Uspavanka

First topic message reminder :



Novinar Carl Streator istražuje sindrom iznenadne dojenačke smrti. Nakon što je nekoliko puta pratio hitnu medicinsku pomoć u slučajevima smrti malih beba, Streator primjećuje da je svoj umrloj djeci noć prije smrti bila čitana ista pjesma. Ta uspavanka drevna je afrička čarolija za eutanaziju bolesnika i staraca. Istražujući te slučajeve, Carl upoznaje ženu koja je nehotice tom uspavankom ubila vlastito dijete. A i on sam je, sada uviđa, na isti način prije dvadeset godina ubio vlastitu ženu i dijete. Njih se dvoje odlučuju pronaći i uništiti sve postojeće primjerke smrtonosne knjige...

29.


U policijskom izvješću ne piše kako je Gina, moja supruga, bila topla kad sam se probudio tog jutra. Kako je pod pokrivačem bila topla i meka. Kako se, kad sam se pripio uz nju, okrenula na leđa, kako joj se kosa poput lepeze raširila na jastuku. Glava joj je bila malo nakrivljena. Koža joj je tog jutra odisala toplinom, onako kako sunčevo svjetlo skakuće po bijelom stolnjaku u dobrom restoranu na plaži, za medenog mjeseca.
Sunce se probijalo kroz modre zavjese, koža joj je imala modrikast odsjaj. Usne su joj bile modre. Trepavice su joj ležale na jagodicama. Na usnama, spokojan smiješak.
Još napola usnuo, primio sam njezinu glavu, okrenuo je prema sebi i poljubio je.
Vrat i ramena bila su joj nevjerojatno laka i opuštena.
Ljubeći njezina topla, opuštena usta, podigao sam joj spavaćicu do struka.
Noge kao da su joj se same razdvojile, rukom sam osjetio da je unutra vlažna i opuštena.
Pod pokrivačima, zatvorenih očiju, uvukao sam joj jezik. Mokrim prstima rastvorio sam joj ružičaste usne i lizao dublje. Plima zraka izlazila je i ulazila u mene. Na vrhuncu svakog udaha, prodirao bih usnama u nju.
Katrin je jednom prospavala cijelu noć bez plakanja.
Usne su mi se uspele do Gininog pupka. Uspele su se do njezinih grudi. Jedan mokri prst u njezina usta, ostalim prstima prebirem joj bradavice. Obuhvatim usnama njezinu drugu dojku, jezik dodirne bradavicu.
Ginina glava leži nagnuta u stranu. Liznem joj ušku. Bokovima joj širim noge, ulazim u nju.
Taj njezin spokojni smiješak, način kako su joj se otvorila usta u posljednjem trenutku, kako joj je glava utonula u jastuk – bila je toliko mirna. Bilo je to najbolje otkad se rodila Katrin.
Minutu kasnije, izvukao sam se iz kreveta i otišao se istuširati. Tiho sam se odjenuo i nečujno za sobom zatvorio vrata kupaonice. U dječjoj sobi poljubio sam Katrin u glavicu. Namirisao sam pelenu. Sunce je prodiralo kroz žute zavjese. Njezine igračke i knjige. Izgledala je savršeno.
Osjećao sam se blagoslovljenim.
Nitko na svijetu, tog jutra, nije bio sretniji od mene.
Ovdje – vozim Helenin auto dok ona spava na prednjem sjedištu pored mene. Noćas smo u Ohiu, Iowi ili Idahou – Mona spava straga. Helenina ružičasta kosa na mom ramenu. Mona se ispružila u retrovizoru, ispružila se među svojim raznobojnim flomasterima i knjigama. Ostriga spava. To je moj sadašnji život. U dobru i u zlu. U blagostanju i u siromaštvu.
Bio je to moj posljednji dobar dan. Saznao sam istinu tek kad sam se vratio s posla.
Gina je i dalje ležala u istom položaju.
U policijskim izvješćima to se naziva seksualnim odnosom post mortem.
Na pamet mi padne Nash.
Katrin je bila tiha. Zatiljak joj je bio tamnocrvene boje.
Livor mortis. Oksidirani hemoglobin.
Tek kad sam stigao kući, saznao sam što sam učinio.
Ovdje – parkiran u mirisu kože Heleninog velikog poslovnog automobila, a sunce je nisko nad obzorom. Isti trenutak kao i tada. Parkirali smo pod stablom, u ulici s drvoredima, u četvrti malenih kuća. Nekakvo stablo u cvatu, s kojeg su ružičaste latice padale cijelu noć po autu. Zalijepile su se s rosom. Helenin auto posve je ružičast, kao na paradi, prekriven cvijećem, a ja virim kroz rupicu na vjetrobranu koju latice nisu uspjele prekriti.
Jutarnje svjetlo koje se probija kroz latice ružičaste je boje.
Boje ruža. Na Heleni, na Moni, na Ostrigi koji snivaju.
Dolje niz ulicu, dvoje staraca čačka po cvjetnim lijehama posađenima uz temelje. Starac puni kantu za polijevanje. Starica kleči i plijevi korov.
Uključim biper koji zapišti istog trenutka.
Helen se trgne i probudi.
Ne prepoznajem broj na biperu.
Helen se uspravi, zatrepće, pogleda me. Pogleda na maleni, blještavi ručni sat. Na jednom obrazu duboke brazde od smaragdne naušnice na kojoj je zaspala. Pogleda ružičasti pokrov na prozorima. Ružičastim noktima zaruje po kosi i podigne je, govoreći: »Gdje smo to?«
Neki vjeruju da je znanje moć.
Kažem joj kako nemam pojma.

30.


Mona stoji pored mene, dodiruje mi lakat. U rukama drži otvoreni, sjajni prospekt, gura mi ga u lice i govori: »Možemo tamo? Molim vas? Samo nekoliko sati? Može?«
Na fotografijama u prospektu ljudi koji vrište, s rukama u zraku, voze se željeznicom smrti. Na fotografijama u prospektu ljudi u gokartima na stazi obrubljenoj starim gumama. Drugi ljudi jedu šećernu vunu i jašu na plastičnim konjima na vrtuljku. Ostali su čvrsto privezani za sjedišta na velikom kotaču. Na vrhu prospekta, velikim slovima piše: Zemlja Smiješaka – za cijelu obitelj.
Samo što umjesto slova a stoje nasmijana lica klauna. Majka, otac, sin i kći.
Moramo onesposobiti još četrdeset osam knjiga. Dakle još deseci knjižnica u gradovima po cijeloj zemlji. Zatim moramo pronaći grimoar. Moramo uskrsnuti neke ljude. Ili ih kastrirati. A i cijelo čovječanstvo čeka da ga se pobije – ovisno koga se pita.
Toliko se toga mora ispraviti. Vratiti se Bogu, kako bi rekla Mona. Poravnati račune.
Karl Marx rekao bi da smo sve biljke i životinje proglasili neprijateljima kako bismo opravdali njihova ubojstva.
U današnjim novinama piše da je suprug jedne od manekenki u pritvoru, osumnjičen za ubojstvo.
Stojim u telefonskoj govornici pred nekom malom knjižnicom u malom gradu. Za to vrijeme Helen i Ostriga uništavaju još jednu knjigu.
Javi se muški glas: »Odjel za umorstva.«
Pitam ga tko je.
Glas odgovori: »Detektiv Ben Danton, Odjel za umorstva.« I upita: »Tko je tamo?«
Policija. Detektiv. Mona bi ga nazvala mojim spasiteljem, poslanim da me vrati u stado ostatka čovječanstva. Taj mi se broj pojavljivao na ekranu bipera posljednjih nekoliko dana.
Mona okreće prospekt i kaže: »Samo pogledaj.« U kosu joj upletene razbijene vjetrenjače, željeznički pragovi i odašiljači.
Na fotografijama nasmijana djeca u zagrljaju klaunova. Na fotografijama roditelji koji se šeću, drže za ruke, voze malene čamce kroz Tunel ljubavi.
Ona kaže: »Ovo putovanje ne mora biti isključivo radne naravi.«
Helen izlazi iz knjižnice, spušta se prednjim stubištem, Mona se okrene, potrči prema njoj i kaže: »Helen, gospodin Streator rekao je da se slaže.«
Spustim slušalicu i kažem da se ne slažem.
Ostriga se vuče korak iza Helen.
Mona nabije Heleni prospekt na nos i kaže: »Gledaj, stvarno je zabavno.«
Na telefonu, detektiv Danton ponavlja: »Tko je tamo?«
U redu je žrtvovati nekog jadnika u gaćama s uzorkom trkaćih autića. U redu je žrtvovati mladu ženu u pregači s pilićima. Prešutjeti im istinu, pustiti da pate. Kao i žrtvovati udovca neke manekenke. No, žrtvovati mene da bi se spasilo milijune, to je posve drugi par rukava.
Predstavim mu se, i kažem da me je zvao.
»Gospodin Streator«, kaže on. »Željeli bismo da dođete na ispitivanje.«
Upitam o čemu se radi.
»Zašto o tome ne popričamo osobno?« upita on.
Pitam ga je li riječ o smrti.
»Kad biste mogli navratiti?« upita on.
Pitam ima li to veze sa serijom smrtnih slučajeva bez ikakvog jasnog uzroka.
»Što prije to bolje«, kaže on.
Pitam je li razlog pozivu to što je jedna od žrtava moj susjed odozgo, a tri druge moji urednici?
A Danton kaže: »Vi to ozbiljno?«
Pitam ga je li razlog pozivu to što sam prošao pored još tri žrtve na ulici, samo trenutak prije nego što su umrle?
A Danton kaže: »To prvi put čujem.«
Pitam ga je li razlog pozivu to što sam sjedio metar dalje od tipa sa zaliscima koji je umro u baru na Trećoj Aveniji?
»Ovaj,« kaže, »mislite na Martyja Latanzija.«
Pitam ga je li razlog pozivu to što su na svim mrtvim manekenkama pronađeni tragovi seksualnog odnosa poslije smrti – jednaki onima na mojoj ženi prije dvadeset godina. A nesumnjivo posjeduju i snimku na kojoj razgovaram s knjižničarom imenom Symon, baš u trenutku kad je otegnuo papke.
Čujem kako netko škraba olovkom po papiru.
Podalje od slušalice, čujem nekoga kako govori: »Drži ga što dulje na vezi.«
Pitam ga je li to plan da me se uhiti kao osumnjičenoga za umorstva?
A detektiv Danton kaže: »Nemojte nas tjerati da izdajemo potjernicu.«
Što više ljudi umire, to sve više toga ostaje po starom.
Obratim mu se po imenu. I pitam ga može li mi reći gdje ga mogu pronaći upravo u ovom trenutku?
Štap i kamen zlijedit sve će, i opet sve ispočetka. Poput krika brza, pjesma prebiranja prohuji mi glavom. Veza se prekine.
Ubio sam svog spasitelja. Detektiva Bena Dantona. I tako se još više udaljio od ostatka čovječanstva.
Konstruktivna destrukcija.
Ostriga trese plastični upaljač, udara njime po dlanu. Pruža ga Heleni i promatra je dok iz torbice vadi presavijeni list papira. Pali 27. stranicu i drži je iznad šahta.
Dok Mona čita prospekt, Helen približi gorući papir bliže njoj. Fotografije sretnih, nasmijanih obitelji buknu plamenom, Mona vrisne i ispusti ih. Ne ispuštajući zapaljenu stranicu knjige, Helen obitelji zahvaćene plamenom gurne u kanalizaciju. Plamen u njezinoj ruci sve je veći i veći, podrhtava i dimi se na povjetarcu.
Ne znam zašto, ali mi na pamet padne Nash i njegov gorući fitilj.
Helen kaže: »Nisam za zabavu.« Drugom rukom zazvecka ključevima od auta.
Tada se dogodi. Ostriga u trenutku Helen stisne u kravatu. Istom brzinom izbije joj noge i dok ona lamata rukama pokušavajući uhvatiti ravnotežu, on grabi zapaljeni papir. S pjesmom prebiranja.
Helen pada na koljena, on opušta zahvat, ona tiho vrisne kad joj koljena udare o betonski nogostup. Skotrlja se u kanal. I dalje steže ključeve.
Ostriga udara zapaljenim papirom po bedru. Drži ga objema rukama, pogled mu prelijeće po recima, čita zapis dok vatra guta dno stranice.
Plamen mu zahvati obje ruke prije nego što ispusti papir, vrisne: »Ne!« i strpa prste u usta.
Mona uzmakne, dlanovima pritišće uši. Zažmirila je.
Helen u jarku, na sve četiri, pored zapaljenih obitelji, gleda Ostrigu. Ostriga kao da je već mrtav. Frizura joj se raspala. Pramenje ružičaste kose visi joj pred očima. Poderala je najlonke. Koljena joj krvava.
»Nemoj ga ubiti!« vrišti Mona. »Molim te, nemoj ga ubiti! Nemoj ga ubiti!«
Ostriga padne na koljena i grabi spaljeni papir s ceste.
Helen se pridiže, sporo, sporo poput male kazaljke na satu. Lice joj crveno. No to nije crvena boja burmanskog rubina. Više sliči boji krvi koja joj se slijeva niz koljena.
A Ostriga kleči. A Helen stoji nad njim. A Mona dlanovima pritišće uši, čvrsto stišće oči. Ostriga kopa po pepelu. Helen krvari. A ja sve to i dalje promatram iz telefonske govornice, kad jato čvoraka prhne s krova knjižnice.
Ostriga – zli, osvetoljubivi, nasilni sin kojeg bi Helena mogla imati kad bi još imala sina.
Stara priča o borbi za moć.
»Samo daj«, kaže Ostriga i podiže glavu kako bi pogledao Helen ravno u oči. Smije se samo s polovicom usta i nastavlja: »Ubila si vlastitog sina. Ubij i mene.«
I tada se dogodi. Helen ga pljusne svom snagom, punom šakom ključeva grebe mu obraze. Trenutak kasnije poteče još krvi.
Još jedan unakaženi parazit. Još jedan unakaženi ormar-žohar.
Helen skrene pogled s Ostrige na čvorke koji kruže nad nama. Ptice padaju, ptica po ptica. Crno perje bljeska se uljasto modro. Mrtve im oči samo blistave, crne perle. Ostriga lice prekriva dlanovima. Kroz prste mu curi krv. A Helen se zagledala u nebo, s kojeg crna tijela šišteći padaju, ptica po ptica, sve oko nas, na beton.
Konstruktivna destrukcija.

31.


