Gulliverova putovanja

Druga glava

Houyhnhnm vodi pisca u svoju kuću. — Opisuje se kuća. — Kako pisca primaju. — Houyhnhnmska hrana. — Pisac u nevolji zbog nestašice jela. — Naposljetku se pomaže. — Kako se hranio u toj zemlji.


Pošto sam prevalio oko tri milje, dođosmo k nekoj vrsti duge zgrade, od drvlja pozabadana uzemlju i ispletena unakrst; krov bio nizak, a pokriven slamom. Stadoh se sada malo hrabriti, pa izvadim nešto igračaka što ih putnici običavaju nositi za poklone divljim plemenima u Americi i po drugim krajevima svijeta, jer sam se nadao da će se svijet u kući tim udobrovoljiti i prijazno me dočekati.
Konj mi dade znak da uđem prvi; bio je to velik prostor s glatkim zemljanim podom, te s ljestvama za sijeno i s jaslama u svu duž na jednoj strani. Tu su dva kljuseta i tri kobile; ne jedu, nego nekoji od njih sjede na butinama, na veliko čudo moje; ali još jače sam se začudio kad sam vidio da su drugi zaposleni u kućanskim poslovima; činilo se da su to samo obične životinje, ali to je još učvrstilo moje mišljenje da oni koji znaju toliko prosvijetiti nerazumne životinje, zacijelo nadmašuju mudrošću sve narode na svijetu. Zelenko ušao odmah za mnom, tako da me oni drugi nisu loše dočekali. Rznuo im odrješito nekoliko puta, a oni mu odvratili.
Osim te odaje bile su tu još tri druge, u svu duž u kući, a ulazilo se na troja vrata, koja su jedna prema drugima, tako da vidiš naskroz; mi prođosmo kroz drugu odaju u treću. Tu je zelenko ušao prvi, a meni mahnuo da počekam; počekao sam u drugoj odaji i pripravio svoje darove za domaćina i domaćicu: bila su dva noža, tri narukvice od lažnog bisera, ogledalce i ogrlica od gmiza.
Konj zarzao tri-četiri puta, i ja sam očekivao da ću čuti kakav odgovor ljudskim glasom, ali nisam čuo drugačiji uzvrat nego u tom istom jeziku, samo u jedan ili dva maha piskutljiviji. Stadoh misliti da je to valjda kuća nekoga čovjeka koji je znatan među njima, kad se prave tolike ceremonije prije nego što ću pred njega. Ali da odlična čovjeka služe sami konji, to je nadilazilo moje pojmove: bojao sam se nije li mi se od patnja i nesreća pomutila pamet; trgnem se i ogledam se po odaji gdje sam ostao sam: uređena je kao i prva, samo otmjenije.
Nekoliko sam puta protro oči, ali sve mi iskrsavaju iste stvari. Štipao sam si ruke i bokove da se probudim, jer sam mislio da je to možda san. Onda zaključim čvrsto da te pojave ne mogu biti ništa drugo nego nekromanija i magija. Ali nisam imao vremena nastaviti te misli jer je zelenko došao na vrata i javio mi znakom da dođem za njim u treću odaju, gdje sam ugledao vrlo milu kobilu, sa ždrepčićem i ždrebicom, gdje na butinama sjede na slamarama, koje nisu nevješto izrađene, a sasvim su zgodne i čiste.
Čim sam ušao, ustade kobila sa svoje slamare, priđe sasvim k meni, pa kad mi je pozorno razmotrila ruke i lice, dobaci mi nadasve preziran pogled i okrene se konju, i čuo sam da se između njih često opetuje riječ yahoo; što ta riječ znači, nisam tada razumio, premda je bila prva koju sam naučio izgovarati; ali nabrzo sam se obavijestio, na vječiti jad svoj; konj mi, naime, mahnuoglavom, ponovio Hhuun, hhuun, kao i putem, a ja sam ga razumio da pođem za njim, pa me izveo kao u neko dvorište, gdje je podalje od kuće bila još jedna zgrada.
Uđemo onamo, i ja ugledam tri onakva odurna stvora kakva sam ugledao čim sam se iskrcao; jedu korijenje i meso nekih životinja, i to, kako sam kasnije doznao, magaraca i pasa, a gdjekad i koje krave, kad ugine po nezgodi ili od bolesti. Svi su jakim vrbovim šibama poprivezani za vrat o gredu; hranu drže među pandžama prednjih nogu i trgaju je zubima.
Gospodar konj naredio jednomu riđem kljusetu, slugi svojemu, neka odriješi najveću od tih životinja i dovede u dvorište, životinju i mene postavili jedno tik do drugoga, te gospodar i sluga pomno usporedili naša lica, a onda nekoliko puta ponovili riječ yahoo.
Ne može se opisati kako sam se zgrozio i zapanjio kad sam u toj odurnoj životinji razabrao pravu sliku i priliku čovjeka; lice joj je doduše plosnato i široko, nos zgnječen, usne debele, a usta velika; ali te su razlike obične u svih divljih naroda, gdje se crte u licu iskrivljuju time što puštaju da im djeca pužu po zemlji, ili se djeca nose na leđima, te lice trljaju majci o ramena. Prednje noge u yahooa razlikovale se od mojih ruku jedino po dugim noktima, po hrapavim i tamnim dlanovima, i po dlakavoj stražnjoj strani. Isto su nam slične bile noge, s istim razlikama, koje sam ja vrlo dobro znao, samo ih nisu znali konji, zbog mojih cipela i čarapa; isto tako po svem našem tijelu, osim dlakavosti i boje, što sam već opisao.
Velika je neprilika, čini se, snašla ta dva konja stoga što su vidjela da mi je drugo tijelo tako jako različito od yahoovljeva, a to moram zahvaliti svojoj odjeći, o kojoj oni nisu ni sanjali.
Riđan mi ponudio korijen što ga je držao između kopita i putišta, po njihovu običaju, koji ću opisati na podesnu mjestu; ja ga prihvatio u ruku, pomirisao i vratio mu što god sam uljudnije mogao. Donio mi iz yahooske staje komad magarećeg mesa, ali je zaudaralo tako odurno da sam se s gađenjem odvratio; on ga onda dobacio yahoou, a taj ga pomamno proždro. Zatim mi pokazao snopić sijena i kabao pun zobi, ali ja odmahnuo glavom u znak da ni jedno ni drugo nije hrana za mene.
I sada me zaista obuzeo strah da ću svakako skapati ako ne dospijem komu od svoje vlastite vrste; jer što se tiče onih yahooa, premda je u to vrijeme malo bilo takvih koji bi čovječanstvo jače ljubili nego ja, ipak priznajem da nikad nisam vidio živo stvorenje koje bi u svakom pogledu bilo tako odurno; i što sam ih bliže upoznavao, to su mi mrži bivali dokle god sam boravio u toj zemlji.
Gospodar konj razabrao to po mojem vladanju, te zato vratio yahooa u staju. Onda metnuo prednje kopito na usta, čemu sam se jako začudio, premda je to učinio neusiljeno i s kretnjom koja se činila posve prirodnom, te me i drugim znacima zapitao što bih jeo: ali ja mu nisam znao odgovoriti tako da bi mogao razumjeti; a sve da me i razumio, ne znam kako bi se išta moglo smisliti da se meni nađe hrana.
Dok smo bili tako zabavljeni, spazim gdje prolazi krava, te je pokažem i izrečem želju da je pomuzem. To je djelovalo; jer on me odveo natrag u kuću i naredio kobili sluškinji da otvori komoru, u kojoj je bila prilična zaliha mlijeka u zemljanu i drvenu sudu, u veliku redu i čistoći. Ona mi dala punu veliku zdjelu, te se ja svojski napio i dobro se okrijepio.
Oko podneva spazim kao neka kola, nalik na saonice, kako ih prema kući vuku četiri yahooa. U kolima bio star konj, koji se činio da je ugledna ličnost; sišao je stražnjim nogama naprijed, jer mu je po nesreći bila ozlijeđena lijeva prednja noga. Došao je na objed k našemu konju, koji ga je dočekao s velikom uljudnošću.
Objedovali su u najboljoj odaji, a drugo im jelo bijaše zob, skuhana u mlijeku, koju je stari konj jeo vruću, ali drugi hladnu. Jasle im bile smještene u krugu usred odaje i razdijeljene u nekoliko dijelova, a oni posjedali uokolo na snopove slame. Na sredini bile velike ljestve, a na njima su uglovi odgovarali svakomu razdjeljku na jaslama, tako da svaki konj i kobila imađaše svoje sijeno i svoju kašu od zobi i mlijeka, vrlo pristojno i uredno. Mladi ždrepčić i ždrebica vladali se vrlo čedno, a domaćin i domaćica izvanredno veselo i usrdno prema gostu. Zelenko mi odredio da stanem uz njega; on je s prijateljem mnogo razgovarao o meni, jer sam razabrao da me starac gleda i da se često ponavlja riječ yahoo.
Slučajno su mi bile na rukama rukavice, pa kad ih je opazio, gospodar zelenko kao da se zabezeknuo, te mi znakovima izrazio svoje čuđenje što sam to učinio od svojih prednjih nogu; tri-četiri puta metnuo je na njih svoje kopito, kao da mi želi kazati neka ih vratim u prijašnji oblik, a to sam odmah i učinio, skinuo rukavice i turio ih u džep.
To je dalo povoda daljemu razgovoru, i vidio sam da se društvu mili moje vladanje, a to mi je nabrzo urodilo dobrim plodom. Naložili mi da kažem ono nekoliko riječi što znam; pa dok su bili za objedom, učio me domaćim imenima zobi, mlijeka, vatre, vode i koječega drugoga; to sam bez muke izgovarao za njim, jer sam odmalena vrlolako učio jezike.
Kad su odručali, odveo me domaćin ustranu te mi znacima i riječima kazao u kolikoj je neprilici što ja nemam ništa za jelo. Zob se u njihovu jeziku zove hlunnh. Tu riječ izrekoh dva-tri puta; u prvi mah sam ju doduše odbio, ali kad sam opet pretitrao u glavi, smislio sam da bih od zobi mogao načiniti kakav kruh, koji bi uz mlijeko bio dovoljan da me održi na životu dok ne izmaknem u koju drugu zemlju i stvorenjima mojega roda.
Konj naloži odmah jednoj bijeloj kobili, sluškinji svoje obitelji, da mi u nekom drvenom koritu donese dosta zobi. Zob sam grijao na vatri kako sam mogao i trljao ju sve donde dok se nije sljuštila ljuska, a onda ju izvijao iz zrnja: zrnje sam zdrobio i smrvio između dva kamena, onda uzeo vode, smijesio tijesto ili kolač, ispekao na vatri i jeo toplo s mlijekom.
Bilo je to isprva vrlo netečno jelo, premda je prilično obično po mnogim europskim krajevima, ali mi je s vremenom postalo podnošljivo; a kako sam često u životu bio prisiljen na oskudnu hranu, nije mi to bilo prvo iskustvo kako se priroda lako zadovoljava. A valja mi spomenuti da nisam ni jedan sat pobolijevao dok sam bio na tom otoku.
Istina je, gdjekad sam pokušao da zamkama, koje bih načinio od yahooske dlake, uhvatim kunića ili pticu; često sam skupljao dobrih biljaka, kuhao ih i jeo kao salatu uz kruh; a pokadšto, kao rijetkost, načinio bih malo maslaca i pio sirutku.
Isprva mi je bila velika neprilika radi soli, ali navada me brzo izmirila s tim nedostatkom. Uvjeren sam da je često upotrebljavanje soli kod nas nastalo od raskoši, te se u prvi mah uvela samo kao pobuda za piće, osim gdje je sol potrebna da se meso održi na dalekim putovima ili na mjestima koja su daleko od velikih tržišta: jer vidimo da je ne voli nijedna životinja osim čovjeka, a što se mene tiče, kad sam otišao iz te zemlje, dugo je potrajalo dok joj nisam opet mogao trpjeti okus u kojem bilo jelu.
Dosta je da to kažem o prehrani, kojom drugi putnici pune svoje knjige, kao da je čitateljima osobita briga hranimo li se mi dobro ili loše. No ipak je bilo potrebno da je spomenem, jer bi inače svijet smatrao nemogućim da sam se tri godine mogao prehranjivati u takvoj zemlji i među takvim žiteljima.
Kad se smračilo, odredi mi gospodar konj mjesto gdje ću stanovati; bilo je samo šest lakata od kuće i odijeljeno od yahooske staje. Dobio sam tu nešto slame, pokrio se svojom odjećom i spavao tvrdo. Ali za kratko sam se vrijeme bolje smjestio, kako će čitatelj doznati kasnije, kad budem potanje razglabao o svojem živovanju.

Treća glava

Pisac nastoji naučiti jezik. — Domaćin njegov houyhnhnm pomaže i uči ga. — Opisuje se jezik. — Neki odlični houyhnhnmi dolaze od radoznalosti da vide pisca. — On obavještava domaćina ukratko o svojem putu.


Glavno mi je nastojanje bilo naučiti jezik, a domaćin (jer tako ću ga odsad zvati) i njegova djeca i sva služinčad u njegovoj kući s drage su me volje učili; činilo im se, naime, čudom kako nerazumna životinja pokazuje takve znakove razumna stvorenja. Pokazivao sam svaku stvar, pitao kako joj je ime, zapisivao to ime u svoj dnevnik kad bih bio sam, molio njih u obitelji da mi ga često izgovaraju, te sam ispravljao svoj loš izgovor. U tom me poslu vrlo voljno pomagao riđan, jedan od nižih slugu.
Kad govore, izgovaraju oni kroz nos i kroz grlo, te im je jezik od sviju jezika što ih znam u Europi, najbliži njemačkomu jeziku; ali je mnogo izražajniji i ljepši. Car Karlo V izrekao je gotovo tu istu primjedbu kad je kazao: »Kad trebam razgovarati sa svojim konjem, moram govoriti njemački.«
Radoznalost i nestrpljivost mojega domaćina bila je tolika da je proveo mnogo dokonih sati učeći me. Bio je uvjeren (kako je kasnije rekao) da sam ja yahoo; ali se čudio mojoj uputnosti, uljudnosti i čistoći; ta su svojstva oprečna svojstvima onih životinja. Nadasve se zapanjio od mojega odijela, te je gdjekad premišljao je li to dio mojega tijela: jer ja nisam nikad skidao odijelo dok nije pozaspala sva obitelj, a oblačio ga prije nego što bi se oni izjutra probudili.
Domaćin mi želio doznati odakle ja dolazim; kako sam stekao taj prividni razbor što se ogleda u svim mojim postupcima; i da iz mojih vlastitih usta čuje moju dogodovštinu, a uz moj veliki napredak u učenju i izgovaranju njihovih riječi i rečenica, nada se da će je uskoro čuti. Da pomognem pamćenje, prenosio sam u englesku abecedu sve što sam učio, i zapisivao riječi s prijevodima. Velika mi je muka bila dok sam mu rastumačio što to radim, jer tamošnji žitelji nemaju ni pojma o knjigama ili literaturi.
Za desetak tjedana razumijevao sam mu većinu pitanja; a za tri mjeseca znao sam mu prilično odgovarati. Bio je nadasve radoznao da čuje iz kojega sam kraja u zemlji došao i kako sam naučio oponašati razborito stvorenje; jer yahooi (kojima sam, vidio je, posve sličan glavom, rukama i licem, što je jedino bilo vidljivo), uza svu prividnu vještinu i najveću volju za nevaljalštinu, od sviju su životinja, kako se razabralo, najneuputnije.
Ja mu odgovorim da sam isprijeka, preko mora, s daleka mjesta, gdje ima još mnogo drugih moje vrste, došao u velikoj šupljoj posudi koja je načinjena od stabala: drugovi me prisilili da se iskrcam na toj obali, i onda me ostavili da se sam brinem za sebe. S priličnom sam ga mukom i uz pomoć mnogih znakova naveo da me razumije.
On mi odvratio da se zacijelo varam, ili da sam »rekao što nije«, jer oni u svojem jeziku nemaju riječi za laž i neistinitost. Reče mi kako zna i kako ne može biti da bi onkraj mora bila zemlja, ili da bi hrpa nerazumnih životinja mogla po vodi kretati drvenu posudu kud ju volja. Siguran je da nijedan houyhnhnm na svijetu ne bi znao načiniti takvu posudu, niti bi yahooima povjerio da upravljaju njime.
Riječ houyhnhnm znači u njihovu jeziku konja, a po etimologiji, prirodnu savršenost. Ja rekoh domaćinu da sam u neprilici za izraze, ali ću se usavršavati što god brže mognem, te se nadam da ću za kratko vrijeme znati kazivati mu čudesa.
Izvolio je narediti svojoj kobili, svojemu ždrepčiću, svojoj ždrebici i služinčadi u obitelji neka me svakom prilikom poučavaju; i svaki dan se dva-tri sata i on sam isto tako mučio; nekoji odlični konji i kobile iz susjedstva dolazili su često u našu kuću kad se raširio glas o »čudnom yahoou što zna govoriti kao houyhnhnm, pa se čini da mu se u riječima i postupcima razabire neka iskra razbora«. Uživali su razgovarati sa mnom: zadavali su mi mnoga pitanja, a ja im odgovarao kako sam znao. Uza sve te zgodne prilike uznapredovao sam toliko da sam pet mjeseci po dolasku razumijevao što god se govori, i znao se prilično izražavati.
Houyhnhnmi koji su pohodili domaćina da me vide i razgovaraju sa mnom jedva su vjerovali da sam pravi yahoo, jer mi je tijelo bilo pokriveno drugačijim pokrovom nego drugima moje vrste. Čudili se gledajući mene bez obične dlake ili kože, osim na glavi, licu i rukama; ali ja sam tu tajnu otkrio mojemu domaćinu pri jednoj zgodi koja se zbila prije četrnaest dana.
Rekao sam već čitatelju da mi je svake noći, kad obitelj poliježe, bio običaj da se razodjenem i da se pokrijem odijelom: jednom se u rano jutro dogodilo da je gospodar poslao po me riđana, koji mu je bio sobar; kad mi je on došao, tvrdo sam spavao, odjeća mi spala na jednu stranu, a košulja mi se odmakla više pasa. Probudio sam se od njegove halabuke i opazio da je poruku javio nešto zbunjen; zatim je otišao gospodaru i u silnom strahu vrlo mu smušeno ispripovijedao što je vidio; to sam odmah dokučio, jer čim sam se obukao te se otišao pokloniti njegovoj milosti, upitao me »što ono znači kad mu je sluga javio da ja nisam, kad spavam, onaj isti kakav se činim u drugo vrijeme; taj mu sobar tvrdi da je na meni neki dio bijel, drugi žut, barem nije tako bijel, a neki dio smeđ«.
Dotad sam krio tajnu svoje odjeće da bih se što više razlikovao od one proklete bagre yahooske; ali sada sam razabrao da mi je uzalud kriti dalje. Osim toga, uočio sam da će mi se nabrzo izderati odjeća i cipele, koje su već trošne, te ih moram nadomjestiti čime što bih načinio od kože yahooske ili drugih životinja, a pritom bi se saznala sva tajna. Rekoh zato domaćinu da je u onoj zemljiodakle sam došao svima od mojega soja pokriveno tijelo dlakom nekih životinja, priređenom na umjetan način, a to je i radi pristojnosti i zato da se obranimo od nepogode, i vrućine i studeni; ja ću ga, što se mene tiče, odmah uvjeriti o tom ako bude izvolio da mi to naloži: samo ga molim za oproštenje ako ne otkrijem one dijelove što nas je priroda naučila da krijemo.
On reče da mi je sav govor bio vrlo neobičan, osobito posljednji dio; jer on ne može razumjeti zašto bi nas priroda naučila da krijemo ono što nam je dala; ni on ni njegova obitelj ne stide se nikojeg dijela svojega tijela; ali ja neka činim kako me volja.
Na to raskopčam najprije kaput i skinem ga. Isto tako skinem prsluk. Izujem cipele, svučem čarape i hlače. Spustim košulju do pasa, zadignem joj donji kraj i opašem se njome kao pašom, da pokrijem goloću.
Domaćin mi silno radoznalo i u čudu gledao sve to što radim. Digao putištem sve moje haljine, dio po dio, i pomno ih razmotrio; onda me vrlo nježno pogladio po tijelu i ogledao me nekoliko puta odasvud; nakon toga mi reče: jasno je da sam potpun yahoo; ali se od drugih mojega soja jako razlikujem nježnom, bijelom, glatkom kožom; što na nekim dijelovima tijela nemam dlaka; po obliku i kratkoći svojih stražnjih i prednjih pandža; i što volim neprestano hodati na dvije stražnje noge. Nije želio vidjeti još više, te mi je dopustio da opet obučem odjeću jer sam drhtao od studeni.
Rekoh mu kako mi je nemilo što me tako često zove yahoo, imenom odurne životinje koju ja nadasve mrzim i prezirem: zamolih ga neka se okani prišivati mi tu riječ i neka to isto odredi usvojoj obitelji i svojim prijateljima kojima dopušta da mi dolaze. Zamolio sam ga također neka za tu tajnu da je na meni umjetni pokrov nitko ne bi znao osim njega, barem donde dok bude trajala moja sadašnja odjeća; za ono, naime, što je vidio njegov sobar riđan, neka mu njegova milost naloži da to krije.
Na sve se to moj domaćin vrlo milostivo privolio, i tako se tajna održala sve donde dok mi se odjeća nije stala derati, te sam je morao nadomještati svakakvim dovijanjem, o kojem ću poslije govoriti. Međutim je zaželio neka što marljivije nastavim učiti njihov jezik, jer on se više čudi mojoj sposobnosti za govor i razboru nego obliku mojega tijela, bilo ono pokriveno ili ne bilo, te dodao kako nestrpljivo čeka da čuje čudesa što sam ih obećao pripovijedati.
Otad je podvostručio nastojanje da me uči: vodio me u sva društva i brinuo se da sa mnom budu obazrivi, jer to će, govorio im tajom, udobrovoljiti mene te ću biti zabavniji.
Svaki dan kad bih mu došao, on mi je, uza svu muku dok me učio, postavljao različita pitanja o meni, a ja mu odgovarao kako sam znao, te je time već stekao nekoliko općih podataka, premda vrlo nepotpunih. Dosadno bi bilo da prikazujem pojedine faze kako sam napredovao do pravilnijega izgovora: ali prva moja obavijest o meni samom, nekako uredna i opširna, bila je ovakva:
Došao sam, rekoh, iz vrlo daleke zemlje, kako sam mu već pokušao kazati, s pedesetak ovakvih mojega soja; putovali smo po morima u velikoj, šupljoj, drvenoj posudi većoj nego je kuća njegove milosti. Opisao sam mu taj brod najljepšim riječima što sam znao, i rastumačio mu razvijenim rupcem kako ga je vjetar tjerao. Rekoh da su me zbog razmirice među nama izbacili na ovu obalu, te sam se uputio ne znajući kuda, dok me on nije izbavio od napadaja onih prokletih yahooa.
On me zapita tko je načinio brod, i kako to može biti da su houyhnhnmi u mojoj domovini prepustili životinjama da upravljaju lađom.
Moj je odgovor bio da ne smijem dalje pripovijedati ako mi ne zajamči riječju i čašću da se neće uvrijediti, a onda ću mu iznizati čudesa koja sam mu tako često obećavao. On pristade; a ja nastavio uvjeravajući ga da su brod sagradili stvorovi slični meni, a oni su po svim zemljama i koje sam proputovao, pa i u mojoj domovini, jedine razborite životinje i vladaju; a kad sam došao ovamo, začudio sam se što vidim da houyhnhnmi djeluju kao razboriti stvorovi, začudio se isto onako kako su se on i njegovi prijatelji začudili što vide znakove razbora u stvoru koji je on izvolio zvati yahoo; ja priznajem da sam im sličan svakim udom, ali ne odgovaram za njihovu izrođenu i surovu narav.
Rekoh dalje, ako mi ikad sreća dade da se vratim u zavičaj, te budem pripovijedao o svojem putu ovamo, kako sam odlučio pripovijedati svatko će misliti da »govorim što nije«, i da sam ja tu zgodu izmislio sam iz svoje glave; pa uza sve štovanje što ga imam spram njega, njegove obitelji i prijatelja, i uz njegovo obećanje da se neće uvrijediti naši bi zemljaci teško vjerovali da bi houyhnhnm bio prvak stvor u narodu a yahoo skot.

