Robin Hood

XXVIII
Doznavši da je Robin s jednim dijelom svojih ljudi otišao u Yorkshire (Jorkšir), barun Fitz Ahvine pomisli da je to dobar trenutak da uz pomoć jakog odreda vojnika oslobodi Šervudsku šumu od odmetnika, koji, po njegovu mišljenju, bez svoga vođe ne bi bili dovoljno sposobni da se obrane. Zajedno s tom ekspedicijom Fitz Ahvine se nadao da će, kontrolirajući okolinu šume, zarobiti i Robina Hooda kad se ovaj bude vraćao.
Ali barunovi vojnici, kao što se zna, nisu bili baš heroji, a on, koji je to vrlo dobro znao, dovede iz Londona jednu četu silnika i povede ih osobno protiv odmetnika.
No, veseli drugovi, koji su uvijek imali doušnike u Nottinghamu, bili su obaviješteni o svemu prije, nego što je barun utvrdio dan pohoda i imali su dovoljno vremena da se spreme za obranu.
Barunovi ljudi, podstaknuti obećanjem visoke nagrade, krenuli su hrabro u boj. No, tek što su bili ušli u šumu, postadoše meta jedne tako ubitačne kiše strijela da ih je polovina ostala na zemlji. I ne samo to. Iza prvoga hica uslijedio je odmah drugi, a svaka strijela pogađala je u cilj dok su nišandžije ostali nevidljivi.
Pošto su tako u redove neprijatelja unijeli strah i zabunu, veseli drugovi pojuriše iz svoga zaklona uz veliku graju obarajući na zemlju sve one koji su htjeli da se odupru.
Tada barunovi ljudi, obuzeti pravom panikom, pobjegoše u neredu povlačeći se u zamak.
Što se tiče veselih drugova, oni nisu imali čak ni jednog ranjenog u tom sretnom boju, a u zalazak sunca, odmorni, svježi i spremni na svaki novi napad, prikupiše leševe vojnika i na nosilima napravljenim od granja odnesoše ih pred ulaz u zamak.
Bijesan i očajan, barun je proveo noć veoma tužno optužujući svoje ljude za nevaljalstvo i nesposobnost, govoreći samom sebi da je napušten od svoga svetog zaštitnika, i napokon zaključi da je čitav taj loš ishod njegovog pothvata, iako je on dobar zapovjednik, samo posljedica nediscipline njegovih potčinjenih, a on njihova žrtva.
Dan kasnije njega je posjetio jedan od njegovih normanskih prijatelja koji je došao u pratnji pedesetak ljudi. Barun mu ispriča o neuspjeloj akciji dodajući da je glavni razlog njegovih uzastopnih poraza to što banda Robina Hooda ostaje uvijek nevidljiva.
– Dragi Fitze Ahvine – odgovori sir Guy Gisbone (Džizbon) spokojnim glasom – kad bi Robin Hood bio glavom sam đavo, a meni pala na pamet želja da ga ščepam za rogove, ja bih ga svakako uhvatio.

– Između riječi i djela, prijatelju, ima isuviše razmaka – odgovori barun iskreno. – Lako je reći, ali ako bih ja nešto htio, ja bih to i učinio. Sumnjam da ćete se dokopati Robina Hooda.
– Ako bi mi njegovo hvatanje činilo zadovoljstvo – odgovori Norman ravnodušno – ne bi mi trebalo podstreka. Toliko sam jak da mogu savladati lava, a vaš je Robin Hood na kraju krajeva ipak samo čovjek: čovjek sposoban, hrabar, priznajem, ali ne i neka nadzemaljska ličnost.
– Mislite vi o njemu šta hoćete – odgovori barun – ali ja vam kažem da u cijeloj Engleskoj nema čovjeka, vojnika, seljaka ili plemića koji bi bio sposoban da povije glavu tog junačkog odmetnika.
On se nikada ne plaši i ismijava sve i svakoga.
Sir Guy se nasmije prezrivo:
– Ne želim dovoditi u sumnju vrijednost vašeg odmetnika, ali priznajte, dragi barune, da se Robin Hood do sada borio samo protiv aveti.
– Kako, kako! – povika barun pogođen u svome samoljublju vojskovođe.
– Da, aveti, ponavljam, dragi moj stari prijatelju. Vaši vojnici nisu satkani od mišića i kostiju, već od blata i mlijeka. Bježe pred strijelama odmetnika i zadrhte pri samom spomenu imena Robina Hooda. Ah, kad bih ja bio na vašem mjestu!...
– Što biste vi učinili? – zapita barun zadrhtavši od radoznalosti.
– Objesio bih Robina Hooda bez oklijevanja.
– Meni ne nedostaje ni želje ni dobre volje – odgovori promuklo barun.
– A, tako! To se vidi... ali činjenica je da je vaš protivnik imao sreće da se nikada ne nađe oči u oči sa mnom.
– O, vi biste mu probili tijelo kopljem, zar ne? – reče barun smijući se. – Prijatelju, priznat ću vam da me vaša hvalisanja vrlo zabavljaju. No, savjetujem vam da se ne prevarite. Mogu vam reći samo to da biste zadrhtali od glave do pete kad bih ovoga trenutka rekao: »Evo Robina Hooda!«
Norman poskoči, ali ponovo sjedne i odgovori ponosno:
– Morate znati da se ja ne plašim ni ljudi ni đavola, nikoga na svijetu. A budući da smo započeli naš razgovor baš govoreći o Robinu Hoodu, učinit ćete mi veliko zadovoljstvo ako mi omogućite da se sretnem s tim vašim odmetnikom, koji je za vas nevidljiv samo zato što ga niste znali pobijediti. Ja sam siguran da ću ga oboriti na zemlju, odsjeći mu uši i objesiti ga za noge ni manje ni više nego kao jednu srnu. Gdje mogu naći toga hvalisavca?
– Doznao sam iz pouzdanih izvora da se on ovoga trenutka nalazi na putu s malo svojih ljudi.
Prema tome, budemo li postupali razborito, moći ćemo lako opkoliti njegovo gnijezdo i uhvatiti ga. A njegove drugove prepustimo pravednoj odmazdi naših vojnika. Moji su ljudi mnogo pretrpjeli u Šervudskoj šumi i bili bi veoma zadovoljni takvom odmazdom.
– Prihvaćam vašu ponudu – odgovori Norman – i siguran sam da ću vam pokazati da Robin Hood nije ni demon ni neka nevidljiva ličnost.
Barun je dobro prikrio svoju radost. Sat kasnije on i sir Guy s nekih stotinu ljudi krenuše prečacem koji je trebalo da ih odvede u Barnsdejlsku šumu. Između njih dvojice bilo je dogovoreno da barun dovede odred do utvrđenog mjesta, a sir Guy da krene u potragu za Robinom Hoodom, da se s njime bori i pošalje ga na drugi svijet. Kad borba bude završena, Norman će objaviti pobjedu svirajući u lovački rog.
Dok je čitava ekspedicija prilazila u tišini granicama šume, Robin Hood je spokojno opružen ispod stabla za sastanke spavao dubokim snom. Mali John je bdio nad njim razmišljajući o svojoj dragoj Winifredi.
U jednom trenutku Robin se probudi trgnuvši se.
– Šta ti je? – zapita Mali John.

– Ništa – odgovori Robin. – Sanjao sam i, veoma mi je neprijatno što to moram reći, u snu sam se jako uplašio. Učinilo mi se kao da me netko napao i vidio sam smrt kako mi pruža ruke. Ali neka ptica koja je doletjela ne znam odakle reče mi svojim cvrkutom: »Budi hrabar, šaljem ti pomoć«.
Probudio sam se, a nisam vidio ni opasnost ni pticu. Vidi se da su sni varljivi.
– Ne slažem se s tobom – reče Mali John podozrivo. – Bar jedan dio tvoga sna mora da je istinit. Već duže vrijeme jedna ševa pjeva punim glasom na grani koja visi nad tvojom glavom i odletjela je baš kad si se ti probudio. Da to nije neki predznak?
– Moramo, dakle, biti oprezni, prijatelju Mali Johne? – zapita Robin smješkajući se. – U našim godinama to bi bilo smiješno. Treba ostaviti takve ideje dječacima i gospođicama, jer oni za njima upravo imaju potrebe... a mi, s našim pustolovnim životom, nama bi se malo praznovjerja moglo oprostiti. Tko zna da li je ševa možda htjela reći: »Budite na oprezu!«
I pokrenut jednim nagonom koji je zapravo bio jači od njega samoga, Robin zasvira u rog pozivajući veselu družinu da se pojavi iz šume.
Robin ih posla putem prema Yorku, jer je samo s te strane mogao očekivati napad. William i druga dvojica uputiše se mansfeldskim putem, a Robin se povuče u cestar šume.
U jednom trenutku pojavi se u jednoj dolini čovjek obučen kao skitnica, s ogrtačem od konjske kože kakve su u to vrijeme nosili oni koji su se bavili odgajanjem konja. Čovjek je bio naoružan bodežom.
– Oho – povika Robin – zbog čega je ovdje taj mangup? Moram ga zapitati, pa ako mi se njegov odgovor ne bude sviđao, vidjet ćemo kakve je boje njegova krv.
– Budi oprezan – reče Mali John – čini mi se da je to pseto naoružano do zuba. Idem ja do njega da ga zapitam tko je.
– Ne, Mali Johne – usprotivi se Robin – priznajem ti da se osjećam pomalo slab za tu vrst ljudi. Već duže vrijeme nisam se borio, i ako tako nastavim u pomanjkanju protivnika bit ću prisiljen da se borim s tobom da bih održao kondiciju. Idi do Williama i dođite k meni samo ako čujete zvuk moga roga.
Na trideset koraka od mjesta gdje je ostavio Robina, Mali John se začas nađe pred Williamom i dvojicom njegovih drugova koji su se branili od dvanaest vojnika. Mali John potrča u pomoć drugovima, a u istom trenutku u dnu puta pojavi se druga četa vojnika, kojoj je na čelu na raskošno ukrašenom konju jahao s kopljem u ruci notingemski barun.
Mali John namjesti jednu strijelu u luk i nanišani na baruna. Ali brzina njegovih pokreta dovede do toga da se luk prelomi kao staklo.
– Williame – povika tada on – potrči da zoveš Robina, požuri da pozoveš pojačanje. William nestade među drvećem.
Mali John se hrabro branio, ali je neprijatelja bilo suviše. Naposljetku su ga uhvatili, svezali mu ruke i noge, dok mu se barun obratio s pobjedničkim osmijehom:
– Ah, napokon si u mojim rukama, neotesanče. Platit ćeš mi skupo svoje drskosti prije no što te pošaljem na drugi svijet.
– Ne slavite pobjedu suviše brzo! – odgovori Mali John ugrizavši se za usne. – Vidjet ćemo kako ćete proći s Robinom Hoodom.
– Robin Hood! – reče barun smijući se. – Sada može i on da preporuči svoju dušu, jer je kucnuo njegov posljednji čas. Dao sam nalog da mu odsijeku glavu i da ga ostave u šumi za ručak vukovima.
Barun je svakoga trenutka očekivao da čuje rog sir Guya koji je trebalo da mu javi njegovu pobjedu. Čitaoci će svakako razumjeti da ona skitnica koja se srela s Robinom nije bio nitko drugi do barunov prijatelj.

