Robinja

Mende Nazer živi sretno djetinjstvo u planinama Nuba u Sudanu. Okružena je ljubavlju svoje obitelji i prijatelja i mašta o tome kako će jednoga dana biti liječnica i brinuti se za ljude. Jedne noći, kada Mende ima 12 godina, u selo upadaju mudžahedini, i sve lijepo i nevino u njezinu životu biva izbrisano na najokrutniji način. Prodana je bogatim Arapima u Khartoumu kao robinja. Mendin pakao traje sedam dugih godina nakon kojih je šalju u London da služi drugoj arapskoj obitelji. Pruža joj se jedinstvena prilika za bijeg u slobodu...

Mende Nazer oteta je i zatočena kao robinja još kao djevojčica. Za slobodu se uspjela izboriti 2000. u Londonu i od tada traje njena borba i javni govor o strahotama ropstva u Sudanu. Za svoj humanitarni rad dobila je najveća međunarodna priznanja i nagrade. Prema njezinoj priči “Robinja” snimljen je 2010. televizijski film “I am slave” (Ja sam robinja). Knjigu joj je pomogao napisati Damien Lewis, nagrađivani pisac i režiser.
---------------------

Ova je knjiga posvećena mojoj Umi i Bau. Jako mi nedostajete.

Mende


Za Tean, moju predivnu kćer i najbolju prijateljicu, kao i moju majku, koja je uvijek bila tu za mene.
Damien

Prolog: Napad
Dan koji je zauvijek promijenio moj život započeo je prekrasnom zorom. Pozdravila sam izlazak Sunca okrenuvši se na istok i izmolivši prvu od pet dnevnih molitva Alahu. Bilo je to u proljeće 1994., na kraju sezone suša. Imala sam otprilike dvanaest godina. Nakon molitve, spremila sam se za školu. Do škole mi je trebalo sat vremena hoda, kao i od škole do kuće. Naporno sam učila jer sam željela biti liječnica kad odrastem. Bio je to velik san za jednostavnu afričku djevojčicu poput mene. Dolazim iz pleme¬na Nuba, iz Nubijskih planina Sudana, jednog od najizoliranijih mjesta na svijetu. Živjela sam u selu blatnih kućica s krovovima načinjenima od slame koje se smjestilo u prijevoju velikih brda. U mojem su plemenu samo lovci i poljoprivrednici, i većina su muslimani. Moj je otac imao krdo od pedeset grla, što je značilo da, premda nije bio bogat, nije bio ni siromašan.
Nakon napornog dana u školi, vratila sam se kući i obavila svoje kućanske poslove. Zatim je majka pripremila večernji objed. Moj je otac u polju prikupljao žetvu, a pomagala su mu moja braća. Svi su bili jako gladni. Nakon objeda smo izašli u dvorište kako bismo slušali očeve priče. Sjećam se da smo sjedili oko vatre i samo se smijali. Moj je otac bio smiješan čovjek, pravi šaljivdžija.
Jako sam voljela sve članove svoje obitelji. Večer je bila hladna i nismo ostali vani dugo. Otišla sam u krevet kao i obično, šćućurivši se blizu oca. U sredini kolibe gorjela je vatra koja nas je grijala tije¬kom noći. Moja mačkica Uran sklupčala mi se na trbuhu. Moja je majka ležala na svojemu krevetu, prekoputa nas. Uskoro smo svi za¬spali. Nedugo zatim, odjednom se čula grozna graja. Probudila sam se u strahu i vidjela sablasno narančasto svjetlo na krovu kolibe.
"Ouk tom gua!" povikao je otac, skočivši na noge. "Požar! Požar u selu!"
Potrčali smo prema ulazu i vidjeli plamen koji se dizao prema nebu na krajnjem dijelu sela. Najprije smo pomislili da je netko nehotice zapalio kolibu. To se dosta često događalo u našemu selu, no zatim smo vidjeli ljude kako trče medu kolibama noseći u ru¬kama zapaljene baklje. Vidjela sam kako bacaju baklje na krovove koliba: odmah su buknule. Ljudi koji su bili unutra su istrčali, no ti su ih ljudi napali i bacili na tlo.
"Mudžahedini!" povikao je moj otac. "Arapini razbojnici! Mudžahedini su u selu!"
Nisam razumjela što se zapravo događa i skamenila sam se od straha. Tada me otac uhvatio za ruku.
"Go lore okone?" Go lore okone? povikao je. "Kamo da po¬trčimo? Kamo da potrčimo?"
Očajnički je tražio način da pobjegnemo. Osjećala sam kako moja majka, koja je stajala tik do mene, drhti. Bila sam prestrav¬ljena. U jednoj sam ruci držala svoju mačku Uran, a drugom sam rukom držala oca za ruku. Potrčali smo.
"Trčite prema brdima," povikao je. "Slijedite me! Trčite! Trčite!"
Trčali smo kroz prizore kao iz najgorih noćnih mora — moj nas je otac vodio, ja sam trčala za njim, a moja je majka bila od¬mah iza nas. Još sam držala mačku u jednoj ruci. Tolike su kolibe gorjele da je cijelo nebo bilo osvijetljeno. Žene i djeca trčali su u svim smjerovima, plačući i vrišteći od straha i meteža. Vidjela sam kako su razbojnici ščepali djecu i istrgnuli ih iz ruku roditelja.
"Ako te netko pokuša zgrabiti, drži se za mene što jače mo¬žeš, Mende!" viknuo mi je otac.
Vidjela sam razbojnike kako ljudima režu grkljane svojim zakrivljenim bodežima koji su se presijavali na svjetlu požara. Ne mogu vam opisati što sam sve vidjela dok smo trčali kroz selo. Nitko nikada ne bi trebao vidjeti ono što sam ja te noći vidjela.
Kroz dim i plamen razaznala sam da nas otac vodi do najbliže planine. No kako smo se približavali šumi i brdašcima, iznenada smo točno ispred nas opazili neravnu liniju razbojnika na konjima. Oči su im bile divlje i fokusirane, imali su duge, oštre brade i nosili su potrganu, prljavu odjeću. Mahali su mačevima prema nama. Izgledali su sasvim drukčije od muškaraca iz na¬šega plemena. Blokirali su jedini očiti put za bijeg. Vidjela sam kako prestravljeni seljani trče ispred nas u zamku. Kad su vidjeli zasjedu, vikali su i okrenuli se natrag kako bi pronašli drugi put da pobjegnu. Vladao je totalni kaos i teror, a sve je pratio zvuk pucnjave.
Kad smo se okrenuli da potrčimo u suprotnome smjeru, čula sam oca kako očajnički viče tražeći moju majku. Izgubili smo je uslijed panike i meteža. Sada smo bili samo tata i ja. Trčali smo i trčali. Osjećala sam da me potiče da trčim brže, no spotaknula sam se i pala na zemlju. Sjećam se da mi je mačka iskočila iz ruku. Pokušala sam ustati, no jedan od mudžahedina me zgrabio i počeo vući. Moj je otac skočio na njega i u borbi ga bacio na tlo. Vidjela sam kako ga udara u glavu, nakon čega je pao u nesvijest i nije se više dizao. Otac me uhvatio za ruke i pokušao odvući dalje od sukoba i borbe. Osjećala sam kao da mi oštro kamenje na tlu dere noge dok me tako vukao, no nije me bilo briga za bol. Zatim me osovio na noge i trčali smo, trčali, trčali.
"Trči, Mende! Trči! Što brže možeš!" vikao je moj otac. "Ako te Arapini pokušaju ugrabiti, morat će me ubiti!"
Trčali smo prema drugom kraju sela, no sad sam već bila umorna, jako umorna. Svake sam minute bila sve slabija. A zatim se, kao niotkuda, ispred nas stvorilo krdo krava koje je bježalo od požara i ponovno sam pala. Kopitima su udarale o mene dok sam sklupčana ležala na tlu. Doista sam mislila da ću umrijeti. Iz daljine sam čula očev glas: "Mendeagor! Mendeagor! — Gdje si, Mende? Gdje si?" Glas mu je zvučao kao da se slama od tuge. Pokušala sam povikati kako bi me čuo, no grlo mi je bilo sasvim stegnuto od boli i prašine. Glas mi je bio hrapavi šapat. Ba! Ba! Ba! graknula sam — "Tata! Tata! Tata!"
No otac me nije mogao čuti. Ležala sam na tlu, prestravljena, suze su mi se slijevale niz lice i pokušala sam dozvati oca, no neki me čovjek zgrabio odostraga. Pribio me uz zemlju, a njegova me kusasta brada škakljala po stražnjem dijelu vrata i osjećala sam ne¬ugodan miris njegova daha. Znala sam da je moj otac negdje blizu i da me očajnički traži. Pokušavala sam ga dozvati. "Prestani," prosiktao je na arapskom. "Zašuti i budi mirna. Nastaviš li vikati, ostali će te pronaći i ubiti." Povukao me na noge i natjerao da marširam kroz selo. Na svjetlu gorućih koliba vidjela sam da je za pojasom imao zakrivljeni bodež i pištolj.
Dok me tako vodio, bila sam sigurna da sam čula oca kako me traži, "Mende! Mende! Mende!" Moj je otac bio najhrabriji čovjek na svijetu. Znala sam da bi me pokušao spasiti da me mogao pro¬naći, čak i ako bi se morao boriti sa svakim mudžahedinom u selu. Htjela sam povikati "Ba! Ba! Ovdje sam! Čujem te." No razbojnik mi je rukom začepio usta.
Hodali smo kroz selo i vidjela sam kako ono gori. Svuda oko sebe čula sam povike. Vidjela sam Nubijke na tlu, a na njima mudžahedine koji ih zlostavljaju. Osjetila sam smrad spaljenog, smrad krvi i terora. Molila sam se Alahu: "Spasi me, molim te, spasi me." Molila sam i da spasi moju obitelj. Cijelim putem dok me vukao u šumu molila sam Boga da nas sve spasi.
Ostavivši selo u plamenu iza sebe, stigli smo do ruba šume. Ispod stabala je bilo okupljeno tridesetak djece. Stizalo je još mu džahedina, a sa sobom su dovodili još dječaka i djevojčica. Odjeća razbojnika, kao i njihovi noževi, bila je prekrivena krvlju i izgledali su kao utjelovljenje zla. Kad su stigli, čula sam kako viču iz svega glasa, "Allahu Akhbar! Allahu Akhbar! Allahu Akhbar! — Bog je najveći! Bog je najveći! Bog je najveći!"
Nisam imala pojma je li tko od moje obitelji pobjegao ili su svi ubijeni u napadu. Nisam imala pojma što će mi se sad dogodi¬ti. Tako je završilo moje predivno, sretno djetinjstvo i počeo moj život robinje.

PRVI DIO
Djetinjstvo u Nubiji
Moj dom
Kad sam se rodila, moj je otac odabrao ime Mende. Na našemu nubijskome jeziku, Mende je ime gazele — najljepše i najgracio znije životinje Nubijskih planina. Ocu sam bila peto i posljednje dijete i mislio je da sam najljepša kći svih vremena. Naše se selo oslanjalo na golemu stijenu koja se uzdizala iznad blatnih koliba. Iza te stijene uzdizale su se planine, visoko u nebesa. Zapravo, selo je sa svih strana bilo okruženo planinama. U samo petnaest minuta mogli ste pješice izaći iz sela i izgubiti se u podnožju brda.
Naš se dom sastojao od pravokutno raspoređenih objekata, unutar kojih su se nalazile dvije blatne kolibe okrenute jedna pre¬ma drugoj. To smo nazivali shal. Shal je bio opasan zidom drvenih štapova između kojih je bila isprepletena slama. Sa svake strane shala bile su dvije klupe, gdje smo se uvečer okupljali oko vatre te se smijali i pričali priče. Oko shala se nalazilo mnogo veće dvori¬šte, odnosno tog. Ograda toga bila je od izdržljivih, ravnih grana, a bila je visoka kao i krov naše kuće. Pretpostavljam da je shal poput zapadnjačke kuće, a tog poput vrta koji je okružje. Naše ovce i koze živjele su u togu. Morali smo paziti da ne probiju ogradu i ne udu u shal i ukradu nam hranu.
S majkom i ocem živjela sam u jednoj od koliba. Unutra su bila tri kreveta, po jedan za svakoga od nas. Okviri su bili od
bambusa, a madrac je bio od kore baobaba. Moj je otac uvijek spavao blizu vrata, kako bi nas štitio. U obližnjoj šumi i brdima bilo je zmija i hijena i bojala sam se da će doći i ugristi me. Svake sam večeri iz svojeg kreveta odlazila sklupčati se kod oca u njegov krevet, gdje sam se osjećala sigurnom. Za vrijeme kišne sezone na sredini kolibe gorjela je vatra koja nas je grijala po noći. U sredini kolibe držali smo suha drva za ogrjev, a kad bi ih ponestalo, morali smo ići po vlažna drva u šumu, zbog čega je vatra slabije gorjela i cijela je koliba bila ispunjena dimom.
Jedno od najranijih sjećanja je ono na dan kad mi je otac donio macu. Bila je sasvim crna i sjajna. Nazvala sam je Uran, odnosno >mala crna<. Pokazalo se da je Uran dobra u lovu na miševe i sve nas je dobro zabavljala. Po noći, kad bih uskočila u očev krevet na spavanje, Uran bi skočila na mene. Tada bi se moj otac probudio.
"Već si mi u krevetu," rekao bi sneno. "Misliš li da mogu podnijeti još i mačku u svojem krevetu?"
"Naravno da možeš," odgovorila bih smijuljeći se. "Spavam s tobom i mi spavamo s mačkom. To je to."
"Slušaj, želiš li spavati s Uran, pođi spavati u svoj krevet," rekao bi mi kroz smijeh.
Uvijek bih odbila. Zatim bi začula majku s druge strane ko¬libe.
"Dođi ovamo, Mende. Moj je krevet dovoljno velik za tebe, mene i mačku."
"Ne," odgovorila bih. "Želim spavati ovdje, s ocem."
I tako je započela igra. Odnijela bih Uran k majci, ostavila je ondje i potrčala k očevom krevetu. No Uran bi istog trena skočila s majčinog kreveta i dotrčala k nama. Do tog trenutka, otac se već jako glasno smijao.
"U redu," rekao bi. "Pođi spavati s majkom, a Uran će ostati sa mnom."
"U redu, Ba," odgovorila bih. Znala sam kako će ta šala završiti. Ja bih pošla prema majčinom krevetu, a Uran bi potrčala prema nama i uskočila u krevet. Tada bi se već cijela koliba tresla od smijeha.
"Dakle, što god učinili, Uran želi spavati s tobom", rekao bi moj otac, a zatim bi donio moj krevetić s druge strane kolibe i stavio ga pored svojeg. Uskočila bih u svoj krevet, Uran bi skočila na mene te bi tako moj otac spavao pokraj nas dvije. U takvom smo aranžmanu svi bili sretni.
Na jednoj strani dvorišta uzdizala su se tri stožasta spremnika za žitarice, odnosno dura. Svaki je dur imao maleni ulaz, širine muškarčeva tijela, visoko iznad tla. Jedini način da se uđe bio je popeti se na ljestve i baciti se u unutrašnjost, savijajući tijelo pri samome ulasku. Ulaz je tako napravljen da se štakori i koze ne mogu zavući unutra. U duru su žitarice bile na suhom i ondje smo ih čuvali od jedne do druge sjetve. Kad nam je zatrebalo žita u kolibi, otac bi uskočio u dur, napunio okruglu posudu i dodao je mojem bratu. Babi, koji je stajao na vrhu ljestva na ulazu. Ja bih čekala na tlu i primila posudu od Babe.
Moja najstarija sestra Shokan živjela je u susjednom dvorištu sa svojim suprugom i djecom, kao i moja starija sestra Kunyant. Moja braća Babo i Kwandsharan živjeli su izvan obiteljskog kom¬pleksa, u holu, kući muškaraca. Svaka je obitelj imala svoju holu u kojoj su neoženjeni muškarci zajedno objedovali i živjeli. Moj je otac za vrijeme objeda odlazio u holu kako bi jeo s muškarcima.
Otac je zvao sve muške rođake da mu se pridruže: "Dođite jesti s nama! Dođite na čaj!" Moji ujaci i ujne živjeli su u blizini i čuli su ga. U našoj je tradiciji jako važno da ne objedujete sami. Svaki se objed dijeli s bilo kime tko se nađe u blizini. To može biti član obitelji, susjed iz sela, posjetitelj iz drugog plemena, pa čak i stranac. Nije važno tko je to, važno je samo da su oni koji su dovoljno blizu da čuju poziv dobrodošli. Moja je majka znala prepeći sirak i kikiriki te ih samljeti u ukusnu pastu, a znala je kuhati i kal, odnosno pire od sirka s mlijekom i vodom, kao i waj, gulaš od povrća i mesa s curryjem.
živjela sam u zajednici koja je bila vrlo povezana. Gotovo da nismo imali tajni, a nismo imali potrebu za privatnošću. Kad sam bila jako mala, nuždu sam obavljala iza našeg dvorišta. Kad sam imala oko šest godina, počela sam ići u točno određeni guštik, koji je bio zahod "za odrasle". Čučnula bih iza grmlja, a trava mi je golicala stražnjicu. Obrisala bih se prvim listom koji bih dograbila. Za vrijeme kišne sezone bilo je teško otrgnuti listove sa stabala, pa sam sa sobom nosila suhe listove palme, no postojao je problem: listovi su bili oštri i lako ste se mogli potezati na vrlo nezgodnim mjestima. Jednoga jutra, kad sam još bila jako mala, otišla sam obaviti nuždu u grmlje s prijateljicom Kehko. Ona je čučnula iza jednog stabla, a ja iza drugog. Začula sam je kako viče:
"Nešto se miče, Mende. Što misliš, što je to?"
"Vjerojatno je samo miš," odgovorila sam.
No najednom se pojavila golema zmija. Kehko ju je vidjela prije mene i počela vikati. Zatim sam je i ja ugledala. Gmizala je kroz grmlje. Kehko je skočila i potrčala, a mokraća joj je curila niz noge. Bio bi to smiješan prizor da se nismo tako bojale. Ja sam se našla u još goroj situaciji, jer sam taman završavala nuždu, a zmija je krenula prema meni. Nisam imala izbora. U trenutku sam iskočila iz grmlja i potrčala. Kratko sam vrijeme trčala s istu¬renom stražnjicom. Kad smo se obje dovoljno udaljile od zmije, stale smo i smijale se do suza. Nakon toga smo Kehko i ja odlučile da nikada više nećemo ići u to grmlje.
Iza naše kuće nalazio se vrt u kojem smo uzgajali kukuruz, ali i povrće poput graha i bundeve. U listopadu, kada su stizale kiše, kukuruz je narastao i bio velik i sočan. Omiljena mi je po¬slastica bio svježi kukuruz na klipu, pečen na vatri, s domaćim maslacem. Nakon što bismo pojeli svu hranu iz vrta, pustili bismo koze da obrste preostale stabljike i listove.
Svakoga dana djevojke su išle u planinu po vodu i drvo za ogrjev. Hodale bismo i po dva sata uskim puteljcima koji su za¬vijali šumom. U brežuljcima je bilo puno zmija i divljih životinja te bismo svaki put povele i nekog od dječaka da nas štiti. Katkad bismo, stigavši do jezerca noseći svoje glinene posude, ondje vidjele i djevojke iz susjednog sela. Ponekad smo se i porječkale koje će djevojke prije napuniti posude. Ubrzo bismo se počele i pomalo vrijeđati: "Ružna si!" ili "Lažeš!" A zatim bismo se i potukle, no zapravo se radilo o običnoj zabavi. No uvijek bih zvala svojega brata Babu da me spasi. "Mende, stani iza mene", rekao bi. "Želi li se koja od vas dohvatiti Mende, morat će prvo mene srediti".
Kad bi kiše konačno stigle nakon duge, vruće sezone suša, sva bi djeca istrčala van i plesala ples radosti, pjevajući pjesmu kiša: "Are coucoure, Are konduk ducr — Stiže kiša. Previše je kiše". S rukama u zraku plesali bismo na toploj, ugodnoj kiši. Bilo je to vrijeme olakšanja, jer su kiše značile da ćemo imati dobar urod i da te godine nitko neće biti gladan.
Kad mi je bilo otprilike šest godina, po prvi put u mojemu životu nije bilo kiša. Naši su se usjevi osušili i uvenuli. Hrane je bilo sve manje, a iz tjedna u tjedan, situacija je bila sve gora. Ljudi su bili jako gladni i očajni. Djeca su vrlo brzo postala mršava i bo ležljiva, a neki su stariji ljudi umrli od gladi. Sjećam se da nikada u životu nisam bila gladnija.
A onda sam jednoga dana ugledala nevjerojatan prizor — golemi oblak prašine koji se valjao starim putem niz dolinu. Iz prašine su izronili blješteći bijeli kamioni. Možda sam jednom ili dvaput prije vidjela stari kamion kako šteka prema našemu selu, no nikada nisam vidjela nešto nalik ovom sjajnom konvoju. Vi¬djela sam da idu prema tržnici u središtu našega sela. Pojurila sam onamo i ugledala dvojicu muškaraca kako izlaze iz prvog kamiona. Tada sam prvi put u životu vidjela Hawaje, odnosno bijelce. Stajala sam s ostalom djecom iz sela i iz daljine buljila u Hawaje, pitajući se odakle su stigli. Nama su izgledali poput duhova.
Hodali su uz kamione i govorili vozačima gdje da istovare teret. Mladi Nubijci iz našega sela potrčali su pomoći s velikim vrećama, kantama jestivog ulja, lijekovima i dekama. Nosili su ih u praznu kolibu koja se nalazila u blizini. Svaka je obitelj imala pravo na jednu deku, jednu vreću leće, jednu limenku ulja i nešto sjemena sirka za sijanje sljedeće godine. Otac je stao u red, a mi smo samo stajali ondje i nastavili zuriti u Hawaje. Na kraju smo krenuli kući. Otac je nosio vreću leće, majka je nosila ulje, a ja veliku deku.
"Ovi Hawaje su jako dobri ljudi", rekao je otac, smješkajući se, dok smo hodali do naše kolibe. "Dolaze izdaleka, jer znaju da kod nas nije bilo kiše i da smo gladni. No Arapini nam ne pomažu — iako žive u istoj zemlji kao i mi".
Cijele te godine, konvoji kamiona penjali su se vijugavim pla¬ninskim klancem kako bi nam donijeli pomoć. To je bila pomoć Amerikanaca, pa su svi pričali kako je predsjednik Bush dobar čov¬jek jer nam pomaže. Jedna je žena iz sela čak svojeg sina nazvala Bush. Roden je usred najveće gladi. Nakon toga je uslijedilo kopira¬nje, tako da je cijeli niz dječaka u našem selu nosio ime Bush. Neke su žene odlučile svoje kćeri nazvati po Bushevoj supruzi, no nitko nije mogao doznati kako se zove. Jedna je žena skladala pjesmu u čast predsjedniku Bushu. Vrlo je brzo postala jako popularna, a žene su je pjevale dok su radile. Ne sjećam se točno riječi, no pjesma je išla otprilike ovako:
Bush Bush Bush
Bush je jako dobar,
pomogao je Nubijcima
lećom i uljem.
Da nema Busha
Svi bismo umrijeli
Bush Bush Bush Bush

Jedna od najgorih stvari koje je donijela suša bio je pomor stoke. U planinama Nuba, krave su vrlo značajne — one su znak bogatstva. Ljudi su govorili: "Hmmm... On je jako bogat. Pogledaj koliko krava ima." Moj je otac imao otprilike 50 ili 60 krava. Neki su muškarci imali i više, možda čak i stotinu krava. Za vrijeme velike gladi, mnoge su naše krave uginule. Mojemu su ocu trebale godine da ponovno sastavi svoje krdo.
Babo je, kao najmlađi dječak obitelji, bio odgovoran za brigu o stoci, no kad je krenuo u školu, otac je zaposlio dječaka iz su¬sjednog sela. Imao je oko 13 godina i zvao se Ajeka. Ajeka, kojeg smo zvali Ali, nosio je koplje i ondo — glazbeni instrument izrađen od bundeve i tri žice. Nosio je samo perle oko struka. Ali je krave vodio na ispašu u polja ili u šumu; šetajući cijeli dan, tiho svirajući svoj ondo. Nakon godinu dana, otac mu je dao jednu kravu. To je bila njegova plaća za godinu dana rada.
Očevo stado krava držali smo oko deset minuta hoda od naše kuće, u nastambi koja se zove coh, izgrađenoj od golemih grana ukopanih u zemlju. Imali smo veliki coh za krave i manju nastam¬bu, cohnih, što doslovce znači "kuća za male krave", za telad. Ali i moja braća ustajali su prije svitanja i odlazili u nastambe. Gladne teliće vodili bi majkama kako bi sisali. Kad bi mlijeko počelo cu¬riti, odveli bi teliće i sami muzli krave. Telićima bi ostavili malo mlijeka, a ostatak donijeli kući mojoj majci.
Ponekad bismo odmah pili mlijeko — bilo je ukusno, svježe i toplo, a ponekad bismo ga stavili na vatru i radili kašu od sirka. Katkad bi me poslali u dvorište s posudom svježeg mlijeka. Ondje je na užetu visjela kora bundeve, pa bih kroz rupicu na vrhu ulila mlijeko i začepila je čepom. Zatim bih bundevu ljuljala naprijed natrag, kako bih bućkanjem dobila maslac. Bućkala bih mlijeko pet minuta, a zatim se odmorila, pa ponovno bućkala i odmarala se, sve dok se stepka ne bi odvojila od zrna maslaca. Od toga smo radili maslac i jogurt.
Ljudi su govorili da izgledam baš kao moja majka. Bila je vitka i jako, jako lijepa. No imala sam očevu kosu — bila je mnogo mekša i duža nego kosa moje majke. Neka od najranijih sjećanja su mi da je majka hodala potpuno gola. Otprilike u prvih osam go¬dina mojeg života, nitko u selu nije nosio odjeću. Zatim je majka počela nositi kratku, šarenu tkaninu, omotanu oko kukova. Kad joj je bilo hladno, oko ramena je omotala deku. Nikada nisam znala koliko moja majka ima godina, no izgledala je kao da ima deset godina manje od oca. U našem su se plemenu muškarci že¬nili ženama koje su mnogo mlađe od njih.
Majka je imala ukrasne ožiljke po cijelome tijelu. Dok je još bila dijete, moja je baka provela sate i sate režući joj kožu oštrim kamenom, stvarajući prekrasne, geometrijske oblike. Moja je baka odabrala spirale i zavijutke za majčina prsa te duge, ravne linije za trbuh. Smatrala sam da su ti ožiljci majku činili jako lijepom. Ožiljci su kell, što na nubijskome znači "znakovi ljepote". I muš¬karci i žene su ih imali. Moja je majka imala prelijep ožiljak s jedne strane lica — nalikovao je na troglavu strijelu. Baka je zarezivala kožu sve dok joj krv nije počela curiti niz obraz.
"Vidjela sam kako krv kaplje na zemlju, Mende", pričala mi je majka, dodirujući vršcima prstiju ožiljak. "No naučili su nas da budemo hrabre, pa se nisam žalila."
Imala sam četvero starije sestre i braće, no nitko od njih nije imao ožiljke. Majka mi je rekla da je to stara tradicija koja je nestala prije nego što smo se mi rodili. Bilo joj je žao zbog toga, no razumje¬la je zašto takve stare tradicije moraju doći k svojemu kraju. Uvijek je nosila ogrlicu od crnih i bijelih perli, a oko struka je nosila široki ukras od niza bijelih, crvenih, žutih i crnih perli. U kulturi naroda Nuba, perle koje je svako od plemena nosilo bile su jedinstvene i predstavljale su način raspoznavanja jednog plemena od ostalih.
Moja je majka nosila perle da pokaže da je iz našeg plemena, plemena Karko (pleme unutar naroda Nuba). Kada bi u naše selo došli stranci, odmah su znali tko je pripadnik našeg plemena: prema perlama i ožiljcima.
Premda je majka uvijek nosila ispletenu kosu, gotovo mi ni¬kad nije dopustila da je ja ispletem, jer mi to nikada nije dobro išlo. Kosu joj je obično plela prijateljica koja je živjela blizu nas, a koja je dugo učila kako se to radi prema nubijskoj tradiciji. Bila je nešto kao plemenski frizer, premda joj nitko nikad nije platio za rad. Činila je to kao uslugu; a to je i bio način na koji smo se međusobno ophodili. Ako biste nekome mogli pomoći, to biste i učinili.
Svaka je djevojčica za različite prigode nosila i različitu frizu¬ru — za dolazak kiša, žetvu, za vrijeme hrvanja ili za ceremoniju obrezivanja dječaka. Majka mi je rekla da su, u njezino vrijeme, dječaci obrezivani sa sedamnaest ili osamnaest godina kako bi se označio ulazak u svijet muškaraca, no moja su braća obrezana mno¬go ranije, s deset ili jedanaest godina. Običaji su se mijenjali i sada se smatralo da je mnogo sigurnije dječake obrezati dok su mlađi.
Moj je otac imao prelijepo, drago lice. Nije bio visok kao ostali Nubijci, no bio je u dobroj fizičkoj formi, vitak i jak. Imao je fine crte lica, gotovo europske, no koža mu je bila jako crna. Nosio je samo kratku tkaninu oko struka i bijelu kapu. Očeve su ruke bile tvrde i pune žuljeva. Ponekad bi mu ruke krvarile nakon što je cijeli dan obrađivao koru baobaba i od nje pravio užad koju je prodavao na tržnici. Na stopalima je imao duboke pukotine i rascjepe jer je bos hodao po oštrom kamenju i stijena¬ma u brdima. Nosio je kratku bradu. Zapravo je to bila brada od dandva. Imao je kratku, izrazito crnu kosu. Brzo je rasla, a kad bi malo narasla, vidjelo se da je meka i nimalo nalik na kosu ostalih Nubijaca, koja je bila kruta i čvrsta.
Mnogi su muškarci u našem selu imali nekoliko žena. Moji ujaci Jerongir i Foneshir imali su po dvije žene. No moj je otac imao samo jednu ženu. Ja bih ga bila voljela sve i da je imao deset žena. Ne znam bi li se to svidjelo mojoj majci, no ionako ne bi imala pravo išta reći o tome. Takva je naša tradicija. Moj je otac jako volio moju majku. Govorio nam je: "Vaša je majka tako dobra žena, meni vrijedi kao njih deset".
Život je u našem domu bio vrlo miran. Otac i majka nikada se nisu svađali. Jedine svađe bile su one između nas djece, i to u igri. Otac se uvijek šalio s našim susjedima i pozivao ih k nama na objed. Bio je živ, a moja je majka bila vrlo tiha i povučena. Svi su je voljeli i poštovali. Nije sudjelovala u seoskim tračevima. Ljudi su govorili da je moja majka poput anđela, a moj otac poput zločestog, ali vrlo ljupkog vraga.
Otac je imao golemo koplje za lov, s dugim drvenim drškom nalik na bič i metalnim vrhom. Kad je odlazio u lov, u planine, po¬nio bi koplje, dugačak štap, sjekiru i posudu punu vode. Sa sobom je nosio i golemi kravlji rog. Često je ubio tek zeca ili malu pticu nalik na fazana, no ponekad je ubio shukula — velikog šumskog jelena. Katkad je ulovio čak i hijenu. Kad bi ubio veliku životinju, puhao bi u rog, a jeka bi ispunila prostor medu brdima. Čuli bismo nje¬gov poziv čak u selu i bili vrlo uzbuđeni. Muškarci bi tada krenuli prema njemu, da mu pomognu donijeti životinju.
Kad sam imala oko šest godina, zabrinula sam se za svoju macu Uran. Bila je jako debela i mislila sam da će eksplodirati. "Umi, zašto je Uran tako debela?" pitala sam majku. "Mislim da jede previše miševa".
"Nije debela zato što previše jede", rekla mi je majka, smijući se. "Skotna je — imat će mlade".
Bila sam šokirana. Kako je Uran ostala skotna, pitala sam majku.
"Pa, Uran je skotna jer je jela previše miševa", rekla mi je majka, pobijajući svoju prvotnu izjavu. Mislim da joj se to učinilo zgodnim načinom da mi ne mora objašnjavati kako nastaju djeca u tako ranoj dobi.
"Umi", kukala sam, "ne razumijem. Hoće li Uran omaciti miševe? Doveli smo je kako bi nas riješila miševa."
Majka je sjela na svoju drvenu stoličicu i privukla me k sebi. "Slušaj, Mende. Uran jede miševe, no omacit će male mačiće. Pričekaj i vidjet ćeš."
I dalje nisam razumjela, no bila sam sretna što će Uran imati mačiće. Uzela sam je u ruke i odnijela do majke. "Kad će se oma¬citi?", pitala sam.
"Ne znam točno," rekla je, pipajući Uranin trbuh. "No prema ovome što osjećam, mislim da će to biti uskoro."
Bila sam jako uzbuđena. Jednoga sam jutra, tjedan dana na¬kon toga, otišla po Uran i pronašla je sklupčanu s četiri prekrasna mačića. Bili su crni, s bijelim mrljama. Ležala je i gledala me; činilo mi se da je jako ponosna. Uran je doista bila moja najbolja prijateljica. Istrčala sam na dvorište, ulovila kozu, pomuzla je i otrčala natrag, noseći punu posudu mlijeka. Držala sam mačiće u ruci i mazila ih. Kasnije sam otrčala sve ispričati prijateljima i došli su igrati se s mačićima. Rasli su i počeli skakati po meni i igrati se mojim prstima i ušima. Postali su najvažnija stvar u mojem životu. A zatim je majka jednog jutra rekla da mora razgovarati sa mnom.
"Jedan od susjeda pitao je može li dobiti jednog mačića, da živi u njihovoj kući," rekla mi je. "Možemo im dati jednog Ura ninog mačića. Ne bi li to bilo lijepo?"
Nisam mogla vjerovati što govori. "Želiš dati Uraninu dječicu? Kako možeš? Zašto ne daš svoju djecu drugima, ako je to ono što želiš učiniti?"
"Nemoj se ljutiti na mene," rekla mi je majka nježno. "Zadr¬žimo Ii sve mačiće, Uran će ih uskoro imati još pet i tada bismo ih imali deset; što misliš odakle nam mlijeko da ih sve nahranimo?"
"Imamo krave i koze. Možemo piti kravlje mlijeko, a mačke kozje."
"A što misliš, gdje će sve te mačke živjeti? Da napravimo ogradu i držimo Uran i mačiće vani, kao krave? Bi li ti se to svi¬djelo?"
"Zašto ne bi sve mačke živjele s nama u kolibi? Male su i ne zauzimaju puno mjesta."
No majka je bila nepopustljiva. Morat ćemo dati Uranine mačiće. Ljutilo me što majka nije znala što učiniti. Na kraju je rekla, "Slušaj, Mende, za sad mogu ostati s nama, u redu? Hoćeš Ii prestati plakati?"
Laknulo mi je i otrčala sam k Uran da joj kažem dobre vijesti
— da njezini mačići mogu ostati. No naravno, majka me prevari¬la. Jednoga jutra, nekoliko dana nakon toga, probudila sam se i vidjela da mačića nema. Panično sam trčala po kolibi tražeći ih. Istrčala sam i tražila ih po dvorištu. Konačno sam sjela i briznula u plač. "Umu" plakala sam, "ne mogu pronaći mačiće. Kamo su nestali?"
Majka se pretvarala da je iznenađena. "Doista?" rekla je. "Kamo su mogli otići?" Počela ih je tražiti po kolibi sa mnom, no nakon otprilike pet minuta je odustala. "Možda ih je Uran odnijela u dvorište," rekla je. "Jesi li pogledala vani?"
Taman sam htjela istrčati i pretražiti vrt, no majka mi je rekla da najprije moram doručkovati. Rekla sam joj da ću jesti kad pronađem mačiće. Krenula sam van, a Uran me pratila. Bila sam ljuta što mi majka ne pomaže. Nakon sat vremena, još sam ih tražila po dvorištu, a uto je dotrčala jedna od mojih prijateljica. Rekla mi je da je presretna jer — pogodite što — dobili su jednog od Uraninih mačića. Najednom sam shvatila da me majka preva¬rila i nisam mogla vjerovati da je mogla biti tako okrutna. Utrčala sam u kolibu. "Zašto si dala Uraninu djecu? Kako si mogla?" vikala sam na nju i udarala nogama o pod. "Kako si mogla biti tako zla? Lagala si mi."
Majka mi je rekla da sjednem i pokušala objasniti da će Uran imati još mačića te da ih sljedeći put neće dati drugima. No bila sam neutješna. Brinula sam se da Uran više neće moći imati mlade jer je pojela sve debele miševe pa su ostali samo oni mršavi. Dani¬ma sam bila jako tužna. No kako su mačići rasli, vidjela sam da se igraju u selu i da su sretni te sam uskoro oprostila majci.
Zbog toga što sam bila najmlađe dijete i posljednja kći mojega oca, mislim da sam bila pomalo razmažena. Shokan je bila trinaest go¬dina starija od mene. Njezino ime znači "bez kose", jer se rodila potpuno ćelava. Mislim da nikada nije išla u školu, a kad sam se rodila, već je bila udana i nije živjela s nama. Cesto sam je posje¬ćivala, jer je puteljak do šume zavijao pored njezine kuće, a i pored Kunyantine kuće također. Iz naše bih je kolibe zazvala, "Shokan, gdje si?" Ona bi me čula i povikala, "Ovdje sam, Mende, ovdje sam." Kunyant je od mene bila starija oko sedam godina. Njezino je ime značilo "mnogo kose", jer se rodila s gustom kovrčavom kosom. Sjećam se da su svi govorili da je Kunyant jako lijepa, ali ne i jako pametna. Išla je u školu, no tek kratko. I ona se udala kad je imala otprilike trinaest godina.
Moj najstariji brat zvao se Kwandsharan, što znači "nizak momak", jer je bio jako mali kad se rodio. Uvijek se smijao i zbi¬jao šale, a bio je i jako zgodan. Kwandsharan se nadao da će otići na studij i postati časnik u vojsci. Sviđao mi se, no nikad nisam razumjela zašto je htio otići iz sela i postati vojnik. Moj drugi brat, Babo, bio je tek dvije godine stariji od mene, i po godinama smo bili najbliži. Njegovo ime na našem jeziku znači "djetešce" i bio je omiljeno dijete moje majke. Bio je visok i vitak, obazriv i veoma pametan. Uvijek je bio najbolji učenik u školi. Govorio mi je da želi biti trgovac i raditi na tržnici. Njega sam voljela više od sve braće i sestara. Kad god je bio u selu, bila sam uz njega.
Babo me ostavljao samo kad je išao u šumu u lov na ptice. Gađao ih je iz praćke izrađene od palme i kamenčića, a ponekad se koristio i drvenim katapultom. Ako bismo imali sreće, donio bi velikog goluba. Kad bi stigao kući, dao bi ga meni da ga stavim na vatru i spalim perje tako da otpadne. Zatim bi ga on očistio i kuhali bismo ga u metalnoj posudi na vatri, u vodi u kojoj je bilo luka i soli. Bila je to vrlo ukusna poslastica.
Babo se uvijek igrao sa mnom. Jedna od omiljenih igri bila je Kak, odnosno igra kamenja. Uzeli bismo po osam kamenči¬ća veličine velikih pikula, sjeli na tlo jedno preko puta drugog i posložili kamenčiće ispred sebe. Babo bi mi uvijek dao da igram prva. Morala sam baciti jedan od kamenčića u zrak, zgrabiti drugi s tla i uhvatiti kamenčić koji sam bacila prije nego što padne na tlo — sve to jednom rukom. Kad bih uhvatila osam kamenčića, počinjali bismo ispočetka, no tad bih morala zgrabiti dva kamen¬čića odjednom, a zatim tri, pa četiri i tako dalje. Ako bih uhvatila sve kamenčiće i završila niz, povikala bih Kak! Naravno, ako bih ispustila koji kamenčić, izgubila bih svoj red. Babo i ja smo satima znali igrati ovu igru.
No moja je omiljena igra bila omot nwaid — Mjesečeva igra. Igrali bismo je za punog Mjeseca, kad je srebrna mjesečina obasjava¬la cijelo selo i susjedne planine. U središtu sela okupilo bi se dvade¬setak do tridesetak djece i izgradili bismo veliki krug od kamenja.
Zatim bi netko bacio plosnati disk od kravlje kosti (obično jedan od kralješaka) u zrak, svom jačinom. Svi bismo potrčali za njim, vičući i smijući se dok bismo padali jedni po drugima ne bismo li ga se prvi dokopali.
Ako bih pronašla kost, ne bih to odavala, nego bih potrčala prema krugu od kamenja bez da me itko ulovi. No čim bi osta¬li vidjeli da je disk kod mene, povikali bi "Brzo! Brzo! Ulovite Mende! Spriječite je!" Ako bih stigla do kruga, plesala bih i vikala "Eyee langaa! Eyee langaa! — Uspjela sam! Uspjela sam!" Tada bih ja bila pobjednik i bacala bih disk za sljedeću partiju. Ako bi me uhvatili, ispala bih. Da smo smjeli, igrali bismo omot nwaid ci¬jelu noć, no nakon par sati igre, naši bi nas roditelji zvali kućama. "Hajde, Mende!" vikala bi moja majka. "Dođi kući. Vrijeme je za spavanje."

Tata i ja
Jednoga dana, odmah nakon dolaska kiša, otac me pitao želim li poći s njim u polja sirka. Sirak je bila naša glavna žitarica. Imala sam otprilike šest godina, no znala sam da su polja jako daleko, u dolini, gdje je zemlja plodnija.
"Idem onamo na nekoliko dana, da posijem sirak," objasnio mi je. "Zatim se moram vratiti u selo i želim da ostaneš ondje dok me nema i tjeraš ptice. U protivnom će pojesti sjeme koje smo za sijali. Neće me biti samo jedan dan i vratit ću se po tebe. Može?"
"Da! Da!" rekla sam, skačući od sreće. "Voljela bih poći s tobom, Ba. Ali, molim te, mogu li povesti Uran?"
"Uran će se izgubiti u šumi, Mende. Mogla bi nastradati. Bolje je da ostane u selu, zar ne?"
Iako sam morala ostaviti Uran, bila sam jako sretna. Tad me otac prvi put vodio sa sobom. Nedostajao mi je kad ga nije bilo, a najviše od svega su mi nedostajale njegove priče. Noć prije odlaska, majka nam je spremila hranu i posude za kuhanje. Čim je svanulo, sve smo stvari spremili u vreće i stavili ih na magarca. Zatim je moj otac skočio na magarca i podigao me k sebi. Krenuli smo, a svi su nam mahali. Osjećala sam se strašno važnom i posebnom.
"Kad ćeš se vratiti, Mende?" povikala je moja prijateljica Kehko.
"Nikada," povikala sam okrećući se unatrag. "Provest ću cijeli život u polju s ocem. Bok!"
"Tko će se onda igrati s tobom?" Kehko je vikala za nama.
"Nitko", rekla sam bahato. "Ne idem se igrati. Imam važno¬ga posla ondje. Moram čuvati naša polja od ptica."
Uskoro smo prolazili kroz šume i preko brežuljaka koje nisam poznavala. Moj je otac bio naoružan kopljem, sjekirom i debelim štapom, pa me nije bilo strah. Jašili smo, a ja sam brbljala.
"Prije nego što smo otišli iz sela, rekao si da ću morati ostati u polju kad se ti vratiš. No što ću ako dođu duhovi?"
Činilo se da razmišlja neko vrijeme. "Dobro pitanje," napo¬sljetku je rekao. "Trebao sam reći i Babi da pođe. Sume su prepune duhova."
"Doista? Onda neću ondje ostati sama. Morat ćeš me povesti kući sa sobom."
"Ako te povedem, tko će tjerati ptice s polja?"
"Duhovi ih mogu tjerati jednako dobro kao i ja," rekla sam. Uzrujala sam se.
"Nisam siguran, Mende," rekao je moj otac polako odma¬hujući glavom. "Mislim da bi ti to puno bolje obavila."
Zaplakala sam i lamatala nogama, udarajući magarca. "Ne očekuješ valjda da ostanem sama ondje s duhovima?" jadikovala sam.
"Nemoj tako udarati magarca," rekao je pokušavajući se ne smijati. "Budeš li ga udarala, potrčat će tako brzo da ćemo pasti."
"Briga me. Sve je bolje od toga da sam sama u polju s du¬hovima."
Moj se otac više nije mogao suzdržati. "Zafrkavam te, Men¬de," rekao je. "Nema duhova u šumi. Pogledaj oko sebe. Vidiš li duhove? Ne."
Na kraju sam prestala plakati. Otac me pokušao oraspoložiti, no dugo mu uopće nisam odgovarala. Durila sam se. "Ne voliš
me," zafrktala sam naposljetku. "Želiš da ostanem sama s duho¬vima. Dotaknu li me ili osjetim li samo njihov dah, umrijet ću!"
"Rekao sam ti da sam se samo šalio."
"Vidjet ćeš, samo čekaj. Ne ostajem ondje sama. Vraćam se s tobom u selo."
"Dobro. Pričekat ćemo da vidimo što će se dogoditi," rekao je otac, cerekajući se.
Mora da smo izgledali jako neobično: vikali smo i smijali se, a i plakali dok smo prolazili šumom. Što smo dalje odmicali, oko¬liš je bio to neobičniji. Uskoro smo bili okruženi gustom šumom. Bilo je vlažno i vruće. Krošnje su bile mokre od nedavnih kiša, a ponegdje je bilo i suhih korita sezonskih rječica koje su zavijale među golemim stablima. Nekoliko dana nakon kiše, korita su se pretvarala u divlje bujice, dok su tijekom godine bila suha.
Napokon smo stigli do jednog od tih jaraka. Bio je pun duboke, nemirne vode koja nam je blokirala put. Otac je pošao provjeriti struju i odlučio da je preopasno da prelazimo. Morat ćemo pričekati dok se bujica ne smiri. Nakon otprilike jedan sat, rekao je da bismo mogli pokušati. Zavezao je magarca za stablo i stavio me na ramena. Rekao mi je da se čvrsto držim s obje ruke, a zatim je, vrlo polako, prošao kroz bujicu. U svakoj je ruci nosio dug štap te se njime služio da ispita dubinu i jačinu struje. S njegovih je ramena zvuk divlje bujice bio zaglušujući. Kako je ulazio dublje, voda mu je dosezala do prsa i oko mojih bosih nogu počeli su se stvarati vrtlozi.
"Mende, čvrsto se drži!" povikao je. "Čvrsto se drži!"
"Kako se mogu držati za tebe?" povikala sam. Nisam htjela da vidi koliko se zapravo bojim. "Malena sam. Zašto me ti ne držiš? Ili želiš da me bujica odnese?"
Otac se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh. "Želiš da pad¬nemo u rijeku?" povikao je.
"Naravno da ne," odgovorila sam.
"Dobro, kako da se onda ja držim za tebe i za štapove u isto vrijeme?"
"Ne znam, no moraš me čvrsto držati. Mala sam. Nije te briga ako upadnem u rijeku?"
"Koliko ruku imam?" viknuo mi je. No tad sam se već to¬liko cerekala da nisam mogla odgovoriti. "Koliko ruku imam?" povikao je još glasnije. "Koliko ruku imam? Hoćeš li mi odgovo¬riti, Mende?"
"Ore, Ba. — Dvije, tata," napokon sam uspjela izgovoriti. "Dvije ruke!"
"Da. Dvije ruke. Kako da se onda držim za štapove i da istovremeno držim i tebe?"
"Briga me," viknula sam mu. "No da se nisi usudio ispu¬stiti me! Hodaj polako. I nemoj ugaziti u veliku rupu, inače ćemo se oboje utopiti!"
"Ti si šašava, baš šašava djevojčica," viknuo mi je otac. "Zašto sam te morao dobiti za kći? Baš si pravi zvrk."
Kad smo stigli do sredine rijeke, toliko smo se smijali da sam zaboravila na strah; a kad smo napokon izašli na drugu stranu, otac me spustio s ramena i srušio se na tlo, dašćući od iscrpljenosti i smijeha. Zatim se okrenuo i krenuo po magarca.
"Nemoj ići blizu rijeke", upozorio me, uozbiljivši se na tre¬nutak. "Jako je opasno. Drži se podalje od vode."
Uskoro je za uzde vukao magarca niz obalu sa suprotne strane, no magarac je bio jako tvrdoglav i nije htio ni kročiti u divlju rijeku. Panično je njakao, "liiha! liiha! liiha!" Otac je stajao u rijeci pokušavajući vući magarca na drugu stranu rijeke, a magarac je vukao natrag. Meni se sve to činilo jako smiješnim "Čemu se smiješ?!" povikao je, glumeći da se ljuti. "Misliš da je ovo smiješno, zar ne? Ako magarac upadne u vodu, sva će se hrana smočiti, a i sjeme sirka će odnijeti struja. Sto ćemo onda jesti? Umrijet ćemo od gladi! Ili ćemo se morati vratiti u selo, pa će nam se svi smijati."
Nakon puno guranja i psovanja, otac je napokon dovukao magarca na drugu stranu. Zajapuren i sasvim mokar, sjeo je na tlo i zagrlio me. Prva je rijeka bila najteža prepreka. Bili smo visoko u brdima i rijeke su bile brze i divlje. Kako smo se spuštali prema rav¬nici, rijeke je bilo lakše prelaziti. U kasno poslijepodne stigli smo do kraja šume. Pred nama se prostirala golema ravnica bez stabala, u svim smjerovima, dokle pogled seže. Bila sam naviknuta na planine i u ovom golemom prostranstvu osjećala sam se izolirano i ranjivo.
"Ne sviđa mi se ovdje. Ravno je i prazno. Izgubit ćemo se."
"Znam. Ni meni se ne sviđa," rekao je otac. "No ovdje je zemlja plodna."
Otac je na rubu polja sagradio malo, pravokutno sklonište od suhih stabljika sirka. Unutra je bilo mjesto za vatru, odnosno četiri kamena na koja se stavljala posuda za kuhanje. Sa svake je strane bio po jedan krevet od listova palme. Na dnu, udaljen od vrata, bio je veliki krevet od suhih vlati sirka na kojem smo uvečer sjedili i pričali priče.
Unijeli smo sve stvari u kolibu i raskomotili se. Zatim je otac zapalio vatru kako bismo se ugrijali nakon dugog putovanja na kojem smo se smočili i kako bismo skuhali slatki čaj. Skinuo je deku koju je nosio na ramenima i objesio je o krov kolibe da se osuši. Ja sam nosila samo gaćice. Skinula sam ih i učinila što i on. Nakon što smo pojeli nešto hrane koju nam je Umi spremila, bili smo spremni za počinak. Otac se smjestio na jedan od malih kreveta pokraj vatre, a ja sam uskočila u krevet pored njega. Pu¬tovanje je bilo iscrpljujuće i uskoro smo zaspali.
Sutradan ujutro otac me probudio doručkom od kaše od sirka na mlijeku. Izašao je i počeo raditi — kopao je rupe u zemlji dugim štapom koji je na jednom kraju imao metalni vrh. Slijedila sam ga i u svaku rupu stavila nekoliko sjemenki te bosim nogama utapkala zemlju preko rupe. Zemlja je bila mokra jer je kišilo i bila je vrlo meka. Dok smo radili, otac je pjevao. I s desne i s lijeve strane vidjela sam druge Nubijce kako rade isto što i mi.
Ujutro trećeg dana, nakon što smo doručkovali, otac me posjeo na razgovor.
"Danas se moram vratiti u selo," nježno mi je rekao.
"Neću ostati ovdje bez tebe", uzvratila sam.
"Hoćeš," mirno mi je odgovorio. "Ostat ćeš ovdje kako smo se dogovorili — tjerat ćeš ptice s polja."
"Bojim se," zacviljela sam. "Ne mogu ovdje ostati sama."
"Pogledaj me, Mende," rekao je ozbiljnim tonom. "Znaš da sam te zato i doveo ovamo..."
Prije nego što je uspio završiti, prekinula sam ga. "No nisi mi rekao za divlje životinje i duhove, zar ne? Rekao si mi to tek kad smo već bili na putu ovamo."
"Čekaj, nisam završio! Slušaj me." Bio je ozbiljan, što je bilo neuobičajeno. "Objasnio sam ti zašto sam htio da dođeš ova¬mo sa mnom. Bit ćeš sama ovdje samo jedan dan, a zatim ću se vratiti. Zafrkavao sam te za duhove i divlje životinje. Pa znaš to."
"Znam," rekla sam i briznula u plač. "No šaliti se s pričama o duhovima i divljim životinjama nije smiješno."
"Što želiš da učinim? Ne možeš se vratiti sa mnom. Moraš ostati ovdje i paziti na polja. Kad sunce zađe, možeš otići k ujaku Jerongiru. Njegova su polja odmah do naših."
Sad sam već histerično plakala. "Neću paziti na glupe ptice
i glupa polja!" vrisnula sam. "Ostavit ću sjeme pticama. Vidjet ćeš."
"Dobro," rekao je otac. "Dopustiš li pticama da pojedu sve sjeme, vidjet ćeš što će se dogoditi kad se vratim."
Izgovorivši to, skočio je na svog magarca, udario ga nogama da krene i uputio se kasom prema šumi. Potrčala sam za njim vi¬čući kroz suze što sam glasnije mogla — "Ba! Ba! Ne ostavljaj me. Povedi me sa sobom. Povedi me sa sobom u selo. Ne možeš me ostaviti ovdje. Umrijet ću!"
Otac se sad već naljutio. "Vrati se, Mende!" viknuo je. "Hajde, vrati se."
No ja sam i dalje trčala za njim. Jače je udario magarca no¬gama i kako je magarac počeo brže trčati, i ja sam ubrzala. Nakon nekog vremena, otac je stao. Sustigla sam ga, a on se nagnuo i podignuo me jednom rukom. Na trenutak sam bila presretna, jer sam mislila da će me povesti sa sobom — no on je okrenuo ma¬garca i krenuo prema natrag.
"Ne možeš se vratiti u selo," rekao mi je ozbiljnim tonom. "Vraćaš se u polje i pazit ćeš na sjeme."
Cijelim sam putem plakala i udarala oca u noge, a on je gubio strpljenje. Gubio je vrijeme, a čekao ga je dalek put. Kad smo stigli do kolibe, sjeo je pod stablo i stavio me na krilo.
"Mende", nježno mi je rekao gladeći mi kosu. "Molim te, slušaj me. Čula si što sam ti rekao. Vratiš li se sa mnom, ptice će iskopati sjeme i morat ćemo sve ponoviti, a to znači da sirak možda neće dozreti na vrijeme. Doista to želiš?"
"Ne," rekla sam tiho gledajući u tlo.
"Dakle, moraš ostati ovdje i biti hrabra. Vratit ću se sutra, kako sam i obećao."
"U redu, Ba."
"Nasmiješi se dok odlazim ovoga puta," rekao mi je smije¬šeći se. Penjao se na magarca, a ja sam prestala plakati i pokušala se nasmiješiti.
"Zdravo, vidimo se sutra," povikao je dok je kaskao putem.
Nestao je iza zavoja u šumu, a ja sam se najednom osjetila samom i jako sam se uplašila. Znala sam da ne smijem ponovno trčati za njim, pa sam sjela pod drvo i bacala kamenčiće na ptice. "Odlazite, glupe ptice!" vikala sam. "Odlazite! Šu!" No cijeli dan sam mislila da čujem životinje kako se kreću u obližnjoj šumi.
U sumrak sam pojurila k ujaku Jerongiru. Trčala sam toliko brzo da mi stopala gotovo nisu dodirivala tlo. Dao mi je kozjeg mlijeka i kaše od sirka. Nakon toga sam zaspala; bila sam silno umorna. Ujutro sam se, u cik zore, zaputila prema očevim poljima.
Cijelog sam jutra tjerala ptice, gledajući jednim okom u puteljak iza sebe, očekujući očev povratak. Čekala sam i čekala, no nije ga bilo. U rano poslijepodne, ugledala sam ženu iz našega sela na puteljku. Hodala je prema meni. "Zašto se moj otac još nije vratio?" pitala sam je gotovo u panici. "Obećao je da će se vratiti danas ujutro."
"Rekao mi je da ti kažem da neće stići danas," odgovorila je. "Doći će sutra."
Prvo sam pomislila da me otac prevario, no zatim sam shva¬tila da se nešto moralo dogoditi i da zato kasni. Nisam imala iz¬bora, morala sam ga čekati. Nastavila sam tjerati ptice; gađala sam ih kamenčićima i vikala na njih. No sredinom poslijepodneva, začula sam grozan zvuk iz šume iza mene. Jeka ga je nosila kroz drveće. Okrenula sam se. "Aaauuu... auuu!" Opet! Naježila sam se. Dobro sam poznavala taj zvuk. To je bilo glasanje divljega psa, životinje koju je pratio strašan glas. Lovi u čoporima i napada sve, a posebno voli djecu Nubijaca. Okretala sam se ne bih li čula odakle zvuk dolazi. Cijelo mi se tijelo treslo od straha.
Najednom sam vidjela da se nešto miče među stablima i po¬javio se divlji pas. Gledala sam ga kako preskače ogradu i uskače u naše polje. Znala sam da je ostatak čopora blizu. Bojala sam se pomaknuti da me ne bi čuo i krenuo za mnom. No također sam znala da će me, ostanem li ondje gdje sam bila, pas kadtad nanjušiti. Naposljetku sam potrčala i jedino što mi je palo na um bilo je da se popnem na drvo usred polja.
Stigavši do stabla, skočila sam na najnižu granu i brzo se uspela do vrha. Kod kuće, u selu, često sam se penjala na stabla i nije mi to bilo teško. Noge su mi nekotrolirano drhtale; još sam se bojala da su me divlji psi čuli ili vidjeli. Premda sam znala da se ne mogu popeti na stablo, zamišljala sam kako bi me čekali na tlu dok ne padnem u snu.
Okrenula sam se i vidjela divljeg psa kako se šulja poljem prema meni. Gotovo da je puzao. Kad mi se sasvim približio, odje¬danput je poskočio. Čula sam neku pticu koja je ispustila stravičan zvuk i kriještala dok ju je pas držao šapama i grizao za vrat. Bila je to velika Shengokor — šumska kokoš. Divlji je pas zatim otrčao, preskočio ogradu i nestao u šumi, noseći pticu u ustima. To sam mogla biti ja, pomislih.
Još dugo nisam smogla hrabrosti da siđem s drveta. Kad sam konačno sišla, potrčala sam što sam brže mogla prema ujakovoj ko¬libi. Više me nije bilo briga hoće li ptice pojesti sve sjeme koje smo zasijali. Ugledavši ujaka Jerongira, potrčala sam još brže i bacila mu se u naručje. Nisam plakala, jer je to bio moj ujak Jerongir, a ne moj otac. No vidio je da sam uzrujana,
"Što se dogodilo, Mende?" pitao je. "Što nije u redu?"
"Ujače, došle su divlje životinje! Divlje životinje su došle."
"Nisu došle zbog tebe, Mende, nego zbog ptica!"
"Ali ujače, bilo me je strah, potrčala sam i popela se na drvo!"
Ujak Jerongir se smijao. Kad sam se malo oporavila, pogle¬dao je u sjenu obližnjeg drveta. Tako je znao koliko je sati — gle¬dajući sjenu drveta i položaj Sunca tijekom dana.
"Kasno je," rekao je hihoćući se. "Ne moraš se vraćati u polje. Sve su ptice ionako pošle na počinak. Jako si se preplašila, zar ne? Ostani ovdje i vratit ćeš se onamo ujutro."
Ušla sam u kolibu ujaka Jerongira i popila malo kozjeg mlijeka. Bila sam previše uzrujana da bih jela te sam odmah otišla u krevet. Cijelu sam noć imala noćne more o divljim životinjama koje me napadaju dok spavam. Ujutro je ujak pošao sa mnom do očevih polja da provjerimo ima li ondje divljih životinja. Kad je otišao, otprilike sat vremena pazila sam da ne dođu ptice i divlji psi te gledala prema puteljku odakle je trebao doći moj otac. Konačno sam začula zvuk iz šume.
"Mende! Mende! Mende!" Bio je to moj otac.
Tako mi je laknulo! Ugledala sam ga kako vodi magarca koji je nosio zalihe hrane po puteljku. Htjela sam potrčati k njemu i za¬grliti ga, no sjetila sam se koliko sam ljuta bila na njega. Stala sam i pogledala u tlo. "Neću te pozdraviti!" viknula sam. "Rekla sam ti da će doći divlje životinje!" Zatim sam briznula u plač. "Rekla sam ti da će doći divlje životinje i pokušati me pojesti. Da se nisam uspela na stablo i spasila se, sad me ne bi pronašao ovdje."
"Ne vjerujem ti, Mende," rekao je. "Nije bilo divljih živo¬tinja. Govoriš to samo zato da bih se osjećao krivim što se nisam jučer vratio."
"Ako mi ne vjeruješ, pitaj ujaka Jerongira. Zna da govorim istinu. Ili pođi sa mnom da ti pokažem krv na tlu."
Moj je otac odjednom izgledao zabrinuto. "Čija krv?" pitao je.
"Moja," rekla sam pokazujući mu lijevu ruku. "Životinja me ugrizla za ruku."
Omotala sam se malom dekom jer je još bilo dosta hladno. Otac je skočio s magarca da pogleda moju ruku, no otrgnula sam se praveći se da me ozlijedio. Potrčala sam preko polja, a otac me je slijedio. Okrenula sam se da vidim gdje je i vidjela da nije za¬vezao magarca, koji je krenuo prema šumi. Otac me sustigao kod mjesta na kojem je divlji pas ubio pticu. Uhvatio me za ramena i okrenuo prema sebi.
"Mende, prestani se zafrkavati i reci mi što se dogodilo. Majka i svi ostali su također došli."
Pogledala sam u smjeru u kojem je pokazivao i vidjela svoju čitavu obitelj kako dolazi puteljkom. Bila sam tako sretna što ih vidim! No nisam još bila spremna odustati od svoje psine. "Po¬gledaj, tu je krv," rekla sam pokazujući prema tlu. Otac je pogle¬dao u tlo, u malu lokvicu sasušene krvi i veliku hrpu perja. Nisam se sjetila da će me perje odati. Otac se smijao i smijao, sve dok mu se suze nisu počele slijevati niz obraze. Konačno je ulovio dah.
"Mende, otkad si ti ptica?!" pitao me. "Hajde, pokaži mi svoje perje! Hoćeš li odletjeti kući, u selo?"
Zatim smo se zagrlili i pomirili. "Prevarila sam te jer se jučer nisi vratio," rekla sam.
"žao mi je, no imao sam važnog posla. Hajde, pozdravi maj¬ku i braću i sestre. Svi su prešli dalek put samo kako bi te vidjeli."
Te je večeri otac lukom i strijelom ulovio Shengkora. Očeru¬pali smo kokoš i očistili je od iznutrica te je ispekli na vatri. Bila je to prava obiteljska gozba. Tog smo puta u polju ostali tjedan dana, možda i dulje. Otac je ubio mnoštvo zečeva, a gulaš od zečetine bio mi je omiljeno jelo. No od toga dana, kad god bi me otac zvao da pođem s njim u polje, isprva bih odbila. Rekla bih da znam da će me ostaviti ondje i da će me pojesti divlje životinje. Zatim bismo se smijali i prisjećali se tog dana.

