Ozloglašene princeze

Došao je kraj zabavi: vrijeme je sjahati s labudova koji su svojim vratom vukli moja kola.

Ovidije, Umijeće ljubavi, Knjiga III, 809-810.


UVOD



Iako muza Klio, koja po grčkoj mitologiji vlada stvarima prošlosti, pripada lijepome spolu, povijest su najčešće pisali muškarci. Samouvjereni muškarci sigurni u svoju nadmoć i dozlaboga ženomrsci. A baš su oni često zlostavljali vladarice, namjesnice ili kraljice. Ako su vladale odlučno, govorili su da su nesmiljene i okrutne. Ako su svoje protivnike zavodile, dražima ih navodile na popuštanje, proglašavali su ih nemoralnim čudovištima, posrnulim ženama. Ono što mnogi kroničari muškim vladarima priznaju kao vrline - fizičku hrabrost, odvažnost, neumoljivost, erotsku snagu - kod ženskih proglašavaju sramotnim i raspojasanim, nedostojnim prave »ženstvenosti«...
Sablažnjive princeze! Samo zato što su se već prije trideset stoljeća usudile počiniti iste nepodopštine kao i njihovi muževi ili očevi! Što su se usudile vlastitu sudbinu uzeti u svoje ruke u doba kada je svijet u kojemu su živjele gurao ženu u sjenu mužjaka zaštitnika!
Uostalom, jesu li uvijek bile tako grešne kako su tvrdili njihovi suvremenici? Treba li se složiti s Homerom kad za Klitemnestru kaže da »obasu (...) sramotom i kasnije žene slabe, koje će živjet iza nje, ma bile i dobre.«? Moramo li gledati Mesalinu samo kroz zlobnu Juvenalovu satiru? Nije li Lukrecija Borgija, kad je postala vojvotkinjom od Ferrare, uspjela vratiti ugled sramotnome dvoru svoga oca, pape Aleksandra VI? Tko će se usuditi prigovoriti Izabeli Engleskoj ili Izabeli II Španjolskoj što su, protiv volje udane za kraljeve ne baš sklone ženama, imale ljubavnike? Žrtve su - zbog svoga slobodarstva - i Charlotte od Monaka, Karolina od Braunschweiga i Margareta Engleska. Moramo li spominjati one koje su vladale željeznom rukom, koje su svoje potomke naturale slabim muževima, poput Izebele, Teodore, Fredegunde ili ruske Katarine Velike? Ili pak one, poput Margarete Valonske, Kristine Švedske ili Marije Bonaparte, koje su se svojom inteligencijom svrstale među najbolje umove svoga vremena?
Pričama koje ovdje donosimo ne želimo rehabilitirati te princeze koje su stari pisci osvijetlili crvenim svjetlom ljage. Ne. Privukle su nas legende o njima obojene bojama obeščašćenja i krvi. Mnogo više nego stroga povijesna istina. Nešto između biografije i udvorne priče.

I. KLITEMNESTRA


(XII. stoljeće prije Krista)
Zločinka i nevjernica





DVANAESTAK stoljeća prije naše ere, u zoru grčke civilizacije, Historija se tek pomalja u zlaćanim maglicama legende. Zar je važno ako Trojanskoga rata nije bilo! Ili ako je bio tek upad pirata na obalama Male Azije. Homerovi junaci čuvaju netaknutim njihov dah vječnosti. Ahejci su se kao jedan digli i pošli osloboditi Helenu, Menelajevu ženu koju je ugrabio Paris, Prijamov sin. Za svoga su vođu izabrali kralja Arga i Mikene.
Agamemnon se oženio Heleninom sestrom Klitemnestrom, koja će zauvijek ostati simbolom ženske nevjere i personifikacijom tragedije. Kako je opjevana u Odiseji: »ona vještakinja u zlu u strašnu, obasu sebe samu sramotom i kasnije žene slabe, koje će živjet iza nje, ma bile i dobre.«
Ipak, zaslužuje li Klitemnestra tolike pogrde i tu sveopću sramotu? Nije li ona bila samo žrtva prokletstva koje nitko ne može poništiti? Po jednoj predaji, njezina majka Leda, kći etolskoga kralja, bila je zapravo Nemeza, nesmiljena boginja osvete i kazne.
Kako ju nije uspio drugačije zavesti, najviši bog Zeus uzeo je obličje labuda. Posljedica te zabranjene ljubavi dva su božanska jaja. Iz njih će se izleći dva dječaka, Kastor i Poluks, i dvije djevojčice, Helena i Klitemnestra.
Odgojena na dvoru spartanskoga kralja Tindareja, uslužna Ledina muža, Klitemnestra će biti dana za ženu Tantalu II, Tijestovu sinu i daleku potomku prvoga Tantala, slavnoga kralja Lidije, kojega su bogovi osudili na vječne muke. Tim brakom Ledina kći ulazi u rod Atrejevića, koji pogađa kobna sudbina nakon što je na svečanoj gozbi Atrej svome bratu Tijestu poslužio meso njegovih sinova.
Otada neumitna sudbina nastavlja svoj tijek. Tantala ubija njegov rođak, mikenski kralj Agamemnon, a ubija i njegovo dijete koje mu je na svijet donijela Klitemnestra. Ona sama pošteđena je samo zato da pod prisilom, protiv svoje volje, postane ženom ubojice. No, Klitemnestra se ne buni. Sudbina ju je predala Agamemnonu. Bit će mu besprijekornom družicom. Kako je plodna, rađa mu četiri kćeri - Elektru, Ifigeniju, Ifijanasu i Hrizotemidu, te sina Oresta.
Je li otklonjeno prokletstvo Atrida? Otmica Helene ponovo će ga raspiriti. Sa svojim mužem Menelajem, Agamemnonovim bratom, Klitemnestrina sestra vlada Spartom. Do dana kada ju Trojanac Paris, očaran njezinom čudesnom ljepotom, nagovori da pobjegne s njime. Bijesni Grci skupljaju flotu u luci Aulidi. Ali, nema vjetra, ne mogu dignuti jedra. Prorok upozorava Agamemnona da mora umilostiviti boginju Artemidu, zaštitnicu šuma, lugova, livada i polja, i žrtvovati joj svoju kćerku Ifigeniju. Kako bi ju privolio da otiđe iz Mikene, kralj smišlja varku. Poručuje joj da ju želi udati za u vatri prekaljena Ahileja, kralja Mirmidonaca.
Ne sluteći što se sprema, Klitemnestra prati nesretnicu. Ali kad shvati užasan Agamemnonov naum, ona mu prigovara. U Ifigeniji u Aulidi Euripid joj daje riječ:

»Od svoje volje s tobom ja ne sklopih brak,
već silom ti me ote prvom mužu mom kom Tantal bješe ime.
Njemu zada smrt, dok dijete koje rodih s prvim mužem tim
sa grudi trže meni, o tle tresnu njim.
A Kastor i Polideuk, braća moja,
tad zablistavši na konjima krenuše u rat na tebe,
ali te spase Tindar, otac moj, kom dođe
ko prebjegar moleć za svoj spas.
Kad s tobom se pomirih, u tvoj dođoh dom
i dobra bjeh ti žena, priznat ćeš i sam,
domaćica i ljuba, kako traži red.
Sa radošću si pod svoj dolazio krov. (...)
I tri ti rodih kćeri i dječaka tog,
no sada jednu želiš oteti mi kćer.
A upita li te itko: čemu takav čin,
da li odgovor ćeš dat ili ja da govorim?
'Menelaj svoju ženu vratio bi rad.'
Divota! Za zlu ženu ja da djecu dam,
da našom srećom onaj iskupi se skot?«

Atrid ne želi ništa čuti. Ifigenija je zaklana na Artemidinu žrtveniku - premda, po nekim autorima, boginja ju je, navodno, zamijenila košutom. Ahejske lađe konačno mogu otploviti na Istok. Klitemnestri je preostala samo mržnja za tog muža kojega nikada nije voljela i kojemu prijeti »kobnim povratkom«...
Upravu državom za svoje odsutnosti Agamemnon je povjerio rođaku Egistu, Tijestovu sinu. A pjesnik i svirač, stari pjevač Demodok, čuvat će kraljicu. U Odiseji, Nestor, kralj Pila, priča o Egistovoj izdaji:

»Dok smo se onamo mi pod Trojom borili mnogo,
Dotle je mirno on sred Arga, konjogojne zemlje,
Agamemnona ženu zaludit r'ječma gledo.
Čestita Klitemnestra nedolično djelo od sebe
Isprva odbijaše, jer srca bješe valjana.
Uz nju je bio i pjevač, a polazeć Atrid u Troju
Dobro pjevaču tome prikriči, da ženu mu čuva.
Ali kad nju božja sudbina u nesreću sape,
Onda Egisto pjevača, povedav ga na pusti otok,
Ostavi ondje, da plijen i hrana pticama bude,
I nju hoćak hoćku odvede u kuću svoju,
Na oltarima svetim sažeže stegana mnogo,
Priloge objesi mnoge u hramima, tkanine, zlato
Veliko djelo izvršiv, što nikada nije se nado.«

Tako Klitemnestra, svladana požudom, postaje Egistovom ljubavnicom. U Euripidovoj Elektri ona priznaje:

»A žene lude su - ne mogu tajit to,
Pa kad griješit stane takve lude muž
I ne mari za drugu, žena želi tek
Za mužem povest se i dragog sebi nać.
I onda grakne ukor, na nas saspe se,
A krivce, da muškarce mine zao glas.«

Kada se, nakon deset godina borbi, Grci konačno vrate u domovinu, Agamemnonova sudbina već je zapečaćena. Kao da želi raspiriti Klitemnestrinu mržnju, on sa sobom dovodi konkubinu, trojansku kraljevnu Kasandru. U najstarijim verzijama epskih pjesama kraljica je ipak nedužna, a podvalu je smislio Egist sam. No, po Homeru ona je jednako kriva, što se vidi iz riječi Agamemnonove duše:

»Nije u lađama svojim savladao mene Posidon
Digavši vjetrove strašne, oluju digavši strašnu,
Niti mi pakostiše dušmani ljuti na suhu,
Već mi je Egist smrt priredio i zlu sudbinu
Te me je u kuću pozvo, pa onda po gozbi sa ženom
Smako prokletnicom mene, ko vola kad uz jasle kolju
Tako me prejadnom smrću umoriše, zatim drugare
Klahu bez prekida moje, bjelozube kako se svinje
Kolju, kad u kući gdje bogataša mogućeg...
(...)
Ali bi jadalo srce veoma tvoje, da budeš
Vidio, gdje uz krčage i stolove ležasmo pune,
U sobi tada, a krv se po podu pušila naša!
Čuo sam pretužni glas Kasandre, Prijama kćeri,
Koju je Klitemnestra ubijala, podmukla žena,
Pokraj mene, a ja sam na maču umiro veće;
Padajuć ruke dignem, ali spustim ih, i kuja ona
Odvrati se od mene i ne htjede, kad već k
Aidu Idah, stisnut mi oči i usta k tome zatvorit,
Tako pasjaluka nema i grdila goreg od žene,
Koja u srcu svojem odlučuje takova djela. (...)
ona vještakinja u zlu strašnu
Obasu sebe samu sramotom i kasnije žene
Slabe, koje će živjet iza nje, ma bile i dobre.«

Prema drugim antičkim piscima, izdajnica vlastitim rukama ubija Agamemnona. Dugo je vezla veliki plašt. Kralj izlazi iz kupaonice, Klitemnestra prebacuje plašt preko njega i bez po muke ga umlati. U prvom dijelu trilogije Orestija Eshil ju prikazuje sa sjekirom u ruci, oblivenu Agamemnonovom i Kasandrinom krvlju, kako se naslađuje svojim zločinom:

»Na ovu bitku davno mislila sam već,
i sad sam, makar kasno, izravnala spor.
Za svojim činom stojim, svjesna djela svog,
izvrših to i neću nijekat ovaj čin.
Ni bježat ni odvratit ne mogaše smrt
kad golem na njeg bacih krasno vezen plašt
i stegnuh ga ko ribar mrežom ulov svoj.
Zamahnuh dvaput na nj i dvaput kriknu on
i pade mrtav tu, a ja kad vidjeh pad,
zamahnuh treći put, nek hvalu ima Zeus
što mrtvima pod zemljom nada je i spas.
Ovako pade on i zadnji pusti dah.
Iz ljutih rana brižnu vrele krvi mlaz
i grimizne me rose tamna osu kap.
A ja se poveselih kao usjev mlad
kad blagoslovni s neba orosi ga dažd.
A vi, Argivci, sad osudite mi čin
il hvalite, svejedno! Ja se dičim njim.«

Klitemnestra je uvjerena da je svojim neoprostivim činom izvršila pravdu. Kaznila je ubojstvo Ifigenije, koju je žrtvovao nedostojan otac, no nije svjesna da je napisala novo poglavlje u krvavoj knjizi Atrida:

»A gdje si bio onda kad je čovjek taj
bez smilovanja svoju žrtvovao kćer
ko janje izmeđ svojih stada runastih
da time stiša tračkih vijavica huk
Što tad progonstvom onaj ne osudi grijeh.
(...)
Zar nije upravo onu dom nam unio jad?
Jer kakav je spremio jad Ifgeniji, gorkom plaču mom,
tom cvijetu jedva malo poniklom, sam je doživio sad.
I neće se moći hvaliti u Hadu da nije ga sustigao mač
kojeg se laćao sam.«

Domišljato opravdanje, ali u njemu se krije i pravi razlog drame. Klitemnestra je iz ljubomore ubila Agamemnona. I sa gotovo erotskim užitkom ona se naginje nad Kasandrin leš:

»Tu leži taj što meni iznevjeri brak
sa drugom Hriseidom liježuć svaku noć,
a gle do njega ovdje njegov ratni plijen
ta vračara i ropski priležnički gnus,
što na lađi, na klupi spavala je s njim.«

A kraljeva smrt oslobađa ju za Egista. Tim zločinom ona prestaje biti preljubnicom.

»Ubojstvo to mi neće pod krov unijet strah
dok u mom domu Egist ognja pali plam,
dok kao dosad bude volio me on.
A to za moju hrabrost nije rđav štit.«

Otada Klitemnestra gubi svaku mjeru. Službeno se udaje za Egista, njemu stavlja krunu na glavu. Legitimni nasljednik, mladi Orest, spašava se od bodeža ubojica bijegom stricu Strofiju, fokidskome kralju, koji ga uzima pod svoju zaštitu. Ali kraljica se ne zaustavlja na tome. Njezina kći Elektra pomogla je Orestu u bijegu; stoga je zatvorena u palaču, zasuta poniženjima i uvredama.

»Dotle kod kuće smisli Egisto nesretno djelo
Te Agamemnona ubi i pritisnu poda se narod;
Sedam vladaše ljeta Mikenom obilnom zlatom,
Ali u zo čas osmog Oresto dođe mu divni,
Vrativ se iz Atene ubilca očevog smače,
Podmuklog onog Egista, što oca mu dičnoga ubi.
Kada ga ubi Oresto, Argejce počasti daćom
U spomen matere strašne i nejunaka Egista.«

Homer ovdje u nekoliko stihova sažima epilog sage o Atridima. U pratnji Pilada, svoga vjernog prijatelja, Orest potajno odlazi sa Strofijeva dvora. Proriče mu pitijsko proročište:

»Bez štita, vojske, lukavstvom iz potaje
Sam rukom svojom smrt nek zadam pravednu!«

I tako je on potajno ušao u Mikenu, a pomogla mu je Elektra, čiju tužaljku zamišlja Sofoklo:

»Pa onda kakve 1', misliš, dane provodim,
Na prijestolu kad očinskome opazim
Egista gdjeno sjedi; spazim, haljine
Gdje nosi iste, ko on, i ljevanicu
Kod ognjišta, gdje njega ubi, izlijeva;
Kad spazim onu krajnju obijest njihovu
Ubicu nam u oca našeg krevetu
Sa zlosretnicom majkom, ako materom
Zvat treba onu, koja s njime počiva.
A tako bestidna je, te sa kletijem
Zločincem živi, nikakve s' Erinije
Ne boji, nego kao da se smije tom,
Što biva, čeka, dok joj svane dan,
Kad ono ubi oca mog na prijevaru,
Tad kolo vodi, kolje janjad, žrtvu si
Tu mjesečnicu, bogovima - spasu svom.«

Orest spremno slijedi svoju sudbinu. Međutim, prije njegove osvete, prokleta kraljica još se jednom pokušava opravdati:

»Sve otac ti je, ništa drugo, izlika;
Od mene, kažeš, pogibe. Od mene - da,
Znam dobro; tajit nije na pameti mi.
Al' Pravda njega pogubi, ne sama ja;
Njoj bješe ti pomagat, da si pametna
Ti bila, jer taj otac tvoj, kog plačeš vijek, -
Taj sestru tvoju, od Helena jedini,
Odolje bozim' žrtvovat...
...Pa ja se ne kajem
Rad čina. Čini 1' tebi se, da sudim zlo,
Sud stvori čestit, onda kori bližnje si!«
Sofoklovoj Klitemnestri kao jeka odgovara Euripidova:
»Kćer moju skloni; nju za ljubu - kaza joj -
Ahilej žudi. Iz kuće je odvede
U luku Aulidu, nad oltar diže je,
Vrat bijeli prereza mi Ifigeniji.
(...)
Još ne bih planula na muža ni ubila,-
Al dođe s djevom, proročicom mahnitom,
Nju u brak svede. (...)«
Međutim, Orest se ne da pokolebati:
»Ti morala si ljubit bijednog oca mog,
no ovaj tebi bješe draži nego on.
Pa kad je tako, isti nek vas krije grob.«

Žrtvovanje čiste Ifigenije otkupljeno je žrtvovanjem besramne Klitemnestre. Eshilov Orest opravdava ubojstvo svoje majke



»O Egistovoj smrti riječi ne tratim,
tog sramotnika stiže zakonita kob.
A o njoj, koja skova propast mužu svom
od kog joj ispod srca disao je sin
što sad joj posta ljut i krvav dušmanin,
što o njoj vam se čini? Je li zmijski skot
što srcem svojim zlim, što srcem pakosnim
sve oko sebe truje dahom otrovnim?
(...)
Ne uzeh svojom voljom majci život njen,
toj krvnici mog oca, kugi odvratnoj,
u Delfima mi nalog da Apolon bog.
I reče mi da ako taj izvedem čin,
ni bozima ni ljudima neću biti kriv.«

II. IZEBELA (JEZAVELJA)


(umrla 841. godine prije Krista)
Idolopoklonica i prokletnica



U Bibliji piše da su Židovi pod vodstvom Mojsija pobjegli iz egipatskog ropstva kako bi po cijenu dugog lutanja Sinajskom pustinjom došli do Obećane zemlje. Deset stoljeća prije Krista oni osvajaju zemlju Kanaan, od Mrtvoga mora na jugu do Tiberijade na Galilejskom jezeru na sjeveru i od Sredozemnoga mora do iza Jordanije. Za kralja je pomazan mladi pastir David, koji je porazio diva Golijata. Nakon čega Jeruzalem, grad mira, postaje prijestolnicom novoga kraljevstva.
Davida nasljeđuje sin Salomon, koji četrdeset godina mudro i velikodušno vlada. On je podigao raskošan hram u kojemu je pohranjen Kovčeg saveza, simbol pokornosti Jahvi, Bogu jedinome. Međutim, nakon Salomonove smrti, njegov sin i prijestolonasljednik, nepomirljivi Roboam, nije u stanju održati jedinstvo židovskoga naroda. Na saboru u Sekemu, 930. godine prije Krista, dolazi do raskola. Judino i Benjaminovo pleme, vjerni Davidovoj lozi i monoteizmu, zadržavaju Jeruzalem. A deset drugih plemena, koja su ostala ujedinjena i za vladara Izraela izabrala Jeroboama, za prijestolnicu su prvo izabrali Sekem i poslije Samaru.
Na tu političku podjelu naliježe vjerski raskol. Izraelovo kraljevstvo, odsječeno od Svetoga grada, daje se zavesti kultovima okolnih naroda. Obnovljena su stara svetišta u Betelu i Danu i u njima se štuje zlatno tele, poganski idol. Pola će se stoljeća vojske tući za prijestolje, sve dok Omri, oko 885. godine prije Krista, ne zasjedne na nj. Da osigura vlast, Omri pokušava dobiti podršku tirskog i sidonskoga kralja. Taj Etbaal - ili Itbaal - nije baš neki čestit vladar, jer se krune dočepao ubojstvom svoga prethodnika.
Fenicija je tada središte sredozemne trgovine. Živa trgovina protegnula se do Kartage i obala Atlantskoga oceana. U toj bogatoj zemlji blago i užitak iznad svake su metafizičke ideje. Za revne Izraelićane Sidonci su bezbožnici, sljedbenici »demona« Baala - ili Melkarta - i Astarte, njegove nebeske parnjakinje.
Naposljetku, zar Etbaal ne znači »Baal postoji«? To ime zvuči kao čin vjere. Što nedvojbeno i jest, barem za njegovu kćer Izebelu. Neki tumači biblijskih tekstova to su ime izvodili iz hebrejskog korijena koji znači »vještina« ili »dominacija«. Međutim, na temelju novih arheoloških otkrića, osobito jednog pečata, pretpostavlja se da ono znači: »Zebub postoji«, jer Zebub je drugi naziv za Baala, dakle, »Belzebub«, u Evanđeljima sinonim za Đavla...
I baš tu Izebelu kralj Omri bira za ženu svome sinu Ahabu. Prijateljstvo Sidonaca zaista mu može biti korisno u borbi protiv sirijske sile koja, kao i tri tisuće godina kasnije, baca oko na granice Izraela. Kada se Ahab uspne na prijestolje, oko 874. godine prije Krista, Izebelin će utjecaj ojačati.
U Starome zavjetu naslov »kraljica« rabi se samo za strane vladarke, poput kraljice od Sabe koja je očarala Salomona, ili Estere, žene perzijskoga kralja Ahasvera. Za sve druge žene kraljeva obično je naveden samo njihov položaj s obzirom na potomstvo. Njih se spominje tek da bi se na neki način ovjerilo rodoslovlje. Tako, na primjer, u Drugoj knjizi o Kraljevima možemo pročitati: »Sedme godine Jehuova kraljevanja Joaš je postao kraljem i kraljevao je četrdeset godina u Jeruzalemu. Majka mu se zvala Sibja i bila je iz Beer Šebe.« (2 Kr, 12,2).
Sjetimo se da su Židovi s razlogom, nakon Eve, Adamove zavodnice odgovorne za izgon prvoga para iz zemaljskoga Raja, nepovjerljivi prema dražima slabijega spola! Neće li Samson pasti u ruke Filistejcima samo zato što je dopustio da ga obmane - i u snu mu odreže kosu - Dalila, prostitutka i zavodnica? Dakle, za pisce Prve knjige o Kraljevima Izebela nije ništa bolja od Dalile: »Doista, nitko se nije prodao tako kao Ahab da čini što je zlo u očima Jahvinim, jer ga je zavodila njegova žena Izebela. Činio je vrlo odvratna djela: išao je za idolima baš kao što su činili Amorejci, koje je Jahve protjerao ispred Izraelaca.« (1 Kr 21, 25-26).
I zaista, Izebela će nagovoriti svoga slabog muža da položi žrtvu - neoprostiv grijeh! - feničkim božanstvima njezina djetinjstva. Uostalom, vrlo je vjerojatno i sama, kao prijestolonasljednica, bila svećenica Astarte, boginje plodnosti i požude. Ahab se zapravo ne odriče jedinog Istinskoga Boga, nego ga, na užas Jahvinih vjernika, spaja s poganskim kultovima u prijateljsko zajedništvo.
»Ahab, sin Omrijev, činio je u očima Jahvinim«, užasavaju se pisci Biblije, »više zla od svih svojih prethodnika. I malo mu bijaše što je hodio u grijesima Jeroboama, sina Nebatova, nego se još oženi Izebelom, kćerju Etbaala, kralja sidonskog, i poče služiti Baalu i klanjati mu se; Baalu podiže žrtvenik u Baalovu hramu što ga bijaše sagradio u Samariji. Ahab je podigao i Ašeru i učinio druga zlodjela i razljutio Jahvu, Boga Izraelova, više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega.« (1 Kr 16, 30-33)
Kako je Izebeli pošao za rukom takav uspjeh? Situacija je, vidjeli smo, bila povoljna za ponovno buđenje paganizma. Biblija spominje njegove filtre i čarolije. Je li Izebela vještica ili je samo svojim prirodnim čarima osvojila Ahaba? Neki autori tvrde da se povremeno, za posvećenih orgija, u skladu s nekim starim obredima, odavala posebnom obliku prostitucije. Nije sigurno, a šutnja svetih tekstova o tome samo nam potvrđuje da vjerojatno nije istina.
Neosporno je, međutim, da je kći kralja Etbaala donijela u Samariju dotad nepoznat luksuz i rafinirane običaje. Zahvaljujući očevu bogatstvu, mogla je hraniti i uzdržavati »četiri stotine pedeset proroka Baalovih koji jedu za stolom Izebelinim.« (1 Kr 18,19). Ta »invazija« svećenika zapodijeva pravi vjerski rat. Dok sluge Baala i Astarte pobjednički likuju, Jahvine proroke - redovnike i svećenike istovremeno - po Izebelinu nalogu bespoštedno progone i ubijaju. Ahabov dvorski upravitelj Obadija uspijeva u dvije špilje sakriti sto proroka, po pedeset u svaku, gdje ih hrani kruhom i poji vodom.
Tada ustaje Božji čovjek, Ilija Tišbijac iz Tišbe Gileadske. Lik na rubu između povijesti i legende, taj neustrašivi vjernik usuđuje se stati pred Ahaba i ukoriti ga: »Živoga mi Jahve, Boga Izraelova, komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed.« (1 Kr 17, 1).
Rekavši to, Ilija se skriva pokraj potoka Kerita nasuprot Jordanu. Po Gospodinovu nalogu, gavranovi mu jutrom i večerom donose hranu. Kada zbog suše, koju je Ilija prorekao, presuši potok Kerit, proroka ugošćuje milosrdna udovica iz Sarfata, kojoj će on čudom pribavljati hranu i čijega će sina oživjeti.
Prolaze mjeseci i godine. Tri godine Ilijino prokletstvo pritišće Izraelovo kraljevstvo izmučeno najcrnjom glađu. Ahab konačno odlazi potražiti proroka, neka mu se pokaže i neka »pusti kišu na lice zemlje« (1 Kr 18,1). Na povratku iz progonstva, Ilija ne mijenja svoj govor: »Ne upropašćujem ja Izrael, kaže mu, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala.« (1 Kr 18, 18).
Nakon toga Ilija traži da se četiristo i pedeset poganskih proroka u službi Izebele okupe na brdu Karmel. Obećava da će javno dokazati njihovu nemoć. Ljut zbog njihove mlake vjere, dobacuje izraelskome narodu: »Dokle ćete hramati na obje strane?« (1 Kr 18, 21). Ilija nudi pokus. Baalovi proroci podignut će svoj žrtvenik, a on svoj, i žrtvovat će svaki svoga junca. Neka lažni proroci zazivlju ime svoga boga da im zametne vatru, a on će poslije njih svoga! Ovi se cijeli dan upinju, no uzalud, a Ilija im se ruga: »Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet je, ili ima posla, ili je na putu; možda spava pa ga treba probuditi!« (1 Kr 18, 27). Žreci sve glasnije izvikuju molitve, zapadaju u bunilo, paraju se noževima i sulicama dok ih krv ne oblije. Njihova krv teče utaman...
Kad je došao red na Iliju, on s dvanaest kamenova za dvanaest Izraelovih plemena podiže žrtvenik Jahvi. Na paljenicu izlije četiri vrča vode te zazove Gospodina. Plameni oganj zahvati žrtvenik i proguta paljenicu, drvo, vodu, čak i kamenje i prašinu oko njega. Prestrašen takvim čudom, narod pada ničice. Ilija naređuje da se lažni proroci pohvataju. Odvodi ih do potoka Kišona - kod današnje Haite - i do zadnjega ubije, a njihova tijela pobaca u vodu.
Na vijest o pokolju »i kako je mačem poubijao sve proroke« (1 Kr 19,1), Izebela se strašno razbjesni, što pisac knjige Biblijske žene, poučnoga djela iz 1846. godine, ovako opisuje: »Moćnici ne dopuštaju da se njihovu savjest propituje; ima trenutaka kada im ponos, ako je izazvan, prekipi i izlije se u valovima osvete na one koji su se usudili podsjetiti ih da istina ima svoja prava i imaju hrabrosti za nju se boriti. Naročito se nikada nećemo nekažnjeno usprotiviti ženi koja, zaslijepljena pokvarenošću, mrzi vrlinu svim srcem, a dobila ga je da ljubi.«
Kraljica smjesta Iliji šalje glasnika: »Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodadu ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!« (1 Kr 19,2).
Opet Jahvin sluga nalazi spas u bijegu. »A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku« (IKr 19, 4), poetično priča Biblija. Prošavši Judino kraljevstvo, Ilija nastavlja prema jugu Palestine i ulazi u Arapsku pustinju. Bog ga stalno štiti i on se na kraju zaustavlja na brdu Horeb, blizu Sinaja, gdje je Mojsije primio ploče Zakona. Smrt Baalovih svećenika donijela je kišu kraljevstvu Izraelovu. No, Izebela ipak ne obraća dušu svoju. Što se vidi iz epizode o Nabotovu vinogradu, kako piše u Svetome pismu. Ahab želi prisvojiti teren zasađen vinovom lozom nedaleko od njegove zimske palače u Jeruzalemu: »Ustupi mi svoj vinograd da mi bude za povrtnjak jer je blizu moje kuće. Ja ću ti dati za nj bolji vinograd, ili, ako to želiš, dat ću ti novca koliko vrijedi.« (1 Kr21,2).
Iako je ponuda poštena, Nabot odbija ustupiti »baštinu svojih otaca«. Mrk i ljutit, Ahab je, čini se, ipak spreman odustati, no supruga ga kori: »Jesi li ti onaj koji kraljuje nad Izraelom! Ustani i jedi i budi dobre volje. Ja ću ti pribaviti vinograd Nabota Jizreelca.« (1 Kr21, 7).
Da se domogne vinograda, starješinama i glavarima Nabotova grada kraljica šalje pismo zapečaćeno kraljevskim pečatom, a u pismu piše: »Proglasite post i postavite Nabota na čelo naroda. Postavite prema njemu dva nitkova koji će ga optužiti: 'Proklinjao si Boga i kralja'. Tada ga izvedite i kamenujte ga da pogine.« (1 Kr21, 9-10)
Izebeline zapovijedi izvršene su doslovno. Kad joj je javljeno da je Nabot umoren, ona će Ahabu: »Ustani i zaposjedni vinograd što ti ga Nabot Jizreelac ne htjede ustupiti za novac. Nabot više nije živ, on je mrtav.« (1 Kr 21, 15)
Nakon te pljačke Jahve šalje Iliju da ustane i izađe iz svoga skloništa. »Umorio si«, grmi Ilija na Ahaba, »oteo si! Zato ovako veli Jahve: Na mjestu gdje su psi lizali Nabotovu krv, lizat će psi i tvoju. (...) Evo tek što nisam navukao na te nesreću. Pomest ću tvoje potomstvo, istrijebiti Ahabu sve što mokri uza zid, robove i slobodnjake u Izraelu.« (1 Kr 21, 19-21)
A kraljici proriče kaznu: »Psi će proždrijeti Izebelu na Jizreelskom polju.« (1 Kr 21, 23)
Tri godine kasnije, 853. godine prije Krista, Ahab je, u ratu protiv Asiraca, smrtno ranjen kod Ramot Gileada. Tijelo mu je pokopano u Samariji, a njegova su kola oprana u samarijskom ribnjaku. »Psi su lizali njegovu krv«, zaključuje Biblija, »i bludnice su se ondje kupale, po riječi koju je rekao Jahve.« (1 Kr 22, 38)
Izebelu, pak, kazna neće odmah stići. Njezin zlokoban utjecaj nastavlja se i za dvogodišnje vladavine njezina starijeg sina Ahazija, a zatim i mlađega Jorama. Godine 841. prije Krista zapovjednik vojske Jehu kuje urotu protiv svoga vladara. Pomazanje mu daje jedan proročki sin, kojega je poslao Elizej, Ilijin nasljednik. Jehuu je povjerena misija da »pobije obitelj Ahaba« i na taj način ispuni Jahvino prokletstvo. Kad Joram ugleda Jehua, udari u bijeg, no Jehu ga prostrijeli strelicom posred srca.
Sad Izebela zna da su joj dani odbrojeni. Nije li Jehu ovim riječima ukorio Jorama koji ga je upitao je li sve u miru: »Kakvu miru dok traju bludništva tvoje majke Izebele i njena mnoga čaranja!« (2Kr 9, 22)
Novi kralj odmah odlazi u Jizreel, gdje boravi stara kraljica. Ona se hrabro suočava sa svojom sudbinom. Maže oči i lice, resi kosu, kako opisuje Račine u svojoj tragediji Atalija:
»Nesreće joj umor gordosti ne daju, Lice joj se sjaše u mladačkom sjaju Kao nekad, kad je krasila ga više, Da tragove gorke od vremena zbriše.«
Zatim Izebela gleda s prozora kako Jehu ulazi u grad. »Kako je, Zimri, ubojico svoga gospodara?« (2Kr 9, 31), pozdravlja ga ironično aludirajući na urotnika iz prethodnog stoljeća, ubojicu kralja Ela koji je vladao samo tjedan dana. Jehu ne odgovara, nego izdaje kratku zapovijed dvojici, trojici svojih dvorjana: »Bacite je dolje.« (2 Kr 9, 33) Tijelo se u padu odbija o zidove i prska ih krvlju. Dok ulaze u palaču da se okrijepe, konjanici gaze njezino tijelo. Malo kasnije, Jehu ipak naređuje dvorjanima da pokupe Izebeline ostatke: »Pogledajte onu prokletnicu i sahranite je, jer je bila kraljevska kći.« (2 Kr 9, 34)
No, dvorjani će naći samo lubanju, noge i ruke. Ilijina osveta na kraju je izvršena: »U polju jizreelskom psi će proždrijeti Izebelino tijelo. Izebelino truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći kazati: Ovo je Izebela.« (2Kr 9, 36-37).