I dok je barun čekao, vratimo se Robinu koga smo ostavili dok se približavao čovjeku s izgledom skitnice.
– Dobar dan, gospodine – reče on – što tražite ovdje?
– Upravo tražim jednoga čovjeka s kojim bih želio da se malo porazgovaram.
– Radi li se o vašem prijatelju?
– Ne, radi se o jednom razbojniku, odmetniku koga hoću da objesim.
– O – uzviknu Robin smijući se. – Da li ću biti neučtiv ako vas zapitam za njegovo ime?
– Zove se Robin Hood. A dao bih dvanaest dukata onome tko bi me odveo do njega.
– Oho, gospodine, ja bih vas mogao odvesti do Robina Hooda a da ne potrošite ni jednog marjaša. Budite samo ljubazni i recite mi svoje ime.
– Zovem se sir Guy Gisbone i presvukao sam se da ne izazovem sumnju kod razbojnika i da se ne pripremi na vrijeme za obranu. Kunem vam se svečano da ću ga ubiti ako ga sretnem.
– Znači da vam je Robin Hood učinio mnogo zla?
– Meni? Ne! Poznajem ga samo po imenu i od prije nekoliko sati. A što se njega tiče, vjerujem da on ne zna ni da postojim na svijetu.
– A zašto onda hoćete da ga ubijete?
– Tako! A i zato što je ona budala Fitz Ahvine podstakao moje samoljublje... A tko ste vi?
– Ja? Ja sam grof od Huntingdona, vlasnik šume, onaj koga vi upravo tražite, Robin Hood. Norman odskoči i izvuče mač viknuvši:
– Spremi se da umreš! Guy Gisbone ima samo jednu riječ. Zakleo sam se da ću te ubiti, i ubit ću te! Za koju minutu moj lovački rog najavit će Fitzu Ahvineu i mojim vojnicima, koji nisu daleko odavde, da je vođa razbojnika samo leš bez glave.
– Onda budi spreman! – reče hladno Robin. – Ti si se, dakle, zakleo da ćeš me ubiti? No, kako se ja nadam da će pobjeda biti moja, postupit ću prema tebi kako zaslužuješ.
Norman je bio hrabar borac, a Robin nije mogao ni naprijed ni natrag, jer je teren na kome je stajao bio pokriven velikim korijenjem koje je sprečavalo svaki korak. Međutim, u jednom trenutku, da bi izbjegao udarac protivnika, Robin napravi skok u stranu, ali posrnu i spotače se o jedan korijen i pade.
– Sveta Bogorodice, pomozi mi! – prošaputa on, dok se njegov protivnik bacio prema njemu.
Robin je imao toliko vremena da se podigne na noge i jednim majstorskim udarcem razoruža protivnika i pogodi ga u grudi. Sir Guy pade i više se ne podiže. Bio je mrtav.
Robin skine odjeću s Normana, obuče njegovo odijelo, prebaci preko leđa kabanicu od konjske kože, prinese rog ustima i zasvira poznatu veselu melodiju.
Odgovori mu jedno pobjedonosno hura, a on potrča prema onom dijelu šume odakle su dolazili glasovi.
Mali John u jednom trenutku spazi u dnu staze kako prema njemu dolazi skitnica koga je ostavio s Robinom i zaurla od ljutnje.
– Ah, pseto! Bijednice! – povika on očajnički. – Ubio si, dakle, Robina Hooda! Ubio si, dakle, najčestitijeg Sasa u čitavoj Engleskoj... Ali stići će te osveta... U grofoviji Nottingham ima hiljadu ljudi koji su spremni da kazne njegova ubojicu.
– Zadrži za sebe svoje molitve, huljo – povika barun – i ne dosađuj mi! Tvoj šef je mrtav, a ti ćeš za njim. Bravo sir Guy!
I Fitz Ahvine se okrene prema Robinu Hoodu, koji mu se približavao brzim korakom.
– Jesi li ubio čovjeka za koga su govorili u narodu da je nepobjediv? Ubio si, dakle, Robina Hooda? Možeš zahtijevati od mene što hoćeš, hrabri viteže. Spreman sam da zadovoljim svaku tvoju

želju!
Robin iz krvožednog pogleda koji je prema njemu upravio Mali John shvati da je njegovo maskiranje veoma dobro uspjelo.
– Ne zaslužujem tolike hvale – odgovori on oponašajući dobro vitezov glas. – Ubio sam ga u poštenoj borbi jer me je napao, a budući da ste mi obećali, dragi barune, nagradu za pobjedu, tražim od vas dozvolu da se tučem s razbojnikom koga ste uhvatili. Vidim njegov mračni pogled, a to mi nije prijatno. Više volim da ga pošaljem na onaj svijet u društvu s njegovim vođom.
– Kako hoćete! – odgovori Fitz Alwine trljajući veselo ruke. – Ubijte ga samo, njegov život pripada vama.
Ali Robinov glas nije prevario Maloga Johna koji osjeti kako mu srce kuca i duboko uzdahnu od velikog zadovoljstva, Robin se približi Malom Johnu u pratnji baruna.
– Milorde! – reče Robin smijući se – ostavite me samo na trenutak s ovim nitkovom. Uvjeren sam da će on prije no što će umrijeti sramotnom smrću odlučiti da mi povjeri tajna skloništa gdje su okupljeni svi njegovi drugovi iz razbojničke družine. Udaljite se, dakle, i vi i vaši ljudi! Inače ću biti prisiljen da prema radoznalima postupim na isti način kao što sam postupio i prema čovjeku čiju vam glavu donosim!
I rekavši to, Robin baci glavu svoga protivnika Fitzu Alwineu. Barun zaurla od užasa, a bezoblična glava sir Guya otkotrlja se po zemlji. Vojnici, obuzeti strahom, pobjegoše što su brže mogli.
Robin, ostavši sam s Malim Johnon, brzo presiječe konopce koji su ga vezivali i stavi mu u ruke luk i strijele sir Guya, a onda zasvira u rog.
Tek što se zvuk pronio šumom, začu se užurbani žamor i gotovo u istom trenutku pojaviše se među drvećem William i jedna grupa veselih drugova s mačevima u rukama.
Ova iznenadna pojava Robinovih ljudi učini se barunu kao san. Gledao je, a ništa nije vidio, slušao, a ništa nije čuo. Tijelo i duša bili su mu oduzeti od užasa.
Zatim učini jedan korak prema čovjeku koga je zamijenio s normanskim vitezom i nađe se licem u lice s Robinom, koji je, oslobodivši se u međuvremenu od konjske kože i mašući mačem, držao po strani nekolicinu vojnika koji nisu bili ništa manje zbunjeni od svoga gospodara.
Barun se, nesposoban da izgovori ijednu riječ, okrenu iznenada stiskajući zube od jarosti, skoči na konja i bez ikakva naređenja svojim vojnicima udalji se u galopu praćen od ostalih.
– Ðavo te uzeo brzo u svoje kandže! – povika za njim Mali John, – Ali tvoje nevaljalstvo neće te spasiti. Moje strijele dosežu jako daleko.
– Ne, ne odapinji! – reče Robin zaustavljajući ruku Maloga Johna. – Po prirodnim zakonima taj čovjek ima malo vremena da živi. Zašto žuriti s njegovom smrću zbog nekoliko dana? Ostavimo ga njegovoj savjesti!
– Slušaj, Robine, nikako ne mogu dozvoliti da stara hulja pobjegne. Dopusti bar da mu dam jednu lekciju. No časnu riječ, neću ga ubiti.
– Nišani, dakle, ali brzo! Zar ne vidiš da nestaje!
Mali John nanišani i odapne, i po skoku koji je barun učinio u sedlu bilo mu je jasno da ga je pogodio tako da barun prilično dugo neće moći uzjahati na konja niti udobno sjediti na stolici.

XXIX
Činjenica je da je Robin Hood za baruna Fitza Alwinea bio prava napast. Ovaj nije imao druge misli osim želje kako da se osveti za sva poniženja kojima je uvijek bio izložen. Vratio se u svoj zamak zaklinjući se da će istrijebiti odmetnike. Ali, videći da ne može pobijediti Robina silom, odluči da pribjegne lukavstvu.
Pošto je dugo razmišljao, učini mu se da je pronašao način da dovuče Robina u grad. Odmah je poslao da pozovu jednoga bogatog notingemskog trgovca, slabog i neodlučnog čovjeka, i reče mu da u svojoj kući okupi najviđenije građane iz mjesta da bi ugovorili jedno takmičenje u nišanjenju lukom za sve strijelce iz Yorkshirea.
Bio je raspisan konkurs pod barunovim pokriviteljstvoin i utvrđeno da će se takmičenje održati na poljima između Mansfeldske doline i Barnsdejlske šume.
Robin se odmah odluči da učestvuje u takmičenju, ali kad je doznao da će se ono održati pod pokroviteljstvom Fitza Alwinea, shvatio je odmah da je ovaj smislio neku prljavu klopku.
– Drugovi! – reče on tada svojim pomoćnicima – William, Mali John, Much i još petorica drugih učestvovat će sa mnom u takmičenju. Svi drugi naći će se u gomili, spremni za svaki slučaj da se bore uz nas ako dođe do bitke.
Na dan takmičenja ogromna masa pohrlila je iz svih okolnih sela. Barun, koji je bio glavni sudac i koji je dijelio nagrade, zauze mjesto na počasnoj tribini i dade znak da takmičenje počne. On se nadao da će Robin, čiju je pustolovnu prirodu dobro poznavao, doći ovamo bez pratnje, pa je izdao naređenje da se uhapse sve sumnjive osobe.
Takmičenje su započela tri mladića iz Nottinghama koji nisu uspjeli da pogode središte mete. Za njima su došla trojica iz Yorkshirea i postigli isti rezultat.
Tada istupi Crveni William, koji pogodi metu s velikom lakoćom. Za njim nastupi Mali John, koji pogodi strijelom rupu koju je ostavila strijela njegova rođaka, a Robin odapne strijelu koja pogodi i prepolovi na dva dijela strijelu Maloga Johna i zaustavi se u cilju.
Masa, oduševljena ovim uspjehom, poče da viče:

»Živio Nottingham!«
Poslije toga uslijedile su zabavne igre u kojima opet Robin, Mali John i još nekoliko njihovih drugova pobijediše ostale takmičare.
Tada poče kružiti glas da je onaj skitnica u crvenoj bluzi, koji je tako sjajno nišanio strijelom, nitko drugi nego glavom Robin Hood. A oni koji su došli iz provincije, ljuti zbog pretrpljenog neuspjeha, počeše protestirati govoreći da takmičenje nije bilo pravilno, jer su svi znali da se nitko ne može mjeriti s Robinom Hoodom. Raspravljanje se postepeno pretvori u pravu galamu. U međuvremenu, dok su se ostali članovi vesele družine neprimjetno okupljali, Robina odvedoše pred baruna da bi primio nagradu.
Masa je vikala:
»Živio Nottingham! Dajte da vidimo pobjednika!«
Barun, kome je zbog njegovih godina jako oslabio vid, nije prepoznao Robina Hooda, ali mu se ovaj, primivši nagradu, obrati u smijehu:
– Hvala, barune! Vraćam se u svoju šumu.
– Stražari! Vojnici! – povika odmah Fitz Alwine. – To je Robin Hood! Uhvatite ga!
Ali Robin zasvira u rog i njegovi ljudi začas dotrčaše, a on se baci među njih naređujući im da budu spremni da odapnu strijele.
Grupa veselih drugova poče se povlačiti, ali barunovi vojnici bili su nadmoćniji i napadajući izazvaše u njihovim redovima zabunu. Tada ovi počeše da bježe i gonjenje započe.
Strijele su letjele i s jedne i s druge strane, ali vojnici, iako su stalno progonili odmetnike, nisu mogli da ih stignu.
U jednom trenutku Mali John se zaustavi i reče:
– Robine, ja sam ranjen... ne mogu dalje hodati.
– Jesi li ranjen? Gdje? – zapita Robin.
– Teško sam ranjen u koljeno, ne mogu se više držati na nogama. Rekavši to, jadnik pade ničice.
– Bože moj! – povika Robin naginjući se nad svog prijatelja. – Mali Johne, prijatelju moj, brate moj, budi hrabar, pokušaj da se digneš, nasloni se na mene! Ja nisam umoran, mogu ti pomoći...
Pomisli samo da ćemo za koji trenutak biti na sigurnom mjestu.
– Ne, Robine, nema nikakve koristi – odgovori Mali John prigušenim glasom. – Noga mi je kao mrtva, i ne bih mogao učiniti ni jedan pokret... Ti se nemoj zaustavljati, ostavi me ovdje.
– Da te ostavim ovdje! – povika Robin. – To bi bilo rđavo djelo za koje nisam sposoban.
– Nije to rđavo djelo, Robine, već dužnost. Ti si odgovoran za sve živote koji su ti se predali zauvijek. Ostavi me, dakle, ovdje. Ali, ako me voliš, nemoj dozvoliti tom besramnom barunu da me nađe živa. Radije mi probodi srce svojim lovačkim nožem da bih mogao umrijeti kao što sam uvijek živio, kao pošten i hrabar Sas. Nemoj se oglušiti o moju molbu, Robine, ubij me! Tako ćeš mi uštedjeti mnoge patnje, a naročito bol da ponovo vidim našeg najvećeg neprijatelja... oni su tako krvoločni! Ah, ti divlji i bijedni Normani!
– Poslušaj me, Mali Johne! – odgovori Robin brišući suzu – ne možeš tražiti od mene nemoguće stvari. Ti znaš dobro da te neću ostaviti da umreš daleko od mene. Znaš da sam spreman da žrtvujem svoj život i život svih drugova da bih spasio tvoj život. Znaj da, ako te i budem napustio, onda ću to učiniti tada kad prolijem i posljednju kap svoje krvi da bih te obranio. Budem li pao, Mali Johne, bit ću uz tebe. I onda ćemo na drugi svijet otići zajedno, kao što smo do sada zajedno živjeli ovdje na zemlji.

