Knjižarevo obećanje

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:25 pm



Nakon što je na dražbi cijenjene i renomirane bostonske kuće kupio potpisano prvo izdanje djela Hodočašće u Meku i Medinu majstora pera i pustolovine, jezikoslovca Richarda Francisa Burtona, Cliff Janeway nemalo će se iznenaditi kada se u njegovoj knjižari rijetkim knjigama pojavi devedesetogodišnja Josephine Gallant i izjavi da je prava vlasnica njegova blaga – ona.Njezin djed, vjerni Burtonov pratitelj, bio je u posjedu cjelovite Burtonove zbirke, no ubrzo nakon njegove smrti zbirka je misteriozno nestala. Pronašavši u Janewayu saveznika, gospođa Gallant zamolit će ga da joj vrati nestalo obiteljsko blago, no kratko nakon toga i njoj se gubi svaki trag. Janewaya će potraga odvesti do otrcane male baltimorske knjižare, pisca mutne prošlosti i bande razbojnika koji su očito u potrazi za istim književnim draguljem, ali kada tijekom istrage strada i njegov prijatelj, postat će očito da je netko spreman na sve kako bi tajne prošlosti ostale zauvijek skrivene.Knjižarevo obećanje treća je knjiga u seriji o Cliffu Janewayu nagrađivanog Johna Dunninga, američkog spisatelja neobično talentiranog i jedinstvenog kao i knjige koje tako iskreno voli i prodaje u svojoj knjižari i antikvarijatu Old Algonquin u Denveru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:26 pm


Patu McGuireu, za dugo prijateljstvo, pravovremene ideje, a ima i drugih tajanstvenih razloga.

Tip je rekao: "Dobro došli u Ritam knjige, gospodine Janeway" i tako je sve počelo.
Sjedili smo u bostonskom studiju pred cijelim nevidljivim slušateljstvom Javnog državnog radija. Nalazio sam se tamo iako sam mislio da nisam trebao i moje prve riječi u mikrofon: "Samo me nemojte držati stručnjakom ni za što" jasno su izrazile uvjete pod kojima sam pristao biti neočekivani gost emisije. Izgovorene glasno u mikrofon, te su me riječi umirile, ali njegov ljubazni smijeh koji je uslijedio opet me izložio sa svih strana. Ne samo da sam stručnjak, govorio je njegov smijeh nego sam i skroman. Njegove uvodne riječi samo su produbile nelagodu koju sam osjećao.
"Danas nećemo kao i obično govoriti o novim knjigama. Mnogi od vas znaju, naš je današnji gost trebao biti Allen Gleason, pisac iznenađujuće uspješnice Ruže za Adessu. Nažalost, gospodin Gleason doživio je srčani udar prošlog tjedna u New Yorku i znam kako ćete mi se svi pridružiti u željama za njegovo brzo ozdravljenje.
Kad već njega nema, imamo sreću ugostiti gospodina Cliffa Janewaya, koji je ovog tjedna u Bostonu zbog kupovine jedne stvarno posebne knjige. Moram napomenuti, bez obzira na to kako je do toga došlo, ovaj sam razgovor već dugo priželjkivao. Koliko god očaravajući bio svijet novih knjiga, svijet onih starih, vrijednih prvih izdanja i dragocjenosti kojih nema na tržištu zanima sve više naših slušatelja. Gospodine Janeway, prije nego što dublje zaronimo u taj svijet, volio bih od vas čuti odgovor na osnovno pitanje: Što vrijednu knjigu čini vrijednom?"
Tako je sve počelo: jednostavnim, nevinim pitanjem i brzim odgovorima. Neko smo vrijeme razgovarali o stvarima koje najviše volim, a tip je bio tako dobar da smo uskoro zvučali kao dvojica starih knjižara u zajedničkoj potrazi za vrijednom knjigom. Govorio sam o ponudi i potražnji, o klasicima, žanrovima i novijim prvim izdanjima: zašto su neka prva izdanja Edgara Ricea Burroughsa skuplja od onih Marka Twaina, i kako se lude stvari događaju kada se traže stare knjige. Pričao sam mu o svijetu u kojem živim i o tome kako je lako bilo napustiti onaj iz kojega sam stigao. Emisija je govorila o knjigama, ne o zločinima, a ja sam bio knjižar antikviteta, a ne policajac.
"Koliko znam, živite u Denveru, Colorado."
"Da, kada se krijem pred zakonom, to radim tamo."
Opet ljubazan smijeh. "Ne smatrate se stručnjakom, ali vaše se ime spominjalo u vrlo stručnom članku u Boston Globeu ovoga tjedna."
"Tip nije imao ništa pametnije o čemu bi pisao. Lud je za knjigama, a tog dana nije bilo drugih vijesti."
"Sreli ste se na dražbi, mislim. Pričajte nam o tome."
"Došao sam ovamo zbog jedne knjige. Počeli smo razgovarati, i prije nego što sam to shvatio, davao sam izjavu."
"Koju ste knjigu došli kupiti?"
"Hodočašće u Meku i Medinu, Richarda Burtona."

"Istraživača, ne glumca."
Znalački smo se nasmijali, a on je rekao: "Sto je u toj knjizi vrijedno puta od Denvera ovamo da bi je se kupilo? I platilo – koliko je ono bilo – ako vas smijem pitati..."
Cijene s dražbi bile su svima poznate, pa nije bilo razloga za izvlačenje.
Rekao sam: "Dvadeset devet i pol tisuća'" i odbacio posljednje ostatke skromnosti. Samo će stručnjak platiti toliko za knjigu. Ili budala.
Možda sam mu mogao reći kako u zemlji barem desetak knjižara zna o Burtonu više od mene. Mogao sam napomenuti kako sam intenzivno proučavao Burtona dva mjeseca, ali dva mjeseca u ovom poslu ili u bilo kojem istraživanju nisu ništa. Trebao sam objasniti kako sam kupio knjigu indijanskim novcem, ali onda bi trebalo objasniti cijelu zamisao i do kraja emisije razgovarali bismo samo o meni.
Umjesto toga pričao sam o Burtonu, vrhunskom jezikoslovcu, jednom od najistaknutijih ličnosti devetnaestog stoljeća, majstoru od pera i pustolovine. Vodeći računa o vremenu koje mu je bilo na raspolaganju, u što je moguće najkraćim crtama opisao sam Burtonov nevjerojatan životni put. U tako malo vremena nisam se uspio dotaknuti onih najzanimljivijih točaka njegova života.
"Donijeli ste tu knjigu sa sobom večeras."
Prepustili smo slušatelje njihovoj mašti dok sam bučno odmatao tri loma knjige pred mikrofonom. Moj je domaćin ustao i prešao na moju stranu stola da bolje pogleda dok sam ja ukratko opisivao knjige, s naglaskom na originalni plavi platneni uvez i sjajna pozlaćena slova čija je sačuvanost bila jednostavno nevjerojatna.
"Izgledaju kao nove", rekao je tip. "Aha", zaljubljeno sam odgovorio. "Koliko ja znam, iznimna očuvanost nije njihova jedina vrijednost."
Otvorio sam prvi tom i on je uzdahnuo. "O, pa tu je i posveta. Možete li je pročitati, molim vas?"
"Charlesu Warrenu", čitao sam. "Divnom suputniku i najboljem prijatelju. Naši su svjetovi daleko jedan od drugog i možda se više nikada nećemo sresti, ali vrijeme koje smo proveli zajedno pamtit ću zauvijek.
Richard F. Burton. Tu je i datum, 15. siječnja 1861." "Znate li tko bi taj Warren mogao biti?"
"Pojma nemam. Nema mu ni spomena u Burtonovim biografijama. " "Pa ipak, složit ćete se sa mnom da je to vrlo osobna posveta."
Složio sam se, ali nisam ja neki stručnjak. Tip je rekao: "Dakle, pred nama je i tajna, ne samo vrijedna knjiga" i tada je sve počelo. Korijen priče seže u vrijeme kada je Francis Burton sreo svog najvećeg obožavatelja i krenuo na tajno putovanje po opasnom jugu Amerike.
Zbog tog je putovanja moja prijateljica umrla. Jedna je starica našla mir, jedan dobar čovjek izgubio sve što je imao, a ja sam ponovo upoznalo samoga sebe putujući bezvremenim, beskrajnim svijetom knjiga.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:26 pm





KNJIGA PRVA - DENVER
1
No dobro, nemoguće je točno reći kada je sve uistinu počelo. Radijska emisija izvukla ju je iz mutne prošlosti na svjetlo dana, ali Burtonova je priča oduvijek bila tu, čekajući da je nađem. Našao sam je 1987. godine, nešto prije svog trideset osmog rođendana. Stigao sam kući iz Seattla s gomilom novca od slučaja Grayson†. Meni je pripala nagrada za nalaznika od deset posto, koja je iznosila gotovo pedeset tisuća dolara, po zaradi najuspješniji dan u karijeri gotovo bilo kojeg knjižara, za mene sasvim sigurno, barem do sada. Sve što sam tada znao bilo je da ću taj novac potrošiti na knjigu. Ne na pola milijuna knjiga koje je napala plijesan. Ne na milijun bezveznih knjiga, ili tisuću dobrih, čak ni stotinu stvarno dobrih knjiga. Na samo jednu knjigu. Jednu veliku, paklenu, ubitačno dobru knjigu: tek toliko da osjetim kako je imati nešto takvo.
† Vidi knjigu Knjižarev trag, prvu knjigu u serijalu Cliffa Janawaya.
Onda sam pomislio: otvara mi se prilika za nešto više od toga.
Želio sam promijeniti smjer svoje knjižarske karijere. Bilo mi je zlo od kritičara i sitnih trgovaca koji vrište o genijalnosti svakog novog pisca čija prva knjiga uspije. Bio sam spreman odbaciti pomodarstvo i prigrliti tradiciju, i gotovo istog trena kada sam upao u to pitaj-i-bit-će-ti- odgovoreno raspoloženje, pronašao sam Richarda Burtona. Bio sam pozvan na večeru u istočni Denver, u kuću suca Leightona Huxleyja u Park Hillu. Lee i ja poznavali smo se godinama, izdaleka u početku, poslije sve bolje na osnovi zanimanja za iste stvari, da bismo na kraju postali prijatelji. Prvi put sam se pojavio u njegovoj sudnici 1978. godine, kao stvarno mlad policajac, svjedočeći u slučaju gadnog ubojstva, dok je on bio još relativno nov na denverskom sudu. Profesionalno ponašanje tada nas je prirodno držalo na priličnoj udaljenosti: Lee nije pripadao uskom krugu mojih prijatelja iz policije, a ja se nisam mogao ni zamisliti rame uz rame s nekim iz povelikog jata orlova svijeta pravde. I razlika u godinama imala je svoju ulogu, iako ne preveliku. Bio sam u kasnim dvadesetima, a Lee u srednjim četrdesetima, s već posjedjelim zaliscima i natruhama izgleda profinjenog čovjeka od svijeta kakav ja nikada neću postati. Prema svim je mjerilima bio odličan sudac. Iznimno pravedan i uvijek siguran u svoje procjene, nikada osporen na višim sudovima.
Nakon prvog pojavljivanja na njegovu sudu, vidio sam ga samo dvaput u isto toliko godina: jednom mi je kimnuo u sudskom kafiću, ukazavši na to kako se sjećamo jedan drugog, a godinu poslije bio sam pozvan za Božić u planinsku kuću zajedničkog prijatelja. Te smo noći prvi put razgovarali izvan sudnice. "Čujem da skupljate knjige", rekao je onim svojim dubokim, bogatim baritonom. Priznao sam krivnju, a on je nastavio: "Ja također: mogli bismo jednom usporediti bilješke." Od toga nije bilo ništa iz više nego očitih razloga – i dalje sam bio policajac s dobrim izgledima da kao svjedok opet stignem pred njega, a on je izbjegavao moguće sukobe interesa kad god je mogao, i prije nego što se pojave. Nisam previše mislio o tome; mislio sam kako samo ubija vrijeme time što je ljubazan sa mnom. Oduvijek se znalo da se Lee Huxley besprijekorno ponaša, na sudu i izvan njega.
Sljedeće godine promaknut je na Okružni sud i tada, kada sukob interesa više nije bio izgledan, oprezno i polako počelo je naše prijateljstvo. Sasvim nenadano Miranda, njegova žena, pozvala me na malu, neformalnu večeru s nekoliko ljubitelja knjiga. Te prve noći skupilo se dvanaest ljudi, a uz mene su smjestili Mirandinu mladu sestru Hope, koja je stigla u posjet s istoka zemlje. Kuća se nalazila odmah iza Istočne sedamnaeste avenije, dvokatnica od crvene cigle s početka stoljeća, sa svijećnjacima i ulaštenim drvom na sve strane.
Kada sam stigao, već su sva svjetla bila upaljena i čuo se žamor, a na ulazu je bila Miranda,

bajna plavuša u plavoj večernjoj haljini. Nije izgledala starije od trideset godina, ali bila je i elegantna i zanimljiva, mnogo više od samo zgodnog dodatka uspješnom mužu. Sučevi su prijatelji bili profinjeni ljubazni ljudi i kada sam suzbio urođenu odbojnost prema snobovštini, svi su mi se svidjeli. Bili su to bogati skupljači knjiga, dok sam ja još bio na policijskoj plaći, ali nitko od njih nije se pravio važan. Kada bi naletjeli na knjigu od pet tisuća dolara koju bi željeli imati, jednostavno bi je zgrabili i platili, pa im je moje prekopavanje po hrpama jeftinih knjiga bilo zanimljivo, nešto o čemu nisu ni sanjali dok im nisam ispričao.
Miranda je bila nenadmašna domaćica. Idućeg dana, dok sam nastavljao pisamce zahvalnosti, nazvala me i ona meni zahvalila na dolasku. "Unio si živost među nas, Cliff, rekla je. "Nadam se da ćemo se češće viđati."
Tako je i bilo. Nisam baš previše razgledao knjige te prve večeri, ali poslije se pokazalo da sučeva knjižnica opravdava najviša očekivanja. Bila je to velika soba s policama na sva četiri zida, prepuna krasnih knjiga, sve sami američki moderni klasici u očuvanim omotima.
U jednom je trenutku Lee rekao: "Starije stvari su mi u podrumu", ali prošle su godine prije nego što sam ih vidio.
Od samog početka posljednja večera koju su priredili razlikovala se od ostalih. Za početak, više nisam bio policajac, a način na koji sam napustio denversku policiju ohladio bi odnos s bilo kojim sucem. Ispao sam gadan i surov, a tisak se uhvatio moje davne prošlosti, djetinjstva prepunog uličnih tučnjava i bliskih veza s ljudima poput Vincea Marranzina, koji je poslije postao jedan od najgorih denverskih mafijaša. Nije bilo važno što sam s njim u posljednjih dvadeset godina progovorio samo dvije riječi; nije bilo važno što sam sve to nadišao i postao, ako tako mogu reći, poseban stručnjak za ubojstva – jednom kada vas uguraju u taj pretinac, uvijek će vas držati u njemu. Tada su već kružile glasine kako je Lee među nekoliko kandidata za Vrhovni sud i ma kako teško bilo zamisliti Leeja i Reagana u političkom zagrljaju, zapravo nisam znao ništa o njegovim političkim opredjeljenjima. Sve što sam znao bilo je ovo: ako postoji i najmanja prilika da on odleti visoko, posljednja stvar koju bih želio je zasmetati mu. Bio sam vijest s naslovne stranice, i to loša vijest, cijeli tjedan, ali ako se Lee brinuo za svoj imidž i birao društvo, ja to nisam primijetio. Nazvao me i želio čuti moju verziju svega što se dogodilo, a kada sam mu rekao istinu, prihvatio ju je. "Znao si ti biti pametniji, Cliff, ali i to će proći", rekao je. "Sada sigurno imaš pune ruke posla zbog te gužve. Naći ćemo se čim se stvari slegnu."
Ali onda sam otišao u Seattle i nekoliko je mjeseci brzo prošlo a da se nismo vidjeli. Vratio sam se s lijepom gomilom, mojim indijanskim novcem; tražio sam knjige po srednjem zapadu s prijateljima iz Seattlea, a kada sam se vratio u Denver, jedan od prvih poziva bio je Mirandin.
"Gospodine Janeway." Glas joj je bio ledeno hladan, ali ne baš najozbiljniji. "Izbjegavate li vi to nas iz nekog razloga? Jesmo li vas čime uvrijedili?"
Odmah sam se posramio. "Ni u kom slučaju", rekao sam, odgovarajući na njezino drugo i preskačući prvo pitanje. "Niste valjda tako nešto pomislili."
"Onda budite tako ljubazni i dovucite se smjesta ovamo, gospodine", rekla je. "Petak navečer, sedam sati, kravata nije obavezna, odbijanje ne prihvaćamo. Dođite pripravni za oživljavanje jednog dosadnog društva."
"Vi ne možete ni slučajno okupiti dosadno društvo."
"To ćemo još vidjeti. Ovo bi mogao biti izazov čak i za moje legendarne društvene manire. U grad stiže jedan Leejev prijatelj iz djetinjstva. Nemojte nikome reći da ste to od mene čuli, ali on baš i nije moj tip. Dakle, hoćete li doći i pomoći mi da to odradim kako valja?"
"Da, gospođo, bit će mi čast."

"Tako dugo se nismo vidjeli da sam zaboravila kako izgledate. Jeste li se već oženili?"
Nasmijao sam se.
"Imate neku stalnu vezu?" "Trenutno ne."
Znao sam zašto to pita. Miranda je voljela prirodnost, ali izbor i balans gostiju za stolom nije prepuštala slučaju. "Imam savršenu damu za vas u petak", rekla je.
Zastao sam pa kazao: "Hvala na pozivu."
"Ne, Cliff, hvala vama. Znamo zašto vas dugo nije bilo, cijenimo vašu uvidavnost, ali nije potrebna, niti je ikada bila. Navraćali smo u vašu knjižaru nekoliko puta, ali vas nikada nismo našli." Naravno, znao sam za to: viđao sam njihove čekove u ladici s utrškom. "Uvijek sam negdje vani, u potrazi za knjigama", rekao sam.
"Očito je tako. Ali Lee i ja bili bismo prilično jadni ljudi kada bismo otpisivali prijatelje u nevolji."
"Bila je to prilično gadna nevolja."
"Da, bila je, ali izvukla vas je s policijskog posla i dovela među knjige. Pa onda i nije toliko gadna, zar ne?"
Bilo nas je manje nego inače za stolom, samo osmero, uključujući Huxleyjeve. Leejev prijatelj iz djetinjstva bio je Hal Archer, pisac i povjesničar koji je dobio Pulitzerovu nagradu prije šest godina, pojavivši se niotkud i ugrabivši je ispred nekoliko favoriziranih i akademicima bližih kandidata. Tada mi je bilo drago što ju je dobio: uvijek navijam za one s malo izgleda, a njegovoj sam se knjizi uistinu divio. Bila je to zahtjevna priča o dvjema obiteljima u Charlestons Južna Karolina, za četiri godine Građanskog rata. Koristeći nedavno pronađene dokumente, pisma i dnevnike, Archer je uspio udahnuti život toj gomili podataka. Riječima laika i iskusnim okom umjetnika ispričao je kako su preživjeli, ponašali se međusobno i prema drugima u ratom izmučenom gradu. Bila je to epska priča o hrabrosti i izdržljivosti u vrijeme čvrste opsade snaga Sjevera, neprekidnog granatiranja i tri godine odvojenosti od svijeta, i on ju je krasno ispričao.
Prije objavljivanja te fascinantne i istinite priče, Archer je pisao samo povijesnu prozu, ali čak i tada držao sam ga za nadarenog pisca. Čitao sam ga godinama prije, i upamtio kao nekoga koga vrijedi čitati. Imao je sveprisutnu sposobnost da mu riječi zvuče ispravno i nikada se nije razmetao njima. Uvlačio me u priču; u njegovim sam djelima nalazio sve ono zbog čega volim knjige. Kada sve to zbrojim, zašto sam osjetio tako snažnu odbojnost istog trena kada sam ga upoznao?
Tako jaka negativna reakcija često počne s očima. Archerov pogled bio je pun omalovažavanja, kao da su njegovu pravu vrijednost otkrile sasvim prekasno budale poput mene, a on je to skupo platio.
U jednom je bio u pravu: pomodno je obožavati poznate nakon što su to postali, ali isto tako lako se pretvoriti u kretena kada vas naglo stignu novac i slava. Bilo je uvrnuto pomisliti kako me Archer brzinski proglasio krivcem za sve godine koje je proveo nepriznat i nadao sam se da me dojam vara, jer sam oduvijek volio njegova djela. Ali taj se dojam tijekom večeri samo pojačavao.
Stigao je posljednji, kasneći četrdeset pet minuta. Miranda ga je uvela u petnaest do osam, u društvu zgodne djevojke koju je predstavila kao Erin d'Angelo. Vidio sam kako se gospođica d'Angelo pokretom pokušava ispričati Leeju dok Archer nije gledao, ali to je trajalo kratko, njegov odgovor još kraće. Mirandu kašnjenje nije omelo što se večere tiče: sve će biti savršeno, znao sam, kao i uvijek u njezinoj kući. Ona je poznavala svoje goste i pri planiranju bi u obzir uzimala njihove mušice, i to mi je još ponešto reklo o gospodinu Archeru i njegovu ponašanju. Netko tko je u stanju

cijelo društvo pustiti da ga čeka gotovo cijeli sat mora o sebi imati prilično visoko mišljenje.
Archer je ušetao u središte pažnje čim je stigao; čak se i Lee povukao, s izrazom koji je meni izgledao kao da se tiho zabavlja dok njegov prijatelj vodi igru. Govorilo se o novoj knjizi koja tek treba izići, ali Archer je brzo promijenio temu, dajući do znanja da će to biti važna knjiga, bez obzira na to kada se pojavila, ali o kojoj sada ne želi pričati. Državna udruga knjižara svoj je godišnji sastanak održavala u Denveru i veliki čovjek došao je u grad da bi govorio na banketu, primio nagradu i pojavio se u lokalnim medijima. Gospođica d'Angelo bila mu je pratnja, jedna od onih supersposobnih osoba koje nakladnici daju piscima na turnejama, a povremeno i dok su između dviju knjiga, ako su dovoljno važni i bave se nečim što im može pomoći u karijeri. Pulitzer je Archeru osigurao doživotnu važnost, pa je dobio gospođicu d'Angelo da ga vozi – ne zauvijek, nadao sam se, za njezino dobro.
Njezino je ime upućivalo na irsko-američku mješavinu kultura, ali meni je izgledala kao savršena Amerikanka. Mogla je biti brucošica negdje iz samog srca zemlje, profesionalna djevica s kosom boje starog zlata, krasnim ovalnim licem i velikim očima punim bola. "U stvari, ona je tridesettrogodišnja odvjetnica", rekla mi je Miranda u tišini kuhinje. "Izuzetno je bistra i onoliko snažna koliko joj treba."
"Što bi to trebalo značiti?"
"To znači da bi mogla daleko dogurati u svojoj struci. Onoliko daleko koliko hoće, kad bi samo htjela."
"Kao da čujem duboko ogorčenje u vašem glasu."
"Tako je. Ne bi me trebalo biti briga, ali Erin mi je poput mlađe sestre, a Lee je voli kao kćer. Živjela je s nama kada joj je otac umro i volimo je kao svoju rođenu. Želimo joj najbolje, a ona to može imati. Ima odličan pravnički um; mogla bi brzo napredovati i zarađivati pritom brda novca."
"Možda samo traži tih i miran život."
"Znala sam da me nećete razumjeti. Ni vas nije briga za novac." "Sve dok ga imam dovoljno da ne moram misliti na njega."
"Njezin je otac bio takav. Sve do dana kada mu je stvarno trebao, a onda ga nije imao. Pokucajte o drvo da se i vama to ne dogodi."
"Da mi se ne dogodi što?"
"Ne pitajte. To je priča s ružnim krajem i nisam je ni trebala načinjati."
Nisam ništa rekao. Pogledala me tužnim pogledom koji do tada kod nje nisam vidio. "D'Angelo i Lee bili su ortaci nekad davno, dvojica friško diplomiranih mladih orlova punih ideala. Gospođa D. je umrla. Ja sam bila samo glupa klinka koja izdaleka obožava Leeja, a Erin je bila dijete."
Oklijevala je, kao da će možda nastaviti, a možda i ne. "Ovo mi stvarno nije trebalo", napokon je rekla. "Učinite mi uslugu i sve zaboravite."
"Nema problema." "Obećajte."
"Obećavam, Miranda. Nikada neću nikome zucnuti ni riječ o tome – iako nemam pojma o čemu ste pričali."
"Sada više nije važno. Ako Erin ikada počne o tome, u redu. Samo bih željela da ne čujete od mene. Ona je sjajna djevojka i ponosimo se njome. Zašto i ne bismo? Uvijek je imala odlične ocjene i samo je pogledajte, radi za veliku odvjetničku tvrtku iz centra grada."
"Kako se u to uklapa vozikanje pisaca? To sigurno nije najunosniji posao na svijetu.".
Istog trena opet je zvučala ogorčeno. "Naravno, o tome ja pričam. Bavi se time još od kada je bila na denverskom pravnom fakultetu i ne želi prestati. Odjednom je pravo više ne zanima. Sada je

samo književnost bitna. Čak i piše roman. U slobodno vrijeme, tako joj Bog pomogao." "Nije mi jasno kada joj ostane slobodnog vremena."
"Radi danju, vozi noću i piše kada stigne. Zanima li vas, Cliff?" "Ne znam – želite li vi da me zanima?"
Miranda me pogledala dugo i čeznutljivo. "Dobar ste vi momak, Janeway, i ja to stvarno mislim.
Ali bojim se kako biste je samo ohrabrivali u svim njezinim ludostima."
Žena koju je pozvala kao protutežu meni bila je stvarno zgodna – bajna crvenokosa po imenu Bonnie Conrad – i proveli smo dobar dio večeri, barem onaj kada nismo slušali Archera, u ugodnom razgovoru o događajima u svijetu. Ali moj je pogled stalno bježao na Erin d'Angelo, Archerovu dojmljivu pratilju. Jednom je uhvatila moj pogled i oči su joj se lagano suzile, kao da je osjetila neku moju misao, koja joj je godila otprilike poput svježeg herpesa. Zatim je vjerojatno uočila moju unutarnju ljepotu, pa mi se nasmiješila i u tom sam trenu mogao samo pomisliti: O Bože, kakvo krasno lice. Ostatak našeg društva činili su sutkinja Arlene Weston i njezin suprug Phil, plastični kirurg čiji je nož rezuckao neke poznate hollywoodske noseve prije nego što se preselio u Denveru šezdesetima. On je prvi spomenuo Vrhovni sud. "Arlene mi je rekla da si razgovarao s Reaganom."
"O tome se ne govori, srce", rekla je Arlene. "Donosi nesreću ako se spomene prije nego što je sigurno."
"Nije to tako važno, mislim", rekao je Lee. "Bio je to samo posjet, sigurno ne ništa poput pravog razgovora o poslu. Iskreno govoreći, ni sam ne znam kako je sve počelo."
"Netko mu je rekao za tebe, barem je to jasno. Morala je to biti vraški jaka preporuka nekoga iz njegova užeg kruga."
"Možda mu je samo trebalo društvo za prazno poslijepodne, dok gleda stare filmove u kojima je glumio", našalio se Phil.
"Sva su njegova poslijepodneva prazna", rekao je Archer.
"Ma što to bilo, u ovom trenutku za mene je sve to daleko od ičeg konkretnog", rekao je Lee. "Ne znam zašto", kazala je Bonnie. "Bio bi ti odličan sudac."
"Ne biraju se oni tako", rekao je Archer. "Tu je najvažnija politika, a ne stručnost."
"Sasvim točno", rekao je Lee. "Mislim kako je tako i na fakultetima. Dobri učitelji negdje se izgube, a oni koji znaju igrati igru napreduju."
"I s knjigama je isto", rekao je Archer. "Najlajaviji i najnapadniji dobivaju nagrade." "Tebe nisam nikada čuo lajati."
"Možda je Pulitzerov žiri iznad toga", rekao je Archer. "Ili sam jednostavno imao sreće." "Možda vas sreća posluži obojicu", rekla je Arlene. "Bilo bi to stvarno nešto posebno. Dobitnik
Pulitzera i sudac Vrhovnog suda – kolege s fakulteta."
"Zapravo, iz istog srednjoškolskog razreda", rekao je Archer. "Lee i ja poznajemo se oduvijek."
"Maturirali smo u sićušnoj virdžinijskoj srednjoj školi", kazao je Lee. "U našem je razredu bilo po dvadeset dvoje dječaka i djevojčica."
"Nije li to romantično?" upitala je Miranda. "Baš mi se sviđa."
"Samo zato što si zgrabila nečijeg dečka", rekla je Arlene. "Miranda, tako si zločesta."
"Aha. Uvijek rado pomislim na neku jadnu, ucviljenu curu, osuđenu na život bez Leeja."
Nisam se uključio u taj lagani razgovor, koji se nastavio sve do neizbježnog spominjanja knjiga, oko deset i trideset. "Dakle," upitala me u jednom trenutku Miranda da drugi ne čuju, "kako vam se sviđa gospodin Archer?" Rekao sam joj kako sam oduvijek volio njegove knjige, i zaustavio se na tome. Westoni su otišli za manje od sata i ostalo nas je šestero. Miranda je osjetila spontano

