Knjižarevo obećanje

Nakon što je na dražbi cijenjene i renomirane bostonske kuće kupio potpisano prvo izdanje djela Hodočašće u Meku i Medinu majstora pera i pustolovine, jezikoslovca Richarda Francisa Burtona, Cliff Janeway nemalo će se iznenaditi kada se u njegovoj knjižari rijetkim knjigama pojavi devedesetogodišnja Josephine Gallant i izjavi da je prava vlasnica njegova blaga – ona.Njezin djed, vjerni Burtonov pratitelj, bio je u posjedu cjelovite Burtonove zbirke, no ubrzo nakon njegove smrti zbirka je misteriozno nestala. Pronašavši u Janewayu saveznika, gospođa Gallant zamolit će ga da joj vrati nestalo obiteljsko blago, no kratko nakon toga i njoj se gubi svaki trag. Janewaya će potraga odvesti do otrcane male baltimorske knjižare, pisca mutne prošlosti i bande razbojnika koji su očito u potrazi za istim književnim draguljem, ali kada tijekom istrage strada i njegov prijatelj, postat će očito da je netko spreman na sve kako bi tajne prošlosti ostale zauvijek skrivene.Knjižarevo obećanje treća je knjiga u seriji o Cliffu Janewayu nagrađivanog Johna Dunninga, američkog spisatelja neobično talentiranog i jedinstvenog kao i knjige koje tako iskreno voli i prodaje u svojoj knjižari i antikvarijatu Old Algonquin u Denveru.

Patu McGuireu, za dugo prijateljstvo, pravovremene ideje, a ima i drugih tajanstvenih razloga.

Tip je rekao: "Dobro došli u Ritam knjige, gospodine Janeway" i tako je sve počelo.
Sjedili smo u bostonskom studiju pred cijelim nevidljivim slušateljstvom Javnog državnog radija. Nalazio sam se tamo iako sam mislio da nisam trebao i moje prve riječi u mikrofon: "Samo me nemojte držati stručnjakom ni za što" jasno su izrazile uvjete pod kojima sam pristao biti neočekivani gost emisije. Izgovorene glasno u mikrofon, te su me riječi umirile, ali njegov ljubazni smijeh koji je uslijedio opet me izložio sa svih strana. Ne samo da sam stručnjak, govorio je njegov smijeh nego sam i skroman. Njegove uvodne riječi samo su produbile nelagodu koju sam osjećao.
"Danas nećemo kao i obično govoriti o novim knjigama. Mnogi od vas znaju, naš je današnji gost trebao biti Allen Gleason, pisac iznenađujuće uspješnice Ruže za Adessu. Nažalost, gospodin Gleason doživio je srčani udar prošlog tjedna u New Yorku i znam kako ćete mi se svi pridružiti u željama za njegovo brzo ozdravljenje.
Kad već njega nema, imamo sreću ugostiti gospodina Cliffa Janewaya, koji je ovog tjedna u Bostonu zbog kupovine jedne stvarno posebne knjige. Moram napomenuti, bez obzira na to kako je do toga došlo, ovaj sam razgovor već dugo priželjkivao. Koliko god očaravajući bio svijet novih knjiga, svijet onih starih, vrijednih prvih izdanja i dragocjenosti kojih nema na tržištu zanima sve više naših slušatelja. Gospodine Janeway, prije nego što dublje zaronimo u taj svijet, volio bih od vas čuti odgovor na osnovno pitanje: Što vrijednu knjigu čini vrijednom?"
Tako je sve počelo: jednostavnim, nevinim pitanjem i brzim odgovorima. Neko smo vrijeme razgovarali o stvarima koje najviše volim, a tip je bio tako dobar da smo uskoro zvučali kao dvojica starih knjižara u zajedničkoj potrazi za vrijednom knjigom. Govorio sam o ponudi i potražnji, o klasicima, žanrovima i novijim prvim izdanjima: zašto su neka prva izdanja Edgara Ricea Burroughsa skuplja od onih Marka Twaina, i kako se lude stvari događaju kada se traže stare knjige. Pričao sam mu o svijetu u kojem živim i o tome kako je lako bilo napustiti onaj iz kojega sam stigao. Emisija je govorila o knjigama, ne o zločinima, a ja sam bio knjižar antikviteta, a ne policajac.
"Koliko znam, živite u Denveru, Colorado."
"Da, kada se krijem pred zakonom, to radim tamo."
Opet ljubazan smijeh. "Ne smatrate se stručnjakom, ali vaše se ime spominjalo u vrlo stručnom članku u Boston Globeu ovoga tjedna."
"Tip nije imao ništa pametnije o čemu bi pisao. Lud je za knjigama, a tog dana nije bilo drugih vijesti."
"Sreli ste se na dražbi, mislim. Pričajte nam o tome."
"Došao sam ovamo zbog jedne knjige. Počeli smo razgovarati, i prije nego što sam to shvatio, davao sam izjavu."
"Koju ste knjigu došli kupiti?"
"Hodočašće u Meku i Medinu, Richarda Burtona."

"Istraživača, ne glumca."
Znalački smo se nasmijali, a on je rekao: "Sto je u toj knjizi vrijedno puta od Denvera ovamo da bi je se kupilo? I platilo – koliko je ono bilo – ako vas smijem pitati..."
Cijene s dražbi bile su svima poznate, pa nije bilo razloga za izvlačenje.
Rekao sam: "Dvadeset devet i pol tisuća'" i odbacio posljednje ostatke skromnosti. Samo će stručnjak platiti toliko za knjigu. Ili budala.
Možda sam mu mogao reći kako u zemlji barem desetak knjižara zna o Burtonu više od mene. Mogao sam napomenuti kako sam intenzivno proučavao Burtona dva mjeseca, ali dva mjeseca u ovom poslu ili u bilo kojem istraživanju nisu ništa. Trebao sam objasniti kako sam kupio knjigu indijanskim novcem, ali onda bi trebalo objasniti cijelu zamisao i do kraja emisije razgovarali bismo samo o meni.
Umjesto toga pričao sam o Burtonu, vrhunskom jezikoslovcu, jednom od najistaknutijih ličnosti devetnaestog stoljeća, majstoru od pera i pustolovine. Vodeći računa o vremenu koje mu je bilo na raspolaganju, u što je moguće najkraćim crtama opisao sam Burtonov nevjerojatan životni put. U tako malo vremena nisam se uspio dotaknuti onih najzanimljivijih točaka njegova života.
"Donijeli ste tu knjigu sa sobom večeras."
Prepustili smo slušatelje njihovoj mašti dok sam bučno odmatao tri loma knjige pred mikrofonom. Moj je domaćin ustao i prešao na moju stranu stola da bolje pogleda dok sam ja ukratko opisivao knjige, s naglaskom na originalni plavi platneni uvez i sjajna pozlaćena slova čija je sačuvanost bila jednostavno nevjerojatna.
"Izgledaju kao nove", rekao je tip. "Aha", zaljubljeno sam odgovorio. "Koliko ja znam, iznimna očuvanost nije njihova jedina vrijednost."
Otvorio sam prvi tom i on je uzdahnuo. "O, pa tu je i posveta. Možete li je pročitati, molim vas?"
"Charlesu Warrenu", čitao sam. "Divnom suputniku i najboljem prijatelju. Naši su svjetovi daleko jedan od drugog i možda se više nikada nećemo sresti, ali vrijeme koje smo proveli zajedno pamtit ću zauvijek.
Richard F. Burton. Tu je i datum, 15. siječnja 1861." "Znate li tko bi taj Warren mogao biti?"
"Pojma nemam. Nema mu ni spomena u Burtonovim biografijama. " "Pa ipak, složit ćete se sa mnom da je to vrlo osobna posveta."
Složio sam se, ali nisam ja neki stručnjak. Tip je rekao: "Dakle, pred nama je i tajna, ne samo vrijedna knjiga" i tada je sve počelo. Korijen priče seže u vrijeme kada je Francis Burton sreo svog najvećeg obožavatelja i krenuo na tajno putovanje po opasnom jugu Amerike.
Zbog tog je putovanja moja prijateljica umrla. Jedna je starica našla mir, jedan dobar čovjek izgubio sve što je imao, a ja sam ponovo upoznalo samoga sebe putujući bezvremenim, beskrajnim svijetom knjiga.

KNJIGA PRVA - DENVER
1
No dobro, nemoguće je točno reći kada je sve uistinu počelo. Radijska emisija izvukla ju je iz mutne prošlosti na svjetlo dana, ali Burtonova je priča oduvijek bila tu, čekajući da je nađem. Našao sam je 1987. godine, nešto prije svog trideset osmog rođendana. Stigao sam kući iz Seattla s gomilom novca od slučaja Grayson†. Meni je pripala nagrada za nalaznika od deset posto, koja je iznosila gotovo pedeset tisuća dolara, po zaradi najuspješniji dan u karijeri gotovo bilo kojeg knjižara, za mene sasvim sigurno, barem do sada. Sve što sam tada znao bilo je da ću taj novac potrošiti na knjigu. Ne na pola milijuna knjiga koje je napala plijesan. Ne na milijun bezveznih knjiga, ili tisuću dobrih, čak ni stotinu stvarno dobrih knjiga. Na samo jednu knjigu. Jednu veliku, paklenu, ubitačno dobru knjigu: tek toliko da osjetim kako je imati nešto takvo.
† Vidi knjigu Knjižarev trag, prvu knjigu u serijalu Cliffa Janawaya.
Onda sam pomislio: otvara mi se prilika za nešto više od toga.
Želio sam promijeniti smjer svoje knjižarske karijere. Bilo mi je zlo od kritičara i sitnih trgovaca koji vrište o genijalnosti svakog novog pisca čija prva knjiga uspije. Bio sam spreman odbaciti pomodarstvo i prigrliti tradiciju, i gotovo istog trena kada sam upao u to pitaj-i-bit-će-ti- odgovoreno raspoloženje, pronašao sam Richarda Burtona. Bio sam pozvan na večeru u istočni Denver, u kuću suca Leightona Huxleyja u Park Hillu. Lee i ja poznavali smo se godinama, izdaleka u početku, poslije sve bolje na osnovi zanimanja za iste stvari, da bismo na kraju postali prijatelji. Prvi put sam se pojavio u njegovoj sudnici 1978. godine, kao stvarno mlad policajac, svjedočeći u slučaju gadnog ubojstva, dok je on bio još relativno nov na denverskom sudu. Profesionalno ponašanje tada nas je prirodno držalo na priličnoj udaljenosti: Lee nije pripadao uskom krugu mojih prijatelja iz policije, a ja se nisam mogao ni zamisliti rame uz rame s nekim iz povelikog jata orlova svijeta pravde. I razlika u godinama imala je svoju ulogu, iako ne preveliku. Bio sam u kasnim dvadesetima, a Lee u srednjim četrdesetima, s već posjedjelim zaliscima i natruhama izgleda profinjenog čovjeka od svijeta kakav ja nikada neću postati. Prema svim je mjerilima bio odličan sudac. Iznimno pravedan i uvijek siguran u svoje procjene, nikada osporen na višim sudovima.
Nakon prvog pojavljivanja na njegovu sudu, vidio sam ga samo dvaput u isto toliko godina: jednom mi je kimnuo u sudskom kafiću, ukazavši na to kako se sjećamo jedan drugog, a godinu poslije bio sam pozvan za Božić u planinsku kuću zajedničkog prijatelja. Te smo noći prvi put razgovarali izvan sudnice. "Čujem da skupljate knjige", rekao je onim svojim dubokim, bogatim baritonom. Priznao sam krivnju, a on je nastavio: "Ja također: mogli bismo jednom usporediti bilješke." Od toga nije bilo ništa iz više nego očitih razloga – i dalje sam bio policajac s dobrim izgledima da kao svjedok opet stignem pred njega, a on je izbjegavao moguće sukobe interesa kad god je mogao, i prije nego što se pojave. Nisam previše mislio o tome; mislio sam kako samo ubija vrijeme time što je ljubazan sa mnom. Oduvijek se znalo da se Lee Huxley besprijekorno ponaša, na sudu i izvan njega.
Sljedeće godine promaknut je na Okružni sud i tada, kada sukob interesa više nije bio izgledan, oprezno i polako počelo je naše prijateljstvo. Sasvim nenadano Miranda, njegova žena, pozvala me na malu, neformalnu večeru s nekoliko ljubitelja knjiga. Te prve noći skupilo se dvanaest ljudi, a uz mene su smjestili Mirandinu mladu sestru Hope, koja je stigla u posjet s istoka zemlje. Kuća se nalazila odmah iza Istočne sedamnaeste avenije, dvokatnica od crvene cigle s početka stoljeća, sa svijećnjacima i ulaštenim drvom na sve strane.
Kada sam stigao, već su sva svjetla bila upaljena i čuo se žamor, a na ulazu je bila Miranda,

bajna plavuša u plavoj večernjoj haljini. Nije izgledala starije od trideset godina, ali bila je i elegantna i zanimljiva, mnogo više od samo zgodnog dodatka uspješnom mužu. Sučevi su prijatelji bili profinjeni ljubazni ljudi i kada sam suzbio urođenu odbojnost prema snobovštini, svi su mi se svidjeli. Bili su to bogati skupljači knjiga, dok sam ja još bio na policijskoj plaći, ali nitko od njih nije se pravio važan. Kada bi naletjeli na knjigu od pet tisuća dolara koju bi željeli imati, jednostavno bi je zgrabili i platili, pa im je moje prekopavanje po hrpama jeftinih knjiga bilo zanimljivo, nešto o čemu nisu ni sanjali dok im nisam ispričao.
Miranda je bila nenadmašna domaćica. Idućeg dana, dok sam nastavljao pisamce zahvalnosti, nazvala me i ona meni zahvalila na dolasku. "Unio si živost među nas, Cliff, rekla je. "Nadam se da ćemo se češće viđati."
Tako je i bilo. Nisam baš previše razgledao knjige te prve večeri, ali poslije se pokazalo da sučeva knjižnica opravdava najviša očekivanja. Bila je to velika soba s policama na sva četiri zida, prepuna krasnih knjiga, sve sami američki moderni klasici u očuvanim omotima.
U jednom je trenutku Lee rekao: "Starije stvari su mi u podrumu", ali prošle su godine prije nego što sam ih vidio.
Od samog početka posljednja večera koju su priredili razlikovala se od ostalih. Za početak, više nisam bio policajac, a način na koji sam napustio denversku policiju ohladio bi odnos s bilo kojim sucem. Ispao sam gadan i surov, a tisak se uhvatio moje davne prošlosti, djetinjstva prepunog uličnih tučnjava i bliskih veza s ljudima poput Vincea Marranzina, koji je poslije postao jedan od najgorih denverskih mafijaša. Nije bilo važno što sam s njim u posljednjih dvadeset godina progovorio samo dvije riječi; nije bilo važno što sam sve to nadišao i postao, ako tako mogu reći, poseban stručnjak za ubojstva – jednom kada vas uguraju u taj pretinac, uvijek će vas držati u njemu. Tada su već kružile glasine kako je Lee među nekoliko kandidata za Vrhovni sud i ma kako teško bilo zamisliti Leeja i Reagana u političkom zagrljaju, zapravo nisam znao ništa o njegovim političkim opredjeljenjima. Sve što sam znao bilo je ovo: ako postoji i najmanja prilika da on odleti visoko, posljednja stvar koju bih želio je zasmetati mu. Bio sam vijest s naslovne stranice, i to loša vijest, cijeli tjedan, ali ako se Lee brinuo za svoj imidž i birao društvo, ja to nisam primijetio. Nazvao me i želio čuti moju verziju svega što se dogodilo, a kada sam mu rekao istinu, prihvatio ju je. "Znao si ti biti pametniji, Cliff, ali i to će proći", rekao je. "Sada sigurno imaš pune ruke posla zbog te gužve. Naći ćemo se čim se stvari slegnu."
Ali onda sam otišao u Seattle i nekoliko je mjeseci brzo prošlo a da se nismo vidjeli. Vratio sam se s lijepom gomilom, mojim indijanskim novcem; tražio sam knjige po srednjem zapadu s prijateljima iz Seattlea, a kada sam se vratio u Denver, jedan od prvih poziva bio je Mirandin.
"Gospodine Janeway." Glas joj je bio ledeno hladan, ali ne baš najozbiljniji. "Izbjegavate li vi to nas iz nekog razloga? Jesmo li vas čime uvrijedili?"
Odmah sam se posramio. "Ni u kom slučaju", rekao sam, odgovarajući na njezino drugo i preskačući prvo pitanje. "Niste valjda tako nešto pomislili."
"Onda budite tako ljubazni i dovucite se smjesta ovamo, gospodine", rekla je. "Petak navečer, sedam sati, kravata nije obavezna, odbijanje ne prihvaćamo. Dođite pripravni za oživljavanje jednog dosadnog društva."
"Vi ne možete ni slučajno okupiti dosadno društvo."
"To ćemo još vidjeti. Ovo bi mogao biti izazov čak i za moje legendarne društvene manire. U grad stiže jedan Leejev prijatelj iz djetinjstva. Nemojte nikome reći da ste to od mene čuli, ali on baš i nije moj tip. Dakle, hoćete li doći i pomoći mi da to odradim kako valja?"
"Da, gospođo, bit će mi čast."

"Tako dugo se nismo vidjeli da sam zaboravila kako izgledate. Jeste li se već oženili?"
Nasmijao sam se.
"Imate neku stalnu vezu?" "Trenutno ne."
Znao sam zašto to pita. Miranda je voljela prirodnost, ali izbor i balans gostiju za stolom nije prepuštala slučaju. "Imam savršenu damu za vas u petak", rekla je.
Zastao sam pa kazao: "Hvala na pozivu."
"Ne, Cliff, hvala vama. Znamo zašto vas dugo nije bilo, cijenimo vašu uvidavnost, ali nije potrebna, niti je ikada bila. Navraćali smo u vašu knjižaru nekoliko puta, ali vas nikada nismo našli." Naravno, znao sam za to: viđao sam njihove čekove u ladici s utrškom. "Uvijek sam negdje vani, u potrazi za knjigama", rekao sam.
"Očito je tako. Ali Lee i ja bili bismo prilično jadni ljudi kada bismo otpisivali prijatelje u nevolji."
"Bila je to prilično gadna nevolja."
"Da, bila je, ali izvukla vas je s policijskog posla i dovela među knjige. Pa onda i nije toliko gadna, zar ne?"
Bilo nas je manje nego inače za stolom, samo osmero, uključujući Huxleyjeve. Leejev prijatelj iz djetinjstva bio je Hal Archer, pisac i povjesničar koji je dobio Pulitzerovu nagradu prije šest godina, pojavivši se niotkud i ugrabivši je ispred nekoliko favoriziranih i akademicima bližih kandidata. Tada mi je bilo drago što ju je dobio: uvijek navijam za one s malo izgleda, a njegovoj sam se knjizi uistinu divio. Bila je to zahtjevna priča o dvjema obiteljima u Charlestons Južna Karolina, za četiri godine Građanskog rata. Koristeći nedavno pronađene dokumente, pisma i dnevnike, Archer je uspio udahnuti život toj gomili podataka. Riječima laika i iskusnim okom umjetnika ispričao je kako su preživjeli, ponašali se međusobno i prema drugima u ratom izmučenom gradu. Bila je to epska priča o hrabrosti i izdržljivosti u vrijeme čvrste opsade snaga Sjevera, neprekidnog granatiranja i tri godine odvojenosti od svijeta, i on ju je krasno ispričao.
Prije objavljivanja te fascinantne i istinite priče, Archer je pisao samo povijesnu prozu, ali čak i tada držao sam ga za nadarenog pisca. Čitao sam ga godinama prije, i upamtio kao nekoga koga vrijedi čitati. Imao je sveprisutnu sposobnost da mu riječi zvuče ispravno i nikada se nije razmetao njima. Uvlačio me u priču; u njegovim sam djelima nalazio sve ono zbog čega volim knjige. Kada sve to zbrojim, zašto sam osjetio tako snažnu odbojnost istog trena kada sam ga upoznao?
Tako jaka negativna reakcija često počne s očima. Archerov pogled bio je pun omalovažavanja, kao da su njegovu pravu vrijednost otkrile sasvim prekasno budale poput mene, a on je to skupo platio.
U jednom je bio u pravu: pomodno je obožavati poznate nakon što su to postali, ali isto tako lako se pretvoriti u kretena kada vas naglo stignu novac i slava. Bilo je uvrnuto pomisliti kako me Archer brzinski proglasio krivcem za sve godine koje je proveo nepriznat i nadao sam se da me dojam vara, jer sam oduvijek volio njegova djela. Ali taj se dojam tijekom večeri samo pojačavao.
Stigao je posljednji, kasneći četrdeset pet minuta. Miranda ga je uvela u petnaest do osam, u društvu zgodne djevojke koju je predstavila kao Erin d'Angelo. Vidio sam kako se gospođica d'Angelo pokretom pokušava ispričati Leeju dok Archer nije gledao, ali to je trajalo kratko, njegov odgovor još kraće. Mirandu kašnjenje nije omelo što se večere tiče: sve će biti savršeno, znao sam, kao i uvijek u njezinoj kući. Ona je poznavala svoje goste i pri planiranju bi u obzir uzimala njihove mušice, i to mi je još ponešto reklo o gospodinu Archeru i njegovu ponašanju. Netko tko je u stanju

cijelo društvo pustiti da ga čeka gotovo cijeli sat mora o sebi imati prilično visoko mišljenje.
Archer je ušetao u središte pažnje čim je stigao; čak se i Lee povukao, s izrazom koji je meni izgledao kao da se tiho zabavlja dok njegov prijatelj vodi igru. Govorilo se o novoj knjizi koja tek treba izići, ali Archer je brzo promijenio temu, dajući do znanja da će to biti važna knjiga, bez obzira na to kada se pojavila, ali o kojoj sada ne želi pričati. Državna udruga knjižara svoj je godišnji sastanak održavala u Denveru i veliki čovjek došao je u grad da bi govorio na banketu, primio nagradu i pojavio se u lokalnim medijima. Gospođica d'Angelo bila mu je pratnja, jedna od onih supersposobnih osoba koje nakladnici daju piscima na turnejama, a povremeno i dok su između dviju knjiga, ako su dovoljno važni i bave se nečim što im može pomoći u karijeri. Pulitzer je Archeru osigurao doživotnu važnost, pa je dobio gospođicu d'Angelo da ga vozi – ne zauvijek, nadao sam se, za njezino dobro.
Njezino je ime upućivalo na irsko-američku mješavinu kultura, ali meni je izgledala kao savršena Amerikanka. Mogla je biti brucošica negdje iz samog srca zemlje, profesionalna djevica s kosom boje starog zlata, krasnim ovalnim licem i velikim očima punim bola. "U stvari, ona je tridesettrogodišnja odvjetnica", rekla mi je Miranda u tišini kuhinje. "Izuzetno je bistra i onoliko snažna koliko joj treba."
"Što bi to trebalo značiti?"
"To znači da bi mogla daleko dogurati u svojoj struci. Onoliko daleko koliko hoće, kad bi samo htjela."
"Kao da čujem duboko ogorčenje u vašem glasu."
"Tako je. Ne bi me trebalo biti briga, ali Erin mi je poput mlađe sestre, a Lee je voli kao kćer. Živjela je s nama kada joj je otac umro i volimo je kao svoju rođenu. Želimo joj najbolje, a ona to može imati. Ima odličan pravnički um; mogla bi brzo napredovati i zarađivati pritom brda novca."
"Možda samo traži tih i miran život."
"Znala sam da me nećete razumjeti. Ni vas nije briga za novac." "Sve dok ga imam dovoljno da ne moram misliti na njega."
"Njezin je otac bio takav. Sve do dana kada mu je stvarno trebao, a onda ga nije imao. Pokucajte o drvo da se i vama to ne dogodi."
"Da mi se ne dogodi što?"
"Ne pitajte. To je priča s ružnim krajem i nisam je ni trebala načinjati."
Nisam ništa rekao. Pogledala me tužnim pogledom koji do tada kod nje nisam vidio. "D'Angelo i Lee bili su ortaci nekad davno, dvojica friško diplomiranih mladih orlova punih ideala. Gospođa D. je umrla. Ja sam bila samo glupa klinka koja izdaleka obožava Leeja, a Erin je bila dijete."
Oklijevala je, kao da će možda nastaviti, a možda i ne. "Ovo mi stvarno nije trebalo", napokon je rekla. "Učinite mi uslugu i sve zaboravite."
"Nema problema." "Obećajte."
"Obećavam, Miranda. Nikada neću nikome zucnuti ni riječ o tome – iako nemam pojma o čemu ste pričali."
"Sada više nije važno. Ako Erin ikada počne o tome, u redu. Samo bih željela da ne čujete od mene. Ona je sjajna djevojka i ponosimo se njome. Zašto i ne bismo? Uvijek je imala odlične ocjene i samo je pogledajte, radi za veliku odvjetničku tvrtku iz centra grada."
"Kako se u to uklapa vozikanje pisaca? To sigurno nije najunosniji posao na svijetu.".
Istog trena opet je zvučala ogorčeno. "Naravno, o tome ja pričam. Bavi se time još od kada je bila na denverskom pravnom fakultetu i ne želi prestati. Odjednom je pravo više ne zanima. Sada je

samo književnost bitna. Čak i piše roman. U slobodno vrijeme, tako joj Bog pomogao." "Nije mi jasno kada joj ostane slobodnog vremena."
"Radi danju, vozi noću i piše kada stigne. Zanima li vas, Cliff?" "Ne znam – želite li vi da me zanima?"
Miranda me pogledala dugo i čeznutljivo. "Dobar ste vi momak, Janeway, i ja to stvarno mislim.
Ali bojim se kako biste je samo ohrabrivali u svim njezinim ludostima."
Žena koju je pozvala kao protutežu meni bila je stvarno zgodna – bajna crvenokosa po imenu Bonnie Conrad – i proveli smo dobar dio večeri, barem onaj kada nismo slušali Archera, u ugodnom razgovoru o događajima u svijetu. Ali moj je pogled stalno bježao na Erin d'Angelo, Archerovu dojmljivu pratilju. Jednom je uhvatila moj pogled i oči su joj se lagano suzile, kao da je osjetila neku moju misao, koja joj je godila otprilike poput svježeg herpesa. Zatim je vjerojatno uočila moju unutarnju ljepotu, pa mi se nasmiješila i u tom sam trenu mogao samo pomisliti: O Bože, kakvo krasno lice. Ostatak našeg društva činili su sutkinja Arlene Weston i njezin suprug Phil, plastični kirurg čiji je nož rezuckao neke poznate hollywoodske noseve prije nego što se preselio u Denveru šezdesetima. On je prvi spomenuo Vrhovni sud. "Arlene mi je rekla da si razgovarao s Reaganom."
"O tome se ne govori, srce", rekla je Arlene. "Donosi nesreću ako se spomene prije nego što je sigurno."
"Nije to tako važno, mislim", rekao je Lee. "Bio je to samo posjet, sigurno ne ništa poput pravog razgovora o poslu. Iskreno govoreći, ni sam ne znam kako je sve počelo."
"Netko mu je rekao za tebe, barem je to jasno. Morala je to biti vraški jaka preporuka nekoga iz njegova užeg kruga."
"Možda mu je samo trebalo društvo za prazno poslijepodne, dok gleda stare filmove u kojima je glumio", našalio se Phil.
"Sva su njegova poslijepodneva prazna", rekao je Archer.
"Ma što to bilo, u ovom trenutku za mene je sve to daleko od ičeg konkretnog", rekao je Lee. "Ne znam zašto", kazala je Bonnie. "Bio bi ti odličan sudac."
"Ne biraju se oni tako", rekao je Archer. "Tu je najvažnija politika, a ne stručnost."
"Sasvim točno", rekao je Lee. "Mislim kako je tako i na fakultetima. Dobri učitelji negdje se izgube, a oni koji znaju igrati igru napreduju."
"I s knjigama je isto", rekao je Archer. "Najlajaviji i najnapadniji dobivaju nagrade." "Tebe nisam nikada čuo lajati."
"Možda je Pulitzerov žiri iznad toga", rekao je Archer. "Ili sam jednostavno imao sreće." "Možda vas sreća posluži obojicu", rekla je Arlene. "Bilo bi to stvarno nešto posebno. Dobitnik
Pulitzera i sudac Vrhovnog suda – kolege s fakulteta."
"Zapravo, iz istog srednjoškolskog razreda", rekao je Archer. "Lee i ja poznajemo se oduvijek."
"Maturirali smo u sićušnoj virdžinijskoj srednjoj školi", kazao je Lee. "U našem je razredu bilo po dvadeset dvoje dječaka i djevojčica."
"Nije li to romantično?" upitala je Miranda. "Baš mi se sviđa."
"Samo zato što si zgrabila nečijeg dečka", rekla je Arlene. "Miranda, tako si zločesta."
"Aha. Uvijek rado pomislim na neku jadnu, ucviljenu curu, osuđenu na život bez Leeja."
Nisam se uključio u taj lagani razgovor, koji se nastavio sve do neizbježnog spominjanja knjiga, oko deset i trideset. "Dakle," upitala me u jednom trenutku Miranda da drugi ne čuju, "kako vam se sviđa gospodin Archer?" Rekao sam joj kako sam oduvijek volio njegove knjige, i zaustavio se na tome. Westoni su otišli za manje od sata i ostalo nas je šestero. Miranda je osjetila spontano

neprijateljstvo između mene i Archera, i herojski se trudila da se to izgladi. "Cliff je oduvijek bio veliki, veliki ljubitelj tvojih knjiga, Hal", rekla je i samo pogoršala stvar. "Kako vrlo, vrlo ljubazno od njega", odgovorio je sasvim odbacivši pristojnost, preočito sarkastično čak i za njega.
Malo se izvadio dodavši "naravno da sam se šalio" osmijehom, ali pogled koji smo izmijenili govorio je istinu. Kako se usuđujem reći išta o njemu, bilo to loše, dobro ili nezainteresirano i kojeg bi vraga njemu uopće trebala moja pohvala?
U takvim okolnostima obično skidam pristojne rukavice i stavljam verbalne boksere†. Zamalo sam odgovorio: Zamisli, Hal, to je bilo čak prije nego što sam shvatio kakav si savršen šupak postao... sada ti se divim zbog dviju stvari. Izgovorio bih to uz svoj najljubazniji zmijski osmijeh, a zatim, dok svi zapanjeno šute, nastavio s Da, gospon, Hal, visoko si ti na mojoj listi omiljenih pisaca, točno između Danielle Steel i Robina Cooka. Dovraga, stvarno sam to želio reći. Želio sam to reći toliko da su mi riječi već bile na usnama. Dok sam bio mlađi, rekao bih to istog trena, bez obzira na društvo u kojem se nalazio. Uhvatio sam pogled Erin d'Angelo, koja kao da mi je i dalje izdaleka čitala misli, a lice joj je izgledalo uvrijeđeno. Hajde, samo naprijed, izgovori to ako se usuđuješ, poručivao mi je njezin pogled. Ali morao sam uzeti u obzir domaćicu. Samo sam odmahnuo glavom, a Erin me nagradila smijehom tako tihim da ga nitko nije čuo, a ni vidio osim mene.
† Metalna ovojnica za zglobove koja se koristi u uličnim tučnjavama.
Onda je usnama oblikovala samo jednu riječ i uvukla me u najuvrnutiju, najneočekivaniju izmjenu duhovitosti koju sam ikada vodio s nekim koga ne poznajem. Nisam mogao biti siguran, ali riječ je izgledala kao kukavica.
Odvratio sam joj pogledom Tarzana, koji je govorio Nemaš ti pojma, sestro, ja tipove poput njega jedem za doručak.
Pravila se nezainteresiranom. Pogledala svoje nokte. Okrenula glavu.
Uspravio sam se, bijesan poput divljeg pećinskog čovjeka. Činilo mi se kako ju je to nasmijalo; nisam mogao biti siguran. Još samo sekunda i svi bi primijetili kakve smo budale. Odvratio sam pogled, psujući u sebi.
Prvu rundu dobila je na bodove.
Tada smo već bili prešli u knjižnicu i Bonnie je opčarano promatrala knjige. Iznenada, Archer je rekao: "Bože, Lee, zar ti stvarno nikome ne pokazuješ svoje prave knjige?" Lee je djelovao neodlučno, kao da bi to bilo stvarno previše razmetanja za jednu večer, ali nije bilo uzmaka, i svi smo se zaputili niz stepenice. Ušli smo u manju sobu, također prepunu polica, ovaj put ostakljenih, u kojima su bile knjige za koje je odmah bilo jasno koliko su stare. Archer se povukao dok smo se mi divili očuvanim Dickensima, Twainovima, Kiplingu, Harteu, Hawthorneu, Melvilleu i tolikim viktorijancima da mi se zavrtjelo u glavi kada sam ih ugledao. U toj sobi nije se mogao naći ni jedan pohabani kožni omot, a pogled na tolike izvorne platnene uveze bio je zanosan, nadahnjujući, čak senzualan.
"Tako sam se zapalio za stare knjige", rekao je Lee. "Sve sam ovo naslijedio."
"Od dobre stare bake Betts", rekao je Archer. "O da, sjećam je se dobro, krasna stara dama.
Pokaži im Burtone, Lee."
I bili su tamo, vrhunac svojeg doba. S Leejevim dopuštenjem, uzeo sam knjige s police i pažljivo ih pogledao. Za to je vrijeme Archer govorio o Burtonu i njegov se zanos brzo prenio na sve nas. Činilo se da zna sve o Burtonovu životu i u jednom sam trenutku shvatio, onako ugrubo, o čemu će biti Archerova nova knjiga. S piscima ne možete pogriješiti: kada dobiju onaj luđački pogled, govore o onome što pišu.
Soba je utihnula. Onda se začuo meki Erinin glas. "Takvih ljudi više nema nigdje u današnjem

svijetu."
Uputio sam joj izazivački pogled. Zakolutala je očima. "Danas bi on poludio", rekao sam, a ona je nakrivila glavu: "Mislite?"
"O da", odgovorio sam. "Deset minuta u ovom svijetu luđaka bilo bi dovoljno da ga navede da se baci pod prvi autobus." Ona je nastavila: "S druge strane, kako bi se današnji čovjek, recimo na primjer vi, snašao u Burtonovu svijetu – u Indiji, Arabiji ili tropskoj Africi u drugoj polovici devetnaestog stoljeća?" Odgovorio sam: "Siguran sam da bi to bilo zanimljivo saznati", ali ona nije izgledala kao da mi vjeruje. Ipak, nekoliko minuta poslije gurnula mi je krišom papirić s telefonskim brojem i zagonetnom porukom: Ako ikada saznate, nazovite me.
Druga runda za mene, zbog sjajnog rada nogu.
Bilo je jedan poslije ponoći kada sam otišao iz sučeve kuće. Ljutnja na Archera i njegov bezobrazluk sasvim je nestala pa mi je bilo drago što nisam odgovorio na onu glupu uvredu. Osjećao sam se promijenjeno, kao da je najvažnije pitanje u mojem životu – a što sada? – odjednom dobilo odgovor. Nekada je dovoljno da vas okrzne neka knjiga ili izraz lica neke žene pa da srce uhvati brži ritam.
Sljedećeg jutra, čim sam otvorio oči, pomislio sam na Erin i Burtona. Iako nisu imali veze jedno s drugim, ostatak dana bio je sličan; oboje su mi se sve više motali po glavi.
Nazvao sam je. Javila se automatska sekretarica. Njezin glas rekao je kako će nazvati kasnije.
Puštao sam Burtona da se krčka.
Nazvala je idućeg dana i porazgovarala s mojim automatom.
"Ako je u pitanju moljakanje ili snubljenje neke vrste, obratite se mojem uredu. Inače, članica sam Demokratske stranke, što znači da razgovaram s bilo kim."
"Dobra fora", rekao sam njezinu automatu. "Svidjela mi se kao kada sam je prvi put pročitao u onoj priči Jima Caina prije trideset godina."
"Uistinu dojmljivo", obratila se mojoj sekretarici kasnije istog dana. "Pitala sam se hoćete li prepoznati Caina. Bože moj, jeste li ikada kod kuće?"
"Upravo sam sada kod kuće", rekla je moja sekretarica njezinoj. "Gdje ste vi?"
"Na putu u Wyoming, dragi moj", pokušala je posljednji put, satima kasnije. "Počinjemo s nečim što će vjerojatno biti jako dugo suđenje. Na kocki je zdrav okoliš čitava planeta, pa moji šefovi pokazuju zanimanje za moj plodan i mlad mozak mnogo više nego vi. Doviđenja, čini mi se zauvijek."
Moja je sekretarica iznenađeno upitala: "U Wyomingu ima zdravog okoliša?"
Otišla je, a ja sam se samo mogao nadati kako će to biti privremeno. Zato me Burton i dalje stalno kopkao, krčkajući se kao dobar vinski gulaš. Petog dana ujutro počeo sam strategijsko proučavanje.
U vojnoj terminologiji to znači pretraživanje golemih područja radi skupljanja podataka potrebnih za donošenje krupnih odluka. U potrazi za knjigama je isto tako: sjeo sam za telefon. Naručio nekoliko bitnih knjiga. Njuškao po jeftinim novijim izdanjima Burtonovih knjiga. Strategijsko proučavanje, ma kako da ne. Budimo realni: bilo je to knjižarsko ludilo, a ja sam opet sasvim poludio.

2
Za tjedan dana pročitao sam Burtonov životopis Fawn Brodie i proletio trima najvažnijim Burtonovim knjigama. Onda sam ga počeo čitati temeljito, kronološkim redom. Pročitao sam Burtonovu bibliografiju Normana Penzera od korica do korica i počeo sastavljati detaljni popis

rijetkih Burtonovih knjiga i njihovih cijena s dražbi.
Za knjižara dobra bibliografija je mnogo bolja od bilo kojeg romansiranog životopisa, čak i ako ga sastavi netko tako marljiv poput Brodiece – istina se nalazi u knjigama, a ne u nečijem pogledu na njih. Burton nije imao sreće s prvim piscima svojih biografija. Mnogo prije nego što ga je Brodieca dostojno obradila 1967. godine, predstavljali su ga kao nitkova, a ponekad i kao pornografa, zbog njegove izravnosti u prevođenju klasičnih istočnjačkih tekstova o seksu. Više sreće imao je s piscem bibliografije. Penzer je bio žestoko na Burtonovoj strani. Njegovo djelo iz 1923. godine sadrži izuzetan pregled svih knjiga, a Penzer je unio i život opisujući Burtonov karakter, što nije bilo uobičajeno za bibliografije. Penzer je Burtona smatrao najvećim čovjekom stoljeća, ali i tragičarem koji nije trpio budale i bio proklet zbog svega osim svojih najvećih uspjeha. Potkraj života proglašen je vitezom, ali bila je to isprazna gesta, jer vlast ga nikada nije mazila. Živio je u pogrešno vrijeme, rekao je Penzer: "Njegova je kraljica trebala biti Elizabeta umjesto Victorije."
Priča o Burtonu je jedna od najvećih u cijeloj povijesti svijeta književnosti. Bio je renesansna ličnost mnogo prije nego što se taj izraz počeo često rabiti; govorio je dvadeset devet jezika, vladao dijalektima, bio veliki istraživač, antropolog, botaničar, napisao je trideset knjiga, a potkraj života preveo je Tisuću i jednu noć u šesnaest tomova, Kamasutru i još neke zabranjene orijentalne klasike. Bio je vrstan mačevalac, čovjek velike umne i fizičke snage. One su mu i trebale u svim teškoćama na koje je nailazio u nepoznatim pustinjama i prašumama svijeta. Poznavao je ljudsku prirodu, imao sveobuhvatnu i detaljnu moć zapažanja uz enciklopedijsko pamćenje. Gdje god da je bio, upijao je i bilježio sve, pa je tako gotovo odmah nakon pustolovnog putovanja preko američke pustinje u Utah i Kaliforniju 1860. godine napisao iscrpnu knjigu od sedam stotina stranica opisujući floru i faunu, ljude, običaje i zemlju, a samo dvije godine poslije knjigu savjeta za putnike kroz preriju. Njegova zapažanja o američkim Indijancima, s opširnim opisivanjima običaja skalpiranja, klasične su stranice putopisne književnosti. Penzer je vjerovao kako Burton stoji uz bok najvećim istraživačima svih vremena: u usporedbi s njim, kaže on, Stanley je putovao poput kralja. Burtonova ekspedicija u nepoznatu Afriku čita se poput nekog mita, uz obilje opisa svega što je ondje vidio.
Samo ta postignuća trebala su biti dovoljna da ga Britanci proglase velikanom, ali on je bio i "jedan od samo nekoliko najvećih lingvista koji su nam podarili izvorne povijesne podatke iz prve ruke". Sam je naučio tečno govoriti arapski, hindski, swahili i somalijski; govorio je iranski i turski, španjolski, portugalski i grčki. Naravno da je znao latinski. Gdje god da je putovao, upijao je jezike, često usavršavajući dijalekte za samo nekoliko tjedana. Osim toga, podsjeća nas Penzer, znao se uklopiti među svoje domaćine. Na taj se način mogao umiješati među domoroce kao jedan od njih, dovodeći život u opasnost ne bi li stigao do drevnih svetih gradova Meke, Medine ili Hararea.
Pisao je o svojim putovanjima u Kongo, Zanzibar, Siriju, Island, Indiju i Brazil. Pisao je knjige o bajunetama, mačevima i sokolarstvu.
Hit je jedan od onih sjajnih, smionih pustolova i genija kakvi se ne pojavljuju često, koji razumiju život i pišu točno ono što vide bez podilaženja važećim pravilima pristojnosti i ne pokoravajući se utjecaju crkve. Ljudi poput njega nemaju lagodan život. Nailaze na odbijanje i nerazumijevanje među crkvenim i drugim moćnicima; uz malo sreće, neće ih zbog nečeg spaliti na lomači. U Burtonovu slučaju, blatili su ga nakon smrti, najviše njegova ljubomorna, uskogrudna rimokatolička supruga. Lady Isabel spalila je njegova djela, uništivši četrdeset godina pisane, neobjavljene rukopise, dnevnike i bilješke, vođena bezumnom željom za okajavanjem njegovih grijeha.
Zato ja nisam religiozan. Ako ikada saznamo pravu istinu o univerzumu, naći će se neka religija da to skrije. Zataška sve. Da progoni i uništi, zapali i uništi. Njihov je posao držati nas u mraku. Jer

mrak je ono što prodaju.
Do sredine drugog tjedna prilično sam savladao Burtonov život i vrijeme u kojem je živio; do sredine trećeg, znao sam što želim sa svojih pedeset somova dolara. Samo još treba naći pravi primjerak prave knjige.
Pustio sam glas. Trgovci rijetkim knjigama iz cijele zemlje počeli su me nazivati s nekim idejama. Do sredine četvrtog tjedna ukazano mi je kako bi se u Bostonu na dražbi mogla pojaviti jedna Burtonova knjiga koja bi odgovarala svim mojim potrebama. Odlučio sam se za let na istok.
Kako opisati užitak koji mi je donijelo osvajanje tih dragih knjiga za dvadeset devet tisuća i nešto sitniša? Znao sam da ću morati platiti ono što se među nama nazivalo prva liga. Trgovci su rano otpali i utrka je uskoro spala na dva skupljača i mene. Kada smo se popeli iznad dvadeset tisuća, pomislio sam, kvragu sve, ne kupujem da bih prodao dalje, to mi je duhovna hrana i nije me briga ako bude trebalo dati svih pedeset somova. Lova iz Seattla za mene je bila poput sretnog dobitka. Ljudi koji se klade u kockarnicama po indijanskim rezervatima znaju svoj dobitak nazivati indijanskim novcem. Gurnu ga u neki vrč i sami sebi odobre da ga mogu izgubiti kad god to požele. Ali knjiga poput Burtonove nikada nije kocka. Nisam stavljao svoj novac na stol s ruletom, a to što sam ga smatrao indijanskim novcem dalo mi je prednost pred drugima i osiguralo najveću ponudu. Nekada je bilo nezamislivo platiti toliko za jedan jedini naslov. Smijem se tim danima.
Smijao sam se i svemu što je uslijedilo nakon Bostona. Zapanjilo me je kako se daleko čulo za moju priču s Burtonom. To je nadmašilo čak i Janewayevu teoriju o zasićenju, koja glasi: dobiti pažnju medija mnogo je teže nego zadržati je. Novinari i urednici su pesimistična kopilad – svi žele djelić njihova prostora ili minutu vremena, a oni se od toga brane ne baš pretvrdim zidovima. Urednik će poslati gunđavog reportera na daleki put do nekog skupljača leptira, a neće ni pogledati trajnu nepravdu koja se uvijek zbiva odmah iza ugla. Bilo kakav stručnjak će ih uzbuditi samo ako nije iz grada, a netko tko im otvoreno nudi dobru priču dobije odbijenicu brže nego gubavac na nudističkoj plaži. Ključ za njihova vrata je nezainteresiranost. Malo sramežljivosti, i novinari navaljuju. Tada je sve moguće.
Ja sam bio nezainteresiran, gotovo skroman, i preko noći su me proglasili vodećim stručnjakom za Richarda Burtona u zemlji. Nisam tvrdio da sam najpametniji ni najbolji: sigurno nisam bio ni najmudriji, najčistiji, najprljaviji i slušajte ovo, to nije lako povjerovati, možda nisam bio ni najzgodniji. Događaji koji su me doveli u središte pozornosti bili su slučajni i neugodno neopravdani. Jedan jedini članak u Boston Globeu, koji je s puno strasti napisao Burtonov obožavatelj u slobodno vrijeme doveo je do mojeg gostovanja na radiju, a nastavilo se kada je bostonski šef razmjene vijesti odaslao Globeov članak diljem zemlje. Nisam se zavaravao – svi su me oni koristili samo kao mamac za priču koja ih je zanimala, jer Burton je pripadao povijesti, a ne vijestima već dulje od stoljeća. Ali ipak sam dobio svojih petnaest minuta slave: izdigao sam se na širokim ramenima čovjeka koji je umro šezdeset godina prije nego što sam se rodio.
Kod kuće me dočekalo dvadeset poruka na automatskoj sekretarici, uključujući i jednu od Mirande. Oba denverska lista prenijela su agencijsku priču, jer sam živio u njihovu gradu. Lee ih je pročitao i naravno da je poželio pogledati knjige. Miranda me pozvala na ručak istog dana navečer, objasnivši kako to nije večera, jer ću biti jedini gost. Bio je vikend; u općem interesu trebalo je to biti ne predugo druženje. Lee je bio usred kompliciranog suđenja, a ja sam imao mnogo posla. Čak je i Miranda imala nešto dogovoreno za rano jutro idućeg dana, volontiranje u obližnjem staračkom domu.
Jeli smo na verandi, smijući se mojem izbjegnutom sukobu s Archerom kada sam ih posljednji put vidio. "Srce mi je stalo", rekla je Miranda. "Na trenutak sam pomislila kako ćete ga rastrgnuti

pred Bogom i ljudima." Pogledala je Leeja i nastavila: "Što bi bilo sasvim opravdano, srce. Znam da je čovjek tvoj najstariji prijatelj i nije mi navika ispričavati se u ime svojih gostiju. Ali on je pravi gad i jednostavno ga ne volim."
Lee se samo nasmijao na onaj svoj način i rekao: "Hal je imao težak život. To uvijek treba shvatiti prije nego što ga se olako osudi."
"Zašto bih ja morala njega shvaćati? Meni se sviđaju ljudi koje sam već shvatila."
"Barem mu malo popusti, Miranda. Njegova je obitelj bila protiv pisanja od samog početka i dugo se morao boriti sa svima. Njegove prve knjige – sve one koje sada nazivaju modernim klasicima – godinama su odbijali. Trpio je sudbinu prokletih – stvarno nadaren čovjek kojeg su zapravo ignorirali desetljećima. Ako je ogorčen, to je zbog mentaliteta bestselera i svega onoga što zaglupljuje našu književnost."
"Sve ja to znam, ali ta je priča stara i dosadna. Nije on prvi pisac kojega dugo nisu cijenili. Koliko ih je samo nadarenih koje nikada ne priznaju? Pa se ne žale zbog toga i ne rade nered čim ih netko želi samo pohvaliti. Za nekulturno ponašanje jednostavno nema opravdanja. Ako želi osjetiti pravu bol, neka si otkine uho." Pokušao sam smiriti situaciju. "Siguran sam kako nije mislio ništa loše. Zapravo, gotovo da to nisam ni primijetio."
Na moju veliku radost, Lee je naglo promijenio temu.
"Pogledajmo mi tvoje knjige", rekao je pa smo ušli u kuću. Razgledao je sva tri toma sa strahopoštovanjem, kao da ne vjeruje u ono što vidi. "Mili Bože", rekao je. "Odakle su samo ove stigle?" Zapravo, ni ja nisam znao: aukcijska kuća nije bila obavezna odati ime prodavača. Mirandu je zanimalo tko je bio Charles Warren i kako je netko kome je napisana tako prisna posveta mogao ostati nepoznat Burtonovim biografima. Napokon je Lee izvukao svoje primjerke da ih usporedimo. Ali nije se imalo što uspoređivati. Leejeve su knjige gotovo savršene, više nego dobre za bilo kojeg skupljača knjiga starijih od sto godina. Moje su bile kat iznad: netaknute, nezemaljske, kao iz tiskare. Kada smo ih položili jedne do drugih, riječi rijetke knjige dobile su novo značenje.
"Mislim da si dobro kupio, čak i za trideset tisuća", rekao je. "Odnosno, želiš li ih odmah prodati i nešto zaraditi..."
"Ove ću zadržati, Lee. Smjestit ću ih u svoj treći mirovinski stup."
Te večeri našao sam poruku od Erin na automatu. "Mislim da ću poludjeti na nekom planetu po imenu Rock Springs. Sada znam što se zbiva kad nada uvene – rock springs†. Posvuda niče kamenje. Moj se očaj jednostavno ne da opisati! Toliko je strašno da eto zovem vas suludo očekujući nekakvu pomoć i olakšanje. Naravno da niste kod kuće, ali meni je i to olakšanje."
† Riječi iz naziva rock, kamen; spring, nicati, izvor.
Odgovor sam ostavio na njezinoj kućnoj sekretarici – "upozorio sam te na Wyoming, mala" – a ujutro, kada sam uključio svoj uređaj, na njemu je već bio njezin odgovor: "Oprostite, molim lijepo, sasvim sam sigurna kako niste rekli da idem na Mars. Čini se kako bismo mogli biti gotovi za nekoliko tjedana, ali meni se to odavde čini kao vječnost. Trebat će mi prilična doza ugađanja kada se vratim."
Mislio sam na nju cijelog tog dana. Izmjenjivali smo prilično osobne poruke za dvoje ljudi koji se još nisu "preispipali", ili izmijenili više od nekoliko riječi. Oko ručka opet sam napao njezinu omraženu automatsku sekretaricu. "Slušaj, a da iziđemo? Ti. Ja. Nikakve poruke i automati. Mi, onako... u živo. Nisam baš mislio tako kako je zazvučalo, ali izletjelo mi je. Ni to nisam tako mislio. Obećavam da ću biti civiliziran. Obući bijeli sako. S ljubičastim karanfilom.
Tridesetog navečer. Navrati u moju knjižaru, ako stigneš. Nazovi me ako ne možeš." Nije nazvala. Ali zato su uskoro počeli uznemirujući pozivi.

Četiri dana nakon Bostona razni luđaci počeli su me nazivati danju i noću: tipovi koji su muljali kako posjeduju prave Burtonove knjige, glupani koji su me htjeli odvući u Miami ili Portland ili Timbuktu da provjerim o svom trošku, bolesnici uzdrhtalih glasova koji su žicali piće ili drogu, a imali su bezvezne primjerke Burtonovih biografija ili jeftina kasnija izdanja kakvih još ima po rasprodajama. Jedan je bio uvjeren kako je izravni Burtonov potomak, razgovarao je s njim u snu već godinama i napisao tisuću dvjesto stranica rukopisa koji mu je osobno Burton diktirao, s kartama slavnog afričkog kraljevstva koje do danas nije pronađeno. Žena je na moj račun nazvala s Floride nudeći autobiografiju Richarda Burtona, u lijepom ovitku, koju su potpisali Burton, Elizabeth Taylor i neka žena po imenu Virginia Woolf. Tražila je samo tisuću petsto dolara, ali morao sam pristati odmah, na povjerenje, ili će se ona uhvatiti telefona i prodati onome tko ponudi najviše. Zvali su me iz Chicaga, Phoenixa i Grand Rapidsa u Michiganu. Jedna starija dama iz Baltimorea tvrdila je kako je moja knjiga ukradena njezinoj obitelji. Šaptala je, u strahu da bi je oni mogli čuti, a kada me počela uvjeravati kako je čovjek iz posvete njezin djed, koji je bio uz Burtona dok je počinjao Građanski rat, prekinuo sam je što sam ljubaznije mogao. U jedno sam mogao biti siguran – bit će toga još u pošti koja mi stiže i svim pozivima koji slijede.
Bez ikakve najave u moju knjižaru počeli su stizati paketi. Većina je bila puna bezvrijednih knjiga koje sam morao vraćati. Čovjek iz Detroita poslao je lijepu zbirku Burtonovih reprinta, koju sam na kraju kupio. Najčudnija stvar koju sam dobio bilo je prvo izdanje Burtonova Grada svetaca, u paketu na kojem nije bilo ničeg osim žiga St. Louisa – bez imena ili povratne adrese. Neko sam vrijeme čekao da me netko nazove ili pošalje pismo, ali od toga nije bilo ništa. Potkraj mjeseca gužva se počela stišavati. Došao je i trideseti; luđaci su se prorijedili, a moja nova prijateljica iz Rock Springsa nije nazvala. Uživao sam u neizvjesnosti. Razmišljao sam gdje bih je mogao odvesti, ali onda je stigla ona starija dama iz Baltimorea i oživjela tajnu one krasne posvete.

3
Nije ona bila samo stara, bila je mumificirana. Njezinu sam dob mogao tek naslutiti kada je vozač, ogromni crnac u jakni vojničkog nički stao uz vrata s njezine strane. Gomila djece opasnog izgleda projurila je pokraj nas na skateboardima: šestorica starijih tinejdžera, dovoljno odraslih da bi se pravili važni i nedovoljno pametnih da bi znali kada.
Istočni Colfax bio je takva ulica: obična, opasna, nepredvidiva. Čuo sam kako jedan od klinaca viče: "Miči se, crnjo!" a ja sam se posramljeno promeškoljio, još jedanput se osjećajući krivim zbog bezobzirne gluposti rase kojoj pripadam. Čuo sam izrugivanje kroz prednji izlog, ali vozač je samo strpljivo i ponosno stajao ne obazirući se na njih. Lice mu je bilo gotovo glatko, s malenim njegovanim brčićima, i svidjelo mi se kako je izgledao i ponašao se. Nekada je dovoljan jedan pogled da biste nekoga upoznali.
Klinci su otklepetali dalje i vozač je otvorio automobilska vrata. Pojavila se sijeda glava, a zatim i ona: krhka žena u izblijedjeloj staromodnoj haljini. Zgrabila je njegovu ruku i uspravila se; na trenutak je zastala kao da hvata ravnotežu, zatim kimnula i krenula na dugi put, držeći se njegove ruke, korak po korak, ravno preko pločnika prema mojoj knjižari. Morala je stati i malo se odmoriti i tada sam vidio kako vozač uzbuđeno diže glavu. Stizao je novi val neopreznih klinaca i trenutak kasnije prvi od njih projurio je pedalj od mojeg izloga. Vozač je podigao ruku i zavikao "Stoj!", a stara se dama uvukla u sebe dok su ostali jurili tik pokraj nje. Krenuo sam prema vratima, ali prije nego što sam stigao do njih, veliki je čovjek ispruženom rukom srušio prvog sljedećeg klinca, poslavši ga na pločnik sa stražnjicom nagore.
Otvorio sam vrata i nekoliko se stvari dogodilo istovremeno. Još je jedna budala naletjela, ali

sam mu nogom zakvačio skateboard i prevrnuo ga. Daska mu je odletjela na cestu, gdje ju je pregazio neki automobil. Prvi klinac se pridigao na dlanove i koljena, krvareći iz laktova i držeći se za razbijeni nos. Čuo sam ono ružno "crni kurvin sine", dok su dvojica njegovih prijatelja stizala, prijeteći nas gledajući s pločnika. Vratio se i onaj auto, parkirao uz rub, a debeli čovjek pridružio se društvu žaleći se na ogrebeni lim. Usred cijele gužve veliki čovjek je ugurao staru damu u knjižaru, ostavivši me da se snalazim sam.
Onaj s krvavim nosom ohrabrio se kada su mu stigli prijatelji. "Mogo bi te sada razbit."
Nasmijala me ta pomisao. "Ne bi ti bez ovih idiota okolo znao razbiti ni vazu. Bolje ti je produžiti prije nego što te stigne prava nevolja."
Krenuo sam prema njima pa su zamalo pali jedan preko drugog kada su uzmaknuli prema ulici. Bilo je teško opet se ne nasmijati, jer su bili takvi šmokljani, ali dopustio sam im častan uzmak, uz obilan dodatak uzdignutih srednjih prstiju, i napokon su nestali.
Trebalo je sada otplesati uz drugačiju glazbu s onim debelim tipom. Rekao je: "A što ćemo s mojim autom, pametnjakoviću, hoćeš li ti platiti štetu?"
Upitao sam ga je li pismen, pokazujući mu natpis KNJIŽARA, nikakvo OSIGURAVAJUĆE DRUŠTVO. Nešto je natuknuo o zabavnoj strani razbijanja mojeg izloga ciglom. Dao sam mu do znanja da sam zapamtio broj njegovih tablica i objasnio kako ću prije ja nazvati policiju nego što će on naći ciglu. Otišao je, uz škripu guma, dok sam ja ulazio u knjižaru.
Stara dama sjedila je u stolici zatvorenih očiju. Obratio sam se njezinom vozaču, koji je na jakni imao golemi bedž s imenom.
"Gospodin Ralston, pretpostavljam." "Za vas Mike."
Rukovali smo se. "Cliff Janeway", rekao sam i lagano se naklonio u njezinu smjeru. "Dobro došli u Istočni Colfax."
Zazvonio je telefon i nakratko sam se morao posvetiti poslu. Stara dama za to je vrijeme mirno sjedila, održavajući krhku ravnotežu lagano dremuckajući. Povremeno bih pogledao Ralstona, pokazujući na nju, ali on je samo slegnuo ramenima i čekao da završim s telefoniranjem. Kada je sve utihnulo, upitao sam ga: "Dakle... Mike... o čemu je riječ?"
"Pojma nemam. Mislim da je stigla u Denver tek sinoć." "Stigla odakle?"
"Negdje s Istoka. Ne znam kako joj je to uspjelo. Vidiš kako se jedva drži, a nema ni previše novca. To je sigurno bilo vraški zanimljivo putovanje."
"Kako se ti tu uklapaš?"
"Nazovimo to mojim dobrim djelom za ovaj mjesec." Nasmiješio se, skroman čovjek kojemu je neugodno koliko je dobar. "Slušaj, ne radim ja to stalno, ali ova je žena na kraju snaga. Odsjela je u jadnom motelu nedaleko odavde. Tamo radi moja žena, ali nije to mjesto na koje bi čovjek uputio svoju baku. Niti ženu na posao, ali... neće još dugo."
"Dakle?"
"Dakle, Denise me nazvala i rekla kako staroj dami treba pomoć. Denise je moja žena." Izgovorio je njezino ime tako zaljubljeno da sam i sam odmah osjetio neku toplinu prema ženi koju nikada nisam sreo. "Jesi li oženjen, Janeway?" Odmahnuo sam glavom.
"Pa, ovo je jedna od onih stvari koje činiš kada jesi. Kako se ono kaže, radi mira u kući. Jednom će ti to postati jasno." Nasmijao sam se, a on mi je postao još draži.
"Sve što ti trenutno mogu reći je kako je ova dama dugo putovala samo da bi te vidjela i gotovo je uspjela u tome. Najmanje što sam mogao učiniti jest dovesti je ovamo."

