Dežurna kučka

26 žena govori istinu o seksu, osamljenosti, poslu, majčinstvu i braku

Ellen Gilchrist
Hope Edelman
Pam Houston
Daphne Merkin
Natalie Angier
Vivian Gornick
Jill Bialosky
Helen Schulman
Chitra Divakaruni
Karen Karbo
Kate Christcnsen
Elissa Schappell
Veronica Chambers
Susan Squire
... i dvanaest drugih originalnih eseja


Za Dana, naravno


Vi koje pripadate mladoj i sretnijoj generaciji možda niste ćule za nju - možda ne znate sto mislim kad kažem anđeo u kući. Opisat ću vam je sto kraće mogu. izrazito je suosjećajna. Neizmjerno šarmantna. Potpuno nesebična. Briljira u teškim vještinama obiteljskog života. Žrtvuje se svakodnevno. Ako je za rućak pile, ona uzme nogu, ako je u sobi propuh, ona sjedne na njega - ukratko, bila je načinjena tako da nije imala vlastitih mišljenja ili želja, nego je uvijek radije suosjećala s mišljenjima i željama drugih.
Virginia Woolf: »Professions for Women«, dokument predstavljen udruzi Women’s Service League

Pohlepna sam. Puritanci me grde što u jednom dahu preletim preko sadržaja života i želim sve i čeznem za svime.
Nina Cassian

Uvod

Ova knjiga je nastala iz bijesa - točnije, gnjeva kućanice koji je proistekao iz kombinacije krivice, zamjeranja, iscrpljenosti, naivnosti i kaosa koji je vladao mojim životom u to vrijeme. No, u konačnici, ovo nije knjiga o bijesu. To je knjiga koja nam pokazuje da iskušenja i jad na poslu, u vezama, s djecom, u domu i seksualnom životu - zajedno sa strašću, disfunkcionalnošću i frustracijama koje ga prate - nisu tipične samo za nas, nego da i mnogi drugi vode istu ili sličnu borbu. Ovo je knjiga koja otkriva da je trava ponekad doista zelenija negdje drugdje. A ponekad posve sigurno nije.
Knjiga je kao projekt započeta prije dvije godine, nakon što se moja obitelj (suprug Dan i naše dvoje djece, tada četiri i godinu dana stari) upravo preselila iz New York Cityja u mali gradić u Massachusettsu kako bi svako dijete moglo imati svoju sobu, a Dan dio vremena radio kod kuće umjesto puno radno vrijeme u uredu i tako završio svoj drugi roman te odradio svoj dio roditeljskih obaveza kao što smo uvijek planirali (premda ne baš najbolje). Selidba je za mene došla nakon desetljeća samostalnosti u dvadesetim godinama mog života koje je uključivalo sve što sam s vremenom naučila cijeniti - brojne nagrade, unosnu karijeru, zdrav život, rekreaciju, ljubav, samoću, dobre prijatelje - iza čega je uslijedilo šest dinamičnih godina koje su uključivale jednu udaju, tri selidbe, dva poroda i odgoj dvoje djece. Sve to vrijeme doprinosila sam obiteljskom budžetu pišući mjesečnu kolumnu za jedan časopis, objavivši jedan i završivši drugi roman pod ugovorom. Do tada su već dvije trećine vremena bavljenja s djecom obavljale treće osobe, i to uglavnom u našem stanu. Posljednja godina u New Yorku bila je pravi maraton: dojenje za računalom dok u zadnji čas pišem tekst za kolumnu, jurcanje natrag kući iz vrtića vukući oboje djece za sobom, odgovaranje na telefonske pozive, utrpavanje djece Danu istog časa kad bi navečer prešao prag stana kako bih mogla odjuriti u obližnji kafić završiti svoj posao. Kad smo se preselili, očekivala sam da će sve konačno biti drukčije. Moći ću učinkovito raditi (i konačno se usredotočiti na posao kao nekad davno), znajući da je Dan s djecom. Bit ćemo smireni, vozit ćemo bicikle... započet će novi život.
Umjesto toga, moj život, brak i raspored bili su pretrpaniji nego ikad. Telefoni su neprestano zvonili. (Imali smo tri različite »prepoznatljive« zvonjave - s Danova posla, s mog posla i od kuće. Prava noćna mora.) Poštanski paketi i kutije knjiga koje sam trebala pročitati (u to vrijeme pisala sam osvrte o knjigama za mjesečnu kolumnu časopisa
Mademoiselle) stizali su svaki tjedan, a povrh toga u svakoj sobi je još uvijek stajala hrpa neraspakiranih kutija od selidbe oko kojih su se već počele skupljati loptice prašine. Rijetko kad bih stigla skuhati poštenu večeru (što je moja majka uspijevala praktički svaku večer) i brzinski bih obavljala sve u vezi s djecom da uhvatim nešto vremena i obavim sve što moram, bijesna što ne žele u krevet i što me zovu usred noći. Dan je obavljao svoj dio roditeljskih obveza više nego ikad (i osjećao se, pretpostavljam, boljim ocem od očeva iz prethodnih generacija samim time što je provodio više vremena sa svojom djecom), a ja sam svejedno imala osjećaj kao da sam sama odgovorna za njih - za njihove obroke, odijevanje, aktivnosti, školske zadaće, pronalaženje djevojaka za čuvanje, rođendanske zabave - kao i sve »kućanske« poslove. Uvijek sam ja bila ta koja ide u kupovinu, kuha, pere rublje, vodi računa o svim školskim i društvenim obvezama i tako dalje. Uz to sam još uvijek i radila (moj doprinos kućnom budžetu sada je bio još važniji), premda mi se činilo da sad imam manje vremena za to. Dani su mi izgledali kao ubrzani film, a glava bila puna popisa stvari koje moram obaviti i obveza koje me čekaju.
Po cijele dane sam jurcala uokolo izvikujući naredbe, živčana i pod stresom. Bila sam ljuta na mačku što je otišla od mene, automobil što je rezervoar prazan kad bih sjela u njega (pogotovo kad bih nekamo kasnila, što bi bilo uvijek), igračku na koju sam se upravo spotaknula... i, naravno, na Dana. Jer je potrošio filtere za kavu a nije ih stavio na popis za kupnju, jer je on svoj posao završio i k tome još uspio naći vremena prolistati New York Times i Salon dok sam se ja borila pronaći vrijeme za sebe, jer sam uvijek bila nervoznija i jadnija od njega. Naravno, razlog zašto sam se zaljubila u njega jednim dijelom i jest ta njegova mirnoća, no sada mi se ta njegova sposobnost da se opusti činila potpuno nepravednom, a ponekad čak i bezobraznom. Zamjerala sam mu što sam se našla u ovom kaosu, premda ni u jednom trenutku nisam prestala osjećati zahvalnost zbog stvari koje su ga prouzročile. Dvoje zdrave djece, predivan dom, zanimljiv posao... Uzimajući sve to u obzir, nisam imala razloga biti bijesna. A ipak, bila sam.
I tako, iz večeri u večer, kad bi djeca zaspala, zaboravila bih prljavo rublje, ne bih odgovorila na telefonske pozive, ne bih ispunila školske formulare i ne bih sjela raditi svoj posao, nego bih sjela za računalo i, ogorčena, izmjenjivala e-mailove s prijateljicama da pokušam shvatiti što mi se to događa. I tako sam i počela shvaćati. Mnoge te žene - pogotovo one koje su bile ambiciozne poput mene (Često spisateljice) i pokušavale uskladiti posao, brak i, ponekad, malu djecu - također su osjećale zamjeranje, krivnju i bile pod stresom. »Želim partnera, a ne još jedno dijete«, jedna mi je ljutito rekla žaleći se na svog supruga. »Rekla sam mu da ću ga ostaviti ako se nešto ne promijeni, iako smo se tek vjenčali«, rekla je druga dodajući: »Zamisli samo, jučer sam čak sanjala da smo se razveli, vratili svatko u svoj stan i ponovno bili samo cura i dečko.«
»Kad sam na poslu, sve je O. K., ali čim dođem kući - kaos«, rekla je treća. »I na kraju uvijek ja ispadnem dežurna kučka.«
Dežurna kučka. Upravo tako sam se i ja osjećala. Upravo suprotno od »anđela u kući« o kojem je govorila Virginia Woolf. Pokretana bijesom. Ponekad bismo moje prijateljice i ja razgovarale o seksu ili, kod onih koje su udane, izostanku istoga. »Ma čim dođem blizu kreveta, već mi se spava«, rekla je jedna mlada majka. Nedavno je moja udana prijateljica oplakivala gubitak »vrućeg seksa« koji su ona i suprug imali prije nego što su se vjenčali. Jedna moja mlada prijateljica, koja je tek počela živjeti sa svojim dečkom, već je osjećala kopnjenje spolne želje. (U istoj rečenici rekla mi je koliko je uplašena i iznenađena zato što ponekad zna biti toliko bijesna na njega - kako, kad se vrati s posla i vidi sudoper pun posuda, eksplodira, a on, jadan, samo gleda, zbunjen, s kauča, s pivom u ruci i novinama pred sobom, dok na CD-u svira Dave Matthews Band.)
U novinama i časopisima redovito se objavljuju priče koje potvrđuju što osjećamo. »Zašto žene mrze svoje muževe«, naslov je uvodnog članka časopisa Talk. (Podnaslov: »Ljubav, seks, obitelj, karijera - za suvremenu ženu sve je to trebalo biti lako. Zašto smo onda tako ogorčene?«) Jedan članak u New York Times Magazineu govori o zaposlenom paru koji odlazi u Love Lab (Laboratorij za istraživanje obitelji u Seattleu koji, nakon promatranja kako par međusobno djeluje, predviđa hoće li se razvesti ili ne), i muška polovica kaže: »Za deset minuta moja supruga je zapisala sto trideset stvari koje je potiču na kritiziranje. Ja sam zapisao sto trideset dvije stvari kad sam osjetio da se moram braniti.« (Njegova je supruga, nastavio je, »bila oštar kritičar institucije u koju je bila već dvaput regrutirana. Brak se, rekla je, pogrešno reklamira kao mit o vječnoj ljubavi, dok u stvarnosti odgovornosti koje on sa sobom nosi ograničavaju razvoj žene.«)
Glavno pitanje koje žene postavljaju seksualnom terapeutu više nije kako postići orgazam, već nedostatak spolne želje. Jedna moja prijateljica, liječnica iz Kalifornije, povjerila mi je da su dvije glavne primjedbe koje čuje od svojih pacijentica nedostatak libida i »neobjašnjivi bijes«. Jedna druga prijateljica (majka dvoje male djece, zaposlena puno radno vrijeme) rekla mi je:
»Svaka žena koju znam ljuta je na svog muža i na sve oko sebe. Svaki put kad to spomenem ženi koja se nalazi u situaciji sličnoj mojoj, totalno poludi i kaže da me potpuno razumije... R. i ja smo se neku večer posvađali i rekao mi je da mu uvijek nešto zamjeram i da neprestano ima osjećaj da me razočarao... a svađamo se najmanje jednom mjesečno.«
Naravno, taj izljev bijesa me zainteresirao. Zamolila sam te žene da podijele sa mnom svoja iskustva i razmišljanja, da zagrebu ispod površine, sagledaju i usporede moguće razloge te, naizgled, epidemije ženskog bijesa.1 U isto vrijeme počela sam čitati novu knjigu, Flux, u kojoj novinarka Peggy Orenstein, nakon što je intervjuirala dvije stotine žena u 20-im, 30-im i 40-im godinama života, zaključuje da su »ženski životi postali složena mreža ekonomskih, psiholoških i socijalnih proturječnosti, gdje izbor na jednom životnom polju, poslije deset godina, uvijek ima neočekivane posljedice (ili koristi) na drugom.« Orenstein naziva suvremeni svijet »polupromijenjenim« svijetom u kojem su »stari modeli i očekivanja nestali, a nove ideje su još uvijek fragmentarne, nerealne i često proturječne.« Stoga sam se počela pitati ima li moj bijes jasan izvor, izvor koji nije nestao samo zato što žene danas imaju veću mogućnost izbora nego prije, što imaju brižne, osjećajne partnere i što ispunjenije, privilegiranije živote.
1 Nekoliko njih mi pada na pamet: previše posla, a premalo sati u danu. Nedovoljna pomoć društva i ponekad, supružnika. Invazija tehnologije u našim životima koja još više ubrzava naše ionako odveć fragmentirano vrijeme. Financijska odgovornost u kombinaciji s odgovornošću i željama majčinstva koje smo nasli|edile od prethodnih generacije (večinom naših majki). Želja, zanemarujući financijsku odgovornost, za karijerom koja će nas ispunjavati, a za koju smo se cijeli život pripremale. Pritisak (zahvaljujući društvu opsjednutom izgledom u kombinaciji sa svakodnevnim napretkom plastične kirurgije, kozmetike i industrije za mršavl|enje) da izgledamo ne samo savršeno, nego mlade nego što doista jesmo. Nedostatak uzora u onome što pokušavamo učiniti. (Kad sam ja bila dijete, moja je majka napravila petnaestogodišnji prekid u karijeri kako bi veselo odgojila četvero djece. Išla na roditeljske sastanke, pekla kolače, dnevno pripremala trt svježe kuhana obroka za svoju obitelj i još k tome ispunjavala svaku očevu želju. Moja svekrva zamalo nije potpuno odustala od svoje karijere kako bi pomogla svekru u njegovoj i odgojila dva sina.) Nedostatak pomoći šire obitelji. (Moja majka je ponovno počela raditi i u šezdeset trećoj godini života joj je karijera konačno krenula uzlaznom putanjom, a radila je puno radno vrijeme, vodila brigu o mojoj 92-godišnjoj baki koja je bila u bolnici na liječenju i mlađem bratu u domu za bolesne, a da ne spominjem da je još uvijek čekala na mog oca koji je, na svoju sreću, zapeo negdje u pedesetim godinama prošlog stoljeća.) Ideja I vjerovanje - izrasle iz kulture koja je dokraja zaglibila u materijalizam, konzumerizam i reklamnu industriju - da bismo trebale imati sve, raditi sve, biti sve i biti sretne. A ako nismo, tada s nama nešto nije u redu.

Na kraju Fluxa Orenstein predlaže ženama što činiti. Jedan od tih prijedloga je da dijele svoja iskustva s drugim ženama, da »razgovaraju bez obzira na razlike u godinama i okolnostima«. Dok čitam ove riječi, shvaćam da sam upravo to i radila: sakupljala utjehe i savjete, razmišljanja i mudrosti svojih prijateljica različitih starosti i u različitim situacijama. Što sam s više žena razgovarala (bez obzira na to jesu li se i one osjećale ogorčenima ili ne), to sam se bolje osjećala i stjecala više uvida u vlastiti život i živote drugih žena koje se također bore, bez obzira na to što se nalaze u drukčijim situacijama od moje. Uvidjela sam da korespondenciju koju sam vodila sa svojim prijateljicama mogu proširiti i na druge žene i pozvala mnoge od njih da se priključe razmjeni spoznaja do kojih su došle: žene koje su odrasle u domovima poput mog, u manje tradicionalnim domovima ili siromašnijim od moga, žene koje su se odlučile udati i nemati djecu ili imati djecu ali biti neudane, žene koje su se razvodile dva ili više puta, žene koje su odlučile ostati same i nemati djecu, žene u »nekonvencionalnim« vezama poput otvorenih brakova ili žene koje su odlučile postati nečije ljubavnice. Spomenut ću samo neke.
Obratila sam se najzanimljivijim, najelokventnijim ženama koje sam poznavala i za koje sam čula, uglavnom književnicama i novinarkama, ali i šačici drugih pametnih žena za koje sam znala da znaju ispričati dobru priču. Zamolila sam ih da razmisle o odlukama koje su donijele u životu i životnoj situaciji u kojoj se trenutno nalaze (da razmisle o bijesu koji osjećaju, ako ga osjećaju) i napisu nešto o tome. Da nam dopuste da zavirimo u njihove privatne živote, da nam otvore duše kao kad pričaju s prijateljicom u kafiću. Jedna za drugom, sve su pristale. I projekt je zaživio.
Kad je došlo vrijeme da objedinim eseje u knjigu, imala sam puno više od onoga čemu sam se na početku nadala. Raspon godina autorica je od dvadeset četiri do šezdeset šest godina, a raspon tema i iskustava također veoma širok. O bijesu, bilo kućanskom ili nekom drugom, govore mnogobrojni radovi, osobito oni u trećem poglavlju knjige naslovljenom »Mama moja najluđa«. Jedna autorica, Hope Edelman, govori o tome kako je bila bijesna što njezin suprug nije provodio dovoljno vremena kod kuće dok im je dijete bilo malo. Druga, Laurie Abraham, pak o tome kako je njezin suprug bio toliko prisutan da se osjećala ugroženom kao majka i neprestano se morala natjecati s njim. Spisateljica Helen Schulman opisuje kako se u jednom trenutku našla rastrgana između brige za bolesne, ostarjele roditelje, dvoje male djece, braka i karijere. Dvije žene, dobitnica Pulitzerova nagrade Natalie Angier i spisateljica Elissa Schappel, otvoreno pišu o dugogodišnjem bijesu izazvanom majčinstvom i što on znači.
No kako se knjiga razvijala, pokazalo se da je bijes samo mali dio puno veće slike. Mnogo žena nije osjećalo bijes, jer su ih, u nekim slučajevima, ranija životna iskustva, uglavnom negativna, uputila da krenu manje tradicionalnim putem bez obzira na probleme koje su na tom putu susretale. U prvom poglavlju, »Ja, ja i samo ja«, Kerry Herlithy priča o tome kako je zatrudnjela s oženjenim muškarcem (nakon što ju je prije toga već jedan oženjeni muškarac razočarao) i kako je odlučila sama odgajati dijete ne tražeći i ne očekujući ništa od djetetova oca (premda je spremno prihvatila sve što joj je odlučio dati). Kasnije u knjizi Pam Houston detaljno opisuje put na koji se ona odlučila (samostalan, pun pustolovina) i svoje nedoumice, u trideset devetoj godini života, o tome treba li imati dijete ili ne. Jen Marshall piše o selidbi u Massachusetts i početku zajedničkog života s dugogodišnjim dečkom, te kako je ubrzo nakon toga počela osjećati kako je sve to guši, postala depresivna i na kraju se morala vratiti natrag u New York, a potom se odlučila za vezu na daljinu s istim muškarcem kojeg je i dalje vjerno voljela.
U drugom poglavlju, »U dobru i u zlu«, Catherine Newman, biseksualka u 20-im, govori o tome kako i zašto instituciju braka vidi politički i socijalno uvredljivom, da ne kažemo izravno apsurdnom, te sadašnjem, izvanbračnom životu s ljubavnikom, ujedno ocem njezina sina. Spisateljica Hannah Pine otkriva zašto se odlučila za otvoreni brak: kako se to dogodilo, kako funkcionira, što ona dobiva od toga i kako se nosi s neizbježnom ljubomorom, kad je sama, budna u pet ujutro, a zna da je njezin muž u naručju druge žene.
Mnoge druge autorice u tom, ali i zadnjem poglavlju knjige, »Pogledaj me sada«, također govore o tome što se zbiva u njihovim brakovima, kao i o spolnim odnosima, te o svojoj strasti i onome što su naučile. Cynthia Kling otkriva kako je naučila koristiti svoju maštu - i hraniti svoju kreativnost - da bi ostala seksi i senzualna u sadašnjem braku. Spisateljica Kate Christensen govori o sličnim osjećajima dok pripovijeda o svojoj borbi, u trideset petoj godini života i nakon života s majkom koja je iza sebe imala tri neuspješna braka, da nauči biti supruga - nešto što je na početku braka prezirala. Pjesnikinja Jill Bialosky priznaje kako je iz njezina braka nestalo intimnosti i seksualne želje nakon rođenja djeteta, a Hazel McClay razmišlja o tome zašto se u konačnici odlučila za muškarca kojeg voli, a ne onog s kojim je imala strastven seks, premda je muškarac za kojeg se odlučila »nikad nije uzeo u naručje, prekrio usta svojima i ljubio dok ne ostane(m) bez daha.«
Esej Daphne Markin o loše započetom vjenčanju (uznemirujućem, iako odgovarajućem uvodu u isto toliko loše započeli brak) ponavlja da je razvod, o kojem u jedno vrijeme bračnog života fantazira većina udanih žena, koliko god valjao i bio jedino rješenje za mnogo loših brakova, daleko od nirvane, posebice kad žena dođe u srednje godine a »svi ostali odjednom izgledaju vjenčani - sigurno ušuškani u Noinoj arci sa svojim partnerom - dok ti vani, sama, u hladnoj šumi, tražiš tijelo uz koje ćeš se priviti.« Spisateljica Natalie Kusz opisuje različite vrste osamljenosti - i pobjedu - u eseju koji govori o tome kako je biti žena s viškom tjelesne težine u ovom bezosjećajnom društvu.
Ovo je samo primjer riječi i tema koje čine ovu knjigu, tema obrađenih sa stilom, dosjetljivošću, humorom, dubinom, ironijom, tugom i nezamislivom otvorenošću. Mnoge od autorica nikad ranije nisu javno govorile o svojim odlukama i aspektima svojih života. Međutim, sada nam se otvaraju na načine koji bi nas mogli šokirati ili zagolicati nam maštu. Njihovi eseji govore, u zboru različitih glasova, o zanosu i razočaranjima današnjih, ambicioznih žena.
Što se mene tiče, mog života i bijesa koji je začeo ovu knjigu, privodim je kraju, hvala Bogu, nešto manje gnjevna - djelomično jer smo se moja obitelj i ja konačno smjestili (pronašli djevojke za čuvanje djece, kućnu pomoćnicu, radni prostor za Dana izvan kuće), a djeca su nam porasla te sada više nemaju četiri i jednu, nego šest i tri godina (što znači više sna, manje fizičke iscrpljenosti i sveopće brige), djelomično jer smo, praksom, postali bolji u podjeli roditeljskih obveza. Ja sam naučila tražiti što mi treba (a ne sve sama obavljati i u sebi kipjeti), a Dan redovitije i učinkovitije izvršavati svoje obveze. Iako ću kao majka vjerojatno uvijek imati osjećaj da snosim veću odgovornost za brigu o djeci i domu (kako je Daphne Merkit jednom rekla, feminizam može doći i proći, egalitaristička moda može i ne mora prevagnuti, ali rijetka su kućanstva u kojima glavnina brige i skrbi za djecu - a ja bih dodala i 2a zajednicu - pada na oca) - i iako će me to i dalje povremeno živcirati kad me obuzme osjećaj da mi je život pretrpan - uživam u osjećaju važnosti koji majčinstvo daje mom životu, kao i zadovoljstvu koje mi pruža karijera. Ne želim se odreći nijednog, čak ni pod cijenu iscrpljenosti. A podsjećati se na to, koliko god često to morala, umirujuće je i oslobadajuće.
U biti, na mnogo načina - barem za dobrih mjeseci (kad je dohodak dobar, kad nema rokova, kad nitko od nas nema gripu) - moj život je veoma blizu onome što sam zamišljala kad sam se odlučila preseliti ovamo. Što ne znači da nema mnogo drugih stvari zbog kojih mogu biti ljuta. Zbog klaustrofobičnosti braka - premda on sa sobom donosi izvjesnu sigurnost i udobnost. Zbog kaosa pri odgoju djece - usprkos njihovim smiješnim izjavama i slatkim malim glavama. Zbog stresa koji proizlazi iz kombiniranja karijere i svega gore navedenog, karijere koja me usprkos svemu drži vitalnom i pribranom. I tako dalje. Razmišljajući o svemu tome, ne mogu a da se ne sjetim majice koju sam jednom vidjela, a koja je prikazivala sliku rijeke, poznatu po svojim brzacima, ispod koje je pisalo »Ovo mjesto je živi užas. Ostanimo.« Izabrala sam ovaj život i opet bih ga izabrala bez razmišljanja, no poput mnogih žena u ovoj knjizi, i ja sam perfekcionist, nikad zadovoljna i uvijek spremna zgrabiti svaku mrvu koja mi se ponudi u kratkom vremenu koje imamo na ovom svijetu. A ako to znači da nikada neću biti »anđeo u kući« (a naučila sam da znači), neka mi to moja obitelj oprosti.
No dosta o tome. Prepuštam vas 26 Žena, provokativnih, intrigantnih, pametnih, koje su nam tako veličanstveno razotkrile svoje živote. Neka vas potaknu, zabave i prosvijetle kao što su mene.
Cathi Hanauer

I. dio
Ja, ja i samo ja


O, život je veličanstvena pjesma, Skup improvizacija:
A ljubav nešto što nikad ne može krenuti krivo; A ja Marija Rumunjska.
Dorothy Parker: Comment



Ispričajte me dok poludim

Moja majka,
ja i moj bijes

E. S. Maduro

Moji su se roditelji upoznali i počeli izlaziti kad im je bilo trinaest godina. Četrdeset i pet godina poslije moj se otac još uvijek sav ozari kad priča o danu kad je prvi put ugledao moju majku prvog dana škole i kako se tog istog poslijepodneva ponudio da je otprati kući. Izlazili su tijekom cijele srednje škole, završili isti fakultet i oženili se dan prije nego što su diplomirali, u dvadeset prvoj godini života. Bili su tri godine mladi nego ja danas. Nakon toga otac je upisao poslijediplomski studij i postao profesor povijesti. Majka je jedno vrijeme radila kao učiteljica. Kupili su jeftinu kuću na selu i zasnovali obitelj. Presto, američki san.
Kad se rodila moja starija sestra, majka je prestala raditi i postala mama kakvu je danas poznajem. Mama koja je održavala besprijekorno čistu kuću, uredno vodila kućanske financije i našla vremena da hvali i goji dvoje male djece, i pritom još svaku večer točno u pola sedam iznosila na stol svježe skuhanu večeru. Mama koja je odgodila svoju karijeru do sredine četrdesetih kako bi bila pri ruci svojoj obitelji - što još uvijek je - ali to ne znači da nije radila. Posao moje majke uključivao je pranje rublja za četiri osobe, mijenjanje pelena, podučavanje čitanju dvoje djece, obavljanje kupovine za cijelu obitelj, kuhanje tri obroka dnevno (pazeći da glavni obrok uključuje povrće), pospremanje kuće, razne umjetničke projekte, pravljenje snjegovića, hranjenje psa, odlaske liječniku, odvoženje djece na sate klavira, odlaženje na roditeljske sastanke, porubljivanje školskih uniformi, glačanje muških košulja... i tako dalje. Vjerujem da bi malo životopisa moglo nadmašiti životopis moje majke kad bi ga uopće smatrala vrijednim napisati.
Kao dijete - što je, pretpostavljam, normalno - ne sjećam se da sam uopće bila svjesna da moja majka postoji otkad bih ujutro otišla u školu pa dok me ne bi dočekala na autobusnoj postaji. Mojoj osnovnoškolskoj glavi pranje rublja, brisanje prašine i kupovina nisu bili ni na kraj pameti, a ako bi sve to bilo obavljeno kad bih došla kući, ne bih se ni sjetila da takvo što uopće postoji.
Međutim, kako sam postajala starija, moja svijest o kućanstvu počela se mijenjati. Majka se u četrdeset petoj vratila na studij i postala učiteljica za djecu s posebnim potrebama. Nakon toga često bi, posve iscrpljena, dolazila kući u pola šest i počela pripremati večeru. Subotama i nedjeljama budila bi se rano da na brzinu obavi sve kućanske poslove, spremanje, kuhanje, kupovinu. Ponedjeljkom ujutro ustajala bi u pola pet da napiše izvješće koje nije stigla napisati tijekom vikenda, a potom bi meni spravila doručak i odjurila na posao. Postupno sam počela primjećivari da nikad nema vremena za sebe. U isto to vrijeme počela sam shvaćati da otac, koji je obavljao »muške« poslove u kući - sjekao drva, ubijao miševe - još uvijek ima vremena za karijeru i cijeli niz hobija. Ta mi se činjenica činila drastično nepravednom. Slobodno vrijeme je, u mojim srednjoškolskim očima, bila prijeka potreba, a ja sam bila svjedokom da ga moja majka nema nimalo.
To ne znači da sam odjednom pala na koljena pred majku, shvatila da je svetica i zahvalila joj za sve što čini za nas. Ne, umjesto toga razočarala sam se u nju i - na moju veliku sramotu i žaljenje - ismijavala je što je toliko zanemarila vlastite potrebe i posvetila se vođenju kućanstva i nama. Razljutila sam se na oba roditelja: na oca što su se njegovi kućanski poslovi (rastavljanje i sastavljanje sudopera, rad u vrtu, čišćenje prilaza od snijega) činili zanimljivim i izazovnim i uvijek impresionirali prijatelje i rođake, dok su se majčini beskonačni poslovi činili uronjeni u rutinu i monotoniju. Oboje je mojih roditelja sada imalo karijere, no još uvijek se činilo da je majka bila ta koja je obavljala svaki trivijalni, dosadni posao koji je netko morao uraditi i uvijek sam bila ljuta na nju jer se činilo da joj to uopće ne smeta ili zato što ne traži od mog oca da joj pomogne.
Kao tinejdžerica provodila sam sate i sate razgovarajući s njom (zapravo slušajući) o tome zašto uvijek tako spremno prihvaća svoju ulogu u našoj obitelji. Uvijek iznova bih joj stavljala na dušu koliko je puta otac došao kući nakon posla, a ona bi mu tako uslužno stavila večeru na stol, neizrećenu istinu u našoj kući da je njegova karijera važnija od njezine. »Zašto se ne rastaviš i ne nađeš si muža koji će se ponuditi da pospremi kuhinju nakon večere pa da ti jednom sjedneš?!«, galamila bih. Ili: »Kako to da je njegov posao preči od sveg ostalog, a tvoj se mora uklopiti u sve?« Nekako bi me majka uvijek uspjela
»demantirati« - odgovorila bi da je u redu, da ću jednog dana shvatiti. No nisam bila sigurna u to ni da ona sama shvaća. Štoviše, vjerovala sam da sam po uvjerenju feministica i zaklela se da neću upasti u zamku dosade i robovanja kućanskim poslovima u koju je upala moja majka. Zaklela sam se da se nikad neću zadovoljiti životom u kojem neću imati samostalnosti, autoriteta i poštovanja.

* * *

Svoga dečka Paula upoznala sam na zadnjoj godini studija. Nije bio ni približno nalik mom ocu, što je u to vrijeme bilo upravo ono što sam tražila. Mada sam voljela oca svim srcem, bila sam sigurna da će muškarac mog života znati skuhati obrok, pospremiti kuću, da će se ponuditi oprati posude, slagati rublje a da mu se to ne mora posebno naglasiti. Imala sam cilj izbjeći život u kojem se, zarobljena, našla moja majka, a prvi korak prema tom cilju bio je naći liberalnog, slobodoumnog dečka. I našla sam ga. S dreadlocksima, naušnicom u nosu i strašću prema najneakademskijem predmetu od svih: glazbi - dakle, potpunu suprotnost od mog tradicionalnog, previše intelektualnog oca.
Za naš prvi sastanak Paul se ponudio da mi pripremi večeru, a kad je bila gotova, oprao je sve posude. Kad bih svratila u njegovu kuću (koju je dijelio s trojicom prijatelja), divila bih se kako uvijek vodi računa o čistoći kuhinje i kako s neodobravanjem gleda u prljavo rublje koje bi njegovi cimeri ostavljali na podu kupaonice. Knjige su mu stajale uredno posložene na polici u njegovoj sobi, odjeća složena u ormaru, čak je imao i vreću za prljavo rublje sa svojim imenom na njoj. Bila sam gotova. Činilo se da taj muškarac radi sve stvari koje moj otac nikad ne bi mogao ili htio raditi. Jednu večer, nakon nekoliko mjeseci izlaženja, nazvala sam prijateljicu i dugo joj pričala o tome kako mislim da je upravo savršen, odgovoran, pažljiv, kako, u slučaju da se vjenčamo, ne mogu zamisliti da bi ikad očekivao od mene da sama obavljam sve kućanske poslove, odgajam djecu, pripremam večeru.
Majka i ja smo znale dugo razgovarati o tome kako je prešla iz očeve u suprugovu kuću a da ni jedan dio života nije odživjela samostalno. Često bi komentirala koliko sam sretna i kako joj je drago zbog mene što pripadam generaciji koja može donositi educirane odluke o tome kojim putem želi da joj život ide. »Imaš mogućnost izbora«, govorila bi. »Budi zahvalna što si svjesna kvaliteta koje želiš od svog supruga prije nego što se udaš. Kad sam ja bila tvojih godina, djevojke nisu bile svjesne u što se upuštaju kad bi se pristale udati. Završiš školovanje, upoznaš dečka, udaš se. To je u to vrijeme bio normalan slijed događaja.« Za jednog od naših razgovora pitala sam je bi li uredila svoj život drugačije da joj se pruži prilika za to. U jednom od najiskrenijih i najotvorenijih trenutaka između nas dvije, rekla je: »Da. Definitivno.« Premda danas shvaćam da je taj odgovor obuhvaćao mnogo više od kućanskih obveza, u to sam se vrijeme osjećala jako sretnom zato što sam znala da neću ponoviti njezinu sudbinu, da neću prijeći ravno iz očeve u suprugovu kuću. Bila sam ponosna što ću stvoriti dom sa svojim suprugom koji će se temeljiti na podijeljenim odgovornostima i zajedničkom doprinosu, ponosna što se već nalazim na putu ostvarenja tog cilja.

* * *

A zatim smo otišli u posjet Paulovoj obitelji.
Paul i ja smo bili na katu i gledali film kad nas je njegova majka pozvala na večeru. Stol je bio postavljen, hrana skuhana i sjeli smo za nj. Za nekoliko trenutaka stigao je Paulov otac i istog časa počeo prigovarati što na stolu nema njegova omiljenog umaka. Majka je istog časa skočila da ga donese. Večera je bila gotova u roku otprilike osam minuta i dok si rekao keks, kao nekom čarolijom, svi su nestali iz kuhinje prije nego što sam stigla odložili vilicu. Paul je sjeo za klavir i počeo improvizirati neku pjesmu za mene, a njegov otac je otišao na kat čitati novine. Paulova majka i ja smo provele idućih dvadeset minuta pospremajući stol, stavljajući posude u perilicu i spremajući ostatke hrane. Kao majka dvojice muškaraca istog časa me zavoljela i voli me sve od tada. Bila je oduševljena Paulovim izborom.
Ja sam, s druge strane, iznenada osjetila prvi tračak bijesa i zamjeranja Paulu. Ma sigurno nije svjestan da sam još uvijek u kuhinji i da perem njegov tanjur., pomislila sam. Ali znala sam da nije tako. Bilo je to kao da je u samo nekoliko trenutaka Paul pokazao svoju, potpuno novu stranu koju nikad ranije nisam vidjela. Ovaj muškarac, koji je bio toliko različit od mog oca, u mojim očima istog je časa postao isti kao i on, samo zato što nešto nije učinio ili primijetio. Kad se osvrnem na tu večer, vjerujem kako - da dotad već nisam bila ogorčena zbog lakoće kojom toliko muškaraca zanemaruje svakodnevne poslove koje njihove supruge obavljaju za njih - mi ne bi smetalo što sam ostala prati posude s Paulovom majkom. A sigurno ne bih odlučila od tog trenutka pratiti njegovo ponašanje vezano uz takve stvari - ne bih započela taj grozan postupak praćenja, pamćenja i zamjeranja oko čega mi pomaže, a oko čega ne.

* * *

Prošlo je gotovo tri godine otad, a taj dečko leži u našem krevetu, u našem stanu i pokušava se oporaviti od gripe. Promatram ga dok pišem ove riječi, vidim kako mu se prsa dižu i spuštaju dok mirno diše ispod našeg mekog pokrivača i osjećam potpunu ljubav prema njemu. Divan je - pažljiv, brižan i dobar - i osjećam se sretnom što dijelim život s njim. Međutim, kad okrenem glavu na drugu stranu i pogledam kuhinju i hrpu prljavog posuda u sudoperu, vratim se natrag mislima koje mi se vrte po glavi otkad smo sretno, premda slijepo, prošle jeseni započeli zajednički život.
A one izgledaju otprilike ovako: »Pa dobro, zar mu nikad ne padne na pamet da sam radila cijeli dan i da bih ponekad voljela doći kući a da me istog časa ne čeka pospremanje? Zar sam ja jedina kojoj je stalo da ne živimo u svinjcu?« A tada mi na pamet padne popis stvari koje nije obavio ili koje je obavio krivo, i preplavi mi misli. Prebrojim koliko puta sam toga tjedan nakon posla svratila u trgovinu obaviti nabavku i usporedim to s brojem puta kad se ponudio učiniti isto. Ponavljam u glavi scenu od prošlog vikenda kad smo očekivali dolazak prijatelja na večeru, a on se pojavio tek u pola šest nakon što je cijeli dan bio na skijanju s prijateljem tvrdeći da je »zaboravio« da je naš red da pripremimo večeru za četvero.
Ili se sjetim koliko puta sam ušla u kuću iscrpljena, u sedam navečer, nakon cjelodnevnog rada i sastančenja, i zatekla ga pred računalom kako skida glazbu s Interneta umjesto da priprema večeru za nas dvoje. Za takvih dana bez riječi bi otišla u kuhinju i počela sjeckati povrće ili pristaviti vodu za špagete i svakim potezom noža, svakim novim loncem koji bi izvadila iz kuhinjskog ormarića, postajala sve bjesnija i bjesnija, sve dok više ne bih mogla podnijeti da budem u istoj prostoriji s njim. Ponekad bi ušao u kuhinju i rekao nešto nevino poput: »Da ti pomognem?« ili čak: »Idi ti sjedi i odmori, a ja ću napraviti večeru«, a ja bih tada poludjela i otresla se: »Umirem od gladi i umora i ne da mi se Čekati da se ti skineš s Interneta, skuhaš večeru pa da večeramo u devet!«
U takvim prilikama bijesna sam pola sata ili čak dok se ne najedem. Mozgam o ulozi žene u današnjem »suvremenom« društvu. Kuham i spreman i sve vrijeme razmišljam o tome kako padam u istu zamku kućanskih poslova u koju je upala i moja majka. Dok ribam sudoper, čujem njezin glas kako govori: »Ti imaš mogućnost izbora« i namrštim se na sam koncept izbora. Zaključim da je mog suvremenog, liberalnog, slobodoumnog dečka odgojila majka koja je sve u kući obavljala sama (i uz to još i radila) i da nikad neće primijetiti ili da ga neće zanimati što je njegova djevojka ili supruga preuzela iste te kućanske obveze. Sposoban ih je obavljati, ali ako ih netko obavi za njega, pomislim, možda nikad ni ne shvati da ih je trebao obaviti sam.
No potom polako, dok završavam skupljanje prljave odjeće s poda, razmislim o tome kakav je bio njegov dan, sjetim se da je dokasna radio - i da obožava glazbu, da je pronalaženje novih albuma na Inrernetu njegov način opuštanja. Sjetim se da me možda čekao da dođem s posla da večeramo zajedno. Možda se sjetim da je i on imao sastanak nakon posla i da je vjerojatno stigao kući petnaest minuta prije mene. I postupno moj bijes počne kopniti, a umjesto njega javi se grižnja savjesti, zbunjenost i tuga. Zamišljam majku kako dolazi kući s posla nakon dugog dana i odmah se prihvaća kućanskih poslova ili, još gore, kako se cijeli dan nije ni maknula od njih - a jedino što želi u tom trenutku jest sjesti i pročitati novine, a njezinu suprugu ni u milijun godina ne bi palo na pamet da se ponudi da joj skuha večeru kao što se moj dečko upravo ponudio meni. Tada se u mojoj glavi javi pitanje: »Dobro, pa zašto mu onda nisam dopustila da on meni nešto skuha? Zašto sam umjesto toga tako brzo planula?«
Tužan, iznenađujući i poražavajući odgovor jest taj da želim biti ljuta. Ili, ako ne to, tada izaberem biti bijesna kako ne bi osjećala nešto drugo s dugog popisa osjećaja koji čekaju u redu iza bijesa: krivnja, tuga, iscrpljenost od pokušaja da promijenim stvari, da shvatim što mi se to događa. Bijesna sam jer sam zbunjena zato što obožavam svoju majku, što mislim da je fenomenalna žena koja je odgojila svoju djecu velikodušno i sa stilom, što mislim da bih dala sve na svijetu da budem poput nje... a u isto vrijeme jer joj zamjeram što je bez pogovora prihvatila svoju ulogu i što znam da ne želim biti poput nje. Bijesna sam jer sam zbunjena zato što želim da moja veza bude uravnotežena, da ravnomjerno dijelimo obveze, a u isto vrijeme želim da sve bude obavljeno na moj način - s urednošću i pravovremenošću koje sam naslijedila od svojih roditelja. Frustrirana sam zbog krivnje koju osjećam kad zatražim od Paula da ponekad samoinicijativno uključi perilicu suđa, opere rublje a da mi pritom ne skupi pulovere, kupi zdrave namirnice... kad tražim od njega ono što moja majka nikad ne bi, kad postanem ono što moja majka naziva »nadbabom«. Želeći da moj dom bude isto tako dobro organiziran poput majčinog, osjećam kao da moram birati između toga da sve obavim sama i neprestano tražim Paula da čini više.
Ja već znam kako voditi kućanstvo, ne zato što sam pitala nekog da me to nauči, nego zato što sam gledala svoju majku i učila provodeći sate i sate uz nju (ili na njezinu boku) svih tih subota kad bi radila od sedam ujutro do kasne večeri da održi red u kući. Nisam tražila to znanje. Nisam željela taj unutarnji sat koji govori da je došlo vrijeme da promijenim posteljinu. Nisam tražila da znam koliko je vremena potrebno za pripravljanje lazanja, a samim time i spremnosti da se odreknem poslijepodneva kako bi večera bila gotova kad gosti stignu. Nikad nikoga nisam tražila da me nauči da se svilene košulje peru na ruke. Ali, naravno, poput većine djevojčica, naučila sam to, i to je sad u meni. I bez obzira na to koliko jako ponekad želim da nisam ja ta u vezi koja uvijek radi sve to, priznajem da sam ponekad ponosna što sve znam i što sam dobra u tome.
Prošli vikend Paul i ja pristali smo pričuvati našim susjedima kuću i četvero djece. Gotovo istog časa uočila sam kako sam sve preuzela na sebe umjesto da pokažem Paulu kako se što obavlja. Iako me nekoliko puta pitao da mu pokažem kako da uključi noviji model perilice rublja, nisam mu pokazala. Umjesto toga, sama sam oprala sve rublje, tri, četiri puta na dan silazeći niz stepenice u podrum, bijesna što on gore s djecom gleda film dok ja obavljam sve poslove. Kad je Keith, šestogodišnjak, poželio doručak, umjesto da to spomenem Paulu ili zatražim od njega da mi pomogne, jednostavno sam napravila palačinke za sve, i dok su se pušile, pušila sam se i ja zajedno s njima. Kad me Paul pitao koji je najbolji način da se očisti zagorjela tava, ljutito sam mu odgovorila da je samo stavi u sudoper jer ću je sama oprati. Taj vikend je naizgled bio beskonačni niz trenutaka u kojima sam ljutito »sve obavljala sama«, umjesto da njemu pokažem kako se što radi. Svaki komad posuđa koji nije primijetio a koji sam pokupila umjesto njega, svaki zalogaj hrane koji je pojeo a ja skuhala, svaka stepenica kojom sam silazila do sušilice rublja - bio je još jedan upis u moj mentalni dnevnik stvari koje mu moram zamjeriti.
Vratila sam se kući iscrpljena fizički, mentalno i emotivno, neprestano ponavljajući koliko mi je drago što nemamo djece, ljubimaca ili Čak vlastitu perilicu rublja. No kako se moj bijes stišavao, shvatila sam da osjećam još nešto: snagu i ponos što znam da sam taj vikend bila supermama. Ja sam bila ta koja je sve držala pod kontrolom. Ja sam bila ta koja je vodila računa da se na vrijeme ode po djecu, da se prije spavanja istuširaju, da jedu povrće za večeru. Osjećala sam da bih sve to mogla i sama. Paket je bio potpun: bijes i ponos.

* * *

I, eto. Pokušavajući pronaći muškarca koji bi bio što drukčiji od mog oca, pokušavajući izbjeći život prezaposlene kućanice koji moja majka vodi dulje od trideset godina, birajući dečka djelomično zbog njegove spremnosti da dijeli »ženske poslove«, ipak se sve više približavam svemu onom od čega sam htjela pobjeći, svakim korakom sve ljuća i ljuća. Jedan dio tog kruga čini mi se neizbježan, nepromjenjiv. Paul će pročitati što sam napisala i pitati me, potpuno iskreno: »Što mogu učiniti da ti pomognem da to riješimo?« i već znam da ću ga otpiriti. »To je moj problem«, reći ću, »moram to riješiti sama sa sobom.«
Umjesto da mu pokušam prenijeti dio svog znanja o vođenju kućanstva i osjećaj odgovornosti koji sam naslijedila od majke, bojim se da ću se nastaviti ljutiti što to već nema u sebi, da ću se nastaviti ljutiti što, za razliku od mene, nije promatrao svoju majku dok se satima brinula za sve u obitelji i što zbog toga nema glas u glavi koji mu govori da bi neprestano trebao biti svjestan stvari koje treba napraviti, izaći u susret potrebama ostalih prije nego svojim vlastitim. A opet, ruku pod ruku s tim bijesom, doći će i ponos, zadovoljstvo što znam da bih jednog dana mogla biti odlična majka, uvijek na raspolaganju svojoj djeci, sposobna dobro voditi kućanstvo, s djetetom uz nogu ili na boku - isto kao moja majka. Bojim se da ću nastaviti raditi koliko god mogu, uhvaćena između ponosa i bijesa, ljuta na svoju iscrpljenost i Paulovu nesposobnost. A da bih dala razlog svom bijesu, opravdala pa čak i potpirila frustraciju koja je već u meni, sigurno ću - barem za sada - odbiti bilo kakvu pomoć od njega, a potom se i dalje kupati u bijesu što imam toliko posla i što nemam vremena za sebe. U zadnje vrijeme razmišljam o godinama koje sam kao dijete provela u roditeljskoj kući. Tek sada, kad imam vlastiti stan i odgovornost da si sama kuham, perem i sve ostalo, počinjem dobivati potpuni uvid u ono što je moja majka radila u vrijeme između pet, šest ili sedam ujutro, kad bi ustala, i kasne večeri, kad bi otišla spavati. Imati kuću, odgajati djecu, održavati čistoću u kući - to nisu sitni poslovi, a moja majka ih je sve tako stručno obavljala čak i nakon što je tom popisu dodala vlastitu karijeru. Premda žalim što nije bila opuštenija, što ona i otac nisu ravnopravnije dijelili kućanske poslove, počinjem shvaćati zašto ga nije ostavila. Počinjem shvaćati da se nije predala i od samog početka prihvatila situaciju u kojoj se našla, nego da su njezina uloga, njezine obveze, njezino nezadovoljstvo došli postupno, da su se nakupljali tijekom dugog razdoblja. A zajedno s određenom količinom bijesa koju je morala osjećati ispod te svoje hladne vanjštine, morao je postojati i silan osjećaj ponosa koji je proizlazio iz osjećaja da je ona glavni sastavni dio naše obitelji.
Hoću li krenuti njezinim stopama i imati vlastitu obitelj, još ne znam. Znam da pišem ove riječi i s vremena na vrijeme pogledam svog, još uspavanog, partnera i osjećam neobičnu mješavinu frustracije i ljubavi. Imamo divnu, otvorenu, iskrenu vezu punu povjerenja, no ponekad se pitam neće li ta agresija koja već postoji u meni i potreba da budem ljuta na sve i svakoga na kraju ipak uništiti to nešto što postoji među nama. Vrijeme će pokazati, pretpostavljam. Za razliku od moje majke, ja ne moram prijeći ravno iz očeve u suprugovu kuću. I možda je mislila upravo na to vrijeme i prostor za razmišljanje o budućnosti - da volim, živim i učim od koga god želim - vrijeme, prostor i slobodu koje ona nikad nije imala, kad je rekla da ja imam mogućnost izbora. Sa svoje dvadeset i četiti godine, u današnjem svijetu i vremenu, pred sobom još uvijek imam dovoljno vremena da shvatim neke stvari, da pokušam naučiti kako osjećati ponos, pa čak i snagu, a da se pritom potpuno ne iscrpim, da budem s muškarcem a da ne budem bijesna do kraja života. Nadam se da to mogu.

Čemu kupovati kravu kad mlijeko možeš dobiti i besplatno?

Veronica Chambers

Nikad nisam sanjarila o svom vjenčanju. Kao kći roditelja čiji je brak završio brutalnim razvodom, nikad nisam sanjarila o tome da jednog dana budem mlada u bijelom. Meni su sve dugačke, bijele haljine bile iste. Veo mi nikad nije izgledao romantičan. Šetnja do oltara, prsten veličine Texasa, medeni mjesec na nekoj osamljenoj plaži, ništa od tog nije golicalo moju maštu. Već sam s deset ili jedanaest godina, kad bih na televiziji gledala serije ili filmove u kojima bi glavne uloge imali rascvjetana mladenka i ozareni mladoženja, bila namrštena poput osmogodišnjaka koji je preživio najmanje tri razvoda. »Čekaj, čekaj da dođete kući«, režao bi glas duboko u meni. »Tek tada počinju sranja.« Te godine kad su se moji roditelji razveli, snimljen je »Kramer protiv Kramera«. Bilo bi preslabo kazari da sam to shvatila kao znak s neba. Taj sam film, uz Grimmove priče, shvatila kao životnu lekciju.

* * *

Moja najranija i najjasnija sjećanja vezana su uz događaj koji se zbio kad sam imala tri godine. Moja je obitelj tada živjela u Engleskoj, u vojnom gradiću po imenu Peterborough. Otac je radio u zračnim snagama. Bilo je već kasno i majka, koja je u to vrijeme bila trudna, ležala je na krevetu i plakala. Kad se otac pojavio na dovratku, počela je vikati na njega: »Gdje si bio?! Gdje si bio?!« Otac je ljutito odmarširao do ormara i izvukao kovčeg. Počeo je trpati odjeću u njega, na sav glas časteći majku psovkama, dok je ona vrištala, plakala i rukama i nogama udarala po krevetu. Potom se otac okrenuo prema meni, pogledao me kao da me vidi prvi put u životu i rekao: »Ja odlazim. Želiš li sa mnom ili ostaješ s njom?« Po boji njegova glasa znala sam da postoji samo jedan točan odgovor pa sam rekla: »Idem s tobom.« Majka je zaplakala još glasnije, kao da su je riječi koje sam izgovorila pogodile poput metaka, strijela, kamenja. »Prvo moram nešto obaviti«, rekao je otac. »Ali vraćam se po tebe čim to obavim.« Uzeo je kovčeg i otišao.
Čak i dok ovo pišem, sumnjam u vjerodostojnost svog sjećanja. Znam da su mi bile samo tri godine, ali jasno se sjećam, jer ta se scena u našoj obitelji ponovila nebrojeno puta. U kući na Beverly Roadu, u našoj plavoj blagovaonici sa svjetlucavim kristalnim lusterom zbog kojeg sam imala osjećaj da smo napokon bogati (što nismo bili) i da ćemo napokon biti sretni (također pogrešna pretpostavka). U kući na Rutland Roadu u kojoj nisu radile vodovodne instalacije pa je majka morala grijati vodu na štednjaku da bi nas okupala kad bi se voda u cijevima zamrznula. U zgradi od cigle pokraj Kings Highwaya, odmah preko puta državne škole. Različite kuće, isti scenarij. Majčine suze. Očeva narav. I uvijek isti dramatičan izlazak popraćen ultimatumom: s kim moj mladi brar i ja želimo živjeti? Koga više volimo? Idemo li ili ostajemo? Uvijek iznova moj bi nas otac tjerao na izdaju majke navodeći njegovo ime kao ime roditelja kojeg više volimo. A zatim bi on izdao nas izašavši kroz vrata. Do moje desete, kad je otišao zauvijek, već sam bila iscrpljena od svega toga. »Razvodimo se«, rekao je. »Najzad«, pomislila sam.
Nakon toga sjećam se jednog nedjeljnog poslijepodneva u dvorištu. Prijateljica i ja igrale smo se s barbikama. »Za ovog će se udati«, rekla sam zgrabivši Malibu Kena. »A za ovog će se udati kad se razvede od njega«, rekla sam posegnuvši za tamnoputim Kenom. Majka moje prijateljice, čuvši naš razgovor, vrlo se uznemirila. »Barbike se ne moraju razvoditi«, rekla mi je umirujućim glasom odrasle osobe koja se obraća djetetu. »Moraju ako žele biti sretne«, otresito sam izjavila.
U godina koje su uslijedile nakon razvoda, donijela sam nekoliko životnih odluka kojih sam se namjeravala pridržavati kao odrasla žena. Do dvanaeste sam se već zarekla dvije stvari. Prvo, neću roditi prije dvadeset i prve, kako je bilo uobičajeno u mojoj obitelji i susjedstvu. I drugo, prije nego što se udam, jedno vrijeme ću živjeti s muškarcem. Zapravo, dugo ću živjeti s njim prije braka, najvjerojatnije deset godina, kako bih ga, kad se budem udala za njega, potpuno poznavala. Vjerojatnosti su ionako velike da ćemo se razvesti, ali na taj ću način barem ući u tu faustovsku bračnu nagodbu otvorenih očiju.
Prvi zavjet sam relativno lako ostvarila. Drugi se pokazao nešto kompliciranijim. Točnije, prerastao je u nešto s čim sam se borila sljedećih petnaest godina.

* * *

Ne sjećam se kad sam prvi put čula izraz »Čemu kupovati kravu kad mlijeko možeš dobiti i besplatno?« Ali znam da me nije istog časa uvrijedila. Do tada sam već shvatila da moje djevičanstvo ima cijenu. Jedni su me poticali da ga »čuvam«. Drugi me upozoravati »da ga ne dam jeftino«. Dječaci, a kasnije muškarci, davali su mi ponude (kako emocionalne, tako i materijalne) da im dam priliku da mi skinu junf. Kad sam prvi put čula staru izreku o kravi i mlijeku, zgrozila me činjenice da me uspoređuju s kravom. Pomislila sam: »Vrlo zanimljivo. Znači, čak i seks nakon djevičanstva ima svoju cijenu.«
Pa ipak, još uvijek mi se činilo da je najbolji način da nekoga upoznaš da živiš s njim. Očajnički sam željela upoznati muškarca prije nego što odlučim provesti život s njim. Moji prijatelji govorili bi o kompatibilnosti navika. Jesi li neuredan ili uredan? Jesi li noćna ili dnevna osoba? No ja sam željela živjeti s muškarcem jer sam se bojala da ću u vremenu koje provodimo odvojeno propustiti neku ključnu informaciju o njegovoj skrivenoj tamnoj strani. Kao osoba koja će uvijek izabrati čuti najprije loše, pa tek onda dobre vijesti, željela sam znati: Hoće li doći kući kad kaže? Hoće li ga nazvati nepoznate žene? Hoće li nakon početne zaljubljenosti poglasniti televizor, a utišati mene? Hoće li zabiti šaku o zid kad bude bijesan? Hoće li zabiti šaku u mene?
Nedugo nakon što sam diplomirala gotovo sve moje najbliže prijateljice uselile su se u zajedničko kućanstvo sa svojim muškarcima. Dok su kupovali namještaj u Ikei, priređivali zabave i surađivali na vrtlarskim projektima ili pravili vlastito pivo, ja sam ih promatrala poprilično im zavideći. Želja da živim s nekim sada je za mene počela dobivati drugi značaj. Sada više nisam željela provjeravati i proučavati muškarca da vidim bi li bio dobar supružnik. Ma kakav brak! Htjela sam raditi ono što i moje prijateljice. Htjela sam se igrati kuće.
Nekoliko godina kasnije, kad sam se preselila u Kaliforniju, upoznala sam muškarca i ludo se zaljubila. Bila je to veza na daljinu i uskoro sam se vratila natrag u New York da budemo zajedno. Budući da je bio slikar u usponu, živio je u nekom jadnom kvartu u nekakvoj jadnoj zgradi i ni u jednom trenutku nisam pomislila da bih htjela ondje živjeti. Imala sam dobar posao i vlastiti stan, prozračnu mini dvodomku od smeđe cigle u lijepoj ulici, u nizu istih zgrada, nedaleko od mjesta gdje je živio.

* * *

U početku je moj dečko večeri provodio kod mene, a vikendima bi u svom stanu slikao. No ubrzo je moja kuća postala naša. Kao prvo, bila je dobro opremljena. U njegovu bi se stanu, za dobrih dana, možda našla kutija tijesta i pljesnive pahuljice. Za mene, tjedni posjeti lokalnoj prodavaonici gurmanske hrane i vina značili su da je kuća redovito bila opremljena vinom i pivom, mesom i ribom, svježim maslinama i voćem.
Stan mog dečka bio je ona vrsta stana koju nikad ne možeš pospremiti kako Bog zapovijeda. Za jednu zvjezdicu bolja od napuštenih zgrada u kojima žive beskućnici, nalazila se u tvorničkoj zgradi u redu istih. Prozori su bili konstantno zamazani čađu. Jadan, ekonomičan namještaj izgledao je poput krpene lutke bez noge i znatne količine vate kojom je nekoć bila napunjena. Imao je mali televizor i liniju, ali ne i kablovsku. Moj dečko je tvrdio da umjetnicima nije stalo do svjetovnih stvari, no to ga nije spriječilo da se nedjeljom poslijepodne zavali u moj meki kauč Shabby Chic i gleda ESPN.
Uobičajena ladica koju parovi imaju u svojim stanovima za partnerovo donje rublje u mom se stanu pretvorila u dvostruki ormar koji je dopola bio pun njegove garderobe, pozamašne hrpe skica i slikarskog materijala. Moj je dečko počeo primati telefonske pozive kod mene i većinu važnije pošte. Po svemu, živjeli smo zajedno, samo što on nikad nije plaćao stanarinu njti dijelio troškove za režije i hranu.
Kad pogledam unatrag, jasno mi je kako je to nekom moglo izgledati kao da mi maže oči. Ali stvar je bila u tome da je moj dečko uistinu bio vrlo drag i ni u jednom trenutku me nije namjeravao nasamariti. Jedva je izlazio na kraj sa svojom stanarinom. Roditelji su mu često novčano pomagali da ga ne bi izbacili iz stana. Prema tome, pitala sam se kako da mu kažem da smatram da bi trebao izdvajati određenu svotu novca - a kamoli polovinu - još i za moju pozamašnu stanarinu? Volim ga, s vremena na vrijeme bih se podsjećala, želim da jede moju hranu i provodi svaku večer sa mnom. Zato sam mu pružala sve, nisam tražila ništa zauzvrat i govorila si da sam savršena djevojka.
No istina je bila da nikad nisam znala kako bih mu rekla što želim i što mislim da je fer. S muškarcem sam znala raditi jedino ono što sam naučila od roditelja: svađati se ili se ne svađati. Nisam imala pojma kako raditi na vezi osim te jedne, osnovne stvari. Štoviše, razgovori o financijama ili pomoći pri kućanskim poslovima činili su mi se potpuno nebitnima u usporedbi s onim važnim stvarima. Nije me tukao, nije vikao na mene. Što bih više mogla željeti od njega? Jedino što je trpjelo udarce bio je moj bankovni račun.
Naravno, nakon nekog vremena, sve mi se to obilo o glavu. Time što sam na takav drastičan način pokušavala održati našu vezu, nisam pružila svom dečku priliku da bude ravnopravan u vezi i poček sam mu zamjerati zbog te neravnoteže. Pokušala sam mu to reći. Nekako. Ali stare navike teško umiru, a ne mogu ni tvrditi da sam baš inzistirala na promjenama. U skladu s tim, moj se dečko nije lako mijenjao. Podsjetio me je da je ideja da živimo zajedno bila moja. Rekao je da ne želi spremati moj stan jer ima vlastiti, tj. studio za koji se mora brinuti. Ne želi plaćati za rižoto i najskuplji parmezan, jer u svom stanu, kako me podsjetio, jede Kraftove makarone sa sirom i njemu je to sasvim dobro. On dobro zna kolike su njegove mogućnosti, nastavio je, a ako ja želim uživati u izvjesnim stvarima, tada moram sama za njih platiti.
Pa i jesam. Plaćala sam, plaćala i plaćala. Spremačicu, namirnice, kablovsku, zajedničke odmore, jer nisam htjela jesti bez njega u Shark Baru, niti ljetovati sama na South Beachu. I polako je ona stara izreka o zajedničkom životu u našoj vezi poprimila potpuno drukčiji ton. Moj dečko ne samo da je dobivao mlijeko besplatno, nego je krava došla sa stanom i hranom, ulaznicama za brodvejske predstave i besplatnim odmorima. I ni najmanje se ne libim reći da ta krava nije davala mlijeko, već prvoklasno vrhnje.

* * *

Prošlo je pet godina otkad je ta veza završila i u tom sam vremenu napravila potpuni preokret glede mojih stavova u vezi zajedničkog života s partnerom. Odlučila sam da ne želim živjeti ni sa kim tko se nema namjeru ženiti, tj. ako nismo službeno zaručeni. To je jednim dijelom, naravno, proizašlo iz analize i raščlanjivanja što se točno dogodilo svih tih godina koje sam provela sa svojim dečkom. Drugim dijelom dugujem tu spoznaju jednoj svojoj prijateljici, koja se zaljubila u tipa kojeg smo svi obožavali. Kad sam je pitala zašto ne počnu živjeti zajedno, objasnila mi je da to ne želi učiniti dok se ne zaruče. Bila sam zatečena. Pokušava li to ona manipulirati njime? Je li to neka promjena pravila? Nastavljajući razgovor, postalo mi je jasno da je njezino stajalište zanimljiva mješavina staromodnih vrijednosti i suvremenih feminističkih ideala. Bila je svoja žena, imala je vlastiti stan, plaćala je vlastite račune. Zašto bi žrtvovala svoju samostalnost, upitala me, osim ako ne namjerava izgraditi zajednički život s drugom osobom? Neće počeri živjeti sa svojim dečkom sve dok ne budu bili pred vjenčanjem, jer ne želi izgubiti svoju slobodu, osim ako će zauzvrat dobiti snažnu, predanu vezu koja će trajati cijeli život.
Počela sam drukčije gledati na zajednički život s muškarcem (da ne spominjem ono što sam željela i trebala od budućeg dečka, to je sasvim druga priča). Zajednički život bio je korak na putu prema braku i podrazumijevao je više žrtvovanja koje ću morati napraviti u zamjenu za nešto drugo: nešto isto toliko divno, ali veoma drukčije. Veza kakvu želim morat će biti takva da se zbog nje pristanem odreći svih bogatstava svoga samačkog život. Razmišljala sam o mom dobro opskrbljenom hladnjaku, mojim čizmama i toplim zimskim kaputima, stotinama knjiga koje su me okruživale, razglednicama mojih prijatelja, pravih svjetskih ljudi, slikama koje sam se namučila pokupovati, u kojima sam se mogla izgubiti satima. Sve me to ispunjavalo osjećajem ponosa i predanosti domu koji sam sagradila posve sama svojim teško zarađenim novcem. Shvatila sam, možda po prvi put u životu, da je to što se mogu tako dobro brinuti za sebe već postignuće samo po sebi - pogotovo zato što, za razliku od mog bivšeg dečka, nisam imala roditelje koji bi mi pomogli. Moj je ukus naginjao skupljem: radije bih popila čašu dobrog pjenušca nego jeftino pivo ili delikatesni Brie nego Kraftove makarone sa sirom. Zaradila sam pravo na takav ukus, kao i novac kojim ga plaćam, i namjeravam uživati u njemu s ponosom. Odlučila sam da nikad više neću dijeliti sve što imam a da pritom ne zatražim ništa zauzvrat. Bilo to u ime ljubavi ili bilo čega drugog.

* * *

Prije otprilike godinu dana upoznala sam muškarca i ponovno se zaljubila. Živio je u Philadelphiji u prozračnoj, prostranoj kući od smeđe cigle. Ja sam živjela u New Yorku u divnom stanu punom svjetla, s kaminom i predivnim pogledom (u »Velikoj Jabuci« oboje vrijedni svoje težine u zlatu). Otpoćetka smo razgovarali o tome koliko cijenimo naše domove i koliko volimo puno vremena provoditi sami. Na početku veze govorili smo kako je divno što živimo u različitim gradovima. Vikendom bismo uživali jedno u drugom, ali i u vremenu koje bismo provodili sami. A tada se dogodilo nešto zanimljivo. Kako je vrijeme prolazilo, sve manje i manje smo podnosili razdvojenost. Uskoro sam počela provoditi poslijepodneva čitajući na ležaju u njegovoj dnevnoj sobi. On je sve više večeri bio udobno smješten ispred mog kamina. Bili smo dva jaka individualca kojima je bilo tako lako dijeliti, možda upravo zato što smo cijenili trud uložen da bismo sagradili vlastiti dom. Nije prošlo ni godinu dana, a mi smo se zaručili. Iznajmili smo svoje stanove i našli kuću na pol puta, na razmeđi triju država, u New Jerseyju.
Izgradnja našeg zajedničkog života tek je počela i ona mala djevojčica u meni još uvijek je vrlo oprezna u vezi stvari koje bi budućnost mogla donijeti. Ali za sada, mogu vam reći ovo: oboje kupujemo mlijeko i oboje kupujemo pjenušac. I mislim da oboje vjerujemo da smo dobro prošli.

Prelazak na sigurno

Jen Marshall

Tjedan dana nakon što sam diplomirala, što je bilo prije sedam godina, počela sam živjeti sa svojim dečkom Dougom. Poput većine sretno zaljubljenih parova koji pohađaju istu školu, bili smo praktično nerazdvojni. Doug je bio moj prvi dečko i sve je bilo savršeno - dok nije diplomirao. Meni je ostala još jedna godina. Kako bih izbjegla život u kampusu koji bi bez njega bio nezamislivo dosadan (ipak se sveučilište nalazilo u središnjoj Pennsylvaniji), pola završne godine provela sam u inozemstvu. Pisali smo si gotovo svaki dan. Ja sam u svojim pismima opisivala klokane i kišne šume, a on u svojima intervjue za posao i kako napreduje traženje stana u kojem bi mogao živjeti.
Jednog dana je stiglo pismo od Douga koje nije bilo napisano na uobičajenom tankom papiru. Kuverta i papir koji se u njoj nalazio bili su teški od vijesti. »Dobio sam posao u zapadnom Massachusettsu. Radit ću kao inženjer za zaštitu okoliša«, pisao je. »Selim u grad po imenu South Hadley. Lijep je, u blizini su planine i ima puno fakulteta. Mislim da bi ti se svidio.« Priložio je i promotivnu brošuru stambenog naselja u kojem je, uz majčinu pomoć, našao stan. »Dobrodošli u Riverboat Village«, pisalo je. Nacrti stanova s jednom ili dvije spavaće sobe, popraćeni ilustracijama drveća i, naravno, rijekom. Navod nekog sretnog stanara u kojem piše: »Danas sam vidio srnu.« Čitala sam Dougovo pismo s mješavinom nemira i zanosa. Nekako sam uvijek zamišljala da ću nakon fakulteta raditi u izdavaštvu ili kao profesor engleskog jezika. Je li ijedno od toga moguće u South Hadleyju? To nisam znala, ali sam znala da želim biti s Dougom. A od te dvije želje samo sam za jednu mogla pouzdano znati da će se ostvariti jednim potezom olovke. Zanemarujući vlastite nedoumice, uzvratila sam Dougu pismo u kojem sam mu poručila da bih voljela živjeti u South Hadleyju u državi Massachusetts.

* * *

Nekoliko mjeseci kasnije, dok sam pakirala stvari u maloj ružičastoljubičastoj sobi u roditeljskoj kući u Connecticutu, osjećala sam da se nalazim na granici da postanem prava odrasla osoba. Pročitala sam dovoljno ljubavnih romana, pogledala sve filmove koje sam trebala pogledati i pratila Days of Our Lives gotovo jedanaest godina; iz svega toga sam saznala da je »živjeti zajedno« bitan događaj u razvoju ljubavne veze. Sva ozarena od iščekivanja, nije mi bilo važno što je Riverboat Village u stvarnosti bio sivo naselje sagrađeno u lažnom kolonijalnom stilu, puno vjeverica i parkirališta umjesto srna. Nije mi smetalo ni to što je Doug odbio izbaciti svjetiljku koja je po boji i obliku nalikovala njegovoj predškolskoj inačici kad je bio mali hokejaš, niti što je ta svjetiljka sada stajala na ladičaru naše uskoro zajedničke spavaće sobe. Radovala sam se činjenici da je jedini posao koji ću moći dobiti posao prodavačice za 5,50 $ po satu u radnji poklona i razne sitnarije. Što se ticalo samog South Hadleyja, govorila sam samoj sebi da ću uskoro zasigurno početi cijeniti njegov seoski šarm. Pa što ako nije bilo muzeja, pločnika i poznatih izdavačkih kuća u kojima bih mogla ostvariti svoj san i jednog dana postati urednicom nekog slavnog američkog romana... ili čak žena mojih godina i naobrazbe s kojima bih se mogla družiti? Ništa od toga neće biti važno, jer sad imam dečka i živjet ćemo zajedno.
Cijeli život učili su me da je romansa koja vodi vjenčanju (s velikim V), poput Svetog grala, odgovor na svako pitanje. Moja adolescencija uključivala je razgovore o dečkima, što rade, tko im se sviđa i kako to da moje prijateljice štreberice i ja nikad ne uspijevamo navesti nekoga da se zaljubi u nas. Umjesto da preusmjere ta isprazna razglabanja na produktivnije stvari, moji roditelji su ih još više raspirivali naglas se pitajući je li razlog zašto nemam pratioca za maturalnu zabavu taj što previše vremena provodim sama, s knjigom u ruci. Naposljetku su moje prijateljice ipak našle dečke voljne da ih ljube na parkiralištu Burger Kinga petkom navečer. Ali ja nisam. Umjesto toga imala sam noćne more da imam dvadeset i pet godina, a da još uvijek nisam bila na sastanku s dečkom. Situacija se nije popravila ni kad se zadnje godine srednje škole tata »našalio« da ne dovodim dečke kući zato što sam lezbijka. Kad sam ga napokon uvjerila da mi se sviđaju dečki (ali da se ja ne sviđam njima), na njegovu licu sam prvi put vidjela kako olakšanje može potpuno promijeniti nečije crte lica. Stoga je razumljivo što sam počela vjerovati da je pronaći pravog muškarca glavni zadatak u životu. A sad kad sam imala Douga, naravno, očekivala sam da će sve doći na svoje mjesto.

