Rupa (Vikend u Holou)

First topic message reminder :





God. 1946, Glavni lik: Hercule Poirot

UKRATKO: Herkulu Poarou se nije dopadalo sto mora da pije aperitiv van kuce po ovom vetrovitom jesenjem danu. Jos manje mu se dopadala ova namestena predstava koja ukljucuje mladica koji teatralno lezi na ivici bazena, sredovecnu zenu s revolverom i crvenu boju koja kaplje u vodu bazena. Ovo nije bila bas adekvatna zabava uz rucak u jednoj engleskoj kuci za odmor... i, zapravo, to nije ni bila namestena predstava. Poaro je gledao u coveka koji je umirao, ako vec nije bio mrtav. (izvor: Narodna knjiga - Beograd)

Kad je lady Angkatell organizirala vikend-zabavu na svom seoskom imanju, Supljini, cinilo se kako je mislila na sve; sposoban batler, dovoljan broj kucnih pomocnica – zapravo, jedina stvar koju je, izgleda, previdjela bila je cinjenica kako se vecina njezinih gostiju medjusobno ne podnosi... Jedan od pozvanih na nedjeljni rucak bio je i Hercule Poirot. S veseljem se odazvao, no docek ga je razocarao. Naime, pretpostavio je da su upravo za njega inscenirali ubojstvo.... Ipak, ubojstvo je bilo i vise nego stvarno: dok nesretnik umire na rubu bazena, pistolj dotle lagano tone na dno. Slucaj izgleda prilicno jednostavno, no nista nije onako kao sto se cini; pocev od toga da pistolj koji je pao u bazen nije bio onaj iz kojeg je ispaljen kobni hitac… Policija istrazuje i pojavljuju se brojni tragovi koji ne vode nikuda … Svatko od gostiju ima svoju pricu, ali ni jedna nije u potpunosti istinita … Je li razlog ljubomora ili nesto drugo … Sumnjivi su svi, a u jednom trenutku cak i veliki Hercule Poirot koji je zbunjen slucajem … U medjuvremenu ubojica namjerava opet ubiti … (izvor V.D.T. - Zagreb)

28.
Midge je ležala suhih očiju i budna u tami, nemirno se okretala po jastucima.
Čula je otvaranje vrata, korake u hodniku kako prolaze pored njenih vrata. To su Edwardova vrata i Edwardov korak. Upalila je lampu pored kreveta i pogledala na sat koji je stajao na stolu pored lampe. Biloje deset minuta do tri.
Edward prolazi pored njezinih vrata i u ovo doba noći silazi dolje. To je bilo čudno.
Svi su rano otišli u krevet, u deset i trideset. Ona nije spavala, ležala je otvorenih očiju i žestoko patila.
Čula je otkucaje sata iz prizemlja - čula je nukanje sove ispred prozora sobe.
Osjetila je kako je depresija dosegnula svoj vrhunac u dva sata.
Pomislila je: "Ne mogu to podnijeti - ne mogu to podnijeti. Dolazi sutra - novi dan. Dan nakon dana kad je sve završilo."
Svojim je vlastitim činom udaljena od Ainswicka - od sve ljepote i ljubavi Ainswicka koji je mogao biti njen.
Ali bolje udaljavanje, bolje samoća, bolje dosadan i nezanimljiv život nego život s Edwardom i Henriettinim duhom. Sve do tog dana u šumi nije poznavala svoj kapacitet za ogorčenu ljubomoru.
Nakon svega, Edward joj nikad nije rekao kako je voli. Privlačnost, ljubaznost, nikad se nije pretvarao kako je nešto više od toga. Prihvatila je ograničenje, a sve dok nije shvatila što bi značilo živjeti pored Edwarda čiji su um i srce imali Henriettu kao stalnog gosta, nije znala kako Edwardova učtivostzanju nije dovoljna.
Edward prolazi pored njenih vrata, silazi stubama. To je bilo čudno - vrlo čudno. Kamo ide?
Obuzela ju je nelagoda. Sve je to bio dio nelagode koju je ovih dana osjećala na Šupljini. Što je Edward radio dolje u gluho doba noći? Je li izašao van?
Neaktivnost je na kraju postala previše za nju. Ustala je, navukla noćnu haljinu, uzela svijeću, otvorila vata svoje sobe i izašla na hodnik.
Bilo je prilično mračno, nijedno svjetlo nije bilo upaljeno. Midge je skrenula lijevo i došla do vrha stuba. Ispod nje je također vladala tama.
Sjurila se niz stube i nakon kratkog oklijevanja upalila svjetlo u hodniku.
Posvuda je vladala tišina. Ulazna su vrata bila zatvorena i zaključana. Pokušala je stražnja vrata, ali i ona su također bila zaključana.
Edward, znači, nije izašao van. Gdje bi mogao biti?
Iznenada je podigla glavu i pomirisala.
Slabašan, jedva osjetan zadah plina.
Vrata kuhinjskog dijela kuće bila su lagano odškrinuta. Prošla je kroz njih - slabašna svjetlost prodirala je kroz otvorena kuhinjska vrata. Zadah plina bio je puno intenzivniji.
Midge je pojurila hodnikom do kuhinje. Edwardje ležao na podu s glavom u plinskoj pećnici koja je radila svom snagom.
Midge je bila brza, praktična djevojka. Najprije je otvorila kapke. Nije mogla otvoriti prozor, pa je oko ruke omotala krpu i razbila ga. Onda se, zadržavajući dah, sagnula, povukla i izvukla Edwarda iz plinske pećnice i zaustavila plin.
