Kći pustinje

Marijana Givens 1838. godine dolazi u Indiju kako bi pronašla muža, ali neobičnom igrom sudbine izbavlja iz opasnosti otetog indijskog mališana i postaje njegova starateljka. Sada, nakon tri godine političkih nemira i neočekivanog braka sa jednim indijskim muslimanom, Marijana kreće u svojevrsno izgnaništvo u Avganistan kako bi svila dom u slabo zaštićenom vojnom logoru u Kabulu. Primorana da se opredeli da li će ostati lojalna svojim sunarodnicima i svom engleskom vaspitanju ili će se prikloniti fascinantnoj i mističnoj porodici svog supruga, Marijana odlazi u uzavreli i opasni Kabul u potrazi za vidovnjakom koji poseduje odgovore na pitanja koja je muče. Međutim, ti odgovori imaju svoju cenu...

Za to vreme britanski kolonijalisti uživaju u zadovoljstvima Kabula, ne obazirući se na srdžbu koju je njihova okupacija podstakla među lokalnim plemenskim vođama. Dok se ozlojeđenost avganistanskog naroda pretvara u otvoreno nasilje, i dok britanski logor dospeva pod opsadu, Marijana mora da donese tešku i sudbonosnu odluku kako bi svoje voljene izbavila od nezamislivog užasa...

Svima koji su bili dovoljno hrabri da bi govorili istinu unatoč suprotstavljanju s kojim su se suočili

Povijesna bilješka

Unatoč svojoj zabačenosti i visokim, nepristupačnim planinama, Afganistan je imao važnu ulogu u »velikoj igri« – dugoj borbi koju su Britanija i Rusija u devetnaestom stoljeću vodile za prevlast u središnjoj Aziji.
Vrijednost Afganistana bila je u njegovim trgovačkim putovima, jer se nalazio u srcu mreže starih karavanskih putova poznatih pod skupnim nazivom Put svile. Tim uskim opasnim putovima, koji su povezivali Rusiju i Kinu s Indijom i Rimom, tisućama godina prevozilo se kamenu sol, lapis lazuli, čaj i svilu, ali vojskama Aleksandra Velikog, Džingis Kana i drugih osvajača služili su i kao putovi napada.
Potkraj tridesetih godina devetnaestog stoljeća Britanci su uspostavili kolonije u najvećem dijelu južne i središnje Indije te su se zagledali prema sjeveru i bogatom kraljevstvu Pandžab na granici s Afganistanom. Ali dok su se oni s jugoistoka približavali Afganistanu, njihovi suparnici Rusi silazili su sa sjeverozapada te su počeli prijetiti Perziji.
Britancima nije bilo teško povjerovati da će Rusi uskoro osvojiti Afganistan, napasti Indiju i zauzeti tamošnje britanske teritorije. Njihovo rješenje bilo je onemogućavanje te prijetnje svrgavanjem afganistanskog kralja emira Dosta Muhameda kako bi na njegovo mjesto postavili šaha Sudžu, njegova suparnika naklonjenog Britancima.
Britanci su 1839. godine ostvarili svoj plan. Otjeravši emira Dosta Muhameda te proglasivši šaha Šudžu kraljem, smjestili su svoju vojsku i deset tisuća putnika u taboru u garnizon, ili utvrdu, sjeverno od Kabula te poslali po svoje supruge i djecu.
Dvije godine poslije tu su ludost skupo platili.
Od likova romana Kći pustinje povijesne su osobe Akbar Kan, Abdulah Kan, Aminulah Kan, šah Šudža-el-Mulk, sir Alexander Burnes, sir William Macnaghten, lady Macnaghten, general sir William Elphinstone, general Sale, njegova supruga lady Florentia Sale, njegov zet kapetan Sturt, brigadir Shelton i bojnik Wade.
Mariana Givens, njezin tetak Adrian Lamb i teta Claire Lamb izmišljeni su likovi, kao i Harry Fitzgerald, Charles Mott, Hasan Ali Kan, njegov sin Sabur, njegov otac šeik Valijulah Karakoja i njegova teta sultanija Safija, munši sahib, Hadži Kan, Nur Rahman i svi sluge.

Uvod

21. ožujka 1841.


Mariana Givens sjedila je za malenim taborskim stolom u svojem šatoru, tjeskobno zagledana u stjenovit krajolik pred sobom. U Butkhaku, gdje je karavana stala, nije vidjela ništa neuobičajeno. Njegovi grmljem obrasli obronci nabirali su se jedan prema drugome kao i oni koje je vidjela na svakoj postaji između Indije i Afganistana. Sam utvrđeni grad nije bio ni po čemu osobit. Čak su i otrcani nomadi s crnim šatorima, devama i stadima ovaca koje su se naguravale bili jednaki onima koje je sa svojim engleskim suputnicima sretala proteklih šest tjedana.
Zadrhtala je i čvršće se omotala šalovima. Zašto je tada to mjesto, samo jedan dan puta udaljeno od Kabula, uporno raspirivalo njezinu maštu? Možda je bilo odgovorno i za čudnu uznemirujuću viziju koju je doživjela nekoliko noći prije, dok je ležala čekajući san.
Snovi pretkazanja Mariani nisu bili nepoznati jer ih je već sanjala, ali nijedna prijašnja inačica nije ju uznemirila kao velika pogrebna povorka koja se pojavila bez najave i prošla pred njom – četa Engleza, vođe na konjima, a ostali ožalošćeni u kočijama ili pješice, svi u svečanoj crnini, sve do najmanje djevojčice sa šeširićem na glavi.
Prema kojem su tužnom odredištu išli silazeći niz kamenitu padinu i nestajući s vidika? I zašto je njezin mučan strah, koji je taj prizor izazvao, bio praćen ubrzavanjem kucanja njezina srca, kao da će se njoj dogoditi nešto prilično drugačije i vrlo važno?
Na stolu pred njom ležao je presavijeni papir. Bila je to njezina današnja pouka iz perzijske poezije, ispisana lijepim rukopisom zdesna nalijevo. Kad ga je nezainteresirano pogledala, izvana se začulo tiho struganje cipela po podu.
Trenutak poslije na ulazu se pojavio bos stariji muškarac. Na sebi je imao dugu košulju i široke hlače, odjeću uobičajenu na sjeveru Indije i u Afganistanu. Ramena su mu bila ogrnuta šalom.
»Es-selamu alejkum, bibi«, blago je rekao ušavši u šator.
Marianine su se suknje zaljuljale kad je skočila na noge pritisnuvši prste desne ruke o čelo u znak pozdrava. »Mir s vama, munši sahibe«, odvratila je, zadovoljna jer njezina teta Claire nije vidjela taj izraz poštovanja prema Indijcu.
Upravo je njezin munši bio osoba koju je željela vidjeti.
Marianin učitelj jezika na prvi se pogled doimao kao običan čupavi starac s trodnevnom bradom i kapom od karakula postavljenom ravno na uskoj glavi, ali munši sahib bio je mnogo više od toga. Bio je sljedbenik Puta i čuvar tajni koje je Mariana žarko željela doznati.
Nije sjeo, iako mu je ona to mnogo puta ponudila. Ušao je i stao pokraj njezina stolca, kao i inače, blago se ljuljajući na stopalima u čarapama, ruku sklopljenih iza leda.
»Jeste li dovršili prijevod, bibi?« upitao je nagnuvši glavu prema papiru na stolu.
»Jesam, munši sahibe«, odgovorila je namrštivši se, »ali danas nije dan za mističnu poeziju. Nešto me drugo zanima.«
Strah joj se vratio dok mu je prepričavala svoj san. Dok je govorila, on je okrenuo glavu prema vratima i pogledao van, kao da zamišlja istu kolonu ožalošćenih ljudi u crnini, kako u potpunoj tišini prolazi pokraj njezina šatora.
»Možete li mi reći što to znači?« upitala je kad je završila.
Munši sahib pogledao je njezino lice na kojem je bio upitan izraz, ali izraz njegova lica nije otkrivao ništa. »Mogu, bibi«, blago je odvratio, »ali ne danas.«
»Molim vas, munši sahibe«, rekla je.
»Reći ću vam samo ovo«, ozbiljno je odvratio. »Što god se u budućnosti dogodi, ne smijete strahovati za sebe. Morate dopustiti da vas vaša sudbina privuče.«
Zabacio je ramena. »Izrecitirat ću vam nešto«, najavio je. »Te riječi ne objašnjavaju vaš san, ali nude saznanje koje bi vam moglo biti korisno kada dođe vrijeme za to.«
Tada je počeo recitirati na jeziku koji Mariana nije razumjela, očiju napola zatvorenih, tihim pjevnim glasom. Neke je zvukove otegnuo, a druge žurno izustio, izgovarajući grlene samoglasnike i polustanke koji su je privlačili otkako ih je prvi put čula.
Nije govorio ni urdski ni perzijski jer je ona učila oba.
»Izrecitirao sam mali dio Kurana na arapskom«, rekao je kad je završio, potvrdivši njezinu pretpostavku.
»Kao i svi ajeti iz Kurana, i ovaj ima više značenja«, dodao je. »Reći ću vam ono najdoslovnije. Morate ga držati u svojem srcu.«
»Kimnula je pitajući se zašto je gleda s tolikim žarom.
»Kunem se«, rekao je pomaknuvši ruke ispred sebe, opisujući lukove dok je otegnuto govorio:
»crvenilom sunca (pri zalasku),
i (tako mi) noći i onoga što ona skuplja,
i (tako mi) mjeseca kada se ispuni,
vi ćete prelaziti (iz jednog)
stanja u (drugo) stanje.«

Kimnula je, a tada je, ne mogavši se obuzdati, postavila drugo pitanje, ono koje je željela postaviti otkako su prije tri tjedna krenuli iz Indije.
»Molim vas, munši sahibe, recite mi«, rekla je uvjerena da joj to može reći, ali i jednako uvjerena da joj neće reći, »hoću li se vratiti u Lahore? Hoću li više ikada vidjeti Sabura ili njegova oca?«
Njezin se učitelj nasmiješio. »Bibi«, blago je rekao, »to ćete morati sami otkriti.«
Zašto je izabrao upravo te ajete?, pitala se kad je munši sahib, pristojno je pozdravivši, otišao iz njezina šatora.
Jesu li objašnjavali njezin san? Ili otkrivali njezinu budućnost?
Istog poslijepodneva u jednom osunčanom dvorištu u utvrđenom gradu Lahoreu jedan je trgovac podignuo glas.
»Govori nam o raju«, rekao je.
Nosio je zlatno prstenje i gusto izvezen šal, ali je, unatoč očitoj imućnosti, pognuo glavu pred čovjekom s visokim, uštirkanim pokrivalom za glavu, koji je sjedio pred njim na podiju obloženom jastucima, tako da mu je sunce grijalo leđa.
Seik Valijulah, vođa sufijskog bratstva Karakoja, ozbiljno je kimnuo.
Dok je pogledom prelazio preko sljedbenika koji su sjedili pred njim, nekoliko njih izmijenilo je znakovite poglede. »Jesi li primijetio?« mrmljali su. »Jesi li vidio?«
Tema njihova govorkanja bio je šeikov moćan pogled. Bio je istodobno zastrašujući i blagotvoran te je u utvrđenom gradu trideset godina izazivao strah i poštovanje.
U proteklih je nekoliko tjedana omekšao.
Neki su rekli da je ta promjena posljedica dražesne prisutnosti šeikova nasljednika, četverogodišnjeg unuka koji je tada sjedio pokraj njega i širom otvorenih očiju slušao sve poslijepodnevne razgovore, držeći ručicu na djedovu koljenu.
Drugi su vjerovali da je razlog tome zabrinutost, jer je šeikov sin ležao u sobi na katu i oporavljao se od teških rana. Neki su za to okrivili tugu, jer je starčeva snaha strankinja, žena koja je svojedobno spasila Sabura od sigurne smrti, napustila obitelj i sa svojima pobjegla u Kabul.
Seik se nakašljao.
»Raj«, počeo je varljivo vedrim glasom, »jest vrt Voljenoga. Zrak u njemu prožet je božanskom ljubavlju.«
»Nigdje na Zemlji«, dodao je kad je njegova publika jednoglasno uzdahnula, »nećete pronaći takav – čak ni medu plodnim ravnicama Kašmira. Naše najbolje voće – naš mango i grožđe, naše dinje i crvene naranče – tek su blijedi odraz veličanstvenoga rajskog voća. Sretnici će u tom vrtu pronaći družbenike pune ljubavi. Pit će s izvora Selsebil. A oni koji su se najviše trudili, dobit će najveću nagradu jer će se naći oči u oči s Voljenim.«
Maleni Sabur promeškoljio se pokraj djeda i pogledao ga u oči.
»Što je, mili?« upitao je šeik spustivši pogled zbog toga kratkog prekida. »Što te zanima?«
»Hoće li An-nah uskoro doći kući?« šapnuo je dječačić. »Želi svoju pomajku strankinju«, mrmorili su sljedbenici. »Želi da se ona vrati.«
Šeik se namrštio. »Nisi me slušao, Sabur.«
Dječačić se pogurio. »Bojim se«, tiho je rekao. »Bojim se za An-nu.«
»Ah«, zabrinuto su šapnuli sljedbenici, »dječak nešto zna. Vidio je budućnost.«

1. poglavlje

22. ožujka 1841.


Mariana Givens dojahala je u afganistansku prijestolnicu jutro nakon afganistanske Nove godine. Jašući u ženskom sedlu pokraj tetine nosiljke s njezinih dvanaest nosača u trku, praćena visokim konjušarom i grubim albino teklićem koji su pješačili, imala je tek skromnu ulogu u dostojanstvenoj povorci Engleza koja je prošla pokraj velebne mrke tvrđave, a potom skrenula prema britanskom garnizonu.
Sir William Macnaghten, politički izaslanik, i njegova nasmiješena supruga, koja je bila netom stigla, predvodili su povorku na slonu, a pred njima je išla konjička pratnja. Slijedili su ih Marianin tetak i njegov umišljeni pomoćnik Charles Mott, nećak lady Macnaghten, na konjima. Za njima su išle Mariana i njezina teta, a potom konjica i duga kolona slugu i kulija koji su pješačili te mnoge teretne životinje natovarene šatorima, srebrom lady Macnaghten, koštanim porculanom i češkim kristalom, kućanskim stvarima Marian ine obitelji i dovoljnom količinom šampanjca te vinjaka da u rezidenciji potraje cijelu godinu.
Teta Claire odmaknula je zavjesu svoje nosiljke i provirila iz nje. »Sir William doimao se vrlo zadovoljnim kad je nakon svih tih mjeseci vidio svoju suprugu«, primijetila je milozvučnim tonom koji je čuvala samo za rasprave o višim dužnosnicima i njihovim obiteljima. »A lady Macnaghten doimala se osobito sretnom dok smo jutros odlazili iz Butika, ili kako se već zove. Izgledala je poput djevojčice!«
Mariana nije odgovorila. Umjesto toga osvrnula se te pogledala preko glava Jara Muhameda i Gulama Alija, preko konjice i teretne povorke, prema opasnom planinskom lancu Hindukuš koji Indiju dijeli od središnje Azije. Te se planine, čije su kamenite udoline i opasne tjesnace mukotrpno prošli, nisu doimale dalje no što su bile kad su četiri sata prije krenuli s taborišta.
Trepnula je nadajući se da se samo zbog varljivog blještavila doima da je slijede, a tada se čvršće omotala šalovima žudeći za toplim ravnicama Indije, u kojoj je ostavila srce.
S ravnice Pandžaba uskoro će se podignuti pješčana oluja, pretvarajući Sunce u crveni disk i prožimajući zrak sitnim pijeskom koji je nadraživao oči i krckao pod zubima. Vrućine će donijeti strašni lu, vreo suh vjetar koji je ubijao djecu i starce, a zemljoradnici su u poljima padali mrtvi, košeni toplinskim udarom. Ali unatoč svoj nelagodi Indije, Mariana bi, da su joj okolnosti dopuštale, drage volje napustila tetu, tetka i ostatak pratnje lady Macnaghten te se vratila u kuću šeika Valijulaha u utvrđenom gradu Lahoreu. Ondje bi malom Saburu pjevala besmislene pjesmice dok bi vjetar donosio prašinu kroz zatvorene prozore havelija i stavljala bi hladne obloge na čelo Hasanu Ali Kanu – odnosno, ako bi on to želio.
Nedvojbeno bi pronašla način da se vrati onamo i iskupi se za svoje pogreške...
Okružen snježnim planinskim lancima i navodnjavan zavojitom rijekom koja nosi njegovo ime, grad Kabul nalazi se tisuću osamsto metara iznad razine mora. Na sjeveroistoku omeđen rijekom Kabul, na jugu planinom Šerdarvaza, a na jugoistoku Balom Hisar, velikom kraljevskom tvrđavom, grad se nalazi na trokutastom području zapadnog ruba visoke plodne visoravni.
Kad je povorka lady Macnaghten izašla iz planina na ravnicu Kabula, njezini članovi našli su se u nečemu nalik na raj. Nebo iznad puta obrubljenog drvećem bilo je jarke modre boje, potpuno drugačije od blijedog neba Indije. Jarka svjetlost padala je na prostrane voćnjake duda i marelica, još obavijene blagim crvenilom koje prethodi proljetnom zelenilu. Obronci okolnih planina, od kojih su se neki još ponosili starim utvrđenim zidinama, počeli su zelenjeti, dok su se tu i tamo kroz zemlju probijali tulipani i zumbuli. Zrak je bio toliko čist da je Mariana lako razabrala izraze lica trojice koji su u daljini stajali na putu.
Putujući prema zapadu iz Butkhaka, u Bagramu su prešli rijeku Logar te su prošli pokraj mrke tvrđave Bala Hisar prije no što su skrenuli prema sjeverozapadu i Kohistanskom putu te novoizgrađenom garnizonu, simbolu političkog trijumfa Britanaca i njihove moćne vojne prisutnosti u Afganistanu.
Muškarci su prolazili putom, a njihova široka odjeća lepršala je oko njih dok su nosili teret na glavama ili vodili kolone deva. Mariana ih je pomno promatrala, zapanjena koliko su različiti od Indijaca na koje je bila naviknula.
Ti muškarci ravnih leđa, s kojih je stršalo oružje, kretali su se hitro, kližućim koracima kojima su pokrivali tlo, pogleda uprtih u daljinu, za razliku od Indijaca koji su hodali uokolo nenaoružani, zamišljeni i pognutih ramena.
Jedan zdepasti čovjek krenuo je prema Mariani. Masna kosa visjela mu je ispod labavo svezanog turbana. Držak noža virio je iz otvora u njegovu grubom vunenom ogrtaču. Lice mu je bilo usko i oštro. Mariana je vidjela da su mu oči obrubljene crnom bojom. Za njim je išao mladić s velikim svežnjem na leđima.
»Es-selamu alejkum, mir s vama«, pristojno je rekla.
On je prošao pokraj nje ne obazirući se na pozdrav, ali je mladić iza njega zastao. Zagledao se u njezino lice zapanjujuće lijepim očima, s usredotočenim izrazom na srcolikom licu. Prije no što je stigla kimnuti, stariji se čovjek osvrnuo preko ramena. Izvinuvši usta posegnuo je za nožem. Mladić je pognuo glavu i požurio za njim.
Nešto je bilo čudno na tom dječaku.
»Što radiš, dijete?« upitala je teta Claire drugi put provirivši između zavjesa nosiljke. »Ne razgovaraš valjda s domaćini ljudima!«
Britanski garnizon i susjedno stambeno naselje za državno osoblje nalazili se na Kohistanskom putu, milju sjeverno od Bale Hisar, u kojoj je ustoličen novi marionetski kralj kojem su Britanci bili naklonjeni. Garnizon, ograđeni paralelogram izgrađen za britansku vojsku te dvanaest tisuća članova tabora, bio je lijepo okružen natapanim voćnjacima, a nad njim su se uzdizale obližnje planine Bibi Mahro i Sia Sang.
Marianino staro zanimanje za vojna pitanja živnulo je kad je kroz stabla ugledala bedem garnizona. Promatrala je kako je utvrđen prisjećajući se knjiga koje su ona i njezin otac zajedno čitali te zamišljajući pitanja koja će joj postaviti u sljedećem pismu.
Pred jednim od masivnih kutnih kula utvrde izgrađen je veliki bazar. Mariana je kroz nekoliko otvora u zemljanom vanjskom zidu vidjela uske, prometne uličice prepune malih prodavaonica u kojima je bila izložena šarena roba. Prepun zanatlija i trgovaca koji su pratili britansku vojsku, bazar je izgledao kao neki indijski grad; zapravo, bio je veći od mnogih gradova jer je obuhvaćao nekoliko tisuća duša. Dok je povorka prolazila pokraj njega, zrak, do tada prožet mirisom mirisne topole, poprimio je primjesu dima drva, kanalizacije i začina.
Kad je povorka stala, te kad su Macnaghtenovi i Charles Mott ceremonijalno uvedeni u njihovu velebnu kuću u stambenom naselju, Mariana se namrštila.
»Tetku Adriane, mislila sam da će zidovi biti viši«, rekla je zamišljeno. »Naposljetku, mi smo ovdje uljezi. I pitam se zašto je opkop toliko uzak. Doima se...«
»Ti i nesuđeni general morate pričekati tu informaciju«, odgovorio je njezin tetak. »Kad se smjestimo, imat ćeš dovoljno vremena sve obasipati svojim pitanjima o vojnim temama. A ja ću jedva imati vremena za obavljanje svojih dužnosti. Koliko čujem, samo nekoliko ljudi ovdje govori farsi, a gotovo nitko ne zna ni riječi paštua.«
»Jadan tetak Adrian.« Mariana je progovorila tiše. »Pretpostavljam da ni Charles Mott nije od koristi.«
Njezin je tetak raširio ruke. »Charles Mott pridržava lakat lady Macnaghten i to je sve.«
Poliglotsko stanovništvo Afganistana imalo je dva glavna jezika. Farsi, ili perzijski, uvijek će služiti kao dvorski jezik, dok su paštu govorila sva plemena koja su živjela nedaleko od granice s Indijom – na području kroz koje je britanska vojska prošla na svojemu trijumfalnom putu u Kabul.
»Kako ćeš komunicirati s ljudima i prikupljati informacije?« upitala je.
Njezin je tetak slegnuo ramenima. »Možemo se služiti farsijem«, odgovorio je dok su za mladim časnikom išli prema kući koja im je dodijeljena u naselju. »Ali ako ne razumijemo nijanse čovjekova jezika, ne možemo znati što misli.«
»Čujem«, rekla je Marianina teta Claire dok su ona, njezin suprug i Mariana dva jutra poslije sjedili na različitim stolcima u njihovoj blagovaonici, »da Kabul postaje prilično veselo mjesto. Nije ni čudo da naši časnici šalju po svoje supruge i djecu. Igraju kriket i priređuju predstave. Čak i organiziraju piknike na lijepim mjestima u gradu.«
Zadovoljno je uzdahnula kad joj je stariji sluga natočio šalicu kave. »Rado ću protegnuti noge sada kad smo daleko od one zagušljive indijske vrućine.«
»Sutra će biti utrke«, rekao je tetak Adrian. »Čujem da će sudjelovati i afganistanski jahači.«
»Utrke?« Teta Claire je šmrcnula. »Nemam namjeru prisustvovati trećerazrednim konjskim utrkama s gomilom Afganistanaca. A osim toga«, mahnula je prema hrpi svežnjeva na podu salona, »ni tepisi još nisu odmotani, a Marianin pogrbljeni sluga hini da ne razumije ni riječi od onoga što mu kažem. Kako ću dati objesiti slike ako tebe neće biti cijelo poslijepodne?«
Tetak Adrian pokretom je ruke zatražio još prepečenca. »Šah Sudža, naš novi emir«, rekao je, »trebao bi doći sa svojim dvoranima. Svi naši viši časnici poklonit će se kralju, ali bit će postavljen i zaseban šator za druge časnike i za žene. Očekuju se i lady Sale te lady Macnaghten.«
Njegova se supruga uspravila na stolcu. »Zašto to nisi rekao?« viknula je. »Dakako da ću rado...«
»Mariana«, nastavio je tetak Adrian, »ti moraš biti vrlo oprezna na utrkama. Ne razgovaraj s Afganistancima i ne gledaj ih u oči. U središnjoj Aziji iznimno je nepristojno da žena otvoreno gleda nepoznatog muškarca.«
»Adriane, šokirana sam!« Rub čipkaste kapice tete Claire drhtao je od gnjeva. »Nevina Engleskinja nedvojbeno može gledati koga god hoće!«
»Nadalje«, ustrajao je tetak, »dobro mišljenje naših časnika presudno je za tvoju budućnost, Mariana. Moraš se svim silama potruditi ponašati se primjereno. Tvoja je reputacija u protekle dvije godine znatno narušena. I nipošto ne smiješ otkriti da si službeno u braku s Indijeem.«
Mariana je odložila vilicu. »Tetku Adriane, ne moraš me podsjećati...«
»Ti si jedina neudana Engleskinja u Afganistanu, a budući da bi mladi poručnik Fitzgerald sutra mogao doći...«
»Fitzgerald?« Bucmasto je lice tete Claire zablistalo. »Ako postoji i najmanja vjerojatnost da će poručnik Fitzgerald sutra biti na utrkama«, izjavila je, »ne bih je propustila ni za što na svijetu.«
»Jedva čekam svoj prvi javni nastup«, povjerila se lady Macnaghten dok je s Marianom sjedila na sofi u dnevnoj sobi rezidencije. »Odjenut ću plavu haljinu od moire svile i dodati nekoliko pera. Budući da će moj suprug morati sjediti u kraljevskom dijelu sa šahom«, dodala je blago uzdahnuvši, »morat ću se snaći bez njega.«
Mariana se pristojno nasmiješila. Koliko je sati? Koliko će dugo morati slušati kako lady Macnaghten govori o sebi?
Lady Macnaghten nagnula se prema njoj, kao da joj je pročitala misli, dovoljno blizu da Mariana ugleda nekoliko tankih bora oko očiju. »Poručnik Fitzgerald vratio se iz Kandahara«, šapnula je znakovito. »Rekla sam mu da nipošto ne smije propustiti utrke.
Stoga moraš izgledati najbolje što možeš. Poslijepodne ću ti poslati Vijayu.«
Fitzgerald. Osoba koju se Mariana najviše plašila susresti. Ako poručnik sutra dođe, izgled će joj biti najmanja briga. »To je vrlo ljubazno od vas, lady Macnaghten«, rekla je zamišljeno. »Ali uvjerena sam da ću se savršeno dobro snaći.«
»Savršeno dobro neće biti dovoljno dobro.« Lady Macnaghten mahnula je njegovanom rukom. »Kosa ti je suha, kao i koža. Potpuno si se zapustila otkako smo otišli iz Indije. Kad Vijaya obavi svoj posao«, dodala je u povjerenju, »bit ćeš lijepa kao i tada. A nakon toga bit će samo pitanje vremena kada će te Fitzgerald zaprositi.«
»I, dakako«, dodala je ne obazirući se na Marianino očajno lice, »neću to nikome reći.«
Mariana je žurno ustala. »Najljepša vam hvala, lady Macnaghten«, rekla je odlučno, »ali moram poći. Bojim se da me teta čeka.«
Zaprositi. Kad bi lady Macnaghten ili britanska zajednica doznali istinu o njezinu braku s Hasanom, prestali bi joj nametati Harryja Fitzgeralda.
Kad bi znali, više nikada ne bi razgovarali s njom.
Dva sata poslije sjedila je za improviziranim toaletnim stolićem u svojoj sobi, s ručnikom prebačenim preko ramena, dok joj je tiha sluškinja lady Macnaghten, odjevena u sari, nanosila pastu od kane na kosu.
Samo je lady Macnaghten, koja se i sama koristila indijskim trikovima uljepšavanja, primijetila Marianinu preobrazbu nakon posjeta Lahoreu, iz nespretne engleske djevojke u fino njegovanu domaću suprugu. Samo je ona vidjela i kako ta preobrazba blijedi te potom nestaje na putu iz Lahorea.
Mariana se nije morala pogledati u svoje ručno ogledalo da bi znala koliko se promijenila otkako je prije tri godine stigla u Indiju.
Toga se prvog dana, kao nespretna dvadesetogodišnjakinja rumenih obraza, bacila u zagrljaj teti Claire, uvjerena da će unutar godinu dana biti udana za naočita engleskog časnika. Mlada i puna optimizma, vjerovala je da nema što izgubiti.
Ali izgubila je, pa još jednom, a sa svakim je neuspjehom gubila još malo svoje nevinosti.
Lice joj se u tom razdoblju blago izdužilo, a rumeni obrazi postali su blijedi, ali koža joj je već bila glatka zahvaljujući Vijayinu trudu, a obrve su joj nakon naporna tretmana činile lijepe lukove iznad očiju. Kana će joj ukrotiti kovrče i dati im sjaj.
Kad Vijaya ode, Mariana će, ironično, ponovno izgledati kao Hasanova supruga.
Slabovidna teta Claire vjerojatno neće primijetiti nijednu od tih promjena. Dok je jučer uzrujano prebirala po svojem nakitu, pobrojila je sve islužene pritužbe koje je uvijek iznosila u pogledu izgleda i držanja svoje nećakinje.
»Nadam se da ćeš me ovaj put poslušati«, upozorila ju je. »Budući da ćeš posve nezasluženo početi ispočetka u britanskom društvu u Kabulu, moraš obuzdati svoju otvorenost. Budi čedna. I, zaboga, učini nešto s tim svojim slobodnim, nimalo otmjenim osmijehom.«
Mariana je uzdahnula kad je njezina teta ukočeno otišla iz sobe. Novi početak koji je teta Claire spomenula nije bio samo nezaslužen. Bio je lažan.
Tri tjedna nakon što je bolno napustila nesvjesnog Hasana, njegova blistavog sinčića i njegovu iznimno zanimljivu obitelj te se pridružila taboru lady Macnaghten, Mariana je smogla hrabrosti i odlučno otišla u tetkov šator. Ne očekujući suosjećanje od tetka koji je bolovao od kolere, i od njegove iscrpljene supruge, odmah je prešla na stvar.
»Moram vam reći«, izlanula je bez ublažavajućeg uvoda, »da se u Lahoreu nisam razvela od sina šeika Valijulaha. On se u međuvremenu možda razveo od mene, ali vjerujem da nije.«
Dok je govorila, podignula je ruku i dodirnula steznik svoje haljine. Njezini su prsti pod tkaninom pronašli zlatni medaljon koji joj je ranjeni Hasan poslao po tekliću Gulamu Aliju.
Uz dar je bila priložena valovito ispisana napomena. Za moju suprugu, pisalo je.
Ošamućena od sreće, poslala je Hasanu strastveno pismo kojim mu je rječito izrazila svoju zahvalnost. U pet tjedana, koliko je od tada prošlo, on nije odgovorio.
»A možda je i umro«, dodala je tiše.
Lice tetka Adriana promijenilo je boju. »Nisi se razvela od tog čovjeka nakon svih nevolja koje smo pretrpjeli?« graknuo je s jastuka.
»Pokušala sam, tetku Adriane, doista jesam. U gradu se ratovalo, a moj je suprug neprestano...«
»Pusti sad ‹ratovanje u gradu›«, ubacila se teta Claire sa svojega sklopivog stolca. »Proteklih tjedana navela si nas na zaključak da je sve obavljeno, da si slobodna udati se za Engleza kad stignemo u Afganistan. Lagala si nam, Mariana.«
»Samo sam izbjegavala istinu. Tetak Adrian bio je teško bolestan. Nisam vas željela opterećivati više...«
»Trebala sam izričito zahtijevati.« Podbradak tete Claire drhtao je od sablazni. »Trebala sam te pitati čim si se vratila iz grada.« Stisnula je oči. »Mariana, zahtijevam da mi kažeš istinu. Jesi li se upropastila dok si bila ondje? Jesi li dopustila svojemu domaćem suprugu da te iskoristi u kući svojeg oca?«
»Molim te, Claire. Adil je ovdje.« Tetak Adrian pokazao je prema starijem slugi koji je opčinjen stajao pokraj ulaza u šator.
»Nisam dopustila ništa«, ljutito je rekla Mariana čim je sluga otišao. »Lahore je bio napadnut i jednostavno nije bilo vremena za razvod. A osim toga, moj je suprug ranjen u bitki kod tvrđave.«
»Ali tisuću smo ti puta rekli da tvoji izgledi za sreću ovise isključivo o razvrgnuću te mrske zajednice s domaćim čovjekom. Nisam ti trebala vjerovati, čak ni dok je tvoj tetak bio napola mrtav od kolere. Svekrva mi je rekla da nipošto ne smijem vjerovati ženi zelenih očiju«, okrutno je rekla teta Claire. »Svi misle da si sada slobodna«, žalosno je dodala. »Lady Macnaghten sama mi je rekla da te poručnik Fitzgerald nestrpljivo čeka u Kabulu.«
Pronašla je rupčić i obrisala oči. »Zašto to radiš? Što će tvoja majka reći? Obećala sam joj da ću paziti na tebe...«
»Zašto bismo to ikome rekli?« prekinuo ju je tetak Adrian. »Ljudi neće govoriti o onome što ne znaju.«
»Oh, hoće, Adriane, hoće! Ali, čekaj...« Umorno se lice tete Claire ozarilo. »Možda si u pravu.«
»Teta Claire. Ja...«
»Ne, Mariana. Moraš nas poslušati. To tvoje vjenčanje s domaćim čovjekom od početka je bilo prijevara – puke besmislice koje je pred šatorom izrecitirao domaći čovjek s pokrivalom za glavu. Budući da zapravo nisi bila u braku, nema potrebe za razvodom. Nastavit ćemo upravo onako kako smo planirali«, odlučno je zaključila te podizanjem ruke ušutkala Marianu koja je pokušala nešto reći. »Nitko ne smije doznati ovo što si nam rekla. Svi moraju i dalje vjerovati da je tvoj brak razvrgnut. Što se nas tiče, slobodna si udati se za Engleza.«
Kad ih je ostavila, Mariana je vani stala i napregnula se kako bi čula što će njezina teta sljedeće reći, a tada je odskočila ubodena riječima koje je čula i bijesna na sebe jer je prisluškivala.
»Bila bih najsretnija«, rekla je njezina teta, »kad bih doznala da je taj čovjek mrtav.«
Tri tjedna poslije tabor je složio svoje brojne šatore i krenuo put Kiberskog prolaza i Afganistana.

2. poglavlje

25. ožujka 1841.


Potkraj ožujka kabulski su bazari i prenoćišta za karavane odjekivali povicima trgovaca iz Indije i Arabije koji su prodavali cic, indigo, omamljujuće tvari i šećer, ili parfeme i začine. Na sjeveru su karavane iz Rusije i Kine, iz Orenburga, Bukhare i Samarkanda već bile krenule kroz visoke, zaleđene prolaze Hindukuša donoseći kinesko glineno posuđe, čaj, bale svile i dobre turkmenske konje.
Čak i bez trgovaca sa sjevera u gradu je bilo življe nego inače jer se očekivalo da će kraljevske utrke privući konje, jahače i ozbiljne kockare iz dalekih krajeva izvan prijestolnice.
Prema gradu su iz svih smjerova dolazili teško naoružani muškarci i mladići.
Utrke će se održati na ravnici, u sjeni planine Bibi Mahro koja se uzdizala s ravnice na sjeveru grada. Ondje se stara staza za utrke ravno protezala od zapada prema istoku i gotovo završavala na zidanom bedemu britanskoga garnizona. Bila je duga dvije milje pa je nudila dovoljno prostora za utrke konja i deva, hrvanje i naiza bazi, gracioznu igru bacanja koplja.
Na dan utrka Mariana se ujutro šuljala po kući u nadi da će izbjeći tetu, ali uzalud. »Dođi, pridruži nam se na verandi«, doviknula joj je teta Claire nakon doručka. »Ovdje u Kabulu vrlo je lijepo«, promrmljala je namještajući svoj šal dok je Mariana sjedala u pleteni naslonjač. »Uz ovo divno vrijeme i čist zrak zaboravila sam nelagodu Indije.«
Mariana je oprezno kimnula. Molim te, nemoj spomenuti Fitzgeralda, preklinjala je bez riječi.
»Dakle, draga«, nastavila je njezina teta glasom koji se zacijelo čuo do puta, »upravo smo doznali da će on sutra biti prisutan. To je vrlo dobra vijest, sve što smo mogli poželjeti. Ti i poručnik Fitzgerald napokon ćete se ponovno sastati!«
»Dakako, taj susret baš neće biti onakav kakav sam zamišljala«, strogo je dodala, »ali važno je da ćete se sastati. Moraš poslušati naš savjet. Ne spominji svoju trenutačnu situaciju. Nitko ne smije doznati za to, nitko. I s poručnikom nemoj biti previše slobodna na prvom sastanku.«
Mariana se ukočila.
»Mariana«, molećivim je glasom rekao njezin tetak, »potičemo te da budeš oprezna samo zato jer znamo koliko ti taj sastanak znači. Naposljetku, sviđalo se to nama ili ne, ti si poznata po nesuzdržanosti.«
»A sada«, dodao je ustajući, »moram krenuti.«
»S poručnikom Fitzgeraldom bit ću i više nego suzdržana«, odvratila je Mariana. »Jedva ću razmijeniti koju riječ s njim.«
»Kakva besmislica!« Teta Claire zagledala se u Marianino lice. »Što si učinila s obrvama?«
Mariana je skočila na noge. »Moram se presvući«, žurno je rekla.
»Što god učinila«, viknula je teta za njom, »ponašaj se normalno.«
Normalno. Mariana je čvrsto zatvorila vrata za sobom. Što je normalno ponašanje za osobu koja je možda još u braku s domaćim čovjekom, ali to joj nije dopušteno reći? Otvorila je rešetkaste kapke prozora i nagnula se van, licem prema suncu.
Njezina je teta u jednome bila u pravu. Željela to ili ne, morat će se suočiti s Harryjem Fitzgeraldom.
Bio je naočit, kosa mu je bila ravna i plava, a profil fin, rimski. Bio je dobroćudan i nije se obazirao na njezin nesavršeni izgled kad je izgubila ukosnice ili pogrešno zakopčala haljinu. Zanimala ga je vojna povijest, kao i nju. Njegova plava jakna s visokim ovratnikom, odora Bengalskoga konjičkog topništva, mirisala je divno ustajalo. Harry Fitzgerald bio je savršen suprug za nju, ili je barem tako mislila.
A tada su se pojavile lažne glasine o njemu koje su uništile njihove izglede. Kad su je prisilili odustati od njega, mislila je da će umrijeti od boli.
Uzdahnula je i okrenula se od prozora. Sada je, ali prekasno, bio oslobođen krivnje i svi su, od tete Claire do lady Macnaghten, nestrpljivo iščekivali njihove zaruke.
Da se udala za Fitzgeralda, proteklu godinu proživjela bi kao vojna supruga – po cijele bi dane vezla i posjećivala supruge viših časnika, od kojih nijedna nije poznavala Indiju niti marila za nju. Već bi bila izdržala mjesece i mjesece usamljenosti dok bi on služio u Afganistanu.
Možda ne bi imala ništa protiv toga.
Ali nije se udala za njega. Umjesto toga živjela je pustolovinu za pustolovinom te pritom postala druga osoba. Uz to je i više nego podbacila u nastojanju da se razvede od Hasana Ali Kana.
Nisam dopustila ništa, lagala je kad je teta Claire zahtijevala da joj kaže istinu. Ali činjenica je da je tri dana nakon što je Sabura sigurno vratila njegovoj obitelji u Lahore, Hasan krišom došao u njezinu sobu, a ona mu se predala ne ispustivši ni glasa.
Ona je slatka poput mošusa, šapnuo je te noći.
Odsutno je posegnula u limeni sanduk, izvukla svilenu poslijepodnevnu haljinu i protresla je. Život u Lahoreu bio bi joj u velikoj mjeri ograničen na šeikove obiteljske odaje na katu i najveći dio vremena provodila bi čekajući da se Hasan vrati s posla ili s putovanja, ali to joj ne bi smetalo. Nema te ograničenosti koja bi joj smetala kad bi bila Hasanova supruga.
Osim toga, u kući šeika Valijulaha moglo se naučiti mnogo loga. Među ženama iz šeikove obitelji pronašla bi mnogo znanja koje bi usvajala – o poeziji, filozofiji i tajanstvenom umijeću iscjeljivanja. Noću bi se Hasan, neodoljivi muškarac dugih ruku i nogu, nadvio nad nju kao što je to već jednom učinio, njegovo bradato lice otkrivalo bi zaokupljenost, a njegov topao, privlačan parfem jedva bi prekrivao oprženi miris njegove kože.
Te noći nazvao ju je Mariam.
Već ga je sutradan nepromišljeno izgubila, ali možda ne zauvijek. Možda će se predomisliti i doći po nju...
Nezainteresirano je pogledala prugastu, srebrno-sivu haljinu koju je držala u rukama. Lady Macnaghten već joj je bila prigovorila da je ta boja previše sumorna, ali Mariani to nije bilo važno. Odjenula je haljinu i zakopčala je, podignula kovrče i pričvrstila ih na tjemenu, pronašla svoj lijepi slamnati šeširić i izašla.
Kad bi se ljudi barem prestali upletati u njezin privatni život...
Uzdahnula je približavajući se salonu u kojem je teta Claire sjedila sa svojim priborom za vezenje. Fitzgeraldu bi trebala reći istinu. Prije no što pokaže zanimanje za nju trebala bi mu reći da njezin brak sa sinom šeika Valijulaha nije bio gnusna pogreška kakvom su ga svi smatrali, nego sudbinska slučajnost za koju se nada da ju je dovela na prag novog života. Trebala bi se ispričati za prijašnje nesporazume te mu odlučno dati do znanja da joj je, premda njezino bračno stanje nije poznato, jedina namjera vratiti se u udoban haveli u utvrđenom gradu Lahoreu.
Ali cijena takve iskrenosti nedvojbeno bi bila previsoka. Bila je okaljana vezom s domaćim ljudima, a ljudi koji su smatrali da se razvela od Hasana prozvali bi je lažljivicom pa bi zasigurno bila izopćena – bačena na dno nevidljive društvene ljestvice gdje bi je gazili svi osim domaćih ljudi.
A zbog povezanosti s njom patili bi i njezini teta i tetak, ignorirani, uvrijeđeni i odbačeni iz društva »pristojnih« ljudi.
Za njih je njezin brak s Fitzgeraldom bio društvena potreba. Za lady Macnaghten dogovaranje braka osobe na nižem društvenom položaju bilo je zgodna razonoda.
Mariana je ponovno uzdahnula otvorivši vrata salona. Ako je Hasan ne primi natrag, njezini osjećaji više neće biti važni jer će Harry Fitzgerald biti njezina posljednja prilika za brak i vlastitu djecu.
Kad su Mariana i njezina teta stigle na utrke, jutarnji su se događaji već odvili.
Dok su nosači dašćući trčali prema šatorima za gledatelje, Mariana je otvorila stranicu svoje nosiljke i neposlušno provirila.
Posvuda uokolo bili su prodavači čaja s visokim mjedenim samovarima te prodavači drangulija i duhana. Muškarci u širokoj sivoj ili bijeloj odjeći te izvezenim prslucima čučali su pokraj užarenog ugljevlja te nizali komadiće ovčjeg i kozjeg mesa na duge, naizgled opasne štapiće. Drugi su s magaraca prodavali suhe marelice, grožđice i pržene pinjole. Na niskoj uzvisini nedaleko od šatora skupina sjedobradih muškaraca sjedila je pod širokom platanom i pušila vodenu lulu pogleda uprtih u parove mladića koji su se hrvali na stari način, nastojeći izbaciti jedan drugoga iz ravnoteže držeći se za nadlaktice.
Ljudi je bilo sve više. Marianina je nosiljka usporila. Kad su njezini nosači viknuli kako bi im se oslobodio put, netko se nagnuo i pogledao unutra.
»Mairmuna«, viknuo je zaklanjajući joj vidik. »Mairmuna!«
Bio je to mršavi mladić srcolikog lica kojeg je susrela tri dana prije. Kad je njezina nosiljka ponovno krenula, on je držao korak s njom te govorio brzo i nerazgovjetno. Njegovo je gorljivo lice pritom bilo tek stopu udaljeno od njezina, a odjeća mu je vonjala na neopranu ljudsku kožu.
»Ne razumijem što govoriš«, rekla mu je na farsiju i otpravila ga pokretom ruke.
Unatoč slabašnim, mladenačkim dlačicama na bradi, mladić je ostavljao dojam neobične opakosti. Gledao ju je upravo onako kako ju je gledao na putu, ruku opuštenih uz tijelo, potpuno usredotočen na nju.
Ona je, uznemirena, udarila po krovu iznad glave dajući znak nosačima neka požure.
» Khanum, gospođo!« vikao je za njom kad je nosiljka prošla kroz prostor koji je gomila otvorila, prekasno upotrijebivši riječ koju je ona razumjela.
Šatori za gledatelje bili su udaljeni nekoliko metara, na padini iznad trkališta. Između njih okupili su se britanski civilni dužnosnici i vojni časnici te glasnim smijehom privlačili poglede Afganistanaca.
Šahov veličanstveni šator od gusto izvezene vunene tkanine posramio je britanski šator za blagovanje, oduzet za tu priliku. Prolazeći pokraj njega, Mariana je s osjećajem krivnje pogledala unutra. Bucmast, očito napet Afganistanac koji je sjedio na podiju prekrivenom zlatnim satenom zacijelo je šah Šudža. Turban mu je bio prilično odmaknut s namrštenog lica, otkrivajući istureno čelo i obrijan rub vlasišta. Drugi Afganistanci sjedili su oko njega na podu prekrivenom ćilimima dok su na sklopivim stolcima u redovima sjedili britanski časnici u žaketima te s cilindrima na glavama, ili u svečanim odorama.
Emirovi vođe znatno su se razlikovali od časnika na dvoru indijskog maharadže. Mariana je bila naviknula na pandžapski stil pa je muškarci okićeni draguljima i svilama nisu osobito zadivili, ali ovdje je nešto bilo drugačije. Ti muškarci nisu bili odjeveni razmetljivo, iako su njihovi dugi, krznom obrubljeni ogrtači izgledali mekano i skupocjeno, a svi su turbani bili od prugaste svile. Većina ih je bila naočita, izražajnih crta lica i bujnih brada – pa čak i naoko zao starac bez ušiju koji je pognut šaptao svojem kralju – ali Marianin je pogled više od izgleda privukla oprezna napetost Afganistanaca, potpuno drugačija od opuštenog, gotovo mlitavog držanja britanskih časnika.
Sir William Macnaghten, s naočalama i cilindrom na glavi, sjedio je kralju s jedne strane, u društvu okrugloga mlađeg gospodina koji je nasmiješen napola ležao na stolcu ispruživši jednu nogu pred sobom. Mariana je zaključila kako je to zacijelo Alexander Burnes, britanski ministar rezident i Macnaghtenov zamjenik.
Sa šahove druge strane tri su viša vojna časnika okićena zlatnim epoletama i mnogim odličjima ukočeno gledala u gomilu ljudi pred šatorom. Mariana je prvoga lako prepoznala. Taj stariji, smežurani general zacijelo je bio stari vrhovni zapovjednik koji bi uskoro mogao krenuti za Indiju. Časnik, također general, dugačkog nosa i lica prepunog ožiljaka mogao bi biti sir Robert Sale... Mariana se opčinjeno zagledala u njega. Sada poznat kao »junak od Gazne«, general Sale osobno je predvodio napad kojim je osvojena velebna tvrđava istog imena dok je s osvajačkom britanskom vojskom putovao put sjevera, u Kabul.
Pravi general koji je sudjelovao u borbi – mora pronaći način kako ući u razgovor s njime. Njezinu bi ocu to bilo vrlo drago.
Posljednji od trojice – mrzovoljni jednoruki brigadir – okrenuo se kako bi se obratio nekome iza svojih leđa.
Mariana se žurno povukla u sjenu svoje nosiljke. Taj netko bio je njezin tetak.
U drugom, skromnijem šatoru nalazila su se dva reda stolaca okrenutih prema trkalištu, na kojem su staze i polazište označeni živim vapnom. Ondje je nesigurno stajalo nekoliko žena i časnika u odorama, kao da čekaju dolazak nekoga važnoga.
Nekoliko trenutaka poslije ušla je Lady Macnaghten držeći nećaka pod ruku, praćena ljuljanjem pera u kosi i šuštanjem plave haljine od moire svile. Prije no što je sjela u naslonjač u prvom redu, diskretno je kimnula Mariani i njezinoj teti u znak pozdrava.
Charles Mott uputio je Mariani čeznutljiv pogled.
Teta Claire nasmiješila se od zadovoljstva zbog toga javnog priznanja, a zatim se nagnula prema Mariani kad je u šator ušla visoka neugledna žena u pratnji jednog bojnika, a za njima njezina mlada mrzovoljna inačica.
»To su lady Sale i njezina kći, gospođa Sturt«, promrmljala je teta Claire kad su dvjema ženama dodijeljena mjesta u prvom redu.
Mariana je promatrala koščati profil došljakinje. Nitko nije mogao biti manje nalik na njegovanu lady Macnaghten od supruge »junaka od Gazne«, žene tankih usana i u neprimjerenoj haljini.
Mariana je gledala kako je lady Sale hladno kimnula lady Macnagliten, a potom bez riječi podignula kazališni dalekozor i promotrila trkalište.
»Prilično je neugodna«, povjerila je lady Macnaghten Mariani. »Kaže što god joj se prohtije, bilo to grubo ili ne, te o vojnim pitanjima raspravlja kao da je i sama časnica. I, ako možeš zamisliti, dala je napraviti vlastiti portret na kojem nosi muški prugasti turban!«
Trenutak poslije Mariana je stisnuta na sklopivom stolcu između svoje tete i trudnice sijede kose izvijala vrat prema trkalištu, pogledom tražeći konjanike.
Lady Sale pozvala je bojnika ukočenih leđa. »Čemu ono služi?« upitala je pokazujući četiri mala šatora postavljena nasuprot njima, duž ruba trkališta.
»Ne znam, lady Sale«, odgovorio je bojnik stojeći u stavu pozor. »Jučer ih nije bilo.«
Iz daljine se začula vojna glazba. Gomila je utihnula. Povorka konjanika, gotovo skrivena oblakom prašine, krenula je s udaljenog kraja trkališta.
Prva je išla skupina svečano odjevenih britanskih časnika na sjajnim konjima, pod pukovnijskom zastavom Pete lake konjice. Za njima su išli bradati Afganistanci, čiji su lijepi, šareno okićeni konji vjerojatno bili jednako dobri kao i britanski. Svaka skupina imala je svoj šareni trokutasti stijeg i sva četiri konjanika nosila su po jedno koplje dugačko devet stopa, s trozupcem na kraju. Potom je išla druga skupina britanskih časnika, pa zatim još Afganistanaca, za njima članovi Neregularne konjice i naposljetku velika, zbrkana skupina plemenskih ljudi na upadljivo ukrašenim konjima koji su nosili ista neobična koplja.
Mariana je pozorno promatrala Afganistance dok su jahali pred njom zračeći nehajnom hladnokrvnošću. Hasan je ranjen u Hazuri Baghu; Afganistanci koji su ga spasili izgledali su poput tih muškaraca.
Sjetila se kako su ga nosili mračnim gradom u kojem je vladalo nasilje, izlažući svoje živote opasnosti za čovjeka kojeg su jedva poznavali...
Kad je prošla druga skupina britanskih časnika, lady Macnaghten se uspravila, a pera su joj pritom zatreperila. »Dakle«, uskliknula je treperavim glasom, »mislim da je to Bengalsko konjičko topništvo!«
» Gdje?« Prsti tete Claire stisnuli su Marianino koljeno.
Mariana se trgnula. Poručnik Harry Fitzgerald prolazio je ni tridesetak metara dalje od nje, na sivom konju kojeg je Mariana prepoznala jer ga je viđala dvije godine prije. Kako je mogla previdjeti tu prepoznatljivu odoru s crnim sjajnim šljemom i dugom grimiznom perjanicom od konjske dlake? Kako je mogla previdjeti Fitzgeraldov naočit rimski profil ili njegovo snažno čvrsto tijelo, potpuno drugačije od Hasanova dugog vitkog tijela u lepršavoj istočnjačkoj odjeći?
Uhvatila ju je panika. Odvratila je pogled, zanijemjevši.
Teta Claire uštipnula ju je za nogu. »Je li on među njima?«
»Nisu li naočiti u svečanim odorama?« pjevno je upitala lady Macnaghten.
Lady Sale čujno je šmrcnula.
Svi sudionici smjestili su se uz rub trkališta gdje će pričekati svoje točke. Fitzgerald je stajao nedaleko od cilja, u skupini britanskih časnika.
Na njezino olakšanje, nije se okrenuo ni pogledao prema šatorima.
Nije sudjelovao u prvoj točki, pokaznoj vježbi napada koju je izvodila Peta laka konjica. Nije sudjelovao ni u drugoj. Odvraćajući pogled od njega, Mariana je nastojala pobuditi svoju prirođenu radoznalost dok su se na trkalištu obavljale pripreme za treći događaj.
Muškarci su pedeset metara dalje na trkalištu u tlo zabijali šatorske klinove označene zastavicama u boji. Dvadeset metara dalje dvije su zastavice označavale cilj. Uz trkalište se okupilo još ljudi s bubnjevima različitih veličina obješenim oko vrata. Dok su udarali ujednačen hipnotički ritam, četiri pripadnika plemena odjahala su prema startu noseći koplja.
»Ovo nazivaju naiza bazi«, susretljivo je rekao časnik lady Sale. »Svaki jahač mora odjahati niz trkalište, u punom galopu nabosti jedan klin i prenijeti ga preko cilja ne ispustivši ga.«
»Ne morate mi govoriti«, otresla se lady Sale. »Ja znam što je posrijedi.«
Uspravno držeći koplja jahači su trkalištu okrenuli leđa i čekali znak, a njihovi su konji tapkali jedan pokraj drugoga.
»Ali nijedan od tih konja nije uškopljen«, uzviknula je lady Sale nadglasavajući buku bubnjeva. »Pastusi, svi redom. Iznimno!«
Kad je iz emirova šatora prodorno zatrubila truba, četiri životinje okrenule su se i kao jedna pojurile trkalištem, a jahači su se pognuli nadomak njihovim vratovima, spuštenih i spremnih kopalja.
Bubnjanje se pojačalo. Četiri konja u tom su trenutku skočila u zrak kao da preskaču nevidljivu prepreku. Trenutak poslije doskočili su i nastavili galopirati, a na sva četiri podignuta koplja bio je naboden šatorski klin.
»Ah«, uzviknula je lady Sale, »eto što je jahačka vještina!«
»Kako romantično«, uzdahnula je lady Macnaghten.
Nakon još tri kruga nabadanja klinova napokon je na red došao Fitzgerald: utrka od četiri milje. Mariana je nevoljko gledala kako jaše prema startu s još nekoliko časnika: s dvojicom iz Pete te s još dvojicom čije odore Mariana nije prepoznala. Pridružili su im se i drugi jahači, dva brkata, naizgled neobuzdana muškarca iz Neregularne konjice i jedan naočit mladi Afganistanac na visokom crnom konju.
»Još jedan pastuh«, primijetila je lady Sale.
»Odjahat će do kraja trkališta, obići platanu i vratiti se«, rekao je časnik.
Kad se truba ponovno oglasila, konji su gromovito pojurili. Mladi Afganistanac bio je na stazi najbližoj šatorima. Mariana je gledala kako podiže i spušta ruku u kojoj je držao bič.
Fitzgerald je zacijelo znao da će ona biti među gledateljima, ali nije podignuo glavu kako bi je potražio pogledom. Mariana je promatrala jahače u galopu držeći ruku iznad očiju, ali vidjela je samo prašnjavu zbrku koja se udaljavala.
Oblak fine prašine podignuo se nad gledatelje i ispunio šator. Lady Macnaghten i teta Claire držale su čipkaste rupčiće na licu. Trudnica je bučno kašljala.
Lady Sale nije se obazirala na prašinu.
Tisuće Afganistanaca stajale su na padini ispod šatora te duž ruba trkališta i promatrale povratak konja koji su sada bili u koloni, a na čelu je bio konjički časnik na sve umornijem riđanu. Mariana je potražila Fitzgeraldova sivog uškopljenog konja, ali vidjela je samo velikoga crnog pastuha koji se približavao čelu i njegova mladog jahača koji je stajao u stremenima, a odjeća mu je vijorila dok je tjerao konja prema cilju podižući i spuštajući mršavu ruku u ritmu s korakom konja.
Trenutak poslije utrka je završila. Crni je pastuh ubrzao i prestignuo riđana. Kad je skočio preko cilja, mladić na njegovim leđima pobjednički je zabacio glavu i raširio ruke.
»Voljela bih vidjeti«, oporo je rekla lady Sale, »kako bi taj domaći dječak prošao da je na sebi imao usku odoru i konjički šljem.«
Fitzgerald je bio osmi.
Nakon još nekoliko kraćih utrka, u kojima su redom pobijedili britanski časnici, skup je završio. Pobjednici su se uspinjali padinom prepunom ljudi kako bi od emira primili nagrade.
Lady Macnaghten profinjeno je zijevnula iza svoje lepeze. »Pretpostavljam...«
Njezinu pretpostavku prekinuo je novi val zvuka s ravnice. Bubnjari su ponovno počeli bubnjati, brojniji nego prije.
Udarajući u dvostrane bubnjeve i plešući uz vlastite ritmove nedvojbeno su slavili nešto, ali što?
Gomila na padini izvijala je vratove prema drugom kraju trkališta.
»Što je to?« viknuo je jedan časnik kad se u prašnjavoj daljini pojavila povorka konjanika. »Utrke su završile. Nitko drugi ne bi trebao...«
Držeći koplja pripravnima, dvanaest konjanika galopom se približilo četirima malim šatorima koji su se zagonetno pojavili, s užadi nesigurno pričvršćenom duž ruba trkališta. Konji su skakalijedan po jedan. Ostavši bez klinova, maleni su šatori jedan po jedan drhtali, a potom se rušili.
Konjanici su dramatično stali pred kraljevskim šatorom, a konji su se propinjali. Dok su bubnjevi i dalje bubnjali, njihov je voda, krupan čovjek guste crne brade, skinuo klin sa svojeg koplja i bacio ga prema srušenim šatorima, a potom se galopom udaljio praćen svojim sudionicima.
»Ti se plemenski ljudi nisu doimali naklonjenima našem cilju«, primijetila je lady Sale kad je bubnjanje prestalo. »Da sam ja izaslanik«, znakovito je pogledala lady Macnaghten, »pobrinula bih se da budu privedeni, tko god da jesu.«
»Tko su bili ti konjanici?« Mariana je tiho mrmljajući upitala tetkova pomoćnika dok su čekali nosiljke. »Jeste li vi i tetak Adrian znali za njih?«
»Ne, gospođice Givens.« Prstima je uzrujano otresao prašinu s rukava. »O tome nitko nije rekao ni riječi. Gospođice Givens«, dodao je, »bi li bilo...«
»Charles! Charles Mott«, nestrpljivo je pozvala lady Macnaghten. »Prestani razgovarati s gospođicom Givens i pomozi mi ući u nosiljku.«
Mariana je s olakšanjem gledala kako Charles Mott žurno odlazi. Za vrijeme dugog putovanja iz Calcutte vidjela je dovoljno tetkovih otužnih pomoćnika za cijeli život.
Malo dalje stajala je skupina časnika. Jedan od njih odvojio se i prišao joj noseći crni šljem ispod ruke.
Bio je to Fitzgerald.
Mariana se ukočila.
Pristojno se naklonio. »Gospođice Givens«, rekao je, »divno je vidjeti vas ovdje u Kabulu.«
Izgledao je snažnije no što je Mariana upamtila. Njegova ravna, svijetla kosa blistala je na suncu. Oprezno joj se nasmiješio.
Mariana je dodirnula tetinu ruku. »Teta Claire, mogu li ti predstaviti poručnika Fitzgeralda?« rekla je jednako oprezno.
» Oh«, uskliknula je njezina teta. » Oh! «
»Izbliza je mnogo zgodniji!« rekla je teta Claire deset minuta poslije kad su izašle iz nosiljki. »Jesi li vidjela njegov osmijeh, kao kod pravoga gospodina, vrlo suzdržan? Jedva čekam da nas posjeti!«
Mariana nije odgovorila. Kad je ušla u svoju nosiljku, Fitzgerald joj je uputio drugi, drugačiji osmijeh, vragolast, znalački, koji je gotovo zaboravila.
On je bio pravi, živi čovjek. Do tog trenutka to uopće nije imala na umu.

3. poglavlje

26. ožujka 1841.