* * *

U početku je život s Dougom bio točno onoliko ugodan koliko sam zamišljala da će biti. Uredili smo naš mali stan dražesnim stvarima koje smo pronašli na dvorišnim rasprodajama. Večere bi spontano prerasle u romantične večere sa svijećama, upotpunjene iskrenim zdravicama i zvucima klasične glazbe, iako bi jeli tofu s grahom. Ukratko, odlično smo se zabavljali prije nego što se na nas spustila dosadna stvarnost. Prvo, morali smo riješiti pitanje kupaonice. Nijedno od nas je nije htjelo čistiti. Niti dijeliti. Zatim se pojavio problem novca, kad je njegova plaća postala četiri puta veća od moje. Osjećala sam da nemam nimalo utjecaja samo zato što sam zarađivala manje od njega, toliko da je to bilo strašno. Polako sam počela shvaćati da »živjeti zajedno« nije tako jednostavno kao što izgleda na TV-u.
Drugi problem postao je moj posao u radnji. Prodavanje lažnih tetovaža i mirisnih štapića prištićavim srednjoškolcima nije bio razlog zašto sam se školovala. Naravno, mnogo nedavno diplomiranih ima slična iskustva, rade kao instruktori skijanja ili spasioci dok ne razmisle hoće li dalje studirati ili ne. Vjerojatno sam zato i mislila da će mi godina dana za razmišljanje dobro doći. Međutim, nisam si smjela dopustiti da zaboravim odakle dolazim. Dok sam odrastala, moja obitelj nije bila prebogata. Zato sam od prvog dana, kad sam po zakonu bila dovoljno stara za rad, počela raditi (kronološkim slijedom) kao dadilja, blagajnica u nekoj jadnoj trgovini prehrambenih proizvoda, konobarica, trgovkinja u Caldoru i sobarica. Većina tih poslova podrazumijevala je sintetičke radne uniforme, plastične vizire i neprestana ponižavanja. U Caldor ili trgovinu bi dolazila bogatija djeca samo da bi me ismijavala. Upisala sam koledž djelomično zato da više nikad ne bih morala raditi takve poslove. Kad, eto mene, s diplomom u ruci, prodajem svijeće i broševe u obliku žohara.
Još gore je bilo pratiti Dougov usporedni uspjeh. Za razliku od mene, Doug je našao prvi pravi posao na polju kojim se i htio baviti. Svaku večer bi se vraćao kući s posla pun riječi o tome kako je zanimljivo imati vlastiti ured i kolege koji razmišljaju na sličan način kao i ti. Moje su se priče s posla obično svodile na to kako je netko opet pokušao ukrasti izložak Hacky Sacka. Imao je zdravstveno osiguranje i posjetnicu na kojoj je bilo otisnuto njegovo ime. Ja sam imala ormarić za stvari i bočicu Windexa za brisanje stakala na vitrinama. Danas mi je jednostavno nezamislivo kako sam mogla osjećati toliku krivicu umjesto zamjeranja, kad sam uspoređivala njegov posao sa svojim. »Možda jednostavno nisam stvorena za prodavačicu,« pomislila sam. »Vjerojatno na to ljudi misle kad kažu da netko nije stvoren za nešto.« Pogrešno pokušavajući da nekako nadoknadim to što manje zarađujem i ne stječem radno iskustvo kojim bih doprinosila zajedničkom životu, pripravljala bih složene večere i preuzimala na sebe zadatke poput slaganja ormara s odjećom ili Dougovih čarapa po boji i materijalu. Za Božić sam čak sašila malu opravicu za figuru koju smo stavili na vrh bora, opravicu poput onih koju nose djeca koja za Božić po ulici pjevaju božićne pjesme. Nije prošlo dugo a već sam nalikovala supruzi iz holivudskih filmova, uključujući i skrivene patnje koje sam počela liječiti Valiumom.
Jedne večeri, dok sam spravljala jednu od posebno kompliciranih večera kako bih što više kaznila samu sebe, slučajno sam stavila veliku, praznu, staklenu posudu za složenac na vruću električnu ringlu. Okrenula sam se i prije nego što sam uopće shvatila što sam napravila, glasan prasak ispunio je kuhinju inače veličine ormara. Posuda je eksplodirala. Sve moguće površine bile su posute staklom u rasponu od komada veličine pečenog krumpirića do sićušnih komadića nalik prozirnim krilima letećih insekata. Začudo, meni nije bilo ništa. Stajala sam i u nevjerici gledala u svjetlucavi nered pred sobom. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da bih jednostavno trebala otići. Sve ostaviti i otići. Jer me sama pomisao da ću morati očistiti svaki milimetar te kuhinje tjerala da legnem u krevet, zaspim i ne probudim se sve dok ne budem živjela na nekom drugom mjestu, negdje gdje će me život koji živim zanimati.
Nakon toga, čak i kad bih uspjela spraviti obrok a da me pri tome neka manja nezgoda ne baci u očaj, nije bilo nikakve garancije da ću biti uljudna prema Dougu kad se navečer vrati s posla. Točnije, već je odjek njegovih cipela dok se penju po tapeciranom stubištu koje vodi u naš stan, bio dovoljan da u meni probudi ničim izazvan bijes i ogorčenje. Doug je uvijek bio nasmiješen kad bi ušao kroz vrata, bilo bi mu drago što me vidi, a jedino što je meni bilo na pameti bilo je »I? To je to?« A bilo je očito da je to to. To me jako rastužilo. No u isto vrijeme sam se i stidjela te svoje tuge. Ta dva osjećaja su me gušila. Nisam se mogla suzdržati da ne započinjem glupe svađe oko bilo čega, od temperature u stanu do glazbe koju slušamo. Nakon toga, kad bi ležali u krevetu, u tišini, leđima okrenuti jedno drugome, osjećala bih se grozno i pola noći provela budna ispitujući samu sebe. U čemu je moj problem? Živim s pametnim, osjećajnim, zgodnim muškarcem za kojeg se jednog dana želim udati! Zašto se onda osjećam poput podmetača zarobljenog ispod čaše, luđački sanjajući o bijegu? Nije li dijeliti dom s nekim glavni zgoditak koji sam očajnički pokušavala dobiti zadnjih dvadeset godina? E sad sam ga napokon i dobila, s dvadeset dvije godine, osam godina prije reda! Zašto onda nisam oduševljenja?
Tvrdoglavo sam odlučila pokušati biti sretnija sa sudbinom koju sam si sama izabrala. Naposljetku, pa ne odustaje se samo tako od takve prilike. To svi znaju.
Prvi korak prema poboljšanju kvalitete mog života u South Hadleyju bio je da se zaposlim u knjižari u blizini našeg stana, što bi mi omogućilo da dam otkaz u onoj odvratnoj trgovini. Idući korak, naučila sam raspoznavati ptice (budući da je općepoznata stvar da hobiji ublažavaju dosadu i očaj). Odlu-
Čila sam pronaći ljepotu umjesto praznine u poljima koja su nas okruživala. Volontirala sam u mjesnoj klinici za planiranje obitelji kako bih, za promjenu, malo razmišljala o tuđim problemima, a ne samo o svojim. Čak sam pila svaki dan i jedan multivitamin.
Premda su te mjere dale svoj mali (a kasnije i puno veći) doprinos poboljšanju kvalitete života, nisu riješile one prave probleme zbog kojih nisam mogla noću spavati: Zašto me život s Dougom ne usrećuje? Da nisam postala neki čudan hibrid June Cleaver i Carol Brady usprkos upornim pokušajima da postanem njihova sušta suprotnost? I ako jesam, hoću li takva ostati? Neriješeni, moji kućanski jadi su se uskoro protegnuli i na sva ostala područja mog života. U knjižari bih režala na kupce koji bi vraćali biografije među knjige o vrtlarstvu. Vrlo rijetko bih osjećala glad. Grozila sam se sresti bilo koga drugog osim najbližih prijatelja, jer je postojala opasnost da bi me netko mogao pitati što sam postigla otkad sam završila koledž. Skrivanje u Riverboat Villageu i opsesivno čitanje postale su mi glavne preokupacije. Doug se počeo pitati nisam li malo skrenula. Možda i jesam.
Konačno više ni sama nisam mogla podnijeti svoje loše raspoloženje. Bilo mi je dosta tog »neobjašnjivog« razočaranja životom. Očajna, odlučila sam posjetiti psihologa. Dr. Jeralda. U početku sam dvojila da će mi pomoći jer je u uredu imao punu policu knjiga o raznim svjetskim ratovima, ali moje zdravstveno osiguranje nije pokrivalo skupljeg liječnika. Nakon dva termina dr. Jeral mi je prepisao antidepresive. Sviđale su mi se one male bijele tabletice jer od njih sam mogla spavati kao normalna osoba. No lijekovi mi nisu pomogli da vratim apetit niti rastočili nezadovoljstvo prouzročeno onim u što mi se život pretvorio i u što sam se ja pretvorila.
Odmor od svega toga došao je kad me prijateljica s koledža pozvala da dođem na vikend kod nje u New Jersey. Jedno poslijepodne provele smo u razgledanju Manhattana. U New Yorku sam bila samo dvaput prije toga: jednom s bakom, kad smo gledale »Mačke« (za moj dvanaesti rođendan), i drugi put dok sam bila na koledžu, kad nas je jedan divni profesor odveo na čitanje Sharon Olds na Akademiju američkih pjesnika. Sjećam se da sam oba puta osjećala snažnu i neobičnu utjehu pobuđenu svakim aspektom toga grada, kao da mi je tu dom. Sada, dok smo prijateljica i ja prelazile most George Washington i ulazile na Manhattan, obuzeo me taj isti, nagli osjećaj prelaska na sigurno. Kasnije tog dana, dok smo obilazile Muzej suvremene umjetnosti, prvi put u nekoliko mjeseci osjetila sam glad. Te sam večeri za večeru pojela hrane za dvoje.
Kad sam to rekla dr. Jeraldu, trepnuo je i uspravio se u stolici. »Hmm«, rekao je. »Ne vjerujem da ćemo to naći u medicinskim udžbenicima, ali čini mi se da je za tvoje stanje lijek geografski. Porazgovarajmo malo o tome kako bi se osjećala kad bi se preselila u New York.« Okrenuo mi se želudac. Doug je obožavao zapadni Massachusetts i život na selu do zadnjeg njegova zelenog listića. To što sam sa sigurnošću znala da se nikad neće htjeti preseliti u grad me plašilo, ali u isto vrijeme i ushićivalo. Dok sam s dr. Jeraldom razgovarala o tim svojim kontradiktornim osjećajima, na pamet su mi počele padati mogućnosti koje prije nisam vidjela. Možda nisam bila spremna za život s dečkom. Možda je to sasvim u redu, a ne neko mjerilo volim li ga ili ne. Ali, kako sam i sama otkrila, život s partnerom zahtijeva bezbroj kompromisa na bezbroj razina. Kako mogu nesputano davati sebe nekom drugom kad ni sama ne znam što sam niti što želim postati? New York, karijera u izdavaštvu i vrijeme odjednom su mi se učinili očigledni, a ne smiješni.
Premda sam znala da Doug ne voli grad i da moram jedno vrijeme živjeti sama, pitala sam ga da pode sa mnom u New York. Točnije, preklinjala sam ga. Bojala sam se otići tamo sama. Ali vrlo brzo strah koji sam osjećala zamijenio je bijes. Elokventno odbijajući moju molbu, mojoj ljubavi se potkralo da ne vjeruje da ću uspjeti u velikom gradu. Do tog mišljenja je došao jer sam u South Hadleyju neprestano bila depresivna, prema tome nije bilo garancije da ću u New Yorku biti sretna - ili, što se potonjega tiče, bilo gdje drugdje. Čemu se seliti ako postoji velika mogućnost da neću prestati biti nesretna i za šest mjeseci htjeti preseliti negdje drugdje? Što ako mi je tuga u krvi? Mrzila sam ga otprilike jednu minutu, a potom shvatila da ga ne mogu kriviti zbog toga što osjeća. Bila sam ogorčena godinu i pol otkako smo bili zajedno. Bilo je jasno, ako želim pokušati živjeti u New Yorku, to ću morati učiniti sama. Jednom kad smo se dogovorili, osjećala sam se neobično slobodnom. Učinit ću to i, što je još važnije, učinit ću to sama. Sad sam još samo morala naći posao i stan.
To je prošlo lako. Budući da sam se u knjižari djelomice bavila organizacijom književnih večeri, upoznala sam nekolicinu ljudi iz New Yorka koji rade u izdavaštvu i telefonski poziv jednom od njih gotovo trenutno je rezultirao razgovorom za posao. Tako sam dobila svoj prvi posao u izdavaštvu. Postala sam tajnica odjela za reklamiranje knjiga. Plaća je bila 24.000 $ godišnje, što je bilo pravo bogatstvo prema onome što sam zarađivala u knjižari. Potom, upravo u trenutku kad sam se uspaničila gdje ću živjeti, u knjižaru je ušla stara Dougova obiteljska prijateljica i rekla mi da poznaje jednu mladu ženu koja živi u predgrađu New Yorka i traži cimericu. Preselila sam se u New York dva tjedna ranije nego što sam planirala, s Dougovim blagoslovom. Nijedno od nas nije pomišljalo na raskid. Još sam ga iskreno voljela i znala sam da on osjeća isto, I tako je počela naša dugoročna monogamija na daljinu.
No nakon nekoliko mjeseci u New Yorku zapitala sam se je li takva veza na daljinu pametna. Život u gradu je bio zabavniji nego što sam ikada i zamišljala. A koliko bi bolji mogao biti da nisam rastrgana na dvije strane? Nije pomagalo ni to što su moje nove prijateljice smatrale da sam luda što ne izlazim s dečkima, pogotovo jer Doug i ja nismo bili zaručeni. Raditi u odjelu za reklamu velike izdavačke kuće značilo je odlaske na nebrojeno otmjenih zabava. Tko zna kakve bi sve divne dečke tamo mogla upoznati? Moja glamurozna, dotjerana šefica znala bi se nagnuti preko svog velikog stola i šapnuti mi: »Nema prstena, nema ni obaveza! Prekini s njim i završi s tim već jednom! Češće nosi suknje. Izlazi svaku večer. Nije on za tebe.« Slušala bih je pitajući se trebam li poslušati taj iskreni, profinjeni njujorški savjet, mada nikad nije upoznala niti razgovarala s Dougom. Odlučila sam se za kompromis: ići ću na zabave otvorena za nova iskustva, ali još uvijek ću svaki vikend odlaziti dečku koji mi je tako jako nedostajao. I to sam i činila. Ubrzo sam otkrila da su te zabave uvijek pune nervoznih pisaca, pijanih tajnica koje ogovaraju svoje šefove i gomile slobodnih žena s famoznim torbicama. Nije bilo nijednog poželjnog muškarca. Nakon nekoliko takvih ubitačno dosadnih večeri, odlučila sam da više neću gubiti vrijeme razmišljajući o izlascima s drugim muškarcima. Kao prvo, sve te zabave bile su užasno dosadne, a kao drugo, to nije bio razlog zašto sam došla u New York.
Tijekom te godine stekla sam još nekoliko prijatelja, našla stan na Manhattanu i dobila posao u izdavačkoj kući za kojoj sam sanjala da ću jednog dana raditi. A tada sam zaključila da mi treba samo još jedna mala stvar da moja sreća bude potpuna - da se Doug preseli u New York. Razmišljala sam kako bi bilo zabavno da dijelimo New York Times ujutro, da imam nekoga tko bi mi nosio teške vrećice s buvljaka u Chelseaju. I vise nikad ne bih morala sama ići na zabave parova bez partnera. I tako, naravno zaboravljajući da je Doug član planinarskih udruženja Massachusetts Audubon Society i Appalachian Mountain Club, započela sam kampanju da se preseli u grad. Govorila bih mu peckave male dosjetke kao što su »Ako me stvarno voliš, preselit ćeš se!« i »Sve važne stvari su u New Yorku!« Ne mogu se time hvaliti, znam. Još gore, kad je odbio spakirati torbe i preseliti se na Manhattan, rekla sam svim svojim prijateljima da mi uništava život.
Ali ubrzo sam počela nešto primjećivati. Naša veza, koja se sastojala od telefonskih poziva i divnih vikenda provedenih naizmjence na Manhattanu i Massachusettsu, donijela mi je nešto nevjerojatno: dovoljno vremena da radim upravo ono što želim. Imati dovoljno vremena za sebe u svjetskom gradu poput New Yorka neopisiv je luksuz i najbolji dar koji sam si mogla priuštiti. Kad sam to jednom shvatila, prestala sam gnjaviti Douga da se preseli i počela uživati u svom dvostrukom životu. Od ponedjeljka do petka predano bih radila svoj posao, odlazila na sate crtanja, razna predavanja, šetala Central parkom, neprestano uvećavala popis dobrih knjiga i filmova.
Doug je radio isto. Dok sam ja miješala boje na School of Visual Arts, on je stekao diplomu poslovne škole i sam otišao na planinarenje po Appalachian stazi na stranu planine koja se nalazi u Novoj Engleskoj. Da je to napravio dok smo živjeli zajedno u Massachusettsu, poludjela bih od’ zavisti. Ali sada, budući da sam imala vlastiti život, samo sam mu se zbog toga još više divila i voljela ga.
Pa ipak, sve je to imalo svoju cijenu. Većina članova naših obitelji i prijatelja podupirala je našu vezu na daljinu, ali željeli su znati kad će ta moja »njujorška faza« završiti i kad ću se vratiti u Massachusetts. Činilo se kao da moj samostalni život ima rok trajanja koji vide svi osim mene. Vrijeme je da se vratiš kući, govorili su. Vrijeme je da počneš razmišljati o braku. A ako ne želiš, e pa onda je vrijeme da prekineš. Nitko se nije stidio da nam ponudi mogućnost izbora, pogotovo ne naši roditelji. Nakon jedne čaše vina, Dougov otac bi jedva dočekao da kaže: »Evo, Jen, ovo ti je već treća godina u New Yorku. Došlo je vrijeme da odlučiš želiš li živjeti ondje zauvijek ili vratiti se kući.« Moj tata je više volio izravnije izjave tipa: »Il’ seri, il’ se digni sa školjke«. K tome si je još Dougova majka, u čestitkama koje je poslala brojnim rođacima u povodu jednog od blagdana, uzela slobodu najaviti da ćemo se Doug i ja zaručiti. Svi su pitali kad će biti vjenčanje, ali gotovo nitko hoće li se Doug doseliti u New York. Činjenica da svi od mene očekuju da se radikalno promijenim i prilagodim svoj život njegovu, potpuno me razbjesnila.
U početku sam na takve stvari odgovarala okrutno raščlanjujući osobni život onog tko bi to pitao. Moj najdraži odgovor glasio je otprilike ovako: »Vidiš, meni ova situacija omogućuje da izbjegnem neuspjeli prvi brak, kao što se tebi dogodilo. Šteta što se nisi sjetila učiniti nešto slično prije nego što si se udala.« Međutim, kako je vrijeme prolazilo, znatno sam promijenila taktiku. Tri godine koje sam provela sama u velikom gradu prisilile su me da razvijeni i istražim vlastite vrijednosti i želje i naposljetku sam shvatila da nije važno što drugi misle. Osim manje važnih smetnji koje je daljina nametnula našoj vezi (bezobrazno veliki telefonski računi i previše vremena provedenog na željezničkim kolodvorima), Doug i ja smo bili puno sretniji i zaljubljeniji nego kad smo živjeli zajedno. A ni njemu, kao ni meni, nije se žurilo da ponovno živimo zajedno. Pustila sam majku da s čežnjom uzdiše čitajući svako novo izdanje Vjenčanja i prijateljice potencijalne buduće svekrve da razglabaju o tome kako se ne želim prilagoditi konvencionalnim društvenim ulogama. Neka slobodno gube svoje vrijeme, ali moje više neće.
Prošlo je pet godina otkad sam se preselila u New York, a Doug i ja, on u trideset prvoj, ja u dvadeset devetoj godini života, još uvijek živimo sretno razdvojeni. Nikad se ne svađamo oko stvari kao što su tko je ostavio pastu za zube otvorenu, a kad mi se prijateljice koje su u dugoj vezi koja nije na daljinu žale o naoko normalnom kopnjenju spolne želje, ja se samo nasmijem i slegnem ramenima. Nakon što ga ne vidim tjedan ili dva, meni Doug izgleda vraški dobro u boksericama. Ponekad svojim frustriranim prijateljicama preporučim da odu nekamo na neko vrijeme, ali kažu mi da nisam realna. Nisam li? Naravno, ponekad smo Doug i ja usamljeni i patimo jedno za drugim. Naravno, razgovaramo o tome da jednog dana opet živimo zajedno. Razgovaramo čak i o tome da se vjenčamo i imamo djecu, vjerojatno vrlo brzo. Uzbuđena sam zbog svih tih mogućnosti. Ali uzimajući u obzir našu prošlost, lagala bih kad bih rekla da nisam nimalo zabrinuta zbog načina na koji bi se stvari mogle odvijati. Moja cimerica (koja također ima dečka u drugom gradu) kaže da smo obje provele previše subotnjih prijepodneva ne radeći ništa osim onoga što doista želimo, i da nas je to razmazilo. Nikad nećemo biti spremne udati se i imati djecu. To je previše zahtjevno. Naravno, šali se, ali dio mene ponekad se pita nije li možda u pravu.
Ali kad god počnem paničariti da će mi brak jednog dana uzeti i zadnju trunku slobode, sjetim se omiljenog odlomka iz Elegy for Iris Johna Bayleyja koji je bio oženjen spisateljicom Iris Murdoch. O početku njihova duga braka, o kojem je toliko pisao, rekao je: »Već je započeo taj neobičan i dobrohotan tijek braka kad se dvoje ljudi, riječima A. D.
Hopea, australskog pjesnika, ‘sve bliže i bliže odvajaju’. Odvajanje je dio bliskosti, možda čak i njezino priznanje, i zasigurno dokaz savršenog razumijevanja između partnera.« Dok ponovno čitam te riječi, mislim da ćemo Doug i ja u našem braku, bez sumnje, imati malo te odvojenosti o kojoj je govorio Bayley pišući o svom braku (izuzimajući Irisine afere, naravno) i da će zato naša veza samo biti još bolja. Zamišljam čak da će se iza kuće u kojoj jednog dana budemo živjeli nalaziti mala, zasebna kućica koja će biti samo moja. Tko zna? Ali jedno znam sigurno:
nijednom od nas ne žuri se da to otkrijemo.

Useli. Iseli. Kreni dalje.

Sarah Miller

Mikea sam upoznala u Brooklynu, u jednom kafiću na Aveniji Adantic u kojem nikad prije i nikad poslije nisam bila, na rođendanskoj zabavi nekoga koga nisam poznavala i koga nikad ponovno nisam srela. Tu sam večer potrošila bezuspješno mu se pokušavajući ubaciti u vidokrug koji je neprestano mijenjao, jadno ali ustrajno pokušavajući zapodjenuti razgovor s njim. Kad god bih mu se obratila, gledao bi me pomalo iznenađenim pogledom koji bi govorio: još uvijek si ovdje? Odgovori su mu bili neutralni i kratki, s mogućim nagovještajem da me se želi riješiti. Spomenula sam da za tjedan dana prvi put putujem u Europu. Odgovorio je, hladno i pristojno: »A, u Europu. Baš lijepo.« Istog časa sam počela preispitivati želju da odem.
Što je slabije reagirao na mene, to sam bila sigutnija da ima neke podatke o životu koji mi očajnički trebaju. Otišla sam iz kafića s prijateljicom s kojom sam i došla i krenule smo niz aveniju. Dok smo ulazile u taksi, rekla sam joj: »Udat ću se za tog tipa.«
U to sam vrijeme (prije gotovo pune četiri godine) imala dvadeset osam i pisala kolumnu o seksu za izrazito banalni, ugasli pa potom zagonetno reinkarnirani časopis za muškarce. Sve u svemu, to se nije jako razlikovalo od prostitucije (osim što se nisam motala svlačiti i što su mi plaćali čekom umjesto novčanicama od dvadeset dolara). Pisala sam istinite priče o jebanju. Bilo je dana kad sam bila uvjerena da je to što pišem smiješno. No većinom bih osjećala sram. Svaki mjesec bih predala izvješće o svom seksu i ljubavnom životu koje bi nalikovao na ludu vožnju u zabavnom parku, dok je u stvarnosti oboje bilo izvor boli i trajnog razočaranja. Kad sam počela pisati kolumnu, bila sam dosta nesigurna glede svog ponašanja u ljubavnom životu i posumnjala sam da djelujem ne iz hedonističkih, već mazohističkih razloga. Nakon godinu dana pisanja kolumne, do kraja sam se zgadila samoj sebi. Kako netko tko nepoznatim ljudima (njih pola milijuna) priča o intimnim pojedinostima iz svog života može biti supruga ili majka? Osjećala sam se uništenom, prljavom, vjerovala sam da me nitko neće moći voljeti. Palo mi je na pamet (kao što je možda palo na pamet i Madoni kad je počela nositi karirane suknje, otmjeno izgovarati riječi i živjeti u tradicionalnoj kulturi) kako bih se mogla iskupiti ako se netko sa mnom oženi, možda čak povratiti djevičanstvo.
Kad bi saznala da pišem o seksu, većina tipova bi se veoma zainteresirala: njihove reakcije imale su onaj prizvuk koji govori: »Ohoho, pa što mi to ovdje imamo?« Mike je, međutim, samo ujednačeno, dosadno kimnuo glavom i u očima sam mu primijetila tek slabu sjenu, nagovještaj da zna što mislim o sebi i da sam u pravu što to mislim. Voljela bih reći da su te moje misli bile nesvjesne, no gledajući unatrag, mislim da su bile prilično svjesne: volim hamburgere, ne volim hladnoću, trebala bih nabaviti još jednu mačku, moram se udati jer sam kurva.
Namučila sam se dogovoriti sastanak s njim, ali, konačno, u svibnju, došao je k meni na večeru. Sumnjičavo je promatrao moje jeftine aluminijske lonce govoreći da ću sasvim sigurno zbog njih dobiti rak guzice. Neprestano je gledao kroz prozor, premda se vani nije imalo što vidjeti osim zida. Razmišljala sam o njemu mjesecima, a sad kad je napokon bio tu, bilo je nekako čudno i neugodno. Piljili smo svaki u svoj tanjur, zatim se pretvarali da proučavamo moj nezanimljivi stan s posebnim zanimanjem, a potom gledali jedno drugo onako pretjerano raširenih očiju, pogledima koji govore: meni je dobro, dobro se zabavljam, a ti? Bila sam odlučna da ga neću pustiti da ode samo tako. Poljubila sam ga. Poljubac nije bio spektakularan, no kako se nastavljao, osjetila sam da je on mene tražio isto kao i ja njega. Osjetila sam veliko olakšanje, teret čežnje i žudnje je nestao i osjetila sam da me potpuno prihvatio, da me voli. Proveli smo noć zajedno i postali par. Idući tjedan provela sam pričajući svim svojim prijateljima da sam zaljubljena.
Bili smo zajedno tjedan dana. Bilo je vruće poslijepodne. Sjedili smo na kauču u mom mračnom, zagušljivom, preskupom stanu. Rekao mi je da razmišlja o tome da prihvati posao izvan grada. Daje mi nogu, pomislila sam osjećajući se ne samo poraženo nego i prestravljeno. Kolika je vjerojatnost da ću se iskoprcati iz ovog odbacivanja još jednom erotskom farsom od 1200 riječi, pokušavajući se nositi s prazninom i jadom u sebi? Osim toga, do tada sam živjela s prijateljicom i upravo sam se pripremala preseliti u vlastiti stan, i nisam mogla zamisliti da ću morati biti posve sama, u beskrajnoj, zastrašujućoj šutnji. Stan je bio velik, jeftin i zahtijevao je puno sređivanja.
»Želio bih ostati«, govorio je, »ali ne mogu si to priuštiti.«
»A da živimo zajedno?«, rekla sam. Bunio se. Nije mi htio biti na teret. Upravo je bio u procesu traženja posla, što je značilo da neko vrijeme ne bi mogao plaćati punu stanarinu. »Nije važno«, rekla sam mu, »samo želim da imaš pristojan krov nad glavom, mjesto gdje ćeš moći raditi.« Sjest će, napisati knjigu, prodati prava Talk/Miramaxu i bit ćemo bogati. Napisat će mi zahvalu u knjizi: »Za S., zato što je vjerovala u mene.« Nastavio se buniti. »Namučila si se da dođeš do ovog stana«, rekao je, »možda ga želim samo za sebe.« Pogledom punim ljubavi, pogledala sam ga u oči. »Ne budi smiješan«, rekla sam, »ne bi mi ništa značio da nisi tu sa mnom.« A zatim: »Zar ne shvaćaš? Sve što imam je tvoje.«

* * *

Uvriježeno je vjerovanje da je danas manji pritisak na žene da se udaju nego prije. Ako je to istina, ako su stvari danas bolje nego prije, tada su nekoć doista bile jako gadne. Dobro, pristajem prihvatiti tvrdnju da je danas manji pritisak na ženu da stane pred oltar, međutim postoji poprilično pritiska da ne bude sama, nego prigodno vezana za nekog muškarca. Sjećam se da me negdje u to vrijeme jedna moja prijateljica pitala bi li trebala otići u zračnu luku pred dečka koji se vraćao s duga puta. Slijetao je u šest ujutro. Pitala sam je nije li malo prerano za takvu gestu. »Ali to je tako romantično«, rekla je, »nema ništa romantičnije nego kad te netko dočeka s puta.« Nisam joj mogla odgovoriti, jer sam se iznenada pobojala da bi mogla zaplakati. »Tebi to nije romantično?«, pitala me. »Zar doista misliš«, upitala sam je, »da je ijedan od frajera s kojima sam dosad izlazila toga vrijedan? Još važnije, misliš li da bi ijednom od njih uopće palo na pamet dočekati mene?« Nije ništa odgovorila. »To sam i mislila«, rekla sam odbacujući njezinu dilemu. »Ima djevojaka koje muškarci dočekuju u zračnim lukama cijeli njihov život, ali ja nisam jedna od njih.«
»Mislim da to ne ide tako«, rekla je, a ja sam se nasmijala, jer, po meni, to upravo tako ide.
Po meni, među ženama postoji hijerarhija: postoje žene koje se sviđaju većini muškaraca, žene koje se sviđaju nekim muškarcima i žene koje se, čini se, nikom ne sviđaju. Kad dođeš u godine za udaju, sve nesigurnosti koje si ikada osjećala u vezi toga - vjerojatno od svoje dvanaeste godine - počnu izbijati na površinu. Za sebe sam oduvijek smatrala da se nalazim negdje između sredine i vrha, i kad su došle godine za udaju, ne samo da sam primjećivala, nego sam oblikovala cijelu svoju sudbinu prema tome tko ima prsten, a tko ga nema. Primijetila sam da imam poremećene vrijednosti: Jako je mlada, ali uopće nije lijepa, vjerojatno tip za kojeg će se udati neće biti nešto... ali ona ženska je savršena, dobra je, pametna i, dakako, lijepa, naravno da će se udati... ova žena je predivna, kakvo samo tijelo ima, ali nema dečka... da nije možda lezbijka? Shvatila sam, naravno, da ženama koje poznajem nije toliko važno (mada nekima i jest) je li tko u vezi ili ne. Ali nisam mogla prestati igrati tu igru. Tko je od nas izabran? Tko nije?
Upravo zbog tog osjećaja panike toliko sam strastveno nagovarala Mikea da se doseli k meni: kako bih i ja bila izabrana. Stan sam djelomično dobila jer sam prijašnjim stanarima, koji su mi bili prijatelji, obećala da ću se brinuti za njihove dvije mačke dok su oni na ljetovanju. Ali Mike je bio alergičan na mačju dlaku i veći dio tjedna prije useljenja provela sam pokušavajući se izvući iz te situacije, što je moje prijatelje dovelo u težak položaj, a da ne spominjem svoju vremešnu, bolesnu tetu koja je iznebuha postala vlasnica dvaju dlakavih ljubimaca. Ali uhvatila sam se slušalice, neosjedjiva na tuđe planove i raspored. »Da, znam da putujete u Indiju, Švedsku ili kamogod već za tri dana, ali žao mi je, doista ne znam što drugo da radim.« Moji prijatelji su se naljutili, ali ne zato što sam se ponijela kao zadnje govno, nego jer je bilo bolno slušati kako tvrdoglavo tvrdim da mi se u roku nekoliko dana život u potpunosti promijenio.
Dva i pol tjedna nakon našeg prvog sastanka Mike i ja smo počeli živjeti zajedno. Jedne subote, kad smo krečili dnevnu sobu, posjetila me moja prijateljica Melissa. Bili smo posebna mješavina nečeg divnog i odvratnog. Smješkali smo se jedno drugom, glasno se smijali, ispirali jedno drugom četke i donosili jedno drugom pivo. Nakon toga, otpratila sam je kući. »Kako ste zaljubljeni«, rekla je. »Baš ti zavidim.« Znam da sam se u tom trenutku osjećala superiorno. Na povratku u stan zaustavila sam se u trgovini i uputila kući s punim vrećicama namirnica, koje su bogato izvirivale iz vrećica, uživajući u njezinoj zavisti, razmišljajući: »Ovo su moje namirnice, za mog dečka, za naš stan.« Nekoliko dana kasnije pitao me hoću li se udati za njega. Pristala sam.
Tjednima kasnije osvanulo mi je da zapravo nisam razmislila o »zajedničkom životu« dalje od samog čina useljenja. Maštala sam o popravljanju podova, krečenju zidova i raspakiravanju knjiga i posuda. Nisam razmišljala o tome što ćemo si reći kad to bude gotovo. Trebalo je vrlo malo vremena da otkrijemo da se ljepota i funkcionalnost stana koji smo zajedno uredili ni na koji način neće odraziti na naš život, vezu, da toga neće biti u našem stanu. Vezu smo započeli tako da mi je dugovao novac i to se, nažalost, oteglo do samog kraja naše veze. U početku sam bila tolerantna prema tom nedostatku. Rekla sam mu da ne prihvaća bilo kakav posao ako misli da je predobar za njega, potajno se nadajući, naravno, da će ustrajati i prihvatiti ga. Štitila sam ga od nekih troškova i plaćala za stvari koje je želio a nije si mogao priuštiti, govoreći da mi to ne smeta. Jedno vrijeme i nije. Naposljetku sam vjerovala da se nalazi u lošoj situaciji zato što se sve u tom trenutku okrenulo protiv njega i, kad se situacija popravi, kad bude imao mirno mjesto za rad i stabilnu, mirnu životnu okolinu, da će procvjetati.
Uopće ne čudi to što je, uzimajući u obzir cijeli moj životni vijek loših prosudbi, to bio sam vrhunac moje gluposti. Tip je bio pametan, nadaren i dobar. Nažalost, nije imao pojma kako da uredi svoj život. Da mu čovjek da ključeve grada, za pet minuta bi mu ispali u kanalizaciju. Gledala sam ga kako drijema, gledala sam ga kako igra videoigre, gledala sam ga kako puši travu. Zaposlio se, ali toliko je to mrzio da bi, kad bi došao kući s posla, imao jedva dovoljno energije da (ponovimo svi zajedno) drijema, igra videoigre i puši travu.
U početku sam, mislim, bila prilično obzirna. Strpljivo bih govorila kako je, da bi čovjek napredovao u životu, potrebno ograničiti letargiju, intoksikaciju i upotrebu joysticka. No kad nisam vidjela značajnije promjene u ponašanju, počela sam kipjeti svaki put kad bih ga vidjela kako se bavi jednom od svojih neprofitabilnih aktivnosti. Naša svađa izgledala bi ovako: on bi bio nesretan, depresivan, bez kinte ili sve troje. Ja bih mu predložila da preuzme na sebe neke obveze kako bi poboljšao stanje vlastitog života i karijere. On bi mi rekao da sam okrutna i da uživam u tome da mu trljam sol na ranu. Ja bih tvrdila kako to nije istina i rekla da, po mom mišljenju, natjerati nekoga da se suoči s realnošću ne smatram okrutnim. »Napadaš me kad mi je najteže«, govorio bi, »ne mogu vjerovati da si tako grozna.«
Ova svađa ponovila se najmanje pedeset puta. Svaki put bi se odvijala na isti način i svaki put bih se ja povukla: Da, grozna sam, jer samo bi grozna osoba mogla napadati nekoga dok mu je najteže. Ni samoj sebi nisam mogla priznati istinu da sam grdno pogriješila što sam se vezala za njega. Ispričala bih se, kapnula bi koja suza i nastavili bismo dalje.
Kad dvoje ljudi koji se ne poznaju odluče zajedno živjeti, tada oni donekle moraju promijeniti sliku koju su stvorili o onoj drugoj osobi i vidjeti je onakvom kakva ona uistinu jest. Ja sam zamišljala da će se moj dečko, uz pokoju malu promjenu, uz malo pomoći i pažnje, čudesno promijeniti. On je zamišljao da ću ja, zbog svoje velikodušnosti, biti vječan izvor strpljenja i dobrote.

* * *

Otad smatram da je zamisao da muškarac posuđuje novac od žene s kojom je u vezi vrlo loša, osim u slučaju ako želi s njom prekinuti, a prevelika je kukavica da bi to učinio otvoreno. Malo toga čini muškarca manje privlačnim od financijske nestabilnosti. Možemo se nositi s muškarcima koji idu na terapiju, s muškarcima koji plaču, ali ne vjerujem da će jednakost spolova ikad doseći točku kad ćemo se moći nositi s muškarcima koji su bez kinte. Naravno da ni oni ne žele da mi budemo bez love, ali kad je riječ o novcu, njihove želje i zahtjevi su jednostavno na drugoj razini od naših. Kad žena upadne u financijske poteškoće, može izgubiti kredibilitet kao osoba, no time ne gubi svoj ženski identitet. U obrnutoj situaciji - kad se muškarac nade u financijskim poteškoćama - to nije tako. Jedna od mnogobrojnih lekcija koje sam naučila iz svoje veze s Mikeom jest: nikad ne izlazi s čovjekom koji nema urođenu sposobnost da zaradi za pristojan život. Baš me briga ako to zvuči šovinistički i retro (to mislim i za sebe samu s vremena na vrijeme), ali to mišljenje nikad neću promijeniti.
Ne kažem da žene ne bi trebale financijski pomagati ili biti financijska podrška svojim supruzima i dečkima, niti da većinu žena smeta plaćati stanarinu ili otplaćivati hipoteku neredovitih, problematičnih mjeseci. Jedino što sam ja htjela znati dok sam bila s Mikeom, bilo je bih li se ja mogla osloniti na njega da je situacija obrnuta, da sam ja na njegovu mjestu, a, moram priznati, nisam imala razloga vjerovati da bi se to dogodilo. Kako bih i mogla? Istina, nisam ga dugo poznavala, ali bez obzira na to nije dao ni najmanji dokaz da je sposoban brinuti se za sebe, a kamoli za mene. A što ako zatrudnim, rodim i jedno vrijeme se moram brinuti za dijete bez ikakvih primanja? Sama pomisao da je voljan voditi ljubav sa mnom, ali ne i snositi moguće posljedice (pa makar to značilo i pomoć pri plaćanju abortusa) mi se gadila.
»Zar ti misliš da me posjeduješ«, galamio bi, »zar misliš da posjeduješ moje vrijeme jer ti dugujem novac?« Do vremena kad su naše svađe degenerirale do ovakvih ispada mrzila sam i njega i samu sebe. Vjerovali smo da će zajednička želja za ljubavlju u kombinaciji s odgovarajućom obiteljskom okolinom stvoriti divnu vezu. Umjesto toga, probudili smo se u glupoj, klišeiziranoj, prezira vrijednoj slijepoj ulici. On je želio da dokažem svoju vjeru u njegovu vrijednost kao muškarca a ja sam željela da on meni dokaže svoju vjeru u moju vrijednost kao žene tako da postane samosvjestan, uspješan, cool i suzdržan muškarac pun znanja kakvim sam ga u početku smatrala i još uvijek željela da bude.
Na početku naše veze svaku noć prije spavanja pitali bismo jedno drugo ima li nešto što bismo si željeli reći, nedorečenih stvari koje su se dogodile tog dana, a o kojima bismo trebali porazgovarati. Sada je, naravno, tih »nedorečenih stvari« bilo previše i bile su presložene i preružne da bismo ih mogli riješiti u pet minuta prije spavanja. Postojala je vrlo mala vjerojatnost da ćemo oprati zube, zavući se ispod pokrivača i iskreno priznati kako se naša veza temelji na nuždi i ovisnosti, pa smo sklopili bolestan pakt da to zovemo ljubavlju.
Ljudi bi me redovito pitali: »Kako funkcioniraju stvari između tebe i tvog dečka?« Naravno, nisam se mogla prisiliti da im kažem: »Pravi pakao! U groznoj sam situaciji u kojoj čovjek, kako god okrene, ne može pobijediti, a sve zbog manjka love i njegove nezrelosti«. Umjesto toga bih im rekla nešto kao: »Ma, ponekad se pitam jesmo li uopće stvoreni jedno za drugo.«
»To svi uvijek kažu«, uvjeravali bi me. »Nijedna veza nije savršena.« Tada sam znala da, kad ljudi to kažu, misle na samu prirodu intimnosti, činjenicu da nitko ne može biti preko glave zaljubljen u svog partnera dvadeset i četiri sata dnevno. Također sam znala kako bih, da imam hrabrosti detaljnije priopćiti sav jad situacije u kojoj se nalazim, dobila točniji savjet. A s druge strane, strogo pridržavanje pravila koje sam sama sebi nametnula, da i ne govorim o nezadovoljstvu u vezi osim u najširim crtama, značilo je da se mogu zamotati u toplu dekicu banalnih savjeta i vjerovati da smo poput bilo kojeg drugog para koji ima problema te da je to istina jer svi tako kažu.
Kad bi me uhvatila najgora panika, zatekla bih se kako hodam ulicama ili sjedim u podzemnoj željeznici bjesomučno nabrajajući moje vrline. Neke od njih bile su ozbiljne i općenite, tipa da imam dobar karakter i osobnost, dok su druge bile pliće, kao na primjer, da imam lijepu posteljinu, lijepe cipele i prijazne, zdrave i Financijski stabilne roditelje. Ne želim se sramotiti drugim tvrdnjama koje bi govorile o tome zašto se smatram sjajnom osobom i pravim individualcem. Stvar je bila u tome da sam sada, kad sam se našla pred udajom (umjesto da sam na brak gledala kao na neki cilj koji trebam postići), shvatila koliko sam toga zapravo željela i trebala od budućeg supruga; koliko kvaliteta, općih i osobnih, ta osoba mora imati da bih se pristala udati za njega, tj. da bih mu se dala. Do kraja života. Do kraja života! Počelo mi je postajati jasno što sam obećala ovom čovjeku i da moje potrebe, premda velike, nisu nerazumne, te da imam prava postavljati određene zahtjeve. Prije sam se uvijek pitala: »Tko će mene htjeti oženiti?« Sada, kad sam se našla licem u lice s brakom, to se promijenilo za 180 stupnjeva i pitanje je glasilo: »Za koga ću se pristati udati?«
Sva ta razmišljanja pobudila su u meni vrtlog sumnje. Dali smo obećanje jedno drugom, planovi za vjenčanje već su bili otpočeli, puno ljudi je puno toga očekivalo od nas, pozivnice su bile poslane, čestitke su pristizale svakodnevno. A osim toga, bilo je i dana kad smo se dobro slagali (na primjer, kad bismo zajedno igrali videoigre, gledali televiziju ili izlazili i pili, dakle kad god bi postojalo nešto što bi nam odvuklo pozornost od toga kakvi smo, zapravo, u našoj goloj ljudskosti), pa sam ponekad mislila da možda i nije tako loše. Kako su dani prolazili, uvijek sam nekako uspijevala ostati deset koraka ispred potpunog užasa i groze.
A zatim, jedne večeri, sastali smo se na nekom uglu. Ja sam imala jedan od onih ponižavajućih dana kakve pisci s vremena na vrijeme dožive, kad se pitamo što nas više obeshrabruje - siromaštvo ili nedostatak talenta. Jedino što sam željela bilo je da sjednem i opustim se s prijateljem koji će imati suosjećanja i razumijevanja i koji će me, po mogućnosti, častiti pićem. Čim sam ugledala Mikea u gomili, znala sam da on nije ta osoba. Prema meni je hodala stvarna osoba, s vlastitim potrebama, problemima, pitanjima i ograničenjima koja su išla ravno ususret mojima. Bilo mi je zlo od svega toga. Bilo mi je zlo od pretvaranja da je nestrpljenje kojim hodamo jedno prema drugom rezultat nečeg višeg od straha od samoće, straha da nisam »izabrana«. Znala sam da se više nikad neću moći uvjeriti da je sve u redu. Te noći rekla sam mu da je s nama svršeno.
Bio je bijesan na mene, no nisam imala ni najmanju želju slušati njegove razloge. I bez toga sam već znala da je to što sam učinila okrutno. Spremila sam torbu i otišla kod prijateljice rekavši mu da ima mjesec dana da se iseli. Nikad ga više nisam vidjela.

* * *

Otprilike tjedan dana prije mog tridesetog rođendana, dugo nakon Mikea, vratila sam se u stan koji smo dijelili. Sekundu sam stajala na dovratku upijajući depresivne ostatke tog smiješnog pokušaja: prašina, napola obojani zidovi, izgreben parket na mjestima gdje je ljutito micao namještaj. Zatim sam ušla, zatvorila vrata i zaključala ih za sobom.
Iduće dvije godine živjela sam sama u tom stanu. S vremenom sam prestala pisati kolumnu o seksu i počela pisati o životima drugih ljudi, ne samo o vlastitom. Počela sam razumnije gledati na burme. Žene koje su ih nosile nisu bile ni po čemu posebne, a one koje ih nisu imale nisu bile vidljivo izobličene.
Sad su mi trideset dvije, još uvijek želim supruga i djecu, ali više me ne brine kad će se to dogoditi. Pretpostavljam da ću u jednom trenutku sresti nekoga za koga ću se htjeti udati i tko će se htjeti mnome oženiti. Vjenčat ćemo se, imati djecu i tada ću imati druge probleme.
Ponekad noću, kad sam sama u stanu, ne mogu vjerovati kako je spokoj dragocjen. Pomislim na sve one ljude na svijetu koji bi ubili da u ovom trenutku mogu imati ovakvu privatnost, ovoliko prostora i ovakav mir kojeg sam se prije četiri godine toliko plašila. Čudno da sam morala proživjeti jedan toliko jadan ljudski eksperiment da bih počela cijeniti samoću. Da sam to barem naučila na neki drugi način. Ali nisam.

Papa Don’t Preach

Kerry Herlihy

Iako me vjernik u meni preklinje da odem ravno na ispovijed i sve zaboravim, ne mogu se riješiti potrebe da svima ispričam što mi se dogodilo. Možda je stvar u tome što sam nedavno navršila tridesetu, možda nešto posve drugo, no evo kako to izgleda: bila sam s oženjenim muškarcima. Da, u biblijskom smislu riječi. Da, s više njih (ne, ne istodobno). Samo naprijed, slobodno recite što mislite pa da nastavimo dalje s pričom. Drolja. Razarateljica domova. Patetična glupača koja ne može naći vlastitog doku. Možda neki od vas tiho govore: »Samo naprijed, mala.« Ali strpite se da vam ispričam ostatak. S jednim takvim sam zatrudnjela i rodila. Ne, nije je ostavio zbog mene. Ne, to nije bio moj prvotni plan. Da, sretna sam.
Ali brzam. Možda sada mislite: Zašto je nisam vidio u opticaju - Ricki, Jerry, Maury, Montel? Sve bi one dale sve što imaju da budu barem mrvicu kao ja. Istina je, zadovoljna sam što sam ovdje, na ovom prtenom putu u Maineu, gdje živim s roditeljima i kćerkom (šest mjeseci starom dok pišem ovo) i šećem uz ocean. Na neki bizaran način to vam zvuči kao savršeno zdrav način života? Pitate se kako se djevojka poput mene našla u takvoj situaciji. Mislim da je mnogo djevojaka koje rade isto što sam i ja radila, ali se boje reći. E pa, upravo zato, evo mene da svima otvoreno priznam i sve objasnim.
Nikad nisam namjeravala postati kradljivica tuđih muževa. Nije da sam čitala Penthouse dok su moje prijateljice čitale Seventeen. Sanjala sam o tome da, kad odrastem, i ja budem jedna od onih koje će u bijelom do oltara. Imala sam dečke za koje sam vjerovala da ćemo ostati zauvijek zajedno, ali kad sam odrasla, svaki put kad bih ušla u vezu koja ima potencijala prerasti u nešto ozbiljnije (učiniti me onim o čemu većina žena sanja postati - ozbiljnom djevojkom, suprugom), dobila bih dojam da ne mogu biti ono što uistinu jesam. I kad bih utišala sebe, shvatila bih da sam nesretna. Osjećala sam se kao dama iz holivudskih filmova, kad sam zapravo željela biti otkvačena cura, prijateljica tajanstvenih tipova koji dolaze u kasnovečernje posjete. Možda jednostavno nisam upoznala »onog pravog«. No znala sam da želim nešto drukčije, ne istu staru priču.
Znate kako one idu: Upoznaš dečka. Izlaziš s dečkom.
Pojebeš se s dečkom. Zaljubiš se u dečka. Zaručiš se s dečkom. Udaš se za dečka. Imaš dijete s dečkom. Vratiš se natrag na posao i pokušavaš uskladiti dečka, dijete i život. Po želji, ponoviš dio s djetetom.
I tako, prije otprilike deset godina (odmah po završetku koledža) počela sam birati dečke koje bi pojedinci nazvali čudnim partnerima. Stariji muškarac ovdje, žena ondje, tu i tamo začinjeno ponekim prihvatljivim dečkom. Te priče obično bi išle otprilike ovako: Upoznaš dečka/curu. Istodobno se seksaš i zaljubljuješ u dečka/curu. Uvjeriš samu sebe da je dečko/cura tvoja srodna duša. Nekoliko mjeseci se družiš s dečkom/curom. Doživiš bogojavljanje, iseliš ili prekineš, nekoliko godina držiš ime dečka/cure na popisu za reciklirani seks. Kad srce zacijeli, ponoviš sve to. Prava istina jest ta da obožavam biti zaljubljena. Obožavam početke, vatrenost, dramu, intrigu. Obožavam strast. I upravo to me svaki put vraćalo u igru.
Samo da se zna, oženjeni muškarci nisu bili dio mog repertoara sve donedavno. I bila su ih samo dvojica. Također, željela bih naglasiti da prvi nije bio samo moja krivnja. Uz redoviti posao učiteljice, radila sam još i kao konobarica da zaradim dodatni prihod. Taj me muškarac (zovimo ga Šef) mamio i mučio svojim račićima, rižotima, a konačan udarac bile su smokve posute gorgonzolom i zapečene u pećnici. Zbog tog blaženstva od smokava, i obilnih, mesnatih porcija koje je dijelio, pala sam kao zrela kruška. Smatrala sam da je romantično kad bi supruzi rekao da mora na motorističke utrke po zemlji kako bi se ponovno našao, a zapravo bi se odvezao samo preko Brooklynskog mosta do mog stana, gdje smo goli pušili travu i planirali zajednički život u New Orleansu. On će raditi u nekom otmjenom restoranu kreolske kuhinje, a ja pisati roman. Tjedan dana poslije samouvjereno sam ga poslala natrag ženi da spremi stvari i konačno stavi točku na i na svoj petogodišnji brak. Prošlo je tjedan dana. Bila sam mirna. Triput tjedno sam išla na jogu i strpljivo čekala svoju ljubav. Prošla su dva tjedna. Povećala sam jogu na pet puta tjedno i počela ponavljati mantru: »Neka bude volja tvoja, ne moja.« Treći tjedan sam otišla do svog prijatelja Mortyja, sva u bolovima od pokušaja da se istegnem u poze koje zacjeljuju srce. Morty je znao da se ova »zen-mama« opasno približila kozmičkom kolapsu. Dok sam mumljala om shanti, rekao mi je: »Ne vjerujem da će ostaviti ženu.«
Nasmijala sam mu se u lice. Kako on to misli? Naravno da će je ostaviti. Kao prvo, putovanje na kojem su prošli tjedan bili zajedno u planu je već mjesecima. A bračno savjetovanje? Pa, htio je da se prijateljski raziđu. Rekao je da voli mene, plakao je kad je odlazio od mene. Za ime Božje, pa ispekao mi je smokve. Zvuči li vam to kao da je riječ o muškarcu koji namjerava pokrpati svoj brak? Očito da, jer dva dana kasnije Šef me nazvao histerično plačući da mi kaže da ne može, iako sam ja njegova srodna duša, iako sam ga naučila što znači voljeti, jednostavno ne može povrijediti ženu na taj način. Moje mišljenje je da ga je njezin dohodak od šest znamenki natjerao da malo više promisli o tome koliko bi je povrijedio. Nakon što mi je nekoliko puta došao lupati na vrata usred noći u potrazi za toplom picom koja će ga utješiti, zauvijek sam ga prekrižila iz svog, sada uništenog života.
Tri dana sam plakala ispod pokrivača dok me nije nazvao moj šef s posla i naredio mi da se vratim. Odlučila sam se oporaviti, više zbog ponosa nego nečeg drugoga. Nasjela sam na najstariji trik na svijetu i nisam mogla podnijeti ono »rekla sam ti« za koje mi se činilo da ga čujem posvuda. Digla sam se, uzela kreditnu karticu i kupovinom povratila žensko dostojanstvo. Ponovno sam počela izlaziti s muškarcima. Jedan zgodni plesač latinoameričkih plesova je bio taj koji mi je konačno zaliječio rane nastale prekidom sa Šefom. Zaklela sam se svim svojim prijateljima i prijateljicama da se više nikad neću spetljati s oženjenim muškarcem i vratila na prihvatljivi put jedne samice.
Držala sam se tog puta godinu dana. U mojim ormarima nije bilo ni traga oženjenim muškarcima. Ali tada me namamila ponuda koja mi se učinila poput božanske intervencije. Godinu dana nakon Sefa zaljubila sam se u kaubojku iz Texasa koja me palila i gasila i zbog koje sam sve vrijeme razmišljala da napustim Brooklyn i preselim u južnije krajeve. Odlučila sam da mi je potrebna distrakcija da me izliječi od nje. A ta je distrakcija bio predivan, metar osamdeset visok, tamnoputi, oženjeni muškarac kojeg ćemo zvati Michael, koji je sanjao o bijeloj djevojci s mojim imenom. Igrom slučaja, u tom sam trenutku bila prilično zagrijana za seks, što me natjeralo da ga dobro odmjerim. Dobro, priznajem, dobro bih ga odmjerila bez obzira na boju kože, jer bio je presladak.
Znam što sad mislite: Pa dobro, je li ona potpuno poludjela? Ne uči li čovjek na greškama? Međutim, bila sam uvjerena da sam sada druga žena. I da sam iz veze sa Šefom naučila nekoliko vrlo važnih lekcija:
1. Nikad ne pokušavaj učiniti tuđeg supruga svojim.
2. Nikad ga ne shvaćaj ozbiljno kad se žali na suprugu.
3. Nikad ne čekaj da nazove.
4. Nikad ne vjeruj da si ti rješenje svih njegovih problema.
5. I zadnje i najvažnije: Sigurno nećeš umrijeti bez njega.

S tom mudrošću zataknutom za tange, saslušala sam Michaelov prijedlog da provedemo noć zajedno. Rekao je da je on savršen kandidat da mi odvrati pozornost od problema koje imam s djevojkom. Rekao je da mogu prilijepiti tuđu sliku na njegovu glavu i izgovarati koje god ime želim. Također me uvjeravao da neće ostati na večeri ili čašici razgovora. S tim na umu, pristala sam. Svidjela mi se kratka i slatka priroda te ponude, kakvu bi se svaki samac uplašio ponuditi misleći da je ženama nakon seksa uvijek do maženja i obavezivanja. U ovom slučaju, ja sam na to gledala kao na terapiju, samo puno jeftiniju od uobičajene. Moje prijateljice bi na to gledale kao na iskustvo iz kojeg moderna djevojka može puno toga naučiti, zar ne?
Ipak, za svaki slučaj, nikom nisam rekla ni riječ o tome.
Dogovorili smo se naći u mom stanu nakon posla jednog petka navečer. Imali smo rupu od nekoliko sati prije nego što se moja cimerica vrati kući. Bila sam toliko nervozna da sam popila dvije tekile prije nego što je došao. Ne znam je li zbog tekile, njega ili da bih bila sigurna da će moja Texašanka odjahati u zalazak sunca, ali idući tjedan vratila sam se po još. Uskoro se moj seks za jednu noć protegnuo u seks na nekoliko mjeseci i viđali smo se triput tjedno. Moja je sudbina zabrinjavajućom brzinom krenula silaznom putanjom, ali nije me bilo briga. Imala sam ljubavnika koji mi je dolazio u kućne posjete, donosio večeru, spremao, pružao mi uzastopne orgazme, a potom odlazio kući. Mislila sam da sam konačno naučila kako izaći nakraj s oženjenim muškarcem. A ovaj oženjeni muškarac bio je savršen jer su on i njegova supruga imali poseban dogovor. Oboje su se smjeli upuštati u izvanbračne afere dokle god to rade diskretno. Naravno, nije postojao način da znam sigurno je li taj dogovor tako jasan kao što mi je on objasnio, ali imala sam osjećaj da me oslobađa krivnje, što se karme tiče. A budući da sam ga na neko vrijeme željela zadržati, nisam više ništa pitala. Kao što možete i očekivati, moja cimerica nije razgovarala sa mnom, a svi ostali su čekali da ponovno završim slomljena srca. Ali to nije bilo važno. Bila sam sretna i zaljubljena. Privremeno, naravno.
Nastavili smo se upuštati u gadan grijeh sve dok jednog dana nisam prešla crtu. Ili možda bolje reći dvije. Da, Virginija, ostala sam trudna. Isprva sam se uspaničila. Nisam vidjela izlaz iz te situacije a da pritom nekog ne povrijedim. Da li da rodim dijete oženjenog čovjeka? Protiv te odluke bit će toliko osoba da će se red protezati iza ugla. Svi muslimani, rasistički nastrojeni bijelci, žene svih boja, svi sretno oženjeni parovi, moja obitelj... gotovo svi koje sam mogla zamisliti bit će protiv.
No smatrala sam da pobaciti u ovom trenutku nema smisla. Imala sam trideset godina, osjećala majčinski nagon i vjerovala u božansku pravovremenost. Nazvala sam Michaela i sat vremena je razgovarao sa mnom, sve dok mi ruke nisu prestale drhtati, pazeći da ne dopustim dobrim starim irskim katoličkim strahovima da mi naruše već rastreseno psihičko stanje. Bio je dobar, miran i podržavao me je. Mislio je da neću biti toliko luda da se odreknem samostalnosti zbog djeteta. Prekinuli smo razgovor i otišla sam raditi ono što obično radim kad sam u krizi: vrtjeti hulahop. Vrtjela sam puna dva sata prije nego što sam odlučila što ću. Zadržat ću dijete. Tek tada sam znala da sam potpuno skrenula. Nisam imala ušteđevine, nisam imala trajno riješeno stambeno pitanje, nisam imala konvencionalnog partnera i, suočena s velikim odlukama, bila sam sklona mijenjati mišljenje. Međutim, jedan duboki, neracionalni, istinoljubivi dio mene znao je da je to što činim ispravno, da je to doista ono što želim. Možda sam na neki čudan način time ispunjavala onu moju tradicionalnu stranu. Kako bilo, idući dan sam se našla s Michaelom i priopćila mu što sam odlučila. Kimnuo je glavom, rekao da razumije moju odluku i da je podupire. Mislim da je u tom trenutku ipak još vjerovao da ću se predomisliti. Dala sam mu slobodu izbora da okrene leđa svemu i više nikad me ne vidi - kao niti dijete. Ali do tada sam ga već poznavala dovoljno dobro da sam znala da bi mogao ostati.
Dok sad ovo pričam, bilo bi mi lakše reći da ne znam kako se to dogodilo, da nisam znala da je oženjen, da nisam čula za kondome. Međutim, prava istina je da sam se odlučila za taj scenarij. Dokrajčilo bi me glumiti žrtvu okolnosti, mada je to u društvu popularno.
Došlo je vrijeme da priopćim novosti roditeljima. Grozila sam se toga. Ma priznajte, ne postoji pravo vrijeme da kažeš roditeljima da si ostala trudna s oženjenim muškarcem? Nakon obavezne histerije, mama je bila sretna što će postati baka. Plakala sam deset minuta prije nego što sam se usudila reći ocu kojem je laknulo kad je čuo da neću umrijeti u idućih trideset dana i jednostavno rekao da ne brinem, da je on tu ako mi išta zatreba.
Vratila sam se natrag svom životu, radila puno vrijeme učeći tinejdžere i odrasle da čitaju i izležavala se u svom stanu u Brooklynu. Pokušavala sam zamisliti svoj budući život. Mjeseci su prolazili, nastavila sam odlaziti na sate joge i osjećala se neobično mirnom. Nemojte me krivo shvatiti, bilo je dana i kad sam ludila. Međutim, većinu vremena sam se odijevala u minice i kratke majice i osjećala seksepilnije nego ikad. Michael i ja smo i dalje bili u sretnoj aferi.
U otprilike petom mjesecu trudnoće slučajno sam naletjela na Šefa. Bio je u šetnji s kćerkom i trudnom ženom. Nije me htio pogledati u oči i jedva sam se othrvala želji da priđem njegovoj supruzi i sve priznam. Umjesto toga, zahvalila sam svojoj sretnoj zvijezdi što ga je maknula od mene, bez obzira na to kakve smokve »pravio«.
Kad sam počela osjećati kćerkicu kako se u meni mrda, odlučila sam da mi treba odmor od New Yorka i preselila u Maine u roditeljsku kući. Nakon osam i pol mjeseci ostavila sam Michaela i život u New Yorku. Poljubio me u lice i trbuh i rekao: »Bilo nam je dobro, bejbe.« Toliko sam plakala da sam mislila da ću izazvati trudove. Ali dok sam odlazila iz Brooklyna, znala sam da sam učinila dobru stvar. Također sam znala, koliko god nije bilo cool to što se vraćam u roditeljsku kuću, da će se brinuti za mene čak i ako izgubim svoje vedro raspoloženje.
Rodila sam kćer sama, s babicom, dok je moja obitelj čekala ispred vrata rađaonice. Michael je bio u New Yorku, po mom zahtjevu. Kolika god bila njegova podrška, ipak sam imala osjećaj da je odluka da rodim bila samo moja i željela sam da njezin dolazak bude nešto sveto, nešto samo između nas dvije.
Od njezina dolaska osjećam se da mi je život fokusiran na detalje vezane isključivo uz nju: rast trepavica, smijeh koji postaje sve glasniji i duži, oči ne mogu dočekati da me vide svako jutro. Sada su to temelji na kojima gradim svoj život i uvijek iznova se čudim koliko mi je ona važna. Osjećam da je moja njujorška narav za sada smekšana. Kožne hlače vise u ormaru pokraj odijela za skijanje. Dildo skuplja prašinu u garaži. Sve u svemu, osjećam da sam uplovila u majčinstvo bez prevelikih problema. Da, uz pomoć roditelja. Da, bez muža. Da, bez dugoročnih planova za budućnost i da, uz mnogobrojne osude. Jučer sam dobila pismo od prijateljice u kojem mi je rekla da sam ja najmirnija osoba koju je ikad upoznala. Kaže da je to iznenađuje. Mislim da je, poput većine ostalih, očekivala da ću burno reagirati na dramu koju su stvorile okolnosti u kojima sam se zatekla. Kad imam mogućnost izbora, uglavnom izaberem mir umjesto drame, jer se tako jednostavno bolje osjećam.
Što se Michaela tiče, nastavljamo raditi na našoj vezi koja je započela kao seks za jednu noć proširujući je u nekonvencionalnu ljubavnu priču koja na neki način ipak funkcionira. Čujemo se telefonom svaki dan i povremeno posjećujemo, no uglavnom se volimo na daljinu. Ima trenutaka lead poželim da zauvijek ostane tamo. No sjetim se da sam se, kad sam se odlučila za svoju kći, odlučila i za njega, oženjenog, sa svim njegovim manama i vrlinama. Za sada je to dovoljno. Kad moja kći bude dovoljno stara, reći ću joj koliko sam voljela Michaela. A možda i on bude tu negdje da joj ispriča njegovu stranu priče.
Ponovno sam počela vježbati jogu da se pokušam opustiti od pitanja koja su ovih dana počela navirati. Kako ću ostaviti svoju kći s nekim koga ne znam? Hoću li uspjeti naći posao koji će biti dovoljno plaćen da nas obje izdržavam? Što ako mi idu samo počeci? Shvatila sam da se moj život zbog odluke da postanem majka opasno približio onom tradicionalnom putu koji sam toliko izbjegavala, i to samo zato što nemam muža da mi u svemu tome pomogne. No, način na koji sam ovamo došla, izgleda mi puno stvarniji, više nalik meni, bez obzira na sve drame i neodgovorena pitanja. I zato ću telefonirati, urediti životopis, poslati ga elektronskom poštom nekoj agenciji za prodaju nekretnina i sjetiti se da promjene ponekad imaju isti učinak kao i drastični skokovi.
Dovoljno dobro se poznajem da ne kažem: »Nikad više.« Trenutno ne mogu zamisliti da imam vremena za nezakonite afere, ali isto to nisam mogla zamisliti niti prije dvije godine dok sam plakala ispod pokrivača. Možda postanem tipična djevojka novog tisućljeća koja, nakon godina i godina usklađivanja djece, posla, seksa i skandaloznih partnera, napokon nauči kako baratati svim tim. Bude li tako, javim vam.

Memoari bivše mladenke
Gledanje unatrag.
Gledanje unaprijed.

Daphne Merkin

Evo male činjenice koja bi vam mogla pomoći da shvatite ono što sam ja tek nedavno shvatila o mojim, donekle fobičnim, pogledima na brak. Mada još uvijek čuvam dvije kutije pune fotografija s vjenčanja, na čijim poklopcima diskretno piše ime fotografa koji ih je izradio (»Fred Marcus, New York«), nikad nisam dala napraviti album. Niti tada, nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, niti ikad više, usprkos predujmu od tisuću dolara koji je platila moja majka. Vjerujem da se nedostatak zanimanja za ostvarenje tog projekta može pripisati jednoj vrsti paralize koja me spopadne svaki put kad pokušam dokumentirati vlastiti život, koji je pun nečega što nalikuje disproporcionalnoj količini odluka donesenih uglavnom iz straha, što na kraju bezuvjetno rezultira nezadovoljstvom. Nagonski, u takvim prilikama odvratim pogled da bih izbjegla stvarnost dokumentiranu na tom filmu. Znam da sam u proteklih dvanaest mjeseci dogovorila više od jednog sastanka s dotičnim fotografom kako bih izabrala fotografije, što znači da sam imala namjeru, barem kakvu-takvu, da ovjekovječim taj svečani događaj albumom. Ali godina se pretvorila u dvije, a tada sam se negdje usput sjetila kako sam čula da je gospodin Marcus umro i da je posao preuzeo njegov sin. Što nije trebalo biti problem - da u međuvremenu nisam počela razmišljati o rastavi.
Prema tome, da, pretpostavljam da se moj neuspjeli pokušaj izrade vjenčanog albuma može pripisati mojoj kroničnoj podvojenosti glede odluka koje donosim - bile one velike ili male. No osobno pripisujem svoju inertnost nečem puno važnijem, premda možda ne toliko izravno povezanom, a to je dojam da se možda nisam ni trebala udavati. O, pretpostavljam da sam nekad davno i ja sanjarila da budem mladenka, kao što sam i bila, glumeći barbiku tankog struka na vrhu vjenčane torte: prava ljubav ukrašena kremom od tučenog vrhnja i marcipanskim cvjetićima. Naposljetku, pa ta su nacifrana očekivanja kulturološki izazvana i društveno poticana. Djevojčice su u prošlosti odgajane da sanjaju kako će jednog dana postati supruge, a koliko vidim i danas, dodavši ili oduzevši pokoju stvar. Ni ja nisam bila ništa drukčija, osim u ovome: nisam mogla u glavi prizvati sliku muškarca - mladoženje, supruga, Kena - koji bi stajao pokraj mene na toj torti. To je bitan propust, rekla bih, koji je, pretpostavljam, govorio da se stvarni brak, koliko god se ja trudila, nikad nije uklapao u moju viziju života, čak ni kad sam kao djevojčica sanjarila te slatke snove.
Da vam pravo kažem, mislim da nikad nisam shvaćala koja je svrha braka. On je za mene bio ceremonijalna apstrakcija, bitan korak u razvoju koji jedino homoseksualne i društveno neprilagođene osobe ne prođu. Cijela ta sveta institucija nije imala smisla čak ni u trenutku kad sam stajala ispod cvijećem ukrašene chuppe u dnevnoj sobi svojih roditelja, odjevena u kontraindikacijski djevičanski veo s jarkom šminkom i usiljenim osmijehom na licu, čekajući da postanem supruga, osim ako me netko razuman ne spriječi u tome. Nažalost, ja nisam bila Elaine Robinson iz Diplomca i nije bilo Benjamina Braddocka da dramatično otvori crkvena vrara, otme me i spasi od sudbine gore od smrti. Tako što se, valjda, događa samo u filmovima.

* * *

Neka se neke druge bivše mladenke zabavljaju tužnim uspomenama listajući svoje, u kožni uvez uvezane, albume, prisjećajući se tih divnih trenutaka. Ja imam svoje dvije proleterske kutije neprobranih fotografija koje stoje nagurane na dno police, da ih izvlačim kad me uhvati takvo raspoloženje ili kad ih moja kći opet želi gledati. I premda se s grozom sjećam tog događaja, to ne znači da nema fotografija koje ne bude u meni nostalgična sjećanja: moje dvije omiljene nećakinje, na primjer, koje su sa svojim roditeljima doletjele iz Izraela isključivo zbog te prigode. Stoje u svojim lijepim haljinama, gotovo opipljivo uzbuđene držeći se za ruke, i pjevaju pjesmu koju je moja sestra napisala - mlađa se stidljivo skriva dok starija hrabro nastavlja do samog kraja. Stihovi, puni nježnih želja, umetnuti su u židovsku melodiju. Slušajući je, sjećam se da sam uistinu poželjela biti mladenka kakvom žele da budem. Pa cvijeće, kakav uspjeh, zahvaljujući neizmjernoj ljubaznosti Ronalda Maia, cvjećara s Upper East Sidea specijaliziranog za aranžmane tipa »manje je više« po cijeni tipa »više je više«.
Ali čak i sada, nakon dvanaest godina i razvoda, bolna sjećanja su stvarnija od tih nekoliko svečanih prizora ovjekovječenih kamerama. Kao prvo, mrzila sam svoju haljinu - koja je bila, to sam tek kasnije shvatila, nevjerojatno nelaskava, s previše materijala na leđima, zbog čega sam izgledala kao da imam rep odmah ispod struka. Ne znam u kakvom sam poremećenom stanju morala biti da je izaberem, ali očito sam bila potpuno neuračunljiva. Izabrana u poznatom trgovačkom centru Kleinfeld u Brooklynu uz pomoć prijateljice čijem smislu za modu sam oduvijek vjerovala, haljinu je dizajnirala Carolina Herrera koja je dizajnirala vjenčanicu Caroline Kennedy. Samo što je Caroline Kennedy bila tanka poput trske, a Herrera bliska prijateljica njezine majke. U mom slučaju, dizajnerica nije poznavala ni mene, ni moju obitelj, a kamoli moja fizička obilježja (koja su više putena nego nježna), dok je dizajnirala tu nezgrapnu tvorevinu. Premda, s druge strane, ne mogu zamisliti nikoga tko bi izgledao dobro u njoj, osim možda Eltona Johna.

* * *

I stiglo je vjenčanje... Još uvijek se dobro sjećam potpunog užasa koji sam osjećala dok sam se spuštala stepenicama u roditeljskoj kući te prosinačke nedjeljne večeri, bez sumnje izgledajući akutno nevesela. U dnevnoj sobi i blagovaonici šezdesetak gostiju sjedilo je u pozlaćenim stolicama na rasklapanje, poredanim s obje strane provizornog prolaza, čekajući moj trijumfalni ulazak. Trebala sam se osjećati ugodno u vlastitom domu, no osjećala sam se potpuno izgubljeno. Zašto sam se odlučila za ovakvu vrstu intimnog, malog okupljanja umjesto naširoko prihvaćenog, uobičajenog plemenskog vjenčanja? Bilo je elegantno, nemojte misliti da nije, ali nekako neobično prigušeno, pogotovo za osobu mog porijekla. Većina mojih prijatelja, kao i nekolicina braće i sestara, imali su raskošna hotelska vjenčanja s dugačkim švedskim stolovima, stotinama uzvanika i puno prostora za plesanje neizbježnog micvah tenzela. Činilo mi se da oponašam nečiji tuđi živor, život koji se kreće po dobro utabanom putu, ali da to nisam ja, nego prije neka debitantica, recimo, po imenu Muffle, s velikim očekivanjima od bračnog života. Ja sam, za razliku od nje, očekivala malo, bez obzira na to bila ta očekivanja velika ili ne. Nisam bila posebno voljena kći koja je obožavala svoje roditelje pa se zbog toga odlučila udati u okrilju ljubljene joj obitelji s nakitom s broda Mayflower oko vrata. Umjesto toga, bila sam tvrdoglava kći krajnje nesentimentalnih ortodoksnih Zidova koji su pobjegli iz Hitletove Njemačke spašavajući gole živote i ne puno više od toga. Štoviše, nekoliko godina ranije sam objavila autobiografski roman u kojem sam se prisjećala svog emocionalno nagrđenog djetinjstva koje sam preživjela u obitelji sa šestero djece. Zašto sam onda odlučila učiniti taj veliki korak u okružju doma u kojem sam u prošlosti doživjela toliko jada?
Doista, zašto? To me vraća na vjerojatno najčudnije obilježje ove neobične priče povezane s još neobičnijim okolnostima u kojima sam donijela odluku da se udam. Ta odluka, u biti, nije bila moja i nije bila donesena u dogovoru s muškarcem koji je trebao postati moj suprug. To je združivanje bilo proizvod grupnih konzultacija u kojima smo sudjelovale moja majka, moja psihijatrica i ja, tijekom kojih smo zaključile: a) da bih se trebala udati i b) da bih se trebala udati brzo - što prije moguće - jer ću tako imati manje vremena za razmišljanje i predomišljanje. (Naime, već sam jednom prekinula zaruke s budućim suprugom, a zatim se nekoliko mjeseci kasnije ponovno spetljala s njim.) Kad se osvrnem unatrag, nisam sigurna da smo prije tih konzultacija moj budući suprug i ja ikad sa sigurnošću tvrdili da se želimo vjenčati, ali očito su ljudi oko nas naš interes za brak prihvaćali kao gotovu činjenicu. Što se tiče mog podvojenog mišljenja (zbog čega sam imala napade gušenja), vjerovalo se da će svi moji problemi nestati kad se razbije čaša i svi viknu mazel tov. Sjećam se da su moja psihijatrica i majka mudro kimale glavama, složno vjerujući da se nikad neću razvesti. »Prelojalna« sam za takvo što, rekla je moja psihijatrica. »Tako je«, potvrdila je moja majka. Cime su, vjerujem, obje mislile da sam previše neodlučna (da ne spominjem da se strašno bojim promjena) da bih ikad poništila jednu tako veliku odluku. O, kako su bile u krivu!
Prava je istina bila sljedeća: nisam se svojevoljno mogla odlučiti za udaju, na normalan način, jer nisam bila spremna za brak. Ni u jednom trenutku se nisam osjećala spremnom za udaju, niti sam ikad, poput većine drugih žena, osjećala kontinuirani nagon koji bi me na to poticao. Nisam bila nezadovoljna svojim statusom slobodne, neudane žene. Imala sam trideset i četiri godine, bila sam već, moglo bi se reći, stara koka i svi oko mene su se već poudali ili poženili. Ali, premda sam već ranije u svom životu bila zaljubljena (ili barem nešto tome slično) i imala dovoljno udvarača, nikad nisam upoznala muškarca kojem bih poželjela biti žena. Nikad mi se nije dogodilo da primijetim nekoga i istog tog časa shvatim da je on moja druga polovica, kao Maria i Tony u »Priči sa zapadne strane«. O, bila sam s jednim Britancem, svjetskim putnikom koji me zaprosio na prvom sastanku i idući dan mi poslao golem buket bijelih ljiljana. Još uvijek se sjećam raskošnog mirisa koji mi je ispunjavao stan. No ustuknula sam preplavljena oklijevanjem usprkos njegovu glasnom zanosu i naposljetku je našao drugu razonodu. Gledajući unatrag, čini mi se da sam mogla proći još gore da sam se udala za njega (uzimajući u obzir moje duboko, dugotrajno oklijevanje da se udam za bilo koga).
Što se tiče braka u koji sam. ušla, do sada već sigurno znate da je od samog početka bio osuđen na propast. Mislila sam da će osjećaj panike nestati nakon što prođe sam čin vjenčanja, no on se još i povećao. Prve bračne noći sam plakala zatvorena sa svojim novim životnim partnerom u elegantnom, ali hladnom apartmanu hotela, poznatog po odličnom doručku samo nekoliko metara dalje od roditeljskog doma.
Mogli biste, pretpostavljam, iz samilosti reći da su moje suze bile rezultat nagomilanog uzbuđenja, straha od prve bračne noći. Ali priznajmo: zbilja nisam bila mladenka koja je upoznala svog budućeg supruga putem pisma i prvi put se našla licem u lice s njim tek na samom vjenčanju. Živjela sam s njim, kad se sve zbroji i oduzme, šest godina, i u tom sam razdoblju imala priliku upoznati svaki madež na njegovu tijelu. Pa ipak, imali smo dva stana - moj i njegov - i kad pogledam unatrag, Čini mi se da nisam dovoljno uzela u obzir koliko sam postala ovisna o prostoru koji nam je pružao taj naš fleksibilan predbračni dogovor. Na primjer, puno češće sam odlazila na zabave i večere vezane uz posao sama nego s njim, i obično smo jednu do dvije noći tjedno provodili spavajući odvojeno svatko u svom stanu. Mislim da sam nesvjesno težila tome da se što više odvojim od zatočeništva života udvoje. A sada sam se osjećala uhvaćena u zamku, kao da me netko zajedno sa suprugom zatvorio u ormar i bacio ključ, pritom odmah zatvorivši dotok zraka i, što je još gore, ne mogu naći ni svjetlo. Kako sam mogla pronaći samu sebe, zaglavljena s još jednom osobom na tako skučenom prostoru?
Nije mi trebalo dugo da zaključim da ja, koja sam nekoć bila samostalan, ambiciozan, usamljenički, intelektualni tip žene, premda lagano kompulzivna i sklona depresijama, više ne postojim. Činilo mi se da se moj identitet (koji od samog početka nije bio jako čvrst) raspada u komadiće. To je postalo kristalno jasno nedugo nakon samog vjenčanja. Ležala sam na ležaljci na plaži u Mauiju, potpuno uronjena u knjigu o graničnim oblicima psihičkih poremećaja ličnosti (pokušavajući utvrditi nisam li i sama jedna od njih te bi li to moglo biti objašnjenje zašto živim u kontinuiranom napadu panike koji je čin vjenčanja ostavio na mene), dok je moj suprug otišao na ronjenje s bocama. Bili smo mladi bračni par na medenom mjesecu koji je oponašao mladi bračni par na medenom mjesecu - tako mi je to izgledalo kad sam na trenutak prestala čitati i zagledala se u klaustrofobičan pogled prema mnom. Od trenutka kad smo se iskrcali na to rajsko mjesto, moj suprug i ja smo se grozno svađali i jedino što sam željela bilo je vratiti vrijeme unatrag sve do onog trenutka kad sam pristala na ovaj podhvat. Osjećala sam se poput lika iz Bergmanova ili Polanskijeva filma koji proživljava najgoru noćnu moru.
Zašto me oni koji su prošli prije mene nisu upozorili na to, na gubitak identiteta, mogući osjećaj klaustrofobije, osjećaj da si uhvaćena u zamku? Zašto me nije upozorila moja majka, zabogu, ili psihijatrica koja se, kad se osvrnem unatrag, udružila s majkom da me uvali u ovu situaciju? Ili je nemoguće prenijeti informacije jednom kad se nađeš u braku, jer se cijeli sustav vjerovanja u pozadini institucije braka temelji na izmišljotini? Osvrćući se unatrag, sada mi se čini da sam bolovala od akutnog oblika onoga što ću nazvati »sindrom Stepfordove supruge«: postala sam nestvarna osoba u nestvarnom partnerskom odnosu. Možda sam izgledala i pričala kao stara, neudana ja, ali iznutra, u vlastitoj uspaničenoj mašti, mutirala sam u pasivnu, bezvoljnu »suprugu«. Samim činom udaje pravu mene je zamijenio robot s pregačom čiji je jedini zadatak zadovoljiti supruga i spravljati večere. Dobro, u mom slučaju nisam imala pregaču i suprug je obično spravljao večere, ali stvar nije bila u činjenicama. Bila je u tome da nisam mogla disati. U tom stanju gušenja izdržala sam koliko god sam mogla (što je doista bilo dugo), a potom se dala u bijeg.

* * *

Ovo nije priča o divnoj slobodi koja čeka izvan braka ili katarzi punoj mudrosti koja svijetli na kraju tunela zvanog razvod. Uzimajući u obzir dašak neuspjeha koji razvod donosi sa sobom, malo je toga što bi govorilo u njegovo ime: pravne gnjavaže, bolna raspodjela stečenih dobara, dogovor o skrbništvu s kojim čovjek nikad nije sasvim zadovoljan, prepirke oko novca. Što se tiče realnosti života izvan braka, ona je, kao prvo i najvažnije, usamljena, često bez seksa (osim ako se ne razvedete jer ste se zaljubili u nekog drugog), te ako imate dijete, često ispunjena osjećajem krivice. Do dandanas znam da moju kćer ništa ne svijetu ne bi toliko usrećilo koliko da se ponovno udam za njezinog tatu. Iako je previše profinjena da bi naglas izrekla tu svoju želju kao kad je bila mala, nikad nisam prestala osjećati da sam je razočarala.
No uzimajući u obzir da uopće ne shvaćam kako sam uspjela naći hrabrosti i udati se, tada ne mogu ni početi shvaćati kako sam imala petlje otići. Zaboravimo što su veliki filozofi tijekom stoljeća govorili o monotoniji i protuetotičnom učinku braka. Nakon što je sve rečeno i učinjeno, brak je jedina moguća igra koja preostaje za većinu nas - on je mjerilo vještine međuodnosa s drugim ljudima na osnovi kojeg se međusobno uspoređujemo. (Premda, voljela bih iskoristiti ovaj trenutak da iznesem vlastitu teoriju braka, a to je da je za brak potrebno manje zrelosti nego za samački život, odnosno da se što si manje djetinjast, biti u paru čini slabijom obranom od neizbježne egzistencijalne usamljenosti.) Ne mogu govoriti u ime muškaraca, ali čini mi se da vrlo malo heteroseksualno orijentiranih žena vjeruje da brak nije za njih ili ostaju neudane iz uvjerenja. Naravno, ima i drugih, glamuroznijih i ekscentričnijih mogućnosti, ali malo nas ima financijsku mogućnost oživjeti jedan od tih alternativnih scenarija negdje drugdje osim u mašti. Kad god čujem za neki ljubavni trokut ili ménage à trois, prvo na što pomislim jest kako će, prije ili kasnije, jedno od njih troje izgubiti.
Naposljetku tu je i činjenica da, kad se razvedeš, svi ostali odjednom izgledaju vjenčani - sigurno ušuškani u Noinoj arci sa svojim partnerom - dok ti vani, sama, u hladnoj šumi, tražiš tijelo uz koje ćeš se priviti. I seks i samoća postaju teret nakon razvoda i zahtijevaju psihološko prilagođavanje i drukčiju strategiju. Vremenom ne postaje ništa lakše. Na mlade, neudane žene gleda se romantično zamišljajući svakojake mogućnosti, dok na razvedene osobe nitko ne reagira tim istim žarom. Posebno su žene prepuštene da se snalaze kako znaju i umiju - kad se na njih gleda kao na prijetnju statusu quo, to jest, kad predstavljaju određenu socijalnu neugodnost koju nije tako lako integrirati na roditeljske sastanke ili večere. Ne pomaže ni to što se na razvedene muškarce gleda kao na dragocjenu robu, dok na razvedene žene kao da ih ima koliko god ti drago.
Ne, isprobavši oboje, ovdje sam da vam kažem da je na puno načina (zapravo, općenito) lakše biti udana. To ne znači samo da ćeš dulje živjeti (što se ionako više odnosi na muškarce nego na žene), nego da ćeš živjeti manje stresno. Nije neobično da se, premda više od polovice brakova u ovoj zemlji završi razvodom, većina razvedenih osoba ponovno odlučuje na brak. Čak sam primijetila da je lakše kritizirati brak kad si oženjen. Čovjek zvuči mudro otriježnjen, a ne samo ogorčen. Uzmimo, primjerice, situaciju kad sam jednoj svojoj udanoj prijateljici rekla da pišem ovaj esej. Istog časa je izjavila: »Ja poznajem samo nesretne parove.« (Nisam se usudila pitati je li i sebe uključila u tu sarkastičnu izjavu.)
Prema tome, na čemu me ovo ostavlja? Premda se nisam preudala, nisam isključila mogućnost da bi bračni eksperiment drugi put mogao polučiti bolje rezultate. No osam godina nakon razvoda također sam počela razmišljati o mogućnosti da sam možda previše nemirna za takvo trajno partnerstvo i život kakav je brak - da sam jedna od onih koji se bolje nose s usamljenošću nego s intimnošću. Možda je to što nisam uspjela napraviti album zamaskirana istina koja govori da se moja sudbina krije negdje drugdje, negdje na otvorenom, gdje je stvarni život puno ranjiviji, ali i puno nepredvidljiviji, možda čak teži, ali zato puno intrigantniji. Što god da se dogodi, u jedno sam sigurna. Ako mi se ponovno pruži prilika da budem mladenka, neću glumiti Muffie nego samu sebe. Idući put, ako ga uopće bude, nadam se da ću imati veliko, glasno, tradicionalno vjenčano slavlje a ne mrtvi, usahli svadbeni ugođaj. A uostalom, tko zna, možda još budem imala i taj album, da ga gledam i da se prisjećam, dok nas smrt ne rastavi.

II. dio
U dobru i u zlu


Sve tragedije završavaju smrću, Sve komedije vjenčanjem.

