali grob na rubu šume Nieula... To je sve."
Nosim sa sobom sve što mi je milo - reče ona, privinuvši Honorinu na svoje srce.
Ona je moje jedino blago.
Svaki put kad bi je on nešto pitao onim svojim radoznalo-podrugljivim tonom ona je imala dojam da ju on vreba i da je ta njegova radoznalost ugrožava.
Neizmjeran umor pritisne joj leđa. Bio je to umor zadnjih sati, umor njezina života u času kad je sudbina zatvarala za njom vrata, koja se više nikad neće otvoriti. Ona osjeti bol u ukočenim rukama, kojima je već beskrajno dugo stiskala Honorinu na svojim grudima.
Umorna sam - reče iznemoglim glasom. - Oh! Tako sam umorna. Htjela bih spavati...

Anđelika nije bila svjesna što se s njom događalo otkad je izgovorila te riječi do časa kad se probudila u grimiznoj svjetlosti sunca na zalazu. Sunce boje rubina
ispunilo joj je oči, izdvajajući se kao ogromna svjetiljka na mutnoj, srebrnoj pozadini mora i neba.
Sunce dodirne obzorje i nestane nevjerojatnom brzinom ostavivši iza sebe još kratko vrijeme ružičastu svjetlost, blistaviju od svjetlosti zore, koja je malo- pomalo počela blijediti.
Anđelika osjeti kretanje broda, ono ritmičko i neprestano ljuljanje, koje ju je vraćalo nekoliko godina unatrag, na Sredozemlje. U ono vrijeme, čak i kad je na Hermesu bila zarobljenica, događalo joj se da bi joj osjećaj neizmjernosti nadimao srce i ništio nezadovoljstvo njezine strastvene duše. Ta su joj sjećanja ostavila iza jednog putovanja za kojega je prepatiia tisuću muka, osjećaj tuge i ushićenja.
Sad se ona ponovo sastala s morem. Kroz šareni prozor krmenog kaštela, promatrala je kratak požar sutona, a zatim svečanu zagonetnost polutame prije noći. Slušala je kako se od brodskog trupa odbija zapljuskivanje valova i s vremena na vrijeme oštro pucketanje jedara i eolski pjev lahora u brodskim užetima.
Ona se uspravi, upola sjedne na istočnjačkom divanu gdje su je ispružili, tijelo podupre rukama, prazne glave, bez misli, ali s jasnim saznanjem sreće u svom srcu. Bila je slobodna!
Honorina je spavala blizu nje, potpuno klonula, ružičasta, nasmijana, dok je sunce na zalazu oživljavalo put njezina bucmastog lica.
Anđelika se nagne nad nju neizmjernom nježnošću.
Odvela sam te, zlato moje - prošaputa. - Ti si tijelo moga tijela, srce mog srca... Nadljudsku je radost gotovo osjećala kao bol. Stari san koji ju je progonio čitav život, sad se oživotvorio. Otisnula se na more.
Prsa joj se napune slanim uzduhom. Oči joj se zamagle, glava joj klone opijena bezimenim zanosom. Tu, sama u svjetlosti umirućeg dana, Anđelika je nudila oceanu, kao ljubavniku s kojim se opet našla, svoje napeto, zaneseno i zaljubljeno lice...