Zvuk izuvanja cipela sutradan ujutro najavio je Mariani dolazak njezina sluge s kavom.
Dittuu u brbljanju nije bilo premca, a njegova je brojna mišljenja bilo najbolje slušati u stanju potpune budnosti. Dok je ulazio zveckajući poslužavnikom, Mariana je kao i inače zatvorila oči i hinila dubok san.
Dittu je bučno odložio poslužavnik na njezin noćni ormarić. »Ova kuća«, započeo je ne obazirući se na njezinu glumu, »nije dovoljno dobra za vas i za vašu obitelj, bibi. Blagovaonica je premala. Samo pet slugu stane u nju dok vi jedete. Gulam Ali kaže da će otvorena veranda zimi biti puna snijega, a i spavaće sobe samo su dvije.«
»A što se tiče odaja za sluge«, nastavio je, »četrdeset slugu, uključujući čistače, smješteno je u samo šest soba! Ne znam gdje će Gulam Ali i Jar Muhamed spavati, jer oni su muslimani i...«
»Dittu, dosta«, otresla se Mariana. »Izgradit ćemo još soba. A sada idi«, odlučno je dodala.
Dittu se nagnuo bliže. »Ovo je mjesto opasno, bibi«, promuklo je šapnuo.
Mariana je otvorila oči.
Loše obrijano lice njezina sluge bilo je naborano od strepnje. Ramena su mu klonula pod otrcanom odorom. Osvrnuo se preko ramena. »Svi govore«, nastavio je, »o afganistanskom poglavici koji je jučer došao na utrke te se zavjetovao na osvetu Britancima i njihovu novom kralju. Ti Afganistanci čine strašne okrutnosti. Vi Britanci niste smjeli doći ovamo i svrgnuti njihova pravog vladara.«
Mariana je sjela držeći pokrivač do brade i odmaknula kosu s očiju. »Taj poglavica nije se ni na što zavjetovao«, izjavila je. »A čak i da jest, mi imamo golemu utvrdu i sjajnu vojsku. Zašto bismo se uz takvu zaštitu plašili jednog Afganistanca, pa makar on bio i poglavica?«
Namrštila se kad je Dittu bez odgovora pogureno otišao iz njezine sobe.
»Tetku Adriane, mislila sam da oni žele da dođemo ovamo«, rekla je kasnije tog jutra. »Mislila sam da su Afganistanci pozvali šaha Šudžu da im bude kralj.«
»Neki od njih jesu.« Njezin je tetak slegnuo ramenima. »Ali neki nisu. U svakom slučaju, u Afganistan smo došli samo kako bismo spriječili Ruse u nastojanju da ga zauzmu. Nismo željeli da zaprijete našem teritoriju u Indiji.«
»A jesu li Rusi doista namjeravali osvojiti Indiju?«
Tetak Adrian prošao je prstima kroz kosu. »To nije bilo izvjesno. Koliko čujem«, dodao je, »jučerašnji plemenski ljudi bili su iz plemena Ačakzai iz doline Pišin, a njihov je vođa ondje poglavica, ali on nije jedini neprijatelj šaha Šudže. Drugi je Aminulah Kan iz doline Logar. Aminulah je isprva bio jedan od Šudžinih najvećih saveznika, ali otišao je gnjevan pa strahujemo da je promijenio stranu. Ljudi kažu da je star, uzet i vrlo gluh, ali kažu i da zapovijeda vojskom od deset tisuća boraca te je na glasu po okrutnosti.«
Prisjetivši se Dittuovih strahova, Mariana je pogledala prema prozoru. Nedavno posijana trava počela je nicati ispred verande. Iza susjednih kuća zaštitnički su se uzdizali visoki zidovi rezidencije oko prostranog vrta sir Williama Macnaghtcna. Sve se doimalo vrlo mirnim.
»Doima se kako Macnaghten i Burnes ne razumiju domaće ljude«, nastavio je njezin tetak, »pa čak ni prijašnju kraljevsku obitelj. Jučer sam doznao da najstariji sin Dosta Muhameda nije s ocem prebjegao u Indiju, nego da je umjesto toga nestao u planinama sjeverno odavde. Doima se kako nitko ne zna ili ne mari gdje je. Ako je poput drugih Afganistanaca, neće zaboraviti ono što smo učinili njegovu ocu. Strahujem«, zamišljeno je dodao, »da možda nismo shvatili dubinu ponosa ovih ljudi.«
Ponos. Munši je Mariani rekao da ponos Afganistancu znači sve. Bilo koji od njih, a osobito pripadnik plemena Paštuna, spremno će žrtvovati i vlastiti život kako bi nešto dokazao ili obranio određeno načelo. Nikada neće zaboraviti uslugu, gosta će braniti do smrti i pružit će utočište svakome tko primjereno zamoli, pa čak i onome tko je ubio člana njegove obitelji.
»Ako Afganistančeva čast iziskuje osvetu«, rekao joj je njezin stari učitelj, »osvetit će se bez obzira na cijenu. U Indiji imamo izreku: Neka. me Bog čuva od zuba zmija, kandži tigra i osvete Afganistanca.«
Ako je sve to točno, pomislila je, Afganistan neće biti lako držati pod nadzorom.
Tisuću šesto godina, uz dolaske i odlaske velikih i malih kraljeva, uz beskrajna razaranja i obnavljanja, Bala Hisar stajala je na visokoj stijeni planine Serdarvaza gledajući na ravnicu Kabula.
Njezini zidovi od opeke i čvrsti kutni bedemi pretrpjeli su mnogo toga za vrijeme Dosta Muhameda, ali stara je tvrđava čak i u tom ruševnom stanju bacala zastrašujuću sjenu na grad u svojem podnožju.
Bala Hisar je unutar zidina bila prepuna građevina. Palače, vojarne, dvorišta, staje, vrtovi i upravne građevine bili su natiskani u donjem dijelu, a iznad njih tvrđava je sa svojom oružarnicom i strašnom tamnicom gledala na svoje duge, ruševne, utvrđene zidine koje su se čak i tada protezale udaljenim brdima, štiteći ravnicu Kabula od duhova davno zaboravljenih pljačkaša.
Jutro nakon konjskih utrka šah Šudža-el-Mulk, kralj Afganistana, sjedio je na povišenom podiju u oslikanoj dvorani za prijeme svoje najveće palače, a iza njega bili su njegovi ministri. Sunčeva svjetlost ulazila je kroz vjetru izložene prozore klerestorija iznad kraljeve glave, odbijala se od njegova velikog prugastog turbana, padala na ramena njegova izvezenog ogrtača i svilenog jastuka na koji je bio naslonjen te se prelijevala po ćilimu na kojem je sjedio, i njegove plemenske boje pretvarala u boje dragog kamenja.
Dva Engleza u crnim ogrtačima sjedila su na stolcima pred kraljevim podijem, sa svojom časničkom svitom iza leđa.
Šah Šudža neveselo je gledao svoje goste. »Pobjeda«, rekao je na perzijskom, visokim glasom, »postala je prašina u mojim ustima.«
Britanski ministar rezident i britanski izaslanik pogledali su jedan drugoga. »Prašina, veličanstvo?« ponovio je izaslanik.
»Poglavice mi ne iskazuju poštovanje«, nestrpljivo je odgovorio šah. »Vidjeli ste što je Abdulah Kan jučer napravio. Zašto bi mi on, ili bilo tko drugi, iskazao poštovanje kad su moji neprijatelji još živi i nisu oslijepljeni?«
Kraljevi su ministri kimali gledajući Macnaghtena i Burnesa.
»Vjerujemo«, odgovorio je sir William Macnaghten s naočalama na nosu, »kako nije potrebno pobiti poglavice samo zato jer im se ne sviđamo. A osim toga, visosti, oni plaćaju svoje poreze. To ne bi činili i ne bi vam iskazivali poštovanje da su mrtvi.«
»Ili da su im oči iskopane«, dodao je sir Alexander Burnes, čovjek okruglog lica.
»Porezi, porezi.« Kralj je podignuo ruke okićene prstenima. »Poglavica Paštuna ne bi trebao plaćati poreze.«
»Ali«, usprotivio se Burnes, »poglavice vam moraju plaćati. Vi ste njihov vladar.«
Šah Šudža spustio je ruke u krilo. »Ja sam starješina među starješinama, poglavica među poglavicama. Nisam despot da cijedim novac od plemena koja dijele mnogo toga. Kamo god pogledam imam nove neprijatelje. Kad biste mi dopustili naplaćivati carinu vašim trgovačkim karavanama, ti porezi ne bi mi bili potrebni.«
»Veličanstvo«, rekao je Macnaghten svojim najudvornijim tonom, »ne možemo vam dopustiti da oporezujete naše kafile.«
»Ako ne smijem naplaćivati vašim kafilama, vi biste mi trebali davati novac koji mi je potreban. Indija je bogata zemlja. Ahmd-šah Durani godinama je podupirao ovu zemlju pljačkajući Indiju. A sada vaši ljudi uživaju njegovo bogatstvo, ali ne dijele ga sa mnom.«
Kralj je mahnuo rukom. »Pogledajte ovo kućanstvo«, rekao je podignuvši glas. »Uzdržavam tri stotine slugu, da i ne spominjem kraljevsku stražu ili žene. A što je s mojim ministrima i njihovim obiteljima? Uza sve milijune rupija koji se slijevaju u vašu indijsku riznicu zacijelo imate dovoljno i za to.«
»Kao što sam rekao, veličanstvo«, Macnaghten nije popustio, »poglavice plaćaju poreze.«
»Tada smo«, obeshrabreno je rekao šah Šudža, »osuđeni na propast.«
»Ali zašto?« jednoglasno su upitali njegovi gosti s nevjericom na licima.
»Poglavicama istočnih Ghilzai plemena potrebno je davati zlato kako bi prolaze između Afganistana i Indije držali otvorenima, a drugima se zlato mora uzimati. Zašto bismo jednom čovjeku uzimali zlato i davali ga njegovu neprijatelju? Upamtite što vam kažem, ti poglavice neće dugo trpjeti tu nepravdu.«
»Čuli smo vaše pritužbe, veličanstvo«, rekao je Macnaghten pomalo oštro, »i sada se moramo posavjetovati sa svojim generalima. Uz vaše ljubazno dopuštenje vratit ćemo se u garnizon.«
Nakon što je britansko izaslanstvo ispraćeno kroz složeno izrezbarena vrata dvorane za primanja, šah se vratio svojemu starom veziru, čovjeku bez ušiju.
»Hamza Kane«, rekao je uzdahnuvši, »ovi će nas feranghiji upropastiti. Samo će njihovi beskorisni slonovi ostati ovdje u Bali Hisar kao potvrda britanske ludosti i oholosti i dnevno proždirati gomilu hrane.«
»Ah, veličanstvo«, odgovorio je vezir, »tko može pretkazati budućnost?«
Premda su ih uvjerili da nitko na šahovu dvoru ne razumije engleski, Macnaghten nije progovorio sve dok na svojim konjima nisu izašli na glavna vrata Bale Hisar.
»Šah Šudža najprije želi pobiti poglavice«, napokon je rekao Macnaghten, »a potom prigovara zbog njihova oporezivanja. Taj čovjek nije pri zdravoj pameti.«
»A koliko troši!« Burnes je odmahnuo glavom. »Svi njegovi ministri ponovno nose uvezene svile. Što ste čuli iz Calcutte?«
»Jutros sam primio još jedno pismo u kojem se zahtijeva da smanjimo svoje troškove.« Macnaghten je uzdahnuo. »Da je lord imalo sposoban zamisliti našu političku situaciju, poslao bi još vojske i još novca. Kad bismo osvojili Herat i Pešavar, držali bismo ovaj dio svijeta pod nadzorom.«
»To je točno, ali nemoguće s obzirom na našu vladu bez vizije«, složio se Burnes vodeći konja oko kamenja koje se ispriječilo na putu.
Macnaghten je odmahnuo glavom. »Ne znam što ću sada«, sumorno je rekao. »Pretpostavljam da uvijek možemo okrenuti leđa šahu Šudži i vratiti se u Indiju.«
»Kad bismo to učinili«, podsjetio ga je Burnes, »on bi izgubio glavu, a mi bismo izgubili Afganistan. I još gore, više ne bismo mogli uživati u voću i zadovoljstvima koje pruža Kabul.«
Široko se nasmiješio dok su sa svojom pratnjom prošli kroz Lahorska vrata i ušli u utvrđeni grad. »Ah, Macnaghten«, uzviknuo je, »baš volim ovu zemlju!«

4. poglavlje

Sestra blizanka šeika Valijulaha te je noći otvorila oči začuvši zvuk škripanja pletenog ležaja u tami svoje spavaće sobe.
Hasan je bio budan. Sjedio je pognut na rubu svojeg ležaja, zamršene kose, njegovo je bradato lice bilo jedva vidljivo na svjetlosti zvijezda koja je dopirala kroz prozor, a noga omotana debelim slojem zavoja stajala mu je pod čudnim kutom u odnosu na tijelo.
Sultanija Safija pretpostavila je da je zora još daleko jer nije osjetila poriv da ustane na molitvu prije svitanja. Umjesto toga podignula se i oslonila na široki lakat te promotrila nećaka kojeg je njegovala proteklih devet tjedana. »Što je, mili?« upitala je. »Muče li te rane?«
»Ne, bhaji«, blago je odgovorio Hasan Ali Khan. »Razmišljam o Jusufu.«
Safija je Kimnula. »Neka Alah Milostivi blagoslovi i čuva tvojega dragog prijatelja.«
»Ja sam kriv za to«, odsječeno je rekao. »Ja sam ga ubio.«
Potpuno odjevena u udoban šalvar kamiz, kao i uvijek, Safija je sjela i namjestila jastuk u udobniji oblik. »Koješta«, rekla je. Njezin glas, dubok poput muškoga, odjeknuo je u maloj sobi. »Ti i Jusuf ustrijeljeni ste u Hazuri Baghu. Ti si preživio, a Jusuf je umro. I to je sve.«
Hasan je pognuo glavu. »Ubili su ga zbog mene.«
To je objasnilo zašto Hasanove rane toliko dugo zacjeljuju. Kajanje nipošto nije pomagalo zacjeljivanju. Imajući potrebu razmisliti, Safija je neodređeno progunđala.
Sjećanja na nedavni građanski sukob u kojem je Hasan ranjen, a Jusuf poginuo još su bila bolna u utvrđenom gradu Lahoreu i, zapravo, u cijelom kraljevstvu Pandžaba.
Maharadži Šeru Singu, sadašnjem kralju, bila su potrebna tri dana divljaštva da preotme prijestolje Pandžaba svojoj omraženoj suparnici rani Ćand Kaur. Dok su topnici Šera Singa pucali u lahoresku tvrđavu s visokih minareta stare džamije Badšahi, a teški topovi ispaljivali zrna kroz srušena Alamgirova vrata, oštećujući kraljevsku palaču i vojne građevine te ubijajući dvorane, vojnike i sluge, tisuće njegovih gladnih, neplaćenih vojnika ušlo je u stari grad koji je s tvrđavom dijelio stari, utvrđeni zid. Ondje su neobuzdano harali gradskim tržnicama, provaljivali u kuće i ubijali stanovnike.
Ostale su rane.
Stari haveli obitelji Valijulah pošteđen je samo Alahovom milošću.
Hasanova neobična supruga u tom se razdoblju više puta pokazala korisnom. Unatoč svemu čudnom ponašanju, ta je žena imala dobrih strana.
Tijekom bitke za prijestolje jedan je ambiciozni Englez pokušao ubiti maharadžu Šera Singa. Doznavši za tu zavjeru, Hasan je hrabro sudjelovao u borbi u Hazuri Baghu sa svojim prijateljem i s dva Afganistanca. Zajedno su uspjeli spriječiti atentat, ali po cijenu Jusufova života.
Afganistanci su u međuvremenu nestali, ostavivši Hasana kao jedinog svjedoka onoga što se tog dana dogodilo.
Potom je Hasan svladan groznicom tu priču prepustio mašti drugih. Previše slab da bi mario za to, nije se obazirao na nagađanja o njegovu sudjelovanju u pokušaju atentata te na glasine da je njegova britanska supruga stala na stranu britanskih urotnika i uvjerila ga da sâm ubije maharadžu. Kad je Šer Sing doznao istinu i kad ga je grad obasuo slavom, Hasan je i dalje šutio.
Bez pritužbi podnio je zahvate kojima mu je spašena lijeva šaka te očišćena široka, zagnojena rana na nozi. Dakako, vikao je dok je liječnik radio svojim noževima i pomagalima za spaljivanje, ali njegovi su krici Safiji zvučali kao krici čovjeka koji zna da zaslužuje kaznu.
»Nisam smio toga dana otići u Hazuri Bagh«, grubo je rekao Hasan. »Trebao sam dopustiti da Jusuf, Zulmaj i Habibulah spriječe atentat. Za razliku od mene, oni su bili vrlo vješti u umijeću ubijanja.«
»Istina je da nisi vojnik«, složila se Safija, »i da bojno polje nije mjesto za pomoćnika ministra vanjskih poslova. Istina je i da je Jusuf bio borac, ali što je s tvojim Afganistancima? Mislila sam da su to samo trgovci, ljudi koji svake godine u Lahore dopremaju šafran, rubine i konje.«
»Zulmaj i Habibulah su trgovci, ali i okorjeli muškarci te vrsni strijelci.« Hasan je u polumraku odmahnuo glavom. »Da sam ostao ovdje i da nisam izričito zahtijevao da pođem s njima, Jusuf bi bio živ.«
»Zašto si to zahtijevao?«
Umorno je odmahnuo rukom. »Ne znam, bhaji. Mislio sam da sam im potreban...«
Kakve god bile Hasanove tajne, nisu mu činile dobro. »Pričaj mi o tom danu, dječače«, zapovjedila je sultanija Safija. »Ispričaj mi svoju priču.«
Hasan je isprekidano uzdahnuo. »Hazuri Bagh, poprište bitke«, po navici opisujući mjesto koje Safija, žena u purdahu, nije vidjela, »pravokutni je ograđeni vrt između ulaza u džamiju Badšahi i glavnog ulaza u tvrđavu, Alamgirovih vrata. Vrt je malen, dug samo stotinjak koraka i širok pedeset, prepun starih stabala i ruševina, a u središtu je paviljon. Zbog visokih zidina kojima je opasan, opasno je mjesto za bitku.
Znali smo da će četiri atentatora stići ranije i sakriti se u vrtu, pa smo otišli onamo noć prije no što je Šer Sing započeo napad na tvrđavu. Kad je sa svitanjem započela borba, razdvojili smo se u parove i krenuli u potragu za njima. Za sat vremena Zulmaj, Habibulah i Jusuf ubili su trojicu od četvorice.
Svojim sam očima vidio bitku«, dodao je. »Top Šera Singa opalio je prvi, razbivši golema drvena Alamgirova vrata. Potom su njegovi najbolji Nihang vojnici pokušali juriš, ali ranini su topovi bili postavljeni neposredno iza vrata. Kad su zapucali, stotine vojnika Šera Singa usmrćene su u trenutku.« Zadrhtao je. »Dim je sukljao. Drvo vrata zapalilo se. Odsječeni udovi i glave letjeli su zrakom i padali na tlo. Bilo je zaglušujuće i užasno.
Šer Sing tog se jutra borio, ali izgubio je nadzor nad napadom. Kad su branitelji počeli s okolnih zidina pucati u vrt, Serovi ljudi shvatili su da su zarobljeni. Uhvatila ih je panika i pobjegli su penjući se jedan preko drugoga na sporednom izlazu iz Bagha.«
Utihnuo je.
Uobičajenu postojanu smirenost sultanije Safije narušavale su samo dvije stvari: nedostatak hrane i nedostatak sna. Iako to nipošto ne bi priznala, težak posao njegovanja Hasana gotovo ju je potpuno iscrpio.
»Nastavi«, potaknula ga je, »ispričaj mi sve.«
»Očajno smo željeli pronaći četvrtog atentatora. Šer Sing do tada se skrivao, ali znali smo da će poželjeli vidjeti razaranje. Upravo u trenutku kad se pojavio pod svodom vrtnog paviljona, Jusuf i ja pronašli smo posljednjeg atentatora. Čučao je iza jednog stabla, dijete premlado da bi nosilo turban, s puškom uperenom ravno u Šera Singa.«
Hasan se u nelagodi promeškoljio na rubu ležaja. »Obojica smo podignuli puške, ali Jusuf je, neka ga Alah blagoslovi, zacijelo želio meni prepustiti slavu spašavanja života Šera Singa. Nije pucao nego je meni rekao neka pucam.«
»A tada?«
»Nisam to mogao učiniti, bhaji. Taj je dječak bio odjeven u pljesnive dronjke. Drhtao je od hladnoće. Pitao sam se što mu je ponuđeno zauzvrat za taj užasni posao. Bio mi je na nišanu, lako bih ga pogodio, ali nisam mogao povući otponac. Nisam mogao disati. Jusuf mi je ponovno zapovjedio neka pucam, ali ja nisam mogao pomaknuti nijedan prst. Na kraju je Jusuf ubio tog dječaka, ali prije toga nehotice je ispalio hitac koji je ranio nekoga blizu Šera Singa. Kad su se stražari okrenuli kako bi vidjeli odakle je zrno stiglo, zacijelo su vidjeli nas, a ne mrtvog dječaka. Jusuf je viknuo, ali bilo je prekasno. Svi su zapucali u isti čas. Ja sam pao na tlo. S mjesta na kojem sam ležao vidio sam samo Jusufovo stopalo, ali čak sam i tada znao da je mrtav. Zulmaj i Habibulah dotrčali su i odvukli me na sigurno. Da nisu, druga bi me salva usmrtila.« Prošao je prstima kroz kosu. »Da nisam bio toliko velika kukavica, Jusuf bi bio živ.«
Safija je pružila ruku. »Besmisleno je...«
»Ja nisam junak«, prekinuo ju je, »što god se govorilo na tržnici. Od nas četvorice samo ja nisam učinio ništa kako bih spriječio atentat. Moj jedini doprinos bio je to što sam skrivio smrt jadnog Jusufa.«
»Nisam znala da znaš pucati«, primijetila je Safija kako bi mu odvratila pozornost. »Mislila sam da si čovjek od brokata i diplomacije.«
»On me poučio.« Hasanov se glas slomio. »Kad nam je bilo četrnaest.«
»I što se zatim dogodilo?«
»Ne sjećam se«, rekao je odsječeno.
Safija nije odgovorila. Oboje su dobro znali da Hasanova priča nije završila kad su ga prijatelji Afganistanci šokiranog i krvavog odvukli iz Hazuri Bagha. Oboje su znali da je njegova supruga, naslutivši gdje ranjen leži, te noći žurno izašla na opasne gradske ulice i pronašla ga u kući kod Delhijskih vrata.
Bez nje bi umro od infekcije dok su vojnici Šera Singa harali ulicama.
Unatoč svemu njegovu neosnovanom osjećaju krivnje i gubitku snažnog, dobroćudnog prijatelja, Hasan je bio sretan čovjek.
»Elhamdulilah, slava Alahu«, promrmljala je Safija.
»U tvojoj priči ne vidim kukavištvo«, nastavila je normalnim tonom. »Kao dvoranin koji nikada nije bio vojnik, izložio si se opasnosti i ušao u bitku kako bi spriječio atentat. Kad je taj trenutak došao, osjetio si protivnikovu ljudskost i nisi mu mogao oduzeti život. Nemoj zaboraviti, Hasane«, dodala je glasom koji je odzvanjao u maloj sobi, »da sedam godina služiš Pandžabu i ovom gradu. Sjećam se dana kad si otišao pridružiti se slavnom fakiru Azizudinu na dvoru. Koliko je pandžapskih muslimana radilo kao što si ti radio, sa sikhima i hinduima na dvoru, kako bi u ovom kraljevstvu zavladali mir i blagostanje? Koliko ih je pregovaralo s Paštunima na sjeveru i s Britancima na jugu? Koliko ih se iz besane noći u noć borilo protiv zle sreće koja je nakon smrti maharadže Randžita Singa na prijestolje dovodila pogrešne osobe?«
Hasan je ispustio tih zvuk nevjerice.
»To si mi trebao ispričati prije nekoliko tjedana. A sada«, dodala je zijevnuvši, »moram spavati. Tvoje objašnjenje zašto si uopće išao u Hazuri Bagh morat će pričekati do sutra.«
Hasan je udahnuo. »Bhaji, ja...«
»Ni riječi više.« Sultanija Safija opružila se na škripavom ležaju i zatvorila oči.
Trenutak poslije počela je hrkati.
»Što to brbljaš, dijete?« upitala je Safija sljedećeg poslijepodneva četverogodišnjaka u izgužvanoj muslimanskoj odjeći koji je skakutao pokraj nje na podu prekrivenom prostirkama i glasno brbljao na stranom jeziku. Žene oko njih u dnevnoj sobi na katu hladile su se lepezama i tiho razgovarale čekajući poslijepodnevni obrok.
»An-nah me je poučila«, ozbiljno je rekao Sabur. »Zove se ‹Hej, tra-la-la-la.› Govori o mački koja svira sarod i o kravi koja skače jaaako visoko!« Podignuo je ruke iznad glave. »I o malom psiću koji...«
»Dosta, dijete!« zagrmjela je Safija. »Previše sam umorna da bih slušala takve besmislice. Ah«, pogledala je kroz vrata zastrta zavjesom, »došao je tvoj otac. Pogledaj kako već lijepo hoda.«
Gledajući kako joj se nećak približava, Safija je osjetila radost zbog poboljšanja u odnosu na prošlu noć. Okupao se. Netko mu je i oprao kosu i začešljao je unatrag pa mu se kovrčala iza ušiju. Brada mu je bila uredno podrezana. Ispod očiju još je imao podočnjake, a njegovo široko, svijetlo lice stanjilo se pa mu se slomljeni nos isticao više nego prije, ali Hasan je u svojemu finom, izvezenom muslinu gotovo bio nalik na sebe.
Slava Alahu, njegovo ranjeno bedro više nije bilo jako otečeno i upaljeno jer je gnoj izbijao na sve strane. Proteklih tjedan dana mogao je spavati na leđima, a ne opružen na trbuhu. Sada je još samo bilo potrebno da se njegova rana zdravo zatvori. Počeo se i koristiti ozlijeđenom lijevom rukom.
Safija je morala primijeniti sve svoje iscjeliteljsko umijeće da bi ga održala na životu nakon što su ga donijeli u haveli šesnaest sati poslije bitke. Bile su potrebne sve molitve obitelji da otjeraju bolesti koje su naknadno zaprijetile njegovu životu.
Kad je Hasan izuo izvezene cipele s podignutim vrhovima, Sabur je potrčao k njemu. »Abba!« uskliknuo je obgrlivši ga oko struka. »Odjeven si! Imaš lijepe cipele!«
»Da, jesam, mili.« Hasan je pomilovao sinove kovrče rukom koja bi bila lijepa da nije izgubila srednji prst.
Safijino je srce pohrlilo, kao i uvijek, čovjeku kojeg je obožavala od trenutka njegova rođenja. Kad joj je kolera usmrtila dvije kćerkice i ostavila je željnu djeteta koje će voljeti, okrenula se Hasanu, jedinom djetetu svojeg brata blizanca. Hasanu je tada bilo samo šest godina i imao je majku, ali ju je shvatio. Prvih, preteških dana satima je sjedio pokraj nje i držao ručicu na njezinu koljenu.
Sabur, dvije godine mlađi no što je Hasan tada bio, već je obećavao da će biti pun ljubavi kao i on.
Osjetila je miris mošusa. Hasan se namirisao. I to je bilo dobar znak. Dakako, da je s maharadžom, nosio bi i dragulje: teške biserne ogrlice koje su mu dopirale do struka, kundan naušnice s rubinima i smaragdima, narukvice prevučene caklinom, zlatne prstene...
Dragulji su davali profinjenost i moć muškarcu koji ih je znao nositi.
»Potrebno te je nahraniti«, grubo je rekla Safija uživajući u snažnoj, omamljujućoj slatkoći parfema. »Kostur si pod tom otmjenom odjećom.«
»Da.« Safijina nevjesta razmaknutih zuba energično je kimala. »Mora pojesti mnogo jaknija i mesnih jela kako bi ojačao.«
»Kad ozdraviš, ideš u Pešavar, zar ne, bhai jan?« upitao je jedan dječak.
»Ne znam, Muin, možda odem onamo, ili u Multan, ili na neko drugo mjesto.« Hasanovo se lice zgrčilo dok je sjedao na pod pokraj svojeg sina. »Ali ne idem nikamo dok ponovno ne budem sposoban jahati.«
Sabur se uspravio. »Kad moj abba ode, ja ću biti s njim u sedlu«, izjavio je vedrih očiju. »Jahat ćemo i jahati njegova lijepog sivog konja, a onda ćemo poslati po An-nu i ona će živjeti s nama!«
Safija je vidjela kako su se Hasanovi prsti ukočili na dječakovu ramenu.
»Hoćeš li povesti i mene, bhai jan?« upitao je Muin.
»Ne znam, mili.« Hasan se oprezno nasmiješio. »Nisam siguran da bi trebao poći sa mnom. Ondje ću najveći dio vremena putovati.«
»Ali ja ti mogu pomoći«, dječak je bio uporan. »Mogu ti nositi stvari.«
»I ja ću nositi abbine stvari!« Sabur je gorljivo gledao njihova lica.
Hasan nije odgovorio.
I Safija je šutjela. Održavanje mira u nemirnom Pandžabu bilo je opasan i nezahvalan posao, osobito sada, uz tolika previranja u tvrđavi. Kamo god pođe, Hasan će se morati baviti beskrajnim pritužbama na poreze i neplaćenu vojnu službu. Zbog bavljenja gnjevnim zemljoposjednicima i seljanima na odlasku iz Lahorea morat će sa sobom povesti naoružanog čuvara, a ne dvoje djece.
Sabur je nestrpljivo promatrao oca. »Kad ćemo vidjeti An-nu? Hoćemo li otići u Kabul i dovesti je kući? Hoće li to biti uskoro, abba?«
Hasan se slabašno nasmiješio. »Još ne znam, mili.«
»Ali želim sada vidjeti An-nu. Želim joj reći...«
Ne mogavši podnijeti bol na Hasanovu licu, Safija je cmoknula. »Ne brini, mili«, rekla je pjevnim tonom kojem je pribjegavala samo za potrebe umirivanje djece. »Uskoro ćeš, inšalah, vidjeti svoju An-nu. Idi u moju sobu.« Pokazala je na verandu iza vrata zastrtih zavjesom. »Na mojem krevetu pronaći ćeš papir na kojem je napisana moja najnovija pjesma. Odnesi je dolje i pokaži djedu.«
Sabur se namrštio. »Ali, bhaji, ja...«
»Povedi ga, Muin«, odlučno je rekla Safija.
Dok je dječak odlazio pognutih ramena i vukući noge, držeći bratića za ruku, dvije ili tri žene prekinule su razgovore i podignule glave. Safijina nevjesta znatiželjno se nagnula naprijed naglo udahnuvši kroza zube. »Što je to dijete reklo?« upitala je. »Zar Hasan neće dovesti svoju suprugu iz Kabula?«
Safija je podignula ruku ne obazirući se na pitanja. »Hasan i ja«, oštro je najavila, »moramo razgovarati o jednom važnom pitanju.«
Čim su se žene razočarano udaljile toliko da ih nisu mogle čuti, Safija se okrenula prema Hasanu. »A sada ćemo«, rekla je povlačeći jastuk prema sebi, »završiti noćašnji razgovor. Tvoja nepromišljena prisutnost u Hazuri Baghu bila je povezana s tvojom suprugom Mariam, zar ne?«
Hasanov pogled bio je prazan. »Jest, ali bhaji, to je vrlo bolno...«
»Van s time«, zapovjedila je. »Devet tjedana imaš otrov u mislima. Moraš mi reći što je posrijedi.«
Uzdahnuo je. »U redu. Nisam bio sasvim pri sebi kad sam izričito zahtijevao da se pridružim Jusufu i Afganistancima. Bio sam vrlo ljut na Mariam. Ranije toga dana čula je kako s Jusufom razgovaram o pokušaju atentata. Ne čekajući da dozna istinu, zaključila je da ja...«
»Namjeravaš ubiti njezina tetka i tetu i sve druge Engleze u njihovu taboru u vrtu Šalimar.« Safija je kimnula. »Da, znam sve to. Sama nam je rekla. Priznala je svoje zle sumnje i uvidjela pogrešnost svojih optužbi. I sama sam se zgrozila kad sam doznala koliko je nepromišljeno i ružno postupila prema tebi, ali toliko se kajala da sam joj oprostila.«
»Dakako«, znakovito je dodala, »njoj nije bio najvažniji ni moj oprost ni oprost tvojeg oca.«
»Pitala je jesam li planirao ubiti i nju.« Hasanove su oči plamtjele. »Kako je Mariam mogla pomisliti to o meni, o nama? Kako je mogla izgovoriti toliko ružne, histerične riječi jutro nakon...«
Spustio je glavu.
Safija nije morala pitati o čemu govori. Cijelo kućanstvo Valijulahovih znalo je što se dogodilo između Hasana i njegove lijepe, problematične supruge u noći prije njezina bijesnog ispada. Kako li je nepromišljeno odbacila svoj uspjeh...
»Optužila me da samo glumim da mi se ona sviđa, da je lažima mamim u ovu kuću.« Otvorio je šake. »U bijesu sam pristao na razvod koji je zatražila, a tada sam zatražio da pođem s Jusufom u Hazuri Bagh.«
»Dakle, Mariam je kriva za Jusufovu smrt?«
»Ne, bhaji.« Teško je uzdahnuo. »Kriv je moj gnjev jer sam dopustio da mi zamagli rasuđivanje.«
Safija je kimnula. »I što predlažeš da sada učinimo s njom? Želiš li se i dalje razvesti od nje?«
»Ne predlažem ništa.« Zdravom je rukom posegnuo u džep. Safija je čula tiho šuštanje papira među njegovim prstima.
Namrštila se. Možda ga je Mariamino ponašanje odvelo preko kakva nevidljivog ruba. Vidjela je kako se to ljudima događalo i zbog manje važnih pitanja. Kad bi Hasan nekome okrenuo leđa, s tom bi osobom završio...
Izvadio je ruku iz džepa. »Mariam i njezina obitelj će se, inšalah, za nekoliko mjeseci vratiti iz Kabula. Britanci će vojskom održavati šaha Šudžu na tamošnjem prijestolju, ali njezin im tetak, civilni dužnosnik, neće biti potreban. Kad se vrati, odlučit ćemo o budućnosti.«
»A što je s jadnim malim Saburom koji je čeka?«
»Bhaji, ne znam. Boli me vidjeti koliko čezne za njom kad ja...« Glas mu je zamro.
»Trebao bi učiniti nešto«, izjavila je Safija. »Besmisleno je tjerati dijete da čeka. Što god odlučio, možeš to učiniti i sada.
Ali prije no što nastavimo o tvojem braku, moramo se riješiti tvojeg kajanja zbog Jusufove smrti«, zaključila je. »Što god vjerovao u ovom trenutku, ni ti ni Mariam niste krivi za ono što mu se dogodilo. Vrijeme je da čuješ priču o smrti moje majke. Važna je za tvoju situaciju.«
»Kao što dobro znaš«, započela je, »tvoj otac i ja smo blizanci. U vrijeme našeg rođenja Vali je odmah izašao, a ja sam nakon njega oklijevala. Dok su me žene pokušavale izvući, jedna od njih učinila je pogrešku zbog koje je naša majka počela obilno krvariti. Pozvane su najiskusnije žene, ali ona je umrla za nekoliko sati. Tvojeg oca i mene povjerili su ženama iz obitelji. Kao što znaš, naša starija rođakinja koja se naknadno udala za tvojeg djeda postupala je s nama kao sa svojom djecom. Ali kad nam je bilo nešto više od tri godine, ja sam prestala jesti. Naša me rođakinja slijedila iz sobe u sobu pokušavajući me mlijekom i slasticama privoljeti na jelo, ali ja nisam htjela ni taknuti hranu. Vali je bio debeo i zdrav, a ja sam toliko oslabjela da su žene strahovale kako ću umrijeti.«
»Bila si slaba, bhaji?« Hasan ju je pogledao širom otvorenim očima. »Mršava?«
»Jesam«, rekla je Safija, »jer sam bila uvjerena da sam ubila svoju majku. Zbog toga sam patila od bolova u želucu i nisam mogla jesti.«
Hasan je udahnuo.
»Priča o našem rođenju i o njezinoj smrti neprestano mi je prepričavana. Ljudi su neprestano upirali prstom u mene. Ona je, govorili su, prouzročila majčinu smrt. Ljudi mogu biti okrutni prema djeci. Ja nisam bila ni gluha ni glupa. Do treće godine više nisam mogla živjeti sa svojom boli.«
»Naša rođakinja«, nastavila je, »u očaju me poslala tvojem djedu, šeiku Abdulu Dželali vel Ikramu. On je, dakako, običavao sjediti na takhtu u dvorištu, kao što i tvoj otac sjedi, okružen svojim sljedbenicima. Živo se sjećam kako sam zagnjurila lice u rame starijeg brata koji me nosio van na dvorište, jer sam se plašila vidjeti djedovu mržnju.«
Uzdahnula je od tog sjećanja. »Brada mu je bila potpuno bijela, a usta su mu visjela na jednu stranu. Bila sam previše uplašena da bih govorila kad su me predali njemu, ali on nije želio da mu govorim. Uzeo me na krilo i nasmiješio mi se s toliko blistave dobrote da se bol u mojem želucu počela topiti. U tom trenutku shvatila sam da nisam kriva za majčinu smrt. On je nešto izrecitirao, a tada je puhnuo u čašu vode i dao mi da je popijem. Kasnije sam doznala da je cijelu noć prije molio za mene. To ne mogu potvrditi, ali i danas se sjećam olakšanja koje sam osjetila u trenutku kad su me donijeli k njemu.«
»Jesi li tada odlučila postati sljedbenicom Puta?«
Safija je kimnula. »Da. Ali želim ti još nešto reći. Hasane, ti patiš kao što sam i ja tada patila, zbog mrve istine. U mojem slučaju, iako je bila istina da je moje uporno opiranje rođenju dovelo nepažljivu primalju čiji je postupak usmrtio moju majku, tu kobnu pogrešku učinila je ona, a ne ja. U tvojem slučaju, gnjev te odveo u vrt, a tada je tvoja nesposobnost da ustrijeliš dječaka atentatora pokrenula lanac događaja koji su doveli do Jusufove smrti. Ali ubili su ga stražari, a ne ti. Ne smijemo si dopustiti da nas zrno istine odvede u očaj jer mrva može postati stijena koja ti zdrobi dušu.
Možda si nepromišljeno otišao u Hazuri Bagh, mili«, dodala je, »ali istina je da je Jusufova nepromišljenost bila veća jer je, počivao u miru, dopustio da pođeš s njim, a tada je u presudnom trenutku od tebe tražio nemoguće. Naposljetku, on te poznavao od djetinjstva.«
»A što se tiče tvoje supruge«, rekla je nakon kratke stanke, »unatoč svemu sablažnjivom ponašanju i sumnji u tebe, spasila je život i Saburu i tebi. To nije malo. Možda ćeš naposljetku uspjeti izgladiti situaciju. Očito je da se ona ne uklapa u naše kućanstvo, ali doima se da se ni među svoje ljude ne uklapa bolje. Osoba bez istinskog doma uvijek žudi pripadati nekamo. Vjerujem da bi uz ohrabrenje i pouku mogla naučiti pripadati ovamo.«
Hasan nije skidao pogled s nje dok mu je iznosila svoju priču. A tada je pognuo glavu. Safija je gledala kako mu se prsa podižu i spuštaju ispod duge izvezene košulje.
Uzrujana njegovom tišinom, Safija je uperila ruku okrenutu dlanom prema gore u njegova prsa. »Ako ti se tvoja supruga ne sviđa«, ljutito je rekla, »zašto si joj poslao zlatni medaljon s ugraviranim redcima iz sure En-Nur? Zašto si joj poslao toliko moćan znak svoje naklonosti? I zašto nikada nisi skinuo srebrni taviz koji je ona skinula sa svojeg vrata i dala ti ga dok si ležao ranjen?«
»Ne znam, bhaji.« Podignuo je ruku i dodirnuo malu srebrnu kutijicu na crnoj uzici, a tada se odsutno zagledao kroz zavjesu na vratima.
Trenutak poslije vratio je ruku u džep, gdje je papir ponovno zašuškao.
Bila bi šteta da ne oprosti toj ženi. Sabur bi nedvojbeno patio bez nje, ali patio bi i on sam nakon što bi po drugi put u manje od tri godine ostao bez supruge.
Mariam je pouka očito bila očajnički potrebna, ali bila je hrabra i imala je dobro srce. I premda Safija vanjštini nije pridavala osobitu važnost, bilo je očito da je ta strankinja blijede kože, mekih smeđih kovrča i širokog, preobražavajućeg osmijeha, bila lijepa kao isvaka mlada žena u Lahoreu, ili bi to bila kad bi izgledu posvetila malo više pozornosti.
Safija je uzdahnula. Više nije imala što reći. Izvinula je vrat u potrazi za susretljivim djetetom u skupinama koje su šaptale u dnevnoj sobi. »Meherin«, doviknula je, »idi reci neka donesu hranu.«
Stablo maslinovo, rekla je za sebe prisjećajući se riječi ispisanih na Hasanovu zlatnom medaljonu, ni istočno ni zapadno...

5. poglavlje

15. travnja 1841.


Kad su se konj i jahač približili, Nur Rahman Kan skočio je sa svojeg mjesta pokraj čuvanog ulaza u rezidenciju i stisnuo oči. Osjetio je olakšanje uvidjevši da se to strankinja napokon vraća sa svojeg izleta. Sjedeći postrance u sedlu, odjevena u tešku crninu s jahaćim šeširom s velom na glavi, bez žurbe približavala mu se sa svojom finom kobilom, ne obazirući se na rosulju koja je Kohistanski put pretvorila u blato. Iza nje su išli indijski sluge, dvojica koja su je pratila i na odlasku: jedan visok i dugonog, a drugi krupan i svijetle kože ispod turbana, s bradom boje kukuruzne svile.
Nur Rahman hitrim je plesnim koracima stao konju na put, a njegovo vitko tijelo bilo je ukočeno od napetosti. Mora paziti da mu pokreti budu precizno pravodobni. Ako ženi priđe prerano, dok je još daleko od vrata, stražari bi mogli navaliti na njega prije no što stigne ući. Bude li predugo čekao, mogla bi projahati kroz vrata bez njega, prepustivši ga grubosti dvaju naoko agresivnih stražara koji su stajali pokraj vrata, elegantni u crvenim vunenim jaknama i bijelim poprečnim pojasevima.
Poslije bi ga, bez prijatelja, utočišta i sigurnosti, progonili...
Nur Rahman tu je ženu uključio u svoj plan na dan njezina dolaska u Kabul. Pristojan pozdrav koji je toga prvog jutra uputila Paindi Gulu privukao je pozornost tog plesača jer bi se samo iznimno pristojna osoba uopće obratila takvu čovjeku. Kasnije je na bazaru doznao da su ta žena i njezin tetak dvoje od samo nekoliko Engleza u Kabulu koji govore sve lokalne jezike.
Jedna od strankinja, rekli su, govori i farsi i paštu.
Baš šteta, dodali su, da među tih nekoliko stranaca koji mogu razgovarati s nama mora hiti i žena!
Govorkalo se da je njezin tetak obavještajni agent. Nur Rahman je znao da je to istina jer je na svoj prvi dan u Kabulu otišao ravno na bazar gdje je ispitivao nekoliko trgovaca na nevještom farsiju s izrazitim stranim naglaskom.
Kamo god je išao, raspitivao se o veziru Akbaru Kanu.
Samo se taj netom pristigli Englez, govorili su ljudi pijući čaj u gradskim chaikhanama, raspituje o sinu našega istinskog emira koji čeka da nevjernicima preotme očevo prijestolje. Samo taj čovjek zna što je u našim srcima.
Samo on, složili su se drugi, razumije u kakvoj je opasnosti njegov narod.
Nur Rahman je u gužvi na konjskim utrkama vidio kako ta Engleskinja ulazi u svoju nosiljku. Pojurio je prema njoj dozivajući je na paštu jeziku svojih ljudi. Nije ga otjerala, iako ga nije razumjela. Prekasno je shvatio da su glasine na bazaru bile netočne, da ona razumije samo farsi. Nosači su je do tada već odnijeli, ali on je znao što mu je činiti.
Shvatio je da ona, i nitko drugi u Kabulu, u odgovarajućim okolnostima može spasiti njegov život.
To je, dakako, bilo rizično, ali on je bio Afganistanac naviknut na rizike, a izgledi nisu bili potpuno protiv njega. Ako je ona ljubazna kao što se doima i ako to bude volja Alaha Samilosnog, možda će prihvatiti njegov zahtjev za panah, gostoljubivo utočište koje se mora pružiti onima koji ga primjereno zatraže, pa čak i onima koji su počinili neizrecive prijestupe.
Ona, dakako, nije bila Paštunka. Možda neće razumjeti tu prastaru obvezu, ali on u tom strašnom trenutku nema bolje nade od te mlade Engleskinje u crnini i od njezine netom izgrađene, dobro čuvane utvrde.
Kad se njezin konj približio vratima, Nur Rahman držao se podalje od stražara. Znao je što misle o njemu. Ono što je postao nekako se jasno čitalo na njegovu licu. Ali on nije bio kriv za to. Više se nije jasno sjećao kako ga je Painda Gul odvukao iz obiteljske sigurnosti dok je bio vrlo mlad. Možda mu je ponudio slatkiše, ili možda novog zmaja. To više nije bilo važno. Bila je važna samo očajnička tuga koju je pretrpio, otrgnut od ljubavi majke i sestrica te od zaštite oca i braće. Čak i da je znao vratiti se u svoje rodno selo, sada više ne bi mogao poći onamo. Kako bi ga njegova obitelj, čak i njegova majka, primila nakon strašne sramote na koju ga je Painda Gul prisiljavao iz noći u noć, sve dok više nije prepoznavao samoga sebe?
Sada je bio plesač. Poučavan batinama i psovkama, vrtio se i udarao nogama u tlo odjeven kao žena, na vjenčanjima i na rođenjima sinova. Sam nikada neće imati sina, iako mu je brada počela rasti. Tko bi svoju kći dao odraslom djetetu robu Painde Gula?
Nur Rahman je napokon, nakon svih godina bijesa i čekanja, bio naoružan i slobodan. Okrutan nož njegova gospodara s dugom oštricom ležao je skriven u njegovoj odjeći, još išaran krvlju njegova prijašnjeg vlasnika. Nur Rahman istim će se nožem braniti od daljnjih zala i možda čak od uvrjeda koje je trpio kamo god bi pošao. Možda je bio plesač, ali imao je svoj ponos.
No bila mu je potrebna pomoć jer je Painda Gul u tom trenutku ležao širom otvorenih očiju i prerezanog vrata u istoj kolibi u gradu u koju je njega doveo kao šestogodišnjeg dječaka. Kad njegovo tijelo bude pronađeno, nitko u Kabulu neće sumnjati u dječakovu krivnju. Naposljetku, tko nije znao priču o Paindi Gulu, čovjeku vučjeg lica, i njegovu bachi?
»Ya Hafiz. Ya Hafiz«, šaptao je dječak. »O, Zaštitnice, priskoči mi upomoć.«
Žena je gotovo stigla do ulaza. Njezini sluge išli su za njom, sve manje oprezni kako su se približavali stražarima.
»Khanum, o, khanum!« Prisilivši se disati, Nur Rahman je dotrčao k njoj.
Ona se prenula u sedlu, a oči su joj se širom otvorile ispod vela koji je visio s njezina krutog crnog šešira.
Pružio je ruku i uhvatio njezin stremen. »Panah«, promrmljao je.
Ona ga je razrogačenih očiju udarila nogom. »Pusti me!« viknula je.
Ne obazirući se na njezinu uznemirenost, Nur Rahman je drugom rukom uhvatio rub njezine teške suknje i molećivo je pogledao u oči. »Panah«, ponovno je zamolio, stišćući je čvršće dok se kobila trzala u stranu. Mora znati što znači ta riječ.
Njezini su sluge već trčali prema njemu nerazgovijetno vičući, a njihove su sandale šljapkale po blatu. Stražari su ih gledali s vrata.
»Samo tri dana.« I dalje ju je držao hvatajući zrak od boli kad ga je bičem udarila po zapešću. »Tri dana, khanum, kunem se.«
Sluga svijetle brade prvi je stigao do Nura Rahmana. Uhvativši njegove prste, počeo ih je odmicati s kožnog remena. Kad su njihove ruke dodirnule njezinu čizmu, ponovno je viknula glasom punim bijesa.
Stigao je visoki sluga. »Rokho, Gulame Ali«, rekao je. Kad se prvi odmaknuo, drugi je stao iza Nura Rahmana i uhvatio ga dugačkom rukom te ga povukao od žene i njezine kobile, prisiljavajući ga pustiti stremen.
»Čekaj«, šapnuo je Nur Rahman, »ne želim vam nauditi, khanum-jan! Tražim samo zaštitu od svojih neprijatelja!«
Strahujući da je izgubio priliku, pružio je ruke prema njoj, a oči su mu se ispunile suzama.
Ona se namrštila iza vela. »Ako si želio zaštitu, zašto to nisi rekao?«
»Ali jesam«, odvratio je. »Ja...«
Ušutkavši ga pokretom biča, oštro se obratila svojim slugama. Visoki ga je pustio. Blijedi je krenuo prema vratima otkrivajući gnjev svakim pokretom svojega snažnog tijela.
»Imaš sreću«, dodala je, ponovno na farsiju, gnjevno ga gledajući, »da te nismo predali stražarima.«
U dječakovu srcu zatreperila je nada. Unatoč svoj uzrujanosti, njezino je lice bilo prepuno radoznalosti.
Ali izraz njezina lica govorio je još nešto. Nabrala je nos. »Nemoj me više dodirnuti«, zapovjedila je okrenuvši kobilu na stranu.
»Ostat ćemo ovdje«, zapovjedila je gledajući na drugu stranu, »dok ne dođe netko tko mi može reći što je posrijedi.«
Nur Rahman nepomično je stajao pognute glave, plašeći se disati. Da ga je ta žena namjeravala otjerati, zacijelo bi to odmah učinila. Ali koga su svi čekali, žena koja je sjedila postrance, u čudnom sedlu, visoki konjušar koji ga je promatrao ispod neurednog turbana, stražari u crvenim jaknama koji su ga gnjevno gledali ispod oboda visokih, crnih kapa?
Nakon duge stanke tijekom koje je Nur Rahman nekoliko puta uplašeno pogledao niz put u oba smjera, drugi se sluga vratio, a za njim je došao stariji Indijac sa zlatnom kapom od karakula na glavi te ogrnut dvama vunenim šalovima.
Žurno prošavši kroz vrata, starac je donio val mira toliko jak da se doimalo kao da je njime namirisao zrak oko sebe. Nur Rahman je napunio pluća. »Mir s vama, oče«, rekao je ošamućeno, stavivši ruku na srce.
»I s tobom«, ljubazno je odgovorio starac. »Kako ti je ime, dijete?«
»Nur Rahman«, šapnuo je dječak.
Žena se sagnula nad kobilin vrat. »Žao mi je što vas uznemiravam, munši sahibe«, rekla je na farsiju, glasom mekim od poštovanja. »Ovaj me dječak uhvatio i preklinje za utočište, pretpostavljam. Potreban mi je vaš savjet.«
»Ah.« Stari gospodin okrenuo se prema Nur Rahmanu. Srce dječaka plesača u tom se trenutku gotovo slomilo jer u tom blagom pogledu nije bilo gađenja, nije se okrenuo na drugu stranu. Da je Nur Rahman imao hrabrosti, u tom bi se trenutku bacio starcu pred noge.
»Želiš li panah?« upitao je starac.
»Da, dragi oče, jer sam ubio čovjeka.« Nur Rahman teško je progutao. »Jutros sam mu prerezao grlo. Ali, oče«, dodao je očajno, skrivajući prljave ruke iza leđa, »tako mi glave i očiju, to je bilo potrebno. Bio je zao. On je, on je...«
Nur Rahman se okrenuo, a grlo mu se stegnulo. To je bilo uzalud. Iako se doimalo da razumije panah, bilo je očito da taj stari gospodin nije Paštun. Zašto bi onda trebao poštovati to pravilo, osobito s ubojicom čiji je slučaj previše sramotan da bi se izgovorio?
Bez istine nije mogao očekivati utočište ni milost, ali kako je svoju patnju mogao otkriti pred tom strankinjom? Kako je mogao opisati ono što se prošli mjesec dogodilo kad su mu dlake na licu porasle i kad su mu gradski brijači vikali kako je vrijeme da plesač obrije bradu? Njegov je gospodar tijekom tog mjeseca postao okrutniji no ikada, zaklinjao se da će ga otjerati, prijetio mu strašnim nožem, govorio mu da je prestar, prestar...
Znoj se cijedio niz plesačevu kralježnicu.
Odluku je donio samo dva dana prije, u Istalifu, kamo su on i Painda Gul otišli zabavljati uzvanike na jednom vjenčanju. Dok je Nur Rahman u sjajnoj ženskoj odjeći plesao pred muškarcima te vijugao rukama iznad glave, vidio je kako njegov gospodar razgovara s jednim malenim dječakom, dražesnim djetešcem od pet ili šest godina, koje je širom otvorenih očiju gledalo nasmiješeno lice Painde Gula. Okrenuvši se od djeteta, Painda Gul pogledao je Nura Rahmana.
Plesač je u tom trenutku shvatio. Taj dražesni dječačić bit će njegova zamjena. Painda Gul će se uskoro, možda sutra, krišom vratiti u Istalif. Dječačić će, otet svojoj zbunjenoj i ožalošćenoj obitelji, uskoro izgubiti nevinost u krevetu Painde Gula. Kao i Nur Rahman, svoje će djetinjstvo provesti plačući za izgubljenom obitelji.
A što će biti s Nurom Rahmanom koji je proteklih jedanaest godina bio dječak Painde Gula? Kako će preživjeti kad ga Painda Gul izbaci iz svoje kolibe, sam na hladnim ulicama toga grada?
Završivši ples, Nur Rahman je neopazice izašao i povratio.
Sljedeće noći vratili su se iz Istalifa. Kad je stariji muškarac zaspao, Nur Rahman se kroz tamu odšuljao do kuke na kojoj je dug kiberski nož Painde Gula visio u koricama. Do tada još nije ubio, ali njegova mu je paštunska krv rekla što mu je činiti. Jednom rukom uhvativši pramen masne kose, Nur Rahman potegnuo je glavu Painde Gula unatrag, a potom opasnu oštricu kiberskog noža povukao preko kvrgavoga grla, presjekavši velike žile koje povezuju glavu i tijelo. Painda Gul je prekasno otvorio oči.
Nur Rahman se premjestio s noge na nogu. »Ne mogu reći više«, promrmljao je.
»Nemaš više što reći«, odgovorio je stari gospodin.
»O čemu govori, munši sahibe?« upitala je žena iz sedla. »Sto želi?«
»Ovaj je dječak Paštun«, odgovorio je starac pogledavši Nura Rahmana kako bi se uvjerio da je dobro shvatio, »Paštuni žive prema kodeksu časti. Kodeks časti nalaže da se zaštita utočišta mora na tri dana pružiti svakome tko je zatraži, čak i ako je ta osoba počinila zločin, pod uvjetom da kaže istinu o svojim okolnostima. Ovaj nam je dječak rekao dovoljno.«
Dovoljno. Nura Rahmana preplavilo je olakšanje.
»Sada želi da ga tri dana štitimo od njegovih progonitelja.«
Tri dana. Kako li će to biti divni dani...
Kad je Nur Rahman stigao do vrata, zanimalo ga je samo spašavanje vlastite glave. Ali sada kad je njegovo srce osvojio taj smireni, stari neznanac, nametnula mu se nova potreba koja je istisnula čak i njegovu želju da preživi.
O, Alaše, molio je, nemoj mi oduzeti ovog starca!
»Što preporučujete da učinimo?« odvratila je žena, također na farsiju.
Starac je sklopio ruke na leđima i zaljuljao se na petama. »Tu odluku prepuštam vama, bibi«, blago je rekao. »Moja je dužnost samo objasniti što on želi.«
Ženina kobila nestrpljivo je strugala kopitom po tlu. Visoki konjušar tiho joj se obratio. Hladan povjetarac puhnuo je kroz tanku odjeću Nura Rahmana. Čekao je zadržavajući dah, ne želeći zadrhtati.
»Neka uđe, ali samo na tri dana.«
Žena se nije obratila Nuru Rahmanu, nego starcu, ali plesaču to nije smetalo. Pognuo je glavu kako bi sakrio svoju radost te je zamišljao kako sjedi starcu do nogu, kako mu služi...
»Smije ostati tri dana«, ponovila je, »i ni trenutka duže. Spavat će u spremištu na kraju odaja za sluge, ali ne smije se družiti sa slugama. I neka zna da ako moja teta otkrije da je ovdje, mora odmah otići.«
Stari se gospodin okrenuo Nuru Rahmanu. »Jesi li shvatio gospođine upute?«
Nesiguran u svoj glas, Nur Rahman se nakašljao. »Jesam, dragi oče«, protisnuo je prije no što je krenuo za njima unutra.

6. poglavlje

Ujahavši u garnizon, Mariana se kratko osvrnula i vidjela kako njezin novi, čudni gost žuri pridružiti se njezinu munšiju. Bili su neobičan par dok su zajedno hodali kroz kišu, njezin besprijekorni stariji učitelj i taj mladi Afganistanac koji je tečno govorio farsi i čije je iskvareno lice jedva mogla pogledati.
Taj je dječak svojedobno zacijelo bio lijep, s tim velikim, osjećajnim očima i savršeno oblikovanim usnama. Zapitala se što mu se moglo dogoditi. Koji je otrov upio da je postao toliko neobično odbojan?
I što će se dogoditi sada kad mu je dopušteno trodnevno utočište? Hoće li joj postavljati nemoguće zahtjeve ili će nekako iskvariti druge stanovnike odaja za sluge?
Njezini su se sluge vidljivo ukočili kad je pristala pustiti dječaka unutra. Dok je Jar Muhamed hodao za njezinom kobilom, držao je glavu okrenutu na drugu stranu, a Gulam Ali mrštio se u neodobravanju.
Doimalo se da samo munši sahib nije uznemiren zbog njegove prisutnosti. Štoviše, njezinu je odluku potaknulo nešto u njegovu držanju. Doimalo se da njezinu učitelju nije teško ni dopustiti dječaku da ga uhvati za ruku i pomogne mu proći pokraj blatnjave rupe na putu.
Budući da je tako, dječaka i njegove nevolje, kakve god bile, prepustit će munši sahibu.
Trenutak poslije prošla je kroz otvor u debelom bedemu koji je dijelio garnizon od ograđenog dijela rezidencije.
Dok je njezina kobila šljapkala širokim putem pokraj ograđenog vrta sir Williama Macnaghtena, Mariana se po stoti put pitala zašto su britanski civilni dužnosnici smješteni izvan zaštitne utvrde vojnog dijela. Za razliku od garnizona, čiji je bedem na vrhu imao kameni grudobran, područje rezidencije bilo je s tri izložene strane ograđeno samo običnim zidom visokim šest stopa.
Za takav optimističan plan zacijelo je postojao dobar razlog, iako Mariana nije mogla pojmiti što bi to moglo biti.
Široki put protezao se usporedno s bedemom, dijeleći područje rezidencije na dva dijela. Raskošna kuća sir Williama i prostrani vrtovi sa zaštitnim zidom zauzimali su dio pokraj garnizona, dok je sedamnaest žurno izgrađenih ureda i kuća za civilno osoblje, uključujući Marianina tetka, zauzimalo preostali dio. Na najdaljem dijelu, uz beskoristan vanjski zid nalazile su se ruševne kuće u kojima su živjele stotine slugu koji su služili u rezidenciji.
Ali geografija tog prostora nije zaokupljala njezine misli dok je u pratnji dvaju slugu jahala pokraj ureda i kuća raznih tajnika i liječnika. Nakon kratkog susreta na utrkama, Harry Fitzgerald joj se više nije javio.
Prema tvrdnjama tete Claire, koja je uspijevala pratiti njegovo kretanje, sutradan je s konjičkim topništvom otišao ugušiti borbe na sjeveru.
Odatle joj je mogao pisati, ali očito je odlučio ne učiniti to. Dakle, toliko o snu tete Claire da ju je on dvije godine čekao venući od ljubavi.
Ali Fitzgerald je imao dobar razlog za nesklonost prema Mariani.
Nedugo nakon što su ih glasine o njemu prisilno rastavile, ona je otela malog Sabura kako bi ga spasila bolnog stiska maharadže Randžita Singa, a onda se spetjala s njegovom mističnom obitelji. Potom je vjerujući da pomaže britanskom osvajanju Afganistana pred gomilom, uključujući i Fitzgeralda, izjavila da je zaručena za Saburova oca. To začudno priznanje dodatno je pogoršalo Fitzgeraldovo poniženje. Nedugo potom joj je, nimalo neobično, poslao ogorčeno, prijekorno pismo.
Unatoč Fitzgeraldovu tadašnjem gnjevu i sadašnjem nejavljanju, na utrkama se doimalo kako mu je iskreno drago što je vidi.
Za razliku od nećaka lady Macnaghten, kolebljivog, blijedog Charlesa Motta, čija bi se teta onesvijestila na pomisao da on oženi Marianu, Fitzgerald je bio privlačan i inteligentan. Smijao se s njom i pričao joj o svojim snovima. Prije no što su njihove nade u brak razorene, mnoge su sate proveli zajedno, veselo raspravljajući o slavnim povijesnim bitkama – bitki kod Maratona, bitki kod Toursa, o porazu Atenjana kod Sirakuze – kao što je od svoje dvanaeste godine s ocem raspravljala u radnoj sobi vikarijata. Ti razgovori i Fitzgeraldovi vreli, žurni poljupci predstavljali su neke od njezinih najboljih trenutaka u Indiji.
Harry Fitzgerald mogao joj je objasniti britansku obranu. Mogaojoj je živo opisivati bitke, a ona bi te opise poslala ocu.
Podignula je mokar veo s lica i uputila kobilu na put uz koji se kuća njezina tetka nalazila u svojem vrtu.
Da je Hasan i dalje voli, ništa drugo ne bi bilo važno. Ako se razveo od nje, mora pronaći način da ponovno zavoli Fitzgeralda i da osvoji njegovu ljubav.
Kad bi joj Hasan barem pisao...
Kiša je prestala. Jedan indijski dhobi pozdravio ju je prošavši pokraj nje, pognut pod velikim svežnjem rublja, bosih nogu do gležnjeva prekrivenih blatom. Netko se muklo nakašljao iza zida.
Tetak Adrian sjedio je na suncu, zaokupljen razgovorom s dvama otrcanim Afganistancima koji su stajali pred njim. Na stup verande bile su naslonjene dvije izrezbarene jezail puške. Sva su trojica podignula glave kad im je prišla. Afganistanci su odmah odvratili pogled.
Kad je predala uzde Jaru Muhamedu, kapci salona naglo su se otvorili i na prozoru se pojavila teta Claire, crvena lica.
»Bio je ovdje!« uskliknula je ne obazirući se na suprugov gnjevan pogled, a punašna je ruka zatreperila na njezinim grudima. »Poručnik Fitzgerald bio je ovdje prije manje od pola sata. Pokušala sam ga nagovoriti da te pričeka, ali rekao je da ga očekuju na drugom mjestu. Sutra ponovno odlazi.« Okrenula se od prozora kad je Mariana ušla u kuću. »Gdje si bila? Zašto te nije bilo toliko dugo?«
Nekoliko sati poslije pokucala je na vrata Marianine sobe. »Moraš požuriti, draga«, doviknula je. »Točno u šest sati moramo biti u rezidenciji.«
»Mmm!« odgovorila je Mariana ustima punim ukosnica dok je žurno pričvršćivala kovrče na tjeme.
Sluga u odori u zadnji čas je na plitici donio tešku pozivnicu žućkaste boje. Tetak Adrian nije bio viši dužnosnik pa je bilo očito da je njegova obitelj bila više poželjna za stolom sir Williama nego 0n. To nije bilo neobično jer se kućanstvo tetka Adriana dičilo dvjema od jedanaest Engleskinja u Kabulu.
Fitzgerald će biti ondje. Mariana je to doznala kad je drugi sluga lady Macnaghten stigao za prvim, donijevši osobnu poruku.
Dotjeraj se kako najbolje možeš, pisalo je. Poručnik Fitzgerald prihvatio je naš poziv.
»Nije važno ako je odostraga izgužvana«, otresla se teta Claire malo prije šest sati kad se Mariana poslušno okrenula pred njom. »Mislit će da si sjedila na njoj. Oh, pitam se što će on reći kad te vidi!«
»Ah«, dodala je zaneseno, »kako li je uzbudljivo večerati za izaslanikovim stolom!«
Mariana je u nosiljci polako disala kako bi smirila grčeve u želucu. Bila je luda kad se nadala budućnosti s Hasanom. Od njega je primila samo tišinu otkako joj je poslao fino izrezbaren zlatni medaljon koji je čak i u tom trenutku skriven ležao na njezinoj koži, obješen na jednostavan zlatni lančić.
Kako li je bila budalasta kad mu je poslala izljev zahvalnosti za taj dar! Kako li je budalasto u pismo prepisala onu staru perzijsku pjesmu o boli razdvojenosti i žudnji duše za sjedinjenjem! Kako li je suludo sanjala o njemu na kamenitom putu u Kabul, uzaludno čekajući znak ljubavi koju je jednom vidjela na njegovu licu...
Je li se već razveo od nje, kao što je rekao na dan kad je pobjegla iz njegove kuće? I ako jest, zašto nju nitko nije obavijestio o tome? Je li njegova obitelj nekako propustila obavijestiti je, ili je njihov glasnik možda ubijen na opasnim putovima između Pandžaba i Kabula?
Ako je već razvedena, za to može kriviti samo sebe. Mnogo je puta pobrojila sve nesmotrene pogreške koje je počinila u Lahoreu, počevši sa zlosretnom najavom vjenčanja. Ta izjava nije povrijedila samo Harryja Fitzgeralda – ponizila je i Hasana. Jasno se sjećala šuštanja svila kad su se draguljima okićeni dvorani maharadže Randžita Singa okrenuli kako bi se zagledali u jednoga od njih.
I što je s njezinim pokušajem da se razvede od njega bez razloga? Što je s bijesnim optužbama koje je iznijela nakon što je brzopleto zaključila da on planira pobiti njezinu obitelj? Što je s njezinim nepotrebnim bijegom iz njegove ograđene kuće u gradu, u kojoj se nije imala čega plašiti?
I naposljetku, što je s nespretnom, nedoličnom ulogom koju je imala u njegovu spašavanju u noći nakon što je ranjen u Hazuri Baghu? Osvrnuvši se na taj događaj, jasno je uvidjela da je trebala nekome u kući Valijulahovih reći kako zna gdje Hasan leži ranjen umjesto da one krvave noći izjuri na opasne ulice Lahorea i onesvijesti se pred desetak teško naoružanih Afganistanaca.
Da je obuzdala svoje porive, da je promislila prije no što je djelovala, sve bi završilo drugačije. Sada ni beskrajna bolna žudnja ili žaljenje ne bi mogli promijeniti žalosnu istinu da Hasan nema razloga primiti je natrag.
Što će, dakle, biti s njom? Sama i bez novca morat će ovisiti otetku i ocu sve do njihove smrti. Nakon toga će, bez suprugove zaštite, iščeznuti u izolaciji i siromaštvu.
Zurila je u ogledalo, u svoju uzaludno rosnu kožu i sjajne kovrče. Znala je što bi njezina obitelj rekla: da neće dugo biti mlada, da bi trebala razmišljati o svojoj budućnosti.
Život s Fitzgeraldom, koliko god nezanimljiv, bio bi mnogo bolji od premještanja iz kuće u kuću među rođacima, od starenja, od pretvaranja u jadnu usidjelicu koja se uzdržava skrbeći za stare i bolesne.
Kad bi imala svjetlokosu dječicu, možda bi to bilo dovoljno da zaboravi svojega dragog Sabura krupnih očiju, kojem zacijelo već nedostaje.
Kako li je žudjela zagrliti njegovo živahno tjelešce...
Njezini su uspuhani nosači stali. Mariana je uzdahnula, uštipnula obraze kako bi se zarumenjeli, skupila suknju od prugastog tafta i izašla iz nosiljke pred lijep trijem sir Williama Macnaghtena.
»Vjerujem da će naš novi vrhovni zapovjednik biti prisutan«, rekla je teta Claire hinjenim šapatom.
»Ako general Elphinstone večera s nama«, odvratio je tetak Adrian, »tada će jedini drugi viši časnik na večeri biti general Sale.«
Vrhovni zapovjednik i junak od Gazne! Mariana se razvedrila.
»To je zato«, dodao je njezin tetak, »što Elphinstonea njegov zamjenik, brigadir Shelton, prezire i smatra budalom.«
Mariana se namrštila. »Brigadir Shelton prezire generala Elphinstonea? Ali, zašto?«
»Mrze jedan drugoga. Zapravo, oni...«
»Tiho, vas dvoje!« šapnula je teta Claire kad su se vrata rezidencije otvorila i kad su se sluge s turbanima na glavama pomaknuli kako bi ih pustili unutra.