Don Juan, 1. kant, 216 strofa
George Noel Gordon, Lord Byron



Uzimam te. Ne.
Zašto se neću udati

Catherine Newman

Naravno, nitko se ne sjeti pitati mene i Michaela (mog jedanaestogodišnjeg partnera i oca našeg dvogodišnjeg sina) zašto nismo vjenčani sve dok se na nađemo na nekom vjenčanju, što je u najmanju ruku čudno. »Mmmm, a da to nije zato što je brak oruđe patrijarhalnog društvenog uređenja?«, mogla bih reći, nasmijati se, pojesti još jedan kanape s dimljenim lososom i namignuti preko stola mladenki i mladoženji. Ali ne činim to jer volim vjenčanja, jer sam odjevena u svjetlosivu ili bež. odjeću, jer sam vjerojatno plakala kad su roditelji poljubiti mladenku pred oltarom, jer sam upravo pročitala omiljeni Rilkeov ili Rumijev odlomak i jer sam ushićena, sretna i jedem predjela kojima sam se radovala mjesecima, otkad sam poštom primila program vjenčanja zajedno s popisom hrane koju će posluživati. A i Michael je ubitačno zgodan u svom tamnom odijelu i vjerojatno mi ispod stola dodiruje bedro prekriveno haljinom, snen i opijen zavjetima koje su izmijenili neki drugi ljudi. No uvijek se nečiji otac ili ujak mora nagnuti prema nama, sav ozaren i opušten šampanjcem, i sve to pokvariti. »A kad vas dvoje namjeravate prirediti ovako što?«, mogao bi pitati obuhvaćajući potezom ruke mladenku, tortu i šank. Najbolje što u takvim situacijama mogu učiniti jest primjetno otezati, temeljito žvačući zalogaj koji stavim u usta. Toliko je razloga, ali svi su oni samo djelomično točni i puni kontradikcija zbog čega ih ne mogu naglas reći - barem ne tamo.
Jer se brak svodi na to da se žena, poput palice, predaje s oca na supruga. Također poznato kao »trgovina ženama«, jer, gledano kroz povijest, na taj su način muškarci učvršćivali ekonomske veze s drugim muškarcima (na pamet mi dolaze riječi carevine ili rodbinske veze) i jamčili produženje loze. Naravno da se žena oduvijek cijenila zbog nje same, iz čega i jest proizašla tradicija miraza kojom obitelj djevojke podmićuje ženikovu obitelj novcem, stokom i izvezenih jastučnicama da je skinu s vrata. Hvala Bogu što smo danas toliko napredovati, naravno ako zanemarimo neugodnu pojedinost da mladenkina obitelj mora istresti deset, petnaest tisuća dolara za vjenčanje i predaju žene zakrivene velom od oca na zeta i to pred oltarom. Mladenke zabrinjavajuće podsjećaju na predmete. U šesnaestom se stoljeću preljub tretirao kao krađa (kao da se spanđaš sa susjedovom kosilicom, na primjer), budući da supruge nisu bile ni vise, ni manje nego privatno vlasništvo. Doista, hvala Bogu što smo danas toliko napredovali, zanemarujući da je na jednom vrlo katoličkom vjenčanju na kojem smo bili nedavno mladenka dobila upaljenu svijeću kojom je morala upaliti suprugovu, a zatim ugasiti svoju, koja je, pretpostavljam, trebala predstavljati onu njezinu staru, zločestu, neovisnu sebe, istu onu sretnu sebe koju je sada konzumirala i ugasila svijeća njezina supruga. Živjela suvremenost!

* * *

Jer vjera i Ženidbena uredba gledaju na brak isključivo kao na instituciju dopuštenu osobama heteroseksualnog opredjeljenja, na taj način zagovarajući homofobiju. Brak je, naravno, najviša prirodna i Bogom dana institucija, ali prirodna i Bogom dana za osobe heteroseksualnog opredjeljenja. Ali za svaki slučaj, odnosimo se prema njoj kao prema krhkoj, ranjenoj ptičici i donesimo zakon koji će ljudima homoseksualnog opredjeljenja braniti da se približe sto metara od radnje s vjenčanicama. Pa ipak, dokle god ne kažu da su homoseksualci, slobodno ih koristite kao organizatore za vaša vjenčanja, jer, priznajmo, doista se razumiju u materijale i boje. Ovo je politička inačica. Postoji još jedna, manje otmjena, koja glasi: Jer bih se osjećala kao šupak da odjevena u steznik optočen perlama izmjenjujem zavjete sa svojim dragim okružena našim homoseksualnim prijateljima (koji pristojni, sa smiješkom na licu, stoje u svilenim košuljama ili pak zajedljivo komentiraju izbor kanapea) koji se ne mogu vjenčati. Ne kažem da bi se svi oni odbili vjenčati, čak i da to mogu (vidi gore), ali mislim da bi u najmanju ruku trebali imati mogućnost izbora, jer sam i sama mogla završiti sa ženom. Negdje sredinom svojih dvadesetih jedno vrijeme sam bila zaljubljena i spavala sam sa ženom. Doživjela sam pregršt divnih trenutaka iza kojih mi je ostalo mnogo vrućih uspomena i kratka kosa. Možete zamisliti koliko sam samu sebe iznenadila kad sam, kradom, nakon toga otišla u krevet s Michaelom, koji je igrao hokej (na ledu, travi i videoigrama) i bio neumoljivo veseo. Zgodan, atletski građen, djetinjast muškarac: daleko od savršenog životnog suputnika. Ali što ćete, dogodilo se. Ustrajala sam u stavu da su žene puno češće seksepilnije, zabavnije, dobrohotnije i zanimljivije od muškaraca. Barem su sve moje prijateljice takve.
Smatram li se još uvijek biseksualkom? Ako se negdje u šumi sruši stablo, a vi sjedite u kući i čitate Točkaste žute žabe, brine li vas to? Ako ste ikad živjeli s dvogodišnjakom, tada znate da nošenje sa seksualnošću nije na popisu primarnih dnevnih aktivnosti kao što su pranje zuba ili ne zaboraviti dijete u automobilu zajedno s ključevima. Mozak mi u zadnje vrijeme baš i nije najsvježiji. Ne mogu ni proviriti dalje od mase riječi kao što su »nazalni aspirator« ili »glicerinski čepići« i jedva da se uopće sjetim pomisliti na moj seksualni identitet. To vam je otprilike to. Ali skinuti hrskavu kožicu s tek pečenog pileta i pojesti je dok je pile još u kuhinji prije nego što stigne do stola - e to je pravi senzualni čin za koji se isplati boriti. Pogotovo zadnjih dana, kad naš krevet više nalikuje muzeju voštanih figura nego mjestu seksualnog opuštanja. Ali čini se nekako jadno imati udjela u povlastici - pogotovo braku - koja bi mi bila uskraćena da sam završila u drugoj vrsti veze. Ili jednostavnije, zbog drukčijeg načina vođenja ljubavi, o čemu je ovdje zapravo riječ. (Doista mi je smiješno da »zakon« nema pametnijeg posla nego suditi kamo što ide: »Ne, ne - ovo ide ovamo. Ma ne! Ne! Ne tamo! Da, znam da može ići i tamo, ali svejedno ide ovamo.«)

* * *

Jer ne vjerujem u monogamiju. Barem ne u teoriji. Je li moguće da penjanje na jednu te istu osobu pedeset godina zaredom povećava erotski potencijal naše kratke avanture na zemlji? Pogotovo mi se prije, kad sam se fizički i politički opredjeljivala kao biseksualka (naslov jedne knjige koju sam tada imala bio je Biseksualci, javite se!, zbog koje imam želju napisati nešto puno svakodnevnice, za djecu, kao Biseksualci, kupite banane!), činilo posebno okrutnim i čudnim da se moraš odreći toliko toga da bi se obavezala prema jednom muškarcu. Otvorena, iskrena nemonogamna veza mi se činila idealnim rješenjem. Na neki apstraktan način je zvučala pravedno i ispravno. No u stvarnom životu nemonogamija zvuči više kao da ljubavnik vašeg bračnog partnera turira motorom ljubavnika ispred prozora vaše spavaće sobe i izgleda, više ili manje, kao vucaranje po tuđim krevetima, što, na kraju, uvijek završi tako da osjećaji svih umiješanih budu povrijeđeni. Uvjerenja, čak i ona najčvršća, mogu biti donelde odvojena od osjećaja. Posjedovanje i ljubomora su nam prebliski, previše smo zaglibili ti nejasnu mješavinu seksa i ljubavi da bismo samo tako okrenuli leđa uvriježenim običajima, jer ipak nismo dovoljno dobro cijepljeni protiv boli u srcu i poniženja.
I, na kraju, uvijek se pokaže da i treća osoba ima osjećaje! I to osjećaje koje ne možeš kontrolirati, čak ni ako neprestano ponavljaš mantru: »Nikad neću ostaviti svog dečka. Nikad neću ostaviti svog dečka«. Osjećaji te treća osoba mogu biti čak izrazito snažni, takvi da te po cijele noći zove telefonom ili čak nakon večere svrati k tebi sa šiljkom za led u džepu. Michael i ja smo nakon nekoliko takvih izleta oboje bili toliko iscrpljeni svim tim aktivnostima da smo na kraju jednostavno odustali. (Jedna moja prijateljica, poznata radikalna teoretičarka seksualnosti, jednom prilikom je rekla, onako umorno: »Možda seks jednostavno nije toliko važan.«) Pa ipak, još uvijek više vjerujemo u iskrenost nego ljepljive laži motelskih soba. Još uvijek mislimo da možemo živjeti prema postojećim dostupnim scenarijima. I vjerujemo, nadamo se, da ćemo se odnositi prema željama onog drugog s poštovanjem i suosjećanjem. Ali još uvijek vjetujemo i u princip nemonogamije, makar nemamo dovoljno energije za to.

* * *

Jer ne želim da me netko posjeduje. Michael se prema svemu što ude u njegov život (našem sinu, oguljenoj naranči, ručniku, meni) odnosi kao da je krhko i nježno poput balončića sapunice. Ima najnježniji, najdivniji dodir. Pa opet (i ovo je najgora, najrazmaženija vrsta kontradikcije), ponekad poželim da me pita da se udam za njega, da toliko čezne za mnom, da je njegova ljubav prema meni tolika da me mora posjedovati cijelu. (Ponekad, budući da između nas postoji milijun internih šala, Michael me za vrijeme ručka pogleda ravno u oči, naceri se i kaže: »Moram te imati odmah sad«, dodirujući me bosim stopalom po nozi, dok se dijete zaigrano cereka na svojoj stolici.) Michael nije, kako da se izrazim, najstrastvenija osoba na svijetu. Nedavno smo gledavali slike u albumu i naišli na divnu fotografiju mene dok sam bila trudna, koju je on snimio, gola, zračim zlatnim sjajem zalaska sunca koje osvjetljava moj veliki, natekli trbuh samo dva dana prije čudesnog rođenja našeg sina, a jedino što je Michael komentirao bila je polupuna plastična boca u pozadini: »Hej, ljubavi, sjećaš se onog voćnog punča? Mmmm, što je bio dobar!«
Znate onu vrstu romantike kad vam je kosa odostraga uvijek čupava, laktovi izgrebeni, crveni od naslanjanja, kad cijelu noć provedete budni pušeći jednu za dugom i gledajući partnera kako diše? Svi su doživjeli barem nešto od toga. (»Mmmm, prodavač hot doga«, uzdisala je moja prijateljica Megan za svojim strastvenim kratkoročnim partnerom koji je imao štand brze hrane.) Za Michaela je vjerojatnije da će nakon seksa skočiti i ljubazno reći: »Jesi za Golden Grahams? Baš sam ih jučer kupio.« A to znači da nikad ne bi, na primjer, udario nekog zbog mene, poput mog dečka iz srednje škole koji je jednom na postaji podzemne željeznice svojom koščatom, luđačkom šakom zaprijetio nekom jadniku koji je također čekao vlak i pritom zarežao: »Jel’ ti to buljiš u moju ženu?«
No, iako se ponekad uhvatim da čeznem za tim, istina je da su me ekstremne ljubavne situacije obeshrabrile. Ljudi koji pišu pjesme o dlakama ispod tvog pazuha koje sjaje na mjesečini, isti su oni koji ti, nakon što s njima prekineš, za Silvestrovo s ulice bacaju pivske boce u kuhinjski prozor i pijani viču, plaču i dozivaju tvoje ime. To su isti oni koji te, u biti, ne poznaju toliko dobro i zbunjeno govore krive stvari poput: »Doista mi se sviđa tvoja mirnoća«, zbog čega ti dođe da odeš u knjižaru i podigneš Vodič kroz zen-meditaciju za idiote. Najbolji životni suputnik, po mom mišljenju, mogao bi biti onaj koji te vidi onakvom kakva uistinu jesi i takvu voli - dosadnu, odvratnu ili punu fleka od tjednog čišćenja lica – a ne neku izmišljenu osobu koja je sve vrijeme pametna, seksi, pjesnički i dobro raspoložena. Najbolji živorni suputnik je osoba koja ne teži posjedovanju.

* * *

Jer biti nevjenčan znači da smo zajedno zato što se uvijek iznova odlučujemo jedno za drugo. Mogu li to oženjeni parovi? Naravno da mogu (mada je to jedna moja udana prijateljica opisala kao razliku između, u našem slučaju, odluke da ostanemo zajedno i, u njezinom, odluke da se ne razvede). U našem slučaju postoji nešto psihički oslobađajuće u spoznaji da imamo ono malo slobodnog, »neoženjenog« prostora koji nam omogućava da idemo naprijed, jedno prema drugom, uvijek iznova. Michael me jako dobro poznaje, vidi me uistinu onakvom kakva jesam i, na moje veliko čudo, i dalje odlučuje ostati sa mnom. Ući će u kupaonicu dok čupam dlake s brade, omotati ruke oko moga struka i nježno mi se osmjehnuti u ogledalo, a ne viknuti: »Ovamo, narode! Vidite nevjerojatno bradatu ženu!«, što bih ja sigurno napravila da se radi o njemu. Kad sasvim ne poludim zbog njegove povremene odsutnosti duhom ili dosade koja ponekad stvaranje zajedničkog doma čini pravim paklom, pogledam Michaela i snažno udahnem osjećajući olakšanje. Da mogu, istog bih se časa opet odlučila za njega: njegova snažna ramena i ruke u kojima svako poslijepodne uspavljuje našeg sina, njegov nedostatak neljubaznosti, način kako uvijek uspije pronaći stvari koje izgubim (ključeve, vesru, majicu), a zatim mi ih vrati umotane kao poklon u ukrasni papir s mašnom na vrhu. Ako kao ja vjerujete da su ljudi ono što doista jesu potajno usred noći, tada bih prava ja bila: »Pa dobro, namjeravaš li hrkati tim tempom dok si ne prosviram metkom glavu?«, a pravi Michael: »O, ljubavi, ne možeš spavati?«, nakon čega se otkrije puštajući me da se stisnem uz njega. Bez trena razmišljanja bih se opet odlučila za to.

* * *

Jer imamo dijete. Zbog čega zaboravite sve ono što sam rekla u prethodnom odlomku, jer Michael i ja smo zaglavili zajedno, zauvijek. Što može povezati dvije osobe više od djeteta? Tu zapravo leži ono pravo »dok nas smrt ne rastavi«. Možemo se razići, naravno, ali samo u slučaju ako su prednosti veće od, recimo, neugodnosti odvojenog pojavljivanja na krizmi ili školskim kazališnim predstavama. I svejedno bismo opet bili povezani. Kad smo bili u bolnici nakon što se naš sin tek rodio (sve troje zaljubljeni u iste plastične narukvice s podacima koje je svatko od nas dobio), osjetila sam čežnju da sve troje imamo isto prezime. To me držalo punu minutu - želja da smo ujedinjeni u obitelj. (Ovako, dijete ima moje prezime. Savjetujem vam da to ne činite ako niste spremni cijeli život slušati uspaničene pojedince kako govore: »O, to je doista fascinantno!«, kao da vam dijete ima ekstra ud na čelu.) Ali mi svejedno jesmo obitelj - s ili bez zajedničkog imena ili čina koji bi potvrdio našu vezu. Razlika između nas i vjenčanih parova, osim što plaćamo veći porez i zabune s prezimenima (Gđa. Michael J. Millner? Tko bi to mogao biti osim on sam preodjeven u ženu?), doista je neznatna.
Jer već imamo prstenje, jest ono što uvijek na kraju kažemo i kao dokaz ispružimo ruke. »Kupili smo ih za sedmu godišnjicu. Znate, u državi Kaliforniji nakon sedam godina nevjenčani partneri stječu sva zakonska prava koja imaju bračni parovi.« Što to znači? S tim i tri dolara i pedeset centi dobiješ kavu s mlijekom u Starbacksu. Ali za nečijeg oca ili ujaka na nekom vjenčanju, to vrlo često rješava neka pitanja. Nitko ne mora znati da smo se gadno namučili dok smo kupovali to prstenje. Na primjer, da je Michael, umjesto da me gleda u oči, pjevušio džingl za Coors Light pivo (mada čak ni ne pije pivo), zbog čega sam totalno poludjela tako da smo na kraju, umjesto intimne izmjene zavjeta koju smo namjeravali izgovoriti, rekli samo: »Evo ti tvoj glupi prsten!«, što smo popratili živčanim bacanjem baršunastih kutijica.
Ali nosim njegov prsten. On je otac mog djeteta. Uzimam ga u svoj proturječnosti i kaosu. U tuzi i sreći. Da ga čuvam, gnjavim i dijelim burritose s njim. Uzimam ga u dobrom društvu i za svakodnevnu utjehu. U bijesu i u ljubavi. Uzimam ga. Da.

Ubiti puritanku u meni

Kate Christensen

Na našem prvom sastanku moj sadašnji suprug Jon i ja jeli smo rusku hranu i pili votku na Birghton Beachu, a potom se vozili u jednom od onih opasnih, brzih vlakova strave na Coney Islandu. Već me tada snažno privlačio. Bio je muškarac kakvog sam tražila - dečko iz susjedstva s kožnom motorističkom jaknom. Osjećala sam se ugodno s njim, seksi, otvoreno i zabavno. Kasno te večeri, otišli smo na piće prije spavanja. Pijući za klimavim stolom, rekla sam mu da sam puritanka. Bio je to koliko izazov, toliko i upozorenje.
Nezastrašen time, nježno je primaknuo svoju nogu mojoj i rekao: »To je nešto na čemu ću morati poraditi.«
Prije toga sam imala niz dugih veza, muškarce s kojima sam živjela, kritične muškarce koji su samo potvrđivali najgora mišljenja koja sam imala o sebi. Uvijek sam, umjesto da jednostavno odem, pokušavala pronaći razlog da ih »shvatim« - da im dam ono što žele, prihvatim ih onakvima kakvi jesu. Sama bih bila kriva kad ne bih uspjela i pomislila: »Moram se još više truditi. (Zadnji u tom nizu, s kojim sam se viđala gotovo pet godina, živjela četiri i umalo se udala za njega malo prije nego što sam upoznala Jona, rekao mi je da, kad čita ono što napišem, ima osjećaj da mu netko gura oštar štap u sfinker.) Svaki put, neizbježno, veza bi pukla, a ja bih tada jednostavno ušla u iduću lošu vezu.
Na moje veliko iznenađenje i veselje, Jon mi je od samog početka dao na znanje da me obožava - čak i onaj najgori, najslabiji dio mene koji sumnja u samu sebe. Razumjeli smo se od samog početka, iskreno i potpuno. Iako smo izvana potpuno različiti (on je slikar i glazbenik, ja spisateljica, on je Židov, ja protestantica, on je cijelo djetinjstvo proveo u Pittsburghu, moja obitelj je doselila ovamo prije nekoliko godina), ubrzo smo shvatili da imamo puno toga zajedničkog. Oboje smo prvo dijete rastavljenih roditelja, oboje smo preživjeli usamljenu, mučnu adolescenciju, jednako smo ćudljivi, ambiciozni, potajno buntovni i preodgovorni. Istog smo se časa zaljubili do neba, što je kod naših prijatelja izazvalo gađenje i mučninu, a oduševljenje kod moje majke koja se bojala da ću se udati za onog tipa koji mi je rekao da kad čita ono što napišem, ima osjećaj da mu netko gura oštar štap u sfinker. Odmah je vidjela kakav je Jon i zašto ga volim.
No, iako sam uživala u svemu tome, u isto vrijeme sam se i strašno bojala. Nisam imala razloga osjećati se loše, nije bilo poznatih strahova ili suzdržavanja, ničega zbog čega bih mrzila samu sebe. Kakva je to sreća i svjetlost, ta toplina, to prihvaćanje? U svijetu muškaraca nikad nisam iskusila čisru sreću i zato joj sada nisam vjerovala.
Bojala sam se najviše same sebe. Užasno sam se bojala da sam opet izabrala krivog muškarca, da ću se pogubiti u vezi, da ću se morati odreći svoje novostečene, teško izborene samostalnosti. Utemeljila sam stroga pravila kako bih se zaštitila, na koja je Jon veselo pristao (»Ne možemo se viđati svaku večer. Posao je na prvom mjestu. Iste sekunde kad veza prestane funkcionirati, prekidamo«, i tako dalje). Nekoliko puta sam izjavila da jednostavno ne mogu tako brzo ući u drugu vezu, da najprije moram ponovno naučiti vjerovati samoj sebi kako bih mogla vjerovati drugom muškarcu. Uvjeravao me da me razumije, ali je rekao da mu se čini da prenosim strahove iz starih veza u ovu, novu, pa zašto onda ne bih pokušala još neko vrijeme ostati s njim i riješiti to? Morala sam se nasmijati. Kad sam priznala majci koliko sam izvan sebe jer sam se opet zaljubila a nisam stigla biti dovoljno sama da posložim stvari u svojoj glavi, podsjetila me da sam dosad uvijek bila sama, premda sam bila u vezama s muškarcima. Što ima loše u tome da samoj sebi dopustim da volim i, za promjenu, da netko voli mene, rekla mi je, i iako je (ili upravo zato što je) sama proživjela tri grozna, bolna razvoda, poslušala sam je i s vremenom su se moji strahovi smirili, a ja sam se prepustila ludoj, romantičnoj, dekadentnoj vezi ne brinući više hoću li zbog toga kasnije patiti.
Dvije godine nakon našeg prvog sastanka, na moj trideset četvrti rođendan, na terasi restorana na Brighton Beachu gdje smo bili na prvom sastanku, Jon me zaprosio. Prihvatila sam sa suzama u očima. Deset tjedana kasnije napravili smo veliko vjenčanje koje smo zajedno isplanirali i organizirali uz puno timskog rada i bez imalo napora da uskladimo želje i ukuse, za što smo vjerovali da govori u ime budućeg zajedničkog života. Nakon ceremonije vjenčanja prenio me preko praga hotelske sobe i u vjenčanici položio na krevet. »Ženo moja«, šapnuo je. Bila je to najseksi stvar koju mi je ikad rekao. Idući dan smo napustili Brooklyn i zaputili se prema jugu, u New Orleans, na medeni mjesec, u novi, bračni život.
Prelazak iz divnog sna u noćnu moru, pad iz Raja (što je naša veza dotad bila), bio je trenutačan i šokantan. Dok smo se približavali mostu Verrazano-Narrows Bridge, Jon se izderao na mene: »Na koju stranu da idem?«
»Na koju stranu?«, ponovila sam izgubljena. Nemam vozačku dozvolu i u to vrijeme nisam imala pojma o tome kako su koncipirane njujorške autoceste, ili bilo koje autoceste uopće.
»Pogledaj na kartu!«, rekao je. »Brzo! Kojim putem da idem?«
Sva sam se skupila od straha, razmotala kartu, okrenula je i neučinkovito buljila u nju dok smo prošli izlaz gdje smo trebali skrenuti. Jon je zaustavio automobil.
»Gledaj,« rekao je udarajući prstom po karti. »Ovdje smo. Zar ne znaš čitati kartu?«
»Znam«, slagala sam tiho. »Ali pogubim se ako vičeš na mene.«
Naravno, tu se radilo o karti, ali i još nečemu. Oboje smo šizili. Kako ćemo voditi ovaj brak? Hoću li se ja kao torba voziti uz Jona dok on obavlja sav posao? Hoće li on izgubiti živce svaki put kad kaže hop, a ja nedovoljno brzo skočim? Jedan tren smo sjedili pokušavajući se sabrati, izvana i iznutra. Promašili smo izlaz. Još gore, pretvorili smo se u dva stranca, vjenčana. Kao da je neka zla vještica bacila čini na nas i pretvorila nas u klišej: uplašenu ženu koja drhti i cvili i muža koja kritizira i galami.
Rabin koji nas je vjenčao, kad smo došli prvi put kod njega, rekao nam je nekoliko stvari o braku. Došli smo ga zamoliti da nas vjenča i, ne znajući da u paketu s vjenčanjem dolazi predbračno savjetovanje, pojavili se u njegovu malo zagušljivom uredu, rano ujutro, bez kave i na prazan želudac, s mamurlukom od prošle večeri, misleći kako ćemo ući, dogovoriti vjenčanje i izaći. Ali umjesto toga rabin je pilio i pilio o »jedinstvu« u braku, što je ključ sretnog braka, o tome kako on i supruga izlaze na večere. Mi smo se za to vrijeme samo gurkali i pogledavali. Zašto nam sve to govori? Troši i svoje i naše vrijeme.
Pa ipak, usprkos aroganciji i mamurluku, oboje smo nekako čuli i zapamtili puno od onog što nam je savjetovao. Dvije stvari su se posebno isticale. »Najvažnije u braku«, ponovio je nekoliko puta, »jest želja da više zadovoljiš svog supružnika nego samog sebe. Željeti da supružnik bude sretan više nego ti sam, ključ je sretnog braka.«
»I drugo,« nastavio je, »zajedno morate odlučiti želite li djecu i koliko. Ako uspijete te dvije stvari, sve će biti u redu. Ali znajte, te dvije stvari su najteže.«
Otišli smo iz rabinova ureda umirući od smijeha. Nije imao pojma s kim ima posla. Mi, da imamo problema? Ha.

* * *

Poput većina djevojčica koje sam poznavala dok sam odrastala, uvijek sam mislila da ću se udati za savršenog muškarca. Međutim, sam muškarac nije bio bitan element maštanja o budućnosti. On je postojao u mojoj mašti, kao nejasna vizija muškarca bez mane, muška inačica mene same koja će mi čitati misli, zadovoljavati sve moje potrebe i nemati vlastitih. Majka se rastala od oca i poslije njega od drugog i trećeg supruga, ali ja sam očekivala da ću naučiti iz njezinih grešaka, da ću izabrati pravog muškarca i smiriti se. Mojim maštanjima dominirala je slika lijepog obiteljskog života sa savršenim, odgovornim suprugom koji će imati sposobnost čitanja misli u viktorijanskoj kući s velikim prozorima i kaminom negdje u kulturnoj, idiličnoj provinciji. Ja ću biti vitka i mišićava od svakodnevnog vježbanja i strogog pridržavanja niskokalorične prehrane. Djeca će čitati, učiti svirati razne glazbene instrumente, penjati se po drveću. U prozračnoj prostoriji ispod strehe pisat ću mračne, briljantne romane u miru i samoći. Česte večere koje ćemo priređivati za prijatelje završavat će strasnim seksom i intimnim razgovorima s mojim savršenim suprugom, tkogod on bio. A to tko će on biti bio je najmanje važan dio tog maštanja. Ono se, u biti, odnosilo samo na mene.
Koliko god to naivno i apsurdno bilo, ja sam to maštanje prenijela u svoj brak gotovo u potpunosti. Mislila sam sad kad smo se vjenčali, počet ćemo živjeti kao odrasle osobe. Moji djevojački snovi napokon će se ostvariti. I tako, kad smo se vratili s medenog mjeseca i počeli živjeti zajedno, tu sam sliku zamišljenog života projicirala preko stvarnog života s Jonom. Vrlo glasan glas u mojoj glavi mi je govorio da je došlo vrijeme da živim savršen život u savršenoj kući upotpunjen savršenim suprugom - drugom, savršenom inačicom mene same.
Kako bilo, vrlo brzo moja očekivanja ustupila su mjesto očaju i frustraciji, što i nije bilo veliko iznenađenje. Živjela sam u ružnom Brooklynu, bez drveća, sa živčanim suprugom, glumeći aparat za gašenje požara, dok su mi ispod prozora tutnjili kamioni. Svake večeri smo gledali Zvjezdane staze - u našim dvodnevnim tjednim druženjima prije nego što smo se vjenčali to nismo radili, budući da smo bili previše zaposleni jedenjem, pijenjem ili vođenjem ljubavi. Priznajem, voljela sam Zvjezdane staze, ali na isti način na koji volim odrezak. A kad smo već kod odreska, umjesto zdravih obroka, što sam ih očekivala u braku (ili čak nastavljanja preživljavanja na asketskim, ne preskupim namirnicama od kojih sam živjela prije nego što sam upoznala Jona, pa čak i poslije, onih večeri kad ne bismo jeli zajedno), sada smo svaku večer jeli vani. Naručivali bismo vino ili neka druga pića uz večeru i uskoro sam nabacila koju kilu više na svoju, nekoć vitku figuru. Zgrozila sam se time, premda me Jon uvjeravao da sada izgledam puno bolje. U biti, uvijek je ohrabrivao sve moje hedonističke apetite, budući da njega, za razliku od mene, nije pogađalo samodricanje i samopredbacivanje puritanskog nasljeđa koje bi me svako malo napalo.
Usto, neprestano sam se pitala: Kad ćemo odrasti? Kad će započeti pravi život? Radila sam na svom prvom romanu, ali to što sam pisala nije bilo ni posebno ozbiljno niti genijalno. Još gore, između odličnih večera, Zvjezdanih staza i zabavnih izlazaka. Jon i ja smo se svađali kao nikad prije - strasno i iracionalno oko stvari koje su naoko izgledale smiješne, ali kad se osvrnem, vidim da nisu bile ništa smješnije od stvari oko koji se svađa većina tek vjenčanih parova na početku zajedničkog života. On bi pilio neku dasku bučnom električnom pilom kad bih se vratila kući s posla i ne bi prestao s radom samo zato što meni nakon napornog dana trebaju mir i tišina. Ja bih dopuštala da u sudoper odu komadići hrane zbog čega bi se začepila odvodna cijev koju se toliko mučio popraviti. On bi gomilao svoju poštu na kuhinjskom stolu. Ja bih puštala da iz vreće počne ispadati smeće umjesto da je iznesem van. Mrzeći kritike, branih bismo se: »Ja sam oduvijek bila takva. Ne mogu vjerovati da ti to smeta.« Nijedno nije htjelo popustiti ni smiriti situaciju. Bili smo preponosni da priznamo naše slabost i previše tvrdoglavi i arogantni priznati da nas je strah.
Nije pomoglo ni to što smo se, budući da smo već bili u srednjim tridesetim, oboje navikli obavljati stvari na naš način. Razlika između nas, nekoć toliko fascinantna i uzbudljiva, sada se činila nepremostiva, grozna, zastrašujuća. Tugovala sam i za samačkim životom koji sam ostavila iza sebe i za novim skladnim bračnim životom koji nisam uspijevala postići. Budila bih se usred noći i buljila u strop misleći: »Što sam to, zaboga, učinila?« U svojim svakodnevnim šetnjama prolazila bih pokraj starog stana u kojem sam živjela većinu vremena dok smo bili cura i dečko (velik, divan, jeftin stan s visokim stropovima - ma, pravi raj, barem mi je sada tako izgledalo). Uselila sam se u Jonov stan u potkrovlju jer je bio veći, prikladniji, bezobrazno jeftin, no sad sam gledala okrugle prozore svoje bivše spavaće sobe i gorko čeznula za samačkim životom, danima kad nismo bili vjenčani i kad sam imala Jona, ali i samu sebe. Tu sam sebe sada izgubila, usprkos tomu što sam se zaklela da neću, tu sebe koja je bila najbolja dotad.

* * *

Moj preobražaj iz samostalne, sposobne, strastvene djevojke u ljutitu suprugu koja cijelo vrijeme nešto hoće neprestano me podsjećao, i to bolno, na moju majku. Između prvog i drugog braka, kao samohrana majka troje male djece, 70-ih godina, izgledala mi je kao božica - nepobjediva, čudesna žena koja je priređivala večeri kartanja pokera, ali i bila odlično organizirana, vježbala čelo, kuhala nam i vodila nas u kupovinu. Izmišljala je nevjerojatne priče prije spavanja, našla vremena da gleda predstave u kojima smo glumili, bila pokraj nas kad smo imali noćne more - i to sve bez pomoći druge odrasle osobe i dok je studirala da bi stekla diplomu iz psihologije. Od svog malog prihoda (nije primala alimentaciju od našeg oca koji je podvio rep davnih dana) uspijevala je, strogo se pridržavajući budžeta i uskraćujući sebi luksuz, kupovati nam knjige, plaćati sate glazbenog, sate plesa, kupovati božićne darove. Bili smo siromašni, ali bili su i svi drugi, međutim nismo osjećali to siromaštvo jer naša majka to nije dopuštala. Kako u kući nije bilo muškarca, u njoj smo tražili uzor za vodstvo, snagu i autoritet, i nikad nas ne bi razočarala.
A zatim je upoznala zgodnog, plavog arhitekta i nakon toga se sve promijenilo. Napustili smo stan u Tempi i preselili u predgrađe Phoenixa, tipično za srednju klasu: široka kuća s klimom, nova škola, »normalan« život. Meni je tada bilo jedanaest godina, bila sam zajedljiva, sklona osuđivanju, u predadolescentskom stanju, i nisam gajila nikakve osjećaje prema tom čovjeku koji je odjednom postao dio našeg života. Da bi bilo još gore, moja majka odjednom je izgledala nesretna, daleka, većinu vremena preopterećena. To je bilo uglavnom zato što je sada radila šezdeset sati tjedno na poslu umjesto da ide na predavanja i privede studij kraju, ali, kako bilo, i ja sam doprinijela da se osjeti da moj novi očuh nije dobrodošao u našoj obitelji. Bez njega je bila sretna i slobodna, i samo naša. Sada, na neki odrasli način koji ja nisam razumjela, mama više nije bila tu. No, kako mi se činilo, nije bila ni na nekom boljem mjestu i nisam mogla shvatiti zašto je dopustila da se to dogodi.
U staroj kući majčina soba bilo je mjesto gdje smo gledali The Carol Burnett Shaw i Sonny and Cher nagurani u njezin krevet subotom ujutro, soba u kojoj smo je gledali kako češlja svoju dugu tamnu kosu i obuva sandale s visokim petama kad bi izlazila van, razmećući se svojom ljepotom. Prije nego što bi otišla (svoj intimni život uvijek je držala izvan kuće), snažno bih je zagrlila i obasula joj lice poljupcima. Obožavala sam je. Obožavala sam njezinu sobu, utočište u koje smo uvijek bili dobrodošli.
Za razliku od toga, mrzila sam sobu koju je dijelila s očuhom u ovoj kući, s vodenim krevetom i slabim mirisom mirisnih štapića, neskrivenim primjerkom Radosti seksa na noćnom ormariću. Moja majka je u toj sobi vodila tajni život, život o kojem sam znala samo periferno i koji mi se gadio. Ponekad bi se navečer izgubili na neko vrijeme u sobi, a potom se vratili mirišući na travu i glupavo se cerekajući. Subotom ujutro bi spavali dokasna, a vrata sobe bila bi zatvorena, premda sada više nisam niti željela biti u njoj. Ako to udaja čini ženi (uzrokuje da se povuče u sebe i vise nikad ne bude u potpunosti svoja), nikad neću pristati na to da budem supruga. Barem ne na način na koji je moja majka pristala.

* * *

Jadan Jon. Prvih godina braka od njega sam tražila isto toliko koliko i od sebe same. Sve je moralo biti savršeno, a, naravno, ništa nije bilo. Uostalom, kod koliko tek vjenčanih parova jest? I zato sam ga optuživala, zahtijevala i nakon toga jednako toliko oštro okrivljavala samu sebe što to činim. U međuvremenu, bez obzira na sve svoje stvarne i prividne mane, na sav moj bijes, kritiziranje i česte svađe oko sitnica, Jon nas je počeo oboje izdržavati od novca koji je zarađivao kao građevinar. Bio je to fizički težak, dosadan posao koji je iz dna duše prezirao, ali ga je radio kako bih ja mogla prestati raditi kao tajnica (što sam isto toliko zdušno mrzila) i posvetiti se pisanju. Između svađa čitao bi koncept mog prvog romana i uvijek iznova me uvjeravao da je dobar kad god bih posumnjala u sebe (što je bilo cijelo vrijeme). Toliko je vjerovao u mene da ga nisam mogla razočarati i zato sam nastavila pisati sve dok roman nije bio konačno gotov. U isto vrijeme napravio nam je novu spavaću, a staru preuredio u moju radnu sobu, zvučno izolirao svoj studio kako mi ne bi smetao dok vježba, preuredio prostor ispred prozora spavaće sobe u vrt i terasu da možemo sjediti vani. Kad pogledam unatrag, pomislim: Što sam mogla više poželjeti?
Svirali smo zajedno u Jonovom studiju nesputani poput djece, posvud razbacani instrumenti, upaljene svijeće, dok ispijamo tekilu ili mezcal. Nikad ranije nisam istinski uživala u sviranju viole (godine i godine učenja i vježbanja, konkurencija, osjećaj neadekvatnosti), a sada, prvi put u životu, glazba je postala zabava, nešto što opušta i spaja.
Putovali smo (Meksiko, Izrael, Australija, Amsterdam) i uživali u stranoj hrani, glazbi, kafićima, hotelima, krajolicima. U New Yorku smo slušali glazbu, išli na večere kod prijatelja, u kino i kafiće, spavali kasno i po cijele dane radili svaki u svojoj radnoj sobi.
Ali svejedno. Glas u mojoj glavi, puritanka u meni, neprestano mi je govorio da neizvjesni uvjeti ovog života nisu za mene i da takav brak - koji obiluje seksom, hranom i dekadencijom, kao i stresom i sukobom - previše nalikuje brakovima moje majke i da je, poput njezinih, osuđen na propast. Zbog tog glasa osjećala sam krivicu radi svih onih stvari koje sam najviše voljela i nisam mogla uživati u tom životu.

* * *

Međutim, najgore tek dolazi. Sve je počelo kao manji raskol. Na početku braka kad god bih povela razgovor o djeci, Jon bi me samo čudno pogledao i promijenio temu. Mislila sam: Ma nije spreman, ali bit će, uvjerit ću ga već nekako, uskoro ćemo imati djecu. Djeca su bila ključna za moju viziju idealnog života. Način na koji smo tada živjeli nije se činio niti ispravan niti vrijedan.
A zatim, godinu i pol nakon vjenčanja, moj agent je uspio dobro prodati roman i dobila sam prihod za tu i iduću godinu. Šest mjeseci kasnije, kad je moja najbolja prijateljica ostala trudna s drugim djetetom, shvatila sam da sam spremna imati dijete. Objavila sam to Jonu.
Na moje zaprepaštenje, odgovorio mi je da nije siguran želi li imau djecu, ni tada ni ikada.
To me dotuklo. Nisam mogla zamisliti da netko ne želi djecu. Ja sam ih željela cijeli svoj život i vjerovala sam da ću ih imati kad budem spremna. Sada sam odjednom počela čeznuti da osjetim njihova mala, topla tijela u rukama, zamišljala da im pričam priče, pjevam pjesme, ljubim ih za laku noć. Bila sam stvorena za majku. Majčinstvo je uvijek bilo dio mog maštanja o savršenom bračnom životu. Isto tako, ostavljajući svađe na stranu, Jon mi do tada nikada nije odbio ništa što sam istinski željela. S druge strane, nikad ranije nisam od njega tražila ništa što sam željela toliko bezuvjetno. Pitala sam ga opet, i opet. Sada sam u njemu vidjela samo prepreku na mom putu, nešto što moram zaobići. Preorati, ako se pokaže neophodnim.
Moja želja da imam djecu bila je stvarna, ali nametala sam je Jonu. Ona se nije razvila iz našeg braka niti osjećaja koje smo gajili jedno prema drugom. Zapravo, bilo je to nešto za što mi Jon uopće nije trebao.
Djecu sam tada zamišljala kao svoju, ne našu. Naposljetku, moja majka nas je odgojila praktički sama i, gledajući nju, naučila sam da se žena ne mora odreći posla ili privatnog života kako bi imala djecu i da sve to može učiniti i bez pomoći muškarca. Iznijela sam sve to Jonu s osjećajem pravičnosti i hitnosti.
Uzvratio mi je izjavom da ne želi odgovornost koju djeca sa sobom donose, da ne želi da mu se cijeli život vrti oko bočica i pelena, da ne želi biti ograničen vremenom kad klinci moraju u krevet, kad moraju u školu, traženjem dadilja. Sada smo mogli raditi što želimo, uostalom dan je ionako bio prekratak da obavimo sve što namjeravamo. Zašto da se svega toga odreknemo, zašto da si uskratimo tu slobodu? Njemu se naš život sviđao takav kakav je.
Nije me bilo briga. Htjela sam djecu. Mogao je raspravljati koliko god je želio, davati milijun argumenata, ali nisam namjeravala popustiti.
U tom sam se trenutku sjetila rabinova savjeta koji mi sada više nije izgledao tako smiješan. Željeti sreću onog drugog više nego svoju vlastitu? Dogovoriti se oko djece? Smijali smo se tome, prevrtali očima. Sad se pokazalo da nam to baš i ne ide od ruke.
No, koliko god da su se stvari između nas zakomplicirale i koliko god da su se nerješivi činili naši problemi, još uvijek sam voljela Jona i znala sam da i on voli mene. Koliko god da sam ponekad žalila za samačkim životom, sada više nisam mogla zamisliti život bez njega. Dijelili smo želju, premda ne i bezuvjetnu potrebu, da budemo zajedno. Bili smo odlučni da ne ponovimo pogreške naših roditelja, da se ne razvedemo. Oboje smo bili spremni učiniti što god treba da naš brak uspije,
I tako smo otišli bračnoj savjetnici. Na prvom sastanku, nakon što je sagledala u kakvom jadnom stanju se nalazimo, otvoreno je rekla: »Vas dvoje ste polarizirani. Nalazite se na suprotnim stranama. Zauzeli ste suprotne stavove po pitanju djece i sad se nalazite u situaciji bez rješenja. Kate više nije u sranju sagledati razloge koji zagovaraju život bez djece, a Jon razloge za djecu. No da si dopustite da se nađete negdje na sredini, možda biste uvidjeli da ste jednako podijeljeni po tom pitanju. Mogli biste čak zaključiti da mislite isto.«
Samo smo je gledali. Tako jednostavno, kao da je upalila svjetlo, razjasnila je cijelu stvar - ne samo pitanje djece, nego bit svih naših problema. Od trenutka kad smo prešli Verrazano Bridge dan nakon vjenčanja, zauzeli smo suprotne strane u ringu, pripremili se na borbu i razmišljali samo o tome kako da dobijemo meč. Postali smo suparnici koji pokušavaju uništiti jedno drugo, a ne tim u kojem jedno pokušava zaštititi ono drugo.
Krenuli smo kući u tišini, zapanjeni i omamljeni onim što smo čuli. Kad smo stali na semaforu, pogledali smo se kao da se vidimo prvi pur nakon dvije godine. A zatim, idućih nekoliko dana, u početku oprezno, a zatim sve više, počeli smo razgovarati i otad nismo stali. Da, priznala sam da se ponekad plašim toga da imam dijete. Da, priznao je Jon, naravno da misli da bi moglo biti divno imati dijete. Otišli smo na još jedan sastanak sa savjetnicom. To je bilo prije tri godine.
Otad nismo prestali razglabati o tome želimo li ili ne želimo imati dijete, premda smo u ovom trenutku (kao i većini trenutaka) složni oko toga da ga trenutno ne želimo. I dalje smo se svađali, zauzimali suprotne strane, glumili đavoljeg odvjetnika, ulazili u suprotne krajeve ringa i puno razgovarali o tome tko smo i što želimo, zašto smo zajedno i što nam je najvažnije, pojedinačno i skupa. Naučili smo se svađati tako da pritom ne povrijedimo jedno drugo i same sebe i da ne govorimo stvari zbog kojih ćemo kasnije žaliti. Započeli smo proces iscjeljenja naše veze i učimo kako se boriti na istoj strani. I iz sveg tog previranja i napora proizašao je naš stvarni brak, gol i pun mana, iz močvare naših zasebnih - individualnih nespojivih - očekivanja, nada i strahova.
Danas još uvijek živimo u istom potkrovlju u istoj industrijskoj četvrti Brooklyna, s istim starim cijevima i kamionima koji nam prolaze ispod prozora. Jon je još tvrdoglav suprug, daleko od savršenog, a ja sam ista zahtjevna, hirovita žena. Brak nam je još uvijek pun uspona i padova (ljubavi i strasti, povezanosti i nepovezanosti, slaganja i neslaganja), no sada mislim da je to nerazdvojan dio neophodan za dobar, iskren brak u kojem oba partnera imaju čvrsta uvjerenja i aktivno sudjeluju u izgradnji zajedničkog života. Onaj glas u mojoj glavi sada većinu vremena šuti, a ja više ne očekujem nešto više od toga - od sebe, svog braka, Jona. Možda ćemo se jednog dana predomisliti po pitanju djece, a možda i ne, i možda jednog dana, nadam se brzo, preselimo u novi stan ili kuću. Ali za sada imamo sve što nam je potrebno.
Postoji stara židovska poslovica: »Pijte da biste slavili potpunost, a ne ispunjavali prazninu.« Sjetim je se svaki put kad pomislim da će jedno od nas jednog dana umrijeti i da ćemo izgubiti jedno drugo. Zajedno s bolnom tugom koju ta pomisao u meni izaziva, ona me ujedno i neobično smiruje i osjećam sreću kakvu nikad prije nisam osjetila jer to znači da ćemo zauvijek ostati zajedno. U međuvremenu moramo uživati u svakom zajedničkom trenutku koji imamo na ovom svijetu, jer život je prekratak za savršenstvo.

Pakao s gostima
Moj dom nije
tvoj dom

Chitra Divakaruni

Nakon nekoliko mjeseci kiše i magle jutros sam se probudila i ugledala sjajno nebo bez oblačka. Sojke su cvrkutale u grmlju, plavi i bijeli ljiljani sjajili se rascvali po cijelom vrtu, a na japanskom javoru prolistalo je divno zeleno lišće svjedočeći da smo u sredini proljeća. Sve druge bi taj prizor oduševio. Međutim, ja sam u srcu osjećala tugu. Jer proljeće je značilo da ću uskoro dobiti goste.
Svake godine, sigurno poput lastavica, na nas se obruše gosti. (Ispravak: na mene. Moj suprug, koji svakoj jutro pobjegne u ured, mora se nositi s njima samo za vrijeme večere. Ja, koja kao spisateljica i novinarka radim kod kuće, zatočenik sam dvadeset i četiri sata na dan.) Sezona gostiju počinje u kasno proljeće i može trajati, ovisno o tome koliko imam sreće, do kraja ljeta, kad se već pretvorim, fizički i emotivno, u olupinu. (Prije sam mislila da prolazim torturu jer živim u poželjnom dijelu San Francisca, ali moja prijateljica Surekha iz Poughkeepsieja me uvjerava da i ona ima isti problem.) Indijskog sam porijekla, kao i većina mojih gostiju. Mnogi od njih su mi rođaci, što je ubojita kombinacija (ti gosti koji su ti ujedno i rođaci), pogotovo ako dolaze izravno iz Indije. Jer to znači da im je potrebna maksimalna briga.
Uzdržavanje počinje ujutro s čajem. Ne onim instant čajem u vrećicama koji obično kuham kad sam sama, nego pravim čajem, onakvim »kao kod kuće«. (Zapamtite ovaj izraz, jer često će se pojavljivati u tekstu.) Čaj za goste se kuha na štednjaku s mlijekom, šećerom, đumbirom i kardamom. Da, odličnog je okusa, međutim jeste li ikad pokušali očistiti čajnik nakon toga? Moji gosti nisu, jer u Indiji to za njih obavlja posluga, a kad su ovdje - ja.
Zajedno s čajem dolazi doručak, svježe pripravljen. (Kao kod kuće.) Po mogućnosti, nešto indijsko, kao idlis ili pooris. Riža i leća za idlis se moraju namakati preko noći, a zatim se ocijede, samelju i kuhaju na pari. Tijesto za pooris mora se umijesiti ranije, izvaljari i ispržiti. Oba jela zahtijevaju priloge - curry ili pikantni voćni ajvar - a nakon njih ti ostaje pun sudoper prljavog posuđa. Mislim da vam sad polako postaje jasno kako to izgleda.
Tek nakon doručka počinje pravi napor: obilasci i kupovina. Obožavam ljepote zaljeva San Francisca, no kruženje oko Golden Bridgea u potrazi za parkiralištem po 563 put ubije svaku draž. A moram priznati još jednu stvar: što se tiče kupovine, imam nizak prag tolerancije. Svaki put kad uđem u trgovački centar počnem se gušiti. Nisu mi poznate marke koje moji gosti izgovaraju s takvom jednostavnošću i nemam pojma gdje bi ih mogla naći. (»Želiš reći da ne znaš gdje se nalazi najbliži Macy’s Outlet? No dobro, ali za Saks moraš znati? Ili barem Gap-LaneBryant-Fashion. Plaza. Mens-Wearhouse-Miller’s Outlet?« Potom se suosjećajno nasmiješe i kažu: »Ništa ti ne brini. Kad budemo gotovi, sve ćeš znati.« Na kraju dana dođemo kući teturajući s hrpom kutija i vrećica. Izujemo cipele i srušimo se na kauč. A potom netko kaže: »Ah, ne bi li bilo divno da popijemo šalicu toplog čaja.«
Pogodite tko ustane i ode napraviti čaj. I pripremi obrok od četiri jela i k tome još desert za kraj. (Kao kod kuće.) I stavi sude u perilicu. I obriše kuhinjski pod. I vodi računa da u kupaonici ima dovoljno čistih ručnika, sapuna, šampona, paste za zube, dezodoransa i štapića za uši. I namoči rižu i leću za sutrašnji idlis da bi bili spremni prije sutrašnjeg odlaska u Napa Valley. Cijelo to vrijeme se pitajući kad će naći vremena da završi svoj drugi posao, onaj kreativni, koji donosi novac.
Pogodite tko je ljut kao ris kad dođe u krevet u kojem je čeka suprug pun ljubavnih sklonosti. (Zato što je šalama zabavljao goste za večerom i pomogao pospremiti stol misli da je odradio svoje i da i sam zaslužuje malo zabave.) Pogodite tko je bijesan kad ona navuče prekrivač preko glave jer zna ako to ne učini da će se početi svađati, možda čak i rasplakati, a on će na to reći: »Evo ga, opet.« Reći će: »Sama si kriva. Ne moraš raditi sve to za njih.«
Vjerojatno i vi mislite isto.
Zašto se onda osjećam primoranom da se tako ponašam? Zašto jednostavno svojim gostima ne mogu napraviti Liptonov čaj iz vrećice? Zašto ih ne uputim kojim autobusom će stići do trgovačkog centra ili istovarim na postaji podzemne željeznice i kažem im da me nazovu kad se vrate iz grada? Zašto ne naručim pizzu za večeru i sladoled za desert? Zašto ne mogu inzistirati da ih moj suprug odvede u razgledavanje za vikend, a ja dignem noge na stolicu i odmorim se uz dobru knjigu?
Neprestano samoj sebi postavljam ta pitanja pokušavajući pronaći odgovor koji će me zadovoljiti i pomoći mi da bolje shvatim moje podsvjesne potrebe. Možda je to zato što (usprkos knjigama koje sam objavila i nagradama koje sam dobila) još uvijek osjećam da je velik dio mene kao žene povezan s tim koliko sam dobro u stanju voditi kućanstvo. Gosti, kad uđu u moju kuću, postaju dio te odgovornosti. Moj posao je da budem njihov domaćin.
I na neki paradoksalan način, čak i dok se gorko žalim što mi muž pri tome ne pomaže, ne želim da zadire u moju domenu. Pitala sam Alice, moju prijateljicu, bjelkinju, osjeća li ona takvu vrstu obaveze prema svojim gostima ili misli da je to istočnjačka stvar. Rekla mi je da se i ona, kad god ima goste, mora boriti protiv poriva da sve mora biti savršeno. (»Inače što će reći kad odu?«) A za razliku od ostalih područja njezina života koje ljudi mogu kritizirati, posebno je osjetljiva na kritiku doma ili način na koji ga vodi jer to pogađa posebno bolno, privatno mjesto. »Mi žene još uvijek sebe vidio kao glavne zadužene za stvaranje doma », komentira Alice. »O tome ovisi koliko ćemo se osjećati uspješne.« Čak i kad radimo od devet do pet (ili u Alidnom slučaju, koja se nalazi na upravničkom mjestu u svojoj tvrtci, od devet do devet)? »Pogotovo tada«, kaže Alice. »Jer konstantno pokušavamo kompenzirati ono što ne stignemo napraviti dok smo odsutne iz genetički programiranog osjećaja krivnje koji svaka od nas nosi u sebi.« Jedan trenutak razmišlja. »Ali popravljam se. Cijeli prošli tjedan, dok mi je u gostima bila sestrična i njezina obitelj, jeli smo salate i naručivali hranu.«
Čuvši to, počela sam joj se diviti i donijela odluku za budućnost. I ja ću od sada naručivati večere! No tada se sjetim kako bi moja sestrična i njezina obitelj reagirali na takav jelovnik. (Hrana za zečeve? Hrana iz kartonskih kutija? Zar smo zato prešli toliki put do Amerike? Kod kuće se nikad ne bismo na taj način odnosili prema gostima!«) Možda je dio mog problema sjećanje na moju majku, istinski gostoljubivu ženu, koja je uvijek uživala kad bi nam u posjet došli daljnji rođaci - kako s njezine, tako i s očeve strane). Istina, imala je sluškinju koja joj je pomagala oko kuhanja i spremanja. Istina, budući da je otac bio taj koji je donosio novac u kuću, podrazumijevalo se da je njezin posao briga o kućanstvu - uključujući i goste koji bi nam došli u posjet. Ali ipak, kad bismo imali goste, majka bi uvijek imala puno dodatnog posla. Svako jelo koje je iziskivalo stvarnu kulinarsku vještinu sama bi pripremila kako bi bila sigurna da će biti savršeno. Još uvijek se sjećam kako je ostajala budna do kasno u noć, nakon što bi obavila sve kućanske obveze, mljela kokos i kuhala ga da bi napravila narus tj. nešto za grickanje. Ili poslije podne, umjesto da, kao i inače, prilegne, na terasi bi prostirala posteljinu kako bi lijepo mirisala za goste. No sve je te zadatke uspijevala obaviti sa smiješkom na licu, veseleći se gostima, što meni jednostavno ne polazi od ruke. Za razliku od mene, moju majku nije uznemirivalo to što gosti remete njezinu svakodnevnu rutinu. Nisam sigurna je li to zbog superiorne mentalne ravnoteže ili zato što se njezina svakodnevna rutina toliko razlikovala od moje koja je puna rokova, zahtjevnih urednika i agenata i luđih turneja - što je sve, shvaćam, rezultat moje ambicije. Možda je moja majka uživala maknuti se od jednoličnih svakodnevnih kućanskih poslova, djece i muža odlaskom u Victoria Memorial ili u posjet hramu boginje Kali. Navečer nakon večere dugo bi ostajala budna satima razgovarajući sa ženama koje bi nam došle u goste, slušajući priče iz dalekih sela u kojima su se skandali, nesreće i čuda činili svakodnevnim pojavama.
Ili je možda izvor majčina zadovoljstva kad bi imala goste i izvor mog nezadovoljstva kad ih ja imam fundamentalna razlika u vrijednostima između urođene kulture i kulture koju sam ja usvojila. Jer dok Amerikanci cijene svoju privatnost više od svega, u Indiji taj koncept jedva da postoji. Uzmite, na primjer, raspored spavanja u našoj kući kad nam dođu gosti. U mojoj kući gosti imaju vlastitu spavaonicu (za koju sam se dobrano namučila da bih je uredila kako treba dojmljivim, ali lako lomljivim predmetima kad su u blizini djeca). I kad uđu u tu sobu na kraju dana, osjetim olakšanje, odem u svoju spavaću sobu i zatvorim vrata. I zaključam ih. I Bog pomogao onom tko zakuca na njih prije jutra.
Ali u Indiji nismo imali sobu za goste. Kao ni većina drugih obitelji. Kad bismo dobili goste, položili bismo nekoliko spužvi za spavanje na pod. Sva su djeca spavala u jednoj prostoriji, obično u onoj gdje bi baka i djed mogli paziti na njih. Muškarci su spavali u dnevnoj sobi, a žene u jednoj od spavaćih soba razgovarajući i smijući se do kasno u noć. Sjećam se kako je uzbudljivo bilo kad sam postala dovoljno stara da prijeđem iz dječje u majčinu sobu osvijetljenu mjesečinom i ispunjenu mirisom jasmina iz vijenaca koje su žene nosile u kosi u kojoj se šaputalo do kasno u noć. Kakav obred prelaska iz dječjeg svijeta u svijet odraslih! Ja svojoj djeci neću moći ponuditi nešto slično.
Prema tome, tu leži pravi izvor moje frustracije. Vidim da je tradicionalni indijski način gostoprimstva na neki način zreliji, otmjeniji, pruža više ljubavi. Prema gostu se odnosi kao da je »Bog došao u posjet«. Ali nisam naučila kako učiniti taj koncept prihvatljivim i smislenim dijelom mog feminističkog životnog stila. Ne mogu kopirati majčin život. Čak i kad bih to htjela, ne bi mi nikad uspjelo. Situacije u kojima se nalazimo vrlo su različite, kao i naše uloge. Velik dio života provela sam razmišljajući o muškoj superiornosti i ženskoj podređenosti, što je u majčino vrijeme bila realnost koju je ona morala prihvatiti. Možda sam u tom procesu očvrsnula. Svi mi moramo platiti za stvari u koje vjerujemo. Njezin način je bio da daje i daje. Moj nije.
Moja majka nije mogla postaviti granice koje odvajaju ono što je njezino od onoga što pripada obitelji, zajednici, društvu i zato nikad nije ni razmišljala o tome i mogla je prihvatiti svoje goste i uživati u njihovom prisustvu i svim ljepotama gostoprimstva bez da zauzme obrambeni stav. Za razliku od nje, ja sam se borila da postavim granice koje sam trebala da bih si stvorila prostor za rad - i dalje se moram boriti da te granice zaštitim. Moja majka odgojena je tako da odobrava, ja moram naučiti kako reći, a da se pritom ne osjećam kao da je izdajem. Moram naučiti odbiti dati drugima ono što žele od mene kad smatram da je to što žele nerazborito - ali moram to naučiti činiti na lijep način.
Već sam počela vježbati. Svako jutro ispred ogledala pokušavam namjestiti odgovarajući smiješak i kažem: »Ne, teta Susheela, ne mogu sada otići u trgovinu po jogurt. Što kažeš na čašu finog soka od manga umjesto toga?« Ili: »Sjećam se koliko voliš piletinu tandoori, striče Mohan, pa te večeras vodim u Rajas Diner. To im je specijalitet kuće.« S vremena na vrijeme udahnem pokoji duboki joga udah. S vremena na vrijeme, poslušam jedan od onih savjeta iz knjige Ne gubi živce oko malih stvari: zamislim da su ljudi s kojima imam posla djeca ili stogodišnjaci. Trudim se. Evo zadnjeg dodatka mom repertoaru: »Ovo je autobusna postaja Grey Line Toursa, Janak i Uma. Rezervirala sam vam izlet u Napu. Čula sam da je tamo jako lijepo. U osam navečer dolazim po vas, a vi se u međuvremenu lijepo zabavite.« Ove godine kad dođe sezona gostiju, već ću biti pravi profesionalac. Bit ću spremna dočekati proljeće i barbarske horde koje s njim dolaze s odlučnim šarmom - puno odlučnijim od onog »kod kuće«.

Muškarac u srcu

Hazel McClay

Ovo je priča o seksu. I o ljubavi. Nikad mi se nije pružilo zadovoljstvo da zamijenim to dvoje.
Donedavno sam imala prvog - i to u izobilju - bez drugog. Ponešto je bilo jako, jako dobro, spontano, čak prava ekstaza. Dobar dio je bio loš. Loš u smislu jadan ili ponizan, nešto čega se groziš, sjećanje vrijedno žaljenja. A onaj koji me dovodio do ekstaze bio je kao iz romana, od kojeg drhtiš, od kojeg se topiš i zbog kojeg se ne obazireš što će biti kasnije. Onakav kakav, ako ga nikad niste doživjeli, teško možete vjerovati da postoji.
Ali naravno postoji. I događa se, ako imate sreće. No može li trajati? I ako ne može, je li to uopće važno pri izboru osobe s kojom ćete možda provesti cijeli život?

* * *

Jedna moja najdulja i najstrastvenija veza počela je kad mi je bilo dvadeset pet godina - prije više od deset godina. Nick je bio užasno zgodan, zabavan i pun zanimljivih raspoloženja. Nakon što smo nekoliko mjeseci bili zajedno, bez trunke razmišljanja i oklijevanja počeli smo zajedno živjeti.
Svaki put kad bi netko od nas dvoje otišao na put, to je značilo da ćemo uskoro opet biti zajedno, što je jedno vrijeme uključivalo ladanje odjeće, vođenje ljubavi na kuhinjskom stolu, u šumi, gdjegod bismo uspjeli uhvatiti trenutak privatnosti, i to odmah.
Voljela sam Nicka, ali ne mogu reći da sam ga voljela porpuno, jer uvijek sam imala osjećaj da nešto nedostaje. Nisam imala osjećaj da me dovoljno dobro poznaje. Nije me vidio onakvu kakva uistinu jesam, projicirao je na mene stvari kojih nije bilo. Moj katolički odgoj, na primjer, za njega je postao mračan dio moje prošlosti pun tajanstvenih rituala. Naravno, za mene je to bilo nešto sasvim drugo, više smiješno nego čudno, ali ne toliko bitno. Svjetovni mi je život bio izrazito važan. Međutim, Nicku to nije bilo dovoljno. Vjerujem da su njegovu želju budile krive predodžbe koje je imao o meni. Pogrešno me protumačio, no te pogrešne stvari su potpirivale njegovu maštu. Predstavljala sam mu nešto što je više bilo koncept, ideja, a manje osoba.
Bilo mi je čudno što me netko kao što je Nick obožava i bila sam mu zahvalna zbog toga. No kako komunicirati s nekim tko te obožava? Kako živjeti s njim, kako rješavati ovozemaljske pojedinosti svakodnevnog života?
Nick je mislio da može osvojiti moju ljubav i pokušao je to, ali na kraju sam ja pobijedila. Pokazala sam mu da je njegovo tajanstveno, romantično gledanje na moju malenkost pogrešno. Počeo je gledati na pojedinosti iz moje prošlosti, sadašnjosti, našeg zajedničkog života, kao na stvarne, svjetovne. No ta mi se inačica sviđala još manje. Iskreno govoreći, moram priznati da je bila zastrašujuća.
Moguće je da je kao rezultat toga moja strast prema njemu splasnula. Voljela sam ga gledati dok spava, ali kad bi bio budan, nije mi se dalo zezati s njim. Kad bi spavao, bio je to isti onaj muškarac u kojeg sam se zaljubila. Kad bi bio budan, bio je netko drugi - netko tko mi je drag, netko tko me poznaje predobro, premda još uvijek nedovoljno dobro. Demistificirali smo jedno drugo na mnogo načina. Osim što smo dijelili krevet, dijelili smo i kupaonicu, hladnjak, telefon. Da se radilo o bilo kojoj drugoj vezi, to možda ne bi bilo važno. Ali u ovom slučaju izgubila se tajanstvenost koju smo osjećali na početku kad je sve bilo novo i uzbudljivo, a nismo je uspjeli zamijeniti nekom novom vrstom intimnosti ili bliskosti koja bi nam pružila jednako toliko zadovoljstva koliko i strast koju smo osjećali na početku. Veza se razvijala, a strast gubila - ili je možda bilo obrnuto.
No kako se moja strast prema Nicku gubila, u meni je počela rasti neka nova vrsta nježnosti prema njemu, što me jako iznenadilo. Nikad ranije nismo se držali za ruke, nikad nismo u javnosti pokazivali nježnost jedno prema drugom, ali zadnjih mjeseci koje smo proveli zajedno, kad bismo navečer išli u šetnju ili trgovinu, gurnula bih svoju ruku pod njegovu, privukla mu se bliže i čvrsto stisnula uz njega. Mogla sam ostati tako satima.
Možda je ta nježnost bila samo slatka jesenja melankolija, melankolija tog predivnog godišnjeg doba koje dolazi tako neprimjetno i tako kratko prije nego što nastupi smrt. Štogod bilo, ubrzo nakon što se pojavilo, prekinuli smo.
Sljedećih godina tražila sam i tražila među muškarcima nešto tako dobro i strasno kao što sam imala s Nickom ili nježno, što smo imali prije nego što smo prekinuli. Strasti sam našla vrlo malo, a jedina nježnost koju sam uspjela osjetiti bilo je sažaljenje kad bi muškarac s kojim bih spavala zamijenio seks za nešto drugo. Svejedno nisam odustajala. Ponekad je seks bio dosta dobar i sa sobom donosio druženje, no moji partneri su bili muškarci prema kojima nisam osjećala ni divljenje ni snažnu privlačnost. Poput Nicka, i za te muškarce sam bila tajna, iako samu sebe nisam definirala nimalo tajanstveno. Govorili su da ne znaju što želim, a ja sam svoje želje smatrala bolno jednostavnima.
Kratko i jasno, željela sam biti shvaćena. Čak i kad je život izazvao sve romantične nade i predodžbe koje sam imala u glavi, vidjela sam sebe kako živim nekakvu bajku. Bila sam poput najmlađe sestre iz Ljepotice i zvijeri. Nismo bile nalik po ljepoti, nego po želji koju djevojka na početku priče kaže svom ocu, po želji odgovornoj za sve kasnije događaje u priči. Prije odlaska na dug put otac upita sve tri kćeri što bi željele da im donese. Dvije starije sestre zatraže luksuzne stvari, bisere ili nakit, a najmlađa ružu. Premda se želja čini jednostavna, pokaže se da je takvu ružu teško naći. Gotovo nemoguće.
Meni se činilo da je moje poimanje ljubavi vrlo nalik toj ruži: jednostavno ali nemoguće. Dok sam čekala, prošlo je gotovo deset godina, ali za razliku od Ljepotice, ja nisam bila toliko strpljiva niti draga. Bila sam strašno usamljena, da bih otupila taj osjećaj, spavala sam s muškarcima. Slomila sam nekoliko srdaca i tajno okrivljavala muškarce što su budale, a zatim samu sebe.
Uvijek iznova sam se upuštala u ljubavne veze za koje sam znala da nemaju budućnosti. Puštala bih muškarce da mi se približe, a potom ih maltretirala i ne bih se posebno iznenadila kad bih primijetila da ih to maltretiranje još više privlači. Kad bih prekinula vezu, uvijek bih hinila da mi je žao, bila bih dobrohotna poput glumice na pozornici, ali ne istinski dobrohotna. Nije mi bilo stalo do tih muškaraca. Bilo mi je dosadno i bila sam iscrpljena. Oni su bili nešto čime sam ubijala vrijeme.
Izgubila sam san koji sam imala, a samim tim i dostojanstvo. Ali kad već nisam mogla ostvariti san, htjela sam barem vratiti dostojanstvo. I tako sam odlučila prestati voditi ljubav s muškarcima sve dok se ne dogodi ono najnevjerojatnije: dok se ne zaljubim.
Ne izjednačavam dostojanstvo i čednosti. U mnogo slučajeva to dvoje uopće nije ni povezano. Ali u mom slučaju, počela sam gledati na seks kao na oružje koje nisam dovoljno dobro shvaćala da bih ga odgovorno koristila. I zato sam prestala.
Moje gombanje s bivšim dečkima (koje se znalo otegnuti po nekoliko mjeseci) postalo je odlučno, humano i blaženo kratko. Raširenih ruku sam dočekala mogućnost da korisnije počnem trošiti svoje vrijeme. Ponovno sam počela čitati, što sam kao dijete voljela ali s godinama nalazila sve manje vremena za to, voziti bicikl, zarađivati, skupljati bobice u šumi.
Voljela bih kad bih mogla reći da je to produktivno razdoblje trajalo dulje vrijeme, ali nije, i to zbog najboljeg mogućeg razloga, jedinog prihvatljivog prema uvjetima koje sam samoj sebi postavila. Tri mjeseca nakon moje odluke, nekoliko mjeseci prije nego što sam navršila trideset pet godina, zaljubila sam se.

* * *

Sjećam se trenutka kad se to dogodilo.
Odselila sam na Zapadnu obalu mjesec dana ranije. Charlie i ja smo se upoznali nedugo nakon mog dolaska i od samog početka sam ga poštivala i sviđao mi se, ali to je bilo sve.
U međuvremenu sam unajmila malu kuća samo osam kilometara od oceana, mada sam se oduvijek bojala oceana i izbjegavala ga. Jedne nedjelje slučajno sam ga srela u praonici rublja i odlučili smo zajedno prošetati mog psa po plaži.
Ako ste ikad bili na sjevernoj obali Oregona, posebice u kišnoj sezoni (što je uglavnom veći dio godine), tada znate kakve su tamo plaže: široke, kilometri pijeska bez stijena, zgrada ili ljudi. Bio je vjetrovit dan u ožujku i toliko je puhalo da se gornji sloj pijeska dizao, nježno letio pored nas, a potom ponovno spuštao stvarajući dugačke, predivne uzorke na du. Na obližnjim dinama ležali su golemi, prastari komadi drveta koje je izbacio ocean i polako trulili u pijesku. Na vidiku nije bilo nikog živog.
Krenuli smo niz plažu i Charlie je na glavu stavio zelenu kapuljaču s majice. Podsjetila me na one koje smo moja braća i ja nosili kad smo bili mali. Od vjetra mu je nos pocrvenio i počeo curiti. Nije imao maramicu, a nisam ni ja. Dok smo šetali, sve je više i glasnije počeo šmrcati.
Raspravljali smo o postojanju Boga, jednom od najjednostavnijih pitanja na svijetu i za mene najbolnijem. Pričala sam o tome kako različiti ljudi različito poimaju Boga, što ova ili ona skupima ljudi misli i povremeno okretala glavu da pogledam more, dok je Charlijev pogled neprestano bio prikovan na mene.
»A što ti misliš?« pitao me.
Bilo je to jedno od najintimnijih pitanja koje mi je itko postavio. Nisam odgovorila, ali pravila sam se da jesam pokušavajući promijeniti temu. Strpljivo me saslušao, pažljivo, i kad sam završila, ponovio pitanje.
»A što ti misliš?«
Gledala sam uokolo po plaži, svuda samo ne u njega. Nisam mogla vjerovati. Pokraj mene je stajao muškarac kojeg nisam mogla zavarati. Srela sam sebi ravnog.
Charlie me treći put pirao za moje mišljenje. Rekla sam mu ga. Vjetar je puhao, njemu je curio nos, a ja sam se zaljubila. Nastavili smo šetati niz plažu.
Počeli smo provoditi sve više vremena zajedno i ja sam uživala u svakoj sekundi.
Zaljubiš se u nekoga zbog velikih razloga, no oni se manifestiraju u tako malim stvarima i uskoro više ne znaš voliš li hirove zato što su njegovi ili njega zato što je hirovit. Naravno, Charlie je bio dovoljno pametan, osjećajan i duhovit da me nasmije desetak puta na dan. Manje zanimljiva mi je bila njegova fascinacija čovječanstvom. Charlie je neprestano na stolu držao dalekozor kako bi mogao promatrati ljude kako šeću ulicama ispod prozora njegova ureda. Kad bismo otišli u restoran, uvijek bi izabrao mjesto do zida kako bi mogao imati na oku sve u prostoriji. I uvijek ja započinjao razgovore sa strancima. Neki od njih su divni, neki ludi. Ponekad želim da se Charlie ponaša više kao drugi, to jest da jednostavno ignorira dostavljača ili staricu u prolazu pa da nastavimo s našim poslom. No traženje ljudskih pričaju Charlijev posao. To je jedna od stvari koje voli. Volim ga gledati dok izvlači priče iz tih stranaca, volim gledati kako se rascvjetavaju obasuti toplinom Charlijeve dobrote i pažnje. To je samo jedan od njegovih hirova koje volim.
Na kraju se, na moju sreću, i Charlie zaljubio u mene. Upoznala sam ga sa svojim roditeljima, predstavila obitelji i prijateljima.
»Ovog trebaš zadržati«, svi su govorili, što mi nikad nisu rekli, čak ni za Nicka, »Savršeno ti odgovara.«
Bili su u pravu, i još uvijek jesu, jer sretna sam s njim. Istinski sretna. Hodam ulicom ruke gurnute ispod njegove i ta nježnost koju osjećam je poput jeseni, poput vječnosti, jer bila je tu od samog početka.
Ali nedostaje jedna stvar. Pustit ću vas da pogađate.
Taj me muškarac nikad nije uzeo u naručje, prekrio moja usta svojima i ljubio dok ne ostanem bez daha. Nikad se nisam pogubila dok smo vodili ljubav. Ne kidamo jedno s drugog odjeću. Ne vodimo ljubav često, nikad nismo i mislim da nikad ni nećemo.
Ne govorim da vođenje ljubavi s njim nije lijepo. Zadovoljava me fizički, više ili manje, a to je više nego što mogu reći za većinu seksualnih partnera koje sam imala. Radi se jednostavno o tome da ne žudim za njim. Strasti koju sam osjećala prema Nicku, dok nije nestala, u ovoj vezi jednostavno nema.
Dugo i naporno sam razmišljala o tome zašto je to tako. Dio razloga može biti jednostavno fizički, kemijski. Za razliku od Nicka, nisam se zaljubila u Charlijevo tijelo, nego u njegovu dušu, srce, um. I mada netko može tvrditi da prava strast uključuje sve to (dušu, srce, um i tako dalje), dok bi protu-argument mogao biti da se bez obzira na to što je ljubav, seks svodi na dva tijela koja udaraju jedno o drugo, dva para očiju i usnica prilijepljenih jedne na duge i ako nema kemije - mirisa, okusa, teškog disanja i znojnih dlanova - bez obzira na ostale važne sastojke, nećeš osjetiti ekstazu.
A postoji još jedna mogućnost. To što Charlie i ja toliko dobro poznajemo jedno drugo - između nas postoji emotivna i intelektualna veza koju sam osjetila kad sam se zaljubila u njega i koju još uvijek osjećam (upravo ono što je nedostajalo mojoj vezi s Nickom) - unaprijed isključuje drugi element koji čini odličan seks, a to je potreba i želja da se nekome približiš, da ga bolje shvatiš, da ideš dublje, istražuješ više, što je namjerna i ujedno nenamjerna igra riječi. S Nickom se na počeku radilo upravo o tome. Kad nas je kemija privukla, pojavila se gotovo očajnička potreba da ja upoznam njega i on mene, a njezinom smo se ispunjenu osjećali bliže, naravno, kad bismo vodili ljubav. To možda objašnjava zašto bih bila roliko razočarana svaki put nakon seksa - jer to ne bi upalilo. Kad sam shvatila da seksom ni ja njega niti on mene bolje ne upoznaje, vjerojatno sam odustala i to je bio kraj mog očaja, ali i strasti koju sam osjećala prema njemu.
Za razliku od toga, s Charlijem sam imala osjećaj da me poznaje i razumije. Osjećala sam se ugodno. »Vi ste poput brata i sestre«, govorili su mi prijatelji i ponekad, iako su to mislili kao kompliment, zastanem i zapitam se.
Doista smo jako slični. Slično govorimo, volimo iste stvari, mrzimo iste stvari, smijemo s istim stvarima, prisluškujemo iste razgovore. Čak nosimo iste naočale (iako imamo različite dioptrije, na njegovu sreću) koje smo kupili prije nego što smo se upoznali. No većina patova ne teži tome da budu poput braće, a ni mi nismo iznimka. Neki dan, dok smo se vozili u automobilu, pogledao me i rekao: »Ne želim da budemo kao brat i sestra«.
Zastala sam pitajući se: Brine li ga ista stvar kao i mene? Pogledala sam ga i nasmiješila se.
»Ni ja«, rekla sam.
Može li par biti preskladan? Mogu li partneri biti predobri prijatelji? Isključuje li naša vrsta intimnosti neku drugu vrstu intimnosti, onu između plahta, na stolu ili u šupi? Charlie i ja ne trebamo seks da nas poveže, a budući da seks nije bio taj koji me privukao Charliju u prvu ruku, ne žudim za njim. To ne znači da se ne osjećam lijepo kad ga grlim, spavam kraj njega ili osjetim njegovo golo tijelo uz svoje. To jednostavno znači da dobivam dovoljno toga od njega i bez toga i često me isto toliko veseli otići u krevet u pidžami s knjigom u ruci. Je li to problem? Ovisno o tome kako na to gledate.