Gospodin Ralston mi je bio drag, ali ne i ono što sam čuo. Dolazak prastare žene bez novca na moj prag značio je preuzimanje odgovornosti za nju. Nije mi to bila dužnost, progovorio je cinik u meni, a ja sam jedan od najvećih cinika koje znate. Mogu zračiti negativnom energijom na tone, ali od stare dame ne mogu pobjeći.
"Mislim o tome bi li je trebalo probuditi."
"Ovisi o tebi, prijatelju. Ja sam samo dostavljač."
Ma koliko to izgledalo nevjerojatno, čini se da nas je čula. Oči su joj se širom otvorile i pogledale me, i istog sam trena osjetio neku jaku povezanost medu nama. Znao sam kako je u dalekoj prošlosti imala važnu ulogu u mom životu, a istovremeno sam bio siguran da je nikada nisam vidio. Lice joj je bilo kao u mumije, oči vodenaste, ali duboke. Kosa joj je i dalje bila nevjerojatno svježa: sada sam dobro vidio njezinu potpuno bijelu, a ne sijedu boju, lagano počešljana preko čela, dajući licu srcolik i profinjen izgled usprkos dubokim borama. Privukao sam stolac i rekao: "Što mogu učiniti za vas, gospođo?" a njene su se blijedosive oči, koje nikada nisu vidjele moje lice, borile protiv jakog poslijepodnevnog sunca s ulice. Iznenada, shvatio sam da me ne može vidjeti: vidio sam kako joj se zjenice skupljaju i šire dok je dizala i spuštala glavu; vidio sam debele naočale u njezinu krilu koje je labavo držala i ne pokušavajući staviti ih na nos. Naočale nisu pomagale: bila je slijepa. Ma kako to nemoguće bilo, stigla je sama, preko cijele zemlje, nesigurna i drhtava... praktički slijepa. Nisam to mogao tek tako zanemariti, a i dalje sam osjećao neku bliskost među nama.
Najvjerojatnije je to bila obična kemija, jedna od onih naglih i jakih reakcija koje neki ljudi osjete kada se susretnu, ali u mom se životu to događalo tako rijetko da je ovaj put djelovalo prilično zastrašujuće. Neobičnost je bila još veća, jer sam osjetio kako je njena reakcija na mene potpuno oprečna. Lice joj je bilo puno razumijevanja, kao da u meni vidi neku nebesku ili paklenu snagu koja će napokon njezinu životu dati puni smisao.
"Gospodine Janeway."
Još jedno iznenađenje: glas joj je bio siguran i jak. Stavila je naočale i zaškiljila kroz debela stakla, potvrđujući ono što sam naslutio. Mogla je vidjeti boje, svjetlo i sjene, oblike koji se miču po ulici; mogla je vidjeti da preko puta nje sjedi opasan tamnokosi tip; mogla je prošetati ulicom, samo ako se ne spotakne i padne. Ali po bilo kakvoj službenoj procjeni, bila je slijepa.
"Moje je ime Josephina Gallant. Knjiga koja pripada meni nalazi se kod vas."
Odmah sam pomislio na onaj tajanstveni Grad svetaca koji mi je stigao iz St. Louisa. Ovo bi dakle mogla biti dobra vijest: mogao bih joj dati tisuću dolara za tu knjigu; kvragu, mogao bih dati dvije tisuće dolara, i prodati je po toj cijeni. Možda bi joj to moglo popraviti život, a ja bih se vratio u svoj znajući da sam učinio što sam mogao. Onda je ona rekla: "Moj je djed bio Charles Warren" i odmah sam se sjetio onog telefonskog poziva i lude žene okružene uhodama u Baltimoreu. Dobre se vijesti u tren oka mogu pretvoriti u sranje ako ste u poslu s knjigama.
Prije nego što sam se pribrao, nastavila je: "Željela sam zapravo reći kako mi je ta knjiga nekada pripadala. Nakon svih ovih godina i dalje mislim o njima kao o svojim knjigama."
"Njima?"
"Tamo odakle su stigla ona tri toma ima još toga."
Opet sam osjetio njenu kemiju. I ona moju, nakon čega je iznenada zadrhtala. "Vi ste izniman čovjek, gospodine Janeway", rekla je i zatim, tišim glasom: "U pravu sam, zar, ne?"
Barem jednom ostao sam gotovo sasvim bez riječi. Ponovila je, ovaj put još sigurnije: "Vi jeste izuzetan čovjek", obraćajući mi se kao da ću je sljedećeg trenutka oboriti skupa sa stolicom. Tiho sam rekao:
"Gospodo, mene se ne morate plašiti." Nakon neugodne stanke nastavio sam se glupirati, u

najboljoj namjeri da je oraspoložim. "Cijeli tjedan nisam opljačkao banku. Ne drogiram se. Ne tučem pse... dobro, možda one male, ali nikada ne jedem malu djecu. Toliko mogu reći o sebi."
Buljila je u mene. Rekao sam: "Časna riječ." Podigla je drhtavu ruku u visinu očiju, a ja sam se zaustavio uz bezvezni zaključak. "Sve su to samo glasine koje širi ljutiti kolega s ulice."
Zamalo sam napravio nešto sasvim nenormalno i rekao joj pravu istinu. Po prirodi sam fin sa ženama, ali bojim se da bi je to moglo vezati za mene dok je živa.
Onda je progovorila. "Bili ste u poslu onog dana kada sam vas nazvala telefonom. Trebala sam to znati. Tek poslije postalo mi je jasno da sam sigurno zvučala ludo."
"Možda samo onaj dio o tome kako vas oni ne smiju čuti." Zacrvenio sam se od srama zbog bezobrazne opaske, ali njoj opaska, čini se, nije smetala.
"Živim u staračkom domu u Baltimoreu. Živim od socijalnog i ne smijem imati neprijavljenog novca. Zato nisam htjela da itko čuje što govorim. Morala sam potrošiti cijelu skrivenu zalihu da bih stigla dovde."
To nije slutilo na dobro. Njeno objašnjenje bilo je neugodno logično pa sam pokušao još s nečim. "Zbunio me i onaj dio s Burtonom koji počinje Građanski rat."
"Mislili ste da sam luda."
Slegnuo sam ramenima. "Bez uvrede, gospođo. Tih su me dana nazivali mnogi luđaci."
"Pa, jasno je kako on nije počeo taj rat. Ako sam to kazala, ne znači da sam mislila doslovno." Sada je bila uzbuđena, zbog mene ili sebe same, nisam znao, ali podrhtavanje joj je s ruku prešlo na lice. Pomislio sam kako bi se mogla onesvijestiti.
"Je li vam dobro, gospođo? Imam krevet u stražnjoj sobi, ako želite prileći." Duboko je uzdahnula, i dalje se tresući. "Ne, hvala, dobro sam."
Nije izgledala dobro: izgledala je kao smrt na dopustu. Rekla je:
"Znam da neću daleko stići pokušavajući vas uvjeriti što je Burton učinio ili nije učinio", pa gotovo u istom dahu dodala: "A koliko vi uopće znate o Americi toga vremena?"
"Znam da je otišao u državu Utah 1860. godine da bi se susreo s Brighamom Youngom. Zanimalo ga je mnogoženstvo i htio se iz prve ruke uvjeriti kako funkcionira poligamno društvo."
"To je ono što piše u knjigama."
Bilo je to i ono što je sam Burton napisao u svojim knjigama, ali samo sam kimnuo. "Morao se neko vrijeme skloniti iz Engleske.
Prevario ga je Speke, koji je pokupio svu slavu za otkrivanje afričkih jezera. Ne znam, možda ima istine u priči da je htio doći ovamo da bi se borio s Indijancima."
"Vi naravno znate da je on bio vrhunski špijun."
"Znam da je u Indiji često špijunirao za britansku kraljicu."
"A kada je stigao u Ameriku, nije ga bilo nigdje tri mjeseca. Što mislite da je tada radio?" "Nitko ne zna. Pretpostavlja se da je pijančevao po jugu Amerike sa starim prijateljem iz Indije.
Ali nema nikakvih dokaza za to: jedini je pokazatelj Burtonova napomena kako to namjeravaju raditi. Sve što Burton kaže je kako je proputovao kroz sve države prije nego što je stigao u St. Joseph da se pripremi za put u Utah."
"To više nije cijela istina. Čula sam da su neke stranice dnevnika pronađene u Engleskoj, podupirući mišljenje da su Burton i njegov stari prijatelj Steinhauser ipak bili skupa. Prema tom izvoru, više su vremena proveli u Kanadi nego na jugu Sjedinjenih Američkih Država."
"Dakle, tu smo."
"A kad bih vam rekla da postoji još jedan dnevnik iz vremena koje nedostaje, koji priča sasvim drukčiju priču..."

"Teško mi je to povjerovati. Deseci biografa nikada na to nisu naišli." "Možda nisu znali gdje tražiti."
I to je bilo moguće. Putovati se može različitim putevima – čak najmarljiviji biografi poput Fawn Brodie ne mogu naći baš sve – ali ipak nisam povjerovao. "Mislio sam da je gospođa Burton uništila dnevnike."
Kuhala je ispod maske stare dame. "Pa, možda su to bili oni na koje nije nikada stavila svoje proklete male ruke."
"Kada bi nešto takvo postojalo, rado bih pogledao." "Postoji, i te kako. Ne brinite se zbog toga."
Borila se s još jednim napadajem drhtavice. "Postoji", ponovila je. "Zvučite prilično sigurno, gospođo... kao da ste ih i sami vidjeli."
Sneno je potvrdila kimnuvši glavom, a ja sam osjetio kako mi se dižu dlačice na stražnjem dijelu vrata. "Davno je to bilo", rekla je. "Jako, jako davno. Ne očekujem da ćete mi povjerovati. Mislila sam samo kako biste voljeli znati da je vaša knjiga stigla iz zbirke koja je ukradena mojoj obitelji. Ali možda vam do toga nije stalo."
"Naravno da mi je stalo. Ali trebam neki dokaz."
Vani su projurila kola hitne pomoći s vrištećom sirenom. Za tih nekoliko sekundi odlučio sam kako ću posvetiti dužnu i potpunu pažnju onome što govori. Ako ništa drugo, njena je dob to zahtijevala od mene, pa sam se prisilio na nježan pristup i ostavio glupiranje onima kojima stvarno treba.
Uzeo sam notes i osjetio se opet kao policajac. "Kolika je bila zbirka o kojoj govorite?" "Velika", rekla je i mogao sam osjetiti kako joj srce brže kuca nakon što sam pokazao zanimanje.
Dobila je moju pažnju: zbog toga je došla, to je bilo ono što je željela.
"Bila je prilično velika", rekla je. "Vi biste je mogli nazvati začetkom knjižnice. Polica pristojne veličine puna knjiga. Ormar pun pisama i dokumenata."
"Nešto tako veliko nije lako ukrasti", rekao sam. "Ne može se to strpati u džep i odnijeti."
"Nije to bio lopov koji je ušao noću. Sve je uzeto na prevaru." Nenadano sam postavio ključno pitanje s pravne strane. "Je li novac prešao iz ruke u ruku?"
"Ne znam", rekla je. "Nisam sigurna", ali odgovorila je prebrzo i skrenula pogled s mene. Znao sam da laže, a ona je znala da znam. Zatim je sve samo pogoršala. "Kakve to ima veze, ako su u pitanju lopovska posla?"
To je nevolja s laganjem, obično odmah nakon prve laži treba još jedna. Pitanje proisteklo iz laži i samo je laž. Mislio sam da dobro zna kakve to ima veze, a laž je laž, kako bi Gertrude Stein, ta uzorna žena, viknula na sav glas. Gospođa Josephine Gallant prikrila ju je povukavši se u mutnu prošlost, a tamo je, na naše obostrano iznenađenje, bio pravi spas.
"Tu je zbirku skupio moj djed prije više od sto godina. Moja su najstarija sjećanja on i njegove knjige. Sjećam se koje su boje bile... od kakvog papira. Sjećam se sobe, u kući koja postoji još samo u mojem sjećanju. Svijetloplavi zidovi. Stukatura stropa popucala u udaljenom kutu, nad vratima kuhinje. Sjajni hrastov pod. Ja, kako sjedim djedu u krilu dok on čita, a izvana se s ulice čuju konji. Smetlar i njegovi šatirani brkovi kao u morža... dragi stari gospodin Dillard, koji je sjedio na kolima koja je vukao konj po imenu Robert. Ljeti su naši prozori uvijek bili otvoreni i čula se buka – svi zvukovi ulice – ali to nikada nije smetalo mom djedu dok je čitao. Mogao se sasvim udubiti u knjigu. Kada bih ga zamolila, čitao bi mi naglas dok ne bih zaspala. A kada bih se probudila – i gnjavila ga – opet bi mi čitao."
Duboko je uzdahnula. "Ako ste čitali Burtonove knjige, znate kako one znaju biti teške. Ali

nekad tako udahnu život predjelima, da to i dijete može shvatiti. Moj se djed posebno divio Burtonu. Ormar je bio pun njegovih pisama, koja su stizala dvadeset pet godina. Sve su naše knjige imale njegovu posvetu, a imao je i mnoge koje Burton nije napisao, nego ih je slao godinama, o svakakvim temama koje su mu se činile zanimljivima. Unutra bi uvijek bila kratka poruka u kojoj se spominjalo vrijeme koje su proveli zajedno, a mnoge su knjige bile svuda po marginama ispisane Burtonovim rukopisom." Nasmiješila se. "Često me pitao, moj djed, sviđaju li mi se knjige i uvijek bih odgovorila s da, volim ih, a on bi dodao kako će sve one biti moje kada odrastem."
Nagnula je glavu kao da želi reći: To je sve što imam. Ako nije dovoljno, žao mi je.
"To su mi najdraža sjećanja. Slušati djeda kako čita Burtonove riječi o svojim putovanjima u Indiju, Afriku, Arabiju i po američkom zapadu."
Smiješak joj je blijedio: čeznutljiv i nestalan, lijep onako kako to može biti pustinjski krajolik gledan izdaleka. U tom se času njeno sitno zaobilaženje istine činilo nebitno, a osjećaj nelagode koji me držao pojačao se i postao određeniji.
Više nije pričala poput lude žene. Ni najmanje.
Odjednom sam joj vjerovao.
Proveo sam godine ispitujući ljude i najčešće bih namirisao laž čim je izgovorena. Dobri policajci znaju prepoznati istinu kada je čuju.
Pridobila me sitnicama. Pojedinostima poput plave žbuke... Svijetloplavi zidovi. Pukotina na stropu, nad vratima kuhinje. Smetlar sa šatiranim brkovima i konjem Robertom, za ime Isusovo. Tko bi se dovraga dosjetio konja nazvati Robert? To mora biti istina.
Iznenada je moje sumnjičavosti nestalo. Iznenada sam joj dao za pravo. Iznenada više nije bilo na meni da odlučujem. Iznenada sam morao čuti sve što je znala: morao sam razlučiti ono što misli da zna od onoga u što je željela vjerovati, i zadržati ono što ja želim vjerovati. Iznenada sam morao saznati istinu, jer tako iznenada, morat ću pitati ljude iz aukcijske kuće da nam razjasne neke stvari. Već mogu zamisliti što će reći. Rijetka su jamstva na dražbama knjiga, pa će me prvo dočekati ledena nevjerica, ono veleuzvišeno, mi-smo-sveti-kao-krave držanje u kojem su ljudi iz svijeta knjiga vještiji od bilo koga drugog. Možda će me saslušati ako dignem dovoljnu dreku. Bostonska aukcijska kuća kod koje sam kupio knjigu bila je otmjena i renomirana i činilo se kako joj je podrijetlo bez greške. Ali posljednjih godina čak se i najpoznatijim aukcijskim kućama događalo da ih prevare. Neke su prodale dušu vragu i sudjelovale u prevarama, tako da u svijetu knjiga ništa nije sveto kada se nešto provjerava. Istraga će se protegnuti sve do onoga dana u kojem je Richard Burton potpisao knjigu čovjeku po imenu Charles Warren.
Stara se žena zagledala u mene, pokušavajući me bolje vidjeti slabovidnosti usprkos i opet mi se učinilo kako ona zna mnogo više nego što je rekla. Znala je koliko je malo nedostajalo da je odbijem. Provukla se kroz pukotinu u mojoj obrani, a znala je i to, iako joj baš nije bilo jasno kako je uspjela. Krenula je na neizvjestan put ne nadajući se isuviše, a za samo nekoliko minuta stigli smo do prekretnice. Duboko je uzdahnula pa smo se vratili onom trenutku istine od maloprije. Pokušala se nasmiješiti, ali nije išlo i na kraju joj nije ostalo ništa osim priče zbog koje je i došla.
"Moj djed je umro 1906. godine. Knjižnicu su razgrabili odmah nakon njegove smrti, sve je nestalo u jednom danu. Više nitko nije vidio te knjige."
Nakašljao sam se, u nadi da će to zvučati ljubazno. Ali kemija među nama polako je nestajala i točno sam znao što bi ona htjela. Nije ona željela samo jednu knjigu, željela je sve. Knjižnica njezina djeda nestala je prije osamdeset godina, a gospođa Josephine Gallant, potkraj života, htjela je da je ja nađem.

4
Jedini zvuk koji se čuo sljedeće pola minute bilo je kucanje sata. Sjedila je i čekala dok sam ja mozgao o najgorim mogućim posljedicama onoga što mi je ispričala.
Znao sam dovoljno o pravnoj strani takvih slučajeva da mogu pretpostaviti koliko se sve može zakomplicirati. Zakon kaže da se ne može steći vlasništvo, čak i ako kupac nije ništa znao, ako negdje u povijesti robe koja se prodaje postoji krađa. Izraz caveat emptor dolazi iz mrtvog jezika, ali je itekako u upotrebi. Richard Burton bi to dobro shvatio i kao dijete.
Stvari gotovo nikada nisu jednostavne u modernom američkom pravosuđu. Zakoni se razlikuju od države do države čak i za iste slučajeve, a neka legalna prava mogu se izgubiti i zastarom. Ljudi umiru, godine prolaze i nešto što je nekada bilo nečije vlasništvo može sasvim čisto prijeći u tuđe ruke.
Osamdeset godina je prilično dugo, ali ova stara dama nije umrla.
Sjedila je preda mnom, kao ljudska iskopina, čekajući napeto na neki znak s moje strane. Uz nju je bila samo blijeda nada i ono malo savjesti koju sam ja imao. Ako se veselo odlučim pridružiti najvećim svjetskim pokvarenjacima, što mi ona može? Pošteno sam kupio i platio knjigu: ako treba, dovraga, mogu je i zazidati. Čak i kada bi ona imala novca i dokazala da je pravo potpuno na njenoj strani, ne bi imala vremena. U njenim godinama, uz sve one gluposti koje odvjetnici čine jedni drugima, nikada ne bi dočekala da uzme tu knjigu u ruke.
Nekako mi se činilo da sve to ona dobro zna, baš kao i ja. Čak je i Ralston znao: vidio sam ga krajičkom oka, tamo uz moje knjige o umjetnosti, kako nas s pozornošću gleda i uopće se ne trudi to sakriti. Postoji li nešto poput kemije utroje? Možda, ali ne može to sve objasniti. Svi smo znali što mogu učiniti. Samo sam ja znao što moram učiniti.
"O čemu razmišljate, gospodine Janeway?"
"Samo se malo zabavljam jednom moralnom nedoumicom, gospodo Gallant."
Vidio sam kako u njoj kuha, kako traži i najmanju stvar koja bi ublažila moju nedoumicu i uputila me na moralniju odluku. Ali nije znala što učiniti i sve što je mogla bilo je upitati: "Što vam još mogu reći?"
Podigao sam bilježnicu koja je bila pala na pod pokraj moje stolice. "Njegovo je ime Warren, vaše Gallant. Možete s time početi."
"Warren je bilo prezime moje majke. Gallant je budala za koju sam se udala, prije više od sedamdeset godina. Zadržala sam ga jer mi se uvijek sviđalo kako kraljevski zvuči."
I to je zvučalo istinito, ali ona je i dalje osjećala kako u nešto sumnjam. "Čini li vam se nemoguće da sam nekada davno uspjela pronaći nekoga tko će se oženiti mnome, gospodine Janeway?"
"Ni najmanje."
"Nisam ja uvijek bila smežurana kao suha šljiva. Nekada bi me čak i pristao mladac poput vas rado pogledao. Ali bilo je to tako davno da bi moglo biti i na nekom drugom planetu." Dodirnula se po obrazu kao da provjerava ima li tamo neka suza. "Prvi put kada sam čula prezime Gallant, mislila sam da je to najljepša riječ na svijetu. Tucker Gallant. Mili Bože, pa on je mrtav već skoro šezdeset godina. Pitam se jesam li se udala za njega samo zbog imena."
"Ne izgledate mi kao netko tko bi to učinio, gospođo Gallant."
"Tko zna što bih ja učinila? Bila sam jako mlada kada sam ga upoznala."
Ruke su joj se opet počele tresti. Pogledala je na drugu stranu, žmirkajući prema svjetlu s ulice. Nade je bilo sve manje, povlačila se pred stvarnošću. "Znam da sam ovamo došla uzalud. Vi ste vrlo

ljubazni, gospodine Janeway, ali ne zanosim se ja ničim. Čak i kada bih mogla dokazati sve što tvrdim, što bih s tim?"
"U savršenom svijetu, ja bih vratio knjigu i dobio natrag svoj novac. Tada bi aukcijska kuća knjigu dala vama, kao pravom vlasniku."
"Čini mi se kako vi ne vjerujete da bi se to moglo dogoditi."
"Knjiga nije njihova, pa da je se mogu odreći. S njihove strane gledano, prodaja je zaključena.
U savršenom svijetu rekli bi vam od koga je knjiga stigla. A tek onda bi se za nju trebalo boriti." "I oni misle kako bih ja to mogla?"
Slegnuo sam ramenima. "Njih nije briga." "Toliko o savršenom svijetu. I što sada?"
Nisam ništa odgovorio. Dovraga, nije postojao odgovor: nije na meni da joj govorim što će učiniti. Ako se u dobroj namjeri potrudim saznati nešto o knjizi, nitko od mene ne može tražiti više. "U lijepoj smo kaši", rekla je.
Upravo tako, ali to neće čuti od mene.
"Ako zadržite knjigu, ja gubim. Ako je vratite tamo, opet gubim." Do sada joj je sve bilo kristalno jasno.
"Čini mi se kako je moja jedina nada nagovoriti vas da mi vratite knjigu."
U njezinu se glasu čuo prizvuk samoironije, kao Bit će to onog dana kada se krave same pomuzu, a duh Richarda Burtona se vrati i oduzme ti knjigu nabodenu na vrh mača.
"Samo bi budala učinila nešto takvo."
Tu je bila u pravu. U našem čovjek-je-čovjeku-vuk svijetu ona mi nije značila ništa. Samo mi je smetala, gnjavila me i bila loša vijest. Ali moje je srce bilo uz nju.
"Ja se s tim ne bih šalila. To je previše novca za takvo što." "Meni kažete."
Nisam ni shvatio da se ona šali – a i kako bih – ali sada sam u njezinu podcjenjivačkom smijehu ulovio odsjaj one djevojke kakva je nekad bila: prava ljepotica, kladim se, u proljeće usred ludih dvadesetih, dok se cijeli veliki život otvarao pred njom. U tom je trenutku novac bio ludo nevažan. Ionako je to bio indijanski novac: budem li se trebao odreći knjige, osjetit ću to kao da dajem bubreg, ali što me briga ostanem li bez glupog novca? Premjestio sam težinu na drugi dio stolice i rekao: "Ne znam što ću", a ona je zadržala dah.
"Jednostavno ne znam, to je sve što kažem. Kada bi se'sve moglo dokazati – kada više ne bi bilo sumnje – onda bi i to bila jedna od mogućnosti, zar ne?"
Odmahnula je glavom. "Govorite poput luđaka."
"Niste rekli ništa što nisam već znao, gospođo Gallant."
Zaškiljila je prema meni i rekla: "Voljela bih vas malo bolje vidjeti", ali više me se nije plašila. Nestalo je njezina straha i među nama je zavladao čudan i sve veći sklad. Jesam li to na njezinu licu vidio povjerenje?
"Nisam imala pojma što me danas ovdje čeka. Ali sigurno se nisam nadala časnom čovjeku.
Mislila sam kako su takvi davno izumrli."
"Ne zanosite se previše, gospođo. Još ništa nisam napravio."
Ali nije se moglo izbjeći: u tih nekoliko minuta nešto se između nas iz osnove promijenilo. Malo je zadrhtala i uhvatila se za ovratnik haljine. Upitao sam je li joj hladno – imao sam afganski šal u stražnjoj sobi – ali odmahnula je glavom. "Gospodine Ralston?"
"Da, gospođo?" prišao nam je.
"Hoćete li, molim vas, dodati moju torbu iz automobila?"

Sad sam ja bio na redu da zadrhtim kada je Ralston unio torbu, a ona ga uputila da izvadi nešto što je očito bilo u platnenom ovitku. Što bi to moglo biti ako ne Burton? Prešao sam prstima preko ljubičaste tkanine, otvorio naslovnu stranicu i nestalo je i posljednje sumnje. Krasan primjerak, iznimni Prvi koraci po istočnoj Africi, London, 1856. godine. Dodirnuo sam posvetu: Charlesu Warrenu, mojem najboljem američkom prijatelju Charlieju, u nadi da će nam se putevi opet sresti, Richard F. Burton. Potpis je bio iz 1860. godine.
"Ta je knjiga danas posebno rijetka", rekla je. "Čuvala sam je skrivenu, čuvala je godinama.
Koliko ja znam, još nitko nije našao primjerak s netaknutim zabranjenim dodatkom."
Zloglasni takozvani umetnuti dodatak. Otvorio sam 591. stranicu i našao ga tamo ubačenog, četiri stranice na latinskom. Sjećao sam se iz Brodiečine biografije da se u njemu nalaze stvari tako pohotne da su ih knjigovesci odbili staviti u knjigu.
"Seksualni običaji Somalijaca", rekla je. "Sve lijepo napisano, na užas i potajno uzbuđenje starih dobrih prijetvornih Engleza. Prsteni za penis, obrezivanje žena – sve one stvari o kojima se onda nije moglo govoriti, a danas ne znaju prestati."
"Burtona nikada ništa nije spriječilo da opiše ono što je vidio."
"Bez obzira na sve što je zbog toga proživio. Samo je nekoliko primjeraka preživjelo koliko ja znam."
"Kako ste vi uspjeli sačuvati ovog?"
"Imala sam sreće. Charlie je uzeo baš tu knjigu iz knjižnice da nešto pogleda. Bila je na katu, gdje je nitko nije tražio one noći kada je umro. Poslije ju je našla i sakrila moja majka. Čuvala ju je sve do svoje smrti, kada sam je otkrila među njenim stvarima.
Nekoliko bezvrijednih uspomena, nešto stare iznošene odjeće i ovo, samo je to ostalo nakon nje, ali meni je govorilo kako smo živjeli i tko smo bili."
Okrenuo sam stranicu svoje bilježnice. "Dakle, recite mi tko ste bili."
"Nikada nismo bili bogati, to vam mogu reći. Ali ničega nam nije nedostajalo, bili smo solidna srednja klasa dok je Charlie bio živ, iako su se tada ljudi uglavnom dijelili na bogate i siromašne, i srednja klasa je bila prilično malobrojna. U srednjoj se klasi tada sasvim dobro živjelo."
Opet joj se vratio sanjalački izgled. "Sve što je bilo dobro počinjalo je i završavalo s djedom. Kada sam bila mala, obožavala sam ga i poštovala. Prijatelji su ga zvali Charlie, ali naravno da je za mene uvijek bio djed; bilo bi svetogrđe nazvati ga bilo kako drukčije. Ali na moj osamdeseti rođendan, iznenada sam shvatila kako sam zapravo starija od njega kada je umro, znate, i zauvijek se zaustavio na sedamdeset devet. Tada mi je postao nešto poput dragog starog prijatelja, pa sam počela misliti o njemu kao o Charlieju."
"A vaš otac?"
"Moj otac..." tražila je riječ koju nije mogla naći. To se oduljilo i postalo neugodno. "Što želite znati? Pokušala sam voljeti svog oca... ali on mi to nije dopustio. Nije on bio loš... samo je bio slab."
"Je li pio?"
Vidio sam kako se iznenađeno trgla.
"Nisam vam pročitao misli, gospodo, to se jednostavno uklapa." Pokunjila se. Osjetila je kako je vodim prema mjestima koja je dugo izbjegavala. Napokon je odgovorila na moje pitanje. "Zbog njegova pića majka je završila u ubožnici nakon što je djed umro. Tamo je ona i umrla, sama, na odjelu za alkoholičare. Svi su oni poumirali u nekoliko godina – Charlie... mama... on."
Odlučio sam za sada ostaviti se opijanja njezina oca, ali ona je znala kako ćemo opet stići do njega. "Dakle, ostali ste sami na svijetu, s koliko godina?"
"Trinaest."

"I to je bilo u Baltimoreu?"
"Da, ali kada se mama razboljela, otišla sam njenom bratu u Boise, Idaho." "Kako je to ispalo?"
"Bilo je užasno. On je bio običan radnik; zarađivao je malo, pa je i njegova žena morala raditi kao pralja da prežive. Već su imali petero djece i najmanje od svega trebalo im je još jedno. Svi su me mrzili zbog toga iako mi to nikada nisu rekli, ali ja sam znala. Podnosili su me samo zato što sam im bila u rodu, a to su dobri ljudi u ono doba uvijek činili. Mrzila sam biti im na teret, pa sam nakon dvije godine pobjegla i više nikada nisam vidjela nikoga od njih. Sigurna sam da im je laknulo nakon toga."
Pogled joj je opet odlutao na ulicu, kao da se pokretne slike iz prošlosti projiciraju na staklu mojeg izloga. "Nitko od njih više nije živ, pretpostavljam."
"Možda i nije tako. Vi ste još tu."
Nakon duge stanke ponovo sam otvorio novu stranicu. "Što je bilo dalje?"
"Mnogo toga što vas uopće ne zanima. Recimo samo kako sam brzo naučila brinuti se za sebe i ostanimo na tome. Vratila sam se u Baltimore i udala za Gallanta 1916. godine. Cijeli sam život imala krasnu osobinu da idem od nemila do nedraga, pa je i taj put bilo isto. Nije više važno, davno je to bilo. Recimo samo kako se Gallant nije ponašao u skladu sa svojim imenom."
Načinila je nervozan pokret. "Pričajmo o nečem drugom. Bila su to teška vremena i nerado ih se sjećam. Gallant ionako s ovom pričom nema ništa. Pitam se jesam li ikada izgovorila riječ knjiga dok sam bila u braku. Ali nikada nisam prestala misliti na njih. Bile su mi na umu sve te teške godine."
"Čini se kako ih je bilo prilično. Teških godina, mislim."
Ispustila je zvuk nalik na smijeh. "Srce, od mojih bi ti se priča dlanovi naježili. Dvadesete nisu ni približno bile tako loše; imali smo mi svojih trenutaka, a i nešto novca. Ali Tucker je sve izgubio kad i ostali, 1929. godine. Onda je... umro... a ja sam živjela u kartonskoj kutiji na smetlištu cijelu zimu 1931. godine. Smetlište je bilo jedino mjesto na koje nisu zalazili policajci. Svake sam večeri lijegala uz miris pokvarenog mesa u nosnicama, slušajući štakore kako trčkaraju okolo. Sve što sam imala bio je maleni srebrni ključ od pretinca sefa u kojem sam čuvala svoju knjigu. Ali kakve to veze ima danas? Preživjela sam i još sam tu, pedeset osam godina nakon što je Tucker Gallant završio u rukama dvojice grobara."
Teško je progutala i zagledala se u mračni dio knjižare. "Ono najteže je misliti o tome kakav je moj život mogao biti da knjige nisu nestale. Znajući sve to vrijeme kako su bile namijenjene meni."
"Što biste učinili s njima, prodali ih?"
"Ne bi to bilo lako. Bile su bitan dio mog života." Slegnula je ramenima. "Ali kada ste dovoljno gladni, prodat ćete sve. Sigurno onda nisu vrijedile koliko danas, ali kladim se da bih dobila poštenu sumu čak i u tridesetima. Možda sam se mogla školovati tim novcem. Oduvijek sam željela studirati. Voljela učiti..."
"Studirati što?" "Smijat ćete mi se."
"Neću, obećavam. Sigurno se neću smijati."
"Sada to tako luckasto zvuči, ali uvijek sam željela studirati nešto veliko. Poput filozofije." Zakolutala je očima na svoju izjavu. "Baš svašta, filozofija. Od svega na ovom svijetu."
Ja se nisam smijao, ona jest.
"Pitam ja vas, gospodine Janeway, jeste li ikada čuli nešto tako luckasto?"
Ušla su dva yuppieja, bogatuni iz Teksasa koji kroz Denver prolaze jedanput godišnje i neko sam im vrijeme pokazivao skuplje primjerke novijih knjiga. Pokupili su brdo stvari kojih sam se jako

rado riješio, i ne pogledavši dva savršena Marka Twaina, a plativši gotovo isto za Larryja McMurtryja, Huntera S. Thompsona i još nekolicinu njih čija će se imena zaboraviti dok svijet i dalje bude čitao starog Clemensa†. Ralston je gledao kako odvajaju osam novih stotica iz debelog svežnja i nestaju niz ulicu s vrećicom knjiga.
† Pravo ime Marka Twaina.
"Čovječe, bavim se pogrešnim poslom." "Pa sad, ne ide to uvijek tako."
"I ne treba."
Prošao je skoro cijeli sat otkako sam razgovarao s gospođom Gallant. Izgledala je iscrpljeno, buljeći ni u što širom otvorenih očiju. Mislio sam: Bože, kako bih se volio ušuljati u tvoje misli, ali ako bih trebao izabrati samo jednu stvar, poželio bih se naći tamo gdje je njezin djed umro. Imao sam nekakav čudan, kavalirski osjećaj da bih joj tada spasio život: ovako ili onako, spriječio bih njezina oca da proda te knjige.
"Gospođo Gallant." Privukao sam stolac bliže njoj. "Znam da ste umorni, ali možemo li još malo porazgovarati o vašem ocu?" Iznenada je zarila lice u ruke i zajecala. Dodirnuo sam joj rame. Sjedili smo tako neko vrijeme, a kada je malo kasnije bila spremna, ispričala mi je što se dogodilo. Naravno da je stari gad prodao knjige, njemu one nisu ništa značile. "Nikada u životu nije pročitao knjigu", rekla je. "Nije ga uopće bilo briga. Dobio je trideset dolara za sve i propio ih za tjedan dana."
"Postoji li ikakva potvrda ili račun?" "Ja nisam vidjela ništa."
Naravno da nije. Tko bi se trudio oko računa za posao od trideset dolara? Ali ako je novac promijenio vlasnika, sve je bilo pravno čisto i tko bi nakon osamdeset godina mogao tvrditi suprotno?
"Rekli su mu da ne vrijede ništa – da su te knjige zrele za smetlište. Zar to onda nije prijevara? I kakvo je pravo on imao da ih proda? Nisu bile njegove."
I to je bilo pravno nejasno. Što je zakon 1906. godine, dok žene još nisu ni glasale, mogao reći o pravu muža da proda ženino vlasništvo? Još preciznije, što je zakon u Marylandu propisivao u tim prosvijećenim danima?
Osjetio sam kako me hvata glavobolja. Trebalo je pitati još mnogo toga, ne nadajući se mnogo čemu od odgovora, ali ipak je trebalo pitati. Još sam nešto zapisao i kada sam podigao pogled, gospođa Gallant tresla se u stolici. Stavio sam joj ruku na rame, a tu se stvorio i Ralston, čvrsto je prihvativši. "Za sada je dosta, Janeway", rekao je, i s njim se nije dalo šaliti; razgovor je završen.
Dogovorili smo se što ćemo dalje. "Ona ide u moju kuću", rekao je Ralston. "Nije to Hilton, ali imat će mir dok se Denise ne vrati." Pomogli smo joj do automobila. Ralston mi je dao papirić s telefonskim brojem i rekao da ga nazovem kasnije. Nagnuo sam se i rekao joj kroz otvoren prozor: "Posljednje pitanje, gospođo. Imate li ikakvu ideju o tome tko je kupio te knjige?"
"Naravno da imam. Njemu je trebao novac i prodao ih je najbližem knjižaru."
Evo je napokon, prva zraka nade u ovoj do sada prokleto beznadnoj priči. Ako je trgovac knjigama kupio cijelu knjižnicu za trideset dolara, čak i po znatno nižim cijenama iz onog vremena, to je i te kako bila vraška prijevara. Ali kakve to veze ima danas? Kao i Richard Burton i Charlie Warren, kao njeni majka i otac, smetlar i njegov konj, Gallant, rođaci iz Boisea i svi ostali, tako je i taj knjižar već dugo mrtav.
Onda je ona rekla nešto što me udarilo poput pljuske. "Kada sada mislim o tim knjižarima, tim Treadwellovima, kako mogu živjeti znajući za sve?"
Nagovještaj prezenta privukao mi je pažnju.

"Gospodo Gallant... želite li reći kako ta knjižara i danas radi?"
"Naravno da radi, tamo je oduvijek. Zar nikada niste čuli za Treadwellove? Banda lopovska, samo se takvi rađaju već generacijama u toj porodici."

5
Da sam više putovao, možda bih i znao ponešto o Treadwellovima. Knjižar koji putuje okolo uvijek pokupi lokalne tračeve, a onaj koji je stalno na putu na kraju zna sve o svima. Glasine se brzo šire, a knjižari vole podijeliti tajnu s kolegom u kojeg imaju povjerenja. Trebao mi je jedan sat da nazovem šest knjižara diljem zemlje koje sam znao i dobijem nekoliko stranica bilješki o knjižari Treadwell. Imao sam adresu, telefonski broj i dobar opis njezina izgleda. Na Žutim stranicama hvalila se s dva milijuna knjiga na tri prostrana kata u staroj zgradi od cigle na Istočnoj aveniji, odmah do južnog Broadwaya, u starom dijelu Baltimorea, tamo gdje je bolnica "Johns Hopkins". Proteklih sam godina bio u tolikim sličnim knjižarama da sam je mogao dobro zamisliti. Tamna stubišta, škripavi podovi, uski prolazi, duboke prašne police. Knjige u dva ili tri reda, naslagane jedna na drugu, natrpane po vrhu prepunih polica, uz dodatne količine po podu i drugdje. Knjige o svakoj stvari koje se možete sjetiti i neke o onima koje nikome ne bi pale na pamet. Po stražnjim redovima takvih knjižara ležale su knjige koje nitko desetljećima nije ni dotakao.
Povijest knjižare bila je živopisna i duga. Protezala se do samog početka dvadesetog stoljeća i obuhvaćala generacije knjižara, počevši sa starim Deadrickom Treadwellom, kraljem svih lupeža u svijetu knjiga na prijelazu stoljeća. Ugled Treadwellovih u svijetu knjiga uvijek je bio upitan. "Platit će kao i svi drugi, natječu li se protiv knjižara, kada su knjige dobre", rekao je knjižar iz D.C.-ja koji ih je dobro znao. "Ali kada nadu nekog jadnika koji ništa ne zna, a naslijedio je brdo knjiga... pa, neću ja nikoga nazivati lopovom... recimo samo kako sam čuo priče i neka na tome ostane."
Dok je počinjao, stari Treadwell prodavao je knjige u raznoraznim zabačenim špelunkama. Ranih tridesetih unajmio je zgradu u Istočnoj aveniji, uz mogućnost kasnije kupnje. Očito je imao u vidu veće stvari i uskoro su on i sinovi kupovali knjige na veliko po cijeloj Istočnoj obali. Bili su pohlepni, nezasitni otimači u svijetu knjiga. "Samo Bog zna koliko se knjiga koje se danas smatraju klasicima i prodaju za tisuće dolara onda prodavalo za sitniš", rekao je jedan trgovac. Pripadali su samo-prodaj školi: kupi jeftino, prodaj jeftino, zgrabi gotovinu, kreni dalje i opet kupuj.
Volim takve knjižare; mogu potrošiti sate i tisuće dolara u takvim prašnim, slabo osvijetljenim jazbinama. Ali one su sve više ugrožene porastom najmova prostora u središtu gradova, za koje se smatra kako zbog mnogo ljudi koji tuda prolaze i trebaju donositi mnogo novca. Uskoro će postati poput junaka knjiga o starom Jugu Margaret Mitchell, samo gotovo zaboravljen san.
Prvi Treadwell očito je to predvidio prije nekoliko desetljeća. Kupio je zgradu i omogućio sinovima i njihovim sinovima da tamo razvijaju posao. Preživjeli su slom burze potkraj dvadesetih, ratne godine bile su dobre, one nakon njih još i bolje. Druga je generacija pomrla, stigla je treća. Neki su ostali u poslu; većina je otišla, barem su se tako nadali, u neki bolji biznis. Današnji vlasnici i direktori su braća iz četvrte generacije, Dean i Carl Treadwell. Obojicu mi je opisao knjižar iz Chicaga. "Dean je velik, krupan momak s bradom", rekao je moj prijatelj. "Carl je manji, tiši tip, ali s njim imaš dojam kako u njemu uvijek nešto kuha – uglavnom ljutnja i poneka dobra zamisao. Carl ostavlja dojam tihe vode koja brijege dere, dok je Dean više za druženje, onako narodski tip. Dean se voli praviti naivčinom; ali ne daj se zavarati, obojica su lukavi ispod tih glupih maski koje nose. I znaju dosta o knjigama."
Možda je i bilo tako, ali u ovoj su generaciji Treadwellovi iznenada upali u teškoće. "Carl je krivac", rekao mi je kolega iz Washingtona. "Ovdje se to ne zna, ali upao je u loše društvo, kockare,

lopove, baltimorsku mafiju. Gangsteri možda već imaju udio u knjižari. Čuo sam kako je Carl lani ostao bez gaća na pokeru."
"Morao bi češće putovati", rekao mi je prijatelj iz Chicaga. "Svi znaju Treadwellove."
Sljedeći sam sat mozgao o svemu što sam saznao. Oduvijek su postojali pokvarenjaci medu nama. Kako je to lijepo rekao jedan stari knjižar. Svaki grad ima trulu jabuku. Nekada je to očiti prevarant koji šarmira sve oko sebe. To može biti hladnokrvni tip koji će mirno izići iz knjižare s deset tomova Conana Doyla naguranih u hlače, pod košulju i bilo gdje, bezobzirno gužvajući potpisane dragocjenosti i odmah ih prodati nekome tko će biti sretan da u pola cijene dođe do njih, ne pitajući ništa. Nekada je to kolega koji bi morao prepoznati ukradenu robu. Imaju oni više lica nego glumci. Klinac slatke face koji umata bezvrijedna izdanja u platnene uveze i prodaje ih kao prave dragocjenosti. Nekada su to otpadnici, stručnjaci za stvaranje neugodnosti čije se knjižare nalaze u prtljažniku automobila. Može to biti bilo kakva osoba, ali zbog jedne karakterne greške ostaju s one strane dobrog poslovanja cijeli život. I nikada se ne mijenjaju. Dok sam ulazio u tajne posla, shvatio sam koliko je u njemu sve nedorečeno. Mnogo ovisi o točki s koje se promatra i netko zlonamjeran uvijek može pronaći grešku. Koliko se mora najmanje platiti da nešto ne bi bila čista pljačka? Treba li ukazati na to da neka knjiga od dvije stotine dolara uopće nije tražena, a ona druga jednako vrijedi, ali je svima zanimljiva? Koliko treba oduzeti zbog stanja u kojem je knjiga i koje standarde pritom koristiti? Nerado to priznajemo, ali onaj prevarant ima mnogo toga zajedničkoga s nama ostalima. Do kojeg je stupnja stigla njegova pokvarenost, teško je odrediti, kao i to koliko je tko stvarno pošten.
Nije ni čudno što je trgovina knjigama tako plodno tlo za razvoj svakakvog otpada; čudnije je što ga nema i više. Većina trgovaca plaća trideset do četrdeset posto, novac u ruke, što je sasvim pristojno, računajući troškove. Mnogi umanjuju procjenu jer se nekad čeka godinama dok se knjige ne prodaju. A neke možda neće prodati nikada. Ali ipak će jedna stvar uvijek dijeliti poštenog trgovca od prevaranta: mi nikada ne lažemo, ni kada kupujemo ni kada prodajemo, a oni uvijek lažu – na početku, na kraju i u sredini.
Kako je samo moj život mogao biti drukčiji. Tek me jedna sitna osobina spriječila da ne postanem ono što sada prezirem. Mogao sam se obogatiti da nisam bio pošten. Rijetko sam viđao Vincea Marranzina posljednjih godina, ali ta mogućnost nikada nije prestala postojati. Nedavno je izišao iz bijesnog auta s tipom opaka izgleda uz sebe. Otvorio sam vrata, skrivajući nelagodu koju sam osjećao, a Vince me zagrlio poput nekog kuma iz romana Marija Puza. Potapšao sam ga po leđima. Još je bio čvrst i mišićav, a ožiljak na licu mu se produbio, tamo gdje ga je nekad davno razrezala razbijena pivska boca nekog mladog razbojnika. Kada sada mislim o njemu, njegovi me ožiljci podsjećaju na Richarda Burtona.
Tjelohranitelj je čekao na pločniku dok smo mi razgovarali. Sada su ga zvali Vinnie, ali za mene je još bio Vince. On nije zaboravljao dugove i mogao sam ga zvati kako sam htio. Samo me ti možeš zvati starim imenom, Cliffie.
Znao je kako se uz njega osjećam neugodno. Ali morao je doći; vidio je novinske članke o mojim stradanjima i želio mi je pomoći.
Pogledao je oko sebe i rekao: Sviđa ti se sve ovo s knjigama? Da, sviđa.
Želiš li kupiti neke prave knjige?
Ne znam, Vince. Što bih trebao učiniti da ih dobijem?
Samo mi dopusti da ti uvalim tu i tamo neki poslić. Sada imam nešto, može se obaviti za tjedan dana. I zaraditi pedeset, čak i sedamdeset pet tisuća. Pa kupuj kakve god knjige hoćeš s tom lovom.

Pa, rekoh, i to bi se moglo nazvati nekim početkom.
Ali ljubazno sam odbio i ne saslušavši o čemu se radi.
Vince me zbunjeno pogledao. Hej ti, ti veliki klipane, kada ćeš mi dopustiti da izravnamo račune?
Nema se što ravnati, Vince. Ništa mi ne duguješ.
Ali ja sam mu jednom spasio život i on je samo tužno odmahnuo glavom. Čovjek poput Vincea takvo nešto nikada ne može riješiti samo riječima.
Stisnuo mi je nadlakticu. Jak kao i uvijek, ha, Cliff? Kladim se da bi te isprašio.
Nasmijao sam se. I ja bih se kladio na tebe.
Kada sam digao glavu, već se smračilo. Bilo je pet i petnaest, a od lirin ni glasa. Pomirio sam se s tim da neće doći. U Baltimoreu je bilo dva sata više, vjerojatno prekasno da bi se nazvali Treadwellovi – pod pretpostavkom da smislim neku dobru izliku ili nešto što bih mogao reći a da ne zvuči glupo. Vratio mi se stari policijski refleks: htio sam čovjeku čuti glas, pa sam uzeo telefon i okrenuo broj.
Zvonilo je, pet puta... šest. Nema nikoga, kao što sam i mislio, ali nije ni bilo važno. Onda se s druge strane začuo klik i ženski glas.
"Halo, Treadwellovi." "Je li Treadwell tamo?" "Kojeg trebate?"
"Kojeg god mi možete dati."
Rekla je: "Samo malo, dragi" i stavila me na čekanje. Pa sada sam krenuo; nije mi preostalo ništa drugo nego čekati. Nije bilo nikakve pozadinske glazbe, ništa osim mrtve tišine u slušalici. Koliko sam puta radio isto kao policajac, jednostavno nazvao ne smislivši ništa unaprijed i samo podliježući impulsu? Nekada bi ispalo sasvim dobro, a ako je kod ovih tipova i postojao razlog za pristup u rukavicama, ja ga nisam znao.
Mnogo minuta poslije opet je kliknulo i začuo se slab šum. Gotovo istovremeno muški je glas rekao: "Dean ovdje."
"Bok, Dean", rekao sam svojim najljubaznijim glasom. "Uputili su me na tebe kao mogući izvor za neke knjige koje tražim."
"Pa, tko god da te je uputio, jedno je pogodio – ja imam knjiga. Kupuješ li na kilograme ili na tonu? Ili te zanima nešto posebno?" Ljubazno sam se nasmijao. "Zadnje što sam kupovao na tone bili su priručnici o poteškoćama kod erekcije."
Tiho se nasmijao u slušalicu, škripavim zvukom koji je zamijenio isprekidani pušački kašalj. "Prijatelju, ako imaš poteškoća s tim, nema te knjige koja će ih izliječiti. Možeš slobodno odsjeći taj svoj stari krastavac i pokloniti ga studentima medicine."
"Bože, Dean, ne zaključuj prebrzo. Ta je knjiga trebala mom prijatelju." Opet se nasmijao. "Ma dobro. Dakle, kojeg vraga trebaš od mene?"
"Priča se da bi se kod tebe mogle naći neke knjige Richarda Burtona. Govorim o pravim vrijednostima, znaš već kojim." Mislim da je šutio isuviše dugo da bi bilo slučajno. Opet se nakašljao i rekao: "A gdje si čuo te glasine?"
"Znaš već... ljudi pričaju. Bitno je samo je li to istina."
Ovaj je put odšutio za čitavu pauzu u baseballu. Nakon nekog vremena upitao sam: "Dean? Jesi li još tu?"
"Tu sam. Samo se pokušavam sjetiti što bi se moglo pronaći. Imamo mi ovdje mnogo knjiga, druškane. Davno sam prestao pokušavati sve ih zapamtiti."

"Mislim kako je ove jako lako zapamtiti. Imaš sobu za dragocjene knjige, pa nekako mislim kako bi trebao znati što je unutra, zar ne? Ono, nije to nešto poput dva milijuna ostalih knjiga po policama."
"Lako je tebi pričati. Imaš li ti dva milijuna knjiga?" "Hvala Bogu, nemam."
Čekao sam. Čuo sam kako pripaljuje cigaretu. Kako otpuhuje dim. "Odakle zoveš?" "Na putu sam. Pokušavam odlučiti vrijedi li vremena i truda putovati sve do obale." "A stvarno si ozbiljan kupac?"
"Dovoljno ozbiljan da ti uljepšam dan." Odlučio sam se za malu laž u dobru svrhu. "Možda i cijeli mjesec, ako imaš ono što tražim."
"Mogli bismo imati još nešto, nisam sasvim siguran."
Još? Prokleto bitna riječ, pomislio sam. Rekao je: "Moram provjeriti, pa ću te nazvati. Kako se zoveš?"
Jebiga, pomislio sam; da vidimo na čemu smo. "Cliff Janeway." "Onaj iz Denvera?"
"Ne mogu vjerovati da je priča stigla tako daleko."
"Aha. Mogao bi mi reći tko ti sređuje vražje medijske poslove." "Ime mu je Srećko. Prezime Glupan."
"I meni bi on mogao pomoći."
"Možda to radi upravo sada", rekao sam uz finu mjeru arogancije.
"Pa, to tek treba vidjeti. Siguran sam da znaš da ako imam nešto od toga, nema knjižarskog popusta. Ne bih htio da prevališ taj put misleći kako ćeš moći zaraditi preprodajom."
"Naviknuo sam na to. Nisam ni u Bostonu platio veleprodajnu cijenu." "Dakle, gdje smo sada? Želiš me opet nazvati?"
"Naravno. Samo reci kada." "Recimo sutra, u isto vrijeme."
"Dogovoreno. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s tobom, Dean."
Sada je bio sumrak, početak mojeg dugog putovanja kroz mračnu noć. Za sada sam s Treadwellovima bio gotov. Nisam htio stati, ali zaustavilo se samo, izazivajući mi nezadovoljstvo. Nije mi se išlo kući. Nisam htio nazvati nekog prijatelja, pogledati film, riješiti križaljku. Bio sam prokleto siguran da ne želim sjediti u kafiću punom nepoznatih ljudi, pogotovo kada to usporedim s blistavom prisutnošću Erin d'Angelo. Kada mi se ne da ništa drugo, obično se bavim knjigama, ali te noći nisam htio ni to.
Zapravo, nisam znao što hoću. Činilo mi se da sam u svom knjižarskom životu stigao do velike prekretnice. Kad sad razmišljam o tome mislim da je to bilo moje prvo pravo krštenje, da sam tada puno ozbiljnije zagazio, za razliku od onog nasumičnog skoka kojim sam upao u trgovinu knjigama ravno iz odjela za umorstva. Danas mi se čini kako me je tih pola godine odredilo. Čak i tada činilo mi se kako se moj posao kreće u nekom novom smjeru, iako sam u dugim satima nesanice često sumnjao da ću ikamo stići. Tako nekako se valjda osjeća pisac dok se bori s pisanjem knjige. Mislim da je Doctorow jednom rekao o pisanju: da je to kao voziti auto noću negdje daleko i sve što vidiš je ono što osvijetle tvoji farovi, ali na taj način ipak stigneš do kraja puta. Možda je i trgovina knjigama nešto slično. Uvijek sam sporo učio, ali već sam doživio iznenadne trenutke spoznaje, nakon mjeseci neuspješnih pokušaja da shvatim neki sitni dio svijeta oko sebe. Aha! Sada znam! Ponekad bi mi dah zastao kad bih pomislio kako je sve jedan veliki skok u nepoznato. Sve to bilo je najizraženije u ona dva tjedna 1987. godine. Kupio sam Burtona, za kojega sada znam da je sve pokrenuo. Millie, moja

pomoćnica, bila je na ljetovanju i bio sam prisiljen baviti se dosadnim poslom vođenja knjižare. Richard Burton me zapalio, stara gospođa Gallant uznemirila, ali na razini svjesnog osjećao sam samo da bih mogao raditi do zore; to, i pitanje kako objasniti Deanu da sam mu lagao kada ga sutra nazovem.
Moj radni prostor obično je stražnja prostorija, ali onako osamljen želio sam biti negdje gdje barem dopiru svjetla s ulice. Donio sam neke stvari i sjeo za pult, ali nisam se mogao usredotočiti na posao. Buljio sam u kataloge i dugo samo sjedio čekajući da mi se raspoloženje promijeni.
Svijet knjiga tada je bio drukčiji. 1987. godine čak i za najmanji problem s knjigama trebalo se pomučiti. Bili su to tek počeci interneta; golema, potpuna promjena koja nas je snašla tek se začela i nitko nije znao kako će se luđački razvijati. Osobine i vrijednosti pojedinih knjiga trebalo je tražiti na stari način, u bibliografijama i specijaliziranim katalozima, a i uz njih je na koncu često trebalo jednostavno nagađati. Sustav je nagrađivao znanje: izložiš knjige i vrebaš priliku, a ako drugi knjižar zna više od tebe, zaradit će na tvojim greškama. Danas bilo koji musavi kreten može zaviriti u kompjuter i odrediti cijenu. Je li ona odgovarajuća, radi li se o istom izdanju – nekada najvažnija pitanja danas gube na važnosti, jer sitni prodavači, staretinarnice pa čak i buvljaci po internetu glume knjižare. Mnogi vole reći kako je internet pružio jednaku priliku svima, ali sve što je učinio je unošenje nereda u osjetljivo područje određivanja pojedinačnih cijena. Sada se igra ne obazirući se na ičija prava. Procjenjuje se bez provjeravanja referentnih izvora i ne plaća se koliko bi trebalo. Nudi se i prodaje, cijena je jedina o čemu se misli. Kompjuter je možda pružio svima jednaku priliku na određeni način – to je odličan način da se sazna što ljudi diljem svijeta traže i plaćaju za pojedine knjige – ali ma kakvo obilje podataka se nudilo u ovo blagoslovljeno doba, ne može se pouzdano naći onaj koji će odrediti koje je prvo američko izdanje Sto godina samoće pravo.
U tim ranim godinama interneta na svoj sam stol stavio epigram: Ako budala bulji u nešto, apostol neće ni pogledati. To je prije dva stoljeća smislio njemački mudrac po imenu Lichtenberg, ali mislim kako za kompjutere vrijedi i danas.
Upravo sam iz obližnje pizzerije naručio večeru kada sam začuo kucanje po prozoru. Okrenuo sam se i ugledao nju, oličenje glamuroznih ljepotica iz starih žurnala. One nevjerojatne oči. Ono krasno nasmiješeno lice, tako puno nestašluka. Skočio sam na noge i prevrnuo stolicu. Moje je ludo srce također poskočilo, onako snažno kao samo jedanput prije. Velika pustolovina ljubavi, opasnija i uzbudljivija od čovjeka s pištoljem; ja sam već prestao očekivati je ikad više.

6
Spetljao sam se s ključevima i ispustio ih na pod. Nagnuo sam se da ih podignem, promašio u mraku i zamalo pao i sam. Morao sam se vratiti po njih, pipajući po podu. Cijela moja predstava bila je daleko od sigurnog nastupa koji sam čuvao za suprotni spol. Stajala je vani, glumeći veliko nestrpljenje. Gledala na sat. Lupkala nogom dok sam ključem gađao ključanicu i otvarao vrata.
"Žao mi je, zatvoreno", rekao sam povrativši sigurnost.
"Nije bitno, ja sam samo službenica gradskog plina, došla sam vam očitati brojilo."
Zamalo sam se nasmijao, ali na vrijeme sam to prikrio lažnim kašljem. "Budite brzi, očekujem nekog."
"Nikog posebnog, rekla bih po tome kako izgledate."
"Očitajte to brojilo, gospođice, i suzdržite se od modne kritike. Imao sam težak dan." "Očito. Ništa od bijelog sakoa."
"Nosio sam ga dok ružičasti karanfili nisu ostali bez zraka i pozelenjeli oko škrga. Onda je došao trenutak kada sam morao priznati da djevojka iz mojih snova neće doći."

"Nemate dovoljno povjerenja. Odmah sam vas pročitala. Samo riječi, ništa djela." "Moja je vjera bila kao stijena gibraltarska do prije jednog sata."
"To ni približno nije dovoljno, s obzirom na to što sam od vas očekivala. Po vašoj odjeći sudeći, idemo na neko otmjeno mjesto. Burger King ili ćevapi? Mogu li ja izabrati?"
"Zapravo, ja sam upravo... naručio pizzu."
Na to se glasno nasmijala.
"Siguran sam da je mogu otkazati, nema ni minuta kako sam je naručio."
"Pizza! Kladim se da ste naručili samo jednu."
"Mogu naručiti još jednu", rekao sam najnevinijim glasom koji sam postigao.
Duboko je uzdahnula. "Baš biste i mogli. O, kavaliri, gdje ste? Mogu vam slobodno reći, gospodine, sir Richard Burton večeras neće dobiti suparnika."
Razgledala je moje police dok sam ja telefonirao. "Bez slanih inćuna", viknula je gledajući novije knjige.
Stvorio sam se iznenada pokraj nje. "Kako je završio posao?"
"Izgubili smo, ali to smo unaprijed znali. Bilo što drukčije bilo bi poput pravog šoka. Sada imamo nešto zbog čega se možemo žaliti i maknuti se iz tog kaubojskog raja."
"Želiš mi pričati o tome?"
"Možda neki drugi put. Sada sam toliko sretna što više nisam tamo da ne želim ni misliti na to. Dovezla sam se ravno iz Rock Springsa. Od sinoć sam na godišnjem... tri krasna tjedna za pisanje, razmišljanje i oporavak."
Nakon nekoliko sekundi rekla je: "Mislila sam nazvati oko tri sata, za slučaj da stvarno sjediš ovdje u nekom glupom sportskom sakou. Onda sam se predomislila, ovako je zabavnije. Stići nakon što potonu sve nade. Provjeriti jesi li još tu. Malo te mučiti. Kako mi ide za sada?"
"Uspjela si me prokleto dobro naljutiti, ako baš moraš znati."
"Miranda te je trebala upozoriti, ja sam revna članica Anonimnih luđaka. Mi munjeni na svijet gledamo kao na jednu veliku ludnicu. Naš je cilj smijati se svemu. Ne pronađem li nešto smiješno u ovom kaosu, morala bih plakati, a to mrzim. Zato se rugam bogaljima. Pričam politički nekorektne viceve. Gazim one koje su već zgazili." Trenutak poslije rekla je: "Samo se šalim."
"Znam."
"I mislila sam. Još od početka izgledaš mi lud kao i ja."
"Pogotovo kada se usporedim s krasno uštogljenim tipom kojeg si vozila one noći." Kada na to nije odgovorila, dodao sam: "Jesam li to povrijedio profesionalni ponos?" "Je li to važno?"
"Naravno. Gospodin Archer može biti kreten svjetskih razmjera, ali više ne osjećam tako snažnu želju da o tome govorim."
"Zbog mene se ne moraš suzdržavati. Samo imaj na umu da pratilja koja loše govori o svojim klijentima uskoro više nema o kome pričati. Pa ću se suzdržati od iznošenja mišljenja o njemu."
"Što god kazala, neće otići dalje od mene."
"U tom slučaju, da, Archer je jedna od najumišljenijih guzica koju su zli vjetrovi New Yorka ikada nanijeli do mene."
"I ma kako mi to bilo teško reći, on je zapravo jako dobar pisac. Jedan od suvremenih koji mi se najviše sviđaju..."
"Dok ga nisi sreo."
"Da, to mu je prilično umanjilo privlačnost. Zašto ti uopće vozikaš pisce okolo?" "Zar ti Miranda nije objasnila? Rekla mi je da si pitao."