III. KLEOPATRA


(69-30. godine prije Krista)
Zavodljiva i fatalna



»Da je Kleopatrin nos bio kraći, sasvim bi drugačije bilo svijeta«. Pamtimo ovaj Pascalov aforizam koji hoće reći da je u svijetu izloženu neredu istočnoga grijeha slučaj svemoćan.
Nosi li slavna egipatska kraljica na savjesti sudbinu svijeta? Nije li ona bila više objekt nego činilac povijesti? Je li uistinu bila onako neodoljiva kakvom su je ovjekovječili Shakespeare i Hollywood, besmrtna zavodnica svih vremena, ženski zloduh Julija Cezara i Marka Antonija? Teško je reći, jer pisci koji o njoj pišu ili su živjeli mnogo kasnije od samih događaja, ili su neskriveno pristrani.
Nekoliko medaljona, novčića ili kipova na kojima je prikazana daju naslutiti da nije bila neka ljepotica, odviše niska čela, šiljasta nosa, debelih usana, nezgrapna stasa. Plutarh tvrdi da »nije bila čarobna niti je plijenila na prvi pogled«. Ali odmah nastavlja: »Razgovarati s njom bilo je neodoljivo...«
Kleopatra je rođena oko 69. godine prije Krista, bez sumnje u Aleksandriji, a majka joj je nepoznata kraljeva konkubina, možda Egipćanka. No ime joj, koje na grčkome znači »Slava domovine«, otkriva korijene s očeve strane. Ona je sedma žena u obitelji koja ga nosi. Dinastija Lagida, koje će ona biti posljednji izdanak, potječe zapravo od Ptolomeja I. Sotera, Lagova sina i Aleksandrova prijatelja iz djetinjstva.
Tri stoljeća taj makedonski rod željeznom rukom vlada seljacima na Nilu. Vlast helenskih faraona, tuđinaca za pokoreni narod i Kleopatrinih prethodnika, često je osporavana. I njezina su oca, Ptolomeja XII Auleta - što znači Flautist - stanovnici Aleksandrije svrgnuli u korist njegove kćeri Berenike IV, a on je morao pobjeći u Rim. A kada se uz pomoć rimskih legija vratio na prijestolje, svoju je djecu, navodno, stavio pod njihovu moćnu zaštitu.
Kada je 51. godine prije Krista umro, Kleopatri je bilo jedva oko sedamnaest godina. Prema njegovoj posljednjoj želji, kraljevna će biti okrunjena zajedno sa svojim mlađim bratom, Ptolomejem Dionizijem, kojemu je petnaest godina, ali ... tek pošto se, u skladu s incestuoznim običajima tisućljetnog Egipta, uda za njega. No, novi Ptolomej XIII, pod dirigentskom palicom svojih savjetnika Ahila i Potina, vrlo brzo želi vladati sam. Uz podršku Pompeja Magnusa, jednog od moćnih ljudi u Rimskoj Republici, on svoju sestru progna.
Malo poslije, 11. siječnja 49. godine prije Krista, Julije Cezar je prešao Rubikon, došao do Vječnoga grada i pokorio cijelu Italiju. Zatim je, 6. lipnja 48. godine prije Krista, razbio Pompejevu vojsku u ravnicama Farsale. Poraženi tada nalazi utočište kod svog starog štićenika Ptolomeja XIII, koji ga, pogrešno vjerujući da će ugoditi Cezaru, brzo daje ubiti. Tvrde da je vojskovođa, primajući krvavu glavu svoga suparnika, plakao...
Kleopatra je u međuvremenu podigla vojsku i krenula osvojiti prijestolje svojih predaka. U potjeri za Pompejem, Julije Cezar je došao do Egipta i smjestio se u Aleksandriji. Prema Plutarhu, potajno je pozvao mladu kraljicu da mu se pridruži u obuzdavanju drzovita Ptolomeja i njegovih pomoćnika. »Odmah je pristala«, priča Plutarh, »a od prijatelja je povela samo Apolodora iz Sicilije. Ukrcala se u mali brod i noću stigla pred palaču u Aleksandriji.«
Da prođe bedeme, koje su čuvali vojnici njezina brata, Kleopatra je dala da ju umotaju u tepih, a vjerni ju je Apolodor uprtio na ramena. »To je Kleopatrino lukavstvo«, kažu, »bilo prvi mamac na koji se Cezar uhvatio.« Veliki vojskovođa pobjednik - kojega su podlo nazvali »muškarcem svih žena i ženom svih muškaraca« - nije prezirao tjelesne užitke! Je li Kleopatra djevica? Plutarh joj, čini se, pripisuje da je nekoliko godina ranije imala avanturu s Gnejem, sinom Pompeja Magnusa. Bilo kako mu drago, nježna kraljica koja mu se podaje u zaboravu svojih dvadeset proljeća, za muškarca raskalašena poput Cezara birani je zalogaj. To više što je ljepotica načitana i zapravo ga zavodi »ljupkošću svoga razgovora«. Stoga ju Cezar prvo uzima za ljubavnicu, a tek poslije će odlučiti da će Kleopatra dijeliti prijestolje sa svojim bratom, kako je i bilo predviđeno oporukom Ptolomeja Auleta.
To nametnuto pomirenje nimalo ne odgovara ljudima oko mladog faraona. Jedan od njegovih glavnih savjetnika, Ahilo, huška na vojni puč. Opkoljeni u palači, Cezar i Kleopatra našli su se u teškom položaju. Da ne padne u ruke pobunjenih Egipćana, Rimljani svoju flotu, usidrenu u aleksandrijskoj luci, moraju zapaliti. Na nesreću, vatra se širi, zahvaća veliku biblioteku i djelomice guta njezine neprocjenjivo vrijedne zbirke. Malo poslije, 15. siječnja 47, godine prije Krista, rimske trupe odnose pobjedu u odlučujućoj bitki, za koje se Ptolomej XIII nesretnim slučajem utapa u rijeci. I Plutarh zaključuje: »Cezar cijelo Egipatsko Kraljevstvo prepusti Kleopatri, koja nedugo poslije rodi sina, u Aleksandriji prozvana Cezarionom.«
Ploveći veličanstveno uz svetu rijeku, par pristaje u Denderi, gdje je Kleopatra dočekana klicanjem i obožavanjem, poput faraona. Osvajač bi rado produžio dalje prema jugu, do Etiopije, ali njegovi vojnici odbijaju ići dalje od Asuana. On će ratovati i u državi Pont u Maloj Aziji, zatim u Africi, i do zadnjega upokoriti sve Pompejeve pristaše. Na povratku u Rim on smjesta poziva Kleopatru i njezina drugog brata, desetogodišnjeg dječaka Ptolomeja XIV Filopatora, kojega joj nameće za fiktivna supruga.
Je li Kleopatra ljubavnica, saveznica, taokinja? Položaj egipatske kraljice posve je nejasan. Cezar ju smješta u raskošnu vilu na desnoj obali Tibera. Svoju ljubav javno očituje, u hram Venere Roditeljice postavlja pozlaćeni kip svoje ljubavnice. Međutim, nije mu na kraj pameti otjerati Kalpurniju, svoju zakonitu suprugu, niti se odreći svojih prolaznih ljubavnih avantura...
Na martovske ide 44. godine prije Krista diktator je umoren usred Senata zato što je, kažu, želio kraljevsko dostojanstvo. Poslije toga će i njegovi ubojice, Brut i Kasije, poginuti u bitki kod Filipa, u Makedoniji, i sa sobom pokopati posljednje nade republikanaca. Oktavijan, Cezarov posinak - budući August - i jedan njegov general, Mark Antonije, žele okupiti sve svoje nasljedstvo. Za početak, dva muškarca između sebe dijele svijet. Oktavijan dobiva Italiju i zapadne provincije; Antonije Istok s njegovim bogatstvom, među njima i Egipat.
Kleopatra, koja se u srpnju 44. godine prije Krista vratila u svoje kraljevstvo, premišlja kome se prikloniti. Misli se da je potajno podržavala Cezarove ubojice. U svakom slučaju, ona je iskoristila nastalu pomutnju, ponovo se dočepala Cipra i dala ubiti svoga brata Ptolomeja XIV. Sada je ona jedina kraljica Egipta i vlada u ime sina Cezariona, koji je tim ubojstvom postao Ptolomej XV
U ljeto 41. godine prije Krista, nastavljajući veliki Cezarov naum, Antonije kreće u vojni pohod protiv Partske države. Poziva u Tarzu, u Kilikiji, Rimu podložne vladare ne bi li osigurao njihovu podršku. Je li već sreo Kleopatru? Naravno, Antonije je bio u Aleksandriji 55. godine prije Krista. Tada je kao poručnik generala Gabinija bio poslan da Ptolomeja XII vrati na vlast. Ali nije sreo mladu djevojku, koja je sigurno, prema istočnjačkom običaju, bila zatvorena u ginecej. Poslije su se vjerojatno sreli u Rimu, kad je ona bila gošća njegova gospodara Julija Cezara. No, tada je njihov odnos po svoj prilici morao biti strogo protokolaran.
U dvadeset i devetoj godini Kleopatra je u zenitu života. Svojim šarmom, inteligencijom i diplomatskom vještinom uspjela je sačuvati neovisnost Egipta. »Računala je da će snagom svoje ljepote«, objašnjava Plutarh, »i iskustvom stečenim u prethodnim vezama s Cezarom i Gnejem, Pompejevim sinom, lako osvojiti Antonija. Prva dvojica su je upoznala kad je bila doista mlada i neiskusna djevojka, a uz Antonija se našla u dobi kada je njezina ženska ljepota u punome sjaju a njezin um u punoj snazi. Pritom, ona donosi bogate darove, mnogo srebra i raskošnu opremu ugledne kraljice jednog kraljevstva u cvatu. No, kada odlazi Antoniju, ona ipak sve nade polaže u sebe samu, u svoje čari i ljubavne napitke.«
Danas Kleopatra zna da Rim treba njezinu financijsku pomoć za nastavljanje svoje ekspanzionističke politike prema istoku. Zemlja faraona je bogata. Blago koje su Ptolomejevići stoljećima skupljali u kraljičinu je posjedu. Antonije to zna, no Kleopatra ipak želi izobiljem ostaviti dojam na njega. Ona zna koliko je tašt i koliko voli raskoš. Egipćanka je prihvatila konzulov poziv i za putovanje od Cidna - današnji Tarsus u Turskoj - do Tarza Egipćanka je unajmila basnoslovnu galiju sa zlatnom pulenom, purpurnim jedrima, srebrnim veslima kojima su »ritam davali zvuci flaute i stapali se sa zvucima lira i frula«.
A ona je, veličanstveno urešena poput slike boginje Afrodite, ležala pod zlatom izvezenim baldahinom. Oko nje su stajali dječaci, kao kakvi amorčići sa slika, i lepezama ju hladili. Njezine najljepše služavke, odjevene u Nereide i Gracije, bile su za kormilom i na konopima. Čudesni miomirisi mnogih parfema širili su se na obje obale.«
Zadivljena prizorom, svjetina hita k njoj, a Antonija ostavlja sama na podiju. »Venera je došla u posjet Bakhu!« ushićeno govore Antonijevi vojnici. Zaneseni pjesnik Lukan zaljubljuje se u tu kraljicu čije se »bijele grudi naziru pod velom iz Sidona«. Ne udostojivši se sići s broda, Kleopatra poziva Antonija na svoj brod na večeru. Lađa je osvijetljena, treperi tisuće svjetiljki, hrana slasna, dostojna božanske trpeze. Nakon takve gozbe, obrok koji sutradan priređuje vojskovođa doima se običnim, bljutavim i bezukusnim.
Dok si okom trepnuo, Antonije je osvojen. Taj muškarac od četrdeset godina, senzualan i požudan, hrabar koliko i plemenit, upao je u mreže Egipćanke. Prihvaća sva Kleopatrina objašnjenja o njezinu sumnjivu ponašanju za nedavnoga građanskog rata.
Čak ga je uspjela nagovoriti da dade pogubiti svoju sestru Arsinoju, vječnu spletkaricu koja se sklonila u Artemidin hram u Efezu.
Antonije odgađa planirani vojni pohod i zimu provodi u Aleksandriji, uz svoju ljubljenu. Plutarh se žali: »Ondje je trošio i ljenčareći rasipao vrijeme, 'najdragocjenije dobro', rekao bi Antifon, u zabavama i dokonim dječačkim igrama. Kleopatra i on osnovali su društvo nazvano Neponovljivi život. Svaki dan su jedan drugome poklanjali gozbe i nevjerojatno mnogo trošili.«
Plinije Stariji zabilježio je nezaboravnu anegdotu. Kleopatra je imala dva bisera neprocjenjive vrijednosti. »Dok se Antonije svakodnevno kljukao biranim jelima, Kleopatra je s oholim i izazovnim prezirom okrunjene kurtizane omalovažavala sjaj tih gozbi. Jednom ju je upitao bi li se išta moglo dodati bogatstvu njezina stola. Na to je ona odgovorila da je na samo jednoj večeri u stanju pojesti deset milijuna sestercija. Ne vjerujući da je takvo što moguće, Antonije je htio čuti kako. Okladili su se. Sutradan, na dan odluke, poslužila je Antoniju, doduše bogatu (...), ali običnu večeru. Antonije se stao rugati i tražiti obračun troškova. To je tek manji dio, izjavila je, večera košta koliko i inače, no ona će pojesti deset milijuna sestarcija.
Naložila je da donesu drugo jelo. Prema njezinim uputama, sluge su pred nju stavile posudu punu octa, čija jaka kiselina otapa biserje. Na ušima je nosila čudesne bisere, uistinu jedinstveno remek-djelo prirode. Dok se Antonije pitao što li će napraviti, ona je skinula jedan biser, uronila ga u tekućinu i, kad se otopio, progutala. Na isti je način htjela progutati i drugi. Tada je Planko, sudac oklade, prekinuo prepirku i izjavio da je Antonije izgubio, a ona održala riječ. Slava nije uskraćena ni biseru blizancu. Kada je kraljica, pobjednica u tako značajnoj okladi, zarobljena, biser je prepiljen i polovica njihove večere pretvorena je u dvije naušnice za Veneru u rimskome Panteonu.«
Je li Kleopatra iskreno zaljubljena u Antonija ili mu samo ugađa i zabavlja ga kako bi ga što lakše pokorila? Ne odvaja se od njega ni danju ni noću. S njime kocka, kune, opija se, ide u lov. S njim je na vojnim vježbama i, »prerušena u služavku, u jeftinoj haljini«, prati ga u njegovim noćnim ludovanjima po ulicama Aleksandrije, posjećuje s njime sumnjiva mjesta i zajedno s njime zlostavlja prolaznike.
Time egipatska kraljica više dokazuje koliko ima duha i smisla za humor nego zavodničke moći, što oduševljava rimskog vojskovođu. Plutarh piše: »Danas bi bile dosadne mnoge njezine tadašnje šale, no ipak ću ispričati jednu. Jednom je Antonije u Kleopatrinu prisustvu pecao na udicu i ljutio se što nije uspio ništa uloviti. Zapovjedio je ribarima da poskrivečki zarone i na njegovu udicu nataknu ribu koju su oni ulovili. Tako je on dva, tri puta uspješno izvukao ribu na udici, no Egipćanka nije bila glupa. Pretvarala se da mu se divi, a istinu je ispričala svojim prijateljima i zamolila ih da sutradan svakako dođu na pecanje. Oni su se u velikom broju ukrcali u ribarske barke. Naložila je svome čovjeku da, kad Antonije baci udicu, preduhitri njegova ribara i na udicu natakne usoljenu ribu iz Ponta. Uvjeren da ima ribu, Antonije izvuče udicu i svi su, naravno, prasnuli u smijeh: 'Veliki vojskovođo', reče mu tada Kleopatra, 'prepusti udicu nama koji vladamo Farosom i Kanoposom. Ti pecaj gradove, kraljevstva, kontinente'.«
Međutim, Antonijevi egipatski »praznici« brzo završavaju. Parti pustoše Siriju i Malu Aziju. Stoga ih on, prije povratka u Italiju, u ljeto 40. godine prije Krista, odlazi zaustaviti. U listopadu, u Brindisiju potpisuje sporazum s Oktavijanom, kojim njih dvojica između sebe dijele svijet. Oktavijan je dobio vlast nad Zapadom, Antonije nad Istokom. S Lepidom, kojemu je pripala Sjeverna Afrika, dva muškarca sklapaju trijumvirat. Da zapečate svoje prijateljstvo, Antonije, koji je netom izgubio ženu Fulviju, ženi Oktaviju, Oktavijanovu polusestru, mladu udovicu na glasu sa svojih vrlina i ljepote.
Za to vrijeme Kleopatra rađa blizance: dječaka Aleksandra Heliosa i djevojčicu Kleopatru Selenu - Sunce i Mjesec. Ali Antoniju, čini se, nije do toga da upozna svoju djecu! Proći će tri godine prije nego što će ponovo vidjeti svoju egipatsku ljubavnicu. Živi u Grčkoj, u nepomućenoj ljubavi s Oktavijom, koja će mu roditi dvije kćeri, obje nazvane Antonija u čast svoga slavnog oca.
Tek će u jesen 37. godine prije Krista trijumvirat htjeti obnoviti odnose s Kleopatrom. I to ne bez razloga. Radi se o visokoj politici. Antonije je odlučio poći u veliki pohod protiv carstva Arsakida. Opet mu trebaju novac i ljudstvo. Stoga poziva u Antiohiju vladare »podanike« Rima. Kleopatra se bez premišljanja odaziva njegovu pozivu. Ona zna da Antoniju treba pomoć Egipta. No, svoje savezništvo neće samo tako pokloniti. Cijena je brak s Antonijem, čime dobiva naslov sukraljice. Antonije se ipak ne rastaje od Oktavije. Zar je važno što je u bigamiji! Odsada će jednu ženu imati u Rimu, drugu u Aleksandriji!
Rat koji traje od zime 37. do 38. godine prije Krista završava porazom. U brdima Armenije i Perzije Parti tuku rimske legije. Antonije gubi dvadeset tisuća pješaka i četiri tisuće konjanika. Teška se srca povlači do obala Sredozemnoga mora, u Sidon, gdje Kleopatra sa svojim brodovljem dolazi po njega.
Dok se Antonije na Levantu povlači, Oktavijan uspješno osvaja zapadne provincije. Potukao je »arhipirata« Seksta Pompeja, koji je pustošio talijanske obale, i Lepidu oteo Afriku. Istovremeno, sve teže podnosi blisku vezu drugog trijumvira i vladarice Egipta. I kada 35. godine prije Krista, nakon jednog uspješnog pohoda, Antonije Cezarionu - sinu Cezara i Kleopatre - dodijeli naslov »kralja kraljeva«, Oktavijan u tome prepoznaje izravnu prijetnju. No, Antonije se ne zaustavlja na tome. I svojoj djeci koju mu je rodila Egipćanka podjednako dodjeljuje prijestolja: Aleksandar Helios bit će kralj Armenije, Kleopatra Selena kraljica Cirenaike, a najmlađi, Ptolomej Filadelf, kralj Sirije i Male Azije.
Tada Oktavijan odlučuje maknuti svoga suparnika i ponovo ujediniti Istok i Zapad. Prvo će se poslužiti oružjem propagande i klevete. Jer, Antonije još uvijek ima mnogo pristaša u Senatu. Treba ih uvjeriti da je izdao Rim, da je Rim žrtva njegove kobne veze s podmuklom čarobnicom. Tako je iz Plutarhova pera nastala klevetnička legenda o »zmiji s Nila«: »Vrhunac svojih zlodjela Antonije je dosegao kad se zaljubio u Kleopatru. Ta je ljubav u njemu probudila i oslobodila mnoge dotad skrivene i uspavane strasti, a ugasila i zagušila ono malo što je, usprkos svemu, bilo u njemu dobra i poštena.«
Stoljeće kasnije, Publije Anije Flor će napisati: »Tako je jedna žena, jedna Egipćanka, za cijenu svojih usluga kupovala Rimsko Carstvo od jednog pijanog vojskovođe.« A Josip Flavije će natuknuti da Kleopatra, »izgleda, nije zarobila Antonija samo trgovinom svojim čarima, nego i ljubavnim napicima...«
Na optužbe svog starog prijatelja Oktavijana, Antonije odgovara otvorenim pismima nimalo uglađena tona i rječnika. Svetonije je sačuvao jedan sočan primjer: »Zašto si se promijenio? Zar zato što vodim ljubav s kraljicom? To mi je žena. Ne spavamo zajedno od danas, počeli smo prije devet godina. A ti, vodiš li ljubav samo s Drusilom? Kamo sreće ako, dok čitaš ovo pismo, ljubakaš s Tertulom ili Terentilom, Rufilom ili Salvijom, Titisenijom ili bilo kojom drugom. Baš me briga gdje i koju natežeš.«
Tri stara trijumvira s verbalnih uvreda brzo prelaze na djela. Odlučujuća bitka između dva pretendenta na Carstvo održat će se 2. rujna 31. godine prije Krista kod rta Akcij na zapadnoj obali Grčke. Antonije želi odugovlačiti, nadajući se dolasku svojih legija, no Kleopatra ga nagovori da krene u pomorsku bitku. Dugo će izgledati da će ishod borbe biti neodlučen. A onda iznenada, sa »ženskim nestrpljenjem dostojnim jedne Egipćanke«, kraljica izdaje zapovijed da njezinih šezdeset galija prijeđe neprijateljsku crtu i zaplovi prema Peloponezu. Antonije gubi glavu i, ako je vjerovati Plutarhu: »Umjesto da pokaže mudrost, ili barem hrabrost jednog vojskovođe, da i ne govorimo o običnom zdravom razumu, on potvrđuje ono što je netko u šali rekao da 'duša zaljubljena muškarca živi u tijelu stranca'.«
Antonije ostavlja svoje ljude i pohita za Kleopatrom. Ljubavnici bježe u Aleksandriju. Dvoje ljubavnika, čekajući kobni rasplet, u orgijama traže zaborav. »Pošto ga je Kleopatra opet primila u svoju palaču«, izvještava Plutarh, »Antonije se ponovo bacio na gozbe, pijanke i rasipanje. (...) Raspustili su poznato društvo Neponovljivi život i utemeljili drugo koje, što se tiče rastrošnosti, razvrata i naslada, nimalo nije zaostajalo za prethodnim, a koje su sada nazvali društvom »Zajedničkog čekanja smrti«. U novo su se društvo učlanili i prijatelji koji će s njima mrijeti, i svi su zajedno veselo provodili vrijeme i naizmjence redom priređivali gozbe.«
Kada se, nakon mnogo oklijevanja, Oktavijan naposljetku 1. kolovoza 30. godine prije Krista iskrcava u Egiptu, Kleopatra se sakriva u mauzoleju koji je dala za sebe podignuti. Boji se osvete pobjednika koliko i Antonijeva bijesa i očaja. Šalje Antoniju glasnika, koji mu javlja da je mrtva. Plutarh nastavlja: »Povjerovao je i samoga sebe upitao: 'Što čekaš, Antonije? Fortuna ti je oduzela jedini i posljednji razlog koji te drži na životu.' Zatim je ušao u mauzolej i zavapio pred praznom grobnicom: 'O, Kleopatra', reče, 'ne zadaje mi bol to što sam ostao bez tebe, jer ću začas i ja za tobom, nego to što se vojskovođa poput mene pokazao manje hrabrim od jedne žene.'«
Izrekavši te riječi, Antonije se baca na svoj mač. Na izdisaju traži da ga polože uz Kleopatru, želi umrijeti u njezinu grobu. Nekoliko dana kasnije, uz njega će biti položena kraljica, koja će radije u smrt nego da ju Oktavijan trijumfalno vodi u lancima.
Povodeći se za Dionom Kasijem, i drugi će povjesničari tvrditi da je zavodnica, u posljednjem pokušaju da se spasi, pokušala zavesti Oktavijana kao što je već zavela Cezara i Antonija: »Pripremila je raskošnu odaju i veleban ležaj. Sebe je, naprotiv, prilično nehajno uredila. Žalobnom je odjećom htjela istaknuti svoju ljepotu (...) Nježnim pogledima i umiljatim riječima pokušavala je zavesti Oktavijana. On je vidio da je ona uzbuđena i obuzeta strašću, ali se pretvarao kao da ništa ne primjećuje. Pogleda uprta u pod samo joj je rekao: 'Imaj vjere, ženo, budi hrabra, ništa ti se zla neće dogoditi!'«
Tada se Kleopatra zatvara sa svoje dvije služavke, Irom i Karmen. Odavno je ona na osuđenicima na smrt isprobavala različite otrove, htjela je znati koji izaziva najmanje bolnu smrt...
»Ukrasila je cvijećem i zagrlila grobnicu, zatim je naložila da joj pripreme kupku. Kada se okupala, sjela je za stol i bogato objedovala. Onda je sa sela došao seljak s košaricom smokava. (...) Zmija je, kažu, Kleopatri donesena sa smokvama, bila je skrivena pod lišćem, ona je tako naredila, jer nije htjela znati kad će ju zvijer napasti. Ali, kad je uzela smokvu, ugledala ju je i rekla: 'tu je, dakle', pa posuvratila rukav i pružila ruku da ju ujede. Neki tvrde da je guju čuvala u vazi i da je, kad ju je Kleopatra zlatnim vretenom dražila i izazivala, skočila i zakvačila joj se za ruku. Nitko ne zna pravu istinu, jer se isto tako govori da je otrov držala u šupljoj ukosnici, koju je uvijek nosila u kosi.
»Drama se brzo odvila. (...) Čuvari nisu ništa čuli i kad su otvorili vrata, našli su Kleopatru kako mrtva leži na zlatnoj postelji, odjevena u kraljevsku odjeću. Jedna služavka, Ira se zvala, izdisala joj je pod nogama. Druga, Karmen, posrćući je, nesigurnim pokretima dotjerivala dijademu na kraljičinoj glavi. Jedan joj je muškarac ljutito rekao: 'Dosta, Karmen! Lijepa je!'
'Jako lijepa', odgovori ona, 'i dostojan potomak tolikih kraljeva.'«

IV. MESALINA


(oko 25-48. godine poslije Krista)
Razvratna i okrutna



ODUVIJEK je ona utjelovljenje poroka, pohote, gotovo neljudske pokvarenosti. Zao glas o njoj prkosi vremenu. U doba renesanse, pisac Galantnih dama Brantome naziva ju »velikom prostitutkom i droljom«. Za vremena Napoleona III, u knjizi Portreti Augustova stoljeća, Charles-Ernest Beule malo je uviđavniji, no ništa manje okrutan: »Nenadano bačena na prijestolje, opijena pravom da joj je sve dopušteno, prepustila se svojim sve nezasitnijim nagonima, sve brojnijim strastima. Opori čulni užici i žestoka narav iscrpili su, izopačili, uništili, progutali svu njezinu duševnu snagu. (...) Ona je bila ropkinja tvarnog, služavka svoga tijela, samo je za pohotu znala.«
Stoga nije čudo što je u XX. stoljeću razvratna vladarica nadahnula redatelje pornografskih filmova...
Takva je mračna legenda o Mesalini koju su u doba Rimskoga Carstva proširili Tacit i Svetonije, jedini ili gotovo jedini autori iz čijih djela možemo nešto malo doznati o njoj. Jesu li iz ideoloških razloga ocrnili njezin portret, preuveličali joj mane i zločine? Vrlo vjerojatno, premda inače možemo vjerovati njihovoj istinoljubivosti. Nedavno su neki istraživači tu ozloglašenu kraljicu pokušali rehabilitirati tumačenjem da su njezina nedjela i seksualna pretjerivanja tek puka politička računica kao svaka druga. Ipak, valja priznati da nijedan dokument ne podržava takve, ma koliko dopadljive pretpostavke. Stoga se moramo držati uvriježena portreta koji su nam naslikali latinski autori, no pritom ne smijemo zaboraviti da on više sliči na karikaturu nego na realističnu sliku...
Valerija Mesalina, kći Valerija Mesala Barbatusa, potomak je jedne od najplemenitijih i najstarijih rimskih obitelji. Unuka Antonije Starije, kćeri Antonija i Oktavije, ona je, dakle, Augustova pranećakinja. Dakako, majka joj je Emilija Lepida, optužena za incest s bratom Domicijem. Heretično nasljeđe koje će Mesalina nastaviti i do savršenstva razviti!
Rođena oko 25. godine prije Krista, Mesalina još nije navršila trinaest godina - legalna dob za udaju djevojčica u Rimu - kada je dana za suprugu rođaku Klaudiju, koji se približava pedesetoj. To je vrijeme kada Carstvo stenje pod principatom Kaligule, krvoločna slaboumnika koji se proslavio samo po tome što je svoga konja Incitatusa imenovao konzulom.
Klaudije nije ništa bolji. Seneka mu u jednom od svojih pamfleta pripisuje duha koliko i bundevi! A povjesničar Aurelije Viktor opisuje ga kao »nedostojno proždrljiva tupoglavca kratke pameti, ništariju i zadnjeg podlaca«. Osuda je, čini se, malo odviše stroga. Klaudije sigurno nije tako glup kakvim se prikazuje. On je vrstan filolog, jedan od posljednjih koji su znali odgonetati etruščanski jezik. Kad zacari, latinskoj će abecedi dodati tri slova.
Ali, on muca, šepa, on je beskičmeni padavičar. To je kukavica koja uživa u krvavim prizorima mučenja. Teške naravi, sklon bolesnim nastranostima, kad se uspne na prijestolje živjet će u stalnome strahu da će biti umoren, neće ni jesti ako oko njega nema čuvara i ako ga ne poslužuju vojnici.
Mesalina je treća žena te poremećene osobe. Nakon Tiberijeve vladavine, od stare republikanske »vrline«, uljudne čestitosti, ostala je samo uspomena. Među aristokracijom, ženidbene se veze svode na puke ugovore koji se sklapaju isključivo iz interesa. Nevjera je opće pravilo. Naravno, takvo raspušteno ponašanje, nadahnuto Istokom, dopušteno je prvenstveno muškarcima. Ali i žene si dopuštaju stanovite slobode, osobito pripadnice najbogatijih staleža.
Tako se, dakle, Klaudije već dva puta ženio. Prva supruga, Plautia Urgulanija, »sjajna bludnica«, naglasit će Brantome, osumnjičena je za zavjeru i otjerana zbog tobožnjeg preljuba. Elija Petina, druga žena, doživjela je istu sudbinu, no ne zna se točno zašto. Mesalinu, treću po redu, nitko nije pitao za mišljenje kad joj je izabran suprug koji bi joj mogao biti djed. S njezinih portreta gleda nas klasična rimska ljepotica prilično bujne kose, malih usta, istaknute brade i izbočenih jagodica. Guste kovrče, vjerojatno tamne, padaju joj na čelo, iako ih ponekad, kad ide u obilazak sumnjivih mjesta, krije pod perikom.
Mesalina se, izgleda, u početku ponaša besprijekorno. Svome mužu, s kojim živi povučeno, rađa dvoje djece: Oktaviju i Britanika. Ali, kad tribun Kasije Hereja 9. dana kalenda, 24. siječnja, prereže Kaliguli grkljan i okonča njegovu odvratnu tiraniju, njezina će se sudbina okrenuti. Već sutradan Klaudija, gotovo protiv njegove volje, Senat i pretorijanci proglašavaju carem.
Mnogi ljetopisci u tom neočekivanom događaju vide samo šaljivu međuigru između dvije tragične vladavine, Kaliguline i Neronove. S novim će se cezarom zacijelo poigravati svi oko njega, od služinčadi do slobodnjaka na dvoru, a osobito žene, čije hirove i prohtjeve on slijepo sluša. Usprkos tome, Klaudije je omiljen vladar. Njegov principat poklapa se s jednim od najraskošnijih razdoblja rimske povijesti. Carstvo se i dalje širi. Klaudije će osobno poći pacificirati veliki Britanski otok, koji je nekoć osvojio Julije Cezar. U provincijama niču novi gradovi; izvode se veliki radovi. Carevi savjetnici, premda im je na umu vlastito bogaćenje, istovremeno razvijaju ustroj pravedne i efikasne uprave. Čak i jako kritičan Aurelije Viktor priznaje da se tom osrednjem vladaru događalo da »donese odlične odluke«...
Iako je Klaudije kao javni čovjek imao sreće da su mu se stekle sretne okolnosti, zapamćen je kao veličanstveni kukavica, kao jedan od najviše izigravanih vladara u povijesti. Neočekivani uspon supruga probudio je sve Mesalinine uspavane strasti. Ona, doduše, nije dobila naslov Augusta, no prisvojila je, zajedno s Klaudijevim ministrima, apsolutnu vlast. Otada više neće biti toga što će moći utažiti njezinu žeđ za užitkom i moći. Pohotna do ludila, ona cara otvoreno izvrgava ruglu, a on, čini se, ništa ne primjećuje.
»Prvo se upustila u sve vrste preljuba, ne birajući, kako tko naleti, kao da koristi neko svoje pravo«, ljuti se Aurelije Viktor. A Tacit u Analima osuđuje »tu raspojasanu pohotnu ženu, o čijem razvratu zna cijeli Rim, osim Klaudija«.
Da udovolji svome suprugu slabiću, Mesalina ga okružuje lijepim robinjama. Zapamćena su imena dviju robinja, Kleopatre i Kalpurnije, s kojima će se carica povremeno upuštati u lezbijske odnose. Ipak, njoj je nedvojbeno draži muški spol! Upoznat će na stotine muškaraca svih staleža, od najbogatijih i najuglednijih do priproste čeljadi iz Subure, gladijatora i glumaca. U svoju postelju prima i mladiće koji se još nisu zagrnuli togom, a kad ih se zasiti, jednostavno ih odbacuje, »uvijek spremna na svaku gadost, baš kao što je i neumjereno požudna«.
Lako ju je moglo zavesti kakvo lijepo lice, no događalo se da ju očara i iznimno ružan muškarac. Priča se da joj je trebalo najmanje osam snažnih muškaraca na noć. I da bi ih u zoru iscijeđene otpuštala! »Lassata viris, necdum satiata« - Muškarci su ju zadovoljavali, no nikada zadovoljili, tvrdi Juvenal, koji ju jetko opisuje u jednoj od svojih najsočnijih satira:
»Baci pogled na suparnike bogova, poslušaj što je Klaudije podnosio. Čim njegova žena vidi da je zaspao, dovoljno luda da bi ju u postelji mogao zadovoljiti lakrdijaš u Palatinu, uzvišena drolja zaogrće dva ogrtača s kapuljačom i bježi, a prati ju samo jedna služavka. Crnu kosu krije pod plavom perikom, odlazi u bijedan smrdljivi bordel. Ulazi u praznu ćeliju, samo za nju rezerviranu! Ondje, potpuno gola, grudi joj u zlatnoj mreži, bludniči pod lažnim imenom Liciska. Pokazuje trbuh koji te nosio, o uzvišeni Britaniče! Miluje i prima prvoga koji naiđe. Traži novac. Zavali se, ispruži i pušta da na nju naskaču mnogi posjetitelji. No, ubrzo gazda svoje djevojke šalje kući. Ona odlazi teška srce. Namješta da zadnja zatvori svoju ćeliju. Još ju peče nadražena vulva, muškarci su ju umorili, ali ne i zadovoljili, ona se vraća. Odvratna, obraza nagarenih od dima svjetiljke, u carsku postelju donosi miris bordela.«
No, Mesalina nije samo okrunjena nimfomanka. Svoje erotske podvige začinja užasnim okrutnostima. Tko se ne pokori njezinim hirovima, nemilosrdno je kažnjen, priča Aurelije Viktor: »Smicalicama kojima je takav soj itekako vičan, one koje nije uspjela zavesti ona optužuje da su htjeli nju.«
A vrhunac njezina prostaštva: Mesalinu zabavlja prisiljavati patricijske žene i djevojke na javno bludničenje u carskoj palači, pred očima njihovih muževa i očeva. Ako ovi bez pogovora pristanu i zajedno s njom promatraju takav prizor, za nagradu im dijeli počasti i zapovjedništva. »Ali one druge«, nastavlja Dion Kasije, »one koji nisu dopustili da se njihove supruge i kćeri tako ponižavaju, ona mrzi i na sve ih mile načine upropaštava.« I Tacit se ljuti: »Nema granica Mesalininim izgredima, ona se cjenka, ne iz pohlepe, nego iz čiste zlobe, svoj visoki položaj zlorabi kao povlasticu za drskost, javno izlaže svoju bestidnost, najodličnije ljude oba spola izlaže strašnoj sramoti.«
Sadističke perverzije carici su neiscrpan izvor užitka i bogatstva. »Nezaustavljiva u razvratu, nastavlja Tacit (...), ona nekažnjeno grca u blagu i krvi građana.« Njezinim žrtvama, baš kao ni ljubavnicima, nema broja. U prvim godinama vladavine uklanja sudskog prefekta Justa Katona, koji joj prijeti da će o njezinu ponašanju obavijestiti Klaudija. Klevete, lažne optužbe, izmišljene urote, nema tog nečasnog djela od kojega Mesalina preže. Tridesetak senatora, tri stotine vojnika platit će i životom. Caričin očuh Apije Silan, muž njezine majke, pogriješio je što ju je s gnušanjem odbio. U dosluhu s Narcisom, Klaudijevim osobnim savjetnikom, uvjerila je Klaudija da je Silan kovao zavjeru protiv države. I on je pogubljen. Tacit zaključuje: »Da je bio manje čestit, ili Mesalina manje razvratna, visoko bi se uspeo«.
Iz istog razloga strašna je carica dala otrovati jednog Klaudijeva nećaka, senatora Marka Vinicija. Pompej Veliki i Sabinije zadavljeni su nakon što su joj se podali. Valerija Azijatika, pak, Mesalina prisiljava na samoubojstvo, jer priželjkuje njegovo golemo bogatstvo, osobito Lukulove vrtove - današnja vila Mediči u Rimu - koji su u njegovu posjedu i on ih je lijepo uredio.
Žene koje, na svoju nesreću, izazivaju njezinu ljubomoru, bez milosti su kažnjene. Lijepa Julija Livila, Kaligulina sestra - a bila mu je i incestuozna konkubina - previše se sviđa Klaudiju. Mesalina ju optužuje za preljub. S filozofom Senekom - tvrdi se da joj je bio pomagač - Livila je prognana, a malo poslije toga umrla je tajanstvenom smrću. Jedna druga Julija, Druzova kći, i ona Augustova nećakinja, doživljava sličan svršetak, baš kao i Popeja Sabina, čija će se kći udati za Nerona.
Potkupljivanjem ili prijetnjama, Mesalina je pridobila na svoju stranu cijelu svitu pokornih udvorica. Među njima je i otac budućeg cara Vitelija, koji joj je slijepo odan. Otkako mu je iskazana iznimna čast da joj skine sandale, nosi ih kao svete relikvije i pobožno ljubi.
Da poveća svoje osobno bogatstvo Mesalina ne prisvaja samo imutak svojih žrtava, nego ujedno vrlo unosno trguje građanskim pravima Rimljana, kao i civilnim i vojnim nametima. Međutim, ta će bogomoljka upasti u vlastitu klopku. Ludo će se zaljubiti u glumca pantomimičara Mnestera, koji je Kaligulin ljubavnik. Više iz straha nego poštenja, Mnester odolijeva njezinu snubljenju. Dion Kasije nastavlja: »Kako ga ničim nije uspjela pridobiti da pođe s njom u postelju, ni obećanjima ni prijetnjama, ona je otišla mužu i tražila neka zapovjedi našem čovjeku 'da joj se povinuje'.«
Uistinu slijep, car poziva Mnestera i oštro ga kori što ne udovoljava svim Mesalininim zahtjevima! Pet će godina Mnester biti caričin ljubavnik. Priča se da je čak htjela dati rastopiti sav brončani novac s Kaligulinim likom kako bi se odlili kipovi njezina idola. A Klaudije i dalje zatvara oči: »Ljudi su vjerovali da on zaista ne zna što se događa i očajavali su, jer on jedini nije znao što se zbiva u njegovoj palači.«
Godine 48. Mesalina se zagledala u Kaja Silija, mlada i lijepa častoljubivog patricija. Svetonije piše da se za njega zapalila »furori proximo amore« - gotovo luđačkom ljubavlju. Zbog njega odbacuje Mnestera, a Silije tjera svoju ženu Juniju Silanu. Imenuje ga konzulom za sljedeću godinu, poklanja mu kralja dostojnu palaču, u kojoj tjedne provodi s njime bježeći iz carske. Tacit piše: »Silije se nije klonio skandala ni opasnosti no, da je odbio Mesalinu, ništa ga ne bi spasilo od propasti. Osim toga, potiho se nadao da će prevariti Klaudija. Zaslijepile su ga visoke počasti. Čekajući blistavu budućnost, tješio se uživanjem u sadašnjosti. A Mesalina je pak prkosila svima i svemu. Okružena mnogobrojnom pratnjom, više nije odlazila od kuće svoga ljubavnika. Pratila ga je na svakom koraku i obasipala počastima i bogatstvom. Trebalo je vidjeti sve te robove, careve slobodnjake, svu tu carsku pompu oko Silija. Čovjek bi pomislilo da je vlast već prešla u druge ruke.«
Jer Silije snuje mnogo više nego što je samo posjedovanje Mesaline. On želi Carstvo. Nagovara svoju ljubavnicu da ukloni Klaudija. On je slobodan, ništa ga ne veže. Ženu je otjerao, djece nema. Vjenčat će se, posinit će Britanika, Mesalinina sina. Tako ni ona neće izgubiti vlast...
Mesalina oklijeva. Ne iz ljubavi za Klaudija, nego zato što se boji da Silije, kad se zaista domogne vlasti, ne otjera i nju. Tada se dosjeti da bi se mogla odmah udati za svoga ljubavnika, ali samo prema rimskome zakonu koji dozvoljava mužu da svoju ženu udaje za drugoga uz uvjet da joj je dao zakonom propisan miraz! »Mesalinu je«, tumači Tacit, »kojoj je preljub već postao potrošen i dosadan, još samo neuobičajeni razvrat mogao uzbuditi.« Ako se upusti u bigamiju, ogriješila se o još jednu svetinju. »Za toliku pokvarenost krajnja bestidnost samo je užitak više.«
Ako je vjerovati Svetoniju, Mesalina je uspjela uvjeriti cara da će njezino vjenčanje biti samo predstava kako bi se »odvratila od njega i skrenula na druge opasnost što mu prijeti«. Astrolog je zaista, nekoliko dana ranije, tom lakovjernom kralju prorekao da će se »Mesalininu suprugu« dogoditi velika nesreća. Je li Klaudije, pristajući na tu komediju, mislio da će prevariti sudbinu i da će umjesto njega stradati Silije? On, dakle, stavlja potpis na bračni ugovor, za koji misli da je fiktivan, pa čak »nevjesti« određuje i miraz!
Slobodnjaci bliski caru, međutim, manje lakovjerni od svoga gospodara, zabrinuti su za vlastitu sigurnost. Mesalina je već dvojicu od njih, Polibija i Mirona, prvo iskoristila kao ljubavnike, a zatim dala pogubiti. Kraljev osobni savjetnik Narcis strahuje da je sljedeći na redu...
Car je otišao u Ostiju na polaganje žrtve bogu Vulkanu. U Rimu se priprema nevjerojatno vjenčanje Silija i Mesaline. »Uvjeren sam da izgleda nevjerojatno«, čudi se Tacit, »teško je povjerovati da u gradu u kojemu se sve zna, u kojemu se o svemu govori, jedan građanin, jedan izabrani konzul ima hrabrosti javno se vjenčati sa ženom svoga cara, i to još unaprijed određenog dana, utvrđenog sata, u prisutnosti uzvanika i svjedoka slušati svećenikove molitve, svadbene pjesme, ući u kuću svoje supruge, položiti žrtvu bogovima, sjesti za stol s gostima, pred njima se ljubiti i grliti i u nesmetanoj bračnoj zajednici provesti noć.«
Uglavnom, je li to bilo zaista pravo vjenčanje? Ili možda parodija, neka vrsta bakanalije? Narcis upozorava cara: »Znaš li da su te otjerali? Siliju su svjedoci svi senatori, visoki časnici, ugledni građani. U njegovim su rukama tvoji robovi i tvoje bogatstvo. Ne požuriš li, novi suprug bit će gospodar Rima.«
Klaudije je zapanjen, grozničavo ispituje svoga savjetnika. Želi znati je li Silije već proglašen carem. Skuplja ono malo hrabrosti što mu je ostalo, »izbacuje iz srca vatrenu ljubav što je osjećao za Mesalinu« i vraća se u grad da u začetku uguši zavjeru i osigura lojalnost svojih vojnika. Bila je jesen, vrijeme godišnje proslave berbe grožđa. Mesalina i njezin ljubavnik svadbenu su svečanost pretvorili u gozbu u čast boga Bakha: »Postavljene su ogromne preše, goli robovi, koji su po običaju izabrani među najboljom mladeži u palači, gazili su nogama čitava brda grožđa, dok se nije dragocjeni slatki sok izlio u priređene posude. Oko njih su opijene žene, koje na sebi nisu imale ništa drugo osim krzna opasana oko bokova, izvodile divlje plesove potaknute od bogova vina - za koje se vjerovalo da su prisutni kod te svečanosti - na najdivljije razuzdanosti. Na čelu raspojasanih plesačica bila je sama Mesalina, s kosom koja je divlje vijorila, s tirzom, palicom i žezlom boga Bakha u ruci, kraj nje Silije, ovjenčan bršljanom, na visokim koturnima. Udarci tamburina i ritmičko udaranje rukama pratilo je bakanalske pjesme gledalaca, koji su se skupili oko plesača, potičući ih povicima na izgrede, koji su imali predstavljati vrhunac svečanosti.«
Brz dolazak pretorijanaca orgije pretvara u tragediju. Uzvanici panično bježe. Silije je uhvaćen i bez suđenja na licu mjesta smaknut. Za njim su pogubljeni i njegovi glavni pristaše - senatori, visoki činovnici, časnici. Mnogi su stradali zato što su prigodice dijelili Mesalininu postelju, poput liječnika Vekcija Valensa, pa čak i nesretnog Mnestera, koji se uzalud pozivao na Klaudijev nalog da mora ispuniti svaku Mesalininu želju.
Dok se Klaudije mirno vraća u svoju palaču, Mesalina, koja je izbjegla pokolj, bježi »u kolima u kojima se iz javnih vrtova odvozi korov«. Tacit dodaje da »ju nitko nije žalio. Njezino užasno beščašće ugušilo je svaku sućut«.
Prestravljena carica skriva se u Lukulovim vrtovima. Preklinje svoju djecu, Britanika i Oktaviju, da se bace ocu pred noge i mole milost za majku. Zaklinje Vibidiju, najstariju vestalku, da se i ona založi za nju kod cara: »Nije odustajala od života, molila je milost, još uvijek se nadala, a povremeno je, ohola na vrhuncu nesreće same, zapadala u bijes!«
Klaudije se, čini se, dao smekšati. Šalje Narcisa da pozove »ubogo čeljade«, Mesalinu, kako bi pokušala opravdati svoje ponašanje. Poznavajući carevu prevrtljivost, slobodnjak javlja Mesalini da nema oprosta za »neugodno sjećanje na bračnu postelju«. Naređuje jednom centurionu da smjesta pođe smaknuti Mesalinu, tvrdeći da je to careva želja. Časnik stiže u Lukulove vrtove i nalazi Mesalinu kako leži na podu. Pokraj nje sjedi njezina majka Lepida, pruža joj bodež i savjetuje neka se sama ubije. Izgubljena carica zareže bodežom vrat, zatim grudi, ali nema hrabrosti zadati konačni udarac. »Ta porokom nagrđena duša bila je kukavna. Gušila se u suzama i ispraznim jadikovkama.« Centurion je bez riječi isukao mač i zarinuo joj ga u tijelo.
Smrt je pokosila Mesalinu u cvijetu mladosti, u dvadeset i trećoj godini. Već sutradan je Senat izglasao damnatio memoriae. Na zaborav je osuđena čak i uspomena na nju. Svi njezini kipovi bit će srušeni, njezino ime izbrisano sa svih javnih i privatnih mjesta. A njezin ubojica nagrađen položajem i čašću kvestora.
»Zašto carica ne objeduje sa mnom?« čudi se Klaudije kad vidi da njegova žena ne dolazi na ručak. Narcis mu odgovara: »Mesaline više nema.« Car ne pita kako je umrla. Traži još jedan vrč vina iz Falerna i nastavlja jesti i piti. »Ni sljedećih dana«, nastavlja Tacit, »ničim nije pokazao mržnju, ljutnju ili tugu, nije pokazao nikakva ljudskog osjećaja ni kada je vidio njezine radosne tužitelje ni svoju ucviljenu djecu.«
Nekoliko mjeseci kasnije, ta neobična osoba oženit će se Agripinom, koja će ga otrovati gljivama. Nije li sam Klaudije jednom izjavio da mu »brakovi baš i ne leže«?