* * *

Evo o čemu se radi. Dokazi, kako moji vlastiti, tako i ono što pročitam, vidim (ne na TV-u, nego u stvarnom životu), čujem od prijatelja govore da je dugoročna strast u vezi vrlo rijetka pojava, a da kratkoročna strast najčešće rezultira sretnom i dobrom vezom. To budi veliko razočaranje, ali pretpostavljam da je logično ako vjerujete, kao ja, da strasni seks ima više veze s nečim sirovijim, šokantnijim, zabranjenim nego s intimnošću.
Prema tome, možda ono što nedostaje u mojoj i Charlijevoj vezi ionako ne postoji dugo u bilo kojoj vezi. Ne kažem da ne vjerujem da ima oženjenih parova koji uživaju u odličnom seksu većinu ili cijeli bračni život. Vjerujem da takvi parovi postoje, barem sudeći po onima za koje znam da su dovoljno iskreni da pričaju o tome - ali ti su rijetki, pogotovo kad dođu djeca (za koju se nadam da ću ih jednog dana imati). A čak i tada odličan seks u braku rijetko kad prerasta razinu iz ljubavnih romana - drhtanje, rastapanje, fizička srast. Štoviše, samo nekoliko bračnih parova koje poznajem, koji imaju strastven seks nakon prvih nekoliko godina braka (ili prvog djeteta), ne potpiruju tu strast bijesom. Pretpostavljam da je bijes u braku u redu, ako vam ne smeta živjeti s njim. Međutim, ja ne vjerujem da bih mogla sretno živjeti s njim do kraja života. Charlie i ja rijetko se svađamo, jer se rijetko ne slažemo oko nečega, a kad se ne slažemo, tada rješavamo stvari na miran način, nježno - bez vikanja, bez udaranja vratima, bez trodnevne šutnje ili kipljenja u sebi, bez vikanja »jebi se«, zbog čega bismo se idući dan ili tjedan morali miriti i ponovno povezivati u krevetu. Možda je ovaj nedostatak svađe samo još jedna manifestacija toga koliko smo slični, ali na jedan drugi način, a ako je tako, ja je smatram dobrodošlom. Gledajući na taj način, možda sam tada jednostavno dobila ono što sam tražila: pristala sam zamijeniti nepostojanost bračne strasti nečim što je meni puno važnije. Ali kada se osvrnem, vidim da me u životu uvijek više zanimala ljubav nego strast, možda zato što je dosad u mom životu ljubav uvijek bila rijetka.
Pa ipak, usprkos prijateljima, knjigama i zdravom razumu, još uvijek nisam uvjerena da žena mora birati između strasti i ovakve vrste ljubavi kakvu ja danas osjećam. Nisam čak ni uvjerena da moram birati između to dvoje. Može se dogoditi, ako nastavim tražiti, da nađem muškarca s kojim ću osjećati oboje bez svađa i psovanja. I možda strast ipak ne ustupi mjesto prisnosti, čak i s jednim ili dvoje djece u kući. Možda ćemo živjeti zauvijek zajedno sretni, strasno vodeći ljubav dva-tri puta tjedno i bajka možda postane stvarnost.
Možda, a možda i ne. No nakon gotovo dvije godine sa Charlijem odlučila sam se za njega (a nadam se i on za mene) do kraja života. I ako to znači da se zbog toga moram odreći vrhunskog seksa s nekim drugim - neka.
Netko bi mogao pomisliti da sam se odlučila za ovo jer mi je trideset šest godina i jer mi je dosta traženja. I da i ne. U dvadeset drugoj, dvadeset osmoj, pa čak i trideset prvoj, doista sam imala nešto drukčija poimanja o ljubavi nego danas, ali neke stvari sam naučila na teži način. Na primjer, bez obzira na to koliko ti je netko fascinantan, ako se ne možeš opustiti s njim ili reći ono što misliš, to neće dugo potrajati - bilo tu strastvenog seksa ili ne. I bez obzira na to koliko ti pjesama napisao, koliko se dobro ljubi, koliko često ti kaže da te obožava, doda li odmah iza toga: »Samo bih jednu stvar kod tebe promijenio...«, ništa od toga.
Ali neka poimanja o ljubavi nisam promijenila. Želim graditi život s jednim muškarcem i živjeti s njim do kraja života. Kako bi mi to pošlo za rukom, moram ga užasno puno voljeti i moram osjećati i znati da i on voli mene. Charlie odgovara tom profilu, što mi uvelike olakšava izbor. To ne znači da je taj moj izbor savršen i da se ponekad ne brinem zbog toga, ali u svakom slučaju ga čini puno lakšim. Ne želim ga se odreći niti ugroziti ovo što imamo spavajući s nekim drugim. I to je ono najhitnije: pristala sam na kompromis, ali se nisam pomirila s tim.
To ne znači da mi ne nedostaje strast u seksu ili da neće ubuduće. Nedostaje mi i nedostajat će mi i u budućnosti. Prije ili poslije, vjerojatno ću doći u napast da ga prevarim. Ne veselim se tom danu. Seks je nepredvidiv. Ne može mu se vjerovati. No u svim tim prilikama podsjetit ću se koje su mi stvari u životu doista bitne.
Prvo, prisjetit ću se kakav mi je život bio prije nego što sam upoznala Charlija i usporediti ga, na njegovu štetu naravno, sa sadašnjim životom.
Drugo, podsjetit ću se da je, povijesno gledajući, brak zbog strasti relativno nov fenomen te da se podudara sa sve većim postotkom razvoda (koji je zadnji put kad sam pogledala bilo veći od 50 posto?). Doista, tek od vremena seksualne revolucije žene vjeruju da je strast neophodan ili obavezan preduvjet za brak - i pogledajte gdje nas je to dovelo (ravno do suda i brakorazvodnih parnica). Ako mi ne vjerujete, pitajte svoju baku zbog čega se udala. Bude li rekla zbog strasti, pitajte je da li je ta strast trajala, a ako kaže da jest, pitajte je čega se morala odreći zbog nje. Kako je jedna poznata spisateljica nedavno napisala: »Čežnja za strašću jest jedna vrsta virusa koji kruži među nama.«
I konačno, sagledat ću kakve sve vrste strasti postoje između Charlija i mene i koliko su mi one važne. Strast za dobrim raspoloženjem i smijehom, za glazbom i putovanjima. Istinom. Hrabrošću. Poštenjem. Maštom. Strast koju osjećamo jedno prema drugom.
Ponekad kad Charlie i ja završimo vođenje ljubavi, zateknem se kako plačem. To su suze zahvalnosti jer živim s njim, a ne nekim drugim. To mi se nije dogodilo nikad ranije. I to mi znači više od stotine odličnih ševa.

Zašto mrzim to što je moja majka imala pravo (o većini stvari)
Kako sam se pretvorila u
Elizabeth Taylor

Karen Kabo

Za prošli Dan zahvalnosti otišla sam s novim dečkom na slavlje. Večera je bila nešto kasnije nego obično i navečer mi je moj bivši suprug doveo onamo moju devetogodišnju kćer, Fionu. Svake godine za Dan zahvalnosti Fiona ima dvije večere: raniju s obitelji svog oca i kasniju sa mnom. Nadamo se da u budućnosti zbog toga neće imati poremećaj u prehrani, već da će je to uvjeriti da se i rastavljeni ljudi mogu pridržavati tradicionalnih proslava. Netko iz društva je poznavao mog bivšeg supruga i pozvao ga na piće. Jedna druga gošća, tračara koju nisam srela otkad smo bivši suprug i ja još bili u braku, spazila ga je u kuhinji s čašom u ruci kako stoj i do mog dečka, također s čašom u ruci, koji je (moram to reći) znatno mlađi od mog bivšeg supruga, i primijetila da su jako slični. Obojica su jednake visine i građe, imaju velike, tužne oči, kozju bradicu i nešto dulju kosu razdijeljenu po sredini. Tračara je uhvatila jednu moju dobru prijateljica za ruku i dramatično joj prišapnula: »Nije li totalno čudno kad muž i dečko stoje jedan pokraj drugog, rame uz rame.« Moja prijateljica je dogovorila: »Ma to joj je bivši muž. A između njih je imala još jednog muža, pa je, prema tome, sve u redu.« Svi su se počeli smijati, uključujući i mene.
Od svih stvari koje sam mislila da ću biti kad narastem, žena čiji osobni život nasmijava druge nije bilo na popisu. Dobro sam se osjećala odjevena sva u crno s previše nakita. Ako ništa drugo, barem sam bila propisno odjevena za tu ulogu. Kao što je jedna moja prijateljica izjavila kad sam joj rekla da mislim da mi ni drugi brak neće upaliti: »Ako već namjeravaš biti Elizateth Taylor, moraš imati i nakit.«
Meni je osobno to zagonetka. Kako sam se pretvorila u Elizabeth Taylor? Kako sam ostavila prvo jednog pa zatim drugog muža u razdoblju od sedam godina? Nisam posebno lijepa, bogata, poznata ni otkvačena. Bila sam izviđačka u osmom razredu. Nikad nisam bježala sa sata, ni pušila travu, sve dok nisam počela studirati. Htjela sam se udati (ali očigledno ne toliko jako).
Zapravo, cijeli život su me odgajali da na brak gledam kao na najveće životno postignuće. Međutim, taj je odgoj naglo prestao jednog lijepog dana u ožujku 1975. kad je moja majka u četrdeset šestoj godini života pala u komu. Imala je rak na mozgu. U to vrijeme ja sam još uvijek bila djevica, napretek neuzvraćene ljubavi, nezadovoljavajućeg seksa i bračnih neslaganja preda mnom.
Budući da mi je majka sada već dugo vremena mrtva, još uvijek samu sebe zavaravam: da sam je samo slušala našla bih savršenog muža. (To što takva stvar ne postoji i što ja to znam, nije bitno.) Ono što me doista frustriralo bilo je što sam je slušala, ali jednostavno nisam kužila - veoma nalik satu francuskog u srednjoj školi, kad bi Madame Dutton, Škotkinja odrasla u Italiji, dosađivala s naglaskom koji čak ni odlikaši poput mene nisu razumjeli. Pubertet mi je malo kasnije udario u glavu. Usavršila sam okretanje očiju negdje u vrijeme kad su počele majčine glavobolje. Bila sam spremna šokirati je riječju koja započinje slovom »j« negdje u vrijeme kad je krenula na kemo-terapiju. Nisam imala priliku reći joj da priča gluposti i deset godina kasnije se opametiti shvativši da je bila u pravu. Njezina smrt je bila poput smrti jedinog svjedoka i mogućeg suučesnika u krimiću, koji ležeći na podu umre trenutak prije nego što otkrije tajnu koja bi riješila slučaj. Šesnaest godina sam slušala majčine otrcane sentimentalne aforizme, ali nisam imala objašnjenja za njih.
Prije nego što prijeđem na stvari koje mi je majka rekla (stvari za koje se pokazalo da je više ili manje imala pravo), smijem li pitati odakle joj sve to? Kad je riječ o ljubavi, muškarcima i braku, moja majka je znala sve. Je li intuitivno znala da, kad nešto kažeš dovoljno snažno, to zvuči istinito? Moja majka nije se bojala nabacivati klišejima. Naposljetku, kako mi je rekla, klišej ne bi bio klišej da u prvu ruku nije istina. Davala je nadu na način na koji se nitko od nas u postmodemističkom dobu ne bi usudio, osim ako nije zaneseni član kakve fundamentalističke vjere ili ako je pročitao previše knjiga Johna Graya. Koje druge kvalifikacije je imala osim što je bila majka? Ja sam sada majka pa duboko u svojim kalcijem potkrijepljenim kostima osjećam podvojenost. Moja majka nije išla na fakultet niti se maknula iz zemlje. Radila je godinu dana prije nego što je upoznala mog oca i udala se za njega. Pa ipak, usuđivala se držati propovijedi sa svog mjesta za zlatno-bijelim kuhinjskim šankom. Nosila je košulje cvjetnog uzorka i rastezljive kapri hlače. Uvijek je ispred sebe imala čašu piva Coors Brew 102 u obliku žene, a s ruba jedne od onih masivnih staklenih pepeljara uvijek bi virila cigareta s mentolom marke Salem koja je nalikovala nekakvom ubojitom oružju. Na filteru bi se uvijek vidio otisak njezinog ruža boje narančine kore.
Moja majka je rekla da ako želim da me dečko voli, moram ga natjerati da čini sve za mene. Da me zove na telefon, doprati do vrata, otvara vrata, izvlači stolicu. Plaća pića za mene. Uvijek. »Da svatko plaća svoje je zločin protiv prirode«, jednom prilikom je izjavila. Kad je to rekla, bilo mi je četrnaest godina. Išla sam na svoj prvi sastanak s dečkom. Nisam obraćala puno pozornosti na onaj dio njezinog savjeta što se tiče odvojenog plaćanja, ali sam puno razmišljala o tome što bi mogao biti zločin protiv prirode. Koliko se sjećam, jedio što mi je padalo na pamet bilo je zagađivanje prirode smećem.
Tjerati dečka da radi sve za tebe bilo je povezano s glumljenjem teško osvojive djevojke, što je takođet zagovarala. Njezino pravilo kako se to radi? Što te neki dečko više zanima, to se praviš manje zainteresirana. A zatim, kad ga osvojiš: »Koliko god prostora on tvrdio da treba, ti traži dvaput više.« Sjećam se da mi je to rekla jedne večeri dok je stajala za kuhinjskim sudoperom i gulila mrkve u svojim žutim gumenim rukavicama. Moja majka bila je crvenokosa, s toliko osjetljivom kožom da je čak od dodira s najbezopasnijim povrćem dobivala osip. Na sebi je imala kratke hlače. Gledala sam plave vene iza njezinih koljena. Kako je to moguće? U sedmom razredu voljela sam Billija Mohra i kad se pravio nezainteresiran za mene (a to je bilo cijelo vrijeme), nisam ga ništa više voljela, samo sam samu sebe manje voljela.
Kako bilo, svi ti razgovori bili su vrlo znanstveni, poput razgovora o tome kako bi bilo moguće uspješno živjeti na Marsu. Ostavljajući na trenutak sa strane činjenicu da nisam imala pojma kako natjerati dečka da učini bilo što, jedini dečki koji na koje sam trebala primjenjivati majčine savjete bili su »fini dečki«.
Da bi bio »fin«, dečko je morao biti: a) stariji od mene (lako, preskočila sam prvi razred pa su svi bih stariji od mene), b) viši od mene (to je sužavalo polje, budući da sam s trinaest godina već bila visoka metar i sedamdeset pet centimetara), c) pametniji od mene (teško, budući da u mom razredu nije bilo dječaka koji su u isto vrijeme bili i viši i pametniji od mene), i zadnje i najvažnije, d) sposoban da me za moju glatku kosu, koju sam svake druge večeri ravnala praznim limenkama soka od naranče marke Sunkist, odvuče barem jednu stepenicu vise na društveno-ekonomskoj ljestvici. Moja majka je bila prototip Material Gril. Pitala se kakve veze ima ljubav s tim davno prije nego što je Tina shvatila da joj je bolje bez Ikee. Moja majka se dobro udala i bila je vraški ponosna na to.
Također, govorila je: »Nikad ne zaboravi da je bogatog čovjeka jednako lako voljeti kao i siromašnog.« Nisam poznavala dečke koji su bili stariji, viši i pametniji od mene, a sada su još trebali biti i bogatiji? Sjećam se da sam, kad sam krenula na fakultet, razmišljala da zaljubiti se u nekoga nije toliko drukčije od kartaške igre u kojoj bi onaj koji bi dobio partiju imao pravo izmisliti novo pravilo. Ako prekršiš to pravilo, moraš popiti nešto alkoholno. Cilj igre, naravno, bio je dodati što više glupih pravila tako da svi moraju piti da bi se sjetili što manje pravila i još više pili.
Majka mi je ispričala većinu svojih pravila kako natjerati dečka da se zaljubi u tebe u vrijeme kad je moje uho bilo pritisnuto uz radio, kad je sve što sam čula, dan za danom, bilo ljubav, ljubav, ljubav je sve što nam treba. Kad sam mislila da je ljubav plimni val. Da nema ponosa, da mi kida srce i da će me jednog dana rastrgati. Pjesme na radiju za mene su imale smisla. Upravo tako sam se osjećala kad sam se ljubila sa svojim prvim dečkom na bazenu u kabinama za presvlačenje i odjednom osjetila nešto kao da sam se upiškila u gaćice.
Dečko s bazena bio je mladi od mene, iste visine kao i ja i jednako pametan. Nije bio najbogatiji dečko kojeg sam poznavala. Najbogatiji dečko kojeg sam poznavala bio je brat jedne djevojke s kojom sam išla u razred, godinu dana stariji od nas, dečko s crnim zubom, koji je radio na Odjelu za boje u Searsu i napumpao djevojku po imenu Misty. Bila sam sigurna da se ne bi sviđao mojoj majci. Činilo mi se da joj se sviđa dečko s bazena, ne zato što je bio bogat, nego zato što je njegova obitelj imala ono što je ona nazivala »stvarnim« novcem. Otac mu je bio potpredsjednik Standard Oila. Upravo su se preselili u naš grad iz mjesta po imenu Darien u državi Connecticut, poznatog po bogatim stanovnicima. Vozili su stari smeđi Chevy koji smo zvali Taco Wagon i kupovali odjeću u JCPenney, gdje su kupovali »pravi« bogataši. Voljela sam tog dečka s bazena kroz cijelu srednju i fakultet, sve dok mi jednog dana nije otvorio dušu u jednom restoranu na Melroseu i rekao da je gej. Sjećam se da sam gledala kako mi suze kapaju u francusku juhu od luka. Tada je već bio i viši od mene.
Kako bilo, dečko s bazena se nije uklapao u planove koje je majka imala za mene. Nju nije zanimalo da imam stvarnog dečka, što bi neizbježno dovelo do zaljubljivanja, intimnosti, seksa, moguće trudnoće i naposljetku slomljenog srca. Ona je jednostavno željela da vježbam kako uloviti dečka i tkogod se pojavio bio je dobar, za vježbu, kao košarka.
Naposljetku, vježbati možeš s bilo kim tko ima dvije ruke i tenisice na nogama.
Nakon dečka s bazena, jedno vrijeme nisam imala dečka za vježbu, što je frustriralo moju majku. Što nije u redu sa mnom? Zašto nemam udvarača? Koristila je upravo tu riječ: udvarači. Cijeloj situaciji nije pomoglo ni to što se moja majka sviđala muškarcima. Sviđala se i dečkima. Imala je jedan neobičan dar: u svakom je mogla pronaći nešto interesantno. Zauzimala se za klase, bila rasist i seksist, a ipak nekoliko najbližih prijatelja su joj bili homoseksualci. Hallie, afroamerikanka koja me čuvala godinu dana prije nego što sam krenula u školu, rastavljena Španjolka, majka troje djece, koju je upoznala u praonici rublja. Ponekad sam znala, kad se vratim s treninga plivanja, za šankom zateći trojicu prijatelja dečka s bazena kako razgovaraju s mojom majkom. Kad bih došla, oni bi većinom otišli. Zabava bi bila gotova. Što nije bilo u redu sa mnom? Željela bih kad bili mogla reći da sam bila jedna od onih štreberica koščatih koljena i s protezom u ustima koja je odrasla u predivnu i totalno hladnu ženu poput Ume Thurman. Bila sam visoka, ali sam izgledala dobro u svom dvodjelnom žutom kupaćem kostimu od velura sa zlatnim karikama na bokovima. Kako je moja majka voljela isticati, imala sam prijateljice koje su bile daleko ružnije od mene, a imale više »udvarača«. Bila sam razočaranje. Nitko se nije zanimao za mene. Moja majka nije znala zašto, što je na neki način bilo vrlo uznemirujuće budući da je moja majka znala sve.
Ono što je mene najviše brinulo u to vrijeme bila je stara mudra ekonomska izreka o kravi i mlijeku. Čemu kupovati kravu kad mlijeko možeš dobiti i besplatno? Mučilo me to tko to dobiva mlijeko besplatno. O kome se tu govori? I kakvo mlijeko? I zašto bih uopće željela kupiti kravu? Nema li oko krave previše posla samo zato da bi prodao koji mliječni proizvod na obližnjoj tržnici? Trebale su mi godine da shvatim da sam ja krava, mlijeko seks, osoba koja obavlja metaforičnu kupnju bogataš stariji, viši i pametniji od mene, upravo onakav kakvog sam trebala navesti da se zaljubi u mene.
Jednom prilikom, otprilike godinu dana prije nego što je umrla, majka me uhvatila kako se ljubakam s dečkom s bazena. Nakon toga mi je održala strogo predavanje. »Dečki žele samo jedno«, rekla je moja majka. »Da, znam«, rekla sam. »Mlijeko.«

* * *

Koliko god šašave stvari koje je moja majka rekla danas zvuče, provela sam sada već desetljeća razbijajući glavu njima, Ne mogu staviti nešto što zvuči kao zastarjela besmislica u širi kontekst vremena niti je gledati kroz prizmu odraslog čovjeka. Njezina mudrost ostaje glupa buba uhvaćena u jantarnom kamenu moje adolescencije.
Kako bilo, ne moram posebno naglašavati da sam većinu tih savjeta zanemarila. Nakon njezine smrti, kad sam krenula na fakultet, izlazila sam s nekoliko sinova bogataša, tipova koji su imali pristup obiteljskim jahtama i provodili zimske praznike u Aspenu. Bili su jednostavno glupi. Tih nekoliko sastanaka koje sam imala s njima bili su toliko dosadni da sam cijelo vrijeme pogledavala na sat. Nisam mogla dočekati da se vratim u svoju sobu i u spavaćici na televiziji gledam Saturday Night.
Dečki koje sam privlačila (a i oni koji su privlačili mene) uglavnom su bili tipovi koji su jedva uspijevali izdržavati sebe, a kamoli mene. To nisu bili zločesti dečki u glamuroznom stilu poput Kurt Cobaina. Najgore što bi čovjek mogao reći za njih jest da nisu znali raspolagati novcem. No zajedničke su im bile čudne stvari: svi odreda su bili sanjari koji su voljeli pse i jesti sladoled iz kutije kasno navečer. Za razliku od mog oca, puno su pričali. I slušali. Zanimalo bi ih ono što bih imala reći. Poput dečka s bazena s kojim sam krenula u posao bojanja majica, bili su moji zemljaci, moji kompići. Nijedan od njih nije bio stariji, viši, pametniji niti bogatiji, no svi su me nasmijavali. Jednom prilikom sam pitala svog uskoro bivšeg muža zašto se oženio svojom bivšom ženom koja mi se činila neugodnom na svaki mogući naćin, »Smijala se mojim šalama«, odgovorio je. Sada vjerojatno svojoj novoj curi govori to isto za mene. A moja majka se sigurno okreće u grobu.
Nisam se udala za muškarca iznad moje klase. Nitko u Americi ne voli razgovarati o klasama, pa i ja nisam ništa drukčija. Borim se protiv potrebe da kažem da sam se udala horizontalno. Istina je da sam se udala za muškarca ispod moje klase. Otac mog prvog supruga je prodavao automobile. Otac drugog je instalirao telefone. Obje majke su bile zaposlene, dok je moja bila kod kuće, pripremala govedinu Stroganoff bila članica ženskog kluba. Moj otac se bavio »investicijama«. Lijepo smo se odijevali za večere za Dan zahvalnosti i nikad nismo stavljali preljeve za salatu u bocama na stol. Udala sam se za muškarce koji su, gledajući po klasnoj raspodjeli, bili ispod mene.
To se nije toliko primjećivalo s mojim prvim mužem (četiri mjeseca mladim, dva i pol centimetra višim) kojeg sam upoznala prije fakulteta. Bio je neovisni filmaš i zbog činjenice da je bio sin prodavača korištenih automobila imao je određeni ulični kredibilitet. Kad smo se razišli, oboje smo pristojno ponašali. Razveli smo se bez odvjetnika, plakali u privatnosti doma i nismo bacali posuđe jedno na drugo. Nismo se svađali oko CD plejera ni psa (oboje je zadržao on). Moja majka, koja mi nije imala ništa teći o tome kako sc razvesti, ne bi imala nikakvih pritužbi.
Moj drugi suprug (šest godina mlađi od mene, sedam i pol centimetara viši, pametan, ali bez završenog fakulteta), muškarac kojeg sam izabrala - da - jer je bio maza i propalica, budio bi me usred noći da mi kaže da me voli i nikad ga nije trebalo nagovarati da mi masira stopala. Nažalost, volio je raditi samo to, i igrati igre na računalu. U tom sam braku naučila: ako muškarac misli da nešto možeš obaviti sama, pusti te da to obaviš sama.
Taj je brak završio sa slomljenim srcem i otkrivenjem. Možda je o tome moja majka govorila kad me savjetovala da pustim dečka da čini sve za mene. Ne puštaš mu da radi te stvari jer ih sama ne možeš napraviti (sjećam se da sam joj jednom rekla: »Pa imam dvije ruke, mogu otvoriti vrata sama.«), nego kad jednom počneš sama obavljati neke stvari, on ih prestane raditi - ne samo otvarati ti vrata, nego i kupiti prljave gaće, micati tanjure sa stola i zarađivati za život. Na težak način saznaš gorku istinu - da se muškarac ne razlikuje puno od mužjaka lava.
Sjećate se dokumentaraca u kojima uvijek prikazuju lavove kako se odmaraju na brežuljku i pogledavaju svoj teritorij? E to su mužjaci. U međuvremenu ženke idu u lov, vrebaju, ubijaju antilope, dok mužjaci sjede, ližu dlaku, riču i čekaju hranu koju ženke dovuku ravno pred njih, a zatim čekaju da se oni najedu pa tek onda one. Imam šačicu prijateljica koje su lavice: zarađuju godišnju plaću šesteroznamenkastog broja, majke su ambiciozne djece, drže kuću urednom i čistom, brinu se o svom izgledu, plaćaju porez i oženjene su za kipare, slikare ili pisce u usponu koji su navodno kod kuće, ali rade manje od najletargičnijih domaćica koje po cijeli dan u kućnom ogrtaču jedu bombone i gledaju Oprah.
Pred kraj našeg braka, moj slatki propalica, koji je jedan dan u tjednu radio kao vozač kamiona za dostavu paketa, operirao je vratni kralježak i nakon što je liječnik rekao da se može vratiti na posao, jednostavno nije. Izdržavala sam kćerku, prvi suprug i ja smo imali zajedničko skrbništvo, kao i dvoje djece mog propalice iz njegova prethodna dva braka, i još usto i njega, i to sve mojim pisanjem. Izdržavati bilo koga pisanjem, a kamoli peteročlanu obitelj, isto je kao da živiš od prodaje limunade na uličnom štandu.
Zauzvrat, moj uskoro bivši ustao bi ujutro iz kreveta, odvezao djecu u školu, pomeo kuhinjski pod, a zatim oko 9.30 završio s poslom. Povukao bi se za računalo i igrao online igrice do ponoći. Ja sam radila deset sati na dan, plaćala račune, išla u kupovinu, spremala, pomagala djeci oko zadaća, vozila ih zubaru i na tae kwon do, kuhala, tjerala ih da obavljaju zaduženja po kući i spremala u krevet u razumno vrijeme. Bila sam i »muškarac« koji je radio od zore do večeri i »žena« čiji posao nikad nije završavao. Kako se to dogodilo? Ma kakvo mlijeko, davala sam cijelu kravu besplatno!
Klasna razlika nikad nije bila očitija nego tijekom razvoda. Svađali smo se, galamili, cmizdrili i cijelo to vrijeme ljubakali. Jednom prilikom se izderao na mene: »Ženo, začepi gubicu!« Ženo, začepi gubicu? Nikad nisam čula takvo što. Ali, moram priznati, da mi se u neku ruku svidjelo. Mislila sam da je to učinio iz strasti. Do kraja te večeri moj slatki propalica odlučio me baciti na krevet i stisnuti toliko jako da mi se stražnja strana naušnice zabila u vrat. Na zatiljku sam osjetila toplinu vlastite krvi.
Propalica se idućeg dana iselio. Mama, bila si u pravu. Da sam se zaljubila u bogatog starijeg muškarca, ovo se vjerojatno ne bi dogodilo. Ili bi. Bio bi mi dosadan. Ne bih se smijala, niti bi dobivala masaže stopala i moj brak svejedno ne bi uspio. Ali problem je u tome - i to je ono što moja majka nikad nije priznala ili, ako je, nikad mi to nije rekla - zaljubljivanje nije poput kupovine automobila gdje se odlučiš za određeni model, a potom izabereš dodatnu opremu.
Uvijek iznova sanjarim o tome da odlazim s majkom na ručak za vrijeme kojeg mi, nakon što naruči salatu i Camember, prizna sve što sam morala naučiti na teži način. Možda bi mi priznala da je ljubav komplicirana, da je ona u biti jedna od najvećih životnih tajni i da su sva njezina pravila (što činiti, kako, kada i s kim) samo pokušaji da se zauzda strast. Možda citira repera Ice-T-ja (budući da je to u mašti, zašto ne?): zbog strasti se svijet okreće, ali ljubav ga čini sigurnijim mjestom, ja sam bila njezino jedino dijete i željela je da nađem sigurno mjesto.
Možda mi govori da iste sekunde kad žena počne zarađivati »pravi« novac, više nema pravog razloga za udaju. Da, iako zarađivanje novca može biti uzbudljivo, pranje rublja nikad nije uzbudljivo i da je ona prala rublje jer je morala, isto kao što je njezin uskoro bivši zet svake subote morao sakupiti pseća govna da bi od mene dobio džeparac. Možda prizna da je cijelo vrijeme improvizirala. I da za kćer koja nije samo krava koja daje mlijeko, nego i seljak koji ima dovoljno novca da tu kravu kupi, nema nikakav savjet.

Kako smo postali stranci

Jill Bialosky

Sjedila sam na terasi jednog restoran čekajući da mi se za ručak pridruži stara prijateljica, koju nisam vidjela skoro godinu dana, nakon što smo obje uspjele iskopati sat, dva vremena u pretrpanim rasporedima negdje između djece i pisanja. Bilo je proljeće. Narcisi su procvjetali. Trokuti i pravokutnici blijedih žutih cvjetova ležali su raspoređeni oko drveća i na otocima na sredini ulica. Njihovi živahni, veseli cvjetovi podsjetili su me kako je tmurna i duga bila zima. Tinejdžerica s cijelim nizom naušnica u uhu gurnula je ruku svom dečku u stražnji džep hlača dok su čekali stol i sjetila sam se dečka koji mi je gurnuo ruku u džep suknje i pitao me: »Želiš li?« prije nego što smo se spustili na travu. Za stolom do nas zaljubljeni par lebdio je iznad svojih cappuccina zaokupljen intenzivnim razgovorom. Primijetila sam da je žena izula sandalu i bosim stopalom mazila list muškarčeve noge. Moja prijateljica i ja nismo prestajale pričati o knjigama koje smo pročitale i filmovima koje smo pogledale. Jadale smo se jedna drugoj koliko smo umorne između pečenja kolača za školu, vođenja kućnog budžeta i rokova za predaju radova. Dugačak, bogat ručak bio je luksuz, kratka stanka od svakodnevnog života. Tračale smo zajedničke prijatelje i maštale o putovanjima u Italiju i Francusku. U trenucima kad bi razgovor zamro, zatekla bih se kako promatram tinejdžerski par za stolom preko puta. Sjedili su priljubljeni jedno uz drugo i ljubili se. Mladić vitka tijela u dolčeviti podvukao je djevojci ruku ispod košulje. Počele smo razgovarati o djeci, vrtićima, napadima bijesa, pišanju u krevet. Razgovarale smo o majkama i sestrama. Pred kraj ručka, prijateljica me pogledala duboko u oči kao da gleda u najudaljeniji kutak moje duše. »Vodite li ljubav?« pitala me bez okolišanja. U glavi mi se pojavila slika suprugovog lica prekrivenog kozicama i tijela prekrivenog s još više kozica kako leži na kauču, jadan, ne govori, protjeran iz spavaće sobe poput kakvog gubavca nakon što se zarazio od našeg sina. Došlo mi je da prasnem u smijeh.
To definitivno nije ono što sam zamišljala prije dvanaest godina kad bih razmišljala o D. gledajući kroz prozor svog ureda na šestom katu i razgovarajući s njim telefonom, kad bi mi već od samog zvuka njegovog glasa tijelom prolazili trnci. Izlazila sam s dosta intelektualaca, no nijednog nisam mogla zamisliti kao oca budućeg djeteta. Kad bi se, neizbježno za večerama, poveo razgovor o tome kako se tko upoznao, naša bi priča uvijek natjerala ljudima osmijeh na lica. Otkrili smo jedno drugo na mojoj desetogodišnjici mature. D. je bio DJ, a ja dijete cvijeća. U srednjoj školi se nismo ni poznavali.
D. je bio atletski građen, djetinjast i imao je iskrivljen, suh, a ponekad i ljutit smisao za šalu. Oboje smo bili srednja djeca u obitelji i gledajući i slušajući kakve je međuljudske odnose imao unutar svoje obitelji, vidjela sam da mi u mnogočemu nalikuje. Oboje smo bili dobri slušači i miritelji. Oboje smo gledali gdje bismo mogli učiniti što dobro. Oboje smo bili ambiciozni. Oboje smo imali potrebu iskupiti se zbog zločina koje nismo počinili. Pohađao je pravo na Srednjem zapadu. Ja sam bila pjesnikinja i radila kao asistentica urednika u jednoj izdavačkoj kući u New Yorku. Posjećivali smo se svaki drugi vikend, kad bi nam pošlo za rukom. Još i danas smo zahvalni Peoples Express Airlinesu za jeftine karte po trideset devet dolara, što nam je omogućio da izdržimo duge trenutke čekanja kad sam mislila da ću poludjeti ne vidim li njegovo tijelo kako se naslanja na zid iza izlaza dok me čeka da se iskrcani. Jednom prilikom, na kraju jednog našeg tajnog zajedničkog vikenda, D. me odvezao u zračnu luku i, uoči samog ukrcavanja, uvjerio da idem idućim letom. Sjedili smo na dvije stolice licima okrenuti pisti puni neobjašnjive euforije koju samo dvoje zaljubljenih može osjećati, sve dok nije počelo ukrcavanje za sljedeći let, kad me D. počeo dovoditi u iskušenje da javim na posao da sam bolesna. Preko tjedna, kad bismo bili razdvojeni, zaspala bih sklupčana oko telefona i prvo što bih ujutro čula kad bih uzela slušalicu u ruke i smjestila je na jastuk pokraj sebe bio bi njegov glas. Kad smo počeli zajedno živjeti, i to u mom studiju koji je jedva bio dovoljno velik za kauč na razvlačenje, dani i noći su nam bili ispunjeni avanturom.
Sjedili bismo po kafićima i pili koktele s votkom ili tonikom, trošili novac na romantične večere i vikende ispred kamina u elegantnim konačištima Nove Engleske. Spavali do kasno. Budili se da gledamo mjesec kako nestaje u svjetlu novog dana. Ili uopće ne bismo spavali. Išli smo na skijanje, klizanje i u kino kadgod bi nam se prohtjelo. Stiskao bi se uz mene u mračnim prolazima. Pušila bih mu u automobilu kad bismo vikendom išli na izlete. Vodili smo ljubav po taksijima. Naša veza bila je ispunjena takvom vrstom sirove strasti koja bi u meni zapalila vatru svaki put kad bi stavio ruku kraj moje u zamračenoj kino dvorani.
Sjećam se koliko nas je želja vukla tog jutra kad smo odlučili da želimo dijete. Večer prije toga svađali smo se vraćajući se s novogodišnje zabave usred snježne oluje. Budući da nismo mogli naći taksi, hodali smo s jednog kraja grada na drugi galameći jedno na drugo, uvjereni da je s našim brakom svršeno. Na početku naše veze svađe su bile strastvene.
Bile su to onakve vrste svađa u kojima jedno od nas izleti kroz vrata ili ostane spavati na kauču. Onakve zbog kojih bi mi iduće jutro bilo neugodno kad bih naletjela na susjeda u dizalu. Svađe zbog kojih bih se znala rasplakati usred restorana i gledati suze kako padaju u skupu pjenu od lososa. Bilo je to ratovanje para u pregovorima oko veze. Koja žena ne pomisli kad ugleda svog muškarca u gaćama kako čačka nokte na nogama ispred televizora na kojem se prikazuje utakmica Metza: »Zar je ovo muškarac s kojim sam odlučila provesti ostatak života?« Uostalom, koji se to muškarac, ne pita, dok se pokušava obrijati u kupaonici, okružen grudnjacima i gaćicama koje se suše, i razmišljajući o tome kako će platiti kredit za kuću i stan, ne bi li bilo bolje da je ostao neženja. Oko čega smo se svađali te novogodišnje noći? Počelo je kad je meni, nakon što smo gotovo sat vremena pokušavali zaustaviti taksi, na pamet pala ideja da idemo podzemnom u četiri sata ujutro, a moj muž je uzvratio jednom od svojih šaljivih dosjetki: »Dobro, pa zar ti misliš da si kraljica Elizabeta?« Dok smo došli kući, oboje smo bili promrzli, mokri i umorni, ali bila je Nova godina, svitao je novi dan, a u našem jednosobnom stanu od smeđe cigle, s kuhinjicom veličine ormara, nakon tri godine radnog staža na prvom radom mjestu život je bio dobar, a D. seks i u svojoj bijeloj majici, mokre kose. Zaspali smo i probudili se. Bili smo mamurni, sneni, tijela su nam se dodirivala. Gorjeli smo poput trave na ljetnom suncu koju sam jedno ljeto zapalila držeći debelo staklo blizu zemlje.

* * *

I tako nas je bilo troje,

* * *

Nitko me nije pripremio na to što znači imati dijete. Sjećam se prvog dana kad smo donijeli L. iz bolnice. Zar je moguće da nikad više neću spavati? Ako ćemo istinu, nisam ni htjela spavati. Htjela sam bdjeti kraj kolijevke svog djeteta poput sove na grani kako bih bila sigurna da diše. Uživala sam proučavajući savršen oblik njegove glave. Način kako bi skupio prstiće, kraće od vrhova štapića za uši, veličinu i oblik svakog zijeva. Bio je poput produžetka mog tijela. Prvi put kad sam se odvojila od njega - izašla sam iz kuće na pola sata da odem na šišanje, jedan blok dalje, za skorašnji barbarski običaj obrezivanja - bila sam toliko nervozna da sam otišla iz salona mokre kose, odustajući se od sušenja da bih se što prije vratila kući. Taj napad panike bio je isti poput onog osjećaja nervoze koji sam imala kad bih čekala da me D. nazove prije nego što smo se vjenčali. Umjesto da noću osjetim tijelo svog supruga kako se trlja o moje, sada sam se budila tako što bi mi sin čvrsto šakom uhvatio pramen kose ili zabio koji ud u neki dio mog tijela. Moje tijelo je služilo samo jednoj svrsi. Postalo je posuda za održavanje djeteta.
Ljubila bih ga po cijelom tijelu dok bi ležao na stolu za mijenjanje pelena potpuno gol, dok bi udarao nožicama i plačem tražio mene. Mazila bih ga po leđima dok bi se meškoljio, bačakao i vrpoljio pokušavajući zaspati. Nosila sam ga u naručju poput lopte za ragbi i u sitne sate hodala s jednog kraja hodnika na drugi. Brisala sam njegovu povraćotinu s ramena, puštala mu da mi snažno grize prste kako bih mu olakšala muke kad su mu počeli izlaziti zubi. Grickala bih njegove debeljuškaste male nožice. Štipkala ga za obraze. Ljubila ga u usta, mali nosić, vjeđe, trbuščić. Njegov mali pišo bi me redovito popiškio dok bih mu mijenjala pelene. Obrisala bih ga, obrisala prste i gurnula mu ga natrag među guzove. Isprobavala sam na ruci je li hrana dovoljno mlaka prije nego što bih mu dala, jela špinat da se uvjerim da nije pokvaren prije nego što bih mu ga stavila u usta. Znala sam kako plače kad se ukakao. Znala sam kakvu boju i oblik stolice će imati, što da radim ako dobije proljev, masirala sam mu trbuščić kad bi imao grčeve. Tepala sam mu, govorila gu gu gu i bu bu bu, nazivala ga moj mali lopov, zlato i pile. Kad bi bio bolestan, cijelu noć bih provela ležeći kraj njega u njegovom krevetu mijenjajući mu obloge da skinem temperaturu i loveći povraćotinu u lavor. Svojim prstima sam mu otvarala usta da mu dam sirup. Ljubila sam ga u čelo i puštala da mi se priljubi na prsa. Pjevala sam mu uspavanke kad ne bi mogao zaspati i izmišljala priče. Cijelo vrijeme sam ga ljubila. Bila sam tako umorna. Naučila sam ga kako se ljube Eskimi. Škakljala ga trepavicama po obrazima oponašajući leptira. Bio je moj. Moje tijelo. Samo moj. U ovakvim snažnim trenucima blaženstva nestajalo bi svake seksualne žudnje. Čemu više težiti kad je svaki dio mene bio posvećen tom djetetu? To dijete me trebalo i željelo. Ja sam bila centar njegovog svemira. Ono je postalo os oko koje su se okretale sve moje misli, potrebe i energija.
D. je također bio opijen tom novom strašću. Volio je spavati držeći našeg sina na ramenu poput mačke. Lovio bi ga po cijeloj sobi vičući: »Moj si! Moj si!« i kad bi naš sin tražio još, rekao bi: »Sad ću te uhvatiti, sad mi moj«, i ponavljao sve ispočetka. Zavezali bismo ručnike oko vrata i glumili Batmana skačući s jednog na drugi krevet, dok je dijete umiralo od smijeha. Slušali smo glazbu iz Kralja lavova i Ljepotice i zvijeri u automobilu, sve dok se ne bih zatekla da ih pjevušim na poslu. Lebdjeli smo u svijetu tog malog dječaka.
Čitali smo mu priče, vodili ga u šetnje u kolicima, na plažu, u šetnje po snijegu. Večerali bismo piljeći u njega.
Na puno načina naša je veza sada ovisila o tome što imamo to dijete o kojemu se moramo brinuti i štititi ga. Planove koje smo sada imali, bili su planovi za sve nas, sve troje. Počeli smo više raditi da bismo uštedjeli dovoljno novca da uplatimo polog za stan. Tog dana kad smo uzeli hipoteku nazvala sam D. sva izvan sebe bojeći se duga koji smo preuzeli. No uspeli smo nekako. Kad sam prodala svoju prvu knjigu poezije, a D. otvorio vlastiti odvjetnički ured, nazdravili smo šampanjcem i naručili večeru u stan. Sada smo radili velike stvari, stvarne stvari, živjeli budućnost o kojoj smo sanjali. No nešto je bilo drukčije. Kad je u naše živote ušlo dijete, pažnja se preusmjerila na praktičnosti odgoja djeteta, kućanstvo i karijere. Nije bilo više vremena za izležavanje u krevetu, vođenje intenzivnih razgovora i sanjarenje o zajedničkoj budućnosti. Više nismo bili strastveni mladi ljubavnici željni seksa kakvi smo bili ranije. Sada smo bili roditelji i imali nekog drugog o kom smo se morali brinuti više nego o nama samima.

* * *

A tada je jednog dana taj mali dječak navršio šest godina. Hodao je, trčao, penjao se, skakao i toliko pričao da ga nismo mogli ušutkati. Još uvijek bi noću dolazio u naš krevet i gurao svoje malo tijelo između nas dvoje šireći ruke poput kralja u svom kraljevstvu, udarajući nogama i galameći. »Čitajte mi priču!«, »Hoću soka!«, »Neću to!« i tras odletio bi pun tanjur makarona sa sirom i mrkvicama ravno na pod. »Idemo u park, idemo na plažu, idemo u kazalište, hoću ovo, mama, kupi mi ovo! Zašto je nebo plavo, mama? Kakva si ti bila kad si bila mala? Mama, dođi«, čulo se dok sam kuhala ili našla petnaest minuta vikendom da sredim odlomak romana na kojem bih trenutno radila. Kad bih se vratila s posla, gdje bi masa drugih ljudi zahtijevala svoje, u mojoj glavi nije bilo mjesta za misli, a kamoli razloga da se osjećam seksi, da se osjećam kao žena koju su muškarci nekoć smatrali poželjnom. Punila bih kadu vodom, sapunala dijete, stavljala losion na mjesta gdje bi ga ugrizle bube, kuhala večeru, pokušavala smisliti odgovore na bezbroj pitanja koja bi mom djetetu padala na pamet. Ponekad bih zaspala u devet skupljena na drugom krevetu u sinovljevoj sobi u majici i tajicama.

* * *

Je li tada čudo što taj dječak, predivni mali uljez u našem braku, sada ide u školu, bira prijatelje s kojima će se igrati, sam čita knjige i što sad kad u mom životu postoji to malo prostora, vidim da sam u biti cijelo to vrijeme žudjela za suprugovom pažnjom? Zatekla sam se kako piljim u zaljubljene tinejdžere, parove stisnute jedno uz drugo poput kipova, muškarca i ženu stisnute jedno uz drugo u vlaku podzemne željeznice. Muškarac za kojeg sam se udala ujutro je ustajao umoran kao i ja. Otišao bi u kupaonicu, oprao zube, obrijao se, odjenuo odijelo i kravatu i izašao kroz vrata. Vodio je razgovore s ljudima koje nisam poznavala. Odlazio na duge večere na kojima bi provodio dogovore ili pregovore o slučajevima. Kad bi došao kući, obično nakon što bi naš sin već zaspao, bila bih preumorna da ga pitam kakav je imao dan, a on je bi na pameti imao previše svojih briga vezanih uz posao da me pita kakav sam dan ja imala. Ležala bih sklupčana na kauču s rukopisom u rukama ili spavala. On bi u dnevnoj sobi gledao Knickse na televiziji ili pričao na telefon s jednim od svojih klijenata. Ponekad bismo vodili ljubav, obično subotom navečer ili nedjeljom, no bilo je to kratko i nenadahnuto i više je nalikovalo vođenju ljubavi kod kojeg provjeravaš da je ono drugo kod kuće. Još uvijek sam željela svog supruga - ponekad bih gledajući kako čita našem sinu priču ili igra bejzbol s njim u dvorištu osjetila leptiriće u želucu - no u mom se tijelu ugasila mala slavina. Ohladila sam se. Nisam imala potrebu za dodirom.
Razgovarajući s drugim ženama koje su se nalazile u istoj fazi života kao i ja, shvatila sam da je nedostatak seksualne želje koji sam osjećala uobičajeniji nego što sam znala. Došli smo do novog jaza i kao mnogi drugi tapkali smo u mraku. Tek kasnije sam počela shvaćati da smo ušli u fazu braka kad smo trebali raditi na produbljivanju veze koju smo izgradili. Prvi put sam doista shvatila što znači biti u vezi koja će trajati jako dugo i da je to jednim dijelom povezano s promjenom strasti koju sam osjećala.
Međutim, upravo kad sam počela oplakivati gubitak seksualno nabijene mladosti, osjetila sam da želim muškarca o kojem sam sada znala sve, kojeg sam ispitivala sve dok mi nije ispričao za svaku djevojku koju je poljubio, svaku svađu koju je imao sa svojom majkom... Željela sam da se transformira natrag u onu novu osobu, nekog s kim bih mogla početi ispočetka - nekoga tko će ponovno biti zaokupljen mnome kao da sam kakva komplicirana zagonetka, a ne kučka kakvom sam postala, koja bjesni jer računi nisu na vrijeme plaćeni, koja gotovo doživi živčani slom kad u ponoć otkrije da u hladnjaku nema mlijeka, koja usamljena svake večeri stavlja sina u krevet i koja nema grižnju savjesti dati na znanje da je usamljena, koja se žali da previše radimo a još uvijek nemamo dovoljno novca, koja šizi ako su igračke razbacane po podu. Željela sam da me ushićenje nove ljubavi spasi od same sebe i makne od onoga što je postalo moja svakodnevica. Razmišljala sam o tinejdžerima koji se bez stida ljube u kafićima i htjela ponovno osjetiti tu slobodu i poznato ubrzano udaranje srca.
Vratila sam se kući podzemnom željeznicom nakon dugog ručka s prijateljicom, a slika onih zaljubljenih tinejdžera još uvijek mi se vrzmala po glavi. Dok sam se penjala stepenicama izlazeći iz podzemne, pomislila sam: »To je moj život. Postala sam nesretna, tjeskobna žena koja se dosađuje u životu.« Znala sam da sam na papiru najsretnija žena na svijetu. Imala sam divno dijete, zanimljiv posao, obećavajuću karijeru i odgovornog, zgodnog supruga. No negdje u tih šest godina koje smo proveli usredotočeni na dijete, D. i ja smo izgubili jedno drugo. Izgubili smo onu nit koja nas je povezivala. Poput gotovo svake druge žene za koju sam znala da se nalazi u sličnoj situaciji - odgaja malu djecu i pokušava uskladiti karijeru, majčinstvo i brak - postavljala sam si pitanje za koje sam mislila da ga nikad neću postaviti: »Hoću li se predati dosadnom, banalnom životu ako mi intimna komunikacija sa suprugom postane tek rutina?«
Bilo je očito da sam sada, kad nam dijete više nije bilo malo i kad smo ušli u novu fazu životu, upala u krizu srednje životne dobi, ali nisam željela vjerovati da sam dovoljno stara za to. Počela sam razmišljati o prijateljima koji su u svojim četrdesetim još uvijek sami. Slobodni su, izlaze, ali u očima imaju taj gladan, očajnički pogled i pomislila sam: Ne želim takav život. Ali drugi dio mene bojao se da ću, povučem li se u mirnoću i sigurnost braka, biti osuđena na običnost. Željela sam se udati, ali sada sam shvatila da nikad nisam željela biti »žena«. Tu riječ sam povezivala sa slikom nezadovoljnih supruga generacije moje majke koje nisu zadovoljile svoju potrebu za samoostvarenjem. Željela sam biti majka i ljubavnica, ali nisam željela da se strast koju sam osjećala prema svom suprugu smanji niti da nestane. Htjela sam da traje vječno.
Ali umjesto toga bila sam tupa, bijesna i osjećala kako me pritišće dosada. Bila sam ljuta jer moj muž nije shvaćao da se udaljujem od njega, i zato što me nije pokušavao ponovno pridobiti. Bila sam bijesna što se ne zanima za moj život. Bojala sam se, usiše li me njegov život, da ću izgubiti samostalnost i neovisnost koje sam tako teško stekla i da više nitko nikad neće žudjeti za mnom. Osjećaj da te netko želi, daje ti snagu i snažan osjećaj za samu sebe. Bojala sam se što će se dogoditi izgubim li to. A i D. je bio bijesan. Gdje je suosjećajna, nježna, brižna žena za koju se oženio? U svom bijesu izgradila sam oko sebe tvrđavu i istjerala ga iz kuće ljubavi. Za vrijeme tih šest godina otkad je u naš život ušlo dijete, oboje smo odrasli i promijenili se. Sada smo ponekad imali osjećaj da je dijete jedino što nas povezuje. Postali smo stranci pod istim krovom.
I sad kad smo postali stranci jedno drugom, počela sam razmišljati o drugim muškarcima. Moje prijateljice priznale su da čine isto... kad malo bolje razmislim, a koja udana žena ne sanjari o tome? Ali ja sam maštala i osjećala se krivom zbog toga. Ponekad bih flertovala, većinom u mašti. Odjednom mi je grad izgledao pun mogućnosti i zamišljala sam da mogu isprobavati te muškarce kao da su vino, iskušavati ih da vidim koja mi se boca najviše sviđa.
Ovako bi se moglo dogoditi, govorila bih samoj sebi razrađujući u glavi nacrt komplicirane ljubavne afere jer sad, kad smo suprug i ja bili stranci, nisam imala osjećaj da imam muža. Ponovno sam se osjećala slobodnom poput djevojke koja se ujutro budi, uživa u onom što je odjenula i osjećaju da je, dok hoda ulicom, gledaju muškarci. U glavi sam stvorila divan, egzotičan život. Bilo je to kao da sam uzela godišnji odmor od braka, kao da sam bila na divnom odmoru, kad sam bila sama sa sobom, slobodna od vlastitih misli.
A tada je jedne večeri D. došao kući s posla i šokirao me. Izletjelo mu je dok smo jeli pizzu i pili crno vino da mu je kolega s posla, za kojeg je znao da ima solidan brak, s kojima smo se nekoliko puta družili kao parovi, upravo rekao da se on i žena razvode. Skoro sam umrla od straha. Činilo mi se kao da mi je život koji sam vodila u mašti odjednom iskočio iz glave i manifestirao se u imenu žene njegovog kolege. »Zašto?« pitala sam ga. »Misli da ima ljubavnika«, čula sam ga kako odgovara. I odjednom sam pomislila kako bih se osjećala da ga izgubim i opet osjetila strah. Imala sam osjećaj kao da sam svih tih tjedana dok sam zamišljala aferu zapravo hodala po minskom polju. Pokušala sam zamisliti kako bi mi bilo bez mog muža. Vidjela sam praznu, usamljenu kuću usprkos životu ispunjenom djetetom. Mjesecima sam bila daleka i tajnovita prema njemu i postidjela sam se zbog toga. Gledala sam u stranca za kojeg sam bila udana i vidjela u njemu muškarca u kojeg sam se zaljubila. Isti onaj muškarac koji je dramio oko državnog ispita, a sad ima vlastiti odvjetnički ured. Naši prijatelji bili su zavidni kakav pažljiv otac pun ljubavi je postao. U njegovim očima vidjela sam dva čvrsta stupa koja su me podupirala: pružio mi je sigurnost i ljubav da postanem majka, da slijedim svoj san i postanem spisateljica. Njegova ljubav i dobrota učinili su me boljom osobom.
Razmišljala sam kako bi mi bilo da se ujutro probudim a da nije kraj mene i osjetila hladnoću ispraznog života... A zašto? Od ljubavnika nisam trebala čak ni seks. Samo ono opojno stanje kad te netko iznova upoznaje. Htjela sam zamišljati da bi se netko drugi mogao zaljubiti u mene, no sada, gledajući svog supruga u kratkim hlačicama i izblijedjeloj majici, uvidjela sam da je muškarac za kojeg sam se udala osoba s kojim priželjkujem aferu. Priželjkivala sam da me obori na pod, kaže da ne može živjeti bez mene. Željela sam ponovno vidjeti svijet njegovim očima. Nisam znala da mi vlastiti suprug može biti predmet maštanja. Dok sam u glavi cijelo vrijeme stvarala nove, izmišljene dečke, muškarac za kojeg sam se udala rasplamsavao je maštu drugih žena. A jedino što sam trebala napraviti bilo je izići iz vlastitih misli i početi razgovarati s muškarcem koji bi sjedio pokraj mene za večerom, kad bismo našli vremena da je sami spravimo.
Pa ipak, usprkos svim tim mojim ekstravagantnim, divljim, nesmotrenim maštanjima, odlučila sam se za ono trajno. Sada još moramo pronaći način kako da ponovno izgradimo brak i upoznamo nove osobe u koje smo se oboje pretvorili. Osjećam krivnju zbog svoje nestvarne afere, mada nisam bila nevjerna. Ali također znam da su mi mašta i čežnje bile bitne za vođenje autentičnog života. Jedino što sam trebala napraviti bilo je pružiti ruke da mi muž prijeđe vrhovima prstiju duž vena i bit ćemo skupa, ponovno ću se osjećati onako kako sam se osjećala kad sam, izlazeći iz zrakoplova u zračnoj luci, jedva čekala da vidim njegovo nasmiješeno lice kako me čeka u gomili. Još uvijek je bio tamo. Samo, sada sam morala srušiti zidove koje smo digli oko sebe svih ovih godina koje smo proveli očajnički zaljubljeni u svog sina, gubeći jedno drugo.

Erotika 102
Ostati loš.
Ostati u braku.

Cynthia Kling

Nedavno sam se na jednoj zabavi zatekla kako prisluškujem skupinu sredovječnih žena kako razgovaraju o tome kad su prvi pur otkrile seksualnost u sebi. Jednoj je seksualnost probudio jedan sladak, hoćan i znatiželjan dečko s kojim je bila u vezi dok je studirala. Druga je poduzela niz eksperimenata u svojim dvadesetim (isprobavajući biseksualnost, agresivnost i često mijenjanje heterosekusalnih partnera da vidi što joj najviše odgovara). Moj seksualni odgoj, neugodno mi je priznati, počeo je puno kasnije.
To ne znači da sam po prirodi bila hladnokrvna djevica. Imala sam na stotinu veza dok sam pohađala fakultet (neke su trajale manje od dvadeset četiri sata), potom je u mojim dvadesetima nastupila seksualna revolucija i vjerovala sam da »imam pravo« spavati s kim god želim (i, da budem iskrena, shvatila sam da je seks s gotovo potpunim strancem uvijek vrući nego s nekim koga vidite kako čisti zube zubnim koncem). Moje su prijateljice u to vrijeme završavale u zatvoru i pokazivale kolegicama zatvorenicama kako gledati vaginu u ogledalcu i spavale s Portorikancima da bi dokazale da nisu rasistice. Organizirale su masturbacijske sastanke i ispitivale svaku rupu na svom tijelu. I ja sam se uključila, ali ne toliko aktivno i hrabro kao one, upijajući i učeći sve što sam mogla.
S nepunih trideset udala sam se za visokog, zgodnog ljevičara kojeg ću nazvati J. Mogli smo samo živjeti zajedno (kao i svi ostali), ali istina je da sam se potajno oduvijek željela udati, odjenuti vjenčanicu, a i činilo mi se puno lakše postati nečija žena i ugurati svoj život u tuđi, nego odlučiti što učiniti s vlastitim. Nekoliko godina sam se »kreativno« nabacivala svojim životom (konobarila, prodavala namještaj, organizirala politička događanja), no još uvijek se nisam uspjela naći i postajala sam sve nervoznija. Gloria Steinem i Germaine Greer poticale su nas djevojke da nađemo dobre poslove, zahtijevamo jednake plaće i preuzmemo svijet. No nitko mi nije rekao kako početi. Niti da, osim u slučaju ako si genij, trebaš dobru vezu da bi dobio posao obične asistentice na radnom mjestu koje će te dovesti do dobrih poslova i na kraju uspješne karijere.
Moj brak je jedno vrijeme funkcionirao. J. i ja smo oboje bili ljevičari, predani idealima, prijatelji Algera Hissa i djelatnika časopisa The Nation i usto strasno zaljubljeni jedno u drugo. J. je radio u uredu za tisak zaduženom za vijesti iz Trećeg svijeta i krijumčario vijesti s Haitija, Kube, iz Nikaragve, s Filipina itd. Ja sam radila kao tajnica u uredu za oglašavanje, što je bio posao koji sam dobila preko jedne njegove veze. Na moj smo posao gledali kao na prihvatljivo odustajanje od principa jer je netko morao zarađivati novac za stan i režije - i pratiti što se događa u svijetu korporacija.
No nakon nekoliko godina, počela sam se osjećati klaustrofobično. Pristala sam pomagati J., no u biti nisam bila stvorena za tajnicu. A sad kad sam ga postavila na »počasno mjesto«, zamjerala sam mu što je tamo gore i što mi stalno zapovijeda. Nije pomoglo ni to što više nismo vodili ljubav. Čak i prije nego što sam mu počela zamjerati, sjedili bismo ispred TV-a, gledali ratove na vijestima i napijali se, kako se kojim slučajem ne bismo našli u situaciji da moramo voditi ljubav. Tijekom tih prvih godina potajno sam se pitala kamo je nestala sva moja želja za seksom. Osvrćući se unatrag, mislim da je kraj naše fizičke bliskosti došao manje zbog neuspjelog braka, a više zbog neuspjeha ili barem previda mojih navodno seksualno naprednih i prosvijetljenih prijateljica. U to vrijeme nitko me nije posjeo i rekao: »Srećo, trebala bi znati da se, kad se jednom smiriš i središ, ona životinjska strast koju si osjećala počne gubiti i u tom trenutku moraš upotrijebiti mozak da bi je vratila.«

* * *

Taj je brak završio nakon pet godina, u jednoj prodavaonici kave u Meksiku, iz očitih razloga. Moje prijateljice nahrupile su u hordama da mi pomognu preživjeti te teške trenutke. Saznale su za ljubavnu aferu mog supruga. (Postao je hulja. Nije potrebno postavljati daljnja pitanja.) Rekle su mi neka izbacim njegove stvari iz kuće, provjerim sitno ispisane podatke na ugovoru za hipoteku i vidim koliki je moj dug, dok mi je majka pristojno šaptala u drugo uho da je vrijeme da ponovno počnem izlaziti s muškarcima. Imale su velike planove za mene: pružila mi se prilika da počnem ispočetka, da idući put uspijem.
Prva pametna stvar koju sam učinila bila je to što sam ih prestala slušati. Žene se žale da im muškarci zapovijedaju i naređuju, ali što je ucjenama kojima su tako sklone? Što je s ugnjetavačkom solidarnošću kojom su me gušile? Konačno sam se prepustila, potonula u blato osjećaja i pokušala pronaći sljedeći korak. Bacila sam telefonsku sekretaricu i »postala nemoguća«, kako su to moje prijateljice rekle. Otprilike godinu dana sjedila sam na svom baršunastom plavom kauču, pila votku i plela. A zatim sam upoznala gospodina X.
Gospodin X. bio je slikar. Nagao, genijalan, bez kinte. No najvažnije, već je imao ženu. Bili smo zločesti - a meni je upravo to trebalo: veza toliko tajna da mi daje dovoljno slobode i hrabrosti da istražim načine koje nikada nisam mogla dok sam bila udana jer sam kao supruga imala previše posla - glumeći pomoćnicu, prijatelja, upravljajući kućnim budžetom (Hillary Clinton jede krafne prelivene čokoladom s kandidatom Billom u nekom restoranu uz autocestu u Arkansasu). Gospodin X. me želio zbog mene same, zbog onoga što jesam, a ne zbog onoga što sam mogla postići ili zaraditi. Ljubavnice nemaju nikakvih društvenih odgovornosti. Nema druženja s prijateljima, nema odlaska u kemijsku čistionicu po čistu odjeću, nema rođaka koje moraš držati na uzdi, nema dječjih rođendana, računa - nema komplikacija koje čine brak.
Je li se tu radilo samo o seksu? Radi li se ikad samo o seksu? (Najveći problem koji sam imala 70-ih s vezama na jednu noć bile su emocije.) Uglavnom sve se svodilo na nas dvoje u nekoj maloj sobici. Jedino što smo imali je bilo ono što jesmo u tom trenutku. Bili smo goli jedno pred drugim otvoreno pokazujući sve naše snove, želje, žudnje. Za mene je to uistinu bilo snažno iskustvo.
A zatim, kad smo prekinuli aferu, malo sam patila, no čisto radi drame. Jer istina je da sam imala vremena, emocionalne energije i hrabrosti započeti život koji će zadovoljiti moje potrebe. Čitaču, znam da ovo nije uobičajena definicija ljubavnice: tužna žena sama na odmoru koja žudi za muškarcem. No uzimajući u obzir taj stereotip, jeste li se ikad zapitali zašto su Katharine Hepburn, Georgia O’Keeffe, Coco Chanel, Lillian Ross i Veronica Geng odlučile upravo za taj put? Sve su one bile žene koje su imale što raditi u slobodno vrijeme, a ne samo čeznuti. Ili, možda bi bilo točnije reći, to su bile žene koje su radije malo čeznule nego dopustile da ih brak guši. Naposljetku, pa kako bi inače našle vremena (i materijala) da odrade tako dobar posao kakav su odradile?
Sve mi biramo muževe, svjesno ili nesvjesno, zbog onoga što nam mogu pružiti - osim ako smo totalne budale. Žene »biraju« i oženjene muškarce - ali po nekim drugim mjerilima jer uvjeti za ovakvog partnera dolaze iz drugog područja mozga. Katherine Hepburn je imala četiri velike afere u svom životu. Sva četvorica su bili oženjeni i sva četvorica su joj pomogli u različitim fazama karijere - poznati dramaturg, agent, veliki producent i glavni glumac. Slučajnost? Ne bih rekla.
Drugim riječima, u takvim vezama postoji izmjena koja nadrasta izmjenu tjelesnih tekućina. Ponekad se radi o novcu, no isto toliko često riječ je o nečemu drugom - barem u mom slučaju je bilo tako. Kad sam upoznala gospodina X., potajno sam željela biti spisateljica. On je bio divlji, ludi, poznati umjetnik i uveo me u krug ljudi koji su vjerovali da mogu biti kreativni. Dakle, ne da mogu podupirati kreativnost, prodavati je, upravljati njome ili se njome oženiti, nego da sami mogu biti kreativni. Pokazao mi je kako da doprem do svoje kreativnosti, a potom kako da je zadržim, te provedem i ostvarim svoje ideje do kraja.
Počela sam pisati dok sam bila s njim u vezi. Za mene je to bila velika stvar. Morala sam odbaciti sva stara uvjerenja da sam preglupa i ne znam pravopis. Često sam znala imati napade panike i straha. Dok sam bila supruga, nisam imala mogućnosti uzeti si mentalnog prostora neophodnog za tu ružnu, neobičnu transformaciju koju sam morala proći - barem ne u braku kakvog sam imala s J. - jer ona je izvukla iz mene zadnju sebičnu mrvu energije koju sam imala.
No ima toga još. Kad je gospodine X. dolazio k meni, naučio me da kreativna misao nije samo za papir. Naučio me da ona spada i u spavaću sobu. U mašti, kao i u snovima, nema pravila, nema osjećaja za neprilično. Postoji samo jedno pravilo: slijedi ono što te uzbuđuje. To može biti neka sitnica, kao ruž nanesen na bradavicu. To može biti nešto što graniči s apsurdnim. Prvi put kad sam izasla van gola, u crnim cipelama s visokim potpeticama, zamalo da sam slomila vrat. No to je bilo dobro. U tome i jest bila stvar. Riskirati je dobro. Naučila sam iskoristiti svoju kreativnost da pojačam ono što osjećam tijekom vođenja ljubavi.
Jedan dan podigla sam slušalicu i ženski glas je rekao: »Približiš li se samo još jednom mom mužu, ubit ću te.« Supruga gospodina X. došla je tražiti svoje. Naša veza je završila, kao što sam oduvijek znala da će završiti. Ali iz nje sam naučila nešto od čega nikad neću odustati. Naučila sam kako poštovati samu sebe, slušati vlastite savjete, osloboditi snagu koju imam u sebi i koristiti vlastitu maštu.

* * *

Opraštam prijateljicama koje su šaputale i zajedljivo komentirale kako je ta veza destruktivna i neprilična. I one su pokušavale odrasti, samo što su, za razliku od mene, slušale savjete Glorije Steinem, Andree Sworkin i onih hrabrih žena koje su tužile Newsweek za seksualnu diskriminaciju. Drago mi je zbog njih, ali za mene ti »uzori« predstavljaju samo još jednu hrpu žena koje objašnjavaju današnja pravila. Ja sam počela opsjedati knjižare tražeći drukčije uzore - prijestupnice koje su odbacile pravila i iz svoje borbe izašle kao pobjednice. Biografije Katharine Hepburn, Coco Chanel i Georgije O’Keeffe pokazale su se edukativnim štivom. Uživala sam i čitajući o starijim prijestupnicama poput Teodore, uličarke koja je toliko očarala kalifa da se na kraju njome oženio. (Zamislite princa Charlesa kako ide prema oltaru vodeći pod ruku Divine Brown, zloglasnu djevojku koja je popušila Hughu Grantu na stražnjem sjedištu automobila.) Nekoliko godina kasnije kalifovo carstvo je osvojila neprijateljska vojska. Dok su on i njegovi vojnici spremali za bijeg, Teodora ih je uvjerila da ostanu i da se bore. (Nakon onoga što je proživjela u tim katakombama, bitka joj se vjerojatno činila čistom i lakom.) Teodora je bila u pravu, kalifova vojska je pobijedila i vladali su sretno idućih nekoliko desetljeća. A kalif je vjerojatno do kraja svog života zahvaljivao zvijezdama što je mudro odabrao ženu.
Naposljetku sam ponovno počela izlaziti s muškarcima. Zarekla sam se da se nikad više neću udati, jer mi je bilo jasno da me uloga supruge ograničava u puno stvari. Supruga je ponekad nesebična i velikodušna... a ponekad vraški gadna, naređuje, potajno zamjera i prigovara. Bojala sam se da ću se, udam li se ponovno, opet pretvoriti u takvu ženu.
A zatim sam upoznala Philipa, zgodnog, pametnog luđaka koji mi je ukrao srce. No što je možda bilo još važnije od toga, činilo mi se da me ne želi mijenjati. Svi ostali muškarci s kojima sam bila u »ozbiljnoj« vezi pokušavali su me oblikovati, izbiti pokoji dio moje osobnosti (znatiželju, sklonost spekuliranju, povremenu potrebu da se izgubim) ili ukloniti neku drugu karakteristiku koja se nije uklapala u njihovo poimanje mene. Za Philipa mi se činilo da cijeni moju šizofrenu osobnost, točnije da uživa gledati kako se preko noći pretvaram iz divljakuše u pustinjaka.
Sama ta pomisao da mogu biti ono što jesam, koliko god nagle te promjene bile, za mene je bila nešto novo i dobrodošlo. No postojao je jedan problem: Philip se htio oženiti. Točnije, mučio me godinu dana. Počela sam razmišljati o tome. Možda bi moglo upaliti. Naposljetku, pa bili smo zajedno već godinu dana i još uvijek nije predlagao nikakve promjene. Odlučila sam da se ponovno pokušam udati, tješeći se da mi je to prilika da opet dobijem vjenčane darove. Ovaj put nosila sam narančastu vjenčanicu.
Dan nakon vjenčanja, čudovište se vratilo. Konačno shvativši što je učinio, moj suprug se okrenu prema meni, uspaničen, i rekao: »Što ću sad sa svom tom energijom koju sam prije trošio na flertovanje?« Morala sam brzo razmišljati. »Dragi, ali ti si tek drugi od sveukupno četvorice ili petorice muškaraca za koje se namjeravam udati«, rekla sam. »Morat ćeš ostati zanimljiv, inače otpadaš.« Nasmiješio se - aha, dakle lov nije završen. Još uvijek nije sasvim moja.
E sad, to što sam rekla da će morati ostati zanimljiv, jest istina. Ali također je istina da sam ja ta koja mu je pomogla da se oslobodi straha. Ponovno sam preuzela ulogu supruge pomoćnice a da toga nisam bila ni svjesna. Sjećate li se onog ciklusa članaka iz Reader’s Digesta »Ja sam Joeyjeva slezena« ili »želudac« ili »jetra«? E tog dana ja sam postala dodatni mozak svog supruga.
I od tada priznajem - a tome ima deset godina - da sam, unatoč tome što u početku nisam bila voljna to učiniti, prihvatila tu sudbinu. Također sam njegova organizatorica društvenih zbivanja, psihijatrica, služba za pronalaženje izgubljenih stvari i stilistica. Zauzvrat, on je moj policajac i tjelesni čuvar u vanjskom svijetu. Pristala sam na tu zaštitničku razmjenu jer mi olakšava život, jer vidim da i ja iz toga dobivam i cijenim to. Vidim, barem većinu vremena, da je to dodatna korist braka. Ali moram je vrlo pažljivo nadzirati kako me ne bi preplavila.
Na primjer, nedavno je jedna prijateljica koja voli ogovarati rekla mom mužu da sam kupila odvratno skup kašmirski pulover. To je, istog je časa uzvratio moj muž, nemoguće, jer njegova žena nikad ne bi dala toliko novca za običan komad odjeće. Došao je kući i ispričao mi tu ludu priču koju je čuo. »Kupila sam ga«, odgovorila sam ozbiljno.
Poludio je! Kakvo bacanje novca! Kakav dekadencija! U tom trenutku u glavi kao da mi je nešto kliknulo. Gledala sam ga i sjetila se što me gospodin X. naučio o poštovanju vlastite suverenosti, vlastitih želja - kolikogod trivijalne one nekom drugom izgledale. Da nisam, znam da bih mu zamjerila što mi prigovara i na neki način mu to vratila. Ostavila bih ga. Rekla sam: »E pa, ljubavi, ja sam tvoja žena i učinila sam to. Prema tome, na tebi je da biraš. Ili ćeš me s puloverom ili me nećeš uopće.«
Svađa je trajala danima. Napokon sam mu rekla da ću ako nastavi o puloveru, odjenuti ga kad budem krečila kuhinju. (HA!) Ali istina je da mi se taj pulover uopće nije ni toliko sviđao. Kad sam ga malo bolje pogledala, shvatila sam da čak ni ne vrijedi toliko koliko sam ga platila.
Da skratim priču, dala sam mu da ga vrati u prodavaonicu. Njega je to učinilo sretnim, a potajno i mene jer smo se nagodili: ja ću njega pustiti da »pobijedi«, ali samo uz spoznaju da bih u slučaju da mi se doista sviđao pronašla način da ga zadržim. Odluka da vrati pulover je bila moja. Provukli smo se kroz taj problem. Natjerala sam ga da se osjeća poput iscrpljenog južnoameričkog diktatora a da pri tom nisam žrtvovala nešto što sam uistinu željela. Osim toga, uz taj pulover sam kupila i skupu suknju za koju mu nisam rekla. E to je za mene umijeće bračnog pregovaranja.
No problem je u tome što bračno pregovaranje, po svojoj prirodi, ubija strast i tajanstvenost u vezi. Kao muž i žena, radite na tome da postanete dobro uigrana ekipa, da upravljate vašim malim kraljevstvom, pa na kraju postoji opasnost da završite kao brat i sestra, a ne ljubavnici. To kod većine ljudi ubija interes. Povijesno gledajući, od supruge nikad nije očekivano da bude i ljubavnica. Podrazumijevalo se da brak ubija strast. Sveti Pavao, društveni kritičar iz prvog stoljeća, htio je iz svoje zemlje ukloniti prljavi čin snošaja. Njegov savjet je glasio: »Izbjegavajte bludničenje, neka svaki muškarac spava samo sa svojom ženom.«
Od elizabetanaca se nije očekivalo da dignu ruke od strasti zbog udobnosti braka. Ali nisu smjeli to dvoje miješati. Prema nekim znanstvenicima, Shakespeare, koji je imao bezbroj ljubavnica i jednu lojalnu suprugu, Anne, napisao je Romea i Juliju kao opomenu: pogledajte što se dogodi kad se pokušate oženiti nekim za kim žudite - smrt i »kuga na obje kuće!«
Meni osobno korozivna blizina i sklonost naginjaju ponašanju supruge iz braka izvlače svu erotiku. (Koristi li ijedan suprug riječ erotična kad govori o svojoj supruzi?) U vrijeme kad su žene stvarale Nova pravila, u zlatne dane feminizma, uloga supruge ni u jednom trenutku nije pomno sagledana. Bilo je važno samo da i ona ima dobar posao u velikoj korporacijskoj tvrtki. Feminizam je ženama (u ime poštovanja) udvostručio obim posla, te preokrenuo i ubio femme fatale. Na nju se počelo gledati kao na glupaču, podvrstu žene, koju su zamijenile žene u poslovnim odijelima i svilenim maramama umjesto kravata.
Ali gdje se krije problem toga što smo ubile zavodnicu? Problem je u tome što je ona bila zadužena za seks u braku. Iskrenost, izravnost, kompromis - sve je to antiteza Erosu. Tjelesnost se podsmjehuje suvremenim idejama braka - i na jedan ili drugi način diže sidro i odlazi u novu potragu. Na strano, nepoznato i neuobičajeno odgovaramo seksualnošću. Prljavu potrebu ne zanima poznato, pomno odabrano, do kraja istraženo. Femme fatale zna da strast nije akrobatika, već da je to način življenja, način ponašanja. Ona zna da strast treba njegovati. Ja sam svoju snagu, koju sam otkrila s gospodinom X., naučila pronaći i istražiti njegujući sebe. Za takvu osobu u mom prvom braku očito nije bilo mjesta, jer je uvijek prisutna supruga zauzela sav prostor. U drugom braku sam znala da, ako ne želim opet završiti pijana ispred televizora, moram raditi na tome da njegujem i tu drugu stranu - i jesam. I činim to još uvijek.
Jednom prilikom sam čula jednog muškarca kako kaže da poznaje jesenji, zimski, proljetni i ljetni ples svoje žene... Naježila sam se čuvši to.
Ja nikad ne dopuštam svom suprugu da pomisli da me poznaje u potpunosti, da mi ima pristup kad god to poželi. Uvijek pazim da zaštitim svoj privatni prostor patrolirajući njegovim granicama koje bi se nekom možda mogle učiniti malim, ali meni su velike. On ne odlučuje o tome što raste unutar tih granica, a meni je to važno jer sam taj vrt sama stvorila i sama ga njegujem. A kad navečer, s čašom vina u ruci, izađem ubrati povrće iz njega, često zapalim cigaretu, jer to je doista zabranjeno. Prekršim još jedno pravilo oko kojeg smo se moj suprug i ja dogovorili i slažem mu. On na kraju sazna, naljuti se i zna da me nikad neće u potpunosti shvatiti. Je li to igra? Ne vjerujem. Ne vjerujem ni da ću sama ikad potpuno shvatiti samu sebe. Drugim riječima, ona ja, koju sam otkrila uz gospodina X. i upoznala tijekom svih ovih godina, ona ja koja nema granice, osoba je koju sam počela istinski poštovati.
Žena uvijek teži za nekakvim savršenstvom. Ljubavnica teži za zabavom, novitetima, blizinom. Jedna je vrlo visoko, a druga vrlo nisko. U prvom braku sam se bojala zaroniti dolje, i to je ono što je ubilo taj brak.
A sada zaranjam do samog dna, ako treba, da bih ga održala živim.

Moj brak. Moje afere.