Bio je u nesvijesti i teško je disao, ali znalaje kako nije mogao dugo biti onesviješten. Mogao je tek pasti u nesvijest. Vjetar koji je ulazio kroz otvoren prozor brzo je rastjerao plin. Midge je izvukla Edwarda do prozora, na propuh.
Sjela je i uhvatila ga svojim mladim, snažnim rukama.
Izgovorila je njegovo ime, najprije smireno, a onda sa sve većim očajanjem.
"Edwarde, Edwarde, Edwarde..."
Promeškoljio se, progunđao, otvorio oči i pogledao je. Rekao je vrlo tiho:
"Plinska pećnica", i pogled mu je skrenuo prema plinskom štednjaku.
"Znam, dragi, ali zašto - zašto...
Sada je drhtao, ruke su mu bile hladne i beživotne. Rekao je: "Midge?" U glasu mu je čula neku vrstu zbunjenog iznenađenja i zadovoljstva.
Rekla je: "Čula sam te kad si prošao pored moje sobe. Nisam znala... sišla sam dolje."
Uzdahnuo je, bio je to vrlo dug uzdah, činilo joj se kao da dolazi iz velike udaljenosti. "Najlakši izlaz", rekao je.
"Ali, Edwarde, zašto, zašto?"
Pogledao ju je, i praznina i tama u njegovom pogledu ju je prestravila.
"Jer znam kako nikad nisam bio nimalo dobar. Uvijek sam bio neuspješan.
Uvijek sam bio inferioran. Ljudi poput Christowa čine stvari. Oni se pojave i žene ih obožavaju. Ja sam ništa - nisam čak ni živ. Naslijedio sam Ainswick i imam dovoljno za život - inače bih propao. Nemam nikakvu karijeru - nikad nisam bio dobar pisac.
Henrietta me ne želi. Nitko me ne želi. Tog dana - u Berkelevju - pomislio sam - ali bila je to ista priča. Ti također nisi mogla mariti, Midge. Čak me ni zbog Ainswicka ne bi mogla podnositi. Pa sam pomislio kako je najbolje sve završiti."
Njene su riječi došle žurno. "Dragi, dragi, ti ne razumiješ. To je zbog Henriette - jer sam mislila kako još uvijek jako voliš Henriettu."
"Henriettu?" Promrmljao je kroz zube, kao da govori nekome jako udaljenom.
"Da, jako sam je volio."
Čula ga je kako mrmlja iz još veće daljine:
"Jako je hladno."
"Edwarde - dragi moj."
Čvrsto ga je zagrlila. Nasmiješio joj se i promrmljao:
"Tako si topla, Midge - tako si topla."
Da, pomislila je, to je bio očaj. Hladna stvar - stvar neopisivo hladna i usamljena. Sve do sada nije shvatila kako je očaj hladna stvar. Smatrala ga je nečim toplim i strastvenim, nečim divljim, uzavrelim. Ali nije bilo tako. Ovo je bio očaj - ova potpuna tama hladnoće i usamljenosti. I grijeh očaja, o kojem su svećenici pričali, bio je hladni grijeh, grijeh udaljavanja od svih toplih i živih ljudskih kontakata.
Edward je ponovio. "Tako si topla, Midge." 1 odjednom je, s toplinom, i ponosno sigurnošću pomislila: "Ali to je ono što on želi - to je ono što mu mogu dati! Svi su bili hladni, svi Angkatetli. Čak je i Henrietta u svom ponašanju imala nekakvu lepršavu hladnoću Angkatella. Neka Edward voli Henriettu kao neuhvatljiv i nemoguć san. On je u stvari trebao toplinu, postojanost, stabilnost. To je bilo svakodnevno društvo, ljubav i smijeh na Ainswicku.
Pomislila je: "Edward treba nekoga tko će upaliti vatru njegovog srca- a ja sam osoba koja će to učiniti."
Edward je podigao pogled. Ugledao je Midgeino lice iznad sebe, toplo lice, pune usne, prekrasne oči i tamnu kosu koja joj je padala s obje strane čela poput dva krila.
Henriettu je uvijek gledao kao sliku iz prošlosti. Tražio je odraslu ženu, a samo je želio vidjeti sedamnaestogodišnju djevojku koju je zavolio. Ali sada, dok je gledao Midge, obuzeo ga je neki neobičan osjećaj prema Midge. Vidioje školarku s kosom spletenom u dva repa, sada je vidio tamne valove koji su joj uokvirivali lice, i sada je vidio kako će ta krila izgledati kad kosa više ne bude crna nego sijeda.
"Midge je", pomislio je, "stvarna. Jedina stvarna osoba koju sam ikad poznavao..." Osjetio je njenu toplinu i snagu - tamnu, pozitivnu, živu, stvarnu!
"Midgeje", pomislio je, "kamen temeljac na kojem mogu izgraditi svoj život."
Rekao je: "Draga Midge, volim te, nemoj me više nikada napustiti."
Sagnula se prema njemu, osjetio je toplinu njenih usana na svojima, osjetio je njenu ljubav kako ga obavija, štiti ga, i sreća je uplovila u tu hladnu pustinju u kojoj je toliko dugo živio sam.
Midgeje iznenada kroz drhtavi smijeh rekla:
"Gledaj, Edwarde, žohar nas je došao pogledati. Nije li to lijep žohar? Nikad nisam pomislila kako će mi se žohar toliko sviđati?"
Sanjivo je dodala: "Kako je život neobičan. Sjedimo na podu kuhinje koja još uvijek zaudara po plinu među žoharima, i čini nam se kako je to Raj."
Sanjivo je promrmljao: "Mogao bih vječno ostati ovdje."