7. poglavlje

Svi Englezi na najvišim položajima u Kabulu bili su ondje, u istoj prostoriji! Mariana je sa zanimanjem gledala uokolo te ih sve pozorno promatrala – sir Williama Macnaghtena koji se ispod čupavih obrva smiješio svojim gostima, lady Macnaghten koja je blistavo lijepa u ružičastom satenu i okićena biserima mahala lepezom od paunova perja, generala Salea, junaka od Gazne s ožiljcima na licu i njegovu dojmljivu suprugu, generala Elphinstonea, slabašnoga novog vrhovnog zapovjednika s bolnim izrazom lica, koji je teško šepao.
Prisutnost tih uglednika i sama bi bila dovoljno uzbudljiva, ali na drugom kraju salona, zaokupljen razgovorom s njezinim tetkom i Charlesom Mottom, stajao je jedini Englez u Kabulu koji je već živio u Afganistanu te je govorio farsi i paštu – okrugao, blagoglagoljiv ministar rezident Alexander Burnes.
I drugi su bili ondje. Gospođa Sturt, mrzovoljna kći Salesovih, i njezin suprug kapetan Sturt stajali su u kutu i razgovarali s mršavim prijateljem Alexandera Burnesa, kapetanom Jonsonom, koji je živio u utvrđenom gradu nedaleko od Burnesa te upravljao sredstvima za dvor i vojsku šaha Šudže.
I bio je tu Harry Fitzgerald.
Mariana je osjetila Fitzgeraldovu prisutnost prije no što ga je vidjela. Čekao je iza drugih, a potom iskoračio i naklonio se u njezinu smjeru, bez osmijeha.
»A vi, poručniče«, rekla je lady Macnaghten treperavim glasom, naglašavajući svoje riječi mahanjem lepezom, »odvest ćete gospođicu Givens na večeru.«
»Nisam ti smjela dopustiti da si sama urediš kosu«, dodala je ljutito Mariani u uho. »Sva je naherena. Nadajmo se da on to neće primijetiti. A osim toga izgledaš lijepo. Uvjerena sam da si ga već osvojila!«
Doimalo se da postupak pripreme za odlazak na večeru traje cijelu vječnost. Dok se lady Macnaghten uzrujano bavila sparivanjem preostalih gostiju, Mariana je sramežljivo stajala na začelju skupine, oprezno držeći ruku na Fitzgeraldovoj ruci u plavom rukavu. Odvažila se pogledati ga postrance i uvidjela je da je njegov rimski profil savršen kao i prije, ali tijelo mu je odebljalo u protekle dvije godine. Više nije bio revan mladi časnik, nego je ostavljao dojam teške, muške uvjerenosti.
U blagovaonici, na stolu prekrivenim damastnim stolnjakom, isticao se lijep par čeških svijećnjaka. Oko i između njih na svjetlosti svijeća blistalo je jato srebrnih ptica. Na svakom mjestu sjajili su kristal i koštani porculan. Dvanaest indijskih slugu izašlo je na znak i odmaknulo stolce.
Mariana je složila svoje suknje, pokusno zagladila kosu i usredotočila se na razgovore koji su se vodili oko nje.
»Ne smijete se plašiti, generale Elphinstone«, izjavio je sir William s čela stola dok je odmatao svoj ubrus. »Svi razumijemo vaše oklijevanje u pogledu prihvaćanja tog mjesta nakon toliko dugog izbivanja s bojišta, ali ovdje u Afganistanu nemate se čega plašiti.«
Izbivanje s bojišta? Koliko je vremena prošlo otkako se general Elphinstone borio u bitki? Sjetivši se njihova zajedničkog zanimanja za vojnu povijest, Mariana je pogledala Fitzgeralda.
On se nakon kratkog oklijevanja nagnuo prema njoj. »Izaslanik želi reći«, promrmljao je, »da general Elphinstone nije vidio aktivnu službu od Waterlooa.«
»Od Waterlooa?« šapnula je. »Ali to je bilo prije dvadeset šest godina!«
Rekla bi još nešto, ali junak od Gazne nakašljao se pokraj nje. »A zašto se«, upitao je osorno, »nema čega plašiti?«
»Posvuda u Afganistanu vlada mir.« Sir William stavio ne naočale na nos i pogledao goste. »Uvidjevši golemu nadmoć naše sile, emir Dost Muhamed predao je prijestolje te napustio Afganistan i s najvećim dijelom obitelji otišao u Indiju. Šaha Šudžu uvjerili smo da svoju vlast ne bi trebao utvrđivati ubijanjem ili osljepljivanjem svojih neprijatelja. On je iskazao velikodušnost prema svima. Zbog toga je cijela zemlja mirna kao i neki od naših indijskih teritorija – čak i mirnija.«
»To baš i nije tako«, promrmljao je Fitzgerald. »Šah Šudža je svojega prvog dana u Kabulu dao iza svojeg šatora raskomadati pedeset gazija, mladih i starih. Vidio sam to.«
Mariana je opazila kako su se njezin tetak i Charles Mott pogledali s druge strane stola.
Sir William se široko nasmiješio. »Naš posao u Afganistanu«, rekao je, »nije ništa više od veličanstvene vojne parade. Zamislite – do danas smo izgubili samo trideset četiri časnika, a samo njih pet u bitki!«
»Upravo tako. Da, doista.« Alexander Burnes energično je kimao preko ruba svoje čaše za vino, a njegovo okruglo lice već je bilo rumeno. »Afganistanci su, uz vrlo malo iznimaka, potpuno uvidjeli prednosti šaha Šudže na mjestu emira, i nas kao njihovih saveznika.«
Mariana je otvorila usta kako bi upitala o kojim prednostima govori, ali stariji je vrhovni zapovjednik progovorio prije nje.
»Možda jest tako, i doista se nadam da jest«, ljubazno je rekao general Elphinstone, »ali ipak mi se doima da je u blizini našega garnizona previše malih afganistanskih utvrda. Predlažem da dogovorimo kupnju svih tih utvrda te ih sravnimo sa zemljom. Bilo bi mudro i prebaciti most preko onoga širokog kanala za natapanje koji prolazi nedaleko od naše istočne granice.«
»Da, most bi bio koristan«, odvratio je sir William, »ali nisam siguran, generale, što će vlada u Calcutti reći o malim utvrdama.« Pokazao je slugi neka ponovno napuni čašu Alexandera Burnesa. »Zacijelo se nemamo zbog čega plašiti nekoliko malih građevina, čak i ako su u vlasti Afganistanaca. «
Mariana se namrštila. On i Burnes nedvojbeno su bili optimistični u pogledu organizacije garnizona. Pogledala je na drugu stranu stola, u zeta generala Salea, upravo u trenutku kad je ogorčenost nakratko zamračila njegovo lice.
Sjetila se da je kapetan Sturt bio tehničar zadužen za gradnju. Izraz njegova lica otkrivao je da se nije slagao s nacrtom garnizona. Tko je onda bio odgovoran za to? Nedavno umirovljeni general sir Willoughby Cotton, kojeg je zamijenio general Elphinstone? I koji je jadnog starog Elphinstonea stavio na čelo britanske vojske unatoč njegovu gihtu i drhtavim rukama?
»Nemamo se čega plašiti!« izjavio je Alexander Burnes. »Naš je pothvat do sada bio toliko uspješan da nemamo što drugo doli uživati. Osobno većinu vremena provodim planirajući svečane večere u svojoj kući u gradu. I ne znate koliko Afganistanaca dođe. Rekao bih da se natječu za moje pozivnice!«
»Slažem se«, ubacio se kapetan Johnson. »Divno je kako Kabul može biti zanimljiv.«
Lady Macnaghten se tiho, zvonko nasmijala. »Ali zacijelo se šalite, kapetane. Koliko čujem, Kabul je prljav kao i svaki istočnjački grad.« Oči na paunovu perju okretale su se dok je mahala lepezom.
»Čujem«, tiho je rekao tetak Adrian, »da je jedan od problematičnijih poglavica nekoliko puta viđen sjeverno odavde, u Kohdamanu. «
Sir William široko se nasmiješio. »Mislite li na drskog razmetljivca koji je prije mjesec dana na konjskim utrkama izveo neočekivanu predstavu nabadanja klinova?«
Tetak Adrian je kimmio.
»Vjerujte mi, Lamb, taj momak nije nam prijetnja. On samo jaše uokolo sa šačicom ljudi. Kad bi došlo do prave borbe, pobjegao bi poput zeca. A osim toga, prošli tjedan vratio se u dolinu Pišin, kamo pripada.«
»Čudno je«, lijeno je dometnuo Burnes promijenivši temu, • koliko je danas lako dobiti vinjak i cigare iz Indije.«
Junak od Gazne tromo se promeškoljio s Marianine desne strane. Želeći se zaokupiti nečime, okrenula se prema njemu. Bio je to čovjek s kojim je vrijedilo razgovarati: general sir Robert Sale, koji je dvije godine prije proglašen vitezom zapovjednikom viteškog Reda kupke, nakon uspješne opsade velebne tvrđave Gazne devedeset tri milje južno od Kabula. To je zacijelo bio sjajan prizor – Britanska vojska Indijaca napreduje prema sjeveru i Kabulu kako bi svrgnula Dosta Muhameda te osvaja svaku tvrđavu na koju naiđe...
»Drago mi je upoznati vas, sir Roberte«, započela je zainteresirano, zamišljajući pismo koje će ujutro napisati ocu te opisati taj razgovor. »Koliko čujem, utvrda Gazna nije osvojena sve do vašega uspješnog pothvata od prije dvije godine. Vaša se pobjeda nedvojbeno može mjeriti s...«
»Draga moja mlada damo«, prekinuo ju je dovoljno glasno da ga svi čuju, »o vojnim pitanjima nikada ne razgovaram sa ženama. i lajdemo umjesto toga«, dodao je nehajno mahnuvši, »razgovarati o nečemu što nam je zanimljivije – možda o šeširima, ili o najboljemu mjestu za poslijepodnevni izlet.«
Mariana se ukočila. »Sir Roberte, ja...«
»Moja supruga«, nastavio je pogledavši niz stol, »jedina je žena koja zna nešto o ratu.« Nasmiješio se, a jedno mu se oko pritom zatvorilo zbog dugog ožiljka koji se protezao niz jednu stranu lica. »To je žena koja razumije dobru borbu.«
Povrijeđena Mariana podignula je bradu. »U tom slučaju, generale«, odvratila je, »svoju ću usporedbu juriša na Gaznu s opsadom Konstantinopola 1453. godine ostaviti za razgovor s lady Sale.«
Pravi junak od Gazne.
»Što?« nakašljao se. »Opsada Konstantinopola, kažete?«
»Da, doista.« Nagnula se naprijed. »Ovdje je nedostajao mornarički element, ali utvrde Konstantinopola nisu mogle biti čvršće od utvrda Gazne. U vašem je slučaju, dakako, bila prisutna slaba točka u Kabulskim vratima, dok je u njihovu slučaju to bila Kerkoporta, koja je bila...«
»Da, da«, viknuo je. »Smijem li vas pitati zašto ste toliko zainteresirani za vojnu povijest, kad biste si trebali tražiti supruga? Moja kći«, mahnuo je prema neuglednoj mladoj ženi koja je sjedila nasuprot njima, »udala se kad joj je bilo sedamnaest. Vi izgledate mnogo starije. Koliko vam je godina?«
Sale je možda bio dobar general. Možda se brinuo za ljude kojima je zapovijedao, ali Mariani više nije bio zanimljiv. Naglo se okrenula na drugu stranu, uzavrela lica.
Fitzgerald je s druge strane bio zaokupljen uzdrhtalim generalom Elphinstoneom. Sve do završetka tog razgovora doimalo se da su ona i general Sale osuđeni sjediti jedno pokraj drugoga, zarobljeni u neugodnoj tišini.
Ali nisu bili. »Nego, lady Macnaghten«, zatrubio je opušteno se okrećući od Mariane, »kako vam se svidio Pešavar dok ste bili ondje? Dok sam ja bio ondje, vođa sikha bio je vrlo gostoljubiv.«
Dok se Mariana gnjevno poigravala riječnom ribom na svojem tanjuru, Fitzgerald se okrenuo prema njoj.
»Pitam se, gospođice Givens«, promrmljao je, »biste li jedno poslijepodne voljeli čuti moju priču o osvajanju Gazne.«
»On ne zna ništa o opsadi Konstantinopola, koju je izveo Mehmed Drugi. Ne zna čak ni da je ona označila svršetak...«
»... srednjeg vijeka«, rekli su u isti glas, a tada se zajedno nasmiješili prvi put u više od dvije godine.
On se nasmiješio vragolasto. »General Sale ne mora ništa znati. On je general borac, a ne general mislilac. Potrudi se da u svakoj bitki bude ranjen. Njegovi ljudi za njega će učiniti sve.« Progovorio je tiše. »Ovo ti nitko neće reći, ali bitku kod Gazne zamalo je izgubio. Srećom, na kraju je sve izašlo na dobro.«
Mariana je razrogačila oči. »Zamalo je izgubio?«
»Zapovjedio je povlačenje kad su njegovi ljudi trebali napredovati, ali u zadnji tren se predomislio. Imao je sreću.«
Glas lady Macnaghten uzdignuo se kao čarolijom iznad žamora razgovora. »Generale Sale«, rekla je, »recite nam sve o svojim podvizima kod Gazne. Čujemo da ste bili iznimno hrabri, kao i uvijek.«
»Ah.« General Sale se nasmiješio, a lice mu se nabralo oko ožiljka. »To nije bilo ništa. Na početku sam ranjen u stopalo, ali to nije bilo ništa. U opasnosti sam se našao jedino nakon što sam oboren udarcem u lice.« Nehajno je mahnuo rukom. »Bojniku i lavelocku pripada zasluga za spašavanje mojeg života. Korisno se pojavio dok smo se moj napadač i ja hrvali na tlu. Zapovjedio sam mu da mačem probode tijelo tog nevjernika. On je to učinio i tako sam se izvukao.«
» Hah!« viknuo je Burnes. »Tijelo nevjernika!«
Nevjernika? Koji je bez vjere?
»Dakle, to su bili pogani?« Mariana je začula samu sebe kako pita. »Ali mislila sam da su svi...«
»Muhamedanci, dakako«, gorljivo ju je prekinuo Sale. »Bijedni bezbožni Azijati, svi do jednoga.« Zadovoljno je puhnuo. »Bio je to veliki pokolj. Svi su se borili poput bijesnih pasa. Neki od ranjenika pokušali su pobjeći kroz raznesena Kabulska vrata pa su pali na goruće trupce i ispekli se u svojim kožusima. To je bilo veliko zadovoljstvo.«
»Tako je!« Lady Sale podignula je vinsku čašu.
»Tako je!« ponovili su drugi, svi osim Mariane koja je bučno i namjerno ispustila nož za ribu na tanjur.
Za stolom je zavladala tišina. Sir William Macnaghten pogledao je u njezinu smjeru, i dalje držeći čašu u zraku. Na drugom kraju stola lady Macnaghten se namrštila, a lepeza je stala među njezinim prstima. Teta Claire je s druge strane stola lagano mahnula, preklinjući je da ne progovori. Fitzgerald pokraj nje nakašljao se u znak upozorenja.
Ali što ako progovori? Što ako tim samodopadnim, debelo potkoženim ljudima kaže da su afganistanski »bijesni psi« samo branili svoje tvrđave, da su muslimani vrlo daleko od bezbožnika, da prženje ljudskih bića do smrti nije zadovoljstvo?
Što ako im opiše užase koje je vidjela u Lahoreu?
Zamislila je strašnu scenu koja bi uslijedila nakon njezina ispa da – optužbe za drsko neznanje, za nelojalnost kraljici, za prelazak na stranu neprijatelja. Tko bi prvi progovorio, general Sale, lica na brekla u ratničkom gnjevu, sir William Macnaghten, čupavih obrva zapletenih u nevjerici, ili lady Sale, čiji bi napad bio najpogubniji?
Pitali bi je odakle joj pravo da ona, neudana žena, iznosi nepovoljno mišljenje o britanskome vojnom djelovanju. Tko je ona, osoba bez velikog bogatstva ili glasovite obitelji čiji je ugled već okaljan skandalom, da kritizira osobe starije od sebe te na višem društvenom položaju?
Sve bi to značilo propast zabave koju je lady Macnaghten pomno organizirala. Lady Macnaghten, koja joj je velikodušno pokušavala pomoći, više nikada ne bi razgovarala s njom.
Ali doimalo se da je general Sale previše usredotočen na svoj trijumf da bi se obazirao na njezinu nepristojnost. »Konji su bili drugo pitanje«, gromko je rekao odmahujući glavom. »Deseci njih ranjeni su u tom napadu. Kad smo ušli u tvrđavu, zatekli smo ih kako galopiraju uokolo, histerični i opasni. Unatoč svim našim nastojanjima da ih poštedimo, mnoge smo morali ustrijeliti.«
»Šteta«, složio se Burnes.
Macnaghten je žalosno kimnuo.
Mariana je promatrala lica, jedno za drugim, tražeći nekoga tko je dijelio njezine osjećaje.
»Ujutro odlazim za Kandahar.« Fitzgerald se nagnuo prema njoj prekinuvši je u teškim mislima. »Ne znam kad ću se vratiti. Smijem li ti pisati dok sam odsutan?«
»Da, svakako.« Odsutno je kimnula. Vojnu strategiju proučavala je od dvanaeste godine. Sve to vrijeme rat je shvaćala kao partiju šaha...
General Sale okrenuo se prema njoj. »A sada, mlada damo«, rekao je, »smijem li vas upitati jeste li vidjeli naš garnizon?«
»Ne, sir Roberte, nisam«, odrezala je.
»Budući da vas vojna pitanja toliko zanimaju, ako sutra točno u tri sata budete na vratima, jedan od mojih nižih časnika povest će vas vas u obilazak. I povedite tetka. Taj mi se čovjek sviđa.«
»Hvala vam«, uspjela je reći.

8. poglavlje

Dakle, Mariana«, rekao joj je tetak dok su na konjima prolazili ispod svoda glavnog ulaza u garnizon, »budući da više nećemo imati priliku vidjeti kako funkcionira garnizon, savjetujem ti da ga pomno promotriš. Doista je dojmljiv, zar ne?« Veselo se zarumenio ispod cilindra dok su gledali golem, zatvoren vojni prostor.
Mariana se oprezno nasmiješila ne želeći narušiti njegovo razgovorljivo raspoloženje. U posljednje vrijeme nekoliko ga je puta zatekla kako zuri u prazno, lica namrštena u zabrinutosti. Nikada joj nije rekao kakve je informacije dobio od svojih doušnika o pravom stanju u Afganistanu te je li sir William Macnaghten obraćao pozornost na njegova upozorenja. Ali zbog čega god je bio zabrinut u tom pogledu, vidjela je da nimalo ne sumnja u sigurnost garnizona.
To nije bio trenutak da mu kaže koliko su garnizon i rezidencija po njezinu mišljenju bili neshvatljivo i nerazborito smješteni pod obližnje planine te sa svih strana okruženi zaposjednutim tvrđavama.
Zašto je sir William Macnaghten, zaboga, toliko lakomisleno odbacio plan generala Elphinstonea o kupnji i rušenju tih građevina?
Nadalje, doimalo se da je mjesto na kojem su se nalazili garnizon i rezidencija izabrano zbog ljepote, a ne zbog korisnosti, jer je posrijedi bilo vlažno tlo voćnjaka prepunog stabala te poput šahovske ploče ispresijecanoga dubokim jarcima za natapanje.
Kako su na takvom terenu namjeravali pomicati teške topove?
Neće spomenuti ni činjenicu da bi samu duljinu vanjskog zida garnizona, koji je opasavao područje od gotovo tisuću puta šesto metara, bilo iznimno teško obraniti u slučaju nevolje.
Gledala je uokolo. S njezine lijeve strane, iza dijela na kojem se nalazilo trinaest topova različitih veličina, voćnjak je neobjašnjeno ostavljen, čineći visok bedem između sjevernog kraja garnizona i ograđenog dijela rezidencije gotovo nevidljivim kroz krošnje. Veliko područje s njezine desne strane zauzimali su uredni redovi baraka od zemljanih opeka i prostorije za časnike. Iza njih opazila je ograđeni dio namijenjen generalima. Ravno pred njom na velikom vježbalištu skupine pješaka u crvenim jaknama okretale su se na izvikivane zapovijedi. U sjeni baraka drugi su vojnici sjedili u skupinama i čistili oružje te laštili mjed.
Tovarne mazge prošle su pokraj njih, a njihova je orma zveckala u rukama konjušara u širokoj odjeći domaćih ljudi. Skupina brkatih konjanika kasala je prema vježbalištu na visokim, lijepim bojnim konjima. Kroz sporedna vrata prolazile su deve natovarene teškim vrećama hrane.
»Zamolit ću našeg vodiča«, nastavio je njezin tetak poslovnim tonom, »da ti pokaže puni vidik iz svakog kuta utvrde te da ti otkrije mjere okolnog bedema i grudobrana. Kroz utvrdu intendanture već si, dakako, mnogo puta prošla na putu u grad i znaš da pitka voda potječe iz kanala za natapanje s onu stranu istočnog zida.«
Osvrnuo se uokolo. »Uvjeren sam da će nam biti dopušteno gledati pješadijske vježbe dok smo ovdje, ali sumnjam da ćemo danas vidjeti topničku vježbu jer se doima da u blizini topova nema nikoga. Unatoč tome«, veselo je dodao, »to bi trebalo biti dovoljno da zadovolji tebe i nesuđenoga generala.«
Mariana je, zamišljena, ponovno kimnula.
Nije se morala popeti na kule garnizona da bi znala gdje se nalazi nekoliko malih utvrda koje je Macnaghten za večerom vrlo olako shvatio. Sve su bile nekoliko stotina metara udaljene od vanjskih zidina, a jedna je gotovo bila između garnizona i utvrde intendanture gdje se čuva sva hrana.
»Dolazi naš vodič.« Njezin je tetak pokazao prema kovrčavu mladiću koji je žurio prema njima. »Šteta da nas je Fitzgerald napustio i otišao za Kandahar. Konjički topnik bolje bi nam objasnio naše topništvo nego ovaj jadni mali pješak.«
Mariana je šmrcnula za sebe. Trinaest topova jedva da se moglo nazvati »našim topništvom«.
Uzvratila je naklon mladom časniku. Mora prestati brinuti te početi pozorno slušati. Naposljetku, tata bi vrlo rado primio podrobno izvješće o garnizonu.
Ali kad je mladić progovorio, ona nije čula što govori jer joj se bez upozorenja vratila vizija koju je prije više tjedana vidjela u Butkhaku. Ispunila joj je um ožalošćenim prilikama, a srce užasom. Trepnula je preklinjući je da nestane, ali predodžba je ostala – ista pogrebna povorka u crnini koju joj munši nije želio objasniti sumorno je prolazila pokraj nje te po praznom vježbalištu uz zvuk nevidljivih bubnjeva.
Njezin tetak podignuo je ruku kako bi ušutkao vodiča. »Što je, draga?« upitao ju je.
»Ništa, tetku Adriane.« Pritisnula je vlažnu ruku na čelo. »Baš ništa.«
Poveo je konja bliže njoj, lica prepuna zabrinutosti, a tada je dao znak vodiču.
»Oprostite, poručniče Mathieson«, rekao je. »Gospođica Givens nije dobro. Moramo se odmah vratiti u naš krug.«
»Ne, tetku Adriane«, pobunila se. »Ja...«
»Koješta«, odlučno ju je prekinuo. »Potpuno si problijedjela.«
Dok ju je polako vodio kući, Mariana je opazila svojeg munšija kako ide putem oslanjajući se na ruku svojega čudnog mladog gosta.
»Što munši sahib zna?« pitala se. »I zašto joj je uputio onaj isprazni pogled kada je čvršće stisnuo Afganistančevo rame?«
»Ne sviđa mi se taj dječak«, odlučno je rekao Dittu dok su Engleskinja i njezin tetak jahali prema kući.
Govorio je s uvjerenjem čovjeka koji ima iskustva sa strancima. »Bibi«, rekao je, »ne zna ništa o tim ljudima. Nije svjesna da je u kuću primila lopova plesača. I još nešto ti mogu reći. Sada kad je ovdje, bit će ga se teško riješiti.«
Rekavši što je imao, iskašljao se i pljunuo u prašinu pod stablom pod kojim je čučao sa svoja dva družbenika. Iznad njegove glave cvrkutale su ptice. U susjedovu vrtu blejala je koza.
Gulam Ali načinio je grimasu. »Rekao bih joj neka ga ne primi«, istaknuo je, »ali poslala me po munši sahiba.«
»Ti si trebao reći nešto, Jaru Muhamede«, dodao je Dittu optužujućim tonom. »Imao si priliku, ali si bez riječi stajao ondje.«
»Na munši sahibu je bilo da odluči hoće li dječak ostati.« Visoki je konjušar ustao i okrenuo dalekovidne oči prema dvojici. »Nije na nama da iznosimo svoje mišljenje«, dodao je krenuvši po gospodaričina konja.
Dittu je coktao sam za sebe dok je pogrbljeno ulazio u sobu Mariam bibi noseći okrjepljujuću šalicu čaja. Njezin munši bio je mudar stari gospodin, u to nije bilo sumnje. Ali bio je star, a stari ljudi griješe.
To je nedvojbeno bila velika pogreška. Kako će izaći nakraj s dječakom na zlu glasu?
Dittuu bi bilo vrlo teško kad bi njegova čudna engleska gospodarica bila povrijeđena.
U protekle tri godine služio joj je u mnogim pustolovinama, ali prva od njih, čudesno spašavanje Sabura, bila je najbolja.
Uzdahnuo je osjetivši kako mu to dijete nedostaje.
Nikada neće zaboraviti onaj trenutak te zimske noći u Lahoreu kad je ušao u njezin šator i zatekao je kako sjedi na krevetu s izmučenim domaćim djetetom u naručju.
U svojih dvadeset pet godina služenja Britancima Dittu nikada nije vidio da Engleskinja plače zbog nekoga od njegovih ljudi
Kad je shvatio da je to dijete Sabur, dobro čuvani talac maharadže Randžita Singa, kojem je maharadža pripisivao čudotvorni moći, njegova nelagoda zbog dotadašnjega nepredvidljivog ponašanja te žene pretvorila se u divljenje.
Od tog trenutka bio je uvjeren da je moćna čarobnica, skromna jer je svoje moći koristila vrlo rijetko, ali ipak je bila čarobnica.
Šmrcnuo je izuvši cipele pred njezinim vratima. Jar Muhamed, smireno širokogrudan, osjetit će dječakovu prisutnost više nego bilo tko drugi. Iako je bio konjušar, Jar Muhamed dvije je godine volio munši sahiba te mu vjerno služio, nosio mu čaj, prao odjeću i brinuo se za njegovu hranu.
On je više od svih drugih trebao vidjeti kako se dječak uhvatio munši sahiba čim je prošao kroz vrata.
Dittu bi se kladio da je Jar Muhamed upravo izgubio svoj položaj.

9. poglavlje

20. rujna 1841.


Cijelo je ljeto u Kabulu bilo divno. Dani su bili ugodno vrući, večeri blage, a zrak toliko čist da se na mjesečini gotovo moglo čitati. Garnizon je uživao u kabulskim marelicama, trešnjama, velikim ljubičastim dudovima i mekanim orasima.
Sada na završetku ljeta dani su bili hladniji, a tržnice su se počele puniti svježim grožđem i dinjama.
Sir William Macnaghten organizirao je izlet na grobnicu šaha Babura, obrazovana osnivača Mogulskog carstva, čiji se memorijalni vrt nalazio na zapadnom obronku Šerdarvaze južno od grada. Napustivši garnizon, velika povorka časnika i žena na različitim konjima išla je uzvodno uz rijeku Kabul, pokraj strogo uređenih vrtova i voćnjaka, a potom između planina Šerdarvaza i Asmai, gdje je rijeka s brda silazila na kabulsku ravnicu. Ondje je povorka prešla rijeku nedaleko od malog oslikanog svetišta s kojeg su vijorile zastavice, te krenula uzbrdo zemljanim putem koji je vodio prema vrtu. Planina je bila obrasla divljom ružom i jasminom koji su zrak prožimali mirisom te vedrili duh. Gunđanje i uzrujanost, uobičajeni za takva putovanja, potpuno su izostali. Nitko se nije požalio – ni lady Macnaghten koja je unatoč svoj svojoj profinjenosti bila loša jahačica, ni teta Claire koju su nosači u otvorenoj nosiljci strpljivo vukli uz strmu padinu, ni general Elphinstone kojeg je mučio giht pa je također putovao u nosiljci u očekivanju da će mu planinski zrak goditi.
Nakon šetnje stepenastim vrtom grobnice te obilaska njegove lijepe male džamije i vodopada, družina je jela za sklopivim stolovima ispod širokih platana dok su pčele zujale oko njih, a grlice gugutale u krošnjama iznad njihovih glava.
Mariana je zijevnula pokrivši usta rukom. Kad bi barem ondje bila s nekim koga voli...
»Čujem da smo ugušili još jednu pobunu u Kandaharu«, lijeno je rekao Alexander Burnes uzimajući kuhanu ovčetinu.
»Doista jesmo«, odvratio je sir William. »Neki su govorili da Afganistan nije moguće smiriti vojnim djelovanjem, ali ja se ni najmanje ne slažem s time.« Dao je znak slugi da natoči vino. »Situacija na jugu savršeno potvrđuje moj stav. Otkako je šah Šudža došao na prijestolje, njegovi razočarani rođaci dure se poput razmažene djece. Doima se da smatraju kako bismo i njima trebali davati novac. Ali čim jednoga zločestog dječačića otjeramo u kut, ostali se uplaše.«
Nećak lady Macnaghten nakašljao se. »Dakako«, rekao je s oklijevanjem, »prilično su opasni na svoj...«
»Opasni?« General Sale netremice se zagledao u Charlesa Motta. »Kako to mislite? Ti su Afganistanci veliki razmetljivci, ali u srcu su kukavice, svi do jednoga.«
»Doista«, složila se njegova supruga, a Mott se skutrio u svojoj lijepoj jahaćoj jakni.
»Jesi li rekao da je pobuna bila u Kandaharu?« Lady Macnaghten sa zanimanjem se nagnula naprijed.
»Jesam«, odgovorio je njezin suprug.
Na njezin znakovit pogled teta Claire je laktom gurnula Marianu. »Nadam se da je tvoj poručnik dobro«, šapnula je.
»Bi li me netko«, tiho je rekao general Elphinstone, »mogao odvesti? Mislim da moram leći.«
Brigadir Shelton podignuo je pogled s piletine koju je rezao jednom rukom. »Taj je čovjek invalid«, rekao je za sebe.
Sat vremena nakon što se povorka vratila s izleta, tri muškarca stajala su u podnožju kreveta generala Elphinstonea.
»Iscrpljen sam, tjelesno i mentalno iscrpljen«, žalosno je rekao starac. »Kao što ste vidjeli, jedan običan izlet prouzročio mi je jak napadaj gihta i groznice. Snaga me potpuno napustila, kao i mentalna sposobnost. Pa, jedva da se mogu sjetiti imena svojih časnika.«
Njegov jednoruki zamjenik čujno je puhnuo. »Nadam se da se mojega sjeća«, promrmljao je.
»Ponovno sam pisao u Calcuttu«, dodao je general, »i zamolio da me pošalju natrag u Indiju. Možda će se generalni guverner ovaj put sažaliti nad starcem te pozvati generala Notta iz Kandahara da me zamijeni.«
»Potpuno razumijem, gospodine.« Sir William Macnaghten kimnuo je izvukavši zlatan sat iz džepa prsluka. »Za svoje sljedeće komunikacije s lordom Aucklandom pridružit ću se vašoj molbi. Ali dopustite da ponovim, u Afganistanu vlada mir. Nemamo razloga predviđati više vojnih djelovanja, osim pokojeg pohoda s ciljem održavanja mira. Zapravo, toliko je mirno da je predloženo da generala Salea i njegovu Prvu brigadu pošaljemo natrag u Indiju. A sada vas moramo ostaviti da se odmorite.«
»Ne razumijem zašto je Elphinstone toliko uznemiren«, povjerio je Macnaghten brigadiru Sheltonu dok su silazili niz stepenice. »Nema gotovo nikakvog posla. Zašto jednostavno ne uživa u divnom vremenu?«
»Taj je čovjek budala«, otresao se brigadir Shelton. »Beznadna, drhtava budala.«
Sutradan ujutro Mariana je sjedila u svojoj sobi, držeći Fitzgeraldovo najnovije pismo.
Kandahar je pustinja, napisao je. Da nije našega nedavnog vojnog uspjeha, vrlo rado bih otišao. Krajolik je suh i neugodan. Ograđeni natapani vrtovi sjeverozapadno odavde opskrbljuju nas svježim voćem i povrćem, ali i ono je prašnjavo te puno koštica. Katkad se zanosim maštajući da se iza vrba planina koje vidim sa svojeg prozora nalazi bujan rajski vrt, ali čak i da takav raj postoji, ne bih mnogo uživao u njemu. Što bi svježi povjetarac ili miris metvice i lavande pod nogama značili čovjeku koji nema drugog društva osim svojih kolega časnika?
Poručnikova pisma, isprva službena i hladna, počela su iskazivati zbunjujuće znakove romantične čežnje. Mariana se ponadala da nitko drugi nije vidio posljednje koje je stiglo. Bilo bi strašno kad bi ga teta Claire otkrila te zatražila da joj ga pročita.
Zamišljala je kako Fitzgerald, snažnih ramena pognutih nad improviziranim stolom, bira riječi te zamišlja trenutak kad će je ponovno vidjeti. Tko je kriv za to što su njegova pisma krenula u tom novom smjeru? Njezina ga nisu poticala na to.
Savinula je papir i spremila ga u kutiju s priborom za pisanje. Ako je Fitzgerald doista voli, o čemu sanjaju njezina obitelj u Engleskoj i teta Claire, bilo je nepošteno od nje dopustiti mu da se nada, ali što je drugo mogla?
Nije mogla poreći da ju je njegova prisutnost na večeri kod lady Macnaghten umirila. Ako se uda za njega, nekako će potisnuti svoju tugu i usrećiti ga. Potisnut će svoja sjećanja na jedno darovito dijete i otmjena muškarca izrazito mirisne kože te zaboraviti san o otkrivanju mističnih tajni obitelji Valijulah, dok se njezin dragi Sabur naslanja na njezino koljeno, a njezina divna tamnokosa dječica igraju se pod njezinim nogama.
Ako se uda za njega, svima osim nje neizmjerno će laknuti.
Ustala je i prišla prozoru, zamišljajući kako njezina majka u Sussexu nakon službe razgovara s vjernicima u crkvi. »O, da«, rekla bi glasom vrlo sličnim glasu tete Claire, koji se čuo preko cijelog dvorišta crkve. »Moja kći, gospođa Fitzgerald, vrlo je sretna u Indiji.«
Njezinoj se majci Fitzgerald zacijelo doimao kao arkanđeo Gabriel.
Pred Marianinim prozorom krivonogi je vodonoša išao kroz vrt s punim mijehom na leđima, prskajući golo tlo kako bi obuzdao vječno prisutnu prašinu. S onu stranu zida iza kruga rezidencije visoke su je planine kao i uvijek natjerale da odvrati pogled.
Okrenula se od prozora, ulila hladnu vodu u lavor i poprskala je po licu. Kad bi joj Hasan pisao, kad bi je pozvao da se vrati u Lahore, njezina obitelj nikada ne bi shvatila radost koju bi njegov poziv probudio u njoj.
Na njezinu toaletnom stoliću ležao je komad papira. Mariana je obrisala lice i pogledala ga.
Bio je to njezin prijevod Dželaludina Rumija, čije je najpoznatije stihove dramatično ispisala u pismu Hasanu u kojem mu je zahvalila za njegov zlatni medaljon:
Slušaj sviralu od trske, napisala je, čuj kako se jada, kako oplakuje razdvojenost:
»Otkako sam otrgnuta iz svoje močvare,
moji tugaljivi zvuci mame jecaje muškaraca i žena.
Pronađi čovjeka čije su se grudi rasprsnule od
razdvojenosti da mu opišem bol svoje ljubavne čežnje.«

Bol svoje ljubavne čežnje. Zadrhtala je od sjećanja.
U pogledu toga ponižavajućeg pisma imala je samo jednu slabašnu nadu – da je izgubljeno na putu u Lahore.
Uzdahnula je odloživši ručnik. Bilo joj je potrebno nešto čime će se zaokupiti, ali život joj još nikada nije bio toliko lišen pustolovina. Fitzgerald se u pismima žalio na nezanimljivost Kandahara, ali ni njezin život u Kabulu nije bio mnogo bolji.
Svakog bi jutra u pratnji Gulama Alija i šutljivog Jara Muhameda odjahala iz kruga rezidencije te skrenula prema velikoj utvrdi Bala Hisar, čije su se zaštitne zidine protezale strmom Šerdarvazom te se spuštale kako bi okružile utvrđeni grad nepravilnog oblika u svojem podnožju. Umjesto da prijeđe rijeku Kabul i uđe u grad, svakog je dana skretala i jahala prema surovim planinama koje je prešla prošlog ožujka.
»U Kabul ne smiješ ući bez primjerene europske pratnje. ponovno ju je upozorio tetak. »Dok ne budem siguran da će se Afganistanci pristojno ponašati prema tebi, ne mogu si priuštiti taj rizik.«
Godinu dana prije Mariana se ne bi obazirala na tetkove upu te. Već prvi dan bez oklijevanja bi prošla kroz najbliža vrata i ušla u taj zanimljivi utvrđeni grad na raskrižju svijeta. Ondje bi, mije šajući se s ljudima iz dalekih dijelova Azije, lutala njegovim uskim ulicama, vrtovima i karavan-sarajima, prenoćištima za karavane, tise divila njegovim bazarima i robi iz Kine, Rusije, Arabije i Indije.
Ali sada je bilo drugačije. Ova je zemlja imala blago prijeteći prizvuk.
Svakoga dana jahala je pokraj primamljivih vrata grada te njegovih gomila natovarenih nosača i bučnih prodavača grožđa i lubenica. Svakoga dana jahala je prašnjavim putem duž rijeke, pokraj voćnjaka i visokih sumornih bedema Bale Hisar, a potom između redova mirisne topole prema pustim planinama.
Nakon ručka je majei i sestri pisala o piknicima, amaterskim kazališnim predstavama i o svečanim večerama na koje je odlazila s tetom i tetkom. Ocu je prepisivala Fitzgeraldove opise okršaja s pobunjenicima u Kandaharu te mu opisivala razgovore o borbama na sjeveru koje je čula.
Fitzgeraldu je pisala o svakodnevnici.
Uživamo u ugodnim večerima, jučer mu je napisala. Sinoć smo večerali pod punim Mjesecom u vrtu lady Macnaghten. Šarene indijske platnene svjetiljke sjale su na svakom stablu poput dragulja. Bilo je vrlo lijepo.
Vrt je doista bio lijep, ali vodili su se zamorni razgovori o tome kako je sir William nedavno postavljen za guvernera Bombaja, vjerojatno kako bi mu se pružila naknada za njegov rad u Afganistanu. On i lady Macnaghten trebali su otići za dva mjeseca. Macnaghtenov nasljednik, Alexander Burnes, lica crvena od vina, beskrajno je naklapao o dimljenom lososu i cigarama koje je svakog tjedna naručivao iz Indije za svoje zabave u gradu.
Burnesov susjed kapetan Johnson, koji je također previše pio, govorio je o divotama života u Kabulu ne odgovorivši potpuno ni na jedno Marianino pitanje o tom gradu.
»Gotovo ne mogu podnijeti odlazak iz grada«, rekao je kapetan okupljenima za stolom, a njegovo je blijedo lice živnulo kad ga je zamolila da opiše gradske bazare. »Sada kad u svojoj kući držim novac za vojnike šaha Šudže, gotovo da ne moram nikamo. Za mene«, dodao je zaneseno, »ljepote prirode nisu ništa u usporedbi s užicima grada.«
Dok su nakon večere pješice odlazili kući, tetak Adrian odmahnuo je glavom. »Johnson možda uživa živjeti u gradu, ali nerazborito je držati ondje novac šaha Šudže.«
Za koji trenutak oglasit će se mjedeni gong te najaviti ručak. Mariana se uspravila i vratila za svoj pisaći stol. Otvorila je kutiju s priborom za pisanje te izvadila pismo koje je napisala tjedan dana prije.
Vjerojatno je bilo puno pogrešaka jer nije zamolila učitelja da ga ispravi, ali došlo je vrijeme da ga pošalje i potom snosi posljedice.
Nadam se da si se potpuno oporavio od rana, napisala je. Molim te da mi oprostiš moje pogreške. Bila bih najsretnija kad bih znala da još imam svoje mjesto u haveliju Kamar. Žarko želim ponovno vidjeti tebe i tvoju obitelj te zagrliti svojega dragog Sabura.
Nije imala hrabrosti napisati više od toga. Budući da je na njezino prvo pismo odgovorio tišinom, vjerojatno mu uopće ne bi trebala pisati.
Da je namijenjeno Englezu, to pismo vjerojatno bi nosio službeni teklić. Brzo putujući zapregom u vreći sa službenim pismima, u Lahore bi stiglo za deset dana. Ali to pismo, ispisano lijepim urdskim rukopisom koji je tekao zdesna nalijevo, bilo je namijenjeno isključivo domaćim očima i moralo je biti nošeno pješice.
Duboko je uzdahnula. Sada ili nikada. Provirila je kroz vrata i pozvala Dittua.
»Pozovi Gulama Alija«, zapovjedila je.
Ispraznila je svoju škrinjicu s novcem na krevet, a tada je, strahujući da ta hrpica novčića neće biti dovoljna, dodala dva zlatna prstena koji su nekoć pripadali njezinoj baki.
»Daj ga samo Hasan sahibu«, rekla je nekoliko trenutaka poslije.
»Prsteni mi nisu potrebni«, osorno je izjavio teklić mašući rukom opečenom na suncu. »Znam obavljati taj posao. Želite li odgovor na svoje pismo?« dodao je gotovo ljubazno, a ružičasti kapci stisnuli su mu se na jarkoj svjetlosti s prozora.
Osjetila je kako rumeni. »Da, po mogućnosti.«
Gledala je kako stavlja pismo pod odjeću i odlazi.
Trenutak poslije oglasio se gong.
»Što će se sada dogoditi?« pitala se zatvorivši vrata i krenuvši niz popločeni hodnik prema blagovaonici.
Samo joj je munši sahib to mogao reći. Poezija koju je birao za njezine pouke jasno je otkrivala da joj je učitelj često čitao misli. Ako je njoj toliko lako čitao misli, tada zacijelo može čitati i Hasanove, jer kakva je udaljenost prepreka duši u letu, a osobito munšijevoj, on je ipak bio tumač snova, te doimalo se i misli?
Ali nikada nije smogla hrabrosti upitati ga je li Hasan pročitao njezino prvo pismo, čezne li za njom dok čeka san, voli li je i dalje.
»A sada, bibi«, rekao joj je učitelj dva sata poslije svojim poučnim glasom, »pročitajte mi svoj jučerašnji prijevod.«
Prije no što je počela čitati, Mariana je oprezno pogledala prema prozoru blagovaonice.
Posjeti njezina munšija u proteklih su nekoliko mjeseci izgubili čar jer više nije dolazio sam iz svoje sobice nedaleko od odaja za sluge. Umjesto toga na tom ga je kratkom svakodnevnom putovanju pratio uznemirujući mladi afganistanski tražilac utočišta, čija su se tri dana protegnula na pet mjeseci.
Svakog su dana zajedno dolazili do kuće, a dječak se držao starca kao dobronamjerni priljepak, stišćući njegov stari lakat, zabrinuto se mršteći dok mu je pokazivao slobodno kamenje na putu.
Isprva je Mariana nestrpljivo čekala da tri dana Nura Rahmana isteknu. Uznemirena njegovim okaljanim licem i pitajući se kako munši podnosi njegovu prisutnost, odvraćala je pogled kad god je dječak u vrtu ili na putu žurno prošao pokraj nje noseći tanjure voća ili lončiće vrućeg čaja u starčevu sobu.
Doimalo se da njezini sluge osjećaju isto. Dittu je hinio da dječak ne postoji. Gulam Ali pljunuo je na tlo kad mu se Nur Rahman približio. Visoki Jar Muhamed, kojem je oduzeto mjesto pokraj munši sahiba, dječaka je gledao očima čiji pogled nije bilo moguće protumačiti.
Kad je Nur Rahman treće poslijepodne dopratio munši sahiba na njezinu pouku, Mariana je mislila da se došao pozdraviti s njom.
»Nadam se da ćeš biti dobro kad odeš odavde«, rekla je kad ju je pozdravio kao i inače, držeći ruku na srcu.
»Uvjerena sam da ćeš pronaći svoj put«, dodala je kad je podignuo glavu i zagledao se u njezino lice, a obrubljene su mu se oči ispunile radoznalošću i nadom.
Njezin je učitelj podignuo izboranu ruku. »Nema potrebe za pozdravljanjem, bibi«, blago je rekao. »Nur Rahman ostat će ovdje.«
»Ali, munši sahibe«, pobunila se užasnuta tom promjenom plana, »kako može ostati? Moja će ga teta zacijelo opaziti. A tada će ga izbaciti...« Prešla je s farsija na urdu i progovorila tišim glasom. »Ne želim ga ovdje.«
»On će se brinuti za mene«, izjavio je njezin učitelj. »Spavat će pred mojim vratima«, spokojno je dodao kao da to nekako čini razliku.
Danas su kao i uvijek došli zajedno. Dječak je kao uvijek ostao vani te gledao kako munši ulazi na prednja vrata, kako dolikuje njegovu položaju učena domaćeg čovjeka, i zastaje kako bi izuo cipele prije no što uđe u blagovaonicu.
Pravo ime munši sahiba bilo je Muhamed Šafiudin. Prije mnogo vremena u Bangaloreu je domaćim jezicima poučavao Marianina tetka te nekoliko drugih mladih britanskih časnika. Kad ga je tetak Adrian dvadeset godina poslije ponovno sreo u mirnoj šetnji glavnom cestom u Simli, tisuću milja sjeverno od grada u kojem su bili učitelj i učenik, odmah ga je angažirao da Marianu poučava urdskom i perzijskom, dvorskim jezicima sjeverne Indije.
Tetak Adrian tada nije znao, i još ne zna, da je munši sahib drag prijatelj šeika Valijulaha.
»Ljuljao sam se naprijed-natrag«, polako je recitirala Mariana kažiprstom prateći riječi na papiru, »kako bi se dijete, moje srce, smirilo.«
»Dijete spava dok se kolijevka ljulja.
Daj mojemu srcu djetetu mlijeka, spasi nas njegova plača,
o, ti, koji u svakom trenutku pomažeš stotinama bespomoćnih poput mene.
Dom srca je, od početka do kraja, tvoj Grad jedinstva:
koliko će dugo ovo nesretno srce držati u progonstvu?«

Kako li su ti stihovi dobro opisivali njezine osjećaje...
Njezin je učitelj kimnuo. »Vrlo dobro. Dočarala si bol duše zbog njezine razdvojenosti od božanskoga.«
Mariana je poravnala papir na površini stola tražeći riječi kojima bi mu postavila pitanje, ali ništa nije stiglo.
Ako je njezin učitelj opazio koliko je očajnički željela doznati Hasanove osjećaje, nije to pokazao. Umjesto toga se pokraj nje ljuljao na petama, i dalje držeći ruke iza leđa, odsutna pogleda.
Smogla je hrabrosti. »Munši sahibe«, počela je kao i nekoliko puta do tada, ali zamucala je i ponovno zanijemjela kad ju je blago pogledao.
Zašto je to bilo toliko teško? Zašto je tema njezinih osjećaja u njoj budila toliko mnogo stida i zbunjenosti? Što joj nije dopuštalo da postavi to jednostavno pitanje?
»A sada, bibi«, rekao je izvadivši komad papira iz nabora svoje odjeće i položivši ga na stol, »evo sutrašnje pjesme.«
Mariana je odsutno pogledala papir prekriven perzijskim pismom. Istinu o Hasanu mora doznati od nekoga drugog.
Drugi bi mistik znao – netko napredan poput munši sahiba ili šeika Valijulaha odmah bi znao što Hasan misli. Pred neznancem kojeg više nikada ne bi vidjela ne bi imala razloga za stid...
»Munši sahibe, zanima me«, rekla je uzgred, prstima prelazeći preko novog lista, »ima li u Kabulu sljedbenika Puta kao što ste vi?«
»Da, dakako da ima, bibi.« Pokazao je papir. »Dakle, ova pjesma govori...«
»A jesu li mudri poput vas?« Da barem budu i mudriji. Pogledala ga je s nadom.
Munši sahib je povukao ruku. »U Kabulu već više od tisuću godina ima učenih ljudi, bibi«, odgovorio je. »Sâm je Mevlana Dželaludin Rumi prije više od šest stotina godina rođen sjeverno odavde. Ostao bi ovdje do kraja života da Džingis Kan nije razorio Balkh.«
»Ali, razumiju li i ljudsko srce kao što ga vi razumijete, munši sahibe?« ustrajala je.
»Ah, bibi«, uzdahnuo je, »nijedan čovjek ne zna sve što se može znati. Najmudriji među nama u srcu ne mogu zadržati znanja za težinu gorušičina zrna. Ali svaki sljedbenik Puta ipak ima svoje shvaćanje i svako je shvaćanje vrijedno.«
»Tko su ti ljudi?«
Učitelj je pogledao preko njezine glave, odsutnim pogledom. »Ako mi date vremena, pronaći ću ih mnogo u blizini, ali za sada znam samo jednoga jer je odavno došao ovamo, iz Indije.«
»On je sljedbenik Puta?«
Starac je kimnuo. »Ime mu je Hadži Kan. Kao mladić prešao je put od svojeg doma u Bengalu do Arabije kako bi izveo veliko hodočašće koje je obvezno za sve muslimane. Trećega dana u Meki sanjao je da mora otputovati u Kabul i ondje ostati do kraja života. Morao je zaboraviti svoju obitelj u Bengalu. Nije mu bilo dopušteno raditi. Jedine dužnosti bile su mu moliti i imati Boga na umu.«
Mariana je netremice gledala u njega. »Ali kako je preživio u nepoznatu gradu, ne poznajući nikoga?«
»Ljudi su vidjeli tko je i što je. Donosili su mu hranu. Netko mu je dao sobu te mu donio toplu odjeću i ogrjev kad je došla zima. Ljudi su mu nadjenuli titulu Hadži jer nije bio običan hodočasnik te su njegovu imenu iz poštovanja dodali Kan. Već dvadeset šest godina živi u istoj sobi nedaleko od bazara Char Chatta.«
Mariana je ozbiljno kimnula. »Hoćete li me odvesti k Hadži Kanu«, oprezno je upitala, »da ga upoznam?«
Njezin je učitelj kimnuo. »To se može urediti.«
No utvrđeni je grad za nju bio zabranjen. Ne smiješ ići onamo, rekao je njezin tetak.
»Odlazi li on ikada iz grada?« naglo ga je upitala. »Odlazi li nekamo?«
Ispred prozora salona prolomio se kašalj. Prema mišljenju Nura Rahmana, kašalj je označavao završetak njezine pouke.
Munši sahib se nasmiješio čuvši taj zvuk. »O Hadži Kanu razgovarat ćemo drugi put. A sada«, rekao je, »imam li vaše dopuštenje da pođem?«
Bilo je besmisleno pokušavati ga zadržati. Mariana je razočarano kimnula, a potom gledala kako njezin učitelj izlazi na hodnik i bosa stopala uvlači u izlizane kožne cipele.
»Dođite, dragi oče«, čula je kako Nur Rahman govori kad su zašli za ugao. »Sada se morate odmoriti, prije asr molitve. Noću mnogo vremena provodite na prostirki za molitvu...«

10. poglavlje

23. rujna 1841.