Četvrta glava

Houyhnhnmovo mišljenje o istini i neistini. — Domaćin ne odobrava piščevo pripovijedanje. — Pisac izvješćuje potanje o sebi i o svojim zgodama na putu.


Domaćin me slušao s velikom nelagodom koja mu se čitala s lica; jer sumnjanje ili nevjerovanje tako se slabo zna u toj zemlji te žitelji i ne znaju kako bi se vladali u takvim prilikama; a ja se sjećam, u čestim razgovorima s domaćinom o čovječjoj naravi po drugim krajevima na svijetu, kad bi se dogodilo da govorim o lažnom i krivom prikazivanju, s teškom je mukom razumijevao što ja mislim, premda je inače bio vrlo oštrouman; on je naime umovao ovako:
»Govorom se služimo zato da jedan drugoga razumijemo i da stječemo obavijesti o činjenicama; ako dakle tkogod kaže što nije, promašena je svrha, jer se ne može reći da ga razumijem; a ja ni izdaleka ne stječem obavijesti, nego on mene ostavlja u gorem stanju nego neznanju, jer me zaveo da smatram crnim što je bijelo, i kratkim što je dugo.«
I to su mu bili svi pojmovi o vještini laganja, koju tako savršeno razumijevaju i tako se njome služe ljudski stvorovi.
Da se vratim s te zastranice. Kad sam ustvrdio da su u mojoj domovini yahooi životinje koje jedine vladaju, reče moj domaćin da to sasvim nadilazi njegov razum, i zapita me imamo li mi houyhnhnma i što im je posao. Ja mu rekoh: imamo ih mnogo; ljeti oni pasu po polju, a zimi se u kućama hrane sijenom i zoblju, i tamo su yahooi zaposleni da im češu kožu, da im pletu grivu, da ih potkivaju, da ih služe hranom i da im spremaju ležaj.
»Razumio sam te dobro«, reći će moj domaćin: »po svemu što si kazao, sasvim je jasno; koliko god razuma yahooi prisvajali sebi, ipak su houyhnhnmi vaši gospodari; od srca bih želio da su i naši yahooi tako poslušni.«
Zamolio sam ga neka mi njegova milost izvoli oprostiti, ne bih nastavio dalje, jer znam pouzdano da bi mu nadasve bila nemila obavijest koju očekuje od mene. Ali on nije odustajao od naloga da ga izvijestim i o onom što je najbolje i o onom što je najgore.
Ja mu rekoh da ću ga poslušati. Priznao sam da su houyhnhnmi kod nas, koje mi zovemo konjima, najplemenitije i naljepše životinje što ih imamo, da su odlične po jakosti i brzini; a kad pripadaju otmjenim osobama, upotrebljavaju se za putovanje, za utrkivanje, ili da vuku kola; s njima postupaju vrlo prijazno i brižljivo dokle god ne zapadnu u bolesti ili ne ohrome; a onda budu prodani, te moraju svakojako izdirati dok ne skapaju; onda im se sadire koža i prodaje po što vrijedi, a tijelo se ostavlja da ga požderu psi i ptice grabljivice. Ali obična konjska pasmina nije takve dobre sreće, jer nju drže seljaci i vozari i drugi prosti svijet, pa ju tjeraju na teži posao i lošije ju hrane.
Opisao sam koliko sam mogao naš način jahanja; kakva je oblika i kako se upotrebljavaju uzda, sedlo, ostruga, bič, oprema i kotači. Dometnuo sam kako im ozdo na noge udaramo ploče od neke tvrde tvari koja se zove željezo, da im se kopita ne bi razbila na kamenitim putovima po kojima često putujemo.
Moj domaćin iskazao silnu zlovolju, a onda se začudio kako se mi usuđujemo sjedati na houyhnhnma; jer on zna pouzdano da bi najslabiji sluga u njegovoj kući mogao zbaciti najjačega yahooa; ili leći i povaljati se na leđima i na smrt zgnječiti skota.
Ja mu odgovorim da se naši konji od treće do četvrte godine treniraju za različitu porabu koju im namjenjujemo; ako se koji pokaže sasvim nevaljao, upotrebljava se za kola dok su mladi; ljuto ih biju za svaku nevaljalštinu; ždrijepce koji se određuju za obično jahanje ili vuču obično štroje kad im budu poprilici dvije godine da im zatru žestinu i da ih pripitome i stišaju; oni su, doduše, osjetljivi na nagradu i kaznu, ali neka njegova milost izvoli znati da nemaju ni trunka razuma, nipošto više nego yahooi u ovoj zemlji.
Mučio sam se i mnogo okolišao da domaćinu pravo predočim što govorim; jezik njihov ne obiluje, naime, različitim riječima, jer su im potrebe i strasti manje nego u nas. Ali ne može se iskazati plemenito zgražanje njegovo zbog našega divljačkog postupka s houyhnhnmskim plemenom; pogotovu kad sam mu rastumačio način i postupak kako se u nas štroje ždrijepci da im se spriječi rasplođivanje pasmine i da budu ropskiji.
On će reći: ako može postojati ikoja zemlja gdje su jedini yahooi obdareni razumom, onda su zacijelo oni životinja koja vlada; jer razum će s vremenom svagda prevladati surovu silu. Ali gledajući građu naših tijela, osobito mojega, misli on da nijedna životinja ovakve veličine nije ovoliko neprikladna da se tim razumom služi u običnim poslovima u životu.
Onda zapita nalikuju li oni među kojima sam ja živio na mene ili na yahooe u ovoj zemlji. Rekoh mu da sam ja iste građe kao i većina u mojim godinama; ali mladi svijet i žene mnogo su nježniji i tananiji, a u žena je koža obično bijela kao mlijeko.
On mi reče da se ja, doduše, razlikujem od drugih yahooa jer sam mnogo čišći i nisam onako sasvim nakazan, ali što se tiče istinite koristi, misli on da se od njih razlikujem nagore: nokti mi ne vrijede za porabu ni na prednjim ni na stražnjim nogama; a što se tiče mojih prednjih nogu, ne može ih zapravo zvati tim imenom, jer nikad nije opazio da hodam njima; prenježne su da gaze zemlju; ja ih obično ne pokrivam; a pokrov što ga gdjekad nosim na njima i nije onaj isti niti onako jak kao nastražnjim nogama; ja ne hodam nikako sigurno, jer čim mi se oklizne koja stražnja noga, moram pasti.
Onda pronalazio mane po drugim dijelovima mojega tijela: lice mi je plosnato; nos mi iskočio, oči mi smještene upravo na čelu, tako da ne vidim ni na koju stranu dok ne okrenem glavu; ne mogu se hraniti dok ne dignem koju prednju nogu k ustima; zato je priroda udesila one zglobove da se zadovolji ta potreba. On ne zna čemu su one različite pukotine i razdjeljci na stražnjoj nozi; preslabi su da gaze po tvrdu i oštru kamenju dok im se me načini omot od kože koje druge životinje; svemu mi tijelu treba obrana od žege i studeni, pa je moram svaki dan oblačiti i svlačiti, a to je dosadno i neprilično; i naposljetku opazio je da svaka životinja u toj zemlji po prirodi zazire od yahooa, kojima se slabiji uklanjaju, a jači bježe od njih.
Ako smo mi, dakle, obdareni razumom, ne može on dokučiti kako bi se mogla izliječiti ona prirodna antipatija što ju svako stvorenje iskazuje spram nas, dakle ni to kako bismo ih mi mogli pripitomiti da nam služe. No ipak, reče, ne želi dalje raspravljati o tom jer je radoznaliji da čuje moju dogodovštinu, u kojoj sam se zemlji rodio, te što sam radio i što mi se dogodilo u životu prijenego što sam došao ovamo.
Ja mu na vjeru rekoh kako mu nadasve želim udovoljiti u svemu; ali jako sumnjam hoću li moći razjasniti neke stvari o kojima njegova milost možda i ne sanja; jer u njegovoj zemlji nisam ništa vidio što bi nalikovalo na to, no ipak ću se potruditi što god mogu i nastojat ću se izražavati usporedbama, a njega ponizno molim za pomoć kad mi ponestane riječi. To mi je izvolio obećati.
Rodio sam se, rekoh, od poštenih roditelja, na otoku koji se zove Engleska, a od ove je zemlje daleko toliko dana hoda koliko bi najveći sluga vaše milosti mogao prevaliti za godišnjeg Sunčeva puta; odgojen sam za vidara, komu je posao vidati rane i ozljede na tijelu, zadane slučajno ili nasiljem; mojom domovinom vlada žena koju mi zovemo kraljicom[23]; krenuo sam iz domovine da se obogatim pa da mognem uzdržavati sebe i obitelj kad se vratim; na posljednjem sam putu bio zapovjednik na brodu i imao sam pod sobom pedesetak yahooa, od kojih su mnogi pomrli na moru, te sam ih morao nadomjestiti drugima, koje sam pokupio iz različitih naroda; brod nam je dvaput bio u opasnosti da potone, prvi put od silne oluje, a drugi put kad je udario u klisuru.
Tu mi domaćin upade u riječ i zapita me kako sam mogao skloniti strance iz različitih zemalja da se sa mnom usude na put nakon onih gubitaka što sam ih pretrpio i onih opasnosti što sam ih prevalio. Ja mu rekoh da su to ljudi u očajnim prilikama, koji moraju bježati iz zavičaja zbog siromaštva ili zločina: neke su uništile parnice; drugi su sve što su imali potrošili u piću, bludu i igri; treći su pobjegli zbog izdaje; mnogi zbog ubojstva, krađe, trovanja, razbojstva, krive prisege, krivotvorenja, lažnog novca, zbog silovanja ili sodomije; zbog bijega ispod svojih zastava i prebjegavanja k neprijatelju; ali većina ih je pobjegla iz zatvora; nitko se od njih ne usuđuje natrag u zavičaj jer se boji da ne bude obješen ili ne skapa u tamnici; zato oni moraju tražiti života po drugim zemljama.
Za toga razgovora izvolio je domaćin nekoliko me puta prekinuti. Poslužio sam se mnogim okolišanjem da mu opišem prirodu različitih zlodjela zbog kojih je većina naših momaka morala bježati iz domovine. Taj mi je posao oteo nekoliko dana razgovora dok nije uzmogao razumjeti me.
Nije nikako mogao dokučiti čemu služe i zašto se čine ona zlodjela: da mu to razjasnim, nastojao sam ga ponešto uputiti o želji za vlašću i bogatstvom, o strahovitim posljedicama pohote, neumjerenosti, zlobe i zavisti. Da sve to protumačim i opišem, morao sam stvarati slučajeve ismišljati pretpostavke.
Nakon toga uznio on oči u čudu i zgražanju, kao da mu je maštu zaokupilo nešto što još nikad nije vidio ili čuo. Za vlast, vladu, rat, zakon, kaznu, i tisuću drugih stvari, nije bilo riječi kojima bi ih taj jezik mogao iskazati; zato je bila gotovo nesavladiva poteškoća da domaćina i kako uputim što mislim. Ali kako mu je pamet bila izvrsna, usavršena razmišljanjem i razgovorom, naposljetku je prilično dokučio što je u našim krajevima svijeta ljudska priroda kadra izvršiti, te zatražio da ga nešto pobliže obavijestim o toj zemlji što je mi zovemo Europom, ali osobito o mojoj domovini.

Peta glava

Pisac, po domaćinovu nalogu, izvješćuje o prilikama uEngleskoj. — Uzroci ratova između europskih vladara. — Pisac počinje tumačiti engleski ustav.