neprijateljstvo između mene i Archera, i herojski se trudila da se to izgladi. "Cliff je oduvijek bio veliki, veliki ljubitelj tvojih knjiga, Hal", rekla je i samo pogoršala stvar. "Kako vrlo, vrlo ljubazno od njega", odgovorio je sasvim odbacivši pristojnost, preočito sarkastično čak i za njega.
Malo se izvadio dodavši "naravno da sam se šalio" osmijehom, ali pogled koji smo izmijenili govorio je istinu. Kako se usuđujem reći išta o njemu, bilo to loše, dobro ili nezainteresirano i kojeg bi vraga njemu uopće trebala moja pohvala?
U takvim okolnostima obično skidam pristojne rukavice i stavljam verbalne boksere†. Zamalo sam odgovorio: Zamisli, Hal, to je bilo čak prije nego što sam shvatio kakav si savršen šupak postao... sada ti se divim zbog dviju stvari. Izgovorio bih to uz svoj najljubazniji zmijski osmijeh, a zatim, dok svi zapanjeno šute, nastavio s Da, gospon, Hal, visoko si ti na mojoj listi omiljenih pisaca, točno između Danielle Steel i Robina Cooka. Dovraga, stvarno sam to želio reći. Želio sam to reći toliko da su mi riječi već bile na usnama. Dok sam bio mlađi, rekao bih to istog trena, bez obzira na društvo u kojem se nalazio. Uhvatio sam pogled Erin d'Angelo, koja kao da mi je i dalje izdaleka čitala misli, a lice joj je izgledalo uvrijeđeno. Hajde, samo naprijed, izgovori to ako se usuđuješ, poručivao mi je njezin pogled. Ali morao sam uzeti u obzir domaćicu. Samo sam odmahnuo glavom, a Erin me nagradila smijehom tako tihim da ga nitko nije čuo, a ni vidio osim mene.
† Metalna ovojnica za zglobove koja se koristi u uličnim tučnjavama.
Onda je usnama oblikovala samo jednu riječ i uvukla me u najuvrnutiju, najneočekivaniju izmjenu duhovitosti koju sam ikada vodio s nekim koga ne poznajem. Nisam mogao biti siguran, ali riječ je izgledala kao kukavica.
Odvratio sam joj pogledom Tarzana, koji je govorio Nemaš ti pojma, sestro, ja tipove poput njega jedem za doručak.
Pravila se nezainteresiranom. Pogledala svoje nokte. Okrenula glavu.
Uspravio sam se, bijesan poput divljeg pećinskog čovjeka. Činilo mi se kako ju je to nasmijalo; nisam mogao biti siguran. Još samo sekunda i svi bi primijetili kakve smo budale. Odvratio sam pogled, psujući u sebi.
Prvu rundu dobila je na bodove.
Tada smo već bili prešli u knjižnicu i Bonnie je opčarano promatrala knjige. Iznenada, Archer je rekao: "Bože, Lee, zar ti stvarno nikome ne pokazuješ svoje prave knjige?" Lee je djelovao neodlučno, kao da bi to bilo stvarno previše razmetanja za jednu večer, ali nije bilo uzmaka, i svi smo se zaputili niz stepenice. Ušli smo u manju sobu, također prepunu polica, ovaj put ostakljenih, u kojima su bile knjige za koje je odmah bilo jasno koliko su stare. Archer se povukao dok smo se mi divili očuvanim Dickensima, Twainovima, Kiplingu, Harteu, Hawthorneu, Melvilleu i tolikim viktorijancima da mi se zavrtjelo u glavi kada sam ih ugledao. U toj sobi nije se mogao naći ni jedan pohabani kožni omot, a pogled na tolike izvorne platnene uveze bio je zanosan, nadahnjujući, čak senzualan.
"Tako sam se zapalio za stare knjige", rekao je Lee. "Sve sam ovo naslijedio."
"Od dobre stare bake Betts", rekao je Archer. "O da, sjećam je se dobro, krasna stara dama.
Pokaži im Burtone, Lee."
I bili su tamo, vrhunac svojeg doba. S Leejevim dopuštenjem, uzeo sam knjige s police i pažljivo ih pogledao. Za to je vrijeme Archer govorio o Burtonu i njegov se zanos brzo prenio na sve nas. Činilo se da zna sve o Burtonovu životu i u jednom sam trenutku shvatio, onako ugrubo, o čemu će biti Archerova nova knjiga. S piscima ne možete pogriješiti: kada dobiju onaj luđački pogled, govore o onome što pišu.
Soba je utihnula. Onda se začuo meki Erinin glas. "Takvih ljudi više nema nigdje u današnjem

svijetu."
Uputio sam joj izazivački pogled. Zakolutala je očima. "Danas bi on poludio", rekao sam, a ona je nakrivila glavu: "Mislite?"
"O da", odgovorio sam. "Deset minuta u ovom svijetu luđaka bilo bi dovoljno da ga navede da se baci pod prvi autobus." Ona je nastavila: "S druge strane, kako bi se današnji čovjek, recimo na primjer vi, snašao u Burtonovu svijetu – u Indiji, Arabiji ili tropskoj Africi u drugoj polovici devetnaestog stoljeća?" Odgovorio sam: "Siguran sam da bi to bilo zanimljivo saznati", ali ona nije izgledala kao da mi vjeruje. Ipak, nekoliko minuta poslije gurnula mi je krišom papirić s telefonskim brojem i zagonetnom porukom: Ako ikada saznate, nazovite me.
Druga runda za mene, zbog sjajnog rada nogu.
Bilo je jedan poslije ponoći kada sam otišao iz sučeve kuće. Ljutnja na Archera i njegov bezobrazluk sasvim je nestala pa mi je bilo drago što nisam odgovorio na onu glupu uvredu. Osjećao sam se promijenjeno, kao da je najvažnije pitanje u mojem životu – a što sada? – odjednom dobilo odgovor. Nekada je dovoljno da vas okrzne neka knjiga ili izraz lica neke žene pa da srce uhvati brži ritam.
Sljedećeg jutra, čim sam otvorio oči, pomislio sam na Erin i Burtona. Iako nisu imali veze jedno s drugim, ostatak dana bio je sličan; oboje su mi se sve više motali po glavi.
Nazvao sam je. Javila se automatska sekretarica. Njezin glas rekao je kako će nazvati kasnije.
Puštao sam Burtona da se krčka.
Nazvala je idućeg dana i porazgovarala s mojim automatom.
"Ako je u pitanju moljakanje ili snubljenje neke vrste, obratite se mojem uredu. Inače, članica sam Demokratske stranke, što znači da razgovaram s bilo kim."
"Dobra fora", rekao sam njezinu automatu. "Svidjela mi se kao kada sam je prvi put pročitao u onoj priči Jima Caina prije trideset godina."
"Uistinu dojmljivo", obratila se mojoj sekretarici kasnije istog dana. "Pitala sam se hoćete li prepoznati Caina. Bože moj, jeste li ikada kod kuće?"
"Upravo sam sada kod kuće", rekla je moja sekretarica njezinoj. "Gdje ste vi?"
"Na putu u Wyoming, dragi moj", pokušala je posljednji put, satima kasnije. "Počinjemo s nečim što će vjerojatno biti jako dugo suđenje. Na kocki je zdrav okoliš čitava planeta, pa moji šefovi pokazuju zanimanje za moj plodan i mlad mozak mnogo više nego vi. Doviđenja, čini mi se zauvijek."
Moja je sekretarica iznenađeno upitala: "U Wyomingu ima zdravog okoliša?"
Otišla je, a ja sam se samo mogao nadati kako će to biti privremeno. Zato me Burton i dalje stalno kopkao, krčkajući se kao dobar vinski gulaš. Petog dana ujutro počeo sam strategijsko proučavanje.
U vojnoj terminologiji to znači pretraživanje golemih područja radi skupljanja podataka potrebnih za donošenje krupnih odluka. U potrazi za knjigama je isto tako: sjeo sam za telefon. Naručio nekoliko bitnih knjiga. Njuškao po jeftinim novijim izdanjima Burtonovih knjiga. Strategijsko proučavanje, ma kako da ne. Budimo realni: bilo je to knjižarsko ludilo, a ja sam opet sasvim poludio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:26 pm





2
Za tjedan dana pročitao sam Burtonov životopis Fawn Brodie i proletio trima najvažnijim Burtonovim knjigama. Onda sam ga počeo čitati temeljito, kronološkim redom. Pročitao sam Burtonovu bibliografiju Normana Penzera od korica do korica i počeo sastavljati detaljni popis

rijetkih Burtonovih knjiga i njihovih cijena s dražbi.
Za knjižara dobra bibliografija je mnogo bolja od bilo kojeg romansiranog životopisa, čak i ako ga sastavi netko tako marljiv poput Brodiece – istina se nalazi u knjigama, a ne u nečijem pogledu na njih. Burton nije imao sreće s prvim piscima svojih biografija. Mnogo prije nego što ga je Brodieca dostojno obradila 1967. godine, predstavljali su ga kao nitkova, a ponekad i kao pornografa, zbog njegove izravnosti u prevođenju klasičnih istočnjačkih tekstova o seksu. Više sreće imao je s piscem bibliografije. Penzer je bio žestoko na Burtonovoj strani. Njegovo djelo iz 1923. godine sadrži izuzetan pregled svih knjiga, a Penzer je unio i život opisujući Burtonov karakter, što nije bilo uobičajeno za bibliografije. Penzer je Burtona smatrao najvećim čovjekom stoljeća, ali i tragičarem koji nije trpio budale i bio proklet zbog svega osim svojih najvećih uspjeha. Potkraj života proglašen je vitezom, ali bila je to isprazna gesta, jer vlast ga nikada nije mazila. Živio je u pogrešno vrijeme, rekao je Penzer: "Njegova je kraljica trebala biti Elizabeta umjesto Victorije."
Priča o Burtonu je jedna od najvećih u cijeloj povijesti svijeta književnosti. Bio je renesansna ličnost mnogo prije nego što se taj izraz počeo često rabiti; govorio je dvadeset devet jezika, vladao dijalektima, bio veliki istraživač, antropolog, botaničar, napisao je trideset knjiga, a potkraj života preveo je Tisuću i jednu noć u šesnaest tomova, Kamasutru i još neke zabranjene orijentalne klasike. Bio je vrstan mačevalac, čovjek velike umne i fizičke snage. One su mu i trebale u svim teškoćama na koje je nailazio u nepoznatim pustinjama i prašumama svijeta. Poznavao je ljudsku prirodu, imao sveobuhvatnu i detaljnu moć zapažanja uz enciklopedijsko pamćenje. Gdje god da je bio, upijao je i bilježio sve, pa je tako gotovo odmah nakon pustolovnog putovanja preko američke pustinje u Utah i Kaliforniju 1860. godine napisao iscrpnu knjigu od sedam stotina stranica opisujući floru i faunu, ljude, običaje i zemlju, a samo dvije godine poslije knjigu savjeta za putnike kroz preriju. Njegova zapažanja o američkim Indijancima, s opširnim opisivanjima običaja skalpiranja, klasične su stranice putopisne književnosti. Penzer je vjerovao kako Burton stoji uz bok najvećim istraživačima svih vremena: u usporedbi s njim, kaže on, Stanley je putovao poput kralja. Burtonova ekspedicija u nepoznatu Afriku čita se poput nekog mita, uz obilje opisa svega što je ondje vidio.
Samo ta postignuća trebala su biti dovoljna da ga Britanci proglase velikanom, ali on je bio i "jedan od samo nekoliko najvećih lingvista koji su nam podarili izvorne povijesne podatke iz prve ruke". Sam je naučio tečno govoriti arapski, hindski, swahili i somalijski; govorio je iranski i turski, španjolski, portugalski i grčki. Naravno da je znao latinski. Gdje god da je putovao, upijao je jezike, često usavršavajući dijalekte za samo nekoliko tjedana. Osim toga, podsjeća nas Penzer, znao se uklopiti među svoje domaćine. Na taj se način mogao umiješati među domoroce kao jedan od njih, dovodeći život u opasnost ne bi li stigao do drevnih svetih gradova Meke, Medine ili Hararea.
Pisao je o svojim putovanjima u Kongo, Zanzibar, Siriju, Island, Indiju i Brazil. Pisao je knjige o bajunetama, mačevima i sokolarstvu.
Hit je jedan od onih sjajnih, smionih pustolova i genija kakvi se ne pojavljuju često, koji razumiju život i pišu točno ono što vide bez podilaženja važećim pravilima pristojnosti i ne pokoravajući se utjecaju crkve. Ljudi poput njega nemaju lagodan život. Nailaze na odbijanje i nerazumijevanje među crkvenim i drugim moćnicima; uz malo sreće, neće ih zbog nečeg spaliti na lomači. U Burtonovu slučaju, blatili su ga nakon smrti, najviše njegova ljubomorna, uskogrudna rimokatolička supruga. Lady Isabel spalila je njegova djela, uništivši četrdeset godina pisane, neobjavljene rukopise, dnevnike i bilješke, vođena bezumnom željom za okajavanjem njegovih grijeha.
Zato ja nisam religiozan. Ako ikada saznamo pravu istinu o univerzumu, naći će se neka religija da to skrije. Zataška sve. Da progoni i uništi, zapali i uništi. Njihov je posao držati nas u mraku. Jer

mrak je ono što prodaju.
Do sredine drugog tjedna prilično sam savladao Burtonov život i vrijeme u kojem je živio; do sredine trećeg, znao sam što želim sa svojih pedeset somova dolara. Samo još treba naći pravi primjerak prave knjige.
Pustio sam glas. Trgovci rijetkim knjigama iz cijele zemlje počeli su me nazivati s nekim idejama. Do sredine četvrtog tjedna ukazano mi je kako bi se u Bostonu na dražbi mogla pojaviti jedna Burtonova knjiga koja bi odgovarala svim mojim potrebama. Odlučio sam se za let na istok.
Kako opisati užitak koji mi je donijelo osvajanje tih dragih knjiga za dvadeset devet tisuća i nešto sitniša? Znao sam da ću morati platiti ono što se među nama nazivalo prva liga. Trgovci su rano otpali i utrka je uskoro spala na dva skupljača i mene. Kada smo se popeli iznad dvadeset tisuća, pomislio sam, kvragu sve, ne kupujem da bih prodao dalje, to mi je duhovna hrana i nije me briga ako bude trebalo dati svih pedeset somova. Lova iz Seattla za mene je bila poput sretnog dobitka. Ljudi koji se klade u kockarnicama po indijanskim rezervatima znaju svoj dobitak nazivati indijanskim novcem. Gurnu ga u neki vrč i sami sebi odobre da ga mogu izgubiti kad god to požele. Ali knjiga poput Burtonove nikada nije kocka. Nisam stavljao svoj novac na stol s ruletom, a to što sam ga smatrao indijanskim novcem dalo mi je prednost pred drugima i osiguralo najveću ponudu. Nekada je bilo nezamislivo platiti toliko za jedan jedini naslov. Smijem se tim danima.
Smijao sam se i svemu što je uslijedilo nakon Bostona. Zapanjilo me je kako se daleko čulo za moju priču s Burtonom. To je nadmašilo čak i Janewayevu teoriju o zasićenju, koja glasi: dobiti pažnju medija mnogo je teže nego zadržati je. Novinari i urednici su pesimistična kopilad – svi žele djelić njihova prostora ili minutu vremena, a oni se od toga brane ne baš pretvrdim zidovima. Urednik će poslati gunđavog reportera na daleki put do nekog skupljača leptira, a neće ni pogledati trajnu nepravdu koja se uvijek zbiva odmah iza ugla. Bilo kakav stručnjak će ih uzbuditi samo ako nije iz grada, a netko tko im otvoreno nudi dobru priču dobije odbijenicu brže nego gubavac na nudističkoj plaži. Ključ za njihova vrata je nezainteresiranost. Malo sramežljivosti, i novinari navaljuju. Tada je sve moguće.
Ja sam bio nezainteresiran, gotovo skroman, i preko noći su me proglasili vodećim stručnjakom za Richarda Burtona u zemlji. Nisam tvrdio da sam najpametniji ni najbolji: sigurno nisam bio ni najmudriji, najčistiji, najprljaviji i slušajte ovo, to nije lako povjerovati, možda nisam bio ni najzgodniji. Događaji koji su me doveli u središte pozornosti bili su slučajni i neugodno neopravdani. Jedan jedini članak u Boston Globeu, koji je s puno strasti napisao Burtonov obožavatelj u slobodno vrijeme doveo je do mojeg gostovanja na radiju, a nastavilo se kada je bostonski šef razmjene vijesti odaslao Globeov članak diljem zemlje. Nisam se zavaravao – svi su me oni koristili samo kao mamac za priču koja ih je zanimala, jer Burton je pripadao povijesti, a ne vijestima već dulje od stoljeća. Ali ipak sam dobio svojih petnaest minuta slave: izdigao sam se na širokim ramenima čovjeka koji je umro šezdeset godina prije nego što sam se rodio.
Kod kuće me dočekalo dvadeset poruka na automatskoj sekretarici, uključujući i jednu od Mirande. Oba denverska lista prenijela su agencijsku priču, jer sam živio u njihovu gradu. Lee ih je pročitao i naravno da je poželio pogledati knjige. Miranda me pozvala na ručak istog dana navečer, objasnivši kako to nije večera, jer ću biti jedini gost. Bio je vikend; u općem interesu trebalo je to biti ne predugo druženje. Lee je bio usred kompliciranog suđenja, a ja sam imao mnogo posla. Čak je i Miranda imala nešto dogovoreno za rano jutro idućeg dana, volontiranje u obližnjem staračkom domu.
Jeli smo na verandi, smijući se mojem izbjegnutom sukobu s Archerom kada sam ih posljednji put vidio. "Srce mi je stalo", rekla je Miranda. "Na trenutak sam pomislila kako ćete ga rastrgnuti

pred Bogom i ljudima." Pogledala je Leeja i nastavila: "Što bi bilo sasvim opravdano, srce. Znam da je čovjek tvoj najstariji prijatelj i nije mi navika ispričavati se u ime svojih gostiju. Ali on je pravi gad i jednostavno ga ne volim."
Lee se samo nasmijao na onaj svoj način i rekao: "Hal je imao težak život. To uvijek treba shvatiti prije nego što ga se olako osudi."
"Zašto bih ja morala njega shvaćati? Meni se sviđaju ljudi koje sam već shvatila."
"Barem mu malo popusti, Miranda. Njegova je obitelj bila protiv pisanja od samog početka i dugo se morao boriti sa svima. Njegove prve knjige – sve one koje sada nazivaju modernim klasicima – godinama su odbijali. Trpio je sudbinu prokletih – stvarno nadaren čovjek kojeg su zapravo ignorirali desetljećima. Ako je ogorčen, to je zbog mentaliteta bestselera i svega onoga što zaglupljuje našu književnost."
"Sve ja to znam, ali ta je priča stara i dosadna. Nije on prvi pisac kojega dugo nisu cijenili. Koliko ih je samo nadarenih koje nikada ne priznaju? Pa se ne žale zbog toga i ne rade nered čim ih netko želi samo pohvaliti. Za nekulturno ponašanje jednostavno nema opravdanja. Ako želi osjetiti pravu bol, neka si otkine uho." Pokušao sam smiriti situaciju. "Siguran sam kako nije mislio ništa loše. Zapravo, gotovo da to nisam ni primijetio."
Na moju veliku radost, Lee je naglo promijenio temu.
"Pogledajmo mi tvoje knjige", rekao je pa smo ušli u kuću. Razgledao je sva tri toma sa strahopoštovanjem, kao da ne vjeruje u ono što vidi. "Mili Bože", rekao je. "Odakle su samo ove stigle?" Zapravo, ni ja nisam znao: aukcijska kuća nije bila obavezna odati ime prodavača. Mirandu je zanimalo tko je bio Charles Warren i kako je netko kome je napisana tako prisna posveta mogao ostati nepoznat Burtonovim biografima. Napokon je Lee izvukao svoje primjerke da ih usporedimo. Ali nije se imalo što uspoređivati. Leejeve su knjige gotovo savršene, više nego dobre za bilo kojeg skupljača knjiga starijih od sto godina. Moje su bile kat iznad: netaknute, nezemaljske, kao iz tiskare. Kada smo ih položili jedne do drugih, riječi rijetke knjige dobile su novo značenje.
"Mislim da si dobro kupio, čak i za trideset tisuća", rekao je. "Odnosno, želiš li ih odmah prodati i nešto zaraditi..."
"Ove ću zadržati, Lee. Smjestit ću ih u svoj treći mirovinski stup."
Te večeri našao sam poruku od Erin na automatu. "Mislim da ću poludjeti na nekom planetu po imenu Rock Springs. Sada znam što se zbiva kad nada uvene – rock springs†. Posvuda niče kamenje. Moj se očaj jednostavno ne da opisati! Toliko je strašno da eto zovem vas suludo očekujući nekakvu pomoć i olakšanje. Naravno da niste kod kuće, ali meni je i to olakšanje."
† Riječi iz naziva rock, kamen; spring, nicati, izvor.
Odgovor sam ostavio na njezinoj kućnoj sekretarici – "upozorio sam te na Wyoming, mala" – a ujutro, kada sam uključio svoj uređaj, na njemu je već bio njezin odgovor: "Oprostite, molim lijepo, sasvim sam sigurna kako niste rekli da idem na Mars. Čini se kako bismo mogli biti gotovi za nekoliko tjedana, ali meni se to odavde čini kao vječnost. Trebat će mi prilična doza ugađanja kada se vratim."
Mislio sam na nju cijelog tog dana. Izmjenjivali smo prilično osobne poruke za dvoje ljudi koji se još nisu "preispipali", ili izmijenili više od nekoliko riječi. Oko ručka opet sam napao njezinu omraženu automatsku sekretaricu. "Slušaj, a da iziđemo? Ti. Ja. Nikakve poruke i automati. Mi, onako... u živo. Nisam baš mislio tako kako je zazvučalo, ali izletjelo mi je. Ni to nisam tako mislio. Obećavam da ću biti civiliziran. Obući bijeli sako. S ljubičastim karanfilom.
Tridesetog navečer. Navrati u moju knjižaru, ako stigneš. Nazovi me ako ne možeš." Nije nazvala. Ali zato su uskoro počeli uznemirujući pozivi.