"Miranda se nije baš iskazala kao netko kome se smiješ povjeriti."
"Ma, nema veze. Upala sam u taj posao s piscima davno, da nešto zaradim dok sam studirala.
Sada kada mi ne treba novac, vjerojatno to radim radi intelektualnih izazova."
"Dakle, ako voziš pisca Dijete za gladuše, ili onog koji je napisao šest načina da zaradite u atomskom ratu, kakav je to intelektualni izazov?"
"Takve ne vozim."
"Sigurno je lijepo moći birati."
"Vlasnica agencije postala mi je dobra prijateljica. Kada vidim što se nudi, mogu zatražiti onoga tko mi se učini zanimljivim."
"Ali si se ovaj put nasukala s Archerom." "Ne, sama sam ga tražila."
"Sigurno ne zbog njega kao takvog. Valjda zato što je stari sučev prijatelj." "Ne sjećam se da sam to spomenula. Prebrzo zaključuješ."
"Pokušavam te smjestiti na pravo mjesto u svemiru, a ti mi uopće ne pomažeš. Želiš li reći kako si znala da je Archer umišljena guzica, a ipak ga htjela voziti?"
"Život piše romane, zar ne?"
Pronašla je neku prašinu, obrisala je i rekla: "Ovdje fali ženska ruka."
Prije nego što sam odgovorio, nastavila je "Ako te večeri nisam željela upoznati Archera, tko bi drugi mogao biti u pitanju? Samo Bog zna da to nisi mogao biti ti."
Rukom sam pokazao kako mi srce jako tuče i to ju je nasmijalo. Rekla je: "Srela sam se s gospodinom Archerom nekoliko puta prije. Živjela sam kod Leeja i Mirande nekoliko godina dok sam bila mlada, pa sam stekla prilično dobru sliku o tome kakav je. Zar ti Miranda to nije rekla?"
Napravio sam pokret koji je govorio ne sjećam se.
"Dakle, nemoguć si."
"Ovisno o tome na što misliš." Pročistio sam grlo. "Onda, kako to ide kada misliš da će ti se neki pisac svidjeti, a onda ga ne možeš podnijeti?"
"Pokušavam ostati na visini. Nekada je to teško, ali sjetim se za koga radim. Kao što si ti one večeri mislio na Leeja i Mirandu dok si bio u iskušenju da Archera nazoveš kako si ga već htio nazvati.
Nikada ne dovodim agenciju u nezgodan položaj." "Dakle, sama biraš poslove i ipak završiš s Archerom?"
"Budi dobar prema meni i jednog dana ti možda kažem zašto."
"Usredotočimo se onda na nešto drugo, kako to već govorite vi odvjetnici. Možeš razgledati knjige, a ja ću se spustiti niz ulicu i donijeti nam neko jeftino vino koje će se slagati s gala večerom pred nama."
Kupio sam bocu dobrog vina, ali prodavaonica koja je uvijek imala otvarače za boce te me noći iznevjerila pa sam se morao zadovoljiti jeftinim vinom s navojnim zatvaračem. Zadržao sam i onu bolju bocu kao dokaz dobrih namjera, ali znao sam da me čeka zadirkivanje. Ništa novo.
Jeli smo u prednjoj prostoriji uz diskretno svjetlo, za slučajne prolaznike samo dvije sjene u polumraku. Prošla nas je volja za zadirkivanjem i trenutno smo pažljivo ispitivali jedno drugo. Piše li ona stvarno roman? Da, i to jako ozbiljno shvaća, već je napisala pedeset tisuća riječi od jučer. Ne treba joj mnogo sna, pa je imala vremena za pisanje usred tmurnih noći tamo u Rock Springsu. Pravni poslovi ispunjavali su joj dane, a večeri je često provodila kao pratilja u službi Lise Beaumont, koja je osim nje zapošljavala i neke druge žene koje su bile voljne uskočiti po potrebi.
Oduvijek je voljela knjige – nove, stare, nije bilo važno. Još je kao klinka sanjala da će se

baviti poslom koji sada ja radim. "Davno sam upoznala nekog tko mi je pokazao draži starih knjiga. Želio je biti trgovac rijetkim knjigama, poput tebe." A kako meni ide? Kako to stvarno izgleda u tom poslu? Sigurno može biti dosadno, ali nikad ne znaš što se može dogoditi sljedećeg trenutka i pretvoriti dan u poseban doživljaj. Nagnula je glavu s velikim zanimanjem – na primjer, dogodi se... što? – i odjednom sam joj pričao o gospođi Gallant, cijelu prokletu priču koja je počela mojim odlaskom u Boston.
"Uf, rekla je kada sam završio. "Što namjeravaš napraviti za nju?"
"Što god je u mojoj moći, iako sumnjam da će to biti mnogo. Osamdeset godina je previše vremena."
"Previše vremena", ponovila je. "Ali zar ne bi bilo sjajno kada bi uspio pronaći te knjige?" "Naravno. Još sjajnije bilo bi usput dobiti Nobelovu nagradu."
"Nemoj se šaliti. Možeš uspjeti, ako su knjige još na okupu. Onda bi se mogao povući na vrhuncu slave. Što bi se još moglo napraviti nakon toga?"
"Samo sitnice, poput zarađivanja za život."
"To je problem današnjeg svijeta: naglasak se previše stavlja na novac." "Govoriš kao netko tko ga ima na bacanje."
"Ne zanovijetaj, Janeway. Upravo ti sastavljam statut firme." Vratili smo se pažljivom ispitivanju. Da, rekla je naglašavajući kako je to gnjavi, uštedjela je nešto novca. Waterford, Brownwell, Taylor i Waterford plaćali su je dobro, dali joj ured na dvadeset trećem katu s pogledom na planine i pustili glas kako je na dobrom putu da postane partner. Sviđala im se, činili su sve što su mogli da bude zadovoljna, ali njeno srce vuklo je na drugu stranu. "Pitam se kako bi mi se svidio tvoj posao."
Tko bi to mogao znati? Neki jako pametni ljudi nikada nisu uspjeli – nisu znali prepoznati zaplet skriven među redovima ili dramu kada se stvarno vrijedna knjiga pojavi pred njima. Citirao sam joj Rosenbacha – nokautirati protivnika u boksačkom meču nije ništa u usporedbi s uzbuđenjem koje se doživi kada se netko nokautira u borbi za knjigu – i ona se nasmiješila. Ali u svijetu knjiga ima i mnogo tiših užitaka. Sama njegova beskrajna priroda. Neizbježnost iznenađenja, čak i kod stručnjaka. Iznenadna otkrića, prozori u prošlost koji se otvaraju bez upozorenja i strasno zainteresiraju knjižara za nešto sasvim novo. Nije li se nešto takvo upravo meni dogodilo s Richardom Burtonom?
"Mislim da bi mi se svidjelo", rekla je. "Trebaš partnera?"
"Naravno. Mislim da polovica moje tvrtke vrijedi najmanje, recimo, trideset ili četrdeset dolara. Ali nećeš imati ured na dvadeset trećem katu."
Zamolila me da joj sve pokažem, kao da ozbiljno pregovaramo, pa sam je proveo kroz knjižaru.
Ukazao sam na dobre i loše strane.
Trebalo nam je dvadeset minuta da vidimo sve što je ondje bilo. Vratili smo se u skroviti kut prednje sobe, gdje sam držao svoje najbolje knjige.
Pogledala me: "Mislim da bismo morali znati više jedno o drugome prije nego što zaključimo ortački ugovor. Ja ću početi. Koliko ti je Miranda već rekla?"
"Ništa."
"Laganje nije dobar početak, Janeway. A i ne ide ti baš najbolje." "Znam ja dobro lagati kada treba."
"Dobar si i u odugovlačenju." "Sigurno ti dobro idu križaljke."
"Naravno, ali vratimo se na stvar: što ti je Miranda rekla i zašto." "Ništa mi nije rekla. Ništa, ni riječi, nula i točka."

"Zašto mi se onda čini da je pričala o mojem ocu?"
"Ne znam, možda si sumnjičavo stvorenje koje nagonski ne vjeruje nikome. Sve što je rekla je da su Lee i tvoj otac bili partneri i da si živjela s njima nakon što je on umro."
Nagnula se pod svjetlo. "Moj je otac bio pronevjeritelj." Zatim se vratila u sjenu pa joj je glas dolazio iz tame. "Otac mi je bio lopov."
"To su jake riječi bez imalo opraštanja, Erin."
"Nema oprosta za ono što je učinio. Pokrao je svoju stranku." Duboko je uzdahnula i nastavila: "Bio je moj heroj dok sam bila mala. Zabavan i pametan: nikada nije pogriješio. Uvijek sam željela biti odvjetnica poput njega."
Rekao sam joj da mi je žao. Ljudi često ne ispune naša očekivanja.
"Bilo mi je trinaest godina kada se saznalo. Najgore moguće doba. Svaki sam dan u školi slušala o tome. Poniženje je bilo okrutno. Htjela sam pobjeći i promijeniti ime, ali Lee me je odgovorio."
"Lee je pametan čovjek."
"Lee je veliki čovjek. Znao je da se ne trebam odreći imena, nego mu vratiti čast. Ne znam što bih tada napravila da njega nije bilo. Jesi li znao da su me oni školovali?"
Odmahnuo sam glavom. "Miranda je samo spomenula kako se ponose onim što si postigla."
"Pa, čini se da sam uspjela. Dobila sve pohvale, sjajan posao, vratila im novac. Moj otac nije samo mrtav, stvarno je zakopan i ne trebam više misliti na njega."
Naglo je promijenila temu. "Tvoj red. Kladim se da ti je drago što više nisi policajac." "Nema ničeg lošeg u tome. Neki krasni ljudi su policajci."
"To znam."
Nakon neugodne pauze je rekla: "Slušaj, znam što ti se onda dogodilo. Sve što je bilo u novinama pročitala sam i da sam išta povjerovala, ne bih sada bila ovdje. Sviđaš mi se. Nasmijavaš me. I tek da se zna, nemam ništa protiv policije. Gotovo nikad."
"Onda je sve u redu."
Nasmijala mi se onim divnim osmijehom. "U najboljem redu." Pitao sam se koliko je sve u redu, kada je zazvonio telefon.
Bio je to Ralston, u nadi da će me još zateći u knjižari. "Možeš li doći do mene? Gospođa Gallant htjela bi te vidjeti."
"Naravno. Može sutra rano ujutro?"
Imao sam loš predosjećaj što bih mogao čuti i prije nego što je to izgovorio. "Radije dođi odmah. Mislim da umire."

7
Adresa koju mi je dao bila je Globeville, rasno izmiješana četvrt na sjeveru Denvera, uglavnom Meksikanci i crnci koji su pobjeglih od siromaštva, ali ne isuviše daleko. U Globevilleu nema ništa od one šarmantno uklopljene mješavine Park Hilla, ali barem je izbjegao etničke sukobe koji su se skuhali u Five Pointsu prije pet godina. Područje je imalo svoju osobnost: omeđeno autocestama 25 i 70, sa stanovnicima koji su nekako preživljavali, arhitekturom koja se sastoji od kutijastih modernih zgrada; sve u svemu bilo je tu tridesetak četvrtastih blokova četvrtastih kuća i zaštitnih ograda, gusto natiskanih.
Erin je dobro poznavala Globeville. "Jedna moja stranka živjela je u onoj kući", rekla je pokazujući, čim smo skrenuli sa sjevernog dijela Ulice Washington. "Klasični slučaj žene koja se očajnički želi riješiti muškarca iz svog života. Ali njemu nitko nije mogao govoriti kako se ponašati sa svojom ženom."

"Sve dok se ti nisi pojavila", rekao sam, iskreno zadivljen.
"Ja i denverska policija. Ona je već imala rješenje kojim mu zabranjuje pristup, ali nitko se nije potrudio to provesti. Jer je bila crna, jer je bila siromašna, jer ovo, jer ono. Ja sam ih samo natjerala da se malo potrude."
"To mi se ne čini kao posao za Waterforda i Brownwella."
"To je bio dobrotvorni rad. Nije im bilo drago kada sam uzela taj slučaj, ali činim to s vremena na vrijeme. Pomaže mi da zadržim smjer, podsjeća me na to zbog čega se bavim pravom, i njih na to da me ne mogu slati po nekakvim Rock Springsovima bez posljedica."
Ponudila se da pođe sa mnom jer joj je čitava priča s gospođom Gallant bila neobično zanimljiva, a kao drugo, rekla je "da bi vidjela dokle će nas konačno dovesti moja ideja o pravom izlasku udvoje". Ralstonova je kuća bila u sjevernoj Pennsylvaniji, pola bloka od istočne Četrdeset sedme avenije. Kad smo stigli onamo, nestao je i posljednji tračak svjetla s neba na zapadu. Parkirao sam iza njegova automobila i ugledao njegovu medvjeđu siluetu na ulazu. Otvorio je vrata i stupili smo na trijem.
Predstavio sam Erin kao prijateljicu i njena je ruka nestala u njegovoj. Prošli smo kroz maleni dnevni boravak s najmanjim mogućim namještajem – nije bilo televizora, primijetio sam – i stigli u kuhinju. Tamo je bio trošni stol, četiri obične stolice, ormar i ravno naprijed vrata u stražnje dvorište. S desne strane druga vrata vodila su u kupaonicu, a iza toga bila je očito posljednja prostorija u kući, njihova spavaća soba.
"Je li ona unutra?"
Potvrdno je kimnuo. "Denise je unutra s njom. Sjedni, ona zna da si došao."
Sjeli smo za stol i Ralston je ponudio kavu. Uhvatio me kako razgledavam trošni namještaj. "Rekao sam ti da nije Hilton."
"U redu je", rekao sam. "Samo sam se pitao gdje ste vas dvoje mislili spavati večeras." "Snaći ćemo se. Neće biti prvi put da se uvučemo u vreće na podu."
Pokazao sam prema vratima. "Što se dogodilo?"
"Odjednom je posustala. Njeno je staro srce zaključilo da je bilo dosta." "Jeste li zvali doktora?"
Odmahnuo je glavom. "Nije nam dopustila." Vrijeme je prolazilo.
"Znam što misliš", rekao je. "Čini se okrutno pustiti je da umre kada je pomoć samo jedan telefonski poziv daleko. Ali moraš se upitati koliko njoj pomoć zapravo treba – treba li joj povratak u onaj dom, samo da bi tamo umrla sljedeći mjesec, umjesto sada? Ona mrzi to mjesto, znaš i sam."
"Nisam baš o tome razmišljao. U stvari, slažem se sa svime što si rekao. Ali nekada sam bio policajac, i u ovakvim situacijama još razmišljam kao oni."
"Želiš li reći kako bi nas mogli zbog nečeg optužiti? Čovječe, baš bi i mogli, zar ne?"
"Nisam nikada naišao na ubojstvo iz nehata." Pogledao sam Erin. "Bi li ovo moglo tako ispasti?"
Potvrdno je kimnula. "Zločin ubojstva iz nehata, glasila bi vjerojatna optužba."
"Isuse." Ralston je pogledao Erin i rekao: "Jeste li vi odvjetnica?" Kimnula je i ja sam dodao: "Ona je prava odvjetnica, Mike.
Sretan si što je tu."
"Zakon je tu prilično jednostavan", rekla je. "Ako je smrt nastupila jer niste učinili što je trebalo, može se podići optužnica za zločin petog stupnja. To se ne događa često, ali je moguće." Slegnula je ramenima. "Neki revni javni tužitelj..."
"Isuse", ponovio je. "Žena samo želi umrijeti prirodnom smrću, za ime Božje, bez tri mjeseca s

cijevima u nosu. Kakve veze ima zakon s tim?"
"Ti si kao ja", rekao sam mu. "Samo vatra, nigdje leda. Skočiš prije nego što pogledaš. Prilično dobro prikrivaš taj žar, ali on stalno negdje tinja, zar ne?"
Otišao je do prozora i pogledao u stražnje dvorište.
"Sjedni i ispričaj mi", rekao sam mu. "Nervozan sam dok hodaš uokolo." Sjeo je, a ja sam pokazao onaj poznati sada mi sve reci pokret.
Ali kada je progovorio, to nije bilo o staričinu životu, već o njezinu zahtjevu. "Jesi li se upitao što ona zapravo hoće? Mislim, što ona može dobiti od svega ovoga? Čak i kada bi sve pronašli večeras i kada bi sve mogla prodati, što bi joj to koristilo?"
"Teško je pogoditi što ona misli. Možda želi nekome sve ostaviti."
"Ali na kraju svega to nije ni važno, zar ne? To što traži od tebe prilično je beznadno." Uzdahnuo sam. "Aha, prilično."
Ukratko sam mu prepričao svoj razgovor s Deanom Treadwellom, ali obojica smo znali kako ćemo prije izvući grudu snijega iz pakla nego nešto iz te knjižare. Sve su to bila gola nagađanja, trčali smo u mjestu, ali trenutno se ništa drugo nije moglo. I dalje nije bilo nagovještaja da će me gospođa Ralston pustiti u spavaću sobu.
"Ova je kava sjajna", rekla je Erin. "Kako ste je pripremili?" Ralston se nasmiješio. "Moja tajna, gospođice. Po zanimanju sam pravi kuhar."
"Svašta ću ja saznati o tebi večeras, Mike", rekao sam. "Kakva je vaša priča? Mislim na tebe i gospođu?" Ponovo se suho nasmiješio. "Imate vremena?"
Pitanje je smrdilo na dugu priču, no on je ipak skratio. "Ukratko priča glasi da sam uprskao sve što sam dotakao. Pio sam, kockao, sve izgubio. Kvragu, pogledaj oko sebe. Počinjemo ni iz čega. Nemam ništa u životu osim žene koja sada sjedi uz staru damu, ali to mi je dovoljno. I to je priča o nama. Kad već pitaš."
Čuo sam kako se netko miče. Denise se pojavila na vratima. Bila je barem u kasnim četrdesetima, najmanje deset godina starija od Ralstona: visoka, posebna, crna kao noć, pakleno sigurna i zgodna na neki egzotičan način koji nema veze s onim što se obično smatra lijepim. Imala je velika usta kao Louis Armstrong, a kada se nasmijala, osvijetlila je sobu.
"Gospodine Janeway. Drago mi je što vas vidim." Ustao sam. "Gospođo Ralston."
Predstavio sam Erin i njih su se dvije srdačno pozdravile.
Odmah je zatražila da je zovemo Denise. Ruka joj je bila topla u mojoj, svidjele su mi se njene oči. Svidjelo mi se njeno lice, na kojem se jasno odražavalo srce, koje bi mi se također svidjelo.
Rekla je: "Mislim kako je najbolje da odmah uđemo", a uspjela je istovremeno zamoliti i narediti, onako kako treba, dečki, uz jedva primjetan francuski naglasak. "Mislim da nemamo previše vremena", dodala je.
Erin se odmaknula od vrata. "Ja ću ostati ovdje sjediti za stolom."
Spavaća je soba bila hladna, okupana umirujućim narančastim svjetlom iz lampe pokraj kreveta. Gospođa Gallant ležala je poluzatvorenih očiju, ali opet je nekako instinktivno osjetila da sam ušao u sobu. Zjenice su joj bježale. Osjetio sam Denise uz sebe i u jednom mi se ludom trenu činilo kao da smo te posebne žene i ja postali jedno, stojeći zajedno poput duša koje su napustile svoja tijela. Denise mi je dodirnula ruku, gurnuvši me prema krevetu. Gospođa Gallant je rekla: "Gospodine Janeway", i ja sam se spustio u stolac do nje.
"Hej, gospođo Gallant. Ne osjećate se baš najbolje, ha?" "Ni najmanje. Prilično sam zabrljala ovdje, zar ne?"

"Učinili ste nam svima život zanimljivijim. Drago nam je što ste tu."
"Mogu misliti. Ali nekako vam vjerujem." Okrenula je glavu. "Je li Denise ovdje?" "Tu je pokraj mene."
"Ne vidim tako daleko. Gospodin Ralston?" Ralston je izvirio iz sjene. "Da, gospođo?"
"Morate mi nešto obećati. Ne bi me trebalo biti briga, ali u ovim godinama smijem se uplitati u poslove drugih ljudi."
"Uplićite se u što god želite, gospođo." "Denise?"
Prišla je i uzela staricu za ruku.
"Jeste li rekli gospodinu Janewayu za sliku?" "Još ne."
"U mojoj je knjizi bila umetnuta jedna fotografija. Koja dokazuje ono što govorim. Pokazuje Charlieja i Richarda, zajedno u Charlestonu."
"Gdje je ona sada?"
Izgledala je uznemireno. "Ne znam. Davno je nestala, poput svega drugoga. Ali dobro je se sjećam. I Koko zna."
"Koko?"
"Da. Koko će vam reći."
Okrenula je lice prema Denise. "Kakva si ti samo sjajna cura. Voljela bih da si mi kćerka."
Denise se nasmiješila. "Možda i jesam."
Gospođa Gallant ispustila je tihi zvuk sličan smijehu. "O, kako bi to krasno drmnulo moju napuhanu pristojnu baltimorsku porodicu."
Prošao je trenutak. Starica je rekla: "Samo, nisi dovoljno stara." Još jedan trenutak. "Gdje je moja knjiga?"
"Evo je ovdje." Denise ju je uzela sa stolića uz krevet. "Daj je gospodinu Janewayu."
Uzeo sam knjigu i stavio je u krilo. "Sada je vaša."
Počeo sam se buniti, ali Denise mi je stisnula ruku i odmahnula glavom. Gospoda Gallant je rekla: "Želim da je vi imate, ali to nije običan poklon. Želim da se potrudite pronaći i ostale."
"Slažem se", oprezno sam rekao.
"Oduvijek sam mislila da bi sve trebale biti na okupu, u nekoj knjižnici koja bi nosila ime moga djeda. Ako to uspijete – nakon što učinite sve što budete mogli – možete zadržati ovu za sebe. Ali želim da podijelite s Denise ono što za nju dobijete."
"Slažem se", ponovio sam. "To je sve", kazala je ona.
Ali to nije bilo sve. Na mene se svalio golem teret i nije bilo dovoljno samo glupo sjediti i govoriti slažem se, slažem se, slažem se. Imao sam priliku pomoći toj starici da mirno umre, samo ako se usudim. Prikupio sam hrabrost i rekao: "Naći ću te knjige, gospođo Gallant, obećavam. Naći ću ih."
Nasmiješila se. "Znala sam da hoćete." Iznenada je rekla: "Denise, jako sam umorna."
Pružila je ruku prema meni. "Bilo mi je drago upoznati vas, sinko."
To su joj bile posljednje riječi. Skliznula je u san i umrla tri sata poslije.

8
Kad netko umre, uvijek treba prvo obaviti birokraciju. Najprije se pozove liječnik: netko tko će potvrditi kako je osoba stvarno mrtva i da je do smrti došlo prirodnim putem. Mora se pozvati mrtvozornik i kada je sve u redu, tijelo se prepušta pogrebnom poduzeću. Dojmio me se Ralstonov kućni liječnik, prvo jer je bio na raspolaganju, a drugo jer je došao u to doba noći. Stigao je u ponoć, mladi crnac iz kojeg je zračilo samopouzdanje. On i Ralston dugo su se znali: poput Leeja Huxleyja i Hala Archera rasli su skupa, možda je to objašnjavalo liječnikovu susretljivost. Denise ga je uvela u sobu dok smo Ralston, Erin i ja sjedili za stolom i pili drugi vrč kave. Pitao sam Erin želi li da joj pozovem taksi, ali ona uopće nije izgledala umorno i željela je ostati. Kada su nam se pridružili liječnik i Denise, bilo je jasno da mu je ona već objasnila kako se ta starica našla u sobi i što se dogodilo. Mene je upitao još ponešto, a ja sam mu rekao za Burtona, koji je bio pred nama dok sam govorio.
"Je li ta knjiga vrijedna?"
"Prilično je vrijedna", rekao sam. "Moja prva procjena je oko dvadeset, dvadeset pet tisuća dolara."
"A ona vam ju je poklonila – vama dvoma – da podijelite taj novac? I to bez ikakvog potpisanog dokumenta?"
"George," rekla je Denise jako umornim glasom, "možeš li stvarno zamisliti kako to činim – tražim od umiruće žene da nešto potpiše?"
"Ne mogu", rekao je liječnik nasmiješivši se. "Samo pokušavam predvidjeti nevolje. Ako se netko zapita zašto ste napravili to što ste napravili..."
"Ja sam svjedok", rekla je Erin. "Čula sam sve što je izgovoreno."
Liječnik je nešto zapisao i izgledao zadovoljan. Uslijedio je poziv na stalno dežurni mrtvozornikov telefon i na liječnikovu riječ, tijelo je proslijeđeno dalje. Nitko neće provjeravati smrt žene u devedesetim godinama osim ako nešto nije jako sumnjivo. Liječnik je okrenuo još jedan broj i stigla su mrtvačka kola. Pitao sam pogrebnika treba li mu pomoć, a on je samo odmahnuo: "Lako ću ja s tim, stari."
Podigao je staricu na ruke, kao da mu je najdraža prateta, i odnio je u automobil.
Uslijedila je papirologija. Tko će platiti račune? "Ja ću", rekao sam. "Vjerojatno se trebate javiti domu u kojem je živjela; možda je tamo imala nekakav ugovor ili potpisanu obavezu. Ali ja jamčim plaćanje."
Dogovarali smo se o vrsti pogreba ako je na kraju budemo pokapali u Denveru. Mogao bih je smjestiti u jeftini kovčeg i neoznačeni grob na sirotinjskom dijelu, ali želio sam da ima pristojno mjesto i ploču s imenom. Bilo je to čudno, jer nikada me nije bilo previše briga za pogrebe. Nije me briga gdje će mene smjestiti; gledano prema vječnosti, to nije važno, ali kada je trošak prešao tisuću dolara, ipak sam se složio. Dao sam broj kreditne kartice, liječnik je otišao kući i za sada je to bilo sve. Erin i ja stajali smo na ulici s Ralstonovima i gledali kako mrtvačka kola odlaze tog ranog jutra.
Nitko od nas nije se htio odvojiti; ne baš tada, ne baš tako. Ralston je predložio jednostavno bdijenje. "Ne želim biti grub prema pokojnici," rekao je, "ali prokleto sam gladan."
Svi smo bili gladni. Činilo mi se kako sam prilično davno podijelio onu pizzu s Erin, pa sam predložio da se spustimo do Ulice Colfax, gdje se može jesti cijelu noć. Denise nije htjela ni čuti za to. "Spremit ćemo nešto. Michael je pravi kuhar, jeste li to znali?"
"Rekao sam im", kazao je Ralston. "Neće biti lako spremiti nešto pristojno s onim što imam. Tu je samo nešto jaja i mlijeka; mogao bih napraviti jednostavni omlet, ali to bi bilo sve. Ako se malo

strpite, izići ću i donijeti nešto bolje."
"Ja ću to nabaviti", rekao sam. "Ti upali pećnicu i daj mi popis svega što trebaš. Odmah sam natrag."
Uputio me prema prvoj dežurnoj trgovini. "Tamo baš nećeš pronaći neke specijalitete, ali donesi najbolje što nađeš." Četrdeset minuta poslije pozdravili smo se sa starom gospodom Gallant. Poznavali smo je samo nekoliko sati, ali uspjela je pokrenuti nešto u svakome od nas. Čak i Erin, koja je uopće nije upoznala, bila je uvučena u njenu priču.
"Trebala bih se ispričati zbog prisluškivanja kroz vrata sobe", rekla je. "Ali imala sam predosjećaj što bi se moglo dogoditi. Uvijek je dobro imati nepristranog svjedoka."
Time je zaslužila zahvalan pogled Ralstonovih. Onda smo, u najboljoj tradiciji pravog bdijenja, pojeli nevjerojatan omlet. "Dovraga, ti si stvarno pravi kuhar. Mogao bi time dobro zarađivati."
"Ponekad to i činim, kada nađem posao. Bolje je reći, kada ga uspijem zadržati."
"Michael ima problema s bahatim gazdama", rekla je Denise. "Upravo nevjerojatno, i sa mnom je isti slučaj. Sve više mi se čini da smo vrlo slični."
"Jedino što tebe nitko ne može otpustiti. Meni se to dogodilo ovog tjedna. Ionako sam mislio promijeniti posao, ali više volim to napraviti na svoj način, nakon što se plate računi."
"Pa", ležerno sam ubacio, "sada imaš novca za plaćanje računa."
Pokazao sam Burtona, koji je ležao na stolu na koji je stavljen prije nekoliko sati. "Kada ga prodaš, želiš reći."
"Možda ga nikada ne prodam. Ali spreman sam ti dati polovicu procijenjene prodajne vrijednosti. Možemo to riješiti još ove noći, ako hoćeš. Kao što sam rekao tvom prijatelju liječniku, mislim da je to dvadeset do dvadeset pet tisuća. Za tebe dvanaest i pol."
"Svetog mi Batmana", reče Ralston, ali Denise je jedva primjetno odmahnula glavom.
"Upravo sam na dražbi platio dvadeset devet tisuća i nešto sitno za Hodočašće. Ono se uglavnom smatra Burtonovom najvrednijom knjigom. I jest vrijedna, ali i ova je. Obje su u savršenom stanju, zapravo još boljem od savršenog. Stari knjižari svašta nazivaju najboljim primjerkom na svijetu, ali ja stvarno ne mogu ni zamisliti da igdje na svijetu postoje bolje očuvane knjige od ovih dviju. Posveta je zanimljiva i mislim da vrijednost raste kada su zajedno." Pogledali su jedno drugo.
"Slušajte", rekao sam. "Nikamo ne žurimo. Učinite što mislite da je ispravno. Pozovite nekog drugog knjižara, čujte što on kaže. Platit ću polovicu bilo kojeg iznosa koji on navede. Ako je jednom i prodam, a dobijem više od trideset tisuća, podijelit ćemo i tu razliku.
Ma kolika ona bila."
"Poštenije od toga ne može", rekao je Ralston, s nadom gledajući suprugu. Denise je gledala mene. "Vjerujem vam. Nije to ono što me brine."
Znao sam što je brine. Obećanje dano umirućoj ženi još je visjelo u zraku. "Nitko ne očekuje da tražiš one knjige", rekao je Ralston.
Denise je zatresla glavom. "Dušo, tu griješiš."
Nakon duge tišine rekao sam: "Nisam dao obećanje tek tako. Ako se te knjige mogu pronaći, ja ću ih pronaći. Samo, mislim da bi sve moglo biti lakše kad bih ja bio jedini vlasnik ove knjige. Možemo je pustiti u promet, ako tako hoćete, ja jedino zadržavam pravo odluke kako i gdje ćemo tražiti ostale."
"On je radio u murji", rekao je Ralston ženi.
"Stvarno? Ne bih nikad rekla. Izgledate mi tako pristojno, gospodine Janeway... teško je povjerovati da ste imali veze sa svijetom zločina."
"Svakako su me do sada opisivali, ali nikada ni približno kao pristojnog. Možda se mijenjam

nabolje."
"Zašto ste napustili policiju?"
"Duga priča. Ima veze s mojim ponašanjem, koje nije uvijek pristojno. Recimo samo da mi se svijet knjiga više sviđa."
"Trebala si ga vidjeti, kako plete mrežu oko dva lovatora iz Teksasa", rekao je Ralston. "Dva potkožena tipa ušla su mu u knjižaru i on im je izvukao osam stotica iz džepa spretno kao sam vrag."
"Oni su znali po što su došli", rekao sam, "i dobili su dobru vrijednost za svoj novac." Pitao sam znaju li tko bi mogao biti Koko.
"Nemam pojma", rekla je Denise. "Vjerojatno neki prijatelj iz djetinjstva." "Koji je odavno umro", rekao je Ralston.
Denise je dodirnula knjigu, pa je pažljivo otvorila. "Ovo je nešto iz meni nepoznata svijeta, drukčije od svega što sam doživjela. Do sada nisam mogla ni zamisliti ovakvu knjigu." Trenutak poslije dodala je: "Bi li vam smetalo kad bih je zadržala preko noći? Ili nekoliko dana? Samo bih htjela... ne znam... da je nekako osjetim... ako vam to ne smeta."
Itekako mi je smetalo, ali što sam mogao reći? Na koncu sam kazao: "Morat ćete biti jako pažljivi."
"Jasno mi je."
"Mislim stvarno pažljivi, Denise. Mrlja na omotu spušta cijenu za pet tisuća." "Čula sam vas."
Muk je zavladao među nama. Denise je otišla do prozora i pogledala u dvorište. Ralston je nagnuo glavu i nasmiješio mi se, sa zagonetnim izrazom koji je govorio: Morat ćeš pričekati, prijatelju, to je jedini način.
On je nakon nekoliko minuta prvi progovorio. "To je lijepa gomila novca, lutko", obraćao se nekoj pukotini u podu. "Mogli bismo s njom početi mnogo toga."
Pogledao je u mene i pronašao još jedan razlog da zgrabi novac i nestane. "Odgovori koje želiš neće biti u Denveru, je li tako? Bit će troškova i oni će se pokrivati izravno iz vrijednosti knjige. To je jedini ispravan način."
Denise je duboko uzdahnula, kao da je ista stvar i njoj upravo pala na pamet. Cijela vrijednost knjige može se brzo potrošiti na putovanja i što onda?
Erin me intenzivno promatrala. Nasmiješio sam joj se, pa zatim Denise, koja se upravo okrenula od prozora.
"Vi odlučujete", rekao sam. "Možete uzeti novac i završiti cijelu priču. Sto se mene tiče, moram pokušati."
"Ma gdje te odvelo", rekao je Ralston. "Ma koliko koštalo." Denise me zabrinuto pogledala. Rekla je: "Neće to biti lako, zar ne?" Trenutak poslije dodala je: "Ispričavam se, gospodine Janeway... možete li mene i Michaela ostaviti nekoliko minuta same?"
Erin i ja izišli smo na verandu i mirno stajali na rubu događanja. "Pa, stari moj. Uspio si mi priuštiti zanimljiv prvi izlazak."
"Sljedeći put vodim te u razgledavanje najboljih zalagaonica u Denveru." "To će biti zgodno. Baš sam se pitala kako biti manje savršena."
Desetak smiješnih odgovora zakuhalo je u mom loncu za smijeh, ali trenutak je prošao: raspoloženje nam se promijenilo. Pogledao sam opet prema vratima i rekao: "Pitam se što će odlučiti." Erin je rekla: "Vjeruj mi, bit će uz tebe. Ako išta znam o ljudima, oni će ići do kraja. U toj ženi ima više srca i duše nego što sam ikada vidjela kod nepoznate osobe."
Pokušao sam glumiti uvrijeđenost na mjesečini. "Hej, i ja imam srce, i ja imam dušu."

"Tako je," rekla je, "ali ti nisi bio nepoznata osoba. Toliko sam slušala o tebi od Mirande da sam te poznavala i prije nego što smo se upoznali." A ja sam pomislio opa. Treću rundu dobio sam zbog srca. Uz nekoliko dodatnih bodova za dušu.
"Denise je posebna", nastavila je Erin. "Ne znam kako bih to opisala, ali jednostavno znam. Nešto mnogo vrednije od stila. Ona je već odlučila što treba učiniti, samo još mora njemu priopćiti loše vijesti. A on će je poslušati, što god mu rekla. Ako treba, poginuo bi za nju."
"Nije on glup."
"Nije. A oboje su jako sretni."
Malo kasnije rekao sam: "Što ćeš sada kada si se vratila iz divljine?"
"Sutra odlazim u pravu divljinu na jedan tjedan. Imam malu kolibu u planinama, i tamo ću pisati, jako malo jesti, piti mnogo tekućine, meditirati i družiti se s prirodom. Samo otići do tamo već je pravo planinarenje. Nema ceste, nema struje i najbolje od svega, nema telefona. Ako se uopće okupam, voda će biti stvarno hladna."
"Jesam li pozvan?"
"To bi uništilo sve moje namjere, ne čini li ti se? Imaš ti dosta posla i ovdje." "Cijeli tjedan mislit ću samo na to kako te jede medvjed."
"Znam se ja dobro čuvati. Radim to svake godine."
Pravio sam se kako se durim, a ona je rekla: "Nazvat ću te čim se vratim." "Tako sve govore."
Spustio sam se u dvorište i pogledao nebo. Stara dama još mi je bila u mislima. Progonila me je i proklinjao sam samoga sebe što nisam pažljivije slušao. Vjerovao sam kako mi je pokušavala reći nešto važno, ali čuo sam samo polovicu i sada ništa nije imalo nikakvog smisla. Kako je Burton mogao biti upleten u naš Građanski rat? Došao je u Ameriku 1860. godine, godinu prije nego što je rat počeo. Što je mogao reći ili učiniti, pa da se to poput vremenske bombe aktivira sljedeće godine?
Bilo je to ludo, upravo nevjerojatno.
Ali ako je istina, kakva bi to bila priča.
Zamislio sam kako ulazi u dvorište. Vidio sam ga kao mladića, upravo pristiglog iz svog vremena, ravno iz nepoznatih afričkih džungli. Bismo li se svidjeli jedan drugom? Već bi prve minute dale odgovor, kao što je sigurno bilo i s Charliejem Warrenom. Burton je brzo prosuđivao, baš kao i ja.
Erin se spustila i stala do mene. Zagledali smo se u nebo i to je trajalo. Bila je noć kakvu nisam vidio u Denveru još otkako sam bio dijete u kasnim pedesetima, mnogo prije velikih osvijetljenih zgrada, prije gomila ljudi koji su preplavili državu stižući iz Kalifornije, Meksika i s Istočne obale, razbacujući smeće po prirodi i otrove u zrak. U to sam vrijeme mogao biti u gradskom parku i vidjeti dubine svemira. S Planine pogleda mogao sam gledati isto što i dobri Bog prije nego što je sve porazbijao i pobacao po beskrajnom praznom prostoru. Valjda sam tada u nešto vjerovao. Sigurno je bilo nečeg. Kada sam to izgubio? Kada sam prestao vjerovati u čitavu priču s Bogom? Nisam morao time razbijati glavu do smrti, znao sam odgovor: one noći kada sam vidio beskrvno lice djevojčice koju je njen otac silovao i zadavio.
Postao sam ciničan i lako se odrekao vjere. Ali tada sam pomislio na gospođu Gallant i kunem se, meteor je preletio zapadnim nebom. Gledao sam ga kako nestaje iza planina i zadrhtao na toplom jutarnjem zraku.

9
Erin i ja razišli smo se pred knjižarom, gdje je pokupila svoj automobil i umorno krenula kući.

Ja sam neko vrijeme sjedio gledajući praznu ulicu i misleći o suzdržavanju. Riječ je gotovo izumrla u raskalašenim šezdesetima kad sam ja ušao u godine i kad je svatko već grabio svakoga nakon prvog pogleda. Nije to ni mene mimoišlo, ali nakon nekog vremena i s više godina stvar gubi na privlačnosti.
U mladim danima možda bi me Erinino zadirkivanje previše ohrabrilo i uletio bih grlom u jagode. Znao sam da se među nama kuha nešto veliko i za noćas je to bilo dovoljno.
Stigao sam kući u zoru, samo četiri sata prije nego što sam trebao otvoriti knjižaru i učinio isto kao i uvijek kada preskočim san: obukao trenirku i krenuo na mukotrpno trčanje kroz park. Trebalo mi je više od dvadeset minuta da odradim svoje tri milje, zatim sam trčao još dvije i ohladio se šetnjom. Cijelo sam vrijeme mislio na Denise i na to kako je osobno doživjela ono obećanje koje sam dao u njezinu domu. Znao sam da će me tjerati naprijed sve dok ne potrošim cijelu vrijednost knjige, ali to mi nije smetalo.
Dogovorili smo se ponovno za tu večer, da se dogovorimo što ćemo dalje. Denise će očekivati da ja imam nešto u planu, ali sve što mi je padalo na pamet, istog bi se trena razbilo na stijenama velike vremenske razlike. Osamdeset godina! Isuse, gdje početi? Mogao bih uhvatiti prvi let za Baltimore, onako napamet. Mogao bih ušetati u knjižaru Treadwellovih i pitati nekoliko glupih pitanja i što onda? Čim bi shvatili koliko malo znam i što zapravo hoću, ismijali bi me i izbacili niz ulicu sve do luke.
Ali čak i budala mora negdje početi. U jedanaest sati, nakon što sam se riješio nekoliko kupaca i dogovorio neke kupovine, odlučio sam ne obazirati se na male šanse i nazvati dom u kojem je živjela gospođa Gallant. Možda je tamo ostavila neki trag koji bi me poveo dalje. Ralstonovi se nisu sjećali gdje je živjela, a kada sam nazvao baltimorske Informacije, rekli su mi ono što sam već znao. Nije dovoljno samo zatražiti broj staračkog doma: postoje deseci mjesta upisanih pod zajedničkim nazivnikom "smještaj osoba koje trebaju pomoć". Čeka me povelik posao po sistemu zovi-samo-zovi i možda će proći dani dok ne uspijem.
Krenuo sam drugim smjerom, koji će možda biti jednako neuspješan. Od Informacija sam tražio broj socijalne skrbi i krenuo u telefonsku potragu, da bih nakon bezbrojnih prespajanja stigao do osobe koja se njome bavila. Nadao sam se i pretpostavljao da će biti unutar sustava, i bilo je tako.
Znao sam da socijalna radnica neće brbljati o svojoj stranci svakome tko je nazove telefonom, ali morao sam pokušati. Dobio sam ženu po imenu Roberta Brewer i sve joj ispričao, počevši s viješću da je gospođa Gallant preminula u Denveru. Nitko je s tim u vezi još nije nazvao, bilo joj je žao, ali i drago što je saznala. Tada sam joj rekao što želim i zašto: objasnio sam joj sve o knjizi i razloge zbog kojih tražim ostale, a ona je shvatila otprve i činilo se da mi je povjerovala. "Dopustite mi da okrenem nekoliko brojeva i provjerim vas", rekla je. "Nakon toga nazvat ću dom u kojem je Jo živjela, pa će vam se oni javiti ako budu htjeli."
Boljem se nisam mogao nadati, pa sam joj zahvalio, prekinuo vezu i uzdao se u malo sreće.
Dva sata poslije na moj me trošak nazvala žena po imenu Gwen Perkins iz Perkinsova doma u Catonsvilleu, Maryland. Bila je oprezna, osjećala se neugodno zbog činjenice da je gospođa Gallant samo tako odšetala iz njezina doma. Naravno da su se jako brinuli zbog toga i da, naravno da ih je potresla njena smrt. Gospođa Perkins brinula se hoće li je netko pozvati na odgovornost; uvjeravala me kako u Perkinsu nitko nije zatvorenik, štićenici često odlaze rodbini i prijateljima, a ja sam se suglasio svojim najbrižnijim glasom, prepunim razumijevanja. Napokon sam uspio postaviti pitanje.
"Jesu li među stvarima gospođe Gallant ostala kakva pisma ili dnevnik?"
"Nije bilo nikakvih stvari, osim odjeće. Ljudi koji dolaze k nama nemaju mnogo toga." Zazvučalo je kao da vodi dobrotvornu ustanovu, kao da joj država sve to sasvim lijepo ne plaća.

Uz sljedeće sam pitanje u mislima dodao molitvu: "Je li se netko posebno brinuo o njoj? Netko kome je mogla pričati o svojima?"
"Dolaze nam dobrovoljci iz raznih udruga. Neki se prilično sprijatelje sa stanarima." Zastala je oklijevajući, kao da je previše rekla, i napokon ipak dovršila rečenicu. "U Josephininu slučaju, to je bila gospođa Bujak."
"Tako. Mogu li razgovarati s njom?"
Razmišljala je o tome. Osjetio sam kako joj se zamisao ne sviđa, ali nije bilo razloga za odbijanje.
"Pričekajte trenutak, naći ću njen broj."
Čekao sam uz neku ambijentalnu glazbu. Činilo se da dugo traje, pa sam zaključio da je nazvala tu osobu i provjeravala može li dati broj.
"Tu sam", iznenada se oglasila. "Oprostite zbog čekanja." Pročitala mi je telefonski broj. "Zove se Bujak. B-u-j-a-k."
"A ime?"
"Koko."
Odgovorila je čim je zazvonilo, kao da je sjedila pokraj telefona čekajući da nazovem. Rekla je "bok", a ne "halo", i glas joj je bio mek i ljubazan. Mogla je imati dvadeset ili pedeset godina.
"Je li to Koko?"
"A vi ste gospodin Janeway."
"Dakle, gospođa Perkins ispričala vam je što se dogodilo."
"Pa, tako je. Nije to bila najljepša stvar koju sam čula ove godine. Jo je bila draga osoba."
"Nisam je dugo poznavao, ali jako mi se svidjela. Na kakav je samo put krenula sama. Očito nitko u Perkinsu nije imao pojma."
"Svi su se tamo malo stisli. Mislim da ih brine hoće li izgubiti državnu potporu." "Samo zbog toga?"
"Uvijek ima nešto. Ni jedno od tih mjesta nema dovoljno osoblja.
Zato i odlazim tamo. Idem dva puta tjedno. Ne može se njih okriviti kada se nešto takvo dogodi
– barem ne samo njih. Zapravo, sviđa mi se gospođa Perkins. Trudi se, što je više nego što se za neke može reći."
"Ali bilo je i drugih incidenata?"
"Gospodine Janeway." Malo je povisila ton. "Prikupljate li vi to za nekog podatke, radi podizanje tužbe možda? Počinje tako zvučati, a meni je stalo do toga da oboje znamo zbog čega upravo razgovaramo."
"Počnimo ispočetka. Zaboravite pitanja o domu; ne želim nikome nauditi. S vama želim razgovarati o gospođi Gallant. I njezinu djedu."
"Charlie", rekla je, a ja sam se uspravio u stolici, toliko je bilo emocija u njezinu glasu. "Zvučite gotovo kao da ga poznajete. Poput nje kada bi govorila o njemu."
"Poznajem ga."
"Govorite kao da je još živ."
"Tako mi se čini. Dobar dio vremena s njom provodila sam prebirući po sjećanjima na njega.
Imam dosta toga snimljeno – samo nas dvije, kako razgovaramo." "Snimke", rekao sam glupo.
"Pišem priču o njoj", rekla je, a meni je srce poskočilo.
"Sve sam snimila", nastavila je, a moje se jadno izmučeno srce vratilo na mjesto.

Zatim je dodala: "Koristile smo se blagom hipnozom da izvučemo sve čega se sjećala." "Hipnozom", ponovio sam jednako idiotski. "Vi ste je hipnotizirali?"
"Smeta li vam to?"
"Ne, samo me malo iznenadilo. Je li to uspijevalo?"
"Mislim da sve ovisi o definiciji riječi uspjeh. Ako pitate je li bila podložna hipnozi, odgovor je da, itekako. Hipnoza je zapravo stara tehnika, seže stotinama godina u prošlost. Otkako sam odrasla, služim se njome: samohipnozom, usporavanjem starenja, autosugestijom. Pomogla mi je u odvikavanju od cigareta prije mnogo godina. Prestala sam bez poteškoća, a dimila sam tri kutije dnevno. Sada se njome koristim za prikupljanje priča. Od starih ljudi."
"To radite onako, iz hobija?"
"Ako to želite tako nazvati. U mirovini sam od prije dvije godine, i to mi se čini vrijedno truda." "Ne zvučite kao netko dovoljno star za mirovinu."
"Laskanje vam neće pomoći. Vjerojatno sam dovoljno stara da vam budem majka." "Sumnjam u to. Čime ste se bavili, dok ste radili?"
"Bila sam knjižničarka. Posljednjih deset godina vodila sam mali ogranak knjižnice u predgrađu.
Ovamo sam se preselila nakon toga." "Gdje je to ovdje?"
"Sada živim u Ellicottu. To je odmah na drugoj strani rijeke, nekoliko milja od doma gospođe Perkins."
"I vi hipnotizirate starije ljude, pa snimate njihove priče. To je stvarno izvanredno, znate.
Možete li mi još pričati o tome?"
"Možemo o tome cijeli dan. Za sada ovoliko: neke osobe mogu se vratiti u gotovo bilo koji dio svog života. Mogu se sjetiti i opisati sve što se tada događalo. Neki su se ljudi od riječi do riječi sjetili pisama, čak iz djetinjstva. U tome nema ničeg nadnaravnog, sve je spremljeno negdje u mozgu. To je jako dobro dokazano i ne trebam se truditi uvjeravati vas. Ili mi vjerujete ili ne vjerujete."
"Ne sumnjam ja u vas, samo nastojim saznati što više. Dakle, Josephine je u tome bila dobra?" "Veličanstvena. Otišla bi gdje smo htjele gotovo istog trena kada bi sjela u moju stolicu."
"Te se sve događalo kod vas?"
"Pa naravno. Tamo bi bilo nemoguće, pa bih jedanput ili dvaput tjedno odlazila po nju. Voljela je izlaziti, tako je zavoljela i naše seanse. Kasnije bih joj puštala snimke, a ona bi se smijala i govorila: Mili Bože, to sam bila zaboravila. Dakle, s tog stajališta sve je dobro uspijevalo. Sada pokušavam pronaći čvrste dokaze da je ono što mi je pričala bila prava istina."
"I kako vam ide?"
"Iznenađujuće dobro. Neke smo seanse ponavljali više puta i još nijedanput nisam naišla na neslaganja. Tu ne govorimo o stvarima koje možete zapisati i onda zapamtiti. Bile su to duge seanse, cijeli sat, a nekad i više. Mislite li da bi se ponegdje sigurno zaplela, da je pokušavala podvaliti mi, zar ne, gospodine Janeway?"
Duboko sam udahnuo. Nisam mogao povjerovati u toliku sreću. "Osim njenih sjećanja," nastavila je, "provjeravala sam mnoge dokumente u vezi s njenom porodicom. Tko su bili i gdje su živjeli."
"Gospođo Bujak..." "Zovite me Koko."
Kakvo sjajno ime, pomislio sam. Koko Bujak. Stvarno moćno i elegantno ime.
Ispričao sam joj dulju verziju priče koju je čula socijalna radnica, počevši s Josephininim dolaskom u moju knjižaru. Nije ništa govorila dok sam joj pričao o svojoj zaludenosti Richardom

Burtonom, o dražbi i tome kako me gospođa Gallant pronašla. Ona je onda rekla: "Znala sam da se s njom nešto događa. Žao mi je što mi se nije povjerila, bila bih je odvela do Colorada."
"Zašto vam nije rekla?"
"Tko zna? Možda se plašila da ću je pokušati zaustaviti. Lijepo smo se sprijateljile, ali za nju sam ipak bila predstavnica vlasti."
"Ako to išta znači, mislim da bi ionako umrla. Čak i da ste je vi dovezli."
"Da, osjećala je kako joj se kraj bliži, kao i ja. Dosta je oslabila posljednjih šest mjeseci. Ja sam naporno radila na prepisivanju njenih sjećanja, da bi mogla vidjeti što je sve tamo."
"Sto sada namjeravate s tim?"
"Sve dovršiti, naravno. Nisam se time bavila samo radi njene zabave." "A kada sve dovršite?"
"Ovisi o tome što ću imati i koliko će to biti dobro. Bude li stvarno dobro, možda potražim nekog pisca koji bi sve stavio u knjigu. Ili ću sve ostaviti državnom povijesnom društvu. Njih uvijek zanimaju podaci o životu lokalnog stanovništva."
"Kako ćete odlučiti... ono, tražiti pisca ili ne?"
"Očiti kriterij je hoće li u svemu biti stvari od širih, a ne samo lokalnih interesa. Ako su neka od njenih mišljenja samo djelomično istinita, mislim da bi to mogla biti važna knjiga. A vi?"
"Potpuno se slažem. I ako to smijem reći, čini mi se da je svoja sjećanja ostavila u dobrim rukama."
Uslijedila je stanka, kao da baš nije sasvim povjerovala pohvali. Onda je rekla: "Razumijem se ja u to. Ovo je nešto puno važnije od svega što sam do sada prikupila. Ne znam što bih pametnije mogla raditi. Ali neke stvari ne mogu obaviti odavde. Možda ću neke podatke morati otići potražiti u Charleston. Izbjegavala sam to, ali..."
"Smijem li upitati što ste do sada provjerili?"
"Zapravo, dosta toga", rekla je, a srce mi je opet zaigralo. "Koliko toga se odnosi na Burtona?" "Pa, tu leži tajna, zar ne? Koliko se onoga što je ona mislila da se dogodilo stvarno dogodilo i
što se može dokazati nakon toliko vremena."
Stigli smo do osjetljivog mjesta i ja sam to znao. "Spomenula vas je sinoć, neposredno prije nego što je umrla. Pričala je o fotografiji Charlieja i Burtona koja je davno snimljena u Charlestonu. Rekla je kako vi znate za to." Uslijedila je bolno duga stanka, pa sam nastavio:
"Mislim da ću vas morati zamoliti za pomoć, Koko. Znam da tražim mnogo – već ste toliko toga napravili u vezi s njenom pričom, jedino vam mogu obećati da sve što mi povjerite neću reći nikome osim ako se drukčije ne dogovorimo."
"Pa ipak, tu vam moram vjerovati na riječ." "Da, sve se svodi na to."
"O tome ne možemo telefonom; morali biste doći ovamo. Želim vas vidjeti prije nego što se upustim u bilo što."
"Slažem se. Neće mi to biti teško."
"Moram vas upozoriti da je posao još daleko od kraja. Razgovarat ću s vama, ali to je sve što trenutno mogu obećati."
"Meni je to dovoljno. Mogu doći sljedeći tjedan."
"Bit ću tu. Živim u Ulici Hill, peta kuća zdesna. Ime je na poštanskom sandučiću." Bilo mi je teško, gotovo bolno prekinuti razgovor s njom.
Već je prošlo šest sati. Iako je bilo prekasno za poziv Treadwellu, okrenuo sam broj i čekao. Javio se opet onaj ženski glas koji je zvučao kao da stiže izdaleka. Ovaj je put pitala tko zove. Kada

sam joj rekao, kazala je: "Samo malo, dragi" i stavila me na čekanje. Odlučio sam se za spontani nastup: neću spominjati svoju prijevaru ako on ne počne o tome, pa ćemo vidjeti što će biti. Sjedio sam slušajući šum iz slušalice.
Začuo se klik na dugom kraju žice. Ali glas koji se javio nije pripadao Deanu Treadwellu. Bio je dubok i ravan, najhladniji glas koji sam ikad čuo.
"Da?"
"Čekam Deana." "Dean nije tu." "Nazvat ću drugi put."
"Tko ste vi?" grubo je upitao.
"Tko ste vi?" rekao sam veselim glasom. Prošlo je nekoliko tihih sekundi. Pitao sam: "Je li to Carl?", ali on je spustio slušalicu. Krasan momak. Do sada su oba Treadwella opravdala svoj loš glas.
Te sam noći večerao s Ralstonovima i podnio im izvještaj. Denise je oduševilo što sam pronašao Koko tako brzo i nadala se da bi se sve moglo uskoro riješiti. "Što dalje?"
"Letim tamo idući tjedan, nađem se s Koko, malo protresem kavez Treadwellovih. I vidim što će od toga ispasti."
Složila je molećivu facu. "Ali idući tjedan je tako daleko."
"Tada se vraća moja prodavačica iz knjižare. Imam let u ponedjeljak."
Još smo malo razgovarali. Denise je donijela knjigu stare dame i teatralno mi je vratila. "Primijetit ćete kako nema mrlja na koricama, nisam je držala na kiši, ni napravila magareće uši, čak nisam ni napisala svoje ime na nju, iako sam to jako željela."
"Hvala, gospođo", pomirljivo sam rekao. "Morao sam to naglasiti."
"I uspjelo ti je, Cliff. Ja bih je rado još malo zadržala, ali Michael je nervozan kao leptir dok je knjiga u kući."
Nitko se od nas nije dosjetio ničeg novog i strašno pametnog, pa sam otišao oko osam. Rano sam legao, znajući kako sam pomaknuo stvari, iako još uvijek nisam znao u kojem smjeru ni koliko daleko moram još ići da bih stigao.

10
Nešto prije podneva Ralstone je došao u knjižaru i pitao imam li što protiv ako on malo sjedne i razgleda neka od mojih novijih prvih izdanja. Kada sam završio s jutarnjim poslom, pridružio sam mu se za okruglim stolom.
"Namjeravaš postati knjigolovac†?"
† Bookscout, doslovno izviđač za knjige, čovjek koji po knjižarama medu jeftinim rabljenim izdanjima traži vrijedne primjerke koje će preprodati specijaliziranim knjižarima.
"Tražim posao, čovječe. Ali dok ga ne nađem, šta ja znam... ovo bi moglo biti zabavno." "Mogu li ti pomoći?"
"Reci mi u čemu je fora s tim prvim izdanjima. Vidim da si sve ove ti označio kao prva izdanja,
iako u knjizi to ne piše uvijek."
"Nekad piše, nekad ne. Mnogi počinju s brojenjem tek nakon drugog izdanja. Čak i tada ima izuzetaka, a nekada je svaki nakladnik imao svoju ideju o svemu. Uglavnom, svi su se držali nekih svojih pravila, barem nekoliko godina, ali ima ih koji su mijenjali stvari od knjige do knjige."
Pitao sam ga želi li kratki tečaj i sljedeći sat pokazivao sam mu jednog po jednog nakladnika. Proveo sam ga kroz hirove Harcourt-Bracea i njihov sustav slova, objasnio kako je uz riječi prvo

izdanje uvijek išao redak čije je prvo slovo do 1982. godine bilo B, da bi iz nekog nepoznatog razloga od tada počeli dodavati A. "Neke bitne knjige, poput Boje purpura izišle su baš te prijelazne godine", rekao sam. "Počinje također s B, ali s jednom prazninom, kao da je u nekom prijašnjem izdanju tamo moglo biti A, iako ga nikada nije bilo. To je važno, jer ima knjižara koji ne znaju. Pretpostave, neoprezni su i možeš od njih za šest dolara dobiti knjigu vrijednu tri stotine." Ispričao sam mu kako su Doubleday i Little Brown i Knopf obično pouzdani, a Random House koristi nazive prvo izdanje ili prvotisak, pa nastavlja označavati sljedeća izdanja od broja 2 – osim za poznate iznimke poput Michenerovih Mostova Toko-Rija i Faulknerova Rekvijema za redovnicu, koji nemaju ničega po čemu bi se mogli odrediti. Pogledali smo svaku knjigu u tom odjelu. Pričao sam o hirovima pojedinih nakladnika. Nakon što sam završio, rekao je: "Dobro, mislim da sam shvatio. Sada ti idem pronaći nekoliko knjiga. Reci mi koja su najbolja mjesta."
Dao sam mu upute kako obići staretinarnice, ali i jedno upozorenje. "Samo polako, Mike. Ne zaboravi, ima dana kada se jednostavno nema što naći. U ovom poslu možeš potrošiti mnogo novca, a trebat će vremena dok ne popamtiš sve one nakladnike."
"Zapamtio sam ja njih već", rekao je samouvjereno.
Pet sati poslije parkirao je pred mojim vratima i istovario dvije kutije knjiga. Nisam se ničemu nadao od prvog pokušaja pa kada sam ugledao Sidneyja Sheldona i Johna Jakesa na vrhu gomile, nije djelovalo obećavajuće. Kupio je dvadesetak knjiga. Deset knjiga bilo je bezvrijedno, ali bilo je tamo i osam pristojnih, a dvije su – lijepi prvotisak Aristokrata Johna Fowlesa i Garpa Johna Irvinga – nosile pristojnu zaradu. Platio sam mu sto trideset dolara, i on se uhvatio matematike. Potrošio je dvadeset dva dolara i pedeset centi plus PDV i gorivo, i ostala mu je lijepa stotica za nepuni radni dan.
"A nisi pogriješio ni jednom u vezi s nakladnikom", rekao sam. "Ovo je prilično dobro."
"Ako mi nešto dobro ide, to je pamćenje. Mogu negdje vidjeti recept i skuhati prema njemu tjedan poslije a da ga više i ne pogledam."
"To je veliki, veliki dar za jednog knjigolovca."
Prošlo je pet, ali on je opet htio u lov. "Ako se Denise javi, reci joj da ću se još malo zadržati, ali ne govori joj što radim." Pogladio je moj ček. "Želim je iznenaditi."
Uputio sam ga u novom smjeru, ovaj put kroz južni dio grada, gdje su neka mjesta koja sam znao bila otvorena do devet, i on je krenuo pun nade.
Što se nakon toga dogodilo, shvatio sam tek mnogo kasnije.
Drugi pokušaj nije bio uspješan kao prvi. Iz nekih se razloga to često događa: jedan mali prekid u dobrom danu i gospođa Sreća ode, ostavljajući uzbuđenog knjigolovca na suhom, dok se jednog dana ne vrati. Nema logičnog objašnjenja, ali iz osobnog iskustva znam da se to događa. Sreća dolazi i odlazi, kao i kod kockara, i iskusan igrač nikad ne prekida dok mu ide.
Krenuo je južno od Avenije Broadway, pa na zapad prema Alamedi, gdje su dvije staretinarnice konkurirale jedna drugoj gledajući se preko ulice. Jednom sam izvukao dva primjerka Posljednje kinopredstave iz njih u razmaku od samo nekoliko minuta, a to je slučajnost koja graniči sa sablasnim, ali nakon toga nisam pronašao ništa ni približno tako dobro ni na jednom od tih mjesta. Ni Ralstona nije išlo te večeri pa je produžio na zapad.
Odlutao je sve do ruba Ulice Golden, gdje se nekoliko buvljaka ubacilo u stare zgrade prodajnog centra. Uskoro će i sam naučiti da su takva mjesta loša nalazišta. Dajte nekom knjigolovcu dva kvadratna metra i malo novca za najamninu, i on već misli da je knjižar, pa nabija iste cijene. Ralston je obišao nekoliko takvih.
Nazvao me kući i pitao o jednoj knjizi, lijepom primjerku Vjetrova Carolina Roberta Wildera,

za koju je trebalo dati deset dolara, i ja sam mu rekao da odustane. Od šest sati našao je samo jednu knjigu, lijepi primjerak Dva tjedna u drugom gradu. Ništa veliko, ali dobro za četvrt dolara.
Pokušao je nazvati Denise iz govornice odmah u blizini, ali linija je bila zauzeta.
Do tada se smračilo. Napravio je veliki krug i sada je išao natrag prema Globevillu bez gotovo ičega. Na popisu koji sam mu dao bilo je još nekoliko mjesta, a mamio ga je onaj poslijepodnevni uspjeh. Htio je još samo jednu. Samo još jednu dobru. Prokletstvo knjigolovaca.
U devet je sve bilo zatvoreno i on je magistralom broj 70 krenuo na istok prema kući.
Dan je bio dobar, usprkos večeri. Možda od toga ispadne zgodan posao, nešto što će mu ostavljati slobodu koja mu je bila važnija od svega. Ako postane dobar u tome, možda uspije izvući Denise iz onog ofucanog motela, i to bez ljubljenja ičije guzice.
Sišao je s magistrale u Ulicu Washington i stigao do svoje četvrti koju minutu poslije. Svjetla su bila upaljena pa je osjetio toplinu koja ga očekuje. Ušao je kroz vrata i popeo se na trijem.
Otvorio je vrata i čuo Deniseinu omiljenu radiopostaju s klasičnom glazbom. Telefonska slušalica nije bila na svom mjestu, ali to nije bilo neobično: znala ju je tako ostaviti kada bi imala glavobolju.
Ali u tom je trenutku osjetio kako se crna sjena nadvija nad njim: Smrtonosni kosac kojeg je vidjela gospođa Gallant još je bio u sobi i on je zadrhtao, zatim se počeo tresti, prvi put jasno osjetivši zlo.
"Hej, lutko", rekao je praznoj sobi, a glas mu je zamro u grlu. Požurio je u hodnik. Pogledao je u spavaću sobu i osjetio kako ga obuzima smrtna jeza od onog što je vidio.