Kilometar i pol od grada Helen stane uz rub autoceste. Uključi četiri žmigavca. Zagledavši se u svoje ruke, u tanke kožne vozačke rukavice na upravljaču, kaže: »Van.«
Na vjetrobranu malene kontaktne leće vodenih kapi. Počinje kišiti.
»Sjajno«, kaže Ostriga i grubo otvori svoja vrata. I kaže: »To ljudi obično čine s psima koje ne uspiju dresirati.«
Lice i dlanove mu prekrivaju crvene krvave mrlje. Đavolje lice. Raščupana plava kosa strši nad čelom, kruta i crvena poput đavoljih rogova. I njegova riđa bradica. Usred tog crvenila, bijele mu se oči. No njihova bijela nije bijela bijelog stijega predaje. To je bijela tvrdo kuhanih jaja, obogaljenih pilića u kavezima, jada industrijskih farmi, patnji i smrti.
»Baš kao što su Adam i Eva izgnani iz rajskog vrta«, kaže. Ostriga stoji na šljunčanom rubu autoceste, nagne se, pogleda Monu koja i dalje sjedi straga. Kaže: »Ideš li, Evo?«
Nije u pitanju ljubav, u pitanju je kontrola.
Sunce zalazi iza Ostriginih leđa. Iza njegovih leđa ruski čičak, škotska metlica i kuzu. Iza njega cijeli svijet u kaosu.
Dok Mona s ruševinama zapadne civilizacije upletenima u kosu, komadićima klopke za snove i I Chinga, promatra crno lakirane nokte u krilu: »Ostrigo, jako si pogriješio.«
Ostriga pruži ruku u auto, posegne preko sjedišta za njom – ruka mu crvena i skorena – i kaže: »Murvo, usprkos svim tvojim travarskim dobrim namjerama, ovo ti putovanje neće uspjeti.« I doda: »Pođi sa mnom.«
Mona stisne zube, skameni lice i pogleda ga, govoreći: »Bacio si moju knjigu indijanskih umijeća.« I kaže: »Ta mi je knjiga bila iznimno važna.«
Neki ljudi i dalje vjeruju da je znanje moć.
»Murvo, dušice«, kaže Ostriga i pomiluje joj kosu koja se lijepi za njegovu krvavu ruku. Zatakne pramen svoje kose za uho i kaže: »Knjiga ti je totalno sjebana.«
»Sjajno«, kaže Mona, odmakne se i prekriži ruke.
I Ostriga kaže: »Sjajno.« Zalupi vratima auta, ruka mu ostavi krvavi otisak na prozoru.
Raširivši crvene ruke, Ostriga uzmakne od auta. Odmahujući glavom, kaže: »Zaboravite na mene. Ja sam samo još jedan Božji aligator kojeg možete baciti u zahod.«
Helen ubaci u brzinu. Prebaci prekidač kojim zaključa Ostrigina vrata.
Izvan zaključanog automobila, prigušeno i nejasno, Ostriga dovikuje: »Možete me baciti i pustiti vodu, ali ću i dalje jesti govna.« I viče: »I vječno ću rasti.«
Helen uključi žmigavac i ubaci se u promet.
»Možete me zaboraviti«, viče Ostriga. Njegovo crveno, urlajuće, đavolje lice, njegovi bijeli, veliki zubi – viče: »No to ne znači da sam prestao postojati.«
Ne znam zašto, ali mi na pamet padne prvi noćni leptir koji je izletio kroz prozor u gradiću Medfordu, državi Massachusetts, godine 1860.
Vozeći, Helen prstom dodirne oko, a kad rukom ponovno uhvati upravljač, rukavica je tamnije smeđa. Mokra. U dobru i u zlu. U bogatstvu i u bijedi. To je njezin život.
Mona zarije lice u dlanove i zajeca.
Brojeći 1, brojeći 2, brojeći 3 ... palim radio.

32.


Ime grada na karti glasi Stone River. Stone River država Nebraska. No kad Narednik i ja stignemo tamo, na ploči pred ulazom u grad ime glasi ‘Shivapuram’.
Država Nebraska
17000 stanovnika.
Posred ceste, prateći isprekidanu crtu, hoda smeđe-bijela krava koju moramo zaobići. Krava preživa, niti ne trepne.
U središtu grada dva ulična bloka zgrada od crvenih cigli. Narančasto svjetlo trepće na glavnom raskrižju. Crna krava češe bok o metalni stup znaka obvezatnog zaustavljanja. Bijela krava jede cinije iz lonaca na prozorima pošte. Još jedna krava leži nasred nogostupa., ispred policijske stanice.
Posvuda miris curryja i pačulija. Šerifov zamjenik u sandalama. Zamjenik, poštar; konobarica u kafiću, šanker u taverni – svi redom imaju crnu točku između očiju. Bindi.
»Bemti«, kaže Narednik. »Cijeli grad prešao u Hinduse.«
Prema napisima iz ovotjednog Biltena parapsihologije za sve je kriva Judina krava koja govori.
Tijekom svake operacije u klaonici, najvažnije je natjerati krave da krenu uz kosinu koja vodi do prostorije za klanje. Dopremljene kamionima s farmi, krave su zbunjene, prestrašene. Nakon više sati ili dana provedenih u tijesnim kamionima, dehidrirane i budne cijelo vrijeme putovanja, krave završavaju u hranilištu ispred klaonice, zajedno s drugim kravama.
Kako bi se uspele uz kosinu, u stado se ubaci Judina krava. Tako je zovu. Stvarno. Ta krava živi u klaonici. Pomiješa se s ostalim kravama, a zatim ih povede uz kosinu, do prostorije za klanje. Krave, prestrašene i prestravljene, ne bi nikad krenule da ih ne povede Judina krava,
Korak prije sjekire, noža ili čeličnog klina u lubanji, upravo u tom posljednjem trenutku, Judina krava skrene u stranu. I preživi, kako bi sljedeće krdo povela u smrt. To radi cijeli život.
Sve do dana kad se, kako piše u Biltenu parapsihologije, Judina krava iz klaonice u Stone Riveru nije zaustavila.
Judina krava stala je i zakrčila prolaz u prostoriju za klanje. Odbila je stati u stranu i dopustiti da umre krdo koje je vodila. Dok ju je promatrala cijela smjena klaonice, Judina krava sjela je na stražnje noge, onako kako sjedaju psi – sjedila je u vratima, svojim smeđim, kravljim očima promatrala sve okupljene, a zatim je progovorila.
Judina krava je progovorila.
Rekla je: »Odbacite mesožderstvo.«
Krava je govorila glasom mlade žene. Krave iza nje cupkale su s noge na nogu i čekale.
Radnici iz klaonice stajali su otvorenih usta. Cigarete su im popadale po podu. Jedan je progutao duhan za žvakanje. Neka žena je vrisnula kroz prste.
Sjedeći tamo, Judina je krava podigla prednju nogu, kopito uprla prema radnicima i rekla: »Put u mokšu ne vodi kroz bol i patnje drugih stvorenja.«
Kako navodi Bilten parapsihologije ‘mokša’ je sanskrtska riječ za ‘otkupljenje’, kraj karmičkog ciklusa reinkarnacije.
Judina krava govorila je cijelo popodne. Rekla je da su ljudska bića uništila prirodni svijet. Rekla je da čovječanstvo mora prestati istrjebljivati druge vrste. Čovjek mora ograničiti svoju brojnost, stvoriti sustav kvota koji dopušta da ovaj svijet nastanjuje samo mali postotak ljudskih bića. Ljudi mogu živjeti kako god žele, sve dok nisu u većini.
Naučila ih je hindusku pjesmu. Natjerala je cijelu smjenu da pjeva dok im je prednjim kopitom mahala takt.
Krava je odgovorila na sva njihova pitanja o prirodi života i smrti.
Judina krava blebetala je bez kraja i konca.
Sada – ovdje i sada – Narednik i ja lovimo činjenice. Lovimo vještice. Gledamo krave koje su tog dana oslobodili iz klaonice. Sam pogon stoji na rubu grada., pust i tih. Netko ga je počeo bojati u ružičasto. Pretvorit će ga u ašram. U hranilištu su posadili povrće.
Judina krava otad nije govorila. Pase po dvorištima. Pije iz fontana. Ljudi joj oko vrata vješaju vijence od tratinčica.
»Poslužili su se okupacijskom čarolijom«, kaže Narednik. Stojimo nasred ceste i čekamo da golema, spora svinja prijeđe ulicu ispred našeg auta. Druge svinje i kokoši stoje u hladu, ispod trijema željezarije.
Okupacijska čarolija dopušta prebacivanje vlastite svijesti u fizičko tijelo druge osobe.
Gledam ga, dugo ga gledam, pa ga upitam ne ruga li se to sova sjenici da ima veliku glavu.
»Životinje, ljudi«, kaže Narednik. »Moguće je prodrijeti u gotovo sva živa tijela.«
A ja kažem: »Pričaj mi malo o tome.«
Provezemo se pored čovjeka koji ružičastom bojom liči ašram. Narednik dobaci: »Ako mene pitaš, reinkarnacija je samo još jedan vid odgađanja.«
A ja kažem, naravno, naravno, naravno. To mi je već rekao.
Narednik pruži ruku i svojom izboranom, pjegavom rukom dodirne moju. Nadlanicu mu prekrivaju sijede dlake. Prsti su mu hladni od držanja pištolja. Narednik mi stisne ruku i upita me: »Voliš li me još?«
A ja ga pitam imam li izbora.

33.


Oko nas se gužva hrpa ljudi, ženske u topićima, muškarci sa stetsonima. Jedu karamelizirane jabuke na štapićima i mljeveni led iz papirnatih tuljaca. Posvuda prašina. Netko Heleni stane na nogu, ona je povuče i kaže: »Otkrila sam kako čovjek nikad ne pobije dovoljan broj ljudi.«
Nemojmo o poslu – eto, to joj kažem.
Tlo je ispresijecano debelim, crnim kabelima. U tami iza reflektora, generatori spaljuju naftu i proizvode elektricitet. Mirišu dizel, hrana pržena u dubokom ulju, bljuvotine i šećer u prahu.
To se danas prodaje pod zabavu.
Netko vrisne pored nas. Primijetim Monu. Veliki kotač s blještavim neonskim natpisom Oktopus. Crne metalne ruke, poput iskrivljenih žbica, okreću se oko osi. Istovremeno propadaju i podižu se. Na kraju svake ruke je sjedalica koja se okreće na vlastitoj osovini. Vrisak ponovno projedri pored nas, za njim stijeg crno-crvene kose. Srebrni lanci i talismani vise joj postrance na vratu. S obje ruke čvrsto stišće sigurnosnu šipku pričvršćenu preko krila.
Ruševine zapadne civilizacije – tornjevi, kule, dimnjaci – lete iz Monine kose. Kineski novčić prozuji nam pored glava.
Helen je promatra i kaže: »Izgleda da je Mona pronašla čaroliju letenja.«
Biper mi se ponovno oglasi. Isti broj s kojeg me zvao detektiv. Novi spasitelj već mi je na tragu.
Što više ljudi umire, to sve više toga ostaje po starom.
Isključim biper.
Gledajući Monu kako vrišteći prolijeće pored nas, Helen pita: »Loše vijesti?«
Kažem kako nije ništa važno.
Helen se u svojim ružičastim cipelama s visokom petom probija kroz blato i piljevinu, preskače crne naponske kabele.
Pružim joj ruku i kažem: »Uhvati se.«
Prihvaća mi ruku. Ne puštam je. Njoj to kao da ne smeta. Hodamo, držeći se za ruke. Baš lijepo.
Na ruci ima samo nekoliko velikih prstenova tako da me i ne boli previše.
Vrtuljci režu zrak oko nas, blješti dijamantno bijela, smaragdnozelena, rubinski crvena, tirkizno i safirno modra svjetla, limun-žuta, narančasto poput meda jantarne boje. Trešti rok.
Rokoholičari. Tišinofobi.
Pitam Helen kad se posljednji put vozila na velikom kolu?
Posvuda oko nas muškarci i žene, drže se za ruke, ljube se. Hrane jedni druge nitima šećerne vune. Hodaju jedni uz druge, ruku zavučenih u stražnje džepove traperica onoga drugoga.
Gledajući svjetinu Helen kaže: »Nemoj me krivo shvatiti, ali, kad si zadnji put?«
Zadnji put, što?
»Znaš ti što.«
Nisam siguran priznaje li se taj zadnji put, no sigurno prije oko osamnaest godina.
Helen se nasmiješi i kaže: »Nikakvo čudo što tako smiješno hodaš.« I dodaje: »Meni je od Johna prošlo više od dvadeset godina.«
Na tlu, u piljevini, među kabelima, leži zgužvani list novina. Na njemu oglas širine tri stupca. Naslov glasi:

Upozorenje svim klijentima agencije za nekretnine Helen Boyle

Tekst glasi: »Jeste li kupili ukletu kuću? Ako jeste, nazovite broj i sudjelujte u skupnoj tužbi.«
I broj Ostriginog mobitela. A ja upitam Helen da mi, zabogamiloga, kaže zašto mu je ispričala sve to?
Helen pogleda oglas. Ružičastom cipelom ugura ga u blato, govoreći: »Zbog istog razloga zašto ga nisam ubila. Ponekad zna biti stvarno simpatičan.«
Odmah pored oglasa, prekrivena blatom, fotografija još jedne mrtve manekenke.
Gledajući veliko kolo, prsten crvenih i bijelih neonki između kojih se njišu sjedala puna ljudi, Helen kaže: »Izgleda izvodljivo.«
Operater zaustavi kolo i sve se sjedalice njišu u mjestu dok Helen i ja sjedamo na crveni, plastični jastuk. Tip nam spusti zaštitnu šipku preko krila. Otkorači i povuče polugu. Veliki dizel ponovno krene. Kolo se trgne kao da kreće unatrag, a Helen i ja počnemo se uspinjati u tamu.
Na pola puta u noć, kolo se zaustavi s trzajem. Sjedište nam se zaljulja, Helen se brzo uhvati za šipku. Dijamantni soliter klizne joj s prsta, bljesne padajući kroz potpornje i neonke, kroz boje i lica, ravno među zupčanike stroja.
Helen pogleda za njim i kaže: »Pa, vrijedio je otprilike trideset tisuća dolara.«
Kažem kako bi mogao biti u redu. Ipak je to dijamant.
Helen kaže kako je to zapravo problem. Drago je kamenje najtvrđa tvar na svijetu, no i dragulji pucaju. Sjajno podnose neprekidna naprezanja i pritiske, ali ih nagli, oštri udarac može pretvoriti u prah.
Mona trči glavnim prolazom, preko piljevine, maše rukama, primiče nam se. Skoči i vikne: »Jupiiiiiiii! Ajmo, Helen!«
Kolo se trzne i ponovno pokrene. Sjedalica se zanjiše, Helen zgrabi torbicu koja joj je umalo ispala iz ruke. U njoj je i dalje sivi kamen. Poklon Ostriginog vještičjeg bratstva. Umjesto torbice, iz krila joj klizne planer, rastvori se u zraku, okreće se u padu, sleti u piljevinu, Mona potrči i zgrabi ga.
Mona udari knjigom o bok kako bi stresla piljevinu, zatim mahne njome kako bi pokazala da je sve u redu.
Helen kaže: »Hvala Bogu što je Mona s nama.«
Kažem joj kako mi je Mona rekla da me namjeravala ubiti.
Helen kaže: »Meni je rekla da si ti namjeravao ubiti mene.«
Gledamo se.
I kažem kako zahvaljujem Bogu što je Mona s nama.
Helen me upita: »Kupiš mi karamelizirani kukuruz?«
Na tlu, sve dalje i dalje, Mona prelistava stranice planera. Svaki dan nosi ime Heleninih političkih žrtava.
Podigavši pogled prema noćnom nebu, daleko iznad raznobojnih svjetala, sve smo bliže zvijezdama. Mona je jednom rekla kako su zvijezde najbolji dio života. No, s druge strane, s mjesta kamo ljudi odlaze kad umru, zvijezde se ne može vidjeti.
Pomisliti na duboki, daleki svemir, nevjerojatnu hladnoću i tišinu. Raj gdje je tišina dovoljna nagrada.
Kažem Heleni da se moram vratiti kući i srediti nešto. I to brzo, prije nego što se stanje pogorša.
Mrtve manekenke. Nash. Detektivi. Sve to po spisku. Nemam pojma kako se uspio dočepati čarolije prebiranja.
Dižemo se još više, još dalje od smrada, daleko od buke dizela. Uzdižemo se u tišinu i hladnoću. Mona koja čita planer sve je manja i manja. Gomile ljudi, njihov novac, laktovi, kaubojske čizme – sve su manje i manje. Kiosci s hranom i kemijski zahodi sve su manji i manji. Vriskovi i glazba sve su manji i manji.
Na vrhu se zaustavljamo s trzajem. Sjedište nam se ljulja sve sporije i sporije, zatim nepomično sjedimo. Na toj visini, povjetarac se poigrava, šušuri, raščešljava Helenin ružičasti mjehur kose. Savršeno, sigurno, sretno. A glazba se svodi na tupo udaranje, dum-dum-dum.
Vjerojatno tako Bog vidi mene.
Spustivši pogled na ostale sjedalice, na vrtloge boja i vriskova, Helen kaže: »Drago mi je što si me našao. Mislim da sam oduvijek priželjkivala da me netko pronađe.« I doda: »Drago mi je da si to bio ti.«
Kažem kako joj život i nije toliko loš. Ima dragulje. Ima Patricka.
»Ipak,« prekine me, »lijepo je imati nekoga tko zna sve tvoje tajne.«
Nosi svijetlomodri kostim, no to nije svijetlomodra boja crvendaćeva jajeta. Takvu boju ima crvendaćevo jaje koje se možda pronađe, a zatim se razbija glavu pitanjem hoće li se izleći budući da postoji dilema je li mućak ili nije. Zatim se jaje izvali, i onda se razbija glava pitanjem što učiniti s njim.
Helen svojom rukom dodirne moju koja leži na šipki i kaže: »Gospodine Streator, imate li vi ime?«
Carl.
Kažem, Carl. Carl Streator.
I upitam je zašto me proglasila sredovječnim?
Helen se nasmije i kaže: »Zato što jesi. Oboje smo takvi.«
Kolo se ponovno tržne, počnemo se spuštati.
Kažem da su joj oči modre.
To je moj život.
Kad se spustimo, operater podigne šipku. Pružim ruku Heleni, ona se izvlači iz sjedalice. Piljevina je rahla i meka, teturamo i posrćemo kroz svjetinu, držeći jedno drugo oko struka. Priđemo Moni, a ona i dalje čita planer.
»Vrijeme za karamelizirani kukuruz«, kaže Helen. »Carl časti.«
Ne zatvarajući planer, Mona podigne pogled. Malo otvori usta, zatrepće jednom, dvaput, triput, brzo. Uzdahne i kaže: »Znaš, onaj grimoar za kojim tragamo ...« I doda: »Mislim da smo ga našli.«

34.