V. TEODORA


(oko 510-548)
Strašna i pohlepna



NAKON 476. godine poslije Krista od Istočnog Carstva ostala je samo slavna uspomena. Rimska ideja našla je utočište na obalama Bospora. U Bizantu će preživljavati još gotovo cijelo tisućljeće. Tih zadnjih godina V stoljeća, dok barbari pustoše Italiju, Galiju i Španjolsku, Carigrad se može dičiti naslovom prve metropole na svijetu. Ali, njegovo pravo srce ne kuca u carskoj palači, nego na Hipodromu. Ondje se okupljaju njegovi stanovnici i plješću utrkama kola, pantomimama i borbama divljih zvijeri.
Hipodrom se proteže daleko preko granica golemog amfiteatra. Konjušnice, hangari, menažerije, garderobe i podzemne tamnice granaju se u veliku podzemnu mrežu, pravi prokrijumčareni grad, dvor čuda u kojemu vrve gladijatori i akrobati, bjegunci, astrolozi, glumci i svodnici. S pravom je Ivan Krizostom žigosao »to ognjište bluda, taj otrovni pehar, tu tešku zamku u koju padaju i propadaju tolike nesmotrene duše«.
Ondje raste buduća carica Teodora. Njezin otac, Akakije, došao je sa Cipra ili iz neke azijske provincije i postao »arktotrof«.
Jednostavnije rečeno, on hrani cirkuske medvjede. Na žalost, umro je prerano i svoju udovicu i tri kćeri ostavio u najcrnjoj bijedi. Najstarija, Komito, zarađuje za život u nekoj glumačkoj družini. A njezina mlađa sestra Teodora, odjevena u kratku tuniku ropkinje, pokazuje se s njom u burlesknim međuigrama između dvije utrke.
No, u to doba, biti glumicom znači biti prostitutkom. Dijete još nije u pubertetu kada kroničar Prokopije u svojoj Tajnoj povijesti tvrdi da je ona već plijen razvrata, da je »svoje tijelo zloupotrebljavala odajući se protuprirodnim užicima«: »Iako Teodora još nije bila sazrela da bi mogla općiti s muškarcem niti je u njoj itko mogao vidjeti zrelu ženu, ona se ponašala kao muška prostitutka kako bi zadovoljila taj ljudski talog, čak i robove koji su svoje gospodare pratili u kazalište...«
Kako raste, bit će sve očitije da je buduća carica loša glumica, ali će zato rasti njezin ugled bludnice. »Poklanjala je svoje draži svakome tko bi joj došao«, tvrdi Prokopije. »Svoje je ljubavnike nadraživala pohotnim šalama i, vješta u izmišljanju uvijek novih užitaka, uspijevala je neodoljivo privući najveće razvratnike.« Iako je izrazito sitne građe, ona »ima lijepo, jako ljupko lice«, ravan nos, male, lijepo ocrtane usne. Bijelu put ističe joj crna kosa, a žive crne oči pronicljivo gledaju.
U amfiteatru izvrsno izvodi erotične lakrdije, koje najavljuju naš današnji striptiz. »Nimalo čedno razotkrivala se i sprijeda i straga te na taj način gledaocima besramno pokazivala ono što uvijek mora ostati skriveno i biti nevidljivo. (...) Često je u dupke punom kazalištu, pred svima skidala odjeću i šetala po pozornici gola, samo s rupcem oko slabina, i to ne zato što bi ju bilo stid publici pokazati i ostatak, nego zato što joj pravila nisu dopuštala da prijeđe tu granicu. Tako razgolićena legla bi na pod i izvalila se na leđa. Dječaci iz kazališta na rubac bi bacali zrnje ječma. Doletjele bi za tu svrhu posebno dresirane guske i s tog joj mjesta kljucale zrno po zrno. Činilo se da ona u tome uživa kao u kakvoj običnoj bezazlenoj zabavi.«
U tom muškome svijetu, u kojemu zakon i religija guraju ženu u podređen položaj i zatvaraju je u uzak obiteljski krug, množe se prostitutke do pod svodove svetišta. »Crkva je vama bordel?« grmi sveti Ivan Krizostom. No, tajna Teodorina uspjeha prvenstveno se krije u njezinu gotovo potpunom nepoštivanju moralnih zabrana. »Nitko ju nikada nije vidio da se postidjela ili smela pred muškarcem. Ona je bez zazora prisustvovala najsumnjivijim skupovima.«
Prokopije, koji sigurno pretjeruje, opisuje buduću caricu kao pravo nemoralno čudovište, nalik na Mesalinu i njezine nepodopštine: »Napastovala bi svakoga koga bi srela, čak i nedozrele mladiće. S nečuvenom je pohlepom grabila sve vrste užitaka. Često je odlazila na one gozbe na kojima svatko plaća svoj dio i podavala se desetorici i više snažnih razularenih mladića. Cijelu bi noć vodila ljubav sa svima, a kad bi se oni zadovoljeni povukli, ona bi odlazila njihovim slugama, njih trideset, ili tridesetak, i podavala se svima, i nije osjećala ni najmanje gađenje od takve prostitucije.« I tu se povjesničar pretvara u pornografa: »Pošto joj je obradio tri otvora koje je priroda stvorila, svome je ljubavniku prigovorila da je preskočio grudi, a one mogu pružiti nepoznate izvore užitka.
Na zlu glasu kao bezbožnica, Teodora je ubrzo izbačena iz društva. »Ugledni ljudi skretali su s puta od straha da im se odjeća, ako ju slučajno sretnu, ne zaprlja u dodiru s tom ženom.«
Ona, međutim, sigurno već sanja o drugom životu. Kurtizana na jednoj gozbi upoznaje mladog patricija iz Tira. Taj Hekobol upravo je imenovan za konzula Pentapolisa, područja u današnjoj Libiji. Ludo zaljubljen u svoju milosnicu, vodi ju sa sobom u Afriku. Na žalost, veza je kratka vijeka. Je li Teodora nevjerna ili njezin zaštitnik prevrtljiv? U svakom slučaju, Hekobolos ju brzo odbacuje.
Da preživi, nesretnica nastavlja svoju bludničku prošlost. Na obalama Sredozemnog mora sudski ju činovnici, pod optužbom da kvari mladež, tjeraju iz grada u grad. »To je zloduh!«, zgraža se Prokopije, »Nema mjesta koje nije uprljano ljagom Teodorina razvrata!« Neko je vrijeme bila u Aleksandriji, tadašnjem intelektualnom i trgovačkom središtu, gdje, čini se, odustaje od puti i okreće se duhovnim pitanjima. Kreće se u vjerskim krugovima, čak posjećuje Severa, patrijarha Antiohije, jednog od pristaša monofizitske hereze koja uči da Krist ima samo jednu, božansku narav.
U tom velikom egipatskom gradu buduća se carica prijateljstvom veže za Makedoniju. Stara plesačica proriče joj budućnost: »O, Teodora, ti koja tražiš pravu ljubav, ne gubi nadu. Prva ljubav donijet će ti mnogo suza, no brzo ćeš se utješiti. Jedan će te muškarac ljubiti više od svega na svijetu. Donijet će ti bogatstvo, moć i slavu kakvu i sam uživa. O, Teodora, o slavna, dopusti da se tvoja preponizna podanica pokloni pred onom koja će jednoga dana imati pod nogama cijeli Bizant.«
Naziru li se tada prvi počeci Teodorina »preobraćenja«? Oko 520. godine, nakon povratka u Carigrad, ona unajmljuje skromnu kuću nedaleko od carske palače. Tek joj je dvadeset godina. Justin, stari nepismeni seljak ilirskog podrijetla, odnedavno je uzurpirao carsko prijestolje. Pravi vladar u carstvu, međutim, njegov je nećak Justinijan. Častohlepan čovjek velika znanja, taj neumoran radnik nazvan je »carem koji ne spava«.
Ne zna se ni kako je ni gdje Justinijan upoznao Teodoru. No, alkemija ljubavi toliko je snažna te će zavodnicu optužiti da se poslužila nekim čarobnim ljubavnim napitkom. Bilo kako mu drago, snagu svoje ljubavi car dokazuje odabranici svoga srca kišom darova i nakita. Predstavlja ju dvoru i uzdiže na patricijski položaj.
»Za tog je muža ona bila utjelovljenje nježnosti i ljupkosti«, priča Prokopije. »I poput svakoga tko neizmjerno ljubi, uživao je obasipati ju svim mogućim počastima i dragocjenostima.«
Teodora, međutim, nije zadovoljna položajem suložnice. Justinijan se želi ženiti. Ali njegova tetka, carica Eufemija, tome se žestoko protivi. Premda bivša barbarska ropkinja, koja je svoje ime Lupicija - Vučica - promijenila u carskije, Justinova supruga ima osjećaj za doličnost. Valja, dakle, čekati Eufemijinu smrt, nakon koje će Justin, potpuno pod utjecajem svoga nećaka, prihvatiti njihovu vezu. Prije svega će ukinuti stari zakon po kojemu se muškarac na visokom položaju ne smije oženiti glumicom.
Vjenčanje je proslavljeno iznimno svečano. Na Veliki četvrtak 527. godine, tri dana prije proslave Uskrsa, Justin svoga nećaka proglašava sucarem. Veličanstvena krunidba održana je 4. travnja u staroj crkvi Sveta Sofija. Patrijarh Epifan vjenčava supružnike, daje im svetu pomast. Bivša prostitutka postaje Bazilisa, bogobojazna i sretna Augusta, carica Rimljana. Zaogrće se ljubičastim i purpurnim, zlatom izvezenim plaštem. Nosi krunu s dva reda dragulja, s koje joj dijamantni privjesci padaju na ramena.
Prošlost je izbrisana. Nova carica oprana je od svih poniženja i sramota. »Tako se Teodora, usprkos svemu što znamo o njezinu rođenju, odgoju i ponašanju, bez zapreka domogla najviših počasti.« Prokopije se žesti: »Justinijana nije stid svoju osobu povezati sa ženom koju je muški rod prokleo. Ipak, ni u Visokoj Porti nitko nije iskazao nezadovoljstvo niti izrazio negodovanje zbog te ljage što je pala na cijelu državu. Naprotiv, svi su pred njom pali ničice kao pred božanstvom.« Čak ju i svećenici udvorno nazivaju gospodaricom. Narod »sklopljenih ruku moli njezinu zaštitu«. Ni vojska nema ništa protiv.
Odsada će Teodora imati presudan utjecaj na državne poslove. »Justinijanova je narav lakša od prašine«, tvrdi Prokopije. »Bio je igračka u rukama rodbine, koja ga je navodila da radi što je njima po volji.« Prvoga kolovoza 527. godine umire njegov ujak Justin i ostavlja mu svu vlast. No, carstvom zapravo vlada bračni par. Prokopije, koji mrzi caricu, nema milosti kad piše o njoj. Treba li mu vjerovati kad tvrdi da je Teodorin duh »okorio u zvjerstvima? Ako je odlučila kome skinuti glavu, ništa ju nije moglo smekšati ni smesti. Naprotiv, za provođenje svojih odluka služila se svom svojom moći te se nitko nije usuđivao založiti se za onoga tko joj je pao u nemilost. Ni vrijeme ni okrutne kazne ni lukava zaklinjanja ni strah od Boga, ništa što obično djeluje na svako čeljade nije moglo ublažiti njezinu mržnju.«
Bazilisa očito nije anđeo. Okrutna, nesmiljena prema neprijateljima, ta carica smatra da su »djeca do trećeg koljena odgovorna za grijehe svojih očeva«. Oholost je instrument njezine vladavine, no zna biti do junaštva hrabra. Tko želi uživati u povlastici da ga ona primi u svoju blizinu, satima mora strpljivo čekati, ponekad i cijelu noć antišambrirati u »uskoj zagušljivoj sobi«. Molitelji se uvode hrpimice, »sa strahom u srcu, (...) kao krdo robova«. Po protokolu, moraju se pokloniti pred caricom, koja sjedi na zlatnome prijestolju optočenom dijamantima, i »vrhovima usana poljubiti joj obje noge«. Zabranjeno im je govoriti, riječju se ne smiju obratiti Teodori, koja njih obasipa zajedljivim primjedbama i potom s prezirom bahato otpravlja gnjavatore.
Justinijan, međutim, na poticaj svoje strašne supruge, želi obnoviti jedinstvo Rimskoga Carstva. Uz pomoć svojih generala Velizara i Narzesa, iz sjeverne Afrike, Italije i Andaluzije istjeruje Vandale i Gote. Na istoku, Perzijanci će mu se zakleti na »vječni mir«... tek pošto im plati danak. Njegovo najznačajnije djelo, Codex Iustiniani, Justinijanov zakonik, dugo će biti bitan element pravnog života svih europskih naroda. Ali, takva prestižna politika je skupa. Da financira svoja osvajanja, Bazilej mora povećati poreze. Pod lažnim izgovorima i lažnim optužbama, država najbogatijima oduzima nasljedstvo.
U takvoj situaciji Teodora je opet dragocjena pomoćnica, izvještava Prokopije: »Nitko se nikada nije toliko bojao nekog tiranina, a i nitko kao ona nije znao otkriti tajne svojih protivnika. Imala je mnoštvo uhoda koji su je obavještavali o svemu što se događa na javnome trgu i u pojedinim kućama. Nikada ju nismo smatrali ljudskim bićem, ona je za nas bila krvlju obliveno utjelovljenje zloduha koje pjesnici nazivaju vampirima, jer imaju ljudsko obličje.«
Godine 532. pučani Carigrada ustaju protiv njezina samovlašća. Pobuna počinje na Hipodromu. Tri dana pobunjenici pljačkaju i pale grad uz povike: »Nike, nike!«, Pobjeda, pobjeda! Justinijan je neodlučan, spreman je pobjeći iz palače, ostaviti sve svoje blago i potražiti utočište u nekoj vojnoj utvrdi u provinciji.
U tom trenutku izbija na vidjelo sva snaga Teodorina značaja. Ona ne želi položiti oružje, neće uzmaknuti bez borbe: »Kad se ja pojavim u javnosti, uvijek će mi se obraćati samo kao carici!«
Preuzima vodstvo nad vojskom, potplaćuje mnoge pobunjeničke vođe. Šalje generala Velizara s vojskom na Hipodrom, gdje je masa pobunjenika doslovce zbrisana. Pokolj je strašan. Sabljom je posječeno i strijelom pogođeno više od trideset tisuća ljudi. Zarobljenicima je odrubljena glava ili su obješeni. Nekima su iskopane oči i užarenim kliještima iščupan jezik.
Otada će Teodora vladati sama. Petnaest stoljeća kasnije, na mozaiku u crkvi svetog Vitalija u Raveni, u Italiji, ovjekovječena je njezina slika. Okrunjena biserima i dragim kamenjem, bivša prostitutka na tom je mozaiku prikazana kao svetica s nebeskom aureolom oko glave. Okružena svitom u procesiji, ona na oltaru podiže euharistijski kalež. Jer, Teodora ne odbacuje duhovnost. Prihvativši monofizitizam, uspijeva postići da za papu bude izabran njezin štićenik, đakon Vigilije, koji će u Rimu prijeći na pravoslavlje i na nju baciti anatemu. Što se tiče pape Silverija, njega će prognati u neki gradić na Siciliji, gdje će ovaj poludjeti i umrijeti u bijedi...
Ni u svojoj najbližoj okolini carica ne trpi ni najmanju pogrešku. Kada se mladi patricij Bazijan usudio neumjesno natuknuti nešto o njezinu podrijetlu, izbičevan je, oslijepljen i uškopljen. Tri je dana, s natpisom: »Najpodliji zavodnik«, na javnome trgu izložen poruzi svjetine. Rizničar Prisko, otkriven u pronevjeri, mora uroniti ruku u kotao pun rastaljene kovine. Jedan je senator poput konja lancima vezan u konjušnici samo zato što je dao utočište prognaniku. Ne može čučnuti ni zadovoljiti svoje potrebe. »Kako dobro rže!«, zabavlja se carica.
Tvrdi se da je dala pogubiti čak i vlastitoga sina Ivana, kojega je začela s jednim od svojih bezbrojnih ljubavnika i koji je odgojen u Arabiji. No, Teodora je žena sazdana od suprotnosti i proturječja, ne preže od zločina koliko ni od dobrih djela. Tako financira gradnju mnogih crkava, među njima i velebne bazilike Sveta Sofija u Carigradu, koja je deset stoljeća kasnije pretvorena u džamiju. Svjedoči i o iskrenom milosrđu prema siromašnim prostitutkama. Za njih daje izgraditi veliki manastir na azijskoj obali Bospora, u koji je primljeno - ili zatvoreno - pet stotina »pokajnica«.
Bazilisa je prešla zenit zrelog doba. Zdravlje ju izdaje, strašno je mršava. Kada 28. lipnja 548. godine, nakon teške agonije koju je izdržala s besprijekornom hrabrošću, umire, nitko ne zna da je bolovala od raka dojke. Još nije napunila pedeset godina. Justinijan je neutješan. S Teodorom gubi »slasti života«, njezinu podršku, gubi svoju prosvijetljenu savjetnicu. Mnoge gradove i jednu provinciju nazvat će njezinim imenom.
Cijeli Carigrad prati preminulu caricu do crkve Svetih Apostola, gdje će spavati svoj vječni san u zlatnome sarkofagu i porfirnoj grobnici. »Počivaj, Bazilisa, zove te Kralj kraljeva, Gospodar gospodara!«

VI. FREDEGUNDA


(oko 545-597)
Mahnita i častohlepna



DARK Ages«, mračno doba. Ovim su izrazom Anglosaksonci nekoć nazivali rani srednji vijek. Doba mraka, nasilja i neznanja. Današnji povjesničari malo su izmijenili njihovu prosudbu. Šesto stoljeće, prvo poslije pada Zapadnog Rimskog Carstva, oni radije nazivaju »kasnom antikom«. Ne zato što ga smatraju blistavim poglavljem naše povijesti. No, oni ne prihvaćaju stav da je merovinška dinastija tek neobična galerija barbarskih, nesposobnih i okrutnih vladara. Jer, usprkos surovim vremenima i običajima, potomci legendarnog Faramunda znali su se nametnuti kao nastavljači, dakako, nevješti, latinske i kršćanske civilizacije. I baciti sjeme onoga što će biti Francuska.
Poslije Klodvigove smrti, 27. studenog 511. godine, njegova četiri sina po germanskome običaju dijele posjede svoga oca. Nakon mnogih ratova, zavjera i ubojstava, najmlađi, Klotar I, ostaje jedinim kraljem Franaka. Poslije njegove smrti 561. godine, državu opet dijele njegova četiri muška nasljednika. Najstariji, Hildebert I, nastanjuje se u Parizu, odakle vlada Chartresom, Orleansom, Toursom i Poitiersom. Gontran dobiva u dio staro kraljevstvo Burgundiju, Berry i neke zemlje u provinciji. Sigibert I u Metzu postaje kraljem Austrazije, prostrane istočne regije između Meuse i Rajne. A bogata Neustrija, od Loire do Oceana, sa Soissonsom kao glavnim gradom, pripala je Hilperiku I.
Hilperik se rodio oko 537. godine. Vlada od dvadeset i četvrte godine i, nepobjediv u nadmetanjima u muževnosti, služi na čast franačkoj tradiciji. U svojoj Povijesti Francuske Mezeray tvrdi: »I Hilperik je imao više žena istovremeno, sve iz nižih staleža, s kojima se po miloj volji ženio i odbacivao ih.« Iako preobraćeni na katoličanstvo, kraljevi toga doba uglavnom su poligamni. Međutim, kako crkva nije htjela blagosloviti ta višekratna vjenčanja, oni su mirne duše sklapali neku vrstu civilnoga braka, friedelebe, ili »divlji brak«. Prema germanskome zakonu, plemić se na taj način može »prstenom i novcem« vezati s kojom god hoće ljubavnicom, ali ju isto tako, kad mu se prohtije, može i otpremiti.
Pravni položaj merovinške žene i inače nije nimalo zavidan. U podređenom položaju, proglašena po prirodi slabom, ona je uvijek pod zaštitom nekog skrbnika ili zaštitnika, prvo oca, a zatim muža. Tek kad obudovi ponekad može steći relativnu neovisnost. U to doba bogatstvo velikaša mjeri se brojem njegovih pasa, konja... i žena! Supruge drugog reda, suložnice i služavke, žive zajedno u posebnom krilu dvorca i, pod vodstvom službene kraljice ili glavne miljenice, bave se kućanskim poslovima, tkaju ili šiju odjeću.
Tako je bilo i s Hilperikom I. Grgur Tourski ostavio je o njemu vrlo mračnu sliku. Po njegovu mišljenju, on je, za razliku od svoga brata, »dobroga kralja« Gontrana, bio bezbožan vladar, »Neron i Herod svoga vremena«. Zadojen Svetim pismom, Grgur Hilperika proglašava novim Ahabom, kraljem Izraela koji se klanjao poganskim idolima. Kao apostol prave vjere, on će se ustobočiti pred njim poput proroka Ilije u Bibliji. A Hilperikova Izebela zove se Fredegunda, »neprijateljica Boga i ljudi«...
Na našu nesreću, još više na nesreću Fredegunde, Deset Knjiga Grgura Tourskog praktički su jedini izvor u kojemu je sačuvana uspomena na nju. Rani srednji vijek najmaglovitije je razdoblje naše povijesti, koje je ostavilo vrlo malo dokumenata. U njemu se istina i legenda nerazmrsivo prepleću. Tako je i portret Fredegunde sigurno iskrivljen neizmjernom mržnjom što je prema njoj gaji biskup iz Toursa.
Dakle, što znamo o onoj koja će postati jednom od najsjajnijih merovinških vladarica? Pretpostavlja se da je rođena u Montdidieru, ili u nekom drugom gradu u današnjoj Picardiji. Vrlo se malo zna o njezinim roditeljima, baš kao i o daljim precima. Je li bila Frankinja, Saksonka ili možda Galoromanka? Njezino ime, Fredegundis, što znači »Mir i rat«, očito je germansko. No vjerojatno ga je dobila kasnije, možda od supruga. Dolazi iz služinskog staleža, prvo je bila sobarica, zatim uzdanica - nekoliko stoljeća kasnije reklo bi se »dvorska dama« - kraljice Audovere, prve Hilperikove žene. Lijepa koliko i častohlepna, Fredegunda se brzo našla u kraljevoj postelji. No, ubrzo ju neće moći zadovoljiti samo kraljevska ložnica i sporedna uloga.
Za Hilperikove odsutnosti kraljica rađa kćer. Treba li čekati kralja za krštenje? Lukavica savjetuje da se obred ne odlaže: »Gospo, moj gospodar kralj vratit će se kao pobjednik. Hoće li se obradovati nekrštenoj kćerkici?«
Anonimni pisac Liber Historiae Francorum, Knjiga povijesti Franaka, kojemu dugujemo ovu anegdotu, nastavlja: »Na te riječi kraljica naloži da se pripremi krstionica i pozove biskup koji će krstiti njezino dijete. Kada je biskup stigao, nije bilo žene koja bi po svome položaju mogla držati malu na krštenju. Tada Fredegunda reče majci: 'Ima li bolje osobe od vas za takvu dužnost? Vi ju držite.'
Audovera ju posluša. Kad se kralj pobjednik vratio, Fredegunda mu pođe u susret i reče: 'Neka je hvala Bogu što se naš gospodar vraća kao pobjednik nad svojim neprijateljima i što mu se rodila kćerkica. Budući da mu je kraljica, zbog kćeri Hildesinde, sada kuma, s kime će moj gospodar noćas spavati?'
Kralj odgovori: 'Ako ne mogu spavati s njom, spavat ću s tobom.'
Kralj uđe u palaču, kraljica mu s djetetom u naručju dotrči u susret, a kralj ju dočeka riječima: 'U svojoj si prostodušnosti napravila kobnu grešku. Više mi ne možeš biti ženom.'
I pošalje ju, zajedno s kćeri, u samostan. Biskupa koji je obavio krštenje otjera u progonstvo. A Fredegundu učini svojom kraljicom.«
Anegdota je živopisna, dobro ilustrira Fredegundinu podmuklost. No, je li istinita? Liber Historiae datira iz vremena vladavine Tenderika IV, više od stoljeće i po nakon svih tih događaja. Nadahnuta Grgurom Tourskim, ona je ujedno i odjek više ili manje uljepšane usmene predaje koja bi lako mogla biti anakronična. Jer, kanonsko pravilo po kojemu je zabranjen brak između kumova i roditelja djeteta, propisano je tek koncem VII. stoljeća na Trulskom koncilu. Osim toga, da je Audovera bila Hilperikova zakonita supruga, za Crkvu bi, bez obzira na promijenjene okolnosti, ta veza bila neraskidiva. No, oni su vjerojatno bili vezani friedelehom. A prevrtljivi kralj po svoj je prilici našao odličnu izliku da uzme mladu i privlačniju družicu.
Tako se, dakle, Fredegunda penje na prijestolje. Belgijski povjesničar Godefroy Kurth, jedan od najboljih poznavatelja merovinškog doba, pjeni se od bijesa kad opisuje »tu mahnitu vražju ženu koja silnu energiju i inteligenciju troši na smišljanje spletki i pripremanje zločina. Potpuno lišena svakog osjećaja za etično, samo gonjena uspaljenim strastima, uvijek opijena slavoljubljem i žedna osvete, ona bez milosti udara na svaku prepreku, svaku prijetnju, poniženje ili smetnju. Okretna i ledena kao zmija, do savršenstva vješta u umijeću podmetanja, čime se i uspela tako visoko i ovladala Hilperikom, ona spretno drži u šaci srce tog pohotnog i prevrtljivog silnika, štoviše, vrti ga oko malog prsta, i nema tog zločina na koji ga neće navesti, jer će on, pod njezinim utjecajem, zlostavljati čak i vlastitu krv, zatirati vlastito pleme«.
Međutim, Fredegunda je tek na početku karijere. Iako ju je Hilperik nagradio, iako joj je dodijelio kraljevske povlastice, nije mu na kraj pameti vezati se s njome zakonskim ugovorom, što se tada zvalo muntehe. To više što su takav brak mnogi smatrali nedostojnim Klodvigova unuka. Hilperikov brat, pak, čestiti Sigibert koji vlada u Metzu, ne ljubaka poput njega sa služavkama. On oko 567. godine uzima za suprugu Brunhildu - ili Brunehu - kćer Atanagilda, vizigotskog kralja Španjolske. Brunhilda nije samo prava kraljevna, nego je u Europi poznata i po iznimnoj ljepoti.
Hilperiku je povrijeđena taština te odlučuje oponašati brata. Brunhilda ima stariju sestru Galsvintu. U Toledo šalje poslanstvo da isprosi njezinu ruku. Glas o njegovu razvratu stigao je prije poslanika. Nije važno! Otpravit će sve suložnice, obećava, odsada će biti uzor vjernosti. I sama će se Fredegunda morati povući. »Otac je povjerovao njegovim obećanjima«, objašnjava Grgur Tourski, »i poslao mu kćer opremljenu bogatim mirazom, baš kao što je i prethodnu.« Priča se još da je nesretna Galsvinta, odlazeći iz roditeljskog doma, tri dana ridala...
Iste godine umire Hildebert, kralj Pariza. On je prvi franački kralj koji je ekskomuniciran, jer je, osim sa zakonitom ženom, napadno javno održavao vezu s dvije sestre, Markovegom i Merofledom, od kojih se ova druga zaredila. Njegovo nasljedstvo prisvaja Hilperik i dodjeljuje ga kao dostojnu udovštinu svojoj novoj supruzi. Galsvinta je donijela iz Španjolske basnoslovan miraz u zlatu. Njezin joj suprug za uzvrat predaje u morgengabe - jutarnji vjenčani dar - gradove Bordeaux, Limoges, Cahors, te provincije Beran i Bigorre.
Vjenčanje je proslavljeno u Rouenu. Hilperik se drži obećanja, priseže da se neće ogriješiti o bračnu vjernost, dokle god je Galsvinta živa neće uzimati druge žene. Čini se da je iskreno zaljubljen u svoju španjolsku kraljevnu, uslužan je, besprijekorno se ponaša, premda iz interesa, naglašava Grgur: »Ljubio ju je strasno samo zato što mu je u miraz donijela veliko bogatstvo...«
Međutim, opasna Fredegunda, prividno pomirena, ne priznaje poraz. U svojim poznatim Pričama o merovinškom dobu (Recits des temps merovingiens), Augustin Thierry priča da je tražila »još samo jednu milost, a ta je da ju ne tjera iz dvorca, nego da ju, kao nekoć, vrati među kraljevu žensku služinčad. Iza krinke poniznosti u dubini se krila ženska podmuklost i taština, od čega se kralj Neustrije nije zaštitio«.
Jer, Hilperikova je vjernost krhka. Za samo nekoliko mjeseci on se zasitio čari svoje vizigotske kraljice i ponovo pao u mrežu zavodnice. Ostavljena Galsvinta odmah cvili. Slijedi plač, pa prigovori, žali se kralju »da neprestano mora podnositi uvrede. Predbacujući mu da joj ne ukazuje ni najmanje poštovanja, traži dopuštenje da se slobodno vrati u svoju zemlju, a njemu će ostaviti blago koje je donijela sa sobom«.
Na lukav savjet svoje ljubavnice, Hilperik ne može na to pristati, pokušava umiriti Galsvintu, tobože se kaje, »umiljava joj se nježnim riječima«. Kako ogorčena kraljica odbija svaku nagodbu i prijeti da će sve iznijeti u javnost, on ju potajno daje zadaviti. »Našli su je mrtvu u postelji«, završava Grgur. »(.. .)Kralj je uredno oplakao njezinu smrt i nakon nekoliko dana ponovo je uzeo Fredegundu za ženu.«
Na nagovor svoje žene Brunhilde, Sigibert želi osvetiti šurjakinju, to više što se Hilperik, da dovrši svoje nedjelo, upravo službeno oženio Fredegundom. Mudri kralj Gontran nastoji održati mir između svoja dva brata. Franačko Veliko vijeće, okupljeno u Andlau, u Alsaceu, odlučuje da će zemlje koje pokojnica dobila za morgengabe pripasti Brunhildi i njezinim nasljednicima, »kako bi se tom mjerom ponovo uspostavili mir i ljubav između dva slavna muža, Hilperika i Sigiberta.
Tom nagodbom zapravo nitko nije zadovoljan. Najmanje Fredegunda, koja ju doživljava kao uvredu. Rat se više ne može izbjeći. Hilperik gubi bitku s bratovom vojskom, 573. godine u Tournaiu upada u klopku. Fredegunda je, suosjećajno izvještava Augustin Thierry, »u napadima straha i očaja bjesnila poput divlje zvijeri«. Trudna je i gotovo na vrijeme rađa sina »u metežu opsade i straha od smrti što ju danonoćno opsjeda. Prva joj je misao bila da dijete, u kojemu je vidjela samo novi izvor opasnosti, ostavi i pusti da umre bez hrane i njege«.
Ipak, užasna se kraljica pribire. Novorođenčetu daje hebrejsko ime Samson, neobično za jednog franačkog kraljevića, ali »koje su njegovi roditelji izabrali kao znamen oslobođenja«. No, Fredegunda je žena koja izaziva sudbinu. Obmanjuje dva mlada plemića iz Therouanne i nagovara ih da ubiju kralja Austrazije, piše Grgur Tourski i nastavlja: »Naoružani jakim noževima s otrovnom oštricom, zvanima franački nož, zavedeni činima kraljice Fredegunde, oni su pod nekom izlikom prišli kralju i udarili svaki sa svoje strane istovremeno. Sigibert jaukne i padne. Malo poslije ispusti dušu.«
Hilperik iskorištava paniku među vojnicima ubijena kralja, mirno izlazi iz Tournaia, hametice potuče bratove vojnike, a ostatke austrazijske vojske tjera do Pariza. Fredegunda iskorištava situaciju da se dočepa svoje zaklete neprijateljice Brunhilde, no želi sačekati bolju priliku za osvetu, pa ju privremeno smješta u dvorac u Rouenu.
Hilperik je u braku s Audoverom imao tri sina. Najstariji, Tibert, već je poginuo na bojnome polju. Drugi, Merovej, tada devetnaestogodišnjak kojega maćeha iz dna duše mrzi, zaljubljen je u Brunhildu. S njom će se i tajno oženiti, uz blagoslov rouenskog biskupa Pretekstata.
Na tu vijest, Fredegunda se zaklinje da će kazniti krivce. To više što Pretekstat, umjesto da ju pokuša umiriti, na njoj iskaljuje svoj sveti bijes: »Iz ovog ćeš se kraljevstva zemaljskog u bezdan survati! Ako želiš zaslužiti život vječni, okani se ludosti i zlobe i okreni plemenitim osjećajima, iščupaj iz sebe tu strašnu oholost što te bez prestanka izjeda!«
Te su riječi Fredegundi prelile čašu, te ona smjesta šalje ubojice da zauvijek ušutkaju drskog prelata. Na sam Uskrs, dok pjeva psalme u katedrali, Pretekstat je proboden. Kraljica ima drskosti na pretek, dolazi gledati njegovu agoniju. Ali, biskup joj se i na izdisaju usuđuje prkositi: »Božja je volja što odlazim sa ovoga svijeta. A ti, koja si izvor svih zločina, neka si prokleta na zemlji. Tvojom će glavom Svevišnji osvetiti moju smrt!«
Fredegundu će zapasti naizgled posve drugačija sudbina. Dizenterija joj odnosi jednoga za drugim oba sina, Samsona i Klodoberta. Grgur Tourski ovaj put je milostiviji prema njoj, opisuje očaj i prekasno kajanje nesretne kraljice, koja govori Hilperiku:
»Bezgranično milosrđe Božje odavno podnosi naša zlodjela. Često nam je slalo upozorenja, vrućice i druge nevolje, a mi nismo slušali. Sada smo izgubili sinove. Ubile su ih suze siromaha, plač udovica, uzdasi siročadi, nemamo više za koga zgrtati. Otimali smo, a nismo znali za koga grabimo. Ostale su bez vlasnika te riznice pune grabeži i prokletstva. (...) Ako hoćeš, dođi, zapalimo naše nepravedne porezne knjige. Neka nam bude dovoljan prihod koji je dostajao tvome ocu, kralju Klotaru.«
Ta nagla promjena neće dugo trajati. Meroveju su uskraćene Brunhildine čari, dobit će tonzuru i biti zatvoren u samostan, a potom ubrzo i likvidiran. Što se tiče Klodviga, najmlađeg Audoverina sina, Fredegunda je, kako tvrdi Grgur Tourski, uvjerena da je on kriv za smrt svoje polubraće: »Netko je došao kraljici i rekao: 'Klodvigova himba oduzela ti je sinove. Zaljubljen u kćer jedne tvoje služavke, tvoju je djecu ubio urocima njezine majke. Stoga znaj, ništa te dobra u budućnosti ne čeka, više nema nade da se jednoga dana domogneš vlasti.'
Na to kraljica, u smrtnome strahu, pomahnitala od bijesa, ojađena zbog nedavnog gubitka djece, dade ugrabiti djevojku na koju je Klodvig bacio oko, okrutno ju izbatinati, odrezati joj kosu te, opet na njezin nalog, objesiti na kolac, a kolac izložiti pred Klodvigovim stanom.«
Nakon toga je Klodvig, u dronjcima, u lancima doveden pred svoju maćehu. Na njezinu je zapovijed odveden u kraljevski dvorac u Noisyju pokraj Marne, gdje su nesretnoga kraljevića kraljičini plaćenici ubili. A kad je kraljica obavijestila Hilperika da mu se sin ubio, kralj nije suzu pustio. Kasnije će Fredegunda ubiti i Audoveru, koja je bila zatočena u samostanu. Klodvigovu i Merovejevu sestru Basinu kraljičine će sluge silovati, a zatim predati straži samostana Sainte-Croix u Poitiersu.
Ostao je još jedan zločin koji se obično pripisuje Fredegundi. To je ubojstvo vlastita muža, kralja Hilperika, počinjeno 584. godine. Opaka i krvoločna, ta je guja bila i prevrtljiva: »Ne mislim na njezine preljube«, piše Mezerav. »Njima je sve držala u strahu, a njezin muž nije trebao očekivati vjernost od žene kojom se u preljubu i oženio.«
Dok Grgur Tourski daje naslutiti da bi jedan komornik, imenom Eberulf, mogao biti Fredegundin ljubavnik, pisac Liberhistoriae je jasan: »Kraljica Fredegunda je lijepa, živa i domišljata uma, no nevjerna je svome suprugu. Tada je Landerik bio dvorski upravitelj. Bio je to vrlo nadaren čovjek. Kraljica ga je jako voljela i s njime bila u ljubavničkoj vezi. Jednoga dana kralj se rano spremao u lov u Chelles, u okolici Pariza, a kako je silno ljubio kraljicu, vratio se iz konjušnice u trenutku kad je ona prala kosu u svojoj ložnici i nježno ju pogladio po leđima. Uvjerena da ju gladi Landerik, ona je uzviknula: »Ti si, Landeriče?'
Kad se okrenula i vidjela da je to kralj, strašno se prestrašila. Kralj je, duboko ogorčen, otišao u lov. Fredegunda je, međutim, pozvala Landerika i ispričala mu što se dogodilo: 'Jasno ti je', rekla je, 'što ti je činiti, jer od sutra nas čekaju samo muke paklene.'
Očajni Landerik je, roneći suze, uzviknuo: 'Proklete oči koje su se u te zagledale! Izgubljen sam, spasa mi nema.'
'Ne boj se', odgovorila mu je ona, 'poslušaj moj savjet, pa nećemo propasti. Kad se večeras kralj vrati iz lova poslat ćemo ubojice, koji će ga smaknuti i vikati da ga je ubio Hildebert Austrazijski. A kad njega više ne bude, vladat ćemo zajedno s mojim sinom Klotarom.'
Tako je i bilo. Pala je noć, Hilperik se vratio iz lova, a ubojice mu, opijeni vinom koje im je dala Fredegunda, zabiju nož u trbuh u trenutku kad je silazio s konja i kad su se njegovi ljudi vraćali svojim kućama. Samo je zastenjao i pao mrtav. Slušajući kraljičinu zapovijed, ubojice su uglas povikale: 'Gle što kralj Austrazije Hildebert uradi našem gospodinu kralju.' Tada se vojska rastrčala na sve strane u potrazi za krivcem, ali vojnici nisu našli nikoga i vratili su se kući.«
Treba li vjerovati ovoj, bez sumnje djelomice izmišljenoj priči? Landerik će poslije toga biti Fredegundin majordom, ali zaključivati da joj je zbog toga bio i ljubavnik... Bilo kako mu drago, nakon Hilperikove smrti bivša će služavka, kao namjesnica, odlučno i nepopustljivo štititi prava svoga najmlađeg sina, kralja Klotara II., rođena samo nekoliko mjeseci prije smrti svoga oca. Naravno, prema običaju onog vremena, neće zazirati od nasilja, a okrutnost i podmuklost bit će njezini politički instrumenti. Ipak, Mezeray je možda preoštar kad ju ovako osuđuje:

»Nagrca se Fredegunda zločina,
Ubojstava i preljuba. Tisuće nedjela
Na državu ljagu baciše
Sjećanje na njih cijeli svijet zgroziše.«

Kada je 597. godine preminula, Hilperikova udovica svome je sinu oporučno ostavila prosperitetno kraljevstvo. On će se još morati, umjesto majke, osvetiti ostarjeloj kraljici Brunhildi. Vječna Fredegundina suparnica bit će uhvaćena i vezana za rep divljega konja, koji će joj kopitima raskomadati tijelo. Fredegunda će se, pak, tiho ugasiti. Umrijet će prirodnom smrću u pedeset i petoj godini. Uz crkvene počasti bit će ispraćena do posljednjeg počivališta u pariškoj opatiji Saint-Germain-des-Pres.

VII. IZABELA FRANCUSKA


(1292-1358)
Ismijana i osvetoljubiva



U visokom hrastovu naslonjaču s engleskim lavovima na naslonu sjedi Izabela, brade oslonjene na dlan odsutno promatra svjetlucanje vatre u kaminu. Dvadeset i dvije su joj godine. Zlatna kosa spletena joj je u duge pletenice podignute iznad ušiju poput dviju uški od amfore.«
Tako počinje prvi svezak Prokletih kraljeva, poznate povijesne sage Mauricea Durona. U njoj je Izabela, »Vučica Francuske«, jedan od glavnih likova. Uvrijeđena supruga, bit će zapamćena kao ona koja je izazvala sablazan. A njezina će osveta imati za posljedicu stoljeće ratova između kuća Valois i Plantagenet.
Vladavina njezina supruga Eduarda II jedna je od najjadnijih vladavina engleskog srednjovjekovlja. Stasit, ljepolik, dostojanstvena držanja, taj užicima predan vladar, bijedan je slabić. Izrazita naklonost prema ništarijama, koje će birati za svoje miljenike, na kraju će ga stajati engleske krune. Nije na vlasti ni godinu dana kad 1308. prelazi La Manche i ide ususret onoj koja mu je od djetinjstva zapisana. Izabela Francuska, kći kralja Filipa IV Lijepog, ima samo petnaest godina. U tom političkom braku, koji treba učvrstiti slogu između dva velika zapadna kraljevstva, nema mjesta osjećajima.
Iako se u početku čini da Eduarda privlače čari mlade kraljevne, svu svoju ljubav on ipak čuva za ljubljenoga Piersa Gavestona, mračna gaskonjskog viteza kojega ženi svojom nećakinjom Margaretom od Gloucestera i postavlja za potkralja Irske. Obasipa ga darovima, no to mu nije dosta, nego mu poklanja i dragulje od ženina miraza. Ponosna Izabela teško podnosi takvo poniženje. Vrlo se brzo pokorna ravnodušnost, što osjeća za svoga kralja i gospodara, pretvara u prezir.
Gavestonova smrt, a ubijen je u lipnju 1312. godine za pobune baruna, na neko vrijeme približava supružnike. Sljedeće godine Izabela rađa sina, budućeg Eduarda III. Međutim, primirje je kratka vijeka. Kralj je poludio za novim ljubavnikom, Hughom Despenserom koji, sa svojim ocem Hughom Starijim, grofom od Winchestera, osobom od Eduardova povjerenja u pitanjima upravljanja zemljom, ubrzo preuzima stvarnu vrhovnu vlast.
Uvrijeđena kraljica, puna mržnje, prvih mjeseci 1314. godine odlazi u posjet svome ocu. U Parizu žive tri princeze, vrsnice su joj, supruge njezina tri brata. Margareta, kći burgundskog vojvode Roberta II, udata je za najstarijega, budućeg Luja X, tada kralja Navarre. A njezine rođakinje, dvije kćeri palatinskog grofa Otona IV Burgundskog, Ivana i Blanka, supruge su Filipa od Poitiersa i Karla, drugog i trećeg sina Filipa Lijepog.
Prema nekim pričama, Izabela je vidjela da kese ukrašene dragim kamenjem, koje je ona nešto ranije poklonila Margareti i Blanki, vise o pojasu dvojice budućih vitezova, braće Filipa i Gautiera d'Aunay. Je li tada prokazala svoje šurjakinje?
»Nisam došla u Francusku da bih plakala nad vlastitom sudbinom, oče«, stavlja joj u usta Maurice Druon. »(...Nego) zato što su se moja braća oženila djevojčurama (...), zato što sam to doznala i što sam poput vas neumoljiva kad je u pitanju čast.«
Je li se ikada ovakav razgovor vodio u kraljevskom dvorcu Maubuisson pokraj Pontoisea? Ne možemo sa sigurnošću tvrditi. U svakom slučaju, tog utorka u Velikome tjednu, 9. travnja 1314. godine, izbija skandal zbog snaha Filipa Lijepog...
»U Navarri je kraljica (bila) uhićena kao djevojčura i služavka i odvedena u zatvor u Gaillard, što je potreslo kraljevstvo«, izvještava Geoffroy Pariški. Žena princa Luja, prijestolonasljednika, i žena njegova brata Karla javno su optužene za preljub. Jesu li Margareta Burgundska i njezina rođakinja Blanka zaista bile preljubnice? Nisu li bile samo nesretne žrtve zlobne spletke kraljice Izabele?
Bilo kako mu drago, njihovi »voljeni prijatelji«, bačeni na muke, priznaju sve što se od njih traži. Smjesta su osuđeni i s nepojmljivim divljaštvom pogubljeni. Od naživo oderanih i uškopljenih gizdavih vitezova ubrzo su ostala tek dva krvava dronjka obješena na stablo u Pontoiseu. A princeze će, ošišane i zaogrnute u kostrijet, trunuti u utvrdi Chateau-Gaillard. Margaretu će slomiti neljudski uvjeti, te će već sljedeće zime - ukoliko zločinačka ruka nije pripomogla njezinu oslobođenju - otići Bogu na istinu. Blanka će, pak, osam godina zepsti u tamnici. Kad zatrudni sa svojim tamničarom, bit će joj dopušteno da se zaredi. Ivani, ženi grofa Filipa od Poitiersa i Blankinoj sestri, suci nisu pronašli ljubavnika. No, ona je svojom šutnjom štitila dvije nevjernice. Bit će poslana u dvorac u Dourdanu i nakon nekoliko mjeseci oslobođena.
To je gola istina, koju je romantična priča napuhala pod nazivom »Sablazan u kuli Nesle«. Zaista, gotovo je sigurno da u isposničkoj kuli trudnice Filipa Augusta, koja se nalazila na keju Conti, na mjestu današnjeg Francuskog instituta, nikada nije bilo nikakvih ljubovanja ni razvrata, nikakvih orgija princeze Burgundske. Legenda, koju je Francois Villon ovjekovječio u svojoj baladi Gdje su gospe iz davnih vremena, ionako će se proširiti tek cijelo stoljeće kasnije.
Oduzimanjem žena sinovima Filipa Lijepog, proces u Maubuissonu pridonijet će utrnuću izravne loze Kapetovića. U manje od deset godina umrijet će bez muških nasljednika redom Luj X, Filip V i Karlo IV nakon čega će se njihov rođak, Filip VI Valonski, dočepati krune. Ali, tada će mu se kao protivnik ispriječiti Eduard III Engleski, Izabelin sin...
Za sada, Vučica Francuske vraća se na svoj otok, gdje ju i dalje obasipaju uvredama. Kroničar Froissart izvještava: »Taj milostivi gospodin, Hugh Despenser, bio je sve moćniji i sve odaniji kralju. Pritom je rečenoga kralja potpuno zaludio i osvojio te se cijela zemlja čudila, i nitko nije imao što tražiti na kraljevu dvoru ako njemu nije bilo po volji.«
Kako je ostala bez svoje grofovije Cournouailles i svih prihoda iz svoje privatne škrinjice, Izabela se naposljetku požalila svome bratu Karlu Lijepome da se u kući njezina supruga prema njoj odnose kao prema »plaćenoj služavki«. Ipak, ona pazi da ničim ne pokaže svoje osjećaje i mržnju. Prilika za protunapad ukazuje joj se 1325. godine. Godinu dana ranije, Francuzi su osvojili englesku Gyenneu, a kraljica je naumila otići na kontinent i pregovarati o miru.
Ondje razgovara s polubratom Eduarda II, kentskim grofom Edmondom od Woodstocka, i dijelom prognanih engleskih plemića. Njihov je vođa barun galske pokrajine Marche, Roger Mortimer od Wigmorea, koji je nekoć bio na strani Thomasa Lancastera i sudjelovao u njegovoj neuspjeloj pobuni. Zatočen u londonskom Toweru, Mortimer je pobjegao uz pomoć Adama Orletona, biskupa Hereforda. Izabela ga uzima za ljubavnika i tvrdoglavo odbija vratiti se u Englesku. Štoviše, uspijeva nagovoriti supruga da joj njihova sina Eduarda, princa od Walesa, pošalje u Francusku.
Kada je Eduard II shvatio da je nasamaren, bilo je prekasno. Kralj se strašno razbjesnio. Prvoga prosinca 1325. godine šalje iz Westminstera ljutito pismo: »Gospo, (...) javljamo vam, nalažemo i zapovijedamo, da više ne prihvaćamo vaše lažne isprike i izlike, u najvećoj hitnji vi nam se vraćajte.«
Naravno, Izabeli nije na kraj pameti poslušati i baciti se u kandže Despensera, objašnjava Guillaume iz Nangisa: »Znajući da kralj ima savjetnika koji se kad god je stigao nabacivao na nju ljagom i sramotom, a na čije je glasine kralj bio ravnodušan, ona se s razlogom bojala vratiti onamo.«
Umjesto toga, ona sklapa savez s grofom od Hainauta. Na čelu čete od tisuću i petsto vojnika, Vučica Francuske iskrcava se 24. rujna 1326. godine u Suffolku. Umorno od tiranije Despensera, englesko plemstvo masovno joj se pridružuje. Izabela tvrdi da se želi boriti samo protiv »loših kraljevih savjetnika, koji kao da su ga začarali svojim pogubnim savjetima«. Međutim, Eduard II u panici, »zaveden savjetima zlobnika«, odlazi iz London i bježi u Galiju. Kada se 16. studenog htio ukrcati u brod za Irsku, uhvaćen je kod Neatha.
Zbačen s prijestolja u korist svoga sina, zatočenik je »u lancima i pod jakom stražom« doveden pred Henrija Lancastera, piše Tortcol, i kukavno su ga potezali od dvorca do utvrde. Njegov ljubavnik, mladi Hugh Despenser, izdržava kaznu u lancima, što Froissart podrobno opisuje: »Prvo su ga, uz veliku buku truba i trumbeta, potezali u sanduku po cijelome gradu Herefordu, iz ulice u ulicu. Zatim su ga odvukli na glavni gradski trg, gdje se okupilo mnoštvo svijeta. Ondje su ga svezali na vrh ljestava da ga svi, i veliki i mali, mogu vidjeti. Na rečenom mjestu naložili su veliku vatru. I dok je on tako vezan stajao na ljestvama, prvo su mu odsjekli spolovilo i mošnje, jer je bio heretik i sodomit, baš kao i kralj, kako se govorkalo. I (...) bacili su ih u vatru i spalili. Zatim su mu rasporili trbuh, izvadili srce i utrobu i bacili u vatru da izgore, jer mu je srce bilo lažno i izdajničko. (...) Poslije (...) su mu odsjekli glavu i poslali je u grad London. Potom su ga raščetvorili. Četvrtine su poslali u četiri, poslije Londona, najveća grada Engleske.«
Još je samo valjalo odlučiti o sudbini svrgnuta kralja. Budući da je primio sveto pomazanje, nije bilo uputno pogubiti ga kao Despensera. Stoga Izabela i njezin ljubavnik Mortimer odlučuju oprezno provesti svoj naum. John Maltravers i Thomas Gournay, njegovi čuvari u Berkeleyju, 21. rujna 1327. godine dobivaju sibilinsku poruku s potpisom biskupa Orletona, kasnije rizničara Engleske: »Edivardum regem occidere nolite timere bonum est.« Na latinskome, ta se rečenica može razumjeti na dva načina: »Eduarda kralja ubiti, nemojte se bojati, to je dobro«, ili pak: »Eduarda kralja ubiti nemojte, bojati se dobro je.« Tamničari Maltravers i Gournay odabrali su prvi prijevod.
Ljetopisac Jean de Wavrin opisuje sav užas tog događaja: »Kada rečeni sir Eduard povečera, bijaše vrijeme počinku, te se on povuče u spavaonicu i leže u postelju. I kada se pokvareni i nevjerni izdajice uvjeriše da je zaspao, upadoše u sobu, s njima i njihovi skutonoše, te na njega položiše tešku dasku i jako pritisnuše. To probudi kralja te se on, bojeći se da će ga ubiti, okrene trbuhom prema dolje. Tada razjareni nevjerni izdajice uzeše debeo probušeni rog te mu ga zabiše u debelo crijevo duboko koliko su mogli. Zatim uzeše bakrenu šipku, svu crvenu koliko bijaše užarena, te mu je kroz rečeni rog utjeraše u tijelo. I stadoše vrtjeti šipku među crijevima. Mrcvariše ga dokle ne vidješe da je mrtav...«
Još će tri godine Vučica Francuske i njezin ljubavnik Roger Mortimer, koji je dobio naslov grofa od Marche, zajedno vladati, sve dok mladi Eduard III ne odluči zbaciti njihovo skrbništvo. U listopadu 1330. godine sa šačicom vjernih ljudi uvući će se u dvorac u Nottinghamu. I danas postoji podzemni prolaz kojim su se poslužili. Zove se Mortimer's Hole, Mortimerova rupa. Mala četa neočekivano upada u sobu u kojoj Izabela sa svojim ljubavnikom spava. Kraljica navrat-nanos ustaje: »Gospodo, zahtijevam, ne nanosite zla tijelu ovog ljubaznog viteza, on je naš dragi i voljeni rođak.«
Mladi Eduard više ne sluša. Mortimer je uhićen. Parlament je donio presudu: neka bude obješen na Tyburnsko stablo u Londonu. A Vučicu Francuske odvest će, sa svim obzirima koje zahtijeva njezin položaj, u dvorac Rising, u kojemu će biti zatočena dvadeset i osam godina, do smrti 22. kolovoza 1358. godine.

VIII. LUKRECIJA BORGIA


(1480-1519)
Pohotna i uzvišena



VEĆ pola tisućljeća ona raspiruje maštu, raspaljuje strasti. U predgovoru svoje drame iz 1833. godine Victor Hugo pita: »Što je Lukrecija Borgia? Zamislite najodvratniju moralnu izopačenost, onu najgnjusniju i najpotpuniju, stavite ju gdje joj je mjesto, u srce fizički lijepe i kraljevski uzvišene žene, i prokuljat će zločin...«
Dakako, romantičarskom se pjesniku prohtjelo tom čudovišnom biću pripisati osjećaj majčinske ljubavi, tako da će »vam ta izopačena duša postati gotovo lijepom«. Naraštaji pisaca i povjesničara krvavim su tonovima nastojali prikazati Lukreciju Borgiju kao dramatičan lik dijabolične ljepote, kao bešćutnu zavodnicu i ubojicu. To je druga lady Macbeth, »od ljudi omražena, prezrena, odbačena, prokleta, od neba osuđena, svemoćna bijednica...«.
Dvadeseto stoljeće, doba velikih opreka, ipak će pokušati preispitati taj neumoljivi sud. Tridesetak godina nakon Hugoove tragedije, godine 1866., markiz Campori objavljuje u Modeni prvu obranu Lukrecije Borgije naslovljenu Una vittima della Storia, Lucrezia Borgia, Lukrecija Borgia, žrtva povijesti. Zatim se, u ime povijesne istine, njemački učenjak Ferdinand Gregorovius proglašava vitezom u službi te nesretne kraljice koja je, po njegovu mišljenju, oklevetana: »Lukrecija Borgija je najnesretniji ženski lik u povijesti. Je li ona zaista najveći krivac, ili samo nosi breme kletve kojom ju je svijet nepravedno oklevetao? (...) O Aleksandru VI i Cezaru napisana je povijest, a Lukrecija Borgia dobila je samo legendu. Prema toj legendi, ona je Menada kojoj je u jednoj ruci bočica s otrovom, a u drugoj bodež. Ta Furija istovremeno ima blagost i ljepotu Gracije.«
Treba li, zajedno s Gregoroviusom, karikaturu zamijeniti svetačkom ikonom, slikom iznimne žene koju krasi uzvišenost duše, srca i uma? Istina je sigurno negdje između tih dviju krajnosti. Premda i sama proturječne naravi, Lukrecija je sigurno ispaštala zbog ukaljana ugleda rodbine s očeve strane. Samo ime Borgia povezano je s najgorim izopačenostima i najcrnjim zlodjelima talijanskog petnaestog stoljeća. Nije li se govorilo da je u njihovu posjedu bio naputak za spravljanje strašnog i tajanstvenog otrova cantarella, na bazi arsenovog oksida, smrtonosna otrova koji ubija i ne ostavlja traga? Po sjenovitim hodnicima palače, po mračnim zakucima, bodežom ili mačem, plaćenici su bez milosti izvršavali njihove naloge...
U Rimu, u kojemu sve vrije od zavjera među aristokracijom i u kuriji, kardinal Rodrigo Borgia zauzima najviši položaj. On zgrće bogatstvo iz nadarbina opatija i biskupija. U svojoj palači, između mosta Sant-Angelo i Campo di Fiore, on jede iz zlatnog posuđa, gomila umjetnička djela i skupocjeno pokućstvo. Pa ipak, Borgije su u Italiji došljaci. Dugo su se njihovi preci, mračni hidalzi u službi kastiljskih i aragonskih kraljeva, borili protiv Maura. Tada su se zvali »Borja« i imali su leno Jativa, jedno malo trgovište šezdesetak kilometara južno od Valencije.
U povijest je prvi ušao Alfonso Borgia, rođen 1378. godine. Kao tajnik aragonskog kralja Alfonsa V Velikodušnog, pratio je svoga gospodara u Italiju kada je ovaj krenuo u osvajanje Napuljskog Kraljevstva. Bio je nadbiskup Valencije, zatim, 1444. godine, kardinal, a jedanaest godina kasnije izabran je za papu pod imenom Kalist III. Dok se penjao na pontifikalno prijestolje, Alfonso Borgia sa sobom je uzdizao i svoju obitelj. Usvojio je nećaka Roderica - ili Rodriga - sina svoje sestre Izabele i Jofrea Lanzola. Kad mu je bilo dvadeset i pet godina, 1456., mladić je vojnu karijeru zamijenio studijem prava i kardinalskim purpurom... sveudilj ostajući laikom.
»Lijep je, umiljata i nasmiješena lica«, izvještava ljetopisac. »Otmjeno se i slatkorječivo izražava. Samo što pogleda lijepu ženu, rasplamsa u njoj ljubavni žar i privuče ju jače nego što magnet privlači željezo.« Ni kada se zaredi, Rodrigo Borgia neće se odreći erotskih užitaka. Prepuštat će im se toliko da će ga 1460. godine papa Pio II morati službeno ukoriti zbog bakanalija koje je s više veseljaka priredio u nekom vrtu u Sieni. »Sramotno je i spomenuti što se sve događalo, jer nije dostojno tvoga položaja, ne samo djela, nego i riječi kojima ih je moguće opisati. (...) Prosudi sam: pristaje li dostojanstvu Svete Stolice i ornatu koji si zaogrnuo skretati djevojke s njihova prava puta, slati darove i vina milosnicama i tratiti život ne misleći na drugo doli na nasladu?«
Odmah valja upozoriti da je u ono doba među crkvenim dostojanstvenicima takvo ponašanje bilo uobičajeno i gotovo nikoga nije sablažnjavalo. Tako kardinal Borgia priznaje petoro djece iz svoje gotovo službene veze s Vanozzom Catanei, plebejkom iz Mantove. Cezar će biti najstrašniji, bezobziran, proračunat i nasilan, u kojemu će Machiavelli naći predložak za svoga Vladara. »Od sve papine djece«, piše firentinski povjesničar Francesco Guicciardini, »jedno je naslijedilo sve očeve mane. Kao da se rodilo samo zato da opaki Aleksandrovi naumi dobiju dovoljno bezočnu ništariju koja će ih biti u stanju provesti.«
Što se tiče Lukrecije, ona je ugledala svjetlo dana 14. travnja 1480. godine. Od Adriane Mila, udovice Ludovica Orsinija, rođake kardinala Rodriga, dobila je dobru naobrazbu. Uz talijanski i španjolski, uči i francuski jezik. Ujedno zna ponešto latinskog i grčkog. Glazba, slikanje, poezija i vjeronauk od nje čine savršenu plemkinju. I ljepote je iznimne, s onim plavim očima i mliječnom puti. No, glavni joj je ukras gusta plava kosa koju gotovo svakodnevno pere i s najvećom pomnjom češlja.
Vrlo brzo ta prelatova kći postaje zalog moći. Još joj nije ni jedanaest godina kada je, 26. veljače 1491. godine »la Senora dona Lucerzia de Borja, djeva koja prebiva u Rimu, nezakonita kći presvijetloga kardinala Rodriga Borje«, ugovorom napisanim na katalonskome jeziku, zaručena za don Cherubina Juana de Centella, vlastelina Val d'Avora u Kraljevini Valenciji. Ali, veza nikako nije probitačna, i njezin joj otac brzo nalazi bolju partiju u osobi don Gaspara de Procide, sina grofa od Aversa, također španjolskog plemića nastanjena u Napulju.
Ovaj bi se brak vjerojatno ostvario da se Borgijama sreća nije opet nasmiješila. Nakon smrti pape Inocenta VIII, kardinalu Rodrigu, vicekancelaru Crkve, uspjelo je napokon, 11. kolovoza 1492. godine, s glasovima dvije trećine članova konklave, kojima nije štedio na poklonima, dokopati se papinske mitre. Događaj bez uljepšavanja priopćuje Guicciardini: »Poslije Inocenta je došao Rodrigo Borgia iz Valencije, glavnoga grada jednog španjolskog kraljevstva. Dugo je bio kardinal i imao visoki položaj u Svetome kolegiju. Svoje imenovanje djelomice duguje razmiricama između kardinala Ascanija i Giuliana Rovere. No, za svoje promaknuće najviše može zahvaliti samome sebi, jer je glasove mnogih kardinala kupio što gotovim novcem, što ustupanjem velikog broja nameta i bogatih prihoda koje je uživao. Te su prodane duše, zaboravljajući zakon Božji, besramno prodale Borgiji moć da nedostojnom trgovinom skrnavi duhovno blago u svetištu vjere, i to u ime Isusa Krista.«
Dakako, Rodrigo Borgia, koji se sada zove Aleksandar VI, savršeno se uklapa u galeriju onih svećenika XV i XVI stoljeća kojima su važniji bili bogatstvo i ovozemaljski užici, nego nebeski poslovi. Nimalo ne zaostaje za njima. Naprotiv, jer novi je papa inteligentan. »Na žalost«, naglašava Guicciardini, »imao je toliko mana da ga sve njegove dobre osobine nisu mogle iskupiti. On je zapravo bio rijetko sposoban i oštrouman. Bio je dobar savjetnik, vrlo uvjerljiv i pronicljiv, nevjerojatno je spretno i okretno znao voditi velike poslove. No, sve te njegove talente zasjenjivala je bezočna ćud: on je bestidni lažac, podmukli podlac, bezvjernik, lakomi škrtac, nezasitno častohlepan. Do barbarstva okrutan, želio je samo podignuti svoju kopilad, za koju je bio spreman žrtvovati sve.«
Papinoj kćeri treba suprug najslavnijeg roda. Odmah je raskinut ugovor s Gasparom od Aversa. U lipnju 1493. godine Aleksandar VI udaje Lukreciju za Giovannija Sforzu, velikaša iz Pesara, koji je u rodu s moćnim milanskim vojvodom Ludovicom Morom. Međutim, brzo je zažalio zbog svoga izbora. Jer, Giovanni je tek običan i osrednji kondotijer, nezakoniti potomak nekog pobočnog ogranka. U očima Aleksandra, ništa nije dovoljno dobro kad je u pitanju njegova ljubljena kćer. Lukrecija zaslužuje krunu! Ali, prije nego što joj nađe muža koji će je biti dostojan, mora se riješiti ovoga kojega već ima...
Njegova Svetost nije htjela odmah pribjegavati radikalnim rješenjima, nego je, uz pomoć Lukrecije i Cezara, odlučila svome zetu utjerati strah u kosti! Jedne proljetne večeri 1497. godine mlada žena nalaže sobaru svoga muža da se sakrije iza zidne tapiserije. Zatim u sobu ulijeće Cezar i govori sestri kako je izdan nalog da se Giovannija Sforzu ubije. Tresući se od straha, sobar hita upozoriti svoga gospodara, koji živu glavu spašava bijegom u svoj dvorac u Pesaru.
Supružnici su još uvijek odvojeni kad, dva mjeseca kasnije, tragična smrt krvlju ukalja papinu obitelj. Cezarov i Lukrecijin stariji brat Giovanni Borgia, vojvoda od Gandije, ubijen je 14. lipnja, dok je jahao ulicama Vječnoga grada. Prema Guicciardiniju, jeki tadašnjih govorkanja, ubojstvo je naručio sam Cezar: »Ponio ga je bijes protiv vojvode (od Gandije) zato što ga je Lukrecija Borgia, njihova sestra, voljela više od njega, a obojica su bila u nju zaljubljena. Zaslijepljen od ljubomore i povrijeđene taštine, jakih motiva za najgore zločine, taj je zlikovac dao ubiti svoga brata noću, kada je ovaj sam šetao ulicama Rima, i njegovo tijelo baciti u Tiber. Govorkalo se, ako je u takvu besprimjernu strahotu uopće moguće povjerovati, da je braći vlastiti otac bio suparnik u borbi za sestrinu naklonost...«
Lukrecija incestuozna? Sramna ljubavnica vlastite braće i rođena oca, svetogrdna nositelja papinske mitre? Ovu, ničim dokazanu, nego samo ogovaranjima i pamfletima podupiranu optužbu ponavljali su mnogi povjesničari i romanopisci. Lukrecija je pokvarena i razvratna, u to nema sumnje. Ali, na udaljenosti tolikih stoljeća, čini se da nesretna žena nije toliko kriva, koliko je instrument u rukama svoje muške okoline, žrtva okrutnog vremena.
Obitelj ju je zatvorila u dominikanski samostan San Sisto na Via Appiji, odakle se neće moći usprotiviti poništenju braka s Giovannijem Sforzom. Pozivajući se na lažnu izliku da brak nije konzumiran, Aleksandar VI poništava ga 20. prosinca 1497. godine. »Nije mogao podnijeti da mu suparnik bude nekakav muž. Zato je razvrgnuo brak, premda konzumiran, izgovarajući se suprugovom tobožnjom spolnom nemoći, što je pred povjerenicima dokazao uz pomoć dvojice plaćenih lažnih svjedoka.« I Guicciardini zaključuje: »Nikada jedan otac nije s takvom strašću ljubio svoju djecu.«
Lukrecija je službeno proglašena djevicom, što je izazvalo smijeh cijele Italije. To više što, tri mjeseca kasnije, ona rađa dječaka i daje mu ime Giovanni! Dvije papinske bule nazvat će ga »infans romanus«, »rimsko dijete«. U prvoj je označen kao »sin Cezara Borgije i nepoznate majke«. U drugoj je malog Giovannija posvojio papa osobno »usprkos njegovu grešnom rođenju«. Kako to protumačiti? Da je Lukrecijin sin plod njezinih grešnih odnosa s Cezarom ili s Aleksandrom? Ili barem da pravi otac nije vojvoda od Gandije, njezin drugi brat, koji je zbog toga prije nekoliko mjeseci ubijen? Neki autori misle da je pravi Lukrecijin ljubavnik bio neki Pedro Caldes, ili Protto, papin komornik, čiji je lcš, vezanih ruku i nogu, izvučen iz Tibera 14. veljače 1498. godine. Aretino, autor Pohotnih soneta, ide još dalje i kaže da je taj Protto bio istovremeno »očev i kćerin ljubavnik«. Samo jedno je posve sigurno: »infans romanus« nije sin Giovannija Sforze...
Sad kad je rastavljena, Lukrecija se mora neodložno udati. Ovaj put Aleksandar VI baca oko na Alfonsa Aragonskog, princa salernskog i vojvode od Biseglie. Riječ je o još jednome kopiletu, ovaj put o nezakonitu sinu pokojnoga napuljskog kralja Alfonsa II. Njegova sestra Sancia već je udata za Goffreda Borgiju, najmlađeg Lukrecijina i Cezarova brata. Koristeći kćer kao pijuna u svojoj diplomatskoj igri, papa želi učvrstiti veze s napuljskom kraljevskom kućom koja se, nakon istjerivanja Francuza, vratila na prijestolje.
Zaruke su objavljene 20. lipnja 1498. godine, ali zaručnik dolazi u Vatikan tek sljedeći mjesec, na proslavu vjenčanja. Sa sedamnaest godina Alfonso je »najljepši mladić ikada viđen u Rimu«. Ljubav je obostrana. S mužem svoje dobi Lukrecija je, čini se, konačno upoznala ljubav. I kada vojvoda od Biseglie naglo odlazi iz Vječnoga grada, bojeći se valjda kakve zavjere, Lukrecija moli oca dopuštenje da pođe s njim. Aleksandar VI oklijeva, zatim ju 8. kolovoza 1499. godine postavlja za namjesnicu Spoleta u Umbriji. Breve spoletskim priorima pohvala je njegovoj »dragoj kćeri u Isusu Kristu«:
»Uzdajući se u osobitu razboritost, uzornu odanost i čestitost te vojvotkinje, kako smo to pobliže razložili u drugim brevama, oslanjajući se, pak, na vašu uobičajenu poslušnost Svetoj Stolici, nadamo se da ćete, kako vam dužnost nalaže, prihvatiti vojvotkinju Lukreciju za svoju regenticu i u svemu joj biti poslušni...«
Alfonso žurno odlazi ženi u Spoleto. Zajedno se vraćaju u Rim, gdje Lukrecija 1. studenoga 1499. godine rađa, ovaj put zakonitog sina. Na kršetnju u staroj Sikstinskoj kapeli prisutan je cijeli kardinalski zbor i svi poslanici pri Svetoj Stolici. Dijete, po djedu nazvano Rodrigo, nosi zapovjednik papinske garde, u pratnji su rimski guverner i poslanik cara Maksimilijana I.
Međutim, sav taj sjaj nekome se ne sviđa. Cezar Borgia je u Francuskoj, gdje ga je Luj XII postavio za vojvodu de Valentinoisa. Vratio se 26. veljače 1500. godine i ponosno paradira s tisuću vojnika i stotinu kopljanika. Aut Caesar aut nihil, »Cezar ili ništa«, njegovo je oholo geslo, a njegovu častohleplju nema granica. Omiljenost Lukrecije i njezina muža baca sjenu na njegovu slavu. To više što mu je, otkako je vazal francuskoga kralja, veza s Napolitancem postala neugodna...
Tragedija se dogodila jedne lipanjske večeri. Vojvoda od Biseglie prolazi ispod lođe crkve sv. Petra, prate ga samo jedan štitonoša i jedan plemić, kad pijana rulja navali na njega i izbode ga bodežima. Palatinska garda stiže prekasno. Može samo spriječiti da tijelo ne bace u Tiber. U žurbi prenesen u stan Aleksandra VI, Alfonso dobiva odrješenje od svoga svekra koji je, čini se, iskreno potresen. Vidjevši ga, Lukrecija je samo kriknula i onesvijestila se. Međutim, njezin je muž živ. U jednoj sobi u Vatikanu, pod zaštitom šesnaestorice naoružanih slugu, hrabro se bori protiv smrti. Lukrecija i njezina šogorica Sancia njeguju ranjenika, same pripremaju hranu da ga tko ne otruje.
Prolaze tjedni. Alfonso se oporavlja, Cezar bijesno mozga: »Što nisi napravio danas, uradit ćeš sutra.« Dana 19. kolovoza 1500. godine upada u sobu svoga šogora s Miguelom Corella, svojim vjernim plaćenim ubojicom, koji konopom zadavi vojvodu. »To se ubojstvo nemilo kosnulo gospođe Lukrecije«, mirno iznosi ljetopisac i dodaje: »Iako je navikla mijenjati muževe prema hiru ili interesu obitelji, duboko ju je potreslo što je na tako nasilan i zlokoban način obudovjela...«
Ne imenujući izravno Cezara Borgiju, poslanik Mantove opisuje krivca: »Usuditi se takvo što uraditi, na takvome mjestu, nećaku jednoga živućeg kralja, sinu jednog pokojnoga kralja i zetu jednoga pape, mogao je samo čovjek koji je moćniji od njega.« Aleksandar VI nastoji zataškati aferu. Alfonso je gotovo potajno ukopan, bez mise i opijela, pod kamene ploče kapele Santa Maria delle Febbri.
Neutješna udovica Lukrecija povlači se u svoj dvorac u Nepiju u pokrajini Viterbo. Koncem godine vratit će se u Rim, no još nije preboljela tugu za izgubljenim suprugom i uzdiše: »Mogu samo plakati.« Papa joj je i dalje posebno privržen. U ljeto 1501. godine papa izbiva iz Rima te Lukreciji povjerava upravljanje palačom i brigu za tekuće poslove, kako duhovne tako i zemaljske, s »potpunim ovlaštenjem da otvara pisma koja stignu«. Takva odgovornost polako vraća papinoj kćeri dobro raspoloženje i smisao za skaredne šale. Kad je umjesto pape predsjedala konzistoriju, lisabonski ju je kardinal upozorio da netko mora pisati zapisnik. Lukrecija mu je dogovorila da ona zna pisati. »Ubi est penna uestra?«, »Gdje vam je pero?«, upitao ju je kardinal na latinskome. Igra riječima je škakljiva ako znamo da riječ penna podsjeća na penis, muško spolovilo...
Lukreciji je možda drago što će se po treći put udati. Udat će se za vojvodu Ferrare i Modene, Alfonsa d'Este, sina i nasljednika Ercolea I. Nitko ju, naravno, nije pitao za mišljenje, ali njezin budući suprug jedan je od najbogatijih ženika u Italiji. Kad se ponovo udaje udovica, običaj je da se napravi veliki urnebes s mačjom drekom, što na iskvarenom papinskom dvoru lako sklizne u bludničenje. »Kad god njezino gospodstvo otiđe papi«, žali se poslanik Ferrare, »provede noć u plesu i igrama koje traju do dva, tri sata. A to je za nju jako loše.«
Dana 31. listopada 1501. godine Cezar Borgia poklanja sestri raskošnu proslavu na koju je pozvano pedeset najljepših rimskih bludnica. O tom »Balu kestena« vrlo podrobno u svome Dnevniku izvještava papin ceremonijar Johannes Burchard, ne izostavljajući nijedan bludni detalj: »Kad su s banketa odnesena jela, otvoren je ples pedeset najljepših bludnica u gradu s uzvanicima, koje su u početku plesale odjevene, a poslije gole. Poslije plesa je odigran balet za papu i njegovo dvoje djece, koji su sjedili na počasnim mjestima. Na pod su postavljeni kandelabri i oko njih prosuto kestenje, a kurtizane su ih skupljale puzeći između voštanica.
Nakon toga, krenulo je ozbiljno. Uzvanici su se razodjenuli, bacili na pod i uzjahali prostitutke, ili one njih. To parenje odvijalo se pred svima prisutnima. Sluge su brojile orgazme svakog muškarca, jer je papa jako držao do muškosti, a mušku je snagu mjerio brojem ejakulacija. Kada su svi posustali, Njegova je Svetost dijelila nagrade - ogrtače, čizme, šešire i fine svilene tunike. Dobili su ih oni koji s kurtizanama doživjeli najviše orgazama.«
Svečanosti koje je 2. veljače 1502. godine priredio vojvoda Ercole za dolazak svoje snahe u Ferraru sigurno neće biti tako pornografske, ali zato mnogo sjajnije. Na čelu povorke sedamdeset i pet strijelaca na konjima nose boje kuće d'Este, bijelo i crveno, a iza njih osamdeset trubača i mnogo svirača. Zatim dolazi plemstvo Ferrare na čelu s Alfonsom i njegovim šogorom Hanibalom Bentivoglijom u pratnji osmorice paževa. Lukrecija zauzima počasno mjesto u sredini povorke. Jaše na bijelome konju prekrivenom grimizom, pod purpurnim baldahinom. Blista od ljepote u sjaju svojih dvadeset proljeća, na sebi ima camorru, haljinu od tamnog baršuna širokih rukava s tankim zlatnim prugama i sberniu, brokatni plašt podstavljen hermelinom. Glavu joj, bez dijademe, poput vela pokriva blistava zlatna mreža posuta dijamantima.
Za Lukreciju započinje nov život. Na ferarskome dvoru, jednom od najuljudenijih u Europi, ona otkriva radosti milosrđa i pobožnosti. Moći će se slobodno odati svojoj strasti za muziku i književnost. Pjesnik i humanist Pietro Bembo, kojega neki ubrajaju u njezine bezbrojne ljubavnike, poput starih trubadura izgara od nedvojbeno platonske ljubavi: »Uza sve čari, kojima se s tobom ne mogu mjeriti ni Agenorova kći ni Helena spartanska, koju je oteo Trojanac Paris, ti si posvećena umjetnosti i nauci. Ti ne dopuštaš da ti sjaj ljepote zatamni duh.«
Pošto je dinastiji d'Este rodila muškog nasljednika, budućeg vojvodu Ercolea II, rođena 1508. godine, Lukrecija radi više pobačaja koji joj uništavaju zdravlje. Dana 14. lipnja 1519. godine donosi na svijet mrtvorodenče. Zapada u postporođajnu groznicu i dva dana prije smrti, 22. lipnja, ona diktira uzvišeno smjerno pismo Giovanniju Mediciju, papi Leonu X.:

»Presveti Oče i moj prečasni Gospodaru.

S najvećim strahopoštovanjem u duši ljubim svete noge Vaše Svetosti i ponizno se preporučam Vašoj svetoj milosti. Nakon što sam, zbog teške trudnoće, više od dva mjeseca trpjela velike boli, 14. ovog mjeseca ujutro rodila sam Božjom voljom djevojčicu i nadala se da će me porod osloboditi i donijeti mi olakšanje. No, dogodilo se suprotno i ja moram platiti danak prirodi. Velika je milost našeg dobrostivog Stvoritelja što mi je dao svijest da sam došla do kraja života i da će on, pošto prethodno primim sve sakramente od svete mati Crkve, za nekoliko sati završiti. Došavši dotle, sjetila sam se da kao kršćanka, premda grešnica, ponizno zamolim Vašu Svetost da se u svojoj dobroti udostoji udijeliti mi potporu iz riznice svoga duhovnoga blaga i svojim blagoslovom mojoj duši dati sveto odrješenje...«

IX. MARGARETA VALONSKA


(1553-1615)
Učena i slobodoumna



KRALJICE Margot« nikada nije bilo. Taj hipokoristik raširio je Alexandre Dumas tek u XIX. stoljeću. Pa ipak, što li je sve napisano o prvoj ženi Henrika IV! Njezino bludničenje, stvarno ili izmišljeno, hranilo je maštu generacija pisaca, više romanopisaca nego povjesničara. Incestuozna spletkarica, razvratna nimfomanka...
Hoćemo li prihvatiti tu karikaturu Margarete Valonske, naslikanu u doba koje je uglavnom više cijenilo pokorne i malo priglupe žene? Zanemarimo li priče o njezinu lakom moralu, ona je prvenstveno obrazovana i učena, prava renesansna dama. Govori španjolski, talijanski, grčki, na latinskome umije improvizirati besjedu. Obožava Plutarha i Cicerona, oduševljava se hermetičnim piscima poput neoplatoničara Marsilia Ficina, a Montaignea smatra svojim prijateljem. Nije li ju vlastita majka, Katarina Medici, nazivala »najizvrsnijom princezom na svijetu«?
Margareta je vatrena ljubavnica - premda će kroničari i pamfletisti pretjerivati priče o njezinoj raskalašenosti - no jednako je tako iskrena i usrdna kao vjernica, koja će bez krzmanja s agenskim biskupom Tanusom Aregosom pješice hodočastiti u Akvitaniju.
Proturječna osoba, oh ali je i arbiter elegancije. U mladim godinama, u onim nesigurnim vremenima kada se luksuzom i modnim sitnicama rastjerivala opća tjeskoba, ona je stvarala modu.
»Vi ste ta koja razmišlja i stvara lijepo odijevanje«, reći će joj kraljica majka. »Kako god se odjenuli, dvor će se povesti za vama, ne vi za dvorom.«
Rođena u Saint Qerrnain-en-Laye u nedjelju, 4. svibnja 1553. godine, najmlađa kći Henrika II i Katarine Medici po svojoj pratetki, sestri Franje I, dobiva ime »Margareta margareta«, što na starom francuskome znači »Biser bisera«, tek joj je šest godina kada njezin otac, smrtno pogođen kopljem, pogiba na turniru. Sa svojom braćom raste u Amboiseu, »više prirodno poput biljaka i životinja, nego kao neko ko ima razum«. Mladoga kralja Franju II vrlo brzo u strašnim mukama odnosi gnojna upala srednjeg uha. Dolaskom na vlast drugog Margaretina brata, Karla IX, u Francuskoj se počinje raspirivati netrpeljivost između protestanata i katolika.
Već Ronsard pjeva o toj princezi od šesnaest proljeća i o »njezinu božanskome stvoritelju, čudu prirode«. Kosa joj je tamna, ali često nosi plavu periku sa zlatom napudranim kovrčama. Smeđe joj su oči, nadsvođene »crnim, poput luka od ebanovine izvijenim obrvama«, bistrinom krijese. Nosnice »poput žive vazda u pokretu«, usta ljupko oblikovana, čelo »od bijela mramora, prijestolje uzvišenosti«. Dvije dojke, »vjesnice mladosti«, izgledaju poput »dva mliječna brežuljka«, poput »dvije nabrekle dunje«.
Jedan od njezinih upravitelja, Pierre de Bourdeille, slavni Brantome, tvrdi: »Nitko nije znao na tako lijep način pokazati svoje draži. Viđao sam ju kad bi ponekad ostavljala svoju prirodnu kosu, bez umjetne perike, koju je, premda je bila crna, znala tako lijepo smotati, uviti i udesiti.«
I autor Galantnih dama dodaje: »Osim lijepa lica i lijepog vitkog stasa, bila je veličanstveno dotjerana i odjevena. Njezino lijepo lice, bijelo kao čisto vedro nebo, krasilo je bezbroj velikih bisera i skupocjenog dragog kamenja, ponajviše dijamanata brušenih u obliku zvijezde.«
No, ta lijepa gospođica daleko je od zanosne vjetropirke. Ona se miješa u politiku. Podržava svoga brata Anžuvinca, budućeg Henrika III, koji se s činom feldmaršala bori protiv kalvinista. Čak će, navodno, priznati da ju je on »posjeo u sedlo«, odnosno, uveo u putene užitke. Bilo kako mu drago, Margareta postaje jednom od najbližih savjetnica njihove majke Katarine Medici, koja zapravo vlada kraljevstvom. Ali, u njoj se budi i ljubav za Henrika Lorenskog, vojvodu de Guise.
Idila je otkrivena 25. lipnja 1570. godine. Margareta je zatečena u njegovoj postelji. Karlo IX i Katarina Medici izdevetaju je na mrtvo ime i razderu joj odjeću. Vojvoda de Guise čudom izvlači živu glavu...
»Uzavrela joj vruća krv«, zaključuje kraljica majka i prisiljava kćer da uz svaki obrok pije »ptičji uvarak koji će joj smiriti čula«. Da spriječe nove sablazni, valjda, zaručuju je za sina cara Maksimilijana II, nadvojvodu Rudolfa, mađarskoga kralja zaljubljena u astrologiju, zatim za don Carlosa, mlađeg sina španjolskoga kralja Filipa II, pa za portugalskog kralja Sebastijana. No, na kraju će mladi kralj Navarre, Henrik Burbonski, jednom od svojih podmuklih igara koje su utrle put vjerskim ratovima, dobiti Margaretinu ruku.
Vrlo razuzdana »kraljica Margot« naizgled odlično pristaje uz »Zavodnika«. No, osim stida što ju spajaju s heretikom, »slugom Sotone«, jedna tako profinjena kraljica može samo osjećati prezir prema neotesanu bezbožniku kojega joj nameću. Henrik IV poslovično je prljav. I sam priznaje da mu se »pod pazuhom malo osjeća«... i ne pomišljajući da tome nađe lijeka. Sjećajući se kasnije intimnih nestašluka sa svojom ženom, priznat će: »Nije čudno što je njoj bilo odvratno grliti me kad sam se prašan i znojan vraćao iz rata, lova ili drugih vježbi, i to toliko odvratno da je mijenjala plahte na kojima bismo smo zajedno ležali samo petnaest minuta.« A jedna od njegovih najpoznatijih ljubavnica, Henriette d'Entragues, otvoreno mu je rekla da »smrdi kao strvina«.
Margareta, dakle, kisela lica izgovara presudno 'da' 18. kolovoza 1572. godine u crkvi Notre-Dame u Parizu. Neki kroničari tvrde da joj je brat Karlo IX grubo pogurnuo glavu kako bi ju prisilio na pristanak. A izopćeni zaručnik za vrijeme obreda mora strpljivo čekati pred crkvom! Povijest je ipak sačuvala krvlju ukaljano sjećanje na taj »krvavi pir«. Poslije samo tjedan dana dogodio se pokolj u Bartolomejskoj noći.
Sam Bearnežanin spasio je glavu odričući se svoje protestantske vjere. Neki progonjeni velikaši izbjegli su smrt krijući se u Margaretinoj sobi. Ne može se osporiti da je mlada devetnaestogodišnja žena u toj nesreći pokazala neobičnu snagu karaktera. »Meni ništa od svega toga nisu rekli«, napisat će u svojim Memoarima. »Hugenotima sam bila sumnjiva jer sam katolkinja, a katolicima zato što sam se udala za kralja Navarre.«
U razuzdanoj atmosferi na dvoru posljednjih Valonaca, na kojemu živi u zlatnome kavezu, mladi Henrik Navarski neobuzdano se odaje užicima, a Margot niže ljubavnike. Jedan od njih je četrdesetčetverogodišnji provansalski časnik Hyacinthe-Boniface, grof La Mole. Tom zavodniku, »više Venerinu nego Marsovu pokloniku«, odrubljena je glava 30. travnja 1574. godine zbog optužbe da je kovao zavjeru s najmlađim sinom Katarine Medici, Francoisom d'Alengonom. Govorkat će se da je ucviljena ljubavnica od krvnika otkupila njegovu glavu i dala je balzamirati.
Mjesec dana kasnije, Karlo IX umire a prijestolje će pripasti Henriku III, velikome vladaru kojemu je potomstvo zapamtilo samo ekstravagantno odijevanje, neke ljubavne sklonosti i izum igračke bilboquet, a zaboravlja da se borio za nacionalno pomirenje i da su njegovi »miljenici« ružičasto ili ljubičasto napudrane kose bili opasni ubojice.
Za to vrijeme kraljica Navarre podliježe dražima Bussyja d'Amboisea, drska i prgava plemića. U svijetlim trenucima, pjesnik dami svoga srca posvećuje ovakve stihove:
»Jedina mi je želja Vas željeti Svaki moj uzdah za Vama uzdiše.«
Henrik III mrzi ga iz dna duše, te Bussy mora bježati iz Pariza. Malo poslije njegova bijega, kraljeva miljenika Du Guasta, koji je Margot nazvao »la reine delle Putane«, »kraljicom drolja«, ubija barun Viteaux. Ako je vjerovati Micheletu, ubojstvo je naručila Margareta i ubojicu isplatila podajući mu se na kamenim pločama kapele Grands-Augustins. Bussyja će, pak, tri godine kasnije, ubiti uhode jednog ljubomornog muža, grofa Montsoreaua. Margareta ga je odavno zamijenila drugim sudionikom u dvoboju, Charlesom de Balzac d'Entragues, poznatoga i kao Lijepi Entraguet.
Za vrijeme lova u šumi Senlis, 4. veljače 1576. godine, Henrik Navarski bježi. Utočište nalazi u svojim dvorcima Nerac i Pau. Dok je njemu potpuno ravnodušno ženino loše vladanje, ona pokušava posredovati između njega i svoga brata Alengona, koji je postao prijestolonasljednikom i vođom stranke umjerenih ili »političkih«. U ljeto 1578. godine Margareta se vraća svome zakonitom suprugu.
»Nisam se udala svojom željom ni voljom«, izjavit će Henriku III. »Ako ste me silom udali za navarskoga kralja, ne znači da me možete spriječiti da tražim svoju sreću.«
Svoj »ljubavni dvorac u Neracu« Margareta pretvara u kulturno i književno stjecište u tada modernom talijanskome duhu. Priređuje kazališne predstave nadahnute Tassom, koje navještaju pastorale XVII stoljeća. Što se tiče etikete, ona je ondje krajnje razuzdana, jer »muškarci češće posežu za stražnjicama dama nego za posluženim slasnim jelima«.
Margaretin dragan sada je Clermont d'Amboise, koji ju je »bezbroj puta ljubio, u suknjama, na vratima njezine sobe«, blago primjećuje Bearnežanin, i dalje pomalo ljubomoran. Poslije njega doći će Henri de La Tour d'Auvergne, zatim Jacques de Harlay de Champyallon, obojica među najprivlačnijim muškarcima onoga doba. Za Champyallona, »jedino sunce njezine duše, njezino veliko srce, njezino sve, njezina Narcisa«, kraljica Margot osjeća razornu strast.
U međuvremenu, u Guyennei se rasplamsava sedmi hugenotski rat. Henrik Navarski stiže u Cahors 30. svibnja 1580. godine.
Henrik III u Fleixu sklapa sedmogodišnji mir s hugenotima. Premda i sama krajnje raspojasana, Margareta na kraju postaje sumnjičava prema Bearnežaninovim erotskim maštarijama. »Trpjela sam što ne bi otrpjela, neću reći jedna kraljica, nego ni obična gospođica.«
Stoga se, 31. ožujka 1582. godine, ona vraća u Pariz. Govorka se da u svojoj palači Couture Sainte-Catherine, gola, u postelji osvijetljenoj bakljama, pod crne taftene plahte prima lijepog Champyallona. Njezin brat Henrik III bjesni zbog takvog skandala. Na jednome je balu izjavio: » Kraljici Navarre nije bilo dosta bluda s gaskonjskim pitomcima, pa je pošla tražiti overnjanske mazgare i kotlare.«
Margareta nastavlja put prema jugu. Henrik Navarski uopće nije oduševljen što mu se vraća njegova nestašna supruga. Jer, on već nekoliko mjeseci živi u nepomućenoj idili s jednom damom visoka roda, Dianom d'Andouis, groficom de Guiche, lijepom Corisandom.
Smrću vojvode od Alengona, 10. lipnja 1584. godine, budući Henrik IV postaje zakonitim nasljednikom francuskog prijestolja. Sveta liga ustaje protiv budućeg vladara - hugenota. U trideset i drugoj godini Margareta se, ostavljena od muža, u nemilosti Henrika III, odlučuje priključiti pobuni. U ožujku 1585. godine bježi u Agen, jedno od svojih lena, i buni narod protiv Bearnežanina. Sljedeće jeseni mora bježati iz pobunjena grada, a život joj spašava, na sapima svoga konja, jedan od njezinih ljubavnika, kapetan d'Aubiac. Poražena, progonjena, nesretna kraljica morat će se povući u Carlat, zatim u zlokobnu utvrdu Usson u pokrajini Auvergne, u kojoj će provesti dvadeset godina zatočeništva.
»To je opasna zvijer!« pjeni se Navarežanin, kojemu je sada jedina želja postati udovcem. Katarina Medici i Henrik III spominju mogućnost rastave. Ali, markiz Canillac, Margaretin tamničar i nedvojbeno ljubavnik, zgađen Henrikom III, prelazi u Ligu. Svoj dvorac u Ussonu predaje zatočenici. »Jadan čovjek! Što je mislio?« uzrujava se Brantome. »Da može držati zatvorenom, pokorenom, zatočenom onu koja svojim lijepim očima i lijepim licem može pokoriti i u lance okovati vas ostatak svijeta!«
Kada je fratar Jacques Clement 1. kolovoza 1589. godine ubio Henrika III, Navarežanin se dao na ponovno osvajanje ljiljanova prijestolja. Međutim, sada je Margareta službena kraljica Francuske. Francuzi su umorni od pola stoljeća građanskih ratova. Umjereni obiju strana, i većina naroda s njima, žele mir. Henrik IV pristaje prijeći na katoličku vjeru. Dana 22. ožujka 1594. godine Parižani otvaraju vrata svom legitimnome vladaru. Nantskim ediktom 1598. godine uspostavljen je mir između katolika i hugenota.
Margareta u Ussonu vodi bogat intelektualni život. Overnjanski pjesnici i učenjaci poput braće Urfe ili njezina starog prijatelja Brantomea česti su gosti na tom otočiću vedrine. Kraljica se ipak nije opametila. »Ona je slobodna, zna što hoće, ima muškaraca koliko želi«, oduševljava se Agenais Joseph Scaliger, koji možda ne luči razliku između slobode i razuzdanosti. U svakom slučaju, kako stari, kraljica se sve raspojasanije upušta u ljubavne avanture. Podaje se dirigentu crkvenoga zbora... nekom Claudeu Francoisu. Prigodice ne odbacuje ni draži mlađahnih zborskih pjevača. Zatreskat će se u sina nekog drvodjelca iz Arlesa, njih će dvoje »često (ostajati) nasamo, zatvoreni u kabinetu sedam, osam dana i noći«.
Margareta piše stihove, prilično osrednje, a »poslije večere« sastavlja Memoare u kojima otkriva svu otmjenost i finoću svoga duha. U svome odgovoru jednom teologu, piscu Tajnih pouka, ona navješćuje feminističke stavove: »Nepodnošljiv je vaš prezir prema (mome spolu) kad držite da ga muškarac mora poštivati zato što je slab i nemoćan.« Budući da je stvorena poslije muškarca, žena je zapravo iznad njega. »Bog je prvo stvorio najniže, tek na kraju uzvišene i savršene.«
Za to vrijeme, Henrik IV je, ustoličen u Parizu, i dalje suprug Margarete Valonske. Kako su odvojeni, nema djece. A njemu treba muški zakoniti nasljednik. Uvažavajući više državne obzire, Margareta načelno prihvaća poništenje braka. Ali, ona se neće povući pred Zavodnikovom službenom ljubavnicom, Gabriellom d'Estrees, koja žudi za francuskim prijestoljem! Bourbonska dinastija još se nije dovoljno učvrstila da bi si mogla dopustiti jednu takvu mezalijansu. Francuskoj bi se rugali svi europski dvorovi. U iznenadnom napadu kreposti Margareta, još uvijek zatočena u Ussonu, izjavljuje da nikada neće pristati na razvrgnuće braka ako svoje mjesto mora ustupiti jednoj »takvoj smrdljivoj drolji«.
Međutim, Gabrielle d'Estrees umire u pravi čas, na Veliku subotu, 10. travnja 1599. godine. Henrik IV neko je vrijeme u žalosti. Ipak šalje u Firencu izaslanike da prose ruku vojvodine nećakinje Marije Medici, čijim će mirazom moći platiti dio svojih dugova. Sad kad je Gabrielle mrtva, Margareta pristaje na razvod.
»U tom braku po zakonu je provedena samo rastava«, zaključit će u rukavicama Jean-Baptiste Matthieu u svojoj Pohvali povijesti. Sveta rota ima zaista na pretek dokaza za poništavanje braka. Pod predsjedanjem kardinala Aleksandra Medicija, baš se zgodno steklo, sud posebno ističe duhovnu bliskost sudionika - Henriku IV kum je Henrik II, Margotin otac - kao i izostanak pristanka. Kraljica potvrđuje da se udala pod prisilom svoje majke Katarine Medici i brata Karla IX. Poznavajući ćud stranaka u sporu, crkveni suci ne žele ispasti smiješni i pozivati sa na nekonzumiranost braka! Uostalom, Margot, koja nikada nije škrtarila na povjerljivim izjavama, brzo pojašnjava: »Kad smo se vjenčali, oboje smo bili mladi, oboje tako pohotni da nas nije bilo moguće zaustaviti.« A kralj će prisnažiti: »Dvoje mladih, temperamentnih ljudi poput kraljice i mene, zar je moglo biti drugačije?« Drugom zgodom Zavodnik će priznati: »Dobrano se već okušala i prije braka i svatko će spremno povjerovati da mi nije trebalo mnogo da nataknem tuk na utuk.«
Usprkos tim ne baš uglađenim povjeravanjima, presuda o poništenju braka nikoga ne čudi. I tako u petak, 17. prosinca 1599. godine, Crkva svečano dopušta »Vrlo Kršćanskome Kralju i Presvijetloj Kraljici da se po drugi put vjenčaju«. Dvanaest dana poslije toga Margot postaje »vojvotkinjom Valois«. Ipak zadržava naslov i položaj s pripadajućom izdašnom rentom.
Kraljica Margot ponovo će se pojaviti u Parizu u ljeto 1605. godine, nakon četvrt stoljeća izbivanja. Sablast neke druge vladavine, gotovo i druge dinastije, skandalozna se kraljica s navršenih pedeset godina preobrazila u debelu bubuljičavu staru damu s dubokim dekolteima, koja svoju ćelavu lubanju krije pod plavom perikom. Ako je vjerovati Tallementu des Reauxu, taj je umjetni ukras izrađen od kose »plavokosih lakaja, koje je povremeno davala šišati.«
Henrik IV konačno je oprostio svojoj prvoj supruzi - nakon što je ona došla na sjajnu ideju i svoj imutak prepisala prijestolonasljedniku. To je Burbonima potpora kuće Valois. Dana 28. srpnja kralj i kraljica primaju, dakle, vojvotkinju Valonsku u Louvreu. Zavodnik joj pred cijelim dvorom ide ususret, a Marija Medici, okružena svojim dvorskim damama, čeka ju na najvišoj stepenici glavnoga stubišta. Iako u početku oprezna, Firentinka će se brzo sprijateljiti s onom koja joj je, kao kći Katarine Medici, daleka rođakinja.
Kraljica bez krune stanuje u nadbiskupskom dvoru u Sensu - u kojemu je danas knjižnica Forney, u četvrti Marais. Usprkos godinama, njezini su seksualni apetiti i dalje nezasitni. Priče o njezinim podvizima s mladim priležnicima izazivaju podsmijeh. Jedan od njih, Gabriel Dat de Saint-Julien, ubijen je 5. travnja 1606. godine u kočiji svoje ljubavnice, hicem iz pištolja posred lubanje. Krivac je neki Vermont, osamnaestogodišnji mladić, »ljubomorni ljubavnik« kojega je Margot nešto ranije izbacila iz svoje postelje. »Neka smaknu zlikovca!« pjeni se stara kraljica. Zadiže suknje, trga podvezice, neka njima smjesta zadave Vermonta! Ovaj će pak već sutradan biti pogubljen pred vratima palače u Sensu. Margareta s prozora gleda pogubljenje, a onda pada u nesvijest.
»Utješit će se«, ruga se Henrik IV »Naći ćemo joj tuce konjušara boljih od njega!« Zadnji Margaretini kućni prijatelji bit će Hector Regnault de Bajaumont i mladi Villars, nazvan »kralj Margot«, kojega njegova zaštitnica, da oživi svoju mladost, prerušava u kostim Henrika III. Posljednji potomak kuće Valois živi još samo u prošlosti. Tallemant des Reaux tvrdi da je »tada na jastučiću za pojačanje bokova imala uokrug ušivene džepove i u svakome džepu kutiju sa srcem jednog pokojnog ljubavnika, jer ona je brižno, kako su umirali, davala balzamirati njihova srca«. I zaključuje: »Osim ljubavnog ludila, inače je bila jako razumna.«
Ekstravagantna će kraljica 1607. godine dati sagraditi prekrasnu palaču na lijevoj obali Seine, preko puta Louvrea, na slobodnom zemljištu Pre-aux-Clercs. U njoj su se, kao rijetkost za ono doba, našli biblioteka i kazalište. Od palače su danas ostali samo rijetki tragovi u Ulici Seine i pročelje kapele u dvorištu Škole lijepih umjetnosti.
U toj će palači »stara gipsana svetica« dočekati smrt, ali neće polagati žrtvu samo kultu Venere. Uz svoju će palaču dati sagraditi samostan i kapelu za redovnice augustinke. Pariškoj sirotinji dijelit će velikodušne milodare. Njezin mali dvor, istovremeno rastrošan i pobožan, kao da uskrisuje blistavu dekadenciju stoljeća dinastije Valois. Oko nje je okupljen krug velikih umova i pisaca. Od slavnih priznatih književnika to su Malherbe, Mathurin Regnier, Theophile de Viau. Ali, i budući utemeljitelji Francuske akademije: Mainard, Racan ili Gombauld.
Nakon ubojstva Henrika IV, 17. listopada 1610. godine, vratit će se u Reims na krunidbu Luja XIII, jamca kontinuiteta Kapetovića. Ugasit će se u noći s 24. na 25. ožujka 1615. godine u šezdeset i drugoj godini. Njezin odlazak najavljuje, možda više nego ijedan drugi događaj, svršetak renesanse i početak velikog XVII stoljeća. Ženomrzac Richelieu odat će joj rijetko priznanje: »Govorila je bolje od žena svoga vremena i pisala uglađeno, što inače njezin spol nije u stanju.«