"Bolje da se odemo naspavati. Četiri su sata. Kako da, za ime Božje, Lucy objasnimo razbijeni prozor?" Na sreću, sjetila se Midge, Lucy je izuzetno naivna osoba što se tiče objašnjenja!
Po uzoru na Lucy, Midgeje ušla u njenu sobu u šest sati. Hrabro je objavila istinu.
"Edward je noćas sišao dolje i gurnuo glavu u plinsku pećnicu", rekla je. "Na sreću sam ga čula i otišla za njim. Razbila sam prozor jer ga nisam uspjela na brzinu otvoriti."
Lucy je, Midgeje morala priznati, bila predivna.
Veselo se nasmijala bez trunke iznenađenja.
"Draga Midge", rekla je, "ti si uvijek tako praktična. Sigurna sam kako ćeš uvijek biti velika utjeha za Edwarda."
Nakon što je Midge otišla, lady Angkatell je ustala i otišla u suprugovu sobu, kojaje jednom ostala otključana.
"Heniy."
"Moja draga Lucy! Još uvijek nije zora."
"Ne, ali slušaj, Henry, ovo je uistinu vrlo važno. Moramo uvesti struju za kuhanje i riješiti se onog plinskog štednjaka."
"Zašto, prilično je dobar, žarne?"
"Oh, da, dragi. Ali to je stvar koja ljudima daje ideje, a ne moraju svi biti praktični poput drage Midge."
Iščezla je u vidu magle. Sir Henry je progunđao i okrenuo se. Naglo se probudio u trenutku kad je počeo tonuti u san. "Jesam li to sanjao", promrmljao je, "ili je Lucy ušla unutra i počela pričati o plinskim štednjacima?"
Vani u hodniku, lady Angkatel otišla je do kupaonice i stavila čajnik na štednjak. Ponekad, znala je, ljudi su voljeli ranojutamju šalicu čaja. Veselo se vratila u krevet i legla, bila je zadovoljna životom i sobom.
Edward i Midge na Ainswicku - saslušanje je gotovo. Opet će otići i porazgovarati s gospodinom Poirotom. Simpatičnim malim čovječuljkom...
Odjednom joj je sinula nova ideja. Sjela je. "Pitam se", reklaje zamišljeno, "je li pomislio na to."
Ustala je iz kreveta i hodnikom otišla do Henriettine sobe, svoj je razgovor započela puno prije no što je i stigla na odredište.
"- i odjednom mi je sinulo, draga, kako si to mogla previdjeti."
Henriettaje sanjivo promrmljala: "Za ime Božje, Lucy, ptice se još uvijek nisu probudile!"
"Oh, znam, draga, priličnome rano, ali čini mi se kako je ovo bila prilično nemirna noć - Edward i plinski štednjak, Midge i kuhinjski prozor- i razmišljanje što ću reći gospodinu Poirotu i sve -"
"Žao mi je, Lucy, ali sve što govoriš zvuči kao trabunjanje. Može li to pričekati?"
"To je samo futrola, draga. Pomislila sam, znaš, kako možda nisi pomislila na futrolu."
"Futrolu?" Henrietta je sjela. Odjednom je bila u potpunosti budna.
"Što s futrolom?"
"Onaj Henryjev revolver bio je u futroli, znaš. A futrola nije pronađena.
Naravno, nitko je se ne mora sjetiti - ali, s druge strane, netko bi mogao-"
Henriettaje iskočila iz kreveta. Rekla je:
"Čovjek uvijek nešto zaboravi - to stalno govore! I istina je!"
Lady Angkatell vratila se u svoju sobu.
Legla je u krevet i uskoro zaspala.
Voda u čajniku na štednjaku je ključala i nastavila ključati.

29.
Gerda se prevrnula do ruba kreveta i ustala.
Glava joj je sada bila malo bolje, ali još joj je uvijek bilo drago što s ostalima nije otišla na piknik. Bilo je mirno i gotovo savršeno biti malo sam kod kuće.
Elsie je, naravno, bila izuzetno ljubazna- izuzetno ljubazna - osobito u početku. Kao prvo, Gerda je morala ostati u krevetu i tamo doručkovati, sve su joj donijeli. Svi su joj govorili neka sjedi u najudobnijoj fotelji, neka podigne noge, neka ne radi ništa teško.
Svima je bilo žao zbog Johna. Zahvalno je ostala u zaštiti te magle. Nije željela razmišljati, ili osjećati, ili se sjetiti.
Ali sada, svakoga dana, osjećala je kako se približava - morat će ponovno početi živjeti, odlučiti što učiniti, gdje živjeti. Elsie je već počela pokazivati znakove nestrpljenja zbog njenog ponašanja. "Oh, Gerda, nemoj biti toliko spora!"
Sve je bilo isto kao i prije - davno, prije no što je došao John i odveoje. Svi suje smatrali sporom i glupom. Nije bilo nikoga tko bi, poput Johna, rekao: "Ja ću se brinuti za tebe."
Glava ju je boljela i Gerda je pomislila: "Skuhat ću si čaj."
Sišla je do kuhinje i pristavila vodu. Gotovo je počela ključati kad je čula zvonce na ulaznim vratima.
Posluga je dobila slobodan dan. Gerda je otišla do vrata i otvorila ih. Bila je zapanjena kad je ugledala Henriettin otmjeni auto parkiran na pločniku i Henriettu koja je stajala na pragu.
"Oh, Henrietta!" izjavila je. Ustuknula je korak ili dva. "Uđi. Bojim se kako su moja sestra i djeca vani -"
Henrietta ju je prekinula. "Dobro, drago mi je. Željela sam te vidjeti nasamo.