11
Upravo sam uzeo telefon da ga isključim do ujutro kada mi je zazvonio u ruci. "Hej, Cliff." "Tko je to?" upitao sam ratoborno.
Dobro sam znao tko je to bio. Mogao sam uvijek prepoznati taj opušteni glas, ali čuti ga ovako kasno moglo je značiti samo nevolju. Neal Hennessey bio mi je partner u Odjelu za umorstva. Prije nekoliko godina bili smo bliski prijatelji i neko vrijeme nakon što sam naglo napustio denversku policiju pravili smo se kao da se među nama ništa nije promijenilo. Povremeno bih mu za dobra stara vremena platio ručak; ponekad bismo otišli na pivo u kafić koji smo voljeli na istočnom Colfaxu pokraj ureda Stjenjačkog Glasnika. Ali takvi su susreti postajali sve rjeđi. Prošli su mjeseci otkako sam posljednji put vidio njegovo mesnato lice, ali sada nisam bio jedan od njih; s policijom to tako ide.
"Imamo jedno na sjeveru grada", rekao je Hennessey. "Nije moj slučaj, ali ti si spomenut, a jedan se kolega sjetio kakav smo sjajan par mi bili. Pa me nazvao."
Još nisam shvaćao. Koga sam poznavao na sjeveru grada? Prije nekoliko godina to je bilo leglo lokalnih kriminalaca, pomogao sam pri uhićenju jednog od njih, ali kako bi se to nakon toliko vremena moglo vratiti i progoniti me?
Onda je Hennessey rekao: "Poznaješ li tipa po imenu Ralston?" i naglo mi je pozlilo. "Što se dogodilo?"
"Žena mu je mrtva."
Tupo sam sjedio pa je uskoro Hennessey protumačio moju šutnju. "Dakle, ti si ih stvarno poznavao."
"Naravno da jesam. Isuse Kriste, to je strašno."
Uslijedila je druga reakcija, nevjerica, i malo-pomalo sjedalo mi je ono što je Hennessey rekao.
On je i dalje bio u Odjelu za umorstva; znao sam kako me ne bi zvao da je umrla prirodnom smrću.

"Što se dogodilo?" opet sam upitao.
"Pa, momci se još trude shvatiti. Muž je u takvom stanju da od njega nema pomoći. Zapravo ni sa kim nije progovorio deset riječi."
"To je zato što je u šoku, Neal. Kvragu, ja sam u šoku, mogu misliti kako je njemu."
Čuo sam kako Hennessey diše s druge strane. Odmah zatim upitao je: "Imaš li neku ideju tko je to mogao učiniti?"
Pomislio sam na Denise, na njeno nasmijano lice, i glas mi je zadrhtao. "Ne", rekao sam. "Ako znaš išta što bi moglo pomoći, rado bi te vidjeli u postaji."
Buljio sam u tamne kutove sobe.
"Večeras, ako ti išta pada na pamet. Poslat će auto po tebe. Ako ne, voljeli bi te vidjeti sutra." "Tko vodi slučaj?"
"Randy Whiteside. Tvoj omiljeni lik."
Krasno, pomislio sam. Gospodin Napuhanko. Pogledao sam na sat. "Gdje je sada Mike?" "Tko je Mike?"
"Njen muž, Neal. O kome smo dovraga razgovarali?" "Hej, ja tu nisam ništa kriv. Ja samo telefoniram."
Čuo sam kako izgovaram "Oprosti" i nakon toga: "Kvragu, stvarno me pogodilo." "Dobro si ih poznavao?"
"Ne."
Osjetio sam da čeka objašnjenje.
"Ne znam kako objasniti", napokon sam rekao. "Denise je bila..." Odustao sam nakon nekog vremena i rekao: "Tek sam ih nedavno upoznao."
"Pa, da ti odgovorim, ne znam gdje je muž. Vjerojatno još pokušavaju razgovarati s njim na mjestu ubojstva."
Osjetio sam nagli napad gnjeva. "Boga mu ljubim, Hennessey, nadam se da momci ne postupaju prema njemu kao osumnjičenom."
Osjetio sam kako mu je neugodno. "Naravno da je sumnjiv. Što bi ti pomislio da dođeš na mjesto zločina i tamo zatekneš samo muža koji usto i ne govori?"
"Rekao sam ti zašto ne govori."
"Aha, možda je to tebi jasno, ali ja ga, recimo, nikada nisam sreo. Možda je slomljen od boli, možda je sve sto posto istinito, pa ipak je možda on to učinio. Daj, Cliff, nagledao si se takvih stvari.
Mogu ti nabrojiti nekoliko slučajeva kada je ucviljeni muž to učinio, a nas dvojica smo ga uhitili i ti bi onda iščupao priznanje iz njegove lažljive guzice."
Sjećao sam se tih vremena: lica svih prokletih krivaca vratila su se u jednom potresnom trenutku i osjetio sam kako mi se koža ježi pri pomisli na nekoga poput mene, murjaka kakav sam nekad bio, kako otvara Ralstonove žive rane. Sjetio sam se jednog slučaja: Harold Waters, koji mi je potpisao priznanje i bio korak daleko od doživotnog zatvora, sve dok pravi ubojica nije pogriješio. Harold Waters potpisao je sve što smo pred njega stavili. Zašto? Jednostavno ga nije bilo briga što se događa nakon što mu je žena ubijena. Hennessey je znao da me taj slučaj oduvijek progonio. "Učini mi uslugu, Cliff, rekao je. "Ne počinji s onim sranjem o Haroldu Watersu. Koliko se puta tako nešto dogodilo?"
"Pa, dogodilo se, zar ne?" "Dogodilo se jedanput."
"Dobro, mene sada zanima Ralston. I ne želim da ga se maltretira." Čuo sam kako lagano kašljuca, okrećući glavu od slušalice.

"Ozbiljno mislim. Nema šanse da je on to učinio."
Hennessey nije ništa rekao. Točno ono što bih i ja napravio na njegovu mjestu. "Pomozi mi", rekao sam.
Reći to policajcu bilo je uvredljivo i Hennessey se uredno uvrijedio. "Dobro znaš da se takve stvari ne govore. Rekao sam ti da to nije moj slučaj i mene se ne pita što će se raditi. Ja samo iz pristojnosti nazivam starog ratnog druga i to je sve. Trebao sam se ne miješati i pustiti ih da te izvuku iz kreveta usred noći."
"Dobro", rekao sam. "Zanima li te što ja mislim?"
"Siguran sam da će zanimati detektiva Whitesidea, kada za to bude vrijeme."
Mnogo nas je toga sada razdvajalo, a Hennesseyju je to smetalo koliko i meni. Čuo sam kako šmrče, a onda je rekao: "Što se tvojih mišljenja tiče, Cliff, uvijek si ih imao. Prilično dobrih, istina, koliko to mišljenja mogu biti. Ali tip nam ništa nije rekao, samo kako je ušetao i našao je raširenu preko kreveta. Jedine druge riječi koje je itko razumio bile su tvoje ime."
"Javio mi se telefonom ni pola sata prije nego što je krenuo kući.
Bio je negdje u vražjem Goldenu u to vrijeme. Ne znam kada je ona..." Duboko sam uzdahnuo. "Ne znam kada je umrla, ali trebalo mu je najmanje pola sata do kuće."
"Pod pretpostavkom da je stvarno bio tamo kada te nazvao."
Tišina se opet produljila. Hennessey je govorio isto što bih i ja na njegovu mjestu. "Žao mi je što nosim loše vijesti", rekao je.
"Tako je bilo suđeno, zar ne? Ali hvala na pozivu."
"Ma ništa. Trebali bismo ponekad na pivo." Ali ja sam mislio na Denise i jedva sam ga čuo. Znao sam da mi neće reći, ali sam pokušao. "Kada je otprilike umrla?"
"Treba im vremena za to. Momci su još tamo i to će potrajati." "Znaju li već što je uzrok smrti?"
"Ništa pouzdano."
Onda je zbog starih dobrih vremena ipak dodao: "Čini se da je ugušena."

12
Ralsonovo je susjedstvo bilo prepuno automobila, uobičajen prizor kada se dogodi nešto loše. Bila su tamo dva policijska vozila i nekoliko neoznačenih, od kojih sam prepoznao zeleni Chevrolet pomoćnog mrtvozornika Willieja Paxtona, kao i stari Ralstonov Eord Fairlane. Nije bilo očitih znakova prisutnosti novinara. Idioti s televizije odlučili su ovo propustiti: u blizini nije bilo žica ni natapiranih frizura. Ubojstvo u Cherry Hillsu izvuklo bi ih usred noći, ali ovo nije bilo toliko važno. Bila su tamo dva otrcana tipa u džinsu, momci koje sam znao iz Denver Posta i Stjenjačkog Glasnika, a okolo se motalo i dosta običnog svijeta. Čak i u taj sat vijest se brzo proširila kvartom: dvadesetak susjeda gledalo je izdaleka, a cijeli red djece sjedio je na krovu susjedne kuće vireći dolje preko ulice.
Mladi uniformirani policajac zaustavio me na pločniku. "Ne smijete dalje, gospodine." "Je li Whiteside tu?"
"Trenutno je zauzet. Želite mu nešto reći?" "Pa baš bih i mogao. Zovem se Janeway."
Pozvao je drugog policajca, jednog kojeg sam poznavao. "Uđi i reci detektivu Whitesideu da ga treba gospodin Janeway, kada bude slobodan."
Čekao sam.
Nekoliko minuta kasnije policajac je izišao i mahnuo mi s trijema. Prvi je policajac kimnuo i

pridržao mi vrata. Na ulazu je drugi policajac rekao: "Znam da znaš, ali ipak ti moram reći – ništa ne diraj." Trenutak poslije, i sam začuđen, bio sam u dnevnoj sobi, sjedeći na stolici u kutu.
Sada je sve izgledalo drukčije – ni nalik na mjesto na kojem sam upoznao Mikea i Denise Ralston na početku našeg prijateljstva prije samo nekoliko dana. Večeras je sve bilo hladno pod jakim policijskim svjetlom i zaglušeno bezličnim glasovima ljudi koji su pretraživali svaki kutak. Vidio sam kako Whiteside prolazi kroz otvorena vrata i pogledi su nam se sreli prije nego što se utopio u gomili ljudi okupljenih oko kreveta. Pokušao sam odagnati predrasude i nadati se najboljem. Whiteside je uvijek djelovao kao prilično dobar policajac; dovraga, njegova statistika riješenih slučajeva bila je jednako dobra kao i moja, a možda je to bilo uzrok svemu, razlog što se nikad nismo sviđali jedan drugom. Došao je prije pet godina, pratio ga je velik ugled iz nekog odjela tamo na istoku, ali za mene je od prvog dana bio napuhanko. Na neki način sličio je Archeru. Značka je bila njegov Pulitzer koji ga je nekako izdizao od ostatka svijeta. Još se sjećam svog glasa i onoga što sam rekao Hennesseyju prije toliko godina: "Kladim se da spava s tom limarijom na pidžami."
Nakon nekog vremena izišao je iz sobe. "Pa, prokletstvo, Janeway, zamisli gdje te srećem." Nadvio se nad mene, ali taj mi je trik bio poznat i nije me se dojmio. Pogledao sam ga iz najdubljeg dijela sjene koju je radio, vidjevši mu samo siluetu, uokvirenu svjetlom iza i iznad njega. "Što mi dakle imaš reći?" upitao je pa sam mu ispričao što sam znao o tome kako je Ralston proveo dan tražeći knjige. Govorio sam kratko i jasno, ne trošeći njegovo vrijeme. "Nazvao me u devet", dodao sam. "Još je bio u Goldenu i tamo je upravo pronašao jednu knjigu." Znao sam koje pitanje slijedi i ono je stiglo. "Onda bi ta knjiga još mogla biti u njegovu automobilu."
Pozvao je jednog policajca i rekao mu da ode pogledati u auto je li knjiga nekog Irwina Shawa tamo.
Odigrao sam na sreću, možda previše siguran da će knjiga biti lamo i da će biti lako dokazati da je stigla iz Goldena. Uz malo sreće, uz nju će biti račun s datumom, čak i vremenom prodaje, a na hrptu će biti naljepnica s cijenom, čija boja koda može otprilike odrediti kada je knjiga izložena. U takvim knjižarama jedanput tjedno knjige se označavaju ovisno o boji bar-koda. Ništa konačno, ali ipak mali dokaz da je netko govorio istinu.
Do sada sam igrao Whitesideovu igru po njegovim pravilima. Onda sam rekao: "Gdje je gospodin Ralston?" i Whiteside se maknuo sa svjetla i pogledao me u lice, držeći svoje u sjeni.
"Tamo gdje ja hoću."
"Dobro", ljubazno sam se složio.
"Koja je tvoja veza s Ralstonom? Osim te potrage za knjigama u koju si ga poslao, što je on tebi?"
"Ja sam mu prijatelj."
"Dobro za njega. Trebat će mu prijatelj."
Osjetio sam kako u meni kuha, ali suzdržao sam se. Čuo sam korake. Ušao je policajac noseći knjigu, pridržavajući je olovkom podvučenom pod hrbat poput gaćica otpalih s užeta za sušenje.
Vidio sam plavu naljepnicu trgovine na omotu i račun kako viri iz nje i zahvalio Bogu što nije ispao vani kada je drot na takav način podigao knjigu.
Tada nisam rekao ništa; puno je bolje pustiti da sve otkrije sam Whiteside. Ali kada je drot nastavio onako držati knjigu, rekao sam: "Mislim da je ono što viri račun." Whiteside je rekao: "Spremi to" i drot je sve skupa, knjigu i račun, ubacio u plastičnu vrećicu.
"Pa, gospodine Janeway, bilo je lijepo od vas što ste navratili. Ako budemo imali još pitanja, javit ćemo vam se."
Znao sam da me zlobno otpravlja, ali samo sam kimnuo, i dalje kao oličenje razložnosti, i rekao:

"Volio bih vidjeti gospodina Ralstona, ako smijem."
Whiteside se onako malo posprdno nasmijao i tada sam znao kako to neće lijepo završiti. "Je li optužen za nešto?"
"To tek treba vidjeti, zar ne?"
"Pa, dok se ne odlučiš, nemaš ga pravo zadržavati." "Ne moram ga ni za što optužiti sve dok ga ispitujem."
"Moraš ga uputiti u njegova prava ako ga namjeravaš pritvoriti.
I ne mora ništa odgovarati ako krenete žestoko na njega. Daj, Randy, obojica znamo pravila."
Nikada ga u životu nisam nazvao Randy. Miroljubivo sam podigao ruke. "Slušaj, siguran sam da će ti on sve ispričati, znam da hoće. Ali čovjek je upravo ostao bez žene, za ime Boga. Daj mu malo vremena da dođe k sebi. Mogu li ga vidjeti?"
"Ne prije nego što ja razgovaram s njim."
"Onda smo se dogovorili? Razgovaraj s njim uz moju prisutnost. Budi pristojan i obećavam da ću šutjeti."
"Nema šanse. Ne mogu vjerovati da si uopće pitao nešto takvo. Koliko dugo si bio policajac, Janeway?"
Dovoljno dugo da prepoznam kretena sa značkom kada ga sretnem, pomislio sam. Ali rekao sam: "Slušaj, jamčim ti da on to nije učinio. Svijet mu se upravo srušio i ne mogu mirno sjediti dok mu ga vi rušite još jedanput."
"Nemaš ti što srati o tome kako ću ja raditi."
"Možda nemam, ali mogu naći odvjetnika i čekati te s njim u postaji. Onda možeš pišati uz vjetar, a ne ispitivati ga."
"Sranje", rekao je. Ali dalo mu je misliti.
"Samo ćeš sjediti i držati zatvorena ta jebena usta. Može tako?" "Naravno", rekao sam kamena lica.
Preselio sam se u kuhinju i gledao kako dovršavaju posao. Kuća je izgledala nevjerojatno mala za toliko ljudi koji su se gurali po njoj. Pogledao sam u spavaću sobu i preplavio me golemi val tuge. Mogao sam zamisliti Willieja Paxtona u toj sobi kako razgovara s Joanne Martinson, ženom iz mrtvozornikova ureda koju sam također poznavao. Mogao sam zamisliti Deniseinu ruku, prebačenu preko ruba kreveta, i taj mi je prizor drobio srce. Kurvin sin, pomislio Nam. Neki bijedni kurvin sin je to učinio, vjerojatno sitni lupež iz susjedstva u potrazi za malo novca. Koliko se to već puta dogodilo? Netko se vrati kući, naleti na lopova i to je to. Iznenada sam se opet osjetio kao policajac.
Paxton je izišao iz spavaće sobe, Martinsonova odmah iza njega. "Hej, Cliff, kako ide?" progovorili su gotovo uglas.
"Nekad ide, nekad ne." Sada mi baš nikako nije išlo, ali to sam ostavio neizrečeno. Nastavio sam nešto trabunjati dok Whiteside nije ušao u spavaću sobu. Tada sam tihim glasom upitao: "Što se ovdje dogodilo?"
"Davljenje jastukom", rekao je Paxton. "Znat ćemo više poslije, ali tako izgleda." "Kada?"
"Ne znam. Rekao bih između pet i sedam sati." "Ne poslije sedam, onda?"
"Malo vjerojatno. Tijelo se već krutilo kada smo došli."
Joanne je pogledala Paxtona i rekla: "Slušajte, ja znam kako se vi momci poznajete odavno, a i meni si drag, Cliff, ali Isuse Kriste, Willie, ovo je vraški nepropisno."
"Sve će ionako biti u izvještaju", rekao je Paxton.

"Onda ga pusti da čita sa svima ostalima."
Kimnuo sam im glavom. "Aha, ne guraj prste u škripac zbog mene, Willie. Hvala u svakom slučaju."
U sedam navečer još nije bio mrak. Ljudi se tada vraćaju s posla.
Što znači da postoji šansa da je netko vidio uljeza i možda Whiteside već ima spremnog svjedoka.
Nije se tu moglo više ništa učiniti osim čekati. Policajcima ponekad na mjestu zločina trebaju sati, a ovim se momcima nije žurilo.
Mislio sam na Ralstona, kako mu je samom sada u devetom krugu njegova vlastitog pakla. Bili su to prvi od mnogih paklenih sati i sve što sam za njega mogao učiniti bilo je pokušati mu ih barem malo olakšati.
Nakon nekog vremena dvojica su unijela nosila u spavaću sobu i podigla tijelo s kreveta. Nisam želio gledati – to se nikad ne radi s prijateljima – ali ustao sam i ne mičući se sa svojeg mjesta, pogledao u sobu. Više o njoj nisam mislio kao o Denise: Denise je nestala i to je tijelo samo nešto što je ostalo nakon nje. Paxton je rukovodio ukrcavanjem tijela, pazeći da ona viseća ruka ostane u istom položaju kao kada su je našli. Joanne je nešto rekla i on je pogledao na krevet, uzeo izduženi medicinski instrument i povukao plahte nadolje.
Onda je rekao: "Hej, Whiteside, vidi na čemu je ležala" i služeći se i dalje onom pincetom, upecao nešto nalik na novčanicu od dolara iz nabora zgužvane plahte. Ali moje su oči dobre i uspio sam sa svog mjesta jasno vidjeti Franklinov portret. Bila je to novčanica od sto dolara.
Whiteside se odmah pojavio s plastičnom vrećicom. Paxton se nagnuo da je ubaci unutra. Joanne je rekla: "Evo još jedne" i Paxton ju je oprezno izvukao iz plahte.
"Ima toga još", rekla je Joanne.
"Mislio sam da su ovi ljudi siromašni", rekao je Whiteside. "Čini se da je ona ponešto zarađivala sa strane."
Uhvatio sam se za stolicu. Mrzio sam Whitesidea u tom trenutku, ali mirno sam gledao kako posprema ostale novčanice. Nakon što je tijelo izišlo, počelo je još jedno temeljito pročešljavanje sobe. Krevet je obrađen usisivačem zbog dlaka i vlakana, pod oko njega također pregledan, a mali tapet također usisan. U jednom je trenutku Whiteside pogledao na sat i rekao: "Idem u postaju, zanima me što mi tip ima reći."
Slijedio sam ga u dvorište.
"Vidimo se tamo", rekao mi je ne baš oduševljeno. "Znaš put?" "Pitat ću nekog ako se izgubim."
"Ne zaboravi, tamo si samo zato što sam ja dopustio. I držat ćeš usta zatvorena, kao što si obećao."
Nisam nikada vidio kako Whiteside radi, ali ipak o njemu do sada nisam imao dobro mišljenje. Nema šanse da bih mu dopustio da sjedi uz mene da sam ja na njegovu mjestu, a on na mojem. Prije svega, ne bih ga ni pustio na mjesto zločina. Mene se ne bi moglo preplašiti prijetnjama odvjetnikom. Razgovarali bi sa mnom pod mojim uvjetima. Bilo je očito da Whiteside ima nekog asa u rukavu pa je siguran kako će lako sa mnom, čak se želi praviti važan, a prilika da izvuče brzo priznanje i riješi slučaj bila je prevelika da bi odolio. Neki su drotovi takvi. Jednom sam upoznao novinara koji mi je rekao kako je isto tako i u njegovu poslu. Dva glavna frajera u novinama borila su se za naslovnu stranicu, baš kao što neki drotovi uvijek žele imati najbolji postotak riješenih slučajeva. Pitao sam se s kim se sada bori, kada sam ja otišao.
U postaji nas je Whiteside uveo u jedan ured koji je više podsjećao na sobu za razgovor, nego za

ispitivanje. Sjeo sam sa strane, dok su se on i Ralston gledali preko stola. Whiteside je ponudio kavu, ali nije dobio nikakav odgovor. Pomislio sam na slučaj Harolda Watersa i naježio se od sličnosti. Waters, veliki crni čovo; sa sjajnom ženom u svakom pogledu, središtem njegova svijeta. Pogledao sam Whitesidea i u tom mi je trenutku izgledao kao neki grabežljivac.
Ušao je zapisničar i sjeo u kut sobe, odmah iza Ralstona. "Ovaj se razgovor i snima i zapisuje", rekao je Whiteside, pogledavajući u mene. "Mladić koji je ušao je Jay Holt i on će zapisati sve što se izgovori. Uobičajeni postupak."
Ralstonove vlažne oči su se pokrenule i pronašle moje. Kimnuo sam nadajući se da to djeluje ohrabrujuće. Ralston je izgovorio moje ime, najprije samo: "Janeway", zatim "Isuse, Janeway" i onda je opet počeo plakati. Whiteside je rekao: "Obraćajte se meni, molim vas, ne gospodinu Janewayu" i počelo je ispitivanje koje je glumilo razgovor.
Prva su pitanje bila rutinska. Navedite ime i adresu u zapisnik, molim vas. Gdje ste bili danas i večeras? Kada ste se posljednji put čuli s gospođom Ralston? U koliko sati ste stigli kući? Je li bilo nekih nagovještaja problema prije ove večeri? Jeste li primijetili kakve neznance koji se posebno zanimaju za vašu kuću? Išlo je to tako neko vrijeme, a Ralston je odgovarao jednosložnim riječima. Dva puta se raspao, pa je Whiteside zvao policajku da mu donese vode. Whiteside je pitao koliko su novca imali. Ralston, onim istim slomljenim glasom, sve je rekao u dvije riječi. Bili su gadno siromašni. Nisu imali gotovo ništa.
Onda je Whiteside rekao: "Tisuću sto dolara nađeno je na mjestu zločina, gospodine Ralston.
Možete li to objasniti?" "To je nemoguće."
"Oho. Jeste li znali da je vaša žena vodila dnevnik?" Ralston je kimnuo. "Molim vas, usmeno odgovorite."
"Da."
"Znate li što u dnevniku piše?"
Opet je Whiteside morao ponoviti pitanje. Ralston je rekao ne, nikada ga nije čitao. "Bio je tamo, vani, na stoliću", rekao je Whiteside. "Je li ga tamo i inače držala?" Ralston je kimnuo pa onda rekao: "Da."
"Bio je tamo, pod rukom, obični mali notes", rekao je Whiteside.
"Nije bio pod ključem, na knjižici nema brave i vi nikada niste poželjeli zaviriti unutra?" Ralston je izgledao malo zatečen, kao da nije razumio pitanje.
"Kažete da ga nikada niste čitali? Nijedanput za sve vrijeme koje ste proveli zajedno?" Ralston je odmahnuo glavom. "To bi bilo..."
"Bilo što, gospodine Ralston?" "Pogrešno."
"Pogrešno", rekao je Whiteside. "Pa, znate što, vjerujem vam. Potpuno vjerujem kada kažete da nikada niste zavirili u taj notes. Vjerujem da je to bila prava navika, ne gledati u dnevnik, pa vam jednostavno nije palo na pamet to učiniti, bez obzira na to što se dogodilo s vama. Vi to jednostavno ne biste učinili, zar ne, gospodine Ralston?"
"Ne bih."
"Ne." Whiteside je zatresao glavom. "Zato ne znate što tamo piše."
Ustao je, obišao stol, donio stolicu i došao na pola metra od Ralstonova lica. "Ona je napisala u svoj dnevnik, prije samo dva dana, kako je jedna starica umrla u vašoj spavaćoj sobi i kako vam je na samrti poklonila krasnu stvar, tu rijetku knjigu za koju gospodin Janeway tvrdi da vrijedi mnogo novca. Jesam li to dobro shvatio?"

"Denise je htjela..."
Whiteside je čekao. Ralston je opet zastao i lagano trljao oči. "Što ste htjeli reći, gospodine Ralston? Denise je nešto htjela. Što je htjela?"
"Željela je ispuniti staričinu želju." "Naći ostale knjige, je li tako?" "Tako je."
"Ali vi niste bili za to, zar ne? Vi ste htjeli novac. I oko toga ste sc posvađali, zar ne?" "Nikada se mi nismo svađali oko bilo čega. Nikada."
"Kako biste onda vi nazvali ovo što je ona zapisala?" Izvukao je dnevnik iz džepa. "Michael žarko želi novac. Prvi se put u nečemu ozbiljno nismo složili, ali shvatit će on s vremenom da sam ja u pravu. Kako biste vi to protumačili, gospodine Ralston?"
Ralston je odmahnuo glavom. "Nije to bila nikakva svađa."
"Možda nije tako počelo. Možda je u početku to bila samo nesuglasica, a onda je postalo nešto veće. Hej, znam ja kako to ide; stalno imam nesuglasice sa svojom ženom. Nekad je tako jako želim ušutkati da joj poželim nabiti jastuk na lice."
"Hej, Whiteside", rekao sam. "Dosta s tim sranjem."
Okrenuo se na stolici. "Još jedna riječ i letiš van." Opet se okrenuo Ralstonu. "To se dogodilo, zar ne?"
"Nemoj odgovoriti, Mike."
Ralston je izgledao zbunjeno i zgroženo.
"Dovraga, mogu shvatiti da nisi htio da završi onako kako je završilo", rekao je Whiteside. "Ti si velik i jak čovjek – kada jednom nešto krene, teško se zaustaviti."
"Nemoj više ništa reći, Mike. Ovaj tip je pokvaren, želi ti smjestiti i izokrenut će sve što izgovoriš. On je običan šupak i uz to loš policajac."
Whiteside je skočio sa stolice i zgabio me za ruku. "Upozorio sam te. Sada odjebi odavde ili ćeš provesti noć u zatvoru. Samo naprijed, pozovi odvjetnika ako to želiš."
Odgurnuo sam ga. "Dodirni me još jedanput i obrisat ću pod tvojom guzicom." "Kada bi to mogao."
"Pokušaj, pa ćeš saznati." Pogledao sam zapisničara. "Zapisuješ li sve ovo, Jay? Želim dokaz da se gospodin Whiteside nabacuje optužbama a da nije ni pročitao gospodinu Ralstonu njegova prava."
"Prokletstvo, gubi se odavde", rekao je Whiteside.
"Kada napišeš zapisnik, želim da u njemu bude svaka riječ." "Ometaš pravdu, Janeway. Dajem ti pet sekundi da nestaneš." "Ne bi ti prepoznao pravdu da ti je napišem na kurac."
"Jay, reci Matthewsu da dođe."
"Što je sada, zovemo pojačanje? Hej, olakšat ću ti. Idem, ali ne zadugo, prijatelju, i vraćam se s nekim jebeno gadnim njujorškim odvjetnikom koji će od tebe i tvog pristupa napraviti konfete. Jesi li čuo, Mike? Ni riječi više ovom glupanu. Zapisi, Jay. Janeway želi da to uđe u zapisnik, s ovim se čovjekom nije postupalo po propisima, i to se mora znati. Randy Šupak Whiteside može se lijepo pozdraviti s dnevnikom gospođe Ralston."
Prevrnuo sam stolicu i upro prst u zapisničara. "Znaš li napisati šupak, Jay? Tvoj bi mogao biti u opasnosti ako sve ne bude napisano." Unio sam se ravno u zapanjeno Whitesideovo lice. "I znaš što, šupak?" Potapšao sam se po džepu. "Ja sam sve ovo lijepo snimio."
Progurao sam se pokraj njega. Ralston je sjedio očiju razrogačenih od nevjerice. Napokon je obratio pažnju na nešto. Pogledao sam ga dok sam prolazio. "Zapamti, Mike, ništa ne potpisuj, ništa

ne govori."
Izišao sam i zalupio vratima za sobom, a duh Harolda Watersa izišao je sa mnom. Vani sam duboko udahnuo i dodirnuo prazni džep kao da je u njemu stvarno kasetofon.

13
Moj prijatelj Robert Moses pripadao je starijoj porodici njujorških odvjetnika. Ime je dobio po dužnosniku koji je izmijenio parkove New Yorka u vrijeme vladanja La Guardije, preselio se u Denver prije mnogo godina, a ja sam ga upoznao dok sam još bio policajac na motociklu. Uvijek je zvučao budan i spreman na okršaj, čak i kada bih ga budio usred noći.
"Trebao si me odmah pozvati. Onog trenutka kada si shvatio da će ti prijatelja ispitivati, meni je trebao zazvoniti telefon."
"A kad sam to ja ikad napravio ono što je trebalo?"
"Ovo nije smiješno, Cliff. Učini nam obojici uslugu i više se ne igraj odvjetnika; ne ide ti dobro.
Jesi li uopće svjesan toga koliko si sretno izbjegao zatvor?"
Rekao sam mu da jesam. Znao sam za tu mogućnost i prije nego što je sve počelo. Proveo sam dovoljno vremena na policijskoj strani stola da znam kako Whiteside želi više od nekoliko običnih odgovora, a netko je morao biti tamo da Ralston malo dođe k sebi.
"Dao si Whitesideu riječ i onda je pogazio. Rekao si da ćeš biti tiho. Ili misliš da si bio tih?" "Rekao sam da ću šutjeti dok on bude pristojan. Ili misliš da je bio pristojan?"
Glasno je uzdahnuo u slušalicu. "Dobro, idem u postaju vidjeti što to oni misle da imaju protiv tvog prijatelja. Uz malo sreće, izići ćemo zajedno."
Sat kasnije nazvao me iz grada. Policija je pustila Ralstona prije nego što je on stigao do njih. Nije bilo nikakve optužbe; jedini dokaz bio je motiv, koji je policija još smatrala bitnim. Dvanaest i pol tisuća dolara bila je povelika svota za nekog s teškim životom poput Ralstonova.
"Jesu li se barem raspitali po susjedstvu je li netko vidio kakve nepoznate ljude?" "To mi nisu htjeli reći. Može se pretpostaviti da jesu, bez rezultata."
"Što samo znači da nitko nije gledao, nitko nije vidio, nitko nije htio govoriti. Ili nisu našli nekoga tko je vidio i želi pričati. Ali dobili su izgovor da prestanu tražiti, zar ne?"
"Misle kako je Ralston htio novac kako bi se opet mogao posvetiti kockanju i ženama. Zenica nije poklekla i stvari su se otele kontroli. Iskreno govoreći, Whiteside ne može povjerovati kako bi neki onako kršan momak, s onakvom prošlošću, mogao biti ozbiljno vezan za običnu stariju ženu. Ružnu, mislim da je rekao."
"Kurvinom sinu bilo bi bolje da to ne govori preda mnom."
"Ako to učini, savjetuje ti tvoj odvjetnik, nasmiješi se, pogledaj njegovo lijepo lice i reci:
Hvala, pozorniče."
Policajac je odveo Ralstona kući, rekao mi je Moses, i bilo bi logično da je sada tamo. Zahvalio sam mu i rekao da mi pošalje račun.
Onda sam se odvezao natrag u Globeville. Ralstonov auto više nije bio tamo gdje sam ga prije vidio, a ulica je bila mirna i mračna. Popeo sam se na trijem i pokucao na vrata. Ništa. Spustio sam se u dvorište i stajao tamo neko vrijeme misleći gdje bi mogao biti.
Napokon sam zaključio kako ga ne poznajem dovoljno da bih krenuo u potragu za njim.
Kada sam htio krenuti, primijetio sam kako se sjena pomakla na trijemu susjedne kuće. Onda sam ugledao narančasti bljesak upaljene cigarete.
Odšetao sam do zida i pozdravio.
"Pozdrav i tebi", odgovorio je zlovoljan glas. Crnac; ne neki klinac, stariji muškarac. "Poznaješ

Mikea?"
"Da, poznajem."
"Znaš kamo je otišao?"
"Možda i znam. Tko si ti i što hoćeš?"
"Ja sam njegov prijatelj Janeway. Htio bih mu pomoći." "Mislim da to nitko ne može."
Prije nego što sam stigao išta reći, nastavio je: "Čovjek krvari. Krvari na sve strane i odasvud.
Gadna vražja stvar, to što se dogodilo."
"Da, stvarno. Denise je bila sjajna. Nisam je baš najbolje poznavao, ali svidjelo mi se ono što sam vidio." Nije ništa rekao.
"Dobro si ih poznavao?"
"Kao i ti. Nedovoljno dugo, ali dovoljno dobro. Ne žive oni tu jako dugo, a ovdje ionako svatko gleda svoj posao."
"Jesu li policajci razgovarali s tobom?" "O, da. Razgovarali su sa svima."
"Jesi li imao što reći?"
"Prokleto ništa. Spavao sam cijelo popodne. Mogla je ovuda proći i limena glazba a da ih ne čujem."
Zašutjeli smo. "Radim noću, spavam danju. Danas mi je slobodan dan."
"Pa", rekao sam. "Hoćeš li mi reći kamo je krenuo? Želim mu pomoći, ako mogu." "Trebat će ti vraški brz auto, prijatelju. Mike je rekao da odlazi, da ide u Vegas."

KNJIGA DRUGA - BALTIMORE
14
Istočna avenija imala je boju konfederacijske uniforme i bila jednako prazna u blijedom svjetlu koje prethodi zori. Zgrada Treadwellovih stršala je poput tvrđave od cigle. Nekada je možda izgledala dobro, s pločicama na trijemu i olovnim staklom na prednjim vratima. Sada su pločice ispucale i izlizale se, a komadići stakla zamijenjeni su običnim koje se loše ili nikako nije uklapalo. Bilo je napisano KNJIGE, a na trijemu je na vratima bio pričvršćen drugi natpis, s kojeg se gulila izblijedjela boja. OD 10 DO 18, SVAKI DAN U TJEDNU. Trebao sam ubiti više od četiri sata.
Naslonio sam glavu zaklanjajući oči na jedan čisti prozor, ali unutra se nije vidjelo ništa više od nejasnog obrisa pulta, nakrivljene police na kojoj je pisalo da se nude knjige na rasprodaju po samo jedan dolar, i postera s unutarnje strane vrata koji je oglašavao sajam knjiga u Wilmingtonu idućeg tjedna, u Washingtonu idućeg mjeseca i u Baltimoreu kasnije tog ljeta. Dublje unutra u tami su se nazirale sjene većih polica za knjige.
Odšetao sam natrag na južni Broadway i spustio se prema luci. Tražio sam kafić koji je otvoren u tako rano jutro i našao tmurno mjesto preko puta tržnice, koja se polako budila. Naručio sam nešto masno i pio kavu ne uzimajući Baltimore Sun koji je bio na praznoj stolici do moje. Osjećao sam umor u kostima; dani nespavanja dolazili su na naplatu, pojačani nemirnim letom iz Denvera i gubitkom dva sata zbog prelaska s planinske na istočnu vremensku zonu. Bila je ponoć kada sam stigao u hotel u blizini knjižare. Događaji prethodnoga dana još su mi se motali glavom, ali spavao sam gotovo četiri sata, probudivši se tik prije zore.
Poput pokvarene ploče mogao sam čuti glas Willieja Paxlona: ugušena jastukom... ugušena jastukom... ugušena jastukom... Osjetio sam Ralstonov očaj, zajedno sa svojim.
U takvim trenucima nikad ne znam što treba učiniti. Znao sam kako bih vjerojatno našao Ralstona da sam otišao u Vegas. Čovjek poput njega se ističe. Pusti ga da se smjesti i već ga je lako naći.
Denise je bila druga stvar. Ako Whiteside ne pronađe njezina ubojicu, a mislim da neće, morat ću ja pokušati. Hrabre namjere bivšeg policajca koji je upravo prekinuo sve veze s nekadašnjim kolegama. Hrabre namjere jer je po svemu sudeći moja prva procjena bila točna, da je to bio neki bezvezni provalnik koji ju je ubio kada je ušla i zatekla ga na djelu. Sitni lopov u prolazu, stranac u svakom slučaju. Takve je pakleno teško naći, čak i uz pomoć cijele gradske policije. Čak i kada se nađu otisci, nemaju se s čime usporediti. Tip uskoči u vlak i sutra je u Pittsburgu.
Ili se primiri, tebi pod nosom, a opet ga ne možeš naći.
Znao sam da od policije ne mogu očekivati nikakvu pomoć. Policajci se drže jedan drugog, a ja ću biti prognanik nakon što se priča o mojem sukobu s Whitesideom pročuje po odjelu.
Ali dva dana nakon Deniseine smrti, šetao sam po susjedstvu Ralstonovih, kucao na svaka vrata i razgovarao sa svima koje sam vidio. U svojoj policijskoj praksi ta se dvodnevna odgoda često pokazala korisnom. Daje vremena da priča sazre u susjedstvu; natjera svjedoka koji oklijeva da progovori i iznese neke nove činjenice na svjetlo dana. Znam za mišljenja kako se za to vrijeme trag može ohladiti i često je stvarno tako. Ali više puta iščeprkao sam nešto četrdeset osam sati poslije, jednostavno obilazeći ista mjesta i pitajući iste ljude. U trećoj kući prekoputa Ralstonove našao sam klinca, dvanaestogodišnjaka, koji je vidio kako netko izlazi iz kuće neposredno prije mraka. Nije mnogo zapamtio, ali bio je siguran u dvije stvari: čovjek se žurio i bio je bijelac.
U subotu navečer, nakon dva dana nećkanja, nazvao sam Whitesidea i ostavio dječakovo ime i adresu na njegovoj automatskoj sekretarici.

Tako je prošao vikend. U ponedjeljak je trebalo letjeti u Baltimore, jer je sve bilo plaćeno, pa sam to i učinio.
Malo sam prošetao, našao nevelik park i sjeo na klupu, gdje sam ukrao još jedan sat sna. U deset sam krenuo natrag do Treadwellovih, računajući tako da stignem nakon što otvore, u nadi da ću biti manje sumnjiv. Ali na vratima je i dalje bio natpis ZATVORENO. I sve je bilo u mraku. Prokleo sam radne navike Treadwellovih i čekao još malo.
Napokon, kroz prozor kafića iza ugla ugledao sam mladu ženu kako žuri niz ulicu. Bila je slika i prilika onog glasa koji sam upoznao preko telefona, izblajhana plavuša u kasnim dvadesetima, uskim kožnim hlačama i skandalozno uskoj majici koja je grimiznim slovima hvalila lokalni bejzbolski klub. Grudi nesputane grudnjakom rastegnule su slova do pucanja i slobodno skakutale dok je prolazila.
Popio sam još kave, dajući joj vremena da otvori i dovede sve u red, ma kakav on bio; onda sam se polako odvukao niz ulicu i ušao u knjižaru.
"Bok, dragi", rekla je. "Mogu li pomoći?"
Pogledao sam joj grudi i othrvao se nagonu da odgovorim: sada možeš. Odmahnuo sam glavom i rekao: "Hvala. Samo ću malo razgledati", a ona je istog trena nastavila s onim što je već radila i zaboravila da postojim. Krenuo sam unutra. Bilo je prašno, ofucano, beskrajno, baš kao što sam zamislio kada sam prvi put čuo za tu knjižaru preko telefona. U prednjoj sobi prizemlja netko je davno pokušao posložiti knjige, s odjelima razvrstanima po područjima. Ma tko to bio, vjerojatno je preminuo prije dvije generacije, ukopan na groblju Treadwellovih sa svim ostalim starim knjižarima. Najednom je mjestu pisalo prva izdanja, ali ako se to odnosilo na književnost, taj je odjel davno umro ili se preselio. Našao sam prva izdanja Mozart ove biografije Marcie Davenport i Grka Zorbe tiskanog u New Yorku, pomiješane s gomilom znanstvenih i tehničkih knjiga iz tridesetih godina, ali bili su u stanju totalne štete, kada su ovici samo daleko sjećanje.
Popeo sam se na kat, pa još jedan, kao nasumce razgledavajući, zapravo samo pamteći raspored. U svakom redu tu i tamo bila je neka žarulja, ali svjetlo je uglavnom dolazilo kroz goleme prozore s obje strane zgrade na svakom katu. Podovi su škripali dok sam prolazio. Cijela knjižara imala je ustajali, prašni miris, od poda do stropa.
Polako sam se vratio dolje do sobe u kojoj je carevala Blondie. Smjestio sam se iza polica, gledajući kroz njih što to ona radi. Bavila se Sizifovim poslom, stavljajući oznake na knjige koje idu na rasprodaju, odvajajući neke da ih gazda pogleda kada i ako se udostoji pojaviti. Nije bilo drugog posla: ni kupaca, ni telefonskih poziva, ni ljudi koji čekaju u redu da bi prodali svoje dragocjenosti. Ali bio je utorak ujutro i takav dan može imati bilo koja knjižara u bilo kojem gradu. Hodao sam niz police, tek toliko da se mičem i natjeram srce da kuca. Pokušavao sam izbjegavati škripave daske; ako me ona već zaboravila, to mi je odgovaralo.
Napokon je ušlo nekoliko kupaca. Dvije kupljene, jedna prodana knjiga. Uvijek više ulazi nego izlazi, ali opet, tako je to kod trgovine, stvari tako stoje.
Dean je došao nešto prije podne.
Krupan tip, s koje ga god strane pogledaš, poput medvjeda s gustom crvenom bradom, teško odrediv na prvi pogled. Netko tko može biti ugodan, neljubazan ili bilo što između. U opisima koje sam dobio preko telefona nešto je nedostajalo, a toga nije bilo ni u njegovu glasu. Na drugi pogled pomislio sam: Dean je glumac, netko tko se stalno mijenja, nikad ne pokazujući pravo lice.
Nije ni pozdravio plavušu, pa je ona nastavila zabavljati se knjigama iza pulta kao da ga nema. Pregledavao je vlastite police, kritički gledajući prašne redove knjiga koji su se protezali cijelom sobom. Iznenada je rekao: "Padne li ti ikad na pamet dovesti ovo malo u red, Paula? Možda bismo i prodali koju knjigu kada bi bilo urednije."

"A gdje bi trebala počet?"
"Pobacati sve ovo sranje na ulicu bio bi lijep početak."
Došao je iza pulta i pogledao onaj jedini račun, pa knjige koje je kupila. "Umjetni penisi za izviđačice", pročitao je. "Je li to neka vražja šala?"
"Mislila sam da bi vam se mogla svidit", rekla je uz blistavi osmijeh.
Prelistao je knjigu, zastajući na nečemu što je izgledalo kao tri puta presavijena ilustracija. "Koliko si prokletog novca ispalila za ovo?"
"Dolar i po. Ja ću je zadržati ako vas ne zanima."
Ali on je uzeo knjigu i otišao, nestajući u prostoriji koja je izgledala kao ured, duboko u pozadini knjižare.
Carl je stigao četrdeset minuta poslije i plavušino se ponašanje istog trena promijenilo. Vidio sam kako se ukočila, izvijajući vrat kad je on zastao pred vratima. Sa svog sam mjesta mogao vidjeti da je stao s nekim tko je došao s njim. Nešto su se dogovarali vani, kao da taj razgovor moraju dovršiti tamo gdje ga nitko ne čuje.
Carl je bio onakav kakvog sam i očekivao: lija. Tip s njim izgledao je grubo poput razbojnika i uglavnom je on govorio. Moj je radar osjetio pištolj ispod kaputa i znao sam da je tip pravi zločinac. Ne netko tko to samo želi biti, kojemu se lako može blefirati. Odmah mi je to bilo jasno, na osnovi starog policijskog iskustva. Plavuša je s pravom bila oprezna.
Završili su s razgovorom i ušli. Carl je otišao ravno u ured, a Capone je prišao pultu, gdje se bolje vide plavušine cice. Pogledala ga je i pokušala se nasmiješiti. "Mogu li pomoći, dragi?"
Nagnuo se preko pulta i kaput mu se rastvorio. "Ne znam, draga", rekao je. "Kakvu pomoć nudiš?"
Vidjela je pljucu i ohladila se.
"Čini mi se da sam te nešto pitao", rekao je razbojnik.
Ona je problijedjela, tako da sam to mogao vidjeti s drugog kraja sobe. "Znate već", rekla je. "Oko knjiga i tih stvari."
"Knjige i te stvari", rekao je on. "Izgledam li ja kao netko kome trebaju knjige i te stvari?" "Ne, gospodine."
"Zašto ne? Misliš da ne znam čitati?"
"Ne, gospodine. Mislim, da, gospodine. Sigurno znate čitati." "Nemaš ti pojma o čemu govoriš, zar ne?"
"Tako je, gospodine."
Onda je pogledala preko njegova ramena. To ga je zbunilo pa se okrenuo od pulta kao da mu je mačka za vratom. Oči su nam se susrele kroz policu. Pogledao sam na drugu stranu, prekasno. Čuo sam kako mi prilazi. Duboko sam udahnuo.
"Hej, ti."
Okrenuo sam se i pogledao ga niz prolaz medu knjigama. "Da, ti. Kojeg vraga ti gledaš?"
"Ništa."
"Tako dakle. Ja sam ništa?" "Nisam vas gledao."
Zakoračio je u prolaz. Osjetio sam kako mi se trbuh stišće. Opet počinje.
"Onda ja lažem, je li?"
"Gledao sam knjige. Slučajno sam podigao pogled."
"Meni to nije tako izgledalo", rekao je rugajući se. "Pa", rekao sam. "Žao mi je ako sam vas

uvrijedio."
"I treba ti biti žao. I drži te svoje jebene oči dalje od mene ako se ne želiš provesti kao bos po trnju. Jasno?"
"Jasno."
Približio mi se još jedan korak, kao da mu se ne sviđa boja mojeg glasa. "Mislim da ti uopće nije jasno."
"Jasno mi je." Malo sam se kao nasmijao, nadajući se da će to zvučati kao da mi je neugodno. "Potpuno mi je jasno."
Gledali smo jedan drugog. Moglo se svašta dogoditi u tih nekoliko sekundi, ali tada je Carl izišao iz stražnje prostorije. "Dante?"
Malo je okrenuo glavu. "Evo, dolazim."
Priprijetio mi je prstom i onda su njih dvojica napustila knjižaru.
Izišao sam iz prolaza. Plavuša je potonula u stolici, a zglobovi su joj pobijeljeli od stiskanja naslona, kao da se bojala da će pasti na pod. Pogledala me i drhtavim glasom rekla: "Mislim da ću ostaviti ovaj prokleti posao."
"Jeste li dobro?"
"Dovraga, nisam, nisam dobro. Jeste li vidjeli tog tipa? Jeste li vidjeli prokleti pištolj?" Zatreptala je. "Isuse Kriste, što nije u redu s njim?"
"Jednostavno voli plašiti ljude. Sviđa mu se kad se skupe, to ga rajca. Njegov je trik da se uvrijedi bez obzira na to što mu netko rekao."
"Ne govorim ja o njemu. Mislim na Carla, što nije u redu s njim pa dovodi takve tipove?"
"To ćete morati pitati Carla", rekao sam. Kimnuo sam u znak pozdrava i izišao prije nego što Dean izviri i nađe me tamo. Zastao sam na ulici i pribrao se. Hodao sam do ugla mračno raspoložen, ušao u isti kafić kao i prije i sjeo do istog prozora kako bih mogao imati knjižaru na oku. Naručio sam lagani ručak i o svemu još jedanput razmislio. Posljednji put kada sam ustuknuo pred nasilnikom još sam bio u gimnaziji, neposredno prije nego što sam naučio jednu od najvažnijih lekcija svog života: nikad ne udari prvi, ali nikad nikome ne dopusti da te vrijeđa. Ali nisam prešao cijeli put od Denvera kako bih se smrtno zakrvio s nekim prvi dan u Treadwellovoj knjižari.
Smrtno je bila riječ na mjestu. Ne svađajte se s onakvim tipom ako ne mislite ozbiljno. A kada se jednom u to upustite, morate biti spremni na sve.
Dante.
Još ćemo se mi sresti, Dante.
Nadam se da nećemo. Ali imao sam predosjećaj.
Pojeo sam svoj sendvič pa otišao do telefona i pokušao nazvati Koko Bujak. Nitko se nije javljao. Vratio sam se za stol i naručio pravu kavu, jaku i crnu, nije mi trebalo nikakvo dekafeinizirano sranje nakon onakve noći. Pijuckao sam svoje tri šalice, još se jedanput zbrojio i zaključio da sam skroz dobro.
Posao kod Treadwellovih popravio se u rano poslijepodne, ljudi i knjige su stalno ulazili i izlazili. Knjigolovac s velikim ruksakom izišao je s jednako teškim teretom. Svugdje ista priča.
Dean se pojavio oko dva. Zastao je na ulici i češkao jajca; zatim nastavio niz ulicu, prošao pokraj mog prozora i krenuo prema Broadwayu. Ostavio sam na stolu tri dolara i krenuo za njim.
Išao je nekoliko blokova prema sjeveru, zatim na zapad Ulicom Gough, pa zašao u živahnu četvrt talijanskih restorana i kafića. Ušao je u jedan kafić. Čekao sam vani, ali brzo mi je dosadilo, pa sam ušao i zastao na mračnom mjestu odmah do ulaza. Prostorija je bila ispunjena poslijepodnevnim alkićima, ali nigdje nije bilo Deana. Krenuo sam dublje unutra, ali naglo sam stao i

pribio se uza zid. Ugledao sam nekoga za stolom samo metar daleko, nekoga tko nije mogao biti tu, ali je ipak bio, i tko bi me prepoznao. Povukao sam se i još jedanput pogledao.
Bio je to Hal Archer.

15
Morao sam se maknuti od vrata. Ljudi su neprekidno ulazili, PA sam se provukao iza Archera do kraja šanka, gdje sam se nadao utopiti se u poslijepodnevnoj gužvi. Upravo sam zauzeo zadnji slobodni stolac kada je Dean izišao iz zahoda, krenuo prema Archerovu stolu i sjeo za njega. Nešto su se dugo došaptavali, sve do Happy houra, a za to je vrijeme Dean popio šest piva, dok je Archer pijuckao dva koktela. Sjedio sam, gledao ih i bavio se svojim pivom, misleći kako je malen svijet u kojem su se našla dva tako čudno različita tipa. Malen svijet, kako da ne. Nakon što sam ih vidio zajedno, sve je postalo mutnije, ali ni najmanje nisam vjerovao u slučajnost tog susreta. Archer je prvi otišao. Ustao je, nešto rekao Deanu i nakon nekoliko minuta izišao iz kafića. Dean je naručio još jedno pivo i činilo se kako tamo namjerava provesti noć. Zaključio sam da bi možda bilo korisnije pratiti Archera nego gledati kako se Dean napija, pa sam izišao na ulicu. Sada sam morao biti oprezan; jedna greška i otkrit će me. Ali, kad bolje razmislim, je li to uopće važno? Nisam tu imao mnogo vremena; morat ću se jednom suočiti sa svima njima.
Nekako sam očekivao da će Archer uskočiti u taksi i ostaviti me na suhom, ali barem jednom pratila me sreća. Nastavio je hodati ne osvrćući se. Nakon pet minuta ušao je u hotel. Slijedio sam ga u predvorje i taman stigao vidjeti kako ulazi u dizalo i kreće na deseti kat.
Što sada?
Pričekat ću, makar neko vrijeme. Sjest ću u predvorje uz neke novine, i ako me sreća ne napusti, nitko me ništa neće pitati dok se Archer opet ne pojavi. Nije me napustila. Recepcionar je baš bio počeo sumnjičavo me gledati nakon jednog sata, kada se spustilo dizalo iz kojeg je izišao Archer.
Presvukao se i sada je bio u tamnom večernjem sakou i svijetloj dolčeviti. Gledao sam ga preko ruba novina kako odlazi u hotelski restoran. Jedna varijanta starog Murphijeva zakona prošla mi je glavom. Kada nešto zapinje, pokušaj silom. Ako se slomi, ionako nije valjalo. U mislima mi se stvorio cijeli zamršeni plan. Udari ga tamo gdje su mu misli – u knjigu koju piše. Nemoj propustiti priliku. Samo naprijed.
Slijedio sam ga. Hotel je nudio hladna predjela kao dodatak uobičajenom jelovniku i Archer se odlučio za njih. Stao sam u red, nekoliko ljudi iza njega.
Bio sam dovoljno blizu da čujem kako blagajniku govori broj svoje sobe. Sjeo je za stol u udaljenom kutu prostorije, kao osamljeni lik čiju slavu nitko ne primjećuje. Pulitzerova nagrada ima svojih prednosti, ali nije baš dobra za svakoga.
Platio sam novčanicom od dvadeset dolara i krenuo preko blagovaonice prema njemu. "Ma zamisli, to je Hal Archer."
Pogledao me. "Mi se poznajemo?"
Naravno da me je prepoznao, vidjelo mu se to na licu. Ali rekao sam: "Cliff Janeway. Upoznali smo se kod Leeja Huxleyja."
Rekao sam to srdačno, kao da smo se ne znam kako sprijateljili te večeri. Drsko sam spustio svoj poslužavnik na stol i sjeo. "Je li slobodno?"
"Zapravo nekoga očekujem."
"Oh, dobro, maknut ću se istog trena kada se ona pojavi. Samo vam moram reći nešto što mi se mota glavom još od one večere kod Mirande. Nisam vam se smio onako ulagivati, znam kako je sigurno dosadno kada navaljuju nepoznati ljudi. Kladim se da je to vraški zamorno, stalno slušati o

svojoj veličini po cijeli dan."
"Imate pravo", hladno je odgovorio.
"Kako velikodušno od vas što ste to rekli. Ali bio sam kreten i to treba reći."
"Pa, to ste vi rekli." Lice mu se nije promijenilo, ostalo je nezainteresirano i daleko, a onda je napokon pokazalo netrpeljivost.
"A sada zbogom."
Ali ja sam već počeo jesti. "Kada sam rekao da mi se sviđa što pišete, to sam stvarno mislio.
Vaš sam obožavatelj, mnogo prije nego što ste dobili ikakvu nagradu."
"Slušajte", rekao je. "Ako sam napisao nešto što vam se svidjelo, sretan sam za obojicu. Ali sada—"
"Zapravo, vaš sam veliki dužnik."
Pogledao me tužno, kao netko tko se ne usuđuje pitati. "Zbog vas sam zavolio Richada Burtona."
Ništa nije rekao, ali iz očiju mu se vidjelo kako se pita kamo dovraga ovo vodi. "Ja sam knjižar, znate."
"Sjećam se toga."
"Zbog vas mi je Burton postao jedna od onih velikih strasti koje se u životu knjižara pojavljuju samo nekoliko puta."
Hladno me pogledao.
"Nakon one večeri prilično sam proučio njegov život i djelo, kao i vrijeme u kojem je živio i kladim se da znam ponešto što bi i vas zanimalo. Znam da ga proučavate godinama i da pišete knjigu o njemu, ali naišao sam na neke stvari za koje nitko drugi ne zna."
To je bio plan; privukao sam njegovu pozornost. Jedan je trenutak buljio u mene, a zatim upitao: "Tko vam je to rekao?"
"Što, da pišete knjigu? Ma dajte, bilo je tako očito one večeri da bi i slijepac vidio. Ali vaša je tajna kod mene na sigurnom. Znam kakvi su pisci. Neka se samo pročuje kako Hal Archer piše o Richardu Burtonu, i pet-šest piskarala željnih slave požurit će tiskati nekakve podgrijane poznate stvari. Onda bi to smanjilo vašu prodaju, čak i kada te knjige ništa ne bi vrijedile. A ne bi vrijedile, zar ne?"
"Slušaj... Janeway..."
"Ma u redu je", srdačno sam rekao. "Neću nikome reći ni riječi."
"Ja sam samo rekao kako je Burton bio veliki čovjek. Nisam govorio da pišem knjigu o njemu." "Potpuno razumijem. Moja su usta nijema."
"Ništa vi ne razumijete. Nema se što tajiti. Shvaćate? Ništa."
"Jasno." Namjestio sam blesavo-prijateljski izraz najbolje što sam mogao, dajući mu do znanja kako mi je jasno da se preserava. Samo što mu nisam namignuo. Onda sam dosegao vrhunac vlastitog preseravanja rekavši: "Dobro. Mislim da sam vam oduzeo dovoljno vremena."
Počeo sam ustajati. Ali on je rekao, kao što sam znao da će reći: "Onako čisto iz radoznalosti... o čemu vi to dovraga pričate?"
"Mislite u vezi s Burtonom?"
Pogledao me kao što bi znanstvenik promatrao niže oblike života. Ne, o seksualnom životu kraljice, ti brbljava prokleta neznalice! Nagnuo sam se bliže njemu, kao da su špijuni posvuda. "Otkrio sam velik izvor nepoznatih podataka o Burtonu. Nekoga tko je izravno povezan s njegovim boravkom u Americi."
"Tko bi to mogao biti?"