X. KRISTINA ŠVEDSKA


(1626-1689)
Nepojmljiva i neshvatljiva



JEDAN je zlobnik rekao da ju je »priroda počela stvarati kao ženu a dovršila kao muškarca«. Kristina Švedska je doista jedan od najneobičnijih likova u povijesti. A glumica Greta Garbo, glumeći ju, nije uspjela proniknuti u njezinu tajnu. Životopis Kristine, možda više nego ijednog drugog vladara, isprepleten je autentičnim svjedočanstvima, legendama i ogovaranjima.
Gustav II Adolf, najveći švedski vladar, više od svega je želio sina. On je, znamo, pobijedio Dance, Nijemce i Ruse. Ali, bez muškog potomka dinastija Vasa mogla bi se, nakon jedva više od stoljeća postojanja, ugasiti.
Dana 8. prosinca 1626. godine kraljica Marija-Eleonora Brandenburška konačno rađa. Novorođenče je kosmato, koža mu je tamna, glas snažan i dubok. Nema sumnje, dječak je! Babice brzopleto objavljuju veselu vijest. Kad bolje pogledaju, uviđaju pogrešku. »Nastala je velika zabuna kad su vidjele da su se prevarile«, priča jedan suvremenik. »Na jedvite su jade razuvjerile kralja.«
Kralj se, međutim, nije dao smesti. Tu muškobanjastu djevojku odgojit će kao da je sin kojega nikada neće imati, bez svih onih »ispraznosti njezina spola«. Kristina o tome priča u svojim Memoarima: »Kralj je odredio (...) da moram dobiti muški odgoj. (...) Strogo je zabranio da me zadoje kakvim, mome spolu svojstvenim osjećajem, osim častoljubivošću i skromnošću. U svemu ostalome htio je da budem kraljević i da naučim sve što mladi kraljević mora znati.«
Gustav Adolf neće stići procijeniti rezultate svoje odluke. U vihoru osvajanja pogođen je tanetom iz arkebuza u bitki kod Lutzena 16. studenog 1632. godine. Kristini je tek pet godina. No ona ipak nasljeđuje oca, ali pod skrbništvom regentskog vijeća. »Bila sam mala«, sjeća se, »no na prijestolju sam se držala i izgledala tako odraslo da sam kod svih izazivala poštovanje i strah.«
Kraljica majka, Marija-Eleonora, maknuta je s vlasti zbog napadaja ludila, a pravi gospodar države je kancelar Axel Oxenstierna, »švedski Richelieu«. Kristina odrasta u skladu s nalozima pokojnoga kralja. Nije li određeno da mora izučiti »umijeće vladanja kraljevinama kao kršćanski vladar«? Njezin učitelj, Johannes Matthiae, određuje joj dvanaest sati rada dnevno. Uči jezike i povijest, zemljopis i političku znanost, vježba gimnastiku. Vrlo brzo kraljevska učenica iznenađuje dubinom razumijevanja filozofije i teologije. Zanimaju je, što je za XVII stoljeće rijetkost, astronomija i kemija, znanosti koje se jedva i smatraju znanostima. Na francuskome jeziku, a govori ga tečno poput svih suvremenih vladara, zapisivat će svoje misli i uspomene. Jednako dobro govori sedam drugih jezika, razumije dvanaestak. Ne smijemo preskočiti latinski i grčki, pa čak i arapski i hebrejski.
Uoči osamnaestog rođendana, 7. prosinca 1644. godine, traži da joj regentsko vijeće preda kormilo vlasti. Kao uvjerena mirotvorka, brzo okončava Tridesetogodišnji rat potpisivanjem Vestfalskog ugovora, kojim je Švedska dobila Pomeraniju i više drugih njemačkih provincija. Nakon toga se s užitkom predaje duhovnome radu. Njezini opunomoćenici diljem Europe kupuju slike, rukopise i rijetke knjige. »Snježna Minerva« privlači u Stockholm, »Novu Atenu«, najveće učenjake i mislioce: Grotiusa, Saumaisea, a posebno Descartesa, koji će na obalama Baltičkoga mora i preminuti.
Tu izrazitu sklonost intelektualnim vježbama Kristina dopunjuje oholim prezirom prema udobnosti. »Nec falso nec alieno«, »ništa lažno, ništa umjetno«. Nevjerojatno žilava, ona spava samo nekoliko sati, ide u lov na medvjede. Nosi mušku odjeću, ne mari za uljepšavanja, izlazi u javnost prljavih ruku i crnih noktiju. Poderane košulje pune su joj mrlja od crnila. Ta neobična kraljica bez krzmanja izjavljuje: »Nepodnošljivo mi je odvratno i mrsko sve što rade i govore žene.« A gospođa d'Aunay će objasniti: »Kraljica Kristina često je govorila da ju muškarci ne privlače zato što su muškarci, nego zato što nisu žene.«
Tolika mržnja prema vlastitome spolu, kao i njezin izgled i izbori, navest će neke novije povjesničare na pretpostavku da je Kristina možda bolovala od manje-više utvrđenog oblika hermafroditizma. Ni pravi muškarac ni prava žena: to bi bila njezina mračna tajna. No to je tek smjela pretpostavka koja se, doduše, oslanja na škakljiva svjedočanstva, ali ju pobijaju mnogi dokazi. Sama je kraljica u svojoj autobiografiji sročila ovu neobičnu molitvu: »Zahvaljujem ti Gospodine što si me stvorio ženom, to više što Svojom milošću nisi dopustio da mi ijedna slabost moga spola zatruje dušu koju si u svojoj bezgraničnoj dobroti učinio muškom, baš kao i drugi dio moga tijela...«
Jedan Holanđanin, koji ju je 1654. godine opisao, ne može se načuditi: »Ženski joj je bio samo spol. Vanjština, držanje, čak i glas bili su posve muški.« »Sve u svemu, meni je izgledala kao lijep dječak«, kaže vojvotkinja od Montpensiera, a jedan talijanski prijatelj dodaje: »Izgledala je više kao muškarac nego kao žena.«
No, je li taj njezin hermafroditizam genetska anomalija ili psihološka sklonost? »Duša je bespolna«, izjavljuje kraljica. »Razliku među spolovima stvaraju priroda i odgoj.« Ipak, izaziva sumnju u svoju intimnu prirodu kad kaže: »Ne mogu se udati. To je za mene tako. Ne želim reći zašto. Ne sviđa mi se. Usrdno sam molila Boga da promijenim mišljenje, ali bez uspjeha.« Jedno priopćenje švedskog državnog savjeta možda podiže samo vršak vela: »Njezino Veličanstvo ne može se udati i ima dobre razloge za to, no nipošto ih ne može reći.«
Jer, Kristina uporno odbija sklopiti brak. »Naprasita sam, ponosna i podrugljiva, nikome se ne klanjam. Ja sam bezvjernica, nisam pobožna, a po svojoj žestokoj i silovitoj naravi jednako mi je važna ljubav koliko i slavoljublje. No, ljubavi sam uvijek odolijevala, ali samo iz ponosa i zato što se nikome ne pokoravam.« Kad je navršila dvadeset godina, za kralja supruga predlažu joj Fridriha-Vilima, budućeg brandenburškog izbornog kneza, a ona odbija s obrazloženjem da bi se iz tog braka mogao roditi »jedan Neron baš kao i August«. I dodaje: »Brak donosi toliko neugodnosti koje sada ne mogu prihvatiti, a ne mogu ni odrediti trenutak kada ću biti u stanju svladati tu odbojnost.«
Možda je Kristina samo željela slobodu? Svoga njemačkog rođaka Karla Gustava, kralja Zweibruckena, ona 1649. godine proglašava zakonitim nasljednikom. To je debeo momak vlažnih ruku, troma uma, odviše njemački, misli Oxenstierna. No, tim činom mlada kraljica više ne mora misliti na potomstvo. Sljedeće godine, 20. listopada, ona je svečano okrunjena kao »kralj Šveda, Gota i Vandala«.
Malo poslije krunidbe započinje ono što će potomstvo nazvati sablažnjivom vladavinom miljenika. U tome glavnu ulogu ima Burgundac Pierre Bourdelot. Taj liječnik bez diplome postaje »profesorom razvrata« mlade kraljice. Razvratnik ju uči da se smije i uživa u životu. Zajedno s Kristinom, koja je dotad upoznala samo suhu filozofsku spekulaciju, prevodi Ovidijevo Umijeće ljubavi, u kojemu su opisani erotski položaji. Pjeva joj uz gitaru razuzdane Aretinove pjesme i uvodi u tajne kuhinje svoje zemlje.
Otprilike u to doba pamfletisti i novinari »Paladi Sjevera« pripisuju prve ljubavne pustolovine. Zagledala se u »anđeoski plavu kosu« grofa Magnusa de La Gardie, dalekog francuskog porijekla, kojemu dodjeljuje položaje poslanika, pukovnika, senatora, glavnog domara i rizničara. Svakome tko ju zna osvojiti Kristina dijeli naslove, počasti i rente. Njezini podanici, strogi luteranci, počinju joj predbacivati zbog velikih troškova: »Jako je rasipna i druži se s muškarcima. Ne vodi računa o tome što se pristoji i ne poštuje običaje«, zgraža se jedan od njih. Govorka se da ljubuje sa svoja dva liječnika, Bourdelotom i Salviusom no, navodno su joj ljubavnici i profesor grčkoga Vossius, Klaus de Thott, španjolski poslanik Pimentel, kojemu je, kažu, ona prva pristupila.
Rašireno je uvjerenje da se Kristina upušta u homoseksualne odnose. U mladim se danima, navodno, podavala svojoj uzdanici Ebbi Sparre, koju jedan engleski poslanik naziva kraljičinom »bed felloiv«, družbenicom u postelji. Ona je jedina žena, kažu, kojoj je kraljica bila sklona. »Od svih mojih veza ta je ljubav bila najrazumnija, najčišća i najnježnija.« Takva rečenica bila bi više od priznanja... da nije uzeta iz Apokrifnih uspomena koje je 1830. godine sklepao neki Scipion Marin. Nisu li stoga njezine »strasne ljubavi jedne Safo za mlade lezbijke« puke tlapnje romantičarskog pisca? Jer Kristina će uistinu otvoreno napisati »božanstvenoj Ebbi«: »Dvanaest sam godina imala tvoju ljubav. Tvoja sam, ne možeš me izgubiti, prestat ću te voljeti kad prestanem disati.«
Međutim, ta ju ljubav neće spriječiti da se za svojih putovanja zagleda u druge žene poput Rachele Silva, čarobne portugalske Židovke, nećakinje njezina povjerenika u Hamburgu. Pošto je podijelila radosti postelje s kraljicom, ljepotica se opravdava izjavom da joj ono što je »radila s jednom od najslavnijih vladarica u Europi više služi na čast nego na sramotu«.
Kasnije će, spominjući u jednome pismu svoj boravak u Francuskoj, bavarski izborni knez potvrditi: »Ona jako voli lijepe žene. U Lyonu joj se svidjela jedna. Ljubila ju je posvuda, po vratu, očima, čelu, jako zaljubljeno, čak ju je htjela ljubiti i jezikom u usta, no žena nije pristala.«
Valja istaknuti da se Kristina nikada neće hvaliti svojim ljubavnim podvizima, bili oni stvarni ili izmišljeni. Potomstvu je ostavila sliku dostojanstvene kraljice koja vlada svojim osjećajima i nagonima: »Mojoj strastvenoj i nagloj ćudi važna je ljubav baš kao i slavoljublje. (...) Ma što govorili zli jezici, vi znate da sam nedužna, da su to klevete kojima žele ocrniti mene i moj život. Da se nisam rodila kao žena, priznajem, po svojim bih sklonostima, možda, bila lak plijen razvrata.«
No, neke njezine izjave proturječe tom idealiziranom portretu: »Užitak nije uvjet za postojanje ljubavi, ali je gotovo nužan za njezinu sreću.« Ili: »Ne možemo biti potpuno sretni ako ne uživamo u predmetu svoje sreće.«
Sa dvadeset i sedam godina Kristina napokon želi punim plućima udahnuti život. Kraljevska komedija više ju ne zabavlja. »Veća je sreća nikoga ne slušati, nego zapovijedati cijelome svijetu.« Uostalom, njezino je mišljenje da je »salijski zakon, koji ne pušta žene na prijestolje, posve pravedan. Žene nikada ne bi smjele vladati«.
Grom iz vedra neba: 6. lipnja 1654. godine ona u Uppsali saziva Staleže. U njihovu prisustvu Kristina se odriče krune u korist svoga rođaka, koji time postaje kralj Gustav X. Za sebe zadržava samo prihod od nekoliko otoka i oblasti u Švedskoj, Pomeraniji i Mecklemburgu. Vodi se geslom »Fata uiam inueient«, »Sudbina će mi pokazati put«. Bit će »putujuća kraljica« u vječnom dobrovoljnom progonstvu. Njezino će kraljevstvo odsada biti posluga, doge i ljudi u njezinoj pratnji, nad kojima zadržava apsolutnu vlast.
Nevjerojatna Kristina! Njezin portret pomalo je karikaturalan: »Neskladna je stasa. Pogrbljena je, iščašena kuka te hrama, nosa dužega od stope, prilično lijepih očiju, ali ne i lijepa pogleda. Ružno se smije, lice joj se nabora kao kad komad pergamenta bacite na užareni ugljen. Jedna joj je dojka za pola stope niža od druge i toliko uvučena ispod ramena te izgleda kao da joj je polovica prsnog koša potpuno ravna. Usta joj nisu ružna, samo se nikada ne bi smjela smijati. Ne njeguje zube. Strašno smrdi, tko joj se približi mora začepiti nos. Nosi crnu periku. Način na koji se odijeva neobičan je koliko i ona sama. Da bi se razlikovala od svoga spola, ona nosi jako kratke suknje s kaputićem, šešir, mušku kravatu ili rubac koji vezuje poput jahača. A kad kao dama stavi šal, košulju zakopča do brade i stavi mali muški plastron s orukvicama kakve mi nosimo. Kad ju vidite s onom crnom perikom, kratkom suknjom, zakopčanu do grla, podignutih ramena, rekli biste da se namjerno prerušila.«
U očima svojih suvremenika bivša švedska kraljica nije samo izgledom ekscentrična. Godinu i po dana nakon abdikacije, ona se u Innsbrucku odriče i protestantizma. Zaprepaštenje je sveopće, to više što Kristina nikada nije tajila da ne vjeruje. »Da postoji Bog, lijepo bih nadrapala!« izvalila je jednom. Prišavši isusovcima, vjerojatno se htjela izbaviti od strogih pastora koji ne praštaju puteni grijeh.
Nova katolkinja putuje u Italiju. Odjevena poput Amazonke, na konju, 20. prosinca 1654. godine ulazi u Rim. Papa Aleksandar VII. daje joj sakrament krizme. Nakon toga, Kristina se nastanjuje u palači Farnese, gdje podjednako uživa u raskoši i bludu. Vrlo brzo izlazi na zao glas, te mora nastaviti hodočašće. U ljeto 1656. godine iskrcava se u Marseilleu. Ondje sreće mladoga vojvodu de Guise, kojega ubrzo upisuje u listu svojih milosnika. On nju ne opisuje s velikim oduševljenjem: »Lijepa ruka, lijepo oblikovana, bijela, ali više muška nego ženska šaka, prilično čudna kosa, zapravo perika krupna muškarca, u muškim cipelama, a i ton i glas su joj muški, kao i gotovo svi njezini postupci.«
Kurtizana Ninon de Lenclos, tada zatvorena u samostanu, navodno ju je gola dočekala u svojoj ćeliji, gdje su vodile nježne razgovore. Kažu da je svrgnuta kraljica navodno pokušala zavesti i gospođu Thianges, sestru Montespanove. A ona i dalje podjednako iskazuje istinsko gnušanje prema ženskome spolu. Kada se dvorske dame guraju oko nje da ju pozdrave, izjavit će: »Zašto su se te brbljavice pomamile, pa me navalile ljubiti? Možda zato što izgledam kao muškarac?«
Princeza Palatina će reći: »Gospođa Kristina je otmjena dama, premda jako nezgrapna. Vojvotkinja Montpensier mi je pričala da je, kako je bila jako svijetle puti, svoje ljubavnike dočekivala potpuno gola, na postelji prekrivenoj crnim baršunom. Bila je jako osvetoljubiva, krajnje raskalašena, i govorila je o stvarima o kojima govore samo najveći razvratnici.«
Kad oduzmemo izmišljotine i klevete, ostaje sigurno da Kristina voli društvo mladih obožavatelja, otmjenih i lijepih, ali ne jako pametnih. Dok se ne zasiti, kuje ih u zvijezde i obasipa darovima. A onda ih odbacuje ne štedeći uvrede i zlostavljanja. Najdramatičniji je slučaj markiza Gian Rinalda Monaldeschija. Kraljičin veliki kavalir navodno je kovao zavjeru protiv nje. Ona ga je bez suđenja, 10. studenog 1657. godine, dala pogubiti u Galeriji jelena u Fontainebleauu. »Sada ga mogu ljubiti«, promrmljala je, »jer smrt briše sve!«
»Nije to kraljica kažnjavala svoga podanika, bila je to žena koja ubojstvom okončava svoju ljubavnu priču«, zaključit će Voltaire. Gospođa Motteville, dvorska dama Ane Austrijske, u nekoliko je redaka dala svoje mišljenje o »Švedskoj Semiramidi«: »Uopće nije bila nalik na ženu, nije bila nimalo suzdržana. (...) Svaka njezina riječ bila je ćudljiva, nagla i bestidna, bilo da je govorila o religiji ili o stvarima o kojima joj čednost njezina spola nalaže da se suzdrži. Klela je ime Božje, razvratan joj je bio um baš kao i djela. (...) Razvikano lijepe ruke (...) bile su joj toliko zamazane da je bilo nemoguće u njima vidjeti neku ljepotu.«
Kristina će se 1658. godine vratiti u Rim i u njemu provesti veći dio svojih posljednjih trideset godina. Živjet će u palači Mazarin, zatim u palači Riario u četvrti Trastevere, gdje će se okružiti umjetnicima i umjetničkim djelima. Utemeljit će Akadamiju Arkadija, stvarati o sebi legendu učene kraljice. Čak će pomišljati da ponovo stavi švedsku krunu, da se domogne napuljskog prijestolja, Poljske ili pak bremenskog vojvodstva. Jalove nade, utopistički planovi koji slabo prikrivaju žal jedne kraljice što je propustila sastanak s Poviješću.
»Smrt me ne plaši. Čekam ju pomireno i bez straha«, piše Gospođici de Scudery. Umire 19. travnja 1689. godine, a sva svoja dobra, posredovanjem kardinala Azzolina, jednog od njezinih posljednjih upravitelja, ostavlja Crkvi. Zahvalna Sveta Stolica dodijelit će toj velikoj razvratnici - iznimna čast - grobnicu u kripti bazilike Svetog Petra.

XI. CATHERINE-CHARLOTTE OD MONAKA


(1639-1678)
Neobuzdana i tragična



ANTOINE III, vojvoda de Gramont, francuski per i maršal, imao je kćer. Rođena 1639. godine, Catherine-Charlotte je živo i razmaženo dijete, koje raste s nećakinjama kardinala i ministra, poznatim »Mazarinetama«, od kojih će jedna, Marija Mancini, biti prva ljubav Luja XIV U dvadeset i prvoj godini ona je zanosna mlada žena. Ima plavu kosu, crne oči, pohotna mala usta.
Otac joj je, zajedno s Mazarinom, odabrao supruga dostojna njezina položaja: Luigi Grimaldi unuk je i nasljednik Honorija II, kneza Monaka. Kao kumče Luja XIV, nosi prestižan naslov vojvode de Valentinois. Uza sve to, on je stidljiv, kratkovidan i pomalo nespretan, prilično nevičan dvorskim običajima. Ujedno je i pet godina mlađi od svoje zaručnice.
Catherine-Charlotte opire se volji svoga oca, kako priča vojvotkinja Montpensier, Velika Gospođica, u svojim Memoarima: Luigi Grimaldi »nije se sviđao gospođici Gramont. (...) I to zato što je na dvoru bio netko drugi tko joj se sviđao više...«
Tog čeznutljivog ljubavnika, čije ime ne spominje, gospođica Montpensier dobro poznaje, jer će se, navodno, u tajnosti udati za njega. To nije nitko drugi doli Antonin Nompar de Caumont, markiz Puyguilhema, budući vojvoda Lauzunski. Tog siromašnog pitomca iz Gascogne primili su rođaci Gramont 1647. godine, kada je Catherini-Charlotti samo osam godina.
Usprkos djevojčinu protivljenju, dogovara se visina miraza. Datum potpisivanja ugovora utvrđen je za nedjelju, 28. travnja 1659. godine. Održat će se u kraljevu kabinetu u Louvreu. Jedna rođakinja Grimaldijevih, maršalica Guebriant, odabrala je opremu buduće mladenke. S veseljem priča o noćnoj kapici ukrašenoj flandrijskom čipkom za »prvi noćni okršaj«. Tu je i ogrtač za dan poslije vjenčanja, »kada mladenka obično ne izlazi iz sobe«.
Vojvoda Gramont uspijeva ishoditi da se svadbena ceremonija održi kod njega, u dvorcu u Pauu, gdje je on namjesnik. Vjenčanje će se proslaviti tek 30. ožujka 1660. godine. Na prvome katu rodnoga dvorca Henrika IV uređena je kapela.
Ali ta bearneška raskoš nije ništa u usporedbi s vjenčanjem Luja XIV, sljedećeg 9. lipnja u Saint-Jean-de-Luzu. Na njemu je vojvodu i vojvotkinju de Valentinois ponio vrtlog proslava i zabava. Usprkos ranoj trudnoći, Catherine-Charlotte trijumfira na balovima. Opat Montreuila, dobar poznavatelj mondenih zbivanja, prenosi opće mišljenje: »Ukratko, vojvotkinja de Valentinois me očarala(...) Ima u sebi neku, ne znam kakvu dražest, na neki je način tako ljupka, te morate priznati da ju ni muškarac ni žena ne mogu gledati ravnodušno.«
U Parizu, bračni par de Valentinois stanuje u velikoj palači maršala Gramonta, preko puta Louvrea. U njoj je 25. siječnja 1661. godine ugledao svjetlo dana mali princ Antoine. Jedna legenda priča da je milosnica Rainiera I, prvoga vladara Monaka u XIV stoljeću, neka Flamanka, prorekla da nijedan Grimaldi nikada neće biti sretan u braku. Udata protiv volje, Chaterine-Charlotte uzdiše: »Ne volim ga, on je tako staromodan.« Ljepotica svojom raspojasanošću počinje sablažnjavati grad i dvor. Već joj pripisuju bezbroj ljubavnika. Idila s Puyguilhemom opće je poznata. »Nema te ljubavi«, tvrdi gospođa La Fayette, »koja bi se mogla usporediti s ljubavlju kakvom su se voljeli to dvoje rođaka.«

U ožujku 1661. godine Filip Orkanski, brat Luja XIV, ženi se princezom Henriettom. Dvor mladoga Kralja Sunca živi u znaku udvornosti, a vojvotkinja de Valentinois na njemu blista svom svojom senzualnom ljepotom. Sljedeće ljeto Catherine-Charlotte prati kralja u Fontainebleau, gdje u Baletu godišnjih doba glumi nimfu. Navodno je njezin brat Armand, grof de Guiche, ljubavnik vojvotkinje Orleanske... ali i njezina supruga Filipa, čija je slabost prema jačem spolu svima dobro znana. A vojvotkinja de Valentinois i princeza Henrietta pak, navodno se upuštaju u lezbijske igre.
Mnogo godina poslije smrti Catherine-Charlotte, druga žena vojvode Orkanskog, potvrdit će to u jednome pismu od 5. kolovoza 1717. godine: »Gospođa de Monako voljela je žene. I mene je pokušala snubiti, ali nije uspjela. Bila je toliko razočarana da se rasplakala.«
Umoran od te dvostruke uloge koju mu nameće njegova žena, Luigi Grimaldi vraća se sam u Monako. U jesen 1661. godine prisiljava nevjernicu da mu se vrati. Govorka se da Puyguilhem, prerušen sad u trgovca, sad u poštara, svoju ljubljenu rođakinju viteški prati do Provanse.
Princa Honorija II udarila je kap i on se gasi 10. siječnja 1662. godine. Šest dana poslije njegove smrti, stanovnici Monaka, Roquebrunea i Mentona zaklinju se na vjernost Luigiju I, svome novom kralju i vladaru. »Progonstvo« Catherine-Charlotte na jug potrajat će još tri duge godine. Njoj koja je odrasla u raskoši Louvrea, palača Grimaldi tako je bezbojna, tako jadna! Osim šačice starih časnika i nekoliko provincijskih plemića, ondje bi se pojavio tek pokoji rijedak putnik, dovoljno srčan da se, u doba kad nije bilo Azurne obale ni Rivijere, morem ili opasnim kopnenim putom na mazgama odvaži do tog »kraja svijeta«!
No, Catherine-Charlotte strpljivo podnosi svoju nesreću. U nedostatku boljeg, ona se ozbiljno prihvaća svojih vladarskih dužnosti. Kako je iznimno plodna, imat će ukupno šestoro djece. Uvodi u Monako modu francuskoga dvora, mijenja unutrašnju dekoraciju staroga dvorca i daje sagraditi, po uzoru na potkovu u Fontainebleau, veliko stubište koje i danas krasi glavni ulaz.
Pod njezinim pokroviteljstvom utemeljen je samostan redovnica reda Pohođenja, u kojemu će biti odgajane njezine kćeri. Catherini-Charlotti, koja zna pomiriti iskrenu pobožnost s manje ortodoksnim navadama, za srce će prirasti ta kuća molitve. Njezina urna danas se nalazi u kapeli kraljevske palače.
U ožujku 1665. godine princeza od Monaka vraća se na francuski dvor. Princeza Henrietta dočekuje ju raširenih ruku i povjerava joj dužnost nadzornice palače. Vladarica srca Luja XIV tada je Louise de La Valiere, no to ne znači da si on ne priušti poneki bezazleni hir. U sjaju svojih dvadeset i šest godina, nimalo plaha Catherine-Charlotte sigurno se našla među njegovim prolaznim odabranicama. Tim povodom će Palatina, po običaju bez dlake na jeziku, još jednom, u pismu od 30. rujna 1696. godine, nesmotreno izlanuti nekom njemačkom prijatelju: »Vaši se dragi prijatelji varaju kad misle da je kod našega kralja sve veće nego kod drugih. Mnogo sam puta čula od ljudi koji ga dobro poznaju, naime, od princeze od Monaka, da kod kralja nije baš sve veliko.«
Dakle, Kralj Sunce, koji je bio visok svega metar i šezdeset, imao je vrlo proporcionalne udove...
I onaj klevetnik od Saint-Simona, u Memoarima koje je napisao u vrijeme namjesništva, spominje nestašluke Catherine-Charlotte. Ljubomoran na kralja, rođak Puyguilhem, iako i sam nepopravljivi zavodnik, navodno se zlobno osvetio svojoj nevjernoj ljubavnici. Saznavši gdje će se Catherine-Charlotte sastati sa svojim kraljevskim ljubavnikom, Lauzun zaključava kabinet u kojemu Luj XIV čeka princezu! Saint-Simon nastavlja: »Malo poslije evo Bontempsa (sluga) i dame, koji se jako čude što ne mogu naći ključ. (...) Razgovor se vodi preko vrata, (...) kralj do iznemoglosti pokušava obiti ključanicu. (...) Morali su si preko vrata zaželjeti laku noć, a Lauzun se (...) iz prikrajka od srca smijao, naslađivao i rugao.«
Ali, šaljivi je dvorjanin pretjerao i Luj XIV ga zbog te drskosti šalje da pet mjeseci meditira u Bastillei. Kod njega je izvršena premetačina i navodno su otkriveni sablažnjivi materijali. Gospođa de Sevigne prenosi govorkanja svojoj kćeri, gospođi Girgnan, koja živi u Provansi, nedaleko od Monaka: »U ladicama gospodina Lauzuna pronađeno je na tisuće divnih čudesa: bezbroj portreta, aktova, jedan bez glave, jedan s izbušenim očima - to je vaša susjeda - s gornjom i donjom »frizurom«, s natpisima da ne bi bilo zabune.«
Luigi I, do sljepila uslužan suprug, vraća se u Pariz u ljeto 1665. godine. Vjerojatno ga je, da ušutka ogovaranja koja svojim ponašanjem izaziva Catherine-Charlotte, pozvao sam Luj XIV Međutim, dolazak princa od Monaka neće zaustaviti izgrede njegove »Bujice« od žene, kako ju je prozvala gospođa de Sevigne. Stoga se jadan čovjek radije povlači. Stupa u službu Nizozemske, gdje će se iskazati junaštvom.
U međuvremenu, Lauzun je oslobođen i žudi za osvetom. Okrutno će kazniti Catherine-Charlotte zbog njezine nevjere. Izaziva naizgled djetinjast izgred. Ali, Luj XIV će se potruditi i pismom grofu d'Estrades, svome poslaniku u Hagu, osobno upozoriti princa od Monaka.
Prizor se odvija 18. svibnja 1666. godine u jednoj dvorani u Versaillesu. Dame sjede na podu. Kralj piše: »Dogodilo se da je (...) Puyguilhem (...) nehotice nagazio na ruku gospođe princeze od Monaka (...) jer je bila pokrivena suknjom, pa ju nije mogao vidjeti.« Catherine-Charlotte plače, ustaje, bijesno baca knjigu, povlači se u drugu sobu i roni suze. Puyguilhem je očajan. Nudi da će se »smjesta baciti kroz prozor ako će to smiriti dotičnu princezu i dokazati joj da ju nipošto nije htio naljutiti«. Upleo se kralj i nezgoda je sretno završila.
U svome romanu Odbjegla ljubav, objavljenom 1669. godine, u liku Aretuse, Donneau de Vise opisuje princezu od Monaka: »(To) je visoka žena lijepa stasa. Ima duha, lijepo piše i o njoj se može samo dobro govoriti, jer ona uživa naklonost princeze Artemide (princeza Henrietta), čije je prijateljstvo čvrst dokaz da ima zasluga.«
Vrativši se iz Nizozemske 15. rujna 1668. godine, uzdignut na dostojanstvo vojvode i pera, princ Luigi tu »kaćiperku po zanimanju«, kako ju je nazvala markiza Courcelles, odvlači od njezina pariškog života. Međutim, par ne ostaje dugo u Monaku. U siječnju 1669. godine otići će u Genovu, domovinu Grimaldijevih predaka. Doduše, Presvijetla Trgovačka Republika tada je u stvarnom opadanju, ali mašta i odavanje užicima bacaju u zaborav gubitak nekadašnje veličine. Omamljena čarolijom balova i talijanskih karnevala, Catherine-Charlotte od Monaka nastoji ublažiti žal za francuskim dvorom.
U srpnju 1670. godine objava naprasne smrti princeze Henriette, u dvadeset i šestoj godini - »Gospođa umire! Gospođa je umrla!«, kliče Bossuet - zavija Catherinu-Charlottu u duboku tugu. No, uskoro će i po nju doći veliki Kosac. S navršenih tridesetak godina princeza od Monaka još ne zna da boluje od Pottove bolesti, tuberkuloze kostiju koja će ju u strašnim mukama pokositi. Žali se na bolno otečene ruke i šake. Luigi, koji se u proljeće 1672. godine odaziva na kraljev poziv u rat protiv Nizozemske, iskorištava te bezazlene simptome kao izliku i odgovara »Bujicu« da ide s njime na dvor.
Na svojoj Litici, uboga princeza usamljenija je no ikada. Stoga joj posjet grofa Grignana, namjesnika Provanse, a osobito njegove supruge, dolazi kao spas. Sjetimo se, grofičina majka je duhovita markiza de Sevigne. Catherine-Charlotte obje je posjećivala u Parizu, u salonu Kaćiperki, subotama kod gospođe Scudery ili kod gospođe Sable.
U pismima kćeri gospođa de Sevigne se pita hoće li Chaterine-Charlotte »odati poneku tajnu o svojim nekadašnjim ljubavnim uspjesima«. Njoj se ne može ništa sakriti: »Razumijem da ste bili radosni što vidite gospođu od Monaka, a i ona također! (...) Ona je prilično otvorena srca, rado priča čak i o najosjetljivijim stvarima. Bilo bi mi jako drago kad biste mi prenijeli sadržaje vaših razgovora. (...) Je li jako nesretna s one strane Alpa? Hoće li doći u Pariz?«
No, već u sljedećoj rečenici spisateljica drhti od straha, razmišlja koliko je opasno putovanje do Monaka: »Kćeri moja, na samu pomisao ježim se od glave do pete. Da sam na vašem mjestu, ni za živu glavu ne bih išla onamo, i premirem od straha kad se sjetim da ste vi ondje. Ljubavnici gospođe od Monaka nikada nisu toliko učinili za nju.«
Catherine-Charlotte se brzo izvlači odanle. Dana 10. lipnja 1672. godine ona je u Pau, gdje je njezin otac, maršal Gramont, na čelu grofovije Bearn. Zatim odlazi u toplice u Bareges i na odmor u dvorac Bidache pokraj Bayonne, čiji su vlasnici tada Gramontovi.
Bračni par od Monaka prijateljski se razveo. Nešto ranije, Filip Orleanski oženio se slavnom princezom Palatinom, Charlottom Elisabeth Bavarskom. Usprkos svojoj strogosti, druga vojvotkinja od Orleansa jako se dobro razumije sa starom prijateljicom princeze Henriette. Na iznenađenje dvora, čak ju bira za svoju prvu dvorsku damu. Ali, od Catherine-Charlotte ostala je još samo sjena. Njezin brat, vojvoda de Guiche, poginuo je 1673. godine u bitki kod Kreuznacha u Njemačkoj. Nad nju se nadvija sjena smrti, no ona i dalje trati život na prenemaganja i spletke.
»Jadna Monakovica«, kako ju sada s pakosnim sažaljenjem naziva gospođa de Sevigne, na izmaku je snaga. Debela šminka slabo prikriva njezino lice izobličeno upalom vratnih živaca, što je posljedica tuberkuloze. Zli jezici u tome radije prepoznaju znakove sifilisa...
Nesretna princeza priprema se za susret s Bogom, sve se češće povlači u samostan redovnica Pohođenja u predgrađu Saint-Jacques, u kojemu je provela djetinjstvo. Koncem svibnja 1678. gospođa Grignan piše svome mužu: »Princeza od Monaka još uvijek umire. Više se ne nada da će preživjeti, umire pri punoj svijesti, što bi ju trebalo plašiti, no njezin je duh neuništiv. I u umiranju je jaka.«
Catherine-Charlotte konačno se 6. lipnja 1678. godine oslobađa muka i umire. Nije imala ni četrdeset godina. U pismu svome rođaku, jako raskalašenome Bussy-Rabutinu, gospođa de Sevigne ovako opisuje taj događaj: »Čujem da je umrla gospođa od Monaka i da je maršal Gramont, opraštajući se od nje, rekao da joj valja put onoga svijeta, grof de Guiche već ju ondje čeka, a i sam će uskoro za njima.«
List Le Mercure galant biranim riječima objavljuje da je Luigi I stigao do uzglavlja umiruće: »Kako je princeza dugo trpjela neizdržive boli, gospodin princ, njezin suprug, došao ju je obići posluživši se istom kočijom kojom se vratilo Njegovo Veličanstvo. Duboko su ga kosnule njezine muke i otpratio ju je s velikom tugom kakvu izazivaju takva okrutna razdvajanja.«
Catherine-Charlotte, kojoj je njezin liječnik Braver otvoreno rekao da joj nema spasa, imala se vremena ispovjediti i pričestiti. Jedan od najslavnijih kroničara stoljeća, Bussy-Rabutin, zaključit će tu temu skeptičnim epitafom: »Smrt gospođe od Monaka opomena je dvoru, po mome skromnom mišljenju mnogo ozbiljnija od svih opomena oca Bourdalouea; ipak, malo tko će je shvatiti ozbiljno.«
Bezbožna Catherine-Charlotte dražit će maštu mnogih pisaca. Alexandre Dumas 1854. godine objavljuje Život i pustolovine Catherine-Charlotte de Gramont de Grimaldi, vojvotkinje de Valentinois, princeze od Monaka, roman rijeku u šest knjiga. Romanopisac tvrdi da je te pseudomemoare dobio prigodom boravka u Monaku. Catherine-Charlotte, naravno, nikada nije napisala autobiografiju. Pisac Grofa Monte Krista po miloj volji uljepšava kroniku raskalašene vladavine Luja XIV.
Predgovor daje ton cijeloj knjizi. U njemu je Luigi I prikazan kao smiješan savršeni rogonja: »Princ od Monaka bio je jako čudan, toliko čudan te se na kraju naljutio. Tražio je da mu kažu imena svih ljubavnika njegove žene i dao ih izvjesiti u parku svoga dvorca. Ubrzo je park bio pun, pa su prešli na glavnu aleju, no princ nije odustajao, zahtijevao je da nastave vješati...«

XII. KATARINA II. RUSKA


(1729-1796)
Veličanstvena i pokvarena



KATARINA Velika, Katarina bestidna. Katarina, uzor »prosvijećenih despota« i carica milijuna kmetova. Zaštitnica filozofa i smrtna neprijateljica Francuske revolucije. Katarina hraniteljica pravoslavlja, ali i Katarina razvratnica. Jedna od najrazvratnijih vladarica u povijesti. O Katarini se govorilo svašta, pričalo svašta, u legendi o njoj miješaju se krv, tamjan i seks. Carica s tisuću ljubavnika bila je ujedno i velika državnica. Beskrajno složen lik, svetica i ubojica, uzvišena i bestidna. Rijetki su ljudi koji u sebi objedinjuju tolika proturječja. Prvo o njezinim korijenima: najruskija carica bila je Njemica.
Rođena u Stettinu, u Pomeraniji, 2. svibnja 1729. godine, Sofija-Augusta-Frederika von Anhalt-Zerbst bila je kći kneza i pruskog generala Christiana Augusta von Anhalt-Zerbst. Sa samo petnaest godina zaručena je za rođaka Karla-Fridrika od Holstein-Gottorpa. I on je Nijemac. Ali po majci, on je unuk PetraVelikog. Zato ga je carica Jelisaveta odredila za svog nasljednika na ruskome prijestolju. Tako je on postao veliki vojvoda Petar.
»Srce mi nije govorilo da ću doživjeti veliku sreću«, piše buduća Katarina II u svojim Memoarima. »Snagu mi je davala samo želja za vlašću. Negdje u dubini srca znala sam, ne znam kako, ali bila sam sigurna da ću prije ili kasnije biti carica, da ću se naći na čelu, da ću vladati Rusijom.«
Sofija se 1745. godine udala i ponovo krstila po pravoslavnome obredu. Odsada će biti Katarina Aleksejevna, a u bračnome ugovoru piše da će naslijediti svoga supruga ako ovaj umre bez nasljednika. Uporno i vješto mlada se žena, sanjajući o moći, priprema za svojih pet minuta. Prvo nastoji steći naklonost carice Jelisavete, ljubomorne muškobanjaste prostakuše, velike pijanice, koja ju stavlja pod strogi nadzor.
Katarina je samouka. Čita Tacita, Plutarha, Machiavelija i Montesquieua, ali i Brantomove Galantne dame. Premda će zauvijek zadržati strani naglasak, ona želi biti većom Ruskinjom od svojih budućih podanika i besprijekornom pravoslavkom. Njezin suprug, naprotiv, ostaje jako vezan za svoje germanske korijene. On je okrutan i djetinjast, neobrazovan, unakažen od malih boginja, uvijek pripit, u svojoj spavaćoj sobi drži čopor pasa i igra se olovnim vojnicima. U sedam godina neće uspjeti konzumirati brak.
»Bilo mi je jasno da me nadvojvoda ne voli«, priča mirno Katarina. »Petnaest dana nakon svadbe rekao mi je da je zaljubljen u gospođicu Carr, dvorsku damu Njegova Carskog Veličanstva. (...) Doduše, slutila sam da ću s tim muškarcem sigurno biti jako nesretna.« Kao da želi opravdati svoje preljube, kasnije će dodati: »Na suprugu je krivica ako ne dobiva ljubav svoje žene, jer ja bih zaista ljubila svoga (...) da je to ljubazno izvolio htjeti.«
Kad se otkrilo da nadvojvoda ima poteškoća pri stvaranju potomstva, stara Jelisaveta uzima stvar u svoje ruke, jer carstvu pošto-poto treba nasljednik. Nekoliko poteza skalpelom i Petar je izliječen od fimoze. Ipak, da bude sigurnije, Katarinu nagovaraju da mu, »za dobro države«, nađe zamjenika s manje problematičnom muškošću.
To će biti grof Sergej Saltykov, mlad i čio komornik: »Bio je lijep kao lijep dan«, povjerava Katarina. »(...) Nije mu nedostajalo duha ni okretnosti, uglađenosti ni stila, što se stječe u visokome društvu, osobito na dvoru. Marljivo sam radila cijelo proljeće i dio ljeta.« Teško je reći je li budući car Pavle I, rođen 20. rujna 1754. godine, grofov ili nadvojvodin sin.
»Bog zna odakle mojoj ženi tolike trudnoće...«, omaknut će se jednom Petru. Ana, rođena 1757. godine, navodno je kći Stanislawa Poniatowskog, poljskog plemića koji je smijenio vjetropira Saltykova.
Sljedeće godine nova zvijezda sjaji na ljubavnome nebu Katarine, koja ne krije »neugasivu žeđ za užicima i putenim nasladama«. Poručnik Grigorij Orlov poznat je zavodnik. Poput svoga brata Alekseja, i on ima više sreće nego obzira. Obojica će međusobno dijeliti milošte svoje zaštitnice, obavljati za nju prljave poslove, pratiti ju na njezinu usponu do vrha vlasti.
Jelisaveta umire 5. siječnja 1762. godine. S njome završava vladavina izravne loze Romanovih, koja je vladala stoljeće i pol. Katarinin muž postaje car Petar III. Kako ne krije bezgranično divljenje za pruskoga kralja Fridrika II ni želju da otjera ženu i zatvori ju u samostan, vrlo brzo navlači na sebe mržnju plemstva. Ambasador Francuske Breteuil predviđa da će Katarina, »prije ili kasnije posegnuti za krajnjim sredstvima, jer poznaje njezinu ćud i njezinu snagu«. Ona čak otvoreno izjavljuje: »Odlučila sam, ili ću vladati ili umrijeti.«
Zapravo, da se dočepa prijestolja, carica potajno kuje zavjeru. Zna da se može osloniti na svećenstvo, vojsku i visoko plemstvo. Dana 9. srpnja 1762. godine tri gardijska puka otkazuju poslušnost. Odmah polažu prisegu Katarini da će »braniti pravoslavnu vjeru i slavu Rusije«. U trideset i trećoj godini, opskurna kneginja iz Stettina postiže svoj cilj. Petar III prepušta joj »teret vlasti (...) poput djeteta koje su poslali na spavanje«. Sljedećeg će tjedna svrgnuti vladar biti otrovan, a zatim i zadavljen dok se oporavljao u Ropši nedaleko od Sankt Peterburga.
Ubojstvo je vjerojatno počinio jedan od braće Orlov. Je li Katarina upletena u taj nemili događaj? Čini se da će biti stavljena pred gotov čin i hinit će užasnuto negodovanje. Ipak, odlaskom Petra III uklonjen joj je bolni trn iz noge. Umjesto da kazni krivce, ona ih zasipa novcem i počastima.
»Budući da je uzurpirala prijestolje i htjela ga zadržati«, zaključuje jedan njezin biograf, »morala se umiljavati svojim ortacima: svojim zločinom oni su kupili nedodirljivost.« U jednome pismu Poniatowskom i sama se carica pokušava opravdati: »Jesam li trebala propasti s njim, ili zbog njega, ili pak spasiti sebe, svoju djecu, a možda i državu od brodoloma u koji su vodila sva duhovna i fizička svojstva tog cara.«
Tako je ubojstvom cara započela vladavina Katarine Velike. U pravoj moskovskoj tradiciji. Carica ipak ne kani prolijevati još krvi. Želi vladati bez suvišne strogosti. Umjesto da pogubi pristaše Petra III, ona im dijeli zemlje i nadarbine i time ih pridobiva na svoju stranu. Njezini ljubavnici prvi uživaju te blagodati. Zahvaljujući njezinu utjecaju, Stanislaw Poniatowski izabran je za kralja Poljske. Orlovi su dobili pedeset tisuća kmetova i milijune rubalja. Puškin će napisati: »Ako vladati znači poznavati slabosti ljudske duše, Katarina bi mogla jako iznenaditi potomstvo. Svoju slijepu velikodušnost, prijetvornu srdačnost, darežljivost, čak i svoju pohotu ona koristi da učvrsti vlast. Što se krije pod krinkom blagosti i snošljivosti? Užasan despotizam.«
Međutim, riznica je ubrzo prazna. Seljaci, čija nesretna sudbina caricu uopće ne zanima, prijete pobunom. Proglašavajući se Petrom III koji je čudom izbjegao smrt, Kozak Pugačov 1773. godine staje na čelo velikog ustanka i više od tri godine pustoši po Bjelorusiji. Treba li reći da politika Katarine II vodi carstvo u propast? Naravno, jer ona odviše često raskoš i taštinu pretpostavlja stvarnim interesima zemlje. Zna biti djetinje tašta i veličanstveno ohola. Kako bude starjela, na njezinu će dvoru biti sve više spletki i prijevara, izvještava jedan suvremenik: »Svi redom, od trenutnog ljubavnika do najnižeg činovnika, državno su dobro smatrali rogom obilja koji treba prigrabiti.«
Međutim, vladavina Katarine Velike smatra se jednom od najsjajnijih u povijesti. Prosvjetiteljski filozofi drže da »Semiramida Sjevera« donosi civilizaciju barbarskim Slavenima. »Prosvijećenost nam danas dolazi sa Sjevera!«, oduševljava se Voltaire. A Diderot spremno putuje na obale Neve. Jer, carica vodi brigu o svojoj promidžbi na Zapadu. Na sve strane drži govore, iznosi planove ... premda njihova realizacija kadšto i izostane. Poziva natrag prognanike, ukida torturu, donosi nove zakone, potiče trgovinu i industriju, osniva nove gradove, koje naseljava njemačkim i moravskim doseljenicima.
Na vanjskome planu ona nastavlja ambiciozne naume svojih prethodnika. U savezu s Prusijom i Austrijom komada Poljsku. Jedan od njezinih najpoznatijih ljubavnika, Grigorij Potemkin, sumnjivi gorostas, Turcima otima Krim. On sanja da će ponovo osvojiti čak i Carigrad i svoju ljubavnicu okititi krunom carice Istoka.
Katarina je navršila četrdesetu godinu, ali još uvijek osjeća »potrebe koje su je u mladosti tako silno uzbuđivale«. Deset godina mlađi od nje, Potemkin je raspalio svu njezinu neobuzdanu strast. U svako doba dana i noći ona mu šalje nježna pisamca: »Kakvim ste urokom zaludili glavu koju svijet smatra jednom od najboljih u Europi!«
Dakako, ljubav će se, kao i sve dosad, ugasiti, no Potemkin će do smrti 1791. godine ostati jednim od glavnih caričinih ministara. Je li bio tajno oženjen Katarinom? Nema dokaza. Ipak, zna se da će, nakon uloge caričina službenog ljubavnika, dobiti ulogu dobavljača za »caričin harem«. Svoju gospodaricu on obilato opskrbljuje mladim i snažnim mužjacima, često gardijskim vojnicima, koje carica »testira« na svojim dvorskim damama...
Možemo li ovdje govoriti o nimfomaniji? Ako poslušamo govorkanja, Katarinu je s godinama seks neosporno sve više opsjedao. Svoje ljubavne apetite zadovoljavala je na sličan način kao i muški vladari njezina vremena. U XIX će se stoljeću krepostan ženomrzac Pierre Larousse ljutiti na nju: »Veliku sramotu njezinoj vladavini (...) nanijele su sve one više nego istočnjačke laske, ta silna svita, ta beskonačna povorka ljubavnika, bez prekida ili barem stanke, do posljednjeg daha. U tom pogledu nadmašila je Luja XV, što je još sablažnjivije zato što je žena; to je zaista neizbrisiva mrlja koju ni najpredaniji panegiričari neće moći izbrisati.«
Dobro. Uz dvadesetak »stalnih« ljubavnika - Zavadovski, Zorič, Korsakov, Lanskoj, Arkarov, Jermolov, Mamonov, Zubov... - vjerojatno je postojala i bezbrojna bezimena kohorta noćnih družbenika.
»Njezini tajni užici bili su mnogo češći«, svjedoči jedan suvremenik. »A žrtve su birane među najsnažnijim muškarcima iz vojske i iz grada, bez obzira na njihov položaj i stalež.« Katarina Ruska očito je bila žderačica muškaraca. To nam potvrđuje i »Erotski kabinet« u izdvojenom dijelu njezina privatnog stana u Carskome Selu. Te sobe, danas prazne, tada su bile vrlo neobično dekorirane: stol s nogama u obliku falusa u erekciji, drvenarija izrezbarena bestidnim reljefima ženskog spolovila... Sve to posoblje, koje su pokrali nacisti u Drugom svjetskom ratu, danas je uništeno ili izgubljeno u privatnim zbirkama.
Revolucija 1789. godine srušit će sve Katarinine iluzije. Francuska, kojoj se ona beskrajno divila, za nju je preko noći postala »jazbinom razbojnika«. S navršenih šezdeset godina, »prosvijećena« carica preobražava se u stjegonošu apsolutizma. Izjavljuje da je »plemkinja po zanimanju«. Iz svoje galerije izbacuje Voltaireovu bistu. Vrata Rusije širom otvara doseljenicima i nezaprisegnutim svećenicima, uz uvjet da se odreknu demokratskih načela. Spremna je poslati vojsku na revolucionare, kad ju 17. studenog 1796. godine sruši moždani udar. Prema jednom pornografskom pamfletu, objavljenom na francuskome jeziku, nezasitna carica zapravo je umrla za protuprirodnog snošaja s konjem iz svoje konjušnice!
Naravno, ta uporno ponavljana anegdota posve je neutemeljena. Katarinu nalaze onesviještenu na zahodu u Carskome Selu i nakon trideset i sedam sati kome ona umire. »Žalostivo je zavapila, što se čulo do susjednih dvorana. (...) Nije davala znaka da trpi, osim u trenutku kad je izdahnula. Smrt joj je, čini se, bila blažena baš kao i carevanje.«

XIII. KAROLINA OD BRAUNSCHWEIGA


(1768-1821)
Neuljudna i neobuzdana



KRIVA ili nevina? Žrtva odvratna muža ili bestidna razvratnica? Kakva je bila prava Karolina od Braunschweiga, supruga Georga IV, kralja Velike Britanije? Vjerojatno ni kreposna kraljica, kakvom ju žele prikazati njezini poklonici, niti pokvarena, kako tvrde njezini protivnici...
Rođena 17. svibnja 1768. godine, Karolina Amalija Elizabeta druga je kći Karla II vojvode od Braunschweig-Wolfenbuttela, autora zlosretnog Manifesta iz 1792. godine, koji će Luja XVI stajati krune i života. Njezina majka, vojvotkinja Augusta, starija je sestra engleskoga kralja Georga III. Odgoj u prilično neusiljenoj atmosferi na očevu dvoru dat će joj slobodu u ophođenju, što će ju kasnije iznijeti na zao glas. Kad joj je bilo četrnaest godina jedan ju je posjetitelj opisao kao »živo i lijepo dijete sjajne kose što joj u loknama pada niz vrat, usana poput ružina pupoljka«. Nekoliko godina kasnije i Mirabeau nalazi da je »ljupka, duhovita, lijepa, živa i nestašna«.
Uza sve te odlike, Karolina ne uspijeva naći supruga ni na jednom njemačkom dvoru. Već joj je dvadeset i šest godina i njezina majka odlučuje udati ju za njezina njemačkog bratića, princa od Walesa. Prinčev rođak, lord Malmesbury, poslan je u Braunschweig da ugovori zaruke. Čini se da ga se uopće nije dojmila ta već zrela djevojka za koju kaže da ima »bezizražajno lice, lijepe oči, lijepe ruke, zube kako-tako, ali već se počinju kvariti, lijepu kosu, ugodno poprsje, premda malo okraće, i ramena koja Francuzi nazivaju 'veslačkima'.« Karolina se ne skanjuje nepristojno se izražavati, a engleski govori s jakim njemačkim naglaskom. »Vojvoda (...) mi kaže«, nastavlja Malmesbury, »da njegova kći nije glupa, ali je nerazumna.«
A ljubavnica Karla II, gospođica Hartzfeldt, dodaje: »princeza Karolina (...) nije loša, ali nema takta i nepromišljena je. (...) Uvijek su ju vrlo strogo držali, kako i treba. Puštena s lanca, bez ikakve stege, ići će iz gluposti u glupost. Ima dobro srce, no na jeziku je nepromišljeno brza. Bezazleno prilazi nepoznatim ljudima, otvoreno razgovara, zbog čega joj pripisuju namjere koje njoj nisu na kraj pameti. (...) Osim toga, jako je tašta.«
U razgovoru s budućom princezom od Walesa, Malmesbury primjećuje da je nemarna prema svojoj toaleti: »Znam da nosi debele vunene podsuknje, platnene košulje, pamučne čarape i da rublje niti mijenja niti dovoljno često pere. Nečuveno je koliko je u tom pogledu njezina majka, koja je ipak Engleskinja, zanemarila njezin odgoj. Upozorio sam ju da se ne smije hvaliti što na svoju toaletu potroši tek nekoliko minuta. Žene njezina položaja moraju dugo i pomno obavljati svoju toaletu, rekao sam joj i dodao da je princ od Walesa na to posebno osjetljiv.«
A princ od Walesa, zapravo, uopće nije oduševljen ni samom idejom o vjenčanju. Navodno je još prije desetak godina sklopio tajni brak s izvjesnom gospođom Marijom Fitzherbert, što ga ne sprečava da se u javnosti pokazuje s ledi Jersey, svojom službenom ljubavnicom. No, princ zapada u dugove, vjerovnici mu prijete sudom. A njegov otac, kralj Georg III, namirit će njegove dugove samo ako sklopi valjani brak. Stoga je, kad mu je predložena Karolina, navodno izjavio: »Ta prokleta njemačka Frau dobra je kao i svaka druga!«
Zaručnica, dakle, stiže u London 5. travnja 1795. godine. Njezin pratilac, nezaobilazni grof Malmesbury, opisuje susret s princem od Walesa: »Prema etiketi, uvodim princezu u salon u kojemu on čeka, i sam je. Princeza se, kako sam ju naučio, duboko klanja. On ju prilično ljupko podigne, poljubi, sve bez riječi, a onda joj okrene leđa i povuče se u kut salona. Odanle me zazove i reče: 'Harry, ne osjećam se dobro. Dajte mi, molim vas, čašu whiskyja.'
Ja odgovaram: 'Gospodine, možda bi bilo bolje da popijete čašu vode.' A on će bijesno: 'Idite do đavola! Laku noć, idem kraljici.' I izađe iz salona. Ostavši sama, zapanjena je princeza rekla: 'Mili Bože, je li princ uvijek tako neljubazan? Uostalom, predebeo je i uopće nije lijep kao na slici.'«
Žalostan početak koji nije obećavao budućnost njihovoj »romanci«! Svadbena ceremonija ipak je održana, kako je i bilo predviđeno, tri dana kasnije u kraljevskoj kapeli Saint-James. Princ je mrtav pijan, opasno se ljulja i neugodno štuca te nadbiskup mora skratiti obred. Nastavak je još žalosniji. Mnogo godina kasnije, Karolina će povjeriti svojoj dvorskoj dami, ledi Charlotte Campbell: »Zamislite supruga koji je na vlastitome vjenčanju do večeri pijan kao čep, čovjeka koji najveći dio svoje prve bračne noći provodi na kornižu kamina, na koji se srušio i gdje sam ga ostavila. I da me tko u tom trenutku upitao: 'Biste li sve opet ponovili na isti način ili da vas radije ubiju?', odabrala bih smrt. Naposljetku, prije ili kasnije, svi ćemo umrijeti. A dva puta proživjeti takav bijedan život, o Bože, nikada!«
Kružile su razne priče o zbivanjima te kobne noći. Georg IV o tome je govorio samo kad bi se jako naljutio. Je li spavao na divanu, kako je davao naslutiti, ili je prespavao na kornižu kamina? Je li ga odbila Karolinina sumnjiva intimna higijena ili se uvrijedio kad je otkrio da nije djevica? Priča se još da je ledi Jersey dala ženi svoga ljubavnika afrodizijak koji je, navodno, imao laksativno djelovanje. U tom bi slučaju prinčeva odbojnost mogla biti razumljiva...
U svakom slučaju, princ je od prvoga trenutka zamrzio nesretnu Karolinu. Da ju ponizi, svoju ljubavnicu ledi Jersey nameće joj kao dvorsku damu. Dva mjeseca nakon vjenčanja, unajmljuje raskošan stan za gospođu Fitzherbert. U nedavno otkrivenom pismu Georg IV povjerava da je sa svojom zakonitom suprugom ukupno samo tri puta spolno općio. Ta tri puta bila su dovoljna da Karolina 7. prosinca 1796. godine donese na svijet kćer Charlottu Augustu.
Nekoliko tjedana nakon poroda, princ od Walesa obavještava svoju suprugu da su njihovi bračni odnosi završeni, on želi službenu rastavu. Karolina će dati svoj pristanak uz samo jedan uvjet: mora joj uputiti pismeni zahtjev i vlastoručno ga potpisati. »Ne možemo upravljati svojim osjećajima«, piše on. »I nije pravedno da jedno drugo mučimo samo zato što nam priroda nije podarila ista nagnuća...«
Otada će princezu od Walesa prisiljavati da se drži podalje od dvora. Suprug će joj čak braniti da viđa njihovu kćer. Godine 1799. Karolina prelazi u privatni dvorac, Pagodu pokraj Blackheatha, gdje će razuzdanim životom skretati na sebe pažnju. Njezina okolina svjedoči o velikoj slobodi duha i običaja. Prima mnoge političare, od koji neki iz salona prelaze u princezinu ložnicu. Tako će biti sa sir Thomasom Lawrenceom, Georgeom Canningom, ili pak admiralom sir Sidneyem Smithom. Toliko je Karolininih ispada da joj javno mnijenje na kraju pripisuje i nezakonito dijete. Nije li običavala uzimati siročad pod svoju zaštitu? Nije li mali William Austin, kojega obasipa posebnom ljubavlju, njezin u preljubu začet sin?
Na jednu, očito lažnu prijavu, imenovana je 1806. godine istražna komisija. Lady Duglas, bivša Karolinina prijateljica, izričito tvrdi da je princeza tajno rodila dječaka kojega je sama u tajnosti i odgojila. Ironijom povijesti, za tu »delikatnu aferu« zaduženo je više ministara, među njima i državni tajnik, grof Spencer, pradjed jedne druge princeze od Walesa, Diane, čija je sudbina neobično slična sudbini supruge Georga IV. Nakon zrela razmišljanja, članovi komisije će zaključiti da je Karolina nedužna, ali će istaknuti da se lakoumno ponaša.
Godine 1810. Georg III tone u demenciju. Namjesništvo je povjereno princu od Walesa. Uzalud Karolina prosvjeduje, uzalud u tisku objavljuje otvoreno pismo, Krunski savjet ne ukida joj zabranu da vida kćer Charlottu. Princeza traži da Donji dom »potpuno i javno istraži sve njezine postupke od dolaska u Englesku«. No, vlada naprasno prekida to sramotno natezanje.
Budući Georg IV više nego ikada želi prekinuti vezu s onom koja mu je ipak zakonita supruga. Kada 1814. godine u Englesku dođu car Aleksandar I i pruski kralj, Karolina neće biti pozvana ni na jedno primanje. Da ju skine s vrata, regent joj na rentu doznačuje dodatak od trideset i pet tisuća livri godišnje i dopušta joj da otputuje...
Nakon Napoleonova pada ponovo je otvoren pristup kontinentu. U ljeto 1814. godine princeza od Walesa vraća se u Njemačku i Braunschweig svoga djetinjstva. U Meinzu odsjeda u svratištu Tri Krune pod imenom »vojvotkinja Cornouailles«, koje u XXI stoljeću nosi jedna druga kraljevska supruga, Mrs. Camilla Parker-Bowles. Karolina se nekoliko tjedana zadržava kod princeze od Wurtemberga, zatim se spušta u Švicarsku, pa u Italiju. U listopadu, u Rimu, papa Pio VII prima ju u audijenciju. Posjećuje Canovin atelje, a Lucien Bonaparte, princ od Canina, poziva ju na veliku proslavu. U Napulju ju, jednako veličanstveno, prima Joachim Murat, koji još nije izgubio prijestolje.
»Ovdje sam od 8. studenog, piše ona. (...) Kralj Murat je lijep, veseo, uvijek milostiv i velikodušan, božanstveni dobročinitelj. U svakom mi je pogledu dobro. Društvo je birano, ima mnogo lijepe gospode i prelijepih žena. (...) Nisam dobila pismo od kćeri i to me jako rastužuje, jer sam joj od odlaska pisala više od sto puta. Da nema te oštre boli što mi razdire srce, bila bih dobro, ali, takav je život. Kad jedna nevolja prođe, za njom odmah dolazi druga.«
No, čini se da lutajuća princeza ipak nalazi malo utjehe. U Milanu je uzela u službu nekog Bartolomea Pergamija - ili Bergamija - pustolova sumnjiva porijekla. Taj će se od običnog teklića i livriranog sluge strelovito uzdignuti na položaj prvog komornika. Po svemu sudeći, on je do sitnih noćnih sati opsluživao svoju gospodaricu...
U Napulju se snaha Georga III razmeće svojim bonapartizmom. Navodno organizira zabavu u čast svoga domaćina. »Proslava se održavala u jednoj javnoj dvorani«, izvještava grofica Boigne. »Kad je stigao Murat, dočekala ga je grupa najljepših Engleskinja kostimiranih u boginje s Olimpa. (...) Najsmješnije odjevena Slava, koju je predstavljala princeza, polako mu je prišla, uzela pero iz krila Uglednice i na sliku koju je ova držala velikim zlatnim slovima upisala imena bitaka u kojima se Murat proslavio. Publika je pljeskala pucajući od smijeha; napuljska kraljica slegnula je ramenima. Murat je bio previše pametan da bi se uzrujavao, no princeza je tu maskaradu shvatila ozbiljno, kao pohvalu predmetu svoje žudnje i dostojanstvenu nagradu sebi samoj.«
Nešto kasnije, princeza se ponovo vraća na sjever. U Parmi posjećuje bivšu caricu Mariju Lujzu. Svojim ulaskom u Genovu daje gospođi Boigne povoda za jednu od najživopisnijih stranica njezinih Memoara: »U neku vrstu pozlaćena sedefasta faetona u obliku morske školjke, izvana obojena živim bojama, podstavljena plavim baršunom, ukrašena srebrnim resama, koji su vukla dva jako mala šarca, a vodilo ih je dijete odjeveno u operetnog amora, u trikou boje kože, sa šljokicama, zavalila se debela žena od pedesetak godina, niska, okrugla, preplanula. Nosila je ružičasti šešir sa sedam ili osam ružičastih pera što su lepršali na vjetru, ružičastu, jako dekoltiranu bluzu, kratku bijelu suknju koja joj nije pokrivala ni koljena, tako da su se vidjele debele noge u ružičastim čizmicama. Ružičasti šal, koji joj je stalno klizio, upotpunjavao je kostim.
Ispred kočije je na malome konju, sličnom upregnutima, jahao visok lijep muškarac odjeven u kralja Murata, a nastojao ga je oponašati i držanjem i pokretima, te za njim dva konjušara u engleskoj livreji, na konjima iste pasmine. Ta napolitanska zaprega bila je Muratov poklon princezi od Walesa, koja se kočoperila u tom smiješnom kostimu i čudnoj pratnji. Cijelo to jutro, a i sljedećih dana, viđali su je po ulicama Genove.«
Sa svojom pretjeranom šminkom, ekstravagantnim perikama i vrtoglavim dekolteima princeza od Walesa ubrzo postaje ruglom Europe. Viđaju je u Veneciji, na Boromejskim otocima, na San Gothardu ili na obalama jezera Como. U studenome 1815. godine odlazi na krstarenje oko Elbe i Sicilije. U Palermu ona za Pergamija uspijeva ishoditi naslov »baruna od Franchine«, a groficu Oldi, sestru bivšega sluge, promiče u dvorsku damu. Karolina na pulaki plovi Sredozemljem, razgleda Tunis i ruševine Utiqa, zatim Atenu, Carigrad, Efez i Jeruzalem. U Svetome gradu utemeljuje vlastiti viteški red pod zaštitom svete Karoline, a u Pergamu si samozvano dodjeljuje dostojanstveni naslov velikog meštra.
Godine 1817. lutajuća princeza je shrvana zbog gubitka kćeri jedinice, Charlotte udate za Leopolda von Sachsen-Kobourga -budućeg kralja Belgije - koja je umrla pri porodu. Tri godine kasnije, smrću Georga III, Karolina je pravno nova kraljica Engleske. Usprkos svemu što joj se pripisuje, ona je odlučila iskoristiti to svoje pravo!
Ne treba ni spominjati da novi kralj, Georg IV, nije spreman uzmaknuti. Njegovi uhode i istražitelji obavještavali su ga o Karolininim ludostima i, premda ni sam nije uzor kreposti, ne želi čuti za takvu suprugu. Ona se u Rimu okitila naslovom engleske kraljice. U Ankoni obznanjuje da se vraća u svoje kraljevstvo, gdje će se javno opravdati. Zahtijeva da joj se stavi na raspolaganje jedna palača: »Engleska je moj dom, vraćam se. Otpustila sam svoj talijanski dvor, zadržala sam samo mali broj ljudi da me doprate do Engleske. Ukoliko mi bude odbijena Buckinghamska, Marlborough, ili bilo koja druga palača, smjestit ću se u neki dvorac dok moji prijatelji ne nađu prikladnu kuću u koju ću biti primljena. Šaljem u Englesku glasnika da za tu svrhu izvrši sve potrebne pripreme.«
Da izbjegne skandal, Georg IV joj preko svojih ministara nudi godišnju rentu od pedeset tisuća livri, samo neka ostane u izbjeglištvu. Lord Hutchinson odlazi u Saint-Omer, no ondje ga dočekuje odlučno odbijanje. Karolina s prezirom odbija ponudu. Sjeda u kočiju i odlazi u Calais.
Nakon šest godina izbivanja, 6. lipnja stiže u Dover. Izražavajući osjećaje naroda, gradske joj vlasti dolaze čestitati u ime njezinih »smjernih i vjernih podanika«. Kočija joj je ispregnuta, narod ju nosi. Put do Londona je trijumfalan. S obje strane ceste tiska se zbijena svjetina, nagrnula iz okolnih sela, i uzvikuje: »Živjela kraljica Karolina! Zauvijek kraljica Karolina!« U glavnome gradu doček je još veličajniji. Kliču joj sa svih prozora. A kad Karolina prolazi ispred kraljevske palače, uzvici 'hura' postaju zaglušni.
Stjeran u škripac, ministarski kabinet odlučuje pustiti neka pukne bruka. Ako mora iznositi »neugodna otkrića«, iznosit će ih. Poruku u tom smislu Georg IV šalje Domu lordova: »Njegovo je Veličanstvo željelo da se rasprave koje njegovu narodu mogu biti samo mučne, a njoj će i biti, vode u tajnosti kabineta, no povratak kraljice u Englesku nije mu ostavio tu mogućnost.«
Da izbjegne publicitet oko ove delikatne afere, premijer, lord Liverpool, traži da ju ispita odbor od petnaest ljudi izabranih među članovima Parlamenta. Jer, »pitanje preljuba počinjena izvan zemlje, sa strancem, po građanskome pravu samo je uvreda«...
Ali Karolina, uz jaku podršku javnog mnijenja i liberalnog tiska, posredstvom svoga odvjetnika baruna Broughama, pridobiva Donji dom. Vratila se u Englesku da dobije javnu zadovoljštinu, a ne da joj sudi tajni odbor! Međutim, ministarski kabinet odbija njezin zahtjev pozivajući se na »dostojanstvo krune i državni interes«. Tada kraljica preko lorda Dacrea podnosi molbu s izjavom da se spremna sama obraniti pred lordovima. Grof od Liverpoola, pak, ulaže bili - zakonski prijedlog - da se Karolini oduzmu »naslovi, povlastice, prava i prednosti kraljice i supruge kralja na prijestolju«. Ako prijedlog bude izglasan, Georg IV bit će oslobođen tog užasnog braka. Uostalom, nije li se Karolina na očigled cijele Europe pokazivala s ljubavnikom niska roda? »(Nije li), zaboravljajući svoj položaj, svoje dostojanstvo, zanemarujući svoje dužnosti prema suprugu i prema sebi samoj, na različitim mjestima održavala kažnjive i preljubničke odnose s rečenim Bartolomeom Bergamijem?«
Postupak započinje 20. kolovoza 1820. godine. Znatiželjna masa gura se oko Westminsterske palače, ali u dvoranu smiju ući samo pripadnici plemstva i novinari. Slijedi povorka svjedoka optužbe. Njezina sobarica tvrdi da se jedne večeri u Napulju, izašavši iz opere, Karolina »rano vratila kući i, pošto se tobože povukla u svoju ložnicu, otišla je u Bergamijevu spavaonicu...« Indiskretna služavka je »sutradan pažljivo pregledala u kakvome je stanju kraljičina postelja, a u kakvome Bergamijeva. Rezultat tog ispitivanja bio je dokaz da je preljub izvršen, jer mali putni krevet u kojemu je Njezino Veličanstvo običavalo spavati uopće nije bio zgužvan, a u Bergamijevoj postelji bili su vidljivi otisci dviju osoba. Osim toga«, prema iskazu iste svjedokinje, »u krevetu su otkriveni mnogi znakovi koji nedvojbeno odaju što se događalo te noći.«
Takve brbljarije nisu nikoga ni u što uvjerile. Optužba na koncu nije u stanju dokazati flagrantni delikt, premda Karolinino ponašanje ukazuje da ima »ozbiljnih indicija«. Zaludu glavni solicitor smatra da su se »princeza i teklič Bergami očito ponašali kao ljubavnici, odnosno, danju kao muž i žena, a noću radili sve što je u njihovoj moći da se ne odvoje«.
Pritom, obrana njezina branitelja Henryja Petera Broughama, koja traje dva dana, rijetko je krasnorječiva: »Napadnute su nevinost i čistoća moje slavne klijentice, ali ja čvrsto vjerujem da će se sramotni pokušaji njezinih klevetnika okrenuti protiv njih samih. (...) Zar ćete vi, koji ste u ovome času najviši od engleskog zakona priznat sud, na temelju iskaza tako gnjusnih, tako besramnih krivokletnika, potvrditi ovu čudovišnu optužbu, optužbu kojoj je cilj ukaljati čast engleske kraljice? Što će reći engleski narod, što će reći svijet ako na temelju ovakvih dokaza, vi koji ste i suci i zakonodavci, prihvatite bili kojim bi zauvijek bila osramoćena jedna nedužna žena?«
Je li Karolina zaista bila kriva, ili samo jako nepromišljena? Uglavnom, lord Liverpool odustaje od postupka. Ali kraljica ne misli da je dobila zadovoljštinu. Ona želi sudjelovati na krunidbi onoga koji je, usprkos i protiv svega, i dalje njezin suprug. Georg IV ne popušta, što ponovo izaziva njezin bijes, te odgovara buntovničkim proglasom: »Zakon je samo krinka za tiraniju, a vlast instrument despotizma!«
Na dan krunidbe, 19. srpnja 1821. godine, Karolina već u šest sati ujutro odlazi iz svoga doma u Westminstersku opatiju. Zabranjen joj je ulaz, ona se dostojanstveno povlači. Njezin posljednji službeni akt bit će pismo koje sutradan upućuje canterburyjskom nadbiskupu, u kojemu ga obavještava da i ona želi biti okrunjena. Već dugo bolesna, slomljena tom zadnjom uvredom, samo nekoliko dana kasnije, 7. kolovoza, Karolina umire. Prema njezinoj želji, tijelo joj počiva u katedrali u Braunschweigu, možda jedinome gradu u kojemu je bila uistinu sretna...

XIV. IZABELA II. ŠPANJOLSKA


(1830-1904)
Hrabra i nestalna



POVRATKOM Ferdinanda VII na prijestolje, 1814. godine, započinje jedna od najmračnijih vladavina u povijesti Španjolske. Krvava tiranija, poduprta najcrnjim vjerskim mračnjaštvom, osvaja latinsko-američke kolonije. Treći put udovac, klimava zdravlja, taj Sire tužnog lika još uvijek nema potomstva. Stoga se 8. prosinca 1829. godine ponovno ženi, i to vlastitom nećakinjom, Marijom Kristinom Bourbon Sicilskom, sestrom vojvotkinje de Berry. Nasljednici Karla V nikada se nisu bojali posljedica krvnih veza!
U ožujku 1830. godine mlada je kraljica već trudna. Ferdinand tada ukida salijski zakon, koji je u prethodnom stoljeću nametnuo Filip V, vojvoda d' Anjou i unuk Luja XIV, utemeljitelj španjolske dinastije Bourbona. Time će dijete koje se treba roditi, bila kći ili sin, moći naslijediti krunu.
U Palacio Oriente u Madridu, 10. listopada 1830. godine, upravo se i rađa mala infantkinja. Krštena Izabela, kao zakonita nasljednica prijestolja nosi naslov princeze od Asturije. I kada je tri godine kasnije, 29. rujna 1833. godine, preminuo Ferdinand VII, ona je proglašena kraljicom Izabelom II. Namjesništvo je povjereno njezinoj majci Mariji Kristini.
Međutim, Don Carlos, mlađi brat pokojnoga kralja, ne kani dopustiti da ga se samo tako liši njegovih prava. Sebe smatra »Njegovim Veličanstvom Karlom V«, legitimnim kraljem Španjolske i Indije. Oko sebe okuplja visoko svećenstvo i pristaše apsolutizma, ali i Baske i Katalonce koji žele sačuvati svoje tradicionalne sloboštine. Liberali, naprotiv, podupiru namjesnicu Mariju-Kristinu i sebe nazivaju »kristinistima«.
Tako započinju tri karlistička rata, koji će pola stoljeća razdirati Španjolsku. Prvi će trajati sedam godina. Kraljica Marija-Kristina mora, 1840. godine, bježati u Francusku. Osramoćena tajnim brakom s Fernandom Munozom, bivšim narednikom i sinom neke seljanke, trgovkinje duhanom, izgubila je poštovanje i podršku naprednjaka. Taj će polutajni par imati osmero djece! Novinari su se rugali: »Namjesnica je dama koja je udata tajno, a trudna javno.«
Cortesi su vlast povjerili generalu Baldomeru Esparteru, koji se istaknuo u borbi protiv Don Carlosa i dobio naslov »vojvode Pobjede«. Ali, u Španjolskoj XIX stoljeća ništa nije duga vijeka! U srpnju 1843. godine general Manuel Ramon Narvaez vojnim udarom ruši Espartera i uvodi diktaturu. Četiri mjeseca poslije toga, Izabela II, stara trinaest godina, proglašena je punoljetnom. Marija Kristina je vraćena na vlast. Njezin je brak ozakonjen, a Mufioz uzdignut na dostojanstvo vojvode od Riansaresa i španjolskoga granda.
Mladoj kraljici, baš kao i njezinoj mlađoj sestri Lujzi Fernandi koja je rođena 1832. godine, treba naći supruga. To je državno pitanje, no ubrzo postaje i međunarodnim! Francuski kralj Luj Filip i engleska kraljica Viktorija na kraju će se složiti da Izabelu treba udati za njihova rođaka, don Francisca de Asis de Borbon, vojvodu Cadiza, koji je zbog homoseksualnih sklonosti dobio nadimak »Paquita«. Britanske novine nazivaju ga »impotentnim tupoglavcem«. Čini se da je zaista imao neku malformaciju urinarnog kanala. Mokraćovod mu nije išao do kraja, nego je završavao u korijenu penisa, tako da je morao mokriti čučeći! Namirisan, kržljav, bigotan i namazan pomadama, Francisco de Asis nikako se nije mogao dopasti budućoj mladenki. Uostalom, posao »će biti obavljen bez njezina pristanka, nauštrb njezine sreće, protiv časti i protiv morala«, piše jedan njezin biograf.
Marija-Kristina, navodno, ipak nije htjela vršiti pritisak na svoju kćer. Kada je primila u audijenciju Bressona, francuskog ambasadora, nije mu sakrila svoju odvratnost prema tom »rođaku za kojega se ne zna je li uopće muškarac«: »Jeste li ga vidjeli, jeste li ga čuli? Ti bokovi, taj hod, taj piskutavi glas... Nije li to pomalo zabrinjavajuće, malo čudno? I da je s dvadeset i četiri godine još uvijek djevac!«
Međutim, kraljica majka promijenila je mišljenje. A Izabela je prolila galon suza, lupala nogama i na kraju pokorno pustila da ju odvedu pred oltar. Na svoj šesnaesti rođendan, 10. listopada 1846. godine, Izabela II udaje se za upitnoga Francisca de Asisa, dok se njezina sestra, bolje sreće, istoga dana udaje za privlačnijeg vojvodu de Montpensiera, sina Luja Filipa. S deset dana slavlja i predstava, vatrometima i koridama pred Madridom se pokušava zataškati neobičnost tog braka.
Od samoga početka Izabela i »Paquita« obostrano osjećaju veliku odbojnost. Zbog kašnjenja posluge, dvorac La Granja, u kojemu će provesti medeni mjesec, nije pripremljen. Sami moraju prostrti postelju, ne mogu naći plahte, pokrivaju se zavjesama iz sobe. Sjećajući se te nezaboravne noći, Izabela će mnogo kasnije povjeriti jednom prijatelju: »Što bi mislio o muškarcu koji je na sebi imao više čipke od mene?«
Razočarana takvim suprugom, Izabela brzo traži utjehu u naručju drugoga. Sa svojim malo odviše punim obrazima, crvenima od neke kronične kožne bolesti, više je nego osrednje ljepote. Ali zato plavozelene oči, malko izbuljene, daju mladoj kraljici izraz pronicljive, čak izazovne inteligencije. I inače, ne manjka kandidata koji ju žele tješiti!
»Lijepi general« Francisco Serrano bez sumnje je prvi primio njezine milošte. Idila je do te mjere indiskretna da je Francisco de Asis, »kralj suprug«, posumnjao. Ljutito se povlači u palaču Prado. Serrano je premješten u Aranjuez... Izabela juri za njim!
U kolovozu 1847. godine Francisco de Asis, dobar kralj, prvi pruža ruku pomirenja. Ako će se njegova supruga »dostojno i pristojno« ponašati, on će zažmiriti. Što znači, ako bude obzirna prema njegovu položaju jer, kako je objasnio svome ministru unutrašnjih poslova: »htjeli su uvrijediti moje supružansko dostojanstvo, a to je tim gore što ja ne postavljam velike zahtjeve. Znam da me Izabela ne voli i opraštam joj, jer naš je brak sklopljen zbog državnih interesa, a ne iz uzajamne naklonosti. U tom sam pogledu to tolerantniji što ni ja nju nisam mogao zavoljeti. Da su čuvali formu, ne bi mi smetalo što ima ljubavnika. Ali znaš, nije me trebalo vrijeđati. Senor Serrano mora nestati. Nepristojno je govorio o meni. To ne dopuštam.«
Izabela, dakle, smije i dalje skupljati ljubavnike, samo njezini ljubavni izleti moraju biti manje bučni! Da se spasi privid, Serrano je imenovan zapovjednikom Granade. A kraljica je pustila nekoliko suza, koje je brzo osušio plamen novog ljubavnika. Izabelino srce prvo osvaja neki Valldemosa, učitelj glazbe. Jer, ako želite osvojiti kraljicu, morate biti ili časnik ili umjetnik! Kad padne noć ona često šmugne iz palače i do zore pleše, inkognito, na kakvoj verbena, prigodnoj proslavi u četvrti.
U listopadu 1848. godine, nakon Valldemosa i mnogih drugih, Izabela baca oko na privlačnog markiza Bedmara, koji se potajno nastanjuje u malome apartmanu ispod kraljičine sobe. Francisco de Asis opet izigrava uvrijeđena muža i prijeti da će dati »na kraljičin balkon objesiti sve njezine ljubavnike«. Balkon sigurno ne bi bio dovoljno velik...
Dana 14. veljače 1850. godine premijer Narvaez obavještava cortese da je kraljica »vrlo vjerojatno ušla u peti mjesec trudnoće«. Ma što mislio o tome, Franciscu de Asisu nije na kraj pameti ne priznati to nevjerojatno očinstvo: »Time bih samome sebi prerezao grkljan. (...) Ako mi kraljica podari sina, zakonitog nasljednika Krune, bit ću netko u očima Španjolaca. Ako ne, ja sam ništica.«
Dijete se rađa 12. srpnja 1850. godine. Dobiva ime Ferdinand, odmah nakon krštenja umire. Francisco de Asis daje izraditi gipsani i voštani odljev maloga leša. Možda želi otkriti sličnost s pravim ocem... Sljedeće godine, 20. prosinca 1851., kraljica donosi na svijet djevojčicu kojoj daje svoje ime. Već dvije godine njezin je ljubavnik živahan časnik don Jose Maria Ruiz de Arana. Svojski nagrađen što je zažmirio na jedno oko, Francisco de Asis ponosno na srebrnome pladnju pokazuje novorođenče dvoru. Poslije toga, lakoumna će kraljica španjolskim Bourbonima podariti još tri infanta i pet infantkinja. Samo će jedan dječak doživjeti zrelu dob: budući kralj Alfons XII, čije se očinstvo pripisuje kapetanu Enriqueu Puigu Moltou, jednom od mnogih vitezova u službi Njezina Veličanstva.
Dana 2. veljače 1852. godine Izabela je na blagoslovu nakon porođaja u crkvi Gospe iz Atoche, zaštitnice Madrida, kada ju ranjava stari franjevac iluminat Martin Marino. Na sreću, oštricu je iskrenuo fišbajn na stezniku, pa se kraljica izvukla s lakšom ranom. Šuška se, bez dokaza, da je atentat naručio »kralj suprug«. Kad bi se oslobodio svoje lakoumne supruge, Francisco de Asis mogao bi preuzeti namjesništvo u ime svoje malodobne kćeri, koja bi postala »Izabela III«...
U međuvremenu, reakcionari iskorištavaju situaciju. Raspuštaju cortese, obnavljaju monarhistički ustav. U ljeto, 28. srpnja 1854. godine izbija ustanak na čelu s generalom Leopoldom O'Donnellom. Kraljica majka Marija Kristina opet mora u izbjeglištvo. Nećemo nabrajati sve državne udare, pobune i pronunciamientos u kojima će se dvanaestak godina sukobljavati generali O'Donnell, Espartera i Narvaez i naizmjence osvajati i gubiti vlast. U takvim nestabilnim prilikama Izabelina je uloga sve više formalna. Ipak, 23. travnja 1868. godine umire Narvaez i kraljica daje u zadatak Gonzalesu Bravu da formira kabinet, u koji za ministra pomorstva, a zatim i za intendanta kraljevske palače postavlja Carlosa Marforija, svog trenutnog ljubavnika, jednog lijepog vojnika, sina talijanskog kuhara.
To nedostojno imenovanje bila je kap koja je prelila čašu. Izabela je odavno izgubila svu svoju popularnost. Njezin skandalozan život opće je poznat. Za boravka u San Sebastianu, 18. rujna 1868. godine sreće se s Napoleonom III. Ondje doznaje za pobunu flote u Cadizu, koju vodi general Juan Prim, a podržava ga njezin bivši ljubavnik Serrano. Kraljica mora bježati iz Španjolske. Prvo se sklanja u Pau, a zatim odlazi u Pariz. Iskorištava priliku i konačno se rastaje od Francisca de Asisa, koji se pak sa svojim ljubavnikom Menesesom smjestio u dvorcu d'Epinay-sur-Seine, na istoku glavnog francuskoga grada.
Nakon četvrt stoljeća stvarne vladavine, četrdesetak funkcija, više građanskih ratova i buna, dva atentata, neodređenog broja ljubavnika i deset trudnoća, Izabela je stekla pravo na zasluženu mirovinu. Doduše, još nije napunila četrdeset godina, no izgledom je već potrošena, umorna, izobličena od debljine, podbuhla lica izrovana ekcemom. Na kraju ona sama, 25. lipnja 1870. godine, »slobodno i dobrovoljno« abdicira u korist svoga jedinca, kojemu je trinaest godina. »Riješila sam se velikog tereta!« reći će bacajući se na sofu. Nakon jednog talijanskog kralja i kratkog republikanskog iskustva, Španjolska će 1874. godine Alfonsu XII vratiti majčino prijestolje.
Što se tiče Izabele, ona će poživjeti još trideset godina. »Grofica Toleda« živi u Parizu, u posebnoj, razmjerno skromnoj palači nedaleko avenije Kleber, koja je u njezinu čast prekrštena u »palaču Kastilja«. U njoj će, u zimu 1883/84. godine, primiti Francisca Serrana. »Lijepi general« izgubio je svu svoju privlačnost te kraljica sa svojstvenom joj neusiljenošću uzvikuje: »Kako si ostario! Bože kako si ostario!«
Španjolce, koji joj se sve rjeđe dolaze pokloniti, svrgnuta vladarica pita: »Što mislite o mome sinu?« Poslije, nakon smrti Alfonsa XII i posthumnog rođenja Alfonsa XIII: »Što mislite o mome unuku?« A kada za svoj stol posjedne ambasadora Leona de Castilla, podrugljivo će mu dobaciti: »Znam što misliš! U sebi kažeš: 'zauzeo sam mjesto Francisca de Asisa.' Mogu ti reći da to uopće nije teško!«
Izabela polako, u društvu svoje dvorske dame, vojvotkinje Almodovar, i komornika grofa Parcenta, zalazi u godine. Posljednji ljubavnik razvedrava njezin suton. Svojom besprijekornom odanošću taj Haltmann, Židov iz središnje Europe sa zavodničkim brkom, gomila funkcije tajnika, rizničara, upravitelja i povjerenika. S vremena na vrijeme Izabela odlazi u Epinay, gdje boravi sve smežuraniji Francisco de Asis, s »izrazom izblijedjele lutke«. On će se ugasiti u gotovo osamdesetoj godini, 17. travnja 1902. Izabela će za njim u grob dvije godine kasnije, 9. travnja 1904. Prehladila se kad je, nekoliko dana ranije, primala bivšu caricu Eugeniju, još jednu relikviju jednog bivšeg doba.