Čitatelj neka izvoli uzeti na um da ovaj izvadak iz mnogih mojih razgovora s domaćinom sadržava bit najvažnijih stvari o kojima smo razgovarali na mahove u dvije godine i dulje; jer što sam dalje napredovao u houyhnhnmskom jeziku, časni je gospodin tražio da mu potpunije udovoljavam. Predočio sam mu, koliko sam mogao, sve prilike europske; govorio sam o trgovini i proizvodnji, o umjetnostima i znanostima, a moji odgovori na sva njegova pitanja o raznim predmetima bijahu neiscrpiva zaliha za razgovor. Ali ovdje ću zapisati samo bit onoga što smo govorili o mojoj domovini, sredit ću to koliko mogu, ali neću paziti na vrijeme ni na druge okolnosti, a strogo ću se držati istine. Jedino žalim što ću teško moći odati svu pravdu domaćinovim dokazima i riječima, nego će u njima biti šupljina zbog preslabe sposobnosti moje, pa i zbog prijevoda u našu barbarsku engleštinu.
Pokoravajući se dakle nalozima njegove milosti, ispripovijedao sam mu revoluciju pod princom Oranskim; dugotrajni rat s Francuskom što ga je zametnuo rečeni vladar, a obnovila ga njegova nasljednica, današnja kraljica; u taj su se rat uplele najmoćnije kršćanske države, i on traje još i danas. Na njegovu sam molbu sračunao da je za svega rata poginuo poprilici jedan milijun yahooa; osvojilo se možda sto ili više gradova, a popalilo ili potopilo pet puta više brodova.
On me zapita kakvi su obično uzroci ili povodi da jedna zemlja zavojšti na drugu. Ja mu odgovorih da su nebrojeni; ali ću spomenuti samo nekoliko glavnih. Gdjekad je ambicija, kad vladari misle da im nikad nema dosta zemlje ili naroda kojim bi vladali; gdjekad pokvarenost, kad ministri zapleću svoje gospodare u rat da podanicima uguše ili odvrate viku na nevaljalu upravu. Razlika u mišljenjima stajala je mnogo milijuna života: na primjer, je li meso kruh ili je kruh meso; je li sok neke bobice krv ili vino; je li svirka opačina ili vrlina, je li bolje poljubiti kolac ili ga baciti u vatru; koja je boja najbolja za kuput, crna, bijela, crvena ili siva; i treba li kaput biti dug ili kratak, tijesan ili prostran, prljav ili čist, i mnogo još. A nikakvi ratovi nisu tako bijesni i krvavi i ne traju toliko dugo koliko oni što nastaju zbog razlike u mišljenju, pogotovu kad je o neznatnim stvarima.
Gdjekad je između dvaju vladara razmirica u tome da se odluči koji će od njih istjerati trećega iz njegove države, a ni jedan ni drugi nemaju za to nikakva prava; gdjekad se jedan vladar kavži s drugim od straha da se taj ne bi zakavžio s njim; gdjekad se zameće rat jer je neprijatelj prejak, a gdjekad jer je preslab; gdjekad hoće naši susjedi ono što mi imamo ili imaju ono što mi hoćemo, pa se borimo dok oni ne otmu naše ili nama ne dadu svoje.
Vrlo je opravdan uzrok ratu i provali u zemlju kad je u kojem narodu harala glad, morila kuga ili bjesnio razdor. Opravdano je zametnuti rat s najbližim našim saveznikom kad koji grad njegov leži zgodno za nas, ili koji komad zemlje, tako da bi se naša država zaokružila i zbila.
Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života.
Kad jedan vladar zamoli drugoga za pomoć da bi ga obranio od upada, vrlo je kraljevski, častan i čest postupak da pomagač, kad istjera upadača, sam zasjedne u državi, te ubije, zatvori ili protjera vladara komu je pritekao u pomoć.
Srodstvo krvno ili po ženidbi često je uzrok ratu među vladarima; a što je srodstvo bliže, to im jeveće raspoloženje za kavgu: siromašni su narodi gladni, a bogati su narodi ponosni; a ponos i glad uvijek će biti u zavadi. S tih se razloga vojnički posao drži najčasnijim, jer vojnik je yahoo koji je najmljen da hladnokrvno ubija koliko god može onakvih kakav je i sam, a nisu mu nikad ništa nažao učinili.
Ima također jedna vrsta prosjačkih vladara u Europi koji nisu moćni ratovati, nego iznajmljuju svoje čete bogatijim narodima, toliko i toliko na dan i po čovjeku; od toga zadržavaju tri četvrtine oni sami, i to im je najbolji dio dohotka za uzdržavanje; takvi su oni u mnogim sjevernim zemljama u Europi.
»Ovo što si mi kazao o ratu«, reći će moj domaćin, »zaista najdivnije otkriva što stvara razum, koji vi sebi prisvajate; ali sva sreća što je sramota veća nego opasnost i što vas je priroda stvorila sasvim nesposobne da biste počinili mnogo nevaljalština. Jer kako vam usta leže ploštimice na licu, teško da možete ikako ugristi jedan drugoga ako ne privoli. Onda, pandže su vam na prednjim i stražnjim nogama prekratke i premekane, pa bi jedan naš yahoo povitlao tucet vaših. Preračunavajući, dakle, broj onih što su poubijani u bitki, mislim jedino da si ti rekao nešto što nije.«
Nisam se mogao uzdržati da ne zaklimam glavom i da se malo ne osmijehnem njegovu neznanju. Ikako nisam neznalica u ratnom umijeću, stadoh mu opisivati topove, kolubrine, muskete, karabine, pištolje, zrnad, barut, mačeve, bajunete, bitke, uzmake, napade, lagume, bombardiranje, pomorske bitke, brodove potopljene s tisućom momaka, dvadeset tisuća ubijenih na svakoj strani, jecanje onih što umiru, ljudske udove što lete po zraku, dim, buku, zbrku, konje što na smrt gaze, bijeg, proganjanje, pobjedu; polja posuta truplima, ostavljenim za hranu psima i vucima i pticama grabljivicama; pljačkanje, robljenje, grabež, palež i razaranje.
I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima.
Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče:
Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom. Ali od mojega mu je razgovora još odurnija sva ta pasmina, a čini mu se da mu je i u duši nastao nemir, za koji prije nije nikako znao. On misli da bi mu uši, kad se nauče na tako gadne riječi, malo-pomalo dopuštale da ih prima s manjim gađenjem: on doduše mrzi yahooe u ovoj zemlji, ali ih za mrska svojstva njihova ne kudi jače nego što bi pokudio gnnayha (neku pticu grabljivicu) za okrutnost, ili šiljat kamen zato što mu siječe kopito. Ali kad je stvorenje koje se gradi razumnim sposobno za takve grdne opačine, strah ga je da ne bi pokvarenost toga svojstva bila gora nego sama živinska surovost. On je zato uvjeren da mi mjesto razuma imamo samo neko svojstvo koje je podesno da uvećava naše prirodne opačine: kao što odsjev s uzmućene rijeke vraća sliku nezgrapna tijela, ne samo većega nego i iskrivljenijega.
Dometnu kako se i u tome i u nekim prijašnjim razgovorima i odviše naslušao o ratu. Sada ga je pak zbunilo nešto drugo. Ja sam mu kazao da su neki od naših momaka otišli iz domovine zato što su ih upropastili zakoni; ja sam mu već rastumačio značenje te riječi; ali on ne može dokučiti kako to biva da zakoni koji su namijenjeni svakomu za zaštitu ikomu mogu biti na propast. Zato me moli da bih ga još obavijestio što meni znači zakon i oni koji upravljaju njime prema današnjoj praksi u mojoj domovini; on, naime, misli da su priroda i razum dovoljan vodič razumnoj životinji, što velimo da jesmo, jer oni nam pokazuju što trebamo činiti, a čega se trebamo kloniti.
Rekoh njegovoj milosti da je pravo znanost u koju ja nisam jako upućen, osim što sam uludo uzimao advokate zbog nekih nepravdi koje su mi se nanijele: ali ja ću ga obavijestiti koliko god znam. I kazah:
Kod nas ima družba muškaraca koji se od mladosti uzgajaju u umijeću kako će riječima, što se u tu svrhu umnožavaju, dokazivati da je bijelo crno, a crno bijelo, prema tome kako su plaćeni. Toj su družbi svi drugi ljudi robovi. Na primjer, ako moj susjed poželi moju kravu, naima advokata koji će dokazati kako on treba dobiti od mene moju kravu. Ja onda moram najmiti drugoga, koji će braniti moje pravo, jer protivi se svim pravnim pravilima da bi itko smio sam govoriti za sebe.
Sada u toj zgodi ja, koji sam pravi vlasnik, u dvostrukom sam velikom gubitku: prvo, moj je advokat gotovo od kolijevke navikao braniti krivice, pa je sasvim izvan svojeg elementa kad je zastupnik pravice; to mu je neprirodan posao, i on ga uvijek vrši vrlo nespretno, gotovo mrzovoljno. Drugi mi je gubitak što moj advokat mora postupiti s velikom opreznošću, jer inače će ga suci koriti, a drugovi će zazirati od njega kao od čovjeka koji želi umanjiti pravnu praksu. Zato ja imam samo dvije metode da očuvam svoju kravu. Prva je da dvostrukom nagradom predobijem protivničkog advokata, koji će onda izdati svoga klijenta, podvaliti mu da je na njegovoj strani. Drugi je način advokatu da moju stvar prikaže nepravednom, koliko god može, i dopusti da je krava protivnikova; a ako to vješto uradi, zacijelo će steći sklonost sudačku.
Vaša milost zna da su ti suci ljudi koji su imenovani da odlučuju u svim vlasničkim razmiricama, pa i o kazni za zločince, i odabrani su između najvještijih pravnika koji su ostarjeli ili se ulijenili, a kako su za svega života bili bunjeni protiv istine i pravednosti, kobna im je potreba da pogoduju prijevari, krivoj prisezi i silovitosti, pa ja znam kako su neki od njih odbili veliko mito od one stranke koja je bila u pravu samo da ne bi okaljali svoj stalež ako učine štogod što im ne dolikuje naravi ili zvanju.
Tim je pravnicima načelo da se sve ono što se činilo prije može na zakonit način činiti opet; i zato se oni osobito brinu da pozapisuju sve odluke koje su nekad izdane protiv obilne pravde i protiv općega ljudskog razbora. Te se odluke, pod imenom precedencija, iznose kao autoriteti da se opravdaju najnepravednija mišljenja; a suci nikad ne propuštaju da po njima odlučuju.
Kad vode parbu, pomno se klone da uđu u jezgru parnici; ali govore glasno, žeste se i dodijavaju koliko zastaju na svim okolnostima koje ne vode svrsi. Na primjer u spomenutom već slučaju; nikad ne pitaju po kakvu pravu i naslovu protivnik traži moju kravu, nego je li on rekao da je krava crvena ili crna; jesu li joj rogovi dugi ili kratki; je li travnik na kojem pase okrugao ili četvoran; muze li se kod kuće ili u polju; od kakvih bolesti boluje, i sve tako. Nakon toga zagledaju u precedencije, odgađaju stvar iz dana u dan, pa će je za deset, dvadeset ili trideset godina presuditi.
Također treba spomenuti da ta družba ima svoj osobiti žargon ili jezik, koji nijedan drugi smrtnik ne razumije i u kojem su im napisani svi zakoni, a oni se osobito brinu da ih umnože; pritom su sasvim smućkali pravu bit istine i laži, pravde i krivde, tako da treba trideset godina dok se odluči jeli zemlja koju su mi djedovi kroz šest pokoljenja namrli moja ili nekoga stranca koji je tri stotine milja od mene.
U parnicama ljudi optuženih za zločine protiv države mnogo je kraća i pohvalnija metoda: sudac se najprije obavještava kakvo je raspoloženje u onih na vlasti, pa mu je onda lako objesiti ili izbaviti zločinca, a strogo čuvati sve zakonske forme.
Tu mi domaćin upade u riječ i reče da je šteta što stvorove s takvim silnim duševnim sposobnostima, kakvi su po mojem opisu zacijelo ti pravnici, ne potiču da budu drugima učitelji u mudrosti i znanju. Za odgovor ustvrdih njegovoj milosti da su oni u svemu osim svojega posla obično najveće neznalice i glupani u nas, najjadniji u običnom razgovoru, otvoreni neprijatelji svakom znanju i učenosti, i jednako voljni zavrtati čovječji razum u svakoj stvari u razgovoru, kako ga zavrću i u svojem zvanju.

Šesta glava

Nastavak o prilikama u Engleskoj za kraljice Ane. — Karakter ministra predsjednika na europskim dvorovima.


Moj domaćin nije još nikako mogao razumjeti kakvi bi razlozi mogli poticati tu pravničku pasminu da se pletu, uzrujavaju i umaraju, te se udružuju u družbu za nepravdu jedino zato da svojim suživotinjama čine krivicu; i nije mogao dokučiti što ja to mislim reći kad velim da oni sve to čine za plaću.
Jako sam se namučio opisujući mu uporabu novca, materijal od kojega se izrađuje, i vrijednost metala.
Kad koji yahoo, rekoh, nakupi veliku množinu te skupocjene tvari, može kupovati što god želi: najfiniju odjeću, najsjajnije kuće, velike komade zemlje, najskuplje jelo i piće, i može birati između najkrasnijih žena. Kad, dakle, novac jedini može izvršiti sva djela, misle naši yahooi da im ga nema nikad dosta za trošak ili za štednju, kako su već po prirodnoj težnji skloni rasipnosti ili škrtosti. Bogataš se koristi radom siromahovim, a siromaha ima tisuća na jednoga bogataša. Većina našega naroda mora živjeti jadno, raditi svaki dan za malu nadnicu, kako bi njih malo živjelo u obilju.
Pripovijedao sam opširno o tim i mnogim drugim stvarima te iste vrste; ali njegova se milost nije još snalazila; jer on se držao te misli da sve životinje imaju pravo na svoj dio zemaljskih proizvoda, pogotovu one koje su na čelu drugima. Zapitao me što su ta skupocjena jela i što će ona ikomu od nas, čemu nam trebaju.
Na to mu ja nabrojim pusta jela, koliko god sam se vrsta sjetio, i kako se na različite načine priređuju, a to se ne može ako se ne šalju morem brodovi u svaki kraj na svijetu i po pića, i mirodije, i nebrojene druge potrepštine.
Rekoh mu da se sva ta kugla zemaljska mora barem tri puta obići dok se za koju našu odličniju yahoovkinju ne pribavi doručak. On reče da je to zacijelo loša zemlja kad ne smaže hrane za svoje žitelje.
Ali najviše se čudio kako su takvi prostrani krajevi, po mojem opisu, bez ikakve svježe vode, te moraju slati preko mora po piće.
Ja mu odvratim da Engleska (dragi moj rođeni kraj) proizvodi, kako se računa, tri puta veću množinu hrane nego što njeni žitelji mogu potrošiti, a isto tako pića, izlučena iz žita ili iscijeđena iz ploda nekoga drveća koje daje izvrsno piće; a taj je razmjer isti u svakoj životnoj potrepštini. Ali da podržimo raskoš i neumjerenost u muškaraca i taštinu u ženskih, otpravljamo najveći dio svojih potrepština u tuđe zemlje, a odande donosimo materijal za bolesti, ludost i opačinu, da se potroši kod nas. Iz toga proizlazi potreba da se velik dio našega naroda mora prehranjivati prosjačenjem, grabežom, krađom, varanjem, svodništvom, laskanjem, zavođenjem, krivim prisezanjem, glasovanjem, piskaranjem, zvjezdarstvom, trovanjem, bludom, licemjerstvom, klevetanjem, slobodomislenošću i sličnim poslovima.
Mnogo sam se namučio da mu protumačim svaki od tih izraza.
Vino se, rekoh, ne uvozi k nama iz tuđih zemalja zato da doskoči nestašici vode ili drugih pića, nego zato što je vino takvo piće koje nas razveseljuje muteći nam pamet, razbija sve turobne misli, rađa u glavi puste, neobuzdane sanje, diže naše nade i rastjeruje nam strah, obustavlja razumu na neko vrijeme sav rad i otima nam uporabu naših udova dok ne zapadnemo u tvrd san; no mora se priznati da se svagda budimo boležljivi i pokunjeni i da nas od pića zaokupljaju bolesti koje nam sneveseljuju i skraćuju život.
Ali uza sve to većina se našega naroda prehranjuje tim što pribavljaju bogatašima, ili jedan drugome, životne potrepštine ili lagodnosti. Na primjer, kad sam ja kod kuće, te se oblačim kako treba biti, onda nosim na tijelu rad stotine radnika; gradnja i namještaj moje kuće iziskuje ih još više, a još pet puta više da se nakiti moja žena.
Stadoh mu pripovijedati o drugoj vrsti ljudi, koji se prehranjuju njegovanjem bolesnika, a već sam jednom prilikom rekao njegovoj milosti da su mi mnogi momci pomrli od bolesti. Bila mi je najljuća muka da mu rastumačim što to mislim. Lako mu je bilo razumjeti da houyhnhnm nekoliko dana prije smrti oslabi ili oteža, ili da po nesreći ozlijedi koji ud; ali ne može biti, misli on, da bi priroda, koja sve stvara savršeno, mogla trpjeti da se u našem tijelu rađaju kakve muke, pa bi želio čuti razlog takvu nerazjašnjivu zlu.
Hranimo se nebrojenim stvarima, rekoh, koje djeluju jedna protiv druge; jedemo kad nismo gladni, a pijemo kad ne osjećamo žeđ; sjedimo po cijele noći i pijemo jaka pića, a ne zalažemo ni zalogaj; to nas raspolaže za lijenost, raspaljuje nam tijelo, prenagljuje ili sprečava probavu. Nevaljale yahoovkinje dobivaju neku bolest koja uzrokuje trulost u kostima onima što njima padaju u zagrljaj; ta bolest i mnoge druge bolesti prelaze s oca na sina, te se mnogi rađaju na svijet s kompliciranim bolestima.
Ne bi bilo kraja kad bih uzeo nabrajati sve bolesti što spopadaju ljudsko tijelo, jer neće ih biti manje od pet-šest stotina, a razasute su po svakom udu i zglobu, ukratko, svaki dio, vanjski i nutarnji, ima svojih zasebnih bolesti. Za njihovo liječenje odgaja se u nas vrsta ljudi kojoj je zvanje, ili izlika, liječiti bolesnike. A jer sam donekle vješt toj struci, rekoh, ja bih za zahvalnost vašoj milosti ispripovijedao svu tajnu i metodu kako oni postupaju.
Osnovno im je načelo da sve bolesti nastaju od prepunoće; odatle zaključuju da tijelu treba veliko ispražnjivanje, bilo prirodnim putem, bilo gore na usta. Prvi im je posao da od biljaka, ruda, smola, ulja, ljusaka, soli, sokova, haluga, ekskremenata, kore s drveća, zmija, krastavih i zelenih žaba, pauka, mesa i kostiju mrtvih ljudi, ptica, zvijeri i riba naprave smjesu koja je po mirisu i okusu najgadnija, najgnusnija i najodurnija što se može smisliti, pa ju želudac s gađenjem odmah izbacuje, a to se zove lijek za bljuvanje; ili još, s toga istoga skladišta, s nekoliko drugih otrovnih dodataka, određuju nam oni medicinu, koja je crijevima jednako nemila i odurna, da je uzmemo na gornji ili donji otvor, kakve je onda slučajno volje liječnik: ta medicina otvara utrobu i sve istjeruje; a to oni zovu lijekom za čišćenje ili klistirom. Jer je priroda (kako liječnici tvrde) gornji prednji otvor namijenila jedino za unošenje čvrste i tekuće hrane, a donji stražnji za izbacivanje, pa se ti umješnici genijalno domišljaju: u svakoj se bolesti priroda potiskuje sa svojega mjesta, i zato, da bi se vratila na svoje mjesto, mora se tijelo liječiti upravo na oprečan način; svakomu se otvoru mora promijeniti funkcija, pa se čvrsta i tekuća hrana utjeruje u stražnjicu, a ispražnjavaju se usta.
No, osim zbiljskih bolesti, snalaze nas još mnoge druge samo uobražene bolesti, za koje su liječnici izmislili uobraženo liječenje: zovu se različitim imenima, a isto tako i ljekarije koje su podesne za njih; od tih bolesti svagda boluju naše yahoovkinje.
Velika je odlika u toj družbi njihova vještina u prognostici, a u tom se rijetko varaju; njihovo poricanje u zbiljskim bolestima, kad porastu do neke opasnosti, sluti obično na smrt, koja je uvijek u njihovoj vlasti, a ozdravljenje nije; ako se nakon toga, kad su oni već presudili, iznenada javi poboljšanje, znaju oni kako će prikladnom dozom dokazati svijetu svoju oštroumnost, da ih ne bi krivili da su lažni proroci.
Oni su također osobito korisni muževima i ženama kojima dozlogrdi vjenčani drug; najstarijim sinovima, državnim ministrima, a često i vladarima.
Prije sam u nekoj prilici razgovarao s domaćinom o načinu vladanja općenito, a osobito o našem odličnom ustavu, koji je po pravu na čudo i zavist svemu svijetu. No kako sam tu slučajno spomenuo državnoga ministra, naložio mi on malo zatim da mu kažem kakav to rod yahooski nazivam tim imenom.
Ja mu rekoh da je državni ministar predsjednik (a tu osobu kanim opisati) stvor koji ne zna za radost i tugu, ljubav i mržnju, milosrđe i gnjev; ne gaji barem drugih strasti, nego samo silnu želju za bogatstvom, vlašću i titulama; upotrebljava riječi za sve osim za iskazivanje svojih misli; nikad ne govori istinu, nego jedino s nakanom da biste ju držali za laž; i ne govori laž nego s namjerom da biste ju držali za istinu; oni o kojima iza leđa govori najgore najsigurniji su za unapređenje; a kad vas počne hvaliti drugima, ili vama samima, od tog ste dana propali. Najgori znak što ga možete dobiti, to je obećanje, pogotovo kad je potvrđeno prisegom; iza toga se svaki pametan čovjek uklanja i odustaje od svake nade.
Tri su metode da postaneš ministar predsjednik. Prva je ako znaš mudro raspolagati ženom, kćeri ilisestrom; druga ako izdaš ili potkopaš prethodnika; a treća ako na javnim zborovima gorljivo bjesniš protiv dvorske pokvarenosti. Ali mudar će vladar najradije odabrati onoga koji se služi ovom posljednjom metodom; jer takvi su revnitelji uvijek najpokorniji i najposlušniji volji i strastima svojega gospodara.
Ti se ministri, kad su im sve službe na raspolaganju, drže na vlasti miteći većinu u senatu ili u velikom vijeću; a naposljetku se jednim sredstvom, zaključkom o indemnitetu (opisao sam mu što je to) osiguravaju od naknadnoga obračunavanja, te se povlače iz javnosti, natovareni otimačinom od naroda.
Palača ministra predsjednika seminar je u kojem se drugi odgajaju za njegov posao; paževi, lakaji i vratar povode se za gospodarom, postaju državni ministri u svojim pojedinim okruzima, te uče da se ističu trima glavnim svojstvima: bezobraštinom, laganjem i podmitljivošću. Njima se prema tome, na manji način, dodvoravaju ljudi prvih staleža; a nekoji od njih postižu vještinom i besramnošću da preko nekoliko stepenica budu svojemu gospodaru nasljednici.
Njemu obično gospoduje ocvala bludnica, ili miljenik sluga; oni su tuneli po kojima se iskazuje svaka milost, te se u posljednjoj instanciji mogu nazivati gospodarima u kraljevini.
Jednoga dana, kad je domaćin čuo da spominjem plemstvo u mojoj domovini, izvolio mi izreći kompliment koji ne želim i ne zaslužujem: Siguran je, reče, da sam se ja rodio zacijelo u kojoj plemenitoj obitelji jer likom, bojom i čistoćom daleko nadilazim sve yahooe njegove zemlje, premda se čini da zaostajem po jakosti i okretnosti, što se valjda mora pripisati mojemu načinu života, koji je drukčiji nego u onih drugih životinja; osim toga, nisam samo obdaren darom govora nego i nekim rudimentima razuma, toliko da sam svim njegovim znancima na čudo.
Uputio me da kod houyhnhnma bijelac, riđo i žerav nisu tako savršena oblika kao šarac, zelenko i vranac; niti se rađaju s jednakim umnim darovima ili sposobnošću da bi ih usavršili; i zato ostaju navijek u služiteljskom staležu i nikad ne teže oženiti se izvan svojega plemena, što bi se u ovoj zemlji smatralo strašnim i neprirodnim.
Zahvalio sam njegovoj milosti najponiznije za dobro mišljenje što ga je izvolio steći o meni; ali sam mu ujedno ustvrdio da sam od nižega roda, od priprostih, čestitih roditelja, koji su tek mogli prilično me odgojiti: plemstvo je u nas posve drukčije nego što on misli; naši se mladi plemići odmalena odgajaju u besposlici i raskoši; čim im godine dopuste, troše oni svoju snagu i dobivaju od razuzdanih ženskih odurne bolesti; a kad gotovo spiskaju imutak, žene se ženom neznatna roda, neugodnom osobom, nezdrava tijela: uzimaju (jedino radi novca) ženu koju mrze i preziru. Porod iz takvih brakova obično su skrofulozna, rahitična ili nakazna djeca; zato porodica rijetko traje dulje od tri pokoljenja, ako se žena ne pobrineza zdrava oca, između susjeda ili slugu, da usavrši i produlji rod. Slabo, bolesno tijelo, mršavo lice, blijeda boja, pouzdani su znaci plemenite krvi; a zdrava, snažna pojava takva je sramota za otmjena čovjeka da svijet zaključuje: pravi mu je otac bio konjušar ili kočijaš. Duševna mu zaostalost teče usporedo s tjelesnom, jer je smjesa mušičavosti, tuposti, neznanja, tvrdoglavosti, pohote i ponosa.
Bez pristanka te dične družbe nijedan se zakon ne može uvesti, dokinuti ili promijeniti; a ti plemići odlučuju i o našim posjedima, bez priziva.