Hannah Pine

Vani se dani, a moj muž još nije kod kuće. Vani se dani, a ja odlazim do korpe s prljavim rubljem, izvlačim njegove prljave čarape i obuvam ih. On ne voli kad to činim, kad nosim njegove prljave čarape. To je navika koje sam se obećala riješiti. No u njegovoj odsutnosti njegove čarape su mi utjeha.
Vani se dani i pas ide za mnom niza stepenice izgledajući zabrinuto. Ne voli kad je samo jedno od nas doma. Ili sam to možda ja? Ne, mislim da ja to volim. Volim biti sama u kući. To me podsjeti na stvari, stvari koje su mi u prošlosti nešto značile - bivšeg dečka, tužne Carpenterove pjesme - i tada sanjarim i budem tužna na način na koji to volim. Kako tada objasniti da moj suprug i ja gotovo svaku noć koju možemo provodimo zajedno?
Pet je ujutro i gusta je magla. Odijevam kućni ogrtač i kuham kavu. Budna sam od tri. U kući je toliko tiho da čujem susjedovu mačku na trijemu kako mijauče tražeći hranu. Pojačam grijanje (što uvijek činim kad mi suprug nije kod kuće) i ovaj put osjećam kao da imam dobro opravdanje za to. On je kod N.
Izađem na trijem, sjednem i sklupčam se. Mačka i pas oprezno se gledaju natječući se za moju ljubav. Osjećam se jako mirna. Koliko sam sretna što imam ovo jutro samo za sebe!
Ali nisam sretna kad moj muž dođe kući nekoliko sati kasnije, u devet ujutro. Ne, uopće nisam sretna. Do tada mi je već dosta samoće i idem sama sebi na živce jer se pitam je li sretniji s njom nego sa mnom. (Znam da nije, ali svejedno se to pitam.) Ponekad sakrivam tu iživciranost uspješnije, ponekad ne tako uspješno.
Moja zadaća je jednostavna: ne povrijediti muža kojeg obožavam. I da, zaštititi ga od same sebe. Boli li me što ima ljubavnu aferu već četiri godine, s odvjetnicom koju je upoznao, djevojkom katolkinjom koja živi s roditeljima i neumorno je na poslu zastupajući svakojake neprivilegirane ljude? (Zovem je djevojkom jer je sedam godina mlada od mene. Zovem je djevojkom da bih iživcirala svog muža.) Vidjela sam je jednom u kafiću slučajno naletjevši na nju prije nego što su započeli vezu. Ima prsten na gotovo svakom prstu i koristi puno sjajila. Činila mi se dragom. Te večeri ona i moj suprug su sasvim slučajno nosili istu odjeću: majice kratkih rukava preko majica dugih rukava i plave traperice. Po načinu na koji je primijetio, da su jednako odjeveni, znala sam što misli i što će se dogoditi. Ta je djevojka jako stidljiva. Nikad ga ne zove kući, mada joj je rekao da smije. Pa ipak, ne zove ga. Neke stvari čovjek ne želi znati.
Zaljubljena sam u svog muža i te sam mu večeri bez problema pročitala misli, prije nego što je on uopće znao što će se dogoditi. Naposljetku, pročitala sam Anu Karenjinu pa prema tome znam sve o čitanju misli nekog koga voliš. I znam razliku između ljubavi u braku i požude u ljubavnoj vezi. Nešto više o ovom drugom. Kad vidim što moj muž misli, pokušavam biti nježna.
Živim uz pomoć dobrote, i mozga. To znači, pokušavam misliti dobrohotno kadgod to mogu. Samo pomoću dobrote mogu zamijeniti strah mirom. Velika ljubav koju osjećam prema svom suprugu pomaže mi u tome. Dok ga nisam upoznala, bila sam ruina - proždirao me strah od samoće.
Jedno vrijeme, dok sam bila dijete, imala sam noćne more zbog jedne bajke, one u kojoj djevojci doslovno ispadaju zmije i žabe krastače iz usta dok govori, dok njezinoj sestri, ili možda samo nekoj drugoj djevojci, kad govori iz usta ispadaju dijamanti, cvijeće i biseri. Zločesta djevojka - čovjek pretpostavlja da je zločesta jer joj iz usta ispadaju zmije i žabe krastače - preruši se u dobru djevojku i kad se dobra uda, zločesta zauzme njezino mjesto. Naravno, nitko ne smije vidjeti kad govori. Nigdje u priči ne piše zašto je djevojka kojoj ispadaju zmije i žabe krastače iz usta toliko zločesta. Nigdje ne piše zašto ona nije mladenka. To je jednostavno tako. Jedna je lijepa i dobra, a druga zločesta. Jedna zaslužuje da je se voli, druga ne.
Kao djevojčica uvijek sam se zamišljala u ovom svijetu i pitala: ispadaju li meni iz usta dijamanti ili zmije? I ako mi ispadaju zmije, što onda? Ponekad bih se znala izluđivati time. Imam li ponuditi išta što je jedinstveno, što je divno? Ne, slutila sam.
To je stanje trajalo sve do sredine dvadesetih i upravo tada sam srela svoju budućnost - i sadašnjost - svog muža. Živjela sam sama. Bojala sam se biti s nekim jer sam mislila da će me kad-tad ostaviti. (Gledajući unatrag, sada shvaćam da sam voljela živjeti sama, iako tada nisam imala dovoljno hrabrosti da si to priznam.)
Je li tada čudno da me, jedno vrijeme, prije tih neodobrenih ljubavnih afera (ako ih već nekako moramo zvati, zovimo ih tako) muž varao? Ne bih rekla. No čudi me to što mi nakon toga što je učinio iz usta nisu počele izlaziti zmije. Dobro, u početku su izlazile neke sitne krastače, i možda pokoja buba. No uskoro, samo cvijeće. Smijite se koliko god hoćete. I ja se smijem, ponekad.
Ne impliciram da je moja krivnja što je »zastranio«. Bilo je prilično toga zbog čega je mogao zastraniti. To ipak ne znači su se naši problemi pojavili zbog mojih nesigurnosti. Nije bilo fer od njega što mi nije rekao za svoju prvu ljubavnu aferu, makar sam i bila nesigurna i znala poludjeti i na najslabiji nagovještaj da ne misli na mene, nego na nekog drugog. To nije bilo fer. Bilo je podlo od njega što mi je lagao. To i on priznaje. Ali i ja priznajem vlastitu okrutnost koju je proizvodio moj strah. Toliko sam se bojala da će poželjeti nekog drugog da sam sigurna u to da sam to nekako sama izazvala. No to je drukčije od toga da sebe smatram krivom za to.
U svakom braku uvijek postoji netko treći, rekao je netko. Slažem se s tim. Uvijek postoji najmanje treći. Ako si dopustim da mrzim tu osobu, stvarnu ili zamišljenu, kakvom me to čini? Punom mržnje, punom mržnje, kažem ja.
I tako se sada više ne bojim djevojaka, onih kojima ispadaju dijamanti ili krastače iz usta. Tajna je u tome što sam mogla biti bilo koja od njih dvije.
Ali ja sam se odlučila za dijamante.

* * *

Kad su se djevojčice u osnovnoj školi na početku petog razreda 1976. počele izlaziti s dečkima, ja sam nosila mačkaste naočale ljubičastih okvira, metalnu protezu i bila ošišana na lonku, što nijedna djevojka, čak ako ima najdivnije jagodice na svijetu (što ja nisam imala), nikad ne bi trebala pokušati. Traperice koje su tada bile u modi jasno su na kožnoj zakrpi oglašavale kolika je čija širina struka, a moja je bila tolika da bih strugala broj olovkom dok od njega ne bi ostalo ni trag. Naravno, to nije pomoglo, budući da su svi znali što znači kad na mjestu gdje bi trebao biti broj stoji istrugana rupa. U petom razredu E. je pitao M. da izađe s njim, jer je već nosila grudnjak o kojem su dječaci govorili u šiframa. »Oblačno je«, govorili bi pokazujući prstom u njezina leđa. (»Oblačno je« značilo je da se kroz majicu ne vidi koža, jer nosi grudnjak.) Moja susjeda T, koja se također rano »razvila« (grozan izraz), izlazila je sa svim dečkima osim jednog, J., čiji nadimak je bio »Kopač«. (Da, jer je kopao nos.)
Svi smo u to vrijeme izgledali grozno, svi, čak i najljepše djevojke. Danas mi je, naravno, drago kad vidim razrednu sliku iz tog vremena i primijetim lijepu T., nadutog trbuha, u uskoj haljini od velura. Ali u to vrijeme sam mislila da sam samo ja ružna.
Često bi se događalo - na moju veliku grozu - da djevojčice u školi zamijene najbolju prijateljicu drugom najboljom prijateljicom, jedna djevojka, koja je bila model za Loves Baby Soft, bila mi je najbolja prijateljica dva mjeseca u petom razredu. Prebacila se u našu školu nakon što su je izbacili iz stare jer je nekoga pretukla. Bila je fantastična! Imala je dugu smeđu kosu koja je savršeno padala preko pastelnog pulovera od angore. Ispričala mi je kako je otac kažnjava kad napravi nešto što ne smije tako što je zaključa, golu, u podrum. Jednom smo majka i ja otišle kod nje i nekako je izvukle (ne sjećam se kako, ali sjećam se da sam je ogrnuta ručnikom, ručnikom na kojem je pisalo Ja sam s budalom!, što definitivno nije bilo prigodno za tu situaciju). No jednog dana sam došla u školu i na mom ormariću je stajala poruka. »Draga H., jako mi je žao što više ne možemo biti prijateljice. Sada mi je najbolja prijateljica L. i ona kaže da ću, ako ostanemo dobre, biti luzer i nitko neće razgovarati sa mnom. Nisam znala da si luzer jer sam bila nova. Žao mi je. Voljet ću te zauvijek, ali molim te, ne obraćaj mi se dok smo u školi!« Ne šalim se. Točno je to napisala. Još uvijek imam tu poruku.
I tako sam, ostatak petog razreda, provela čitajući Anu Karenjinu.
S ljubičastim mačkastim naočalama i protezom, sigurno sam bila ružan prizor plačući nad debelim ruskim romanom. Bila sam malo preosjetljiva, valjda. No iskreno, jedino čega se sjećam iz Ane Karenjine je da su likovi Ana i njezin ljubavnik Vronski - ah, kakvo muževno ime! Još u petom razredu znala sam da je to nezakonito - bili toliko isprepleteni, toliko zaljubljeni da su mogli čitati misli jedno drugom. Da! Dobro se sjećam. Mogli su čitati misli jedno drugom. Naučila sam, iz Ane Karenjine, da istinska ljubav znači da znaš što onaj drugi misli samo gledanjem u njega. To me se posebno dojmilo. Stoga zamislite moj užas kad je Tolstoj ubio Anu jer je bila nevjerna. Ipak je pisac taj koji ju je bacio pod kotače vlaka. Zašto?
Ah, toliko me pitanja mučilo u toj mojoj jedanaest godina staroj glavi. Dok su ostale djevojke imale grudnjake i dezodoranse - jedan nepojmljiva imena Tickle (Golicaj me!), ja sam imala Anu. Zapravo, ja sam vježbala da budem Ana, od tog ranog doba.
Je li onda ikakvo čudo što sam, nakon udaje, imala ljubavnike.
Ali nisam umrla pod kotačima vlaka. Moj muž to nije dopuštao.
Sretna sam, barem tako misli. Ili točnije, sretna sam koliko mi to moja priroda dopušta. Ne vjerujem da bih bila sretnija da nisam imala te afere. Zapravo, mislim da je velika vjerojatnost da bih bila manje sretna bez njih.
Zašto sam sretna u braku? Bojim se da ne mogu odgovoriti na to pitanje a da ne zvučim glupa. Obožavam svog supruga toliko da se ponekad probudim usred noći da bih ga gledala dok spava. Dok radi u svojoj radnoj sobi, često stojim ispred zatvorenih vrata i slušam kako njegova smiješna mala kemijska struže po papiru i kida ga. Inzistira na tome da koristi te glupe male plastične kemijske koje bi se trebale »uvlačiti«, ali umjesto toga uvijek puknu. Želim se sjećati tog zvuka kad jednog dana ode. No nije samo ta ljubav koju osjećam prema svom mužu razlog što ja i moj brak opstajemo.
Vidite, moj muž zna aferu koju sam imala s J. Trajala je pet godina, mi - ja i moj muž - shvatili smo to tek prošlu noć. Ona je isprekidana jer je J. takav, nestabilan. Genij je što se tiče glazbe, ali ima problema. Viđam ga samo ponekad, ne prečesto. Moj je muž također znao za aferu koju sam imala s A., koja se dogodila na proputovanju po zemlji. E, to je uistinu bilo romantično! Slikali smo se cijelim putem. Bila je to moja prva ljubavna afera i bila sam jako, jako stidljiva. Uzeli smo motelsku sobu negdje u sredini Nebraske s jednim krevetom i plavim svjetlom na ziđu. Hodala sam po sobi nekoliko sati prije nego što sam konačno legla u krevet.
Moj je muž također znao za aferu s P., iako to nije bila prava afera, budući da smo se samo dvaput sastali, od čega jednom u prljavom kombiju u kojem je prevozio opremu za koncerte i koji je bio toliko prljav da sam se pravila da me sram. (Iako taj detalj nisam nikad rekla svom mužu, još uvijek se osjećam tupavo. Kombi? Pa imala sam trideset pet godina, za ime Božje.) Ali, među nama, to je doista bilo uzbudljivo. Nisam ponosna, doista. I ne sramim se nijedne svoje afere. No bilo me sram kad sam zamalo imala aferu s jednim našim zajedničkim prijateljem, M., koji doista nije bio toga vrijedan, no cmoljila sam za njim danima. Moj muž se ne bi trebao gnjaviti razočaranjima koje osjećam zbog požude. Ipak, svačije strpljenje ima granice.

* * *

Volim se pretvarati, što se tiče mojih nesigurnosti kojih je, uzgred rečeno, puno, da je sve to bila muževljeva zamisao, to s preljubima. Iako je, u biti, bila moja. Bila je i njegova, ali ja sam bila ta koja je tražila prostora.
Iskreno rečeno, ne znam zašto sam to smislila - možda zato što se Ana Karenjina trajno nastanila u mom ranjenom predtinejdžerskom mozgu. Te su teme neizbrisivo upisane u moje sjećanje od najranijih dana i ponekad, priznajem - s vremena na vrijeme, na sat ili dva - požalim zbog našeg kapaciteta prema takvim vezama. Na primjer, kad vani kiši, a ja sam sjetna, on sretno zvižduče po kući jer je bio sa svojom djevojkom. Ili ako mi je dosadno s J. i mislim na muža koji je kod kuće s našim psom i čita knjigu. Tada čeznem za njim na način koji mi se čini nepromjenjiv. Na pamet mi padne: Što radim ovdje s J.? Zašto se ponašam tako glupo? No taj trenutak prođe i vise ne osjećam žaljenje ni za čim. Na osjećaje koje sam doživjela gledam kao na nešto vrijedno, nešto zbog čega doživljavam strast ili iz čega učim. Kako bilo, ne žalim ni na ozbiljan način. Nemam osjećaj da nešto žrtvujem. Jako se ražalostim kad slušam prijateljice kako se žale na svoje dečke jer su pogledali drugu ženu na način koji ih je uznemirio ili jer su ih uhvatile kako čitaju porno časopise - žao mi je njihovih muškaraca, jer to što ih zbog toga osuđuju, jednostavno je bezobrazno. Ne kažem da nikad nisam osjetila ljubomoru. Nitko nije imun na to. Ali naučila sam svjesno razmišljati o tome kako bi se moj suprug osjećao kad bih kritizirala ono što mu pruža zadovoljstvo, a što je prirodno svakom čovjeku.
Kad sam bila dijete, opet negdje u petom razredu, mama me uhvatila kako gledam Playboy. Sigurna sam da nisam imala pojma što gledam - mislim da sam gledala one stripove koji su prikazivali događaje iz ureda i da mi je bilo malo zlo, ali da su me svejedno malo uzbudili. Kad me zatekla, pitala me: »Što to radiš?« i toliko me bilo stid da sam jedva ustala na noge. Tada mi je bilo jedanaest godina. Moja želja ju je vrijeđala. Nije htjela namjerno natjerati me da se osjećam loše. Ili možda jest, ne znam. No, u svakom slučaju, ne krivim je zbog toga. Postupila je onako kako je najbolje znala. No zbog toga, obećala sam samoj sebi da nikad neću učiniti ništa slično. Da nikad neću kazniti nekoga zbog želje koju osjeća, dokle god time ne nanosi bol nekom drugom. A i ja - poput svih nas (kad doista razmislimo o tome) - znam razliku između onoga što boli i što ne boli, barem kad se radi o ovakvim

* * *

Odrastanje u mojoj obitelji nikad nije bilo puno mira, uvijek je bilo puno predbacivanja, optužbi, zavisti, prezira. U kući je uvijek bio zadnji komad salame (koju bi uvijek pojeo moj brat). Uvijek je samo jedno od nas sjedilo u očevom krilu dok bi nam čitao Santa Mousea (moja najmlađa sestra). Kome je zapala najbolja soba u kući s pomodnim trostranim ogledalom? Mojoj najstarijoj sestri. Mojim i sestrinim životima vladala je ljubomora. Sumnjičavo smo pogledavale jedna drugu cijelo vrijeme. Ako bi moja sestra dobila potpuno nove bijele gaćice od žerseja - koliko god bezvezna ta moda bila - i ja sam željela iste takve. Kad je u modu došla dijeta, ne bih pojela pečeni krumpirić ako i moja sestra ne bi pojela jedan. A ako bi se majka nasmijala meni, a ne jednoj od njih, uvijek bi potekle suze i začulo se jecanje koliko bi ih to pogodilo. Zašto je to bilo tako? Nemam odgovor na to pitanje. Oboje mojih rodirelja su puni ljubavi. Možda je upravo zato što su toliko puni ljubavi sve bilo toliko nabijeno emocijama. Ali poanta je u tome što ja ne želim takvu atmosferu u svom domu.

* * *

Jedne godine - tada smo već bili otprilike godinu dana u braku - moj suprug i ja živjeli smo u malom gradiću u rijetko naseljenoj državi u kojoj je vrijeme često bilo grozno. Susjedi su često sjedili na trijemu slušajući radosne pjesme o Isusu. Uživala sam u toj glazbi. Bila je toliko radosna da je zvučala jadno. Moj suprug nije uživao u toj glazbi i često bi pio viski da ne čuje. Konačno bi, kasno noću, zapuhao vruć vjetar, zrikavci bi zapjevali, a njihova grozna glazba ispunila zrak. Moj suprug je volio zrikavce. Ja nisam. Imala sam osjećaj da od njih ludim.
Jedne noći, dok se tuširao, stajala sam u kupaonici u trapericama i puloveru. Sjećam se toga jako dobro. Budući da je bio od sintetike, ružičaste boje, pulover je svjetlucao i svrbio me. On se tuširao, a ja sam Čekala K. Išli smo svi zajedno na večeru. K. je radila u školi u kojoj je tada predavao i sviđala mi se. Često je znala nositi smeđi kožni prsluk bez rukava. Prekrasni pramenovi plave kose, a u lijevom, zelenom oku točkica crne. Malo nesavršenstvo koje ju je činilo očaravajućom. Prva je maturirala i terorizirala muškarce s kojima je radila, i to svojim mozgom. I zato sam željela da budemo prijateljice, a i on, moj suprug, je to želio. Tuširao se, a ja sam nanosila ruž na usne. Kupaonica je bila puna pare, no moje tijelo se odjednom ohladilo. Znala sam. Kako? Nisam imala pojma. Sjećam se da sam govorila: »Ona je, ona je, reci mi da nije ona, je li ona, ona je, ma nije ona zar ne...« Nije ni morao odgovoriti. Kad je K. došla, otvorila sam vrata i vidjela sam da zna da znam.
To je bio prvi i jedini put koji računamo kao preljub. Od tada je prošlo više od osam godina.
Neću vam opširno opisivati što se dogodilo te grozne večeri. Otišla sam s K. na večeru, zaprepaštena, ne mogavši joj reći da znam. Kasnije smo imali nešto što mi se sada čini kao urnebesno smiješan intermeco kad se u lokalnom kafiću pojavio moj suprug nadajući se da je »sve u redu«. Uskoro je započela dreka popraćena suzama i jadna K. je doživjela napad krivnje pa sam je na kraju morala tješiti u njezinom automobilu, a kad sam se vratila kući, nastalo je još više i još suza. Čak sam se na jedno vrijeme i odselila.
No ubrzo sam se vratila. Nedostajao mi je, nedostajala mi je moja ljubav, muškarac kojeg sam obožavala. I - ne znam zašto, možda sam se tako sama uvjerila ili možda vrijeme, poput mora, otupljuje stvari - to me sve manje uznemirivalo. Pa ipak, jako sam se iznenadila kad sam dva tjedna kasnije začula riječi koje su mi izašle iz usta: »Idi je vidi.«
»Idi je vidi. Nije me briga!« Plakala sam, no na licu mi se pojavio neobičan osmijeh. To nije bio bijes. Bila je tuga, ali ja sam oduvijek bila svjesna te tuge u sebi. Nju nije stvorila ova situacija, već sam samo postala svjesna njezine prisutnosti. Ali iznenadilo me to što je ta tuga bila drukčija od one koju sam osjećala ranije. Bila je to posebna vrsta tuga, tuga koja mi je na neki način odgovarala, stvarala ugodu. Teško mi je to objasniti. Nisam mazohist, ali to je istina. Bila sam tužna, ali na sretan način. Možda zato što sam znala da sam i sama odigrala ulogu u njoj, da sam donijela odluku koja je ispravna, makar mi uzrokuje patnju. Junakinje iz romana često otjeraju svoje ljubavnike samo kako bi kasnije mogle plakati za njima. Razlika između njih i mene bila je u tome što sam ja svom suprugu činila uslugu. Nisam ga poslala k njoj da bih ga povrijedila, ili nas. I zato sam, vjerujem, prihvatila tu tugu. Prije mi se tuga činila neprihvatljivom. Ali sad nije.
Ipak, mislila sam kako nitko normalan ne bi poslao muža drugoj ženi. Neki ljudi bi me možda pokušali uvjeriti da sam to učinila samo zato što sam željela biti drukčija od drugih. Moj odgovor njima jest da cijeli svoj život nisam pokušavala ništa drugo nego uklopiti se. Odakle mi onda da bi je trebao ponovno vidjeti? Tu se nije radilo o tome da sam mu ja. davala dopuštenje da je ponovno vidi - odakle mi ovlast za to? Jednostavno se radilo o tome da sam vjerovala da je želi vidjeti i mislila da ću se moći nositi s tim ako to učini. Da me to neće uništiti. I zato sam to i rekla.
Nakon što je moj muž otišao u trulom kamionetu koji smo kupili zajedno, dogodilo mi se nešto što mu nikad nisam priznala. Bila sam sretna. To je istina. Možda zato šro sam imala osjećaj da sam mu dala dar. To je sigurno djelomično razlog za to. Kasnije, kad sam ostavila upaljene farove na parkiralištu videoteke (lutala sam uokolo pa radnji, sretna, još uvijek, osjećajući da ja znam nešto sto oni ne znaju dok sam susretala poglede drugih ljudi) - kasnije, kad sam otkrila da je akumulator prazan i da ne mogu nazvati muža - jer je s njom, jer sam ga ja poslala k njoj - kasnije, naravno, više nisam bila sretna. Ali raspoloženje se mijenja često, iz velikih ili malih razloga, zar ne? Morat ćete se složiti s tim da je film za koji sam se odlučila u videoteci o ženi koja se jako, jako razboli od života u otmjenoj kući u predgrađu, mirisa novog kauča, laka za kosu, seksa i ode živjeti sama u kuću nalik kolibi u divljini, iscrpljena - nije bio baš najbolji izbor. No svejedno sam ga gledala triput za redom odbijajući odvojiti pogled od ekrana do jutra kad se moj muž vratio kući.

* * *

Zašto je meni naš brak nakon toga još uvijek bio lijep?
Mogli biste reći da smo »preživjeli« aferu. No to bi tada značilo da su naši životi bitka. A ja sam se odlučila povući. Mislim da smo jednostavno donijeli odluku, kao što ste i vi donijeli vašu, kakvagod ona bila. Što se mene tiče, odbijam kritizirati dragovoljni seks između dvoje ljudi pogotovo kad nisam u njega upletena. Ova rečenica nije najljepša, ali je istinita. Svaki put kad je iznova pokušam napisati, ispadne nespretno.
Ponovno ću pokušati. Mnogo je načina za koje se čovjek može odlučiti ako želi voditi erotičan život - ili ne. Ja vjerujem da, ako kultura namjerava cvjetati, seks ne smije ostati priča o moralnosti. To nikoga ne čini sretnim.
Ne govorim sada o glupom, ispraznom spolnom zadovoljenju - ono uvijek ima posljedice. Iako, da, priznajem, upuštala sam se u seks zbog čistog zadovoljstva i svidjelo mi se. Ipak, to je puno kompliciranije.
Od tog prvog preljuba prošlo je jako puno vremena - ili barem mi se tako čini. Osam dugih godina.
Na pitanje što nas je dovelo ovamo gdje smo sada, teško mi je odgovoriti. Često sam si i sama postavljala to pitanje. Sjećam se razgovora dugo u noć u kojima smo istraživali što, dogovarali se što bi se moglo dogoditi, zamišljali sve moguće situacije. Ponekad bi se nešto od toga ostvarilo. Voljela bih da sam to primijetila na vrijeme.
Na primjer, jedne večeri u studenome bila sam vani i slušala glazbu. Afera koju je moj muž imao s K. tada je već bila svršena priča, jer K. se preselila nekamo drugamo. U to se vrijeme viđao s N. To se jednostavno nekako dogodilo i ja se nisam bunila. Ja sam mislila da sam ja drukčija i da ću zauvijek biti samo s njim i ni s jednim drugim muškarcima.
Ali to se promijenilo te večeri kad me J. odvezao kući s koncerta koji je održao u jednom malom, mirnom kafiću. Sjedila sam sama do zadnje pjesme i promatrala ga. Bio je tako graciozan. Ponudio mi je da me odveze kući. U jednom trenutku za vrijeme vožnje nagnuo se i poljubio me. Nisam rekla ne. Možda sam mu čak i uzvratila. Dobro, priznajem, jesam. Osjećala sam se - dobro, kako se žena može osjećati kad je poljubi muškarac kojeg je upravo gledala kako svira dva sata, muškarac s kojim se nikad prije nije ljubila? Divno. Osjeća se predivno. I pomislila sam: Ovo sam poklonila svom suprugu i on meni. Nakon što smo se odvezli na igralište u blizini moje kuće, sjedili na haubi njegovog automobila, gledali vjetar u drveću i držali se za ruke J. me ostavio ispred kuće. Kad sam ušla u kuću, suprug me pitao: »Tko te dovezao kući?« »J.«, odgovorila sam. Tako se to dogodilo.
Preljub je prijetio našoj ljubavi, počevši od K., i donijeli smo odluku da to nekako riješimo. Ozbiljno promišljanje o tome dovelo nas je ovamo gdje smo sada.
I nastavljamo razmišljati. Ponekad ga pitam: »Bi li još uvijek viđao druge žene kad bih ti rekla da te tada više ne bih željela?« Odgovara: »Ne.«
»Doista?« pitam. »Doista«, odgovara. I vjerujem mu. Nedavno me iznenadilo kad je dodao: »U biti, mislim da bi ti mene prevarila prije nego ja tebe.« To mi nikad nije palo na pamet. Ali istina je: ja sam ta koja je romantična, ja sam ta koja voli biti tajanstvena. Ja sam ta koja ostaje vani do četiri ujutro s J. i pokapa mrtvu pticu koju smo našli na njegovom travnjaku slušajući njegove ploče. Ja sam ta koju pecka savjest kad se vraća kući u zoru. Moj suprug je više taj koji bi bio pragmatičan po tom pitanju. Koji bi rekao: »Sviđa mi se, ali držat ću svoje osjećaje prema njoj duboko u sebi.«

* * *

Možda je to jedan od razloga zašto ne živimo divljim načinom života. Barem se meni tako čini. Ja sam imala tri afere, a on jednu od K. On bi to osporavao ubrajajući nekoliko žena s kojima je proveo samo jednu noć ili nekoliko mojih prijateljica koje su vodile ljubav s njim - mogu li im to vjerovati? U biti, mogu. Inteligentan je, lijep, dobar. Moje najbolje prijateljice znaju za naš dogovor, prema tome, zašto da ne. Kako bilo, ima ljudi koji su vodili još luđe živote od našeg, a uostalom, mislim da je moj život manje lud od većine ostalih koje vidim oko sebe. Moj dom je miran i produktivan. Ispunjavamo ga lijepim žutim svjetlom boje jantara. Gotovo svaku večer nam kuham večeru. Uskoro bih se mogla odlučiti na dijete. Nijedno od nas ne može zamisliti život bez onog drugog. Te afere, one jednostavno ne znače puno - što ne znači da ih degradiram. No uzimajući u obzir sve ostalo? Afere su važne u određenom smislu, u određenom vremenu. To što osjećam prema tim muškarcima nalikuje ljubavi. Ali moj muž mi je važan cijelo vrijeme. U njega sam zaljubljena.

* * *

Vani je dan i moj suprug je gore, spava. Kad je jutros ušao kroz vrata, pokušala sam jednostavno reći »dobro jutro«. On je rekao »volim te« dok se penjao uz stepenice. Mislim da ću ga danas pustiti da se odmori. Vjerojatno je jako umoran. I ja sam. Provela sam dosta besanih sati čekajući ga da se vrati kući. No onda opet, zbog nekih stvari vrijedi biti budan. Uostalom, kao što sam rekla, volim te rane jutarnje sate. Čak i one najhladnije, najusamljenije.

III. dio
Mama moja najluđa


Jedan od razloga zašto je teško izraziti zadovoljstvo vlastitim životom kad imaš djecu jest taj što posvud, svaki dan osjećaš bijes... bijes nalik kratkoj ljetnoj oluji, dugo tinjanje bijesa u sebi, podzemni bijes koji ponekad utječe na to da učiniš ili kažeš nešto a da nisi ni znala da je tu. Postoji onaj bijes koji se javlja kad dijete, koje uporno pokušava provesti svoju volju, odbije odjenuti rukavice za hladnog dana i na trenutak te frustracija koju osjećaš preobrazi u životinju. Postoji ona druga vrsta bijesa koja se javlja kad ti treba sna, a dijete se probudi ili ga moraš kupati ili moraš vidjeti njegovu kulu od kocaka... Bijes je posvud u neredu prisutnom u odgoju djeteta kad otkriješ da ne možeš biti tolerantna, kad otkriješ koliko si ustvari zla, što te izbacuje iz takta, što potpaljuje tvoj bijes, što ga guši i što ga potiskuje da bi nakon toga odjednom, nenadano, izbio na površinu... to nisu jednostavne stvari. Prljavština koja se krije u našim domovima mračna je i ozbiljna. U njoj se kriju krivnja i tuga. Bijes oslikava portret tvoje duše. Često je popraćena krivnjom. A taj je portret puno detaljniji ako imaš djecu.
- Anne Roiphe, Fruitful: A Real Mother in the Modem World


Prsten moje majke
Uhvaćena između
dvije obitelji

Helen Schulman

Moja je majka bila gladna na dan svog vjenčanja. Prije vjenčanja, kaže, zaključala se u malu prostoriju kako je otac ne bi vidio - zbog loše sreće i slično. On je bio u prizemlju, jeo i pio, dočekivao goste. Nakon obreda nitko se nije sjetio sačuvati joj malo hrane. Bilo je toliko pozdravljanja i čestitanja koje je valjalo obaviti, toliko ljudi s kojima je trebalo porazgovarati. I tako, kad je sve bilo gotovo i kad su konačno ostali sami, moji roditelji su sjeli u auto i otišli na pizzu. Na ruci su imali burme, naravno - identične, srebrne s crnim, široko, s kockastim srebrnim slovima kojima je na hebrejskom pisalo »Ja pripadam mom voljenom, a moj voljeni pripada meni.« U restoranu je majka otišla u toalet oprati ruke. Skinula je prsten i stavila ga na umivaonik. Te večeri kad se udala, moja majka je izgubila svoju burmu u toaletu neke pizzerije. Čovjek ne mora biti psihijatar koji zastupa Freudovu teoriju da bi shvatio značenje skriveno u ovome, premda je moj otac bio upravo to, psihijatar koji je zastupao Freudovu teoriju.
To je bila prva priča koju sam vam željela ispričati o tom prstenju. Druga počinje ovdje: Prije tri godine (četrdeset i dvije godine nakon vjenčanja mojih roditelja) trebala sam, zajedno sa suprugom i djecom, iduće jutro krenuti za Kaliforniju u posjet svekrvi za Božić. Ovako je izgledao moj život: trideset-osmogodišnja žena, udana, majka dvoje djece od tri i jedne godine koja predaje književnost na fakultetu u New Yorku gdje živi sa svojom obitelji i gdje joj, na drugoj strani grada, žive roditelji. Te večeri, prije nego što smo otišli iz grada, otišla sam u posjet roditeljima. Majka i ja smo sjedile u dnevnoj sobi i čule kako je moj otac pristojno doziva iz kupaonice. »Gloria«, rekao je. Nekako smo obje osjetile da nešto nije u redu. Otrčale smo u kupaonicu i našle ga na podu, potresenog, ali živog. Podigle smo ga i stavile u krevet. Bilo je to prvi put da sam nosila čovjeka koji je toliko puta nosio mene.
Zbog toga mi je vrlo teško palo ostaviti ih i otići u Kaliforniju iduće jutro. No moj suprug i djeca računali su da ćemo provesti Božić s njegovom obitelji i otišli smo. Kad smo stigli na drugi kraj zemlje, svako jutro i svaku večer zvala sam roditelje. Činilo se da je svakim pozivom mom ocu sve gore: sjećanje mu se gubilo, izgubio je osjećaj za ravnotežu, udovi su mu bili ukočeni, no liječnici nisu znali zašto. Pretpostavljali su da se radi o Parkinsonovoj bolesti. Svaki put kad bi se majka javila na telefon, imala sam osjećaj kao da sam joj upravo spasila život. Na dan našeg povratka nazvala sam ih iz Kalifornije prije leta i ponovno te večeri kad smo stigli u New York. Pitala sam je da mi da da čujem oca, ali rekla je da je preumoran. Ležao je u krevetu kraj nje i bilo mu je dovoljno slušati kako razgovara sa mnom.
Otprilike pet sati kasnije telefon je još jednom zazvonio. »Tata je opet pao«, rekla je majka. No ovo je bio drukčiji pad. »Na operaciji je. Na operaciji mozga.« Morao je u kupaonicu, rekla mi je. Nije je htio buditi. U bolnici u prostoriji hitne pomoći liječnica - mlada Židovka, rekla je majka - pitala ga je kako se zove predsjednik, kako se on zove, ali samo se okrenuo prema mojoj majci i rekao: »Oprosti, Glor«, jer nije znao odgovoriti na ta pitanja. Potom je pao u komu.
Bila je noć. »Dolazim za petnaest minuta«, rekla sam. Ali prvo sam se istuširala. Da nisam, ne vjerujem da bih se mogla suočiti s tim. Cijeli dan sam putovala. Kad sam strpala djecu u krevet, raspakirala se, provjerila poštu, otišla u trgovinu po mlijeko, preslušala telefonske poruke i razgovarala s roditeljima, jednostavno sam se srušila u krevet. Kad je majka nazvala, osjećala sam se odmornije. Nakon što sam se istuširala, rekla sam suprugu što se dogodilo i što da napravi s djecom ujutro. Znala sam da bi se jako uznemirili kad bi se probudili i vidjeli da me nema. Nikad ranije se nisu probudili, a da ja nisam bila kod kuće. Zatim sam otišla roditeljima u bolnicu.

* * *

Moja kći voli mog oca. Bio je aktivan, djetinjast djed dok ga zdravlje nije izdalo. Sad kad se razbolio i kad je nastala šteta na njegovom mozgu, situacija je bila devastirajuća. Ako preživi, nitko od nas nije znao u kakvom stanju će biti - hoće li nastaviti sličiti Karen Ann Quinlan? Hoće li ikad opet pričati i hodati? Hoće li se moći igrati s mojom djecom obazrivo, pun ljubavi kao prije? Kako da trogodišnjem djetetu objasnim što se događa? Trebala mi je pomoć.
Nakon što je moj otac pao, dogovorila sam sastanak sa socijalnom radnicom u vrtiću koji je pohađala moja kći - poduka za dvanaest tisuća dolara ima svoje prednosti. Sjedila sam na njezinom kauču u školi koju je pohađala moja kći i objasnila, koliko sam mogla, što mi se događa s ocem i kćeri i, dok sam objašnjavala, počela sam plakati. »Čujte,« rekla je, »ako ste toliko sretni što ste živi, imate djecu i osjećate toliku privrženost roditeljima, tada ste vi sretna osoba.« No u tom trenutku ja se nisam osjećala sretnom. Bila sam ljuta, uplašena, skrhana, preplavljena osjećajima i potpuno raskidana. Slušala sam njezine riječi, ali nisam ih shvaćala, nisu mi sjele. U tom trenutku, sretna nije bio pridjev kojim bih se opisala.

* * *

Nekoliko mjeseci kasnije, kad se moj otac oporavio i kad mu se stanje stabiliziralo, odvela sam djecu na igralište, susrela se tamo s roditeljima i imali smo piknik. Otac je bio u kolicima, ali nije imao mira i morao je pokušati hodati. Majka se igrala s mojom kćerkom na konopcima. Ja sam vodila oca natrag prema kolicima kad sam podigla pogled i ugledala sina kako naglo skače s ljestvi. Gdje je bio kralj Solomon kad sam ga trebala? Ako pustim oca, posrnut će i pasti. Ako ne potrčim prema sinu, sigurno će se stropoštati i udariti o tvrdi beton kojim je igralište bilo popločeno. Što biste vi učinili?
Moj sin je pao i oderao kožu s oba dlana. Odlučila sam ne pustiti oca.

* * *

Ponekad, dok je još bio u bolnici, znala sam provoditi cijela jutra kraj njegova bolničkog kreveta. Majka je dolazila svaki dan, ali jutra su joj padala posebno teško. Noću nije mogla spavati, primala je stotine telefonskih poziva - od prijatelja, kolega, rođaka preko privatnih bolničarki koje su tražile zaposlenje - zbog noćnih mora koje joj je zadavalo zdravstveno osiguranje, zbog vlastitog straha. Mislila sam da će cijeniti to što dolazim ujutro ranije umjesto nje. Telefonirala bih joj i rekla što će zateći kad dođe u bolnicu, raščupana i drhtava, bez šminke, još uvijek odlučna u tome da zaštiti svog muža. I tako su jutra bila moja.
Kad bi bio budan, neprestano bih mu prepričavala što mu se dogodilo. Sjećate se onog filma Groundhog Day? Svaki put kad bih mu pričala što mu se dogodilo - pao si, imao si dvije operacije na mozgu, doživio si napad, sad si u bolnici - priča bi mu bila nova. Svaki put kad bih mu pričala priču, bio bi iznova potresen. Ponekad bih malo mijenjala pojedinosti kako bih samu sebe zabavila. Obično, nakon što bih mu ispričala što se dogodilo, zaspao bi. Tako je zaspao i jednog jutra kad sam ostala čekati liječnika da dođe obaviti vizitu i procijeni je li slučaj za odjel za rehabilitaciju. U slučaju da procijeni da nije, morali bismo ga premjestiti u bilo koji sanatorij u pet okolnih općina u kojima bi se našlo slobodno mjesto. Otac nije mogao sjesti, nije mogao jesti, bilo bi dana kada uopće ne bi dolazio svijesti. Nije bio pogodan pacijent za rehabilitaciju, ali znala sam da bi u sanatoriju umro. Morala sam pronaći tog liječnika i uvjeriti ga da nade krevet za mog oca na odjelu za rehabilitaciju. Konačno, sestra mi je rekla da će liječnik stići za dvadeset minuta. Odlučila sam otrčati do aparata za napitke po kavu.
Na povratu sam ugledala staricu kako hiperventilira u hodniku. Izgledala je kao da će se onesvijestiti. Bila je to moja majka. Grozna situacija. Što da napravim, da pomognem njoj i propustim priliku da uhvatim liječnika? Odvela sam je do mramorne klupe. Spustila sam je u ležeći položaj. Rekla sam: »Nemoj mi sad još i ti pasti«, i dala joj svoju kavu. Zatim sam je ostavila tamo, samu na klupi i vratila se ocu. Iz ovog razdoblja nema priča o meni i mom suprugu.

* * *

Što se dogodi osoba koja otkrije da je jača od većine ljudi u svom životu? Moji roditelji, koji su mi dali život, vodili me kroz djetinjstvo koje se iznenađujuće protegnulo i u moju zrelu dob, pružali mi ljubav i savjete, posuđivali mi novac, brinuli se o meni kad sam bila bolesna, čuvali mi djecu kako bismo ja i suprug mogli ići u kino... oboje mojih roditelja odjednom je bilo slabo, ranjivo, malo. Kao srednje dijete u obitelji ljudi s jakim osobnostima, često sam se osjećala preplavljena osjećajima, preosjetljiva, preovisna. Jednom prilikom, nakon što sam objavila knjigu i željela još više nahraniti ego, pitala sam oca što je mislio da ću biti kad odrastem. Rekao je: »Bila si kao mali cvijetak. Mislio sam da će se netko brinuti za tebe.« Ali sad sam ja bila ta koja je držala sve konce u svojim rukama. Ja sam bila ta koja se brinula za sve ostale. Ta je uloga bila određena meni. Otac je trebao šest boca krvi za vrijeme operacije. Jednog poslijepodneva, napravivši stanku od sjedenja kraj njegovog uzglavlja, odučila sam vratiti uslugu i otišla u bolnički laboratorij. Dok sam gledala kako mi krv istječe iz tijela u malu plastičnu vrećicu, pomislila sam: Sad ti trebaš mene, trebaš čak i moju krv da bi ostao na životu. I sama ta pomisao više je omamljivala nego sam gubitak krvi. Osjećala sam se jakom. I poput svega ostalog toliko protuslovnog i toliko kompliciranog u to vrijeme, osjećala sam se jako, jako izgubljenom.

* * *

Dežurna kučka? To sam bila ja u bolnici. Moja majka razgovarala je s medicinskim sestrama, socijalnim radnicima, liječnicima, pričala im kako je otac radio u istoj toj bolnici četrdeset godina, kako bi, kad bi bio dežuran, kradomice odlazila u prostorije za osoblje i spavala tamo s njim, kako su dvaput tjedno ručali zajedno u kafeteriji. Pokušala ih je nekako angažirati, približiti im našu krizu. Ali ne i ja. Ja sam bila hladna poput kakve životinje. Svaki put kad bi sestra mom ocu donijela lijekove, pitala sam je što je to i zašto mu to daju. Preklinjala sam fizioterapeuta da ga dođe vidjeti, iako nije mogao hodati, pričati, sjesti pa čak niti podići ruku, jer ako se ne bude kretao, upala pluća koju je dobio mogla bi se pogoršati i mogao bi umrijeti. Galamila sam na terapeutkinju kovrčave kose koja je radila na njegovom govoru i koja mu nije htjela dati tekućine jer se bojala da se ne uguši, ali ga nije mogla testirati da točno utvrdi jer je imala previše posla. Vikala sam na bolničara zahtijevajući da nade krevet za njega na odjelu za rehabilitaciju. Preklinjala sam, uvjeravala, vikala. Ni u jednom trenutku nisam odustala. Rastezala sam ga dok je bio u nesvijesti, a kad bi bio pri svijesti, molila ga da popije gutljaj soka, satima brbljala o svojoj djeci koja su bila kod kuće bez mene. Ulila sam svaku kap sebe u veliku crnu rupu njegova bolničkog kreveta. I kad bih se nakon svega toga vratila kući svojoj obitelji, moja majka bi nazvala i rekla: »Tata se probudio i pitao me zašto ga danas nisi došla vidjeti.«
Imala sam dvoje djece i dva roditelja. O, i usput sam trebala raditi. Taj semestar sam trebala pisati scenarij o shizofreničaru koji je nedužnu mladu ženu otjerao u smrt. I tako bih navečer, nakon što bih okupala, nahranila i spremila u krevet djecu, nakon što bih stavila rublje na pranje i sredila račune, nakon što bih zanemarila telefonske poruke svojih prijatelja i napravila večeru za supruga - komplicirana gurmanska jela kao što su razna rižota ili ribu u foliji, samo da bih ga podsjetila da još uvijek ima suprugu - čitala bih prijepise sa suđenja, izvješće mrtvozornika i sve što sam našla o shizofreniji dok ne bih zaspala, još uvijek odjevena u prljavu odjeću s knjigom u ruci.

* * *

U posjet nam je došla moja svekrva iz Kalifornije i suprug i ja smo izašli na večeru s njom i nekoliko njezinih prijateljica. Jedna me pitala kako su mi djeca, zatim kako posao, a zatim me pitala kako moji roditelji. »Znaš li što si ti?« rekla je nakon što sam odgovorila na sva njezina pitanja. »Ti si pripadnica sendvič generacije.«
Što je time mislila? Mislila je da nismo imali djecu tako kasno, da smo imali djecu u nekom normalnom životnom razdoblju - recimo, u dvadeset petoj ili dvadeset osmoj godini života - roditelji bi nam mogli pomoći s djecom dok su mala i oslabiti tek kad djeca narastu. Meni je bio trideset pet, a mom suprugu trideset osam kad nam se rodilo prvo dijete. Ja sam imala karijeru, već sam objavila četiri knjige i pridonosila obiteljskom budžetu. Nismo planirali toliko dugo čekati s djecom, no to sada više nije važno. Sada sam postala žrtvom vlastite arogancije i biologije i bila prisiljena brinuti se o obje moje obitelji, prvoj i ovoj sada, u isto vrijeme. Nije li mi sada krivo zbog toga, pitala me svekrvina prijateljica. Toliko sam čekala na djecu i sada konačno, to je trebalo biti vrijeme u kojem sam trebala uživati s njima. Pomislila sam, Krivo nije pravi izraz. No koji izraz je pravi? Nisam znala na koju stranu bih stala, kome da se posvetim, tko me treba više. Jedne večeri, nakon što sam se vratila iz bolnice, počela sam plakati u kuhinji. »Zašto plačeš, mamice?« pitala me kći. »Zašto što je djed jako bolestan«, rekla sam. Uzela je salvetu sa stola koju sam stavila da bismo imali za večeru koju joj još nisam skuhala i obrisala njome moje suze. Potom je rekla: »Popij malo vode.« Poslušala sam je i popila malo vode iz njezine plastične šalice. Zatim je rekla: »A sad više nećemo pričati o tome.«
»To su moji geni«, rekao je moj prilično rezervirani suprug ponosno. Gotovo me zapanjio njegov glas. Nisam ni primijetila da je s nama u sobi, nisam ga tako dugo primjećivala.
Te godine, jedini put kad sam se osjećala potpuno slobodnom od obiteljskih obaveza, nekoliko puta sam otišla na jogu i učitelj mi je rekao: »Moraš vježbati umijeće odvajanja.« I učinila sam to. Vježbala sam umijeće odvajanja glave spuštene na pod i nogu dignutih u zrak i u glavi odlutala iz ovog svijeta nesputana ljudima koji su me na ovom svijetu najviše sputavali.

* * *

Šest tjedana kasnije, moj se otac vratio s rehabilitacije. S manjim oštećenjem mozga, ali oporavljen. Mogao je jesti, malo hodati, pričati, iako često nije mogao naći prave riječi kojima bi izrazio ono što želi reći i imao je puno problema s praćenjem i vođenjem konverzacije. Kako su prolazili tjedni i mjeseci, ta situacija se mijenjala i nije se mijenjala. Otac bi ponekad hodao, ponekad ne bi. Ponekad bi pratio razgovor bez problema, ponekad ne. Ponekad bi posjedovao svu svoju mudrost i čovječnost kao ranije, a ponekad bih pogledala u njegove oči i imala osjećaj da nije tamo. Tih bi mi dana izgledao stravično. Nekoliko mjeseci kasnije, majci su dijagnosticirali rak dojke.
Odlučili smo da ću ići s njom na operaciju, a da će moj brat, moj partner u svim teškim i groznim stvarima, ostati kod kuće s ocem. Tog jutra, na dan operacije, dok sam izlazila iz stana, moj dvogodišnji sin pričepio je prste na vrata ormara. Bilo je to nekoliko najužasnijih sekundi u mom životu, muž i ja nismo znali kako da ih izvučemo. Ako povučemo vrata ormara na bilo koju stranu, još više ćemo ih zgnječiti. Nikad u životu nisam čula da netko može toliko glasno vrištati. Naposljetku sam zatvorila oči i rekla suprugu: »Učini nešto!« Štogod da je učinio - ne znam što, jer sam držala oči zatvorene - oslobodio je djetetu prste. Bili su crveni i zgnječeni, a moj sin je plakao kao kišna godina u mom naručju. Ali ja sam morala u bolnicu, istu onu bolnicu u kojoj je prije samo nekoliko mjeseci ležao moj otac. Morala sam ostaviti dijete da pomognem majici. Donijela sam odluku. Na silu sam razdvojila sinovljeve ruke kojima se obavio oko moga vrata i dala ga mužu, a zatim izašla kroz vrata.

* * *

Evo kraja druge priče o burmama mojih roditelja. Ubrzo nakon što ju je izgubila, na dan svog vjenčanja, dala je napraviti drugu vrlo sličnu toj, koju je nosila i četrdeset dvije godine kasnije, na dan operacije dojke. U bolnici, dok je čekala da je odguraju u operacijsku dvoranu, na sebi je imala plavu bolničku spavaćicu i taj prsten. Do nje, na njezinom bolničkom ormariću, stajao je telefon. Majka me zamolila da nazovem kući i pitam kako je otac. »Kako to da tvoja majka nikad ne zove?« pitao je otac kad sam ga nazvala. Bila je odsutna iz kuće otprilike sat i pol. »Čekamo operaciju, tata«, rekla sam. »I mi ovdje čekamo«, rekao je moj otac i zvučao ljutito. Naravno da je bio ljut. Ona mu je bila cijeli svijet.
Pozdravila sam se s njim i spustila slušalicu. Bilo je vrijeme. Rekla sam: »Mama, trebala bi mi dati svoj sat, naušnice i burmu. Čuvat ću ih dok se ne vratiš s operacije.« Dala mi je sat i naušnice, ali ne i prsten. »Ne da se skinuti«, rekla je. Nosila ga je toliko dugo dok joj zglobovi nisu natekli i sad je bio zauvijek zaglavljen na njezinoj ruci. Kad je došao kirurg, izašla sam da bi liječnik označio mjesto na majčinim grudima, a nakon toga me kirurg ponovno pozvao unutra i medicinska sestra mi je rekla: »Vrijeme je, no bilo bi dobro da joj skinete burmu.«
»Ne može se skinuti«, rekla sam, ali majka me prekinula: »Može«, skinula je i dala meni. Moja majka. Mislim da mi nikad prije toga nije slagala. »Valjda sam je željela nositi još malo«, priznala je. Rekla sam: »Ne brini, mama. Dobro ću je čuvati.« I stavila je na svoj prst.
Sjedila sam u čekaonici i nosila njezin prsten.
Bio je to prvi put u nekoliko mjeseci da sam bila sama. Bez roditelja, bez djece, bez scenarija, bez kupovine, bez spremanja, bez računa, bez supruga, kojeg sam posve zapustila i kasnije se pitala hoće li mu biti dosta svega i hoće li me ostaviti. Bez galame i vike na bilo koga. Sjedila sam i čitala knjigu. Bila je to u dugo vremena prva knjiga koju sam pročitala a koju nije napisao neki moj prijatelj ili student pa da je trebam pregledati, u kojoj se nije radilo o šizofreniji, za koju me nitko nije tražio da je prepričam. Sklupčala sam se na kauču u čekaonici i čitala tu knjigu većinu vremena idućih devet sati. Nisam obraćala pozornost na sve obitelji koje su zabrinuto čekale sa mnom, nisam podizala pogled kad sam čula njihove jecanje, osjetila miris hrane ili slušala parove kako se svađaju. Gdje je bila moja obitelj? Gdje su bile moje obitelji? Bila sam sama. Svi ti ljudi tamo su bili zajedno. Imali su jedni druge. To je bila njihova nesreća.
Ja sam bila sama. I nemam problema s tim da vam kažem da sam se osjećala kao u raju. Čekajući majku da izađe iz operacijske dvorane meni je bilo poput mini godišnjeg odmora. Čitala sam knjigu, pila kavu i prvi put te nesretne godine osjećala se ponovno svojom.

* * *

Sjedila sam tamo devet sati s majčinim prstenom na ruci. A nakon toga, kad sam je posjetila u sobi za oporavak, vikala sam na sestre da neću izaći iako sam već bila tamo pola sata, a smije se ostati pet minuta, neću otići dok joj ne daju nešto protiv bolova, dok joj ne daju Compazine, i još uvijek sam imala taj prsten na ruci. Još je bio na mojoj ruci jer su joj ruke bile zavezane uz tijelo i cijela je izgledala poput velike glave koja osjeća mučninu i bol. Naposljetku sam ga stavila na srednji prst i potom nagurala svoj vjenčani prsten na njega kako mi ne bi skliznuo sa ruke, jer idućih nekoliko dana ruka moje majke bila je prenatečena da bi ga nosila. Dan za danom zveckao mi je na ruci. Istina je da nisam bila građena niti imala dovoljno težine da ispunim taj prostor.
Napokon, kad je majka prestala povraćati, kad je konačno mogla sjesti i držati glavu uspravno, brat i ja smo doveli oca u bolnicu da je vidi. Otac se nije mogao dići iz invalidskih kolica i ustati, a majka se nije mogla sagnuti do njega da ga pozdravi jer ju je boljelo i jer je bila priključena na sve one cjevčice i žice, no nekim čudom su se ipak uspjeli poljubiti.
Takvi su oni bili, moji roditelji. »Poljubi me brzo u dizalu«, znala bi reći moja majka dok smo živjeli svi skupa u Osamdesetšestoj ulici i spuštali se u prizemlje.
»Daj pusu, Glor«, znao bi reći moj otac nakon tjedana svađe kad bi već stvarno bilo dosta.
Pusa, pusa, pusa. Kažem vam, ponekad, kad sam bila sama i usamljena, to me ljubljenje znalo izluđivati.
Konačno, kad je majka izašla iz bolnice, vratila sam joj burmu i, hvala Bogu, opet joj je odgovarala, jer iskreno nisam je više mogla nositi.
Nije bila moja. Nije bila toga vrijedna. Tjednima, mjesecima jedva da sam uopće viđala svog muža.
I tako sam se vratila kući svojoj obitelji. Računima i prljavom rublju, kuhanju, svojoj djeci, svom radnom stolu i sve većoj hrpi posla koja me čekala, svom suprugu. I počela sam ispočetka, s novim znanjem koje sam stekla za vrijeme tih mjeseci koje sam provela uhvaćena u sredini između djece, roditelja i muža. Sa znanjem koje mi je psihologinja iz škole moje kćerke davnih dana pokušala reći, ali koje u to vrijeme nisam mogla pojmiti. Da sam sretna.

Atila, bič Božji, vraća se kući

Kristin van Ogtrop

Tipična večer:
Vraćam se kući s posla nakon što kod prijateljice Gabrielje pokupim svoja dva sina gdje ih je dadilja ostavila da se igraju. Pola osam je. Nijedan još nije okupan. Znam da je to glupo, ali obećala sam im napraviti mliječne napitke. Nisu još večerali. Nisam ni ja. Moj suprug je otišao igrati košarku i neće se vratiti do deset.
Owen, kojem je šest godina, baca buket cvijeća na travu (dar Gabrielleina vrta) dok izlazimo iz auta. Tri godine star Hugo ugleda mjesec. Spomenem mu da je i sunce još uvijek na nebu. Trči s jednog kraja staze pločnika ispred kuće na drugi pokušavajući ga vidjeti - svakim skokom sve bliže cesti.
Owen mi govori da želi mliječni napitak odmah.
Otključavam ulazna vrta i ulazim. Naš mačak George mijauče i trlja mi se o noge moleći da mu dam jesti.
Vratim se natrag na prilaz da pokupim cvijeće, mokre ručnike (treniraju plivanje) i svoje dvije torbe s posla (sadržaj: troje nepročitane novine, dva časopisa, rođendanska pozivnica za Owena, dar za rođendansku zabavu i bunt papira za posao koji se, budući da sam vječni optimist, nadam da ću obaviti noćas.
Ulazim natrag u kuću s cvijećem, ručnicima, torbama. Stavljam ključeve u zdjelu do ulaznih vrata (mali pokušaj da održim barem privid reda u kući) i srušim sliku koja visi pokraj nje. Staklo okvira se razbije u komadiće.
Hugo me zove, uporno, da se vratim natrag van. Owen mi se petlja bosonog iza leđa. Želi znati zašto, kad kombiniraš Čokoladu i vaniliju, sladoled postane smeđ, a ne bijel.
Maknem Owena od stakla i kažem mu da mi donese usisavač dok počinjem sakupljati staklo. Izgubi se u kuhinji i nema ga deset minuta. Pogledam gdje je Hugo, čiji glas je sve slabiji, ali ga još uvijek čujem. Mačak George stoji na zadnjim nogama pokušavajući noktima napraviti rupu na mreži na vratima.
Owen se pojavi s usisavačem paleći ga. Želi znati koliko će točno vremena proći dok ne počnemo praviti mliječni napitak i jesam li sigurna da imamo sladoled od čokolade.
Dok postajem sve očajnija, odgovaram glasom gospodina Rogersa. Glava će mi svakog časa eksplodirati, proletjeti kroz mrežu na vratila i letjeti uokolo po mom malom gradu dok se konačno ne prestane pušiti i ne padne negdje u blizini kolodvora gdje će je, naposljetku, zgaziti netko od mojih nasmiješenih susjeda koji čekaju da ih pokupe njihovi mirni supružnici, odvezu njihovim mirnim domovima i usput pokupe djecu koja su već nah ranjena, okupana i spremna za krevet.
Dok je meni polako puna kapa svega i samo što ne počnem vikati.

* * *

Idući dan:
Ustajem u pola šest da bih krenula u šest, došla u televizijski studio gdje će mi srediti frizuru i šminku u šest i četrdeset pet, nastupila uživo u sedam i četrdeset. Izvršna sam urednica nevjerojatno popularnog časopisa za žene i pojavljujem se kao »stručnjakinja« u lokalnom jutarnjem programu kako bih raspravljala o temi »što vaš novčanik govori o vama«. Frizuru ml radi frizer kojeg ranije nisam upoznala i to čini grozno - odostraga mi glava izgleda kao skijaško skakalište. U sedam i dvadeset pet producent mi da tekst koji će govoriti voditelj - u njemu je pet pitanja koja nisu bila u jučerašnjoj verziji intervjua. U dvije minute smislim odgovore koji zvuče dovoljno informirano-pametno-smiješno za jutarnju emisiju. Preostalo vrijeme do emitiranja uživo: devedeset sekundi.
Kad dođem u ured u pola devet, čeka me šest govornih poruka (od šefa, dadilje, voditelja kadrovskog odjela, nezadovoljnog pisca, novog urednika koji treba savjet, moje majke), dvadeset sedam elektronskih poruka i, na stolici, članak od 4000 riječi koji treba urediti do kraja dana. Otrčim u dućan uzeti nešto za jelo, a zatim nazovem šefa i dadilju i odgovorim na većinu elektronske pošte prije sastanka u pola deset.
U deset i četrdeset pet u moj ured dolaze dva asistenta, koja se bave provjeravanjem činjenica, da mi kažu za problem s nedavno objavljenom pričom zbog kojeg su proteklu noć radili do četiri ujutro. Jesu li krivi oni ili urednica? Urednica, odlučim i pozovem je. Zauzima obrambeni stav, pedja i na kraju se rasplače. Budući da mi je kutija s papirnatim maramicama prazna, dam joj salvetu. Pričamo (dobro, ja pričam, ona kima glavom) o tome kako je napravila slične greške u prošlosti i kako ovaj posao možda nije za nju. Nakon što ode, nazovem voditelja kadrovskog odjela kako bismo raspravljali o problematičnoj urednici, mogućim zakonskim problemima i plaćama zaposlenika.
Ručam za stolom i pijem drugu kavu istodobno sređujući članak, dok mi u ured ne udu dvije urednice da bi se požalile jedna na drugu. Prva mi kaže da je pretrpana poslom, a druga prizna da ima bračnih problema i počne plakati. Sad više nemam ni salveta. Dam joj broj bračnog savjetnika i predložim da ga nazove. Netko me nazove da me pita nešto o sutrašnjoj prezentaciji koju ću održati. Nisam još ni počela o tome razmišljati, što bi me vjerojatno trebalo zabrinjavati, no jednostavno, nekako me ne zabrinjava.
Završim uređivanje članka i predam ga tajnici. Prije nego što izađem iz ureda u pola šest, skupim sve papire sa stola i složim ih u četiri diskretne hrpice za sljedeće jutro. Velika je vjerojatnost da neću pregledati hrpe i da ću nešto previdjeti, no kad se vratim na posao i vidim uredne hrpe papira, osjećat ću se organizirano i mirno. A to na poslu obično i jesam.
Evo nekoliko stvari koje kolege na poslu govore o meni:

• »Nepogrešiva si.«
• »Jesi li ti ikad loše volje?«
• »Ulijevaš poštovanje i plijeniš pažnju čim uđeš u prostoriju.«
• »Izravna si. Kod tebe nema petljanja i muljanja.«
• »Odlično smiruješ ljudi. Kod tebe se ne može dogoditi da nekom prekipi.«
A evo što ljudi (dobro, članovi moje obitelji) govore o meni kad sam kod kuće:

»Mama je uvijek mrzovoljna.«
»Zašto si toliko napeta?«
»Daj, opusti se malo.«
»Ne moraš uvijek vikati!«
»Toliko si zla da nekad poželim da odeš na posao i ostaneš tamo zauvijek!«

Ova zadnja mi je najomiljenija. Ona je, također, i najtužnija jer se u njoj očituje bolna istina: prečesto sam bolja majka na poslu nego u vlastitom domu. Naravno, na poslu nitko ne viče na mene pet minuta zahtijevajući moju pažnju istog časa. Nitko mi ne upada u ured pružajući ruke i prljajući mi suknju maslacem od kikirikija ili razmazuje vazelin po mom omiljenom tepihu. Na poslu, kad netko traži nešto od mene, mogu reći: »javit ću ti se za pet minuta« ili »riješit ćemo to na idućem sastanku«. Kad me ljudi ne slušaju, čine to nakon što izađu iz mog ureda, a ne preda mnom. Pa ipak, čak i da vikanje i uništavanje postanu uobičajeni, na poslu vjerojatno ne bih odgovarala na njih s tolikim bijesom koji osjećam većinu večeri kod kuće. U uredu vlada drukčiji oblik kaosa. Radim s kreativnim ljudima - temperamentnim, površnim,
»teškim« - ali moj posao je biti mirno središte oluje.
Pa kako je onda anđeo u uredu - dežurna kučka doma? Zar mi vještine koje mi toliko dobro služe na poslu ne mogu pomoći na kraju dana? Moja prijateljica Chrissie, hrabra žena, odgojiteljica, majka četvero djece, ima samo jedno objašnjenje: moje ponašanje jednostavno preslikava, u svijetu odraslih, pojavu »odličan u školi - nemoguć u kući« koja je toliko karakteristična za većinu djece diljem Amerike. Na poslu se ponašam najbolje što znam, isto kao što se Owen ponaša najbolje što zna kad je u školi, no kad je kod kuće, moram mu sedam puta ponoviti da skine cipele, i kad mu to ponovim sedmi put, tada to više nije zamolba nego glasno izrečeno naređenje. A ja se kod kuće ponašam grozno zato što se ne mogu »opustiti« nakon što provedem osam (deset ili četrnaest) sati u uredu gdje moram biti mirna i staložena.
Arlie Russell Hochschild drukčije razmišlja o toj očigledno široko rasprostranjenoj pojavi. U knjizi koju je objavila 1997., Time Bind: When Work Becomes Home and Home Becomes Work, govori: »U tom novom modelu obiteljskog i poslovnog života umorni roditelj bježi iz svijeta neriješenih svađa i neopranog rublja u pouzdanu urednost, sklad i dobro raspoloženje na poslu.« U uredu doista sve uspijevam u svakom značenju te riječi. Na poslu sam plaćena da zapovijedam, što je oduvijek bila značajno obilježje moje osobnosti. Ali kad sam kod kuće, zbog toga imam problema i sa sinovima koji su postali stručnjaci u odgovaranju i s mužem koji mi često da na znanje da mu ja nisam šef da mu zapovijedam. Pa ipak, mala je vjerojatnost da će moj nagon za zapovijedanjem samo tako nestati, dokle god sam ja jedina u kućanstvu koja zna gdje su nestale knjige iz knjižnice, kopačke za nogomet, ključevi od automobila - i što napraviti. Kad sam kod kuće, ja sam žena, majka, dadilja, domaćica, kuharica, socijalna radnica, vrtlar, tutor, vozač, dekorater interijera, građevinar i pralja. Toliko uloga zna iscrpiti čovjeka pogotovo kad ti je um još uvijek prebačen na način rada u tvrtki. Neku večer rekla sam Hugu: »Zar ne bi odjenuo pidžamu u Owenovu uredu?« Gadno je to žongliranje i kad mi neka lopta ispadne, nikad mi to nije smiješno.
Prošlog petka dobila sam poruku od tete iz Owenova vrtića, gđe. Stenstrom, koju šalje na kraju svakog tjedna. »Imali smo uzbudljivo jutro!«, počela je. »Završili smo lekciju o dodiru tako što smo pogađali što se nalazi u vrećicama - hvala vam što ste poslali TAKO tajanstvene predmete!« Zaboravila sam da je Owen toga dana u vrtić trebao donijeti nešto zanimljivo u smeđoj vrećici. Stojeći sama u kuhinji, rasplakala sam se. Ponovno sam pročitala poruku osjećajući se nesretno zbog Owena, nesretno zbog same sebe, nesretno zbog gđe. Stenstrom. Zaum sam se popela na kat, zagrlila Deana i još malo plakala. Dolikuje li to? Plakati sat vremena, a potom voditi dugu, zamornu, potpuno neproduktivnu raspravu s neispavanim i iscrpljenim suprugom na temu »Gdje smo pogriješili?« i »Kako sam postala ovakva?«
Počinje od moje majke, a završava mojim ocem. Prema popisu stanovništva iz 1976., kad mi je bilo dvanaest godina, dvije trećine svih američkih kućanstava sastojalo se od oženjenih parova s djecom, a jedan od roditelja je ostajao u kući s djecom. Moja majka je bila jedan od tih roditelja. Njezinim receptom za složenac od tunjevine osvojila sam prvu nagradu na natjecanju u pripravljanju jela na sajmu Delaware State Fair. Od majke sam naučila da pri postavljanju stola nož uvijek treba biti udaljen pola palca od ruba stola, da kad porubljuješ suknju, dvaput moraš presaviti tkaninu. Od majke sam također naučila da su ocjene važne, da osjećaji nisu ni dobri ni loši i da sam sposobna učiniti sve što odlučim.
Srednja škola, fakultet, prvi poslovi (umjetnička galerija, tvrtka za filmsku produkciju); sve se to dogodilo bez puno planiranja. Negdje usput srela sam Deana i nekoliko godina činilo mi se kao da ništa drugo nije važno. Tada sam odjednom, u dvadeset sedmoj godini života, dobila posao u Vogueu - i iznenada se zatekla na planetu gdje svi govore mojim jezikom. Dean je napustio fakultet i također se zaposlio u nekom časopisu. Naravno, dok smo nas dvoje pili kavu i provjeravali jesu li imena pravilno napisana (standardni posao za budućeg urednika za plaću koja je bila opasno blizu minimalen), naši bliski prijatelji završavali su pravo i ekonomiju, dobivali poslove s plaćama od 100.000 dolara godišnje, ostajali u drugom stanju i kupovali kuće. Bila sam očajna: nikad nećemo imati djecu! Nikad nećemo kupiti kuću! Nikad nećemo otplatiti moj kredit za studij!
A onda su me unaprijedili. Ostala sam trudna. Kad je Owen navršio godinu dana, šarm našeg romantičnog stana u kući od smeđe cigle na Brooklynu izbrisali su prepuni ormari i kutije po dnevnoj sobi. Zbog bračne sreće Dean je pristao da se preselimo u predgrađe (što je bio gotovo najsretniji dan u mom životu!). Naše nekoć niske plaće su porasle, naša nekoć golema kuća postupno se smanjila, ali još uvijek smo bili tu. Držali smo se naše odluke.
Napustila sam Vogue i, dok sam tako mijenjala poslove, u glavi mi se postupno počela oblikovati jedna misao, sve dok jednog dana nije postala jasna kao dan: usprkos godinama i godinama obuke, nisam postala moja majka. Postala sam moj otac, samo što sam imala jajnike. Imam njegova četvrtasta ramena i, poput njega, lako komuniciram s nepoznatim ljudima. Također, poput njega, vrlo brzo planem. Poput oca, pristojna sam prema ljudima s kojima radim jer ih pokušavam šarmirati, pridobiti - da budem iskrena, da učine pravu stvar. Na poslu se držim one da je osoba nevina dok se ne dokaže suprotno. Kod kuće sam daleko od toga. Kod kuće - poput oca - prvo okrivljujem, pa tek onda postavljam pitanja. Moja majka je oličenje strpljenja. Moja majka nije ni izbliza takva.
Još uvijek znam aranžirati cvijeće i postaviti stol, no ne sjećam se kako je moja majka provodila disciplinu u kući bez dreke. Kad su djeca u pitanju, nagla sam ali iskreno osjećajna, poput mog oca. Čuvam uvojke njihove kose i imam punu ladicu njihovih crteža. A kad spavaju, klečim pokraj njihovih krevetića tražeći oprost za svoje grijehe, pritisnem nos na njihove slatke plave glavice i molim ih da mi oproste zbog grubog odnosa.
Radim zbog novca jer moram i jer volim raditi. Poput oca, uspjeh u karijeri mi pruža nezamislivo osobno zadovoljstvo. Međutim, zbog lakoće kojom uspijevam u karijeri, moj život kod kuće je puno teži. Poput mene, i mom ocu nedostaje mikročip koji bi procesirao kaos. Kad su njegove tri kćeri bile male, dolazio bi kući s posla (u šest, vrijeme za večeru) i natočio si piće prije nego što bi odvezao kravatu. To piće nije bila nagrada što je preživio težak dan na poslu, nego okrepa za ono što će proživjeti u iduća četiri sata. Za nedavna posjeta mom domu, dok je pokušavao uključiti ledomat koji već mjesecima ne radi, izjavio je: »Da ja živim u ovoj kući, morao bih piti cijeli dan«. Vidite, u njegovoj kući se ne može dogoditi da ledomat bude pokvaren četiri mjeseca. Moj otac ima suprugu koja brine o takvim stvarima.
Aaa, supruga. Ponekad, kad opisujem posao koji moja dadilja obavlja ženama druge generacije koje moj život zbunjuje, kažem: »U biti, dadilja je supruga« i pitam se nije li to grozno seksistički ili uvredljivo prema dadilji. Lauren pere djeci odjeću, kuha im, pomaže im sa zadaćama, mazi ih poslije spavanja. No ona ne piše poruke učiteljicama, ne planira godišnje odmore niti razmišlja o tome kamo ćemo staviti hrčka kojeg Owen toliko očajnički želi. A Dean je, koliko god ga volim, grozan u tome. Prije sam mislila da je to zato što nije odgojen na takav način, međutim sada mislim da je to zbog onog Y kromosoma. Dean odlično sriče riječ Kazahstan i zna tko je pobijedio u bejzbolu 1976. godine. Ali pitajte ga kako se zove Owenova teta iz vrtića i istog časa će se zbuniti. Recite mu da kupi hranu za mačku po povratku s posla i ući će mu na jedno uho, a izaći na drugo. A kad ima doista gadan dan, poreći će da sam mu uopće išta rekla (bilješka za mene: ne govori ništa važno dok su negdje u blizini u radijusu od tri metra otvorene sportske stranice). I tako ima zaduženja - za koje se meni čini da ih ima na stotine - koja spadaju u ono nepregledno sivo područje, koja nisu ni u domeni mog supruga ni u domeni dadilje, pa, prema tome spadaju u moju domenu.
Obično kad utorkom dođem kući, zateknem skolastički poredak knjiga zaklonjenih hrpama crteža i Pokémon sličicama uništene, olovkama na kuhinjskom pultu. Gledam slike Cliffordovih dječjih knjiga i kutija igračaka. Koliko uopće Cliffordovih dječjih knjiga imamo? Jesam li prošli put naručila audiokasetu umjesto knjige ili sam samo razmišljala o tome? Nije li Deanova sestra darovala Owenu za Božić Cliffordov CD? Na pamet mi počnu dolaziti takva pitanja (na koja ne mogu pronaći odgovore a da ne prekopam znatan dio kuće ili telefoniram uokolo) i pomislim da ću se rasplakati. Jednostavno ne mogu donijeti još jednu odluku. Spopadne me iznenadna snažna želja da budem George Banks, glupi otac iz Mary Poppins koji nema pojma što se događa u kući i koji svaki dan ulazi kroz vrata točno u šest pjevajući: »Osjećam nalet jakog zadovoljstva!« Papuče, čašica serija i lula u šest i jednu minutu. A zatim: »Šest je i tri minute a moji nasljednici / izribani i oprani su i primjereno nahranjeni / pomazit ću ih po glavicama i poslati u krevet / kako je divan taj moj život!« George živi u blaženom neznanju barem koliko traje ta pjesma, prije nego što sazna da su mu djeca nestala...
Nažalost, maštanja mi ne pomažu dok voda iz kade šprica posvuda po pločicama, a odluka o tome hoćemo li čitati Kruha i marmelade za Frances ili Ako losu das kolačić prije spavanja u većini slučajeva bude povod za rat između braće. I tada me savlada umor. Pozovem Deana, koji se upravo vratio kući s posla: »Ne mogu više! Sad je stvarno previše!« i zamjeni me prije nego što stvarno počnem vikati. Umijem se, operem zube i srušim se u krevet prvom prilikom koja mi se za to ukaže, iste sekunde kad Hugo konačno završi sa svojim četrdesetpetominutnim ulaženjem i izlaženjem iz kreveta. Zavučem se pod pokrivače poput žene koja je upravo prepješačila šezdeset pet kilometara kroz snježnu oluju i opet se sjetim - koliko god to patetično zvučalo - da mi je ovo najdraži dio dana.

* * *

I tako se javlja krivica. To je jedino u čemu se otac i ja razlikujemo. On se nikad nije hrvao sa svojim identitetom roditelja. Nikad nije, koliko znam, morao nadoknađivati zbog nečega. Nikad nije igrao lovice poslije posla, kao ja prije dvije večeri, mada je vani već bio mrak i trava mokra, a ja bih radije - koga mi to zavaravamo? - bila unutra s čašom vina u ruci. Krivica se javlja zbog stvari koje propuštam u životu svoje djece. Znam da puno toga propuštam, jer to osjećam: njihova svakodnevica ispunjena je čistoćom zbog koje me boli srce. Kad ulazim u njihovu školu, osjećam se kao da ulazim u crkvu. Hodnici su ispunjeni plemenitim dušama koje pokušavaju spasiti svijet. Ja nisam dio tog svijeta na način na koji su to majke koje ostaju kod kuće sa svojom djecom - ja sam nešto kao česti posjetitelj - i vjerujem da su krivica i tuga koju osjećam djelomično razlog zašto sam toliko mrzovoljna kod kuće.
No, osjećaj krivice se smanjuje kako sazrijevam i proces oslobađanja krivice smatram značajnim činom izbavljenja. Što moja djeca budu starije, to više želim da budu svjesni činjenice da su sretni, pametni, voljeni usprkos tome što njihova mama radi. Pokušavam se riješiti glupog straha da djeca zaposlenih majki budu nesretna kad odrastu. Napredujem, mada me povremeno uplaše članci poput jednog koji sam nedavno pročitala u Wall Street Journalu, u kojem se navodi uspjeh iz matematike djece čija oba roditelja rade od šest do devet. (Navest ću samo to da su, prema tim statistikama, Owenove i Hugove šanse da ikad shvate integralni i diferencijalni račun vrlo slabe.)
Zatim, tu je i krivnja koju osjećam zbog braka, no to je više nalik stripu: krivica i zamjeranje, pa još krivice zbog zamjeranja. Isti smo kao brojni drugi zaposleni parovi s više djece koje poznajem. Mogla bih napisati scenarij neke od naših svađa i polovica mojih susjeda u predgrađu (pedeset jedan posto zaposlenih mama u mom gradu) bi mislilo da se on odnosi upravo na njih. Dovoljno je samo promijeniti imena i svi mogu proći kao sudionici te divne male obiteljske drame. Prije smo se Dean i ja svađali zbog novca i gdje ćemo živjeti, no sada se neprestano svađamo samo oko jedne stvari: tko od nas dvoje radi više.
Prije nego što smo imali djecu bili smo bez kinte, ali smo se zabavljali radeći aktivnosti koje ne koštaju ništa, kao, na primjer, spavali dokasno. Sada imamo novca, no nemamo vremena biti zapravo (i očito nemamo vremena više spavati). Još uvijek smo partneri, no puno češće partneri u mučeništvu, gorimo na lomači pelena koje treba promijeniti, rukavica koje treba pronaći, vodoinstalatera kojeg treba nazvati. Često se svađamo u tri poslijepodne oko toga tko ima manje posla i koga manje trebaju u uredu pa da dođe podzemnom kući do šest i zamijeni dadilju. Tijekom tjedna rijetko smo, gotovo nikad, oboje budni s djecom u isto vrijeme. Iako Dean neprestano ističe da je tako kod svih zaposlenih roditelja koje poznajemo, muči me da bi, kako sada živimo, isto tako mogli biti rastavljeni i imati zajedničko skrbništvo. Budući da smo vikendima navečer često u gostima kod prijatelja i njihove djece, nas četvero, sami, večeramo samo jednom tjedno, a ne pet ili šest puta kao što je to bilo normalno kad smo mi bili djeca. Je li to najgora stvar na svijetu? Hoće li to nanijeti štetu mojoj djeci u budućnosti? Kao i s drugim stvarima, to ovisi o onome koga pitaš.
To pitanja bez odgovora me izluđuju. Većina pitanja vezana uz posao imaju već gotove odgovore, a trenuci kad posumnjam u svoje uredničke sposobnosti rijetki su. Međutim, trenuci kad sumnjam u svoje majčinske sposobnosti su svakodnevna pojava. Uspoređujem se s idealnom, Platonovom majkom i vidim sebe kao neuspjeh. Čovjek bi morao reći da se zato što sumnjam u svoje majčinske sposobnosti trudim još jače, što znači da nastojim biti dobra majka. No, upravo ta sumnja je razlog zašto sam toliko iracionalna, ćudljiva, pa čak i ljutita kad se nađem licem u lice s kaosom koji prati svakodnevne dječje radosti kao što su skakanje na svježe presvučen mamin i tatin krevet.

* * *

Je li moja majka ikad bila toliko ljuta? Teško to mogu vjerovati i boli me kad razmišljam o tome. Kad sam ja bila mala, je li se moja mama, dok nam je čitala knjigu u mreži za ležanje ili na travnjaku ispred kuće, radovala danu kad ću odrasti i otići na fakultet kako bi konačno mogla biti sama u kući? Zar me nije voljela više od toga?
Ovako će, bojim se, biti: voljet ću svoju djecu, ali moja ljubav će uvijek biti nesavršena, oštećena mojim grubim karakterom i zahtjevima mog posla. Nikad neću moći dijeliti njihovo oduševljenje kad nađu zrikavca u travi, jer stati i osjetiti oduševljenje zrikavcem u travi znači da ću propustiti jutarnji vlak. Nikad neću potpuno voljeti bučno, neuredno mjesto koje je dom dvojice dječaka punih energije. Proći će godine, Owen i Hugo će narasti, a ja ću i dalje sanjariti o vremenu kad ću stići pred ulazna vrata i osjećati se opuštena.
Čeznut ću za vremenom kad neću galamiti na svoju djecu samo zato što sam zakasnila. Čeznut ću da budem majka koju ne zamara to što joj je tepih zaprljan vazelinom. Žudjet ću da se ponašam najbolje što mogu kad sam kod kuće, jednako kao i na poslu, da se odnosim prema svojoj obitelji s isto toliko dobrote i poštovanja kao i prema ljudima s kojima radim.
Jer vrijeme leti i moji sinovi će jako brzo odrasti. Kuća će biti besprijekorno čista, isto kao i ja: lijepa i mirna - i na poslu i u kući. Četiri male nožice koje skaču po krevetu bit će samo sjećanje. Stvari poput zrikavca izgubit će svoju čar, a moja djeca zauvijek će otići.

Mit o zajedničkoj brizi o kućanstvu i djeci
Kako je trebalo biti. Kako je bilo.