– Borit ćemo se i umrijeti blizu tebe, a ako nam nebo uskrati svoju pomoć – reče William grleći svoga rođaka – ti ćeš vidjeti da na zemlji ima još hrabrih prijatelja. Drugovi – doda on okrećući se odmetnicima koji su se bili zaustavili – eto vašega prijatelja, vašega vjernog druga smrtno ranjenog. Mislite li vi da ga treba ostaviti osveti divljaka koji nas gone?
– Ne, ne, hiljadu puta ne! – odgovoriše u jedan glas veseli drugovi. – Zbijmo se oko njega i umrimo svi braneći ga.
– Sa mnom! – povika Much približavajući se. – Čini se da je beskorisno izlagati svoju kožu.
Spreman sam da uzmem Maloga Johna na svoja leđa i da ga nosim dok me noge služe.
– A ako i ti budeš pao, Much – reče William – ja ću te zamijeniti. A poslije mene netko drugi, zar ne drugovi?
– Da, da – povikaše uglas veseli drugovi.
I tako, uz pomoć Robina, Much stavi na leđa ranjenika i bjegunci nastaviše put.
Predah koji je bio učinjen dao je vremena vojnicima da se približe, ali veseli drugovi odapeše kišu strelica i dadoše se ponovo u bjekstvo. Na jednoj raskrsnici putova koja se u daljini gubila oni spaziše među drvećem tornjeve nekog zamka.
– Kome pripada ovaj posjed? – zapita Robin. – Ima li nekoga među vama tko poznaje vlasnika?
– Ja, kapetane – reče čovjek koji je prije kratkoga vremena pristupio družini.
– A znaš li ti da li možemo biti dobro primljeni od toga plemića?
– Mogu vam jamčiti za dobrotu sir Richarda Plainea – odgovori čovjek. – To je valjan Sas.
– Sir Richard Plaine! – povika Robin. – Onda smo spašeni. Naprijed, naprijed, drugovi!
William, ti idi naprijed i javi čuvaru pokretnog mosta da Robin Hood i jedan dio njegovih drugova, progonjeni od normanskih vojnika, mole sir Richarda da mogu ući u zamak.
William odjuri kao strijela. Malo kasnije jedna bijela zastava bila je istaknuta na zidu opkopa. Jedan vitez izađe i u pratnji Williama pojuri u galopu prema Robinu. Kad je stigao pred njega, skoči na zemlju i stisnu mu ruke.
– Gospodine – reče on – ja sam Herbert, sin sir Richarda. Moj otac vam poručuje da ste dobro došli u naš dom i da će za njega biti velika sreća ako mu pružite priliku da vam iskaže svoju zahvalnost. I ja vam pripadam dušom i tijelom. Raspolažite sa mnom po vašoj želji.
– Zahvaljujem vam svim srcem, mladi moj prijatelju – odgovori Robin grleći Herberta. – Vaša ponuda je utjeha za mene i osjećam se ponosan što vas mogu uvrstiti u redove svojih pomoćnika. Ali sada moroma misliti na opasnost koja nam. prijeti. Pogledajte, vojnici već počinju da preplavljuju put. Ako se ne požurimo ući, stići će nas.
– Pokretni most je spušten – reče Herbert. – Požurimo se i za nekoliko minuta nećete se više ničega plašiti.
Barun i njegovi ljudi stigli su upravo na vrijeme da prisustvuju prolazu posljednjih ljudi preko pokretnog mosta, koji se odmah zatim podigne.
Fitz Alwine, koji nije mogao više podnijeti nov poraz, odluči da zatraži od sir Richarda u ime kralja da mu izruči ljude koji su se svakako koristeći njegovo povjerenje stavili pod njegovu zaštitu.
Na zahtjev Fitza Ahvinea vitez se pojavi na kuli.
– Sir Richarde Plaine – povika barun, kome je bilo javljeno ime vlasnika – poznajete li vi ljude koje ste primili u svoju kuću?
– Poznajem, milorde – odgovori hrabro vitez.
– Kako? Vi znate da je taj bijednik, šef bande, jedan odmetnik, neprijatelj kralja, a pružate mu utočište? Znate li vi da vas takav stav može dovesti do optužbe za izdaju?

– Znam samo to da su zamak i zemlje koje ga okružuju isključivo moje vlasništvo i da sam ja gospodar te mogu raditi ono što mi se sviđa i primati svakoga koga hoću. Eto, to je moj odgovor, gospodine. Pozivam vas, dakle, da se odmah udaljite ako želite da izbjegnete boj u kojem ne vjerujem da biste ostali živi. Pod svojom komandom imam stotinu ljudi snabdjevenih oružjem i najoštrijim strijelama u čitavom kraju.
– Zbogom milorde.
Odgovorivši tako pola ozbiljno a pola u šali, vitez se povuče.
A barun, koji je dobro znao da se ne može odviše pouzdati u svoje vojnike, krenu notingemskim putem s otrovom mržnje u srcu.
Dan kasnije otputovao je u London, zatražio prijem kod kralja i iznio mu svoje žalbe završavajući ovim riječima:
– Vitez od Plainea uskratio je da mi izruči vođu odmetnika izvjavljujući da se u svojoj kući osjeća gospodarom, da čini ono što mu se najviše sviđa i da ne priznaje ničiju vlast.
– U redu – reče kralj – taj pobunjeni vitez bit će kažnjen. Lično ću doći u Nottingham, a za to vrijeme vas ovlašćujem da uhvatite Robina Hooda i viteza od Plainea. Ostala ćemo zatim vidjeti.
Barun je vrlo dobro znao da nije moguće opsjedati sir Richarda u njegovu zamku i on, kao obično, pribježe lukavstvu zauzevši busije u okolini. Dan kasnije sir Richard, njegov sin i nekoliko slugu upadoše u zasjedu i budu zarobljeni i odvedeni u Nottingham.
Žena sir Richarda, obaviještena od jednoga sluge koji je uspio da pobjegne, naredi da je otprate do Robina, koji se poslije ozdravljenja Maloga Johna bijaše vratio sa svojima u Barnsdale.
Robin umiri plemenitu ženu, objasni joj da se za donošenje osude sir Richarda treba održati javno suđenje i doda da će odmah otići sa svojim ljudima u Nottingham. A zatim posavjetova damu da se vrati u svoj zamak.
Robin okupi odmah vesele drugove i pojuri tragom baruna. U trenutku kad je ulazio u grad, dozna da se barun još nije vratio. Oni se onda postaviše po okolini, i kad se barun pojavio s vojnicima, Robin i njegovi hrabri momci navališe na njih obasuvši ih iznenada kišom strelica. Bitka je bila oštra, ali su svi zarobljenici bili oslobođeni.
Herbert uze luk i plahovito jurnu na barunovu pratnju. Jedan Robinov strijelac ga spazi i pomisli da je mladić u položaju da bude savladan i ubi baruna jednom strijelom, obori ga s konja, odsiječe mu glavu i nabivši je na vrh mača povika glasno:
– Normani, evo glave vašega zapovjednika!... Besmisleno je da se još borite, bacite oružje! Jedna strijela obori hrabroga odmetnika na zemlju, ali su se Normani na kraju morali predati.
– Bog neka ti oprosti tvoje grijehe – odgovori Robin kad je tijelo Fitza Ahvinea bilo stavljeno povrh jedne nosiljke da bi ga odnijeli u zamak. A onda doda: – Sir Richarde, spasio sam te od smrti, ali te ne mogu spasiti i od propasti. Tvoja dobra bit će zaplijenjena.
Međutim, nekoliko dana poslije ovoga, jedan prijatelj sir Richarda pošalje mu iz Londona poruku da je kralj, ljut zbog smrti barunove, poslao jednu četu vojnika s naređenjem da objese njega i njegova sina i da zauzmu zamak.
Tada vitez, pomognut od svojih vjernih slugu, isprazni zamak, pošalje u Barnsdale sve svoje dragocjenosti i ode sa svojima da se priključi Robinu Hoodu.

XXX
Nakon ovih događaja slijedile su tri godine mira.
Družina Robina Hooda se iz dana u dan sve više povećavala, a slava njenog neustrašivog vođe proširila se po čitavoj Engleskoj.
Kralja Henrika II naslijedio je nakon njegove smrti sin Richard (kasnije nazvan Ričard Lavljeg srca). Nakon što je Richard spiskao krunsku riznicu, krene u križarski rat, a upravljanje kraljevstvom povjeri svom mlađem bratu Ivanu, čovjeku nemoralnu i pohlepnu, ali i nesposobnu da uspješno obavlja tako visoku i odgovornu dužnost kao što je upravljanje kraljevstvom.
Bijeda u narodu, koja je bila već tako velika za vladavine Henrika II, postala je sada još veća: glad i neimaština bile su svakodnevna pojava, i Robin Hood je upravo neiscrpnom plemenitošću ublažavao teške patnje naroda u grofovijama Nottingham i Derbvs. On je postao idol svih siromaha i bijednika. Davao je siromasima, ali je zato oduzimao bogatima, i tako su Normani, crkveni velikodostojnici i crkveni redovi pridonosili, na svoju veliku žalost, obol plemenitom djelu velikodušnog odmetnika.
Marianna je još uvijek stanovala u šumi, i bračni drugovi voljeli su se i pazili s istom onom nježnošću kao i prve dane svog braka.
Vrijeme nije nimalo umanjilo Williamovu ljubav prema njegovoj šarmantnoj ženi i u očima vjernog Sasa Maude je sačuvala svoju ljepotu nepomućenu kao dijamant.
Mali John i Much bili su još uvijek sretni što su tako dobro odabrali, jedan ljupku Winifred, a drugi nestašnu Barbaru. Što se tiče Williamove braće, oni nisu imali nikakva razloga da se pokaju što su se tako nenadano oženili. Bili su sretni i gledali su na život kroz ružičastu prizmu.
Prije no što ćemo se zauvijek oprostiti od dvoje ljudi koji su igrali važnu ulogu u našem romanu, posjetit ćemo ih u dvorcu Val, u Mansfeldskoj dolini.
Allan Clare i lady Christabel živjeli su sretni jedan uz drugoga. Njihov stan, sagrađen dobrim dijelom pod vitezovim nadzorom, bio je upravo čudo od udobnosti i ukusa. Pojas starih stabala priječio je pogled radoznalih očiju iz vrtova i predstavljao je neprobojnu barijeru oko ovog poetičnog doma.
Dvoje djece ljupkih obraza, živo cvijeće u toj oazi ljubavi, davalo je svojim nemirom živost ovom mirnom i prostranom domu. Njihov smijeh i glasno čavrljanje odjekivalo je naokolo po dvorcu, a njihove nožice ostavljale su tragove posvuda po alejama posipanima šljunkom. Allan i Christabel ostali su mladi u srcu, u duhu i u licu, i za njih su tjedni prolazili brzo kao dani, a dani kao sati.
Christabel nije vidjela svog oca od dana vjenčanja s Allanom Clareom u samostanu Linton, jer je ljutiti starac tvrdoglavo odbijao svaki pokušaj pomirenja koji bi došao od kćerke ili od zeta.
Barunova smrt duboko je potresla Christabelu, no « koliko bi teža bila njezina bol da je bila izgubila pravog oca.