Neke vještice svoje čari ispisuju runama, tajnim i šifriranim simbolima. Kako kaže Mona, neke pišu unatrag tako da se čarolija može pročitati samo u zrcalu. Pišu čarolije u spiralama, počnu u središtu stranice i krivudaju prema rubovima. Neke pišu u stilu antičkih grčkih pločica s kletvama – jedan red slijeva nadesno, drugi zdesna nalijevo, pa opet slijeva nadesno. Takav način pisanja nazivaju bustrophedon jer njime oponašaju kretanje vola privezanog za jaram pluga. Neke oponašaju zmiju, kaže Mona, te svaki red pišu tako da se grana u različitim pravcima.
Jedino pravilo glasi da čarolija mora biti iskrivljena. Što je bolje skrivena, iskrivljena, to je moćnija. Vješticama i sami zavijuci u sebi skrivaju magiju. Lik Hefesta, boga zaštitnika magije, vještice crtaju ili kipare isprepletenih nogu.
Što je čarolija uvrnutija, to će više izopačiti i onemoćati žrtvu. Zbuniti je. Skrenuti njezinu pozornost. I žrtva posrće. Osjeća vrtoglavicu. Ne može se usredotočiti.
Isto kao i Veliki Brat svojim pjesmicama i plesom.
Na pošljunčanom parkiralištu, na pola puta između lunaparka i Heleninog auta, Mona podigne planer tako da svjetla lunaparka prosijavaju kroz jedan list. Isprva su vidljive samo Helenine bilješke za taj dan. Ime Kapetan Antonio Capelle, i popis sastanaka za prodaju nekretnina. Zatim se na papiru pomalja jedva vidljiv uzorak, crvenkaste riječi, žućkaste rečenice, modrikasti paragrafi – kako raznobojna svjetla probijaju površinu papira.
»Nevidljivo crnilo«, kaže Mona, ne spuštajući stranicu.
Jedva se nazire – poput vodenog žiga. Pismo duhova.
»Shvatila sam zbog uveza«, kaže Mona.
Omot i uvez su načinjeni od tamnocrvene kože, gotovo crne od uporabe.
»Ljudska koža«, kaže Mona.
Helen kaže kako ju je pronašla u kući Basila Frankieja. Izgledala je kao zgodna stara knjiga, posve prazna. Otkupila ju je s ostatkom Frankiejeve imovine. Na naslovnici je crna petokraka zvijezda.
»Pentagram«, kaže Mona. »Prije nego što je postala uvez, bila je to nečija tetovaža. Ova kvržica,« kaže i dodirne točkicu na hrptu knjige, »bila je nečija bradavica.«
Mona zatvori knjigu, pruži je Helen i kaže: »Opipaj.« I dodaje: »Ovo je starije od vremena.«
Helen otvori torbicu i vadi par svojih malih, bijelih rukavica s pucetima na rubu. I kaže: »Ne, drži je ti.«
Mona drži knjigu i lista je. I kaže: »Kad bih znala što su koristili kao tintu, znala bih kako je mogu pročitati.«
Ako su u igri amonijak ili ocat, onda se skuha crveni kupus i tom se vodom premaže stranica kako bi slova postala purpurna.
Ako je sperma, onda je se može pročitati pod ultraljubičastom svjetiljkom.
A ja upitam jesu li to ljudi pisali kurcem.
Mona kaže: »Samo one najmoćnije čarolije.«
Ako je pisano bistrom otopinom kukuruznog škroba, mogla bi knjigu natopiti jodom i tako otkriti slova.
Ako je u pitanju limunov sok, kaže ona, onda se stranice zagriju i tinta poprimi smeđu boju.
»Lizni,« kaže Helen, »da vidimo je li gorkasto.«
Mona bučno zaklopi knjigu. »To je tisuću godina stara vještičja knjiga, uvezana u mumificiranu kožu i vjerojatno pisana prastarom spermom.« I odvrati Heleni: »Pa je ti poliži.«
Helen kaže: »U redu, u pravu si. Onda bar požuri s prijevodom.«
Mona kaže: »Nisam je ja godinama vukla posvuda. Nisam je ja upropastila pišući po svemu.« Podigne knjigu s obje ruke i pokazuje je Heleni. »Ova je knjiga prastara. Napisana je starim grčkim i latinskim, i nekim oblicima runa.« I doda: »Trebam vremena.«
»Drži«, kaže Helen i naglo otvori torbicu. Iz nje izvuče presavijeni list papira i pruži ga Moni, govoreći: »Ovo ti je izvornik pjesme prebiranja. Basil Frankie preveo je jedan dio. Ako je možeš usporediti s jednom od čarolija iz knjige, možeš se njome koristiti kao ključem za prijevod svih čarolija pisanih tim jezikom.« I doda: »Kao što su iskoristili kamen iz Rosette.«
Mona prihvati presavijeni papir.
Zgrabim ga iz Helenine ruke i upitam zašto uopće raspravljamo o tome. I kažem kako je moja ideja spaliti knjigu. Otvorim list – 27. stranica, ukradena iz neke knjižnice, i dodam kako o tome ne trebamo ni razmišljati.
Helenu upitam je li sigurna da to želi učiniti Moni? Ta nam je čarolija skoro do kraja razorila živote. I dodajem da će Ostriga ionako saznati sve što zna Mona.
Helen uvlači prste u bijele rukavice. Zakapča puceta, ispruži ruku i kaže Moni: »Daj mi knjigu.«
»Mogu ja to«, kaže Mona.
Helen mahne rukom Moni i kaže: »Ne, tako je najbolje. Gospodin Streator je u pravu. To će ti promijeniti sve.«
Noćni zrak prepun je dalekih vriskova i blještavih boja.
A Mona odvrati: »Ne.« I čvrsto stegne knjigu u naručje, pripija ju na prsa.
»Vidiš«, kaže Helen. »Već je počelo. Čim dobiješ malo moći, odmah poželiš još.«
Kažem joj da Heleni vrati knjigu.
Mona nam okrene leđa i kaže: »Ja sam ona koja ju je pronašla. Ja sam jedina koja je može pročitati.« Okrene glavu, pogleda me preko ramena i kaže: »Ti je želiš uništiti kako bi mogao prodati priču. Želiš da se sve završi kako bi mogao na miru pisati o svemu.«
Helen kaže: »Mona, dušo, nemoj.«
Mona pogleda Helen preko drugog ramena i kaže: »A ti je samo želiš kako bi vladala svijetom. Gledaš sve samo kroz novac.« Zguri se naprijed kao da želi cijelim tijelom omotati knjigu. Spusti pogled na nju, govoreći: »Ja sam jedina koja je cijeni zbog toga kakva ona jest.«
Kažem joj da posluša Helen.
»To je Knjiga sjena«, kaže Mona. »Istinska Knjiga sjena. I pripada pravoj vještici. Samo mi dajte da je prevedem. Obećajem da ću vam reći što sam otkrila.«
A ja složim papir s čarolijom prebiranja i strpani ga u stražnji džep. Priđem Moni. Pogledam Helen, ona kimne.
I dalje okrenuta leđima, Mona govori: »Oživjet ću Patricka.« I dodaje: »Oživjet ću redom svu dječicu.«
Tada je zgrabim s leđa, oko struka i podignem je. Mona vrišti, udara me petama po potkoljenicama, izvija se u stranu, ne pušta knjigu, a ja provlačim ruke ispod njezinih sve dok ne dotaknem, dok ne dodirnem mrtvu ljudsku kožu. Mrtvu bradavicu. Monine bradavice. Mona vrišti, ruje noktima po mojim šakama, po mekoj koži među mojim prstima. Zariva nokte u moje nadlanice, a ja je uhvatim za zglavke i podignem joj ruke. Knjiga padne na tlo, a ona je, ritajući se, odbaci daleko, na mračno parkiralište. Uz vriskove iz daljine, nitko ne primjećuje.
To je moj život. To je kći za koju sam znao da ću je izgubiti jednog dana. Zbog njezinog dečka. Zbog jedinica u školi. Zbog droge. Nekako, do loma uvijek dođe. Zbog borbe za moć. Nije važno što mislili koliko ste dobar otac – u jednom se času zateknete u ovakvoj situaciji.
Ima i gorih stvari od ubojstva koje možete učiniti svojim voljenima.
Knjiga padne u oblaku prašine i šljunka.
Doviknem Heleni da je uzme.
U trenutku kad oslobodim Monu, uzmaknemo i Helen i ja. Helen drži knjigu, a ja se ogledavam ima li koga u blizini.
Mona je stisnula šake, nagnula se prema nama, crno-crvena kosa zakriva joj lice. Srebrni lančići i talismani upleli su joj se u kosu. Narančasta haljina visi joj nakrivo na tijelu, ovratnik je poderan i otkriva njezino golo rame. Svukla je sandale. Stoji bosonoga. A njezine oči iza tamnih uvojaka njezine kose, a njezine oči zrcale svjetla lunaparka, dok vriskovi u daljini slobodno mogu biti odjeci njezinog vrištanja koje traje i traje, zauvijek.
Izgleda zlokobno. Zla vještica. Čarobnica. Izopačena. I nije mi više kći. Postala je netko koga možda nikad neću razumjeti. Neznanka.
Procijedi kroz zube: »Znaš, stvarno bih te mogla ubiti. Stvarno.«
Prstima popravljam kosu. Popravljam kravatu, zagladim košulju. I brojim 1, brojim 2, brojim 3, te joj kažem kako nije u pravu, već bismo mi mogli ubiti nju. I dodajem kako se mora ispričati gospođi Boyle.
To se danas prodaje pod ljubav.
Helen stoji, drži knjigu u šakama, u bijelim rukavicama i promatra Monu.
Mona šuti.
Dim iz dizelskih generatora, vriskovi i glazba i raznobojna svjetla daju sve od sebe kako bi ispunili tu šutnju. Zvijezde na noćnom nebu šute.
Helen se okrene prema meni i kaže: »Dobro sam. Idemo.« Izvlači ključeve od auta i pruža mi ih. Helen i ja se okrenemo i pođemo. No kad se okrenem, spazim Monu koja dlanovima prikriva smijeh.
Smije se.
Kad me primijeti, prestaje se smijati, ali smijeh ostaje.
A ja joj kažem da skine taj cerek s face i pitam je kog se vraga ona ima smijati.

35.


Ja vozim. Mona sjedi straga, prekriženih ruku. Helen sjedi sprijeda pored mene, grimoar joj je otvoren na krilu. Podiže svaku stranicu do prozora kako bi mogla vidjeti sunčevo svjetlo kroz nju. Na sjedištu između nas zazvoni njezin mobitel.
Helen kaže kako kod kuće ima priručnike koje je kupila na rasprodaji Frankiejeve imovine. Među njima su i rječnici grčkog, latinskog i sanskrta. I knjige o drevnom klinastom pismu. I svi mrtvi jezici. Nešto iz tih knjiga pomoći će joj da prevede grimoar. Služeći se pjesmom prebiranja kao ključem, kao kamenom iz Rosette, možda će uspjeti prevesti sve.
Zazvoni Helenin mobitel.
U retrovizoru gledam kako Mona kopa nos i kotrlja šmrklje po nogavici traperica sve dok ih njih ne načini tamnu grudu. Podigne pogled, polagano zakoluta očima i zagleda se Heleni u zatiljak.
Zazvoni Helenin mobitel.
Mona šmrklju ispali ravno u Heleninu ružičastu kosu.
Zazvoni Helenin mobitel. Ne dižući pogled s grimoara, gurne mobitel preko sjedišta prema meni. Zabije mi se u bedro, a ona kaže: »Reci da sam zauzeta.«
Možda zovu Vanjski poslovi zbog najnovijeg angažmana. A možda je neka druga vlada koja za nju ima tajanstveni zadatak. Mora smaknuti kralja droge. Ili umiroviti profesionalnog ubojicu.
Mona otvara svoju, u zeleni brokat uvezanu Knjigu zrcala, svoj vještičji dnevnik. Položi ga u krilo i počne pisati raznobojnim olovkama.
Zove neka žena.
Kažem Heleni da je traži njezina klijentica. Spustim mobitel na prsa i kažem da je žena sinoć vidjela odrubljenu glavu kako se kotrlja glavnim stubištem.
I dalje čitajući grimoar, Helen kaže: »To bi bila nizozemska kolonijalna s pet spavaćih na Feeney Driveu.« I doda: »Je li glava nestala prije nego što je dodirnula pod u predvorju?«
Pitam.
Heleni kažem da je glava nestala negdje na polovici stubišta. Grozna, krvava glava s razvratnim osmijehom.
Žena na telefonu govori nešto.
Izbijeni zubi, ponavljam. I zvuči jako loše.
Mona škraba tolikom snagom da raznobojni flomasteri skviče na papiru.
I dalje čitajući grimoar, Helen kaže: »I nestala je. Nema problema.«
Žena na telefonu kaže kako se to ponavlja svake noći.
»Zovite deratizaciju«, kaže Helen. Podigne drugu stranicu prema suncu i kaže mi: »Reci joj da me nema.«
Mona u svojoj Knjizi zrcala crta muškarca i ženu koje pogađa munja, zatim pregazi tenk te naposljetku iskrvare kroz oči. Mozgovi im štrcaju kroz uši. Žena na sebi ima kostim šivan po mjeri i hrpu dragulja. Muškarac, modru kravatu.
A ja brojim 1, brojim 2, brojim 3 ...
Mona uzme crtež muškarca i žene i dere ga u tanke trake.
Mobitel ponovno zazvoni, javim se.
Spustim mobitel na prsa i Heleni kažem kako je tip nazvao zbog toga što mu iz tuša suklja krv.
Ne spuštajući grimoar s prozora, Helen kaže: »Šest spavaćih na Pender Courtu.«
Ubaci se Mona: »Pender Place. Na Pender Courtu je odsječena ruka koja plazi iz kanti za smeće.« Malo otvori prozor i baca trake muškarca i žene u vjetar.
»Ti misliš na odsječenu šaku u Palm Cornersu«, kaže Helen. »Na Pender Placeu je sablast dobermana koja grize.«
Zamolim muškarca da pričeka. Stavljam ga na čekanje.
Mona zakoluta očima i kaže: »Duh koji grize je u španjolskoj kući odmah pokraj Bulevara Millstone.« Počne pisati nešto crvenim flomasterom, u spirali, počevši od središta stranice.
A ja brojim 9, brojim 10, brojim 11 ...
Žmirkajući prema jedva vidljivom rukopisu na stranici koju je prislonila uz prozor, Helen kaže: »Poruči im da sam se povukla iz prodaje nekretnina.« Prstom prateći jedva čitljive riječi, doda: »Imaju li oni na Pender Courtu tinejdžere?«
Proslijedim pitanje, sugovornik mi potvrdi.
Helen se okrene i pogleda Monu na stražnjem sjedištu. Mona je gađa novom kuglicom od šmrklji, a Helen kaže: »Onda mu poruči da je kada puna ljudske krvi ono najmanje što ga čeka.«
Upitam je kako bi bilo da samo vozim dalje? Da obiđemo još nekoliko knjižnica. Razgledamo okoliš. Posjetimo poneki lunapark. Ili neke spomenike. Mogli bismo se malo opustiti. Nasmijati se. Nekoć smo bili obitelj, možemo mi to ponovno. Hipotetično govoreći, i dalje se volimo, dakle što mislite o tome?
Mona se nagne naprijed i iščupa mi nekoliko vlasi kose. Nagne se te počupa i Helen.
Helen se nagne nad grimoar i kaže: »Mona, to boli.«
Kažem kako smo u mojoj obitelji roditelji i ja sve razmirice rješavali igrajući
Mona sprema smeđe i ružičaste vlasi u složeni papir ispisan u spirali.
Moni kažem kako ne želim da ponavlja moje pogreške. Gledajući je u retrovizoru, govorim kako sam, u njezinim godinama, prestao razgovarati s roditeljima. Nisam razgovarao s njima gotovo dvadeset godina.
Mona sigurnosnom iglom probije list papira s našom kosom.
Helenin mobitel ponovno zvoni. Ovaj put muškarac. Mladić.
Ostriga. I prije nego što stignem prekinuti, kaže mi: »Tata! Svakako pročitaj sutrašnje novine.« I doda: »Čeka te malo iznenađenje.«
I nastavlja: »Sad mi daj Murvu.«
Kažem kako je njezino ime Mona. Mona Sabbat.
»Mona Steinner«, kaže Helen, i dalje pritišćući stranicu grimoara uz staklo, trudeći se pročitati tajno pismo.
Mona upita: »Je li to Ostriga?« Baci se preko mene i objema rukama pokušava zgrabiti mobitel, govoreći: »Daj mi ga.« I viče: »Ostrigo! Ostrigo, našli su grimoar.«
Pokušavajući držati auto u pravcu, vijugajući preko svih traka na autocesti, zatvorim mobitel.