Hope Edelman

Većinu vremena u 1999. I 2000. moj suprug je provodio na poslu. Pod »dosta vremena na poslu« mislim na vrijeme koje znanstvenici Fermilaba troše na razbijanje atoma, što znači svaku sekundu u danu kad ne spavaju. Broj radnih sati jedan se tjedan popeo na devedeset dva i to ne uključujući telefonske pozive na koje se javljao dok bi čekao u redu u supermarketu ili oluje ideja u sred noći koje bi mu slali elektronskom poštom prije zore. Često bih se znala probuditi u tri u noći i zateći ga kako ureduje poslovni plan u dnevnoj sobi ispijajući biljni čaj ispred vječitog sjaja svog prijenosnog računala. Da je bio odvjetnik koji je gomilao prekovremene sate, sada bismo bili odvratno bogati.
U to je vrijeme pokretao internetsku tvrtku, a većina ljudi iz njegove branše takvo radno vrijeme smatra normalnim. U našem se domu nabacivalo izrazima poput »prilika« i »osiguravanje dugoročne sigurnosti« najčešće za vrijeme razgovora koje bismo vodili kasno u noć, a koji bi počinjali s: »Opet ćeš raditi cijelu noć?« I uključivali: »Pa ne pokušavate pronaći lijek za rak, znaš«, negdje u sredini. I ja sam radila gotovo puno radno vrijeme, iako je uskoro postalo očito da ću morati prestati. Naša kći je imala godinu i pol dana, a u našem domu se često nabacivalo i izrazom »funkcionalno siroče«, što bih obično ja govorila.
Kako se broj radnih sati mog supruga povećavao, tako sam ja počela smanjivati svoj. Prvo je pao s trideset pet sati tjedno na dvadeset pet, a zatim se smanjio na osamnaest. U početku mi to nije toliko smetalo. Osim šest tjedana porodiljskog, bio je to prvi put od srednje škole da sam imala dobar izgovor da ne radim kao manijak i bila sam zahvalna što mi se ukazala prilika da malo usporim. Ipak, uznemirivao me osjećaj da to nije bio moj osobni izbor. Kad jedan roditelj radi devedeset dva sata tjedno, drugi mora uskoćiti umjesto njega. Inače neke prilično važne stvari - kao što je vođenje računa da je hladnjak pun, popunjavanje poreznih prijava, traženje pouzdane djevojke koja će čuvati dijete, a da ne spominjem davanje djetetu nečega što će barem nalikovati sigurnosti i konzistentnosti doma - neće biti obavljene. A u našem domu se počelo nagomilavati puno takvih stvari. Budući da sam ja bila jedini roditelj koji je doista provodio određeni dio vremena u kući, rješavanje takvih stvari dopalo je meni.
Kako sam se osjećala zbog toga? Slobodno mogu reći da sam popizdila.
Kao i svaka moja prijateljica, udala sam se vjerujući da je zajednička briga o djeci nešto što se može postići u braku. U biti je to bila više pretpostavka, nestvarna ravnopravnost koju sam pripisala pojmu braka a da nisam ozbiljno promislila. Ja ću doprinositi kućnom budžetu, a on vođenju kućanstva i odgoju djece. Tako sam nekako razmišljala. Da ste me pitali da to pojasnim, vjerojatno bih rekla nešto strastveno i puno osjećaja, koristeći se izrazima »zajednička odgovornost« i »ravnopravna raspodjela poslova«. Te je izraze potakla razrijeđena inačica feminizma s kojom sam se identificirala i umjesto da sam osmislila nešto sofisticiraniji plan kako urediti obiteljski život, ja sam se odlučila za njih. No, uistinu, nisam imala pojma o čemu govorim osim da ne želim biti dominantni roditelj u kući.
Dok sam odrastala u predgrađu New Yorka, činilo mi se da moja majka radi sve. Sve. Vozi automobil na pranje, vodi djecu na šišanje, ljubimce veterinaru, peče kolače, kuha, izrađuje prikaze za školske lektire - sve što su radile kućanice 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Moj je otac, iz moje, dječje perspektive, radio tri stvari. Dolazio kući s posla kad bi bilo vrijeme za večeru. Sjedio za kuhinjskim stolom jednom mjesečno i bavio se računima. I, vikendima kada bismo išli na izlete, vozio automobil. Sigurno je radio puno više od toga, uključujući i to što je zarađivao za cijelu obitelj, no majčina sveprisutnost u kućanstvu činila je prisutnost bilo koga drugog slučajnom u usporedbi s njezinom. Jutro nakon njezine smrti (umrla je od raka dojke u četrdeset drugoj godini života moji mladi braća i sestre i ja sjedili smo za kuhinjskim stolom s našim ocem dok se jutarnje svjetlo probijalo kroz žute zastore. Promatrala sam ga kako sjedi za stolom u polo majci, s kapom za bejzbol na glavi i odjednom mi se tako obješenih ramena učinio tako sitnim. Nisam imala još ni sedamnaest godina. Njemu je bila pedeset i jedna. Tko si ti? pomislila sam.
Na hladnjaku nisu stajala dva popisa tko što mora učiniti, a pred vratima nam se nisu iznenada pojavile one poletne dadilje kao na TV-u. Otac je naučio koristiti mikrovalnu pećnicu, ja sam počela voziti braću i sestre na šišanje i to je, kako se kaže, bilo to.
Moja rođaka Lorraine, pobožna pripadnica Baha’i vjere, jednom prilikom mi je rekla da za potencijalnog supruga nije toliko važno koliko orgazama ti može pružiti, nego da je važno kakav će biti otac. Na početku sam mislila da to govori jer se njihova vjera protivi seksu prije braka, no što sam više izlazila s dečkima, to sam više uviđala da Lorraine ima pravo. Lojalnost i privrženost nesumnjivo su bolje osobine kod supružnika nego prolazni trenuci strasti, mada ne mogu poreći da ni oni nisu važni. Kad sam upoznala Johna, imala sam osjećaj da sam osvojila glavni zgoditak na igri na sreću u kojoj je glavni zgoditak dečko snova. Bio je divan, seksi, osjećajan i pametan, jako pametan i imao je predivne zelene oči koje su zračile dobrotom. Prvi put kad sam ugledala te oči, kad sam dogovarala s njim da mu iznajmim ured u New Yorku, nasmiješio mi se i zaljubili smo se. Bilo je to upravo onako kako s dvanaest godina sanjariš da će biti: jednostavno sam znala da je on osoba koju ću voljeti. I želio je djecu, što ga je istog časa razlikovalo od tri četvrtine muškaraca s kojima sam bila u vezi prije njega. Kad smo počeli izlaziti, bile su mi trideset dvije godine i upravo sam postajala akutno svjesna činjenice da mi nije preostalo još puno vremena.
Stvari koje su uslijedile dogodile su se brzo. U roku od dvije godine John i ja postali smo roditelji i vlasnici kuće u kanjonu izvan Los Angelesa. On je tada već naveliko započeo osnivanje vlastite tvrtke, zbog čega smo vrlo malo vremena provodili zajedno. I mada sam doista jako željela da uspije, da dobije priznanje koje pametna, vrijedna, poštena osoba zaslužuje, i mada sam mu bila zahvalna što nas oboje izdržava svojim radom, bit ću iskrena. Kad sam bila sama i zamišljala savršeno partnerstvo, nisam imala ovakvo što na umu.
Kad je John počeo toliko izbivati iz kuće, ja sam sve to morala nadoknaditi svojom prisutnošću. Ljubila sam dijete kad bi se uplašilo, provodila disciplinu, birala djevojke za čuvanje djeteta, sastavljala namještaj za dječju sobu, ubijala čudovišta ispod kreveta, vodila računa o otplati hipoteke, sadila travu u dvorištu. I sve to prije nego što bih uopće otvorila vrata svog ureda.
To što su sve svakodnevne obveze brige o djeci i kući pale isključivo na moja pleća počelo me izluđivati. Nije mi toliko smetao dodatni posao koliko potpuna odgovornost za svaku odluku. Frustracija koju sam osjećala nakon što bih proučila i posjetila šest vrtića za vrijeme svog takozvanog radnog vremena, trudeći se da obavim što bolji posao za oboje, samo kako bi mi John na to tako olako rekao: »Ma izaberi onu koja ti se najviše sviđa.« Ili iritacija koju bih osjećala kad bi me nakon tri tjedna koja sam provela razbijajući glavu donošenjem odluke, John poprijeko pogledao pošto bi čuo kolika je cijena vrtića. Nisam mislila da će to biti tako! vikala sam sestri preko telefona.
Kako je to moguće, pitala sam se i tada i sada, da je čak i danas, u ovom ravnopravnom suvremenom društvu u kojem oba partnera doprinose kućnom budžetu majka ta koja gotovo uvijek postane primarni roditelj, čak i ako radi puno radno vrijeme, da je ona ta koja se brine o većini ili svim potrebama i zahtjevima djece i kućanstva općenito? U brak krećemo s tako velikim namjerama da dijelimo posao, no koliko očeva u konačnici vodi djecu zubaru, kupuje odjeću ili vozi kućne ljubimce veterinaru? U devet od ukupno deset slučajeva majka je ta koja planira i organizira rođendanske zabave, majka je ta koja ode s posla kad nazove medicinska sestra iz škole. Žene znaju za tu drugu smjenu već godinama, znaju da čim uđu kroz ulazna vrata, počinje druga smjena nakon što su jednu već odradili. I premda ih je tijekom te prve smjene zamijenila dadilja, često osjećaju krivnj, odgovornost i naginju tome da stavljaju muževljev posao ispred svog. Ipak, usprkos svemu tome, ja sam poput mnogih drugih prosvijetljenih žena koje vjeruju u raspodjelu odgovornosti naivno vjerovala da će feministički orijentiran partner i moja snaga volje spriječiti da se to dogodi i meni. Nisam očekivala da će uloge »odgajateljice« i »hranitelja« biti toliko integrirane u sve nas, niti (koliko god obožavam biti majka) da ću početi zamjerati zbog toga.
Kad je postalo jasno da suprug i ja ne postižemo onakvu vrstu zajedničke brige o djeci i kućanstvu koju sam toliko željela da postignemo, osjećala sam se prevarenom, bijesnom i isfrustriranom, a ispod svega toga provlačio se osjećaj nezamislive tuge. Zbog sebe i zbog svoje kćeri koja će poput mene dok sam bila dijete provesti vrlo malo vremena sa svojim ocem. Koliko god se John i ja iskreno trudili da to ne bude tako, bez obzira na to koliko često sam ja bila ta koja je sjedila za kuhinjskim stolom i sređivala račune, našli smo se uhvaćeni u istu staru priču: on je bio okupiran svojim poslom u tvrtki, a ja svojim u kući.

* * *

Johnovo nemoguće radno vrijeme prvo je trebalo trajati šest mjeseci, protegnulo se na još šest mjeseci, pa još otprilike na tri mjeseca. No uvijek su se pojavljivale neke nove prepreke: prva runda financiranja, pa druga runda financiranja, pa zapošljavanje, otpuštanje, pa je morao usavršiti umijeće prodaje, pa postići neki novi cilj. I sastanci, svi ti sastanci. Od sedam ujutro do devet navečer. Ne znam kako se sve ostale supruge informatičara nose s tim?
Nismo imali vremena ni za što drugo osim za razgovor o najpragmatičnijim stvarima. Kad bi ušao u kuću u deset navečer, nasrnula bih na njega s uzorcima boja koje je trebao odobriti, obrascima osiguranja koje je trebao potpisati ili bih ga poslala da pogleda gdje curi kako bih već ujutro, ako se pokaže potrebnim, mogla pozvati vodoinstalatera. Četrnaest sati razgovora stisnuto u dvadeset vrlo militarističkih minuta prije nego što bismo, iscrpljeni, pali u krevet. Zdravo obiteljsko okruženje? Mi smo bili daleko od toga.
Bila sam ljuta jer sam osjećala bijes koji je bio totalno iracionalan. Često bih bila ljuta na Gloriju Steinem jer sam zbog nje imala toliko velika očekivanja. No ona je barem živjela po svojim načelima, kasno se udala i nije pokušavala odgajati djecu. Zatim bih bila ljuta na Betty Friedan što je zakuhala cijelu stvar svojom knjigom The Feminine Mystique (Ženska tajanstvenost), a kad mi i to nije bilo dovoljno, bila bih ljuta na sve one žene koje su zajedno sa mnom pohađale predavanja iz Feminističke kritike, one koje su samo sjedile i samozadovoljno tvrdile da je nemoguće da odlučna žena ostvari ravnopravno partnerstvo s muškarcem. Jer zbog svega što se događalo, počelo je izgledati da su imale pravo.
No najviše od svega bila sam ljuta na Johna, jer ni u jednom trenutku nije sjeo sa mnom za stol i rekao: »Tako ti je to kad pokušavaš pokrenuti internetsku firmu«, pa čak ni: »Volio bih ovo pokušati - što ti misliš o tome?«, kao što sam zamišljala da ćemo se dogovarati prije nego što krenemo y tako zahtjevne projekte (za koje bi nam tada naravno bilo jasno da se ne mogu postići ako ne da otkaz ili dramatično smanji broj radnih sati). Bilo to ispravno ili ne, imala sam osjećaj da je zbog toga što je on »suprug« njegova karijera važnija od moje i da na štetu vlastite karijere (ili još uz to što mi je karijera krenula na loše) moram više doprinositi kućanskim obavezama jer on svoje ne stigne obavljati. Prije braka to nikad nisam očekivala. Ne sjećam se da sam ga ijednom pitala da me financijski izdržava, a da ću ja zauzvrat raditi sve ostalo. U biti, to nikad nisam željela i još to ne želim. Bila sam sretna što doprinosim kućnom budžetu i očekivala sam i htjela tome pridonositi koliko god sam mogla. Moje dugoročno pisanje i predavanje bilo je dio mene, ono što me definira kao osobu i što je glavni izvor moje sreće i vitalnosti. Nisam se željela toga odreći, ali nisam ni htjela unajmiti profesionalce da vode moje kućanstvo i odgajaju moje dijete. Imala sam osjećaj da se nalazim u bezizlaznoj situaciji.

* * *

John i ja nikad nismo jedno drugom izravno postavljali ultimatume. U početku se nismo ni puno svađali. Umjesto toga, prepirali smo se oko stvari koje nisu bile toliko važne. Male prepirke koje izolirano gledajući nisu ništa značile, ali na kraju su se počeli nagomilavati. Na primjer, tko je kriv što nikad ne idemo na odmor. (On je tvrdio da sam ja kriva, a ja da je on.) Zatim, bismo ti trebali kupiti kćerki set dvorišnih igračaka. (Ja sam rekla da, on ne.) Pa tko je zaboravio odgurati kantu za smeće ispred kuće, opet. (Obično on.)
Išla sam na terapiju i znala sam o čemu se tu radi. No kako reći: »Kad si po cijele dane odsutan, budem ljuta, usamljena i počnem ti zamjerati zbog toga«, umjesto: »Dobro, pa što misliš koliko dugo ću još gutati to sranje?« Pokušala sam primijeniti ovaj prvi pristup i, moram priznati, da je donekle imao učinka. John me pristojno saslušao. Pitao što može učiniti da popravimo situaciju. A zatim je došao red na njega. Rekao mi je da se u kući počeo osjećati poput vreće za boksanje. Našim domom vladale su nagle promjene mojih raspoloženja; kad čuje oštrinu u mom glasu, govorio je, ima osjećaj da kopni. Zatim je rekao da mu je žao i ja sam rekla da je meni žao i on je obećao da će pokušati provoditi više vremena u kući, a ja da ću se pokušati razvedriti. I to bi funkcioniralo, jedno vrijeme. Do večeri kad bi John rekao da će doći kući u osam da spremi Mayu na spavanje, no zaboravio bi nazvati da mi kaže da se sastanak, koji je počeo u šest, otegnuo i kad bi ušao u kuću u deset, bila bih toliko ljuta na njega da bih ga jedva pozdravila. Umjesto toga, počela bih vikati: »Dobro, reci mi koliko još realno misliš da ću podnositi ovo sranje?« I od tog trenutka situacija bi krenula nagore.
Nijedno od nas nije bilo »u krivu«. Nijedno od nas nije bilo potpuno u pravu. Zajedno samo snosili krivicu. Oboje smo se našli u nemogućoj situaciji u kojoj je John provodio sve više vremena na poslu, a ja sve više bjesnila, a što sam više bjesnila, to je on imao manju želju biti kod kuće.

* * *

Jednog dana rekla sam, dosta mi je svega, uzela Johnovu kreditnu karticu i kupila set dvorišnih igračaka za Mayu. Nije to bio onaj skupi od crvenog drveta s milijun dodataka, već čvrsti set od običnog drveta koji se sastojao od ljuljačke s kućicom na vrhu i toboganom sa strane. A platila sam i dostavu i da mi ga sastave. Na putu kući stala sam u jednoj od onih radnji gdje se prodaju skupi setovi od crvenog drveta i naručila sjedalicu za ljuljačku koja je koštala dodatnih sedamdeset dolara. Boli me.
Već sam kupila neke stvari na takav način, bez savjetovanja s Johnom, svilene zavjese za spavaću sobu, novčanik Kate Spade koji mi nije bio nužan, i svaki put bi me to ispunilo trenutačnim, vragolastim zadovoljstvom. No set za dvorište bio je moj najhrabriji čin pobune do tada. Pa ipak, kad su ga postavili na travnjak bočno od kuće i dok je platneni krov kućice lepršao na vjetru, osjećala sam se neobično praznom. Jer što sam time postigla? Moja kći imala je ljuljačku, ali ja sam još uvijek stajala sama na travi i bijesna gazila nogom krtičnjake razmišljajući hoću li u četvrtak imati vremena ponovno zasijati travnjak sama. A jedino što sam željela bilo je da moj suprug kaže: »Ljubavi, idemo zajedno zasaditi travnjak, a nakon toga idemo svi troje na ručak.« Htjela sam da dođe kući i sa mnom i Mayom dijeli sve radosti, brige i odgovornosti obiteljskog života.
Za loših dana kad bi djevojka otkazala ili kad bi mi najavio da sutra opet mora na poslovni put, molio me da zaposlim pravu dadilju na puno radno vrijeme - uštedjet ćemo na nečem drugom, počet ćemo štedjeti, što god treba, govorio bi. Nisam ga željela slušati. »Ne trebam dadilju, trebam muža!« vikala sam. Zar mu nije bilo jasno? Moj plan nije bio da unajmim nekoga da nam odgaja dijete umjesto nas. Moj plan je bio da odgajamo naše dijete zajedno, kao dva odgovorna roditelja koja rade poslove što ih ispunjavaju u ravnopravnom braku, s djetetom koje će biti jednako vezano uz oba roditelja.

* * *

Na predavanjima govorim studentima da čovjeka potiču dva osnovna motiva: žudnja i strah. Svaka odluka koju donesemo, svaki postupak koji učinimo proizlazi iz jednog od to dvoje. Kod nekih prevladava žudnja. Kod drugih strah. Prema tome, što je poticalo mene tijekom tih godinu i pol kad je John provodio toliko vremena na poslu? John je tvrdio da me poticao strah, da sam se bojala izgubiti kontrolu, što je donekle istina. Kad pokušam analizirati svoje ponašanje u to vrijeme, ispod svih tih mjeseci ljutnje i prigovaranja doista primjećujem strah: strah da nikad neću postići ravnotežu između poslovnog i obiteljskog života, a da konstantno ne radim jedno na štetu drugog. Ali više od tog straha primjećujem žudnju. Žudnju da moja kći ima blizak odnos sa svojim ocem, žudnju da moj suprug provodi više vremena sa mnom, žudnju da pronađem način da imam više kontrole nad vlastitim vremenom usprkos činjenici što imam supruga i dijete. I onu najveću: da moj suprug ispuni obećanje koje mi je dao na dan našeg vjenčanja, da će mi biti partner u domu i životu. Negdje usput prestali smo biti partneri i ja sam željela da mi se to partnerstvo vrati.
Voljela bih da mogu reći da se nakon svega toga dogodilo nešto što nas je osnažilo i preobrazilo ili da je jedno od nas postavilo ultimatum koji onaj drugi nije mogao zanemariti, nakon čega je naša veza ponovno krenula pravim putem, makar samo zbog toga da ova priča dobije dramatični obrat. No u stvarnosti ovaj problem smo riješili postupno i, osvrćući se unatrag - iznenađujuće jednostavno. John je uspio stabilizirati firmu i, kao što je obećao, napokon je počeo raditi manje. A ja, znajući da će sada biti puno više kod kuće, polako sam počela povećavati radnu satnicu. Budući da smo zarađivali više, zaposlili smo dadilju koja je došla živjeti s nama i preuzela većinu kućanskih poslova koje sam do tada obavljala ja. A zatim, nekoliko mjeseci nakon što je došla Francis, Maya je počela ići u vrtić dvaput tjedno po četiri sata. Te sam blažene sate iskoristila za pisanje i tada više nisam osjećala krivnju što plaćam drugima da čuvaju moje dijete. Između devet i pola jedan Maya je bila točno ondje gdje je trebala biti, a u tom vremenskom okviru sam i ja bila točno tamo gdje sam osjećala da trebam biti.
Uz Francis došle su i dodatne pogodnosti: više nisam morala tražiti djevojku koja će čuvati Mayu petkom navečer. Prvi put od Mayina rođenja John i ja smo imali cijelu večer da se posvetimo jedno drugom, dijelili smo sushi, išli na jogu u šest popodne i polako počeli obnavljati temelje našeg braka. Na svu sreću, čak i u najcrnjim mjesecima koje smo proživjeli nikad nismo posumnjali da želimo dići ruke od našeg braka. Da, još uvijek ima petaka kad sama navečer gledam televiziju jer se John vraća iz New Yorka s poslovnog puta i petaka kad do kasno sjedim ispred računala jer mi se približava zadnji rok. Bilo je još subota i nedjelja kad je John morao otići na sastanke, ali kako je vrijeme prolazilo, to je postajalo sve rjeđe.

* * *

Jako sam se morala potruditi da se odreknem sna o potpunoj jednakosti glede zajedničke brige o kućanstvu i djeci ili da barem prihvatim da mi nismo prava obitelj za to. Daleko smo od tog cilja, a još dalje kad uračunamo pomoć sa strane koju trenutno imamo. Obavlja li John svojih pedeset posto obiteljskih obaveza? Ne. Ali ni ja ne pridonosim kućnom budžetu s pedeset posto kao što sam to nekad činila. Naša veza je još uvijek na neke načine neuravnotežena, ali naučila sam s tim živjeti. Pogotovo nakon one ekstremne nejednakosti koju smo proživjeli.
Ono što je sada važno (više od toga da smo sto posto jednaki, više od toga da ja ili moj suprug zarađujemo »grdnu lovu«) jest da John dođe kući prije nego što Maya ode u krevet, što se sada događa gotovo svake večeri, da se svi troje natrpamo na njezin krevet i to što smo prošlog prosinca otišli na naš prvi zajednički obiteljski odmor. Ovo je bit onoga za čim sam žudila tijekom tih ispraznih mjeseci punih ogorčenja prve dvije godine Mayina života. To je bila toliko jednostavna žudnja, a opet toliko snažna da je mogla načiniti razdor između mene i mog supruga: želja da volim i budem voljena, s jednakom jačinom i uvjerenjem, s jednakom iskrenošću i poštovanjem; žudnja da shvatimo tu neshvatljivu pojavu koju nazivamo brak i da ga nikad ne prestanemo željeti.

Najdraži tatica
Što se dogodi kad muškarac obavija više (kućanskih poslova) od svoje bolje polovice?

Laurie Abraham

»Điha, điha, četiri noge, sve četiri krute, điha, điha, mi idemo na daleke pute...« raspjevana putovanja iz njezine kolijevke niz hodnik do našeg kreveta. Vani se još uvijek nije potpuno razdanilo, mada bih mogla naslutiti kakvo je vrijeme da moj suprug ne inzistira svake večeri da se navuku zastori. Bole me članci, zglobovi - sve me kosti bole od umora. Prevrćući se na trbuh, stavljam jastuk na glavu i udišem ustajali miris posteljine - kako bih voljela da moja posteljina miriše na omekšivač iz mog djetinjstva, onaj koji su koristili naši susjedi, ali za koji majka nije mislila da je neophodan - premda je bio. A što je s mojim suprugom? Je li on čuo? Naravno da je čuo. On uvijek čuje. Tim je lisica u našoj kući, uvijek naćuljenih ušiju, uvijek budna pogleda, nos mu trza na svaki zvuk koji beba proizvede, svaki njezin pokret, svaki njezin miris. Želim li doći u njezinu sobu prije njega, moram brzo djelovati: »Dobro jutro, Edie! Zdravo, draga moja kćerkice. Kako si spavala?« Ali možda je danas i on iscrpljen, možda će se i on ostati valjati u ovoj ustajaloj pećini još neko vrijeme. Ne, ne, okreće se, ide. Moram krenuti. Odmah. Skotrljamo se svaki na svoju stranu kreveta i skočimo na noge.
»Ja želim ući prva«, kažem dok se guramo u uskom hodniku.
»Hajmo zajedno«, kaže.
»OK.«
Ne pristanem uvijek na zajedničko jutarnje pozdravljanje, a ni on: »Ja je nisam vidio jučer«, reći će. »Dobro, idi onda ti«, odgovorim nakon što to razmotrim. A ponekad on mene pusti da ja odem nakon što kažem to isto.
Danas je nedjelja. Vikendom imam veće šanse, budući da preko tjedna radim puno radno vrijeme. Tim također radi i bliže smo ravnopravnoj raspodjeli obaveza oko odgoja naše dvadeset mjeseci stari kćeri od bilo kojih drugih roditelja koje poznajem: ja provodim jutra s njom, od otprilike sedam do pola deset, kad dolazi djevojka koja je čuva, on se brine za nju dok se ja ne vratim kući u sedam navečer, a potom je ja preuzimam idućih sat i pol. Samo što se moje vrijeme sve češće preklapa s njegovim. Tim odlazi na posao sve kasnije i kasnije i ostaje ujutro sve duže kod kuće. Kad se navečer vratim kući, opet je tamo. Ne kažem da mi smeta: dobro je da smo svi skupa, kao obitelj.
Danas idemo na izlet, nas troje. Nervozna sam jer sam ga ja isplanirala. Obično Tim odlučuje kamo ćemo ići. »Želiš li raditi nešto posebno ovaj vikend?« pitat će me još u petak. »Pa nisam još stigla razmisliti« odgovorit ću »Jer pale su mi na pamet tri stvari koje bismo mogli raditi«, kazat će. Danas sam posebno nervozna jer još nisam smislila kamo ćemo, a Tim, znam, već planira kad moramo krenuti kako bi se to uklopilo s Edienim vremenom spavanja. I ja planiram. Hoću reći, pa ja sam joj majka. I ja želim da se Edie dobro naspava, ali ne s tolikim žarom kao Tim. »Ja mogu i ostati kod kuće«, ponudio se i to djelomično da bi dobio Edie u jedan popodne, a djelomično zato što nije oduševljen mojim planom. Idemo posjetiti gradove na rijeci izvan grada s krasnim travnatim obalama, parkovima. Istina je, u pitanju je nekoliko sati vožnje. Ali Edie se voli voziti u autu. Vozi se dobrih sat vremena a da ne pokaže niti najmanji znak nemira. Moja zamisao je da idemo s mojom najboljom prijateljicom Lisom, koja razmišlja o tome da se preseli. Odbacujem Timovu ponudu da ostane kod kuće. Lisa i ja nismo točno utvrdile kad ćemo se naći, jer tako uvijek radimo. Uvijek ostavljamo stvari otvorene do zadnje minute.
Zapravo, proći će još dosta vremena prije nego što Lisa uopće ustane i zato sam odlučila otići kupiti nam peciva za doručak. Lijep je sunčan, topao jesenji dan i mada mi svaki mogući trenutak koji ne provedem sa svojom kćerkicom teško pada (to jest, svaki trenutak kad je Edie budna, a ja nisam na poslu), srerna sam što mogu biti malo sama - da, kao i uvijek, pomalo zabrinuta što osjećam toliko olakšanje što sam uspjela pobjeći. Čini se da Timu nikad ne treba odmak od svega toga. Samo jednom sam ga čula da je podigao glas na Edie - i još uvijek uživam kad se toga sjetim. (»Jesi li čula što sam rekao?« galamio je na nju pred kraj duge vožnje za vrijeme koje je Edie postala izrazito naporna. »Prestani tražiti Barneyja!«) Barem na jedan divan sat ja nisam bila ta koja je izgubila strpljenje. Do kraja putovanja, stručno i puna ljubavi, smirivala sam istinski nesretnu Edie, a kad smo stigli i kad je Tim otvorio vrata, nadmašila sam samu sebe. »Ja ću je staviti u krevet. Ti idi u kino«, rekla sam prepuna velikodušnosti. Zato se Tim ponaša tako, pomislila sam. Zato sto se osjeća tako pravednim, vjeruje u ispravnost svojih postupaka i da mu se ništa ne može prigovoriti.
Danas sam sretna što mogu smireno šetati mirnom ulicom u rano jutro, otići u pekarnicu u kojoj će mi muškarac bez riječi, ali ne mrzovoljno staviti peciva u smeđu papirnatu vrećicu i tiho promumljati cijenu. Na Edienom satu glazbe koje ima subotom, učiteljica kaže. »Tim i Laurie su najpredaniji roditelji koje znam.« Ili možda zapravo misli da smo totalno čudni. Mi smo jedini koji u paru prate svoje dijete. Pretpostavljam da drugi očevi ostaju doma zadovoljno žvačući slaninu i čitajući novine.
»Kauboji, gledajte kauboje«, Edie galami dok ulazim u stan. Odjevena je u ljubičastu pamučnu majicu kratkih rukava, pelenu i izlizane dječje cipele. »Čitaj to, čitaj to«, govori gurajući mi u ruke knjigu Vini Pu i lov na kamenčiće. Oči su joj velike i molećive, predivno tamne. Ljudi primjećuju njezine oči: nepokolebljivost, gotovo tvrdoglavost njezina pogleda; način kako moli njima ih ih pretjerano raširi i nagne bradu oponašajući odrasle. Oči joj se skupe kad grli svog malog plastičnog dječaka kojeg zove Ricardo, trepere kad svoja mala usta prisloni na tvoja.
Ostavljam vrećicu i podižem Edie u krilo. »Imaš li koju čistu dekicu za nju?« pita Tim prije nego što uspijem pročitati ijednu riječ. Kad uistinu dijelite obaveze odgajanja djeteta, nijedno područje nije toliko beznačajno da biste na njega zaboravili. Komplicirana je to stvar, naša stajališta o čistoći Edienih dekica, od kojih barem jedna (od ukupno pet) mora biti čista da bi je Edie mogla cuclati. Ja inzistiram da se ti dijelovi koje cucla natope sredstvom za uklanjanje mrlja prije nego što ih stavimo na pranje kako ne bi ostale trajne mrlje. Taj postupak traje oko osam sati, što znači da se ponekad dogodi da je dekica koju Edie drži u rukama relativno prljava, ali da nemam spremnu zamjenu. (Rublje perem ja jer imam posebne zahtjeve kod pranja i smatram da ne bi bilo pravedno tražiti od Tima da se pridržava mojih metoda.) Tim se uvijek brine za čistoću Edienih dekica, jer se užasno boji bacila i smatra da bismo ih neprestano trebali prati. »Pa ne može se razboljeti od vlastite sline«, kažem mu. »Koga briga ako ostanu trajne mrlje?« odgovara.
Dok napadamo jedno drugo i branimo se, osjećam kako stavljam ruku oko Ediena struka blokirajući Tima. Ona je moja, pomislim. Primjećuje li to Tim? Spustim ruku. Baš si smiješna, Laurie. Tim i Edie ponovno razgovaraju o kaubojima (kako se to dogodilo?), tko ih je putem videokazeta stavio mojoj djevojčici u srce. Bih li trebala biti ljubomorna, ljuta na Tima što je usmjerava u tom pravcu? Edie i ja napokon čitamo. Bolje rečeno, ona lista tih nekoliko debelih kartonskih stranica. Tako ona čita. »Điha, điha!« zapovijeda. Ne želi čekati poslije doručka, kako je mi potičemo. Sada je već na podu, gotovo skače od velike radosti da se popne na konjića ispred trgovine. »Dobro, dobro«, kaže Tim. »Prvo ćemo na konjića.« Time odstupamo od našeg uobičajenog načina odgoja. Već smo joj rekli da je vrijeme za doručak i trebamo se toga držati , a ne istog časa pristati na njezine želje. Ali, doista, koga uopće briga što će biti prvo? Ne želim da svako uzajamno djelovanje u njezinu životu slijedi isti princip: zadatak, nagrada, zadatak, nagrada.
»Ti joj možeš pripremiti doručak dok nas nema«, kaže mi Tim. »OK, samo istresem pahuljice u zdjelu«, promumljam. Tim usklađuje svaki naš pokret. »Tata će te sada izvesti van«, kaže, obraćajući joj se. »Ili tara i mama«, brzo doda misleći da, premda sam rekla da bih jutros željela pisati, moja reakcija kad mi je rekao da Edie pripremim doručak znači da bih i ja željela ići s njima. Ne, ne, ne, ne želim. Moram započeti ovaj esej, koji je tek drugi zahtjevniji posao koji sam prihvatila otkad sam rodila Edie. Nikad ne bih rekla da uživam u pisanju kao što uživam u svom uredničkom poslu - zabavno je zezati se s piscima, raditi oluje ideja za buduće projekte, biti šefica. No u svojoj neuhvatljivosti, težini, mogućnosti da otkriješ nešto novo, pisanje neusporedivo više zaokuplja čovjeka. Kad ide kako treba, tada je ono fizička stvar, veličanstveni gubitak vlastite svijesti koji mogu usporediti s još samo dva iskustva u svom životu: orgazmom i igranjem košarke u srednjoj školi.
U biografiji o Colette koju čitam, autorica, Judith Thurman, u jednom trenutku odbacuje glas sveznajućeg pripovjedača da bi priopćila čitatelju koliko je teško, ako ne i potpuno nemoguće u isto vrijeme, pisati i biti majka. Očito je da pri tom judith Thurman misli na sebe - ima jednu kćerku koju je rodila kad je počela istraživanje za biografiju a kad ju je završila, ona je napunila deset godina. Ostavljajući autoricu sa strane, način na koji Colette napušta vlastitu kćer (otpravila ju je na selo gdje će se za nju brinuti dadilja Njemica i ni u jednom trenutku se nije osvrnula - hladan je kao led. Hladan, jer Judith Thurman ne svrsrava Colette u kategoriju »onih drugih«. Njezine postupke ona ne opisuje kao jedinstveno zle, nezamislive živim majkama - ili bar živim majkama spisateljicama. Prema tome, kako da onda ja, od svih ljudi na svijetu, dobro obavljam oba posla?
Edie urla, doslovce urla, kad joj Tim kaže da ja ne idem.
Želim ići, doista želim. Bih li trebala? No moram nekako iskopati nešto vremena za pisanje. Tim je uzima u naručje. »Sad je tatino vrijeme, sad je tatino vrijeme«, neprestano ponavlja oglušujući se na njezin protest. Krivica, poriv da je povučem prema sebi, da zaustavim suze. Da, ali i lakomo zadovoljstvo što želi mene. Što ne znači da općenito mene ne voli malo više. Voli. Ne znam što bih učinila da je situacija obrnuta. Ne znam što ću učiniti, jer to će se sigurno dogoditi kad dođe u Edipovu fazu, ako ne i ranije, jer nije ništa manje vezana uz njega, nego što je uz mene. Stara prijateljica mi je rekla da ju je njezino prepuštanje primarne uloge odgajateljice suprugu (ona nije bila sigurna želi li djecu, ali njezin suprug je bio siguran da želi; do svoje dvadeset pete rodila je dvoje i on se jednostavno ubacio) gotovo uništilo. Svaki put kad bi njezin sinčić ili kćerkica otrčali tati u naručje da ih utješi ili ga molili da ih okupa, to bi nagrizalo njezinu vjeru u sebe. Kakva je ona to žena? Jedno je vjerovati da su djeca neophodna za ženu da bi vodila sretan i ispunjen život, kao što je kategorički moj, ali nešto sasvim drugo kad žena ima djecu i odbije, ili ne uspije osigurati, povlastice koje sa sobom donosi majčinstvo.
»Tvoja je pozicija sigurna«, kaže mi moj psihijatar neobično prigodnim vojnim jezikom. Za razliku od moje prijateljice, ja svom suprugu nikad ne dopuštam da preuzme sve, mada bih, i ponekad mi je potrebno nezamislivo puno energije da mu se oduprem, da zadržim svoje pravo na »zajednički odgoj«. Prije nego što se Edie rodila, brinula sam se da neće htjeti dijeliti obveze odgoja. Za razliku od svoje prijateljice, vjerovala sam da želim dijete, iako ni u jednom trenutku nisam čeznula za njim. Bila sam puna podvojenosti, naizmjence se brinula da varam dijete ili da varam posao, da varam samu sebe. Tijekom trudnoće praktički sam natjerala Tima da potpiše ugovor kojim roditeljske obveze dijelimo točno na pola. Puno puta sam čula da toliko supruga obeća da će ravnopravno nositi teret odgoja, no na kraju ipak to ne čine. Na osnovi svega što sam pročitala, znala sam da istraživanja o »suroditeijstvu«, kako oni to nazivaju, govore u korist toga da je velika vjerojatnost da će se i meni dogoditi ista stvar kao i većini žena. Tim i ja smo zarađivali otprilike jednako, a on je odlučio uzeti nekoliko mjeseci porodiljskog nakon što se ja vratim na posao (glavni razlog bio je što je veća vjerojatnost da će muškarci koji su jedno vrijeme sami odgovorni za svoju djecu postati istinski partneri u odgoju djece), a i njegov ured je bio bliži našem domu od mog, što je značilo da će, iako imamo djevojku koja čuva dijete, on biti taj koji će voditi Edie liječniku, dolaziti kući ako se pojavi kakav problem i tako dalje. Ali nisam očekivala da će voljeti Edie tako strasno kao ja. I sad se pitam: nije li ipak nekakva hijerarhija neophodna da bi u kući vladao mir, isto kao i na poslu? Zar smo osuđeni da se natječemo za njezinu ljubav (u mojoj glavi, ako ne u Timovoj) idućih osamnaest godina? »Tri je vrlo nezgodan broj. Netko uvijek ostane sa strane«, govori moj psihijatar. »Napravite još jedno dijete.« Šali se, ali se i ne šali.
Vratili su se s jahanja i oboje se ponašamo vrlo pažljivo, trudeći se da je obožavamo u paru. Dok joj stavljam pahuljice u usta, a mi na brzinu otkidamo komade peciva - spominje Micalah, dijete na Edienu satu pjevanja. Moja kći voli pijevna imena i općenito neobičan, divan zvuk novih riječi. To je dar za mene. Evo dara za tebe, Tim, za mog muža, ne njezina oca: ispričam mu priču o svojoj majci koja obožava sport i zajedno joj se smijemo. Neizmjerna strast moje majke prema nogometu i košarci je jako smiješna, ali obično ga ne ohrabrujem da se šali na taj račun jer ipak je to moja majka. Tri je nezgodan broj. »Spremna, spremna«, govori Edie. Prošlo je deset, a Lisa još uvijek nije nazvala. »I ja sam spremna, ali krećemo kad se Lisa udostoji nazvati«, kaže Tim. »Odjebi«, kažem tiho. Edie govori da je »spremna« ići van, a ne da je nestrpljiva da krenemo na izlet i Tim to dobro zna.
Odlučili smo odvesti Edie u park. Prvi će s njom ići Tim, a ja ću se istuširati, a zatim ćemo se sastati i zamijeniti. Dok odlaze, podsjetim se da je ovo jedna od rijetkih prilika da operem i isfeniram kosu kako bog zapovijeda. Ne moram žuriti kao kad Edie stoji na pragu kupaonice i s čuđenjem me gleda dok joj dekica visi iz usta. »Bok, Edie«, kažem joj nadglasavajući zujanje fena za kosu - pokušavajući dobiti na vremenu, mučeći se da je angažiram, da dobijem još koju minutu dok ne isfeniram kosu do kraja. U zadnje vrijeme perem kosu dvaput tjedno, no sada potpuno shvaćam one kratke, čupave frizure koje nose mlade mame iako ih još mrzim iz dna duše. I zato, stojim gotovo gola - ponekad skinem kućni ogrtač jer se sva preznojim - i vučem četku kroz kosu.
Ovog jutra, sušim, sušim i sušim. Toliko dugo sušim da sam si spržila dlan, i mozak. Ni traga vlazi. I zašto onda imam osjećaj kao da ću svaki čas zaplakati? Nagnem se prema ogledalu i primijetim sitne bore oko očiju.
Nekoliko minuta kasnije, dok se približavam parku, vidim Edie kako šeće po asfaltu u svom šeširiću s ružičasto-bijelim kockicama. U mom životu nikad nije postojala osoba od koje sam bila toliko sretna pobjeći i koju sam bila toliko sretna vidjeti - iz časa u čas, iz dana u dan. Kad sam prošla kroz tešku željeznu kapiju, Edie se nasmiješila. »Mama!« uhvati me za ruku. »Je li Lisa nazvala?« pita Tim. Odmahnem glavom u znak da nije i ostanemo na tom. »Hoda mama, hoda mama«, ponavlja Edie. Tim nas prati oko dvadeset koraka iza nas dok me Edie vuče uokolo po parku. »Hoćeš se ljuljati?« pitam. Stavim je u ljuljačku i zaljuljam. Tim stane kraj mene. »Sjećaš se kad si zadnji put pala pa je tata morao staviti flaster?« pita je.
Ne odgovara, a meni je drago zbog toga. Tim to radi namjerno, pokušava je podsjetiti na trenutak koji ne uključuje mene. »Vidim tvog muža gotovo svaki dan u parku s Edie«, kaže mi Abby zaustavljajući me na ulici. Hmm... Bila je zajedno sa mnom u skupini za mlade majke, s kćerkicom, i sigurna sam da zna koliko me ljuti kad bi druge majke priznale da nisu imale osjećaj da mogu pitati supruge da im više pomognu oko djece. Zadnja kap bila je kad je jedna četrdesetogodišnja majka priznala da je pristala na suprugov zahtjev da prestane raditi. Voljela je svoj posao, on je svoj mrzio, ali svejedno je namjeravala dati otkaz, priopćila nam je, jer njezin suprug ima mišljenje da bi djeca trebala biti s majkom. Osvrnula sam se i pogledala ostale žene u skupini da vidim je U još netko izgubio živce zbog ovoga: »Isuse Bože, pa živimo u 21. stoljeću! O čemu ti to pričaš?« jedino što sam vidjela u njihovim očima bilo je povlačenje, kapitulacija koja kao da je govorila sve smo mi u istoj kaši. Ne mogavši sakriti svoju ojađenost, rekla sam nešto u smislu kako shvaćam da je moguće da neke žene žele tradicionalnu podjelu uloga, jer da ih ne želimo, oduprli bismo se tome. Na moje veliko iznenađenje, nitko nije podupro moje mišljenje i prije nego što sam se snašla, započele su razgovor o dojenju i pravilnom načinju Čišćenja govana. »Većinom smo usamljenije kad putujemo okružene muškarcima, nego kad ostanemo u našim odajama«, rekla je Thoreau.
»Baj-baj, Edie«, kaže Tim mašući prema ljuljačci. Smjena straže. Edie mu uzvrati mahanjem ručicom i po obješenim ramenima mu vidim da je razočaran. Ali, Tim, trebao bi znati da te pratila pogledom sve dok nisi nestao iz vidokruga.
Naprijed-natrag, naprijed-natrag ljulja se Edie i izgubi se osjećaj za vrijeme. Spustimo se na zemlju, Edie pomno popravi šeširić, list i dekicu. »Sad je bolje«, izjavi prije nego što počne ispočetka tražeći nekakav platonski red u svemu tome. Moj najdraži dio majčinstva je kad promatram Edie kako se pogubi u igri. A dobra sam u tome da se ne miješam, ne tražim od nje da me cijelo vrijeme gleda, da me uključuje u igru. Postala sam poklonik poznatog britanskog dječjeg psihoanalitičara D. W. Winnicotta, koji je napisao da djeca razviju »krivu sebe« kad redovito moraju »reagirati« na majčine česte promjene raspoloženja. »[Djeca] nemaju dovoljno jak ego da bi mogla reagirati tako da to ne utječe na njihov identitet«, napisao je. I doista, u mom domu zateknem se kako se povučem kad Tim preuzme stvari u svoje ruke - i zbog toga što se ne mogu natjecati s njegovom impulzivnošću i jer ne želim pretrpati Edie. Bojim se da ne bih omela njezin razvoj spoznavanja vlastitih želja, kako to Winnicott tvrdi. Njezino otkrivanje istinske sebe.
Vraćamo se kući s dječjim kolicima nešto iza jedanaest. Lisa je zvala, kaže mi Tim dok ulazim. »Što da radimo?« istog časa će Tim. »Kad da krenemo?«
Zašto njega pitam? pomislim čim mi ta rečenica izađe iz usta. Zar ne mogu sama odlučiti? Razmotrim kad Edie ide na spavanje i isplaniram put s tim na pameti - pa odrasla sam osoba. Tim je neobično ravnodušan. Izlet je bio moja ideja i sve prepušta meni. Jedino što primjećujem da me, usprkos svom hladnom držanju - nadgleda. Ovaj muškarac nadgleda me dok pripremam bočice (boji se da ne bi imala zatvor od previše kravljeg mlijeka ili lošu probavu od previše sojinog mlijeka), riba dude nakon što sam ih ja već oprala. Na početku, tih dugih osam mjeseci (da, osam) kad je Edie bila neutješna zbog probavnih smetnji - kad je imala koliku (grčeve), što u biti znači isto što i »plakati bez prestanka« - ili što je došla na ovaj svijet, savjetovao me kako da je držim, kako da je smirim. Siguran je da sam ja (ili možda djevojka koja nam čuva dijete) učinila nešto »krivo« prilikom primjene lijeka za ublažavanje grčeva svaki put kad dobije osip. Pokušava me ne osuđivati, ali osjećam njegov pogled.
Srušim se u naslonjač u dnevnoj sobi, neodlučna, znajući da bih jednostavno trebala reći kad polazimo i krenuti u akciju, ali što više samoj sebi govorim da preuzmem kontrolu, to se nemoćnije osjećam. Da vidimo, možemo pričekati da joj damo jesti i krenuti oko pola jedan, što bi bilo dobro jer bi vjerojatno vrlo brzo zaspala u automobilu i dobro se naspavala. No sada neće biti gladna jer je prekasno doručkovala pa bismo možda jednostavno trebali krenuti sada i dati joj jesti kad se nađemo s Lisom - mogli bismo svi zajedno imati lijepi piknik - no što ako zaspi samo na kratko i ne naspava se dovoljno? Pa, može spavati u kolicima... ali možda više ne zaspi pa bude nervozna? Ja ću biti kriva, suptilno, bez riječi, a čak i da nisam, osjećat ću se krivom. Možda bih jednostavno trebala nazvati Lisu i reći joj da ne možemo ići. Na taj bih način eliminirala uznemirujuće trenutke i sve bi bilo mirno - i ubitačno dosadno. Nema šanse. Želim na taj izlet! Želim li doista na taj izlet? »I, kad bismo trebali krenuti?« jadikujem.
»Nijedno vrijeme nije savršeno«, odgovara Tim. »Ne tražim savršeno«, grubo uzvratim.
Ali u biti tražim savršeno, isto kao i on. Osjećam se poput žrtve otmice koja upija vrijednosti svojih otmičara. Kad smo već kod otmice, jedna moja prijateljica, jedina žena koju znam čiji je odnos sa suprugom i djetetom sličan mom, kaže da ima osjećaj da »otima« kćerku kako bi provela jedno vrijeme nasamo s njom. Pola sata ili sat prije nego što joj se suprug vrati kući s posla (koji nije stresan) odvede je u van iz kuće. »Gdje ste bile?« želi znati kad se vrate. »O, nigdje posebno«, usputno kaže.
Ista ta prijateljica čita dnevnik svog muža, što je za svaku osudu, naravno, ali također je za osudu kad on napiše, da je on »bolji« roditelj od nje. U grlu mi zastane knedla kad se toga sjetim. Ne mislim da Tim stvarno, duboko u sebi misli da je bolji roditelj od mene. O, ponekad misli da je bolji, ali ne u svemu. U biti, priznaje da voli zapovijedati. Nije ponosan na to. Kad bih barem mogla biti velikodušnija. Kad bih se barem mogla sjetiti da to što se Tim trudi uvesti nekakav red u život naše kćeri nije odraz suparništva nego odraz problema koje je imao u djetinjstvu, odraz poroznosti granica njegove obitelji i rezultat narcisoidne uvrijeđenosti koju osjeti svaki put kad ne može ići u korak s onima koje voli. Do dan-danas, ne govori svojoj majci loše vijesti jer se boji da će je njegova bol iscrpiti. I kao što je »kontrolirao« nju (jer je vjerovao da će je na taj način poštedjeti boli), na isti se način trudi kontrolirati i najnepredvidivije biće na svijetu, malu bebu, dijete koje još uvijek puže. Edie.
A što je sa mnom? Zašto ja uporno gledam na Tima kao na suparnika? Očito vjerujem da objašnjenje za to djelomično nadilazi našu malu obitelj - jednostavno ne postoje modeli za raspodjelu roditeljskih obaveza, dominacije i ljubavi. No veliku ulogu u tome igra i moje neiskustvo. Razmišljajući o tome, nisam sigurna da bih se trebala toliko brinuti da ću omesti kćer na način na koji Winnicott tvrdi. Možda je ostavljanje Edie na miru Timova zadaća, a moja je da je u potpunosti konzumiram. Jer vjerojatno to i ne bih mogla napraviti, barem ne u prijetećem smislu te riječi. Moja majka, koja živi na Srednjem zapadu, jednom mi je tužno rekla (pri čemu me nije optuživala): »Tako sam dobro učila tebe i tvoju sestru da budete samostalne, da slijedite vlastite snove. I vidi sada gdje me to dovelo. Jedna je u New Yorku, a druga u Los Angelesu.«
Kakva majka, takva kći. Meni je urođeno da dam svojoj kćerki prostora, da je ostavim na miru, a između davanja previše i davanja premalo prostora tanka je granica. Jer što drugo znači davanje previše prostora nego napuštanje vlastitog djeteta? Istina je - i ne vjerujem da se zavaravam - nisam ni blizu da emocionalno napustim Edie. (Niti je, što se toga tiče, Tim u opasnosti da je u potpunosti konzumira). No na komplicirani način na koji se strah i čežnja izražavaju pitam se ne pojačava li suparništvo koje osjećam prema Timu činjenica da, prvo, sumnjam da ću ikad imati pravo da je volim istom bezobzirnošću kao on i da ću, drugo, svojom savjesnošću da joj dam dovoljno prostora uzrokovati da ona napusti mene. Kakva majka, takva kći.
Sve mi se to vrti po glavi i ne mogu to jasno izgovoriti, čak ni samoj sebi. Dobro je što je Tim upotrijebio tu riječ, »savršeno«, sad to shvaćam, jer me to podsjeća da takvo što ne postoji. I ljuti me što Tim očekuje savršenstvo. Bijes je za mene refleks - jedan previše, svjesna sam toga, ali što je, tu je. I zato, idemo se sada naći s Lisom. Riskirat ćemo. I upravo takav osjećaj imam, kao da riskiram. Kao da riskiram da se dovedem u situaciju da uskratim Edie da se dobro naspava, što može dovesti do toga da postane nervozna, Tim kritičan, a ja da se osjećam krivom. »Idemo«, kažem. Dignem Edie i poljubim je u ustašca.

Prijeći granicu u pijesku
Koliko jedna majka može poludjeti?

Elissa Schappell

Preko telefona kažem majci za esej na kojem trenutno radim.
»Pišeš o gnjevu?«, kaže moja majka iznenađeno.
»Pa da«, odgovaram. »Znaš, o mom gnjevu, o tome kako naučiti svoju djecu da ga izraze na kreativan način, kad sama već nisam naučila kad sam bila mala.«
»Kako to misliš?«, kaže. »Pa ti nisi bila gnjevno dijete.«
Nastaje stanka. Koliko god to bilo nepodnošljivo ja i moja majka se rijetko prepiremo i svađamo. A čak i kad se svađamo, to radimo u rukavicama, ne boksačkim, nego bijelim, lijepo i pristojno, bez dizanja glasa. (Ako navodno nekog voliš, tada paziš da ga ne povrijediš.) Dok sam bila dijete, majka bi me kad bih je izbacila iz takta ne tako nježno povukla za ruku ili - daleko gore - mučila podužim raspravama o tome što sam učinila i kako se sada zbog toga osjećamo. Nije galamila i nikad me nije udarila. Ne sjećam se da sam se bojala svoje majke dok sam bila dijete.
Niti se sjećam da su se moji roditelji ikad ozbiljno posvađali, ikad. Što se tiče moje sestre i mene, otac se ljuti na način na koji je to očevima, povijesno gledajući, dopušteno. Malo bi galamio, prijetio šakom i vrlo rijetko dao po turu. Jednom sam dobila pljusku jer sam uvrijedila majku, ali to je bilo samo jednom. Ne sjećam se, ovako bez razmišljanja, situacije kad se bijes mog oca činio pretjeranim ili kad me uplašio.
Moja obitelj uglavnom nije izražavala gnjev bješnjenjem, jurcanjem uokolo ili iskakanjem žila na vratu. Moja obitelj sprečavala je ljutnju prije nego što bi uopće počela. Utapali smo je u koktelima, jeli u čokoladnim kremama ili je ostavljali u sobi i puštali da umre od gladi.
»Znala sam ja biti prilično ljuta«, kažem majci preko telefona, osjećajući kako mi se nešto u grudima steže dok branim svoj djevojački bijes. »Zbog čega?« pita moja majka.
Ima pravo. Čak i sada ne mogu točno odrediti koji je bio izvor bijesa koji sam osjećala u djetinjstvu. Očito sam bila sastavljena drukčije nego moji roditelji. Bila sam napeta i preosjedjiva - pogotovo kad me ne bi shvaćali zaozbiljno, što je teško kad si visok metar i pol i nadimak ti je Pip.
»Ne sjećam se da si bila baš toliko ljuta?« kaže moja majka, ali ono što ja zapravo čujem jest: Ma daj, ne pretjeruj. »E pa bila sam«, odgovaram. »Bila sam jako ljuta.« Želim je malo štrecnuti.
»Bacila sam u francuskom restoranu Robu u glavu cipelu s visokom potpeticom«, kažem.
»... Kada?« kaže, napokon.
»Ma još na početku braka. Imala sam dvadeset i nešto. Zapravo bilo je još puno sličnih situacija, i to puno gorih od te, kad malo razmislim.«
»Doista?« kaže, ali znam da ne želi znati ni za jednu. »Iskreno mi je žao, ljubavi. Meni si se činila sasvim u redu.«
»Dobro što sam našla dobru psihijatricu«, kažem misleći: Ma što dobro, to mi je spasilo život.
Tijekom dugog niza godina dr. B., moja psihijatrica, pomogla mi je da shvatim da imam pravo biti ljuta i izraziti tu ljutnju, ali ne i ošamariti muškarca ili mu pokidati svu dugmad s košulje samo zato što mi ide na živce.
»Slažem se«, kaže moja majka s osjetnim olakšanjem u glasu. »Dr. B.
je divna žena.«
»Je.«
I to je to. Slažemo se oko nečega pa možemo promijeniti temu. Ništa nismo izgubili. I najvažnije od svega je da sačuvamo mir.

* * *

Ono što nisam rekla majci jest da razlog što sam se vratila na terapiju kad sam navršila trideset nije bila depresija, nego strah da ću izgubiti kontrolu nad svojih bijesom. Stidjela sam se zbog svog ponašanja. Stidjela sam se i osjećala sam se krivom (jer i sada, kao i dok sam bila dijete, nisam imala zbog čega biti ljuta). Bila sam zabrinuta jer smo moj suprug, Rob, i ja razmišljali o tome da imamo djecu, unatoč činjenici što sam ja djecu oduvijek smatrala napastima koja znaju samo vrištati - daleko previše veličanim larvama - iracionalnim, zahtjevnim, nepredvidivim i narcisoidnim galamdžijama (vrlo nalik meni samoj, pretpostavljam). Nisam željela biti loša majka. Željela sam biti poput svoje majke - uvijek zaštitnički raspoložena, staložena, racionalna - ali, i u tome je bila kvaka, da pri tom ne moram zatomiti sav bijes. Jer mada sam se ponekad osjećala osakaćenom i postiđenom njime, on me pokretao: bio mi je poriv, ambicija, tjerao me na rad. Bijes je bio bitan sastavni dio onoga što jesam i nisam ga htjela u potpunosti zakopati, nego samo pripitomiti. Imala sam grozne noćne mora o tome kako tresem svoju djecu dok im ne poispadaju svi zubi iz glave, kako im čupam udove iz zglobova, palim ih cigaretama ili bacam o zidove. Strašno sam se bojala onoga što bih mogla biti sposobna učiniti zbog tog svog bijesa.

* * *

Sada, sedam godina kasnije, majka sam dvoje vrlo staložene, divne djece: Isadore, kojoj je šest, i Milesa, kojem su tri godine. Za sada nijedno ne osjeća potrebu da pobjegne od mene, barem koliko sam ja toga svjesna. Do sada nismo bilo materija! za poslijepodnevne televizijske talk-show emisije.
Ipak, svaki dan imam osjećaj da moram povući crtu u pijesku, granicu za koju samoj sebi obećam da je neću prijeći. Ovisno o tome kako sam koji dan raspoložena, ta granica ponekad zna izblijedjeti ili se lagano pomaknuti, ali se uvijek ponovno pojavi. Na primjer: ima dana kad mi se čini da jedino što radim jest da vičem na svoju djecu, zatim ispričavam se što sam vikala na njih, potom osjećam krivnju što sam nikakva majka, a zatim im počnem zamjerati što su me natjerali da se osjećam kao loša majka. Mislim, pa koliko sam stvarno loša majka? Nije da žive na Happy Mealu i soku. Ne tučem ih u javnosti i ne ponižavam vičući: Ako odmah ne prestaneš plakati, dat ću ti nešto zbog čega ćeš stvarno imati zašto plakati! Čitam im knjige i igram se s njima, pazim da imaju rukavice i ostale potrepštine kad je vani zima i inzistiram da jedemo svi zajedno za stolom kao prava obitelj. Govorim im da su voljeni toliko često da katkad prevrću očima.
A opet ima jutara kad se umivam i već osjećam nervozu. Nisam još ni odjevena, a već osjećam kako prelazim granicu. Čeka me roman s kojim sam u velikom zaostatku, moram napisati još osam osvrta o knjigama za mjesečnu kolumnu koju pišem za jedan časopis, moram revidirati esej za zbirku kojoj sam obećala doprinijeti i, ah da, odjenuti djecu kako priliči, dopuštajući im pri tom da izraze svoju individualnost (što za njih znači vilinska krila i lavlje odijelo), spriječiti Milesa da se skine i opet zaveže vrpcu od balona oko piše prije nego što uspijemo izaći iz kuće. Moram napraviti doručak, spremiti im užine, pokupiti domaće zadaće, skupiti knjige iz knjižnice, koje naposljetku nađem u kaminu, odvesti djecu u školu a da ih pri tom ne vučem za ovratnike, izbjeći nekako brbljavu razrednicu koja će me gnjaviti da ispečem kolače ili da budem pratilja djeci na skorašnjem izletu na farmu pura.
Većinu dana Rob mi pomaže sa svim tim. Ali ima dana - kao što je današnji - kad i on ima vlastite rokove. I tako danas, nakon što ostavim Isadoru u školi, moram odnijeti Milesa u vrtić - makar ga nosila naopačke. Zatim moram dogovoriti s Nicole, našom dragocjenom, ljubljenom djevojkom za čuvanje bez koje bi moj život bio nemoguć, da ga pokupi iz vrtića i odvede kući. Zatim ću morati biciklom u svoj studio, naglo zakočiti zbog automobila koji će mi presjeći put i gotovo ispustiti torbu u kojoj nosim prijenosno računalo i mahnito raditi (Roman ili esej? Najbolje da bacim novčić.) Nekoliko sad. Tek što mi krene (Hej, konačno sam počela pisan na engleskom - iako mi je to materinji jezik!), primijetit ću koliko je sati, nakratko se uspaničiti, odjuriti da pokupim Isadoru iz škole, odvesti je na gimnastiku, gdje ću je gledati kako se prevrće i balansira na gredi, i konačno se sjetiti da nisam napisala nijedan osvrt za kolumnu. Razmišljajući što ću raditi kad ostanem bez posla - čuvati ovce ili biti evangelistička svećenica? - odvući ću svoju iscrpljenu kćerku u trgovinu, gdje ću kupiti karton soka i tijesta popuštajući njezinu zahtjevu da joj kupim sladoled s nekakvim hijeroglifima po sebi koji nalikuju na vojnike. Kod kuće će nas dočekati Miles koji izgleda kao da si je po tijelu ispisao japanske psovke. Neumorna Nicole izgledat će spremna da nam da otkaz. Dat ću joj bocu vina i natjerati je da se zakune da će se vratiti sutra.
Svjetlo na telefonskoj sekretarici će treptati, deset poruka. Zar ne mogu jednostavno pritisnuti tipku za brisanje? Rob radi u prizemlju, na Internetu traži nove informacije o antraksu i kritike o Tin Jouseu, književnom časopisu čiji je suosnivač i urednik. Dok gledam djecu kako trče tražiti bube u zemlji onime što mi se čini kao da su noževi za ribu iz obiteljskog srebrnog servisa, u glavi mi nabija. Nikad neću završiti roman. Izdavač će tražiti da mu vratim novac i morat ću reći: Ha-ha, pa potrošila sam ga na papučice za djecu i dječju hranu! Jedino rješenje je da djeci oko vrata objesim ceduljicu na kojoj piše besplatna mačkica, stavim ih u kutiju i ostavim uz cestu ispred kuće.
Pokušat ću duboko disati, sjetiti se da sam ja ta koja imam kontrolu i dopustiti si da budem ljuta, premda mogu odlučiti i da ne budem. Nekoliko minuta kasnije, djeca ulaze u kuću i zatječu me kako telefoniram (ne kako odgovaram na poruke ostavljene na telefonskoj sekretarici, nego kradem sekundu da razgovaram s pravom prijateljicom), počinju me vući za vestu i cviliti, a ja ću se prisjetiti strategija svladavanja bijesa koje sam pročitala iz nekog časopisa ili knjige o odgoju djece, brojat ću do deset, natjerati se da se nasmijem i tiho im govoriti: Brzo ću završiti. Držat ću svoj bijes pod kontrolom i naposljerku će otići i ostaviti me da završim razgovor. Večeras ću imati snage zatvoriti svoj bijes u kavez, pomažući si štapom teško zarađenog strpljenja.
No nekoliko večeti nakon toga - dok na pari kuham artičoke i pečem pohano pileće bijelo meso u obliku zvijezda i gitara - bijes se ponovno vraća. Miles je ukrao Isadorin kreker i slatkom ga zlobom cijelog oblizao.
Isadora vrišti.
»Miles, prestani lizati sestrin kreker!« grdim ga. Budi mirna, podsjećam se.
Isadora otme svoj kteker Milesu iz ruku i zabije mu ga u lice.
»To je moj kreker!« viče Miles otimajući ono što je ostalo od njega.
Bacim tavu, a pohana pileća prsa poskoče kao da su živa. Ne podnosim kad se tuku, »Prestanite!« govorim hvatajući Isadora za rame, a Milesu kažem: »Ne smiješ uzimati Izzinu hranu«. »Ali, mama«...
»Jesi li me razumio? Isuse!« sada već vičem.
Za takvih dana ne samo da mi se čini da neprestano galamim od bijesa, nego i da sam uhvaćena u banalnost onoga zbog čega vičem. Ne grli mačku tako! Ne, ne možeš dobiti goveđi odrezak za doručak! Nisam čula hvala! Barbiena glava ne ide na Kenovo tijelo, jasno? Ustani! Sjedni! Dobro, pa je l’ vi to mene pokušavate ubiti?! Isuse, pa dobro je l’ vi želite da mi glava eksplodira od vas? Dobro, što vi mislite tko će sve to očistiti! A? Ne gledaj me tako, mali, jasno?
No kad me odbijaju slušati, kad odbiju isključiti TV u korist crtanja ili slaganja Lego kocki, ponekad se ne mogu suzdržati da ne viknem: »Barney je sotona!«. Trebala bih oko vrata nositi ogrlicu na kojoj piše: Što bi napravila gospođa Brady?
Naravno, prvo što bih trebala napraviti jest prodati bubreg kako bih si mogla priuštiti dadilju koja bi živjela s nama u kući i ne samo vodila našu kuću poput kakvog otmjenog hotela, nego i s ljubavlju odijevala i vodila Isadoru i Milesa u školu na vrijeme i na taj nas način riješila reputacije da živimo pod šatorima kraj rijeke East River. U školi bi popričala s razrednicom i sretno pristala napraviti metar visoku statuu školske maskote od piškota, a zatim pratila prvašiće u posjetu mjesnom zatvoru. Poslije škole bi spravila ukusnu užinu koja nije napravljena u laboratoriju i pomogla im sa zadaćom. A potom bi svi zajedno pravili vulkan od tijesta. A što bi napravila gospođa Brady?
Kad bi gospodin Brady kući došao s posla, ja ne bih bila umorna i pod stresom, završila bih posao, okupala se, možda Čak i popila kavu s prijateljicom, možda čak promijenila kožne hlače (koje su najbolji majčin prijatelj budući da ih možeš obrisati krpom kad se zaprljaju) koje nosim već tri dana... i ne bih u njemu vidjela gada koji me i doveo u ovu paklenu situaciju, nego svog ljubavnika kojeg sam jedva dočekala da se vrati kući. Bila bih sposobna za iskre, živahno koketiranje i - za vrijeme raskošne večere - možda bih mu čak prislonila nogu na potkoljenicu zbog čega bi se zapitao jesam li ja uistinu njegova žena ili neki ljubavni rob kojeg je tražio od Djeda Mraza.

* * *

Rob, neobrijan i zamagljenih očiju, izlazi iz svog podrumskog ureda, gdje je upravo proveo cijeli dan ispravljajući pogreške u tekstovima. I tu je kraj fantazije o Bradyjima.
Iako izgleda umoran i razdražljiv, znam da neće izgubiti živce osim kad je situacija nepodnošljiva, što je potpuno razumljivo (barem meni). Tata je razbio kuhinjski prozor zavitlavši vilicu u njega/bacio pile sa stola u perilicu posuda jer, Isadora, opet vičeš da više nikad nećeš čitati mada znaš čitati, nećeš piti mlijeko i govoriš da je divlja riža fuj, a ti Miles, po stoti put ustaješ u toj stolici za hranjenje, bacaš hranu na majku, i, kao točka na i, miješaš sok prljavom žlicom koju si tako pomno zamazao glinom za modeliranje.
Za razliku od njega, u mom slučaju bijes potiče stres i umor. Isto tako, ponekad sam previše umorna ili lijena da mirno i učinkovito discipliniram svoju djecu (osim ako se ne ponašaju neprimjereno ili su u opasnosti da, primjerice, ostanu bez oka). No umor koji osjećam popraćen je i osjećajem krivnje što sam ja jedna od sretnih. Ne bih se trebala žaliti. Imam novca (većinu vremena), partnera (uvijek) i nekoga da mi pomogne s djecom (općenito kad to želim). Za razliku od toliko supruga, moj je pravi partner. Uvijek mogu računati na njega da preuzme odgovornost kad osjetim umor. Djeca su mi sretna, sigurna i zdrava i više-manje imam mogućnost raditi što želim. Koliko ljudi može reći to isto? Bogata sam toliko da to ne mogu izraziti riječima.
Sada kad vidim neku majku kako, trčeći po ulici poput kakvog gnua, za sobom vuče dijete (prizor koji me prije ispunjavao grozom), samo suosjećajno uzdahnem - za majku, ne dijete, jer shvaćam što je katkad potrebno da bi se djeca odvela s točke A na točku B.

* * *

Jesam li već rekla da nikad ne udaram svoju djecu? Nisam. Što sam do sada činila? Zgrabila ih za zapešća i vukla za ruke. Grubo ih odijevala i gurala kroz vrata. Čupala ih pri češljanju kad bi bili nemirni. Povremeno ih pustila da padnu kad sam ih imala priliku prije toga uhvatiti. Bacala stvari - blizu njih, ali nikada na njih. Koji put udarila Milesa po dupetu (na neki način, to ne smatram fizičkim kažnjavanjem), toliko jako da se iznenađeno okrenuo i povrijeđeno me pogledao.
S tim mogu živjeti. Mogu živjeti čak i s činjenicom da bih ih jednog dana mogla naprašiti po turu ako to zasluže, a ja izgubim kontrolu. Jer ključ svega je u kontroli. Zbog čega mi je teško živjeti s nečim što sam ne tako davno učinila, a što je - vjerujem - promijenilo način na koji me moja djeca doživljavaju, ali i način na koji doživljavam samu sebe.
Te je večeri moj suprug bio na koncertu. Djeca i ja smo bili kod jednih naših prijatelja na večeri, zbog čega je spavanje bilo nešto kasnije nego obično. Vratili su se doma iz kuće u kojoj su vladala druga pravila: smije se jesti čokolada, smije se skakati s kauča na stolicu dok se igra lave ili aligatora, ne mora se reći molim i hvala.
Po povratku zavladao je pravi pakao.
Nije bilo puno toga što sam mogla učiniti da ih natjeram da uđu u pidžame bez biča. Morala sam im na silu otvarati usta da bi im očetkala zube. Golih guza su se tukli da vide tko će prvi na WC. Na podu je ležala raspadnuta, mokra rola toaletnog papira koja je izgledala poput zgnječenog buketića.
Konačno su odjurili u svoju sobu. »Ulazite u krevet«, doviknem im iz kupaonice u kojoj na koljenima spremam nered koji su napravili. »Ravno na spavanje i lijepo sanjajte.« Prokletstvo, dodam sotto voće.
Privodeći kraju čišćenje lavaboa, postajem svjesna činjenice da je akutno tiho. No kad uđem u njihovu sobu, počnu vrištati od smijeha i brzo pobjegnu u gornji krevet ležaja na kat. Igraju se Gusarskog broda.
»Klinci«, kažem. Ma samo su malo nabrijani, pomislim, igraju se malo. »Idemo, vucibatine jedne.«
Na gornjem ležaju Isadora slučajno laktom sruši čašu vode koju je dizala u krevetu i voda se razlije po vreći za sjedenje, časopisima, kompletu za bojenje, slagalici...
»Prokletstvo!« zagalamim.
Isadora ugrize usnu.
Ponovno brojim do tri pokušavajući prožvakati svoj bijes u komade koji se mogu progutati. »Znam da si to napravila slučajno«, uspijem izgovoriti. No čak i dok mislim kako sam velikodušna, svjesna sam da dopustiti djetetu da od kreveta napravi skladište nije najbolji odgoj. I čija je sada krivnja što je pod njihove sobe u potpunom neredu?
Tišina.
Isadora prvo izgleda uvrijeđena, a zatim uzrujana. Mrzi kad napravi nešto krivo. Stidi se toga jer zbog toga izgleda kao derište. Naravno, ja to razumijem, ali svejedno to ne podnosim.
Pilji u mene i na trenutak se bojim da će počeli cviliti ili da će je uhvatiti napad. Kad je Isadora bila mala, bila sam odlučna u tome da je naučim da je u redu za djevojčice da se razljute - da je to normalna, ljudska reakcija koja nema nikakve veze sa spolom. Zajedno, uz pomoć nekoliko pomno odabranih priručnika pod naslovom Kako brinuti i odgajati dijete, Isadora i ja smo naučile abecedu bijesa. I mada se osjećam glupo i samosvjesno kad čujem samu sebe kako poput papige ponavljam: Moraš koristiti rijeci da mi kažeš zašto si ljuta. Ako si ljuta, to je u redu, dobro je izraziti bijes, bijes je otrov, ne smiješ ga gutati... uglavnom, koliko god neugodno to bilo, u našem slučaju funkcionira. A i moram priznati da je Isadora puno bolja u tome od mene.
»To što se sada ljutim što se voda prolila ne znači da se ljutim na tebe«, kažem.
Vidljivo joj je olaknulo.
»Isuse!« ne mogu a da ne dodam.
Odem po ručnik i pokupim vodu. »A sad u krevet, gusari«, kažem. »I nemojte da vam to moram još jednom ponoviti.«
Pogledam na sat. 9:30. Već je 9:30, a ja još uvijek želim napraviti nešto posla večeras. Ne, moram napraviti nešto posla - jer očito poruka koju primam iz svog kontrolnog tornja glasi: Draga, opusti se! Odmori se malo! Na kauču su ti časopisi, u hladnjaku sladoled, na Film Channelu prikazuju Independent!
Dok cijedim ručnik u umivaonik, gledam se u ogledalu. Broji do deset, haha. Trebala sam ih natjerati da hodaju po dasci. O-ho-ho, da mi je sad boca ruma. Kad sam ljuta, izgledam starije. Moj mladi, zgodni suprug je vani i sluša glazbu, razgovara s našim prijateljima, prijateljima koji nemaju djecu, što znači da njihov razgovor ima neku temu! Možda čak filozofsku! Bilo kakvu intelektualnu! Ne kažem da to ne zaslužuje, ali svejedno. Ja sjedim tu u obiteljskoj pustoši i svakim trenutkom sam sve spremnija za svađu.
Isadora i Miles cerekaju se čitajući knjigu na gornjem ležaju kad se vratim u sobu. Ponašaju se kao da ne postojim. Nisam raspoložena brojati do deset. Sve bliže sam granici koju sam povukla. »Što sam vam rekla?« kažem glasno, ali još ne vičem. »Na spavanje, odmah!«
Miles se cereka. Uzme u ruke knjigu koju čitaju i, poput minijaturnog negativca iz Bondov filma, svom je snagom baci meni u lice i knjiga me udari, nevjerojatnom preciznošću, ravno u arkadu.
Nalet boli. Padnem na koljena i kriknem poput ranjenog Kiklopa.
Jedan trenutak, zatim samo stojim držeći se za oko. Miles gleda dolje prema meni i smije se. Njemu je to zabavno. Želi vidjeti što ću učiniti sljedeće. Ne zna da je granica između prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja - moja granica - upravo nestala.
»Pogodio si me u lice!« viknem, »Dobro, pa jesi li ti normalan?«
Krv mi ključa od stresa, bijesa i krivice i juri venama tolikom brzinom da mi se gotovo vrti u glavi. U bijesu skočim na ljestve i krenem prema Milesovu vratu. On i Isadora se povuku stišćući se uza zid da ih ne bih dohvatila. Sada znaju: vidim im to na licima. Skinut ću Milesa s kreveta, ili još bolje, skinut ću ih oboje, nemam više strpljenja. Želim ga povrijediti. Osjećam kako u meni navire paklenski gnjev i začujem kako iz mene izvire stravičan zvuk, kao da je sve to kuhalo u meni sve te godine. Derem se na njih iz sve snage.
U usporenom filmu gledam kako se na licima moje djece pojavljuje strah i šok. Miles jeca, Isadora skriva lice iza ruku. »Bojim se!« plače, a glas joj puca.
»Drago mi je što se bojiš«, vičem i mislim to. »I trebaš se bojati!«
Ali i ja se bojim - bojim se da ću povrijediti svoju djecu, da ih neću moći zaštititi od same sebe. Bojim se toga koliko ih oboje u istom trenutku i volim i mrzim.«
Miles se uhvati za Isadoru, a ona ga zagrli i privuče bliže sebi, braneći ga svojim tijelom. On drhti i jeca. »Mamice«, šapće Isadora lica mokrog od suza. »Molim te, prestani. Molim te. Plašiš nas.« Mamice, molim te prestani!
Molba moje kćeri je poput noža koji reže uže dizala, cap! I moj bijes se razloži ostavljajući iza sebe veliku prazninu, šupalj prsten tišine i jedino što želim, jedino što trebam, jest da se preobrazim u tratinčicu ili kućnog miša. Želim biti nemoćna i nevina. Želim da se sve ovo nikad nije dogodilo.
Moja djeca drhte i drže se čvrsto jedno za drugo kao da je gornji ležaj čamac za spašavanje. Hvala Bogu da imaju jedno drugo. Siđem s ljestvi. Ne mogu vjerovati koliko drhtim, kao da sam se spustila s jezovite visine. »Miles«, kažem. »Isadora.« Glas mi je grub i stran.
Pomno me gledaju. Jesu li mi oči raširene, zjenice proširene? Strši li mi kosa na glavi?
»Udario si mamu«, kažem. »Jako me boli.« Osjećam kako mi arkada natiče. Cijela očna duplja me boli. Barem imam dokaz. I nadam se da će me jedno vrijeme boljeti.
»Oprosti, mamice, žao nam je...« kaže Isadora. Miles kaže: »Oprosti, mamice.« Gledaju me kao da sam neki stranac prema kojem moraju biri pristojni. Nijedno ne mrda, čak i ne brišu nosove koji im cure od plakanja. »Kasno je«, kažem napokon. »Na spavanje.«
Sekunda oklijevanja dok mi okreću leđa, kao da mi više ne vjeruju. A i zašto ne bi bili sumnjičavi? Miles se spusti niz ljestve, ne skidajući oka sa mene.
Isadora privuče koljena na grudi i zavuče se između pokrivača. Što sada misle? Poljubim je za laku noć. Lice joj je vruće.
»Oprosti što smo te toliko naljutili«, ponovi Isadora.
Teško gutam. Osjećam da nisam dostojna njene isprike.
Na svom ležaj u, Miles leži na deki poput malog djeteta na trbuhu, a guza mu strši. Dopusti mi da ga pokrijem dekom i zagrlim, a zatim se okrene na leđa. Majica mu se podigne. Ugledam njegov meki bijeli trbuh i pupak, mjesto na kojem smo nekoć bili povezani.
»Volim vas«, kažem na vratima. Nijedno ne kaže ni riječ.
Pa ne tučem ih, uvjeravam samu sebe. Zaustavila sam se na vrijeme, zar ne? Isadora je dobro. A Miles mora znati da mora snositi odgovornost za svoje postupke i prihvatiti posljedice. Uostalom bolje da to nauči od mene nego nekog drugog, na primjer nekog sadistički nastrojenog profesora tjelesnog ili, ne daj Boze, policajca.
Popnem se na kat, natočim čašu crnog vina i sjednem na kauč još uvijek drhteći. Ali svejedno sam zamračila. Nije stvar u tome što sam učinila ili ne, nego što sam mogla učiniti. A moram i priznati da sam se osjećala dobro, jako dobro dok sam galamila. Čak i sad, nakon svih tih knjiga, nakon tolikih godina terapije.
Nekoliko minuta kasnije, ustanem, siđem niz stepenice i provirim u njihovu sobu. Želim se sklupčati kraj njih. Želim osjetiti njihove ručice na svom licu, njihove udove kako u snovima voze bicikle preko mojih rebara i goljenica. Želim da oni mene izudaraju. Želim im šapnuti u uho: Mama vas jako voli, oboje, nikad vas ne bi povrijedila. Želim ih probuditi, da mi vide na licu da mislim kada kažem: Sigurni ste. Možete mi vjerovati. Nikad ne bih mogla ne voljeti vas. Želim to zbog njih, ali i zbog sebe.
No probuditi ih ili se uvući u njihove krevete bilo bi nametljivo i nepravedno. Ja to ne zaslužujem, niti imam pravo tražiti njihov oprost.
I tako, umjesto toga, ostavljam vrata odškrinuta puštajući da im svjetlo iz hodnika osvjetljava sobu. Stojim ispred vrata jednu minutu, a zatim odem.
I povučem novu granicu u pijesku.