Slušaj, Gerda, što si učinila s futrolom!"
Gerda je stala. Pogled joj je odjednom postao prazan i izgubljen. Reklaje:
"Futrolom?"
Onda je otvorila vrata na desnoj strani hodnika.
"Bolje uđi ovamo. Bojim se kako je dosta prašnjavo. Znaš, jutros nismo imali puno vremena."
Henrietta ju je opet žustro prekinula.
Reklaje: "Slušaj, Gerda, moraš mi reći. Osim futrole sve je u redu - apsolutno u redu. Ništa te ne može povezati s time. Pronašla sam revolver gdje si ga gurnula u grm pored bazena. Sakrila sam ga na mjesto na koje ga ti nikako nisi mogla odnijeti - a na njemu se nalaze otisci prstiju koje nikad neće identificirati. Znači, ostaje samo futrola. Moram znati što si učinila s njom?"
Zastala je i očajnički se molila kako će Gerda brzo reagirati.
Nije imala pojma zašto je osjećala ovu ključnu potrebu za žurbom, ali bila je tu. Nisu pratili njen auto - pobrinula se za to. Krenula je londonskom cestom, natočila benzin kod garaže i spomenula kako se vraća u London. Onda je, malo kasnije, skrenula na sporednu cestu i vozila njome sve dok nije izbila na glavnu cestu koja je vodila na jug, prema obali.
Gerda je još uvijek zurila u nju. Problem s Gerdom, pomislilaje Henrietta, je taj što je tako spora.
"Ako je još uvijek imaš, Gerda, moraš mi je dati. Nekako ću je se riješiti. To je jedina moguća stvar, znaš, koja te sada može povezati s Johnovom smrću. Imaš li je?"
Nastupilaje pauza i Gerda je polagano kimnula glavom.
"Zar nisi znala koliko je ludo zadržati je?" Henrietta je jedva mogla prikriti nestrpljenje.
"Zaboravila sam na nju. Bila mi je u sobi."
Dodala je. "Kadje policija došla u Harlev Street, izrezala sam je na komadiće i stavila s ostalom kožom u torbu."
Henriettaje rekla: "To je bilo pametno."
Gerda je rekla: "Ja nisam baš toliko glupa koliko svi misle." Podignulaje ruku do grla. Rekla je: "John- Johnl" Glasjoj je zamro u grlu.
Henriettaje rekla: "Znam, draga moja, znam."
Gerda je rekla. "Ali ti ne možeš znati... John nije - on nije -" Stajala je tamo, glupo i na neki neobičan način patetično. Nagloje podigla pogled do Henriettinog lica. "Sve je bila laž - sve! Sve stvari koje sam mislila o njemu. Vidjela sam mu lice kad je onu večer pratio onu ženu. Veronicu Cray. Znala sam kako ju je volio, naravno, godinama prije no što se oženio sa mnom, ali mislila sam kako je to gotovo."
Henriettaje nježno rekla:
"Ali bilo je gotovo."
Gerda je odmahnula glavom.
"Nije. Došla je tamo i pretvarala se kako nije godinama vidjela Johna - ali ja sam vidjela Johnovo lice. Izašao je van s njom. Otišla sam u krevet. Ležala sam i pokušavala čitati - pokušavala sam čitati onaj detektivski roman kojeg je John čitao.
A John se nije vraćao. Kad sam naposljetku izašla van..."
Činilo se kao da joj se oči okreću unutra, kao da promatraju prizor.
"Bila je mjesečina. Išla sam stazom do bazena. U sjenici je bila svjetlost. Bili su tamo - John i ta žena."
Henriettaje tih uzdahnula.
Gerdino se lice promijenilo. Na sebi više nije imalo ništa od uobičajene praznine. Bilo je bešćutno, bezizražajno.
"Vjerovala sam Johnu. Vjerovala sam u njega - kao da je sam Bog. Smatrala sam ga najplemenitijim čovjekom na svijetu. Smatrala sam kako je on oličenje svega što je pošteno i plemenito. Asvejetobila/rti! Ostala sam bez ičega. Ja - ja sam obožavala Johna!"
Henrietta ju je fascinirano promatrala. Jer je ovdje, pred njenim očima, bilo ono što je pretpostavila i oživjela u drvenoj skulpturi. Tu je Obožavatelj. Slijepa odanost koja se iskrenula, prevarena, opasna.
Gerda je rekla: "Nisam to mogla podnijeti! Morala sam ga ubiti! Morala sam - shvaćaš li me, Henrietta?"
Rekla je to smirenim, gotovo prijateljskim glasom.
"A znala sam kako moram biti pažljiva jer je policija jako pametna. Ali onda, ja nisam glupa kao što ljudi misle! Ako si spor i samo zuriš, ljudi misle kako ne shvaćaš stvari - a ponekad im se, u sebi, smiješ! Znala sam kako mogu ubiti Johna i nitko neće znati jer sam u onom detektivskom romanu pročitala kako policija može otkriti iz kojegje pištolja ispaljen metak. Sir Henry mi je tog poslijepodneva pokazao kako napuniti pištolj i kako pucati iz njega. Uzet ću dva revolvera. Johna ću ustrijeliti s jednim, a onda ga sakriti, i dopustiti ljudima neka me pronađu kako držim drugi, isprva će pomisliti kako sam ga ja ustrijelila, a onda će otkriti kako nije mogao biti ubijen s tim revolverom, pa će reći kako to ja ipak nisam učinila!"
Trijumfalno je kimnula glavom.