36.


Umjesto mrlje na stropu mog stana nalazi se velika bijela površina. Na ulaznim vratima pazikuća je čavlićem pričvrstio poruku. Umjesto buke, potpuna tišina. Sag škripi, prepun komadića plastike, slomljenih vrata i kontrafora. Čuje se kako zuje žice u žaruljama. Čujem otkucaje ručnog sata.
U hladnjaku, mlijeko se ukiselilo. Zaludu sve patnje i bol. Sir je golem i modar od plijesni. Hamburgeri su posivjeli u omotu. Jaja izgledaju dobro, no nisu, sigurno ne mogu biti nakon toliko vremena. Sva tlaka i jad u toj hrani završava na otpadu. Bacam sve ispaćene darove svih krava i teladi.
Pazikuća mi je u poruci napisao kako je bijela površina na stropu samo prva ruka boje. I dodaje kako će obojiti cijeli strop kad se mrlja dovoljno osuši i prestane probijati. I da je grijanje uključio na najjače kako bi se boja brže osušila. Isparila je polovica vode u zahodskoj školjki. Biljke su suhe poput papira. Sifon u kuhinji je napola prazan i počeo je curiti plin iz kanalizacije. Moj nekadašnji život, sve što zovem domom, sad smrdi po govnima.
Prva ruka boje brani da se ostaci mog susjeda s gornjeg kata probiju u stan.
A vani, u svijetu, još je trideset devet primjeraka pjesmarice koje nismo pronašli. U knjižnicama, u knjižarama, po kućama. Manje-više, nisam siguran. Tri tuceta.
Helen je danas u uredu. Tamo sam je ostavio. Sjedila je okružena rječnicima – grčki, latinski, sanskrt – i prevodila. U bočicu joda umače pamučnu gazu i premazuje nevidljive riječi kako bi pocrvenjele.
Pamučnom gazom Helen razmazuje sok crvenog kupusa po drugim nevidljivim riječima koje postaju ljubičaste.
Pored bočica, gaza i rječnika, stoji svjetiljka s ručkom. Uključena je u utičnicu na zidu.
»Fluoroskop«, kaže Helen. »Posuđeni.« Uključi ga i osvjetljuje otvoreni grimoar, okreće stranice sve dok na jednoj od njih ne bijesnu riječi ružičastim odsjajem. »Ova je pisana spermom.«
Svaka je čarolija zapisana drugačijim rukopisom.
Mona, za stolom u predvorju, nije prozborila nijednu lijepu riječ još od lunaparka. Policijski voki-toki izbacuje šifru za šifrom.
Helen dovikne Moni: »Koja je prikladna riječ za ‘demona’?«
Mona odvrati: »Helen Hoover Boyle.«
Helen me pogleda i kaže: »Jesi li vidio današnje novine?« Premjesti nekoliko knjiga u stranu, pod njima novine. Lista ih, otvara na oglasu preko cijele stranice. Naslov glasi:

Jeste li vidjeli ovog čovjeka?

Najveći dio stranice pokriva stara fotografija, moja fotografija s vjenčanja na kojoj se Gina i ja smiješimo, prije dvadeset godina. Naša javna objava međusobne predanosti i ljubavi. Naš zavjet. Naši zavjeti. Drevna moć riječi. Dok nas smrt ne rastavi.
Ispod toga, tekst glasi: »Policija traga za ovim muškarcem kako bi istražila njegovu umiješanost u nekoliko smrtnih slučajeva. Četrdeset godina, sto osamdeset centimetara, devedeset kilograma, smeđa kosa, zelene oči. Nenaoružan je, ali iznimno opasan.«
Muškarac na fotografiji izgleda mlado i nevino. On nije ja. Žena je mrtva. Zapravo, oboje su sablasti.
Ispod fotografije piše: »Trenutačno koristi alias ‘Carl Streator’. I često nosi modru kravatu.«
Ispod toga: »Ako znate gdje se nalazi, nazovite 911 i obavijestite policiju.« Ne znam je li oglas objavio Ostriga ili policija.
Helen i ja stojimo, gledamo sliku. Helen kaže: »Žena ti je bila lijepa.«
Kažem da je bila lijepa, svakako, bila je.
Helenini prsti, njezin žuti kostim, njezin izrezbaren i ulašten antikni stol – sve prekrivaju crvene i ljubičaste mrlje joda i soka od kupusa. Mrlje vonjaju na amonijak i ocat. Ona drži fluoroskop nad knjigom i čita pradavne riječi pisane kurcem.
»Ovo je čarolija leta«, kaže. »Ova bi mogla biti čarolija ljubavi.« Prelistava stranice koje sve redom smrde po prdežu od kupusa i pišalini prepunoj amonijaka. »Čarolija prebiranja,« kaže, »ova je ovdje. Stari jezik plemena Zulu.«
U predvorju, Mona telefonira.
Helen me primi za ruku, odgurne me korak od stola i kaže: »Gledaj.« Stoji pored stola, prstima pritišće sljepoočice, zatvori oči.
Pitam je što bi se trebalo dogoditi?
U predvorju, Mona spusti slušalicu.
Otvoreni grimoar na Heleninu stolu prvo se pomakne. Podigne se jedan kraj, zatim drugi. Zatvori se, sam od sebe, zatim se ponovno otvori, zatvara se i otvara sve brže i brže sve dok se ne podigne sa stola. Sklopljenih očiju, Helen nečujno izgovara riječi. Knjiga se njiše i lepeće, knjiga je blistavi, crni čvorak, lebdi tik ispod stropa.
Policijski voki-toki zapucketa i kaže: »Ophodnja sedamnaest.« I govori: »Adresa Avenija Weeden 5680, Sjeveroistok, agencija za nekretnine Helen Boyle, uhitite muškarca te ga privedite na ispitivanje ...«
Grimoar s treskom padne na stol. Jod, amonijak, ocat, sok od kupusa razliju se posvuda. Papiri i knjige padaju po podu.
Helen zaurla: »Mona!«
A ja je molim da je ne ubije. Nemoj je ubiti.
Helen me svojom zamrljanom rukom zgrabi za ruku i kaže: »Bilo bi bolje da nestaneš odavde.« I kaže: »Sjećaš se gdje smo se prvi put sreli?« I prošapće: »Tamo. Noćas.«
U mom stanu cijela je vrpca u telefonskoj sekretarici zakrčena porukama. U sandučiću su računi tako nagurani da ih moram vaditi nožem za maslac.
Na kuhinjskom stolu, napola dovršen supermarket. To znam čak i bez slike na kutiji, zato što su parkirališta već postavljena. I zidovi su na mjestu. Prozori i vrata leže postrance, stakla su već u okvirima. Stropne ploče i veliki klima-uređaji još su u kutiji. Okoliš je zapečaćen u plastičnoj vrećici.
Ništa ne prodire kroz zidove stana. Nitko. Nakon svih tjedana putovanja s Helen i Monom, zaboravio sam koliko je tišina zlatna.
Uključim televizor. Crno-bijela komedija o tipu koji se vratio iz mrtvih kao mazga. Kako bi spasio dušu. Čovjekov duh opsjeo je mazgino tijelo.
Ponovno mi se oglasi biper – policija, moji spasitelji, vode me prema spasenju.
Stan sigurno nadziru – ili policija ili kućevlasnik.
Na podu, posvuda po podu, zdrobljeni komadići pilane. Uništena i ruševna željeznička postaja prekrivena osušenom krvi. Oko toga, zgrada stomatološke poliklinike u tisuću komada. I zdrobljeni zrakoplovni hangar. I razvaljeno pristanište za trajekte. Krvave ruševine i dijelovi svega što sam s toliko muke sastavljao – sve to razbacano škripi pod mojim cipelama. Ostaci mog normalnog života.
Uključim radio-budilicu pokraj kreveta. Sjedim na podu, prekriženih nogu, i skupljam ostatke benzinskih postaja, kioska s hamburgerima i španjolskih samostana. Na hrpu slažem komadiće prekrivene krvlju i prašinom – na radiju džez bendovi. Na radiju keltska glazba, rap i indijski sitar. A na hrpi preda mnom dijelovi sanatorija, filmskih studija, silosa i rafinerija. Na radiju elektronska glazba, reggae i valceri. Na hrpi komadići katedrala, zatvora i vojarni.
Četkicom i ljepilom slažem dimnjake, svjetlarnike, kupole i minarete. Romanički akvadukti spajaju se sa secesijskim potkrovljima, spajaju se s pušionicama opijuma, spajaju se sa salunima s divljeg zapada, spajaju se s toboganima, spajaju se s Carnegiejevim knjižnicama iz gradića, spajaju se s kućama u nizu, spajaju se sa sveučilišnim predavaonicama.
Nakon mnogih tjedana putovanja s Helen i Monom, zaboravio sam koliko je savršenstvo zapravo važno.
Na računalu, skica za seriju o smrti u kolijevci. Posljednje poglavlje. Takve se napise svaki mama i tata i baka i djed boje pročitati, a istovremeno se boje i ne pročitati. Zapravo, ništa novo. Želio sam samo prikazati kako se ljudi nose s tim. Kako žive dalje. Možemo prikazati taj dubok zdenac unutarnje snage i suosjećanja koje takvi ljudi otkrivaju. Prikaz iz tog kuta.
O sindromu iznenadne smrti znamo samo da ne postoji nikakva pravilnost. Dijete može umrijeti majci u naručju.
Priča je nedovršena.
Bilježenje je najbolji način traćenja života. Promatranjem se najlakše izbjegava život. Traganje za detaljima. Izvještavanje. Ne sudjelovati. Neka Veliki Brat pleše i pjeva umjesto vas. Biti izvjestitelj. Savršeni očevidac. Zahvalni pripadnik publike.
Na radiju se valceri pretapaju u punk-rock, pa u rock, pa u rap, pa u gregorijanske korale, pa u komornu glazbu. Na televiziji netko pokazuje kako se pošira losos. Netko objašnjava kako je potonuo Bismarck.
A ja lijepim prozore i alkove i bačvaste svodove i lukove i stubišta i vitraje i podne mozaike i čelične zidne stijene i napola obrađene trjemove i jonske stupove.
Na radiju afrički bubnjevi i francuske popijevke – sve se stapa u jedno. Na podu preda mnom kineske pagode, meksičke hacijende, kolonijalne kuće s Cape Coda, sve stopljeno u jedno. Na televiziji golf. Neka žena osvoji deset tisuća dolara zato što zna prvu rečenicu getisburške poslanice.
Prva kuća koju sam sastavio imala je četiri kata, mansardu, i dva stubišta – prednje za obitelj, stražnje za služinčad. U njoj je bilo metalnih i staklenih lustera u koje sam šarafio sićušne žarulje. I parket na podu blagovaonice – njega sam rezao i lijepio šest tjedana. I strop u glazbenom salonu kojeg je supruga, Gina, noćima i noćima, oslikavala oblacima i anđelima. I kamin u blagovaonici, s vatrom koju sam načinio od komadića stakla i žarulje koja je treptala. Na stol smo postavili tanjure čije je rubove supruga, Gina, noćima i noćima oslikavala ružama. Nas dvoje, tih noći, bez televizije, bez radija, Katrin je spavala – to nam se tada činilo neizmjerno važnim. Kuća je trebala biti Katrinin dar za drugi rođendan. I sve je moralo biti savršeno. Nešto što će dokazati našu nadarenost, našu inteligenciju. Remek-djelo koje će nas nadživjeti.
Naranče i benzin, miris ljepila miješa se s mirisom govana. Na prstima, na skorenom ljepilu na njima, sloj prozora, trjemova i klima-uređaja. Za košulju mi se lijepe rampe, pokretne stube, stabla – pojačam radio.
Sav rad, sva ljubav, sva tlaka, sve vrijeme, moj život – sve u vjetar. Uništeno je sve za što sam se nadao da će me nadživjeti.
Onog popodneva, kad sam se vratio kući i našao ih, ostavio sam hranu u hladnjaku. Ostavio sam odjeću u ormaru. Tog popodneva, kad sam došao kući i shvatio što sam učinio, zdrobio sam upravo tu kuću. Nasljedstvo bez nasljednika. Sićušne svijećnjake, vatru od stakla, tanjure. Uvukli su mi se u cipele. Za sobom sam, cijelim putem do aerodroma, ostavljao trag malenih vrata, polica, stolaca, prozora i krvi.
Nakon toga, trag mi se gubi.
Sjedeći ovdje, shvatim da nemam više dijelova. Zidova, krovova, rukohvata. Ono, slijepljeno na podu preda mnom, totalna je zbrka. Ništa savršeno, ništa završeno, no to sam učinio od vlastitog života. Bilo kako bilo, ne postoji nikakav Božji plan.
Čovjek se može samo nadati da će se pokazati nekakva pravilnost – što se povremeno ne dogodi.
Pa čak i s planom, moguće je ostvariti samo ono što se zamisli. A ja sam se oduvijek nadao nečem uzvišenijem.
Iz radija trešte francuski rogovi, čuje se kuckanje teleksa, te muški glas objavi da je policija pronašla još jednu mrtvu manekenku. Na televiziji njezina slika. Ona se smiješi. Policija je uhitila još jednog osumnjičenog ljubavnika. Još jedna autopsija otkriva tragove seksualnog odnosa poslije smrti.
Biper mi ponovno zapišti. Broj na zaslonu je broj mog novog spasitelja.
Rukama, kvrgavim od vrata i kapaka, dižem slušalicu. Prstima odebljalim od oluka i cijevi, utipkam broj koji ne mogu zaboraviti.
Javi se muškarac.
A ja kažem tata, tata, tata, to sam ja.
I kažem mu gdje stanujem. I kažem mu ime kojim se služim. I kažem mu gdje radim. I kažem mu da znam kako sve to izgleda, sve to s mrtvom Ginom i mrtvom Katrin, ali da ja nisam kriv. Jednostavno sam pobjegao.
On kaže da zna. Vidio je sliku s vjenčanja u današnjim novinama. I zna tko sam sada.
Prije nekoliko tjedana provezao sam se pored njihove kuće. I kažem mu kako sam vidio njega i mamu u dvorištu. Parkirao sam malo niže, pod rascvjetanom trešnjom. Moj auto, Helenin auto, prekrile su ružičaste latice. Kažem da i on i mama izgledaju dobro.
I kažem mu da i on meni nedostaje. I da i ja njega volim. I kažem mu da sam dobro.
Kažem da ne znam što ću. I kažem da će sve biti dobro.
Nakon toga, slušam. I čekam da prestane plakati kako bih mu mogao reći koliko mi je žao.