"Gospođa Josephine Gallant. Podsjeća li vas to na nešto?" "Ni najmanje", rekao je.
"Pa, kad se već ne bavite ozbiljno Burtonom, to ionako nije bitno."
Tišina se oduljila. Grickao sam kukuruzni kruh, a onda onako prostodušno zlobno dodao: "Čini se da vaša prijateljica kasni. Vjerojatno je zapela u prometu."
Opet sam počeo ustajati. On je rekao: "Dakle, tko je ta žena?" "Josephine? Umrla je prošlog tjedna u Denveru."
"Onda ništa."
"Hmmm, ja ne bih to rekao. Ostavila je dosta toga zanimljivoga." "Kao na primjer?"
"Mnogo više nego što se može ispričati sada i ovdje. Ali znate što, ako ikada budete pisali tu knjigu koju ne pišete, bilo bi vam pametno naći se sa mnom prije nego što je objavite."
Uputio mi je neki kiseli polusmiješak. "A vi biste zauzvrat tražili... što? Pod pretpostavkom da to o čemu govorite ima nekog smisla, iako ga očito nema."
"Oh, Hal, sama pomisao da to radim zbog novca me vrijeđa. Ja sam knjižar! Sve što želim je vidjeti kako se rađa veliko djelo. Ja ga ne mogu napisati, ali netko bi sigurno trebao. Ako to stvarno nećete biti vi, možda bih trebao razgovarati s nekim drugim."
"Kao na primjer...?"
"Oh, pa barem pisaca ne nedostaje. Znam ih ja na tone. Neki su stvarno dobri. To je nešto što ide uz knjižaru, upoznajete pisce." Vidio sam kako mu se lice lagano trza i samo je taj prizor vrijedio koliko i moja avionska karta za Baltimore.
"Moram ići", naglo sam rekao.
Svojoj je aroganciji ozbiljno naškodio kada je bio primoren reći: "Niste dovršili jelo."
"Aha, ali idem za drugi stol." Pokazao sam jednu savršeno zgodnu smeđokosu djevojku koja je upravo ušla sama. "Mislim da je vaše društvo stiglo."
"Nije to osoba koju čekam."
"Pa, baš šteta! Isuse, kakav komad. Nije važno, siguran sam da će onaj kojega čekate doći svaki tren, a oduzeo sam vam mnogo više vremena nego što sam namjeravao."
Prije nego što je stigao reći Stani, čekaj malo ili Makneš li se s te stolice, ubit ću te, ja sam već nestao. Prešao sam blagovaonicu i otišao do stola uz prozor, ne toliko daleko da ne vidimo jedan drugog.
Jeo sam s apetitom, dok je Archer prebirao po svojoj hrani, a kada bi nam se pogledi povremeno sreli, ljubazno bih kimnuo. Naletio je konobar i pitao želim li kave, pa sam odgovorio: da, hvala, iako sam već trostruko premašio svoju dopuštenu dnevnu dozu kofeina. Otišao sam po desert, još nešto što mi nije trebalo, ali barem nisam zgrabio kolač sa sirom. Kompot od jabuka bio je sjajan.
Činilo se da Archer ne jede mnogo. Nakon nekon vremena odgurnuo je stolicu i digao se od stola. Stigao je trenutak istine. Dolazio je prema meni.
Sjeo je za moj stol.
"Morate probati ove jabuke", rekao sam. "Hoćete komadić?"
Kada je opet progovorio, medu nama više nije bilo preseravanja. "Ti si stvarno bezobrazno kopile, Janeway. Imaš li ti uopće ideju koliko si bezobrazan?"
"Da, imam. To je jedino što mi dobro ide, pa se trudim biti što bolji." Kipio je dok sam dovršavao jabuke.
"Dakle, Hal... gdje smo sada? Uistinu želiš razgovarati?"

"Dođi u moju sobu. Broj 1015." "Znam koji je broj."
"Moram obaviti jedan telefonski razgovor. Daj mi petnaest minuta."
"Dobro. Ali pažljivo slušaj što ću sada reći. Ne pokušavaj se zezati sa mnom, Hal. Ako se pojavi Deanov brat s onim razbojnikom od tjelohranitelja, obećavam – slušaš li me, Hal – obećavam da ćeš prvo ti stradati."
Petnaest minuta poslije stupio sam na deseti kat. Archer mi je otvorio vrata osrednje hotelske sobe, slične bilo kojoj drugoj iz lanca Holiday Inn ili hotela Ramada, bilo gdje u svijetu. Pogledao sam u kupaonicu i ormar, otvorio balkonska vrata i zaključao ih; jedva sam odolio ne pogledati pod krevet. Provjerio sam bravu na vratima, namjestio sigurnosni lanac i sjeo na krevet. Archeru je to smetalo, ali na licu mu je bio i trag opreza. "Što je tebi? Ponašaš se kao da bježiš od nečega."
"Recimo samo kako sam preživio sve ove godine griješeći samo unutar granica opreza. Imao sam čast upoznati Dantea danas popodne."
"Tko je Dante?"
"Nije baš da se trudiš pomoći, Hal. Nadam se da neću morati otkrivati toplu vodu stalno iznova."
"Nemam pojma o čemu govoriš."
"Onda ću barem jedanput nacrtati kako stvari stoje. Veliki, ružni lupež koji hoda okolo s Carlom Treadwellom. Pravi kostolomac. Atila Hunski za njega je malo dijete."
"Ne znam ništa o Carlovim prijateljima." Sumnjičavo sam ga gledao. "Misli što hoćeš, ali s Carlom nemam ništa."
"A s Deanom?"
Otišao je do ormarića, uzeo politru škotskog viskija i natočio si kratko piće. Spremao je bocu kada sam rekao: "Meni bez ičega, hvala", a on me je opet pogledao kiselo i zabrinuto se smješkajući.
Ali natočio mi je piće.
Popio sam gutljaj. "Čini mi se da smo razgovarali o Deanu."
"Pokušaj me podsjetiti zašto uopće razgovaram s tobom." Uzdahnuo sam. "Ovo će sve do kraja biti kopanje kanala od razgovora, zar ne? Natjerat ćeš me da se oznojim za svaku riječ." Napokon je rekao: "Dean Treadwell pomaže mi naći knjige koje su mi potrebne za posao."
"Živiš li još u Charlestoneu?" "Kakve to ima veze s bilo čim?"
"Čini mi se popriličan put, samo zbog razgovora s nekim knjižarom." "To su moje vražje stvari."
Pijuckao sam viski.
"Pokušaj ti naći knjige u Charlestoneu", rekao je. "Pa ćeš vidjeti koliko će ti trebati dok ne nađeš nešto stvarno rijetko."
"Kažeš dakle da si naletio na Deana, čak ovdje u Baltimoreu, i on radi za tebe. Našao je knjige koje si želio i to je sve."
"Ako sam išta rekao, to bi bilo otprilike to." "Koga si maloprije nazvao?"
"To se tebe ne tiče."
"Možda me se tiče. Možda odjednom počinjem shvaćati cijelu stvar i to me čini vraški nervoznim."
"Kakvu stvar? Ne znam o čemu."
"Od kada zapravo znaš za gospođu Gallant i njene knjige?"

"Večeras sam prvi put u životu čuo to ime."
"Vidiš, Hal, to je laž. Ako već moraš lagati, barem se potrudi raditi to sa stilom. Ljudi cijene kada netko pošteno mulja poput mene ili Deana, ali nitko ne voli obične lažljivce poput tebe, Archer. Nitko."
"Kako se usuđuješ", zakuhao je.
"Da, baš. Možda u nekom pristojnom društvu možeš prodati tu uvrijeđenost, ali meni izgledaš kao bilo koji drugi preplašeni ulični nitkov."
"Kako se usuđuješ!" Sada je vikao.
"Joj, Hal, čini se da sam te nečim uvrijedio i to baš sada kada sam ti se počeo sviđati. Da nisam nešto pogrešno rekao?"
"Gubim vrijeme s tobom. Mislim da ti ne znaš ništa."
"O čemu? Jesi li me zato pozvao gore, da bi saznao što znam? Imam za tebe velike vijesti, Hal. Došao sam da saznam što ti znaš." Progutao je svoje piće, dobivajući time nekoliko trenutaka za razmišljanje. Mirnijim glasom je rekao: "Razjasnimo neke stvari. Briga mene za tvoju malu staricu ili njene..." Zatreptao je, kao da je upravo izbjegao glupu grešku.
Nasmiješio sam mu se. "Ili njene što?"
"Ili njene knjige. Zar nismo o tome razgovarali?"
"Lijep pokušaj, ali čini mi se da si htio reći nešto drugo."
"Ne možeš me optuživati na osnovi nekih glupih pretpostavki."
"Hal, molim te. Jasno mi je da si ti ovdje viši oblik života, ali zar izgledam toliko glupo?" Pročistio sam grlo. "Očito izgledam. Nevjerojatno, glup kakav sam, kako sam odmah našao rupu u tvojoj priči."
"Kakvu rupu? Govoriš u zagonetkama."
"Zar stvarno još tvrdiš kako si htio reći da te nije briga za moju malu staricu ili njene knjige?
Zar me nisi zapravo doveo ovamo zbog Josephine i njenih knjiga?" Gledali smo jedan drugog. "Opa", rekao sam.
Nastavio je, i dalje blijedo buljeći u mene. "Nemam pojma o čemu govoriš."
"A da nisi slučajno htio reći malu staricu i njenog djeda? Ili moju malu staricu i njenu majku,
koju su pokvareni knjižari prevarili za ono što je trebalo pripasti njenoj kćerki i pijanom mužu?"
"Ti bi trebao pisati romane, Janeway. Moje je zanimanje čisto akademsko. Ako postoji nešto Burtonovo što nitko nije do sada vidio i ako ti možeš doći do toga, što na temelju ovog razgovora izgleda prokleto malo vjerojatno, onda bi to mene zanimalo."
"Iako se ne baviš Burtonom."
"Da! Isuse Kriste, moramo li stvarno stalno plesati po jajima?
Naravno da me zanima. Kojeg povjesničara ne bi zanimalo nešto takvo?" "Onda se možda možemo dogovoriti."
"Ja čak i ne znam što ti imaš. Zašto bih se išta dogovarao, kada je očito da samo gubim vrijeme s tobom?"
"Možeš prijetiti koliko hoćeš, Hal, ali moja pitanja neće nestati.
Što radiš s Treadwellovima? Je li ti jasno koliko je to sumnjivo, kada se uzme u obzir njihova reputacija i prijevara s knjigama gospođe Gallant? Ne shvaćaš koliko je malo vjerojatno da si samo tražio knjižara koji ima neke knjige i slučajno nabasao na Deana Treadwella, šesto milja udaljenog, točno u ovom trenutku?"
"Kakva prijevara? Kakva slučajnost?"
"Pokušavaš li ti to meni reći kako zapravo ne znaš ništa o Treadwellovima? Ne znaš kako su

oteli Josephinine knjige prije osamdeset godina?"
Pokušao se usiljeno nasmijati, ali postigao je samo neki zvuk nalik na lajanje hijene. "Prije osamdeset godina! Isuse, ti si stvarno poludio!"
"Stvarno misliš da će ti netko povjerovati? Nisam ja provalio u ovu sobu, ti si me pozvao. Ako želiš govoriti, govori, ali ne preseravaj mi se više o tome kako Treadwellovi za tebe traže neke rijetke knjige. Izgledam li poput nekog tko je sada izišao iz knjižare u Zabiti Donjoj? Kakve rijetke knjige? Kakve ti to knjige tražiš, pa ih samo Dean Treadwell može pronaći? Stari Dean sigurno je strašan knjižar. Vidio sam ga na djelu jutros i mislim kako ne zna naći ni svoj kurac, ali opet, možda griješim. Reci mi naslove nekih knjiga koje ti on traži. Spreman sam se onesvijestiti od oduševljenja, samo naprijed, reci mi najbolje što imaš."
"Ne moram ja tebi ništa reći."
"Reci mi samo dva naslova koja tražiš i koja samo Dean može pronaći." "Kojeg vraga ti sebi umišljaš?"
"Samo jedan naslov, Hal. Jedan bijedni naslov i povjerovat ću u sve što kažeš." "Ovaj je razgovor gotov."
"Mi smo razgovarali? Meni se ne čini tako."
"Gubi se odavde! Izlazi odmah ili ću pozvati hotelsko osiguranje."
"Moram malo pripaziti na ponašanje, ovih me dana svi izbacuju." Pokušao sam izgledati skrušeno. "Smijem li prvo dovršiti piće?" Soba je naglo utihnula i tek tada i tamo shvatio sam kako opet potpuno razmišljam i djelujem poput policajca. Počelo je prošlog tjedna s Whitesideom, s Denise, i nije se tu radilo samo o prirodi pitanja i ispitivačkom nastupu, dolazilo je to sasvim prirodno. Dobar policajac uvijek i na svakog sumnja.
U minuti mi je cijeli slučaj prošao kroz glavu i sve sam ih vidio: Josephine, Ralstona, Treadwellove i Denise, kako je na nosilima iznose iz njene sobe. Misao koja mi se pojavila bila je jako nategnuta, poput nestvarnog predosjećaja koji riječi ne mogu opisati, ali ipak sam je istog trena prepoznao. Mislio sam na klinca koji je vidio bijelca kako izlazi iz Ralstonove kuće. Archer je bio bijelac. Kao i Treadwellovi. I Dante. A Denise je cijelu noć imala kod sebe Josephinina Burtona; samo jednu noć, ali tko je za to mogao znati? Što ako su ovi kurvini sinovi pratili Josephinu? Što ako su znali da je umrla kod Ralstonovih? Što ako su oni ubili Denise?
Denver je tri sata daleko. Uskočiš u avion i to je to!
Nagnuo sam se naprijed na krevetu i ispitivački gledao Archera. "Gdje si bio na današnji dan prošlog tjedna?"
"To te se također ne tiče, ali bio sam u Južnoj Karolini, radio sam." "Može li to netko potvrditi?"
"Kakvo je to pitanje?"
"Jako, jako jednostavno pitanje, Hal. U prijevodu znači – je li te itko tamo vidio?" "Znam što ono znači. Ali zašto to pitaš? Zašto bih ja nešto trebao dokazivati?" "Očito ti ne znaš... još. Pa ipak bih volio čuti odgovor."
"Odgovor je ne. Kada radim, ne viđam se ni sa kim i ne dižem slušalicu. Je li ti to dovoljno?" "Naravno. Sviđa mi se kako se trudiš, zato si tako dobar. Ali nekako mi se čini da si možda bio
u Denveru prošle srijede navečer." "Zašto ti se to čini?"
"Ne znam, došlo mi je odnekud. Siguran si da nisi bio tamo?"
"Jasno da sam siguran. Misliš kako ne bih primijetio da sam prešao preko pola vražje zemlje?" "Primijetio bi, naravno."

"Zašto bih to tajio? Je li netko opljačkao banku prošle srijede?" "Da, upravo tako, Hal, pokušavam te optužiti za pljačku banke."
Otišao je do prozora i pogledao van u noć. "Mislim da bi sada trebao otići", tiho je rekao. "Nije baš bilo koristi od ovog sastanka."
"I meni je to palo na pamet."
Ustao sam i otišao do vrata, siguran da će nešto reći. "Što ćeš sada?" upitao je.
Pogledao sam natrag u sobu. "Pa, ne znam. Nastaviti ti zagorčavati život koliko god budem mogao, valjda. Imam prijateljicu u Publishers Weeklyju† kojoj će biti drago saznati da se baviš Burtonom. Nazvat će te radi provjere. Naravno da ćeš lagati, ali ja ću je upozoriti na to.
† Tjedni časopis za nakladnike.
Nije to neka velika priča, samo mali trač. Piše ili ne piše? Dovoljno da svi saznaju." "Prokletstvo, Janeway, hoćeš li me, molim te, saslušati? Ja ne pišem o Richardu Burtonu." "Onda nije ni važno što ću ja pričati, zar ne?" Posegnuo sam davno natrag u prošlost i izvukao
ime, pjegavu klinku s kikama koju sam ludo volio u trećem razredu. "Zove se Janie Morrison, ta moja prijateljica. Ako čitaš Publishers Weekly, vjerojatno si naišao na njene članke. Svidjet ćeš joj se, Hal, tako užasno loše lažeš. Janie je pekla zanat u New York Postu, zna ona prepoznati kada netko loše laže."
Izvukao sam sigurnosni lanac iz ležišta i kroz špijunku pogledao prazni hodnik. Osjećao sam njegov pogled na leđima i kada sam se napokon okrenuo, on više nije stajao uz prozor. Gledao me zabrinutim pogledom istučenog psa. "Stvarno mi je žao, Hal", rekao sam.
"Žao mi je što si takav monumentalno jebeni seronja, jer stvarno mi se sviđaju tvoje knjige. Imaš najveći od svih talenata, i to na tone. Kada bi izvukao glavu iz guzice, možda bi bio sretniji."
"Što ti znaš o sreći? Jesi li ti sretan?"
"Hej, radim ono što mi se sviđa, zašto ne bih bio sretan? Pa što ako nije sve savršeno, ionako ne vjerujem u savršenstvo. Sreća je ono što te dopadne."
Šutio je.
"Hajde, srce, sve mi reci. Još nije prekasno, još mi možemo biti prijatelji." Podigao je glavu i pogledi su nam se sreli. "Na to ne računaj."
"Nikada to ne radim. Ali ako se predomisliš, ja sam u prenoćištu Bozeman."
Gledao sam kako se pale i gase žaruljice s brojevima katova dok sam se spuštao dizalom.
Zaustavio se na trećem pa sam se povukao uza zid očekujući... što?
Ušlo je dvoje starijih ljudi i sumnjičavo me pogledalo.
Nisam bio samo uzrujan, iznenada sam bio jako uzrujan. Ono što se činilo kao dobra zamisao, Archerova uporna šutnja pretvorila je u nešto teško i napeto, puno opasnosti. Imao sam tu iznenadnu slutnju i jednom kada se pojavila, nisam je mogao otjerati.
Pusti da se slegne. Vidi je li se primilo.
Koliko sam ubojstava riješio na taj način? Imao bih neku zamisao, nešto što bi mi palo na pamet potpuno nelogično i nezasnovano na činjenicama, i počeo bih graditi cijeli slučaj na tome. Koliko sam puta krenuo za ubojicom naoružan samo dalekom slutnjom, a onda bi mi odjednom brdo dokaza palo u krilo?
Još davno sam naučio kako nema logike kod ubojstva. Nekad ima, ali to su laki slučajevi: muž ubije ženu, klinac nožem raskomada oca, kurva puca na svodnika. Teški slučajevi uvijek prkose zdravom razumu.
Izišao sam na hladni noćni zrak. Svijet je izgledao mirno i spokojno; ništa se nije micalo. Krenuo sam na zapad, pa na jug, oko unutarnje luke prema Federal Hillu. Napokon sam se smjestio na

klupi s koje se vidjela luka.
Misao se vratila: što ako su ovi kurvini sinovi ubili Denise? Kako su mogli saznati za nju? Knjiga je jedini mogući motiv, a nitko nije znao da je kod Denise. Samo Denise, Ralston i njegov liječnik, Erin i ja.
Stigao je još jedan predosjećaj, mračan i prepun nevolja. Plašio sam se za Koko. Koko je znala stvari koje nitko drugi nije.
Uzburkali su se moji policijski nagoni. Što ako Denise nije ubio neki bezvezni denverski lupež u potrazi za šakom dolara? Ako je Burton bio razlog, ubojica je mnogo veći lupež. Što ako je sve počelo ovdje, a ne u Denveru? Gotovo sigurno je onda Archer u središtu svega. Kao i Treadwellovi. Dante im služi za prljave poslove, a ja sam upravo ponudio dobar dio sebe kao mamac.
Ali što je s Koko?
Već je bilo prilično kasno, ali u tim okolnostima nije me bilo briga za pristojnost. Stao sam pokraj prve govornice i okrenuo njen broj.
"Daj, Koko, javi se."
Pustio sam da zvoni dvadeset puta prije nego što sam odustao, proklinjući u noć.

16
Četrdeset minuta poslije vozač taksija okrenuo se i pogledao me preko ramena: "U koji dio Ellicotta želite?"
"Ne znam. Koliko je to mjesto?"
"Ne preveliko – nekoliko tisuća ljudi, jedna glavna trgovina, gomila malih vijugavih ulica. Ali dobro je znati kamo ideš. Zna biti mračno."
Podigao sam papir i pročitao na svjetlu naselja kojem smo se približavali ono što sam sam napisao. "Gdje je Ulica Hill?"
"Odvest ću vas."
"Može li se tamo pješice iz centra?"
"Ako volite pješačiti. Uzbrdo je s obje strane, kako voli reći moj klinac."
Prešli smo rijeku i iznenada se našli u okrugu Howard. Truckali smo se preko željezničkih tračnica, provezli pokraj velike kamene kuće i počeli se penjati. "Žena mi je iz ovog kraja", rekao je taksist. "Njen je otac imao crpku."
Da sam očekivao još jedno veliko predgrađe, prevario bih se. Sve je izgledalo usko, puno krivina, isklesano iz kamena starog barem jedno stoljeće. Ulica Frederick postala je Glavna ulica, s kamenim zgradama na objema stranama. Koliko se po mraku vidjelo, podsjećalo me na Colorado. Gradić je sličio Central Cityju.
Ulica je skrenula i trenutak kasnije taksist je rekao: "Ovo je centar, drugog nema. Ulica Hill je ravno naprijed, tamo lijevo, možda četvrt milje daleko. Mogu vas odvesti za tren oka."
"Hvala." Razmislio sam malo pa rekao: "Izići ću ovdje i nastaviti sam."
Stajao sam u sjeni Glavne ulice dok je taksi nestajao nizbrdo. Bilo je već barem jedanaest sati: prilično kasno za istraživanje nepoznatog terena. Još sam bio nervozan i nisam se mogao otresti dojma kako me netko prati. Šetao sam niz ulicu punu kafića i taverni i raznih dućana koji su se zatvorili satima prije. Noćna rasvjeta probijala se kroz zatamnjena stakla i iza ulice mogao sam vidjeti tek pokoje upaljeno svjetlo na padinama brda. Sve me još više podsjećalo na Central City dok sam prolazio ulicom nazvanom Church road i nastavljao uzbrdo.
Prošao sam pokraj vatrogasne postaje i kafića. Zastao na trenutak i pogledao iza sebe. Nekoliko je automobila bilo na ulici iza mene, nekoliko ljudi na pločniku. Činilo se kako nikoga nije briga za

mene, nitko me nije gledao, nitko me nije slijedio.
Blizu vrha bila je jedna stara crkva. Ulica Hill vodila je lijevo, nalik na litografiju, pravi sokak na mjesečini.
Nastavio sam se penjati, a vodio me samo mjesec. Povremeno bih ugledao svjetlo iz neke kuće, ali većina ih je bila u mraku, ljudi u njima pozaspali. Nisam imao baterijsku lampu, ali sjećao sam se što mi je Koko rekla: peta kuća zdesna, s njenim imenom na sandučiću.
Tada sam je ugledao, nisku prizemnicu na povelikoj parceli, okruženu drvećem. Neočekivano, svjetlo je bilo upaljeno. Blijedi odsjaj mogao je dolaziti od fenjera ili plinske svjetiljke. Krenuo sam putićem prema kući i popeo se na trijem. Zakucao sam na vrata. Začuo se tresak. Zatim je kuća utihnula, činilo mi se prilično dugo.
Sjena je prešla preko prozora sa strane. Vidio sam ruku, zatim siluetu lica.
Upalila su se svjetla na trijemu. Vidio sam kako me kroz mali prozor gleda tamni lik. Obris je bio ženski, ali nisam još mogao biti siguran.
"Koko? Ja sam Janeway, iz Denvera."
Sjena se odmakla od prozora i odmah nakon toga vrata su se odškrinula. Nisam vidio ništa od lica, osim ruba naočala koje su reflektirale svjetlo s trijema. Ali kada je progovorila, prepoznao sam glas.
"Gospodin Janeway?"
"Znam da je kasno. Žao mi je. Nazivao sam ranije." "Meditirala sam. Ne čujem telefon kada sam u toj sobi." "Vratit ću se sutra."
Nadao sam se da će mi proturječiti, ali nije rekla ništa.
Sekunde su prolazile. Odlučio sam pokušati. "Slušajte, Koko, zapravo bih jako želio razgovarati s vama noćas. Dogodile su se neke stvari otkako smo posljednji put razgovarali telefonski." Čuo sam je kako uzdiše. "Ne može biti ništa dobro, ako vas dovodi ovamo u ponoć."
"Prijateljica mi je ubijena."
Nagnula se bliže vratima i rekla: "Moja sućut." Vidio sam kako se sjena njezina lica miče preko odškrinutih vrata dok me nije pogledala desnim okom. "Kako je ubijena?"
"Policija misli da je to bio neki provalnik iz susjedstva." "Čini se da vi mislite drukčije."
"Ne znam što bih mislio. Nije meni slično svuda vidjeti urotu, ali svašta mi pada na pamet otkako sam stigao u Baltimore."
"A to svašta ima veze s Josephinom."
Prije nego što sam se stigao složiti, rekla je: "Užasno sam nepristojna. Uđite."
Ušao sam u mračan hodnik. Cijela je kuća bila u tami, izuzev narančaste lampe u sobi meni zdesna, a Koko je i dalje bila samo sjena. Povela me prema prostoriji koja je očito bila dnevni boravak, a meni se učinilo da vidim vitku djevojku sa šalom preko ramena, okruženu knjigama. Šal je bio taman, vidjelo se na svjetlu lampe iz sobe; djevojka, prema opisu koji je sama dala telefonom, trebala bi biti žena starija od mene, ali je djelovala mladoliko i dok je iz hodnika ulazila pod svjetlo sobe.
U zraku se osjećao tračak tamjana, a rasvjeta je bila magličasta poput scene iz umjetničkog filma. Okrenula se i pokazala mi gdje mogu sjesti. Stvarno je bila vitka. Lice joj je djelovalo mlado, bez bora, godine su se tek dale naslutiti zbog naočala i kose, koja je pod narančastim svjetlom izgledala crna, prošarana sijedim i bijelim vlasima. Čak i s tom kosom nije izgledala starije od trideset pet. Lice joj je također bilo usko, ali toplo pod mutnim svjetlom. Vidio sam na njezinu čelu

trag znoja, iako je u kući bilo hladno. "Sjednite, molim vas", rekla je i sjela na stolicu nasuprot mojoj.
Pogledao sam je u oči, koje su izgledale plave. "Mlađi ste nego što sam mislio."
Nasmiješila se. "Nažalost, to je samo velika varka. Izgledam mladoliko jer činim samo prave stvari već trideset godina. Nema tu neke tajne – treba samo raditi ono što svi govore."
"Tko to?"
"Travari, liječnici, poneki vrač. Rastežem se, šetam, ponekad odjednom počnem divlje, žestoko vježbati. Baš malo prije nego što ste stigli, na primjer. Pravilno se hranim. Ne pušim. To je najgora stvar koju možete sebi učiniti."
Imala je ljubazan osmijeh, koji je počinjao u očima i širio se cijelim licem. Nasmiješila se i rekla: "Navršit ću šezdeset dvije idućeg mjeseca."
"Nemojte reći!"
"I vi ste u dobroj formi." "Zato što sam mlad u srcu."
"Izgledate kao tridesetpetogodišnjak, i zborite kao mudrijaš."
"Trideset sedma mi je. Lud sam za trčanjem, povremeno pijem, uzimam previše kofeina i izbacujem više verbalnog smeća nego što bi izišlo iz dvanaest drugih usta za cijeli mjesec, makar u njemu bile same nedjelje. Toliko o mom mudrijaštvu. Ali ne pušim."
"Pametno. Mogu li vas nečim ponuditi? Upravo sam htjela popiti čaj." "U ponoć?"
"U mirovini sam, gospodine Janeway. Neće mi ujutro zvoniti sat, pa spavam kada hoću, ostajem budna cijelu noć kada to želim i pijem čaj kad god mi se pije."
"Godilo bi mi malo ponoćnog čaja." "Dobro. Odmah se vraćam."
Dok je nije bilo, ustao sam i malo pogledao po sobi. Svuda su bile police s knjigama, o filozofiji Istoka, Indiji i Egiptu, sufizmu i hipnozi; nešto poezije, nešto beletristike, nekoliko iznimnih ličnosti. Djela Rabindranatha Tagorea, Gandhijev životopis i sve knjige Richarda Burtona i one o njemu. Pričvrstila je mali uokvireni citat Tagorea na rub police: Moderna društva skupila su bogatstva, a izgubila zadovoljstvo. Pogledao sam u mračni hodnik i ugledao još knjiga s obiju strana.
"Puno čitam." Stajala je iza mene s poslužavnikom, šalicama i čajnikom iz kojeg se pušilo. "A krećete se kao mačka."
"Ovo je dobra kuća. Nigdje ne škripi. A nikada ne nosim obuću kad sam unutra." Pogledao sam prema policama. "Zanimljiva zbirka."
"Govori li vam nešto o njezinoj vlasnici?"
"Naravno. Nema boljeg pokazatelja ličnosti nego što su nečije knjige." "A što gledate kada se nađete u kući bez knjiga?"
"Ne znam. U ono što vidim, mislim. Ali uvijek mi je nekako... nedostaje mi riječ..." "Žao je ta riječ."
"To je prejaka riječ, prava osuda." Onda sam malo razmislio i rekao: "Aha."
"Ne bih mogla živjeti bez knjiga. Iznenađuje me koliko ljudi može tako živjeti. Poznajem pisce
koji uopće nemaju knjiga, vjerovali vi to ili ne."
Ne samo da sam vjerovao nego sam poznavao i ja takve pisce.
Lovci na slavu koji žele zaraditi pišući knjige, ali nikada ni jednu ne bi kupili. "Popijte čaj prije nego što se ohladi."

Popio sam gutljaj i rekao: "Što je ovo? Čaj nije." "Mješavina trava. Sviđa li vam se?"
"Da, mislim da mi se sviđa."
"Od toga će vam narasti dlake na prsima."
Nasmijao sam se. "S tim nikada nisam imao poteškoća." Pitao sam je kakvo je to ime Koko Bujak.
"Moj je otac bio takozvani Bjelorus. Majka mi je iz Baltimorea." Gledali smo se. "Dakle, kako vam mogu pomoći?"
Dugovao sam joj istinu i sve sam ispričao: činjenice, svoje sumnje, baš sve.
Nije rekla ni riječ dok sam govorio. Gotovo se nije ni pomakla u stolici. Oči su joj bile prikovane za moje, osobit pogled koji me itekako podsjetio na to da se ona bavi hipnozom. U tih je pola sata morala zatreptati, ali ja je nijedanput nisam ulovio. Nakon nekog vremena njene su oči bile poput koncentrirane energije i sve je ostalo bilo izvan fokusa. Nisam ja bio taj koji priča, ona je izvlačila priču iz mene, ali sve je bilo u redu, pristajao sam na to; ni u jednom trenutku nije mi se činilo da me podčinjava ili mi oduzima kontrolu. Mogao sam bilo kada ustati, usred rečenice, izići i odletjeti natrag u Denver. Bilo bi gotovo ugodno, samo da nije bilo Deniseina umorstva i moje slutnje da bi ubojica mogao biti u Baltimoreu, a ne u Denveru.
"I tako sam stigao ovamo u ponoć", rekao sam, dok mi se njeno lice vraćalo u fokus. Nisam znao što bi ona mogla učiniti. Nisam ni očekivao da će se razgovor ovako nastaviti. "Dakle, mislite da bih mogla biti na nečijem popisu, ako sam dobro razumjela?"
"Ne znam, Koko. Zvuči prilično šašavo, zar ne?"
"Možda prije tjedan dana. Sada više ne." Duboko je udahnula i pustila zrak kroz nos. "Cijeli prošli tjedan imam osjećaj da me netko promatra."
"Jeste li ikoga vidjeli?"
"Netko se ovuda šuljao sinoć. Ali osjećala sam d a je netko tamo mnogo prije." "Kako znate da se šuljao? Čuli ste zvukove?"
"Samo jedan. Zapravo sam nekoga vidjela u dvorištu iza kuće." "Koliko ste ga dobro vidjeli?"
"Ne previše. Bio je tamo straga među drvećem, samo na tren." "Kada je to bilo?"
"Usred noći. Kao sada." "Kako to da ste ga vidjeli?"
"Osjetila sam kao da mi mačka prelazi preko puta. Pogledala sam kroz stražnja vrata i ugledala ga, tamo u dvorištu."
"Je li on vidio vas?"
"O da. Prelazio je preko dvorišta gledajući u kuću kada sam došla do vrata. Nije mogao vidjeti više od obrisa, od tamo gdje je bio, ali vidjeli smo jedno drugo. Zaustavio se, zatim se vratio među drveće i otrčao onuda."
"Jeste li zvali policiju?"
"Što bih time dobila? Nestao je prije nego što sam mogla stići do telefona. Osim toga, policija bi samo optužila crnce."
"Zašto njih?"
"Ima jedno crnačko naselje, gore na putu za planinu Ida. Privuklo je mnoge siromašne crne porodice i mnogo kriminala. Policija je stalno gore zbog nečeg."
"Ta osoba koju ste vidjeli, jeste li ga vidjeli dovoljno dobro."

"Bio je bijelac. Nije mi ni palo na pamet da bi mogao biti netko od ovdašnjih. Možda ga nisam vidjela dovoljno dobro da bih ga prepoznala, ali bilo je mjesečine, kao i večeras. Znam što sam vidjela."
"Još nešto?"
"Mislite neki sličan događaj? Ne, ništa tako očito." "Bilo što."
"Kao što sam vam rekla, nemirna sam već tjedan dana. Zapravo, bit će sada i mjesec da je počelo, ali posljednjih sedam dana otkad sam razgovarala s vama, postalo je... izraženije. Ne spavam dobro, a to nije nešto što mi se događa. Budim se nakon nekoliko sati sna s osjećajem da mi je netko ušao u život. To vjerojatno nema nikakva smisla, sve što vam mogu reći je da to za mene ima smisla koliko i pojava onog čovjeka u dvorištu. Ustanem, recimo u dva ujutro, i zaputim se ravno prema stražnjim vratima, kao da je netko pokucao na njih."
"Ali tamo nikad nema nikoga."
"Osim taj jedini put, ne. Ali u utorak..." Naglo je zadrhtala. "Nešto nije u redu?"
"Ne. Upravo sam to osjetila. Vjerojatno mi samo spominjanje toga izaziva jezu." Ustala je i otišla do prozora. "Vidite? Nema tamo nikoga."
Vratila se do stolice i sjela, ali vidjelo se da je još napeta. "Počeli ste mi govoriti o onome što se dogodilo u utorak."
Umorno se nasmiješila. "Prilično ozbiljno shvaćate ta svoja pitanja. Kao da ste pravi policajac."
"I bio sam, ali davno."
Malo sam joj pričao o tome, nadajući se da ću steći njeno povjerenje. Onda sam opet pitao za utorak.
"Otišla sam u nabavu, u trgovinu gore na autocesti. Nije me bilo možda jedan sat. Kada sam se vratila, nešto sam osjetila još prije nego što sam izišla iz auta. Kao, netko je tu, ali bilo je to jače od samog osjećaja. Nekoliko sam minuta bila potpuno uvjerena da je netko u kući. Dugo sam sjedila u autu, skupljajući hrabrost da uđem u kuću. Kada sam napokon ušla, nije bilo nikoga... ali osjećaj ipak nije nestajao." Pogledala je na prozor. "Očito je da nije nestao. Još je tu."
"Jeste li pregledali stvari po kući da vidite nedostaje li što ili nije na svom mjestu?"
"Sve sam pregledala. Ako je bio provalnik, bio je jako dobar. Ništa nije nedostajalo. A prvo što sam učinila, bilo je pogledati papire o Burtonu."
"Zašto baš njih?"
"Predosjećaj. Ako vam to do sada još nije svanulo, slijedim svoje osjećaje."
"Dakle, cijelo ste vrijeme imali osjećaj kako sve ima veze s Burtonom i Josephinom. To želite reći?"
"Ima tu još toga. Je li vam Jo pričala o Treadwellovima?"
"Rekla je da je jedan od starih Treadwella prije osamdeset godina ukrao Burtonove knjige od
nje."
"Uvijek je u to vjerovala. Jedno od prvih imena koje je spomenula na našim seansama bilo je
Treadwellovo. Iznenadilo me kada sam saznala za knjižaru, da još radi, a Jo je to opsjedalo. Mislim da to nije prejaka riječ – bila je opsjednuta idejom da je nešto učinjeno tako davno imalo tolik negativan utjecaj na njezin život. To je postalo takva prepreka da smo se morale suočiti s njom, pa sam jednom predložila da odemo u grad i pogledamo knjižaru, malo se prošećemo po njoj. Prijedlog ju je oduševio. Nije mi palo na pamet da bi moglo biti ikakve opasnosti."

"I što se dogodilo?"
"Otišle smo jednog poslijepodneva i u početku je sve bilo kako sam zamislila – samo smo razgledale. Natjerala me da nosim njenu torbu, koja je bila teška. Tada nisam znala što je unutra. Neka je žena bila u knjižari. Jo je pitala jesu li Treadwellovi još vlasnici i žena je rekla da jesu. Jo je pitala može li razgovarati s njima i minutu kasnije čovjek je izišao iz ureda."
"Kako je izgledao?" "Mali... hladan." "Carl."
"Poznajete ga?"
"Vidio sam ga – razgovarao s njim, na neki način."
"Pa, tada nisam znala što će se dogoditi, što će ona učiniti. Pokaži mu moju knjigu, rekla je, i ja sam pogledala u torbu, a tamo je bila iznimna stara knjiga – ispostavilo se da je to ona o Africi. Bila sam iznenađena, kao i Treadwell; nisam imala pojma da ona ima nešto takvo. Koliko ćete mi platiti za ovo? upitala je, a Treadwell je postao napet i oprezan. Mislim, stvarno, vidjelo se to na njemu. 'Odakle vam ta knjiga?' rekao je, i to je zvučalo gotovo kao optužba. Koliko ćete mi dati za nju? opet je upitala Jo. Tvrdo ju je pogledao, kao da je pokušava procijeniti. Onda je rekao: 'Dvije tisuće.' Jo se nasmiješila. Bio je to gorak osmijeh, nimalo smiješan, i onda je rekla: I mislila sam. Ovo je još uvijek lopovsko gnijezdo."
"Joj!"
"Da, joj. Ali ono što se onda dogodilo još mi izaziva jezu. Ispružio je ruku, stavio dlan na knjigu i rekao: Nešto vam moram reći: ova knjiga meni izgleda kao ukradena roba. Morat ću je zadržati dok ne utvrdim odakle potječe."
"Joj. Što je onda bilo?"
"Odmakla sam knjigu dalje od njega. Rekla sam mu: Da niste ni pomislili uzeti knjigu od ove gospode. Bit ću u policiji tako brzo da će vam se zavrtjeti u glavi."
"Što je on odgovorio?"
"Ništa. Vratila sam knjigu u torbu i mi smo izišle. Ali on je vidio kako ulazimo u moj auto, imao je dobar pogled."
"I možda zapamtio broj tablice. Dakle, tada je..."
"Tada je počelo, onaj sablasni osjećaj. Neko sam vrijeme mislila kako sam samo napeta, ali to mi se obično ne događa."
"Dakle, onog dana kada ste otišli u kupovinu imali ste dobre razloge da budete zabrinuti za materijale o Burtonu. I nitko ih nije dirao?"
"Dobro sam ih sakrila."
"Ali ipak negdje u kući, zar ne?"
Malo je oklijevala s odgovorom. Napokon je rekla: "Da je netko rastavio kuću na sastavne dijelove, našao bi. Tko god da je bio ovdje, odlučio je – barem tada – da to ne pokuša. Želio je da mislim kako nitko nije bio tu. Ne znam ni kako je ušao a da nije ništa slomio, ali netko je bio ovdje. To je moje mišljenje, kad već pitate. Mislim da je netko bio ovdje. I pregledavao moje knjige o Burtonu, one na polici. Pregledao je i moje stvari, pa ih zatim pažljivo vratio. Zatim je otišao, samo nekoliko minuta prije nego što sam se vratila. Ali njegova aura – njegova toplina – je ostala. Ja tako mislim."
Oštro me pogledala. "Što vi mislite? Bez ulagivanja, molim."
"Ne, mislim da je sve to vrlo moguće. Ljudi mogu ući u kuće – čak i ja znam obiti bravu. I zato mislim da trebate pokupiti te papire, ma gdje bili, i maknuti ih vraški daleko odavde. Napraviti

kopije. Staviti ih u sef. Sljedeći put ćete možda imati manje sreće." Kimnula je. "Shvatila sam što želite reći."
"Dobro. A što ste napravili nakon što se onaj šuljao oko kuće?" "Kupila pištolj."
Osjetio sam kako me stišće u križima. "Kakav pištolj?"
"Malu trideset osmicu. Bio mi je u ruci kada ste pokucali na vrata." "Gdje je sada? Mogu li ga vidjeti?"
"Zašto?"
"Tek tako. Ako vam je to pitanje neugodno, zaboravite ga."
"Ne, s vama je sve u redu." Odmotala je šal i izvukla pištolj kratke cijevi i opaka izgleda, pa mi ga stavila u ruku. "Napunjen je."
"To vidim. Nemojte se uvrijediti, ali znate li se njime služiti?"
"Čovjek koji mi ga je prodao rekao mi je ponešto. O osiguraču ili kako se to već zove. Osim toga, što tu treba znati? Napnete ga, naciljate i nekome postane jako žao što vam je ušao u kuću."
Vratio sam joj ga. "U osnovi, to je to. Sve dok ne upucate mene ili raznosača novina, poštara ili nekog Jehovinog svjedoka koji vam je samo htio spasiti dušu."
Naškubila je usnice. "Čujem prilično glasno neodobravanje u vašem glasu."
"Hej, samo bi mi bilo draže da nemate pištolj. Volio bih i kada bi svijet bio bolji." "Ali vam se ne sviđa."
"Ne sviđa mi se što vam je neki lakrdijaš prodao stvarčicu o kojoj znate manje nego ja o transcendentalnoj meditaciji. Trebate vidjeti što ta igračka napravi kada udari u meso." Stisnuo sam šaku tako da izgleda poput ljudskog srca.
Po njenom se izgledu vidjelo kako je to uspjela zamisliti. "Pa, ne brinite se, neću nikoga ubiti njime. Samo se nadam da ću nekoga uplašiti."
"Isuse, Koko, to je još gore. Ako vam ga oduzmu, naoružali ste neprijatelja." Malo smo šutjeli. Koko je spustila pištolj na stol.
"Nikada se ne poteže pištolj ako se ne misli upotrijebiti, to je sve što želim reći."
Izgledala je frustrirano. "Znam da ste u pravu. Neugodno se osjećam otkako je to u kući. Ali što drugo mogu? Jehovini svjedoci ne dolaze u dva noću."
"Ne možete biti sigurni. Oni nikada ne odustaju."
Pištolj je sa stola buljio u nas. Htjela je nešto reći, ali oči su joj opet nervozno odlutale prema prozoru.
"Bio sam prilično oprezan kada sam dolazio", rekao sam. "Zašto? Mislite li da su vas pratili? Je li vam crna mačka prešla preko puta?"
"Bio sam oprezan, Koko. Znate zašto."
"Možda je tako, ali ja mislim da su vas ipak pratili." Ustala je i hitro otišla do prozora da proviri kroz zavjese. "Vidite? Tamo je. Tamo je vani, sada."
Ustao sam i stao do nje, dovoljno blizu da se dodirujemo. "Ništa ne vidim."
"Vidjela sam nekog s druge strane ulice. Povukao se među stabla." "Isti tip?"
"Ne znam. Mislim da jest. Nisam sigurna." "Idem pogledati."
"Ne. Ne činite to." "Neće mi ništa biti."

"Ne možete biti sigurni. Pozvat ću policiju."
"Što god želite. Ali nije isto vidjeti nekog u stražnjem dvorištu i tamo vani na ulici." "Policija će mi se smijati, to mi želite reći?"
"Neće vas baš shvatiti previše ozbiljno." "A vi? Mislite li i vi da izmišljam?"
"Mislim da ste nekog vidjeli. Tko je to bio, možda nikada nećemo saznati." "Što ako je on?"
"Morao bi biti jako dobar ako me pratio dovde." "Ali ako je jako dobar, moguće je?"
"Svakoga se može pratiti."
"Bez obzira na to kako oprezni bili. A bilo bi mnogo lakše ako je unaprijed znao gdje ste se zaputili. Ili mislio da zna."
"Naravno. Onda me ne bi ni trebao slijediti, zar ne?" "Dovoljno je čekati. Ali što bi to dokazalo?"
"Da smo se nas dvoje našli. Morat će pretpostaviti da sada znate što i ja. I da sam vas upozorio na oprez."
"Dakle, sljedeći put kada krene..." "Neće više hodati na prstima."
Odmakla se od prozora i sjela gledajući u pištolj.
"Ništa od svega toga ne mora se dogoditi", rekao sam. "Ali morate igrati na sigurno. Pomoći ću vam, ako želite."
Pogledala me je. "Mi smo na istoj strani, to želite reći?" "Jesmo, ako tako želite."
"Nisam sigurna što to znači. Ali sada ću sa zahvalnošću prihvatiti pomoć." "Onda računajte na nju, bez obaveza, onoliko dugo ili kratko koliko hoćete." Zahvalno me pogledala. Onda je nemirno pogledala po sobi.
"Ne možemo ništa do ujutro. Ali napali su mi kuću. Mislim da ću poludjeti čekajući ovdje." "Pa, možemo i otići iz nje. Gdje vam je auto?"
"U garaži iza kuće."
"Pokupite sve što vam treba, ako tako hoćete. Dajte mi ključeve; ja ću dovesti auto pred kuću.
Onda ćemo ubaciti stvari i nestati odavde." "Kamo ćemo?"
"Dolje u Baltimore, na svjetlo i među ljude. Možemo samo voziti okolo do zore. U devet ujutro idemo do vaše banke i tamo ćete unajmiti pretinac u sefu. Tamo biste trebali kopirati i svoje bilješke. Poslije će također trebati napraviti i duplikate kaseta." Slegnuo sam ramenima. "Nije ovo najbolji plan otkako je Poe izmislio kriminalističke priče, ali najbolje je što mi pada na pamet. Osim ako se niste predomislili i želite ovdje čekati zoru."
"Ne, to mi se čini... ne znam kako bih to objasnila."
Dala mi je ključeve i izišla. Čuo sam njezine korake na podrumskim stepenicama i zatim kako se kreće negdje ispod mene, pa sam otišao do prozora, tražeći znakove nevolje u dvorištu. Izgledalo je mirno na mjesečini, s barakom garaže na sredini i stablima i grmljem koji su okruživali parcelu. Nisam mogao vidjeti ni traga od neke susjedne kuće.
Izišao sam kroz kuhinju, preko malenog trijema u stražnje dvorište. Ničeg tamo nije bilo; ni pokreta ni zvuka, nikakve se sjene nisu micale među drvećem. Lako bi bilo optužiti Koko za bujnu maštu, ali i ja sam imao loš predosjećaj. Naslonio sam se na trijem i upitao činimo li pravu stvar. Ali

samo sam joj rekao da možemo otići, i ona je sama odlučila, pa sam se napokon nevoljko uputio od kuće prema garaži. Ukočio sam se na pola puta. Nešto se pomaknulo, straga u drveću. Možda pas, možda čovjek; vjerojatno se samo moja mašta nastavljala na Kokinu. Digao se povjetarac, njišući lišće, i možda je to bilo sve.
Polako sam nastavio. Idemo, dječače, vučeš se kao začarani princ.
Stigao sam do ruba garaže i pogledao uokolo. Vidio sam vrata metar ispred sebe; ona velika za auto i ulaz sa strane. Bio je tu i mali prozor, a unutra je bilo tamno kao u rogu. Šuljao sam se uza zid.
Loš predosjećaj poprimio je monstruozne razmjere pa sam zažalio što nisam uzeo baterijsku lampu ili Kokin pištolj.
Vrata su glasno škripala dok sam ih otvarao i ulazio unutra. Bilo je mračno, ali mogao sam djelomično vidjeti automobil na mjesečini koja je ulazila kroz prozor. Svjetlucalo je na jednom odbojniku i padalo na prazni zid.
Brzo sam se maknuo od vrata i naslonio na suprotni zid, osluškujući. Ovo je prokleto glupo, pomislio sam. Koko će se pitati gdje sam nestao. Ali nisam se micao.
Netko je bio unutra. Osjetio sam kako diše; znao sam da je tu.
Ništa se nije micalo, niti se išta čulo bilo gdje u garaži, ali moj je unutarnji alarm vrištao. A onda se nešto pomaklo. Čuo se lagani udar, tako tih da bi mogao biti samo štakor.
Sjena je prešla preko vrata s vanjske strane. Tu nije moglo biti zabune. Nagnuo sam se naprijed i provirio van dok je nešto nestajalo među drvećem. Još jedan oblik pomaknuo se kod prozora. Bilo ih je troje, najmanje troje. Šuljao sam se uza zid, pipkajući iza sebe u potrazi za nečim što može poslužiti kao oružje – poluga za skidanje guma, veći ključ, čekić – ali sve što sam našao bio je sloj prašine.
Nisam mogao ništa drugo nego krenuti dalje. Odmaknuo sam se od zida u dva brza koraka, dodirnuo tvrdu hladnu kvaku na vratima auta i otvorio ih. Bio sam spreman na ono što slijedi; on nije. Svjetlost se upalila u unutrašnjosti auta pa sam ga vidio kako čuči metar daleko. Zavikao je i krenuo na mene. Zamahnuo sam s kuka, pristojno ga zahvatio ljevicom odmah iznad pojasa pa se srušio kao klada. Promrmljao je očajnički dvije riječi: "Isuse... Kriste", a druga dvojica nahrupila su u garažu. Zatvorio sam vrata auta – bolje da smo svi u mraku – i okrenuo se dok je neka sjena plesala oko mene. Zamahnuo sam i udario u ništa.
Iznenada mi je jaka svjetiljka bljesnula pred licem. Nanjušio sam jutenu vreću i prije nego što su mi je nabacili preko glave i povukli naniže. "Sada, kurvin sine", začuo se šapat. "Sada ćemo vidjeti od čega si."
Gadno su me udarili po bubrezima. Netko, me zamotao u još jednu vreću, ruke su mi stegnuli nekakvim konopcem ili remenom, netko mi je podmetnuo nogu pa sam pao na pod, kao juteni sendvič ispunjen krvlju. Osjetio sam razdiruću bol i vidio crvene pruge iza zatvorenih očiju. Jedan od njih stavio je nogu na moj zatiljak. Znao sam da sam ozlijeđen; nakon dosta godina uplašio sam se za život i borio se poput divljaka ne bih li se uspravio i izvukao iz te luđačke košulje.
Nisam uspio. Nastavili su udarati nogama, ne gledajući gdje ni koliko jako. Primio sam pet-šest u trbuh, jedan gadan u prepone, a zatim opet u glavu. Napokon sam se onesvijestio.
Prvo što sam čuo bio je Kokin glas. Osjetio sam kako njene ruke skidaju vreću i prevrću me. Još je bio mrak. Digao sam glavu i ugledao njen obris iza svjetla male svjetiljke.
"Jeste li dobro?"
"Ne znam." Pokušao sam ustati. "Možda su neke kosti slomljene." "Pozvat ću liječnika."
"Provjerimo najprije koliko sam živ."

"Samo mirno ležite. Usna vam je rasječena i jedan je zub slomljen."
Dodirnuo sam zub jezikom i osjetio hrapavi rub. Usna mi je bila razvaljena sve do rupice na bradi.
Opet sam pokušao i uspio sjesti. Ali boljeli su me i zglobovi za koje nisam ni znao da ih imam. "Pretpostavljam da su uzeli vaše bilješke", rekao sam. "Nemojte se sada brinuti o tome."
"Jesu li vas ozlijedili?"
"Ništa što neću preboljeti. Vi ste mnogo gore prošli." "Što su vam napravili?"
"Jedan me pljuskao, tek toliko da obratim pozornost, kako je rekao. Stavio mi je pištolj na glavu i rekao kako će me upozoriti samo jedanput."
Uzeo sam svjetiljku i osvijetlio joj lice. Imat će modricu ujutro. "Upozoriti na što?" "Da ne idem na policiju. Ako odem, vratit će se i mrtva sam."
Digao sam se s poda i napravio nekoliko koraka.
Pitala me: "Čini li vam se da je nešto trajno ozlijeđeno?"
"Samo moj ponos, Koko." Ali kada sam se htio nasloniti na zid, on je samo nekamo skliznuo. Kada sam je opet pogledao, bile su dvije Koko, osvijetljene njenom svjetiljkom. "Nikada me još nisu pretukli.
Bilo je mnogo prilika, ali tek sam sada upoznao to zadovoljstvo."
"Barem vam je smisao za morbidni humor neoštećen. Sjednite tu, zvat ću liječnika." "Ne još."
"Ne želim se svađati s vama. Stvarno vam treba pomoć."
"Brzo ozdravim kada moram. A sada nemam vremena za liječnika."
Zaključio sam kako su me dobro istukli, ali s tim se da živjeti. Stisnuo sam joj ruku. "Ako mi stvarno želite pomoći, idite u kuću i skuhajte mi lončić najcrnje kave koju uspijete. Kada žlica u njoj bude stajala uspravno, zovite me."
"Nema nikakve kave. Žao mi je, ali ne upotrebljavam je." Glas joj je bio potresen, kao da me iznevjerila kada mi je najviše trebala. Dodala je tiše: "Želite li čaja?"
"Bože moj, ne." Pokrio sam lice rukama i nasmijao se, a taj je smijeh bio brat rođeni plakanju. "Vaš je čaj krasan, Koko, ali molim vas, Bože moj, bez čaja. Hvala na ponudi."
Vrpoljila se na svjetlu koje je ulazilo kroz otvorena vrata i gledala me kao brižna koka. "Žao mi je zbog vas."
"Nije prvi put. Prema prijašnjim iskustvima, preživjet ću." Sjedili smo jedno uz drugo i disali, sretni što to još možemo. "Što je bilo s vašim pištoljem?" pitao sam nakon nekog vremena. "Eno ga još tamo na stolu."
"Nisu ga vidjeli. To je dobro, trebat će mi." "Zašto? Što namjeravate?"
"Vratiti što su vam uzeli, nadam se."
Nije mi vjerovala. Nasmiješio sam se i odmaknuo od zida. Stavila mi je ruku oko struka pa sam odšepao preko dvorišta do kuće.

17
S druge strane ulice mogao sam vidjeti blijedo svjetlo duboko u Treadwellovoj knjižari. Kao što sam i mislio; otišli su tamo kako bi prokljuvili čega su se domogli. Nije mi trebao mozak atomskog fizičara da se toga sjetim. Jedan i jedan su dva; dva štakora uz još jednog čine tri štakora. Tamo su:

Carl, Dante i još jedan štakor. "Što ako niste u pravu?" upitala je Koko. "Što ako to nisu bili oni?" "Što ako na vrbi rodi grožđe?"
Zora je još bila daleko; gluhi dio ranog jutra, kada se svaki prolaznik na ulici primijeti sa sto metara. Parkirao sam dalje na Broadwayu pa smo prošetali smjelo uz Istočnu aveniju, uvukavši se u prolaz između zgrada prekoputa Treadwellovih. Tiskali smo se sada tamo, dijeleći tjelesnu toplinu zaštićeni od noćnog vjetra. Prebacio sam onu krvavu vreću preko ramena, pa me kao pončo štitila od vjetra. Ali u meni su rasli snažni osvetnički nagoni, pa sam se nadao da će vreća još nečemu poslužiti prije zore.
Morao sam Koko odati priznanje; ni jednom nije pokušala sakriti kako je užasava ono što namjeravam, ali nije ni pokušala uvjeravati me u suprotno. Jedino je ustrajala u tome da i ona ide, to je sama odlučila. Oteli su njeno vlasništvo i pljuskali je; i time je zaslužila sudjelovanje, sve dok joj je bilo jasno koliko je u opasnosti.
Sat nakon što su me Dante i njegovi momci ostavili pretučenog i krvavog na podu, uspješno sam se oporavio. I dalje sam vidio dvostruko, ali nestalo je vrtoglavice. Boljele su me kosti, kao i mišići, ali ništa nije bilo slomljeno. Stare će kosti izdržati kada bude trebalo.
Bol će se izgubiti, kao i ukočenost, ali poslije ću to gadno platiti. "Vrijeme je."
"Što ćemo ako niste u pravu?" opet je upitala.
"Reći ću ti zašto sam u pravu, Koko. Oni su sada tamo, tako bahati da se i ne pokušavaju sakriti od nas. Tako su sigurni da su ti utjerali strah u kosti, a onaj njihov Dante zna da me prestrašio kada smo se prvi put sreli. Ti momci igraju grubo i ako ga ne sredim ili ne ubijem, bit će opasni za nas oboje dok smo živi. On je zlopamtilo koje ne zaboravlja."
Zagrlio sam je i onda smo se razdvojili. Otišla je natrag prema autu; ja sam prešao ulicu i krenuo prema ulazu u knjižaru. Skupio sam se pod onom vrećom, ušao u predvorje i zavirio kroz prozor. Svjetlo je dolazilo iz iste one stražnje sobe iz koje je Carl izišao kada sam ga jučer prvi put vidio. Vrata su bila zaključana, ali imala su starinski gornji dio nalik na prozor, lijepo osvijetljen i otvoren. Vidio sam kako im se sjene miču po stropu. Tri različite štakorske sjene. Odšetao sam do ugla i ušao u stražnju uličicu; bauljao sam po mraku dok nisam spazio svjetlo iz Carlova ureda. Tamo su bila parkirana dva automobila, stari model Chevroleta i novi Ford. Ti su momci kupovali samo američko; pravi domoljubi, rođeni na Dan nezavisnosti, kurvini sinovi.
Okrenuo sam kuglu na vratima. Kad već spominjemo bahatost, nisu se ni potrudili zaključati vrata.
Morao sam ih iznenaditi. Izgubim li tu prednost, mogu odmah lijepo dati svoj pištolj Danteu da me ubije. Morao sam udariti prvi, brzo i jako.
Ušao sam i začuo njihove glasove. Prepoznao sam Danteov, zatim Carlov, s druge strane prozora. Treći tip sigurno je neki Danteov pomoćnik, neki dodatni snagator. Ako se njega brzo riješim, položaj će mi se popraviti. Takve se stvari ne mogu planirati, ali u tom trenu, gotovo sablasno, čuo sam korake. Povukao sam se između dviju polica baš kada su se vrata otvorila i treći čovjek izišao. Prošao je pokraj mene, otvorio stražnja vrata i izišao. Nije bilo nikakve mogućnosti da ga sustignem, a malo kasnije čuo sam kako se pali motor. Izvukao se iz stražnje ulice i odvezao. Zdrav razum govorio mi je da nije važan, samo neki glupan koji radi što mu se kaže. Treba mi Edgar Bergen, a ne Charlie McCarthy†. Ali ljutilo me je što je itko umakao i trebala mi je minuta dok me ta ludost nije prošla.
† Edgar Bergen bio je poznati zabavljač i trbuhozborac sredinom 20. stoljeća, koji je u nastupima koristio lutka Charlieja McCarthyja.