Četiri dana nakon Bostona razni luđaci počeli su me nazivati danju i noću: tipovi koji su muljali kako posjeduju prave Burtonove knjige, glupani koji su me htjeli odvući u Miami ili Portland ili Timbuktu da provjerim o svom trošku, bolesnici uzdrhtalih glasova koji su žicali piće ili drogu, a imali su bezvezne primjerke Burtonovih biografija ili jeftina kasnija izdanja kakvih još ima po rasprodajama. Jedan je bio uvjeren kako je izravni Burtonov potomak, razgovarao je s njim u snu već godinama i napisao tisuću dvjesto stranica rukopisa koji mu je osobno Burton diktirao, s kartama slavnog afričkog kraljevstva koje do danas nije pronađeno. Žena je na moj račun nazvala s Floride nudeći autobiografiju Richarda Burtona, u lijepom ovitku, koju su potpisali Burton, Elizabeth Taylor i neka žena po imenu Virginia Woolf. Tražila je samo tisuću petsto dolara, ali morao sam pristati odmah, na povjerenje, ili će se ona uhvatiti telefona i prodati onome tko ponudi najviše. Zvali su me iz Chicaga, Phoenixa i Grand Rapidsa u Michiganu. Jedna starija dama iz Baltimorea tvrdila je kako je moja knjiga ukradena njezinoj obitelji. Šaptala je, u strahu da bi je oni mogli čuti, a kada me počela uvjeravati kako je čovjek iz posvete njezin djed, koji je bio uz Burtona dok je počinjao Građanski rat, prekinuo sam je što sam ljubaznije mogao. U jedno sam mogao biti siguran – bit će toga još u pošti koja mi stiže i svim pozivima koji slijede.
Bez ikakve najave u moju knjižaru počeli su stizati paketi. Većina je bila puna bezvrijednih knjiga koje sam morao vraćati. Čovjek iz Detroita poslao je lijepu zbirku Burtonovih reprinta, koju sam na kraju kupio. Najčudnija stvar koju sam dobio bilo je prvo izdanje Burtonova Grada svetaca, u paketu na kojem nije bilo ničeg osim žiga St. Louisa – bez imena ili povratne adrese. Neko sam vrijeme čekao da me netko nazove ili pošalje pismo, ali od toga nije bilo ništa. Potkraj mjeseca gužva se počela stišavati. Došao je i trideseti; luđaci su se prorijedili, a moja nova prijateljica iz Rock Springsa nije nazvala. Uživao sam u neizvjesnosti. Razmišljao sam gdje bih je mogao odvesti, ali onda je stigla ona starija dama iz Baltimorea i oživjela tajnu one krasne posvete.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:27 pm





3
Nije ona bila samo stara, bila je mumificirana. Njezinu sam dob mogao tek naslutiti kada je vozač, ogromni crnac u jakni vojničkog nički stao uz vrata s njezine strane. Gomila djece opasnog izgleda projurila je pokraj nas na skateboardima: šestorica starijih tinejdžera, dovoljno odraslih da bi se pravili važni i nedovoljno pametnih da bi znali kada.
Istočni Colfax bio je takva ulica: obična, opasna, nepredvidiva. Čuo sam kako jedan od klinaca viče: "Miči se, crnjo!" a ja sam se posramljeno promeškoljio, još jedanput se osjećajući krivim zbog bezobzirne gluposti rase kojoj pripadam. Čuo sam izrugivanje kroz prednji izlog, ali vozač je samo strpljivo i ponosno stajao ne obazirući se na njih. Lice mu je bilo gotovo glatko, s malenim njegovanim brčićima, i svidjelo mi se kako je izgledao i ponašao se. Nekada je dovoljan jedan pogled da biste nekoga upoznali.
Klinci su otklepetali dalje i vozač je otvorio automobilska vrata. Pojavila se sijeda glava, a zatim i ona: krhka žena u izblijedjeloj staromodnoj haljini. Zgrabila je njegovu ruku i uspravila se; na trenutak je zastala kao da hvata ravnotežu, zatim kimnula i krenula na dugi put, držeći se njegove ruke, korak po korak, ravno preko pločnika prema mojoj knjižari. Morala je stati i malo se odmoriti i tada sam vidio kako vozač uzbuđeno diže glavu. Stizao je novi val neopreznih klinaca i trenutak kasnije prvi od njih projurio je pedalj od mojeg izloga. Vozač je podigao ruku i zavikao "Stoj!", a stara se dama uvukla u sebe dok su ostali jurili tik pokraj nje. Krenuo sam prema vratima, ali prije nego što sam stigao do njih, veliki je čovjek ispruženom rukom srušio prvog sljedećeg klinca, poslavši ga na pločnik sa stražnjicom nagore.
Otvorio sam vrata i nekoliko se stvari dogodilo istovremeno. Još je jedna budala naletjela, ali

sam mu nogom zakvačio skateboard i prevrnuo ga. Daska mu je odletjela na cestu, gdje ju je pregazio neki automobil. Prvi klinac se pridigao na dlanove i koljena, krvareći iz laktova i držeći se za razbijeni nos. Čuo sam ono ružno "crni kurvin sine", dok su dvojica njegovih prijatelja stizala, prijeteći nas gledajući s pločnika. Vratio se i onaj auto, parkirao uz rub, a debeli čovjek pridružio se društvu žaleći se na ogrebeni lim. Usred cijele gužve veliki čovjek je ugurao staru damu u knjižaru, ostavivši me da se snalazim sam.
Onaj s krvavim nosom ohrabrio se kada su mu stigli prijatelji. "Mogo bi te sada razbit."
Nasmijala me ta pomisao. "Ne bi ti bez ovih idiota okolo znao razbiti ni vazu. Bolje ti je produžiti prije nego što te stigne prava nevolja."
Krenuo sam prema njima pa su zamalo pali jedan preko drugog kada su uzmaknuli prema ulici. Bilo je teško opet se ne nasmijati, jer su bili takvi šmokljani, ali dopustio sam im častan uzmak, uz obilan dodatak uzdignutih srednjih prstiju, i napokon su nestali.
Trebalo je sada otplesati uz drugačiju glazbu s onim debelim tipom. Rekao je: "A što ćemo s mojim autom, pametnjakoviću, hoćeš li ti platiti štetu?"
Upitao sam ga je li pismen, pokazujući mu natpis KNJIŽARA, nikakvo OSIGURAVAJUĆE DRUŠTVO. Nešto je natuknuo o zabavnoj strani razbijanja mojeg izloga ciglom. Dao sam mu do znanja da sam zapamtio broj njegovih tablica i objasnio kako ću prije ja nazvati policiju nego što će on naći ciglu. Otišao je, uz škripu guma, dok sam ja ulazio u knjižaru.
Stara dama sjedila je u stolici zatvorenih očiju. Obratio sam se njezinom vozaču, koji je na jakni imao golemi bedž s imenom.
"Gospodin Ralston, pretpostavljam." "Za vas Mike."
Rukovali smo se. "Cliff Janeway", rekao sam i lagano se naklonio u njezinu smjeru. "Dobro došli u Istočni Colfax."
Zazvonio je telefon i nakratko sam se morao posvetiti poslu. Stara dama za to je vrijeme mirno sjedila, održavajući krhku ravnotežu lagano dremuckajući. Povremeno bih pogledao Ralstona, pokazujući na nju, ali on je samo slegnuo ramenima i čekao da završim s telefoniranjem. Kada je sve utihnulo, upitao sam ga: "Dakle... Mike... o čemu je riječ?"
"Pojma nemam. Mislim da je stigla u Denver tek sinoć." "Stigla odakle?"
"Negdje s Istoka. Ne znam kako joj je to uspjelo. Vidiš kako se jedva drži, a nema ni previše novca. To je sigurno bilo vraški zanimljivo putovanje."
"Kako se ti tu uklapaš?"
"Nazovimo to mojim dobrim djelom za ovaj mjesec." Nasmiješio se, skroman čovjek kojemu je neugodno koliko je dobar. "Slušaj, ne radim ja to stalno, ali ova je žena na kraju snaga. Odsjela je u jadnom motelu nedaleko odavde. Tamo radi moja žena, ali nije to mjesto na koje bi čovjek uputio svoju baku. Niti ženu na posao, ali... neće još dugo."
"Dakle?"
"Dakle, Denise me nazvala i rekla kako staroj dami treba pomoć. Denise je moja žena." Izgovorio je njezino ime tako zaljubljeno da sam i sam odmah osjetio neku toplinu prema ženi koju nikada nisam sreo. "Jesi li oženjen, Janeway?" Odmahnuo sam glavom.
"Pa, ovo je jedna od onih stvari koje činiš kada jesi. Kako se ono kaže, radi mira u kući. Jednom će ti to postati jasno." Nasmijao sam se, a on mi je postao još draži.
"Sve što ti trenutno mogu reći je kako je ova dama dugo putovala samo da bi te vidjela i gotovo je uspjela u tome. Najmanje što sam mogao učiniti jest dovesti je ovamo."

Gospodin Ralston mi je bio drag, ali ne i ono što sam čuo. Dolazak prastare žene bez novca na moj prag značio je preuzimanje odgovornosti za nju. Nije mi to bila dužnost, progovorio je cinik u meni, a ja sam jedan od najvećih cinika koje znate. Mogu zračiti negativnom energijom na tone, ali od stare dame ne mogu pobjeći.
"Mislim o tome bi li je trebalo probuditi."
"Ovisi o tebi, prijatelju. Ja sam samo dostavljač."
Ma koliko to izgledalo nevjerojatno, čini se da nas je čula. Oči su joj se širom otvorile i pogledale me, i istog sam trena osjetio neku jaku povezanost medu nama. Znao sam kako je u dalekoj prošlosti imala važnu ulogu u mom životu, a istovremeno sam bio siguran da je nikada nisam vidio. Lice joj je bilo kao u mumije, oči vodenaste, ali duboke. Kosa joj je i dalje bila nevjerojatno svježa: sada sam dobro vidio njezinu potpuno bijelu, a ne sijedu boju, lagano počešljana preko čela, dajući licu srcolik i profinjen izgled usprkos dubokim borama. Privukao sam stolac i rekao: "Što mogu učiniti za vas, gospođo?" a njene su se blijedosive oči, koje nikada nisu vidjele moje lice, borile protiv jakog poslijepodnevnog sunca s ulice. Iznenada, shvatio sam da me ne može vidjeti: vidio sam kako joj se zjenice skupljaju i šire dok je dizala i spuštala glavu; vidio sam debele naočale u njezinu krilu koje je labavo držala i ne pokušavajući staviti ih na nos. Naočale nisu pomagale: bila je slijepa. Ma kako to nemoguće bilo, stigla je sama, preko cijele zemlje, nesigurna i drhtava... praktički slijepa. Nisam to mogao tek tako zanemariti, a i dalje sam osjećao neku bliskost među nama.
Najvjerojatnije je to bila obična kemija, jedna od onih naglih i jakih reakcija koje neki ljudi osjete kada se susretnu, ali u mom se životu to događalo tako rijetko da je ovaj put djelovalo prilično zastrašujuće. Neobičnost je bila još veća, jer sam osjetio kako je njena reakcija na mene potpuno oprečna. Lice joj je bilo puno razumijevanja, kao da u meni vidi neku nebesku ili paklenu snagu koja će napokon njezinu životu dati puni smisao.
"Gospodine Janeway."
Još jedno iznenađenje: glas joj je bio siguran i jak. Stavila je naočale i zaškiljila kroz debela stakla, potvrđujući ono što sam naslutio. Mogla je vidjeti boje, svjetlo i sjene, oblike koji se miču po ulici; mogla je vidjeti da preko puta nje sjedi opasan tamnokosi tip; mogla je prošetati ulicom, samo ako se ne spotakne i padne. Ali po bilo kakvoj službenoj procjeni, bila je slijepa.
"Moje je ime Josephina Gallant. Knjiga koja pripada meni nalazi se kod vas."
Odmah sam pomislio na onaj tajanstveni Grad svetaca koji mi je stigao iz St. Louisa. Ovo bi dakle mogla biti dobra vijest: mogao bih joj dati tisuću dolara za tu knjigu; kvragu, mogao bih dati dvije tisuće dolara, i prodati je po toj cijeni. Možda bi joj to moglo popraviti život, a ja bih se vratio u svoj znajući da sam učinio što sam mogao. Onda je ona rekla: "Moj je djed bio Charles Warren" i odmah sam se sjetio onog telefonskog poziva i lude žene okružene uhodama u Baltimoreu. Dobre se vijesti u tren oka mogu pretvoriti u sranje ako ste u poslu s knjigama.
Prije nego što sam se pribrao, nastavila je: "Željela sam zapravo reći kako mi je ta knjiga nekada pripadala. Nakon svih ovih godina i dalje mislim o njima kao o svojim knjigama."
"Njima?"
"Tamo odakle su stigla ona tri toma ima još toga."
Opet sam osjetio njenu kemiju. I ona moju, nakon čega je iznenada zadrhtala. "Vi ste izniman čovjek, gospodine Janeway", rekla je i zatim, tišim glasom: "U pravu sam, zar, ne?"
Barem jednom ostao sam gotovo sasvim bez riječi. Ponovila je, ovaj put još sigurnije: "Vi jeste izuzetan čovjek", obraćajući mi se kao da ću je sljedećeg trenutka oboriti skupa sa stolicom. Tiho sam rekao:
"Gospodo, mene se ne morate plašiti." Nakon neugodne stanke nastavio sam se glupirati, u

najboljoj namjeri da je oraspoložim. "Cijeli tjedan nisam opljačkao banku. Ne drogiram se. Ne tučem pse... dobro, možda one male, ali nikada ne jedem malu djecu. Toliko mogu reći o sebi."
Buljila je u mene. Rekao sam: "Časna riječ." Podigla je drhtavu ruku u visinu očiju, a ja sam se zaustavio uz bezvezni zaključak. "Sve su to samo glasine koje širi ljutiti kolega s ulice."
Zamalo sam napravio nešto sasvim nenormalno i rekao joj pravu istinu. Po prirodi sam fin sa ženama, ali bojim se da bi je to moglo vezati za mene dok je živa.
Onda je progovorila. "Bili ste u poslu onog dana kada sam vas nazvala telefonom. Trebala sam to znati. Tek poslije postalo mi je jasno da sam sigurno zvučala ludo."
"Možda samo onaj dio o tome kako vas oni ne smiju čuti." Zacrvenio sam se od srama zbog bezobrazne opaske, ali njoj opaska, čini se, nije smetala.
"Živim u staračkom domu u Baltimoreu. Živim od socijalnog i ne smijem imati neprijavljenog novca. Zato nisam htjela da itko čuje što govorim. Morala sam potrošiti cijelu skrivenu zalihu da bih stigla dovde."
To nije slutilo na dobro. Njeno objašnjenje bilo je neugodno logično pa sam pokušao još s nečim. "Zbunio me i onaj dio s Burtonom koji počinje Građanski rat."
"Mislili ste da sam luda."
Slegnuo sam ramenima. "Bez uvrede, gospođo. Tih su me dana nazivali mnogi luđaci."
"Pa, jasno je kako on nije počeo taj rat. Ako sam to kazala, ne znači da sam mislila doslovno." Sada je bila uzbuđena, zbog mene ili sebe same, nisam znao, ali podrhtavanje joj je s ruku prešlo na lice. Pomislio sam kako bi se mogla onesvijestiti.
"Je li vam dobro, gospođo? Imam krevet u stražnjoj sobi, ako želite prileći." Duboko je uzdahnula, i dalje se tresući. "Ne, hvala, dobro sam."
Nije izgledala dobro: izgledala je kao smrt na dopustu. Rekla je:
"Znam da neću daleko stići pokušavajući vas uvjeriti što je Burton učinio ili nije učinio", pa gotovo u istom dahu dodala: "A koliko vi uopće znate o Americi toga vremena?"
"Znam da je otišao u državu Utah 1860. godine da bi se susreo s Brighamom Youngom. Zanimalo ga je mnogoženstvo i htio se iz prve ruke uvjeriti kako funkcionira poligamno društvo."
"To je ono što piše u knjigama."
Bilo je to i ono što je sam Burton napisao u svojim knjigama, ali samo sam kimnuo. "Morao se neko vrijeme skloniti iz Engleske.
Prevario ga je Speke, koji je pokupio svu slavu za otkrivanje afričkih jezera. Ne znam, možda ima istine u priči da je htio doći ovamo da bi se borio s Indijancima."
"Vi naravno znate da je on bio vrhunski špijun."
"Znam da je u Indiji često špijunirao za britansku kraljicu."
"A kada je stigao u Ameriku, nije ga bilo nigdje tri mjeseca. Što mislite da je tada radio?" "Nitko ne zna. Pretpostavlja se da je pijančevao po jugu Amerike sa starim prijateljem iz Indije.
Ali nema nikakvih dokaza za to: jedini je pokazatelj Burtonova napomena kako to namjeravaju raditi. Sve što Burton kaže je kako je proputovao kroz sve države prije nego što je stigao u St. Joseph da se pripremi za put u Utah."
"To više nije cijela istina. Čula sam da su neke stranice dnevnika pronađene u Engleskoj, podupirući mišljenje da su Burton i njegov stari prijatelj Steinhauser ipak bili skupa. Prema tom izvoru, više su vremena proveli u Kanadi nego na jugu Sjedinjenih Američkih Država."
"Dakle, tu smo."
"A kad bih vam rekla da postoji još jedan dnevnik iz vremena koje nedostaje, koji priča sasvim drukčiju priču..."

"Teško mi je to povjerovati. Deseci biografa nikada na to nisu naišli." "Možda nisu znali gdje tražiti."
I to je bilo moguće. Putovati se može različitim putevima – čak najmarljiviji biografi poput Fawn Brodie ne mogu naći baš sve – ali ipak nisam povjerovao. "Mislio sam da je gospođa Burton uništila dnevnike."
Kuhala je ispod maske stare dame. "Pa, možda su to bili oni na koje nije nikada stavila svoje proklete male ruke."
"Kada bi nešto takvo postojalo, rado bih pogledao." "Postoji, i te kako. Ne brinite se zbog toga."
Borila se s još jednim napadajem drhtavice. "Postoji", ponovila je. "Zvučite prilično sigurno, gospođo... kao da ste ih i sami vidjeli."
Sneno je potvrdila kimnuvši glavom, a ja sam osjetio kako mi se dižu dlačice na stražnjem dijelu vrata. "Davno je to bilo", rekla je. "Jako, jako davno. Ne očekujem da ćete mi povjerovati. Mislila sam samo kako biste voljeli znati da je vaša knjiga stigla iz zbirke koja je ukradena mojoj obitelji. Ali možda vam do toga nije stalo."
"Naravno da mi je stalo. Ali trebam neki dokaz."
Vani su projurila kola hitne pomoći s vrištećom sirenom. Za tih nekoliko sekundi odlučio sam kako ću posvetiti dužnu i potpunu pažnju onome što govori. Ako ništa drugo, njena je dob to zahtijevala od mene, pa sam se prisilio na nježan pristup i ostavio glupiranje onima kojima stvarno treba.
Uzeo sam notes i osjetio se opet kao policajac. "Kolika je bila zbirka o kojoj govorite?" "Velika", rekla je i mogao sam osjetiti kako joj srce brže kuca nakon što sam pokazao zanimanje.
Dobila je moju pažnju: zbog toga je došla, to je bilo ono što je željela.
"Bila je prilično velika", rekla je. "Vi biste je mogli nazvati začetkom knjižnice. Polica pristojne veličine puna knjiga. Ormar pun pisama i dokumenata."
"Nešto tako veliko nije lako ukrasti", rekao sam. "Ne može se to strpati u džep i odnijeti."
"Nije to bio lopov koji je ušao noću. Sve je uzeto na prevaru." Nenadano sam postavio ključno pitanje s pravne strane. "Je li novac prešao iz ruke u ruku?"
"Ne znam", rekla je. "Nisam sigurna", ali odgovorila je prebrzo i skrenula pogled s mene. Znao sam da laže, a ona je znala da znam. Zatim je sve samo pogoršala. "Kakve to ima veze, ako su u pitanju lopovska posla?"
To je nevolja s laganjem, obično odmah nakon prve laži treba još jedna. Pitanje proisteklo iz laži i samo je laž. Mislio sam da dobro zna kakve to ima veze, a laž je laž, kako bi Gertrude Stein, ta uzorna žena, viknula na sav glas. Gospođa Josephine Gallant prikrila ju je povukavši se u mutnu prošlost, a tamo je, na naše obostrano iznenađenje, bio pravi spas.
"Tu je zbirku skupio moj djed prije više od sto godina. Moja su najstarija sjećanja on i njegove knjige. Sjećam se koje su boje bile... od kakvog papira. Sjećam se sobe, u kući koja postoji još samo u mojem sjećanju. Svijetloplavi zidovi. Stukatura stropa popucala u udaljenom kutu, nad vratima kuhinje. Sjajni hrastov pod. Ja, kako sjedim djedu u krilu dok on čita, a izvana se s ulice čuju konji. Smetlar i njegovi šatirani brkovi kao u morža... dragi stari gospodin Dillard, koji je sjedio na kolima koja je vukao konj po imenu Robert. Ljeti su naši prozori uvijek bili otvoreni i čula se buka – svi zvukovi ulice – ali to nikada nije smetalo mom djedu dok je čitao. Mogao se sasvim udubiti u knjigu. Kada bih ga zamolila, čitao bi mi naglas dok ne bih zaspala. A kada bih se probudila – i gnjavila ga – opet bi mi čitao."
Duboko je uzdahnula. "Ako ste čitali Burtonove knjige, znate kako one znaju biti teške. Ali

nekad tako udahnu život predjelima, da to i dijete može shvatiti. Moj se djed posebno divio Burtonu. Ormar je bio pun njegovih pisama, koja su stizala dvadeset pet godina. Sve su naše knjige imale njegovu posvetu, a imao je i mnoge koje Burton nije napisao, nego ih je slao godinama, o svakakvim temama koje su mu se činile zanimljivima. Unutra bi uvijek bila kratka poruka u kojoj se spominjalo vrijeme koje su proveli zajedno, a mnoge su knjige bile svuda po marginama ispisane Burtonovim rukopisom." Nasmiješila se. "Često me pitao, moj djed, sviđaju li mi se knjige i uvijek bih odgovorila s da, volim ih, a on bi dodao kako će sve one biti moje kada odrastem."
Nagnula je glavu kao da želi reći: To je sve što imam. Ako nije dovoljno, žao mi je.
"To su mi najdraža sjećanja. Slušati djeda kako čita Burtonove riječi o svojim putovanjima u Indiju, Afriku, Arabiju i po američkom zapadu."
Smiješak joj je blijedio: čeznutljiv i nestalan, lijep onako kako to može biti pustinjski krajolik gledan izdaleka. U tom se času njeno sitno zaobilaženje istine činilo nebitno, a osjećaj nelagode koji me držao pojačao se i postao određeniji.
Više nije pričala poput lude žene. Ni najmanje.
Odjednom sam joj vjerovao.
Proveo sam godine ispitujući ljude i najčešće bih namirisao laž čim je izgovorena. Dobri policajci znaju prepoznati istinu kada je čuju.
Pridobila me sitnicama. Pojedinostima poput plave žbuke... Svijetloplavi zidovi. Pukotina na stropu, nad vratima kuhinje. Smetlar sa šatiranim brkovima i konjem Robertom, za ime Isusovo. Tko bi se dovraga dosjetio konja nazvati Robert? To mora biti istina.
Iznenada je moje sumnjičavosti nestalo. Iznenada sam joj dao za pravo. Iznenada više nije bilo na meni da odlučujem. Iznenada sam morao čuti sve što je znala: morao sam razlučiti ono što misli da zna od onoga u što je željela vjerovati, i zadržati ono što ja želim vjerovati. Iznenada sam morao saznati istinu, jer tako iznenada, morat ću pitati ljude iz aukcijske kuće da nam razjasne neke stvari. Već mogu zamisliti što će reći. Rijetka su jamstva na dražbama knjiga, pa će me prvo dočekati ledena nevjerica, ono veleuzvišeno, mi-smo-sveti-kao-krave držanje u kojem su ljudi iz svijeta knjiga vještiji od bilo koga drugog. Možda će me saslušati ako dignem dovoljnu dreku. Bostonska aukcijska kuća kod koje sam kupio knjigu bila je otmjena i renomirana i činilo se kako joj je podrijetlo bez greške. Ali posljednjih godina čak se i najpoznatijim aukcijskim kućama događalo da ih prevare. Neke su prodale dušu vragu i sudjelovale u prevarama, tako da u svijetu knjiga ništa nije sveto kada se nešto provjerava. Istraga će se protegnuti sve do onoga dana u kojem je Richard Burton potpisao knjigu čovjeku po imenu Charles Warren.
Stara se žena zagledala u mene, pokušavajući me bolje vidjeti slabovidnosti usprkos i opet mi se učinilo kako ona zna mnogo više nego što je rekla. Znala je koliko je malo nedostajalo da je odbijem. Provukla se kroz pukotinu u mojoj obrani, a znala je i to, iako joj baš nije bilo jasno kako je uspjela. Krenula je na neizvjestan put ne nadajući se isuviše, a za samo nekoliko minuta stigli smo do prekretnice. Duboko je uzdahnula pa smo se vratili onom trenutku istine od maloprije. Pokušala se nasmiješiti, ali nije išlo i na kraju joj nije ostalo ništa osim priče zbog koje je i došla.
"Moj djed je umro 1906. godine. Knjižnicu su razgrabili odmah nakon njegove smrti, sve je nestalo u jednom danu. Više nitko nije vidio te knjige."
Nakašljao sam se, u nadi da će to zvučati ljubazno. Ali kemija među nama polako je nestajala i točno sam znao što bi ona htjela. Nije ona željela samo jednu knjigu, željela je sve. Knjižnica njezina djeda nestala je prije osamdeset godina, a gospođa Josephine Gallant, potkraj života, htjela je da je ja nađem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:27 pm




4
Jedini zvuk koji se čuo sljedeće pola minute bilo je kucanje sata. Sjedila je i čekala dok sam ja mozgao o najgorim mogućim posljedicama onoga što mi je ispričala.
Znao sam dovoljno o pravnoj strani takvih slučajeva da mogu pretpostaviti koliko se sve može zakomplicirati. Zakon kaže da se ne može steći vlasništvo, čak i ako kupac nije ništa znao, ako negdje u povijesti robe koja se prodaje postoji krađa. Izraz caveat emptor dolazi iz mrtvog jezika, ali je itekako u upotrebi. Richard Burton bi to dobro shvatio i kao dijete.
Stvari gotovo nikada nisu jednostavne u modernom američkom pravosuđu. Zakoni se razlikuju od države do države čak i za iste slučajeve, a neka legalna prava mogu se izgubiti i zastarom. Ljudi umiru, godine prolaze i nešto što je nekada bilo nečije vlasništvo može sasvim čisto prijeći u tuđe ruke.
Osamdeset godina je prilično dugo, ali ova stara dama nije umrla.
Sjedila je preda mnom, kao ljudska iskopina, čekajući napeto na neki znak s moje strane. Uz nju je bila samo blijeda nada i ono malo savjesti koju sam ja imao. Ako se veselo odlučim pridružiti najvećim svjetskim pokvarenjacima, što mi ona može? Pošteno sam kupio i platio knjigu: ako treba, dovraga, mogu je i zazidati. Čak i kada bi ona imala novca i dokazala da je pravo potpuno na njenoj strani, ne bi imala vremena. U njenim godinama, uz sve one gluposti koje odvjetnici čine jedni drugima, nikada ne bi dočekala da uzme tu knjigu u ruke.
Nekako mi se činilo da sve to ona dobro zna, baš kao i ja. Čak je i Ralston znao: vidio sam ga krajičkom oka, tamo uz moje knjige o umjetnosti, kako nas s pozornošću gleda i uopće se ne trudi to sakriti. Postoji li nešto poput kemije utroje? Možda, ali ne može to sve objasniti. Svi smo znali što mogu učiniti. Samo sam ja znao što moram učiniti.
"O čemu razmišljate, gospodine Janeway?"
"Samo se malo zabavljam jednom moralnom nedoumicom, gospodo Gallant."
Vidio sam kako u njoj kuha, kako traži i najmanju stvar koja bi ublažila moju nedoumicu i uputila me na moralniju odluku. Ali nije znala što učiniti i sve što je mogla bilo je upitati: "Što vam još mogu reći?"
Podigao sam bilježnicu koja je bila pala na pod pokraj moje stolice. "Njegovo je ime Warren, vaše Gallant. Možete s time početi."
"Warren je bilo prezime moje majke. Gallant je budala za koju sam se udala, prije više od sedamdeset godina. Zadržala sam ga jer mi se uvijek sviđalo kako kraljevski zvuči."
I to je zvučalo istinito, ali ona je i dalje osjećala kako u nešto sumnjam. "Čini li vam se nemoguće da sam nekada davno uspjela pronaći nekoga tko će se oženiti mnome, gospodine Janeway?"
"Ni najmanje."
"Nisam ja uvijek bila smežurana kao suha šljiva. Nekada bi me čak i pristao mladac poput vas rado pogledao. Ali bilo je to tako davno da bi moglo biti i na nekom drugom planetu." Dodirnula se po obrazu kao da provjerava ima li tamo neka suza. "Prvi put kada sam čula prezime Gallant, mislila sam da je to najljepša riječ na svijetu. Tucker Gallant. Mili Bože, pa on je mrtav već skoro šezdeset godina. Pitam se jesam li se udala za njega samo zbog imena."
"Ne izgledate mi kao netko tko bi to učinio, gospođo Gallant."
"Tko zna što bih ja učinila? Bila sam jako mlada kada sam ga upoznala."
Ruke su joj se opet počele tresti. Pogledala je na drugu stranu, žmirkajući prema svjetlu s ulice. Nade je bilo sve manje, povlačila se pred stvarnošću. "Znam da sam ovamo došla uzalud. Vi ste vrlo

ljubazni, gospodine Janeway, ali ne zanosim se ja ničim. Čak i kada bih mogla dokazati sve što tvrdim, što bih s tim?"
"U savršenom svijetu, ja bih vratio knjigu i dobio natrag svoj novac. Tada bi aukcijska kuća knjigu dala vama, kao pravom vlasniku."
"Čini mi se kako vi ne vjerujete da bi se to moglo dogoditi."
"Knjiga nije njihova, pa da je se mogu odreći. S njihove strane gledano, prodaja je zaključena.
U savršenom svijetu rekli bi vam od koga je knjiga stigla. A tek onda bi se za nju trebalo boriti." "I oni misle kako bih ja to mogla?"
Slegnuo sam ramenima. "Njih nije briga." "Toliko o savršenom svijetu. I što sada?"
Nisam ništa odgovorio. Dovraga, nije postojao odgovor: nije na meni da joj govorim što će učiniti. Ako se u dobroj namjeri potrudim saznati nešto o knjizi, nitko od mene ne može tražiti više. "U lijepoj smo kaši", rekla je.
Upravo tako, ali to neće čuti od mene.
"Ako zadržite knjigu, ja gubim. Ako je vratite tamo, opet gubim." Do sada joj je sve bilo kristalno jasno.
"Čini mi se kako je moja jedina nada nagovoriti vas da mi vratite knjigu."
U njezinu se glasu čuo prizvuk samoironije, kao Bit će to onog dana kada se krave same pomuzu, a duh Richarda Burtona se vrati i oduzme ti knjigu nabodenu na vrh mača.
"Samo bi budala učinila nešto takvo."
Tu je bila u pravu. U našem čovjek-je-čovjeku-vuk svijetu ona mi nije značila ništa. Samo mi je smetala, gnjavila me i bila loša vijest. Ali moje je srce bilo uz nju.
"Ja se s tim ne bih šalila. To je previše novca za takvo što." "Meni kažete."
Nisam ni shvatio da se ona šali – a i kako bih – ali sada sam u njezinu podcjenjivačkom smijehu ulovio odsjaj one djevojke kakva je nekad bila: prava ljepotica, kladim se, u proljeće usred ludih dvadesetih, dok se cijeli veliki život otvarao pred njom. U tom je trenutku novac bio ludo nevažan. Ionako je to bio indijanski novac: budem li se trebao odreći knjige, osjetit ću to kao da dajem bubreg, ali što me briga ostanem li bez glupog novca? Premjestio sam težinu na drugi dio stolice i rekao: "Ne znam što ću", a ona je zadržala dah.
"Jednostavno ne znam, to je sve što kažem. Kada bi se'sve moglo dokazati – kada više ne bi bilo sumnje – onda bi i to bila jedna od mogućnosti, zar ne?"
Odmahnula je glavom. "Govorite poput luđaka."
"Niste rekli ništa što nisam već znao, gospođo Gallant."
Zaškiljila je prema meni i rekla: "Voljela bih vas malo bolje vidjeti", ali više me se nije plašila. Nestalo je njezina straha i među nama je zavladao čudan i sve veći sklad. Jesam li to na njezinu licu vidio povjerenje?
"Nisam imala pojma što me danas ovdje čeka. Ali sigurno se nisam nadala časnom čovjeku.
Mislila sam kako su takvi davno izumrli."
"Ne zanosite se previše, gospođo. Još ništa nisam napravio."
Ali nije se moglo izbjeći: u tih nekoliko minuta nešto se između nas iz osnove promijenilo. Malo je zadrhtala i uhvatila se za ovratnik haljine. Upitao sam je li joj hladno – imao sam afganski šal u stražnjoj sobi – ali odmahnula je glavom. "Gospodine Ralston?"
"Da, gospođo?" prišao nam je.
"Hoćete li, molim vas, dodati moju torbu iz automobila?"