Materinska kučka

Susan Squire

U prvom braku kučka u meni bila je bez svijesti. Bila je poput Male vile bez Petra Pana, ventila zaboravljena u ladici, iz sata u sat gubeći snagu. Za to vrijeme ja sam samoj sebi čestitala što je tako dobro uspijevam držati pod kontrolom. Tu sam strategiju planirala otkad sam kao tinejdžerica živjela u predgrađu s mlađim bratom, sestrom i roditeljima koji se nisu baš najbolje slagali. Pomnim promatranjem obiteljske dinamike, odlučila sam, prilično brzopleto, da ako je svakom suprugu suđeno da bude nedoraslo dijete, tada je svakoj supruzi suđeno da bude kučka. Obično bi se to dogodilo u trenutku kad postanu roditelji. Majčinstvo, bez obzira na to što sve nosilo sa sobom, prije ili kasnije u ženi probudi osjećaj da je nasamarena i oslobodi kučku u njoj, koja muškarcu obilato uskraćuje potrebnu mu pažnju, pretvarajući ga u... točno, nedoraslo dijete.
Taj način razmišljanja doveo me do neizbježnog zaključka: izbjegavaj majčinstvo, izbjegavaj da postaneš kučka. To je bio moj plan. S četrnaest godina izjavila sam ocu: »Nikad ne želim imati djecu.« Činilo se da ga je ta izjava uznemirila i reagirao je defenzivno uspjevši nekako promumljati: »To znači da nisi sposobna voljeti.« Meni je to zvučalo poput smrtne presude, ali iduća dva desetljeća moj je stav ostao nepromijenjen. Doista nisam željela djecu, to jest nisam željela postati kučka.
Plan je funkcionirao savršeno - dok ga u drugom braku nisam potkopala, namjerno, svjesno, nepromišljeno. Za ljubav supruga B. prekršila sam obećanje koje sam dala si da ću izbjegavati majčinstvo. I kao što sam odavno sumnjala, upravo majčinstvo, a ne brak, probudilo je u meni kučku.
No prvo nekoliko riječi o suprugu A. Upoznala sam ga na poslu. Bile su mi dvadeset i tri godine. Tek sam završila fakultet. Njemu su bile trideset i dvije, bio je rastavljen i imao skrbništvo nad dva mala sina. Moja averzija prema majčinstvu odlično mu je odgovarala. Na prvom sastanku, koji se dogodio u L. A.-u negdje 1974., uzeli smo trip i otišli u bar za transvestite. Godinu i nešto kasnije smo se oženili, što je bila odluka koju smo, gledajući unatrag, donijeli prilično nesmotreno. Tri tjedna nakon vjenčanja A. je zakazao vazektomiju.
Zajedno smo otišli na razgovor urologu. Zamisao je bila njegova, naravno (dovoljno toga sam znala o muškim neurozama glede njihovih penisa da ne predložim bilo kakvu promjenu kirurškim zahvatom), ali reći da sam samo podržala njegovu odluku bilo bi nepravedno.
Kako bilo, urolog je bio otvoreno skeptičan prema mojoj odlučnosti. Činilo se da je više usredotočen na razgovor o mom psihičkom stanju nego predstojećem operativnom zahvatu. Ispred mene su još godine plodnih godina, rekao je. Nisam li možda previdjela mogućnost da bih se mogla predomisliti? Rekla sam ne. Nije popuštao, ali ništa nije postigao. Vazektomija je prošla bez problema. Nikad nisam požalila, a ni on.

* * *

I tako je kučka u mom prvom braku bila bez svijesti, unatoč tome što sam imala posinke. Brinula sam se za njih, oni su se brinuli za mene, dobro smo se slagali - zapravo, dvadeset pet godina kasnije, još uvijek smo u vezi - iako nikad nisam bila bliska s njima. Ponašala sam se više poput znatiželjne starije sestre koja je došla kući na ljetne praznike. Od starijeg posinka dijelilo me samo trinaest godina (razlika gotovo kao između mene i njegova oca) A. se bavio njihovim svakodnevnim potrebama. Ja bih uskakala kao zamjena kad bi izbivao iz grada, kuhala im i provjeravala jesu li napisali zadaće, ali inače bih provodila vrijeme s njima isključivo kada bi to meni odgovaralo. Braku sam pristupila sa sličnim stavom dobroćudne indiferentnosti. Često sam se pitala je li moj otac ipak imao pravo: jesam li odlučila ući u ovu obitelj jer sam nesposobna voljeti i osjetila da A. i dečki neće to tražiti od mene? Tek sam puno kasnije shvatila, nakon što se kučka u meni probudila, da sam pristala na takav život ne zato što nisam bila sposobna, nego zato što sam se bojala voljeti.

* * *

Brak s A. trajao je kroz sedamdesete i rane osamdesete, kad su u našem društvu »otvoreni brakovi« i kokain zamijenili »slobodnu ljubav« i psihodeliju. Ja sam se upustila u te pomodnosti kao i one prije njih. Zašto da ne? Imala sam posao na kojem su mi mnogi zavidjeli, supruga koji je bio dovoljno lijep i pametan da ga se može pokazati u javnosti, divnu kuću u kanjonu visoko iznad Beverly Hillsa i, u to vrijeme, lak pristup rekreacijskim drogama. No usprkos potjeri za zadovoljstvom, nisam našla ono što sam tražila. Ponovno sam bik promatrač, samo što ovaj put nisam promatrala svoje roditelje, nego nemirne mlade žene koje se prave da se dobro zabavljaju i s vremena na vrijeme sjete glumiti nečije supruge. Bila sam svjesna svog kroničnog hladnog držanja, ali to me nije zabrinjavalo. Činilo mi se da mi nedostaju stvari koje ionako nije vrijedno imati. Točnije govoreći, nedostajala mi je kučka, kao i biološki sat koji bi potaknuo njezino pojavljivanje.
I tako sam se osjećala sigurnom. Bilo mi je trideset godina i nigdje me se nije moglo vidjeti. Bila sam namjerno potpuno zaokupljena poslom. Upuštala sam se u intenzivna flertovanja koja nikad nisu prelazila granice prihvatljivog, trošila novac na kartici hraneći potrebu za odjećom, opsesivno plivala dok ne bih svisnula od umora i, ono što mi je uzimalo najviše vremena da ne bih previše razmišljala, radila kao manijak. Praktički bez ikakvih kućanskih obaveza osim onih za koje bih se sama odlučila, kao što je kuhanje za prijatelje (A. je bio taj koji je pedantno spremao kuću, kupovao namirnice i žarulje, bavio se djecom i školom - i nikad se nije žalio), bez problema sam obavljala svoj svakodnevni posao i k tome još sve one poslove koje sam htjela prihvatiti. Na brak sam trošila toliko malo energije da sam ponekad imala osjećaj da uopće nisam udana. Nenamjerno, A. je prihvatio ovu maškaradu. Njegova životna očekivanja, bračna, kao i ona druga, bila su minimalna. Prvi brak mu je bio nestabilan i od drugog je najviše očekivao mir. Ako ništa drugo, barem sam mu to mogla pružiti.
Strast prema poslu. Jedino mi je ona bila stvarna. Možda je radoholičarska popunila prazninu namijenjenu kučki, iako vjerujem da se kučka samo skrivala u kostimu radoholičarke kako bi me zavarala. U međuvremenu, moj je brak - sjećate se mog braka? - bio premiran i prepristojan. Previše i ne sličeći braku da bi funkcionirao. Bilo je to dobro podmazano partnerstvo koji je sasvim slučajno uključivalo osrednji seks. Emocionalna nepovezanost mene i muža A. bila je duboka. U tom sam se prvom braku jako, jako loše ponašala. Bila sam takva da me muž B., na svu sreću, nikad ne bi prepoznao.

* * *

A. i ja smo se razveli nakon deset godina. Razvod je bio civiliziran kao i brak. Podijelili smo troškove suda, prodali zajedničku kuću u Kaliforniji, platili zajedničke dugove i podijelili ono malo novca što je nakon toga preostalo. Nije bilo potrebe da dijelimo prijatelje. Bili smo prerazumni da prisiljavamo bilo koga da bira. Uostalom, ja sam se preselila u New York, što je isključilo bilo kakvu mogućnost da se nađemo u društveno neugodnoj situaciji.
Moja jajašca postala su deset godina starija, ali još nisam čula otkucavanje biološkog sata, a kamoli zvonjavu. Moje prijateljice, jedna po jedna, čule su ono što ja nisam. Udane su zatrudnjele ili odlazile na konzultacije sa stručnjacima za oplodnju. Ostale su se trudile pronaći partnera ili, ako ništa drugo, onda barem pristojno sjeme. Moja mlađa sestra i njezin suprug začeli su drugo dijete ubrzo nakon što sam se ja razvela. Nisam osjećala zavist prema nijednoj od njih. U meni se odvijalo nešto mnogo složenije od obične nezainteresiranosti i ja sam toga bila svjesna. Znala sam odakle to potječe: iz doma u kojem sam odrastala, u kojem je bila prisutna i kučka - iliti moja mama.
U tom domu kučka je bila jutarnja osoba. Sestra i ja smo je zvale »Gđa. Ponedjeljak«, po zlici koja je upravljala sirotištem u našoj omiljenoj knjizi o dvije sestre koje su ostale bez roditelja. Naša gđa. Ponedjeljak stajala bi u kuhinji pripremajući doručak još uvijek u kućnom ogrtaču, ćudljiva kao sam vrag. Premda smo pazile da ne prosipamo pahuljice ili na bilo koji drugi način izazovemo njezin gnjev, nekako bismo je svejedno uspjele isprovocirati. Uglavnom bi do vremena kad bismo kretale u školu već režala.
Navečer bi bila drukčija - što je bilo još gore. Umjesto da bude zlobna poput gde. Ponedjeljak, postala bi potišteno malo siroče, sama, bez ijednog prijatelja osim čaše Canadian Cluba s ledom. Pretpostavljam da se osjećala napuštenom jer je otac, koji je bio radoholičar, vrlo rijetko bio kod kuće, premda nisam bila sigurna da se osjećala bolje i kad bi otac bio kod kuće. Kako bilo, umjesto da ju je dizala, cuga ju je samo još vise spuštala. Postala je toliko zahtjevna da to više nisam mogla trpjeti. Molila bi mene (kao najstariju od djece) da ne idem u svoju sobu ili van s prijateljima jer nije željela biti sama. Obično bih pristala. Izgledala je tako izgubljena, tako jadna.
Nisam se čak mogla niti naljutiti na nju, što bi bilo puno bolje od onog što sam doista osjećala prema njoj: sažaljenje, krivnju, da me guši. Djetetu je mnogo lakše svađati se s ljutitim nego plačljivim roditeljem. Kao prvo, možeš mu uzvratiti istom mjerom (vikati na njega), možeš zajedno sa sestrom izjuriti iz kuće olajavajući gđu. Ponedjeljak, ali ne možeš - barem ja nisam mogla - ratovati protiv nesposobne male djevojčice. Izgledala je patetično, a nitko ne želi patetičnog roditelja, jer gdje se onda ti nalaziš u svemu tome? U najmanju ruku si nezaštićena. I osjećaš se krivom. Borila sam se protiv te grozne, iracionalne dječje krivnje koja je govorila: »Ja sam kriva što je moja mama tužna.«
Ja sam bila prva koja je osjetila da psihička tortura koju je moja mama primjenjivala - na nama i samoj sebi - ima vrlo malo ili čak nimalo veze s nama osobno. Većinom je ona bila povezana s njezinim brakom i ulogom u obitelji. (Sada, u svojim sedamdesetima, moja majka je uspješna spisateljica i voljena baka, jedna od mojih najboljih prijateljica, živi dokaz da je razvod dobra stvar.) U to vrijeme, pedesetih i šezdesetih godina, žene poput moje majke smatrane su sretnicama (barem kako se moglo vidjeti na TV-u), jer su uživale u idiličnom životu u predgrađu i imale muževe koji su ih izdržavali provodeći cijele dane u uredu, pod stresom, i dolazeći kući polumrtvi. Tada bi se obrušavali u naslonjače i čekali da ih vesele ženice s bisernim ogrlicama i kompletnom šminkom ožive, krijepeći ih suhim martinijima, slasnim složencima i pomno organiziranim vremenom za igru sa svježe okupanim, dobro odgojenim potomstvom.
Ali moja sestra i ja smo znale. Znale smo da je otac taj koji je uvijek veseo. Nije on bio taj koji je cijele dane bio zarobljen u kući s djecom, pitajući se čemu se trudio steći diplomu iz engleske književnosti na Smith Collegeu ako ničemu ne služi. (Ne znam je li se moja majka ikad to pitala, ali ja jesam.) Moj je otac bio vani u svijetu, zabavljao se i osjećao dobro (tako sam barem pretpostavljala), jer kad bi se pojavio, nikad ne bi bio tužan, zloban ili depresivan. Željela sam živjeti njegov život, a budući da sam bila žena, jedini način na koji sam to mogla postići bio je da izbjegnem majčinstvo.
Još uvijek sam bila uvjerena u to 1976. kad sam se prvi put udala. Do tada je već mit o sretnoj domaćici (uz pomoć The Feminine Mystique Betty Friedan, objavljenoj 1963.) razotkriven i prikazan kao prijevara. Sada se smatralo izopačenim da žena ostane u kući. Žene su se trebale pridružiti muškarcima u poslovnom svijetu i zarađivati novac. Bila sam svim srcem za karijeru - život kakav je vodio moj tata. I nisam bila protiv braka. Samo protiv majčinstva.

* * *

Ali nakon što sam preživjela prvi brak i razvod, zaljubila sam se. Znala sam to već u prvih petnaest minuta kad sam upoznala muškarca koji je postao moj drugi suprug. Nešto se ispreplelo duboko u mojoj duši i nije me puštalo. Nije bilo nimalo nade da budem rezervitana. »Hoćeš li imati djecu sa mnom?« pitao me na početku veze. Samu sam sebe iznenadila kad sam se začula kako odgovaram: »Pa naravno.« Pa naravno? No u tom trenutku nisam razmišljala o kučki. U biti, u tom trenutku nisam uopće razmišljala. Osjećala sam. Neizbježnu, iracionalnu, neizmjernu ljubav. Isto tako me je mogao pitati: »Hoćeš li imati škorpione sa mnom?« i jednako bih reagirala.
I tako, u trideset sedmoj godini života ostala sam trudna. A zatim sam se uplašila. Najsnažniji osjećaj koji je idućih devet mjeseci prevladavao u meni bio je nešto između užasa i duboke podvojenosti. Kad su me uhvatili trudovi, kod prijateljice na večeri, dok smo jurili u bolnicu, šapnula sam joj: »Isuse, ne želim ovo.« Time nisam mislila na porođaj (mada bih rado i njega preskočila), nego na ono što će on donijeti: dijete. Stvar koja će me činiti zlobnom ujutro, tužnom navečer i jadnom cijelo vrijeme.
Taj tren osjećala sam samo paniku. Najbolji trenutak nakon porođaja nije bio kad su mi dodali zamotani zavežljaj koji sam upravo izbacila iz sebe - laknulo mi je kad ga je sestra maknula sa mene - nego trenutak prije nego što su me odgurali u sobu kad su počele djelovati dvije tablete protiv bolova koje su mi dali. Toliko o »majčinskom instinktu«.
Vratila sam se kući iz bolnice dva dana kasnije u naizmjeničnom stanju histerije i katatonije. Bila sam spremna na postporodajnu depresiju i iscrpljenost, ali ovo? Moje tijelo su razbijali valovi nesposobnosti i činili me preludom da bih shvatila što mi se događa? Gušila sam se u vrtlogu emocija koji sam sama izazvala. Budući da sam oduvijek vjerovala u najgore, kako bih bila zahvalna bilo čime što na kraju dobijem, zamišljala sam ulaz u novonastali pakao kao Noć zombija, sebe na tabletama za smirenje ili nečem sličnom, kao Neely u Dolini lutaka. Ali ta slika se pokazala pretjerano optimističnom. Realnost u kojoj sam se našla bila je užasavajuća, kao spuštanje nakon što su ti tjednima na silu davali metaamfetamine. Imala sam osjećaj da držim oči otvorene žigicama. Ta sićušno, uplašeno djetešce... Nisam znala kog kurca s njim da radim. U međuvremenu, moj drugi suprug bio je isto toliko nesposoban kao i ja i nije me uspijevao zamijeniti. Ranije, u drugom životu prije porođaja, smijali smo se tome. (Kad bismo otišli u trgovinu u potrazi za odgovarajućom žaruljom ili čavlima, izgledali bismo poput one dvojice iz A je to.) No sada mi se to činilo odgovarajućim motivom za ubojstvo. Toliko o našoj dubokoj povezanosti i čvrstom braku. Pogledajte gdje me dovela neizmjerna ljubav.
Sad sam tek uvidjela da imati djecu znači, oprostite što sam bila tako blaga na početku, biti u krizi - barem dok se kriza ne smiri i pretvori u život. A zadnje što sam trebala tijekom te krize bio je psihički blizanac. Obično mijenjanje pelena bilo je izazov kojem se nijedno od nas nije nadalo. Taj živi predmet koji se stalno vrpoljio nije bio nimalo nalik plastičnoj lutki na kojoj smo prije poroda vježbali. Suprug me trebao smiriti, ako već ne naučiti što da radim. Zar sam ja, kao majka - Bože pomozi - možda trebala smirivati njega? Zar sam trebala biti oduševljena time što pokušava naučiti promijeniti djetetu pelene, mada, poput mene, u tome nije uspijevao? Nisam bila oduševljena. Bila sam izbezumljena. Zar žene ne bi trebale automatski znati kako biti majka? No ionako sam već primijetila da mi nedostaje taj instinkt.
B. je dosad već dosegao vlastitu razinu bespomoćnosti i postao jadan i bespomoćan od frustracije. Broj zgužvanih ali nezaprljanih pelena u potpuno novoj kanti za smeće dosegao je četiri. Kad je B. razigrano posegnuo za petom, znala sam da ću pući. U biti, ne ja, nego kučka, u svom njezinu bijesu. U tom trenutku B. je nekako uspio navući pelenu. Kučka je, barem za sada, bila ušutkana.
Naravno, imala sam namjeru dojiti. Naravno? Pa ne bih rekla. Nikako je nisam mogla natjerati (mislim nju - dijete) da sisa. Točnije, nisam mogla približiti nijednu od svoje dvije odjednom ogromne bradavice ni blizu njezinih majušnih ustašca. Još u bolnici imala sam problema s dojenjem, no medicinska sestra je rekla da mlijeko najvjerojatnije još »nije došlo«, neka nastavim vježbati, da dojenčad ionako na samom početku ne treba hranu, bla-bla-bla. Sada je »početak« prošao. Dijete je imalo četiri dana.
Umirala sam od brige za to malo stvorenje čiji je život potpuno ovisio o meni. Majčinski instinkt konačno je proradio. Zapljuskivali su me bolni valovi ljubavi. Očajnički sam je željela spasiti. Imala sam sredstva, dvije nevjerojatno velike sise koje su skakale na sve strane, no nikako nisam mogla odgonetnuti kako da ih koristim. Sjedila bih na kauču i jastuci bi mi klizili ispod lakata unatoč naporima da ih zadržim na mjestu, pokušavajući navesti to sićušno uplakano novorođenče prema divovskoj bradavici i sama plačući. Samo mi je još nedostajala čaša Canadian Cluba s ledom.
B, je primijetio što se zbiva. Gledala sam ga kroz zavjesu suza. Na licu mu se odražavala panika. Oči su mu letjele tamo-amo pokušavajući procijeniti što se točno događa. »Što nije u redu?« napokon je rekao idiotski. Jedva sam nekako iskašljala tragične vijesti: dijete nam umire od gladi, a ja ću umrijeti s njom jer ne mogu podnijeti živjeti bez nje. Gledao me sada vidno manje uspaničen, ali zbunjeniji nego što je bio. Gubila sam kontrolu. Ma što gubila, već sam je izgubila.

* * *

I tada mi je postalo jasno. Bio je to prvi trenutak jasnoće od one večere na kojoj su me uhvatili trudovi, koja mi se činila kao da se dogodila u neko drugo doba. Spoznaja nije bila lijepa: postala sam moja majka kad je bila najizgubljenija. Bila sam neutješna, a ipak mi je utjeha očajnički trebala. Sva u suzama, nisam puštala svoje prvorođenče iz ruku. Sjetila sam se priče koju mi je majka pričala, a koja se dogodila drugi dan nakon mog rođenja. Bile smo u bolnici okružene ozarenim članovima obitelji. Ja sam bila prvorođenče nove generacije. Zazvonio je telefon. Moja majka, koja je tako rijetko bila predmet ljubavi i pažnje, bila je prezaposlena upijanjem toga te se nije javila, zbog čega se javio moj otac. Primili su vijest da je umro stric Jack, glava obitelji. Od srčanog udara. Svi su, uključujući i mog oca, istog časa otišli iz bolnice. Moja majka je ostala sama - »napuštena«, kako je to običavala reći.
Ali imala je mene. Iduća dvadeset četiri sata, rekla je, nije me puštala od sebe. Više puta sam čula tu priču: »Nisam mogla prestati plakati. Suze su kapale na tvoju malu glavicu. Hvala Bogu da si ti bila tamo. Toliko sam te trebala.«
Ajoj. Sada, s vlastitim djetetom u rukama, nisam mogla dopustiti da se povijest ponovi. Prestala sam plakati. Samo tako. U međuvremenu, B. je očito doživio vlastito bogojavljanje. »A da odem u ljekarnu«, rekao je, »i kupim hranu za dojenčad?« Izgledao je zadovoljan samim sobom, toliko da je bez grižnje savjesti patronizirajuće dodao: »Pa ne mora umrijeti od gladi, znaš.«
»I ti misliš da to pomaže?« zatezala sam na njega. »Pa ne mogu joj davati umjetnu hranu!« Kučka se vratila da mi pomogne izboriti se za pravdu. Najmirnijim glasom koji sam mogla prizvati obavijestila sam B, o aktualnom općenito prihvaćenom mišljenju: dobre majke doje svoju djecu. Loše, lijene majke ne doje. Ubacila sam pokoju medicinsku činjenicu da bi moja izjava dobila na vjerodostojnosti - o tome kako dojenje jača djetetov imunološki sustav, pomaže majci da brže zacijeli i tako dalje.
B. je čekao da završim. »Ali nije li bolja ikakva hrana nego nikakva?« rekao je. Zar mi je mogao ići više na živce? Dobro, priznajem, to što je on govorio imalo je smisla, dok ono što sam ja govorila nije imalo smisla (i upravo to mi je išlo na živce). Ali pogodite što? Više nisam bila histerična. Osvanulo mi je da su bespomoćnost i živčanost suprotni osjećaji.
Zivčanost je, zaključila sam, bolja i prevagnut će nad bespomoćnosti - u biti, već je prevagnula, jer sam sada vikala na B. umjesto da... kako je ono mama rekla? ... pustim da mi suze kapaju na djetetovu malu glavicu. B. je to mogao podnijeti. Bio je velik. Osim toga, kučka nije bila toliko oštra, nimalo. Na moje iznenađenje, zaključila sam da je zapravo dosta dobro društvo. Bila je drska, imala petlje, nije bila depresivna i (barem zasad) bila je bezopasna. Činilo se da se nije nimalo dojmila B. dok je odlazio u trgovinu.
Petnaest minuta kasnije vratio se noseći vrećicu s namirnicama i samodopadno se smješkajući. Iz vrećice je izvadio četiri limenke gotove hrane za dojenčad - točno one koju nitko ne preporučuje. »Hvala«, rekla sam, »ali ne treba mi. Pardon, ne treba nam.« U njegovoj kratkoj izočnosti, Emily je uspjela uhvatiti moju bradavicu i sada je vukla kao luda. Je li to što sam se otresla na supruga na neki čudan način nalik onom iz »Thelme i Louise« potaknulo moju vjeru u samu sebe? Jesam li pregrizla vlastiti očaj? Ili se to dogodilo slučajno, samo zato što sam se dok ga nije bilo prebacila s ležaja na stolicu i našla bolji položaj? Bez obzira na to iz kojeg razloga, nešto je teklo iz mog tijela u djetetovo.
B. me gledao fasciniran i raznježen. A ja sam njega gledala s ljubavlju. A to, prema Erichu Segalu, znači da nikad ne moraš reći da ti je žao, što osobno smatram netočnom i glupo tvrdnjom koja me oduvijek živcirala. I zato sam mu rekla da mi je žao. »Zbog čega?« upitao je B. Nisam mogla ne nasmijati se. Možda ipak nisam bila tako grozna kao što sam mislila. Ili možda, ako je to moguće, više voli kučku nego cvilidretu, što sam bila prije nego što mi je kučka posudila svoje mišiće. Da je poznavao lažnu suprugu kakva sam bila u prvom braku, i on bi je sigurno mijenjao za kučku. Možda je B. osjećao (budući da je pravi muškarac, ne bi to nikad priznao) da su ljutnja i frustracija koje ponekad prate snažnu emotivnu vezu cijena koju se isplati platiti. Bez trenja nema veze. A sada je tu bilo i to malo djetešce, što je značilo još više trenja i još jaču vezu.
I tako je na scenu prvi put stupila kučka. Pojavila se još pokoji put poslije toga, pokatkad svakodnevno. Galamila bih na B. da me spriječi da ne učinim nešto puno gore, kao na primjer da vičem na dijete koje još nije u stanju razumjeti da mame, ponekad i one dobre, malo izgube živce kako ne bi do kraja poludjele. B. nije uvijek bio prijateljski raspoložen prema kučki kao prvi put kad se pojavila, ali vrlo brzo se privikao na nju. A kad je završila svoj posao, kad me zaštitila, nestala je i nikome od nas nisu ostale trajne posljedice. Još uvijek je tu, drži me vitalnom i jakom, omogućuje meni - i mojoj kćeri - da prebrodimo one neizbježne scene »mama radi« koje se pojavljuju jer imam sve (što znači, radim sve). S vremena na vrijeme imam svoje male ispade, budem mrzovoljna ili razdražljiva, ali kažem joj zašto: jer sam imala loš dan na poslu ili se posvađala s prijateljicom. Ako sam takva zbog nje, ako je bila bezobzirna, indiferentna, nespremna na suradnju ili ako mi je puna kapa spremanja za njom, kažem joj. To je neće ubiti. Ponekad se naljuti i to je, nadam se, najgore što se može dogoditi. Sigurna sam da me ne sažalijeva niti misli da sam jadna. U redu je što je moje dijete izloženo trenucima kad se osjećam loše - trenucima kad na snagu stupi kučka. U biti, ona je ta na koju računam da mi pomogne da budem iskrena i da izvještava moju obitelj gdje se nalazim.
Jer to što imam loš dan ne znači da imam loš ili jadan život. Naučila sam da majke jamče dosta prethodnog, premda to ne jamči ono potonje. Upravo suprotno. Tu sam gadno pogriješila. A tko mi je na to ukazao?
Kučka, kojoj ovim putem na tome zahvaljujem.

Podrijetlo, rađanje i nade jedne ljutite feministice

Natalie Angier

Jutros je moja četverogodišnja kći, Katherine, odjenula Freudovu pelerinu i nacrtala sliku kojom me izdala. Počela je uobičajenim pojedinostima: podivljala kosa, ruke i noge tanke poput grančica, pomno nacrtani nožni prsti, pupak i dvije sise s bradavicama u samoj sredini. Ali zatim je dodala i nekoliko novih pojedinosti. Nacrtala je kako mi kapaju velike suze iz očiju i oblačić iznad glave koji je prikazivao o čemu razmišljam, a u kojem je ležao još jedan lik. Zamolila sam je da mi objasni crtež.
»Plačeš jer si nesretna zbog vijesti koje si čula«, rekla je. Uistinu sam bila vidljivo i jako potresena onim što sam pročitala u novinama, točnije viješću da naš novoproglašeni car, hoću reći predsjednik, namjerava vratiti na snagu stari Reaganov opstruktivni propis kojim Međunarodnoj organizaciji za planiranje obitelji (koja živi od američke pomoći) zabranjuje uopće spomenuti riječ abortus.
A tko je to u oblačiću?
»To je predsjednik George Bush«, rekla je Katherine. »A ti želiš da je mrtav.«
Nakon što sam se nasmijala od iznenađenja, da ne spominjem majčinski ponos što mi je dijete tako pametno, privukla sam je k sebi, zagrlila i tvrdila kako ne želim da George W. Bush bude mrtav, nego da bih samo željela da nije predsjednik. »Tvoja mama je prava čudakinja, zar ne?« rekla sam, »Uvijek ljuta i stalno nešto prigovara, zar ne?«
Ustuknula je kad sam je zagrlila pokušavajući se istrgnuti, što nije ništa novo za nju. Zagrlila sam je jače i gugutala: »Ti ćeš biti prava mala revolucionarka, zar ne? Borac za stvar?« U tom trenutku me nestrpljivo odgurnula od sebe. Nikad nije bila dijete koje se voljelo maziti, a osim toga željela je nastaviti crtati, a ne brbljati.
Istina je, davež sam, po zvanju i zanimanju. Uživam u ogorčenju, jer mi daje osjećaj, pa, pravednosti. Svako jutro dok doručkujemo, sjedeći za stolom s otvorenim novinama pred sobom, dijelim sa zatočenicima koji nemaju kamo pobjeći, inače znanim kao moja obitelj, gađenje, nevjerovanje, bijes i očaj zbog onoga što u njima piše. Kako bi odao počast mojim vještinama debatiranja, suprug mi je prije nekoliko godina kupio pravu antiknu drvenu govornicu, koje je prelijepa da bi se s nje govorilo, ali lijepo služi mojoj kćeri kao dodatak njezinoj kući za lutke. Žalim se na mnoge stvari, od krhkog stanja naše Majke zemlje do smiješnog stanja naše majke vlade, ali ono što me najviše i najduže opsjedalo i zbog čega sam znala satima trabunjati - jest feminizam. Neskrušeni sam zagovaratelj prava žena, jedno od onih stvorenja koje Rush Limbaughites, ismijavajući se, naziva feminaze . Od trenutka kad sam postala svjesna da sam žensko, shvatila sam da se djevojke i žene bez ikakvog logičkog objašnjenja smatraju nesavršenim robom, inferiornim dječacima i muškaracima na praktički svaki način koji nešto znači. Kao mladi knjiški moljac šezdesetih godina, primijetila sam da knjige koje čitam, u školi i izvan nje, imaju više muških nego ženskih likova. Uvidjela sam da muškarci rade sve zabavne stvari u životu kao, na primjer, lete na Mjesec i izgovaraju neobično uzvišene rečenice, koje su primjetno odisale nedostatkom ženske prisutnosti, o malim koracima za »čovjeka«, ali velikim za »čovječanstvo«. Za to vrijeme najbliže što su žene mogle doći letu u svemir bilo je da budu u reklamama za Comet. Primijetila sam da se dječake pita što žele postati kad odrastu, dok se djevojčicama govorilo što mogu biti. Medicinske sestre, učiteljice ili stjuardese: imate pitanja?
Kakvo sranje, pomislila sam. Zašto se nisam rodila kao dječak? Sjećam se svađe koju sam imala sa svojom prijateljicom Cheryl u drugom ili trećem razredu osnovne. »Željela bih da sam dječak«, rekla sam. »A ti?«
»Ja ne«, odgovorila je. »Meni se sviđa biti djevojčica.«
»Sviđa u se biti djevojčica?« rekla sam, a moja otresitost je konačno došla na svoje. »Kako to možeš reći? Kako možeš reći da ti se sviđa biti djevojčica?«
»Ne znam«, rekla je odlučno odmahujući svojim plavim uvojcima. »Jednostavno mi se sviđa.«
Bila sam odlučna u tome da ustrajem. »Pa dobro, što ti se točno sviđa? To što možeš nositi haljinice koje se dižu dok se igramo na igralištu pa ti se vide gaće? Ili kad ti govore da se ponašaš kao ‘dama? Ili to što ne smiješ raditi milijun stvari jer si curica?«
»Lijepo mi je biti curica«, rekla je odrješito i sigurna sam da to nije čula od Rodgers i Hammerstein. »Žao mi je, Natalie, ja ne mislim tako i ne želim se više oko toga prepirati.« (Kao kći svećenika, Cheryl je uvijek bila nepogrešivo pristojna i doista je koristila riječi kao »prepirati«.)
Zaključivši da moja najbolja prijateljica laže, da je slijepa, glupa ili sve troje zajedno, otišla sam na drugu stranu njene sobe i ojađena i rastrojena čekala da mama dođe po mene i odvede me kući.

* * *

Kasnih šezdesetih moja majka je otkrila mladi pokret za prava žena Women’s Liberation Movement, koji u jednom pogledu nije bio ni najmanje mlad - feminizam je postojao u jednom ili drugom obliku već mnogo stoljeća, ako ne i cijelo tisućljeće - ali koji je po ostalim stvarima za koje se zalagao bio revolucionaran i potpuno nov, poput novog materijala koji je Pan Am koristio za svoje mlažnjake. Majka se pridružila skupini imena OWL, što je bila skraćenica od Older Women’s Liberation , gdje je riječ »starijih« označavala žene od trideset godina prema gore, i počela odlaziti na sastanke gdje se budila njihova svijest. To buđenje koje je moja majka iskusila preplavilo je nas dom stvarajući sve više gorčine između nje i oca, ali i našavši voljnu učenicu koja je spremno prihvaćala sve što je majka govorila. Postala sam feministica puno prije nego što sam počela nositi grudnjak koji bih mogla spaliti, ali to ionako nije bilo važno, jer nikad i nisam spaljivala grudnjake, nego sam samo jednom prilikom na demonstracijama protiv izbora za Miss Amerike skinula grudnjak i bacila ga u javnu kantu za smeće. Pročitala sam sve feminističke klasike, uključujući i The Feminine Mystique, The Female Eunuch, The Dialectics of Sex i pokoji dio divovske poslovne biblije, The Second Sex. Raspravljala sam se sa svojim muškim prijateljima iz Bronxa, koji su ismijavali pokret za ženska prava govoreći da njegove članice »mrze muškarce«, da su »lezbače« ili »ružne kao psi«.
I mrzila sam povijest. Bože, kako sam mrzila povijest. Mrzila sam panteon velikih umjetnika, znanstvenika i političara jer su bili isključivo muškarci. Mrzila sam sve što su geniji kroz povijest govorili o ženama, kao Aristotelovu izjavu da je »muškarac po svojoj prirodi superioran, a žena inferiorna; on vlada, dok se njome vlada« (Ima li kakvih pitanja?«). Ili Charlesa Darwina koji se zauzimao za mušku momčad izjavom: »Glavna razlika u intelektualnoj sposobnosti dvaju spolova primjetna je u tome što se muškarac više ističe u bilo čemu čega se prihvati od žene - bez obzira na to je li za to potrebno duboko razmišljanje, razum, mašta ili korištenje čula ili ruku.« A gdje su žene?, pitala sam se. Zašto ne uzvrate? Zašto se ne bore? Zašto toliko dugo trpe da ih se ponižava?
Bilo je dana kad mi se činilo da je feminizam jedino što mi je važno u životu. A da budem iskrena, nije mi činio život sretnim. Osjećala sam da mi je oduzeto pravo glasa, osjećala sam se marginaliziranom i beskrajno razočaranom.
Kad sam postala tinejdžerica i kad smo se preselili iz Bronxa u jedan gradić u državi Michigan, majka i ja smo odlučile osnovati vlastitu žensku skupinu za buđenje svijesti. Pozvale smo niz prijateljica i susjeda da nam se pridruže. Ali nakon nekoliko tjedana dobila sam osjećaj da su naši sastanci bili promašeni. Nismo razgovarale o važnim stvarima, od kojih je najznačajnije bilo pitanje potlačenosti žena, niti o tome koliko nas to ljuti. Više smo, barem ostale žene koje su dolazile na sastanke, brbljale. Pričale su u svojoj svakodnevici, djeci, supruzima, rođacima. I nisu bile nimalo ljute ni na što! Čemu onda sve to? Pa to su trebali biti sastanci feminističkog, a ne bridž kluba!
I tako sam se počela buniti. Počela sam trabunjati. Grdila sam ostale što nisu položile test iz feminizma, što zanemaruju politiku u korist osobnosti, što troše vrijeme na trivijalnosti. Nisam željela u detalje raspravljati o tome kada i pod kakvim zanimljivim okolnostima je Barbara dojila svoje dijete neki dan. Željela sam znati zašto je Barbara potpuno preuzela odgovornost za brigu o djetetu i neprestano dopuštala svom suprugu da zanemaruje svoj dio obaveza! A zatim se dogodilo nešto smiješno. Nakon što su se tjednima oglušivale na moja trabunjanja, odlučile su da ga više neće trpjeti. Izbacile su me iz skupine. Iako sam bila jedna od osnivačica, zamolile su moju majku da mi kaže da napustim skupinu, što je ona i učinila, a i ja. Ne krivim ih što su to učinile. Nisam ih krivila čak ni tada. Znala sam da im ne pripadam.
Paradoks je što sam tijekom godina izgubila mnogo prijateljica zbog feminističkih pogleda ili točnije zbog toga što sam ih neprestano recitirala. Mojim prijateljicama jednostavno nije bilo stalo do feminizma onoliko koliko sam ja smatrala da bi trebalo. Većina ih se čak nikad ne bi ni nazvala feministicama. One, na primjer, nisu smatrale izdajom dopustiti muškarcu da ih izvede na večeru, a zatim sam plati račun, umjesto da ga podijele. Nisu voljele telefonirati muškarcima i pozivati ih na sastanak, kao što sam ja to radila bez obzira na to koliko je nekima od njih smetala moja »napadnost«. Najgore od svega, moje prijateljice jednostavno nisu bile toliko predane našem prijateljstvu kao ja. Ja sam željela iskrena, duboka prijateljstva, velika prijateljstva, prijateljstva koja hrane duh i um. Željela sam prijateljstva toliko bliska i revolucionarna poput onog između mojih junakinja, Susan B. Anthony i Elizabeth Cady Stanton. Ciljala sam na takvu vrstu ženske prisnosti, ali nikad je nisam našla. To je bilo jedno od najvećih razočaranja u mom životu, tužan paradoks: uvjerena sam, zadrta feministica koja vjeruje u načelo da je stvaranje snažne i emocionalne veze između žena izvor nevjerojatne snage, a praktički nemam niti jednu blisku prijateljicu. Imala sam hrpu usputnih prijateljica, čak i šačicu dobrih, ali ne i najbolju, nijednu koja bi poput Elizabeth Cady ili Susan B. bila zauvijek moja.
Jedina žena na koju sam mogla računati sve te godine, čiji me feminizam i predanosti revoluciji nisu razočarali, bila moja majka. Njoj mogu reći sve, mogu prodikovari, galamiti i trabunjati protiv idiotizma i mržnje protiv žena u svijetu i ona nikad neće ustuknuti od mene, okrenuti očima ili omalovažavati moje pritužbe. Većinom se slaže s onim što govorim, a kad se ne slaže, tada se barem možemo glasno posvađati oko toga. Ona ne kaže: »O, Natalie, ja jednostavno ne mislim kao ti«, ili »Natalie, ne želim se više prepirati«. Ona je ratnica, a i ja sam, iako je uvijek bila duhovno puno jača od mene i ne toliko mračna glede budućnosti. U zadnje sam se vrijeme počela brinuti, što ću, dovraga, kad umre? S kim ću razgovarati o takvim stvarima? Naravno, imam supruga, ali već ovo za doručkom dovoljno mu je opterećenje, znam to, a osim toga on nije žena, što je jedan od razloga zašto ima granicu dokle može suosjećati s mojim feminističkim klepetanjem. Što ću onda? Kome ću se obratiti?
Što me dovodi do teme s kojom sam počela: moje kćeri, Katherine. Moje jadne, briljantne, divne kćeri. Bojim se da je moja kći osuđena na propast. Molim se da preuzme feminističku baklju i snažno maše njome kako bi se plamen feminizma digao više i zasjao jače nego ikad. Ne želim da bude poput mene, nikako. Ne želim da bude ljuta na cijeli svijet i nepravde koje u njemu vladaju. Ne želim je da sa sobom nosi popis na koji će dodavati točke svaki put kad naiđe na muško-ženske nepravde. Ne želim da ide u jazz klubove ili na rock koncerte i ne uživa u glazbi jet, k vragu, svi glazbenici su muškarci. Ne želim da troši vrijeme pišući pisma urednicima časopisa ili organizatorima konferencija žaleći se na nedostatak ženskih glasova i govornika. Ne želim da se osjeća odvojenom i obeshrabrenom veličanstvenim dosegom ljudske povijesti, njezinim postignućima u filozofiji, znanosti, tehnologiji, slikarstvu, arhitekturi i književnosti samo zato što su većina značajnih imena muška. Želim da može cijeniti, primiti i prevariti najbolja promišljanja cijele naše vrste i iskoristiti ih kao veličanstvenu praćku na isti način kako svemirska letjelica iskorištava silu težu nekog planeta da bi oko njega kružila. Želim da se osjeća poput učesnice u igri koja je počela davno prije njezina rođenja i gospodarice vlastite sudbine. K vragu, pa majka sam! Imam pravo na takve grandiozne izjave!
U isto vrijeme, ne želim da moja kći uzima svoju slobodu zdravo za gotovo, niti da na feminizam gleda kao na dio upljesnivljele povijesti koji joj u životu ne znači više od dvoprega ili stroja za pisanje. Uživam u rečenici iz pisma koje je Elizabeth Cady Stanton napisala Lucretiji Mott povodom rođenja njezina petog djeteta - napokon djevojčice! »Napokon sam sretna majka male djevojčice«, rekla je. »Neka se raduje sa mnom sav ženski rod, jer, gle!, rodila se ratnica koja će se boriti za stvar.« A tako je i bilo. Harriot Stanton postala je borac za žensko pravo glasa i prava žena. Je li Harriot imala izbora? Ima li Katherine?
Kako je mnogo nas isticalo tijekom godina, najsigurniji i najpodmukliji neprijatelj slobode nije diktatura, nego samozadovoljstvo, spokoj. Ako se ne borimo da idemo naprijed, ne samo da ostajemo na mjestu, već klizimo unatrag. Zbog bilo kojeg razloga, od socijalnokulturalnih do evolucijskih i bioloških, muškarci i žene se neprestano bore za kontrolu nad budućnošću, što, kod sisavaca koji se razmnožavaju seksualnim putem, označava neprestanu borbu nad ženskim tijelom, seksualnošću i ponašanjem. To ne znači da se žene i muškarci ne mogu odlično slagati i surađujući ići prema zajedničkom cilju - zdravoj djeci, redovitom zadovoljstvu, povremenom iznenađenju, kao što je safirni prsten u kolaču.
Ali znači da žene moraju biti na oprezu, da se nikada ne smiju opustiti, ni prihvatiti laissez-faire politiku. To znači da moramo biti svjesne lekcija koje nas je povijest naučila, a najvažnija je da muškarci naginju, svjesno ili nesvjesno, ograničavanju ženske putenosti i skrivanju čudesne ženske utrobe daleko od svijeta. Svjesna sam svega toga i osjećam, to u svakoj stanici svoga tijela. Želim i da Katherine to zna i osjeća, ali također želim da se njezina svijest, poput balona, digne visoko u zrak, a da pri tom ne mora trošiti puno emocionalne energije, da ne spominjem vrući zrak opomene potreban da održi balon visoko u zraku. Da, sebična sam i, kao što sam već rekla, brinem se što će se dogoditi kad moja majka umre i kad ne budem imala s kime brbljati. Maštam o tome da će mi kći tada postati surogat majka, kao što je moja prava majka postala surogat moje najbolje prijateljice.
Predosjećam da će se moja kći tome odupirati. Zapravo, znam to sa sigurnošću. Ona nije na ovom svijetu zato da bi mene zabavljala, bila mi podrška niti čak slušala moje propovijedi za doručkom. Želim da bude ratnica, borac za žensku stvar. Bit ću ponosna poput majke plavog kita - najveće životinje na ovom planetu - ako moja kći odluči sebe zvati Feministicom. Pa ipak, želim da bude feministica bez lakmusa, srdžbe i bodljikave žice. Feministica s bliskim prijateljicama koje neće biti članice njezine obitelji. Feministica bez portfolija i prava svjetska građanka.

IV. dio
Pogledaj me sad


Pogledaj me!
Pogledaj me!
Pogledaj me SAD!
Lijepo je zabavljati se Kad znaš kako. - Dr. Seuss, Mačak u šeširu



Udana u 46.
Agonija i ekstaza

Nancy Wartik

Kad sam bila mala, mislim da mi nikad nije bilo toliko jasno kao drugim djevojčicama da ću se zaljubiti i udati kad odrastem. Da, voljela sam odijevati barbike u vjenčanice i vodati ih pod ruku s Georgeorn Harrisonom kao što to djevojčice vjerojatno danas čine vjenčavajući svoje piercingom izbušene barbike s članovima grupe ‘N Sync. Ali postojala je jedna dječja pjesma koja mi se sviđala i za koju sam pretpostavljala da bi se mogla odnositi na mene. Počinjala je: »Ako me nitko ne oženi - A ne vidim razlog zašto bi, jer bolničarka kaže da nisam lijepa, a i rijerko kad sam dobra...« Ne znam zašto nisam uzimala zdravo za gotovo nešto što je bilo tako normalno u svijetu u kojem sam živjela. Voljela bih misliti da je to zato što sam bila starmala feministica, ali time bih si pripisala svijest koju tada još nisam imala.
Bez obzira na razlog mog predosjećaja koji sam imala kao dijete, imali su pravo. U srednjoj školi sam godinu dana imala dečka, ali to je očigledno bila čista sreća, jer nakon toga, tijekom cijelog fakulteta, nastupile su sušne godine povremeno zalivene pokojim uzaludnim zaljubljivanjem ili jalovom ljubavnom pričom. Čuvala sam djevičanstvo toliko dugo dok me nije počelo sramotiti. Najzad sam za praznike otišla kući u Kaliforniju, a potom s prijateljicom koja je bila u istoj nezgodnoj situaciji u Meksiko, gdje smo u jednom kafiću pokupile prva dva muškarca koja smo upoznale i riješile problem, U to vrijeme sam imala običaj dijeliti muškarce u dvije skupine. One koji su bili neizvjesni kandidati za ljubav zbog svoje emotivne ili zemljopisne udaljenosti, i izmučene duše, što je bio tip muškarca kojim bih postala opsjednuta. Bili su tu još i oni dobri muškarci, koji bi mi se uvijek našli pri ruci i kojima sam se uistinu sviđala, a što je meni značilo da s njima nešto nije u redu i zbog čega bih se prema njima odnosila s mješavinom podvojenosti i prezira.
Putovala sam veći dio svojih dvadesetih, kao i većinu tridesetih. Tijekom tih godina uspjela sam se ispetljati iz tog nesretnog modela da neprestano upadam iz jedne nesretne veze u drugu doniravši psihijatrima na tisuće dolara i naučivši nešto iz svih tih bolnih iskustava. Do četrdesete sam naučila ostati u vezi dovoljno dugo da druga strana zapamti moj telefonski broj, imena mačaka i upozna moje prijatelje. Imala sam dečke do kojih mi je bilo stalo, kad već ne one s kojima bih mogla ostvariti pravu vezu. Često sam osjećala požudu za nekim, ali nikad nisam bila zaljubljena i nikad nisam službeno živjela s nekim. Ponekad se na to ne bih obazirala, a ponekad bih se pitala nisam li možda kakav bizarni hir prirode. U čemu griješim? Ne kažem da mi je život bio prazan. Živjela sam u savršeno lijepom stanu u Brooklynu, opremljenom u stilu samostalne, urbane žene koja živi s dvije mačke, koje sam obožavala, u zgradi u kojoj sam poznavala i voljela susjede. Imala sam toliko zbijen raspored da sam mu se jedva uspijevala prilagoditi, spisateljsku karijeru, a poslije sam radila i kao profesorica novinarstva, i sve se to, slobodno mogu reći, ne bez frustracija kretalo uzlaznom putanjom. Imala sam obitelj koja me voljela i podržavala i dobre prijatelje: muške, oženjene i, što mi je bilo najvažnije krug prijateljica s kojima sam putovala, brbljala, svađala se, odlazila na tretmane lica, unajmljivala kuće na moru, povremeno duvala i neprestano razgovarala. Rođendanska zabava za moj četrdeseti rođendan koju mi je priredilo mojih pet najboljih prijateljica, a na kojoj su bili ljudi iz svih područja mog života, bila je predivna i osjećala sam se sretnom i voljenom. Ali tamna strana navršavanja četrdesete godine jest osjećaj da će ako dotad još uvijek nemaš partnera, zauvijek tako ostati.
Što sam postajala starija, to sam više sumnjala hoću li ikad biti istinski sretna ne budem li u vezi s muškarcem. Sam taj osjećaj u meni je budio krivnju protiv koje sam se borila. Mislim, pa odavno sam bila feministica, jasno i glasno, bivša djelatnica časopisa Ms. i propagirala aforizme poput »Žena bez muškarca je poput ribe bez bicikla.« Teoretski, činilo mi se da bih trebala biti jednako sretna živeći sama koliko i dijeleći život s nekim muškarcem. Nisam se željela osloniti na nekog drugog da mi pruži sreću. No toliko snažno, toliko neutaživo jako sam se osjećala usamljenom da ponekad nisam bila sigurna hoću li moći izdržati ostatak života ako mi je ovako suđeno. Imala sam četrdeset tri godine i bila umorna svake godine odlaziti na velike obiteljske večere za Dan zahvalnosti i gledati rođake kako sa sobom dovode svoje dečke ili cure, zatim muževe ili žene i, konačno, horde djece, dok je vrijeme prolazilo, a ja i dalje bila sasvim sama. Bilo mi je dosta maženja samo s mačkama. Željela sam biti nekome najvažnija. Željela sam razumjeti što ljudi misle kad kažu da su zaljubljeni. I doista me više nije bilo briga treba li ribi bicikl ili ne.
Da sam naručivala muškarca iz kataloga, ne vjerujem da bi Dennis bio prvi izbor. Uvijek sam naginjala muškarcima mladim od mene, malo ili puno, a Dennis je bio u ranim pedesetima - daleko najstariji muškarac s kojim sam ikad bila u vezi. Bio je, po vlastitom priznanju, stidljiv, povučen u društvu, a mene su, kako bih kompenzirala vlastite neuroze, općenito privlačili otvoreni, živahni muškarci. Bio je rastavljen već gotovo dvadeset godina i, premda je otad imao cijeli niz veza, nikad se nije ponovno oženio, zbog čega sam bila malo sumnjičava. Ako je normalan i poželjan, zašto je još uvijek slobodan? Imao je selektivno pamćenje i nije se uvijek sjećao svih stvari koje bih mu ispričala o sebi. Slabo pamćenje je bila mana koja me oduvijek izluđivala. Neke od naših najgorih svađa koje bi završavale glasnim lupanjem vratima zbile su se upravo jer bi zaboravio neki važan detalj o meni: kako se zvao dečko s kojim sam izlazila u srednjoj školi ili kojih pet kratkih priča najviše volim.
Upoznali smo se jedne zimske večeri 1998. na otvorenju izložbe fotografija. Oboje smo bili bliski prijatelji jednog od fotografa. Budući da mi se bližio rok predaje, bila sam iscrpljena i još uvijek zaokupljena pričom o Viagri za jedan časopis za koju sam intervjuirala muškarce tražeći od njih da mi živopisno dočaraju sve pojedinosti (»Znači, bio je veći i čvršći nego kad ti je bilo šesnaest?«). Priča nije bila gotova i nisam trebala izaći iz kuće i doći na izložbu. Voljela bih reći da me intuicija natjerala da izađem iz stana, međutim radilo se uglavnom o onom maglovitom osjećaju da bih se trebala natjerati da »izađem među ljude«, što se očekuje od svih slobodnih koji teže tome da promijene status. Na otvorenju izložbe sam naletjela na poznanika koji je u tom trenutku razgovarao s Dennisom i upoznao nas.
Bilo bi romantično reći da me nešto neodređeno istog časa privuklo Dennisu. Međutim, poznanik ga je predstavio kao urednika poznatih novina, zbog čega je prvo što mi je palo na pamet bilo da bismo mogli surađivati, a ne upustiti se u vezu. Ali dok smo čavrljali, primijetila sam da me prodorno gledao, svojim plavim očima i da je pomalo nervozan - gledao je u plastičnu čašu koju je držao u ruci kao da želi da se nekom čarolijom ponovno napuni do vrha - što mi se učinilo slatkim. Činjenica da nije imao prsten na trećem prstu lijeve ruke također me zainteresirala. Uzimajući u obzir njegov posao, zaključila sam da bih na svojoj listi poželjnih muškaraca mogla kvačicama označiti »pametan«, »dobrostojeći« i vrlo vjerojatno »nije potencijalni psihopat«. Dok smo razgovarali, neprestano sam očekivala da do njega doleti neka druga žena i proglasi ga svojim vlasništvom. Ali nije nijedna i na kraju večeri smo izmijenili e-mail adrese, kako je to već običaj u suvremenom svijetu. Budući da sam bila veteranka s bogatim iskustvom u samačkom životu u New Yorku, nisam si dopustila da budem preoptimistična. Pomisao da ćeš upoznati muškarca, da će te nazvati, te da ćete shvatiti da se sviđate jedno drugom i da ćeš otkriti da nije osoba kojoj treba ozbiljna psihijatrijska pomoć bila je divna kao i sve bajke koje sam gutala kao mala.
Pa ipak, od našeg prvog sastanka (još uvijek ne mogu odlučiti je li me više dirnula tužna priča o njegovoj kujici, Kuji, ili Činjenica da me taksijem otpratio sve dok Brooklyna, a zatim se morao vratiti sve do Upper West Sidea na Manhattanu) primjećivala sam lagani napredak, osjećala da se između nas razvija nešto što ima potencijala, nešto što nisam osjetila nikad prije. Te godine kad sam upoznala Dennisa imala sam samo jedan sastanak $ muškarcem, kojeg sam uznemirila time što sam pokušala zapodjenuti razgovor o smislu života u ovom svijetu punom boli, patnje i smrti. »Malo je morbidna, zar ne?« pitao je moju prijateljicu koja nas je spojila. Dennisu nisu smetali morbidni razgovori - ni filozofski, ni smiješni, ni bilo koji drugi koji bi mi pali na pamet. Savršeno smo se razumjeli, smijali se šalama onog drugog, sviđale su mu se moje mačke. Čekala sam da izjavi da nije spreman za ozbiljnu vezu ili da naiđem na dokaz da negdje skriva ženu koju je slučajno smetnuo s uma. Ali to se nije dogodilo. I dalje mi se činio zanimljivim. Potpuno otvoreno i iskreno bi mi govorio što osjeća. To što nije krio svoje osjećaje me oduševljavalo i šokiralo. Često bih se prisjećala prve noći kad smo se upoznali uživajući u sreći. Što da sam ostala kod kuće te večeri? Što da poznanik koji nas je upoznao te večeri nije bio ondje? Nisam uzimala ništa zdravo za gotovo jer sam znala, onako kako ro može znari samo netko tko je proveo godine i godine »tamo vani«, kakva slučajnost, kakva neizvjesna sreća je to bila.
Ali dok sam se zaljubljivala, u isto vrijeme sam se svim silama pokušavala oduprijeti tome. Kad sam upoznala Dennisa, pisao je biografiju Alberta Einsteina koja se jednako bavila Einsteinovom strašću prema znanosti i njegovom strašću prema ženama. Dennis voli pričati priču kako je jedno od prvih pitanja koje sam mu postavila bilo: »I, je li Einstein šupčina poput većine muškaraca?« Danas mi se čini da to pitanje nema onu ciničnu duhovitost koju je imalo u ono vrijeme (premda moram dodati da se Einstein uistinu grozno ponašao prema ženama u svom životu). Ali bio je to jedan od mojih ne toliko suptilnih načina da upozorim Dennisa kako znam da se prosječnom muškarcu ne može vjerovati te da mu dam do znanja da će potencijalni udvarač morati probiti nekoliko obrambenih slojeva ako želi dobiti tu veliku nagradu - mene.
Moji strahovi od otvaranja drugom ljudskom biću koji su se gomilali pune četrdeset tri godine su bih brojni i jaki poput čudovišta s vise glava. Toliko dugo vremena sam provela odbijajući raditi kompromise u vezi da mi je bilo teško prihvatiti činjenicu da su neki od njih uistinu dobri - a još teže prepoznati koji to. Dramila sam oko toga jesu li stvari koje me brinu u vezi s Dennisom fatalne mane ili nešto s čime bih mogla naučiti živjeti. Dramila sam sama. Dramila sam pred prijateljicama. Dramila sam pred majkom, koja je imala toliko snažan karaktet da ne pribjegne staroj židovskoj izreci (»U čemu je problem? Pa u svojim godinama ionako ne možeš biti izbirljiva.«) I, na nesreću za Dennisa, dramila sam pred njim (»Kako, kako, kako mogu ostati s tobom u vezi kad ne možeš zapamtiti volim li inćune ili ne?«)
Zatim sam još malo dramila oko toga što proživljavam tu agoniju. Kad upoznas »onog pravog«, ne bi li sve trebalo sjesti na svoje mjesto, biti savršeno? A budući da nikad nisam bila zaljubljena, znala sam samo kako to ne bi trebalo izgledati. Sjećam se da sam znala biti akutno frustrirana što ne postoji neka vrsta cesta kojom bih potvrdila da je to što osjećam prema Dennisu prava ljubav i da je Dennis pravi muškarac za mene. To što sam se morala osloniti na samu sebe, činilo mi se tako nepreciznim. Popularna je kultura priča o ljubavi, ljubavi i samo ljubavi, ali ne daje nikakve korisne informacije o njoj. To mi se nije činilo pravednim.
Umjesto testa minuciozno sam istraživala svaki, najmanji incident tražeći bilo kakve dokaze ima li za nas budućnosti. Jedne smo večeri prošli pored jedne prosjakinje. Kraj nogu joj je ležao bolestan pas. Mislim da je Dennisa dirnula njihova nedaća isto koliko i mene i kad smo došli kući, priredila sam mu pravu inkviziciju u vezi s tim je li mu doista stalo kako žive druga bića na ovom planetu. A ako jest, zašto nije u Ruandi ili Bosni i radi nešto po tom pitanju? Drugu večer, nakon što sam se dobrano napila s prijateljicom koja je otkrila da ju je dečko konstantno varao, vratila sam se kući i u dva u noći nazvala Dennisa. Probudila sam ga i tražila da mi kaže je li sposoban za takvo što. Rekao mi je da mi nikad ne bi lagao. »Da, ali ja to nikako ne mogu znati, jet da mi lažeš, ne bi to priznao, zar ne?« Kako pametno sam se toga dosjetila! Napokon, razborito, rekao mi je da mi ništa više ne može reći o tome i da ću morati donijeti vlastitu odluku hoću li mu vjerovati ili ne.
Ispitivala sam i sebe. Jesam li uistinu zaljubljena ili mislim da mi je ovo zadnja prilika da ne završim poput Eleanor Rigby? Dennis je bio uspješan, imao je prestižan posao i plaćao više poreza od mene. Da li bih osjećala isto za njega da je perač posuda? Varam li samu sebe »pristajući« na vezu s nekim tko mi može učiniti život lagodnijim? Ako voliš nekoga, voliš li ga samo zato što on voli tebe ili u to smiješ pribrojiti i njegova postignuća te životni stil koji ćeš imati s njim? I opet, koja su pravila?
Ne kažem da mislim da si nisam trebala postavljati pitanja, pitanja o Dennisu, ljubavi, vezama. Ali ja sam neprestano postavljala ista pitanja i često ne bih slušala odgovore. Prolazili su mjeseci i usprkos mirijadama briga koje su me mučile, postajali smo sve bliži, a naši životi su se sve više ispreplitali. Godinu i jedan dan nakon što smo se upoznali Dennis se dovezao u Brooklyn, pokupio mene i moje dvije mačke i svi zajedno smo se preselili u njegov stan. Na moje iznenađenje, useliti se s nekim u zajedničko kućanstvo nije bila tako velika stvar kao što sam očekivala. U svojih četrdeset i nešto godina okorjela sam po pitanju nekih blago ekscentričnih navika i nisam bila sigurna hoću li ih moći uskladiti s tuđim. Nisam vidjela čemu kuhati kad ti mogu donijeti hranu kući. Jela sam za radnim stolom ili stolićem u dnevnoj sobi nakon što bih razmaknula stvari i napravila dovoljno mjesta za tanjur i mačke da sjednu kraj mene i prave mi društvo. Mrzila sam prati posuđe i tjednima ga ostavljala u sudoperu, ponekad čak mjesecima (da, istina je). Ostajala bih budna do sitnih sati prčkajući po računalu, a ujutro spavala dok god bih mogla. Rijetko kad sam se javljala na telefon pridržavajući se teorije kako u slučaju da Bog nije želio da ljudi vide tko ih je zvao, čovjek ne bi izumio telefonsku sekretaricu.
Na kraju se pokazalo da ništa od toga nije bilo jako važno. Dennis je ustajao rano, ja sam spavala do kasno i tako smo izbjegli svađe oko toga tko će prvi u kupaonicu. Nije imao potrebu za ritualnim objedovanjem za stolom i nisu mu smetale mačke. Oboje smo voljeli dostavu. A došao je u paketu s perilicom posuđa - koja je sama po sebi dobar motiv da se žena zaljubi. Istina, po njegovom mišljenju je bila najnormalnija stvar podići slušalicu kad zvoni telefon. U biti, inzistirao je na tome i kad bi poziv bio za mene, nikad ne bi lagao i rekao da me nema. Većinu je vremena naš zajednički život bio dobar. Sviđalo mi se imati ovog novog cimera, osobu s kojom se mogu maziti na kauču i razgovarati nakon što cijeli dan provedem sama u kući radeći.
Pa ipak, moje sumnje nisu nestale. Proveli bismo večer s prijateljima tijekom koje bi Dennis bio prilično šutljiv umjesto da nabacuje svoje genijalne komentare i ja bih se istog časa upustila u mentalni razgovor sa samom sobom mogu li ostati s nekim tko je, prema srednjoškolskim mjerilima, više za šahovsku skupinu nego za pjevača školskog rock benda. Zatim bih započela svađu i vratili bismo se na početak, kao da se nikad nismo povezali. Jedna moja dobra prijateljica je te moje nedoumice nazvala »hladnim vjetrovima sumnje«. Nikad nisam znala kada će ti vjetrovi zapuhati, premda su često prethodili nekom novom, značajnom koraku u vezi: prvom godišnjem odmoru ili odmah nakon useljenja. Kada bi ti vjetrovi zapuhali u punom naletu, iščupali bi me iz korijena. Nisam mogla ništa drugo osim sagnuti se i nadati da će brzo proći, a za to vrijeme bih bila jadna i nikakva (i to bih još prenosila na Dennisa).
U prošlim vezama mi se to već događalo, ali nijedna od njih nije imala takve mogućnosti kao veza s Dennisom. Prijateljica koja je smislila izraz »hladni vjetrovi sumnje« bi mi govorila kadgod bih to trebala čuti da je Dennis pravi čovjek za mene. Majka me podsjećala da sam još kao dijete, dok bih držala u ruci jednu igračku, uvijek po sobi tražila bolju, savršeniju. Zbog toga bih se doista osjećala puno bolje. To je govorilo da je moja podvojenost isključivo moja, problem koji se može riješiti, a ne rezultat nekih bitnih mana moje i Dennisove veze. Puno puta sam se hvatala za riječi dragih mi ljudi kako bih uspjela prebroditi najteže trenutke, vjerujući u njihovu prosudbu na način na koji nikad ne bih mogla vjerovati vlastitoj.
Ne moram posebno naglašavati da bi u slučaju da Dennis nije bio velikodušna, divna osoba, jad i sumnja koje sam osjećala sigurno uništili našu vezu. No kad bih bila potištena, on bi bio potišten sa mnom, često opravdano ljutit, ali nikad ne bi prijetio da će me ostaviti. Uvijek bi pronalazio načina da prekine svađu govoreći mi upravo ono što sam trebala čuti, nešto za što bih duboko u sebi osjećala da je istina. Bio je mišljenja da je većina svađa koje bih izazvala bila samo izgovor da se povučem umjesto da ostanem na pravom putu. Također mi je dao do znanja da u svojim godinama neće prolaziti kroz nikakve radikalne promjene, što znači da je ono što vidim upravo ono što dobivam. Ali dopuštao mi je da izrazim svoju zabrinutost i strahove, bez obzira na to koliko sitničavi bili ili koliko god puta već prošli kroz njih i kad sam konačno obradila to što me mučilo (što je uvijek lakše reći nego učiniti), naša veza je krenula promjenjivim, cik-cak smjerom, ali nesumnjivo prema naprijed.
Dvije godine manje jedan dan nakon što smo se upoznali sjedila sam zgurena u trenirci na našem kauču. Upravo sam učinila nešto što je odisalo konačnošću. Kad sam se preselila kod Dennisa, zadržala sam stan u Brooklynu čisto iz mjere predostrožnosti, ali prije nekoliko dana sam ga prodala zajedno sa svim namještajem. Sada, u slučaju da se Dennis i ja posvađamo, više nisam mogla čak ni zalupiti vratima i otići kući. Naravno, umjesto da se osjećam ugodno i romantično, osjećala sam se nemirno jer sam imala osjećaj da sam uhvaćena u zamku. Bila sam prljava i umorna, jer još uvijek sam raspremala stvari iz kutija. U tom trenutku Dennis mi je dodao jednu drugu vrstu kutije (bila je mala i umotana u ukrasni papir), čiji je sadržaj bio savršeno očit. Usprkos svim mojim sumnjama, navijestila sam da ću uskoro i ja odjenuti vjenčanicu baš kao moja stara barbika. Jačina želje za udajom me doista iznenadila. Uvijek sam se smatrala osobom koja nema potrebu zamarati se konvencijama. I tako je nestao još jedan mit: nagon za udajom bio je snažan i nije imao nikakve veze s mojom racionalnošću.
Bilo bi divno da mogu reći da sam otvorila kutijicu, gledala svoj uistinu divan dijamantni prsten sa suzama u očima i da su moje sumnje zauvijek nestale. Naravno, to se nije dogodilo. Pristala sam, ali oči su mi bile potpuno suhe, a u isto vrijeme sam imala osjećaj da sam upala u blagi stupor. To se dogodilo nakon izbora 2000. i, koliko se sjećam, dvadeset minuta nakon što smo se zaručili raspravljali smo o ulozi Vrhovnog suda u ponovljenom brojanju glasova u Floridi. Naše zaruke, za mene, započele su višetjednu opsadu sumnjama koje su bile isto toliko snažne kao one koje sam imala tijekom dvije godine koliko smo bili zajedno. Svaka, i najmanja, Dennisova mana odjednom mi se počela činiti velikom poput smrtnoga grijeha. Ponekad sam svakim djelićem tijela željela povući obećanje i pobjeći glavom bez obzira. Osjećaji su u najnezgodnijim trenucima jurili kroz mene poput furija, kao na početku putovanja po Europi na koje smo krenuli nekoliko tjedana nakon zaruka, kad je sve trebalo biti romantično i obasuto ružama.
Otprilike mjesec dana kasnije Dennis je morao poslovno u San Francisco, a ja sam otišla s njim posjetiti staru prijateljicu. Ubrzo nakon što sam stigla, Dennis i ja smo se gadno posvađali oko sitnice koju smo davnih dana zaboravili. Bila je nedjelja i Dennis je imao nekoliko sastanaka zaredom. Prijateljica me pokupila. Imale smo u planu provesti nekoliko sati u azijskoj kupelji. Uletjela sam u njezin automobil i iz mene je navrla poplava bijesa i tjeskobe. Ako se udam, možda to bude najveća greška u mom životu. Dennis je daleko od mog idealnog partnera. Jednostavno smo prerazličiti, a tu su i oni nesretni načini na koje smo preslični. Ne sluša me stvarno i ne razumije. Ne mogu više ovako živjeti mučeći samu sebe sumnjama.
Prijateljica je saslušala moje trabunjanje. Bila je u braku desetak godina. Njezin brak je imao nekoliko dramatičnih uspona i padova, ali su se ona i njezin suprug čvrsto držali jedno drugog i iskreno sam cijenila njezino mišljenje. Uvijek je bila bolja od mene u ljubavi. Nije izgledala šokirana mojim izljevom. Činilo se kao da misli da sumnje koje me razdiru nisu ništa neobično. Ne sjećam se točno je li ona prizvala sliku koja se razvila iz našeg razgovora ili sam je sama dodala njezinim riječima. Ali dok smo razgovarale, odjednom sam se vidjela kako se penjem na visoku skakaonicu, stajem na podij i gledam u bazen duboko ispod sebe. Mogla sam skočiti ili odustati, okrenuti se i spustiti natrag (probijajući se kroz sve te ljude koji su u redu čekali da se popnu i dođu na red). Ranije bih uvijek odlučila da se okrenem i vratim. Iako, kad malo bolje razmislim, ne vjerujem da sam se ikad popela pretjerano visoko. Bih li samoj sebi ikad mogla oprostiti što nisam imala dovoljno hrabrosti i pokušala skočiti? Bih li mogla provesti ostatak života pitajući se što je moglo biti? Imala sam četrdeset pet godina i morala sam donijeti odluku. Morala sam odlučiti mogu li prihvatiti spoznaju da nije Dennis taj koji se mora mijenjati, nego ja. Ako ostanem s njim u vezi, hoću li se odreći uvjerenja da u pravoj ljubavi čovjek ne mora raditi ustupke? A ako to prihvatim, morat ću se prestati preispitivati, skupiti hrabrosti, skočiti i pustiti da voda pljusne kamo god želi.
I tako, čitatelju, udala sam se. Bio je lipanj. Vjenčanje je održano na travnjaku u jednoj šumi. Nosila sam dugu bijelu haljinu i Dennis i ja smo hodali prolazom ruku pod ruku, jer trebala sam ga kraj sebe, da me drži za ruku. Dobro sam se osjećala dok smo stajali ispred svećenika koji je izvodio obred, gledala Dennisa u oči i izgovarala zavjet. Gotovo svi ljudi koji su nam bili važni su bili tamo. Moji roditelji su bili sretni, kao što bi roditelji bilo koje žene koja je odgađala brak do sredine četrdesetih bili, komarci su nas bockali, a za vrijeme večere se otvorilo nebo popraćeno snažnom grmljavinom. Djeca su otvarala usta i hvatala kišne kapi. Svi su ludo plesali na grčku melodiju i večer je projurila u šarenoj magli. Ljudi su nas neprestano podsjećali da kiša na vjenčanju znači sreću.

* * *

Gledajući što sam napisala, vidim da to nije priča koju sam na početku namjeravala napisati. Htjela sam pisati o tome kako je to udati se kasno u društvu koje je prije samo nekoliko godina obavijestilo žene kako je veća vjerojatnost da će poginuti u terorističkom napadu nego se udati prvi put nakon četrdesete (usporedba koja mi je sada nakon što sam se udala poslije četrdesete još manje smiješna nego prije). U tom kontekstu, htjela sam napraviti usporedbu između udaje u četrdeset petoj i neudane žene u potrazi za »svetim gralom«, te objasniti kako sam naučila da je »sveti gral« ilustracija koja govori da su ljubav i brak jednako toliko teški kao i samački život, ali na drugi način.
Htjela sam pisati o tome koliko je bolno - a jest bolno - gledati bliska prijateljstva kako se mijenjaju jer imaš manje vremena za njih i jer se tvoja uloga u dinamici suptilno promijenila. O tome kako je teško - a jest teško - odreći se samostalnog života na kojem si desetljećima radila. O tome koliko je teško - a jest teško - postati »žena«, a nikad ti se nije sviđalo kako ta riječ zvuči s obzirom na konotacije koje ima: »žena s pregačom priprema večeru muškarcu koji cijeli dan na poslu naporno radi ». Za sve mi je te stvari trebalo razdoblje privikavanja koje još nije završilo. Tek sam nedavno počela koristiti izraz »moj muž« a da mi to ne zvuči smiješno i neobično. U ranijoj inačici ovog eseja sam napisala: »Na neki način udaja mi je pomogla da shvatim, i to puno bolje nego dok sam bila sama, koliko je opravdano ostati sama.«
Tu priču nisam napisala, jer sam shvatila da nije sasvim istinita, već da bih ja to željela. Dio mene još uvijek želi vjerovati da bih mogla biti jednako sretna sama kao i u patu. Mrzim sramotu koja u današnjem svijetu lebdi iznad žena koje, iz bilo kojeg razloga, odlučuju ne vezati svoj život za muškarca. Žalim što nisam bila jača da se i sama tome oduprem. Vrlo dobro se sjećam kako sam se osjećala nakon svakog obiteljskog okupljanja pitajući se što moji rođaci misle: »Što nije u redu s njom? Zašto ne može naći muškarca?« Tjerati samu sebe da izađem na još jedan sastanak jer osjećam da bih »trebala«, a zatim zauzeti obrambeni stav kad me muškarac pita: »A zašto se nikad nisi udavala?«, kao da će mu taj odgovor pomoći procijeniti jesam li poželjna ili ne. Znam kako je to osjećati prezir i zavist prema naivnim parovima koji su se našli rano i nemaju pojma kako je »tamo vani«. Nikad se nisam toliko jako htjela izgubiti u partnerstvu da zaboravim (i to iskreno govorim), da zaboravim koliko opravdana, ali i teška može biti odluka da ostaneš sama. Uvijek sam bila na strani onih koji se više vole boriti protiv usamljenosti, nego činiti prevelike kompromise u ime ljubavi. Da nisam upoznala Dennisa, velika je vjerojatnost da bih još i danas vodila tu bitku.
Ali upoznala sam ga. I ispalo je tako da se moja bitka nalazi na suprotnoj strani, da se moram boriti protiv duhova koje sam sama stvorila i koji su me sprečavali prigrliti nešto što sam toliko dugo tvrdila da želim, ali samo dok to postoji u mojoj mašti: ljubav, partnerstvo, obvezu. Sada sam sretnija nego ikad prije. Svjesna sam toga i ljudi to na meni primjećuju. Ne kažem da mislim da me u budućnosti čekaju isključivo sreća i blaženstvo. Vjerojatno će, prije nego kasnije, hladni vjetrovi sumnje - moj vlastiti suparnik - opet zapuhati, ali kad zapušu, nadam se da ću znati bolje prepoznati što leži u korijenu mog nezadovoljstva i riješiti to kako bi to nezadovoljstvo što prije prestalo.
No ako su moje zaljubljivanje i udaja doista zahtijevali da revidiram pojedina moja očekivanja, ono što sam iz toga dobila nije iluzija već blagoslov, i to blagoslov na kojem sam zahvalna. Onoliko zahvalna koliko to jedna kronično podvojena, nikad zadovoljna osoba može biti.