Vjenčanja i sprovodi
Nedugo nakon epizode s divljim psom, još me nešto izne¬nadilo. Jednoga je dana čovjek imena Musa došao razgovarati s mojim ocem vezano uz vjenčanje s mojom sestrom Kunyant. Nekoliko mjeseci nakon njezinog rođenja, oni su se zaručili, no nikada se ranije nisu susreli. Muškarci su nestali u holu, muškoj kući, kako bi razgovarali o detaljima vjenčanja. Majka je pripremila objed te im ga je Babo odnio. Nakon tri sata razgovora, Musa je otišao, a otac se vratio kući da raspravi o tome s mojom majkom.
"Musa je došao razgovarati o vjenčanju s Kunyant," rekao je.
"Što je rekao?"
"Rekao je da misli da je stiglo vrijeme da se vjenčaju. Zatim je govorio o tome koliko će nam krava i koza dati i dogovorili smo se da je to poštena cijena."
U našem plemenu mladoženja mora dati miraz mladenkinoj obitelji — obično je to određen broj krava i koza te određen broj vreća sirka. To je "cijena mladenke", odnosno cijena koju plaća kako bi se oženio njome.
Kad je stigao dan Kunyantina i Musina vjenčanja, odlučila sam da ću sve pomno pratiti i naučiti što više mogu. Ipak ću se i ja jednog dana udavati. Svi su u selu bili pozvani na vjenčanje.
Oko podneva su svi počeli pristizati, a obitelj mladoženje stigla je posljednja, noseći na glavama velike posude pune datulja i vreće šećera kao dar mojoj obitelji. Donijeli su i Kunyantinu vjenčanicu
— predivni plavožuti ogrtač. Zatim su sve djevojke otišle u jednu od koliba pripremiti Kunyant za obred. Pokušala sam i ja poći s nji¬ma, no zatvorile su mi vrata pred nosom, rekavši da sam premlada.
Kunyantine prijateljice satima su je uljepšavale za vjenčanje, a kad je izašla iz kolibe, bila je predivna. Cijelo joj je tijelo svjetlucalo od ulja. Odstranile su joj dlačice s nogu i ruku, a oči i obrve joj obojile u crno. Nosila je tuniku i suknju od perli, a perle je nosila i na zapešćima i gležnjevima. Sa strahopoštovanjem sam je pro¬matrala dok je hodala prema svojem suprugu koji je bio u krevetu
— izvukli su ga iz kolibe kako bi poslužio kao svadbena klupa. Sjećam se da sam tad pomislila, "Ova prelijepa žena ne može biti moja sestra Kunyant, zar ne?"
Jedan je čovjek glumio onda. Sve djevojčice i dječaci stajali su u krugu oko mladenaca i počeli su pjevati i pljeskati. Zatim su svi klicali kad su Kunyant i Musa zaplesali, smiješeći se jedno drugome. Zabava je trajala cijeli dan i cijelu noć. Kasno uvečer, Kunyant je odjenula svoj predivni žutoplavi ogrtač te je s Musom pošla u njihovu kolibu. Nakon nekog vremena, kad sam već bila zaspala, otac me odnio u krevet.
Nakon vjenčanja, Kunyant i njezin suprug preselili su se k nama. U našem plemenu novopečeni mladenci prvih godinu da¬na žive s mladenkinom obitelji. Nekoliko tjedana prije vjenčanja, Musa je došao k nama da utvrdi gdje će sagraditi kolibu za sebe i Kunyant. Nakon nekoliko dana, vratio se s mnoštvom prijate¬lja. Najprije su izgradili okrugli okvir od drva i povezali dijelove korom drveta. Zatim su izgradili stožasti okvir za krov i stavili ga na drvenu konstrukciju. Zidove i krov prekrili su sušenim sta bljikama sirka. Obično se preko toga stavljala glina ili blato, no nisu to učinili jer će kolibu ionako koristiti samo godinu dana.
Nakon što se Kunyant udala, otac je jedan mjesec spavao u muškoj kući, jer je naša koliba bila prepuna Kunyantinih prijateljica.
Došle su pomoći u kuhanju, čišćenju i pranju odjeće te donošenju vode za mladence. Dan nakon vjenčanja dugo sam spavala. Pro¬budio me glasan povik izvana; "Aj! Aj! Aj! Aj!" Najprije sam se preplašila, jer nisam znala što se događa, a kako oca nije bilo, nisam se mogla skriti k njemu u krevet. Čula sam viku koja je bivala sve glasnija.
"Umi," pitala sam nervozno, "kakva je to buka?"
"Tvoje ujne prave illil za Kunyant," rekla je smiješeći se. "Jednoga dana, kad se i ti udaš, i tebi će ga napraviti." Kasnije sam saznala da sam i ja zaručena još od rođenja te da je takva tradicija našega plemena. Moj zaručnik, čovjek imena Juba, živio je u udaljenom selu Juba i nikad ga nisam vidjela.
Htjela sam je pitati za illil, ali majka mi je rekla da pođem s njom i pogledam. Slijedila sam je u dvorište. Krenule smo prema mjestu odakle je dolazila vika. S jedne strane Musine i Kunyantine kuće nalazilo se mnoštvo žena. Pjevale su i pokazivale na plahtu koja je visjela na ogradi. Majka je prošli tjedan tkala novi madrac od palminog lišća za Musu i Kunyant. Noć uoči vjenčanja, na bračni je krevet stavila specijalnu bijelu bračnu plahtu. Sada je ta plahta visjela na ogradi, a na sredini se nalazila velika crvena mrlja i činilo mi se da se radi o krvi. Što bi to moglo značiti? Pomislila sam, užasnuta, da je možda Kunyant umrla u noći. Pogledala sam oko sebe, no činilo se da su svi sretni. To je značilo da nije mrtva, zar ne?
"Hajde, Mende," rekla mi je majka. "Dođi, pogledaj." Uzela me za ruku i odvela bliže ogradi. Stajala sam ispod krvave plahte i pogledala u majku. "Što je ovo. Umi?" prošaptala sam.
"Dobro pogledaj plahtu. Kad se budeš udavala, znat ćeš što je to," rekla je. "Tvoje će se ujne i s tobom radovati kad ugledaš ovo na svojoj plahti."
Brinula sam se za Kunyant i žarko sam je željela vidjeti, no vrata njezine kolibe bila su zatvorena. Majka mi je rekla da su Musa i Kunyant unutra i da ne smijem k njima. Dan je prolazio, a ja sam bila sve više zabrinuta.
"Bojim se da je Kunyant mrtva," konačno sam rekla majci. "Mogu li je posjetiti? Molim te."
"Ne, ne možeš. To nije dopušteno," rekla je.
"A kako to da je ti možeš posjećivati. Umi?" molila sam je i plakala. "Ona mi je sestra."
"Kad Kunyant izađe, onda ćeš je vidjeti," obećala mi je majka.
Netom prije sumraka, vidjela sam da Musa odlazi u mušku kuću. Majka se vratila u Kunyantinu kolibu i skočila sam na noge i slijedila je. Nitko me nije mogao spriječiti da posjetim stariju ses¬tru. Majka se sagnula i nježno rekla kroz vrata: "Kunyant, kako si? Dođi u shal da popričamo."
Nije bilo odgovora. Nisam to više mogla podnijeti. Vidjela sam da su vrata odškrinuta i brzinom munje protrčala sam pokraj majke i ušla unutra. Majka me pokušala zgrabiti, no bila sam su¬više brza. Pogledala sam prema gore i vidjela Kunyant u krevetu kako leži na boku. Tiho je jecala. Imala je tek trinaest godina i činilo se da je premala da se uda. Pojurila sam prema njoj. Nosila je gurbab, šarenu tkaninu koja se veže na jednom ramenu. Povukla sam tkaninu. "Kunyant, Kunyant, jesi li dobro? Izađi u dvorište i razgovaraj s nama."
"Ne mogu, Mende. Ne mogu se pomaknuti," zajecala je tiho. "Sjedni ovdje pokraj mene i drži me za ruku."
Nisam znala što nije u redu s njom pa sam pozvala majku. Pokušali smo je pridignuti, no previše ju je boljelo. Pokušali smo joj olakšati na sve načine, no ona je samo plakala. Bila sam u šo¬ku. Dan nakon vjenčanja moja je sestra trebala biti presretna, a ne uplakana od boli.
"Boli li?" pitala je moja majka grleći je. "Molim te, prestani plakati. Nakon tjedan ili dva, više nećeš osjećati bol. Bit ćeš dobro."
Kunyant je cijeli tjedan ostala u kolibi. Moja joj je majka spremala hranu i nosila je onamo. Kunyantina najbolja prijateljica Mardiah bila je s njom cijeli tjedan. Mardiah je bila iste dobi kao
Kunyant i ona se također trebala udati. Kunyant je većinu vre¬mena provela tiho razgovarajući s Mardiah. Isprva sam se trudila čuti o čemu razgovaraju, no Mardiah me izgrdila i potjerala van.
"Pođi k majci, tako da mi možemo razgovarati," viknula je.
"A čija je ona sestra?" uzvratila sam. "Je li ona moja ili tvoja sestra? Moja se sestra upravo udala i želim biti s njom."
Mardiah se počela smijati i vidjela sam da se i Kunyant smije. "Mende, ti ništa ne razumiješ," Mardiah je rekla. "Pođi se igrati s djecom svoje dobi."
U tom me trenutku majka pozvala k sebi. "Što je sad?"
"Mardiah mi je rekla da se udaljim i pođem igrati, no želim ostati sa svojom sestrom."
Zatim me majka posjela u krilo. "Pogledaj van," rekla je, gladeći mi kosu. "Nedostaješ svojim prijateljima. Mardiah je u pravu, pođi se igrati s njima."
I tako sam otišla van igrati se. No i dalje nisam razumjela što se dogodilo Kunyant i odakle onolika krv. Netko ju je ozlijedio, a taj netko mora da je bio njezin suprug Musa. Bila sam ljuta što se nitko nije potrudio da mi to sve objasni.
Nakon otprilike pet tjedana, Kunyant je bila na nogama i odlazila po vodu i u polje. Bila sam sretna što joj je bilo bolje. Napokon se činilo da uživa u braku. S vremenom sam zaboravila na krvavu plahtu i sve ostalo.
Nekoliko mjeseci poslije, iznenadilo me što je Kunyant ra¬stao trbuh. Nakon iskustva s Uran, znala sam otprilike o čemu se moglo raditi. No pitala sam majku, da se uvjerim.
"Kunyant u trbuhu ima bebu," rekla mi je mama.
"Što? Kao što je Uran imala mačiće?"
"Tako nekako. No ona će vjerojatno imati samo jedno dijete, a ne četvero, kao Uran."
U sljedećih nekoliko mjeseci, često se činilo da je Kunyant sretna i ponosna što je trudna. Dopuštala bi mi da prislonim glavu
na njezin veliki, okrugli trbuh. No katkad se sramila izaći čak i iz svoje kolibe. "Ne želim da me Ba vidi s ovolikim trbuhom," rekla bi. "Tako me sram!"
A zatim je jednog dana osjetila bolne grčeve. Majka je rekla da je stiglo vrijeme da Kunyant rodi. Ujne su došle pomoći. Svi muškarci, uključujući i Musu, bili su protjerani u mušku kuću. Mene su poslali van na igru, no nisam željela ići te sam otrčala do Kunyantine kolibe i sjedila ondje. Večer je padala, a ja sam čula ritmične povike iz kolibe i moje tetke koje je ohrabruju i govore joj da tiska. Čim sam čula bebu kako plače, skočila sam na noge i otrčala do muške kuće.
"Dijete se rodilo, Musa! Dijete se rodilo!" vikala sam.
"Je li djevojčica ili dječak, Mende?" Musa je pitao, istrčava¬jući.
"Ne znam, samo sam čula kako plače."
Musa i ja smo potrčali ka Kunyantinoj kolibi. Kad sam ugleda¬la dijete, pomislila sam kako je sićušno i lijepo. Kunyant je ispružila slabašne ruke i primila je u naručje, smiješeći se i plačući istovreme¬no. "Moja beba. Moja bebica. Moja mala curica," govorila joj je. Bebine su oči bile zatvorene. Kunyant ju je ljubila i grlila te gladila po kosici. Zatim ju je dala Musi. On ju je uzeo i podigao kako bismo je svi vidjeli. "Ovo je moje prvo dijete," rekao je ponosno. "Neka ih bude još mnogo!"
Moja je majka zatim uzela djetešce u krilo, uzela malo seza movog ulja koje je tog jutra napravila i nauljila djetetov pupak i ostatke pupčane vrpce. Gledala sam taj novi život u Kunyantinoj i Musinoj kolibi i bila sam jako sretna.
"Nosit ću je svuda sa sobom," rekla sam. "Predivna je."
"Nećeš. Ispala bi ti," rekla je Kunyant, mlako se smiješeći. "Zato šuti. Nećeš nosati moje dijete posvuda."
No nekoliko minuta poslije, primijetila sam da je moja majka zabrinuta. Donijela je bebu Kunyant da doji, no činilo se da ne prihvaća sisu. Minute su prolazile, a beba je disala sve pliće. Za nekoliko minuta je umrla. Sirota Kunyant se slomila i zaplakala, a ja sam plakala s njom. Musa je bio shrvan i na svjetlu vatre vidjela sam kako mu teku suze. No ostale žene nisu se doimale uzdrma¬nima. Mislim da su vidjele toliko djece koja su umrla na porodu da su se već bile navikle.
"Ne brini se Kunyant. Ne plači," govorila joj je moja majka, pokušavajući je utješiti. "Tvoja je beba postala rajska ptica. Imat ćeš još jedno uskoro, Inshallah — ako je takva volja Božja."
Moja je majka uzela bebu, oprala je, zamotala u sićušno bijelo platno za pokop i odnijela. Nakon pokopa, beba je zaboravljena. Nije bilo svečanosti pogreba te se činilo kao da je nikada nije ni bilo.
"Zašto je beba morala umrijeti?" pitala sam majku poslije.
"Alah je odlučio da se treba roditi i odlučio je da treba umri¬jeti," rekla mi je mirnim tonom. "To je volja Njegova."

Arapska škola
Ubrzno nakon smrti Kunyantine bebe, krenula sam u školu. Sad sam već imala otprilike osam godina. Prvi dan škole bio je nova pustolovina. Morala sam odjenuti školsku uniformu: zelenu haljinu koju je čovjek na tržnici u selu sašio na svojoj šivaćoj mašini, te kožne sandale koje mi je izradio otac. I tako sam otišla u školu noseći na nogama svoje prve cipele i odjevena u svoju prvu haljinu. Prvih osam godina života trčkarala sam uokolo gotovo na¬ga i ovo je za mene bilo jako uzbudljivo, a kako nikada prije nisam nosila odjeću, bila sam jako ponosna na tu elegantnu uniformu.
I mojoj prijateljici Kehko to je također bio prvi dan škole. Noć prije uopće nismo spavale od uzbuđenja. Do škole smo hodale gotovo sat vremena, noseći spakirani ručak. Prvoga dana nosila sam kašu od sirka na mlijeku, a poslije sam nosila kukuruz, jogurt i orašaste plodove. Prve je godine nastava počinjala u osam sati i završavala nakon podneva te smo imali cijelo poslijepodne da obavimo svoje zadatke u selu — donošenje vode i drva za ogrjev. Druge godine smo u školi morali ostati cijeli dan, tako da je po vodu i drva umjesto mene išao moj otac na svojem magarcu.
Škola je imala šest zgrada s jakim kamenim zidovima i kro¬vovima od slame. To su bile prve građevine koje nisu izgrađene od blata koje sam ikad vidjela. Nastavnici su živjeli u kamenim kućama, s odvojenim sobama i kuhinjom. U planinama Nuba nije bilo električne energije, pa su po noći koristili kerozinske svjetilj¬ke. Škola je bila ograđena visokom drvenom ogradom i imala je urednu travu uz rub. Prvoga tjedna u školi nismo učili ništa drugo osim kako sve održavati čistim i urednim.
Učionice su bile vrlo jednostavne: drveni stolovi i duge klu¬pe. Učitelj je imao ploču i kredu, no na prozorima nije bilo stakla. Kad je bilo vruće, a to je bilo gotovo uvijek, jedina ventilacija koju smo imali bio je povjetarac izvana. Morali smo dijeliti knjige koje su većinom bile jako stare. Iza škole se nalazio svojevrsni zahod — rupa preko koje je stajao drveni poklopac koji je u sebi imao rupu. Jako je zaudaralo i mnoge djevojčice nisu ondje išle na zahod, osim kad su morale. Sve je bilo puno muha i crva. Trpjeli bismo do ručka, a zatim potrčali u šumu i ondje obavili nuždu.
Nismo imali učitelje Nubijce — svi su bili Arapini. Žena koja nam je predavala arapski zvala se Fatimah. Bila je jako visoka i nosila je predivan bijeli ogrtač i veo. Učiteljica Kurana zvala se Miriam i izgledala je kao da je napola Arapkinja. Arapin imena Amruba bio je nastavnik gimnastike i tjelesnog koji se održavao na školskom dvorištu. Ravnatelju, čovjeku imena Osman, bilo je zai¬sta stalo do škole pa su čak i njegova djeca ondje pohađala nastavu. Njegova kći, djevojčica imena Taysir, išla je sa mnom u razred.
Počeli smo naučivši napamet dvadeset i osam slova arapske abecede, a zatim smo učili brojeve. Nakon toga smo započeli s čitanjem Kurana, svete knjige islama. To je bilo sve što smo učili u prvom razredu. Katkad bi nam učitelji rekli da u školu donesemo sjekiru te bi nas taj dan poslali u šumu da donesemo drva za novu ogradu ili popravak krova. Svi smo uživali u tome što taj dan ne moramo učiti, no znali smo da ograda mora biti netaknuta, inače bi nam životinje ušle u školu. Krave bi pojele svu travu, a koze bi nam pojele sve udžbenike. Koze jedu sve na što naiđu.
Bila je to državna škola i nismo morali plaćati školarinu, no uči¬telji su uvijek tražili novac, govoreći da im treba za kupnju olovaka.
knjiga ili krede. Rijetko smo imali prilike vidjeti na što su potrošili novac. Kad im ne bismo dali novac, istukli bi nas i poslali kući. Katkad nisam mogla ići u školu i po tjedan dana i više jer mi je bilo rečeno da se ne vraćam bez novca.
"Ti učitelji neprestano traže novac," govorio je moj otac odmahujući glavom. "Na što ga troše?"
No otac je htio da mi dobro ide u školi, pa je znao po cijeli tjedan provesti izrađujući konop od kore baobaba i prodavao ga na seoskoj tržnici. Koru baobaba jedne je godine odrezao s jedne strane stabla, a druge godine s druge strane, kako ne bi ubio samo stablo. Koru je kotrljao goredolje po butini kako bi dobio osnovu za konop. Kad bi mu dobro išlo, otac je u jednom tjednu znao izraditi dva konopa te bi ih na tržnici prodao za vrijednost jed¬naku jednome dolaru. Otišla bih u školu i učiteljima dala novac koji su tražili. Kad bi nam ostalo novca, kupili bismo luk, šećer, ulje i čaj.
Na kraju prvog razreda imali smo dva kontrolna ispita. Za¬čudilo me što je na prvome ispitu moja prijateljica Kehko imala najbolji rezultat, a ja drugi najbolji. Bila sam bolja čak i od ravna teljičine kćeri Taysir. Njezina je obitelj bila iz El Obeida, velikog grada daleko od planina Nuba. Nije mi bilo jasno kako je djevoj¬čica sa sela poput mene mogla biti bolja od nje. Pa ja sam bila tek kći siromašnog poljodjelca plemena Nuba. Nakon ispita, imali smo posebno okupljanje učenika. Bila sam tako ponosna hodajući po svoju svjedodžbu! Na njoj je pisalo da sam drugi najbolji učenik generacije.
Moji roditelji nisu mogli pročitati svjedodžbu koju sam doni¬jela kući i pokazala im, jer su bili nepismeni. Morala sam im je pro¬čitati, usput prevodeći s arapskog na nubijski. Na dnu je učiteljica napisala: "Ti si jako pametna djevojčica. Neka ti Alah pomogne da ostvariš svoje snove." Ondje je bila i poruka za mojeg oca: "Vaša je kći jako inteligentna. Morate je nastaviti školovati i poticati na učenje."
Međutim, uskoro sam shvatila da škola ima i zlu stranu. U prvome tjednu nastave, šokiralo me što su nam učitelji rekli da "moramo prestati govoriti nubijski i učiti arapski. Nubijski je glup jer ga nitko ne razumije. Arapski je superiorniji jezik". Isprva smo znali jako malo arapskog, no kad bismo pokušali dati odgovor na pitanja učitelja na nubijskome, odmah bi nas kaznili. Kad bismo imali sreće, učitelj bi nas samo uštipnuo za obraz i okrenuo prste ili nas ošamario; no svaki je od njih imao veliku šibu s kojom su nas šibali po stražnjici ili po leđima, što je jako boljelo.
Zatim su nam učitelji rekli da se više ne smijemo koristiti svojim nubijskim imenima i svi smo dobili arapska imena. Moje novo ime bilo je Zainab, a moja prijateljica Kehko sada se zvala Fatiyah. A onda su nam rekli da ni na odmoru među sobom ne smijemo razgovarati na nubijskom i da se moramo međusobno oslovljavati arapskim imenima.
Učitelji su u svakom razredu zadužili po jednog učenika da bude redar i prijavljuje svakoga tko krši pravila. U našem je razre¬du Mohamed bio redar. Bio je najpametniji dječak u razredu, no nije bio pametan kao Kehko i ja. Uvijek smo imale bolje ocjene od njega, premda ga je učiteljica favorizirala te se on zbog toga osjećao jako važnim. Od tog sam ga trenutka zamrzila.
Kehko, ja i dječak imena Anur formirali smo kliku. Uvijek smo izvodili spačke i izazivali nevolje kad učiteljica nije bila u uči¬onici. Od početka nisam voljela Mohameda, jer nas je sprečavao da se zabavljamo, a i tužio nas je učiteljici kad smo razgovarali na nubijskome. Vrlo brzo je izbio rat između Mohameda i mene. Znao je da sam pametnija od njega i htio je da mu pomognem s učenjem. No kad god bi me nešto pitao, nisam odgovarala.
"Ne razumijem te. Ne obraćaj mi se," bilo je sve što bih mu rekla.
"Zašto me ne voliš?" pitao me Mohamed jednog dana.
"Jer smo oboje Nubijci, a dopuštaš učiteljima da nam zabra¬njuju da govorimo nubijski; i još nas tužiš. Glup si. Ne razumiješ ti ništa."
"Ali naredili su mi da to radim!" rekao je Mohamed i čulo mu se u glasu da je povrijeđen. "Nemam izbora. Zašto si tako zlobna prema meni?"
"Imaš izbora," odgovorila sam. "Zašto ne možeš prešutjeti?"
"Možda mogu," rekao je Mohamed nesigurnim glasom. "No ako baš morate razgovarati na nubijskome u učionici, činite to potiho i neću vas tužiti. Ili razgovarajte na nubijskome kad učitelji nisu u blizini. Budite oprezni u dvorištu, jer i drugi razredi imaju svoje redare."
Od toga sam dana pokušala biti ljubaznija prema Mohamedu. Shvatila sam da je u teškoj poziciji. U trećem smo razredu dobili zemljopis, povijest, prirodu i društvo i umjetnost. Priroda i društvo bila mi je omiljeni predmet, jer mi se sviđalo učiti o ljepoti prirode. Navečer bih dolazila kući i pričala ocu o svim novim stvarima koje sam naučila. Mislim da je to sve već čuo od moje braće i sestara, no pretvarao se da ga zanima.
Pokušavala sam što više učiti, jer sam htjela biti uspješan uče¬nik; a i shvatila sam da je način na koji nas arapski učitelji tretiraju pogrešan. Ponašali su se kao da smo lošiji nego što smo zapravo bili. Katkad mi se činilo da se prema nama odnose kao da smo divljaci.

Zmije i potrage
Uopće nismo bili divljaci. Bili smo ponosni na svoju tradici¬ju. U planinama Nuba, muškarci su se ponosili time što su radnici. Bili su snažni i neustrašivi. Kada smo mi, djevojčice, odlazile u šumu, obično smo nosile i sjekiru, no ona je služila za cijepanje drva, ne za samoobranu. Kad bismo, na primjer, ugledale zmiju, vikale bismo kako bismo digle uzbunu te bi nam u pomoć uvijek dotrčao netko od muškaraca. Bez obzira na to je li bio iz našeg sela ili nije, svaki muškarac plemena Nuba dotrčao bi u pomoć i ponosio se svojom hrabrošću. Ako je zmija bila mala, tukao bi je štapom dok ne bi uginula; a ako se radilo o velikoj zmiji, pošao bi potražiti kamen, a zatim bi joj polako prišao i ubio je dok bismo mi promatrale iz sigurne udaljenosti. Bilo je zmija dugačkih kao čovjek koji stoji i debelih kao butina, kao i onih mnogo manjih, koje su bile jako brze. Za sezone kiša bilo je mnogo više zmija nego inače. Zapravo su bile jako lijepe, a to ste vidjeli kad biste riskirali i približili im se.
Vidjela sam mnoge žrtve ugriza zmije, no jednog se slučaja posebno dobro sjećam. Imala sam tek oko osam godina i to je bio prvi put da sam vidjela kako netko umire. Moja je majka otišla s tetom Nhe u šumu po palmine niti. Nakon otprilike sat vremena, majka je imala veliki smotuljak niti koje je trebala odnijeti natrag
u selo. Dogovorila se s Nhe da se sastanu kod velikog baobaba. Svima je to bilo omiljeno sastajalište, jer su mogli sjediti u hladu, ispod velikih grana. Moja je majka dugo čekala te se zabrinula.
"Nhe! Nhe! Nhe!" Zvala ju je. "Nhe! Gdje si?"
No odgovora nije bilo. Čula je samo jeku svog glasa koja se vraćala iz šume. Pošla je tražiti Nhe, no nigdje je nije mogla pro¬naći. Posuda s vodom bila je gotovo prazna i nije joj preostalo ništa drugo osim da se vrati u selo. Od velikog baobaba do sela bilo je sat vremena hoda, no moja je majka stigla u tek nešto više od trideset minuta. Kad je u dvorištu bacila smotuljak palminih niti, čula sam buku i istrčala van. Odmah sam vidjela da nešto nije u redu.
"Je li se Nhe vratila?" pitala me.
"Nije," odgovorila sam. "Mislila sam da je s tobom."
"Bila je sa mnom. Čekala sam je kod velikog baobaba, no nije došla. Pomislila sam da se zasigurno vratila u selo."
Majka je sad bila jako zabrinuta. Zapalila sam vatru od malo suhih stabljika sirka i počela kuhati jaku kavu sa šećerom. Kad je kava bila gotova, pojavio se moj otac.
"Sigurno se dogodilo nešto ozbiljno," rekao je nakon što mu je majka ispričala svoju priču. "Nhe ne bi otišla sama u šumu, po¬sebno ako ste se dogovorile da se sastanete kod drveta. A sigurno se nije ni izgubila, poznaje šumu kao svoj dlan. Možda ju je ugrizla zmija. Taj ih je dio šume pun."
Zatim je majka rekla nešto što nisam razumjela. "Možda ju je uhvatila milicija." Milicija? Tko su ti, pitala sam se.
"Možda," rekao je otac kimajući polako glavom. "No već ih dugo ovdje nismo vidjeli, a kamoli da su napali nekog." Ustao je i otišao po svoju sjekiru i koplje, kao i veliki štap. "Moramo biti spremni na sve," rekao je i otišao po staru pušku koju je držao u muškoj kući.
"Sto je to milicija, Umi?" pitala sam majku.
"Milicija? To su jako zločesti ljudi. Arapini razbojnici koji nas napadaju. Brinemo se da su možda napali Nhe. Kad god je
kod nas bilo ratova ili borbi, uvijek je to bilo zbog milicije. No ne brini se, Mende. Otac će te zaštititi."
Uskoro sc okupila skupina za potragu i više nije bilo vremena za pitanja. Ljudi su se okupljali i sve je nalikovalo na pripreme za rat. Otac je nosio svoju staru pušku, a oko struka je imao remen za metke. Svi su moji ujaci bili ondje. I oni su imali puške i koplja.
"Nhe je otišla u šumu po palmine niti," objašnjavao je otac stojeći na stoličici tako da ga svi vide. "No nije se vratila. To znači da je u nevolji. Vjerojatno ju je ugrizla zmija, a možda je pala i ozlijedila se. No postoji i mogućnost da se radi o miliciji, stoga budite oprezni i dobro gledajte i slušajte oko sebe."
Otac me pokušao spriječiti da im se pridružim, no toliko sam kukala da ne želim da me ostave samu i nezaštićenu od milicije da je na kraju popustio. Kad smo stigli do velikog baobaba, svi smo počeli vikati. "Nhe! Nhe! Gdje si?" Osluškivali smo ne bismo li čuli odgovor, no nije ga bilo.
"Gdje si je posljednji put vidjela?" pitao je otac majku.
"Ostavila sam je ondje," rekla je pokazujući rukom.
Otac mi je rekao da moram čekati kod baobaba, jer je bilo preopasno da pođem s njima u šumu. Znala sam da ovoga puta ne smijem raditi probleme. Nakon nekog vremena čula sam maj¬ku kako viče; "Pronašla sam je! Ovdje je! Još je živa."
Pojurila sam prema mjestu s kojeg je dopirao majčin glas. Nhe je ležala na leđima na tlu. Imala je stravične grčeve; trzala je rukama i nogama, a glava joj je letjela naprijednatrag. Stenjala je, "Aaa, aaa, aaa..."
Otac je kleknuo pokraj nje. "Sto se dogodilo? Reci nam što se dogodilo! Govori, Nhe!" No Nhe ga ili nije čula ili nije mogla odgovoriti.
Oduvijek sam mislila da je Nhe jako lijepa žena, no sad joj je lice bilo otečeno i napuhnulo se poput balona. Isprva je nisam pre¬poznala. Bespomoćno sam je promatrala, a zatim sam i zaplakala.
Moj je otac pregledavao njezino tijelo i ubrzo je pronašao ono što je tražio — dvije rane od ugriza na podlaktici. Jedan zub je puknuo i ostao u koži koja je oticala i crnila.
"Kung anzam! — Ugriz zmije!" rekao je moj otac. "Toga sam se bojao."
Vidjela sam da je i otac počeo plakati. On je bio vrlo hrabar, naravno, no bio je i vrlo nježna i osjetljiva osoba, a sad se bojao da će Nhe umrijeti. Počeo je pretraživati grmlje oko nas i na kraju pronašao veliku rupu u tlu — zmijski brlog. Uzeo je veliki štap i gurnuo ga u rupu, no nije osjećao dno te je uzeo pušku, gurnuo je u rupu u zemlji i opalio — bum! Čula se jaka eksplozija kad je prastara puška okinula. Rupa se ispunila dimom i osjećali smo miris baruta u zraku.
Otac je pokušao dati Nhe da pije, no njezina je čeljust bila čvrsto stisnuta. "Ne mogu je natjerati da pije," rekao je uputivši nam pogled očajnika. "Možda bismo je trebali odnijeti u selo i ondje joj dati vode na žlicu."
Otac i još neki muškarci potrčali su u selo po krevet koji će poslužiti kao nosila. Kad su se vratili, nježno su položili Nhe na krevet. Četvorica su je podignula na ramena i krenuli su prema selu. S vremena na vrijeme su se muškarci koji su nosili Nhe mije¬njali, jer je to bio iscrpljujući posao. Kad su napokon stigli do naše kuće, spustili su je u dvorištu i otac je počeo pripremati lijekove. Iz kolibe je donio šumsko lišće i skuhao ga u gnjecavu kašu te je time premazao mjesto ugriza i najveći dio otekline.
"Nhe? Nhe, osjećaš li ovo? Čuješ li me?" ponavljao je.
No nije bilo odgovora. Nhe je samo stenjala, "Aaa, aaa, aaa."
Svi iz našeg plemena znali su pripremiti tradicionalne lijekove. Moj me otac već počeo podučavati kojim se lišćem iz šume liječi koja bolest. Pokušao je natjerati Nhe da popije malo tekućine sa žlice, no nije joj mogao otvoriti usta. Poslijepodne je odmicalo, a njezino je cijelo tijelo oteklo. Kad ju je otac dotaknuo, njegovi su prsti jednostavno nestali u koži i mesu, poput spužve. Do večeri je njezino lice bilo toliko otečeno da joj se oči uopće nisu vidjele.
Padala je noć i počelo je krvarenje. Najprije iz usta, a zatim iz očiju i nosnica, ušiju i genitalija. Krvarila je čak i ispod nokti¬ju. Uskoro je krv izlazila i znojem. Bilo je stravično i više nisam mogla gledati. Bilo je jasno da neće još dugo živjeti. Približavala se zora, a ona je prestala stenjati. Nastupila je smrtna tišina. "Nhe će umrijeti," rekao je moj otac pogledavši nas dok je sjedio pored nje. Nekoliko minuta nakon toga, Nhe je umrla.
Tada je počeo period žaljenja. Žene su počele plakati i jau kati, a muškarci su počeli pucati u zrak. Žene su unijele Nhe u kolibu i oprale je, a zatim i omotale u bijelu pogrebnu tkaninu, zatim su mladići odnijeli njezino tijelo, jer su znali da je moj otac previše iscrpljen i potresen da bi im pomogao. Dok su je nosili prema brdima, cijelo su vrijeme premještali nosila, jer je put pred njima bio dug. Išli su u tilling, mjesto mrtvih. Nijednoj ženi nije bilo dopušteno prisustvovati svečanosti pogreba. Pokopati Nhe bio je posao muškaraca.
Nakon pokopa, cijelo se selo okupilo kako bi sagradilo novo sklonište od drvenih stupova, s krovom od svježih listova sirka. Cijeli taj dan muškarci su boravili u tom skloništu, a žene su pri¬premale hranu. Uslijedila je pogrebna gozba koja je trajala tri dana. Trećega dana muškarci su ubili nekoliko koza prerezavši im grklja¬ne, a žene su skuhale mullu — kozji gulaš s ngerama, palačinkama od sirka. Posljednji je objed protekao u tišini; ljudi su se molili Alahu da pošalje Nhe u raj.
Rođena sam kao muslimanka i gotovo svi stanovnici našega sela bili su muslimani. U islamu se dobre osobe nakon smrti pridru¬žuju Alahu u raju i vjerovala sam da se to dogodilo Nhe. Kad sam bila mala, otac me naučio da se molim pet puta dnevno okrenuta prema Meki — mjestu rođenja proroka Muhameda. Prva molitva, Subr, bila je u zoru. Druga, Duhur, oko podneva; a zatim i Assur, oko sredine posiijepodneva. Četvrta molitva, Mahgreb, bila je ona prije večere, a posljednja, Aisha, prije spavanja.'
' Dnevne molitve: jutarnja {sabah), podnevna {podne), poslijepodnevna {ikindija), nakon zalaska Sunca (akšam) i noćna (jacija), op. prev.
Naša se obitelj nastojala pridržavati pravila o pet klanjanja dnevno, čak i onda kad smo bili u šumi ili radili u poljima. Kad smo se molili kao obitelj, otac bi stajao ispred mene i majke. Na kraju molitve, poklonili bismo se i čelom dotakli tlo, moleći se Alahu. Otac mi je rekao da ću, ne budem li se molila, ići u vatre pakla, a to me doista jako strašilo. Ponekad bi otac otišao na mo¬litvu u seosku džamiju i molio se s drugim muškarcima iz sela. Džamija je bila blatna koliba, samo što je bila malo veća. Imali smo i imama, islamskog svetog čovjeka, koji bi, kad je bio u selu, vodio molitvu muškaraca.
Najviše sam voljela muslimanski festival Eid2, koji nalikuje zapadnjačkom blagdanu Božiću. U mjesecu prije Eida, svi poste od svitanja do sumraka, nakon čega uvečer slijedi velika gozba. U tom smo periodu nosili svoje najbolje perle i jako se uljepšali. Po isteku mjeseca, cijeli bismo dan slavili kraj Eida, i to u dvorištu Kujura — seoskog šamana, odnosno vrača. Imam bi sjedio napri¬jed, u prvome redu, zajedno s vjernicima — starim muškarcima. Iza njih su se molili mlađi muškarci i dječaci. Iza njih su bile žene, a mi djevojke sjedile smo odostraga.
Kujur je postojao i prije nego što je islam stigao u planine Nuba. Jednoga mi je dana otac pričao o "staroj vjeri". Rekao je da je u vrijeme njegova djeda Kujur bio poštovan kao pravi sveti čovjek. Za svaku odluku koju je trebalo donijeti u selu, obraćali su se Kujuru. Vjerovali su da je on čovjek putem kojeg je Bog ko¬municirao s Nubijcima. Tada nije postojao samo jedan Bog, nego više njih: bog brda, bog Sunca, bog Mjeseca, bog kiša, bog šume i bog vjetra. Zatim je stigao islam i zamijenio staru vjeru, a Kujur je izgubio na važnosti.
No stara religija u našemu selu nije bila sasvim zaboravljena. Jednoga dana, kad tjednima nije kišilo, jedna je starica obilazila kuće najavljujući da će razgovarati s Kujurom u vezi kiša. Svakoj je ženi rekla da sljedeće jutro pripremi šaku sjemena koje će Kujur
' Bajram, op. prev.
blagosloviti. Rano ujutro sljedećeg dana promatrala sam žene dok su odlazile Kujuru. Bile su kod njega oko dva sata, a čula sam kako Kujur viče i mumlja molitve i čini. A zatim je, gotovo najedanput, počelo kišiti.
Ljudi su istrčali iz koliba i u nevjerici zurili u nebo. Zajedno s ostalom djecom, počela sam se igrati i plesati na kiši te pjevati pjesmu kiši. Spazila sam starice kako izlaze iz Kujurove kuće. Mislim da se nisu željele moliti novome Bogu — Alahu, jer su još vjerovale u stara božanstva. Pokazavši ostalima u selu da Kujur može dozvati kišu, držale su se samodopadno. Hodale su selom i njihale svojim širokim bokovima te ignorirale sve oko sebe. Bila sam zbunjena. Znala sam da sam muslimanka i da ne vjerujemo u Kujura ili staru vjeru, no vidjela sam dokaz da Kujur može učiniti da padne kiša. Pošla sam k ocu po objašnjenje.
"Ba, je li Kujur doista učinio da pada kiša?"
"Da, Kujur je učinio da pada kiša," rekao je otac smiješeći mi se i dodao: "No, naravno, Kujur to može samo uz Alahovu pomoć."
I tako su, premda je moje selo bilo muslimansko, u njemu mirno koegzistirale dvije religije. Očev mi se odgovor činio vrlo domišljatim. Nikada nije išao u školu, no mislila sam da je jako mudar.

Hrvači duha
Omiljeno doba godine bilo mi je vrijeme kad smo slavili že¬tvu. Sva su se nubijska plemena okupila na nizu hrvačkih mečeva. Točno vrijeme početka mečeva odlučivao je Kujur, koji se ravnao položajem zvijezda i Mjeseca. Tek kad sam imala otprilike devet godina bilo mi je dopušteno ići na mečeve, jer je majka rekla da sam premlada. Nikada neću zaboraviti prvi meč koji sam gleda¬la. Domaćini smo bili mi, pleme Karko, i sva su ostala plemena došla u naše predjele na borbe. Nakon mečeva, pozivali bismo ih na objed u naše selo. Nadala sam se da će moji roditelji zaraditi dovoljno na seoskoj tržnici da si možemo priuštiti da svim gostima ponudimo slatku rižu. Za nas je to bio pravi luksuz — jeli smo je vruću, a bila je mliječna i slatka, kao riža na mlijeku.
Dan hrvačkih mečeva se približavao i moja mi je majka iglom i koncem počela izrađivati nove ukrase od perli. Kod kuće smo imali posudu punu perli, a većina ih je naraštajima bila u mojoj obitelji. Srećom, morala ih je izraditi samo za mene, jer su Kunyant i Shokan bile udane i nisu išle na mečeve. Večer prije meča, bila sam toliko uzbuđena da nisam mogla spavati. Čim sam na hori¬zontu ugledala Sunce, iskočila sam iz kreveta i pošla s prijateljima po vodu. Obično bismo polako hodali do jezerca i natrag, no sada smo cijelim putem trčali.
Stigavši do kuće, požurila sam da se pripremim. Majka me počela mazati uljem po tijelu, sve dok nije postalo meko i sjajno. Odabrala sam nositi crvene, žute, plave i bijele perle — moje omiljene boje. Najprije sam na zapešća stavila dvije jednostavne špagice s perlama, a zatim sam ih nizala sve dok mi nisu dosegle do polovice ruke. Visoko na svakoj nadlaktici, tik ispod ramena, nosila sam perle posebnih šara, a majka mi je beskonačno dugo plela debele skupine perli u kosu. Nosila sam široki niz crvenih i bijelih perli preko svakog ramena koji se spuštao niz grudi, poput para lenti. Nosila sam još jedan široki niz bijelih i žutih perli, koji mi je visio s vrata i spuštao se po leđima sve do butina.
Nakon toga majka mi je pokazala prekrasno iznenađenje. Izradila mi je nešto i uspjela to sačuvati kao tajnu. Zasigurno je na tome radila iz noći u noć uz vatru, nakon što bih ja otišla spavati. Bila sam tako sretna kad je izvadila dar iz skrovišta i pokazala mi ga. Uzela sam ga i pregledala sa svih strana. Bio je to široki remen crvenih, bijelih i žutih perli koji sam nosila oko struka, a s kojeg su okomito visjele nanizane perle, gotovo kao mini suknja.
Nismo imali ogledalo i nisam mogla vidjeti kako izgledam, no majka mi je rekla da sam jako lijepa. Muškarci su tad već po¬čeli puhati u rogove i osjećala sam da uzbuđenje u selu raste. U mečevima će se naši muškarci iz plemena Karko boriti s ostalim nubijskim plemenima iz okolice: Fenee, Shimii, Keimii, Maelii i Kunuk.
Gotovo svi dječaci plemena Nuba od najranije dobi žele biti hrvači. I prije nego što prohodaju, igraju se hrvačkih mečeva. Kad je moj otac bio mlad, bio je veliki prvak u hrvanju, odnosno kuul. No Kwandsharan, moj najstariji brat, oduvijek je mrzio hrvanje. Neko ga je vrijeme otac pokušavao ponukati, no on jednostavno nije bio zainteresiran. S Babom je bila sasvim druga priča. Bio je odlučan u namjeri da, kad odraste, postane hrvač našega plemena. Prvi put kad sam išla na mečeve bilo je prvi put da se Babo borio
— ušao je u juniore ekipe plemena Karko. Tjednima je vježbao s ostalim momcima u selu, dok im je moj otac davao naputke.