"Ali zaboravila sam kožnu stvarčicu. Bilaje u ladici u mojoj sobi.
Kako je ono zoveš, futrola? Policija se sada sigurno neće baviti time!"
"Možda bi mogla", rekla je Henrietta. "Bolje je daj meni, ja ću je ponijeti sa sobom. Kad više ne bude kod tebe, bit ćeš definitivno sigurna."
Sjela je. Odjednom je osjetila strašan umor.
Gerda je rekla: "Ne izgledaš dobro. Baš kuham čaj."
Izašla je iz sobe. Ubrzo se vratila s pladnjem. Na njemu se nalazio čajnik, vrč s mlijekom i dvije šalice. Mlijeko se prolilo iz vrča jer je bio pun do vrha. Gerda je spustila pladanj, napunila šalicu čajem i dodala je Henrietti.
"Oh, draga", reklaje obeshrabreno, "ne mogu vjerovati da voda nije proključala."
"U redu je", rekla je Henrietta. "Idi i donesi futrolu, Gerda."
Gerda je oklijevala, a onda izašla iz sobe. Henrietta se nagnula naprijed i položila ruke na stol, i glavu na njih. Bila je tako umorna, tako strašno umorna. Ali uskoro će sve biti gotovo. Gerda će biti sigurna, baš kao što bi John i želio.
Sjela je, pomaknula kosu s čela i prinijela šalicu usnama. Onda je na zvuk otvaranja vrata podigla pogled. Gerda je barem jednom bila prilično brza.
Ali na vratima je stajao Hercule Poirot.
"Ulazna vrata bila su otvorena", rekao je dok je prilazio stolu, "pa sam si uzeo slobodu i ušetao."
"Vi!" reklaje Henrietta. "Kako ste došli ovamo?"
"Kad ste tako hitno napustili Šupljinu, naravno, znao sam kamo ćete otići.
Unajmio sam stvarno brzi auto i došao ravno ovamo."
"Shvaćam." Henrietta je uzdahnula. "Naravno."
"Ne biste trebali piti taj čaj", rekao je Poirot, uzeo joj šalicu iz ruke i vratio je na pladanj. "Čaj koji nije napravljen s proključalom vodom nije dobar za piće."
"Zar je tako mala stvar poput proključale vode uistinu važna?"
Poirot je blagim glasom rekao: "Sve je važno."
Iza njega se nešto čulo i Gerda je ušla u sobu. U rukama je držala torbicu.
Pogled joj je s Poirota preletio do Henriette.
Henrietta je hitro rekla:
"Bojim se, Gerda, kako sam ja prilično sumnjiva osoba. Čini se kako me gospodin Poirot pratio. On misli kako sam ja ubila Johna- ali to ne može dokazati."
Govorila je polako i odlučno. Samo da se Gerda ne izda.
Gerda je zbunjeno rekla: "Žao mi je. Hoćete li malo čaja, gospodine Poirot?"
"Ne, hvala vam, madame?
Gerda je sjela za stol. Počela je govoriti na svoj zbunjeni način.
"Ispričavam se što su svi vani. Moja sestra i djeca otišli su na piknik. Meni nije bilo dobro, pa sam ostala kod kuće."
"Žao mi je, madame."
Gerda je podigla šalicu i otpila.
"Sve je to zabrinjavajuće. Sve je tako zabrinjavajuće. Znate, John je uvijek sve organizirao, a sada Johna više nema..." Glas joj je zamro. "Sada Johna više nema."
Njen pogled, žalostan, zapanjen, letio je s jednog na drugo.
"Ne znam što učiniti bez Johna. John je pazio na mene. John se brinuo za mene. Sada ga više nema, sve je nestalo. A djeca - postavljaju mi pitanja, a ja im ne mogu dobro odgovoriti. Ne znam što reći Terrvju. Neprestano ispituje: 'Zašto je otac ubijen?' Jednog će dana, naravno, otkriti zašto. Terry uvijek mora znati.
Zbunjuje me što uvijek pita zašto, ne tko"
Gerda se naslonila. Usne su joj bile vrlo plave.
Ukočeno je rekla:
"Osjećam se - jako loše - kad bi John - John -"
Poirot je obišao oko stola i dodirnuo je po ramenu. Glava joj se spustila naprijed. Sagnuo se i podigaojoj očni kapak. Onda se uspravio.
"Lagana i prilično bezbolna smrt."
Henrietta je zurila u njega.
"Srce? Ne." Hitro se sjetila. "Nešto u čaju. Nešto što je sama stavila u njega.
Izabrala je taj način?"
Poirot je blago odmahnuo glavom.
"Oh, ne, to je bilo namijenjeno vama. Bilo je u vašoj šalici."
"Za mene!" Henriettin je glas bio preneražen. "Ali ja sam joj pokušavala pomoći."
"To nije bilo važno. Niste nikada vidjeli psa uhvaćenog u zamku - ugrist će bilo koga tko ga dodirne. Znala je samo kako znate njenu tajnu i zato ste i vi također morali umrijeti."
Henrietta je polagano rekla:
"A vi ste mi rekli neka vratim šalicu natrag na pladanj - mislili ste - mislili ste kako će ona "
Poirot ju je tiho prekinuo:
"Ne, ne, mademoiselle. Nisam znao nalazi li se nešto u vašoj šalici. Samo sam znao kako bi moglo biti. A kad je šalica vraćena na pladanj, imala je pedeset posto šanse piti iz te ili one druge - ako to zovete šansom. Ja ovakav kraj smatram milostivim. Za nju - i njeno dvoje nevine djece."
Blago je rekao Henrietti: "Vrlo ste umorni, zar ne?"
Kimnula je. Pitala ga je: "Kad ste saznali?"
"Ne znam točno. Scena je namještena; to sam odmah osjetio. Ali dugo vremena nisam shvatio kako ju je namjestila Garda Christow - kako je njeno ponašanje lažno jer je, u stvari, glumila. Bio sam zbunjen jednostavnošću, i istovremeno kompleksnošću. Prilično sam brzo shvatio kako se borim protiv vaše domišljatosti, i kako vam vaši rođaci pomažu čim su shvatili što želite učiniti!"
Zastao je i dodao: "Zašto ste vi to željeli učiniti?"
"Jer me John zamolio! To je značilo kad je rekao 'Henrietta' Sveje bilo u toj jednoj riječi. Molio me da zaštitim Gerdu. Znate, on je volio Gerdu. Mislim kako je volio Gerdu puno više no što je bio svjestan. Više od Veronice Cray. Više od mene.
Gerda mu je pripadala, a John je volio stvari koje su mu pripadale. Znao je da ako itko može zaštititi Gerdu od posljedica njenog čina, to sam ja. A znao je kako ću učiniti sve što je tražio jer sam ga voljela."
"I počeli ste odmah", rekao je mrko Poirot.
"Da, prva stvar koje sam se sjetila bilo je uzeti joj pištolj i baciti ga u bazen.
To bi skinulo otiske prstiju. Kad sam kasnije otkrila kako je ustrijeljen drugim pištoljem, otišla sam ga tražiti, i naravno odmah sam ga našlajer sam znala na kakvo bi ga mjesto Gerda bacila. Bila sam samo minutu ili dvije brža od ljudi inspektora Grangea."
Zastala je, a zatim nastavila: "Nosila sam ga sa sobom u onoj torbi sve dok ga nisam uspjela odnijeti u London. Onda sam ga sakrila u ateljeu i čekala trenutak dok ga ne budem u mogućnosti vratiti natrag. Stavila sam ga gdje ga policija nije mogla pronaći."
"U glinenog konja", promrmljao je Poirot.
"Kako znate? Da, stavila sam ga u vrećicu, oko njega napravila kalup, a zatim ga prekrila glinom. Nakon svega, policija ne može uništiti umjernikovo remek-djelo, zar ne? Po čemu ste znali gdje je?"
"Zbog toga što ste izabrali konja. Trojanski konj bio je nesvjesna asocijacija u vašem umu. Ali otisci prstiju - kako ste to napravili?"
"Stari slijepac koji na ulici prodaje šibice. Nije znao što je to, a ja sam ga zamolila neka ga na trenutak drži dok ne izvadim novac!"
Poirot ju je na trenutak gledao.
"C'est formidabler promrmljao je. "Vi ste jedan od najboljih protivnika koje sam ikad imao."
"Bilo je strašno zamorno neprestano pokušavati ostati korak ispred vas!"
"Znam. Počeo sam shvaćati istinu čim sam uvidio kako je stvar organizirana ne da uplete samo jednu osobu nego sve - osim Gerde Christow. Svaka je indicija uvijek pokazivala ud nje. Namjerno ste podmetnuli Ygdrasila kako biste me zbunili i sebe doveli pod sumnju. Lady Angkatell, koja je savršeno dobro znala što radite, zabavljala se navodeći jadnog inspektora Grangea u jednom pravcu, pa u drugom.
David, Edward, ona."
"Da, postoji samo jedna stvar koju možete učiniti ako s osobe koja je zapravo kriva želite skinuti sumnju. Morate sumnju prebaciti na nekog drugog, ali je nikad ne smijete usredotočiti na samojeđnu osobu. Zato je svaki trag izgledao obećavajuće, a onda je iščezao u vidu magle."
Henrietta je pogledala patetično zgrčenu osobu u stolcu. Rekla je: "Sirota Gerda."
"To ste cijelo vrijeme osjećali?"
"Mislim da jesam. Gerda je strahovito voljela Jolina zbog onog što je bio.
Izgradila mu je pijedestal i pripisala svaku veličanstvenu, uzvišenu, nesebičnu osobinu. A ako uništite idola, ne ostaje vam ništa" - Zastala je, a zatim nastavila: "Ali John je bio nešto puno više od idola na pijedestalu. On je bio stvarno, vitalno, živo biće. Bio je velikodušan, topao, živ, i bio je izvrstan liječnik - da, izvrstan liječnik. A sada je mrtav, i svijet je izgubio uistinu velikog čovjeka. Ja sam izgubila jedinog čovjeka kojeg ću ikada voljeti."
Poirot joj je nježno položio ruku na rame. Rekao je:
"Ali vi ste jedna od onih koji mogu živjeti s mačem u srcu - koji sa smiješkom mogu nastaviti dalje -"
Henrietta ga je pogledala. Usne su joj se razvukle u ogorčeni osmijeh.
"To je pomalo melodramatično, zar ne?"
"Da, jer sam j a stranac i volim upotrebljavati profinjene riječi."
Henrietta je iznenada rekla:
"Bili ste vrlo ljubazni prema meni."
"To je zato što vam se divim."
"Gospodine Poirot, što ćete učiniti'? U vezi Gerde, mislim."
Poirot je uzeo torbu. Istresao je njen sadržaj, komade smeđe kože i ostalih boja. Unutra je bilo komada sjajne smeđe kože. Poirot ih je sastavio.
"Futrola. To ću uzeti sa sobom. A sirota madame Christow, bilaje shrvana, suprugova smrt bilaje previše za nju. Zaključit će kako si je život oduzela u trenutku ludila -"
Henrietta je polagano rekla:
"I nitko neće znati što se stvarno dogodilo?"