XV. MARIJA BONAPARTE


(1882-1962)
Slobodna i nezadovoljena



U francuskoj kraljevskoj obitelji žene su često bile na zlu glasu. Moramo li spominjati izmišljene preljube Leticije Ramolino, slavne »Gospođe Majke« koja je navodno začela Napoleona, ili nekog od njegove braće, u tajnoj vezi s grofom Marbeufom, guvernerom Otoka ljepote?
A tek svima poznati nestašluci buduće carice Josephine, rođene Rose Tascher de la Pagerie? Ta sladostrasna sanjarka, Kreolka s Martiniquea koja je postala caricom, nikada nije škrtarila na svojim čarima. Vesela udovica poslije smrti prvoga supruga, Aleksandra de Beauharnaisa, giljotiniranog za Terora, unovčujući svoje draži krči put do vlasti. Ljubavnica, između ostalih, i zavjerenika Barrasa, oko joj zapinje za jednog mladog korzikanskog vojnika neugledne vanjštine, ali u kojemu ona naslućuje velike mogućnosti. Dana 9. ožujka 1796. udovica Beauharnais ustupa mjesto generalici Bonaparte. Postat će suprugom Prvoga konzula, zatim francuskom caricom. Njezina kći Hortenzija poći će majčinim stopama. Protiv volje će biti udana za Luja Bonapartea, mlađeg Napoleonova brata, vječnog bolesnika načeta posljedicama sifilisa. Iz osvete takvoj zloj sudbini, ona se sa svom strašću predaje zagrljajima Charlesa de Flahauta, okorjela zavodnika, kopileta de Talleyrand, kojemu rađa nezakonito dijete, budućeg vojvodu de Mornyja.
Moramo li spominjati Paulinu Borghese, vatrenu carevu sestru koja gola pozira kiparu Canovi i skuplja ljubavnike? Ili princezu Mathildu, koja se propustila udati za svoga rođaka, budućeg Napoleona III, a poslije će, rastavljena od supruga Anatola Demidoffa, živjeti u suložništvu s kiparom Alfredom de Nieuwerkerkeom...
Kako se proslaviti kad nam je rođenjem suđeno da nosimo ime najvećeg čovjeka u povijesti Francuske... i pritom pripadamo ženskome spolu? Princeza Marija voljela je reći: »Ako itko ikada napiše moju biografiju, neka ju naslovi Posljednja Bonaparte. Moji rođaci po kraljevskoj lozi sami su Napoleoni.« Kao carevoj prapranećakinji, pripala joj je čast da bude samo princeza poput svake druge i da, u klopci raskoši i konformizma svoje kaste, pomodarstvom potiskuje frustracije. Prije nego što je strgnula veo privida, morala je voditi teške borbe, katkada posrtati i, uz opasnost da se izgubi, osloboditi se predrasuda jednog jako uskogrudnog svjetonazora. Možda je samo nastavljala buntovnu tradiciju svoje loze? Međutim, ono za što se ona hrabro i nepopustljivo borila nije tražilo ničiju krv. Jer njezina su sunca Austerlitza sjala nad još uvijek mračnim poljima psihe.
Ako tome dodamo njezino uvjerenje da je ljudska narav nasljedna, Marija zna komu duguje svoju. Uz strastvenost svoga praprastrica, Napoleona I, još je više naslijedila neukrotivost svoga prapradjeda Luciena Bonapartea. Kao predsjednik Vijeća pet stotina, on je pomogao da njegov brat 18. brumairea sruši Direktorij. Bez njega ne bi bilo Konzulata ni careve epopeje. Prognan kasnije zbog ljubavi jedne žene, Lucien odbacuje talijansko prijestolje i bira slobodu boemštine, piše pjesme, proučava kukce i zvijezde.
Od njegovih dvanaestoro djece, deveto će biti Pierre Bonaparte, crna ovca obitelji. On mora bježati iz Rima jer je ubio časnika papinske garde. Putuje u Južnu Ameriku, Sjedinjene Države i na Istok, zatim se s ljubavnicom nastanjuje u belgijskim Ardenima. Nekoliko mjeseci prije pada Drugog carstva, 1870. godine, taj pustolovni princ u svađi ubija nekog novinara. Marija Bonaparte će napisati: »Voljela sam ubojice, bili su mi zanimljivi. Nije li to bio i moj djed kad je ubio novinara Victora Noira? A moj pra-prastric Napoleon, kakav velebni ubojica!«
U više-manje tajnom braku s Ninom Ruflin, kćerkom običnog radnika ljevača, Pierre će imati dvoje djece, Rolanda i Jeannu. Za Ninu, svoju baku, Marija Bonaparte će reći da je bila »prava falička žena«. Frojdovskim žargonom to bi značilo da je dominirala i uređivala život svoga nesretnog sina, časnika stasala u vojnoj školi Saint-Cyr, kojega je 1880. godine oženila za Marie-Felix Blanc, prebogatu nasljednicu Francoisa Blanca, osnivača kockarnica u Monte Carlu. »Moja poetična i sanjarska majka raspjevane duše«, reći će za nju princeza Marija, iako ju nije upoznala. Nesretna mlada žena jedva je 2. srpnja 1882. godine donijela na svijet slabašnu kćer jedinicu i nakon četiri tjedna, slomljena razočaranjem u ljubav i tuberkulozom, umrla.
Za »Mirni«, koja nasljeduje veći dio majčina imutka, započinje bezbojna sudbina siročeta. Od dojilja do guvernanti i odgojiteljica, samotno djetinjstvo u velikoj obiteljskoj vili u Saint-Cloudu, nad kojom lebdi golema sjena »Dobre Mame«, apsolutne gospodarice svih mjesta i bića. Djevojčica zamišlja da je ta neumoljiva pretkinja, u pasivnom dosluhu s njezinim ocem, uklonila njezinu »Mamicu« kako bi joj otela bogatstvo. I princeza će mnogo kasnije zabilježiti: »Sukob između silne ljubavi za obožavana oca i strave zbog njegovih zamišljenih zločina razdirao je moje dječje srce.«
Anarhisti i ubojice, Ravachol, Henry, Vaillant ili Jack Trbosjek, njezini su tajni junaci. Sa sedam i po godina, izranjena zbiljom, Marija bježi u snove. Penje se na »zvjezdano stablo«, u bilježnice, koje naslovljava Gluposti, na engleskom i njemačkom jeziku zapisuje svoje najskrovitije misli, sublimirajući na taj način strahove i fantazme.
Mladenačka ljubav za tajnika njezina oca, Antoinea Leandrija, plavooka Korzikanca, donosi joj u šesnaestoj godini pravi pakao. Bio je to posve nevin flert, no ona je nesmotreno pisala kompromitirajuće poruke. Više od četiri godine Lenadri će, gnjusni ucjenjivač, skupo naplaćivati svoju šutnju, sve dok se Marija konačno ne odluči povjeriti ocu, koji toj prljavoj osobi isplaćuje sto tisuća franaka. Taj neugodan događaj ostavit će trajne posljedice na njezinoj ranjenoj i izmučenoj duši. Opsjednuta strahom od smrti, Marija se boji zaraze, sanja da će biti liječnica, »secirati mrtvace«. Uvjerena je da boluje od tuberkuloze. Misli da će, poput majke, umrijeti mlada. Međutim, rođendani se nižu, a prosci naguravaju, privučeni mirazom nasljednice Blancovih kockarnica.
»Mučno mi je od te pohlepe, naročito kad hini ljubav«, ljuti se Marija. Žele ju dati za princa Hermanna od Saxe-Weimara, ili pak za budućeg princa Luigija II od Monaka. Na kraju se, 22. studenog 1907., u dvadeset i petoj godini udaje za Georga Grčkog, drugoga sina Georga I, kralja Helena. To je plavokos i otmjen kraljević kojemu ona odmah daje nadimak »Šećerko«. Uvjerena da je postala samostalna, ona razdragano naručuje bajkovitu opremu. Nada se da je konačno našla muški, očinski, zaštitnički lik koji joj je toliko nedostajao.
Na njezinu žalost, princ Georg joj ne uzvraća iskrenom ljubavlju. Neskladan brak na kraju je razočarava. Bez skanjivanja će, mnogo kasnije, opisati svoju prvu bračnu noć: »Uzeo si me te večeri na brzinu, grubo, kao da se moraš prisiljavati, i pravdao se: 'Mrzim i to i tebe. Ali moramo ako hoćemo djecu.'« Na drugome mjestu ona se žali: »Tvoje tijelo ne podnosi žensko, ono djevičanski čisto i strasno pripada jedinome Prijatelju.« Taj »jedini Prijatelj« je princ Valdemar Danski, mladi Georgov ujak. Njihovo dvoje djece, Pierre i Eugenie, tog će nezaobilaznog tatinog družbenika zvati »Papa Tivo«, »Tata dva«...
Cijeli će život Marija imati problema s prihvaćanjem svoga tijela i stalno će morati potvrđivati svoje zavodničke moći. Zbog toga se, u tom uzaludnom traganju, podvrgava mnogim estetskim operacijama, prvo popravlja nos, zatim grudi. I u pisanju pronalazi mogućnost bijega. Uoči Prvog svjetskog rata oko sebe okuplja umjetnike, pisce i političare. Upušta se u tajne i kratkotrajne veze koje joj ne donose zadovoljenje. Doživljava »orgijastičke dane« s jednim svojim šurjakom. Zatim kratka epizoda u zagrljaju suprugova komornika: »Prizori iz moje spavaće sobe. E. proecox«, bilježi razočarano i ujedno znanstveno hladno.
Za vrijeme Balkanskog rata baca se na spašavanje grčkih ranjenika, kojom prilikom postaje ljubavnicom mladog švicarskog kirurga Alberta Reverdina. »Baš me briga što padaju carstva! Večeras me poljubio u usta«, zapisat će u trenutku oduševljenja. No, njezin najpoznatiji ljubavnik bit će Aristide Briand. Pod njegovim utjecajem princeza postaje republikankom, deklarira se ateisticom, odlazi na mitinge socijalista, čita Trockog i Lenjina. Socijalistički tribun, više puta predsjednik Savjeta, stariji od nje dvadeset godina, Briand prvi pobuđuje u njoj osjećaj »sreće što je voljena«. Ali, ljubavni žar brzo se pretvara u »nježnu i dragu naviku«, u prisno prijateljstvo.
Poslije će Marija dugo biti u vezi s jednim uspješnim liječnikom, neodoljivim Don Juanom, kojega ona zove »Veliki brat«. Veza je tajna, jer je on suprug njezine najbolje prijateljice. Njihova avantura započinje 22. prosinca 1922. godine. Iako je hladno, par se potajno gubi u šumi u Chevilleu i vodi ljubav na ledenom prostiraču od otpalog lišća...
Je li besramno ovako otkrivati pojedinosti iz nemirnog i burnog intimnog života žene koja za sebe kaže da je u vječnoj potrazi za vlastitom istinom? Sama se Marija Bonaparte, i to dobrovoljno, do kraja ispovjedila u svom intimnome dnevniku koji je naslovila Muškarci koje sam voljela. Nije li u svojoj Obrani biografije preporučila da se, »iz zapravo svetogrdnog pijeteta ne cenzuriraju najpotresniji, premda za neke posve neprihvatljivi reci. (...) A to su reci intimnih zapisa, pisma i dnevnici«?
Žudi za slobodom no, kako i dalje ne uspijeva doživjeti ljubavni užitak, Marija svoju frigidnost pokušava izliječiti dvjema ginekološkim intervencijama kod profesora Halbana u Beču. Tim se barbarskim operacijama klitoris kirurškim putem približavao uterusnom kanalu, što je, navodno, trebalo pomoći doživljavanju spolnog užitka. U članku u kojemu se zalaže za pravo žene na spolni užitak, objavljenome u travnju 1924. u časopisu Bruxelles medical pod pseudonimom A.-E. Narjani, ona tu metodu čak s oduševljenjem preporuča.
Svoje komplekse, koji se pretvaraju u opsesiju, ipak nije uspjela izliječiti. Vjerojatno bi ju tjeskoba i osamljenost slomili da nije uz postelju svoga oca na umoru pročitala Uvod u psihoanalizu nekog Sigmunda Freuda. Odmah se, preko doktora Renea Laforguea, jednog od njegovih prvih učenika u Francuskoj, povezuje s bečkim liječnikom.
Freud ju u početku ne želi primiti, premda se bezgranično divi Napoleonu... još više Bonaparteu. Marija se boji, s razlogom, da je ne shvati kao »ispraznu, zahtjevnu i nepodnošljivu svjetsku damu«. Povjesničarka Elisabeth Roudinesco objašnjava: »To je vrijeme kada je Freud slavan. U početku nije ozbiljno shvaćao tu princezu. Ipak, znatiželja je velika. Napoleonova praunuka, nije šala! Prevladava znatiželja, zatim interes, na kraju privrženost.«
Susret donosi veliko iznenađenje. Marija je došla tražiti »penis i normalno doživljavanje orgazma«. A pronašla je »Oca« kojega od djetinjstva traži: »Dojam koji je ostavio na mene prelazi sva moja očekivanja. Ponajviše ta neizmjerna blagost što zrači iz njega, i velika snaga. On suosjeća s cijelim čovječanstvom, razumije ga, a mi pojedinci tek smo neprimjetna kap u moru.«
U proljeće 1928. godine Marija Bonaparte odlazi iz Austrije ovjenčana slavom da ju je analizirao Učitelj. Otada svu svoju energiju i bogatstvo stavlja u službu Stvari. Na dan 4. studenog 1926. godine postaje suosnivačicom Psihoanalitičkog društva u Parizu, kojemu poklanja prostorije na bulevaru Saint-Jacques. U ono doba, za društvo u kojemu se ona kreće jedan takav angažman naprosto je nezamisliv. Naposljetku, princeza Marija sama je priznala da je malo čudna! Na kaminu svoje raskošne vile u Saint-Cloudu, skrivene u velikome parku, ona u staklenoj kutiji drži lubanju, uvjerena da je to lubanja Charlotte Corday.
Priča se da je, kada je njezin sin Pierre operirao krajnike, naložila da se djetetovi krajnici isprže i da ih je pojela! »Htjela je znati kakav je okus ljudskoga mesa«, objasnit će njezin nećak, princ Mihovil Grčki, u intervjuu za časopis Point de vue. »Bila je razočarana. Pierreovi krajnici zadržali su okus etera.«
Druga poznata priča o njoj govori o susretu s nekim ekshibicionistom, kojega je jedno jutro srela u Bulonjskoj šumi. Tip je pred njom rastvorio kišni ogrtač. Princeza je uzela lornjon da bolje vidi o čemu se radi. Nakon pomna ispitivanja, postavila je dijagnozu: »Jako zanimljivo. Evo moje posjetnice. Posjetite me sutra.« Čovo, naravno, nikada nije došao...
Ipak, uza sve te anegdote i nastranosti, ona će 1938. godine spasiti Freuda iz nacističkih kandži. Nagovorit će ga da s obitelji emigrira u Englesku i platiti za njega basnoslovno skupu »izlaznu pristojbu« kojom je uvjetovana njegova dozvola za izlazak iz zemlje. Do svoje osamdesete godine Marija Bonaparte pretvorit će se u strogu čuvaricu Freudova nauka, toliko strogu da će ju njezini neistomišljenici u šali prozvati: »Freud mi je rekao«.
Njezin znanstveni doprinos danas je možda pomalo zastario, ali je zato njezin doprinos širenju psihoanalize neupitan. Princeza je više žena od akcije nego teoretičarka. Od svih njezinih knjiga pamti se samo psihobiografija Edgara A. Poea. Ona je ujedno i izvrsna prevoditeljica.
Naposljetku, dugujemo joj pokretanje Reyne francaise de psychanalyse, časopisa koji financira vlastitim novcem. Ali, ona zauvijek »ostaje vezana za prošlost«, žali povjesničarka Elisabeth Roudinesco. »Postaje njezinim simbolom i slabo razumije razvoj francuskog psihoanalitičkog pokreta. Kao da se vratila konformizmu svoje obitelji. Od 1945. godine Marija Bonaparte postaje kočnicom napretka tog pokreta...«.
Malo prije smrti od akutne leukemije, 21. rujna 1962. godine u klinici u Saint-Tropezu, i odlaska na posljednji počinak u Grčku, uz kralja Georga, pri punoj je svijesti razočarano napisala: »Bilanca. Kraljevski pasoš. Nema poreza. Nema carine. Kraljevski ispraćaj uz muziku. Nacionalna himna... za život promašene žene.« Buran život Marije Bonaparte, njezino neumorno traženje istine ne zaslužuju tako strog epitaf.

XVI. PRINCEZA MARGARETA


(1930-2002)
Nesretna i krhka



JEDNE strašne olujne noći u Glamisu, dvorcu lady Macbeth, rodila se Margaret Rose. Dana 21. kolovoza 1930. godine, u znaku Lava. Glamis tada pripada grofu i grofici od Strathmorea i Kinghorna, djetetovu djedu i baki po majci, dalekim potomcima srednjovjekovnih vladara Škotske. Očeva loza još je uglednija. Otac joj nije nitko drugi doli vojvoda od Yorka, drugi sin staroga kralja Georga V. Tako se prvi put, nakon Karla I 1600. godine, jedan član britanske kraljevske obitelji rađa u maglovitim predjelima stare Kaledonije...
Godine 1936., nakon burne abdikacije njegova starijeg brata, kratkotrajnoga kralja Eduarda VIII, vojvoda od Yorka postaje kralj Georg VI. A Margaret Rose ulazi u drugi nasljedni red, jer preko La Manchea salijski zakon nije na snazi. Međutim, na svoje veliko nezadovoljstvo, Margareta ima stariju sestru Elizabetu koja ju u svemu nadmašuje. Na krunidbi njihovih roditelja mlađa se buni, jer su njezina dijadema i skuti na haljini manji nego u njezine sestre: »Ja sam zakonita nasljednica zakonitog nasljednika!« Na što Elizabeta odbrusi: »Margareta uvijek hoće sve moje...«
Nestašna i često prgava, mala princeza osvaja sve. Miljenica je svoga oca Georga VI, koji je prema njoj popustljiv, a ona njemu beskrajno privržena. Odgaja ju guvernanta, kao i njezinu stariju sestru, no Margareta je muškobanjasta. Obožava jahati, plivati i uzgajati cvijeće. Jednako tako zna odjevena skočiti u umjetno jezero u Buckinghamskoj palači. Za protokolarnih primanja prva traži šampanjac ili porto, a onda uzvanicima saspe u lice neumjesne primjedbe. A kada joj Elizabeta savjetuje da se pristojno ponaša i neka se ugleda u nju, Margareta odgovara: »Vodite brigu o svome Imperiju!«
Margareta ipak na svoj način čuva položaj u Ujedinjenome Kraljevstvu. Njezin prvi službeni angažman bit će pokroviteljstvo nad Ligom škotske djece. Godine 1937. upisuje se u izviđače, prvo kao brownie, juniorka, zatim kao vodič. Princeza će uvijek ostati vjerna tom angažmanu svojih mladih dana. Za vrijeme rata pojavljivat će se uz Elizabetu u uniformi Sea Rangera, prkoseći kiši njemačkih bombi.
Naobrazba koju je dobila od kućnih učitelja u Windsoru pokazat će se prilično manjkavom. Kako je ipak sklonija učenju od buduće kraljice, Margareta želi studirati povijest umjetnosti. Hoće li za to imati hrabrosti i snage? Njezini privrženici tvrde da je imala lijep glas i da je dobro svirala klavir. Njezin umjetnički dar već joj je 1957. godine donio naslov počasnog doktora za glazbu Sveučilišta u Londonu. Iste godine postaje i prvom predsjednicom Kraljevskog baleta.
Na Elizabetinim zarukama 1947. godine Margareti je tek sedamnaest godina. U to poslijeratno doba ona daje dašak svježine i simbolizira nadu u bolju budućnost. Ima nešto od holivudske starlete, a novinari žutog tiska smatraju da sliči Avi Gardner. Tanka struka, raskošna dekoltea, otvorena i topla pogleda, punih usana, Margareta je uzor moderne ljepotice. Na ukočeni dvor ona prva uvodi trajne ondulacije i biserne niske. Za milijune Engleza ona će pedesetih godina biti utjelovljenje bez premca pristojne djevojke oslobođene viktorijanskih stega.
Kad njezina sestra 1953. godine zasjedne na prijestolje, ona mora otići iz Buckinghamske palače, te ju šalju u Clarence House, dvorac nove Kraljice Majke. Iste godine uredbom Regency Act je određeno da će se, u slučaju kraljičine smrti, namjesništvo predati njezinu suprugu, princu Filipu, vojvodi od Edinburga, a ne Margareti. Kako nema izgleda da će jednoga dana naslijediti prijestolje, novinari Margareti daju romantičnu ulogu. Budući da nema službenih prerogativa svoje starije sestre, vjeruje se da će biti sretna u životu i u ljubavi: »Kao da oko sebe širi atmosferu Marije Antoanete.« Naposljetku, nije li ona najljupkija princeza udavača? Njezin otac, Georg VI, rekao je za svoju mlađu kćer: »Margareta bi i iz kamenice izvukla biser.«
Dok čeka idealnog muža, Margareta ruši sva ustaljena pravila ponašanja. Posjećuje noćne klubove, putuje u Rim i Pariz, povjerava Jeanu Cocteauu: »Neposlušnost je moja radost.« Fotograf Cecil Beaton, koji joj radi službenu fotografiju za dvadeset i peti rođendan, ovim riječima dopunjuje njezin portret: »Princeza Margareta je simbol novih vrijednosti. Razvila se u neovisnu osobu koja se više nego bilo koji drugi član kraljevske obitelji ne obazire na konvencije... A ona dodaje: »Najljepše što mogu zamisliti jest to da budem ono što jesam«.
U vrijeme kad izgovara te riječi, Margareta doživljava veliku, još uvijek tajnu ljubav. Georg VI bi htio da se uda za Johna Dalkeitha, sina markiza od Bucchleucha. U jednim je novinama objavljen popis sedamnaestorice pretendenata na njezinu ruku. No, gotovo nitko ne zna da se Margareta zaljubila u junaka Drugog svjetskog rata, veterana Rojal-Air Forcea, group captaina Petera Townsenda. Prekriven odličjima, štitonoša pokojnoga kralja, zatim intendant Kraljice Majke u Clarence Houseu, Townsend bi, usprkos svojih trideset i devet godina, bio jako prihvatljiv suprug da nije rastavljen i otac dvoje djece...
U proljeće 1953. godine, u Windsoru, Margareta i Peter izjavljuju jedno drugome ljubav. Da otkloni sumnje, princeza se javno pokazuje sa svojim vjernim prijateljem Billyjem Wallaceom, u kojemu svi misle da vide mogućeg zaručnika. Elizabeta II doznaje za idilu, traži godinu dana razmišljanja. Ali, usklađena baražna vatra protivnika odmah ustaje protiv same pomisli na taj brak. Istina je da britanska monarhija, nakon manje od dvadeset godina od abdikacije Eduarda VIII i njegova vjenčanja s Wallis Simpsonovom, ne može dopustiti novi bračni skandal.
Kraljičin osobni tajnik Alan Lascelles, baš kao i Winston Churchill, izražavaju svoje negodovanje. I sam vojvoda od Edinburga staje na stranu Townsendovih protivnika. Zli jezici šuškaju da se protivi zato što se on sam nije baš proslavio zaslugama u ratu. Zaboravljajući šest žena Henrija VIII, canterburijski nadbiskup objavljuje opuskulu kojom potvrđuje nerazrješivost anglikanskog braka.
Margareta ne želi vidjeti oluju što se nad nju nadvija. »Da su nam barem rekli da ne smijemo biti zajedno«, objasnit će kasnije. »Ali nitko se nije potrudio nešto reći nama.« People otvara vatru 14. lipnja 1953. godine u moralizatorskom tonu: »Nezamislivo je da jedna kraljevska princeza, treća na popisu nasljednica prijestolja, može i pomisliti na čovjeka koji je bio na sudu zbog razvoda braka. Brak između princeze Margarete i njega u suprotnosti je s kraljevskom i kršćanskom tradicijom.«
Sljedećeg mjeseca, 17. srpnja, na povratku sa službenog putovanja u Rodeziju s majkom, Margareta doznaje da je group captain Townsend imenovan atašeom zrakoplovstva u ambasadi Velike Britanije u Bruxellesu. Golubići će biti petnaest mjeseci odvojeni. Poslije će se viđati potajno. Za to vrijeme, javno mnijenje diže svoj glas. Devedeset i šest posto Britanaca odgovara potvrdno na pitanje Daily Mirrora: »Odobravate li da se Margareta uda za onoga koga voli?«
Dana 21. kolovoza 1955. godine princeza bi se, s navršenih dvadeset i pet godina, mogla slobodno udati, uz uvjet da se odrekne svojih dinastičkih prava i, to što je još mučnije, prava na Civilnu listu. Premijer Anthony Eden, kojega podržava predsjedatelj Gornjeg doma, ponovo potvrđuje svoje načelno neslaganje s planom: »To bi nanijelo nepopravljivu štetu ugledu Krune.«
Čini se da Townsend ne želi izazivati novu »aferu Wallis Simpson«. Uostalom, hoće li moći ponuditi Margareti i njihovoj eventualnoj djeci život na koji je navikla, ne zaboravljajući i svoja dva potomka iz prvoga braka? Par se 12. listopada sastaje u Clarence Houseu i nasamo razgovara cijeli sat i četrdeset minuta. Dva dana kasnije, za vikenda kod zajedničkih prijatelja Jeane i Johna Willis, oni odlučuju prekinuti.
Dana 22. listopada Margareta odluku objavljuje Elizabeti i Filipu. Već sutradan nalazi se s Peterom u Clarence Houseu na oproštajnom sastanku. Zatim šalje jetku poruku primasu anglikanske Crkve: »Možete zatvoriti svoje knjige, nadbiskupe. Neću se udati za Petera Townsenda. Želim da vi prvi budete obaviješteni o tome.« U službenom komunikeu, koji je princeza objavila 31. listopada 1955. godine, ona ističe: »Potpuno sam samostalno donijela ovu odluku...«
Bi li Margareta bila sretnija s Peterom Townsendom? »Vjerojatno ne bih«, odgovorila je u trenutku psihičke slabosti. »Ali, bilo bi mi drago da sam pokušala...« Što se tiče group captaina, on će se 1959. godine oženiti mladom Belgijankom Marie-Luce Jamagne. S njom će imati još troje djece. Ipak, do smrti u lipnju 1995. godine, nikada neće zaboraviti »jadnu Margaretu«.
Nekoliko mjeseci poslije ponovnog vjenčanja Petera Townsenda, kraljica u veljači 1960. godine objavljuje pristanak na zaruke svoje mlađe sestre s Tonyjem Armstrong-Jonesom. Poznati plejboj, fotograf visokog društva, taj iskusan čovjek pobijedio je Townsenda samo zato što nije bio oženjen. Vjenčanje, održano u Westminsterskoj opatiji 6. svibnja 1960. godine, prenosilo je trinaest zemalja i gledalo više od tristo milijuna televizijskih gledalaca. Za tu je priliku Elizabeta II svome novom šogoru dodijelila naslove grof Snowdon i vikont Linley.
Je li Margareta sretna? U svakom slučaju, ubrzo će uživati u radostima majčinstva. »Moja djeca ne pripadaju kraljevskoj obitelji. Kraljica im je tetka i to je sve!« Tom doskočicom Margareta želi pokazati da se tijekom godina udaljila od kraljevske obitelji i prijestolja. Zaista, nije baš vjerojatno da bi neki njezin potomak jednoga dana mogao nataknuti britansku krunu. A svoje dvoje djece mogla je podizati razmjerno zaštićene od medijske inkvizicije koja progoni djecu njezine starije sestre. U mnogo pogleda David i Sara su najveći uspjeh, možda i jedini, »uklete princeze«.
David se rađa u zoru 3. studenog 1961. godine u Clarence Houseu. »Bravo, draga«, navodno joj je dobacio Tony, ganut i izvan sebe od sreće. A Kraljica Majka, koja nije htjela otkazati odlazak na kraljevski koledž u Eghamu, izjavila je: »Divan dan, dražestan dječak.« Iako se nije rodio kraljević niti je London topovskom paljbom objavio veliki dan, Englezi događaj smatraju važnim. Oko podneva BBC prekida sve emisije i čita komunike četvorice kraljičinih liječnika. U jedan sat dnevne su novine pune naslova. Daily Mail ne krije zadovoljstvo: »Princeza Margareta zauzima posebno mjesto u srcima naroda Commonwealtha. S takvim roditeljima vikontu Linleyu neće nedostajati talenata!« Čak i jako laburistički Daily Herald mora priznati: »Njegovo rođenje nije glavni događaj dana, ali narod će ipak biti sretan.«
Tri i po godine kasnije, rođenjem Sare Frances Elisabeth, u povijesti Windsora započinje ružičasto razdoblje. Margaretina kći zapravo je četvrta kraljevska beba tog proljeća 1964. godine. Sara otvara oči 1. svibnja, točno u vrijeme breakfasta. Kao ni za njezina brata, ni za nju neće topovska paljba uznemiriti san podanika Njezina Ljupkog Veličanstva. Na ogradu palače u Kensingtonu bit će izvješen skroman bilten: »Princeza i dijete odličnog su zdravlja.«
Priča se da je Tony, čuvši za porod, sišao u vrt i za svoju princezu nabrao naramak bijelih sunovrata i žutih narcisa. Idila, međutim, nije potrajala. Uskoro neslaganje Margarete i njezina supruga postaje suviše očito.
Početkom sedamdesetih godina neki američki psihoanalitičar jako učeno izvodi zaključak da su ekstravagantni šeširi princeze Margarete znak afektivnog poremećaja. Učenik doktora Freuda nije posve u krivu. Usprkos rođenju djece, raspada se brak kraljičine mlađe sestre i njezina mondenog fotografa.
Tony je svojoj supruzi otvorio vrata njoj nepoznata svijeta umjetnosti i šoubiznisa. Ona je očarana, ali sve teže usklađuje svoj život u okviru kraljevske obitelji s tim šik »boemskim« životom. Lord Snowdon je pak suviše nadaren i samosvojan da bi se mogao uklopiti u kalup Windsora. Margareta je pretjerano posesivna i ljubomorna. Godine 1969. par se posvađa. Ipak, konačni raskid najavljen je tek sedam godina kasnije. A razvod je presuđen 24. svibnja 1978. godine, u gotovo općoj ravnodušnosti.
Za Margaretu, silazak u pakao počeo je još prije. Godine 1973. ona se upušta u prilično bučnu vezu s Rodericom Victorom Llewellynom, mlađim od nje sedamnaest godina. Fotografija njihove idile, snimljena na Antilima 1976. godine, izaziva skandal. Ona požuruje Tonyja da ubrza brakorazvodni postupak. Roddy 1981. godine ostavlja svoju ljubavnicu i ženi se mladom ženom njegovih godina.
Na početku osamdesetih godina Margareta najavljuje nestašluke Diane ili Sarah Ferguson. Novinari ju ne maze: »U miniju ili maksiju, s lica ili s leđa, Margareta je ružna.« Valja priznati da princeza puši četiri kutije dnevno i mnogo pije. Jedan neuglađeni biograf usuđuje se svoje djelo nasloviti Povijest jednog promašenog života...
Međutim, usprkos ispadima i prividnom nonkomformizmu, Margareta nikada nije izgubila osjećaj za svoj položaj i podrijetlo. U Londonu živi u velikome stanu u palači Kensington, u službi ima deset osoba, među njima i osobnog tajnika. Kako je kraljica rodila prijestolonasljednike, ona se spustila na listi nasljednika, a pred kraj života past će na dvanaesto mjesto.
Bez obzira na sve, ona i dalje prihvaća u prosjeku više od dvjesto javnih »angažmana«. Posebno se zanima za zaštitu djece, pokrete mladih i paramedicinske udruge. Između ostaloga, počasna je predsjednica Saint John Ambulance Association and Brigade i predsjednica Nacionalnog društva za prevenciju zlostavljanja djece. U Edinburgu i u Torontu po jedna bolnica nosi njezino ime, baš kao i mnoge dobrotvorne fondacije i udruge. »Ukleta princeza« nikada neće prestati obavljati svoje službene dužnosti, čak ni kada ju vlada Tonyja Blaira izbriše s Civilne liste.
Svako će se proljeće povlačiti na otok Moustique i u Lijepim Vodama, raju jet-seta u Karipskome moru, vidati svoje rane. Samo ondje ona može biti ono što jest. Ocean, pijesak i rajska priroda donose ravnotežu toj krhkoj ženi. Ondje se može pretvarati da je vedra, ondje ju na lažnome dvoru okružuju lažni prijatelji, poklonici i paraziti. Ona obožava plivati, čavrljati na plaži, srkati koktele...
Les Jolies Eaux, naziv vile princeze Margarete sagrađene na terenu koji je dobila za vjenčani dar (prev.)
Ali, sudbina nema milosti. Godine 1985. završava na hitnoj operaciji raka na lijevom plućnom krilu. Boje se najgorega, no ona je čvrste građe, brzo se oporavlja. Čini se da se tada podvrgnula nekoj dijeti, da je smanjila pušenje. Uostalom, gotovo više nikoga i nije briga. Sada su pod svjetlima pozornice plava princeza od Walesa i strastvena vojvotkinja od Yorka. Margareta je još samo sjena koja blijedi, stara tetka koja je pozvana kad druga »kraljevska gospoda« nisu na raspolaganju, za sporedne uloge...
Premda godine donose mudrost, posljednje Margaretine godine ipak su bolne. Sve slabija nakon dva moždana udara, ona se tiho gasi u snu, u bolnici Kralj Eduard VII u Londonu, 9. veljače 2002. godine. Njezin blizak prijatelj, lord Saint-John of Fawsley komentira: »Imala je buran život, naravno, ali na kraju takvog života, zadnjih desetljeća, na neki je način 'uplovila u mirnu luku'.«
Princeza otoka Moustique pridružila se duhovima dvorca Glamis...