Sedma glava

Piščevo veliko rodoljublje. — Domaćinove primjedbe o ustavui vladavini u Engleskoj, kako ih opisuje pisac, sa sličnim zgodama i usporedbama. — Domaćinove primjedbe o ljudskoj prirodi.


Neka se čitatelj ne čudi kako sam se mogao nakaniti da svoj vlastiti rod ovako iskreno prikažem jednoj vrsti koja je već i odviše bila voljna da najlošije sudi ljudskom plemenu, zbog potpune moje sličnosti s njihovim yahooima. Ali moram iskreno priznati, mnoge vrline tih odličnih četveronožaca, u opreci spram ljudske pokvarenosti, toliko su mi otvorile oči i proširile moje znanje da sam počeo promatrati ljudska djela i strasti sa sasvim drukčijega gledišta i misliti da nije vrijedno štedjeti čast mojega soja; a to i nisam mogao pred osobom ovako oštra suda kao što je moj domaćin, koji me svaki dan znao uvjeriti o tisuću mojih pogrešaka, a ja ih donde nisam ni zapažao i u nas se ne bi ni brojile među ljudske slabosti. Po njegovu sam primjeru naučio da nadasve mrzim svaku lažljivost i pretvaranje; a istina mi se učinila tako ljupkom da sam odlučio sve žrtvovati njoj.
Hoću biti iskren čitatelju i priznajem da je bio još i mnogo jači razlog toj slobodi s kojom sam prikazao prilike. Nisam još bio proveo u toj zemlji godinu dana, a tako sam zavolio i počeo cijeniti žitelje da sam čvrsto odlučio nikad se više ne vratiti k ljudskomu rodu, nego ću preostali život svoj provesti među tim divnim houyhnhnmima, u razmatranju i izvršavanju svake vrline; ovdje mi ne može biti primjera ni pobude za opačinu. Ali udes, moj vječni neprijatelj, bio je odlučio da me ne zapadne tako velika sreća. No ipak mi je sada neka utjeha kad mislim da sam u onom što sam kazao o svojim zemljacima umanjivao njihove mane koliko god sam smio pred ovako strogim ispitivačem; a sve sam navraćao na povoljnu stranu koliko god se moglo. Jer zaista, kojega živoga čovjeka ne bi prevladala sklonost i pristranost spram domaje?
Ispripovijedao sam bit različitih razgovora svojih s domaćinom za većega dijela onoga vremena što sam imao čast biti u njegovoj službi; ali sam zaista, kratkoći za volju, ispustio mnogo više nego što je ovdje zapisano.
Kad sam mu izrekao odgovore na sva pitanja, i radoznalost mu se kanda sasvim zadovoljila, poslao on jednoga ranog jutra po mene i naložio mi da, nešto podalje, sjednem preda nj. (Tu mi čast nije nikad prije iskazao.) Reče mi da je vrlo ozbiljno razmišljao o svemu mojem pripovijedanju, i što se tiče mene samoga i moje domovine; on nas drži za neku vrstu životinja koje je zapao, kakvim slučajem, ne zna se on domisliti, malen trunak razuma, a mi se njime ne služimo nikako drukčije nego da uz njegovu pomoć goršamo svoje prirodne opačine i da stječemo nove što nam ih priroda nije dala; mi otimamo sebi ono malo sposobnosti kojima nas je priroda obdarila; velik nam jeuspjeh u umnožavanju naših prirođenih nedostataka i kao da provodimo sav život u uzaludnom nastojanju da ih nadomjestimo vlastitim pronalascima. Što se tiče mene, jasno je da nemam ni jakosti ni okretnosti običnoga yahooa; slabo hodam na stražnjim nogama; smislio sam kako mi pandže neće biti ni za porabu ni za obranu, i kako ću ukloniti s brade dlake, koje su određene da budu zaštita od sunca i nevremena. Naposljetku, niti mogu brzo trčati niti se na drveće penjati kao moja braća, kako ih je zvao, yahooi u njegovoj zemlji.
Naše upravne i zakonodavne uredbe potječu očito iz naših grdnih nedostataka u razumu, dakle i u kreposti, jer razum sâm dovoljan je za vladanje razumnim stvorenjima; zato mi ne smijemo sebi pripisivati to svojstvo, upravo zbog obavijesti što sam mu ih dao o svojem narodu; premda je jasno razabrao kako sam ja, da ih zakrilim, zatajio mnogo pojedinosti i često »rekao ono što nije«.
Još se jače učvrstio u tome mišljenju kad je vidio da isto onako kako se svaka crta mojega tijela podudara s drugim yahooima, osim gdje je na pravu štetu moju, u jakosti, brzini i okretnosti, kratkoći mojih pandža i u nekim pojedinostima gdje priroda nije sudjelovala, tako je po mojem prikazu u našem životu, našim običajima i našem radu razabrao neku sličnost u našem duševnom stanju.
Zna se, reče, da se među sobom yahooi mrze ljuće nego ikakve različite pasmine životinjske; obično se spominje da je tomu uzrok odurnost njihovih likova, koju svi oni mogu vidjeti u drugih, ali ne mogu vidjeti na sebi. On je zato uzeo misliti da nije nepametno što mi pokrivamo tijelo i tim pronalaskom skrivamo jedan od drugoga naše grdobe, koje bi se inače teško podnosile.
Ali sada vidi da se prevario i da razmirice onih životinja u njegovi zemlji potječu iz istog razloga i načina kako sam mu ih ja opisao. Jer i ako vi, reče, pred pet yahooa bacite onoliko hrane koliko bi bilo dosta za pedeset, onda oni neće mirno jesti, nego će se počupati i svaki će se pomamiti da sve prigrabi sam; i zato obično stoji uz njih sluga kad se hrane vani, a koji budu zadržani kod kuće, povezivani su razdaleko.
Ako koja krava skapa od starosti ili slučajno prije nego što ju je koji houyhnhnm spremio za svoje yahooe, povrvjet će jatimice oni iz susjedstva da je otmu, i onda nastaje onakva bitka kakvu sam ja opisao, sa strahovitim ranama od pandža na obje strane, premda rijetko mogu ubiti jedan drugoga, jer nemaju onakvih podesnih smrtonosnih naprava kakve smo mi izumili.
Jednom se takav boj zametnuo između yahooa nekojih susjeda, bez ikakva vidljiva povoda; oni iz jednoga kraja vrebaju na svaku priliku da iznenade najbliže dok se još nisu pripravili. Ali ako vide da im se naum izjalovio, vraćaju se kući, pa kako nemaju neprijatelja, zameću, kako ja to zovem, građanski rat između sebe.
Po nekim poljima u njegovoj zemlji ima neko blistavo kamenje za kojim yahooi silno ginu; a kad je to kamenje dijelom u zemlji, kako ponekad biva, kopaju oni pandžama po cijele dane dok ga ne iskopaju, pa ga odnose i u gomilama skrivaju u svojim stajama; a svejednako se ogledavaju silno oprezno oko sebe, od straha da drugi ne bi pronašli njihovo blago.
Domaćin mi reče da nikad nije mogao dokučiti tu neprirodnu pohlepu, a ni čemu bi to kamenje moglo koristiti yahooima; ali sada misli da to možda potječe iz onoga istoga izvora lakomosti što sam je pripisao čovječanstvu.
Jednom je on, za pokušaj, gomilu toga kamenja tajom uklonio s mjesta gdje ju je bio zakopao jedan od njegovih yahooa; kad je prljava životinja opazila da joj je nestalo blago, svikala glasnom kuknjavom cijeli čopor onamo, zaurlala nevoljno, a onda zaokupila druge gristi i trgati; stala ginuti, nije htjela ni jesti, ni spavati, ni raditi, dok nije naložio jednom slugi neka kradom odnese kamenje u onu istu rupu i sakrije ga kao i prije; a kad ga je našao njegov yahoo, odmah se ovaj opet snašao i udobrovoljio, ali se svojski pobrinuo da ga ukloni u bolje skrovište, i otad je ta životinja vrlo uslužna.
Dalje mi domaćin reče, a to i sâm bijah opazio, da se po onim poljima gdje toga blistavoga kamenja ima u obilju biju najžešći bojevi što ih prouzročuju provale susjednih yahooa.
Kad dva yahooa, reče, nađu u polju takav kamen te se pokavže čiji će biti, onda se obično okoristi treći i odnese ga obojici. Ustvrdio domaćin da to svakako nalikuje ponešto na naše parnice; u tom ga radi našega ugleda nisam pobijao, kad je ta odluka koju je on spomenuo mnogo pravednija od mnogih presuda u nas; jer tužitelj i tuženik nisu ovdje izgubili ništa osim kamena za koji su se otimali; a naši sudovi ne bi odustali od te parnice dokle god ijednomu od njih išta preostaje.
Domaćin moj nastavi razgovor i reče kako ništa nije yahooe gore omrznulo nego njihova neizbirljiva pomama da sve proždiru na što se namjere, bile to biljke, korijenje, bobice, gnjilo životinjsko meso, ili sve smiješano: a osobito im je svojstveno da im je draže ono što ugrabe ili ukradu u većoj daljini nego mnoga bolja hrana što im se pribavlja kod kuće. Ako imaju toliko plijena, jedu sve donde dok gotovo ne puknu; poslije toga žvaču neki korijen što im ga je priroda pokazala, te se sasvim ispražnjuju.
Ima još jedan korijen vrlo sočan ali ponešto rijedak i teško se nalazi; yahooi ga traže vrlo pomamno i sišu ga s velikom slašću; od njega im iste posljedice kao nama od vina. Omamljeni njime gdjekad se grle, a gdjekad čupaju, pa riču, cere se, blebeću, teturaju, kotrljaju se i padaju u blato i tonu u san.
Opazio sam doduše da su yahooi jedine životinje u tom kraju koje boluju od takve bolesti; ali tih je bolesti mnogo manje nego u konja kod nas, i ne zadobivaju se od loša postupka, nego od nečistoće i proždrljivosti te gnusne životinje. A jezik im ima samo opće ime za te bolesti, uzeto od imena te životinje, i zove ih hnea yahoo, to jest yahooska bolest; a za liječenje se propisuje mikstura od njihovih vlastitih izmetina i mokraće, koja se silom nalijeva yahoou u grlo. Vidio sam kasnije često da se uzima s uspjehom, pa ju ovdje otvoreno preporučujem svojim zemljacima, za opće dobro, kao divan specifičan lijek od sviju bolesti prouzrokovanih prenatrpavanjem.
Što se tiče učenosti, vladavine, umjetnosti, proizvodnje i sličnoga, priznao moj domaćin, nalazi on malu, ili ne nalazi nikakvu sličnost između yahooa u ovoj i u našoj zemlji. On misli da jedinu jednakost razabire u našoj naravi.
Čuo je doduše što neki radoznali houyhnhnmi kazuju: da u većini stada ima neki yahoo koji vlada (kao što u nas ovdje u zvjerinjaku ima vodič ili prvak jelen) i koji je uvijek nakaznijega tijela i pakosnije naravi nego itko drugi. Taj vođa ima obično miljenika, što god je sličnijega mogao naći, a tome je posao da liže svojemu gospodaru noge i stražnjicu i da mu u staju dotjeruje ženke; zato bude kadšto nagrađen komadom magarećega mesa. Toga miljenika mrzi cijelo stado, i zato se on, da obrani sebe, zadržava uvijek blizu svojega glavara. Služba mu obično traje dok se ne nađe koji gori; ali onoga časa kad bude otpušten, dolaze svi listom yahooi iz toga kraja, mladi i stari, mužjaci i ženke, s nasljednikom njegovim na čelu, i ispražnjuju se na njega od glave do pete. Ali koliko se to može primijeniti na naše dvorove i miljenike i državne ministre, reče moj domaćin, odlučit ću najbolje ja sam.
Nisam se usudio odgovoriti na njegovu zlobnu podvalu što ljudski razum ponizuje ispod oštroumnosti običnoga lovnoga psa, koji zna dovoljno suditi da razlikuje i da ide za lavežom najvještijega psa u čoporu, pa se nikad ne vara.
Domaćin mi reče da ima u yahooa nekoliko osobitih svojstava, ali on nije opazio da ih ja spominjem u svojem izvještaju o čovječanstvu, ili ih barem spominjem vrlo malo. Reče mi: onim su životinjama, kao i drugim skotovima, ženke zajedničke; ali se razlikuju po tom što yahoovkinje pripuštaju mužjake kad su trudne; a mužjaci se kavže i tuku sa ženkama isto onako ljuto kao i među sobom; i jedan je i drugi postupak takva gadna surovost do koje nije stiglo nikad nijedno osjećajno stvorenje.
Još se nečemu on čudi u yahooa: posrijedi je njihova neobična sklonost nečistoći i blatu, kad je u sviju drugih životinja prirodna ljubav za čistoću.
Što se tiče dviju prvih optužaba, drage sam ih volje propustio bez ikakva odgovora, jer nisam znao ni riječ kazati u obranu svoje pasmine, a to bih inače zacijelo rado učinio. Ali od optužbe da je naša nečistoća neobična, lako bih obranio čovječanstvo kad bi u tom kraju bilo ijedne svinje (a na nesreću moju nije ih bilo), koja je doduše po stvorenju svojem blaži četveronožac nego yahoo, ali se zapravo ne može, po mojem pokornom sudu, držati da je baš čista; a to bi priznala i sama njegova milost da je ikad vidjela svinju kako prljavo ždere, i kako se valja u nečistoći i spava u kaljuži.
Domaćin je spomenuo još jedno drugo svojstvo što su ga njegove sluge opazile u nekih yahooa, a on ga ne može nikako dokučiti. Reče mi: yahooa zna gdjekad snaći hir da se zavuče u kut, leži, riče i stenje, i nogom caka svakoga tko mu priđe, premda je mlad i debeo, nije ni bez hrane ni bez vode, pa se sluga ne može domisliti što ga boli. A pronašli su da mu je jedini lijek natjerati ga na težak posao, pa će se onda zacijelo osvijestiti.
Na to sam šutio, od pristranosti za svoju pasminu; ali sam jasno razabrao pravu klicu toj mušičavosti, koja zaokuplja samo lijenčine, razbludnike i bogataše; ako oni budu prisiljeni na onaj isti način života, jamčim da će se izliječiti.
Njegova milost još primijeti kako yahooska ženka staje često za koji humak ili grm te gleda mlade mužjake što prolaze, onda se promalja i skriva, i služi se mnogim budalastim kretnjama i krevelji se, a opazilo se da ona u to vrijeme najneugodnije zaudara; pa kad joj se koji mužjak približi, polako mu uzmiče, često se obazirući, te tobože u strahu otrči na koje zgodno mjesto kuda zna da će mužjak za njom.
Ako pak tuđa ženka dođe među njih, obilaze tri-četiri ženke oko nje, pa bulje, blebeću, cere se i svu je onjuškuju; a onda se odvraćaju s kretnjama koje se čine da iskazuju prezir i omalovažavanje.
Možda bi moj domaćin mogao biti uglađeniji u tom mudrovanju, do kojega je došao i onim što je sam motrio, i onim što su mu govorili drugi; ali nisam mogao bez čuda i bez velika jada uočiti kako su načela raskalašenosti, koketerije, pokude i sablazni prirođeni instinkt u ženskadije.
Očekivao sam svaki čas da će moj domaćin optužiti yahooe za one neprirodne pohote muške i ženske, što su u nas tako obične. Ali čini se da priroda nije bila tako iskusna učiteljica; a te profinjenije naslade puki su proizvod umjetnosti i razuma na našoj strani zemaljske kugle.

Osma glava

Pisac priopćuje nekoliko pojedinosti o yahooima. — Velike vrline houyhnhnmske. — Odgoj i vježbe njihove mladeži. — Njihova opća skupština.


Kako mislim da ja zacijelo mnogo bolje razumijem čovječju prirodu nego što bi je mogao razumjeti moj domaćin, lako mi bješe onu značajku koju je iznio o yahooima primijeniti na sebe i na svoje zemljake; a mislio sam da ću svojim promatranjem doći još do daljih otkrića. Zato sam često molio njegovu milost da me pusti među yahooska stada u susjedstvu: to mi je svagda vrlo milostivo dopuštao: bio je potpuno uvjeren, moja mržnja na te skotove obranit će me, i neće me oni iskvariti. Njegova mi milost odredila za stražu jednoga slugu, jaka riđana, vrlo pouzdana i dobroćudna: bez njegove se zaštite ne bih ni usudio krenuti u takve pustolovine.
Već sam pripòvjedio čitatelju koliko su mi dodijavale te gnusne životinje kad sam došao; a poslije sam im tri-četiri puta gotovo zapao u pandže, kad bi se dogodilo da malo odlutam bez svojega noža. A razložito sudim, one su ponešto slutile da sam ja od njihova roda, jer sam često znao zasukati rukave i njima pred očima ogoliti ruke i prsa kad je moj zaštitnik bio uz mene. Onda bi mi se oni približavali koliko god bi smjeli, i poput majmuna oponašali što ja radim, ali uvijek s velikim znacima mržnje; kao što će pitomu čavku s kapicom i čarapama proganjati uvijek divlje čavke ako slučajno dospije među njih.
Oni su još odmalena vrlo hitri. Međutim, uhvatio sam jednom mlada mužjaka od tri godine i sa svakojakom nježnošću pokušao umiriti ga; ali mali nestaško uzeo žestoko vikati, grepsti i gristi, pa sam ga morao pustiti; a i bilo je krajnje vrijeme, jer nas je s bukom saletjela cijela rulja starih yahooa, no kad su razabrali da je mladunče živo i zdravo (jer je pobjeglo), a uz mene je moj riđan, nisu se usudili prići bliže.
Opazio sam da meso mlade životinje zaudara vrlo gadno; smrad je nekako između lasice i lisice, ali mnogo neugodniji.
Zaboravio sam još nešto (a čitatelj bi mi možda oprostio kad bih to sasvim ispustio): onaj je gnusni skot, dok sam ga držao u rukama, ispraznio meni na odjeću gadne svoje izmetine, neku žutu tekućinu; ali, na svu sreću, bio je odmah do nas potočić: tu sam se oprao štogod sam čistije mogao; a nisam se usudio domaćinu pred oči dok se nisam valjano provjetrio.
Koliko sam mogao razabrati, yahooi su najneuputniji od sviju životinja; sposobnost im ne dopire nikad dalje nego da vuku ili nose terete. No, ja mislim, taj nedostatak nastaje samo od njihove naopake, tvrdokorne ćudi. Jer oni su lukavi, zlobni, nevjerni i osvetljivi. Snažni su i smioni, ali strašljiva duha, dakle bezobrazni, podli i okrutni. Razabrao sam da su crvenokosi i na muškoj i na ženskoj strani razbludniji i pakosniji nego drugi, koje još uvelike nadmašuju jakošću i radinošću.
Houyhnhnmi drže yahooe za obične poslove u kolibama, koje im nisu daleko od kuće; ali drugi se šalju u polja, gdje iskapaju korijenje, jedu različite biljke i traže mrcine, ili gdjekad love lasice i luhimuhe (vrsta divljih štakora), koje oni pomamno proždiru. Priroda ih je naučila da na obroncima kopaju noktima duboke jame i liježu u njih; jedino su za ženke rupčage prostranije, da mogu stati dva-tri mladunčeta.
Plivaju od djetinjstva kao žabe i mogu dugo ostati pod vodom, gdje često hvataju ribe, a ženke ih nose kući mladima. A nadam se da mi čitatelj neće zamjeriti ako ovom prilikom pripovjedim jednu neobičnu zgodu.
Kad sam jednoga dana bio vani s mojim zaštitnikom riđanom, a žega pripekla, zamolim ga da se okupam u rijeci, koja je blizu. On mi dopustio, te se ja odmah skinuo do gola i polako ušao u rijeku. Slučajno je za humkom stajala mlada yahoovkinja, vidjela sve što biva, raspalila se požudom (kako smo se domislili riđan i ja), dotrčala žurno i skočila u vodu pet lakata odande gdje sam se ja kupao. Nikad se u životu nisam tako strahovito uplašio. Riđan je pasao podalje, ne sanjajući ni o kakvojnezgodi. Ona me zagrlila na najodurniji način. Ja zaviknuo iz svega glasa, riđan dotrčao uzagrepce k meni, i onda ona, preko volje, ispusti svoj plijen i skoči na drugu obalu: ondje je stajala, buljila i urlala dokle god sam se oblačio.
To je bila zabava mojemu domaćinu i njegovima, a meni ljut jad. Jer sada nisam više mogao poricati da sam pravi yahoo, po svakom udu i po licu, kad ženke osjećaju prirodnu sklonost prema meni kao prema nekomu od svoje pasmine; a toj životinji i nije kosa bila crvena (što bi bila neka isprika za ponešto neobičnu požudu), nego crna kao trnjina, a i lice joj nije bilo tako silno grdobno kao u drugih od njene pasmine; mislim da joj nije bilo više od jedanaest godina.
Tri sam godine proživio u toj zemlji, i čitatelj će, mislim, očekivati da ga, poput drugih putnika, izvijestim nešto o običajima i navadama tamošnjih žitelja, što sam zaista najviše i nastojao proučiti.
Kako je te plemenite houyhnhnme priroda obdarila općom ljubavlju za sve vrline, te oni nemaju ni pojma ni ideje o onom što je nevaljano u razumnu stvorenju, to im je glavno načelo razviti razum, da on potpuno vlada njima. U njih razum i nije problematična točka kao u nas, gdje možeš uvjerljivo i dokazivati i pobijati isto pitanje; nego te sam razum odmah uvjeri, kao što i mora biti, jer ga nisu zamutili, pomračili ga, promijenili mu boju, strast i interes.
Sjećam se s kolikom sam teškom mukom protumačio domaćinu što znači riječ mišljenje, ili kako se može o kojoj stvari raspravljati; jer razum nas uči da tvrdimo ili poričemo samo onda kad smo sigurni; a dalje od našega znanja ne možemo ni jedno ni drugo. Tako da su prepirke, svađe, rasprave i tvrdokornost u lažnim ili dvojbenim tvrdnjama nepoznate među houyhnhnmima.
Isto tako, kad bih mu uzeo tumačiti različite naše prirodoslovne sustave, smijao se: kako se stvorenje, koje bi htjelo biti razumno, ponosi poznavanjem tuđega nagađanja, i to u stvarima gdje to znanje, sve da je i sigurno, ne bi ništa koristilo. U tom se on sasvim slaže sa Sokratovim mislima, kako ih tumači Platon; spominjem to u najveću čast tome prvaku među filozofima.
Često sam otad razmišljao koliko bi takav nauk opustošio europske knjižare i kolike bi se staze k slavi zakrčile onda u učenom svijetu.
Prijateljstvo i dobrohotnost dvije su glavne vrline u houyhnhnma, a nisu ograničene na pojedince, nego se odnose na sav rod. Sa strancem iz najdaljega kraja postupaju kao s najbližim susjedom; i kamo god došao, on je kod kuće. Na pristojnost i uljudnost paze nadasve, ali su puke neznalice u ceremonijama.
Ne luduju za svojim ždrepčićima i ždrebicama, ali briga za odgoj njihov proizlazi sasvih iz diktata njihova razuma. A ja sam vidio da moj domaćin iskazuje susjedskom porodu istu ljubav koju i svojemu. Oni kažu da ih priroda uči ljubavi za svoju pasminu, i samo razum odlikuje one u kojih je veća vrlina.
Kad houyhnhnmska matrona rodi po jedno mladunče od svakoga spola, ne druži se više s mužem, osim ako slučajno izgube koje mladunče, što se vrlo rijetko događa; no u takvu se slučaju opet združuju; ili ako takva nevolja pogodi koga čija je žena prešla dob za rađanje, onda im koji drugi par pokloni jedno od svoje ždrebadi i tada se ovi opet druže dok majka ne zatrudni. Ta je opreznost potrebna da se zemlja ne prenapuči. Ali pleme nižih houyhnhnma, koji su rođeni zato da budu sluge, nije u tom tako ograničeno; njima je dopušteno da rađaju po troje od svakoga spola, da budu sluge u plemenitim porodicama.
U brakovima paze pomno da odaberu onakve boje koje im neće potomcima stvoriti neugodnu mješavinu. U mužjaka se najviše cijeni jakost, a u ženke milina: ali ne radi ljubavi, nego da se pasmina očuva od izrođenja; jer ako se koja ženka slučajno odlikuje jakošću, bira joj se muž po miloti.
Za udvaranje, ljubav, darove, udovštinu, opskrbu oni i ne znaju; niti imaju riječi kojima bi to izražavali u svojem jeziku. Mladi se par sastaje i združuje jedino zato što su im tako odlučili roditelji i prijatelji: oni vide da to biva svaki dan i drže to za jedno od potrebnih djela razumna bića. Ali o povredi braka, ili bilo kakvoj drugoj bludnosti, nije se nikad ni čulo, te bračni par provodi život u istom prijateljstvu i uzajamnoj dobrohotnosti kakvu iskazuju i svima drugima od iste pasmine, s kojima se sastaju, bez ljubomornosti, zaluđenosti, svađe ili nezadovoljstva.
U odgoju mladeži obaju spolova metoda im je divna, i vrijedilo bi nam povoditi se za njom. Ne dopušta im se ni da dirnu zrno zobi, osim u neke dane, sve do osamnaeste godine; ni mlijeka, nego samo rijetko; a ljeti pasu dva sata izjutra i isto toliko navečer, kao i njihovi roditelji; ali slugama se ne dopušta više od pola toga vremena, a velik dio njihove trave donosi se u staje gdje je jedu u najpogodnije sate, kad posao dopušta.
Umjerenost, marljivost, tjelesno kretanje i čistoća pouke su koje se jednako nalažu mladeži obaju spolova: a moj je domaćin smatrao strašnim u nas što ženke odgajamo drukčije nego mužjake, osim za neke poslove u kućanstvu. Zato polovica naših urođenika, primijetio je pravo, nije ni za što drugo nego da rađa na svijet djecu; a što mi brigu o svojoj djeci povjeravamo takvim nekorisnim životinjama, reče on, još je veći dokaz naše zvjerske naravi.
Ali houyhnhnmi odgajaju svoje mlade u jakosti, brzini i srčanosti, vježbajući ih da se utrkuju gore i dolje po strmim brežuljcima i po tvrdoj, kamenitoj zemlji; a kad se sasvim oznoje, naređuju im da poskaču preko glave i ušiju u ribnjak ili u rijeku. Četiri puta u godini okuplja se mladež u kraju da pokaže svoju vještinu u trčanju i skakanju i u drugim natjecanjima gdje treba jakosti i okretnosti; pobjednika ili pobjednicu nagrađuju pjesmom u njegovu ili njezinu slavu. Za tu svečanost sluge otjeraju u polje stado yahooa, natovareno sijenom, zoblju i mlijekom, za jelo houyhnhnmima, a zatim te skotove odmah tjeraju natrag, da ne bi bili na štetu zboru.
Svake četiri godine, o proljetnoj ravnodnevici sastaje se skupština svega naroda na ravnici, dvadesetak milja od naše kuće, i traje pet-šest dana. Tu ispituju stanje i prilike u pojedinim krajevima; obiluju li ili oskudijevaju sijenom, ili zoblju, ili kravama, ili yahooima; pa bude li gdje ikakve nestašice (a to samo rijetko biva), odmah će joj doskočiti jednodušnim pristankom i zbirštinom. Tu se uređuje i raspoređivanje djecom; ako, primjerice, koji houyhnhnm ima dva mužjaka, mijenja on s kakvim drugim, koji ima dvije ženke; ako pak koje dijete bude slučajnoizgubljeno, a materi je već prošlo doba za rađanje, odlučuje se koja će obitelj u kraju roditi drugo dijete da nadoknadi gubitak.

Deveta glava

Velika rasprava u općoj skupštini houyhnhnmskoj i što se zaključilo. — Houyhnhnmska učenost. — Njihove gradnje. — Njihov način pokapanja. — Nedostatak njihova jezika.


U houyhnhnmskim skupštinskim zaključcima vlada obično jednodušnost, sve ako se skupštinari i sastaju s različitim mišljenjima, jer nijedan se houyhnhnm ne stidi da se razborom i razlozima dade preobratiti. Jedna se od tih velikih skupština održavala za mojega vremena, poprilici tri mjeseca prije mojega odlaska, i moj je domaćin pribivao kao predstavnik našega kraja. Na toj se skupštini nastavila stara njihova rasprava i zaista jedina prepirka što je ikad bila u njihovoj zemlji; o njoj me domaćin nakon svojega povratka izvijestio vrlo potanko.
Pitanje o kojem se raspravljalo bilo je: trebaju li yahooi biti zbrisani s lica zemaljskoga. Jedan skupštinar, koji je bio za taj prijedlog, iznio je nekoliko vrlo jakih i zamašnih argumenata, te izjavio da su yahooi najprljavije, najštetnije i najnakaznije, a isto tako najćudljivije i najneuputnije, najnevaljanije i najzlobnije životinje kojih je ikad priroda stvorila; oni kradom sišu houyhnhnmima krave, ubijaju i žderu im mačke, gaze im zobi travu, ako nisu pod neprestanom paskom, i čine nebrojene druge nepodopštine.
Spomenuo je opću tradiciju da yahooi nisu oduvijek u njihovoj zemlji, nego su se prije mnogo godina dvije takve zvijeri javile u gori; je li ih stvorila sunčana žega od blata i kala što se usmrdio ili od mulja i pjene morske, nikad se nije doznalo; ti su se yahooi rasplodili i za kratko vrijeme izrodili tolik porod da bi mogli prevladati i poharati sav narod; houyhnhnmi, da se oslobode te nevolje, diglise svi u lov i naposljetku opkolili cijelo stado; starije potamanili, a svaki houyhnhnm uzeo u staju po dva mlada, pa ih toliko pripitomili koliko se već može pripitomiti životinja tako divlja po prirodi; upotrijebili ih za vuču i nošenje.
Čini se da u toj tradiciji ima mnogo istine i da ta stvorenja ne mogu biti ylnhniamshy (to jest pražitelji u zemlji), jer ih i houyhnhnmi i sve druge životinje ljuto mrze, a ta mržnja ne bi nikad mogla biti tako silna kad bi oni bili pražitelji, sve ako je i svojski zasluživali svojom zlom naravi; inače bi oni bili odavno iskorijenjeni; žitelji uobičajili služiti se yahooima te su, baš nesmotreno, zanemarili uzgoj magaraca, koji su lijepe životinje, lako se drže, mnogo su pitomiji i uredniji, a ne zaudaraju nemilo; dosta su jaki za posao, premda zaostaju za onima po tjelesnoj okretnosti; pa ako njihovo njakanje i nije ugodan glas, ipak je kudikamo zgodnije od strahovita urlanja yahooskoga.
Nekoji su drugi izjavili u tom istom smislu, a onda moj domaćin predložio skupštini kako će se tomu doskočiti, a tu sam mu ideju natuknuo zaista ja.
Potvrdio je tradiciju što ju je spomenuo poštovani zastupnik koji je govorio prije njega, pa ustvrdio da su ona dva yahooa o kojima se kaže da su prvi viđeni na zemlji, naneseni ovamo morem; kad su izišli na kopno, a drugovi ih ostavili, sklonili su se u gore, postupno se izrodili, i na kraju podivljali jače nego što je njihova pasmina u onoj zemlji odakle je to dvoje prvih došlo. Dokaz je toj tvrdnji što on sad ima jednoga čudnoga yahooa (mislio je na mene), o kojem su oni većinom čuli, a mnogi su ga vidjeli.
Onda im ispripovijedao kako me našao: sve mi je tijelo bilo pokriveno umjetnom sastavinom od kože i dlake drugih životinja; govorio sam svojim jezikom, a potpuno sam naučio njihov jezik; ispripovijedao mu nezgode što su me ovamo donijele; kad me vidio bez omota, bio sam po svemu pravi pravcati yahoo, samo bjelji, manje dlakav i kraćih pandži.
Dometnuo je kako sam ga nastojao uvjeriti da su u mojoj domovini i u drugim zemljama yahooi razborite životinje koje vladaju te drže houyhnhnme u ropstvu; on je razabrao u meni sva yahoovska svojstva, samo me nešto uljudio trunak razbora, koji ipak toliko zaostaje za houyhnhnmskom pasminom koliko yahooi u njihovoj zemlji zaostaju za mnom; između drugoga spomenuo sam naš običaj da štrojimo houyhnhnme dok su mladi, da ih pripitomimo; ta je operacija laka i sigurna; nije sramota učiti se znanju od životinja, kao što se marljivost uči od mrava, a građenje od lastavice (jer tako ja prevodim riječ lyhannh, premda je to mnogo veća ptica); taj bi se pronalazak mogao ovdje upotrijebiti za mlade yahooe, koji bi postali poslušniji i zgodniji za službu, a osim toga bi se bez ubijanja za jednoga vijeka zatrlo cijelo pleme: međutim, treba opomenuti houyhnhnme neka gaje magarce, koji su u svakom pogledu vrednije životinje, a prednost im je što su od pete godine prikladni za službu, a ovi drugi nisu sve do dvanaeste.
To je sve što je moj domaćin smatrao tada prikladnim kazati mi o događajima na skupštini. Ali je izvolio zatajiti jednu okolnost koja se ticala mene osobno, i ja sam joj naskoro osjetio nemilu posljedicu, kako će čitatelj doznati na pravom mjestu, a iz nje ja izvodim sve svoje kasnije nezgode u životu.
Houyhnhnmi nemaju pisma, sve im je dakle znanje po predaji. Ali malo se iole važnih događaja zbiva u narodu koji je tako združen, po prirodi raspoložen za svaku vrlinu, sasvim mu vlada razum, a odsječen je od svakoga dodira s drugim narodima; svoju povijest čuvaju lako i ne opterećuju pamćenje.
Spomenuo sam već da ih ne snalaze bolesti, ne trebaju, dakle, liječnika. Ali imaju izvrsnih lijekova, sastavljenih od biljaka, te njima liječe putište ili vilicu na nozi, kad ih slučajno ugnječe ili rasijeku na oštru kamenu, pa i druge rane i ozljede na raznim dijelovima tijela.
Oni računaju godinu po Sunčevim i Mjesečevim mijenama, ali je ne dijele dalje u tjedne. Prilično dobro znaju kretanje tih dvaju nebeskih svjetlila, a razumiju prirodu pomračenja — to je najdalji napredak njihove astronomije.
U pjesništvu, mora se priznati, nadmašuju sve druge smrtnike; u tom im nema zaista ravnih po valjanosti poredaba, po finoći i točnosti opisa. Stihovi im nadasve obiluju i jednim i drugim, a sadržavaju obično nekoliko zanosnih napomena o prijateljstvu i dobrohotnosti, ili o slavi onih koji su pobijedili u utrkama i drugim tjelesnim vježbama.
Zgrade su im, doduše, sasvim priproste i jednostavne, ali nisu nezgodne, nego su prikladne da ih štite od svake nepogode, studeni ili vrućine.
Imaju neko drvo koje, kad mu bude četrdeseta godina, popušta u korijenu i pada od prve bure; raste ravno, pa ga kao kolac zašiljuju oštrim kamenom (jer houyhnhnmi ne znaju za željezo) i zabadaju uspravno u zemlju, poprilici deset palaca razdaleko, a onda te kolce prepletu zobenom slamom ili gdjekad prućem. Krov se pravi jednako tako, a i vrata.
Houyhnhnmi se služe udubinom između putišta i kopita na prednjoj nozi kao mi rukama, i s većom vještinom nego što sam isprva mogao zamisliti. Vidio sam kako je jedna bijela kobila iz naše kuće tim zglobom udjenula iglu koju sam joj dao. Tako muzu oni krave, žanju zob i rade svaki posao koji iziskuje ruke.
Imaju neku vrstu tvrdih kremenova, te od njih brušenjem o drugo kamenje prave oruđe, koje im služi mjesto klinova, sjekira i maljeva. Oruđem načinjenim od toga kamenja kose sijeno i žanju zob, koja im raste samonikla po nekim poljima; yahooi vuku snopove na kolima kući, a sluge ih gaze u nekim pokrivenim kolibama, da se izmlati zrnje, koje se drži u žitnicama. Oni izrađuju neko zemljano i drveno suđe, te ono prvo suše na suncu.
Kad im posreći da izmaknu nezgodama, umiru tek u starim godinama, te se pokapaju na najskrovitijim mjestima što se mogu naći, a prijatelji i rođaci ne iskazuju o smrti njihovoj ni radost ni žalost; pa i onaj koji umire ne pokazuje nikakvo žaljenje što odlazi sa svijeta, nipošto jače žaljenje nego kad se vraća kući s posjeta kojem susjedu.
Sjećam se kako je jednom moj domaćin uglavio s prijateljem i njegovima da u nekom važnom poslu dođu k njemu: ugovorenoga dana dođe žena i dvoje djece njene vrlo kasno; ona se dvaput ispričala, prvo zbog muža, koji je, kako ona reče, baš jutros shnuwnh. Ta je riječ jako izrazita u njihovu jeziku, ali se ne prevodi lako na engleski; znači »skloniti se k prvoj svojoj majci«. Isprika njena zašto nije došla prije bila je ta da joj je muž umro kasno izjutra, pa se dugo dogovarala sa slugama o zgodnu mjestu kamo bi odnijeli njegovo tijelo; a opazio sam da se u našoj kući vladala isto onako vedro kao i drugdje; umrla je poprilici tri mjeseca poslije.
Obično oni žive do sedamdesete ili sedamdeset i pete godine, rijetko do osamdesete; nekoliko tjedana prije smrti osjećaju postupno propadanje, ali bez boli. Za to ih vrijeme mnogo pohode prijatelji, jer oni ne mogu odlaziti od kuće laki i zadovoljni kao obično. Ali desetak dana prije smrti, a rijetko se varaju u tom računu, uzvraćaju posjet onima koji su im najbliži susjedi, pa ih na zgodnim vlačalima vuku yahooi; tim se vozilom ne služe samo u tim prilikama, nego i kad ostare, na dalekim putovima, ili ako po nezgodi ohrome; kad, dakle, houyhnhnmi koji umiru uzvraćaju te posjete, svečano se opraštaju od prijatelja, kao da odlaze u kakav dalek kraj u zemlji, gdje im je određeno da prožive život što im preostaje.
Ne znam vrijedi li spomenuti da houyhnhnmi nemaju u svojem jeziku riječi kojom bi iskazivali išta što je zlo, osim onoga što preuzimaju od nakaznosti i loših svojstava yahooskih. Tako oni glupost sluginu, djetinju pogrešku, kamen koji im posiječe noge, neprestano ružno ili nepogodno vrijeme, i nalik, označuju dodajući pridjevak yahoo. Na primjer, hhnm yahoo, whnaholm yahoo, ynlhmnawihlma yahoo, a loše sagrađena kuća je ynholnmrohlnw yahoo.
Mogao bih s velikim zadovoljstvom opširno govoriti još i dalje o običajima i vrlinama toga izvrsnog roda; ali kako kanim za kratko vrijeme izdati zasebnu knjigu baš o njima, upućujem čitatelja na to; međutim nastavljam pripovijedati svoju tužnu nesreću.

Deseta glava

Piščevo kućanstvo i sretni život među houyhnhnmima. — Veliki napredak njegov u kreposti od druženja s njima. — Njihovi razgovori. — Pisac mora otići iz zemlje. — Onesvješćuje se od jada, ali se pokorava. — Zamišlja i uz pomoć jednoga sluge gradi čamac, te kreće na more.


U to sam vrijeme po volji uredio svoje malo kućanstvo. Domaćin odredio da mi se sagradi soba, na njihov način, poprilici šest lakata od kuće: zidove i pod omazao sam blatom i pokrio rogožinama koje sam sâm načinio; omlatio sam konoplju, koja ovdje raste divlja, i načinio od nje jako platno; to sam napunio perjem različitih ptica koje sam pohvatao zamkama, spletenima od yahooske kose, a ptice su bile izvrsna hrana. Izdjeljao sam nožem dvije stolice, a u grubljem i težem poslu pomogao mi riđan.
Kad sam izderao odjeću, napravio sam drugu od kože od kunićâ, i od neke lijepe životinje koja je poprilici isto tolika, zovu je nnuhnoh, a koža joj je pokrivena finim pahuljicama. Od njih sam načinio i sasvim prilične čarape. Na cipele sam udario potplat, koji sam odrezao s drveta i prišio uz gornju kožu; a kad se istrošio, nadomjestio sam ga yahooskom kožom, osušenom na suncu. Često sam vadio iz šuplja drveća med, miješao ga s vodom ili jeo sa svojim kruhom. Nitko se nije mogao jače uvjeriti o istini onih dviju maksima: »Priroda se vrlo lako zadovoljava« i »Potreba je mati pronalaska«.
Bio sam zdrav zdravcat, a duša mi mirna; nisam znao za izdaju ili nestalnost kojega prijatelja. Nisam imao prilike da mitim, laskam ili svodim, da se umiljavam kojemu velikašu ili njegovu miljeniku. Nije mi trebalo obrane od prijevare ili nasilja; nije tu bilo ni liječnika da mi razaraju tijelo, ni advokata da mi upropašćuju imutak; niti doušnika da mi paze na riječi i djela, ili da za plaću kuju optužbe protiv mene.
Nije tu bilo podrugljivaca, kudilaca, klevetnika, džepara, razbojnika, provalnika, advokata, svodnika, lakrdijaša, kartaša, političara, dosjetljivaca, mušičavih ljudi, dosadnih brbljavaca, svadljivaca, otimača, ubojica, tatova, virtuoza; niti vođa i pristaša koje stranke ili strančice; niti onih što hrabre na opačinu, zavađanjem ili primjerima; niti tamnica, sjekira, vješala, bičevanja ili sramnih stupova; niti varalica trgovaca ili zanatnika; niti ponosa, taštine ili afektacije; niti sljepara, razmetljivaca, pijanaca, skitnica, bludnica, ili sramnih bolesti; niti brbljavih, raskalašenih, skupih žena; niti tupih, oholih cjepidlaka; niti dosadnih drugova, bahatih, svadljivih, bučnih vikača, budalastih, nadutih psovača; niti nitkova koji su se po zasluzi svojih opačina digli iz prašine, niti plemenštine koja se zbog vrlina obara u prah; niti lordova, guslača, sudaca, niti plesnih učitelja.
Čast mi je bila da sam predstavljen nekojim houyhnhnmima koji su dolazili k mojemu domaćinu u posjet ili na objed; njegova mi je milost onda dobrostivo dopuštala da ostanem u sobi i da im slušam razgovor. On i njegovo društvo često bi se udostojili zapitkivati me i primati moje odgovore. Gdjekad mi je također bila čast da domaćina pratim u posjete k drugima.
Nisam se nikad usuđivao govoriti, osim za odgovor na koje pitanje; a i onda sam govorio sa žaljenjem u duši, jer je bio gubitak tolikoga vremena, za kojeg sam se mogao usavršavati; ali sam beskrajno uživao u položaju ponizna slušatelja pri takvim razgovorima gdje se nije ništa zbivalo što nije korisno, a iskazivalo se u što manje najznačajnijih riječi; gdje se, kako sam već rekao, pazilo na najveću pristojnost bez i najmanje ceremonije; gdje nikad nitko nije govorio ono što ne godi i njemu i njegovim drugovima; gdje nije bilo prekidanja, dosade, žestine ili razlike u mišljenjima.
Oni sude da ljudi, kad se sastanu, kratkom šutnjom silno usavršavaju razgovor; ja sam razabrao da je to istina; jer za tih kratkih prekida u razgovoru nicale su im u pameti nove ideje, koje su jako oživljavale razgovor.
Razgovor im je obično o prijateljstvu i dobrostivosti, o redu i štedljivosti; gdjekad o vidljivim djelima prirode ili o starim predajama; o međama i granicama vrlina; o nepogrešivim načelima razuma, ili o nekim zaključcima što se treba odlučiti na prvoj velikoj skupštini; a često i o različitim odlikama pjesništva.
Mogu bez ikakve taštine dodati da im je moja nazočnost često davala dosta građe za razgovor, jer se domaćinu namicala prilika da prijatelje upućuje u dogodovštinu moju i moje domovine, a oni su izvoljevali da raspredaju o tom na način koji nije vrlo povoljan za čovječanstvo; stoga neću ponavljati što su govorili; neka mi se jedino dopusti primjedba da je njegova milost, na veliko čudo moje, razumijevala, čini mi se, bolje yahoosku prirodu nego ja. Prošao je sve naše opačine i budalaštine i otkrio mnogo njih koje mu nisam nikad spominjao, a jedino je zamislio kakva bi svojstva mogao pokazivati yahoo u njihovoj zemlji, kad bi imao nešto razuma; najposlije je zaključio, i s prevelikom vjerojatnošću, kako je zacijelo i kukavan i jadan takav stvor.
Priznajem iskreno da sam sve to malo znanje što iole vrijedi, stekao iz pouka koje mi je davao domaćin, i iz onoga što sam slušao iz razgovora njegovih s prijateljima; ponositiji sam što sam to slušao nego da zapovijedam najvećem i najmudrijem zboru u Europi.
Divio sam se jakosti, milini i brzini stanovnika, i tolike vrline, okupljene u ovako ljubeznim osobama, uzbudile su u meni najviše poštovanje. U prvi mah nisam doduše osjećao ono strahopoštovanje što im iskazuju yahooi i sve druge životinje; ali je ono malo-pomalo nastajalo u meni, mnogo brže nego što sam zamišljao, a bilo je pomiješano sa smjernom ljubavlju i zahvalnošću što su se udostojili mene razlikovati od drugih suplemenika.
Kad bih pomislio na svoju obitelj, prijatelje, zemljake, ili uopće na ljudsko pleme, držao sam ih, kao što zaista i jesu, za yahooe po liku i naravi, koji su možda nešto više civilizirani i obdareni darom govora, ali se razumom ne služe ni za što drugo nego da usavršuju i umnožavaju one zloće od kojih braća njihova u ovoj zemlji imaju samo onoliki dio koliki im je odredila priroda. Kad bih slučajno ugledao u jezeru ili u izvoru sliku svoje podobe, odvraćao sam lice zgražajući se i gadeći se sam sebi i više bih volio gledati običnog yahooa nego samoga sebe.
Družeći se s houyhnhnmima, i gledajući ih s uživanjem, uzeo sam se povoditi za njihovim hodom i kretnjama, i to mi je sada postalo navadom; a prijatelji mi često govore u brk da kasam kao konj ali to ja držim za velik komplimenat: a i ne poričem da u govoru volim zapadati u houyhnhnmski glas i način, pa me ni najmanje ne jadi kad čujem kako mi se zbog toga podruguju.
Usred te sreće, kad sam mislio da sam se sasvim smirio za sav život, poručio jednoga jutra domaćin po mene nešto ranije nego obično; razabrao sam mu po licu da je u nekoj neprilici i ne zna kako bi započeo ono što bi da mi kaže. Nakon kratke šutnje reče mi da ne zna kako ću primiti ovo što će mi reći:
Na posljednjoj općoj skupštini, kad se zapodjela rasprava o yahooskom pitanju, zamjerili su mu zastupnici što u svojoj porodici drži yahooa (mislio je mene), koji je sličniji houyhnhnmu nego nerazumnoj životinji; zna se da se često razgovara sa mnom, kao da mu je kakva korist ili užitak u mojem društvu; takav se postupak ne slaže s razborom ni s prirodom, i nikad se dosad nije čula kod njih takva stvar; zato ga je skupština opomenula, ili neka me upotrijebi kao i druge od moje pasmine, ili neka mi naloži da otplivam natrag onamo odakle sam došao. Prvo su sredstvo potpuno odbili svi houyhnhnmi koji su me ikad vidjeli u njegovoj ili u svojoj kući tvrdili su naime kako ja imam nešto zametaka razuma, to bi uz prirodnu pokvarenost onih životinja bilo opasnosti da bih ih mogao zavesti u šumovite i brdovite krajeve u zemlji, te ih po noći dovoditi u četama da tamane houyhnhnmsku stoku, jer to je i prirođeno tomu grabljivomu soju, koji zazire od rada.
Domaćin moj dometnuo kako ga svaki dan salijeću susjedi houyhnhnmi neka izvrši skupštinski savjet, i on to ne može dulje odgađati. On sumnja da li ću moći otplivati u drugu zemlju; želi dakle da napravim kakav čamac, nalik na onaj što sam mu opisao, i neka me on ponese morem; u tom će me poslu pomoći njegove sluge, a i susjedske. Završio je kazajući da bi on sam po sebi volio zadržati mene u službi dokle god živim, jer je razabrao da sam se izliječio od nekih loših navada i sklonosti, povodeći se za houyhnhnmima koliko god po svojoj nižoj prirodi mogu.
Moram ovdje napomenuti čitatelju da se zaključak opće skupštine u toj zemlji označuje riječju hnhloayh, a to znači savjet, koliko mogu da prevedem; oni i ne razumiju da bi se razumno stvorenje moralo siliti, a ne samo opominjati ili svjetovati; jer nitko se ne može pokoravati razumu ako ne odustane od svojega prava da se zove razumnim stvorenjem.
Od domaćinovih me riječi zaokupio najljući jad i očaj, pa kako nisam mogao podnijeti muke u koje sam zapao, onesvijestih mu se pred nogama. Kad sam se osvijestio, reče mi on kako je mislio da sam mrtav, jer taj svijet nije podvrgnut takvim prirodnim slabostima.
Ja mu odgovorim nemoćnim glasom da bi smrt bila meni velika sreća; ne mogu doduše pokuditi skupštinski savjet, a ni navaljivanje njegovih prijatelja, no po slabom i nevaljalom sudu svojem mislim da bi se slagao s razumom kad bi taj savjet bio manje strog: ja ne mogu preplivati jednu morsku milju, a do najbliže je zemlje valjda preko sto morskih milja; mnogoga materijala, koji je potreban da načinim malen čamac na kojem bih se odvezao, nikako i nema u toj zemlji; no ja ću to ipak pokušati, u poslušnosti i zahvalnosti njegovoj milosti, premda mislim da se to ne može, i zato držim da sam već osuđen na propast: sigurno očekivanje neprirodne smrti bilo bi mi još i najmanje zlo, jer ako bih, recimo, kakvim neobičnim slučajem iznio živu glavu — kako bih ravnodušno mogao misliti na to da ću provoditi život među yahooima i da ću opet zapasti u stare nevaljalštine kad ne bih imao primjera koji bi me vodili i držali na stazama kreposti?
Znam predobro, rekoh, na kakvim su jakim razlozima osnovani svi zaključci mudrih houyhnhnma, pa ih ne mogu uzdrmati razlozi jadnika yahooa; i zato, pošto sam mu ponizno zahvalio za ponuđenu pomoć njegovih slugu da načinim čamac, i pošto sam ga zamolio neka mi odobri potrebno vrijeme za tako težak posao, rekoh mu: nastojat ću očuvati jadni svoj život, pa ako se ikad vratim u Englesku, ima mi nešto nade da ću koristiti svojoj pasmini kad budem pjevao slavu dičnih houyhnhnma i prikazivao njihove vrline, da bi se čovječanstvo povodilo za njima.
Domaćin mi u nekoliko riječi odgovorio vrlo milostivo; dopustio mi dva mjeseca da dovršim čamac, i odredio riđanu, mojemu drugu slugi (u ovakvoj ga daljini smijem valjda tako zvati), neka sluša moje upute, jer sam rekao domaćinu da će ta pomoć biti dovoljna, a ja znam da me on voli.
Prvi mi je posao bio da s njim odem onamo na obalu gdje me iskrcala moja pobunjena momčad. Popnem se na uzvisinu, ogledam se na sve strane po moru, te mi se učini da prema sjeveroistoku vidim malen otok; izvadim džepni dalekozor i onda otok jasno razaberem u daljini od nekih pet morskih milja, kako sam izračunao; ali riđanu se učinilo da je ono samo modar oblak: jer kako nije znao ni za koju zemlju osim svoje, nije ni mogao u razaznavanju dalekih objekata na moru biti vješt kao mi koji smo vični tom elementu.
Kad sam otkrio taj otok, nisam dalje premišljao, nego odlučim da će mi to, po mogućnosti biti prvo mjesto u prognanstvu, a drugo sam prepustio sudbini.
Vratim se kući, posavjetujem se s riđanom, te odemo u šikaru u nekoj daljini, gdje smo, ja nožem a on oštrim kamenom koji je na njihov način vješto bio pričvršćen na drven držak, nasjekli hrastovih grana, debelih poprilici kao štap, i nešto jačih komada.
Neću dosađivati čitatelju potankim opisivanjem mojega rada; neka bude dovoljno što kažem da sam uz pomoć riđana, koji je radio najteže poslove, za šest tjedana dovršio kao neki indijanski kanu, ali mnogo veći, pokrio ga yahooskim kožama i kože posašivao konopljanim koncima koje sam sam načinio. Jedro mi je bilo također sastavljeno od kože te iste životinje; ali sam upotrijebio najmlađe što sam mogao dobiti, jer starije su pretvrde i predebele; opskrbio sam se i s četiri vesla. Utovario sam zalihu skuhanih kunića i živadi, te ponio dvije posude, jednu punu mlijeka, drugu punu vode.
Iskušao sam čamac u veliku ribnjaku blizu kuće mojega domaćina, onda ga popravio gdje nije valjao, začepio sve pukotine yahooskim lojem dok nisam vidio da čamac ne propušta vodu i može nositi mene i moj teret: a kad je bio sasvim onakav kakav sam zamislio, izvukoše ga yahooi na kolima vrlo polagano na obalu pod vodstvom riđana i još jednoga sluge.
Kad se sve spremilo i svanuo dan mojeg odlaska, oprostim se s domaćinom i domaćicom i sa svima njihovim, a iz očiju mi potekle suze i sve mi srce klonulo od jada. Ali njegova milost, od radoznalosti, a možda (ako smijem reći bez taštine) donekle i od ljubaznosti, odluči me vidjeti u mojem čamcu, te povede nekoliko susjeda i prijatelja.
Morao sam dulje od sata čekati plimu, a kad sam onda opazio da vjetar povoljno puše prema otoku kamo sam se kanio uputiti, oprostim se drugi put s domaćinom: ali kad sam htio pasti ničice i poljubiti mu kopito, iskazao mi on čast i prijazno dignuo kopito k mojim ustima.
Znam dobro koliko mi se prigovaralo što sam spomenuo tu okolnost. Klevetnici izvoljevaju i to smatrati nevjerojatnim da bi se takva uzvišena ličnost udostojila te toliku pažnju iskazala ovako nižemu stvorenju kao što sam ja. A i nisam zaboravio kako su neki putnici vješti hvaliti se posebnim milostima što su im se iskazivale. Ali da ti kuditelji bolje znaju plemenitu i uljudnu narav houyhnhnmsku, brzo bi promijenili mišljenje.
Naposljetku pozdravim druge houyhnhnme što su bili u društvu njegove milosti, pa onda uđem u čamac i otisnem se od obale.

Jedanaesta glava

Opasni put piščev. — Dolazi u Novu Holandiju i nada se ondje nastaniti. — Jedan ga urođenik ranjava strijelom. — Hvataju ga i silom ga odvlače na portugalski brod. — Velika uljudnost kapetanova. — Pisac stiže u Englesku.