Allan je bio i odviše sretan da bi stavio na kocku svoj mir. Mogućnost da u borbi s premoćnim protivnikom izgubi svoju sreću odvraćala ga je od toga da bilo što poduzme oko bogatog nasljedstva. Nije mu bilo žao tog bogatstva.
Napadi Robina Hooda na Normane i crkvene dostojanstvenike postali su tako brojni i tako sudbonosni za imutak bogataša da su skrenuli na sebe pažnju čuvara pečata kraljevine Engleske, kancelara Longchampa, biskupa od Elyja.
Biskup odluči dokrajčiti Robinovu veselu družinu i pripremi ozbiljnu ekspediciju. Pet stotina ljudi na čelu s princom Ivanom došlo je u Notingemski zamak i tu se nakon nekoliko dana odmora rasporediše u namjeri da se dočepaju Robina Hooda. Robin je bio na vrijeme obaviješten o namjerama ove čete ljudi. On se samo nasmije i stane se spremati kako da osujeti svaki njihov pokušaj a da ne izloži živote svojih ljudi u neizvjesnoj bici.
Družina se sakrije, a dvanaestorici naredi da se presvuku, svaki na svoj način, i pošalje ih u zamak. Tamo su se ponudili za vodiče trupama po nepoznatim dijelovima šume.
Ove su ponude vođe primili s oduševljenjem, jer je šuma bila ogromna, pa bi se moglo dogoditi da se koja četa, bez pouzdanog vodiča, izgubi. Međutim, vodiči iz Robinove družine vodili su kancelarove čete tako da su vojnici upadali čas u klance stisnute liticama čas u močvarno tlo gdje su gazili vodu do koljena, a onda bi se opet našli na uzvisinama. To ih je dovodilo u očaj; psovali su velikog kancelara Engleske, Robina Hooda, njegovu nevidljivu družinu i na kraju svoj vojnički poziv.
Predveče bi se vojnici našli sedam do osam milja od Notingemskog zamka. Iste se večeri trebalo vratiti u zamak ili provesti noć pod vedrim nebom. Vratili bi se ipak radije u grad, iscrpeni od umora, gladni i žedni, a da nisu opazili ništa što bi im moglo ukazati na veselu Robinovu družinu.
Petnaestak dana ponavljale su se ove zamorne šetnje, no bez ikakva rezultata. Princ Ivan osjeti nostalgiju za ugodnim životom u Londonu i odustane od pothvata. Na čelu svojih ljudi krene put Londona.
Dvije godine nakon ove ekspedicije Ričard Lavljeg Srca vrati se u Englesku, a princ Ivan, bojeći se s punim pravom bratove prisutnosti i blizine, potraži utočište pred kraljevim bijesom u Notingemskom zamku.
Ričard Lavljeg Srca, kad je doznao za skandalozno ponašanje regenta za vrijeme njegovog odsustva, ne ostane ni puna tri dana u Londonu, već s jednom vjernom četom krene odlučno za princom Ivanom u Nottingham.
Ričard opsjedne tvrđavu koja se nakon tri dana borbe preda, a princu Ivanu uspije pobjeći.
Ričard se sa svojim vojnicima borio kao i svi ostali, ali je ipak primijetio da mu je od velike pomoći bila jedna četa snažnih ljudi i da je upravo zahvaljujući njoj pobijedio.
Nakon bitke, kad se smjestio u tvrđavu, Ričard se interesirao za tu četu spretnih strijelaca koja mu je priskočila u pomoć, ali mu nitko nije znao ništa reći, pa je bio prisiljen da se obrati notingemskom šerifu.
Taj je šerif bio onaj isti čovjek kojega je Robin Hood bio namamio u šumu i naplatio od njega tri stotine zlatnika. Šerif to nije zaboravio i zato je kralju odgovorio da ti strijelci ne bijahu nitko drugi već ljudi strašnog Robina Hooda.
– Taj Robin Hood – doda ogorčeno gostioničar – prepredeni je lopov. On hrani svoju bandu na račun putnika, on pljačka pošteni svijet, ubija kraljevu divljač i počinja svakodnevno sva moguća zlodjela.
Halbert Lindsay, Maudin brat po mlijeku, koji je imao tu sreću da je sačuvao svoju službu čuvara zamka, našao se slučajno za vrijeme tog razgovora pokraj kralja. Osjećajući zahvalnost prema

Robinu, on je, pošten kakav je bio, zaboravio na svoj niski društveni položaj, te istupi pred kralja i reče prodornim glasom:
– Sire, Robin Hood je pošteni Sas, nesretni prognanik. Ako oduzima bogatašima višak njihova imutka, on time ublažava bijedu siromašnih u grofovijama Nottingham i tbrk. Ljudi u ovim grofovijama izgovaraju njegovo ime s poštovanjem i zahvalnošću.
– Poznajete li vi lično tog hrabrog strijelca? – upita kralj Halberta. To je pitanje Halberta osvijestilo. On pocrvenje i odgovori zbunjeno:
– Vidio sam Robina Hooda, ali je tome već dosta davno, i Vašem Veličanstvu prenosim ono što o Robinu govore siromasi koje je spasio da ne umru od gladi.
– Hajde, hajde, hrabri moj momče – reče kralj kroz smijeh – digni glavu i ne odriči se svog prijatelja. Za boga miloga! Ako je Robinovo ponašanje takvo kako nam ti pričaš, to je onda čovjek čije je prijateljstvo dragocjeno. Priznajem da bih rado vidio tog prognanika, a kako mi je i učinio uslugu, on se ne bi mogao potužiti da je Ričard, kralj Engleske, bio nezahvalan, pa čak ni prema nekome tko je izvan zakona. Sutra ujutro otići ću u Šervudsku šumu.
Kralj je održao riječ. Sutradan, u pratnji nekoliko vitezova i vojnika, pod vodstvom šerifa, kojemu se ova šetnja nije osobito svidjela, krene u šumu obilazeći putovima, stazama, proplancima i čistinama, no potraga je bila bez ikakva rezultata, Robinu Hoodu ni traga ni glasa.
Nezadovoljan zbog tog neuspjeha, Ričard pozove čovjeka koji je obavljao službu čuvara šume u Šervudskoj šumi i upita ga kako bi mogao susresti šefa ovih prognanika.
– Vaše Veličanstvo može pretraživati šumu punu godinu dana – odgovori čovjek – a da neće vidjeti ni sjenke prognanika ako bude ušlo u šumu s velikom pratnjom vojnika. Robin Hood izbjegava borbu koliko je to moguće, ali ne zbog straha, jer on dobro poznaje šumu i tu se nema čega bojati, čak ni napada petsto ili šesto naoružanih vojnika, već zbog čednosti i razboritosti. Ako Vaše Veličanstvo želi vidjeti Robina Hooda, neka se obuče u fratra, a to neka učini i nekoliko vitezova, a ja ću vas voditi. Kunem vam se svetim Dunstanom da u tom slučaju nikome ne prijeti nikakva opasnost. Robin Hood zaustavlja crkvene dostojanstvenike, pogosti ih, opljačka ih, ali ne zlostavlja nikoga.
– Bogami, šumaru, tvoje riječi zlata vrijede – reče kralj smijući se – i ja ću poslušati tvoj pametni savjet. Fratarska mantija neće mi baš naročito pristajati, ali nije važno! Neka mi se pribavi fratarska odjeća!
Nestrpljivi vladar uskoro obuče odjeću priora, a četvorica viteza, koje je odabrao iz svoje pratnje, obukoše mantije običnih redovnika. Nakon podrobnih šumarevih uputa, osedlaju još tri konja kao da nose kakav vrijedan teret. Na tri milje od zamka, šumar pristupi kralju i reče:
– Veličanstvo, gledajte na kraj čistine i tamo ćete vidjeti Robina Hooda, Malog Johna i Crvenog Williama, tri šefa bande.
– Dobro – reče veselo kralj i podbode konja kao da želi uteći. Robin Hood skoči na put, zgrabi konja za uzdu i na mjestu ga zaustavi.
– Oprostite, molim vas, gospodine priore – reče on. – Hoćete li malo stati i primiti izraze moje dobrodošlice i
– Odvratni grešniče – poviče Ričard nastojeći oponašati način govora crkvenih ljudi – tko si ti da se usuđuješ zaustavljati svetog čovjeka koji ima obaviti jednu važnu misiju?
– Ja sam stanovnik ove šume – odgovori Robin Hood – i moji drugovi, baš kao i ja, živimo od lova i darežljivosti pobožnih članova svete Crkve.
– Ti si, tako mi duše, drski bezobraznik – odgovori kralj prikrivši smiješak – kad se usuđuješ skresati mi u brk da jedeš moje... kraljeve jelene i pljačkaš članove klera. Tako mi svetog Dunstana, zaslužan si barem zbog svoje iskrenosti.

– Iskrenost je jedino utočište ljudi koji ništa ne posjeduju – odvrati Robin Hood – ali oni koji posjeduju rente, posjede, zlato i srebro mogu i bez toga, jer i onako ne znaju što bi počeli s bogatstvom. Mislim, poštovani priore – nastavi Robin s čudnim prizvukom u glasu – da i vi pripadate tim sretnicima o kojima govorim. Zbog toga sam slobodan zamoliti vas da pomognete i olakšate bijedu i nevolju ljudi koji su naši prijatelji i naši štićenici. Vi često zaboravljate, moja draga braćo, da oko vaših bogatih domova ima kućica u kojima nema ni kruha, dok vi posjedujete više zlata nego mašte da ga upotrijebite.
– Ti možda govoriš istinu, čovječe – odgovori kralj, koji je gotovo zaboravio da je obučen kao fratar – tvoja iskrenost i izraz tvoga lica koje odiše čestitošću sviđaju mi se. Ti izgledaš čestitije no što u stvari jesi, ali ipak, zbog tvog plemenitog izgleda i ljubavi za kršćansko milosrđe, poklonit ću ti sav novac što ga imam sa sobom, četrdeset zlatnika. Žao mi je što nemam više, ali i ti znaš da već nekoliko dana boravi u Nottinghamu kralj, i on mi je gotovo posve ispraznio džepove. Ovaj je novac tvoj, jer mi je drago tvoje lice i junački izgled tvojih snažnih drugova.
Rekavši to, kralj pruži Robinu malu kožnu kesu u kojoj je bilo četrdeset zlatnika.
– Vi ste feniks među crkvenim ljudima, gospodine priore – reče Robin smijući se – i da se nisam zakleo da ću tražiti novac od svih članova svete Crkve, ne bih primio vašu plemenitu žrtvu. Međutim, nećete moći reći da je vaš prolaz kroz Šervudsku šumu bio naročito mučan; vaša pratnja i vaši konji moći će potpuno slobodno proći, a osim toga dopustite mi da uzmem samo dvadeset zlatnika.
– Postupaš časno – odvrati Ričard koji se pretvarao da ga je Robinova uljudnost dirnula – i ja ću s veseljem o tebi govoriti kralju. Njegovo Veličanstvo te malo poznaje jer mi je reklo da te pozdravim ako budem imao sreću da te sretnem. Mislim da se kralj Ričard, koji voli čestitost, ma gdje se ona našla, ne bi ljutio kad bi punim glasom mogao zahvaliti hrabrom Robinu koji mu je pomogao da uđe u tvrđavu Nottingham i da ga pita zašto je odmah nakon bitke sa svojim drugovima nestao.
– Kad bi mi se jednom pružila zgoda da se nađem pred Njegovim Veličanstvom, ja bih mu bez ustezanja odgovorio na ovo drugo pitanje. Veoma volim kralja Ričarda jer je on Englez dušom i tijelom, premda je krvno vezan uz normansku porodicu. Mi smo svi ovdje, svećenici i laici, vjerni službenici Njegova Premilostivog Veličanstva i, ako pristajete, gospodine priore, popijmo pehar vina u zdravlje kralja Ričarda. Šervudska šuma može biti vrlo gostoljubiva kad primi u hladovinu svojih starih stabala saska srca i plemenite fratre.
– Rado prihvaćam tvoj ljubezni poziv, Robine Hoode – odvrati kralj – i spreman sam poći s tobom kamo god želiš.
– Hvala na tom povjerenju, dobri duhovniče – reče Robin, prihvati za uzdu Ričardova konja i povede ga prema stazi kojom će otići do mjesta gdje će pod drvetom popiti zdravicu.
Mali John, Crveni William i četvorica prerušenih vitezova iz Ričardove pratnje pošli su za njima. Grupa se uputila brzim korakom po stazi, kad jelen, prestrašen bukom, u brzom trku prijeđe put, no još je brži bio Robin; on napne strijelu i jelen padne smrtno pogođen u but.
– Dobar pogodak! Izvrstan pogodak! – poviče veselo kralj.
– Taj pogodak nije ništa neobično, gospodine priore – reče Robin pogledavši malo iznenađeno Ričarda. – Svi moji ljudi bez iznimke mogu na taj način ubiti jelena, pa čak ni moja supruga ne bi bila oduševljena ovim pogotkom, jer i ona izvrsno rukuje lukom i strelicom.
– Tvoja supruga? – ponovi kralj upitno. – Ti imaš suprugu? Ta nije moguće! Zaista bi me neobično veselilo kad bih imao čast upoznati ženu koja dijeli s tobom sve zlo i dobro ovog načina života koji krije u sebi tolike opasnosti.

– Moja žena nije jedini član ženskog spola, gospodine priore – odvrati Robin – koja više cijeni vjernost i ljubav u divljini od nevjernosti i luksuza u bogatim zamkovima.
– Ja ću ti predstaviti svoju suprugu, gospodine priore – poviče Crveni William – a ako ne priznaš da je njezina ljepota dostojna kraljevskog prijestolja, dopustit ćeš mi da ti kažem da si slijep ili da nemaš ukusa.
– Tako mi svetog Dunstana – reče Ričard – narod vas s punim pravom naziva veselom družinom.
Ovdje vam ništa ne nedostaje, imate lijepe žene, kraljevsku divljač, svježinu, zelenilo i potpunu slobodu.
– Mi zaista i jesmo sretni, gospodine – odgovori Robin smijući se.
Povorka je ubrzo stigla na ledinu gdje ih je već čekala pripremljena gozba, raskošno priređena, a meso, začinjeno mirisnim začinima, još je više pobudilo ionako veliki tek Ričarda Lavljeg Srca.
– Tako mi savjesti moje majke! – poviče on (spomenimo usput da je gospođa Eleonora imala tako malo savjesti da je upravo bilo smiješno pozivati se na nju) – pa to je prava kraljevska gozba!
Kralj sjedne i počne gotovo pohlepno jesti. Na kraju gozbe reče Ričard svom domaćinu:
– Ti si u meni pobudio želju da upoznam lijepe žene koje stanuju u ovom prostranom domu.
Predstavi mi ih jer sam radoznao jesu li dostojne, kako mi je rekao tvoj drug crvene kose, da ukrase dvor engleskog kralja.
Robin pošalje Williama da dovede lijepe šumske nimfe, a ljudima reče da se pripreme za igre koje će izvesti poslije gozbe,
– Moji će ljudi pokušati da vas malo zabave, gospodine priore – reče Robin ponovo uzevši mjesto kraj kralja – i vi ćete vidjeti da naše zabave i naš malo neobičan način života nemaju u sebi ni trunke zla. Kad budete govorili s dobrim kraljem Ričardom, recite mu, za tu vas uslugu molim, da vesela družina iz Šervudske šume nije nikakvo strašilo kojega bi se morali bojati pošteni Sasi, a da nisu ni zli, premda žive teškim životom, koji je pun mnogih opasnosti i nevolja.
– Budi miran, sinko, Njegovo Veličanstvo bit će obaviješteno o svemu što se ovdje zbiva baš kao da je bilo na mom mjestu na ovoj gozbi.
– Vi ste, gospodine, najljubazniji fratar što sam ga sreo u svom životu i drago mi je što vas mogu smatrati tako bliskim kao da ste mi rođeni brat. A sada budite tako dobri i obratite malo pažnje mojim strijelcima. Njihovoj spretnosti nema premca, a da bi vas zabavili, oni će, nadam se, izvesti prava čudesa.
Robinovi ljudi počeli su gađati iz luka takvom sigurnošću ruke i oka da im je kralj čestitao iskreno i ugodno iznenađen.
Gađanje je trajalo oko pola sata, a onda se pojavi Crveni William dovodeći Mariannu i Maude koje su imale na sebi zelenu odjeću amazonki, a jedna i druga su nosile u rukama luk i tobolac sa strijelama.
Iza ovog trija dolazile su Barbara, Winifred, bijela Lilas i lijepe žene mladih Gamwella.
Kralj razrogači oči od čuđenja. Bez riječi je promatrao divna lica ovih žena koje su od njegova pogleda sve pocrvenjele.
– Gospodine priore – reče Robin uhvativši za ruku Mariannu – predstavljam vam kraljicu moga srca, svoju voljenu ženu.
– Možeš slobodno dodati: kraljicu mojih veselih drugova, hrabri Robine – usklikne kralj – i možeš biti ponosan što si osvojio srce tako dražesnog bića. Draga gospođo – nastavi kralj – dopustite mi da u vama pozdravim vladaricu velike Šervudske šume i da vam iskažem počasti vašeg vjernog podanika.

Rekavši to, kralj klekne na zemlju, prihvati bijelu Marianninu ruku i poljubi je s puno poštovanja.
– Vi mi vrlo laskate, gospodine priore – reče Marianne čedno – ali nemojte zaboraviti, molim vas, da se posvećenom čovjeku ne dolikuje da se toliko klanja pred jednom ženom. Jedino bogu smijete iskazivati toliko poštovanja i poniznosti.
– Eto ti moralne prodike od žene običnog šumara – promrmlja kralj vraćajući se na svoje mjesto.
– Gospodine priore, predstavljam vam svoju ženu – poviče William i povede Maude za Ričardom.
Kralj pogleda Maude i reče nasmiješivši se:
– Ova je lijepa žena sigurno dama koja bi mogla krasiti i kraljevski dvor?
– Oh da, gospodine – reče William.
– U redu, prijatelju – odgovori Ričard – slažem se s tobom i ako mi dopuštaš, poljubio bih lijepe obraze one koju ti voliš.
William se nasmiješi, a kralj, koji je taj smiješak shvatio kao dozvolu, galantno zagrli mladu ženu.
– Dopustite da vam nešto šapnem u uho, gospodine priore – reče William približivši se kralju koji mu s vidljivom radošću pruži uho. – Vi imate ukusa – nastavi William – i vi se nikada ne morate ničega bojati u Šervudskoj šumi. Odsada vam dozvoljavam da dođete ovamo kad god zaželite i obećavam vam da ćete biti uvijek srdačno primljeni.
– Hvala ti na ljubaznosti, mladi čovječe – reče veselo kralj. – Ah, što to još vidim? – poviče Ričard opazivši pred sobom Williamove sestre, koje su došle s Lilas da mu se predstave. – Bogami, momci, vaše su drijade prave vile. – Kralj uhvati za ruku Lilas. – Sveta Bogorodice! – promrmlja on
– nikada nisam vjerovao da bi mogla postojati žena koja bi bila tako lijepa kao moja Berengere, ali sam sada prisiljen priznati da ovo dijete ni u čemu ne zaostaje za njom po ljepoti i čednosti. Draga moja – reče kralj stisnuvši malu ruku koju je držao u svojima – ti si izabrala vrlo težak život koji je lišen svih radosti djetinjstva. Ne bojiš li se, jadno moje dijete, da će olujni vjetrovi ove šume uništiti tvoj život kao što uništavaju mladi cvijet?
– Oče – odgovori skromno Lilas – vjetar okušava svoju snagu na zaklonu, a štedi one najslabije.
Ja sam ovdje sretna. Osoba koju volim stanuje ovdje u šumi i kraj nje ne znam za bol.
– Imaš pravo što ne tajiš svoju ljubav ako je čovjek koga voliš dostojan tvoje ljubavi – odgovori Ričard.
– On bi bio dostojan i veće ljubavi od one koju gajim prema njemu, oče – odgovori Lilas – no ja ga volim toliko koliko najviše mogu.
Rekavši to, mlada žena pocrvenje, a velike plave Ričardove oči gledale su je tako žarko da je ona, prestrašena, nježno izvukla svoju ruku iz kraljevih i otišla do Marianne.
– Priznajem, Robine – reče kralj – da se u čitavoj Evropi nijedan kraljevski dvor ne može pohvaliti da je okupio toliko mladih i lijepih žena kao ti oko sebe. Vidio sam mnogo različitih žena, ali nigdje nisam našao tu mirnu i ljupku ljepotu saskih žena. Neka budem proklet ako jedno jedino ovo svježe lice što ga gledam ne vrijedi više nego stotinu djevojaka s Istoka ili bilo koje druge rase.
– Drago mi je slušati te riječi, gospodine priore – reče Robin. – To je za mene još jedan dokaz više da u vašim žilama teče engleska krv. Ja o tome ne mogu suditi jer sam vrlo malo putovao. Osim Derbvshirea i Yorkshirea ne poznam ništa, no ipak sam sklon složiti se s vama i reći da su saske žene najljepše na svijetu.

– Dakako da su najljepše – poviče odlučno William. – Prošao sam gotovo čitavu kraljevinu Francusku i mogu reći da nisam naišao ni na jednu ženu koja bi se mogla usporediti s Maude. Maude je ideal engleske ljepote. Eto, to je moje mišljenje.
– Vi ste bili u vojsci? – upita kralj pažljivo promotrivši mladića.
– Jest, gospodine – odgovori William – bio sam u službi kralja Henrika u Akvitaniji, u Poitouu, Marfleuru, Evreuxu, Beauvaisu, Rouenu i u mnogim drugim mjestima.
– A tako – reče kralj i odvrati pogled od Williama, bojeći se da ga ovaj ne prepozna. – Robine Hoode – nastavi on – vaši su se ljudi opet rasporedili da nastave s igrama. Veselilo bi me ako bih i opet mogao promatrati njihova natjecanja.
– Bit će kako želite, gospodine. Pokazat ću vam sada kako mi gađamo. Much, postavi na prutove vijence od ruža.
– A sada, momci – poviče Robin – gađajte prutove; tko pogriješi, dat će mi jednu dobru strelicu a primit će od mene pljusku. Pazite dobro, jer, bogami, neću imati milosti prema nespretnjakovićima. Razumije se, i ja gađam s vama, a budem li nespretan, dobit ću istu nagradu.
Mnogi su Robinovi momci promašili cilj i primili poštenu pljusku. Robin smrska prut na komade, a onda postave drugi. William i Mali John promaše i prime uz opći smijeh dogovorenu nagradu za svoju nespretnost.
Robin je bio posljednji i, želeći prioru pokazati da između njega i njegovih drugova nema nikakve razlike, namjerno promaši.
– Oho – poviče netko začuđeno – i ti si, vođo, promašio cilj.
– To je, bogami, istina, pa prema tome zaslužujem i kaznu. Tko će mi od vas pomilovati obraze?
Ti, Mali Johne, ti si najjači.
– Ni za što na svijetu – odgovori John. – To je neugodan zadatak koji moja desnica neće nikada izvršiti.
– U redu. Williame, obraćam se tebi.
– Hvala, Robine. Otkazujem ti u ovome poslušnost.
– I ja također – poviče Much.
– I ja – reče jedan od drugova.
– I mi također – odvrate jednoglasno ostali.
– To je djetinjasto ponašanje – reče Robin strogim glasom. – Ja sam bez ustručavanja kaznio one koji su pogriješili, pa biste i vi morali jednako tako postupati sa mnom. Budući da se nitko od mojih ljudi ne usuđuje dignuti ruku na mene, red je na vama, gospodine priore, da riješite ovaj problem.
Evo najbolje moje strelice i molim vas, gospodine, da me isto tako velikodušno nagradite kao što sam ja nagradio svoje drugove.
– Ne usuđujem se to uzeti na sebe, dragi Robine – odgovori kralj – jer imam pretešku ruku i udaram malo prejako.
– Nisam ni suviše osjetljiv ni nježan, gospodine priore. Samo vi postupite kako vam odgovara.
– Želiš li to svakako? – upita kralj pokazavši svoju mišićavu ruku. U redu! Bit ćeš poslužen kad već tako želiš.
Udarac je došao tako brzo da je Robin pao na zemlju nauznak, ali je isto tako brzo i ustao.
– Priznajem pred bogom i pred ljudima – reče on crvena obraza, ali sa smiješkom na usnama – da ste vi najsnažniji fratar Engleske. U vašoj ruci ima suviše snage za mirnog čovjeka koji rukama obavlja samo svoje svećeničke dužnosti i kladim se o svoju glavu (a ona je procijenjena na četiri stotine zlatnih dukata) da ste vi spretniji u rukovanju lukom i batinom nego križem.

– I to je moguće – odgovori kralj kroz smijeh. – Dodaj slobodno: i u rukovanju mačem, kopljem i štitom.
– Vaš način govora i vaše vladanje podsjećaju više na čovjeka koji je navikao na vojnički život pun opasnosti nego na pobožnog službenika svete Crkve – odvrati Robin promatrajući pažljivo kralja.
– Rado bih znao tko ste vi, jer mi prolaze glavom vrlo čudne misli.
– Otjeraj te misli, Robine Hoode, i ne nastoj otkriti jesam li zaista onaj za koga se izdajem ili nisam – odgovori živahno kralj.
Vitez Richard od Plainea, kojeg od jutra nije bilo ovdje, pojavi se tog trenutka i pristupi Robinu.
Opazivši kralja, vitez zadrhta, jer on ga je vrlo dobro poznavao. On pogleda Robina i opazi da mladić nije imao pojma tko se krije iza te fratarske mantije.
– Poznaješ li tog čovjeka u mantiji priora? – upita tiho sir Richard.
– Ne – odvrati Robin – ali mi se već nekoliko minuta čini da ta smeđa kosa i velike plave oči ne mogu biti ničije na svijetu nego...
– Ričarda Lavljeg Srca, kralja Engleske! – uzvikne nehotice vitez.
– Ah! Ah! – uzdahnu lažni fratar približivši se ovoj dvojici. Robin Hood i sir Richard padnu na koljena.
– Sada sam istom prepoznao veličanstveno lice svog vladara – reče vođa družine. – Neka Svevišnji štiti Vaše Veličanstvo ! – Dobrodušni smiješak ocrta se na kraljevim ustima. – Sire – nastavi Robin i dalje klečeći – sada Vaše Veličanstvo zna tko smo i što smo: prognanici koje su nepravedno i okrutno istjerali iz očinskih domova. Siromašni i nezaštićeni, mi smo potražili utočište u osami ove šume, živjeli smo od lova i milostinje koju smo iznuđivali, to je istina, ali ne silom, već vrlo uljudno. Davali su nam milom i silom, ali mi smo uzimali samo onda kad smo bili sigurni da onaj koji neće pomoći u nevolji nosi u svojoj prtljazi kneževski imutak. Molim Vaše Veličanstvo oproštenje za sebe i za svoje drugove.
– Ustani, Robine Hoode – odgovori dobrostivo kralj – i objasni zašto si mi sa svojim drugovima pritekao u pomoć kod osvajanja Notingemskog zamka.
– Sire – odgovori Robin, koji je sada, poslušavši kraljev nalog, ustao, ali je ostao pred kraljem naklonjen – vi ste idol svih Engleza. Vaša su vam djela pribavila slavu najpoštenijeg čovjeka, čovjeka hrabrog i odvažnog, koji pobjeđuje svoje neprijatelje, ali velikodušno štiti nevoljne. Princ Ivan je zaslužio vašu nemilost, i kad sam doznao da se pod zidinama Notingemskog zamka nalazi moj kralj, ja sam se potajno stavio pod njegovo zapovjedništvo. Vaše je Veličanstvo zauzelo zamak koji je služio kao utočište princu koji vam je otkazao poslušnost, i time je moja dužnost bila izvršena. Ja sam se povukao jer mi je osjećaj da sam lojalno služio svom kralju bio dovoljna nagrada za moj trud.
– Srdačno ti zahvaljujem za tvoju iskrenost, Robine Hoode – odgovori Ričard – a tvoja odanost i poštovanje vrlo me raduju. Ti govoriš i radiš kao pošten čovjek. Zadovoljan sam s tobom i rado podjeljujem punu milost i oproštenje veseloj družini iz Šervudske šume. Ti si bio u posjedu velike moći, i to moći da činiš zlo, ali ti se tom opasnom moći nisi poslužio. Ti si pomagao bijednima, kojih u grofoviji Nottingham ima mnogo. Ti si ubirao porez samo od bogatih Normana, i to samo zato da pomogneš svojoj braći. Opraštam ti tvoje pogreške koje su bile samo prirodna posljedica tvog izuzetnog položaja. No budući da si povrijedio zakon o šumama, budući da si se ogriješio o crkvene i svjetovne velikodostojnike ubirući od njih namet, potrebno je da ovo oproštenje bude i pismeno potvrđeno kako bi odsada mogao živjeti u miru da te nitko ne progoni niti ti bilo što predbacuje. Sutra ću u prisustvu mojih vitezova javno objaviti poništenje odluke o tvom progonstvu. Vraćam tebi i tvojim drugovima sva prava i sve povlastice slobodna čovjeka. Rekoh i kunem se bogom svemogućim da ću održati zadanu riječ.

– Živio Ričard Lavljeg Srca! – povikaše vitezovi.
– Neka vas vječno štiti sveta Bogorodica! – reče Robin uzbuđena glasa, klekne na zemlju i ponizno poljubi ruku plemenitom kralju.
Nakon tog čina zahvalnosti Robin ustane i zatrubi u rog, a njegovi ljudi, koji su svaki na svojoj strani bili zabavljeni nekim poslom ili zabavom, napustiše sve i stanu se skupljati oko svog četovođe.
– Hrabri moji drugovi – reče Robin – kleknite svi i otkrijte glave: pred vama se nalazi naš legitimni vladar, voljeni kralj drage nam Engleske, Ričard Lavljeg Srca. Odajte počast našem plemenitom gospodaru i vladaru! – Robinovi drugovi poslušaše naredbu svog gospodara, i dok su svi bili na koljenima ponizno se klanjajući kralju, Robin im saopći da ih je Ričard Lavljeg Srca pomilovao. – A sada – nastavi mladić – neka ova stara šuma odjekne jednim snažnim i radosnim poklikom: živio! Osvanuo nam je dan pun radosti i nade. Vi ste, drugovi moji, slobodni milošću našeg plemenitog vladara!
Veselim drugovima nije trebalo dva puta reći da daju oduška svom neizmjernom veselju. Gromoglasni hura prolomi se iz njihovih grla i ne bi bilo čudno da se čuo i dvije milje daleko.
Kad se ta bučna radost malo stišala, Ričard Engleski uzme riječ i pozove Robina da ga otprati sa svojim ljudima u Notingemski zamak.
– Sire – odgovori Robin – želja Vašeg Veličanstva ispunjava mi srce neizrecivom radošću.
Dušom i tijelom pripadam svom vladaru i ako mi hoćete dopustiti, izabrao bih sto četrdeset najboljih strijelaca između mojih ljudi i dao vam ih kao vjerne i ponizne sluge Vašeg Milostivog Veličanstva.
Kralj je bio iznenađen i polaskan tim poniznim držanjem prognanika. On srdačno zahvali Robinu Hoodu i naredi mu da otpusti svoje ljude i pošalje ih da nastave prekinute junačke igre, a sam uzme čašu sa stola, napuni je do vrha, iskapi nadušak i reče s nekom prijaznom i neobičnom radošću u glasu:
– A sada, prijatelju Robine, reci mi, molim te, tko je onaj div tamo: naime, teško bi mi bilo nekim drugim imenom nazvati tog ogromnog mladića koga je nebo obdarilo tako simpatičnim izgledom. Ja sam dosad mislio da se odlikujem neobičnim stasom, a sada vidim, kad bih stao uz ovog diva, da bih izgledao kao pilence. Kakvi snažni udovi! Kakva snaga! Taj je čovjek prekrasno građen.
– On ima isto tako prekrasnu narav, Sire – odgovori Robin. – Njegova je snaga upravo čudesna: on bi sam mogao zaustaviti marš naoružane čete, a dirne ga kao kakvo dijete naivna i nježna dječja priča. Čovjek koji je svratio na sebe pozornost Vašeg Veličanstva je moj brat, moj drug, moj najbolji prijatelj. On ima zlatno srce, a vjeran je kao oštrica mog nepobjedivog mača. Tako spretno rukuje štapom da ga još nitko nije pobijedio. Osim toga, on je nenadmašivi strijelac kojemu nema premca u čitavoj zemlji.
– To su pohvale koje rado čujem, Robine – odvrati kralj – jer je taj čovjek doista dostojan da bude tvoj prijatelj. Htio bih malo razgovarati s tim čovjekom. Kako je ime tom mladiću?
– John Navlor, Sire, ali mi ga zovemo Mali John s obzirom na njegov stas.
– Zaboga – reče kralj kroz smijeh – četa takvih Malih Johna pošteno bi utjerala strah u kosti nevjernicima. Hej, lijepo šumsko drvo, Mali Johne, mladiću moj, dođi k meni! Hoću te izbliza pogledati.
Mali John pristupi kralju otkrivene glave i mirno počeka što će mu kralj narediti.
Ričard uputi mladiću nekoliko pitanja o snazi njegovih mišica, pokuša se s njim rvati, ali je bio pobijeđen od svog divovskog protivnika. Nakon toga se kralj pridruži igrama i vježbama veselih Robinovih drugova tako neusiljeno kao da je i on njihov drug i na kraju izjavi da već dugo vremena nije proveo tako ugodan dan.

Te je noći kralj Engleske spavao pod zaštitom prognanika u Šervudskoj šumi, a sutradan, nakon što mu je priređen upravo kraljevski doručak, spremi se na povratak u Nottingham.
– Hrabri moj Robine – reče kralj – možeš li mi dati odjeću kakvu nose i tvoji ljudi?
– Mogu, Sire.
– U redu! Pokloni onda meni i mojim vitezovima takva odijela. Bit će to onda veseli povratak u Nottingham. Moji podanici u gradu i šerif, koji uvijek nastoji ugoditi pretpostavljenome, bit će u priličnoj zabuni.
Kralj i ljudi iz njegove pratnje obuku odijela koja im je Robin donio, a onda Ričard galantno poljubi Mariannu i namijeni taj poljubac i svim ostalim ženama. Nakon toga, okružen Robinom Hoodom, Crvenim Williamom, Muchom i u pratnji sto četrdeset strijelaca, krene na put prema Notingemskom zamku.
Na gradskim vratima Ričard izda naređenje svojoj sviti da se oglasi pobjedničkim poklikom.
Ovaj pobjednički poklik privukao je građane da izađu iz svojih domova. Vidjevši da je u grad ušla Robinova družina naoružana do zuba, pomislili su da je kralj ubijen a Robin da je ušao u grad da istrijebi sve stanovnike. Prestrašeni ljudi brzo se povuku u svoje domove. Drugi su opet zazvonili na uzbunu, pozvali gradske trupe i poslali po šerifa, no njega nekim čudnim čudom nije bilo nigdje, kao da je propao u zemlju.
Kraljeve trupe bile bi navalile na prognanike da ih nisu suzdržavali njihovi zapovjednici koji nisu htjeli započeti bitku a da ne znaju pravi uzrok zašto se bore i protiv koga.
– Evo naših ratnika – reče Ričard promatrajući podozrivo plašljive branitelje grada. – Čini mi se da su stanovnici i vojnici izgubili glavu, šerifa nema, a zapovjednici se boje. Bogami, ove kukavice zavređuju da ih primjerno kaznim. – Tek što je kralj završio svoju misao, koja nije baš bila laskava po građane Nottinghama, kadli iz zamka izađu lične kraljeve čete na čelu s kapetanom, u pravilnom bojnom redu i s uperenim kopljima.
– Za boga miloga, moji se ljudi ne šale! – poviče kralj i prinese ustima rog koji mu je dao Robin. Dva puta zatrubi znak koji je unaprijed bio dogovoren s kapetanom njegove garde, a ovaj, prepoznavši znak, naredi da se spuste koplja i pričeka ponizno da mu se kralj približi. Vijest o povratku kralja Ričarda u pratnji vođa izagnanika isto se tako brzo proširila gradom kao i vijest da su u grad ušli naoružani Robinovi ljudi. Građani opet izađu iz svojih skrovišta, ali sa smiješkom na usnama. Ubrzo im je postalo jasno da je Robin Hood pomilovan od kralja, pa su nagrnuli oko vesele Robinove družine, prijateljski im čestitali, stiskali im ruke i hvalili se tko je koga štitio i zagovarao a tko je kome prijatelj. Iz mase se prolome radosni poklici i čestitanja, svi su neprestano ponavljali: živio plemeniti Robin Hood! Živio lijepi prognanik! Živio pošteni i hrabri Robin Hood! Nastala je takva zaglušna buka da je Ričard, umoran od toga, prišao Robinu i rekao:
– Tako mi moje krune i žezla, to izgleda kao da si ti ovdje kralj, dragi moj Robine Hoode!
– Ah! Sire – odgovori mladić nasmiješivši se nekako s gorčinom u srcu – nemojte pridavati nikakve važnosti i nikakvog značenja ovim izrazima prividnog prijateljstva. To je samo posljedica milosti koju je Vaše Veličanstvo udijelilo prognaniku. Samo jedna riječ kralja Ričarda može ove oduševljene poklike pretvoriti u mržnju, i ovi će isti ljudi, bez razmišljanja i bez grižnje savjesti, prijeći od hvaljenja na suđenje, od divljenja na mržnju.
– Istinu govoriš, dragi moj Robine – reče kralj kroz smijeh. – Hulje su posvuda iste, i ja sam već spoznao da kod građana Nottinghama nema iskrenosti. Kad sam se pojavio ovdje da kaznim princa Ivana, oni su me dočekali vrlo rezervirani. Za njih vrijedi pravo jačega, a ne znaju da sam uz tvoju pomoć osvojio zamak i istjerao iz njega svog brata. Sada nam pokazuju lijepo lice i nastoje nas zabliještiti svojim pretjeranim laskanjem. Tako je to u životu. Pustimo ih na miru, a mislimo na sebe.

Obećao sam ti, dragi Robine, dostojnu nagradu za uslugu koju si mi učinio. Reci što želiš. Kralj Ričard ima samo jednu riječ i on je uvijek drži.
– Sire – odgovori Robin – Vaše Milostivo Veličanstvo me neizrecivo usrećuje kad mi još jednom nudi svoju plemenitu milost. Ja je prihvaćam za sebe, za svoje ljude i za jednog viteza koji je pao u nemilost kralja Henrika i bio prisiljen potražiti zaštitu i utočište u Šervudskoj šumi. Taj vitez je, Sire, pošten čovjek, plemenit otac obitelji, hrabar Sas, a ako bi Vaše Veličanstvo htjelo čuti čitavu povijest Richarda Gowera od Plainea, siguran sam da bi uslišalo molbu koju sam mu se usudio podastrijeti.
– Dali smo ti kraljevsku riječ da ćemo te uslišati što god budeš zatražio, prijatelju Robine – odgovori prijateljski Ričard. – Govori slobodno i reci nam bez ustručavanja kako je taj vitez dospio u nemilost mog oca. – Robin posluša kraljev nalog i, što je bilo moguće kraće, ispriča slučaj viteza od Plainea.
– Za boga! – usklikne Ričard – pa taj je čestiti vitez tako okrutno i nepravedno nastradao, a ti si učinio plemenito djelo što si mu priskočio u pomoć! Ali to ne znači, dragi Robine, da i u ovom slučaju možeš nadmašiti kralja Engleske u velikodušnosti i plemenitosti. Tvog prijatelja želim ja uzeti u zaštitu. Poruči mu da dođe ovamo.
Robin pozove viteza, a ovaj priđe, uzbuđen, kralju.
– Sir Richard od Piainea – reče milostivo kralj – tvoj vrijedni prijatelj Robin Hood me je obavijestio o svim nevoljama i nedaćama koje si pretrpio. Sretan sam što mogu popravljajući nepravdu pružiti Robinu dokaz svog divljenja i poštovanja prema njegovim djelima. Vraćam ti sve tvoje posjede i godinu dana te oslobađam svih poreza i davanja. Osim toga, poništavam dekret kojim si prognan kako bi i uspomena na nj bila izbrisana u sjećanju tvojih sugrađana. Vrati se u svoj zamak. Naredit ću da ti se dostavi povelja o pomilovanju. A ti, Robine, zatraži još nešto od onoga koji misli da ti ni onda kad je ispunio sve tvoje želje nije isplatio svoj dug zahvalnosti.
– Sire – reče vitez kleknuvši pred kralja – kako da vam izrazim zahvalnost koja ispunja moje srce?
– Tako da mi kažeš da si sretan – odgovori veselo kralj – i da mi obećaš da nećeš više vrijeđati dostojanstvenike svete Crkve.
Sir Richard poljubi s puno poštovanja kraljevu ruku i diskretno se udalji u jednu od grupa koje su stajale podalje od kralja.
– No, hrabri moj strijelce – nastavi kralj obrativši se Robinu Hoodu – što još želiš od mene?
– Za sada ništa više, Sire. Kasnije, ako mi to bude dopustilo Vaše Veličanstvo, izrazit ću svoju posljednju želju.
– Ona će ti biti ispunjena. A sada, vratimo se u zamak. Mi smo u Šervudskoj šumi bili obilno pogošćeni, pa se nadam da će i Notingemski zamak smoći sredstava da priredi kraljevsku gozbu. Tvoji ljudi izvrsno priređuju divljač, a svjež zrak i umor sigurno su povećali naš tek, jer smo jeli kao pomamni.
– Vaše Veličanstvo imalo je pravo da jede po miloj volji – reče Robin smijući se – jer je divljač bila vaše vlasništvo.
– Moje ili prvog lovca koji dođe – odvrati kralj. – Iako ima ljudi koji vjeruju da je divljač u Šervudskoj šumi moje ekskluzivno vlasništvo, ipak postoji plemić koga ti dobro poznaješ, Robine, i tristo drugova koji čine njegovu veselu družinu, koji su se malo interesirali za prerogative krune.
Tako se u razgovoru Ričard uputio prema zamku, a oduševljene ovacije stanovništva pratile su na tom putu kralja i slavnog prognanika sve do ulaznih vrata u zamak.

Kralj je tog istog dana izvršio zadano obećanje. Potpisao je povelju kojom je poništio akt o progonstvu Robina Hooda i vratio sva prava, sve naslove i sve časti porodici Huntingdon.
Sutradan je Robin okupio svoje ljude u jednom dvorištu zamka i obavijestio ih o tome. Ta vijest ispunila je srca njegovih drugova iskrenom radošću. Oni su bili neobično privrženi Robinu i jednoglasno su odbili slobodu koju im je htio vratiti Robin. Zaključeno je na tom sastanku da više neće uzimati novac od Normana i crkvenih dostojanstvenika, već da će ih uzdržavati njihov gospodar Robin Hood, koji je postao bogati grof od Huntingdona.
– Momci – reče Robin – budući da želite živjeti uz mene i ići sa mnom u London, ako me pozove naš dragi vladar, zakunite mi se da nikome nećete odati tajnu gdje se nalazi naše podzemno sklonište. Sačuvajmo to dragocjeno utočište za slučaj kakvih novih nevolja.
Svi su se na to glasno zakleli, a onda im Robin naredi da se odmah počnu spremati na put.
30. marta 1194, dan uoči svog odlaska u London, Ričard sazove vijeće u Notingemskom zamku i među mnogim drugim stvarima o kojima se tu raspravljalo bilo je i uspostavljanje prava Robina Hooda na grofoviju Huntingdon. Kralj je neopozivo zatražio da se Robinu vrate imanja koja je prisvojio opat Ramsav. Ričardovi savjetnici preuzeli su na sebe dužnost da na potpuno Robinovo zadovoljstvo izrade pravne povelje kojima će se ispraviti nepravda zbog koje je naš prognanik toliko prepatio.

XXXI
Robin se nije mogao odlučiti da napusti svoje sklonište i tako poslije kraljeva odlaska ostade još u šumi. Bila je to prava sreća za njega.
Pošto se okrunio, Ričard Lavljeg Srca ponovo ode na Kontinent da se bori protiv Filipa Augusta, kralja Francuske, a opat Ramsav iskoristi sav svoj utjecaj i svoju visoku podršku da bi onemogućio kraljev dekret u korist Robina Hooda, trudeći se da spriječi njegovo izvršenje. Opat je bio opasan protivnik, i Robin odluči da sačeka povratak kralja.
Tako su protekle još četiri godine, kad jednoga dana stiže vijest o smrti kralja Ričarda, koja baci u žalost sva poštena srca. Na prijesto se pope Ivan, zvani Bez Zemlje, koji je bio sve drugo samo ne dobronamjeran, i ponovo započe period bitki i ubojstava.
U to vrijeme dogodi se da je opat Ramsav morao proći Šervudskom šumom da bi mogao prijeći iz jednoga kraja u drugi. Robin ga zarobi s cijelom njegovom pratnjom i dade mu slobodu tek onda kad je bila položena velika otkupnina. Opat se tada obrati kralju, a ovaj, pošto su mu bili potrebni plemeniti prijatelji i visoki prelati, nije propustio da pošalje stotinu svojih ljudi s nalogom da istrijebe čitavu družinu.
Robin, koji je o tome bio obaviješten, pripremi se da se odupre napadu i prije svega posla strijelca obučenog kao seljaka da presretne trupe i ponudi se da ih dovede do mjesta gdje se skrivao vođa odmetnika.
Kapetan William Gray prihvati vodiča koji mu se ponudio i poslije nekoliko sati hoda nađe se na proplanku okruženom brijestovima, hrastovima i bukvama, iza kojih su bili skriveni članovi vesele družine.
Tu nastade strašna gužva i ,sarao velikodušnost Robinova omogući Williamu Grayu da se povuče u Nottingham s onim što je ostalo od njegovih ljudi.
Ali za vrijeme boja Marianna, koja je hrabro pomagala mužu i njegovim drugovima, pade pogođena jednom strijelom. Namjestili su je na travu, a Robin klekne pored nje.
– Marianna, ljubavi moja! – jecao je Robin gotovo lud od bola.
– Robine – prošaputa ranjenica stavljajući glavu na njegovo rame. Ja sam sretna što te nisam napustila, a naša ljubav je tako velika da će nas bog svakako sjediniti na drugom svijetu.
– Marianna, ljubavi, ne želim da ti umreš! Sveta Bogorodice, pomozi mi!
– Robine – nastavi žena sve slabijim glasom – htjela bih da budem pokopana pod drvetom pod kojim se održavaju sastanci i molim te da na mom grobu uvijek bude cvijeća... zbogom...
Robin uhvati jednim poljupcem posljednji njen uzdah i sačeka nepokretan, nadajući se da će se ona ponovo podići. Zatim se strese i prošaputa:
– Majko božja, sreća je zauvijek uništena!
Robin, blijed i bolestan nije mogao više da nađe mira u šumi. Kašalj mu je razdirao grudi, a groznica ga je polako uništavala. Naposljetku ga Mali John uspije uvjeriti da se udalji s tog mjesta da

bi ublažio bol koji ga je stalno nagrizao.
Robin se presvuče kao seljak i otputuje.
U Searboroughu (Šerburu) dobio je gostoprimstvo kod jedne dobre starice koja mu ispriča sve o svojim malim nedaćama. Posjedovala je samo jednu ribarsku barku, ali ju je vrlo malo koristila jer nije imala dovoljno ljudi. Tada Robin, koji i nije želio drugo nego da nađe neki način kako bi mu brže proteklo vrijeme, ponudi svoje usluge za skromnu nagradu. Dan kasnije on se ukrca s drugim ribarima i otplovi na pučinu. Robin ništa nije znao o plovidbi i tri ribara su se zabavljala smijući se iza njegovih leđa.
– Svakom svoje zanimanje – mislio je u sebi Robin. – Da smo slučajno u Šervudskoj šumi, mislim da se ne biste smijali.
Dok se barka, već puna ribe, približavala kopnu, pojavi se jedan francuski brod koji im je išao u susret.
– Mi smo izgubljeni! – povikaše ribari. – Francuska je u ratu s nama i oni će nas zarobiti.
– U redu, branimo se! – povika Robin.
– Da se branimo? Ali nas smo samo trojica – odgovori najstariji od ribara.
– Samo trojica? – A zar na mene ne računate?
– Ti, moram ti istinu reći, ne vrijediš ni koliko kruh koji jedeš. Kad bi pao u vodu, ne bi bila velika šteta osim što bi bila jedna budala manje na ovome svijetu.
Robin se uzdrža na ove riječi.
– U redu – odgovori on – učinit ću što mogu, vežite me za jarbol i ostavite mi slobodne ruke da mogu upotrijebiti svoj luk.
Kad se francuski brod približio, Robin ubi jednog za drugim dvojicu mornara, a zatim trećom strijelom obori i krmara.
Kad je posada francuskog broda bila svedena na tri čovjeka, jer je Robin ubio desetoricu, Francuzi zatražiše milost, i engleski ribari zarobiše brod u kome su našli poveću svotu novca.
Robin je htio da plijen bude podijeljen na dva dijela: jedan sirotoj udovici, vlasnici barke, a drugi na njih četvoricu.
Robin je upotrijebio svoj dio da napravi skromnu i dobru kućicu za ribare koji ga blagosiljaše.
Jednoga dana on osjeti neodoljivu želju da se vrati u svoju staru šumu i otputova. Još i danas mali zaljev, gdje je u skromnoj kolibi stanovao slavni prognanik, zove se Zaljev Robina Hooda.
Robin je bio primljen od svoje družine s uzvicima radosti i izrazom takve odanosti da on duboko uzbuđen obeća da ih više nikada neće napuštati.
Malo poslije proglašenja povelje »Magne Carte«, kralj Ivan Bez Zemlje objavi rat kralju Škotske, i kuda je njegova vojska prošla, ostale su ruševine i smrt.
Kad je Robin doznao da se kralj približava Nottinghamu, okupi svoje drugove i pripremi jedan gerilski plan koji je bio vrlo brižljivo sastavljen. Tako je on uspio uništiti mnogo vojnika koji su pali u njegove ruke.
Mnogi Sasi okupiše se u Robinovoj družini, a kraljevi vojnici bili su zauvijek poraženi.
Poslije toga umro je kralj Ivan, a njega naslijedi njegov sin Henrik Mlađi, čiji je staratelj bio grof od Pembrokea, veoma omiljen u narodu i koji je održao dugo vremena mir u kraljevstvu.
Robin Hood je već imao pedeset i pet godina i u tome mirovanju koje je došlo poslije tolikih pothvata postajao je sve melankoličniji i šutljiviji. Mnoge sate provodio je na koljenima kraj cvjetnoga groba svoje Marianne, a ni Mali John nije uspijevao da ga otrgne od te obamrlosti.
U blizini Šervudske šume uzdizao se jedan samostan u kome su znali čitav život i čuda Robina Hooda.

Jednoga dana dogodilo se da je Robin Hood otišao u samostan da pita ima li nekoga tko bi mogao da mu pusti krv. Opatica se ponudi da ona sama izvrši tu malu operaciju i povede Robina u jednu ćeliju. I obavi je s jednim kirurškim nožem. Zatim, povezavši Robinovu ruku, izađe iz ćelije zaključavši vrata s opakim osmijehom na usnama.
Opatica je bila rođakinja sir Guya Gisbonea, prijatelja baruna Fitza Alwinea, koji se borio s Robinom i izgubio glavu. Brat sir Guya, koji nije imao smjelosti da se sukobi s Robinom, već duže vremena pokušavao je da nagovori opaticu da ga namami u klopku i osveti smrt sir Guya. I ona je, kad ju je sudbina dovela pred Robina, odlučila da mu presiječe arteriju. Poslije jednoga sata ona ponovo otvori ćeliju nadajući se da će sigurno naći Robina uspavanog, skine povoj s rane i pusti da krv slobodno teče.
Kad se Robin probudio, bio je toliko slab da se nije mogao podići i spazi krevet sav prekriven krvlju. Odmah je shvatio kakva mu velika opasnost prijeti te siđe s kreveta i otetura do vrata. Vrata su bila zatvorena! S nadčovječanskim naporom i nesavladivom voljom on priđe prozoru, otvori ga, dohvati lovački rog i prinese ga usnama, pustivši iz njega jedva čujan zvuk.
Mali John, koji je noć proveo pokraj zida samostana, odmah shvati da Robinu prijeti neka velika opasnost i potrča put šume da potraži vesele drugove.
– Izdaja! – povika on. – Robin nas zove, Robin je u opasnosti! Požurimo u samostan.
Vratarka samostana nije htjela da otvori, ali Mali John bez mnogo ljubaznosti provali vrata i vođen jednim slabim zvukom roga stiže do ćelije gdje je Robin bio zatvoren.
Jednim udarom širokih ramena on razbi vrata u komade i nađe se pred užasnim prizorom ugledavši Robina sveg ogrezlog u krvi.
– Mali Johne – izusti Robin slabim glasom – ženu koja me je ubila svakako je vodio neki jači osjećaj nego što je religija...
– Ubit ću je – prasnu Mali John plaho – i uništit ću ovaj samostan koji nije božja kuća već prokleto gnijezdo.
– Ne, Mali Johne, brate moj, ne smiješ činiti zla jednoj ženi. Daj mi luk s jednom zataknutom strijelom i odvedi me do prozora. Želim da umrem tamo gdje će pasti moja posljednja strijela.
Pridržavan od Maloga Johna, Robin je uspio da nategne luk i odapne strijelu koja pade daleko, parajući vrhove drveća.
– Zbogom, dragi luku, moj veliki prijatelju, zbogom nepogrešive strijele! – prošaputa Robin. – A sada, Mali Johne, ti znaš gdje želim umrijeti.
Mali John ga uze u naručje, s njim siđe u dvorište samostana, i u pratnji svojih nijemih i uplakanih drugova prenese svoga velikog vođu i prijatelja na mjesto gdje je pala strijela, pažljivo ga položivši na travu.
– Pozovi drugove – reče Robin. – Hoću da umrem među njima.
Mali John zasvira tri puta u rog. To je bio znak neposredne opasnosti. Pritrčaše svi, a William, videći Robina u takvu stanju, prigušeno kriknu:
– Sveta Bogorodice, šta se dogodilo?
– Williame, moram umrijeti, moja me je sveta zaštitnica napustila... Ne plačite, drugovi...
Umirem bez patnji... Siguran sam da nećemo biti vječno odvojeni, naći ćemo se u boljem svijetu. Stari moji drugovi, braćo moja, hrabri moji Sasi, zbogom! Mali Johne, daj mi ruku... ah, ne vidim je... Ti znaš da želim biti sahranjen kraj moje Marianne... Idem do nje... zbogom svima.
Robinova duša već je letjela k nebu.
– Na koljena, drugovi – reče Mali John krsteći se. – Velidokušni i plemeniti Robin Hood je mrtav.

Odmetnici podijeliše među sobom bratski sve što je pripadalo družini i rasuše se po okolnim selima svatko za svoj račun. Nisu imali više hrabrosti da ostanu u staroj šumi.
Mali John je lutao kao progonjena duša neprestano dozivajući onoga koji više nije mogao da mu odgovori. I naposljetku, neutješen i umoran, ode da zatraži utočište kod Williama, koji je stanovao u Barnsdaleu.
William ga primi raširenih ruku i pokuša da ga utješi. Ali jednoga dana našli su ga mrtva pod jednim hrastom.
Sahranili su ga na groblju Matersage, a njegov grob postoji još i danas i privlači radoznalost posjetilaca neobičnom dužinom kamene ploče koja ga pokriva.
Jedna legenda priča da je neki arheolog otvorio grob ovoga diva i odnio kosti kao anatomski kuriozitet, ali tek što su ljudski ostaci jadnoga Malog Johna prispjeli u njegovu kuću, nju snađe niz nesreća. Čak je i grobar, koji je pomagao u tom oskvrnuću groba, bio pogođen sličnom nesrećom.
Tada oba čovjeka shvatiše da su, povrijedivši grob, uvrijedili nebo i ponovo sahraniše kosti starog člana vesele družine u svetu zemlju.