Sad sam ja bio na redu da zadrhtim kada je Ralston unio torbu, a ona ga uputila da izvadi nešto što je očito bilo u platnenom ovitku. Što bi to moglo biti ako ne Burton? Prešao sam prstima preko ljubičaste tkanine, otvorio naslovnu stranicu i nestalo je i posljednje sumnje. Krasan primjerak, iznimni Prvi koraci po istočnoj Africi, London, 1856. godine. Dodirnuo sam posvetu: Charlesu Warrenu, mojem najboljem američkom prijatelju Charlieju, u nadi da će nam se putevi opet sresti, Richard F. Burton. Potpis je bio iz 1860. godine.
"Ta je knjiga danas posebno rijetka", rekla je. "Čuvala sam je skrivenu, čuvala je godinama.
Koliko ja znam, još nitko nije našao primjerak s netaknutim zabranjenim dodatkom."
Zloglasni takozvani umetnuti dodatak. Otvorio sam 591. stranicu i našao ga tamo ubačenog, četiri stranice na latinskom. Sjećao sam se iz Brodiečine biografije da se u njemu nalaze stvari tako pohotne da su ih knjigovesci odbili staviti u knjigu.
"Seksualni običaji Somalijaca", rekla je. "Sve lijepo napisano, na užas i potajno uzbuđenje starih dobrih prijetvornih Engleza. Prsteni za penis, obrezivanje žena – sve one stvari o kojima se onda nije moglo govoriti, a danas ne znaju prestati."
"Burtona nikada ništa nije spriječilo da opiše ono što je vidio."
"Bez obzira na sve što je zbog toga proživio. Samo je nekoliko primjeraka preživjelo koliko ja znam."
"Kako ste vi uspjeli sačuvati ovog?"
"Imala sam sreće. Charlie je uzeo baš tu knjigu iz knjižnice da nešto pogleda. Bila je na katu, gdje je nitko nije tražio one noći kada je umro. Poslije ju je našla i sakrila moja majka. Čuvala ju je sve do svoje smrti, kada sam je otkrila među njenim stvarima.
Nekoliko bezvrijednih uspomena, nešto stare iznošene odjeće i ovo, samo je to ostalo nakon nje, ali meni je govorilo kako smo živjeli i tko smo bili."
Okrenuo sam stranicu svoje bilježnice. "Dakle, recite mi tko ste bili."
"Nikada nismo bili bogati, to vam mogu reći. Ali ničega nam nije nedostajalo, bili smo solidna srednja klasa dok je Charlie bio živ, iako su se tada ljudi uglavnom dijelili na bogate i siromašne, i srednja klasa je bila prilično malobrojna. U srednjoj se klasi tada sasvim dobro živjelo."
Opet joj se vratio sanjalački izgled. "Sve što je bilo dobro počinjalo je i završavalo s djedom. Kada sam bila mala, obožavala sam ga i poštovala. Prijatelji su ga zvali Charlie, ali naravno da je za mene uvijek bio djed; bilo bi svetogrđe nazvati ga bilo kako drukčije. Ali na moj osamdeseti rođendan, iznenada sam shvatila kako sam zapravo starija od njega kada je umro, znate, i zauvijek se zaustavio na sedamdeset devet. Tada mi je postao nešto poput dragog starog prijatelja, pa sam počela misliti o njemu kao o Charlieju."
"A vaš otac?"
"Moj otac..." tražila je riječ koju nije mogla naći. To se oduljilo i postalo neugodno. "Što želite znati? Pokušala sam voljeti svog oca... ali on mi to nije dopustio. Nije on bio loš... samo je bio slab."
"Je li pio?"
Vidio sam kako se iznenađeno trgla.
"Nisam vam pročitao misli, gospodo, to se jednostavno uklapa." Pokunjila se. Osjetila je kako je vodim prema mjestima koja je dugo izbjegavala. Napokon je odgovorila na moje pitanje. "Zbog njegova pića majka je završila u ubožnici nakon što je djed umro. Tamo je ona i umrla, sama, na odjelu za alkoholičare. Svi su oni poumirali u nekoliko godina – Charlie... mama... on."
Odlučio sam za sada ostaviti se opijanja njezina oca, ali ona je znala kako ćemo opet stići do njega. "Dakle, ostali ste sami na svijetu, s koliko godina?"
"Trinaest."

"I to je bilo u Baltimoreu?"
"Da, ali kada se mama razboljela, otišla sam njenom bratu u Boise, Idaho." "Kako je to ispalo?"
"Bilo je užasno. On je bio običan radnik; zarađivao je malo, pa je i njegova žena morala raditi kao pralja da prežive. Već su imali petero djece i najmanje od svega trebalo im je još jedno. Svi su me mrzili zbog toga iako mi to nikada nisu rekli, ali ja sam znala. Podnosili su me samo zato što sam im bila u rodu, a to su dobri ljudi u ono doba uvijek činili. Mrzila sam biti im na teret, pa sam nakon dvije godine pobjegla i više nikada nisam vidjela nikoga od njih. Sigurna sam da im je laknulo nakon toga."
Pogled joj je opet odlutao na ulicu, kao da se pokretne slike iz prošlosti projiciraju na staklu mojeg izloga. "Nitko od njih više nije živ, pretpostavljam."
"Možda i nije tako. Vi ste još tu."
Nakon duge stanke ponovo sam otvorio novu stranicu. "Što je bilo dalje?"
"Mnogo toga što vas uopće ne zanima. Recimo samo kako sam brzo naučila brinuti se za sebe i ostanimo na tome. Vratila sam se u Baltimore i udala za Gallanta 1916. godine. Cijeli sam život imala krasnu osobinu da idem od nemila do nedraga, pa je i taj put bilo isto. Nije više važno, davno je to bilo. Recimo samo kako se Gallant nije ponašao u skladu sa svojim imenom."
Načinila je nervozan pokret. "Pričajmo o nečem drugom. Bila su to teška vremena i nerado ih se sjećam. Gallant ionako s ovom pričom nema ništa. Pitam se jesam li ikada izgovorila riječ knjiga dok sam bila u braku. Ali nikada nisam prestala misliti na njih. Bile su mi na umu sve te teške godine."
"Čini se kako ih je bilo prilično. Teških godina, mislim."
Ispustila je zvuk nalik na smijeh. "Srce, od mojih bi ti se priča dlanovi naježili. Dvadesete nisu ni približno bile tako loše; imali smo mi svojih trenutaka, a i nešto novca. Ali Tucker je sve izgubio kad i ostali, 1929. godine. Onda je... umro... a ja sam živjela u kartonskoj kutiji na smetlištu cijelu zimu 1931. godine. Smetlište je bilo jedino mjesto na koje nisu zalazili policajci. Svake sam večeri lijegala uz miris pokvarenog mesa u nosnicama, slušajući štakore kako trčkaraju okolo. Sve što sam imala bio je maleni srebrni ključ od pretinca sefa u kojem sam čuvala svoju knjigu. Ali kakve to veze ima danas? Preživjela sam i još sam tu, pedeset osam godina nakon što je Tucker Gallant završio u rukama dvojice grobara."
Teško je progutala i zagledala se u mračni dio knjižare. "Ono najteže je misliti o tome kakav je moj život mogao biti da knjige nisu nestale. Znajući sve to vrijeme kako su bile namijenjene meni."
"Što biste učinili s njima, prodali ih?"
"Ne bi to bilo lako. Bile su bitan dio mog života." Slegnula je ramenima. "Ali kada ste dovoljno gladni, prodat ćete sve. Sigurno onda nisu vrijedile koliko danas, ali kladim se da bih dobila poštenu sumu čak i u tridesetima. Možda sam se mogla školovati tim novcem. Oduvijek sam željela studirati. Voljela učiti..."
"Studirati što?" "Smijat ćete mi se."
"Neću, obećavam. Sigurno se neću smijati."
"Sada to tako luckasto zvuči, ali uvijek sam željela studirati nešto veliko. Poput filozofije." Zakolutala je očima na svoju izjavu. "Baš svašta, filozofija. Od svega na ovom svijetu."
Ja se nisam smijao, ona jest.
"Pitam ja vas, gospodine Janeway, jeste li ikada čuli nešto tako luckasto?"
Ušla su dva yuppieja, bogatuni iz Teksasa koji kroz Denver prolaze jedanput godišnje i neko sam im vrijeme pokazivao skuplje primjerke novijih knjiga. Pokupili su brdo stvari kojih sam se jako

rado riješio, i ne pogledavši dva savršena Marka Twaina, a plativši gotovo isto za Larryja McMurtryja, Huntera S. Thompsona i još nekolicinu njih čija će se imena zaboraviti dok svijet i dalje bude čitao starog Clemensa†. Ralston je gledao kako odvajaju osam novih stotica iz debelog svežnja i nestaju niz ulicu s vrećicom knjiga.
† Pravo ime Marka Twaina.
"Čovječe, bavim se pogrešnim poslom." "Pa sad, ne ide to uvijek tako."
"I ne treba."
Prošao je skoro cijeli sat otkako sam razgovarao s gospođom Gallant. Izgledala je iscrpljeno, buljeći ni u što širom otvorenih očiju. Mislio sam: Bože, kako bih se volio ušuljati u tvoje misli, ali ako bih trebao izabrati samo jednu stvar, poželio bih se naći tamo gdje je njezin djed umro. Imao sam nekakav čudan, kavalirski osjećaj da bih joj tada spasio život: ovako ili onako, spriječio bih njezina oca da proda te knjige.
"Gospođo Gallant." Privukao sam stolac bliže njoj. "Znam da ste umorni, ali možemo li još malo porazgovarati o vašem ocu?" Iznenada je zarila lice u ruke i zajecala. Dodirnuo sam joj rame. Sjedili smo tako neko vrijeme, a kada je malo kasnije bila spremna, ispričala mi je što se dogodilo. Naravno da je stari gad prodao knjige, njemu one nisu ništa značile. "Nikada u životu nije pročitao knjigu", rekla je. "Nije ga uopće bilo briga. Dobio je trideset dolara za sve i propio ih za tjedan dana."
"Postoji li ikakva potvrda ili račun?" "Ja nisam vidjela ništa."
Naravno da nije. Tko bi se trudio oko računa za posao od trideset dolara? Ali ako je novac promijenio vlasnika, sve je bilo pravno čisto i tko bi nakon osamdeset godina mogao tvrditi suprotno?
"Rekli su mu da ne vrijede ništa – da su te knjige zrele za smetlište. Zar to onda nije prijevara? I kakvo je pravo on imao da ih proda? Nisu bile njegove."
I to je bilo pravno nejasno. Što je zakon 1906. godine, dok žene još nisu ni glasale, mogao reći o pravu muža da proda ženino vlasništvo? Još preciznije, što je zakon u Marylandu propisivao u tim prosvijećenim danima?
Osjetio sam kako me hvata glavobolja. Trebalo je pitati još mnogo toga, ne nadajući se mnogo čemu od odgovora, ali ipak je trebalo pitati. Još sam nešto zapisao i kada sam podigao pogled, gospođa Gallant tresla se u stolici. Stavio sam joj ruku na rame, a tu se stvorio i Ralston, čvrsto je prihvativši. "Za sada je dosta, Janeway", rekao je, i s njim se nije dalo šaliti; razgovor je završen.
Dogovorili smo se što ćemo dalje. "Ona ide u moju kuću", rekao je Ralston. "Nije to Hilton, ali imat će mir dok se Denise ne vrati." Pomogli smo joj do automobila. Ralston mi je dao papirić s telefonskim brojem i rekao da ga nazovem kasnije. Nagnuo sam se i rekao joj kroz otvoren prozor: "Posljednje pitanje, gospođo. Imate li ikakvu ideju o tome tko je kupio te knjige?"
"Naravno da imam. Njemu je trebao novac i prodao ih je najbližem knjižaru."
Evo je napokon, prva zraka nade u ovoj do sada prokleto beznadnoj priči. Ako je trgovac knjigama kupio cijelu knjižnicu za trideset dolara, čak i po znatno nižim cijenama iz onog vremena, to je i te kako bila vraška prijevara. Ali kakve to veze ima danas? Kao i Richard Burton i Charlie Warren, kao njeni majka i otac, smetlar i njegov konj, Gallant, rođaci iz Boisea i svi ostali, tako je i taj knjižar već dugo mrtav.
Onda je ona rekla nešto što me udarilo poput pljuske. "Kada sada mislim o tim knjižarima, tim Treadwellovima, kako mogu živjeti znajući za sve?"
Nagovještaj prezenta privukao mi je pažnju.

"Gospodo Gallant... želite li reći kako ta knjižara i danas radi?"
"Naravno da radi, tamo je oduvijek. Zar nikada niste čuli za Treadwellove? Banda lopovska, samo se takvi rađaju već generacijama u toj porodici."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:27 pm





5
Da sam više putovao, možda bih i znao ponešto o Treadwellovima. Knjižar koji putuje okolo uvijek pokupi lokalne tračeve, a onaj koji je stalno na putu na kraju zna sve o svima. Glasine se brzo šire, a knjižari vole podijeliti tajnu s kolegom u kojeg imaju povjerenja. Trebao mi je jedan sat da nazovem šest knjižara diljem zemlje koje sam znao i dobijem nekoliko stranica bilješki o knjižari Treadwell. Imao sam adresu, telefonski broj i dobar opis njezina izgleda. Na Žutim stranicama hvalila se s dva milijuna knjiga na tri prostrana kata u staroj zgradi od cigle na Istočnoj aveniji, odmah do južnog Broadwaya, u starom dijelu Baltimorea, tamo gdje je bolnica "Johns Hopkins". Proteklih sam godina bio u tolikim sličnim knjižarama da sam je mogao dobro zamisliti. Tamna stubišta, škripavi podovi, uski prolazi, duboke prašne police. Knjige u dva ili tri reda, naslagane jedna na drugu, natrpane po vrhu prepunih polica, uz dodatne količine po podu i drugdje. Knjige o svakoj stvari koje se možete sjetiti i neke o onima koje nikome ne bi pale na pamet. Po stražnjim redovima takvih knjižara ležale su knjige koje nitko desetljećima nije ni dotakao.
Povijest knjižare bila je živopisna i duga. Protezala se do samog početka dvadesetog stoljeća i obuhvaćala generacije knjižara, počevši sa starim Deadrickom Treadwellom, kraljem svih lupeža u svijetu knjiga na prijelazu stoljeća. Ugled Treadwellovih u svijetu knjiga uvijek je bio upitan. "Platit će kao i svi drugi, natječu li se protiv knjižara, kada su knjige dobre", rekao je knjižar iz D.C.-ja koji ih je dobro znao. "Ali kada nadu nekog jadnika koji ništa ne zna, a naslijedio je brdo knjiga... pa, neću ja nikoga nazivati lopovom... recimo samo kako sam čuo priče i neka na tome ostane."
Dok je počinjao, stari Treadwell prodavao je knjige u raznoraznim zabačenim špelunkama. Ranih tridesetih unajmio je zgradu u Istočnoj aveniji, uz mogućnost kasnije kupnje. Očito je imao u vidu veće stvari i uskoro su on i sinovi kupovali knjige na veliko po cijeloj Istočnoj obali. Bili su pohlepni, nezasitni otimači u svijetu knjiga. "Samo Bog zna koliko se knjiga koje se danas smatraju klasicima i prodaju za tisuće dolara onda prodavalo za sitniš", rekao je jedan trgovac. Pripadali su samo-prodaj školi: kupi jeftino, prodaj jeftino, zgrabi gotovinu, kreni dalje i opet kupuj.
Volim takve knjižare; mogu potrošiti sate i tisuće dolara u takvim prašnim, slabo osvijetljenim jazbinama. Ali one su sve više ugrožene porastom najmova prostora u središtu gradova, za koje se smatra kako zbog mnogo ljudi koji tuda prolaze i trebaju donositi mnogo novca. Uskoro će postati poput junaka knjiga o starom Jugu Margaret Mitchell, samo gotovo zaboravljen san.
Prvi Treadwell očito je to predvidio prije nekoliko desetljeća. Kupio je zgradu i omogućio sinovima i njihovim sinovima da tamo razvijaju posao. Preživjeli su slom burze potkraj dvadesetih, ratne godine bile su dobre, one nakon njih još i bolje. Druga je generacija pomrla, stigla je treća. Neki su ostali u poslu; većina je otišla, barem su se tako nadali, u neki bolji biznis. Današnji vlasnici i direktori su braća iz četvrte generacije, Dean i Carl Treadwell. Obojicu mi je opisao knjižar iz Chicaga. "Dean je velik, krupan momak s bradom", rekao je moj prijatelj. "Carl je manji, tiši tip, ali s njim imaš dojam kako u njemu uvijek nešto kuha – uglavnom ljutnja i poneka dobra zamisao. Carl ostavlja dojam tihe vode koja brijege dere, dok je Dean više za druženje, onako narodski tip. Dean se voli praviti naivčinom; ali ne daj se zavarati, obojica su lukavi ispod tih glupih maski koje nose. I znaju dosta o knjigama."
Možda je i bilo tako, ali u ovoj su generaciji Treadwellovi iznenada upali u teškoće. "Carl je krivac", rekao mi je kolega iz Washingtona. "Ovdje se to ne zna, ali upao je u loše društvo, kockare,

lopove, baltimorsku mafiju. Gangsteri možda već imaju udio u knjižari. Čuo sam kako je Carl lani ostao bez gaća na pokeru."
"Morao bi češće putovati", rekao mi je prijatelj iz Chicaga. "Svi znaju Treadwellove."
Sljedeći sam sat mozgao o svemu što sam saznao. Oduvijek su postojali pokvarenjaci medu nama. Kako je to lijepo rekao jedan stari knjižar. Svaki grad ima trulu jabuku. Nekada je to očiti prevarant koji šarmira sve oko sebe. To može biti hladnokrvni tip koji će mirno izići iz knjižare s deset tomova Conana Doyla naguranih u hlače, pod košulju i bilo gdje, bezobzirno gužvajući potpisane dragocjenosti i odmah ih prodati nekome tko će biti sretan da u pola cijene dođe do njih, ne pitajući ništa. Nekada je to kolega koji bi morao prepoznati ukradenu robu. Imaju oni više lica nego glumci. Klinac slatke face koji umata bezvrijedna izdanja u platnene uveze i prodaje ih kao prave dragocjenosti. Nekada su to otpadnici, stručnjaci za stvaranje neugodnosti čije se knjižare nalaze u prtljažniku automobila. Može to biti bilo kakva osoba, ali zbog jedne karakterne greške ostaju s one strane dobrog poslovanja cijeli život. I nikada se ne mijenjaju. Dok sam ulazio u tajne posla, shvatio sam koliko je u njemu sve nedorečeno. Mnogo ovisi o točki s koje se promatra i netko zlonamjeran uvijek može pronaći grešku. Koliko se mora najmanje platiti da nešto ne bi bila čista pljačka? Treba li ukazati na to da neka knjiga od dvije stotine dolara uopće nije tražena, a ona druga jednako vrijedi, ali je svima zanimljiva? Koliko treba oduzeti zbog stanja u kojem je knjiga i koje standarde pritom koristiti? Nerado to priznajemo, ali onaj prevarant ima mnogo toga zajedničkoga s nama ostalima. Do kojeg je stupnja stigla njegova pokvarenost, teško je odrediti, kao i to koliko je tko stvarno pošten.
Nije ni čudno što je trgovina knjigama tako plodno tlo za razvoj svakakvog otpada; čudnije je što ga nema i više. Većina trgovaca plaća trideset do četrdeset posto, novac u ruke, što je sasvim pristojno, računajući troškove. Mnogi umanjuju procjenu jer se nekad čeka godinama dok se knjige ne prodaju. A neke možda neće prodati nikada. Ali ipak će jedna stvar uvijek dijeliti poštenog trgovca od prevaranta: mi nikada ne lažemo, ni kada kupujemo ni kada prodajemo, a oni uvijek lažu – na početku, na kraju i u sredini.
Kako je samo moj život mogao biti drukčiji. Tek me jedna sitna osobina spriječila da ne postanem ono što sada prezirem. Mogao sam se obogatiti da nisam bio pošten. Rijetko sam viđao Vincea Marranzina posljednjih godina, ali ta mogućnost nikada nije prestala postojati. Nedavno je izišao iz bijesnog auta s tipom opaka izgleda uz sebe. Otvorio sam vrata, skrivajući nelagodu koju sam osjećao, a Vince me zagrlio poput nekog kuma iz romana Marija Puza. Potapšao sam ga po leđima. Još je bio čvrst i mišićav, a ožiljak na licu mu se produbio, tamo gdje ga je nekad davno razrezala razbijena pivska boca nekog mladog razbojnika. Kada sada mislim o njemu, njegovi me ožiljci podsjećaju na Richarda Burtona.
Tjelohranitelj je čekao na pločniku dok smo mi razgovarali. Sada su ga zvali Vinnie, ali za mene je još bio Vince. On nije zaboravljao dugove i mogao sam ga zvati kako sam htio. Samo me ti možeš zvati starim imenom, Cliffie.
Znao je kako se uz njega osjećam neugodno. Ali morao je doći; vidio je novinske članke o mojim stradanjima i želio mi je pomoći.
Pogledao je oko sebe i rekao: Sviđa ti se sve ovo s knjigama? Da, sviđa.
Želiš li kupiti neke prave knjige?
Ne znam, Vince. Što bih trebao učiniti da ih dobijem?
Samo mi dopusti da ti uvalim tu i tamo neki poslić. Sada imam nešto, može se obaviti za tjedan dana. I zaraditi pedeset, čak i sedamdeset pet tisuća. Pa kupuj kakve god knjige hoćeš s tom lovom.

Pa, rekoh, i to bi se moglo nazvati nekim početkom.
Ali ljubazno sam odbio i ne saslušavši o čemu se radi.
Vince me zbunjeno pogledao. Hej ti, ti veliki klipane, kada ćeš mi dopustiti da izravnamo račune?
Nema se što ravnati, Vince. Ništa mi ne duguješ.
Ali ja sam mu jednom spasio život i on je samo tužno odmahnuo glavom. Čovjek poput Vincea takvo nešto nikada ne može riješiti samo riječima.
Stisnuo mi je nadlakticu. Jak kao i uvijek, ha, Cliff? Kladim se da bi te isprašio.
Nasmijao sam se. I ja bih se kladio na tebe.
Kada sam digao glavu, već se smračilo. Bilo je pet i petnaest, a od lirin ni glasa. Pomirio sam se s tim da neće doći. U Baltimoreu je bilo dva sata više, vjerojatno prekasno da bi se nazvali Treadwellovi – pod pretpostavkom da smislim neku dobru izliku ili nešto što bih mogao reći a da ne zvuči glupo. Vratio mi se stari policijski refleks: htio sam čovjeku čuti glas, pa sam uzeo telefon i okrenuo broj.
Zvonilo je, pet puta... šest. Nema nikoga, kao što sam i mislio, ali nije ni bilo važno. Onda se s druge strane začuo klik i ženski glas.
"Halo, Treadwellovi." "Je li Treadwell tamo?" "Kojeg trebate?"
"Kojeg god mi možete dati."
Rekla je: "Samo malo, dragi" i stavila me na čekanje. Pa sada sam krenuo; nije mi preostalo ništa drugo nego čekati. Nije bilo nikakve pozadinske glazbe, ništa osim mrtve tišine u slušalici. Koliko sam puta radio isto kao policajac, jednostavno nazvao ne smislivši ništa unaprijed i samo podliježući impulsu? Nekada bi ispalo sasvim dobro, a ako je kod ovih tipova i postojao razlog za pristup u rukavicama, ja ga nisam znao.
Mnogo minuta poslije opet je kliknulo i začuo se slab šum. Gotovo istovremeno muški je glas rekao: "Dean ovdje."
"Bok, Dean", rekao sam svojim najljubaznijim glasom. "Uputili su me na tebe kao mogući izvor za neke knjige koje tražim."
"Pa, tko god da te je uputio, jedno je pogodio – ja imam knjiga. Kupuješ li na kilograme ili na tonu? Ili te zanima nešto posebno?" Ljubazno sam se nasmijao. "Zadnje što sam kupovao na tone bili su priručnici o poteškoćama kod erekcije."
Tiho se nasmijao u slušalicu, škripavim zvukom koji je zamijenio isprekidani pušački kašalj. "Prijatelju, ako imaš poteškoća s tim, nema te knjige koja će ih izliječiti. Možeš slobodno odsjeći taj svoj stari krastavac i pokloniti ga studentima medicine."
"Bože, Dean, ne zaključuj prebrzo. Ta je knjiga trebala mom prijatelju." Opet se nasmijao. "Ma dobro. Dakle, kojeg vraga trebaš od mene?"
"Priča se da bi se kod tebe mogle naći neke knjige Richarda Burtona. Govorim o pravim vrijednostima, znaš već kojim." Mislim da je šutio isuviše dugo da bi bilo slučajno. Opet se nakašljao i rekao: "A gdje si čuo te glasine?"
"Znaš već... ljudi pričaju. Bitno je samo je li to istina."
Ovaj je put odšutio za čitavu pauzu u baseballu. Nakon nekog vremena upitao sam: "Dean? Jesi li još tu?"
"Tu sam. Samo se pokušavam sjetiti što bi se moglo pronaći. Imamo mi ovdje mnogo knjiga, druškane. Davno sam prestao pokušavati sve ih zapamtiti."