Ostavio je vrata otvorena i sada sam mogao vidjeti unutrašnjost ureda. Dante i Carl sjedili su za stolom, a između njih bio je kasetofon. Mogao sam čuti Josephinin glas kako mrmori po sobi. Carl je napeto slušao, dok je Dante izgledao nestrpljivo, kao da baš nije siguran što da radi s tim glasom iz groba, s tom staricom koju ne može preplašiti ili natjerati da brže govori.
Dante je sjedio s druge strane stola, gledajući u vrata. To će otežati bilo kakav iznenadni napad na njega. Možda mogu stići do vrata prije nego što me začuje, ali sumnjam, tipovi poput Dantea kao da imaju nekakav radar u svojem obrambenom sustavu. Čak i ako stignem do vrata, treba vremena da obiđem stol i zgrabim ga; više nego dovoljno vremena da potegne pištolj. Mogao bih ušetati sa svojim pištoljem u ruci, ali Dante bi mogao potegnuti usprkos tome, a revolveraški obračun nije bio ono što sam želio. Ili jest? Prešao sam jezikom preko raspukle usne i pomislio: Ubij gada sada i jedna briga manje. Ali čekao sam. Bogzna zašto.
Josephinin glas bio je jedino što se čulo u sobi. Onda se niotkuda začuo Danteov glas: "Čovječe, to je sranje. Kojeg vraga mi radimo s tim? Gubimo vrijeme."
Nisam mogao vidjeti Carlovo lice, nisam mogao znati slaže li se ili ne. Trenutak kasnije rekao je: "Već smo joj pregledali stvari. Nema tamo ništa drugo. Što god da ima, mora biti na ovim kasetama. Zbog čega bi inače onako žarko željeli iznijeti tu kutiju iz one kuće?"
"Sve je to sranje, samo nekakvo bezvezno lupetanje od prije sto godina."
"Tu je mnogo kaseta", rekao je Carl. "Treba vremena da se sve presluša i sazna što je na njima." "Da ih ti preslušaš. Ja imam pametnijeg posla."
"U redu, odnijet ću ih kući i provesti dan uz njih." "Kako ne shvaćaš? To je sve, nema se tu što čuti."
"Možda, ali treba pokušati. Ionako odjednom imam osjećaj kako nije pametno sjediti ovdje predugo. Gdje je dovraga Harlow otišao po tu kavu?"
Dante se nasmijao. "Što, plašiš se da bi nam mogli poslati policiju? Ono dvoje nikoga neće zvati, prijatelju. Pobrinuo sam se ja za to."
"Ipak, ne treba izazivati sreću."
Carl je počeo spremati stvari: kasetofon u njegovu kutiju, bilješke i kasete u kartonsku kutiju. Dante je ustao i obišao stol. Imao sam manje od dvadeset sekundi da krenem naprijed. Ako predugo čekate da se nešto bolje namjesti, obično neće, ali ponekad ipak hoće. Kliznuo sam iza police. Danteov radar, ako ga je imao, te večeri nije radio. Okrenuo se prema daljem zidu gledajući u sat koji sam i ja vidio; bilo je petnaest do pet. Morala je već pucati zora, pomislio sam nepotrebno. Svuda po gradu ljudi se bude, tuširaju, oblače, vode ljubav. Time se bave svi obični ljudi. U te sam dvije sekunde ugledao sve žene svog života: Ritu McKinley... Trish Aandahl... Erin. One koje sam imao i one koje nisam.
Morao sam mu oduzeti pištolj; najvažnija stvar. Nosio ga je s unutarnje strane kaputa, prilično straga na lijevoj strani. Tako sam upamtio i nadao sam se da sam u pravu.
Carl je prošao kroz vrata i pokraj mene. Nisam vidio, ali znao sam da nosi Kokinu kutiju, koju sam također morao zgrabiti prije nego što on ugrabi priliku i pobjegne s njom. Pištolj i kutija, i nimalo vremena između za bečki valcer s Danteom.
Danteu su trebali sati dok nije izišao. U stvarnom vremenu bio je samo dva koraka iza Carla, a ja sam mu bio zdesna, i u tih pola sekunde mislim da me je vidio. Ako jest, nije reagirao zbog mraka ili nevjerice. Nastavio je istim korakom kada sam ga udario. Upotrijebio sam najjače što imam, udarac koji lomi čeljust. Još je bio na nogama kada sam posegnuo za njegovim pištoljem. Pokušao je baciti se naprijed i podići ruke, a ja sam ga dohvatio s druge strane dobrom ljevicom. Izvukao sam mu pištolj, ali je skliznuo i zaklepetao po podu, prema kojem je i on krenuo. Pridržao sam mu lice

koljenom dok je padao, okrenuo se i šutnuo pištolj daleko, pa zgrabio kutiju iz Carlovih ruku. "Bok, šupak", zavodljivo sam rekao. "Dobro došao u pakao."
Carl je proizveo neki jadni cvileći zvuk. "Č-čekaj malo", protisnuo je.
"T-ti č-čekaj. Evo nešto što će te zabaviti dok čekaš." Udario sam ga u zube pa se pridružio Danteu na podu.
Stresao sam se. Bilo je prelako.
Onda sam čuo kako se zatvaraju automobilska vrata. To je Dante mlađi, onaj po imenu Harlow, koji se vraća od tamo gdje je već bio, baš kada su odlučili odustati od čekanja na njega. Osjetio sam divlje uzbuđenje dok sam mu kretao u susret.
Otvorio je vrata. Vidio sam na mjesečini kako nosi tri velike plastične šalice kave na kartonskom poslužavniku.
"Hej, Harlow, meni crnu", rekao sam i zviznuo ga.
Kava se razletjela posvuda. Najprije je stigla do Harlowova lica, ali on to nije osjetio. Stajao sam tresući se. "Kurvini sinovi."
Dante je zastenjao. Upalio sam svjetlo i vidio kako se pokušava dići na noge. Nabacio sam mu vreću na glavu i podmetnuo mu nogu, a on je pao udarivši glavom o pod.
Mudrost mi je govorila da se izgubim pakleno brzo. Imao sam ono po što sam došao, ali zanos je nestao. Nije bilo dovoljno zadovoljštine u onih nekoliko ljupkih udaraca koje sam im udijelio, ne nakon onoga što su oni meni učinili. Osim toga, sada sam imao smrtnog neprijatelja i moram ga barem malo pokušati zadiviti.
Nagnuo sam se nad njega. "Mislim da se nisam imao zadovoljstvo predstaviti. Cliff Janeway iz Denvera. Nitko nas nije upoznao, ali ja sam onaj jadni usrani glupan kojeg si jučer ovdje gotovo na smrt prepao. A ti si valjda opaki opasni gospodin Dante."
Pokušao se opet okrenuti, pa sam ga udario dovoljno snažno da mu slomim kuk. "Ne čini to, Dante. Ako ne želiš puno gadniju bol od one koju su tvoji klipani zadali meni."
Nagnuo sam se i govorio mu kroz jutu. "Kladim se da sada misliš kako će biti zabavno kada me budeš ubijao. Gadno griješiš, i to zbog dvije stvari koje će ti se dogoditi ako to pokušaš. Prvo, ja ću ubiti tebe ako te ikada opet ugledam. Ubit ću te onog trena kada te ugledam, u mračnoj uličici ili usred Pizza Huta u centru Rockefeller."
Napeo sam pištolj i prislonio mu ga uz glavu. "Kako ti se ovo sviđa? Sviđa li ti se taj osjećaj?"
Udario sam ga u sljepoočnicu, dovoljno jako da osjeti. "A u slučaju da me uspiješ ubiti, evo još jedne stvari koju možeš očekivati. Jedan moj prijatelj – netko koga neću imenovati, ali puno je gadniji od mene – već ti je za vratom. Ako mi se bilo što dogodi – bilo što, Dante, prdnuo si u rosu. Ako dobijem zanokticu, pa me zgazi kamion dok je pokušavam odgristi, možeš odmah zauzeti fetalni položaj i poljubiti svoju guzicu za zbogom. Bit ćeš mrtav za dvadeset četiri sata."
Malo sam disao u njega. "Moli Boga da poživim mirno i dugo, Njofra."
Zataknuo sam pištolj za pojas, zgrabio jutenu vreću u šaku i podigao ga na noge. "Sve vrijedi i za Koko."
Iznenada me opet spopao gnjev, pa sam strgnuo vreću s njega i grubo ga udario otvorenim dlanom tako da sam ga zakucao u zid. "Ovo je bilo za Koko. Dodirni je još jedanput i iščupat ću ti srce." Stajali smo pola metra jedan od drugog, isijavajući iskonsku mržnju. Polako sam se povukao prema vratima. "Zapamti, upozoren si samo jedanput, i to bi bilo to."
Podigao sam kutiju, kliznuo iz knjižare i požurio niz ulicu gdje me Koko čekala s upaljenim motorom.

18
Sve sam joj odmah ispričao, a ona je moj izvještaj pratila širom otvorenih očiju. Dodirnula je moje izubijano lice i izgovorila moje ime. "Cliff. Bože moj, Cliff, kakva noć." Gotovo cijelu minutu poslije pitala je: "Mogu li te zvati Cliff?"
Bolno sam se nasmijao. "Vi ste stvarno nešto posebno, gospođo Bujak."
Sjedili smo u nekom neuglednom lokalu, daleko od centra, koji je služio doručak. Borila se žestoko tražeći nešto što bi mogla pojesti, a ja sam smazao sve što je stizalo iz musave kuhinje. Zabavljao sam se trećom šalicom prave kave.
"Mislila sam da si ti knjižar. Mislila sam da si knjiški tip. A onda si se pojavio ovdje i pretvorio se u pravog srednjovjekovnog viteza." Nasmijao sam se, a ona je rekla: "To sam mislila u pozitivnom smislu."
"Znam što si mislila."
"Je li ti to neugodno, biti heroj?"
"Ma ne. Moja je omiljena pjesma Nemogući san. Ali treba je pjevati dubokim baritonom, ne nekakvim zavijajućim tenorom. Jednom sam slušao kako je pokušava pjevati tenor. Užasno. Smiješno, zapravo." Popio sam malo kave. "Mogao bi i dobar bas to izvesti kako treba."
Nasmiješila se gotovo s ljubavlju, pomislio sam, i rekla: "Činiš li to često?" "Što to?"
"Izvodiš gluposti čim netko želi reći nešto lijepo o tebi."
Slegnuo sam ramenima. "A nisam ti još ni pokazao svoje stare rane od metaka." "Eto, baš o tome govorim."
Bilo je zabavno postati njen junak, ali ne zadugo. Još nije shvaćala što se dogodilo. Za nju je priča bila gotova. Mi smo pobijedili.
Objasnio sam joj. "Nisam se htio praviti važan, Koko. Moraš znati koga imamo protiv sebe. Sve što sam napravio Danteu bilo je usmjereno samo na jedno."
"Zvuči kao da nisi siguran da je uspjelo."
Nisam imao brz i lagan odgovor na to. Pijuckao sam kavu. "Kao da se bojiš da si me izložio nekakvoj pogibelji."
"Već si u njoj bila. Samo se nadam da nisam pogoršao stvari." "Jesmo li imali izbora?"
"Pritajiti se u noći i ostaviti sve njima." Zacrvenjela se i odmahnula glavom. "Nema šanse."
Sviđala mi se njena odlučnost, ali groblja su puna odlučnih heroja. Velika nova pitanja zijevala su pred nama.
"Mogu nas pokušati ubiti. Možeš li se zbog toga predomisliti?" Odmahnula je glavom, ovaj put pomalo neodlučno. Ali ne je ne, pomislio sam. Rekao sam: "Mislim da ne bi smjela kući. Ne dok malo ne razmislim o svemu."
To je ozbiljno primila. Sada me pažljivo slušala.
"Kamo ćemo?" Gotovo u istom dahu nastavila je: "Mogu otići u Charleston. Moram tamo prije ili poslije, rekla sam ti već. Možda je sada pravo vrijeme."
Osjetio sam olakšanje. "Možda jest. Možda čak odem s tobom." Ozarila se. "Dođi", rekla je. "Molim te, dođi."
"Zašto ne? Čini se da sam gotov s Baltimoreom. Sada svi znaju tko sam." "Ako nađem ono što se nadam da ću tamo naći, koristit će i tebi."

"Želiš mi nagovijestiti kako?"
"Možeš poslušati u avionu. Charlie bolje govori od mene." Platio sam račun i otišli smo do auta.
"Mogu li makar pokupiti nešto odjeće iz kuće?" "Ja ne bih. Još ne."
"Koliko dugo ću se morati ovako skrivati?"
"Ne zauvijek. Ako se nešto uskoro ne dogodi, prisilit ću ih na pokret."
Na brzinu smo otišli do mog hotela, pokupili moje stvari i zaputili se na aerodrom. "Je li kasetofon još u kutiji?"
"Aha. Čak ima i slušalice."
Nismo više razgovarali dok se nismo našli okuženi aerodromskim pistama i tornjevima. Krenula je prema parkiralištu na kojem se auti ostavljaju na dulje vrijeme, odakle nas je minibus prevezao do terminala.
"Što stvarno misliš da će učiniti s nama?"
"Ne znam. Dante je životinja. Sredio sam ga najbolje što sam mogao." "Dakle, što misliš?"
Na kraju krajeva, opet ne znam. "Šanse su pola-pola. Kada bih se kladio... ne znam. Ali drago mi je što se mičeš odavde."
Bili smo na čekanju za let u Atlantu. Od tamo bismo uhvatili let Soapboxa za obalu. "Složio si stvarno svjetski blef, rekla je u jednom trenutku.
Moja je šutnja govorila drugo. "Nisi blefirao."
"Ne blefiraš s tipovima poput Dantea." "Stvarno bi ga ubio."
"Sretan je što je živ, nadam se da je toga svjestan." "Što je s onim drugim obećanjem?"
"Bilo bi mu bolje da i u njega povjeruje." Tužno sam je pogledao, jer mi se nije sviđalo kako moje junaštvo brzo tamni. "Ne pitaj ako ne želiš čuti odgovor, Koko."
"Odakle poznaješ takve ljude? Ljude koje je dovoljno samo nazvati pa da netko bude ubijen?" "Molim te", nestrpljivo sam rekao. "Ubojice nisu moji prijatelji. Govorimo o jednom prijatelju
iz djetinjstva. On je krenuo svojim putem, ja svojim, ali on i dalje misli da mi je nešto dužan. Nešto se dogodilo jako davno, kada smo bili klinci. Možda mu sada dopustim da skine tu brigu s vrata."
Nakon nekog vremena rekao sam: "Neću ja naručiti Danteovo ubojstvo. S njim će sve biti u redu dok je isto tako s nama. Ako mu se išta dogodi, sam će biti kriv."
Ali još uvijek nisam nazvao Vinnieja. Nešto duboko u meni nije mi to dalo.
Umjesto toga nazvao sam Erin i dobio njenu automatsku sekretaricu. "Hej", rekao sam. "Nisam u gradu. Ne znam kada ću se vratiti, ali trebamo razgovarati. Ostavi mi poruku."
Bez šala ovaj put.
Sat kasnije Koko i ja gledali smo na Istočnu obalu s visine od deset tisuća metara. Izvadila je kasetofon i dala mi slušalice, tražeći između pet-šest debelih fascikala i dvadesetak kaseta dok nije našla ono pravo. "Ova je najbolja. Ovo je Charlie. Sve što ćemo od njega ikada dobiti."
Kaseta se zavrtjela – čuo se glas starog čovjeka koji se prisjeća svog života. Glas starog čovjeka, ali što je više govorio, zvučao mi je poznatije.
"Je li to... Josephine?"
"Samo slušaj. Pokušava nam reći ono što je čula od njega – i što je pročitala u njegovim

dnevnicima prije mnogo godina." Pogledao sam je.
"Nema ništa nadnaravno u tome. Jo je toga dana bila u dubokom transu. A sve ovo je čula od njega. Baš tako, od riječi do riječi. Bilo je to pohranjeno u njezinu pamćenju cijelih osamdeset godina. Čak pokušava govoriti njegovim glasom."
"Što je rekla kada si joj pustila tu kasetu?" "Ništa. Samo je plakala."
Pritisnula je tipku za premotavanje natrag i vratila kasetu na početak.
"Čut ćeš i mene, kako nešto pitam. Sve drugo je Charlie. Samo zaboravi sve i slušaj. Samo sjedi, slušaj i budi spreman na sve." Čuo se šum u slušalicama, a zatim Kokin glas.
"Tko si ti? Kako se zoveš?"
Uslijedila je stanka, nakon koje se začuo tanki dječji glas. "Josephine."
"Josephine i još?"
"Josephine Crane. Prijatelji me zovu Jo. Jo, kao u Malim ženama. "
"To je jako dobro ime. Smijem li te zvati Jo?" "Da, naravno."
"Koliko ti je godina, Jo?" "Danas mi je rođendan. Deveti." "Koji je datum danas?"
"Treći rujna tisuću devetsto četvrte godine." "Zvučiš jako ozbiljno za svoje godine." "Hvala."
Još jedna stanka. Onda je Koko rekla: "Želiš li mi pričati o svom djedu?" "Što želite znati?"
"Kako se zove? Možemo s time početi." "Charles. Charles Edward Warren." "Pričaj mi malo o njegovu životu."
Uslijedila je duga stanka. Vrpca je samo šumila barem dvije ili tri minute. Tada se začulo nešto poput klika, uz još nekoliko tupih zvukova, i nakon toga Kokin šapćući glas.
"Maknula sam mikrofon ispred Josephine da dodam bilješku i opis svega što se događalo. Čini se kako ona razmišlja o nečemu.
Lice joj je opušteno, mnogo više nego kada sam je prije pitala ista pitanja. Danas ću tražiti da mi više govori o životu svog djeda, ali ona ne može izići iz svoje ličnosti osim ako ne priča o nečem što je osobno čula ili pročitala. Očekujem da bude ograničena svojim znanjima o njemu u toj dobi, ali ponekad ona ode daleko od godina koje je navela. Zna stvari i riječi koje se ne bi očekivale od devetogodišnjeg djeteta. Mislim da mi sada govori stvari koje je od njega čula da govori sam o sebi, upotpunjene onim što je čitala iz djedova dnevnika nakon njegove smrti."
Izdaleka se čuo dječji glas. Zatim još komešanja dok je Koko približavala mikrofon. "Oprosti... to nisam čula."
"Pitala sam kamo ste otišli", rekla je Jo.
"Nikamo. Samo sam nešto trebala pomaknuti. Možeš li mi sada pričati o Charlieju?" Opet stanka. Čulo se kako diše.
"Sada je u mirovini. Bio je tehnički crtač kada je bio mlađi. Na izradi zemljopisnih karti, znate. Kaže kako je to onda bio dobar posao, istraživalo se svuda. Radio je na izradi karata u Baltimoreu i

oko njega cijeli život."
"Neko je vrijeme proveo radeći za vladu u Washingtonu, zar ne?"
"Da." Još jedna duga pauza. "Bio je u Ministarstvu rata u vrijeme predsjednika Jamesa Buchanana."
"Na čemu je radio?"
"Kao mladić... jako davno... volio je operu, povijest, filozofiju i prirodu. Obožavao je ptice. Na kraju je postao pravi ornitolog – dovoljno dobar da napiše knjigu i nekoliko znanstvenih radova. Volio se kartati. Poker s džeparcem i vist za zabavu."
"Na slici izgleda poput profesora s koledža."
"Mnogi mu to govore. To ponekad kaže i moja majka." "Što mi još možeš reći o njemu?"
"Hmmm... skuplja knjige."
"Je li tako otkrio Richarda Burtona?"
"Da. Znao je za njega mnogo prije nego što su se upoznali. Čak tada imao je primjerke Burtonovih ranih radova. Neke su doživjele mnoga izdanja i različite promjene, ali djed je uvijek želio prva britanska izdanja. Kada bi se pojavila novija izdanja s izmijenjenim tekstom, kupio bi i njih. Imamo sve te knjige, s vlastoručnim Burtonovim bilješkama. Djed je također sačuvao pisma koja su razmjenjivali trideset godina. Pisma su se odnosila na knjige, na Burtonove poteškoće s izdavačima, na radosti i frustracije koje mu je pisanje donosilo. Od 1861. godine djed je imao otvorenu narudžbu, uz zahtjev da osobno gospodin Burton pošalje dva primjerka svake nove knjige čim iziđe iz tiska ili što je moguće brže nakon toga. Tako je to išlo više od dvadeset pet godina."
"Možeš li mi reći kako je upoznao gospodina Burtona i što su činili u svibnju 1860. godine?" Opet duboki uzdah. "Otišli su u Charleston."
"Da, ali možeš li nam ispričati što se dogodilo na tom putu?"
Još jedna duga tišina. Opet nekoliko tupih zvukova; još klikova. Opet Kokin šapat.
"Sada očekujem, na osnovi prijašnjih seansi, da će priča o putovanju biti izrečena snažnijim glasom, s manje oklijevanja od ovoga što smo do sada slušali. Napominjem kako smo isti pokus napravili već nekoliko puta i uvijek je bilo isto, od riječi do riječi. Za uspoređivanje mogu se koristiti kasete sedam, dvanaest i trinaest.
U svim tim seansama Jo je pokazala znanje odrasle osobe koje bi u očima skeptika moglo ugroziti vjerodostojnost priče. Čini se kako joj je Charlie pričao o stvarima – poput putene Burtonove avanture s djevojkom iz krčme po imenu Marion – koje bi djed iz tog doba teško povjerio devetogodišnjoj unuci. U jednom trenutku Burton psuje, a Charlie to prenosi, još jedno mjesto koje bi sigurno promijenio da se obraća djetetu. Kada sam je pitala za to – vidi kasetu deset – priznala je kako je te dijelove pročitala u djedovu dnevniku s putovanja. Dakle, vjerojatno slušamo mješavinu onoga što joj je rekao i onoga što je napisao. Njegov je dnevnik nažalost izgubljen kada im je knjižnica opelješena nakon Charliejeve smrti."
Još tupih udaraca. Još klikova.
"Evo me opet", rekla je Koko normalnim glasom. "Je li ti udobno?" "Da. Hvala na vodi."
"Možeš li nam sada pričati o Charlieju?"
"Mislite ono što mi je pričao? Ili ono iz njegova dnevnika?" "Što god ti se čini bolje. Možeš li mi to reći njegovim riječima? Onako kako si pročitala? Kako ti je on govorio?"
"Možda."

Kada se opet začuo glas, skoro minutu kasnije, bio je to glas starog čovjeka.
"Počelo je to vrućeg svibanjskog dana 1860. godine. Bile su mi trideset tri godine. Svijet je tada bio svjetlije, uzbudljivije mjesto za život. Bio sam mlad i toliko je toga trebalo učiniti..." Zatvorio sam oči, a Koko me pustila na miru.
"Bile su mi trideset tri godine", rekao je glas. "Bio sam šest godina mlađi od Burtona kada smo se sreli. Evo što je bilo..."

BURTON I CHARLIE

19
Burton je došao u Washington da bi se susreo s Johnom B. Floydom, ministrom rata predsjednika Buchanana. To znamo. Što se odgodilo u toj sobi, nitko nikada neće znati.
Izdaleka sam se divio Burtonu, a Floydu nisam nikada vjerovao.
Da, radio sam za njega, ali uvijek sam ga držao nitkovom. U svakodnevnom poslu to mi mišljenje nije smetalo, jer vrijedno sam radio i malo ga viđao. Moj posao nije zahtijevao susrete s ministrom, radio sam dobro i bio prilično zadovoljan. Ali nimalo me nije iznenadilo kada je povijest pokazala da je Floyd bio izdajnik – čovjek koji je iskoristio svoj položaj za prebacivanje tona oružja i materijala Južnjacima, pa je pobjegao i pridružio se Konfederaciji kada je rat napokon počeo. U uredu sam se držao dalje od njega.
Ali ipak, nisam mogao ostati po strani kada sam tog jutra saznao za Burtonov sastanak s Floydom. Sigurno se na meni sve vidjelo, bio sam nervozni mladić na hodniku sa šeširom u krilu. Tada su se vrata otvorila i Burton je izišao, a moje je nelagode nestalo. Smjelo sam mu prišao i pozdravio ga. Rekao sam kako pratim njegove doživljaje, naručujem njegove knjige i sve ih čitam. To ga je jako razveselilo.
Kako sam poslije saznao, bio je posebno slab na obožavatelje nakon bolnog razočaranja sa Spekeom i pomračenja slave u Engleskoj. Među mnogim čudnim i neočekivanim događanjima, moja mu je pojava laskala i uljepšala mu dan.
Za mene je Richard bio jedan od onih pravih. Odmah smo se svidjeli jedan drugome.
Stavio mi je ruku na rame. Kao da se odavno znamo, privukao me k sebi, pa sam uspravno stajao uz njega, i sam se osjećajući važnim.
"Reci mi, Charles..."
"Dajte, molim vas! Svi me prijatelji zovu Charlie. Bit će mi čast ako me i vi budete tako zvali." "Ja sam onaj koji je počašćen. Ima li u blizini kakvo mjesto gdje možemo popiti grog? Na moj
račun."
"Ima jedna dobra pivnica u ovoj ulici, a uz pivo ide i besplatan ručak. Ali dopustite meni da platim – vi ste gost u ovoj zemlji."
"Dogovorit ćemo se za šankom."
Povijesne knjige govore da je Burton želio odmah napustiti Washington. Ali on je tog proljeća 1860. godine nestao. Trebala su proći tri mjeseca da se opet pojavi, u St. Joeu, Missouri, odakle će krenuti na dugi put kočijom na jug. Za te je izgubljene tjedne Burton samo rekao kako je prošao kroz sve države.
Ali cijeli je tjedan ostao u Washingtonu. Živio u mojoj kući. Cijeli smo taj tjedan jeli skupa i bili stalno zajedno. Razgovarali smo o politici, povijesti, velikom problemu ropstva u Americi, želji Juga za odcjepljenjem, i o ratu.
Burton je oduvijek mrzio ropstvo, ali nije bio pretjerano oduševljen crncima†. Ja sam bio neka vrsta apologeta. Među nama je bilo bitnih i velikih razlika u mišljenju, pa ipak smo se odmah

sprijateljili.
† Iako je Burton bio besprijekoran u svom znanstvenom proučavanju, poznati su njegovi uvrlo omalovažavajući stavovi naspram crnaca i američkih Indijanaca te Židova, zbog čega je najvjerojatnije bio prisiljen napustiti Englesku.
Znao sam da se događa nešto posebno. Osjećao sam veliku pustolovinu, koja je bila na dohvat ruke, samo je trebalo hrabrosti da bi se ugrabila. Trećeg je dana jednostavno rekao: "Mogao bi malo putovati sa mnom. Promijenit ćeš mišljenje o nekim stvarima."
"Možda vi promijenite svoje", rekao sam, a on se nasmijao.
Divio sam mu se, i on je to znao. Ali ničega se nisam plašio i to me je uvijek spašavalo. Znao sam da me cijeni. Da sam se uvijek slagao s njim, ili mu se ulagivao, nikada me ne bi pozvao. Burtonu bi ulizice brzo dosadile.
Četvrtog smo se dana gadno zakvačili. Završilo je zajapurenim licima i smijehom. "Moram skoro krenuti", rekao je Richard petog dana. "Dođi sa mnom."
Koliko se ljudi ikada nađe pred takvom dvojbom? Koliko se njih preplaši hrabre odluke kada dođe vrijeme za nju? Stotine će propustiti priliku prije nego što je jedan ugrabi.
Ja sam je morao ugrabiti. Povući se značilo bi izdati sve u što sam vjerovao.
Cijeli sam život bio oprezan. Uštedio nešto novca. Imao sam dobar zanat; deseci privatnih tvrtki u Washingtonu, Baltimoreu ili New Yorku odmah bi me zaposlili. Bilo mi je dosta Ministarstva rata i njegove ispolitiziranosti, birokrata koji o svemu odlučuju. Ako na neko vrijeme nestanem s Richardom, što mogu izgubiti?
Na brzinu sam dao otkaz i pozdravio se sa ženom i kćerkom.
Napustio sam Washington s Burtonom u ponedjeljak, tjedan dana nakon što smo se upoznali.
U vlaku za Richmond pitao sam Burtona kamo ćemo, a on je bez oklijevanja odgovorio: "U Charleston."
Moje je pitanje bilo retoričko. Nije mi bilo važno kamo ćemo; mučile su me slatke brige osjećaja potpune slobode i uzbuđenja kakvo nisam osjetio još otkada sam diplomirao, mnogo prije nego što sam se oženio i zaposlio. Da je Burton rekao Afrika, kunem se da bih krenuo onamo, iako sam i dalje razmišljao kao turist. Pretpostavio sam da ćemo putovati parobrodom samo zato što je tako bilo lakše. Pruge još nisu bile povezane te 1860. godine i mnoge se linije nisu spajale. Prijeći kontinent značilo je putovati kočijama, po cestama koje obična kiša može zatvoriti. Brodom se većina tih poteškoća izbjegne. Mogli smo se ukrcati, ploviti parobrodom niz Potomac, uhvatiti vlak u Acquia Creeku, pa opet parobrod u Wilmingtonu, i relativno lako dovršiti put. Ali Richard je želio upoznati zemlju. Nije ga zanimalo samo lagano putovanje, ili ono turističko – na koncu, kakve bi poteškoće putovanje Amerikom moglo uzrokovati nekome tko je upravo preživio dvogodišnje lutanje nepoznatim stazama Afrike? Tako smo krenuli vlakom do Petersburga, u Sjevernu Karolinu, i iz Wilmingtona nastavili neuobičajenim putem kroz unutrašnjost prema Južnoj Karolini.
Sve to vrijeme Burton je bio savršen suputnik. Vodili smo mnoge razgovore od zajedničkog interesa, ali isto tako i puštali jedan drugog da na miru razmišlja o svojim stvarima. Na svakoj stanici dugog putovanja željeznicom, Burton je kupovao lokalne novine i detaljno ih čitao prije nego što bi ih proslijedio meni. Bilo je tu sićušnih gradova u kojima bismo stali zbog vode i uglja, i običnih sela pokraj kojih bismo projurili za tren oka. Svuda su se skupljali ljudi samo da nas vide; budale koje su stajale tako blizu tračnicama da su dovodile život u pitanje, smijući se i ne želeći se maknuti makar malo natrag, usprkos žestokoj ljutnji strojovođe. U najmanjim mjestima djeca i starci skupili bi se i gledali nas kako jurimo pokraj njih poput metka. Povremeno bih zapazio neko lice ili naznaku ličnosti, ili ih samo umislio; ispunili bi moj prozor na pola sekunde i nestali zauvijek. Počeo sam

stvarati opći dojam o njima kao o jadnim, bijednim, priprostim ljudima i u godinama nakon putovanja često sam mislio o tim ljudima i kako sam bio nepravedan prema njima. Podcjenjivali smo ih. Oni su bili srce i kralježnica Juga, a moja jenkijevska šablona, tako česta svuda na Sjeveru, zamalo je izazvala razjedinjenje američkih država.
Kad god bismo stajali dovoljno dugo, izišli bismo iz vlaka i družili se s domorocima, koji su bili bučni i jedva čekali da s nekim podijele svoj gnjev prema državnoj upravi. Često su nas politički provocirali, ali Burton je plivao među njima kao riba, prilagođavajući se za tren, uvijek dobivajući više nego što je davao, a ja sam bio dovoljno pametan da ne izlijećem sa svojim stavovima o njihovim posebnim običajima i apsurdnim glasinama o odvajanju i ratu. Nikada nisam bio južnije od Fredericksburga i uskoro sam shvatio da su novine pune huškačkih gluposti. Ali kako smo dublje zalazili u unutrašnjost, polako sam počeo razumijevati što oni cijene i zašto. Priroda je bila jedinstveno lijepa. Vidio sam voćnjake s breskvama i farme pamuka kako se protežu u beskraj, a tu i tamo stigli bismo do ruba neke plantaže s dugim prašnim cestama i golemim hrastovima, kao i robovima koji rade u poljima. Uglavnom smo putovali kroz pravu divljinu, kroz prostrane borove šume i povremene močvare.
Kuda god da smo prolazili, Burton je svaki slobodan trenutak koristio za zapisivanje onoga što je vidio.
U Wilmingtonu smo kupili kartu samo do sela Marion, kojeg sam se sjećao kao točke na karti oko pedeset kilometara unutar Južne Karoline. Uskoro smo se našli u tmurnom močvarnom predjelu donje Sjeverne Karoline. Nisam se mogao odviknuti od gledanja predjela očima kartografa, a ubrzo sam shvatio da je i Burton proučio karte i dobro ih upamtio. Do tada nisam ništa govorio: krenuo sam na put samo kao suputnik, zadovoljan smjerom koji on odabere. Ali zaustavljanje u tako malenom selu bilo mi je čudno, pa sam to i rekao. "Što je u Marionu?" upitao sam. "I zašto toliko obilazimo?" To je bilo prvi put da sam se osjetio malo suvišan, dovoljno da zamalo šaljivo dodam: I kad smo već kod toga, zašto sam ja ovdje?, ali to bi bilo preočito, čak i kao šala; bit će vremena kasnije, ako se taj osjećaj ne izgubi. Sjećam se da smo bili u močvari, nekoliko kilometara od pobunjeničke države, kada mi je prvi put palo na pamet da me pozvao zbog još nečeg, ne samo kao društvo za put.
Na moje je pitanje Burton samo djelomično odgovorio.
"Čini mi se da je u Marionu prenoćište i dobra krčma, gdje se možemo malo zadržati i biti među ljudima, pojesti nešto pristojno i lijepo se napiti zajedno. Ujutro, ili dan poslije, možemo nastaviti u Florence."
Vjerojatno mi je na licu i dalje bio zbunjen izraz, pa je dodao: "Postaješ li nestrpljiv, Charlie? Gura li te znatiželja da vidiš kolijevku pobune koja će donijeti toliko bola tvojoj zemlji?" Zapravo, bio sam znatiželjan i godinu poslije kada mi je Burton poslao dva toma Jezerskih područja središnje Afrike neposredno prije početka rata, naišao sam na zabavnu rukom napisanu bilješku na margini za koju vjerujem da se neizravno odnosi na Spekea: Podsjetio si me, ali samo nakratko, na još jednog mog suputnika, koji je uvijek želio nekamo stići, ma gdje to bilo, i zbog toga propuštao sve ono što se stalno događalo oko njega.
Nije se imalo što vidjeti u Marionu. Sjećam se blatne ulice i nedovršenih kuća uz nju, ali Burtonu je to bilo dovoljno. Kao što je i predvidio, našli smo prenoćište, uzeli dvije sobe na katu s prozorima prema ulici, i te smo večeri iznenađujuće dobro jeli. Burton se odmah upoznao s ostalim putnicima i lokalcima; bio je izuzetno društven, ali sam primijetio kako ništa ne govori o sebi i postaje oprezan kada se dotaknu škakljiva pitanja ropstva i osamostaljenja Juga. Počeo je također govoriti amerikaniziranim engleskim. Njegov je britanski naglasak potpuno nestao i kada sam to poslije spomenuo, rekao je: "Tako je to sa mnom. Ma gdje bio, pokušavam naučiti jezik." Nasmijali

smo se, ali onda je dodao: "Ne čudi se ako se još više promijenim putem. Volim se igrati riječima, a ovi južnjaci stvarno imaju poseban jezik."
U tom sam trenutku prvi put pomislio na nešto što će promijeniti naš odnos. Iznenada sam se upitao pretvara li se on namjerno u nešto što nije. Nakon nekog vremena te su me misli još više uznemirile, jer i ja sam, htio-ne htio, bio dio te priče. Mnogo kasnije, u njegovim biografijama koje su pisali supruga Isabel, nećakinja Georgiana Stisted i Thomas Wright bilo je naznaka o njegovim špijunskim djelatnostima u Indiji. U svojim ranim knjigama i on sam na to ukazuje; kako bi se uvukao među ljude kao jedan od njih, nakon što bi naučio tečno govoriti njihov jezik u nekoliko tjedana ili samo dana, zatamnio ten, malo se prerušio i obavio svoj špijunski posao.
U tisku je već bio opis njegova glasovitog puta, kada se savršeno prerušio u Arapa, od Meke do Medine. Richard je mogao postati bilo tko i ta je činjenica izazvala nove uznemirujuće misli. Možda on sada špijunira moju zemlju – je li cijelo ovo putovanje počelo zbog toga? Jesu li ga poslali da procijeni koliko je vjerojatan građanski rat, kada bi mogao početi i kako ga Engleska može iskoristiti? Takve su mi misli izazivale hladne trnce. Izvana, odnosi između Engleske i Sjedinjenih Država bili su prilično dobri od posljednjeg rata koji je završio 1814. godine, ali bilo je općepoznato kako su mnogi članovi britanske vlade još prepuni gnjeva na nas i ne žele nam dobro. Lord Palmerston, na primjer, nikad nam nije oprostio posljednji poraz, kada je on bio ministar rata. Sada je bio premijer. Je li moguće da spletkari, nakon svih tih godina, ne bi li se osvetio, a Burton je izloženi čovjek koji mu pomaže u tome?
Osjetio sam kako me od tih misli preplavljuje velik gnjev i odlučio sam istjerati stvari načistac s Richardom glede toga. Bio sam spreman odreći se našeg kratkog prijateljstva ako je stvarno aktivan u takvoj prijevari i uhvatiti prvi parobrod za sjever iz Wilmingtona. Ali kada je trenutak došao, odustao sam. Dok smo sjedili za večerom, pokušao sam i nisam uspio smisliti pitanje koje bi moglo završiti smrtnom uvredom i okončati naše prijateljstvo, iako bi zapravo bilo nevino.
Burton nije rekao ni učinio ništa posebno čime bi opravdao moje sumnje; samo ono što je uvijek činio, što je i sam priznao. Do kraja večeri odlučio sam ništa ne govoriti. Ali i dalje sam bio uznemiren i nekoliko sam ga puta ulovio kako me promatra, kao da mi je čitao misli i odjednom znao u što sumnjam.
Te se večeri u krčmi dogodilo nešto što vrijedi zabilježiti. Čini se gotovo nevažno, ali mnogo kasnije pokazalo se koliko je bilo važno.
Sjedili smo s manjom grupom novih poznanika uz šank kada je veliki, bučan tip po imenu Jedro Fink došao među nas. On je očito mrzio sjevernjake, bio je već dobro naliven pivom i što je više pio, to mu je više smetalo sve što sam ja govorio. Moj naglasak je bio kriv; nitko nikada ne bi pomislio da sam bilo što drugo osim sjevernjaka. Jednom je u općoj galami isplivala fraza pseto jenkijevsko, a kada sam podigao pogled, njegove su mutne oči fiksirale moje.
Richard je također popio mnogo piva, ali njegove su oči bile bistre. Pogledao sam ga ispričavajući se i počeo tražiti način da se izvučem. Prilikom prve stanke u razgovoru rekao sam: "Gospodo, mislim da ću vas napustiti", ali naš je mrzitelj Jenkija odgovorio: "Što nije u redu, druškane, zar mi nismo dovoljno dobri da bi jedan Jenki pio s nama?"
Osjetio sam snažno dvije stvari: ljutnju i strah. Nikada se nisam tukao i ono što me najviše plašilo nije bila mogućnost ozljede, nego prizor u kojem me pobjeđuju pred drugim ljudima. Ipak, to nisam mogao otrpjeti. Rekao sam: "To što ste rekli je uvredljivo, gospodine" i pripremio se za ono što bi moglo uslijediti. Ali istog je trena Richard rekao: "Mislim da ću ti se pridružiti, Charlie. Već je kasno."
Tip prekoputa žmirkao je dok smo se dizali.

Richard se nagnuo naprijed. "Imaš još nešto reći, druškane?" Tip se podrugljivo zacerekao, a Burton je rekao: "Pripazite se, gospodine."
Fink se usiljeno nasmijao. "Možda biste se vi trebali pripaziti. Ako ne znate, mi ovdje brzo rješavamo stvari kada počne vrijeđanje."
Burton se umorno nasmiješio svojim duboko izbrazdanim obrazima. "Nije bilo uvreda... još ne.
Možemo svi otići na spavanje i nastaviti put ujutro."
"Sasvim točno." Fink se odgurnuo unatrag, malo ali prijeteći se odmaknuvši od stola. "Osim ako mi ne odlučimo drukčije."
Osmijeh je nestao s Burtonova lica. "To ne bi bilo lijepo, ali odluka bi bila vaša. A vjerujem da po vašim običajima ja imam pravo izabrati oružje bude li bilo kakvih nesuglasica koje se ne mogu drukčije riješiti. I kad smo već kod toga, ja bih izabrao mačeve."
Fink se povukao. "Dovraga, tko nosi mačeve sa sobom?" "Ja."
Gledali su jedan drugog. "Pa, ja nemam mač", rekao je Fink. "Ja ću osigurati par. Ako bude trebalo. Iako ne treba. Još."
Iznenada se tip nasmijao, ne podrugljivo kao prije, nego kavanskim smijehom, nevoljko prijateljski. Burton je ostao miran, čekajući.
"Nemam ja ništa protiv tebe, druškane. Dobro je kad svi znamo kako daleko možemo ići, zar

ne?"


Praćeni tom nervoznom opaskom, popeli smo se u naše sobe.
U hodniku sam rekao: "Tukao bih se s njim da je do toga došlo." "To znam. Nikada nisam ni sumnjao."
"Nije potrebno da paziš na mene, Richarde. Važno mi je da i to znaš." "Znam. I ispričavam se ako je tako ispalo."
"Naravno da je tako ispalo. Kako drukčije? A nemaš ni nikakve mačeve sa sobom." "Nemam. Ali on to ne zna."
"Bože dragi, što da te ipak izazvao?"
"Onda bi sve postalo mnogo ozbiljnije, a izbor oružja prepustio bih njemu."
Ležao sam budan u svojoj sobi buljeći u crni strop. Sve su se moje poslijepodnevne misli

vratile poput poplave, a ljutnja se obnovila uz velike otvorene sumnje u prirodu našeg putovanja. Vidio sam Richarda na stropu i stalno je pisao bilješke. Pretpostavljao sam kako mu to treba za novu knjigu, ali sada sam se pitao što stvarno piše u onoj bilježnici. Osjećao sam da je naše prijateljstvo ozbiljno dovedeno u pitanje – možda isključivo zbog moje bujne mašte – i tada sam znao da ću to ipak morati raspraviti s njim. Plašio sam se njegove reakcije, jer ga zapravo nisam poznavao dovoljno dobro da počnem tako ozbiljan razgovor. Nikad nisam imao ništa protiv Engleske, prihvaćao sam Richarda oduševljeno i punim srcem kao prijatelja, ali vrijeme provedeno u Ministarstvu rata omogućilo mi je pristup nekim podacima i glasinama o kojima se malo ili nikako nije pisalo u tisku. Sada je u mojoj tamnoj sobi cijeli taj svijet spletki oživio na platnu stropa. Sunce nikada ne zalazi u kraljevstvu, mislio sam, prisjećajući se starog citata; sunce nikada ne zalazi u Engleskoj.
Jedini razlog što i danas nismo kraljičini podanici su oni davno umrli momci iz Bunker Hilla, Saratoge i New Orleansa. Jesmo li stvarno u miru? Trvenja među našim državama nikada nisu prestala od 1815. godine i Palmerston, taj stari vrag, uvijek je nekako bio u korijenu svega. U svojoj četrdesetodišnjoj političkoj karijeri nikada nije prestao rovariti. Mogao sam gotovo osjetiti kako njegova gorčina ispunjava moju sobu i ometa mi san. Prisjećao sam se događaja o kojima sam čitao u

izvještajima koji su kružili vladinim hodnicima. Znao sam kako je prije nekoliko godina Engleska jednostrano zaplijenila naše brodove i prisilila naše momke da služe u njihovoj mornarici. Čuo sam kako pomažu i podupiru američke Indijance, nagovarajući ih da napadaju naša granična područja. Svi znaju kako su se trudili da Teksas ne uđe u Uniju, a stalno su se čule glasine da novčano pomažu rat Meksika protiv nas. Sigurno nije tajna da Engleska ima velike planove s Južnom Amerikom nakon naše revolucije, a oduvijek su odbacivali i pokušavali omalovažavati Monroeovu doktrinu. Zašto bi se primirili baš sada kada mlada država ima tako ozbiljne teškoće i juri prema ozbiljnim nevoljama?
Osjetio sam malo stida zbog svojih sumnji i već je stiglo rano jutro, neposredno prije zore, kad sam napokon uspio zaspati.
Nisam bio dobre volje ujutro. Manjak sna udružio se s rastućim sumnjama i doveo me do ruba. Bit će mnogo bolje, mislio sam, kada se maknemo iz Mariona, te blatne rupčage. Vlak za Florence bio je odgođen, ali Richard je sredio prijevoz kočijom, koja će nas tamo odvesti kasnije poslijepodne. Dok smo izlazili iz krčme, zbio se još jedan neugodan događaj. Na dnu stepenica okrenuo sam se da nešto kažem Richardu pa sam se sudario s nekim tko je dolazio sa strane koju nisam mogao vidjeti. Odmah sam se ispričao i onda vidio da je to Fink, moj sinoćnji protivnik. Odjednom, kao da me neki vrag zgrabio, rekao sam: "Gospodine Fink, žao mi je što sam vas gurnuo, ali istovremeno vam moram reći kako ste se prošle noći ponašali neoprostivo drsko. Mogu dopustiti da se od mene cijele večeri pravi budala, ali vaše ponovljene uvrede mojoj zemlji ne mogu otrpjeti."
Pogledao je u Richarda koji je bio iza mene.
"Molim vas, obraćajte se meni, gospodine. Gospodin Burton nema ništa s tim."
Za trenutak je ustuknuo. Bio sam siguran da će doći do sukoba, ali nasmijao se i rekao: "To je govorilo pivo iz mene, druškane. Takav sam kada previše popijem."
Shvatio sam to kao ispriku. Krenuli smo u Florence sat kasnije.
Još jedna blatna rupčaga. Što je Burton vidio u tim mjestima, ili što je saznavao u njima, ostalo mi je tajna dok smo ulazili u još jedno prenoćište. Ali ono je bilo ugodno iznenađenje, povelika zgrada stara barem šezdeset godina, čija se starost vidjela samo izvana, dok je iznutra bilo toplo i uredno. Zvala se Wheelerovo križanje.
Dobili smo sjajnu večeru, jednostavno jelo od puževa i riže s raznim dodacima, ali pripremljeno tako pažljivo da je bilo izvanredno.
Lako moguće da je to bilo najbolje što sam pojeo bilo gdje vani, koliko se mogu sjetiti, bolje i od otmjenih washingtonskih restorana. "Čudesna hrana", rekao je Burton i pozvao vlasnika da pohvali kuhara. Čovjeku je bilo drago, ali rekao je kako pohvale možemo i sami izreći. Pozvali su kuharicu i čim je prošla kroz vrata, osjetio sam kako se Burton uspravlja u stolici do moje. Bila je prava ljepotica. "Ovo je moja kći Marion", rekao je vlasnik. Burton i ja smo ustali, a ona je lagano pokleknula, dok se Richard odmicao od stola. Po svim propisima, posegnuo je za njenom rukom. "Gospodine Wheeler," rekao je ne skidajući oči s njezina lica, "vaša je kći narodno blago. Gradić kroz koji smo prošli sigurno je nazvan po njoj."
"Po Francisu Marionu, ipak", nestašno je rekla. "Junaku naše revolucije. Moje je ime s majčine strane."
"S koje god da je strane," rekao je Burton, "ni najbolji se restorani u Londonu ne mogu mjeriti s vama."
Primila je to ljubazno, ali kao da joj nije prvi put. Richard je pitao gdje je naučila tako kuhati, a ona je rekla: "Od gospođe Simmons i gospođe Randolph – od naše sluškinje Queenie i od bake." Gospođe Simmons i Randolph, ispostavilo se, napisale su poznate kuharice koje je Marion držala na polici u kuhinji. "Kupujemo joj što god možemo", rekao je otac. "A moja joj je majka ostavila mnoge

dobre recepte u staroj bilježnici. Sve ona koristi. Mjesto poput ovog onoliko je dobro koliko je dobra hrana koju poslužuje." Burton je, uvijek šarmantan, rekao: "A vaša je stvarno dobra", i Marion se opet naklonila i povukla u stražnje prostorije.
"To je jedan od razloga zašto se zaustavljam u ovim malim mjestima", rekao je Richard dok smo sjedali. "Nikad ne znaš na što možeš naići."
Meni uopće nije sinulo na što smo to naišli, pogotovo ne u onom smislu koji je Richard očito imao na umu. Bio sam sretno oženjen; nikada ne bih prevario ženu trčeći za suknjama, čak ni ako su tako zgodne kao Marion. Ali nisam bio ni pretjerano stidljiv i u svojem sam odnedavnom nezadovoljstvu pokušavao ne biti neugodan. Richard je, u trideset devetoj godini i dalje bio slobodan, a bio je utjelovljenje čiste muškosti. Zapravo, iako je on već bio u čvrstoj vezi s Isabel Arundell u Engleskoj, kojom će se oženiti prije kraja godine, ja o tome nisam znao ništa, niti sam uopće čuo njeno ime. Sjedili smo u Richardovoj sobi uživajući u malom brendiju, a on je isijavao čistim zadovoljstvom. "Kakvo čudesno malo prenoćište", rekao je. "Čak imaju i kupaonicu iza kuće, a to nije luksuz koji se lako odbacuje. Čini mi se da bismo mogli ovdje ostati koji dan. Slažeš li se?"
I ja sam se bio zagrijao za to mjesto. "Potpuno", rekao sam. "Ne brini se ti za mene; ja ću se već nečim zabaviti."
Otišao sam u svoju sobu, ali opet nisam dobro spavao. U ponoć sam se probudio i treći put, goreći od žeđi koja uvijek stigne nakon previše alkohola. Ustao sam i tumarao mračnim hodnikom, nadajući se da bih u prizemlju mogao naći nekoga tko će mi dati čašu vode.
Stigao sam do vrha stuba kada sam im začuo glasove; meki Richardov smijeh, odmah nakon toga i njezin. Krenuo sam im se pridružiti, onda zastao na prvoj stepenici. Od tamo sam ih mogao vidjeti; bili su sami, za stolom nad šalicama vrućeg groga, Burton se raširio u svojoj stolici, a Marion je bila do njega u položaju koji se stalno mijenjao, konobarica, družica i ljubavnica u jednoj osobi. Desnom je rukom on držao piće; lijevom je pokrio njenu tako intimno da me zapanjila brzina kojom su do nje stigli. Upoznali smo je prije samo šest sati, pa ipak se među njima događalo nešto što se ne može pogrešno protumačiti. Već su zajedno izgledali poput starih ljubavnika. Počeo sam se šuljati natrag prema hodniku praćen kratkim odlomkom njihova razgovora. Marion je spomenula moje ime.
"Kako bi se samo zapanjio tvoj prijatelj Charlie da nas sada vidi."
Burton se nasmijao. "Ne brinem se zbog Charlieja. Za razliku od tvog oca."

"On je već satima u krevetu. Jednom kada dodirne jastuk, ne može ga probuditi ni zemljotres, a osim toga i ustaje kasno. Ne sjećam se kada je spavao manje od deset sati."
"Pa, ako bi se Charlie zapanjio, brzo bi se navikao."
"Ako ti tako kažeš. Meni on ipak izgleda prilično konzervativno."
"Griješiš", rekao je Richard. "On je sjajan tip, jedan od najboljih koje poznajem. Ima lavlje srce, iako nije baš uvijek siguran što bi s njim. I izuzetan osjećaj časti."
"Vjerovat ću ako ti tako kažeš. Ionako nije on taj koji me zanima." "Na moju sreću, nadam se."
"I moju."
"Marion." Richard joj je poljubio ruku. "Krasnog li imena, a pristaje ti kao saliveno. Poput iznenada opet rođene djeve Marion Robina Hooda."
"Oh, viteže Richard, vi ste takav besramni lažac."
"Ne viteže Richard... molim te, nemoj. Ne ide nikako ta titula uz moje ime. Čak i kad bi kraljica dijelila taj željeni naslov tako olako, previše je onih koji bi joj prišapnuli zašto ga ne smije dati meni."
"Prilično je jasno zašto. Zato što ste takav nevaljalac."

"Tako kažu."
Kad me već Richard smatrao tako časnim čovjekom, nisam mogao dalje prisluškivati, pa sam otišao. Ležao sam u mraku, ispunjen ponosom zbog njegovih riječi. Uobraženost i bujna mašta držali su me budnim drugu noć zaredom.
U zoru sam začuo neku buku vani kroz poluotvoren prozor. Moja je soba gledala na dvorište, a kupaonica koju je Richard spomenuo bila je ravno ispod. Bio je to grubi drveni kavez, okrugla oblika s platnom omotanim uokolo, čeličnim spremnikom za vodu pričvršćenim iznad, te konopom kojim se puštala voda na onoga tko je unutra, i pomoćnim stepenicama uz koje se penjao sluga koji je punio spremnik. Sada je uslijedilo pravo iznenađenje! Richard se pojavio u dvorištu potpuno nag, kao blijeda mrlja na prvom svjetlu prije izlaska sunca. Razdvojio je platno i ušao u kupaonicu, a trenutak kasnije izišla je Marion, još u onoj sinoćnjoj haljini, ali mnogo neurednijoj, noseći vrč kipuće vode. Popela se stepenicama i ulila vodu, a ja sam čuo kako se spremnik otvara dok je Burton povlačio konopac. Duboko je uzdahnuo, a ona se nasmijala njegovu užitku. Kada je izišao, čekala ga je s pokrivačem, omotavajući mu ga oko ramena i nježno ga trljajući, senzualno i s ljubavlju.
Ostali smo još jedan dan u Florenceu, pa još jedan, pa još jedan. Trećeg dana zajedno smo odšetali do malog groblja, Richard, Marion i ja, i tamo vidjeli mjesto na kojem počiva njena majka. Jennie Marion Wheeler, jednostavno je pisalo: voljena supruga i majka, 1812. – 1843. "Umrla je pri mojem porodu", rekla je Marion i nešto na njezinu licu, prožetom dubokom boli za ženom koju nikada nije upoznala, gotovo me dovelo do suza. "Kakva prokleta sramota!" rekao sam dršćućim glasom. "Previše je žena kojima se to događa. Mi smo navodno tako napredni, a medicina ipak nije naučila pomagati ženama ništa više nego u doba starih Rimljana."
Pogledala me i nježno se osmjehnula, pa me uzela za ruku i zahvalno je stisnula. Toga se najbolje sjećam u vezi s njom; osim veze s Richardom, te njene topline, dodira njene ruke i osmijeha koji me pratio desetljećima poslije.
Te smo večeri sjedili na stražnjem trijemu i slušali kako crnci pjevaju. Wheelerovi su imali šest crnaca koji su radili u prenoćištu, kao robovi ili slobodnjaci, nisam bio siguran, iako mi otac nije izgledao poput robovlasnika. Posebno je Burton bio očaran njihovim melodijama: "Neke su jako slične plemenskim napjevima koje sam slušao u Africi", rekao je. "Jedina je razlika u onome što su dodali bijelci, umetnuvši kršćansku duhovnost." Brzo je zapisivao na mjesečini, pokušavajući uloviti riječi i usporediti ih s onim čega se sjećao od afričkih korijena. Svake je noći zapisivao riječi i u neočekivanim trenucima poslije na putu čuo bih ga kako ih tiho pjevuši, uspoređujući ih s drugim melodijama koje je pokupio po južnim državama.
Otišli smo rano sljedećeg tjedna. Okrenuo sam se i vidio kako Marion i njezin otac gledaju naš odlazak, ali Richard ih nije ni pogledao niti im mahnuo. Činilo mi se to prilično hladnim, znajući kakvu su vrstu odnosa sigurno imali i siguran da se više nikada neće vidjeti. "Ja sam se pozdravio prije", rekao mi je. "Nema smisla pretjerivati s time."
Charleston je sada izgledao na dohvat ruke. Ali trebalo je izdržati još jednu noć, a ta je bila gadna, na cesti. Bilo bi previše očekivati još jednu sjajnu krčmu u toj zabiti pa smo prenoćili na mjestu koje su samo najgori anđeli pakla mogli smisliti. Cesta od Florencea do Charlestona duga je oko sto sedamdeset kilometara i vodi kroz gotovo potpunu divljinu. Nikada još nisam vidio takvu cestu; njena je zagušljiva gustoća bila beskrajna, izuzev povremenih naselja s otrcanim ljudima i sličnim kolibama u kojima su živjeli. Neka su stabla bila cijela prekrivena mahovinom, bilo je mnogo močvara, a sve je okruživala golema borova šuma; prostrana, uznemirujuća, izrazito neugodna. Zaboravio sam ime mjesta u kojem smo prenoćili prije dolaska u Charleston. Burton je izgledao zadovoljan, pa sam i ja morao biti, jer mrak je brzo padao, a čak ni on nije želio ostati na cesti u

takvom mraku gdje bi nas stabla potpuno progutala.
Krčmu je vodila jedna starica s dvojicom golemih jadnika koji su joj očito bili sinovi. Imala je lice vještice, upalo i prepuno rupa tamo gdje su nekad vjerojatno bili zubi; momci su se sporazumijevali mumljanjem i bili na dobrom putu da i oni ostanu bez zuba. Jedino ime koje sam uspio čuti bilo je Cloyd, ime jednog od momaka. Žena je pokušavala biti ljubazna, ali to je kod mene izazivalo samo jezu.
Poslužili su nam mršavi gulaš, od nekog tajanstvenog žilavog mesa koje sam jedva okusio, a Burton nije ni dodirnuo. Bio je još tada sumnjičav, pa smo se povukli brzo nakon dolaska.
"Ne vjerujem ovim ljudima", rekao je Richard. "Mislim da bismo trebali ostati zajedno noćas, a netko mora biti uvijek budan." Zvučalo je opasno, a ono što je uslijedilo još i više. "Kladim se da ima nekoliko rupa, svaka dovoljna da u nju stane čovjek, tamo u onoj močvari."
"Što to govoriš?" glupo sam upitao. "Misliš da će nas ubiti?"
"Ne bi to bio prvi krčmar koji je sredio svog gosta kako bi mu se domogao kese."
Ponudio se držati stražu redoslijedom koji meni najviše odgovara, ali bilo mi je svejedno. Bio sam umoran nakon neprospavanih noći, ali nakon svega, ipak nisam mogao zaspati. Odlučio sam stražariti prvi, napustivši svoju sobu i smjestivši se na stolcu u Richardovoj. "Ako se umoriš, probudi me", rekao je. "Bez obzira na sat. Za šest minuta ili šest sati, meni je potpuno isto." Na svjetlu lampe na ugljen izvukao je pištolj iz jedne od svojih torbi. Gurnuo mi ga je u ruku i legao u krevet dok sam ja sjeo uz vrata i ugasio lampu. Bit će to duga, duga noć; ozbiljno sam shvatio svoj zadatak. Ne smijem, ne smijem zaspati!
Richard je zaspao za tren. Sjedio sam u nevjerojatno mračnoj pustoši slušajući ga kako diše. Malo je zahrkao dok se vrijeme sporo vuklo. Nisam imao pojma koliko je sati, a nakon nekog vremena vrijeme je stalo.
U jednom trenutku mnogo kasnije čuo sam zvuk iz hodnika; samo jedan korak i tiha škripa poda. Stajao sam s pištoljem u ruci. S druge se strane začuo udarac, pa sam samo malo otvorio vrata – tek toliko da pogledam u hodnik. U početku nisam vidio ništa, a zatim dvije velike sjene i jednu manju uz njih. Čuo sam kako šapću, ali ono što su govorili bilo je pretiho da bih razumio. Otvorio sam vrata još malo i napeo pištolj. Taj je zvuk bio glasan i nepogrešivo jasan u potpunoj tišini i odjednom smo svi stali kao zaleđeni ne mičući se, osim Richarda, koji je jednako iznenadno ustao iz kreveta i bio uz mene. Čekali smo, ali ništa se nije dogodilo. Povukli su se i nestali.
Opet unutra, iza zatvorenih vrata, Richard je upalio lampu. "Pa, to smo sredili. Moramo ostati na oprezu." Pitao sam ga kako je spavao, a on je odgovorio: "Kao beba." Bio sam jako ponosan na naše prijateljstvo i njegovo povjerenje. Pitao sam ga ima li pojma o tome koliko bi moglo biti sati – moj je sat stao još u osam i trideset. "Osjećaj mi govori da je skoro ponoć", rekao je. "Ti si na redu za spavanje." Pobunio sam se – uopće nisam bio umoran – ali pošteno je pošteno, ustrajao je na tome da legnem u krevet. Tako sam legao u udubinu još toplu od njegova tijela, zatvorio oči i čvrsto zaspao na nekoliko sati. Kada je svanulo, još sam osjećao onu međusobnu povezanost za koju sam glupo vjerovao kako se održala zahvaljujući toplini njegova tijela koju je za sobom ostavio u krevetu.
Gazdaricu i njene sinove nigdje se nije moglo vidjeti dok smo odlazili. "Oni su zapravo plašljivi", rekao je Richard. "Znaju da smo ih otkrili i vratit će se kao neka gamad tek kada mi odemo i padne mrak. Podsjetili su me na Burkea i Harea, poznate ubojice iz Škotske. Jedan je držao dok je drugi davio, ali mislim da je to troje nama namijenilo bržu i suroviju smrt."
I tako, opet smo bili na cesti. Već sam bio proučio karte; znao sam da je Charleston smješten na kraju dugog zakrivljenog poluotoka, s velikim rijekama na objema stranama koje završavaju u spektakularnoj luci. Jednom kartografu bilo je to lako zamisliti iz ptičje perspektive, poput dugog

labudova vrata. Nije me iznenadilo kada sam saznao da se gornji dio poluotoka zapravo zove Vrat. Spustili smo se istočno od rijeke, putem koji će nas provesti kroz selo Mount Pleasant, nekoliko kilometara od utvrde Moultrie. Cesta je naizmjenično bila od nabijene zemlje i položenih dasaka pa mislim da smo putovali prilično brzo s obzirom na način putovanja koji je Richard odabrao. Vlakom bismo sve to izbjegli i stigli dan prije, ali to je bilo tako očito da nisam ni spominjao. Kada putuješ s Burtonom, ponašaš se tako.
Nebo je prijetilo kišom, koja bi samo povećala naš jad, jer je cesta još bila loša i skliska od kiše prije dva dana. Charleston se već vidio na obzoru; Richard je to nekoliko puta spomenuo, ali zapravo smo ulazili u najdublju šumu na našem putu, a ja na obzoru uglavnom nisam vidio ništa novo. Trebalo je prijeći rijeku da stignemo do predjela koji je nagovještavao blizinu mora. Richard se iskreno i lijepo narazgovarao s vlasnikom trajekta, a ja sam mogao samo nagađati o čemu. "To je bio istočni krak rijeke Cooper", rekao je kada je naša kočija opet krenula. "Uskoro ćemo stići."
To mi je bilo lako povjerovati, jer sam čeznuo za izlaskom iz zastrašujuće mračne šume. "Sreća nam se okrenula", rekao sam. "Na kraju ni kiša nije pala." Richard se nasmiješio, nezainteresirano, kao da je njemu svejedno. Trebalo je opet prijeći rijeku Wando i njene brojne rukavce s močvarama, ali sada sam nepogrešio vidio znakove mora: rukavce i potoke prepune morskog hrasta, a u zraku se osjećao okus soli. Ali bližila se noć i bojao sam se da ipak nećemo stići tog dana; užasna pomisao. Zalazak sunca bio je veličanstven. Osvjetljavao je oblake na obzoru dok smo ulazili u Mount Pleasant.
Uspjeli smo uhvatiti trajekt za grad. Stajao sam na palubi i gledao kako se svjetla približavaju, dok je Burton izgledao nemirno, kružeći, gledajući u more, bilježeći nešto na svjetlu na kojem se gotovo ništa nije vidjelo. Stalno je bio na palubi prema luci, gledajući tamnu, praznu siluetu tvrđave Sumter, ili na krmi, odakle se vidjela tvrđava Moultrie i svjetla osamljenog odreda Federacije koji je tamo smješten.
Stigli smo u osam sati. "Gotovo je sa zabačenim krčmama, Charlie", rekao je Richard veselo. "Od sada samo prvorazredne stvari."
Naložio je vozaču da nas odvede u najbolji hotel i uskoro smo bili u Ulici Meeting pred velikom trokatnicom s čudesnom fasadom osvijetljenom plinskim svjetlom. Bavio sam se malo na fakultetu grčkom arhitekturom, pa sam odmah zavolio taj hotel i njegovu veličanstvenu kolonadu. Četrnaest velikih korintskih stupova dizalo se od balkona na drugom katu do krova. Hotel Charleston. Te sam noći spavao kao mrtav.
Cijeli sljedeći dan proveli smo poput turista, hodajući ulicama, razgovarajući s ljudima, gurajući se po vrevi tržnice u blizini našeg hotela, šećući niz Battery. Battery je bila šetnica ograđena zidovima koja je vodila kružno oko vrha grada, sa zelenilom u pozadini i nekima od najljepših gradskih kuća. Pogled na luku bio je veličanstven. Jedan je stariji gospodin izvolio svečano napomenuti kako se tu rijeke Cooper i Ashley susreću i stvaraju Atlantski ocean. Trebali smo se svi od srca nasmijati, ali starčić je izgledao sasvim uvjeren i mogao se uvrijediti. Richard je ljubazno slušao, ali znao sam da ga zemljopis zanima mnogo više od bilo kakvih lokalnih ludosti koje hvale grad, ionako tako lijep, kao središte zapadne civilizacije. S bilo kojeg mjesta na Batteryju mogla se vidjeti tvrđava Sumter, zdanje od cigle smješteno na umjetnoj plićini na ulazu u luku. Na obje se strane prolaz sužavao, s tvrđavom Moultrie na otoku Sullivan slijeva i tvrđavom Johnson na otoku James zdesna, tako da je Sumter izgledao kao čep na boci. "Upravo tako", rekao je Burton kada sam to izgovorio. "Pravi čep na boci."
"Kada je dovrše, grad će biti gotovo neosvojiv", rekao sam.
"Ako je dovrše. I ako postave topove na nju i ako ostale tri tvrđave drži ista strana."