Upravo u devet sati prijepodne 15. veljače 1715. krenuo sam na taj očajni put. Vjetar je bio vrlo povoljan; ipak sam se isprva služio samo veslima; ali kad sam pomislio da ću se brzo umoriti, a vjetar bi se mogao okrenuti, usudim se razapeti svoje malo jedro; i tako sam, po jednu morsku milju za pol sata, plovio onako kako sam i mislio. Moj domaćin i prijatelji njegovi ostadoše na obali dokle god im nisam gotovo nestao iz očiju; a često sam čuo kako mi riđan (koji me uvijek volio) dovikuje: Hnuy illa nyha majah yahoo — Pazi se, umiljati yahoo!
Bila mi je nakana naći koji mali nenapučeni otok, ali koji bi bio dovoljan da me uz moj rad ospkrbljuje životnim potrepštinama, a to bi mi se činilo većom srećom nego da sam ministar predsjednik na najsjajnijem dvoru u Europi; bila mi je strahotna i pomisao da bih se vratio i živio u društvu pod vlašću yahooskom. Jer u takvoj samoći kakvu sam želio mogao bih barem uživati u svojim mislima i sa slašću premišljati o vrlinama onih houyhnhnma kojima nema ravnih, a ne bi mi bilo nikakve prilike da se izrodim u opačine i nevaljalštine moje pasmine.
Čitatelj se valjda sjeća što sam pripovijedao kad se momčad urotila protiv mene i zatvorila me u kabinu; kako sam ondje ostao nekoliko tjedana i nisam znao kuda plovimo; a kad su me u dugom čamcu iskrcali, kako su mi se mornari zaklinjali, bilo pravo bilo krivo, da ne znaju u kojem smo kraju svijeta. No ipak sam tada mislio da smo poprilici deset stupnjeva na jugu od Rta dobre nade ili poprilici na 45. stupnju južne širine, kako sam razabrao po nekim općenitim riječima što sam ih naučio i po kojima sam uzeo nagađati da plove na jugoistok, jer kane na Madagaskar. I premda je to bilo tek nešto bolje nego nagađanje, odlučim ipak udariti na istok, nadajući se stići na jugozapadnu obalu Nove Holandije, i možda na koji onakav otok kakav sam želio, zapadno od nje.
Vjetar je bio zapadnjak, a do šest sati navečer računao sam da sam prevalio na istok barem osamnaest morskih milja, kad ugledam majušan otok u daljini od pola morske milje poprilici, i brzo stigoh onamo.
Bila je samo klisura, s malom dragom, koju su bure na prirodan način presvodile. Onamo utjeram čamac, uspnem se donekle uz klisuru i jasno razaberem na istoku zemlju koja se pruža od juga k sjeveru.
Svu noć preležao sam u čamcu, a u rano jutro nastavio put i za sedam sati stigao na jugoistočni rt Nove Holandije. To me učvrstilo u davnome mojem mišljenju da zemljovidi i karte meću tu zemlju najmanje za tri stupnja istočnije nego što zaista jest; tu sam misao prije mnogo godina priopćio vrijednomu prijatelju svojemu, gospodinu Hermanu Mollu, i kazao mu svoje dokaze, ali on je više volio povesti se za drugim piscima.
Na mjestu gdje sam pristao nisam vidio žitelja, a kako sam bio bez oružja, bojao sam se zaći daleko. Na obali sam našao nekoliko školjkaša i pojeo ih sirove, jer se nisam usudio zapaliti vatru, od straha da me ne bi otkrili urođenici. Tri sam se dana bez prestanka hranio ostrigama i priljepcima, da zaštedim svoj živež; na sreću našao sam izvor izvrsne vode, koja me jako okrijepila.
Četvrtoga dana, kad sam se u rano jutro usudio malo predaleko, ugledam dvadesetak-tridesetak urođenika na visu koji nije od mene bio dalji od pet stotina lakata. Svi su bili goli golcati, ljudi, žene i djeca, i oko vatre, kako sam razabrao po dimu. Jedan me od njih opazio i javio drugima; petorica krenuše k meni, a žene i djecu ostavili uz vatru. Ja pohitam koliko god mogu k obali; skočim u čamac i otisnem se: divljaci, kad opaziše moj uzmak, potrče za mnom, i prije nego što sam nešto dalje odmaknuo, jedan odapeo strijelu i duboko me ranio u lijevo koljeno, u savijutak: biljeg ću ponijeti u grob. Bojao sam se da nije strijela otrovana, pa kad sam odveslao iz dohvata njihovih strijela (a bio je miran dan), pokušam sisati ranu i povezati je kako već mogu.
Nisam znao što bih, jer se nisam usudio vraćati na to isto pristanište, nego pojedrim na sjever, a morao sam veslati, jer mi je vjetar, sve ako i vrlo blag, bio protivan: puhao je sa sjeverozapada.
Kad sam razglédao gdje bih sigurno pristao, opazim na sjeveroistoku jedro, svakoga časa sve vidljivije. Bio sam u dvoumici: bih li počekao one što jedre ili ne bih; ali je naposljetku prevladalo moje zgražanje od yahooske pasmine, pa sam okrenuo čamac, pojedrio i poveslao na jug i doplovio u onu istu malu dràgu odakle sam jutros otplovio, jer sam više volio povjeriti se tim barbarima nego živjeti s europskim yahooima.
Dovučem čamac što god sam mogao bliže kopnu i sakrijem se za kamen uz potočić, u kojem je bila, kako sam već rekao, izvrsna voda.
Brod se primaknuo toj dražici na pola morske milje te odaslao dugi čamac s bačvama po svježu vodu (činilo se, naime, da je to mjesto dobro poznato), ali ja to nisam opazio dok čamac nije stigao gotovo k obali, pa je bilo prekasno da potražim drugo skrovište.
Kad su se mornari iskrcali, ugledali moj čamac, pretražili ga naskroz i lako se dosjetili da mu vlasnik ne može biti daleko. Četvorica, dobro naoružana, pretražila svaku pukotinu i sklonište, dok me najposlije ne nađoše gdje ležim iza kamena.
Neko su vrijeme u čudu promatrali moju neobičnu, nezgrapnu odjeću, moj kaput načinjen od koža, moje cipele s drvenim potplatima i moje krznene čarape; no po tom su rasudili da nisam ovdašnji urođenik, jer oni su svi goli. Jedan mi mornar zapovjedi portugalskim jezikom da ustanem, i zapita me tko sam. Razumijevao sam taj jezik vrlo dobro, te ustadoh i rekoh: »Ja sam jadnik yahoo kojega su prognali houyhnhnmi i molim neka mi dopuste da otputujem«.
Oni se začudili kad su čuli da im odgovaram njihovim jezikom, a po licu mi vide da sam zacijelo Europljanin; ali nisu znali što ja to mislim pod yahooima i houyhnhnmima, a u isti mah prasnuli u smijeh zbog mojega neobičnoga tona u govoru, koji je nalikovao na konjsko rzanje. Sve to vrijeme drhtao sam od straha i mržnje.
Zamolim opet neka mi dopuste da otplovim, te pođem polako k svojemu čamcu; ali oni me zgrabili, zapitali iz koje sam zemlje, otkud sam došao, i mnogo drugih pitanja. Ja im rekoh da sam se rodio u Engleskoj, odakle sam došao prije kojih pet godina, a onda su njihova i naša zemlja bile u miru. Nadam se zato da neće sa mnom postupati kao s neprijateljem kad ja njima ne mislim o zlu; ja sam samo jadnik yahoo, koji traži kakvo usamljeno mjesto gdje će provesti ostatak nesretnoga života.
Kad počeše govoriti, učinilo mi se da nisam čuo ni vidio ništa ovako neprirodno; govor mi njihov bio tako nezgrapan kao da govori pas ili krava u Engleskoj, ili yahoo u houyhnhnmskoj zemlji.
Čestiti se Portugalci začudili isto tako mojoj čudnoj odjeći i neobičnom izgovoru riječi, no ipak su ih razumjeli vrlo dobro. Razgovarali su sa mnom vrlo čovječno, te rekli da će me kapetan zacijelo besplatno prevesti u Lisabon, a odande neka se vratim u domovinu; dva će se mornara vratiti na brod da obavijeste kapetana i da prime njegove naloge; dotle će me oni silom držati ako se svečano ne zakunem da neću bježati. Mislio sam da mi je najbolje složiti se s ponudom.
Bili su vrlo radoznali čuti moju povijest, ali ja sam im jako malo udovoljio, pa su svi mislili da su mi nesreće pomutile pamet.
Čamac odvezao bačve s vodom i vratio se za dva sata s kapetanovim nalogom da me dovedu na brod. Padoh na koljena da očuvam svoju slobodu; ali sve uzalud: oni me svezali konopima, odnijeli me u čamac, odande me doveli na brod i odatle u kapetanovu kabinu.
Zvao se Pedro de Mendez; bio je vrlo uljudan i plemenit čovjek. Zamolio me da ga nešto obavijestim o sebi, zapitao me što bih htio jesti ili piti, i rekao da ću biti poslužen kao i on sam; ukratko, govorio mi je tako uslužno da sam se začudio tolikoj uljudnosti od yahooa. No ja sam ipak šutio zlovoljan; gotovo me hvatala nesvjestica od pukoga vonja njegovih momaka.
Naposljetku zatražim da bih štogod jeo iz svojega čamca; ali on mi naručio pile i neko izvrsno vino, a onda odredio da me smjeste u postelju u vrlo čistoj kabini.
Nisam se htio svući, nego sam legao na postelju, a za pola sata, kad sam mislio da je momčad za jelom, išuljam se, odem na kraj broda, te namjerim skočiti u more i plivajući spasiti život, samo dane ostanem među yahooima. Ali jedan me mornar spriječio, pa kad su javili kapetanu, svezaše me u mojoj kabini.
Poslije ručka dođe don Pedro k meni i zapita me za razlog onomu očajnomu pokušaju; uvjeravao me da mi kani ići naruku što god može, i govorio mi tako zaista dirljivo da sam se najposlije udostojio i uzeo postupati s njim kao sa životinjom koja ima nešto razbora. Pripovijedao sam mu sasvim ukratko o svojem putu; o zavjeri moje momčadi protiv mene, o zemlji u koju su me iskrcali, i kako sam ondje proboravio pet godina.
Kapetan je sve to držao za puki san ili tlapnju, a to je mene jako vrijeđalo; jer ja sam sasvim bio zaboravio vještinu laganja, koja je tako svojstvena yahooima po svim zemljama gdje god prebivaju; bio sam dakle zaboravio i njihovu sklonost da svakomu od svoje pasmine sumnjaju o istinitosti.
Zapitam je li u njegovoj zemlji običaj da se »govori ono što nije«. Ustvrdio sam mu da sam gotovo zaboravio što on misli pod lažljivošću, pa da sam tisuću godina proživio u houyhnhnmskoj zemlji, nikad ne bih ni od najprostijega sluge čuo laž; sasvim mi je svejedno vjerovao mi on ili ne vjerovao; ali za hvalu njegovim milostima toliko ću dopustiti pokvarenosti njegove prirode da ću mu odgovoriti na svaki prigovor koji bi mi izvolio iznijeti, pa mu je onda lako otkriti istinu.
Kapetan, razborit čovjek, pokušao nekoliko puta uhvatiti me u kojem dijelu moje priče na stranputici, te na koncu konca počeo bolje suditi o mojoj istinitosti. Ali je dometnuo, kad sam ja tako neodoljivo privržen istini, moram mu dati časnu riječ da ću na tom putu ostati uz njega i neću nikako dirati u svoj život; inače će me on držati u zatvoru dokle god ne stignemo u Lisabon. Dao sam mu riječ koju je zahtijevao, ali sam mu izjavio da ću radije trpjeti najljuće muke nego se vratitii živjeti među yahooima.
Put nam je protekao bez ikakve osobite zgode. Od zahvalnosti spram kapetana, ja bih na ozbiljnu njegovu molbu sjeo gdjekad s njim i nastojao prikriti antipatiju prema čovječanstvu, no često bi ona provalila, a on se činio da ne opaža. Ali najveći sam se dio dana zatvorio u kabini, da ne gledam nikoga od momčadi.
Kapetan me često molio da skinem svoju divljačku odjeću, i nudio mi najbolje odijelo što ima. Nije me mogao skloniti, jer sam zazirao da na se odjenem išta što je bilo na kojem yahoou; jedino sam ga zamolio dvije čiste košulje, koje su oprane pošto ih je nosio, pa sam mislio da me neće toliko uprljati. Mijenjao sam ih svaki drugi dan i sam ih prao.
Stigli smo u Lisabon dne 5. studenog 1715. Kad smo se iskrcali, prisilio me kapetan da se ogrnem njegovim plaštem da se ne bi oko mene zgrtala svjetina. Poveo me u svoju kuću, a na moju vruću molbu odveo me u najvišu sobu na stražnjoj strani. Zaklinjao sam ga neka od svojih taji što sam mu pripovijedao o houyhnhnmima; jer i najmanje govorkanje o takvoj zgodi ne samo što bi domamilo nebrojen svijet da me vidi nego bi me valjda i izvrglo opasnosti da me inkvizicija zatvori ili spali.
Kapetan me privolio da primim njegovo novo odijelo, jer ja nisam trpio da mi krojač uzme mjeru, a kako je don Pedro bio gotovo moje veličine, prilično mi je pristajalo. Opremio me i drugim potrepštinama, sve novima, a ja sam ih zračio dvadeset i četiri sata prije nego što sam ih upotrijebio.
Kapetan nije imao ženu i samo je imao tri sluge, od kojih ga nijedan nije dvorio za jelom; i sve mu je vladanje bilo tako uslužno, a uz to razum vrlo valjan, da sam zaista počeo podnositi njegovo društvo. Toliko me predobio da sam se usudio pogledati na stražnji prozor. Pomalo me doveo u drugu sobu, odakle sam virnuo na ulicu, ali sam preplašen trgnuo glavu. Nakon jednog tjedna odmamio me on na kućna vrata. Razabrao sam da mi strah slabi, ali mržnja i prezir kao da mi rastu. Naposljetku sam se ohrabrio da s njim hodam po ulici, ali sam nos valjano čepio rutvicama ili gdjekad duhanom.
Za deset dana don Pedro, koga bijah ponešto izvijestio o svojim domaćim poslovima, metnuo meni na čast i na savjest da se moram vratiti u domovinu, te kod kuće živjeti sa ženom i djecom. Rekao mi da je baš u luci engleska lađa koja će uskoro odjedriti, a on će me opskrbiti svim potrepštinama. Bilo bi dosadno da produljujem njegove razloge i svoje prigovore. Rekao mi je da se nikako ne može naći takav usamljen otok kakav sam ja želio da bih živio na njem; ali neka ja zapovijedam u svojoj kući i provodim vrijeme kako god mi se usamljeno mili.
Pristadoh naposljetku, jer sam razabrao da ne mogu drukčije. Krenuo sam iz Lisabona dne 24. studenog na engleskom trgovačkom brodu, ali tko mu je bio zapovjednik, nisam ni pitao. Don Pedro otpratio me na brod i uzajmio mi dvadeset funti. Ljubazno se oprostio sa mnom i zagrlio me na rastanku, a ja sam to pretrpio kako sam mogao. Za toga posljednjega puta nisam dolazio u dodir sa zapovjednikom niti s ikim od njegove momčadi, nego sam se pričinjao bolesnim i zatvorio se u svojoj kabini.
Dne 5. prosinca 1715. bacismo sidro u Downsu, oko devet sati izjutra, a u tri sata poslijepodne stigoh živ i zdrav kući svojoj u Redriffu.
Žena i obitelj dočekali me s velikim iznenađenjem i radošću, jer su mislili da sam zacijelo mrtav; ali moram iskreno priznati da me od pogleda na njih zaokupljala samo mržnja, gađenje i prezir, i to više što sam mislio o svojoj bliskoj vezi s njima. Od nesretnoga progonstva mojega iz houyhnhnmske zemlje prisilio sam se, doduše, trpjeti pogled na yahooe i družiti se s don Pedrom de Mendezom, ali pamet i mašta bile mi neprestano pune vrlina i ideja onih dičnih houyhnhnma. A kad bih uzeo misliti da sam se združio s jednom od yahooske pasmine i rodio još druge yahooe, snalazili me krajnji stid, zabuna i zgražanje.
Čim sam ušao u kuću, žena me zagrlila i poljubila; a kako sam se za toliko godina bio odučio od dodira s tom mrskom životinjom, onesvijestio sam se gotovo na cio sat. Sada, gdje ovo pišem, proteklo je pet godina od mojega posljednjega povratka u Englesku; za prve godine nisam trpio uza se ženu ni djecu; sam mi je vonj njihov bio nepodnošljiv; pogotovu nisam trpio da jedu u istoj sobi. Sve dosad se ne usuđuju ni pomisliti da bi dirnuli moj kruh, ili pili iz iste čaše, a i ne dopuštam nikad da me itko od njih uhvati za ruku.
Prvi sam novac potrošio da kupim dva ždrijepca, koje sad držim u valjanoj staji; a uz njih mi je prvi miljenik konjušar; jer osjećam da mi duh oživljuje od vonja koji je u staji. Moji me konji razumiju prilično: razgovaram s njima svaki dan barem po četiri sata. Oni ne znaju ni za uzdu ni za sedlo; žive u veliku prijateljstvu sa mnom i u uzajamnom drugarstvu.

Dvanaesta glava

Piščeva istinitost. — Njegova namjera s izdanjem ovoga djela. — Pokuda putnicima koji zastranjuju s istine. — Pisac se pravda od svake loše svrhe pri pisanju. — Odgovor na prigovor. — Način kako se osnivaju naseobine. — On slavi domovinu. — O pravu krune na one zemlje što ih je opisao pisac. — Poteškoće da se te zemlje osvoje. — Pisac se posljednji put oprašta s čitateljima, iznosi svoj način života u budućnosti, daje dobar savjet i završava.


Ja sam ti dakle, mili čitatelju, ispripovijedao istinitu povijest svojih putovanja za šesnaest godina i više nego sedam mjeseci, a u tome nisam toliko pazio na kićenost koliko na istinu. Mogao sam te možda poput drugih zadiviti neobičnim, nevjerojatnim pripovijestima; ali ja radije najpriprostijim načinom i stilom kazujem puke činjenice, jer mi je glavna nakana bila da te poučavam, a ne da te zabavljam.
Nama koji putujemo po dalekim zemljama, kamo rijetko kad dolaze Englezi ili drugi Europljani, lako je stvarati opise čudnih životinja, i morskih i kopnenih. No putnicima bi morala biti svrha da ljude čine pametnijima i boljima, i da im usavršuju duše i lošim i dobrim primjerom, onim što pripovijedaju o stranom svijetu.
Od srca bih želio da se uzakoni da svaki putnik, prije nego što bi mu se dopustilo objaviti putovanja, mora prisegnuti pred velikim kancelarom da je sve ono što kani tiskati, po najboljem znanju njegovu, istinska istina; jer onda se ne bi više zavaravao svijet, kako se obično zavarava kad neki pisci tovare bezazlenomu čitatelju najveće laži samo da bi im djela što bolje prošla u javnosti.
Za mlađih sam dana s velikom slašću pročitao više putopisnih knjiga; ali kako sam otad obišao najveći dio kugle zemaljske, te se po vlastitim opažanjima mogu usprotiviti mnogim izmišljenim izvješćima, jako sam zamrzio takvo pisanje i doista se zgražam gledajući kako se besramno zloupotrebljava lakovjernost čovječanstva. Kad mi, dakle, znanci misle da moje bijedno nastojanje neće biti domovini na odmet, uzeo sam za načelo da neću nikad skretati s istine, nego ću se nje čvrsto držati; a i ne može me zaista snaći ni najmanja napast da zastranim od istine dokle god su mi na pameti pouke i primjer mojega plemenitog domaćina i drugih dičnih houyhnhnma, koji su me počastili da sam im toliko dugo bio ponizan slušač:
—Nec, si miserum Fortuna Sinonem
Finxit, vanum etiam, mendacemque improba finget.[24]