"Mislim kako je ove jako lako zapamtiti. Imaš sobu za dragocjene knjige, pa nekako mislim kako bi trebao znati što je unutra, zar ne? Ono, nije to nešto poput dva milijuna ostalih knjiga po policama."
"Lako je tebi pričati. Imaš li ti dva milijuna knjiga?" "Hvala Bogu, nemam."
Čekao sam. Čuo sam kako pripaljuje cigaretu. Kako otpuhuje dim. "Odakle zoveš?" "Na putu sam. Pokušavam odlučiti vrijedi li vremena i truda putovati sve do obale." "A stvarno si ozbiljan kupac?"
"Dovoljno ozbiljan da ti uljepšam dan." Odlučio sam se za malu laž u dobru svrhu. "Možda i cijeli mjesec, ako imaš ono što tražim."
"Mogli bismo imati još nešto, nisam sasvim siguran."
Još? Prokleto bitna riječ, pomislio sam. Rekao je: "Moram provjeriti, pa ću te nazvati. Kako se zoveš?"
Jebiga, pomislio sam; da vidimo na čemu smo. "Cliff Janeway." "Onaj iz Denvera?"
"Ne mogu vjerovati da je priča stigla tako daleko."
"Aha. Mogao bi mi reći tko ti sređuje vražje medijske poslove." "Ime mu je Srećko. Prezime Glupan."
"I meni bi on mogao pomoći."
"Možda to radi upravo sada", rekao sam uz finu mjeru arogancije.
"Pa, to tek treba vidjeti. Siguran sam da znaš da ako imam nešto od toga, nema knjižarskog popusta. Ne bih htio da prevališ taj put misleći kako ćeš moći zaraditi preprodajom."
"Naviknuo sam na to. Nisam ni u Bostonu platio veleprodajnu cijenu." "Dakle, gdje smo sada? Želiš me opet nazvati?"
"Naravno. Samo reci kada." "Recimo sutra, u isto vrijeme."
"Dogovoreno. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s tobom, Dean."
Sada je bio sumrak, početak mojeg dugog putovanja kroz mračnu noć. Za sada sam s Treadwellovima bio gotov. Nisam htio stati, ali zaustavilo se samo, izazivajući mi nezadovoljstvo. Nije mi se išlo kući. Nisam htio nazvati nekog prijatelja, pogledati film, riješiti križaljku. Bio sam prokleto siguran da ne želim sjediti u kafiću punom nepoznatih ljudi, pogotovo kada to usporedim s blistavom prisutnošću Erin d'Angelo. Kada mi se ne da ništa drugo, obično se bavim knjigama, ali te noći nisam htio ni to.
Zapravo, nisam znao što hoću. Činilo mi se da sam u svom knjižarskom životu stigao do velike prekretnice. Kad sad razmišljam o tome mislim da je to bilo moje prvo pravo krštenje, da sam tada puno ozbiljnije zagazio, za razliku od onog nasumičnog skoka kojim sam upao u trgovinu knjigama ravno iz odjela za umorstva. Danas mi se čini kako me je tih pola godine odredilo. Čak i tada činilo mi se kako se moj posao kreće u nekom novom smjeru, iako sam u dugim satima nesanice često sumnjao da ću ikamo stići. Tako nekako se valjda osjeća pisac dok se bori s pisanjem knjige. Mislim da je Doctorow jednom rekao o pisanju: da je to kao voziti auto noću negdje daleko i sve što vidiš je ono što osvijetle tvoji farovi, ali na taj način ipak stigneš do kraja puta. Možda je i trgovina knjigama nešto slično. Uvijek sam sporo učio, ali već sam doživio iznenadne trenutke spoznaje, nakon mjeseci neuspješnih pokušaja da shvatim neki sitni dio svijeta oko sebe. Aha! Sada znam! Ponekad bi mi dah zastao kad bih pomislio kako je sve jedan veliki skok u nepoznato. Sve to bilo je najizraženije u ona dva tjedna 1987. godine. Kupio sam Burtona, za kojega sada znam da je sve pokrenuo. Millie, moja

pomoćnica, bila je na ljetovanju i bio sam prisiljen baviti se dosadnim poslom vođenja knjižare. Richard Burton me zapalio, stara gospođa Gallant uznemirila, ali na razini svjesnog osjećao sam samo da bih mogao raditi do zore; to, i pitanje kako objasniti Deanu da sam mu lagao kada ga sutra nazovem.
Moj radni prostor obično je stražnja prostorija, ali onako osamljen želio sam biti negdje gdje barem dopiru svjetla s ulice. Donio sam neke stvari i sjeo za pult, ali nisam se mogao usredotočiti na posao. Buljio sam u kataloge i dugo samo sjedio čekajući da mi se raspoloženje promijeni.
Svijet knjiga tada je bio drukčiji. 1987. godine čak i za najmanji problem s knjigama trebalo se pomučiti. Bili su to tek počeci interneta; golema, potpuna promjena koja nas je snašla tek se začela i nitko nije znao kako će se luđački razvijati. Osobine i vrijednosti pojedinih knjiga trebalo je tražiti na stari način, u bibliografijama i specijaliziranim katalozima, a i uz njih je na koncu često trebalo jednostavno nagađati. Sustav je nagrađivao znanje: izložiš knjige i vrebaš priliku, a ako drugi knjižar zna više od tebe, zaradit će na tvojim greškama. Danas bilo koji musavi kreten može zaviriti u kompjuter i odrediti cijenu. Je li ona odgovarajuća, radi li se o istom izdanju – nekada najvažnija pitanja danas gube na važnosti, jer sitni prodavači, staretinarnice pa čak i buvljaci po internetu glume knjižare. Mnogi vole reći kako je internet pružio jednaku priliku svima, ali sve što je učinio je unošenje nereda u osjetljivo područje određivanja pojedinačnih cijena. Sada se igra ne obazirući se na ičija prava. Procjenjuje se bez provjeravanja referentnih izvora i ne plaća se koliko bi trebalo. Nudi se i prodaje, cijena je jedina o čemu se misli. Kompjuter je možda pružio svima jednaku priliku na određeni način – to je odličan način da se sazna što ljudi diljem svijeta traže i plaćaju za pojedine knjige – ali ma kakvo obilje podataka se nudilo u ovo blagoslovljeno doba, ne može se pouzdano naći onaj koji će odrediti koje je prvo američko izdanje Sto godina samoće pravo.
U tim ranim godinama interneta na svoj sam stol stavio epigram: Ako budala bulji u nešto, apostol neće ni pogledati. To je prije dva stoljeća smislio njemački mudrac po imenu Lichtenberg, ali mislim kako za kompjutere vrijedi i danas.
Upravo sam iz obližnje pizzerije naručio večeru kada sam začuo kucanje po prozoru. Okrenuo sam se i ugledao nju, oličenje glamuroznih ljepotica iz starih žurnala. One nevjerojatne oči. Ono krasno nasmiješeno lice, tako puno nestašluka. Skočio sam na noge i prevrnuo stolicu. Moje je ludo srce također poskočilo, onako snažno kao samo jedanput prije. Velika pustolovina ljubavi, opasnija i uzbudljivija od čovjeka s pištoljem; ja sam već prestao očekivati je ikad više.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:28 pm





6
Spetljao sam se s ključevima i ispustio ih na pod. Nagnuo sam se da ih podignem, promašio u mraku i zamalo pao i sam. Morao sam se vratiti po njih, pipajući po podu. Cijela moja predstava bila je daleko od sigurnog nastupa koji sam čuvao za suprotni spol. Stajala je vani, glumeći veliko nestrpljenje. Gledala na sat. Lupkala nogom dok sam ključem gađao ključanicu i otvarao vrata.
"Žao mi je, zatvoreno", rekao sam povrativši sigurnost.
"Nije bitno, ja sam samo službenica gradskog plina, došla sam vam očitati brojilo."
Zamalo sam se nasmijao, ali na vrijeme sam to prikrio lažnim kašljem. "Budite brzi, očekujem nekog."
"Nikog posebnog, rekla bih po tome kako izgledate."
"Očitajte to brojilo, gospođice, i suzdržite se od modne kritike. Imao sam težak dan." "Očito. Ništa od bijelog sakoa."
"Nosio sam ga dok ružičasti karanfili nisu ostali bez zraka i pozelenjeli oko škrga. Onda je došao trenutak kada sam morao priznati da djevojka iz mojih snova neće doći."

"Nemate dovoljno povjerenja. Odmah sam vas pročitala. Samo riječi, ništa djela." "Moja je vjera bila kao stijena gibraltarska do prije jednog sata."
"To ni približno nije dovoljno, s obzirom na to što sam od vas očekivala. Po vašoj odjeći sudeći, idemo na neko otmjeno mjesto. Burger King ili ćevapi? Mogu li ja izabrati?"
"Zapravo, ja sam upravo... naručio pizzu."
Na to se glasno nasmijala.
"Siguran sam da je mogu otkazati, nema ni minuta kako sam je naručio."
"Pizza! Kladim se da ste naručili samo jednu."
"Mogu naručiti još jednu", rekao sam najnevinijim glasom koji sam postigao.
Duboko je uzdahnula. "Baš biste i mogli. O, kavaliri, gdje ste? Mogu vam slobodno reći, gospodine, sir Richard Burton večeras neće dobiti suparnika."
Razgledala je moje police dok sam ja telefonirao. "Bez slanih inćuna", viknula je gledajući novije knjige.
Stvorio sam se iznenada pokraj nje. "Kako je završio posao?"
"Izgubili smo, ali to smo unaprijed znali. Bilo što drukčije bilo bi poput pravog šoka. Sada imamo nešto zbog čega se možemo žaliti i maknuti se iz tog kaubojskog raja."
"Želiš mi pričati o tome?"
"Možda neki drugi put. Sada sam toliko sretna što više nisam tamo da ne želim ni misliti na to. Dovezla sam se ravno iz Rock Springsa. Od sinoć sam na godišnjem... tri krasna tjedna za pisanje, razmišljanje i oporavak."
Nakon nekoliko sekundi rekla je: "Mislila sam nazvati oko tri sata, za slučaj da stvarno sjediš ovdje u nekom glupom sportskom sakou. Onda sam se predomislila, ovako je zabavnije. Stići nakon što potonu sve nade. Provjeriti jesi li još tu. Malo te mučiti. Kako mi ide za sada?"
"Uspjela si me prokleto dobro naljutiti, ako baš moraš znati."
"Miranda te je trebala upozoriti, ja sam revna članica Anonimnih luđaka. Mi munjeni na svijet gledamo kao na jednu veliku ludnicu. Naš je cilj smijati se svemu. Ne pronađem li nešto smiješno u ovom kaosu, morala bih plakati, a to mrzim. Zato se rugam bogaljima. Pričam politički nekorektne viceve. Gazim one koje su već zgazili." Trenutak poslije rekla je: "Samo se šalim."
"Znam."
"I mislila sam. Još od početka izgledaš mi lud kao i ja."
"Pogotovo kada se usporedim s krasno uštogljenim tipom kojeg si vozila one noći." Kada na to nije odgovorila, dodao sam: "Jesam li to povrijedio profesionalni ponos?" "Je li to važno?"
"Naravno. Gospodin Archer može biti kreten svjetskih razmjera, ali više ne osjećam tako snažnu želju da o tome govorim."
"Zbog mene se ne moraš suzdržavati. Samo imaj na umu da pratilja koja loše govori o svojim klijentima uskoro više nema o kome pričati. Pa ću se suzdržati od iznošenja mišljenja o njemu."
"Što god kazala, neće otići dalje od mene."
"U tom slučaju, da, Archer je jedna od najumišljenijih guzica koju su zli vjetrovi New Yorka ikada nanijeli do mene."
"I ma kako mi to bilo teško reći, on je zapravo jako dobar pisac. Jedan od suvremenih koji mi se najviše sviđaju..."
"Dok ga nisi sreo."
"Da, to mu je prilično umanjilo privlačnost. Zašto ti uopće vozikaš pisce okolo?" "Zar ti Miranda nije objasnila? Rekla mi je da si pitao."

"Miranda se nije baš iskazala kao netko kome se smiješ povjeriti."
"Ma, nema veze. Upala sam u taj posao s piscima davno, da nešto zaradim dok sam studirala.
Sada kada mi ne treba novac, vjerojatno to radim radi intelektualnih izazova."
"Dakle, ako voziš pisca Dijete za gladuše, ili onog koji je napisao šest načina da zaradite u atomskom ratu, kakav je to intelektualni izazov?"
"Takve ne vozim."
"Sigurno je lijepo moći birati."
"Vlasnica agencije postala mi je dobra prijateljica. Kada vidim što se nudi, mogu zatražiti onoga tko mi se učini zanimljivim."
"Ali si se ovaj put nasukala s Archerom." "Ne, sama sam ga tražila."
"Sigurno ne zbog njega kao takvog. Valjda zato što je stari sučev prijatelj." "Ne sjećam se da sam to spomenula. Prebrzo zaključuješ."
"Pokušavam te smjestiti na pravo mjesto u svemiru, a ti mi uopće ne pomažeš. Želiš li reći kako si znala da je Archer umišljena guzica, a ipak ga htjela voziti?"
"Život piše romane, zar ne?"
Pronašla je neku prašinu, obrisala je i rekla: "Ovdje fali ženska ruka."
Prije nego što sam odgovorio, nastavila je "Ako te večeri nisam željela upoznati Archera, tko bi drugi mogao biti u pitanju? Samo Bog zna da to nisi mogao biti ti."
Rukom sam pokazao kako mi srce jako tuče i to ju je nasmijalo. Rekla je: "Srela sam se s gospodinom Archerom nekoliko puta prije. Živjela sam kod Leeja i Mirande nekoliko godina dok sam bila mlada, pa sam stekla prilično dobru sliku o tome kakav je. Zar ti Miranda to nije rekla?"
Napravio sam pokret koji je govorio ne sjećam se.
"Dakle, nemoguć si."
"Ovisno o tome na što misliš." Pročistio sam grlo. "Onda, kako to ide kada misliš da će ti se neki pisac svidjeti, a onda ga ne možeš podnijeti?"
"Pokušavam ostati na visini. Nekada je to teško, ali sjetim se za koga radim. Kao što si ti one večeri mislio na Leeja i Mirandu dok si bio u iskušenju da Archera nazoveš kako si ga već htio nazvati.
Nikada ne dovodim agenciju u nezgodan položaj." "Dakle, sama biraš poslove i ipak završiš s Archerom?"
"Budi dobar prema meni i jednog dana ti možda kažem zašto."
"Usredotočimo se onda na nešto drugo, kako to već govorite vi odvjetnici. Možeš razgledati knjige, a ja ću se spustiti niz ulicu i donijeti nam neko jeftino vino koje će se slagati s gala večerom pred nama."
Kupio sam bocu dobrog vina, ali prodavaonica koja je uvijek imala otvarače za boce te me noći iznevjerila pa sam se morao zadovoljiti jeftinim vinom s navojnim zatvaračem. Zadržao sam i onu bolju bocu kao dokaz dobrih namjera, ali znao sam da me čeka zadirkivanje. Ništa novo.
Jeli smo u prednjoj prostoriji uz diskretno svjetlo, za slučajne prolaznike samo dvije sjene u polumraku. Prošla nas je volja za zadirkivanjem i trenutno smo pažljivo ispitivali jedno drugo. Piše li ona stvarno roman? Da, i to jako ozbiljno shvaća, već je napisala pedeset tisuća riječi od jučer. Ne treba joj mnogo sna, pa je imala vremena za pisanje usred tmurnih noći tamo u Rock Springsu. Pravni poslovi ispunjavali su joj dane, a večeri je često provodila kao pratilja u službi Lise Beaumont, koja je osim nje zapošljavala i neke druge žene koje su bile voljne uskočiti po potrebi.
Oduvijek je voljela knjige – nove, stare, nije bilo važno. Još je kao klinka sanjala da će se

baviti poslom koji sada ja radim. "Davno sam upoznala nekog tko mi je pokazao draži starih knjiga. Želio je biti trgovac rijetkim knjigama, poput tebe." A kako meni ide? Kako to stvarno izgleda u tom poslu? Sigurno može biti dosadno, ali nikad ne znaš što se može dogoditi sljedećeg trenutka i pretvoriti dan u poseban doživljaj. Nagnula je glavu s velikim zanimanjem – na primjer, dogodi se... što? – i odjednom sam joj pričao o gospođi Gallant, cijelu prokletu priču koja je počela mojim odlaskom u Boston.
"Uf, rekla je kada sam završio. "Što namjeravaš napraviti za nju?"
"Što god je u mojoj moći, iako sumnjam da će to biti mnogo. Osamdeset godina je previše vremena."
"Previše vremena", ponovila je. "Ali zar ne bi bilo sjajno kada bi uspio pronaći te knjige?" "Naravno. Još sjajnije bilo bi usput dobiti Nobelovu nagradu."
"Nemoj se šaliti. Možeš uspjeti, ako su knjige još na okupu. Onda bi se mogao povući na vrhuncu slave. Što bi se još moglo napraviti nakon toga?"
"Samo sitnice, poput zarađivanja za život."
"To je problem današnjeg svijeta: naglasak se previše stavlja na novac." "Govoriš kao netko tko ga ima na bacanje."
"Ne zanovijetaj, Janeway. Upravo ti sastavljam statut firme." Vratili smo se pažljivom ispitivanju. Da, rekla je naglašavajući kako je to gnjavi, uštedjela je nešto novca. Waterford, Brownwell, Taylor i Waterford plaćali su je dobro, dali joj ured na dvadeset trećem katu s pogledom na planine i pustili glas kako je na dobrom putu da postane partner. Sviđala im se, činili su sve što su mogli da bude zadovoljna, ali njeno srce vuklo je na drugu stranu. "Pitam se kako bi mi se svidio tvoj posao."
Tko bi to mogao znati? Neki jako pametni ljudi nikada nisu uspjeli – nisu znali prepoznati zaplet skriven među redovima ili dramu kada se stvarno vrijedna knjiga pojavi pred njima. Citirao sam joj Rosenbacha – nokautirati protivnika u boksačkom meču nije ništa u usporedbi s uzbuđenjem koje se doživi kada se netko nokautira u borbi za knjigu – i ona se nasmiješila. Ali u svijetu knjiga ima i mnogo tiših užitaka. Sama njegova beskrajna priroda. Neizbježnost iznenađenja, čak i kod stručnjaka. Iznenadna otkrića, prozori u prošlost koji se otvaraju bez upozorenja i strasno zainteresiraju knjižara za nešto sasvim novo. Nije li se nešto takvo upravo meni dogodilo s Richardom Burtonom?
"Mislim da bi mi se svidjelo", rekla je. "Trebaš partnera?"
"Naravno. Mislim da polovica moje tvrtke vrijedi najmanje, recimo, trideset ili četrdeset dolara. Ali nećeš imati ured na dvadeset trećem katu."
Zamolila me da joj sve pokažem, kao da ozbiljno pregovaramo, pa sam je proveo kroz knjižaru.
Ukazao sam na dobre i loše strane.
Trebalo nam je dvadeset minuta da vidimo sve što je ondje bilo. Vratili smo se u skroviti kut prednje sobe, gdje sam držao svoje najbolje knjige.
Pogledala me: "Mislim da bismo morali znati više jedno o drugome prije nego što zaključimo ortački ugovor. Ja ću početi. Koliko ti je Miranda već rekla?"
"Ništa."
"Laganje nije dobar početak, Janeway. A i ne ide ti baš najbolje." "Znam ja dobro lagati kada treba."
"Dobar si i u odugovlačenju." "Sigurno ti dobro idu križaljke."
"Naravno, ali vratimo se na stvar: što ti je Miranda rekla i zašto." "Ništa mi nije rekla. Ništa, ni riječi, nula i točka."

"Zašto mi se onda čini da je pričala o mojem ocu?"
"Ne znam, možda si sumnjičavo stvorenje koje nagonski ne vjeruje nikome. Sve što je rekla je da su Lee i tvoj otac bili partneri i da si živjela s njima nakon što je on umro."
Nagnula se pod svjetlo. "Moj je otac bio pronevjeritelj." Zatim se vratila u sjenu pa joj je glas dolazio iz tame. "Otac mi je bio lopov."
"To su jake riječi bez imalo opraštanja, Erin."
"Nema oprosta za ono što je učinio. Pokrao je svoju stranku." Duboko je uzdahnula i nastavila: "Bio je moj heroj dok sam bila mala. Zabavan i pametan: nikada nije pogriješio. Uvijek sam željela biti odvjetnica poput njega."
Rekao sam joj da mi je žao. Ljudi često ne ispune naša očekivanja.
"Bilo mi je trinaest godina kada se saznalo. Najgore moguće doba. Svaki sam dan u školi slušala o tome. Poniženje je bilo okrutno. Htjela sam pobjeći i promijeniti ime, ali Lee me je odgovorio."
"Lee je pametan čovjek."
"Lee je veliki čovjek. Znao je da se ne trebam odreći imena, nego mu vratiti čast. Ne znam što bih tada napravila da njega nije bilo. Jesi li znao da su me oni školovali?"
Odmahnuo sam glavom. "Miranda je samo spomenula kako se ponose onim što si postigla."
"Pa, čini se da sam uspjela. Dobila sve pohvale, sjajan posao, vratila im novac. Moj otac nije samo mrtav, stvarno je zakopan i ne trebam više misliti na njega."
Naglo je promijenila temu. "Tvoj red. Kladim se da ti je drago što više nisi policajac." "Nema ničeg lošeg u tome. Neki krasni ljudi su policajci."
"To znam."
Nakon neugodne pauze je rekla: "Slušaj, znam što ti se onda dogodilo. Sve što je bilo u novinama pročitala sam i da sam išta povjerovala, ne bih sada bila ovdje. Sviđaš mi se. Nasmijavaš me. I tek da se zna, nemam ništa protiv policije. Gotovo nikad."
"Onda je sve u redu."
Nasmijala mi se onim divnim osmijehom. "U najboljem redu." Pitao sam se koliko je sve u redu, kada je zazvonio telefon.
Bio je to Ralston, u nadi da će me još zateći u knjižari. "Možeš li doći do mene? Gospođa Gallant htjela bi te vidjeti."
"Naravno. Može sutra rano ujutro?"
Imao sam loš predosjećaj što bih mogao čuti i prije nego što je to izgovorio. "Radije dođi odmah. Mislim da umire."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:28 pm





7
Adresa koju mi je dao bila je Globeville, rasno izmiješana četvrt na sjeveru Denvera, uglavnom Meksikanci i crnci koji su pobjeglih od siromaštva, ali ne isuviše daleko. U Globevilleu nema ništa od one šarmantno uklopljene mješavine Park Hilla, ali barem je izbjegao etničke sukobe koji su se skuhali u Five Pointsu prije pet godina. Područje je imalo svoju osobnost: omeđeno autocestama 25 i 70, sa stanovnicima koji su nekako preživljavali, arhitekturom koja se sastoji od kutijastih modernih zgrada; sve u svemu bilo je tu tridesetak četvrtastih blokova četvrtastih kuća i zaštitnih ograda, gusto natiskanih.
Erin je dobro poznavala Globeville. "Jedna moja stranka živjela je u onoj kući", rekla je pokazujući, čim smo skrenuli sa sjevernog dijela Ulice Washington. "Klasični slučaj žene koja se očajnički želi riješiti muškarca iz svog života. Ali njemu nitko nije mogao govoriti kako se ponašati sa svojom ženom."

"Sve dok se ti nisi pojavila", rekao sam, iskreno zadivljen.
"Ja i denverska policija. Ona je već imala rješenje kojim mu zabranjuje pristup, ali nitko se nije potrudio to provesti. Jer je bila crna, jer je bila siromašna, jer ovo, jer ono. Ja sam ih samo natjerala da se malo potrude."
"To mi se ne čini kao posao za Waterforda i Brownwella."
"To je bio dobrotvorni rad. Nije im bilo drago kada sam uzela taj slučaj, ali činim to s vremena na vrijeme. Pomaže mi da zadržim smjer, podsjeća me na to zbog čega se bavim pravom, i njih na to da me ne mogu slati po nekakvim Rock Springsovima bez posljedica."
Ponudila se da pođe sa mnom jer joj je čitava priča s gospođom Gallant bila neobično zanimljiva, a kao drugo, rekla je "da bi vidjela dokle će nas konačno dovesti moja ideja o pravom izlasku udvoje". Ralstonova je kuća bila u sjevernoj Pennsylvaniji, pola bloka od istočne Četrdeset sedme avenije. Kad smo stigli onamo, nestao je i posljednji tračak svjetla s neba na zapadu. Parkirao sam iza njegova automobila i ugledao njegovu medvjeđu siluetu na ulazu. Otvorio je vrata i stupili smo na trijem.
Predstavio sam Erin kao prijateljicu i njena je ruka nestala u njegovoj. Prošli smo kroz maleni dnevni boravak s najmanjim mogućim namještajem – nije bilo televizora, primijetio sam – i stigli u kuhinju. Tamo je bio trošni stol, četiri obične stolice, ormar i ravno naprijed vrata u stražnje dvorište. S desne strane druga vrata vodila su u kupaonicu, a iza toga bila je očito posljednja prostorija u kući, njihova spavaća soba.
"Je li ona unutra?"
Potvrdno je kimnuo. "Denise je unutra s njom. Sjedni, ona zna da si došao."
Sjeli smo za stol i Ralston je ponudio kavu. Uhvatio me kako razgledavam trošni namještaj. "Rekao sam ti da nije Hilton."
"U redu je", rekao sam. "Samo sam se pitao gdje ste vas dvoje mislili spavati večeras." "Snaći ćemo se. Neće biti prvi put da se uvučemo u vreće na podu."
Pokazao sam prema vratima. "Što se dogodilo?"
"Odjednom je posustala. Njeno je staro srce zaključilo da je bilo dosta." "Jeste li zvali doktora?"
Odmahnuo je glavom. "Nije nam dopustila." Vrijeme je prolazilo.
"Znam što misliš", rekao je. "Čini se okrutno pustiti je da umre kada je pomoć samo jedan telefonski poziv daleko. Ali moraš se upitati koliko njoj pomoć zapravo treba – treba li joj povratak u onaj dom, samo da bi tamo umrla sljedeći mjesec, umjesto sada? Ona mrzi to mjesto, znaš i sam."
"Nisam baš o tome razmišljao. U stvari, slažem se sa svime što si rekao. Ali nekada sam bio policajac, i u ovakvim situacijama još razmišljam kao oni."
"Želiš li reći kako bi nas mogli zbog nečeg optužiti? Čovječe, baš bi i mogli, zar ne?"
"Nisam nikada naišao na ubojstvo iz nehata." Pogledao sam Erin. "Bi li ovo moglo tako ispasti?"
Potvrdno je kimnula. "Zločin ubojstva iz nehata, glasila bi vjerojatna optužba."
"Isuse." Ralston je pogledao Erin i rekao: "Jeste li vi odvjetnica?" Kimnula je i ja sam dodao: "Ona je prava odvjetnica, Mike.
Sretan si što je tu."
"Zakon je tu prilično jednostavan", rekla je. "Ako je smrt nastupila jer niste učinili što je trebalo, može se podići optužnica za zločin petog stupnja. To se ne događa često, ali je moguće." Slegnula je ramenima. "Neki revni javni tužitelj..."
"Isuse", ponovio je. "Žena samo želi umrijeti prirodnom smrću, za ime Božje, bez tri mjeseca s

cijevima u nosu. Kakve veze ima zakon s tim?"
"Ti si kao ja", rekao sam mu. "Samo vatra, nigdje leda. Skočiš prije nego što pogledaš. Prilično dobro prikrivaš taj žar, ali on stalno negdje tinja, zar ne?"
Otišao je do prozora i pogledao u stražnje dvorište.
"Sjedni i ispričaj mi", rekao sam mu. "Nervozan sam dok hodaš uokolo." Sjeo je, a ja sam pokazao onaj poznati sada mi sve reci pokret.
Ali kada je progovorio, to nije bilo o staričinu životu, već o njezinu zahtjevu. "Jesi li se upitao što ona zapravo hoće? Mislim, što ona može dobiti od svega ovoga? Čak i kada bi sve pronašli večeras i kada bi sve mogla prodati, što bi joj to koristilo?"
"Teško je pogoditi što ona misli. Možda želi nekome sve ostaviti."
"Ali na kraju svega to nije ni važno, zar ne? To što traži od tebe prilično je beznadno." Uzdahnuo sam. "Aha, prilično."
Ukratko sam mu prepričao svoj razgovor s Deanom Treadwellom, ali obojica smo znali kako ćemo prije izvući grudu snijega iz pakla nego nešto iz te knjižare. Sve su to bila gola nagađanja, trčali smo u mjestu, ali trenutno se ništa drugo nije moglo. I dalje nije bilo nagovještaja da će me gospođa Ralston pustiti u spavaću sobu.
"Ova je kava sjajna", rekla je Erin. "Kako ste je pripremili?" Ralston se nasmiješio. "Moja tajna, gospođice. Po zanimanju sam pravi kuhar."
"Svašta ću ja saznati o tebi večeras, Mike", rekao sam. "Kakva je vaša priča? Mislim na tebe i gospođu?" Ponovo se suho nasmiješio. "Imate vremena?"
Pitanje je smrdilo na dugu priču, no on je ipak skratio. "Ukratko priča glasi da sam uprskao sve što sam dotakao. Pio sam, kockao, sve izgubio. Kvragu, pogledaj oko sebe. Počinjemo ni iz čega. Nemam ništa u životu osim žene koja sada sjedi uz staru damu, ali to mi je dovoljno. I to je priča o nama. Kad već pitaš."
Čuo sam kako se netko miče. Denise se pojavila na vratima. Bila je barem u kasnim četrdesetima, najmanje deset godina starija od Ralstona: visoka, posebna, crna kao noć, pakleno sigurna i zgodna na neki egzotičan način koji nema veze s onim što se obično smatra lijepim. Imala je velika usta kao Louis Armstrong, a kada se nasmijala, osvijetlila je sobu.
"Gospodine Janeway. Drago mi je što vas vidim." Ustao sam. "Gospođo Ralston."
Predstavio sam Erin i njih su se dvije srdačno pozdravile.
Odmah je zatražila da je zovemo Denise. Ruka joj je bila topla u mojoj, svidjele su mi se njene oči. Svidjelo mi se njeno lice, na kojem se jasno odražavalo srce, koje bi mi se također svidjelo.
Rekla je: "Mislim kako je najbolje da odmah uđemo", a uspjela je istovremeno zamoliti i narediti, onako kako treba, dečki, uz jedva primjetan francuski naglasak. "Mislim da nemamo previše vremena", dodala je.
Erin se odmaknula od vrata. "Ja ću ostati ovdje sjediti za stolom."
Spavaća je soba bila hladna, okupana umirujućim narančastim svjetlom iz lampe pokraj kreveta. Gospođa Gallant ležala je poluzatvorenih očiju, ali opet je nekako instinktivno osjetila da sam ušao u sobu. Zjenice su joj bježale. Osjetio sam Denise uz sebe i u jednom mi se ludom trenu činilo kao da smo te posebne žene i ja postali jedno, stojeći zajedno poput duša koje su napustile svoja tijela. Denise mi je dodirnula ruku, gurnuvši me prema krevetu. Gospođa Gallant je rekla: "Gospodine Janeway", i ja sam se spustio u stolac do nje.
"Hej, gospođo Gallant. Ne osjećate se baš najbolje, ha?" "Ni najmanje. Prilično sam zabrljala ovdje, zar ne?"