"Ne, ne tako!" povikao bi pokazujući im kako treba. "Želiš li ga srušiti, postavi se ovako. Ovdje stavi nogu, a zatim ga sruši — ovako." Bum! Jedan od momaka bio je na tlu. Kad sam završila s jutarnjim kućanskim poslovima, gledala sam dječake kako tre¬niraju. Stajala sam postrance i dovikivala Babi ohrabrujuće riječi.
"Noge neka ti budu iza. Babo," vikala bih što sam glasnije mogla. "Natrag!" A zatim i: "Čuvaj se!" jednom od Babinih suparnika. "Moj je brat velik i snažan i pobijedit će te!" Kad bi neki od dječaka imao Babu u zahvatu, podivljala bih. "Što poku¬šavaš?" vikala sam. "Slomiti mojemu bratu vrat? Pazi se. Ozlijediš li ga, moj će te otac prebiti. Reći ćemo tvojim roditeljima da si varao."
"Ovo je poštena borba između mene i Babe," viknuo bi dje¬čak ljutito. "Ti bi odmah trčala svojemu ocu. Znači Babo se ne zna sam obraniti?"
"Naravno da zna! Ti si samo loš hrvač." Vjerojatno sam ga samo htjela naljutiti i odvratiti mu pažnju da ga Babo lakše obori. Na kraju bi me Babo morao ukoriti. "Ne, Mende. Prestani se miješati. Ovo je poštena borba."
Jutro uoči meča sam se spremala, a Babo se pripremao za na¬stup za naše pleme. Kad sam se spremila, izašla sam iz kolibe i čula ga kako viče preko dvorišta. "Hej, pogledajte Mende! Prelijepa je. Je li to moja mlada sestra Mende? Pa ona je najljepša djevojčica u selu."
"Da, to je ona, " viknula sam. "Danas ćeš biti najbolji hrvač i pljeskat ću i pjevati za tebe!"
Moje su prijateljice dotrčale po mene i sve smo se divile jedna drugoj. Imale su lijepe perle i bile su premazane uljem, no mislim da su uzorci na mojim perlama bili najljepši. Pozdravila sam maj¬ku i oca i krenula s drugim djevojkama putem koji je išao preko planina. Nakon tri ili četiri sata, bile smo u području u kojem nikada prije nisam bila. Sad se već okupila gomila ljudi i hodali su u istome smjeru. Starije djevojke iz naše skupine na glavama su nosile posude pune vruće juhe za naše hrvače. Svi smo bili jako uzbuđeni. Pitala sam se hoće li naše pleme pobijediti. Razgovarale smo o svoj hrani koju smo pripremili kod kuće, a zatim smo ugle¬dale djevojke iz drugog plemena.
"Pogledajte! Pogledajte one djevojke!" povikala sam prijate¬ljicama. "Pogledajte njihovu kosu. Nije li prelijepa? Želim takvu frizuru za sljedeće prvenstvo u hrvanju."
"Ne možeš je imati, Mende," rekla je Kehko smijući se. "To je frizura plemena Shimii. Svi bi mislili da si iz plemena Shimii, a ne iz plemena Karko."
"Nije me briga," rekla sam odmahnuvši glavom i zaprijetivši joj perlama koje su poletjele zrakom. "Zamolit ću mamu da mi napravi takvu frizuru. Ako odbije, pobjeći ću k plemenu Shimii."
Kad smo konačno stigli na odredište, ugledali smo nešto izvanredno — gomile ljudi, koliko god nam je pogled sezao. Mečevi su se održavali u ravnici koja je s tri strane bila okružena brdima. Bilo je to jako lijepo mjesto. Sa svih su se strana ćuli zvu¬kovi puhanja u rogove i pjesma. Hrvači su se okupljali u središtu ravnice. Bili su sasvim goli, a njihova su tijela od glave do pete bila obojena u bijelu boju dobivenu iz pepela. Iz daljine su izgledali kao da su sive boje, poput duhova; a čak im je i kosa bila prepuna pepela i stoga bijele boje.
Približila sam se i vidjela da su tijela hrvača bila ukrašena i neobičnim geometrijskim oblicima crne boje. Na koži su imali i ožiljke koji su se ogledali kao reljefne crne linije ispod bijele boje, a bili su to oblici životinja — ptica i zmija, ili ratnika. Hrvači jed¬nog plemena bili su odjeveni poput golemih, zastrašujućih orlova: na leđima su nosili golema ptičja krila, a na glavama dugačko perje. Izgledali su kao da bi svakog trena mogli poletjeti i napasti protivnike u borilištu. Hrvači su se doimali kao da imaju divlju stranu, ali i mrtvu stranu.
Svaki je hrvač preko stražnjice nosio posudu punu kamenčića. Kad bi udarili nogama o tlo, kamenčići bi proizveli jeziv zvuk.
Nalikovali su na duhove, a taj su izgled naglašavali izvanrednim ukrasima za glavu izrađenima od drveta, tkanine, životinjske kože i perja. Znala sam da se tako ratnici plemena Nuba odijevaju za rat, kako bi svojim neprijateljima utjerali strah u kosti. Sad mi je bilo jasno i kako to rade.
Postupno smo se progurale do samih prvih redova. Kad smo stigle, hrvači su već počeli trčati oko velikog ringa, pri čemu su kamenčići koje su nosili proizvodili iznenadne, žestoke zvukove. Nosili su koplja kojima su udarali po štitovima od životinjske kože. Dok su tako trčali, počeli su vikati dubokim, grlenim glasom, a muškarci iz publike su im odgovarali, istovremeno stvarajući za glušujuću buku bubnjevima.
U zrak su se dizali oblaci prašine dok su hrvači jurili ringom, tek nekoliko stopa od nas. Gotovo sam mogla dodirnuti njihove napete mišiće. Buka bubnjeva i udaranja koplja o štitove bila je zaglušujuća, a pratilo ju je udaranje bosih nogu o vruću zemlju, vika, zvuk rogova, ali i zvona na gležnjevima hrvača. Nosnice su mi bile ispunjene mirisom znoja pomiješanog sa slatkom aromom juhe i suhoćom prašine. Svuda oko mene čuli su se povici tisuća uzbuđenih mladih djevojaka i tisuća muškaraca koji su navijali i tjerali hrvače u mahnito pokazivanje snage.
No bilo je također i privida reda usred sve te buke i strke. Planine su tvorile prirodni amfiteatar po čijem su središtu hrvači sada jurili okruženi gomilama. Mladići s kopljima i štapovima stajali su na rubovima borilišta i držali gomilu na sigurnoj uda Ijenosti. Ako bi se netko previše gurao prema naprijed, ti >čuvari< su ga jednostavno gurnuli natrag. Neki od hrvača sad su počeli birati protivnike. Hrvač bi istupio i izazvao muškarca s kojim se htio boriti. Izazivač bi zatim stao ispred njega, šakom ugrabio malo pijeska i pustio ga da mu iscuri kroz prste obje ruke — to je tradicionalni poziv na borbu među plemenima Nuba. "Heya! Heya! — Borimo se! Borimo se!" povikao bi.
Uskoro su se na središtu borilišta formirali parovi hrvača. Čučnuli su i rukama gotovo dodirnuli tlo, ljuljajući se naprijednatrag i
napinjući mišiće. To su činili otprilike desetak minuta i svaki je od hrvača pokušavao uočiti protivnikove slabosti i prednosti. Obično bi hrvači birali protivnike slične dobi i grade, no ako je krupniji hrvač izazvao sitnijeg, netko iz ekipe sitnijeg hrvača preuzeo bi tu borbu. To su bila nepisana pravila hrvanja.
Iz našeg je plemena bilo zasigurno više od pedeset hrvača, kao i iz drugih plemena. Ukupno je bilo oko tristotinjak hrvača. Pobjednik je bio onaj koji bi svojeg protivnika oborio na tlo. Na kraju bi se proglasio ukupni pobjednik nekog plemena: hrvač s najviše obaranja za svoje bi pleme odnio pobjedu. U slučaju da dvojica hrvača iz različitih plemena imaju isti broj obaranja, bore se u posljednjem meču za ukupnu pobjedu. Mi Nubijci bavili smo se hrvanjem kako bismo očuvali svoju tradiciju i osjećaj zajedniš¬tva te kako bismo slavili žetvu — a sve u svrhu zabave. Nije bilo nagrada i nitko se nikad nije borio za novac ili osobni dobitak. To znači da je pobjednik dobivao samo pažnju. Djevojke bi potrčale prema njemu, skinule perle s vrata i objesile ih pobjedniku o vrat.
Prva je runda počela, no nigdje nisam vidjela Babu. Pretpo¬stavila sam da se još ne bori, a onda sam ga, u posljednjoj sekundi, ugledala u daljini. S prijateljicama sam se probila bliže mjestu gdje je stajao. Vidjela sam da je njegov protivnik snažan, a činilo se i da je stariji od Babe. No nisam se brinula. Borili su se pet minuta i moj je brat najednom podignuo protivnika na rame i bacio ga na tlo. Svi smo skočili od sreće i počeli vikati Bire! Bire! Bire!
— to znači "jedan" na našemu jeziku — jer mu je to bilo prvo obaranje. Zatim smo čekali sljedećeg protivnika. Kad je izašao iz skupine hrvača s protivničke strane, bila sam shrvana. Bio je tek nešto viši od Babe, no bio je toliko nabijen i snažan da je Babo pored njega izgledao sićušno. Babo je bio vitak i snažan, no mislila sam da nema šanse da pobijedi.
"Ne! Ne, Babo!" povikala sam. "Nemoj se boriti s njim! Veći je od tebe. Debeo je! Odaberi nekog svoje veličine, nekog mršavog, kao što si i ti!"
"Spriječi ga! Spriječi ga, Mende!" preklinjale su me prijate¬ljice. "U protivnom će se gadno ozlijediti." Moj je brat očigledno bio vrlo popularan medu djevojkama u selu.
"Kad je Babo primijetio komešanje, samo nam se nasmijao. "Ne brinite se, pobijedit ću," rekao je mirno.
"Ali ne možeš se boriti protiv tog debeljka. Babo!" povikala sam. "Sjeti se što ti je Umi rekla! Smiješ se boriti samo s vitkim hrvačima tvoje veličine!"
Uto je gomila prasnula u smijeh. "Ne brini se", ponovno je rekao, ovoga puta čvršćim tonom. "Pobijedit ću ga!"
Kad su se počeli hrvati, nisam mogla gledati. Rukama sam prekrila oči i tek tu i tamo virila između prstiju. "Ne mogu gledati! Bojim se!" vikala sam prijateljicama. "Recite mi što se događa! Recite mi što se dogada!" "Šuti, Mende," odvratile su smijući se. "Ništa se nije dogodilo. Prestani se skrivati. Zašto ne gledaš meč i ne uživaš?"
Babo i njegov protivnik borili su se dvadesetak minuta. Gle¬dala sam borbu i nesvjesno oponašala svaki Babin pokret. Kad se sagnuo i ja sam se sagnula. "Budi oprezan! Budi jak!" vikala sam, no ne znam je li me čuo. Mnogo se puta činilo da će debeli hrvač oboriti Babu, no moj se brat nekako uvijek vratio u bor¬bu, a zatim ga je iznenada primio za noge, podigao na ramena i buuum! — bacio ga je na tlo. Uslijedila je sekunda zaprepaštenja i tišine. Mislim da nitko nije mogao vjerovati što se dogodilo. Zatim su svi pojurili prema Babi, navijajući i vičući.
"Ore! Ore! Ore! — Dva! Dva! Dva!" vikala je gomila.
"Moj je brat tako jak! Tako je hrabar! Oborio je debelog!" vikala sam i plesala oko njega. "On je prvak!"
Zatim je cijelo pleme Karko počelo pjevati pobjedničku pjesmu:
Babo, Babo. cherio — condore shine,
Mende net — condore shine,,
Kunyant net condore shine.
Kwandsharan net condom shine.
Shokan net — condore shine,
Bab o kuul— Hussain do.
Babo mladić — u hrvačkom ringu,
Mendin brat— u hrvačkom ringu.
Kunantin brat — u hrvačkom ringu i
Kwandsharanov brat — u hrvačkom ringu
Shokanin brat — u hrvačkom ringu.
Babo prvak — sin Nazerov
Nakon što smo završili s pjesmom, potrčala sam k Babi i skinula perle s vrata. Babo je pognuo glavu. Bio je iscrpljen, ali se smješkao. Stavila sam mu perle oko vrata. Bila sam toliko sret¬na i ponosna na njega da su mi se licem slijevale suze. Mnoge su djevojke Babi davale svoje perle. Zatim su ga podigli i nosili u po¬bjednički krug ringom. Cijela ekipa plemena Karko naizmjence je nosila Babu na ramenima, jer su svi htjeli biti dio proslave.
Hrvanje je potrajalo još otprilike dva sata, no Babo je bio previše iscrpljen da se ponovno bori. Njegova me pobjeda toliko zaokupila da nisam primijetila koje je pleme na kraju pobijedilo. Kad je sve završilo, hrvači su se rukovali, a neki su se ispričali svo¬jim protivnicima za suviše grubo obaranje ili ozljedu. Hodala sam medu njima držeći Babu za ruku. Čula sam jednog hrvača kako je rekao drugome: "Hej, ti si jako snažan, oborio si me!" Svi su se zagrlili i smijali su se. Zatim nam je onaj debeli prišao i stavio ruku oko Babinih ramena. Bilo mi je drago što je dobro, jer je udarac pri padu bio snažan.
"Znaš, jako si debeo," rekao mu je Babo smijući se. "Mislio sam da ćeš ti mene oboriti."
"I ja sam to mislio," rekao je debeli smijući se. "No napor¬no ću vježbati i bit ću vitak kao ti. Sljedeći put ću te pobijediti." Zatim ga je podignuo sa zemlje. "Pogledaj," rekao je cerekajući se. "Tako si lagan da te mogu podići jednom rukom. Kako si me uspio pobijediti? Hajde, reci mi, koja je tajna?"
"Pa, mislim da nisam bio puno bolji od tebe," polako je
rekao Babo. "Mogu biti i puno bolji od toga, no pobijedio sam jer si jako pogriješio. Naravno, neću ti reći u čemu."
"Molim te, Babo, reci mi kako si me uspio oboriti."
"Kažem li ti tajnu, sljedeći put ćeš ti mene oboriti."
Debeli ga je toliko molio da mu kaže, da je Babo naposljetku popustio. "Dobro. Slušaj," rekao je. "Kad si mi podmetnuo nogu da se spotaknem, zakoračio si prema naprijed i izložio noge riziku. Tu si pogriješio. Udario sam te po nogama, izgubio si ravnotežu, a zatim sam te podignuo i bacio na tlo."
"U redu," rekao je debeli smijući se sebi u bradu. "Prevario sam te da mi kažeš tajnu i iskoristit ću to sljedeći put protiv tebe."
"U redu. No ono što ne shvaćaš je da u mojem selu živi veliki kuul, jedan od najvećih prvaka našega plemena. Pobrinut ću se da me nauči još mnogo toga o hrvanju prije našeg sljedećeg susreta."
Naravno, Babo je mislio na mojeg oca, no nije mu to rekao. Debeli se zvao Shadal. Prije odlaska, Babo je pozvao Shadala da ga uskoro posjeti u našem selu.
Na putu kući smo svaku od djevojaka iz ostalih plemena pozvali k nama i primili je za ruku. "Hajde, pođi s nama," go¬vorili smo. "Dođi k nama na objed." Premda su djevojke bile iz različitih plemena, sve su govorile isti jezik kao i mi: kaakbii. Bilo je nekih regionalnih razlika, no to je samo učinilo razgovore još zabavnijima. Dok je Babo hodao prema selu s ostalim hrvačima plemena Karko, djevojke nisu imale pojma da mi je on brat.
"Jesi li vidjela što se danas dogodilo?" rekla je jedna od njih izbuljivši oči u čudu. "Mršavi dečko je pobijedio debelog! Bila sam toliko zadivljena da sam mu dala svoje perle."
"Da, vidjele smo to!" rekle su moje prijateljice smijući se i upirući u mene. "Mršavko se zove Babo, a ovo je njegova sestra."
"On je tvoj brat!" vikale su okrećući se da me vide. "On je doista jako, jako, jako dobar hrvač. Bit će izvrstan kuul."
Svi su bili jako gladni, no nisam im rekla što ih čeka kad stignemo u selo. Htjela sam ih iznenaditi činjenicom da imamo
slatku rižu. Sunce je zalazilo za horizont nad šumom i približili smo se selu. "Vraćaju se s hrvanja!" vikali su trčeći nam u susret. "Dobro došli! Dobro došli!"
Najprije smo otišli u moju kuću. Djevojke su se brinule da će svi misliti da su nepristojne krenu li odmah jesti. "Nemojte se sramiti. Slobodno jedite," govorila sam im. "Osjećajte se kao kod kuće. Možda ću i ja jednoga dana doći u vaše selo i biti vaša gošća." Kad smo pojele slatku rižu, otišle smo u kuću svake od mojih prijateljica. U svakoj smo malo pojele i na kraju se prejele. Zatim smo otišle u Kujurovu kuću. Izašao je, a na sebi je imao golemi ogrtač u duginim bojama i mnoštvo perli. Na glavi je imao šešir sa širokim obodom, a u ruci štap za hodanje. Oči su mu se okrenule u dupljama i tresao se i drhtao. Zatim je počeo govoriti jezikom onih koje su opsjeli duhovi. Svi smo ga se pomalo bojali te smo mirno sjedili ne želeći privući njegovu pažnju. Neki su od starijih ljudi u našemu plemenu razumjeli Kujurov jezik.
"Ove će godine pasti dovoljno kiše," netko je prevodio. "Nitko neće biti gladan. No za nekoliko dana u selu će biti smrti. Pazite da ne ostavljate vatru u kolibi bez nadzora. To je jako opasno i vidim da će vam se dogoditi ružne stvari ako ne poslušate."
Nakon toga su djevojke morale poći. Pozdravile smo se na kraju sela, a one su, zajedno s odraslima iz svojih plemena, krenule na put kući. Pješačili su po noći, a Mjesec im je obasjavao put. Poslije, kad se Babo vratio kući, posjeo me na krilo i grlio me, a ja sam mu rekla koliko sam ponosna na njega.
"Mršavi je muškarac uvijek jači od debelog, Mende, jer u de¬belom muškarcu nema ničega," rekao mi je smiješeći se. "Debeli je čovjek poput balona. Upikneš ga i on pukne. No čuo sam što si mi dovikivala: "Nemoj se boriti s njim! Umi je rekla da se moraš boriti samo s mršavima!" Oponašao me smijući se. "Svi su te čuli, kao i djevojke. Bilo mi je jako neugodno."
Mjesec dana kasnije, Shadal je došao posjetiti Babu. Majka je pripremila ukusan objed, a Babo i otac su Shadala poveli u holu da jede s njima. Nakon objeda, Shadal je Babi rekao da je proniknuo tajnu Babinog hrvačkog junaštva: njegov je otac čuveni kuul. Čak je i Shadalovo pleme, Keimii, držalo mojeg oca za velikog hrvača. Proveli su sate i sate slušajući očeve priče o hrvanju, a nakon toga su postali najbolji prijatelji.
Nekoliko mjeseci nakon hrvačkih mečeva, stigao nam je još jedan posjetitelj. Jedan od očevih najboljih prijatelja Corba iz plemena Shimii. U mladosti su oboje bili kuul, odnosno prvaci u hrvanju, a često su se borili jedan protiv drugog. Večer je bila hladna te smo svi sjedili u kolibi oko vatre slušajući priče o hrvanju. U jednom je trenutku moj otac pitao Corbu za jednog hrvača iz plemena Shimii koji mu je bio dobar prijatelj. Na Corbinu se licu vidjelo da se rastužio. Rekao je ocu da je taj čovjek ubijen u nedavnim napadima na selo plemena Shimii.
"I on je ubijen? Nisam znao," rekao je otac zureći u vatru. "Ovo je rat. To je jako loše."
Često sam čula da se govori o ratu, no mislila sam da je to nešto jako, jako daleko — posebice zato što se naše selo činilo tako mirnim i tihim.
"To je jako tužno," nastavio je Corba. "Mnogi su ljudi iz našeg plemena ubijeni."
Otac i njegov prijatelj neko su vrijeme bili tihi. Zatim sam primijetila da otac plače. Skočila sam i rukom mu obrisala suze s očiju. "Ba, zašto plačeš?" pitala sam ga. "Što je? Što nije u redu?"
Otac je još nekoliko trenutaka šutio i gladio mi kosu. Zatim je rekao: "Mende, ne želiš znati o čemu se radi. Kad su napali Shimiije, ubili su neke od naših najboljih prijatelja."
"Ba, reci mi što se dogodilo."
"Doista želiš znati?" potiho je pitao. Zatim je zamolio Cor¬bu da ispriča priču o napadu na selo plemena Shimii, no Corba je odbio. Sjećanja na napad još su bila previše svježa te je moj otac ispričao priču.
"Jednoga dana, otprilike prije dvije godine, Arapini su se po noći ušuljali u selo Smimiija dok su svi spavali. Upali su u koli¬be i prerezali grkljane muškarcima i ženama. Došli su tiho, pod okriljem tame, a i ubijali su tiho — noževima. Zatim su zapalili kolibe u kojima su bila tijela."
"Ljudi iz susjednih sela vidjeli su plamen i dotrčali u pomoć. Nisu znali da su ih Arapini napali, mislili su da jednostavno došlo do požara. Nisu znali da se Arapini skrivaju u šumi i da imaju puške. Trčali su upomoć seljanima, a Arapi su počeli pucati i stotine su ljudi poginule. Zatim su Arapi zarobili mlade žene i djecu. Mnoge od djevojčica su silovane. Arapini su silovali male djevojčice — čak i one jako mlade; mlađe od tebe, Mende."
"Nevjerojatno je," nastavio je moj otac dok su mu se su¬ze slijevale niz obraze. "Sve djevojčice tvoje dobi koje nisu bile ubijene, odvedene su da postanu dho, da postanu abids, odnosno robinje. Čak i ako su obitelji djevojčica preživjele napad, nikada više nisu vidjeli svoje kćeri."
I ja sam počela potiho plakati. "Zašto ih očevi nisu pošli tražiti?" pitala sam oca, očiju punih suza. "Zašto su dopustili Arapinima da ih otmu?"
"Odakle su trebali krenuti? Arapini su njihove curice odveli daleko. Odveli su ih da rade za njih, da budu njihovo vlasništvo, a u nekim slučajevima i da im budu žene."
Otac mi je rekao da su se ljudi iz našeg plemena, čuvši za napad, jako preplašili da će i nas napasti. Pleme Shimii bili su nam susjedi. No zasada smo, rekao je otac, imali sreće.
"Kad su shvatili da se Arapini kriju u šumi, skupina Shimii ratnika krenula je u protunapad puškama i kopljima" nastavio je otac s pričom. "Arapini su bili iznenađeni i pobjegli su. Do jutra je borba završila. Oni koji su preživjeli, ogledavali su se po spaljenome selu. Stotine ljudi bilo je izmrcvareno noževima, kao da su životinje.
"Neke su žene ubijene ili otete. Jedan je dječačić izgubio cijelu obitelj. Starješine plemena Shimii okupile su ratnike da krenu za Arapinima. Nubijci su jako brzi, a i izdržljivi — možemo brzo i dugo trčati. Kad su sutradan sustigli Arapine, napali su ih, no Ara pini su imali puške kojima su mogli ispaliti mnogo metaka. Shimii su imali samo koplja i nekoliko starih pušaka koje su im davno dali Hawaje. Borba uopće nije bila ravnopravna."
"Nitko nije zaboravio taj dan," rekao je otac gledajući me. "No nemoj misliti da je to bilo prvi put da se takvo što dogodilo, Mende. U prošlosti je bilo mnogo ratovanja i mnogi su ljudi ubi¬jeni ili su ih Arapini oteli." A zatim je, gledajući ravno u mene, rekao; "Mende, tu nema pravde. Mi smo bili prvi narod Sudana. Arapi su došli izdaleka i oteli nam zemlju i vladali, usput se bogateći. Sada su nas došli pobiti, jer žele potamaniti sve crnce. No uz Alahovu pomoć, ostat ćemo u Sudanu, a doći će i dan kada će Nubijci i Arapini biti jednaki."
Sjećam se da je zemlja u našem području oduvijek bila mirna. Činilo se kao da nas rat uopće nije dotaknuo. Povremeno sam viđala pokojeg muškarca u vojnoj uniformi koji je stigao u selo u posjet obitelji. No nije bilo borbi. Katkada bih vidjela zrakoplov na nebu i pogledala u njega, štiteći oči podignutom rukom i pita¬jući se kamo ide. Tada nisam znala da su zrakoplovi također dio rata — to su bili bombarderi koji su napadali narode u Južnom Sudanu ili drugim dijelovima planina Nuba. Nisam tada znala da su bombardirali sela, škole, crkve i bolnice.
Kad je otac pričao ovu priču, nisam mogla imati više od de¬vet godina. Ono što sam čula bilo je zastrašujuće. Osjećala sam kao da me dugo štitio od istine, no znala sam da će se moj otac boriti s Arapinima ako dođu u naše selo. Kao što su to učinili i Shimii ratnici, i on će pokušati spasiti svoju obitelj i svoje pleme.

Vrijeme za rezanje
Tek sam s otprilike jedanaest godina konačno saznala odakle krv na Kunyantinoj vjenčanoj plahti. Jednoga mi je dana majka rekla da idem na obrezivanje. U našoj tradiciji, obrezivanje označava prelazak iz djetinjstva u odraslu dob. Dječaci su obrezivani s otprilike dvanaest godina, a djevojčice i ranije.
Pitala sam majku da mi objasni što je obrezivanje. Uvela me u kolibu i zatvorila vrata. Posjela me na krevet i rekla da raširim noge. Zatim mi je pokazala gdje će me rezati i zatim zašiti tako da ostane tek mala rupica. Bila sam prestravljena; zvučalo je tako strašno i bolno. Rekla sam majci da ne želim da mi to učine. Cijeli taj mjesec, kad god je pokušala spomenuti obrezivanje, ja bih briznula u plač. Kad je otac čuo koliko sam uzrujana, uzeo me na krilo te nježno gladio po kosi i obrvama.
"Ne plači, Mende. Sve će djevojke tvoje dobi u selu ići na obrezivanje. Nisi sama."
Majka je sjela pokraj nas i primila me za ruku. "Ba ima pravo, Mende. To je i zdravo. Ako to ne učiniš, ne možeš se udati."
Na kraju su me uvjerili da je to najbolje. Vjerovala sam rodi¬teljima i odlučila sam to obaviti što je prije moguće. Majka je otišla kod žene koja je obavljala obrezivanja i dogovorila obrezivanje za tri dana. No neke od mojih prijateljica, koje su već bile obrezane, rekle su mi da je bilo strašno i da ne trebam to učiniti. Otišla sam kući u suzama. Majka me pitala što nije u redu.
"Ne želim to učiniti," jecala sam. "Moram li? Djevojke kažu da je grozno. Molim te, ne tjeraj me da to činim."
"Nemoj im vjerovati," rekla mi je majka. "Ne brini se. Pobrinut ću se da se sve obavi što je nježnije moguće."
Žena u našem selu koja je obavljala obrezivanja bila je i babica, premda je većinu vremena provodila radeći u polju. Tri dana poslije, u samu zoru, stigla je k nama. Kunyant i Shokan su također došle. Otac je otišao u mušku kuću, jer je stiglo vrijeme za rezanje. Žena me posjela na malu drvenu stolicu i raširila mi noge koliko može. U zemlji ispod stolice na kojoj sam sjedila iskopala je rupu. Bila sam toliko uplašena da sam se ukočila kad je uzela staru britvu i oprala je u malo vode. Zatim je, bez riječi, čučnula između mojih nogu.
Osjetila sam kad me primila. Neprirodno jako sam vrisnula; brzim potezom oštrice zatezala je meso. Plakala sam i udarala nogama pokušavajući se osloboditi. Bol je bila gora od ičega što sam mogla zamisliti.
"Ne! Ne! Umi! Umi! Neka prestane!" vrištala sam. No moja majka i sestre držale su me da ne ustanem i širile mi noge kako bi žena mogla nastaviti s poslom. "Žao mi je, žao mi je," tiho je govorila moja majka sa suzama u očima.
Osjetila sam da mi je preko bedra potekla krv i slila se na pod. Osjetila sam da je žena primila komad mesa i odrezala ga te bacila u rupu koju je iskopala u zemlji. Osjećala sam se kao da umirem. Moj je otac zasigurno čuo kako vičem, jer je prekršio sva plemenska pravila i dotrčao u kolibu. Sjeo je pokraj mene, čvrsto me zagrlio i ponavljao mi: "Molim te, ne plači, Mende. Znam da te boli, no budi jaka i nemoj plakati."
No još nisam osjetila ono najgore. Žena je posegnula prema dolje i osjetila sam da je primila nešto i počela rezati. Bol je bila gora nego prije, ako je to uopće bilo moguće. Vikala sam i ritala se, pokušavajući je se otarasiti, no čvrsto su me držali i nisam mogla nikamo. Na koncu su joj ruke bile prekrivene krvlju. Izvukla je nešto iz mene i bacila to u rupu. Sjećam se da je imala zadovoljan izraz lica, kao da je sve dobro prošlo.
"Zakuhajte malo vode," rekla je hladno okrenuvši se prema mojoj majci.
Ležala sam dašćući i jecajući. Drhtala sam, no vidjela sam da je uvlačila konac u iglu. Zatim je uronila iglu u lonac kipuće vode, držala je ondje nekoliko sekundi te se vratila medu moje noge.
"Ne!" vikala sam pokušavajući pobjeći. "Ne! Ne! Ne!"
No ignorirali su moje vapaje. Ponovno su me čvrsto držali dok je žena šivala ostatke mojeg mesa. Nemoguće je opisati bol koju sam osjećala. Bila sam ošamućena od šoka i patnje, no sjećam se da sam mislila na to kako mi je majka obećala da neće boljeti i da mi je lagala. Lagala mi je.
Kad je žena završila s obrezivanjem, bila sam u deliriju od boli i šoka. Ispunila je rupu zemljom i nogom utapkala zemlju. Ondje gdje je bila moja vagina sada je bila sićušna rupica, veličine nokta na malome prstu. Sve ostalo je nestalo. Cijeli taj postupak trajao je više od sat vremena. Nakon rezanja, moji su roditelji ženi platili polovicom vreće sirka.
Čim je otišla, stigle su moje ujne i obavile illil za mene. Plesa¬le su i pjevale oko mene, a nakon toga su stigli moji rođaci i usli¬jedila je velika gozba kojom se slavilo obrezivanje. Moja je majka pokušala nagovoriti djecu da pjevaju i plešu kako bih zaboravila na bol i gubitak koji sam pretrpjela, no gotovo da uopće nisam bila svjesna njihove prisutnosti. Tri sam dana ležala u polusvijesti. Od boli nisam mogla spavati, no bila sam i izvan sebe. Roditelji također nisu spavali, jer me toliko boljelo da nisam mogla prestati plakati. Mislim da su me pokušali utješiti i iskupiti se za svoju ulogu u tom mesarenju. No ne sjećam se mnogo od ta tri dana. Drugoga dana je bol bila još gora; svaki je pokret bio agonija. Mi¬slim da se rana bila upalila.
"Zašto ste mi to učinili?" pitala sam majku u pokojem tre¬nutku kad sam bila pri sebi. "Lagala si mi. Rekla si da će sve biti u redu i da neće boljeti. Lagala si mi."
"Od toga ćeš biti zdravija i čišća, a i bit ćeš nevina," ponav¬ljala mi je majka, no vidjela sam da ne vjeruje u to što govori.
Prvo čega se jasno sjećam bio je pokušaj da se popiškim tre¬ćega dana. Nisam mogla čučnuti jer me sve boljelo, pa me majka pridržavala dok sam stajala. No čim su krenule prve kapi, počelo me peči i osjećala sam kao da mi medunožje gori. Plakala sam, drhtala i držala se za majku.
"Ne mogu piškiti", zajecala sam. "Previše boli." Majka mi je pomogla da se vratim u kolibu, a zatim me okupala toplim čajem. Kapala je čaj po meni i počelo mi se piškiti te sam uspjela izbaciti nekoliko kapljica.
Ležala sam u krevetu i oporavljala se te sam imala dovoljno vremena razmišljati o onome što se dogodilo. Koliko se meni či¬nilo, nije bilo razlike između obrezivanja i braka. U oba slučaja krvariš, prolaziš agoniju i ne možeš ustati iz kreveta. Stoga sam u tom trenutku odlučila da se ne želim udati. Na prevaru sam pristala na obrezivanje, no neće me prevariti da pristanem na brak.
Bila sam ljuta na majku i oca, kao i na sestre, Kunyant i Sho kan. Rekli su mi da je dobro obaviti obrezivanje. Obećali su mi da neće boljeti. Kad sam pokušala spriječiti onu ženu, svi su me čvrsto držali. No najviše od svih sam se ljutila na ženu koja obavlja obrezivanja. Masakrirala me i nije se ni potrudila da bude nježna, pa čak ni uljudna. Kad se pojavila, odbila sam razgovarati s njom. Došla je izvaditi šavove, no nisam joj dopustila da mi se približi.
"Ne diraj me!" vikala sam. "Da se nisi usudila dirati me! Makni se od mene! Makni se od mene!"
Činilo se da ju je moja reakcija šokirala. Pokušala mi je obja¬sniti da je došla izvaditi šavove i da me neće ozlijediti.
"Kao što me nisi ozlijedila prošli put?! Nećeš me dirati. Moja će majka izvaditi šavove, ne ti." Vidjela sam majku sa strane. Bilo joj je neugodno, no nije me bilo briga. Nisam htjela da me ta okrut¬na žena dotakne. Na kraju je shvatila da će ponovno morati tražiti moje sestre i majku da me drže, i to samo kako bi me pregledala. Majka se ispričala za moje ponašanje. "Ne brinite se. Ja ću izvaditi šavove. Prepustite to meni."
Cijeli taj tjedan, majka je močila šavove toplim čajem i uljem kako bi omekšali. No svaki put kad ih je pokušala izvaditi, re¬kla bih joj da prestane. Moja je majka bila jako nježna i brižna. Ako me previše boljelo, odlučila bi još namakati šavove. Nakon otprilike sat vremena, pokušala bi ponovno. Konačno smo završili nakon tri tjedna. I majka i otac izgledali su kao da se osjećaju jako krivima.
Neke su djevojke iz našega plemena nakon obrezivanja umrle od posljedica infekcije. Mnogo više ih je umrlo na porodu, jer je vaginalni otvor bio toliko uzak da nisu mogle roditi; a još je češća bila smrt novorođenčadi, iz istog tog razloga. Vjerojatno je zbog toga umrlo i Kunyantino prvo dijete. Trebalo mi je barem dva mjeseca da oprostim roditeljima što su me poslali na obrezivanje. Znala sam da su to učinili jer se u protivnom ne bih mogla udati. Nijedan Nubijac neće oženiti Nubijku koja nije "uska" — što do¬kazuje da je nevina. Moji su roditelji doista vjerovali da ispravno postupaju i čine ono što je najbolje za mene.

Moj san
U ŠKOLI MI JE DOBRO IŠLO. Kad Sam imala otprilike jedanaest godina, poželjela sam nešto više od ostanka u selu. Odlučila sam da želim biti liječnica. Znala sam da će biti potrebno čudo da do¬voljno dugo ostanem u školi te da će me morati poslati na studij medicine u veliki grad, no molila sam se Alahu za to čudo.
Jednoga sam dana pokrenula tu temu s ocem. "Ba, kad nara stem, mislim da želim biti liječnica," rekla sam. "Ne možeš ići u lov i raditi u polju kad ostariš. Bit ćeš preumoran. Ako postanem liječnica, moći ću zarađivati dovoljno da se brinem o tebi kad ostariš. Barem je takav moj san. Što misliš?"
Otac je rekao da će dati sve od sebe da mi pomogne da ostva¬rim svoj san. Rekla sam mu da sam odlučila postati liječnica zbog onoga što se dogodilo bratu Babi'. Jednoga se dana jako razbolio. Strašno ga je bolio trbuh i u mokraći je bila sama krv i sluz. U selu nije bilo liječnika i mogli smo jedino otići Kujuru ili pokušati izliječiti Babu kod kuće. Kad je netko bio jako bolestan, odnijeli bi ga u najbliži veliki grad, Dilling, no to je značilo cijeli dan hoda i otac i majka su bili u polju te Babu nije imao tko odvesti u bolnicu.
Trećega dana mu je bilo toliko loše da je moja baka odlučila krenuti pješice u Dilling vodeći Babu na magarcu. Moj najstariji brat Kwandsharan i moj djed odlučili su poći s njom, jer je put bio dug. Plakala sam. Moj omiljeni brat Babo bio je toliko iscrpljen od bolesti da nije bio u stanju putovati. Pokušala sam nagovoriti baku da mi dopusti da idem s njima, no rekla mi je da sam premala. Otpratila sam ih do kraja sela, a zatim promatrala kako nestaju u brdima.
I nakon dva dana nije bilo novosti. Činilo se da je palo toli¬ko kiše da je put do Dillinga neprohodan. Trećega se dana do sela probio muškarac. U našu je kuću stigao iscrpljen i od glave do pete prekriven blatom. Majka se tad već bila vratila iz polja. Skuhala mu je objed dok nam je pričao novosti. Babo je počeo nekontrolirano krvariti iz nosa. Bio je blijed kao krpa zbog gubitka krvi. Liječnici su rekli da je jako bolestan. Te se večeri otac vratio iz polja, a kad mu je majka rekla novosti, odlučio je poći u Dilling. Svi — moja majka, Kunyant i Shokan, htjeli smo poći s njim, no otac je rekao da moramo ostati i pomoći sa žetvom.
"Ba, molim te, dopusti mi da pođem," kumila sam. "Nemoj me ostaviti ovdje. Ne možeš! Babo mi je najbolji prijatelj! Kako me možeš ostaviti ovdje kad je on u bolnici?"
"Slušaj, ne možeš poći," rekla mi je majka. "Predaleko je i valja prijeći mnoštvo rijeka. Nemoguće je. Znam da ti je on brat i da ga voliš. Svi želimo poći, no morat ćeš ostati ovdje i pomoći nam sa žetvom."
No nisam htjela ni ćuti za to. Što su mi više govorili da ne mogu ići, to sam više problema stvarala. Naposljetku je otac popu¬stio. "Amnur," rekao je majci, "pusti je neka ide. Ako je ostavim, plakat će i mogla bi se i ona razboljeti. Povest ćemo je s nama. Pitat ću ujaka Jerongira da mi posudi magarca."
Sljedećega jutra krenuli smo u zoru. Ujak Jerongir ne samo da nam je posudio magarca, nego je odlučio poći s nama. To je bilo najgore putovanje: vjetar je puhao na mahove i nosio nam ki¬šu u lica, a lomio je i stabla. Magarac je neprestano bio zaglavljen u blatu i nije me mogao nositi. Najgore od svega bile su rijeke.
koje su se pretvorile u divlje bujice. Neke su od njih bile tako duboke da mi je voda dosezala do iznad glave. Kad je bio red na meni da prijeđem, ujak me držao za jednu, a otac za drugu ruku i doslovce su me nosili preko.
Otišli smo od kuće u šest ujutro, no do osam sati navečer još nismo stigli u Dilling. Došli smo do rijeke koja je toliko nabujala od kiša da smo znali da ne možemo prijeći. Vidjeli smo svjetla Dillinga, no nismo imali izbora i morali smo ondje prespavati. Odabrali smo mjesto visoko na obali rijeke, ispod stabla. Bila sam toliko umorna da sam zaspala čim sam položila glavu na očevo krilo.
Kad je sutradan svanulo, oluja je prošla i vodostaj je dovoljno opao da prijeđemo. Nakon sat vremena stigli smo u Dilling. Bio je to moj prvi posjet gradu. Hodajući glavnom ulicom, ogledavala sam se oko sebe u čudu. Gotovo sve kuće bile su kamene i imale su sjajne krovove od pocinčanog metala. Ulica kojom smo hodali bila je od tvrdog, crnog materijala. Otac mi je objasnio da ona služi da se po njoj voze auti. Većina ljudi bili su Arapini i nosili su lijepu odjeću. Nisam mogla zamisliti da igdje postoji veći i elegantniji grad od ovog.
Otac je već jednom ili dvaput bio u Dillingu, kad je išao na veliku tržnicu, tako da nas je doveo ravno do bolnice. Na ulazu je stajao Arapin i morali smo kupiti ulaznicu da bismo ušli. Otac je čuvaru rekao da nemamo novca i da smo hodali cijeli dan i cijelu noć da bismo stigli ovamo. Otac je loše govorio arapski i čuvar mu je rekao da ne razumije što mu govori. Bila sam ljuta, jer sam znala da namjerno vrijeđa mojeg oca, i to u lice. "Pa... Zašto ne biste pokušali govoriti nubijski!" pomislila sam. "Da vidimo onda tko će ispasti glup."
Morala sam prevoditi ono što je otac govorio na nubijskom. Ispričao je ispočetka cijelu priču. Dobro sam znala arapski i čuvar se nije mogao praviti da me ne razumije. Činilo se da je sav važan i napuhan. Na kraju je rekao da će pustiti oca da uđe. Ujak Jerongir i ja morat ćemo ostati vani dok ne pronađemo novac za ulaznice. Nisam mogla vjerovati da nakon onako groznog putovanja neću
moći vidjeti Babu. Sjela sam na stepenice ispred bolnice, a niz obraze su mi klizile suze od bijesa.
Oko mene se okupila gomila ljudi koji su se pitali što mi je. Rekla sam im da je moj brat u bolnici i da vjerojatno umire, ali da mi čuvar ne dopušta da uđem. Kako sam uplakana pričala priču, pokazivala sam na čuvara i mislim da mu je bilo jako neugodno. Izašao je iz svojeg sobička i pitao me zašto plačem, no znao je razlog. Samo je htio popraviti dojam. Glumeći veliku ljubaznost, otvorio je vrata i pustio mene i ujaka Jerongira da uđemo. Nisam zastala da mu zahvalim. Uletjela sam u bolnicu da pronađem Babu.
Brat je ležao na krevetu, u ruci je imao iglu, a iznad glave vrećicu nečega što je izgledalo kao voda. Izgledao je tako bolesno! Potrčala sam k njemu, no tad sam vidjela da su mu oči poluzatvore¬ne te da se vide samo bjeloočnice. Zagrlila sam ga, no nije reagirao. Na jedan kratki, grozni trenutak pomislila sam da je mrtav. No moj stariji brat Kwandsharan, koji je sjedio pokraj njega, pretpostavio je što sam pomislila i rekao: "Ne brini se, Mende, Babo samo spava."
"Ako samo spava, zašto su mu oči poluotvorene?" pitala sam panično.
Kwandsharan mi je rekao da Babo uvijek spava s poluzatvo¬renim očima. Uto je stigao liječnik, Arapin, koji nam je rekao da Babo boluje od vrlo zarazne vrste dizenterije. Kad je stigao u bolnicu, mislili su da je prekasno da ga spase. Prvoga dana uveli su infuziju i tri su se dana borili da preživi, no sad se dobro opo¬ravljao. Ostala sam s Babom, grleći ga što sam dulje mogla. Nije mi se činilo da mu je bolje; koža mu je bila suha i blijeda, a usta su mu bila ispucana, nalik na riblje krljušti.
Kad se Babo poslije probudio, uspjeli smo ga izvesti u dvo¬rište bolnice, na svježi zrak. Prvo što nam je rekao bilo je da želi poći kući. Rekao je da bolnica loše miriše i da mu se ne sviđa biti među bolesnicima. No liječnici su rekli da je još prerano da pođe kući. Te smo noći spavali u dvorištu bolnice. Prije spavanja, otac je popričao sa mnom: "Mende, mora da je Alah htio da pođeš s nama. Bez tebe ne bismo uspjeli uvjeriti čuvara da nas pusti."
Tri dana kasnije, Babi je bilo dovoljno dobro da napusti bol¬nicu te smo ga stavili na magarca i krenuli prema selu. Za njega je to bilo teško putovanje, jer je još bio slab. Mogao je umrijeti. Tada sam shvatila da bi Babo bio pošteđen groznog putovanja u Dilling da smo imali liječnika u selu. Bilo je očito da u selu trebamo imati liječnika Nubijca. Tada sam prvi put pomislila na to da postanem liječnica.
Nakon što sam razgovarala s ocem o tome, odlučila sam da doista želim postati liječnica te sam se počela dvostruko jače tru¬diti u školi. Bila sam u petom razredu i počeli smo učiti engleski. Najprije smo naučili abecedu, a zatim i jednostavne riječi poput šešir, mačka i pas. Engleski je bio jezik Hawaja i činio mi se vrlo egzotičnim i uzbudljivim.
Neprestano sam ocu govorila da želim postati liječnica. Znala sam da će mi trebati njegova podrška želim li imati šanse da ostva¬rim svoj san. "Ako uspiješ, moći ćeš liječiti bolesne," govorio bi mi. "To je dobar pravac u životu." Znala sam da je mislio da se trebam vratiti i postati seoski liječnik.
Nakon što bih završila školu, trebala bih se upisati u srednju školu u El Obeidu, gradu koji je bio jako daleko. Jedino je moj najstariji brat pohađao tu školu. Mojeg bi oca to mnogo stajalo. Znala sam da bi svake godine morao prodati barem jednu kravu kako bih mogla ići u tu školu. To bi za njega bio golem izdatak, no otac me podržavao i ohrabrivao da ostvarim svoj san. Nikada nije sumnjao u njega.
Imala sam otprilike dvanaest godina kad sam krenula u šesti razred. Već smo imali osam predmeta: arapski, engleski, zemljopis, povijest, prirodu i društvo, matematiku, umjetnost i Kuran. Išlo mi je sve bolje i bolje, a Kehko i ja dijelile smo prvo mjesto u razre¬du. Razredni redar, Mohamed, obično je bio treći najbolji učenik. Svi smo već znali da je dobro obrazovanje ključ za ostvarivanje naših snova i puno smo učili. No šest mjeseci kasnije, naše je selo zadesila noćna mora.

DRUGI DIO
U ropstvo
Allahu Akhbar!
BIO JE KRAJ SEZONE SUŠA, ono prekrasno vrijeme u godini kad sunce bije s golemog afričkog neba bez oblačka. Sad sam već imala oprilike dvanaest godina i išla sam u šesti razred. U to doba godine ujutro smo imali gimnastiku i tjelesni, jer je ujutro još bilo relativno hladno. Nakon odmora smo imali arapski, a zatim i čitanje Kura¬na. Uvijek sam se posebno veselila engleskom, jer mi je to bio jedan od omiljenih predmeta. Toga smo dana učili strukturu rečenice u engleskom: "Ptica je preletjela preko stabla", "Mačka je preskočila psa." Nakon engleskog smo imali zemljopis i prirodu i društvo, a zatim je zvonilo za kraj nastave. Krenula sam kući s najboljom prijateljicom Kehko. Hodale smo i igrale igru. Udarila bih je i otr¬čala među stabla da se sakrijem, a ona bi me lovila. Nakon nekog vremena smo se, iznemogle, obrušile jedna na drugu i smijale.
Kad sam stigla kući, bacila sam stvari za školu u kut kolibe i Uran se došla pomaziti. Provjerila sam ima li mlijeka i zatim se potapšala po krilu, a ona je skočila na njega. Zatim sam krenula obavljati zadatke. Najprije sam počistila kolibu, a zatim sam po¬mela dvorište. Nakon toga je stigla Kehko i krenule smo po vodu. Kad smo se vratile, već su se svi bili vratili kući iz polja, gdje su bili zbog žetve. Dala sam vodu majci i pošla pomusti koze. Kad sam posudu napunila pjenastim mlijekom, popila sam malo jer sam bila žedna od dugog hoda, a ostatak sam dala Uran.
Nakon večere sam sjedila oko vatre s majkom i bratom Ba¬bom, Alijem i ujacima. Noć je bila hladna i vedra, a na nebu nije bilo nijednog oblaka. Otac je pričao priču o tome zašto Nubijci nikada ne love majmune. Premda sam je čula već mnogo puta, otac ju je uvijek ispričao tako da bude smiješna. U šumama oko našeg sela živjelo je mnoštvo majmuna crne dlake, no nikada ih nismo lovili. Otac je rekao da izgledaju kao ljudi zato što su ne¬kada zapravo bili ljudi, a onda su postali loši i Alah ih je odlučio pretvoriti u majmune. Zato ih nikada nismo lovili za jelo. Nakon što je ispričao priču. Babo i Ali su otišli u mušku kuću na spa¬vanje, a mi smo otišli u svoju kolibu. Kratko smo razgovarali, no bilo je više od osam sati i roditelji su imali naporan dan u polju. Uspela sam se na očev krevet i ubrzo smo svi čvrsto spavali.
Kasno u noći naglo sam se probudila. Uspravila sam se i vidjela da su majka i otac također budni. Svi smo se napinjali da čujemo što se događa, odnosno što nas je probudilo. Čuli smo prigušenu viku iz daljine. Otac je brzo ustao i pošao prema vra¬tima. Otključao ih je i provirio van. Majka i ja samo se došuljale i pridružile mu se. Vidjeli smo plamen i čuli viku preplašenih ljudi. Rub sela je gorio.
Nakon žetve se često događalo da vatra koju su ljudi zapalili u kolibama zahvati suhi krov i da on plane. Vrijeme žetve zvalo se Karangit, hladno vrijeme, jer je to bilo najhladnije, najvjetrovitije doba godine. Kad bi buknuo požar, svi iz sela bi potrčali u pomoć. Sada smo istrčali na dvorište i vidjeli kako ljudi bježe od vatre prema nama. Moj je otac odmah znao da nešto nije u redu. Bili su još daleko od nas i nismo razumjeli što viču. Zatim smo vidjeli kako ljudi jure kroz selo noseći zapaljene baklje. Vidjela sam kako je jedan od njih bacio zapaljeni komad drveta na krov jedne od koliba te kako je počeo gorjeti. Ljudi su istrčali iz kolibe, a neki su muškarci skočili na njih, bacili ih na zemlju i izboli ih noževima.
"Mudžahedini!" viknuo je mo) otac. "Arapski napadači! Mudžahedini su u selu!"
Još nisam zapravo shvaćala što se događa. Otac me zgrabio za ruku i počeli smo trčati, a zatim se odjednom sjetio Alija i Babe. "Babo! Ali!" vikao je gledajući prema muškoj kući pa opet prema razbojnicima koji su se približavali. Vidjela sam da je rastrgan: že¬lio ih je upozoriti, ali je, s druge strane, morao pobjeći. A onda se odlučio. "Hajde! Trčite! Trčite!" vikao je i požurivao nas. "Mo¬rat će se sami spasiti."
Majka je zaplakala, a ja sam počela glasno jecati, no nismo imali izbora — morali smo pobjeći. Zgrabila sam majku i oca za ruke i potrčala, no razbojnici su bili posvuda i izvlačili su ljude iz njihovih koliba. Još nije bilo pucnjave, razbojnici su potiho ubi¬jali ljude kao životinje: nožem su im rezali grkljane. Vidjela sam jednog oca kako pokušava spasiti svoju kćer, no razbojnik ga je zgrabio odostraga i ubo. Osjećala sam da me otac jače stisnuo za ruku i požurivao da brže trčim.
Kroz dim i plamen vidjela sam da nas otac vodi prema naj¬bližoj planini. Kad sam napokon ugledala stabla u podnožju brda, osjećala sam se kao da trčimo cijelu vječnost. Kad bismo uspjeli doći onamo, mogli bismo pobjeći u šumu. No otac je iznenada naglo stao. "Mudžahedini!" povikao je pokazujući prema brdi¬ma. "Mudžahedini!" Ispred nas je, na rubu šume, bilo mnogo razbojnika na konjima koji su nam blokirali put. Ljudi iz sela trčali su prema njima, u zamku. "Mudžahedini!" vikao je moj otac pokušavajući ih upozoriti. "Mudžahedini!" A zatim su dronjavi muškarci koji su u liniji stajali na svojim konjima ispustili zastra¬šujući borbeni poklič i krenuli prema nama.
Okrenuli smo se u suprotnome smjeru, a iza nas se čula za glušujuća pucnjava. Uslijedila je totalna panika i strah, a gomila ljudi se borila da pobjegne i sakrije se. U svom tom kaosu, izne¬nada sam ispustila majčinu ruku. Otac je neko vrijeme očajnički zvao majku: "Amnur! Amnur! Amnur!" no nije bilo odgovora. "Ne možemo više ništa," povikao je. "Hajde, Mende, trči! Trči! Moramo nastaviti trčati!"
Potrčali smo natrag u selo, istim putem kojim smo došli. Osje¬ćala sam da me je preplavio umor, a noge su mi bile teške. Ubrzano sam disala hvatajući hladni zrak noći. Zatim je otac ugledao krdo stoke koja je u stampedu išla prema nama. Pokušao nas je prove¬sti kroz preplašeno krdo koje je silovito trčalo, no jedna od krava udarila je točno u mene i pala sam na tlo koliko sam duga i široka. Skupila sam se na tlu i osjećala sam kopita kako me gaze. Sad sam izgubila i oca. Mislila sam da ću umrijeti.
Nakon dugog perioda, a činilo mi se da je prošlo stotinu godina, stampedo je prošao i nekako sam još bila živa. Ležala sam na prašnjavom tlu; bila sam prestravljena i jecala sam dok su mi se suze slijevale niz lice. Molila sam se da me otac nekako prona¬đe, no umjesto toga osjetila sam kako me neki muškarac zgrabio odostraga i pribio me uz tlo. Skupina mudžahedina krala je našu stoku, a jedan od njih me ugrabio.
Pokušavala sam vikati i dozvati oca, jer sam znala da je neg¬dje u blizini, no taj mi je muškarac prljavom rukom prekrio usta. Očekivala sam da će me tući ili nešto gore od toga, no on me po dignuo u zrak. Pogledala sam ga. "Hajde," prosiktao je. "Želim ti pomoći. Pođi sa mnom i bit ćeš na sigurnom, a ja ću te vratiti obitelji. U protivnom će te drugi pronaći i ubiti. Hajde."
Vidjela sam da se okrenuo i nešto šapnuo drugom muškarcu koji mu je stajao blizu. Zatim su se počeli smijati. Bili su to Ara pini, a nosili su prljavu odjeću. Na svjetlu požara vidjela sam da je svaki od njih nosio zakrivljeni bodež i pištolj na remenu oko struka. Poveo me kroz goruće selo.
Nakon cijele vječnosti, stigli smo do šume. Pod stablima je sjedilo tridesetak dječaka i djevojčica. Iako su bili šokirani i trau¬matizirani, bilo mi je drago što ih vidim. Prepoznala sam mnoge od njih iz svojeg sela. Barem više nisam bila sama.
"Ostanite ovdje dok svi razbojnici ne odu," rekao mi je. "Ovdje ćete biti na sigurnom."
Sjela sam i pogledala oko sebe. Blizu nas bili su privezani konji, a četvorica stražara su nas čuvala. Nalikovali su na čovjeka koji me je doveo ovamo. Cijelo sam vrijeme mislila na oca, majku i Babu. Pitala sam se hoću li ih ikada više vidjeti. Dovodili su sve više djece, a mnogi su bili izvan sebe i tužno jecali, dok su neki samo sjedili u tišini, razrogačenih očiju. Najmlađa djeca imala su osam godina, a najstarija, poput mene, oko dvanaest. Zvuk borbi još je dopirao do nas kroz šumu, no činilo se da se borbe vode daleko.
Čekali smo ondje gotovo do jutra. Ondje je bila i djevojčica koja je živjela blizu mene u selu. Zvala se Sharan i imala je tek osam godina. Glasno je plakala i bojala sam se da će se čuvari naljutiti. Pokušala sam je utješiti, no nije prestajala plakati za majkom.
Jedan je dječak počeo pričati svoju priču. Cijela je obitelj pobjegla od požara, no u metežu je njegova sestra, stara godinu i pol dana, ostala u gorućoj kolibi. Jedan je drugi shvatio da se radi o napadu kad su mudžahedini upali u njegovu kolibu. Vidio je da majka pokušava sakriti sestre blizanke, no razbojnici su je ugrabili i prerezali joj grkljan, a zatim su ubili i djevojčice. Dječak se skrivao ispod kreveta. To je bilo posljednje što je vidio prije nego što su ga odvukli.
Do kraja noći čula sam stravične priče. Sjetila sam se priče koju je otac ispričao o napadu na pleme Shimii. Tijekom napada na naše selo, vidjela sam kako su razbojnici na tlu ležali na djevoj¬kama. Znala sam da ih siluju. Pokušala sam se skriti sklupčavši se tako da me čuvari ne primijete. No sad, kad se toga prisjećam, da su me te noći silovali, bilo bi to puno bolje od onoga što mi se doista dogodilo.
Svitalo je i na nebu iznad stabala pojavila se svjetlost. Muškarci su marširali i izašli iz tmine iz smjera sela. Prolazili su pored nas i vidjela sam da svi imaju noževe, a neki su imali i male pištolje, pa i puške. Mnogi su imali krvave ruke, sve do zapešća, a ostalima je krv bila razmazana po remenu na kojem su nosili bodeže. Neki su imali krvi na medunožju. Djelovali su kao da su poludjeli od nasilja i zlobe.
U mnoštvu lica tražila sam lice čovjeka koji me doveo ovamo. Kad sam ga napokon ugledala, pogledala sam ga ravno u oči, no on me samo pogledao smijući se. Podigao je ruku i zlokobno mi mahnuo.
Muškarci su se nizali u šumi iza nas. Sigurno ih je bilo stoti¬njak. Stali su u redove od po petero ljudi, okrenuti nizbrdo, prema nama. Molila sam se da se planina uruši i sve ih ubije. Muškarac koji ih je vodio sad je stajao ispred njih i krenuo s naredbama. Nisam čula točno što je rekao, no svi su mu odgovorili vičući "Allahu Akhbar! Allahu Akhbar! Allahu Akhbar! — Bog je velik! Bog je velik! Bog je velik!" Iznova su ponavljali taj povik, a jeka je ispunjavala cijelu dolinu.
Bila sam iznenađena i bojala sam se. Otac je govorio "Allahu Akhbar kad bi ubio kozu ili kokoš u selu. Ako ne biste izgovorili ove riječi Alahu, životinja nije bila halal, odnosno nije bila sveta i nije se mogla jesti. No zašto su ovi muškarci to izvikivali nakon što su spalili naše selo, nakon silnog ubijanja i silovanja? Bili smo muslimani, baš kao i oni. Kako su mogli?
Sjedili smo ondje još jedan sat, čekajući u sjeni svitanja, a oni su izvikivali pobjedničke pokliče. Kad su završili, sjurili su se niz brdo prema nama. Oni koji su bili najbrži zgrabili su najstarije djevojčice iz skupine. Poslije su ugrabili mlade curice, a na kraju i dječake. Jedan je muškarac doletio i ugrabio Sharan. Viknula je da želi ostati sa mnom, no on ju je samo bacio na svog konja, poput vreće, i odjahao s njom u šumu.

Mračna šuma
ČOVJEK KOJI ME PRVOTNO UGRABIO sada me zgrabio i povukao prema svojem konju. Pitao je kako se zovem. Nisam mu željela reći, no previše sam se bojala da mu se usprotivim. Prebacio me preko sedla, a zatim skočio iza mene. Konj je bio golem, mnogo veći od magarca moga oca. Kad smo krenuli, zgrabila sam sedlo i čvrsto se držala. Skupivši svu hrabrost, povikala sam preko ramena: "Kamo idemo? Rekao si da ćeš me odvesti k obitelji."
"Kad se maknemo odavde," nacerio se lakomo. "Reći ću ti kamo idemo."
Prolazili smo kroz gustu šumu, daleko od nubijskih naseobina. Drugi su jahači prolazili pokraj nas. Vidjela sam ih medu stablima. Nismo se dugo kretali kad me pokušao pipati. Osjetila sam kad me primio za grudi — zapravo nisam ni imala grudi, jer sam imala tek dvanaest godina. Jako me stisnuo, a ja se nisam mogla osloboditi jer sam se čvrsto držala za sedlo.
"Prestani! Boli me," povikala sam. "Molim te, prestani."
"Hej! Samo te pokušavam čvrsto držati da ne padneš ako konj posrne," povikao je.
"Držim se za sedlo. Ne treba mi tvoja pomoć."
Jašili smo po koritu rijeke prekrivenom kamenjem, koje je zavijalo kroz šumu. Put je bio vrlo neravan i opasan, kako je re¬kao, i morao me čvrsto držati da budem na sigurnom. Imala sam male i meke grudi, a on ih je neprestano grabio svojim šakama. A onda je, kako smo zašli dublje u šumu, spustio ruku prema dolje, medu moje noge. Osjetila sam prodornu bol i zajaukala sam, no nije prestao. Kad sam bila mlađa, majka mi je rekla da nijednom muškarcu ne smijem dopustiti da me dira prije udaje te da ću u suprotnom gorjeti u paklu. No sjedila sam ondje, očajnički se dr¬žeći za sedlo s obje ruke, i nisam se mogla obraniti. Zaplakala sam.
Nakon otprilike dva sata, rekla sam mu da želim da stanemo jer mi se piški. Kroz granje je već dopirala sunčeva svjetlost i do¬ista sam morala piškiti. Zauzdao je konja i spustio me na zemlju. Otišla sam iza drveta, no prije nego što sam počela piškiti, shvatila sam da se došuljao iza mene. Osjećala sam njegov pogled na sebi i čula sam ga kako diše iza mene. Bila sam prestravljena. Nisam mogla ni pogledati oko sebe da vidim što čini. Zatim je skočio na mene. Vrisnula sam i srušila se na bok, a zatim me prisilio da legnem na leđa.
Pribio me uz tlo i nisam mogla disati od njegove težine na sebi. Kad mi je pokušao na silu ugurati jezik u usta, umalo sam povratila. Pokušala sam čvrsto zatvoriti čeljust, no snažno me ugri¬zao za usnicu i osjetila sam okus krvi. Zatim mi je počeo na silu razdvajati noge. Kad god bih ih pokušala ponovno skupiti, snažno bi me udario po licu. Osjetila sam da je gurnuo ruku tamo dolje i pokušao ugurati prste u mene. Osjetila sam kidanje mesa, jer sam bila jako uska. Bila je to prava agonija. Pokušala sam ga odgurnuti i stisnuti noge, no on me samo tukao.
Zatim je legao na mene, na silu mi raširio noge i osjetila sam da mi nešto gura između nogu. Bio je krupan i osjećala sam njego¬vo znojno tijelo posvuda po sebi. Pokušavao je ući u mene, no zbog toga što sam bila obrezana nije mu uspijevalo. Zatim je iznenada ispustio krik i opustio svoje tijelo, dok je još bio na meni. Ležao je i dahtao i činilo mi se da to traje cijelu vječnost; ležao je na tlu neko vrijeme sa zatvorenim očima i ubrzano disao. Sklupčala sam se i plakala, tiho jecajući.
Odjeća mu je među nogama imala mrlju. Nisam znala što se dogodilo. Pitala sam se je li se možda upiškio, no bio je velik, odra¬stao čovjek. Nadala sam se i molila da ima infarkt i da će umrijeti. Toliko me boljelo da se nisam mogla pomaknuti, samo sam ležala i plakala, osjećajući se kao da je moj život završio. Kad sam osjetila da mi nešto gura među noge, mislila sam da se radi o nožu ili pi¬štolju i da me pokušava ubiti. Ne znam kako sam uspjela preživjeti.
Neki od jahača prolazili su pokraj nas i zastali. Možda su mi¬slili da je jedan od njihovih u nevolji ili su me i oni htjeli silovati. Sjeo je i pokazao im da mogu nastaviti. Zatim je rukom pokušao ukloniti mrlju s hlača. Kad me povukao da ustanem osjetila sam stravičnu bol, no bacio me na konja i ponovno smo jašili šumom.
Nakon pet minuta ponovno mi je počeo gnječiti grudi. Zgra¬bio me za bradu i okrenuo prema sebi ne bi li me poljubio. Sjećam se dodira njegovog lica na svojemu, kao i boli otečene usnice. Sje¬ćam se koliko je odurno bilo ponovno osjetiti okus krvi u ustima, i sjećam se njegovih prljavih ruku na meni dok su mi se niz obraze slijevale suze.
"Zašto plačeš? Pa ovo je dobro!" govorio je.
Pokušao me ponovno poljubiti, a ja sam ga ugrizla za usnicu, jer sam očajnički željela da prestane. No nije se odmaknuo, nego me privukao još bliže sebi.
"Da! To je odlično," zastenjao mi je u uho. "Ali nemoj me tako jako gristi. Poljubi me."
Preklinjala sam ga da prestane, no on je samo govorio da ću uskoro početi uživati u tome. Jašili smo četiri ili pet sati, a ja sam se cijelo vrijeme pokušavala othrvati njegovim nasrtajima. Nakon nekog vremena morala sam ponovno piškiti, no nisam mu željela dati razlog da stanemo.
Konačno smo stigli na čistinu. Ondje su čekali ostali muš¬karci. Mnoge od djevojčica su plakale i činilo mi se da većina proživljava goru agoniju od mene. "Ne mogu piškiti, užasno me boli," rekla mi je jedna od djevojčica jecajući. "Onaj čovjek on¬dje, on me izrezao dolje."
Zatim sam ugledala Sharan. Dotrčala je k meni. Preplašeno mi je šapnula da je i nju čovjek s kojim je bila na konju pokušavao ljubiti i dirati. Imala je samo osam godina. Čula sam razbojnike kako razgovaraju na arapskom i smiju se pokazujući na djevojke. Jedan od njih je viknuo "mojem napadaču": "Attife, a ti? Kako je prošlo putovanje? Jesi li se zabavio?"
"Eh," prosiktao je Attif. "Uživao sam! Da je barem moglo trajati vječno!"
Kad su se svi mudžahedini okupili, nastavili smo putovanje i stigli do velikog grada. Zaobišli smo rub grada i stigli u kamp u kojem je bilo dvadeset ili više šatora kaki zelene boje, nanizanih u redove. Voda razbojničke skupine stao je da porazgovara s njima. "Sve je bilo u redu," rekao im je smješkajući se. "Sve je išlo po planu."
Razbojnici su na konjima prolazili pored čuvara koji su bili na ulazu u kamp i dovikivali se.
"Kako je prošlo putovanje, brate?" povikao je vojnik smijući se. "Je li ti bilo dobro?"
"Zapravo, brate, da je barem trajalo deset dana," povikao je jedan od razbojnika. "Bilo je teško otvoriti ove djevojčice. Nubijke su kao i Arapkinje, obrezane su."
"Znači naučili ste nešto novo, ha?" upitao je vojnik, smijući se. "No djevojčice su još jako male, bit će teško kako god okreneš."
Kad smo ušli u kamp, razdvojili su nas: djevojčice u jedan šator, a dječaci u drugi. Nakon otprilike pola sata, u šator je ušao vojnik i ostavio nam kruha, variva od leće i malo prženog kikiri¬kija. Ali bili smo previše iscrpljeni i traumatizirani da bismo jeli. Ležala sam na tlu i pokušavala zaspati, no bol je bila gora nego kad sam išla na obrezivanje. Sad nam je već svima bilo jasno da više nikad nećemo vidjeti obitelj. Sharan mi je prišla i sklupčala se pokraj mene na podu.
"Taj mi je čovjek htio pojesti usta, kao da su komad mesa," projecala je. Zatim su i druge djevojčice počele pričati što im se dogodilo na putovanju ovamo. Mnoge su bile silovane, a neke su imale samo devet ili deset godina. Sve su trpjele užasan bol. Bile smo premlade da bismo shvatile što se dogodilo. "Pokušao je ugu¬rati nešto tvrdo u mene," rekla sam ostalima kroz suze. "No nije mu uspjelo, pa je ugurao ruku ondje dolje. Jako me boljelo, mislila sam da ču umrijeti."
Te prve večeri čuvao nas je stražar za kojeg mi se činilo da su¬osjeća s nama. "Nemojte plakati," rekao je. "Imate sreće. Sve idete na jako dobra mjesta. Nemate se zašto brinuti. A sad se odmorite." Već je bila kasno uvečer i pokušavali smo spavati, no cijelu smo noć jedna drugu budile vriskom i noćnim morama.
Prvih nekoliko dana nismo smjele napustiti šator. Dječaci koji su oteti kad i mi također nisu smjeli iz svojeg šatora. Treći je dan ušao muškarac odjeven u časničku uniformu. S njim je bio Arapin odjeven u dželabiju, odnosno tradicionalni, dugi ogrtač. Hodao je šatorom i promatrao djevojčice. Pokazao je na tri ili četiri djevoj¬čice i rekao da njih želi. Nakon otprilike sat vremena, po njih je došao vojnik i odveo ih. Nisamo znale da odlaze zauvijek i nismo se pozdravile ni zagrlile. Nikada se nisu vratile.
Sutradan nam je, nakon zalaska sunca, čuvar dao dva sata budemo vani na svježem zraku. Dječacima su također dopustili da izađu. Čuvar nam je rekao da se smijemo igrati, no nitko od nas nije bio raspoložen. Ugledala sam Ajoka, prijatelja iz mog sela te smo Sharan i ja otišle k njemu i sjele. Sharan se sad već prilično vezala za mene. Pitala sam Ajoka kamo su otišli neki od dječaka, jer mi se činilo da ih je manje.
"Jučer su ih odveli," rekao je Ajok tiho.
"Odveli su i neke djevojke. Što misliš, kamo?"
Ajok je rekao da ne zna, no mislio je da se neće vratiti. Prije nego što su nam naredili da se vratimo u šator, Ajok me pitao: "Što ti je s usnicom? Jesi li pala s konja?"
"Ne, nisam pala," odgovorila sam. "Čovjek koji me oteo me ugrizao."
"Zašto? Jesi li se pokušala othrvati?" pitao je Ajok iznena¬đeno.
"Htio me ubiti! Pokušao me izbosti!" rekla sam.
U tom su nas trenu poslali na spavanje. Sutradan nas je čuvar pitao želimo li se oprati u kupaonici. Bile smo oduševljene moguć¬nošću da se operemo, no bojale smo se da se možda radi o triku te da bi nas vojnici mogli zaskočiti, stoga smo mi, starije djevojke koje smo imale dovoljno hrabrosti, pošle u skupini. Kupaonica je bila tek jedan manji šator. Stajale smo na drvenoj podlozi, uzimale vodu iz velikog kamenog umivaonika i polijevale se njome. Osje¬ćaj da možemo sprati dodir onih muškaraca sa svojih tijela bio je prelijep. Po prvi put u posljednjih nekoliko dana osjećale smo se čistima.
"Dobro se operite," rekao je jedan od čuvara s vanjske strane šatora. "Uzmite vremena koliko hoćete. Ako se ne operete, raz boljet ćete se."
Ponijele smo gaćice kako bismo oprale krv s njih. Čuvar nam je dao stare košulje, koje su bile toliko velike da smo ih nosile pre¬ko gaćica poput haljina. Košulje su bile iste kao one koje su nosili vojnici, no naše su bile isprane i pune mrlja. No barem su bile čiste. Kasnije smo doznale zašto su htjeli da se operemo: kako bismo što bolje izgledale za prodaju. Časnik je ponovno ušao u naš šator, ovo¬ga puta s dva Arapina. Pogledali su uokolo i izabrali deset djevojaka.
Jedna od prvih koju su izabrali bila je djevojka koja se zvala Kumal, a koja mi je bila prijateljica iz susjednog sela. Upoznale smo se na hrvačkim mečevima i bila sam je pozvala k nama na objed. Ja sam bila među posljednjima koje su odabrali. Znala sam da se neću vraćati te sam se okrenula prema Sharan i oprostila se od nje. Briznula je u plač i nije me htjela pustiti.
"Slušaj, Sharan. Kao i ostale djevojke, kad jednom odem neću se vratiti," rekla sam joj nježno i rukama joj primila lice te je pogledala u oči. "Čak ni ti nećeš biti u ovome šatoru zauvijek. Ne znam kamo idemo, no pokušaj da ne plačeš. Hajde, sada me pozdravi. I budi hrabra i snažna."
Odveli su nas u "ured", odnosno šator na dnu kampa. Čekale smo ondje i čule smo kako upravitelj kampa raspravlja s dvojicom Arapina. Naposljetku su sva trojica izašla iz šatora, smijući se i zbijajući šale. Izgledali su kao da su zadovoljni ishodom rasprave. Arapini su se rukovali s časnikom upraviteljem i rekli: "Shokran
— hvala." Nakon toga su nas podijelili u dvije skupine od po pet djevojaka. Čuvar nam je rekao da moramo ostaviti vojničku odjeću u kampu te su ga Arapini zamolili da nas pričuva još jedan sat, dok nam oni ne kupe odjeću.
Dok smo na suncu čekale da se vrate, razmišljala sam o svemu što se dogodilo. Najprije napad na naše selo. Zatim su me oteli. Nakon toga je uslijedilo putovanje iz noćne more kroz šumu do kampa. I sada su nas vojnici davali dvojici Arapina. Nisam mogla vjerovati što mi se događa. Čekale smo otprilike dva sata; nitko nije mnogo govorio jer smo bile iscrpljene i uplašene. Kad su se Arapini napokon vratili, noseći smotuljke nove odjeće koju su ku¬pili u trgovinama, rekli su nam da za svaku od nas imaju po jedne gaćice i haljinu.
"Slušajte. Rekao sam vam da idete na dobro mjesto," rekao nam je prijateljski nastrojen čuvar. "Sad ste dobile lijepu, novu odjeću. Vidite da sam bio u pravu."
Pošle smo se preodjenuti u kupaonicu i isprobavale haljine dok nismo pronašle onu koja je bila otprilike naše veličine. Kad smo izašle, Arapini su zahvalili čuvaru i dali mu nekoliko smo¬tanih novčanica. "Izvoli, za to što si se brinuo o njima za nas." Okrenuli su se i rekli: "Slijedite nas."

U Khartoum
PRED KAMPOM SU NAS ČEKALA DVA KAMIONETA. Jedan od Arapina pomogao nam je da se popnemo u stražnji dio njegova kamioneta. Bilo nas je pet. Prije nego što smo se odvezli, upo¬zorio nas je da će gledati što radimo u retrovizoru. No nismo ga razumjele, jer u planinama Nuba nismo imali zrcala i nismo imale pojma što je retrovizor. Krenuli smo po grbavom putu i pogledala sam u ostale četiri djevojke. Do sad sam već znala kako se zovu: Aschuana, Kumal, Kayko i Ammo. Ja sam bila najstarija; ostale su išle u niži razred u školi. Došli smo do veće ceste i ubrzali, a na stražnjem dijelu kamioneta vjetar nam je šibao kosu oko lica.
Nakon nekoliko minuta stigli smo do rijeke i odmah sam znala gdje se nalazimo. Bila je to ista ona rijeka gdje sam godinu dana prije spavala sa svojim ocem i ujakom kad smo išli posjetiti Babu u bolnicu. Onda je rijeka bila nabujala od kiša i nije je bilo moguće prijeći. Sjećala sam se toga jako dobro — posebice onoga kad smo Babu vodili kući na magarcu. Prisjećajući se toga, raspla¬kala sam se. Gdje je sada moja obitelj? Je li itko od njih živ?
No barem sam znala gdje smo. Vojnički kamp sigurno se nalazio na rubu Dillinga. Rijeka je sad presušila i Arapin je kami¬onetom prošao preko suhog korita. Pola sata kasnije, prohujali smo glavnom ulicom Dillinga. Prepoznala sam neke od zgrada. Posljed¬nji sam put ovuda hodala s ocem i ujakom i bila sam tek curica koja se strahovito bojala za svojega brata koji je bio u bolnici. Sada me na stražnjem dijelu kamioneta niz glavnu ulicu vozio Arapin koji se prema nama ponašao kao prema pet grla stoke.
Bila sam najstarija i ostale su djevojke u meni vidjele neku vrst vode. Čim sam shvatila da smo u Dillingu, počela sam smišljati kako da pobjegnemo. Rekla sam ostalima da sam već bila ovdje. (Nijedna od njih nikada prije nije napustila svoje selo.) Mislila sam da bih se mogla sjetiti puta natrag u selo. "Kad stignemo do centra grada, morat će usporiti zbog prometa," rekla sam. "Kad uspori, dat ću vam signal i iskočit ćemo. A onda moramo bježati koliko nas noge nose."
Isprva su se djevojke bojale, no objasnila sam im da nam je to možda posljednja šansa. Ustale smo i čekale priliku za bijeg. No promet je bio vrlo slab i kamionet je jurio cestom. Kad je vozač morao usporiti, pazio je na to da se ne zaustavi. Aschuana ga je odjednom ugledala kako nas gleda u retrovizoru.
"Mende!" prosiktala je. "Zaboravila si na onu stvar kojom nas promatra. Vidi nas." Tada je kamionet usporio i propustio kamion iz suprotnog smjera. Je li ovo naša prilika? No kako je kamionet skrenuo uz rub ceste, Arapin se nagnuo kroz prozor i povikao: "Salaam alaikum? — Jeste li sve dobro? Što se događa tamo iza?"
Bilo je jasno da je shvatio da smišljamo nešto te smo, obeshra¬brene, sjele. Ponovno je ubrzao i uskoro je Dilling bio za nama, iza oblaka prašine. Kamionet je poskakivao prašnom cestom koja je vodila u golemo prostranstvo niskog raslinja. Svakim smo trenom bili sve dalje od planina Nuba.
Sjedile smo u stražnjem dijelu kamioneta, u prašini i vrućini. Buka je bila tolika da nismo mogle mnogo razgovarati i bile smo mirne, svaka od nas zaokupljena svojim tužnim mislima. Nakon otprilike dva ili tri sata, bilo nam je vruće i bile smo žedne. Otraga
je bilo nekoliko boca vode, no bojale smo se da ćemo morati ići piš kiti ako popijemo vodu. Nakon prijašnjih iskustava, nismo željele piškiti u prirodi dok nas čuva neki Arapin.
Kamionet je imao drveni pod i metalne stranice, a u vožnji smo neprestano udarale o njih. U normalnim uvjetima i to bi već bilo grozno, no sad je bilo mnogo gore, jer smo sve još trpjele bol. Vidjela sam da su ostale djevojke bile u gorem stanju od mene. Poslijepodne je odmicalo, a vozač je ubrzao. Pokušale smo se dr¬žati za stranice kamioneta dok je krivudao po cesti da izbjegne rupe, no metal je bio toliko vruć da ga nismo mogle ni dotaknuti. Ležale smo na leđima i pokušale se stisnuti i držati jedna za drugu kako bismo smanjile agoniju tog putovanja.
Bez stajanja smo se vozili u tami, dok je temperatura pus¬tinjske noći padala sve niže te nam je bilo jako hladno, jer vozile smo se u kamionetu koji je jurio. Na sebi smo imale samo gaćice i lagane ljetne haljine pa smo se stisnule jedna uz drugu kako bismo se ugrijale. Naposljetku sam udarila o vozačku kabinu i povikala Arapinu da se smrzavamo, a on je samo pokazao na crni komad tkanine u kutu kamioneta.
"Ako vam je hladno, pokrijte se onime," viknuo mi je. "To je pokrov za stražnji dio kamioneta. Tako vam neće puhati."
Sve smo se sakrile pod ceradu, no bila je teška i kruta. Na kraju smo je nekako razvukle i napola se uvukle ispod nje. Ondje smo se krile od oštrog vjetra i sklupčale se skupa da se zagrijemo te smo tako i zaspale. Kad su prve zrake svjetlosti obasjale udaljeni horizont, bile smo potpuno smrznute. Svima nam se jako piškilo i više nismo mogle čekati. Zaleđenom sam šakom udarila po vo¬začkoj kabini i rekla Arapinu da stane. Sad je već vozio više od osamnaest sati i izgledao je potpuno iscrpljen. Stao je sa strane.
"Sto je?" upitao je kad je stigao do stražnjeg dijela kamioneta.
"Moramo piškiti," rekla sam.
"Aha. Morate piškiti, kažeš? Dobro. Idite jedna po jedna, ondje, iza kamioneta." Pokazao je na tlo pokraj kotača. "Nijedna da nije otišla u žbunje, jasno?"
Pokušale smo iskočiti iz kamioneta, no smrznule smo se i ukočile. Morao nas je jednu po jednu spustiti na tlo. Stajali smo možda pet minuta. Bilo je jasno da su sve djevojke proživljavale golemu bol dok su piškile. Prije nego što smo krenuli, rekla sam mu da umiremo od gladi. Podigao je obrvu. "Hmmm... Gladne ste, ha? Vjerojatno bih trebao stati i nahraniti vas."
Sunce je izašlo i pred nama je bio ravan, bezizražajan pustinjski krajolik. Nakon prelijepog i silno skladnog krajolika planina Nuba, ovo je bilo krajnje depresivno mjesto. Sunce nas je malo ugrijalo i sjedile smo na crnoj ceradi kako bismo ublažile udarce od vožnje po grbavoj cesti. Činilo se da smo putovali satima i gotovo smo se prestale nadati da ćemo jesti, a onda smo stali kod male kolibe.
Unutra se osjećao predivan miris hrane koja se pripremala straga u kuhinji. Vlasnik kafića donio je nekoliko štruca kruha, nešto mesa, gulaš od leće i salatu. Iako smo bile izgladnjele, podi¬jelile smo hranu među sobom, baš kao što bismo to učinile i kod kuće. Arapin je jeo sam za stolom pored nas. Kad smo završile, pogledao nas je i rekao: "Jeste li se dovoljno najele ili želite još?" Rekle smo mu da smo se najele, no tražile smo mlijeka. Kod kuće bismo nakon jela uvijek pili mlijeko. "Ovdje nema mlijeka," re¬kao je smijući se. "Usred pustinje smo. Odakle im mlijeko?"
Vratili smo se u kamionet. "Dakle... Znate li kamo idete?" pitao nas je prije nego što se vratio za upravljač. "Idete na predivno mjesto, u veliki grad. Zove se Khartoum."
Nijedna od nas nije znala gdje je Khartoum, pa čak ni što znači grad. Ponovno smo krenuli. Bilo je oko podneva, što znači da smo putovali više od dvadeset i četiri sata. Nakon hladne noći sunce nas je grijalo i nakon što smo se najele, sve smo zaspale. Sigurno sam spavala nekoliko sati, iako sam se budila kad bi kamionet naletio na veću rupu, jer je već bila večer kad sam se probudila. Pogledala sam uokolo i vidjela doista čaroban prizor. U daljini su se vidjela predivna svjetla, koliko god pogled seže. Bila su različitih boja, a neka od njih su se pomicala, dok su druga bljeskala. Nikada prije nisam vidjela ništa slično.
"Pogledajte! Pogledajte!" vikala sam budeći ostale djevojke. "Pogledajte! Nema Mjeseca! Odakle onda sva ova svjetla?" U pla¬ninama Nuba nismo imali struje i mislili smo da svjetlost dolazi od Sunca, Mjeseca ili vatre.
Kad smo se približili, shvatila sam da su to svjetla stotina zgrada. Neke su bile toliko visoke da su mi se činile kao planine koje su okruživale naše selo. Na nekoliko smo trenutaka zaboravile strah i bol, jer nas je prizor očarao. Dok smo ulazili u grad, ustale smo i stajale u stražnjem dijelu džipa i držale se da ne bismo ispale u vožnji. Bilo je mnogo sjajnih automobila koji su vozili jedan za drugim. U planinama Nuba vidjeli smo tek nekoliko starih ka¬miona.
"Je li ovaj grad napravljen za ljude ili za aute?" pitala je Ash cuana. Činilo se da ima bezbroj auta i nijedna od nas nije znala odgovor.
"Gdje svi ti auti žive?" pitala se jedna od djevojaka.
"Možda u onim golemim kućama," rekla sam. "Možda su zato tako velike."
"Rađaju li veliki auti male aute?" Aschuana je pitala. "Možda ih zato ima toliko."
Zatim sam vidjela mladića na motociklu kako vijuga cestom kroz promet. "Pogledajte! Pogledajte!" povikala sam pokazujući na njega. "Tako je malen, sigurno se tek danas rodio."
Nakon dvanaest godina provedenih u planinama Nuba, do¬lazak u ovaj golemi grad za nas je bio kao dolazak u drugi svijet. Čak je i zrak bio drukčiji. U planinama Nuba zrak je bio čist i svjež, a ovdje su nas, nakon samo nekoliko minuta u gradskome prometu, pekle oči. Začepile smo nos i jedna se drugoj žalile na smrad. Nismo znale odakle dolazi i jesu li smrdljivi auti, kuće ili možda čak ljudi?
"Gdje su sve krave?" pitala je Ammo. Nigdje nije bilo polja, a ni životinja. Pitale smo se što ti ljudi jedu. "Gdje su koze? Pa ovdje su samo ljudi i auti!"
Arapin je agresivno vozio ulicama. Trubio je i nagazio na gas kad je mogao i morale smo se držati kako ne bismo pale. Neke od kuća imale su puno katova, a svi su prozori bili osvijetljeni jarkim žutim svjetlom. No ulična rasvjeta bila nam je najveća zagonetka. Prolazili smo pored niza crnih stupova usađenih u nogostup. Na vrhu su imali svjetlo, poput sićušnog sunca. Nismo imale pojma što bi to moglo biti.
"Pogledajte! Pogledajte!" ponovno sam povikala. "Mora da su svjetla plodovi onog drveća! Možemo ih zvati >svjetlosna stabla<".
"Pogledajte! Pogledajte! Ona kuća je velika kao brda kod nas," Ashcuana je povikala kad smo prolazili pokraj velikog ne¬bodera.
"Pogledajte! Pogledajte! Onaj čovjek nema noge. Kako ho¬da?" povikala je jedna od djevojaka, pokazujući na čovjeka koji je nosio hlače u zapadnjačkom stilu.
Vidjele smo mnoštvo neobičnih ljudi u predivnoj odjeći. Nit¬ko nije izgledao kao Nubijac. Neke su žene imale dugu, predivnu kosu. Vidjele su da zurimo i upiremo prstima u njih, no nismo ih zanimale — pet crnih djevojčica u jeftinim haljinama, u stražnjem dijelu kamioneta. Naposljetku smo se zaustavili ispred predivne kuće. Arapin je prišao vratima, pritisnuo nešto i začulo se zvono. Bile smo iznenađene kad je vrata otvorio čovjek koji je nalikovao na Nubijca. Nosio je dželabiju i vidjela sam da su mu rukavi pot¬puno mokri.
"Salaam alaikum," rekao je. Bio je to tradicionalni arapski pozdrav. "Salaam alaikum, gospodaru."
"Alaikum wasalaam," rekao je Arapin. Bio je to tradicio¬nalni arapski odzdrav. "Pođi po torbe sa suvozačeva sjedišta."
Nubijac je izašao i ostavio vrata otvorena. Iza njega je, na tlu, bila velika hrpa odjeće. Vidjela sam da ju je prao u velikoj kadi.
"Salaam alaikum, atfall — Zdravo i dobro došle, djeco," tiho je rekao prišavši autu. Učinilo mi se da je imao vrlo srdačan
izraz lica. No nije nas htio pogledati, a kamoli u oči. Pitala sam se kako je ovaj Nubijac dospio ovamo, tako daleko od kuće. Je Ii došao svojom voljom ili je i on otet u napadu? Izgledao je kao da ima godina kao i moj otac. No prije nego što smo mu uspjele postaviti ijedno pitanje, Arapin je viknuo na njega: "Hajde, nema vremena za razgovor! Unesi moje torbe u kuću."
A zatim se okrenuo prema nama i rekao: "Hajde, slijedite me."

Trgovci robljem
KUĆA JE IMALA DVA ULAZA, a na svakom su se nalazila dva stupa, navrh kojih su bila svjetla. Uveli su nas u dvorište. Ondje su bila dva automobila, parkirana ispod krova od drvene mreže, prekrive¬nog golemom vinovom lozom.
Slijedile smo Arapina i začuđeno gledale oko sebe, u krov prekriven vinovom lozom, dva sjajna auta i kuću koja se ispred nas uzdizala u nebo. Bila je od cigle, a na svim je prozorima bilo staklo. Iz prozora je na dvorište sjala prelijepa žuta svjetlost. Činilo nam se kao da smo na čarobnom mjestu. Mora da je ovaj Arapin jako bogat, pomislila sam. Poveo nas je prolazom do dvoja vrata: jedna su bila metalna, a druga drvena. Kad je i posljednja od nas ušla, zaključao je vrata za nama. Stajali smo u nekakvom hodniku. Vidjela sam da na gornji kat vode stube, kao i da u podrum vode kamene stube. Nikada nisam bila u kući s više od jednog kata. Najsofisticiranija zgrada koju sam ikad vidjela bila je školska zgrada
— učionica s golim kamenim zidovima i bez stakala u prozorima.
Arapin nas je poveo stubama u podrum. Na vrhu stuba nala¬zili su se sićušni prozorčići, a sa stropa je visjela žarulja, poput zvi¬jezde na nebu. Skupile smo se u jedan kut. Pogledala sam uokolo. Vidjela sam hrpu madraca, a uz jedan od zidova i tri velike bijele
kutije koje su glasno zujale. Nisam imala pojma što je to. Poslije sam otkrila da su to, naravno, škrinje za duboko zamrzavanje.
"Joahir!" povikao je muškarac. "Joahir! Dodi mi pomoći."
"Abdul Azzim? Jesi li to ti?" doviknuo je ženski glas. Dakle, to mu je ime. Abdul Azzim.
"Da, da. A sad sidi i pomogni mi s ovim djevojkama."
Nakon nekoliko sekundi u sobu je upala pretila Arapkinja. Prvo je pojurila prema Abdulu Azzimu i srdačno ga zagrlila te sam pretpostavila da mu je supruga. Zatim se okrenula prema nama, a kako je zurila u nas, skrenule smo pogled. "Izvrsno! Izgleda da je put bio dobar," oduševljeno je rekla cereći se. "Ovoga puta imaš zgodne robinje, ha?"
"Rekla je arapsku riječ abid — a to je množina imenice abda, što znači rob. Tada nijedna od nas nije znala dovoljno arapskog da zna što ta riječ znači. Joahir je povikao na kat i stigla je još jedna, starija žena. Kad sam je ugledala, srce mi je poskočilo od sreće. Premda je nosila lijepu haljinu, i ona je izgledala kao Nubijka. Joahir joj je naredio da nekoliko madraca iz kuta stavi na pod.
"Vozio sam cijeli dan i noć, znaš?" požalio se Abdul Azzim svojoj ženi. "Ne mogu više ovako. Treba mi netko da mi pomogne, možda pomoćnik."
Joahir je kimnula suosjećajući s njime. "Gdje si pronašao ove djevojke? Jesu li bile skupe?"
"Čuj, umoran sam. Najprije ću se istuširati," odgovorio je Abdul Azzim. "Neka im Asha pomogne da se smjeste. Zatim ću ti sve ispričati."
Činilo se da je Asha starija žena koja je izgledala kao Nu¬bijka. Abdul Azzim i supruga nestali su na gornji kat, a Asha je ostala s nama i pomogla nam da namjestimo madrace. Kad smo završile, rekla nam je da se odmorimo i da će se vratiti. Kad je otišla, djevojke su krenule s brojnim pitanjima. "Što misliš, gdje smo? Čija je ovo kuća? Sto će sad biti s nama?" Rekla sam im da mora da smo u Khartoumu, jer je Abdul Azzim rekao da onamo idemo.
Za otprilike dvadeset minuta, Asha se vratila. Donijela je ne¬što jogurta, kruh i pet žlica. Stavila je sve na pod. Sve smo umirale od gladi, a kad je Asha primijetila da nijedna nije počela jesti, pitala nas je zašto ne jedemo. Rekle smo joj da ne znamo što bismo s "onim sjajnim metalnim predmetima". Asha se grohotom nasmi¬jala. Podigla je žlicu, uzela malo jogurta i stavila ga u usta. Smijući se, glasno je progutala zalogaj. "Izvrsno je!" rekla je. "A sad vi pokušajte." Svakoj je dala po jednu žlicu i trudile smo se što smo više mogle, no više je jogurta završilo na podu i našim licima nego u ustima. Nakon prvih nekoliko nespretnih pokušaja smo odustale, natrgale kruh na trake i njime vadile jogurt, baš kao što smo to či¬nile i kod kuće. Asha je bila u pravu, bilo je vrlo ukusno. U jogurt je stavila puno šećera, i sve je nestalo za nekoliko sekundi.
Abdul Azzim se poslije vratio i pitao trebamo li u toalet. Sve smo rekle da trebamo. Hodale smo za njim iz podruma, preko dvorišta, sve do poljskog zahoda. Rekao nam je da se unutra nala¬zi zahod te da ćemo vidjeti uže koje visi sa stropa, a koje trebamo povući kad završimo. U poljskom se zahodu nalazio najljepši za¬hod koji smo ikada vidjeli. Pod i zidovi bili su prekriveni sjajnim, bijelim kvadratima, a na podu je bila rupa u koju se piški. Ja sam prva ušla. Čučnula sam i tad sam primijetila da nešto visi sa stro¬pa. Bilo je metalno i pomalo je nalikovalo na zmiju. Nasmijala sam se sjetivši se zmija u našem "zahodu" u planinama Nuba. Mora da je to bilo ono uže koje je Abdul Azzim spomenuo — no nije nalikovalo na užad koju je moj otac izrađivao od kore baoba ba. Završila sam i povukla uže. Vrisnula sam od iznenađenja kad sam vidjela vodu koja se slila u rupu. Vratili smo se u podrum i taman sam htjela zaspati, kad sam vidjela Ashu kako ulazi u sobu. Pošla je leći, no uto je primijetila da sam još budna.
"Još ne spavaš, beti — kćeri moja," nježno je prošaptala.
"Umorna sam i želim spavati, no ne mogu, Khalti Asha — teta Asha," prošaptala sam.
Asha je sjela pokraj mene. "Možemo popričati, no moramo biti tihe," šapnula mi je. "No čuju li nas, sići će i pitati zašto smo još budne. Stoga budi tiho, kćerce moja, može?"
"Dobro, teta Asha. Bit ću tiho," prošaptala sam. "Zovem se Mende."
"Odakle si?"
"Iz planina Nuba."
"I ja sam Nubijka," uskliknula je. "Iz kojeg si plemena?"
"Karko."
"Nisam čula za to pleme. No dovoljno je da si Nubijka, kao i ja."
Nekoliko me minuta Asha čvrsto držala u zagrljaju. Po prvi put nakon napada, osjetila sam da se odrasla osoba prema meni odnosi s ljudskošću i dobrotom i bila sam presretna. "Koliko si dugo ovdje, teto?" pitala sam je podignuvši glavu prema njoj.
"Više od dvadeset godina."
"Više od dvadeset godina! A gdje su ti majka i otac?"
"Nemojmo o tome," rekla je tiho. "Zašto mi ne ispričaš svoju priču?"
Pokušala sam joj ispričati što se dogodilo, no zaplakala sam čim sam počela razmišljati o tome. Asha me čvrsto zagrlila i pri¬vukla k sebi. Rekla mi je da se dobro isplačem.
"Znam, znam," šaptala je dok sam ja tiho jecala. "Ne znaš jesu li ti roditelji živi ili mrtvi."
"Kako si znala?" pitala sam je kroz suze.
"Kod mene je isto," rekla je. "Nisam čula ništa o njima već dvadeset godina. Ne znam jesu li još živi."
Pogledala sam je i vidjela da joj se niz obraze slijevaju suze. Čvrsto sam je zagrlila, onako kako je ona mene zagrlila ranije i zajedno smo jecale od boli i gubitka obiteiji. "Zašto tako dugo nisi vidjela obitelj?" konačno sam je upitala.
"Pa... Kad sam imala deset godina, odnosno kad sam bila vrlo mala, kao i ti, oteli su me i doveli ovamo. Odonda sam ovdje. Ne znam što da ti drugo kažem. Mogu ti reći samo da budeš str¬pljiva i da učiniš onako kako ti kažu. Ako ne poslušaš, tući će te."
"Tko će me tući?"
"Nećeš dugo ostati ovdje. Uskoro će te poslati u drugu kuću."
"Koju?"
"Ovaj čovjek, Abdul Azzim, svakoga tjedna ovamo dovodi djevojke poput tebe. Zatim dođu drugi Arapini i odvedu djevojke svojim kućama."
"Zbog čega?"
"Da rade za njih."
"To se i tebi dogodilo?"
"Da. Najprije sam radila za Abdul Azzimove roditelje. Kad su umrli, Abdul Azzim me doveo ovamo." Asha me zagrlila i poljubila navrh glave i rekla da je vrijeme da spavam.
Kad sam se ujutro probudila, mislila sam na sve što mi je rekla. Abdul Azzim je u podrumu imao veliku škrinju punu dječje odje¬će. Tog nam je jutra rekao da izaberemo nešto svoje veličine. Zatim smo morale izaći da se operemo. Rekao nam je da moramo oprati stare haljine i odjenuti novu odjeću koju nam je dao.
Praonica je bila soba sa sjajnim bijelim pločicama. Ondje smo se po prvi put susrele s ogledalom. U planinama Nuba bi se, kad bi kišilo, mogli vidjeti na površini jezerca ili bare, no odraz nije bila ni približno jasan kao u ogledalu. Stajale smo ispred njega i kreveljile se. Plazile smo jezik i umirale od smijeha. Gledale smo jedna drugu u ogledalu i raspravljale koja je od nas najljepša. Dje¬vojke su rekle da sam ja najzgodnija, jer sam imala najdužu kosu i najsvjetliju kožu.
Zatim smo potražile vodu kojom bismo se oprale, no vidjele smo samo rupu u podu i metalnu cijev koja je virila iz zida iznad nas. Kod kuće bismo se, za sezone kiša, kupali pod vodopadima u planinama, a kao sapun smo koristili listove posebne šumske biljke. No u hladnoj sezoni suša, prali smo se iz posude s vodom. Budući da smo vodu morali nositi iz planina, kupali smo se svega jednom tjedno. Čak sam i tada vikala i bježala od majke koja me zvala na kupanje. Odbijala sam se kupati i majka bi me umjesto kupanja često namazala sezamovim uljem. Mrzila sam prati kosu te bih je prala otprilike svaka tri mjeseca.
Dok smo se pitale odakle ćemo dobiti vodu, Asha je provirila kroz vrata i pokazala na ručku ispod slavine. Rekla mi je da je okre¬nem i pričekam da vidim što će se dogoditi. Okrenula sam ručku i voda je počela prštati iz tuša. Vrisnule smo kad nas je smočila. Kad smo se oprale, nismo imale što činiti. Pitala sam Ashu može li nam donijeti kamenčiće da igramo Kak — igru bacanja kamenčića. Sjele smo u krug i počele igrati. Ubrzo su se iz podruma začuli krikovi oduševljenja i smijeh, a mi smo igrale partiju za partijom. Prošlo je možda pola sata kad je Joahir provirila kroz vrata.
"Sto je ovo?" grdila nas je.
"Igramo igru kamenčića," tiho sam rekla. Bila sam najstarija i svi su očekivali od mene da odgovorim.
"Što?! Mislite da ste zato ovdje? Da se igrate? Nema vremena za to. Imam posla za vas. Dođite," rekla je. "Idemo gore. Sve izađite u dvorište."
Bilo je lijepo biti vani, na suncu i svježem zraku nakon što smo bile u mračnom podrumu. Joahir se ubrzo vratila noseći veliku vreću luka, veliku posudu i nekoliko noževa. "Kad ih ogulite," rekla nam je, "tanko ih narežite. Jeste li shvatile?"
Sjedile smo u krug oko vreće luka. Nakon što smo nekoliko minuta rezale luk, suze su nam se slijevale niz obraze. Vidjela sam Ashu kroz prozor i pozvala sam je da nam se pridruži, no povikala je da ima previše posla jer priprema sve za goste koji su toga jutra dolazili. Uskoro sam čula goste kako ulaze na prednji ulaz. Čula sam smijeh i glasne razgovore u jednoj od soba na katu.
Dok smo sjedile i gulile luk, ugledala sam starog Nubijca kako mete dvorište. Nakon toga je čistio balkon na kojem će gosti sjediti. Razmišljala sam o onome što mi je Asha rekla večer prije. "Hoću li i ja ovako završiti?" zapitala sam se. "Hoću li i ja raditi za Arapine, baš kao Asha i ovaj starac ?" Po prvi put od otmice, počela sam shvaćati što mi budućnost nosi.
Nakon otprilike sat vremena u dvorište je istrčalo dvoje djece. "Pogledaj! Pogledaj!" rekla je djevojčica svojemu bratu, pokazuju¬ći na nas. "Pogledaj kakvu smiješnu kosu imaju!" Dotrčala je k meni i prstima primila pramen moje kose držeći ga oprezno, kao da drži crva.
"Ne diraj im kosu!" povikao je njezin brat trčeći prema njoj. "Prljava je. Zaudara."
Joahir nas je zasigurno čula, jer se nagnula kroz prozor i pozvala ih. "Ne igrajte se ondje. Prljavo je i od luka će vas peći oči! Igrajte se ispred kuće ako želite biti vani."
Nakon što smo završile s prvom vrećom luka, Joahir je do¬nijela još jednu. "Ogulite i narežite ovo još danas," rekla nam je.
U vrijeme ručka Asha nam je donijela salate, riže i leće. Sjela je s nama i brbljala kako bi nas oraspoložila. Objasnila nam je da je hrana koju pripremamo za ramazan, koji je bio tek za nekoliko mjeseci. Luk će se sušiti na suncu, zajedno s nasjeckanim čilijem, češnjakom i mesom. Kad stigne ramazan, suhi sastojci će se upo¬trijebiti za ljuti mesni gulaš.
"Sto se događa u onoj sobi?" pitala sam je. "Onoj u kojoj oni ljudi razgovaraju i piju?"
"O, to je njihova najljepša soba," rekla je Asha. "Moram je neprestano održavati čistom. Abdul Azzim u njoj prima goste. Ondje je velik stol sa stolicama, za kojim može sjediti dvanaest ili više osoba, prema potrebi. Teško je kuhati za tolike ljude."
Baš je tada Joahir dovela neke od gostiju u dvorište. Izašli su kroz stražnja vrata i stajali ondje gledajući nas kako radimo — bile su to četiri žene srednjih tridesetih godina. Pomislila sam da izgledaju kao princeze, jer su nosile prekrasnu odjeću. Imale su dugu kosu i lijepe frizure, i nosile su zlatne narukvice i ogrlice. Osjetila sam njihov predivan miris, čak i kroz luk koji smo sjec¬kale. Tada sam mislila da prirodno tako mirišu, a tek sam poslije shvatila da se radi o parfemu.
"Sjajna ideja, Joahir," sramežljivo je rekla jedna od njih. "Možeš im reći da čine što želiš — na primjer, da pripreme sve za ramazan. Baš si sretna! Ja nisam ni počela pripremati jela za ramazan. Znaš, ne mogu podnijeti miris mesa i luka. Ne mogu ih ni dotaknuti! Možda i meni treba nekoliko abid, kao što su ove tvoje, pa da umjesto mene obavljaju gadne poslove."
Kad sam ih čula da tako govore, razljutila sam se. Ponašala se kao da ih je Alah stvorio boljima od nas. Znala sam da to nije isti¬na. Kad sam bila mala, otac mi je rekao da je Bog sve ljude stvorio jednakima. Tako sam željela da tada bude ondje sa mnom! Znala sam što bi rekao tim ženama: "Moja je kći najdragocjenija stvar na cijelome svijetu. Da se niste usudile tako razgovarati s njom!"
Žene su ušle u kuću, a Asha nam je objasnila da kad god Adbul Azzim dovede skupinu djevojaka u svoju kuću, Joahir i on organiziraju veliku zabavu. "Pozovu ih k sebi da pogledaju djevoj¬ke i odaberu onu koju će povesti sa sobom. To se i meni dogodilo prije mnogo godina. Govorim vam to jer ne želim da upadnete u nevolje kad odete odavde," rekla je Asha. "Morate shvatiti — ako vam narede da nešto učinite, morate ih poslušati."
Sutradan su nam dali goleme komade mesa koje smo morale izrezati na duge trakice, koje su se poslije sušile na konopu razvu¬čenom u dvorištu. Trećega je dana Joahir donijela vreću graha koji je trebalo očistiti. Nakon što smo to obavile, morale smo ga u mužaru istući u pastu, koja se koristila za spravljanje humusa. Spremao se u staklenke i stavljao u hladnjak, do ramazana. Pri kraju trećeg dana, ruke su mi bile crvene, pune žuljeva i rana. Sve smo bile iscrpljene. Te nam je večeri Joahir naredila da se ponovno istuširamo.
"No tuširale smo se jutros," rekla sam ne razmišljajući. "Preumorne smo da se ponovno tuširamo."
"Rekla sam vam da se istuširate! Odmah!" Joahir je povikala, a oči su joj se zažarile od bijesa. "Da se nisi usudila proturječiti mi!"
Nakon tuširanja Asha nam je donijela nešto hrane u podrum. Večera se sastojala od kruha i džema te mlijeka. Kad je Asha sjela da večera s nama, vidjela sam da je zabrinuta. "Nemoj joj odgo¬varati, Mende," prošaptala je. "Moraš je slušati. Ako ti kaže da se istuširaš, onda to moraš učiniti i to je to. Ili želiš da te tuče?"
"Ne, teta Asha," rekla sam odmahujući glavom. "Ne želim da me tuče. Ali bile smo jako umorne!"
"Asha, u životu nisam morala ovoliko raditi," prošaptala je Ashcuana, pokazujući joj crvene, krvave ruke. "Zašto nas tjera da toliko radimo?"
"Znam, znam," rekla je Asha. "Vjerujte mi, da ste moja djeca bilo bi drukčije. No tako je to s tim Arapinima. Morat ćete se naviknuti na to."
Nakon večere sjela sam da Ashcuani ispletem kosu u pleteni¬ce. Imala je kratku, kovrčavu kosu, no čvrsto sam je isplela kako bi joj nekoliko dana dobro stajala. "Sjećaš li se kad smo, došavši ova¬mo, vidjele one drvene predmete sa svjetlima i pomislile da su to stabla?" pitala me Ashcuana. "No nisu bila stabla nego svjetiljke."
"Da," rekla sam joj smiješeći se. "A kad smo se vozili kroz grad, mislile smo da veliki auti rađaju male aute!"
Neko smo vrijeme nastavile razgovor, a Asha se od srca smi¬jala. Zatim sam je pitala nešto što me mučilo otkad smo stigle. "Zašto je ova golema soba ispod zemlje? Djeluje kao grob, a gro¬bovi su samo za ljude koji su umrli. Zašto moramo biti tu dolje? Nismo mrtve. Zašto Arapini grade kuće navrh velikih grobova poput ovog?"
"Kad sam bila u kući Abdui Azzimova oca, smjestili su me u podrum, baš kao i vas," kazala je Asha. "I poput vas, i ja sam se bojala. Bila je to velika rupa u zemlji, nalik na grob, i mislila sam da će biti prepuna duhova. No morala sam biti ondje, sama. Zamislite kako je to tek bilo! Ovo nije grob — to je samo način na koji Arapini grade kuće."
Tada nas je prekinula Joahir, koja je dovela skupinu žena i njihovih supruga u podrum. Prestale smo razgovarati i Asha je šutke ustala i otišla. Skupina ljudi došetala je do nas i stala nas gledati.
"Oh, ovoga je puta Abdul Azzim doveo lijepe djevojke," jedna od žena rekla je Joahir. "Ljepše su od onih prije. I djeluju vrlo čisto."
"Da," odvratila je Joahir smiješeći se. "Pobrinemo se za to da se tuširaju ujutro i navečer. To su dva tuširanja dnevno."
"I to im ne smeta? Mislim da bih mogla uzeti jednu od njih. Što misliš, Joahir?"
"Ovo je Ashcuana, a ovo je Ammo," rekla je Joahir, upirući prstom u njih. "Imaju tako glupa imena. Ovo je Mende, to bar nije teško izgovoriti. No zapravo, nije ni važno. Kad je uzmete, možete je zvati kako hoćete. I, što misliš, koju bi voljela imati?"
"Ne, ne sada. Ne mogu se odlučiti," rekla je žena odmahu¬jući glavom. "Nazvat ću te sutra i reći koju želim."
"Ne odlučiš li sada, možda je netko drugi uzme," upozorila ju je Joahir.
"Dobro..." rekla je žena smiješeći se. Ponovno nas je pogle¬dala i zatim se okrenula k Joahir. "Pođimo gore, popijmo kavu i raspravimo o tome."
Penjale su se stubama i čula sam kako Joahir viče Ashi: "Asha, požuri! Pripremi kavu za goste."
"Da, gazdarice," odgovorila je. "Naravno, gazdarice. Od¬mah."

Prodana
KAD JE ASHA SIŠLA U PODRUM NA POČINAK, još sam plela Ashcuaninu kosu. "Još ste budne?" pitala je nježnim tonom. "Još nisi završila?"
"Skoro je gotovo," rekla sam pogledavši je.
"Doista je divno. Voljela bih da i meni tako ispleteš kosu, no nemam dovoljno vremena za taj pothvat." Jedan je trenutak šutjela promatrajući nas. "Mende, slušaj me. Upravo sam čula da sutra odlaziš.
"Odlazim? Kamo?" pitala sam, ispustivši iznenađeno neko¬liko posljednjih vlasi Ashcuanine kose.
"Sjećaš se žena koje su danas bile ovdje, u podrumu? Mislim da ideš kući s jednom od njih."
"Kako znaš?"
"Kad sam im odnijela kavu u primaću sobu, čula sam ih kako razgovaraju. Joahir je rekla jednoj od njih: >I, jesi li odlučila? Koju želiš< A žena je odgovorila: >Kako se zove... ? Znaš, teško ih je popamtiti. Ona s najjednostavnijim imenom.< >Misliš na Mende?< pitala je Joahir. >Da, na nju. Čini se da kao dobra djevojka, jako pametna,< rekla je žena. >Da. Puno mi je pomogla u pripremi hrane za ramazan. Mislim i da je obrazovanija od ostalih,< rekla je Joahir. >Kad se Abdul Azzim vrati, reći ću mu. S njim ćete dogovoriti detalje."<
"Ne idem!" povikala sam i rasplakala se.
"Žao mi je," rekla je Asha i zagrlila me. "Tako mi je žao! Ali, znaš, Mende, ne možeš ništa učiniti. Pokušavala sam te pri¬premiti za ovo i poštedjeti te šoka kad do toga dođe."
"Ali Mende ne može otići sasvim sama," rekla je Ashcuana, koja je također plakala. "Želim ići s njom."
"Znam, Ashcuana," rekla je Asha umornim glasom. "No ne možeš. I tebe će netko uzeti. Možda se više nikada nećete vidjeti."
Vidjela sam da je Ashi bilo grozno što nam to mora govoriti. "Hajde, Mende, ne brini se. Bit će sve u redu," rekla je i uzela me za ruku. "Hajde. Dođi sa mnom u krevet. Cijelu noć ću te grliti."
Asha me zagrlila svojim velikim rukama i nježno me ljuljala dok nisam zaspala. Te sam noći sanjala da spavam s ocem u našoj kolibi, no svaki put kad me pokušao zagrliti, ja sam odmicala sve dalje od njega. Ujutro, kad je Asha htjela ustati iz kreveta, poku¬šala sam je spriječiti. Mislila sam da, ako se što dulje držim za nju, neću nikamo otići. No ona je nježno maknula moje ruke sa sebe i otišla, rekavši da će se vratiti poslije.
Ležala sam na njezinom krevetu i osjećala sam se izgubljeno i prazno. Očajnički sam željela ostati s njom i ostalim djevojkama, no nisam mogla. Stoga sam pomislila na bijeg. No znala sam da su sva vrata zaključana. Čak i da uspijem izaći iz kuće, što bih onda učinila? Bila bi tek mala Nubijka izgubljena u golemom gradu punom Arapina, gdje nisam poznavala nikoga i gdje nisam imala prijatelja.
Čula sam da su se djevojke probudile. "Mislim da danas odlazim," rekla sam im tiho.
"Što?! Zašto? Kamo ideš?"
"Joahir je pronašla gospođu koja me želi povesti sa sobom, k svojoj kući," promumljala sam. Do tad sam uvijek pokušavala biti jaka pred ostalim djevojkama, no sad sam se slomila i zaplakala. "Ne želim ići," kukala sam. "Samo želim ostati ovdje. Ne želim vas napustiti."
Pojurile su prema meni i sjele na Ashin krevet. "Ne brini se, Mende. Ne plači," govorile su mi gladeći me po kosi i držeći me za ruke. "Možda se to neće dogoditi. Kako znaš da odlaziš? Tko ti je rekao?"
"Asha mi je rekla," projecala sam. "Čula je Joahir kako razgovara s jednom od onih žena."
Tada smo začule nekog kako silazi stubama. Djevojke su po¬trčale prema ulazu, a kad su vidjele da je to Asha koja nam je donijela doručak, sjatile su se oko nje i tražile objašnjenje.
"Da, Mende danas odlazi," rekla je i spustila pladanj s na¬šim doručkom. "Uskoro ćete sve otići, a ja ću ostati sama. Rekla sam vam to već. Znam da je teško. Žao mi je. No nitko tu ne može ništa učiniti." Asha me pogledala. "Mende, sjećaš li se što sam ti rekla?"
"Ne, ne sjećam se."
"Rekla sam ti da moraš poslušati kad ti nešto narede ili će te tući."
"Da, sad se sjećam," projecala sam.
"Mende, vjerojatno se nećemo ponovno vidjeti," rekla mi je zagrlivši me. "Ne smijem izaći iz kuće. Ni tebi vjerojatno neće dopustiti da izlaziš iz kuće svoje gazdarice."
Prekinulo nas je poziv iz prizemlja. "Asha, gdje si? Zašto nisi u kuhinji?" Joahir je vikala. "Što radiš ondje dolje?"
"Sjednite i pojedite doručak," šapnula nam je Asha oštrim glasom. "Da, gazdarice," povikala je prema gore. "Ovdje sam, u podrumu. Dolazim odmah."
Čuli smo kako Joahir u prizemlju lupa nečime. A zatim smo čule i Abdula Azzima kako je doziva: "Joahir, možeš li poći sa mnom? Moram u grad u kupnju."
"Ne mogu, pođi sam," odgovorila mu je. "Moram pripre¬miti ove abid za nove poslove."
Čule smo kako su se ulazna vrata zalupila i kako je Abdul Azzim izašao. Zatim je Joahir ponovno zvala Ashu: "Asha, po¬žuri! I pripremi djevojke, imaju mnogo posla."
Ostatak jutra provele smo čisteći čili i drobeći ga sa soli. Za¬tim smo tu smjesu umasirale u trakice mesa. Vrlo brzo čili je ušao u sve porezotine, rane i žuljeve koje sam imala na rukama. Bila sam u agoniji. Te smo večeri sjedile u podrumu i začuo se zvuk kojeg sam se pribojavala — zvono na ulaznim vratima. Ubrzo se čulo i brbljanje uzbuđenih žena koje su bile u dnevnoj sobi. Zatim je Asha sišla u podrum.
"Mende," rekla je, "žene koje su ovdje bile jučer su se vratile. Mislim da će te večeras povesti sa sobom."
"Ne želim ići."
"Nemoj to govoriti," rekla je Asha nježno. "Nemaš izbora, Mende. Pokušaj ne djelovati tako uzrujano — mogle bi se uvrije¬diti."
Sjedile smo u podrumu u neugodnoj tišini, jer nijedna od nas nije znala što reći. Bila sam s Nubijkama, svojim prijateljica¬ma. Vrlo brzo su mi postale poput zamjenske obitelji. Što ću bez njih? Arapkinje su dugo bile u dnevnoj sobi. Činilo se da su ondje stoljećima. Pitala sam se jesu li doista došle da me odvedu i molila se da su samo došle u posjetu.
Ashcuana je napokon probila led. "Ako te odvedu, kad ću te ponovno vidjeti?" Bilo je to pitanje koje smo si sve postavljale u mislima.
"Možda nikada više nećete vidjeti Mende," rekla je Asha tužno. "Trebale biste se sada pozdraviti, jer druge prilike možda neće biti."
Okrenula sam se prema djevojkama. "Možda vas više nikada neću vidjeti," rekla sam dok su mi se suze slijevale niz obraze. "Tako Asha kaže. Sve vas volim. Ne želim ići."
Sve smo plakale. Zagrlila sam svaku od djevojaka. Ashcuana je bila posljednja. Tada smo začuli Joahir kako viče niz stube.
"Asha! Još si dolje?"
"Da, gazdarice. Ovdje sam," rekla je Asha.
"Dođi gore. I povedi Mende sa sobom."
Asha me uzela za ruku i povela uza stube. Znala sam da je to to, da će me odvesti.
"Asha, ovih si dana puno u podrumu," oštro je rekla Joahir kad smo se susrele u hodniku. "Zašto? Kad dođu ostale djevojke, nisi tako puno dolje s njima. Zašto si stalno s ovim djevojkama?" Asha je spustila glavu, objesila ramena i gledala u pod. "Neću to trpjeti! Prekidaš svoje obveze da bi otišla u podrum. To nije dovoljno dobro, zar ne?"
"Ne, gazdarice," tiho je rekla Asha.
"Dobro. Sad pođi u kuhinju. Čeka te hrpa prljavog posuđa."
Asha je bila barem deset godina starija od Joahir. U našoj su se kulturi stariji uvijek poštovali. Bilo mi ju je žao dok sam je gledala kako odlazi u kuhinju. Ostala sam sama na ulazu u dnevnu sobu. Ondje su bile tri Arapkinje koje sam prepoznala od jučer. Sjedile su s Joahir i Abdulom Azzimom. Ignorirale su me i na¬stavile razgovarati. Tada sam prvi put vidjela dnevnu sobu. Pod je izgledao kao sjajna, golema površina vode. Čak sam se i vidjela u njemu. Oprezno sam zakoračila u dnevnu sobu, stavljajući nogu pred nogu.
Na svaki je zid bila naslonjena golema drvena sofa s bijelom tapiserijom. U svakom je kutu sobe bio sjajni drveni stol, na ko¬jem je bilo okruglo ogledalo, kao i vaza. Pokraj svakog stola bila je visoka podna svjetiljka. Prednji dio sobe otvarao se na predivan balkon sa srebrnim pločicama i bijelom metalnom ogradom. Na balkon su vodila dvoja drvena vrata, a bila su otvorena kako bi u sobu ulazio večernji povjetarac. Bila su ondje još jedna vrata, koja su vodila u blagovaonicu. Provirila sam unutra i vidjela golemi.
ulašteni drveni stol koji mi je Asha spomenula, oko kojeg su bile stolice. Sa svake strane stola nalazile su se dvije komode sa stakle¬nim vratima, prepune srebrnog posuđa i čaša. U tom su trenutku dame ustale. Abdul Azzim se okrenuo prema meni.
"Mende, odlaziš s ovom gospodom," rekao je pokazujući rukom na jednu od njih. "Moraš je slušati, jer je ona sad tvoja gospodarica."
Pogledala sam u tu ženu, no ona me jednostavno ignorirala i nastavila čavrljati o vremenu i nadolazećem ramazanu. Kad su se pripremale za odlazak, Joahir se nečega sjetila. "Samo sekundu," rekla je. "Umalo sam zaboravila. Ima još jedan komplet odjeće. Asha!" povikala je. "Podi u podrum po Mendinu drugu haljinu."
"Sve je u redu," rekla sam, nabrzaka. "Otići ću sama po nju."
"Ne! Rekla sam Ashi da pode!" Joahir je viknula na mene.
"Mislila sam da bih se mogla pozdraviti s prijateljicama," rekla sam zamuckujući.
"Sa svojim si prijateljicama provela svaki dan otkako ste ovdje," Joahir je planula. "Želiš reći da nisi imala vremena da se oprostiš od njih? Zao mi je. No ionako ih nikada više nećeš vidjeti."
Gošća se okrenula prema meni i nasmijala. Htjela sam od¬govoriti, no ugledala sam Ashu koja je stajala kraj vrata. Prislonila je prst na usnice i povukla ušnu resicu, kao da mi govori; "Ne odgovaraj! Samo učini ono što ti kažu." Nisam ništa rekla.
Asha je odjurila dolje po moju odjeću. Ja sam bezvoljno poš¬la za Joahir, Abdulom Azzimom i tri žene. Izašli smo u dvorište ispred kuće. Pozvale su vozača, a dok smo stajali u dvorištu, Asha je dotrčala, noseći moju haljinu. Zgrabila me za ruku i jako je stisnula. "Zbogom," rekla je nježno." Zbogom, teta Asha," rekla sam tiho, samo pomičući usne. Žena koja je sad bila moja gospodarica sjela je na suvozačevo sjedalo, a ja sam sjela odostraga, zajedno s još dvije žene. Odvezli smo se iz dvorišta, a Abdul Azzim i Joahir vikali su pozdrave Arapkinjama. Nijedno se od njih nije oprostilo od mene.

Gospodarica Rahab
DOK SMO SE VOZILI KROZ KHARTOUM, Arapkinje su čavrljale. Nijedna od njih nije mi se obratila, pa čak nisu ni pokazivale da znaju da sam ondje — kao da sam bila nevidljiva. Dvije gospođe koje su bile s nama čestitale su mojoj gospodarici na vrlo dobrom izboru. Znala sam da razgovaraju o meni i ostalim djevojkama koje su nazivale abid, no tada nisam znala da to znači rob. Zatim su počele tračati svoje prijateljice i razgovarati o tome što će odjenuti za ramazan, kao i o novim parfemima.
"Jeste li vidjele Joahir?" pitala je jedna od žena koje su sje¬dile pokraj mene. "Onu novu ogrlicu koju je nosila? Uštipnula sam te za nogu da pogledaš. Djeluje tako skupo!"
"Kako je ne bih primijetila?" rekla je žena koja je sjedila do nje. "Ogrlica je prekrasna. Mora da je stajala pravo malo bogat¬stvo. Slažeš li se, Rahab?" pitala je ženu na suvozačevom sjedalu. To je, dakle, ime moje takozvane gospodarice.
"Naravno, svi smo je vidjeli," odgovorila je. "Imaju mnogo novca — mogu si priuštiti što god požele."
"Znaš, Rahab," rekla je jedna od dvije dame straga, "ako Dhalia čuje da si kući dovela ovu djevojku, bit će jako ljubomor¬na. Morat će i ona nabaviti jednu."
"Neka požuri, dok ih Abdul Azzim još ima," rekla je Rahab smijući se.
Nakon što smo odvezli Rahabine prijateljice, vožnja se nasta¬vila u tišini. Nakon nekog vremena, usporili smo. Bili smo ispred metalnih vrata i visokog zida. Rahab je izašla iz auta i otključala vrata, a zatim se okrenula prema meni i rekla: "Hajde, izlazi. Slijedi me."
Zaključala je vrata za nama i krenula sam za njom po du¬gačkom puteljku od šljunka. Ušle smo kroz ulazna vrata u veliku dnevnu sobu otvorenog tipa. Cijeli prednji dio kuće bio je osta¬kljen. Pošla sam za njom u susjednu sobu. Vidjela sam da je to kuhinja. Rahab mi je pokazala na stolicu u kutu. "Sjedni onamo i čekaj da se vratim," rekla je kratko.
Ostavila me samu u kuhinji. Pogledala sam oko sebe i vidjela veliki drveni stol i stolice — to sam prepoznala. Na zidu su bile drvene kutije s ručkama. Kasnije sam naučila da su to kuhinjski elementi u kojima se drži posuđe i kuhinjski pribor. Ispod veli¬ke, sjajne, metalne površine prekrivene gumbima i brojčanicima nalazio se plavi metalni cilindar — poslije sam naučila da je to plinski štednjak. Primijetila sam hrpicu prljavih šalica i tanjura u metalnoj zdjeli koja je stajala na nogama, ispod koje su bile me¬talne cijevi. Nisam znala da je to sudoper, niti kako funkcionira.
Rahab se vratila, zajedno s Arapinom, za kojeg sam pretpo¬stavljala da joj je suprug. "Evo je, Mustafa," rekla je pokazujući na mene. Nekoliko me trenutaka samo gledao, a zatim je otišao, bez riječi. Rahab se presvukla u meku pidžamu, a preko nje je imala ogrtač. Primijetila sam da joj je koža tek malo svjetlija od moje. Imala je dugu, sjajnu, crnu kosu. Mislila sam da je prelijepa
— imala je divnu odjeću i prekrasnu kosu.
"Pođi sa mnom," rekla je krenuvši iz kuhinje. Hodala sam za njom. Izašle smo u dvorište i hodale uz kuću, dok nismo sti¬gle do malog spremišta izgrađenog od cigle koje je imalo drvena vrata. Prevrtala je po džepu ogrtača ne bi li pronašla ključ, a kad ga je pronašla, otključala je vrata. Gurnula je ruku unutra i čuo se klik, a zatim se, kao nekom čarolijom, upalila žarulja koja je visjela sa stropa. "Uđi, Uđi, yebit," rekla mi je. Yebit je arapska uvreda, a doslovce prevedena, znači >djevojka koja ne zaslužuje ni ime<. Bila sam šokirana. Po prvi put me je netko tako nazvao. Ušla sam u spremište. Pod je bio prljav, a u jednom su kutu bili stara drvena kutija i slomljeni stol. Na jedan od zidova bio je na¬slonjen tanki madrac.
"Stavi to na pod, yebit," rekla mi je Rahab pokazujući na madrac. "Ovdje ćeš spavati." Zatim se okrenula i spremala se otići, a taman kad je htjela zatvoriti vrata, zastala je. "Aha, ovo je prekidač," rekla mi je pokazujući na bijelu kutijicu na zidu. "Kad odem, moraš ugasiti svjetlo tako da pritisneš prekidač — ovako."
Zatvorila je vrata i čula sam kako se ključ okreće u bravi. Pogledala sam sobičak u kojem sam se nalazila. Bio je strahovito prljav, kao da nije korišten godinama. Tražila sam nešto čime bih se pokrila i u jednom sam kutku pronašla smotanu prljavu plah¬tu. Izvadila sam je, otresla i stavila na madrac. Zatim sam sjela, privukla koljena k sebi, obgrlila ih rukama i pokušala sama sebe zagrliti što sam čvršće mogla. No više se nisam mogla suzdržati i počela sam jecati.
Misli su me preplavile. Prvo sam pomislila na Ashu, a zatim na ostale djevojke, koje su sad već vjerojatno spavale, sklupčane u podrumu Abdul Azzimove kuće. Zatim sam razmišljala o ocu i majci kako spavaju u našoj maloj, udobnoj kolibici. Mislila sam na svoju braću Babu i Alija te na ostale koji s njima spavaju u muškoj kući. Mislila sam na Kunyant i njezinog muža kako spavaju u koli¬bi blizu naše. Mislila sam i na svoju mačku Uran kako se sklupčala u kutu kolibe umjesto da spava na mojem trbuhu.
Nisam mogla prestati misliti na napad. Je li itko iz moje obi telji preživio? Postoji li uopće još naše selo? Gdje je moja sirota Uran? Bila sam strašno tužna, no više od ičega, bila sam izrazito usamljena. Cijeloga sam života bila okružena Ijubavi i dobrotom.
a sad sam bila potpuno sama. Na kraju sam, potpuno iscrpljena, zaspala ispod plahte. To je bila prva od mnogih noći kad sam zaspala u suzama.
Ubrzo sam se probudila, jer je noć bila hladna i hladnoća se uvukla u spremište. Sjela sam i odjenula rezervnu haljinu preko one koju sam već imala na sebi i sklupčala se poput mačke ne bih li se nekako ugrijala, no svejedno sam se smrzavala. Na kraju sam legla dijagonalno na madrac i povukla drugi dio preko sebe. No i dalje mi je bilo hladno. Cijelu sam se noć budila. Rano ujutro, probudio me zvuk otključavanja vrata. "Hajde, ustani, yebit," rekla mi je Rahab. "Pođi u kupaonicu i operi se. Ne želim da mi usmrdiš kuću."
Na kraju prolaza uz kuću, na zidu od cigle, nalazio se tuš, kao i zahod, slično kao u kući Abdula Azzima. Pokušala sam se razbuditi tuširanjem, a nakon što sam krenula prema svojoj sobi, Rahab me ugledala kroz kuhinjski prozor.
"Završila si s pranjem, yebit?" pitala me. Kimnula sam. "Onda uđi."
Sjedila je za stolom u kuhinji sa svojim mužem. Pili su čaj i jeli kekse. "Dobro jutro," rekao je njezin muž ne podižući pogled s novina kad sam ušla. No Rahab je coknula da mu pokaže da ne odobrava i pokazala mi moju stolicu. "Sjedni onamo," rekla je. Dala mi je staru šalicu, zdjelicu i tanjur. "To je tvoje," rekla mi je. "Iz toga ćeš jesti i piti." Otvorila je jedan od kuhinjskih ormarića. "Ovdje ćeš ih držati." Preko noći se pokraj moje sto¬lice pojavio i mali metalni stol. "Ovdje ćeš sjediti. Razumiješ li?"
Kimnula sam. "A sad me slušaj," rekla je. "Živjet ćeš ovdje i raditi za mene. Ostat ćeš ovdje do kraja života. Razumiješ li? Sad možeš popiti malo čaja. Kad završiš, pokazat ću ti točno koje ćeš zadatke morati obavljati."
Sjela sam sa šalicom čaja, a ona mi je počela objašnjavati za¬datke. Dok je govorila, poželjela sam se sklupčati i nestati. Osjećala sam se kao da želim umrijeti.
"Imam dvije djevojčice o kojima se moraš brinuti. Moraš biti jako dobra prema njima. Moraš čistiti kuću i održavati je jako, jako urednom i čistom. Moraš čistiti dvorište i verandu s prednje strane kuće."
Rekla mi je da moram prati njihovu odjeću i izglačati je. Nisam znala što je to glačalo, no sjetila sam se što mi je Asha rekla te sam samo kimala glavom i govorila "Da, gazdarice."
Kad sam popila čaj, rekla mi je da krenem s pranjem posu¬da od doručka. Pokazala mi je kako se koristiti slavinama i de¬terdžentom te kako ukloniti čep iz sudopera tako da voda može otjecati. Pokazala mi je kako da isperem oprano posuđe i složim ga na rešetku za sušenje. "Kad ti jednom pokažem kako se nešto radi," rekla je, "neću ti pokazivati ponovno. Kad sutra ujutro ustaneš, moraš sama krenuti na posao".
A onda me ostavila za sudoperom. Sve je bilo prekriveno sapunicom i sve je bilo sklisko, pa sam morala paziti da nešto ne razbijem. Toliko sam se bojala da nešto ne polupam, kao i da će Rahab svakoga trenutka doći i vikati na mene jer mi dugo treba da završim, da sam drhtala. Kad sam završila, došla je provjeriti je li sve čisto.
"Da," rekla je, "Dobro. A sada, ovamo stavljaš šalice, ova¬mo tanjure, a ovamo lonce i tave. Ovo je krpa za brisanje posuđa. Obriši ga i pospremi."
Nakon što sam obrisala posuđe, morala sam oprati kuhinju. Zapanjila sam se shvativši kako je sve prljavo. Pod je bio ljepljiv od hrane koja se po njemu prosula, a čak su i unutrašnje stranice ku¬hinjskih elemenata bile odurno prljave. Dok sam živjela u našemu selu, majka me uvijek učila da sve mora biti čisto i uredno. Možda smo živjeli u blatnoj kolibi sa zemljanim podom, no svakoga smo je dana pometali.
Počela sam čistiti kuhinju oko pola osam ujutro, a završila sam tek u podne. Tad sam već umirala od gladi. Rahab je došla provjeriti jesam li sve dobro obavila, a za njom je hodalo dvoje djece. Jedna od djevojčica izgledala je kao da ima dvije godine, a druga oko četiri. Čim su me ugledale, pitale su: "Mama, tko je ovo?"
"Zove se Mende," rekla im je Rahab. "Od sada će živjeti s nama."
"Hoće li čistiti kuću i prati nam odjeću kao Sadhia? Mama, zar se Sadhia neće vratiti?" pitala je starija djevojčica.
"Ne, ona nije kao Sadhia," rekla je Rahab. "Sadhia se vratila k svojim roditeljima. Udat će se."
"Ali mama, ona čisti kuću i pere odjeću, kao i Sadhia. Zašto nije kao ona?" ustrajna je bila djevojčica.
"Hajde, dušice, popij malo mlijeka," rekla joj je Rahab dok ju je posjedala za stol. "Kad doručkujete, ići ćemo u dnevnu sobu i objasnit ću ti." Uzela je manju djevojčicu u krilo i počela je hraniti kruhom, maslacem i jajima, a zatim se okrenula prema meni. "Kad završiš sa čišćenjem, možeš pojesti ovo. Pokazala je na zdjelicu oraha koju je stavila na moj stolić.
Pitala sam se tko je Sadhia. Kamo je otišla? Kad su završile s doručkom, Rahab mi je pokazala ostatak kuće. Bila je to dugu¬ljasta jednokatnica. Kuhinja se nalazila na jednome kraju. Gotovo polovicu kuće zauzimao je velik prostor za odmor. Pokraj njega se nalazio damski salon koji je Rahab koristila kad bi joj prijate¬ljice došle u posjet. Kuća je imala i formalnu blagovaonicu. Na suprotnom kraju kuće nalazile su se kupaonica, Rahabina spavaća soba te dječja soba.
Rahabina je kuća bila manja od Abdul Azzimove, no bila je prekrasno opremljena. Imala je velike drvene sofe, a u svakoj su sobi bile elegantne svjetiljke i vaze. U glavnoj dnevnoj sobi nalazio se golemi televizor, videorekorder te glazbena linija, premda tada nisam raspoznavala te stvari. U Rahabinoj je spavaćoj sobi bio još jedan televizor, kao i u damskom salonu. Rahab mi je rekla da sve sobe moraju biti čiste i uredne, uključujući i spavaće sobe. Nikada nisam vidjela ništa poput tepiha koje je imala u svojoj kući. Isprva sam mislila da se radi o nekoj vrsti životinjske kože.
Kuća je bila prašnjava i neuredna, no najgore je bilo u spa¬vaćim sobama, koje su bile u potpunom rasulu. Počela sam u dnevnoj sobi. Tad sam već bila iscrpljena, jer se nisam naspavala, a i smrznula sam se po noći. Za energiju sam imala samo onaj čaj i nekoliko oraščića. Kako da završim sav taj posao koji mi je povjeren u jednome danu? Rahab je bila u dnevnoj sobi i čitala časopise. U tišini sam pospremala oko nje. Tu i tamo bi primila neki neobičan bijeli predmet, stavila ga na uho i govorila u njega. Iz njega je visjela duga, namotana žica, a kad bi ga spustila, začuo se neobičan zvuk. Nisam shvaćala s kime razgovara.
Zatim je upalila televizor. Gledala sam u njega, ne trepćući, iz jednog kuta sobe. Ljudi su se pomicali unutar te crne kutije koja je s prednje strane imala staklo. Nije mi bilo jasno kako su dospjeli onamo, no vidjela sam ih kako se kreću i čula sam kako razgovaraju. Bilo mi je teško usredotočiti se na čišćenje i ne gledati u televizor, koji se meni činio kao nešto čarobno. No znala sam da bi se Rahab razbjesnila kad bi me ulovila da gledam u njega.
Poslije su se djeca vratila kući. Najstarija je ušla u dnevni boravak i kad me vidjela, rekla: "Mende, dođi se igrati s nama. Hajde." U rukama je nosila kutiju punu igračaka. Sjele su i po¬čele vaditi igračke te sam spustila svoj pribor za čišćenje i sjela pokraj njih. I ja sam još bila dijete i nikada nisam vidjela tako lijepe igračke. Uzela sam mladu djevojčicu u naručje i zagrlila je, no tad je Rahab ušla u kuću.
"Yehit,<< viknula je. "Spusti je! Da se nisi usudila dirati moju djecu! Čuješ li me?"
Čučnula je ispred djevojčica. "Usra, Hanin, nemojte joj dopustiti da vas dira, dobro? Hajde, udaljite se. Obje ste imale naporan dan, vrijeme je da se odmorite. Poslije možete malo gle¬dati televiziju."
Zatim se okrenula prema meni. "Yebit, imaš posla, obrecnula se na mene. "To znači da nemaš vremena za igru, zar ne?"
* * *
Dok je vodila djevojčice, ugasio se još jedan djelić mojega duha. Nekoliko minuta kasnije vratila se i stala ispred mene, držeći ruke na kukovima. "Yebit, želim da danas završiš sav posao, ma koliko dugo trajalo. Razumiješ li?"
Kimnula sam i nastavila čistiti. Dvije sobe i blagovaonicu uspjela sam brzo završiti, iako su bile jako prljave. Nakon što je Rahab skuhala ručak za obitelj, svi su otišli u sobe da prilegnu. Prije nego što je otišla, rekla mi je: "U kuhinji ima hrane za tebe, yebit. Kad završiš, operi posuđe."
Na mojemu stoliću u kutu kuhinje, našla sam ostatke njihova objeda koje mi je stavila u tanjur. Bila sam tako gladna da bih bila pojela bilo što. No nikada u životu nisam sama objedovala. U planinama Nuba, nitko nikada nije objedovao sam, to se protivilo našim običajima gostoprimstva. U našemu smo selu u zdjelice u kutu sobe psima davali ono što ne bismo pojeli. Upravo su se tako ovi ljudi odnosili prema meni.
Kad sam pojela, krenula sam prati posuđe. Kad sam to zavr¬šila, kuća je utihnula. Svi su spavali, da lakše podnesu poslijepod¬nevnu vrućinu. Barem nije bilo nikoga da viče na mene i provjerava što sam napravila. Oko sedam sati, čula sam buku iz dječje sobe. Rahab je ušla u dnevnu sobu i upalila televizor, a Hanin i Usra su joj se pridružile.
Kupaonicu sam ostavila za kraj, da je očistim kad obitelj po¬đe na spavanje. Ušla sam u kuhinju i pojela ostatke svoje večere. Nakon toga sam oprala posuđe, osušila ga i pospremila. Već je bila ponoć i padala sam s nogu. Završavala sam, a Mustafa, Rahabin suprug, došao je u kuhinju kako bi uzeo čašu vode. Dok je hodao prema spavaćoj sobi, čula sam kako govori Rahab: "Kuća izgleda sjajno, zar ne? Kuhinja izgleda kao nova."
"Da. Pa, dobila je dobre upute, zar ne?" rekla je Rahab samozadovoljno. "Mislim da će ova biti dobra abda, ne misliš li tako?"
"Kako se ono zove?" pitao je Mustafa.
"Kako se zove? Njezino ime? Uvijek zaboravim," rekla je Rahab pospano. "Ja je zovem yebit."
"Mislim da će za nekoliko tjedana, Inshallah — ako Bog da
— moći raditi sve, zar ne? Možda bi je mogla naučiti i kuhati."
"Možda," rekla je Rahab. "No nikad ne znaš, vjerojatno ima neke bolesti. Pobrinut ću se da se svako jutro i svaku večer tušira. Kad budemo sigurni da je čista i zdrava, možda bi mogla početi kuhati."
Rahab je ušla u kuhinju u ogrtaču. "Yebit, jesi li završila sve?"
Kimnula sam.
"Dobro, vrijeme je da odeš u krevet. Sutra te čeka još posla. Podi sa mnom. Oh, zaboravila sam," rekla je kad je krenula zatvo¬riti vrata spremišta. "Moraš se istuširati prije spavanja. Pođi pod tuš, a ja ću ti pripremiti nešto."
Bila sam toliko umorna da sam htjela plakati. Nisam imala energije ni za što, a kamoli za tuširanje. Oprala sam se što sam brže mogla. Rahab se vratila noseći ulje, nešto kremasto u sta¬klenci i komad nečeg bijelog. "Želim da se svakoga jutra namažeš ovim po tijelu, nauljiš kosu i ovo bijelo namažeš ispod ruku i po vratu," rekla je. "Ne želim smrad u kući."
Zatim me zaključala u spremište. Navukla sam rezervnu haljinu, sklupčala se i navukla madrac preko sebe. Nisam imala snage ni plakati. Jednostavno sam zaspala od iscrpljenosti. U šest stati ujutro, bila sam u dubokom snu. Rahab me probudila. Nakon tuširanja, obukla sam se i pošla u kuhinju.
"Yebit, ne možeš ponovno obući tu prljavu haljinu," zafrktala je kad me vidjela u istoj odjeći. "Zašto se nisi preodjenula?"
"Imam samo dvije haljine," promrmljala sam. "Obje su prljave."
Uzdahnula je i otišla u svoju sobu. Nakon nekoliko trenutaka se vratila noseći svoje tri haljine i suknju. "Evo, možeš dobiti ovu moju odjeću. A sad se pođi presvući."
Rahab mi je rekla da je odjeća stara, no meni je izgledala pre¬krasno. Naravno, nije bila moje veličine, jer sam bila tek dvanae¬stogodišnja djevojčica, no uspjela sam zavezati čvor na vrhu suknje, tako da mi ne spada. Rahab mi je rekla da svako jutro moram početi čišćenjem kuće. Pokazala mi je kako da operem njihovu odjeću u dvorištu i gdje da je objesim. Upozorila me da ne smijem prati svoju odjeću s njihovom. "Ne želim da dobijemo neku bolest od tebe." Pokazala mi je i kako da ispraznim dvije velike bačve u koje se skupljala otpadna voda iz kućanstva. Mrzila sam taj posao. U svakoj je od njih bilo otprilike deset kanti smrdljive vode koju sam morala isprazniti.
Nakon što je obitelj poručala, Rahab me poslala da pojedem svoj ručak. Ostavili su ostatke objeda na stolu te sam uzela njihove tanjure i sjela u svoj kut da pojedem. Rahab je tad ušla. "Yebit,<< povikala je kad je vidjela što radim. "Da se nisi usudila jesti s naših tanjura! Stavi hranu u svoju zdjelicu! Pokazala sam ti to sve jučer, nisam li?! Jesi li glupa?" Ruka mi je drhtala, no uspjela sam prebaciti hranu u svoju zdjelicu. Što nije bilo u redu sa mnom? Zašto se ovako ponaša prema meni?
I tako se to nastavilo — dan za danom — isti poslovi, isto maltretiranje. Dani su se redali jedan za drugim, a ja gotovo da i nisam primjećivala. Prvoga su se tjedna djevojčice pokušavale igrati sa mnom. Usra, manja djevojčica, dolazila je da je gladim po kosi. Žarko sam je željela zagrliti i poljubiti, kao što sam to činila s djecom u svojem selu, i kad Rahab nije bila blizu, to sam i činila. Žudjela sam za pažnjom i toplinom ljudi, no kad sam pokušala pogladiti stariju djevojčicu po kosi, odmaknula je glavu.
"Nemoj to činiti," obrecnula se na mene. "Mama je rekla da me ne smiješ dirati. Rekla je da si bolesna i da nosiš bolesti jer si prljava. Reći ću te."
"Nisam bolesna," promrmljala sam. "Nisam bolesna." Bila sam strašno uzrujana i srce mi se slamalo. Pogledala sam u sebe, od nogu prema gore. "Cista sam," rekla sam joj. "Nisam prljava."
"E, pa moja mama kaže da me ne smiješ dirati," rekla je Hanin i okrenula mi leđa.
Sad su se čak i djeca prema meni ponašala kao prema životi¬nji — i gore od toga, jer psi su barem dobivali nekakvu nježnost. Željela sam isplakati dušu, no znala sam da će, ako to učinim, Rahab uletjeti u sobu i vikati na mene. Na kraju prvog tjedna bila sam fizički i emocionalno iscijeđena. Pokušavala sam skriti svoju tugu i bol i ne reagirati na odbijanje. Osjećala sam se kao lovina koju neprestano promatraju i maltretiraju.
Stoga i ne začuđuje da su stvari pošle po zlu. Krpom za pra¬šinu čistila sam paukove mreže u kutu dnevne sobe, kako mi je Rahab pokazala. No zapela sam za vrh vaze i srušila je na pod. Jedan sam trenutak samo gledala u razbijeno staklo na podu i cvi¬jeće koje se rasulo po tepihu koji je bio sasvim mokar. Nisam znala što da učinim. Osjetila sam da mi tijelo počinje drhtati od straha.
"Glupačo! Jesi li slijepa?" Rahab je vikala trčeći prema sobi. "Što si to učinila?"
"Ja... Ja... Ja sam..." zamucala sam ne gledajući je. Riječi mi nisu izlazile iz usta.
"Vidim što si učinila!" bjesnila je Rahab. "Znaš li koliko me to stoji? Ta vaza vrijedi više od cijelog tvojeg prljavog plemena!"
Naglo me povukla za kosu, glava mi se trznula, a zatim mi je opalila jaku pljusku.
"Mailesh — žao mi je. Mailesh, gospodarice Rahab," plakala sam. "Zao mi je. Molim vas, nemojte me tući." No udarala me.
"Glupačo! Zašto ne gledaš što radiš? Upozoravam te: razbiješ li još nešto, vidjet ćeš što će biti!"
"Žao mi je. Žao mi je," jecala sam. "Žao mi je."
"Prestani plakati i počisti taj nered," rekla je britko. "Ne želim vidjeti niti jedan komadić stakla. Porežu li djeca noge, tek tada će ti biti žao."
Kleknula sam i počela skupljati komadiće razbijene vaze. Bila sam u šoku. Nikad prije nisam dobila batina. Sjetila sam se kako su moji roditelji uvijek bili nježni. Nisam se sjećala da je otac ikada udario nekog od djece. Kad bismo imali problem, uvijek bismo razgovarali o tome umjesto tjelesnog kažnjavanja. Sjetila sam se da me majka samo jednom udarila. Tražila je da odem na tržnicu i kupim sol, a ja sam odbila.
"Ostavi me na miru," rekla sam joj drsko. "Ne idem."
"Zašto ne?" pitala me majka iznenađeno. "Naređujem ti da odeš. Što misliš, tko si ti?"
No nisam odgovorila, jer sam se durila na nju. Bio je to jedi¬ni put da je majka poludjela na mene. Udarila me po ramenu, a ja sam briznula u plač. Majka me zatim podigla na krilo i zagrlila. "Žao mi je što sam te udarila," rekla je njišući me amotamo. "No ako ti kažem da podeš na tržnicu, ne smiješ odbiti. Ne plači. Sama ću otići po sol."
Kad sam prestala jecati, rekla sam joj: "Umi, ja ću otići na tržnicu." Znala sam da sam bila bezobrazna i da je majka bila u pravu kad me je kaznila. No sada sam slučajno razbila vazu. Postalo mi je jasno da od ovih ljudi ne mogu očekivati poštenje i dobrotu.

Bez izlaza
PROVELA SAM SATE RAZMIŠLJAJUĆI kako da pobjegnem. Jed¬noga sam dana, dok sam praznila otpadnu vodu iz kućanstva iza kuće, spazila slomljenu stolicu, koja je ležala na strani. Stala sam na nju da vidim može li podnijeti moju težinu. Dobro sam se pe¬njala i ako stanem na stolicu, mislila sam da bih mogla doseći vrh zida koji je okruživao vrt. Zatim bih se mogla uspeti preko zida
i iskrasti na cestu. No što onda? Bila bih izgubljena i sama usred Khartouma, okružena Arapinima. Tko bi mi pomogao? Što sam više razmišljala o tome, to mi je bilo jasnije da nema smisla da sama bježim. Trebat će mi pomoć.
Svakoga tjedna dolazio je čovjek koji je kosio travu i uređi¬vao vrt i voćke koje su okruživale kuću. Rahab ga je zvala janiney
— vrtlar. Kad sam ga prvi put vidjela, pristojno sam ga pozdravila: "Assalam alaikum." "Assalam alaikum, biti — Zdravo, kćeri moja," rekao mi je smiješeći se. Bio je Arapin, no izgledao je kao siromah i činilo se da je jako drag. Nakon dva mjeseca, napokon sam smogla hrabrosti da pokušam razgovarati s njim. Pošla sam u voćnjak, gdje je kosio travu.
Kad sam ga pokušala nešto pitati, pokazao mi je da me ne čuje zbog kosilice. Sagnuo se i isključio je. "Imate li kćer, tetak?" upitala sam ga.
"Da, biti, imam. Otprilike je tvoje dobi," rekao je. "Bi li ti se svidjelo da je dovedem da se igrate?"
"Da! Da! Voljela bih to," rekla sam i nesigurno se nasmi¬ješila.
"U redu. Zapravo, još je bolje da ti dođeš k nama sljedeći put kad ćeš imati slobodno. Ovdje je prije tebe radila djevojčica Sadhia. Za praznike bi dolazila k nama. Zašto i ti ne bi učinila isto to?"
Dakle, Sedhia je radila ovdje, baš kao i ja. No imala je slobod¬no za praznike i smjela je izlaziti iz kuće. Radim ovdje otkako sam stigla i Rahab mi je rekla da nikada neću smjeti iz kuće. "No ja ne smijem ići van, tetak janiney. Možete ii dovesti svoju kćer ovamo?"
"Zašto ne smiješ, biti? Sadhia je stalno dolazila k nama."
Nisam uspjela odgovoriti, jer sam čula vikanje iz kuće. "Yebit! Gdje si? Dolazi ovamo, smjesta!" Rahab me zvala.
"Ovdje sam, saieda Rahab — gazdarice Rahab," povikala sam. Požurila sam prema dvorištu, ne prozborivši ni riječi vrtlaru. "Čistim dvorište." Rahab je jurila prema meni. "Čistila si ili razgovarala?" zahtijevala je odgovor. "Ulazi!"
Slijedila sam je u kuhinju spuštene glave. Okrenula se prema meni. Lice joj se izobličilo od ljutnje. "S kime si razgovarala? Reci mi!"
"Razgovarala sam s janineyem, gazdarice Rahab," promr mljala sam.
"O čemu ste razgovarali? Poznaješ li ga od nekud?"
"Ne, ne poznajem ga. Upoznala sam ga u vrtu."
"Lažeš!" bjesnila je. "Razgovarali ste sto godina! Čula sam vas. Misliš li da mi možeš slagati i izvući se?"
Uzela je jednu od svojih cipela. Nosila je sandale s drvenim potplatom. Počela me tući njome. Vriskala sam i podignula ruke da se obranim. "A sad, hoćeš li mi reći što ti je rekao?" rekla je, zajapurena. "Ili ću te morati još tući?"
"Pitala sam ga ima li kćer s kojom bih se mogla igrati," pro jecala sam. "To je sve."
"I što ti je rekao?"
"Rekao je da će me odvesti k sebi ako želim, da se igram s njegovom kćeri."
"Aha, pa to može," rekla je rugajući mi se. "Dakle, odvest će te da se igraš s njegovom kćeri. Baš lijepo. Doista misliš da će tako biti?"
"Mailesh — žao mi je," projecala sam. "Mailesh, gazdarice. Možda bi je mogao dovesti ovamo da se igramo?" promrmljala sam gledajući u pod.
"Kako da ne! Dovedimo je ovamo! Što ti misliš, tko si ti?" rekla je opako. "Misliš da si mi kći? Misliš da možeš pozivati djevojčice ovamo na igru? Znaš li ti što si ti? E, pa reći ću ti. Ti si abda. Abda. Abda. Abda. Znaš što je to, zar ne? Nemoj to za¬boraviti."
"Ne. Nisam Abda. Ja sam Mende," promrmljala sam. U planinama Nuba, Abda je žensko ime. Mislila sam da je Rahab pogrešno zapamtila moje ime.
"Da, znam da se zoveš Mende," zagunđala je. "No ti si abda. Ne znaš što to znači?"
"Ja sam Mende," tiho sam ponovila.
"Ne! Ti si moja abda!" viknula je. "Zato se ne prepiri sa mnom. To znači da ćeš biti u ovoj kući i raditi što ti kažem. Tu si da radiš, a ne da se igraš. Shvaćaš, abda? Jednina je abda, množina abid."
Najednom sam se sjetila priče koju mi je otac ispričao o Ara pinima koji su upali u selo plemena Shimii. Ispričao mi je da su djevojke uzeli kao abids — robove. Konačno sam shvatila kojim me imenom Rahab zove. Zvala me svojom robinjom.
"Žao mi je, gazdarice," projecala sam. "Mailesh." Bila sam prestravljena da će me ponovno istući.
"Misliš da je tako lako, ha?" rekla je sarkastično. "Mailesh, mailesh i sve je dobro? Misliš da ću zaboraviti na sve, zar ne? E pa neću."
Nisam znala što bih rekla, pa sam šutke gledala u pod. Osjeti¬la sam da mi na čelu, gdje me istukla cipelom, izbija kvrga. "Nećeš više izlaziti," zarežala je. "Imam ovdje odjeću koju možeš oprati.
I nemoj da te ikad više uhvatim da razgovaraš s tim čovjekom."
Zatim se nagnula kroz kuhinjski prozor. "Janiney! Janiney! Kad završiš s poslom, dođi ovamo. Moramo razgovarati o nečemu."
Nakon otprilike sat vremena, vrtlar je pokucao na vrata. Hanin mu je otvorila. "Mama! Mama!" povikala je. "Janiney je na vratima."
Sjeli su na jednu od klupa u dvorištu ispred kuće. Došuljala sam se do kuhinjskog prozora da čujem što govore. "Janiney," rekla je Rahab. "Idem na odmor i zamolila sam jednog čovjeka da dođe ovamo i pazi na kuću, tako da te više neću trebati. Koliko ti dugujem?"
"O," rekao je iznenađeno. "Naglo odlazite."
"Ne, zapravo nije naglo. Samo sam ti zaboravila reći."
Rahab mu je dala novac. Gledala sam ga kako odlazi i za¬plakala. Bio je jedina osoba u ovoj kući koja mi je pružila imalo dobrote, a sad je otišao. Nisam mogla suspregnuti suze. Zatvorila sam se u zahod i isplakala se. Malo kasnije se Mustafa vratio s posla. Ušao je u dnevnu sobu noseći na licu zadovoljstvo.
"Aha! Danas je došao janiney?" rekao je. "Porezao je stabla u voćnjaku i pokosio travu. Dobar je radnik taj janiney."
"Prestani više o vražjem janineyu!" obrecnula se Rahab.
"Sto je?" nervozno je pitao Mustafa.
"Dojadili su mi janiney i ova yebit. Žele me izludjeti!"
"Ma hajde, dušo," tješio ju je Mustafa. " Što je bilo? Tko te uzrujao?"
"Dan mi je bio noćna mora," rekla je Rahab. "I umirem od gladi. Objasnit ću ti za večerom."
Ostala sam u dnevnoj sobi i glačala, dok su Rehab i Mustafa objedovali u kuhinji. Budući da sam bila robinja, nitko mi ništa nije objašnjavao, no činilo se da me nitko ni ne primjećuje, prem¬da sam cijelo vrijeme bila ondje. Tako sam mogla doznati svašta prisluškujući tuđe razgovore. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam češće prisluškivala razgovore: gotovo svakodnevno. Postala sam stručnjak. Ovoga sam puta slušala o čemu razgovaraju u kuhinji.
"Danas su yebit i janiney vodili ugodan razgovor," rekla je Rahab.
"O čemu?"
"Janiney ju je pozvao k sebi, da se igra s njegovom kćeri!" drsko je rekla Rahab.
"Doista?"
"Da. I zatim mi nije htjela reći ništa o tome. Morala sam to iz nje izvući batinama."
"Bravo," rekao je Mustafa. "Nadam se da si i janineyu po¬kazala gdje mu je mjesto."
Tad sam već znala kakav je Rahabin muž. Bilo je jasno tko u ovome kućanstvu vodi glavnu riječ. Pomislila sam: "On je poput ovce. Ona je gazda. Muškarac si u planinama Nuba ovako nešto ne bi mogao dopustiti." Mustafa me nikad nije tukao niti ku¬dio. Mislim da mu se zapravo nije sviđalo što Rahab to čini, no nikada nije ništa rekao. Pokušao se ponašati kao da me nema.
"Ha!" nastavila je Rahab. "Pokazala sam mu gdje mu je mjesto. Platila sam mu i istjerala ga."
"Otpustila si janineya? Pa... Bravo," rekao je Mustafa. " Čini se da je mogao uzrokovati nevolje da je ostao, zar ne?"
Tjedni su prolazili i činilo se da je incident s janineyem zaborav¬ljen. Trenutno sam zaboravila na sve nade da ću pobjeći. Morala sam se usredotočiti na to da preživim. Činilo se da je Rahab bila zadovoljna mnome sve dok sam naporno radila, činila kako mi se reklo i dok se nisam isticala. To sam nastojala i činiti; pokušala sam biti nevidljiva. A onda mi je Rahab jednog dana rekla da joj pomognem narezati luk za gulaš koji je kuhala za večeru. Po prvi put mi je dopustila da diram hranu. Vjerojatno je zaključila da se ipak neće zaraziti nekom bolešću od mene. Sutradan mi je rekla da ogulim grašak za Dahir, drugi najvažniji muslimanski festival nakon ramazana. Sjedile smo u kuhinji, a uto se začulo zvono. Ra¬hab je pripremila čaj za četiri gošće i odnijela ga u dnevni boravak.
"Tako znači, nabavila si robinju," čula sam jednu kako šapu¬će. "Voljele bismo je vidjeti. Gdje je? Kako izgleda?"
"U kuhinji je," ponosno je rekla Rahab. "Dođite."
Rahab se s gošćama pojavila na vratima kuhinje. Sjedila sam za svojim stolićem i čistila grašak. Kratko sam ih pogledala. Vi¬djela sam našminkana lica Arapkinja koje su zurile u mene kao u neku životinju. Zatim su se počele diviti kuhinji.
"Ooo! Tvoja je kuhinja tako čista," rekla je jedna. "Blista kao nova."
"Da," rekla je Rahab. "Pokazala sam joj kako da učini sve osim kuhanja. Svakodnevno čisti kuću, pere posude, a i pere nam odjeću."
"Hm... Pa to je sjajno. I ne moraš joj ništa platiti? Kad god je trebaš, ona je tu? Tako to ide? Nikada nema slobodni dan?"
"Ne," odgovorila je Rahab. "Nema slobodne dane, ne prima plaću. Uvijek je ovdje. Ona pripada meni."

Krvavi ritual
ŽIVJELA SAM KOD RAHAB ŠEST MJESECI kad sam doživjela stra¬vičan šok. Jednoga sam se jutra tuširala i zaprepastila se kad sam otkrila da su mi gaćice bile natopljene krvlju. Nisam imala pojma odakle ta krv. Nisam osjetila nikakvu bol dolje, niti sam se poteza¬la. Brinula sam se, jer sam znala da moram početi raditi. Stoga sam obukla čiste gaćice i nadala se da je to kraj svemu.
Nakon otprilike sat vremena, počeo me boljeti trbuh. Otrčala sam u kupaonicu i vidjela da još krvarim. Sada sam već doista bila zabrinuta. Što nije bilo u redu? Pogledala sam uokolo, no nisam pronašla ništa čime bih zaustavila krvarenje. Izašla sam i uzela kamenčić ispod stabla guave. Kad sam se vratila u kupaonicu, po¬kušala sam njime zaustaviti krvarenje, no bol je bila prejaka. Sve što sam mogla učiniti je oprati gaćice i vratiti se na posao.
Da sam živjela kod kuće, pokazala bih gaćice majci. "Pogle¬daj, Umi," rekla bih. "Što se događa? Je li nešto pošlo po zlu zbog obrezivanja?" Zatim bi me majka posjela i objasnila mi sve.
Malo kasnije stajala sam kod sudopera i prala posuđe. Rahab je ušla u kuhinju i povikala. "Yebit! Fuj! Yebit, što je ovo?"
"Što, gazdarice Rahab?" rekla sam. Umalo sam skočila od straha. Bila sam prestravljena da sam u nečemu pogriješila.
"Prestani prati posuđe," strogo mi je naredila. "Yebit, imaš Ii menstruaciju?"
"Menstruaciju?" pitala sam. "Što je to?"
"Pogledaj haljinu! Pogledaj! Ovdje. Kakva je to mrlja?" Okrenula sam se da vidim na što pokazuje i vidjela veliku mrlju na haljini. Bila sam ponižena — poput životinje koja je oba¬vila nuždu u kuhinji.
"Ne znaš što je menstruacija?" čudila se. "Nikada prije nisi ovako krvarila?"
"Ne," rekla sam slabašnim glasom. "Sigurno sam se potezala ili nešto slično."
"Nisi se potezala," rekla mi je. "Pričekaj ovdje. Ne miči se i ne sjedaj nikamo!"
Otišla je u kupaonicu i donijela vatu. "Stavi ovo u gaćice da upija krv," rekla je. "I presvući se! Odjeća koju imaš na sebi je prljava!"
"Ali nemam drugu odjeću," prošaptala sam. Bila sam na rubu plača.
"Ah, shvaćam. Pričekaj ovdje." Uzdahnula je i nestala u spa¬vaću sobu. Ovoga se puta vratila s dva para svojih gaćica. Dugo sam stajala pod tušem, pokušavajući vratiti osjećaj čistoće nakon šoka i poniženja. Nisam imala pojma što se događa sa mnom, no barem sam imala nešto čime mogu zaustaviti krvarenje. Smotala sam vatu u kuglicu i ugurala je unutra. "Tako," rekla sam sama sebi, "to bi trebalo zaustaviti krvarenje". Preodjenula sam se i vratila se u kuhinju.
"Jesi li se istuširala?" pitala me. "Jesi li se dobro oprala?" Kimnula sam.
"Dobro," rekla je. Dala mi je mali dezodorans u stiku, na kojeg sam se sad već bila navikla. "Namazi se ovime. I nastavi s pranjem posuđa."
Rekla mi je da nakon toga narežem luk, jer smo se još pri¬premali za Dahir. Nakon pola sata se vratila da provjeri što radim.
Taman sam spustila nož i rukom brisala oči, jer su mi suzile od luka.
yebit," rekla mi je. "Zašto ne odneseš nož, dasku za rezanje i luk van i ne sjedneš u dvorište? Ondje puše povjetarac, bit će ti lakše." No kad sam ustala, ponovno je zgroženo gledala u mene s leđa.
"Što se to događa, yebit?" ljutito me pitala. "Opet si prljava!
Što si učinila s vatom koju sam ti dala? Pojela si je? Kako si se opet umrljala tolikom krvi? Hajde u kupaonicu i ponovno se presvući."
Prvi je put Rahab bila gotovo ljubazna prema meni, a sad je vikala i bila je doista ljuta — kao da je mislila da to namjerno radim.
"Mailesh, gazdarice Rahab," prošaptala sam. "Žao mi je." Spustila sam nož i krenula iz kuhinje.
"Čekaj, yebit. Koliko si vate iskoristila? Pokaži mi."
Pronašla sam vatu i otrgnula dio jednake veličine kao onaj koji sam ugurala dolje. Odnijela sam ga u kuhinju, da ga pokažem Rahab.
"Gdje je vata, yebit?" vikala je. "Rekla sam ti da je doneseš ovamo."
"Donijela sam je, gazdarice Rahab," rekla sam držeći ku¬glicu vate na dlanu.
Pogledala je u nju i frknula nosom. "Misliš da si boca, ha? Misliš da možeš ugurati čep i zaustaviti krvarenje?"
Stajala je preda mnom i cijelo se vrijeme smijala, a ja sam gledala u pod. "Ali ne znam što trebam učiniti," promrmljala sam gotovo briznuvši u plač.
Rahab se tako dugo smijala da su joj se niz obraze počele sli¬jevati suze. Nakon nekog vremena, pomislila sam da ova situacija možda čak i ima komičnu stranu, pa sam se i ja malo nasmijala. Bio je to neobičan osjećaj. Nakon šest mjeseci pakla u njezinoj kući, odjedanput smo se obje istovremeno smijale.
"Slušaj. Otrgneš velik komad vate, ovako, i triput ga presa viješ i napraviš uložak," rekla mi je. "Mora biti dovoljno velik. Staviš ga u gaćice i mijenjaš tri puta na dan. Dobro?"
Kimnula sam.
"A sad pođi u kupaonicu. Kad završiš, dobro operi ruke. Želim da završiš s rezanjem luka."
Sutradan je krvi bilo manje, a i bol je bila slabija te sam za¬ključila da ide na bolje. Nakon tri dana, sve je nestalo. Isprva sam mislila da vata ima čarobnu moć iscjeljenja, no nakon mjesec dana, bila sam zaprepaštena: menstruacija se vratila. Zatim sam, nakon nekog vremena, čula Rahab kako se žali mužu.
"Mustafa, dobila sam menstruaciju. Bol je jača nego inače. Možeš li otići u trgovinu i kupiti vate i tableta protiv bolova? Ostat ću danas u krevetu i pokušati spavati."
Sad sam znala da nemam samo ja menstruaciju. I Rahab ju je imala. Koristila se vatom, kao i ja, a čak je pila i tablete za bo¬love. Osjećala sam se mnogo bolje sad kad sam znala da i Rahab svakoga mjeseca prolazi kroz isto. Činilo se da je to normalno i da ne umirem od stravične bolesti.

Prijetnje smrću
TE SAM PRVE GODINE POČELA OČEKIVATI da će me Rahab tući manje-više svakoga tjedna. Često bi me tukla bez ikakvog razloga. Nikada nisam znala što sam to navodno pogriješila. Katkad bi me samo pljusnula, a katkad bi me tukla onime što joj se našlo pri ruci. Često me tukla po glavi cipelama s drvenim potplatom ili metlom, kao i remenom.
Jednoga mi je dana Rahab naredila da crijevom za vodu operem verandu s prednje strane kuće. Bilo je to u ranu večer na početku ljeta. U to doba godine obitelj je s gostima sjedila na terasi do kasno uvečer. Izašla sam pred kuću i okrenula slavinu. Zatim sam slijedila crijevo do vrta i vidjela da iz njega pršti voda, stvarajući luk, jer je crijevo visjelo sa stabla grejpa. Voda se ljeskala na večernjem suncu i na trenutak me podsjetila na sezonu kiša u planinama Nuba i djecu koja bi istrčala van, vikala, plesala i pje¬vala pjesmu kiši.
Prije nego što sam shvatila što činim, bila sam pod vodom koja je prštala, skakala i pjevala "Are kukure /Are kondu dukre - Kiša dolazi / Previše je kiše!" U nekoliko prekrasnih trenutaka osjetila sam da sam tisućama milja od te grozne kuće, kao da sam u svojem selu. Bila sam s prijateljima i pjevali smo pjesmu kiši.
Bili smo sretni jer smo znali da će te godine sjetva biti dobra. Bila sam obavijena Ijubavi i dobrotom svoje obitelji. No Rahab me čula da pjevam. Odjednom je nestalo vode. Prestala sam plesati, a na licu mi se zamrznuo smiješak. Uslijedio je trenutak smrtne tišine, a zatim se iza stabla pojavila Rahab.
"Zašto ne nastaviš?" upitala me sarkastično. "Činilo se da se baš lijepo zabavljaš."
Šutke sam stajala na mjestu, objesivši ramena. Shvatila sam da sam sasvim mokra te da se užasavam onoga što slijedi.
"Dolazi ovamo!" povikala je. "I daj mi to crijevo za vodu. Kakvu si to glupu pjesmu pjevala?"
Skinula sam crijevo s grane i prišla joj, uz glasne zvukove hoda po mokroj travi, i cijelo vrijeme sam zurila u tlo. "Znaš li koliko je sati?" zarežala je. "Uskoro stižu gosti. Daj mi to crijevo." Ispru¬žila sam ruku i dala joj crijevo, misleći da možda sama želi oprati verandu, no ona mi ga je istrgnula iz ruke i zgrabila me. Zatim me počela crijevom tući po leđima i ramenima. Udarala me i udarala, a ja sam cvilila i molila je da prestane.
"Zašuti!" vikala je. "Zašuti! Zašuti! Zašuti!"
Nastavila me tući, sve jače i jače. Čula sam kako gumeno crijevo para zrak. Tanka haljina koju sam imala na sebi bila je potpuno mokra i nije mi bila od nikakve pomoći kao zaštita. Pokušala sam zaustaviti vrisak i plač, jer što sam jače plakala, to je ona bivala luđom. Udarila me svom snagom, posljednji put, po ramenima. Pustila mi je ruku i srušila sam se na tlo. Ležala sam joj pod nogama i pokušavala suspregnuti plač, no osjetila sam samo kako šutke upadam u mokru travu.
"Prestani jecati!" viknula je. "Ne znaš kako se trebaš po¬našati ako te se ne kazni. Izvedeš li ponovno ovakvo što, uzet ću pravi bič i istući te kao magarca. Čuješ li me? I nisi ništa bolja od magarca."
Ležala sam na tlu, u agoniji, sklupčana i molila sam se da ode.
"A sad pođi oprati verandu kako sam ti rekla," naredila mi je. "Doći ću provjeriti za deset minuta. Ako ne budeš gotova, ubit ću te."
Rahab se okrenula na peti i odmarširala. Osovila sam se na noge, uzela crijevo za vodu i požurila oprati verandu. U to doba godine, za vrijeme sezone suša, svakodnevno je puhao harmattan
— vrući, suhi vjetar iz Sahare. Sa sobom je nosio goleme oblake prašine koja se primala na sve i veranda je bila prekrivena tankim slojem prašine. Toliko sam drhtala da nisam mogla držati crijevo, no sumanuto sam radila. Vjerovala sam da će Rahab doći i ubiti me ne završim li na vrijeme.
Poslije sam, dok su gosti sjedili na verandi i čavrljali, pronaš¬la trenutak da pođem u kupaonicu. Povukla sam mokru haljinu prema gore i pogledala se u zrcalo. Vidjela sam otvorene rane pre¬ko leda i ramena. Te sam noći ležala u svojem spremištu i nisam mogla spavati. Morala sam cijelu noć ležati na boku, jer me previše boljelo. Već sam bila naviknula da plačem sama. Na neki mi je način to bila utjeha.
Razmišljala sam o svemu što se dogodilo. U onih nekoliko trenutaka u vrtu bila sam tako sretna! Mislila sam na svoj dom, na pjesmu i ples s ostalom djecom, na oca i majku koji me pro¬matraju s vrata kolibe i smiješe mi se. Kasnije bih ušla u kolibu sasvim mokra, otac bi me zafrkavao, a majka bi me smjestila na toplo, pokraj vatre. Žudjela sam za domom. Bila sam odlučnija no ikad da želim pobjeći. Ako ne pobjegnem, Rahab će me ubiti. Te sam noći sama sebi obećala da ću poštopoto nekako pobjeći i vratiti se u planine Nuba. Vratit ću se kući.
Zašto su nas ovi Arapini toliko mrzili? Sjetila sam se prvih dana škole, kad su nas učitelji tukli kad bismo razgovarali na nu bijskome. Činilo se da ih je razgovor na našem materinskom jeziku ljutio najviše od svega. Mislim da je to zbog toga što nas nisu ra¬zumjeli i doživljavali su to kao prijetnju. Sada je to bio jedini dio mene koji Rahab nije mogla kontrolirati. Cijele je dane izvikivala naredbe na arapskom, psovala me na arapskom kad bi me tukla.
no nije mi mogla oduzeti moj jezik. Bio je to jedan kutak mojega duha koji nije dokrajčila.
Jednoga su dana u posjet došle dvije Rahabine prijateljice s muževima i djecom. Rahab je pripremila čaj, a ja sam na srebrni pladanj složila najbolji porculan. Još mi nije davala da diram kek¬se jer se bojala da sam nečista te ih je sama složila na elegantan tanjur. "Kad čaj bude gotov, donesi pladanj u dnevni boravak, yebit," zapovjedila mi je.
Pet minuta kasnije nosila sam pladanj pun posuda za čaj u dnevni boravak, no djeca su se igrala preskakanja užeta i jedan su kraj zavezala za nogu od stola. Kako sam ušla, dječaci su me namjerno podčkalili. Osjetila sam vlastito tijelo kako usporeno pada. Pokušala sam spasiti pladanj tako što sam pala licem prema dolje, no naravno, sve je odletjelo u zrak: šalice, posudica za šećer, tanjur s keksima i vrčić mlijeka, a vrč kipućeg čaja prolio se po meni. Jednu sam sekundu ostala ležati. Nakon što su sve stvari s pladnja popadale, uslijedila je smrtna tišina. Drhtala sam, jer sam znala što me čeka.
"Hahaha!" nasmijao se jedan od dječaka pokazujući u mene. "Pogledajte, sve je razbila."
"Ne približavajte se!" rekla im je Rahab. "Obucite cipele da se ne porežete na staklo."
Zatim se okrenula prema meni. "Jesi li ti slijepa, yebit?" vrištala je. "Jesi li slijepa?!" Uzela je uže za preskakanje i počela me tući. Isprva su udarci bili usmjereni na glavu, pa sam podigla ruke da zaštitim lice.
"Mailesh, mailesh! — žao mi je, žao mi je!" — jaukala sam.
Zastala je na nekoliko trenutaka da ulovi zrak, no zatim ju je jedna od žena počela huškati: "Da, tako je! Nastavi! Tuci je! Tuci je!" vikala je, "To je jedini način! Tako će zapamtiti da to više nikad ne napravi, je li tako?" Sklupčala sam se, a Rahab je udvo¬stručila svoje napore i prešla s mojih ramena na leđa. Šibala me, a jedna od žena je zapljeskala. Čula sam i muškarce kako se smiju.
"Prestani plakati!" Rahab je vikala, sasvim bez daha. "Pre¬stani! Prestani! Ne želim te čuti ni kako dišeš."
Bojala sam se da će me doista ubiti tim užetom. Kad je konač¬no prestala, jedan se muškarac nagnuo prema meni smiješeći se. "I, jesi li slijepa?" pitao me.
Mislila sam da možda nastoji biti pristojan. "Nisam," proje cala sam. "Nisam slijepa."
Zabacio je glavu i umalo puknuo od smijeha. "Nije slijepa," rugao mi se. "Mora da je onda samo glupa!" Ostali su prasnuli u smijeh.
"Nisam vidjela uže," projecala sam. "Popiknula sam se. Nisam namjerno."
"Začepi, yebit," obrecnula se Rahab na mene. "Začepi. I pospremi taj nered koji si napravila."
Na podu su bile razbijene šalice — njihov ljubljeni porculan koji se iznosio samo za goste. Na tepihu je bilo šećera i smrvljenih keksa. Veći dio čaja prolio se po meni, oprživši me, a mlijeko se prolilo po tepihu.
"Brzo! Donesi vode sa sapunicom!" viknula je Rahab. "Ne želim da mi najbolji tepisi zaudaraju na pokvareno mlijeko."
Donijela sam lopaticu za otpad i metlicu te počela skuplja¬ti najveće komade razbijenog porculana, a kako sam prtljala po tepihu, tanki komadić mi se zarezao duboko u mali prst. Znala sam da ne smijem krvariti po tepihu pa sam požurila u kuhinju, ispraznila lopaticu i napunila posudu vodom i sapunicom. Istovre¬meno sam ispirala prst pod hladnom vodom. Uto je ušla Rahab.
"Što sad radiš?" vikala je. "Ne ispiri svoju krv u naš sudoper! Tu pripremamo hranu! Odurna si. Idi se operi u svoju kupaonicu i bolje ti je da požuriš. Ne želim da mlijeko koje si prolila po tepihu počne zaudarati."
Požurila sam u zahod, sretna što imam nekoliko trenutaka sa¬moće. Najprije sam isprala prst pod vodom, a zatim sam otrgnula dugi komad vate kako bih imala čime omotati prst. Dok sam to radila, sjetila sam se dana iz planina Nuba — činilo mi se da je to bilo prije milijun godina. Imala sam oko devet godina i spremala sam se za spavanje. "Mende," rekla je majka, "želiš li popiti toplog mlijeka?"
"Rado, Umi," odgovorila sam. No dok je moja majka grijala mlijeko, zaspala sam.
"Hajde, Mende, mlijeko je gotovo," rekla je majka budeći me. Vidjevši da sam jako pospana, odnijela me do vatre i posjela na stolicu, uzela posudicu vrućeg mlijeka i prinijela je mojim ustima.
"Hajde, pospanko," rekla je smiješeći se, "popij mlijeko koje sam ti pripremila". Zatim mi je dodala posudicu. Mlijeko je bio izvrsno. Kad sam popila koliko sam mogla, pošla sam spustiti posudicu, no iskliznula mi je iz ruke i vruće mi se mlijeko prolilo po nogama. Povikala sam, a majka i otac oboje su poskočili.
"Je li te opržilo, Mende?" pitala je majka uplašeno. "Gdje? Po nozi?"
I otac se također zabrinuo. "Je li bilo vruće?" pitao me. "Jesi li se ozlijedila?"
"Nisam, Ba. Nije bilo tako jako vruće. Dobro sam, Umi," rekla sam. Otac me podignuo i grlio dok nisam zaspala.
Podigla sam pogled s krvavog prsta i ugledala svoje lice u ogledalu u kupaonici. Vidjela sam tragove suza na licu, presijavali su se na svjetlu te jedne žarulje. Kako je moj život sad bio druk¬čiji! Upravo sam se zalila kipućim čajem, a nikog nije bilo briga. Porezala sam prst, a nitko mi nije pomogao. Umjesto toga, tukli su me, psovali i zlostavljali. Svi su navijali da me što više boli i smijali se mojemu strahu i poniženosti. Htjela sam umrijeti, no vratila sam se u kuhinju, uzela posudu vruće vode i sapunice te počela prati tepih.

Vjera, nada i identitet
KATKAD BI ME RAHAB ULOVILA DA SANJARIM. Skrivala sam se u grmlju i zurila u vrata koja su vodila na cestu. Vidjela bi me mnogo prije nego što bih ja nju primijetila. Zatim bi me počela optuživati.
"I, o čemu si razmišljala, yebit? Ne, nemoj mi reći. Mislila si na bijeg. E, pa reći ću ti što će ti se dogoditi pokušaš li pobjeći. Reći ću Abdulu Azzimu da pozove razbojnike da pronađu i pobi¬ju tvoju obitelj. Kad te vrate ovamo, obrijat ću ti glavu i obrezati te. Svi znaju da su Nubijci khulluf— nečisti. I da su nevjernici."
Nije imalo smisla govoriti joj da sam već obrezana i da sam muslimanka. Rahab i Mustafa vjerovali su da su dobri muslima¬ni. Svaki musliman ima molitvenu prostirku: Muslaiyah. Rahab i Mustafa imali su predivne tepihe za molitvu — bili su meki i svileni, ukrašeni zamršenim islamskim uzorcima. Rahab mi je ponosno rekla da njihovi Muslaiyasi dolaze iz Saudijske Arabije, najsvetije zemlje islama. Barem jednom u životu, svaki musliman trebao bi poći na hodočašće u Meku u Saudijsku Arabiju, rodno mjesto proroka Muhameda. Znala sam da Rahab i Mustafa plani¬raju uskoro poći na hodočašće. Prije svake od dnevnih pet molitva, obavljali bi ritual pranja ruku, lica i stopala, a zatim bi se okrenuli prema istoku i tiho i revno recitirali molitve.
Od prvoga dana u Rahabinoj kući, znala sam da moram na¬staviti s dnevnim molitvama, baš onako kako sam to činila i kod kuće. U mojoj sobi nije bilo ničega što bih mogla koristiti kao Muslaiyah, pa sam se koristila plahtom s kreveta. Nisam mogla naći ništa bolje. Kad god sam mogla, nestala bih u svoje spremište i molila se. Molitva je za mene bila izvor velike snage. U prvih nekoliko tjedana, uspjela sam moliti bez da Rahab sazna. Maltreti¬rala bi me što sam nestala, no nikad joj nisam rekla što sam radila. Jednoga sam poslijepodneva pošla na molitvu, a nisam provjerila gdje je ona. Kleknula sam i ispružila ruke s dlanovima okrenutima prema gore. Molila sam Alaha da mi pomogne da pobjegnem i da me vrati mojoj obitelji. Odjednom sam čula Rahab kako me zove: "Yebit, gdje si?" Pokušala sam na brzinu završiti molitvu, no Hanin je upala u spremište silovito otvorivši vrata. Spazivši me, okrenula se i povikala: "Mama! Mama! Ovdje je! Moli se!"
Zatim se Rahab pojavila na vratima. "Hm..." rekla je pre¬zirno. "Dakle, sad nas oponašaš, ha? Doista misliš da je molitva za ljude poput tebe? Crnce poput tebe? To misliš?"
Spustila sam glavu. No negdje u sebi, rekla sam joj: "Misliš da sam se danas počela moliti? Činim to otkako sam se rodila. Možeš me odvojiti od majke i oca, od doma, no ne možeš me odvojiti od moje vjere. Prvo ćeš me morati ubiti."
Nakon toga, Rahab me pokušavala spriječiti. "Ne ideš se va¬ljda moliti?" pitala bi me. "Nemaš ti vremena za molitvu. Uosta¬lom, što ti to misliš da radiš? Islam nije za crnce poput tebe."
Svakoga puta kad sam joj prkosila molivši se, osjećala sam ka¬ko u meni jača duh otpora. Vjerovala sam da mi Alah pomaže da¬jući mi snage da se oduprem toj okrutnoj ženi. Muslimanka sam, a i ona je muslimanka, mislila sam u sebi. Obje imamo istoga Boga. Zašto me onda pokušava spriječiti? No što sam više razmišljala o tome, to sam jasnije shvaćala da su svi nasilnici bili muslimani. Razbojnici su vikali "Allahu Akhbar" kad su napali naše selo. Trgovac robovima Abdul Azzim također je bio musliman. A sad i
Rahab i njezina obitelj. Svi su oni vjerovali da su dobri muslimani, a ubijali su i silovali, mučili i otimali Nubijce iz njihovih plemena, koja su također bila muslimanska.
Sjetila sam se nastave Kurana iz škole. Sjećala sam se da u njemu stoji da svi muslimani jedni druge moraju poštovati; da nema razlike između bijelaca i crnaca — da su svi ljudi jednaki; da je jedina razlika među ljudima način na koji se ponašaju: jesu li dobri i pobožni i poštuju li Boga. Jednoga sam dana uspjela prokrijumčariti staru vreću za šećer u svoje spremište. To je po¬stala moja prostirka. Bila je smeđe boje i na njoj je na engleskom pisalo SUGAR. Svakoga sam dana molila Boga da me oslobodi i vrati mojoj obitelji. Katkad sam se molila za osvetu. "Molim te, Alahu, da pobjegnem. Molim te, Alahu, da pođem kući. Molim te, Alahu, daj mi da pronađem svoju obitelj. Molim te, Alahu, neka Rahab umre. Molim te, Bože, neka pati kao što je mene natjerala da patim."
Jednoga sam jutra, kad sam već godinu dana bila u kući, pospremala dječju sobu. Kao i obično, stvari su bile razbacane po podu. Sve sam se više vezala za djevojčice, unatoč tomu što su bile neuredne. Posebno su voljele da im pričam priče. Omiljena im je bila ona koje sam se sjećala iz škole, o tigru koji je morao reći isti¬nu. Fatimah, učiteljica arapskog ispričala nam je tu priču. Prvi put kad sam je pričala, djevojčice su se bojale, jer se radilo o opasnom tigru, no kad sam završila priču, Hanin mi je prišla i čvrsto me zagrlila. "Sjajna priča, Mende," rekla je. "Tigar nije baš dobar, zar ne? Jer svi bismo trebali govoriti istinu, nije li tako?"
Dok sam dizala Haninine stvari s poda, stala sam i prelista¬la jedan od udžbenika. Pomislila sam na sve uspomene iz prvih dana škole. Sjećala sam se da sam bila najbolja učenica u razredu, zajedno sa svojom prijateljicom Kehko. Puno sam učila, jer sam sanjala o tome da postanem liječnica. A sada... Sad je najbliže tomu bilo da gledam knjige Rahabine šestogodišnje kćeri koje je porazbacala po sobi. Ovi su mi ljudi ukrali djetinjstvo, ukrali su mi snove.
Znala sam da moram biti oprezna i da ne smijem uprljati knjige, jer bi me tada Hanin tužila Rahab. Nastavila sam pospre¬mati i pod krevetom sam ugledala malog medvjedića. Meni je izgledao baš kao moja mačka Uran. Bez razmišljanja sam ga uzela i skrila pod suknju. Nakon toga sam se svake noći privila uz tu plišanu igračku i govorila joj kao da je Uran. Bilo je to šašavo, jer mačke ne mogu govoriti, no u mojim je mislima Uran znala govoriti. Postala mi je jedina prijateljica.
"Sjećaš li se, Uran, kad si prvi put bila skotna?" prošaptala sam joj, ležeći u mraku. "Mislila sam da si pojela previše miševa, no ti si zapravo nosila mlade."
"Sjećam se, Mende," odgovorila bi Uran. "Kako bih zabo¬ravila? Nije lako nositi četiri mačića u trbuhu."
"A kad si ih okotila, bila si tako ponosna! Dopustila si mi da ih uzmem u ruke i pogladim."
"To su mačići, Mende, a ne bebe. Da, cijele sam ih noći čisti¬la, samo kako bi mogla vidjeti kako su lijepi kad ujutro ustaneš."
Da sam mogla riskirati, uzela bih još jednog medvjedića iz dječje sobe da bude moj otac, a drugog da bude moja majka. Tako bih imala cijelu obitelj sa sobom. Sve sam više živjela u uspomena¬ma i sanjarenju. Život s Rahab bio je pretežak da o njemu uopće razmišljam. Vratila sam se u neku sretniju, drugu stvarnost.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam razvila sustav pravila prema kojima sam živjela. Ako sam ih slijedila, šanse da me istuče bile su manje. Prvo, ako mi je Rahab naredila da nešto učinim, morala sam biti sigurna da razumijem točno što želi od mene. Pozorno sam je slušala i zatim sve ponovila naglas. Drugo, kad bi mi naredila nešto, obavila bih to što prije. Ne bih zastala da porazgovaram s djevojčicama ili da se poigram s njima, niti da obavim išta što bi moglo odužiti obavljanje zadatka. Treće, šanse za nesreću morala sam svesti na minimum. Nije bilo važno jesam li nešto namjerno učinila ili ne, i jesam li ja kriva ili nisam, uvijek bi me istukla. Četvrto, što god da mi kaže, ne smijem joj odgovoriti.
Na koncu sam naučila skrivati sve što bi je moglo podsjetiti na to da sam Nubijka. Nikada nisam govorila nubijski i nisam pjevala nubijske pjesme. Nikada, baš nikada nisam spominjala svoj prijašnji život. Nakon napada na selo, uspjela sam sačuvati jednu ogrlicu od perli, koju sam nosila oko vrata. Bila je to jed¬na nit s nanizanim bijelim perlicama, a svaka od njih je na vrhu imala crnu točku. Te mi je perle dala majka i nikad ih nisam skidala. No jednoga ih je dana, u kuhinji, Rahab ugledala ispod moje haljine.
"Što je to, yebit?" pitala me. "Perle? Njih nose samo divljaci. Skini to."
Tad je zakoračila prema meni, zgrabila ogrlicu i pokušala je strgnuti, no nit nije puknula. Uzela je jedan od kuhinjskih noževa i prerezala je. "Pogledaj," podrugljivo je rekla, "pogledaj kako su prljave". Podigla ih je, pomirisala, a zatim se namrštila. "Zauda¬raju. Zaudaraju na crnce, na divljake." Okrenula se prema kanti za otpad.
"Molim vas, nemojte ih baciti," molila sam je. "Molim vas. Dopustite mi da ih zadržim. Molim vas."
"Ne, yebit, ne možeš ih zadržati." No kad ih je htjela baciti, predomislila se. Iz ladice je uzela plastičnu vrećicu, ubacila perle u nju i spremila je u džep. Možda je znala da bih ih pokušala spasiti iz kante za otpad. Cijeli taj tjedan pogledavala sam u kantu, no nije ih bilo. Ukraden mi je i posljednji opipljivi podsjetnik na moju obitelj.
Vrijeme je prolazilo i postajala sam sve bliskija s njezinom djecom. Sad sam im samo ja kuhala i hranila ih te su više vreme¬na provodile sa mnom nego s majkom. Kad me nije bilo, plakale bi za mnom. Ako su se igrale u svojoj sobi, zvale bi me: "Hajde, Mende, dođi se igrati s nama! Dođi nam čitati." Isprva sam se bojala da bi mi Rahab mogla zamjeriti tako prisan odnos s njima. Kad sam tek došla, rekla im je da sam prljava i da nosim bolešti¬ne, no ubrzo je shvatila da mogu biti i njezina robinja i dadilja. To je značilo da je mogla više vremena provoditi u kupnji, izležava¬nju pred televizorom ili primajući goste. Kad su mi djeca pružala istinsku privrženost, ja sam im jednako uzvraćala i postupno sam se počela osjećati kao čovjek.
Živjela sam u toj kući dvije godine bez da sam izašla, a onda mi je Rahab jednoga jutra rekla da me vodi u park. "Presvući tu prljavu odjeću," rekla mi je. Rahab je bila trudna i mislim da sam joj trebala, jer je neprestano bila umorna. Kad sam se preodjenula, ona je češljala djevojčice. Nosile su lijepe haljinice i sjajne cipelice. Izašla je van i ušla u auto. "Otvori vrata, yebit," rekla mi je.
Kad je autom prošla pored mene, rekla mi je da zatvorim vrata i sjednem na stražnje sjedalo do Usre. Vozile smo se uliči¬com u kojoj su sa svake strane bile elegantne kuće. Prilijepila sam se za prozor, jer me fasciniralo što vidim vanjski svijet izvan četiri zida kuće koja je posljednje dvije godine bila moj zatvor. Ljudi su slobodno hodali ulicama. Sjalo je sunce i izgledali su sretno. Zavidjela sam im na slobodi, no barem sam napokon bila izvan kuće.
Vozile smo se desetak minuta i stigle do vodenog prostran¬stva. Nikada prije nisam vidjela ništa slično. Nisam vidjela na dru¬gu obalu. Na moje iznenađenje, autom smo skrenule s glavne ceste i zaputile se prema vodi. Odjednom smo se vozile visoko iznad nje, prema nebu, i mislila sam da ćemo svakoga trena autom pasti u rijeku. Zurila sam kroz prozor, fascinirana i prestravljena vodom koja je bila ispod nas, no kad sam pogledala u suputnice, shvatila sam da se uopće nisu zabrinule.
Zatim sam ugledala nešto što je uranjalo i izranjalo iz vode, uz snažno prskanje. Iz daljine su mi izgledali kao goleme životinje, no naravno, prelazili smo rijeku Nil, a ono što sam vidjela bili su brodovi — no to tada nisam znala. Pomislila sam: "Ovdje u Khar toumu je voda velika kao i nebo, a žabe koje u njoj žive su golema čudovišta. Upadnemo li u vodu, sigurno će nas pojesti." Konačno smo sigurno prešle rijeku. Nakon otprilike pola sata stigle smo u park gdje nas je čekala Rahabina prijateljica.
"Yebit, odvedi djecu da se igraju," rekla mi je. "No zapamti, imat ću te na oku."
Rahab se s prijateljicom smjestila u hladu stabla, a ja sam se s djecom pošla igrati skrivača. Skinula sam sandale i hodala po travi medu drvećem. To me podsjetilo na šetnje šumom u plani¬nama Nuba. Naravno, ovdje nije bilo tako velikih brda, a i stabla su bila manja, no sve me toliko podsjetilo na dom da sam bila sretnija nego dugo, dugo vremena. Nakon tog dana smo svakoga mjeseca odlazili u park. Svim sam se srcem veselila tim obitelj¬skim izletima, no naravno, samo sam se zavaravala ako sam ikad i pomislila da bi me mogli prihvatiti kao dio svoje obitelji. Još sam bila njihova robinja.
Za vrijeme sezone kiša, kuću su opsjedali rojevi komaraca. Naređeno mi je da svake noći spavaće sobe poprskam sprejem protiv komaraca, no za sebe, u spremištu, nisam imala ništa da se obranim od njih. Jedne sam se noći rano probudila i povra¬ćala. Ubrzo sam nekontrolirano drhtala i smrzavala se. Gubila sam svijest i imala strašne noćne more. Ponovno sam proživjela napad na naše selo i nastojanje mojega oca da me spasi — bili su to delirični, psihodelični detalji. Sanjala sam da me Rahab nasmrt tuče te da ne mogu pobjeći; da se krevet okreće i okreće dok sam ja zarobljena u njemu. Na kraju sam pokušala ustati, no bila sam preslaba. Kad mc Rahab došla probuditi, čak je i ona vidjela da nešto doista nije u redu.
"Yebit, što ti je?"
"Bolesna sam," projecala sam. "Imam vrućicu i povraćam."
"Povraćala si? Je li okus bio gorak?"
"Da. Bilo je gorko i žute boje."
"Oh... Samo imaš malariju, to je sve. Donijet ću ti tablete."
Za pet minuta se vratila. "Hajde, popij ih," rekla mi je. "Možeš spavati sat vremena, a zatim ćeš se osjećati bolje i moći ćeš krenuti na posao."
Popila sam tablete, no bile su jako, jako gorke te sam ih pro¬gutala, ali odmah zatim i povratila. Na sebe sam navukla plahtu, deku i madrac, jer mi je bilo strašno hladno. Nakon pola sata sam i dalje gorjela. Vrućica nije popuštala te sam tri dana ostala u spremištu. Rahab je svakodnevno dolazila pitati me jesam li bolje i mogu li početi raditi. Pozvala bi me da dođem u kuhinju i da me na mojemu stolu čeka hrana.
"Slušaj, nema smisla da te vodim liječniku," rekla je kad je drugoga dana vidjela da ne mogu ustati. "Dao bi ti iste tablete koje ti i ja dajem."
Djeca su često dolazila u moju sobu. "Dođi se igrati s nama, Mende," govorile su mi i čupale me za kosu.
"Ne mogu, bolesna sam," rekla bih im. "Ali molim vas da mi donesete vode."
Dok sam ležala na krevetu, razmišljala sam o trenucima kad sam bila bolesna kod kuće. Majka je na vatri ugrijala ulje te ga pomiješala s čajem i aromatičnim začinima te mi je tom mješavi¬nom premazivala tijelo. Kuhala mi je juhu od posebnih šumskih sjemenki i cvjetova. Bila je rijetka i bilo ju je lako piti, no bila je i vrlo hranjiva. "Moraš jesti, inače nećeš ozdraviti," govorila mi je. Premda u selu nije bilo liječnika, moja je majka činila sve da ozdravim.
Suprotno tome, Rahab sada nije činila gotovo ništa za mene, a imala sam malariju — za koju sada znam da može biti smrtono¬sna. Poslije, kad sam se po drugi put borila s malarijom i kad je stanje bilo puno teže, imala sam stravične glavobolje zbog toga što me je Rahab tukla po glavi. No nikada me nije odvela liječniku niti pokazala iskrenu zabrinutost za moje zdravlje. Čak i ako sam mislila da se ne može ponašati gore, varala sam se.

Smrtonosna nakana
JEDNOGA SU DANA RAHAB I MUSTAFA imali još jednu u nizu zabava i pozvali desetak obitelji. Nakon što sam očistila cijelu kuću, dan sam provela s Rahab u kuhinji. Kuhale smo curry od govedine i piletine s rižom i mnoštvom salata. Ja sam napravila svježi sok: iscijedila sam naranče, grejp i guave. Gosti su počeli dolaziti oko sedam sati. Najprije su popili piće na terasi. Večera je poslužena kasnije, u blagovaonici. Kad su gosti sjeli za stol, ostala sam u ku¬hinji da počistim nered, no djeca Rahabinih gošća neprestano su me prekidala u poslu.
"Daj mi još soka! Želim još jednu kolu! Daj mi još čipsa!" vikala su.
Uskoro se desetak djece penjalo po kuhinjskim elementima pokušavajući dohvatiti stvari s pulta. Nisam mogla i čistiti i paziti na njih. Njihovi roditelji nisu marili za to da ih imaju na oku. "Iz¬vrsno je," čula sam nekog kako kaže, "Rahabina je kuća velika i ima puno mjesta za djecu da se igraju." Za njih je to značilo da se mogu opustiti i uživati u večeri bez da ih djeca gnjave.
Kad sam počela posluživati čaj, sva su se djeca igrala u kuhi¬nji. Penjala su se po stolicama, otvarala ormariće i izvlačila stvari iz njih. To je bilo opasno i zato sam željela da prestanu, no znala sam da ih ne smijem disciplinirati. Jednom sam izgrdila Hanin kad sam je vidjela da skače s kreveta. Rahab me čula i uletjela u sobu: "Da se nisi usudila grditi moju djecu," vikala je. "Ako vidiš da je Hanin zločesta, dodi mi to reći." Stoga sam odvela Hanin na stranu i potiho razgovarala s njom.
"Molim te, Hanin, smiri se," rekla sam joj. "Povedi djecu u dnevni boravak i ondje se igrajte."
"Ne idem! Ne idem!"vikala je. "Želim svoju šalicu."
"Donijet ću ti je."
"Ne! Želim je sama uzeti."
"Ako ćeš se penjati po stolicama i stolovima, past ćeš i ozli¬jediti se," pokušala sam biti razumna.
"Neću pasti. Neću."
Više nisam mogla ništa učiniti te sam se okrenula prema su¬doperu. Odjednom se začuo tresak i vika. Okrenula sam se i vidjela da je Rahabina mlada kći Usra pala sa stola i udarila glavom o pod. Oponašala je Hanin i htjela sama uzeti svoju šalicu. Potrčala sam da je podignem i vidjela da je porezala usnicu. Ozljeda nije bila ozbilj¬na, no bilo je puno krvi, a Usra je glasno plakala. Ostala su se djeca okupila oko nje, a ja sam je držala na rukama i pokušala je utješiti.
"Što se dogodilo? Što se dogodilo?" pitala je Rahab, koja je dotrčala s verande. Ugledala je Usru. "Što se dogodilo mojoj bebi?" rekla je kroz plač uzimajući Usru u ruke.
"Penjala se na stol..." počela sam, no Rahab me prekinula.
"Nisi joj rekla da to ne radi?"
"Pokušala sam, no nije me htjela slušati," rekla sam. "Bila sam zauzeta pranjem posuđa..." No prije nego što sam uspjela do¬vršiti rečenicu, Rahab je totalno poludjela. Počela je vikati na mene, a sa svakom me izgovorenom rečenicom snažno gurala rukama.
"Misliš da je to važno, yebit? Prokleto posude?! Misliš da je to važnije od mojeg djeteta? Jesi li sasvim glupa? Trebala si paziti na njih, a ne prati prokleto posuđe."
Nikada nisam vidjela Rahab tako Ijutitu. Pokušala sam se odmaknuti, no bila sam zabrinuta. Tako me snažno udarila da sam zateturala unatrag i pala na svoj stolić u kutu. Stolić je bilo metalan, a kako sam pala, metalni se rub otkinuo i zabio mi se u nogu. Protrnula sam od snažne boli. Nakon toga sam ležala na podu, sasvim u šoku. Desna potkoljenica bila je razrezana, kao i koljeno i unutrašnji dio bedra. Vidjela sam da mi s noge vise dva komada mesa, a zatim je iz rane počela šiktati krv.
Čula sam samu sebe kako vrištim od boli i šoka. Osjetila sam da me Rahab zgrabila za ruku i čula kako viče: "Mende! Mende! O, Bože! Mende! Reci nešto." No ja sam već osjećala da klizim niz dugi, tamni tunel. Posljednje čega se sjećam je Rahabin prestravljeni izraz lica. Okrenula se prijateljima i rekla: "Ako umre, u gadnoj sam nevolji."
Sigurno sam dugo bila u nesvijesti. Kad sam se konačno probudila, činilo mi se da sam u snu. Trepćući sam otvorila oči i shvatila da ležim u krevetu u nepoznatoj sobi. Vidjela sam Rahab kako korača goredolje, a zatim sam se ponovno onesvijestila. Malo poslije sam ponovno došla k sebi. Pogledala sam uokolo. Vidjela sam Rahab, Mustafu i jednu od žena koja je bila na zabavi. Sta¬jali su oko kreveta i djelovali uznemireno. Pokraj mene je sjedila medicinska sestra. Okrenula se prema njima i rekla: "Budi se. Bit će dobro."
Rahab je požurila prema meni i uhvatila me za ruku. "Men¬de? Mende? O, Alhamdallilah — hvala Bogu," čula sam je kako govori. Slabašno sam joj se nasmiješila. Sve mi je bilo mutno. Po¬kušavala sam se sjetiti što se dogodilo. Sjetila sam se da sam pala i ozlijedila se, no nisam shvaćala kako sam se našla u krevetu, u sobi koja je izgledala poput bolesničke sobe u bolnici. Bila sam zbunje¬na. Toliko sam se naviknula da je Rahab prema meni okrutna i da nikad ne pokazuje ni trunku kajanja ili brige te sam se čudila što se sad čini sretnom što sam živa. Bila sam ozlijeđena i činilo se da je zabrinuta za mene. U tih nekoliko trenutaka, u onakvome stanju, Rahab me podsjetila na moju majku.
odlutala sam u vrijeme kad sam kao mala živjela u plani¬nama Nuba. Išla sam u šumu po drva za ogrijev s prijateljicom Kehko i još dvije djevojke. Hodale smo prema selu noseći velike smotuljke grana na glavama. No kad smo krenule kroz šumu, osjetila sam izrazitu bol u stopalu. Povikala sam i pala, a granje koje sam nosila obrušilo se na mene.
Prijateljice su mi dotrčale u pomoć. Bojale su se da me možda ugrizla zmija. I ja sam se toga bojala, jer je bol bila nepodnošljiva. No pogledavši nogu, vidjela sam golemi trn na vrhu stopala. Pro¬bio mi je stopalo, no gotovo da i nije bilo krvi, jer se trn zaglavio u rani. Rukama sam se oslanjala na prijateljice i odšepala sam do rijeke. Nisam je mogla prijeći, pa je Kehko ostala sa mnom, a dru¬ge su dvije djevojke otrčale po pomoć.
Sjećam se da sam ležala na obali rijeke. Padala je noć i iz šume iza nas začuo se zov životinja. Bilo mi je drago što je Kehko sa mnom. Laknulo mi je kad sam vidjela oca kako žuri puteljkom vodeći moju majku na magarcu. Odlučili su da će mi trn izvaditi u selu. Otac je gradio improvizirana nosila, a majka me gladila po glavi, koja mi je bila u njezinom krilu. Sjetila sam se kako je bila zabrinuta. Gladila me po kosi i ljubila te nježno govorila: "Mende, curice moja, bit će sve u redu. Ne brini se. Ne brini se. Ovdje sam."
Pitala sam se je li mi Rahab sad pružala istu Ijubav kao i majka. Nisam dugo morala čekati da saznam. Iluzija majčinske Ijubavi nije dugo potrajala. Čim je uhvatila trenutak kad bolnič¬kog osoblja nije bilo u blizini, sjela je pored mene i govorila mi na uho.
"Slušaj, prošaptala je. "Upozoravam te, ako te itko
pita što se dogodilo, reći ćeš im da si stajala na stolici da dosegneš nešto s visine i da si pala. Ako te pitaju tko sam, reći ćeš im da te plaćam da radiš za mene kao sluškinja. A ako te pitaju za tvoje roditelje, reći ćeš im da žive u planinama Nuba, a da si ti došla u Khartoum tražiti posao. Jesi li shvatila?"
Zatim su Rahab i ostali otišli i ponovno sam bila sama. Bila sam tek dijete i žudjela sam za Ijubavi i nježnosti koju pruža obi telj. Rahab je bila loša zamjena za majku — najgora koju bi ikoja djevojčica mogla poželjeti. No nisam imala nikog drugog. Negdje u dubini duše vjerojatno sam još gajila nadu da će se promijeniti: da će me voljeti i brinuti se za mene.
Zapravo Rahab nije željela da se zna da ima robinju. Da sam umrla, bila bi kriva za ubojstvo. Još sam tri dana bila u bolnici i primala infuziju, a o meni se brinula krasna medicinska sestra. Bila je iz južnog Sudana i zvala se Nungha. Bila je crnkinja, poput mene i imala je jako izražena crnačka obilježja. Rahab me svakod¬nevno posjećivala, a kad je treći put došla, sukobila se s Nunghom.
"Želim Mende danas povesti kući," rekla joj je Rahab. "Mogu se ondje brinuti o njoj i može ondje uzimati lijekove."
"Bojim se da to nije dobra ideja," rekla joj je Nungha. "Ima duboku ranu. Mora ostati na infuziji, jer je izgubila mnogo krvi, a i triput na dan moramo mijenjati zavoje."
"To sve možemo činiti i kod kuće," inzistirala je Rahab.
"Sigurna sam da vam liječnik neće dopustiti da je odvedete kući," čvrsto je kazala Nungha.
Vidjela sam da je Rahab nervozna. Pomalo sam se vezala za Nunghu. Rahab se nastavila prepirati, našto je Nungha izgubila živce: "Tko je ova djevojka zapravo?" konačno je pitala Rahab. "Je li vam kći? Ne može biti, uopće ne nalikuje na vas."
"Nije. Ona je moja sluškinja," žustro je odgovorila Rahab. "Sto se to vas tiče, uostalom? Radi kod mene."
"Aha! Dakle to je razlog zbog kojeg je želite povesti kući," odvratila je Nungha goreći od bijesa. "Jer je vaša sluškinja! Mogu zamisliti kako biste joj kod kuće davali infuziju! Da vam je kći, biste li je onda vodili kući? Ne bih rekla!"
"Pitala sam to samo zato što se brinem za nju," rekla je Ra¬hab pokušavajući smiriti Nunghu. "Brinem se za nju. Ne mogu spavati kad je nema kod kuće."
"želite li se prepirati, učinite to s liječnikom. Što se mene tiče, ne odlazi iz ove bolnice dok liječnik ne kaže da je dovoljno dobro da može ići. To je to."
Ubrzo nakon toga Rahab je otišla, no Nungha je ostala po¬razgovarati sa mnom.
"Mende, dušo, reci mi gdje ti je majka," rekla je i sjela na moj krevet.
"Moja je mama u planinama Nuba, teta. Odatle dolazim. Došla sam ovamo kako bih radila za onu gospodu," dodala sam prisjećajući se što mi je Rahab rekla da kažem.
Iznenadila sam se što se Nungha suprotstavila Rahab: crnki¬nja poput mene pregazila je Arapkinju. Svi crnci koje sam vidjela onoga dana kad su Arapini napali selo tih su se Arapina bojali. Zapravo, osim Nunghe, svi su oni bili robovi.
"Odakle si, teta?" pitala sam je.
"S juga zemlje, iz plemena Shuluk. Znaš li za njega?"
"Ne, teta, ne znam."
"Pa... mi smo kao i ti. Ti si Nubijka, mi smo Shuluki, a po¬stoje i plemena Dinka i Nuer, kao i brojna druga crnačka plemena na jugu. Vidiš, čak i moje ime zvuči kao ime tvojega plemena. Nungha — Nuba," rekla je smijući se.
Kad se smijala, smijala se od srca, glasno, kao iz trbuha. Nje¬zin je smijeh bio zarazan te sam se i ja smijala s njom. Bio je to tako dobar osjećaj — ponovno se smijati s nekim.
"Imam djevojčicu od pet godina i dječaka od dvanaest godi¬na," rekla mi je. "Imaš li rodbine u Khartoumu?"
"Ne, svi su u planinama Nuba."
"Nemaš nikoga?" rekla je i tužno se osmjehnula. "Pa, mogu ti ja biti rođakinja. Kad imaš slobodan dan? Petkom?"
Sjetila sam se Rahabinog upozorenja. Kimnula sam.
"Dobro. Četvrtkom, kad završiš s poslom, dođi u bolnicu i otići ćemo k meni. Možeš ostati do subote ujutro, kad ću te odvesti kući."
Voljela sam Nunghu jer je bila dovoljno hrabra da se suprot¬stavi Rahab. Voljela sam njezinu toplinu i to što me štitila, no morala sam joj lagati — a to mi je bilo jako mrsko. Po prvi put u tri godine bila sam izvan Rahabine kuće, izuzev nekoliko izleta u park. Željela sam Nunghi reći istinu o svemu, no bojala sam se da će me tada Rahab odvesti iz bolnice i ubiti me. Tri sam duge godine bila pod Rahabinom kontrolom: tukla me, zlostavljala i u meni ubila svaku trunku samopoštovanja. Vjerovala sam da sam njezina robinja i da je ona moja gospodarica. Vjerovala sam da u potpunosti upravlja mnome i da su moj život ili moja smrt u njezinim rukama.
Nakon što se porječkala s Nunghom, Rahab se nije mogla držati podalje od bolnice, no kadgod ju je Nungha vidjela da do¬lazi, požurila bi prema njoj, u svojoj uštirkanoj kuti, s rukama na kukovima i zurila u nju. Nekoliko sekundi bi se gledale, a iskre bi frcale na sve strane. Nungha je uvijek pobjeđivala i natjerala Rahab da skrene pogled. Tada bi došla k meni i milovala me po kosi.
"Draga moja djevojčice. Kako si danas?" pitala bi. "Što želiš da ti donesem? Sok? Slatkiše?"
"Može sok, teta. Molim te," odgovorila bih. U sebi sam se smijala, jer sam vidjela da Rahab puca od bijesa.
"U redu, Mende. Donijet ću ti," rekla bi Nungha i namjerno pogledala u Rahab. "Ne brini se. Uskoro se vraćam."
Čim bi Nungha otišla, Rahab bi krenula u akciju. Nagnula bi se nad mene i bijesno mi rekla u uho: "Je Ii ti ova crnkinja postavljala pitanja? Sto si joj rekla?"
"Ništa," odgovorila bih. "Nije razgovarala sa mnom. Samo mi daje lijekove i brine se o meni."
Nisam željela ozdraviti. Sviđalo mi se u bolnici i molila sam se da nikada ne moram otići. Bila bih tako sretna da sam mogla ostati ondje! Da se nisam morala vratiti k Rahab! No Rahab je shvatila da se sprema nevolja te je smislila opak plan da me prevari.
Jednoga jutra, nakon što sam bila bolnici već drugi tjedan, Nung ha mi je nježno izvadila šavove. Kad je završila, pomogla mi je da nespretno napravim par koraka goredolje po odjelu.
"Sigurno si umorna, dušice," rekla mi je na koncu. "Pođi leći i nasloni glavu u moje krilo i odspavaj. Sad smo izvadili šavo¬ve," rekla mi je smiješeći mi se, "i mislim da bi uskoro mogla poći kući. No najprije ćemo čuti što kaže lijećnik. Dobro?"
Tad je došla Rahab. Vidjela je da držim glavu u Nunghinom krilu i da razgovaramo i smijemo se. Kad je Nungha otišla, Rahab se nagnula nad mene i podrugljivo me pogledala.
"Ah... Pronašla si nekog da te gladi po kosi i da te mazi? Doista misliš da si joj draga? Čuj, reći ću ti nešto. Baš si glupa, kako ne shvaćaš? Razmisli. Jesu li sve medicinske sestre tako sr¬dačne? Ne, nisu. Samo je ona takva. Dobra je prema tebi, zar ne? Nisi se zapitala zašto? Pa, kad pridobije tvoje povjerenje, kriomice će ti dati injekciju i to će biti to. Kad zaspiš, uzet će ti svu krv i prodati je drugim pacijentima. Zatim će te zarezati, ovdje," do¬dala je iscrtavajući prstom liniju po mojemu trbuhu, "i izvadit će ti sve organe. I njih će prodati".
"Ne!" rekla sam sama sebi. To ne može biti istina. Nisam vjerovala u to. No Rahab je bila tako uvjerljiva da više nisam znala što da mislim. Poslije mi je Nungha rekla da je liječnik rekao da mogu ići kući, no samo ako sam spremna na to. Nisam znala što da učinim. Rahab je rekla da bi me Nungha mogla ubiti i prodati moje organe, no alternativa je bila da se vratim u svoj zatvor. Ra¬splakala sam se — i unatoč onomu što mi je Rahab rekla, držala sam se Nunghe kao da će mi spasiti život.
"Ne plači, dušo," rekla je milujući me po kosi. "Vidjet ćemo se opet za dva tjedna, a onda ćemo otići k meni na veliku zabavu."
U tom mi je trenutku instinkt govorio da je Nungha draga, iskrena i brižna osoba. Bila sam u iskušenju da joj sve kažem — da sve izađe iz mene u bujici riječi neprekinutoj disanjem. No bojala sam se Rahab i jednostavno nisam mogla prevladati taj strah. Slje¬dećeg su me jutra otpustili iz bolnice i nikada više nisam vidjela Nunghu. Liječnik je rekao Rahab da se barem dva tjedna moram odmarati, no čim smo se vratili u njezinu kuću, naredila mi je da počnem raditi.
"Predugo si bila u bolnici," ispalila je. "Uostalom, liječnik je rekao da si bolje. Kuća je jako prljava. Počni u kuhinji."
Jedne je noći, nakon nekoliko tjedana, Rahab zaboravila zaključati vrata spremišta u kojem sam spavala. Bilo je to prvi put da se to dogodilo. Kad sam se ujutro probudila, svi su još spavali, pa sam pošla isprazniti bačve s otpadnom vodom. Kad je Rahab došla da me pusti, naišla je na otvorena vrata i praznu sobu. Totalno je po¬ludjela. Paničarila je misleći da sam pobjegla, no zatim je shvatila da sam ustala i primila se posla. Mislim da se tad uvjerila da sam odustala od svake nade da ću pobjeći.
Od tog me trenutka počela češće voditi sa sobom van. Počela me i zvati >Mende< u javnosti, iako joj je omiljeno bilo zvati me yebit kad bismo bile kod kuće. Nije me više toliko često verbalno zlostavljala, a i sve me je rjeđe tukla. No Rahab je sad imala treću kći: zvala se Tuta, kao i četvrtu, koja se zvala Abir. Obje su rođe¬ne nakon što sam došla u njihovu kuću, pa su odrasle uz mene u svojim životima. Abir mi je bila posebno privržena.
I tako sam počela zaboravljati svoju obitelj. Sram me je to sa¬da reći, ali nakon što sam četiri godine bila kod Rahab, uspomene su jednostavno počele blijedjeti. Kad sam tek došla, Rahab mi je rekla da ću ostati kod nje do kraja života i sada sam doista počela vjerovati u to. Ako sam ikad i mislila na svoju divnu obitelj punu Ijubavi, to mi je donosilo samo bol i tugu. Možda su svi poginuli u napadu na selo. Razmišljati o tome bilo je grozno, pa sam sve to jednostavno izbacila iz svojega uma.
Počela sam si govoriti da je moja budućnost, takva kakva jest, sada ovdje, u Khartoumu. Imala sam novu obitelj, iako sam bila njihova robinja i iako su mi oni bili gospodari. Nikome se nisam mogla obratiti kad bih razmišljala o prošlosti — ni s kime se nisam mogla prisjećati smijeha i Ijubavi i svega onoga čime bih učvrstila vlastiti identitet. Nisam imala ništa opipljivo što bi me podsjećalo na život koji sam vodila kao Nubijka, jer ništa što sam imala nije preostalo nakon napada na selo. Počela sam vje¬rovati da su Arapini svemogući i da imaju nekakvo bogomdano pravo da vladaju nama. Svakodnevno sam vidjela dokaze za to u Khartoumu. Počela sam vjerovati da svijet tako funkcionira, da su Arapini jednostavno gospodari crnaca. Postala sam uvjerena da su nepobjedivi, no to se ubrzo promijenilo.

Osveta
SVAKOGA SAM DANA ČULA ZVUK VOJNIČKIH ČIZMI, zvuk koračanja pokraj kuće. Mislim da je u blizini bio kamp za vojnu obuku. Jednoga sam jutra provirila kroz vrata i vidjela redove mladih re¬gruta kako trče. Imali su obrijane glave i svi su nosili vrećaste bijele hlače i majice. Pjevali su. Podsjetili su me na muškarce koji su upali u moje selo;
Alahu Akhbar, yahoude Bog je najveći !
On je s nama.
Alahu Akhbar, yahoude Bog je najveći !
On je s nama.
Pomolit ćemo se! On je s nama.
Pomolit ćemo se! On je s nama.
Nisam znala odakle su došli, no izgledali su kao da se spre¬maju za rat. Vrijeme je prolazilo i čula sam sve više o ratu. Petak je muslimanski sveti dan i na televiziji se prikazivao poseban pro¬gram: Sahad El Fidah — Iskupljenje. Kad Rahab ne bi bila u sobi, a kad bi ostavila upaljen televizor, znala sam se ušuljati i gledati taj program. Imao je neobičnu moć nada mnom.
Prikazivale su se snimke sukoba sudanske vojske i mudžahedina s jedne strane i pobunjeničke vojske s juga Sudana, u kojoj su ovi prvi pobjeđivali. Bilo je mnogo snimaka ubijenih crnaca s patriot¬skom glazbom u pozadini. Vrhunac programa bio je segment koji se zvao Shuhada — Mučenici. U njemu su prikazivali sve mladiće koji su poginuli toga tjedna, a koji su se borili u džihadu, odno¬sno svetome ratu protiv >nevjernika< južnog Sudana. Prikazivali su majke koje su u rukama držale obiteljske fotografije i govorile o tome koliko su sretne što su njihovi sinovi mučenici koji su se Alahu pridružili u raju.
Taj je program, u kojem sam vidjela sve te poginule crnce, u meni učvrstio dojam da su Arapini nepobjedivi. No jedne se noći sve to promijenilo. Naglo sam se probudila u rano jutro, jer je zrakom odjeknuo niz stravičnih zvukova, i to točno iznad spremišta, odnosno moje sobe. Nekoliko sekundi poslije začulo se nekoliko snažnih eksplozija, a nakon toga sam čula sirene kola hitne pomoći koja su jurila gradom. Htjela sam izaći da vidim što se događa, no vrata su bila zaključana. Ujutro sam slušala Rahab i Mustafu kad su razgovarali za doručkom. I njih je probudila buka i izašli su van. Vidjeli su sjajni narančasti odsjaj na horizontu. Bilo je očito da je nešto gorjelo, no nisu znali ništa osim toga.
Godinama nakon tog dana saznala sam što se zapravo do¬godilo. Glasan zvuk koji smo svi čuli bio je zvuk šest raketa koje su nisko letjele preko našeg susjedstva. Tjedan dana prije toga te¬roristi su digli u zrak američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, pri čemu su poginule stotine Afrikanaca i Amerikanaca. Sudan je bila jedna od dvije zemlje koje su bile optužene da podržavaju Osamu Bin Ladena, terorista kojeg se sumnjičilo za napade na ambasade. Eksplozije koje sam čula bile su udari na tvornicu u Khartoumu koja je navodno proizvodila smrtonosno oružje za teroriste. Na¬pad je bio planiran za rane jutarnje sate, prije dolaska radnika, a poginulo je manje od desetak ljudi. Naravno, ništa od toga tada nisam znala.
Te su večeri gosti neprestano dolazili u Rahabinu i Mustafinu kuću kako bi raspravili sinoćnje događaje. Bila sam zaposlena poslužujući čaj gostima. Kako sam ulazila i izlazila iz dnevnog boravka, čula sam o čemu razgovaraju. Činilo mi se da su ljutiti i zabrinuti.
"Ti su Amerikanci zli!" vikao je jedan muškarac. "Sve nas žele ubiti."
"Glupi Amerikanci," rekao je drugi. "Sjede ondje na sigur¬nom, na svojim ratnim brodovima i ispaljuju rakete na nas. Mogli su ubiti naše obitelji, našu djecu!"
"Koliko je ljudi poginulo?" pitao je netko.
"Stotine, a mnogi su u bolnicama, ozlijeđeni."
"To su vrlo loše novosti. Vrlo loše," ponavljao je Mustafa od¬mahujući glavom. Prekinuli su razgovor i usredotočili se na gledanje prizora goruće tvornice na televizoru. Na snimkama je prikazan požar, kao i boce koje su eksplodirale u požaru.
"Amerikanci su nevjernici," rekla je Rahab prezrivo. "Znate li zašto to čine? Jer ne poznaju Alaha. Ne poznaju Boga i misle da mogu uokolo ubijati ljude koji vjeruju u islam."
Poslije sam, dok sam bila sama u kuhinji, razmišljala o onome što sam čula. "Negdje na ovome svijetu postoje ljudi koji su jači od Arapina," mislila sam u sebi zadovoljno. Nisam se mogla suzdržati i nacerila sam se. Po prvi put u životu vidjela sam Arapine kao žrtve nevolja. Više nisu bili svemogući. Više nisu bili nepobjedivi. Sjedila sam i molila se Alahu da Amerikanci ispale dovoljno raketa da spale Khartoum do temelja. Nije me bilo briga hoću li poginuti zajedno sa svima ostalima. "Molim se da bombe padnu ovdje, na ovu kuću, Rahab, i da i tebe ubiju."
Cijele te noći ležala sam u svojoj šupi i čekala da se američke rakete obruše na Khartoum, no više ih nije bilo. Sutradan su se na televiziji prikazivale snimke gnjevnih gomila na ulicama koje su palile američku zastavu i vikale "Smrt Americi!" i "Smrt Britaniji!" Bacali su kamenje na američku i britansku ambasadu razbijajući prozore. Cijeloga tog mjeseca, Rahabina je kuća bila puna Ijutitih posjetitelja koji su psovali Amerikance i Britance.

Spasi me
RAHAB JE ČESTO ODLAZILA U POSJET MAJCI, U udaljeni grad Kassala, a mene je ostavljala kod kuće da se brinem o djeci. Jednoga je dana, kad sam s njom bila već gotovo četiri godine, odlučila da će me povesti sa sobom. Bila sam jako uzbuđena: bila mi je to prva prilika da napustim Khartoum. Mustafa nas je odvezao do autobusne stanice i krenule smo prema Kassali. Vožnja je trajala šest ili sedam sati, kroz ravan, suh krajolik, a podsjetila me na vožnju iz planina Nuba do Khartouma koju sam provela u stražnjem dijelu kamioneta Abdula Azzima.
Rahabini su roditelji imali golemu kuću i bilo je očito da su jako bogati. Njezina je majka imala tri sluškinje. Kad sam došla onamo, poslali su me da spavam s njima, u njihovoj sobi iza kuće. Imali su sluškinju za čišćenje, sluškinju za pranje i sluškinju za ku¬hanje. Sve su bile iz susjedne države Eritreje. Rahabina je majka na moj dolazak gledala kao na mogućnost da svojim sluškinjama da slobodno te sam na kraju obavljala i sav njihov posao.
Nakon što su tjedan dana bile na odmoru, sluškinje su se vratile. Njihov je posao bio lak u usporedbi s mojim svakodnevnim zadacima, a i dobivale su plaću. Mogle su uzeti slobodne dane da posjete obitelj i prijatelje. Nikada ih nisu tukli ni zlostavljali. Pitala sam se zašto. Zaključila sam da sam na neki način drukčija od njih. No koji? Je li to zato što sam ja crnkinja, a one su izgledale kao Arapkinje? Je li to zato što sam Nubijka? Tko je odlučio da će one biti sluškinje, a ja robinja? Tko? Rahab? Sudbina? Ili Bog?
Kako su dani prolazili, sve sam više primjećivala različito¬sti među nama i postajala sam sve depresivnija. Imale su novu odjeću, a ja sam imala samo stare krpe. Prema njima su se dobro odnosili, a mene se psovalo i tuklo. Rano jednoga jutra, bila sam u dvorištu s ostalim djevojkama i smijala se. Bile smo jako glasne i nisam čula Rahab kako me zove. "Zašto se ne javljaš, Gdje su djeca?" Vikala je na mene čim se pojavila na vratima. "Zašto se ne brineš o njima kako sam ti rekla?"
Nije ni pričekala da odgovorim. Skinula je cipelu s drvenim potplatom i udarila me po glavi. Nekoliko je sekundi vladala smrtna tišina. Bila sam na tlu, nasmrt uplašena. Rahab me htjela ponovno udariti, no jedna od djevojaka je skočila i zaustavila je. Jaimaea je bila prelijepa Eritrejka koja je bila jako srdačna prema meni.
"Što vi to radite?" rekla je Ijutito. "Zašto je udarate? Djeca su vam u sobi sprijeda, igraju se s djecom vaše sestre. Maloprije sam ih vidjela. Zašto je tučete?"
"To te se ne tiče. Ne miješaj se," odgovorila joj je Rahab.
"Ne? Pa, počet će me se ticati," rekla je Jaimaea prkosno. "Ako je vaša sluškinja, to znači da radi za vas. No to je sve. To vam ne daje pravo da je tučete."
Rahab je pogledala uokolo. Sve su sluškinje sada bile na noga¬ma i shvatila je daje u manjini. "Hajde, yebit," rekla mi je nervozno i okrenula se na peti. "Za mnom."
Rahab me odvela ispred kuće. Bila je bijesna, no ne na mene, nego na Jaimaeu.
"Dobro me slušaj," prosiktala mi je u uho i zgrabila me za ruku. "Ako te one djevojke išta pitaju, reci da radiš za mene i da te plaćam mnogo više od onoga što one dobivaju. Pazi se. Ako im kažeš išta drugo, ubit ću te."
Te sam večeri, kao i obično, objedovala sa služavkama. "Jesi li dobro, Mende?" pitala me Jaimaea čim sam došla. "Zašto te ona kuja udarila?"
"Udarila me jer sam zaboravila paziti na djecu," tiho sam rekla.
"To nije razlog da te tuče. Zašto joj to dopuštaš?"
"Radim za nju," promrmljala sam, prisjetivši se Rahabinih prijetnji. "Dobro me plaća, više od onoga što vi dobivate."
"I to je razlog da joj dopuštaš da te tuče?" rekla je Jaimaea prezirno. "Mende, naziva te yebit. Znaš da je to prava uvreda, zar ne? Zna li ona uopće kako se zoveš?"
"Zna moje ime," prošaptala sam. "No uvijek me zove yebit."
"Pa, ona je glupa kuja," rekla je Jaimaea. "Puno ti plaća da bi te mogla tući i vrijeđati te. Slušaj, obećaj mi da ćeš otići od nje kad se vratiš u Khartoum. Dobro? Pronađi drugu arapsku obitelj za koju ćeš raditi, mnoge od njih traže služavke. Učini to, čak i ako ćeš primati manju plaću."
U tom je trenutku u sobu ušla Althoma, Rahabina sestra. Pogledala je u Jaimaeu. Nekoliko sekundi vladala je napeta tišina. "Zašto stvaraš nevolje, Jaimaea?" pitala je Ijutito. "Čula sam te. Zašto lažeš Mende? Zašto izazivaš nevolje?"
"Ne lažem i ne izazivam nevolje," odgovorila je. "Govorim Mende istinu. Ona je služavka. Ako ne želi ostati s Rahab, može je napustiti."
Kad je Jaimaea to rekla, Althoma je poludjela. "To se tebe ne tiče," vikala je, "Prestani se miješati! Rahab mi je rekla što se dogodilo ranije. To nema veze s tobom."
"Ima. Mende je mala," zaštitnički je rekla Jaimaea. "Premla¬da je da se suprotstavi Rahab. Zato se Rahab prema njoj i ponaša ovako. To treba prestati."
Uslijedila je žestoka borba riječi između Althome i Jaimaeae. Sjedila sam do Jaimaeae i pokušavala se sakriti. Znala sam da će sve ovo završiti loše po mene. Zatim je došla Rahab i uključila se u prepirku. Bojala sam se i gledala sam u pod jecajući. Nitko se nikada nije ovako obraćao Rahab. Nitko me nikad nije tako otvoreno branio.
"Rekla sam ti da ne zabadaš nos u to!" vikala je Rahab.
"I? Ti si okrutna, zla žena," odgovorila joj je Jaimaea. "Za¬što bih se obazirala na tebe? Maltretiraš Mende jer je mala. Ne bih ostala u tvojoj kući ni sat vremena."
"Neću više slušati ovakve stvari od obične sluškinje," rekla je Rahab Ijutito. "Takvi nam ljudi ne trebaju ni ovdje, kod majke. Puno je sluškinja koje trebaju posao. Zapravo, vrijeme je da odeš."
"Odlično. Ne bih ni ostala na ovakvom mjestu. Platite mi. Odlazim."
"Sutra možeš doći po novac. Sad je već jako kasno."
"Ne, neću se vratiti sutra. Ne odlazim dok mi ne platite."
Rahab je nestala na nekoliko minuta i vratila se sa svežnjem novčanica. Dala je Jaimaei njezinu plaću i rekla joj da ode. Nije imala vremena ni oprostiti se od nas, a kamoli od mene. Kad je otišla, Rahab mi je rekla da više ne smijem u sobu u kojoj su sluš¬kinje živjele i da ne smijem razgovarati s njima. Otišle samo dva dana kasnije i nikad više nisam vidjela Jaimaeu.
Zašto Jaimaei nisam rekla istinu kad sam imala priliku? Za¬što sam joj lagala, onako kako mi je Rahab rekla? Zašto sam lagala upravo onim ljudima koji su mi pokušavali pomoći? Nakon svih tih godina, Rahab je potpuno uništila moj identitet i samopoštovanje. Vjerovala sam da kao ljudsko biće više ne vrijedim ništa. Živjela sam u potpunom strahu od nje. A bila sam tek dijete.
Pobuniti se protiv toga, protiv žene koju sam nazivala gazda¬ricom, a koja je mene nazivala robinjom, bilo mi je nezamislivo. To je bilo izvan bilo kakve mogućnosti o kojoj sam bila u stanju razmišljati. Sada znam da sam trebala vjerovati Jaimaei i smatram da mi je doista pokušala pomoći. Možda bi mi čak pomogla i da se vratim u planine Nuba i pronađem svoju obitelj. No umjesto to¬ga, vratila sam se Rahab u Khartoum. Uskoro je uslijedilo otkriće zašto točno misli da me doista posjeduje.

O ropstvu i čednosti
JEDNE SU VEČERI, nedugo nakon što smo se vratile, tri Rahabine prijateljice došle u posjet. Kao i obično, poslužila sam im čaj i kolače u dnevnoj sobi. Dvije od njih nikada prije nisu bile kod Rahab, pa im je brzinski pokazala kuću. Nakon što su se ponovno smjestile u dnevnom boravku, Rahab je vjerojatno mislila da sam u dječjoj sobi i da je ne čujem, no ja sam zapravo bila u kuhinji.
"Kuća ti je jako lijepa i prozračna," rekla je jedna od žena. "I tako je čista! Čak ti je i dvorište čisto. Odakle ti vremena da to sve održavaš?"
"Ne radim to ja," rekla je Rahab kroz smijeh. "To obavlja djevojka koja vam je poslužila čaj."
"Što?" začudila se. "Ona mala djevojčica radi sve to? Odr¬žava kuću besprijekorno čistom? Sama?"
"Da," ponosno je rekla Rahab. "I pogodi što? Brine se i o djeci. I većinom ona kuha."
"Što? Pa to je sjajno!" rekla je žena. "Gdje si je pronašla? I ja bih voljela imati takvu djevojku."
"Naravno," rekla je druga žena. "Sve bismo voljele imati takvu djevojku kod sebe. No koliko je treba platiti? I gdje uopće pronaći takvu služavku?"
"Ma ne," rekla je Rahab potiho. "Niste čule najbolji dio. Ne plaćam je ništa. Ništa. No morala sam platiti velik iznos za nju."
"Oprosti," rekla je druga žena. "Što si rekla? Da si je morala puno platiti? Ili da si morala puno platiti za nju?"
"Morala sam puno platiti za nju," rekla je Rahab. "Znate, da bih je kupila. Ona je moja."
"Aha..." rekla je druga žena. "Sad shvaćam. Kupila si je. Ona je abda, zar ne? Pa... Mogu samo reći... Reci nam gdje si je kupila da i mi pođemo po svoje!"
"Želite da vam kažem?" zafrkavala ih je Rahab. "Koliko jako želite da vam kažem?"
"Hajde, Rahab," preklinjale su je. "Umiremo od znatiželje. Znaš da su obične sluškinje beskorisne."
"Da, potpuno beskorisne. Znači vi ne poznajete Abdula Azzima?"
"Ne. Tko je to?"
"On je doveo abids u Khartoum. Pođite u njegovu kuću i kupite svoju robinju ako želite. No imajte na umu da to mnogo stoji. Mislite li doista da si to možete priuštiti?"
"Pa koliko stoji? Recimo, ova tvoja abda. Koliko si je platila?"
"Hm... Da vidim hoću li se sjetiti. Znam da mi se to tada činilo kao mnogo novca," rekla je Rahab. "Ne, ne mogu se sjetiti iznosa. Bilo je to prije nekoliko godina. No vrijedilo je. Cijena je sad ionako porasla. Najbolje je da pođete k Abdulu Azzimu i pitate ga."
"Pa... Mora biti vrijedno tog novca, zar ne? Daš početno ulaganje, a nakon toga te to više ništa ne stoji, zar ne? Ove obične sluškinje neprestano žele slobodne dane da posjete obitelj i ostalo. No abda je s tobom cijelo vrijeme, zar ne?"
"Da," složila se Rahab entuzijastično. "Reći ću vam nešto. Imate li kod kuće abdu, poput nje, to je poput blagoslova. Život vam više jednostavno neće biti isti."
"Ali uzrokuje li ikad probleme? Hoću reći, radi li uvijek ono što joj kažeš?"
"Znaš..." rekla je Rahab potiho, "To i jest ono najbolje. Nikada ne pravi probleme. Mislim da su ti crnci kao stvoreni za ovako nešto. Valjda je to zato što je njihov narod već naraštajima roblje. Nikada se ne žale. Samo nastave raditi."
Zatim su sve žene govorile kako je lijepo kad nemaš nika¬kvih kućanskih poslova, a ja sam prestala slušati. I posljednji dio slagalice sjeo je na svoje mjesto. Razumjela sam. Rahab je rekla prijateljicama da Abdul Azzim zarađuje prodajom djevojaka po¬put mene arapskim obiteljima. Prodao me Rahab te je ona zato smatrala da me posjeduje.
Kad me te večeri zaključala u spremište, satima nisam mogla zaspati. Nisam mogla vjerovati da je to moja sudbina — da sam prodana kao rob i da ću cijelog života ostati robinja. Sve mi se činilo tako konačnim. Te sam se noći molila Alahu: "O, Alahu, molim te, pomogni mi. Molim te, pronađi način da pobjegnem od Rahab, od razbojnika i od Abdula Azzima — onih koji su me zatočili. Alahu, samo mi ti možeš pomoći."
Tada sam imala neku slobodu jer je Rahab vjerovala da sam odustala od svih nada da ću pobjeći, no još nisam bila imuna na njezine promjene raspoloženja, koje su nastupale naglo i bez upozorenja. Za vrijeme školskih praznika dala mi je ključ od mo¬je sobe, odnosno spremišta. Obitelj je duže spavala, a ja sam se trebala probuditi ranije i početi s čišćenjem dvorišta. Jednoga je jutra, otprilike u vrijeme doručka, izašla iz kuće. "Yebit! Pođi u trgovinu. Ovim novcem kupi jaja."
I prije sam nekoliko puta smjela ići u trgovinu, no uvijek u pratnji nekog od starije djece. Svaki put sam se poslušno vratila s namirnicama i Rahab je sve više vjerovala da neću pokušati pobje¬ći. Zapravo su mi ti rijetki trenuci slobode bili toliko dragocjeni da nisam htjela učiniti ništa da ih ugrozim. Veselila sam se što mogu izaći iz kuće i hodati ulicom.
Ovoga sam puta prvi put išla sama. Na putu sam vidjela dje¬cu kako se igraju na ulici. Požurila sam do trgovine, kupila jaja i žurno krenula natrag. Djeca su se još igrala na ulici. Imala sam šesnaest godina, no u dvanaestoj je godini igranje za mene prestalo. Nekoliko minuta sam ih gledala kako trče i smiju se, a onda sam začula Rahab kako viče.
"Yebit, poslala sam te po jaja, a ne da se igraš! Dolazi ovamo!"
"Nisam se igrala," rekla sam joj dok sam ulazila u dvorište. "Samo sam htjela gledati djecu kako se igraju, to je sve."
Njezina reakcija bila je da me stražnjim dijelom dlana tri puta opalila po glavi. "Vidjela sam te da se igraš," zarežala je. "Hanin čeka svoj doručak. Gladna je. Pođi joj napraviti pržena jaja. Nakon toga, nareži luk." Vidjela sam da je Rahab jako loše raspoložena. Otišla sam u kuhinju i ispržila jaja, a zatim sam narezala luk i počela ga pržiti u dubokom ulju, kako mi je rečeno, miješajući ga metalnom kutlačom.
"Jesi li pripremila jaja?" pitala me kad je ušla u kuhinju.
"Jesam, gazdarice."
"Hanin," povikala je. "Hanin, dođi i pojedi doručak." Ha¬nin je dotrčala i sjela za stol, a Rahab je pošla po jaja. "Što je ovo?" izderala se gledajući u tanjur. Loše raspoloženje sad je preraslo u bijes. "Rekla sam ti da napraviš poširana jaja, a ne pržena jaja."
Prije nego što sam uspjela reagirati, zgrabila me za ruku. Dru¬gom je rukom uzela kutlaču iz tave i pritisnula mi gorući metal na podlakticu. Vrisnula sam od boli, a ona je pritiskala kutlaču u kožu. Kipuće ulje poprskalo mi je ruku.
"Glupačo!" vikala je da me nadglasa. "Danas si previše puta pogriješila. Prvo sam te ulovila da se igraš, a poslala sam te po jaja. Zatim si napravila pržena jaja umjesto poširanih. Ovo će ti biti lekcija koju nećeš zaboraviti."
Rekavši to povukla je kutlaču s moje ruke, a s njom i sloj spaljene kože. Primila sam se za unutarnji dio podlaktice i mislila da ću se onesvijestiti od bola.
"A sada, yebit, napravi poširana jaja, kako sam ti rekla," zare¬žala je okrećući mi leđa. "Kad završiš, pođi po ključ od spremišta. Želim da mi ga vratiš. Jasno je da si počela s glupim zamislima. Više nećeš smjeti sama van."
Držeći opečenu ruku blizu trupa, poput krila, natjerala sam se da pođem po jaja. No nisam mogla napuniti posudu s vodom i razbiti jaja jednom rukom. Zaplakala sam.
"Zašto plačeš?" hladno me upitala.
"Opekli ste mi ruku, pogledajte," projecala sam. "Ne mogu pripremiti jaja. Previše me boli."
"Što da pogledam? Što, yebit? Pogriješila si. Napravila si glupost i zato si kažnjena. Što očekuješ?"
No problem nisu bile samo nagle promjene njezinog raspoloženja. Imala sam šesnaest godina i bila sam mlada žena. Naravno, ni¬sam bila svjesna svojih čari. Znala sam da sam vitka, tamnoputa i privlačna. Nijedan muškarac ne bi otvoreno gledao u djevojku poput mene, u crnkinju, posebice ako je sa ženom. No kad u kući nije bilo žena, to je bila druga priča.
Jednoga je dana Mustafa imao goste: prijatelja i njegovu novu suprugu. Tek su se vjenčali i žena je na stopalima i šakama još imala zamršene uzorke iscrtane crnom kanom, kako se to radi za obred vjenčanja. Rahab je otputovala na nekoliko dana. Pripremala sam im doručak i čula sam kako Mustafi pričaju o vjenčanju. Spre¬mali su se na medeni mjesec i u kući će ostati svega nekoliko dana. Bila sam neuobičajeno opuštena i sretna — jer Rahab nije bilo.
Poslije sam, dok sam im posluživala čaj, primijetila kako taj muškarac zuri u mene, no pomislila sam da je samo arogantan i uvredljiv. Njegova je žena odnijela čaj u dvorište ispred kuće, kamo je pošla zapaliti miomiris. Sjela je, zapalila sandalovinu, omotala se dekom i okružila slatkim dimom. Tim se ritualom mladenka priprema za svojega muža, jer od toga lijepo i privlačno miriše.
Pošla sam k njoj da joj pomognem, jer joj je deka padala. Na¬smijala mi se, a ja sam stala i mirisala ugodan miris dima. Tada me
Mustafa pozvao da skuham još čaja. Upravo sam bila skuhala čaj i njegov me poziv iznenadio. Ušla sam u kuću, a Mustafa je vodio Hanin na verandu da joj pokaže paljenje sandalovine. Bila sam sama u kući s gostom. Bila sam u kuhinji, sagnuta, jer sam palila plinski štednjak. Odjednom sam se toliko preplašila da sam umalo iskočila iz vlastite kože. Osjetila sam da netko stoji iza mene, blizu, i da glasno diše. Arapin se ušuljao u kuhinju.
Pokušala sam se okrenuti i suočiti se s njim, no zgrabio me odostraga. Počeo se tijelom nabijati na mene, a zatim mi je jed¬nu ruku stavio na trbuh i počeo me hvatati. Osjetila sam da se prilijepio uz mene. Nekoliko se sekundi nisam mogla pomaknuti od straha, jer sam se prisjetila Arapina koji me napao u šumi. Muškarac mi je sad pokušavao zavući ruku ispod haljine. Došla sam k sebi, okrenula se i snažno ga odgurnula, no on se vratio i pokušavao me poljubiti u usta i na silu me zagrliti.
"Hajde! Znaš da ti se sviđa!" prošaptao je prijetećim tonom.
"Jesi li ti lud?!" prosiktala sam očajnički. "Što to radiš? Što želiš? Želiš li da vičem da me tvoja žena čuje?"
"Ne. Ne. Ššš..." rekao je i stavio prst na usta. "Nemoj vi¬kati, nastat će problemi. Hajde. Ne možeš mi reći da ne uživaš u ovome."
"Makni se od mene!" prosiktala sam i odgurnula ga. "Ako ne želiš me tvoja žena čuje kako vičem! Ako si došao ovamo po čaj, onda me pitaj da ti dam čaj i pričekaj u dnevnoj sobi da ga donesem."
Samo je stajao i cerio mi se. Primijetila sam da mu se u kutu usana nakupila slina. Bila sam ljuta i bojala sam se. Znala sam da nije došao u kuhinju po čaj. Dobro sam znala po što je došao i znala sam da mi je jedina obrana glasno vikanje koje bi njegova žena čula. No bojala sam se da će me Rahab poslije kriviti za to ako čuje što se dogodilo.
"Hajde," dodvoravao mi se. "Znam da bi ti se svidjelo. Znam da bi. U čemu je problem?"
"Problem je u tome što ću vikati i zvati tvoju ženu ako smje¬sta ne odeš," hladno sam mu odgovorila. "Sjećaš se, to je ona žena koju si nedavno oženio."
Činilo se da ga je to malo ohladilo. Odmaknuo se od mene i okrenuo se, kao da će otići. No dok je izlazio iz kuhinje, vidjela sam da je nekome u dnevnoj sobi pokazao signal, palac okrenut prema dolje. Zatim je Mustafa prasnuo u smijeh, a njegov mu se gost pridružio. Nekoliko minuta poslije, odnijela sam im čaj. Udarila sam pladnjem o stol. Još sam drhtala od straha i ljutnje. Nagovorila sam Hanin da Mustafi kaže da djevojčice žele da spavam s njima u sobi jer Rahab nije kod kuće. Znala sam da ću ondje biti na sigurnom.
Sutradan, kad se Rahab vratila, sve je završilo. Mustafa me nikada više nije uznemiravao. Rahab je vladala kućanstvom že¬ljeznom šakom i Mustafa je se bojao, no to nije bio posljednji put da su mi prijetili muškarci koji su dolazili u posjet. Bilo je i drugih neugodnih susreta, no tad sam već bila naučila kako da se obranim. Rahab je bila strašna žena i to je bila jedina prednost toga što mi je baš ona bila gazdarica. Nijedan je muškarac nije htio naljutiti i suočiti se s njezinim gnjevom — ako ga ulovi da napastuje njezinu robinju Nubijku.

Prema Londonu?
JEDNOGA DANA, kad sam s Rahab bila već šest godina, pozvala me da dođem u dnevni boravak. Upravo je završila dug telefonski poziv. "Yebit, napravi mi čaj," naredila mi je. "Nakon toga želim razgovarati s tobom." Kad sam se vratila, rekla mi je da sjednem. To je bilo toliko neobično da nisam znala što da učinim. Sjela sam na tepih ispred nje.
"Ne tu," rekla je sa smiješkom. Rukom je potapšala mjesto na kauču pokraj sebe. "Dođi ovamo, sjedni pored mene. I, yebit, sad već točno znaš što želim da radiš u ovoj kući, zar ne?"
"Da, gazdarice," odgovorila sam.
"Dobro. Reci mi što radiš."
"Čistim kuću. Perem odjeću. Kuham," rekla sam joj tiho. "Kuham čaj. Glačam odjeću. Brinem se o djeci. Čistim verandu i dvorište."
"Dobro. Želim te poslati u London. Znaš li gdje je to?"
"Što?"
"Rekla sam da te želim poslati u London. U Englesku. Že¬lim te poslati u kuću moje sestre. Sjećaš je se, zar ne? Upoznala si je kad je došla u posjet sa svojim mužem."
Bila sam toliko iznenađena da nisam znala što da kažem. Ra hab je zurila u mene, a ja sam gledala u pod pokušavajući shvatiti što time misli.
"Jesi li čula što sam rekla?" konačno je upitala.
"Da, gazdarice."
"Dobro. Pa, želim te poslati u London da iste poslove koje obavljaš ovdje, obavljaš i kod moje sestre. Slušat ćeš je jednako kao i mene. Učinit ćeš sve što ti kaže. Jesmo li se razumjele?"
"Da, razumijem," promrmljala sam.
"Dobro," ponovila je samozadovoljno. "Dakle, sad ćemo obaviti sve pripreme za putovanje i poslati te u London. Razumiješ li?"
"Da," promrmljala sam. "Ali tko će onda čistiti kuću? Morat ću ostaviti Hanin, Usru, Tutu i Abir. Tko će se brinuti o njima?"
"Želim ići u London s Mende!" povikala je Hanin, koja je došla čuti o čemu razgovaramo. "Želim ići s Mende i živjeti kod tete."
"Znam da će ti djeca nedostajati," rekla je Rahab smješka¬jući se. "I ti ćeš njima nedostajati," dodala je gladeći Hanin po kosi. "No Hanan je nedavno rodila blizance. Umorna je i treba joj pomoć. Zato te želim poslati u London. Shvaćaš li?"
Kimnula sam.
"Dobro. A sad se vrati na posao," rekla mi je. "Ponesi ovaj pladanj sa sobom."
Vratila sam se u kuhinju i počela prati šalice od čaja, no bila sam zbunjena i nisam znala što da mislim. Trebala mi je samoća da to sve prihvatim. Usredotočila sam se na to da dovršim sve poslove. Spremila sam večeru za obitelj: salatu od jaja s orasima, poslužila je, a zatim pospremila tanjure i posuđe. Sjela sam za svoj stolić u kutu i pojela ostatke. Oprala sam posuđe i pospremila kuhinju i bilo je vrijeme da pođem na spavanje u svoje spremište.
"Gdje je London?" pitala sam se dok sam ležala na tankome madracu. "Kako ću doći onamo? Zašto me želi poslati onamo? Kako će se ondje odnositi prema meni? Ništa od toga nisam mogla pitati Rahab. Znala sam da bi me gledala svisoka i rugala mi se. Na teži sam način naučila da je bolje jednostavno se složiti s onime što ona kaže. No bila sam jako zabrinuta. Tijekom posljednjih šest godina naučila sam kako preživjeti kao robinja u Rahabinoj kući u Khartoumu. Naučila sam kako se ponašati da izbjegnem udarce. Naučila sam kako zaustaviti najgore verbalno zlostavljanje. Naučila sam kako izbjeći seksualne napade. Naučila sam kako sačuvati to malo veselja koje sam imala u životu. Ukratko, znala sam pravila. Sada će se to sve promijeniti.
No najvažnije od svega, bila sam vrlo bliska s Rahabinim kćerima. Postale su mi obitelj, moje prijateljice, i nisam ih htjela izgubiti. Upravo u trenutku kad sam pomislila na to, shvatila sam koliko je to o čemu razmišljam apsurdno. "O čemu ja to razmi¬šljam?" pitala sam se. "Tužna sam jer ostavljam djecu: Hanin, Usru, Tutu i Abir. Rahabinu djecu. Rahabinu obitelj. No što je s mojom obitelji? Što je s Ba, Umi, što je s Babom, Kunyant, Shokan i Kwandsharanom, što je sa svima onima kod kuće, u planinama Nuba?"
Sjedila sam u mraku i shvatila da sam odustala od svoje obitelji. Smatrala sam da su mrtvi. Navikla sam da ne razmišljam o njima, jer je bilo previše bolno. Ta me je spoznaja duboko uzdrmala. Legla sam i cijelu noć plakala. Kasnije sam, u ranim jutarnjim satima, razmislila o svemu što mi se dogodilo. Razbojnici su upali u moje selo i odveli me u Dilling. Zatim me Abdul Azzim odveo u Khar¬toum. Nakon toga me je Rahab dovela u ovu kuću. Svaki sam put odvedena sve dalje od svoje obitelji i doma, a sada će me poslati još dalje, izvan Sudana, izvan Afrike. "Je Ii me Rahab prodala svojoj sestri?" pitala sam se Ijutito. "Ili me je darovala svojoj sestri poput kakvog korisnog poklona?"
Vijest da odlazim odavde u meni je ponovno probudila Iju bav prema mojoj obitelji. Cijelo sam ovo vrijeme mjesečarila kroz noćnu moru. Grčevito sam se držala lažne nade da je u Kharto umu moj novi dom. No sada će me jednostavno dati nekome drugome, kao nekakav praktičan kućanski aparat. Jedino sam sa svojom pravom obitelji imala pravu Ijubav i odanost. Morala sam ih nekako pronaći. Već je prošlo toliko vremena! Nisam znala ni jesu li preživjeli napad na selo. Posljednji osjećaji koje sam osjetila u ranojutarnje sate bili su ljutnja i želja da pobjegnem — kao i nada da ću se jednom vratiti svojoj obitelji. Utonula sam u san moleći se Alahu da mi donese vijesti o mojoj obitelji. Nisam imala pojma da će se moje molitve tako brzo ostvariti.

Živi su!
NEKOLIKO TJEDANA POSLIJE, Rahab se spremala za vjenčanje. Obukla je najskuplje cipele, prekrasnu haljinu i stavila je mnogo zlatnog nakita. Ja sam djeci čitala Ezopovu basnu u sobi. Bila je to basna o dječaku koji je triput vikao da vidi vuka. Prva dva puta otac je potrčao da ga spasi, no shvatio je da se dječak pretvarao da je ondje vuk kako bi privukao njegovu pažnju. Stoga je otac, kad je treći put čuo povike, pomislio da ga dječak zafrkava i ignorirao ga. No taj je put doista ondje bio vuk i dječaka je odnio u šumu.
Upravo sam stigla do dijela s poukom basne kad se začulo zvono. Pošla sam otvoriti vrata. Došla je žena koja je išla na vjen¬čanje s Rahab. Pogledala sam iza nje i ugledala automobil prepun djece, a zatim sam gotovo poskočila od sreće. Na stražnjem je sje¬dištu sjedila djevojčica, Nubijka, koju sam odmah prepoznala. Bila je to Kumal — moja prijateljica iz susjednog sela, koju su oteli u istom napadu kao i mene. U tom me je trenutku ugledala. Na licu joj se vidjelo da je šokirana što me je prepoznala. Nekoliko smo se sekundi gledale preko dvorišta.
"Yebit! Yebit!" osvijestila sam se kad me je Rahabina prija¬teljica primila za rame i protresla. "Yebit!" Spavaš ili što? Pitala sam te gdje je Rahab. Je li spremna?"
Rahab? Nisam imala pojma. Utrčala sam u kuću. Nije bila spremna i rekla mi je da uvedem prijateljicu u dnevnu sobu da je tamo pričeka. Gospođa je ušla u kuću i pretvarala sam se da sam zatvorila vrata za njom, a zapravo sam istrčala van te preko šljunčanog prilaza dotrčala do auta. Kumal je zurila u mene dok sam se naginjala k prozoru.
"Jesi li to ti, Kumal?" pitala sam. "Kumal! Jesi li to doista ti?"
Vidjela sam da pomične usta, no nisam je čula, pa sam joj pokazala da spusti prozor.
"Kumal! Jesi li to ti, Kumal?" ponovila sam bez daha. "Mende!" povikala je. "Mende! Pa to ne možeš biti ti." Iskočila je iz auta i zagrlile smo se. Osjećala sam da drhti. Jecala je u mojem zagrljaju.
"Ne mogu vjerovati da si to ti," rekla sam kroz suze. "Bože! Tako je lijepo vidjeti te! Tako lijepo!" rekla je kroz
plač.
"Tko je ona žena s kojom si došla?" pitala sam je kad sam malo došla k sebi. "Je li Rahabina prijateljica? Nikad je prije nisam vidjela."
"Da, Rahabina je prijateljica. No ne želim razgovarati o njoj. Slušaj. Reci mi, jesi li čula išta o svojoj obitelji?"
"Nisam. Zašto? Znaš li nešto? Molim te... Molim te!" "Onda imam dobre vijesti za tebe. Slušaj..."
"Ali kako?" rekla sam zgrabivši je za ruku i prekinuvši je. "Kako si to čula? Što znaš?!"
"Mende, smiri se. Moramo paziti da nas ne vide. Jednog me dana Hallah, žena s kojom sam došla, poslala u trgovinu. Kad sam stigla onamo, vidjela sam čovjeka koji je nalikovao na Nubijca i nisam si mogla pomoći, zurila sam u njega. Isprva ga nisam pre¬poznala, no prišao mi je i pitao me odakle sam. Rekla sam mu da sam Nubijka, iz plemena Karko. Uhvatio me za rame i pitao: >Ti si Kumal?< Rekla sam mu: >Da, a tko ste vi?<, a on me pitao: >Ne prepoznaješ me? Ja sam Shadal. Upoznali smo se na hrvačkim mečevima. Nakon napada su svi mislili da si mrtva! Ja sam iz Men dinog područja. Znaš tko je Mende, zar ne? Nestala je kad i ti."<
"Zatim mi je ispričao sve o mojoj obitelji. Pitao me za tebe i rekla sam mu da sam te posljednji put vidjela u vojnom kampu u Dillingu. Zatim mi je rekao da ima novosti i o tvojoj obitelji. Svi su živi, Mende. Preživjeli su napad. Ispričao mi je to za svaki slučaj, ako te ikad ponovno vidim. Rekao je da su tvoji roditelji, kao i svi ostali, dobro."
Bože! Moja je obitelj živa! Bože! O, Alahu, hvala ti! Hvala ti, hvala ti, hvala ti! U tom sam se trenutku osjećala kao da ću se srušiti. Nisam znala da li da se smijem ili da plačem, no Kumal me je pridržala i nastavila.
"Zatim me Shadal pitao gdje živim. Rekao je da će me otpra¬titi kako bi pogledao kuću i pokušao smisliti način da pobjegnem. Hodali smo niz ulicu, pokušavajući se držati što bliže ogradama kuća. Iznenada sam ugledala Hallahnin auto. Išao je prema nama. Znala sam da me pošla tražiti, jer me dugo nije bilo. Viknula sam Shadalu da se skrije u žbunje, a ja sam požurila ulicom prema njezinom autu. Kad sam stigla do njega, vidjela sam da je Hallah bijesna kao ris. Ljutito je otvorila vrata, uvukla me unutra i počela me tući. >Gdje si bila?< vikala je. >Gdje si bila?! Gdje si bila, ti glupa crnačka kujo? Prošlo je više od sata!< Tad sam posljednji put bila u trgovini," rekla je Kumal tiho. "Više mi nikad nije dopustila da izađem. Tad sam posljednji put vidjela Shadala."
U trenutku kad je Kumal završila svoju priču, Rahab je otvo¬rila vrata. "Mende? Mende? Gdje si?" vikala je.
"Brzo," rekla je Kumal. "Pođi. Zove te!"
"Ne," rekla sam. "Ne idem. Ostat ću ovdje i razgovarati s tobom."
"Neće li te tući?"
"Naravno da hoće," odgovorila sam, "no ostat ću ovdje i razgovarati s tobom".
Vijest o tome da je moja obitelj živa dala mi je novu snagu. To mi je značilo više od ičega — više i od moje slobode. Koja bi uopće bila poanta slobode kad ne bih imala obitelj kojoj bih se vratila? Kamo bih pošla? Tko bi me volio i brinuo se o meni? Gdje bi bio moj dom? Sada sam znala da negdje u Khartoumu postoje ljudi iz našega plemena koji nas traže. Taj čovjek, Shadal, mogao je biti isti onaj Shadal kojeg je Babo pobijedio u meču prije svih tih godina, a koji se kasnije sprijateljio s njime.
"Ah, tu si," rekla je Rahab kad me napokon ugledala. "Po¬znaješ ovu djevojku?"
Htjela sam odgovoriti, no Rahab se okrenula prema svojoj prijateljici i nastavila čavrljati. "Draga, toliko je vremena prošlo otkad si posljednji put bila u Khartoumu. Kad smo se vidjele?"
Nismo ih zanimale, barem zasad. Stoga smo Kumal i ja na¬stavile šaputati na nubijskome. "Misliš li da ćeš ponovno vidjeti Shadala?" pitala sam je. "Možeš Ii mu prenijeti poruku za moju obitelj? Da im kaže da sam živa? Može li ih dovesti u Khartoum da mi pomognu da pobjegnem?"
"Mogu pokušati. No Hallah mi više ne dopušta da sama idem u trgovinu. Mrzim je."
"Misliš li da ćemo se nekako uspjeti ponovno vidjeti?"
"Ne znam. Ako Rahab dođe u posjet mojoj gazdarici, bi li povela i tebe?"
"Možda. No bilo kako bilo, možda neću biti još dugo ovdje. Rahab mi je rekla da me šalje u Englesku, u London."
"U Englesku! Zašto?"
"Ne znam, zapravo. Samo mi je rekla da me šalje k svojoj sestri u London."
"Dobro. Slušaj," rekla je Kumal i povukla me s druge strane auta, dalje od Rahab i Hallah. "Imam telefonski broj za tebe. To je broj mojeg bratića. Znam da je bilabarra. Kad stigneš onamo, on će ti pomoći." (Bilabarra znači >daleko, u stranoj zemlji<.)
Kumal je prtljala po torbi koju je nosila i pronašla komadić olovke, no nije imala papira.
"Žedna si," rekla sam glasno, na arapskom. "Donijet ću ti vode."
Požurila sam u kuću, uzela čašu, natočila malo vode i iz kante za otpatke izvadila papirić. Istrčala sam van, no svi su već bili u autu. Dodala sam čašu vode Kumal i u ruku joj ugurala papirić. Kumal je popila gutljaj vode i nabrzinu naškrabala broj. Uspjela mi ga je kriomice dati kad mi je vraćala čašu. Hallah je upalila motor. Viknula sam Kumal zdravo dok je auto odlazio. Posljednji sam put vidjela njezino lice koje je gledalo u mene dok su odlazili.
Novi milenij, nova robinja
GODINA JE ZAVRŠAVALA i više se nije govorilo o mojem odlasku u London. Bila sam sretna što se činilo da je ta zamisao zabo¬ravljena. Vidjela sam Kumal i to je sve promijenilo. U tjednima nakon našeg susreta bila sam puna nade. "Možda je Kumal po¬novno razgovarala sa Shadalom", mislila sam. "Možda se vratio u planine Nuba reći mojoj obitelji da sam živa. Možda su već u Khartoumu i traže Kumal i mene. Možda upravo sada planiraju kako da me spase." Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što je ponovno pokrenuta tema odlaska u London.
Bila je 1999. godina i približavala se Nova godina. Svi su se pripremali za doček novog milenija. Svi osim mene. Dok su Rahab i Mustafa obilazili zabave, ja sam posljednju noć dvadesetog stoljeća provela u kući, radeći kao i obično. Nisam ni bila svjesna da jedno stoljeće završava, a drugo počinje. Sutradan sam morala jako rano ustati da pripremim sve što je bilo potrebno za izlet u park. Napu¬nila sam košaru za piknik hranom i bocama svježeg soka, a Mustafa ju je odnio u njihov karavan. U parku smo se pridružili skupini njihovih prijatelja i postavili sve za piknik ispod velikog stabla.
Djeca su se pridružila velikoj skupini dječaka i djevojčica koji su se igrali skrivača. Na njih je pazilo desetak crnkinja, od kojih su neke bile jako mlade. Podsjetile su me na mene kad sam tek stigla u Khartoum. Nervozno smo se smješkale jedna drugoj.
Pogledala sam uokolo, nadajući se da ću ugledati Kumal ili Ashu, Nubijku iz Abdul Azzimove kuće. Pogledom sam tražila i Nunghu, ljubaznu medicinsku sestru iz bolnice, no nisam vidjela nijednu od njih. Napokon sam smogla hrabrosti da se obratim jednoj crnoj djevojci koja je stajala do mene. Činilo mi se da ima dvanaest godina.
"Zdravo, sestrice," rekla sam joj na arapskom.
"Zdravo," odgovorila je stidljivo.
"Odakle si?"
"Ja sam Nubijka."
"Nubijka! Iz kojeg si plemena?"
"Nunghi."
"Nunghi!" Bila sam presretna. "Ja sam iz plemena Karko. Tvoje je pleme odmah pokraj mojeg."
Nunghi su dolazili na naše hrvačke mečeve. Bili su nam sa¬veznici i prijatelji, no od svih naših susjeda, upravo su Nunghi bili pleme koje nije govorilo istim jezikom kao mi. Stoga smo nastavile razgovarati na jednostavnom arapskom — ona je znala tek osnove.
"Ja sam Mende. Kako se ti zoveš, sestrice?"
"Katuna."
"Katuna. Lijepo ime. Gdje ti je obitelj. Katuna?"
"Ne znam," prošaptala je. "Kuća nam se zapalila. Ušli su razbojnici i ulovili me."
Bila je baš kao i ja nakon otmice. "Nemoj plakati," rekla sam, čvrsto je zagrlivši. "Nemoj plakati."
"Nedostaje mi mama," jecala je. "Jako mi nedostaje."
Nježno sam je gladila po kosi i vidjela sam da oko vrata nosi prelijepu ogrlicu od žarko crvenih perli.
"Tvoje su perle prekrasne," rekla sam joj pokušavajući je oraspoložiti. "Ali Katuna, nemoj ih nositi oko vrata. Skini ih i sakrij. Ako to ne učiniš, uzet će ti ih i više ih nećeš moći nositi."
Katuna je kimnula. Nastavila sam je gladiti po prelijepoj ko¬si. Kad bi se djeca dovoljno dugo igrala, pomislila sam, imala bih dovoljno vremena da joj ispletem kosu. No zatim sam napipala golemu kvrgu na potiljku. Oprezno sam odmaknula kosu i vidjela ranu prekrivenu krastom.
"Što se dogodilo, Katuna?" nježno sam je pitala.
"Gurnula me i pala sam. Udarila sam glavom u zid," rekla je tiho. "Bilo je puno krvi."
"Je li te odvela u bolnicu?"
"Ne," prošaptala je. "Samo mi je dala nešto meko i bijelo i rekla da to stavim na ranu."
"To je sve?"
Kimnula je. "Kad stavljam ulje na kosu, premazem i ranu njime, da brže zaraste. No još me jako boli."
Rekla sam joj da bismo trebale šetati dok hodamo, kako nas Rahab ili njezina gazdarica ne bi čule. Tad sam joj dala iste savjete kao što je meni Asha dala u kući Abdula Azzima, kad sam tek stigla u Khartoum.
"Slušaj me. Katuna. Ako ti kaže da nešto učiniš, moraš je slušati. Ako te zove, moraš doći. Kad ti nešto naredi, pažljivo slušaj kako bi mogla ispravno obaviti zadatak. I ni u kojem slučaju joj nemoj odgovarati."
Koliko je drugih robinja danas u ovome parku, pitala sam se. Možda i stotine. Koliko je priča sličnih našima — batine, zlostav¬ljanje, izrabljivanje i samoća? Toliko je slomljenih srca, ukradenih djetinjstva i uništenih života. Više nije bilo vremena za razgovor. Morala sam se vratiti s djecom i poslužiti večeru. No što bih joj još mogla reći? Nisam joj mogla pomoći. Te smo večeri dugo bili budni. Upalili smo svijeće koje simboliziraju početak novog mile¬nija, no kakve su nade u tom novom mileniju imale robinje poput Katune i mene?
Netom poslije Nove godine, Rahab je odlučila posjetiti Ha nan u Londonu. "Yebit, za tjedan dana idem u London. Ostat ćeš ovdje s djecom. Moja sestra Althoma biti će ovdje s tobom. Razumiješ?"
"Da, gazdarice Rahab."
"Ponašaj se što bolje, čuješ li me? Učini sve što ti kaže. Mo¬raš se brinuti i o djeci."
"Da, gazdarice Rahab."
Nije je bilo otprilike mjesec dana. Althoma je bila puno bolja od nje. Nikada nije vikala i tukla me. Dok Rahab nije bilo, nije bilo mnogo posjetitelja te nisam morala cijelo vrijeme kuha¬ti. Djevojčice su me molile da spavam u njihovoj sobi. Tog sam mjeseca bila sretna: nisam bila zlostavljana, mogla sam spavati u kući i imala sam mnogo manje posla. Za mene je to bilo poput godišnjeg odmora. Kad se Rahab vratila, donijela je pune vreće darova. Mustafa je dobio predivnu plavu kravatu, kao i plavo prugasto odijelo koje ide uz nju. Djeca su dobila brdo šarenih igračaka. Čak sam i ja dobila dar — pakiranje od tri para gaćica. Jedne su bile crvene boje, druge ljubičaste, a treće plave. Činile su mi se predivnima. Bio je to prvi put da sam dobila pravi dar. Pitala sam se zašto. Odgovor sam dobila nekoliko dana poslije.
"Sjećaš li se da sam ti rekla da ideš u London?" rekla je kad je došla u kuhinju tražeći me.
"Da, gazdarice Rahab."
"Pa, odlaziš ubrzo. Razgovarala sam sa svojom sestrom Ha nan. Želi da dođeš."
"Da, gazdarice Rahab."
Nije bilo vremena da mi ta vijest sjedne, jer se začulo zvono. Otvorila sam vrata, a ondje su bili Abdul Azzim i njegova že¬na Joahir. Nisam ih vidjela otkako sam stigla u Khartoum prije mnogo godina.
"Zdravo," rekao je Abdul Azzim cereći se. "Kako si? Pogledaj," rekao je Joahir, pokazujući na mene. "Sjećaš li se kako se zove, dušo?"
"Kako se zove? Ne, ne sjećam se. Čekaj, možda se sjetim."
"Zovem se Mende," rekla sam tiho.
"Da, tako je. Mende," rekla je Joahir. "Mende. Sad se sje¬ćam."
Uvodila sam ih u dnevni boravak i pitala za Ashu.
"Aha... Sjećaš se Ashe? Ona je dobro."
"Da. Sjećam se da je bila dobra prema meni."
"Da," rekla je Joahir svisoka. "Zato želimo da bude s dje¬vojkama kad tek stignu u Khartoum. Tako je svima lakše."
Abdul Azzim je izgledao isto kao i kad sam ga prvi put vidje¬la u vojnom kampu u Dillingu, odjevenog u jednostavnu dželabiju i sandale, no Joahir je izgledala glamuroznije nego ikad. Nosila je finu dugu haljinu i na sebi je imala brdo zlata. Poslužila sam im čaj i povukla se u kuhinju.
"Kako je ona?" čula sam kako Joahir pita Rahab.
"Odlično," rekla je Rahab smijući se. "Jako je čista i napor¬no radi. Više je uopće ne moram tući."
"Pa to je savršeno," rekla je Joahir smijući se s njom. "Mi pružamo samo najbolje, zar ne dušo?"
"Ozbiljno, Abdule Azzime, uskoro ću je poslati u London," nastavila je Rahab, "k svojoj sestri Hanan. Zato sam željela raz¬govarati s vama".
"Jako je čista i dobar je radnik, a poslat ćete je u London?" pitao je Abdul Azzim. "Jako ste ljubazni. Baš ste dobra sestra."
"Pa, lako ćemo vam nabaviti drugu abdu, ne brinite se," rekla je Joahir kroz smijeh. "No koliko znam, nemoguće ih je nabaviti u Londonu, zar ne?"
"Sasvim nemoguće. Kako bilo, razgovarajmo o prodaji," rekla je Rahab. "Adbule Azzime, ako mi nabavite novu, kako ću znati da će biti dobra kao ova?"
"Pa... Želite Ii da ih sve testiram i onu najbolju čuvam za vas?" rekao je. Sad su se svi počeli smijati. "Nemaju jamstvo, znate. No potrudit ću se da pronađem neku koja će biti kao ova, Inshallah — ako Bog da."
"U redu. A kad?" ,
"Dajte da razmislim. Kad ponovno idem u Dilling... Pa, vjerojatno u roku od mjesec dana. Ne mogu jamčiti da će ondje biti abids, no mogu otići i na neka druga mjesta za koja znam. Kako vam se to čini? U roku od mjesec dana?"
"U redu. Ali molim vas da požurite. Obećala sam sestri da ću je poslati u London u roku od mjesec dana, a ja ne mogu pre¬živjeti bez služavke."
"Ne brinite se, Rahab," rekao je Abdul Azzim. "Ostavite to meni." Dakle, činilo se da ipak idem u London — premda idem kao Rahabina robinja — a Abdul Azzim će dovesti djevojku da me zamijeni. Razmislila sam o svemu što sam propatila kod Rahab. Znala sam da će se isto odnositi i prema toj novoj djevojci. Sve što mogu učiniti, ako mi se pruži prilika, jest da je pokušam naučiti kako da postupa s našom gazdaricom. Nakon sedam ili osam go¬dina, imala sam to u malome prstu. Činilo se da ću imati pune ruke posla s podučavanjem.