37.


Gartrollerovo imanje na mjesečini – kuća u georgijskom stilu, osam spavaćih, četiri kamina – sve pusto i bijelo. Svaki korak odjekuje na ulaštenim podovima. Kuća je mračna bez rasvjete. Hladna je bez namještaja i sagova.
»Tu sam«, kaže Helen. »Možemo to ovdje, gdje nas nitko ne vidi.« Okrene prekidač za svjetlo u dovratku.
Strop je toliko visok da bi mogao biti nebo. Svjetlo iz lustera velikog poput meteorološkog balona, to svjetlo visoke prozore pretvara u zrcala. Svjetlo baca naše sjene po parketu iza nas. Stojimo u plesnoj sali površine sto pedeset kvadrata.
Ja sam bez posla. Policija mi je na vratu. U stanu mi smrdi. Slika mi je u novinama, preko cijele stranice. Cijeli sam dan proveo skrivajući se u grmlju oko ulaznih vrata i čekao tamu. Čekao sam da mi Helen Hoover Boyle kaže što joj je na pameti.
Pod rukom joj grimoar. Listovi umrljani – crveno i ljubičasto. Drži ga u ruci, otvara ga i pokazuje mi čaroliju – prijevod ispisan crnom olovkom ispod neznanog mumljanja izvornika.
»Izgovori«, kaže.
Čaroliju?
»Pročitaj je naglas«, kaže.
Pitam je što će se dogoditi?
Helen kaže: »Samo gledaj luster.«
Počinje čitati, riječi su tupe i jednolične, kao da broji, kao da su riječi brojevi. Počinje čitati, torbica joj lebdi u zraku oko struka. Torbica se podiže sve više, drži je samo remen preko ramena, lebdi joj iznad glave poput žutog balona.
Helen čita dalje, kravata mi lebdi pred nosom. Uspravlja se poput modre zmije iz košare, škaklja mi nos. Podiže se rub Helenine suknje, ona je zgrabi, spusti i stisne nogama. Čita dalje, vezice mi zaplešu po zraku. Njezine naušnice s biserima i smaragdima lebde joj uz uši. Njezina biserna ogrlica lebdi joj oko glave. Lebdi joj iznad glave, poput biserne aureole.
Helen me pogleda i čita dalje.
Moj sportski sako lebdi mi ispod ruku. Helen kao da raste. Gledamo se oči u oči. Zatim ja podignem pogled. Noge joj vise, nožni prsti vise, vise iznad poda. Tada padne prvo jedna, zatim i druga žuta cipela, i lupe o pod.
Glas joj je i dalje bezizražajan i ravan. Helen me pogleda svisoka i nasmiješi se.
Tada mi jedna noga više ne dodiruje tlo. Druga mi omlohavi, ja zamahnem onako kao kad se u dubokom bazenu nogom pokušava dodirnuti dno. Podignem ruke da je zgrabim. Zamahnem nogom, izgubim uporište i zatim licem prema dolje gledam u pod plesne dvorane – metar, metar i pol, dva i pol metra ispod mene. Ja i moja sjena sve smo dalje jedno od drugoga. Moja je sjena sve manja i manja.
Helen kaže: »Carl, pazi.«
Obuhvati me nešto hladno i oštro. Nekakvi oštri komadići padaju mi na vrat i upliću mi se u kosu.
»Carl, luster«, kaže Helen. »Pazi.«
Guzicom sam zarovao usred kristalnih perli i suza. Obuhvatila me drhtava, zveketava hobotnica. Hladni, stakleni kraci i lažne svijeće. Ruke i noge trzaju mi se u kristalnim niskama. Prašni se kristal ljulja. Paučina i mrtvi pauci. Vruća žarulja pali me kroz rukav. Tako visoko iznad poda obuzme me panika, zgrabim zaljuljani stakleni krak, i cijela se ta blještava masa zatrese, zazvone vjetrena zvona. Blještavi komadići razbijaju se na podu. A ja, u lusteru, njišem se tamo-amo.
Helen kaže: »Stani. Uništit ćeš ga.«
A onda ona dolebdi do mene, iza treperave zavjese kristalnih perli. Usne joj izgovaraju nečujne riječi. Helenini ružičasti nokti razdvajaju perle, ona mi se smiješi, govoreći: »Prvo ćemo izvući desnu stranu.«
Knjiga je nestala, ona odmiče perle u stranu i dopluta bliže.
A ja objema rukama stežem stakleni luster. Milijuni blještavih komadića drhte svakim otkucajem mog srca.
»Zamisli da roniš«, kaže mi i odvezuje mi cipelu. Skida mi je s noge i baca. Prljavim rukama odvezuje i drugu cipelu. Ona prva udara o pod. »Daj«, kaže mi, i podvuče ruke pod moje. »Skini sako.«
Baci sako s lustera. Zatim kravatu. Izvuče se iz svog kostima i pušta ga da padne. Luster oko nas pretvara se u milijune treperavih duga olovnog stakla. Toplog od stotine sićušnih žarulja. Miris spaljene prašine na svim tim vrućim žaruljama. Sve blješti i drhti, mi lebdimo u šupljem središtu.
Lebdimo u ništavilu svjetla i vreline.
Helen nečujno izgovara riječi, a ja osjećam kao da mi je srce puno vruće vode.
Helenine naušnice, sav njezin nakit, blješti i zasljepljuje. Čuje se samo zveckanje kristala oko nas. Ljuljamo se sve sporije, počinjem se opuštati. Milijun treperavih, blistavih zvijezda oko nas – vjerojatno tako izgleda kad si bog.
I to je, također, moj život.
Kažem da mi je potreban nekakav zaklon. Od policije. Ne znam što ću.
Helen mi pruži ruku, govoreći: »Drži.«
Prihvaćam je. Ona ne pušta. Poljubimo se. Lijepo je.
I Helen kaže: »Zasad možeš ostati ovdje.« Ružičastim noktom udari po blještavoj kristalnoj kugli, brušenoj da baca svjetlo u tisuću smjerova. I kaže: »Odsad možemo sve što želimo.« I kaže: »Sve.«
Ljubimo se, ona mi nožnim prstima skida čarapu. Ljubimo se, a ja otkopčavam njezinu bluzu. Moje čarape, njezina bluza, moja košulja, njezine hulahopke. Nešto pada na pod, nešto se hvata i visi na dnu lustera.
Moje otečeno, inficirano stopalo. Helenina krastava i izgrebana koljena od Ostriginog napada. To ne možemo skrivati jedno pred drugim.
Prošlo je dvadeset godina, ali sad sam tu, tamo gdje nisam ni sanjao da ću ikad biti. Kažem kako sam zaljubljen.
A Helen se, sva glatka i vrela u tom središtu svjetlosti, smiješi i zabacuje glavu, govoreći: »Upravo sam to i htjela.«
Zaljubljen sam u nju. Zaljubljen. U Helen Hoover Boyle.
Moje hlače i njezina suknja dolepršaju na hrpu, na otkinute kristale, na naše cipele, na pod, gdje je i grimoar.

38.


Vrata uredskih prostorija agencije za prodaju nekretnina u vlasništvu Helen Hoover Boyle su zaključana, a kad pokucam, Mona viče s druge strane stakla: »Zatvoreno!«
Ja vičem da nisam stranka.
Unutra. Ona sjedi za računalom i nešto tipka. Nakon nekoliko udaraca, Mona gleda tipkovnicu, zatim zaslon. Pri vrhu zaslona, velikim slovima piše: »Nastavi.«
Policijski voki-toki javlja šifru devet-dvanaest.
Ne prestajući tipkati, Mona kaže: »Ne znam zašto te ne bih optužila za napad.«
Kažem joj kako je mogući razlog zato što joj je stalo do Helen i mene.
Mona odvrati: »Ne, nije to.«
Možda neće cinkati zato što i dalje želi grimoar.
Mona ne odgovara. Okrene se u stolcu i podigne rub svoje seljačke bluze. Bijela koža na njezinim rebrima i ispod pazuha prošarana je ljubičastim masnicama.
Gruba ljubav.
Helen viče kroz vrata svog ureda: »Koji je sinonim za ‘izmučen’?« Stol joj je zatrpan otvorenim knjigama. Ispod stola – na nogama joj jedna ružičasta i jedna žuta cipela.
Ružičasta svilena sofa, Monin rezbareni stol u stilu Louisa XIV, stolić s lavljim nogama – sve prekriva prašina. Cvijeće je uvelo i smeđe, stoji u pocrnjeloj, smrdljivoj vodi.
Policijski voki-toki objavljuje šifru tri-jedanaest.
Kažem joj da mi je žao. Nisam je smio zgrabiti. Uhvatim rub nogavice i podignem je kako bih joj pokazao masnice na potkoljenici.
»To je drugo«, kaže Mona. »Ja sam se branila.«
Nekoliko puta udarim nogom o pod i kažem da mi je infekcija prošla, te joj zahvalim.
Helen viče: »Mona? Kako se drugačije kaže ‘izmesaren’?«
Mona kaže: »Moramo malo popričati prije nego što odeš.«
U unutrašnjem uredu, Helen nosom ruje po knjizi. Hebrejski rječnik. Pored njega vodič za klasični latinski. Ispod njega, knjiga o aramejskom jeziku. Pored njih, rastvoren list papira s čarolijom prebiranja. Kanta za otpad pored stola zatrpana je papirnatim šalicama za kavu.
Pozdravim je.
Helen podigne pogled.
Na zelenom reveru, mrlja od kave. Grimoar leži otvoren pored hebrejskog rječnika. Helen zatrepće, jednom, dvaput, triput, i kaže: »Gospodine Streator.«
Upitam je želi li izaći na ručak. Ja moram uloviti Johna Nasha, suočiti se s njim. Nadao sam se da bi mogla imati nešto za mene što bi mi dalo prednost. Recimo, čaroliju nevidljivosti. Ili čaroliju kojom se nadzire um. Nešto da ga ne moram ubiti. Navratio sam vidjeti što prevodi.
Helen pokrije grimoar listom papira, govoreći: »Danas sam malo zauzeta.« Čeka, držeći nalivpero u ruci. Drugom rukom zatvori rječnik. I kaže: »Ne bi se ti trebao skrivati od policije?«
Pitam je bi li išla u kino.
Ona kaže: »Ne ovaj vikend.«
Pitam je li zainteresirana za koncert simfonijskog orkestra?
Helen odmahne rukom između nas i kaže: »Radi što god te volja.«
Odvratim da je to sjajno, i dakle dogovorili smo se.
Helen nalivpero ugura iza uha. Otvori drugu knjigu i stavi je na hebrejski rječnik. Prstom pridržavajući otvorenu stranicu rječnika, podigne pogled i kaže: »Mislim, stvarno mi se sviđaš. Samo, stvarno sam jako zaposlena.«
U otvorenom grimoaru, izvirujući preko ruba, stoji ime. Na margini stranice, današnje ime, današnji cilj atentata. Piše: Carl Streator.
Helen zatvori grimoar i kaže: »Shvaćaš.«
Policijski voki-toki objavljuje šifru sedam-dva.
Pitam je hoćemo li se vidjeti večeras u Gartrollerovoj kući. Stojeći u dovratku njezina ureda kažem kako ne mogu dočekati da je ponovno vidim. Trebam je.
Helen se nasmiješi i kaže: »Tako sam i mislila.«
U vanjskom uredu Mona me uhvati za zglavak. Uzme torbicu, prebaci remen preko ramena i poviče: »Helen, idem na ručak.« Meni kaže: »Moramo razgovarati, ali vani.« Otključa vrata i izlazimo.
Na parkiralištu, stojeći pored mog auta, Mona odmahne glavom i upita: »Nemaš blage veze što se događa, je li tako?«
Zaljubljen sam. Ako hoćeš, ubij me.
»U Helen?« upita me. Pucne mi prstima pred nosom i kaže: »Nisi zaljubljen.« Uzdahne i doda: »Jesi li ikad čuo za čaroliju ljubavi?«
Ne znam zašto, ali mi na pamet padne Nash koji ševi mrtve žene.
»Helen je pronašla čaroliju kojom te zarobila«, kaže Mona. »Sad si u njezinoj vlasti. Zapravo je ne voliš.«
Ne volim?
Mona mi se zagleda ravno u oči i kaže: »Kad si posljednji put pomislio da treba spaliti grimoar?« Pokaže rukom na tlo i kaže: »Dakle? To zoveš ljubav? To je njezin način da vlada tobom.«
Doveze se neki automobil, parkira. Unutra je Ostriga. Otrese kosu s očiju, sjedi za upravljačem i promatra nas. Raskuštrana plava kosa strši u svim smjerovima. Dvije duboke, paralelne crte, ožiljci britve, protežu mu se preko oba obraza. Tamnocrvena ratna boja.
Zazvoni mu mobitel, Ostriga se javi: »Odvjetnički ured Doland, Dimms i Dorn.«
Sve je to veličanstvena borba za moć.
Ali, ja volim Helen.
»Ne«, kaže Mona. Pogleda Ostrigu. »Samo misliš da je voliš. Prevarila te.«
Ali, to je ljubav.
»Poznajem Helen dulje od tebe«, kaže Mona. Prekriži ruke i pogleda na sat. »To nije ljubav. To ti je prelijepa, preslatka čarolija, ali te ona pretvorila u svog roba.«

39.