Znam vrlo dobro kakva se slaba slava stječe pisanjem za koje ne treba ni genijalnosti ni učenosti, pa zaista i nikakva drugog talenta osim dobra pamćenja ili točna dnevnika. Znam također da putopisce, kao i pisce rječnika, potiskuju u zaborav svojom težinom i veličinom oni koji dolaze posljednji, te su na vrhu.
Tako je i sva prilika da će putnici koji budu kasnije pohodili zemlje što ih ja opisujem u ovome svojem djelu otkriti možda moje bludnje (ako ih ima), dometnuti više od svojih novih otkrića, istisnuti mene iz mode i zapremiti moje mjesto, te će svijet zaboraviti da sam ja ikad bio pisac.
To bi mi zaista bio prevelik jad kad bih pisao radi slave: ali meni je na umu samo opća korist, pa mi se ne može nikako izjaloviti nada. Jer tko bude čitao o vrlinama slavnih houyhnhnma što ih ja opisujem — kako se ne bi zastidio svojih opačina ako sebe drži za razboritu životinju koja vlada u svojoj zemlji?
Neću ništa govoriti o onim dalekim narodima gdje vladaju yahooi; među njima su najmanje pokvareni Brobdingnažani, pa bi nam bila sreća da se držimo njihovih mudrih načela o moralu i upravi. Ali neću dalje razglabati, nego ću radije prepustiti razboritom čitatelju neka sam promatra i primjenjuje.
Nije mi malen užitak što ovo moje djelo neće možda naći kuditelja; jer što bi se i moglo prigovoriti piscu koji pripovijeda samo puke činjenice što su se zbile u tako dalekim zemljama, gdje mi nemamo ni najmanjeg interesa, bilo za trgovinu, bilo za pregovore? Pomno sam se uklanjao svakoj pogreški za koju često i preopravdano krive obične putopisce. Osim toga, ja se ne miješam ni najmanje ni s kojom strankom, nego pišem bez strasti, predrasude, zlobe na ikojega čovjeka ili na kakve mu drago ljude. Ja pišem s najplemenitijom namjerom, da obavijestim i poučim čovječanstvo; a neću se ogriješiti o čednost ako ustvrdim da ponešto nadvisujem čovječanstvo onim prednostima što sam ih stekao u onako dugom druženju s najsavršenijim houyhnhnmima. Pišem bez ikakve težnje za korišću ili slavom. Ne propuštam ni jednu riječ koja bi nalikovala na pokudu, ili bi mogla biti i najmanja uvreda, pa ni onomu tko je najbrži na uvredu. Zato mislim da mogu pravo proglasiti sebe za posve besprijekorna pisca, protiv kojega neće bagra ogovarača, promatrača, razmišljača, otkrivača, zapažača nikad ulučiti priliku da se iskaže svojim talentom.
Priznajem, šaputali su mi da sam kao engleski podanik bio dužan, čim sam se vratio, predati državnom tajniku prijavu, jer svaka zemlja što je otkrije koji podanik pripada kruni. Ali sumnjam da bi nam u zemljama o kojima ja govorim osvajanje bilo onako lako kao Hernánu Cortésu kod golorukih Amerikanaca. Lilipućani, mislim, teško da su i vrijedni troškova za mornaricu i vojsku koja bi ih pokorila; a ja sumnjam da bi bilo mudro i bezopasno udariti na Brobdingnažane; ili da li bi engleskoj vojsci bilo jako zgodno kad bi joj leteći otok bio nad glavom. Houyhnhnmi se, doduše, čine da nisu dobro pripravljeni za rat, pogotovu protiv streljiva, jer za tu znanost oni i ne znaju. No ipak, kad bih ja bio državni ministar, ne bih nikad savjetovao da ih napadnemo. Njihova razboritost, jednodušnost, nepoznavanje straha i njihovo rodoljublje obilno bi nadoknadili sve nedostatke u vojnoj vještini.
Zamislite da njih dvadesetak tisuća provali usred europske vojske, da pometu redove, poizvraćaju kola, da strahovitim udarcima stražnjih kopita smrskaju vojnicima lica u mumije; jer oni bi i zaslužili onu značajku danu Augustu: recalcitrat undique tutus.[25]
Ali umjesto prijedloga kako će se pokoriti taj velikodušni narod, volio bih kad bi oni mogli ili bili voljni poslati dovoljan broj svojih žitelja da civiliziraju Europu, učeći nas prvim osnovama časti, pravde, istine, umjetnosti, rodoljublja, postojanosti, moralnosti, prijateljstva, dobrodušnosti i nježnosti. Imena svih tih vrlina još su se zadržala u nas u većini jezika, pa se nalaze i u novih i u starih pisaca, što ja po svojoj maloj načitanosti mogu potvrditi.
No, ima još jedan razlog zašto sam manje bio voljan svojim otkrićima povećati državno područje njegova veličanstva. Istinu govoreći, snašle su me neke skrupule zbog distributivne pravde vladarske u takvim prilikama. Na primjer, gusarsku momčad dotjera oluja i ne znaju kuda; naposljetku momak s vrha jarbola otkrije kopno; oni se iskrcaju da orobe i pljačkaju; nailaze na bezazlen narod, koji ih ljubazno dočekuje; oni nadijevaju zemlji novo ime, uzimaju je formalno u posjed za svojega kralja; postavljaju trulu dasku ili kamen za spomen; ubijaju dva-tri tuceta urođenika, odvode silom još jedan par za uzorak; vraćaju se kući i dobivaju oprost. Tu se započinje nova vlast, stečena pod titulom božanskoga prava. Prvom se prilikom šalju brodovi; urođenici se rastjeruju ili uništavaju; vladare im muče da otkriju svoje zlato; pušta se sloboda svakomu nečovječnom i bludnome djelu, i zemlja se puši od krvi svojih žitelja: i ta gusarska krvoločna momčad, što se upotrebljava za ovako pobožnu ekspediciju, moderna je kolonija, poslana da obrati i civilizira neznabožački i barbarski narod.
Ali taj opis, priznajem, nikako se ne tiče britanskog naroda, koji bi svemu svijetu mogao biti primjer po svojoj mudrosti, brižljivosti i pravednosti u osnivanju kolonija; po obilnim darovima za unapređivanje religije i znanosti; po izboru pobožnih i vještih duhovnika za širenje kršćanstva; po opreznosti kako iz majke kraljevine opskrbljuju provincije ljudima trijezna života i vladanja; po strogoj pažnji da se vrši pravda i da se po svim provincijama namještaju u upravi najsposobniji i nadasve nepodmitljivi činovnici; a za krunu svemu, po izašiljanju najbudnijih i najkreposnijih guvernera, koji ne znaju za drugu svrhu nego za sreću naroda kojim vladaju, i za čast svojega gospodara kralja.
A kako se ne čini da bi one zemlje koje sam opisao ikako željele biti osvojene i zarobljene, ubijane ili rastjerivane, kao kolonije, a i ne obiluju zlatom, srebrom, šećerom ili duhanom, sudim pokorno da nisu nipošto pogodni objekti za našu revnost, našu hrabrost ili naš interes. No ako oni kojih se to tiče smatraju opravdanim da budu drukčijega mišljenja, pripravan sam priseći, ako zakonito budem pozvan, da nijedan Europljanin nije prije mene bio u tim zemljama. Mislim, ako treba vjerovati urođenicima. Osim ako nastane prepirka oko ono dvoje yahooa o kojima sam rekao da su ih prije mnogih godina vidjeli na nekoj gori u houyhnhnmskoj zemlji, a od kojih su, kako se misli, potekle one životinje. Po svemu što znam, ono dvoje mogahu biti Englezi, na to sam pomislio po crtama na licu njihovih potomaka, premda su te crte uvelike unakažene. No, koliko će se i dokle će se ići u iznalaženju naslova ili povoda, ostavljam stručnjacima u kolonijalnim zakonima.
Što se tiče formalnosti da bih u ime mojega vladara zauzeo zemlju, to mi nije nikad na pamet ni palo; a sve da i jest, ja bih ipak, kakve su mi tada bile prilike, odgodio to, možda iz opreznosti i samoodržanja, za kakvu bolju zgodu.
Pošto sam, dakle, odgovorio na jedini prigovor što bi se ikad mogao dići protiv mene kao putnika, opraštam se ovdje konačno sa svim svojim prijaznim čitateljima i vraćam se da se opet sladim razmatranjima u svojem vrtiću u Redriffu; da primijenim one izvrsne pouke o kreposti što sam ih naučio među houyhnhnmima; da poučim yahooe u svojoj obitelji ako budem razabrao da su poučljive životinje; da se često gledam u ogledalu i pomalo se naučim, koliko god mogu, podnositi pogled na ljudsko stvorenje; da žalim zvjersku narav u houyhnhnma u mojoj domovini, ali da uvijek s respektom postupam prema njima zbog mojeg plemenitog domaćina, njegove obitelji, njegovih prijatelja i cijeloga houyhnhnmskoga plemena, na koje ovi naši imaju čast nalikovati usvakoj svojoj crti, premda im se razum izrodio.
Minulog tjedna počeo sam dopuštati ženi da za objedom sjedi sa mnom, na najdaljem kraju dugoga stola, i da odgovara (ali što kraće) na ono malo pitanja što ju pitam. Ali kako mi je svagda mrzak yahooski vonj, neprestano mi je začepljen nos rutvicom, despikom ili duhanskim lišćem. I premda je vremešnu čovjeku teško ukloniti stare navike, ipak mi nije nestala sva nada da ću za neko vrijeme podnositi susjeda yahooa u svojem društvu i neću se bojati, kao dosad, njegovih zubâ i pandžâ.
Moje izmirenje s yahooskim plemenom uopće ne bi bilo tako teško kad bi oni htjeli biti zadovoljni jedino s onim zloćama i budalaštinama na koje ih je ovlastila priroda. Ne srdim se ni najmanje kad vidim advokata, džepara, pukovnika, luđaka, lorda, kartaša, političara, bludnika, liječnika, krivoga svjedoka, zavodnika na krivo svjedočanstvo, pravnoga zastupnika, izdajicu i slične: sve se to slaže s prilikama; ali kad vidim kako oholost obuzima gomilu nakaznosti tjelesne i duševne, onda mi odmah prsne sva strpljivost; i nikad neću moći razumjeti kako su se složile takve životinje i takva opačina. Mudri i kreposni houyhnhnmi, koji obiluju svim izvrsnim svojstvima što mogu krasiti razborito stvorenje, nemaju u svojemu jeziku imena za tu opačinu; jezik im nema izraza ni za kakvo zlo, osim onih kojima opisuju odurna svojstva svojih yahooa; ali među njima nisu znali razabrati opačinu oholosti, jer nisu na skroz razumjeli ljudsku prirodu, kako se ona pokazuje u drugim zemljama gdje ta životinja vlada. No ja, koji sam imao više iskustva, jasno sam u divljih yahooa razabrao nešto elemenata oholosti.
Ali houyhnhnmi, koji žive pod gospodstvom razuma, nisu ponositiji svojim dobrim svojstvima nego što bih se ponosio ja zbog toga što nisam bez noge ili ruke: nitko se neće time hvalisati tko je pri pameti, premda bi bez toga bio nesretan. Zastajem dulje na toj misli jer želim postići da bi se kako god moglo podnijeti društvo engleskoga yahooa; i zato ovdje molim one u kojih ima ma i trunak te opačine neka se ne usuđuju izići mi na oči.

Biografske i književne napomene

Swiftov život silno je zanimljiv i poučan svima onima što vole razmišljati o mijenama i nestalnosti sreće od kojih je sazdana sudbina ljudi što se ističu svojim talentom i slavom.
Jonathan Swift rođen je 30. studenoga 1667. u Dublinu, u maloj kući u Hoey's Courtu, koju stanovnici te četvrti i danas rado pokazuju.
Kad je Swift 1682. ušao u Trinity College u Dublinu, od njega se zahtijevalo da prati predavanja i drži se studija po ustaljenom redu onog vremena, a tu je bilo dosta toga što se vrlo slabo slagalo s njegovom naravi. Logiku, koja je onda slovila kao nauka par excellence, uzalud su mu preporučivali: imao je prirođenu odbojnost prema sofizmima Smigleciusa, Keckermannusa, Burgersdiciusa i drugih visokoparnih učenjaka za koje danas jedva da i znamo.
Godine 1688., kada se Swift dohvatio dvadeset prve, izbio je rat u Irskoj. Bez novca i prijatelja, ostavio je koledž i Dublin te otišao u Englesku, gdje se pridružio majci. Po njezinu je savjetu zatražio i dobio pokroviteljstvo od Sir Williama Templea, savršena diplomata i pisca, s kojim jeobitelj Swift bila u rodbinstvu i s njime imala poslovnih veza. Swift mu je neko vrijeme bio vrlo cijenjen osobni tajnik. Temple je imao veliko povjerenje u Swifta, dopuštajući mu da bude prisutan za povjerljivih sastanaka s kraljem Vilimom III., s kojim je Temple bio prijatelj. Kad je Templea kostobolja prikovala za postelju, Swifta je zapalo da prati kralja, i svi piščevi biografi ponavljaju kako mu je kralj Vilim ponudio četu konjanika i naučio ga da šparoge reže na holandski. Ne bi pravo bilo šutke prijeći preko koristi što ih je imao od toga da, po kraljevu primjeru, to povrće jede à la holandaise, to jest da jede šparoge cijele, vršiku, stabljiku i sve.
Swift se privremeno, 1694., vratio u Irsku, gdje je bio zaređen u anglikanskoj Crkvi. Dok se zadržavao ondje, vezao je prijateljstvo sa sestrom jednog druga iz koledža: bila je to Jane Waring, koju je, ponešto hladno poetski, nazivao Varina. Ona je odbila njegov prijedlog da uđu u brak, a kad se poslije četiri godine predomislila, on je odgovorio u oštru tonu, koji bi bilo nepravedno strogo suditi.
Poslije smrti Sir Williama Templea 1699., a razočaran u svojim ambicijama oko promaknuća u Engleskoj, Swift se opet mora vratiti u Irsku. Ubrzo zatim dovodi sebi kao družicu u Irsku kćer Templeova majordoma, prijateljicu do koje mnogo drži, a naziva je Stella. Očito je da su se na njezino traženje tajno vjenčali 1716., uz njegov uvjet da vjenčanje ostane tajno. Stella je i dalje ostala oprezna kao i prije, da spriječi svaku sumnju o intimnosti, ostajući njegovom vjernom i cijenjenom prijateljicom. Ona je sa svojom drúgom Miss Dingley vodila njegovo kućanstvo, dočekivala njegove goste, pokazivala se i sama kao puki gost, bila njegova pouzdana prijateljica, ali supruga samo formalno, i taj brak bijaše tajna za svijet.
Swift je imenovan dekanom katedrale Svetog Patricka u Dublinu 1713. Poslije godina i godina uzaludnih nada i razočaranja u Engleskoj, Swift je taj položaj, kako je sam često znao reći, smatrao u najboljem slučaju časnim izgnanstvom.

Osnova satire u Gulliverovim putovanjima mijenja se u različitim dijelovima toga djela. Putovanje u Lilliput aluzija je na engleski dvor i politiku: Sir Robert Walpole prikazan je u liku ministra predsjednika Flimnapa; i on to nije nikad oprostio Swiftu, nego se neprestano protivio svakom planu koji je išao za tim da dekana dovede u Englesku.
Putovanje u Brobdingnag ima općenitiju satiru. Očita je oprečnost između Gulliverova dolaska u Lilliput, gdje je on div, i dolaska u sljedeću zemlju, među čijim je žiteljima on samo neznatan, sićušan stvor.
Putovanje u Laputu svakako sadrži aluziju na najuglednije mislioce onog vremena. Čak tvrde da je uperena strijela na Isaaca Newtona u onoj zgodi kada krojač kvadrantom izračunava Gulliverovu visinu i uzima mu mjeru matematičkim instrumentima te kako šije loše skrojeno odijelo koje Gulliveru ne pristaje: vele da se to odnosi na pogrešku nekog tiskara koji je dodao jednu brojku Newtonovu proračunu udaljenosti između Sunca i Zemlje i tako proračun uvećao do neizmjernosti. Swiftovi prijatelji mišljahu da je i ideja o lupaču nastala odatle što je Newton uvijek bio rastresen.
Putovanje u zemlju houyhnhnma žučljiva je kritika ljudske prirode; mogla je nastati od ogorčenja koje mu je, kako je Swift priznao u svom epitafu, tako dugo razdiralo grudi. Unatoč mržnji od koje je ta kritika potekla, karakter yahooa pruža moralnu pouku. Swift nije namjeravao slikati čovjeka prosvijetljena vjerom niti čak onakva kakav je po prirodi: ne, nego onoga što ga je degradiralo voljno podjarmljivanje njegova intelekta i njegovih instinkta, jer čovjek koji se prepušta životinjskoj putenosti, okrutnosti, pohlepi nalik je na yahooa.
Gulliverova zapažanja nikad nisu oštrija ni dublja od zapažanja jednog zapovjednika trgovačkog broda ili jednoga londonskog ranarnika koji je krenuo na plovidbu po oceanu.
Robinson Crusoe, kad pripovijeda događaje koji su bliži stvarnosti, možda ne nadmašuje Gullivera ozbiljnošću i vjerojatnošću svoga kazivanja. U pisanju maštovite priče Swift je uvelike vladao umijećem kako pridati stvarnost likovima i situacijama upotrebljujući sitne pojedinosti, što je i tajna umjetnosti Daniela Defoea.
Dobar glas i slava Gulliverovih putovanja brzo se pronijela Europom. Voltaire, koji je u to vrijeme bio u Engleskoj, hvalio je knjigu svojim prijateljima u Francuskoj te ih poticao da je prevedu. Abbe Desfontaines poduhvatio se prevođenja. Njegove sumnje, bojazni, isprike, unesene su u čudan uvod koji daje vrlo jasnu sliku duha i mišljenja jednoga francuskog pisca iz onog vremena. Unatoč njegovim ustupcima dobrom ukusu i taktu, njegov prijevod može proći.


Swift je bio oniska rasta, stamen, lijepo građen. Imao je modre oči, tamnu boju lica, guste tamne obrve, nos blago orlovski svijen, i sva mu pojava i crte lica pokazivahu strogost, ponositost i neustrašivost karaktera. U mladosti je slovio za vrlo lijepa muškarca, a u poodmaklim godinama njegov je izgled, iako strog, bio plemenit i dojmljiv. Swifta su svuda dočekivali iskazujući mu najdublje poštovanje. Znao je reći kako bi valjalo upriličiti prikupljanje priloga da bi ga opskrbili šeširima, jer se njegovi brzo otrcaju kad uzvraća na tolike pozdrave koje mu upućuju.
Walter Scott

[1] Stanga — oko 135 četvornih metara.
[2] Velika Tatarija — tako su nekoć nazivali dio Azije gdje se nalazi Mongolija i Kina.
[3] Moidor — portugalski zlatnik.
[4] Lusus naturae — igra prirode.
[5] Hogshead — oko 238 litara.
[6] Quart — litra i desetina.
[7] Engleska je milja 1524 metra.
[8] Toranj u Salisburyju visok je 404 stope, a to bi bilo nekih 5000 stopa u Brobdingnagu.
[9] Barrel, 163 litre i pol.
[10] Vodoskok.
[11] Irski plesni napjev.
[12] Tvrđava u Madrasu u Indiji.
[13] Satira u ovom putovanju upravljena je protiv matematičara i drugih učenjaka, koje je Swift prezirao.
[14] Pisac se tu ruga filološkim izvođenjima doktora Bentleya i drugih.
[15] Englesko jutro, acre, ima 4046 četvornih metara, dakle manje nego četiri petine našega jutra.
[16] Arhaična engleska riječ, melankolija bez očitog uzroka, s osjećajem odvratnosti prema svemu (objašnjenje iz Le Nouveau Petit Robert, 2009) – op. ur.
[17] Tribnia anagram od Britain (Britanija), a Langden od England (Engleska).
[18] Pisac šiba na parnicu protiv stuartovskoga pristaše doktora Atterburyja, biskupa rochesterskoga.
[19] Livije pripovijeda da je Hanibal vrelim octom razbijao stijene.
[20] »Ni valjana čovjeka ni čestite žene.«
[21] To gaženje raspela bijaše u starom Japanu jedna od metoda u otkrivanju potajnih kršćana. Ta se ceremonija uglavnom provodila u Nagasakiju i okolici.
[22] Ovo teško izgovorljivo ime čitaju u Engleskoj uglavnom: huinim (u množini: huinimz).
[23] Kraljica Ana, 1702. - 1714.
[24] Ako je nemili udes Sinona jadnikom stvorio, taštim i lažljivim stvoriti ga neće. (Sinon — uVergilijevu junačkom spjevu Eneida lukavi Grk što je prevlastio Trojance. )
[25] Rita se (odbija) odasvud siguran (Horacije, Satire, 2. 1. 20).