TREĆI DIO
Put prema slobodi
Laži




ZAŠTO ME RAHAB ODLUČILA POSLATI U LONDON? O tome sam dugo razmišljala. Kad sam došla u Rahabinu kuću imala sam samo dvanaest godina. Bila sam mala i uplašena i mogla je lako manipulirati sa mnom. Sada sam imala devetnaest godina i postala sam mlada žena te je vrijeme kad je Rahab mogla fizički domini¬rati bilo gotovo. Znala sam i da me primjećuju mnogi muškarci koji su dolazili u kuću u posjet. Rahab je toga bila svjesna, no što je to više primjećivala, to se više ljutila. Narasla sam i stara odjeća koju mi je dala sada mi je savršeno pristajala. Što sam atraktivnije izgledala, to je Rahab bila ljubomornija. Stvar je postala kritična kad je Mustafa počeo obraćati više pažnje na mene.
"Nemoj nositi tu haljinu!" odbrusila bi mi. "Odjeni staru radnu odjeću." Živciralo bi je i ako bih nauljila kosu i isplela pletenice. "Yebit! Pokrij kosu!" vikala bi. "Odjeni hidžab (mu¬slimansko pokrivalo za glavu). Misliš li da svi muškarci koji dođu ovamo žele gledati tvoju kosu? I? Misliš li?"
Muškarci mi nikada nisu direktno davali komplimente. Ni¬kada mi ne bi rekli: "Mende, danas baš lijepo izgledaš." Nisu smjeli priznati da sam im ja, crnkinja Nubijka, robinja, privlačna. No ulovila bih ih kako zure u mene i pokušavaju me stjerati u neki kut kuće. Na kraju sam i željela da me Rahab noću zaklju¬čava u spremište. Bojala sam se da bi neki od njih mogao nešto i pokušati. Na neobičan su me način Rahabina ljubomora i potreba da me kontrolira spasili od najgoreg zlostavljanja. Čak je se i njezin muž Mustafa bojao, a slično je djelovala i na ostale muškarce.
Da, kako sam bivala sve zrelija, sigurna sam da me Rahab doživljavala kao prijetnju te je dijelom i zbog toga odlučila poslati me u inozemstvo. Tjedan dana nakon povratka iz Londona, odve¬la me u fotostudio u blizini kuće da me fotografiraju. Činilo mi se da izgledam jako tužno i ružno na tom papiriću. Tjedan dana nakon toga fotografija se nalazila u maloj knjižici — mojoj prvoj putovnici. Nakon toga smo otišle po britansku vizu. Rahab mi je rekla da ima "veze na pravim mjestima" te da će oni osigurati da bez problema dobijem vizu. No zapravo će to biti poprilično teško. Prije prvog odlaska u britansku ambasadu u Khartoumu, Rahab mi je dala stroge upute o tome što trebam reći.
"Slušaj me dobro, yebit," rekla je. "Ljudi u ambasadi će ti postaviti puno pitanja i moraš odgovoriti točno onako kako ti kažem. Ako to ne učiniš, bit će problema. Razumiješ li?"
Kimnula sam. "Da, gazdarice Rahab."
"Dobro. Ako te pitaju kako se ponašam prema tebi, moraš reći dobro. Ako te pitaju što ti se dogodi kad si bolesna, reci im da te vodimo liječniku. Ako te pitaju za godišnji odmor, reci im da ideš kod roditelja. Jasno?"
Kimnula sam. Govorila mi je lažem, no nisam imala pravo glasa.
"Ako te pitaju za koga ćeš raditi u Londonu, reci za gospo¬dina Alija Bashira Gadallu, u redu? Nemoj reći da ćeš raditi za Hanan ili Al Koronkyja. Shvaćaš li?"
"Da, gazdarice," rekla sam tiho. No bila sam sumnjičava. Nisam znala tko je gospodin Gondalla, je li znao za mene, ima li veze s mojim putovanjem, pa čak ni je li znao da ćemo upotri¬jebiti njegovo ime. "Ali za koga ću zapravo raditi, gazdarice? Za Hanan i Al Koronkyja? Ili da kažem za Alija Bashira Gadallu?"
"To te se ne tiče," rekla je nervozno. "Reći ćeš im ono što ti kažem. Radit ćeš za moju sestru Hanan, naravno, kao što sam ti i rekla. No ako im to kažeš, neće ti dati vizu. To znači da moraš reći da ćeš raditi za Alija Bashira Gadallu."
"Da, gazdarice. Ali zašto me ne bi pustili ako kažem da ću raditi za Hanan?" bila sam uporna.
"Prestani s pitanjima, yebit! Razumiješ li što trebaš reći ili ne?"
"Trebam reći da ću živjeti kod Alija Bashira Gadalle."
"Dobro. A sad ću ti dati jako posebno obećanje. Ako budeš dobro radila za Hanan u Londonu i ako ćeš je slušati, povest će te sa sobom u Sudan kad budu išli u posjet obitelji, a onda ćemo te odvesti u posjet tvojoj obitelji. Vidiš, odlazak u London je zapravo najbolji način da ponovno vidiš svoju obitelj."
Nisam joj vjerovala. Čak ni Abdul Azzim, trgovac robovima, nije znao gdje je moja obitelj. Kako bi me Rahab mogla odvesti k njima? Znala sam da laže. Nisam željela ići u London. Susret s Kumal je za mene sve promijenio. Znala sam da je moja obitelj još živa i da nas ljudi iz plemena pokušavaju spasiti. Možda me moja obitelj upravo tada traži. Kad bih ostala u Khartoumu, možda bih i imala nekakvu šansu. Pitala sam se što bi se dogodilo da odbijem poći u London, no jako sam se bojala Rahab. Još je imala veliku moć nada mnom. Bila sam naviknuta na to da joj se podređujem: ako je rekla da moram otići, morala sam otići.
Kad smo stigle u britansku ambasadu u centru Khartouma, Rahab je rečeno da pričeka na recepciji. U susjednoj sobi su me uputili k staklenom šalteru iza kojeg je sjedio Hawaja — bijelac. Gurnula sam novac za vizu kroz otvor, a on ga je nabrzinu pre¬gledao. Tada sam drugi put u životu izbliza vidjela bijelca. Prvi put je bilo kada su dva Hawaja dostavila humanitarnu pomoć u naše selo u planinama Nuba. Našvrljao je nešto na komad papira i dao mi ga, a zatim je počeo govoriti na engleskom. Rukom sam mu pokazala da ne razumijem pa je pozvao Arapina da prevodi.
"Prvo, kod koga ćete biti, čime se on bavi i koliko namjera¬vate ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu?"
"Zove se Ali Bashir Gadalla," rekla sam. "No ne znam čime se bavi, kao ni koliko ću ostati."
"Ne znate?"
"Ne, ne znam." Hawaja je odmahnuo glavom i rekao nešto prevoditelju.
"Sto je rekao?" nestrpljivo sam pitala prevoditelja.
"Kaže da je iznenađen. Iznenađen je što ne znate čime se taj čovjek bavi ni koliko ćete dugo ostati ondje."
Rečeno mi je da čekam u kutu sobe. Nakon možda dvadese¬tak minuta prišao mi je prevoditelj. "Ovo je pismo za vas," rekao je. "Morate ga dati svojemu poslodavcu u Ujedinjenom Kraljev¬stvu, jer mora odgovoriti na ova pitanja. Kad primimo odgovor, doći ćete ponovno."
"Što se dogodilo, yebit?" pitala me Rahab čim sam izašla.
"Dali su mi ovo pismo."
Ušle smo u auto i Rahab ga je počela čitati. "U redu," rekla je kad smo krenule, "morat ću ga poslati u London".
"A sad me slušaj," rekla je nakon nekoliko minuta tišine. "Nešto sam ti zaboravila reći. Ako te pitaju kakav ćeš posao obav¬ljati u Londonu, reci da ćeš raditi isti posao kao i ovdje: čišćenje, kuhanje i pranje. Nemoj im reći da ćeš se brinuti i o djeci."
"U redu," rekla sam.
"Ako te pitaju koliko ćeš ostati u Londonu, reci šest mjeseci."
"Dobro. Šest mjeseci."
Nakon dva dana, Rahab je došla u kuhinju da mi pokaže faks koji je primila iz Londona, u kojem su bile informacije koje je tražila ambasada. Odvezle smo se natrag i dala sam papir nekom drugom Hawaja muškarcu. Kad ga je pročitao, postavio mi je još pitanja, ponovno uz pomoć prevoditelja Arapina. Sve je bilo dobro dok me nije počeo ispitivati o poslu koji ću obavljati u Londonu.
"Dobro, a vaš poslodavac, gospodin Ali Bashir Gadalla, ko¬liko će vas plaćati tjedno?" Nisam znala što da kažem. Rahab me nije istrenirala za ovo pitanje. "Ne znam," rekla sam.
"Oprostite, jeste li vi to rekli da ne znate?"
"Da. Ne znam."
"Idete u London raditi za tog čovjeka šest mjeseci, a ne znate koliko će vam platiti?"
"Ne, ne znam."
Vidjela sam kako odmahuje glavom i zuri u mene. "Shvaćam," rekao je. "Koliko ćete imati slobodnih dana u tjednu?"
"Ne znam."
"Pretpostavljam da ne znate ni koliko ćete sati na dan radi¬ti?"
"Ne. Ne znam."
" Želite reći da ne znate koliko će vas plaćati, koliko ćete slobodnih dana imati i koliko ćete sati na dan raditi?" Smijao mi se, ali ne na nepristojan način.
"Tako je. Ne znam," rekla sam, smiješeći se stidljivo. Bio je jako visok, imao je dug nos i kosu boje pijeska. Imao je oči nevjerojatno jarko plave boje, kakve nikada prije nisam vidjela. Podsjetile su me na boju neba, a kad se smiješio, blistale su. Bila sam iznenađena njegovom Ijubaznošću i susretljivošću. Zatim sam vidjela kako nešto govori prevoditelju, nakon čega su obojica prasnula u smijeh.
"Englez kaže da vam ne želi postavljati daljnja pitanja," pre¬vodio je Arapin. "Kaže da ćete na sva ostala pitanja odgovoriti da ne znate."
Rekli su mi da pričekam pet minuta, a nakon toga mi je Englez uručio pismo. "Ponesite ovo sa sobom," rekao je sa smiješ¬kom. "Trebat će nam još neki odgovori. Kad to obavite, ponovno se vratite."
"Je li to dozvola za putovanje?" pitala sam.
"Bojim se da nije. Ne još," rekao mi je Arapin. "Englez kaže da još nikoga nije čuo da toliko puta ponovi >Ne znam!"<
I ja sam se nasmijala, jer je njihov smijeh bio zarazan. Pitala sam se je li možda Englez pomislio da sam krasna djevojka, jer me tako nekako gledao. Bila sam tako dugo s njima da je zabrinuta Rahab pogledavala kroz poluotvorena vrata.
"Zašto je tako dugo trajalo?" pitala me kad sam se vratila do recepcije. Čitala je pismo. "Oh..." rekla je, odmahujući glavom. "Oh, zaboga... Taj je Englez baš grozan. Kako li je samo smislio sva ta pitanja? Dobro, morat ćemo im dati odgovore. Vjerojatno nisi znala što da mu kažeš, zar ne?"
"Ne. Samo sam rekla >Ne znam.<"
"Koliko si puta to ponovila?" uzviknula je.
"Nisam sigurna. Pet ili šest puta."
Rahab se nastojala ljutiti na mene, no nije si mogla pomoći — nasmijala se. "Rekla si >Ne znam< pet ili šest puta? Što je Englez rekao?"
"Smijao se," rekla sam.
Kad smo se vratile kući, faksirala je drugo pismo u London i sutradan smo primili odgovor te smo po treći put otišle u amba¬sadu. Englez se nacerio kad me ugledao.
"Zdravo," rekao je. "Zdravo, Ne znam. Kako si, Ne znam"
Stidljivo sam mu se nasmijala i dala mu novo pismo. "Aha! Donijeli ste novo pismo, ha? Izvrsno. Da vidimo." Rekao je nešto prevoditelju smješkajući mi se. "Rekao je: Izvrsno, Ne znam. Više nećete morati govoriti >Ne znam<. Nema više pitanja za vas — sve je u ovome pismu."
Kad mi je prevoditelj dao papir koji je dobio od Engleza, rekao je: "Kaže vam: > Čestitam, idete u Englesku.< A sad uzmite ovaj broj i pričekajte ondje. Za otprilike sat vremena dobit ćete svoju putovnicu s vizom."
Vizu sam dobila 18. svibnja 2000. Nakon tri tjedna, Rahab mi je rekla da sljedećeg tjedna odlazim u London. Tako su počeli moji posljednji dani u Rahabinoj kući. Morala sam jako naporno raditi: prala sam rublje i glačala ga, a i cijelu sam kuću temeljito oprala. Morala sam oprati zidove i prozore, a to je bio golem posao jer je cijeli prednji dio kuće imao staklenu stijenu. Ulaštila sam po¬kućstvo, oribala kuhinju i kupaonicu, pospremila sobe te ispraznila i očistila sve kuhinjske elemente.
Dan prije odlaska, Rahab mi je dala svoju staru putnu tor¬bu od jeftine imitacije životinjske kože, no meni se jako sviđala. Spremila sam nekoliko stvari koje sam imala: četiri haljine, dvije suknje, tri bluze, tri para gaćica i narančaste japanke. I >Uran<, naravno. To su bile jedine stvari koje sam posjedovala. Rahab je spremila dvije velike torbe koje sam nosila Hanan: napunila ih je začinima, oraščićima i raznim sudanskim kobasicama. Napokon sam bila spremna za odlazak u Englesku.

Nanuina priča
TE SAM VEČERI, dok sam bila u kuhinji, začula kucanje. Otvorila sam vrata, a ondje su bili Abdul Azzim i njegova supruga Joahir.
"Zdravo. Jesi li spremna za odlazak u Englesku?" pitao me Abdul Azzim cereći se.
"Da," rekla sam, pokazujući im prema dnevnoj sobi. Bila sam sigurna da nisu došli samo kako bi mi zaželjeli sretan put.
Ušli su u kuću i vidjela sam da je iza njih stajala mala crna djevojčica. Bila je nervozna, a imala je otprilike isto godina kao i ja kad sam došla u Rahabinu kuću. Gledale smo se u oči. Bila je tako mlada, uplašena i zbunjena! Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Stigla je zamjenska robinja.
"Hajde, pođi za mnom," rekao je Adbul Azzim djevojci.
Hodali su pored mene u dnevnu sobu i pokušala sam raza¬brati odakle je. Bila sam sigurna da je Nubijka, no nisam mogla odrediti je li iz mojeg plemena ili nije. Zatvorila sam vrata, a Rahab je povikala: "Yebit, pođi po svoju stolicu iz kuhinje. Donesi je ovoj djevojci."
"Sjedni ovdje, sestrice," rekla sam joj na arapskom, dodajući joj stolicu.
"Hvala," odgovorila je.
Rahab me poslala da pripravim čaj. "Hajde, sestrice," rekla sam, "Pođi sa mnom u kuhinju da mi pomogneš."
"Ne," viknula je Rahab. "Ona ostaje. Moram razgovarati s njom."
Dok sam bila u kuhinji, Abdul Azzim, Joahir i Rahab su čavrljali. Zatim se Rahab okrenula k novoj djevojci.
"Živjet ćeš ovdje i radit ćeš za mene," rekla je polako ko¬risteći se jednostavnim arapskim kako bi je djevojka razumjela. "Nadam se da ćeš biti dobra kao i djevojka koja nam sad kuha čaj. Živi sa mnom više od sedam godina. Naporno radi i uvijek me sluša. Tako se dobro ponaša da je nikada ne moram kažnjavati."
Vratila sam se noseći pladanj s čajem. Djevojčica je gledala u pod. Nije mogla pogledati ni Rahab ni ostale. "Čistit ćeš kuću i prati posude," nastavila je Rahab, "pometati dvorište i verandu. Ostavi to ovdje," rekla mi je i pokazala na pladanj s čajem. "Pođi se istuširati. Ujutro, prije nego što pođemo u zračnu luku, nećeš imati vremena za tuširanje."
"Da, gazdarice Rahab," rekla sam i okrenula se da izađem iz sobe. U tom sam trenutku osjetila da me djevojčica gleda. U očima sam joj vidjela da je zbunjena i da se osjeća bespomoćno. Činilo se kao da mi pogledom govori: "Pomogni mi. Molim te, nemoj me ostaviti."
Kad sam se istuširala, vidjela sam Abdula Azzima i Joahir kako se pozdravljaju s Rahab na ulaznim vratima. Pomislila sam da bi sad bio dobar trenutak da budem nasamo s djevojčicom. Ušla sam u dnevnu sobu da pospremim šalice. Okrenula sam se prema njoj.
"Ja sam Mende," rekla sam joj nježno na arapskom. "Kako se ti zoveš, sestrice?"
"Zovem se Nanu," prošaptala je.
"Dođi u kuhinju, Nanu," rekla sam joj. "Pojedi večeru."
"Moram u toalet. I žedna sam. Mogu li dobiti vode?"
Odvela sam je u kupaonicu. Čim sam zatvorila vrata, obratila sam joj se, šapćući.
"Nanu, odakle si?"
"Iz Gwalija, sestro."
Gwali je daleko od mojega plemena, no pleme Gwali govori jezikom sličnom našemu. Nastavile smo potiho razgovarati na nu bijskome i sporazumjeti se. Tako nas Rahab, čak i da nas je čula, ne bi razumjela.
"Možeš li mi donijeti vruće vode?" pitala me.
"Zašto ti treba, Nanu?"
"Boli me dolje," prošaptala je i pokazala među noge. Čim je to rekla, pozlilo mi je. Znala sam što joj se dogodilo.
"Je li te netko pokušao ozlijediti, Nanu?" pitala sam je. Čuč nula sam i zagrlila je. Čim sam to učinila, rasplakala se.
"Da," prošaptala je. "Cijeli ovaj tjedan me jako boli i ne¬prestano krvari."
"Pričekaj ovdje, Nanu," rekla sam joj i čvrsto je zagrlila. "Donijet ću ti nešto da se osjećaš bolje."
Hodala sam prema kuhinji i pokušala sakriti suze. Rukom sam ih obrisala s očiju. Znala sam da će biti nevolje sazna li Ra¬hab da smo Nanu i ja plakale. Dok sam pripremala čaj, preplavila su me sjećanja na napad na selo. Sjećala sam se toplog, smrdljivog daha Arapina koji je ležao na meni. Sjećala sam se probadajuće boli i agonije koja je uslijedila danima nakon toga. Kad sam se vratila u kupaonicu, Nanu je sjedila na školjci, čekajući me. Još je plakala.
"Ne plači, Nanu," rekla sam joj nježno, gladeći je po kosi. Dodala sam joj čašu soka. "Hajde, popij ovo."
Nakon toga sam joj dala zdjelicu vrućega čaja. "Operi se dolje ovime. Pomoći će da bol prestane. Moraš se tako prati svaki dan. Sutra odlazim i neću ti više moći pomoći."
"Da, sestro. Znam da odlaziš. Gazdarica mi je rekla."
Odvela sam je u spremište, pazeći da nas Rahab ne vidi. Re¬kla sam joj da sjedne na madrac i čeka da se vratim. "Ovdje sam živjela proteklih nekoliko godina. Mislim da ćeš ti sada tu živjeti."
Pošla sam u kuhinju i zagrijala sezamovo ulje i vratila se u spremište.
"Nanu, namazat ću te toplim uljem," rekla sam i uzela ko¬mad vate. "Možda će te isprva boljeti, no od toga će ti biti bolje. Tako je mene majka namazala nakon obrezivanja."
Kimnula je. Sjela sam do nje na madrac i krenula je namazati uljem između nogu. Pozlilo mi je od onoga što sam vidjela. Vje¬rojatno je obrezana dok je bila mala, kao i ja, a sad je doslovce sve bilo rascijepano. Umočila sam vatu u ulje i time joj namazala rane, trudeći se da je što manje boli. Nanu me čvrsto držala i plakala, no znala sam da ne plače samo od bola. Plakala je zbog silnih stravičnih sjećanja.
"Nanu, ispričaj mi što se dogodilo," rekla sam joj nježno.
"Otac je umro prije otprilike šest mjeseci," rekla je, tiho jecajući. "Dugo je imao vrućicu. Živjela sam sama s majkom i mladim bratom. Majka je trebala roditi i bila sam jako uzbuđena. Pitala sam se hoće li biti dječak ili curica.
A zatim nas je, dok smo jedne noći spavali u našoj kolibi, probudilo grebanje po vratima. Majka je pomislila da se radi o psu, koji je inače spavao vani. Pošla je pogledati na vrata, no vidjela je muškarca koji pokušava ući. Stavila je prst na usta da mi poka¬že da budem tiho te se odmaknula od vrata. Zatim je uzela mog mlađeg brata, koji je spavao, i oboje nas povela prema stražnjem dijelu kolibe.
Čučala sam u sjeni iza sirka i skrivala se. Čuli smo da se vrata otvaraju. Čovjek je polako krenuo prema nama. Što je tiše mogla, majka je uzela brata u naručje i stavila ga u spremnik za žitarice. Zatim je i mene stavila unutra, pokraj njega. No ona se nije mogla uvući unutra, jer je imala veliki trbuh. Bila je u sedmom ili osmom mjesecu trudnoće. Stoga je čučnula i pokušala se sakriti. Zatim sam čula vrisak. Zgrabio ju je.
Čula sam ga kako joj viče na arapskom: >Gdje ti je muž? Gdje su ti djeca?< Ona mu je preplašeno rekla: >Muž mi je mr¬tav. Nemam djece. Trudna sam s prvim djetetom.< Znala sam da nas želi zaštititi," projecala je Nanu. "Grlila sam brata u mraku. Trudila sam se da ne zaplačem i da budem tiho, no suze su mi se slijevale niz obraze. Čula sam zvuk borbe i povike moje majke: >MoIim te, nemoj me ubiti! Molim te!< Zatim je sve utihnulo.
Nakon toga sam ga čula kako pali kolibu. Čula sam kako vatra gori, a posvuda je bilo dima. Provirila sam iz spremnika za žitarice i vidjela da je sve u plamenu. Iskočila sam i pokušala pomoći bratu da izađe," pričala je Nanu. "No uto sam spazila majku — bila je naslonjena na spremnik. Vidjela sam plamen u golemoj lokvi krvi. Taj joj je čovjek prerezao grkljan.
>Mama! Mama!< vikala sam. Kleknula sam i prodrmala je, no oči su joj bile otvorene i bezizražajne. Znala sam da je mrtva. Zatim sam vidjela da joj je trbuh rasporen i da je djetešce u lokvi krvi na podu. Nisam znala što da učinim. Nisam znala je li dijete živo. Morala sam spasiti maloga brata. Oko mene je sve gorjelo. Zgrabila sam stolicu i pokušala izvući brata, no nisam ga mogla doseći."
"Žao mi je," prošaptala sam i zagrlila je što sam jače mogla te je ljuljala naprijednatrag. "Žao mi je. Nemoj plakati. I meni se dogodilo isto. Nisi sama."
"Oko mene je sve gorjelo," jecala je u moju haljinu. "Mora¬la sam pobjeći. Došla sam do vrata, koja su gorjela, i jednostavno sam protrčala, vičući. Tako sam se opekla," jecala je dodirujući se po lijevoj ruci i lijevome obrazu. Koža joj je bila spaljena i puna mjehura.
Trčala sam koliko me noge nose, no užasno me boljelo," prošaptala je. "Kad više nisam mogla, srušila sam se ispod velikog stabla. Ljudi su trčali u svim smjerovima. Nisam znala što da radim.
Onda sam ugledala Arapina koji je išao prema meni. Skočila sam na noge i pokušala pobjeći, no bio je prebrz. Uhvatio me i bacio na tlo."
Odavde Nanuina priča slijedi moju. Odveo ju je iz sela, kao i mnoštvo dječaka i djevojčica. Posjeo ju je sa sobom na konja i opetovano je silovao dok su jašili kroz šumu. Nakon toga, razboj¬nici su je zajedno s drugom djecom odveli u vojni kamp, koji je po njezinom opisu zvučao kao onaj u kojem sam i ja bila.
Tada sam začula da me Rahab zove. "Yebit! Mende! Dođi. Kasno je. Sutra moraš u zračnu luku. Vrijeme je za spavanje."
Molila sam je da te noći ostanem s Nanu, no nije mi dopu¬stila. Rekla mi je da pođem spavati u dječju sobu. "Prije nego što legneš, želim razgovarati s tobom," dodala je.
Vratila sam se u spremište po stvari za spavanje, a Nanu je ležala sklupčana na madracu. "Kamo ideš?" prošaptala je i poku¬šala me primiti za ruku. "Ostani ovdje. Spavaj sa mnom."
"Ne mogu ostati s tobom, Nanu, dušo. Žao mi je," rekla sam joj nježno. "Gazdarica Rahab mi je naredila da spavam u kući."
Pomilovala sam je po kosi i čvrsto grlila što sam dulje mogla. "Zbogom," rekla sam joj. "Pokušaj spavati, Nanu. I zapamti, ako ti Rahab kaže da nešto učiniš, moraš je poslušati ili će te tući. Ne želiš to, zar ne, dušo?"
Kad sam spustila svoj madrac na pod dječje sobe ušla je Rahab. "Sjećaš li se što sam ti rekla, yebit? Ondje ćeš raditi iste poslove kao i ovdje, za mene. Sjećaš se, zar ne?"
Kimnula sam.
"Dobro. Što god ti Hanan kaže, poslušat ćeš je. Jasno?"
Ponovno sam kimnula. "Da, gazdarice Rahab."
Te mi noći san nije dolazio na oči. Proganjala me Nanuina priča. I predobro sam znala što je čeka; godine batina i mukotr¬pnog rada. Mislila sam i na svoju obitelj. Znala sam da su živi, no sada ću nestati u daleku zemlju. Kako ću se ikada vratiti? Tek što sam usnula, Rahab je ušla i probudila me. Izašla sam da odem na svoj vanjski zahod i vidjela Rahab kako otključava spremište.
"Yebit,<< povikala je Nanu, "vrijeme je da ustaneš. Operi se i zatim dođi u kuhinju. Sjedni za svoj stol u kutu i čekaj me".
"Pođi po svoju veliku torbu," rekla mi je. "Požuri, uskoro moramo krenuti."
Ušla sam u svoje spremište. Nanu je ležala na madracu, sklupčana. Jedva da sam je stigla još jednom zagrliti, a onda me Rahab pozvala u kuću. Rekla mi je da imam vremena za šalicu čaja prije polaska. Nekoliko minuta poslije, vratila se s Nanu.
"Yebit, počni sa sudoperom. Operi ga, kao i šalice," rekla joj je dok ju je vodila do sudopera. "Ako završiš prije nego što se vratim, možeš početi s čišćenjem ostatka kuće. Razumiješ Ii?"
"Da, gazdarice Rahab," rekla je Nanu, baš onako kako sam joj rekla.
"Jesi li spremna?" pitala me Rahab. "Hajdemo. Donesi torbe u auto."
"Mogu li se pozdraviti s djecom?" pitala sam je.
"Možeš, ali požuri. Moramo ići."
Rahabine četiri kćeri i ja jako smo se zbližile. Nekoliko dana prije rekla sam im da odlazim. Bile su uzrujane. Hanin je čak maj¬ci rekla da želi ići s Mende i živjeti s tetkom u Londonu. Večer prije smo se pozdravile dok su se spremale za spavanje. "Morat ćete mi dolaziti u posjet u London," rekla sam im. Kad sam tog jutra ušla u njihovu sobu, sve su još spavale te sam ih nježno po¬ljubila u obraz i izašla iz sobe. Tad sam ugledala malu Nanu kako se nadvila nad sudoper. Zagrlila sam je još jedanput, pogledala je u oči i ohrabrila je.
Kad smo stigle u zračnu luku, pomislila sam da izgleda kao veća verzija autobusnog kolodvora u Khartoumu — onog s kojeg smo krenule na put prema Kassali, u posjet Rahabinoj majci. Zračna je luka bila kaotična, prašnjava i bučna, a ondje je bilo na tisuće ljudi. Rahab je na ulazu pokazala moju kartu, a čovjek u uniformi je stavio moje torbe na traku te su nekamo nestale. Rahab je pru¬žila moju putovnicu i kartu čovjeku koji je stajao iza dugog niza šaltera. Prvi put sam vidjela svoju kartu. Pregledao je putovnicu, a zatim nas pogledao.
"Koja od vas putuje?
"Ona," rekla je Rahab pokazujući na mene.
Pogledao me, bacio pogled na putovnicu te me ponovno po¬gledao. Provjeravao je jesam li ja osoba na slici u putovnici. Kad je utvrdio da jesam, pružio mi je obrazac.
"Ispunite ovo," rekao mi je smiješeći se. "Možete proći."
Rahab je odmah uzela obrazac i ispunila ga. Krenule smo prema izlazima te ondje stale u dugački red. Čekale smo, a Rahab je ponavljala naputke koje mi je već dala.
"Kad stigneš u London, moraš činiti sve što ti Hanan ka¬že..." Nastavila je tako, no više je nisam slušala. Konačno smo došle na red, a čovjek me tražio putovnicu i kartu. Rahab nije mogla dalje sa mnom. Prošla sam kroz vrata do izlaza. Okrenula sam se i mahnula joj, a ona mi je odmahnula. Prošla sam kroz vrata, niz stepenice i na kraju stigla do prostranstva ispunjenog asfaltom — i Rahab više nije bilo.

Strah od letenja
POGLEDALA SAM OKO SEBE. Mislila sam da će se ljudi ukrcavati u zrakoplov, no svi su ulazili u autobus. Nije mi to bilo jasno. Mi¬slila sam da je ovo zračna luka, a ne autobusni kolodvor, no valjda su i zračna luka i kolodvor bili na istome mjestu. Stajala sam ondje
i čekala da zrakoplov dođe, a ljudi oko mene su se ukrcali u tri autobusa i odvezli se u daljinu. Kad se autobus vratio po posljednje putnike, vozač mi je viknuo: "Hej! Ideš li ili ne ideš?"
"Nisam došla na autobus," rekla sam mu odlučno. "Ovdje sam jer idem zrakoplovom."
Počeo se smijati. Prišao mi je i zagrlio me rukom. "Hajde, se¬strice, uđi u autobus ili će ti zrakoplov pobjeći. Nisi nikada letjela, zar ne? Autobus prevozi putnike do zrakoplova."
Penjala sam se u autobus i umalo umrla od srama, no jedna me Arapkinja primila za ruku i sjela sam pored nje. "Čini se da putuješ sama," rekla mi je ljubazno.
"Da," kimnula sam.
"Sjedni sa mnom. Pazit ću na tebe."
Rekla mi je da se zove Fatima. Sa sinčićem je putovala u Lon¬don. "Daj mi kartu da je pogledam. "Odlično. Nisu označili sjedala za putnike, možeš sjesti gdje god hoćeš. Možeš sjediti s nama."
Autobus se zaustavio i uspeli smo se stubama u zrakoplov. Smjestili smo se na svoja sjedala, a čovjek u uniformi je stajao ispred svih nas i davao upute. Počeo je s objašnjenjem što trebamo učiniti ako se zrakoplov sruši u more. Pokazao nam je kako navući žuti pojas, koji na sebi ima zviždaljku i cijev za napuhavanje, tako da možemo plutati na površini ako se nađemo u moru. Zatim je govorio o maskama koje trebamo staviti na lice da lakše dišemo. Obuzimala me panika; govorio je kao da se očekuje da zrakoplov padne.
"Bojim se, teta Fatima. Što ako se srušimo? Ne znam plivati."
"Ne brini se. Ni ja ne znam plivati," odgovorila mi je sa smiješkom. "Moramo se moliti da sve dobro prođe i da Inshallah
— svi sigurno stignemo."
"No ako se srušimo, možete li mi vi pomoći?"
"Neću moći pomoći ni sebi," rekla je kroz smijeh. "Mnogo sam puta letjela, no nikada nisam točno shvatila što trebam uči¬niti s onim maskama i prslukom za spašavanje. No još se nikada nismo srušili, ne brini se."
Nagnula se preko mene i pomogla mi da vežem sigurnosni pojas. Zrakoplov se trznuo prema naprijed i polako se kretao asfaltom. Skrenuo je i jako naglo ubrzao — prilijepila sam se za sjedalo. Klizio je pistom, a ja sam se, prestravljena, čvrsto primila za naslone za ruke.
"Ne brini se," vikala je Fatima pokušavajući nadglasati buku. "Kad se uspnemo, bit će jako tiho i mirno."
Zrakoplov se glatko popeo na visinu, a ja sam se malčice opustila. Bila sam užasnuta i činilo mi se da sam od toga oglušila. "Što mi je s ušima?" viknula sam Fatimi. "Ne čujem."
"Sve je u redu," nasmijala se. "To je normalno. Gutaj i sluh će ti se vratiti."
Nedugo zatim pojavio se drugi čovjek u odori i dodao mi pladanj s hranom. Kad je vidio da sam ga stavila na krilo, spustio je stolić sa sjedala ispred mene i nasmiješeno rekao: "Odložite pladanj ovamo."
"Što je ovo, teta Fatima?" Nisam mogla raspoznati hranu jer je bila u plastičnim posudicama i umotana u foliju.
"Ovo je pekmez, ovo je maslac, a ovo su jaja i salata. Ovo je kruh," rekla mi je.
Jedna je vrećica na sebi imala sliku limuna, te sam pomislila da bih ga mogla iscijediti na salatu, no kad sam je otvorila, unutra je bila mokra maramica. U čaj sam stavila sol, misleći da je šećer, pa sam stoga pila samo sok od naranče. Kad sam završila, shvatila sam da moram na toalet. Trpjela sam koliko sam mogla, no mo¬rala sam probuditi Fatimu, koja je zaspala na sjedalu pored mene.
"Oprostite, ali moram u toalet," rekla sam joj stidljivo.
Rekla mi je da pođem u stražnji dio zrakoplova. No bilo me previše strah hodati po zrakoplovu.
"U redu je. Ostat ću ovdje dok se ne zaustavi na sljedećoj postaji, a zatim otići u toalet." Mislila sam da je zrakoplov kao autobus kojim sam putovala u posjet Rahabinoj majci u Kassalu, a koji je putem puno puta stao.
"Bojim se da zrakoplov nema postaje," rekla mi je Fatima koja nije mogla sakriti da je sve ovo zabavlja. "Zapravo, sljedeća je postaja London. Stići ćemo za četiri do pet sati. Nemaš se čega bojati. Pogledaj sve ove ljude," nastavila je i pokazala na mali red u dnu zrakoplova. "Svi idu u toalet i ništa im nije. Samo idi iza jednog od njih."
"Ali što ako zrakoplov naglo promijeni smjer dok sam na zahodu? Neću ispasti?" Zamišljala sam zahod kao rupu u podu zrakoplova, kroz koju u zrak ispada sav otpad.
"Prevelika si da bi ispala," rekla mi je Fatima i nasmiješila mi se da me ohrabri.
Naposljetku više nisam mogla trpjeti i polako sam se zaputila prolazom prema dnu zrakoplova i stala u red. Kad je bio moj red.
otvorila sam vrata i gurnula glavu unutra. Zatim sam zakoračila jednom nogom i oprezno ispipala teren.
"Hej! Idete li ili ne idete?" nestrpljivo me pitao čovjek iza mene.
"Idem, idem," odgovorila sam.
Kad sam ušla u toalet, iznenadila sam se koliko je zapravo nalik običnom toaletu. Sjela sam i osjetila olakšanje. Pitala sam se kako povući vodu. Vidjela sam ručicu, no bilo me strah povući je, da me nekako ne bi izbacila iz zrakoplova, pa sam oprala ruke u malom umivaoniku i otišla. Dok je čekao, čovječuljak koji je bio iza mene postao je još iritantniji, tako da mi je bilo drago što nisam pustila vodu.
Sredinom poslijepodneva zrakoplov se počeo spuštati. Kad je sletio, osjetio se udarac. Stigli smo u zračnu luku Heathrow u Londonu. Pogledala sam kroz prozor i vidjela mnoštvo zrakoplova te nepregledno prostranstvo asfalta. Rulali smo asfaltom i stigli do velike, niske zgrade.
"Ovo je London," rekla je Fatima pospano. "Hoće li te netko od obitelji dočekati? Želiš li da ti pronađem taksi?"
"Netko bi me trebao čekati."
"Dobro, možeš svejedno poći sa mnom kroz zračnu luku," predložila je.
Rahab mi je rekla da će dolazak u London biti lak jer će Hanan doći po mene. Očekivala sam da će me čekati čim izađem iz zrakoplova, no vidjela sam samo gomilu stranaca. Zračna luka Heathrow je jako zastrašujuća. Golema je i onuda se vrzmaju ti¬suće i tisuće ljudi. Mnogi su od njih Hawaje — bijelci — ili drugi stranci neobičnog izgleda. Da nisam bila s Fatimom, sigurno bih se izgubila. Hodale smo labirintom hodnika, a ja sam mislila na stotinu stvari. Kako će me Hanan pronaći? Što ću učiniti ako me ne nade? Sto ću ako nešto pođe po zlu? Nemam novca, ne govorim engleski i apsolutno nikoga ne poznajem.
Bojala sam se i držala sam se blizu Fatime, da se ne izgubim. Ubrzo sam se našla u golemoj zgradi koja kao da nije imala kraja.
Pogledala sam oko sebe, napola u strahu, a napola se čudeći: ondje su bili pomični podovi i stube na kojima su se vozili ljudi, krov je bio staklen, a posvuda su bile sjajne površine koje su se zrcalile. Osjećala sam se kao da sam u jednom od onih svemirskih brodo¬va koje su Rahabine djevojčice gledale na televiziji. Zračna luka u Khartoumu je u usporedbi s Heathrowom bila sićušna i prašna. Ovdje je bilo trgovina, kafića, telefona i restorana — sve pod jed¬nim krovom. Nakon nekog vremena počela sam se pitati je li cijeli London takav: jedna golema zgrada gdje čak i auti prometuju po natkrivenim cestama.
Napokon smo došle do velike hale i stale u red. Pogledala sam oko sebe u ljude koji su u rukama držali putovnice, pa sam je i ja izvadila. Red se sporo pomicao prema naprijed, a za šalterima su bili Hawaje koji su pregledavali svaku putovnicu i postavljali razna pitanja.
"Što sad?" pitala sam Fatimu nervozno.
"Ne brini se. Daj im putovnicu i obrazac. Samo će provjeriti jesi li to doista ti."
Kad smo došle na početak reda, Fatima je zakoračila naprijed, a ja sam krenula za njom. No Hawaja gospođa koja je sjedila za pultom rukom mi je pokazala da se vratim i stanem u red. "Ostani ondje," rekla mi je Fatima preko ramena. "Pričekat ću te s druge strane."
Kimnula sam joj. Bila sam jako zabrinuta. Gledala sam u Hawaja gospođu dok je listala Fatiminu putovnicu i postavljala joj pitanja. Čula sam da Fatima odgovara na engleskom, no nisam razumjela ni riječi. Ulovila me panika. Kako ću odgovoriti na pi¬tanja? Možda me neće pustiti? Što ću onda? Kamo ču otići? Prišla sam šalteru. Predala sam ženi putovnicu. Ruka mi je drhtala.
"Hvala," rekla je nasmiješivši mi se. Toliko sam se sjećala s nastave engleskoga u planinama Nuba. Pregledala je putovnicu, a zatim pogledala u mene. Postavila mi je pitanje na engleskom, a zatim još jedno i još jedno. Odmahnula sam glavom. Nisam znala
što da drugo učinim. Naposljetku mi je pokazala da stanem sa strane. Otišla je do Hawaja muškarca na suprotnome šalteru i o nečemu su razgovarali. Vidjela sam da joj je kimnuo i pogledao u mene. Srce mi je stalo. O čemu su razgovarali? Pogledala sam preko šaltera u Fatimu. Odmahnula sam glavom da joj dam do znanja da ne znam što se događa. Paničarila sam, a uto mi se bjelkinja obratila. Napisala je nešto u moju putovnicu, udarila pečat i dala mi je, smiješeći se. Čekala sam da vidim što će se sljedeće dogoditi.
"Prođite," rekla je i dala mi znak rukom. "Hajde, možete proći."
Nisam razumjela što mi je rekla, no razumjela sam gestu. "Allahamdalliah — hvala Bogu!" rekla sam sama sebi, duboko izdahnuvši od olakšanja. Potrčala sam na drugu stranu k Fatimi.
"Evo, prošla si," rekla mi je i zagrlila me jednom rukom. "Nije bilo tako strašno, zar ne? Hajde, idemo po prtljagu." Sišle smo stepenicama i stale kod velike pokretne trake koja je nosila kovčege i torbe. Nekom su se čarolijom stvarali pred nama.
"Koliko torbi imaš?"
"Tri," odgovorila sam.
"Kad dođu, uzmi ih s trake, dobro? Hoćeš li ih prepoznati?"
"Mislim da hoću," rekla sam nervozno.
Fatima je ostavila sina sa mnom i pošla po kolica. Gledala sam kako su ljudi uzimali svoje torbe s trake. Kad su se pojavile moje torbe, pojurila sam k njima i zgrabila ih. Gurale smo kolica dok nismo stigle do još jedne velike hale, a ondje su iza ograde stajali mnogi koji su čekali svoju obitelj ili prijatelje. Pretpostav¬ljala sam da su ondje da dočekaju ljude iz zrakoplova. Hoće li me ovdje Hanan dočekati? Prije nego što sam otišla iz Khartouma, Rahab mi je pokazala njezinu noviju fotografiju kako bih je mogla prepoznati, no sada je nisam vidjela u gomili. A zatim sam vidjela Arapina koji je zagrlio Fatimu i pomislila da joj je to vjerojatno suprug. Krenuli su van, a onda se Fatima sjetila mene.
"Čekaj, samo da vidim hoće li sve biti u redu s ovom djevoj¬kom. Nikada prije nije letjela. Sada odlazim," rekla mi je. "Vidiš li osobu koja te trebala dočekati?"
"Ne," rekla sam. Nisam htjela da me Fatima ostavi. Strašno sam se bojala ostati sama u zračnoj luci.
"Moram ići, ali ne želim te ovako ostaviti ovdje. Imaš li broj telefona osobe koja te trebala dočekati? Moj je muž može nazvati s mobitela da vidi gdje je."
"Nemam."
"Sto ćeš ako se nitko ne pojavi?"
"Ne znam," tiho sam rekla kroz suze.
"Slušaj. Ne brini se. Sigurno znaju kojim si zrakoplovom došla i koje je bilo vrijeme dolaska. Sve će biti u redu. Sigurna sam da će ubrzo stići."
Unatoč tomu što mi je rekla, osjećala sam se grozno. Pronašla mi je sjedalo te sam sjela i čekala sa stvarima. "Doviđenja," rekla je Fatima gledajući me sa smiješkom koji je odavao da se osjeća krivom i nestala među gomilom ljudi.
Sad sam se već jako bojala. Bila sam okružena tisućama lju¬di, no nikada se nisam osjećala više sama. Čekala sam i čekala, a nakon dugo vremena ugledala sam ženu koja je nosila hidžab kako ide prema meni. Nisam bila sigurna je li to Hanan ili nije. Činilo se da jest i taman sam htjela skočiti na noge kad se zagrlila sa starijom Arapkinjom koja je sjedila blizu mene. To ipak nije bila Hanan. Sve sam više bila uvjerena da neće doći. Pitala sam se što će se dogoditi kad padne noć. Hoće li se zračna luka zatvoriti? Hoće li me u tom slučaju izbaciti na ulicu? Hoću li lutati ovuda bez da znam jezik? Bila sam očajna i zarila sam lice u ruke te zaplakala. Žudjela sam za time da me netko prepozna kao svoju, čak i kao svoju robinju.
"Što je?" pitao me netko na arapskom. Bila je to žena koja je sjedila preko puta mene. "Zašto plačeš?"
"Čekam nekoga, no nema ih."
"Ne brini se," rekla mi je. "Svi čekamo nekoga. No uvijek dođu. Prije ili kasnije dođu."
Rekla sam sama sebi da moram prestati plakati i biti hrabra. Rukavom sam brisala suze i začula glas iza sebe: "Oprostite, jeste li vi Mende?" Okrenula sam se i ugledala visokog crnca. "Mende Nazer?" ponovio je. "Jeste li vi Mende?"
"Jesam," rekla sam nervozno, no laknulo mi je. "A tko ste vi?"
"Ja sam Peter. Hanan me poslala. Hajde, pođite sa mnom. Moramo pronaći još dvoje Sudanaca po koje sam došao."
Ustala sam, a Arapkinja preko puta mi se nasmiješila. "Rekla sam vam da će doći. Bila sam u pravu."
"Jeste li vi Sudanka?" pitao ju je Peter kad je čuo kojim naglaskom govori arapski. Ta žena i njezin suprug bili su ljudi po koje je Peter također došao. Svi ćemo ići zajedno. Čim smo izašli van, bila sam šokirana kako je hladno. Činilo mi se da ću se smr¬znuti. Izašla sam i počela drhtati. Pogledala sam u nebo. Nikada prije nisam vidjela takvo što — bilo je sasvim sivo i jednolično. Kriomice sam pogledala na Peterov sat. Bilo je pet sati. Budući da nisam vidjela oblake, pitala sam se gdje je sunce.
U Sudanu bi u to doba godine sunce sjalo cijeli dan. Pitala sam se jesmo li stigli u Englesku usred pomrčine sunca ili nešto slično. Nekoliko mjeseci prije u Khartoumu se vidjela pomrčina sunca te je cijeli dan bio siv i nikakav, baš kao i sada u zračnoj luci. Svi su bili izašli i lupali loncima stvarajući zaglušujuću buku. Navodno se tako budi sunce i tjera pomrčinu. Pogledala sam oko sebe, no nitko nije bio ni najmanje zabrinut što je zračna luka Heathrow usred pomrčine sunca.
Sada znam da sam zapravo stigla u London na sasvim obi¬čan, turoban dan. Kamo god sam pogledala, vidjela sam beton i asfalt. Dizalom smo se uspeli u zgradu prepunu automobila, što je potvrdilo moj dojam da se u ovoj neobičnoj zemlji sve čuva u zgradama: ljudi, trgovine, restorani i automobili. Čak je i sunce bilo zatvoreno.
Peter nas je vozio u velikome, sjajnome autu. Sjela sam odo¬straga, kao i Sudanka. Izlazili smo s parkirališta i bila sam pre¬sretna što je netko napokon došao po mene. Zadovoljno sam se smjestila u udobno sjedalo u toplome autu. Premda je bio lipanj, u usporedbi sa Sudanom ovdje je bilo hladno. Peter je upalio grijanje i razgovarao s muškarcem koji je sjedio sprijeda. Auto se zagrijao i žena pokraj mene je zaspala, no ja sam bila previše uzbuđena i ner¬vozna — gledala sam kroz prozor u tu novu, zapanjujuću zemlju.
Priključili smo se redu automobila koji su izlazili iz zračne luke. Ubrzo smo ubrzali i došli na veliku cestu s tri ili četiri tra¬ka. Bila je to najveća cesta koju sam ikada vidjela, a na njoj je bilo mnoštvo sjajnih, novih automobila. I tako sam naposljetku stigla u zemlju Hawaja. Gledala sam u ljude u drugim autima koji su prolazili pored nas. Njihova me blijeda koža podsjetila na obojena tijela muškaraca hrvača — bili su bijeli poput duhova — koji su sudjelovali u turniru u planinama Nuba. Bijelci su imale duge nosove, kao Shengkor — šumske kokoši koje su u poljima mojega oca jele sjeme.
Sjetila sam se da mi je otac jednom pričao o Hawajima koji su nekad davno živjeli u planinama Nuba. "Tvoj mi je djed pričao
o Hawajima koji su tada ovdje živjeli. Uvijek su bili ozbiljni i do¬stojanstveni. Sa njima se nisi mogao šaliti, jer se činilo da nemaju smisao za humor." Pitala sam se hoće li i meni biti tako u ovoj zemlji Hawaja.
Pogledala sam kroz prozor auta na drugu stranu i ugledala zelenilo. Svuda oko nas bila su zelena stabla, grmlje i polja. Jako se razlikovalo od Sudana, gdje je sve bilo smeđe, prašno i suho. Po¬mislila sam da u ovoj zemlji neprestano kiši kad je sve tako zeleno. Vozili smo se prema gradu, a ja sam se divila visokim zgradama koje su se uzdizale u nebo. Isturila sam glavu kroz prozor kako bih vidjela vrhove zgrada. Prolazili smo i kroz ulice nizova identičnih kućica koje su sve bile spojene vrtovima s lijepim cvijećem.
Prije nego što sam otišla iz Khartouma, Rahab mi je rekla da je Engleska prelijepa i da se ljudi uvijek smiješe. Nisam još vidjela to smješkanje, no činilo mi se da je to najljepši grad na svijetu. Osjećala sam se kao u snu, kao da u autu klizim kroz to predivno, tiho mjesto. Dugo smo se vozili prije nego što smo došli u dio u kojem su kuće bile veće, a svaka je imala svoj veliki vrt. Izgledali su grandiozno i imali uredne travnjake, grmlje i bili okruženi stablima. Naposljetku smo usporili i skrenuli u prilaz.