Stručnjaci za antičku grčku civilizaciju tvrde kako tadašnji ljudi nisu smatrali da njihove misli pripadaju njima. Kad bi nešto pomislili, vjerovali bi da im to neki bog ili boginja daju naredbu. Apolon im je naređivao da budu hrabri.
Atena im je govorila da se zaljube.
Današnji ljudi čuju reklamu za čips s kiselim vrhnjem i pojure ga kupiti.
Razapet između radija, televizije i magije Helen Hoover Boyle ne znam ni sam što želim. Ne znam vjerujem li samome sebi.
Te noći Helen nas vozi do prodavaonice antikviteta, onog velikog skladišta u kojem je oštetila bezbroj komada namještaja. Mračno je i zatvoreno, no ona dlanom pritisne bravu, izgovori kratku pjesmicu i vrata se otvore. Alarm se ne oglasi. Ništa. Prodiremo duboko u labirint namještaja. Nad glavama nam vise mračni lusteri. Mjesečina se probija kroz prozore na krovu.
»Vidiš kako je lako«, kaže Helen. »Možemo sve.«
Kažem joj da nije u pravu, da ona može sve.
Helen pita: »Voliš me još?«
Ako tako želi. Ne znam. Ako tako kaže.
Helen se zagleda u lustere nad nama, u te viseće kaveze pozlate i kristala, govoreći: »Imamo vremena za ševu na brzaka?«
Kažem joj kako baš i nemam izbora.
Ne znam kakva je razlika između onog što želim i onoga za što sam dresiran da želim.
Ne mogu razabrati što želim uistinu, a što želim zbog neke čarolije.
Zapravo, govorim o slobodnoj volji. Posjedujemo li je, ili nam Bog diktira i propisuje sve što govorimo i želimo? Imamo li slobodnu volju, ili masovni mediji i naša civilizacija nadziru i nas i naše žudnje i naša djela, od trenutka rođenja? Posjedujem li ja slobodnu volju, ili mojim umom vlada Helenina čarolija?
Stojeći pred ormarom od čvornate orahovine u regentskom stilu s velikim, nakošenim zrcalom u vratima, Helen miluje izrezbarene zavoje i niske, govoreći: »Budi besmrtan, sa mnom.«
Poput ovog namještaja koji putuje iz jednog života u drugi, promatrajući kako umiru svi voljeni. Poput nametnika. Ovih ormara. Helen i ja – žohari naše civilizacije.
Na vratima sa zrcalom stari urez od njezinog dijamantnog prstena. Iz onog vremena u kojem je mrzila to besmrtno smeće.
Zamislite besmrtnost, kad se i pedeset godina braka čini kao afera za jednu noć Zamislite kako gledate trendove i mode što vam prolijeću pred očima. Zamislite svijet sve napučeniji i sve očajniji svakim novim stoljećem. Zamislite mijene religija, domova, prehrane, poslova – sve dok sve to ne izgubi svaku stvarnu vrijednost. Zamislite kako putujete svijetom dok vam ne dosadi i njegov najmanji zakutak. Zamislite vlastite osjećaje, ljubavi, mržnje, suparništva, pobjede – kako se sve to ponavlja u beskraj, sve dok se život ne pretvori u jeftinu melodramu. U sapunicu. Sve dok ne počnete rođenja i smrti drugih ljudi gledati jednako bešćutno kao što gledate uvelo, rezano cvijeće koje bacate.
Kažem Heleni kako mislim da smo već besmrtni.
A ona kaže: »Imam tu moć.« Otvori torbicu i izvuče presavijeni list papira, rastvori ga i kaže: »Znaš li što o ‘razmazivanju’?«
Ne znam što znam. Ne znam što je istina. Sumnjam da znam išta. Kažem joj da mi objasni.
Helen skine svileni šal s vrata i briše prašinu s velikog zrcala s ormara u regentskom stilu, s rezbarenim intarzijama od maslinova drva i vatrom pozlaćenim ukrasima iz Drugog carstva – tako piše na kartici zalijepljenoj na ormaru. I kaže: »Vještice zrcalo mažu uljem, izgovore čaroliju, te u zrcalu mogu vidjeti budućnost.«
Kažem, budućnost. Sjajno. Prerijska trava. Kuzu. Nilski grgeč.
U ovom trenutku nisam siguran da sam u stanju vidjeti sadašnjost.
Helen podigne papir i čita. Jednoličnim glasom, kakvim je izgovarala čaroliju letenja, pročita nekoliko kratkih rečenica. Spusti papir i kaže: »Ogledalce, ogledalce, reci meni, hoćemo li se voljeti i koristiti našu novu moć?«
Njezinu novu moć.
»Ono ‘ogledalce, ogledalce’ sam dodala«, kaže. Uzme me za ruku, stisne, ali ne uzvraćam stisak. I kaže: »Pokušala sam to u uredu sa zrcalom iz pudrijere. Izgledalo je kao da gledam televiziju kroz mikroskop.«
U zrcalu se naši odrazi zamute, obličja se stapaju, sve postaje jednolično sivo.
»Reci nam«, kaže Helen. »Kakva nam je zajednička budućnost?«
Iz sivila izranjaju oblici. Svjetlo i sjene plutaju zajedno.
»Gledaj«, kaže mi. »Tamo smo. Ponovno smo mladi. Mogu i to. Izgledaš kao na slici u novinama. Onoj s vjenčanja.«
Sve je toliko mutno da ne znam što vidim.
»Gledaj«, kaže Helen. Mahne bradom prema zrcalu. »Vladamo svijetom. Utemeljit ćemo dinastiju.«
No, što je dovoljno? čujem Ostrigu kako govori – on i njegove priče o prevelikom broju ljudi.
Moć, novac, hrana, seks, ljubav. Možemo li ikad imati dovoljno, ili nas to što dobijemo tjera da žudimo još više?
U toj titravoj zbrci budućnosti ne uspijevam raspoznati ništa. Ne vidim ništa osim još više prošlosti. Još više problema. Još više ljudi. Manju biološku raznolikost. Još više patnje.
»Vidim nas zajedno, zauvijek«, kaže.
Kažem: »Ako tako hoćeš ...«
A Helen upita: »Što bi to trebalo značiti?«
Sve ono što ona želi da znači, kažem. Ona vuče konce. Ona sije svoje sićušno sjeme. Kolonizira me. Okupira me. Masovni mediji, civilizacija ... sve to liježe jaja pod moju kožu. Veliki Brat ispunjava me žudnjom.
Želim li uistinu veliku kuću, brzi auto, tisuću prelijepih partnerica za seks? Želim li uistinu sve to? Ili sam dresiran da sve to želim?
Je li sve to stvarno bolje od svega što već imam? Ili sam samo dresiran biti nezadovoljan s tim što sad posjedujem? Je li me opsjela čarolija koja mi govori da ništa nije dovoljno dobro?
Helen me primi za drugu ruku. Držeći obje moje ruke, okrene me k sebi, govoreći: »Pogledaj me.« I kaže: »Je li ti Mona rekla nešto?«
Kažem joj kako ona voli samu sebe. Ne želim da me više iskorištava.
Iznad nas lusteri srebrnasto sjaje pod mjesečinom.
»Što ti je rekla Mona?« pita Helen.
A ja brojim 1, brojim 2, brojim 3 ...
»Ne čini to«, kaže Helen. »Volim te.« Stišće mi ruke i govori: »Nemoj me isključivati.«
A ja brojim 4, brojim 5, brojim 6 ...
»Isti si kao moj muž«, kaže. »Želim samo da budeš sretan.«
Kažem joj kako je to lako, samo neka na mene baci čaroliju sreće.
A Helen kaže: »Takva čarolija ne postoji.« I dodaje: »Za to imamo lijekove.«
Ne želim nastaviti upropaštavati svijet. Želim pokušati ispraviti zbrku koju smo načinili. Populacija. Okoliš. Čarolija prebiranja. Ista magija koja mi uništava život, navodno bi ga trebala poboljšati.
»Mi to možemo«, kaže Helen. »Samo trebamo još čarolija.«
Čarolije koje će popraviti čarolije koje popravljaju čarolije – život postaje toliko jadan da je to nezamislivo. Takvu budućnost vidim u zrcalu.
Gospodin Eugene Schieffelin i Čvorci. Spencer Baird i šarani. Povijest je pretrpana genijalcima koji su željeli popraviti svijet i time samo pogoršali stanje.
Želim spaliti grimoar.
Kažem joj što mi je rekla Mona. O tome kako me začarala i učinila me svojim besmrtnim ljubavnim robom za cijelu vječnost.
»Mona laže«, kaže Helen.
Kako to mogu znati? Kome mogu vjerovati?
Sivilo u zrcalu, budućnost, možda mi nije jasna jer mi je sad ionako sve mutno.
Helen ispušta moje ruke. Pokazuje na ormare iz razdoblja namjesništva, federalističke stolove, vješalice za kapute iz talijanske renesanse, govoreći: »Pa što ako je stvarnost samo čarolija, i ako zapravo ne želiš ono što misliš da želiš ...« Približi svoje lice mome i kaže: »Što ako nemaš slobodnu volju? Zapravo ne znaš što zapravo znaš. Zapravo ne voliš one za koje vjeruješ da ih voliš. Zašto bi živio dalje?«
Nizašto.
A mi stojimo li stojimo dok nas promatra cijela budućnost.
Zamislite duboki svemir, nezamislivu hladnoću i tišinu u kojoj me čekaju žena i dijete.
Molim je. Zamolim je da mi da mobitel.
Sivilo, tekuće sivilo, pleše u zrcalu, a Helen otvara torbicu i pruža mi mobitel.
Otvorim ga i nazovem 911.
Javi se ženski glas: »Policija, vatrogasci ili Hitna?«
Kažem, Hitna.
»Adresa?« upita me glas.
Kažem joj adresu bara na Trećoj aveniji gdje se Nash i ja sastajemo, onog blizu bolnice.
»Kakva je priroda problema?«
Četrdeset plesačica pretrpjelo toplinski udar. Ženska odbojkaška reprezentacija treba disanje usta na usta. Hrpa manekenki čeka pregled dojke. Kažem joj da u Hitnoj imaju bolničara koji se zove John Nash, te da pošalju njega. I dodam, ako ga ne mogu pronaći, da se ne trude slati ekipu.
Helen uzme mobitel. Pogleda me, zatrepće jednom, dvaput, triput, i upita: »Što namjeravaš?«
Ono što mi je preostalo – možda jedini put do slobode vodi kroz djela koja ne želim učiniti. Zaustaviti Nasha. Priznati sve policiji. Prihvatiti presudu.
Moram se pobuniti protiv sebe.
Što je suprotno od ‘slijediti vlastito blaženstvo’. Moram učiniti ono čega se najviše bojim.

40.


Nash jede čili iz zdjele. Sjedi za stolom straga, u baru na Trećoj Aveniji. Šanker je zalegao na šank, ruke mu se njišu iznad barskih stolica. Dva muškarca i dvije žene leže na stolu u separeu. Cigarete, dopola popušene, još gore u pepeljari. Još jedan muškarac leži na vratima zahoda. I još jedan mrtav, razvalio se na biljarskom stolu, stežući štap rukama. Iza šanka, radio šumi u kuhinji. Netko u masnoj pregači leži na roštilju među hamburgerima, roštilj pucketa i dimi, a slatkasti, masni dim iz njegova lica diže se i valja po stropu.
Svijeća na Nashevom stolu jedino je svjetlo u baru.
Nash podigne pogled, oko usta mu crvenilo od čilija, i kaže: »Mislio sam da bi želio malo više privatnosti.«
Na sebi ima svoju bijelu odoru. Mrtvac pored njega ima istu odoru. »Moj partner«, kaže Nash i mahne glavom prema truplu. Dok kima, njegov repić, maleno, crno palmino stablo, udara mu po tjemenu. Na odori crvene mrlje od čilija. Nash kaže: »Njega sam već odavno trebao prebrati.«
Iza mene otvore se vrata i uđe neki čovjek. Stoji na ulazu i osvrće se. Rukom rastjerava dim, gleda i kaže: »Jebote, koji kurac?« Ulazna vrata zatvore se za njim.
Nash obriše bradu, i vadi nešto iz džepa na prsima. Bijelu karticu, umrljanu crvenim i žutim tragovima hrane – čita pjesmu prebiranja, jednolično i ravnomjerno, kao netko tko broji naglas. Kao Helen.
Čovjek na vratima zakoluta očima. Koljena mu klecnu, padne na bok.
A ja stojim li stojim.
Nash vrati karticu u džep i kaže: »Dakle, gdje smo stali?«
Dakle, upitam ga gdje je našao pjesmu?
Nash kaže: »Pogađaj.« I doda: »Na jedinom mjestu na kojem je ne možeš uništiti.«
Podigne pivsku bocu, uperi grlić boce prema meni, govoreći: »Razmisli.« I doda: »Dobro razmisli.«
Knjiga Pjesme i pjesmice svijeta uvijek će biti ljudima na usluzi. Ne skriva se. Na jednom jedinom mjestu – tako on kaže. I nemoguće ju je iskorijeniti.
Ne znam zašto, ali mi pada na pamet prerijska trava. I prugaste mušmule. I Ostriga.
Nash otpije gutljaj, spusti bocu i kaže: »Razmisli dobro.«
Kažem manekenke, kažem ubojstva. Kažem kako jako griješi time što čini.
Nash pita: »Predaješ se?«
Mora uvidjeti da je seks s mrtvim ženama nešto jako pogrešno.
Nash podigne žlicu i kaže: »Dobra stara Kongresna knjižnica. Državni proračun na djelu.«
Kvragu.
Zarije žlicu u zdjelu čilija. Strpa žlicu u usta i kaže: »I nemoj mi predikati o zlu nekrofilije.« I kaže: »Ti nemaš nikakvo pravo propovijedati o tome.« Punim ustima čilija, Nash kaže: »Znam tko si.«
Proguta i nastavi: »I dalje te traže zbog ispitivanja.«
Jezikom obliže čili oko usana i kaže: »Vidio sam ti ženinu smrtovnicu.« Nasmiješi se i doda: »Tragovi seksualnog odnosa poslije smrti?«
Nash pokaže prazan stolac. Sjedam.
»I nemoj mi pričati«, nagne se na stol i nastavi, »nemoj mi samo reći da ti to nije bio najbolji seks u životu.«
Kažem mu da začepi gubicu.
»Ne možeš me ubiti«, kaže. Zdrobi krekere, baci ih u zdjelu i doda: »Ti i ja smo isti.«
Kažem mu da to nije bilo isto. Bila mi je žena.
»Žena ili ne«, kaže Nash, »mrtvi su mrtvi. To je i dalje nekrofilija.«
Kažem mu da zaveže.
»Samo mirno«, kaže. »Nikomu nisam povjerio pismo u kojem sve piše.« Žvače zalogaj krekera i crvenoga. »To bi bilo glupo«, kaže. »Razmisli malo.« Utrpa još čilija. »Netko bi mogao pročitati, a meni ne treba konkurencija.«
Nesavršen i zbrkan je svijet u kojem živim. Neizmjerno daleki od Boga su ljudi s kojima sam ostavljen. Svi se tuku za moć. I Mona i Helen i Nash i Ostriga. Jedini ljudi koji me poznaju, mrze me. Svi mi mrzimo jedni druge. Svi se plašimo jedni drugih. Cijeli je svijet moj neprijatelj.
»Znaš da ti i ja ne možemo vjerovati nikome?« pita Nash.
Dobrodošli u pakao.
Ako je Mona u pravu, sukladno riječima Karla Marxa koje joj izviru iz usta, onda bi ubiti Nasha značilo spasiti ga. Vratiti ga Bogu. Povezati ga s čovječanstvom perući ga od grijeha.
Oči u oči. Nasheve se usne pokrenu. Dah mu vonja po čiliju.
Izgovara pjesmu prebiranja. Teško, poput psećeg laveža, izgovara svaku riječ, tako teško da mu oko usana pucaju balončići čilija. Prstima kopa po džepu tražeći karticu. Drži je s dva prsta i počinje čitati. Kartica je toliko umrljana da je briše o stolnjak i ponovno počinje.
Zvučno, zvonko, teško. Zvuk kobi.
Oči mi se opuštaju i svijet se pretapa u mutno sivilo. Svi mi se mišići opuštaju i produljuju. Zakolutam očima, popuštaju mi koljena.
Dakle, tako se osjećaju umirući. Oni koje se spašava.
U ovom trenutku jedini je način kojim rješavam sve refleksno ubojstvo.
Brzo, poput podriga, poput kihanja, poput zijevanja iz dubina moje nutrine, pjesma prebiranja zapucketa mi u umu. Bačva baruta svih mojih neriješenih sranja – nikad me nije iznevjerila.
Sivilo ponovno dobiva oštrinu. Ležeći na leđima, na podu bara, vidim masni, sivi dim koji se valja po stropu. Čujem kako se čovjekovo lice i dalje prži.
Nash je ispustio karticu iz prstiju i ona leži na stolu. Zakoluta očima. Ramena mu se objese i lice mu padne u zdjelu čilija. Crveno leti posvuda. Njegovo krupno tijelo u bijeloj odori prevali se i Nash pada na pod pored mene. Gledamo se oči u oči. Lice mu je zamusano čilijem. Njegov repić, malena, crna palma na tjemenu, raspetljao se i žici nalik crna kosa mlitavo mu leži na čelu i obrazima.
On je spašen. Ja nisam spašen.
Masni se dim spušta preko mene, roštilj pucketa i cvrči. Podižem s poda Nashevu karticu. Držim je iznad svijeće na stolu, dodajem dim dimu i gledam kako gori.
Zatuli sirena, požarni alarm, tako je glasan da ne čujem ni vlastite misli. Kao da mogu misliti. Sirena me preplavljuje. Veliki Brat. Opsjeda mi um, kao što vojska opsjeda grad. Ja sjedim li sjedim i čekam da me spasi policija. Da me preda Bogu, vrati me i ujedini s čovječanstvom, a sirena zavija zaglušujući sve. A ja sam sretan.

41.