Želim upravo ovakvu haljinu«, rekla je Mariana pokazujući svoju omiljenu pamučnu haljinu s cvjetnim uzorkom čovjeku koji je čučao na komadu tkanine prostrtom na verandi, a pokraj njega ležale su škare. »I, Ravi, pazite da rukave ovaj put ne iskrojite pretijesno. Jedva da mogu navući ružičastu muslinsku haljinu koju ste mi sašili prošli mjesec.«
»Da, memsahib.« Krojač je upro dugim prstom prema bali pamuka pred sobom. »Hoćete li dodati kakav ukras? Čipku?«
Kad je Mariana zaustila odgovor, Nur Rahman dotrčao je oko ruba kuće, pjevušeći neobičnu melodiju za sebe. Stao je pred verandom, pogleda uprta u tkaninu.
Vidjevši ga ondje, sjetila se nečega što je primijetila dan prije – ženu koja je hodala iza čovjeka s krcatim magarcem, od glave do pete pokrivena lepršavim bijelim ogrtačem koji joj je s uske kapice padao preko ramena i leda dok joj je dugi veo s mrežastim otvorom na prednjoj strani padao do struka.
Dakako.
U grad ne može otići otvoreno, nego krišom, mnogo je toga bilo moguće.
Sagnula se i krojaču pružila svoju pamučnu haljinu s cvjetnim uzorkom. »Bez čipke«, rekla je užurbano, a tada skočila niz stepenice i u vrt mašući Nuru Rahmanu neka je pričeka.
»Od one tkanine mogao bi se napraviti afganistanski ženski čadri, zar ne?« upitala je.
Kimnuo je.
Mariana je pogledala preko ramena. »Ako ga dam načiniti«, šapnula je, »hoćeš li me odvesti u grad?«
Razrogačio je oči. »O, ne, khanum, nikada! Ako me zateknu u Kabulu, ubit će me.«
Dakako da će ga ubiti. Zbog toga njegov panah.
Osjetila je kako su joj ramena klonula. Trebala je znati da ako želi poći u Kabul, to mora učiniti sama.
Ali učinit će to makar to značilo obilaziti gradske ulice, možda čak i neuspješno, u potrazi za Hadži Kanom.
Kad se okrenula od dječaka, njegovo se lice ozarilo. »Ali, khanum«, šapnuo je, »ako načinite čadri i za mene, odvest ću vas onamo.«
Dramatično je uzdahnuo i raširio ruke. »Iako je moj Kabul opasan za mene, nedostaje mi. Mojem će srcu goditi ponovni posjet, makar to morao učiniti kao žena.«
Opterećena vunenim jahaćim odijelom koje je nosila ispod novog čadrija, Mariana se sutradan ujutro mučila održavajući ravnotežu svežnja grana na glavi dok je žurila za Nurom Rahmanom, obilazeći natovarene teretne životinje nomadske kalile koja je zauzela najveći dio puta.
Gledala je kroz mrežasti otvor. Nur Rahman hitro je hodao pred njom, a bijela suknja lepršala mu je oko nogu.
Njezini pamuk zadržavao je jutarnju vrućinu pa joj se kosa prilijepila za vrat i lice. Grane su joj bolno greble vlasište; ruka ju je boljela od pridržavanja. U pola milje, koliko su prešli, ispale su joj dva puta, jednom pred magarca koji je dolazio iz suprotnog smjera, a drugi put među stado koza.
»Morate nešto nositi«, zahtijevao je dječak dok joj je granje za potpalu drugi put vezao u uredan svežanj. »Zašto bi žena poput vas bez dobrog razloga išla po putu? I trebali biste čadri držati zatvoren s prednje strane kako ljudi ne bi vidjeli tu tešku crnu odjeću koju nosite.«
Unatoč svoj nelagodi, taj posjet gradu nije bilo teško izvesti. Mariana je nakon doručka izjahala kao i inače u pratnji Jara Muhameda i mladog konjušareva pomoćnika koji je zamjenjivao odsutnog Gulama Alija. No umjesto da krene svojim uobičajenim putom prema planinama, stala je u nasadu duda milju dalje od grada, gdje ju je prema planu čekao Nur Rahman. Ondje je sjahala, mladom konjušaru predala svoj cilindar, odmotala čadri i obojici zapovjedila neka je čekaju.
Ogrubjelo lice Jara Muhameda namrštilo se u neodobravanju kad je prebacila bijelu tkaninu preko ramena. »Memsahib, ako želite vidjeti grad«, rekao je snažnim glasom, »trebali biste to učiniti časno, sa svoje kobile. I ne biste se trebali pouzdavati«, rekao je bradom pokazavši prema Nuru Rahmanu, »u toliko mladu osobu te joj povjeravati svoju sigurnost.«
Znoj je peckao Marianinu gornju usnu. Prašina joj je krckala pod zubima. Jar Muhamed bio je u pravu. Hodanje putom sa svežnjem grana za potpalu na glavi nedvojbeno je bilo manje dostojanstveno od jahanja konja, a i nedostajalo joj je sigurno društvo njezina konjušara.
Dostojanstveni jarac visokih zakrivljenih rogova prelazio je obližnje polje, a iz daljine ga je slijedilo stado koza koje su se naguravale dok je dječak sa štapom okupljao one koje su zaostajale. Mariana ih je nezainteresirano gledala mukotrpno napredujući putom. Grad s druge strane rijeke, s utvrdom visokih zidina, izgledao je vrlo blizu kad su krenuli pješačiti...
»Moramo stati i odmoriti se«, rekla je promuklim glasom.
»Još ne«, odgovorio je dječak preko ramena.
Mariana je nezadovoljno uzdahnula pod čadrijem. Kako je Nur Rahman postao vođa te ekspedicije? Da nisu bili na javnome mjestu, sa svih strana okruženi neznancima koji su ih slušali, poučila bi ga doličnom ponašanju koje se očekuje od sluge. Ali on zapravo nije bio sluga. Zapravo, on uopće nije bio sluga.
»Jesi li siguran da znaš koja je kuća Hadži Kanova?« upitala ga je malo poslije dok su jedno pokraj drugoga sjedili pod prašnjavim stablom.
»Dakako da znam gdje živi.« Dječakove oči blistale su iza vela. »Znam sve o Kabulu.«
»Jesi li ga ikada vidio?«
»Nisam, ali svi znaju da je on slavni Kabulac. Čak ga je i emirova obitelj posjećivala u njegovoj kući.«
»Nisu ga pozivali u svoju palaču u Bali Hisar?«
Nur Rahman podignuo je bradu. »Hadži Kan previše je slavan čovjek da bi odlazio kamo mu drugi zapovjede. Jeste li ponijeli novac?«
»Malo.«
»Moramo mu nešto dati – attar, med sa Safed Koha ili vreću oraha. On živi«, dodao je, »od darova ljudi poput vas.«
Dok su se pripremali za nastavak putovanja, duga kolona deva s golemim teretima prošla je pokraj njih, a svaka se deva ljuljala s jedne strane na drugu na način svojstven kafilama. Pokraj njihovih zaljuljanih tijela išli su Uzbeci u prugastim svilenim čapanima, namršteni kao da je samo hodanje vrlo ozbiljan posao. Kao i svi drugi na putu, nisu pokazivali da su primijetili Marianu i njezina suputnika.
»Zašto hodate poput starice?« upitao ju je Nur Rahman četvrt sata poslije dok su prelazili uzak pješački most koji je vodio preko rijeke Kabul ravno u grad. »Svi gledaju. Vide vaše velike strane čizme.«
»Nisam tražila da prijeđem ovaj užasni most«, ljutito je rekla Mariana širokim koracima prelazeći klimave daske, držeći grane u rukama prekrivenim tkaninom. Kimnula je u stranu. »Zašto nismo išli onim zidanim mostom?«
»Toliko ste se žalili«, odgovorio joj je razborito, »da sam izabrao kraći put.«
Kad su ušli u grad, Mariani je bilo previše vruće i bila je previše uzrujana da bi govorila. Nur Rahman pred njom je skakutao duž zida jednoga golemog ograđenog vrta. Zurio je iz zavojite ulice u ulicu, spretno održavajući ravnotežu svojih grana, te je lako prolazio pokraj veža kuća i kroz razne gradske bazare gdje je roba bila izložena u šarenim hrpicama.
Gužva je bila vrlo velika. Vitki muškarci s izvezenim kapama na glavama hodali su rame uz rame s čupavim seljacima i starcima plemenitih lica pod složenim turbanima. Magarci, konji i deve prolazili su pod teretom jahača ili robe. Prošlo je i nekoliko žena, a neke od njih držale su šalove jarkih boja preko lica, neke u čadrijima, sve nekoliko koraka iza svojih muškaraca. Dva visoka muškarca u tamnoplavoj odjeći imala su kože snježnog leoparda prebačene preko ramena.
Unatoč svemu Marianinu uzrujavanju, bila je sreća da je Nur Rahman pristao poći s njom. Bez njega bi joj bilo potrebno Tezejevo klupko kako bi se snašla u labirintu toga grada.
Prošavši kroz tržnicu drva te njezine zvukove ritmičkog cijepanja, skrenuli su na dug ravan bazar prepun oružara, sedlara i knjigoveža te prodavaonica u kojima su se prodavale malene bočice ulja jakih mirisa. Ondje su stali. Mariana je prema uputi Nura Rahmana kupila najskuplju. Mala količina ulja namirisala joj je nadlanicu gdje joj je trgovac stavio jednu kap. Složena slatkoća mirisa podsjetila ju je na Hasana.
Zašli su iza oštrog ugla, prošli kroz vrata koja su se doimala srednjovjekovno, s velikim metalnim zakovicama, i ušli u ulicu toliko usku da sunčeva svjetlost nije dopirala do prašnjave kaldrme, iako je bilo tek jedanaest sati prijepodne. Da je Mariana pružila ruke, mogla je dodirnuti zidove s obje strane uličice. Odmaknula je suknje od odvodnog kanala koji je klokotao uz rub uličice.
»Sada smo u mahali Bagh Ali Mardan Kana.« Glas Nura Rahmana povisio se od sreće. »Ovdje sam nekoć živio. Kuća Hadži Kana blizu je.«
Mariana je gledala lijevo i desno kroz svoj mrežasti otvor. Kuće su bile od nepečene opeke između visokih drvenih potpornja. Mnoge su imale lijepe balkone, poduprte drvenim stupovima i raskošno izvezenim vratima. Sve su imale rešetkaste prozorske kapke koji su se pomicali gore-dolje. Gornji prozori bili su otvoreni na vrućini. U veži se pojavila sjenovita prilika te se ponovno povukla unutra. Ofucana dugodlaka mačka šuljala se duž jednog zida. Mariana je osjećala vonj otpadnih voda, dima ugljena i paljenja masnoće.
Trenutak poslije Nur Rahman iznenada je stao. »To je ta kuća.« Pokazao je visoka drvena vrata s teškim nadvojem.
Udario je po njima jednom rukom pridržavajući granje. Neko vrijeme nije bilo nikoga. Strahujući da će netko doći postavljati pitanja, Mariana se osvrnula. »Možda bismo trebali...« Jedini odgovor Nura Rahmana bilo je još snažnije lupanje. Vrata su se otvorila prema unutra. Starac u poderanim cipelama odmjerio ih je od glave do pete. »Mir s vama«, rekao je prinijevši ruku srcu.
»Mir s vama«, odgovorila je Mariana izvijajući vrat kako bi vidjela unutra. Čovjek je uzmaknuo i pustio ih u maleno, oblucima prekriveno dvorište. U jednom kutu bila je svezana krava. Slavuj u krletci od pruća ljuljao se s grane iznad svoje glave. To nije bilo dvorište bogata čovjeka, ali nudilo je mir, uz vonj kravlje balege.
S njezine lijeve strane, pod trijemom prekrivenim lozom, bila su otvorena vrata. Pokraj njih bila je hrpa ostavljenih cipela, koja je otkrivala prisutnost više muškaraca. U kutu je bilo naslonjeno nekoliko jezail pušaka dugih cijevi sa zaobljenim ukrašenim drvenim kundakom. Na podu trijema ležala su dva ili tri naizgled opasna noža.
Iznutra se začuo hrapav glas. »Nisi shvatio, Hašmate Džane«, rekao je glas na perzijskom, »da je raj za dušu, a ne za tijelo.«
»Istina.« Drugačiji, topliji glas izrecitirao je nekoliko stihova ritmičkoga arapskog, a potom prešao na perzijski. »U suri Ha Mim piše:
Vi ćete u njemu imati
što poželite i
imat ćete u njemu
ono što tražite.«

»Ja već znam što želim«, dometnuo je treći glas koji je zvučao mlado. »Obećane su mi djevice i vino...«
»Djevice! Vino! Hašmate, ti si budala«, hrapavo je rekao prvi glas.
»Hadži Kane«, doviknuo je vratar, »došli su gosti!«
»O, vi koji stojite vani«, rekao je glas, »uđite.«
Mariana je odložila granje i izula jahaće čizme. Namjeravala je reći Nuru Rahmanu neka je pričeka vani kako bi se s Hadži Kanom sastala nasamo, ali takav sastanak očito nije bio moguć. Sudeći po svim onim cipelama i oružju, soba je bila prepuna Afganistanaca.
U toj situaciji neće moći postaviti svoje pitanje.
Prekoračila je prag u čarapama i našla se u sobi bez prozora, osvijetljenoj samo svjetlošću otvorenih vrata iza nje te iz malene filigranske bakrene svjetiljke u stražnjem dijelu.
Svjetiljka je slabašno osvjetljavala lica desetak muškaraca s turbanima koji su jedan do drugoga sjedili na podu prekrivenom slojevima plemenskih ćilima. Neki od njih bili su nalik na surove zapuštene muškarce koje je vidjela na putu. Drugi, odjeveni u čistu, uštirkanu odjeću, izgledali su kao afganistanske inačice članova Hasanove obitelji. Doimalo se da jedan ili dvojica među njima imaju osobitu moć. Možda su i oni sljedbenici Puta.
Oklijevala je na ulazu. Vratar nije rekao da je ona žena. Je li doista dobrodošla među sve te muškarce?
Uvjerena kako nije, brzo je pogledala uokolo nastojeći vidjeti što više prije no što je zamole da ode.
Zidove su prekrivale izvezene tkanine svih zamislivih nijansi, neke nove, a neke istrunule od starosti. Jedna ili dvije bile su ukrašene velikim uzorcima nalik na kotače. Druge su bile prekrivene trokutima izvezenima sjajnom svilom. Na nekima su bila našivena mala ogledalca nepravilna oblika koja su blistala na svjetlosti svjetiljke.
U zraku se osjećao težak, sladak miris, sličan mirisu ulja koje je kupila na tržnici, nadjačavajući vonj s dvorišta.
U stražnjem dijelu sobe, na pletenu ležaju, prekriženih nogu sjedio je muškarac rijetke brade. Crte lica bile su mu meke, lice mu nije bilo nimalo koščato kao lica muškaraca koji su se nagurali oko njega. Na podu pokraj njega stajala je lula iz koje se dimilo.
Oči su mu bile bijele ondje gdje su mu trebale biti zjenice.
Mahnuo joj je. »Dođite bliže«, zapovjedio je.
Ljudi su se bez riječi razmaknuli kako bi prošla. Slijepac je pokazao pleteni stolac pokraj sebe.
U sobi je bilo vrlo vruće. Ne znajući što bi učinila sa svojim malenim darom, s oklijevanjem ga je stavila na komad tkanine pokraj njega. Potražila je svoj rupčić i obrisala lice ispod vela.
»Mir s vama, Hadži Kane.« S vrata se začuo molećivi glas Nura Rahmana. »Mogu li vam iskazati poštovanje?«
»Iskaži ga odatle. Tebi nisam potreban. Ali, vi, khanum, vi me želite nešto pitati.«
Iako mu je glas zvučao grubo, izraz njegova lica bio je dobroćudan. Nagnuo je glavu kao da prema zvuku njezina disanja može zamisliti njezino lice. Afganistanci iza nje meškoljili su se i žamorili. Iz lule pokraj nje izvijao se gorak dim.
Otvorila je usta kako bi progovorila, a tada ih je ponovno zatvorila. U tome muškom javnom društvu zbog zbunjenosti, a ne zbog nelagode, nije mogla pitati voli li je Hasan još uvijek te, ako je ne voli, treba li se udati za Fitzgeralda. Ta su se pitanja, silno važna dok je kretala u tu pustolovinu, smežurala do nevažnosti pred tim slijepim Bengalcem u njegovoj čudnoj namirisanoj prostoriji.
Pod utjecajem Hadži Kana i njegova okruženja, na njihovu se mjestu pojavilo još jedno, važnije pitanje. Moćno i neodređeno, potezalo ju je i molilo da bude postavljeno.
Nije imala pojma što je posrijedi.
Hadži Kan zatvorio je oči. »Khanum, još niste spremni«, rekao je kimajući glavom, »doznati odgovor na svoje pitanje. Ali ne brinite. Doći će vam sam od sebe, u pravom trenutku.«
Svoje pitanje. Koje? Otvorila je usta kako bi postavila pitanje i vidjela da se okrenuo od nje.
Iza njega na zidu visio je otvoreni ormarić podijeljen na male odjeljke, a u svakome od njih bilo je mnogo malih svitaka papira. Prebirao je po njima trepercći prstima, a tada je izvadio jedan i položio ga pokraj Marianine bočice parfema.
»Čitajte ovo jedanaest puta svakog jutra i svake večeri«, rekao je povukavši ruku. »Vaš će odgovor stići kad bude vrijeme za to.«
Ali, koji odgovor? »Hadži sahibe«, brzo je upitala, »molim vas, recite mi...«
»Možete me ponovno posjetiti«, dodao je kao da nije ništa rekla.
Je li je otpravio? Mariana je uzela papir i osvrnula se. Nur Rahman nestrpljivo joj je mahao s ulaza.
Ali tek su stigli...
Ustala je i razočarano krenula prema vratima.
»A sada, Hašmate«, čula je kako je rekao dok je navlačila čizme, »moraš prestati s tim svojim besmislicama. Što god vjerovao o ubijanju onih koji nisu muslimani, nema brzog puta u Vrt, osobito ne ubijanjem nevinih ljudi koji možda i te kako vjeruju u Alaha, samo ne onako kako ti vjeruješ. Pobjeda nije deva da je kupiš jednim činom. Ona dolazi nakon duge borbe protiv vlastitih ispraznih želja.«
»Ako želiš u raj«, odlučno je dodao, »moli se i daj milostinju potrebitima.«
»Što je Hadži Kan mislio rekavši da meni nije potreban?« izlanuo je Nur Rahman kad su se vanjska vrata kuće teško zatvorila za njima. Ramena su mu klonula pod čadrijem. »I ja sam jednako dobar kao i svi drugi.«
»Vjerojatno je mislio da ti već imaš munši sahiba.«
»Ali, i vi ga imate.«
»Ne na isti način.« Budući da mu nije vidjela lice, osjećala je sve veću naklonost prema tom dječaku. »On je moj učitelj jezika, ali ti mu služiš danonoćno. Kao što se ti brineš za njegovu udobnost, tako će se on možda brinuti za tvoju dušu.«
»Doista to mislite?« Glas Nura Rahmana zazvučao je veselije. »Više od svega želim«, nastavio je povjerljivo, »nakon smrti otići u raj. Čuo sam da je to lako, da samo moram ubiti jednog Engleza, ali Hadži Kan je sada rekao da to nije istina.«
»Ubiti Engleza?« Mariana ga je netremice gledala ispod granja.
»Ja to ne bih učinio. Ne bih ubio čak ni kojeg od vaših slugu hindua jer ste mi pružili panah i jer sam jeo vašu sol. Ali drugi hoće jer su Englezi nevjernici, poput hindua.«
Iz Hadži Kanove uske uličice skrenuli su na širu ulicu prepunu prodavaonica i nadstrešnica za prodaju voća i povrća. »Dođite«, dodao je preko ramena. »Pokazat ću vam bazar. Vrlo je lijep.«
»Čekaj, Nure Rahmane!« Zurila je za njim, a njezine su jahaće čizme odjekivale po utabanoj zemlji. »Tko je rekao da smo mi nevjernici, da će ljudi ići u raj ako nas ubiju?«
»Poglavice koji su se udružili s vezirom Akbarom Kanom, sinom našeg emira. Svi znaju da je jedan Abdulah Kan, a drugi Aminulah Kan.«
Namrštila se. »Kako to znaš?«
»Afganistanci svakodnevno dolaze iz garnizona i odlaze u njega. Čuo sam to od trgovaca, od hazarskih radnika, od svakoga. Britanci su«, dodao je Nur Rahman, »našeg emira Dosta Muhameda zamijenili šahom Šudžom, kojeg nitko ne poštuje. On slavnim poglavicama oduzima zemlju i novac, a Britanci podržavaju njegovu vladavinu golemom vojskom koja otkupljuje svu našu hranu pa naši ljudi gladuju. I ne stide se. Imaju...«
»Pazi!« Mariana ga je uhvatila za ruku i gurnula uza zid kad je skupina bučnih muškaraca zašla za ugao u uskoj uličici ispred njih. Nehajno držeći muškete prebačene preko ramena, prošli su pokraj Mariane i Nura Rahmana glasno razgovarajući i mašući rukama.
Ostavljali su dojam izrazite opasnosti. »Tko su oni?« šapnula je kad su otišli.
»To su rođaci šaha Šudže. Sada su puni sebe. Vidite onog čovjeka ondje?« dodao je pokazavši prema naizgled dostojanstvenom gospodinu koji se naslonio na obližnja vrata. »Upravo se zaštitio.«
Pokazao je pred sebe. »Pogledajte«, dodao je promijenivši temu. »Ono je bazar Char Chatta.«
Ulica pred Marianom izlazila je na tržnicu na kojoj je bilo vrlo živo. Malo dalje od košara zrelog, mušicama prekrivenog grožda i hrpa svijetlih dinja, težak kameni svod vodio je u prostran nadsvođeni trijem. To je zacijelo središnja kabulska tržnica.
Mariana i Nur Rahman sklanjali su se s puta magarećim zapregama i voću, a potom su prošli ispod svoda i izašli na velik bazar na kojem su zvukovi odjekivali, a na tlu prekrivenom oblucima nalazile su se male prodavaonice. Ptice su se obrušavale ispod visokog stropa. Na unutarnjim zidovima svjetlucali su tragovi žbuke u koju su bila utisnuta ogledalca. Daleko pred njima otvarao se osunčani dio. Mariana je vidjela stabla, a iza njih drugi prolaz natkriven teškim svodom, kao da je arhitektura tržnice prekinuta kako bi se propustilo svjetlost i zrak.
Prodavaonice su bile jedna pokraj druge s obje strane prolaza i svaka je bila za nekoliko stepenica podignuta iznad kaldrme. Pokraj njih prolazile su gomile ljudi iz svih dijelova Azije, kuhari su u velikim željeznim tavama pržili komadiće začinjena mesa, a trgovci su nudili robu izravno s magarećih leđa. Mariana nije mogla skinuti pogled s izložene robe: zlata i srebra, svila za turbane i oružja, mjedenih samovara i kineskog porculana. Prodavač noževa pokraj draguljarnice primamljivo je izložio svoju robu na komadu tkanine.
U draguljarovim drvenim škrinjama nalazilo se izrezbareno sirovo srebro, ogrlice od lapisa i narukvice nalik na manžete. Kad je pružila ruku kako bi održala ravnotežu penjući se u tu malenu prodavaonicu, umilan glas progovorio joj je u uho. »Kakva lijepa, bijela ruka«, rekao je.
Nur Rahman ukočio se pokraj nje.
Mariana se prenula, povukla ruku i sakrila je pod čadrijem.
Čovjek je govorio perzijskim sa stranim naglaskom. Ton mu je bio sugestivan. Mariana se okrenula i našla se oči u oči s okruglim, nasmiješenim, čisto obrijanim čovjekom s velikim muslinskim turbanom na glavi, odjevenim u dugu široku paštunsku odjeću.
Iz prugasta svilenog pojasa virio mu je raskošno izrezbaren držak noža. Nasmiješio se, a njegove smeđe oči zaplesale su u iščekivanju.
Bio je to sir Alexander Burnes, britanski ministar rezident.
Iza njega bio je njegov vitak prijatelj kapetan Johnson, također u afganistanskoj odjeći, opušteno naslonjen na kameni stup. I on joj je uputio osmijeh ohrabrenja.
»Ruka lijepa i bijela poput vaše«, nastavio je Burnes povjerljivo se naginjući prema njoj i gledajući kroz mrežasti otvor pred njezinim očima, »u Kabulu se malokad vidi. Uvjeren sam da će mi i vaše lice, ako mi ga pokažete, biti jednako lijepo.«
Ljepote prirode, rekao je Johnson, nisu ništa u usporedbi s užicima grada.
»Moja kuća nije daleko. Mogu urediti da vas se u potpunoj tajnosti odvede onamo«, dodao je Burnes sve laskavijim glasom.
Bijes je nadjačao Marianinu iznenađenost. »Ne približavajte mi se«, strogo je rekla.
Burnes je razrogačio oči. Uzmaknuo je nesigurno se smiješeći i podignuo ruke ispred sebe. »Oprostite, khanum«, rekao je. »Možda sam pogriješio.«
Gomila u prolazu opazila je njihov razgovor. Muškarci su je pogledavali s podrugljivim osmijesima na licima.
Da je javno optužila Burnesa, mogao je biti ubijen pred njom. »Zar nemate stida?« bijesno je šapnula na farsiju. »Gdje vam je čestitost?«
»Oprostite«, ponovio je Englez i dalje držeći ruke u zraku. Johnson se iza njega izgubio u gomili.
»U životu još nisam«, rekla je izražajno, »doživjela takvu uvredu.«
Na Burnesovu se licu pojavila zaprepaštenost jer je ona tu rečenicu izgovorila na engleskom.
Nur Rahman nagnuo se prema Engleskinji dok su na povratku žurili iz jedne zavojite ulice u drugu. »Khanum, nisam vam mogao otvoreno govoriti o takvim stvarima«, rekao je povjerljivo, »ali britanski časnici to čine. Šah Šudža daje im što god žele«, nastavio je. »Robuje im. Prije samo mjesec dana dao je objesiti čovjeka zbog ubojstva supruge. Ona, žena visoka roda, počinila je gunah s jednim od vaših Engleza. Takve stvari uzrokuju najveću mržnju.«
Vidjevši kako se trznula, dječak je slegnuo ramenima. »Ljudi već mjesecima donose takve priče u garnizon.«
Šaputalo se kako su mnoge žene iz plemenitih obitelji popustile engleskom osvajanju. Nitko nije znao zašto. Nekoliko ih je ubijeno zbog izdaje obitelji, ali druge su uspjele izbjeći razotkrivanje. Nur Rahman glasno je uzdahnuo, nesposoban oteti se divljenju onim ljudima koji su prihvatili taj poguban rizik. Za hrabrog muškarca ili ženu ništa nije ravno uzbuđenju riskiranja vlastita života. Čak je i on to činio pod svojom tankom krinkom.
Engleskinji se zacijelo silno žurilo napustiti grad jer je unatoč svoj teškoj crnoj odjeći, čadriju i svemu, pokraj njega koračala brzo kao i bilo koji Afganistanac.
Možda je čula što je Paštun uska lica rekao na tržnici.
»Sada kad muškarcima u Kabulu nije dopušteno braniti vlastitu čast«, rekao je, »vidimo kako se njihove žene ponašaju.«
Nur Rahman sažalio se nad njom. Kad joj se obratio tražeći utočište, njezinim ljudima nije bilo preostalo mnogo vremena. A sada im je preostalo još manje.
Cijena brašna već je bila toliko visoka da su ljudi u gradu gladovali u svojim kućama. Oni koji trpe i oni koje će biti moguće nagovoriti da im se pridruže uskoro će se osvetiti. Razmetljivci koji su silno samopouzdano koračali kabulskim ulicama uskoro će platiti svoju oholost.
Bio je to ciklus života – čovjek je bio žrtva, pa osvetnik, pa opet žrtva.
Što će se tada dogoditi ženi koja mu je spasila život?
Ti su stranci bili radoznali ljudi. Muškarci su čak i na ljetnoj vrućini nosili prašnjavu odjeću od crne vunene tkanine. Na otvorenom su nosili krute šešire, ali skidali su ih kad bi ušli u zatvoreni prostor. Vrlo neobično – kako su gologlavi mogli jedni drugima iskazivati poštovanje? Odjeća njihovih žena bila je još čudnija – sve redom, čak i stare žene, uskom su i očito neudobnom odjećom nedolično pokazivale oblik svojeg tijela. I ova je svoju vitku figuru omatala teškom uskom odjećom čak i dok je svakodnevno jahala prema planini sjedeći postrance na svojoj kobili.
Dok je hodala pokraj njega, Nur Rahman vidio je rub crne tkanine koji se vukao ispod širokih nabora njezina čadrija. Okrenuo je glavu i kroz svoju mrežicu pogledao uokolo. Ljudi su je gledali. Vidjeli su koliko je čudno odjevena, ali srećom u gradu još nije viđena nijedna Engleskinja pa nisu mogli naslutiti tko je ona. A u tom poliglotskom društvu ništa se nije doimalo neobičnim.
Uzdahnuo je zamišljajući strankinje u njihovoj večernjoj odjeći. Te nedolično krojene haljine bile su bolje od svega. Svakog je dana nakon zalaska sunca čekao iza ugla Engleskinjine kuće za slučaj da je obitelj pozvana nekamo na večeru. Nipošto nije želio propustiti gola poprsja i ramena osvijetljena svjetlošću svjetiljke dok su ona i njezina teta izlazile iz kuće.
Primijetio je i kako su se ta stara žena i njezin suprug obraćali slugama te koju su im hranu davali. Premda je suprug govorio malo i održavao stav tihe zabrinutosti, debela je žena govorila ukočeno, kroz napućene usne, dok se obraćala njihovoj garnituri slugu i pomoćnika, nosačima nosiljki, čistačima, vrtlarima i vodonošama. Jednako se obraćala čak i visokom dostojanstvenom konjušaru. Albinu, čija je koža bila prekrivena mjehurima, a oči ružičaste, gotovo se i nije obraćala.
Iako su on, njegov divan starac i svi sluge u kući jeli kuhanu leću, povrće, rižu i kruh, Nur Rahman zaprepastio se doznavši da Englezi jedu i meso, koje im je svakodnevno pripremao čudan kuhar s pregačom oko struka.
Takvo je ponašanje Nuru Rahmanu bilo nepojmljivo. Kako su ti Englezi mogli zadržavati meso samo za sebe? Je li to bio indijski običaj? Kako je moguće da svu svoju hranu nisu davali i slugama, a osobito njegovu dragom Šafi Kanu, za kojeg bi bio spreman umrijeti?
Čak je i Painda Gul, neka se vječno prži u paklenom ognju, s Nurom Rahmanom ravnopravno dijelio obroke.
Nur Rahman starcu nije spomenuo svoj očaj. Umjesto toga prije nekoliko mjeseci jednostavno je pričekao svoju priliku te mesaru na bazaru ukrao četiri mala odreska ovčetine. Svoje nepošteno stečeno blago pripremio je s nekoliko klinčića, nekoliko zrna papra i štapićem cimeta, koje je Englezima ukrao iz kuhinje. Kad ih je pripremio, trijumfalno ih je ponudio starcu.
Munši sahib ozbiljno je pogledao tanjur, a tada rumeno lice Nura Rahmana. »Drago dijete«, rekao je, »ovu hranu nisi stekao desnom rukom.«
Miris mesa zaokupio je osjetila Nura Rahmana i usta mu ispunio slinom, ali starčeve su ga riječi zasjekle do srca. Trebao je znati da veliki Šafi Kan nikada ne bi stavio ukradeno meso u usta.
»Ne smijemo dopustiti da ta hrana propadne«, rekao je starac. »Odnesi je van i daj siromašnima. Oni su nevini. Njima ta hrana neće nauditi.«
Nur Rahman plakao je pruživši mirisni dar djetetu u dronjcima. Bez novca nije mogao pronaći način da ispravi škrtost Engleza. Nije mogao pripremiti nešto ukusno svojemu voljenom dobročinitelju koji je Engleskinji savjetovao da mu spasi život, koji mu je dopuštao spavati pred njegovim vratima i pripremati mu jutarnji čaj.
Poslije ga je blago ukorio rekavši mu da hrana za tijelo nije ništa više od toga te da ja najbolja hrana za dušu.
Hrana za dušu. Nur Rahman krišom je pogledao Engleskinju. Pitao se što je pisalo na malom svitku koji je skrivala među odjećom. Je li sadržavao tajne raja? Dao bi sve na svijetu da dozna što mora učiniti kako bi došao u raj, u kojem su svi grijesi oprošteni.
Koliko god je volio svojega plemenitog starca, nije mogao prestati željeti da je slavni Hadži Kan i njemu dao mali svitak papira.

11. poglavlje

24. rujna 1841.


Bibi, ove stihove ne razumijete zato što su ispisani arapskim pismom«, munši je sutradan objasnio Mariani.
»I moram ih recitirati na arapskom?«
Munši sahib odmaknuo je glavom. »Samo je molitve potrebno izgovarati na izvornome arapskom. Ove je retke moguće čitati na svojem jeziku, iako je, dakako, na arapskom bolje.« Kad je ušao u blagovaonicu, Mariana je oklijevala reći mu za svoj tajni posjet Hadži Kanu strahujući što bi mogao reći. No naposljetku je uvidjela da bi bilo mudrije reći istinu.
Kad je to učinila, on je nije prekorio, nego ju je samo bez riječi promotrio.
Gledala je u mali komad papira, tada odmotan na stolu za blagovanje, s krajevima pritisnutim tintarnicom i svijećnjakom iz ormara s posuđem. Bio je ispisan nečitkim rukopisom. Što je pisalo na tom talismanu iz Hadži Kanove papirne riznice?
Učitelj joj ga je preveo na engleski redak po redak. Ona je, redak po redak, zapisivala njegove riječi, sve više razočarana.
Obaspi blagoslovima svojeg vođu i učitelja Muhameda:
svojeg štovatelja, poslanika, glasnika, svojega neukog proroka,
njegove duhovne potomke, njegove žene, njegovo potomstvo, sve:
onolikim koliko je različitih stvari stvorenih,
dubokim kao što je ispunjenje žudnje duše,
sjajnim kao što je ukras nebesa,
moćnim kao što je potvrda vjere.

Hadži Kanovi redci nisu opisivali trajnost ljubavi unatoč preprekama, a nisu ni objasnili potrebu napuštanja uzaludnih nastojanja. Nisu upućivali na prevažno prikriveno pitanje koje ju je mučilo dok je sjedila pokraj njega u njegovoj mračnoj namirisanoj sobi.
Zbunjeno je pokazala papir. »Što ovo znači, munši sahibe?«
»To je darud, bibi, zazivanje Alahovih blagoslova na proroka Muhameda. Recitirajući darud, čovjek i sebi donosi Alahove blagoslove. Neki darudi ujedno štite onoga tko ih izgovara od poticaja na zlo ili od onih koji bi mu mogli nauditi.«
»To je zanimljivo, munši sahibe, ali zašto ga je Hadži Kan dao meni?«
»To ne mogu reći.« Namrštio se. »Je li vam dao kakve upute?«
»Rekao mi je neka ujutro i navečer jedanaest puta izgovaram ono što piše na tom papiru.«
»Tada vam savjetujem da to učinite.«
»To nije moguće, munši sahibe. To ne mogu činiti.«
Njezin je učitelj slegnuo ramenima. »Ako je to zato što ste kršćanka, podsjećam vas da su kršćani, kao i Židovi te muslimani, ahl al-kitab, sljedbenici svetih knjiga. Uvažavaju iste proroke, iste zakone. Hadži Kan poznat je po tome da je na putu mira daleko odmaknuo«, dodao je. »Ako vam je savjetovao izgovarati taj darud, učinio je to s razlogom, iako ne mogu reći koji je razlog posrijedi.«
»Ujedno je i slijep na oba oka«, istaknula je. »Ormarić iza njega bio je pun jednakih svitaka papira. Lako mi je mogao dati pogrešan.«
Njezin učitelj nije odgovorio. Umjesto toga posegnuo je u jedan od džepova duge snježnobijele košulje i izvadio nisku izrezbarenih drvenih kuglica. Iz velike kuglice visjela je svilena rojta.
»Ovo je za vas, bibi«, rekao je pažljivo je spustivši na stol. »Ako odlučite učiniti ono što vam je Hadži Kan savjetovao, morat ćete brojiti recitacije.«
Sat vremena poslije u svojoj je sobi zurila u prazno držeći Hadži Kanov papir u ruci.
Odgovor će doći sâm od sebe, u pravom trenutku, rekao joj je.
I pozvao ju je da ponovno dođe.
Iako joj je rekao malo, bio je iznimno zanimljiv dok je bijelih očiju sjedio pred svojim gostima u onoj tijesnoj sobici. Odmah je znao da ona želi postaviti pitanje, a ne Nur Rahman.
Pa ipak, ti joj redci nisu ništa rekli.
Ako je doista namjeravao dati joj taj darud, zašto je to učinio? Što je mislio da će se dogoditi ako ona učini kako joj je rekao?
Žarko je željela doznati mistične tajne od trenutka kad je upoznala šeika i njegovu moćnu sestru, ali ni u jednom joj trenutku nije palo na pamet da bi zbog toga možda morala prestati biti kršćanka. To nije mogla. Proučavati istočnjački misticizam bilo je jedno, a napustiti anglikansku crkvu bilo bi nešto posve drugo.
Nije mogla zamisliti što bi njezin otac vikar rekao da je doznao za taj darud ili čak za brojanicu koja je tada ležala skrivena u džepu njezine haljine.
Ali, koliko god su te riječi na njezinim usnama zvučale strano i koliko god je brojanicu munši sahiba među svojim prstima osjećala kao stranu, bila je uvjerena da joj zajedno nude put prema lijepu nepoznatu mjestu.
Taj ju je put pozivao. Morala je odlučiti hoće li krenuti njime ili će ga zaobići.
»Posve je jasno«, tiho je rekao sir William Macnaghten dok je sutradan poslijepodne sjedio u memorijalnom vrtu šaha Babura, »da ako London želi uštedjeti, mora smanjiti troškove na nekome drugom mjestu.«
Engleska družina vratila se na Baburovu grobnicu kako bi uživala u još jednom izletu prije no što zahladi. Kad se Macnaghtcn s još nekoliko političkih dužnosnika udaljio u tih šumarak, Mariana ih je slijedila i sjela nedaleko od njih naslonivši se na stablo te se napregnula kako bi čula njihov razgovor.
»Cijelo nam je ovo područje otvoreno«, nastavio je sir William. »Kad bismo imali malo više ljudi, mogli bismo zauzeti Bukharu na sjeveru i Herat na zapadu.«
»Sir Williame«, oprezno je odgovorio Marianin tetak, »jeste li uzeli u obzir naše opskrbne putove? Već su opasno dugi, a pobunjenici bi ih lako mogli presjeći u svim onim uskim prolazima.«
»Možda bismo trebali uzeti u obzir stav Afganistanaca«, dodao je Charles Mott neuobičajeno samopouzdano, »osobito stavove poglavica i vjerskih vođa...«
»Ali«, nastavio je sir William ne obazirući se na obje primjedbe, »vlada izričito zahtijeva da smanjim troškove, što sam i učinio. Prva brigada generala Salea sljedeći će se mjesec vratiti u Indiju. Ići će kraćim putom prema istoku, kroz Džalalabad. Uz to sam prepolovio godišnju naknadu istočnim Ghilzai plemenima. Ako se pokaže da tim mjerama nismo uštedjeli dovoljno, šah Šudža morat će se odreći malo svoje raskoši.«
Mariana je zadržala dah čekajući odgovor svojeg tetka.
»To ste učinili?« Glas Adriana Lamba bio je očajan. »Srezali ste naknadu Ghilzai plemenima koja nadziru sve prolaze odavde do Džalalabada?«
»O, tetku Williame«, zavapio je Charles Mott. »Doista se pitam...«
»Učinio sam to«, odlučno je rekao Macnaghten. »Oni su, dakako, podignuli galamu zbog smanjenja naknade. Jedan se od njih pokušao pobuniti, ali je sir Alexander vrlo dobro izašao nakraj s njime. Pobune im neće koristiti«, dodao je. »A ako na nas dignu i prst, bit će kažnjeni za svoje postupke, ti nitkovi.«
»To će učiniti general Sale na putu u Indiju?«
»Upravo tako. Naposljetku, putovat će kroz njihovu zemlju.«
Mariana je čula kako se njezin tetak nakašljao. »Uvjeren sam da ste svjesni, sir Williame«, oprezno je rekao, »da je Akbar Kan došao iz Taškurgana na sjeveru. Navodno putuje prema Hazarajatu zapadno odavde. Jeste li uvjereni da ne spletkari protiv nas s poglavicama Ghilzai plemena kao što su Abdulah Kan i Aminulah Kan. Ta dvojica doimaju se opasnima i uvelike protiv nas. Strahujem da bi se mogao dogoditi ustanak koji bi Akbar potaknuo ako bismo bilo čime...«
»Gospodine Lamb«, ljutito je rekao sir William, »sit sam vaših neprestanih crnih predviđanja. Nismo ni u kakvoj opasnosti. Osim tu i tamo pokoje male pobune, ova je zemlja u stanju savršenog mira.«
Šutnja Marianina tetka govorila je iznimno mnogo.
»Zašto sir Alexander danas nije želio doći?« upitao je tetak Adrian dok su njih trojica prolazili pokraj Mariane na putu prema stolu na kojem je poslužen ručak.
»Rekao je da ima neodgodivog posla u gradu«, odvratio je sir William.
Da, doista ima neodgodivog posla. I dalje naslonjena na udobno deblo, Mariana se prisjetila kako je Burnes, rječit i neumjeren, na tržnici iznenađeno odskočio od nje, a pohota je u trenu nestala s njegova lica.
Koliko god je taj trenutak bio odbojan, više ju je uznemirilo ono što je Nur Rahman rekao nakon toga. Kako je Burnes, uza sve svoje iskustvo u središnjoj Aziji, mogao riskirati gnjev moćnih Afganistanaca zavodeći njihove žene na tržnici, i to uspješno, ako je vjerovati Nuru Rahmanu? I što je s njegovim udvoricom, kukavicom Johnsonom, čovjekom koji je sada odgovoran za riznicu šaha Šudže?
Ako Afganistančeva čast iziskuje osvetu, rekao joj je munši sahib, osvetit će se bez obzira na cijenu.
Pridruživši se ostalima, Mariana je pogledala sir Williama i njegovu lijepu suprugu, koja mu je uputila privatan osmijeh kad se nagnuo pokraj nje kako bi uzeo bocu s vinom.
Burnes i Johnson bili su opasni za sve njih. Trebala bi ih prijaviti, ali kako bi objasnila zašto je bila na bazaru Char Chatta prerušena u Afganistanku?
Tetak Adrian je od dolaska okupio plaćene doušnike iz različitih dijelova zemlje. Mariana ih je često viđala – muškarce mlade i stare, u odjeći raznih plemena i područja. U vrt su uvijek ulazili na prednja vrata i potom na verandi tiho razgovarali s njezinim tetkom.
Nedvojbeno su mu rekli za Burnesove aktivnosti. Ali shvatila je da on njihovim pričama vjerojatno nije pridao važnost. Naposljetku, doušnik je plaćen za donošenje zanimljivih vijesti.
»Ovaj mi vidik nikada neće dosaditi.« Lady Macnaghten uzdahnula je sa svojega sklopivog stolca za stolom. »Kabul je sve čemu sam se nadala, iako moram priznati da sam doista sita grožđa. Čeznem za finim, kiselim engleskim ogrozdom.«
Teta Claire kimnula je ispod suncobrana. »A meni neće biti žao ako više nikada ne vidim nijednu dinju. Mariana, reci Adilu neka mi donese čašu vode.«
»Ali«, dodao je general Elphinstone, mršteći se dok je podizao otečenu nogu na pleteni stolčić, »ništa se ne može usporediti sa sjajem svjedosti i svježinom povjetarca, osobito ovdje na ovom obronku.«
Lady Macnaghten položila je ruku na suprugovu i pokazala prema perzijskom natpisu iznad mramornog ulaza u džamiju. »Williame, moraš nam ponovno prevesti što ondje piše«, veselo je rekla. »Vrlo je dirljivo.«
Sir William se nakašljao. »Samo je ova lijepa džamija«, počeo je milozvučnim tonom, »ovaj hram plemenitosti, sazdan za molitvu svetaca i bogojavljenje anđela, bio dostojan stajati na svetištu časnom kao što je ovaj put arkanđela, ovo nebesko polje, svjetlosni vrt anđeoskog kralja kojem je Bog oprostio.«
»Ah«, uzdahnuo je general Elphinstone, »kako li su se u ono vrijeme lijepo izražavali! Teško je zamisliti današnje afganistanske divljake sposobne za takvu rječitost.«
Divljake. Mariana je gledala zavojitu rijeku Kabul i dolinu Čahardeh prepunu voćnjaka, zamišljajući uštirkane muškarce urednih brada koje je vidjela u sobi Hadži Kana. Dakako, nije razgovarala s njima, ali nije sumnjala da je Kabul, unatoč svem oružju i navodnoj nasilnosti Afganistanaca, imao svoje pjesnike i učenjake, znanstvenike, liječnike i učene ljude.
Zašto je njezinim ljudima bilo toliko teško prihvatiti tu jednostavnu činjenicu?
»Nije čudo da se car Babur zaljubio u ovu zemlju«, primijetio je tetak Adrian. »Ako je kao kralj doista bio dobar kao što ljudi kažu, zaslužio je vladati ovom lijepom zemljom.«
Kimnula je u znak slaganja. Sa svojom čistom kristalnom svjetlošću, znatno različitom od vlažne svjetlosti Engleske i prašnjave maglice Indije, Afganistan je doista bio prelijep. Kakva šteta što su mu njezini ljudi nametnuli onoga mrzovoljnog napetog šaha Šudžu injegove nabusite sljedbenike.
Ružičasta boja snijega na dalekim planinskim vrhovima s odmicanjem poslijepodneva poprimala je purpurnu boju. Kad je dolina podno vrta poprimila zagasito žute i zlatne nijanse, Mariana je poželjela da je Hasan i Sabur vide zajedno s njom.
Uzdahnula je. Možda će njezino drugo pismo sigurno stići do Hasana.
Zamislila je kako Gulam Ali u širokoj pamučnoj odjeći prljavoj od putovanja korača putom iz Kabula uz koji se protežu stijene ibrzi potoci prepuni oblutaka. Prelazi li u tom trenutku planinsku livadu mirisnu od aromatičnih trava, ili se uspinje obronkom prekrivenim divljom lavandom i čičkom?
Kad će ući u Indiju?
Zbog neobična izgleda možda ga neće odmah prepoznati kao slugu Britanaca. To bi moglo biti dobro. Sa sobom je i dalje nosio dug kiberski nož, nije li?
Ako se išta dogodi tekliću koji joj je pomogao spasiti Hasana u noći kad je ranjen i koji je potom žurno došao za njom iz Lahorea s Hasanovim pomno omotanim zlatnim medaljonom skrivenim u džepu, nikada si to neće oprostiti.
Stihovi iz Kurana, urezani u malom medaljonu, posjedovali su ljepotu koja Mariani nije dala mira, kao i Hadži Kanov darud.
Ispunjenje žudnje duše. Jesu li takvi stihovi imali moć nadahnuti snove ili odgovoriti na pitanja duše? Jesu li mogli poučavati srce pjesničkom alkemijom i zauvijek ga promijeniti? Iako to nije znala, dok je sjedila u vrtu šaha Babura među svojim ljudima, donijela je odluku da će izgovarati darud, ali s jednom malom izmjenom kako bi zaštitila svoju kršćansku vjeru.
Sunce je bilo nisko na nebu kad su se gosti sir Williama i njihovi naoružani čuvari okupili kako bi krenuli natrag.
Lady Macnaghten podignula je nogu u čizmi na konjušarevo ponuđeno koljeno i nespretno se popela u svoje žensko sedlo. »Kakav divan dan«, rekla je popravljajući svoj jahaći veo. »Pretpostavljam da ću sutra biti ugodno iscrpljena.«
»Dobro je«, primijetio je njezin suprug, »da je Kabul toliko tih. U ovo mirno vrijeme možemo se zamarati do mile volje.«
»Baš šteta da nam se sir Alexander nije mogao pridružiti«, rekla je. »Silno bi uživao u vidiku.«
»Dođi, Mariana«, pozvao ju je tetak kad je ostatak družine krenuo nizbrdo prema lijepim vratima vrta. »Jar Muhamed doveo ti je tvoju kobilu.«
»Budi pažljiva dok prelaziš onaj most«, upozorio ju je malo poslije. »Ljudi dolaze iz drugog smjera. I pazi da ih ne gledaš.«
Sa suprotne obale prilazio im je visok jahač bujne brade, a za njim su išla tri psa te još šest ili sedam jahača. Mariana je pogledala jahača kad joj se približio i naglo udahnula. Na njegovu zapešću, omotanom kožom, sjedio je potpuno bijel jastreb, s kapicom na glavi i tih.
Pognula je glavu osjećajući kako je taj čovjek gleda.
Sa sedla je visjelo nekoliko zečeva te više krupnih, crvenonogih jarebica. Mariana je krajičkom oka vidjela kako bijeli jastreb napola širi krila i kako mu se ramena približavaju. Ni na krilima ni na tijelu nije imao ni traga sive boje. Kožna kapica bila mu je izvezena srebrnim koncem.
»To je tujhun«, tiho je rekao njezin tetak. »Sibirski jastreb kokošar. Izvrsni su lovci i vrlo rijetki.«
»Zašto mi je taj čovjek bio toliko poznat?« upitala je Maru na nakon što su lovci prošli pokraj njih razgovarajući među sobom, praćeni dugodlakim lovačkim psima.
»Draga moja«, rekao je njezin tetak preko ramena pogleda vajući konjanike koji su se udaljavali, »to je Abdulah Kan, pogla vica plemena Ačakzai, koji je na utrkama srušio one šatore. Sjećaš li se kako je bacio klin kao da izaziva šaha Šudžu na dvoboj? Doznao sam da se nakon toga vratio u dolinu Pišin, ali moja su saznanja očito pogrešna.«
»Ne sviđa mi se to što ga vidim u Kabulu«, dodao je. »Ne sviđa mi se podrugljiv pogled koji sam vidio na njegovu licu dok je prolazio pokraj nas, ni kako su njegovi ljudi razgovarali među sobom i pokazivali prema nama.«
Namrštio se. »Sve me to podsjeća kako moram otkriti gdje je drhtavi stari Aminulah Kan. Koliko je meni poznato, i on bi mogao biti ovdje.«
Dan je brzo blijedio. Maleno svetište pokraj rijeke bilo je prepuno ljudi, a njihove su svjetiljke bacale sjene dok su se kretali među stablima. Mariana je zamišljala kako onaj opaki stari plemenski čovjek vreba u tami sa svojim ljudima, poput zlikovca u bajei.
»Moramo sustići druge«, oštro je rekao njezin tetak. »Ne volim u sumrak biti vani bez pratnje.«
»Glasine govore«, promrmljao je kad su se približili krugu rezidencije, »da je Abdulah Kan ubio svojeg brata tako što ga je zakopao u zemlju, svezao mu uže oko vrata i tada jahao ukrug oko njega sve dok mu nije otrgnuo glavu s ramena. Ta priča može i ne mora biti istinita, ali govori o tome na kakvom je taj čovjek glasu.«
Mariana je te večeri ležala i šaputala u tami, a brojanica munši sahiba kuckala joj je među prstima.
Rekao joj je da je prihvatljivo izgovarati Hadži Kanov darud na engleskom. Ali nije odobrio njezinu malu izmjenu.
»Obaspi blagoslovima«, šaptala je nadajući se da će nakratko vidjeti kroz slijepčeva vrata, »njihova vođu i učitelja Muhameda...«

12. poglavlje

26. rujna 1841.


Prepolovili ste godišnju naknadu poglavicama istočnih Ghilzai plemena?« Šah Šudža ispustio je grožđe i pogledao sir Williama s dostojanstvenim užasom na licu. »Učinili ste to ne pitajući me za savjet?«
Iza njega sjedili su njegovi ministri, otmjeni i pribrani, u dva reda, te mrmljali među sobom približavajući glave pod turbanima, zagledani u dva Engleza u crnoj odjeći koji su sjedili pred njim.
»Veličanstvo«, odgovorio je izaslanik, »nismo imali drugog izbora. Naša vlada u Calcutti izričito je zahtijevala da smanjimo naše...«
»Ah, Macnaghten, niste razmislili.« Šah je odgurnuo zdjelu s voćem i obeshrabreno pogledao goste.
Od drugih časnika, civilnih i vojnih, koji su stajali iza Burnesa i Macnaghtena, samo su trojica govorila farsi. Od njih su samo Marianin tetak i njegov pomoćnik gledali reakciju šaha Šudže s imalo zanimanja.
Kad im je Macnaghten uputio agresivan obrambeni pogled, Charles Mott pomaknuo je stopala. Adrian Lamb nije spustio pogled.
»Jeste li uzeli u obzir svoj dogovor s plemenima Ghilzais prije no što ste im srezali naknadu?« nastavio je šah visokim neugodnim glasom. »Jeste li uzeli u obzir svoj gubitak časti zbog kršenja obećanja?«
»Časti?« Macnaghten je nehajno slegnuo ramenima. »Veličanstvo, mislim da to nije nimalo važno u ovoj zemlji u kojoj nitko...«
»Čast je u ovoj zemlji vrlo važna, Macnaghten. Već sam vas upozorio na opasnost uzimanja zlata jednim poglavicama da biste ga dali drugima. Čak i ako niste učinili baš to«, dodao je, »tim ste prividom stvorili neprijatelje sebi i meni. A sada ste svoju pogrešku učinili još težom.«
Macnaghten se široko nasmiješio i pružio ruke ispred sebe. »Ali, veličanstvo«, usprotivio se, »mi smo samo učinili situaciju pravednijom. Drugi poglavice i dalje moraju platiti, ali Ghilzais plemena dobivaju manje. Nije li to dobro?«
»Ovi su ljudi prava djeca«, promrmljao je Burnesu ispod glasa, i dalje nasmiješen.
»Vratili ste me na moje prijestolje, Macnaghten.« Šah Šudža je uzdahnuo. »Ali oteli ste mi nezavisnost moje zemlje. Ulazite u sukobe s nama uvjereni kako će vas vaši topovi zaštititi i namećete nam svoje britanske običaje. U svojoj ste oholosti sve poglavice okrenuli protiv mene.«
Njegovi su ministri iza njega kimali u znak slaganja.
Alexander Burnes ukočio se u svojem naslonjaču. »Veličanstvo, nema potrebe da nam se obraćate na taj način. Nikome nismo naudili. Vaši su neprijatelji slobodni i neoslijepljeni. Zašto...«
»Zar ne razumijete izreku koja kaže da je neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj?« Kutovi šahovih usana objesili su se. »Velikim porezima naudili ste poglavicama sjeverno i južno od Kabula. Poglavicama istočnih plemena Ghilzais naudili ste prekršivši obećanja koja ste im dali. I nemojte zaboraviti da Akbar Kan, sin Dosta Muhameda, koji se zavjetovao da će ponovno osvojiti očevo prijestolje, sa svojim ljudima čeka u Bamijanu na zapadu. Sada će se svi ujediniti protiv vas. Prihvatili vi to ili ne, sada ste okruženi neprijateljima.«
»Doista, veličanstvo, to je krajnje...«
Šah ga je ušutkao podignuvši ruku. »Kad prepoznaju zajedničkog neprijatelja, naši ljudi ulaze u saveze protiv njega, ali ne prije no što se svaka skupina dokaže svojim podvizima protiv tog neprijatelja jer se Afganistanci ne okupljaju pod jednim vođom, nego pod savezom vođa. Ono što vi smatrate malim pobunama, mogli bi biti ti podvizi koji će voditi sve većim napadima sve većih skupina. Vaši britanski časnici otvoreno su uvrijeđeni na bazaru dok su od naših zanatlija pokušali naručiti oruđe i oružje. Dvojica su izbodena na kabulskim tržnicama. Nekoliko vaših indijskih vojnika ubijeno je kad su odlutali iz vašega garnizona. Smatrate li da ti događaji nisu povezani?«
Macnaghten se ponovno nasmiješio. »Ali, veličanstvo, ako imamo toliko mnogo neprijatelja, zašto ljudi hrle pridružiti se našim konjskim utrkama i zabavnim događanjima? Zašto se smiješe i šale s nama kao da smo braća? Zašto nam daju darove i nude prijateljstvo?«
»Da«, ubacio se Burnes, »i zašto mene toliko veselo zovu ‹Eskandar›? Zašto me zovu mojim kršćanskim imenom?«
Šah Šudža naslonio se na svoj svilom presvučen jastuk. »To nije kršćansko ime. Eskandar, ili Aleksandar, zapravo je vrlo staro ime. Ali reći ću vam nešto drugo: mojim ljudima nije svojstveno otkrivati osjećaje. Smiješit će vam se sve dok ne osjetite ubod njihovih noževa.«
»Pazite što vam kažem, Macnaghten«, dodao je, »osvetit će vam se za ovo smanjivanje naknade plemenima Ghilzais.«
Macnaghten se naklonio. »Kako kažete, veličanstvo. A sada se, ako dopustite, moram vratiti svojim dužnostima.«
Šah je odmahnuo glavom. »Ah, Macnaghten«, rekao je umorno, »koliko slabo razumijete moj Afganistan.«
***


Istog poslijepodneva, u jednostavnijem ozračju havelija Kamar, sultanija Safija naslonila se na jastuk presvučen pamukom i zamišljeno žvakala krišku dinje.
Njezin se život dičio mnogim zadovoljstvima. U tom su trenutku svi u kući bili dobrog zdravlja. Hasan, koji se bio potpuno oporavio pa se pripremao krenuti za Pešavar, svakodnevno je jahao sa Saburom. Njihovi izleti u prirodu, ili mirni na konju i poniju, ili u punom galopu iz sela u selo na Hasanovoj lijepoj novoj kobili, dječaku su pružali istinsku radost. Safiji nikada nije dosadilo gledali kako Sabur trči po sobi, a odjeća leprša oko njega, i kako grli oca kad god se ovaj pojavi na ulazu u dnevnu sobu.
Bili su dobar par, otac i sin, iskusni dvoranin i dijete mistik.
U pogledu shvaćanja nisu bili osobito različiti. Kao i svi muškarci u obitelji Valijulah, Hasan je od osamnaeste godine bio član očeva bratstva. Svakodnevno je molio i izgovarao svete riječi kao i svi drugi te mu je oboje donijelo mnogo dobra. Safija je ponovno gledala kako postaje ugledan čovjek cijenjen u utvrđenom gradu te pouzdanik maharadže Randžita Singa.
Oduvijek je vjerovala da će mu darovi šarma i uvjerljivosti dobro služiti u životu.
Zabrinjavala ju je samo njegova stidljivost i perfekcionizam.
Hasan, dakako, nikada nije pokazao zanimanje da postane duhovni vođa. Nije posjedovao sinovljevu tajanstvenu vidovitost ili njegovo oduševljenje višesatnim sjedenjem u dvorištu s Valijulahom i njegovim gostima.
Te osobine mogle su pripadati samo osobi koja će biti sljedeći šeik bratstva Karakoja.
Dragi mali Sabur. Neka njegova vedra energija potraje stotinu godina.
Iako su mu bile samo četiri godine, već je iskazivao žarku želju za učenjem. U velikoj dnevnoj sobi svakog je jutra skakutao na svojemu mjestu na podu prekrivenom prostirkama, sa spremnih stotinu pitanja, dok je Safija ženama iz obitelji i njihovoj djeci pripovijedala poučne priče. Poslijepodneva je provodio u dvorištu s djedom, učeći retke iz Kurana, a njegove su širom otvorene oči iz dana u dan bile sve mudrije.
Drugi članovi kućanstva također su bili dobro. Safijina mlada rođakinja rodila je snažnu djevojčicu čiji je plač odjekivao u ženskim odajama na katu. Valijulahova starija nevjesta razmaknutih zuba, koja se jednoga ljetnog poslijepodneva iznenada srušila od vrućine, u međuvremenu se oporavila i ponovno je ogovarala kao i uvijek.
Berba kandaharskog šipka obećavala je dobar urod, a mlada stabla guave preživjela su ljetne kiše.
Safija je imala mnogo razloga za zahvalnost.
Igra skakanja i vikanja pred dnevnom sobom postala je previše bučna. »Odmah siđite dolje«, ljutito je rekla Saburu i njegovim nasmiješenim rođacima.
Veranda je utihnula pa je pomislila kako su sva djeca otišla, ali kad je dokono pogledala kroz vrata, vidjela je da je Sabur još ondje i da je bez riječi gleda napola skriven iza zavjesa.
Pokazala je pladanj voća pred sobom. »Dođi, dijete«, rekla je potapšavši pod pokraj sebe kad je vidjela njegovo oklijevanje. »Odrezat ću ti krišku dinje.«
»Što te muči?« upitala je kad je sjeo i bez riječi se naslonio na nju. »Maloprije si se veselo igrao.«
Sabur se na trenutak zagledao u njezino lice, a tada kleknuo, odmaknuo nekoliko pramenova čelično sive kose s njezina lica i dlanom joj obuhvatio uho.
»Molim te, bhaji«, vlažno je šapnuo škakljajući joj uho svojim dahom. »Molim te, reci abbi neka pođe onamo gdje je An-nah i dovede je kući.«
Safija je položila punašnu ruku oko njegovih ramena. Dakle to je bilo to. Dječaku je ta Engleskinja i dalje nedostajala. A zašto i ne bi? Mariam mu je postala majkom nakon što je njegova jadna majčica umrla. Čuvala ga je i voljela pune dvije godine.
»Učinit ću što budem mogla, dragi«, zagrmjela je dobro znajući koliko slabo može utjecati na Hasana. »Učinit ću što budem mogla.«
U njezinu se umu pojavilo pitanje dok je dječačić bučno odlazio niz stepenice kako bi se ponovno pridružio igri. Zašto mu je Mariam nedostajala sada, nakon toliko mnogo mjeseci? Kad je u siječnju otišla, bio je tužan, dakako, ali se u dugom razdoblju nakon toga doimalo kako se veselo pomirio s njezinom odsutnošću.
Što je sada u njemu probudilo čežnju za njom?

13. poglavlje

15. listopada 1841.