"Učinili ste nam svima život zanimljivijim. Drago nam je što ste tu."
"Mogu misliti. Ali nekako vam vjerujem." Okrenula je glavu. "Je li Denise ovdje?" "Tu je pokraj mene."
"Ne vidim tako daleko. Gospodin Ralston?" Ralston je izvirio iz sjene. "Da, gospođo?"
"Morate mi nešto obećati. Ne bi me trebalo biti briga, ali u ovim godinama smijem se uplitati u poslove drugih ljudi."
"Uplićite se u što god želite, gospođo." "Denise?"
Prišla je i uzela staricu za ruku.
"Jeste li rekli gospodinu Janewayu za sliku?" "Još ne."
"U mojoj je knjizi bila umetnuta jedna fotografija. Koja dokazuje ono što govorim. Pokazuje Charlieja i Richarda, zajedno u Charlestonu."
"Gdje je ona sada?"
Izgledala je uznemireno. "Ne znam. Davno je nestala, poput svega drugoga. Ali dobro je se sjećam. I Koko zna."
"Koko?"
"Da. Koko će vam reći."
Okrenula je lice prema Denise. "Kakva si ti samo sjajna cura. Voljela bih da si mi kćerka."
Denise se nasmiješila. "Možda i jesam."
Gospođa Gallant ispustila je tihi zvuk sličan smijehu. "O, kako bi to krasno drmnulo moju napuhanu pristojnu baltimorsku porodicu."
Prošao je trenutak. Starica je rekla: "Samo, nisi dovoljno stara." Još jedan trenutak. "Gdje je moja knjiga?"
"Evo je ovdje." Denise ju je uzela sa stolića uz krevet. "Daj je gospodinu Janewayu."
Uzeo sam knjigu i stavio je u krilo. "Sada je vaša."
Počeo sam se buniti, ali Denise mi je stisnula ruku i odmahnula glavom. Gospoda Gallant je rekla: "Želim da je vi imate, ali to nije običan poklon. Želim da se potrudite pronaći i ostale."
"Slažem se", oprezno sam rekao.
"Oduvijek sam mislila da bi sve trebale biti na okupu, u nekoj knjižnici koja bi nosila ime moga djeda. Ako to uspijete – nakon što učinite sve što budete mogli – možete zadržati ovu za sebe. Ali želim da podijelite s Denise ono što za nju dobijete."
"Slažem se", ponovio sam. "To je sve", kazala je ona.
Ali to nije bilo sve. Na mene se svalio golem teret i nije bilo dovoljno samo glupo sjediti i govoriti slažem se, slažem se, slažem se. Imao sam priliku pomoći toj starici da mirno umre, samo ako se usudim. Prikupio sam hrabrost i rekao: "Naći ću te knjige, gospođo Gallant, obećavam. Naći ću ih."
Nasmiješila se. "Znala sam da hoćete." Iznenada je rekla: "Denise, jako sam umorna."
Pružila je ruku prema meni. "Bilo mi je drago upoznati vas, sinko."
To su joj bile posljednje riječi. Skliznula je u san i umrla tri sata poslije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:28 pm






8
Kad netko umre, uvijek treba prvo obaviti birokraciju. Najprije se pozove liječnik: netko tko će potvrditi kako je osoba stvarno mrtva i da je do smrti došlo prirodnim putem. Mora se pozvati mrtvozornik i kada je sve u redu, tijelo se prepušta pogrebnom poduzeću. Dojmio me se Ralstonov kućni liječnik, prvo jer je bio na raspolaganju, a drugo jer je došao u to doba noći. Stigao je u ponoć, mladi crnac iz kojeg je zračilo samopouzdanje. On i Ralston dugo su se znali: poput Leeja Huxleyja i Hala Archera rasli su skupa, možda je to objašnjavalo liječnikovu susretljivost. Denise ga je uvela u sobu dok smo Ralston, Erin i ja sjedili za stolom i pili drugi vrč kave. Pitao sam Erin želi li da joj pozovem taksi, ali ona uopće nije izgledala umorno i željela je ostati. Kada su nam se pridružili liječnik i Denise, bilo je jasno da mu je ona već objasnila kako se ta starica našla u sobi i što se dogodilo. Mene je upitao još ponešto, a ja sam mu rekao za Burtona, koji je bio pred nama dok sam govorio.
"Je li ta knjiga vrijedna?"
"Prilično je vrijedna", rekao sam. "Moja prva procjena je oko dvadeset, dvadeset pet tisuća dolara."
"A ona vam ju je poklonila – vama dvoma – da podijelite taj novac? I to bez ikakvog potpisanog dokumenta?"
"George," rekla je Denise jako umornim glasom, "možeš li stvarno zamisliti kako to činim – tražim od umiruće žene da nešto potpiše?"
"Ne mogu", rekao je liječnik nasmiješivši se. "Samo pokušavam predvidjeti nevolje. Ako se netko zapita zašto ste napravili to što ste napravili..."
"Ja sam svjedok", rekla je Erin. "Čula sam sve što je izgovoreno."
Liječnik je nešto zapisao i izgledao zadovoljan. Uslijedio je poziv na stalno dežurni mrtvozornikov telefon i na liječnikovu riječ, tijelo je proslijeđeno dalje. Nitko neće provjeravati smrt žene u devedesetim godinama osim ako nešto nije jako sumnjivo. Liječnik je okrenuo još jedan broj i stigla su mrtvačka kola. Pitao sam pogrebnika treba li mu pomoć, a on je samo odmahnuo: "Lako ću ja s tim, stari."
Podigao je staricu na ruke, kao da mu je najdraža prateta, i odnio je u automobil.
Uslijedila je papirologija. Tko će platiti račune? "Ja ću", rekao sam. "Vjerojatno se trebate javiti domu u kojem je živjela; možda je tamo imala nekakav ugovor ili potpisanu obavezu. Ali ja jamčim plaćanje."
Dogovarali smo se o vrsti pogreba ako je na kraju budemo pokapali u Denveru. Mogao bih je smjestiti u jeftini kovčeg i neoznačeni grob na sirotinjskom dijelu, ali želio sam da ima pristojno mjesto i ploču s imenom. Bilo je to čudno, jer nikada me nije bilo previše briga za pogrebe. Nije me briga gdje će mene smjestiti; gledano prema vječnosti, to nije važno, ali kada je trošak prešao tisuću dolara, ipak sam se složio. Dao sam broj kreditne kartice, liječnik je otišao kući i za sada je to bilo sve. Erin i ja stajali smo na ulici s Ralstonovima i gledali kako mrtvačka kola odlaze tog ranog jutra.
Nitko od nas nije se htio odvojiti; ne baš tada, ne baš tako. Ralston je predložio jednostavno bdijenje. "Ne želim biti grub prema pokojnici," rekao je, "ali prokleto sam gladan."
Svi smo bili gladni. Činilo mi se kako sam prilično davno podijelio onu pizzu s Erin, pa sam predložio da se spustimo do Ulice Colfax, gdje se može jesti cijelu noć. Denise nije htjela ni čuti za to. "Spremit ćemo nešto. Michael je pravi kuhar, jeste li to znali?"
"Rekao sam im", kazao je Ralston. "Neće biti lako spremiti nešto pristojno s onim što imam. Tu je samo nešto jaja i mlijeka; mogao bih napraviti jednostavni omlet, ali to bi bilo sve. Ako se malo

strpite, izići ću i donijeti nešto bolje."
"Ja ću to nabaviti", rekao sam. "Ti upali pećnicu i daj mi popis svega što trebaš. Odmah sam natrag."
Uputio me prema prvoj dežurnoj trgovini. "Tamo baš nećeš pronaći neke specijalitete, ali donesi najbolje što nađeš." Četrdeset minuta poslije pozdravili smo se sa starom gospodom Gallant. Poznavali smo je samo nekoliko sati, ali uspjela je pokrenuti nešto u svakome od nas. Čak i Erin, koja je uopće nije upoznala, bila je uvučena u njenu priču.
"Trebala bih se ispričati zbog prisluškivanja kroz vrata sobe", rekla je. "Ali imala sam predosjećaj što bi se moglo dogoditi. Uvijek je dobro imati nepristranog svjedoka."
Time je zaslužila zahvalan pogled Ralstonovih. Onda smo, u najboljoj tradiciji pravog bdijenja, pojeli nevjerojatan omlet. "Dovraga, ti si stvarno pravi kuhar. Mogao bi time dobro zarađivati."
"Ponekad to i činim, kada nađem posao. Bolje je reći, kada ga uspijem zadržati."
"Michael ima problema s bahatim gazdama", rekla je Denise. "Upravo nevjerojatno, i sa mnom je isti slučaj. Sve više mi se čini da smo vrlo slični."
"Jedino što tebe nitko ne može otpustiti. Meni se to dogodilo ovog tjedna. Ionako sam mislio promijeniti posao, ali više volim to napraviti na svoj način, nakon što se plate računi."
"Pa", ležerno sam ubacio, "sada imaš novca za plaćanje računa."
Pokazao sam Burtona, koji je ležao na stolu na koji je stavljen prije nekoliko sati. "Kada ga prodaš, želiš reći."
"Možda ga nikada ne prodam. Ali spreman sam ti dati polovicu procijenjene prodajne vrijednosti. Možemo to riješiti još ove noći, ako hoćeš. Kao što sam rekao tvom prijatelju liječniku, mislim da je to dvadeset do dvadeset pet tisuća. Za tebe dvanaest i pol."
"Svetog mi Batmana", reče Ralston, ali Denise je jedva primjetno odmahnula glavom.
"Upravo sam na dražbi platio dvadeset devet tisuća i nešto sitno za Hodočašće. Ono se uglavnom smatra Burtonovom najvrednijom knjigom. I jest vrijedna, ali i ova je. Obje su u savršenom stanju, zapravo još boljem od savršenog. Stari knjižari svašta nazivaju najboljim primjerkom na svijetu, ali ja stvarno ne mogu ni zamisliti da igdje na svijetu postoje bolje očuvane knjige od ovih dviju. Posveta je zanimljiva i mislim da vrijednost raste kada su zajedno." Pogledali su jedno drugo.
"Slušajte", rekao sam. "Nikamo ne žurimo. Učinite što mislite da je ispravno. Pozovite nekog drugog knjižara, čujte što on kaže. Platit ću polovicu bilo kojeg iznosa koji on navede. Ako je jednom i prodam, a dobijem više od trideset tisuća, podijelit ćemo i tu razliku.
Ma kolika ona bila."
"Poštenije od toga ne može", rekao je Ralston, s nadom gledajući suprugu. Denise je gledala mene. "Vjerujem vam. Nije to ono što me brine."
Znao sam što je brine. Obećanje dano umirućoj ženi još je visjelo u zraku. "Nitko ne očekuje da tražiš one knjige", rekao je Ralston.
Denise je zatresla glavom. "Dušo, tu griješiš."
Nakon duge tišine rekao sam: "Nisam dao obećanje tek tako. Ako se te knjige mogu pronaći, ja ću ih pronaći. Samo, mislim da bi sve moglo biti lakše kad bih ja bio jedini vlasnik ove knjige. Možemo je pustiti u promet, ako tako hoćete, ja jedino zadržavam pravo odluke kako i gdje ćemo tražiti ostale."
"On je radio u murji", rekao je Ralston ženi.
"Stvarno? Ne bih nikad rekla. Izgledate mi tako pristojno, gospodine Janeway... teško je povjerovati da ste imali veze sa svijetom zločina."
"Svakako su me do sada opisivali, ali nikada ni približno kao pristojnog. Možda se mijenjam

nabolje."
"Zašto ste napustili policiju?"
"Duga priča. Ima veze s mojim ponašanjem, koje nije uvijek pristojno. Recimo samo da mi se svijet knjiga više sviđa."
"Trebala si ga vidjeti, kako plete mrežu oko dva lovatora iz Teksasa", rekao je Ralston. "Dva potkožena tipa ušla su mu u knjižaru i on im je izvukao osam stotica iz džepa spretno kao sam vrag."
"Oni su znali po što su došli", rekao sam, "i dobili su dobru vrijednost za svoj novac." Pitao sam znaju li tko bi mogao biti Koko.
"Nemam pojma", rekla je Denise. "Vjerojatno neki prijatelj iz djetinjstva." "Koji je odavno umro", rekao je Ralston.
Denise je dodirnula knjigu, pa je pažljivo otvorila. "Ovo je nešto iz meni nepoznata svijeta, drukčije od svega što sam doživjela. Do sada nisam mogla ni zamisliti ovakvu knjigu." Trenutak poslije dodala je: "Bi li vam smetalo kad bih je zadržala preko noći? Ili nekoliko dana? Samo bih htjela... ne znam... da je nekako osjetim... ako vam to ne smeta."
Itekako mi je smetalo, ali što sam mogao reći? Na koncu sam kazao: "Morat ćete biti jako pažljivi."
"Jasno mi je."
"Mislim stvarno pažljivi, Denise. Mrlja na omotu spušta cijenu za pet tisuća." "Čula sam vas."
Muk je zavladao među nama. Denise je otišla do prozora i pogledala u dvorište. Ralston je nagnuo glavu i nasmiješio mi se, sa zagonetnim izrazom koji je govorio: Morat ćeš pričekati, prijatelju, to je jedini način.
On je nakon nekoliko minuta prvi progovorio. "To je lijepa gomila novca, lutko", obraćao se nekoj pukotini u podu. "Mogli bismo s njom početi mnogo toga."
Pogledao je u mene i pronašao još jedan razlog da zgrabi novac i nestane. "Odgovori koje želiš neće biti u Denveru, je li tako? Bit će troškova i oni će se pokrivati izravno iz vrijednosti knjige. To je jedini ispravan način."
Denise je duboko uzdahnula, kao da je ista stvar i njoj upravo pala na pamet. Cijela vrijednost knjige može se brzo potrošiti na putovanja i što onda?
Erin me intenzivno promatrala. Nasmiješio sam joj se, pa zatim Denise, koja se upravo okrenula od prozora.
"Vi odlučujete", rekao sam. "Možete uzeti novac i završiti cijelu priču. Sto se mene tiče, moram pokušati."
"Ma gdje te odvelo", rekao je Ralston. "Ma koliko koštalo." Denise me zabrinuto pogledala. Rekla je: "Neće to biti lako, zar ne?" Trenutak poslije dodala je: "Ispričavam se, gospodine Janeway... možete li mene i Michaela ostaviti nekoliko minuta same?"
Erin i ja izišli smo na verandu i mirno stajali na rubu događanja. "Pa, stari moj. Uspio si mi priuštiti zanimljiv prvi izlazak."
"Sljedeći put vodim te u razgledavanje najboljih zalagaonica u Denveru." "To će biti zgodno. Baš sam se pitala kako biti manje savršena."
Desetak smiješnih odgovora zakuhalo je u mom loncu za smijeh, ali trenutak je prošao: raspoloženje nam se promijenilo. Pogledao sam opet prema vratima i rekao: "Pitam se što će odlučiti." Erin je rekla: "Vjeruj mi, bit će uz tebe. Ako išta znam o ljudima, oni će ići do kraja. U toj ženi ima više srca i duše nego što sam ikada vidjela kod nepoznate osobe."
Pokušao sam glumiti uvrijeđenost na mjesečini. "Hej, i ja imam srce, i ja imam dušu."

"Tako je," rekla je, "ali ti nisi bio nepoznata osoba. Toliko sam slušala o tebi od Mirande da sam te poznavala i prije nego što smo se upoznali." A ja sam pomislio opa. Treću rundu dobio sam zbog srca. Uz nekoliko dodatnih bodova za dušu.
"Denise je posebna", nastavila je Erin. "Ne znam kako bih to opisala, ali jednostavno znam. Nešto mnogo vrednije od stila. Ona je već odlučila što treba učiniti, samo još mora njemu priopćiti loše vijesti. A on će je poslušati, što god mu rekla. Ako treba, poginuo bi za nju."
"Nije on glup."
"Nije. A oboje su jako sretni."
Malo kasnije rekao sam: "Što ćeš sada kada si se vratila iz divljine?"
"Sutra odlazim u pravu divljinu na jedan tjedan. Imam malu kolibu u planinama, i tamo ću pisati, jako malo jesti, piti mnogo tekućine, meditirati i družiti se s prirodom. Samo otići do tamo već je pravo planinarenje. Nema ceste, nema struje i najbolje od svega, nema telefona. Ako se uopće okupam, voda će biti stvarno hladna."
"Jesam li pozvan?"
"To bi uništilo sve moje namjere, ne čini li ti se? Imaš ti dosta posla i ovdje." "Cijeli tjedan mislit ću samo na to kako te jede medvjed."
"Znam se ja dobro čuvati. Radim to svake godine."
Pravio sam se kako se durim, a ona je rekla: "Nazvat ću te čim se vratim." "Tako sve govore."
Spustio sam se u dvorište i pogledao nebo. Stara dama još mi je bila u mislima. Progonila me je i proklinjao sam samoga sebe što nisam pažljivije slušao. Vjerovao sam kako mi je pokušavala reći nešto važno, ali čuo sam samo polovicu i sada ništa nije imalo nikakvog smisla. Kako je Burton mogao biti upleten u naš Građanski rat? Došao je u Ameriku 1860. godine, godinu prije nego što je rat počeo. Što je mogao reći ili učiniti, pa da se to poput vremenske bombe aktivira sljedeće godine?
Bilo je to ludo, upravo nevjerojatno.
Ali ako je istina, kakva bi to bila priča.
Zamislio sam kako ulazi u dvorište. Vidio sam ga kao mladića, upravo pristiglog iz svog vremena, ravno iz nepoznatih afričkih džungli. Bismo li se svidjeli jedan drugom? Već bi prve minute dale odgovor, kao što je sigurno bilo i s Charliejem Warrenom. Burton je brzo prosuđivao, baš kao i ja.
Erin se spustila i stala do mene. Zagledali smo se u nebo i to je trajalo. Bila je noć kakvu nisam vidio u Denveru još otkako sam bio dijete u kasnim pedesetima, mnogo prije velikih osvijetljenih zgrada, prije gomila ljudi koji su preplavili državu stižući iz Kalifornije, Meksika i s Istočne obale, razbacujući smeće po prirodi i otrove u zrak. U to sam vrijeme mogao biti u gradskom parku i vidjeti dubine svemira. S Planine pogleda mogao sam gledati isto što i dobri Bog prije nego što je sve porazbijao i pobacao po beskrajnom praznom prostoru. Valjda sam tada u nešto vjerovao. Sigurno je bilo nečeg. Kada sam to izgubio? Kada sam prestao vjerovati u čitavu priču s Bogom? Nisam morao time razbijati glavu do smrti, znao sam odgovor: one noći kada sam vidio beskrvno lice djevojčice koju je njen otac silovao i zadavio.
Postao sam ciničan i lako se odrekao vjere. Ali tada sam pomislio na gospođu Gallant i kunem se, meteor je preletio zapadnim nebom. Gledao sam ga kako nestaje iza planina i zadrhtao na toplom jutarnjem zraku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:34 pm




9
Erin i ja razišli smo se pred knjižarom, gdje je pokupila svoj automobil i umorno krenula kući.

Ja sam neko vrijeme sjedio gledajući praznu ulicu i misleći o suzdržavanju. Riječ je gotovo izumrla u raskalašenim šezdesetima kad sam ja ušao u godine i kad je svatko već grabio svakoga nakon prvog pogleda. Nije to ni mene mimoišlo, ali nakon nekog vremena i s više godina stvar gubi na privlačnosti.
U mladim danima možda bi me Erinino zadirkivanje previše ohrabrilo i uletio bih grlom u jagode. Znao sam da se među nama kuha nešto veliko i za noćas je to bilo dovoljno.
Stigao sam kući u zoru, samo četiri sata prije nego što sam trebao otvoriti knjižaru i učinio isto kao i uvijek kada preskočim san: obukao trenirku i krenuo na mukotrpno trčanje kroz park. Trebalo mi je više od dvadeset minuta da odradim svoje tri milje, zatim sam trčao još dvije i ohladio se šetnjom. Cijelo sam vrijeme mislio na Denise i na to kako je osobno doživjela ono obećanje koje sam dao u njezinu domu. Znao sam da će me tjerati naprijed sve dok ne potrošim cijelu vrijednost knjige, ali to mi nije smetalo.
Dogovorili smo se ponovno za tu večer, da se dogovorimo što ćemo dalje. Denise će očekivati da ja imam nešto u planu, ali sve što mi je padalo na pamet, istog bi se trena razbilo na stijenama velike vremenske razlike. Osamdeset godina! Isuse, gdje početi? Mogao bih uhvatiti prvi let za Baltimore, onako napamet. Mogao bih ušetati u knjižaru Treadwellovih i pitati nekoliko glupih pitanja i što onda? Čim bi shvatili koliko malo znam i što zapravo hoću, ismijali bi me i izbacili niz ulicu sve do luke.
Ali čak i budala mora negdje početi. U jedanaest sati, nakon što sam se riješio nekoliko kupaca i dogovorio neke kupovine, odlučio sam ne obazirati se na male šanse i nazvati dom u kojem je živjela gospođa Gallant. Možda je tamo ostavila neki trag koji bi me poveo dalje. Ralstonovi se nisu sjećali gdje je živjela, a kada sam nazvao baltimorske Informacije, rekli su mi ono što sam već znao. Nije dovoljno samo zatražiti broj staračkog doma: postoje deseci mjesta upisanih pod zajedničkim nazivnikom "smještaj osoba koje trebaju pomoć". Čeka me povelik posao po sistemu zovi-samo-zovi i možda će proći dani dok ne uspijem.
Krenuo sam drugim smjerom, koji će možda biti jednako neuspješan. Od Informacija sam tražio broj socijalne skrbi i krenuo u telefonsku potragu, da bih nakon bezbrojnih prespajanja stigao do osobe koja se njome bavila. Nadao sam se i pretpostavljao da će biti unutar sustava, i bilo je tako.
Znao sam da socijalna radnica neće brbljati o svojoj stranci svakome tko je nazove telefonom, ali morao sam pokušati. Dobio sam ženu po imenu Roberta Brewer i sve joj ispričao, počevši s viješću da je gospođa Gallant preminula u Denveru. Nitko je s tim u vezi još nije nazvao, bilo joj je žao, ali i drago što je saznala. Tada sam joj rekao što želim i zašto: objasnio sam joj sve o knjizi i razloge zbog kojih tražim ostale, a ona je shvatila otprve i činilo se da mi je povjerovala. "Dopustite mi da okrenem nekoliko brojeva i provjerim vas", rekla je. "Nakon toga nazvat ću dom u kojem je Jo živjela, pa će vam se oni javiti ako budu htjeli."
Boljem se nisam mogao nadati, pa sam joj zahvalio, prekinuo vezu i uzdao se u malo sreće.
Dva sata poslije na moj me trošak nazvala žena po imenu Gwen Perkins iz Perkinsova doma u Catonsvilleu, Maryland. Bila je oprezna, osjećala se neugodno zbog činjenice da je gospođa Gallant samo tako odšetala iz njezina doma. Naravno da su se jako brinuli zbog toga i da, naravno da ih je potresla njena smrt. Gospođa Perkins brinula se hoće li je netko pozvati na odgovornost; uvjeravala me kako u Perkinsu nitko nije zatvorenik, štićenici često odlaze rodbini i prijateljima, a ja sam se suglasio svojim najbrižnijim glasom, prepunim razumijevanja. Napokon sam uspio postaviti pitanje.
"Jesu li među stvarima gospođe Gallant ostala kakva pisma ili dnevnik?"
"Nije bilo nikakvih stvari, osim odjeće. Ljudi koji dolaze k nama nemaju mnogo toga." Zazvučalo je kao da vodi dobrotvornu ustanovu, kao da joj država sve to sasvim lijepo ne plaća.