"Mislim kako će jedna osoba znati. Sin doktora Christowa. Mislim kako će mejednog dana posjetiti i zatražiti da mu kažem istinu."
"Ali vi mu nećete reći", vrisnula je Henrietta.
"Da. Reći ću mu."
"Oh, ne!"
"Ne razumijete. Vama je nepojmljivo da netko bude povrijeđen. Ali nekim je umovima jedna druga stvar još nepojmljivija - ne znati. Čuli ste kako je sirota žena nedavno rekla: 'Terry uvijek mora znali.' Znanstvenomje umu istina najvažnija.
Istina, koliko god gorka, može se prihvatiti, i uplesti u dizajn života."
Henrietta je ustala.
"Želite da ostanem ovdje, ili je bolje da odem?"
"Mislim kako je bolje da odete."
Kimnulaje. Onda je, više sebi nego njemu, rekla:
"Kamo da idem? Što ću učiniti - bez Johna?"
"Govorite poput Gerde Christow. Vi ćete znati kamo otići i što činiti."
"Hoću li? Tako sam umorna, gospodine Poirot, tako umorna."
Nježnoje rekao:
"Idite, dijete moje. Vaše je mjesto sa živima. Ja ću ostati ovdje s mrtvima."

30.
Dok se vozila prema Londonu, dvije su fraze odjekivale Henriettinim umom: "Što ću učiniti? Kamo da idem?"
Bila je napeta posljednjih nekoliko tjedana, uzbuđena, nije ni trenutak bila opuštena. Pred sobom je imala zadatak koji je morala obaviti - zadatak koji joj je John zadao. Ali sada je to gotovo - nije uspjela - ili jest? Čovjek na to može gledati s oba stajališta. Ah kako god na to gledao, zadatakje obavljen. Osjećala je strašan umor zbog toga.
U mislima se vratila riječima koje je one noći na terasi rekla Edwardu - noć nakon Johnove smrti - noć kad je otišla do bazena i sjenice, i namjerno, pod svjetlošću šibice nacrtala Ygdrasila na željeznom stolu. Promišljeno, planirano - nije bila sposobna sjesti i tugovati — tugovati za svojim mrtvima. "Željela bih", rekla je Edwardu, "tugovati za Johnom."
Ali tada se nije usudila opustiti - nije mogla dopustiti tuzi da je obuzme.
Međutim, sada je mogla tugovati. Sada je imala vremena napretek.
U bradu je promrmljala: "John... John."
Gorčina i inat su je obuzeli.
Pomislila je: "Da sam barem popila onu šalicu čaja."
Vožnja ju je utješila, na trenutak joj je dala snagu. Ali uskoro će biti u Londonu. Uskoro će parkirati auto u garažu i otići u prazni atelje. Prazan, pošto John više nikada neće sjediti tamo i maltretirati je, ljutiti se na nju, voljeti je više no što ju je želio voljeti, strastveno joj pričati o Ridgewayevoj bolesti - o svojim trijumfima i očajanjima, o gospodi Crabtree i St. Christopher'su.
I odjednom je ona tamna koprena koja joj se nadvila nad misli iščezla i pomislila je:
"Naravno. Tamo ću otići. U St. Christopher's."
Ležeći na uskom bolničkom krevetu, gospođa Crabtree je svojim reumatičnim, blistavim očima pogledala svoju posjetiteljicu.
Bila je upravo onakva kakvom ju je John opisao, i Henrietta je osjetila iznenadnu toplinu, poboljšanje raspoloženja. Ovo je stvarno - ovo će trajati! Ovdje je, nakratko, opet pronašla Johna.
"Siroti doktor. Strašno, zar ne?" Govorila je gospođa Crabtree. U njenom se glasu čulo i oduševljenje i tuga, jer gospođa Crabtree voljela je život; a iznenadne smrti, osobito umorstva ili smrti djece, bili su najbogatiji dio tapiserije života.
"Tako je nastradao! Želudac mi se okrenuo, da, kad sam čula. Sve sam pročitala u novinama. Sestra mi ih je donijela. Stvarno je bila dobra, aha. Bilo je slika i svega.
Onaj bazen i sve drugo. Njegva žena kako odlazi sa saslušanja, jadnica, i ona lady Angkatell čiji je bazen. Puno slika. Cjela stvar je misterija, žarne?"
Henriettu nije odbilo njeno naslađivanje. Voljela juje jer je znala da ju je i John volio. Akoje morao umrijeti, sigurno bi volio da gospođa Crabtree uživa u tome, nego da šmrca i roni suze.
"Samo se nadam kako će uloviti onog tko je to napravio, i objesiti ga", nastavila je vatreno gospoda Crabtree. "Više nemaju javnih vješanja kao prije — stvarno šteta. Oduvijek sam mislila kako bih voljela otići na vješanje. 1 duplo se zabaviti, ako me razumijete, kad bi vidjela onog tko je ubio doktora kako visi! Ta je osoba stvarno bila zla. Ah, doktor je bio jedan na tisuću. Jako pametan, da jako! I bio je jako dobar! Nasmijavao vasje htjeli vi to ili ne. A tek stvari kojeje nekad govorio! Učinila bih sve za doktora, da, sve!"
"Da", rekla je Henrietta, "bio je jako pametan čovjek. Bio je veliki čovjek."
"Cijela ga je bolnica poštivala, da, da! Sve sestre, /njegovi pacijenti! Uvijek ste mislili kako ćete ozdraviti kad je došao do vas."
"Znači, vi ćete ozdraviti", rekla je Henrietta.
Male mudre oči na trenutak su se zamaglile.
"Nisam sigurna u to, mala. Sad imam slatkorječivog malog tipa s naočalama.
Drukčiji je od doktora Christowa. Nikad se ne smije! Doktor Christow je bio jedinstven, da - uvijek se šalio! Ponekad me dobro izmorio, da, sa svojim tretmanima.
'Ne mogu više, doktore', rekla bih mu, a on bi meni rekao: 'Da, možete, gospođo Crabtree. Snažni ste, jeste. Vi to možete. Ući ćemo u medicinsku povijest, i vi i ja.'
I tako bi vam pričao. Sve bih napravila za doktora, da, sve! Očekivao je puno od vas, da, puno, a vi ste osjećali kako ga ne možete iznevjeriti, ako razumijete što hoću reći."
"Znam", rekla je Henrietta.
Male blistave oči su je promatrale.
"Oprostite mi, draga, vi nekim slučajem niste doktorova žena?"
"Nisam", rekla je Henrietta. "Ja sam samo prijateljica."
"Shvaćam", rekla je gospođa Crabtree.
Henrietta je pomislila kako ne shvaća.
"Ako smijem pitati, zašto ste došli?"
"Doktor je običavao često pričati o vama - i o njegovom novom tretmanu.
Željela sam vidjeti kako ste."
"Pogoršava se eto kako sam."
Henrietta je vrisnula:
"Ali ne smije vam se pogoršati! Morate ozdraviti."
Gospođa Crabtree se nacerila.
"Ja ne želim umrijeti, to si nemojte ni pomisliti!"
"Pa, borite se onda! Doktor Christow je rekao kako ste pravi borac."
"Ma stvarno?" Gospođa Crabtree mirno je ležala oko minutu, a onda je polagano rekla:
"Tko god da ga je upucao, neka gori u paklu! Nema puno ljudi poput njega."
Nikad više nećemo susresti nekoga poput njega. Riječi su proletjele Henriettinom glavom. Gospođa Crabtree prodorno ju je promatrala.
"Ne dajte se, draga", rekla je. Dodala je: "Imao je lijep sprovod, nadam se."
"Imao je lijep pogreb", rekla je Henrietta tužno.
"Ah! Da sam bar mogla ići!"
Gospođa Crabtree je uzdahnula.
"Očekujem kako će idući sprovod na koji ću ići, biti moj."
"Ne", vrisnula je Henrietta. "Ne smijete se predati. Nedavno ste rekli kako vam je doktor Christow rekao da ćete oboje ući u medicinsku povijest. Pa, morate sami nastaviti. Tretman je isti. Morate imati hrabrosti za dvoje - morate samo ući u medicinsku povijest- zbog njega."
Gospođa Crabtree gledala ju je trenutak ili dva.
"Zvuči pomalo veličanstveno! Dat ću sve od sebe. Ne mogu obećati više od toga."
Henrietta je ustala i primila je za ruku.
"Doviđenja. Doći ću vas opet posjetiti ako može."
"Da, dođite. Dobro će mi doći malo pričati o doktoru." Oči su joj opet zablistale. "Pravi čovjek, doktor Christow."
"Da", reklaje Henrietta. "Bioje."
Starica je rekla:
"Ne tugujte - što je bilo bilo je. Ne možete ga dobiti natrag."
Gospoda Crabtree i Hercule Poirot, pomislila je Henrietta, izrazili su istu ideju na drukčiji način.
Odvezla se natrag u Chelsea, parkirala auto u garaži i polagano došetala do ateljea.
"Sada je", pomislila je, "došao. Trenutak kojeg sam se užasavala - trenutak kad sam ostala sama."
"Sada to više ne mogu odgađati. Sada je tuga ovdje, sa mnom."
Što je ono rekla Edwardu? "Voljela bih kad bih mogla tugovati za Johnom."
Sjela je na stolac i maknula kosu s lica.
Sama - ispražnjena - očajna. Ova stravična praznina.
Suze su joj se pojavile u očima, i polagano počele teći niz obraze.
Tuga, pomislila je, ruga zbog Johna. Oh, Johne - Johne.
Uspomene, uspomene - njegov glas, oštar od boli:
"Da sam mrtav, prvo što bih učinio, suzama oblivenog lica, počeo bih raditi skulpturu nekakve proklete žalosne žene ili neki kip boli."
Promeškoljila se od nelagode. Zašto joj je ta misao došla u glavu?
Tuga - Tuga... Lik u plastu - njegova figura jedva vidljiva - glava pognuta.
Alabaster.
Mogla je vidjeti obrise - visoka, izdužena, njena je bol prikrivena, otkrivaju je samo duge, tužne linije plašta.
Tuga, izlazi iz čistog, prozirnog alabastera.
"Da sam mrtva .."
Gorčina je odjednom navalila svom snagom!
Pomislila je: "7oye ono što jesam! John je bio u pravu. Ja ne mogu voljeti - ja ne mogu oplakivati - ne cijelim svojim bićem."
"Midge, ljudi poput Midge su sol ove zemlje."
Midge i Edward na Ainswicku.
To je bila stvarnost - snaga - toplina.
"Ali ja", pomislila je, "nisam kompletna osoba. Ne pripadam sebi, nego nečemu van mene. Ne mogu oplakivati svoje mrtve. Umjesto toga moram uzeti svoju tugu i pretočiti je u kip od alabastera .."
Izložak broj 58. "Tuga". Alabaster. Gospođica Henrietta Savernake...
"Johne, oprosti mi, oprosti mi, jer si ne mogu pomoći."