Čuli smo da je general Sale ranjen u prolazu Khurd – Kabul, ovaj put u nogu«, rekao je Charles Mott sa svojeg mjesta pokraj britanskog igrališta za kriket. »Osim toga, Prva je brigada bila vrlo uspješna.«
Drugi čovjek, kapetan Trinaeste pješadijske, nije skidao pogled s igre. »Dakako«, odvratio je, »šteta je zbog onog noćnog napada na tabor pukovnika Monteitha u kojem je poginulo mnogo naših ljudi. Trideset pet, ako sam dobro upamtio.«
»Monteith je trebao kazniti afganistanske izdajice u svojem taboru koji su pustili napadače da prođu pokraj stražara«, primijetio je drugi časnik, »ali u svakom slučaju, prolaz je sada slobodan, a to je najvažnije.«
»Čujemo«, dodao je Charles Mott, »da će za nekoliko dana cijeli put između Kabula i Džalalabada biti otvoren za naše karavane i, dakako, za vas, sir Williame, kad se budete vraćali u Indiju.«
Sir William Macnaghten prestao je razgovarati s očito iscrpljenim generalom Elphinstoneom te zadovoljno kimnuo supruginu nećaku.
»Da, doista, Charles«, rekao je.
U garnizonu se već tjednima razgovaralo o novom položaju sir Williama, položaju guvernera Bombaja. Lady Macnaghten, koja je nedugo prije bila završila uređenje rezidencije u Kabulu, već je bila duboko zabrinuta zbog svoje buduće, mnogo raskošni je kuće.
»Ne mogu zamisliti kako ću to preživjeti«, veselo je povjerila Mariani.
Kovrčavi poručnik jurio je igralištem za kriket pred Marianom mašući rukama. Dva smeđa brda planine Bibi Mahro oštro su se uzdizala iza njega na pozadini silnog modrog neba. Jednako smeđe selo uspinjalo se padinom bližeg brda. Mariana se pitala što stanovnici toga sela misle o Britancima i njihovoj igri.
Odsutno se nasmiješila nečijoj primjedbi o osobitom stilu mladog igrača. Mirno je sjedila držeći čašu šipkova soka u ruci i zamišljala što će reći Harryju Fitzgeraldu kad se sretnu.
Kako je izgledalo, taj bi se susret mogao dogoditi svaki čas. On ne samo što se dan prije vratio u Kabul, nego je i bio ondje, na utakmici kriketa. Namrštila se, svjesna njegove plavokose prisutnosti dok je hodao amo-tamo među gledateljima, pozdravljao stare prijatelje i bodrio igrača.
Sada kad su se general Sale i istočna Ghilzais plemena borili na putu za Pešavar, proći će neko vrijeme prije no što će se Gulam Ali moći vratiti u Kabul.
Do njegova povratka neće znati što Hasan osjeća.
Vijest o Fitzgeraldovu dolasku je, dakako, potekla od lady Macnaghten. Sutra poslijepodne imaš biti na igralištu za kriket nedaleko od Darvaza sirdara, obavijestila je Marianu u pismu koje joj je jučer dostavljeno. Ne brini zbog izgleda. Vijaya će ti doći prije ručka.
Mariana je pazila da svojoj obitelji ne spominje Fitzgeralda, ali tišina joj nije koristila. Kako je njegov povratak u Kabul bio sve bliži, teta Claire tjednima ju je uporno upozoravala da glavu mora držati pognutom te šutjeti o svojoj prošlosti.
»I moraš«, dodala je podižući punašan prst kako bi naglasila svoje riječi, »paziti što govoriš. Draga moja Mariana, ti imaš vrlo opasnu naviku govoriti što ti je na umu. Podsjećam te da tu slobodu imaju samo udane žene.«
Lady Macnaghten jednako se upletala. Ne dajući se smesti naporom odabira svile za blagovaonicu sjedišta vlade u Bombaju, procjenjivački je promotrila Marianino lice i nokte te joj rekla neka spali svoju omiljenu sivu poslijepodnevnu haljinu.
»Jednostavno više ne možeš nositi tu strašnu boju«, ponovila je. »Imam divnu limunski žutu svilu koja će biti savršena za tebe. A mrvica praha košenila učinit će čuda na tvojim obrazima.«
»Moraš upotrijebiti sve što ti je na raspolaganju kako bi poboljšala svoj izgled«, nastavila je ne obazirući se na Marianin zaprepašten pogled izazvan tvrdnjom kako bi trebala bojiti lice. »Košenil je divan domaći izum. Vrlo upućena osoba rekla mi je da se ujutro, kad se svi ti majušni kukci oslobode, muslinska vrećica pomno pregleda. Ako je samo jedno od tih malenih stvorenja tijekom noći uginulo, sve se baca. Uvijek izgledaš lijepo kad se potrudiš«, zaključila je. »To se ne može reći za svakoga. Iskoristi svoj dobar izgled prije no što bude prekasno. Nitko neće znati«, dodala je s vragolastim osmijehom.
Udarcu palice uslijedila je vika. Mariana se okrenula pogledom tražeći Fitzgeralda i ugledala ga naslonjena na stablo, odjevenog u hlače od jelenje kože i plavu jaknu, zalizane glave pognute dok je slušao nešto što je njegov družbenik govorio. Bi li glavu držao pod istim kutom i dok bi mu ona govorila da njegovu prošnju ne može ni odbiti ni prihvatiti te da njezin odgovor mora čekati neodređeno dugo?
Bi li je on doista zaprosio?
Krenuo je prema njoj. Dok joj je prilazio i dalje razgovarajući s prijateljem, ona se žurno okrenula prema igralištu bez riječi preklinjući da ne sjedne na nažalost slobodan stolac pokraj nje.
»Mogu li vam se pridružiti, gospođice Givens?«
Naklonio se nad njom. Njegov je prijatelj nestao. »Dakako, poručniče«, bespomoćno je odgovorila.
Sklopivi stolac zaškripao je kad je poručnik sjeo. »Lijepo je vidjeti da se ljudi zabavljaju«, rekao je smiješeći se pomalo ukočeno. »Kandahar možda ima divne dinje, ali inače je velika kamenita pustoš.«
Mariana nije skidala pogled s igre, neugodno svjesna njegove mase i škripanja njegova stolca.
Ljudi su ih gledali. Teta Claire mahnula joj je ispod suncobrana, treperavom rukom šaljući ohrabrenje ili upozorenje. Lady Macnaghten namrštila se i znakovito pogladila svoju kosu.
»Jeste li uživali u kabulskom ljetu?« upitao ju je.
»Na određeni način jesam.« Mariana mu se oprezno nasmi ješila. »Vrijeme je bilo divno, a voće slasno. Nakon dvije godine u Indiji zaboravila sam okus trešanja.«
»Moram reći da sam vrlo sretan jer...« Glas mu je zamro.
Zurio je u prazno, a njegove su snažne, pjegave šake čvrsto stezale naslone stolca.
Posljednje što je željela bio je nespretan, plahi prosac. Odjednom osjetivši odbojnost prema ustajalu mirisu njegove vunene jakne, okrenula se uokolo tražeći potporu, ali ostatak je družine, pa čak i njezina teta, bio zaokupljen nečime. Čak je i Charles Mott bio duboko usredotočen na razgovor s Fitzgeraldovim prijateljem.
Udahnula je kako bi se smirila. »Čujem da je bilo borbi na putu za Kabul«, odvažila se.
»Jest.« Okrenuo se prema njoj, a na licu mu se čitala napetost. »Gospođice Givens«, naglo je rekao, »što vam je rečeno o našoj bitki u dolini Zurmat?«
Iznenađeno je trepnula. »Čula sam«, odgovorila je, »da je pukovnik i lerring ubijen nedaleko od Kandahara, da je vojska poslana osvetiti njegovu smrt i da su se napadači isprva doimali vrlo hrabrima, ali da su odustali nakon prvih nekoliko topovskih pucnjeva.«
»Doista su odustali. A kad su pobjegli u brda, mi smo raznijeli njihove utvrde. No unatoč našoj očitoj pobjedi, nismo ubili nijednoga, a nisu se ni predali.«
Mariana se namrštila. »Ovdje svi vjeruju da su Afganistanu kukavice koji ne mogu izdržati našu topničku paljbu.«
»Mislim da nije tako.« Nagnuo joj se bliže i progovorio tiše. »Oni nemaju svojih topova što znači da nisu navikli biti pod topovskom paljbom. Povukli su se kad su se prvi put sreli s našim topništvom, ali vjerujem da su to učinili samo kako bi raspravili o svojemu sljedećem potezu.«
Mariana ga je promatrala. U njegovim očima, zelenim poput njezinih, nije bilo straha. Šake mu više nisu bile stisnute, nego su ležale na njegovim koljenima. Bile su išarane suhim crtama, tragovi sunca, vjetra i borbe. Uopće nije mislio na nju.
»To se već dogodilo u dolini Kohdaman«, dodao je. »Očito je da se afganistanski način borbe znatno razlikuje od našega. Njihovi se ratnici pojave, pa se povuku, pa se opet pojave i svaki put ih je sve više. Mi, dakako, izlazimo otvoreno, u svojim crvenim i plavim odorama. Borimo se uredno, u kolonama i kvadratima. Oni u bitku odlaze u svakodnevnoj odjeći boje prašine i kamenja. Njihove pokrete nije moguće predvidjeti. Dolaze neočekivano, niotkuda, naude koliko mogu i potom nestanu poput duhova ili pucaju na nas nevidljivi, iza stijena. Ne plaše se naših topova, što god naši ljudi govorili, i ne znaju za viteštvo. Na naše ranjene okome se poput lešinara. Katkad čak odrežu... oprosti«, požurio je reći vidjevši izraz njezina lica. »Ovaj razgovor ne dolikuje dami.«
Pognuo je glavu. »Nemam s kim razgovarati o tome. Kad god načnem tu temu, nazivaju me zloslutnikom. Rekao sam vam to samo zato što smo prije često razgovarali o vojnim pitanjima...«
Oslobodivši se užasa, Mariana se oduprla porivu da položi ruku na njegovu. Nitko od Engleza već mjesecima nije ozbiljno razgovarao s njom.
Možda će joj za sada biti prijatelj.
»Uvjeren sam da možemo poraziti Afganistance«, nastavio je prekidajući njezine misli, »ali moramo ih nadmudriti. Bojim se da smo ih opasno podcijenili.«
»Vrlo sam zabrinut, gospođice Givens«, dodao je, »vrlo zabrinut.«
»Žao mi je«, šapnula je.
Okrenuvši se prema njoj, na trenutak je zurio u prednji dio njezine haljine, kao da gleda kožu ispod njezina steznika. »Ne bih podnio«, promuklo je rekao, »spoznaju da ste u opasnosti.«
»Hvala vam, poručniče«, bilo je sve što je uspjela reći.
Trenutak poslije Harry Fitzgerald ispričao se i otišao.
Dvadeset stopa dalje teta Claire gledala ju je s blagim, otmjenim i očito trijumfalnim osmijehom na licu.
»Silno mi je drago«, zagugutala je lady Macnaghten dok je na povratku jahala pokraj Mariane. »Mislim da ste ti i poručnik lijep par. O čemu ste razgovarali toliko usredotočeno?«
»Gotovo da se ne sjećam«, neodređeno je rekla Mariana.
»I izgledala si prilično lijepo, ali jedan ti se uvojak oslobodio. Cijelo vrijeme dok si razgovarala s Fitzgeraldom nelijepo ti je visio preko lijevog uha.«
»A sada«, nastavila je nelagodno se promeškoljivši u sedlu, »moraš gledati svoju korist. Budi uvijek spremna za njegov posjet. I, zaboga, ne moraš pokazivati baš sve zube dok se smiješiš.«

14. poglavlje

19. listopada 1841.


U pet dana otkako se vratio, Harry Fitzgerald posjetio je Marianu tri puta. Tri su značajke karakterizirale sva tri posjeta: slaboumnost tete Claire praćena budalastim osmijehom, Fitzgeraldova strpljiva pristojnost i Marianina sve veća uzrujanost.
Iako ju je tetino nastojanje da zaštiti njezin ugled poštedjelo uznemirujućih izjava koje bi on mogao izustiti, njezino beskrajno prisjećanje na djetinjstvo u Sussexu bilo je muka slušati.
»Moja teta, Claire Woodrow«, brbljala je jedno poslijepodne uz šeri dok se Mariana meškoljila pokraj nje, »najstarija sestra mojeg oca, po kojoj sam dobila ime, doselila se u Weddington dok sam ja bila mala. Suprug joj je nedugo prije umro, znate...«
Pošteđen truda razgovora, Fitzgerald se samo mlako smiješio. Kad je ustao kako bi krenuo, Mariana je pošla za njim, praćena šuštanjem svojih svilenih suknji limunski žute boje, a kad su se vrata zatvorila za njim, okrenula se i pogledala tetu.
»Mislim«, s uzdahom je rekla njezina teta, »da je on najnaočitiji...«
»Možda jest najnaočitiji«, oštro je rekla Mariana, »ali moramo li cijelo vrijeme dok je ovdje govoriti o sebi?«
Teta Claire je ustuknula, a podbradak joj je zadrhtao. »Ali, zaboga, pa o čemu bismo trebali razgovarati?«
»O njemu.« Mariana je uzdahnula. »Želite da se udam za Fitzgeralda, ali o njemu ne znamo ništa.«
Bila je svjesna da je njezino procjenjivanje hladan, bezobziran postupak koji će naposljetku nekome nanijeti bol. Bilo joj je teško čuti pjevni ritam tetina glasa i kako je pjevušila dok se bavila kućanskim poslovima.
Dok je teta Claire pjevušila za sebe, Mariana je čekala Gulama Alija.
Gdje je sada? Vraća li se iz Indije, priprema li se za sigurno putovanje kroz prolaze iza Džalalabada, sada kad je general Sale oslobodio put? Je li Hasanov odgovor skriven među njegovom odjećom ili Hasan nije poslao odgovor nego samo tišinu, najgorči od svih odgovora?
Da je Gulama Alija barem poslala prije, sigurno bi se vratio i ona bi već znala...
Dok ne dozna istinu o Hasanovim osjećajima, ostat će u stanju u kojem je bila, zatočena između beznađa i pomirenosti.
Dok je te večeri vezala steznik pripremajući se za još jednu svečanu večeru kod lady Macnaghten, odlučila je doznati više o Harryju Fitzgeraldu.
Znala je da ima starijeg brata koji je također služio u Indiji, da su izgubili oca dok su bili vrlo mali i da im je dobri stric naknadno kupio pravo na službu u Indijskoj vojsci. Kad mu je teta Claire naposljetku postavila pitanje o njemu, Mariana je doznala i da mu je majka godinama bila bolesna. Dok je govorio o njoj, izraz lica omekšao mu je otkrivajući, ponadala se Mariana, sposobnost za nježne osjećaje.
Otkako su se upoznali znala je da je on mislilac, revni učenik vojne strategije kao i ona, te odan ljudima u svojoj topničkoj bateriji. Dok su mu lažne glasine narušavale ugled, trpio je bez pogovora. To su bili dobri znakovi, ali Mariani nisu rekli ništa o tome kako bi se ponašao prema njoj da su u braku. Bi li mu Bengalsko konjičko topništvo značilo više od nje ili njezine djece? Bi li zaboravio da ona postoji nakon što bi postala njegova?
Nije bilo neuobičajeno da časnici Indijske vojske budu poslani u zabite krajeve. U nekim su slučajevima njihove supruge bile jedine Europljanke u malim postajama. Same bez ikoga s kime bi mogle razgovarati dok su njihovi supruzi mjesecima i mjesecima ratovali, neke od njih sišle su s uma. Tko zna koliko ih je moglo biti spašeno tla su se njihovi supruzi sjetili poslati ih prijateljima ili rođacima.
Neće tražiti Fitzgeraldovu ljubav zato jer je ni sama neće moći ponuditi, ali mora ustanoviti da on ne bi bio toliko okrutan.
Žena koja je izdržala to iskustvo bila je neustrašiva lady Sale, kojoj to očito nije smetalo. Ta je žena zacijelo od željeza.
Mariana je uzdahnula navukavši svoju najbolju ružičastu haljinu preko glave, a tada se stala boriti s njezinim sitnim presvučenim gumbima. Kakav god Fitzgerald bio, ako ga unaprijed shvati, bit će sposobnija podnositi svoju sudbinu.
Raskošna večera, za koju je poslužena pečena veprovina nedavno donesena iz lova, bila je kompromis jer je uslijedila nakon nekoliko pokušaja lady Macnaghten da organizira ples. Zadnji pokušaj napušten je u posljednjem trenutku zbog nemira u dolini Kohdaman, kojima su sir William i vojska bili previše zaokupljeni da bi došli na ples.
Večeras će biti prisutni svi osim lady Sale koja nikada nije izlazila dok joj je suprug bio odsutan, i generala Elphinstonea koji je od utakmice kriketa nije ustao iz kreveta.
»Dobra večer, gospođice Givens.« Charles Mott naklonio se pred njom, kose pomodno razbarušene nalik na četku, u jakni toliko stegnutoj u struku da je bilo čudo što je uopće mogao disati.
Kad mu je odzdravila, čovjek koji joj je do tada bio okrenut leđima okrenuo se i namrštio pogledavši je. Lady Macnaghten opazila je taj pogled dok je šuškajući prošla pokraj njih.
»Sir Alexander, uvjerena sam«, rekla je pokazujući lepezom, »da se sjećate gospođice Givens.«
Burnes se naklonio. Mariana je pognula glavu nadajući se da njega više neće biti kad je podigne, ali bio je ondje. Stajao je pred njom u tartanu klana Campbell upadljivom kao i dotjerana pomodna odjeća Charlesa Motta. Na njegovu okruglom licu nije bilo stida, nego samo gorljivo zanimanje. »Pretpostavljam«, rekao je umilno, »da je gospođica Givens naučila nešto perzijskoga.«
»To ne bih znala.« Izgubivši zanimanje, lady Macnagliten otišla je pozdraviti drugoga gosta.
Burnes se nagnuo bliže i progovorio tišim glasom. »Pretpostavljam i da gospođica Givens povremeno uživa u izletima u grješni grad Kabul. To mi je iznimno zanimljivo. Dakako, bio sam šokiran kad sam čuo...«
Prije no što je stigao završiti i prije no što se Mariana dosjetila kako ga kazniti, pojavila se teta Claire i uhvatila je za nadlakticu. »On je ovdje«, nestrpljivo je šapnula upadljivo pokazujući prema ulazu u salon.
Mariana je pet minuta poslije držala ruku na Fitzgeraldovoj i čekala ulazak na večeru.
Nije bilo vrijeme da razmišlja o Burnesu. Večera pokraj Fitzgeralda pružit će joj željenu mogućnost za istraživanje, iako je već primijetila koliko je malo pozornosti posvetio njezinoj najboljoj haljini, pomno uređenim kovrčama ili čak tragu ružičasta praha košenila koji je Vijaya nanijela na njezine obraze. Umjesto toga pogledao je njezin nabrani steznik s toliko uznemirujućom požudom da je žurno uzmaknula.
Sluge su se natiskali uza zidove blagovaonice. Sluga u livreji i s turbanom na glavi odmaknuo joj je stolac. Mariana je sjela pred sjajnu srebrninu lady Macnaghten i privukla suknje, zahvalna jer ne sjedi pokraj Alexandera Burnesa.
Da su je posjeli pokraj njega, hinila bi da ju je odjednom jako zaboljela glava.
Čim su sjeli, Fitzgerald je počeo slobodno ispod glasa govoriti o vojnoj situaciji u Kabulu. »Gradski kovači izrađuju oružje u velikim količinama«, promrmljao je kad se lady Macnagliten veselo nasmijala na kraju stola, »ali ne za nas. Naše narudžbe odbijaju uvrjedljivo i neuljudno. Čujem da su pljunuli jednom našem časniku na stopala. A i pitam se zašto oni...«
»Što je Burnesu?« dodao je dok je Mariana miješala svoju juhu. »Cijelu večer zuri u vas. Ispričavam se zbog neobazrivosti, ali zar vas je on počeo posjećivati u mojoj odsutnosti?«
»Ne«, naglasila je Mariana. »Nije.«
Večera se nastavila uz uobičajen zveket, razgovore i prevelike količine vina. Lady Macnaghten, sumnjivo ružičastih obraza, mahala je lepezom na jednom kraju stola, a njezin se suprug smiješio na drugom. Burnes je pio čak i više nego inače.
»... šire glasine kako namjeravamo uhvatiti plemenske poglavice i poslati ih u London!« čula ga je kako kaže. »Dakako da sam pokazao onom nitkovu Abdulah Kanu. Nazvao sam ga psom i zaprijetio da ću mu odrezati uši. To mu je i te kako koristilo. A vremešni Aminulah Kan, ako ga ikada sretnem, pričekat ću pravi trenutak da mu podmetnem nogu! S užitkom ću gledati kako taj onemoćali starac gmiže pokušavajući ustati!« dodao je nadjačavajući smijeh drugih gostiju.
Kaci su trojica slugu ušla noseći pečenog vepra na velikoj dasci, s jabukom među zubima, Burnes se nagnuo preko stola prema Mariani.
»Kako ste«, rekao je glasno između srebrnih ptica, »ono rekli da vam je ime?«
»Ime mi je«, rekla je oporo, »Mariana Givens.«
»Ah, da, gospođica Givens.« Raskalašeno se nasmijao. »Vi i ja imamo nešto zajedničko.«
Mariana se u jednom trenutku gnjeva osjećala zarobljenom. A tada ju je Harry Fitzgerald umirio položivši ruku na njezinu te se nagnuo duboko nad svoj tanjur. »Sir Alexander«, hladno je rekao, »vjerujem da gospođica ne razumije što želite reći.«
Ohrabrena njegovom potporom, Mariana je Burnesu uputila hladan zeleni pogled. »A i ne marim«, rekla je ravnodušno.
Blijedi Charles Mott zaprepašteno je i očajno gledao Fitzgeraldovu ruku i Marianino lice.
Sir William Macnaghten bučno se nakašljao na kraju stola, »Vepar je stigao!« objavio je.
Burnes je utonuo na svojem stolcu. Fitzgerald se okrenuo prema Mariani. »Ne sviđa mi se taj čovjek«, rekao je, »ali ne morate ga se plašiti dokle god sam ja ovdje.«
Nasmiješio joj se na način koji je gotovo zaboravila, lijepo, vragolasto, podignute brade. »I nadam se da će to biti vrlo dugo.
»Zašto si, zaboga, bila onoliko osorna prema ministru rezidentu?« upitala ju je teta na putu kući. »Čime je on zaslužio toliko grubo ponašanje?«

15. poglavlje

20. listopada 1841.


Gulam Ali do Pandžaba je putovao duže no što je trebao. Opržen i prljav od prašine s puta, teklić je izašao iz Kiberskog prolaza i našao se u brežuljkastom Pešavaru malo više od četiri tjedna nakon što je Engleskinjino pismo spremio u nabore svoje odjeće i pozdravio je na odlasku.
Srce mu je zaplesalo od spoznaje da je u svojoj domovini, ali s tim je plesom došla i nova tjeskoba. Pred njim je bio ozbiljan zadatak.
Svjestan opasnosti samotnog putovanja, na početku se pridružio velikoj tadžičkoj svadbenoj povorci koja je putovala u Džalalabad. Vesela i slavljenički raspoložena obitelj bez žurbe je napredovala kroz nekoliko prolaza između Kabula i njihova odredišta, a sa sobom je vodila četrdeset deva natovarenih darovima za nevjestu i robom, te mnogo konja i magaraca. Mala djeca u šareno izvezenoj odjeći putovala su u košarama svezanim na magareća leđa. Živi pilići visjeli su naglavce s leđa deva, neudobno svezani za noge.
Gulam Ali uživao je u društvu te obitelji, osobito nakon što su u Butkhaku zaklali ovcu te uživali u pečenu mesu i glazbi sve dok zvijezde na nebu nisu počele blijedjeti. Bio im je zahvalan za dobronamjernost njihova starješine, čovjeka guste brade i kovrčavih brkova, jer se put za Džalalabad nije popravio otkako je njime šest mjeseci prije s engleskom družinom putovao u Kabul. Šest milja dug klanac Khurd – Kabul i dalje je imao svoje nepristupačno strme stijene, ledenu rijeku koja je tekla njime i uzak kameni put koji je preko rječice prelazio čak dvadeset tri puta. Nisu se promijenile ni okomite bazaltne stijene prolaza Džagdalak. Taj je prolaz sa svojim pravokutnim zavojima i zastrašujuće uskim dijelovima na svojemu najužem dijelu bio širok ni dva metra.
S Tadžicima je uživao, ali nakon što je u tri opuštena tjedna prešao pola udaljenosti od stotinu četrdeset milja do Pešavara, dojadila mu je njihova sporost. Kad je pred Džalalabadom sreo skupinu nomada iz istočnih Ghilzai plemena, pridružio se njima, zahvalan za spoznaju da Kiberski prolaz namjeravaju prijeći za deset dana.
Da su mu Tadžici rekli ono što je doznao od svojih novih domaćina, Gulam Ali ne bi pronašao vremena za uživanje u njihovu dimljenom kebabu, ljepoti njihove glazbe i prizoru muškaraca koji udaraju nogama plešući uz svjetlost vatre. Napustio bi ih i sam požurio prema Indiji.
Nomadi iz Ghilzais plemena, koji su u Pandžab vodili veliko blejavo stado debelorepih ovaca, bili su žilavi i grubih crta lica, nepodrezanih brada i kose koja im je ispod nemarno svezanih turbana padala na ramena. Kao i svi plemenski ljudi, bili su upadljivo naoružani.
Gulam Ali pridružio im se dok su se pripremali za prelazak puste ravnice između Džalalabada i Kiberskog prolaza. Bockali su svoje životinje dugim štapovima dok je desetak deva čekalo natovareno crnim vunenim šatorima i posudama za kuhanje.
Isprva se držao podalje, sklanjao im se s puta i čekao da ga pozovu među sebe. Oni su mu, poštujući paštunski zakon gostoljubivosti, za podnevne stanke načinili mjesta među sobom pokraj vatre.
Jedan od njih, naočit vitak momak, pozvao je Gulama Alija da mu se pridruži dok je pokraj vatre mijesio tijesto. »Kamo putuješ?« upitao ga je na pandžapskom sa stranim naglaskom nakon što je doznao da je Gulam Ali iz Lahorea.
»U Lahoreu mi se ženi rođak«, lagao je teklić ne otkrivajući svoj pravi cilj jer su svi znali da teklići nose novac.
Čovjeku je bilo ime Kadir. Ljudi iz njegove skupine potjecali su iz dviju obitelji. Bili su prvi iz svojeg plemena koji su započeli godišnju seobu u Indiju jer je bila zima i vrijeme da Ghilzai nomadi krenu iz svojega ljetnog područja na visokim nemilosrdnim planinama središnje Azije prema vrućim plodnim indijskim ravnicama, kroz prolaze koji su neke od njih dovodili u Pešavar, Pandžab i dalje, a druge u velike gradove Derajata na jugu.
Kadir i njegovi suplemenici su kao i uvijek išli prije, goneći ovce. Ostatak njihovih obitelji, njihove deve, magarci, žene i djeca pridružit će im se za mjesec dana. Druge skupine isto će postupiti prema svojem rasporedu. Posljednji Ghilzai nomadi napustit će Kabul početkom prosinca.
»Zadnje obitelji idu samo do Pešavara«, rekao je Kadir. »One vole hladno vrijeme, ali mi idemo do Lahorea. Ondje sam naučio tvoj jezik. Putem uzimamo ono što nam je potrebno.«
Uputio je Gulamu Aliju zadovoljan osmijeh. »Ja sam prije dvije godine u Sargodhi ukrao lijepog konja. Dobar život.« Gulam Ali držao se po strani, spavao pokraj njihove vatre, jeo hranu koju mu je Kadir naturao s gorljivom gostoljubivošću.
Treće večeri jedan od njih sklupčao se pokraj Gulama Alija, a krajevi njegova ofucanog šala ležali su u prašini. Rekao je nešto na paštuu i oporo se nasmiješio Gulamu Aliju u lice.
Kadir je mahnuo glavom prema svojem prijatelju. »Saha Gula zanima ideš li doista na rođakovo vjenčanje«, rekao je bez uvijanja dok je pažljivim rukama precizno postavljao željeznu ploču s četiri noge iznad vatre i pristavljao kotlić među ugljevlje.
»Misli da si sluga britanskih feranghija.«
»Nisam sa strancima.« Gulam Ali podignuo je bradu i lagao po drugi put. »Dolazim iz kafile koja je donijela indigo i pamuk iz Indije. Sada idem kući.«
»To je dobro«, odvratio je Kadir. »Da si sluga feranghijima, ubio bih te nakon što nas napustiš.«
Ubio? Gulam Ali teško je progutao.
»Britanci nisu smjeli doći«, dodao je Kadir spuštajući plosnatu pogaču tijesta na vruću metalnu ploču. »A sada kad su nas prevarili, vrijeme im je isteklo. Noć dugih noževa je počela.«
Prevarili? Dugi noževi? Misli su se kovitlale u umu Gulama Alija. Kako je to moguće? Pa Engleskinja je sa svojom obitelji bila na pikniku u brdima samo dan prije njegova odlaska, s njihovim pamučnim suncobranima i košarama hrane...
Šah Gul govorio je dugo, a njegovo grabežljivo lice bilo je bezizražajno.
»Sretan si jer si prošao na vrijeme«, objasnio je Kadir. »Moji su ljudi prije nekoliko dana u Butkhaku ubili trideset pet britanskih vojnika. U Tezinu smo prije nekoliko dana opljačkali bogatu karavanu iz Indije i ubili sve u njoj.« Pljunuo je u vatru. »Nosila je robu za Britance, njihov prokleti šarab i druge stvari. Sada se više nitko neće usuditi putovati prolazima blizu Kabula. Kad bude vrijeme, bit ćemo spremni – ovdje na istoku, prema zapadu, prema sjeveru i jugu. Čim smjestimo svoja stada, vraćamo se.« S osmijehom je potapšao noževe čiji su dršci virili iz njegova pojasa.
Dugačkom rukom pokazao je ravnicu te druge tabore, stada i crne šatore. »Svi se naši ratnici okupljaju.«
Gulam Ali nije se mogao sjetiti primjerena odgovora.
Poslije se sa želucem punim pogače i jogurta, šipka i čaja, opružio na tlu željan sna. Mali zavežljaj svojih stvari stavio je pod glavu i pokrio se šalom kako bi mu bilo toplo, ali nije zatvorio oči. Kiberski nož duge oštrice, koji je od djetinjstva nosio sa sobom, doimao mu se dovoljnim kad je kretao na to putovanje, ali bit će beskoristan ako ga napadnu zajedno. Bio bi mrtav, polako bi umirao od mnogih rana, prije no što bi ga stigao izvući iz korica.
Osluškujući komešanje stada i tihe glasove ljudi koji su ih čuvali, posegnuo je u nabore svoje odjeće i pažljivo dodirnuo Engleskinjino pismo.
Sutradan je jedna ovca počela šepati. Kadir ju je nosio na ramenima dok su prelazili kamenitu ravnicu Loja Daka.
»Dakle«, oprezno je rekao Gulam Ali, »počela je pobuna protiv šaha Šudže i Britanaca?«
Kadir se čudno, hihotavo nasmijao. »Dakako da jest, prijatelju«, odgovorio je hodajući s ovcom oko vrata kao s velikim, čupavim šalom. »Vezir Akbar Kan nije kukavica kao njegov otac Dost Muhamed koji je pokleknuo pred Britancima i pobjegao u Indiju. Najstariji emirov sin hrabar je i častan čovjek. Sve će se odviti brzo sada kad su šabname, noćna pisma, stigle u sve dijelove zemlje i ljudi su spremni.«
Te noći stigli su do stare utvrde Haft Chah, posljednje postaje prije Kiberskog prolaza. Dok je tabor ondje spavao, Ghulam Ali krišom se odvojio od Ghilzaisa i pobjegao.
Na kraju je Kiber prošao sa skupinom teško naoružanih trgovaca hindua koji su išli za Pešavar s teretom suhog voća, mošusa i perzijskih mačaka u kavezima. Trgovci i njihova duga kolona čupavih, zveckavih magaraca bili su dio struje muškaraca i životinja koja je neprestano tekla tom uskom, kamenitom stazom u podnožju lanca Koh-i-Suleiman.
Kroz Kiberski prolaz putovalo se nebrojenim stoljećima. Arijski uljezi prolazili su njime dugo prije no što je povijest započela. Bosonogi budistički redovnici prolazili su njime prije dvije tisuće godina, a za njima horde i luna te vojske cara Babura, šaha Nadira i Ahmed-šaha Duranija.
Prolaz nije bio visok, jer mu je vrh na samo tisuću dvjesto metara iznad razine mora, ali bio je dug i opasan. Prelazeći ravne doline, držeći se potpunim zavojima za nemilosrdne stijene Koh-i-Suleimana ili prolazeći kroz uske tjesnace, prolaz se protezao pedesetak kilometara kroz teritorij Afrida koji su kao i plemena Ghilzais živjeli od pljačke.
Afridi nisu osjećali osobitu netrpeljivost prema slugama Engleza, no Gulam Ali ipak je bio zahvalan za društvo muškaraca strogih pogleda koje su angažirali trgovci hindui. Ti su ljudi hodali pokraj magaraca s mušketama dugih cijevi obješenim preko ramena i promatrali brda s obje strane puta.
S tom je karavanom išao prema gradu Pešavaru, s repom turbana preko lica kako bi se zaštitio od vječno prisutne prašine, pokraj zidanih utvrda i stražarskih kula, pokraj crnih nomadskih šatora i stada ovaca, koza i krava koje su pasle između zakržljalih stabala tamarisa.
Putem je razmišljao o svojemu prvom susretu s Engleskinjom.
Godinu dana prije donio joj je pismo u Calcuttu. Poslao ga je Hasan Ali Kan. Gulam Ali, dakako, nikada nije doznao koje je vijesti ili upute pismo sadržavalo, ali ta su žena, njezin tetak i teta nedugo potom spakirali svoje stvari i krenuli na dugo putovanje Indijom, od Bengala do Pandžaba, vodeći sa sobom Hasanova malog darovitog sina Sabura, koji se doimao njezinim štićenikom.
Gulam Ali pratio ih je na tom putovanju.
U Pandžabu nije bilo Engleskinja. Gulam Ali nikada do tada nije vidio ženu nalik na Hasanovu suprugu, koja ga je gledala ne spuštajući pogled svojih zelenih očiju, a haljina joj je otkrivala neobično mnogo. Užasnut jer si je obitelj Valijulah naprtila takvu nepristojnu ženu, na tom ju je putovanju izbjegavao koliko god je mogao.
Ali naposljetku ga je osvojila jer je nekako shvatila da je u životu patio. Budući da su ga od djetinjstva mučili zbog neobično bijele boje kože i ružičastih očiju, nikada nije upoznao prijateljstvo. Ona, koja nije pravila razliku između bogatih i siromašnih, prihvaćenih i izopćenih, uvažila je njegovu ljudskost i dala mu nadu. Zajedno su spasili Hasana Ali Kana od sigurne smrti.
I najbolje od svega, u njezinu brbljavom pogrbljenom slugi Dittuu Gulam Ali pronašao je čovjeka kojem je mogao vjerovati. Naknadno je tom kratkom popisu dodao Jara Muhameda.
Pred sobom je na nebu u daljini vidio gustu maglu. Približavali su se Ulazu u Indiju, starom visoko ograđenom gradu Pešavaru.
Sat vremena poslije trgovci su vodili svoje životinje kroz bučnu gužvu Kabulskih vrata, čije ime nije bilo potrebno objašnjavati. S lijeve strane u ulici zlatara nalazila se velika džamija Mohabata Kana, s čijih se minareta bez krovova u smrt svakodnevno bacalo maharadžine neprijatelje. Pred njima se protezala široka Kisa Kvani, Ulica pripovjedača u kojoj su smještene čajane i karavan-saraji Pešavara i u kojima su se prepričavale sve vijesti iz svijeta.
Kao i svi karavan-saraji, onaj u kojem su stali bio je tek veliki otvoreni kvadrat uz čiji rub su se nalazila trostrana skrovišta s praznim prostorijama iznad njih, gdje su se putnici mogli skloniti. Golemo dvorište već je bilo puno muškaraca koji su vikali, životinja koje su se glasale i hrpa bala te svežnjeva. Gulam Ali je zijevnuo. Bude li imao sreće, pronaći će slobodan kutak u prostoriji na katu. Ako ne bude imao sreće, spavat će s magarcima.
Napustivši svoje trgovce i njihove životinje, krenuo je napiti se na zdencu u dvorištu. Potom će kupiti nešto za jelo i nakratko se osamiti kako bi razmotrio svoju situaciju.
Engleskinjino je pismo zacijelo važno jer ga je poslala čak iz Kabula. Ali, kakvu god vijest sadržavalo, to pismo bilo je beznačajno u usporedbi s presudno važnom spoznajom koju on, Gulam Ali, sada mora prenijeti. Čim napuni želudac, požurit će na tržnicu kako bi pronašao pisara te izdiktirati vlastito pismo kojim će Hasana obavijestiti o opasnostima koje prijete Hasanovoj supruzi i njezinoj obitelji.
Potom će požuriti u tvrđavu Gor Khatri na brdu u središtu grada, gdje je maharadžin guverner sagradio svoju palaču, i pronaći službenog teklića koji ide za Lahore. Njega će podmititi da u torbicu stavi Engleskinjino i njegovo pismo za isporuku Hasanu.
Dobar qasid mogao bi za tri dana stići u Lahore.
Potom će, ne stajući da bi uživao u pešavarskom voću ili chappli kebabima od mljevene ovčetine pečene u vlastitoj masnoći, pronaći način da se vrati u Kabul, gdje će Engleskinji i njezinoj obitelji pomoći kako god bude mogao.
Budući da se Britanska vojska već borila s Ghilzais plemenima u prolazima nedaleko od Kabula, potrebno ju je obavijestiti o predstojećoj pobuni. Nadao se da nije previše uplašena.
Ako bude volja Alahova, Hasan Ali Kan stići će spasiti ih prije no što bude prekasno...
Pijući iz zaimače na zdencu, Gulam Ali osjetio je kako ga gledaju. Trojica muškaraca u dronjcima gledala su ga iz improvizirane čajane. Dršci noževa virili su im iz grubih pojaseva oko struka. Iza njih stajale su puške, naslonjene na zid. Razgovarali su, a potom ga ponovno pogledali.
Bili su odjeveni poput Ghilzais nomada koje je ostavio na ravnici Džalalabada. Način na koji su ga gledali otkrivao je da znaju tko je on. Proklinjući svoju bijelu kožu i žutu bradu, vratio je zaimaču na mjesto i udaljio se od zdenca, pazeći da ne požuri.
Ubio bih te nakon što nas napustiš. Bilo je nerazborito napustiti Ghilzais nomade, ali da je ostao, ne bi uspio održati svoju laž jer su oni promatrali svaki njegov pokret pa su vidjeli da se znoji od svakog njihova pitanja, od svakog pogleda.
Naposljetku to nije bilo važno. Odao se napustivši ih toliko naglo i bez pozdrava.
Očajnički želeći pobjeći, požurio je između hrpa prtljage, stada koza i mnogih deva koje su klečale. Bilo je važno samo da sačuva vlastiti život dovoljno dugo da pomogne Engleskinji.
Na ulazu u karavan-saraj progurao se kroz gužvu na vratima i izašao na glavnu ulicu.
Na glavnoj ulici krenuo je prema ulici zlatara. Nedaleko od džamije nedvojbeno će pronaći pisara. Svaki užurbani korak bio je opasan, ali nije imao izbora. Ghilzais nomadi zacijelo ga neće slijediti na mjesto namijenjeno molitvi...

16. poglavlje

Nakon što je u džamiji sat vremena diktirao pismo jednomu revnom mladom pisaru, Gulam Ali požurio je uz prašnjavo brdo prema teškim vratima utvrde Gor Khatri, zidom ograđenog velikog karavan-saraja koji je sada bio guvernerova rezidencija.
»Imam posla unutra«, nestrpljivo je viknuo stražarima u odori. »Ja sam teklić pomoćnika ministra vanjskih poslova.«
Sikh, pješadijski časnik s čeličnim šljemom na glavi te ogrnut prslukom od pletene žice, polako ga je odmjerio od glave do pete. »Kažeš da si teklić Hasan Ali Kan sahiba?«
»Jesam.« Gulam Ali pogurio je ramena dok ga je stražar promatrao.
»Izašao je.«
»Izašao? Zar je ovdje, u Pešavaru?«
Časnik je prezrivo puhnuo. »Kako si njegov teklić ako ne znaš gdje je on?«
»Kamo je otišao?« upitao je Gulam Ali. »Kad se vraća?«
Časnik je nezainteresirano mahnuo rukom. »Kako bih ja to mogao znati? Odlaze u čajane i u kuću onog Engleza. Hasan Ali Kan ima svoj...«
Zašutio je jer se Gulam Ali već bio okrenuo na peti i krenuo nizbrdo prema labirintu uličica podno Gor Khatrija, prepunih ljudi.
Grlo mu je bilo suho od straha, ali nije stao kod starog zdenca Shabaza čija je voda čak i ljeti bila ledeno hladna. Umjesto toga žurio je šarenim bazarima i oblucima popločenim ulicama, pokraj opasnih malih veža i velikih kuća s lijepim izrezbarenim balkonima, pokraj trgovaca i bogatih ljudi, prosjaka i lopova, kockara, koljača i izgladnjelih pasa, sve dok ponovno nije stigao na Ulicu pripovjedača.
Ondje je naglo stao.
Kisa Kvani bila je dovoljno široka da njome odjednom prođe pet kafila. Redovi životinja natovarenih balama robe zauzimali su cijelu prašnjavu širinu, praćeni skupinama naoružanih muškaraca. S jedne i s druge strane ulice mamilo ga je stotinu čajana čije su platnene nadstrešnice štitile putnike od sunca, a svaki od njih imao je lončić čaja pred sobom. Gulam Ali osjećao je miris životinja i pečenja mesa, paljenja mirisnih tvari i kanalizacije.
Nije znao gdje bi na toj prometnoj ulici pronašao Hasana.
Uvjeren da će znati kamo valja pogledati, do tada je dopuštao da ga vodi instinkt. A tada je, zbunjen gomilom, stao uz rub puta izgubljen, gladan i uplašen za vlastiti život.
Zašto je Hasan došao ovamo nakon što je napustio tvrđavu? Zašto bi čovjek na njegovu položaju vrijeme provodio na toj prepunoj, prljavoj ulici kad bi mogao posjetiti kakvog uglednika u njegovoj kući, naslanjati se na svilom presvučene jastuke, jesti bijelo grožđe i piti vodu aromatiziranu ružama?
Gulam Ali se namrštio. Je li mu stražar želio reći da Hasan ima svoju kuću u gradu?
Uplašeno se osvrtao uokolo. Plašeći se izaći na otvoreno, prešao je dvije stepenice i ušao u malu, grubo izgrađenu čajanu te potražio slobodno mjesto. Imao je dovoljno novca da sjedne na mali, ćilimom prekriven podij i popije lončić slatkog čaja dok odlučuje što će učiniti. Poslije će glad zadovoljiti kraljevskim obrokom od kruha i kebaba, koji će kupiti od uličnog prodavača.
Smjestio se pokraj velikog samovara koji je šištao te dječaku dao znak da želi čaj, a tada je ugledao poznata leđa konjanika na ulici.
Odmah je prepoznao Hasana Ali Kana koji je jahao pokraj čajane u pratnji nekoliko slugu pješaka. Tko je drugi sjedio toliko otmjeno ili nosio takvu odjeću – žuti durahi turban, prugasti pojas oko struka, fino izvezene cipele? Gulam Ali nije prepoznao samo njegova konja, zapanjujuće lijepu sivu turkmensku kobilu.
Prije no što je Gulam Ali stigao ustati s ćilima čajane, Hasan je zaustavio svoju kobilu, sjahao i dao znak jednome od svojih slugu da se pobrine za nju. Trenutak poslije je, i dalje leđima okrenut Gulamu Aliju, raširio ruke pozdravljajući nekoga.
Bio je to visoki afganistanski trgovac svijetlih očiju koji ga je spasio u Hazuri Baghu, a potom ga odnio u kuću nedaleko od Delhijskih vrata, gdje su ga Gulam Ali i Engleskinja pronašli usred noći, krvavog i u lošem stanju.
Dvojica su se zagrlila tri puta, prislonivši prsa na prsa te bradati obraz na bradati obraz, najprije s jedne, a potom s druge strane te ponovno, na način ljudi čija srca nikada neće biti moguće razdvojiti.
Veseo od olakšanja i zaboravivši strah, Gulam Ali skočio je na umorne noge i pojurio niz stepenice čajane.
»Ime joj je Ghyr Khush«, govorio je Hasan dok mu je Gulam Ali prilazio. »To na turkijskom znači ‹siva ptica›. Jusuf ju je kupio nekoliko dana prije no što je umro.«
Opazivši duboku tugu na njegovu licu, Gulam Ali spustio je pogled. »Es-selamu alejkum, mir s vama«, rekao je najprije jednom, pa drugom.
Afganistanac je odgovorio smrknuto, ali Hasanovo se lice ozarilo. »I mir s tobom, Gulame Ali«, okrenuo se nasmiješen. »Lijepo je vidjeti nekoga od kuće. Vidim da si naporno putovao.«
Gulam Ali je kimnuo, svjestan svoje prašnjave brade i prljave neoprane odjeće. »Donio sam vam pismo iz Kabula. Ali imam i druge vijesti. Moram...«
»Daj mi pismo.« Hasan je ispružio ruku.
Afganistanac je podignuo svoje dvije jezail puške dugih cijevi više na rame. Hasan je na trenutak oklijevao, a tada je papir gurnuo u jedan od svojih džepova ne pogledavši ga. Gulam Ali pritom je čuo tiho šuškanje, kao da je drugo pismo zauzimalo isto mjesto.
»Potrebna ti je hrana.« Hasan je uzeo srebrnjak iz svoje novčarke. »Jedi i zadrži ono što ostane.« Dlanom okrenutim prema gore pokazao je prema obližnjoj čajani. »Kad se najeđeš, dođi u onu čajanu reći mi vijesti.«
»Jusufov otac to je izričito zahtijevao«, rekao je s uzdahom kad ih je Gulam Ali napustio. »Ah, Zulmaj, koliko mi nedostaje!«
Kababchi je sjedio vani i pekao kebab u velikoj željeznoj tavi. Kad je Gulam Ali krenuo prema mirisnom obećanju hrane, sjetio se da bi se trebao plašiti, ali se predomislio, podignuo ramena i produljio korak. Prvi put otkako je otišao iz karavan-saraja nije se osvrtao gledajući slijede li ga Ghilzais nomadi.
Sjedeći na kamenu te proždirući debeo, izduljen nan i nekoliko chappli kebaba, promatrao je Hasanovu kobilu i mislio na svojeg prijatelja Jara Muhameda.
Taj je konjušar, istinski ljubitelj konja, trebao biti ondje i vidjeti Ghyr Khush, koja je mirno stajala okružena Hasanovim slugama koji su je čuvali. Izduljena i vitka, dugog, gotovo okomitog vrata, uskih prsa i čistih tankih nogu, privlačila je zadivljene poglede svih koji su prolazili pokraj nje, i to s pravom, jer je pripadala pasmini akhal teke koja je kraljevima bila omiljena od pamtivijeka.
Jar Muhamed, koji je cijelog života sanjao o tome da se brine za akhal teke konja, opisivao ih je Gulamu Aliju izvodeći rukama lukove i zavijutke. Bili su lijepi, ali njihova je ponosna skladnost bila samo jedna od njihovih značajki. Uzgajani za pustinju, akhal teke konji mogli su podnijeti ekstremnu vrućinu i hladnoću, te su mogli čak četiri dana biti bez vode te s vrlo malo hrane. Akhal teke lako je mogao odnijeti tri čovjeka u sigurnost po nesigurnu pijesku nakon zadobivanja rane u bitki jer ga izdržljivošću ne nadmašuje nijedna druga pasmina konja. Skaču poput mačke, a njihova brzina uspoređuje se s brzinom sokola u letu.
Gulam Ali nasmiješio se zamišljajući prijateljevo lice kad prvi put ugleda tu kobilu i shvati da ta savršena srebrnosiva životinja pripada obitelji kojoj služi.
Kad se najeo, Gulam Ali prešao je ulicu izbjegavajući ljude i životinje, ušao u čajanu i čučnuo na pristojnoj udaljenosti od Hasana i Zulmaja, koji su na ćilimom prekrivenom podiju bili zadubljeni u razgovor te su mahali rukama nad lončićima čaja. Između njih stajala je lula iz koje se dimilo.
Samo je Hasanova lijeva ruka, kojoj je nedostajao prst, otkrivala da je ozlijeđen u Hazuri Baghu. Doimao se smirenim i otmjenim kao i uvijek, njegov slomljeni nos isticao se na otvorenu svijetlom licu, ali Gulam Ali, pronicljivi tumač raspoloženja drugih ljudi, smatrao je da nije tako.
Nešto u Hasanovu držanju otkrivalo je da je gnjevan.
Namrštio se Gulamu Aliju. »Jesi li u Kabulu čuo da Britanci smanjuju naknadu istočnim Ghilzais plemenima?« upitao ga je.
»Jesam, sahibe.« Gulam Ali energično je kimnuo. »To sam vam došao reći. Britanci su ih prevarili i to je izazvalo silan gnjev. Počeli su zaustavljati karavane u prolazima nedaleko od Kabula. Govore da će uskoro započeti ‹noć dugih noževa›.«
Zulmaj je kimnuo. »Dakle istina je.«
Hasan se nagnuo naprijed. »Jesi li se na putu našao u opasnosti?«
S vrata mu se na debeloj crnoj uzici zaljuljao srebrni taviz, moćan talisman, nedvojbeno djelo sultanije Safije. Gulam Ali pomislio je kako će mu uskoro biti potrebna sva njegova zaštitnička moć.
»Bio sam u opasnosti.« Gulam Ali je kimnuo. »Alahovom milošću stigao sam do Džalalabada prije no što su prolazi zatvoreni, ali neki Ghilzais nomadi ovdje znaju da sam sluga Britancima. Strahujem da će...«
Zulmaj je nehajno odmahnuo rukom. »Sada se nemaš čega plašiti. Zatvorit će i put između Kabula i Kandahara«, dodao je okrenuvši se Hasanu.
»Dakle«, sumorno je rekao Hasan, »budući da su putovi prema Indiji zatvoreni, Britanci su zarobljeni u Kabulu.«
Britanci. Hasanova su se ramena napela kad je izgovorio tu riječ. To je bilo to, pomislio je Gulam Ali. Hasan je gnjevan na Britance. Dakako da jest. Britanci su bili budale.
Gulam Ali pognuo je pogled sjetivši se kako se Engleskinja razveselila kad joj je dao paketić koji joj je iz Lahorea donio dok je putovala u Kabul. Sjetio se kako se zarumenjela kad mu je predala pismo koje je sada ležalo u Hasanovu džepu.
Hasan zacijelo nije gnjevan na nju...
To nije bilo lako procijeniti. Bez riječi namršteno je gledao na ulicu, laktova oslonjenih na koljena.
»Ako je kraći put između Džalalabada i Kabula zatvoren«, napokon je rekao, »što je s drugim putovima? Što je s prolazom Lataband?«
Zulmaj je zamišljeno miješao svoj čaj. »Lataband neće biti siguran. Bit će prepun ghilzajskih kafila žena i djece na putu za Indiju. Iako će one izbjegavati borbu, njihovi muškarci rado će ti uzeti sve što imaš. Takvi su. Kad bih putovao u Kabul, išao bih putom iz Thala kroz dolinu Kurram te prolaze Paivar i Šotur Gardan i poveo bih naoružanu pratnju.«
»A kakav je taj put?«
Zulmaj je otvorio šake. »Kao i svi putovi: dobar za suhog vremena, težak kad kiši. Strmiji je od onoga kroz Džalalabad, a i da bi došao do njega, najprije moraš poći na jug, u Kohat.«
Gulam Ali počešao je glavu pod turbanom. Kako li je ovo gruba zemlja!
Kao da je pročitao teklićeve misli, Afganistanac Zulmaj zabacio je glavu i nasmiješio se pokazavši bijele zube. »Hafiz će nas podsjetiti«, rekao je, »da ne smijemo tugovati jer, iako je životni put težak, a kraj mu nije moguće vidjeti, nema drugog puta koji vodi do Cilja.«
Hasanovo lice se razdragalo. »Ti i tvoji pjesnici«, rekao je.
»I ti i tvoji.«
Osmijeh je nestao sa Zulmajeva lica. »Dakle, ideš u Kabul?«
Hasan je otvorio šake. »Sada kad je Gulam Ali potvrdio naše strahove, moram se pobrinuti za sigurnost suprugina tetka i drugih članova obitelji.«
Drugih članova obitelji. Gulam Ali znao je da je to najviše što će se Hasan približiti spominjanju Engleskinje.
Hasan nije pokazivao osjećaje dok je govorio.
»I ići ćeš dolinom rijeke Kurram?« Zulmaj je ustrajao.
»Kad ti to savjetuješ.« Hasanovo se lice smirilo kao da u mašti već putuje.
»Ne ideš bez mene.«
Hasan je zurio u Afganistanca. »Ali u ovo doba godine nikako se ne možeš vratiti u Kabul. Što je s tvojom kafilom? Što je s tvojom robom, s tvojim konjima, s tvojim rubinima i šafranom?«
»Habibulah je ovdje. On može obavljati ono što bude potrebno dok sam ja odsutan. Zna što će mu se dogoditi ako me oklade. I to me podsjetilo na nešto.« Zulmaj je izvadio kožnu torbicu iz nabora svoje odjeće. »Donio sam ti nešto.« Ne čekajući odgovor, iz torbice je izvukao malu staklenu bočicu. »Mošus«, rekao je pruživši je Hasanu.
»Moramo pronaći veliku kafilu kojoj ćemo se pridružiti«, dodao je kad je Hasan izvadio čep iz bočice, a zrak oko njih ispunio je mračno sladak miris.
»Ali to će trajati predugo«, oštro je prigovorio Hasan. »Ne smijemo gubiti vrijeme.«
»Bilo bi suludo putovati na bilo koji drugi način.« Zulmaj je bradom pokazao prema Hasanovoj turkmenskoj kobili. »Misli na svoju Sivu Pticu. Razmisli što bi ti rekao tvoj prijatelj Jusuf. ‹Jar›, rekao bi ti, ‹ako je pokušaš odvesti na sjever bez jake pratnje, bit ćeš mrtav već prvi dan›.«
Hasan je vratio čep u bočicu i položio ruku na srce. »Prijatelju«, ozbiljno je rekao, »ako želiš poći sa mnom, bit ću ti duboko zahvalan.« Potom je okrenuo glavu te sumorno i zabrinuto pogledao na ulicu.
Gulam Ali uzdahnuo je gledajući kako Hasan po drugi put grli Zulmaja. Koliko god će povratak u Kabul za sve njih biti težak, on barem neće biti sam.
Sultanija Safija sjetila se nečega dok je toga jutra hripala uspinjući se kuhinjskim stepenicama.
Kako je mogla zaboraviti da je i ona, dok je bila Saburove dobi, izgubila apetit?
Saburovo uobičajeno oduševljenje jelom proteklog je tjedna splasnulo. Poslušno je žvakao i gutao svoju omiljenu hranu, ali kao da ne osjeća njezin okus, napola zatvorenih očiju kao da gleda nešto što ne želi vidjeti.
Dok je sjedila i čekala poslijepodnevni obrok, shvatila je da mu je neka ustrajna zabrinutost očito oduzela apetit. Što god to bilo, prouzročilo je i slabašan kašalj koji nije prestajao čak ni tada dok je naslonjen na nju zurio u prazno.
»Nedostaje li ti An-nah?« upitala je promatrajući njegovo široko zabrinuto lice.
Kimnuo je. »Stalno mislim na Kabul, gdje se ona nalazi.«
»A što znaš o tom mjestu?« Iznenađena Safija pozorno ga je pogledala. »Tko ti je pripovijedao o Afganistanu?«
»Nitko mi nije pripovijedao, bhaji. Vidio sam ga u svojim snovima.«
»A kakve ti priče snovi pripovijedaju?« blago je upitala.
»Ne pripovijedaju mi priče.« Odmahnuo je glavom sa sjetnim izrazom na licu. »U snovima vidim visoke planine i oštre stijene. Kad ih vidim, tužan sam.«
Kad ju je pogledao, odjednom u njemu nije vidjela dijete, nego muškarca koji će postati.
»Tužan sam jer je An-nah daleko, ondje gdje su planine visoke, a stijene vrlo oštre. Izgleda da je ondje vrlo hladno.«
Nakašljao se slabašno, tužno.
»Pojavile su mu se vizije«, rekla je bratu te večeri dok su bili sami u njezinoj sobi. »Vidi planine Afganistana. Kaže da ga sâm prizor planina rastužuje.«
»Jadno dijete.« Šeik je uzdahnuo. »Dan mu je teret viđenja budućnosti.«
»Ali vidi samo ono što Alah Samilosni dopusti.«
»To je točno. A budući da je tako, njegove su vizije važne. Što god Sabur vidi, nadam se da ne pretkazuje zlo ovoj obitelji.«

17. poglavlje

1. studenog 1841.


Sutradan ujutro Mariana je odlučnim korakom izašla na verandu na kojoj je čučao krojač, a pokraj njega na podu ležale su škare.
»Ravi«, rekla je pokazujući balu pamučne tkanine koja je napola razmotana ležala na podu verande, »želim da mi sašiješ pravi afganistanski šalvar kamiz. Neka do navečer bude dovršen.«
Bilo je vrijeme da se vrati u grad, ali bez tereta teške vunene odjeće za jahanje ispod čadrija.
Možete me ponovno posjetiti, rekao joj je Hadži Kan. Prošlo je više od mjesec dana od njihova prvog, čudnog sastanka. On se zacijelo pita je li ona primila odgovor koji joj je obećao.
Dakako da nije. Tjednima je jedanaest puta svakog jutra i jedanaest puta svake večeri izgovarala svoju izmijenjenu inačicu njegova daruda. Ništa se nije dogodilo. Uz to i dalje nije znala na koje bi pitanje te riječi trebale odgovoriti. Na nemogući izbor između Hasana i Fitzgeralda, ili na drugo, tajanstveno pitanje koje se u njezinu srcu pojavilo dok je sjedila u njegovoj prepunoj zagušljivoj sobi?
Je li joj Hadži Kan uopće dao ispravan svitak papira?
Nedvojbeno je ni u jednom trenutku nije upitao što je zanima.
Da bi uopće mogla razmisliti o tome što bi drugo pitanje moglo biti, mora otkriti istinu o svojoj budućnosti. Kad je pomislila na Fitzgeralda, mogućnost da ga ponovno vidi preplavila ju je valom zadovoljstva za kojim su odmah uslijedili zbunjenost i osjećaj krivnje.
Kako joj je kao udanoj ženi Fitzgerald mogao biti privlačan? Ali, kako joj ne bi bio privlačan? On jest privlačan.
Jedino rješenje za njezine sumnje bio je ponovni posjet Hadži Kanu.
Krenut će sutra rano ujutro, prije no što teta Claire ili tetak Adrian dođu na doručak, ostavivši poruku da je otišla na ranojutarnje jahanje. Čim stigne k Hadži Kanu, smognuti će hrabrosti da mu jasno iznese svoju dvojbu, koliko god bude mogla ne obazirući se na njegovu gomilu sljedbenika koji će je slušati.
Došlo je vrijeme da prestane čekati povratak Gulama Alija. Mora doznati je li njezina budućnost s otmjenim namirisanim Hasanom ili sa sirovim, zaštitnički nastrojenim Fitzgeraldom, među Hasanovom neobično privlačnom obitelji ili među svojim ljudima.
Kad je naručila domaću odjeću, poslala je po Jara Muhameda.
»Sutra ću u sedam sati ujutro izaći«, obavijestila ga je. »Molim te, budi spreman otpratiti me do vrta duda. Odatle ću nastaviti u grad s Nurom Rahmanom.«
»Bibi, ovaj put jahat ćete na svojoj kobili, a ja ću ići s vama«, rekao joj je, a izraz njegova koščatog lica otkrivao je odlučnost.
Mariana se sutradan iskrala iz kuće rano ujutro, prije no što su teta Claire ili tetak Adrian izašli iz svoje sobe na doručak. Pod čadrijem je nosila dugu košulju, vrećaste nabrane hlače i šal kakvim se ogrću Afganistanke. Na nogama je imala izvezene cipele koje je kupila na indijskom bazaru u garnizonu. Kosa joj je visjela u kovrčavoj pletenici.
Jutro je bilo hladno. Drhtala je dok je odlazila prema staji jer nije željela da je na prednjim vratima vide kako uzjahuje svoju kobilu. Ondje je zatekla Nura Rahmana koji je stajao pred Jarom Muhamedom i vezao mu turban.
»Sada izgledaš bolje«, rekao je. »Sjeti se pokazati usaa ako ti se netko obrati. Tako će misliti da si gluh ili da ti je netko odrezao jezik.«
Dječak se okrenuo prema Mariani. »Morat ću mu pokazivati put«, povjerio joj je. »On nema pojma kamo idemo.«
Kad su krenuli, pomislila je kako su čudna skupina – žena u afganistanskoj odjeći koja jaše na engleskom ženskom sedlu, praćena brđaninom iz sjeverne Indije i afganistanskim dječakom prerušenim u ženu.
Kad su se približili gradu, na putu je bilo mnogo putnika, skupine ljudi koji su se doimali vrlo pozorno, a među njima uobičajeni uzbečki i tadžički trgovci, mršavi hazarski radnici s nevjerojatno velikim teretima na leđima i dječaci sa štapovima prebačenim preko ramena koji su na tržnicu nosili platnene tuljce jogurta iz kojih se cijedila tekućina. Mnogi od njih pogledavali su Marianu i iznenađeno se mrštili. Jedan ili dvojica pokušali su zapodjenuti razgovor s Jarom Muhamedom, ali gubili su zanimanje kad je on učinio kako mu je Nur Rahman rekao.
Nakon kratkog skretanja s puta kako bi kupili bočicu meda iz Bukhare, stigli su pred Hadži Kanova vrata.
»Došli su gosti«, najavio je stari vratar, kao i prošli put.
»Uđite.« Hadži Kanov se promukao glas nije promijenio. Mariana je primijetila da je taj put na verandi bila ostavljena samo jedna puška, a noževa nije bilo.
Slijepac je podignuo glavu kad su Mariana i Nur Rahman ušli i pozdravili ga, ostavivši Jara Muhameda da čuva kobilu.
Podignuo je ruku. »Gdje je naš treći gost?« upitao je.
»Oh«, nehajno je rekao Nur Rahman, »vani je s...«
»Pošaljite po njega«, otresao se Hadži Kan. »Takvog čovjeka ne ostavlja se da stoji na dvorištu.«
Takvog čovjeka. Prema načinu na koji je Hadži Kan govorio moglo se zaključiti da Jar Muhamed vrijedi više nego Mariana i Nur Rahman zajedno.
Kao i prošli put, filigranski ukrašena bakrena svjetiljka osvjetljivala je daljnji kraj slijepčeve sobe bez prozora, u kojoj su sada bili samo Hadži Kan i malen, naizgled blag čovjek, vjerojatno vlasnik puške. Čovjek je tamnim očima promotrio Marianu i njezine suputnike, pozdravio ih i utonuo u kontemplativnu tišinu.
Mariana je sjela na pleteni stolčić, držeći med u ruci, i osvrnula se uokolo. Soba se nije promijenila, kao ni tkanine na zidu. Težak miris u zraku bio je neodređeno poznat.
Što god to bilo, doimalo se da ima moć jer je Mariana osjetila kako joj se disanje produbljuje.
»Dakle, khanum«, rekao je Hadži Kan kad je stavila svoj dar pokraj njega, »što mi imate reći? Što ste naučili?«
»Hadži Kane, nisam naučila ništa.« Mariana se napeto nakašljala. Samopouzdanje koje je osjećala kad je krenula nestalo je kad je prešla preko njegova praga. Njezine zabrinutosti, kod kuće silno važne, ondje su se doimale malenima i nevažnima.
»Jeste li izgovarali darud koji sam vam dao?«
»Ne onako kako piše«, rekla je preglasno, a tada progovorila tiše. »Znate, ja sam kršćanka.«
Čula je kako se gost Afganistanac promeškoljio na podu iza nje.
»Khanum«, ljutito je rekao Hadži Kan, »vi ste vrlo nerazborita žena. Islam je namijenjen svim ljudima koji nastanjuju ovu Zemlju. Priznaje jednog Boga. Svoje zakone i vjeru dijeli sa Židovima i kršćanima. Zar to ne znate?«
»Jesam li od vas tražio«, dodao je uzrujano, »da izgovarate šahadu, potvrdu vjere? Jesam li tražio da izgovarate La ilahe illa Allab, Muhamed resul Allah?«
»Ne«, tiho je rekla.
»Tada od vas nisam tražio da prihvatite islam. Na vama je veća odluka od one tko će vam biti suprug«, nastavio je. »Budete li darud izgovarali točno kako je napisan, primit ćete tražene odgovore. U suprotnom s vama tratim vrijeme. Kako bilo, o tome više nemam što reći.«
»Hadži Kane«, Nur Rahman brzo je doviknuo s vrata, »govorite nam o raju.«
Slijepac nije odgovorio. Umjesto toga podignuo je glavu kao da traži nekoga. »Treći goste«, rekao je, »obrati nam se. Govori nam o ključu raja.«
Snažan glas Jara Muhameda začuo se iz mračnog kutka. »To je mir«, rekao je.
»A što je ključ života?«
»To je ishq, bit ljubavi«, odgovorio je Jar Muhamed bez oklijevanja. »Kad čovjek u srcu posjeduje mir i ljubav, odmaknut će daleko prema Cilju.«
Mariana je udahnula. Trebala je znati da on nije običan konjušar.
Hadži Kan snažno je uzdahnuo. »Dobro je čuti te riječi. Brate, tvoj muršid uistinu je velik čovjek. Ili možda točnije, tvoja dva muršida, jer ti za razliku od većine ljudi imaš sreću učiti od više učitelja. Da«, nastavio je. »Blagoslovljen si vodstvom šeika Valijulaha Karakoje iz Lahorea i Šafiudina Kana, slavnog tumača snova. Proteklih mjeseci bilo mi je iznimno zadovoljstvo sjediti s prijateljem Šafijem.«
Šafiudin Kan? Ali to je munšijevo ime. Mariani nitko nije rekao za te posjete. Koliko je puta došao?
»A sada mi«, rekao je Hadži Kan, »nedostaje samo radost susreta sa šeikom Valijulahom.«
»Ali, što je Cilj o kojem Jar Muhamed govori?« začuo se glas Nura Rahmana s drugog dijela prostorije.
»Cilj je vidjeti lice Voljenoga«, jednoglasno su odgovorili Jar Muhamed i Hadži Kan.
Nur Rahman zaneseno je uzdahnuo. »U Vrtu?«
»Da«, odgovorio je Hadži Kan.
Doimalo se da se soba oko Mariane, s njezinim izvezenim tkaninama na zidovima i teškim mirisom u zraku, promijenila. U njezinoj mašti to više nije bila mračna prostorija bez prozora, nego ulaz u drugi svijet. Gotovo se doimalo da su se pokraj pletenog ležaja, na kojem je slijepi hadži Kan nepomično sjedio na svjetlosti svoje bakrene svjetiljke, otvorila vrata. Iza njih prostirao se vidik obavijen maglom, a vidio se samo put koji je vodio u drugi, ljepši svijet.
Vratu su je i put pozivali.
Marianino se nepostavljeno pitanje vratilo. Nestrpljivo je privuklo njezinu pozornost i zatražilo da bude postavljeno.
»Što ja moram učiniti«, izlanula je, »da bih stigla u Vrt i ugledala lice Voljenoga?«
Predodžba je nestala. U omaglici je zamislila tatu u njegovoj vikarskoj odori te majku odjevenu za crkvu, užasnutih lica.
Ali, zašto Boga ne bi zvala Voljenim? Zašto ne bi težila stići u raj? Svi su znali za rajski vrt. A osim toga, to je bio njezin život, njezina pustolovina.
Hrapav glas Hadži Kana vratio ju je u stvarnost. »Postupi kako sam ti rekao. Izgovaraj...«
»Poslušajte!« Nijemi gost prvi je put progovorio. Mariana se okrenula i vidjela da sjedi uspravno, lice mu je otkrivalo pozornost, a podignuta ruka tražila je tišinu.
Izvana se začulo vikanje u daljini. Bilo je sve glasnije, kao da se velika trijumfalna gomila približava.
Nešto je na licu toga tihog čovjeka u Mariani probudilo strah.
»Što je to?« upitala je. »Što se događa?«
»Bojim se, khanum«, blago je rekao Hadži Kan, »da je vaš gospodin Alexander Burnes u velikoj nevolji. Izabrali ste loš dan za dolazak u grad.«
»Ali zašto? Što je učinio?«
Mariana je rukom pokrila usta prije no što su te riječi izašle iz njezina grla. Odjednom se sjetila svih nagovještaja na koje se Burnes, Macnaghten i drugi nisu obazirali – zatvaranje prolaza prema Indiji, borbe na sjeveru, Akbar Kanovo obilaženje zemlje, borbe na koje je Fitzgerald naišao na putu iz Kandahara.
Svaki put sve ih je više, rekao je Fitzgerald.
Kabulci su zacijelo znali za Burnesovo opijanje i za žene koje je mamio u svoju kuću. Tko zna čime je još potaknuo širenje mržnje gradom poput otrova?
Budući da je živio ondje, bio je laka meta.
»Što će mu učiniti?« upitala je i istog trena zažalila.
Nitko nije odgovorio.
Tihi je čovjek ustao i izašao. Mariana je čula kako teška vanjska vrata škripe, a potom iznenadnu bujicu zvuka, kao da je ulicom pokraj njih tekla rijeka bijesa.
Vrata su ponovno zaškripala, a potom se zatvorila uz težak udarac. Gost se vratio i prešao preko praga. »Goste je potrebno ispratiti iz grada čim bude sigurno«, rekao je pokazujući prema Mariani i drugima.
Hadži Kan kimnuo je i okrenuo bijele oči prema Jaru Muhamedu. »Ostavite konja ovdje«, zapovjedio je. »I slijedite Nadira. On će vas odvesti u sigurnost.«
Jar Muhamed je ustao.
Mariana je na trenutak oklijevala pred Hadži Kanovim pletenim ležajem. »Učinit ću to«, napola je šapnula. »Pravilno ću izgovarati darud.«
Kimnuo je. »Idite«, zapovjedio je.
Mariana, Jar Muhamed, Nur Rahman i muškarac po imenu Nadir stajali su na dvorištu i slušali kako gomila vani bučno prolazi. Dok je prolazila, neki su glasovi nadjačavali opću buku. Mariana se naježila od njihova tona.
»Aminulah Kan kaže da se u kući na drugoj strani ulice može opljačkati veliko blago«, vikao je jedan muški glas.
»Uzet ćemo ga«, viknuo je drugi, »ali najprije ćemo dokrajčiti nevjernika Eskandera Burnesa.«
Aminulah Kan. Bolesni starac kojem se Burnes smijao prije samo deset dana...
Kad su zvukovi sa zavojite ulice utihnuli, gost je izašao, a za njim Jar Muhamed, Mariana i Nur Rahman. Dok je stari vratar zatvarao teška vrata za njima, Hadži Kanov slavuj u krletci ispustio je niz lijepih zvukova nalik na žuborenje.
Tihi neznanac hodao je pred njima brzim klizećim korakom, s puškom obješenom preko ramena. Nije se osvrtao. Jar Muhamed hodao je pokraj njega držeći dugi nož koji je bio izvadio iz nabora svoje odjeće. Mariana je išla za njim s Nurom Rahmanom, koji napokon nije imao što reći.
Burnesova je kuća zacijelo bila blizu jer je Mariana čula povike rulje koji su odjekivali iza nje dok se šuljala uz rub uske uličice u krutim novim cipelama s podignutim prstima koje su je žuljale. Skupine muškaraca prolazile su pokraj nje žureći pridružiti se drugima, napetih lica, s oružjem na ramenima.
Gradski bazari bili su sablasno tihi dok su prolazili pokraj njih. Prodavači drva nisu cijepali svoju robu na Chob Faroshiju. Limari nisu ritmički udarali čekićem. Čak su i prodavaonice Char Chatte bile zatvorene. Nastojeći ne obraćati pozornost na žuljeve koji su joj nastajali na stopalima, Mariana je računala koliko će im vremena biti potrebno da stignu do garnizona.
Večeras će izgovarati riječi s Hadži Kanovog malog svitka. Obećala mu je.
»Nisam vam ništa učinio! Ništa !« vikao je Alexander Burnes gomili. Tupi udarci ispod njega, između stupova koji su držali njegov izrezbareni balkon, govorili su da rulja pokušava provaliti u njegovu kuću. »Ne pucajte«, upozorio je stražare koji su na krovu stajali s nabijenim mušketama.
Pokraj njega stajao je njegov pomoćnik koji je iskusnim okom promatrao gomilu. »Prije sat vremena bilo ih je tri stotine«, rekao je bojnik William Broadfoot. »Sada bih rekao da ih je deset puta više. Nagurali su se na ulici, a pretpostavljam da ih je iza uglova i više.«
Burnes se počeo znojiti. »A stražnji dio kuće?«
Njegov je družbenik slegnuo ramenima.
»Williame«, ozbiljno je rekao Burnes, »trebao sam poslušati upozorenja. Ovi će me divljaci žrtvovati, ali ti nemaš ništa s tim. «
»Dužnost mi je, gospodine«, uvjerio ga je Broadfoot. »Ne brinite. Pomoć će uskoro stići. Već su prošla dva sata otkako smo poslali vaše pismo u garnizon.«
Prije no što je stigao reći još nešto, prvi pucnjevi odbili su se od zida iza njih. Broadfoot je gurnuo Burnesa kroz otvorene kapke. »Uđite, gospodine«, rekao je, a tada se, zajedno sa svojom mušketom, okrenuo prema gomili. »Pucajte!« doviknuo je stražarima na krovu.
Ubio je šest Afganistanaca prije no što je pao na pod balkona, milosrdno ustrijeljen u srce.
Stražari, njih šest, pali su jedan za drugim.
Rulja je provalila u široko dvorište i zapalila staju, a potom i kuću. Burnes je u kući drhtavim rukama odijevao svoj afganistanski kostim.
»Požurite«, rekao je Kašmirac koji mu je došao savjetovati da pobjegne na stražnja vrata.
»Žurim«, Burnes je dahtao omatajući svoj turban srećonošu koji je uvijek nosio u pohodima osvajanja žena.
Otvorili su stražnja vrata dovoljno da se provuku i izađu među gomilu koja je stajala natiskana i nestrpljivo se meškoljila. Gomila je vonjala na znoj, neopranu odjeću i krvožednost.
Vrata su se zatvorila za njima.
Netko se okrenuo i pogledao Burnesa u lice. Burnes je pognuo glavu u nadi...
»Evo ga, imam ga!« viknuo je Kašmirac. »Evo Eskandera Burnesa!«
Prije no što se sir Alexander Burnes, britanski ministar rezident u Kabulu, stigao pobuniti protiv Kašmirčeve izdaje, prije no što se stigao pomoliti, rulja je navalila na njega. U uskoj uličici nije bilo mjesta za puške pa su se služili noževima: teškim šiljastim chura noževima dugih ravnih oštrica za ubadanje, kukri noževima s dršcima od bjelokosti i oštricama zakrivljenim prema dolje, dovoljno teškim da raspolove čovjeka, lijepo otežanim perzijskim bodežima ukrašenih držaka, indijskim katarima za lov na tigrove s oštricama nalik na klinove i neobične drške, okovanim kandžarima i džambijama, oštrica zakrivljenih gore, naoštrenih s obje strane.
Kad se gomila napokon udaljila zadovoljna svojim uratkom, sir Alexander Burnes, britanski ministar rezident u Kabulu, bio je tek raštrkana hrpica dijelova tijela i krpa natopljenih krvlju.
»Sad će doći Britanci«, mrmljali su promatrači dok je gomila slavljenički bučno prolazila gradom. »Doći će sa svojim velikim razornim topovima. Doći će.«