Ovo se događa nakon što mi je policija pročitala moja prava. Nakon što su mi lisicama svezali ruke iza leđa i odvezli me u postaju. Nakon što je prvi policajac stigao na poprište, ugledao mrtva tijela i rekao: »Isuseblagibože.« Nakon što su bolničari skinuli mrtvog kuhara s roštilja, pogledali mu sprženo lice i izrigali se u dlanove. Nakon što mi je policija dopustila zajamčeni telefonski poziv, nakon što sam nazvao Helen i rekao da mi je žao, ali da tako stoje stvari. Uhićen sam. A Helen je rekla: »Ne brini. Spasit ću te.« Nakon što su mi uzeli otiske prstiju i fotografirali me za kartoteku. Nakon što su mi oduzeli lisnicu, ključeve i sat. I moju odjeću, moj smeđi sportski sako i modru kravatu, strpali u plastičnu vrećicu s mojim novim, zločinačkim brojem. Nakon što me policija prepratila kroz hladni, betonski hodnik i ostavila me golog u praznoj, betonskoj sobi. Nakon što su me ostavili nasamo s mesnatim, kratko ošišanim starim policajcem ruku velikih poput bejzbolskih rukavica. Samoga u sobi u kojoj je stajao samo stol, moja vreća s odjećom i limenka vazelina.
Nakon što sam ostao sam s tim prosijedim, starim volom, on navuče gumenu rukavicu i kaže: »Molim vas, okrenite se prema zidu, nagnite se i rukama raširite guzove.«
Kako, molim?
Taj veliki, namršteni div ruje s dva prsta po limenci vazelina i kaže: »Pretraga tjelesnih šupljina.« I doda: »Okrenite se.«
A ja brojim 1, brojim 2, brojim 3 ...
I okrenem se. I nagnem se. Jednom rukom jedan guz, drugom rukom drugi guz, pa ih raširim.
I brojim 4, brojim 5, brojim 6 ...
Proklet bio pad iz Etike. Isti sam kao Waltraud Wagner, i Jeffrey Dahmer i Ted Bundy, ja sam serijski ubojica i ovako počinje moja kazna. Dokaz moje slobodne volje. Ovo je moj put ka spasenju.
Drotov glas, hrapav od vonja cigareta, govori: »Uobičajen postupak za sve uhićenike koje se smatra opasnima.«
A ja brojim 7, brojim 8, brojim 9 ...
Drot zareži: »Osjetit ćete lagani pritisak. Opustite se.«
A ja brojim 10, brojim 11, brojim 12 ...
Kvragu.
»Opustite se«, kaže drot.
Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu. Kvragu!
Bol je gora od one koju mi nanosi Mona kad ruje svojom užarenom pincetom. Gore od alkohola kojim ispire moju krv. Šakama grabim guzove, stišćem zube, znoj mi se slijeva niz noge. Znoj mi kapa s čela na nos. Zaustavljam disanje. Kapi padaju ravno dolje, pljuskaju među mojim bosim nogama, mojim raširenim nogama.
Nešto golemo i tvrdo prodire duboko u mene, a drotov strašni glas govori: »Stari, samo se ti opusti.«
A ja brojim 12, brojim 13 ...
Meškoljenje prestaje. Golema tvrda stvar se povlači, sporo, gotovo do kraja. Zatim ponovno zaruje, duboko. Polagano, poput male kazaljke na satu, zatim brže, drotovi namašćeni prsti prodiru u mene, povlače se, prodiru, povlače se.
Tik do uha, oglasi se dro tov hrapav glas stare pepeljare: »Stari, imamo vremena za ševu na brzaka?«
Cijelo mi se tijelo zgrči.
A drot kaže: »Stari, netko se stvarno stisnuo.«
Kažem, policajče, molim vas. Nemate pojma. Mogao bih vas ubiti. Molim vas, ne činite to.
A drot kaže: »Daj me pusti, da ti otključam lisice. Ja sam, Helen.«
Helen?
»Helen Hoover Boyle? Sjećaš me se?« kaže drot. »Prije dvije noći radio si mi to isto, gore na lusteru.«
Helen?
Nešto tvrdo i veliko i dalje migolji u meni.
A drot kaže: »Ovo je čarolija opsjedanja. Prevela sam je prije par sati. U ovom trenutku držim policajca, kako se već zove, u njegovoj podsvijesti. I ja sam glavna.«
U guzicu mi se zabije tvrd i hladan potplat policajčeve cipele, divovski, tvrdi prsti izlaze van. Između nogu lokvica znoja. I dalje stišćući zube, brzo ustanem.
Policajac pogleda prste i kaže: »Mislila sam da ću ostati bez njih.« Onjuši ih i iskrivi lice.
Ma sjajno, pomislim, duboko dišem, ne otvaram oči. Prvo je nadzirala mene. A sad moram paziti zato što Helen nadzire sve oko mene.
A drot kaže: »Monu nadzirem već nekoliko sati. Na njoj sam isprobala čaroliju. Uostalom, da s njom izravnam račune što te je prestrašila. Malo sam je preuredila.«
Drot se uhvati za jaja. »Ma sjajno. Dok sam ti to radila, dobila sam erekciju.« I dodaje: »Možda zvuči šovinistički, ali sam oduvijek priželjkivala penis.«
Kažem kako to ne želim slušati.
A Helen kaže kroz drotova usta, kaže: »Mislim da ću, čim te strpam u taksi, ostati u ovom tipu i izdrkati se. Zbog iskustva.
A ja joj kažem neka dobro razmisli, ako vjeruje kako će me to natjerati da je ponovno zavolim.
Niz drotov obraz slijeva se suza.
Stojeći gol, kažem da je ne želim. Da joj ne mogu vjerovati.
»Ne možeš me voljeti«, kaže drot, Helen govori drotovim izrašpanim glasom: »Zato što sam žena i posjedujem veću moć od tebe.«
Kažem joj neka ide. Helen, odjebi odavde. Ne trebam te. Želim platiti sve svoje zločine. Umoran sam od toga da kvareći svijet opravdavam vlastito zlo.
A drot plače kao ljuta godina. Uđe drugi drot. Mlad je, pogleda staroga koji plače, pogleda mene, golog. Mladi kaže: »Naredniče, je li sve u redu?«
»Ma, upravo krasno«, kaže stari, brišući oči. »Provodimo se kao nikad.« Tek tad shvati da je oči brisao rukom u rukavici, prstima iz moje guzice. Vrisne i strgne rukavicu. Cijelo mu se tijelo zatrese i on zamašćenu rukavicu baci preko cijele sobe.
Mladom drotu kažem da samo čavrljamo.
A mladi drot mi stavi šaku pod nos i kaže: »Jebotijamater, zaveži.«
Stari drot, narednik, sjedne na rub stola i prekriži noge. Ušmrca suze, zabaci glavu kao da zabacuje kosu i kaže: »Ako bi moglo, ostavi nas nasamo.«
A ja buljim u strop.
Mladi kaže: »Svakako, naredniče.«
Narednik zgrabi maramicu i briše oči.
Zatim se mladi drot okrene brzo, zgrabi me za čeljust i tresne o zid. Moja leđa i noge udare u hladan beton.
Zabaci mi glavu, mladi mi steže grkljan i govori: »Ne zajebavaj narednika.« I viče: »Jesi shvatio!«
Narednik ga gleda, blago se smiješi i kaže: »Tako je. Jesi ga čuo?« I šmrcne.
Mladi me pusti. Krene prema vratima, govoreći: »Bit ću pred vratima ako me zatrebate ... što već.«
»Hvala«, kaže narednik. Zgrabi mladoga za ruku, stisne mu šaku i kaže: »Baš si medeni.«
Mladi drot istrgne ruku i izađe iz sobe.
Helen u tom muškarcu – isto tako televizija polaže svoja jaja u vas. Isto tako prerijska trava opsjeda krajobraz. Isto tako pjesma ostaje u sjećanju. Isto tako duhovi opsjedaju kuću. I bakterije napadaju tijelo. I Veliki Brat privlači pozornost.
Narednik-Helen ustaje. Petlja po koricama i izvlači pištolj. Držeći ga objema rukama, uperi pištolj u mene i kaže: »Vadi odjeću iz vreće i odjeni se.« Narednik šmrcne, nogom udari vreću za smeće punu odjeće i kaže: »Jebote, oblači se.« I kaže: »Došla sam te spasiti.«
Pištolj drhti, a narednik kaže: »Gubi se odavde da se mogu izdrkati.«

42.


Riječi se miješaju, posvuda. Riječi, stihovi, dijalozi, miješaju se u kašu koja može pokrenuti lančanu reakciju. Možda su djela Božja samo one prave kombinacije medijskog smeća bačenog u vjetar. Pogrešne se riječi sudaraju i prizivaju potres. Na isti način kako se plesovima kiše znalo dozvati oluju, prave kombinacije riječi mogle bi prizivati tornada. Previše reklama spojenih zajedno možda se krije iza globalnog zagrijavanja. Previše televizijskih repriza možda bi moglo prouzročiti uragane. I rak. I AIDS.
U taksiju, putem prema uredu Helen Boyle, čitam novinske naslove koji se miješaju s rukom pisanim oglasima. S lecima prikucanim na telefonske stupove pomiješanim s trećerazrednom poštom. Pjesme uličnih zabavljača pomiješane s pozadinskom glazbom iz telefona, sve to miješano s uličnim prodavačima i radijskim emisijama.
Živimo u klimavoj kuli babilonskog blebetanja. U teturavoj stvarnosti riječi. Prava DNK juha u kojoj se krčka propast. Prirodni svijet uništen – preostaje nam samo ovaj zakrčeni svijet jezika.
Veliki Brat pjeva i pleše, a nama ostaje samo promatrati. Štap i kamen zlijedit sve će, a nama ostaje da budemo poslušna publika. Da obraćamo pozornost i čekamo sljedeću katastrofu.
Zalijepljena na sjedištu taksija, guzica mi je masna i nekako razvučena.
Preostaje nam pronaći još trideset tri primjerka knjige. Moramo otići u Kongresnu knjižnicu. Moramo srediti tu zbrku i dati sve od sebe da se nikad ne ponovi.
Moramo upozoriti ljude. Moj život je gotov. Ovo je moj novi život.
Taksi skrene na parkiralište, Mona stoji pred ulazom i zaključava vrata ogromnim prstenom s ključevima. Na trenutak bi mogla biti Helen. Mona, natapirane kose, začešljane natrag, skupljene u crno-crveni balon. Na sebi ima smeđi kostim, no to nije čokoladno smeđa. Više podsjeća na čokoladni bombon s lješnjacima, poslužen na satenskom jastučiću, u nekom otmjenom hotelu.
Na tlu, pored Moninih nogu, kutija. Na vrhu kutije nešto crveno. Knjiga. Grimoar.
Prelazim parkiralište, a ona dovikuje: »Helen nije ovdje.«
Mona kaže kako je policija radijem javljala nešto o baru na Trećoj Aveniji u kojem su svi ležali mrtvi. I o tome kako su me uhitili. Spremajući kutiju u prtljažnik automobila, kaže: »Mimoišao si se s gospođom Boyle. Odjurila je, zaplakana, prije par minuta.«
Narednik.
Helenin veliki poslovni automobil, s mirisom kože, nigdje na vidiku.
Gledajući svoje smeđe cipele s visokim petama, kostim po mjeri, podstavljen i šivan uz tijelo, odjeću za lutke s velikim pucetima od topaza, kratku suknju, Mona kaže: »Ne pitaj kako se dogodilo.« Podigne ruke, svoje crne nokte, sada lakirane ružičasto s bijelim vršcima i doda: »Molim te, poruči gospođi Boyle da nimalo ne cijenim kad mi netko otme tijelo i radi ovakva sranja.« Pokaže na svoju krutu pundžu, narumenjene obraze i ružičasti ruž, te kaže: »Ovo se može nazvati modnim silovanjem.«
Svojim novim ružičastim noktima, s treskom zatvori prtljažnik.
Pokaže na moju košulju i upita: »Nije li susret s tvojim prijateljem bio malko krvav?«
Kažem joj kako crvene mrlje potječu od čilija.
I kažem, grimoar. Da sam ga vidio. Uvez od crvene ljudske kože. Tetovirani pentagram.
»Dala mi ga je«, kaže Mona. Otvori svoju smeđu torbicu i kopa po njoj, govoreći: »Rekla je da ga više ne treba. Kao što rekoh, bila je izvan sebe. Plakala je.«
S dva ružičasta nokta, Mona iz torbice ispeca presavijeni papir. To je stranica iz grimoara s mojim imenom. Pruži mi je, govoreći: »Pazi se. Mislim da netko iz neke vlade želi tvoju glavu.«
I dodaje: »Mislim da se Heleni njezina ljubavna čarolija malo obila o glavu.« Posrče u smeđim visokim petama, nasloni se na auto i kaže: »Vjeruj ili ne vjeruj, ali to činimo da bismo te spasili.«
Ostriga leži izvaljen na stražnjem sjedištu. Previše miran. Previše savršen da bi bio živ. Njegova raščupana kosa rasula se po sjedištu. Indijanska vrećica s medicinom i dalje mu visi oko vrata. Iz nje ispadaju cigarete. I crveni ožiljci na obrazima, tragovi Heleninih ključeva od auta.
Pitam Monu je li mrtav.
Odvrati mi: »Samo sanjaj.« I doda: »Nije. Bit će u redu.« Sjedne za upravljač i upali motor, govoreći: »Bolje požuri i pronađi Helen. Mislim da je u stanju činiti nešto nepromišljeno.«
Tresne vratima i izvlači se s parkirališta.
Kroz prozor mi dovikne: »Potraži je u medicinskom centru Novi Kontinuum.« Udaljava se, vičući: »Nadam se da nećeš stići prekasno.«

43.