"Mnogo je tih ako."
"Upravo tako. A ako je preuzme kriva strana, gledajući s njihove točke gledišta, topovi se lako mogu okrenuti prema gradu radi čije su zaštite postavljeni."
Tvrđava je izgledala sitno poput točke pa sam se pitao mogu li i najsnažniji topovi dobaciti tako daleko. Ali Richard me prijeko pogledao i rekao: "Ne znaš ti mnogo o modernom ratovanju, prijatelju", a ja sam morao priznati da je u pravu.
Hodali smo u krug do istog mjesta. Sunce je bilo toplo a nebo čisto, blažena promjena nakon mučnog puta, i opet sam bio oduševljen što sam krenuo na to putovanje. Bio sam u društvu izuzetnog čovjeka kojemu se sviđam i što bi drugo trebalo biti važno? Ali onda, dok sam stajao gledajući tvrđavu na vodi, Richard je nestao i kada sam pogledao gdje je, bio je udaljen i pisao u onu prokletu bilježnicu. Sve su moje sumnje navalile natrag. Što to radi? Ako je želio špijunirati, zašto je mene poveo? Taj dio nije imao smisla. Ali moje su se sumnje udvostručile, i još povećale, pa sam naglo otišao do njega, dovoljno brzo da vidim kako ne piše, već crta nekakvu skicu.
"Što to radiš?" upitao sam, pokušavajući da to zvuči samo kao obična radoznalost. "Samo nešto crtam." Zatvorio je bilježnicu. "Da ne zaboravim ovaj dan."
I opet je zvučalo toliko vjerojatno da je moralo biti istina. Ili možda nije.
Hodali smo uz istočnu obalu, ušli u Ulicu Chalmers i naletjeli na dražbu robova. Zgrada je imala podest na prvom katu gdje su robovi bili izloženi i prodavani. Richard, koji je sigurno vidio dosta sličnih događaja na svojim putovanjima, ipak je stajao zapanjen cijeli sat i promatrao razdvajanje jedne crnačke obitelji čiji su članovi morali poći različitim gospodarima. Bol na licu majke slamao nam je srca.
Bio sam ljut i ozlojeđen. "O ovome moraš pisati", rekao sam, ali Richard je samo gledao i držao svoje misli za sebe. "Ti su ljudi životinje", rekao sam ne previše tiho, a Richard me ošinuo pogledom i rekao: "Potrudi se upamtiti, Charlie, sada si na njihovu tlu." Krenuli smo dalje. Na istočnoj obali kod Ulice Queen vidjeli smo fotografski studio – BARNEY STUYVESSANT, pisalo je – a ja sam pitao možemo li se fotografirati. "Nešto što će sačuvati ovaj dan." Burton je naginjao odbijanju mog luckastog prijedloga, ali prije nego što se stigao ozbiljnije usprotiviti, ja sam već ušao i sve dogovorio. Nisam htio namještenu studijsku fotografiju; nešto s ulice bit će mnogo bolje, neka fotografija koja će uhvatiti gradski prizor i pokoju zgradu. Burton se tada pobunio – nije htio sudjelovati – ali fotograf je bio tako mlad i željan posla da je cijela oprema već bila složena na pločniku, a ja sam tako jako to želio da je napokon ipak stao mirno. Fotograf je nešto petljao oko svjetla; bilo je podne i sunce je bilo jako, ali Burton je bio toliko neodlučan model da mu je bilo jasno kako nas ne može dugo zadržavati. Pokušao je otjerati dva crnčića, ali Burton je zahtijevao da ih se pusti na miru i dao je svakome po novčić. Konačno nas je fotograf smjestio uz jednu palmu, sa zgradom burze dramatično izdignutom iza nas. Richard se nasmiješio i obgrlio me rukom oko ramena, i tako smo snimljeni.
Slika koju smo dobili tog davnog dana bila je savršena i postala mi je jedna od najdražih stvari koje imam.
Ručali smo u hotelu pa sam napokon načeo temu koje sam se bojao. "Sigurno dobro poznaješ lorda Palmerstona", nevino sam napomenuo, barem sam tako mislio, ali Richard mi se tvrdo zagledao u oči; njega se nije moglo prevariti. Neodređeno je odgovorio: "Sreli smo se nekoliko puta među ljudima."
Forsirao sam temu. "Što misliš o njemu?"
"Živopisan čovjek. Nije netko s kim bih se želio zakvačiti ili mu biti neprijatelj. Nekako onakav kakav je bio Calhoun, mislim, netko poput onih vaših žestokih južnjaka, kada im se netko suprotstavi."

Uslijedila je duga stanka prije nego što me dobro pogledao i upitao: "Zašto pitaš?"
Još jedna duga stanka i vidio sam kako tu ne smije više biti ni laganja ni izbjegavanja. "Richard", rekao sam, gledajući ga u oči. Čekao je.
"Nekoliko me stvari uznemirava." "Toliko sam primijetio."
Osjetio sam kako iznutra podrhtavam; moj Bože, ne želim ga izgubiti! U tih je nekoliko sekundi mojom glavom proletjelo desetak misli. Pomislio sam da će se ozbiljno uvrijediti, da ću ga pogoditi ravno u srce. Vidio sam kako ustaje od stola, odlazi bez riječi, odjavljuje se iz hotela i nestaje u sunčani dan. Vidio sam sebe kako trčim za njim, moleći: Nisam te htio uvrijediti, krivo si me shvatio! Ali zapravo, ako ga uvrijedim, to će značiti da me je dobro shvatio.
Pribrao sam se i rekao onoliko mirno koliko sam mogao: "Više bih volio odsjeći jezik nego ovo izgovoriti."
Na moje veliko iznenađenje, on je to izgovorio umjesto mene. "Brineš se špijuniram li protiv tvoje zemlje."
"Ne", brzo sam slagao. "Ne, ništa slično." "Charlie... molim te."
"Dobro, tako je. Ne mogu si pomoći, misao mi je pala na pamet i nikako ne odlazi. Samo ja to ne bih tako otvoreno rekao."
"Otvorenost je nekada najbolji način. Jedini način."
"Nije mi to nijednom palo na pamet prije, dok nismo zašli u one šume, a ti si odjednom bio zauzet svim i svačim."
"Rekao sam ti, tako se ponašam svuda. Takav sam."
"Naravno da je tako, i ja to znam. Znam kao i svatko drugi kako si skupljao gradu i pisao knjige.
Znam sve to, pa ipak..."
"Ne", rekao je. "Možeš misliti da znaš, ali ne možeš shvatiti količinu stvari koje mi prolaze glavom dok stvaram knjigu. U Indiji, samo jedan primjer, morao sam pisati bilješke u uvjetima koje može izdržati samo jedan pisac od tisuću. Nemogući uvjeti za rad, ali ipak sam radio, sjedeći za stolom po neprekidnoj kiši, dok je zrak bio toliko vruć da se jedva moglo disati, a papir se kidao i raspadao dok sam na njemu pisao."
"U pravu si, to ne razumijem. U čemu je smisao?"
"Disciplina, Charlie, disciplina. A uvijek je služilo svrsi. Jednom zapisano ostajalo je u sjećanju, čak i kada bilješke ne bi preživjele." Pa, barem sam u to mogao povjerovati. Umorno sam se nasmiješio i rekao: "U redu", pa smo neko vrijeme jeli u tišini. Mislio sam kako je taj razgovor završen; ako sam u pravu, nije me nimalo zadovoljio, jer Richard opet nije odgovorio na najteže pitanje jednostavnim odgovorom. Odlučio sam ne govoriti više o tome, zaboraviti sve, ali i prije sam donosio slične odluke i što sam time dobio? Jednom kada se crne misli pojave, ostaju zauvijek.
Onda je Richard rekao: "Suosjećam s tvojom zabrinutošću. Ovo su teška vremena za mladu zemlju, još i teža nego što sam mislio dok sam bio s druge strane oceana. Bilo što moglo bi pokrenuti rat." Engleska, na primjer, pomislio sam. Britanija, koja nas nije mogla pobijediti u dva ozbiljna navrata kada smo bili ujedinjeni, ali mogla bi imati mnogo lakši posao ako se glupo podijelimo. Ali rekao sam:
"Nema ništa od toga. Ovi su ljudi bučni hvalisavci, ali oni neće moći uništiti Uniju." "Naivan si ako tako misliš."
Odmahnuo sam glavom. "Zapravo, ne mislim tako."
"Ne. Ovo je bačva baruta. Potreban je samo jedan događaj, a ovi ga ljudi ovdje željno očekuju.

Neizbježno je."
Zadrhtao sam na te riječi, znajući koliko je u pravu. Richard je naručio kavu, a ja sam mu se pridružio dok smo sjedili u tišini. Napokon je rekao: "Odgovorit ću ti, ali to smiju čuti samo tvoje uši." Osjetio sam kako opet crvenim. "Richarde, znaš da na to ne mogu pristati."
"Pokušajmo onda na drugi način. Nikada ne smiješ iznijeti na vidjelo ono što ću ti reći osim ako to ne ugrožava tvoj osobni osjećaj odanosti prema domovini."
"A u tom slučaju?"
"Možeš slobodno učiniti ili reći sve što želiš."
Još sam se nećkao. Nasmiješio se i rekao: "Na taj način o mnogo čemu ti odlučuješ, Charlie. Ne mogu biti pošteniji niti ti ukazati veće povjerenje od toga. A ako malo razmisliš, to mnogo govori o mojoj vjeri u tvoju čast."
Dirnule su me njegove riječi, ali znao sam što zapravo želi reći. Moja će čast ostati netaknuta, kako bilo da bilo, ali znam da bi naše prijateljstvo bilo izgubljeno.
Burton je pijuckao kavu i rekao: "Ne špijuniram vas, prijatelju.
Samo, neke su osobe umiješane. Neke stvari u Engleskoj nedorečene. Ima stvari za koje još nisam odlučio kako se postaviti prema njima – osobnih stvari koje su utjecale na moj dolazak ovamo. Ne želim da se o mojim poslovima govori bilo kome. Nije li to razumno?"
"Naravno da jest", rekao sam, ali znao sam da ne zvučim uvjerljivo.
Nestrpljivo je trznuo rukom i pripalio cigaretu. "Prokletstvo, ti si počeo, i sada to treba dovršiti. Ako to ne učinimo, neće biti dobro ni jednome od nas. Morali bismo se razići ne vjerujući jedan drugome."
"To ne mogu prihvatiti. Ne želim to." "Dakle, što kažeš?"
Umorno sam kimnuo.
Neko sam vrijeme još mislio kako mi neće reći. Čak i kada je počeo govoriti, okolišao je i nikako nije prelazio na stvar.
"Sigurno si čuo da sam se vratio iz Afrike poput nekog otpadnika.
Ako te loše vijesti još nisu stigle do Amerike, uskoro hoće. A sve će biti još gore kada Speke objavi svoje mišljenje. U svojoj sljedećoj knjizi samo sam kratko spomenuo naše nesuglasice. Ali Speke i ja u nemogućem smo položaju; on sebi prisvaja otkriće velikog jezera, ustrajavajući u tome da je ono jedini izvor velikog Nila. Nije bitno što nema nikakve znanstvene dokaze. Nije vidio ništa više od velike vodene površine, čak nije svojim očima vidio rijeku kako istječe iz jezera, na sjever ili bilo gdje drugdje. Sve je to ostalo nedokazano, ne može se zapravo dokazati bez još jedne ekspedicije. Ništa od toga nije bilo važno dok se slavilo otkriće. Ljudima je trebao junak, a Speke je pojurio kući prvi i ponudio im se. I to na moj račun, kad smo već kod toga."
Podrugljivo je šmrcnuo, ali na licu mu se bez imalo sumnje čitala uvrijeđenost. "Dogovorili smo se; prije bilo kakve knjige ili govora moramo se usuglasiti. Ali dok sam ja gorio u groznici, Speke je odjurio kući. Njegova knjiga, ako je napiše, što mi je teško zamisliti – Bože moj, pa on je gotovo nepismen – ali samo čekaj, izvući će je nakladnici iz njega i ta će knjiga imati samo jedan cilj, iznad svih drugih: učiniti Jacka Spekea slavnim. Javnost već u to vjeruje, od a do i, pa što nakladniku više treba? Vrag odnio istinu."
Pogled mu je odlutao u daljinu. "Nil", rekao je gotovo čeznutljivo. "Znaš li uopće koliko stoljeća se ljudi pitaju gdje izvire? Ali nitko se nije uspio probiti u tu divljinu prije mene i Spekea."
Pijuckao je kavu. "Imam mnogo neprijatelja u Londonu, Charlie.
Čovjek se mora odlučiti komu će vjerovati, a većina je izabrala Spekeovu priču. I onih koji mu

povlađuju."
"Vjerujem ti", rekao sam. "Mislim kako ti tvoja narav priječi da napišeš makar jednu neistinitu riječ."
Zahvalno se nasmiješio. "Ispričat ću ti jednu od najistinitijih i najružnijih priča o ljudskoj prirodi. Kada netko izda prijatelja, čak samo malo, nakon toga mora ga se potpuno odreći i uništiti ga. Sada to Speke mora učiniti meni. Samo ja znam što se dogodilo. Ja sam mu najveća prijetnja i nema drugog načina da se opravda. I usput se oslobodi ono malo grižnje savjesti."
Pogledao je u šalicu. "Zakleo sam se da više nikada nikome neću vjerovati nakon Spekea i evo me sad, vjerujem tebi."
Protekla je još jedna duga tišina, kao da baš on od svih ljudi ne može pronaći prave riječi. "Slušaj, Charlie. Ovo ne smije zvučati kao da žalim samoga sebe."
Odmah sam rekao: "Nikada ne bih pomislio da si za to sposoban. Nikada, Richarde." Malo je nagnuo glavu. "Odlučio sam se oženiti i znam kime."
Od srca sam mu čestitao i rekao mu kako mislim da će stvarno uživati u braku. Ali on nije djelovao uvjeren u to. Rekao je: "Njena je obitelj žestoko protiv. Njezina je majka nemoguća." Moj je pogled pokazivao koliko mi je žao zbog toga.
Rekao je: "Ovako stvari stoje. Da sam se vratio kao junak, mnogo bi toga bilo drugačije. Ali vratimo se mi premijeru."
"Da."
"Lord Palmerston bio je dobar prema meni, za razliku od mnogih. Pozvao me u svoju kuću.
Nekoliko smo puta povjerljivo razgovarali. U stvari, on mi je predložio da dođem ovamo."
Odjednom sam bio uzbuđen; opasno smo se približili točki na kojoj Richard odluku prepušta meni. Ali nastavio je: "Nije tu bilo nikakve urote. Palmerston je samo rekao kako bi on na mojem mjestu, pod tim okolnostima, krenuo na novo putovanje, na neko potpuno neočekivano mjesto. U Sjedinjene Američke Države, na primjer."
Opet je zapalio cigaretu. "Tada sam prvi put razmislio o tome.
Ali odmah mi se svidjelo. Odjednom je izgledalo sasvim ispravno. Nisam više mogao podnositi London."
"I to je bilo sve?"
"Gotovo sve. Premijer me opet pozvao k sebi, neposredno prije nego što sam krenuo, da mi kaže kako ga jako zanimaju moji dojmovi s puta u Ameriku kada se vratim."
"Ali bez ikakvih posebnih očekivanja – bez zadataka, da se tako izrazim?"
Tiho se nasmijao. "Bez zadataka, Charlie. Imam popis ljudi koje bi on želio da posjetim. I da prenesem njegove pozdrave."
"Ljudi s Juga. Ljudi iz Charlestona."
"I drugih. Idem do granice. Vaš ministar rata mnogo mi je pomogao što se toga tiče. Dao mi je i pismo za zapovjednika tvrđave Moultrie."
Odšutio sam. Nije bilo svrhe govoriti Burtonu kako se meni osobno gospodin Floyd ne sviđa.
Kakve bi veze moglo imati ono Sto ja mislim ili u što sumnjam?
"Ali glavni cilj ovog puta je da dođem k sebi", rekao je Richard. "Nešto što mi stvarno treba. I dobro mi ide, kad smo već kod toga."
Znakovito je rekao: "Nadam se da je to zadovoljavajući odgovor." "Naravno."
Prokleto dobar, pomislio sam.
Na tome je ostalo. Ali pitanje nikada nije stvarno nestalo. Richard.

Oči su mu bile prepune tajni, pojava tako moćna, ali na nenapadan način. Nimalo nije sličio mojoj prijašnjoj predodžbi o njemu. Sa mnom je uvijek bio blag i pun poštovanja i nije mi bilo lako zamisliti ga kao neugodnu osobu koje su se mnogi bojali. Slika koju su o njemu stvarali njegovi životopisci, koristeći se napisima iz novina prije i poslije njegove smrti, pa još i više ono što je pisala njegova udovica trideset godina nakon događaja koje opisujem uglavnom ne pokazuju Burtona kakvog sam upoznao. Ne mogu im proturječiti; tko sam ja da proturječim bilo kome? Sto sam ja u usporedbi s Isabel ili s nekim tko je godinama proučavao njegov život? U najboljem slučaju, slučajni svjedok. Zajedno smo proveli malo vremena i sve o čemu mogu govoriti stane u tih nekoliko tjedana. Danas mi je jasno kako je sve bilo slučajno; kako se lako moglo dogoditi da se uopće ne upoznamo i nikad ne saznamo ono što smo jedan drugome ispričali. Ali upoznali smo se i znam da sam imao barem neznatan utjecaj na Richardov život, a bilo bi nemoguće ne primijetiti velik utjecaj koji je on imao na moj. Nije bilo dana u ovih četrdeset godina da nisam pomislio na njega, pisao mu ili iznova čitao najdraže stranice njegovih knjiga.
Sasvim slučajno sam prvi put naletio na njega, razgledavajući prašni antikvarijat s knjigama u New Yorku. U košari s naslovima na rasprodaji ugledao sam malu knjigu u crvenom platnenom uvezu, njegovo djelo iz 1853. godine o vježbanju s bajunetom. Danas je to rijetka knjiga, ali tada je izgledala samo kao još jedno izdanje za uski krug ljudi, koje se može prodati samo na sniženju. Što je to bilo u toj knjižici što me privuklo i napokon dovelo do ovog čudesnog putovanja? Je li se tu umiješala i ruka sudbine? Sjećam se kako sam je prelistao, nezainteresiran, čekajući na svoju družicu da obavi božičnu kupovinu birajući knjige s kožnatim uvezom iza pulta. Listao sam stranice, a kako o toj temi nisam znao ništa, bacio sam je natrag u košaru. Krenuo sam dalje razgledavati police, ali onda me neka privlačna sila – kako bih to drukčije nazvao? – odvukla natrag do košare. S naslovnice sam saznao kako je pisac tada bio poručnik u Bombayu, koji je pisao o svojim putovanjima u Sind, Gou i Plave planine. Ništa me od toga tada nije zanimalo, ali Burton je također napisao knjigu o sokolarstvu, a ja sam bio ljubitelj ptica, pa mi je to bilo blisko. Kupio sam knjigu o bajunetama impulsivno i dok smo izlazili iz knjižare, moja buduća žena pogledala ju je i rekla: "Zaboga, što će ti ta užasna knjiga?" Pridružio sam se njezinu smijehu na Burtonov račun, rekavši: "Nije neki gubitak, stajala me je samo pet penija." Ono što joj nikako nisam mogao objasniti je kako sam se brzo i temeljito zainteresirao za Burtona. Čak i kada je znala kako i zašto, godinama poslije, nije imala pravu predodžbu o tome. Neke stvari, poput slike Burtona koji zapisuje u nemogućim uvjetima Indije, jednostavno se ne mogu podijeliti. Prijatelju se može ispričati, kao što je on ispričao meni, o stolu i kiši i papiru koji se raspada dok se po njemu piše, ali nitko nikada ne može istinski doživjeti tuđe iskustvo. U početku ga nisam uzimao ozbiljno, ali sam vrlo brzo potražio, našao i pročitao knjigu o sokolarstvu, pa knjige o putu u Gou i Sind. Nešto veće od života nalazilo se u njegovim riječima, neki tajanstveni osjećaj za stvari, neki pristup koji me gurao od jedne knjige k drugoj. Pisao sam njegovu nakladniku, Johnu Van Voorstu u Englesku, i dokopao se vlastitih primjeraka knjige o sokolarstvu. Ali tek veličanstvenost onoga što je postigao putujući u Meku i Medinu potpuno me zaokupila i potaknula maštu. Tada sam ozbiljno počeo skupljati Burtonova djela.
Ruka sudbine dovela me do njega, a zatim njega do mene. Nazovite me sebičnim i sentimentalnim, nazovite me budalom, ali ja u to vjerujem.
Ostali smo jedan tjedan u Charlestonu. Trećeg je dana Richard nestao i nije ga bilo gotovo trideset šest sati.
Žalio se na glavobolju nakon previše alkohola jedne večeri, pa sam otišao prošetati sam po Batteryju. Zapravo, otišao sam daleko iza Batteryja, obišao cijeli grad i nastavio stazom uz rijeku Ashley.

Satima sam hodao, gledajući ljude, razgovarajući s neznancima, uživajući u suncu. Izgubio sam osjećaj za vrijeme uz grupu lovaca na riječne rakove, očaran njihovim čudnim jezikom i oduševljen onim što su ulovili. Sunce je bilo nisko nad rijekom kada sam se napokon okrenuo prema gradu; iznenada sam shvatio da sam šetao cijeli dan.
U hotelu me dočekala poruka: Tražio sam te i čekao dok sam mogao. Otišao sam se naći s nekim ljudima. Nadao sam se da ćeš se vratiti na vrijeme da nam se pridružiš. Prilika je naglo iskrsnula i možda se neće ponoviti. Vidimo se sutra. Richard.
Bio sam razočaran, ali mogao sam kriviti samo sebe. Nema veze, uživat ću u jednoj večeri bez njega. Grad je bio egzotičan; istraživat ću njegove okuse, zvukove i prizore na svoj načn. Lijepo sam se odjenuo i odlučio da ću se dobro provesti. Pitao sam recepcionara kakva mi se zabava nudi, a on mi je predložio mjuzikl ili neku melodramu, i jedno i drugo sasvim blizu. Mogao sam stići na oboje, čak sam imao dovoljno vremena za večeru prije nego što se zastor podigne.
Preporučio mi je nekoliko restorana; kada sam već kretao, rekao je: "Imali ste jutros poruku od gospodina Burtona. Jeste li je dobili?" Rekao sam da jesam i zahvalio mu. "Šteta", rekao je. "Zapravo ste se mimoišli."
Već sam bio na ulici kada sam shvatio ono što mi je rekao. Vratio sam se i zatražio da mi objasni. Rekao je: "Samo sam mislio reći kako je on otišao odmah nakon vas", a moje su lađe potonule. Slomio me taj dokaz Richardove laži. Nije me uopće tražio; čekao je da iziđem. Ako ima imalo istine u njegovoj poruci, znači da je otišao naći se s nekim. Da, gorko sam pomislio. Naći se s ljudima s kojima ne želi da ga ja vidim, niti da znam da ih je sreo.
Već sam se bio odlučio za melodramu, ali sada sam bio u tako lošem raspoloženju da mi ne bi godila. Nisam bio ni gladan – obično sam jeo tri obroka dnevno, a danas nisam ništa stavio u usta od doručka, ali u tom trenu misao na jelo bila mi je u najmanju ruku neprivlačna. Šetao sam ulicama i mislio kako mogu učiniti samo jedno. Moram prekinuti ovo putovanje. Dosta je zatvaranja očiju; uklonit ću i najmanju mogućnost novih laži tako što ću napustiti Richardovu igru, ma kakva ona bila. Jednostavno ću reći kako mi nešto u južnjačkom podneblju škodi zdravlju i da zbog toga moram uhvatiti prvi parobrod za sjever – sutra, ako to bude moguće. Mogu ja lagati kada treba, djetinjasto sam pomislio. Richard će znati razloge, naravno; bio je isuviše pametan da bi ga takvo lažno opravdanje zavaralo, ali boljeg se nisam mogao sjetiti. Druga mogućnost – da nastavim kao da se ništa nije dogodilo – nije dolazila u obzir.
Moje je razočaranje bilo gorko, ali kada sam jednom donio odluku, iznenada sam se osjetio bolje. Nisam želio otići – daleko od toga. Sve bih dao samo da se Richard tog trena pojavi s razumnim objašnjenjem svoje prijevare, ali nisam mogao zamisliti kakvo bi ono moglo biti. Ono što sam sada želio bilo je spasiti, koliko mogu, poštovanje koje sam prema njemu osjećao i otići dok još nisam potpuno uvjeren u suprotno.
Ali onda mi je na ulici nešto novo palo na pamet. Nekoga bi trebalo obavijestiti. Nekome treba reći kako Engleska već rovari protiv nas.
Nekome u vladi, to se mora reći nekome dovoljno utjecajnom. Jedino je sigurno da to neće biti izdajnički tajnik Floyd.
Ujutro sam otišao do ureda parobrodske tvrtke i uzeo plovidbeni red.
Mogao sam uhvatiti brod za Wilmington za jedan sat. Ali Richard se još nije vratio; nisam mogao otići bez pozdrava, pa sam se vrtio oko hotela i nakon što je parobrod otplovio za Wilmington. Bio sam prilično gladan; nisam ništa jeo od jučer, pa sam obilno ručao u hotelu i nastavio čekati uz čašu piva u baru prekoputa. Pa, očito ću ostati još jedan dan. Ta je činjenica izazvala čudnu mješavinu suprotnih osjećaja – ljutnju, malodušnost, nemir, sve to uz olakšanje i ludu nadu koja je

povremeno bila jača od svega drugog. Želio sam završiti sa svime i otići, ali pomisao na neizbježno ispunjavala me očajem. Iznad svega očajnički sam trebao neku riječ ili djelo koji bi nas poštedjeli ružnog rastanka, naizgled neizbježnog.
Naručio sam još jedno pivo, a nešto kasnije, dok sam pio treće, shvatio sam da mi je to dovoljno i prešao na tonik. Ljutnja mi se opet razbuktala i opet sam sjedio čeznući za nekim nevinim opravdanjem Kichardovih postupaka. Ali nije ga moglo biti; lagao je, u to nije bilo sumnje, i za to nije moglo biti opravdanja, trebao sam odmah otići i samo mu ostaviti poruku. Ali bilo bi to kukavički, ni jedan od nas to nije zaslužio. Zato sam čekao.
Vidio sam ga kako dolazi u tri sata. Prešao sam ulicu i ušao u hotel nakon njega, ali opet sam oklijevao. Kako to izvesti? Što reći?
Stajao sam u predvorju i gledao kako veselo grabi uz stepenice i tek kada je nestao, krenuo sam gore, ali mnogo sporije. Tiho sam prošao pokraj njegove sobe i ušao u svoju. Ležao sam na krevetu, vrlo uznemiren, a nakon nekog vremena sam zaspao.
Otvorio sam oči kada mi je zakucao na vrata. Nisam se pomaknuo.
Opet je pokucao. Nije ništa rekao, ali znao sam da je to on. Čuo sam kako odlazi, niz hodnik, niz stepenice. Nisam ga mogao ostaviti da čeka još dugo.
Napokon sam sišao i vidio ga kako sjedi sam u udaljenom kutu predvorja. Čitao je novine, Charleston Mercury, Rhettov list za mase, prepun izdajničkih aluzija i huškanja. Pogledao me preko ruba novina dok sam prilazio. "Charlie, tražio sam te."
Odmah sam počeo lagati. "Nisam se osjećao dobro", rekao sam, ali glas me izdao i znao sam da neću moći nastaviti. Kako mogu optužiti Richarda zbog laganja, ako ja činim isto? Prije nego što sam uspio nastaviti, on je rekao: "Sjedni i sve mi ispričaj" i ja sam sjeo u fotelju nasuprot njegovoj. Pogledao me u oči. "Nešto ti moram reći."
Zamalo sam to nestrpljivo odbio. Molim te, pomislio sam, dosta je laganja. Osjetio sam kako mi se ruke tresu dok sam otvarao usta.
Ali on je progovorio prvi, nenadano priznajući. "Nisam napisao istinu u onoj poruci koju sam ti ostavio." Kimnuo sam glavom.
"Shvatio si to?" Opet sam kimnuo.
Dugo me promatrao. "Nije mi lako nikome lagati. A lagati bliskom prijatelju gotovo je nemoguće."
Molim te, Richarde, pomislio sam, koliko smo mi to bliski? Jedva smo se poznavali. Htio sam to reći, ali nisam.
"Zapravo, morao sam se maknuti od tebe na jedan dan. Zato sam čekao da iziđeš iz hotela. Onda sam izišao i obišao neke ljude."
"Smijem li pitati zašto?"
"Jer ti se ne bi svidjelo ono što sam učinio. A meni je bilo nužno odigrati tu ulogu."
Podigao sam glavu, pogledao ga u oči, a glas mi se iznenada vratio, i mene iznenadivši svojom snagom. "Sigurno znaš kako to meni izgleda. Sigurno znaš da to ne mogu mirno trpjeti. Mislim da u tim okolnostima..."
"Barem me saslušaj. Onda učini što moraš."
Nije se trebao pripremati. Znao je što ima reći, a njegove su riječi otapale moj gnjev. Sumnjičavost je ostala, trebat će godine da se ta gorka pilula potpuno rastopi. Ali ono što sam tada čuo u njegovu glasu, bila je istina.
"Bio sam gore na plantaži gospodina Rhetta. Tamo sam otišao po želji lorda Palmerstona, koji je pripremio teren tajnim dogovorom."

Pogledao je ravno u mene. "Bilo je tamo mnogo zagriženih secesionista i nekoliko državnih službenika. Izgovorilo se mnogo uspaljenih besmislica. Charlie, te budale zabavljaju se bolje nego ikad u životu. Šepire se poput pijetlova u dvorištu. Tako mnogo samoveličanja, sebičnosti, bezobzirnosti prema tragediji u koju će gurnuti svoju zemlju. Pojma nemaju o tome kako brzo se cijeli svijet okreće protiv robovlasničkih država i da će uskoro biti teško uopće opstati s takvim bremenom. Ne mogu ni zamisliti koliko će njihove djece poginuti zbog tog glupog ponosa."
Duboko je uzdahnuo. "Tvoja bi prisutnost tamo bila nemoguća."
Tiho sam rekao: "A što su oni mislili dok je Richard Burton bio među njima?"
"Nisam tamo bio kao Richard Burton. Za njih sam bio prijatelj prijatelja premijera čije će ime brzo zaboraviti."
"Richarde..."
"Moja je jedina laž bila način na koji sam jučer pobjegao. Namjeravao sam to odmah raščistiti s tobom, bez obzira na to hoćeš li shvatiti ili ne."
"Nije samo to u pitanju. Pitao sam te doslovno jesi li na špijunskom zadatku." "I rekao sam ti da nisam."
"Pitao sam te doslovno slijediš li Palmerstonove upute."
"Lord Palmerston zamolio me da obavim taj posjet samo kao znak pažnje, a to sam i učinio. Kada se vratim u Englesku, željet će čuti što mislim o svemu i ja ću mu to reći. Teško bi se to moglo nazvati nekom zavjerom."
Nestrpljivo je odmahnuo. "Ne mogu ti reći što će Engleska učiniti kada vaš rat počne. Nisam ja premijer. Sve što mogu je reći mu što mislim."
"A to je?"
"Da nam ne bi bilo pametno umiješati se u taj sukob na bilo koji način. Da američki duh neće biti pobijeđen. Da čak i ako Jug nekako prevlada – iako neće – čak i tada ostalo bi onih koji bi radili na ponovnom uspostavljanju Unije, a dolazak ili uplitanje bilo koje strane sile, pogotovo neke udaljene tisućama kilometara, bio bi sulud. Da bi takva strana sila mogla očekivati gerilski rat, možda i godinama, s mnogo žrtava. Dolazi dan kada nijedna zemlja, pa čak ni Engleska, više neće moći izdržati takav rat. Ako nas Palmerston uvuče u njega, bit će to masakr, a povijest će njegovo ime pamtiti po tome iznad svega. To ću mu reći."
Pročistio je grlo. "Ispričavam se zbog sitne prijevare." "Richarde..."
Mislim da je znao što ga moram pitati, ali strpljivo je čekao.
"Zašto si mene uvukao u sve to?" rekao sam. "Zašto si me uključio u nešto što može samo loše završiti za obojicu?"
Sjetno se nasmiješio. "Charlie, pa zar ti nije jasno?" Zatreptao sam i nervozno se trznuo: "Što mi nije jasno?"
"Došao sam u Ameriku nadajući se da ću doći k sebi. A ti si mi pomogao. Vratio si mi vjeru u život, onog prvog dana kada smo se sreli."
Nisam to mogao ni zamisliti. Odrvenio sam od iznenađenja i navale – o Bože, je li to ljubav koja se rađa u mom srcu? Odmah sam povukao takve misli.
"Bio sam povrijeđen kada sam napustio Englesku. Elan mi nikada nije bio manji, a na kraju prvog dana s tobom opet sam bio onaj stari. Bio si stranac, čudan inteligentan mladić iz zemlje daleko od moje, koji je skupljao i čitao moje knjige, pa se čak i potrudio odvojiti vrijeme i doći me pozdraviti."
"Ali to izgleda..." Tražio sam riječi. "Bože, to izgleda tako...

nebitno."

"Najveći darovi često izgledaju nebitni onima koji ih daju." Prolazile su minute. Onda je rekao: "Nikada neću zaboraviti tjedan koji smo zajedno proveli u tvojem domu. Imaš rijetku sposobnost da se prema nekome ponašaš kao prema junaku a da pritom ne laskaš."
"Kako je moguće da sam sve to uspio?"
"Jednostavno si bio ono što jesi. Imaš zdrav razum i ne popuštaš nikome. Tako sam naučio cijeniti tvoje mišljenje. I tvoje društvo."
"Pa, Richarde", tupo sam rekao. "Nisam ja nikada oduševljeno obožavao junake. Za mene si ti, naravno, bio junak, i još si. Ali treba nešto više od toga da bi se rodilo prijateljstvo. Moram i ja dati nešto svoje."
"Zar ja ne govorim upravo to? Susrećem dovoljno priglupih idiota da znam primijetiti razliku."
Okrenuo je dlanove nagore, univerzalni znak za to bi dakle bilo to, i rekao: "Dakle, zašto sam te poveo? Možeš biti siguram da nikada nešto takvo ne bih ni pomislio da sam ovdje u nekakvoj špijunskoj misiji. Poveo sam te jer sam te želio uz sebe. I mislio sam da se mogu iskrasti na jedan dan a da se ti ne uvrijediš."
Ustao je i stisnuo mi ramena. "Razmisli o tome, Charlie."
Te smo večeri izišli zajedno kao da se ništa nije dogodilo. Obišli Nino barove oko tržnice, od Ulice Meeting do obale, a ja sam popio više piva nego u bilo kojem tjednu svog života, više nego ikad prije. Richard, mnogo iskusniji, dobro je podnosio piće, a ja sam se počeo ponašati prilično glupo još na početku te večeri. Kako se približavala ponoć, i Richard je bio sve pijaniji, pa smo pjevali nepristojne mornarske pjesme s ostalim veseljacima koje smo usput pokupili. Sve nam je bilo smiješno; svaka pijana upadica ili zapletaj jezika izazivao je gromoglasan smijeh svih oko nas, a na nekim se mjestima u toj družini našlo više žena nego muškaraca. Richard ih je toliko šarmirao da su sve izgledale spremne ne primjećivati moj tako uočljiv sjevernjački naglasak. Isteturali smo iz posljednjeg otvorenog bara u neko neljudsko jutarnje doba i krenuli na mučni put natrag prema hotelu. Kada smo se rastali te večeri, Richard je rekao: "Sutra možemo još malo u razgledanje, ako želiš. A prije nego što odemo, želio bih posjetiti tvrđavu Moultrie i njen garnizon."
Pitao sam se kroz alkoholne pare hoću li biti dobrodošao u tom slučaju, ali Richard je dodao: "Zar ne želiš vidjeti, Charlie – vidjeti kako to izgleda očima tih vražjih jadnika koji će morati umrijeti braneći je?"
Rekao sam da želim i na tome je ostalo.
Zapovjednik tvrđave Moultrie bio je pukovnik John Gardner. Prije toga dana nisam mnogo znao o njemu; zapravo, Richard je znao mnogo više. "On je starac", rekao je dok je naš parobrod vijugao prema zapadnoj strani planine Plasaant. "Borio se u ratu iz 1812. godine, i u Meksiku."
Prema onom prvom sudeći, morao bi imati najmanje šezdeset, ne previše za zapovjednika, ali na to Richard nije rekao ništa. Pristali smo i krenuli na nezgodan put prema otoku Sullivanu. Ljeti je to lakše; direktno iz grada plovio bi trajekt kojim su bogate otočne obitelji bježale od najgorih charlestonskih mjeseci prepunih žute groznice. Ali sada u kasno proljeće bio je to ozbiljan put, preko močvara popločenih daskama, zatim malim unajmljenim čamcem do najbližeg otočnog rta.
Plaža je bila krasna na toplom proljetnom zraku. Sjetio sam se kako je taj otok opisao Poe, koji je tu boravio prije otprilike trideset godina. Smjestio je svoju priču o zlatnim bubama među te nanose pijeska. Od tada se malo što promijenilo. Tvrđava je i danas barem jednako oguljena i trošna, a dok smo joj se približavali, mogao sam vidjeti kakav je neizvediv zadatak bio povjeren tom garnizonu. Velike pješčane dine nagomilale su se uz zidove, onemogućavajući obranu. Mogao sam se popeti uz njih bez ikakvog napora i prijeći zid.

Nije se vidjela nikakva straža dok smo prilazili i tako smo prošli, zalazeći u unutrašnjost otoka na putu prema ulaznim vratima. Tamo je Richard pokazao naše papire i pitao možemo li posjetiti pukovnika Gardnera. Uveli su nas u tvrđavu, gdje smo upoznali kapetana Abnera Doubledaya, koji nas je nakratko primio.
"Pukovnik Gardner smješten je nedaleko, izvan tvrđave", rekao je Doubleday. "Ako biste bili ljubazni malo pričekati, poslat ću nekoga da ga pita može li vas vidjeti."
Kada smo opet ostali sami, Richard je zakolutao očima izražavajući prezir. "Živi izvan tvrđave.
Sto ti to govori?"
"Ništa dobro", rekao sam. "Pitam se je li i on Jenki odmetnik poput našeg gospodina Floyda." "On je iz Massachusettsa", rekao je Richard, još jedanput me iznenadivši svojim znanjem.
Doubleday se vratio nakon petnaest minuta i rekao kako će nas Gardner primiti nakon ručka, koji je na našu nesreću upravo trajao. "Naravno, dobrodošli ste u našu kantinu", rekao je, a mi smo zahvalili i prihvatili ponudu.
Burton nije ni pokušao prikriti tko je, ali ako je njegovo ime išta značilo Doubledayu, on to nije jasno pokazivao. Doubleday se upravo vratio u vojsku nakon dugog izbivanja, i tek je nekoliko dana bio na svojem novom odredištu. Pitao sam se što misli o tom mjestu u to vrijeme. Nije pokazivao radoznalost na savršeno propisan vojnički način, ali kada je Burton pitao tko rukovodi dnevnim poslovima tvrđave, odgovorio je uz malo zlobne ironije: "Dežurni časnik.
A danas sam to ja."
Jeli smo skromni obrok i razgovarali o koječemu – vremenu, mogućim opasnostima na predstojećem Burtonovu putu preko kontinenta, Indijancima sa zapada i izgledima za još jednu žutu groznicu ovog ljeta u Charlestonu.
"Dođite, pokazat ću vam utvrdu", rekao je Doubleday kada smo završili.
Obišli smo zidove, svi pažljivo izbjegavajući ono što je bilo bolno jasno čak i meni. Tvrđava se nije mogla obraniti. Burton je napokon to nekako uvijeno izrekao: "Ove su dine prilična poteškoća, zar ne?"
"Da, gospodine, prilična."
"Zar se ne mogu ukloniti?" pitao sam.
"Postoji bojazan kako bi se ovdašnji svijet mogao naljutiti zbog toga", rekao je Doubleday. "Njih je i inače lako naljutiti."
"Čak i kada bi se dine uklonile, obrana ne bi bila laka", rekao je Burton. "Ne bi. Mi smo u probušenom čamcu, okruženi morskim psima."
Sada je bio malo opušteniji, s nama dvojicom očito na svojoj strani, makar duhom.
Napravili smo puni krug. Doubleday je pogledao prema moru, pa u Richarda. "Što biste vi napravili ovdje, kapetane Burton?" Burton se nasmiješio, bilo mu je drago da mu znaju i priznaju čin koji je odnedavno nosio. Pogledao je na more i rekao: "Mislim da bi to uvjetovale ovlasti koje imam i način na koji ih tumačim." Tada je do nas došao vojnik i rekao nam da nas pukovnik može primiti.
Doubleday nas je otpratio do vanjskih vrata i rukovao se s nama. "Navratite kada budete odlazili, ako vam ostane vremena. Ima jedna krčma dolje na plaži koja bi vam se mogla svidjeti."
Proveli smo jedan sat uz pukovnika Gardnera, koji je u svakom pogledu bio starac. Razgovor je uskoro skrenuo u politiku, a Gardnerova naklonost nije bila na onoj strani na kojoj je odgojen, jer on se za moj ukus previše slagao s južnjačkim stajalištima. "Morate razumjeti njihov gnjev", rekao je. "Prema njima se loše ponaša što se tiče zemlje. Ako Lincoln nekako bude izabran i ropstvo postane nezakonito na novim područjima, njihov će način života takvo zakonodavstvo ubrzo ugušiti."
Burton je bio ljubazan kao i uvijek, izražavajući razumijevanje za južnjački pogled na stvari, ne

iznoseći svoj. Ali kada smo otišli i krenuli prema tvrđavi, rekao je: "Nisu godine ono zbog čega nije pogodan za zapovjednika, nego pristup. Pogledaj samo u kakav je položaj doveo svoje ljude. Nije dovoljno loše biti okružen neprijateljima, sa zidovima koje je prekrio pijesak tako da ih i dijete može preskočiti; sada im je još zapovjednik starac koji živi među neprijateljima i podupire njihove stavove." Stao je nasred puta i promatrao tužnu utvrdu. Glasno, ne pokušavajući sakriti bijes, rekao je: "Pa, Charlie, kako bi ti se svidjelo biti ovdje, kada bi i tvoj život bio na vagi?" Onda, ispod glasa, dodao je: "Prokleta takva vlast! Proklet takav bezobrazluk! Prokleti političari i politika!"
Činilo se da je kapetan Doubleday sretan što nas ponovo vidi, kao da smo mu mi bili nekakav tračak normalnosti u svijetu koji je brzo ludio. Nas trojica prošetali smo do plaže, ugodno čavrljajući na toplom svibanjskom suncu. Treba mu netko izvana, pomislio sam, iako se ne smije povjeriti ni povjerovati strancima. On je vojnik; on ne smije govoriti protiv političara koji su ga tamo poslali ili protiv buntovnog starca kojemu su povjereni njihovi životi. Sve što može je nadati se kako će časno poginuti kada za to dođe vrijeme. Stajali smo neko vrijeme gledajući more, gledajući brodove koji su prolazili pokraj tvrđave Sumter i oko rta s gradom. Onda je Doubleday rekao: "Dođite, častim pićem."
Krčma je bila samo malo iza dina; prohladni, mračni zaklon u kojem su dvije mrke i mirne cure bile konobarice. Bile su tako slične da su morale biti sestre, a Doubleday ih je predstavio kao Florence i Frances. Pomislio sam na Marion, djevojku iz malenog grada u gornjem dijelu države koji se sada činio tako daleko iza nas. Gradić Florence, sjetio sam se, zadrhtavši. Pogledao sam preko stola i pitao se jesu li slične misli o nadnaravnim pojavama i Burtonu pale na pamet.
Doubleday je nama naručio pivo, a sebi čaj. Ponudio sam zdravicu: "Za Uniju."
Doubleday je nagonski podigao šalicu. Richard je kasnio samo nekoliko otkucaja srca.
Razgovarali smo dugo u poslijepodne. Doubleday i Burton raspravljali su vojne strategije, kao kapetan s kapetanom. Sve se svelo na jednu misao i nije trebalo dodavati ništa novo: kako braniti neobranjivo.
Prošla su tri sata kada je Doubleday rekao: "Moram se vratiti na položaj, a vama uskoro ide brod."
Na samom je kraju rekao Burtonu: "Mislio sam o onom pitanju koje je jutros ostalo neodgovoreno. Rekli ste kako bi sve ovisilo o vašim ovlastima i tome kako ih tumačite. Nisam siguran što to znači."
"Znači da bih na mjestu vašeg pukovnika, u nedostatku suprotnih zapovijedi, pod zaštitom noći prebacio svoje ljude u onu novu utvrdu od cigle tamo ispred luke."
Ako je Doubleday očekivao neki teoretski, zaobilazni odgovor, ovaj ga je iznenadio. Ukrutio se, očito šokiran onim što je čuo. "Ne mislite ozbiljno."
"Ne bih se šalio s nečim tako ozbiljnim, kapetane."
"Ali ljudi koji ovdje žive to bi jamačno shvatili kao objavu rata." "Takvo gledište nije logično. Tvrđava je vlasništvo Unije, nije njihova." "Kapetane, vi govorite o logici u zemlji gdje ta riječ nije poznata."
"Onda će problem neizbježno postati kritičan, bez obzira na to što vi poduzeli da to spriječite.
Ne možete objasniti logiku luđaku, ni spriječiti rat ako je samo jedna strana to voljna učiniti."
Ništa nije izgovoreno dok Burton nije nastavio: "Dakle, u takvoj bi situaciji moja prvenstvena briga bili moji ljudi. Pod pretpostavkom, kako sam rekao, da nema suprotnih zapovijedi."
"I vi biste ih prebacili", rekao je Doubleday, još ne vjerujući. "Prebacio bih ih sada – noćas, da se mene pita."

"Zanimljiva misao", rekao je Doubleday. "Uznemirujuća, ali zanimljiva."
Šetali smo plažom i otišli po mutnom poslijepodnevnom svjetlu. Pred tvrđavom smo zaželjeli kapetanu Doubledayu i njegovim ljudima sreću. Kada smo se malo udaljili, Burton je rekao: "Tim će ljudima vraški trebati nešto više od sreće" i ta nas je istina pratila kroz močvaru do parobroda i natrag u gradsku luku.
Za mene je to bio vrhunac našeg putovanja. Poslije, sve one godine sjećao sam se Burtonova mračnog izraza na svjetlosti svijeća; osjećao Doubledayevo iznenađenje, opipljivo poput pljuske u onom mračnom, treperavom kutu i kladio bih se u svoj život da nikada prije nije ozbiljno razmišljao o nekom tako drskom potezu. Čin koji je pokrenuo naš Građanski rat može izgledati jasan, sada kada pripada povijesti. Ali ono što je povjesničarima jasno, možda nije bilo toliko očito ljudima koji su to proživljavali. Da, ti su južnjaci poludjeli, krv im je uskuhala, a razum se izgubio u odlučnosti da počnu rat. Da nije bilo tvrđave Sumter, našli bi neko drugo mjesto i vrijeme da ga počnu. Ali činjenica da je počeo u Sumteru, izazvan nečim što je rekao Richard Burton jednog tihog poslijepodneva godinu dana prije nego što je pucnjava počela, ima znatnu povijesnu vrijednost.
Došlo je vrijeme za rastanak. Nismo o tome govorili, ali već sam ostao mnogo dulje nego što sam obećao ženi. Richard je namjeravao otići u New Orleans, pa tamo riječnim brodom krenuti na sjever do nekog mjesta s kojeg će se zaputiti na zapad. Za vrijeme večere srčano se trudio nagovoriti me da mu se pridružim.
"Dođi barem do New Orleansa."
"Richarde, ne mogu. Ja sam obiteljski čovjek koji je već predugo bio sebičan."
Pažljivo smo izbjegavali temu njegova nestanka, ali sada ju je ipak spomenuo. "Nadam se da je među nama sve u redu."
"Naravno da jest. Ne bih propustio ovaj put nizašto na svijetu." "Drago mi je što to čujem."
Zapalio je cigaretu. Nenadano je posegnuo kroz dim i uhvatio me za ruku: "Ja nisam sentimentalan, Charlie. Ali kako stvari stoje, nikada se više nećemo sresti i ovo moram reći. Imao sam prokleto malo prijatelja koje cijenim koliko tebe."
"Obostrano je tako, Richarde", izgovorio sam stisnuta grla.
"Onda dođi sa mnom do St. Joea. Neću zahtijevati ništa više od loga, dajem svoju časnu riječ.
Ne želim tvoj skalp na svojoj savjesti ako na zapadu naletim na Indijance."
Ja sam se opirao, on je navaljivao i konačno smo se našli na tome da odem do New Orleansa. Sljedećeg sam dana poslao brzojav u Baltimore, kradući još dva tjedna od svoje žene i kćerke, a istog smo poslijepodneva napustili Charleston. Putovali smo niz obalu do Savanne, pa nastavili grbavim putem kroz rastuće gradove Columbus, Montgomery i Mobile. Proveli smo pet dana pijući i veseleći se u New Orleansu. Moja su dva tjedna postala tri i kako se bližio neizbježni rastanak, počeo sam bolno osjećati tugu kakvu nisam prije upoznao. Kada mi je supruga preminula osamdeset treće, bol me zgromila; ovo je bilo drugačije, ali na svoj način gotovo jednako nepodnošljivo.
Gubitak Richarda osjećao sam kao oštar zarez nožem. Posljednje smo se noći napili do daske. Richard je popio više nego što sam ikada igdje vidio, pa smo doteturali do naših soba u stanju kojeg se jedva sjećam. Idućega jutra obojica smo osjetili posljedice; Richard je bio doslovno bolestan od posljedica i trebalo mu je cijelo jutro, gotovo do polaska njegova parobroda, da počne dolaziti k sebi. Otpratio sam ga na dok i obećali smo da ćemo pisati. Zamolio sam ga da mi pošalje bilo kakvu knjigu koju napiše, u dva primjerka, molim te, jedan s potpisom za mene, i onoliko dugo koliko ih ti budeš pisao, toliko dugo ću ih ja čitati.
Gledao sam ga, osamljeni lik na palubi broda, sve dok mi nije nestao iz vidokruga. U tom sam

trenu bio spreman na bilo što, samo da ga vratim. Grad je te večeri bio pun turista, ali za mene je bio bolno prazan i znao sam da će dugo putovanje kući biti ozbiljno i tmurno.
Dok sam se odjavljivao iz hotela sljedećeg jutra, recepcionar me pitao jesam li bio zadovoljan boravkom. "I hoćete li se opet naći sa svojim prijateljem, gospodine?"
"Nadam se. Ali on živi u Londonu..."
"Pitam samo zato, gospodine, jer je spremačica nešto pronašla u njegovoj sobi." Donio je to iz stražnje sobe.
Bila je to Richardova bilježnica.
Naravno da sam mu napisao kako je bilježnica kod mene i da je na sigurnom sve dok je ne zatraži. Želi li da je povjerim pošti? Putovanje preko oceana zna biti opasno, ali neće mi biti teško poslati je, ako on to želi. Ili ću je čuvati dok se opet ne susretnemo.
Njegov je odgovor stigao mjesecima poslije, zagonetan i kratak.
Bit će mu drago ako spremim dnevnik na sigurno, tako da ga nitko ne vidi, prije nego što on dođe po njega. "Sigurno sam se obeznanio te noći", opravdavao se. "Mislio sam da sam ga spakirao, ali napio sam se kao zemlja."
Nisam baš previše očekivao od njegova obećanja da će mi pisati.
Burton je svjetski putnik prepun obaveza i kako se budem postupno hladio od svega nakon povratka kući, morat ću se pomiriti s činjenicama. Ja sam samo sporedan lik u njegovu bogatom životu, obožavatelj kojega je slučajno sreo. Ali jednog je dana stiglo pismo.
Sve čemu sam se mogao nadati bilo je u njemu - opširno, prepuno novosti s njegova susreta s Brighamom Youngom†, prelaska preko cijele Amerike i dolaska u Kaliforniju, te povratka kući parobrodom. Uskoro će dovršiti knjigu, Grad svetaca, u kojoj će opisati doživljaje među mormonima i na putovanju kočijom preko američke pustinje prema Kaliforniji, a trebaju izići i Jezerska područja središnje Afrike.
† Brigham Young (1801.-1877.) drugi prorok ili "Moderni Mojsije" i voda mormona.
"Držim te za riječ što se tiče dva primjerka svakog naslova, ali neka te ne bude sram odustati ako toga bude previše." Nije spominjao svoj dnevnik, koji je poput opakog iskušenja ležao na mojoj polici, neotvoren; nikada nisam ni zavirio unutra, potpuno opravdavajući njegovo povjerenje.
Odmah sam mu odgovorio, napisavši kako ne samo da želim njegove nove knjige nego i bilo koju staru koja iziđe u novom izdanju, pogotovo ako ima novog ili proširenog teksta. Javio sam mu vijesti iz Amerike. Mala četa u tvrđavi Moultrie živjela je praćena pogledom cijele zemlje prije Lincolnova izbora, rat je moglo izazvati bilo što, i ako se dogodi da njegove knjige ne stignu zbog teškoća s poštom, molio bih ga da ih čuva za mene dok se stanje ne smiri.
Pratio sam zbivanja u Moultrieju i vodio dnevnik o njima, glupo namjeravajući sve jednom poslati Burtonu, ne bih li ga naveo da napiše knjigu o tom dijelu puta. "Stari Gardner zamijenjen je mnogo mlađim zapovjednikom, bojnikom Robertom Andersonom", pisao sam u prosincu. "Kapetan Doubleday njegova je desna ruka."
Kasnije tog mjeseca opet sam pisao, kada se garnizon iz Moultrieja jedne noći prebacio u Fort Sumter, baš kao što je Burton predložio skoro godinu prije. "Čini se da te onaj kapetan mnogo ozbiljnije shvatio nego što nam se onda činilo", napisao sam. "Naravno, čovjek promijeni mišljenje kada nema izbora."
"Bože, pomozi nam", napisao sam u siječnju. "Još najviše dva tjedna i rat je neminovan." Ali pregovori su se razvukli sve do travnja, kada nas je jedna vatra poslala u godine pakla.
Cijelu su tu godinu pristizale sumorne vijesti. Sve nade u brzi kraj nestale su u slijedu krvavih bitaka koje su samo podizale razinu mržnje. Studeni je donio najveće iskušenje za moje odnose s

Burtonom, kada je saveznički ratni brod zaustavio britanski poštanski parobrod Trent i uhitio dva konfederacijska časnika. U Londonu je lord Palmerston grmio i galamio. Bio je to povod kakav je čekao. Drhtao sam od bijesa dok su se tisuće britanskih vojnika skupljale na kanadskoj granici, kao prethodnica sigurne invazije. Tih sam tjedana bio tako slomljen sumnjama da sam odlučio zapaliti Richardove knjige i potpuno ga otpisati. Pošaljem li mu kutiju s njihovim pepelom, s ljutitom porukom na vrhu o tome što mislim o njegovoj časti i danoj riječi, možda malo umirim savjest. Ali nisam mogao zapaliti šibicu, nisam se čak mogao ni natjerati da potražim istinu u njegovu dnevniku. Napokon sam ga odnio iz sobe, maknuo od očiju, i nadao se da više neću ni misliti na njega. Čekao sam do siječnja, kada je Seward napokon objavio da su pobunjenici oslobođeni, a sukob s Engleskom završen.
Jednog sam dana dobio zagonetnu poruku. Bila je mjesecima stara, napisana oko Božića, u vrijeme najgorih dana afere Trent. Bila su samo dva nepotpisana retka, ali nije moglo biti sumnje čiji je to rukopis. Učinio sam što sam mogao, pisalo je. Sada ćemo vidjeti što će se dogoditi. Možeš biti siguran da ja mislim isto kao i ti, da će hladne glave prevladati. Još sam se jedanput osjetio posramljeno. Nije Richard bio nedostojan našeg prijateljstva, već ja, a moj nedostatak povjerenja zamalo ga je uništio. Odlučio sam da ću mu biti prijatelj dok sam živ. Bez obzira na to što se dogodilo, više nikada neću sumnjati. A da zapečatim tu odluku, donio sam njegov dnevnik i stavio ga na otvorenu policu, gdje od tada stoji nedirnut.
Nisam više ništa dobio od njega dok se naš rat nije završio, ali obilje koje je uslijedilo bilo je jedno od mojih najvećih zadovoljstava 1866. godine. Opsežna zbirka stigla je u dvije goleme kutije: Jezerska područja središnje Afrike, u dva dijela, potpisana s posvetom koja mi uvijek razgali srce. Charlesu Warrenu – mojem dragom prijatelju Charlieju – često mislim na tebe i s ljubavlju čuvam dane koje smo proveli zajedno putujući nemirnim jugom tvoje Amerike. Pročitao sam Grad svetaca s velikim zanimanjem, pitajući se zašto niti jednom riječju nije spomenuo putovanje po jugu. Znao sam da mrzi ropstvo; zašto je propustio priliku da se pozabavi zlom koje ono donosi? Tračak stare sumnje opet se pojavio: jer je bio špijun i Engleska će nas napasti čim dobije priliku, a ja ću zbog svoje šutnje biti suučesnik. Ali odgurnuo sam te tmurne misli; vjera u Richarda uvijek mi se vraćala.
Bilo je još toga u kutijama: Putnik prerijom, knjiga sa savjetima nevoljnicima koji moraju prijeći široki američki kontinent. Planine Abeokute i Camaroonsa na naslovnici je imala sjajan Burtonov portret, šarmantan, usprkos svojoj formalnoj prirodi i namještenoj pozi. Lutanja po zapadnoj Africi, od Liverpoola do Fernando Poa i Zadatak za Gelelea, kralja Dahomea nastavljali su njegovu opčinjenost istraživanjima Crnog kontinenta. Dolina Nila bila je mala knjiga koju sam s radošću primio kao sakupljač, ali kao prijatelju nije mi se svidjelo produžavanje sukoba sa Spekeom, koji je tada već bio počinio samoubojstvo. Poslije sam saznao kako je prijem te knjige u Engleskoj bio u skladu s mojim mišljenjem: ne možeš ništa dokazati mrtvom čovjeku i Burton to nikada nije smio tiskati. Ali Mudrost i duhovitost zapadne Afrike bila je zgodna zbirka narodnih vjerovanja, dok je Vodič: hodočašće u Meku i Medinu u slikama (uz neke od najzapaženijih doživljaja iz života Muhameda, arapskog zakonodavca) sažimao njegovo najpoznatije putovanje. Na dnu druge kutije bila je najčudnija knjiga koju je ikada napisao — duga poema u obliku dijaloga nazvana Govor kamena, tobože napisana rukom nekog Franka Bakera, ali prepuna nepobitnog Burtonova stila. Bio je to žestoki napad na religiju, koji je na sirov, ali pametan način prihvaćao Darwina i prozivao njegovu domovinu zbog dvoličnosti i zločina diljem svijeta. Dopisao je skrivenu posvetu i potpisao se kao Frank. Pročuje li se da sam ovo napisao ja, protjerat će me iz Engleske i zauvijek osuditi na boravak među mormonima.
Taj se važan opus sastojao od gotovo tri tisuće stranica napisanih u tri godine. Burton je postao

pravi stroj za pisanje. Odmah sam mu napisao pismo puno hvale i u šali ga zamolio da mi se javi, ako ikada nađe vremena za pisanje.
Tako je i bilo. Povremeno sam dobivao poruke iz dalekih luka, a jedanput godišnje, više ili manje, stizala su duga pisma koja su nadoknađivala sve propušteno. Na njihovu je kraju uvijek bilo podsjećanje na to kako je uživao u tjednima koje smo proveli zajedno i nada da bi nam se putevi opet mogli susresti.
Godine su prolazile, ali njegove su knjige održavale naše prijateljstvo.