18. poglavlje

Mariana je uvjeravala samu sebe da moraju izaći iz grada dok je mukotrpno i bolno prolazila pokraj zida velikog urednog vrta. Vijest o napadu na Burnesa zacijelo je prije nekoliko sati stigla u garnizon. Britanska spasilačka jedinica sigurno je već na putu kako bi ga spasila ili osvetila njegovu smrt.
Ubit će svakog naoružanog čovjeka kojeg sretnu u gradu: tihog neznanca koji je hodao pred Marianom s puškom obješenom preko leđa, i Jara Muhameda, čiji je dugi nož bio vidljiv među njegovom odjećom. Ni ona ni Nur Rahman neće biti sigurni. Mariana je već vidjela slijepo nasilje vojnika.
Spasilačka jedinica sa svojim razornim topovima te revnim vojnicima u crvenim jaknama osvetit će se svakome koga zatekne blizu Burnesove kuće, a nanijet će i strašnu štetu okolnoj četvrti čije će kuće biti pune uplašenih žena i djece.
Ne daj Bože da oštete kuću Hađži Kana ili da njega ozlijede...
Bilo je očito da rulja neće stati na vrijeme. Mariana je tu istinu vidjela na slijepom licu Hadži Kana te na mirnom držanju čovjeka koji ju je vodio u sigurnost. Vidjela je to u trijumfalnim osmijesima muškaraca koji su prolazili pokraj njih u gradu kako bi se pridružili napadu.
Burnes je u tom trenutku bio mrtav ili je umirao.
Što će se potom dogoditi?
Ako je Afganistanc uvrijeđen ili samo pomisli da jest, ubit će kako bi sačuvao svoju čast, rekao joj je munši sahib. Britanci su zbog svojih razloga gledali kroz prste u pogledu uvrjeda koje su u posljednje vrijeme doživjeli, ali sada moraju nešto poduzeti.
Kad si u Rimu, ponašaj se poput Rimljana.
Neka me Bog čuva, rekao joj je munši, osvete Afganistanca. Neka Bog sada čuva nevine stanovnike toga grada od kazne Britanaca i njihove vojske.
Što je tihi čovjek pred njom mislio o Britancima? Možda ih je smatrao manje vrijednima od sebe i svojih. Možda je njihovu nespremnost da kažnjavaju bez dokaza krivnje shvaćao kao neodlučnost, a njihove diplomatske napore kao nedostatak samopoštovanja. Ako je i sâm bio pripadnik kojeg plemena iz saveza Ghilzai, možda je imao razloga vjerovati da Britanci nisu časni ljudi. Naposljetku, Macnaghten je prekršio svoju riječ u pogledu njihove naknade.
A i Britanci su imali svoj tvrdoglavi ponos.
Macnaghten je Afganistance nazivao običnom djecom.
Kukavice, rugali su se časnici, koji bježe od naših topova.
Nazvao sam ga psom i zaprijetio da ću mu odrezati uši, viknuo je Burnes.
Gnjevni Britanci sada će se gradu osvetiti strahovitom silom.
Sjetivši se zadovoljstva koje se na licu lady Sale pojavilo na pomisao kako se Afganistanci živi peku na zapaljenim trupcima u Gazni, Mariana je pognula glavu i prisilila žuljevita stopala da nastave dalje.
U pola deset ujutro, dva sata nakon što je Burnesova očajnička poruka stigla u izaslanikovu kuću, sir William Macnagten sjedio je silno uzrujan na jednom kraju svojeg stola za blagovanje. Preostale stolce zauzeli su viši časnici. Niži časnici stajali su uza zidove.
»Poslati puk u grad, a potom uhititi Abdulaha Kana i druge kolovođe«, žustro je rekao Macnaghten, »bila bi prava ludost i posve neizvedivo. Predlažem da kažemo brigadiru Sheltonu neka podijeli svoj tabor u Sia Sangu, pola svojih ljudi odvede šahu Šudži u Balu Hisar, a preostale neka pošalje ovamo, u garnizon.«
»Ali kako će to pomoći Burnesu?« upitao je brkati pukovnik.
Harry Fitzgerald i još nekoliko časnika kimali su u znak slaganja. »Zacijelo je«, ubacio se Fitzgerald, »potrebno učiniti nešto u pogledu vođa...«
»Ne zanima me kamo Shelton ide dokle god ne dolazi ovamo.« General Elphinstone načinio je bolnu grimasu dok je podizao otečenu nogu na slobodan stolac. »Ne podnosim tog čovjeka«, rekao je. »Je li itko obavijestio šaha Šudžu o tome?«
Macnaghten je slegnuo ramenima. »Šah već zna za to. Kaže kako nas je upozorio da će se to dogoditi ako ne poslušamo njegov savjet. To u ovom trenutku baš i nije korisna primjedba.«
»Ali što se može učiniti za Burnesa?« nestrpljivo je upitao zet generala Salea.
»Ne pitaj mene, Sturt.« General Elphinstone ispustio je težak uzdah. »Doista ne znam.«
Nekoliko se mladih časnika pogledalo. »Ali ne možemo ga jednostavno ostaviti«, ustrajao je Sturt.
»Za razliku od tvojeg tasta, Sturt«, otresao se Macnaghten, »mi sa svojim ljudima ne ulazimo u nepotrebne rizike. Kad je Burnes odlučio živjeti u gradu, bio je svjestan opasnosti. Znao je koliko bi bilo teško držati pod nadzorom gomilu Afganistanaca u skučenu prostoru.«
»Smijem li«, molećivo je rekao general Elphinstone, »zamoliti nekoga za šalicu kave?«
Marianin tetak na drugom kraju stola kratko se savjetovao sa svojim pomoćnikom, a tada se nakašljao. »Sir Williame«, rekao je oprezno, »vjerujem da moramo djelovati odlučno.«
Časnici su kimali oko stola.
»Bilo bi iznimno opasno dopustiti da bilo kakav napad na Burnesovu kuću ostane bez odgovora. U ovoj zemlji imamo moćne neprijatelje. Već sam nekoliko puta čuo da su se plemena na jugu, Kohistanci na sjeveru i Ghilzais plemena na istoku urotili protiv nas. Počinju nas smatrati slabićima. Ako ne ugušimo napad rulje na jednog od naših viših časnika, zaključit će da se nismo sposobni braniti.«
»Nismo sposobni?« Macnaghten ga je gledao razrogačenih očiju.
»Već smo prešli preko previše toga.« Marianin tetak podignuo je glas kako bi nadjačao žamor. »Nismo učinili ništa kako bismo se osvetili za pljuvanje na naše časnike na bazaru«, dodao je dok je Charles Mott pokraj njega gledao lica jedno za drugim i prikupljao kimanje u znak slaganja. »Nismo se obazirali na to što su poručnik i lale i kapetan Jennings izbodeni, kao ni na pucnjavu na naše sepoje na putu. Svaki bi se Afganistanac ubilački osvetio za takve uvrjede, ali mi smo dopustili da se svi izvuku bez ijednog ispaljenog zrna.«
Macnaghtenovo lice bilo je sve crvenije. »Ali ne znamo tko je to učinio. Predlažete li da kaznimo ljude bez dokaza o njihovoj krivnji?«
»Tu je i iznenadni noćni napad na moj tabor u Butkhaku«, dometnuo je brkati pukovnik. »Osobni stražar šaha Šudže, premješten u moju jedinicu, pustio je stotinu pripadnika Ghilzais plemena u moj tabor. Izgubili smo tridesetpetoricu. Navodno su svi vidjeli kako pristaše Abdulaha Kana kasno tog poslijepodneva odlaze iz grada u našem smjeru. Isti ljudi«, dodao je ogorčeno, »potom su viđeni kako se vraćaju u grad kroz tabor brigadira Sheltona u Sia Sangu. Ni tada nije učinjeno ništa.«
»A što je s tobom, Monteith?« ljutito je upitao Macnaghten. »Ako si znao tko je pustio napadače, zašto ga sâm nisi ustrijelio na mjestu? Ne optužuj nas za svoje propuste.«
Charles Mott nagnuo se naprijed. »Ponos i osveta dvije su činjenice afganistanskog života«, rekao je s ozbiljnim izrazom na dugom licu ispod pomodno raščupane kose. »Nismo uzeli...«
Macnaghten je snažno udario dlanom o stol izazvavši niz trzaja u prostoriji. »Želite li reći da smo mi krivi za pobunu? Sit sam tih zlogukih proročanstava, te litanije...«
»Mislim da sam zamolio kavu«, uzrujano se ubacio general Elphinstone.
Jedan je ađutant napustio prostoriju zalupivši vratima za sobom.
Gola glava Adriana Lamba sjajila je od znoja. »Sir Williame, moramo odmah poduzeti nešto kako bismo kaznili rulju u gradu. Ako to ne učinimo, smatrat će nas kukavicama. Strahujem da ćemo i mi za nekoliko dana biti silovito napadnuti.«
»Kukavice?« Macnaghten je zarinuo pero u tintarnicu i počeo čujno pisati grebući papir vrhom pera. »Brigadir Shelton«, čitao je naglas kako je pisao, »napustit će svoj tabor u Sia Sangu i pola svojih ljudi odvesti u Balu Hisar. Preostale će poslati ovamo, u garnizon. Potom će, ako bude bilo moguće, poslati spasilačku jedinicu u grad.«
»Ako bude bilo moguće?« kapetan Sturt razrogačio je oči. »Ali zacijelo...«
»Ako bude bilo moguće.« Macnaghten je naglo ustao. »Shelton ide u Balu Hisar. To je sve.«
Sat vremena poslije Mariana je uplakana stajala pred svojim tetkom na krvavim bosim stopalima, i dalje u afganistanskoj odjeći. »Ali zašto?« viknula je. »Zašto nisu poslali spasilačku jedinicu u grad? Zašto nisu učinili ništa kako bi sir Alexandera spasili od one ubilačke rulje? A sada kad je zacijelo mrtav, zašto ga ne osvete?«
»Previše sam ljut da bih razgovarao o tome«, hladno je odgovorio tetak Adrian. »Sramotno si prekršila moju zabranu i neću ti lako oprostiti. Tvoja je teta u krevetu otkako je otkrila da si nestala bez riječi. Mislila je da su te Afganistanci oteli.«
»Nikome ne smiješ reći što znaš o sudbini sir Alexandera«, ljutito je dodao. »Glasine govore da je još živ, a ti ne smiješ uništiti tu nadu. Jesi li me čula?«
Okrenuo se na peti i otišao, ali ona je ipak uspjela vidjeti bol na njegovu licu.
Nekoliko trenutaka poslije teta Claire pružila je ruke s kreveta, zagrlila Marianu, vlažno je izljubila i tada se srušila na jastuke.
»Ne smiješ više nikada tako nestati«, rekla je hripajući, naglašavajući svoje riječi ritmičkim potezanjem Marianine zapetljane kose. »Pogledaj se u toj strašnoj domaćoj odjeći. Okrutna si. Mogla bih te ubiti, doista bih mogla!«
Mariana se povukla u svoju sobu što je brže mogla te je poslala po Dittua.
»Kakva strka u kući«, povjerio joj je dok je praznio lonac vruće vode u lavor pod Marianinim stopalima, »kakva vika i paranje odjeće! Memsahib je čak pozvala vašeg munši sahiba«, dodao je tresući sol u vodu, »da joj kaže što vam se dogodilo.«
»Pozvala je munši sahiba? Što je rekao?« Mariana se trgnula spuštajući krvavo stopalo u vodu.
»Rekao je kako vjeruje da ste otišli razgovarati s nekim u gradu te kako je uvjeren da ćete se brzo vratiti. Rekao je i kako vrlo vjerojatno niste oteti.«
Gong je najavio ručak. Mariana se umorno presvukla u poslijepodnevnu haljinu i iščetkala kosu stišćući zube zbog boli vlasišta.
Njezina teta nije došla za stol. Mariana nije mogla ni taknuti kuhanu ovčetinu ili mliječni puding, iako joj ih je obzirni stari Adil nekoliko puta ponudio. Ni ona ni njezin tetak nisu progovorili.
Sada su svi bili u opasnosti. Fitzgerald je primijetio da bi se i koza mogla popeti preko zida rezidencije...
»U dva sata poslijepodne šah Šudža poslao je svoje stražare u grad kako bi spasili Burnesa«, povjerio je Fitzgerald Marianinu tetku nakon što je Marianu i njezina munšija pristojno, ali žurno otpravio iz blagovaonice. »Detašman njegove pješadije iz Bale Hisar ušao je s dva topa na bazar Shor.«
Držeći uho uz zatvorena vrata, Mariana je u tetkovu glasu čula nadu. »I što se tada dogodilo?«
»Dočekala ih je golema rulja. Na svim krovovima i balkonima duž puta bili su načičkani strijelci, kao i na mnogim prozorima na katu. Vojska je izdržala tridesetak minuta prije no što je odustala i povukla se s dvije stotine ubijenih ili ranjenih.«
»Ah.« Glas tetka Adriana vratio se u stvarnost.
»Dakako«, dodao je Fitzgerald, »pola šahove pješadije činili su nepouzdani Afganistanci, a ostatak je bio tek napola obučen i pod sablažnjivim zapovjedništvom. Topnici su bili potpuno neiskusni. Nismo se ni približno dovoljno potrudili obučiti njegovu vojsku.«
»Jesu li uspjeli doći do Burnesove kuće?«
»Bojim se da nisu.« Fitzgeraldov hladan i miran glas odudarao je od ozbiljnosti njegovih vijesti. »Čim su ušli u grad, bili su opkoljeni sa svih strana, savršene mete za strijelce s krovova. Dakako, bili su tijesno raspoređeni u pješadijske kvadrate«, dodao je bez emocija.
U pješadijske kvadrate? Mariana se namrštila. Zašto su za uličnu paljbu primijenili kvadratnu formaciju? Zbijeni redovi vojnika dobro su poslužili lordu Wellingtonu protiv francuske konjice kod Waterlooa, ali ovo je nedvojbeno bila drugačija borba.
»A topovi kalibra šest funta«, nastavio je Fitzgerald, »bili su potpuno beskorisni u tom skučenom prostoru. Čak ni primjereno obučeni topnici njima ne bi mogli naciljati krovove na tako maloj udaljenosti. Pucali su samo jednom, u kuće pred sobom prema zavoju ulice, i to je bilo sve. I što je još gore, oba su topa ostavljena, a samo jedan zaglavljen i onesposobljen. Drugi je u neprijateljskim rukama...«
Glas mu je zamro.
»Je li brigadir Shelton već krenuo u Balu Hisar?« upitao je tetak Adrian.
»Jest.« Kad je Fitzgerald progovorio tišim glasom, Mariana je jače pritisnula uho na vrata. »Kad sam ga sreo na putu s njegovom vojskom, bio je u užasnom stanju. Doimalo se da je gotovo izvan sebe, da ne zna kako će postupiti kad stigne onamo. Mene je upitao što mu je činiti.«
»Pitao je vas? Ali on je naš zamjenik zapovjednika.«
Fitzgerald je čujno uzdahnuo. »Kad sam rekao da bih na njegovu mjestu odmah ušao u grad i spasio Burnesa, odgovorio je prilično oštro da njegova vojska nije spremna za to te da očito ne razumijem uličnu borbu.«
»Što je svima njima?« promrmljao je tetak Adrian.
»Barem general Elphinstone pojačava osoblje u utvrdi intendanture.«
Mariana je gotovo zaboravila ludo odvažan izostanak planiranja – pohranjivanje svih zaliha hrane i najvećeg dijela strjeljiva izvan zidina garnizona, u slobodnoj tvrđavi nasuprot ograđenu vrtu koji bi bio savršeno mjesto za opsadu.
»Sir William pozvao je generala Salea da se vrati sa svojom brigadom i našim preostalim topovima«, dodao je Fitzgerald. »Uz njegovu ćemo pomoć lako poraziti ustanike.«
»To mi je drago čuti.«
Stolac je zastrugao gurnut unatrag. »Moram vas zamoliti da me ispričate kako bih se vratio svojim dužnostima«, sumorno je rekao poručnik, »jer sam zadužen za nadzor nad našom obranom. Ali želim vama i Charlesu Mottu prenijeti zahvalnost mlađih časnika što ste jutros rječito izrazili naš stav. Premda sam siguran kako ćemo izdržati do povratka generale Salea«, nastavio je tiho, kad je drugi stolac zaškripao, »ne mogu se oteti zabrinutosti za vas, gospodu Lamb i gospođicu Givens. Volio bih da postoji kakav način da vas i vašu obitelj krišom otpravimo natrag u Indiju prije no što se situacija pogorša.«
»Vrlo ste ljubazni, Fitzgeralde«, sumorno je odgovorio tetak Adrian, »ali moram obavljati svoju dužnost. A što se tiče moje supruge i gospođice Givens, ne mogu zamisliti siguran način da dvije Engleskinje pošaljem ikamo, koliko god bih to želio.«
Fitzgeraldovi su koraci bili opasno blizu vrata. »Razumijem vaše osjećaje, gospodine«, rekao je dok se Mariana pripremala za bijeg. »Ako se dosjetim načina da ih pošaljemo odavde, odmah ću vam reći.«
Te je večeri sjedila na krevetu uz svjetiljku koja je svijetlila na noć nom ormariću pokraj nje, i na koljenima odmotan držala Hadži Kanov svitak.
Na vama je veća odluka od one tko će vam biti suprug, rekao joj je kao da je cijelo to pitanje braka tek manja napomena ili interpunkcijski znak u priči njezina života. A što može biti važnije od pitanja s kime će biti u braku? Nije li ta odluka sa sobom nosila silno mnogo dobitaka ili gubitaka?
Možda jest, ali u tom se trenutku pitala i Koće li ona, tetak Adrian i teta Claire preživjeti ustanak.
Hadži Kan rekao joj je da će bude li izgovarala darud primiti odgovore na sva svoja pitanja. Pokušala se sjetiti njegova lica, pročitati njegov izraz, ali sjetila se samo uzrujanosti u njegovu glasu.
»Nebeski oče, molim te, oprosti mi ako je ovo pogrešno«, šapnula je. »Ali ne znam što bih drugo.«
Zatvorila je oči i počela.
»Onolikim koliko je različitih stvari stvorenih«, završila je trenutak poslije.
»Dubokim kao što je ispunjenje žudnje duše,
sjajnim kao što je ukras nebesa,
moćnim kao što je potvrda vjere.«

Ništa se nije dogodilo. Odgovor se nije pojavio. U njezinu se umu nije pojavila slika, pa čak ni kratkotrajna predodžba. Ali zapitala se nije li osjetila slabljenje svojih strahova, blag nagovještaj nove vjere u toj opasnoj situaciji?
Darud mora izgovarati još deset dana. Tko zna što će se dogoditi kad završi, ali ako je Hadži Kan doista mislio ono što je rekao, znat će više no što sada zna. Bez obzira na to hoće li se ta nova informacija odnositi na njezin budući brak ili na nešto ozbiljnije, samo će vrijeme donijeti odgovore.
***


Kasno te noći skupina omotanih muškaraca šuljala se sa zapaljenim bakljama u rukama duž zidova Burnesove kuće koja je još tinjala. Kad su stigli nedaleko od niskih stražnjih vrata, Burnesov afganistanski prijatelj Naib Šarif prostro je tkaninu na utabanu zemlju ulice. Želudac im se dizao dok su tražili ostatke Burnesova jadnog raskomadanog tijela te ih, jedan po jedan, donosili na tkaninu.
»Pobrinut ću se za tvoj pokop, dragi moj nepromišljeni Eskandare«, šapatom se zavjetovao Šarif dok je sa svojim ljudima nosio smrdljivi teret u tamu.

19. poglavlje

6. studenog 1841.


Moramo se odmah spakirati.« Na svjetlosti svijeće lice tete Claire bilo je sivo od straha. »Iz garnizona je došao glasnik sa zapovijedi da se evakuira krug rezidencije.« Mariana se uspravila i trepnula. »Koliko je sati?« upitala je.
»Gotovo pola šest ujutro. Do devet sati moramo napustiti krug rezidencije. Kažu da ovdje nismo sigurni.«
Dvije pletenice visjele su ispod noćne čipkaste kapice tete Claire. Mariana nije bila svjesna koliko je njezina teta Claire smršavjela.
»Macnaghtenovi će se smjestiti kod lady Sale«, dodala je teta Claire preko ramena dok je odlazila vukući noge, držeći svjetiljku koja joj se ljuljala u ruci. »Mi ćemo se smjestiti u časničke prostorije.«
Pola sata poslije Dittu je natraške ušao kroz Marianina vrata noseći poslužavnik s kavom. Bio je nadomak suza. »Što se dogodilo, bibi?« zavapio je, a poslužavnik je zveckao dok ga je spuštao drhtavim rukama. »Zašto moramo otići iz naše kuće?«
»Ne znam, Dittu«, odvratila je. »Mogu samo reći da to moramo učiniti.«
»Ali kažu da vaš munši sahib i mi ostali moramo živjeti u šatorima.« Glas mu je puknuo. »Želim kući u Indiju, bibi. Ovdje je vrlo hladno...«
»Pobrinut ću se da svi dobijete tople pokrivače«, žurno ga je prekinula strahujući da bi mogla pokazati osjećaje. »A sada pođi dolje i pomozi s kuhinjskim stvarima. I nemoj zaboraviti spakirati plahte i ručnike«, viknula je za njim.
Kad je Dittu otišao, Mariana je sjela na rub kreveta i spustila lice među dlanove.
Što se dogodilo s njezinim ljudima, najhrabrijim, najrazboritijim na svijetu? Kako je moguće da nisu uvidjeli silnu opasnost upletanja u odnose s ljudima koje ne razumiju? I zašto su sada, suočeni s nasilnim posljedicama svojih postupaka, toliko popustljivi?
I kako ne vide da će nevini ljudi poput Dittua te njezine jadne prestravljene tete biti prisiljeni platiti nepravednu cijenu njihove ludosti?
Prisilila se ustati i početi pakirati stvari.
Svi će biti sretni, pomislila je spremajući Hadži Kanov papirić u steznik, ako ta cijena bude samo život u barakama, ili u šatoru na snijegu.
»Kapetana Sturta jučer je u lice ubo dvoranin u Bali Hisar«, rekao joj je tetak dva sata poslije dok su stajali i čekali svoje konje. »Jezik i lice bili su mu obamrli. Satima nije mogao ni gutati ni govoriti. Lady Sale i njezina kći njegovale su ga cijelu noć. Hvala Bogu, sada se očekuje da će se oporaviti.«
Oči tetka Adriana bile s podbuhle, kao da ni on nije spavao. »Doima se da se Afganistanci okupljaju u velikom broju. Put odavde do grada prepun je naoružanih seljana koji odlaze pridružiti se ustanku. Molim te, nemoj to reći svojoj teti. Jedva čekam da stignu general Sale i Prva brigada.«
Konji su došli. Jar Muhamed odveo je Marianinu kobilu do stepenica za uzjahivanje, smiren i pozoran kao i uvijek. Isti izraz zacijelo je bio na njegovu licu dok ju je sigurno vodio iz Hadži Kanove kuće, držeći dug kukri nož spreman u ruci.
Dvije godine bio joj je vjeran zaštitnik. Taj brđanin koščatog lica nikada nije žurio, ali njegovo ju je brzo djelovanje spasilo kad ju je ugrizla zmija, a i čuvao ju je od otmičara djece koji je prije mnogo vremena došao oteti Sabura.
Kad god je Mariana pogledala Jara Muhameda ili izravnog, vjernog Gulama Alija, sjetila se Lahorea, Sabura i Hasana Ali Kana.
Pognula je glavu kako bi sakrila suze koje su joj se skupljale u očima. Neka im se ne dogodi ništa loše...
Slijedeći povorku natovarenih magaraca, prošli su kroz vrata u bedemu koji je dijelio krug rezidencije od vojnoga garnizona.
Osvrćući se uokolo, Mariana je vidjela da se sve promijenilo.
Kad je posljednji put bila ondje, na otvorenom vježbalištu bili su vojnici u crvenim jaknama koji su izvodili složene vježbe. Sada su ondje bili redovi šatora, hrpe topovskih zrna i hrpe prtljage. S onoga što je preostalo od otvorenog prostora vježbališta čuli su se udarci čekića i potezi pile.
Duž južnog bedema u daljini se pojavila magla šatora. Doimalo se da je domaći bazar premješten unutar zaštitnih zidova garnizona.
Nedaleko od baraka milila je uzbuđena gomila indijskih muškaraca, žena i djece. Mariana je gledala kako nekoliko časnika dolazi i tjera ih.
Pješaci u crvenim jaknama penjali su se na grudobran nedaleko od vrata kako bi stražarili iza njihovih utvrđenja nalik na zube.
Kad je jedan od njih pokazao na jug, prema gradu, Mariana je opazila da mu je jakna ispod ruke poderana.
Jesu li svi vojnici bili zapušteni kao taj? Namrštila se dok je nekoliko domaćih konjanika prolazilo pokraj nje. Zaključila je da su doista pazili na svoje pokrpane hlače i iznošene jakne. Zacijelo barem godinu dana nisu dobili nove odore.
Konjska je zaprega praćena bradatim indijskim topnicima vukla top prema glavnim vratima, s dugom cijevi okrenutom prema natrag, dok je britanski časnik na konju izvikivao zapovijedi pokraj njih.
Nitko nije primijetio Marianu i njezinu obitelj.
»Zašto staju? Zašto su me spustili?« viknula je teta Claire iz svoje nosiljke kad su Mariana i njezin tetak zauzdali konje i pogledom tražili nekoga tko će im pokazati njihov novi prostor.
»Mislim«, rekao je tetak Adrian pokazujući prema ograđenom krugu jedva vidljivom iza šatora i prtljage, »da bi bilo pametno privremeno otići k lady Sale dok se situacija ovdje ne smiri.«
Pola sata poslije s lady Sale i s utihnulom lady Macnaghten sjedili su u spartanskom salonu Saleovih, dok su im žurni koraci na katu govorili o daljnjim naporima njegovanja ranjenog kapetana Sturta.
Cjelonoćno njegovanje zeta nije nimalo oslabjelo uobičajenu silovitost lady Sale. »Ovaj ustanak od samog se početka loše rješava«, rekla je neuvijeno, uzimajući čašicu šerija s poslužavnika. »Za ove napade možemo optužiti samo tromost našeg zapovjedništva i njihovu budalastu predodžbu o našoj sigurnosti.«
»Upravo tako.« Mariana je otvorila šake oduševljena što je pronašla nekoga tko se slaže s njom. »A ja ne razumijem zašto se nismo osvetili za ubojstvo sir Alexandera. Naposljetku, to je bilo prije četiri dana. Da smo Afganistanci...«
»Ubojstvo? Prije četiri dana?« Dugačko tijelo lady Sale odmah se ukočilo u stavu pozornosti. »Kako se usuđujete reći nešto toliko strašno? I tko ste vi da biste tvrdili kako poznajete sudbinu sir Alexandera?«
Mariana je utonula na svojem stolcu, a srce joj je lupalo. Premda je u sobi bilo hladno, osjetila je kako joj se vrela vlaga cijedi niz leđa. Nije se usudila pogledati tetka.
»Ali svi znamo da se sklonio kod prijatelja u gradu!« Ruka lady Macnaghten drhtala je dok je posezala za šerijem. Mariana je tada primijetila da joj je kosa lagano neuredna te da joj haljina nije besprijekorno izglačana. »Svi znamo da je zadobio tek malu ranu na nozi.«
»Gospođica Givens samo nagađa«, uvjerio ju je tetak Adrian. »Moja je nećakinja vrlo nerazborita mlada dama«, dodao je gnjevno gledajući Marianu.
»I uz to vrlo nepristojna«, zlobno je dodala lady Sale. »Nema pravo prigovarati politici dužnosnika koje je postavilo Njezino Veličanstvo. Ako nešto ne podnosim, tada su to zloguki proroci. U garnizonu imamo hrane za najviše tri dana«, nastavila je izuzimajući se od takve optužbe. »Preostala je zaliha u utvrdi intendanture. Ako je izgubimo, nećemo izgubiti samo presudno važnu hranu i medicinske zalihe u njoj. Ustanici će steći nadzor i nad Kohistanskim putom te nam presjeći vezu s gradom.«
»S gradom?« Teta Claire se namrštila. »Ali, zašto bismo željeli vezu s gradom? Nije li pun Afganistanaca?«
Lady Sale netremice je gledala u nju. »Draga moja gospodo«, rekla je glasno i polako kao da se obraća maloumnoj osobi, »u gradu je sve.«
»Uvjerena sam«, ubacila se lady Macnaghten s usiljenom vedrinom, »da ćemo se svi nekako snaći. Moj je suprug vrlo vješt u razgovorima s Afganistancima. On govori perzijski, znate...«
Glas joj je zamro. Mariana je pokušala uhvatiti njezin pogled, ali lady Macnaghten gledala je na drugu stranu.
Tetak Adrian se nakašljao. »Razgovarajmo o nečemu drugome«, odlučno je rekao. »Lady Sale, čujem da kapetan Sturt opet može govoriti. Zacijelo vam je vrlo laknulo.«
»Doista jest.« Lady Smile uputila mu je škrt osmijeh. »Isprva se doimalo da je strašno ranjen, ali sada već sjedi i traži juhu.«
Tetku Adrianu i njegovoj obitelji dodijeljene su zajedničke prostorije triju mlađih časnika: tri spavaonice nalik na kuhinjske ormare i slabo namještena dnevna soba s kaminom te s dva prozora koja su gledala na pješadijske barake. Čim su stigli u tu nisku ružnu zgradu, Mariana se zatvorila u svoju sobu, malenu ledenu sobicu koja je sudeći po preostalim stvarima pripadala poručniku Cowperthwaiteu.
Tetine će pritužbe slušati poslije.
Gdje je Fitzgerald? Otvorila je svoju veliku škrinju i pregledala njezin sadržaj nadajući se da nije na otvorenom i da Afganistanci ne pucaju u njega. Ali zacijelo jesi jer im nije poslao ni jednu jedinu poruku.
Bilo je besmisleno pitati se što je s Hasanom.
»Ti si kriva za to što nas lady Sale nije pozvala na večeru«, optužila ju je teta Claire vičući iz svoje nosiljke dok su prelazili mračno vježbalište odlazeći na večeru.
I, dakako, bila je u pravu. A dok ih je očito zabrinut niži časnik vodio do improviziranog stola u kutu blagovaonice časnika Britanske konjice, Mariana je vidjela da bi, koliko god je večera kod lady Sale mogla biti neugodna, ova mogla biti još neugodnija.
Nisu bili sami. Stol su dijelili s dvije tihe časničke supruge i njihovo sedmero djece, koja su se doimala previše klonulima da bi jela. Ali opće ozračje u blagovaonici bilo je lošije od neveselih družbenika i Marianina osjećaja da joj nije mjesto u tom vojnom okruženju.
Časnici za dugim stolovima bili su dovoljno svečano odjeveni u raskošne odore prekrivene zlatnim pletenicama te s epoletama, a prostorija je bila osvijetljena svijećama i prepuna pukovnijske srebrnine, ali razgovor je bio prigušen, a lica oko stola, mlada i stara, svježa i gruba, izgledala su mrzovoljno i gnjevno.
Hlrana se sastojala od gnjecave riže i žilave kuhane piletine. Premećući je po tanjuru, Mariana je slušala zvukove oko sebe – prigušene glasove djece, struganje noževa i vilica po porculanu i povremene zapovijedi da se donese još vina.
U toj prostoriji nije bilo smijeha ni radosti.
Mariana je pomislila kako nije ni čudo da su časnici radije pili nego razgovarali. Bilo je općepoznato da su dvije tisuće strijelaca viđene kako čekaju u obližnjim brdima, ali unatoč svemu tome i unatoč vijestima o neprekidnoj struji naoružanih seljaka koji idu prema gradu, general Elphinstone nije zapovjedio pravi napad.
»Mogu li vas zamoliti sol?« šapnula je jedna supruga.
Mariana joj je mogla uputiti tek slabašan osmijeh.
»Samo će vrijeme reći što je pred nama«, sumorno je rekao njezin tetak dok su hrabro izdržavali hladnoću pješačeći natrag u svoje prostorije praćeni dahtanjem nosača tete Claire.
Pola sata poslije netko je pokucao na Marianina vrata.
»Gospođice Givens, ja sam, Charles Mott«, rekao je prigušen glas. »Mogu li na trenutak razgovarati s vama?«
Na sebi nije imao jaknu. Drhtao je u uskom prolazu, držeći cilindar u rukama. »Ispričavam se što vam smetam ovako kasno«, brzo je rekao, »ali jako strahujem za vašu sigurnost. Znam da gospodin Lamb nipošto neće napustiti svoju dužnost, ali mislim da vam moram reći kako postoji način da vi i gospoda Lamb odete odavde prije no što bude prekasno.«
»Prekasno?« Namrštila se gledajući njegovo ozbiljno lice.
»Da.« Pogledao je preko ramena. »Ne mogu ulaziti u to, ali morate poći jednom od afganistanskih poglavica te ga zamoliti za utočište za sebe i svoju tetu. Pružanje utočišta nepisani je zakon Paštuna«, dodao je. »Pod njihovom skrbi bit ćete potpuno sigurne. Gospodin Lamb to, dakako, nikada ne bi iskoristio...«
»Panah?« prekinula ga je. »Želite da zatražim panah?«
Kimnuo je. »Čuli ste za to. Trebao sam znati. Molim vas, učinite to, gospođice Givens. To vam je jedina nada. Ne bih mogao podnijeti«, dodao je, a na licu mu se čitala bolna čežnja, »da se nešto dogodi...«
»Hvala vam na savjetu, gospodine Mott«, žurno je rekla Mariana. »Imat ću ga na umu.«
Dok se pripremala za spavanje pomislila je kako je Charles Mott zacijelo poludio. Nema tih okolnosti, koliko god bile teške, koje bi je prisilile od neprijatelja zatražiti zaštitu.
U zoru ju je naglo probudila topnička paljba. Dok je sjedila na pletenom ležaju poručnika Cowperthwaitea, s pokrivačem navučenim do brade, Dittu se pojavio noseći poslužavnik s kavom. »U šatorima je vrlo hladno, bibi«, rekao je cvokoćući zubima, »a kave ima za još samo jedan dan.«
Nadajući se da su topovi označavali kakvo pozitivno djelovanje, progutala je kavu koja se već bila gotovo ohladila, odjenula i zakopčala svoju najtopliju haljinu, ugurala kovrče pod prvi šeširić koji je pronašla i otvorila vrata.
U hodniku nije bilo nikoga. Gurnula je teška vanjska vrata i izašla na utabanu zemlju.
Između redova šatora vatre su pucketale i dimile se, a oko svake okupili su se domaći vojnici sa šalovima prebačenim preko odora. Muklo kašljanje odjekivalo je iz reda u red.
Od Europljana je vidjela samo lady Sale koja je iz svoje kuće nasuprot časničkim prostorijama izašla u čizmama i sa šeširićem na glavi noseći jahaći bič u ruci.
»Što vi radite ovdje?« hladno je upitala kad joj je Mariana prišla kako bi je pozdravila. »Trebali biste se brinuti za svoju tetu.«
Mariana je podignula bradu. »Želim znati što se događa. Želim vidjeti borbu.«
»Odavde je ne možete vidjeti.« Lady Sale pokazala je prema gore. »Već sam pokušala vidjeti sa svojeg krova, ali neuspješno. Odande jasno čujem topove, ali samu bitku ne vidim.«
Stisnula je oči i promotrila Marianu od glave do pete. »Jučer ste vrlo uvjereno izjavili da je sir Alexander Burnes ubijen prije četiri dana. Morate mi reći odakle vam ta informacija. Ne pokušavajte mi lagati. Pokušate li, odmah ću to znati.«
Mariana se ukočila. »Ne mogu vam reći.«
»Ne sviđate mi se«, glatko je rekla lady Sale, »ali vidim da ste neuobičajena mlada žena. Neću nikome otkriti ono što mi kažete.«
Bila je bahata i gruba, ali nije se doimalo da se upušta u ogovaranje.
»U redu«, odgovorila je Mariana. »Bila sam u Kabulu kad je Burnes ubijen. Rulja je jurila pokraj nas vičući da je Aminulah Kan zapovjedio napad na njegovu kuću. Bilo mi je jasno, kao i svima drugima, da će za sat vremena biti mrtav.«
Lady Sale nestrpljivo je podignula ruku. »Kakva krajnje besmislena...«

»Bila sam odjevena kao Afganistanka«, mirno je rekla Mariana.
Ruka lady Sale ukočila se usred geste.
»I to je sve što sam spremna reći«, zaključila je Mariana.
Ne želeći pognuti glavu, netremice je uzvraćala pogled lady Sale.
»Pa, dobro«, rekla je lady Sale nakon kratke stanke, »kad si već ovdje, možeš poći sa mnom.«
Ne rekavši više ni riječi, brzim je korakom krenula pokraj redova šatora, baraka i vezova za konje prema južnoj strani garnizona gdje su se sada nalazili pohabani šatori tisuća prijašnjih stanovnika indijskog bazara koji su kao i vojnici čučali u skupinama te grijali ruke nad zadimljenom vatrom, držeći djecu na krilima.
Kad je prošla pokraj hrpa prtljage i svezanih životinja te neugodnim gurkanjem bičem otjerala gomilu bosonoge indijske djece koja ju je slijedila, pokazala je prema vanjskom bedemu garnizona.
»Odavde vidimo domaći bazar«, rekla je.
Kroz poveliku pukotinu u zidu pokraj jugozapadne kutne kule jasno se vidjela zavojita ulica sada napuštenog bazara. Lady Sale pogledala je kroz nju. Trenutak poslije uzmaknula je s izrazom mračna zadovoljstva na licu.
»Kao što sam pretpostavila«, rekla je odmaknuvši se kako bi Mariana pogledala, »pun je neprijatelja. Stigli su do podnožja našega vanjskog zida.«
Mariana je pogledala van. Katnice s obje strane ulice izgrađene su kako bi se u njih smjestile radnje i domovi kovača, glazbenika, krojača, trgovaca i drugih članova tabora koji su došli s vojskom iz Indije.
Isprva nije vidjela ništa, ali tada je na jedna niska vrata izašla prilika u bijeloj odjeći te skočila preko ulice i nestala iza drugih vrata kad je zrno muškete ispaljeno s grudobrana podignulo oblačić prašine pokraj njegovih stopala.
»Budući da je odavde nije moguće vidjeti«, hladno je rekla lady Sale, »borba se zacijelo odvija u utvrdi intendanture, koja se ne vidi od drveća. Da su načinili osnovni korak zadržavanja hrane i medicinskih potrepština u garnizonu, ništa od ovoga ne bi se dogodilo.« Uzdahnula je. »Ondje je i sve vino te pivo.«
Bubnjevi su oglasili poziv na oružje. Nedugo potom pokraj njih je prema vratima brzo prošla jedinica europskih pješaka u crvenim jaknama, a za njima top i šest topnika.
Koliko će se njih vratiti živo? Mariana je zadrhtala.
Kao odgovor na njezino pitanje, kroz ista vrata ušla su kola. Na njima su ležali ranjeni domaći vojnici, kao usred bitke. Jedan od njih sjedio je naslonjen na stranicu kola i promuklo jecao. Sjajna krv natopila je jednu stranu njegove odore te umrljala bijeli poprečni pojas.
Kad su kola skrenula, vidjela je da mu je lijeva ruka gotovo odsječena u ramenu.
»To me podsjetilo«, energično je rekla lady Sale, »da će nam biti potrebni zavoji. Očekujem te sutra ujutro. Donesi sve plahte i ručnike koji ti nisu nužno potrebni. Bit će nam potrebna sva snaga da izdržimo dok se moj suprug ne vrati.«
Koliko god joj se general Sale nije sviđao, Mariana je jedva čekala da taj stari veteran s ožiljcima na licu dovede svoje pojačanje kroz vrata garnizona.
»Znam sve!« viknuo je Nur Rahman tog poslijepodneva dok je munši sahib izuvao cipele pred Marianinim vratima. »Bitka se vodila nedaleko od utvrde na glavnom putu. Čuo sam od čovjeka koji je bio ondje.«
»Ali, gdje?« upitala je Mariana. »Kod koje utvrde?«
Samo neka nije utvrda intendanture...
»Kod one u kojoj se čuva hrana.« Pokazao je prema jugozapadu. »Došle su tisuće ljudi željnih pšenice, graha i riže, čaja, ulja i šećera. Sve odnose.«
Mariana je klonula na svoj stolac i prešla rukom preko lica. Što će sada? Kako će bebe s bazara ili mala djeca od sinoć preživjeti opsadu na ledenoj hladnoći?
Njezin je učitelj ušao i kretnjom zatražio tišinu, ali Nura Rahmana nije bilo moguće zaustaviti. »Sve utvrde u blizini prepune su strijelaca«, nastavio je uzbuđeno, »kao i Kraljev vrt. Zatvorili su put prema...«
»Dosta!« Munši sahib autoritarno je mahnuo prema vratima i okrenuo se prema Mariani. »Bibi, Nur Rahman i ja s vašim ćemo ljubaznim dopuštenjem otići. Danas nije dobar dan za pouku.«
»Ne.« Molećivo je pružila ruku. »Molim vas, ostanite sa mnom.«
Pogledao ju je u oči, a tada spokojno kimnuo, dostojanstven s kapom od karakula na uskoj glavi. »Ostat ću ako želite, bibi«, složio se, »ali danas ćemo se odmoriti od poezije Sa’adija i Hafiza. Umjesto toga ispripovijedat ću vam priču, ili zapravo prvi dio priče, jer je predugačka da bi se odjednom ispričala.«
Pitajući se koju joj pouku njome želi objasniti, Mariana je sjela na svoj pleteni ležaj. Pokazala je prema svojemu jedinom stolcu ravnog naslona, ali njezin je učitelj ostao stajati kao i uvijek, blago se ljuljajući na stopalima u čarapama, ruku sklopljenih iza leđa. S jednostavnim šalom prebačenim oko ramena na kraljevski način svojeg naroda, pripadao je drugom svijetu.
Mariana mu je odjednom zavidjela.
»U kraljevstvu vrlo daleko odavde«, počeo je lutajući pogledom po njezinoj maloj sobi, kao da vidi iza njezinih zidova, u daljinu, »kralj je sjedio na krovu svoje palače te gledao svoju zemlju. S radošću i poniznošću gledao je valovite brežuljke, svjetlucave rijeke i bujne voćnjake svoje bogate raznovrsne zemlje jer nigdje nije bilo sretnijeg i imućnijeg kraljevstva.«
Iz hodnika se začuo glasan uzdah. Mariana je pogledala van i vidjela da Nur Rahman pozorno sluša.
»Kraljeva radost«, nastavio je munši sahib, »proizlazila je iz saznanja da je svoju zemlju sam doveo u to stanje obilja i sreće. Njegova poniznost proizlazila je iz shvaćanja da sav njegov uspjeh potječe iz jednostavne mudrosti koju je nosio u srcu.«
U daljini su se zalupila vrata. Dittu se pojavio na njezinim vratima, a za njim i Adil, vukući noge. Obojica su nosila po jednu hrpu složenih ručnika. Mariana im je pokazala neka ih odlože i slušaju.
»Kralj je tu mudrost stekao«, nastavio je njezin učitelj, » dok je bio mali princ. Dok se jednog dana igrao u vrtu palače, na vratima je ugledao staru ženu koja je njegovu ocu, kralju, na dar donijela suho voće. Kad joj je prišao, starica se okrenula prema njemu, lica sjajna poput Mjeseca, pogleda spokojna poput noćnog neba.
‹O, prinče›, rekla je, ‹donosim jednu tajnu samo za tvoje uši, ako obećaš da ćeš do kraja života živjeti prema njezinoj mudrosti.›
‹Obećavam, stara majko›, uskliknuo je princ zaplesavši od uzbuđenja dok je stajao pred njom.«
I Sabur bi upravo tako postupio. Mariana je zamislila kako trči prema toj blistavoj starici, kako mu kovrče poskakuju, a željna stopala tapkaju po vrtnoj stazi.
»Princ je zaboravio suho voće«, nastavio je munši, »jer je tajne volio više od bilo čega na svijetu.
‹Evo moje tajne›, nježno je rekla starica. ‹Bit će samo tvoja sve dok ne odlučiš predati je drugima.›
Prignuvši blistavo lice blizu njegova kako bi je čuo, šapnula je: ‹Istinska sreća prebiva samo u vjernom srcu›.«
»Istinska sreća«, ponovio je Nur Rahman.
»Ponosan na svoju važnu tajnu«, nastavio je munši, »mali princ potrudio se je upamtiti. Te ju je večeri prije spavanja ponavljao za sebe, kao još mnogo noći nakon nje. Staričine riječi godinama su ga pratile u njegove snove.
Kad je mali princ postao kralj, tajna je bila toliko duboko urezana u njegovo srce da je njezina mudrost prožimala sve njegove misli, govor i djela. Bio je najvelikodušniji, najljubazniji i najplemenitiji kralj kojeg su njegovi ljudi imali. Zahvalni za svoju sreću, ljudi su slijedili kraljev primjer te se jedan prema drugome ponašali čestito i ljubazno, a za nagradu primali su nezamislivo blagostanje i sreću.
A tada je kralj ostario. Sjedeći na krovu svoje palače, razmišljao je o budućnosti.
Bio je miran jer je znao da će njegovi voljeni sinovi dobro vladati kraljevstvom. Pazio je da svakomu malom princu prenese staričine mudre riječi. Svi njegovi sinovi godinama su svake večeri ponavljali tu tajnu, kao što je to i njihov otac činio. Bilo koji od njih bio bi kralj dostojan poštovanja.
Ali shvatio je da svoje znanje mora podijeliti i s drugim Ijudima izvan svoje obitelji.
‹Prije no što umrem›, pomislio je, ‹moram tu mudrost predati i drugim vladarima kako bi i oni, uz pomoć Alaha Milostivog, svojim ljudima donosili mir i sreću.›
Poslao je po svojega najboljeg glasnika, dječaka po imenu Mubalig.
‹Dječače moje, rekao je kad je Mubalig ušao u njegovu odaju i duboko se naklonio, ‹star sam i došlo je vrijeme da pošaljem svoju posljednju i najvažniju poruku, ne ljudima ovog kraljevstva, nego dalekim i bliskim zemljama. Tu poruku nije moguće napisati jer se nosi u srcu. Ti ćeš je, Mubaliže, prenijeti vladarima drugih zemalja. Isporučit ćeš je u uho svakog kralja kako bi je samo on čuo. Kad valjano isporučiš tu poruku, možeš se vratiti kućic.«
»Hai «, uzdahnuo je Dittu iz hodnika, »kakav težak zadatak!«
»‹To će putovanje biti dugo›, dodao je kralj. ‹Kad se vratiš, mene možda više neće biti, a jedan od mojih sinova vladat će umjesto mene. Ali umrijet ću sretan, znajući da moj najbolji i najpouzdaniji glasnik putuje svijetom te vladarima predaje ključ sve naše sreće.›
Tim je riječima kralj pozvao Mubaliga bliže. Sagnuo se do njegova uha.
‹Istinska sreća›, šapnuo je, ‹prebiva samo u vjernom srcu.›
Sa spokojnim osmijehom na licu otpravio je Mubaliga na put.«
Munši je razdvojio ruke i ispravio ramena. »A sada ću vas s vašim ljubaznim dopuštenjem napustiti, bibi.«
»Hoćete li nam sutra ispripovijedali ostatak priče?« Jednoglasno su upitali Nur Rahman i Dittu prije no što je Mariana stigla odgovoriti.
»Vidjet ćemo«, odgovorio je starac.
Mariana je nakon večere sjela na rub svojeg kreveta, držeći Hadži Kanov savinuti darud u ruci. Više ga nije gledala dok je ponavljala riječi, ali držanje tog papira među prstima u njoj je budilo umirujući osjećaj slijepčeve mudre prisutnosti.
Uljanica je bacala sjene na zid njezine sobe, ali te joj sjene nisu rekle ništa o njezinoj budućnosti. Još nije vidjela viziju ni primila bilo kakvu spoznaju, ali opet, bio je to tek sedmi dan.
Darud je bio nešto za što se mogla uhvatiti kad je život u garnizonu postao opasniji: tajan i važan postupak koji je mogla izvoditi. Te će riječi čuvati u srcu i pamćenju kad ih afganistanski ustanici opkole, znajući da joj to nikada ne može biti oduzeto, čak i ako izgubi sve drugo.
Možda će joj te riječi na kraju pružiti tražene odgovore. Možda će razumijevanje stići sutra, u silnoj, vrtoglavoj bujici. Oh, neka vijesti budu dobre. Neka dozna da Hasan dolazi spasiti je...
Ali kakva god bila njezina sudbina, u jednoj je činjenici nalazila olakšanje: njezin dragi Sabur, djetešce širom otvorenih očiju, nije uz nju u tom zastrašujućem razdoblju. Duboko je suosjećala s jadnom ženom koju je srela u konjičkoj blagovaonici i koja je očito bila očajnički zabrinuta za svoju djecu. Sažalila se i nad tom jadnom, klonulom djecom koja su izgubila svu svoju vedru energiju.
Kako je mali Sabur? Je li dobro? Je li sretan? Odlazi li svakodnevno na jahanje s ocem?
Nedostaje li mu An-nah koliko on nedostaje njoj?
Uzdahnula je i pružila ruku kako bi ugasila uljanicu. U jedno je bila sigurna: za razliku od djece koju je sinoć vidjela, Sabur je na sigurnom u haveliju Kamar.

20. poglavlje

7. studenog 1841.