Uz sljedeće sam pitanje u mislima dodao molitvu: "Je li se netko posebno brinuo o njoj? Netko kome je mogla pričati o svojima?"
"Dolaze nam dobrovoljci iz raznih udruga. Neki se prilično sprijatelje sa stanarima." Zastala je oklijevajući, kao da je previše rekla, i napokon ipak dovršila rečenicu. "U Josephininu slučaju, to je bila gospođa Bujak."
"Tako. Mogu li razgovarati s njom?"
Razmišljala je o tome. Osjetio sam kako joj se zamisao ne sviđa, ali nije bilo razloga za odbijanje.
"Pričekajte trenutak, naći ću njen broj."
Čekao sam uz neku ambijentalnu glazbu. Činilo se da dugo traje, pa sam zaključio da je nazvala tu osobu i provjeravala može li dati broj.
"Tu sam", iznenada se oglasila. "Oprostite zbog čekanja." Pročitala mi je telefonski broj. "Zove se Bujak. B-u-j-a-k."
"A ime?"
"Koko."
Odgovorila je čim je zazvonilo, kao da je sjedila pokraj telefona čekajući da nazovem. Rekla je "bok", a ne "halo", i glas joj je bio mek i ljubazan. Mogla je imati dvadeset ili pedeset godina.
"Je li to Koko?"
"A vi ste gospodin Janeway."
"Dakle, gospođa Perkins ispričala vam je što se dogodilo."
"Pa, tako je. Nije to bila najljepša stvar koju sam čula ove godine. Jo je bila draga osoba."
"Nisam je dugo poznavao, ali jako mi se svidjela. Na kakav je samo put krenula sama. Očito nitko u Perkinsu nije imao pojma."
"Svi su se tamo malo stisli. Mislim da ih brine hoće li izgubiti državnu potporu." "Samo zbog toga?"
"Uvijek ima nešto. Ni jedno od tih mjesta nema dovoljno osoblja.
Zato i odlazim tamo. Idem dva puta tjedno. Ne može se njih okriviti kada se nešto takvo dogodi
– barem ne samo njih. Zapravo, sviđa mi se gospođa Perkins. Trudi se, što je više nego što se za neke može reći."
"Ali bilo je i drugih incidenata?"
"Gospodine Janeway." Malo je povisila ton. "Prikupljate li vi to za nekog podatke, radi podizanje tužbe možda? Počinje tako zvučati, a meni je stalo do toga da oboje znamo zbog čega upravo razgovaramo."
"Počnimo ispočetka. Zaboravite pitanja o domu; ne želim nikome nauditi. S vama želim razgovarati o gospođi Gallant. I njezinu djedu."
"Charlie", rekla je, a ja sam se uspravio u stolici, toliko je bilo emocija u njezinu glasu. "Zvučite gotovo kao da ga poznajete. Poput nje kada bi govorila o njemu."
"Poznajem ga."
"Govorite kao da je još živ."
"Tako mi se čini. Dobar dio vremena s njom provodila sam prebirući po sjećanjima na njega.
Imam dosta toga snimljeno – samo nas dvije, kako razgovaramo." "Snimke", rekao sam glupo.
"Pišem priču o njoj", rekla je, a meni je srce poskočilo.
"Sve sam snimila", nastavila je, a moje se jadno izmučeno srce vratilo na mjesto.

Zatim je dodala: "Koristile smo se blagom hipnozom da izvučemo sve čega se sjećala." "Hipnozom", ponovio sam jednako idiotski. "Vi ste je hipnotizirali?"
"Smeta li vam to?"
"Ne, samo me malo iznenadilo. Je li to uspijevalo?"
"Mislim da sve ovisi o definiciji riječi uspjeh. Ako pitate je li bila podložna hipnozi, odgovor je da, itekako. Hipnoza je zapravo stara tehnika, seže stotinama godina u prošlost. Otkako sam odrasla, služim se njome: samohipnozom, usporavanjem starenja, autosugestijom. Pomogla mi je u odvikavanju od cigareta prije mnogo godina. Prestala sam bez poteškoća, a dimila sam tri kutije dnevno. Sada se njome koristim za prikupljanje priča. Od starih ljudi."
"To radite onako, iz hobija?"
"Ako to želite tako nazvati. U mirovini sam od prije dvije godine, i to mi se čini vrijedno truda." "Ne zvučite kao netko dovoljno star za mirovinu."
"Laskanje vam neće pomoći. Vjerojatno sam dovoljno stara da vam budem majka." "Sumnjam u to. Čime ste se bavili, dok ste radili?"
"Bila sam knjižničarka. Posljednjih deset godina vodila sam mali ogranak knjižnice u predgrađu.
Ovamo sam se preselila nakon toga." "Gdje je to ovdje?"
"Sada živim u Ellicottu. To je odmah na drugoj strani rijeke, nekoliko milja od doma gospođe Perkins."
"I vi hipnotizirate starije ljude, pa snimate njihove priče. To je stvarno izvanredno, znate.
Možete li mi još pričati o tome?"
"Možemo o tome cijeli dan. Za sada ovoliko: neke osobe mogu se vratiti u gotovo bilo koji dio svog života. Mogu se sjetiti i opisati sve što se tada događalo. Neki su se ljudi od riječi do riječi sjetili pisama, čak iz djetinjstva. U tome nema ničeg nadnaravnog, sve je spremljeno negdje u mozgu. To je jako dobro dokazano i ne trebam se truditi uvjeravati vas. Ili mi vjerujete ili ne vjerujete."
"Ne sumnjam ja u vas, samo nastojim saznati što više. Dakle, Josephine je u tome bila dobra?" "Veličanstvena. Otišla bi gdje smo htjele gotovo istog trena kada bi sjela u moju stolicu."
"Te se sve događalo kod vas?"
"Pa naravno. Tamo bi bilo nemoguće, pa bih jedanput ili dvaput tjedno odlazila po nju. Voljela je izlaziti, tako je zavoljela i naše seanse. Kasnije bih joj puštala snimke, a ona bi se smijala i govorila: Mili Bože, to sam bila zaboravila. Dakle, s tog stajališta sve je dobro uspijevalo. Sada pokušavam pronaći čvrste dokaze da je ono što mi je pričala bila prava istina."
"I kako vam ide?"
"Iznenađujuće dobro. Neke smo seanse ponavljali više puta i još nijedanput nisam naišla na neslaganja. Tu ne govorimo o stvarima koje možete zapisati i onda zapamtiti. Bile su to duge seanse, cijeli sat, a nekad i više. Mislite li da bi se ponegdje sigurno zaplela, da je pokušavala podvaliti mi, zar ne, gospodine Janeway?"
Duboko sam udahnuo. Nisam mogao povjerovati u toliku sreću. "Osim njenih sjećanja," nastavila je, "provjeravala sam mnoge dokumente u vezi s njenom porodicom. Tko su bili i gdje su živjeli."
"Gospođo Bujak..." "Zovite me Koko."
Kakvo sjajno ime, pomislio sam. Koko Bujak. Stvarno moćno i elegantno ime.
Ispričao sam joj dulju verziju priče koju je čula socijalna radnica, počevši s Josephininim dolaskom u moju knjižaru. Nije ništa govorila dok sam joj pričao o svojoj zaludenosti Richardom

Burtonom, o dražbi i tome kako me gospođa Gallant pronašla. Ona je onda rekla: "Znala sam da se s njom nešto događa. Žao mi je što mi se nije povjerila, bila bih je odvela do Colorada."
"Zašto vam nije rekla?"
"Tko zna? Možda se plašila da ću je pokušati zaustaviti. Lijepo smo se sprijateljile, ali za nju sam ipak bila predstavnica vlasti."
"Ako to išta znači, mislim da bi ionako umrla. Čak i da ste je vi dovezli."
"Da, osjećala je kako joj se kraj bliži, kao i ja. Dosta je oslabila posljednjih šest mjeseci. Ja sam naporno radila na prepisivanju njenih sjećanja, da bi mogla vidjeti što je sve tamo."
"Sto sada namjeravate s tim?"
"Sve dovršiti, naravno. Nisam se time bavila samo radi njene zabave." "A kada sve dovršite?"
"Ovisi o tome što ću imati i koliko će to biti dobro. Bude li stvarno dobro, možda potražim nekog pisca koji bi sve stavio u knjigu. Ili ću sve ostaviti državnom povijesnom društvu. Njih uvijek zanimaju podaci o životu lokalnog stanovništva."
"Kako ćete odlučiti... ono, tražiti pisca ili ne?"
"Očiti kriterij je hoće li u svemu biti stvari od širih, a ne samo lokalnih interesa. Ako su neka od njenih mišljenja samo djelomično istinita, mislim da bi to mogla biti važna knjiga. A vi?"
"Potpuno se slažem. I ako to smijem reći, čini mi se da je svoja sjećanja ostavila u dobrim rukama."
Uslijedila je stanka, kao da baš nije sasvim povjerovala pohvali. Onda je rekla: "Razumijem se ja u to. Ovo je nešto puno važnije od svega što sam do sada prikupila. Ne znam što bih pametnije mogla raditi. Ali neke stvari ne mogu obaviti odavde. Možda ću neke podatke morati otići potražiti u Charleston. Izbjegavala sam to, ali..."
"Smijem li upitati što ste do sada provjerili?"
"Zapravo, dosta toga", rekla je, a srce mi je opet zaigralo. "Koliko toga se odnosi na Burtona?" "Pa, tu leži tajna, zar ne? Koliko se onoga što je ona mislila da se dogodilo stvarno dogodilo i
što se može dokazati nakon toliko vremena."
Stigli smo do osjetljivog mjesta i ja sam to znao. "Spomenula vas je sinoć, neposredno prije nego što je umrla. Pričala je o fotografiji Charlieja i Burtona koja je davno snimljena u Charlestonu. Rekla je kako vi znate za to." Uslijedila je bolno duga stanka, pa sam nastavio:
"Mislim da ću vas morati zamoliti za pomoć, Koko. Znam da tražim mnogo – već ste toliko toga napravili u vezi s njenom pričom, jedino vam mogu obećati da sve što mi povjerite neću reći nikome osim ako se drukčije ne dogovorimo."
"Pa ipak, tu vam moram vjerovati na riječ." "Da, sve se svodi na to."
"O tome ne možemo telefonom; morali biste doći ovamo. Želim vas vidjeti prije nego što se upustim u bilo što."
"Slažem se. Neće mi to biti teško."
"Moram vas upozoriti da je posao još daleko od kraja. Razgovarat ću s vama, ali to je sve što trenutno mogu obećati."
"Meni je to dovoljno. Mogu doći sljedeći tjedan."
"Bit ću tu. Živim u Ulici Hill, peta kuća zdesna. Ime je na poštanskom sandučiću." Bilo mi je teško, gotovo bolno prekinuti razgovor s njom.
Već je prošlo šest sati. Iako je bilo prekasno za poziv Treadwellu, okrenuo sam broj i čekao. Javio se opet onaj ženski glas koji je zvučao kao da stiže izdaleka. Ovaj je put pitala tko zove. Kada

sam joj rekao, kazala je: "Samo malo, dragi" i stavila me na čekanje. Odlučio sam se za spontani nastup: neću spominjati svoju prijevaru ako on ne počne o tome, pa ćemo vidjeti što će biti. Sjedio sam slušajući šum iz slušalice.
Začuo se klik na dugom kraju žice. Ali glas koji se javio nije pripadao Deanu Treadwellu. Bio je dubok i ravan, najhladniji glas koji sam ikad čuo.
"Da?"
"Čekam Deana." "Dean nije tu." "Nazvat ću drugi put."
"Tko ste vi?" grubo je upitao.
"Tko ste vi?" rekao sam veselim glasom. Prošlo je nekoliko tihih sekundi. Pitao sam: "Je li to Carl?", ali on je spustio slušalicu. Krasan momak. Do sada su oba Treadwella opravdala svoj loš glas.
Te sam noći večerao s Ralstonovima i podnio im izvještaj. Denise je oduševilo što sam pronašao Koko tako brzo i nadala se da bi se sve moglo uskoro riješiti. "Što dalje?"
"Letim tamo idući tjedan, nađem se s Koko, malo protresem kavez Treadwellovih. I vidim što će od toga ispasti."
Složila je molećivu facu. "Ali idući tjedan je tako daleko."
"Tada se vraća moja prodavačica iz knjižare. Imam let u ponedjeljak."
Još smo malo razgovarali. Denise je donijela knjigu stare dame i teatralno mi je vratila. "Primijetit ćete kako nema mrlja na koricama, nisam je držala na kiši, ni napravila magareće uši, čak nisam ni napisala svoje ime na nju, iako sam to jako željela."
"Hvala, gospođo", pomirljivo sam rekao. "Morao sam to naglasiti."
"I uspjelo ti je, Cliff. Ja bih je rado još malo zadržala, ali Michael je nervozan kao leptir dok je knjiga u kući."
Nitko se od nas nije dosjetio ničeg novog i strašno pametnog, pa sam otišao oko osam. Rano sam legao, znajući kako sam pomaknuo stvari, iako još uvijek nisam znao u kojem smjeru ni koliko daleko moram još ići da bih stigao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:02 pm





10
Nešto prije podneva Ralstone je došao u knjižaru i pitao imam li što protiv ako on malo sjedne i razgleda neka od mojih novijih prvih izdanja. Kada sam završio s jutarnjim poslom, pridružio sam mu se za okruglim stolom.
"Namjeravaš postati knjigolovac†?"
† Bookscout, doslovno izviđač za knjige, čovjek koji po knjižarama medu jeftinim rabljenim izdanjima traži vrijedne primjerke koje će preprodati specijaliziranim knjižarima.
"Tražim posao, čovječe. Ali dok ga ne nađem, šta ja znam... ovo bi moglo biti zabavno." "Mogu li ti pomoći?"
"Reci mi u čemu je fora s tim prvim izdanjima. Vidim da si sve ove ti označio kao prva izdanja,
iako u knjizi to ne piše uvijek."
"Nekad piše, nekad ne. Mnogi počinju s brojenjem tek nakon drugog izdanja. Čak i tada ima izuzetaka, a nekada je svaki nakladnik imao svoju ideju o svemu. Uglavnom, svi su se držali nekih svojih pravila, barem nekoliko godina, ali ima ih koji su mijenjali stvari od knjige do knjige."
Pitao sam ga želi li kratki tečaj i sljedeći sat pokazivao sam mu jednog po jednog nakladnika. Proveo sam ga kroz hirove Harcourt-Bracea i njihov sustav slova, objasnio kako je uz riječi prvo

izdanje uvijek išao redak čije je prvo slovo do 1982. godine bilo B, da bi iz nekog nepoznatog razloga od tada počeli dodavati A. "Neke bitne knjige, poput Boje purpura izišle su baš te prijelazne godine", rekao sam. "Počinje također s B, ali s jednom prazninom, kao da je u nekom prijašnjem izdanju tamo moglo biti A, iako ga nikada nije bilo. To je važno, jer ima knjižara koji ne znaju. Pretpostave, neoprezni su i možeš od njih za šest dolara dobiti knjigu vrijednu tri stotine." Ispričao sam mu kako su Doubleday i Little Brown i Knopf obično pouzdani, a Random House koristi nazive prvo izdanje ili prvotisak, pa nastavlja označavati sljedeća izdanja od broja 2 – osim za poznate iznimke poput Michenerovih Mostova Toko-Rija i Faulknerova Rekvijema za redovnicu, koji nemaju ničega po čemu bi se mogli odrediti. Pogledali smo svaku knjigu u tom odjelu. Pričao sam o hirovima pojedinih nakladnika. Nakon što sam završio, rekao je: "Dobro, mislim da sam shvatio. Sada ti idem pronaći nekoliko knjiga. Reci mi koja su najbolja mjesta."
Dao sam mu upute kako obići staretinarnice, ali i jedno upozorenje. "Samo polako, Mike. Ne zaboravi, ima dana kada se jednostavno nema što naći. U ovom poslu možeš potrošiti mnogo novca, a trebat će vremena dok ne popamtiš sve one nakladnike."
"Zapamtio sam ja njih već", rekao je samouvjereno.
Pet sati poslije parkirao je pred mojim vratima i istovario dvije kutije knjiga. Nisam se ničemu nadao od prvog pokušaja pa kada sam ugledao Sidneyja Sheldona i Johna Jakesa na vrhu gomile, nije djelovalo obećavajuće. Kupio je dvadesetak knjiga. Deset knjiga bilo je bezvrijedno, ali bilo je tamo i osam pristojnih, a dvije su – lijepi prvotisak Aristokrata Johna Fowlesa i Garpa Johna Irvinga – nosile pristojnu zaradu. Platio sam mu sto trideset dolara, i on se uhvatio matematike. Potrošio je dvadeset dva dolara i pedeset centi plus PDV i gorivo, i ostala mu je lijepa stotica za nepuni radni dan.
"A nisi pogriješio ni jednom u vezi s nakladnikom", rekao sam. "Ovo je prilično dobro."
"Ako mi nešto dobro ide, to je pamćenje. Mogu negdje vidjeti recept i skuhati prema njemu tjedan poslije a da ga više i ne pogledam."
"To je veliki, veliki dar za jednog knjigolovca."
Prošlo je pet, ali on je opet htio u lov. "Ako se Denise javi, reci joj da ću se još malo zadržati, ali ne govori joj što radim." Pogladio je moj ček. "Želim je iznenaditi."
Uputio sam ga u novom smjeru, ovaj put kroz južni dio grada, gdje su neka mjesta koja sam znao bila otvorena do devet, i on je krenuo pun nade.
Što se nakon toga dogodilo, shvatio sam tek mnogo kasnije.
Drugi pokušaj nije bio uspješan kao prvi. Iz nekih se razloga to često događa: jedan mali prekid u dobrom danu i gospođa Sreća ode, ostavljajući uzbuđenog knjigolovca na suhom, dok se jednog dana ne vrati. Nema logičnog objašnjenja, ali iz osobnog iskustva znam da se to događa. Sreća dolazi i odlazi, kao i kod kockara, i iskusan igrač nikad ne prekida dok mu ide.
Krenuo je južno od Avenije Broadway, pa na zapad prema Alamedi, gdje su dvije staretinarnice konkurirale jedna drugoj gledajući se preko ulice. Jednom sam izvukao dva primjerka Posljednje kinopredstave iz njih u razmaku od samo nekoliko minuta, a to je slučajnost koja graniči sa sablasnim, ali nakon toga nisam pronašao ništa ni približno tako dobro ni na jednom od tih mjesta. Ni Ralstona nije išlo te večeri pa je produžio na zapad.
Odlutao je sve do ruba Ulice Golden, gdje se nekoliko buvljaka ubacilo u stare zgrade prodajnog centra. Uskoro će i sam naučiti da su takva mjesta loša nalazišta. Dajte nekom knjigolovcu dva kvadratna metra i malo novca za najamninu, i on već misli da je knjižar, pa nabija iste cijene. Ralston je obišao nekoliko takvih.
Nazvao me kući i pitao o jednoj knjizi, lijepom primjerku Vjetrova Carolina Roberta Wildera,

za koju je trebalo dati deset dolara, i ja sam mu rekao da odustane. Od šest sati našao je samo jednu knjigu, lijepi primjerak Dva tjedna u drugom gradu. Ništa veliko, ali dobro za četvrt dolara.
Pokušao je nazvati Denise iz govornice odmah u blizini, ali linija je bila zauzeta.
Do tada se smračilo. Napravio je veliki krug i sada je išao natrag prema Globevillu bez gotovo ičega. Na popisu koji sam mu dao bilo je još nekoliko mjesta, a mamio ga je onaj poslijepodnevni uspjeh. Htio je još samo jednu. Samo još jednu dobru. Prokletstvo knjigolovaca.
U devet je sve bilo zatvoreno i on je magistralom broj 70 krenuo na istok prema kući.
Dan je bio dobar, usprkos večeri. Možda od toga ispadne zgodan posao, nešto što će mu ostavljati slobodu koja mu je bila važnija od svega. Ako postane dobar u tome, možda uspije izvući Denise iz onog ofucanog motela, i to bez ljubljenja ičije guzice.
Sišao je s magistrale u Ulicu Washington i stigao do svoje četvrti koju minutu poslije. Svjetla su bila upaljena pa je osjetio toplinu koja ga očekuje. Ušao je kroz vrata i popeo se na trijem.
Otvorio je vrata i čuo Deniseinu omiljenu radiopostaju s klasičnom glazbom. Telefonska slušalica nije bila na svom mjestu, ali to nije bilo neobično: znala ju je tako ostaviti kada bi imala glavobolju.
Ali u tom je trenutku osjetio kako se crna sjena nadvija nad njim: Smrtonosni kosac kojeg je vidjela gospođa Gallant još je bio u sobi i on je zadrhtao, zatim se počeo tresti, prvi put jasno osjetivši zlo.
"Hej, lutko", rekao je praznoj sobi, a glas mu je zamro u grlu. Požurio je u hodnik. Pogledao je u spavaću sobu i osjetio kako ga obuzima smrtna jeza od onog što je vidio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:04 pm






11
Upravo sam uzeo telefon da ga isključim do ujutro kada mi je zazvonio u ruci. "Hej, Cliff." "Tko je to?" upitao sam ratoborno.
Dobro sam znao tko je to bio. Mogao sam uvijek prepoznati taj opušteni glas, ali čuti ga ovako kasno moglo je značiti samo nevolju. Neal Hennessey bio mi je partner u Odjelu za umorstva. Prije nekoliko godina bili smo bliski prijatelji i neko vrijeme nakon što sam naglo napustio denversku policiju pravili smo se kao da se među nama ništa nije promijenilo. Povremeno bih mu za dobra stara vremena platio ručak; ponekad bismo otišli na pivo u kafić koji smo voljeli na istočnom Colfaxu pokraj ureda Stjenjačkog Glasnika. Ali takvi su susreti postajali sve rjeđi. Prošli su mjeseci otkako sam posljednji put vidio njegovo mesnato lice, ali sada nisam bio jedan od njih; s policijom to tako ide.
"Imamo jedno na sjeveru grada", rekao je Hennessey. "Nije moj slučaj, ali ti si spomenut, a jedan se kolega sjetio kakav smo sjajan par mi bili. Pa me nazvao."
Još nisam shvaćao. Koga sam poznavao na sjeveru grada? Prije nekoliko godina to je bilo leglo lokalnih kriminalaca, pomogao sam pri uhićenju jednog od njih, ali kako bi se to nakon toliko vremena moglo vratiti i progoniti me?
Onda je Hennessey rekao: "Poznaješ li tipa po imenu Ralston?" i naglo mi je pozlilo. "Što se dogodilo?"
"Žena mu je mrtva."
Tupo sam sjedio pa je uskoro Hennessey protumačio moju šutnju. "Dakle, ti si ih stvarno poznavao."
"Naravno da jesam. Isuse Kriste, to je strašno."
Uslijedila je druga reakcija, nevjerica, i malo-pomalo sjedalo mi je ono što je Hennessey rekao.
On je i dalje bio u Odjelu za umorstva; znao sam kako me ne bi zvao da je umrla prirodnom smrću.

"Što se dogodilo?" opet sam upitao.
"Pa, momci se još trude shvatiti. Muž je u takvom stanju da od njega nema pomoći. Zapravo ni sa kim nije progovorio deset riječi."
"To je zato što je u šoku, Neal. Kvragu, ja sam u šoku, mogu misliti kako je njemu."
Čuo sam kako Hennessey diše s druge strane. Odmah zatim upitao je: "Imaš li neku ideju tko je to mogao učiniti?"
Pomislio sam na Denise, na njeno nasmijano lice, i glas mi je zadrhtao. "Ne", rekao sam. "Ako znaš išta što bi moglo pomoći, rado bi te vidjeli u postaji."
Buljio sam u tamne kutove sobe.
"Večeras, ako ti išta pada na pamet. Poslat će auto po tebe. Ako ne, voljeli bi te vidjeti sutra." "Tko vodi slučaj?"
"Randy Whiteside. Tvoj omiljeni lik."
Krasno, pomislio sam. Gospodin Napuhanko. Pogledao sam na sat. "Gdje je sada Mike?" "Tko je Mike?"
"Njen muž, Neal. O kome smo dovraga razgovarali?" "Hej, ja tu nisam ništa kriv. Ja samo telefoniram."
Čuo sam kako izgovaram "Oprosti" i nakon toga: "Kvragu, stvarno me pogodilo." "Dobro si ih poznavao?"
"Ne."
Osjetio sam da čeka objašnjenje.
"Ne znam kako objasniti", napokon sam rekao. "Denise je bila..." Odustao sam nakon nekog vremena i rekao: "Tek sam ih nedavno upoznao."
"Pa, da ti odgovorim, ne znam gdje je muž. Vjerojatno još pokušavaju razgovarati s njim na mjestu ubojstva."
Osjetio sam nagli napad gnjeva. "Boga mu ljubim, Hennessey, nadam se da momci ne postupaju prema njemu kao osumnjičenom."
Osjetio sam kako mu je neugodno. "Naravno da je sumnjiv. Što bi ti pomislio da dođeš na mjesto zločina i tamo zatekneš samo muža koji usto i ne govori?"
"Rekao sam ti zašto ne govori."
"Aha, možda je to tebi jasno, ali ja ga, recimo, nikada nisam sreo. Možda je slomljen od boli, možda je sve sto posto istinito, pa ipak je možda on to učinio. Daj, Cliff, nagledao si se takvih stvari.
Mogu ti nabrojiti nekoliko slučajeva kada je ucviljeni muž to učinio, a nas dvojica smo ga uhitili i ti bi onda iščupao priznanje iz njegove lažljive guzice."
Sjećao sam se tih vremena: lica svih prokletih krivaca vratila su se u jednom potresnom trenutku i osjetio sam kako mi se koža ježi pri pomisli na nekoga poput mene, murjaka kakav sam nekad bio, kako otvara Ralstonove žive rane. Sjetio sam se jednog slučaja: Harold Waters, koji mi je potpisao priznanje i bio korak daleko od doživotnog zatvora, sve dok pravi ubojica nije pogriješio. Harold Waters potpisao je sve što smo pred njega stavili. Zašto? Jednostavno ga nije bilo briga što se događa nakon što mu je žena ubijena. Hennessey je znao da me taj slučaj oduvijek progonio. "Učini mi uslugu, Cliff, rekao je. "Ne počinji s onim sranjem o Haroldu Watersu. Koliko se puta tako nešto dogodilo?"
"Pa, dogodilo se, zar ne?" "Dogodilo se jedanput."
"Dobro, mene sada zanima Ralston. I ne želim da ga se maltretira." Čuo sam kako lagano kašljuca, okrećući glavu od slušalice.