Ova debela je svoje otpjevala

Natalie Kusz

Nije puno toga divno (i ja sam prva koja će to priznati) kad je čovjek debeo: bole zglobovi, a sam pogled na stubište je dovoljan da pluća ostanu bez zraka, bilo koja temperatura veća od nule zahtijeva ekstremno razgolićivanje i intravenozno primanje hladne vode, pripreme za odlazak u kupovinu odjeće uključuju motivacijske govote i prepisane narkotike, a podizanje, na primjer, novčića s poda je čin koji se vrši isključivo nožnim prstima kako saginjanje upadljivog prednjeg dijela ne bi završilo stropoštavanjem, potresom mozga i eventualnom smrću.
Štoviše, debela osoba je parija, predmet svakojakih zajedljivih primjedbi nekoć rezerviranih za vještice iz osamnaestog stoljeća. Moja sestra, koja je super-velika koka poput mene, doživjela je da ljudi bacaju hranu na nju iz automobila (što bi popratili blaćenjem povezanim s njenom debljinom) u dvije države naših dragih SAD dok je šetala, iz zdravstvenih razloga. Obje smo doživjele da nam, dok sjedeći u automobilima čekamo zeleno na semaforu, vozači iz susjednih automobila veselo dovikuju: »Izađi i prošeci malo to debelo dupe!« (i što onda, bacit će hamburgere na nas?), a blagajnice uvijek iznova - i to se ne šalim - podižu namirnice koje kupimo i dobacuju: »Sigurno niste primijetili da imamo isti proizvod s manje kalorija« ili nešto slično. To su nerijetki incidenti. Neka vrsta sukoba, suptilna ili izravna, dogodi se svaki put kad izađem iz kuće, osim ako sam u pratnji nekog mršavog (čija prisutnost, čini se, obeshrabruje nedolično ponašanje, valjda zato što Mali ne vole da ih drugi Mali vide kako se loše ponašaju).
Prema tome, ne, nema puno pozitivnog kad je čovjek debeo.
Može li tada netko objasniti zašto svjetina vjeruje da će ako dovoljno ljudi upozori debelu (suosjećajno, naravno) na negativne strane njezine debljine, ona iznenada doći k sebi, uvidjeti da je njezino ponašanje bilo pogrešno i istog časa nazvati Jenny Craig? Koliko puta sam doživjela, sjedeći u dnevnoj sobi kod neke prijateljice (vjerujući da sam barem u tom trenutku zaštićena od napada), doživjela da se ta ista prijateljica nagne bliže meni, spusti svoju suhonjavu ruku na moju i prošapće: »Nemoj se uvrijediti što ti ovo govorim, ali draga si mi, volim te i doista sam zabrinuta zbog tvoje prekomjerne težine.«
Zamislite, ako želite, kako se u tom trenutku osjeća debela. Činjenica što se uopće nalazi u toj dnevnoj sobi i naziva tu osobu »prijateljicom« znači da je ta osoba prošla određene testove, da je tijekom vremena pokazala da je »pouzdana«, da nije sldona kritiziranju, da nije toliko arogantna i da je općenito dobrohotnija od drugih. Jer ima puno toga čega se debela, poput svih cirkuskih nakaza, može bojati u svijetu normalnih i vrlo je oprezna glede opuštanja u njihovoj blizini. A jednom kad se opusti, zamislite kako se osjeća kad otkrije da je bila u krivu, da je cijelo vrijeme pogrešno tumačila znakove i da se njezino tijelo, u biti, neprestano procjenjuje, prosuđuje i, da, važe. Poput žene koja ima nevjernog ljubavnika, ona mora razmisliti o svakom prošlom posjetu, svakom nesmotrenom, opuštenom trenutku, pitajući se koji je bio istinit, a koji lažan.
Da budem savršeno jasna: prijateljičino dobrohotno upozorenje možda nije bilo namjerno pakosno, ali meni ono nije ništa manje pakosno od prethodno spomenutog komentara: »Izađi i prošeći malo to debelo dupe!« Istina, prijateljica, poput obiteljskog liječnika, ne govori o mojoj ružnoći, nego o tome koliko je nezdravo biti ja, koliko je velika vjerojatnost da ću umrijeti mlada. Svejedno. Koliko je bolje biti izbjegavan nego potican, jer nakon što čuješ riječ »Debeloguza!«, možeš pobjeći i očekivati da više nikad nećeš sresti osobu koja ti je to doviknula s ove strane Hada, dok je prijateljičin dobrohotan savjet samo početak, a ne kraj muka - tisuću budućih prilika kad budeš sjedila s njom u istoj toj sobi praveći se da ne primjećuješ iskreno i odano neodobravanje svoje dobročiniteljice, dok ti se želudac grči i brada trese, zamišljajući da si sitna, prihvaćena i negdje drugdje.
Nepojmljivo pitanje, ponavljam, jest zašto. Ne toliko zašto me prijatelji, Rimljani i seljaci, povlače u stranu i šaptom opominju (vjerujem da su neki od njih doista dobronamjerni), nego zašto misle da će to utjecati na mene? Zar je moguće da u svojih trideset osam godina života nijednom nisam primijetila vlastitu korpulenciju? Ili da su mi nekako promakle vijesti o gojaznosti (Amerikanci su deblji nego ikad!), sve te studije o smanjenju tjelesne težine i smrtnim (a neki očito vjeruju i nemoralnim) rizicima prekomjerne težine? Pretpostavljam da misle da se toliko dobro zabavljam vodeći život debele osobe (sa svom tom otkvačenom, širokom odjećom, lepezama koje često koristim, kao i mušku eskort pratnju) da sam zanemarila profinjene pojedinosti poput škripavih koljena i presavijenog, nemodernog trbuha. Zadnja mogućnost jest da je to što Mali važu stil Debelih prisilna radnja, oblik intervencije sličan onom koji se primjenjuje na alkoholičare, narkomane, kockare, ukratko, bilo koga tko nema snagu volje da sam donese pravu odluku.
Izraz snaga volje na ovaj ili onaj način uvijek nađe put u rasprave o debelima, počinjući od reklama (»Pojačajte snagu volje našim novim pripravkom za mršavljenje ScrawnyQuick!«), preko videokazeta s vježbama (»Samo malo snage volje i lagani vojnički tempo i na dobrom ste putu...«), do svakodnevnih razgovora. Kunem se da sam jednom čula neku sitnu trudnicu kako kaže: »Pokušavam ne dobiti nijedan kilogram viška, ali nemam dovoljno snažnu volju za to.« Očigledno joj nije palo na pamet da se fetus koji ne dobiva na težini ne može razvijati, niti da tijelo u trudnoći traži više hrane jer, u biti, doista treba više hrane.
Ali evo jedne stvari vezane uz snagu volje i debelu. Ako prihvatimo definiciju »snaga volje da se ostvare odluke, želje ili planovi« (American Heritage Dictionary)., tada prosječna Debeljuca ima snage volje napretek. Jednostavno izlaženje u svijet jest, za nas, čin vrhunske hrabrosti, pobjeda panike, zanemarivanje spoznaje da će ljudi buljiti u tebe, da će ti dobacivati pogrde i gledati te s prezirom. Kad uredski radnici idu na ručak, mi hodamo kraj njih praveći se da nosimo svoju prekomjernu težinu lako poput naprtnjače. Ulazimo u kafiće i restorane nadajući se da ćemo u njima zateći sjedala odgovarajuće veličine, a ako takvih nema, pokušavamo se ugurati u uske separee, praveći se da je sve u redu i pokušavajući pritom ne napraviti spektakl. Naručujemo salate, odbijamo kolač sa sirom, smješkamo se i kimamo dok drugi raspravljanju (ponekad upirući prstom u nas) o svom načinu prehrane, vježbama i »odurnom, odvratnom celulitu« (točno se sjećam da sam ove riječi čula).
I naši su životi, poput života svih drugih, izbušeni krizama i tragedijama - koje, poput svih ostalih, pokušavamo prebroditi kako god znamo i umijemo. Mene su, kao malu, dok sam odrastala na Aljasci, u sedmoj godini napali psi za vuču saonica. Ostala sam bez oka i jagodične kosti. Godinama sam imala operacije. Mnoge su bile komplicirane i obeshrabrujuće. Sa šesnaest godina sam ostala trudna i postala majka, neudana, naravno. Svoju sam majku izgubila s devetnaest godina, u dvadeset devetoj preuzela sam brigu o umirućem ocu, čiju sam smrt preživjela u trideset drugoj. Preživjela sam kućne požare i poplave, pokušaje samoubojstva mojih najbližih, nosila dijete na rukama do hitne pomoći, preživjela rak, gubitak posla, depresiju. Priznajem, to nisu nesvakidašnji događaji, ali bili su teški i da bi ih preživjela - moram li to doista posebno naglašavati - morala sam imati snažnu volju, deset puta jaču od uobičajene.
Dakle, unutarnja snaga, sama po sebi, nije ključni nedostatak u slučaju ove debele. Neki će možda reći da se radi o pitanju izbora - kamo odlučujemo usmjeriti snagu volje - i to donekle ima smisla. Ako a) nemam snagu volje i b) debela sam, tada sam sigurno c) svoju volju usmjerila na nešto drugo, a ne na vlastito masno tkivo. Međutim, razmislite logički o ovome: uzimajući u obzir teške okolnosti koje sam spomenula - bol u zglobovima, nedostatak izbora odjevnih predmeta, javno ismijavanje - koja debela osoba pri zdravoj pameti ne bi odlučila biti mršavija? A zatim razmotrite vlastite primjedbe: jeste li ikad upoznali neku debelu osobu koja nikad u životu nije bila na dijeti, koja nikad nije čvrsto odlučila savladati svoje monstruozno tijelo? Po mom iskustvu (a poznavala sam na stotine prilično velikih ljudi), što je osoba veća, to je više individualnih shema za smanjenje tjelesne težine poduzela - koristila niskokalorične proizvode, izbjegavala ugljikohidrate, jela samo salate, grejpfrut, jabučni ocat, amfetamine, tekuće proteine, vitaminske nadomjestke, vježbala dok ne padne s nogu i tako dalje. Prema tome, ne radi se o tome da smo debeli jer nikad nismo poželjeli biti drukčiji. Neprestano smo pokušavali biti drukčiji, ali s vremenom smo postali još veći. Razlozi naše trajne kilaže variraju od genetičkih razloga, preko osobnih obeshrabrenja, do socio-ekonomskih razloga - ali otvoreno priznajem da je na kraju svega, barem za neke od nas, to stvar odluke, novostečene spoznaje što je previše, previše je.
U mom slučaju ta se spoznaja pojavila na fakultetu, dok sam pisala seminare, slušala hrpu predmeta, pisala diplomski i iskorištavala dobrotu svoje braće i sestara koji su mi pomagali kad god je to bilo potrebno čuvajući moju kćerkicu. Koliko sa sjećam, rijetko sam spavala, rijetko kad pojela cijeli obrok i često obolijevala od upala uha, prehlada, gripa i opće slabosti koja prati sveopću iscrpljenost organizma, jednoga dana, izražavajući grižnju savjesti koju sam osjećala kao roditelj, rekla sam prijateljici: »Vidim kćer samo pola sata dnevno.« Prijateljica je rekla: »To je više kvalitetno provedenog vremena nego što većina drugih provodi sa svojom djecom«, na što sam joj odgovorila: »Ne govorim o kvalitetnom vremenu. Doslovno je vidim pola sata dnevno, kad je vozim u jaslice i iz jaslica.« U međuvremenu sam vježbala s Jane Fondom, preskakala doručak, a ponekad i večeru i jednom u milijun godina (kad bih dobila plaću) počastila se sendvičem sa salatom od jaja u studentskoj kantini. Težila sam sto trinaest kila.
Na prvu su me dijetu stavili kad sam imala devet godina, nakon što sam dva puta zaredom provela po šest tjedana u bolnici (prikovana uz krevet dok mi ne zarastu rane) i pretvorila se (što ne iznenađuje, uzimajući u obzir moje slavensko porijeklo) iz pothranjene mršavice u umjerenu debeljucu. Moja mlađa sestra bila je debeljuškasta od rođenja. Obje smo za doručak jele jaja, kruh i tjesteninu za ručak, zalogaj, dva za večeru. Budući da sam često boravila u bolnici, dane su mi najčešće uveseljavala kolica s hranom, a kad bih bila kod kuće, ne bi bilo puno drukčije. Tijekom igre, odmora, u crkvi glad je bila sirov, škakljiv osjećaj koji je nadjačavao većinu drugih osjećaja. Sjećam se da mi je majka rekla ako izdržim na dijeti tri mjeseca (tada mi se činilo da je to cijela vječnost), izgubit ću »svu težinu« i opet biti normalna. Također se sjećam da nisam izgubila gotovo ništa. Naposljetku je ponestalo novca i vratili smo se na tijesto i gljive koje smo sami brali u šumi.
Između tog razdoblja pa do punoljetnosti isprobala sam desetke dijeta, sa i bez liječničkog nadzora. Čak sam se u jednom trenutku uključila u one piramidalne sheme kako bih mogla kupovati dijetne napitke šezdeset posto jeftinije nego inače. Bez obzira na to što pokušala, rezultat je uvijek bio isti. Kratko, iznenadno smanjenje težine (četiri i pol kilograma u dva dana, uglavnom vode), nakon čega bi uslijedilo lagano spuštanje težine, a zatim razdoblje platoa, koje ponekad zna trajati nekoliko mjeseci, kad se ne događa ništa bez obzira na to koliko jedeš. Ljudima koji drže dijetu hrana je neprestano na pameti, međutim u tom razdoblju postane ti opsesija - ne samo konzumacija, nego i kako je izbjeći. Moja rođakinja, koja je dijelom uspjela smršaviti na četrdeset šest kilograma, a htjela imati četrdeset pet, doslovce je jedan dan skočila od straha ugledavši mrkvu. Mašući rukama, rekla je: »Ne smijem ništa pojesti. Jučer sam popila čašu soka od naranče i danas imam četrdeset šest i pol kila.«
Četrdeset pet kilograma je puno manje od kilaže kojoj većina ljudi teži (iskreno govoreći, ja bih bila sretna i s devedeset), ali postupak je isti kod bilo koje težine. U jednom trenutku - ponekad vrlo rano - tijekom procesa gubitka težine tijelo jednostavno prestane smanjivati kilažu bez obzira na to koliko ti vježbao i najpouzdaniji način da prođeš »plato« je da jedeš manje, doslovno, nego što je potrebno organizmu da normalno funkcionira. Nemojte me pogrešno shvatiti: ta metoda funkcionira. Ali problem je u tome da, kad jednom počneš s dijetom izgladnjivanja, moraš ostati na njoj neodređeno vrijeme, vjerojatno do kraja života. Zadatak održavanja manje tjelesne težine od one koja je genetički određena zahtijeva konstantnu budnost, a takva budnost je iscrpljujuća, sveobuhvatna i, po mom mišljenju, nezahvalna. Jako bogati si mogu priuštiti neku pomoć - mogu zaposliti kuhare i osobne trenere, dadilje koje će odvraćati pozornost djeci dok mama vježba, tajnice koje će im pomoći pri obavljanju poslova, domaćice koje će održavati kuću, pralje koje će im prati, sušiti i glačati rublje. Jednom me nazvala prijateljica da mi pročita članak u kojem se opisuje dnevni raspored vježbi jedne TV zvijezde koja je čudesno izgubla pregršt prekomjernih kilograma - x broj trbušnjaka, nakon čega slijedi y broj dizanja nogu, pa z minuta penjanja po stepenicama, q pretrčanih kilometara i tako dalje. Čisto da se prosvijetlimo, odlučile smo procijeniti koliko vremena je potrebno da bi se čovjek pridržavao takvog rasporeda, procjenjujući da je za. svaki sklek ili podizanje nogu potrebna jedna sekunda, osam minuta za svaki pretrčani kilometar i tako dalje. Prema našim proračunima ta je televizijska zvijezda trošila sedam sati na dan samo na vježbanje, zbog čega je moja prijateljica u trenutku nadahnuća komentirala: »I ja bih tako živjela da mi netko drugi obavlja sve ostale poslove u životu.«
Ali činjenica je da većina nas ima vrlo malo mogućnosti da im netko pripomogne, a siromašni nemaju nikakvih mogućnosti za to. U mom slučaju, dok sam se školovala, većinu mojih roditeljskih i kućanskih obaveza preuzela je moja obitelj i na taj način mi osigurala dragocjene minute za učenje, rad i Jane Fondu. Negdje u to vrijeme sam postala svjesna da uspijevam u svijetu koristeći samo dio svog mentalnog potencijala. Desetina ga je bila posvećena školi, desetina mojoj kćeri, možda desetina obitelji i bolestima, dok je ostalih sedamdeset posto mog mentalnog potencijala neprestano bilo usredotočeno na hranu - brojanje kalorija u zrnu grozda, vrećici kokica, korištenje vode kao placeba. Koliko bih daleko, pomislima sam, mogla dogurati u svijetu koristeći onih sedamdeset posto mudrije nego dosad?
I tako sam počela. Od tog trenutka nadalje rekla sam (privatno, naravno, kako ne bih navukla na sebe javnu sramotu) da ću se prestati zamarati kilogramima i centimetrima, zabranama koje sama sebi namećem (ne jedi ovo, ne jedi ono), za koje sam zaključila da su gubitak vremena, neproduktivne i nezahvalne. Poput govornika koji govori o podjeli budžeta, zatekla sam samu sebe kako slažem, procjenjujem i odbacujem - samo u mom se slučaju nije radilo o dolarima, nego mislima. Dok bih prije reagirala na osjećaj gladi a) maštajući o hrani, b) boreći se da ne maštam o hrani ili c) divlje tražeći pogledom neku mršavicu da me nadahne, sada sam odlučila da ću ubuduće jednostavno izabrati neku ukusnu hranu, kupiti je ili pripraviti, prožvakati, progutati i, potpuno svjesna toga što radim, baciti se na neki projekt zbog kojega ću sutra biti ponosna. Priča o držanju dijete je došla svom kraju, debela je svoje otpjevala, ova operna diva krenula je naprijed i uputila se prema sjajnoj budućnosti u stvarnom svijetu.
Isprva mi je jedina osoba od povjerenja bila prijateljica koja mi je puno godina poslije pročitala onaj članak o poznatoj TV zvijezdi. Ta je moja prijateljica izjavila nešto što mi je postala moto: »Na spomeniku ti neće pisati koliko si bila teška.« (Dobro, moji članovi obitelji bi to stvarno mogli napisati, kao šalu, ali svejedno.) »Kad ljudi gledaju što si učinio u životu, rekla je, govore o stvarima koje si postigao, a ne o tome koliko kilograma si imao.« Ovo vrijedi zapamtiti, pomislila sam, i sjetila se te njezine izjave puno puta tijekom sljedećih godina dok sam proživljavala veće i manje tragedije, sakupljala hrabrosti da se usredotočim na to, dok mi je tijelo postajalo sve veće.
Voljela bih da mogu reći da sam nakon toga što sam odustala od držanja dijete došla, ironično, ali istinito, u bolju formu nego ikad. Ali ne mogu to reći. Iznenada oslobođena gladi, svaka stanica u mom tijelu govorila je: »A sada zabava!« i počela nagomilavati zalihe za dane kad ponovno prekinem dotok energije. Jedna sićušna žena kod koje sam tjedan dana odsjela se divila: »Pa ti ne jedeš ništa više od mene.« I bila je u pravu, ali moje tijelo je nadoknađivalo izgubljene kalorije. Postupno, kilogrami su se slagali, dimenzije povećavale, a ja postajala upozoravajuća priča za mlade hedoniste.
Ali iskusila sam puno radosti. Moje je tijelo sada bilo hram, a ne ikona. Kutija, a ne dragulj. Moje životne okolnosti se nisu promijenile. Još uvijek sam bila siromašna, umorna, još uvijek sam bila najstarija od četvoro braće i sestara koji su ostali bez majke, još uvijek sam se borila da odgojim dijete. No kad bi se moj otac koji je živio sto šezdeset kilometara dalje od mene razbolio ili slomio nogu, posvećivala sam se svim kapacitetom njegovu izlječenju. Kad bi mi se približio kakav ispit, uprezala sam svu svoju pamet da ga položim. Osjećala sam se pametnijom i sposobnijom jer sam uspijevala u velikim stvarima, a ne se gubila u malim.
Malo je ljudi odobravalo moju odluku da prestanem razmišljati o svojoj debljini. Neki od njih su mi dobacivali uvrede iz automobila, neki glasno upozoravali djecu: »Da, ako budeš previše jeo, udebljat ćeš se«, neki slali isječke o podvezivanju želuca. Liječnici bi me korili svaki put kad bih došla na pregled, sve dok nisam spomenula da neke debele dame koje znam zbog straha ili neugode ne zatraže liječničku pomoć sve dok ne bude prekasno. Nakon toga bi moji liječnici gunđajući povukli uvredu i ostavili me na miru, ponekad bez ikakvih prodika, a ponekad bi mi dali još jedno, zadnje predavanje o zdravstvenim rizicima debljine. Odustajala sam od odlazaka onima koji nisu prestajali i prebacivala karton nekom drugom liječniku, manje sklonom uvredama.
Ne kažem da nemaju pravo. Umrijet ću mlada. Vjerojatno ću patiti od bolesti kao što su dijabetes, ateroskleroza i bolest zglobova. Ali imat ću knjige koje sam napisala. Imat ću spoznaju da sam bila dobar roditelj. Znat ću da sam se brinula o bolesnom ocu i preživjela njegovu smrt, kao što sam preživjela i majčinu. Na mom spomeniku neće pisati: »Nije se znala opustiti«, ali neće ni pisati: »Bila je velika kao brod«. Pisat će, nadam se, nešto poput: »Znala je istinu i prave vrijednosti i pridržavala ih se.« To je najbolje što mogu tražiti, jer neću opet - i neka vam to bude jasno - postupiti drugačije.

Ići srednjim putem
Naučiti kako naći ravnotežu između
karijere i obitelji

Ellen Gilchrist

Možda se na sreću mora čekati. Možda su ostalo samo riječi.

* * *

Kao mala imala sam knjigu o malom Škotu čiji je otac bio gorštak, a majka iz nizina. Cijeli život su se u njegovoj prisutnosti prepirali je li dječak gorštak ili iz nizina i pokušavali ga nagovoriti da izabere stranu.
Zimi su živjeli u nizinama s majčinim rođacima, obrađivali zemlju i uzgajali domaće životinje. Ljeti su boravili u planinama s očevim rođacima, gdje je dječak lovio zajedno s ocem i stričevima. Dječak je bio snažan, a zbog velikih visina na kojima je boravio, pluća su mu postala snažna. Kad bi dozivao koze i stoku na majčinoj farmi, glas bi mu bio jaci od ostalih. U brdima bi ponekad znao stati na uzvisinu i dozivati druge lovce koji su bili daleko od njega, a rastao je sve dok nije postao visok gotovo kao odrastao čovjek.
Kad je navršio šesnaest godina, dok su se selili iz planina u nizine, naišli su na čovjeka koji je sjedio na stijeni i svirao gajde. Dječak nikad prije nije čuo tako divnu glazbu. Preklinjao je roditelje da mu dopuste da ostane i nauči svirati gajde. Naposljetku, kad ga je čovjek pristao učiti, roditelji su mu dopustili da ostane. Dječak je ostao ondje do kraja života, na pola puta između planina i nizina, svirajući predivnu glazbu i gledajući gore i dolje u svjetove koje je ostavio iza sebe. Budući da su mu pluća bila jaka od rada na farmi i penjanja po brdima, stvarao je divnu glazbu koja se kilometrima mogla čuti.
Voljela sam tu priču više od svega što sam ikad pročitala. Još uvijek se mogu sjetiti kako je izgledala svaka stranica i mislim da sam napokon našla mjesto za sebe između svjetova gdje mogu živjeti u miru i raditi ono što mi je suđeno. Srednji put. Tako to nazivaju učitelji zen-budizma.
Otkad sam prvi put čula za to, znala sam da je to upravo ono što sam tražila.
Obitelj i posao. Obitelj i posao. Mogu pustiti da budu zaraćeni, s krivnjom kao nuklearnim oružjem i uzajamno zajamčenim uništenjem kao ciljem, ili im mogu dopustiti da nadopunjuju jedno drugo. U životu, ovakvom kakvim sam ga napokon uredila, pokušavam pronaći ravnotežu između usamljenosti spisateljskog života i samotnog života Ozark Mountains te briga koje sa sobom donosi majčinstvo, ali i obveze jedne bake. Selim se tamo-amo između ta dva svijeta. A negdje na sredini sviram svoje gajde i spokojna sam.
Naravno, nije uvijek bilo ovako lako. Napisala sam dvije knjige poezije i osamnaest romana o borbi koja je bila potrebna da se oslobodim svoje obitelji kako bih mogla pisati i/ili živjeti kao umjetnica slobodnog uma koji može lutati, diskriminirati i birati kako mu drago. Pojedinosti te borbe, koja je uključivala četiri braka, tri carska reza, abortus, dvadeset četiri godine psihoterapije i mnoštvo divnih muškaraca, ostavit ću vama na maštu i nastaviti s pričom koju sam dobila u zadatak na ovom svetom, srednjem tlu koje ne moram braniti ni štititi, nego samo cijeniti što ga imam dokle god mi to sudbina dopusti. Govorim samoj sebi da sam zadovoljna što sam ovdje sada, ali, naravno, da je potrebno, borila bih se da obranim svoj način života oštrim grafitnim olovkama i čistim A4 papirima, oružjem koje bih izabrala za svaku bitku.
Pa ipak, ne gledam na događaje koji su se zbili u mom životu kao na borbu. Sebe vidim kao promišljenu, energičnu natjecateljicu u igrama za koje sam vjerovala da ću u njima moći pobijediti. Sve je u percepciji. Kad bih plakala, suze sam vidjela kao neku vrstu greške. Poslije sam saznala da su suze neizraženi bijes. Moj otac je bio profesionalni igrač bejzbola prije mog rođenja. U našoj kući nije bilo mjesta za plačljivice. Vjerovali smo u plivače koji su preplivavali La Manche, igrače bejzbola koje su optrčavali pune krugove i ljude koji su učili hodati nakon što bi preboljeli dječju paralizu. Moj tata je visoko postavljao granice. Naučimo me da nije važno jesi li izgubio ili pobijedio, nego da je važno sudjelovati.

* * *

U biti, ovako sam to riješila. Dio vremena živim na Gulf Coastu blizu svoje obitelji i sudjelujem u njihovim životima koliko god mogu. Ne mijenjam ono što jesam da bih to činila. Volim zapovijedati, vrlo sam tvrdoglava i uvijek kažem ono što mislim. S druge strane, iskreno ih volim i pomažem kako god mogu. Ne moraju tražiti pomoć od mene. Vidim što im treba i pomognem, A zatim, kad mi je dosta pokušavanja da kontroliram živote ljudi isto toliko svojeglavih i tvrdoglavih kao što sam i sama, vratim se u Ozark Mountains pisati knjige i družiti se s piscima, umjetnicima, fotografima, osobnim trenerima, profesorima i političarima. Ponekad tamo ostanem mjesecima i ni ne pomislim na obitelj sve dok me ne nazovu. Ako me trebaju, tu sam.
Budući da ne volim letjeti ni odsjedati u hotelima, život u Arkansasu moram urediti tako da bude što bogatiji. Ako dobro uredim život ovdje, mogu ostaviti djecu da žive živor bez mog uplitanja. Želim im pomagati, ali ne želim ih trebati.
Prije dvije godine sam zaključila da stagniram i zamolila lokalni fakultet da mi da mjesto predavača kreativnog pisanja. Nikad prije nisam predavala, ali vjerovala sam da bih mogla biti dobra u tome. Željela sam biti okružena mlađim ljudima s kojima nisam u srodstvu. Te je godine moj najstariji unuk krenuo na fakultet i to je bio značajan prijelazni događaj za oboje. Mislim da sam podsvjesno željela biti s drugim mladima koji proživljavaju isto što i on. Uvijek sam vrlo intenzivno sudjelovala u njegovu životu. Možda je to što sam počela predavati pisanje na fakultetu bio jedan od načina da mu ostanem blizu. I tako sada predajem pisanje, što moju sreću čini još većom. Uz to svaki dan ustajem u zoru i trčim, hodam ili odlazim u fitness klub. Obožavam endorfine, obožavam pisati i obožavam čitati. Neprestano čitam. Živim poput opatice. Jedem samo svježe povrće i hranu bogatu proteinima. Pijem samo vodu i kavu. Nedjeljom poslijepodne k meni dolazi skupina prijatelja i na glas čitamo Shakespeareove drame. Radimo to već petnaest godina i mogu vam reći da je kao stvoreno za stvaranje intelektualnih endorfina.

* * *

Mislim da sam sretna jer sam prestala pokušavati pronaći sreću kroz druge. Kad uđeš u svijet odraslih, nitko drugi ti ne može dati sreću osim tebe samog. Sreća proizlazi iz same sebe i nastaje iz same sebe. Ja sreću izvlačim iz činjenice što su moja djeca i unuci živi, što dišu i što sam ovdje da gledam kako im se životi razvijaju. Osim toga, ostalo je na meni. »Biti živ je temeljna sreća koju uništava svaki običan dan u kojem je čovjek prisiljen raditi kompromise«, piše na komadu papira koji sam pričvrstila na zid prostorije u kojoj borave moja djeca kad mi dođu u posjet. Ja sam tu spoznaju u sebi obradila. Sada želim da je i oni počnu shvaćati.
Što još? Naučila sam čekati. Ne moram uvijek ja biti ta koja pokreće stvari. Ponekad pišem svaki dan u mjesecu bez prestanka. Ponekad se potpuno predam predavanju. Ponekad odem na obalu i pokušam kontrolirati živote mojih potomaka. Ponekad ne radim ništa, samo gledam tenis na televiziji ili opsesivno vježbam, čitam knjige ili idem u kupovinu. Napisala sam i objavila dvadeset dvije knjige. Trudila sam se biti najbolja majka što sam znala i još bolja baka. Imajući to na umu, odbijam osjećati grižnju savjesti zbog ijedne stvari, prošle, sadašnje ili buduće.
Tko zna koliko će moja sreća trajati? Neće trajati zauvijek. U to nema sumnje, ali imam plan kad prestane. Kad više ne budem mogla odlučivati o svom životu ili budem li bolesna i nemoćna, nadam se da ću, radosno, svršiti sa sobom. Pronaći ću brz, kemijski način da se ubijem, otići nekamo gdje neću iza sebe ostaviti nered i svršiti s tim jednom zasvagda. Ono što sam bila pridružit će se sjajnoj, zvjezdanoj masi iz koje sam i došla. Ostavit ću svoju DNK u moja tri sina i dvanaestero unučadi. Meni je to dovoljno. Govorim obitelji već dvadeset godina da je to način na koji namjeravam umrijeti i oni znaju da je to istina. Nitko se neće iznenaditi, a oni koji me vole, znat će da ne moraju biti tužni.
Duboko u srcu i duši vjerujem da sreća počinje dobrim zdravljem i da je njeguje samoća. Možda je razlog što su tolike mlade majke rastresene i nesretne jer nikad nisu dovoljno same da sjednu, smire se i zasviraju te gajde. Kad čuvam malu djecu, ne stignem se ni okupati.
Također, žene moje generacije imale su djecu jako mlade. Devetnaestogodišnja ili dvadesetogodišnja djevojka je vrlo drukčija majka od visokoobrazovane tridesetogodišnje majke koja ima odgovoran posao ili karijeru koju prekida da bi odgojila dijete. Ja sam i sama bila dijete kad sam rodila svoja prva dva sina i igrala sam se s njima kao da sam i sama dijete. Još uvijek sam prilično djetinjasta, što je razlog zašto mala djeca vole biti sa mnom. Vrlo lako se vratim u stanje djetinjstva, s obzirom na to da sam imala divnu, brižnu majku koja me naučila vjerovati da se u mom pješčaniku noću igraju vile i ostavljaju otiske stopala u dvorcima od pijeska koje bih napravila preko dana. Izlazila bi u vrt kad bih zaspala i prstima pravila tragove po njima. Govorila mi je da se iza lišća drveća kriju prelijepe vile koje me čuvaju. Mojoj su majci devedeset tri godine i još uvijek je divno, božanstveno stvorenje.
Možda je lakše biti majka ako ti je prvo značajno postignuće u životu to što si postala majkom. Evo ga, razlog postojanja, i ti si ga stvorila!
Mislim da su starije žene na puno načina bolje majke. Mlade žene su sebičnije, ali kad žena ima djecu, mora biti sebična da bi izborila nešto vremena za sebe. Mlade žene su bliže onom vremenu kad su bile manipulativne i djetinjaste i ne dopuštaju svojoj djeci da manipuliraju njima kao starije majke. To su zaključci koje sam donijela promatrajući djecu u trgovinama. Obožavam gledati kako obraduju majke da im kupe ono što žele, a kako sam i sama uvijek dijete, navijam za njih da dobiju taj slatkiš i da ga dobiju ODMAH. Neki dan sam vidjela lijepu plavu curicu kako je privukla majčino lice bliže svom, prislonila joj dlanove na obraze i poljubila je u nos. Ne moram posebno naglašavati da su istog časa otvorile vrećicu keksa tamo, usred trgovine.
Jedan od razloga što sam sada sretna je to što sam učinila ono što sam oduvijek sanjala da ću učiniti. Ali nisam se ozbiljno i profesionalno počela baviti onim što sam željela sve dok nisam navršila Četrdesetu. Oduvijek sam obožavala knjige i vidjela se kao spisateljica, no nije me uhvatila snažna želja za pisanjem i objavljivanjem sve dok mi djeca nisu gotovo potpuno odrasla. Objavljivala sam tu i tamo prije toga i uživala u tome, ali nisam imala trajnu želju da budem spisateljica. Bilo je to nešto što sam znala da mogu učiniti ako želim. Bila sam previše zaposlena zaljubljivanjem i udajom za trojicu različitih muškaraca (dvaput sam se udala za oca moje djece), rađanjem djece, kupovinom odjeće, odlascima frizeru, vođenjem djece u park i igranjem tenisa. Tijekom tih godina svoju želju za književnošću zadovoljavala sam čitanjem. Ako bi postojalo nešto što bih trebala napisati, kao što su bilješke za sastanak ili drama za zabavu suprugova odvjetničkog ureda, napisala bih to i svima bi se svidjelo, ali nisam imala želju nastaviti pisati. Iskreno govoreći, prije četrdesete nisam imala dovoljno iskustva da budem spisateljica. Jedva da sam poznavala vlastite misli, a kamoli što nešto znači.
Danas ne bih bila sretna da nemam potomstvo. Razlog što se ne bojim smrti jest to što je svaki moj kromosom u mladima, u mojoj ljubljenoj unučadi. Neki od njih imaju crvenu kosu poput moje. Drugi imaju moj Temperament. Nekoliko njih posjeduje moje verbalne vještine. Jedan unuk je naslijedio moju ciničnost. Nekoliko njih moju taštinu i ponos.
Godine koje sam provela odgajajući sinove jednako su toliko važne za moju sreću koliko i knjige koje sam napisala. Ako je ponešto toga vremena bilo frustrirajuće, ako sam se ponekad pitala ne razbacujem li svoje talente uzalud, tada je to bila cijena koju sam morala platiti da bih sada bila sretna. Uvijek postoji cijena koju čovjek mora platiti da bi bio sretan.
Istog mjeseca kad je objavljen moj prvi roman rodio mi se prvi unuk. »Ne znam što me čini sretnijom«, rekla sam Eudori Welty u srpnju te godine, nekoliko tjedana prije nego što su se dogodila ta dva velika događaja u mom životu.
»To nije natjecanje, Ellen«, odgovorila mi je.
Kad razmišljam o tom razgovoru, sjetim se kad sam je jednom slučajno srela u kampusu na Millsaps Collegeu, davno prije, dok mi je ondje predavala. Sa mnom su bila moja tri mala crvenokosa dječaka. Imali su četiri, pet i dvije godine, predivna, smiješna mala stvorenja, debeljuškasta i puna snage, divnih lica. Spomenula sam Eudori da imam djecu. Valjda se iznenadila kad me vidjela kako idem prema njoj s troje djece. Mislim da su bili odjeveni u bijela ljetna odijelca. Kad su bili mali, obožavala sam ih odijevati u bijela mornarska odijelca ili košulje s volančićima s prednje strane.
»O, Bože«, rekla je Eudora. »Jesu to tvoji dječaci?«
»Moji«, odgovorila sam. »Zar nisu smiješni?«
»Ne znam što će ti bilo što drugo?« rekla je. »Zašto moraš pisati?«
Tada mi nije bilo jasno što mi time pokušava reći, ali sada jest. Eudora nije imala svoje djece, a te je godine izgubila oca i brata. Majka joj je bila u sanatoriju. Zamislite kako je njoj izgledalo to moje bogatstvo.
Na kraju se sve svodi na to da je sreća u ravnoteži. Nadam se da će mlade žene ovog našeg sretnog svijeta pronaći način da nadu ravnotežu u svojim mladim životima. Nadam se da će se naučiti radovati i čekati.

Što mi je počela značiti samostalnost
Bol samoće. Zadovoljstvo samospoznaje.

Vivian Gornick

Stojim i pijem kavu pred prozorom svog stana u centru New Yorka, gledam ulicu koju gledam već dvadeset pet godina, razmišljam kako mi je izgledala kad sam se doselila ovamo i kako mi izgleda sada. Ili, točnije, kako sam izgledala samoj sebi tada i kako si izgledam sada. Ove godine sam navršila šezdeset pet godina, što su godine kada društvo smatra da si spreman prijeći u vječna lovišta. Za mene, to su godine kad sam počela ocjenjivati: procjenjivati povijest da bib mogla nastaviti s budućnošću. Iza takvog čina uvijek stoje neodgovorena pitanja: Tko sam ja i kako sam ovamo dospjela?
Otpijem još jedan gutljaj kave koja se hladi, gledam ulicu i, nepogrešivo, počinjem razmišljati o onom što mi danas izgleda poput trajne borbe da postanem ljudsko biće: samostalno ljudsko biće. Gledajući unatrag na tu borbu, uviđam da je to pitanje »postojanja« preokupacija koja je našla put u većinu mojih radova. Puno onoga što sam napisala prošlih dvadeset godina je prošarano njome. Razmotrite, na primjer, sljedeće:
Nedjelja je ujutro i ja se budim na Columbus Avenue. Parovi dolaze prema meni iz svih pravaca. Pune ulicu od ruba zgrade do kraja nogostupa. Neki su priljubljeni jedno uz drugo i zaneseno se gledaju. Neki se drže za ruke, nemirnih pogleda, gledaju izloge. Neki hodaju jedno pored drugoga, kamenih lica, oprezni da se ne dodirnu. Iznenada me spopadne uvjerenje da će polovica tih ljudi za nekoliko mjeseci hodati u parti s nekim drugim tko je u ovom trenutku polovica nekog drugog para. Na kraju će se i ta veza prekinuti i svaki muškarac i svaka žena će opet gledati kroz prozor sobe u kojoj nema partnerstva.
Ovi su ljudi u trajnom stanju isprekidane ljubavi. Neizbježno, prazan stan Čeka.
Tko bi ikad sanjao da će nas biti toliko, nas između trideset pet i pedeset pet koji živimo sami. Trideset godina politike na ulici je otvorilo vrata koja su postala vrata ustave i propustila nas u nezamislivom broju, procesiji najobrazovanijih nezadovoljnika u povijesti. Ali, svejedno, većina nas je zbunjena i ne zna kako smo ovamo stigli, zbunjena i čeka da ovo stanje završi. Lutamo napučenim ulicama, očekujući da nam u zadnji čas stigne pomilovanje.

Napisala sam ove odlomke prije osam ili devet godina. Bili su početak eseja pod naslovom »O samačkom životu«. U izvjesnom smislu shvatila sam da sam često pisala o samačkom živom jer mi nije bilo jasno zašto živim sama. Sada, u ovom eseju, ponavljala sam što sam iskrenije mogla povijest svog usamljeničkog života. Govorila sam o tome kako sam se udala mlada, kako sam osjećala da me brak guši i počela se boriti protiv toga. Isprva sam otkrila užitke samačkog života i obećanja revolucionarnog feminizma, a zatim usamljenost koja je došla s onim što sam smatrala samostalnošću. Pisala sam i o ljubavnoj vezi koje sam postala svjesna iz te usamljenosti - brzo je preokrenuvši u političko stajalište (»moramo to prebroditi da bismo postali ono što uistinu jesmo«) - kao i mudrosti koju sam stekla (sporo i nerado) kad sam se suočila ne s laži nego poluistinom koja se nalazila u samom srcu te veze.
Po prirodi sklona polemici, stojeći sada na barikadama radikalnog feminizma, bez problema sam mogla napisati jednostavan članak o vjeri u samački život. Ali stvarnost se pokazala manje jednostavnom. U stvarnosti sam bila sama ne zbog političkih uvjerenja, nego jer nisam znala kako na pristojan način živjeti s drugim ljudskim bićem. U ime jednakosti mučila sam svakog muškarca kojeg sam voljela sve dok me ne bi ostavio. Prozivala sam ih zbog svega, nikad nisam odustajala ni od čega, pozivala ih na odgovornost na načine koji su iscrpljivali i njih i mene. Naravno, u svemu što sam rekla bilo je više od mrve istine, no te mrve, bez obzira na to koliko brojne, nisu morale postati hrpa koja će zdrobiti našu ljubav. Potiskujući proturječje onog što sam doživljavala (da sam većinu usamljenosti koju osjećam sama sebi nametnula, da ona ima više veze s mojim bijesom i podijeljenom osobnošću nego seksizmom), počela sam se osjećati loše. Što sam se gore osjećala, to sam više polemizirala. Našla sam se zarobljena unutar vlastite retorike, zarobljena trenutnim uvidom koji je prerastao u dogmu.
Nekoliko godina poslije napisala sam drugi tekst u kojem sam još iskrenije govorila o podijeljenim osjećajima u pozadini rečenica kojima sam obrazlagala svoje mišljenje. Rad, jednom prilikom sam napisala, kao da mi je postao sve, sastavni dio života bez kojeg sam zaključila da ne mogu živjeti. Voljeti muškarca mi, odlučila sam, više nikada neće biti među primarnim brigama. Sada, u tom eseju pod naslovom »Što za mene znači feminizam«, još jednom sam pokušala sagledati taj svoj stav i ovoga puta jasnije sagledala posljedice onoga što sam tako olako označila nebitnim u životu. Ljubav.

Možda je to dvoje [ljubav i posao] nekompatibilno. Ljubav, onakva kakvu sam je oduvijek poznavala, bila je nešto bez čega sam sada morala. Prihvatila sam tu pomisao ležerno, kao da će biti najlakša stvar na svijetu. Naposljetku, pa uvijek sam bila ratoborna, jedna od onih žena koje se nepresrano žale da se muškarci boje »žena poput mene«. Flert mi nije išao od ruke i bilo je pravo olakšanje jednom zauvijek svršiti s tim. Svud oko mene su se raspadale veze jer su jedno ili oba partnera odjednom postali svjesni dubokih nejednakosti u svojoj vezi i razbjesnili se zbog bespomoćnosti koju im je ra spoznaja donijela. Ako je ljubav između dvije ravnopravne osobe nemoguća - a Činilo se da jest - kome onda treba? Slušala sam svoje okorjelo srce... jedino što je važno, govotila sam samoj sebi [opet], jest posao. Moram naučiti samu sebe raditi. Budem li radila, imat ću sve što trebam. Bit ću osoba u svijetu. Zar će tada biti važno što sam digla ruke od »ljubavi«?
Kako je vrijeme pokazalo, to je ipak bilo važno. Više nego što sam ikad sanjala da bi moglo biti. Da, više nisam mogla živjeti s muškarcima pod starim uvjetima. Da, nisam mogla pristati ni na što manje od ozbiljne, odrasle ljubavi. Da, ako to znači da ću morati živjeti bez ljubavi, bila sam spremna na to. Ali bez samog pojma ljubavi nisam mogla živjeti. Kako su godine prolazile, vidjela sam da je romantična ljubav poput tinte ubrizgana u moj živčani sustav, moje osjećaje, da se isprepliće u mojim čežnjama, maštanjima i osjećajima. Opsjedala mi je psihu, uzrokovala bol u tijelu. Bila je toliko duboko ukopana u moj duh da me boljelo pogledati ravno u utjecaj koji je imala na mene. Ona će biti izvor boli i sukoba u meni dokle god sam živa. Volim svoje okorjelo srce - voljela sam ga sve ove godine - ali gubitak pojma romantične ljubavi još uvijek mu može zadati bol.

Ovaj tekst je izrastao iz godina borbe da točnije sagledam istinu pojedi nih mojih iskustava poput ovih:
• Bila sam zaljubljena u »feminističku zajednicu« (ili tako sam barem tvrdila), a ipak su mi razgovori više od polovice mojih »sestara« bili dosadni i išli na živce.
• Tvrdila sam da je rad sve, a ipak se duboko u sebi nisam mogla riješiti sumnje zbog koje sam, godinu za godinom, bila neproduktivna.
• Usred duge feminističke borbe za legalizaciju abortusa i sama sam imala abortus i iznenadila se kad me savladao primitivni osjećaj straha zbog toga što sam učinila - osjećaj da sam počinila grijeh zbog kojeg me čeka vječna kazna.
• Kao samostalna žena liberalnih stajališta bila sam u vezama s muškarcima koji su dijelili moje političke stavove, pa ipak, kad bih se zaljubila, ja sam bila ta koja bi nastavila maštati, bila pasivna, svadljiva i okupljena sama sobom.
Ukratko, tijekom godina sam uvidjela da bez obzira na moj izbor, moju odluku kompliciraju ne samo vanjski utjecaji, nego i vlastita unutarnja podijeljenost koja bi me uvijek iznova iznenadila. Nijednu odluku nisam donijela bez ozbiljnih proturječja ili žaljenja. Razlog tome nije bilo to što sam bila svjesno neiskrena ili što sam ih donijela iz pogrešnih pobuda, nego to što nisam dovoljno dobro poznavala samu sebe da shvatim koliko su jaki moji strahovi (činilo se da jednostavno ne mogu raditi i voljeti u isto vrijeme, uvijek sam morala birati između to dvoje), da uvidim da ono što sam nazivala »odlukama« u biti uopće nisu bile odluke, nego jednostavno porivi podijeljenog bića na koje sam morala reagirati. I zbog toga sam se vrlo često nakon što bih »donijela odluku« osjećala izgubljenom, zbunjenom i razočaranom, iznenađenom što su stvari tako ispale i zatvorenom u sebe jednako kao prije. Nisam se osjećala ni slobodnom ni samostalnom. I tu se skrivalo ono najvažnije. Nisam se osjećala samostalnom.
Svjesno, bila sam nepodvojena prema želji da budem samostalna. Samostalnost je po mom mišljenju bila nešto što sam cijenila iznad svega ostalog. Ali pokazalo se da uopće nisam shvaćala značenje te riječi. Godinama sam pogrešno vjerovala da je buntovništvo samostalnost. Vjerovala sam da svaki put kad se prema nekom muškarcu u svom životu odnosim loše jer mi je »posao na prvom mjestu«, u biti provodim svoju samostalnost. Vjerovala sam da time što se odijevam neuredno i depresivno prkosim društvenom kodeksu. Vjerovala sam da beskonačno ponavljanje povijesti ugnjetavanja žena objašnjava zašto ne pišem.
Ono što nisam shvaćala je da vrsta samostalnosti o kakvoj sam govorila nije nešto što se zahtijeva ili moli, već nešto što se stječe zaslugom. Ona nije dar koji možeš izvući iz same sebe, nije pasivno, nego aktivno stanje uma. Čehov je rekao: »Drugi su me učinili robom, ali ja moram istisnuti tog roba iz sebe, kap po kap.« Što ja tumačim ovako: Čovjek teško radi na tome da stekne spoznaje o samom sebi kako bi mogao pogledao u karte koje mu je život dodijelio i naučiti ih odigrati tako da ne žali za njima te si na taj način dati najveću snagu koju jedno ljudsko biće može posjedovati: spoznaju s čime može i s čime ne može živjeti - i zašto. To je, shvatila sam s vremenom, samostalnost.
To je prava tema Waldena. Thoreau je otišao u šumu da ga pita: Što mi točno treba i koliko sam spreman platiti za tot Pitanje je postavio muškarac koji se htio podvrgnuti testu, spoznati samog sebe kako bi mogao živjeti u stanju unutarnje samostalnosti s ljudima, ne bez njih. Za to mu treba, vjerovao je, da smisli pusto mjesto gdje će dijeliti stvarne potrebe od onih ukorijenjenih u njegovoj mašti. Nagrada koju je za to trebao dobiti je trebala biti sposobnost da se suoči sa svijetom onakvim kakav uistinu jest, onakav kakav on uistinu jest.

* * *

I gdje me to ostavlja u mojoj šezdeset petoj godini? I gdje, što se toga tiče, ostavlja nas ostale nazovi samostalne? U pravednom, dobrohotnom svijetu gdje sve rane i izopačenosti potječu iz vlastitih neuroza i djetinjastosti? Ne bih rekla. Nezadovoljstvo koje žene osjećaju je stvarno. Naše nezadovoljstvo time što smo rođene kao članice »krivog« spola u zadnja dva stoljeća doseže vrhunac svakih pedeset godina (otkad je Mary Wollstonecraft objavila A Vindication of the Rights of Woman 1792.), i to s pravom. Svaki put kad se to dogodi, zapljusne nas novi val borbe za ženska prava, toliko snažan u svojoj početnoj, fazi da je teško povjerovati da će se ikad smiriti. On se, naravno, s vremenom smiri, ali iza sebe ostavi tisuće života zauvijek promijenjenih nabolje.
Ubrajam se među sretne jer sam sazrela u vrijeme kad se dizao drugi val američkog feminizma. Jer je produbio moje razumijevanje sebe same kao osobe rođene u krivom spolu. Feminizam mi je neizmjerno pojasnio da moram spoznati: Što sam ja? Što je svijet? Što mi drugi rade? Što radim sama sebi? Iako feminizam, nažalost, nije riješio kontradikcije koje imam u sebi (potreba za partnerom koja je proturječna potrebi da budem samodostatna), dopustio mi je da provedem život istražujući ih, analizirajući ih i bolje ih razumijevajući.
I tako, spuštajući šalicu na prozor stana koji je moj i samo moj, dolazim do zaključka, barem jednog: ja sam, jednostavno, osoba koja živi ovakvim životom jer sam to djelomično sama izabrala i jer je takav život djelomično izabrao mene, život koji je, premda ispunjen prijateljima, obitelji i kolegama, primarno samački, koji živim samostalno. I iako je ovo daleko od idealnog - i iako ima dana kad me samoća truje - većinu vremena je to život, moj život, koji sam naučila prihvatiti i cijeniti. Jer zamislite samo kako bi nemoguće bilo voditi ovakav život prije pedeset godina! I kolika je privilegija što ga sada možemo voditi. Živjeti u vremenima kad ima mjesta za mene i meni slične: žene koje žive svoje proturječnosti, a ne maštanja. U vremenima koja nam dopuštaju da se aktivno borimo sa samima sobom kako bismo mogle postati ono što uistinu jesmo. U vremenima koja smo ja i moja generacija feministica pomogle stvoriti. (I tu se isplati sav posao i polemika. Mogu se osvrnuti i osjetiti da sam ispunila svoju životnu svrhu, što me i sada ispunjava.) Moj život utjelovljuje nevjerojatno obrazovanje, obrazovanje koje proizlazi iz življenja proturječja drskih, brutalno iskrenih izjava danih s barikada i šokantne realnosti svakodnevne borbe s vlastitim neznanjem. To je pravo veselje revolucionarnog bijesa: ono koje vodi stvarnoj samostalnosti.

Savršena jednakost različitih putova kojima smo odabrali ići
Postati majka. Ili ne.

Pam Houston

Prije dva tjedna proslavila sam svoj trideset deveti rođendan. Moji studenti su mi ukrasili ured balonima i ukrasnim vrpcama. Pjevali su mi i kupili mi tortu iz Baskin-Robbinsa.
»Je li vam ovo prvi trideset deveti rođendan?« pitalo je nekoliko mojih kolega.
Shvatila sam da još nisam došla u godine kad se po pravilu laže o godinama, ali da sam vrlo blizu.
Studenti su me pitali postoji li nešto što bih ove zadnje godine prije nego što službeno postanem stara željela napraviti.
Sagledala sam svoj životopis. Tri objavljene knjige, pedeset posjećenih zemalja, profesorsko mjesto na sveučilištu u sjevernoj Kaliforniji na koje još uvijek nisam izabrana za stalno, farma u planinama Colorado na 2.700 metara. Prijatelji, psi i konji koje obožavam, poštovanje prema kolegama, sve veća sklonost svijesti i velikodušnosti.
Tu je i nekoliko velikih propusta koje sam prizvala pjevajući riječi jedne pjesme Shaw Colvin:

Nisam nikog rodila,
Nisam bila ničija supruga,
A čini se da nisam ni ničija kći.

Neke moje kolegice nasmijale su se znajući o čemu pričam.
Zadnjih pet godina sam provela čekajući da uočim u vlastitim očima paniku koju sam primjećivala u očima gotovo svih mojih prijateljica koje nemaju djecu, snažnu želju za dojenjem, želju da pretrpe sve od bolnih igala do bolno dosadnih muškaraca da bi zadovoljile tu jednu želju koja ih u potpunosti opsjeda.
Donedavno je nije uopće bilo, a čak se i sad inačica koju imam čini spekulativnom i dvojbenom u usporedbi sa strasnom žudnjom koju sam primijetila kod svojih prijateljica.
»I, je li Shaw Colvin na kraju imala dijete?« pitao je netko.
Budno pazim na samu sebe, budući da vlastitoj rezerviranosti vjerujem manje nego bilo čemu drugom.
»Aha«, rekao je netko drugi. »Sigurna sam da na kraju jest.«

* * *

Učinila sam tri stvari kad sam se vratila kući iz pošte i zatekla poruku koju mi je Randy, moj zaručnik, ostavio napisavši da me ostavlja. U kojoj je pisalo: Ne pokušavaj stupiti u kontakt sa mnom nikad više. U kojoj je pisalo: Stvarno sam te volio, Randy.
Dogovorila sam sastanak sa svojim psihijatrom, pisala kineskom veleposlanstvu da mi odobre vizu za Tibet i otišla u najdražu mi knjižaru kupiti knjigu o usvajanju djece koja nisu državljani SAD-a. To su bile prve tri stvari koje su mi pale na pamet, stvari koje nisam radila jer sam se bojala da bi se Randy mogao osjećati ugroženim, a tada mi je, koliko god to bilo glupo, bilo najvažnije da slučajno nečim ne bih izazvala da se Randy osjeća ugroženim.
Police u knjižari vrvjele su literaturom o usvajanju. S odvažnih crnožutih polica gledao me naslov Usvajanje za početnike.
»Pa, što je tim ljudima?« rekla sam prodavačici.
»Ne shvaćate«, rekla je, »To je dio serije.«
Ali shvaćala sam. »Računala,« rekla sam, »proizvodnja vina, feng shui, to mi je jasno«, rekla sam. »Ali ovo, pa to jednostavno ne ide.«
Kad je otišla, sakrila sam knjigu »za početnike« iza ostalih, izvukla knjigu o usvajanju djece koja nisu državljani SAD-a, odnijela je do blagajne i kupila a da je pritom nisam ni pokušala otvoriti.

* * *

Godine 1992., malo prije nego što je objavljena moja prva knjiga, otkrila sam da sam prvi put trudna. Otac djeteta je bio dobar čovjek i premda ga nisam jako dobro poznavala kad sam otkrila da sam trudna, udala sam se za njega i ostala u braku dobrih nekoliko godina.
Vijest o trudnoći sam nekoliko dana držala za sebe, a zatim rekla njemu, mojoj urednici i nakon toga majci. Djetetov otac je rekao: »Mislim da je to čudno, ali ne mogu ti garantirati da ću zauvijek ostati kraj tebe.«
Na kraju sam abortirala slušajući savjet urednice i majke za koje je ovo bio rijedak slučaj da dijele mišljenje - premda je jedino moja majka bila dovoljno hrabra da mi to kaže u lice. Rekla je: »Talentirana si, imaš poseban dar. Puno ljudi je uložilo u taj dar i od tebe očekuje rezultate. Čim budeš rodila to dijete, postat ćeš obična, ista kao sve druge.«

* * *

Većinom bih bila jako loša majka. Jednako sam se bojala biti ovisna o nekome koliko i imati nekoga tko će biti ovisan o meni. Nisam se sjećala devet desetina vlastitog brutalnog djetinjstva. Nisam znala razlučiti što je u tom mom djetinjstvu bilo dobro, a što loše.
A zatim sam našla najboljeg psihijatra na svijetu koji me naučio da se suočim sa svojim strahovima i gubicima, koji me naučio da sam odrasla osoba koja od života može napraviti što god želi, koji me naučio da se radujem tome što sam živa i svjesna bogatog života koji živim, koji se neprestano mijenja.
Sada i on i moji najbolji prijatelji kažu da bih bila odlična majka, ali još uvijek osjećam kako me prošlost pritiska. Sada znam, iako nisam potpuno sigurna, da neću ponoviti zločine koje sam počinila u prošlosti, ali ima li prošlost možda neki vlastiti život, neku regenerativnu sposobnost poput zvjezdače kojoj izraste novi krak, veliku i nezaustavljivu bez obzira na to što mi ljudi činili?

* * *

Slučajno sam se zatekla u Vailu na dan kad je Kate rodila Trumana. Obično smo Kate i ja udaljene šest sati vožnje jedna od druge kad sam u Coloradu, ali bila sam u Vailu na skijanju s prijateljima, a nju je trebalo prevesti u nešto veću bolnicu na porođaj. To joj je bilo drugo dijete. Budući da je ovaj porođaj bio vaginalni, a prvi carskim rezom, u lokalnoj bolnici su se bojali obaviti porod.
Rekla sam joj da me Randy ostavio prije tjedan dana, ali nismo imale vremena porazgovarati o tome. Ušla sam u sobu tri sata i dvadeset minuta nakon Trumanova rođenja. Nosila sam ukrasnu vrećicu u koju sam stavila kozji sir, plišanu igračku, tri ili četiri slatke mandarine i, s obzirom na to da je za mene uvijek predstavljao ženstvenost, kolac s kremom od oraha. Kate me pogledala i rasplakala se. Njezin suprug John (jedan od dobrih muškaraca) radosno me zagrlio.
»Na trenutke je bol bila toliko nepodnošljiva da sam počela halucinirati o seljacima u polju.«
John me pogledao i slegnuo ramenima. »Ludo«, rekao je. »Želiš li malo držati Trumana?«
Prsti su mu bili potpuno disproporcionalni, predugi za tijelo, i svako malo je otvarao oči. Nisam mogla vjerovati da nešto tako malo može postojati.
Osjećala sam da bih zauvijek mogla sjediti u toj stolici za ljuljanje držeći ga u naručju.
»Kad se budeš ženio,« rekla sam mu, »ja ću biti starica s dugom, sijedom pletenicom koja će plakati kao luda, a ti ćeš reći: Hej, mama, tko je ona stara luda koja pravi budalu od sebe? A tvoja mama će reći: Sjećaš se tete Pam koja te držala u naručju kad si bio star samo tri sata? I prevrnut ćeš očima, poljubiti svoju ženu i pogledati me sa sažaljenjem.«
Kad je Kate ustala promijeniti spavaćicu, krv je curila iz nje kao iz lonca.
»Je li to normalno?« upitala sam.
Kate je odmahnula rukom. »To nije ništa, trebala si me vidjeti prije nekoliko sati.«

* * *

Nikad nisam bila u vezi s muškarcem kojemu sam vjerovala dovoljno da bih mu povjerila brigu o svojoj djeci. Pretpostavljam da je to, kako bi moj psihijatar rekao, samo simptom problema, a ne sam problem.

* * *

Moja je majka bila opsjednuta težinom i fizičkim izgledom. Ne samo svojim i mojim (premda je očito da ju je to najviše zaokupljalo), nego i svih drugih u mom životu, njezinu životu, na TV-u. U njezinoj glavi nikakva količina inteligencije, pameti, šarma ili dobrote nije mogla prevagnuti pet ili deset kilograma viška tjelesne težine.
»Ako se pogledaš u ogledalo i vidiš da si debela«, Često bi znala reći, »tada je debela jedino što ćeš u životu biti.«
Njezin svakodnevni izazov za nas obje je bio: vidjeti možemo li izdržati da ne jedemo cijeli dan do večere, a zatim: prestati jesti iste sekunde kad nam prestane kruljiti u želucu.
Potpuno mi je nevjerojatno kako je dopustila samoj sebi da se udeblja dok je bila trudna sa mnom. Iskreno se nadam da sve ove godine ne izbjegavam imati dijete jer se bojim što bi mi majka rekla (iz groba) kad bih došla na kilažu uobičajenu za trudnicu u devetom mjesecu trudnoće.

* * *

Moja prijateljica Sarah i ja sjedimo u tajlandskom restoranu s njezinim sedmomjesečnim sinom, Collierom, posjednutim između nas. Kad je rodila prvog sina, Bena, Sarah je provela sate u radaonici i mjesece oporavljajući se od jake postporodajne depresije. Kad se rodio Collier, s obzirom na to da nije mogao disati na visokim nadmorskim visinama u Coloradu, obitelj se morala preseliti na obalu u Kaliforniju.
Ben, koji je sada bio u dobi od divnih pet godina, gledao je utrke motocikala s tatom. Collier je disao kalifornijski zrak s lakoćom, a Sarah je, sjedeći preko puta stola, izgledala sretnije nego ikad.
Znatan dio energije trošili smo na zabavljanje Colliera kako ne bi plakao i da time ne bismo živcirali druge ljude u restoranu.
Jedno vrijeme mi je pokušavao odvojiti palac i kažiprst. Nakon toga je uživao ostavljajući tragove jedinog zuba u ustima na mojim jagodicama. Zatim je cuclao moje srebrne narukvice, jednu po jednu. Pa je pojeo puno zgnječene banane i nečeg iz dječje hrane u staklenci što je imalo alarmantnu zelenu boju.
Jedva da si čuo zvuk od njega, jedva da je komadić hrane pao na pod, ali svejedno su žene oko nas pogledavale prema našem stolu s najstrožim neodobravanjem. Sarah se jednostavno nastavila smješkati njima i Collieru izmišljajući priče o patetičnim životima koje te žene sigurno vode.
Ona je osam godina išla na oplodnju i nije uspjela zatrudnjeti. Ona je izgubila jedinca u groznoj brakorazvodnoj parnici. Sarah je rekla da se sigurno boje da im ručak ne bi prije vremena završio, a ja sam rekla da je to što na njihovim licima izgleda kao prezir zasigurno glad koju vrlo slabo uspijevaju sakriti,
Zaštitnički sam spustila ruku na Collierovu glavu. Nije mi promaknulo pomisliti kako na trenutak i ja izgledam kao jedna od njih.

* * *

Kao osoba koja je pretrpjela puno fizičke boli u životu: više od deset lomova kostiju, uključujući podlakticu, lakatnu kost, goljenicu, lisnu kost i bedrenu kost. Kosti su nastradale tijekom mog nasilnog djetinjstva ili za uporne i tvrdoglave rekreacije nakon što sam odrasla.
Moram priznati da sam svjesno oklijevala pristati na bol koju donosi porođaj. Pretpostavljam da je i to simptom, a ne sam problem.

* * *

Bio je to naš treći dan u najsjevernijem dijelu Laosa, otprilike trideseto selo u kojem smo se zaustavili. Kolibe su mirno stajale na suncu i blijedjele. Svinje su rovale oko grmlja. Nekoliko pura je kljucalo po prašini. U zraku kasnog jutra osjećao se miris dima zapaljenih drva, a odmah ispod toga slađi, slabiji miris zapaljenog opijuma.
U Laosu ima šezdeset osam različitih manjinskih etničkih skupina, a naš vodič, Xai, htio je da Randy i ja upoznamo barem jednog pripadnika svake skupine. Stajali smo u dvorištu čekajući da se nešto dogodi. Starica, zuba prekrivenih mrljama od žvakanja Betelova oraha, došla je do vrata i pogledala prema nama. Zatim su do vrata dojurila tri mala dječaka više nalik štencima nego djeci i istrčala u dvorište.
Jedan je bio poseban. Na sebi je imao tradicionalnu malezijsku halju, prugastom sivom maramom oko struka zavezanu crvenu košulju na kojoj je bilo izvezeno osam sretnih budističkih znakova. Imao je okruglo lice s velikim rupicama na obrazima, širok nos, duboke, inteligentne oči, kratku crnu kosu i slamnate sandale. Kad me ugledao, ukopao se u mjestu, nabacio pozu i nasmiješio mi se kao da je Miss Amerike, a ja Bert Parks. Nije mogao imati više od četiri godine.
Pozdravila sam ga na jednom od šezdeset osam jezika za koji sam mislila da je ispravan i uzvratio mi je vjerojatno malo oponašajući moj naglasak. Osmijeh mu se još više raširio. Pokazao je na fotoaparat koji sam imala uz sebe. Podigla sam ga i slikala. Ostala djeca su pokušavala privući njegovu pozornost, no pogled mu ni u jednom trenutku nije skrenuo s mog lica.
Xai se već vraćao prema kombiju kojim smo došli.
Pročitala sam puno priča o otmici djece. O jalovim ženama koje, kad ugleda dijete, toliko spopadne žudnja da ga otmu i odjure iz trgovine. Do tog trenutka sam uvijek mislila da su takve žene posebna vrsta, toliko drukčije od mene i mojih iskustava da su mi se činile poput likova iz bajki.
Sve je više djece počelo izlaziti u dvorište. Najmanje četvoro ili petoro iz svake kolibe, mislila sam. Dječak koji mi se osmjehnuo još uvijek me promatrao dok sam odlazila prema cesti. I tada su se javile prve nerazumne misli u mojoj glavi: bi li njegova odsutnost ublažila siromaštvo u njegovoj zajednici? Zar je i njegova sudbina, poput sudbine toliko ostalih seljana, da mu budućnost bude vezana uz opijum? Hoće li uopće imati budućnost?
Sjela sam na stražnje sjedalo i spustila prozor. Još uvijek me gledao.
Pokušala sam pogoditi koliko te djece su njegova braća i sestre. Ne bi bilo razlike ni da je stotinu njih, znala sam. Taj bi mali dječak bez sumnje nekome nedostajao.
Mahnula sam mu i on je mahnuo meni. Xai i Randy nisu imali pojma koliko se moj život u tom trenutku promijenio.
Nisam namjeravala zgrabiti dječaka i pobjeći s njim niz prtenu cestu. Nisam namjeravala pretpostaviti da bih mu mogla pružiti bolji život od ovoga koji ima u Zlatnom trokutu Laosa.
Ali da je njegova majka gledala kroz prozor, da je pogledala u moje oči, da je izašla iz kuće i pitala me koliko sam spremna platiti ili izašla iz kuće i stavila njegovu ruku u moju i rekla: »Neka ide u Ameriku i naraste velik i jak« ili da je starica na dovratku rekla: »Kakva šteta, oba roditelja su mu umrla, a ja nemam dovoljno hrane za sve njih«, ne bih oklijevala ni trena.
Kombi je krenuo i otkotrljali smo se iz sela. Još uvijek čuvam njegovu sliku u novčaniku.

* * *

Ali ima i dana kad jednostavno volim svoj život: svoje pse, svoje prijatelje, svoju slobodu. Obožavam što mogu sjesti u avion na kojem je napisano ime na jeziku koji ne mogu prepoznati i znati da ću, kad avion ponovno dotakne zemlju, biti u svijetu drukčijem od bilo kojeg drugog koji sam u životu vidjela - Bolivija, Tibet, Antarktik, Butan. Obožavam što me nije briga kakvu hranu jedem, hoću li se razboljeti ili hoće li cijela zemlja krenuti u štrajk pa se neću moći vratiti kući.
Obožavam biti budna cijelu noć i pisati ako imam inspiraciju.
Obožavam glumiti dobrog roditelja svojim studentima, potpuno vjerovati u njihove sposobnosti, pomagati im da vjeruju da mogu postati što god žele.
Obožavam sjediti za stolom s piscima i pjesnicima u sobi koja miriše na viski i cigarete, a razgovor se sve više udaljava od razgovora podobnog za uši njihove djece.
Slučajno sretnem Katy, staru prijateljicu s faksa, u Peet’s Coffee and Tea u blizini moje kuće. Objema nam je glavni predmet bio engleski na sveučilištu Denison, imale smo rođendan skoro isti dan, oboje smo otišle na zapad otkriti što smo i što želimo po završetku školovanja.
Katy je sa sobom vodila svog mlađeg sina, brat mu je upravo krenuo u prvi razred, i dok sam izlijetala kroz vrata u žurbi između jutarnjeg pisanja i poslijepodnevnog predavanja, ugledala sam je kako sjedi na klupi na suncu i pomaže sinu da mrvicama nahrani ptice izraza lica i držanja koji su govorili: mogla bih sjediti ovdje cijelo poslijepodne.
Uzela sam si minutu vremena da sjednem kraj njih. Oplakivala je činjenicu što će uskoro navršiti četrdesetu, a žali što nije učinila više u životu. Ja sam rekla da se često pitam nisam li trebala učiniti manje.
Kad smo se rastale, zapisala sam njezin broj telefona na posjetnicu jedne pariške optičarske radnje koju sam izvukla iz novčanika. Ona je moj broj zapisala na pozadinu godišnje karte mjesnog zoološkog vrta.
Rekla sam: »E pa to ukratko govori sve, zar ne?«
A poslije sam se brinula da je to što sam rekla možda zvučalo uobraženo, a u biti sam mislila kako su savršeno jednaki različiti putovi kojima smo odabrale ići. Obje smo zavidjele jedna drugoj na životu koji vodimo, obje smo osjećale da nešto propuštamo, a opet nijednoj od nas ne bi palo na pamet da mijenjamo mjesta.
Na putu kući sam shvatila da nijednu od nas ništa na svijetu ne bi spriječilo da odaberemo putove kojima smo krenule. Kad sam se vratila kući, promatrala sam knjigu o usvajanju na polici na kojoj je stajala.
»Između tvog oca i mene sve je bilo savršeno dok se ti nisi rodila«, običavala je reći moja majka gotovo svakog dana. A zatim bi si natočila još jednu čašu votke i uključila What’s My Line na televizoru.
Pretpostavljam da je to bio samo simptom, iako je moguće da se time približavamo samom problemu.

* * *

Po ulasku u dvadesetu imala sam prijateljicu, zvat ću je Anna, koja je izgubila dijete nedugo nakon poroda. Nisam je dugo poznavala. Sprijateljile smo se u vrijeme njezine trudnoće, dijete je živjelo nekoliko mjeseci, a ona i njezin suprug su se preselili nedugo nakon što je umrlo. Sprovod tog djeteta bio je prvi sprovod u mom životu.
Sjećam se jednog našeg razgovora nekoliko mjeseci nakon smrti. Annin brak je bio u problemima i oboje su se nadali da će im selidba pomoći da zaborave prošlost.
»Ne mogu ni zamisliti«, rekla sam, »što osjećaš.«
»Ne,« rekla je, »ne možeš.« Tada sam bila mlada. Ali iako je Anna bila mlađa od mene, gledala me svojim tamnim očima koje su izgledale kao da u njima više nema duše.
»Nemam još ni dvadeset godina«, rekla je, »a koliko god to ne želim, znam da je moj život završio.«
Sjećam se svih sumnji koje je imala u vezi s trudnoćom. Brak. Obavezati se prema djetetu prije nego što je uspjela nešto učiniti od svog života. Sve je to nestalo rođenjem djeteta i jedino što je sada umjesto toga u njoj ostalo bila je tuga.
Davno sam izgubila kontakt s Annom, ali često mislim na nju. Kad mi je umrla majka 1992., kad mi je umrla najbolja prijateljica 1993. i prošle godine, kad je muškarac kojeg sam istinski voljela umro od raka prije nego što sam uopće saznala da je bolestan.
Umjesto djece imam pse, irske lovne pse, i učinila sam od njih svoju djecu na sve predvidljive načine na koje žene to čine. Kad je mom Danteu, najdivnijem i najdražem psu kojeg sam poznavala, dijagnosticiran osteosarkom u četvrtoj godini života, uvidjela sam da sam se štitila od gubitaka. Da sam se ogradila od smrti roditelja i prijatelja, da sam se bojala čuti Annine riječi iz vlastitih usta toliko da sam jedan dio sebe držala podalje od njihove bolesti (što ne znači da sam ih napustila, nego da sam se držala podalje od njih) i na taj način razočarala i njih i sebe.
Zaklela sam se da to s Danteom neću učiniti. Zaklela sam se da to nikada više neću učiniti. Srušila sam zid koji je strah od gubitka podigao u meni i njegovo rušenje sam osjetila kao fizičko olakšanje. Zaklela sam se da ću voljeti Dantea svaki dan do njegove smrti, potpuno i svjesno.
Usprkos svim liječničkim prognozama, još uvijek je živ. Znam da je svaki dan koji imam s njim dar i još nisam prekršila svoje obećanje. Također znam da je više od straha da izgubim svoju samostalnost, više od straha da ću u sebi otkriti majčin bijes, više od bilo čega drugog što mi može pasti na pamet stvarni razlog zašto nemam djece to što se nisam uspjela pomiriti s mišlju da bih mogla izgubiti nekoga koga bezgranično volim.
Znala sam da ću ako nastavim pisati dovoljno dugo, napokon doći ne samo do simptoma, nego u samo srce problema.
Bilo je tiho u kući prošlu noć kad sam skinula s police knjigu o usvajanju. Psi su čvrsto spavali, a noćne ptice dozivale s polja preko puta ulice. Skinula sam korice i utonula u ležaj s Danteom.
»Čestitam«, pisalo je. »Upravo ste napravili prvi korak.«

Autorice

Laurie Abraham, glavna urednica časopisa Elle, autorica knjige Mama
Might Be Better Off Dead: The Failure of Health Care in Urban America (University of Chicago Press). Do svibnja 2000. urednica u časopisu Mirabella. Među ostalim pisala za New York Times Magazine, New Republic, Health i Village Voice. Tekst pod naslovom »Landscape of Desire«, koji je napisala za časopis Mirabella 1999., Best American Essays izdvojio je kao jedan od najznačajnih američkih eseja te godine.

NATALIE ANGIER, dobitnica Pulitzerove nagrade za istraživačko novinarstvo. Piše za New York Times. Autorica knjige Women: An Intimate Geography, koja je ušla u užu konkurenciju za National Book Award, te romana The Beauty of the Beastly i Natural Obsessions. Pisala i/ili uređivala Times, Discover, Atlantic Monthly, Parade, Natural History, Ms. i mnoge druge tiskane i online časopise. Živi u Takoma Parku u državi Maryland sa suprugom Rickom Weissom i kćeri Katherine.

JILL BIALOSKY je autorica dvije zbirke poezije, The End of Desire i
Subterreanean, te romana House Under Snow (Harcourt, 2002.). Uz Helen Schulman urednica antologije Wanting a Child. Njezine pjesme i eseji objavljivani su u časopisima poput Paris Review, New Republic, New Yorker, Redbook, American Poetry Review i Nation. Urednica je u W.W. Norton & Company i živi u New York Cityju sa suprugom i sinom.

VERONICA CHAMBERS je autorica memoara Mama’s Girl i nekoliko knjiga za djecu. Redovito objavljuje u časopisu O, New York Timesu i mnogim drugim časopisima. Godine 2001-2002. dobila je stipendiju Hodder Fellow Sveučilišta Princeton. Sa zaručnikom Jasonom Clampetom živi u Princetonu gdje piše roman.

KATE CHRISTENSEN je autorica romana In the Drink i Jeremy Thrane.
Objavljivala je eseje i članke u raznim časopisima, uključujući Salon, Mademoiselle i Hartford Courant. Živi u Brooklynu sa suprugom.

CHITRA DIVAKURUNI je autorica romana The Mistress of Spices i
Arranged Marriage, za koji je osvojila American Book Award. Njezin najnoviji roman je The Vine of Desire. Objavljivala je u The Best American Short Stories, Atlantic Monthly, New Yorker, Ms., Zoetrope, časopisu O i drugdje. Živi naizmjence u sjevernoj Kaliforniji i Houstonu, gdje predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Houston.

HOPE EDELMAN je autorica tri publicističke knjige, uključujući bestseler Motherless Daughters koji je New York Times proglasio knjigom godine. Osvojila je nagradu Pushcart Prize za publicistiku. Njezini eseji i članci pojavljuju se u raznim časopisima, uključujući New York Times, Chicago Tribune, San Francisco Chronicle, Self, Glamour, Child i Seventeen. Zivi sa suprugom i dvije kćeri u Los Angelesu, gdje radi kao profesorica na Sveučilištu Antioch.

ELLEN GILCHRIST je objavila devetnaest romana, dvije zbirke poezije i zbirku eseja. Dobitnica je National Book Award za beletristiku. Živi u Fayettevilleu u državi Arkansas i Ocean Springsu u državi Mississippi. Predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Arkansas.

VIVIAN GORNICK je autorica osam knjiga, uključujući memoare
Fierce Attachments i zbirku eseja Approaching Eye Level i The eng of the Novel of Love. Njezina najnovija knjiga, koja se temelji na petnaest godina predavanja kreativnog pisanja, ima naslov The Situation and the Story: The Art of Personal Narrative. Živi u New York Cityju.

KERRY HERLIHY predaje engleski jezik i književnost devetim razredima osnovne škole. Njezini su eseji objavljeni u brojnim antologijama, uključujući Motherland: Writing by Irish American Women About Mothers and Daughters. Živi s kćeri izvan Bostona.

PAM HOUSTON je autorica dvije zbirke pripovjedaka, Cowboys Are My
Weakness i Waltzing the Cat, te zbirke eseja A Little More About Me. Njezini radovi su objavljivani u mnogim časopisima i antologijama, zadnji u časopisu O, a najznačajniji u The O. Trenutno radi na romanu Sighthound i upravo je završila prvu dramu Tracking the Pleiades. Živi u planinama jugozapadnog Colorada i predaje na Sveučilištu California u Davisu.

KAREN KARBO autorica je tri romana, uključujući Motherghood Made a Man Out of Me, koji je New York Times ubrojao u najznačajnije romane godine. Dobila je stipendiju NEA i nagradu General Electric Younger Writer Award. Njezino najnovije djelo, Generation Ex: Tales form the Second Wives Club, memoari su o razvodu, a memoari The Stuff of Life, o posljednjim godinama života njezina oca, objavljeni su 2002. Objavljivala je publicistiku, eseje i kritike u Vogueu, Elleu, Esquireu, Entertainment Weeklyju, Fast Company, Nee Republicu i Sports Illustrated for Women. Živi u Portlandu u državi Oregon.

CYNTHIA KLING je vrtlarka, spisateljica i urednica koja živi u državi
New York sa suprugom Philipom Weissom, također piscem, i njihova dva psa, Franklinom i Mercerom.

NATALIE KUSZ je bivša voditeljica programa kreativnog pisanja na
Harvardu, a sada predaje MFA na Sveučilištu Eastern Washington. Njezina djela, uključujući i memoare Road Song 1990., objavljena su u četiri zemlje. Osvojila je nagradu Whiting Writers’ Award, stipendiju NEA, Pushcart Prize i primila brojne počasti.

E. S. MADURO je pseudonim mlade spisateljice i savjetnice za mladež koja živi naizmjence u Novoj Engleskoj i Središnjoj Americi.

JEN MARSHALL je direktorica izdavačke kuće Anchor Books, odjela izdavačke kuće Random House, Inc. Živi u New York Cityju.

HAZEL McCLAY je pseudonim spisateljice koja piše publicistiku i beletristiku, rođene i odrasle na Srednjem zapadu.

DAPHNE MERKIN je autorica romana Enchantment, za koji je osvojila
Edward Lewis Wallant Award, i poznate zbirke eseja koja je dobila brojne pohvalne kritike pod naslovom Dreaming of Hitler. Redovito objavljuje u New Yorkeru, New York Times Magazineu i drugim časopisima.

SARAH MILLER piše za razne časopise, uključujući Details, Glamour,
Comopolitan, TV Guide i New York Press, te za radioemisiju This American Life. Živi u Los Angelesu.

CATHERINE NEWMAN piše i ureduje u zapadnom Massachusettsu, gdje živi s dečkom Michaelom Millnerom i njihovim sinom Benom.

HANNAH PINE je pseudonim spisateljice koja živi i radi u SAD-u.

ELISSA SCHAPPELL je autorica romana Use Me, koji je New York
Times uvrstio među značajne naslove, Los Angeles Times proglasio knjigom godine, te koji je osvojio Discovery/Border’s Original Voice Award i ušao u uži izbor za PEN/Hemingway Award. Jedna je od urednica časopisa Vanity Fair, za koji piše kolumnu o knjigama »Hot Type«, i suosnivačica časopisa Tin Howe, čija je trenutno urednica. Njezina beletristička i publicistička djela objavljivana su u brojnim antologijama i časopisima, uključujući The KGB Bar Reader, Bomb, Spin i Paris Review. Živi u Brooklynu sa suprugom i dvoje djece.

HELEN SCHULMAN autorica je romana P.S., The Revisionist i Out of
Time, te zbirke pripovjedaka Not a Free Show. Zajedno s Jill Bialosky uredila je antologiju Wantiga Child. Njezine pripovijetke, eseji i književni osvrti objavljivani su u časopisima Time, Vanity Fair, GQ, Vogue, New York Times Book Review, Paris Review, Ploughshares i drugima. Predaje na odjelu za pisanje Sveučilišta Columbia.

SUNSAN SQUIRE je autorica beletrističke narativne studije pod naslovom For Better, For Worse o posljedicama roditeljstva na primjeru pet suvremenih brakova. Njezinu sljedeću knjigu, povijest braka na Zapadu, objavila je izdavačka kuća Bloomsbury U.S.A. 2003.

KRISTIN VAN OGTROP je glavna urednica časopisa Glamour.
Također radi za Vogue, Premiere i Travel & Leisure. Njezini tekstovi su objavljivani i u časopisima Vogue, Outside, Equity, te antologiji Child of Mine. Živi u Westchester Countyju u državi New York sa suprugom i dva sina.

NANCY WARTIK je svojim člancima, osvrtima i pričama pridonijela velikom broju časopisa, uključujući New York Times, Los Angeles Times, Harper’s Bazaar, Glamour i Self. Radila je za časopis Ms. i predavala na Hunter Collegeu i Sveučilištu Fordham. Živi sa suprugom Dennisom Overbyeom u New York Cityju.