Guverner Pešavara, plaćenik maharadže Šera Singa, ljubazno se smiješio čovjeku koji je sjedio pred njim na podu prekrivenom ćilimom.
»Hasane Ali Kane, čujem da vaš sinčić«, rekao je na urdskom sa stranim naglaskom, »sada svako poslijepodne sjedi na dvorištu vaše kuće u Lahoreu i prima sljedbenike vašeg oca koji dolaze u posjet. Kakva gostoljubivost, kakvo otvaranje obiteljskih vrata neznancima!«
Duboko je povukao dim iz lule, proizvevši ugodan zvuk bućkanja u njezinu dnu. »Zacijelo ste vrlo ponosni na to dijete. Koliko mu je godina?«
»Uskoro će četiri, guverner sahibe.« Hasan je nagnuo glavu prema radoznalom čovjeku pred sobom.
Napuljac Paolo Avitabile ispuhnuo je oblak duhanskog dima i ponovno se nasmiješio, pokazavši sive zube pod navoštenim brkovima. Ispod topničke jakne prekrivene zlatnim pletenicama, koju je stisnuo pojasom od zlatnog brokata, virila je raskošno izvezena košulja. Perje u njegovu improviziranom turbanu ljuljalo se dok je zadovoljno kimao.
»A vaša turkmenska kobila o kojoj svi govore – kakva veličanstvena životinja! Kakav visok ponosan vrat, kakav siguran fin korak! Da je stari maharadža Randžit Sing živ, ta bi kobila sada krasila njegovu staju.«
»Pozvao sam vas ovamo«, nastavio je guverner, »jer mi je potrebno stotinu šalova, pedeset svečanih odora i tridesetak prilično dobrih konja, a upravo vi, dragi moj Hasane Ali Kane, možete mi to nabaviti.«
Hasan je podignuo bradu. »A za što vam sve to treba?«
»Recimo da mi treba za političke svrhe.«
»A koliko bi ti khelati trebali biti dobri?«
»Vrlo dobri. Plaćamo ih iz maharadžine riznice.«
Hasan je mahnuo prstima u znak opravdanja. »Guverner sahibe«, rekao je, »došao sam umiriti Britance u pogledu pet tisuća pandžapskih vojnika koje im nismo poslali upomoć te odgovoriti na njihove pritužbe zbog Afrida koji pljačkaju njihove karavane. To je sve zbog čega sam došao. Kad obavim taj posao, krenut ću za Kabul, gdje imam obiteljskog posla.«
»Obiteljskog posla, kažete? U Kabulu, kamo je otišla Engleskinja koju ste žurno oženili?« Avitabile je podignuo obrve. »Ali kažu da ste se razveli od nje.«
Slegnuo je ramenima na Hasanovu tišinu. »U svakom slučaju, zadatak koji vam dajem zapravo je sitnica. Svi znaju da poznajete dobre afganistanske trgovce. Pešavar je pun konja. Nisu dobri kao vaša akhal teke, ali dovoljno su dobri. Iz Kašmira u ovo doba godine u grad pristižu netom izrađeni šalovi. Za obavljanje cijelog zadatka bit će vam potrebno manje od tri tjedna.«
»Konje i šalove mogu nabaviti«, strpljivo je odgovorio Hasan, »ali khelati su drugo pitanje. Za izradu primjerenih počasnih odora bit će potrebno više vremena, možda i mjeseci. Potrebno je istkati tkaninu te izabrati i izvesti uzorke veza. To je posao za iskusnog majstora garderobijera, a ne za diplomata.«
Iza guvernerova podija prekrivenog damastom stajali su dužnosnici, sikhi okićeni skupocjenim draguljima i kašmirskim šalovima gotovo jednako raskošnim poput onih koje su nosili kraljevski dvorani u tvrđavi Lahorea.
Napuljčev se osmijeh proširio. »Koješta.« Pokazao je Hasanovu ručno istkanu chogu prekrivenu složenim vezom izblijedjelo crvene i zelenkastožute boje. »Dajte načiniti ogrtače jednake ovome koji imate na sebi.«
»Ovaj ogrtač pripadao je mojem pradjedu«, mirno je rekao Hasan. »Njegova izrada trajala je možda i godinu dana.«
»Britanci su u posljednje vrijeme pokušavali uvjeriti lokalne poglavice da se udruže s Afganistanom, a time i s njima«, glatko je nastavio Avitabile. »Moja je dužnost objasniti tim poglavicama dobrobiti ostajanja uz našu sikhističku vladu.«
»Pomislio bih«, odvratio je Hasan, »da su minareti Mohabat Kanove džamije dovoljan podsjetnik. Čujem da je tlo ispod njih prilično udubljeno od udaraca tijela koja padaju s njih.«
Jedan se dvoranin hihotavo nasmijao.
Avitabile mu se nije pridružio. »Moramo iskoristiti ovaj trenutak zbunjenosti da ponovno utvrdimo vjernost poglavica. Uvijek sam skloniji«, oštro je dodao, »najprije nuditi darove i prijateljstvo. Kazni pribjegavam samo ako poštenim uvjeravanjem ne dobijem ono što želim.«
»A što u ovom slučaju znači pošteno uvjeravanje, guverner sahibe?«
Napuljac je mahnuo rukom okićenom prstenjem. »Znači prastaru metodu držanja taoca. Ovdje u tvrđavi već sam zaključao članove svih obitelji s kojima namjeravam poslovati.«
»A, dakako, postoje i drugi minareti«, promrmljao je drugi dvoranin.
Hasan je otvorio šake. »Ali zlato je dovoljno za uvjeravanje poglavica. Morate znati da je u Afganistanu izbio ustanak i da Britanci gube sav nadzor koji su možda imali nad tom zemljom.«
»Ovaj mi razgovor postaje dosadan«, meko je rekao Avitabile. »Dobro znate, kao i ja, da ako tim ljudima dam zlato, oni će očekivati sve više. Khelat je nešto drugo. Nitko ne očekuje da će mu svaki mjesec biti poslan novi konj i svečana odora. A kad smo već kod khelata, uvjeren sam da je moguće pronaći drugog čovjeka koji će ih nabaviti. Dakako, u ovom presudnom razdoblju potraga za njim bila bi mi velika gnjavaža, ali možda bi me bilo moguće nagovoriti na to u zamjenu za nešto vaše – možda za vašega lijepog konja?«
Hasan je odgurnuo svoju šalicu čaja. »Žao mi je, guverner sahibe, ali tu sam kobilu dobio kao dar. A što se tiče vaših khelata, dat ću sve od sebe da ih nabavim. A sada, s vašim ljubaznim dopuštenjem...«
»Posve razumijem vašu vezanost za tog konja«, odgovorio je Avitabile kad je Hasan ustao kako bi krenuo, »ali, molim vas, nemojte ni pomisliti krenuti za Kabul svojim ‹obiteljskim poslom› prije no što obavite moj zadatak. A u svojemu sljedećem pismu u Lahore svakako pošaljite moje pozdrave vašemu cijenjenom ocu i poljubac svojem sinčiću. Kao što sam već rekao, zacijelo ste vrlo ponosni na to dijete.«
Kasnije tog jutra, dok je Gulam Ali čučao pokraj vrata dnevne sobe u Hasanovoj posuđenoj kući, Zulmaj je odložio svoju šalicu čaja. »I uvjeren si da ti je guverner zaprijetio da će uzeti tvojeg sina kao taoca?« upitao je Hasana namrštivši se.
Hasan Ali Kan nestrpljivo je mahnuo rukom. »Taj čovjek nema srca i nezasitno je gladan moći. Vjerujem da u Pešavaru pokušava stvoriti vlastito kraljevstvo okrećući Britance protiv maharadže. Khelati ga ne zanimaju. Vjerujem kako želi da ostanem ovdje i pomažem mu u njegovim prljavim poslovima.«
Zulmaj je odmahnuo glavom. »Avitabile je poznat po okrutnosti, čak i u Kabulu«, složio se. »Budući da je tako, ne smije se zanemariti ni njegove najsuptilnije prijetnje.«
»Tko zna«, rekao je Hasan, »možda je već poslao qaside u Lahore kako bi svojim pristašama zapovjedio provaliti u haveli Kamar i oteti mojeg sina. Naposljetku, uzimanje talaca jedna je od njegovih igara.«
Zulmaj je kimnuo. »Tada moraš poslati poruku ocu i obavijestiti ga o opasnosti koja prijeti tvojem djetetu.«
»Već sam pokušao poslati jednoga od guvernerovih qasida, ali njegovi su teklići kao i taoci pod ključem. Samo on može do njih.«
»Ja ću odnijeti vaše upozorenje«, neočekivano je rekao Gulam Ali sa svojeg mjesta pokraj vrata.
»Ne.« Hasan je odmahnuo glavom. »Nećeš stići na vrijeme. Samo službeni teklići koji rade u timovima mogu taj posao obaviti dovoljno brzo. Ali, evo što ćeš ti učiniti, Gulame Ali«, rekao je razvedrivši se, »stat ćeš pred glavna vrata tvrđave i zaustaviti prvog qasida kojeg vidiš, bez obzira na to izlazi li ili se vraća. Potom ćeš ga dovesti k meni, uz prijetnju nožem ako bude bilo potrebno. On će ponijeti moje upozorenje prema Lahoreu. Sve dok ne budem znao da je Sabur siguran«, dodao je ogorčeno, »moram ostati ovdje, kupovati vrijeme, nabavljati šalove i drangulije za onoga stranoga gada.«
Okrenuo se i pogledao kroz filigranski izrezbarene kapke prozora.
Položivši ruku na srce kako bi izrazio svoje osjećaje, Gulam Ali krenuo je obaviti svoj zadatak. Što će se dogoditi s Engleskinjom i njezinom obitelji, pitao se dok se omotavao šalom i kretao prema tvrđavi, sada kad je Hasanov spasilački pothvat odgođen? I što će biti s njegovim prijateljima, iskrenim, nespretnim Dittuom te s dostojanstvenim Jarom Muhamedom? Što će biti sa starim munšijem i s onim budalastim plesačem? Neka ih Alah Samilosni čuva...
Dva sata poslije mršav tamnoput trkač čupave prašnjave kose dotrčao je uzbrdo s kratkim kopljem u jednoj i bičem u drugoj ruci. Desetak zvončića pričvršćenih uz njegov bič zveckalo je sa svakim njegovim korakom.
Podignute glave, pogleda uprtog prema gužvi na ulazu u tvrđavu, nije vidio kako je opečen čovjek žute brade skočio na noge. Do trenutka kad se s prašine začulo tapkanje sandala i kad se dug, šiljast kiberski nož pritisnuo u njegova rebra, ni njegovo koplje ni brzo trčanje nisu ga mogli spasiti.
»Okreni se.« Oči njegova napadača bile su ružičaste. Pritisnuo je oštricu u trkačevo mršavo tijelo kako hi dobio na uvjerljivosti. »Pođi sa mnom.«
Do trenutka kad je taj maleni čovjek posrćući ušao u dnevnu sobu lijepe gradske kuće, lice mu je bilo išarano suzama.
»Moram isporučiti poruku guverneru«, zavapio je bacajući se pod noge bradatom, otmjeno odjevenom muškarcu. »Ako to ne učinim, bacit će me u smrt kao i mnoge druge. Imam desetero djece, sahibe, desetero male djece. Sahibe, preklinjem vas da mi dopustite obaviti tu dužnost.«
»Nitko ne traži od tebe da umreš.« Čovjek je uzeo papir koji je ležao pokraj njega na ćilimu i napisao nešto dijagonalno na poleđini. »Tražim samo da pošalješ jedno važno pismo u Lahore. Ovaj čovjek«, dodao je pružajući papir zastrašujućem žutobradom napadaču, »otpratit će te natrag u tvrđavu. Kad stigneš onamo, pismo koje si već nosio predat ćeš stražaru na vratima. Kad te pitaju zašto ga sam ne odneseš unutra, reći ćeš im da se osjećaš vrlo loše te da je kolera vladala u selu u kojem si večerao. Odmah će te otpraviti. Čim nestaneš s vidika stražarima, Gulam Ali dat će ti ovo pismo«, dodao je pokazujući papir u rukama žutobradog. »Njega ćeš isporučiti u ruke šeika Valijulaha Karakoje u utvrđenom gradu Lahoreu, čija je kuća nedaleko od Delhijskih vrata. Je li ti jasno?«
Mali je trkač rukavom obrisao nos. »Da, hazur«, promrmljao je.
»Kako ti je ime?« upitao ga je otmjeno odjeveni čovjek.
»Hari.«
Otmjeni čovjek posegnuo je u džep. »Pa, Hari, moraš jesti i piti prije no što kreneš.«
Ispružio je mali zlatnik.
Trkač je razrogačio oči.
»Pismo se odnosi na mojeg sinčića«, blago je dodao čovjek. »Budući da ti imaš djecu...«
Hari je već bio spremio novčić u džep. Sklopio je ruke pred sobom. »Vaše pismo stići će u Lahore za tri dana«, izjavio je tonom čovjeka koji zna svoj posao.
Čovjek je kimnuo. »Inšalah, ako Bog da«, promrmljao je.
Tri sata poslije trkač Hari ponovno je trčao, praćen zvonjavom zvončića, Sarak-e-Azamom, starim putom koji iz Kabula preko Pešavara i Lahorea vodi u Bengal, protežući se gotovo dvije tisuće milja. Milju dalje od Pešavara stao je pred trošnom kolibom ispod stabla bagrema i mahnuo bičem. Kad je iz kolibe izašao čovjek malen i tamnoput poput njega, Hari mu je pružio Hasanovo pismo.
»Ovo je za Lahore, brate«, rekao je dašćući.
Drugi je trkač kimnuo, uzeo presavijeni papir i bez riječi ujednačenim trčećim korakom krenuo starim putom, sa svakim korakom zveckajući zvončićima na svojem biču.
Kad je Hari te večeri sjeo pokraj vatre od balege i uživao u obroku sastavljenom od čapati pogače i jednog sirovog luka, procijenio je da će pismo tek za nešto malo više od dva dana i tri noći stići na odredište.
To će biti prilično brzo, zaključio je zagrizavši zlatnik kako bi se uvjerio da je pravi. Taj će doista pravi zlatnik biti poštena naknada za strah koji je doživio i za dodatni napor trčanja dva puta u jednom danu.
Ne. Nasmiješio se za sebe dok je svoju novu dragocjenost spremao u džep. I više nego poštena.
Sljedećeg jutra u jednoj lijepoj dnevnoj sobi u Pešavaru britanski politički zastupnik u Pandžabu se nakašljao. »Gospodine, kao što dobro znate«, rekao je mirno, na urdskom s britanskim naglaskom, »Tripartitni sporazum koji su prije više od dvije godine potpisali lord Auckland, generalni guverner Indije, Randžit Sing, pandžapski maharadža i šah Šudža-el-Mulk, afganistanski kralj, osobito osigurava držanje pet tisuća pandžapskih vojnika u Pešavaru za slučaj da budu potrebni za naš pohod na Afganistan. Još nismo vidjeli nijednog od tih vojnika.«
Bojnik Wade je prije nekoliko mjeseci napustio nastojanje da onoga napuljskoga gusara od guvernera potakne na poštovanje sporazuma. U međuvremenu je o tome razgovarao sa svim pandžapskim dužnosnicima koje je pronašao u Pešavaru, ali s jednako nezadovoljavajućim rezultatima. Taj put očito neće biti drugačije. Mladi diplomat pred njim jedva je podignuo pogled dok mu se obraćao.
Kratko je pogledao primjerak sporazuma koji mu je bojnik donio. »Znam što piše«, rekao je umorno. »Bio sam prisutan kod potpisivanja.«
Bojnik je trepnuo. »Tada ste svjesni obećanja koja obuhvaća.«
»Jesam.«
S izuzetkom plaćenoga guvernera, pandžapski dužnosnici koje je Wade sreo bili su sikhi s velikim turbanima, pomnjivo upletenim bradama i čeličnim narukvicama na zapešćima. Ovaj je čovjek, kao i oni, bio fino odjeven u široku haljinu, u domaćem stilu, ali njegova su podrezana brada i kosa do čeljusti govorile da je musliman.
Bio je naočit za domaćeg čovjeka. Doista je bila šteta što mu je lijeva ruka toliko oštećena. Bojnik Wade, koji nije bio dobar u takvim stvarima, već je bio zaboravio ime njegova oca, ali mu ono – Vazif, Vezir ili Vahidulah? – nije dalo mira.
Wade se osvrnuo oko sebe te opazio grede na stropu dnevne sobe i izrezbaren unutarnji balkon. Duž zidova stajalo je čak petero slugu. Odustao je. Taj bi mladić mogao biti bogat. Možda čak ima utjecaja na maharadžinu dvoru, ali malo je vjerojatno da bi išta od toga pomoglo Britancima.
Tko god bio, po sklonosti suradnji bio je ravan prethodnim dužnosnicima.
Budući da su počele pristizati nepotvrđene glasine o krizi u Kabulu, vrijeme je bilo vrlo važno. Obećano pojačanje, silno važno za uspjeh britanskoga vojnog pohoda, sada bi moglo biti jednako važno za njihovo spašavanje. Wade je pljusnuo rukavicama po svojem bedru čekajući da njegov domaćin kaže još nešto, ali mladić je samo rastreseno zurio kroz prozor, a njegova se ozlijeđena ruka pomicala kao da dodiruje nešto u nevidljivu džepu svoje odjeće.
Papir je tiho zašuškao.
»Odlazim«, rekao je Wade pomalo oštro, »ali sutra ću se vratiti nadajući se boljem odgovoru vaše vlade.«
Rečeno mu je kako je ustrajnost jedini način da se u Indiji nešto obavi, ali njegova je sposobnost neprestanog ponavljanja istih riječi već davno oslabjela. Ne čekajući da se obavi ono što je pristojnost nalagala, ustao je i krenuo prema vratima.
Mladić je skočio na noge. »Oprostite«, jednostavno je rekao. »Uvjeren sam kako već znate da ću vam teško dati vaše vojnike. Ali«, dodao je s nagovještajem osmijeha kad je sluga odmaknuo zavjesu na vratima, »slobodno možete doći tražiti ih koliko god puta želite.«
Kad su zajedno prešli uredno dvorište na putu prema ulaznim vratima, Wade se sjetio imena. Valijulah, tako je. A tada se sjetio i što je bilo vezano za to ime. Dvije godine prije jedna je Engleskinja upropastila svoj ugled s domaćim čovjekom čiji je otac bio Valijulah.
To bi mogao biti taj mladić. Nedvojbeno je bio dovoljno naočit da privuče nepromišljenu djevojku.
Wade je prebirao po sjećanju dok je čekao svojeg konja. Ta se budalasta djevojka udala za njega, nije li? Ali u međuvremenu se razvela od njega, ili se barem tako govorilo, i otišla u Kabul kako bi si pronašla primjerenog supruga.
Tom je mladiću zacijelo bilo teško odreći se časti braka s Europljankom. Naposljetku, tko god bila ta djevojka, koža joj je bila bijela.
Možda je i dalje čeznuo za njom. Ako je ona u Kabulu, možda je on zabrinut za nju, zarobljenu ondje. Zurio je kroz prozor oslonivši usta na stisnutu šaku...
Pa, i dobro je da su se razveli. Za bilo koju Engleskinju prava je ludost upletati se u odnose s domaćim ljudima. Svatko bi se trebao držati svojih ljudi.
Kad je uzjahao, Wade je upamtio mladićevo lice kad mu se nasmiješio u znak pozdrava.
Kako su Pandžapci dolazili i odlazili, bilo je moguće da tog momka više nikada neće vidjeti. To je bila šteta. Rado bi doznao više o tome zanimljivom mladiću.

21. poglavlje

11. studenog 1941.


Ponavljajući kraljeve riječi«, nastavio je stari munši nekoliko dana poslije, pjevnim glasom koji je pomalo ogrubio od nedavne bolesti, »glasnik Mubalig krenuo je najbližim putom iz kraljevstva.«
Nur Rahman nije bio jedini koji je munšija slušao iz hodnika jer je Engleskinja pozvala Dittua, Adila i Jara Muhameda da mu se pridruže. Ti su ljudi izgledali gladno i sleđeno do kosti dok su čučali pokraj Nura Rahmana, ali ipak su slušali s velikim zanimanjem, glava nagnutih prema vratima.
»Mubalig je danima hodao«, nastavio je munši sahib, »pokraj voćnjaka, smaragdno zelenih rižinih polja i zlatnih polja pšenice – sve dok nije stigao do granice svoje zemlje. Bilo je lako vidjeti gdje je granica jer se iza nje nisu nastavila rodna polja njegove zemlje, nego velika zakrčena šuma bagrema koja se protezala koliko je pogled sezao.
Kroz grmlje je vodio uzak put. Plašeći se onoga što je pred njim, ali imajući na umu upute voljenog kralja, Mubalig je oprezno kročio na njega.
Put je bio težak. Veliko, oštro trnje deralo mu je odjeću. Grmlje je bilo sve više i nadvijalo se nad njega. Put je zavijao i zaokretao tako da je Mubalig pred sobom ili iza svojih leđa vidio samo njegov mali dio.«
Nur Rahman zadrhtao je osjetivši glasnikov strah i usamljenost kao svoje. I on je bio odvojen od svojeg doma dok je imao samo bolno društvo Painde Gula. Svih tih godina nije imao nekoga kome bi se mogao povjeriti, prijatelja...
»Kako bi se ohrabrio, Mubalig je počeo naglas ponavljati tajnu poruku. ‹Sreća prebiva samo u vjernom srcu›, mrmljao je za sebe mukotrpno napredujući putom, ‹u vjernom srcu.›
Pred njim se otvorila čistina. Čim je sjeo kako bi se odmorio, iznad glave začuo je šum, a tada je velika ptica golemih očupanih krila pala s neba i nespretno se prizemljila pred njim.
Ptica je nagnula glavu, promotrila Mubaligha od glave do pete i rekla: ‹Kaži mi koju si čaroliju izgovarao prolazeći ovom šumom.›
‹Rado bih ti rekao, ptico›, pristojno je odgovorio Mubalig, ‹ali to mi je zabranjeno. Moja je poruka namijenjena kralju ove zemlje i nikome drugome.›
Ptica je raširila svoja očupana krila. ‹Ako mi kažeš svoju tajnu, odnijet ću te preko ove strašne šume u kraljevu palaču›, rekla je nagovarajući ga.
‹Jao›, žalosno je rekao Mubalig, ‹silno bih to želio, ali ne smijem prekršiti obećanje koje sam dao svojem kralju.›
‹Kako želiš.› S tim je riječima ptica odletjela ostavivši Mubaliga samoga među grmljem.«
»Ja bih otkrio tajnu«, glasno je šapnuo Dittu, »samo da mi ptica neko vrijeme pravi društvo.«
»I ja bih joj rekao«, složio se Nur Rahman.
»I ja«, promrmljao je Adil.
Samo Jar Muhamed nije rekao ništa.
»Pala je noć«, nastavio je munši sahib, »pa Mubalig nije mogao dalje. Omotao se svojim ogrtačem i legao sanjati svoju mirnu zemlju u kojoj okrutna bodljikava stabla nisu priječila put.
Sutradan je nastavi« mukotrpno putovanje. Kad je napokon izašao iz šume u poderanoj odjeci, krvavog i izgrebanog lica i ruku, ugledao je velik prašnjavi grad.
Nije bilo polja ili spokojnih sela jer je šuma dopirala gotovo do visokih gradskih zidina. Gradska vrata, otvorena i nečuvana, ljuljala su se na povjetarcu.
Kad je Mubalig ušao u grad, zatekao je puste ulice. Lutao je pokraj zatvorenih prodavaonica i kuća koje su se doimale napuštenima, uzaludno tražeći nekoga tko će ga uputiti prema palači, sve dok nije naišao na veliku ruševnu građevinu koja je nekoć mogla biti kraljeva rezidencija.
Lupao je na njezina velika vrata s kojih se ljuštila boja sve dok se nisu odškrinula i dok čovjek u dronjeima nije pogledao kroz njih.
‹Mir s vama›, rekao je Mubalig. ‹Došao sam kralju prenijeti važnu poruku.›
Vratar je slegnuo ramenima i poveo ga preko prašnjavog dvorišta u malu neukrašenu sobu u kojoj je raščupani čovjek sjedio na stolcu od trske. Da se sluga nije duboko naklonio pred njim, Mubalig ne bi znao da stoji pred kraljem.«
Munši sahib prestao je govoriti i zakašljao muklo, zabrinjavajuće.
Njegovi su se slušatelji pogledali među sobom.
»Noću mu je hladno«, šapnuo je Nur Rahman. »Ima samo jedan tanak rezai i to mu nije dovoljno. Dakako, nikada se ne žali.«
»Večeras ću mu donijeti još jedan«, promrmljao je Jar Muhamed.
Nur Rahman znao je da je pokrivač koji Jar Muhamed nudi bio jedini koji je imao.
»Kraljeva je odjeća bila sirotinjska«, nastavio je munši sahib, »a brada mu je dopirala do struka.
‹Što želiš?› pitao je.
‹Došao sam›, odgovorio je Mubalig, ‹prenijeti vam poruku mojeg kralja, čija se zemlja nalazi iza bagremove šume.›
Tada brzo reci svoju tajnu, otresao se kralj. ‹Imam pametnijeg posla od slušanja beskorisnih poruka.›
Mubalig se sagnuo prema njemu. ‹Istinska sreća›, blago je šapnuo, ‹prebiva samo u vjernom srcu.›
‹Je li to sve što imaš za reći, budalasti glasnice?› narugao se kralj. ‹Kako li malo znaš! U ovom kraljevstvu nema sreće ni vjere, samo izdaja kraljeva brata koji je ukrao sve što je kralju bilo vrijedno.›
Suze su mu se slile niz obraze. ‹Ostavi me›, zavapio je, ‹i nosi svoje beskorisne tajne sa sobom.›
Mubalig je učinio kako mu je rečeno. Prema uputama zapuštenog vratara pronašao je prašnjav put koji je vodio iz grada, preko puste ravnice. Dok je napredovao njime, iznad glave začuo je šum i pred njega je ponovno stala očupana ptica.
‹O, glasnice›, rekla je, ‹hoćeš li se vratiti kući sada kad je tvoja tajna poruka protraćena na kralja očaja?›
‹Ne, ptico›, žalosno je odgovorio Mubalig. ‹To mogu učiniti samo kad poruka bude dobro primljena.›
Ptica je raširila krila. ‹Ako želiš da te prenesem preko ove suhe ravnice u sljedeće kraljevstvo, moraš mi samo reći svoju tajnu.›
Kad je Mubalig odmahnuo glavom, ptica je odletjela ponovno ga ostavivši samoga.
»To će biti dovoljno za danas«, promuklo je zaključio munši.
Kad su munši i Nur Rahman otišli, Mariana se zagledala kroz prozor.
Zaokupljena Hadži Kanovim darudom, do tada nije mnogo razmišljala o munšijevoj priči, ali danas je bila pozorna, svjesna koliko su je ljudi pred njezinim vratima usredotočeno slušali.
Ali možda ih je njezin učitelj svoj petorici svojih slušatelja prenosio pouku. Naposljetku, on nikada nije govorio bez svrhe.
Sreća prebiva samo u vjernom srcu, rekao je. Ali to zacijelo nije bilo sve što je imao reći. U to opasno vrijeme doimalo se krajnje djetinjastim tvrditi da su sreća i radost isto.
Ni sva vjera ovoga svijeta nije mogla usrećiti taj opkoljeni garnizon okružen neprijateljski raspoloženim plemenskim ljudima, u kojem je hrane bilo dovoljno za samo dva dana, deve su ugibale, ranjeni su patili, a domaći članovi tabora obolijevali jedan za drugim.
A ta žalosna istina nije se odnosila samo na sadašnjost. Vjera u Boga nije poštedjela njezine ožalošćene roditelje nakon što je bolest odnijela njezina dva mlađa brata i sestricu. Vjera ih je možda spasila od ludila ili očaja, ali nedvojbeno im nije donijela sreću.
Zadrhtala je. Sabur će za samo nekoliko godina biti u dobi u kojoj je njezin voljeni brat Ambrose umro od tifusa, sav usahnuo i ćelav, s beživotnom ručicom u njezinoj.
Silno je voljela svojega malog brata koji ju je obožavao, koji je nikada nije kritizirao, koji joj nikada nije govorio da je nespretna ili da govori preglasno. Ambrose je opčinjen slušao njezine priče ožabama i vilama. Mljackao je kad bi mu donijela zrele breskve...
Suze su joj se slile niz obraze. Taj garnizon nije bio njezin dom. Zašto nije s ljudima koje najviše voli, s Ambroseom, sa svojim ocem, sa Saburom i s Hasanom?
Obrisala je lice sjetivši se kako je munši sahib stajao u njezinu šatoru onog poslijepodneva u Butkhaku, dan prije dolaska u Kabul. Ruku sklopljenih na leđima i s izrazom usredotočenosti na licu govorio joj je retke iz Kurana.
»Vi ćete prelaziti (iz jednog) stanja«, rekao je, »u (drugo) stanje.«
Ona je to nedvojbeno učinila – doputovala je iz Engleske u Calcuttu, potom u Lahore i sada u Kabul, od djevojaštva do razdoblja u kojem je sada.
Što će joj se dogoditi u ovoj hladnoj neveseloj fazi?
Okrenula se od prozora i od njegova surovog, uvijek istog planinskog prizora. Munši sahib joj je prije nekoliko mjeseci izgovorio te riječi iz Kurana kao odgovor na njezin san o pogrebnoj povorci. Sada je pripovijedao priču o kraljevu glasniku. Budući da nikada nije govorio tek tako, te su riječi zacijelo sadržavale poruke za nju, iako ih nije mogla naslutiti.
***


Nur Rahman uzdahnuo je čisteći uljanicu munši sahiba. Pitao se kako će njegov dragi učitelj preživjeti opsadu tijekom oštre kabulske zime.
Seljani s obližnje planine Bibi Mahro tog su jutra donijeli žita koje će taboru biti dovoljno za dva dana, ali tko zna hoće li se vratiti i kada? Ako se ne vrate vrlo skoro, šesnaest tisuća ljudi bit će na prepolovljenim porcijama, a potom na četvrtinama porcija, dok će Britanci slati svoje ljude u selo, s opasnom zadaćom kupovanja hrane.
Tom bi divnom starcu i ljeti bilo teško živjeti s nedovoljno napunjenim želucem, a zimi bi moglo biti pogubno. Već je osjećao posljedice hladnoće...
Kad je tužno posegnuo za uljem, Nur Rahman sjetio se nečega što je munši sahib rekao tog poslijepodneva.
Omotao se svojim ogrtačem, rekao je pripovijedajući. Prašnjavi grad.
Te su riječi odzvanjale u dječakovoj mašti. Nasmiješio se. Kako nije uvidio da on, među svim članovima tog kućanstva, može neopaženo putovati među naoružanim ljudima kojih je prašnjav Kohistanski put sada bio prepun? Kako nije uvidio da bi vukući se iza prerušenog Jara Muhameda mogao proći pokraj Kraljeva vrta, gdje su se opsadnici počeli okupljati, a potom prijeći Pul-e-Khishti i ući u nemiran, krvožedan grad?
Sutra će navući svoj bijeli čadri. Siguran nekoliko koraka iza visokog konjušara, ući će u grad. Ondje će, na bazaru na kojem se prodavala koža, svojem učitelju kupiti poštin, dug ogrtač od ovčje kože koji će ga štititi od hladnoće.
Ali neće učiniti samo to. Nabavit će i ljekovito voće za munši sahibov kašalj te žive piliće za Engleskinju i njezinu obitelj. Nakon nekog vremena donijet će još poština, po jedan za svakoga u kući – čak i za sebe. Mnogo će puta ići po slatke, crvene kabulske mrkve, luk, repu i vrući kruh, netom ispečen u pekarnici, i po žive koze. Uopće neće biti važno to što je utvrda intendanture izgubljena i što je britanska zaliha hrane ukradena.
Novca, dakako, nije imao, ali samo mora zamoliti Engleskinju. Ako njoj i njezinoj obitelji ponestane novca, trampit će se. Njihova je kuća bila puna uvezenih stvari koje bi u gradu imale dobru cijenu.
Potom će i krasti ako bude bilo potrebno. Naposljetku, već je krao. Ali prije toga pobrinut će se da starcu bude ugodno.
Zapjevao je prvi put nakon više dana, tugaljivu sjetnu melodiju koja ga je ispunila radošću. Iako je bio zarobljen u ugroženome britanskom garnizonu, nikada se nije osjećao toliko svrhovito, ili toliko sretno.
Kad je Jar Muhamed pod rukom donio izlizan pokrivač punjen pamukom, Nur Rahman odveo ga je na stranu.
»Budući da si Šafi sahibu dao svoj rezai«, tiho je rekao plesač pružajući svoj poderani pokrivač, »molim te, uzmi ovaj.«
Kad je Jar Muhamed odmahnuo glavom, dječak se vragolasto nasmiješio. »Poslijepodne sam Engleskinjinoj obitelji uzeo jedan kojim se ne koriste. Siguran sam da ne odobravaš posuđivanje pa ću se sam koristiti njime. A i moram te nešto zamoliti.«

22. poglavlje

11. studenog 1841.


Oraju čujemo divote«, rekao je mladić kozičava lica koji je tog poslijepodneva sjedio u gomili ljudi oko podija šeika Valijulaha.
»A najveći dio onoga što vam je rečeno besmislice su.« Šeik je promotrio svoje goste, a potom svoj prodoran pogled ponovno usmjerio prema čovjeku koji je progovorio. »Rahmate, pretpostavljam da su vas uvjerili kako je raj beskrajno uživanje u vinu i djevicama.«
Poslijepodne je bilo ugodno. Jarko sunce osvjetljavalo je zid dvorišta i padalo na one koji su došli prekasno da bi sjeli ispod oslikana trijema na kojem je izborani šeik sjedio i smiješio se.
Rahmat je pognuo glavu. Šeik se nagnuo prema njemu, a njegovo uštirkano pokrivalo za glavu zaljuljalo se. »Nemoj se sramiti«, blago je rekao. »Takve su pogreške uobičajene među našim ljudima. Ali od sada više ne smiješ slušati ono što ti neuki mule govore. Umjesto toga upamti riječi našeg proroka Muhameda, mir s njime, koji je rekao: ‹Raj je ono što oči nisu vidjele ni uši čule, ono što nikada nije bljesnulo čovjekovim umom›.«
Poučno je podignuo ruku. »Imaj na umu«, dodao je podižući glas, »da su opisi raja, čak i oni u Kuranu, samo primjeri. Jer, kako bi se inače opisalo neopisivo? A što se tiče djevica...
Rajske družbenice›, započeo je pjevno, ‹nisu ono što ti je rečeno.
One su peharnice Beskonačnoga.
Dat će ti da piješ s izvora Selsebil,
odvest će te u raskošne vrtove Voljenoga,
i pozdraviti te mirom.›

Ta pjesma nudi određeni opis«, izjavio je. »U svakom slučaju bolja je od svih tih besmislica o piću i ženama. A sada, Sabure«, dodao je okrenuvši se prema dječačiću koji je s njim sjedio na podiju, »moraš poći gore. Bhaji će ti dati tvoje mlijeko...«
»Pogledaj, lalaji!« Dječak je pokazao prema vratima.
U šeikovo dvorište ušao je hindu s tkaninom omotanom oko struka i s prljavim turbanom na glavi. S kratkim kopljem u jednoj ruci i zveckavim bičem u drugoj bio je neuobičajena figura među šeikovim gostima.
»Tražim šeika Valijulah sahiba«, rekao je neznanac.
Sutradan ujutro, nekoliko sati prije no što je skupina naoružanih neznanaca stigla u haveli Kamar i pristojno upitala za šeikova unuka, udobna stara nosiljka već je napredovala put sjevera, prema Sialkotu. Putovala je s naoružanom pratnjom i punom postavom od dvanaest nosača, od kojih su četvorica na ramenima nosila duge motke pravokutne nosiljke, a preostali su čekali svoj red. Za njima je sitnim koracima išao magarac vukući kola puna svežnjeva i smotanih pokrivača te košara šipka i crvenih naranča. Na teretu je sjedilo nekoliko slugu.
»Kamenje s moje lijeve strane«, otegnuto je rekao sirdar nosač sa svojeg položaja na čelu, izvještavajući o stanju puta trojicu koja su slijepo trčala za njim. »Rupa na putu s moje desne strane. Volovska zaprega ide prema nama. Pomičem se nalijevo.«
Nijedan od putnika u nosiljei nije bio sretan.
»Ali ne želim posjetiti stričeve u Sialkotu«, vikao je Sabur sjedeći pokraj sultanije Safije u skučenoj nosiljei, visokim glasom nadjačavajući glasove nosača. »Želim ostati kod kuće!«
»Budi tiho, Sabur«, ljutilo je rekla njegova prateta. »Prestani mi vikati u uho.«
Premda to nije rekla, sultanija Safija također bi radije bila u haveliju Kamar. Odlasci od kuće, čak i kratkotrajni, neizbježno su joj donosili bolnu čežnju za domom. Danas ju je prvi put osjetila i prije no što su izašli iz utvrđenoga grada.
S nelagodom se promeškoljila na jastucima nosiljke nadajući se da će se rođakinja koju je izabrala za njezine odsutnosti primjereno brinuti za zdravlje velike obitelji Valijulah te svih njezinih slugu. Humaira se mora pobrinuti za kašalj i vrućice među djecom te pregledavati ruku kuhara koji se bio posjekao. Dakako, mora i svakog jutra prelaziti stepenice gore-dolje kako bi izmjerila začine i voće koje će se toga dana pojesti, a kasnije i kako bi za svaki obrok izbrojila nešto više od stotinu vrućih pogača. Ah, hoće li primjereno nadgledati pranje odjeće?
Safija je uzdahnula. Sve dok se ona ne vrati, djeci nitko neće pripovijedati njezine posebne, poučne priče ni pomagati ženama koje nenajavljene dolaze iz svih dijelova grada žaleći se na bolest, neplodnost ili okrutnost supruga ili svekrva.
Nitko, čak ni njezin brat blizanac, nije znao izvoditi umlove, tajne bratstva Karakoja koje je ona znala. Vali, koji je volio brze rezultate, izgovarao je potrebne riječi kako bi na mističan način izliječio zmijski ugriz ili ubod škorpiona, a znao je i ohladiti vatru, ali ti su umlovi rješavali samo praktične probleme. Safijina specijalnost bili su suptilniji lijekovi, poput onoga moćnog koji je gušio zavist, jedno od najvećih zala obiteljskog života.
A što će učiniti ako netko nestane? Brata još nije poučila pronalaženju izgubljene osobe...
Sabura je planirala poslati nećakinji u Sialkot s jednim od muškaraca iz obitelji, ali od te je zamisli odustala kad je Sabur glatko odbio putovati bez nje.
Ali njezina prisutnost nije popravila njegovo raspoloženje.
»Azim i ja u dvorištu smo igrali novu igru«, rekao je i napućio usne. »Jadni lalaji svoje će goste morati dočekivati bez mene, a...«
»Dosta!« progunđala je Safija. »Sabur, ostavi me na miru. Otvori stranicu i gledaj van, ali nemoj se naginjati. I moraš je zatvoriti ako bude previše prašine.«
Sunce je od jutra grijalo krov nosiljke i pretvorilo je u dugu, jastucima presvučenu pećnicu. Safija je obrisala lice. Ako bude volja Božja, kasno poslijepodne stići će k rođacima u Gujranvalu.
Nije se veselila tom posjetu. Kad je zadnji put odsjela u tom velikom kućanstvu, njezina rođakinja Kalida dobro se brinula za nju, nudila joj finu hranu, izvrsno voće i udoban krevet, ali neobazrivo je zanemarila sluškinju koja je očito imala vrućicu, a i ogovarala je druge članove obitelji toliko da je Safija pomislila kako će joj glava puknuti.
»A što se tiče djevojke za koju je zaručen moj dragi nećak Šamun«, zavapila je Kalida svojim visokim prodornim glasom, »dopustila je da joj dupatta preda mnom padne s ramena u krilo. Vlastitim sam očima vidjela obrise njezinih grudi. Jesi li ikada čula za takvu besramnost? Kao da je najnižeg roda. Da sam ja majka tomu mladiću, smjesta bih raskinula zaruke.«
Safija je uzdahnula. U Kalidinoj će kući morati ostati najmanje dva tjedna jer bi bilo nezamislivo ostati samo dan ili dva. Ali barem će Sabur u tom kaotičnom kućanstvu biti zaštićen od dalekog dosega guvernera Pešavara.
Čim doznam da je Sabur na sigurnom, napisao je Hasan, uredit ću svoj polazak za Kabul.
Uzdahnula je. Te su riječi privremeno smirile Sabura.
Dječak se meškoljio pokraj nje gledajući kroz otvorenu stranicu nosiljke. Potapšala ga je po leđima nadajući se da Hasanov plan spašavanja supruge nije potaknut samo osjećajem dužnosti.
Hasan je u pismu ujedno jasno dao do znanja da je cijeli Afganistan ustao protiv Britanaca te da je jedan od viših časnika ubijen.
Ako Bog da, Hasan na tom opasnom putovanju neće naići na zlu sreću. Ako si nije oprostio smrt Jusufa Batija, bit će u većoj opasnosti.
Prijezir prema samome sebi bit će opasan suputnik.
Naslonila je glavu, dopustila kapcima da postanu teški i prepustila se drugim mislima.
Prošle su dvije godine otkako se obitelj iznenadila doznavši da je budućnost bratstva Karakoja na Saburovim malim ramenima. Do tog trenutka nikome od njih nije palo na pamet da bi se takvo što moglo dogoditi. Bilo je neuobičajeno da sufijskog šeika naslijedi netko iz njegove obitelji, a ta se neuobičajena okolnost već dogodila prije gotovo trideset godina kad je njezin brat blizanac postao šeik nakon smrti njihova djeda, slavnog šeika Abdula Dželalija vel Ikrama.
Možda će Sabur, uz Alahovu pomoć, postati mudar kao što je bio i njegov djed.
Saburov je otac bio druga priča. Uza sve dvorsko držanje, Hasan je bio razborit muškarac i dobar upravitelj. Kako je praktičnost uvijek bila oskudna među sanjarima i pripovjedačima havelija Kamar, upravljanje obiteljskim njivama i voćnjacima u potpunosti je prepušteno njemu.
Safija nije znala kako bi se snašla bez svojeg nećaka. Zadrhtala je od pomisli da njezin brat pokuša upravljati obiteljskim računima.
Otvorila je oči. Sljedeći šeik bratstva Karakoja vukao ju je za rukav. »Ne vidim ništa«, požalio se. »Vidim samo noge koje trče.«
»Tada zatvori stranicu«, rekla mu je i ponovno zatvorila oči.
S Hasanom nije uvijek bila bliska. Njegova ga je majka godinama držala podalje od mudre, ali nedotjerane tete jer se plašila jake suprugove povezanosti sa sestrom. Čak i nakon što je Hasan prohodao, Mahmuda ga je držala uza sebe te zahtijevala da danonoćno bude uz nju.
Safija, dakako, nije bila posve nevina jer nije uvidjela da je Mahmuda bila očajnički usamljena nakon što je odvojena od svoje velikodušne, umjetničke obitelji. Safija je životu pristupala spartanski pa nije razumjela sklonost prema lijepim stvarima koju je Mahmuda prenijela Hasanu, a možda čak i Saburu.
Šteta što je umrla kad je Hasanu bilo samo devetnaest godina.
Mogućnost da se približi nećaku pojavila se kad su mu bile četiri godine. Kad je Mahmuda morala otići k ocu u vrijeme njegove smrtne bolesti te kad je i sama opetovano podlijegala vrućici, nagovorili su je da sina ostavi kod kuće.
Kad je otišla, Hasan je sam čučao u kutu dnevne sobe, a potom plakao sve dok ne bi zaspao.
Safija je sljedećeg jutra okupila djecu iz obitelji te rekla da će im ispripovijedati priču. Hineći kako ne opaža Hasana u njegovu kutu, živahno je počela pripovijedati priču koju joj je baka često pripovijedala.
Pripovijedanje te priče trajalo je četiri jutra. Drugog jutra Hasan se stidljivo približio bratićima i sestričnama. Trećeg jutra sjedio je među njima i otvorenih usta netremice gledao Safiju.
Četvrte večeri došao je k njoj.
»Bhaji«, šapnuo je odmičući joj kosu s uha, kao što je to Sabur sada često činio, »mogu li noćas spavati s tobom?«
Oblak prašine dopro je u nosiljku i ispunio Safijina pluća. Trgnula se hripajući. »Rekla sam ti da zatvoriš stranicu, Sabure«, rekla je ljutito, mašući rukom ispred lica. »Smjesta je zatvori !«
»Ali, što ćemo sada, bhaji?« upitao je zatvorivši stranicu. »Što ćemo raditi?«
Safija se nasmijala gledajući njegovo žalosno lišce. »Dođi, Sabure«, rekla je pjevno i potapšala jastuk pokraj sebe. »Dođi i slušaj priču o kraljevu glasniku. Duga je pa je danas ne mogu cijelu ispripovijedati.«
»U jednom kraljevstvu vrlo daleko...«
Žurno poslan glasnik stigao je na vrijeme da obavijesti Kalidu opredstojećem dolasku gostiju. Sluge su požurili otvoriti visoka dvostruka vrata njezine prostrane kuće te pustiti nosiljku i njezinu pratnju u široko dvorište u kojem se nalazio vodoskok i nekoliko prašnjavih stabala. Kad su Safija i Sabur uvedeni u ženske odaje, Kalida im je vrištavim glasom izrazila dobrodošlicu.
Dok se dva dana poslije nakon ručka sa Saburom odmarala naslonjena na jastuke u Kalidinoj dnevnoj sobi i dok su druge žene iz obitelji hrkale oko njih, Safija je načela treći dio priče.
»Mubalig je«, započela je šapatom kako ne bi probudila usnule žene, »ostavio tužnu zemlju ogorčenog kralja za sobom i krenuo pronaći drugog kralja koji će primiti njegovu poruku.
Krajolik se s vremenom promijenio iz pustoši u bujnost pa je Mubalig uvidio da je stigao u drugu zemlju.
Ondje su na poljima dozrijevali usjevi, a voćnjaci su bili rodni. Životinje su pasle, a ljudi su radili u poljima.
Ali kad im je prišao, iznenadio se opazivši da ti ljudi nisu bili veseli seljaci. Bili su više nalik na robove, neveselo su radili na plodnoj zemlji, nosili goleme terete na leđima i bez osmijeha obavljali svoj posao.
Kad je Mubalig ušao u selo, ondje nije zatekao djecu u igri. Na seoskom zdencu nije bilo zaogrnutih kućanica koje su ogovarale, ali kroz prozore kuća vidio je muškarce i žene u skupocjenoj odjeći kako leže na jastucima, smiju se, jedu i piju.
Musava djevojčica prošla je pokraj njega noseći pladanj sa slatkišima. Kad ju je Mubalig upitao kako da pronađe kraljevu palaču, nije mu odgovorila nego je samo mršavom rukom pokazala blistav grad u daljini prije no što je žurno otišla.«
»Ali zašto je djevojčica bila musava?« upitao je Sabur. »Zašto joj je ruka bila tanka ako je na pladnju imala slatkiše?«
»Bila je siromašna«, šapnula je njegova prateta. »Morala je raditi. Ali, moraš poslušati ostatak priče.
Grad je bio bogat i lijep. Izrezbarena vrata palače bila su ulaštena do sjaja, a sam ulaz bio je ukrašen dragim kamenjem.
Raskošno odjeven vratar promotrio je Mubaliga od glave do pete.
‹Moram vidjeti kralja›, rekao je Mubalig. ‹Donosim poruku samo za njegove uši.›
Vratar je pljesnuo. Kad je došao jedan jadni starac, pokazao je prema velebnoj obližnjoj građevini. ‹Odvedi ovoga u palaču›, zapovjedio je.
‹Vezir će odlučiti hoćeš li biti pušten pred kraljac, rekao je oholo, okrenuvši se prema Mubaligu.
Mubalig je slijedio starca preko intarzijama ukrašenih dvorišta te niz oslikane hodnike sve dok nije stigao do kraljeva vezira koji je ležao na neprocjenjivo vrijednom ćilimu, okružen slugama.
‹Tko si ti?› upitao je napućivši usne kad je ugledao Mubaligovu odjeću pohabanu od putovanja. ‹Kako se usuđuješ ući u kraljevo predvorje?›
‹Donosim poruku svojeg kralja›, strpljivo je odgovorio Mubalig, ‹koji vlada zemljom s onu stranu Kraljevstva očaja. Poruka je samo za uši vašeg kralja.›
‹U redu.› Vezir se igrao debelom niskom bisera oko vrata. ‹Ako se ispostavi da je tvoja poruka doista važna kao što vjeruješ da jest, izvući ćeš živu glavu. Ali ako je nevažna, kao što nagovještava tvoj izgled, tvoja će glava do večeri krasiti jedan kolac na zidu palače›.«
»Zašto je htio ubiti jadnog Mubaliga?« upitao je Sabur glasnim šapatom. »Samo je radio ono što ga je njegov kralj zamolio...«
»Budi tiho.« Njegova prateta prislonila je prst na usne. »Kao i Mubaligova poruka, ova je priča samo za tvoje uši.« Osvrnula se po dnevnoj sobi promotrivši skupinu usnulih žena s tankim pokrivačima prebačenim preko nogu te djecu koja su se igrala klupkom šarenih niti. »Ako drugi doznaju da je pripovijedam, morat ću početi ispočetka.«
»Mubaliga je vezirova prijetnja uplašila«, nastavila je, » ali hrabro je ušao za robom u dvoranu. Ondje je ugledao kralja kako leži na hrpi jastučića presvučenih brokatom. Bio je bucmast poput malog djeteta te od glave do pete prekriven draguljima. Robovi su ga hladili golemim pernatim lepezama, glazba je svirala, a mlađe su robinje plesale pred njim.
‹Poruke mi nisu potrebne›, rekao je kad mu je Mubalig otkrio zašto je došao. ‹ Ali možda bi me tvoja mogla nasmijati. Govori.›
Muhalig se nagnuo nad njega. ‹Istinska sreća prebiva samo u vjernom srcu›, šapnuo je svojim najnježnijim glasom.
Kralj je zabacio glavu i glasno se nasmijao. ‹Još nikada nisam čuo nešto toliko smiješno›, rekao je bez daha, brišući oči. ‹Sreća prebiva u, što si ono rekao, u vjernom srcu?›
Pljusnuo je najbližeg eunuha po leđima i potom se spustio na jastuke. ‹Reći ću ti gdje prebiva sreća›, protisnuo je. ‹Ovdje, u ovoj dvorani›.
‹Što bi›, viknuo je pokazujući prema raskošnoj dvorani, ‹čovjeka moglo usrećiti više od poražavanja neprijatelja? Vidiš li robove koji me hlade? To su sinovi mojeg brata, kralja očaja. Plesačice su njegove kćeri. Moju zemlju obrađuju njegovi ljudi pa moji podanici ne rade. Sve ovo bogatstvo i sreća potječu samo iz jedne stvari, iz lukavog poražavanja neprijatelja›.
‹Idi svojim putem, mladiću›, razdragano je dodao, ‹i prenesi svoju poruku nekome tko je dovoljno budalast da povjeruje u nju. Izbacite ga›, zapovjedio je stražarima, ‹ali poštedite mu život jer mi je rekao dobru šalu.›
I prije no što je shvatio što mu se dogodilo, Mubalig je ležao pred vratima palače.«
»Jadni Mubalig«, šapnuo je Sabur.
»Bolno razočaran«, nastavila je Safija, »krenuo je putom prema sljedećem kraljevstvu, ali uskoro je sjeo, previše obeshrabren da bi išao dalje, i spustio glavu u šake. U tom se trenutku s obližnjeg suhog stabla začuo glas.
‹Hoćeš li se vratiti kući sada kad si svoju poruku protratio na kralja pohlepe?› upitala je ptica.
‹Neću, ptico›, tužno je rekao Mubalig.
‹Ako želiš da ti pomognem›, dodala je ptica, ‹moraš mi samo reći tajnu koju nosiš.›
Kad Mubalig nije odgovorio, ptica je zamahnula svojim velikim krilima i odletjela. Uskoro je bila tek točkica na nebu, gotovo premalena da bi se vidjela.
»To je sve za danas.« Umorna od pripovijedanja, Safija je uzdahnula i zahvalno se naslonila na jastuk. Trenutak poslije uspravila se i namrštila.
Dječak je ispuštao tihe žalosne zvukove.
»Sabur, što je sada?« upitala je.
»Želim kuuući.«
Safija ga je privukla k sebi i pomilovala po licu. »Uskoro ćemo poći kući. Vrlo skoro.«
»Želim An-nah.« Saburove suze kapale su na Safijin kamiz. »Bhaji, zašto je sve toliko tužno? Zašto je jadni Mubalig posve sam? Zašto abba ne dovede An-nah kući iz Kabula?«
»Ššš«, rekla je Safija. »Tvoj abba uskoro kreće u Kabul. Sigurno će, inšalah, dovesti An-nah kući.«
Ali dječak je bio neutješan. »A zašto je Mubalig sam?« upitao je plačući. »Ptica neprestano odlazi, a...«
Safija je uzdahnula. »Hai, Sabur, to je samo priča. Ali budući da ne prestaješ plakati, morat ću ti ispripovijedati ostatak.«

23. poglavlje

15. studenog 1841.


Neće još dugo.«
Trgovac Zulmaj povukao je pušku više na rame i promotrio hrpe šatora, namještaja, uljanica i drugih stvari koje su ležale pred njim na prašnjavu tlu. »Očekujem da ću za petnaest dana imati još dvadeset jabea i desetak mazgi. Do tada će karavana o kojoj sam ti govorio biti u Kohatu, spremna za polazak.«
»Petnaest dana?« Hasan je nestrpljivo mahnuo prema gužvi koja je vrvjela oko njih u karavan-saraju. »Zašto bi traženje tovarnih životinja trajalo toliko dugo? Deve i ponije vidim posvuda. Zašto ne bismo kupili deve i pridružili se drugim karavana koje prije kreću?«
»Te kafile ne idu našim putom«, strpljivo je odgovorio je Zulmaj, »a deve ne možemo povesti jer se ne penju. A što se tiče odgode, svi putuju u ovo doba godine. Mazge i jabei na tržnici su mršavi i iscrpljeni. Odmorni će stići tek za deset dana. Ali, želiš li ih doista toliko mnogo?« dodao je sumnjičavo. »Zacijelo ti nije potrebno svih tih deset dodatnih šatora i...«
»Želim ih sve«, odlučno je rekao Hasan Ali Kan. »Tko zna što ćemo zateći kad stignemo u Kabul? Možda će biti žena i djece kojima će biti potrebna naša pomoć.«
Gulam Ali podignuo je pogled sa svežnja pokrivača koje je vezao. Ta hrpa prtljage, debeli ćilimi, teški jastuci i satenski pokrivači bili su raskošni poput prtljage tadžičke povorke svatova kojima se bio pridružio na putu u Džalalabad, ali bilo je primjereno da Hasan putuje raskošno. Naposljetku, bio je bogataš koji je u Kabul putovao po svoju suprugu kako bi je odveo kući.
Da je Hasan Ali Kan putovao sa svojom obitelji, a ne s afganistanskim trgovcem, da je njegov lijepi akhal teke konj bio bijel, a ne siv, i da je njegova supruga bila neznanka pod velom, a ne žena koja je hrabro koračala opasnim ulicama Lahorea kako bi mu spasila život, to bi mogla biti svadbena povorka, a Hasan bi bio mladoženja koji odlazi po svoju nevjestu.
Dakako, kad stignu, Hasanu nitko neće staviti cvjetne vijence oko vrata, kao što se to činilo u Pandžabu, niti ga dočekati gostoljubivo i s poštovanjem.
»Ponijet ćemo svu hranu koja će nam biti potrebna«, nastavio je Hasan. »Želim izbjeći sela na putu. Nema potrebe da se izložimo tome da nam išta nedostaje, a i želim da privlačimo što manje pozornosti.«
Zulmaj je kimnuo pozdravivši čovjeka koji je vodio čupavu devu. »Kako želiš, premda ćeš s tim konjem biti daleko od neupadljivosti.« Podignuo je glas kako bi nadjačao galamu. »Uvijek postoji opasnost od lopova i pljačkaša.«
Hasan je slegnuo ramenima. »Zato ćemo se pridružiti svim onim drugim ljudima i povesti svoju stražu.«
»Zna li guverner Avitabile da odlaziš za Kabul?« upitao je Zulmaj.
»Ako ne zna, uskoro će doznati. Njegovi su špijuni posvuda. Uvjeren sam da nas promatraju čak i u ovom trenutku.«
»I misliš da ti se neće osvetiti jer si ga uvrijedio i postupio suprotno njegovoj zapovijedi?«
Hasan se nasmiješio. »Prijatelju, Avitabile nije Afganistanac. Kad dozna da smo ga nadmudrili sklonivši Sabura, prijeći će na sljedeći plijen, na sljedeću žrtvu.«
Zulmaj je kimnuo. »Dakle«, rekao je zamišljeno, »sada moramo samo spasiti tvoju obitelj u Kabulu.«
Hasan je odsutno kimnuo pipajući prstima nešto u naborima svoje odjeće.
Dva dana poslije Marianin munši zauzeo je svoje uobičajeno mjesto pokraj njezina stolca i sklopio ruke iza leđa.
»Mubalig je krenuo putom koji je vodio iz Kraljevstva pohlepe«, rekao je svojoj maloj publici, »pokraj vrtova i polja koje su obrađivali robovi iz Kraljevstva očaja.«
Glas mu je nakon tri dana bolesti i dalje zvučao promuklo, ali njegovo zdravlje nije bilo razlog zbog kojeg se Mariana rastreseno meškoljila dok je govorio.
Te je noći netko zatvorio kanal izvan bedema koji je garnizon više od dvije godine opskrbljivao vodom.
Kad je Dittu ustanovio da je spremnik prazan dok joj je pokušavao pripremiti jutarnju kavu, progurao se kroz gomilu od nekoliko stotina ljudi do malog kanala izvan zida kruga rezidencije te ondje uspio zagrabiti nekoliko dragocjenih vjedara vode – dovoljno za kavu i za kuhanje riže za ručale, ali ni za što drugo. Mariana se tog jutra jedva umila. Pitala se je li itko razmišljao o strategiji preživljavanja britanske vojske do dolaska generala Salea u pomoć?
Munši sahib se nakašljao. »Nakon što je danima putovao«, nastavio je gestikulirajući prstima te pokazujući netipično prljave nokte, »Mubalig je stigao u treće kraljevstvo. To je kraljevstvo bilo lako prepoznati jer je za razliku od prethodna dva bilo i bogato i siromašno, a ljudi su bili i sretni i tužni. Prolazeći kroz njega vidio je rodne vrtove prepune plodova koji su dozrijevali i siromašne, loše održavane vrtove. U nekim su se selima žene smijale oko zdenca, a u drugim su u vežama čučali gladni prosjaci.
Gledajući valovite brežuljke i bistre rijeke te nove zemlje, Mubalig je više no ikada želio vratiti se kući i vidjeti lice svojega mudrog, starog kralja.«
Iz hodnika se začuo tragičan, poznati uzdali. Mariana je shvaćala Dittuove osjećaje. On, i možda Jar Muhamed, zacijelo čeznu za sigurnim i poznatim mjestom daleko od Kabula. Ali za razliku od njih, ona nije znala kamo pripada ili čak ni gdje bi bila dobrodošla. Ti su sluge znali opisati svaki kamen i svaku opeku svojih rodnih sela, ali Mariana, koliko god očajnički žudjela za povratkom kući, nijedno mjesto nije mogla nazvati svojim pravim domom.
Nije mogla čeznuti za Sussexom i životom usidjelice, ili za kakvim bezimenim indijskim garnizonom u kojem bi živjela s Harryjem Fitzgeraldom. Željela je samo privlačan, nedostižan haveli Kamar. To nije bio njezin dom, ali bilo je jedino mjesto za kojim je čeznula...
»Mubalig je napredovao putom prema kraljevoj palači«, nastavio je munši grubljim glasom. »Dok je tako hodao teškim korakom, pod jednim je stablom ugledao starca kako se odmara. Pokraj njega ležala je košara puna grožđica, badema, pistacija i drugog suhog voća. Starac je kretnjom pozvao Mubaliga da mu priđe. ‹Glasniče›, slabašno je rekao, ‹vidim da si krenuo kralju. I ja sam ga namjeravao posjetiti te mu dati ovu košaru suhog voća, ali ne mogu je više nositi. Učini mi uslugu i isporuči mu je. Ne mogu ti platiti za to, ali možeš pojesti koliko god želiš.›
Mubalig je drage volje pristao, podignuo starčevu košaru na glavu i nastavio svojim putem. Kad je napokon stigao do vrata palače, na njima je zatekao lijepo odjevenog stražara.
Stražar mu je odzdravio. ‹Vidim›, dodao je, ‹da si odjeven kao glasnik, ali nosiš košaru kao da si seljak. Što si, ako smijem pitati, i kojim si poslom došao?›
‹Doista sam glasnik›, odgovorio je Mubalig. ‹Donosim riječi namijenjene samo kraljevim ušima. Ovo suho voće dar je starog seljaka kojeg sam sreo na putu.›
‹Kralj nije ovdje›, rekao je stražar, ‹pa tvoja poruka mora čekati. Ali, ako košaru ostaviš meni, pobrinut ću se da bude isporučena njegovoj obitelji›.«
Munši sahib izgledao je umorno i blijedo, ali doimao se odlučnim nastavit i priču. Stanje mu se trebalo poboljšati zahvaljujući snalažljivom Nuru Rahmanu koji je tri dana prije s Jarom Muhamedom otišao u grad. Nosio je novčarku punu Marianinih rupija te vodio posuđenog magarca kako bi starcu kupio kožuh i desetak dunja za ublažavanje kašlja.
»Jar Muhamed izgleda kao pravi Afganistanac«, uzbuđeno je rekao Mariani. »Hinio je da je nijem, kao i prije, pa se nitko nije iznenadio tome što ja pregovaram za kožuh i voće. Bili smo vrlo pažljivi s novcem«, dodao je i nasmiješio se, a njegovo se srcoliko lice ozarilo. »Donijeli smo vam krumpir i luk, i šipak iz Džalalabada.«
Mariana je sama sebi obećala da će, ako ponovno pođu u takvu pustolovinu, zatražiti slatke crvene mrkve i male suhe marelice s košticama.
»Kad je Mubalig predao starčev dar«, rekao je munši sahib, »iz palače je dotrčao dječak.
‹O, stražaru›, uzbuđeno je viknuo vidjevši što je u košari, ‹je li sve ovo suho voće za mene?›
Stražar se nasmiješio. ‹Jest, prinče›, rekao je nježno, ‹za vas i za cijelu vašu obitelj.›
‹Ali, budući da sam najstariji sin›, dodao je princ s puno nade, ‹mogu li odmah pojesti malo?›
Pogledavši dijete, Mubalig je znao što mora učiniti.
‹Mir s vama, mali prinče›, nježno je rekao. ‹Imam tajnu poruku samo za vaše uši. Reći ću vam je ako mi obećate da ćete do kraja života živjeti u skladu s njezinom mudrošću.›
‹O, da›, oduševljeno je odgovorio dječak koji je tajne volio više od badema i smokava.
‹U redu›, rekao je Mubalig. ‹Upamtite da je ta tajna samo vaša dok njezinu mudrost ne odlučite proslijediti drugima.›
Mubalig se, lica blistava od dugog nošenja tajne, nagnuo nad malog princa. ‹Istinska sreća›, šapnuo je, ‹prebiva samo u vjernom srcu›.«
Vjera. Mariana ju je svakoga dana vidjela na svojemu munšiju, koji nije pokazivao znakove uznemirenosti čak ni u tom opasnom razdoblju. Bila je uvjerena da bi i Hadži Kan na mjestu njezina učitelja bio takav. Zavidjela je obojici.
»Mali princ se blistavim očima zagledao u Mubaligovo vedro lice. A tada je, zaboravivši košaru s voćem, otrčao natrag u palaču.
Obavivši posao, Mubalig se okrenuo od vrata. Dok se pripremao za put u sljedeće kraljevstvo, začuo je šum odozgo.
Pred njim se u trenutku našla ptica. ‹O, Mubaliže›, rekla je, ‹dobro si prenio poruku. Taj će princ doista pronaći istinsku sreću.›
‹Ali, kako znaš moje ime?› Iznenađeno je upitao Mubalig. ‹I kako si doznala tajnu poruku?›
Ptica je nagnula ružnu glavu. ‹Ta poruka nikada nije bila tajna›, rekla je, ‹i nikada neće biti, iako najljepše cvjeta zapečaćena u nevinu srcu. Mudri je čuvaju kao dragocjenost i otkrivaju samo onima kojima će uistinu koristiti. Oni koji nemaju mudrosti, tu poruku shvaćaju kao beskorisnu, a glasnika smatraju ludim, kao što si se sam uvjerio.›
‹Dođi›, dodala je ptica okrećući mu leđa i šireći svoja očupana krila. ‹Dođi, vjerni glasniče, jer si zaslužio istinsku sreću. Vrijeme je da se vratiš kući›.«
Kući. Iz hodnika se začulo šmrcanje. Mariana je pogledala kroz vrata. Nur Rahman i Dittu su plakali.
Munši sahib se zaljuljao unatrag na petama, zateturao, te se prije no što je Mariana stigla vrisnuti i prije no što je Nur Rahman stigao skočiti k njemu, polako srušio na Marianin ćilim.

24. poglavlje

20. studenog 1841.


Kad se munši sahib srušio, Nur Rahman umotao ga je u nekoliko podstavljenih pokrivača, posjeo ga na posuđenog magarca i odveo ga k Hadži Kanu u grad.
Tri dana nije ga bilo. Mariana je svakog jutra slala po Jara Muhameda i pitala ga za vijesti, ali on je samo odmahivao glavom, a oči su mu bile upale od zabrinutosti.
No učiteljeva bolest nije bila najveća teškoća s kojom se Mariana morala suočiti.
»Pomoć nam neće stići«, rekao je njezin tetak dok su nakon doručka sjedili na dva od tri stolca u dnevnoj sobi. »General Sale ne vraća se iz Džalalabada.«
»Ne vraća se? Ali zašto?« Mariana je netremice gledala tetka.
»Macnaghten ga je jedanaest puta pozvao da se vrati«, ozbiljno je rekao, »ali kao izaslanik nema vojnu ovlast. Jadnog starog Elphinstonea nitko ne može natjerati da donese kakvu odluku. Stoga je Sale sam odlučio.« Prešao je rukom preko ćelave glave. »Sale je u pravu. Čim su se izborili za prolaz kroz Khurd – Kabul i Jagdalak, ista su se plemena pojavila i ponovno ih opkolila čvršće nego prije. Čudo je da je ikakva poruka uopće prošla.«
Nos mu je bio crven od hladnoće, iako je sjedio blizu vatre. »Ti i ja se, dakako, dobro sjećamo tih dubokih prolaza«, nastavio je. »Dok je Sale prolazio kroz njih, pripadnici Ghilzai plemena smjestili su se visoko na stijenama i pucali na kolonu. Sale je uz iznimno velike napore uspio popeti se na vrh i ukloniti ih.«
»O tome nam nisu rekli. Rekli su da su prolazi prohodni i...«
»Ah, Mariana.« Njezin je tetak uzdahnuo. »Svi smo bili krajnje naivni misleći da se Afganistanci neće vratiti brojniji no prije. Naposljetku, to je njihov način.«
Mariana je zadrhtala sjetivši se strmog prolaza u Jagdalaku koji je izazivao klaustrofobiju. »Ali Saleovi mineri zacijelo su raznijeli najtješnje prolaze«, pretpostavila je.
»Uvjeren sam da jesu, draga, ali to vjerojatno nije mnogo pomoglo.«
»Nije li zabrinut za lady Sale i za svoju kćer?«
»On je vojnik, draga.« Njezin je tetak odmahnuo glavom. »Mora učiniti ono što je ispravno za vojsku, kakve god bile posljedice. Uvjeren sam da je vrlo zabrinut za svoju obitelj.«
»Što je s generalom Nottom u Kandaharu? Hoće li se on probiti do nas s pojačanjem?«
»Rekao je da će pokušati. Sada možemo samo čekati. Ona jednoruka budala, brigadir Shelton, smatra da se Sale previše plaši da bi se vratio«, rekao je ponovno uzdahnuvši. »To je već rekao, javno, u razgovoru s lady Sale.«
»Volio bih da je i dalje u šatoru u Sia Sangu«, dodao je, »ili bilo gdje drugdje. Otkako se vratio iz Bale Hisar, za ratnih vijećanja omotao bi se pokrivačem i hinio da je zaspao.«
Mariana je odmahnula glavom.
»Ako je Shelton na bojnom polju toliko dobar kao što misli da jest«, nastavio je njezin tetak vadeći veliki termometar iz kožnate navlake, »sada bi to trebao dokazati. U ovoj su sobi četiri stupnja«, rekao je promatrajući termometar, »ali samo zato što imamo toliko veliku vatru. Jutros je bilo tek nešto iznad nule.«
Pred jedinim prozorom dnevne sobe nebo je bilo sumorno sivo. Tlo je bilo prekriveno osušenom smeđom strnjikom. Mariana se obavila rukama ispod mnogih šalova.
»Možda bi bilo bolje da ne znamo koliko je hladno«, pretpostavila je dok je njezin tetak spremao termometar.
Ustao je i uzeo svoj kaput. »Moram odmah k sir Williamu«, rekao je. »Bi li ostala s tetom dok me nema?«
Teta Claire ležala je u vrućici otkako je zahladnjelo. Omotana šalovima do očiju, s novim poštinom prebačenim preko krila, nije se nasmiješila kad je Mariana došla na njezina vrata.
»Sve bih dala za tanjur fine, vruće juhe«, rekla je slabašno.
Mariana se nasmiješila ohrabrujuće koliko je god mogla.
»Voljela bih da dođe poručnik Fitzgerald«, dodala je teta dok ju je Mariana tapšala po ruci. »Uvijek se osjećam bolje dok je on ovdje.«
Malo poslije Mariana je stajala na otvorenim vratima i zamišljeno gledala vježbalište, uvukavši ledene ruke pod pazuhe. Fitzgerald je tri dana nije posjetio što je značilo da s obranom garnizona ima čak i više posla nego inače. Kad je zadnji put došao, oči je jedva držao otvorenima.
Njegova je iscrpljenost nije iznenadila. Braniti loše izgrađen zid duži od milje s nedovoljno ljudi i topova bilo bi teško bilo gdje. Ondje je svaka stopa obrambenog zida garnizona bila izložena napadu i taj je posao bio prevelik za jednog čovjeka.
Možda bi joj u njegovu krupnom, utješnom društvu bilo manje hladno, ali što god željela, on je svojim jadnim iscrpljenim ljudima bio potrebniji nego njoj.
Vidjela ih je kako stražare na bedemu za teških večeri, Englezi i Indijci, mnogi samo u istim vunenim odorama koje su nosili cijelo ljeto. Noću je njihov bolan kašalj odjekivao vježbalištem.
Mnogi od njih tada su bolovali od upale pluća, kao i munši sahib, ali njezin je učitelj barem imao kožuh i težak pokrivač, kuhane dunje i Nura Rahmana.
Drugi su jedva imali vode, hrane nije bilo dovoljno...
Okrenula se te se zagledala preko vježbališta i zida garnizona, prema dvama niskim brdima sjeverozapadno od garnizona. Barem je bilo hrane s planine Bibi Mahro.
Kroz vrata garnizona svaki treći dan prolazila je povorka deva natovarenih žitom iz sela koje su činile kuće ravnih krovova, izgrađene na obroncima brda. Zemljoradnici s planine Bibi Mahro nisu mogli zadovoljiti sve potrebe garnizona, ali donosili su dovoljno da vojnici dobivaju pola dnevne porcije kruha.
To je bilo sve na što je garnizon mogao računati.
Hrane za životinje bilo je manje nego žita pa su počele gladovati. Koščate lešine nekoliko deva i konja odvučene su van i ostavljene na suncu nedaleko od ulaza u garnizon. Hrpa lešina svake se večeri smrzavala. Svakog bi se dana odmrznula dovoljno da još malo istrune. Zrak je svakog dana bio sve zasićeniji slatkastim mirisom raspadanja mesa koji je izazivao mučninu.
Ali, barem se Marianina prehrana poboljšala. Zahvaljujući Nuru Rahmanu, ona i njezina obitelj tog su jutra doručkovali kruh iz kabulske pekarnice, koji je Dittu zagrijao nad vatrom. Bilo je i maslaca, premda se kuhar požalio da je kad je stigao iz grada bio pola maslac, a pola kozja dlaka.
Čaj, pilići, šećer te čak grožđe i kupus svakodnevno su dopremani u košarama posuđenog magarca Nura Rahmana, a Marianini su sve to dijelili s Macnaghtenovima i lady Sale. Kad je bilo viška, Mariana ga je davala drugim ženama, njih sedam, i njihovoj blijedoj djeci, ali za domaću šmrkavu djecu koja su bosa obilazila časničke odaje i prosila hranu, nije mogla učiniti mnogo. Ta su je djeca podsjetila kako je i sama u strašnoj potrebi čučala pred vratima havelija Kamar.
»Oprostite«, rekla je kad su pružili ručice, »jako mi je žao, jako mi je žao.«
Imajući potrebu razmišljati o nečemu drugome, pošla je vidjeti kako lady Macnaghten podnosi teškoće. Dodavši još jedan šal trima koje je već imala na sebi, prešla je preko smrznute livade do kuće lady Sale.
»Oh, to si ti«, netko je rekao kad je Mariana ušla u salon.
Ta je osoba sklupčana sjedila pokraj vatre. Zvuk njezina glasa otkrivao je da je lady Macnaghten plakala. Lady Sale nije bilo u blizini.
»To je doista besmisleno.« Lady Macnaghten podignula je glavu i suznim očima pogledala Marianu. »Vijaya je bolesna, a ja ne znam kako bih si podignula kosu. Usne su mi toliko ispucane od hladnoće da ih jedva pomičem. Zavidim ti na mladosti«, tužno je dodala. »Djevojei svježeg lica poput tvojeg nije potrebna pomoć. U prošlosti sam kritizirala tvoj izgled, ali to je bilo samo za tvoje dobro. Doista si lijepa djevojka.«
Lijepa? Prije no što se Mariana stigla pribrati kako bi odgovorila, lady Macnaghten je nastavila. »Oko nas se događa mnogo strahota. Afganistanci su u protekla tri dana raskomadali kapetana MacCreu, pukovnika Mackrella i kapetana Westmacotta. Mnogi su drugi ranjeni – jadnicima su šake i stopala, ruke i noge odsječeni onim užasnim afganistanskim mačevima i noževima. Jučer sam vidjela gospodina i laughtona, naočitog muškarca bez desne šake.
Srce mi se slama kad vidim kako naši hrabri vojnici pate«, zavapila je. »Svaki dan pogibaju štiteći nas. Željela bih učiniti nešto korisno, ali ne mogu si ni podignuti kosu.«
Skinula je lijepu čipkastu kapicu i oslobodila dvije crne pletenice koje su joj pale niz leđa. »Pogledaj me!« viknula je. »Ne mogu ni izaći iz kuće.«
Nešto korisno. Mariana je bez riječi stajala na ulazu u salon. Ni sama nije učinila ništa, osim što je namotala nekoliko zavoja.
Tašta, sebična lady Macnaghten morala joj je skrenuti pozornost na tu sramotnu činjenicu.
Ali uza sve kajanje, ni Mariana nije znala što bi učinila kao ni lijepa žena koja je sjedila pred njom u boli i suzama koje su joj tekle niz obraze.
»Premjestiti cijelu vojsku u Balu Hisar?« General Elphinstone tog je poslijepodneva puhnuo kroz napućene usne dok je pognut sjedio za stolom za blagovanje u svojoj kući. »To ne vidim kao rješenje.«
»Taj potez dao bi nam velike prednosti.« Zet generala Salea nagnuo se naprijed. Rane, i dalje bolne, izobličile su njegovo lice. »Naše će jedinice biti slobodne za napad na grad i obližnje utvrde umjesto da neprestano stražare na bedemu po ovoj ledenoj hladnoći. U gradu ćemo lako nabavljati hranu, a ustanici nas neće moći otjerati jer ta utvrda nadzire cijelo okolno područje.«
»Tako je«, dobacili su Harry Fitzgerald i još nekoliko mladih časnika.
»Hah!« Viknuo je brigadir Shelton ležeći na ćilimu. »Je li itko od vas uzeo u obzir koliko bi bilo teško premjestiti naše bolesne i ranjene u Balu Hisar?«
Odbacio je pokrivač i podignuo se na jedini lakat. »Jeste li i na trenutak pomislili na životinje koje bismo morali ostaviti, ili na pogubne borbe s kojima bismo se na putu morali suočiti?«
»Da, da«, gorljivo je rekao general Elphinstone, a njegovo se staro lice zarumenjelo u tom neočekivanom slaganju s omraženim zamjenikom. »Jeste li?«
Sturtovo se upropašteno lice ukočilo. »Do Bale Hisar nema više od dvije milje«, mirno je odgovorio. »Svoj put možemo pokrivati tako što ćemo postaviti topove na planinu Sia Sang kako bismo očistili ravnicu. Bolesni i ranjeni putovat će na devama ili u pokrivenim nosiljkama.«
»A što se tiče životinja«, ubacio se Fitzgerald, »budući da za njih nema hrane, ionako će biti potrebno usmrtiti ih. Konjičko će topništvo pretrpjeti gubitke i konjica će izgubiti konje, ali ni jedno ni drugo neće nam biti potrebno kad budemo u Bali Hisar.«
»Točno«, reklo je nekoliko drugih glasova.
General se s naporom nakašljao podižući zamotanu nogu na slobodan stolac. »Ali što je sa žrtvovanjem vrijedne državne imovine? Što je s kućama? I što je s trijumfom neprijatelja kad vidi kako odlazimo iz garnizona?«
»Trijumfa neće biti«, rekao je mladić bujne kovrčave kose.
»Kad pobijemo konje i onesposobimo topove, neće im ostati ništa vrijedno. Dakako, uza sve članove tabora i prtljagu nedvojbeno će biti poginulih, ali dugoročna vojna prednost prevelika je da bismo je odbacili.«
Stari je general odmahnuo glavom, a podbradak mu se zatresao. »Ne znam.«
»Nećemo to učiniti«, ljutito je rekao Shelton sa svojih jastuka. »Ostat ćemo gdje jesmo.«
Kad su zajedno otišli iz kuće generala Elphinstonea, Fitzgerald se okrenuo prema Sturtu. »Sve me ovo podsjeća na sudbinu Atenjana kod Sirakuze«, promrmljao je.
»I mi smo se«, nastavio je kad je Sturt mrmljanjem izrazio slaganje, »poput njih upustili u vojnu ludost vjerujući da smo potpuno u prednosti u odnosu na neprijatelja. Sada smo i mi daleko od doma, odsječeni i borimo se za preživljavanje.«
»Atenjani su barem imali slavne vojskovođe«, ogorčeno je rekao Sturt.
»Ali unatoč tome izginuli su svi do jednoga. Nadajmo se da nas neće snaći njihova sudbina.« Namrštio se. »Je li tebi jasno što je s našim višim časnicima? Uviđaš li koliko su nesposobni poduzeti bilo što?«
Sturt je slegnuo ramenima. »Kukavice su«, odgovorio je. »I to je sve.«
»Ne mogu više slušati«, dva dana poslije izjavila je teta Claire iz svojeg kreveta, »o izgubljenim bitkama s Afganistancima.«
Dok je ona uzdisala nad svojim poslužavnikom s čajem, Mariana je sjedila pokraj nje u zamišljenoj tišini. Harry Fitzgerald bio je poslao poruku kojom je najavio da će prije večere doći u posjet. Pitala se kakve će im nove loše vijesti morati priopćiti.
U šest sati Dittu je pokucao na Marianina vrata. »Došao je veliki britanski časnik«, rekao je zadihano. »Traži samo vas, bibi. Na vatri je novo drvo.«
Ne zamarajući se umivanjem, Mariana je požurila u dnevnu sobu gdje je zatekla Fizgeralda kako korača amo-tamo među namještajem, neobrijan, držeći kapu u žuljevitoj ruci. Izgledao je kao da je došao ravno od svojih ljudi.
Ustajao vonj njegove odore ispunio je sobicu.
»Zacijelo već znate«, rekao je prije no što je sjela, »da se general Sale ne vraća iz Džalalabada. Danas sam doznao da ne dolazi ni general Nott. Kaže da ne može prihvatiti rizik dugog opasnog putovanja iz Kandahara.«
Kosa mu je bila nakostriješena, a čizme umrljane blatom, ali doimalo se da to ne opaža. »Mnogo Kabulaca jutros je napalo selo na planini Bibi Mahro«, dodao je. »Zauzeli su položaje na brdu iznad sela i pucali u njega. Samo je pitanje vremena kad će ući u njega.«
»A to je naš jedini preostali izvor hrane.«
»Upravo tako«, složio se.
»Tada zacijelo ne možemo ništa drugo doli poći u Balu...«
»Ne možemo«, prekinuo ju je. »General Elphinstone i brigadir Shelton ne dopuštaju da napustimo garnizon.«
»Ali, kako ćemo se prehraniti?«
Uz dovoljno novca i stvari za trampu Nur Rahman mogao je zahvaljujući svojem lukavstvu i magarcu opskrbljivati dvadeset, možda i trideset ljudi, ali što je s tisućama drugih, Britanaca i domaćih ljudi, odraslih i djece?
Okrenuo se prema njoj, leđima prema prozoru. »Četvrtina britanske vojske napast će Bibi Mahro sutra prije zore, pod zapovjedništvom brigadira Sheltona.«
»I vi ćete sudjelovati u borbi?« oprezno je upitala.
»Hoću«, rekao je. »Planirano je uzeti jedan top iz konjičkog topništva.«
»Samo jedan top? Zašto, kad u garnizonu imamo sedam topova? Svi znaju da top koji se previše koristi postane prevruć da bi opalio. Bez topništva lako biste mogli izgubiti...«
Stisnula je usne plašeći se reći više.
Njegova su se teška ramena podizala i spuštala na svjetlosti. »General Elphinstone uvjeren je kako nemamo dovoljno baruta za topove, iako je barut jedino što imamo.«
Fitzgerald je već mnogo puta odlazio u bitke. Do sada nije bio ranjen. Zašto se onda iznenadan val straha slio niz njezina leđa? Kad je krenuo prema njoj i stao iznad njezina stolca, obećala je samoj sebi da se neće trznuti od onoga što će joj reći.
»Gospođice Givens«, nagnuo se prema njoj s ozbiljnim izrazom lica, »nemam razloga vjerovati da se nakon sutrašnje bitke neću vratiti, ali ako se ne vratim, volio bih umrijeti sretan. Nije najbolji trenutak da postavim ovo pitanje, ali moram nešto znati prije no što sutra odem.«
Unatoč obećanju Mariana se trgnula na stolcu. Ne sada, poželjela je viknuti. Ne smiješ me pitati sada, prije no što doznam istinu o Hasanu, prije no što završim Hadži Kanov darud...
»Želim vaše obećanje da ćete se udati za mene.«
Ne mogavši pobjeći njegovoj iscrpljenoj prisutnosti, prisilila se nasmiješiti se, ne široko, iskreno, nego uže, slabije, i bez radosti.
»To je prilično neočekivano, poručniče«, rekla je službeno. »Moram si uzeti malo vremena da odlučim. Odgovorit ću vam nakon bitke. Ali, što god se sutra dogodilo«, žurno je dodala užasnuta strašnim razočaranjem na njegovu licu, »molim vas, znajte da ćete mi biti u mislima.«
Harry Fitzgerald obuzdao je svoje lice i naklonio se. »U redu, gospođice Givens«, odsječeno je odgovorio. »Pričekat ću vaš odgovor.«
Okrenuo se ne rekavši više ni riječi i otišao.
Dok je Mariana te večeri s tetkom sjedila za malim stolom u skučenoj dnevnoj sobi, gotovo nije mogla ni taknuti varivo od ovčetine i dunja koje im je Nur Rahman priskrbio.
Vrijeme na koje je računala odjednom je isteklo. Mora odlučiti iako ne zna istinu.
Što god učini, prouzročit će povrjedu.
Ljutito je pogledala tetka s druge strane stola, koji nije znao ništa o tome. Zašto su je on i teta Claire natjerali da laže kako je razvedena?
Pognula je glavu. I još gore, zašto je ona lagala njima o noći koju je provela s Hasanom udišući njegov parfem i oprženi miris njegove kože?
Nisam dopustila ništa, rekla im je, ali dopustila je sve. Koliko je puta u mislima ponovno proživjela tu dugu noć koja ju je promijenila?
Fitzgerald nije bio kriv ni za što od toga. Kako ga je mogla optuživati za to što je želio odgovor prije odlaska na planinu Bibi Mahro, na kojoj bi mogao umrijeti?
Prije joj nije mogao prići. Naposljetku, dvije godine prije povrijedila ga je kad je pred njim i njegovim kolegama časnicima, koji su znali koliko ju je on želio oženiti, objavila zaruke s Hasanom.
Trebala bi biti zahvalna. Bila je zahvalna. Unatoč boli koju mu je nanijela te unatoč sramoti i izopćenosti koje je izazvala njezina veza s domaćim čovjekom, on joj je ipak uspio oprostiti.
Vjerojatno je cijelo vrijeme mislio da je u Kabul došla kako bi se udala za njega.
Velikodušno joj je ponudio brak, a ona mu je odgovorila kao trgovcu koji prodaje balu pamuka.
Ali, nije ju upozorio. Da je bila spremna, pripremila bi odgovor koji bi ga manje povrijedio ili bi barem bio iskreniji.
A što je s njegovim osjećajima? Nije rekao da je voli. Možda je ne voli. Možda, kao i ona, samo želi zamišljati mirnu budućnost daleko od te hladne planinske zemlje, u kući s vrtom i sa svjetlokosom djecom koja mu se igraju pod nogama.
Poslala ga je u bitku bez jedinoga što bi mu pružilo nadu...
»Moraš nešto pojesti, draga«, ljubazno je rekao tetak Adrian. »Svi moramo čuvati snagu.«
Pogledala je svojega dobrog tetka koji nije ništa naslutio. »Pokušat ću«, promrmljala je podignuvši vilicu punu riže i mesa do usta. »Pokušat ću.«
Kasnije je, izgovorivši dartid, ležala i slušala noćne zvukove u garnizonu. Uz kašljanje vojnika netko je pjevao tajanstvenu, ritmičnu indijsku melodiju punu treperenja i tugaljivih lelujavih zvukova. Mariana je pomislila kako je to pjesma slomljenog srca.

25. poglavlje

23. studenog 1841.


Budući da je onaj tvoj mladić zadužen za top«, rekla je lady Sale vodeći Marianu pokraj svojeg sada uvenulog povrtnjaka, »dođi sa mnom na krov da vidiš borbu.«
Gorko zažalivši jer je krenula prečicom pokraj kuće lady Sale kako bi Nura Rahmana zamolila da joj nabavi grožđice, Mariana je nevoljko koračala uskim prostorom između kuće i njezina vanjskog zida.
Posljednje što je željela vidjeti s ravnog krova kuće lady Sale, s koje se pruža savršeni vidik na planinu Bibi Mahro i selo podno nje, bilo je ubijanje ili ranjavanje Harryja Fitzgeralda.
Lady Sale obišla je krvavo perje nedavno zaklanog pileta, prešla preko hrpe kamenja pod svojim kuhinjskim prozorom i uhvatila bambusove ljestve koje su bile praktično naslonjene na zid. Rukama u rukavicama bez oklijevanja je čvrsto stisnula uspravne motke i počela se penjati.
Na pola puta pogledala je prema dolje, a s vrata joj se ljuljao dalekozor. »Nemoj dangubiti, djevojko«, ljutito je rekla. »Ondje su od tri ujutro. Tko zna, bitka je možda pri kraju.«
Bijeg nije bio moguć. Mariana je ukočila kralježnicu i zakoračila na ljestve.
Nešto više od tisuću Britanaca i Indijaca poslano je u borbu s naizgled neiscrpnim mnoštvom afganistanskih boraca koji mnogo bolje poznaju taj teren.
Penjući se na krov odlučila je kako neće misliti na Fitzgeralda ina njegov top. Nije znala kako bi preživjela grizodušje kad bi on poginuo...
»Skloni se iza jednog dimnjaka«, zapovjedila je lady Sale. »Zalutali meci fijuču uokolo.«
Tek je bilo svanulo pa je purpurni snijeg na planinskim vrhovima poprimio ružičaste i zlatne nijanse. Mariana je čučala iza svoje zidane utvrde i pokušavala vidjeti što se događa.
»Shelton je u dva sata ujutro poveo sedamnaest četa, stotinu minera, nekoliko vodova konjice i top tvojeg mladića«, rekla je lady Sale držeći dalekozor pred očima. »Zauzeo je položaj na brdu neposredno iznad sela, ali već je načinio prvu pogrešku. Trebao je iznenaditi neprijatelja dok je još bio mrak umjesto da je protratio toliko vremena.«
»Mislila sam«, rekla je Mariana, »da je brigadirova prva pogreška bilo uzimanje samo jednog topa. Zacijelo zna za stalnu zapovijed koja zabranjuje...«
»To nije tvoja briga, mlada damo«, viknula je lady Sale sa svojeg mjesta. »Ja kao generalova supruga smijem komentirati naše vojne operacije. Ti, neudana žena s namjerom udaje za časnika koji je na previše niskom položaju da bi se oženio, ne smiješ.«
Mariana je osjetila kako joj lice crveni. »Pročitala sam pravila«, tvrdoglavo je nastavila. »To je istina za topove.«
»Dakako da je istina«, odvratila je lady Sale, »ali to ću ja reći, a ne ti! Gdje si«, upitala je nakon stanke, »upoznala stalne zapovijedi?«
»Mojeg oca zanima vojna povijest. Od djetinjstva čitam o njoj.«
Lady Sale prezrivo je puhnula. »To je u redu, ali trebala bi naučiti ponašati se pristojno. Ah«, dodala je ponovno podignuvši dalekozor pred oči. »Vojska je krenula s vrha brda, nedvojbeno kako bi zaposjela selo. Možda će napokon učiniti nešto – ali čekaj, promašili su glavna vrata i prošli pokraj njih, sa strane. Kakve budale! Točno su na nišanu s položaja unutar zidina. Eto«, viknula je, »nekoliko ih je već palo!«
Gdje je Fitzgerald? »Lady Sale«, započela je Mariana. »Možete li mi reći...«
Lady Sale odmaknula je dalekozor s očiju i ljutito pogledala prema brdima. »Kakav glup, nepromišljen potez! Propustili su priliku da zavladaju selom! Što je svima njima?«
Iz blizine začuo se zvižduk. »Muškete«, viknula je i povukla se iza dimnjaka. »Usput«, dodala je nakon što je zrno udarilo u rub krova, »tvoj se mladić prilično dobro snalazi sa svojim topom. Uspio ga je dovući na sam vrh brda i sada puca po selu. Vidim dim.«
Tvoj mladić. Mariana je molila da Fitzgerald preživi sve dok ona ne bude imala pravi odgovor za njega...
U devet sati još su bile na svojim mjestima. Sunce je udaralo u ravan krov te grijalo Marianu unatoč hladnu vjetru.
Grlo joj je bilo suho. »Ne bismo li trebale sići«, predložila je, »i popiti malo vode?«
»Zašto?« Lady Sale mahnula je rukom prema brdima. »Oni ljudi cijelog jutra nisu dobili vode. Mi smo barem«, dodala je kad je drugo zrno iz muškete udarilo u opeke, »na sigurnome.«
Ni milju dalje od mjesta na kojem se Mariana nalazila stajala su dva brda planine Bibi Mahro, jedno pokraj drugoga, razdvojena dubokim klancem koji je vodio u dolinu iza njih. Na vrhu desnog brda dvije su skupine pješaka u crvenim jaknama formirale svoje uobičajene zbijene kvadrate, jasno vidljive iznad kuća ravnih krovova koje su se nalazile na obronku. Mariana je u blizini razabrala jedinicu Neregularne indijske konjice, prepoznatljivu po lepršavoj domaćoj odjeći. U blizini se zadimilo, vjerojatno iz topa.
Netko je na vrhu brda sjedio na konju, a njegova je jakna bila malena točkica boje na dalekim planinama. Je li to Fitzgerald?
»Čujem da si prije dvije godine u Lahoreu upropastila svoj ugled«, bez uvijanja rekla je lady Sale. »Od takvog se skandala nije moguće oporaviti. Kako si, zaboga, mogla dopustiti da te na prijevaru udaju za domaćeg čovjeka?«
»Mislila sam da si pametnija«, dodala je prije no što se Mariana mogla dosjetiti odgovora. »A osim toga, nerazborito je to što svoje nade vežeš uz poručnika koji je premlad za tebe. Uza sve znanje o vojnim pitanjima moraš znati i da se poručnik ne smije oženiti, kapetan se smije oženiti, a pukovnik se mora oženiti.«
»Jesi li vidjela one konjanike na ravnici?« upitala je milosrdno promijenivši temu.
Skupina afganistanskih konjanika pojavila se u daljini, podno brda, i milila uokolo kao da čeka znak.
»Pogledajte«, viknula je Mariana pokazavši prema obronku. »Mislim da ljudi napuštaju selo!«
»Doista«, složila se lady Sale promatrajući brdo kroz dalekozor. »Bježe, a naši su jurišnici zarobljeni pa ne mogu ući u selo i zauzeti ga. Budale! Ali barem je Neregularna konjica odjahala nizbrdo kako bi presrela dezertere.«
Zbijena povorka pješaka i konjanika na Kohistanskom putu, s Marianine lijeve strane, napredovala je prema njima. »Iz grada dolazi još naoružanih ljudi«, viknula je Mariana. »Idu prema drugom brdu! Zašto nismo poslali jurišnike da ih presretnu?«
Iz grada je dolazilo nekoliko tisuća ljudi. Krećući se brzo za pješake, u skupinama su putovali prema brdima noseći visoko podignute trokutaste zastavice. Topova nisu imali, a doimalo se i da su bez vode, ako se izuzme prilika koja ih je vodila i mahala rukama. No unatoč tomu bili su zastrašujući prizor.
Dvadeset minuta poslije Mariana je gledala kako se prva kolona počinje penjati na lijevo brdo, očito prema klancu koji ih je razdvajao od Britanaca.
Afganistanski konjanici već su bili otjerali Britansku neregularnu konjicu.
»Budalast, glup propust«, izjavila je lady Sale.
Fitzgeraldov top uzastopno je pucao na kolonu iz grada. Oblak za oblakom dima uzdizao se s njegova mjesta pa je bilo teško vidjeti što se dogada pješadijskim kvadratima u blizini.
Mariani nije bilo potrebno reći da je afganistanska jezail pušta, daljeg dometa i preciznija, bila bolje oružje od britanski muškete. Ako neprijatelj dođe na četvrt milje od crvenih britanskih kvadrata Britanaca i Indijaca na brdu, njihova će paljba biti razorna i neuzvraćena.
»Mi Afganistanci nikada ne potrošimo više od dva zrna da ubijemo jednog čovjeka«, jednom se pohvalio Nur Rahman. »Strjeljivo rasipamo samo prigodom vjenčanja ili dobre šale.«
Sat vremena poslije kolone Afganistanaca već su imale britanske kvadrate na vidiku. Skriveni iza humaka i izbočenih stijena, Afganistanci su kosili tijesno zbijene pješake jednog po jednog.
»Prvi je kvadrat pao«, primijetila je lady Sale kao da komentira vremenske prilike.
»Zašto brigadirovi ljudi ne siđu?« očajno je upitala Mariana. »Zašto nastoje zadržati te kvadrate? Shelton zacijelo očekuje paljbu oružja dalekog dometa, a ne konjički juriš. I mislila sam da smo s vojskom poslali i stotinu minera. Zašto nisu napravili grudobran?«
Mariana se pitala koliko će kvadrati izdržavati neprestanu neprijateljsku paljbu. Koliko će im dugo Fitzgeraldov top služiti prije no što se pregrije? Koliko dugo...
»Lady Sale«, šapnula je, »mislim da ne mogu više gledati.«
»Ne budi guska«, otresla se lady Sale. »To su naši vojnici. Tko će ih hrabriti ako ne mi?«
»Ali, neprijatelj ih je opkolio. Ne mogu gledati kako gube.«
»Zloslutnice!« Lady Sale viknula je Mariani, koščata lica zgrčena u bijesu. »Kako se usuđuješ reći da bismo mogli izgubiti? Kako se usuđuješ pomisliti da je naša kršćanska vojska slabija od krda bezbožnih divljaka?«
Leđima okrenuta Mariani, podignula je dalekozor do očiju odlučnim pokretom britanske odanosti i pouzdanja.
Još su dva sata gledale kako pješadijski kvadrati trpe pogubne gubitke. Vidjele su kako konjica propušta jurišati. Vidjele su kako neprijatelji, kojih je sada bilo najmanje deset tisuća, prolaze pokraj Britanaca i Indijaca koji nisu pružili otpor te dovode pojačanje u selo Bibi Mahro.
Vidjele su kako neprijatelj uzima Fitzgeraldov top, već pregrijan i onesposobljen, te odvodi njegovu zapregu.
Klicale su kad se Sheltonova vojska nekako okupila i otjerala neprijatelja iz klanca, a potom tiho stajala kad je sat vremena poslije stigla nova gomila Afganistanaca i nasrnula na njegov jedini preostali kvadrat, koljući ljude i časnike sve dok disciplina nije popustila. Uslijedio je uzmak glavom bez obzira. Ljudi i časnici, pješadijski i konjički, jurili su nizbrdo prema garnizonu, ali putem su ih ubijali neprijateljski konjanici koji su jahali među njima, sijekući ranjene gdje su pali, vitlajući mačevima koji su sjajili na suncu.
Kad se izmiješani val prestravljenih vojnika i Afganistanaca koji su ih progonili približio garnizonu, iznutra su odjednom zapucali topovi, a potom je uslijedio hrabar samoubilački juriš nekoliko domaćih konjanika predvođenih britanskim časnikom kojem je pred Marianinim očima glava odrubljena jednim zamahom afganistanskog mača.
Za nekoliko trenutaka progonitelji i progonjeni bit će u garnizonu. Ustanike više nitko nije mogao zaustaviti.
Mariana je pojurila prema izdajničkim bambusovim ljestvama lady Sale kako bi ih odgurnula. Kasnije, kad se neprijatelj raziđe po garnizonu, imat će dovoljno vremena za razmišljanje kako da siđu s krova...
»Čekaj!« viknula je lady Sale sa svojeg mjesta. »Odlaze.«
Konjanici su stali samo nekoliko metara od otvorenih vrata i tada se neočekivano okrenuli. Kad se Mariana žurno vratila kako bi ih vidjela, već su odlazili putom kojim su došli, mašući krvavim mačevima iznad glava, a njihovi trijumfalni krici odjekivali su ravnicom.
Dok su se pripremale za silazak, lady Sale pružila je ruku u rukavici. »Žao mi je«, rekla je sumorno, »ali moram ti reći da je tvoj poručnik Fitzgerald ustrijeljen. Vidjela sam kako pada prije no što je počelo povlačenje.«
Mariana je, obamrla od šoka, zakoračila na spremne ljestve.
Deset minuta poslije, i dalje u društvu lady Sale, drhtala je u kutu kod ulaza u garnizon i gledala kako dolaze preostali vojnici brigadira Sheltona.
Zrak, ionako prožet vonjem raspadanja životinjskih lešina, sada je vonjao na barut i krv. Posvuda se čulo dahtanje prljavih, iscrpljenih preživjelih vojnika, neujednačeni topot njihovih čizama i promukli povici britanskih časnika koji su pokušavali okupiti svoje ljude, Indijee i Britance na ulazu u garnizon, ali nitko nije obraćao pozornost na njih.
Većina ih je još imala oružje. Sve su odore bile poderane, krvave. Mnogi su bili bez kapa. Tamnoputi ili bijeli, neki su dašćući pali na tlo čim su ušli, previše iznemogli da bi se pomaknuli, dok su drugi tumarali uokolo otvorenih usta i razrogačenih očiju kao da ne znaju gdje su.
»Moramo potražiti Fitzgeralda. Ne napuštam te dok ne doznaš istinu«, odlučno je rekla lady Sale dok je pratila Marianu kroz vrt pridržavajući je za lakat.
Njemu, nimalo neočekivano, nije bilo ni traga.
»Ako se uskoro ne pojavi«, rekla je lady Sale Mariani u uho, »moramo pretpostaviti najgore.«
Dok je izgovarala te riječi, kroz vrata je prošla posljednja skupina preživjelih. Među njima su bila tri poderana domaća vojnika koji su vukli prašnjavog, ranjenog Europljanina.
Prsa su mu bila prekrivena sasušenom krvlju. Gležanj mu je bio natopljen grimizom. Tek kad su ga vojnici spustili na tlo i stenjući pali pokraj njega, Mariana je prepoznala Harryja Fitzgeralda.
Vrisnula je i krenula prema njemu.
»Stani.« Lady Sale uhvatila ju je za ruku. »Nije vrijeme da glumiš junakinju. Sada mu ne možeš pomoći. Doći će netko i odnijeti ga u bolnicu zajedno s drugim ranjenicima.«
Kad su dva Engleza dotrčala i nagnula se nad njega, Fitzgerald je podignuo prašnjavu glavu kao da traži nekoga. »Recite Sheltonu«, protisnuo je, »da smo možda ubili Abdulaha Kana.«
»Možda ste ga ubili?« gorljivo su uskliknuli.
Glava mu je klonula. »Topovskim hicem zbacili smo ga s konja.«
Nekoliko mladih časnika pojurilo je naprijed. Mariana je gledala kako ga odnose i kako njegova krv kapa po prašini.
U noći kad je pronašla Hasana u kući sa žutim vratima, krv je načinila lokvicu pod pletenim ležajem na kojem je ležao...
»Svojemu muškarcu možeš poslati poruku«, izjavila je lady Sale dok je vodila Marianu preko vježbališta, »i možeš ga posjetiti, ali tek kad mu bude bolje. Nije mi jasno«, dodala je, »kako su ga njegovi ljudi dovukli s vrha brda. Zacijelo je vrlo omiljen časnik.«
Mariana nije odgovorila, zaokupljena vlastitim mislima.

26. poglavlje

16. prosinca 1841.


Nakon mnogo odgađanja, Zulmajevih dvanaest mazgi i dvadeset otpornih planinskih ponija napokon je stiglo pa je Hasanova spasilačka povorka sa slugama, kulijima, stražarima te teretom šatora, pokrivača, hrane i raznih drugih stvari iz Pešavara krenula na jug prema Kohatu, kako bi se pridružila zaštitničkoj hinduskoj karavani.
Napredujući jedva vidljivom stazom između neravnih stijena planine Safed Koh, nešto više od sedamdeset putnika karavane te četrdeset osam tovarnih životinja prošlo je kroz kameniti prolaz Kohat, pokraj njegovih napola srušenih stražarskih kula i radionica pušaka. Kafilu su čuvali ljudi u dronjeima koje su Hasan i Zulmaj uzeli u službu u utvrdama pokraj kojih su prolazili.
U Kohatu su zatekli zidom ograđen karavan-saraj pun trgovaca iz Taksile i Bannua te čak iz Sadde, na pola puta do doline Kurram, ali karavani koje je trebala krenuti za Kabul nije bilo ni traga. Raspitivanje među drugim putnicima urodilo je samo odmahivanjem glavama.
Četiri dana po dolasku Gulam Ali ušao je u Hasanovu sobu pokraj zida karavan-saraja.
Kišilo je otkako su stigli. Vjetrom nošena susnježica na prostranom je dvorištu pretvorila tlo u blato do gležnja.
Pokraj Hasanova mokrog ulaza veselo je klokotao novi mjedeni samovar te ionako vlažnu prostoriju ispunjavao parom i dimom. Pod od opeka bio je prekriven ćilimima iz Hasanove prtljage. Na jedan zid bio je naslonjen charpai.
»Dobio sam vijest«, rekao je Hasan odlažući šalicu za čaj. »Akbar Kan stigao je do Kabula.«
Zulmaj je kimnuo. »Tamošnji ljudi vole Akbara Kana onoliko koliko mrze Britance. Sada će ustanak uzeti maha. Sutra odlazimo odavde, s kafilom ili bez nje.« Hasan je podignuo glas kako bi nadjačao njištanje konja izvana.
Zadrhtao je unatoč pokrivaču kojim se ogrnuo preko glave i ramena. Isprva se doimalo da ga je iscrpila nestrpljivost. No njegov je pogled bio prepun zabrinutosti.
Predvidjevši teško putovanje, Gulam Ali pogurio je ramena. Zulmaj je odložio lulu i ispuhnuo oblačić dima u zrak.
»Već je zima«, rekao je Hasan. »Teškoće će nas pratiti kakvo god bilo vrijeme. A što se tiče tvoje hinduske karavane, Zulmaj«, dodao je s neveselim osmijehom, »ili kasni pa nam neće pomoći ili ne postoji.«
Gulam Ali podignuo je bradu. »A što je s razbojnicima na putu?« upitao je grubo kako bi prikrio strah.
Zulmaj se nasmiješio, a potom izrecitirao nešto na perzijskom te svoje riječi naglašavao mahanjem ruke.
»Uzvišenost putnikova cilja«, preveo je Gulamu Aliju, »očituje se u strmim zavojima staze, visokim prolazima i razbojnicima koji čekaju u zasjedi.«
»To je Rumi«, dodao je.
Uzvišenost cilja. Gulam Ali pogledao je Hasana i vidio kako je brzo odvratio pogled.
»Ne boj se«, dodao je Zulmaj. »Ovdje su svi pripadnici plemena Bangaš. Oni nemaju ništa protiv nas, ni protiv Britanaca. Pripadnici Ghilzais saveza s druge su strane Paivar Kotala.«
Sljedećeg jutra krenuli su uskom karavanskom stazom prema sjeverozapadu i Thalu, gdje će ponovno skrenuti, taj put na sjeverozapad, te dolinom rijeke Kurram pokraj planine Safed Koh u srce zemlje Ghilzai plemena.
Hasan i Zulmaj jahali su na čelu. Hasan je u novom izvezenom poštinu i s mušketom pri ruci tiho govorio svojoj lijepoj Ghyr Khush. Teško naoružani Zulmaj na sebi je imao tanak šal koji je prebacio preko ramena, a na bosim nogama imao je teške cipele s prstima zavinutim prema gore. Za njima su išle natovarene životinje sa svojim goničima, Gulam Ali, dvadesetak kulija i skupina slugu, svi u ovčjoj koži i kožnatim čizmama. Pokraj njih hodali su očito gladni čuvari Bangaši, neki premladi za brade, crnih očiju obrubljenih crnom bojom pod turbanima ili uskim kapama.
»Turban je Afganistančeva čast«, čuo je Gulam Ali na putu za Džalalabad, a »oružje mu je nakit.«
Tri dana poslije lady Sale zaustavila je Marianu dok su se mimoilazile na vježbalištu.
»Doktor Brydon kaže da smiješ posjetiti Fitzgeralda«, rekla je bez uvoda. »Ako obećaš da se nećeš onesvijestiti, odvest ću te k njemu. Poslijepodne dođi na čaj.«
Kad je Marianina teta čula tu vijest, oduševljeno je uskliknula ispod svojih šalova. »Ah, draga moja«, nježno je rekla promuklim glasom, »moraš odmah k njemu.«
Čaj kod lady Sale bio je čudan događaj. Lady Sale bila je gošća u vlastitu, skromno namještenom salonu jer se preselila kćeri kad su Macnaghtenovi došli iz rezidencije. Čaj koji su darne pile i šećer koji su dodavale u njega nabavio je Nur Rahman.
Mariana je prstima obavila toplu šalicu, uživajući u kratkotrajnoj ugodi koju joj je pružala. Nakon bitke na Bibi Mahro vrijeme se pogoršalo, kao i stanje svih u garnizonu. Iako je temperatura pala, a tlo je bilo prekriveno snijegom, vojnici u iznošenim odorama lagano su drhtali na bedemu znajući da će im biti hladno i kad se vrate s dužnosti jer je general Elphinstone neobjašnjivo zabranio paljenje vatri.
Sedam stotina ljudi već je bilo bolesno.
Sa stabala u garnizonu oguljena je kora i odrezane su grančice kako bi se nahranile životinje. Konji i mazge očajno su žvakali klinove šatora. Deve su zapomagale kao što to deve čine, a potoni su lijegale i ugibale.
Netom uginule teretne životinje tada su korištene za hranu. Mesari su najbolje komade mesa davali britanskim časnicima i njihovim obiteljima, a ostatak domaćim jedinicama kojima je vjera dopuštala jesti meso.
Na gomilu truleži pred vratima, čiji je vonj dopirao u svaki kutak garnizona, sada su bacane samo oglodane kosti izgladnjelih magaraca i deva.
Lady Sale popila je čaj i odložila šalicu. »Moramo otići u bolnicu prije mraka«, izjavila je.
»Idem s vama.« Lady Macnaghten popravila je nekoliko izvezenih šalova oko svojih ramena dok je govorila.
Njezin se izgled promijenio otkako se Vijaya razboljela. Na njezinim sljepoočnicama pojavila se naznaka sivila. Njezina je rosna koža ispucala, a haljina s volanima izgledala je kao da je spavala u njoj.
Uspravila se kao da očekuje odbijanje. »Zelja mi je«, tužno je dodala, »pomoći jadnim, ranjenim časnicima kako god mogu. Namjeravala sam svakome od njih svakodnevno davati po šalicu čaja. Uvjerena sam da će vaš mali Afganistanac nabavljati dovoljno za to, gospođice Givens.«
»Ako to želite, rado ću vas otpratiti.« Neugledno lice lady Sale otkrivalo je neodobravanje. »Ali moram vas upozoriti da to neće biti društveni posjet. Ne znam hoće li čaj tim časnicima biti od velike koristi.«
»Dakako da hoće.« Lady Macnaghten je ustala, a suknje su joj zašuštale. »Svatko voli popiti šalicu finog čaja«, rekla je tugaljivo.
»Ako nemate ništa protiv«, drhtavim je glasom rekla teta Claire sa svojeg stolca, »mislim da ću se vratiti u našu kuću.«
Mariana je podignula pogled začuvši muškarca kako se nakašljava i vidjela da sir Macnaghten stoji na vratima salona.
I on se promijenio. Kosa mu je bila sjajno crna kad su stigli u Kabul, a sada je bila potpuno sijeda, kao i njegove dojmljive obrve. Iza naočala s metalnim okvirom oči su mu se doimale krupnima i tamnima, kao da se strahovito plaši nečega.
Zacijelo svi izgledaju drugačije.
Pogledao je suprugu. »Poslijepodne ću raditi u blagovaonici«, rekao je. »Nadam se da time neću smetati...«
»Nipošto, dragi Williame!« Lady Macnaghten uputila mu je osmijeh pun ljubavi. »Mi idemo posjetiti ranjene časnike.«
Nije odgovorio, ali sumoran izraz njegova lica Mariani je rekao više no što je željela znati.
»Nemoj reći nešto čime bi uznemirila Fitzgeralda«, upozorila ju je lady Sale malo poslije dok su po smrznutu tlu odlazile u blagovaonicu konjičkih časnika, koja je sada služila kao bolnica. »Moraš mu samo dati do znanja da si uz njega. A što se tiče drugih časnika«, dodala je, »nastoj ne gledati ih previše pozorno. Neki su vrlo teško ozlijeđeni.«
Zakoračivši na vrata bolnice, Mariana je shvatila upozorenje lady Sale.
Zašto je mislila da će ondje ugledati uredan niz zauzetih kreveta? Zašto je zamišljala pacijente odjevene u pidžame i naslonjene na jastuke poput svih bolesnika koje je do tada vidjela?
U blagovaonici i susjednoj dnevnoj sobi nagurana su ležala trideset dva časnika, omotana krvavim zavojima i pokrivena hrpama pokrivača. Ležali su na pletenim ležajevima, ormarićima, čak i na dugom stolu za blagovanje koji je sada pomaknut ispod prozora kako ne bi bio na putu. Neki su ranjenici čak pogureni sjedili na stolcima, očito zbog nedostatka ležećih mjesta.
Desetak domaćih sepoja čučalo je na podu između kreveta i bavilo se ranjenicima. Jedan od njih s nadom je držao tanjur kaše od leće pred blijedim časnikom omotane glave koji je zurio u prazno, a iz kuta usana cijedila mu se slina.
U kutovima i ispod kreveta stajale su pokrivene noćne posude. Upornom vonju raspadanja lešina pred vratima garnizona pridružio se vonj ustajale, mokraćom natopljene odjeće i krvi.
Shvativši da je gledaju, Mariana se prisilila odmaknuti ruku od nosa.
Neki su se ranjenici okrenuli i zurili u žene na vratima, ali većina se doimala previše zaokupljenom drugim pitanjima da bi ih primijetila. Jedan je mladić glasno hrkao nedaleko od vrata, širom otvorenih usta i zatvorenih očiju. Drugi je sjedio zagledan u prazno, s jastučićem ispod brade koji mu je podupirao zamotanu glavu i vrat.
»To je poručnik i laughton«, šapnula je lady Sale. »Izgubio je šaku, a i presječeni su mu mišići s jedne strane vrata pa ne može držati glavu uspravnom. Očekuje se da neće preživjeti.«
Neobrijani čovjek u prljavoj vojnoj odori nagnuo se nad časnika koji se doimao poput dječaka, a lice mu je bilo vlažno od suza. Podignuo je glavu, kratko kimnuo i vratio se svojem poslu.
»To je doktor Brydon«, promrmljala je lady Sale.
Mariana je teško progutala. Ako su ranjeni britanski časnici bili u takvu stanju, kakva je sudbina domaćih vojnika koji nisu imali ni slugu ni liječnika?
Susprežući želju da pobjegne odande, uhvatila je drhtavi lakat lady Macnaghten i slijedila lady Sale preko praga.
Prostoriju je ispunjavalo teško mukotrpno disanje. Jezoviti uzdasi ranjenika i strašan vonj činili su ozračje paklenskim.
Crvenokosi čovjek izvijao se s jedne strane na drugu na dvije neobrađene daske postavljene između dva stolca, a dah mu je šištao između stisnutih zuba. Nije imao jastuka. Ispod pokrivača virila mu je jedna noga, otkrivajući prostrijelnu ranu na bedru prekrivenu pocrnjelim zavojem.
Hasanova je rana bila gotovo jednaka njegovoj, ali kad ga je Mariana zadnji put vidjela, ležao je u svojoj kući, a njegova je obitelj skrbila za njega, uključujući sultaniju Safiju koja mu je davala opijum kako bi mu ublažila bol.
Ove hrabre duše nisu uživale takav luksuz. Svi lijekovi za cijeli garnizon bili su pohranjeni u izgubljenoj i opljačkanoj utvrdi intendanture.
Gdje je Fitzgerald?
Lady Sale pokazala je u kut, kao da joj čita misli. »Ondje je«, rekla je.
Fitzgerald je ležao na pletenu ležaju. Donji dio lica bio mu je prekriven crvenom bradom koju Mariana do tada nije vidjela. Unatoč hladnoći obilno se znojio. Lice i ruke bili su mu prljavi kao i kad su ga njegovi ljudi dovukli kroz vrata, ali netko mu je barem stavio čist zavoj na ranu na ramenu. Mariana je pogledala prema njegovim stopalima i ispod pokrivača vidjela obrise oba. Barem mu nisu odrezali stopalo.
»Gospođice Givens«, šapnuo je. »Lijepo od vas što ste došli.«
Primijetila je da su mu usne ispucane i krvave.
Lady Sale stala je pokraj nje. »Zrno iz afganistanske puške izbliza mu je raznijelo rame«, tiho je rekla. »Doktor Brydon kaže da su kosti toliko jako oštećene da lijevu ruku više nikada neće moći normalno pomicati. Ali pogođen je i kroz pluća. Ta je rana opasnija. Nemoj mu pokazati da si zabrinuta.«
Mariana mu se nasmiješila što je srdačnije mogla.
»Mlad je i dovoljno jak da preživi«, tiho je nastavila lady Sale, »ali ako vrućica ne prestane u sljedećih nekoliko dana, moramo se pripremiti na najgore.«
Mariana se nagnula nad Fitzgeralda, držeći ruke uz tijelo. »Boli li te jako?« upitala je i istog se trena uplašila da to nije smjela reći.
»Ne.« Uzdahnuo je, a tada mu se lice zgrčilo kad je neuspješno pokušao pomaknuti ranjeno rame. »Ovdje ima časnika kojima je mnogo lošije nego meni.«
Mariana je pružila ruku i položila je na njegovo zdravo rame. »Uvjerena sam da će ti uskoro biti mnogo bolje«, rekla je vedro, prisiljavajući se pogledati ga u oči, »ali sada te više ne želim zamarati.«
Kad se okrenula kako bi pošla za lady Macnaghten i lady Sale, Fitzgeraldovo je hrabro držanje popustilo. Mariana je na njegovu licu na trenutak ugledala bolnu čežnju.
Kad je stigla do lady Sale, hrkanje pokraj vrata dosegnulo je vrhunac, a tada naglo stalo, ostavljajući svoj mukao odjek među uzdasima ranjenika.
Pogledala je liječnika i vidjela kako da je znak jednom slugi. Sluga je istog trena povukao pokrivače usnulog pacijenta otkrivši krvave, zamotane noge odrezane iznad koljena. Trenutak poslije njima je pokrio drugog ranjenika.
»Što to radi?« šapnula je Mariana. »Zašto je tom jadniku uzeo...«
»Taj je časnik mrtav«, grubo je odvratila lady Sale. »Nisi li čula da je prestao disati?«
»Odmah se vraćam«, dodala je preko ramena krenuvši pozdraviti visokog časnika kojem su ruke bile zamotane.
Iza Mariane začulo se šuštanje. Lady Macnaghten onesvijestila se i pala na pod.
Sastanak sa sir Williamom započeo je nedugo nakon što su žene otišle iz kuće.
»Što?« uzviknuo je sa svojeg mjesta na čelu stola za blagovanje u kući lady Sale. »Želite li reći da su borci koji su nas otjerali s onog polja na Bibi Mahro obični trgovci i zanatlije iz grada?!«
»Bojim se«, blago je odgovorio Marianin tetak, »da su bili upravo to.«
»Dakle, naša hrabra vojska pobjegla je od stanovnika Kabula?«
»Jest. Jedina je dobra vijest da je Abdulah Kan u međuvremenu podlegnuo ranama.«
Macnaghten je obrisao lice. »A Afganistanci koji nam sada nude uvjete isti su ti obični ljudi?«
»Ne, sir Williame. To su plemenski poglavice koji su i dalje odani Dostu Muhamedu. Zapovijeda im Akbar Kan.«
»Sin Dosta Muhameda? Ali mislio sam da je prije više od godinu dana nestao na sjeveru.«
»Vratio se, sir Williame, i zavjetovao da će se osvetiti za očevo poniženje.«
»Volio bih da su se naši neprijatelji otkrili od samog početka«, uzrujano je rekao Macnaghten. »Kad smo došli, svi su se ponašali kao da ih spašavamo od tiranina.«
Lamb se nakašljao. »Ne svi, sir Williame. Akbar Kan nikada nas nije prihvatio. Ni Aminulah Kan ni Abdulah Kan nisu prihvatili šaha Šudžu«, blago je dodao. »Dakako, Afganistanci ne govore uvijek istinu, osobito ne ljudima koje ne poznaju ili ljudima kojima ne vjeruju.«
Macnaghten je uzdahnuo. »A sada su se udružili s Akbarom?«
Lamb je kimnuo svojem pomoćniku. »Charles, hoćeš li izaslaniku objasniti Akbar Kanove uvjete?«
Nećak lady Macnaghten nakašljao se. »Prema mojem shvaćanju, sir Williame«, rekao je, »Akbar je zatražio da napustimo Kabul i vratimo se u Indiju. Kaže da nam neće nauditi, ali moramo otići i moramo ostaviti neke od svojih ljudi ovdje kao taoce koji će biti pušteni kad se njegov otac vrati na prijestolje.«
Macnaghten se namrštio. »A što je sa šahom Šudžom?«
»On će ostati ovdje.«
»Ali mi smo ga doveli iz Indije! Ne možemo ga jednostavno ostaviti ovdje da ga oslijepe, ubiju ili oboje, samo kako bismo spasili svoje živote!«
Marianin tetak slegnuo je ramenima. »To su Akbarovi zahtjevi, gospodine.«
»Čovječe, mislite na britansku čast!« Koščati niži časnik provirio je kroz vrata. »Neprijatelji su došli iz grada, sir Williame«, rekao je. »Nalaze se stotinu metara dalje, ruše naš most preko rijeke.«
»A kako smo mi odgovorili?«
Niži se časnik uspravio, a obrazi su mu se zarumenjeli. »Nismo odgovorili, gospodine. Naši časnici samo ih gledaju iza našega grudobrana.«
»Nismo odgovorili?« viknuo je Macnaghten. »Andrews, odmah im recite da moraju odgovoriti. Recite im da ću u suprotnom sutra ujutro u ovoj blagovaonici organizirati istražni sud.«
Kad se niži časnik naklonio i otišao, Macnaghten se umorno okrenuo prema Marianinu tetku. »Kako se to dogodilo, Lamb? Kako to da sam ja odgovoran za svaku odluku koju donosimo? Zašto su viši vojni časnici toliko beznadno nesposobni? Imamo vojsku od četiri tisuće vojnika i nijednoga dobrog višeg časnika«, dodao je. »Shelton je potpuno upropastio bitku na Bibi Mahro. Monteith je dopustio da strijelci u noći uđu u njegov tabor i pobiju njegove ljude. Nitko od njih nije obranio utvrdu intendanture, ili barem jadnoga Burnesa. Čak ni sada ne čine ništa kako bi nas obranili. I tako dalje i dalje. Kažem vam, Lamb, živim u noćnoj mori.«
Marianin tetak kimnuo je u nijemom slaganju.
»Ja i dalje mislim da bismo trebali poći u Balu Hisar«, dodao je Charles Mott sa svojeg kraja stola.
Macnaghten je kimnuo. »Tako bismo imali najbolje izglede da se obranimo i preživimo zimu. Budemo li imali sreće, nagovorit ćemo Elphinstonea da se složi s nama. Sturt je poslijepodne otišao k njemu. Ako se starac složi, možemo ignorirati onu budalu Sheltona i sva njegova zloguka proročanstva te se pripremiti za polazak.«
Uzdahnuo je. »Dok se Sturt ne vrati, možemo samo čekati.«
Ne rekavši više ni riječi okrenuo se od gostiju i zagledao kroz prozor.
Četrdeset metara dalje general Elphinstone u svojoj je kući uzrujano gledao kapetana Sturta ispod pletene noćne kape koju je navukao gotovo do očiju.
»Dragi moj«, rekao je, a podbradak mu se ljuljao dok je odmahivao glavom, »previše sam bolestan da bih znao što nam je činiti.«
Kapetan Sturt u podnožju njegova kreveta premjestio je tjelesnu težinu s jednog stopala na drugo. »Shvaćam da vam je teško, gospodine«, oprezno je rekao, »ali moram vas zamoliti da ponovno razmislite o svojoj...«
»Ali vjerujem«, prekinuo ga je general, »da ne smijemo otići odavde u Balu Hisar.«
Na sebi je imao tešku vunenu kućnu haljinu svezanu pojasom s rojtama. Na koljenima mu je ležao ogrtač podstavljen krznom. Gledao je u Sturtovo lice prepuno ožiljaka poput psa koji se nada da je i dalje voljen.
»Gospodine«, pokušao je Sturt, »ljudi će gladovati ako...«
Elphinstone je podignuo drhtavu ruku. »Ako napustimo garnizon, zauvijek ćemo se odreći svoje časti«, rekao je pjevno. »Zar vam to nije jasno, dragi moj Sturt? A osim toga, onamo ne možemo stići bez strašnih gubitaka. Već ste vidjeli za što su ti Afganistanci sposobni. Mislite na svoju suprugu i punicu, Sturt!«
»Gospodine«, usprotivio se mlađi muškarac kroz stisnute zube, »od Bale Hisar dijele nas manje od dvije milje. To nije udaljenost na...«
»Previše sam iscrpljen da bih nastavio razgovarati o tome.« General je trgnuvši se posegnuo u džep svoje kućne haljine. »Evo, dragi moj«, rekao je pruživši presavijeni papir. »Odnesite ovo pismo sir Williamu. U njemu su sve moje misli o našoj trenutačnoj situaciji.«
Trojica u blagovaonici lady Sale podignula su glave kad je kapetan Sturt ušao.
»Uzalud«, ogorčeno je rekao pružajući pismo Macnaghtenu. »General Elphinstone nije mi dopustio završiti ni jednu jedinu rečenicu.«
»Zima je sve bliže«, naglas je pročitao Macnaghten. » Pod opsadom smo i svi u Afganistanu dignuli su oružje protiv nas. Imamo malo hrane, životinje više nemamo čime hraniti, komunikacije su nam onemogućene, kao i pristup vođi. Naše životinje gladuju, a mnogi su vojnici bolesni ili ranjeni. Više nemamo snage za napad čak ni na naoružane civile, kao ni za obranu. I, još gore, ne možemo se nadati pomoći niotkuda.«
Podignuo je glavu. »To je sve točno«, sumorno je rekao, »ali on je uvelike kriv za to.«
»Budući da se u vojnom pogledu više nema što poduzeti«, nastavio je čitati pismo, »morate prihvatiti neprijateljev zahtjev da se vratimo u Indiju. Časni uvjeti za našu su vladu bolji od toga da nas ovdje unište.«
»Časni uvjeti? Povratak u Indiju?« Macnaghten je ponovno presavinuo pismo i bacio ga na stol. »Upravo su to Elphinstone i Shelton cijelo vrijeme željeli.«
Podignuo je glavu i neveselo pogledao svoja tri družbenika. »Gospodo«, rekao je, »naša vojska pokleknula je pred strahom, pa čak i naši najviši časnici. Učinio sam sve što sam mogao kako bih ovu mlitavu vojsku potaknuo obavljati njezinu dužnost, ali više se ne mogu nadati nijednom uspješnom vojnom djelovanju. Moram krenuti putem kojim ćemo se potpuno upropastiti i osramotiti. Sutra ujutro zatražit ću prijem kod Akbara Kana.«
»Kažem vam, Lamb«, žalosno je dodao, »potpuno smo uništili svoj ugled. Povijest neće biti blagonaklona prema nama.«
Ulazna su se vrata s treskom otvorila. Glasovi su pozvali u pomoć. Sir William izašao je u hodnik i vidio kako njegovu smrtno blijedu suprugu donose u kuću.
Dok se Mariana te večeri pripremala za spavanje, nije željela izgovarati darud. Željela je samo navući pokrivače preko glave, zaboraviti Fitzgeraldov molećivi pogled i užase koje je vidjela, ali munši sahib rekao joj je da je samodisciplina ključ ispravnog življenja.
»Slabost proizlazi iz nedostatka pozornosti«, blago je rekao. »Čovjek koji juri amo-tamo, koji zanemaruje svoju dužnost i svoja obećanja, koji zaboravlja potrebe drugih i pokorava se sebičnim zahtjevima svojeg srca, nikada neće pronaći mir.«
Munši sahib pronašao je mir. Mariana je to vidjela u svakoj njegovoj gesti, u svakoj riječi koju je izgovorio. Ni u jeku ovoga pogubnog vremena, na hladnoći, gotovo bez vode i s vrlo malo hrane, nije izgubio svoj uobičajeni, postojani mir.
Pitala se jesu li on ili Hadži Kan ikada dopustili da ih svladaju strast ili panika. Jesu li to dopustili šeik Valijulah ili sultanija Safija? Je li Hasan to dopustio?
Darud je znala napamet pa svjetiljka nije morala ostati upaljena. Ugasila ju je i legla.
»Darud uvijek morate izgovarati sjedeći«, rekao joj je munši sahib. »U suprotnom možete zaspati prije no što završite.«
Ali bilo joj je previše hladno i bila je previše umorna da bi se uspravila. Podvukla je pokrivače pod sebe i počela izgovarati.
Kod sedmog ponavljanja oči su joj se počele sklapati. Kod devetog je osjetila kako joj se disanje produbljuje.
Još samo dva...
Kad je započela deveto ponavljanje, u njezinu se umu pojavila predodžba pustinjskog krajolika. Prostrla se pred njom posve otvorena, valovite površine bijele poput snijega. Pun Mjesec pred njom s istočne je strane neba bacao srebrnu svjetlost na tlo, osvjetljujući put kojim je trebala krenuti.
Mora krenuti naprijed, prema Mjesecu koji ju je pozivao, jer je radost bila negdje pred njom.
Nije bila sama. Pokraj i iza nje zveckali su zvončići deva, otkrivajući prisutnost nevidljivog društva, ali ona u tom budnom snu nije okrenula glavu kako bi ih pogledala.
Slijedeći put Mjeseca koračala je ravno naprijed, a stopala su joj tonula u pijesak. Radost joj je ispunila srce i olakšala njezine korake.
Da, sneno je pomislila tonući u san, to je bila poruka Hadži Kanova daruda: onima koji izgovaraju te riječi čak ni najgori trenuci ne mogu potpuno oduzeti nadu ili ljepotu snova.
Kakva šteta da je munši sahib, veliki tumač snova, odveden u grad...