Živio sam u njegovim riječima, putujući u mislima s njim po Brazilu, Zanzibaru, Islandu, u zemlju gorila u Kongu, a kada je prestao biti veliki istraživač, divio sam se njegovim filozofskim djelima i prijevodima. Uvijek mi je bilo čudno što nikada ništa nije napisao o danima kada smo putovali jugom. Ni jedan redak ili riječ, ali šutio sam o tome u skladu s odlukom da više nikada u njega neću posumnjati. Radoznalost će trajati još dugo, dugo nakon njegove smrti, a tu je i sada kada sam i sam ostario.
Imao sam samo jednu priliku da ga navedem na nekakvo objašnjenje, 1877. godine. Kapetan Doubleday, koji je tada promaknut u general-bojnika, upravo je objavio svoja sjećanja na dane u tvrđavi Sumter, a ja sam tu knjižicu poslao Richardu. U popratnoj poruci upozorio sam ga na 58. stranicu. Pogledaj kako si dubok utjecaj imao na našu povijest, napisao sam. Građanski rat sigurno je bio neizbježan, ali način na koji je počeo si ti odabrao.
Ako je vjerovati Doubledayu, on je s ostalima učestalo požurivao premještanje garnizona u tvrđavu Sumter kada se stanje zaoštrilo.
Ali Anderson je uvijek odgovarao kako je on raspoređen u tvrđavu Moultrie i ne može je napustiti ako mu se to ne naredi.
U jednom se trenutku predomislio. Ili je bilo tako ili je krio prave namjere, čak i od svojih časnika, dajući im samo dvadeset minuta vremena one noći kada su prešli zaljev veslajući u čamcima.
Je li Doubleday utjecao na njega da promijeni mišljenje, koje je izgledalo tako sigurno suprotno?
Je li se Anderson dvoumio oko pitanja nadležnosti i napokon sve okrenuo naglavce, kao što je Burton onda učinio koristeći izraz "ako nema suprotnih zapovijedi"?
Je li Burton bio uzrok čina koji je pokrenuo rat?
Richard to nikada nije priznao. Nikada nije ni spomenuo Doubledayevu knjigu.
Richardov rukopis nikada nije bilo lako čitati, a u posljednjim godinama njegova života to je postalo gotovo nemoguće. Uspijevao sam ga dešifrirati uz kćerinu pomoć. Nas dvoje nagnuli bismo se nad povećalo, mučeći se nekad satima sa samo jednom stranicom.
"Ne osjećam se dobro", pisao je 1890. godine. "Bilo bi divno vidjeti te opet i smijati se onim danima kada smo bili mladi, a svijet čekao da ga otkrijemo."
Neodlučno sam rekao: "Trebao bih ga posjetiti", a moja se kći odmah složila. "Moraš otići, tata!
Cijeli ćeš život žaliti ako to ne učiniš."
"Bilo bi to previše", rekao sam. "Davno je sve to bilo."
Ali u tom sam trenutku odlučio da ću otići u Englesku. Te sam večeri napisao dugo pismo Richardu, pitajući mogu li ga posjetiti, za koji mjesec, recimo u proljeće. Poslao sam ga početkom listopada i čekao odgovor.
Za manje od tri tjedna zaprepastio me naslov u novinama: SIR RICHARD BURTON, POZNATI BRITANSKI ISTRAŽIVAČ, UMRO U ŠEZDESET DEVETOJ GODINI.
Bio sam neutješan. Nisam ga vidio skoro trideset godina, ali njegova je iznenadna smrt bila još bolnija od gubitka mlađeg brata prije isto toliko vremena kod Gettysburga. Zaplakao sam nad

novinama, iznenadivši kćer koja mi ih je donijela. Ne odobravam izljeve osjećaja i ona nikada nije vidjela suzu u mojem oku, osim uz grob njene majke. Ali u tom sam času osjećao kako sam izgubio najvažnijeg prijatelja u životu i zaplakao sam. Obgrlila mi je glavu i također zaplakala, pogođena mojim očitim bolom.
Kako objašnjavam takvo ponašanje? Burton sigurno nije bio moj najbolji prijatelj; kako je i mogao to postati u ono malo vremena?
Ipak, vrijeme nije jedino mjerilo. Možete nekoga poznavati godinama i ne znati ništa o njemu, a netko nakon kratkog poznanstva postane bliži od brata.
Stalno sam mislio na njega nakon što je umro. Mladi Burton koji je ovamo došao potišten i oporavio se na putovanjima uzduž i poprijeko ovog velikog kontinenta. Bio sam dio toga. Znam što smo učinili i to mi nitko ne može oduzeti. Čak i danas u noćima čujem njegov glas, kako očaran snagom i vječnošću glazbe pjevuši crnačke duhovne pjesme koje su spojile dva kontinenta.
U proljeće je stigla poruka od njegove udovice. Naišla je na moje pismo u kojem predlažem dolazak u Englesku i htjela znati o čemu se radi. Pažnju joj je privukla prisnost mojih riječi, vjerojatno zato što nije imala pojma tko sam.
"Sada imaš razlog da sve napišeš, tata", rekla je moja kćerka.
Idućeg tjedna napisao sam dug odgovor lady Burton. Potanko sam joj opisao kako sam upoznao Richarda i većinu stvari koje smo zajedno proživjeli. Ali kada sam to ponovo pročitao, činilo mi se samohvalisavo, kao da sam neki prevarant koji se pokušava predstaviti važnijim nego što jest preko nekog boljeg od sebe i umjesto toga sam joj poslao kratku obavijest.
Nisam nikada spominjao njegov dnevnik, niti zavirio u njega. Tada to više nije bilo važno, nakon njegove smrti, ali među nama je postojala neka veza, nešto u njegovu i mojem duhu što me je i dalje sprečavalo.
Dugo nakon što je i Isabel preminula, njeno pitanje i dalje mi zvoni u ušima.
Tko ste vi?
Richard joj nikada nije rekao. Tko sam ja?
Pa, jedan od njegovih najvećih obožavatelja; to se ne može poreći. Ali imao je on mnogo obožavatelja.
Tko ste vi?
Poznavao sam ga neko vrijeme i jako me rastužila snjegova smrt. Mnoge je ona rastužila.
Jednom smo putovali zajedno, duboko u izgubljeno kraljevstvo pamuka. Ondje, jednog sunčanog svibanjskog poslijepodneva, Burton je po svoj prilici utjecao na početak našeg velikog Građanskog rata.
Po svoj prilici, vjerojatno, možda. Nije ni bitno. Što je stvarno bilo? U što sam siguran?
Slegnuo sam ramenima. Nikada se nisam prestao pitati, jer nikada nije upotrijebio ništa od toga što je zapisivao u onu bilježnicu. Jednom, pod stare dane, čak sam fantazirao o tome kako ju je namjerno zaboravio, ostavio meni, kao zapis onoga što je mislio i radio tih burnih tjedana. Ali zašto?
Gledam je kako leži na mojoj polici, gotovo nestvarna.
Sto je stvarno bilo?
Jedino je pitanje gospođe Burton stvarno. I još je tu, u mojim sedamdesetim godinama.
Tko te vi?
Gledam uvenulog starca u ogledalu i nalazim samo jedan odgovor. Ja sam... nitko.

KNJIGA TREĆA - CHARLESTON
20
Stigli smo u Charleston po mraku, zemaljska posada privukla je stube i spustili smo se u drugi svijet. Bilo je to više od običnog dojma i više od vrućine. Zrak je drukčije mirisao – osjetio sam okus soli – a vlaga nas je udarila poput malja. Dok smo hodali pistom prema zgradi aerodroma, rekao sam: "Nismo više u Kanzasu, Koko"†, a ona je zakolutala očima i odmahnula rukom.
† Aluzija na knjigu "Čarobnjak iz Oza" Franka L. Bauma i riječi koje je djevojčica Dorothy uputila svom psiću po imenu Toto.
Unajmio sam automobil dok je Koko kupovala plan grada, vodič i slikovnu povijest. Nekoliko minuta kasnije uputila me je na Autocestu 26, na zapad prema gradu. "Trebali bismo odsjesti u Srcu Charlestona", rekla je, prelistavajući stranice. "To je motel koji su u šezdesetima sagradili na mjestu hotela Charleston, u kojem su bili Burton i Charlie. Neće li to biti zgodno? Možda se njihovi duhovi još motaju onuda."
Nije mi zvučalo vjerojatno, ali ako već ne dijelim njene poglede na zagrobni život, mogu se barem suglasiti kako bi bilo zgodno odsjesti tamo.
Magistrala je vijugala niz Vrat, a Koko je stalno objašnjavala kuda prolazimo. U Građanskom ratu poluotok je bio presječen lancem topova kako bi se spriječio napad sa sjevera. Granica grada tada je bila mnogo dalje na jugu, a ovi su predjeli bili nenaseljeni. Kao i svi gradovi, Charleston se širio sve dalje od svoje jezgre i to je još trajalo. Prošli smo kroz tmurnu industrijsku zonu i nekoliko minuta kasnije ugledao sam luku, okupanu svjetlom, s moje lijeve strane, i veličanstven par mostova preko rijeke. Spustio sam se na Ulicu Meeting i za deset minuta stigli smo do motela. Dobili smo dvije sobe na udaljenim krajevima zgrade, a i to je bila sreća. U gradu su se održavala tri kongresa i teško je bilo naći bilo kakvu sobu.
Već je bilo prošlo deset sati. Bili smo umorni, morali smo biti nakon prethodne noći – ali još smo bili neprirodno živahni, kao kada nakon iscrpljujućeg maratona nešto slatko odmah vrati snagu. Našli smo se u Ulici Meeting pet minuta nakon što smo se prijavili u hotel i otišli u obližnji kafić. Koko me iznenadila naručivši pivo. "Od toga će ti narasti brada", rekao sam, a ona se nasmijala. "Što drugo mogu naručiti na ovakvom mjestu? Jedna me neće ubiti."
Popila je prvi oprezni gutljajčić. "Dakle, što kažeš na kasetu?"
"Zvuči autentično. Ako nas je stara dama varala, bila je vrlo vješta. Moramo pretpostaviti da je sve točno, dok ne dokažemo suprotno."
"Čekaj dok ne čuješ ostale. Tek onda ćeš povjerovati kako je sve točno." "Koliko toga još ima?"
"Sati i sati."
"Možeš li mi ukratko reći što je na njima?"
"Ne trebaš slušati ostale seanse na kojima se vraćala u mladost.
Sve se ponavlja, samo da bih se uvjerila da se podaci slažu. Jo uvijek sve ispriča bez greške." "Povjerovat ću ti i preskočiti ponavljanja. Što je s ostalima?"
"Još ih je mnogo."
"Nisam letio dovde da bih sjedio u motelu i slušao kasete, Koko. Gdje počinjemo?"
Slegnula je ramenima. "Imamo različite ciljeve. Ja želim dokazati da je Jo govorila istinu, ti hoćeš pronaći knjige."
"Te se stvari međusobno ne isključuju, znaš. Imaju zajedničke korijene."

Koko je popila velik gutljaj svog piva. Ja sam pijuckao svoje i rekao: "Ne znam zašto, ali čini mi se kako je moj trag odjednom topliji."
"Što to znači?"
"Samo neki predosjećaj iznutra. Nema nikakvog smisla. Ne bi bilo logično da su knjige ovdje." "Ne znam zašto ne bi."
"Za početak, zbog vlage. Vlažnost poput ove čini užasne stvari knjigama. Da su ovdje neko dulje vrijeme, to bi se vidjelo po stanju stranica. Za sto godina papir bi gadno požutio, osim ako nije bio u vakuumiziranom spremniku sve vrijeme. U najgorim slučajevima, knjiga potpuno propadne. One koje sam kupio na dražbi nisu imale ni traga žutila."
Još sam malo mislio o tome i rekao: "Toliko o predosjećaj ima." "Ne gubi nadu. Molim te, nismo još ni počeli."
"Nisam nikada ni imao previše nade za gubljenje. Ne zaboravi, došao sam samo da bih ti pomogao. Nikada nije bilo nekog povoda za pomisao da bi knjige mogle biti ovdje, osim što mogu biti bilo gdje. Ako su u Baltimoreu, nitko od onih nitkova ne zna gdje su."
"Eto vidiš."
"Što vidim? Čini se kako su podijeljeni u dva tabora: Carl i razbojnici, Archer i Dean. I jedni i drugi traže iz sve snage. Što mora značiti da nitko od njih ne zna mnogo više od nas. Iz nekih razloga oni misle kako su u Baltimoreu, ali to je možda samo zbog knjige koju je Joe odnijela k Treadwellu onaj dan."
"Ne bi li bilo veselo da su ovdje cijelo vrijeme? Archeru pod nosom?"
Zlobno sam se nasmiješio. "To bi stvarno bilo veselo, Koko. Hej, čaša ti je prazna. Hoćeš još jedno pivo?"

21
U ponoć smo još bili budni, zabavljajući se kasetama u njenoj sobi.
Stavila je jednu u kasetofon i rekla: "Ovo je snimljeno odmah nakon one seanse koju si slušao u avionu."
Iznenada sam čuo kako svojim prirodnim glasom Josephine govori: "Koko? Gdje si nestala?" "Tu sam, draga. Pokraj tebe."
"Opet sam ga vidjela." "Svog djeda?"
"Ne, odnosno da, njega uvijek sanjam. Ali onaj je neznanac bio s njim." Nakon dulje stanke, Koko je rekla: "Jo? Jesi li dobro?"
"Naravno da jesam. Zašto ne bih bila?" "Nešto si mi blijeda. Kako se osjećaš?"
"Kakve to veze ima? Blagi Bože, skoro mi je sto godina, kako misliš da se osjećam?" I trenutak kasnije: "Oprosti. Nisam često loše raspoložena."
"Neka ti to ne smeta", rekla je Koko. "Trebaš li što?" "Ne, jedino ako mi možeš nekako vratiti vid."
Koko je namjestila mikrofon. "Pokušaj sada. Zašto mi ne ispričaš sve čega se sjećaš, a ja ću gledati za tebe."
"To nikada ne uspijeva." "Pokušajmo. Osim ako baš ne želiš."
Opet stanka; barem četrdeset sekundi, ako ne i minuta. Onda:
"Vidjela sam trojicu. Stajali su u nekakvoj magli i razgovarali. Lica im se nisu vidjela u tom

sivilu. Ali na trenutke bi se razbistrilo. Samo nakratko povjetarac bi podigao maglu dovoljno da im se jasno vide lica. Ali nikada dovoljno jasno."
"Ipak si prepoznala Charlieja."
"Više po glasu nego bilo čemu drugom. Tada je bio mnogo mlađi nego što sam ga ikada vidjela u životu. Kada sam bila dijete, znaš, on je bio gotovo starac."
"Jesi li uspjela vidjeti išta od njega u toj magli?"
"Samo na nekoliko sekundi... još i manje. Ali dovoljno da ga prepoznam, mislim." "Što je radio?"
"Nasmiješio mi se i kimnuo."
"Onda si ga prilično dobro vidjela, barem taj djelić sekunde." "Ne, osjetila sam da se nasmiješio."
"Nije li to isto?"
"Jest", rekla je Josephine, očito zadovoljna. "Bilo mu je tako drago vidjeti me opet." "Mogu misliti. A onda?"
"Nešto je rekao Burtonu."
"Ah. Dakle jedan od njih bio je..."
"Richard. Charlie ga je uvijek zvao Richard, ali naravno da je to bio Burton. Nakratko sam ga i ja mogla vidjeti. Čovjek opakog izgleda s brkovima i onim užasnim ožiljcima."
"Što su govorili?"
"Ne znam. Nisam mogla čuti."
Ali gotovo odmah je nastavila: "Raspravljali su što učiniti s trećim čovjekom. Zvučalo je prilično oštro. Onda su se svi povukli u maglu i to je sve što sam vidjela."
"I nikada nisi vidjela trećeg čovjeka?" "Ne."
"Ne znaš ništa o njemu?" "Nisam to rekla. Znam mu ime." "Kako si ga saznala?"
"Richard ga je gurnuo i nazvao ga po imenu."
Opet se činilo kao da je snimka tu završila. Nakon najmanje dvije minute, Koko je rekla: "Kako mu je bilo ime, Jo? Kako ga je Richard nazvao?"
"Archer", rekla je odmah Josephine.
Čuo sam kako duboko isprekidano uzdiše. "Zvao se Archer."

22
Spavao sam više od devet sati, sve dok mi Koko nije počela lupati na vrata petnaest minuta prije deset. Izvukao sam se iz kreveta i svaka me kost boljela, ali dobro sam se odmorio. Vid mi se izoštrio i bio sam živ. Progutao sam šaku aspirina i stao pod tuš, pa sam već u deset i trideset bio spreman.
"Trebat će ti neke sunčane naočale", rekla je Koko za doručkom.
"Oko ti je sve plavlje, gotovo kao moje. Izgledamo kao Bonnie i Clyde."
Prvi joj je zadatak bio pronaći trgovinu u kojoj će kupiti odjeću. "Kerrison's ne izgleda loše.
Danas poslije podne idem u knjižnicu." "Znaš li uopće što tražiš?"
"Bilo kakav dokument koji će potvrditi da je Charlie bio ovdje i da su radili nešto od onoga iz priče. Ova je knjižnica jako stara, bila je stara čak i onda. Imaju novine iz osamnaestog stoljeća. U privatnom je vlasništvu, ali se smiješ njome koristiti uz sitnu novčanu pristojbu."

"Nije mi jasno što misliš da ćeš tamo pronaći. Novine sigurno nisu pisale o njihovu dolasku i odlasku."
"Nikad ne znaš. Nekada se u novinama pojavi vijest o posjetu osoba iz inozemstva. Nekoliko riječi u nekom članku."
"Ne bih računao na to."
"Pokušat ću provjeriti i druge stvari. Je li postojao fotograf Barney Stuyvessant u Ulici East Bay u svibnju 1860. godine. Fotografija na kojoj su Burton i Charlie sada je izgubljena, ali bit će dovoljno ako uspijem točno saznati je li taj fotograf postojao."
Ono što ću ja raditi počelo je postajati jasno kasno sinoć, dok smo slušali kasete. Poput loše sreće, Archer se pojavljivao uvijek iznova.
"Tada sam se pitala tko je on", rekla je Koko. "Jo nije imala pojma."
"Tako je rekla. Bez uvrede, Koko, ali ti si tu njenu priču primila zdravo za gotovo."
Ipak se uvrijedila. "Zašto joj ne bih vjerovala? Tada još nisam čula za ikakvog Archera."
"Pa, sada jesi. Ne čini li ti se Josephine tu malo sumnjiva? Znam kako to ne želiš čuti, ali ta je slatka stara dama možda znala mnogo više o svim tim ljudima nego što je priznala. Nije li ti ikada palo na pamet da nas ona čak iz groba vodi tamo gdje želi?"
Planula je. "Ma, nosi se! Bože, kakav si ti cinik!"
"Ta pitanja netko mora postaviti, Koko. Odakle misliš da je došla do Archerova imena? Stvorilo se samo od sebe? Našla ga je u telefonskom imeniku, sasvim slučajno?" Nagnuo sam se prema njoj i pogledao je u oči. "A možda joj se ukazalo u nadnaravnom transu."
"Ne, nije joj se ukazalo, a već sam rekla kako tu nema ništa nadnaravno. Slušaj, zajedalo, jer ovo ću reći samo jedanput. Ne vjerujem u nadnaravne stvari. Nimalo. Moram li to još koji put reći ili si ovaj put zapamtio?"
"Zajedalo?"
Bijesno je odvratila. "Savršeno ti pristaje."
Odgovorio sam mrtvom tišinom. Povremeno bi nam se pogledi sreli preko stola pa bih složio facu psa kojeg su dobro istukli, što ju je napokon nagnalo na smijeh.
"Mnogo bolje", rekao sam umirujući je. "Zar nije tako mnogo bolje?"
"Slušaj što govorim, Cliff, i pripremi se da povučeš sve što si rekao. Shvatit ćeš kako postoji logičan odgovor na sve. Jo je negdje čula to ime – čula, pročitala – kako i gdje sada nije bitno. Ali ostavilo je dojam i poslije ga je sanjala. Opisivala je san, budalo, a znaš kako se u snovima sve izmiješa. Nije to tako teško shvatiti ili si toliko zadrt stari drot da uvijek o svakome moraš misliti samo najgore?"
"Nema boljeg mjesta za prekid ovog razgovora, Koko. Ti budi optimist čistog srca, ja ću biti zadrti stari drot."
"Zadrto staro cinično zajedalo od drota", rekla je s kiselim smiješkom. Nakon toga smo se razdvojili.
Ako ništa drugo, imao sam odakle početi, nešto čime ću ispuniti dan dok ona kopa po prašnim arhivima. Pripremio sam se za bitku s mrzovoljnim službenicima kojima nitko nije rekao da javne službe trebaju služiti javnosti, ali ovaj je put bilo lako. Kada znaš što tražiš i kako to pitati, ide brzo pa sam do kasnog poslijepodneva imao brdo podataka o Archeru.
Bože, kako je ova zemlja postala opsjednuta brojevima. Ako imaš nečiji broj, možeš saznati gotovo sve o njemu. Od prometne policije dobio sam adresu i telefonski broj na otoku Sullivanu. Broj zdravstvenog osiguranja dobio sam preko broja tablica. Sada sam znao da vozi Pontiac u dvije nijanse plave boje, a kupio je novi one godine kada je dobio Pulitzera. Ali njegov je tekući račun bio

prilično iznenađujući. Kasnio je s plaćanjem za automobil i zamalo su mu ga oduzeli 1985. i godinu poslije. Ako mu je Pulitzer otvorio sva vrata, očito nisu dugo ostala otvorena. Trebala mu je nova knjiga, velika knjiga, i to uskoro.
Obilazio sam urede ulizujući se i glumeći dobroćudnog tipa i svi su mi izlazili u susret. Kada bi neki službenik spomenuo moje izubijano lice, uključivao sam šarm i nešto muljao lažući tako silno da su se smijali. Na sudu sam saznao da je Archer nekoliko puta bio tužen zbog neplaćanja računa. Ništa od toga nije dovelo do parnice, uvijek bi platio zaostatke kada bi dužnici postali ozbiljni. Bio je jedan od onih neugodnih tvrdoglavaca koji ne plaćaju baš ništa dok ih se jednostavno ne prisili i trenutno za njega nisu bili baš voljni raditi njegov vodoinstalater, mehaničar i čovjek koji mu je obojio kuću nakon velike oluje prije nekoliko godina. Imao je nekoliko ružnih navika i poduži popis ljudi koje je predugo ostavljao da čekaju. Neki nikad nisu ni dobili što im pripada i više nitko nije želio slavnom Halu Archeru posuđivati novac. Uredno je plaćao kuću na obali, ali tada sam već stekao dojam da bi to uvijek bilo u posljednji čas.
Kupio ju je 1983. godine pa sam se čudio zašto se preselio ovamo iz Virginije, gdje je proveo cijeli život.
Zaustavio sam se kod javne knjižnice odmah do Trga Marion. Kao Sto sam i mislio, Archer je bio u posljednjem izdanju Tko je tko. Sin Roberta Russella Archera i Anne Howard Archer iz Alexandrije u Virginiji, oženio se i razveo još davno, ženom po imenu Dorothea Hoskins, koja je bila s njim tek toliko dugo da mu rodi sina 1957. godine. Iz kronološkog slijeda novinskih isječaka koje je knjižnica čuvala o poznatima koji žive u blizini, saznao sam da nije bio povezan sa sinom, koji je danas odrastao, i živi s obitelji u Kaliforniji. Archer je dobio već troje unučadi, ali nijedno još nije ni vidio. Izvor svega toga bio je tabloid, sigurno ne najpouzdaniji, ali u Archerovu je slučaju tu moglo biti istine. Iznenada je gorka priča prešla u tragičnu — potrošen život, u kojem je velika nagrada postala samo Pirova pobjeda. Nisam mogao zamisliti bilo koga tko ima dijete a nije spreman umrijeti ako treba da bi bio uz njega.
Nije bilo spomena drugih brakova, poslovnih pothvata ili članstava bilo gdje, a čini se kako nije bio ni religiozan. Nedavno je navršio pedeset četiri godine. Nikada nije bio u vojsci, iako je Koreja još bila problematična kada mu je bilo devetnaest godina. Mjesto boravka bilo mu je prijavljeno i kao ured; ista adresa na otoku Sullivanu koju sam dobio u prometnoj. Tamo je bio i popis njegovih knjiga, ali to mi nije pomoglo, ionako sam ih sve znao.
Njegov otac, Robert Russell Archer, bio je moćni političar u Virginiji, dovoljno poznat da osigura mjesto u Tko je tko. Rođen u Alexandriji, Virginia, 1905. godine, bio je akademsko čudo od djeteta, završivši srednju školu sa šesnaest i diplomiravši sa svim počastima na Rutgersu 1925. godine. Oženio se Annom Howard iz Baltimorea 1926. godine. Dvoje djece, prvo po imenu Robert Russell, po ocu, a nekoliko godina poslije naš dječak Hal, William Harold Archer. Postao je član odvjetničke komore Virginije 1928. godine. Studirao je pravo i stažirao kod istaknutog suca Saveznog okružnog suda. Bio je javni službenik dok nije osnovao svoju tvrtku; pomoćnik područnog tužitelja sredinom tridesetih; državni odvjetnik neposredno prije Drugog svjetskog rata. Premlad da bi poginuo u ratu starije generacije, prestar da bi sudjelovao u sljedećem. Nikad se nije kandidirao dok je bio na vrhuncu, ali uvijek je povlačio konce iz sjene: radio zdušno za Deweya protiv Roosevelta, još zdušnije za istog jadnog gubitnika protiv Trumana. Predsjedao je strankom republikanaca svoje države u godinama nakon rata; predsjednički elektor za Virginiju 1948. godine. Prvorođeni sin, koji je nosio njegovo ime, umro je 1945. u četrnaestoj godini. Zapisao sam to i namjeravao saznati kako.
Uz njegovo su ime bile vezane mnoge počasti. Dok sam ih polako iščitavao, počela mi se stvarati slika moćnog oca obitelji, poput onog čudaka Burla Ivesiana iz drame Tennesseeja

Williamsa. Izišao je iz zaklona da bi se kandidirao za Senat u ranim šezdesetima, ali odradio je samo pet godina, povlačeći se zbog bolesti. Umro je 1966., u šezdeset prvoj godini.
Sve sam opet pročitao i pitao se što je pogrešno u cijeloj toj priči.
Archeri su bili poput Huxleyja – novac, položaj, moć – ali Hal Archer bio je čista suprotnost svemu tome. Nije li ga Lee Huxley opisao kao golog siromaha kada su bili klinci? Možda je to bilo zbog ekonomske krize tih godina. Mnogi su ljudi tada izgubili mnogo novca.
Istražio sam pažljivije i pronašao još starijeg Roberta Russella Archera, također odvjetnika, koji je bio vodeća ličnost republikanaca svoje države u vrijeme Prvog svjetskog rata i prohibicije, sve do smrti 1939. godine. Djedica, preminuo u pedeset trećoj godini. Archeri su imali neki gadan mali gen koji ih je mlade slao u grob. S pedeset četiri, Hal mora da više nije mirno spavao.
Rođen na selu u Virginiji 1886. godine, Djedica je bio pravi primjer čovjeka koji se uzdigao iznad svojih korijena i probio kroz život vlastitim snagama. Školovao se sam na državnom sveučilištu, pa na Pravnom fakultetu. A 1907. godine oženio se (i to, stvarno) ženom po imenu Betsy Ross†. Dovraga, to mi se sviđa – i gotovo da čujem Zvijezde i pruge zauvijek†. Imali su samo jednog potomka, već spomenutog Roberta Russella Archera. Očito jekako se u toj obitelji nije rabilo mlađi, ili treći, pa se djeca barem nisu morala boriti s tim cijeli život. Poput sina, izbjegao je klaonicu svoje generacije, od 1914. do 1918. godine, ali nekako se podrazumijevalo da bi se za tren oka on našao u tom ratu da je bio samo malo mlađi. Bio je do kosti domoljub; neumoran u agitiranju za državne zajmove i takve stvari. Sudjelovao je u svemu što se u blizini događalo. Nikada nije propustio zauzeti se za opće dobro; sudionik je nebrojeno mnogo predizbornih kampanja, a poslije, u vrijeme punog uzleta odvjetničke karijere, uključio se u razne zaklade, društva i debatne klubove. Bio je u odborima barem šest vodećih tvrtki dvadesetih godina. A uz sve te stvari, stari je momak nalazio vremena i za hobi. Polako i duboko sam udahnuo kada sam to pročitao.
† Betsy Ross se također zvala žena koja je 1776. godine prema uputama Georga Washingtona sašila prvu američku zastavu sa zvijezdama i prugama. Washington je bio zapovjednik kopnene vojske, koja je do tada, poput različitih dijelova zemlje i vojnih formacija, imala različite zastave.
† Stars and Stripes Forever – službena koračnica SAD-a, koju je na Božić 1896. godine napisao John Philip Sousa.
Prvi Robert Russell Archer – Djedica – bio je poznati sakupljač knjiga.
Bližio se sumrak. Koko me sigurno već čekala u motelu, ali imao sam žarku želju vidjeti gdje to Archer živi. Provezao sam se novim dijelom mosta na rijeci Cooper, preko Mount Pleasanta, pa praćen nevjerojatnim zalaskom sunca nastavio na istok preko velikog močvarnog područja. Prešao sam pokretni most i dospio na dugi uski otok, okupan žutim svjetlom dana na odlasku. Cesta se pretvorila u slijepu ulicu, jer dalje su se nastavljale samo dine. Znao sam iz karte kako je tvrđava Moultrie kilometar i pol s desne strane, plaža je bila ravno ispred, a Archerova kuća tri kilometra sjevernije. Skrenuo sam lijevo i krenuo oko otoka.
Otok nije bio kompliciran – ne više od šest ulica odvajalo se na sjever i jug, uz mrežu manjih poprečnih, nazvanih brojevima od jedan do trideset dva. Archerova kuća bila je blizu udaljenijeg dijela, nedaleko od rukavca koji odvaja slične otoke Sullivan i Palms. Trebalo mi je manje od deset minuta da je nađem. Bila je sagrađena na stupovima dva metra izdignutima iznad plaže, s velikim trijemom uokolo, ispod kojeg se moglo šetati ili parkirati, sa stepenicama prema ulici i plaži. Dok sam prolazio, unutra sam ugledao svjetlo i automobil ispod trijema. Nisam mogao vidjeti je li bio Archerov, ali sve skupa izgledalo je kao da je netko kod kuće. Ostavio sam svoj auto malo dalje, zaključao ga i krenuo stazom pokraj dina.
U tih se nekoliko minuta plaža promijenila iz žute u grimiznu.

More je bilo nemirno, na velikim valovima prelamale su se bijele kreste kad su stizale na obalu. Zanio me jak udar vjetra kad sam dospio na dio otvoren prema moru. Spustio sam se do mora nastojeći izgledati poput nekog turista u šetnji.
Razmišljao sam o onome što sam toga poslijepodneva saznao i što bi to moglo značiti. Urednici u Tko je tko nastoje uvijek biti što sažetiji pa se nikada ni jedna riječ ne troši na nebitne stvari. Kada napišu da je Djedica bio poznati sakupljač knjiga, znači da se tu ne radi o nekim "Modrim lastama" ili biblioteci Vjeverica. Djedica je bio ozbiljan sakupljač skupih prvih izdanja, čija je zbirka vrijedna spomena međunarodnom čitateljstvu. Ne stavlja li to Josephinin san, ako o njemu govorimo, pod novo svjetlo? Ako se njeno spominjanje Archera odnosilo na Djedicu, a ne Hala, to možda smješta njen hipnotički izazvan san pedeset godina unatrag.
Hodao sam dugo tvrdim, mokrim pijeskom. Archerova je kuća bila ispred mene. Mogao sam vidjeti dovoljno od automobila da budem siguran kako to nije njegov plavi Pontiac, a svjetlo je dolazilo iz sobe okrenute moru, uz ono koje sam vidio s ceste. Dok sam dalje šetao plažom, netko je prošao pokraj prozora. Prišao sam bliže, obilazeći kuću koja me privlačila, priželjkujući da je mračnije, ali opet ne želeći čekati na to. Ušao sam u Archerovo dvorište i brzo se maknuo na mračno mjesto ispod trijema. S tog sam mjesta mogao čuti kako zvoni telefon i netko se kreće po kući. Koraci su stali. Čuo sam ženski glas, ali isuviše tih da bih čuo išta više od toga. Imao sam predosjećaj kako je sve što se u toj sobi događa povezano, dovoljno važno da se isplati riskirati, pa sam se prebacio pod blijedo svjetlo na dnu stepenica i počeo se penjati.
Stajala je odmah iznad mene, samo malo lijevo; prozor je bio otvoren i čula se tiha glazba u pozadini. Zbog nje se nije čulo što govori, iako se razabiralo što bi to moglo biti, pa sam se primaknuo bliže. Polako sam se penjao stepenicama, ne stvarajući nikakav šum, a na vrhu sam prešao širinu trijema i pribio se uz kuću. Što god da se događalo, sada je govorio samo onaj s druge strane. Čuo sam uh-uh i oh-oh, pa opet tišinu. Stajao sam s druge strane zida, odmah do prozora, toliko blizu da bi se u nekoj drugoj prilici to moglo nazvati šlatanjem. Rekla je u redu, a ta jedna jedina jasna riječ potpuno me dotukla. Poznavao sam taj glas, dobro sam ga poznavao.
"On će uskoro doći", rekla je. "Javit ću ti čim budem imala što." O, Erin, pomislio sam.

23
Povukao sam se prema stepenicama, napipao put dolje i zastao ispod kuće slušajući. Mogao sam je čuti kako gore korača. Bila je nervozna. Što god da ju je ovamo dovelo, imalo je neizvjestan ishod. A ja sam imao samo dvije mogućnosti: otkriti se ili se pritajiti i pratiti. Odluči se dok još možeš, pomislio sam, i malo promislivši, odlučio se za prismotru. Ali pripremi teren, Janeway. Osiguraj
automobil, za slučaj da ti zatreba.
Već se bilo prilično smračilo. Zaklon mi je bio onoliko dobar koliko je to bilo moguće pa sam se udaljio od kuće, sve do plaže i jedne uvalice, a onda se između dina popeo do ceste gdje sam ostavio auto.
Minutu poslije dovezao sam se u Archerovu ulicu i parkirao mu se pred kućom. Nije bilo važno gdje ću stati; bilo je još vozila parkiranih duž ulice i moj se lijepo uklopio među njih. Archer neće imati nikakva razloga za pomisao da nisam tisuću kilometara daleko.
Ništa se nije događalo s ove strane kuće. Erin se zadržavala u sobi koja je gledala na plažu, a ja sam se zadržao na dosadno sigurnoj udaljenosti.
Prošao je jedan sat. Gledao sam na sat, zamišljajući Koko kako čupa kosu. Od svih policijskih poslova oduvijek sam najviše mrzio uhođenje.

Dovoljno je loše i kad imate partnera s kojim se može porazgovarati, a kada to radiš sam, užasno je. Ali čekao sam, zguren u svojem sjedalu, samo su mi oči šetale od kuće do ulice i natrag.
Napokon je stigao u deset i trideset. Vidio sam mu svjetla daleko dolje niz ulicu i spustio se niže u sjedalu. Postupno su njegova svjetla prešla preko mojeg automobila i nestala kada je skrenuo pred kućom. Podigao sam se i pogledao kroz prozor. Zaustavio se ispod kuće, a stražnja su svjetla još bila upaljena. Čuo sam kako se vrata zatvaraju i vidio njegovu sjenu koja kreće prema stepenicama s plaže.
Kada je ušao u kuću, izišao sam iz auta i približio se. Zastao sam pokraj njegova automobila i otvorio vrata, tek toliko da u kratkom bljesku upaljenog svjetla potvrdim kako to jest Pontiac iz '83. u dvije nijanse plave. Književni se velikan vratio u svoje gnijezdo. Sada je dolazio opasni dio; prići dovoljno blizu da bi se nešto čulo, dovoljno daleko da me ne primijete.
Opet sam se popeo stepenicama i prešao trijem. Stajao sam priljubljen uza zid, pola metra od otvorenog prozora, ali za sada se ništa nije događalo; potpuna tišina, čak ni nagovještaj razgovora iz neke udaljenije sobe.
Iznenada su se otvorila vrata i izišla je Erin. Prestao sam disati.
Ako se malo odmakne od kuće ili samo zakorači prema rubu trijema, morat će me vidjeti kada krene natrag. Ali zvuk ju je vratio u sobu. Čuo sam kako Archer govori: "Proklete zračne tvrtke, počinjem mrziti letenje. Kako si ti prošla s njima?"
"Dobro. Doveli su me dovde."
"A ja sam valjda imao sreću što je moj let kasnio samo dva sata. Jesi li lako našla ključ?" "Bio je tamo gdje si rekao."
Čuo sam ga kako hoda, približavajući se prozoru. Zatim se čuo zvuk boce koja je dodirnula čašu. "Jesi li za piće?"
"Samo malo, stvarno malo, molim." "Izaberi otrov."
"Džin-tonik."
Čulo se kako se čaša puni i zvecka led. Netko je sjeo, vjerojatno Archer, u naslonjač s lijeve strane prozora. "Daj, Erin", rekao je. "Opusti se."
Zamislio sam ih kako se mjerkaju preko ruba čaša, ukrštajući poglede. "Živjela", rekao je Archer. Prošlo je nekoliko sekundi.
"Želiš li da se odmah uhvatimo posla?" rekla je Erin.
Počelo je prilično vedro, ali iznenada je naišao oblak tamnijeg raspoloženja. Archer je rekao:
"Ja ću odlučiti kada ćemo početi.
I kako ćemo to učiniti." Bilo je jasno što želi: pokazati joj gdje joj je mjesto, i tko je gazda.
"Što nije u redu?" rekao je. "Doletiš čak iz Denvera, a onda se ponašaš kao da želiš otići što prije. Zar ti stvarno toliko smetam?" Trebalo joj je neko vrijeme da odgovori. "Ne bih te vodila naokolo da je tako, zar ne?"
"Zapravo, nisam siguran. One večeri kada smo bili kod Leeja, na primjer, kako to da si me baš ti pokupila?"
"Nešto ti je tu čudno?"
"S obzirom na to kako smo se rastali nakon što smo promovirali moju knjigu prije nekoliko godina."
Nije ništa odgovorila.
"Trebao bih se ispričati zbog nepristojnog ponašanja tada", rekao je. "Nema potrebe za tim."

"Što ako ja osjećam potrebu?" "Nemoj, molim te. Nije nužno."
"Sigurno ti se sviđa ucjenjivati me time. Osjećaš li se jača jer si me vidjela u lošem svjetlu?
Misliš li da ćeš tako bolje sklopiti posao?" "Zadržimo se mi na poslu, Hal."
"Ja govorim o poslu, ali ti me opet počinješ ljutiti. Misliš li kako je nekome poput mene lako ispričati se? Bilo kako?"
"Slušaj, Hal... već sam ti rekla, sve je u redu među nama."
"Ali ti lažeš, krasotice. Osim toga, možda s tvoje strane nije sve u redu." "Žao mi je, ako je u tome stvar."
"Tebi je žao, to je točno. Zato što sada ja imam nešto što ti želiš."
"Što još nisam vidjela. Ne znam je li to napisao Richard Burton ili netko s drugog planeta." Uslijedila je još jedna neugodna tišina. Zatim je Archer rekao: "Ništa ti ja neću pokazati.
Zgodna si, krasotice, ali ne toliko", a glas mu je opet drukčije zvučao.
"Znaš što?" rekla je Erin. "Upravo sam zaključila kako nisam raspoložena za ovo." "Dakle, evo Erin kakvu poznajem. Bez okolišanja. Ravno u glavu."
"Želiš li razgovarati ili ne?" "Ne znam što nudiš." "Ponuda ti je poznata."
"To nije dovoljno."
"Da čujemo onda što još tražiš."
"Za početak, sve udvostruči. I morat ćeš biti mnogo ljubaznija nego do sada. Mnogo, mnogo ljubaznija."
"Ništa od toga, Hal." "Ništa od čega?"
"Ni jednog ni drugog. Dvostruko bi bilo pet puta više nego što bi itko drugi platio. A ja ću biti pristojna i poslovna, i to je sve što ćeš ikad dobiti od mene. Nadam se da je barem to jasno."
"Nemoj se precjenjivati, dušice. Sasvim je moguće kako ne želim ništa od tebe." "Znači da napredujemo. Složili smo se u jednoj stvari."
"Stvarno si proračunata i hladna kuja."
"Još jedna slična riječ i ja sam na putu za Denver." "Nitko te ne drži."
Čuo sam kako ona ustaje. Prešla je sobu i došla pred vrata. Nevjerojatno, ali on je rekao: "Ti bi stvarno samo tako otišla?
Uz ovoliki ulog..."
"Ti si uložio mnogo više od mene. A odgovor je da. Budi pristojan ili me nema." Nasmijao se neveselo. "Dakle, ti si stvarno posebna."
Čekala je.
"Dobro, porazgovarajmo", rekao je.
Sjela je. "Počnimo s ponudom koju si dobio. Prilično je velikodušna, sigurna sam da to znaš." "To ti misliš. Koliko vrijedi cijeli život? I ne spominjimo više kako hi dvostruko bilo pet puta
više od bilo čega. Nitko ne može znati za koliko bi se nešto takvo prodalo na dobro oglašenoj dražbi."
"Pogledala sam kakve su bile cijene na novijim dražbama." "Nema ničega s čim bi se ovo moglo usporediti, i ti to znaš."

Tišina. Napokon je progovorio: "To je nešto jedinstveno, dragocjeno." "Možda je toliko jedinstveno da i ne postoji. Ništa mi još nisi pokazao." Archer se nasmijao. "Tko sada gubi vrijeme?"
"Onda mi pokaži. Ionako moram vidjeti, prije nego što se išta ostvari." "Najprije trebamo riješiti cijenu. Ako krenem na dražbu, cijena leti u nebo." "Ali može ostati i mnogo niža nego što se nadaš."
"Onda provjerimo." Opet tišina.
"Nisam ni mislio", rekao je Archer.
"Ne želim tući mrtvu kravu, ali postoje razlozi zbog kojih ne želimo s ovim u javnost." "I zato ćeš mi platiti, zar ne, krasotice?"
"Mogu dati nešto više. Ne mnogo. Sigurno ne dvostruko." "Baš šteta. Jer ja s dvostrukim tek počinjem."
"Gubiš vrijeme. I ne zovi me više krasotice."
Kao da sam ga vidio kako trese glavom smijući se: "Kladim se da si ti tvrd orah na sudu, oraščiću."
"Bolje ti je to ne saznati."
"Zvuči kao prijetnja. Prijetiš li mi, Erin?"
"Samo sam se složila s onim što si rekao." Iznenada je uzdahnula i rekla: "Ovo nikamo ne vodi."
Naglo je ustala. Čuo sam je kako korača preko sobe. "Hvala na piću. Čini se da od posla nema ništa, ali uvijek mi je takvo zadovoljstvo vidjeti te."
"Meni ne možeš blefirati."
Glas joj je sada bio tvrd. "Ovo nije blef, krasotane. Pregovarat ću unutar razumnih granica, ali do sada nisam čula ništa razumno od tebe. Onako usput, ponuda vrijedi samo do subote u podne. Ako se budem morala vratiti u Denver neobavljenog posla, sve je gotovo."
"Koljena mi se tresu."
"Bolje pretresi u glavi jer možeš ostati bez pravog malog bogatstva, Hal." Krenula je preko sobe. "Ako stvari krenu loše, možeš sve izgubiti. Ovako dobivaš novac i ništa se ne mijenja."
"Erin, Bože moj, ti kao da govoriš o neoporezivom novcu na ruke." "Da sam tvoj odvjetnik, ne bih ti savjetovala nešto takvo."
"Ali porezna uprava o tome od tebe neće ništa čuti?" "Neće."
Primakla se vratima. "Razmisli do sutra i ne zaboravi gdje sam odsjela. Kada odem, nema me više."
"Želim razgovarati s Leejem."
"Ne mislim da je to moguće, Hal. Taj si most nedavno srušio na prilično ružan način." "Poznajem ga bolje od tebe. On će htjeti razgovarati."
"Ne pokušavaj se kladiti ni na jedno od toga dvoga. I ja dobro poznajem Leeja. Ljut je i povrijeđen. Mislio je da si mu prijatelj. On je tebi bio prijatelj cijeli život, a što je dobio kao nagradu?"
Osjetio sam koliko je taj trenutak bio napet. Erin je rekla: "Samo ti govorim. Ako misliš da se s nama možeš poigravati zato što sam došla čak ovamo, pogriješio si."
"To ćemo još vidjeti", rekao je Archer. "Možda ću te nazvati. A možda i neću."
"Pazi na vrijeme. Neću propustiti svoj let zbog neke sitnice. Morat ćeš mi nešto pokazati ili

cijeli posao otpada." "Nekako sumnjam u to."
Stigla je do vrata. Čuo sam kako je rekao: "Erin", dajući mi dovoljno vremena da se spustim s trijema.
Čuo sam je kako odgovara, s dna stepenica: "Što sada?" "Jebi se", rekao je.
Tek što sam stigao do dvorišta, ona je izišla i krenula niz stepenice.
Bacio sam se u pijesak iza kuće i legao na njega. Ušla je u auto i izvezla se na ulicu. Što sada, stvarno? U ovakvim se trenucima čovjek poželi podijeliti na dva dijela.
Ostavio sam Archera i požurio za njom. Još se vidjela na kraju duge, ravne ulice, pa ju nije bilo teško pratiti natrag u grad.

24
Skrenula je južno od mosta u Ulicu Meeting. Nekoliko trenutaka činilo mi se mogućim da smo u istom hotelu. Išla je tim smjerom, a ja sam je izbliza slijedio. Stigli smo u Ulicu Calhoun s tek nekoliko vozila između nas, a u Ulici Wentworth stao sam iza nje kad je na semaforu bilo crveno.
Svjetlo se promijenilo. Prošla je kroz centar grada i presjekla Ulicu Queen prema Mills Houseu, otmjenom staromodnom hotelu u kojem je, prema podacima iz Kokina vodiča, Robert E. Lee† stajao na balkonu i gledao kako grad gori.
† General južnjačke vojske u Američkom građanskom ratu.
Ostavila je ključeve službeniku hotela i požurila se u zgradu. Stajala je okružena mramorom samo metar unutra, gledajući neku brošuru na stolu. S ulice se nije vidio nikakav trag recepcije; samo mala soba meni zdesna i nagovještaj predvorja lijevo iza ugla. Što sada? Znao sam da je, ako je sada izgubim, možda neću vidjeti dok se ne vratim u Denver, ali kako joj prići? Odlučio sam sljedeće, sve u nekoliko sekundi: govorit ću s njom sada; praviti se kako sam je nevjerojatnom slučajnošću upravo ugledao. Znat će ona da nije tako, ali nema veze; trenutno sam samo htio probiti led i nešto početi.
Nije to bio dobar plan, ali za koji trenutak ona će nestati uz stepenice zajedno s prilikom. Otvorio sam vrata i pratio je do pulta. Službenik me odmah primijetio; netko s ulice, ne pripada ovamo. Podigao je glavu tražeći pogledom nekog drugog od osoblja.
"Kako vam mogu pomoći, gospodine?"
"Ja sam samo duh Roberta E. Leeja. Jeste li mi vidjeli konja?" Njegov je oprez prešao u paniku. Ne samo da ne pripadam mjestu nego sam i lud. Ali i Erin se okrenula na zvuk moga glasa. Na licu joj se nakratko vidjelo iznenađenje koje je odmah izbrisala. Rekla je mrtva hladna: "Vidjela sam konja vani. Kako se zove?"
"Putnik. Veliki neodgojeni ružni ždrijebac."
"Onda vam ne mogu pomoći. Ja sam vidjela slatku ždrebicu po imenu Vrhnje."
"Prezirem takve konje! Njegov je vlasnik Dale Evans – možete je jahati samo sjedeći postrance.
Možete li zamisliti što bi se dogodilo da sam jahao postrance sve do Gettysburga?" "Sjever bi pobijedio za jedan dan umjesto za tri."
Bila je brza na jeziku, ali to sam već znao. Bila je i nervozna. Nije se to vidjelo, ali osjetio sam.
Nagnula je glavu i tihim, jedva čujnim glasom rekla: "I tisuće bi života bilo spašeno."
Recepcionarov glas začuo se preko sobe: "Poznajete li ovog gospodina, gospođice d'Angelo?" upitao je, a ona se prezirno nasmijala: "Nažalost, da. Nemojte ga odmah izbaciti, čujmo prvo što ima reći u svoju obranu." Krenula je prema meni, ali se zaustavila nakon nekoliko koraka. "Što ti radiš ovdje, Janeway? Što ti se dogodilo s licem?"

"Nastrada svako malo. Gdje možemo na miru porazgovarati?"
"Predvorje vam može poslužiti." Činilo se kako mu je isti tren bilo žao što je to predložio, ali ona mu je zahvalila, pa smo se smjestili tamo. Igra opet počinje. "Dakle, što ti ovdje radiš?"
"Prva sam pitala."
"Nakon što si me ostavila i slagala za onaj odlazak u divljinu, morao sam i ja negdje otići.
Gađao sam prstom zemljopisnu kartu i vidiš što je ispalo."
"Nisam te ostavila i nisam ti lagala. Nešto drugo je iskrsnulo."
"Bolja ponuda", zafrktao sam. "Dakle, otišla si u planine gdje nema ni kante u koju bi se čovjek popisao, namjeravala ostati najmanje cijeli tjedan, pa ipak te netko pronašao i uvalio ti novi posao."
"Tako je to nekako bilo."
Odmahnuo sam glavom. "Stvarno bi trebala ostaviti taj posao."
"Neću s tobom raspravljati o tome. Ali nema šanse da bi me Waterford, Brownwell ili Bog otac namamili dolje nakon one patnje u Rock Springsu. Radim za prijatelja."
"Nekog koga poznajem?"
"Ne mogu o tome. Prijatelj mi je stranka."
"A ti ne govoriš o poslovima svojih stranaka."
"Posebno ne potpunim neznancima koji banu s ulice. Osim što je to moralno upitno, nije ni praktično."
"Naravno, razumijem. I ja sam ovdje jer radim za nekog, pa također ne mogu o tome govoriti." "Radiš za nekog?"
"Naravno. Nisi ti jedina koja zna ispuniti putni nalog."
"Pa, kvragu", rekla je. "Onda baš i nemamo o čemu razgovarati."
Drugim riječima, ja sam bio na potezu. Rekao sam: "Možda bismo ipak mogli pronaći nešto što nas oboje zanima. Nešto užasno povjerljivo, ali da nitko ne zna odakle je stiglo. Poput Richarda Burtona i njegova putovanja baš ovim krajevima prije Građanskog rata."
"Jesi li zato ovdje?"
"Možda." Nagnuo sam se preko stola, sada ozbiljan. "Zapravo, jako sam dobar u čuvanju tajni, Erin. Kada sam bio policajac, bilo je situacija kada su život i smrt ovisili o tome hoću li držati usta zatvorena."
"Što bi to trebalo značiti? Samo zato što nisi svjetski prvak u brbljanju kao što izgledaš, ja bih trebala odbaciti etička načela o čuvanju privatnosti svoje stranke?"
"Pa, kvragu, onda ništa. Godi li ti piće?" "Džin-tonik je poput čavrljanja. Svuda isti." "Kada se vraćaš kući?"
"U subotu popodne. A ti?"
Slegnuo sam ramenima. "Ne mogu točno znati. Može potrajati tjednima. Možda nikad ne uspijemo izići zajedno." Popio sam gutljaj i bacio jaku kartu. "Potraga za ubojicom zna potrajati."
"Što bi to trebalo značiti?" "Razmisli malo."
Namrštila se i rekla: "Hmmm" i uspjela biti prilično smiješna. "Dobro promisli tko je ubijen u posljednje vrijeme. Doći će ti to."
"Pojma nemam o čemu govoriš." "Znaš li kako se piše Denise?"
To ju je pogodilo. "Ne misliš valjda na gospodu Ralston?"
"Pokojnu gospođu Ralston." Gledao sam je u oči koje nisu nimalo vrludale. "Bilo je u

denverskim novinama."
"Otišla sam u planinu, nisam li ti to upravo rekla? Nisam vidjela denverske novine još prije nego što sam otišla u Rock Springs. Što se dogodilo?"
"Netko joj je provalio u sobu i ugušio je."
"Isuse! Ta krasna žena. Ralston je sigurno..."
Okrenula je dlanove prema gore i ja sam rekao: "Da, upravo tako." "Oh, Cliff. Zašto bi itko naudio tako divnoj osobi?"
"Policija misli da je Ralston to učinio."
Odmahnula je glavom, sada ljuta. "Policija misli, ma daj! Imaju li kakve dokaze protiv njega?" "Osim činjenice da je ubojica najčešće muž, nemaju ništa. Nadali Nil se da će mu na brzinu
izvući priznanje. Ako uskoro nešto ne nađu, morat će se prikloniti teoriji o nepoznatom ubojici." "Kojeg nikada neće naći."
"Na to bi se isplatilo kladiti. Osim, ako uz malo Božje pomoći, meni nešto ne uspije." Uputio sam joj svoj čuda-se-ipak-događaju pogled i nastala je tišina.
"Što ćeš učiniti? Odakle ćeš početi?"
"Pomislio sam kako bi to moglo imati neke veze s knjigom koju sam tamo ostavio one noći." Razmislila je o tome i rekla: "I zbog toga policija sumnja na Ralstona?"
"Tako misli jedan drot. Nažalost, baš on vodi istragu." "Možeš li razgovarati s njim?"
Kiselo sam se nasmijao. "Već jesam."
"Dakle, jedan od onih. Možda bi mu bilo lakše sa mnom. Ima li gospodin Ralston odvjetnika?" "Gospodin Ralston je nestao."
"Sve ljepše i ljepše, zar ne?" Popila je malen gutljaj. "A što se dogodilo s knjigom, je li ju ubojica uzeo?"
"Ja sam je uzeo."
"Zašto onda misliš da je knjiga uzrok?"
"Samo predosjećaj. Ali nešto me muči u vezi s tim. Samo nas je petero znalo da je bila tamo: Ralstonovi, liječnik, ja i..."
"I ja."
Ako je ikada postojao trenutak iščekivanja, ovaj je bio takav. Rekao sam: "Ja nisam rekao nikome."
"Pa, nisam ni ja. Otišla sam u planinu rano sljedećeg jutra. Kao što sam ti rekla."
"Moguće je da je Ralston rekao nekome iz susjedstva. Možda je i sama Denise to učinila. Da je Whiteside imalo dobar drot, već bi to istražio."
"Randy Whiteside?" Kimnuo sam.
"O Bože", rekla je zakolutavši očima. "O Bože. Bože, Bože, jadna žena."
Razmišljala je malo, pa rekla: "Ako Ralstona uhite, ili ti se javi, moram razgovarati s njim.
Odmah, prije nego što kaže išta što bi policija mogla iskoristiti protiv njega."
Znao sam da mojem prijatelju Mosesu ne bi bilo ništa draže nego riješiti se tog slučaja. "Ako se uhvatiš toga, morat će biti na dobrovoljnoj osnovi."
Oštro me pogledala: "Jesam li možda spominjala nekakav novac?"
Popili smo još po jedno piće na brzinu. Vrijeme zatvaranja šanka u hotelskom predvorju brzo se približavalo.
"Uskoro će nas izbaciti. Imaš posljednju priliku da mi odaš sve tajne."
Pogledala me kao da bi to stvarno mogla učiniti. "Razgovarat ću sa svojom strankom večeras",

rekla je. "Moguće je da ćemo biti zainteresirani za razmjenu određenih podataka."
"Dobro", ležerno sam rekao. "Može biti od pomoći ako ti kažem nešto što već znam, tek toliko da se ne ponavljamo. Na primjer, znam da si ovdje da bi se susrela s Archerom."
Nije ni trepnula na to, pa sam nastavio, nadajući se da sam u pravu. "Znam da zastupaš suca Huxleyja pri kupnji knjige za koju Archer tvrdi da je ima."
Ovaj put je zatreptala. Ohrabren, nastavio sam: "Znam da je Archer opet bio pravi šarmer, znam da više nije u dobrim odnosima s Leejem, a znam i još ponešto. Ovo ti sve govorim da bi znala kako razmjena počinje s novim podacima. Nećemo otkrivati toplu vodu."
"Pitam se odakle ti sve to. Pod pretpostavkom da je sve tako." "Bio sam jako dobar istražitelj, Erin."
Blijedo se nasmiješila. "Snimanje i prisluškivanje bez dopuštenja nije zakonito, Janeway." "Hvala vam, odvjetnice, jer ste to tako lijepo objasnili da je shvatio čak i jedan stari glupi bivši
drot, koji nije ni odvjetnik. Tek toliko da znate, nisam već najmanje tjedan dana snimao ništa nezakonito." Gledala me pa sam mogao osjetiti kako joj se kotačići okreću u glavi.
"Što ćemo onda?" rekao sam. "Hoće li tvoji nazvati moje, kako to već ide među odvjetnicima?" "Nađimo se mi na doručku, pametnjakoviću. Nacrtaj se ovdje u osam pa ćemo vidjeti. I
počešljaj se prije toga."