U sobi 131 medicinskog centra Novi Kontinuum, pod doslovno blista. Linoleumske pločice pucketaju dok kročim preko njih, dok kročim preko komadića i špranja crvenoga i zelenoga, žutoga i modroga. I kapljica crvenoga. Dijamanti, rubini, smaragdi, safiri. Na obje Helenine cipele, ružičastoj i žutoj, pete su potpuno zdrobljene. Uništene cipele leže nasred sobe.
Helen stoji u kutu sobe, pod malom svjetiljkom, na rubu slabog svjetla stolne svjetiljke. Ruke je raširila na čeličnoj ploči. I na nju pritišće obraz.
Moje cipele krčkaju i drobe boje na podu. Helen okrene glavu.
Na njezinom ružičastom ružu vidi se krvav trag. Na ormariću crveno-ružičasti otisak poljupca. Tamo gdje leži stoji mutnosivo okno, a unutra nešto previše savršeno i previše bijelo da bi bilo živo.
Patrick.
Otapa se mraz na rubovima okna i voda kapa iz ormarića.
Helen kaže: »Došao si.« Glas joj je mutan i promukao. Iz usta joj kapa krv.
Od samog pogleda na nju zaboli me noga.
Kažem da sam dobro.
Helen kaže: »Drago mi je.«
Neseser je leži bačen na podu. Među komadićima boja uništeni su lančići i postolja za drago kamenje – zlato i platina. Helen kaže: »Pokušala sam razbiti one najveće.« I kašlje u dlan. »Ostale sam pokušala prožvakati«, kaže i kašlje sve dok joj dlan nije prekriven krvlju i bijelim komadićima.
Pored nesesera leži boca iz koje curi sredstvo za čišćenje odvoda i mala zelena lokvica oko nje.
Zubi su joj popucali, u ustima joj krvave šupljine i rupe. Naslanja obraz na sivo okno. Dah joj magli staklo, krvavom rukom dodiruje suknju.
»Ne želim se vratiti u prošlost«, kaže. »Ne želim život kakvim sam živjela prije nego što sam našla tebe.« Briše krvavi dlan, briše li briše o suknju. »Čak i sa svim moćima ovog svijeta.«
Kažem joj da moramo u bolnicu.
Helen se nasmiješi, krvavo, i kaže: »Ovo je bolnica.«
I doda kako to nije ništa osobno. Jednostavno joj je trebao netko. Čak i kad bi mogla oživjeti Patricka, nikad mu ne bi željela uništiti život dijeleći čaroliju prebiranja. Čak i ako bi to značilo ponovno živjeti sam, nikad ne bi željela Patricku podariti takvu moć.
»Pogledaj ga«, kaže i ružičastim noktima dodirne staklo. »Sasvim je savršen.«
Proguta slinu, krv, razbijene dijamante i zube. Strahovito iskrivi lice. Rukama grabi želudac, nagne se na čelični ormarić, na sivo okno. Krv i kondenzirana voda slijevaju se niz prozorčić.
Drhtavom rukom otvara torbicu i vadi ruž. Šminka usne, a na ružu ostaju krvavi tragovi.
Kaže kako je isključila kriogenički sustav. Onesposobila je alarm i pričuvne akumulatore. Želi umrijeti s Patrickom.
Želi sve okončati ovdje. I čaroliju prebiranja. I moć. I osamljenost. Želi uništiti sve dragulje za koje ljudi misle kako im oni nose spasenje. Sav otpad koji nadživljava nadarenost, inteligenciju i ljepotu. Sve dekorativno smeće koje ostaje za postignućima i uspjehom. Želi uništiti sve te ljupke nametnike koji nadžive svoje ljudske domaćine.
Torbica joj ispadne iz ruku. Iz nje se iskotrlja sivi kamen i padne na pod. Ne znam zašto, ali mi na pamet padne Ostriga.
Helen podrigne. Iz torbice vadi maramicu, stavlja je pod usne i pljuje krv, žuč i zdrobljene smaragde. U ustima, zariveni u izmesarenim desnima, bljeskaju polomljeni ružičasti safiri i narančasti berili. U nepcu komadići purpurnog spinela. Duboko u jeziku, krhotine crnog cirkona.
Helen se smiješi i kaže: »Želim biti sa svojom obitelji.« Zgužva maramicu, načini lopticu od nje i ugura je u rukav kostima. Nestale su njezine naušnice, njezini prsteni, njezine ogrlice.
Pojedinosti o njezinom kostimu: boje su stvarno zanimljive. Riječ je o ženskom kostimu. Uništenom.
Kaže: »Molim te, zagrli me.«
U smeđem oknu, savršeno dijete leži sklupčano na boku, na bijelom, plastičnom jastuku. S palcem u ustima. Savršen i bijel poput modrobijelog leda.
Zagrlim Helen, ona protrne.
Koljena joj popuštaju, spuštam je na pod. Helen Hoover Boyle sklapa oči. I kaže: »Hvala vam, gospodine Streator.«
Sivim kamenom razbijem hladno, sivo okno. Krvavih šaka, podižem Patricka, hladnog i blijedog. Patricka, umrljanog mojom krvlju, spuštam u Helenino naručje. Zagrlim Helen.
Moja krv, njezina krv – miješaju se.
Ležeći u mom naručju Helen sklapa oči i spušta mi glavu na krilo. Nasmiješi se i kaže: »Nije li to što je Mona otkrila grimoar bila malo prevelika slučajnost?«
Cereći mi se u lice, otvara oči i kaže: »Nije li to bilo malo previše u redu – mislim, to što smo cijelo vrijeme putovali noseći grimoar?«
Helen ml leži u naručju. Patrick joj leži u naručju. Zatim se dogodi. Ispruži ruku i uštine me za obraz. Pogleda me, nasmiješi mi se polovicom usne – cerek krvav i zelen od žuči. Namigne i kaže: »Tata, jesam te!«
Cijelo mi je tijelo divovski grč natopljen znojem.
Helen kaže: »Stvarno si mislio da bi se mama ubila zbog tebe? Jebote, i bacila svoje mile dragulje? I otopila ovu smrzotinu?« Smije se, u grlu joj grgljaju krv i sredstvo za čišćenje. Kaže: »Stvarno si, jebote, mislio da bi mama prožvakala svoje dijamante samo zato što je ne voliš?«
Upitam: »Ostriga?«
»Od krvi i mesa«, kaže Helen, kaže Ostriga Heleninim usnama i glasom. »Zapravo u mesu gospođe Boyle, no mislim da si i ti bio u njemu.«
Helen podiže Patricka u naručju. Svoje dijete, hladno i modro poput porculana. Smrznuto i lomno poput stakla.
I baci mrtvo dijete preko sobe gdje ono udari u čelični ormarić i padne na pod. Vrti se na linoleumu. Patrick. Otkine se smrznuta ruka. Patrick. Tijelo u vrtnji udari u ugao ormarića, odlome se noge. Patrick. Tijelo bez nogu, bez ruku, potrgana lutka, udara u zid. Otpadne glava.
Helen namigne i kaže: »Ajde, tata. Nemoj si utvarati.«
Kažem mu, proklet bio.
Ostriga je opsjeo Helen, onako kako vojska opsjeda grad. Onako kako je Helen opsjela Narednika. Onako kako prošlost, mediji i svijet opsjedaju sve nas.
Helen kaže, Ostriga kaže Heleninim glasom: »Mona je već tjednima znala za grimoar. Znala je čim je ugledala mamin planer.« I doda: »Samo ga nije znala prevesti.«
Ostriga kaže: »Moje polje je glazba, dok je Monino ... pa recimo da je njezino polje glupost.«
I govori Heleninim glasom: »Mona se ovog popodneva probudila u kozmetičkom salonu gdje su joj nokte lakirali u ružičasto.« I dodaje: »Odjurila je u ured, i tamo pronašla gospođu Boyle koja je, licem na stolu, ležala u komi.«
Helen protrne i zgrabi se za želudac. I kaže: »Pred gospođom Boyle ležala je prevedena čarolija, takozvana čarolija opsjedanja. Zapravo, prevela je sve čarolije.«
Ona kaže, Ostriga kaže: »Bog blagoslovio mamu i njezine križaljke. Ona je ovdje, unutra i strašno je ljuta.«
Ostriga govori, govori Heleninim usnama: »Pozdravi mamu u moje ime.«
Lomni modri kip, smrznuta beba, potpuno je zdrobljen, smrvljen među smrvljenim dragim kamenjem, ovdje prst, tamo raskomadane noge, raskomadana glava.
Upitam ga hoće li sad Mona i on pobiti sve i postati novi Adam i Eva?
Svaki naraštaj želi biti onaj posljednji.
»Ne sve«, kaže Helen. »Potrebno nam je nešto roblja.«
Spušta Helenine krvave ruke i podiže suknju. Zagrabi među noge i kaže: »Možda mama i ti uhvatite vremena za jednu na brzaka prije nego što skvikne.«
Podižem Helenino tijelo iz krila.
Cijelo me tijelo boli više nego što me noga ikad boljela.
Helen vrišti, vrisne tiho dok klizi na pod. Skvrči se na hladnom linoleumu, zdrobljenim draguljima i djelićima Patricka. Upita: »Carl?«
Prinosi ruku usnama, napipa dragulje u usnoj šupljini. Okrene se, pogleda me i pita: »Carl? Carl, gdje sam ja?«
Spazi čelični ormarić, razbijeno sivo okno. Prvo spazi modre ručice. Zatim noge. Glavu. Kaže: »Ne.«
Pljujući krv, Helen govori: »Ne! Ne! Ne!« Puže među oštrim krhotinama zdrobljenih boja, glas joj je grub i mutan od razbijenih zuba, skuplja komadiće. Jeca. Pokrivena krvlju i žuči. Soba smrdi, a ona grabi razbijene modre komadiće. Šake i malena stopala, zdrobljeni torzo, napuklu glavu, privija ih na prsa i vrišti: »O, Patrick! Patty!«
I vrišti: »Moj Patty-Pat-Pat! Ne!«
Ljubi napuklu modru glavu, pritišće je na prsa, pita: »Što se događa? Carl, pomozi mi.« Gleda me, onda je grč prelomi napola. Ugleda praznu bocu tekućine za čišćenje.
»O, Bože, Carl, pomozi«, govori i drži i njiše svoje dijete. »Zaboga, reci mi kako sam se našla ovdje!«
Prilazim joj. Uzimam je u ruke i govorim kako novi vlasnik isprva hini da nikad ne gleda pod u dnevnoj sobi. Kako nikad nije dobro pogledao. Naročito ne onaj prvi put kad su razgledavali kuću. Niti kad ih je agent vodio po kući. Tada su mjerili sobe i govorili radnicima kamo ide kauč, kamo klavir, tada su unijeli sve što imaju, i nikad nisu zastali i pogledali pod u dnevnoj sobi. Hine da nisu.
Helenina glava pada na Patricka. Iz usta joj curi krvava slina. Ruke joj omlohave, ispuštaju prstiće na pod.
Još trenutak, i bit ću sam. To je moj život. Kunem se, nije važno gdje i kada, pronaći ću i Ostrigu i Monu.
Sjajno je što to toliko kratko traje.
To je stara pjesma o životinjama koje idu spavati. Melankolična je i sentimentalna, lice mi mrzne i gori oksidiranim hemoglobinom dok glasno izgovaram pjesmu pod neonskim svjetlima, držeći mlohavu Helen u naručju, leđima se oslonivši na čelični ormarić. Patrick je umrljan mojom krvlju, umrljan njezinom krvlju. Njezina su usta malo otvorena, njezini blistavi zubi su pravi dijamanti.
Zvala se Helen Hoover Boyle. I imala je modre oči.
Moj je posao zamjećivati detalje. Biti nepristrani svjedok. Sve se svodi na istraživanje. Moj je posao ne osjećati ništa.
Zove se pjesma prebiranja. U nekim starim civilizacijama pjevali su je djeci za vrijeme velikih gladi ili suša, uvijek u vrijeme kad bi pleme brojnošću nadraslo svoje područje. Pjevali su je ranjenim ratnicima i svima starima i umirućima. Koristili su je kako bi okončali bol i patnju.
Uspavanka.
Kažem da će sve biti u redu. Držim Helen, ljuljam je, govorim joj da može počinuti. Govorim joj da će sve biti baš krasno.

44.


Kad mi je bilo dvadeset godina, vjenčao sam se sa ženom koja se zvala Gina Dinji – to je trebao biti ostatak mog života. Godinu dana kasnije dobili smo kćer imenom Katrin, i ona je trebala biti ostatak mog života. Onda su Gina i Katrin umrle. Ja sam pobjegao i postao Carl Streator. Postao sam novinar. Više od dvadeset godina to je bio moj život.
Nakon toga, već znate što se dogodilo.
Ne znam koliko sam se dugo držao uz Helen Hoover Boyle. Nakon mnogo vremena., od nje je ostalo samo tijelo. To je bilo jako dugo nakon što je prestala krvariti. Do tog su se trenutka, polomljeni komadi Patricka Boylea, i dalje u njezinu naručju, dovoljno otopili da prokrvare.
Tada su se već čuli koraci pred vratima sobe 131. Vrata su se otvorila.
Ja sjedim li sjedim na podu, Helen i Patrick mrtvi u mom naručju. Vrata se otvaraju a na njima stoji prosijedi irski drot.
Narednik.
A ja ga molim. Molim ga, kažem da me strpa u zatvor, izjavit ću da se osjećam krivim po svim točkama optužnice. Ubio sam ženu. Ubio sam dijete. Ja sam Waltraud Wagner, Anđeo smrti. Ubijte me pa da mogu ponovno biti s Helen.
A Narednik kaže: »Moramo dalje.« Uđe u sobu i priđe čeličnom ormariću. Nalivperom napiše nešto na komadu papira. Otrgne papir i pruži mi ga.
Njegova naborana ruka pjegava je od madeža, prekrivena sivom dlakom. Prsti su mu debeli i žuti.
»Oprosti mi što sam si oduzela život«, piše na papiru. »Sad sam sa sinom.«
Helenin rukopis, isti kao u njezinu planeru, u grimoaru.
Potpisano: ‘Helen Hoover Boyle’ njezinim rukopisom.
A ja podignem pogled s trupla u mom naručju, s krvi i bljuvotina zelenih od sredstva za čišćenje odvoda, pogledam Narednika koji stoji i upitam: »Helen?«
»Od krvi i mesa«, kaže Narednik, kaže Helen. »Baš ne vlastitog mesa«, kaže on i pogleda Helenino mrtvo tijelo na mome krilu. Pogleda svoje naborane ruke i kaže: »Mrzim gotovu robu, no u nuždi vrag i muhe ždere.«
I tako ponovno putujemo.
Ponekad strepim da je Narednik zapravo Ostriga koji hini daje Helen koja je opsjela Narednika. Kad god spavam s njim, ma tko bio, hinim da je u krevetu Mona. Ili Gina. I tako su računi čisti.
Mona Sabbat tvrdi kako su ljudi koji previše jedu ili piju, ovisnici o drogama, seksu ili krađi, zapravo u vlasti duhova koji su voljeli sve to i ne mogu prestati čak ni nakon smrti. Pijance i kleptomane opsjedaju zli dusi.
Pojedinac je civilizacijski medij. Domaćin.
Neki i dalje misle da upravljaju vlastitim životima.
Vi ste opsjednuti.
Svi mi opsjedamo ili smo opsjednuti.
Nešto strano uvijek živi svoj život pomoću vas. Cijeli je vaš život samo sredstvo pomoću kojeg nešto dolazi na svijet.
Zao duh. Teorija. Promidžbena kampanja. Politička strategija. Vjerska doktrina.
Dok me odvozi patrolnim automobilom iz medicinskog centra Novi Kontinuum, Narednik kaže: »Uzeli su čaroliju opsjedanja i čaroliju letenja.« Nabraja čarolije podižući prst za prstom: »Imaju čaroliju uskrsnuća, no ona djeluje samo na životinje. Ne pitaj, ne znam zašto ...«, kaže. Ona govori: »Imaju čaroliju kiše i čaroliju sunca ... čaroliju plodnosti kojom povećavaju urod... i čaroliju životinjskog govora ...«
Ne gleda mene, gleda raširene prste na upravljaču. Narednik govori: »Nemaju čaroliju ljubavi.«
Dakle, stvarno sam zaljubljen u Helen. U ženu u muškom tijelu. Više nema neobuzdanog seksa, no kako bi rekao Nash, po čemu se to razlikuje od bilo koje dugogodišnje veze?
Mona i Ostriga imaju grimoar, ali nemaju pjesmu prebiranja. Pjesma je napisana na stranici koju mi je dala Mona, onoj s mojim imenom na margini. Na dnu stranice piše:»Želim spasiti svijet, ali ne na Ostrigin način.« U potpisu: »Mona.«
»Nemaju pjesmu prebiranja«, kaže Narednik, kaže Helen. »Ali imaju čaroliju štita.«
Čarolija štita?
Štiti od pjesme prebiranja – tako kaže Narednik.
»No nemoj brinuti«, kaže on. »Imam značku, imam pištolj, imam penis.«
Kako bi se pronašlo Monu i Ostrigu treba samo tragati za nesvakidašnjim, za čudesima. Zadivljujućim naslovima u žutoj štampi. Mladi par viđen kako pješači preko jezera Michigan usred ljeta. Djevojka koja je učinila da nikne trava, zelena, visoka, u snijegu, i nahrani izgladnjele bizone u Kanadi. Mladić koji razgovara s izgubljenim psima u azilu i pomaže im da se vrate svojim domovima.
Tražiti magiju. Tražiti svece.
Leteća Madona. Isus Krist crkotina. Bršljanov pakao. Judina krava koja govori.
Slijediti činjenice. Loviti vještice. To psihijatar baš i ne bi preporučio, no stvar radi.
Mona i Ostriga ubrzo će svijet učiniti svojim. Moć je promijenila vlasnika. Helen i ja vječno ćemo se igrati lovice.
Zamislite da vas lovi Isus, pokušava vas uhvatiti i spasiti vam dušu. Bog više nije strpljiv i pasivan. Sad je vrijedan, agresivan pas tragač.
Narednik otvori korice, onako kako je Helen običavala otvarati svoju torbicu, i izvadi pištolj.
On kaže, Helen kaže, netko već kaže: »Kako bi bilo da ih ubijemo na stari i prokušani način?«
To je moj život. Sada.

foto, Anka Zhuravleva