"Ozbiljno mislim. Nema šanse da je on to učinio."
Hennessey nije ništa rekao. Točno ono što bih i ja napravio na njegovu mjestu. "Pomozi mi", rekao sam.
Reći to policajcu bilo je uvredljivo i Hennessey se uredno uvrijedio. "Dobro znaš da se takve stvari ne govore. Rekao sam ti da to nije moj slučaj i mene se ne pita što će se raditi. Ja samo iz pristojnosti nazivam starog ratnog druga i to je sve. Trebao sam se ne miješati i pustiti ih da te izvuku iz kreveta usred noći."
"Dobro", rekao sam. "Zanima li te što ja mislim?"
"Siguran sam da će zanimati detektiva Whitesidea, kada za to bude vrijeme."
Mnogo nas je toga sada razdvajalo, a Hennesseyju je to smetalo koliko i meni. Čuo sam kako šmrče, a onda je rekao: "Što se tvojih mišljenja tiče, Cliff, uvijek si ih imao. Prilično dobrih, istina, koliko to mišljenja mogu biti. Ali tip nam ništa nije rekao, samo kako je ušetao i našao je raširenu preko kreveta. Jedine druge riječi koje je itko razumio bile su tvoje ime."
"Javio mi se telefonom ni pola sata prije nego što je krenuo kući.
Bio je negdje u vražjem Goldenu u to vrijeme. Ne znam kada je ona..." Duboko sam uzdahnuo. "Ne znam kada je umrla, ali trebalo mu je najmanje pola sata do kuće."
"Pod pretpostavkom da je stvarno bio tamo kada te nazvao."
Tišina se opet produljila. Hennessey je govorio isto što bih i ja na njegovu mjestu. "Žao mi je što nosim loše vijesti", rekao je.
"Tako je bilo suđeno, zar ne? Ali hvala na pozivu."
"Ma ništa. Trebali bismo ponekad na pivo." Ali ja sam mislio na Denise i jedva sam ga čuo. Znao sam da mi neće reći, ali sam pokušao. "Kada je otprilike umrla?"
"Treba im vremena za to. Momci su još tamo i to će potrajati." "Znaju li već što je uzrok smrti?"
"Ništa pouzdano."
Onda je zbog starih dobrih vremena ipak dodao: "Čini se da je ugušena."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:04 pm




12
Ralsonovo je susjedstvo bilo prepuno automobila, uobičajen prizor kada se dogodi nešto loše. Bila su tamo dva policijska vozila i nekoliko neoznačenih, od kojih sam prepoznao zeleni Chevrolet pomoćnog mrtvozornika Willieja Paxtona, kao i stari Ralstonov Eord Fairlane. Nije bilo očitih znakova prisutnosti novinara. Idioti s televizije odlučili su ovo propustiti: u blizini nije bilo žica ni natapiranih frizura. Ubojstvo u Cherry Hillsu izvuklo bi ih usred noći, ali ovo nije bilo toliko važno. Bila su tamo dva otrcana tipa u džinsu, momci koje sam znao iz Denver Posta i Stjenjačkog Glasnika, a okolo se motalo i dosta običnog svijeta. Čak i u taj sat vijest se brzo proširila kvartom: dvadesetak susjeda gledalo je izdaleka, a cijeli red djece sjedio je na krovu susjedne kuće vireći dolje preko ulice.
Mladi uniformirani policajac zaustavio me na pločniku. "Ne smijete dalje, gospodine." "Je li Whiteside tu?"
"Trenutno je zauzet. Želite mu nešto reći?" "Pa baš bih i mogao. Zovem se Janeway."
Pozvao je drugog policajca, jednog kojeg sam poznavao. "Uđi i reci detektivu Whitesideu da ga treba gospodin Janeway, kada bude slobodan."
Čekao sam.
Nekoliko minuta kasnije policajac je izišao i mahnuo mi s trijema. Prvi je policajac kimnuo i

pridržao mi vrata. Na ulazu je drugi policajac rekao: "Znam da znaš, ali ipak ti moram reći – ništa ne diraj." Trenutak poslije, i sam začuđen, bio sam u dnevnoj sobi, sjedeći na stolici u kutu.
Sada je sve izgledalo drukčije – ni nalik na mjesto na kojem sam upoznao Mikea i Denise Ralston na početku našeg prijateljstva prije samo nekoliko dana. Večeras je sve bilo hladno pod jakim policijskim svjetlom i zaglušeno bezličnim glasovima ljudi koji su pretraživali svaki kutak. Vidio sam kako Whiteside prolazi kroz otvorena vrata i pogledi su nam se sreli prije nego što se utopio u gomili ljudi okupljenih oko kreveta. Pokušao sam odagnati predrasude i nadati se najboljem. Whiteside je uvijek djelovao kao prilično dobar policajac; dovraga, njegova statistika riješenih slučajeva bila je jednako dobra kao i moja, a možda je to bilo uzrok svemu, razlog što se nikad nismo sviđali jedan drugom. Došao je prije pet godina, pratio ga je velik ugled iz nekog odjela tamo na istoku, ali za mene je od prvog dana bio napuhanko. Na neki način sličio je Archeru. Značka je bila njegov Pulitzer koji ga je nekako izdizao od ostatka svijeta. Još se sjećam svog glasa i onoga što sam rekao Hennesseyju prije toliko godina: "Kladim se da spava s tom limarijom na pidžami."
Nakon nekog vremena izišao je iz sobe. "Pa, prokletstvo, Janeway, zamisli gdje te srećem." Nadvio se nad mene, ali taj mi je trik bio poznat i nije me se dojmio. Pogledao sam ga iz najdubljeg dijela sjene koju je radio, vidjevši mu samo siluetu, uokvirenu svjetlom iza i iznad njega. "Što mi dakle imaš reći?" upitao je pa sam mu ispričao što sam znao o tome kako je Ralston proveo dan tražeći knjige. Govorio sam kratko i jasno, ne trošeći njegovo vrijeme. "Nazvao me u devet", dodao sam. "Još je bio u Goldenu i tamo je upravo pronašao jednu knjigu." Znao sam koje pitanje slijedi i ono je stiglo. "Onda bi ta knjiga još mogla biti u njegovu automobilu."
Pozvao je jednog policajca i rekao mu da ode pogledati u auto je li knjiga nekog Irwina Shawa tamo.
Odigrao sam na sreću, možda previše siguran da će knjiga biti lamo i da će biti lako dokazati da je stigla iz Goldena. Uz malo sreće, uz nju će biti račun s datumom, čak i vremenom prodaje, a na hrptu će biti naljepnica s cijenom, čija boja koda može otprilike odrediti kada je knjiga izložena. U takvim knjižarama jedanput tjedno knjige se označavaju ovisno o boji bar-koda. Ništa konačno, ali ipak mali dokaz da je netko govorio istinu.
Do sada sam igrao Whitesideovu igru po njegovim pravilima. Onda sam rekao: "Gdje je gospodin Ralston?" i Whiteside se maknuo sa svjetla i pogledao me u lice, držeći svoje u sjeni.
"Tamo gdje ja hoću."
"Dobro", ljubazno sam se složio.
"Koja je tvoja veza s Ralstonom? Osim te potrage za knjigama u koju si ga poslao, što je on tebi?"
"Ja sam mu prijatelj."
"Dobro za njega. Trebat će mu prijatelj."
Osjetio sam kako u meni kuha, ali suzdržao sam se. Čuo sam korake. Ušao je policajac noseći knjigu, pridržavajući je olovkom podvučenom pod hrbat poput gaćica otpalih s užeta za sušenje.
Vidio sam plavu naljepnicu trgovine na omotu i račun kako viri iz nje i zahvalio Bogu što nije ispao vani kada je drot na takav način podigao knjigu.
Tada nisam rekao ništa; puno je bolje pustiti da sve otkrije sam Whiteside. Ali kada je drot nastavio onako držati knjigu, rekao sam: "Mislim da je ono što viri račun." Whiteside je rekao: "Spremi to" i drot je sve skupa, knjigu i račun, ubacio u plastičnu vrećicu.
"Pa, gospodine Janeway, bilo je lijepo od vas što ste navratili. Ako budemo imali još pitanja, javit ćemo vam se."
Znao sam da me zlobno otpravlja, ali samo sam kimnuo, i dalje kao oličenje razložnosti, i rekao:

"Volio bih vidjeti gospodina Ralstona, ako smijem."
Whiteside se onako malo posprdno nasmijao i tada sam znao kako to neće lijepo završiti. "Je li optužen za nešto?"
"To tek treba vidjeti, zar ne?"
"Pa, dok se ne odlučiš, nemaš ga pravo zadržavati." "Ne moram ga ni za što optužiti sve dok ga ispitujem."
"Moraš ga uputiti u njegova prava ako ga namjeravaš pritvoriti.
I ne mora ništa odgovarati ako krenete žestoko na njega. Daj, Randy, obojica znamo pravila."
Nikada ga u životu nisam nazvao Randy. Miroljubivo sam podigao ruke. "Slušaj, siguran sam da će ti on sve ispričati, znam da hoće. Ali čovjek je upravo ostao bez žene, za ime Boga. Daj mu malo vremena da dođe k sebi. Mogu li ga vidjeti?"
"Ne prije nego što ja razgovaram s njim."
"Onda smo se dogovorili? Razgovaraj s njim uz moju prisutnost. Budi pristojan i obećavam da ću šutjeti."
"Nema šanse. Ne mogu vjerovati da si uopće pitao nešto takvo. Koliko dugo si bio policajac, Janeway?"
Dovoljno dugo da prepoznam kretena sa značkom kada ga sretnem, pomislio sam. Ali rekao sam: "Slušaj, jamčim ti da on to nije učinio. Svijet mu se upravo srušio i ne mogu mirno sjediti dok mu ga vi rušite još jedanput."
"Nemaš ti što srati o tome kako ću ja raditi."
"Možda nemam, ali mogu naći odvjetnika i čekati te s njim u postaji. Onda možeš pišati uz vjetar, a ne ispitivati ga."
"Sranje", rekao je. Ali dalo mu je misliti.
"Samo ćeš sjediti i držati zatvorena ta jebena usta. Može tako?" "Naravno", rekao sam kamena lica.
Preselio sam se u kuhinju i gledao kako dovršavaju posao. Kuća je izgledala nevjerojatno mala za toliko ljudi koji su se gurali po njoj. Pogledao sam u spavaću sobu i preplavio me golemi val tuge. Mogao sam zamisliti Willieja Paxtona u toj sobi kako razgovara s Joanne Martinson, ženom iz mrtvozornikova ureda koju sam također poznavao. Mogao sam zamisliti Deniseinu ruku, prebačenu preko ruba kreveta, i taj mi je prizor drobio srce. Kurvin sin, pomislio Nam. Neki bijedni kurvin sin je to učinio, vjerojatno sitni lupež iz susjedstva u potrazi za malo novca. Koliko se to već puta dogodilo? Netko se vrati kući, naleti na lopova i to je to. Iznenada sam se opet osjetio kao policajac.
Paxton je izišao iz spavaće sobe, Martinsonova odmah iza njega. "Hej, Cliff, kako ide?" progovorili su gotovo uglas.
"Nekad ide, nekad ne." Sada mi baš nikako nije išlo, ali to sam ostavio neizrečeno. Nastavio sam nešto trabunjati dok Whiteside nije ušao u spavaću sobu. Tada sam tihim glasom upitao: "Što se ovdje dogodilo?"
"Davljenje jastukom", rekao je Paxton. "Znat ćemo više poslije, ali tako izgleda." "Kada?"
"Ne znam. Rekao bih između pet i sedam sati." "Ne poslije sedam, onda?"
"Malo vjerojatno. Tijelo se već krutilo kada smo došli."
Joanne je pogledala Paxtona i rekla: "Slušajte, ja znam kako se vi momci poznajete odavno, a i meni si drag, Cliff, ali Isuse Kriste, Willie, ovo je vraški nepropisno."
"Sve će ionako biti u izvještaju", rekao je Paxton.

"Onda ga pusti da čita sa svima ostalima."
Kimnuo sam im glavom. "Aha, ne guraj prste u škripac zbog mene, Willie. Hvala u svakom slučaju."
U sedam navečer još nije bio mrak. Ljudi se tada vraćaju s posla.
Što znači da postoji šansa da je netko vidio uljeza i možda Whiteside već ima spremnog svjedoka.
Nije se tu moglo više ništa učiniti osim čekati. Policajcima ponekad na mjestu zločina trebaju sati, a ovim se momcima nije žurilo.
Mislio sam na Ralstona, kako mu je samom sada u devetom krugu njegova vlastitog pakla. Bili su to prvi od mnogih paklenih sati i sve što sam za njega mogao učiniti bilo je pokušati mu ih barem malo olakšati.
Nakon nekog vremena dvojica su unijela nosila u spavaću sobu i podigla tijelo s kreveta. Nisam želio gledati – to se nikad ne radi s prijateljima – ali ustao sam i ne mičući se sa svojeg mjesta, pogledao u sobu. Više o njoj nisam mislio kao o Denise: Denise je nestala i to je tijelo samo nešto što je ostalo nakon nje. Paxton je rukovodio ukrcavanjem tijela, pazeći da ona viseća ruka ostane u istom položaju kao kada su je našli. Joanne je nešto rekla i on je pogledao na krevet, uzeo izduženi medicinski instrument i povukao plahte nadolje.
Onda je rekao: "Hej, Whiteside, vidi na čemu je ležala" i služeći se i dalje onom pincetom, upecao nešto nalik na novčanicu od dolara iz nabora zgužvane plahte. Ali moje su oči dobre i uspio sam sa svog mjesta jasno vidjeti Franklinov portret. Bila je to novčanica od sto dolara.
Whiteside se odmah pojavio s plastičnom vrećicom. Paxton se nagnuo da je ubaci unutra. Joanne je rekla: "Evo još jedne" i Paxton ju je oprezno izvukao iz plahte.
"Ima toga još", rekla je Joanne.
"Mislio sam da su ovi ljudi siromašni", rekao je Whiteside. "Čini se da je ona ponešto zarađivala sa strane."
Uhvatio sam se za stolicu. Mrzio sam Whitesidea u tom trenutku, ali mirno sam gledao kako posprema ostale novčanice. Nakon što je tijelo izišlo, počelo je još jedno temeljito pročešljavanje sobe. Krevet je obrađen usisivačem zbog dlaka i vlakana, pod oko njega također pregledan, a mali tapet također usisan. U jednom je trenutku Whiteside pogledao na sat i rekao: "Idem u postaju, zanima me što mi tip ima reći."
Slijedio sam ga u dvorište.
"Vidimo se tamo", rekao mi je ne baš oduševljeno. "Znaš put?" "Pitat ću nekog ako se izgubim."
"Ne zaboravi, tamo si samo zato što sam ja dopustio. I držat ćeš usta zatvorena, kao što si obećao."
Nisam nikada vidio kako Whiteside radi, ali ipak o njemu do sada nisam imao dobro mišljenje. Nema šanse da bih mu dopustio da sjedi uz mene da sam ja na njegovu mjestu, a on na mojem. Prije svega, ne bih ga ni pustio na mjesto zločina. Mene se ne bi moglo preplašiti prijetnjama odvjetnikom. Razgovarali bi sa mnom pod mojim uvjetima. Bilo je očito da Whiteside ima nekog asa u rukavu pa je siguran kako će lako sa mnom, čak se želi praviti važan, a prilika da izvuče brzo priznanje i riješi slučaj bila je prevelika da bi odolio. Neki su drotovi takvi. Jednom sam upoznao novinara koji mi je rekao kako je isto tako i u njegovu poslu. Dva glavna frajera u novinama borila su se za naslovnu stranicu, baš kao što neki drotovi uvijek žele imati najbolji postotak riješenih slučajeva. Pitao sam se s kim se sada bori, kada sam ja otišao.
U postaji nas je Whiteside uveo u jedan ured koji je više podsjećao na sobu za razgovor, nego za

ispitivanje. Sjeo sam sa strane, dok su se on i Ralston gledali preko stola. Whiteside je ponudio kavu, ali nije dobio nikakav odgovor. Pomislio sam na slučaj Harolda Watersa i naježio se od sličnosti. Waters, veliki crni čovo; sa sjajnom ženom u svakom pogledu, središtem njegova svijeta. Pogledao sam Whitesidea i u tom mi je trenutku izgledao kao neki grabežljivac.
Ušao je zapisničar i sjeo u kut sobe, odmah iza Ralstona. "Ovaj se razgovor i snima i zapisuje", rekao je Whiteside, pogledavajući u mene. "Mladić koji je ušao je Jay Holt i on će zapisati sve što se izgovori. Uobičajeni postupak."
Ralstonove vlažne oči su se pokrenule i pronašle moje. Kimnuo sam nadajući se da to djeluje ohrabrujuće. Ralston je izgovorio moje ime, najprije samo: "Janeway", zatim "Isuse, Janeway" i onda je opet počeo plakati. Whiteside je rekao: "Obraćajte se meni, molim vas, ne gospodinu Janewayu" i počelo je ispitivanje koje je glumilo razgovor.
Prva su pitanje bila rutinska. Navedite ime i adresu u zapisnik, molim vas. Gdje ste bili danas i večeras? Kada ste se posljednji put čuli s gospođom Ralston? U koliko sati ste stigli kući? Je li bilo nekih nagovještaja problema prije ove večeri? Jeste li primijetili kakve neznance koji se posebno zanimaju za vašu kuću? Išlo je to tako neko vrijeme, a Ralston je odgovarao jednosložnim riječima. Dva puta se raspao, pa je Whiteside zvao policajku da mu donese vode. Whiteside je pitao koliko su novca imali. Ralston, onim istim slomljenim glasom, sve je rekao u dvije riječi. Bili su gadno siromašni. Nisu imali gotovo ništa.
Onda je Whiteside rekao: "Tisuću sto dolara nađeno je na mjestu zločina, gospodine Ralston.
Možete li to objasniti?" "To je nemoguće."
"Oho. Jeste li znali da je vaša žena vodila dnevnik?" Ralston je kimnuo. "Molim vas, usmeno odgovorite."
"Da."
"Znate li što u dnevniku piše?"
Opet je Whiteside morao ponoviti pitanje. Ralston je rekao ne, nikada ga nije čitao. "Bio je tamo, vani, na stoliću", rekao je Whiteside. "Je li ga tamo i inače držala?" Ralston je kimnuo pa onda rekao: "Da."
"Bio je tamo, pod rukom, obični mali notes", rekao je Whiteside.
"Nije bio pod ključem, na knjižici nema brave i vi nikada niste poželjeli zaviriti unutra?" Ralston je izgledao malo zatečen, kao da nije razumio pitanje.
"Kažete da ga nikada niste čitali? Nijedanput za sve vrijeme koje ste proveli zajedno?" Ralston je odmahnuo glavom. "To bi bilo..."
"Bilo što, gospodine Ralston?" "Pogrešno."
"Pogrešno", rekao je Whiteside. "Pa, znate što, vjerujem vam. Potpuno vjerujem kada kažete da nikada niste zavirili u taj notes. Vjerujem da je to bila prava navika, ne gledati u dnevnik, pa vam jednostavno nije palo na pamet to učiniti, bez obzira na to što se dogodilo s vama. Vi to jednostavno ne biste učinili, zar ne, gospodine Ralston?"
"Ne bih."
"Ne." Whiteside je zatresao glavom. "Zato ne znate što tamo piše."
Ustao je, obišao stol, donio stolicu i došao na pola metra od Ralstonova lica. "Ona je napisala u svoj dnevnik, prije samo dva dana, kako je jedna starica umrla u vašoj spavaćoj sobi i kako vam je na samrti poklonila krasnu stvar, tu rijetku knjigu za koju gospodin Janeway tvrdi da vrijedi mnogo novca. Jesam li to dobro shvatio?"

"Denise je htjela..."
Whiteside je čekao. Ralston je opet zastao i lagano trljao oči. "Što ste htjeli reći, gospodine Ralston? Denise je nešto htjela. Što je htjela?"
"Željela je ispuniti staričinu želju." "Naći ostale knjige, je li tako?" "Tako je."
"Ali vi niste bili za to, zar ne? Vi ste htjeli novac. I oko toga ste sc posvađali, zar ne?" "Nikada se mi nismo svađali oko bilo čega. Nikada."
"Kako biste onda vi nazvali ovo što je ona zapisala?" Izvukao je dnevnik iz džepa. "Michael žarko želi novac. Prvi se put u nečemu ozbiljno nismo složili, ali shvatit će on s vremenom da sam ja u pravu. Kako biste vi to protumačili, gospodine Ralston?"
Ralston je odmahnuo glavom. "Nije to bila nikakva svađa."
"Možda nije tako počelo. Možda je u početku to bila samo nesuglasica, a onda je postalo nešto veće. Hej, znam ja kako to ide; stalno imam nesuglasice sa svojom ženom. Nekad je tako jako želim ušutkati da joj poželim nabiti jastuk na lice."
"Hej, Whiteside", rekao sam. "Dosta s tim sranjem."
Okrenuo se na stolici. "Još jedna riječ i letiš van." Opet se okrenuo Ralstonu. "To se dogodilo, zar ne?"
"Nemoj odgovoriti, Mike."
Ralston je izgledao zbunjeno i zgroženo.
"Dovraga, mogu shvatiti da nisi htio da završi onako kako je završilo", rekao je Whiteside. "Ti si velik i jak čovjek – kada jednom nešto krene, teško se zaustaviti."
"Nemoj više ništa reći, Mike. Ovaj tip je pokvaren, želi ti smjestiti i izokrenut će sve što izgovoriš. On je običan šupak i uz to loš policajac."
Whiteside je skočio sa stolice i zgabio me za ruku. "Upozorio sam te. Sada odjebi odavde ili ćeš provesti noć u zatvoru. Samo naprijed, pozovi odvjetnika ako to želiš."
Odgurnuo sam ga. "Dodirni me još jedanput i obrisat ću pod tvojom guzicom." "Kada bi to mogao."
"Pokušaj, pa ćeš saznati." Pogledao sam zapisničara. "Zapisuješ li sve ovo, Jay? Želim dokaz da se gospodin Whiteside nabacuje optužbama a da nije ni pročitao gospodinu Ralstonu njegova prava."
"Prokletstvo, gubi se odavde", rekao je Whiteside.
"Kada napišeš zapisnik, želim da u njemu bude svaka riječ." "Ometaš pravdu, Janeway. Dajem ti pet sekundi da nestaneš." "Ne bi ti prepoznao pravdu da ti je napišem na kurac."
"Jay, reci Matthewsu da dođe."
"Što je sada, zovemo pojačanje? Hej, olakšat ću ti. Idem, ali ne zadugo, prijatelju, i vraćam se s nekim jebeno gadnim njujorškim odvjetnikom koji će od tebe i tvog pristupa napraviti konfete. Jesi li čuo, Mike? Ni riječi više ovom glupanu. Zapisi, Jay. Janeway želi da to uđe u zapisnik, s ovim se čovjekom nije postupalo po propisima, i to se mora znati. Randy Šupak Whiteside može se lijepo pozdraviti s dnevnikom gospođe Ralston."
Prevrnuo sam stolicu i upro prst u zapisničara. "Znaš li napisati šupak, Jay? Tvoj bi mogao biti u opasnosti ako sve ne bude napisano." Unio sam se ravno u zapanjeno Whitesideovo lice. "I znaš što, šupak?" Potapšao sam se po džepu. "Ja sam sve ovo lijepo snimio."
Progurao sam se pokraj njega. Ralston je sjedio očiju razrogačenih od nevjerice. Napokon je obratio pažnju na nešto. Pogledao sam ga dok sam prolazio. "Zapamti, Mike, ništa ne potpisuj, ništa

ne govori."
Izišao sam i zalupio vratima za sobom, a duh Harolda Watersa izišao je sa mnom. Vani sam duboko udahnuo i dodirnuo prazni džep kao da je u njemu stvarno kasetofon.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:05 pm






13
Moj prijatelj Robert Moses pripadao je starijoj porodici njujorških odvjetnika. Ime je dobio po dužnosniku koji je izmijenio parkove New Yorka u vrijeme vladanja La Guardije, preselio se u Denver prije mnogo godina, a ja sam ga upoznao dok sam još bio policajac na motociklu. Uvijek je zvučao budan i spreman na okršaj, čak i kada bih ga budio usred noći.
"Trebao si me odmah pozvati. Onog trenutka kada si shvatio da će ti prijatelja ispitivati, meni je trebao zazvoniti telefon."
"A kad sam to ja ikad napravio ono što je trebalo?"
"Ovo nije smiješno, Cliff. Učini nam obojici uslugu i više se ne igraj odvjetnika; ne ide ti dobro.
Jesi li uopće svjesan toga koliko si sretno izbjegao zatvor?"
Rekao sam mu da jesam. Znao sam za tu mogućnost i prije nego što je sve počelo. Proveo sam dovoljno vremena na policijskoj strani stola da znam kako Whiteside želi više od nekoliko običnih odgovora, a netko je morao biti tamo da Ralston malo dođe k sebi.
"Dao si Whitesideu riječ i onda je pogazio. Rekao si da ćeš biti tiho. Ili misliš da si bio tih?" "Rekao sam da ću šutjeti dok on bude pristojan. Ili misliš da je bio pristojan?"
Glasno je uzdahnuo u slušalicu. "Dobro, idem u postaju vidjeti što to oni misle da imaju protiv tvog prijatelja. Uz malo sreće, izići ćemo zajedno."
Sat kasnije nazvao me iz grada. Policija je pustila Ralstona prije nego što je on stigao do njih. Nije bilo nikakve optužbe; jedini dokaz bio je motiv, koji je policija još smatrala bitnim. Dvanaest i pol tisuća dolara bila je povelika svota za nekog s teškim životom poput Ralstonova.
"Jesu li se barem raspitali po susjedstvu je li netko vidio kakve nepoznate ljude?" "To mi nisu htjeli reći. Može se pretpostaviti da jesu, bez rezultata."
"Što samo znači da nitko nije gledao, nitko nije vidio, nitko nije htio govoriti. Ili nisu našli nekoga tko je vidio i želi pričati. Ali dobili su izgovor da prestanu tražiti, zar ne?"
"Misle kako je Ralston htio novac kako bi se opet mogao posvetiti kockanju i ženama. Zenica nije poklekla i stvari su se otele kontroli. Iskreno govoreći, Whiteside ne može povjerovati kako bi neki onako kršan momak, s onakvom prošlošću, mogao biti ozbiljno vezan za običnu stariju ženu. Ružnu, mislim da je rekao."
"Kurvinom sinu bilo bi bolje da to ne govori preda mnom."
"Ako to učini, savjetuje ti tvoj odvjetnik, nasmiješi se, pogledaj njegovo lijepo lice i reci:
Hvala, pozorniče."
Policajac je odveo Ralstona kući, rekao mi je Moses, i bilo bi logično da je sada tamo. Zahvalio sam mu i rekao da mi pošalje račun.
Onda sam se odvezao natrag u Globeville. Ralstonov auto više nije bio tamo gdje sam ga prije vidio, a ulica je bila mirna i mračna. Popeo sam se na trijem i pokucao na vrata. Ništa. Spustio sam se u dvorište i stajao tamo neko vrijeme misleći gdje bi mogao biti.
Napokon sam zaključio kako ga ne poznajem dovoljno da bih krenuo u potragu za njim.
Kada sam htio krenuti, primijetio sam kako se sjena pomakla na trijemu susjedne kuće. Onda sam ugledao narančasti bljesak upaljene cigarete.
Odšetao sam do zida i pozdravio.
"Pozdrav i tebi", odgovorio je zlovoljan glas. Crnac; ne neki klinac, stariji muškarac. "Poznaješ

Mikea?"
"Da, poznajem."
"Znaš kamo je otišao?"
"Možda i znam. Tko si ti i što hoćeš?"
"Ja sam njegov prijatelj Janeway. Htio bih mu pomoći." "Mislim da to nitko ne može."
Prije nego što sam stigao išta reći, nastavio je: "Čovjek krvari. Krvari na sve strane i odasvud.
Gadna vražja stvar, to što se dogodilo."
"Da, stvarno. Denise je bila sjajna. Nisam je baš najbolje poznavao, ali svidjelo mi se ono što sam vidio." Nije ništa rekao.
"Dobro si ih poznavao?"
"Kao i ti. Nedovoljno dugo, ali dovoljno dobro. Ne žive oni tu jako dugo, a ovdje ionako svatko gleda svoj posao."
"Jesu li policajci razgovarali s tobom?" "O, da. Razgovarali su sa svima."
"Jesi li imao što reći?"
"Prokleto ništa. Spavao sam cijelo popodne. Mogla je ovuda proći i limena glazba a da ih ne čujem."
Zašutjeli smo. "Radim noću, spavam danju. Danas mi je slobodan dan."
"Pa", rekao sam. "Hoćeš li mi reći kamo je krenuo? Želim mu pomoći, ako mogu." "Trebat će ti vraški brz auto, prijatelju. Mike je rekao da odlazi, da ide u Vegas."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarevo obećanje

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu